1
10
2
-
http://afzarhiv.org/files/original/807e3b2ad8893391fe43f16e6757b895.jpg
8ca0bd79c98c5e5d4ccf3b7857ac140d
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Umjetnički radovi
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
UR
Ostalo
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Ilegalke
Subject
The topic of the resource
Uloga žena u pokretima otpora i ilegalnom radu u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji
Description
An account of the resource
Rad "Ilegalke", nastao iz dugogodišnjeg istraživanja o antifašističkoj borbi žena Bosne i Hercegovine i Jugoslavije ilustrira tajne i političke aktivnosti žena u pokretima otpora i ilegali. Ovo djelovanje je pogotovo vezano za područje private sfere kao mjesta političke moći. Kuće postaju mjesta gdje se kreiraju, govore, pamte, zapisuju i kodiraju poruke koje se prenose i migriraju u kosi, odjeći, slami, u ručnim radovima. Žene koriste sva raspoloživa sredstva da kamufliraju i zaštite važne poruke i pojedince i pojedinke. Obavljajući te, po život opasne zadatke, žene se suprotstavljaju patrijarhalnim tradicijama i uvriježenim rodnim ulogama, a njihovo djelovanje biva od suštinske važnosti u sferama ilegalnog rada i otpora.
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Andreja Dugandžić i Adela Jušić
Source
A related resource from which the described resource is derived
Više informacija na: https://adelajusic.wordpress.com/illegal/
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Udruženje za kulturu i umjetnost Crvena
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
2015.
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
Vez na platnu
Language
A language of the resource
BH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
1-UR
Rights
Information about rights held in and over the resource
Andreja Dugandžić i Adela Jušić
Scripto
Transcription
A written representation of a document.
Dijelovi dokumenata Online arhiva korišteni za kreiranje tekstualnog dijela rada:
“Drugarice su pod teškim uslovima živjele, kretale se i partijski radile ilegalno. Mnoge od njih su išle sa feredžom, oblačile se u odjeću baba, boravile u raznim kućama, spavale po dvorištima, mijenjale mjesta, izvršavale partijske zadatke i organizovale omladinu i žene u gradovima i selima.”
“Napredne žene radile su i na izdavanju ženskih listova, a usporedo i na rasparčavanju i umnožavanju ilegalne literature i letaka. Na adrese naprednih, kod policije nekompromitiranih žena stizale su poštanske pošiljke s ilegalniim materijalima iz zemlje i inozemstva. U stanovima mnogih žena umnožavali su se ilegalni materijali i leci, a mnoge su i same prepisivale letke na pisaćim strojevima iii rukom. (... ) Na sela su npr. ovi materijali stizali u kantama za mlijeko.”
“Na sastanak su žene nosile ručni rad da bi u slučaju upada neprijatelja imale izgovor zašto su se okupile.”
“Žene koje su obavljale kurirske zadatke često su znale sadržaj pošte koju su prenosile i u slučaju provale i opasnosti od neprijatelja, mogle su ga preneti usmeno. Odigrale su ve!iku ulogu u prenošenju oružja i dr. u džakovima žita, vune, u slami, senu itd., pisanog materijala u hlebu, hrani i dr., pisama u vešu, čarapama, opancima.”
Transkript tekstualnog dijela rada
Razvijajmo informacije u strogoj tajnosti
Osnovni oblik prenošenja podataka je govor
Sve što je važno dobro smo sakrile
Slobodno kretanje, slobodan um
Prisustvo vode u spremniku za benzin smanjuje snagu motora i uzrokuje njegov kvar
Sredstvima za maskiranje zovu se materijali ili materijalne formacije koje se mogu upotrijebiti pri skrivanju pojedinaca
Usmjeriti diverziju na objekat od vitalnog značaja za neprijatelja
U slučaju neprijateljskog upada domaćica se pravi smrtno bolesna, a ostale se pretvaraju da su došle da je obiđu
Onemogućimo kretanje neprijatelja
Naše ideje su u svačijim glavama
Za signalizaciju opasnosti koristi se zviždukom, plačem, pjesmom
Baza služi za skrivanje i obuku diverzanata
Baza je oslonac za preduzimanje akcija
Čuješ li? Pamtiš li?
Adela Jušić
Andreja Dugandžić
Ilegalni rad
otpor
-
http://afzarhiv.org/files/original/5820d067868c15b21f7d1332b42d426c.pdf
47886e78e8ea659ddff5af928a3542fa
PDF Text
Text
��Biblioteka LEGENDE je dobitnik Povelje »4. jui«,
-najvećeg društvenog priznanja za doprinos
u gajenju revolucionarnih tradicija
naših naroda i narodnosti
Ovo kolo od šest knjiga
o istaknutim herojima naše revolucije izdavač posvećuje
jubilejima pobeda NOVJ na Neretvi i Sutjesci
i Drugog zasedanja AVNOJ-a
��DRA G U TIN BAJIĆ
MILICA
PAVLOVIĆ
DARA
ŽIVOTNI PUT I REVOLUCIONARNO DELO
Gornji Milanovac, 1983.
�Biblioteka LEGENDE, XVI kolo
ISTAKNUTI REVOLUCIONARI JUGOSLAVIJE
���PREDGOVOR
Narodnooslobodilački rat naroda i narodnosti Ju
goslavije, vođen od 1941. do 1945. godine, gotovo
da nema premca među brojnim revolucionamo-oslobodilačkim i socijalnim pokretima širom sveta. Narod
- seljaci, radnici, intelektualci - gotovo nenaoružan
ali svestan da je došao istorijski trenutak da poka
že svoju slobodarsku i klasnu svest, krenuo je u samo
naizgled bezizglednu borbu, s Titom i Komunističkom
partijom na čelu. Slobodari ovog podneblja - ljudi,
žene i deca, postajali su nesalomljivi pod teretom oku
patora i domaćih izdajnika, izrastali u heroje u okrša
jim a sa najmodernijom ratnom mašinom sveta, da bi
u borbi stasali u vojskovođe, zakonodavce, diplomate.
I pobedili su.
Među onima koji su u toj surovoj četvorogodišnjoj
borbi svesno žrtvovali sve što su mogli i imali, pa
i život, bila je devojka-heroj Milica Mike Pavlović
Dara. Njen životni put, započet u Čačku 18. marta
1915. godine, završen je juna 1944. godine, pod kamom
četnika, kod Valjeva, što je verno opisano u ovom
štivu biblioteke »Legende« koje je pred čitaocem.
Da bi osvetlio njen lik i delo, Dragutin Bajić
je brižljivo izučavao arhivsku građu, koristio se lite
raturom, razgovarao sa njenim preživelim saborcima
i rodbinom. Takav stvaralački napor urodio je plodom,
i ovo je prvo obimnije štivo o revolucionari Milici
Pavlović, poznatoj po ilegalnom nadimku Dara. Ono
sadrži nove i značajne podatke koji će budućim istra
živačima biti dragoceni i podsticajni.
Potka monografije je hronološke prirode; od Miličina rođenja do smrti, u tih tridesetak veoma burnih
godina, redaju se pojedinosti i celine o njenom životu.
Upoznajemo je u zavičajnom Čačku kao gimnazijalku
7
�/ skojevku, zatim kao pripadnika Ujedinjene studentske
omladine, kolevke neustrašivih boraca i revolucionara
na Beogradskom univerzitetu, sa koga je školske 1939/40.
godine otišla kao diplomirani student filozofije i kao
član Komunističke partije. U Leskovcu i Valjevu se
predstavila kao sposoban i ozbiljan nastavnik, omiljen
među svojim učenicima, tako da su reakcionarni direk
tori škola u kojima je radila ćutke prelazili preko
njene političke opredeljenosti. U Valjevu je aktivno
sudelovala u ilegalnom radu pa je tamo i ostala posle
propasti monarhističke Jugoslavije. Tamo se, već u
ustanku, afirmisala kao sposoban i odgovoran partijsko-politički radnik i rukovodilac.
U rukopisu druga Bajića se sreću hronološke celine koje nisu samo svedočenje o Miličinom životnom
putu, nego i znatno više od toga. To su celovite priče,
pune upečatljivih slika o sredinama u kojima je Mi
lica živela i radila, o usponima ljudi s kojima je
sarađivala, te o porazima onih protiv kojih se borila.
To su, u stvari, kazivanja o usponima, posustajanjima
i ponovnim razmasima osnovnih ćelija revolucionarnog
pokreta, o dramatičnim okolnostima i naporima ko
munista, skojevaca i svih rodoljuba oko organizovanja
ustanka u valjevskom kraju. Naposletku, tu su ocene
mnogih pojava i događaja u kojima se Milica Pavlović
angažovala kao čovek i revolucionar.
Bez sumnje, najupečatljivije je obrađen Miličin par
tijski rad u periodu okupacije i ustanka. Tu su pla
ninski putevi i sela, žene i ljudi slobodarski nadahnuti
i spremni da se žrtvuju; tu je Valjevo, u kome ko
munisti i skojevci, doslovno pred očima okupatorske
i izdajničke vojske i policije, održavaju sastanke i
savetovanja, organizuju akcije za pom oć ustanicima,
izvode diverzije, kažnjavaju kvislinge. . . Ostale su u
sećanju njenih saboraca i u Bajićevom rukopisu zabeležene dramatične pojedinosti o njenom boravku i
delovanju • na teritoriji svih srezova valjevskog okruga,
gde je p o d kraj 1941, po odluci partijskog rukovpdstva,
izašla iz okupiranog grada. Odevena kao seljanka Hi
kao doseljenik, išla je od sela do sela ili od sela do
grada, i obratno, da organizuje ljude, povezuje grupe,
umnožava propagandni materijal, objašnjava ratnu si
tuaciju u zemlji i svetu. Prolazila je hladnokrvno i
hrabro pored Nemaca, nedićevaca i četnika, snalazeći
8
�se i u najtežim situacijama. Na kraju, kao osvedočeni
humanista i borac, žrtvovala se za decu i svoje par
tijske drugove: u kući u kojoj su je opkolili četnici
nije se branila, nije upotrebila oružje, strepeći za sud
binu ukućana više nego za vlastiti život.
Veliki broj imena autor pominje u vezi s radom
ilegalke Milice. Tu su, ponajpre, istaknuti članovi
Partije koji rukovode ustankom i revolucijom u vaIjevskom kraju, ali je, s pravom, najviše običnih ljudi
iz naroda - pouzdanih radnika i slobodoumnih seljaka,
rodoljuba svesnih da treba da daju svoj udeo u borbi
za bolju budućnost. Bez njihove pomoći i saradnje,
ilegalka Milica Pavlović ne bi mogla da bude ono
što je bila i ostala u valjevskom kraju.
Iz ovog se štiva stiče globalna predstava o ustanku
u valjevskom kraju, o formiranju partizanskih odreda
i okolnostima zbog kojih su bili razbijeni i prisiljeni na
povlačenja sa matične teritorije, što je širok prostor
za nova istraživanja. Pri tom je veoma važno što je
autor uspeo da uoči i prikaže akcije i napore koji
svedoče da se partizani, u prvom redu komunisti i
skojevci, nikad nisu pomirili s okupacijom. Uprkos
masovnim streljanjima u gradu i bezbrojnim zločinima
u selima širom ćele zapadne Srbije, preostali, neuhapšeni članovi Okružnog komiteta, kojim je Milica ruko
vodila u najtežim danima, za kratko vreme su pri
kupljali rasturene redove, da bi se ubrzo ponovo kre
nulo, s nepokolebljivom revolucionarnom svešću.
Jednom rečju, sa svake stranice izbija saznanje
0 novom, velikom vremenu, o nepokolebljivoj veri u
bolju budućnost koja je nadahnjivala ilegalne borce,
partizane i sve rodoljube uključene u front bespoštedne
borbe za slobodu.
Autor je diskretno naglašavao ulogu Milice Pavlović
u revolucionarnim događajima, iako je njegova knjiga,
1 po naslovu i po sadržaju, kazivanje o njoj i o tome
kako se sazreva i izrasta u krilu pokreta. Njenu ulogu
nije bilo potrebno posebno naglašavati jer činjenice i
svedočenja sami po sebi o tome uverljivo govore.
Autor je dobro uanio što je na kraju svog izla
ganja stavio posmrtno slovo, izgovoreno na godišnjicu
Miličine sahrane na groblju u Čačku. Visoki partijski
rukovodilac Miloš Minić, njen saborac iz studentskog
pokreta i iz najtežih dana revolucije, sintetično je
izložio njene zasluge i veličinu njenog udela u borbi
9
�za nacionalno i socijalno oslobođenje radnog naroda,
kome je pripadala celim svojim bićem, da bi onda,
s razlogom, pozvao omladinu da se skuplja na grobovima
takvih revolucionara - ne da bi plakala, već da bi
se sećala njih i nastavljala njihovo delo. To je, zaista,
lepo izabran detalj za kraj biografije Milice Pavlović,
koja je zaslužila pažnju i sećanje i onih koji dolaze
- onih za čiju se lepšu mladost i budućnost žrtvovala.
Dr Marija Isailović, prof.
�U zavičajnom Čačku
U drugoj polovini devetnaestog veka, obnavlja
njem starih zanata i esnafa Čačak je postao važno
središte varoške Srbije. Ali bez industrije i sa za
postavljenom i krajnje izrabljenom okolinom grad
nije mogao napredovati, pa je i u naš vek ušao
kao palanka i takav ostao do oslobođenja u narodnooslobodilačkom ratu.
Između dva svetska rata, u njemu je, sem Vojnog
arsenala, s malim brojem radnika, podignuta samo
fabrika hartije. A usitnjena gradska privreda nije se
mogla održati u vreme oštre ekonomske krize krajem
dvadesetih godina. Zanatske, ugostiteljske i trgovačke
radnje nestajale su jedna za drugom. Među njima
je nestala i mesnica Filipa Pavlovića, i on se, s mno
gim sitnim trgovcima i zanatlijama, našao bez posla,
i to baš kad je svojoj deci morao najviše pružiti
da bi dovršila školovanje.
Kao i sav malovaroški trgovački svet posle prvog
svetskog rata, Filip je tražio i video izlaz za svoju
decu u njihovom školovanju. Imao je tri kćeri i sina.
Najmlađe njegovo dete bila je Milica Mike, poznata
revolucionarka iz tridesetih godina i narodnooslobodilačkog rata. Rođena je 18. marta 1915. Od malih
nogu odlikovala se izvanrednom bistrinom i radoznalošću. Pre nego što je pošla u školu, prateći u
stopu stariju sestru Darinku, niaučila je da piše slova
i sriče reči na slogove, što je u to vreme bila retkost
među prvacima. Pored sestre, naučila je izvestan broj
pesmica da recituje, odnosno da deklamuje, kako
se tada govorilo. Ponekad, u prilikama kada su imali
goste u kući, podsticali su je da pokaže to svoje
znanje i umeće. Tako se, u ranom detinjstvu, začela
izvesna njena ambicija, plemenita u suštini, koju je
negovala tokom celog života.
11
�Kao najmlađe dete, inače veoma umiljata, po
nekoj patrijarhalnoj navadi, bila je predodređena da
bude maza u kući. Nije slučajno imala nadimak
Mike. Njeno je detinjstvo bilo lepo i bezbrižno dok
je ocu s mesarskom radnjom išlo kako treba. Ali
ona nije zloupotrebljavala naklonost ukućana i oko
line. Od početka školovanja bila je vredna učenica.
Posebno zbog toga otac ju je voleo. Često kad bi
došao s posla, ma koliko da je bio umoran, uzimao
ju je na krilo da bi mu ispričala kako je protekao
dan u školi. Voleo je pri tom da mu »izdeklamuje«
Zmajevu baladu »Tri hajduka« ili neku novu pesmu
koju je naučila.
Bucmasta devojčica, s krupnim crnim očima i
crnom kosom, vedra i živahna, trudila se uvek da
ničim ne izaziva zavist svojih vršnjakinja. I u školi
i kod kuće, mnogo njih je dolazilo da se s njom
igraju. Dvorište kuće njenih roditelja je bilo puno
igre i dečjeg žagora kad god je bilo lepo vreme.
Istina, Miličina majka Vinka imala je pravu majčinsku
ljubav i razumevanje za tu decu koja su se okupljala
u dvorištu. To je bilo vreme izvesnog prosperiteta
kad se socijalne razlike, bar među decom, nisu osećale.
Tako su maloj Milici neosetno proricale osnovačke
godine, koje deca često po zlu pamte jer im škola
zakida lepotu i bezbrižnost predškolskih dana. Doduše,
kad je reč o njenom odličnom uspehu u osnovnoj
školi i školovanju uopšte, valja reći da ju je izdašno
pomagala i pomogla sestra Dara, koja je takođe bila
marljiva učenica, s retko viđenom radnom disciplinom.
Prirodno, roditelji su na svaki način želeli da
njihova mezimica, kao odlična učenica, produži ško
lovanje dok se najdalje može. Ali njen polazak u
gimnaziju, 1926. godine, razlikovao se od polaska u
osnovnu školu. Ne samo po tome što je zahtevao
Miličino veće i ozbiljnije zalaganje nego po oskudnim
materijalnim mogućnostima koje su je, u stvari,
usmerile sudbonosnim životnim putem kojim je pošla.
Ekonomska kriza je bila na pomolu u gradu i,
još više, u njegovoj okolini. Veći deo čačanskog
okruga sačinjavala su sela u kojima je zemljoradnja
bila na najnižem stupnju. Seljak je bio izložen suš
nim i gradobitnim vremenskim nepogodama. Prinosi
sa zemlje bili su niski čak i u ravnom Pomoravlju,
a porezi i dažbine veoma visoki. Siromašni i srednji
12
�seljak se zaduživao da bi opstao na svom usitnje
nom posedu. Pa opet, bankari, zajmodavci su ga,
pre ili kasnije, ostavili bez te njegove »zemlje hraniteljke«. Statistike kažu da je čak i srez ljubićki,
poljoprivredno najrazvijeniji u okrugu čačanskom, postao
u to vreme najzaduženiji u Srbiji. Šta li je tek bilo
u drugim, siromašnijim srezovima?
Pauperizacija seoskog stanovništva bila je neminovna
i nagla. Osiromašeno seljaštvo tražilo je utočište
u gradu, gde se, s njegovim dolaskom, stvarala re
zerva radne snage, tako da se rentijerima i kapita
listima pružila mogućnost za brutalnu eksploataciju
u gradu i na selu.
U Čačku, kao i u celoj zemlji, raslo je, moralo
je porasti, nezadovoljstvo radnika i siromašnih slojeva
građanstva. To nezadovoljstvo nije mimoišlo ni Filipa
Pavlovića, koji se, brižno nadnet nad sudbinom svoje
dece, morao zaduživati da bi kraj s krajem vezi
vao. A dugova se nikako nije mogao osloboditi.
Kupovna moć stanovništva se sve više srozavala i
on je osećao bedu i neizvesnost svoga posla i po
ložaja. Ali je bio uporan što se tiče dece: »Kada
se već mučim i grbačim, neka mi bar deca postanu
ljudi«. Naivno je verovao da će se njima, kao ško
lovanim, rad više ceniti od njegovog. Bio je, inače,
ponosan na svoju decu, koja su dobro učila, i to
je govorio pred njima, iskazujući tako poverenje u
njih. Dok je najstarija Darinka bila već pri kraju
školovanja u Učiteljskoj školi u Jogodini (Svetozarevo), ostala deca su se školovala u Čačku. Filip
i Vinka su čvrsto verovali da će izdržati u borbi
za bolju i izvesniju budućnost svoje dece, pa su se
dokraja zalagali i samoodricali, učeći ih, u isto vreme,
da dostojanstveno podnose lišavanja i da »ne gledaju
u tuđ lonac«.
Milica je kao gimnazijalka dosta čitala, pokla
njajući poverenje svakoj knjizi do koje je dolazila
mahom preko profesora. Posebnu pažnju i naklonost
je pokazivala za istoriju i književnost, interesujući
se naročito za sudbinu istorijskih ličnosti. Njeni škol
ski drugovi se sećaju da se nije moglo dogoditi da
ona dođe u školu nespremna ili bez urednih doma
ćih zadataka. Kada dođe kući, sve je ostavljala na
stranu dok ne završi domaće zadatke, a onda je
pravila raspored drugih dnevnih obaveza. Nikada ro
13
�ditelji nisu imali potrebe da je opominju da uči ona je to radila samodisciplinovano i odgovorno.
Zanimljivo je da su roditelji, iako su bili spremni
da sve žrtvuju za svoju decu, zarana ih vaspitavali
da štede i da sami privređuju gde im se ukaže pri
lika. Tako je Milica, još u nižim razredima gimna
zije, počela da pomaže pojedinim učenicima koji su
teže savlađivali gradivo iz pojedinih predmeta. Tako
je »držanjem kondicija«, kako se u njeno vreme na
zivao taj mukotrpni posao, oslobađala roditelje čak
i da joj nabavljaju knjige i druge školske potrebe,
što je, ipak, bila pomoć za njih, budući da su imali
znatno veće izdatke za Darinku, koja je dovršavala
Učiteljsku školu u »dalekoj Jagodini«.
Stvaranje radnih navika i razvijanje odgovornosti
i osećanja kod dece da treba što pre samostalno
da zakorače u život pokazalo se, u izvesnom smislu,
kao spasonosno. Porodica se našla u najtežoj situaciji
kad je Filip umro. Milica je, tako reći, ostala bes
pomoćna u petom razredu gimnazije. Školovanje je
nastavila, ipak, zahvaljujući zdravom vaspitanju i ste
čenom samopouzdanju, tako da je brzo shvatila kakve
teškoće porodici predstoje, i da treba, s majkom,
da podmetne svoja nejaka leđa.
Po svemu sudeći, reklo bi se da su sam život
i vaspitanje u porodici orijentisali Milicu Pavlović
mukotrpnim putem borbe i pobune. Ona neće postati
revolucionarka iz romantičnih pobuda i samo zato što
ju je zaneo mladalački polet, nego zato, pre svega,
što se na pragu života suočila s mukom i očiglednom
socijalnom nepravdom. U varoši, sa nešto više od
9000 stanovnika u 1931. godini, nije bilo teško uočiti
klasne suprotnosti, tj. da se na jednoj strani nalazi
mali broj kapitalista i veleposednika, a na drugoj
ogromna većina onih koji su tražili posao ili živo
tarili s bednom nadnicom, padajući sve više u dugove.
Posle krvavih obračuna monarhističkog režima s opo
zicijom u Narodnoj skupštini, a zatim, u vreme
šestojanuarske diktature, i sa svim progresivnim sna
gama u zemlji, zaoštrile su se ne samo klasne nego
i nacionalne suprotnosti u »troimenoj« Kraljevini Srba,
Hrvata i Slovenaca. Komunistička partija Jugoslavije
prva je organizovana snaga koja je i u čačanskom
okrugu ukazala da će se te suprotnosti, podstaknute
ekonomskom krizom kakvu svet do tada nije doživeo,
14
�sve više zaoštravati i izazvati odlučne borbe radnog
naroda u bliskoj budućnosti. Čim se oporavila od
udara diktature, koja joj je nanela velike gubitke u
rukovodećem kadru, ona je organizovala 1931. godine
prve štrajkove šivačkih i obućarskih radnika, koji
nisu ostali usamljeni. Tokom tridesetih godina usledili
su štrajkovi u fabrici hartije, pa čak i u Vojnom
arsenalu; zatim štrajkovi građevinskih radnika, trgo
vačkih pomoćnika i potrošača električne energije, ru
dara u Gornjoj Garevnici i dr.
Taj otpor radnika imao je odjeka i u srednjoj
školi. Tim više jer se u pojedinim štrajkovima angažovao sav demokratski Čačak, zajedno s radničkom
klasom susednih gradova. Takav je bio, na primer,
prvi štrajk 140 radnika u fabrici hartije, koji je izbio
zbog nepriznavanja radničkih poverenika i otpuštanja
s posla predsednika sindikalne podružnice. Štrajk je
trajao 47 dana. Radnici su postavili poslodavcu sledeće uslove: vraćanje na posao otpuštenog predsed
nika i priznavanje radničkih poverenika kao njihovih
zakonitih predstavnika, zaštitu radnika na poslu i
bolje higijenske uslove na radnim mestima, poštovanje
zakonskog roka u slučajevima otkaza, povećanje nad
nica za 50% kada rade prekovremeno, i 100% ako
rade nedeljom.
Sama okolnost da je štrajk trajao 47 dana i da
su prihvaćeni i ostvareni zahtevi radnika, svedoče o
jačini i ugledu partijske organizacije u Čačku, koja
je stajala iza štrajkača. Taj štrajk je ostao u ovakvom
sećanju učesnika: »Učesnici štrajka su stupili u borbu
s naoružanim žandarima, braneći ulaz u fabriku
motkama, kamenjem i gvozdenim šipkama. Tri reda
radnika i radnica ostali su nepomični pri naletu žan
dara sa bajonetima na puškama. Pao je jedan radnik
povređen udarom bajoneta. Uplašen hladnokrvnom
smelošću i borbenošću radnika, načelnik je obustavio
nalet žandara.
Vlasnik je na sve načine pokušavao da slomi
štrajk. Jednoga dana je pokušao da 50-60 seljaka,
zatvorenih u furgone, prebaci u fabrički krug pod vi
dom sirovina. Strajkači su o tome bili obavešteni i
onemogućili ga. Lokomotiva je u naletu slomila branik
koji su štrajkači stavili preko industrijskog koloseka
što vodi u krug fabrike, ali su u istom trenutku
15
�desetak radnika i radnica polegali po koloseku i svo
jim telima sprečili ulazak voza u fabriku.
Četrdeset sedam dana radnici su čuvali fabriku,
provodili dane i noći u njenom krugu i najzad
primorali poslodavca da usvoji njihove zahteve. U ovom
velikom štrajku došlo je do izražaja jedinstvo rad
nika Čačka i okolnih gradova koji su slali mate
rijalnu pomoć štrajkačima da bi istrajali u štrajku
(Užice, Kragujevac, Niš, Ivanjica, Požega, Milanovac
i drugi). Štrajkači su dobili i veliku pomoć u ži
votnim namirnicama iz obližnjih sela?«
Je li senzibilna Milica Pavlović mogla ostati po
strani od snažnog revolucionarnog pokreta u njenom
gradu? Nije, razume se, već samim tim što je po
ticala iz porodice koja je po materijalnom položaju,
pripadala proletarizovanom trgovačkom esnafu, i što
se u gimnaziji orijentisala na tzv. socijalnu literatu
ru, u kojoj se identifikovala s pobornicima i pripad
nicima boljeg i pravičnijeg čovečanstva.
Kao učenica u višim razredima, poseban afinitet
je ispoljila za književnost, čitala je mnogo, a izdva
jala se od ostalih u rezredu lepom pismenošću i
smislom za analizu pročitanog dela. Zato nije slučajno
što je na preporuku nastavnika srpskohrvatskog jezika
njen referat o Cankarevom »Martinu Kačaru« pročitan
u svim odeljenjima sedmog razreda, kao primer temelj
ne literarne i sociološke studije tog romana sa jakom
socijalnom potkom, koju je veliki slovenački pisac
umetnički izvanredno uobličio.
Nije isključeno da je njen gimnazijski uspeh u
domenu književnosti uticao da se opredeli za stu
dije srpskohrvatskog jezika i književnosti na Filo
zofskom fakultetu u Beogradu. Uz onaj teški mate
rijalni položaj porodice, socijalna literatura i burni
događaji u samom Čačku presudno su uticali da
se definitivno opredeli, u političkom smislu, za rad
nički pokret i njegovu ideologiju. To se može zak
ljučiti i po jednom pismenom zadatku što ga je
radila u sedmom razredu gimnazije. Sem ostalog,
ona u njemu kaže: »Volim prirodne lepote, reke,
brda, selo, more i gradove moje domovine. Volim
radnike u fabrici i seljake žuljevitih ruku na njivi.I
I »čičak 1941 1944«. izdanje »Čačanskog glasa«. 1964. godine, sir. 7.
16
�Volim svoj napaćeni i namučeni narod, koji je u
svojoj bogatoj zemlji često gladan.« U ovom kratkom
odlomku prepoznaje se odvažna i borbena skojevka,
koja nije naučila »pravila konspiracije«, jer još nije
bila primljena u skojevsku ogranizaciju, budući da ju
je šestojanuarski režim 1929. i 1930. godine razbio
strahovitim tererom. Tek s popuštanjem i uzmicanjem
diktature, krajem 1931, skojevske organizacije, kao i
partijske, počele su se obnavljati u razvijenim rad
ničkim sredinama i pojedinim školama. Istina, SKOJ
će se 1933. godine ozbiljnije potvrditi u celoj zemlji
kao masovnija organizacija, odnosno »kao rezerva i
prvi pomoćnik Komunističke partije«. Tada je ruko
vodstvo Partije postavilo pred svoje organizacije, kao
jedan od najvažnijih zadataka, stvaranje skojevskih grupa,
naglasivši da »u svim omladinskim komitetima treba
da se nalaze partijski predstavnici, a u partijskim predstavnici odgovarajućih komiteta Skoja.«2
Te godine je primljena u SKOJ borbena i u svojoj
maturskoj generaciji pupulama Milica Pavlović. Za njen
prijem nije bilo ni najmanje rezerve, jer je njena
aktivnost, koliko je mogla doći do izražaja, zapažena
u đačkim družinama, u kojima je mesna partijska
organizacija imala znatan uticaj. Kako se vidi iz jed
nog dokumenta, taj je uticaj poticao i od pojedinih
profesora.
Jedan od njih je bio Milutin Smiljanić, koji
je uživao tako dobar glas da je od njega zazirao
sreski načelnik. U jednom izveštaju nadležnoj Banskoj
upravi u Sarajevu, načelnik kaže da je pokušavao
da »preko nacionalno i politički ispravnih ličnosti
isključi na zgodan i neupadljiv način komuniste iz
uprave Ujedinjene knjižnice i čitaonice«. Ona je u
sastavu Narodnog univerziteta bila uporište komunista,
kao i sam univerzitet, čiji je delegat bio profesor
Smiljanić. Uprkos »neupadljivom« nastojanju sreskog
načelnika, kao delegat, profesor Smiljanić je ponovo
izabran za predsednika Ujedinjene knjižnice i či
taonice.
Van svake sumnje, Milica Pavlović je ponikla
u dobroj revolucionarnoj sredini. Njeno borbeno vaspitanje bilo je solidna podloga da se, po dolasku
na Beogradski univerzitet, brzo razvije i postane veo-1
1 Zapisnik sa sednice Privremenog njkovodsia KPJ od 16. maru JS J3
2 Milica Pavlović Hara
17
�ma zapažena ličnost u naprednom studentskom po
kretu.
Studentkinja na Beogradskom univerzitetu
S gledišta revolucinarne delatnosti, dolazak Milice
Pavlović na Beogradski univerzitet pao je u vreme
kad su baš takvi srednjoškolci bili preko potrebni.
Za njih je to bilo teško, a ponekad i zlo vreme,
u kome su mogli istrajati i ostati uspravni samo
hrabri i postojani u svojim idealima.
Kao tradicionalno demokratska institucija, Univerzi
tet se našao, morao se naći (!), na udaru šestojanuarske diktature. Ali, progresivne snage i duh otpora
na njemu nisu uništeni, iako je napredni studentski
pokret bio malobrojan i heterogen u političkom pogle
du. Iz jednog izveštaja koji je 26. novembra 1932.
poslao Centralnom komitetu KPJ Stevan Lilić, član
Pokrajinskog rukovodstva KPJ, vidi se da se jedino
na Univerzitetu održalo revolucinamo jezgro koje je
bilo kadro da organizuje otpor nasilju diktature.
»Javni i aktivni protest protiv režima šestojanuarske
diktature«, kaže se u tom izveštaju, »došao je upravo
odande odakle ga je, prema našim prilikama, najpre
trebalo i očekivati, tj. od studenata«. Na izgled čudno
ako se zna da su se u tom razdoblju rukovodstva
KPJ sektaški postavljala prema radu intelektualne
omladine, pa čak ga i ignorisala, što je bilo posledica direktiva sa Petog kongresa Komunističke internacionale mladih (KIM) iz 1929. godine. Srećnom
okolnošću, studentski pokret se razvijao u vreme dik
tature mimo tih direktiva, rukovodeći se faktičkim
stanjem stvari. Otuda mu snaga da odoli brutalnom
naletu diktature i da digne glas protesta, koji se čuo
u celoj zemlji za vreme izbora, u novembru 1931.
godine. I on se više nije stišao do sloma diktatorskog
režima.
Na dvogodišnjicu proglašenja diktature, 6. januara
1931, sastao se novoizabrani parlamenat Tog dana sastao
se i zbor studenata u zgradi Univerziteta, na kome
je odlučeno da učesnici pođu i demonstriraju ispred
Narodne skupštine, u kojoj se verifikovao šestojanuarski
režim. Studenti nisu uspeli da se probiju dalje od
današnjeg Trga Republike jer ih je policija, zajedno
sa žandarmerijom, na surov način razbila i raste-
18
�rala. Od proglašenja diktature, to su bile prve ulične
demonstracije u zemlji, u kojima je povređeno 11
studenata.
Režim se nije na tome zadržao. Da bi se sprečili novi nemiri Ministarstvo prosvete je donelo Opštu
uredbu o univerzitetima, kojom se htelo ograničiti
svako političko delovanje na njima. Sem ostalog, lom
je uredbom predviđeno javno glasanje prilikom iz
bora uprava za studentska udruženja, a Zdravstveni
fond Univerziteta i studentski dom »Kralj Aleksandar
Karađorđević« stavljeni su pod neposrednu kontrolu
Ministarstva prosvete. U stvari, Opštom uredbom
Ministarstvo je odbacilo sve zahteve koje su studenti
postavili tokom novembra i decembra prethodne go
dine, i to ne samo zahteve u vezi sa promenom po
litičkog stanja u zemlji nego i u vezi sa odbranom auto
nomije Univerziteta. U isto vreme, Ministarstvo je,
u zajednici s policijom, aktiviralo režimska studentska
udruženja, naročito tzv. Jugoslovenski akademski
klub (JAK), iz kojeg će se kasnije izroditi Organi
zacija nacionalnih studenata (ORNAS), u doslovnom
smislu teroristička studentska organizacija.
Kratko rečeno, nakon trogodišnjeg surovog obra
čuna s demokratskim snagama u zemlji i fizičkog
uništenja znatnog broja rukovodilaca KPJ I SKOJ-a,
šestojanuarski režim je potcenio demokratske tradicije
i studentski pokret na Beogradskom univerzitetu. Ga
ženjem univerzitetske autonomije, drugim rečima, os
novnih prava nastavnog kadra i ogromne većine stu
denata, režim je izazvao protiv sebe i znatan deo
profesora koji su pre donošenja nove uredbe »stajali
van politike«. Tako se, uz profesore koji su poka
zivali razumevanje za studente i njihove zahteve,
stvorila većina u Univerzitetskom senatu, koji je od
7. decembra 1931. svakodnevno zasedao, pokušavajući
da nađe zadovoljavajuća i pomirljiva rešenja između
studenata, odnosno Univerziteta, i uzurpatorske vlasti.
Povodom postavljanja policijske uprave u Studentskom
domu, u Memorandumu koji je Univerzitetski senat
dostavio Ministarstvu prosvete, kao svoj predlog i
mišljenje da se stvore povoljniji uslovi za nastavlja
nje učestalo neredovne nastave, rečeno je (očevidno
bez pardona!) da je Ministarstvo »bez ikakvog prav
nog osnova ušlo potpuno nezakonito u pravnu nad
ležnost Univerziteta, zaboravljajući, svakako, da je ovde
19
�posredi jedan privatno-pravni odnos, a nikako odnos
više prema nižoj administrativnoj vlasti«. U smišljenoj
i dobro organizovanoj borbi, napredni studentski pokret
je od početka 1932. godine, s malim odstupanjem,
uvek imao podršku velikog dela nastavnog kadra.
Tim pre i tim više su imali i podršku javnog mnenja
čak i u pojedinim evropskim zemljama.
Znajući da Memorandum Univerzitetskog senata
sadrži bitne zahteve koje su sami postavili, znajući,
takođe, da neće to urazumiti šestojanuarske vlastodršce,
studenti su nastavili da štampaju i rasturaju letke
i proglase i da živom rečju popularišu svoje zahteve,
naročito protiv iseljavanja njihovih »nepodobnih«, dru
gova iz Studentskog doma; istovremeno, oni su kompromitovali postupke režima i njegova nastojanja da
zloglasnim Sudom za zaštitu države, progonstvom
pojedinih studenata u rodna mesta i drugim prinud
nim merama, razbije i uništi studentski pokret. Do
1. aprila 1932. izvršeno je razgraničavanje sa studen
tima koji su bili »fanatički privrženi« JAJK-u. 0 miru
i predavanjima nije moglo biti reči. Univerzitetski
senat je obustavio nastavu od 1. do 10. aprila, za
tim do 20. aprila, da bi potom i rektor, u grani
cama svoje nadležnosti, produžio obustavu za tri
dana. Pošto se za to vreme nespokojstvo i vrenje
na fakultetima nisu stišali, rektor je izvestio Mini
stra presvete da se stanje ne popravlja i pored toga
što su on i Senat »iscrpli sva sredstva na koja imaju
pravo«. Ministar je u tome našao »dobar« razlog
da nastavu prekine do 15. juna, tj. do kraja letnjeg semestra.
Pomenuti Memorandum i homogenije istupanje
studenata u 1932. godini predstavljali su, uveliko, po
laznu osnovu za konsolidovanje i šire delovanje stu
dentskog pokreta, u prvom redu studenata-komunista.
Upravo su se time karakterisale dve naredne školske
godine. Postavljajući svoje zahteve otvoreno, ističući,
pre svega, goruće probleme koji si pritiskivali ve
ćinu studenata (smeštaj, ishrana, semestralna školarina,
dvostruko povećanje taksa za ispite, laboratorijske takse
na Tehničkom i Medicinskom fakultetu, kao i mnogo
šta drugo što se najbolje moglo rešavati preko stu
dentskih udruženja) komunisti su kao najaktivniji deo
studentskog pokreta stekli masovnu bazu. Umesto
600-800 studenata, koliko ih je ranije dolazilo na
20
�zborove, sada se okupljalo oko 2000. Razume se, i
sam opšti razvoj događaja tome je išao u prilog.
U pregovorima sa rektorom i Univerzitetskim se
natom studentski predstavnici su lakše nalazili zajed
nički jezik. Oni su već imali provereno iskustvo da
preko stručnih udruženja mogu neposrednije postavljati
opšte i posebne zahteve i tražiti rešenja. Ali studenti-nacionalisti još su imali upravu pojedinih udru
ženja u svojim rukama, i među njima čak i najmasovnijeg Studentskog pravničkog društva, koje su,
kao i Studentski dom i Udruženje studentkinja, grče
vito čuvali za sebe, služeći se svakakvim mahinacijama. Takva situacija zahtevala je dugotrajnu i ži
lavu borbu, koja se nije mogla okončati bez pro
livene krvi.
Upravo u tu i takvu borbu ušla je Milica Pavlović, školske 1933/34. godine, pošto se upisala na
Filozofski fakultet. S obzirom na to da je došla
kao skojevka, nije joj se bilo teško uključiti u stu
dentski pokret. Ali, da bi kao skojevka mogla pri
miti obaveze koje joj je taj pokret nametnuo, tre
balo je imati hrabrosti. Mnogo hrabrosti! Pre njenog
dolaska skojevska organizacija na Univerzitetu bila je
malobrojna i nejaka. Na fakultetima su postojale i
delovale manje grupe, uglavnom kao vaspitne i čita
lačke. Mada su prilike i jačina studentskog pokreta
zahtevale da se te grupe umnože i brojčano pove
ćaju, što podrazumeva i mnogo veću aktivnost, to
je ostvareno tek u fazi organizovanja partijskih i
skojevskih foruma u Beogradu, krajem 1933. godine,
kad je formiran i Univerzitetski komitet SKOJ-a. Za
nepuno pola godine SKOJ je na Univerzitetu brojčano
ojačao, tako da je organizacija imala 125 članova
(18 skojevskih grupa, među njima je bila jedna ženska,
i 8 simpatizerskih). Grupe su se sastajale po stano
vima ili napolju. Nije bilo zadatka koji one ne bi
prihvatile i izvršile. Raznosile su letke po fakultetima
i određenim rejonima. Sem »Nolitovih« izdanja, či
tale su ilegalne brošure i »Proleter«, organ Central
nog komiteta KPJ; pojedinci su bili zaduženi da
prilaze studentima zainteresovanim za studentski pokret
i da ih privlače na konferencije, književne večeri,
predavanja pa, napokon, i na demonstracije. Najteže
je bilo savladati emotivnost i eksplozivnost pojedi
naca na konspirativnim zadacima i u taktici prilikom
21
�osvajanja studentskih udruženja, kad je, kao po pra
vilu, uvek vamičilo i pretilo tučam a. . .
Učestvovati u mnogim od tih akcija značilo je
izložiti se vandalizmu beogradske policije i njenih
najamnika u Studentskom domu i na fakultetima;
u izvesnim slučajevima nije bila isključena ni robija,
jer je režim, s gaženjem autonomije, odlučio da se
brani i Sudom za, zaštitu države. U vreme rektorovanja dr Vladimira Čorovića, kad se nisu birala sredstva
da se od Univerziteta napravi vaspitni zavod, pod
policijskim nadzorom, niko od naprednih studenata nije
bio siguran da će osvanuti tamo gde je zanoćio jer
su policijski agenti u racijama kupili i organizatore
i učesnike na protestnim zborovima ili demonstra
cijama.
Eto zašto je trebalo imati hrabrosti pa biti član
te viteške falange koja se uhvatila ukoštac s veoma
surovim šestojanuarskim režimom i njegovom divljom
i primitivnom policijom. Ali, sve to, kao ni mnoge
druge drastične mere iz tog vremena, nije obeshrabri
lo pripadnke studentskog pokreta (sem retkih izuze
taka, razume se), u njihovoj borbi za autonomiju
Univerziteta i, u krajnjoj liniji, za njihov opstanak
i školovanje na fakultetima. U letnjem semestru 1934.
godine, ta borba je krunisana do tada najvećim uspehom: 10. juna izabran je na zborovima studenata
Akcioni odbor stručnih studentskih udruženja (AOSSU),
koji je postao legalni rukovodeći organ naprednog
studenstskog pokreta na Beogradskom univerzitetu. Nje
govim je izborom savladano uveliko, ako ne i pot
puno, usko grupno delovanje pojedinih udruženja ili
grupa. Odbor je veoma brzo stvorio uslove i našao
nove oblike rada za okupljanje pripadnika svih poli
tičkih grupacija, izuzimajući studente-nacionaliste.
Preuzimanjem većine stručnih udruženja, napredni
studenti su pokazali neospornu zrelost i smisao za
realnost, te tako demantovali pojedine profesore koji
su ih smatrali i proglašavali »oruđem u rukama ne
vidljivih spoljašnjih sila«, strahujući pri tom od »student
skog sovjetizma«, kako se nešto kasnije izrazio profesor
Vladimir Ćorović u svojstvu rektora Univerziteta. A dok
tor Ivan Đaja, tadašnji rektor, predložio je da se
obrazuju odbori od nastavnika i studenata koji će
proučiti pitanja i zahteve koje su studenti postavili
10. juna, na svojim zborovima. Šest odbora (u svakom
22
�od njih bila su zastupljena po dva profesora) našli
su zadovoljavajuća rešenja, bezmalo, za sva pitanja počev od autonomije Univerziteta i Fonda za poma
ganje siromašnih studenata do načelne saglasnosti da
se požuri sa izgradnjom doma studentkinja.
Izuzetnim uspehom studenata smatran je prista
nak univerzitetskih vlasti da se otvori Opšta studentska
menza. Ona je osnovana dobrotvornim prilozima gra
đana, a da bi njihov odziv bio veći studenti su za
molili rektora Daju da on bude predsednik osni
vačkog odbora. Menza je otvorena 7. novembra u
prizemlju zgrade Srpske akademije nauka, u Knez-Mihailovoj ulici, i odigrala je ogromnu ulogu u
prehrani siromašnih studenata i, ne manje, tim što
je postala središte političkog života i rada naprednih
studenata.
Studentski pokret je u 1934. godini postigao
izvanredne uspehe. Međutim nacionalističke grupe bile
su jake, još su zadržale uprave nekih udruženja i
Dom studenata. Od 7. novembra imale su i svoj
organ »Studentske novine«. Prirodno, one su se
našle pogođene i ugrožene političkom platformom i
programskim zahtevima Akcionog odbora, koji su
mogli izgledati suviše radikalni usled uplitanja spoljašnjih faktora i njihovog nepoznavanja stvarnog stanja
stvari na Univerzitetu. Na primer, u organu SKOJ-a
»Mladom boljševiku« ceo Univerzitetski senat je okarakterisan kao reakcionaran, a svi profesori kao »najvemije sluge v. f. diktature«.
U studentskom pokretu kao član KPJ
Osećajući nemoć svojih štićenika na Univerzitetu
i među omladinom pred jedinstvenim studentskim po
kretom, nestabilni režim, s vladom Bogoljuba Jevtića,
procenio je da mora paralisati uticaj tog pokreta
u kampanji pred petomajske izbore 1935. godine.
Makar i primenom najgorih fašističkih sredstava otvaranjem koncetracionih logora. Budući da je i
prethodna vlada imala tako nešto u planu, i da je
na Univerzitetu bilo profesora koji su podržavali
takav projekt, Jevtićeva vlada se nije mnogo dvoumila:
23
�polovinom januara 1935, otvorila je koncentracioni
logor u Višegradu isključivo za studente Beogradskog
univerziteta. To je bio prvi koncentracioni logor u
Jugoslaviji i veliko iskušenje i proveravanje moralne
i političke snage studentskog pokreta. Tu se i tada
ponajbolje ogledala i politička zrelost Milice Pavlović,
koja je već bila član KPJ.
Povod za odvođenje studenata u koncentracioni
logor bili su neredi i tuča koje su izazvali studenti-nacionalisti 17. januara 1935. Oni su imali u svojim
rukama upravu Studentskog pravničkog društva, najmasovnijeg studentskog udruženja. Od ukupno 7307
studenata, koliko ih je te godine bilo na Univerzi
tetu, 3426 su bili studenti prava. Studenti-nacionalisti
i njihovi zaštitnici na Univerzitetu osetili su mnogo
ranije da više ne mogu zadržati upravu tog udru
ženja. Zato su izbori odlagani raznim izgovorima
još od novembra 1934. Kad se više nisu mogli od
lagati, kad je Univerzitetski senat odobrio da se iz
bori izvrše 20. januara, nacionalisti su 17. januara
primenili isti metod kojim su omeli izbore u aprilu
1934: istaknute kandidacione liste u auli univerzitetske
zgrade su pocepali i izazvali tuču, koja se prenela
na ulice i nastavila u Opštoj studentskoj menzi. Ne
moćni da se sami obračunaju s mnogobrojnijim pro
tivnicima, »omasovci« su pozvali u pomoć policiju.
Ministar prosvete je iz kabineta ministra unutrašnjih
dela, kojemu je referisao o nastalim neredima, atakovao u telefonskom razgovoru na rektora zato što
je pristao da se izvrše izbori kad se znalo da je
»većina studenata levičarska«. Pri tom je naredio
da se izbori odlože, napominjući da će rektor, zbog
svega što se dogodilo, povući konsekvence.
Na sednici Univerzitetskog senata, 18. januara,
rektor je podneo ostavku, a Senat je odlučio da se
Univerzitet zatvori do 23. januara. U isto vreme,
najviši državni organi su rešili da »učine kraj ko
munističkoj akciji na Univerzitetu«. Opšta studentska
menza je zapečaćena, a policijski agenti i njihovi
doušnici sa Univerziteta su u toku noći i izjutra
18. januara pohapsili desetine studenata od kojih su
petnaestoricu, u noći 19. januara, vezane u lance,
odveli u koncentracioni logor, u Višegrad.
Ni jednim događajem u studentskom pokretu nije
javnost tako bila uzburkana kao otvaranjem kon-
24
�centracionog logora. Nije bilo u pitanju samo to
što je u prvoj grupi odvedeno 15 studenata i što
su stavljeni u najgore životne uslove, već što je Ko
munistička partija, kao i ćela demokratska javnost,
videla u tome povredu osnovnih ljudskih prava i
otvoreno fašističko varvarstvo, kojim je vlada Bogoljuba Jevtića htela onemogućiti porast revolucionarnih
snaga i ugušiti rastuće opoziciono raspoloženje ši
rokih slojeva naroda U akcijama koje su preduzete
došli su do izražaja potpuno jedinstvo studentskog
pokreta i smišljeno delovanje Akcionog odbora u
saradnji sa partijskim i skojevskim rukovodstvima u
gradu i na Univerzitetu. U tome su od presudnog
značaja bili brzo posredovanje univerzitetskih vlasti i
dobra obaveštenost. Studenti su u logoru predati
»na nadležnost« nekakvom krvoločnom sreskom na
čelniku i surovim i sirovim žandarmima, koji su
znali samo da kundače i primenjuju silu, ali ne i
da otkriju i onemoguće veze interniraca sa građanstvom
koje im je bilo naklonjeno. Odmah po dolasku u
logor organizovano je partijsko rukovodstvo koje je
naložilo Mladenu Patemosteru studentu prava, da napiše
pismo kojim će obavestiti Pokrajinski komitet KPJ
0 tome u čijim su rukama, kako se s njima postupa
1 u kakvim uslovima žive. On je pismo poslao na
adresu MilicePavlović, tadašnje njegove devojke, koja
je, po tome kako je bilo naslovljeno, zaključila da
ga treba predati sekretaru Pokrajinskog komiteta Trajku
Stamenkoviću. Iz te, na prvi pogled nevažne, poje
dinosti vidi se da je Milica Pavlović tada već bila
član KPJ, s velikim poverenjem. (To je bilo vreme
u kome su, konsipiracije radi, samo retki pojedinci
poimenično znali više partijsko rukovodstvo.) S tim
pismom odmah su upoznati CK KPJ u Beču, par
tijska rukovodstva u Beogradu i na Univerzitetu,
kao i univerzitetske vlasti, razume se. Sem toga,
ono je štampano i deljeno kao letak, pod naslovom
»Pismo drugovima od drugova iz prvog koncentra
cionog logora Jugoslavije« i uz sledeće objašnjenje
»U poslednje vreme došlo je do zaoštrenih sukoba
između grupe plaćenih studenata iz Doma - fašista
i jedinstvenog studentskog antifašističkog fronta (de
mokratska ljevica, Zemljoradnička socijalna ljevica i
studenti marksisti).
25
�Rezultat sukoba je interniranje petnaestorice dru
gova u Višegrad. Režim pod kojim se oni tamo na
laze vidi se iz sledećeg pisma.« Ono glasi:
Višegrad, 25. januar 1935. god
Dragi Milane,
Kao što ti je možda poznato, 18. ov. mjes. ujutro
nas petnaestorica studenata uhapšeni smo i strpani u
Upravu grada. Drugog dana su nam saopštili da smo
kažnjeni sa po tri dana zatvora i progonom u Vi
šegrad. Zbog čega i na osnovu kojeg zakonskog pro
pisa - nisu nam dali objašnjenja.
19-og noću povezali su nas lancem i »maricom«
pod jakom stražom sproveli na stanicu. Tu su nas
ubacili u višegradski voz.
U nedelju, 20-og, jednu stanicu pre Višegrada
skinuli su nam okove.
I Višegradu na stanici dočekao nas je Sreski na
čelnik sa 20 žandarma sa bodežima na puškama.
Odatle smo sprovedeni u Sresko načelstvo. Nas pet
naestorica bačeni smo u jednu malu ćeliju u podrumu.
Ne mogu sebi predstaviti strašnije ni zatvore srednjevekovne inkvizicije. Tri dana tu ostati znači gotovu
smrt. Sutradan, u ponedeljak, 21-og, sprovedeni smo
u jednu napuštenu kasarnu skroz vlažnu i zatvoreni
u jednu sobicu svi zajedno.
Odmah smo objavili štrajk gladu. Pojedince od
nas su zvali i posebno saslušavali. Priprećeno nam
je da ćemo biti ubijeni ako ne primimo hranu. Sve
te pretnje nisu im upalile.
Noć u ponedeljak bila je strašna. Bez vatre, bez
pokrivača u toj potpuno vlažnoj i memljivoj sobi cvokotali smo od hladnoće čitavu noć.
Sutradan, u utorak, u samu zoru, sprovedeni smo
pod jakom stražom na prinfudni rad i to tucanje gra
nita iz Drine koga ni dinamitom ne bi mogao raz
biti.
Kako smo savršeno bili iznureni, to smo toga
dana padali na ulici od iznemoglosti i time smo »pre
kinuli« rad. Zbog »sabotaže« javnog rada petorica su
kažnjeni od strane g. načelnika zatvorom 10— dana,
15
s tim da ga izdržavaju u onome podrumu u kome
su nas prvoga dana smestili.
U utorak uveče, petorica kolega, kao jako bolesni,
sprovedeni su u bolnicu. Naravno, čuvani od žandar
ma, kao najopasniji zlikovci.
Rastavljeni, jedni za druge ne znamo. Znamo samo
to da ni oni, kao ni mi, nećemo nikakvu hranu primiti.
26
�Zbog čega smo zatvoreni i na osnovu kog za
konskog propisa se sve ovo nad nama sprovodi, nisu
nam kazali. Već četiri dana kako štrajkujemo gladu.
Ali kad se uzme u obzir da smo tri dana živeli na
golom hlebu, u zatvoru i pod najgorim uslovima,
predpostavljam da će bar jedan deo nas slabijih kroz
nekoliko dana podleći. To osećam po sebi, jer već
imam jaku nesvesticu.
Moje je mišljenje da smo iz Beograda sklonjeni
samo da bi ovde sistematski bili ubijeni, daleko od
javnosti i rodbine, da niko ne zna.
Molim te, Milane, čim primiš ovo pismo, zajedno
sa ostalim drugovima saopštite univerzitetskoj vlasti.
Neka preduzumu sve što mogu da nas spasu. Takode
treba zainteresovati javno mnjenje, naše i strano. Ako
sve to ne bi uspelo i nama se ovde izgubi svaki trag
molim te javi mom ocu da krivce za moju smrt traži u
Beogradu.
JEDAN OD DRUGOVA
IZ KONCENTRACIONOG LOGORA
Studenti su odmah preduzeli što je bilo u nji
hovoj moći. Njihovi su predstavnici obavestili rektora
o stanju u kome se nalaze intemirci. Pri tom su
tražili od rektora da, s univerzitetskim vlastima, ener
gično interveniše kod ministra unutrašnjih dela da
se raspusti logor i da dopusti da se delegacija uni
verzitetskih profesora, s rektorom na čelu, upozna na
licu mesta s neljudskim uslovima i maltretiranjem ko
jima su izloženi njihovi drugovi u memljivim kasar
nama koje je ogradila Austro-Ugarska Monarhija.
Koliko su studenti bili ogorčeni i šta su sve bili
spremni da preduzmu, brzo i neodložno, može se
zaključiti iz toga što su zahtevali da ih univerzitetska
delegacija izvesti o svemu najkasnije do 1. februara.
Rektor u ostavci Ivan Đaja s prorektorom Vla
dimirom Ćorovićem, posetio je ministra unutrašnjih
dela, a potom i internirane studente. Ministar je
bio »velikodušan« pa je priznao da vlada nije ukinula
autonomiju Univerziteta iz obzira prema Univerzitetskom
senatu, što ne znači da će odustati od namere da
učini kraj studentskim neredima. Iz toga je bilo jasno
da vlada ne namerava za zatvori logor u Višegradu,
iako je njegovim otvaranjem izazvala ogorčenje širom
27
�zemlje. Po njegovom nahođenju, studenti moraju tu
cati kamen i raditi dok su u logoru jer nije pred
viđena nikakva budžetska partija iz koje bi se mogla
obezbediti njihova ishrana.
Studenti su s nestrpljenjem očekivali povratak
rektora i prorektora iz Višegrada. Njih 700-800 sa svih
fakulteta okupilo se 1. februara na Pravnom fakul
tetu, gde su se zabarikadirali da ne bi ponovo došlo
do tuče i nereda s »omasovcima«, koji su bili za
dovoljni razvojem događaja. Što je dan više odmicao,
to ih je više izdavalo strpljenje. Zatvoreni u zgradi
Fakulteta, oni su zborovali, čitali pismo interniranih
drugova i većali šta da rade. Najzad su se odlučili
da proglase štrajk glađu u znak solidarnosti sa intemircima. U međuvremenu rektor je s prorektorom
bio kod ministra prosvete, a potom su došli kod
studenata. Van običaja, rektor je bio revoltiran zbog
toga što je naišao na zaključana vrata i na odluke
i ultimativne zahteve studenata o raspuštanju kon
centracionog logora. Da bi razgovarao s predstavnicima
okupljenih studenata, zatražio je prethodno da se
otvori zgrada Fakulteta i uklone postavljene barikade,
što su studenti shvatili kao učenu, pa su naelektrisanu atmosferu pretvorili u žestoke demonstracije.
A rektor je hitno sazvao sednicu Univerzitetskog
senata, koji je odlučio da se pozove policija da us
postavi red na Pravnom fakultetu ako studenti ne
napuste zgradu do 20,30 časova. O tome su studenti
obavešteni pismeno. Tom je odlukom Senat, u stvari,
pogazio član 1. Opšte uredbe o univerzitetima, odnosno
univerzitetsku autonomiju. Policija nije čekala 20,30
časova, već je u rano popodne zajedno sa žandar
merijom, opkolila zgradu Pravnog fakulteta, a potom
i osvojila njeno prizemlje, iz kojeg je suzavcima
pokušala da natera studente na predaju. Oni su se bra
nili svim sredstvima. Po službenoj dužnosti, rektor
ih je kasnije optužio za pričinjenu štetu - uništeno
je 150 klupa, desetine stolova i stolica i čitavi pre
gradni zidovi u pojedinim učionicama iz kojih su
vađene opeke, kojima je sprečavan prodor policajaca
na spratove.
Oko 16,30 časova, kada se nagnuo kroz prozor
da gada ciglom policijske agente u dvorištu, Mirko
Srzentić, student prava, pao je između Puniše Perovića
i Milinka Marojevića, pogođen revolverskim zrnom.
28
�U prvi mah, svi su bili zbunjeni: nigde kapi krvi
da se vidi, a on bez daha. Tek kad su ga preneli
u jednu učionicu i raskopčali mu sako, videli su da
je pogođen pravo u srce. U sećanjima na 1. februar
1935. Peko Dapčević je zapisao i ovu pojedinost:
»U odgovor na ubistvo Srzentića, strahovito ogorčeni,
nastavili smo još jače da protestujemo, izvikujući nove
parole sa prozora prema Studentskom trgu, ne plašeći
se revolverskih pucnjeva. Milica Pavlović je pocijepala
cmu kecelju, stavila je na štap i isturila na ulicu
vičući iz sveg glasa: ’Ubice! Ubili ste nam druga!
Ubili ste nam druga!’ ...«
Ogorčenje studenata je dostiglo kulminaciju, ali
i njihova iscrpenost usled gladi, suzavaca i nervne
prenapregnutosti tokom celog dana. Pred noć su stu
denti Mirko Tomić i Vukman Kruščić upućeni u
Rektorat, na pregovore sa Univerzitetskim senatom.
Senat je obećao da će im se omogućiti da mirno
napuste zgradu, bez hapšenja. Međutim, policiji nije
bilo do reči i obećanja univerzitetskih vlasti. Oko
22 časa zaplenili su 500 studentskih
legitimacija
(đačkih listova) i uhapsili na licu mesta 66 studenata.
Od njih je 30 upućeno u Višegrad, a ostali su kaž
njeni sa po nekoliko dana zatvora i progonstvom
u rodna mesta, s tim da se ne mogu vratiti na
studije bez odobrenja Uprave grada Beograda. Uni
verzitet je zatvoren do 15. februara.
Vlada ipak nije bila zadovoljna. Prisustvo na
sahrani Mirka Srzentića velikog broja Beograđana,
sa oko 2000 studenata, komemoracija zagrebačkih
studenata, sa istaknutom crnom zastavom na zgra
di Sveučilišta, protestni zborovi i slični skupovi širom
zemlje opominjali su da studenti imaju jaku i ma
sovnu podršku, te da se neće tako lako smiriti. O
nezadovoljstvu vlade i njenom strahu od novih potresa
svedoči činjenica da je ministar prosvete, sutradan
posle ubistva Mirka Srzentića, pozvao rektora Univer
ziteta i predočio mu da vlada namerava da ukine
studentska stručna udruženja i dovede policiju na
Univerzitet. S tako drastičnim merama nisu se složili
ni najreakcionamiji profesori univerziteta. Zato je od
lučeno da se obrazuje posebna komisija koja će raz
motriti sva pitanja i saopštiti ministru prosvete mišljenje
i stavove Univerzitetskog senata.
29
�Izazvanim krvoprolićem, zgaženom autonomijom,
odvođenjem nove grupe studenata u koncentracioni
logor, zatvaranjem Opšte studentske menze, nagoveštajem drugih drakonskih mera od strane državne
vlasti, usvajanjem ostavke profesoru Ivanu Đaji i ime
novanjem Vladimira Ćorovića za rektora, studentima
je najavljen otvoren i dugotrajan rat. Njihov je pokret
ušao u novu, najtežu fazu borbe protiv režima.
Angažovanjem KPJ i SKOJ-a, izazvano je ogromno
antirežimsko rasploženje u celoj zemlji. Na Univer
zitetu se za poslednje dve godine afirmisala jaka
komunistička organizacija, s istaknutim kadrom koji
je bio u stanju da samostalno donosi adluke i u najslože
nijim situacijama. Sa dobrom procenom situacije i
poznavanjem odnosa među profesorima, taj kadar je
uspeo da pridobije Univerzitetski senat da se suprotstavi
suspenziiji nekih stručnih udruženja (vlada je tvrdila
da su njihove uprave društvenim novcem pomagale
štampanje letaka protiv režima), da se založi za ponovno
otvaranje Opšte studentske menze i kao najvažnije,
da onemogući Upravu grada s ucenjivačkom namerom
prema kojoj bi se pustili svi studenti iz koncentra
cionog logora, osim sedmorice koji se smatraju or
ganizatorima komunističke aktivnosti na Univerzitetu.
Osećajući da bi to izdvajanje bilo dolivanje ulja na
vatru, lično rektor Ćorović je protestvovao kod predsednika vlade i uticao da se ta odluka povuče.
Elastični stavovi studentskih predstavnika u borbi
za raspuštanje koncentracionog logora, koja je vođena
dugo i s promenljivim izgledima na uspeh, poslu
žili su kao pozitivno iskustvo u novim akcijama i
radu studentskog pokreta.
Posle raspuštanja logora, polovinom marta, goruće
pitanje studenata bilo je Opšta studentska menza,
u kojoj se hranilo 250 studenata. Odlukom ministra
prosvete, ona je vraćena studentima, pod uslovom
da je vode profesori koje odredi Ministarstvo, s tim
što će oni pozvati »studente-nacionaliste u koje imaju
poverenja da ih u radu u menzi pomažu«. Takvo se
stanje u menzi nije moglo održati budući da je menza
postala stecište svakodnevnih provokacija pa i fizičkih
obračuna, kao što se desilo 26. marta, baš kad je
u ime naprednih studenata, Đoko Kovačević (sekre
tar Univerzitetskog komiteta KPJ, poginuo u španskom
građanskom ratu, kao borac internacionalnih brigada)
30
�obaveštavao studente o pregovorima sa Univerzitetskim
senatom o potpunom vraćanju menze studentima na
upravljanje. Zbog loše ishrane, 4. aprila je došlo do
sukoba između studenata i »ministarske« uprave, koja
je optužila 20 studenata Disciplinskom sudu kao
podstrekače protesta i izazivače nereda. Među optu
ženim bila je Milica Pavlović - jedina studentkinja.
Uprkos okrutnom stavu rektora Corovića, na čiji je
predlog menza zatvorena nekoliko dana, studenti su
bili uporni u svom nastojanju da isključe neprija
teljski raspoloženu upravu iz te svoje oaze. Najzad
su je dobili na upravljanje 15. oktobra 1935. godine.
Za predsednika studentske uprave 1935. je izabran
Hasan Brkić, a za sekretara Veljko Vlahović.
Na početku nove 1935/36. školske godine, stu
dentski pokret je bio toliko jak da je osvojio gotovo
sva studentska udruženja. Od velikog je značaja bilo
što je Univerzitetski senat odobrio osnivanje Udruženja
studenata protiv tuberkuloze. To je odobrenje jedva
dočekano nakon deset meseci od kako je predata
molba sa 40 potpisnika, među kojima je bila Milica
Pavlović, u ime studenata sa Filozofskog fakulteta.
Ministarstvo prosvete i Univerzitetski senat su odu
govlačili s tim odobrenjem zato što su studenti pra
vilima Udruženja predvideli da se polovina uplate
za Zdravstveni fond ne ustupa Ministarstvu socijalne
politike, kao i to da se oboleli studenti šalju u kli
matska lečilišta o trošku Udruženja kad god to zahteva
njihovo zdravstveno stanje. Tuberkuloza je, inače,
harala među studentima (na Univerzitetu je bilo 1300
obolelih) i nije se slučajno nazivala sirotinjskom i
studentskom bolešću.
Gotovo na svim godišnjim skupštinama udruženja
studenti su postavljali pitanje vraćanja Studentskog
doma univerzitetskim vlastima. I ne samo to. Zajedno
s Domom, Ministarstvo prosvete je 20. januara 1932.
preuzelo milion i po dinara studentske ušteđevine,
čijem nestanku studenti nisu mogli ući u trag uprkos
mnogim pismenim predstavkama i zahtevima na mno
gobrojnim skupovima. Od početka, prilikom prijema
u Dom, prvenstvo su imali studenti-nacionalisti. Pod
upravnikom Radivojem Mirkovićem režim u Domu je
imao policijski karakter. Zbog povlašćenog položaja
pojedinaca, cinkarenja i kojekakvih nepravdi prema
studentima-levičarima, jedan deo studenata je tražio
31
�da se preispita rad domske uprave i da se Dom,
konačno, vrati u nadležnost univerzitetskim vlastima.
U oktobru se na tom pitanju angažovao i Akcioni
odbor, mobilišući stručna udruženja koja su uputila
jednoobrazno pismo rektoru Univerziteta sa 3000 pot
pisnika. Osim toga, Akcioni odbor je uputio ministru
prosvete pismo s izričitim zahtevom »da Dom stu
denata u Beogradu odmah i neizostavno pređe u
ruke univerziteta«.
Krajem meseca upravnik Mirković je smenjen,
ali su ostali zahtevi studenata prećutani. S tim se
studenti nisu zadovoljili. Zato je pitanje Studentskog
doma iskrslo kao najaktuelnije posle opšteg studentskog
zbora koji je, uz odobrenje univerzitetskih vlasti,
održan 8. decembra. To je bio veoma dobro priprem
ljen zbor, za koji je vladalo veliko interesovanje na
svim fakultetima. Ža zbor je bilo prijavljeno 26 go
vornika, od kojih je Akcioni odbor, uoči zbora, odabrao
20, među kojima je bila i Milica Pavlović. Osim
solidarisanja sa studentima iz Zagreba i Ljubljane,
koji su energično protestvovali protiv uredbe o ogra
ničenom broju studenata prilikom upisa na Tehnički
i Medicinski fakultet (numerus klauzus), Akcioni odbor
je za zbor predvideo tri ključne teme: neodložno
donošenje uredbe kojom će se omogućiti puna sloboda
udruživanja i stavljanja svih stručnih udruženja pod
nadzor isključivo univerzitetskih vlasti; zatim, eko
nomska i socijalna pitanja (pitanja smeštaja, ishrane,
smanjenja školarine za siromašne studente i dr.); i
treće, nacrti uredbi za pojedine fakultete. Razume
se, u sklopu tog dnevnog reda raspravljalo se i o
Studentskom domu.
Na zboru se manifestovalo jedinstvo studenata
i on je uspešno završen. To je ohrabrilo onaj deo
studenata koji su već tražili da se Dom stavi pod
nadzor univerzitetskih vlasti - da taj zahtev ponove.
Njihovi predstavnici (tzv. direktorij um) od Rektorata
su tražili da se Univerzitet zatvori dok se, već jednom,
to pitanje ne skine s dnevnog reda. Rektor je odbio
taj zahtev. Međutim, Akcioni odbor se solidarisao
sa stanarima Doma koji su stupili u štrajk i odlučio
da 13. decembra počne generalni štrajk studenata.
Pri tom se desilo nešto izuzetno i neobično: za
kazala je saradnja između Akcionog odbora i studenata
u Studentskom domu, koji su naseli obećanju da
32
�će, za koji dan, biti rešena sporna pitanja u vezi sa
Domom, pa su obustavili štrajk, očekujući da dođe
novopostavljeni upravnik, vanredni profesor Radivoje
Kašanin. Umesto upravnika, dočekali su ljotićevce,
udarnu terorističku grupu unutar ORNAS-a, sa ozlo
glašenim »studentom« - policijskim agentom - Omi
ljenom Milićem. Kako su ušli među studente, u auli
Doma, stvorili su izazivačku atmosveru povicima »Živeo
kralj«, »Zar na dan kraljeve slave komunisti da štrajkuju i prave demonstracije?« i si. Došli su, zapravo,
da izazovu nered i tuču, u koju se ubrzo umešala
policija na poziv privremenog upravnika koji je zamenio Mirkovića. Policija je »zavela« red tako što je
odvela u Upravu grada studente na koje je prstom
pokazao Omiljen Milić. Drugi deo studenata, uglav
nom komunista, izbačen je iz Doma, bez odeće, u
hladnu decembarsku noć.
Akcioni odbor je na to što se desilo u Domu
sutradan reagovao rezolucijom, bolje reći, zahtevima
koji su tangirali lično profesora Ćorovića, ne samo
kao rektora koji je uzurpirao prava studenata zagarantovana autonomijom, nego i kao počasnog predsednika ORNAS-a, čije se raspuštanje neodložno tra
žilo. Međutim, rektor je bio nezadovoljan i onim
o čemu se raspravljalo i što se odlučilo na opštem
studentskom zboru, tako da je bio spreman na kraj
nji otpor svim studentskim zahtevima. U tome je
imao podršku Ministarstva prosvete, pa i Univerzi
tetskog senata delimično. Pristao je samo da interveniše da se puste pohapšeni studenti, koje je policija
krvnički isprebijala u Upravi grada. S kakvim je potcenjivanjem gledao na studentski pokret vidi se po
tome što je branio Omiljena Milića i njegovu te
rorističku družinu, koji su, tobože, bili povređeni i
ozlojeđeni proglašenjem štrajka u Domu koji nosi
kraljevo ime, i to uoči njegove slave. Jednostavno,
on se nije hteo zamisliti nad ozbiljnošću situacije
u kojoj se našao Univerzitet, pa je na sednici Uni
verzitetskog senata, 20. decembra, sugerisao da se
preduzmu mere koje je režim hteo zavesti ranije da su ih hteli prihvatiti prethodni rektori (Aleksandar
Belić i Ivan Đaja) sa većinom univerzitetskih profesora.
Naređeno je da se Senat obračuna sa studentskim
pokretom tako što će Disciplinski sud kazniti oko
50 članova Akcionog odbora udaljavanjem na go
3 Milica Pavlović Dara
33
�dinu ili pola godine sa Univerziteta. Time su se
želela paralisati studentska stručna udruženja. Uzgred,
kažnjeno je veoma blago (zabranom upisa letnjeg
semestra!) i 18 studenata izgrednika u Studentskom
domu. Dalje, Senat je naredio da se iseli Studentski
dom, naravno, s ciljem da se prilikom novog use
ljavanja ne prime studenti-levičari. Najcrnja odluka sa
te sednice bila je - da se uvede univerzitetska po
licija, što je prihvatilo i Univerzitetsko veće, tako da
je sutradan raspisan konkurs za prijem 40 stražara.
Ministar finansija je odobrio vanredni kredit od tri
miliona dinara za isplaćivanje prinadležnosti stražarima
(850 dinara mesečno) i nabavku njihove uniforme.
Rektor se još postarao preko Uprave grada da se
kažnjenim članovima Akcionog odbora oduzmu stu
dentske legitimacije kako bi se sprečio njihov ulazak
u fakultetske zgrade.
Sve te mere, ma koliko da su bile rigorozne,
nisu mogle razbiti studentski pokret Akcioni odbor
je funkcionisao kao da je bio u punom sastavu. Da
ne bi bio sprečen u akcijama koje je trebalo preduzeti, na sednici održanoj 4. januara 1936. odlučeno
je da se prekine štrajk koji je bio proglašen u znak
solidarnosti sa studentima iz Studentskog doma. Takođe
je odlučeno da se sa svih fakulteta protestuje protiv
novih odluka i mera koje su preduzele i nameravaju
da preduzmu univerzitetske vlasti.
Akcioni odbor je računao na podršku javnosti.
Zato je obrazovan odbor za skupljanje potpisa i angažovanje javnih radnika da protestuju protiv zavo
đenja »univerzitetske straže«. Osim toga, Odbor je
objavio jednoobrazan cirkulami tekst, pod naslovom
»Studenti Beogradskog univerziteta svome narodu«, u
kome se kaže, između ostalog: »Duboko pogođeni
poslednjim nekulturnim bestidnim nasrtajem na os
novna naša prava i slobode, kojim se ponižavamo
do robova i kojim se sprečava stvaranje slobodne
narodne inteligencije, mi, studenti Beogradskog univer
ziteta, zbijeni u jedinstvene redove, produžavamo
odlučnu borbu za svoje životne interese, a naročito
borbu protiv poslednjih mera reakcije i fašiziranja
Univerziteta«.
Na bazi tog proglasa, koji sadrži tri bitna ul
timativna zahteva (poništenje kazne članovima Akcionog
34
�odbora, suspenziju odluke o uvođenju policije na
Univerzitet, realnu procenu i zadovoljenje osnovnih
zahteva iz rezolucije opšteg studentskog zbora od
8. decembra), studenti su do kraja marta pregovarali
sa univerzitetskim vlastima, odnosno sa rektorom,
koji se nagađao i pogađao, cenjkao i ucenjivao,
kako ne dolikuje čoveku i naučniku visokog ranga,
računajući da vreme (i policija!) rade za njega i
donete odluke. Međutim, što se više odlagalo udovoljenje studentskih zahteva, atmosfera je postajala
obostrano eksplozivnija, tako da je proglašenje gene
ralnog štrajka bilo neizbežno. Akcioni odbor je 2. i
3. aprila organizovao konferencije na svim fakultetima,
na kojima su studenti za 4. april proglasili štrajk
u znak protesta zato što se rektor oglušuje o sve
njihove zahteve i u znak solidarnosti sa studentima
u Zagrebu i Ljubljani, gde se nastavljala borba protiv
visoke školarine, taksa i uredbi kojima je dovedeno
u pitanje školovanje studenata iz siromašnih slojeva
stanovništva. Rektor se nije dvoumio šta će da
preduzme protiv štrajka: istog dana je pozvao predstav
nike studenata-nacionalista da ih ovlasti da postupe
kao u Studentskom domu 13. decembra prethodne
godine. Ma koliko da je bio razuman čovek, nije
umeo da proceni i oceni da na jednoj strani ima
malobrojnu organizaciju predisponiranih zlikovaca, a
na drugoj ogromnu masu intelektualne omladine koja
je znala i pokazala šta hoće i koliko može.
Pred Patološkim institutom u krugu Državne
bolnice, ljotićevac pripadnik terorističke organizacije,
student Slobodan Nedeljković_ je ubodom kame s
leđa usmrtio studenta prava Žarka Marinovića, dok
su njegovi saučesnici u zločinu na istom mestu
povredili studenta medjcine Kostu Hadži Popovića i
studenta prava Jovana Šćepanovića.
Rektor je na sednici Univerzitetskog senata konstatovao »da je slučaj težak, a posledice još teze«.
Međutim, saopštio je i to da je do tuče došlo zbog
letka koji su izdali studenti-nacionalisti da bi, kao
bajagi, sprečili generalni štrajk. Takvom motivacijom
i obrazloženjem zločina pred Patološkim institutom
rektor je načinio ono što nije zabeleženo u istoriji
visokog školstva: pokušao je da opravda upotrebu
kame i drugog oružja njegovih »jurišnika« koji su
nastupali divljački, drsko, jer se, kao manjina, nisu
35
�mogli drukčije suprotstaviti procesu demokratizacije
i slobodnog razvitka kome je stremila ćela mlada ge
neracija.
Aprilski štrajk je trajao 25 dana i označio je
prekretnicu u studentskom pokretu: od novembarskih
dana 1931, iz opozicionog raspoloženja relativno ma
lih grupa i uticajnih pojedinaca, on je narastao u
snažan i jedinstven pokret ogromne većine aktivnih
studenata. On je odoleo svim iskušenjima i izvojevao
pobedu ne samo nad univerzitetskom reakcijom nego
i nad monarhističkim režimom koji je, iz godine u
godinu, sve više gravitirao prema fašizmu. Od završetka
aprilskog štrajka započeo je na Univerzitetu period
obostranog razumevanja i plodne saradnje ne samo
s pojedinim profesorima nego sa unierzitetskom vlašću,
na čije je čelo došao dr Dragoslav Jovanović, koga
su studenti i demokratska javnost nazvali studentskom
majkom.
Eto takvom je pokretu pripadala i u njemu
sazrevala i stasala Milica Pavlović za vreme studija,
dok nije diplomirala na Filozofskom fakultetu 1939/40.
godine. Njena je aktivnost bila neprekidna i raznovrsna.
Kao skojevka, a potom kao član KPJ, s pravom je
uživala poverenje partijskih rukovodstava. Na studentskim
skupovima istupala je u ime studenata levičara, odnosno
narodnih studenata (pod tim imenom su živeli i
radili od 1936. godine članovi KPJ i SKOJ-a). Na
protestnim zborovima i u demonstracijama zapažena
je po njenoj izvanrednoj hrabrosti.
Inače, kao redovni student imala je različita za
duženja i obaveze u studentskim udruženjima, prvenstve
no u Udruženju studentkinja i njihovom domu, u
kome je stanovala od dolaska na studije.
Udruženje studentkinja najduže je ostalo pod
upravom studentkinja »vaspitanih u nacionalnom du
hu«. Umesto da se zauzima kod vlasti da se rešavaju pitanja opstanka i studija siromašnijih stu
dentkinja, kojih je, iz godine u godinu, bilo sve
više na fakultetima, ta je uprava, svojom pasivnošću,
odlagala i kočila rešenja tih pitanja, razume se, s
podrškom vlasti i univerzitetske reakcije. Od početka
1935. godine, kad je na inicijativu studenata osnovana
Omladinska sekcija u narodnofrontofskom Ženskom
pokretu, državna vlast je izrično zahtevala od Uni
verzitetskog senata da onemogući izbore za upravu
36
�Udruženja studentkinja, jer je među 1700 studentkinja,
koliko ih je te godine bilo na Beogradskom univer
zitetu, odveć malo bilo onih koje bi podržale do
tadašnju ili njoj sličnu upravu. U međuvremenu su
studentkinje - članovi KPJ i SKOJ-a - razvile živu
agitaciju da se što više njihovih drugarica učlani u
Udruženje, tako da je u njemu, početkom 1936.
godine, preovladala osetna većina koja je zahtevala da
se sazove vanredna izborna skupština. Dotadašnja uprava
je na to morala pristati i 17. maja je izabrana upra
va pod predsedništvom omiljene i poznate studentkinje
sa Tehničkog fakulteta Leposave Mihailović (za vreme
okupacije streljana je na Banjici).
Najvažniji zadatak nove uprave bio je da traži
dovršenje Studentskog doma) svega 40 studentkinja
imalo je smeštaj u dotadašnjem domu). U tome je
stvarno i uspela. U novi dom se uselilo 100 stu
dentkinja, pretežno siromašnog stanja. Dužnost uprav
nika je primila Mila Dimić, veoma kulturna žena,
antifašistkinja, sa ugledom ne samo među studentkinjama nego i u građanstvu (streljana je na Banjici
za vreme okupacije). Pod njenom upravom Dom je
postojao i delovao kao svojina Udruženja studentkinja,
mada je taj status dobio mnogo kasnije, uz veliko
zalaganje Akcionog odbora.
Udruženje studentkinja, pa samim tim i studentkinje
smeštene u Domu, u početku se najviše bavilo rešavanjem ekonomskih pitanja i sređivanjem materijal
nog stanja u samom domu (10 studentkinja dobijalo
je hranu u Domu kao nadoknadu za posluživanje).
Kasnije je, u okviru Udruženja, osnovana kulturna
sekcija od 20 članova, koja je preuzela organizovanje
kulturnog i vaspitnog rada među studentkinjama,
koji se manifestovao u raznovrsnim oblicima (debatni
sastanci, usmene i zidne novine, književne večeri,
predavanja istaknutih javnih radnika i si.).
Nakon dve godine, kada se broj studentkinja
znatno povećao, ukazala se potreba da se, u sklopu
stručnih udruženja, formiraju ženske sekcije na fa
kultetima sa većim brojem studentkinja. A kad se
rad Udruženja razgranao - u domu, na fakultetima
pa i u javnom životu uopšte - kad je trebalo obezbediti veći uvid i uticaj u celoj toj aktivnosti, os
novan je aktiv studentkinja-komunista, u kom je bila
Milica Pavlović, pored Šonje Marinković, Danice
37
�Marinović, Ljubinke Milosavljević, Nede Božinović i
dr. Taj aktiv je bio, po rečima Milice Damjanović,
dobrog poznavaoca studentskog pokreta između dva
rata, ona pokretačka snaga i autoritet koji je Udru
ženju davao ton i osiguravao istaknuto mesto u
sklopu celokupnog pokreta beogradskih studenata.
Na izuzetnu energiju i pupulamost Milice Pavlović
ukazuje arhivska građa i drugih studentskih udruženja,
pre svega Akcionog odbora. Naime, prilikom konstituisanja Odbora za školsku 1936/37. godinu, Milica
je izabrana u njegovo najuže rukovodstvo, koje su,
pored predsednika, sačinjavali tri sekretara, blagajnik
i predsednik Opšte studentske menze. Kakve je napore
i angažovanost zahtevao taj izbor može se pretposta
viti na osnovu toga što je 15. aprila 1937. sazvana
vanredna skupština, na kojoj su neki članovi kritikovani zbog neredovnog dolaska na sednice. U samom
užem rukovodstvu, osim predsednika Voja Deretića,
drugog sekretara Milice „Pavlović i predsednika Opšte
studentske menze Miloša Minića, ostali članovi su
smenjeni. Tada je odlučeno da se sednice Odbora
održavaju svake subote.
Logično, Milica Pavlović se profesionalno morala
zalagati u stručnom Udruženju za srpskohrvatski
jezik i književnost, u kome je, na godišnjoj skupšti
ni, 10. novembra 1935, izabrana za člana uprave,
koju su sačinjavali isključivo komunisti (Avdo Humo,
Zlata Šegvić, Boško Babović, Jelena Popović i dr.).
Nije bez značaja njena pomoć i učešće u radu
Udruženja studenata protiv tuberkuloze. Studentskom
letovališnom savezu i, verovatno, u zavičajnom Udru
ženju studenata, čija arhiva nije sačuvana tako da
se ne može videti kad se i koliko bavila u Čačku
dok je bila na studijama.
Prvo nameštenje u državnoj službi
Uoči rata, kada se prilično namnožio intelektualni
proletarijat, teško se nalazio odgovarajući posao bez
preporuke uticajnih ljudi u društvu. Diplomirani stu
denti filozofije, ako su bili kompromitovani kao
levičari nalazili su posao, većinom kao honorarni nas
tavnici, u provincijskim nižerazrednim gimnazijama ili
38
�srednjim stručnim školama. Razume se, uz odobrenje
načelnika za prosvetu u nadležnoj Banskoj upravi ili
direktora škole. U stvari, tako postavljen nastavnik
bio je na probi: ako se zapazi da nastavlja svoju
»subverzivnu delatnost« - automatski je gubio službu!
Eto s takvim se poslom sastavila Milica Pavlović
u Srednjoj tekstilnoj školi u Leskovcu. Ona sigurno
nije bila zadovoljna tim prvim nameštenjem pa nije
slučajno da se zadržala samo jedno polugodište u
Leskovcu. Svakako, posredi su bili jaki razlozi.
Iako su se dvojica direktora škole, Franjo Divšek
i Franjo Turina, od 1932. do 1941. godine, izborili
da se poprave i prošire školske prostorije i da se
nabave bar najpotrebnija sredstva za održavanje nasta
ve, škola je bila siromašna, naročito za opšteobrazovni
i kulturni prosperitet učenika. Objektivno uzev, ona
je vegetirala između siromašne opštine i bogatih vlasnika
tekstilne industrije. Opština nije bila voljna da po
maže školu jer se u njoj školovalo svega 10% uče
nika iz Lesićovca i njegove okoline. Najviše ih je
bilo iz
Slovenije - 40%. U Leskovcu, kao i na
drugim područjima sa srpskim življem, postojala je
izvesna odbojnost prema stručnim školama, u prvom
redu zbog toga što one nisu obezbeđivale državnu
službu i, što je takođe bilo od značaja, što svršeni
učenici iz njih nisu mogli nastaviti školovanje; osim
toga, nigde u zemlji tekstilci nisu imali manju zaradu
nego u »srpskom Mančestru«, kako se Lesicovac na
zivao pre rata zbog njegovih osam tekstilnih fabrika.
S druge strane, kad je za školu trebalo nešto
žrtvovati, industrijalci su bili tvrđi, škrtiji i od siro
mašne opštine. To su bili lakomi skorojevići, a ne
industrijalci s dugogodišnjom tradicijom, i za njih je,
kao takve, bila nepojmljiva i neshvatljiva svaka hu
manitarna akcija Ilustrativan primer o tome sačuvan
je sajednog konkursa i školi.
Škola je imala »Zadrugu đaka« koja je poma
gala siromašne učenike stičući sredstva prodajom ogled
nih proizvoda iz školskih radionica. Za raspisani konkurs
za najbolje đačke radove iz dezinature, koji su nagra
đivani iz školskog fonda, direktor Divšek je 1933.
godine odredio stručni žiri od nastavnika, s tim da
predsednik bude jedan leskovački industrijalac. Kad
je trebalo doneti odluku, taj predsednik je poslao
na sastanak svog činovnika, da ne bi, za račun te
39
�počasti koja mu je ukazana, morao da pokloni nešto
za školu ili za najboljeg učenika!
Tako je propao pokušaj preduzetnog Čeha Franje
Divšeka da vlasnike fabrika približi školi koja im
je spremala stručni kadar.
Drugi, možda važniji, razlog zbog koga se Milica
nelagodno osećala u leskovačkoj Tekstilnoj školi bio
je taj što se njen predmet smatrao drugorazrednim.
Naime, u školi su bili na ceni stručni predmeti
(poznavanje robe, tehnologija predenja i tkanja, tekstil
na hernija, stručno crtanje i dr.). Njen srpski jezik,
iz grupe opštih predmeta, imao je, prema nastavnim
planovima, svega dva časa sedmično i bio je, po
važnosti, sve do školske 1937/38, čak iza nemačkog
jezika. Stoga je Milica, da bi imala odgovarajući
broj časova u sedmici, predavala, sem svog predmeta,
istoriju i geografiju. Inače, na završnim ispitima nije
se polagala čak ni matematika, a za srpskohrvatski
je napravljen »ustupak« da se polaže samo pismeni,
jer se stalo na gledište »da je za tekstilne tehničare
važno da oni samo pismeno budu obrazovani«.
Da su tzv. opšti predmeti bili u drugom planu
može se zaključiti i po pismenim zadacima iz srpskohrvatskog jezika. To su bile teme iz stručnih pred
meta kojima se želela popularisati tekstilna industrija
(»Delovanje zaštitnih carina na razvoj naše tekstilne
industrije« ili »Tekstilna industrija Jugoslavije i njena
budućnost« i si.). Tek je dr Emil Štampar, kojeg
je nasledila Milica Pavlović, uspeo da poveća nastavu
matemjeg jezika na tri časa sedmično i da stane na
put uskom prakticizmu u korist opšte naobrazbe. I
po temi koju je dao na završnom ispitu (»Značaj
Radoja Domanovića«) očevidno je da je bio autori
tativan i kulturan čovek, kakav je nedostajao Tekstil
noj školi.
Njegovim putem pošla je Milica Pavlović, što se
vidi po temi koju je dala za pismeni zadatak: »Kome
zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom«
(Njegoš). Njen je odnos prema učenicima bio ko
rektan i, može se reći, prijateljski. Svoj poziv je
volela i samim tim bila je potrebna afirmacija mar
ljivog i savesnog suplenta. S druge strane, kao član
KPJ, nije se mogla zatvoriti u krugu škole. Pošto
ju je policija »preporučila« kao opasnu komunistkinju,
predanim radom u školi se donekle prikrivala i šti
40
-
�tila, što ne znači da je bila sasvim pasivna kao
društveni radnik i komunista. Doduše, angažovala se,
po svemu sudeći, u kulturnom životu grada i, manje-više, na legalnim poslovima U svakom slučaju
dovoljno da ju je zapazila policija i da bi to bilo zapisano
u jednom poverljivom dopisu leskovačke gimnazije
Prosvetnom odeljenju Moravske banovine. »Radošević
Stojanka, suplent srpskog jezika, sumnjiva je,« piše
u tom dokumentu, »jer je bila nerazdvojna drugarica
sa bivšom nastavnicom srpskog jezika Milicom Pavlović, koja je radila u Srednjoj tekstilnoj školi, a sada
je sa službom u Valjevu. Radi toga druženja Stojanka
nije mogla dobiti časove kada je pravljen raspored
predmeta 4. avgusta 1941. godine«.
Mada je u Leskovcu provela nepunu godinu dana,
Milica je ostavila lep trag u školi, a ostala je u
nezaboravnoj uspomeni i u gradu. O tome svedoči
činjenica da literarna družina u posleratnoj Tekstilnoj
školi nosi njeno ime, a mnogi meštani se sećaju da
su je lepo ispratili njeni učenici i građani kad je,
u septembru 1940. godine, otišla u Srednju tehničku
školu u Valjevu.
U gradu ustanika
Kako i čime objasniti odlazak Milice Pavlović
iz leskovačke Srednje tekstilne u valjevsku Srednju
tehničku školu, kad između njih nije bilo velike raz
like? Čak je valjevska škola bila siromašnija utoliko
što je osnovana tek 1938. godine. Bila je bez odgo
varajućih prostorija i radionica, tako da se ni stručni
(glavni) predmeti nisu mogli savlađivati na zadovolja
vajući načia Razumljivo, opšteobrazovni predmeti su
bili - sporedni. Sem toga, Milica se i u Valjevu
srela s potcenjivanjem takve škole od strane meštana.
Ali, kako god se uzme, izgleda da je Valjevo,
kao grad ustanika, s radničkim pokretom koji je već
imao šezdesetogodišnju prošlost (4. marta 1882. osnova
no je radničko udruženje »Sloga valjevskih radnika«),
bilo privlačnije za čoveka-revolucionara kao što je bila
Milica. Nije isključeno da ju je privlačilo i to što
je u njemu imala znanaca iz studentskog pokreta,
a ne može se zanemariti ni okolnost da joj je iz
Valjeva Beograd bio bliži.
41
�Milica Pavlović Dara, kao profesor Srednje tehničke škole u Valjevu.
aprila 1941.
Mada je uoči rata Valjevo bilo grad mnogo
brojnih štrajkova i demonstracija, organizacija KPJ
je bila malobrojna. Iz referata koji je na Okružnoj
partijskoj konferenciji podneo Obren Nikolić, početkom
1940. godine, vidi se da je valjevski okrug imao
svega 40 članova KPJ, oko 20 kandidata i svega
30 članova SKOJ-a. Međutim, bilo je u njemu mnogo
simpatizera, što se može zaključiti i iz Nikolićevog
referata u kome je konstatovano da je organizacija
ostvarila snažan uticaj u sindikatima i među omladinom.
42
�U okrugu je bilo 30 kružoka, u kojima su se okupljali
ne samo skojevci i kandidati nego i simpatizeri, a
u većini tih kružoka čitali su se partijski organi
(»Proleter« i »Komunist«) i druga partijska 'literatura.
To svedoči da su Partija i SKOJ imali široke mo
gućnosti da ojačaju svoje redove. Pa ipak, brojno
stanje nije se povećavalo u odgovarajućoj srazmeri:
do 6. aprila 1941. Partija je imala svega 46 članova.
Istina, sa SKOJ-em je bilo drukčije - ojačao je u
svakom pogledu, naročito u Gimnaziji, Trgovačkoj
akademiji i Poljoprivrednoj školi, koja je, kao i
Tehnička, osnovana 1938. godine. Izuzimajući Gimna
ziju, u kojoj se osećao uticaj izvesnog broja ljotićevaca, u ostalim školama skojevski aktivi su imali
apsolutnu prevlast. Zato su u toku 1940. i 1941.
godine srednjoškolci bili najaktivniji deo omladine.
Njihove manifestacije, posebno izleti, s priredbama
antiratnog karaktera, bile su uvek dobro organizovane
i posećene. U oktobru 1940, za vreme štrajka gra
đevinskih radnika, oni su osetno pomogli u prikuplja
nju pomoći štrajkačima, a masovno su učestvovali
u demonstracijama povodom mučkog ubistva radnika
Nikole Špoljarića, člana štrajkačkog odbora. Takođe,
u martovskim događajima 1941. prvi su izašli na
ulice i bili najbrojniji.
Kada se aktivnost SKOJ-a pogleda u svetlosti
ustaničkih dana, zapaža se da je za odgoj i pripreme
omladinaca sa sela, sem krajnje odlučnosti i požrtvovanja, kojima se odlikovao čitav SKOJ, karakteristično
da su zrelo i konstruktivno delovali u svojoj seoskoj
sredini. Rukovodilac organizacije i član Okružnog
komiteta, student Milivoje Radosavljević, zahtevao je
od njih da organizuju omladinske grupe i kružoke
preko kojih će prenositi, delimično, ono što čuju
i saznaju u školskim aktivima. To je bila lepa pomoć
da odziv seoske omladine za Valjevski NOP odred
bude velik, a takođe da komunisti koji su morali
napustiti grad posle okupacije nadu sigurnije utočište
u selima valjevskog okruga.
Energičnoj Milici Pavlović je nova sredina potpuno
odgovarala. Cim je došla, uključila se u partijski
život i rad. Bolje se snalazila i u samoj školi, mada
su direktor i njegov zamenik bili tupoglavi ljudi vla
daj ućeg režima i njegovi žandarmi. Čak je dobila i
razredno starešinstvo u II e odeljenju. Taj susret sa
43
�odeljenjem ostao je u živom sećanju Borivoju Petroviću i Dimitriji-Diši Koljkoviću, jednom od pet članova
tadašnjeg skojevskog aktiva (svi su stupili u borbu
1941 - dvojica su ostali živi).
- U jednom sukobu - priča Koljković - koji
se pretvorio u pravu uličnu tuču »zboraši« (pripadnici
fašističke organizacije Zbor Dimitrija Ljotića) uspeli
su da se probiju do Oficirskog doma. Pripremali
su se da održe miting. Mi smo, sa razvijenom zasta
vom, probili kordon žandarma i rasturili »zboraše«.
Tom prilikom su uhapšeni i odvedeni u Sreski sud
učenici Petar Topalović i Stevan Didulica. Skojevci
i njihovi drugovi su se okupili pred Sreskim sudom
i protestovali protiv hapšenja njihovih drugova, tražeći
da ih puste. Tu se ubrzo okupio veliki broj građana.
Učenici su, tako reći, odmah oslobođeni.
Drugi dan, umesto policije, ćelu stvar je preuzeo
direktor škole. Na njegov predlog, profesorski savet
je isključio iz škole Topalovića i Didulicu. Direktor
je potom sam išao po odeljenjima, čitao naredbu
o isljučenju, grdio i pretio učenicima, nazivajući ih
razbojnicima, banditima. Dok je govorio u odeljenju
II e, sa dnevnikom ispod ruke, pored katedre, sa njim
je stajala mlada žena. Zaokupljen policijskom dužnošću,
nije se setio da je predstavi. Ona ga je mimo slu
šala, a na našu reakciju da ćemo sami izdržavati
isključene drugove, blago se nasmešila. Tek kada je
napustio učionicu, ona se predstavila kao nastavnica
srpskog jezika, naš novi razredni starešina - Milica
Pavlović. Rekla je da žali što se to dogodilo našim
drugovima, ali se raduje što smo tako složni. Ubrzo
sam saznao od Milivoja Radosavljevića da je član
KPJ, i da ćemo imati sreće što će nam ona biti
razredni starešina.
Koljković je ispričao i neke pojedinosti koje ilustruju
Radosavljevićevo mišljenje o Milici kao razrednom starešini.
Početkom 1941. godine, vlada je mešetarila i
maskirala svoje kapitulantsko lice pozivanjem velikog
broja obveznika na vojnu vežbu. Tako se desilo da
pozovu i derektora škole. Zamenjivao ga je nastav
nik Kosimenka, koji je prosto terorisao učenike. U
to vreme došao je inspektor Ministarstva prosvete
u redovnu godišnju reviziju i učenici su iskoristili
44
�taj dolazak da se žale i optuže direktorovog zamenika
zbog njegovog neljudskog odnosa prema njima.
- Inspektor je bio grub čovek - kaže Koljković
- i odbijao je sve naše zahteve, poričući istinitost
naše optužbe. Dogovorili smo se da sačekamo da
obiđe sva odeljenja, pa smo se posle četvrtog časa
složili u tome da ćemo, zbog arogantnosti ministarskog
izaslanika, imati težu situaciju. Takođe smo ocenili
da je raspoloženje učenika za štrajk sasvim povoljno
i, - pokupili smo knjige i pošli na Pećinu da se tamo
0 svemu dogovorimo.
Za vreme našeg štrajka profesorski savet je stalno
zasedao. Ja sam od Milice Pavlović, na koju sam kao
skojevac bio upućen, dobijao obaveštenja o toku svih
sednica. Bez toga, mi bismo bili obmanuti i naš
bi štrajk, verovatno, propao, a mnoge bi kaznili kao
buntovnike i kolovođe štrajka.
Kad je naša delegacija po drugi put pošla na
pregovore, Kosimenko je usmeno preneo da je tele
fonski premešten i da, sa svojom ženom, odlazi iz
Valjeva. Imajući rđavo iskustvo s njim i direktorom,
mi smo se potrudili, za svaki slučaj, da proverimo
koliko je to tačno. Posle provere, iz Vojvodine nam
je stiglo pismo u kome je stajalo da će se Kosimenko
vratiti za desetak dana, kad mi prekinemo da štrajkujemo.
Pismo sam odneo Milici da vidim šta će ona
na sve to da kaže. Ona je savetovala da izaberemo
delegaciju, s kojom ću ja, lično, poći u Beograd i
uporno tražiti prijem kod načelnika Ministarstva prosvete
da ga upoznamo čime se u školi sve služe protiv
učenika da bi zadržali nastavnika koji se prema njima
odnosi kao prema poslednjim valjevskim uličarima.
Na naše insistiranje, načelnik je napisao naredbu
sa kojom nas je upoznao pre nego smo pošli. Po
dolasku u Valjevo, o svemu sam obavestio Milicu
1 Milivoja Radosavljevića. Oni su se složili da nasta
vimo štrajk do krajnjeg ishoda sa našim zahtevima.
U štrajku su nas zatekli martovski događaji. Sa
našeg zbornog mesta, na kome smo se svakodnevno
okupljali i dogovarali, 25. marta smo se pridružili
drugovima iz Pojoprivredne škole koji su prvi izašli
na ulice da protestuju protiv pristupanja Jugoslavije
45
�Trojnom paktu, koji je potpisala izdajnička vlada
Cvetković-Maček.
Iz kazivanja preživelih skojevaca može se pret
postaviti da Milica Pavlović nije zapostavila obaveze
člana KPJ i komuniste za račun državne službe. U
školi i van nje radila je kao čovek i komunista koji
se ne miri sa postojećim stanjem stvari. Ne računajući
dve partijske ćelije, u banci i fabrici »Vistad« (Vojna
industrija Stanković A.D.), u gradu su do kapitulacije
postojale četiri gradske partijske ćelije. U drugoj, čiji
je sekretar bio Milorad-Mile Milatović, radila je Milica.
Budući da su je znali sa Univerziteta Milka Minić,
sekretar druge gradske ćelije, Sava Stanišić, Milorad
Milatović, i drugi, ona je tretirana kao čovek od
velikog poverenja. Stoga je krajem 1940. godine, kad
je Okružni komitet oiganizovao sastanak da bi se
istaknuti komunisti i članovi Komiteta upoznali s ma
terijalom i odlukama Pete zemaljske konerencije KPJ,
pozvana i Milica, iako je u to vreme bila bez ru
kovodeće funkcije u organizaciji. Uzgred, sastanku je
prisustvovala Vukica Mitrović, u svojstvu instruktora
Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju.
U istom smislu karakterističan je i drugi slučaj.
Uoči martovskih događaja u Valjevu je boravio Petar
Stambolić, kao instruktor Pokrajinskog komiteta. Po
njegovom nahođenju, trebalo je da neko obavi određeni
zadatak u Beogradu. Izabrana je Milica. Zato ona nije
bila angažovana u martovskim događajima. Međutim,
iz Pokrajinskog komiteta su je vratili 26. marta da
obavesti Stambolića da dođe u Beograd.
Sekretar Mesnog komiteta KPJ za Valjevo
U aprilskom ratu, komunisti u Valjevu su nava
ljivali, kao i u drugim gradovima, na vojne komande
i institucije da ih rasporede u jedinice da brane
otadžbinu. Partijska organizacija je, preko omladine,
zgradu osnovne škole pretvorila u bolnicu: doneti
su kreveti, posteljina i nešto najnužnijeg sanitetskog
inventara. A nekoliko žena, uglavnom intelektualki
(dr Julka Pantić, profesori Milica Pavlović i Milka
Minić, studentkinje prava Branka Ilić i Sofija Stanišić),
javile su se da budu raspoređene kao sanitetsko osoblje.
Ali nisu primljene. Tek drugi put kad su se prijavile,
46
�dobile su nekakvu objavu sa kojom su krenule prema
Užicu, gde je, navodno, trebalo izvesti odlučujući
protivudar i zaustaviti neprijatelja koji je prodro iz
Bugarske. Shvativši ubrzo da su obmanute, te su
drugarice htele krenuti prema Sarajevu da ih nije
vratio u Valjevo Miloš Minić, koji je saznao da je
izdajnička vlada u bekstvu, a vojska pred kapitu
lacijom.
U Valjevu, pošto su ostaci stare vlasti požurili
da se stave Nemcima na uslugu i izvrše njihova
naređenja, komunisti su takode žurili da ih u tome
onemoguće, pre svega, da spreče predaju oružja na
određenim punktovima. Za Okružni komitet i malo
brojnu partijsku organizaciju to je bio danonoćni
posao, bez predaha, jer je valjevski okrug obuhvatao
osam srezova: valjevski, kolubarski, podgorski, rađevski,
azbukovački, posavsko-tamnavski, kačerski i tamnavski.
U daljem toku zbivanja, zadaci Okružnog komiteta
i partijskih organizacija proizlazili su iz direktiva i
Prvomajskog proglasa Partije u kojem je rečeno,
između ostalog: »Na okup! U ovim sudbonosnim
danima potrebno je ujediniti sve snage u borbi za
opstanak. Ustrajte u borbi u koju vas poziva i koju
vodi avangarda radničke klase Komunistička partija
Jugoslavije... «
Okružni komitet je raspolagao tehnikom i znatnom
količinom hartije, tako da je mogao umnožavati pro
pagandni materijal i štampati svoje letke i proglase
koje je iziskivala novonastala situacija na njegovom
području. Radi veće sigurnosti, ona je iz grada pre
nesena u selo Bujačić, u kuću Sofije i Sava Stanišića. Tu je do 22. juna štampano i razdeljeno dosta
partijskog materijala. Iz straha da se s tehnikom ne
rizikuje, s obzirom na agresivniji odnos neprijatelja
posle napada na Sovjetski Savez, odlučeno je da se
ona prenese u selo Zabrdicu, gde ju je, u kući zem
ljoradnika Krstivoja Jankovića, montirao učitelj Bora
Jevtić. Osim učitelja Jevtića, tu su radili Milica Pavlović,
inž. Bora Atanacković i đak Vlada Atanacković. I tu
je štampano dosta propagandnog materijala, najviše
letaka kojima se stanovništvo pozivalo da ne predaje
9kupatoru ništa od vrednosti, naročito ne oružje.
Štampani su takode izvodi iz »Osnova lenjinizma«
i uputstva za idejno-vaspitni rad s novoprimljenim
47
�članovima Partije i skojevcima. Taj je materijal podeljen
sekretarima partijskih ćelija.
Razvoj događaja, Majsko savetovanje Centralnog
komiteta KPJ, razni proglasi i direktive viših partijskih
rukovodstava, kao i stanje u novostvorenim partijskim
organizacijama, zahtevali su od Okružnog komiteta da
organizuje savetovanje s rukovodećim kadrom sa svog
područja. Pošto se u gradu nije mogla naći pogodna
prostorija, organizacija i izbor mesta su povereni Dragojlu Dudiću. On je izabrao školu u selu Zlatariću,
u kojoj je radila njegova kćer Zora, kao učiteljica.
Na sastanku Komiteta, 16. juna, odlučeno je da se
savetovanje održi 21. i 22. juna. Članovi Komiteta
su bili dužni da o mestu i vremenu obaveste dele
gate i da ih prihvate.
Uoči savetovanja, u Zlatarić je došao Milorad
Milatović da se dogovori sa Zorom Dudić, koja je
u to vreme bila kandidovana za prijem u Partiju, šta
treba da uradi. Ona je pripremila prostoriju za rad
i, pod izgovorom da joj dolazi otac s nekim gostima,
zamolila svog kolegu učitelja i školskog poslužitelja
da 21. i 22. juna napuste školu. Pošto su Nemci
pravili ispade u okolna sela da bi oduzeli hranu i
stoku od seljaka, za obezbeđenje je zadužen bio
Dmitrije Koljković, onaj skojevac kojeg je Milica Pavlović slala u Beograd za vreme štrajka u Tehničkoj
školi.
Sa Milošem Minićem, instruktorom Pokrajinskog
komiteta za okrug valjevski, na savetovanju se
okupilo 20 komunista, uglavnom rukovodeći kadar
iz celog okruga. Posle dvodnevnog rada, kao naj
važnije je zaključeno da treba intenzivno nastaviti
pripreme za oružanu borbu, mada učesnici još nisu
imali vesti o fašističkom napadu na SSSR.
Očevidno, fašistička agresija na Sovjetski Savez
zatekla je valjevske komuniste u mobilnom stanju.
Odmah je naređeno da se povuku iz grada istaknuti
komunisti. U toku noći i sutradan izašli su dr Miša
Pantić, Milan Kitanović, Žikica Jovanović Španac,
Milorad Milatović, Zdravko Jovanović i dr.
U prisustvu Filipa Kljajića, člana Pokrajinskog
komiteta KPJ za Srbiju, Okružni komitet je održao
sastanak 25. juna u Valjevu, u Knez-Jovičinoj ulici,
na kome je doneta odluka o formiranju Valjevskog
NOP odreda, sa četiri čete. Na sastanku je imenovan
48
�komandni kadar. Time su izazvane personalne promene u Okružnom komitetu i partijskim organizacijama.
Za komandanta odreda imenovan je podoficir bivše
vojske Zdravko Jovanović, član KPJ od 1938. godine,
a za njegovog zamenika zemljoradnik Rajko Mihailović,
član KPJ od 1940; radnik Milosav Milosavljević,
član Partije od 1936. godine,* dotadašnji sekretar
Okružnog komiteta, imenovan je za političkog kome
sara odreda.
Na tom je sastanku rešeno, takođe, da se osnuju
Mesni komitet KPJ za Valjevo i partijsko rejonsko
rukovodstvo za srez Ljig. Tada je Milica Pavlović
imenovana za sekretara Mesnog komiteta, a samim
tim postala je i član Okružnog komiteta, koji su
sačinjavali, za izvesno vreme, osim nje, Obrad Stefanović (sekretar), Milan Kitanović, Milorad Pavlović
i Milka Minić.
Od sastanka sa Filipom Kljajićem u gradu je
gotovo sve podređeno prikupljanju oružja. Zanimljivo
je da se već na tom zadatku ispoljila bitna parti
zanska odlika - da ljudi mogu i nemoguće, zahvalju
jući hrabrosti i neviđenoj snalažljivosti. Tako je početkom
jula izvedena jedna od najsmelijih akcija u prikupljanju,
bolje reći, u otimanju oružja. Akcija je izvedena
po uputstvu stolarskog radnika Živomira Jeremića Mo
delara, koji je 25. juna, prilikom reorganizacije par
tijskih rukovodstava, izabran za sekretara Mesnog ko
miteta SKOJ-a za Valjevo. On je naručio seljačka
kola iz sela Klinaca, koja su doveli Živorad Gajić
i Milorad Dudić. Kod kafane »Mostar« on ih je sačekao
i s njima produžio na brdo Krušik, sa kojeg su se
spustili u jarak, blizu ograde fabrike »Vistad«. Tu
su već bili Mile Bjelica, Drago Grujičić, Grozdan
Gajić, Radenko Gavrić i Jordan Radoičić. Momci
su kroz razvaljenu ogradu upali i munjevito izneli
iz jednog magacina 12 sanduka ručnih i sanduk
avionskih bombi. Za to vreme, svršeni učenik Po
ljoprivredne škole Milivoje Bjelica, član Mesnog komiteta
SKOJ-a, ostao je na straži, sa zapetom puškom, da
ubije nemačkog stražara ako se slučajno približi dok
oni obave posao. Srećom, niko se nije pojavio Nemci još nisu znali u čiju su zemlju ušli.
S natovarenim kolima, »vlasnici« koji su ih doveli
hladnokrvno su prošli kroz grad i stigli do sela
Milica Pavlović Dara
49
�Đurđevac, gde je sanduke s bombama preuzela Kolubarska četa Dragoj la Dudića.
Plima opštenarodnog ustanka
Kad je u valjevskom okrugu počeo ustanak onom
čuvenom oružanom akcijom Žikice Jovanovića Španca,
opet je, po nalogu partijskog rukovodstva, izvestan
broj komunista morao da napusti grad. Mesni ko
mitet je ostao sa svega 19 članova Partije i 23 sko
jevca, a našao se pred mnogobrojnim zadacima i u
najtežoj situaciji. Pre svega, trebalo je svakodnevno,
ponekad i po dva puta, obaveštavati Okružni komitet
i štab Odreda o događajima i situaciji u gradu.
Takođe, za njihov račun, morala se neprekidno držati
veza sa Pokrajinskim komitetom u Beogradu. A kre
tanje po gradu je, i bez policijskog časa, bilo jako
otežano. Nije se samo Gestapo dao u potragu za
komunistima nego i domaći izrod, koji je, može
se reći, bio opasniji i nesnošljiviji utoliko što je
poznavao prilike i ljude u gradu.
Milica Pavlović se nije štedela, niti, pak, stra
hovala na dužnosti sekretara Mesnog komiteta. Ona
je znala realno da proceni šta i koliko može postići
sa svega tri člana Komiteta u tako složenoj situaciji.
Zato je logično što je zahtevala da se on poveća.
i, polovinom jula, povećan je sa dva člana. Tada
je svaki član Komiteta dobio posebno zaduženje.
Milica je ostala i dalje sekretar, tehničar Rata Vasiljević je imao, kao glavni zadatak, angažovanje ko
munista i simpatizera u fabrici »Vistad«, profesor
Neda Oklopdžija zadužena je za održavanje veze s
Pokrajinskim komitetom u Beogradu, Milorad Pavlović
za rad SKOJ-a, a Milivoje Bjelica i inženjer agro
nomije Bora Atanacković bili su, u izvesnom smislu,
»slobodnjaci«.
Posle 7. jula, u mnoštvu zadataka i obaveza
koji su stajali pred reorganizovanim Mesnim komite
tom, neki su iziskivali svakodnevnu potpunu angažovanost Tako, na primer, osim nabavljanja oružja,
trebalo je organizovati pomoć u ishrani boraca u
Odredu da ne bi sasvim zavisili od sela; dalje, oku
patoru je i u gradu trebalo staviti do znanja da
ustanički plamen iz Bele Crkve nije slučajnost ili
50
�delo »komitske družine«, već početak borbe organizovanih snaga koje će istrajati do pobede.
Što se tiče domaćih izdajnika, upravo onog
društvenog taloga koji se u gradu nudio okupatoru
špijunskim uslugama, prostituisanjem i sličnim izmećarenjem, njih je što pre trebalo zastrašiti, u prvom
redu likvidacijom onih najaktivnijih. I ne kao poslednje, štab Odreda je zahtevao da se svakodnevno obaveštava o neprijatelju, rasporedu i kretanju njegovih
snaga, rasporedu i vrsti oružja kojim raspolaže, po
sebno o raspoloženju vojnika. (Ne verujući da je
nacionalsocijalizam prihvaćen u Nemačkoj onako kako
se to videlo tokom rata, pretpostavljalo se da će se
raspoloženje nemačkih vojnika promeniti s napadom
»na prvu zemlju socijalizma«. Zato su u Valjevu,
kao i u celoj Srbiji, skojevci ubacivali u kasarne
i među nemačke vojnike letke na nemačkom jeziku,
koji su štampani u Beogradu, nadajući se, uzalud (!)
da će se mnogi pokolebati i dezertirati iz zahuktale
vojničke mašine koja je do tada lako dolazila do
pobeda.)
Razume se, Mesni komitet, s malobrojnim ljudstvom
koje mu je stajalo na raspolaganju, nije mogao ostva
riti tako brojne i delikatne zadatke bez pomoći spolja.
Ali mnogo je toga u gradu preduzeto i postignuto
sopstvenim snagama. Obaveštajnu službu Komitet je
obavljao tako što je grad podelio na pet rejona,
odredivši za svaki rejon člana Partije ili pouzdanog
skojevca koji je na dobijenom području organizovao
obaveštavanje. Prikupljene podatke sabirao je radnik
Ljubomir Petrović Mingej, član Mesnog komiteta
SKOJ-a i slao ih za Odred.
Od diverzantskih akcija najznačajnija je izvedena
u »Vistadu« za koji je bio zadužen Rata Vasiljević.
Kad se ukazala povoljna prilika, on je angažovao
14 drugova koji su radili u fabrici da, tobože, posle
završenog posla očiste mašine. Pošto su već imali
pripremljen pesak, oni su ih njime brzo »podmazali«,
a onda ih pustili da rade, tako da su potpuno onespo
sobljene za proizvodnju. Ta je diverzija imala na
ročito moralni efekat jer se o njoj naveliko pričalo
u gradu, s različitim dodacima i preuveličavanjem,
kako j to običaj u takvim slučajevima. Doduše,
ona je imala i svoju cenu: 14 aktera su morali otići
51
�iz fabrike u Odred. Na žalost, ne i njen organizator
Rata Vasiljević.
Što se tiče obračuna s neprijateljem, drugovi iz
grada su u tome najviše zavisili od pomoći iz Odreda.
Te akcije bilo je lakše izvesti kad je trebalo likvi
dirati neku postaju na periferiji ili u neposrednoj
blizini grada. U selu Dračin, na primer, pošto su
pribavili podatke o brojnom stanju i naoružanju
žandarmerijske stanice, drugovi su pozvali borce Kolubarske čete koji su 12. jula uhvatili i razoružali
5 žandarma. Dvojica su im pobegli, sa predsednikom
opštine, koji se toliko kompromitovao kao kolaboracio
nista da je morao noćiti u žandarmerijskoj stanici.
Ponovo se vratio u selo kad su mu dali pojačanje
od 25 dobro naoružanih žandarma. (U julu i avgustu
partizani su zarobljene žanadarme puštali da pođu
kućama, uz obećanje da se neće vratiti u službu.)
Mnogo je teže bilo u gradu naći i uništiti po
jedinačno ljude koji su se, bez dvoumljenja, stavili
u službu Nemaca. Ali, s velikim rizikom i sa hrabrošću koja se često graničila s drskošću, u toku jula
i avgusta ubijeno je ili ihvaćeno i osuđeno 8 nemačkih
fašista i 20 ljotićevaca. O kakvom je riziku i hrabrosti
reč može se zaključiti iz sledećeg primera.
Marko Cvijović i njegova sestra Nadežda bili
su bezobzirni dok su služili nemačku policiju. Da
bi bili »vredniji« i uslužniji od drugih, prokazivali
su ne samo komuniste i skojevce, ako su im udarili
na trag, nego i patriotski raspoložene građane. Na
dežda je još »ukomunila« svoju ličnu imovinu s
jednim višim nemačkim oficirom. Da bi se onemogućio
Marko i njemu slični, Milica je tražila pomoć od
Okružnog komiteta i štaba odreda Komanda Kolubarske čete, koja je tada već prerasla u bataljon,
primila je na sebe da likvidira Cvijoviće, s tim da
Mesni komitet tačno utvrdi kad su oni kod kuće
i da u to vreme prihvati i dovede do njih naoružane
borce. Tu je ulogu preuzeo član Komiteta Bora
Atanacković - uveo je u grad Srećka Milićevića,
Mihaila Đorđevića i Nikolu Varagića. Pošto je provereno da je kuća Cvijovića bez nemačke straže i
da su njih dvoje kod kuće, partizani su upali unutra.
Marko i njegova sestra su bili iznenađeni. Izbezum
ljene, partizani su ih bez reči izveli iz kuće. Napolju
su čekali članovi Partije i SKOJ-a da bi ih, zajedno
52
�s partizanskom trojkom, izveli iz grada ranije proverenim putem.
U selu Robaje, gde se nalazio štab Kolubarskog
bataljona, završila se, konačno, izdaja Marka Cvijovića i njegove sestre.
Mesni komiteti Partije i SKOJ-a su organizovali
niz uspešnih akcija i veoma dobro obavljali postavljene
zadatke. Ali nije sve išlo glatko i bez velikog za
laganja i dobrog promišljanja, kako bi se moglo
pretpostaviti ceneći akcije o kojima je bila reč. I
najmanja neopreznost, kao što se može zaključiti po
oktobarskim provalama, krvavo se svetila ne samo
pojedincima nego i ćelom pokretu. Reklo bi se da
su ljudi bili previše opterećeni obavezama, tako da
nisu mislili o sebi i ličnoj bezbednosti i opstanku.
A nije isključeno da su se, zaneti uspesima, opustili,
potcenili neprijatelja i zaboravili na najvažniji preduslov
svoga delovanja - na konspiraciju! Neprijatelj je trpeo
gubitke i doživljavao neuspehe, ali se i organizovao.
Angažovao je čete agenata da tragaju i njuškaju i dan
i noć za svakim na koga se posumnja da je u ma
kakvoj vezi s narodnooslobodilačkim pokretom. I
čudno je da su na to zaboravili odmereni inž. Bora
Alanacković i Milica Pavlović, snalažljivi i, čak za
zloglasnu beogradsku policiju, neuhvatljivi borci iz
jedinstvenog studentskog pokreta. U kakvu su situaciju
sebe doveli članovi partijskih rukovodstava lepo je
osvedočeno kraćim poglavljem u obimnom mono
grafskom delu »Valjevo - grad ustanika«. U celini,
ono glasi:
»Sastanak Mesnog komiteta je bio zakazan za
6. X 1941. godine u 17.30 časova u kući inž. Bore
Aianackovića. U istoj kući pre ovog sastanka održan
je sastanak aktiva SKOJ-a, koji je duže trajao no
što je bilo predviđeno; zbog ovoga, sastanak MK je
bio kratak, informativan, sa primanjem određenih di
rektiva, posle čega su se članovi razišli. Međutim,
održavanje ova dva sastanka u isto vreme i u istoj
kući predstavljalo je krajnju neobazrivost članova Mesnog
komiteta, jer je ulazak više lica u isto vreme u dvorište
Bore Aianackovića skrenuo pažnju nekim agentima.
Milica Nožica je bila praćena od jednog agenta kada
je išla na sastanak aktiva SKOJ-a, te je ovaj počeo
posle nje da prati sve koji su ulazili i izlazili iz
kuće Bore Atanackovića. Istoga dana, posle policijskog
53
�časa kuća Bore Atanackovića je blokirana i izvršen
je pretres. Bora je uhapšen sa ženom i troje dece.
On na saslušanju nije hteo da prijavi nikoga, pod
vlačio je da je kuća u velikom dvorištu koje vezuje
dve ulice te ljudi prolaze preko dvorišta skraćujući
tako put iz jedne u drugu ulicu. On je jedino rekao
da je toga dana bio kod njega Cvetko Jovanović te
je tako i Cvetko uhapšen iste noći.
U ovo vreme u Valjevu je bilo stvoreno neko
liko punktova za prihvatanje kurira i održavanje veze
sa štabom Valjevskog odreda Najglavnije punktove
su predstavljali stanovi Rate Vasiljevića, Milorada Pavlovića, ing. Bore Atanackovića (svi stanovi članova
MK! - prim. D. B.). Nešto pre hapšenja Bore Ata
nackovića, neko je prijavio iz fabrike »Vistad« Gestapou da Rata Vasiljević sarađuje sa partizanima i
održava veze sa štabom VPO. Na osnovu ovoga
gestapovci su iznenada upali u stan Rate Vasiljevića
i tu zatekli jednog kurira iz Kolubarskog bataljona.
Kod kurira su našli dosta letaka i propagandnog ma
terijala, a u stanu i nešto oružja, odela i sanitetskog
materijala što je bilo spremljeno za Odred. Rata i
kurir su odmah uhapšeni.
Posle hapšenja Rate Vasiljevića, provaljen je Milorad
Pavlović, sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a. Do ove
provale je došlo zato što je prilikom rasturanja le
taka po gradu uhvaćen jedan omladinac, član SKOJ-a,
koji je pri saslušanju odao da mu je letke dao Mi
lorad Pavlović. Jedan gestapovac je došao u stan
Milorada Pavlovića da ga liši slobode. Kad je gesta
povac ušao, Milorad mu je bacio mantil na glavu
i počeo da ga bije. Pošto je uspeo da onemogući
gestapovca i u stanu zapali materijal koji je imao,
izleteo je napolje i počeo da beži. U bekstvu je
naleteo na jednog žandarma koji ga je uhvatio i uz
pomoć nekoliko žandarma uhapsio.
Milorad Pavlović, Rata Vasiljević i inž. Bora Atanacković su imali pred neprijateljem odlično držanje.
I pored najvećih muka, nisu nikoga odali niti su
što kazali o radu Mesnog komiteta, SKOJ-a i partijskih
ćelija u gradu. Međutim, Cvetko Jovanović je imao
loše držanje. Iako nije nikoga odao obavezao se gesta
povcima da će voditi borbu protiv komunista, te je
tako iz zatvora pušten uz obavezu da okupatoru po
54
�maže u hvatanju komunista. Posle ovoga Cvetko je
upućen na prinudan rad na valjevski aerodrom3
.
Usled nedostatka dokaza a i zbog intervencije gra
đana, pušten je 10. oktobra inž. Bora Atanacković,
bez prava udaljavanja iz Valjeva i uz obavezu pri
javljivanja nemačkoj komandanturi dva puta nedeljno.
Rata Vasiljević i Molorad Pavlović su ostali u
zatvoru i sa prvom grupom talaca, od 50 lica, 20.
oktobra 1941. godine su streljani u krugu preduzeća
»Vistad« - današnji »Krušik«.
Zbog ranjavanja jednog nemačkog vojnika 21.
oktobra 1941, na putu prema Užicu, 31. bataljon
724. nemačkog pešadijskog puka streljao je šest talaca
u Valjevu dana 22. oktobra.
Istoga dana gradsko poglavarstvo je izdalo saopštenje: » . . . na temelju objave od 20. X 1941. Stojićevlć
Vladeta, Valjevo, Birčaninova streljan je danas kao taoc,
pošto je bio ranjen jedan nemački vojnik«.
Opasnost od hapšenja u ovom momentu pretila je
kako novom rukovodstvu SKOJ-a tako i članovima
Okružnog i Mesnog komiteta. Pošto je okupator u
Valjevu otpočeo sa streljanjima kao merom odmazde,
to je i sama provala dovodila u pitanje živote mno
gih članova Partije. Zbog svega ovoga rešeno je da
Vera Valjarević, Milica Pavlović Mika, Ljubomir Petrović Mingej, inž. Bora Atanacković i Milica Nožica
napuste Valjevo. Tako je u gradu od 12 članova
Mesne organizacije ostao samo Mile Bjelica sa još
2-3 člana Partije i SKOJ-a koji nisu bili kompromitovani.
Greška je što su svi članovi povučeni iz grada,
ali Okružni komitet i instruktor Pokrajinskog komiteta
su hteli da sačuvaju kadrove i precenili su opasnost
po njih, jer je bila u pitanju provala pošto nijedan
od uhapšenih drugova nije nikoga odao. Ova greška
stvara kasnije mnogo teškoća Okružnom komitetu u
obnovi partijskog rada u Valjevu«.4
> Cvetko kasnije nije samo odavao drugove, vcc je i pomagao okupatora. /bog
čega je isključen i/ KPJ
4 Grupa autora: »Valjevo
grad ustanika«, izdanje »Kulture«, Beograd
1967. godine.
55
�Teške posledice četničke izdaje
Možda se nigde tako očigledno kao na valjevskom
području ne reflektuje činjenica da partizanske snage
nisu mogle uspešno delovati bez jake partijske organi
zacije u njihovoj pozadini, tj. na neoslobođenoj i delovima oslobođene teritorije. U Valjevskom odredu
mnogo se brže i bolje učvršćivala i povećavala partijska
organizacija nego u samom Valjevu i ostalim delovima okruga. To je razumljivo. Iz grada i sa neoslo
bođene teritorije bili su neophodni odlasci partijskog
kadra u Odred i radi organizovanja narodne vlasti
na oslobođenoj teritoriji, ili, najčešće, usled opasnosti
od provale. Jednostavno, partijski život nije imao nor
malan i kontinuiran tok (kandidatski staž se odlagao
u nedogled, silom okolnosti, sastanci se nisu redovno
zakazivali i t.sl.). A mnoge započete akcije su osta
jale nedovršene ili bez željenog učinka. Uporedo sa
tekućim zadacima, na primer, Mesni komitet je uspeo
da organizuje Narodnooslobodilački odbor u gradu,
mada je to bilo skopčano sa mnogim teškoćama.
Najteže je bilo naći ličnosti koje će pristati da prime
takvu dužnost koja ne nudi fotelju, već preti smrću,
i na koje će pristati i Okružni komitet. Kad je Mi
lica podnela Komitetu listu odbornika, Komitet je ocenio da je to trenutno najbolji mogući izbor. Za
sekretara odbora je bio određen Bora Atanacković,
koji je izradio predlog statuta. Ali ni 24 časa nisu
protekla od prvog sastanka (5. oktobra) na kome se
odbor konstituisao, a njegovi su zaključci paralisani
oktobarskom provalom. Sutradan, 6. oktobra, uhapšen
je sekretar odbora pa zatim i onaj tehničar iz »Vistada«,
Rata Vasiljević. A onda je usledila odluka instruktora
Pokrajinskog komiteta Miloša Minića da izađe na
oslobođenu teritoriju Milica Pavlović, sa članovima
Partije i skojevcima, jer se pretpostavljalo da svi mogu
biti zahvaćeni provalom. U gradu su ostala samo dva
člana Partije.
Prirodno, u takvim ili sličnim situacijama, tre
balo je počinjati iznova. U Odredu je drukčije - u
njemu je bio koncentrisan najbolji partijski kadar. On
se normalno razvijao, pojedine njegove čete su brzo
prerasle u bataljone. Već u septembru, posle oslo
bođenja Krupnja, gde je zadobijen veliki plen u
oružju i municiji, oni su bili kadri da opkole i uspešno
56
�Kuća Lelekovića u B. Po , i kraj Vaijeva, u kojoj su boravili
gde se Milica krila jedno vreme
članovi OK KPJ Valjevo
�drže u blokadi snage nemačke 704. divizije koje
su se zatekle u Valjevu. Ta bi blokada imala znatno
veći uspeh da se bolje čuvala vojna tajna i da je
u gradu postojala jača partijska organizacija. Istina,
već u septembru su se osetili simptomi četničke izdaje
i da od saradnje s četnicima neće biti ništa. Stoga
nije čudno da su Nemci u Valjevu tražili pomoć
pre nego što su bili blokirani. Oni su u septembru
uzalud pokušavali da se probiju iz grada. U dva puta,
18. i 25. septembra, pa 6. oktobra, upotrebili su
jake snage, s podrškom artiljerije i tenkova. Kako
se vidi iz »Dnevnika« Dragojla Dudića, koji se ubraja
među najbolja svedočanstva iz NOR-a, partizani su se
održali na položajima i naneli prilikom svakog napada
Nemcima osetne gubitke.
Zanimljivo je kako je nemački zapovednik Turner, kome je bila poverena organizacija civilne vlasti,
ocenio tadašnje događaje u Srbiji: »Pokušavali smo
svim sredstvima, nagovarali smo, govorili, pretili, ali
ništa ne pomaže. Ne verujemo da je mogućno nešto
da postignemo na račun autoriteta u ovoj zemlji.
U ovoj zemlji narod ne poznaje autoritet. Svi naši
pokušaji da se narod kanalizuje u jednom konstruktiv
nom pravcu i odvoji od komunista - propali s u . . .
Pozicije partizana u šumama su takve de je, tako
reći, nemoguće pogoditi ih u srce. . . Dobija se utisak
da ni vesti o kapitulaciji SSSR ne bi dovele do ka
pitulacije ovih bandita, koji su žilavi kao đavoli. Osim
toga, njihova organaizacija je izvrsna. Ona bi mogla
biti klasičan primer najbolje tajne organizacije. Mnogi
bi mogli da od njih uče, pa čak i Poljaci koji su
dosta vešti takvoj borbi«.
Snagu ustaničkog pokreta i njegovu početnu aktiv
nost, ilustruju, takođe, izveštaji sreskih načelnika u
valjevskom oknigu. Sreski načelnik Valjeva, na primer,
ovako je video organizovanje ustanika i prve akcije:
»Javna bezbednost u srezu valjevskom od momenta
kada je Nemačka objavila rat Rusiji je prilično ugro
žena. Komunisti bezobzirno nasrću na državne objekte
i žandarmerijske organe. U početku ih je bilo vrlo
malo, ali posle kratkog vremena uspeli su da privuku
veći broj omladine. . . Komunistička akcija je sve žešća
i sve više ugrožava mir. Kreću se u velikim masama,
u grupama od 80-150 ljudi. . . Isto tako, pojedina
oružana lica obilaze vršalice, cepaju knjige koje su
58
�dužni voditi vlasnici vršalica. Komunisti su rasturili
i dezorganizovali sve opštinske uprave.«
Nemci su blokadu načeli ubacivanjem pojačanja
spolja. U Valjevo je prodro 21. septembra 125. pešadijski puk, ojačan jednim artiljerijskim divizionom
i vodom tenkova; zatim je i nemačkoj 718. diviziji
naređeno da, zajedno sa ustaško-domobranskim je
dinicama, pređu Drinu i pomognu blokiranim snagama
704. divizije. No, za ustanak u valjevskom okrugu
bila je od svega kobnija izdaja četnika. Valjevski odred
je, pod pritiskom velikog broja novodošlih neprija
teljskih jedinica, morao da odstupi od Valjeva i na
pusti deo oslobođene teritorije. Šaljući u napuštena
sela svoje članove da očuvaju ustaničko raspoloženje
i duh naroda, Okružni komitet je savetovao da oni
»još ne saopštavaju situaciju sa četnicima«. Takav
stav i odnos prema četnicima zadržao se i kad su
poveli otvorenu borbu s partizanskim snagama u
Sumadiji, i kad je jedan od nemačkih propagandista
napisao u Nedićevom »Vremenu«: »Nemački okupatori
realno su očekivali da će sukob partizana i četnika
olakšati njihovu kontrarevolucionamu akciju«. Četnici
su takav stav partizanskog rukovodstva iskoristili da
mučki i na prevaru pohvataju znatan broj partijskih
radnika, članova Okružnog komiteta i već osnovanih
narodnooslobodilačkih odbora. Između ostalih, uhvaćeni
su članovi Okružnog komiteta Živorad Gajić i Milovan
Radojević, članovi Okružnog komiteta SKOJ-a Vera
Vajarević i Milivoje Bjelica, i član Mesnog komiteta
inž. Bora Atanacković. Svi su oni predati četničkom
sudu u Brajićima, koji je po zlu ušao u istoriju, ili
Nemcima u Valjevu, koji su ih 27. novembra streIjali na Krušiku.
Posle pada Užica i povlačenja Vrhovnog štaba
sa glavninom partizanskih snaga u Sandžak, u va
ljevskom okrugu, čiji se Odred našao u predelu užički
put - Maljen, naišli su veoma teški ratni dani. Nastu
pajući kao kaznena ekspedicija, Nemci su sa te teri
torije masovno streljali i odvodili i nedužno stanovništvo
u sabirne logore. A preostali delovi Odreda, usled
četničke izdaje i nemačke premoći, morali su da se
povlače s glavninom partizanskih snaga. Za vreme povla
čenja, Milica se, s nekoliko političkih radnika, našla
u koloni ranjenika, koju je predvodio sanitetski major
dr Dimitrije Pitović. Doktor je zaustavio kolonu u
59
�hotelu na Divčibarama da bi se videlo kuda će
i kako će dalje krenuti. Tu ih je opkolila veća grupa
četnika, koji su, sad već otvoreno, napadali i zarob
ljavali partizane da bi ih predali Nemcima. Budući
da su ranjenici i ljudstvo koje ih je pratilo bili bez
oružja kojim bi se mogli suprostaviti četnicima, dr
Pitović je predložio da pokušaju pregovorima sprečiti
četnike u njihovoj nameri. On je, sa Milicom i Sretenom Čitakovićem, članovima Okružnog komiteta,
apelovao i uticao, u ime lekarske etike, na četničkog
starešinu da im omogući da produže put s ranje
nicima, da ne bi pali u nemačko zarobljeništvo. Valjda
zato što u tom trenutku nije imao uputstvo kako će
postupiti s ranjenicima (i neboračkim stanovništvom
koje je na strani partizana), četnik je naredio da
njegovi »ratnici« ništa ne preduzimaju, i oni su krenuli
u pravcu Maljena, a ranjenička kolona se u sumrak
prebacila preko užičkog puta, prema Radanovcima,
na kome su partizani ulagali poslednje napore da
zadrže nadiranje nemačkih snaga.
Posle izlaska na oslobođenu teritoriju i za vreme
neprijateljske ofanzive delovanje Okružnog komiteta i
ostalih komunista koji su izašli iz grada ograničavalo
se, uglavnom, na Odred i teritoriju na kojoj su se
kretale njegove jedinice. Međutim, osipanje ljudstva
i kolebanje seljačkih masa uzimalo je maha, naro
čito kad je Odred počeo da se povlači sa matične
teritorije. Tada je, u mnogim slučajevima, i živa reč
komunista bila prilično nemoćna.
Milica je sa partizanskim jedinicama prispela u
Sandžak. Međutim, po odluci Vrhovnog štaba, ona
se s Kolubarskom četom i grupom političkih radnika
vraća na svoj teren, u valjevski i kolubarski kraj. U
Radoinji su prenoćili i izjutra krenuli na put. Kako
je most na reci Uvcu bio miniran, išli su nizvodno
dok nisu pronašli plićak da pređu na desnu obalu.
Odmah po prelasku reke, sukobili su se sa nekoliko
stotina četnika. Posle žestoke borbe, četnici su se
razbežali, a partizanska kolona je produžila marš
pored Zlatibora, preko sela Šljivovice.
Nedaleko od Drine, izbegli su sukob sa Nemcima
i ljotićevcima i uputili se, preko Šargana, na pla
ninu Taru. Prenoćili su u Dečijem domu, na Ka
luđerskim Barama. Tu su našli pune kazane spremljene
hrane za četnike, koji su glavom bez obzira, ispred
60
�nekoga pobegli. U Kaluđerskim Barama su se zadržali
dva dana. Milica je odatle, s grupom partizana, kre
nula prema Medvedniku, gde su se nalazili borci
Kolubarskog bataljona i štab Valjevskog partizanskog
odreda.
S gubitkom slobodne teritorije, prekinute su sve
veze s jedinicama koje su prešle u Sandžak. U
zapadnoj Srbiji, osim Radevskog bataljona, zadržale su
se jedinice Valjevskog partizanskog odreda, Kolubarski
bataljon, pod komandom Žikice Jovanovića Španca,
Mačvanski partizanski odred i Tamnavski bataljon. One
su morale da vode svakodnevne žestoke borbe s
Nemcima, četnicima i Ijotićevcima. Njihova je slobodna
teritorija bila od čela do začelja kolone. Izbegavajući
frontalne sukobe sa brojno nadmoćnijim neprijateljem,
morale su stalno da se kreću, a sa njima su se
kretali i politički radnici da ne bi bili pohvatani.
Nemačke jedinice, koje su za vreme ofanzive
nastupale kao kaznena ekspedicija, a potom četnici i
pripadnici Nedićeve Nacionalne straže počinili su na
bivšoj slobodnoj teritoriji, posebno u neposrednoj
okolini Valjeva, nečuvena zverstva nad nedužnim sta
novništvom, šireći u isto vreme vesti da su partizani
uništeni, da ih više nigde nema.
Seosko stanovništvo je toliko bilo zaplašeno da
se ilegalac-partijski radnik nije smeo usuditi da zakuca
ni na vrata onih za koje je znao da su prijatelji,
da nisu izdali pokret Takve su mnoge oči vrebale
da ih prijave četnicima ili nedićevcima, koji su se
utrkivali ko će ih više poslati u Valjevo, odnosno
u šabački ili banjički logor, gde su se streljanja u to
vreme iskazivala trocifrenim brojevima. Situacija se
pogoršavala sa saznanjem ’ da partizani nisu uništeni
i da partijski radnici nalaze utočišta u selima valjevskog
okruga, pa i u samom Valjevu. Teror i oblici zastra
šivanja su se umnožavali. Uobičajenim batinama, sa
obaveznim novčanim kaznama koje su primenjivale
nemačke i četničke komande, i prinudnim radom,
na koji je Nedićeva »vlada nacionalnog spasa« upući
vala pohapšene, nije se postiglo ono što su izdajnici
želeli, kao što ni Nemci nisu bili zadovoljni učinkom
streljanja, ma koliko da je bilo masovno. Zato su
naredili da se osuđeni na smrt vešaju na trgovima,
u prisustvu građana. A kad je Stevan Filipović ispod
vešala održao govor kojim je zbunio okupatorske voj-
61
�Hrabra ilegalka Milica Pavlović Dara, preobučena u nošnju seljanke,
da bi se bezbednije kretala i izvršavala mnoge zadatke
nike i domaće izdajnike, okružni načelnik je službeno
molio da se osuđeni vešaju tajno, »a ne javno, jer
bi javna vešanja više štete nanela nego koristi«.
U situaciji kakva je nastala posle povlačenja glav
nine partizanskih snaga iz Srbije, partijskim radnicima
u zapadnoj Srbiji nije preostalo ništa drugo nego
da udvostruče napore da bi zadržali sudbinu ustanka
u svojim rukama. Prirodno, Okružni komitet Valjeva,
sa instruktorom Pokrajinskog komiteta Milošem Minićem, nije se kolebao: zajedno sa političkim i vojnim
mkovodiocima Valjevskog odreda, analizirali su 1.
decembra novonastalu situaciju i doneli određene
zaključke. Na sastanku je ocenjeno da treba hitno,
već 4. decembra, održati savetovanje na kome će se
detaljno razmotriti situacija i postaviti odgovarajući
zadaci. Na tom su savetovanju, u selu Dragodolu,
bili rukovodioci Valjevskog i Mačvanskog odreda i
Tamnavskog bataljona, članovi okružnih komiteta KPJ
62
�Valjeva i Šapca i komandiri i komesari obližnjih
jedinica, ukupno oko 40 vojnih i političkih rukovo
dilaca. Služeći se procenom i zaključcima sa prethod
nog sastanka, Miloš Minić je podneo referat na ovom
skupu, podvlačeći naročito težinu stanja izazvanog
neprijateljskom ofanzivom i četničkom kontrarevolu
cijom. Na osnovu njegovog referata i diskusije, od
lučeno je da se stvaraju manji partizanski odredi
od 150 do 200 boraca, s tim da njihove partijske
organizacije pojačaju političko-propagandni rad među
borcima i na teritorijama preko kojih će se kretati.
Iako je četnička izdaja, sa svim posledicama, bila
očigledna, zauzet je stav da se treba uzdržati od
bratoubilačkih obračuna, gde god je mogućno, i po
zivati u borbu borce-dobrovoljce s parolom: Za hleb
i sloboda
Pošto je prestala da izlazi užička »Borba«, ocenjeno je da se njena agitacionopropagandna uloga mora
nadomestiti štampanjem što većeg broja vesti, letaka
i drugog materijala. Uporedo s tim, Okružni komitet
je pokrenuo i list »Partizan«, na kome je i Milica
radila, s Radovanom Vukovićem, jednim od onih ko
munista koji su kroz prokopani kanal pobegli iz
mitrovačke robijašnice. U tom listu, sem informacija
o tekućim događajima, objavljen je niz članaka teo
rijskog karaktera.
Obilje i složenost zadataka pred kojima se našao
Okružni komitet nalagali su neodložnu popunu nje
govog sastava. Savetovanju u Dragodolu nisu prisustvo
vala četiri njegova člana: sekretar Obrad Stevanović
je odstupio sa partizanskim snagama prema Užicu,
gde je i poginuo, Živorada Gajića i Milovana Radojevića su početkom novembra uhvatili četnici i
predali ih Nemcima u Valjevu, a Milica Pavlović se
još nije bila vratila iz Sandžaka. Sada je izabran Milan
Kitanović za sekretara, a za članove Milica Pavlović,
Sreten Čitaković, Milka Minić i Ljubomir Petrović
Mingej. Milica je od tada imala legalno (partizansko)
ime - Dara. Sa odlukama i zaključcima sa ovog i
narednog savetovanja upoznala se kasnije, po dolasku
na valjevsko područje.
Nekoliko dana posle savetovanja u Dragodolu,
došao je Mirko Tomić Seljak, član Pokrajinskog ko
miteta, sa direktivom i širokim ovlašćenjima Central
nog komiteta KPJ, što je Okružni komitet obavezalo
�da održi novi sastanak, sredinom decembra, mada su
zaključci doneseni na prethodnim sastancima, kako se
pokazalo, bili saglasni sa direktivom Centralnog komiteta
i pismom Pokrajinskog komiteta »O radu partijskih
organizacija u partizanskim odredima«, koje je u
međuvremenu prispelo. Na novom sastanku, u selu
Brezovicama, odlučeno je da se formiraju partijska
povereništva za srezove valjevski, kolubarski i podgorski, s ciljem da se brže oživi partijski rad,
prvenstveno na onim područjima sa kojih su dob
ro poznati članovi Partije povučeni u jednice
ili su pohapšeni za vreme neprijateljske ofanzive.
Izabranim poverenicima je preporučeno da pođu na
određena područja bez oružja i da se, po mogućnosti,
legalizuju. U duhu preporuke Centralnog komiteta,
rečeno im je, takođe, da četnike Draže Mihailovića
treba politički neutralisati, što znači da političkim
radom treba onemogućavati njihovo kontrarevolucionamo delovanje i uticaj u narodu. Pri tom je pozitivno
ocenjen postupak Valjevskog i Podrinskog odreda,
koji su, nekoliko dana ranije, pustili četnike kapetana
Račića da nesmetano prođu za Bosnu, iako su ga
mogli napasti i, eventualno, uništiti.
U diskusiji je ukazano na obavezu da se izbegne
bratoubilačka borba, da se zavedeni seljaci na svaki
način pokušaju odvojiti od četničkih komandi i starešina.
Kad se povela reč o daljim dejstvima partizanskih
odreda, naglašeno je da se striktno primenjuje gerilski
način borbe, zapravo, da se sa frontalnog načina
ratovanja pređe na gerilski. Kao i na prethodnom
savetovanju u Dragodolu, konstatovano je da na
teritoriji Posavine i Mačve postoje povoljniji uslovi
za omasovljavanje narodnooslobodilačkog pokreta, pa tu
teritoriju treba »pokriti« manjim, pokretljivijim jedini
cama radi proširenja slobodne teritorije i jačanja
partizanskog uticaja na širem području. Zbog toga je
preporučeno da se dejstva Podrinskog i Valjevskog
odreda i Tamnavskog bataljona što više međusobno
povezuju.
Ubrzo se pokazalo da je mnogo toga što je
zaključeno na sastancima i savetovanjima u decembru
gotovo neizvodljivo budući da je neprijatelj, i posle
ofanzive, zadržao na valjevskoj teritoriji ogromne snage, s
ciljem da iskoreni teškoće tada već oslabljenog oslo
bodilačkog pokreta. No to ne znači da je Okružni
64
�komitet Valjeva odustao i oglušio se o uputstva i
zahteve viših rukovodstava. Osmog januara on je
dobio pismo od Centralnog komiteta KPJ iz Bosne
kojim se od njega traži da uspostavi stalnu ve
zu sa sekretarom Pokrajinskog komiteta u Beogradu
i da se čvršće poveže sa partijskim rukovodstvima
u ostalim gradovima Srbije. U pismu je poručeno
i to da se Komitet i instruktor Pokrajinskog komiteta
o svemu konsultuju sa Mirkom Tomićem, koji je
uskoro uspeo da uspostavi vezu sa sekretarom Pokrajin
skog komiteta.
Na putevima ilegale
Na sastanku Komiteta, u selu Leskovicama, konstatovano je da se izvesni zadaci teško i sporo ostvaruju
zato što Komitet nema čvršće veze sa širom teritorijom
okruga i, posebno, sa Valjevom. Zato je odlučeno
da se članovi Komiteta i sreskih poverenstava pojedinačno
rasporede i zaduže za rad na određenim područjima.
U svakom slučaju, bilo je najvažnije i najteže prodreti
i održati se u Valjevu i njegovoj bližoj okolini,
gde je neprijatelj koncentrisao najveći deo oružanih
i policijskih snaga, smatrajući, opravdano, da je tu
središte i žarište ustanka i oslobodilačke borbe.
Na sastanku su članovi Komiteta i poverenstava
ovako raspoređeni: Ljubomir Petrović Mingej upućen
je u Valjevo, Milica Pavlović u sela oko Valjeva,
a na teren Azbukovice, Rađevine i Podgorine otišli
su Stevan Milatović, Milijan Mića Jeremić i Rade Joksimović.
Delovanje Ljubomira Petrovića i Milice Pavlović
bilo je uzajamno. Petrovićev ulazak u grad i Miličina
aktivnost u njegovoj okolini brzo su se ispoljili
vidnim rezultatima. Pre svega, u gradu su obnovljeni
prvobitni punktovi i tajni kanali preko kojih se svako
dnevno mogla održavati veza sa okolinom. Po izboru
i nalogu Komiteta, Petrović je imenovao Mesni komitet,
čiji je glavni zadatak bio da pribavlja i dostavlja
vesti o neprijatelju i njegovim namerama. Mesni
komitet je obezbedio pisaću mašinu, geštetner, matrice
i izvesnu količinu hartije, tako da su se u sklo
ništu Ljubomira Petrovića počele štampati vesti, leci
5 Milica Pavlović Dara
65
�i drugi propagandni materijal. Preko očekivanja, već
u martu, u gradu su osnovane tri partijske ćelije,
a vezu s Pokrajinskim komitetom u Beogradu preuzela je
Katarina Mutić, kao sekretar Mesnog komiteta.
Milica Pavlović je i pre sastanka u Leskovicama
radila u selima za koja je na sastanku bila zadužena.
Početkom februara, ona je došla, s Milojem Spasojevićem, u selo Zarube, kod Živorada D. Godevca,
u čijoj se kolibi dosta dugo zadržala. Iz tog prilično
sigurnog skloništa ona je obilazila druga sela i povezivala
simpatizere pokreta i rudoljube duhom otpora i verom
u pobedu. Međutim, i pored velike opreznosti, njeno
je prisustvo kod Gođevčevih primetila neka žena iz
sela Prijezdića pa se, radi sigurnosti, morala preseliti
u selo Žabare, kod Marka Kuzmanovića. Inače, u
selu Prijezdiću se sastajala, kod Aleksandra Golubovića,
sa Milošem Minićem, Radivojem Jovanovićem Bradonjom, Miloradom Milatovićem i drugima.
Dok je bila na terenu Zaruba, uspostavila je
vezu sa Lazarom Mosurovićem iz tog sela, koji
je nosio poštu u Valjevo kod Raše Lalovića, a
kasnije kod Dušana Andrića Solida. Sa Solidom su bili
ugovoreni znaci raspoznavanja: »Došao sam da vam
dam vunu za pamuk«. Mosurović je od Andrića
donosio razne stvari za ilegalce i borce Suvoborskog
odreda.
U drugoj polovini februara kretala se kratko vreme
sa Suvoborskim odredom u kolubarskom srezu da bi
videla kakve mogućnosti postoje za ilegalni rad. U
stvari, tamo se zadržala, s Milojem Spasojevićem,
toliko koliko je bilo potrebno da se obnove ranije veze
i punktovi.
Imajući na umu izdaju četnika i ofanzivu Nemaca,
masovna streljanja i mnogobrojna zverstva što su ih
počinili u toku ofanzive Nemci, četnici, nedićevci i
tzv. dobrovoljci /ljotićevci/, kao i teror koji su sproveli
nakon ofanzive, s pravom se može reći da su se, u
ovom periodu, zalaganje i rad Okružnog komiteta
i partijskog članstva graničili s najvećim požrtvovanjem.
U martu su se članovi Komiteta našli pred
novim iskušenjem: partizanski odredi su preživljavali
poslednje dane. A čim nema vojske, kolebljivi seljak
66
�Članovi OK KPJ za Valjevo krajem 1943: sleva: Milovan Milosavljević.
Milorad-M ile M ilalpvič, Sreten Čilakovič, Milica Pavlović Dara i
Žika G ajić (Snim io S. Čitaković)
�postaje malodušan, pa nastupi zlo vreme kad niko
nikome ništa ne veruje. Članovi Komiteta su bili
rasuti po ćelom okrugu. U Valjevu i njegovom užem
području zatekli su se Milica i Milka Minić, Sreten
Čitaković i Ljubomir Petrović Mingej; sekretar Milan
Kitanović je bio sa Suvoborskim odredom.
Instruktor Pokrajinskog komiteta Miloš Minić je
uputio članove Okružnog komiteta početkom marta
da obiđu Kolubaru i Kačer, radi obnavljanja i oživljavanja
političkog rada u tim oblastima. Milica se nalazila
u Zabarima, kod Marka Kuzmanovića, odakle je,
preko Zorke, žene Mihaila Kuzmanovića, koja joj
je služila kao kurir, tražila od Anice Spasojević iz
Rajkovića da je poveže sa Radmilom Spasojević.
Radmila je tada bila uhapšena pa joj je Anica poručila
da dođe u Rajković i da će joj biti obezbeđeno
sklonište kao da je Radmila u selu.
Posle dva-tri dana, Milica je, preobučena u odelo
seljanke, za dana došla sa Zorkom u Rajković.
U kući Sretena Spasojevića ostala je dva dana, a
onda se prebacila kod Simke Spasojević.
U Rajkoviću je, sa Milojem Spasojevićem, napravila
plan za obilazak sela u Kolubari. U isto vreme,
uspostavila je vezu sa Kajom Lalović iz Sankovića,
Živoradom Milinkovićem iz Brežđa i Zlatijom Radisavljević iz Pauna. Sa Mihailom i Markom Kuzmanovićem
u Žabarima već je bila povezana.
Izvestan broj sela kroz koja se kretala bila su,
maltene, periferija Valjeva. Zato, ako u njima nije
bilo četničke komande ili stanice Srpske državne
straže, bilo je svakakvih patrola i kojekakvih protuva,
od ranog jutra do mraka. S obzirom na to, Milica
se morala dovijati na razne načine da je ne prepoznaju
i da ne bude sumnjiva. Nije bilo dovoljno maskirati
se seljačkom odećom. Pokušala je da se obezbedi
kakvom-takvom legitimacijom i, prilikom boravka u
selu Bujačiću, u neposrednoj blizini Valjeva, gde je
tokom celog rata kuća Ranka Kuzmanovića bila
jedno od najsigurnijih partizanskih uporišta, nabavila
ju je na način kao iz kakvog akcionog filma. Zamolila
je Ranislavu (Racu) da kaže svojoj snahi Angelini,
Rankovoj ženi, da se ona o tome stara. A Angelina
68
�je bila glavni kurir iz te kuće neustrašivih ljudi5
.
Nije bilo jednostavno naći ženu, po prilici, Miličinih
godina, uzeti joj legitimaciju i vezati je tako da ne sme
poći dalje od seoskog atara. Angelina i Raca su
shvatile koliko je stvar delikatna. Ali su se odlučile,
ipak, da Raca uzme legitimaciju od Kasije Kuzmanović,
pod izgovorom da joj privremeno treba. Milica je »našla«
da joj ta legitimacija odgovara, i mali Nikola je
doveo Stepana Vučićevića, krojača iz Žabara, koji se
amaterski bavio fotografskim zanatom, da slika Milicu.
Vučićević je u toku dana napravio snimak i Milica je
tako mogla da nastavi da putuje kao Kasija Kuzmanović.
Sve su tri znale da to nije bogzna kakva siguracija,
ali nisu o tome razmišljale. U slučaju ako bi neko
Milicu prepoznao i prijavio da se kreće pod tuđim
imenom, bila bi streljana ne samo ona nego i sve
tri Kuzmanovićeve.
Iz sećanja njenog učenika Borivoja Petrovića
vidi se da se, prema potrebi, služila i drugim
legitimacijama. U isto vreme, to je sećanje zanim
ljivo i radi toga što pokazuje da je Milica,
ponekad, radila i ono što, po logici stvari, kao
partijski rukovodilac, nije morala. Evo, ukratko, Petrovićevog iskaza.
5 Iz te bogate i zadružne porodice, koja je imala imanje i u Žabarima,
najstariji sin Slobodan, je bio učitelj, član KPJ: sjajan govornik. On je uoči 7.
novembra 1941. s Borom Atanackovićem. u selu Baćcvcima. pripremao proslavu Dana
oktobarske revolucije i organizovao izvlačenje prikupljenog žita za jedinice Odreda.
Tu su ih uhvatili četnici i predali Nemcima, koji su ih istog mcscca streljali
na Krušiku.
Mladi sin Radivoje. borac Kolubarskc čete. jedva se spasio, kao ranjenik, prilikom
razbijanja Suvoborskog odreda. U novembru 1942. kad je uhapšeno oko ISO
saradnika NOP-a, uhapšen je i on. sa sestrom Dragicom. i odveden u Banjički
logor, iz kojeg su prebačeni u Smederevsku Palanku, u logor za prevaspitavanje omladine.
Sin Marko, oženjen, otac sedmoro dece. živeo je, povremeno, s porodicom
na imanju u Žabarima. Bio je član narodnooslobodilačkog odbora koji je osnovao
Miloš Minić 1942. godine. U maju 1943, njega su na zverski način ubili četnici.
Sa još pet ljudi. Njihova tela bez glava poredali su na putu i pet dana niko im
nije smeo prići da ih sahrani.
Sin Pero je bio zarobljen u aprilskom ratu i oslobođenje je dočekao u
zarobljeničkom logoru.
Vojnički rečeno, kuća Ranka Kuzmanovića u Bujačiću bila je suhoputna stanica:
kroz nju je prošao veliki broj boraca iz grada u Valjevski odred prilikom nje
govog formiranja, kao i oni koji su stupili kasnije u odred »Žikica Jovanović
Španac«. Pošto je bila blizu grada, do nje se prenosila municija, sanitetski i
propagandni materijal, oprema za borce i dr. Čika Ranka i najstarijeg unuka Dragana
često su hapsili i saslušavali. Angelina je znala sve ilegalce. partijske kurire i
ujne punktove u gradu. Iz njihove kuće su i unučad, na neki način, sudelovala u
borbi i radila za ilegalce. Od najstarijeg do najmlađeg če|jadeu svi su bili,
manje ili više, na velikim iskušenjima, ali iz njihove kuće nikad njje potekla reč
izdaje ili terećenje nekog od pripadnika oslobodilačkog pokreu.
69
�Krajem 1941. ili početkom 1942. godine, njemu
je Kaja Mutić donela film da uradi nekoliko foto
grafija jer je znala da se, kao amater, bavio foto
grafskim zanatom. Kad je razvio film, prepoznao je
Milicu, povezanu maramom, obučenu u seljačku odeću.
Bio je iznenađen, videvši kako se njegov razredni
starešina »poseljačio« i otisnuo iz grada - ko zna gde!
Znao je samo da treba napraviti fotografije za legitimaciju
i više se nije raspitivao o svom profesoru, pred
kojim će se još jednom naći na neobičnom ispitu.
U leto 1942, rečeno mu je da se obavezno
sastane s Milicom. Ona je poručila da se nađu u
šumi na Boričevcu, nadomak Valjeva. Seća se da je
njihov razgovor počeo »izdaleka« - o omladini, njenoj
odanosti i udelu u oslobodilačkoj borbi, o njenoj
hrabrosti, u prvom redu. Tek kasnije, kad je bolje
razmislio o tom susretu i razgovoru, bilo mu je
jasno da je Milica u to vreme imala vojničku
i mobilizatorsku ulogu. Pitala ga je, kao uzgred,
šta bi radio, na primer, ako bi se našao na mostu,
s revolverom u džepu, u trenutku kad Nemci presretaju
i pretresaju građane? Da li bi pucao na Nemce,
ili bi tražio neki drugi izlaz?
Povezujući to s nekim drugim pitanjima slične
prirode, bio je impresioniran time kako je, na izgled,
mirna nastavnica iz Srednje tehničke škole postala ratnik
i vojnik revolucije.
Sekretar Okružnog komiteta Partije
Nedićevsko-četnička komanda, zajedno sa nemačkim
komandantom u Valjevu, ocenila je da se otpor
seoskog stanovništva i njegova prikrivena privrženost
narodnooslobodilačkom pokretu najviše pothranjuju pos
tojanjem partizanskih jedinica u zapadnoj Srbiji. Zato
je isplanirana zajednička operacija, s ciljem da se u
martu uništi i poslednja najjača partizanska jedinica
- Suvoborski odred. (Posavsko-tamnavski odred je većim
delom izginuo u borbi s Nemcima kod sela Čuruge
i Dokmira, a Valjevski odred je faktički prestao da
postoji 5. marta, odlaskom 70 boraca u Bosnu.)
Borbe koje su Suvoborci vodili 11. marta, noću
12/13. marta, pa 16. marta i, konačno, 17/18. marta,
predstavljaju najslavnije stranice NOR-a u tom kraju jer,
70
'
�u svim tim dramatičnim borbama protiv združenih
snaga neprijatelja (nemački 741. puk i pet dobro
opremljenih četa iz pet četničkih odreda) 240 neustra
šivih partizana herojski su se borili i ginuli dok, naj
zad, nije ponestalo i snage i municije. U protivnapadu,
12. marta, u popodnevnim časovima, poginuo je i
komesar Odreda Zikica Jovanović Španac.
Posle tih žestokih bojeva, valjda zato što nije ispalo
sve kako je planirano (gubici su bili nepredviđeno
veliki), ostrvljeni domaći izdajnici su preduzeli »češljanje«
terena, pri čemu ni dete nisu ostavili živo ako su
ocenili da je partizansko. Milici Pavlović nije bilo
prvi put da čuje i vidi kako to »čiste« izdajnici sela i
seoske domove, pa je smatrala da je bolje da se
skloni u Valjevo. Tako je »seljanka« Kasija Kuzmanović
oko 20. marta, iz sela Sankovića, preko Rajkovića
i Paune, ušla u grad, gde se zadržala dok se
stanje koliko-toliko smirilo, a onda je, sa Sretenom
Čitakovićem, pošla u kolubarski srez.
Posle razbijanja Suvoborskog odreda, Milan Kitanović jedva je uspeo da se skloni i ne padne
neprijatelju u ruke. Okružni komitet u dotadašnjem
sastavu nije više održao ni jedan sastanak. On je teš
ko oboleo, a Milka Minić je uhapšena u selu
Cvetanovcu. Zbog bolesti Kitanovića i nastale situacije,
na inicijativu Miloša Minića, 6. aprila je održan
sastanak u kući Ranka Kuzmanovića, u Bujačiću,
na kome je popunjen Okružni komitet, tako da su
ga od tada sačinjavali Milica Pavlović, sekretar, Sreten
Gtaković, Kaja Mutić i Živorad-Zika Gajić. U avgustu
je kooptiran metalski radnik Vlada Ivanov. Prvi zadatak
novoformiranog Komiteta je bio - stvaranje novih
partijskih organizacija i uporišta po selima, kao i sreskih
poverenstava.
Odmah je zapaženo da reorganizovani Komitet
smelije deluje. Već 8. aprila, u Sankoviću, u kući
Živka Lalovića, formirano je sresko poverenstvo za
kolubarski srez. A za Prvi maj štampan je letak u
kojemu su prikazani, sem ostalog, rezultati borbe Sovjet
skog Saveza i, prilično opširno, razvoj događaja u
Jugoslaviji. Letkom su pozvani radnici, seljaci, omladina
i svi srpski rodoljubi na aktivnu borbu protiv okupatora
i domaćih izdajnika.
Od članova Komiteta Milica Pavlović i Sreten
Gtaković su živeli ilegalno; Kaja Mutić je živela u
71
�Milica
Pavlovu
kao sekretar OK KPJ za Valjevo,
S. Čitakoviea iz 1943. godine
na
snimku
Valjevu, a Živorad Gajić u selu Paunama, pošto je
bio pušten iz valjevskog zatvora 22. januara 1942.
To je bila nova, znatno bolja okolnost da Komitet
može ostvariti niz zadataka sa članovima koji se mogu
slobodno kretati po terenu. Doduše, i Milica se kretala
slobodno. Čak i suviše slobodno. Imala je sreće,
doista, sa prerušavanjem u izbeglicu ili seljanku za
vreme putovanja od sela do sela, ili od sela do
grada, i obratno. Bila je povoljna okolnost da nije
duže radila kao profesor u Valjevu, te da nije sasvim
72
�zapažena kao njegov građanin. Ipak je ponekad previše
rizikovala i, reklo bi se, sudbinu svoju izazivala.
Razume se, uvek je imala pri sebi lično naoružanje
- dve bombe i revolver na vojničkom opasaču
ispod ženske rekle ili bluze. Od oružja se nije raz
dvajala ni dok je spavala - revolver je obavezno
stavljala pod jastuk, spreman za upotrebu, jer »zlu ne trebalo«, kako je u šali govorila. Sa oružjem se
osećala slobodnijom i sigurnijom.
Početkom maja ponovo je došla u selo Rajković
da se sastane sa Milkom Spasojević, koja je bila puštena
iz šabačkog logora, i sa Milošem Minićem i Milojem
Spasojevićem, koji su se tada tu nalazili. Raspitivali su
se o pojedinostima i stanju u logoru. Milka im
je pričala o herojskom držanju sestara Ilić iz Valjeva,
posebno Branke.
Kao sekretar Komiteta, Milica se posebno angažovala
na obnavljanju i organizovanju narodnooslobodilačkih
odbora. Pri tom je bila u nedoumici zbog formiranja
pododbora, čiji se rad, po njenom nahođenju, podudarao
s radom aktiva, koji su u Valjevu bili dobro organizovani.
O toj njenoj nedoumici govori pismo Pokrajinskom
komitetu, od 24. septembra, u kome ona kaže:
»Nego, da Ti učinim neke napomene u tom pogledu da
bi Ti bilo lakše da se snađeš u praktičnom poslovanju
odbora. Dok nismo došli na ideju da stvaramo NOO,
a ukidamo aktive kao stalna tela mi smo imali
svuda aktive. Njih smo tretirali kao partijska uporišta . . .
Ta forma rada je vrlo pogodna. . . Posle je došla
ona velika zabuna šta će da rade aktivi, a šta
pododbori. . . Međutim, desilo se da su se aktivi gde
god su postojali i dalje održali. Tako Ti je slučaj u radu
kod zanatskih radnika, kod žena. Negde su produžili
stvarati pododbore, npr. kod činovnika, kod železničara,
te tako sada imamo i aktive i pododbore. Moje
lično mišljenje je da se mi sa ovim nemamo
šta natezati. Jedino ostaje da produžimo rad preko
aktiva, da aktive proširujemo i obratimo veću pažnju
na njih, a da stvorimo, naravno, ako se bude moglo,
jedan NOO za ceo grad. Mi ćemo uticaj u NOO
osigurati preko naših ljudi koji budu odbornici, simpati
zeri ili pristalice. .. «
Iz Pokrajinskog komiteta dobila je ovo objašnjenje
o radu i narodnim odborima: »Treba raščistiti pojam
73
�»aktiv«. Aktivi su uopšte pomoćna tela preko kojih
se sprovodi određen rad, npr. omladinski aktivi,
ženski aktivi, partijski aktivi i si. Sve su te razne
vrste aktiva podređene raznim rukovodećim organima
u razvijenoj organizaciji, a u nerazvijenoj aktivi vrše
više funkcija. . . narodnooslobodilački odbori su organi
narodne vlasti na oslobođenoj teritoriji i organi političke
borbe na neoslobođenoj teritoriji. Ali, i na neoslo
bođenoj teritoriji oni su organi narodne vlasti, uporedo
se okupatorskom vlašću, oni treba da budu »država u
državi«, da preotimaju političku vlast iz ruku okupatora
i njegovih slugu, da narod sprovodi odluke i rešenja
narodnooslobodilačkih odbora, a ne okupatorski organi,
da se na taj način, uz oružanu podršku partizan
skih odreda, iz ruku okupatora i njegovih slugu preotme
ne samo politička već i vojna vlast«.
Jasno je da rukovodeći kadar na terenu, koji se
bavio praktičnim radom, nije imao vremena ni moguć
nosti da se bavi teorijom. Osim toga, bogata partizanska
praksa nije se mogla sasvim objasniti oskudnom
literaturom koju su posedovali ilegalci-praktičari. Ono što
je poticalo iz viših rukovodećih centara stizalo je na
udaljena područja s velikim zakašnjenjem.
U svakom slučaju, sporni momenat u praksi
Milice Pavlović svedoči o njenom samostalnom i smelom
rezonovanju o problemima i pojavama na koje je
nailazila
Formiranje novog odreda
Posle poraza Suvoborskog partizanskog, odreda, za
partijska rukovodstva i članove Partije bilo je primamo
- stvaranje novog odreda Razume se, najviše se oče
kivalo od Okružnog komiteta i tzv. mobilnog poverenstva,
koje je formirano pri Komitetu, polovinom avgusta
1942. Poverenstvo su sačinjavali Milorad Milatović,
Miloš Milosavljević Pipin, radnik iz »Vistada«, Steva
VUkosavljević, obućarski radnik, i Milivoje Bjelica,
svršeni učenik poljoprivredne škole.
Kao sekretar Komiteta, Milica je bila stalno
u pokretu i kontaktu sa pojedincima; bila je, zapravo,
sekretar, i kurir, i radnik na terenu. Uspostavljala
je kontakte sa članovima Partije i SKOJ-a i njih
74
�međusobno povezivala. Sastajala se više puta s Milošem
Minićem i vojnim rukovodiocima.
Na formiranju novog odreda insistirao je Pokrajinski
komitet, koji je, u vezi s tim, napisao nekoliko pisama
Okružnom komitetu. Međutim, iz pisma koje je Komitet
poslao 11. avgusta Pokrajinskom komitetu vidi se d aje
to bio jedan od najtežih zadataka koji komunisti nisu
mogli sami da izvrše: »Formiranje odreda pašće
početkom septembra . . . Biće potrebno da nas pomognete
sa izvesnim brojem ljudstva, sa oružjem - puškomitraljezima. Vi ljude pripremite pa ćemo nešto prebaciti
preko Aranđelovca, a nešto preko Valjeva«. Osim
toga, u pismu se kaže da je šteta što baš u tom
času Miša Dudić i Miloš Minić treba da se povuku na
teren Šumadije.
Međutim, iako je formiranje odreda zahtevalo
nešto više vremena, i Okružni i Mesni komitet
su požurili, i to tim više jer je iz Bosne došao
kurir, »koga su poslali Tempo (Svetozar Vukmanović D.B.) i ostali drugovi . . . da dobije izveštaje o političkoj
situaciji i, naročito, o potrebi i mogućnosti prebacivanja
i opstanka jedne ili više proleterskih brigada u Srbiju«.
Tom kuriru, koji se kao četnik morao vratiti za sedam
dana s četničkim odredom Pere Vukanovića, trebalo
je pokazati da i u zapadnoj Srbiji postoji parti
zanski odred s kojim drugovi u Bosni mogu računati.
Početkom septembra Milica je, u dogovoru s
Milošem Minićem, zakazala sastanak Okružnog ko
miteta, na kome je imenovano rukovodstvo novog
odreda, u sastavu: Miša Dudić, komandant, Andra
Savčić, politički komesar, i Milivoje Bjelica, zamenik
političkog komesara. Za nekoliko dana su izvršene
i druge pripreme oko ljudstva, opreme i naoružanja.
Uprkos svim teškoćama, 20. septembra, u šumi zvanoj
Piljevina, kod sela Prijezdića, formiran je novi par
tizanski odred, koji je poneo ime »Žikica Jovanović
Španac«.
Odred je bio malobrojan, vojnički nepripremljen
i politički neproveren da bi uspešno mogao povesti
borbu i održati se na teritoriji prezasićenoj neprija
teljskim formacijama, koje su, zaslepljene, još verovale
u pobedu fašističkog »novog poretka«. Stanje je postalo
tim teže jer je na samom početku došlo do ozbilj
nog razilaženja s jednim od drugova iz mobilnog
poverenstva.
75
�Iz svega što se ubrzo dogodilo s novoformiranim
odredom proizlazi da u njemu, kao i na terenu,
nije bilo dovoljno revolucionarne snage da agitaciono i mobilizatorski iskoristi stvaranje i pojavu oru
žane jedinice i njene početne uspehe. Deset partijskih
organizacija, odnosno 57 članova Partije učinili su
najviše koliko se moglo na doista velikom prostranstvu
koje je bilo u nadležnosti Okružnog komiteta. Ob
jektivno uzev, sa Odredom se htelo više, a ispalo
je manje, jer je upravo iz njega potekla izdaja i nova
provala koja je dobila strahovite razmere. Dogodilo
se, naime, da Odred ne pretrpi nikakav poraz, a da
iz njega dezertiraju Mirčeta Kovačević, Jože Borovnik
i Milivoje Jovanović. Pretpostavljajući da to njihovo
dezerterstvo može izazvati novo kolebanje i bekstvo
pojedinih boraca, sazvan je partijski sastanak, na kome
je osuđen postupak trojice odbeglih i doneta odluka
da se na zajedničkom sastanku svih boraca svakome
postavi pitanje - hoće li dobrovoljno da ostane u
Odredu? Na sastanku su dvojica izjavila da bi radije
nastavili da rade u pozadini, jer imaju, navodno,
sigurna skloništa.
Nekoliko dana kasnije, nedićevci su pojedinačno
pohvatali begunce iz Odreda. Najpre je uhvaćen Mir
četa Kovačević, učenik iz sela Slatine. Na saslušanju
je, pred islednikom Srpske državne straže, kazao sve
što je znao ne samo o ljudstvu Odreda i akcijama
koje je izveo nego i o porodicama u Valjevu, i se
lima za koja je znao ili pretpostavljao da su pomagala
oslobodilačku borbu. Tako je prokazao Živka Markovića, zemljoradnika iz sela Krčmara, u čijem je
senu bila skrivena oprema zaplenjena od ljotićevaca,
u prvoj akciji koju je Odred izveo 26. septembra,
u selu Rajkovcu. Marković je, pod batinama, odao
Živorada Milenkovića iz sela Brežda, a ovaj. . . Sve
je poteklo kao u kakve opake bolesti - provala se
proširila i u grad, gde je otkriven Stevan Vukosavljević, za koga je okružni načelnik napisao u svom
izveštaju da »komunističku organizaciju nije izdao. . . ,
14. oktobra nađen je u ćeliji obešen« (da ne bi bio
izložen većim mukama, sam se obesio načinivši omču
od košulje). Osim Stevana, od istaknutih rukovodilaca
uhapšena je Kaja Mutić, sekretar Mesnog komiteta,
koja nije bila kadra da izdrži torturu beogradske
policije, koja ju je preuzela iz Valjeva.
76
�To je bila jedna od najvećih provala u valjevskom
kraju, kojom je do sredine oktobra 1942. zahvaćeno
278 lica osumnjičenih za učešće i saradnju sa narodnooslobodilačkim pokretom. Među uhapšenima bio
je izvestan broj članova Partije, od kojih je 20 preuzela
beogradska policija.
Tragedija s novim odredom uvećala se njegovim
razbijanjem na ograncima Povlena, 28. oktobra. Mali
broj boraca uspeo je da se izvuče i prebaci u Šumadiju, gde su priključeni 1. šumadijskom odredu.
Na Povlenu su poginuli Miloje Spasojević i Milivoj
Bjelica, zamenik političkog komesara, a ranjen je
Dušan Repac.
Na izmaku životnog puta
Mnogo toga što je s velikom mukom stvoreno
tokom proleća i leta 1942. godine uništeno je okto
barskom provalom. Trebalo je početi iznova. Na žalost,
Milici Pavlović nije bilo prvi put da tako počinje.
Iskusna ilegalka nastavila je, sa reorganizovanim Okruž
nim komitetom, da radi po uputstvima Pokrajinskog
komiteta, ali sada bez pomoći partijskog instruktora
Miloša Minića, koji je premešten na rad u uže za
vičajno područje. Reklo bi se da nikad nije bila u
težem položaju od kad je postala član Okružnog ko
miteta, a zatim i njegov sekretar. Ceo partijski rad
je paralisan. A Pokrajinski komitet je poručio: » ... Pred
vas se postavljaju dva najodgovornija zadatka: Stva
ranje partijske organizacije i stvaranje Odreda«. Kako,
kad su samo dva člana Partije ostala neuhapšena
u gradu, bez čije se pomoći ni jedna dalekosežnija
zamisao nije mogla ostvariti? Čak ni Okružni ko
mitet nije ostao čitav. Upravo od njegove popune i
obnavljanja baze u gradu valjalo je početi.
Preko člana Komiteta Živorada Gajića i uz pomoć
Živana Đurđevića dosta brzo je uspostavljena veza
sa neuhapšenim komunistima i aktivistima u gradu
i pojedinim srezovima. U Valjevu je najpre obnovljeno
uporište u kući Vere Milatović, koje se održalo još
od 1942. godine; zatim u kućama Milorada Markovića Mikinovca, Kaje Leleković, Ruže Leleković Kame
i Vaše Nožice.
77
�Pre nego što će poći u Šumadiju, Milica se
sastala sa aktivistkinjama sela Jovanje - sa Slavkom
Manojlović, Darkom Milivojević, Zorom Petrović i
Borkom Antić. Razgovarale su o ekonomski ugroženim
partizanskim porodicama i o mogućnostima kako da
se prikuplja hrana za njih i za novi odred, koji će
se, kako je predvideo Okružni komitet, formirati u
aprilu uz pomoć 1. šumadijskog odreda.
Odred je stvarno formiran i Okružni komitet
je štampao jedan mobilizatorski letak koji je nosio
i potpis štaba Valjevskog partizanskog odreda. S ob
zirom na vreme kad je štampan (6. april 1943), taj
letak, kratak i jezgrovit, izraz je samopouzdanja i
vere u pobedu, iako su Jajce s AVNOJ-em i ishod
rata još daleko. Štab odreda i partijsko rukovodstvo
veruju, u stvari, u narod i njegovu podršku Narodnooslobodilačkoj vojsci i partizanskim odredima i po
zivaju ga u borbu ovim rečima:
VALJEVCI I PODRINCI
Neka vaša odlučnost, neka vaša hrabrost, neka
vaša osvetnička puška budu odgovor na sva zverstva
okupatora i njegovih slugu, neka vaše pristupanje
u redove partizanske vojske bude odgovor na Hitlerovu naredbu i Nedićev poziv za totalnu mobi
lizaciju. Junački i smelo kakvi ste bili uvek, ustajte
u borbu! Dan slobode korača, on nije daleko, uči
nimo sve da on bude što skorije.
Na Hitlerovu totalnu mobilizaciju odgovorimo
mobilizacijom svih snaga protiv Hitlerovog varvarstva,
a za slobodu i srećnu budućnost našeg naroda.
K oružju - u boj protiv neprijatelja.
Živelo borbeno jedinstvo srpskog naroda!
Smrt fašizmu - Sloboda narodu!
Valjevskog narodnooslobodilačkog
partizanskog odreda
Komunistička partija
Jugoslavije
Okružni komitet Valjevo
U 1943. godini Milica je dosta često išla na
teren Kolubare i Kačera. Zajedno sa Sretenom Čitakovićem, obnovila je stara uporišta i stvorila nova.
Čitaković je u tim krajevima uživao dobar ugled, i
78
�svi koji su išli s njim ili koje je upućivao kod po
jedinih ljudi osećali su se sigurnim. Zahvaljujući
Citakovićevoj popularnosti, Milica se neko vreme sama
kretala po selima Kolubare i Kačera. Tamo je 27.
marta 1943, u selu Poljanice, podnela izveštaj na
sastanku Okružnog komiteta o dotadašnjem radu, posle
čega su, suviše kritički, konstatovani sledeći nedostaci:
»Uprkos velikoj pomoći Pokrajinskog komiteta,
organizacija na teritoriji Okružnog komiteta Valjevo
nije još dovoljno jaka.
On (Okružni komitet - prim. D. B.) nema jake
partijske organizacije, niti organizovane sekcije.
On nije davao konkretne zadatke članovima, zato
se nisu mogli razviti, te su zbog toga mnogi pali
i likvidirani.
On je više gledao na teškoće, a ne na mo
gućnosti .. .«
Posle ovih konstatacija, u zajednici s Momom
Markovićem, koji je prisustvovao sastanku kao član
Pokrajinskog komiteta, postavljeni su sledeći zadaci:
»Prestati sa sektašenjem i pristupiti masovnijem
političkom radu, prelazeći na sektore partijskog rada.
Sprovesti široku kandidaciju proverenih ljudi i smelo
ih primati u Partiju.
Osposobljavati i teoretski uzdizati ljude za ru
kovodioce, i preko njih raditi sledeće:
Pojačati aktivnost na mobilizaciji ljudi za Odred.
Povećati konspiraciju i budnost radi čuvanja kadrova.
Obezbeđivati skloništa i stanove za istaknute
radnike.
Učvrstiti kurirsku vezu s Pokrajinskim komitetom
i susednim Okružnim komitetima i odredima«.
Posle sastanka, Okružni komitet je odmah obavestio partijske radnike o tome kako je ocenjen dota
dašnji rad Komiteta i partijske organizacije, kao i o
zadacima koji su postavljeni na osnovu donete ocene.
Od aprila pa nadalje, Milica se angažovala u
selima i u gradu. U grad je dolazila radi važnijih
sastanaka, na uspostavljenu vezu, obučena kao seljanka.
U junu, na primer, javila je Radmili Spasojević da
je u određeno vreme sačeka na Nenadovića keju.
Ona ju je sačekala i odvela u kuću svoga strica
Dušana Spasojevića, poznatog trgovca u Valjevu. U
toj kući, u Miličinom prisustvu, formirana je partijska
ćelija, u sastavu: Radmila Spasojević, sekretar, Rosa
79
�A <Xcu G.tM.
A.
co -
c/ f-'
^rr.
Kraj je d n o g o d izveštaja M ilice Pavlović, sekretara OK KPJ, upućeno
drugovima u Arandelovcu
Paunović Krulj i Dara Pevčević. Sa Radmilom se
dogovorila da se stvori sigurno sklonište, isključivo za
prihvatanje kurira sa terena. Pošto je Radmila bila
kompromitovana kod policije, tu je ulogu preuzela
njena nekompromitovana sestra od strica, Milena
Spasojević. Ona se odlučila za kuću svoga oca. Tako
su, od juna 1943, kod Spasojevića kuće prihvatani
kuriri iz Šumadije, Kolubare, Kačera, Rađevine i sa
drugih strana. Milena je preuzimala materijal i po
ruke i prenosila ih Radmili da bi ih ona prenela
onima kojima su bili namenjeni.
Posle nekoliko dana provedenih u selima, Milica
se vratila u Valjevo, preobučena u crno odelo, kao
ožalošćena žena. Došla je kod Nade Nožice radi
formiranja odbora Antifašističkog fronta žena. U odbor
su izabrane Nada Nožica, predsednik, Dara Pevčević,
sekretar, Spomenka Ristivojević, Lela Vučinić i Mi
lena Pecelj. Radi efikasnijeg delovanja ovog odbora
grad je podeljen na četiri rejona. Svaka članica od
bora je imala u svom rejonu da organizuje aktiv
žena sa kojima će raditi i pomoć prikupljati.
U to vreme Milica se postarala da se pribavi
tehnika za potrebe Komiteta. Po njenom uputstvu,
Rosa Paunović je iznela iz finansijske direkcije presu
80
�za umnožavanje i predala je Radmili Spasojević, koja
ju je, sa sestrom Milenom, smestila u šupu svoga
strica, i samo su njih dve znale da se tu nalazi.
U toj se šupi umnožavao izvesno vreme sav pro
pagandni materijal Okružnog komiteta.
Početkom juna, Milica je, sa Sretenom Čitakovićem,
došla u kolubarsko selo Bošnjanoviće, najpre kod Živojina Nikolića, da sa njim razgovaraju o opasnosti
koja mu preti od četnika. On je bio poznat još iz
ustanka kao rodoljub koji je pozdravio ustanak i bez
rezerve se angažovao na prikupljanju hrane za par
tizane. Takav je ostao i kasnije, pa su ga četnici,
zbog saradnje s terenskim radnicima, tukli i više
puta zatvarali. Kao poštena čoveka i rodoljuba, Milica
i Čitaković su želeli da ga sačuvaju. Zato su mu
predložili da se skloni u Beograd jer, zbog starosti,
nije mogao opstati na putevima i u skloništima ilegalaca. On ih je poslušao.
Tadašnji boravak u Kolubari iskoristili su da
ohrabre ljude u Bošnjanoviću, da ih međusobno povežu i učine aktivnijim za oslobodilački pokret. To
baš nije bilo jednostavno, što se može zaključiti po
tome što su se samo preko dana mogli zadržati u
kući Tihomira Krstića, a noću su boravili u mlinu
njegovog bratstvenika Božidara.
U julu je Milica prešla u Šumadiju da bi učestvo
vala na vojno-političkom savetovanju, koje je na pla
nini Bukulji organizovao Pokrajinski komitet. Na njemu
su bili predstavnici i članovi Pokrajinskog komiteta,
Glavnog štaba NOV i PO Srbije, Šumadijskog i
Čačanskog NOP Odreda i delegacije okružnih komi
teta Valjeva, Požarevca, Aranđelovca, Kragujevca i
Čačka, ukupno oko 40 učesnika. Dok su došli na
Bukulju delegati su morali da se probijaju preko
okupirane teritorije, i to samo ■noću, zato što je
neprijatelj držao jake snage na prugama i putevima.
Pojedine delegacije su ostale na putu po nekoliko
dana, jer su letnje noći bile kratke, pa su mali deo
puta mogle da prevale.
Pre savetovanja na Bukulji, koje je trajalo pet
dana (od 10. do 15. jula), održan je dogovor po
litičkih rukovodilaca i partijskih radnika iz centralne
i zapadne Srbije. Tom dogovoru je prisustvovao po
litički komesar Glavnog štaba Miroslav Jovanović, a
6 Milica Pavlović Dara
81
�učesnike su obezbeđivali 1. bataljon NOV Srbije i
Šumadijski NOP odred. Tu su se sreli rukovodioci
iz valjevskog kraja Milica Pavlović, Sreten Čitaković,
Milorad Milatović i Živorad Gajić sa saborcima iz
najtežih dana, među kojima su bili Milka Minić,
koja je u to vreme radila u kragujevačkom okrugu,
i Miloš Minić, koji je došao sa čačanskog područja.
Ubrzo po povratku sa savetovanja na Bukulji,
15. avgusta, Pokrajinski komitet je organizovao savetovanje okružnih komiteta na planini Rudniku. Iz
izveštaja koji je podnela Milica, u svojstvu sekretara
Komiteta, vidi se da su od februara 1943. godine
Komitet sačinjavali dva radnika i tri intelektualca,
a organizacija je imala svega 25 članova. Kao i na
Bukulji, u izveštaju su izložene teškoće sa kojima
su se u proteklom periodu borili članovi Komiteta
i partijsko članstvo. Sem ostalog, naglašeno je da
Komitet nije uspeo da upozna dovoljno prilike i
mogućnosti za rad u Rađevini.
Posle savetovanja na Rudniku, Okružni komitet
Valjeva su sačinjavali Milovan Milosavljević, sekretar,
Milica Pavlović, Sreten Čitaković, Živorad Gajić i
Milorad Milatović.
Shodno zadatku koji je postavljen na savetovanju
na Bukulji (»osposobljavati i teoretski uzdizati ljude
za rukovodioce«), Okružni komitet je organizovao po
četkom septembra, odmah po Miličinom dolasku sa
Rudnika, petnaestodnevni partijski kurs u selu Jovanji,
uglavnom za ljude za koje se pretpostavljalo da mogu
biti politički radnici na terenu, i za »jednu petorku
iz Šumadije«, koja je došla, zajedno sa partijskim
radnicima koji su učestvovali na rudničkom saveto
vanju. Milica i novi sekretar Komiteta Milovan Mi
losavljević bili su predavači na kursu. Izučavana su
neka pitanja iz »Osnova lenjinizma« i, pretežno,
materijal o Komunističkoj partiji, posebno organizaciono
pitanje i diktatura proletarijata, i o kadrovima uopšte.
Po stečenoj praksi na partijskim kursevima, radilo
se posle predavanja po kružocima, a pojedine teme
su dorađene u diskusijama i propitivanjem polaznika
kursa.
Radi sigurnosti, kurs je počeo u selu Jovanji,
a selio se u Balinović i Poćutu, dok nije završen
u selu Brezovicama.
82
�Ako se sumiraju rezultati koje je Milica postigla
u poslednjoj godini na dužnosti sekretara Komiteta,
naći će se da su oni veći nego što se može zaklju
čiti na osnovu ocene izrečene na savetovanju, na
Bukulji. Utoliko veći ako se gledaju u uslovima u
kojima su stvarani. Treba imati na umu da je pod
ručje zapadne Srbije bilo zastrjo svakojakim neprija
teljskim formacijama. Takode, valja znati da je nepri
jatelj bio suroviji i krvoločniji kad bi osetio porast
i aktivnost oslobodilačkog pokreta, ili kad je, posle
staljingradske bitke, počeo da doživljava poraze na
velikim evropskim ratištima. U zapadnoj Srbiji zaista
se ne zna ko je bio gori i krvoločniji: Nemci ili
njihove sluge? Četnici, sa svojim »crnim trojkama«,
koji su, kao bajagi, stajali postrani, izvan nemačkih
garnizona, nisu manje partizana i rodoljuba pobili
ili predali Nemcima nego pripadnici Nedićeve Državne
straže. S obzirom na to da su »operisali« po selima,
uz rakiju i gibanicu, bez ičije kontrole, toliko su
se ostrvili i počinili takve zločine kakvi nisu viđeni
na jugoslovenskom ratištu. Jedan od njih je, na
primer, slučaj sa Živanom Đurđevićem, onim Živanom za koga hroničari kažu da je »početkom 1943.
godine, u najtežim danima, predstavljao glavnu vezu
Okružnog komiteta ne samo sa Veljevom nego i sa
ostalim srezovima«. Kuća tog seljaka iz Balinovića
bila je ćelo vreme sigurno sklonište partijskih kurira
i članova Komiteta. Tako do 22. maja 1943, kada
je veća skupina Kalabićevih četnika opkolila kuću,
u kojoj se toga dana zatekao član Okružnog komi
teta Milan Kitanović, inače profesionalni revolucionar
od 1937. godine. Da ne bi pao živ četnicima u
ruke, Kitanović je otvorio vatru i pokušao da beži.
Ali nije uspeo da pobegne. Četnici su ga ubili i
doneli u Valjevo da ga pokažu narodu, verujući da
su ubili starog valjevskog revolucionara dr Mišu Pantića, čije su ime ispisali krupnim slovima nad Kitanovićevim lešom. (Doktor Pantić je odstupio s glav
ninom partizanskih odreda i poginuo u Sandžaku
19. februara 1942, prilikom prelaska Lima.) Živana su,
sa starijim sinom Radomirom, vezali i odveli u Zarožje, kod Debelog brda. Dok su prolazili kroz Balinović, oslobodivši se nekako konopca, Radomir se
dao u bekstvo. Pri tom je pogođen u kičmu. Pred
ocem, četnici su ga ranjenog motkama dotukli.
83
�Na Živanu su primenili sve što su naučili mu
čeći uhvaćene komuniste da bi od njih iznudili priz
nanja. Ali od Živana ništa nisu dobili. Čak je i
Milan Kitanović za njih bio »slučajni namernik iz
Azbukovice«. Onda je Kalabić naredio da Živana
živom vatrom nateraju da oda komuniste koji su
kod njega nalazili utočište. Sa drvljanika koji se tu
našao napravili su veliku_ lomaču i napravili ražanj.
Zapalili su drva, svukli Živana, vezali ga za ražanj
pa tako vezanog približili velikoj lomači. Dok su
ga vrteli na ražnju, on je crveneo, a oči mu oticale.
Uzalud su tražili priznanja, primičući ga sve više
raspaljenoj vatri dok nije u mukama izdahnuo. Onda
su ga zakopali nedaleko od lomače.
Posle Zivanove smrti, u njegovoj kući ostala je
kćerka Cveta, stara 16. godina, i sin Marko, star
13 godina. Decu je prihvatio Milijan Đurđević, a
četnici su kuću opljačkali i stavili na nju ovu preteču
opomenu:
»Na znanje svima da su ovog komunistu i, po
pričanju seljaka, dr Mišu Pantića ubili vojnici Jugoslovenske vojske u otadžbini pod komandom Draže
Mihajlovića. Kako ovi tako će i svako onaj biti ubi
jen koji radi protiv kralja i srpskog naroda.
Ubijen je 22 ovog meseca u 4 časa.
22 maja 1943. godine
Jugoslovenski vojnici
Balinović
oficiri JV - kapetan
Eto takve su bile prilike u valjevskom kraju,
u kojima su partijski radnici, sa instruktorom Pokra
jinskog komiteta, povezivali i aktivirali članove Partije
i SKOJ-a, i to bez oružanih snaga već od marta
1942, jer se partizanske jedinice nisu mogle održati
u zapadnoj Srbiji.
Koliko li je truda, samopregora, žrtava i krvi u
takvim prilikama i suočenjima sa smrću, vrlo često
s mučeničkom smrću, kao što je bila Živanova, tre
balo uložiti da bi se sačuvao ustanički duh, da bi
se razvila svest i ojačala vera u pobedu, koje su
narodu ulivali, u ime Komunističke partije, neustra
šivi borci i revolucionari kojima je pripadala Milica
Pavlović! Bilo je malodušnosti, neverice, beznađa i
84
�izdaje, što je razumljivo s obzirom na silnu kon
centraciju vojnih i policijskih snaga, koje su, ne birajući
sredstva, bdele i čuvale nemačko-kvislinški poredak
u
zapadnoj Srbiji. Ali, zanemarljive su takve pojave
i primeri u poređenju s masovnim heroizmom na
roda i, u prvom redu, njegove mlade generacije.
To su pokazali omladinci »Vistada« u prvoj ratnoj
godini ili, još masovnije, učenice i učenici na početku
školske 1943/44. godine. U ženskoj gimnaziji jedno
je
odeljenje odbilo da radi pismeni zadatak »Zašto
je srpski narod protiv komunizma?«, što znači da je
to odeljenje bilo privrženije skojevskom rukovodstvu
nego idiotskom profesoru koji je zadao takvu pro
vokatorsku temu.
Lepota otpora i beda izdaje divno su se ispoljile
te iste godine u muškoj gimnaziji. Šačica povlašćenih ljotićevaca podnela je predstavku direktoru gim
nazije, svome štićeniku, kojom optužuje generaciju
osmog razreda da je »još u V razredu bila zatrovana
raznim idejama Karla Marksa«. Po mišljenju tih »na
cionalno svesnih omladinaca«, toj generaciji, »u inte
resu srpskog naroda«, ne treba priznati zrelost. Da
bi potkrepili to svoje mišljenje oni su naveli sledeći
slučaj iz razreda: » ... Dana 13. oktobra 1943: godine
nastavnik zemljopisa g. Lončar je prozvao Anđelka
Petrovića koji se sada nalazi u dobrovoljcima da
govori zemljopis. Nekoliko nas je kazalo da taj ne
dolazi u školu. Drago Pamučina je rekao: »Taj nije
živ, on je umro«. Na to mu je Jakov Nenadović
rekao: »Nije umro, on je u dobrovoljcima«, a Pa
mučina je rekao: »Ako nije, umreće«. Tu se jasno
vidi mržnja prema onima koji svoju krv prolivaju
za svoj narod. . . Komunisti u školi nastoje da ome
taju rad na časovima, a naročito na času veronauke,
nacionalne istorije, hernije. . . Najgori su od komu
nista: Jovan Đurdević, Aleksandar Mihajlović, Aleksan
dar Obradović, Pavle Božić i Nenad Prodanović«.
U tom otporu koji se manifestovao baš kad je
u gradu besneo teror i carovala crna berza, i u
bezbroj sličnih primera mladog pokolenja utkan je
i deo zasluge neumornog agitatora Milice Pavlović,
koja se kao partijski rukovodilac, uz krajnju opasnost
po život, uvlačila iz sela u grad da bi saznala, pored
ostalog, kako živi i misli školska omladina, sa kojom
ju je rat podelio. Ona nije obavljala svoju rukovo-
85
�Sa
kursa
partijske izgradnje u selu Jovanji, septembra
godine; Milica u prvom planu, u beloj košulji
1943.
�deću funkciju iz nekog bezbednog skloništa, do koga
su dolazili samo specijalni kuriri. Nije imala običaj
nikoga da šalje u prethodnicu. Ako je nekome tre
balo sugerisati da ozbiljno shvati svoju dužnost i
obavezu činilo joj se da će to ona, lično, najbolje
učiniti. Neumorni pešak! Nije slučajno za nju rečeno
da je prošla kroz sva brda i šume zapadne Srbije.
Neka sećanja na ulaske u okupirani grad
U gradu nemačka i Nedićeva vojska, policija i
agenti, po selima četnici. Svi pokušavaju da udu u
trag iščezlim partizanima i ilegalcima, koji su najednom
nestali, a do juče su bili u gradu i okolnim selima.
Sada su opet tu, kao_ i posle svakog »čišćenja« i
»pročešljavanja« terena. Žive i rade ilegalno, ali obavljaju
revnosno svoje vojničke i partijske dužnosti. Istina,
opasnost nije prošla, smrt vreba na svakom koraku,
i sva je muka u suočenju s njom, bolje reći, sva
je muka da se nadmudri taj agent, ta patrola - taj
neprijatelj, koji čuva za tuđ račun ono što je osvajač
oteo.
Milica Pavlović je veći broj svojih ratnih dana
provela u tom suočenju sa smrću i nadmudrivanju
sa neprijateljem. Kao retko ko, radila je to uspešno
jer je imala mnogo hrabrosti i dosta pouzdanih pri
jatelja, koji su često noć probdeli da bi ona mirno
prespavala i bila odmorna za sutrašnji naporni i
neizvesni put. O tome govore neki tajni ulasci u
grad i susreti u njemu.
Kako li je izgledala ta devojka, koja je tog vru
ćeg leta 1943, obučena i povezana kao seljanka, sa
zavežljajem, žurila Radničkom ulicom da bi što pre
ušla u dvorište, a onda u kuću Nade Nožice? Kod
kuće je našla neku njenu rođaku, kojoj se učinila
sumnjiva.
- Nada će sada doći. Pričekajte je tu, u dvo
rištu - reče žena, zatvarajući vrata na koja je Milica
pokušala da uđe.
Ne navaljujući da je pusti u kuću i ne uzbu
đujući se, sede na klupu ispod lipe. Malo je potra
jalo kada se začu škripa i lupa kapije na ulazu u
dvorište. Iza ugla se pojavi Nada. Pre nego što će
87
�ući u kuću, na vratima še pojavi ona žena, njena
rođaka, i pokaza rukom prema lipi:
- Eno, tamo te čeka seljanka. Treba te lično.
Nada pozva Milicu i uđoše obe u sobu. Dugo
su razgovarale, a onda je Milica ustala i otišla kod
Kaje Leleković, gde je bilo izgrađeno sklonište za
ilegalce i partijski materijal. Ilegalci su se tu najbezbednije osećali.
Od leta 1941. godine, kada je poslata od Kaje
Mutić da se skloni u kuću četiri sestre Leleković,
često je tu nalazila utočište. Održavajući veze sa sestra
ma, ona ih je upućivala u poslove ilegalnog rada
i na izvršavanje određenih zadataka.
U zapadnom delu njihove kuće, ispod kreveta,
nalazilo se iskopano sklonište. Ulaz je bio kamu
fliran tepih-stazom. U skloništu je istovremeno moglo
da se sakrije 5-6 ljudi i da boravi, po potrebi, du
že vreme.
Milica je u početku, preko sestara Leleković, organizovala za Odred prikupljanje materijala i informacija
o neprijateljskim snagama. Tu je u 1942. i 1943. go
dini Okružni komitet održao više sastanaka, a četiri
sestre su čuvale stražu na smenu. Kod Lelekovića
uvek je neko bio od članova Okružnog komiteta,
ponajviše Milica. Ona je tu bila prikupila i neko
liko desetina knjiga i uredila malu biblioteku.
Kod Dare Pevčević, udate Pavlov, navraćala je
više puta i boravila u skloništu koje se nalazilo u
vešemici, u dvorištu.
- Sa Milicom sam se poznavala još od prvih
dana okupacije, - priča Dara - a možda i pre. Nismo
bile na vezi, niti smo mnogo znale jedna za drugu,
posebno ne na političkom radu. Poslednji put smo
se videle u selu Prijezdić, februara 1942. godine.
Bio je neki sastanak. Ja sam se tada nalazila u par
tizanima, kao borac Suvoborskog odreda, a Milica
je došla na teren kao politički radnik. Izenada su
nas napali četnici i Nemci. Ja sam uhvaćena, a Mi
lica je uspela nekako da se izvuče.
Dara Pevčević je prošla svu torturu valjevskog
zatvora i beogradske Specijalne policije, odakle je
88
�puštena. Njen otac je uspeo da je oslobodi velikim
novcem koji je dao četnicima i agentima. Kratko
vreme ona se smirila, a onda je počela ponovo da
uspostavlja veze. Jednoga dana Rada Spasojević joj
je saopštila da će joj u 7 sati doći jedna drugarica.
- Treba joj obezbediti sklonište za dan-dva - rekla
je Rada - ali je i sačekati tačno u 7, na keju izme
đu dva mosta, pored Kolubare. Ona će ti se javiti.
Samo ti budi tačna. Doneće ti neki materijal. Treba
da obezbediš dalje rasturanje.
Dara je pospremila sklonište u vešernici. Spremila
ga je da se u njemu može duže boraviti. U zaka
zano vreme izašla je na kej. U prolazu je srela nemačke i nedićevske patrole. Nije se obzirala na njih.
Na keju, u senci starih lipa, sačekala je da joj se
približi seljanka u opancima, zabrađena crnom ma
ramom. U ruci je nosila korpu prekrivenu belom ma
ramom. Na marami kitica bosiljka - ugovoreni znak.
- Zdravo, drugarice, - progovorila je »seljanka«,
a čim joj se približila uzbuđeno je rekla »zdravo
Daro«. Prepoznala ju je iako je nije videla od onog
sastanka u februaru, u selu Prijezdiću.
Pošle su prema stanu. Kad su naišle ispod sija
lica, Dara je tek tada prepoznala u liku »seljanke«
Milicu, pa je nehotice uzviknula: »Jaooo, pa ti s i...«
Stavljajući kažiprst na usta, Milica je procedila
kroz zube: »Pst!«
Sretno su stigle do stana. Milica je počinula na
sigurnom mestu, a materijal je iste večeri otpremljen
ilegalcima.
Usred dana, kad je mnogo naroda na ulicama,
kad svakog prolaznika prati par špijunskih očiju, ona
je ušla u grad i prispela na ugovoreni sastanak kod
Lele Vučinić, učiteljice stručne škole, udate za pu
kovnika jugoslovenske vojske, koji se nalazio u nemačkom zarobljeništvu. To je bio stan »nacionalno
ispravne žene«. Ona je bila simpatizer oslobodilačkog
pokreta, pouzdana žena i ilegalna veza. Iako nije
bila član Partije, Milicu je dočekivala kao najrođeniju.
Ta veza, kao i veza s Nadom Nožicom, nikada nije
otkrivena.
89
�Na sastanku je prisutno desetak žena. Samo su
dve poznavale nekadašnju nastavnicu Srednje tehničke
škole. Ostale su bile ubeđene da je neka partizanka
iz Bosne, kako im je na početku rečeno.
Milica je na sastanku govorila o političkoj si
tuaciji i stanju na frontovima, o partizanima i sugurnoj
pobedi Narodnooslobodilačke vojske. Na tom sastanku
formiran je odbor Antifašističkog fronta žena. Zaklju
čeno je, kao najglavnije, da se taj odbor što više
angažuje na prikupljanju pomoći za partizane, i da
se tajnost organizacije sačuva po svaku cenu. . .
Pošto je sastanak završen, kako se neopaženo
pojavila u gradu, tako je iz njega otišla. Žurila je,
verovatno, na neki drugi sastanak van grada, o kome
nikom ništa nije rekla.
Kad je duže ostajala u gradu, radila je sa par
tijskim ćelijama pojedinačno. Dolazila je na sastanke,
obaveštavala članove ćelija o stanju na terenu i dru
gim zbivanjima.
U leto 1942, sastanke jedne partijske ćelije zaka
zivala je van grada, u vrbaku ispod Kuzmanovića
kuće. To je radila zbog veće sigurnosti jer je u gradu
bilo rizično dolaziti na ma kakav skup ili sastanak.
Na zakazano mesto, u određeno vreme, moglo se
doći neopaženo sa više strana. Na jedan od tih sasta
naka došla je preobučena u nošnju seljanke, noseći,
za svaki slučaj, naramak drva. Partijsku ćeliju su tada
sačinjavali Zora Ristivojević, sekretar, Rada Milovanović,
Selimir Desnić, Voja Lukić i Aca Popović. Sem osta
log, naramak drva koji je donela, poslužio je kao
povod da razgovaraju o konsipraciji i posledicama koje
ima svaka neopreznost, koja, u krajnjoj liniji, povlači
policijsku provalu.
Kad su sastanak završili, ona se sa naramkom
drva izgubila, a ostali su se razišli na razne strane.
Nakon oktobarske provale, kad je i sekretar Mes
nog komiteta, Kaja Mutić, »pustila jezik« i pričala
pred policijom sve što je znala, svako je živeo u
strahu od hapšenja, što je razumljivo, jer među 278
pohapšenih bilo je mnogo i nevinih. Zato je u takvim
prilikama opasno tražiti i teško pronaći i povezati
90
�komuniste, skojevce i patriotski raspoložene ljude da
bi se iznova krenulo i pokazalo neprijatelju da je
neuništiv oslobodilački pokret. U to vreme Milica je
imala najboljeg saradnika u hrabroj ženi i samopregornoj majci Angelini Kuzmanović.
Susret s ljudima u Joševi
Trebalo je otići u selo Joševu, gde je ilegalno
živela Milica Nožica, s kojom Okružni komitet dosta
dugo nije imao vezu. Sela Joševa i Kotešice nisu
se smela ispustiti, s obzirom na to da su tamo živeli ljudi s kojima se sarađivalo od ustanka. Zato
je smatrala da baš ona treba da pode o uveri se na
licu mesta kako stvari stoje.
Dok je išla seoskim putem, razmišljala je, razum
ljivo, o mogućem susretu s nepiijateljem. Nije to tako
bezazlen susret - ima ih svakakvih u tim patrolama
koje krstare seoskim putevima. Mora biti spremna
na sve. I nije se prevarila.
U Kotešicama je pred nju, iznenada, iskrsla
četnička patrola, njih dvojica. Nije imala kud, išla im
je u susret Čim se s njima srela, zatražili su joj
legitimaciju. Živka Rajić, tako je stajalo u legitima
ciji koju je pružila. Pogledali su sliku, pogledali nju
i pitali kuda ide?
- Idem u selo da nabavim namirnice. . . ponela
sam ovo - rekla je i pokazala marame u korpi. Da zamenim i prodam da bih dobila namirnice.
- Daj da joj udarimo dvedeset pet - predložio
je jedan od njih - ovi su crnoberzijanci najveći
špijuni.
Milica se nije dala zbuniti.
- E, kada bi tebi deca plakala, bez hleba, ne bi
tako govorio. Išao bi na kraj. sveta da prehraniš
svoju decu. Nevolja ne pita za teškoću, prijatelju.
- Ostavi ženu, vidiš da ima legitimaciju - rekao
je drugi. - Naći će ona šta traži.
Oni nastaviše svojim putem. I Milica takođe.
Uz put, kao da je proveravala sebe pred patrolom,
setila se da je bila iznenađena njenom pojavom, pa
je zato, činili joj se, delovala i nervozno. A šta bi
bilo, pomislila je, da je naišao neki od njenih uče
91
�nika, ili neko ko je poznaje? Stresla se od te pomisli.
Ubrzo je ugledala kuću Miloša Andrića, okruženu
voćkama i seoskim plotom. Sa puta je skrenula Miloševoj kući. Spazila je domaćina i uputila se k
njemu. Pokazala je svoju robu i tražila brašno za
zamenu.
Miloš, malo ljut, reče više za sebe:
- Baš su ove žene naopake. Kao da će za to
dobiti mnogo žita!
Okrenu se i ode dalje, za svojim poslom. Mi
lica je zastala, gledajući neće li se pojaviti Milošev
sin Zlatomir, na koga je upućena. Uto začu kako
Miloš kaže ženama: idem ja do Zlatomira. Tada
ona odluči da ga prati.
Na izvesnom odstojanju pratila ga je prema Potesu,
gde je Zlatomir orao. Ubrzo se našla u polju na
kome je ugledala orača, kome se Miloš samo javio
i produžio prema opštini. Milica je prišla kolima na
sredini njive. Sela je na rudu od kola i čekala dok
je Zlatomir isterao brazdu. On ju je primetio i po
žurio. Pošto je zaustavio volove da se odmore,
prišao je Milici koja mu je ponudila marame na
prodaju. Zlatomir se nasmejao - veza je uspostavljena.
Izmenjao je sa njom nekoliko reči i ona je onda
pošla prema obližnoj šumici. . .
Obavila je toga dana važan zadatak: uspostavila
je vezu sa ilegalkom Milicom Nožicom, koja je ra
dila na terenu Joševe i Kotešica.
Pošto je Milica bila obučena kao izbeglica, u
selu su poverovali da je došla kao špijunka, a ne
da prodaje marame. To je bio razlog što je i Miloš
Andrić postupio onako negostoljubivo i osorno.
U jesen 1943. godine Milica je sa Sretenom
Čitakovićem u Kolubari, u selu Bošnjakoviću. Došli
su i predanili kod Miodraga Jovanovića. Milica je
odatle otišla u Cvetanovce, na sastanak sa Miloradom
Kusturićem. Do tada tamo uopšte nije odlazila, niti
je Milorada poznavala. Čitaković je prethodno ugo
vorio taj sastanak, sa određenim znacima. Jedan ak
tivista iz Bošnjakovića doveo ju je do određenog
92
�mesta, a onda je, prema Čitakovićevom uputstvu, sama
našla Kusturićevu kuću.
Koliko se vodilo računa o tajnosti pokreta i veza
svedoči i činjenica, o ovom slučaju, da onaj akti
vista nije smeo znati kod koga je Milica došla u
Cvetanovce.
Poslednje pismo svojima
Sa svojima u Čačku poslednji put se videla u
aprilu 1941. Ali i tada ne sa svima. Najstarija sestra
Kaja je bila u Užicu. Toga susreta se seća sestra
Kosara Stošić: » ... Mike je iz Beograda putovala za
Valjevo i navratila je u Cačak da se s nama vidi.
Znala je da je majka želela da je vidi. Sa njom je
doputovala jedna drugarica, zvala se Jelena. Prenoćile
su zajedno. Mike je uveče dugo razgovarala sa majkom
i sestrom. Sutradan je rano otputovala sa svojom dru
garicom. Više se sa nama nije videla«.
Mike je bila pravična i nesebična, za sve je po
kazivala razumevanje. Prilikom tog poslednjeg susreta
sa svojima u Čačku, sestra Kosara je spremala do
ručak. Mleko je sipala u šolje. Mike je pogledala
u šerpu i videla da nije ostalo mleka za sestru. Nije
rekla ništa, prišla je šporetu i iz svoje šolje vratila
pola u onu šerpu.
»Nije joj bilo prvi put da tako nešto uradi«,
kaže Kosarin muž Lazar. »Kada je bila student prve
godine u Beogradu, sreo sam je na Terazijama, bila
je
u društvu sa dve drugarice. Pozvao sam je da
pođemo u poslastičarnicu. Pristala je, ali pod uslovom
da podu i njene drugarice, a ne samo ona.«
***
Posle okupacije zadržala se u Valjevu. Nije išla
u Čačak iako je znala da majka, brat_ i sestra brinu
o njoj. Ali nije im se smela javljati. Živela je u po
četku poluilegalno, a u jesen je prešja u ilegalnost
Tada već nije ni mogla od svojih iz Čačka da dobija
pisma, a želela je i trudila se na svaki način da nađe
mogućnost da im se bar povremeno javi. Nekad je
to činila preko poverljivih ljudi koji su putovali za
93
�Čačak. Ali je uvek strahovala da svojima ne pričini
neprilike. Ako bi policija i agenti doznali da se do
pisuje sa svojima, mučili bi ih i odveli, možda, u
logor. Radi toga je prestala da se javlja
Devetog avgusta 1941. godine napisala je poslednje pismo majci. »Doći ću, ako mognem, da se vi
dimo«, napisala je u tom pismu, i potpisala se onako
kako su je ukućani zvali - Mike. Obećanje nije
ispunila. Ne da nije htela. . .
Od početka ustanka 1941. godine, javila se svojima
svega tri puta, sa tri dopisnice. Dve je napisala sestri
Daći. Na njima ne piše ono omiljeno »Mike«. Potpi
sala se sa Zora. Jedna dopisnica je datirana 23. novembra
1943, a druga 12. aprila 1944. godine, nepuna dva
meseca pred pogibiju. Drugi put se potpisala sa Soja.
Sadržaj tih dopisnica je škrt, telegrafski - tek
toliko da znaju njeni da je u tom vučjem vre
menu još živa. Onom dopisnicom iz 1943. godine,
»poznanica« Zora čestita slavu, a drugom »poznanica«
Soja čestita uskrs. Kakva li je to predostrožnost! Zar
su cenzori i policija mogli da pretpostave da sa tih
nekoliko reči proganjana komunistkinja javlja svojima
da je živa i da ne brinu za nju.
Na poslednjem zadatku
Dan lep i topao, 26. juna 1944. godine, u selu
Joševi sastanak seoskog Narodnooslobodilačkog odbora.
Sastanak se održava u šumi zvanoj Rezine, ispod
Andrića kuća. Na sastanku su prisutni osim članova od
bora, ilegalci, partijski radnici - Andra Savčić, Mića
Jeremić i Milica Pavlović, član Okružnog komiteta.
Kroz šumu, pored samoga mesta gde se održavao
sastanak naišao je nepoznat čovek. Razgovor se prekida.
Tišina. Covek se približava.
- Ko je taj čovek? - šapatom pita Savčić i pokazuje
prema nepoznatom.
- Milivoje Matić! - odgovara Živan Andrić, predsednik odbora.
- Otkuda on? - kao da se pogledom pitaju Andrić
i prisutni odbornici. Andra Savčić ga zaustavlja:
- Ko si ti? - pita ga.
- Milivoje Matić. Slučajno se uputih ovuda da
prekratim put
94
�Pogledi odbornika se susretoše ponovo. Neki
ne govore ništa, samo nepoverljivo vrte glavom. Njegov
nailazak nije ih obradovao.
Do pre izvesnog vremena Matić se nalazio u
dobrovoljcima (Ijotićevcima), pa je otud pobegao. Sada
se kreće slobodno po selu, nije pristupio četnicima.
Video je ovaj skup, video je prisutne, od kojih
je većinu poznavao.
Savčić ga je zaustavio s namerom da ga zadrži
i, kad padne noć, da ga možda ubiju.
- Znate, drugovi, postoji mogućnost. .. Treba ga
zadržati.
- Ma, neće on, naš je čovek - reče Živan.
I ostali odbornici iz sela izjavili su da je bio
u dobrovoljcima, ali je pobegao i, kao takav, naklonjen je
narodnooslobodilačkom pokretu i neće nikome ništa
reći o sastanku koji je video.
Obazriva Milica saslušala je meštane i prihvatila
njihovo mišljenje da nema opasnosti od tog čoveka,
iako ih je zatekao na sastanku za koji zna da je
partizanski. On je Živana lično poznavao i sada
ga dobro video. Toga dana nije se nešto dobro
osećala pa se nije ni trudila da o ćelom slučaju nešto
kaže.
Savčić je pustio Matića.
Posle završenog sastanka, Živan je s Milicom
pošao svojoj kući. Kako se ona nije osećala dobro,
ostala je da prenoći. Savčić i Jeremić su se zadržali
u šumi. Nedaleko od mesta gde je održan sastanak
nalazio se bunker. Za njih je Živanova kći Olgica
donela večeru.
Milivoje Matić je požurio kod Dušana Grujičića,
četovođe sela Joševe, da mu ispriča šta je video
ispod Andrića kuća. A onda su obojica pošli u selo
Kozličić, gde su se nalazili četnici.
Noć je uveliko odmakla. Sve spava. Dva čoveka brzo
odmiču kroz atar sela Joševe prema Kozličiću. Zadihani
i oznojeni stigoše do kuće gde se nalazio četnički štab.
Napolju je samo stražar, ostali su u kući, spavaju
bezbrižno.
- Imamo hitne vesti za komandanta - reče Dušan
stražaru koji ih je zaustavio.
Stražar ih je prepoznao i propustio, jer oni su ljudi
od poverenja, njih ne treba proveravati.
95
�Ne čekajući šta će im stražar reći, odjuriše pravo u
sobu kod komandanta.
- Ene, otkuda vi, momci, u ovo doba?! - iznena
đeno će komandant Simo Radović pridošlima.
- U Rezinama, ispod Andrića kuća, partizani reče Milivoje još zadihan. - Sa njima je i Živan. . .
Sve sam ih video ja, lično. Naišao sam slučajno na
čestar, pravo na njih.
- Pričaj, koliko ih ima, i ko je sve tamo?
- požuruje ga komandant _
- Poznao sam samo Živana, i više nikoga. Bilo
ih je desetak. Sa njima je jedna žena.
Komandant naređuje uzbunu. A kako i ne bi
kada su im partizani pod samim nosem, a oni to
ne znaju! Ustajanje, postrojavanje napolju. Domaćin
i njegovi ukućani unezvereno gledaju u četnike.
- Gde li tako žure? - pita se seljak. - Koja im
je golema nevolja. Ako su Nemci, gde ću ja sa svojima.
Jadna li nam m ajka. . .
- Pokret! - naređuje komandant
Matić je na čelu četničke kolone, hita prekim
putem Andrića kućama. On poznaje kraći put do
šume_ Rezi ne.
Četnici su te noći opkolili Andrića kuće, misleći da
su partizani u kućama. Prvo su došli kod Živanove
kuće, jer je Matić njega video na sastanku.
Pred ^zoru, kada se deli noć i dan, četnici
su tražili Živana da izađe iz kuće, tobože, treba im,
kao njihov čovek. On je video da ih ima dosta
i da je opkoljena kuća sa puno čeljadi. Otvorio je
vrata i izašao napolje s namerom da beži.
Četnici su pokušali da ga zadrže, dvojica su ga
uhvatili, ali on im se istrgao, probio se kroz njihov
obruč i nastavio da beži. Četnici su otvorili vatru,
prvo pojedinačno, a onda plotunskom paljbom. U tihom
letnjem praskozorju odjeknuli su pucnji u Joševi.
Živana su ubili na 30-40 metara od kućnog praga, uz
povike i psovke.
U Miloševoj i Živanovoj kući svi su na nogama.
Dvoje dece bezbrižno spavaju, ne znajući šta se radi
napolju, oko njihove kuće. U kući su živeli zajedno:
Živan, član Partije, osamnaestogodišnji Zlatomir6 sko
6 Zlalomir Andrić je posle oslobođenja radio u OZNI i SUP-u. a poslcdnjih
godina bio je načelnik SUP-a OpSlinc Čukarica.
96
�jevac, Mašinka-Bula, skojevka, četrnaestogodišnja Olga,
omladinka, deda Miloš, baba, žene. . . , jedanaest čla
nova Miloševe i Živanove porodice. Dvanaesti član
je te noći, ne prvi put, bila Milica Pavlović.
Živanova žena kada je čula pucanje, vrisnula je i
kroz plač povikala:
- Deco moja, izginućemo noćas. . .
Milica priđe prozoru. Imala je revolver i dve
odšrafljene bombe. Videla je siluete ljudi u šljiviku
ispod kuće. Blizu su jedni drugima. U tom je času mislila,
verovatno, da bombama može napraviti prolaz. I tek što
nije odlučila da to pokuša učiniti, preseče je dečiji
plač u sobi. Trže se i odmače od prozora. Pogleda
na krevet gde su spavala deca.
- Ne! - reče odlučno sama sebi.
Odloži bombe i revolver vrati za pojas ispod
bluze.
- Ako neko treba u ovoj situaciji da strada, to
ću biti ja. Deca ne smeju biti žrtve. Ovi su bez
milosti, ubaciće bombe i pobiti decu.
Četnici koji su bili određeni da uđu u kuću,
neodlučno su stajali napolju, zbunjeni događajem
koji se odigrao. Milica i Darinka, iako preplašene,
iskoristile su taj trenutak i ubacile u dimnjak neki propa
gandni materijal koji se zatekao kod Živana. I Zlatomir
je iskoristio zbunjenost četnika. U drugoj sobi izvadio
je iz slamarice i pocepao a delom i sažvakao neku svoju
hartiju. Ne gubeći prisebnost, mladić je zatim prišao
Buli, pa Olgici i tiho im šapnuo:
- Seko, neka te tuku, neka te peku, ni reči ne smeš
reći. Ni reči!
Na vratima obasjanim baterijskom lampom pojaviše
se puščane cevi. Četnici su se pribrali, ulaze galameći
i psujući, kao da sebi strah razgone: »zaklati i pobiti...« ,
»i decu zaklati u kolevci. . .«
Komandant Radović ulazi sa još dvojicom četnika u
kuću i traži da se zapali svetio.
- Ko je ovaj što je poginuo? - pita ljutito žene.
Pogledi Milice i Darinke se susreću u mraku.
Darinka pribra malo snage i reče:
- Moj muž, Živan.
Ne daju joj da izađe napolje, traže da se upali
svetio, a onda poče ispitivanje i šamaranje. Komandant
Radović bije divljački. I psuje. To kod četnika jedno
1 Milica Pavlović Dara
97
�bez drugog ne može. A onda Milicu izvode u drugu
sobu. Komandant je besan što ona ćuti. Malo-malo,
on nastavlja svoj krvnički posao. Ali ona i ne čuje
više njegova pitanja. To ga je razgoropadilo, hoće
pošto-poto da sazna makar kako joj je ime. Četnici
koji su s njim ušli čitaju kućnu listu i vide da u
njoj nije upisano dvanaesto čeljade koje su zatekli u
kući, računajući i ubijenog Zivana. Dok su jedni
pretresali kuću, dotle su drugi ispitivali ukućane.
Zainteresovalo ih je naročito ko je žena čije ime nisu
našli u_ kućnoj listi. Iako je bila uzbuđena i preplašena
zbog Živanove smrti, Darinka je mimo odgovorila:
- Naišla je pred samo veće, pošla je u Brankovinu.
Velimo, noć je i zaustavismo je da prenoći, znate, žensko
je, gde će noćas. . .
- Vama je poznato da svaki član porodice, kao
i gost^ mora biti prijavljen vlastima i upisan u kućnu
listu. Sto je niste prijavili?
- Bilo je kasno, nismo stigli - reče domaćica.
Četnik koji je to pitao zavrte glavom, istera ih
sve napolje i u kući nastavi sistematski da pretura
i pretresa. Stvari iz ormana, posteljina, sve je na
gomili izmešano. Ništa sumnjivo nije nađeno.
U međuvremenu, četnici su Milicu saslušavali
u dvorištu - ko je, odakle je, šta je tražila, kud
je pošla. . . Uto četnici koji su pretresali kuću izlaze
i izvode Zlatomira i njegovu sestru Bulu da bi
uveli Milicu da
je pretresu i nateraju da nešto
kaže o sebi. Našli su bombe i revolver, s kojima se
nije htela razdvojiti. Mogla ih je baciti u dimnjak,
s propagandnim materijalom. Ali, šta ako ih nađu neće verovati da je to njeno oružje, stradaće ukućani,
zapaliće kuću. Ostala je čvrsto pri svojoj odluci:
da samo ona bude žrtva!
Vezali su je, kad su našli oružje kod nje, još
im je više postala zagonetna. Pošto ništa o njoj nisu
mogli saznati, ni od nje ni od ukućana, poslali su
kurira u selo Lelić, gde se nalazi njihova komanda.
Posle otkrivanja oružja, šest puščanih cevi je
bilo upereno u nju. Šest hitaca bilo je spremno
da se sruči na
nju u slučaju da nešto pokuša.
Bili su još grublji prema njoj. Udarili su je nekoliko
puta kundakom,
iako je bila vezana i nemoćna,
stavljajući joj na znanje da sa njima nema šale.
98
�Bez reči je izašla napolje, uz nju je i dalje stajalo
šest čuvara.
U kući opšti haos. Ni decu nisu štedeli.
- Svi su oni partizani! - vikao je jedan bradonja.
- Svi su oni zadojeni komunizmom, - veli
drugi. - Sve ih treba pobiti, i dete u kolevci treba zaklati.
Zaokupljeni najviše Miličinim slučajem i čekajući
da se vrati kurir iz komande, četnici su trenutno
izgubili iz vida ukućane. Zlatomir je ugrabio priliku i
uskočio u štalu, nedaleko od kuće, a onda produžio
da se skloni kod prijatelja da ne bude ubijen.
Posle jednog sata, Milicu su vratili u kuću.
Jedva je ušla. Bleda, iznemogla od bolesti i batina,
srušila se na stolicu. Ponovo saslušanje, ispitivanje sa
naperenim cevima u njene grudi. Dok su je vodili
u kuću, ostale su preselili u drugu sobu. I sa njima
su bezdušno postupali. Olgicu su udarili kondakon
samo zato što je htela napolje. U sobi gde su bili
članovi porodice čuli su se samo plač i jecanje.
Setili su se da im je Zlatomir umakao. Radi
toga je komandant još više ljut. On naređuje Darinki,
ženi Zivanovoj, da »onoga sahrane bez opela i pokajanja«.
Kao komunist on ne zaslužuje da se žali.
- Pazi šta radiš, mi ćemo vas pratiti. Nikakav
skup naroda ne srne biti, jesi li rezumela? zapretio je ljutito. A onda se okrenuo Milošu:
- A ti, matori, da nađeš sina i u toku dana da
ga dovedeš, ionako ćemo sve vas pobiti.
Naredio je zatim da Milicu odvedu u kuću
Ivka Matića, a on je, sa grupom četnika, ostao u
kući da od Darinke traži pare.
- Predaj nam pare koje ste dobili za Milicu Nožicu.
- Ja ne znam ni za kakve pare. Za koju Milicu?
- Znaš ti dobro, reći ćeš sve. - Izvadio je revolver
i ispalio metak preko njene glave. - Govori gde su
pare ili ću te ubiti
- Ne znam ni za kakve pare - ponavljala je
Darinka po ko zna koji put.
Kada je Radović zaključio da je dosta, uz psovke
je prosiktao:
- Sutra ću doći, moraš stvoriti pare! Pri tom je
žestoko udario nesretnu ženu.
Kurir se vratio oko osam sati iz Lelića. Četnički
komandant Marković poručio je: »Opasnog komunistu
dovesti u štab«.
99
�Četnici su se okupili kod kuće Ivka Matića i
odatle krenuli, preko Kotešice, Zlatarića i Radevog Sela,
u Lelić. Kad su naišli kroz Radljevo Selo, pored
Dragojlovića kuća, gde se nalazila škola, Krstivoje
Milatović, koji je u njoj hio na službi, izašao je da
vidi koga to četnici sprovode. Bio je nemalo iznenađen
kada je video Milicu, svezanu, među stražarima.
Učitelj ju je od ranije poznavao kao ilegalnog partijskog
radnika. Osim toga, znali su se i po tome što
je njegova supruga završila učiteljsku školu zajedno s
njenom sestrom Daćom. Četnički komandant se poz
navao s njim, pa kad ga je video, malo je zastao.
A učitelj je to iskoristio da ga upita ko je ta
žena i zašto je vode vezanu? Ne čekajući odgovor,
napravio se naivan pa je primetio:
- Simo, bolan, što je ne pustite, šta ona zna.
Možda je izbeglica i traži hleba za decu.
- Ne, Krstivoje, ona je opaki komunista. Kod nje
smo našli pištolj i bombe. Vodimo je u komandu
zone, pa neka oni rade šta znaju.
Milica je čula razgovor između komandanta i Krstivoja i, da bi otkonila svaku sumnju sa svog znanca i
prijatelja, okrenula se svojim čuvarima i upitala:
- Ko je taj čovek koji se interesuje ko sam
i gde me vodite?
- To je ovdašnji učitelj Milatović - objasnio joj
je jedan od četnika.
Četnici su došli i sutradan kod Andrićevih da vide ko
će prisustvovati Živanovoj sahrani. Pri tom nisu propustili
da ponovo narede Milošu da nađe sina i da ga
dovede u komandu. U protivnom. ..
Posle dva-tri dana četnici su opet došli u Andriće,
prikupili ukućane, sem dece, i odveli ih kod Ivka Matića
kuće. Prethodno su saslušavali sve redom, ne bi li
saznali gde je Zlatomir, pa pošto im je sve bilo
uzalud, odveli su ih u Lelić. Ostavili su samo Darinku,
koja je bila bolesna i nije mogla da se kreće.
Njoj su naredili da ide u Jeremiće da bi je otuda
sproveli u Lelić.
Plašeći se za živote svojih roditelja, Zlatomir je
otišao i prijavio se sam četničkoj komandi u Lelić.
Tada su ostale pustili, a njega zadržali. U Leliću
je ostala i njegova majka Stana, da bi našla nekoga
ko bi joj pomogao da spasi sina, jer je znala,
otprilike, šta ga čeka.
100
�Zlatomir je dobio 180 batina, ali ni reci nije
prozborio. Njegova majka, koja se još uvek vijala oko
četničkog štaba, prenela je, napokon, prebijenog sina u
jednom starom ćebetu, uz pomoć nekih ljudi, u selo
Zlatarić, kod svojih, a onda u Joševu. Prošlo je
dosta vremena dok su mladiću ubojotine izlečene,
i dok se oporavio.
U Leliću su Milicu smestili u kući Petra Krstića.
Tu se nalazila četnička komanda. Usledilo je ispitivanje
i ponovo udarci, mučenje, psovke i poniženje. Ona
je za četnike još nepoznata žena, komunista. Treba
saznati njeno ime, ali to ne ide lako. Ona je za
njih ostala bezimena.
Tu, u komandi je zanoćila, a čuvali su je četnici
Aćim Stojić iz Brezovica i Miroslav Bobovac iz
Jovanje. Taj Bobovac je dezertirao sa partijskog kursa,
septembra 1943. godine. Znajući da je on poznaje,
Milica mu je predložila da je pusti da ide, tobože
u klozet, i da će ona pokušati da pobegne.
Milica Pavlović je bila gorkijevski vaspitana. Uprkos
mnogim iskušenjima i razočaranjima, verovala je do
poslednje ure u ljudskost i veličinu čoveka. Nikad
joj, valjda, nije pala na um misao Dostojevskog da
»u svakom čoveku po jedan zločin spi«. Hoće
li se on osloboditi tog zločina - zavisi od mnogih
činilaca. U pojedinim slučajevima zločin se u njemu
umnožava, dobija patološke razmere. Milica se, na ne
sreću, namerila na takvog (ne)čoveka. Poverovala je da
će joj Miroslav Bobovac pomoći. Predložila mu je
(naivno!) da pođe s njom ako se plaši da će mu
se nešto desiti posle njenog bekstva. Skinula je s ruke
zlatnu narukvicu i prsten i dala mu da ga odobro
volji i unapred nagradi. A on, strvina, rođeni zlikovac,
kako je postupio? Obećao je da će joj pomoći. I . . .
Pustio je da pođe, a kada je odmakla desetak
metara, pucao je i teško je ranio. Alarm je uspeo.
Ranjenu Milicu su previli i odveli je na saslušanje,
bolje reći, na svirepo mučenje. Krvnici su se smenjivali
do pred svitanje. A ona je stisla zube i ćutala.
Opet im ni svoje pravo ime nije rekla. Videći da je
uzaludno sve, komandant Marković je naredio Miroslavu
Bobovcu i Aćimu Stojiću da je streljaju. Međutim,
oni je nisu streljali, već zaklali.
Zaklali su je na jednom proplanku nedaleko od
101
�Krstića kuće. Na njenom telu je bilo desetak uboda
kamom.
Kada se jutarnja izmaglica razišla sa proplanka, telo
je bilo pokriveno zemljom koju je volela i za čiju se
slobodu borila.
Ugasio se život devojke, komuniste, kada su divizije
Narodnooslobodilačke vojske upravo prelazile u Srbiju.
Ugasio se život žene koja je volela i borila se za
slobodu maloga čoveka. Ugasio se na pragu slobode
život omiljene Mike, koja je volela da živi. Samo tri
meseca kasnije proleteri su prispeli u selo gde je
ubijena.
Kako su u Čačku saznali za pogibiju
Moma Mihajlović, rodom iz Čačka, radio je u
Valjevu. Kao Čačanin, poznavao je Miličinu porodicu.
Za Milicu je čuo da radi i živi u Valjevu, ali
ratno vreme je učinilo da se o njoj nije smeo
raspitivati.
Od nekih svojih prijatelja saznao je krajem juna
1944. godine da su četnici uhvatili i ubili njegovu
sugrađanku Milicu Pavlović, profesorku. Saznao je,
takođe, šta se dogodilo u selu Joševu, o Miličinom he
rojskom držanju i o ubistvu u selu Leliću, nedaleko, od
Valjeva. Nije znao sve pojedinosti, ali je znao dosta.
Neposredno posle pogibije, otišao je u Čačak.
Na ulici
je sreo Miličinu sestru Kosaru. Kad ju
je video,
kanio se da li da joj kaže, ili ne.
Ako kaže da je poginula - može se doznati da je on
doneo tu vest pa se bojao nekih nezgoda. Ipak je
u njemu prevagnulo ono ljudsko, i rekao je sestri
Kosari da je Milica umrla »Sahranjena j e ...« , kazao je
na kraju. Iz predostrožnosti, prećutao je mnogo više
nego što je rekao.
U tom momentu Kosara samo što se nije
srušila Požurila je kući i prvo se isplakala Majci
i sestri Daći nije_ rekla ništa o razgovoru sa Mihailovićem.
Ona je tetka Živani platila put da pođe u Valjevo,
da se raspita, da proveri.
Tetka Živana je odmah krenula. Živana je morala
pronaći učiteljicu s kojom je najstarija sestra Daća
završila učiteljsku školu u Jagodini, kako bi joj
ona pružila pomoć.
102
�Kad je stigla u Valjevo, otišla je prvo kod
Nade Nožice, koja joj nije mnogo rekla, jer se i ona
plašila da se ne dozna da su od nje vesti potekle.
Išla je Živana i kod Blagoja Milatovića, i kod učiteljice
Soje iz Grabovice, snahe Blagojeve. To je ta učiteljica
koja je završila sa Daćom učiteljsku školu. Za svaki
slučaj, Živana je ponela sliku iz učiteljske škole
da ona ne posumnja u nju radi čega se raspituje.
U svojoj torbi nosila je i nekoliko džakova da
ima izgovor da je pošla da kupuje šišarku za štavljenje
koža. Sin joj je bio opančar.
Ali nigde nije mogla da sazna pravu istinu.
Svi su živeli u strahu. Učiteljica iz Grabovice je
rekla, čak, da je Milica živa, ali da se mnogo muči.
To što je rekla Živani nije joj dalo mira. Dugo
je razmišljala o tome kada je Živana otišla, i na kraju
je odlučila da izađe na železničku stanicu i kaže
tetki sve što je znala.
Sutradan, pre nego što će voz krenuti za Čačak,
učiteljica je stigla na železničku stanicu. Našla je tetku
Živanu i kazala joj da je videla da su četnici juče
proveli kroz selo vezanu Milicu.
Po svemu sudeći, uoči oslobođenja, teror i zlodela
neprijatelja uzeli su takve razmere da su se ljudi
plašili i svojih senki. Čak i pojedinci koji se nisu
tako držali u toku rata. Doduše, na pragu slobode
najteže je bilo rizikovati svojim životom. . .
Hrabra Mike Pavlović koja je dve godine išla
od sela do sela u zapadnoj Srbiji da bi podigla
moral i ubedila ljude da se četnici i okupator neće
i ne mogu održati u ustaničkoj Srbiji, kad bi saznala kojim
čudom, kako su ljudi sa strahom izgovarali njeno^ ime,
sigurno bi se nasmejala i, u svojoj dobroti, našla bi
neko opravdanje za takvo njihovo držanje.
Živana se vratila u Čačak, ne saznavši, tako
reći, ništa pouzdano o Milici. Sve što je čula i
doživela ispričala je Kosari.
Kosara je smatrala da bi ona, u svakom slučaju,
nešto više saznala pa se spremila i krenula u
Valjevo. Sa sobom je povela čoveka čiji je brat bio
u četnicima u Valjevu. Računala je da, ako nađe
živu sestru Miku, da mora nešto preduzeti da je nekako
spasi. Verovala je da je učiteljica iz Grabovice kazala
istinu.
103
�Stigla je i do štaba četničkog komandanta Markovića,
koji je Milicu osudio na sm rt Tamo su joj rekli:
»Mala je bila opasan komunista. Ni reči nam nije
priznala. .. «
Sestrino srce od bola je htelo prepući; nije se
smela više ni raspitivati, a ni četnici joj nisu ništa
više hteli reći. Sva skrhana, vratila se u Čačak i
tada je rekla majci i sestri Daći kakva je sudbina
njihove ljubimice Mike.
Posmrtni ostaci profesorke Milice Pavlović preneti
su, marta meseca 1945. godine, u Čačak i sahranjeni
na čačanskom groblju. Milica je sahranjena sa svim
vojnim počastima, kao veliki borac i revolucionar.
Pod naslovom »Milica Pavlović Dara«, čačanski »Glas«
je te godine, 17. marta, povodom prenošenja pos
mrtnih ostataka iz okoline Valjeva i njihove sahrane,
objavio članak, u kome se kaže, sem ostalog:
»Posmrtni ostaci preneseni su iz okoline Valjeva,
gde je Milica radila za vreme okupacije. Velika masa
sveta na groblju dokaz je koliko je Milica bila voljena i
cenjena u svom rodnom mestu. U ime profesora,
sa drugaricom se oprostio pred Čačanskom gimnazijom
Milivoje Rašević, profesor. Na trgu, u ime vojske,
govorio je drug Perišić, komesar komande mesta, a na
groblju Ratko Petrović, u ime Komunističke partije,
i Milorad Čvorović, u ime drugarica i drugova iz
detinjstva«.
Na groblju je 24. juna, na godišnjicu Miličine
pogibije, priređena komemoracija, kojoj je prisustvovao,
pored rodbine, prijatelja i znanaca, sav revolucionarni
Čačak. Uz obaveštenje o komemoraciji, »Glas« je
doneo, u većem izvodu, govor koji je tom prilikom
održao Miloš Minić, Miličin saborac iz studentskog
pokreta i partijski rukovodilac iz slavnih dana NOR-a
i revolucije:
U svom izlaganju Minić je naveo da je Milica
odrasla u kući siromašnih roditelja, učila školu u Čačku
i studije završila u Beogradu, pod teškim uslovima.
Još tada je upoznala sve nepravde tadašnjeg društva.
Kada je stupila na studije, napredna studentska omladina
Beogradskog univerziteta počela je borbu protiv ne
narodnih režima, protiv fašističkih provokatora, koji
104
�su vodili našu zemlju putem izdaje i predaje našeg
naroda u čeljusti fašizma. Još od tada, drugarica
Milica bila je medu prvima. Kada je 1941. godine
Komunistička partija pozvala prvo svoje članove, a i
čitav narod, u borbu protiv okupatora, ona se,
kao disciplinovana, odaziva i polazi teškim ali slavnim
putem, i postaje jedan od organizatora partizanskih
jedinica u valjevskom kraju. Jednoga dana odlazi u
oružani Odred i nastavlja borbu. Dolazi novembar
1941. godine, i dani izdaje od strane četnika. Draže
Mihailovića koji, u zajednici sa svim izdajnicima
i petokolonašima našeg naroda, uz pomoć okupatorskih
kaznenih ekspedicija, napadaju i počinju uništavanje
partizanskih formacija. Partizani se povlače u Bosnu.
Neko mora ostati sa narodom. Milica opet, po odluci
drugova, ostaje na terenu zapadne Srbije. To su sada
najteži dani. Probija se ona, sa jednim revolverom i
sa jednom bombom, kroz sela kuda krstare na svakom
koraku četnici i okupatori. Pred njom to nisu prepreke.
Ona ide ka jednom cilju. Borbu treba nastaviti, prikupiti
snage, uspostaviti vezu između pozadine i ostalih jedinica,
koje su ostale u Srbiji. I tu uspeva, ali samo zato
što u njoj gori beskrajna ljubav za slobodom, za
otadžbinom.
Nema zadatka, kaže drug Minić, koji je Mike
odbila da izvrši, ili koji nije u potpunosti izvršila.
Redak je to bio borac, neustrašiva i besprekomo
požrtvovana žena. Kao takva, ona postaje rukovodilac
narodnooslobodilačkog pokreta u okrugu valjevskom,
i na toj dužnosti je odgovorila. Prošla je kroz
sva brda i šume zapadne Srbije. Uspostavila veze između
pojedinih odsečenih partizanskih delova odreda. I na tom
putu je pala, oduživši se svojoj otadžbini na način kako
dolikuje prvoborcima, pravim sinovima naših naroda
Završavajući prigodni govor, drug Minić je pozvao
omladinu da se na grobovima kao što je Miličin
ne skuplja da plače, već da se okuplja da se setimo
života i napora takvih prvoboraca i da nastavimo njihovim
putem.
U tom smislu pozivaju i javna zdanja kojima je,
u znak slave, priznanja i zahvalnosti, dato ime ove
hrabre devojke sa studentskih barikada i mukotrpnih puteva revolucije. U rodnom gradu, sem pionirskog od
reda, i jedna osnovna škola nosi njeno ime; u
Beogradu takođe. A Valjevo, grad koji i po tradiciji
105
�ceni junake, najlepše se odužio junaku-devojci: dao je
njeno ime ne samo školi u kojoj je radila nego i
jednoj od onih ulica kojom je izlazila, možda, iz
okupiranog grada ili se u njega uvlačila da nepokorene
građane ohrabri i poveže duhom otpora i vere u pobedu.
* * *
Odlukom Predsedništva Antifašističkog veća narod
nog oslobođenja Jugoslavije i Vrhovnog komandanta
Jugoslovenske narodne armije, za pokazano herojsko
delo, za- izvanrednu hrabrost i požrtvovanost na organizovanju ustanka i narodnooslobodilačke borbe i heroj
sko držanje, 14. decembra 1949. godine odlikovana
je Ordenom narodnog heroja Milica Dara Pavlović.
Sa valjevskog područja Ordenom narodnog heroja
odlikovano je još petnaest istaknutih rukovodilaca narodnooslobodilačkog pokreta.
�R EČ A U TO RA
Ova knjiga je nastala nakon dužih istraživanja životnog
puta i revolucionarnog rada narodnog heroja Milice Mikc
Pavlović kasnije poznate ilegalke Dare. Pri tome se nastojalo
da se, u obimu koji dozvoljava koncept ove biblioteke,
zabeleže one činjenice koje su od najvećeg značaja za upoz
navanje njenog života i dela. Opredelivši se za to, život
Milice Pavlović sam rekonstruisao idući tragom njenog re
volucionarnog delovanja. Nastojao sam da se svaka tvrdnja
navedena u knjizi temelji na dokumentu, ili pismenim svedočenjem ljudi koji su poznavali Milicu Miku Pavlović,
odnosno sarađivali sa njom.
U nedostatku dokumenata, prilikom pisanja ove knjige
poslužio sam se tekstovima, odnosno kazivanjima iz dosada
objavljenih knjiga koje sam naveo u popisu literature.
U pisanju knjige naišao sam na pomoć i razumevanje
Međuopštinskog istorijskog arhiva u Valjevu i Čačku, zatim
drugarica i drugova koji su službovali sa Milicom, kao i
učesnika NOR-a koji su sa njom sarađivali. Svi oni su
mi svesrdno pomogli da se što bolje osvetli lik narodnog
heroja Milice Pavlović Dare. S tim u vezi ovom prilikom
zahvaljujem svim drugovima i drugaricama koji su mi dali
podatke, a posebno Miroljubu Pantoviću, penzioneru iz
Čačka, prvoborcima i nosiocima Partizanske Spomenice 1941.
Radi Talić rođenoj Spasojević iz Beograda, Kaji Stojanović
rođenoj Lalović iz Mionice, Dari Pavlov rođenoj Pevčević
iz Valjeva, Zori Ristivojević iz Valjeva, kao i Darinki Andrić
i Olgi Jeremić rođenoj Andrić u čijoj je kući uhvaćena
Milica, dr Mariji Isailović profesoru školskog centra »Milica
Pavlović« iz Valjeva, saborcima i ratnim članovima Okružnog
komiteta KPJ za Valjevo Miloradu Milu Milatović i Žiki
Gajiću.
107
��LITERATURA
Meduopštinski istorijskiarhiva Valjevo,
Valjevski partizanski odred, sveska 171.
stenografske beleške:
Meduopštinski
istorijski arhiv Valjevo,
Opširna Dračić, sveska 119.
stenografske beleške:
Meduopštinski istorijski arhiv Valjevo,
opštine Jovanja i Joševa, sveska 90.
stenografske beleške:
Meduopštinski istorijski arhiv Valjevo,
Žene Valjevskog kraja u NOB, sveska 223.
stenografske beleške:
Aleksandar Jevlić: »Uspravni
Sl'BNOR-a Valjevo 1974.
u
vekove«,
Opštinski
odbor
Isidor Đuković: »Prva šumadijska NOU brigada«, VIZ 1978.
Grupa autora: »Valjevo grad ustanika«, Kultura 1967.
M.
P a v lo v u «
Pantović i M. Vojinović: »Narodni heroj Milica Dara
Pionirski odred »Milica Pavlović«. Čačak 1959.
Milica Damnjanović: »Napredni pokret studenata Beogradskog
univerziteta«, knj. II, Nolit 1974.
Čačanski »Glas« od 20. jula 1945. godine: »Na grobu Milice
Mike Pavlović«.
»Čačak 1941-1944.« »Čačanski glas« 1964.
»Naše ćetri decenije 1939-1979.« monografija Srednje tehničke
škole Valjevo, izdavač OOUR za usmereno obrazovanje »Milica
Pavlović«- 1980. godine.
��SA DRŽAJ
PREDGOVOR ........................................................................
U ZAVIČAJNOM Č A Č K U ....................................................
STUDENTKINJA NA BEOGRADSKOM
UNIVERZITETU
................................................................
U STUDENTSKOM POKRETU KAO ČLAN KPJ . . .
PRVO NAMEŠTENJE U DRŽAVNOJ SLUŽBI
U GRADU USTANIKA ....................................................
SEKRETAR MESNOG KOMITETA KPJ ZA VALJEVO . .
PLIMA OPŠTENARODNOG U STA N K A .........................
TEŠKE POSLEDICE ČETNIČKE IZDAJE .................
NA PUTEVIMA ILEGALE ...............................................
SEKRETAR OKRUŽNOG KOMITETA PA R TIJE............
7
11
1«
23
41
46
50
56
65
70
FORMIRANJE NOVOG ODREDA................................
74
NA IZMAKU ŽIVOTNOG P U T A ...................................
NEKA SEČANJA NA ULASKE U OKUPIRANI GRAD
77
87
SUSRET S LJUDIMA U JOŠEVI ..............................
91
POSLEDNJE PISMO S V O JIM A ........................................
NA POSLEDNJEM ZADATKU ........................................
KAKO SU U ČAČKU SAZNALI ZA PO G IB IJU ............
REČ AUTORA .....................................................................
93
94
102
107
LITERATURA.....................................................................
109
����
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Milica Pavlović Dara
Životni put i revolucionarno delo
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Dragutin Bajić
Publisher
An entity responsible for making the resource available
NIRO "Dečje novine" Gornji Milanovac
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1983.
Rights
Information about rights held in and over the resource
NIRO "Dečje novine" Gornji Milanovac
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
61-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
110 str.
1983.
Čačak
Dragutin Bajić
Ilegalni rad
Milica Pavlović Dara
narodna herojka
Valjevo
Životni put i revolucionarno delo