1
10
10
-
http://afzarhiv.org/files/original/c0bb4f52cf1b57d938ce3defe826ee13.pdf
d51a49a6d703bbef59dc04cdb747b2f8
PDF Text
Text
��Ovo kolo knjiga
u biblioteci »Legende«,
koje govore o ženama—narodnim herojima,
N1P »Dcčje novine« — Gornji Milanovac
posvećuje i izdaje u čast
dvostrukog jubileja druga Tita —
85-godišnjice života i
40-godišnjice njegovog revolucionarnog rada
na čelu Partije i naroda.
�R ecenzija
JOVO POPOVIC
Uređivački o dbor
MIRKO VUJACIĆ
RADMILO LALE MANDIĆ
IVO MATOVIC (urednik) i
DRAGAN MARJANOVIĆ
Izdavači
SAVET ZA VASPITANJE I BRIGU O DECI
SR SR B IJE , BEOGRAD i
N IP »DECJE NOVINE«
GORNJI MILANOVAC
Ti raž
3.000 prim e ra ka
Š tam pa
GP »NIKOLA NIKOLIĆ«
K ragujcvac
Š tam panje završeno feb ru ara 1977.
G rafički dizajn
RADE RANCIC
ED
DEČJE NOVINE
�STANOJE FILIPOVIĆ
epucajte, ovo
kom M ističke
grudi
ŽIVOTNI PUT NARODNOG HEROJA
ŠONJE MARINKOVIĆ
�BIBLIOTEKA LEGENDE V KOLO
�POREKLO
Majstor Paja i majstorica Soka, kako su ih u selu
nazivali, proživeli su svoj vek u Surduku, na obali Du
nava. Imali su kućicu sa dva odeljenja, zemljana poda, i
omanji vinograd. Sremac od starine, nije se odvojio od
rodne zemlje, nije otišao u sveštenike kao njegova bra
ća, nego je izučio kovački zanat i ostao u rodnom Sur
duku. Život je proveo u jednom trouglu — između kovačnice, vinograda i Dunava. Njih dvoje izrodili su jedanaesloro dece, ali je dctinjstvo proživelo svega četvo
ro, dva sina i dve kćeri.
»Bio je uopšte čudno trezven i razborit, vest da nas
privcže za kuću i zaposli, da nam dane ispuni korisnim
radom i lepom zabavom. (U njegovoj, pa i u našoj kući
nije se znalo za kartanje, ni za pijanstvo, retke časove
odmora provodio je s nama uz šah i knjigu)« — zapisala
je Magda Simin sećanjc Pajine unuke Darinke Langhofer. — »Usmeri događaje da se razvijaju kako ti želiš a
ne da te događaji nose«, imao je običaj da kaže kao kraj
nju esenciju svoje životne filozofije, kad bi se prepriča
vale zgode i nezgode, nezgode i teškoće komšija i poz
nanika«.
Kao što on nije pošao putem svoje braće, lako nije
želeo ni najstarijeg sina Đorđa da zarobi u crne svešteničke rize. Međutim, pošto nije imao sredstava da sina
uputi u Beč ili Peštu, na dalje školovanje, priklonio se
mogućnostima i dao ga u Karlovačku bogosloviju — po
�što je završio gimnaziju u Sremskim Karlovcima. U toj
situaciji on nije mogao da usmeri događaje kako je želeo, već su oni diktirali njegovim odlukama. Tako je
Đorđe Marinković, da bi završio školu, morao da prih
vati uslov — da službuje kasnije deset godina u slavon
skim parohijama.
Svojim poreklom bitno se razlikuje porodica Šajković iz Sremske Kamenice. Poznati inženjer Ivan Sajković projektovao je, pored ostalog, spomenik Branku Radičeviću na Stražilovu. Njegova kćer Milana završila je
učiteljsku školu u Somboru, a jedno vreme je, radi do
pune obrazovanja, provela u Pešti. U porodicu Šajković
nedeljom je dolazio i mladi bogoslov Đorđe Marinković,
jer se družio sa Ivanovim sinom. Tako se i upoznao sa
Milanom. Kada je Đorđe završio bogosloviju, morao se
prvo oženiti da bi se mogao zapopiti. I kada je jednoga
dana osetio da će naići na pozitivan prijem u porodici
Šajkovdć, poslao je oca da zaprosi Milanu za njega iako
se majstor Paja plašio da ne bude odbijen.
»Nežna mati, veoma inteligentna žena—njen duh,
duh drugarstva i prisnosti, dugih razgovora za stolom
0 literaturi, vojvođanskim književnicima — udario je
svoj pečat za svagda i na duh naše porodice. U našoj
kući znalo se za Lazu Kostića, Zmaj-Jovu, Veljka Petrovića kao za svog rođenog, bezbroj anegdota iz njiho
vih života prepričavalo se tako često i živo da su ih
1 unuci zapamtili, te još i danas spominju Lazu po nje
govim »čuč partijama«. Naša se mati, dakle, nije htela pomiriti sa životom u palanačkim parohijama već
je svojoj deci htela da pruži nešto više, čistije i lepše«
— zapisala je, dalje, Magda Simin sećanje Dare Langhofer.
Iz pitomog Srema mladi bračni par Marinković upu
tio se u Slavoniju da odsluži deset godina dužnih za
Đokino školovanje. Oboje su radili: Đorđe je bio sveštenik, a Milana učiteljica. U Slavoniji su se i deca ro
dila: Darinka 1908. u Doljanima, a u Striješevici, pod
Papukom, rođeni su Milenko 1910, Vida 1911. i pet go
dina kasnije Sofija-Sonja. To je bilo tada maleno selo,
raštrkano po padinama Papuka; pored škole i crkve,
u centru se nalazila još samo jedna kuća. Najstarija
kćerka dobila je ime po jednoj, a najmlađa po drugoj
baki.
Nežna zdravlja o dranije, izložena naporima od ra
da u školi, rađanja i podizanja dece — Milana se razbolela kada su se preselili u Borovo, nakon kraćeg bo
�ravka u Sremskoj Raci. Bolovala je od tuberkuloze ko
joj tada nije bilo leka. Umrla je i sahranjena 1919. go
dine u Borovu, a iza nje je ostalo četvoro siročića: Darinka od deset, a Šonja od dve i po godine. Najviše je
bolesna Milana, izgleda, tugovala za svojom mezimicom
Šonjom, koja u svojoj svesti nje mogla zadržati ni poneti mamin lik.
»Na vas sve jako mnogo mislim, ali se ne brinem,
nekako sve lepo mislim. Sonjica mi je uvek pred oči
ma i to onako kako sam je u glavicu ljubila, kako mi
je onda bilo vi ne možete zamislti, sleglo mi se -i duša
i srce. Pazite na dečicu« — pisala je krajem marta
1919. godine mama Milana iz oporavilišta kraj Zagreba.
Đorđu Marinkoviću nije se mnogo sviđao sveštenički
poziv. Nešto po svojoj želji a nešto na Milanino insisti
ranje, on se još 1911. godine upisao, kao vanredni stu
dent, na Pravni fakultet u Zagrebu. Međutim, uskoro
je počeo prvi svetski rat, pa posleratna potucanja, premeštaji, Milanina smrt, briga o četvoro dece. Sve je to
uticalo da nije mogao da završi studije na vreme. Je
dan nov događaj je samo ubrzao donošenje njegove
životne odluke.
»Jednog dana vratio se naš otac iz sela veoma uzbu
đen« — seća se Dara. »Žandarmerija je na trgu javno
išibala čoveka koji je govorio o ruskoj revoluciji. Iako
u svešteničkoj mantiji, on je, uzbuđen i revoltiran, stao
na strani maltretiranog čoveka, protestvovao u ime
čovečnosti, ali bez većeg uspeha. ,Ipak je strašno' —
govorio nam je i ceo dan se nije smirivao — ,da nam
ljude javno šibaju na trgu ako se usude da samo ispri
čaju svoje utiske o tako sudbonosnim događajima’. Bi
lo je neobično u to vreme da se sveštenik tako pona
ša. Meštani mu to nisu oprostili, pa na sledećim svešteničkim izborima (u to vreme popa su birali parohijani) on ne bude izabran.
.. .Zatim prelazimo u Sombor. Otac je apsolvirao,
za godinu dana on će i diplomirati na fakultetu u Subotici — raspopio se i u Somborskoj Županji dobija
mesto županijskog beležnika«.
Duže vreme o deci se starala njegova sestra Nada,
ali je i ona morala stvarati svoju porodicu. Darinka još
uvek nije bila toliko velika da bi preuzela brigu o os
taloj deci, a naročito o najmlađoj Šonji. Zbog toga se
Đorđe morao oženiti. Oženio se Danicom Leskovac, uči
teljicom iz Kule, starijom devojkom; ona nije dugo
radila, penzionisala se i posvetila podizanju njegove de
ce, ali je i ona umrla dosta rano, 1935. godine.
�Iz Sombora je 1930. godine prešao u Novi Sad i
radio u Banovinskoj upravi. Kao pristalica Svetozara
Pribićevića prcmešlen je, po kazni, u Skoplje za vreme
šestojanuarske diktature, ali nije dugo zadržan. I po
drugi put je premešten u Skoplje, 1940. godine, kada
je Šonja uhapšena, ali ni tada nije dugo ostao u Make
doniji. Vratio se u Novi Sad zahvaljujući intervenciji
nekih uLicajnih ličnosti.
Kada je 1941. godine fašistička Mađarska okupira
la Novi Sad i proterala sve građane koji u njemu nisu
rođeni u određenom periodu, Đorđe je, po savetu kćer
ke Šonje, prešao u Zrenjanin i tu preživeo okupaciju,
sa kćerkom Vidom. Posle oslobođenja Zrenjanina po
stao je prvi predseđnik Gradskog narodnog odbora u
tome gradu. Kada su ga ratni drugovi njegovog sina
Milenka i kćerke Šonje zapitali na koji način mogu
da mu pomognu, on je poželeo da bude primljen u
Partiju za koju su njegova deca izginula. Otišao je u
Beograd, da Šonjinoj drugarici Saši Đuranović saopšti
kako mu je ispunjena želja i odmah se vratio u Novi
Sad u kome je bio poverenik za unutrašnje poslove
Autonomne Pokrajine Vojvodine.
Petnaestog jula 1945. godine Đorđu je Mile Peruničić, u ime Preziđijuma, predao Sonjin Orden narod
nog heroja. Očito uzbuđen i drhtećim glasom, stari
Doka Marinković je odgovorio:
»Svoju decu sam vaspitavao u slobodarskom duhu
i s njima sam živeo kao s drugovima. Priznajem da mi
katkad navru suze na oči što ne vidim svoju Šonju i
sina Milenka, koji je takođe poginuo, u društvu njiho
vih drugova na izgradnji naše države. Ali tada se od
mah sećam reči svoje Šonje koja mi je pisala još 1939.
godine iz zatvora da žrtava mora biti, a ako ona i nje
ni drugovi poginu, da za njima stoje stotine i hiljade
drugova koji će se i dalje boriti za istu ideju. Sećam
se isto tako i reči svoga'sina Milenka koji je poginuo
u Mađarskoj. »Za tako veliku stvar potrebne su i ve
like žrtve. Ako su one i iz najbliže okoline, imaju se
ccniti kao da su iz najdalje. A takvih žrtava je danas
nebrojeno«.
N jegovo vaspilanje imalo je i povratno dejstvo. Uti
cao je na svoju decu da budu čestiti ljudi, rodoljubi
i slobodni duhovi, a oni su uticali na njega — ukazu
jući mu na put kojim treba da ide. Zahvaljujući svome
Ličnom poštenju i snažnom uticaju njegove dece, pri
pao je onom broju sveštenika koji su i u najtežim uslovima verno služili svome narodu. Iako ostareo i izne
mogao, nastavio je da ide putem svoje dece. I ostao mu
�jc doslcdan do kraja života. Umro je, kao sudija u pen
ziji Vrhovnog suda AP Vojvodine, 1956. godine.
Sve dok nije završila učiteljsku školu u Somboru,
kao najstarija u porodici, Darinka se najviše brinula
0 najmlađoj sestri Šonji. Valjda je zbog toga među
njima uspostavljeno izuzetno prisno prijateljstvo. Služ
bovala je u Baranji, u okolini Sombora ,u Čantaviru
kraj Subotice, u selima kraj Novog Sada i u Novom
Sadu. Udala se za Karla Langhofcra, Slovaka iz Vojvo
dine, koji je u Pešti završio agronomiju i bio specijali
sta za ribarstvo. Imali su dve kćerke: Anu, rođenu 1936,
1 Vjeru, rođenu 1941. godine. Darinka je, kažu, imala
dobro srce i široke poglede. Ona je pomagala Milcnka
na studijama, brinula se o Šonji, podizala je u detinjstvu, a kasnije pomagala u ilegalnom radu. U šali su je
nazivali »hotel Marinković«, jer su njena vrata i trpe
za bili otvoreni i pristupačni svim Sonjinim drugovima.
Ona je skrivala Sonjin ilegalni materijal, bila hapšena
i pod policijskom prismotrom, ali je sve to izdržala
iako je bila težak bolesnik i preživela nekoliko opera
cija. Posle drugog svetskog rata radila je kao direktor
jedne osnovne škole u Novom Sadu, a potom, do penzionisanja, u Savetu za obrazovanje AP Vojvodine. Po
dizala jc svoju decu, brinula se o starom ocu, sahra
nila muža 1954. i oca 1956. i umrla, izmučena i skrhana,
1974. godine.
I srednja sestra. Vida, u Somboru je završila uči
teljsku školu i službovala kao učiteljica u Vojvodini.
Udala se za inženjera Vladu Langhofera, Karlovog ro
đenog brata, koji je bio prijatelj njenog brata Milcnka.
Kćerke bivšeg pravoslavnog sveštenika Đorđa Marinkovića udale su se za sinove tadašnjeg evangelističkog
sveštenika Langhofcra; među njima nije bilo ni naci
onalne ni verske netrpeljivosti. Pošto je u Pragu pri
padao naprednom studentskom pokretu, Vlada nije od
mah mogao dobiti zaposlenje iako je Kraljevina Jugo
slavija imala malo elektrotehničkih inženjera. Radio je
kratko vremc u Uzicu, najviše u Bačkoj Palanci, a pred
rat se doselio u Zrenjanin (Petrovgrad). I njih dvoje
izrodili su dve kćerke, i to nekako istovremeno kao i
Darinka i Karlo: Milana je rođena 1936. a Vladana 1941.
godine. Vlada i Šonja su bili veliki prijatelji i politički
istomišljenici; često su raspravljali o političkim prob
lemima zaobilazeći Vidu koju su smatrali romantičnom
osobom i nedovoljno zainteresovanom za takvu vrstu
životnih preokupacija. Jedan deo okupacije proveo je
u zarobljeničkom logoru, drugi deo u Zrenjaninu, a
posle rata radio je na obnovi i izgradnji električne mre
�že u Novom Sadu, Beogradu, Sarajevu, i Trebinju. Um
ro je, nakon duže i teške bolesti, 1973. godine u Sara
jevu.
Posebno poglavlje u životu porodice Marinković
predstavlja život njenog jedinca Milenka.
Osnovnu školu završio je u Borovu, gimnaziju u
Somboru, a građevinski fakultet u Beogradu 1934. go
dine. Od rane mladosti pripadao je krugu trezvenjaka,
voleo prirodu i bio jedan od organizatora Saveza izvidnika i planinki (skauta) u Somboru i prvi njihov starešina. On je u skautsku organizaciju upisao i sve tri
sestre, čak i malu Šonju koja je tek pošla u osnovnu
školu. Bio je komunikativan i društven kao i Šonja,
koja je ličila dosta na njega po karakteru i shvatanjima. Vesele prirode, otvoren i iskren, on nije podnosio
malograđansko prenemaganje i licemerstvo. Napred
nom pokretu prišao je kao student, učestvovao u mno
gim studentskim akcijama i zbog toga je isključen iz
studentskog doma. Kao inženjer radio je u privatnom
građevinskom preduzeću. Voleo je sport, naročito pla
ninarstvo i skijanje, a Frušku goru smatrao najlepšom
planinom u Jugoslaviji. Oženio se pred rat i 1941. go
dine dobio sina Slobodana, koji je inženjer agronomije,
specijalista za vino.
»Za vreme okupacije radio (je) kao inženjer u somborskoj filijali jednog budipeštanskog preduzeća i sto
ga često putovao na relaciji Sombor—Budimpešta. Član
Komunističke partije .Marinković je ova putovanja ko
ristio za organizovanje partijskog rada i za održavanje
veze između jugoslovenskih komunista u Budimpešti i
organizacije u Vojvodini. Njegova veza u Budimpešti
bio je Milan Džanić koji se tamo sklonio pred opasnoš
ću hapšenja u Novom Sadu. Marinkovićeva delatnost je
ipak zapažena od strane okupatorske policije i on je
uhapšen 7. avgusta 1943. godine prilikom jednog takvog
službenog putovanja u Budimpešti. Odmah je prebačen
u novosadsku »Armiju«, odakle je 28. oktobra preba
čen u Satoraljaujhelj sa grupom iz Novog Sada i Žab
lja, osuđen na četiri godine robije« — zapisao je o Milenku književnik Živan Milisavac u svojoj knjizi »Po
ruke iza rešetaka«.
Taj logor se nalazio u malom mestu na blagim pa
dinama Karpata. Kao i svi slični zatvori, on je imao
»suteren sa radionicama (obućarskom i krojačkom),
kuhinjom i vešernicom, a zatim u prizemlju i na dva
sprata odeljenja za zatvorenike, skupne odaje ii samice«.
Političke zatvorenike Hortijeve vlasti počele su dovo
diti u taj logor do kraja februara 1943. godine. Najviše
�je doterano političkih zatvorenika iz Novog Sada. Kra
jem 1943. godine u logoru se nalazilo oko 450 zatvore
nika, tri puta više nego što je bio njegov kapacitet.
Dolaskom članova KPJ i mladih skojevaca, formiran je
stabilan kolektiv političkih zatvorenika. Pored zajednič
kog snabdevanja, odmah se počelo sa organizovanjem
predavanja iz oblasti marksizma—lenjinizma, u prvo
vreme po sećanju, dok je kasnije organizacija uspela
da pribavi najpotrebnija dela za teoretsko uzdizanje.
Toliko se napredovalo u tome radu da su u logoru iz
davani i listovi »Okovana Vojvodina« i »Naš put«. Ile
galnim radom rukovodila je partijska organizacija u či
jem se rukovodstvu nalazio i Milenko Marinković.
U drugoj polovini 1943. godine intenzivno je prip
remana oružana akcija u logoru, a krajem godine iza
brani su »politički i vojni rukovodioci za organizovanje
proboja, koji je planiran za proleće 1944. godine«. Me
đutim, okupacijom Mađarske od nemačkih trupa, plan
je poremećen, ubrzan. Napad za proboj iz logora iz
vršen je 22. marta 1944. godine. Zatvorenici su savladali
stražare i upravu logora. Oko devedeset logoraša pro
bilo se iz logorskog kruga, jedan broj se dokopao i okol
nih brda. Međutim, pucnjava u logoru upozorila je nemačku i mađarsku komandu i pobuna je u krvi ugu
šena. Pohvatani su i oni logoraši koji su uspeli da se
dokopaju okolnih brda — zato što se nisu blagovreme
no udaljili od Šaporaljaujhelja. Tada je u samome lo
goru i u njegovoj okolini ubijeno preko 60 logoraša, a
11 ih je obešeno 6. aprila 1944. godine u dvorištu zat
vora.
Milenko Marinković je poginuo »pre nego što je us
peo da se dočepa šume«. Njegovo ime se nalazi na
spomen-ploči poginulih omladinaca koja je postavljena
na zajedničkoj grobnici.
Interesantna su dva njegova pisma koja je obja
vio Živan Milisavac u navedenoj knjizi. U prvom, na
pisanom 4. novembra 1943. godine, on je, pored osta
log, napisao:
»Vreme nam u sobi brzo prolazi u čitanju; ležimo
i spavamo dosta.
Draga ženo, ćela kuća je sada na tebi, verujem da
je vodiš onako kako najbolje treba. Mi smo u istom
položaju kao i pri prvoj poseti; nailazi zima, ali izdržaće se i to. Ne brini se ništa za mene, jako pazimo na
zdravlje... Bundu za sada nemoj doneti. Slobodanu re
ci ako pođeš da ideš kod mene.
�Pozdravi sve koji se raspituju za mene i poruči im
neka budu mirni i spokojni, mi smo na dobrom mestu ... Mnogo vas sve voli Milenko«.
Mnogo je interesantnije i potresnije pismo koje je
napisao sinu Slobodanu samo tri dana pre svoje pogi
bije, 19. III 1944. godine.
»Zdravstvuj Slobodane Milenkoviću Marinkov,
prvenčc moj.
19. marta 1942. god. u 4 h ujutru ugledao sam te
pre nego što si ti mogao mene. Tada sam tvoj rođen
dan čestitao tvojoj materi.
19. marta 1943. godine, pošto nismo bili zajedno,
jer sam se ja nalazio na poslu, poslao sam ti kratak
telegram: »Šine, čestitam ti prvi rođendan«.
Sada, nalaziće se još dalje od tebe, dalje nego ika
da, upućujem ti ovo par reči koje će biti čestitka za
tvoj drugi rođendan, 19. mart 1944. godine.
Sine moj dragi ,puno, puno te volim, mislim na
tebe i iznad svcga^želim da te čvrsto prigrlim na gru
di, da oseliš kako ti otac diše.
Inače, upućujem te u svemu na mater, da se sa
njom sporazumeš u načinu tvog vaspitanja, pošto ona
zna i moje mišljenje o toj stvari. Predstave koje bu
deš primao o raznim stvarima treba da su ti sasvim
jasne i ne prihvataj ništa doklegod te jakim razlozima
ne ubede. Tvoje daljne vaspitanje zavisiće u mnogome
od tih prvih pretstava koje budeš imao o sredini u ko
joj živiš.
Budi ljubazan sa ljudima i razgovaraj s njima tvo
jim jezikom. Želim ti mnogo napretka i uspeha, tvoj
otac Milenko«.
Slobodarskog duha, on je i sina učio da misli sopstvenom glavom i da stvari ceni njihovom vrednošću.
Kao da je naslućivao svoj bliski kraj, napisao je pismo
koje liči na amanet, poslednju poruku.
DETINJSTVO I ŠKOLOVANJE
Rodila se u polovini jednog ratnog vihora, za vreme prvog svetskog rata, 3. juna 1916. godine, a njena
mladost je prekinuta u polovini drugog svetskog rata,
31. jula 1941. godine, kada je bezumlje još više carevalo. Rodila se u vreme kada su Srbija i Crna Gora
bile pregažene, kada se oslobođenje od vekovnog nepri
jatelja očekivalo od velike savezničke ofanzive i kada
�su se samo naslućivali događaji koji će uzbuditi svet
i stari trošni društveni sitem uzdrmati iz temelja.
».. .Želje građana pa i našeg oca bile su tako snaž
ne i iskrene, težnja sa svojom samostalnom državom
bez Beča i Pešte toliko izrazita, da je poslednje i naj
mlađe dele u našoj porodici dobilo rusko ime: Sofija
— Šonja. Kršlcna u ime idealnih iščekivanja. Šonja je
čudnim sticajem događaja od prvog dana svog života
vezana za Rusiju, a Rusija je ubrzo i postala simbol
nečega što je decenijama nadahnjivalo sve živo i po
šteno u Srbiji i van nje« — govorila je Sonjina sestra
Dara.
Život se poigrao sa njom od samog početka. Rođe
na je neplanirano, posle petogodišnje pauze, sa fizič
kom manom koja ju je pratila do kraja života. Na ro
đenju je iščašen levi kuk, ali tada, u toku ratnih okrša
ja, niko to nije mogao utvrditi. Kada je primećeno da
hramlje na levu nogu, uzalud su tražili leka...
Hramanje ju je otkrilo, po tome su je prepoznali
agenti i uhapsili.
Majku nije ni zapamtila i mamom je zvala maće
hu Danicu oko koje se svila kao oko rođene majke.
Još dok je Đorđe odlazio u Kulu, u posete Danici, Šonja
je s nestrpljenjem očekivala očev dolazak, jer je on
uvek donosio i kolače koje je ona mnogo volela. Tada
joj se činilo da će život sa budućom mamom biti tako
lep kao što su ti kolači slatki, i ona se, zaista, najviše
i slagala sa Danicom.
Nevolja je išla za nevoljom. Kao dete obolela je od
kožne bolesti koju u narodu zovu fircig, zahvatila je
lice i glavu tako mnogo da su se u kućfuplašili da ne
ode na oči i da dete ne oslepi. Zbog toga su je u detinjstvu kratko potšišivali da bi izrasla gusta kosa; za
to je, po navici, uvek nosila kratko pot.šišanu kosu.
Nežna zdravlja i najmlađa među decom, Šonja je
postala miljenik porodice. 0 njoj — i ostaloj deci —
starala se Đokina sestra Nada. O Šonji su se brinuli
i ostali u kući, najviše Dara, koja je bila najstarija.
Šonja je dosta mažena, ali nikada nije postala razma
žena; ta nežnost nadoknađivala je majčinu ljubav i ona
u život nije ušla s ranama u duši, s pesimizmom; od
ranog detinjstva, bez obzira na bolesti i fizički nedo
statak, ispoljavala je puno životnog optimizma.
Stanovali su u Somboru, u ulici zvanoj Bajski put
(sada Ulica Marašla Tita broj 40). To je »široka ulica
sa dvostrukim drvoredom što vodi sa stanice u centar
grada«. Ona je bila puna »svetla i zelenila, drveća i
gustog žbunja što cveta hiljadama sitnih belih cvetova«.
�U toj ulioi, u prostranom stanu, Šonja je proživela ne
punu deceniju svoga detinjstva; došla je kao malena
devojčica a otišla kao učenica petog razreda gimnazi
je. Tu je započelo njeno saznanje sveta i formiranja
pogleda na život.
»Šonja je krenula u zabavište« — pričala je Dara
svoje uspomene Magdi Simin. »Još uvek mi je u živom
sečanju radosno-tužni prizor kako to malo nežno dete
s torbicom u ruci žuri, skoro trči u to zabavište rascvetanom ulicom, a po travnjacima okolo jure deca. Od
prvog dana bila je vrlo tačna i pažljiva, da ne razočara
zabavilju kojoj se u duši odmah predala, stisla se uz
nju, a zabavilja isto tako snažno zavoli dete željno lju
bavi (materine, izgubljene ipak, i pored sve porodice).
Isto tako odano i duboko zavolela je Šonja i svo
ju učiteljicu kada je sledeće godine pošla u prvi raz
red, tako da je ta žena postala pojam u našoj kući i
dugo godina svi su je zvali i prepoznavali pod imenom
»Sonjina gospođa«. Već je Sombor ostao davno iza nas,
a »Sonjina gospođa« još uvek je živela u nama kao
svoja, te smo joj obavezno dolazili u posetu u Sombor
i posle Sonjine smrti, a sama Šonja još i kao student
odlazila da je obraduje, da se ispriča s njom«.
Pohađala je nastavu sve čitiri godine u Vežbaonici Državne ženske učiteljske škole u Somboru i na kra
ju školovanja, za odličan uspeh, dobila »Golub« za 1892.
godinu sa potpisom učiteljice Leposave Bikar. Školu
je završila u junu 1926. godine, kada je napunila deset
godina života, godinu dana pre svojih vršnjaka. »Ima
la je osećaj za dikciju i isticala se lepim čitanjem«
— seća se njena sestra Vida. Kada je završila osnovnu
školu, otac je nije dao u žensku stručnu školu već ju
je upisao u gimnaziju sa željom da završi fakultet.
I na maloj maturi, u junu 1930. godine, za nagra
du je dobila knjigu Vaše Stajića o Svetozaru Miletiću.
Četvrti razred je završila sa vrlo dobrim uspehom. Kao
vrlo dobra učenica Šonja je oslobođena polaganja ni
žeg tečajnog ispita. Imala je petice iz veronauke, ruč
nog rada i gamnastike, a četvorke iz maternjeg jezika,
francuskog jezika, istorije i geografije Jugoslavije, he
rnije, matematike, higijene, crtanja i vladanja. U đač
koj knjižici za četvrti razred zapisano je da pohvalna
njena vrednoća. Kroz ćelo školovanje bila je postoja
na, stabilna, bez padova ili naglih uspona; radila je si
stematski i uvek ostala na istoj visini.
Više razrede gimnazije pohađala je u Novom Sadu; upisala se u peti razred septembra 1930. a maturu
je položila u junu 1934. godine. Išla je u Državnu žen-
�sku realnu gimnaziju u Novom Sadu i sva četiri raz
reda završila sa vrlo dobrim uspehom.
Književnost joj je predavao sve čitiri godine dr
Milan Petrović, dok se razredni starešina menjao. Inte
resantna su bile teme koje je Šonja imala na pismenim
zadacima iz maternjeg jezika. U stvari,i danas, posle
četiri decenije, malo bi se moglo zameriti izboru tih
tema i njihovom uticaju na formiranje učenika. Preovlađuje misao da je dr Petrović tražio od svojih učenika
da samostalno razmišljaju o životnim pojavama i prob
lemima. Književnost nije shvatao samo kao umetnost
ve ći kao naučnu disciplinu. On ne traži prosto reprodukovanje izrečenih misli književnika; očekivao je da
učenice uoče i istaknu svirepost i zločine slavoljubivog
Čengića kao predstavnika jedne osvajačke sile; da za
paze osnovnu misao u »Osmanu«; da utvrde uzroke elegičnosti u poeziji Jakšića i Zmaja; da shvate veličinu
revolucionarne borbe Vuka Karadžića u preobražaju
Šonja Marinković, učenica osnovne škole
�naše književnosti; da istaknu Dositejevu misao o obra
zovanju ženske omladine kojoj ni posle sto godina nije
poklonjeno dovoljne pažnje; da uoče i dublje dožive
oštru osudu otuđenih malograđana koju je tako dobro
zapazio i istakao Sterija kao tvorac komedije kod Srba.
Petrović insistira na negovanju rodoljublja i svake go
dine daje bar po jednu takvu temu. On, takođe, veoma
mnogo insistira na ulozi omladine u očuvanju mira i
sasvim tačno uočava da samo mir može omogućiti stva
ralački rad svakog naroda. Kada se zna da svakom pi
smenom zadatku prethodi usmena obrada tih tema, on
da ima razloga da se veruje u to da su navedene teme
bile predmet njegovih predavanja i rasprava učenika o
tome. Teško je danas utvrditi koliki je uticaj imala
ovakva nastava književnosti na formiranje ličnosti mla
de Šonje Marinković, ali se pretpostavlja da taj uticaj
nije bio mali. Njene osnovne osobine — ispoljavane
kasnije u životu — kao da imaju koren i u ovoj nastavi.
Šonji je, verovatno, najteže bilo da piše o majci i
majčinoj ljubavi, jer svoju majku nije zapamtila. Živela je tada sa ocem i naćehom Danicom. O njoj, Da
nici, Dara je pričala: »Otac se oženio još u Somboru,
ponovo učiteljicom, veoma dobrom i čestitom ženom
koja je bila kadra da se brine, i to dobro da se brine,
za četvoro dece koju nije sama rodila. »Gospođa Da
nica« poticala je iz zanatlijske porodice drugačijeg,
stranog duha, pa smo, uprkos njenoj dobroti, nas čet
voro predstavljali jedan tihi front protiv njenih shvanja i navika, front slobodarski, manje vezan i sputan
od ljudi njenog kruga. No dobro raspoloženje i sloga u
kući nikada nisu bili poremećeni. Među nama nikada
nije pala ni jedna oštra reč. A o preteranostima »Gospo
đa Danica«, o njenim »vizitama« i zahtevima da praši
na bude dobro obrisana — Šonja nam je, kad smo do
lazili, pričala uz blagu šalu, dobronamerno i bez jeda, jer
je ta »Gospođa Danica« Šonju mnogo volela«. Takvi od
nosi svakako su uticali na ublažavanje tuge koju je u
tim momentima, dok razmišlja o majci i majčinoj lju
bavi, mogla ispisivati devojčica od petnaestak godina.
Jedna godina — seća se Anđa Milićević, sestra revolu
cionara i heroja Žarka Zrenjanina — Šonja je za Dan
majke, koji se pre rata proslavljao 8. marta, napisala
»priču o dobroj mami, koje više nema, i njena mala
deca ostala su bez hleba i cveća«.
U gimnaziji počinje i njena društvena aktivnost.
Učestvovala je u radu literarne družine »Iskra« i u os
mome razredu držala predavanje o Veljku Petroviću.
Magda Simin tvrdi da je Šonja u »Novosadskoj gim
�naziji sarađivala i na izdavanju jednog srednješkolskog
lista«; laj navod ničim nije potvrđen, u godišnjim izveštajima nema govora o đačkom listu u Ženskoj gim
naziji, jedino je moguće da je neka druga škola izdava
la list. Šonja je — tvrdi Magda Sirnin — »pokazala
mnogo dara za pisanje« i kasnije, plašeći se za njeno
zdravlje za vreme progona i hapšenja, Doka je poku
šao »da je nagovori da se bavi pisanjem kako bi je,
verovatno, odvojio od opasnog zanata, revoluoionarne
borbe. U gimnaziji je počela da čita proskribovanu i
zabranjenu literaturu — tvrdi Anđa Milićević — i tada
se upoznala sa delima Maksima Gorkog (Mati, Moji
univerziteti).
Najviše se angažovala u Savezu izvidnika i planin
ki; u skautsku organizaciju upisala se još kao učenica
osnovne škole i bila najmlađa među skautima u Somboru. Upisao ju je brat Milcnko. Za razliku od naciona
lističkih organizacija »Srpskog sokola« i »Hrvatskog
Sa kursa za vođe skauta (Šonja prva zdesna u prvom redu)
2 Šonja Marinković
�sokola«, ova međunarodna organizacija je »u to vreme
jedina primala članove bez obzira na nacionalnost«.
Ona je imala snažan uticaj na opredeljenje omladine.
Sonjina drugarica Šaša Đuranović sa zadovoljstvom se
seća kako je u partizanima srela puno omladinaca i omladinki koji su pre rata pripadali skautskoj organiza
ciji. U njoj se omladina učila drugarstvu, prijateljstvu,
rodoljublju, istrajnosti, požrtvovanosti, snalažljivosti,
poštovanju starijih i sličnim pozitivnim osobinama.
Njeni članovi su jačali fizički i psihički, pripremali se
da lakše savlađuju životne prepreke.
Šonja je pohađala kurs (Šumsku školu) za vođe Sa
veza skauta, koji je održan u Vrdniku 14—28. avgusta
1932. godine, kada je imala šesnaest godina i završila
šesti razred gimnazije. O završenom kursu dobila je
svedočanslvo br. 111. od 28. VIII 1932. godine.
Interesantne su uvodne napomene u njenim zabeleškama sa tog kursa. Skautizam je »radna škola« i ima
zadatak »da mladima da spremu za život«. Članovi skautske organizacije moraju biti svesni svog zadatka:
njihov rad mora da koristi omladini kako bi omladina
mogla da rešava »mnoga pitanja u ljudskom društvu
od kojih zavisi opstanak i bratstvo, naročito naših mla
dih«. »Skautizam svojim vođama uvek postavlja ova
četiri pitanja: Zašto radimo? Za koga radimo? Ko tre
ba da radi? Kako treba da radimo?« Skauti rade da
obrazuju i vaspitaju omladinu, da pomognu »razvitku
i obrazovanju svih dobrih fizičkih, moralnih i umnih
sposobnosti omladine«. Skaut radi za mladež, a to zna
či za svoju zemlju, jer je mladež budućnost zemlje.
Vođa mora najviše da radi zato što je on vaspitač i
što zna više od ostalih; mora da bude pedagog, da po
znaje sebe i one koje vaspitava, da bude primer i da
svoja znanja prenese ostalima. Najbolje je da se kroz
igru uče razne veštine i savlađuju određene prepreke.
Osnovni je zadatak skautizma da zaštiti omladinu od
štetnih uticaja aktivnostima koje odgovaraju prirodi
mladih.
Pokazalo se da se Šonja u životu pridržavala tih
pravila skautizma.
Skauti iz Sombora imali su svoje letovalište u Cav
tatu. Iako je za to vreme bilo neobično da ženska deca
idu na more bez roditelja, odlazili su u to letovalište
Milenko i sve tri sestre. Oni su odlazili i na izlete u
okolinu Sombora, u Bezdansku šumu i druga mesta.
»Ovaj prisni dodir sa prirodom obeležio je ćelo Sonjinino detinjstvo i mladost. Moćna lepota naše zemlje
uvukla se u njenu dušu, u misli, priroda je učinila nje
�no telo gipkim i otpornim, njen duh jasnim i otvore
nim« — tvrdi Magda Simin. — Kretanje u društvu svo
jih drugarica i drugova, savlađivanje mnogih prepreka,
preživljavanje raznih prijatnih i neprijatnih događaja
uticali su na razvijanje drugarstva i prijateljstva i zato
je Šonja za kratko vreme stekla puno iskrenih prija
telja.
»Po završetku logorovanja sa skautima, odlazili smo
svakog leta deda Paji — kovaču u Surduk, i provodili
ostatak raspusta u njegovom vinogradu« — pričala je
Dara. »Na brdu nad Dunavom, iz dedinog vinograda,
pružao se vanredan pogled na ravnicu Banata i Bačke.
Deda nam skroj.i i namesti klupu na najlepšoj tački nad
samim Dunavom i splete svud oko nje pruće da ne pa
dnemo u bezdan, te smo na toj klupi sedeli jedno kraj
drugog, čitali i pričali i provodili dane u igri. Sa te
naše izvidnice video se i Tdtel i Slankamen, bcla živa
traka Tise kako se uliva u Dunav, a svud okolo još tri
naest sela... I Šonja je gledala i uživala. Ali se u njene
misli ubrzo uvuče još i jedna druga komponenta... Oš
trim očima, upornom pažnjom, pratila je kako narod
ovoga kraja na toj plodnoj, ziratnoj zemlji radi mar
ljivo, neumorno kao crv, a živi oskudno, u neznanju,
nemoćan da sam sebi pomogne«.
Šonja je bila najistaknutiji skaut u Državnoj žen
skoj realnoj gimnaziji u Novom Sadu. Kao učenica šes
tog razreda učestvovala je u formiranju odeljenja za
planinke u svojoj školi i postala vršilac dužnosti ko
lovođe, najstarija u organizaciji u školi. Odeljenje je
imalo 4 voda i izvodilo je skautsku obuku; u proleće
1932. godine organizovano je nekoliko izleta u Frušku
goru, a odeljenje je prisustvovalo velikoj skautskoj
proslavi u Beočinu i za nagradu dobilo logorovanje u
Koviljači. Sledeće školske godine, najviše Sonjinom za
slugom, odeljenje je prošireno; upisalo se 60 članica
koje su raspoređene u dva kola. Jednim kolom rukovo
dila je Šonja Marinković i mesečno držala sastanke ko
la, a sastanke vodova jedanput nedeljno. I te godine
išli su na izlete u Frušku goru na kojima su praktično
proveravana teoretska znanja sa nedeljnih sastanaka.
Preko leta logorovali su u okolini Mataruške Banje. U
četvrtom razredu gimnazije postojalo je opet samo je
dno kolo i njime je rukovodila Šonja Marinković.
Kao učenica sedmog i osmog razreda gimnazije bi
la je u upravnom odboru Ferijalnog saveza svoje škole,
koji je imao oko dve stotine članova. Na sastancima
učenice su čitale svoje radove sa letovanja na Svetom
�Stefanu, a u sedmom razredu održano je poselo zajed
no sa učenicima muške gimnazije.
Kao skaut obišla je vililci deo Jugoslavije: Hvar,
Sveti Stefan, Jajce, Zagreb, Plitvice, Split, Bohinj i mno
ga druga mesta. Kada su 1934. godine logorovali u Jaj
cu, jednoga dana oluja je zahvatila logor, pokidala ša
tore, raskvasila zemlju. Šonja je ceo dan provela s devojčicama, držala šator da ga vetar ne odnese, okuplja
la dcvojčicc kao piliće oko sebe, negovala prehlađene,
brinula sc o svima njima.
Šonja je u skautskoj organizaciji još više zavolela
svoju zemlju, njenu prirodu i ljude, naučila se drugarslvu, otpornosti, odgovornosti i snalažljivosti u teškim
situacijama.
FORMIRANJE OSNOVNIH OSOBINA
Šonja je bila veoma postojana, stabilna ličnost, ot
vorena i iskrena. Volela je ljude u celini, ali je poje
dince cenila po njihovom karakteru. Ako ona obeća
svome drugu knjigu i zaboravi da je donose, to je za
nju bio dokaz da ga nije cenila i zato nije misliia na
svoju obavezu. Inače, ni malo nije bila sebična. Učila
je uredno svoje lekcije, volela da dobije dobru ocenu,
radovala joj se, ali se isto tako radovala ako i njena
drugarica dobije dobru ocenu. Želela je sopstvenu afir
maciju, ali to nikada nije činila na uštrb drugih.
Njen deda Paja obično je govorio: »Postavi sebi
da moraš«. Šonja je to prihvatila u detinjstvu i do kra
ja se držala te devize. Kada ona odredi da nešto mora
uraditi, ona će to zaista i uraditi bez obzira koliko će
se lično žrtvovati. Da bi sebe naterala da ustaje u od
ređeno vreme radi učenja, ona je na sredinu sobe stav
ljala emajlirani lavor ii u njega budilnik. Od snažnog
zvrjanja budilnika i njegovog udaranja po lavoru ona
se naglo trzala, zaustavljala budilnik da druge u kući
ne izbudi, brzo se oblačila i uzimala knjigu u ruke. To
je bio njen »izum«.
Još u ranom detinjstvu i prvih godina svoga ško
lovanja, ona je ispoljavala plemenitost, požrtvovanost i
spremnost da pomogne drugima u nevolji. »Jednoga da
na« — priča Anđa Milićević — Šonja je skinula svoj
kaputić i dala prozebloj drugarici, pravdajući se kako
ona ima drugi kod kuće«.
Bila je veoma srdačna, otvorena, iskrena u kontak
tu sa ljudima, ali pod uslovom da kod njenog sagovor-
�nika postoji neka sadržina, da on nije samo prividno
iskren, da se ne osmehuje lažno, prazno. Licemcrstvo i
malograđanštinu mrzela je iznad svega. Imala je obi
čaj da kaže: »Zavesa se diže« ili »Zavesa se spušta«. To
je bilo samo njeno i samo ona umela je da izrazi sva
negodovanja kroz jednu od tih rečenica. Ćak je imala i
svoj pokret usana kojim je pokazivala da je neko licemer ili malograđanin. Nije podnosila žene koje se svo
jim suselkama i poznanicama ljubazno javljaju u pro
lazu, u susretu, a odmah posle toga počnu da ih ogova
raju. U takvoj situaciji ona odmahne rukom, ili napravi
onaj svoj pokret usnom i rezignirano prokomentariše:
»Eto, zavesa se spušta«.
Puna životnog optimizma i vedrine, ona se nije mno
go osvrtala na svoju hromost, nije stvorila kompleks.
Zahvaljujući svojoj snažnoj volji, Šonja je savlađivala
prepreke jednu za drugom i stvarala takve situacije i
takvu atmosferu kao da je sve u najboljem redu. Od
ranog detinjstva uključila se u skautsku organizaciju,
pentrala se po planinama napoređo sa najzdravijim mla
dićima i devojkama, čak je postala i njihov predvod
nik, služila im za primer. Volela je prirodu. Još u Somboru rado je odlazila na baru izvan grada u kojoj se
leti kupala a zimi klizala, ili u šumi Jelinjak u kojoj je
rado tragala za prvim vesnicima proleća, visibabama i
Ijubičicama. A kada su prešli u Novi Sad, najradije je
sa bratom Milenkom i svojim drugaricama odlazila na
Dunav i Milenkovim čamcem išla uz reku ili niz reku.
Njena nerazdvojna drugarica Šaša Đuranović i sada se
seća pojedinih izleta: jedanput ih zahvatila provala ob
laka, vratili se prokisli do gole kože, ali i veoma zado
voljni. I kasnije, pri kraju studija, Šonja je rado od
lazila na takve izlete. Ona i Šaša, nekako pred rat, bile
su u Sloveniji i same pošle na tromeđu Jugoslavije,
Austrije i Italije da vide okolinu, ali u međuvremenu
nastupi nevreme, spusti se magla i one se jedva spasu
da ne zalutaju, i to zahvaljujući graničarima. Njen ži
votni optimizam manifestovao se u mnogim situacija
ma. Ona je u četvrtom razredu gimnazije posećivala i
školu igranja ne zazirući ni malo od svoje hromosti.
Na kraju je organizovana priredba, neka vrsta zabave
na koju su dolazili i roditelji učenica. Dotle su devojčice nosile matroska odela, a na toj zabavi oblačile su
suknje i bele bluze. Time se priznavalo da to više nisu
deca već mlade devojke. Tada im je dozvoljavano upo
treba ruža za usne i manikiranje noktiju. Šonja nije
uzimala ruž, nije joj lepo stajao, ali je imala uvek lepo
odnegovane ruke. Tada je i ona, kao i sve njene dru
�garice, imala svoje ljubimce među filmskim glumcima i
glumicama, skupljala njihove slike, podržavala ih, no
sila kosu kao pojedine glumice. Imala je svoje ljubim
ce i među pozorišnim glumcima koji su povremeno do
lazili u Sombor i davali pozorišne predstave. Kao i nje
ne drugarice, ona je štedela od doručka (za pola dinara
uzimala prazan sendvič a pola dinara štedela); sa uš
teđenim novcem kupovale su cveće i bacale ih svojim
ljubimcima na kraju predstave.
Da li prećutati znači i slagati? To etičko pitanje
stalno je bilo prisutno u Sonjinoj svesti, o njemu je
često raspravljala sa svojim druganicama još iz detinjstva, kada je morala da prećuti o nekom nestašluku,
zakašnjenju iz bioskopa, susretu sa prvom simpatijom,
ili o sličnoj situaciji. To je bila stalno prisutna nedo
umica o kojoj je raspravljala i koja ju je mučila, rastrzala. Umela je da odmah odvoji crno od belog, da
izdiferenoira pozitivno od negativnog, ali je teško na
lazila rešenje u onim nijansama sitnim prelivima.
Šonja je rano počela da piše latinicom i sve što je
do sada od njenog rukopisa pronađeno napisano je la
tinicom. Neke sonante je pisala Gajevom latinicom: 1’=
= lj, n’ = nj i slično. Šonja nikada nije bila pomodarka,
nije se povodila za drugima, već je bila racionalan duh
i potpuno samostalna, radila ono što je smatrala pot
rebnim i korisnim da se uradi. Nije se povela ni tim
što je među drugaricama imala Mađarica, Jevrejki i
drugih koje su pisale latinicom, već je do toga došlo
sopstvenim razmišljanjem i — smatraju neki — iz ot
pora prema velikosrpskoj politici kojom se težilo sup
remaciji drugih naoija. U prvo vreme to se javilo nesvcsno , spontano, a vremenom kao rezultat sopstvenog
saznanja.
Volela je književnost, čitala dosta, ali, izgleda, nije
pisala pesme, čak ni pripovetke. Pisala je referate za
iiteralnu sekciju. Umela je — i volela je — da piše du
ga i topla pisma, i puna osećanja i zrelih misli.
Šonja je izrasla u lepu devojku. Niža rastom, ali
skladna lela, imala je oči kao badem, guste crne tre
pavice, a ten lep kao breskve. Umela je — malo prkos
no a malo i razmaženo, izgovarajući, kao da tepa, »pa
šta« — da jednim gestom ruke odgovori na neko ne
prijatno pitanje ili kada je nezadovoljna nečim. Inače
gestikulacijom se malo služila, i to obično u situaciji
kada ne može do kraja da izrazi svoja osećanja. Poz
nata je po svojoj emotivnosti koja se oslanjala na
racionalnost, na argumentovanost. Volela je da sluša
ljude koji o određenom problemu govore sa osećanjem,
�■
;
Šonja kao gimnazijalka i vođa kola skauta
�razložno, dokumentovano, bez patetike. Takvi su na nju
najviše uticali u studentskom pokretu. Volela je Vojvo
dinu snažnom ljubavlju i najviše zbog toga je otišla na
agronomiju. Poznata je njena izreka da će kao agronom
povezati crvenu maramu, njene krajeve spustiti na rame
na, sesti za traktor i orati vojvođanske njive. Njoj je
smetalo što te njive većinom ne pripadaju onima koji
ih obrađuju i to je, pored ostalog, snažno uticalo na nje
no idejno opredeljenje. Toliko je bio snažan spoj emotiv
nog i racionalnog da je Šonja unosila sebe u posao koji
radi. Šaša Đuranović se i sada seća Sonjinih priča o ukrštanju raznog voća i novim sortama pšenice; bilo je u
tim pričama i puno zanosa i vanrednih argumenata. »Po
svojim osobinama — da je preživela rat — Šonja bi si
gurno bila vanredan naučni radnik« — tvrdi Šaša.
Nije bila obdarena sluhom, ali je volela pesmu. Naj
češće se izvinjavala prisutnima a nekada bi, prkosno,
izgovarala ono svoje »pa šta« i nastavljala da se veseli.
»Tri gracije« — kako je nazivala sebe, Šašu i Jelicu Teofanović — često su sedele i kod Jelice. Jednoga dana nje
na majka, učiteljica, otsvirala je na starom klaviru jed
nu mađarsku pesmu; na stanici devojka prati husara,
plače za njim a majci kaže da joj je upalo nešto u oko;
majka odgovara kćerci da je i njoj u mladosti pala trun
ka u oko, plakala je i činilo joj se da će umreti. I na
kraju majčin zaključak: »A ipak sam još tu«. Tu reče
nicu, na mađarskom jeziku, one su često izgovarale, a
note pesme prepisale i učile da pevaju. To je bilo u do
ba puberteta, još u Somboru, kada su se javljale prve
simpatije, prvi pogledi, prve silne usluge, prva crvenila
i zbunjenosti. Tada su one »postale« tri gracije. Inače,
Šonja je volela mađarske i sremske pesme, a naročito
poznatu pesmu »Oj spomenče, plavi cvete.«
Raspravljajući sa Sašom ili nekom drugom drugari
com, Šonja je ostajala dugo u razgovoru. Tako su nasta
la njena čuvena praćenja; otprati ona Šašu do kuće, ova
se vrati sa Šonjom do njenog stana, pa opet Sašinoj kući,
i tako se to u toku večeri ponovi po nekoliko puta. Zbog
toga su često bile grđene u porodici, a i zbog toga je na
stajalo ono etičko pitanje da li prećutati znači ii slagati.
To joj je posle prešlo u naviku i njena praćenja postala
su poslovična među njenim prijateljima.
Na produbljivanje rodoljubivih osećanja, ponesenih
iz porodice u najranijem detinjstvu, uticao je -i jedan
događaj iz Sombora. U istoj ulici stanovala je Sonjina
drugarica Ksenija čija je majka bila Vojvođanka a otac,
izgleda, Hercegovac. Majka Ksenijinog oca bila je sestra
Alekse Šantića. Kad kod je odlazila kod svoje drugarice,
�ona je videla Ksenijinu baku i deku, Šantićevu sestru
i njenog muža. Taj stari Hercegovac — koji je bio visok,
lep i kršan muškarac, — privlačio je Sonjinu pažnju ti
me što je obično sedeo skrštenih nogu, kao Musliman.
I kasnije, u Novome Sadu i na studijama, ona se često
sećala Ksenijinog dede. On ju je uvek asocirao na Šantića i izazivao još veći interes za tog pesnika. Zato je više
čitala Šantićeve pesme i doživljavala ih neposrednijc, to
plije. Mnoge njegove stihove naučila je napamet. Svaka
stih Šantićeve rodoljubivo-socijalne pesme »Ostajte ovde« doživljavala je kao novo otkrivanje sveta i značenja
rodne zemlje. Više je naslućivala nego što je tada znala
da su prilike u šantićevom zavičaju skoro iste kao i u
njenom; tamo je čitav mozaik ljudi raznih vera i narod
nosti i Šantić ih, kao braću, zadržava da ostanu na svojoj
rodnoj grudi. Zar nije slično i u njenom zavičaju?
Ona je svakodnevno posmatrala plodnu vojvođan
sku zemlju koja se puši od svoje snage, a Šantić peva o
žitu koji ne jedu njegovi ratari; o kršu, sirotinji, gladii,
napuštanju domovine zbog hleba; o puku koji uzalud
moli... Zar nije svugde zemlja ovako bogata i plodna?
0 hlebu koji ne pojedu ratari već silni na gozbi i piru
čula je od oca i od svojih školskih drugova koji su sva
kodnevno vozom dolazili u školu. To se često dešava i u
Vojvodini. Šantić nije slagao. Ali, taj k rš... i tada se se
ćala svojih skautskih putovanja na Jadransko more i
posmatranja onog golog kamena. I Šantićeve pesme na
gonile su je na razmišljanje. Širina pogleda njenog oca
Đorđa, koji nije bio opterećen verskim i nacionalnim
predrasudama, pozitivno je uticalo i na njeno formira
nje. Družila se i sa Jevrejkama, i sa Mađaricama — i ni
kad joj otac nije prebacio niti napravio i aluziju na to.
Pored Šaše, Ksenije i Jelice, Sonjine su bile drugarice
1 Neda, i Edita, i Ira ... Nije bilo ni traga šovinizma i verske netrpeljivosti u njenom ponašanju. U to vreme bilo
je veoma malo razvedenih brakova i obično su pripad
nici takvih brakova dzbegavali od malograđanske sredi
ne. Sonjin otac nije bio takav. Šonja i Šaša družile su
se s jednom Jevrejkom mađarskog porekla koja je živela s ocem, a majka joj je otišla iz grada. Često je Šonja
odlazila kod te svoje drugarice i ova dolazila u njenu i
Sašinu kuću. U početku su Šonja i Šaša radoznalo posmatrale u kući svoje drugarice, na dovratku svakih vra
ta, male plehane pločice sa tekstom. Kada su od svojih
roditelja doznale da su to jevrejske molitve i da znače
isto što je kod pravoslavaca slava ili sličan verski obred,
one su to primale kao nešto normalno i više im ni to ni
je bilo neobično.
�Tako se stvarao mozaik bogate ličnosti. Tako je zi
dan stabilan temelj na kome će Komunistička partija
sagraditi postojanu građevinu nepokolebljivog revolu
cionara.
»Izgledala je nežna i krhka, gotovo kao tek odrasla
devojčica, ali je u sebi nosila veliku snagu kojom je plenila ljude i povela ih putem borbe u kojoj i sama pala.
Bila je masovik... Znala je da oduševi sagovornika, da
čoveka učini spremnim za primanje i teškog zadatka,
jer je uvek mogao da oseti da je one najteže uvek uzima
la za sebe. No tu svoju hrabrost nije nametala stavom ni
recima, to se svakom nametalo kao zaključak, jer je svo
jim jednostavnim rečima znala da ispriča i najteže situ
acije u kojima je bila, tako da se moralo razumeti da je
postupila na jedini mogući način. Otsustvo straha, zasno
vano na veri u neminovnost uspeha u borbi kojoj se
pridružila, prelazilo je i na one kojima je govorila i tako
je mogla da organizira izvršenje zadataka koje je uzela
na sebe. Ti su zadaci nosili u sebi mnogo opasnosti, a to
je znala i Šonja, jer ja sam je upoznao upravo nakon
teškog »proveravanja« njene ličnosti u kazamatima Glavnjače. Došla je iz Beograda vedra i vesela zbog pobede
u neravnopravnoj i teškoj borbi sa policijskim dželatima. Ostalo mi je u seđanju, kao vrlo karakterističan de
talj, njena priča o tome kako su je policajci plašili »Odža
kom« kada nisu uspeli da od nje izvuku ništa uobičaje
nim batinaškim metodama. I ona nije pričala o batina
ma, jer to je bilo poznato, manje više jednako primenjivano prema svima uhapšenim komunistima .nego o
tom posebnom detalju. Videći je onako malu i nježnu,
ni policajci nisu mogli da izbegnu misao da se radi o
devojčici, da pokušavaju da je plaše »odžakom«, kada
nije pokleknula pod udarcima pendreka. Nju je to nago
nilo na smeh, čak i onda kada je to prvi put čula, veza
na d izmučena ali nepobeđena. Teško je bilo poverovati
koliko je ona od 14 časova jednog dana do 7 u jutro
drugog dana putovala u Vrbas, Zrenjanin, Vršac i druga
bliža ili dalja mesta da bi svršila neki partijski zadatak.
A uvek ga je završavala sa uspehom, jer je znala da pre
nese svoju veru i oduševljenje na one sa kojima je radi
la« — seća se Toša Tišma, borac španskog rata, koji se sa
Šonjom upoznao na partijskom radu krajem leta 1940.
godine.
Mada je bila poznata kao trezvena i odmerena u
donošenju odluka, ona je umela ponekada da se povede
za svojim osećanjima i u tome se nije varala. Milica Marković, supruga revolucionara Toze Markovića seća se je
dnog takvog momenta. Kada je Milica prihvatila da se
�uda za Tozu, kako su svi zvali Svctozara, raspravl jalo se
o tome da li se on može oženiti kćerkom iz građanske
porodice čiji je otac radikal iako je ona skojevka. I jed
noga dana našli su se Žarko Zrenjanin, Pavle Pap .i Šonja
Marinković da donesu odluku. Pavle Pap je rekao da se
na poreklo moralo gledati onda kada je Milica primana
u SKOJ, ali ni to nije krenulo razgovor sa mrtve tačke.
Njih dvoje, Milica i Svetozar, i dalje su sedeli kao da se
nalaze na optuženičkoj klupi. Da bi razbila mučnu atmo
sferu, bez ikakvog konkretnog povoda, Šonja je uzvik
nula kao da recituje: »Cipelice kao u naše Milice.« A za
tim je iznenađenim drugovima ispričala događaj iz nje
nog i Miličinog detinjstva u Somboru. Izvadila je peto
godišnju Milicu iz jedne jame pune vode i tako je spasla
svoju drugaricu da se ne udavi, Tada je prvo primetila
Miličine cipelice koje su virile iz vode i uzviknula drugaricama: »Cipelice kao u naše Milice!« Situacija se odjed
nom izmenula. »Šonja je ispričala priču drugovima i
slatko se smejala... Njena vedrina prešla je i na ostale,
te se od tog trenutka povede tako srdačan razgovor kao
da smo se svi poznavali čitav jedan vek« — seća se Mi
lica.
STUDENT POLJOPRIVREDNOG
FAKULTETA
Na Poljoprivredno-šumarski fakultet u Zemunu Šo
nja se upisala u jesen 1934. godine. To je bio presudan
momenat u njenom životu. Snažan studentski pokret i
borba za autonomiju Univerziteta uticali su na njeno
idejno opredeljenje. Kako je kasnije govorila, ona se u
drugoj godini studija uključila u napredni studentski
pokret, u njemu postala član SKOJ-a i KPJ i izrasla u is
taknutog revolucionara i organizatora mnogih skojevskih i partijskih akcija u Novom Sadu i Vojvodini. Do
šla je na studije kada je njen brat Milenko završio fa
kultet. Ima u tome i neke simbolične veze. Sestra je nasledila brata i učešćem u studentskom pokretu. Određen
uticaj postoji i u toj maloj tradiciji, jer je Šonja kao
gimnazijalka slušala o raznim studentskim akcijama i
Milenkovom učešću u njima. Posle su Milenko i sestre
slušali o njenom radu u studentskom pokretu. To stanje
najbolje je izrazila Vida; toliko je, kaže, bilo tih studen
tskih akcija u kojima su učestvovali Milenko i Šonja da
ih niko nije mogao zapamtiti. Samo pamti da je bilo
mnogo neprospavanih noći posle svake novinske vesti o
�nekoj studentskoj manifestaciji ili demonstraciji; smiri
vali bi se tek kada bi saznali da Milenko ili Šonja nisu
nastradali. U njenoj svesti upečatljivi su utisci: demon
stracije; vatrogasci sa šmrkovima; žandarmi sa kundaci
ma i bajonetima; batinjanja; zatvori...
Pre Sonjinog polaska na studije vođen je razgovor
u porodici, ali je ona sama izabrala svoj poziv. Jedno
vreme stanovala je kod Šaše Đuranović, a onda na dru
gim mestima, privatno, ali je češće dolazila u Novi Sad
koji je mnogo volela i u kome je politički delovala. Hra
nila se u menzi i od čestih Darinih paketa. Odlazila je i
u Bačku Palanku, kasnije i u Petrovgrad. Uvek je bila ra
spoložena, vedra. O političkim prilikama razgovarala je
sa zetom Vladom, sastajala se s nekim radnicima i se
ljacima, završavala neke zadatke. Ona je umela, snagom
svoga duha, da se nametne svima u svojoj okolini, čak i
ocu i sestrama. Često se očekivao Sonjin sud o nekom
problemu. I Otac je uvažavao njeno mišljenje; imao je
običaj da kaže kako treba sačekati Šonju pa da čuje šta
će i ona reći o lome. Iz nje je izbijala neka unutrašnja
snaga koja je zračila na okolinu i zato su njeni postupci
prihvatani kao normalni, opravdani.
Za vreme njenih studija u Beogradu studentski po
kret je bio veoma snažan. Kada je došla na fakultet, za
pljusnuo ju je talas štrajkova, demonstracija, zborova i
drugih akcija. Postepeno, s početka spontano i neorganizovano, i ona je zaplivala na tim talasima.
Neposredno pred Sonjin dolazak u Beograd, posle
zborova na Pravnom i Tehničkom fakultetu, u junu 1934.
godine, osnovan je Akcioni odbor stručnih studentskih
udruženja (AOSSU) u koji su ušla po dva predstavnika
stručnih udruženja svih fakulteta. On je odigrao veliku
ulogu u objedinjavanju i sinhronizaciji studentskih ak
cija na Univerzitetu. Pored Vojvođanske menze i Menze
studenata medicine, tada su osnovane Menze agronoma
i Opšta studentska menza, koje su odigrale »značajnu
ulogu u ishrani studenata« i postali »politički centar studenata-komunista i drugih progresivnih studenata« —
zapisala je Milica Damjanović u svojoj studiji o napred
nom studentskom pokretu. Krajem 1934. godine pokre
nuto je pitanje »izgradnje doma Udruženja studentkinja«, a na izborima za upravu Udruženja studenata šu
marstva pobedila je lista studenata komunista. Povede
na je odlučna akcija da se izmeni uprava u Udruženju
studentkinja »koja je još uvek bila u rukama studentkinja bliskih režimu«. Najznačajnija akcija te godine bio
je opštestudentski zbor, održan 16. decembra 1934, na
kome je prisustvovalo oko 4.000 studenata d na kome su
�se, više nego ikada ranije, manifestovali jedinstvo, sna
ga i zrelost studentskog pokreta. Shvativši kakvu opas
nost omladini donose fažizam i rat, u rezoluciji su istak
nuti problemi koje treba rešavati da bi se poboljšao ži
vot omladine.
Od početka 1935. godine pojačan je teror režima, ali
je i studentski pokret jačao u svome intenzitetu. Sredi
nom januara vlada Bogoljuba Jevtiča osnovala je u Višegradu koncentracioni logor za napredne studente. Pr
va grupa studenata Beogradskog univerziteta upućena
je u logor 20. januara, potom druga... Gotovo četvrtinu
interniranih, njih deset, činili su studenti Poljoprivrcdno-šumarskog fakulteta. Interniranje studenata u logor
izazvalo je veliko ogorčenje među studentima u Beogra
du, došlo je do demonstracija na kojima je osuđivan
režim, održavani protesni zborovi i mitinzi na fakulteti
ma, dobijena podrška studenata Zagrebačkog sveučiliš
ta. Najoštriji protesti održani su na Pravnom fakultetu;
pružen je otpor policiji, postavljene barikade, odbijeni
naleti policije. Sahrana mučki ubijenog studenta Mirka
Srzentića pretvorila se u otvorene proteste protiv fašis
tičkog režima i njegovih slugu. Mada su uhapšeni novi
studenti i internirani u logor, režim je morao popustiti
— rasturio je logor i pustio internirane studente. To je
bila prva velika pobeda, ali je i ona plaćena krvlju.
Pošto je Opšta studentska menza »postala stecište
i centar okupljanja naprednih studenata«, režim je prvo
zabranio a onda oduzeo od studenata tu menzu. Sem to
ga, kada su 4. aprila 1935. godine izbile studentske de
monstracije, preko 20 studenata predato je Univerzitet
skom disciplinskom sudu kao navodni podstrekači tih
demonstracija. I u menzi Poljoprivredno-šumarskog fa
kulteta vođena je borba oko prevlasti između komunista
i nacionalista okupljenih oko profesora botanike Petra
Đorđevića. U proleće 1935. menza je zatvorena, ali je po
novo otvorena početkom sledeće školske godine — za
hvaljujući angažovanju naprednih studenata. Kada su
i u Vojvođanskoj menzi pobegli komunisti, uprave sve
četiri menze našle su se u rukama naprednih studenata.
Nastavljena je borba za uticaj među studentima u upra
vama Udruženja studenata za borbu protiv tuberkuloze,
Studentskog esperantskog kluba, Akademskog student
skog pozorišta, Udruženja studentkinja i sličnih organi
zacija.
Sve se to zbilo samo za jednu školsku godinu i osta
vilo snažan utisak n aostamnaestogidišnju Šonju Marinković koja je zaplivala na lalasima tog uzburkanog mo
ra došavši iz relativno mirnih srednjoškolskih voda. Tre
�zvena od detinjstva, ona je o događajima razmišljala,
analizirala ih, tražila uzroke i donosila zaključke. Jasno
je videla svoj put i zato se već iduće godine aktivno uk
ljučila u napredni studentski pokret, mada se i u prvoj
godini studija solidarisala sa progonjenim studentima i
zbog toga bila kažnjena.
U to vreme napredni studenti su uživali ugled i naj
obrazovanijih. Morali su svojim znanjem da prednjače
među ostalima kako bi ih mogli voditi, uticati na svoje
drugove. Mladi su učili od starijih studenata. I prihvalali
njihov uticaj. Tako je i Šonja, sve više, ulazila u kolo,
naprednih studenata. Njena drugarica Šaša Đuranović
plastično je opisala Sonjino i svoje prilaženje napred
nom pokretu. Na Pravnom fakultetu neko drži predava
nje. One dođu čak iz Zemuna, nekada i pešice. U prepu
noj sali puno je brucoša, početnika. Student govori lepo,
dokumentovano, poneseno. Oseća se da vlada materijom
0 kojoj govoni. Vraćajući se u Zemun, one zaprepašćeno
1 postiđcno komentarišu kako malo znaju u odnosu na
govornika. Šonja tada glasno broji na prste: jedan, dva,
tri, četiri, p et... Onda uzvikne srećna: »Ij, za pet godi
na. .. šta ćemo mi sve naučiti«. I bude im obema lakše.
Jednoga dana govorili su Lola Ribar i jedan student iz
Istre koja se onda nalazila pod okupacijom Italije. Svo
jim vanrednim govorima impresionirali su studente. Ta
da se Šonja pokunjila, tužno progovorila: »Nema nam
spasa. On je naših godina.« A onda još tužnije dodala:
»Nikada nećemo naučiti ,nikada to ne možemo postići«.
Posle tih predavanja one su dugo prelistavale »Svezna
nje« i tražile odgovore na mnoga pitanja koja su im bi
la nova u tim predavanjima.
Družeći se sa studentima, one su naučile mnoge re
volucionarne pesmc: Crven je Istok i Zapad, Zasucimo
rukave smelo da gradimo život novi, o truloj skeli koja
se srušila i ubila radnika, i druge. Tada su ulazile i u
opasne akcije. Šaša se i sada seća kako su ona i Šonja
prvi put skrivale ilegalni materijal koji im je predao je
dan student i zamolio ih da ga sačuvaju. Ćelu noć su
probdile plašeći se pretresa policije, premeštale ga s
mesta na mesto, nigde im se nije činilo bezbedan, svaki
šušanj vctra podsećao ih je na prikradanje policijskih
agenata, a ujutru se smejale svome preteranom strahu.
Posle su takve stvari izgledale običnim i normalnim. Ta
ko se javljao interes za društvene nauke, tako se poste
peno ulazilo u akcije; tako su, skoro spontano, obe ula
žile u akcije, uključivale se u studentski pokret.
Iz sačuvanog dnevnika Šonje Marinković, koji je
vodila u julu 1937. godine kada se nalazila na praksi u
�Karađorđevu, jasno se vidi da je ona već tada bila for
miran čovek ,da je imala svoj zreo i jasan stav o mno
gim društvenim problemima iako je imala tek 21 godi
nu. Ona je sva životna, realna, objektivna. Ne robuje
svojim ubeđenjima, ali ne odstupa od njih lako. Ljude
voli, ne odobrava njihove stramputice, ali ih ne žigoše
i ne stavlja na stub srama. Sa njima razgovara razložno
i pokušava da ih ubedi argumentima. Ona se radovala
običnm životnim manifestacijama, sa zadovoljstvom za
pisivala kako je ii ona radila poljske poslove, učila da
puca bičem, kočijaša i slično. Volela je život i zato je
i mogla da posveti svoju mladost borbi za bolji život i
srećniju budućnost. Ona, bez prenaglašenosti, iznosi po
datke o eksploataciji radnika.
Na jednom imanju radilo je 150 radnika sezonaca,
uglavnom Slovenaca. Pored stana i hrane, za šest meseci dobijali su 500 kgr pšenice, 400 kgr kukuruza, toliko
pasulja i 500 dinara. Kočijaši su stalni radnici i oni za
rad dobijaju po 150 dinara mesečno, po 500 kgr pšenice
i kukuruza i 9 kubika drva godišnje, po litar mleka dne
vno i dva ara zemlje na korišćenje, ali ništa od dobijenih proizvoda nisu smeli da prodaju. Ostali radnici su
sezonci ili nadničari, a ima i zanatlija kojima su plaće
ne nadnice 15—20 dinara dnevno.
Zabeležila je razgovor sa jednom Slovakinjom, udo
vicom, majkom četvoro dece, duhovitom ženom, koja je
šila »vreću za meso« (košulju). Razgovor se vodio o sva
kodnevnim životnim problemima, o ženidbi i udaji, o slu
žbi u crkvi. Kada je Šonja pomenula da ima raznih vera,
Slovakinja joj je odgovorila: »Bog je jedan, a tu su samo
popovi napravili više vera da bi ih moglo biti više i da
više gule narod«.
Dva dana Šonja je merila grašak, a ranije kupila pše
nicu, vezivala snoplje, slagala u krstine. Na sakupljanju
graška radilo je 20 Slovenaca, sve mladi ljudi, obično
mladići i devojke. Ne dopada im se život na tome ima
nju, naročito se žale na hranu. Jedna devojka kaže: »Kod
nas i svinje bolje jedu, a ovde ni ljudi ne dobijaju takvu
hranu«. Ujutru dobiju čorbu koja liči na običan bućkuriš s parčetom crnog hleba, u podne pasulj ili krompir,
a uveče pasulj ili čorbu. Dnevno rade po 13—14 časova,
od 4 do 20 časova, sa tri pauze po pola sata.
Jedan Slovenac, kočijaš, žalio se da je neispavan;
spava samo četiri sata noću, i zato je efekat njegovog
rada manji nego da je odmorniji. Kada je zapitala koči
jaša Tošu zašto seljaci švercuju duvan i izlažu život opa
snosti, on joj je odgovorio da ih nužda tera, seljak je
željan dinara, ne vidi ga po nekoliko meseci. Nije, kaže,
�taj svet tako rđav: »Samo da ima svako sve što mu tre
ba, svuda bi bilo mira i sreće« — zapisala je Šonja Tošine reći.
Razgledala je radničke stanove. U jednoj zgradi po
stoje dve sobe, kuhinja i špajz. Tu stanuju dve porodice
i samo za struju plaćaju 150 dinara mesečno. Pod je
zemljani. U jednoj sobi živi porodica od 4—5 članova,
spavaju po zemlji.
Pozabavila se i matematikom da bi pokazala kako su
surovo eksploatisani pojedini sezonski radnici. Slovenci
su ovrli 22.000 kgr pšenice i za to dobili 660 kgr, ili 1.198
dinara. Kada se to podeli na 16 radnika, onda jedan rad
nik dobije 75 dinara dnevno, ili 2.250 dinara za mesec
dana. Pošto mu je rad na vršalici jedina zarada u godi
ni, on živi od te jednomesečne zarade, od 2.250 dinara,
što znači da mu dnevno pripada 6,25 dinara za život.
Rio joj je interesantan čika Paja, čobanin, Bačvanin,
»koji ne voli ništa da radi i zato je i otišao u čobane«.
Na pitanje šta misli kada je ceo dan usamljen kraj sto
ke, Paja je rekao kako razmišlja da postane gazda. Zimi
nije dobro, onda mora da nosi hranu ovcama. Toga da
na je dosta radio ii zato je mnogo psovao.
Razgovarala je s jednim mladićem Slovencem koga
su radnici zvali Hitler. »Pričao mi je kako je bio u Au
striji član Hitlerove partije, kako je učestvovao pri spre
manju puča za Hitlerov dolazak na vlast. Posle je mo
rao da dođe u Jugoslaviju jer je njen podanik da odslu
ži vojsku. Sk/itarao se svuda i po Nemačkoj i Francus
koj, Austriji. Učestvovao je u ubistvu Dolfusa. Cak sam
ga pitala »pa šta vi hoćete«. Odgovorio je: hoćemo da
radnicima bude bolje, da imaju bolji hleb i bolju plaću.
I kako radnik u Nemačkoj može da ide u bioskop, ima
radio, dobija nameštaj itd. Ja sam mu nabacala samo
»dane štednje«, dobijanje masla d dr. na cedulje, kon
centracione logore, logore za besposlene radnike itd.
Sam je priznao kako nema nikakvih sloboda u Nemač
koj i da Hitler sada pravi mnoge greške. A kada sam mu
spomenula rat i kako Nemačka samo zato ništa nema
što više od pola svoga budžeta daje na municiju i da
izaziva i druge države na rat — nije ništa odgovorio. Ima
nameru da ide na jesen opet u Nemačku. Sad ovde u
okolnim selima pokušava da osnuje »Kulturbund« ali
ne znam šta je na skupu urađeno i zabranili su ga. Žao
mi je što govori samo slovenački i nemački te ne može
mo baš najbolje da se sporazumemo« — zapisala je
Šonja.
Radila je sa deset radnica starih dzmeđu 18 i 23 go
dine. Ona ne odobrava njihove nazore, ali ih i ne osudu-
�je, pokušava da ih razume: »Interesantan je njihov po
gled na moral (malograđanski moral naravno). Odnosi
između momaka i devojaka, seksualni, bez malo su sa
svim intimni. Nije to ništa kada neko kaže: »Marica spa
va sa Ivanom«. Ima jedna devojka među njima koja je
4 godine bila u Skoplju u »kupleraju«, kako te devojke
kažu. Ide sa jednim momkom 4 godine mlađim od nje.
Drugi momci na nju ne gledaju sa nesimpatijama, ali ni
jedan drugi »nije sa njom hteo poći«. Pokušaću da s
njom razgovaram«.
Razgovarala je sa kočijašom Tošom, starim 38 go
dina, ocem dvoje dece, koji se žalio na postupku blagaj
nika, o mnogim društvenim i međunacionalnim pitanji
ma imao pogrešna shvatanja. »Novine ne čita, ne zna ni
šta za patrijarha ni za konkordat. Ja sam mu u nekoli
ko reći protumačila; naravno da on veruje da su to Hr
vati uradili, jer država više njima i manjinama popušta
nego Srbima. Pokušala sam da udarim na »gospodu« ali
on nikako ne razume, ili ne srne da otvoreno govori. Vi
še udara na Mađare, Nemce, Hrvate. Ali to i treba razumeti«. Toša nema širih vidika i ne vidi dalje od onog što sva
kodnevno doživljava ,a na nesreću nadzornici su bili ug
lavnom Nemci i Mađari i prema radnicima se ponašali
na osnovu svojih simpatija ili antipatija. Zapisala je nje
govu rečenicu koja pokazuje tadašnje stanje duhova,
svesno odgajano od reakcionarnih snaga, i primitivnost
i nacionalnu netrpeljivost: »Ah, samo da mi imamo slo
bodne ruke (tj. da im država da malo slobode i da ima
ju oružja) nastalo bi opet jedno klanje«. Inače, ističe
Šonja, imao je logično rasuđivanje o položaju seljaka.
Seljaka svako izigrava — i obućar, i mlinar, i trgovac —
zato što seljaci nemaju svojih udruženja i seljak je usa
mljen. Seljaci sami ne znaju kako da se udruže, a nema
ju svojih vođa. A kada dođu poslanici ili slična gospoda
da tako nešto govore, seljaci im ne veruju i zato ne pri
hvata ju ono što govore.
U nedelju, krajem jula, bila je na igranci kod Slove
naca. Igrali su svoje narodne igre u spavaonici. Jedan
mašinista došao je po nju, zaigrali su, svi su ih posmatrali, a devojke su joj dobacivale, jer se sa njima najvi
še poznavala. Niko tada nije pio zato što je vino bilo
skupo. Devojke su najradije govorile o mladićima, a
muškarci o radu, lutanju po svetu u potrazi za radom
i hlebom. Oni znaju za Španiju i navijaju za radničku
stranu. Jedan je obišao skoro ćelu Evropu. Kaže da je
poljoprivreda najrazvijenija u Holandiji. Veruje da je
dobra d u Rusiji, ali tamo nije bio i nije video. On misli
da je najbolje biti vojnik, malo se radi a dobro jede, sa3 Šonja Marinković
�mo se mora prihvatiti disciplina. Ipak je na kraju ispoljio jedno žalosno i nakaradno shvatanje: boriće se ta
mo gde mu najbolje plate.
Šonja je u svome dnevniku dala mali mozaik tada
šnjih prilika, složenosti, kontradiktornosti, zabluda, lu
tanja, zagriženosti, neznanja, izvitoperenosti. Pokazala
je i svoj stav kojd je već tada bio jasan, nedvosmislen,
nepokolebljiv. Naslućuju se i društveni odnosi i stanje
duhova u to vreme. Jasno se vidi koliko je bilo potreb
no upornosti, razložnosti i samopregora da bi se što vi
še tih ljudi otrglo iz neznanja i zabluda i uputilo putem
istine. Šonju je to samo još više učvrstilo u njenim ubeđenjima i očeličilo za borbu.
»Bila je učesnik u svim omladinskim i studentskim
akcijama u Beogradu, Zemunu i Novom Sadu kojim je
rukovodila KPJ, a u mnogima je bila i organizator. Član
je rukovodstva studenata na svome fakultetu, potpredsednik Doma studentkinja« — zapisano je o Šonji u knji
zi »Žene Srbije u NOB«.
Nalazila se u rukovodstvu ilegalne organizacije voj
vođanskih studenata. O tome, u knjizi »Žarko Zrenjanin«, Đurica Jojkić kaže:
»Bio sam u rukovodstvu vojvođanskih studenata,
čiji je sekretar bio Stevica Jovanović, a u kome su bili
još Giga Lakaj, Šonja Marinković, Mile Arsenov, Sima
Gvozdenov, Natalija Džigurski, Valerija Pap i još neki
kojih se više ne sećam. Vojvođanska studentska menza
u to vreme nalazila se u Ferdinandovoj 19 (sada Kneza
Miloša) na prvom spratu. Gore, na četvrtom spratu, na
lazio se »kolektiv«, u stvari veliki petosobni stan, gde
smo stanovali mi studenti — kelneri i članovi uprave
menze. Menza je bila jedan od stožera oko koga se okup
ljao veliki broj studenata Vojvođana i služila kao mesto
gde su se održavali razni sastanoi i odakle su poticale
brojne inicijative i akcije na političkom i kulturnom
planu našeg pokreta. U nju su navraćali i oko nje se oku
pljali i drugi studenti Vojvođani, pa oni koji nisu bili
Vojvođani i koji se nisu hranili u menzi. Policija je vršila
neprekidnu prismotru nad radom u menzi, nekoliko pu
ta upadala, vršila pretrese i hapsila pojedine studente,
a nekoliko puta uspela da ubaci i svoje doušnike«.
Udruženje studentkinja Beogradskog univerziteta
osnovano je posle prvog svetskog rata, incijativom KPJ,
i ono se borilo za autonomiju univerziteta, za poboljša
nje uslova studiranja podizanjem doma za studentkinje, za politički uticaj među studentkinjama. Skoro do
1935. godine uprava Udruženja povremeno se nalazila u
rukama režimskih studenata. Rad Udruženja se odvijao
�»preko aktiva pri stručnim studentskim udruženjima po
jedinih fakulteta, preko ženskih sekcija i preko Doma
studentkinja« čija je zgrada dovršena 1936. godine. Da
bi se pojačao rad u Udruženju i Domu studentkinja i
»obczbedio pun uticaj i pomoć Partije«, osnovan je ak
tiv u kome se nalazila i Šonja Marinković. Udruženje
je održalo više raznih priredbi: književne večeri, prosla
ve osmog marta, akademiju posvećenu borbi žena za
pravo glasa. Ono je svoju aktivnost proširivalo i na unu
trašnjost.
Šonja je učestvovala u mnogim studentskim akcija
ma i demonstracijama, naročito 1937. godine, kada su
organizovane masovne demonstracije protiv fašističke
Italije i Nemačke povodom dolazaka u Beograd njiho
vih ministara spoljnih poslova grofa Ćana i fon Noj rata,
i manifestacija čehoslovačkoj i Francuskoj povodom do
lazaka predsednika Beneša i francuskog ministra spolj
nih poslova Ivona Delbosa. Učestvovala je u sličnim ak
cijama povodom anšlusa Austrije, rasparčavanje Ćehoslovačke i drugih događaja. Takođe je učestvovala i
na decembarskim demonstracijama 1939. godine kada
se policija surovo obračunata sa demonstrantima puca
jući u goloruku masu. Za vreme manifestacije Francu
skoj jedan policajac ju je pendrekom udario po bolesnoj
nozi, osetila je snažan bol, ali je nastavila da i dalje ko
rača smelo u prvom redu.
Svojim revolucionarnim radom ona izbija u prve re
dove revolucionarnog studentskog pokreta. Zato joj je
i ukazano tako veliko poverenje studenata kada je po
stala sekretar Akcionog odbora stručnih studentskih
udruženja.
Najviše se, ipak, angažovala na svome fakultetu, što
je i prirodno. Tu je i započela njena revolucionarna delatnost, tu je najviše i došla do izražaja njena aktivnost.
0 Sonjinom angažovanju i njen školski drug prof. dr
Petar Drezgić kaže: »Njeno učešće u Udruženju stude
nata naročito je bilo aktivno 1935/36. školske godine ka
da su rukovodstvo studentske organizacije preuzeli na
rodni studenti u borbi sa reakcionarnim i »neutralnim«
delom studentske omladine. Njeno učešće u svim zbiva
njima na Fakultetu i Univerzitetu postalo je izrazitije
kada je postala član Akcionog odbora na našem fakulte
tu i na Univerzitetu. Akcioni odbor je bio pokretač svih
akcija usmerenih na borbu protiv reakcionarnog režima
1 za demokratizaciju društva.
U sećanju mi je ostala i njena aktivnost u Debatnom
klubu studenata agronoma, koji je, u stvari, bio legalan
oblik okupljanja naprednih studenata i nekih profesora.
�Kao član Akcionog odbora studenata našeg fakulte
ta imala je značajnu ulogu oko organizovanja štrajkova
i demonstracija...«
Sve je počelo s demonstracijama i bojkotom preda
vanja profesora botanike Petra Đorđevića od novembra
1934. i produženo u 1935. godini »tako da je profesoru
Đorđeviću uspelo da u oba semestra održi samo jedno
predavanje«.
Dvanaestog novembra 1934. godine studenti su za
molili profesora Đorđevića »da ne drži predavanje dok
ne sasluša zahteve studenata u pogledu udžbenika, jav
nih ispita ,i rešenja pitanja javnog ispitivanja dvojice
solidnih studenata koje je on bio po četvrti put oborio
iz botanike«. Đorđević nije na to pristao već je «napustio
slušaonicu i istoga dana napisao predstavku optužujući
poimenično trojicu studenata kao izazivače nereda«. Po
što njegovi navodi nisu dokazani, on naknadno optužu
je još četiri studenta. Sukob se toliko zaoštrio da je re
ktor tražio od Đorđevića da ne drži predavanja jedno
vreme. Kada je 1. aprila 1935. godine trebalo da počne
predavanje iz botanike za studente prve godine, ponovo
su studenti izneli profesoru Đorđeviću svoje stare zahte
ve i zamolila ga da im »overi slušanje predmeta u I se
mestru«. Opet je odbio i ponovo optužio studente kao
izazivače nereda. Sukob se tada još više proširio. O to
me raspravljaju fakultetske i univerzitetske vlasti i od
bijaju zahteve studenata, studenti zbog toga bojkotuju
predavanja prof. Đorđevića, a rektor podnosi optužnicu
protiv 19 studenata. Na sednici fakultetskog saveta Poijoprivredno-šumarskog fakulteta od 13. juna 1935. go
dine donesena je odluka »da se 120-torici studenata I
godine ne prizna II semestar«. Kada su to saznali, stu
denti su uputili zahtev rektoru da se navedena odluka
poništi. Situacija se sve više zaoštrava. Dekan poziva po
liciju. »U zgradu fakulteta u pratnji policije došao je
rektor ćorović. Studenti su ga dočekali povicima: .Dole
rektor policajac!’ Pored toga, na njega se sručilo nekoli
ko jaja i cigla. Žandarmerija je intervenisala«. Sasluša
ni su optuženi studenti. Na sednici Univerzitetskog sena
ta od 26. juna kažnjeni su »izgnanjem sa Univerziteta
za đve godine« tri studenta, »izganjanjem sa Univerzite
ta na jednu godinu« dva studenta, »gubitkom prava na
upis i polaganje ispita za dva semestra« tri studenta,
»gubitkom prava na upis i polaganje ispita za jedan se
mestar« četiri studenata (među njima je bila i Šonja
Marinković), a pet studenata je kažnjeno ukorom i dva
opomenom. To je, svakako, bio prelomni trenutak u ži
�votu Šonje Marinković i već iduće godine ona se ko
načno uključila u napredni studentski pokret.
Pavle Jovanović, Vojislav Ivanović, Boris Pajrek, Mihailo Grnčarević, Ljubivoje Pajević, Petar Stambolić,
Sofija-Sonja Marinković, Zlata Žarković i još trojica
studenata uputili su 24. septembra 1935. godine žalbu
Univerzitetskom senatu, koja je objavljena u spomeni
ci »Pedeset godina Poljoprivredno-šumarskog fakulteta
u Beogradu«:
»Odlukom Univerzitetskog senata od 26-VI-1935. god.
kažnjeno je dvadeset studenata poljoprivredno-šumar
skog fakulteta. Smatramo da smo i suviše teško pogođe
ni a da bismo se mogli pomiriti s tom odlukom, koja, po
našem mišljenju i po mišljenju velike većine studenata,
nije bazirana sa stvarnim dokazima i ne vodi sređiva
nju prilika na Univerzitetu. Smatramo da stvarnih doka
za nema zato što ni jednom kažnjenom studentu nisu,
sa strane univerzitetskih vlasti pruženi dokazi o njego
voj eventualnoj krivici. Kao istiniti uzeti iskazi ljudi
koji su nas denuncirali, dok su univerzitetske vlasti nas
saslušale samo da ispune zakonsku formalnost...«
Uzalud su molili da se odluka poništi, ili izvrši re
vizija procesa. Sve dok rektor ćorović nije bio prinuđen
da podnese ostavku, njihova molba nije mogla biti usvo
jena. Njegovom padu doprineli su i studenti Poljopri
vredno-šumarskog fakulteta. On je morao da podnese
ostavku 1936, za vreme poznatog aprilskog štrajka stu
denata sva tri jugoslovenska univerziteta, kada su bu
dući agronomi > šumarski inženjeri bili jedinstveni. Ot
i
por i solidarnost studenata nije moglo da skrši ni muč
ko ubistvo studenta Žarka Marinovića.
»Studenti Poljoprivredno-šumarskog fakulteta bili
su jedinstveni. Sem nekolicine doušnika Petra Đorđcvića, Josipa Balena, Jovana Markova i Tase Mitrovića, og
romna većina studenata agronoma i šumara bila je stvar
no monolitna i ulivala je respekt univerzitetskim vlasti
ma. Štrajk je trajao više od tri sedmice. Popuštanja ni
je bilo. Evo šta je o tome zapisano u zapisniku sa sednice Univerzitetskog senata održanoj 21. aprila 1936. go
dine: »Dekan Poljoprivredo-šumarskog fakulteta g. M.
Vlajinac saopštava da u zgradu fakulteta nije ušao 21.
o. m. ni jedan student, ali je jedna grupa od 60—70 stu
denata sedela na stepenicama ispred zgrade fakulteta i
dolaske nastavnika propraćala uzvioima: »Dole rektor
ubica!« Inače nisu činili nikakve izgrede i docnije se u
miru razišli« — zapisano je u pomenutoj spomenici.
Tih dana studenti ovog fakulteta živeli su kao da
se nalaze u ratu: stražarili, pisali letke, obaveštavali jav
�nost o štrajku, tražili podršku masa. Izdali su i posebno
izdanje svojih zidnih novina. Tada je spontano nastala
pesma o teroru policije koju su prihvatili i studenti os
talih fakulteta te je »pevana kao himna Aprilskog
štrajka«.
Ubistvo Žarka Marinovića izazvalo je snažan re
volt među studentima ovog fakulteta. »Sećam se, svi
smo bili uzbuđeni, održali smo kratak dogovor, obezbedili straže i odbranu fakulteta, dobili pomoć od drugo
va radnika iz »Ikarusa« i »Zmaja« — i masovno smo,
kao i uvek, krenuli za Beograd da pružimo pomoć Me
dicinskom i drugim fakultetima« — seća se Radmila Lala Ivković.
Ni jedna od tih akcija nije prošla i bez Sonjinog
učešća.
Dvadeset četvrtog oktobra 1939. godine studenti ag
ronomije »nisu hteli da prisustvuju predavanjima pro
fesora Markova i Mitrovića, već su se okupili na konfe
renciju u svome udruženju«. Doneli su rezoluciju i po
stavili svoje zahteve koji su, kasnije, većinom usvojeni
od Fakultetskog saveta i Univerzitetskog senata. Šonja
tada nije bila na fakultetu, ali pripreme nisu mogle biti
bez njenog učešća. O tome joj je sutradan pisala Gordana Ivačković: »Vaši agronomi su poveLi jednu vrlo zgod
nu akciju. Lepo li se oni okupili, rešili da su Tasa Mitrović i Markov nemogući i na ispitima i na predavanji
ma, i da ih treba izbaciti s fakulteta, Smatrali su da je
najzgodnije da im najpre bojkotuju predavanja, pa da
ih, eventualno, izbace iz učionica. Udruženje se s tim
složi... Biće ti, sigurno, jako milo ako bar na taj način
dobiješ satisfakciju na račun svog stočarstva«. Osećajući snagu studentskog pokreta i opasnost za svoje pozi
cije, Mitrović i Markov brzo su popustili i na prvoj sednici nastavnika fakulteta izrazili spremnost »da sa svo
je strane učine sve kako bi se u pogledu nastave iz nji
hovih predmeta stvorili uslovi koji će studentima olak
šati pripremu za ispite i usposatviti korektne akadem
ske odnose između njih s jedne i studenata s druge
strane«.
OMLADINSKI RUKOVODILAC U
NOVOM SADU
Reorganizacija SKOJ-a u Vojvodini izvršena je u
septembru 1939. godine, kada je formirana Pokrajinska
komisija, a posle dva meseca stvorena je Pokrajinski bi
�ro koji je oživeo skojevsku aktivnost. Četvrta pokrajin
ska konferencija SKOJ-a održana je u februaru 1940. (ta
da je bilo 8 mesnih komiteta SKOJ-a)f a Peta konferen
cija u avgustu 1940. godine u salašu Žarka Turinskog
kraj Petrovgrada. Tada je bilo 14 mesnih komiteta i
oko 110 skojevaca. Na njoj je izabran i Pokrajinski ko
mitet SKOJ-a.
»Rad organizacije SKOJ-a pod idejnim i organizaci
onim rukovodstvom Partije u domenu kulturno-političke, vaspitne i revolucionarne delatnosti dao je veoma
značajne rezultate. Odvijan ilegalno, i preko raznih le
galnih društava: sportskih, literarnih, muzičkih, folklo
rnih i drugih, preko Studentske matice (Novi Sad), pu
tem povremenog izdavanja listova (»Naš život« u Novom
Sadu 1936/38, »Naša mladost« 1939, »Mladi radnik«, gla
silo PK SKOJ-a, Novi Sad, 1940, »Omladinac«, Kikinda,)
1941, na brojnim masovnim izletima, u stvari marksisti
čkim kursevima (Beočin, 1939, i Testera 1940) — omladi
na Vojvodine se intenzivno spremala za odlučne dane i
revolucionarne akcije« — zabeležio je Danilo Kecić u
prilogu »Konsolidacija KPJ u Vojvodini i njena politič
ka aktivnost od 1937. do 1941. godine.«
Živko Ranisavljević tvrdi da su prvi reorganizovani
Mesni komitet SKOJ-a u Novom Sadu sačinjavali Šonja
Marinković, Mika Šebek i Đorđe Zličić Ciga. Kada je u
septembru 1940. godine formiran novi Mesni komitet,
u kome se i on nalazio, Šonja, Sebek i Zličić prešli su u
Pokrajinski komitet SKOJ-a. A Danilo Grujić kaže: »Lju
ba Popara je bio prvi sekretar Pokrajinskog komiteta
SKOJ-a za Vojvodinu... ali nosilac rada je bila Šonja
Marinković.«
»Obnavljanjem skojevskih organizacija u Novom
Sadu formiran je 1939. MK SKOJ-a, čiji je sekretar Šo
nja Marinković« — zapisano je u albumu »Vojvodina u
borbi«. Šonja je učestvovala u pripremanju Pete konfe
rencije SKOJ-a, a kasnije, kada je izabrana u Pokrajin
ski komitet KPJ, odgovarala je za rad SKOJ-a. U zbor
niku »Žene Srbije u NOB-u« tvrdi se da je Šonja član
Pokrajinskog komiteta SKOJ-a postala još 1938. godine,
»kao jedna od najaktivnijih omladinki u Vojvodini«.
Pre osnivanja Omladinskog kulturno-privređnog po
kreta (OMPOK), koji je pretstavljao značajnu organiza
ciju u životu omladine Vojvodine, bilo je nekoliko po
kušaja osnivanja omladinskih organizacija. Đačko udru
ženje »Jovan Jovanović Zmaj« osnovano je 1930. godine
u novosadskoj muškoj gimnaziji, a posle dve godine po
krenut je list »Novi đački venac.«
�Nije uspeo pokušaj sa osnivanjem društva »Omladi
nac« zbog njegovog heterogenog sastava, jer su bivši
gimnazijalci, osnivači »Omladinca«, ispoljavali razne
uticaje »od marksističkog do nacionalističkog«. Živan
Milisavac tvrdi da to društvo nije postojalo ni godinu
dana, a Raša Raduj kov da je društvo propalo u samome
početku. Na osnivačkoj skupštini, pored svršenih sred
njoškolaca, prisustvolai su ;i radnici Mađari koji su do
sta pomagali u organizovanju skupštine i kasnije sarađivali u OMPOK-u. Posle uvodne reći Radujkova, koji
je istakao potrebu da se omladina organizuje ako želi da
opstane u tom teškom vremenu, govorio je jedan bu
dući Ijotićevac »i predložio da se organizujemo po ugle
du na Hitler-jungen.« To je izazvalo veliku polemiku i
»Omladinac« nije zaživeo.
Poučeni iskustvom i oslobođeni iluzije »o okuplja
nju celokupne omladine« u klasno izdiferenciranom
društvu, napredni omladinci osnovali su »Studentsku
maticu« 1935. godine kao studentsko udruženje. Šonja
Marinković bila je u incijativnom odboru. U to vreme
Matica srpska nalazila se u rukama pripadnika Samo
stalne demokratske stranke, građanske opozicije, koji
su želeli da naprednu omladinu stave pod svoje okri
lje i zato su studentima ponudili izvesne prostorije Ma
tice srpske. Oni su u tome u početku i uspeli, jer se
prve godine »Studentska matica« nalazila u rukama kon
zervativnih i nacionalistički orijentisanih studenata i
smatrana sekcijom Matice srpske. Zato je moralo doći
do razilaženja i raskida.
»Do potpunog raskida došlo je posle komemoracije
Maksimu Gorkom. Naime, kada je umro Gorki, napred
ni studenti su priredili komemoraciju bez znanja i odo
brenja uprave. Komemoraciju je organizovao Žarko Matijašević sa Radivojem Ćirpanovim, a potreban mate
rijal dobili smo od naprednih književnika iz Beog
rada. ..«
Uprava je bila nemoćna da ma šta preduzme protiv
naprednih studenata i podnela je ostavku. Na drugoj
redovnoj skupštini, 5. septembra 1936. godine, propao
je pokušaj desničara da ometu rad skupštine. Naprotiv
Nadzorni odbor je osudio rad uprave, sugerišući skup
štini da »ovo udruženje ne treba da okuplja samo lju
de iz snobovskog intelektualnog kruga«, nego i sve ak
tivne omladince. Da bi se »Studentska matica« očistila
od reakcionarnih ljudi, za novu upravu su predloženi
napredni studenti. Kada je lista pročitana, dotadašnji
sekretar društva je uzviknuo: »Ni jedan pošten naci
onalista ne može glasati za ovu upravu!« Ali, ostao je
�sasvim usamljen, jer je nova uprava primljena aklama
cijom« — napisao je Živan Milisavac u prilogu »Osni
vanje »Omladinskog kulturno-privrednog pokreta 1936.
godine«.
Tada je u upravu izabrana i Šonja Marinković. Ona
se istakla još u osnivanju »Studentske matice« kao član
inicijativnog odbora. Savesna kao i uvek na izvršavanju
poverenih zadataka, ona se angažovala i u ovoj organi
zaciji. Zato nije slučajno što je posle godinu dana upu
ćena u Pariz u delegaciji omladine Vojvodine.
Kao predstavnici omladine Vojvodine poslati su na
Svetski omladinski kongres za mir u Parizu Šonja Ma
rinković, Vera Gucunja, Fedor Kiselički, Slobodan Bajić i drugi. Pod pseudonimom Feda Lazarev, Fedor Ki
selički pisao je u »Našem životu« o omladinskoj dele
gaciji. Taj boravak Šonje Marinković u Parizu pred
stavlja izuzetan događaj u njenom životu i ona ga je
dugo pamtila.
U Pariz je otputovalo oko 60 omladinaca iz Jugo
slavije, od toga deset delegata omladine Vojvodine. Po
što je put bio veoma skup, putovalo se vozom u trećoj
klasi. Sve je u njoj bilo neugodno i tvrdo, klupe i smeštaj za kofere od drveta, a put dug i naporan. Međutim,
sve je nosila želja da na međunarodnom omladinskom
saboru za mir pokažu stav omladine koja ih je delegi
rala i izraze želju za mir. U toku višečasovnog putova
nja malo se pridremalo na sedištima i koferima, a više
pričalo o onome što ih je očekivalo na tome putu. Neki
su — kao Mile Ivković — proveli put čitanjem vojnih
knjiga, jer su želeli da se iz Francuske prebace u Spaniju kao dobrovoljci u špansku republikansku armiju.
»Sasvim blizu Pariza, pored velikog sportskog ig
rališta »Kurnev«, podignuti su veliki šatori. To je omla
dinski logor. Tu žive, konferišu i rade na uzajamnoj
saradnji omladinci iz 25 zemalja. U ogromnoj sali za
mir, gore stalno četiri omladinske vatre. Svako veče
omladinci iz pojedinih zemalja priređuju svoje manifestaciono veče za mir, za srećnu mladost, za igru i
pesmu. 13 avgusta bilo je čehoslovačko veče. Mi i Bu
gari smo bili pozvati da prisustvujemo kao gosti. Najpre se redaju govori. Govori Čeh, pa Slovak, Mađar i
Nemac. Svi su oni za slobodnu čehoslovačku republiku,
za demokratiju i mir. Omladinci Mađari pevaju ma
đarske nacionalne pesme, Slovaci slovačke. U narodnim
nošnjama omladinci i omladinke igraju narodne igre.
I opet pesma, igra, uzajamno upoznavanje, razgovori,
raspitivanje o životu omladine u susednoj zemlji, srda
čan i drugarski pogled, jedna misao, jedna želja, jedan
�ideal. Omladinska vatra gori... Duboka noć. Bugari i
mi odlazimo zajedno u grad. Dug i ravan drum. Vedra
i slobodna noć. Zaori se zajednička pesma. Kao da smo
oduvek zajedno... Nova generacija nastupa. Francuzi
prolaze i pozdravljaju nas narodnim pozdravom« —
pisao je Kiselički u »Pismu iz Pariza«.
Omladinska delegacija otputovala je 7. avgusta 1937.
godine i ostala preko sedam dana. Taj odlazak organizovao je Mirovni pododbor Jugoslavije kao »deo svetskog omladinskog udruženja za mir u saradnji sa Stu
dentskim letovališnim savezom«.
Četrnaestog avgusta »pred visokim stubom paviljo
na mira na samoj internacionalnoj izložbi« prodefilovale
su delegaoije iz 25 zemalja u narodnim nošnjama, sa
nacionalnim zastavama i transparentima. Ceo prostor
oko paviljona mira bio je popunjen narodom, koji je
toplo pozdravljao omladinske delegacije. »Pojedine de
legacije prilaze stubu mira i ostavljaju u podnožju sve
že cvećc«. Svi su doživljavali snažan utisak i osećanje
da omladina traži »mir i sigurnu budućnost«.
Petnaestog avgusta, kraj ogromnog stadiona mira
na velikom sportskom igralištu »Kurnev«, ceo prostor
popunjen je omladinskim delegacijama i Francuzima.
Dok je muzika svirala Marseljezu, u nacionalnim noš
njama prodefilovale su delegacije iz 25 zemalja. »Naša
delegacija nastupa zajedno sa Španjolcima i Bugarima.
Španjolska delegacija dolazi sa fronta. Zato su to sve
omladinci i omladinke invalidi... Svi su na nogama.
Delegati iz 25 zemalja stoje jedno uz drugo, dru
garski i smelo, mirno i pribrano pred hiljadama Fran
cuza, pred omladincima iz celoga sveta, pred velikim
stadionom mira na kojem krupnim slovima stoji na
pisano: Svetski sabor za mir.
Nastaju sportske vežbe, narodne igre i pesme, dru
garski razgovori, govori delegata pojedinih svetskih om
ladinskih udruženja i organizacija. Svi se pitaju kome
je potreban rat? Zašto klanje, zašto da se proliva krv
omladine i radnog naroda?«
Omladina nije želela rat i pustošenje, uništavanja
materijalnih i kulturnih dobara. Ona je tražila jedna
kost, ravnopravnost i bratstvo među svim narodima —
bez obzira na rasu, nacionalnost i veroispovest. Ona je
želela mir i normalan razvoj. To je jasno manifestovano i na ovoj konferenciji. Tim idealima bila je privrže
na i omladinska delegacija Jugoslavije. Ona je to,
pored ostalog, manifestovala i u zakletvi datoj 15. av
gusta u Parizu:
�»Danas, kada omladina pada na bojnim poljima, —
mi, omladina Jugoslavije,
zaklinjemo se: da ćemo svu našu snagu staviti u
odbranu mira, slobode i prava mladog pokoljenja.
Zaklinjemo se: da ćemo braniti slobodan razvitak
svakoga naroda u poštovanju njegovog prava i među
narodne pravde.
Zaklinjemo se: da ćemo širiti duh bratstva i su
radnje među omladinom svih naroda.
Zaklinjemo se: da ćemo ujediniti omladinu svoga
naroda i da ćemo raditi na tome da ujedinimo om
ladinu svih zemalja bez razlike na opredelenje, mišlje
nje ili rasu, u redove Pokreta svetskog omladinskog
kongresa«.
Kao i svi omladinci, Šonja je bila oduševljena onim
što je videla i doživela za to kratko vreme. I tada, i
sve do kraja svoga života ,ona je osvežavala te utiske
u razgovorima sa svojim drugovima sa kojima je bila
u Parizu.
Filmove je volela od detinjstva. Tada joj se pružila
prilika da gleda sovjetske filmove o kojima je dotle samo
slušala. Šaša se seća da su bile oduševljene filmom o
Čapajevu, ali je Šonja još više volela da gleda film
»Deputat Baltika«, pa su ga gledale nekoliko puta. To
je priča o istaknutom naučniku prirodnjaku koji je
prišao boljševicima i zbog toga ga je ignorisala njegova
sredina ,ali su mu odali priznanje baltički mornari i
sam Vladimir Iljič Lenjin. Šonji se, izgleda, najviše
svidelo to što se radilo o prirodnjaku, naučniku. Išla
je i u pozorište, rusko pozorište, i gledala »Anu Karenjinu«, ali ni taj utisak nije bio ravan utisku koji je
na nju ostavio odlučan zaokret starog naučnika.
Pariz je za nju, kao i za sve omladince, bio san,
nešto što se samo moglo naslućivati, jer treba znati
da se u to vreme još uvek malo putovalo, malo videlo
izvan sredine u kojoj se živelo. Sem toga, to je bila
evropska metropola, riznica mnogih kulturnih i umetničkih vrednosti, grad slobode i poznatih revolucija —
od rušenja Bastilje do krvavog kraja Pariške komune.
Mnoge stvari tada je prvi put videla u životu: veliki
grad, tekovine civilizacije, ljude raznih rasa, paviljon
sovjetskih dostignuća, i slično. U školi se učilo o raz
nim rasama, ali omladinci su tada prvi put videli i crn
ce, i ljude žute rase, predstavnike naroda sa svih kon
tinenata. Inpresioniralo ih je sve što su videli na tom
polju: i narodna nošnja, i jezik, i pesma, i igra, i iste
želje svih njih. Razumeli su se tako dobro kao da su
godinama prijateljevali, a jezik im nije bio ni malo
�smetnja da osete istovelne misli i osećanja. Pa svečani
čin polaganja zakletve, i ono defilovanje pred omladi
nom sveta. Osećali su se srećnim što su došli u Fran
cusku narodnog fronta u kojoj je komunistička partija
bila legalna i zbog članstva u njoj nije se išlo na ro
biju, u kojoj su se mogle kupiti sve knjige — pa i
komunističke, još na raznim jezicima. Značilo je da
su došli u zemlju demokratskih sloboda. Posebno ih je
impresionirao Sovjetski paviljon tehničkih dostignuća,
i sovjetski ljudi. Mogli su slobodno da to posmatraju,
da razgovaraju sa Rusima i da ih zbog toga policija
neće uhapsiti, neće biti prebijani u Glavnjači niti in
ternirani u neki logor.
Šonja je, kao i većina, verovala, da će revolucija
brzo pobediti i obično je imala običaj da kaže kako će
posle revolucije biti ovako ili onako; posle revolucije
uradiće ovu ili onu stvar; posle revolucije ona će sesti
na traktor, vezati crvenu maramu čiji će krajevi pa
dati na njena leđa i orali vojvođanske njive; posle re
volucije ona će se udati, imatti puno dece i podizati ih
da budu dobri komunisti; posle revolucije...
Tako je Šonja govorila i u Francuskoj. Sviđala joj
se Francuska, sviđalo sve ono što je tamo videla, ali
ona, ipak, ne želi da živi kao Francuzi. Ona je bila
suptilna priroda, pažljiva u oblačenju, ishrani i svemu
drugom, rado je primala tuđa dostignuća, ali je sve
proveravala »analizirala i donosila sopstveni sud. Od
bacivala je sve ono što joj se činilo neprirodnim, od
bacivala strani uticaj koji se nije mogao nakalemiti na
domaće prilike. Ona je bila misaona priroda, sve utiske
morala je da profiltrira kroz svoju glavu i da donese
sopstvene zaključke. Kada se radilo o nekoj knjizi, ona
se nije povodila za tuđim utiscima, nije prihvatala sud
0 njoj dok ga sam ne stekne. Obično je u čitanju zastajala, pamtila lepe misli i opise, beležila svoje utiske.
1 takva, do kraja samo svoja, Šonja se nije mogla oteti
opštem utisku, prosto nije stizala da analitički posmalra sve to i nije jedanput ponovila svoje osećanje:
»Kad bismo mogli još jedamput da se sretnemo sa
njima«. Da posmatra te produhovljene figure, da oseća
snagu i odlučnost mladih koji se spremaju za istorijsku misiju, da gleda njihova odela i sluša njihove pesme protkane tugom koja se nataložila kroz vekovno
robovanje. Činilo joj se prekrasnim što u SSSR bračni
parovi studiraju a deca im u dečjim jaslicama. Često
je to ponavljala, jer je neobično mnogo volela decu,
čeznula za decom kao da je naslućivala da ih nikada
neće imati i neće čuti njihov životni plač.
�Kao stari skaut i omladinski rukovodilac, Šonja je
uspešno organizovala omladinske izlete i logoravanja, a
naročito vaspitni rad u tim akcijama, jer je dobro zna
la vaspitnu vrednost takvog rada i trajnost rezultata
koji se postižu.
Prvoga maja 1938. godine organizovan je masovni
izlet omladine Vojvodine na Stražilovo, kod Brankovog
groba, i na tom izletu omladini je govorio Branko Bajić. U povratku, kada su prolazili kroz Petrovaradinsku
tvrđavu, napali su ih kamenicama karlovački bogoslovi.
Znalo se da omladinu prate agenti i da jedva čekaju
neki povod kako bi nasrnuli na organizatore i učesnike
izleta; zato je dogovoreno da se drže mirno i da izbegavaju incidente. »Sonjica je tada išla od reda do re
da, od grupe do grupe, šalila se, bodrila, bila je upravo
nenadmašna. Izbila je na čelo i zapevala. Čini mi se
da je tada dobila udarac u čelo, ali se nije obazirala.
U odličnom raspoloženju stigli smo do grada« — seća
se Milica Marković.
Poznata su dva logorovanja omladine Vojvodine,
oba na Fruškoj gori, u Beočinu i na Testeri. Logoro
vanje u Beočinu organizovali su — seća se Živko Ranisavljević — omladinski rukovodioci: Branko Bajić,
Koča Kolarov i Šonja Marinković. Logorovanje je, ug
lavnom, bilo zabavnog karaktera: davali su priredbe,
pevali revolucionarne i druge pesme (npr. Crven je Is
tok i Zapad), ali nisu imali seminare.
Početkom 1940. godine SKOJ je postao »sve masovnija organizacija« u Vojvodini. Postojala su skojevska
rukovodstva od Pokrajinskog do okružnih i mesnih ko
miteta SKOJ-a. U koliko je organizacija jačala, u toli
ko se više osećala potreba za idejnom i teoretskom iz
gradnjom njenih članova. Zato su pokrajinska rukovod
stva Partije i SKOJ-a »donela odluku da se organizuje
kurs ideološke izgradnje za veći broj omladinaca — kan
didata i članova Partije i skojevaca iz svih krajeva
Vojvodine« — napisao je Živko Ranisavljević u prilogu
»Omladinsko logorovanje na Testeri 1940« Kako se ra
dilo o grupi od osamdesetak omladinaca i omladinki,
trebalo je naći legalnu formu za održavanje kursa. Iskorišćeno je Planinarsko društvo »Fruška gora« za organizovanje logorovanja, kao što je bilo i prethodne go
dine u Beočinu; iskorišćen je ugled Branka Bajića, Šo
nja Marinković, Žike Dronjka i drugih, koji su u tome
društvu imali uticaj. Mesni komitet SKOJ-a u Novom
Sadu »pristupio je neposrednoj pripremi logora«: iza
brana je Testera kod Čerevića zato što je okolina ve
oma lepa i što je postojao napušten zamak koji se mo
�gao koristiti nakon izvcsnih popravki. Formirane su
dve grupe koje su pripremile logor; izgrađena je mala
električna centrala, a postojeće zgrade renovirane i ure
đene za stanovanje.
Izbor polaznika kursa izvršila su skojevska ruko
vodstva kako bi se onemogućilo da policija ubaci svoje
agente. Učestvovali su omladinoi svih krajeva Vojvodi
ne, naročito iz Banata. Radni dan je počinjao ustaja
njem u 5 časova, jutarnjom gimnastikom, doručkom i
ideološkim radom koji je trajao od 7 do 10 časova, a
vreme do ručka »bilo je ispunjeno igrom, zabavom i
kupanjem u jezeru«. Nakon kratkog dnevnog odmora
organizovali su izlete u okolini, a posle večere »počinjao
je zabavni život i veselje kraj logorske vatre, ili je iz
vođen program na pozornici«. Obično su pevali revo
lucionarne pesme »Internacionalu«, »Budi se Istok i
Zapad«, »Omladinci, omladinke, »Bilećanku«, »Mitrovčanku« i druge, a na improvizovanoj pozornici prika
zivali su komade »Na dnu« Maksima Gorkog (II, čin),
»Sumijivo lice« Branislava Nušića i druge.
»Ideološko-politički kurs bio je posebno dobro organizovan. Omladinci i omladinke bili su podeljeni po
grupama prema ideološkom uzrastu. Grupom je ruko
vodio član Partije ili iskusan skojevac. Rukovodioci
grupa bili su: Šonja Marinković, Vera Pavlović, Bora
Prodanović, Žika Dronjak i drugi.
Početne grupe su prorađivale osnovni materijal o
razvitku društva i političkoj ekonomiji prema knjiga
ma Rajmesa, Segala i Toljhamera, dok su uzraslije gru
pe, naročito članovi Partije i kandidati, prorađivali Lenjinova dela o revoluciji, imperijalizmu, istoriju SKPJ
(b) i drugo. Svaka grupa je svakodnevno razrađivala
držanje pred klasnim neprijateljem« — zapisao je Ranisavljević.
Na logorovanju su izdavane logorske novine »Hlad
na voda«, na dva logorovanja dva broja, u kojima su
objavljeni razni prilozi, najviše humoristički. U drugom
broju objavljena je Jakšićeva pesma »Otadžbina«, a u
prvom broju »Omladinska pesma«.
Lanci nam se kuju kleti
Krvavi se sprema rat.
Al’ pre ćemo mi umreti
Nego svoje zemlje dat'!
Zgazićemo izdajice
I prihvatit’ ljuti boj,
Poći ćemo na granice
I pomoći narod svoj.
�Vodićemo borbu svetu
Dok dušnianu dođe kraj,
Kazaćemo ćelom svetu
Šta je mladi naraštaj.
Šta su deca verna rodu
Šta smo danas spremni mi,
Da u borbi za slobodu
Umiremo s ’ pesmom svi.
Crne horde nas ne plaše
Krv herojska u nas vri,
Mi ne damo zemlje naše
Da je gaze varvari.
Mladi ljudi — željni igre, pesme, smeha, obične
ljudske radosti — rano su poslali zabrinuti za svoju
sudbinu, predosećajući da se sprema krvavi rat koji
donosi lance, stradanja, krv nevinih. Zato su tako ra
no, smrknuta čela, shvatili šta znači otadžbina i kamen
međaš.
Takva pesma najbolje pokazuje karakter ovih lo
gorovanja, način vaspitanja omladine.
Sonjin doprinos i u tome — bio je velik.
PARTIJSKI RAD U VOJVODINI
Član Komunističke partije Jugoslavije postala je za
vreme studija u Zemunu; prilikom otkrivanja biste u
Zrenjaninu samo je precizirano da je to bilo u njenoj
23. godini, što znači u prvoj polovini 1939. godine. Me
đutim, ona je i ranije, kao skojevka, izvršavala važne
zadatke i obavljala odgovorne funkcije, naročito u Žen
skom pokretu i Narodnoj pomoći.
Šonja je bila predsednik omladinske sekcije u Žen
skom pokretu, sekretar Ženskog pokreta i rukovodilac
komisije za žene pri PK KPJ, sa Stevanom Dejanovim.
Osnivala je ženske organizacije u SBOTIC u i URSS-u.
Aktivnost Ženskog pokreta u Novom Sadu, pa i u
Vojvodini, vezana je za delatnost Šonje Marinković, o
čemu je u knjizi »Žene Srbije u NOB« zapisano:
»PK KPJ za Vojvodinu poverio je organizovanje
ženskih sekcija među radnicima u Novom Sadu i dru
gim gradovima u Vojvodini Šonji Marinković i odredio
je da rukovodi njihovim radom. Ona je ženske sekcije
organizovala po strukovnim savezima (tekstilaca, kroja
ča, grafičara)«.
�Partija je nastojala da prodre u sve oblasti druš
tvenog života i da angažuje sve snage koje su bile
spremne da se bore za nove društvene odnose. Tako je
bilo d sa Ženskim pokretom.
»U svome radu na ovom sektoru Partija se nužno
sukobljavala sa buržoaskim tendencijama u Ženskom
pokretu,a koje su svesno išle na to da ignorišu svaki
klasno-politički i socijalni elemenat u pokretu. Među
tim, složnom borbom i neumornom delatnošću komu
nista, te negativne buržoaske tendencije bile su uspešno savladane i potisnute, a ženski pokret je, pod idej
no organizacionim rukovodstvom Partije, uspeo ubrzo
da se afirmira kao značajan politički faktor.
U ovim akcijama izrasla je snažna plejada žena —
komunista, boraca i revolucionara kao što su: Šonja
Marinković, Beba Bursać, Stanka Veselinov, Zora Krdžalić, Ruža Sulman, Klara Feješ, Dragica Petrov. Pod
rukovodstvom komisije za ženski pokret pri PK KPJ
formirane su sekcije žena u Novom Sadu, Petrovgradu,
Somboru, Vršcu, Kikindi, Subotici i nizu drugih mesta. Ove brojne sekcije žena vodile su vrlo uspešne,
raznovrsne i brojne akcije. Okupljajući žene od akci
ja na skupljanju Crvene pomoći za drugove u zatvori
ma i pružanja pomoći porodicama drugova koji su bili
u teškoj materijalnoj situaciji, u skupljanju pomoći za
štrajkače, za španske dobrovoljce (među njima je bilo
oko 50 Vojvodina), preko čitalačkih grupa, tečajeva
(Crveni krst), odlučnih istupanja na zborovima sa zahtevom za dobijanjem prava glasa (Zrenjanin) do for
miranja ženskih sekcija URSS-ovog sindikata (Novi
Sad). Snažan zamah koji je ženski pokret uzeo tih go
dina, njegovo stalno omasovljivanje i nekoliko hiljada
pokretom obuhvaćenih žena zaplašilo je vlastodršce,
te je krajem 1940. godine ženskom pokretu zabranjen
svaki rad. Međutim on više nije mogao biti zaustavljen
te se, istina u drugim oblicima, i dalje odvijao« — na
pisao je Danilo Kecić u navedenom prilogu.
Društvo za prosvećivanje žena i zaštitu njenih pra
va osnovano je aprila 1919. godine u Beogradu. Od nje
ga je izrastao Ženski pokret, koji je bio pod uticajem
KPJ i koji je 1935. godine osnovao Omladinsku sekciju.
»Prva zajednička akcija Ženskog pokreta i Omladinske
sekcije bila je priprema zborova za pravo glasa žena
oktobra 1935. godine« — zapisano je u knjizi »Žene
Srbije u NOB«. U Beogradu je zbor održan 20. oktob
ra, kada je počelo zasedanje novoizabrane Narodne
skupštine. Okupilo se oko 2.500 ljudi i žena, najviše omladinki koje su i uticale na karakter zbora. Tada je
�osnovana Omladinska sekcija koja je imala zadatak:
»Okupiti najšire slojeve žena i omladine u borbi za
prava žena i omladine; vaspitavati je u duhu borbe
protiv fašizma, za pravu demokrati ju i mir«. Formira
no je nekoliko odbora i sekcija u kojima se angažovala
ženska omladina. Organizovana su predavanja napred
nih lekara, savetovalište za žene, analfabetski tečajevi,
razni kursevi, tražena zaposlenja za nezaposlene, prip
remana izložba o životu omladine i slično. U periodu
1935—1939. prošle su kroz Omladinsku sekciju sve na
predne omladinke u Beogradu i još nekim mestima
unutrašnjosti.
Šonja Marinković osnovala je Ženski pokret u No
vom Sadu, a u Rumi, Sidu i Senti »osnovane su sek
cije Ženskog pokreta koje su bile vezane za pokret u
Novom Sadu«.
Društva za prosvećivanje žena i zaštitu njenih pra
va postojala su u Somboru, Vršcu, Novom Sadu, Zrenjaninu, Subotici, Mitrovici i drugim mestima Vojvodi
ne. Osnivačka skupština za osnivanje toga društva u
Somboru održana je 26. septembra 1937. godine, Masov
ni zborovi žena održani su u toku 1939. godine u Vršcu,
Novom Sadu, Zrenjaninu, Somboru, Mitrovici i drugim
mestima. Na tim zborovima »najviše su isticani zahtevi
za pravo glasa i pitanje političke i ekonomske ravnopra
vnosti žena u društvu«. Šonja je učestvovala u organizovanju većine tih zborova. Tako je pred održavanje zbo
ra žena u Petrovgradu došla Šonja, pregledala pripre
mljeni referat, pažljivo slušala o svim pripremama i da
la sugestije šta još treba uraditi. Na tom velikom zboru
žena, održanom 10. XII 1939. godine, donesena je rezo
lucija kojom se tražila ravnopravnost žena u ekonom
skom i političkom životu. Zahtevano je, pored ostalog,
»opšte aktivno i pasivno pravo glasa svima ženama u
slobodnim i tajnim izborima«. Najaktivnija je bila sek
cija u Vršcu kojoj je — seća se Anđa Milićević — Šonja
pružala pomoć; Anđa se seća kako je sa Šonjom raspra
vljala čak i o članku koji je pripremala za »Ženu danas«.
Mila Brkić se seća Šonje Marinković iz 1937. godine
kada je Šonja bila u inicijativnom odboru za organizovanje ženskog pokreta u Novom Sadu. Organizovali su
skupštinu na koju je došlo dosta žena. Šonja je izabra
na za sekretara, a za predsednicu izabrali su Katarinu
Marković »kao istaknutu predstavnicu građanskih i in
telektualnih ženskih krugova«, sa kojom je Šonja uspešno sarađivala. Na inicijativu komunista Ženski po
kret je pokrenuo »veliku akciju za priznanje prava gla
sa ženama«. Dobijen je veliki broj dopisnica koje su bi4 Šonja Marinković
�le adresirane direktno predsedniku vlade Dragiši Cvetkoviću »sa zahtevom da se prizna ženama pravo glasa«.
Šonja se mnogo angažovala u toj akciji. Danima je ra
dila, i direktno i uz pomoć svojih saradnika; prikupljeno
je mnogo potpisa i upućeno »veoma mnogo tih dopisni
ca«. Samo je Mila Brkić prikupila potpise od svih činov
nica koje su radile u Banskoj upravi i zbog toga poziva
na na odgovornost od svog načelnika.
O tim dopisnicama i potpisima Središnji odbor žen
skog pokreta iz Novog Sada, koji je rukovodio pokretom
u Vojvodini, napisao je pismo 22. novembra 1939. godi
ne i uputio velikom broju organizacija i aktivistkinja
ženskog pokreta u Vojvodini.
»Poštovana gospođo,
Poznato vam je da je danas najživlja akcija za
sticanje prava glasa žena u Jugoslaviji.
Vama kao agilnoj i ličnosti u koju ulažemo svoje
poverenje, obraćamo se donjom molbom:
Svi pokreti u državi su, pored zborova, pripremali i
akciju putem odašiljanja karata g(ospodinu) predsedni
ku vlade u kojima žene traže pravo glasa. Mi Vas moli
mo da i Vi u Vašem mestu pokupite potpisnice i potpi
snike, a zatim da na dan 2. decembra o(ve) g(odine) sve
karte bacite na Vašu poštu. O učinjenom molimo Vas da
nas odmah izvestite, pošto je to važno za statistiku, iz
kojih mesta i koliko je karata otišlo.
. .. To je dužnost žena da pomognu svaku akciju,
čak i ako nisu organizovane u ženskom pokretu.
Zahvaljujemo se na pomoći i nadamo se uspehu. U
prilogu šaljemo 50 (kom(ada) karata«.
Pismo su potpisali predsednica Katarina Marković i sekretarica Šonja Marinković, koja je i bila orga
nizator te akcije.
U proleće 1940. godine — seća se Beba Bursać — Jusuf Tulić je obavestio drugaricu Bursać da će kod njih,
radnica, dolaziti Šonja Marinković da ih poučava teori
ji marksizma, jer je potrebno da se svestrano razvijaju:
»Šonja je došla i rekla da treba steći prvo jedno opšte
obrazovanje, te je počela da nam predaje geografiju.
Imali smo više časova. Ne mogu da kažem da sam bila
oduševljena, ali susreti sa Šonjom značili su za mene
mnogo«. Šonja je bila duhovita i svojim šalama prido
bivala je radnice da prihvate nju i njena predavanja. Is
pričala im je kako je išla kod šefa novosadske policije
i tražila da joj vrati marksističke knjige koje su kod
nje zaplenjene prilikom njenog hapšenja. Svoj postu
pak je objasnila time da ona kao student ima pravo da
proučava sociologiju, a to su njeni udžbenici za sociolo
�giju. »Vujin se izvikao i odbio je kratkim postupkom.
Tada mu se ona nasmejala u oči« i rekla da je bednik
kada se plaši jedne devojke.
Pokrajinski odbor Narodne (crvene) pomoći — čiji
zadatak bio da prikuplja materijalne priloge i pruža na
drugi način pomoć političkim osuđenicima i drugim žrt
vama reakcije — osnivan je nekoliko puta.
»Organizacija i rad N(arodne) P(omoći) u Vojvodini
stoje vrlo slabo, skoro nikako« — zapisano je u izveštaju na Šestoj pokrajinskoj partijskoj konferenciji. »Po
krajinski odbor osnovan januara 1940. bio je čitav pro
valjen posle prilično uspele akcije skupljanja potpisa
za amnestiju političkih osuđenika. Novi Pokrajinski od
bor, ustanovljen juna meseca 1940., nije pokazao nikak
vu .inicijativu, a danas više ni on ne postoji. Čitav jedan
period... taj sektor je bio bez svog pokrajinskog ruko
vodstva«.
Mesni odbori Narodne pomoći postojali su u pet
mesta Vojvodine, ali nisu bili aktivni izuzev »izdržavanja
drugova u policiji ili sudu«. U vremc održavanja konfe
rencije, septembra 1940 godine, novi pokrajinski odbor
Narodne pomoći nalazio se u formiranju i njegov prvi
zadatak bio je da uspostavi organizacije Narodne po
moći u Vojvodini.
Šonja je bila organizator prvog i trećeg pokrajinskog
odbora Narodne pomoći, ali se ne zna da li je ona poku
šala da u junu 1940. godine formira pokrajinski odbor.
Jedno je sigurno da je ona rukovodila ovom organizaci
jom od njenog osnivanja do okupacije Jugoslavije. Obi
lazila je mnoga mesta u Vojvodini pokušavajući da organizuje u njima rad Narodne pomoći.
Prvi odbor sačinjavali su Šonja Marinković, Mila
Brkić, Dušan Barjaktarević, Dragutin Cifrić i, izgleda,
Lilika Bern. On je za kratko vreme skupio oko 3.000 di
nara i oko 500 potpisa na peticiji kojom je traženo puš
tanje interniranih u logor studenata ili njihovo izvođe
nje na sud — ako su krivi.
Treći odbor je osnovan početkom jeseni 1940. go
dine. I njega je Šonja osnovala. Toša Tišma se seća da
se sa Šonjom upoznao krajem avgusta, ili početkom se
ptembra 1940. godine. Trebalo je da se organizuje Na
rodna pomoć i prikupljaju prilozi u novcu i hrani za po
moć žrtvama policijskog terora i španskim borcima ko
ji su tada čamili u francuskim koncentracionim logori
ma. Sem toga, trebalo je mobilisati naprednu javnost
»protiv policijskih ispada, političkih procesa, teškog re
žima na robiji«, a zatvorenim i optuženim komunistima
�pronaći »dobre advokate« i omogućiti posete. Šonja je
postala sekretar a članovi su bili — seća se Tišma — sledeći: profesor Dragica Petrov, učiteljica Anđa Zrenjanin Milićević, jedan Mađar iz Petrovgrada, on i još ne
ki. U albumu »Vojvodina u borbi« pominju se još Janko ćmelik, Slobodan Maletić iz Sremske Mitrovice, Mir
ko Petrović iz Bačkog Gradišta i Todor Jovanović iz
Bačke, ali se pogrešno navodi da je pokrajinski odbor
toga sastava formiran krajem 1939. godine. Imali su upo
rišta u Subotici, Bačkom Gradištu, Palanci, Kikindi,
Staroj Pazovi, Pančevu, Sremskim Karlovcima. Uspešno
su organizovane pojedine akcije u ovim i drugim mestima.
Šonja je često odlazila na pojedine zadatke, ponekad
skopčane i sa velikim rizikom, ali ih je uspešno obav
ljala izbegavajući da drugoga izloži opasnosti ako to sa
ma može da uradi. Kada je uhapšen Žarko Zrenjanin,
ona putuje u Petrovgrad i angažuje advokata dr Bratića
da brani Zrenjanina. Za vreme štrajka tekstilnih radni
ka decembra 1940. u Novom Sadu uhapšeno je nekoliko
radnika i Šonja «uspeva da ubedi uglednog novosad
skog advokata dr Mora da se prihvati odbrane nekih
optuženih«. Odlazi u Suboticu, Sombor i druga mesta
po zadacima Narodne pomoći, koja je bila »prva stepe
nica za naprednije ljude za povezivanje sa Partijom«; na
tome su proveravani simpatizeri Partije i postepeno uk
ljučivani i u druge akcije. I rezultati nisu izostali. Pri
kupljena su znatna novčana sredstva, a naročito veliki
broj paketa koji su slati španskim dobrovoljcima u
Francuskoj, političkim osuđenicima u Sremskoj Mitrovici ili njihovim porodicama. Samo u alibunarskom srezu bili su organizovani odbori skoro u svakom mestu.
U Vršcu su davali priloge čak i neki imućni građani; An
đa Milićević se seća da je apotekar Jovanović dao koli
ko je iznosila njena tromesečna plata, a vlasnik fabrike
sirćeta još više.
U januaru 1941. održana je Pokrajinska konferen
cija Narodne pomoći u stanu Feđe Kiseličkog u Novom
Sadu. Šonja je sama obišla sva mesta dz kojih su dolazi
li delegati, pronašla stan za održavanje konferencije, sačekivala delegate uz pomoć Toše Tišme i obavljala i
druge zadatke oko pripreme. Ona je rukovodila konfe
rencijom na kojoj su istaknuti dotadašnji rezultati i na
redni zadaci. Pošto žena Kiseličkog nije znala da je u
njihovom stanu održan nekakav sastanak, trebalo je
stan dovesti u prvobitno stanje posle konferencije, sva
ku stvar namestiti na staro mesto. I najveći deo toga
posla obavila je lično neumorna Šonja Marinković.
�Raznovrsna je i veoma bogata bila delatnost Šonje
Marinković. Rukovodila je radom napredne struje u
SBOTIĆ-u, učestvovala u organizovanju štrajkova no
vosadskih radnika, organizovala marksističke kružoke,
demonstraoije i slične akcije. I na svakom mestu isti
cala se svojom odanošću, doslednošću, upornošću i vrednoćom, a naročito širinom i toplinom kojom je plenila
svoje saradnike.
»Šonja polako izrasta iz porodičnog kruga. Njena
ličnost konačno se formirala u Beogradu. Kad bi se
vraćala kući u Novi Sad da obavi mnogobrojne poslove
omladinske i studentske organizacije, mi smo primećivali da je stekla veliku sigurnost u ophođenju s ljudi
ma i širok krug prijatelja i poznanika, kojima je vlada
la ne silom već toplinom svoje ličnosti, snagom ubeđenja« — zapisala je Magda Simin.
Nalazila se na studijama kada je jedna njena škol
ska drugarica, kćerka imunćog i uglednog novosadskog
advokata, izvršila samoubistvo sa svojim mladićem za
to što joj roditelji nisu odobravali ljubav sa čovekom
nižeg ranga. To je predstavljalo veliki skandal za malo
građansku sredinu. »Šonja je došla iz Beograda, pokupi
te drugarice svoje generacije, izvršila neviđenu do tada
propagandu i pred ogromnom masom sveta, kraj otvo
renog groba, prva uzela reč. Govorila je o društvu koje
je krivo za ranu smrt devojke Mare« — pričala je njena
sestra Dara.
U vreme »češke krize« Šonja se sva pretvorila u
akoiju. Kada su pripremani izložba češke knjige u ho
telu »Sloboda«, priredbe i demonstracije, njen stan je
pretvoren u »ratni štab« u kome se svakodnevno održa
vaju sastanci, kroz koji prolaze mnogobrojni ljudi. Šo
nja je stanovala u kući dr Jakovljevića, u prostranom
stanu na prvom spratu u ulici koja sada nosi njeno ime.
Prolazili su ljudi kroz taj stan »kao kroz opštinu« kako
je to, slikovito, opisala Slovakinja koja je radila kod
Đorđa Marinkovića kao kućna pomoćnica posle Daničine
smrti i neobično mnogo volela Šonju, brinula se o njoj,
strepela za nju, pomogla je u svakoj situaciji, i u teš
kim trenucima, kada se Šonja nalazila u zatvoru, »poka
zala svu svoju veštinu samo da se Šonji u zatvor odne
se što bolji ručak«.
Kada je saopštena vest o okupaciji Sudetske oblasti,
u Novom Sadu su zakazane demonstracije za 19 časova.
Narod je bio uzbuđen, tiskao se ispred Gradske kuće,
defilovao gradskim ulicama, klicao čehoslovačkoj i Bcnešu, a napadao fažizam i Hitlera. Na raznim stranama
grada čule su se revolucionarne pesme.
�»Šonja je stajala kraj mene, tu gde se danas uzdiže
spomenik Miletiću« — seća se Raša Raduj kov. »Bila je
uzbuđena kao i svi mi. Mnogo nam je stalo do toga da
ova prva veća demonstracija koju je video Novi Sad pro
đe sa uspehom. Šonja je celog dana obilazila drugove,
prijatelje, poznanike i pozivala. Sada je tu, peva, govori
i pažljivo posmatra. Digli smo je na ruke i ona vide kako
policija pažljivo, skoro neprimetno, blokira trg. Iz njegoševe ulice policajci vuku jednog omladinca. Na dru
gom kraju trga počela je tuča sa Švabama... za tren oka
ceo se prostor pretvori u veliko bojište. Počela je tuča
sa policijom.
Pred nama se stvori kordon policajaca. Ali u isto
vreme stvori se naspram njega i lanac komunista. Šo
nja mi čvrsto stegne ruke i isturenim grudima, uporedo
s nama, pojuri na policijski kordon. Dobi jak udarac u
grudi, ali ne pade.
— Dole krvnici! — povika ona iz sveg glasa, a ima
la je jasan prodoran, zvonak glas.
Kao eho njenih reči sa svih strana doleteše uzvici:
— Dole krvnici, dole fašizam!
Tog dana uhapsiše na demonstracijama 250 ljudi i
strpaše ih u podrum Gradske kuće. I Šonja je uhapše
na. U tuči smo se izgubili. Prolaznici i građani u obliž
njim kućama čuli su te noći kako iz podruma Gradske
kuće kao ispod zemlje neodoljivo i snažno prodiru zvu
ci himne »Hej Sloveni«! To je pevala Šonja a s njom
neodoljivo povučeni sv.i pritvoreni.
Pustili su ih pred zoru. I tada Šonja sa jednom gru
pom drugova krene još prema »Armiji«. Tu su pred nemom zgradom, budućim meslom užasnih okupatorskih
zločina, dugo izvikivali antifašističke parole. Šonja mi
je kasnije pričala kako je u jednoj prostoriji neko, .ipak,
upalio svetio. Jedan osvetljen prozor gledao je na de
monstrante. Imaćemo i u vojsci prijatelja, rekla je ...«
U septembru 1939. godine prisustvovala je u No
vom Sadu jednom sastanku na kome se raspravljalo o
stavu političara prema Stranci radnog naroda.
Kao predstavnici omladine, Šonja Marinković i Bra
nko Bajić učestvovali su u Akcionom odboru koji je organizovao opštenarodni miting 21. maja 1939. godine.
Pripreme su počele još u martu s ciljem da se u aprilu
održi miting pod parolom »branićemo Jugoslaviju«, a
proglas je potpisalo oko trideset organizacija »na čelu
sa Sokolskim društvom«. Čak su izlepljene ii plakate, ali
je policija zabranila održavanje mitinga u zakazano vre
me. Uplašeni, kolebljivoi su napuštali Akcioni odbor.
�Na kraju je ostalo manje od trećine od prvih učesnika.
No i pored svih tih smetnji, miting je, ipak, održan.
»U isto vreme dok su se organizovali javna istupa
nja, mitinzi, manifestacije, priredbe, itd., omladina se
pripremala za predstojeće dane i u uskim kružocima u
kojima je proučavana marksistička literatura. U radu
kružoka u Novom Sadu naročito je bila aktivna Šonja
Marinković. Preokupirana zadacima koje je nametala
potreba dana, omladina više nije mogla da se posvećuje
delatnosti u omladinskim organizacijama i rad u njima
je polako zamirao« — napisao je Živan Milisavac u knji
zi »OMPOK«.
ZAUSTAVILA JE DALJU PROVALU
Teško je utvrditi koliko je puta hapšena Šonja Ma
rinković.
»Hapšena je dva puta — 1939. i krajem 1940. kada
je u novosadskom zatvoru mnogo mučena. Iako je bila
slabog zdravlja, krhka i nežna, podnela je sva mučenja
stojički i svojim držanjem služila za primer ostalim
uhapšenim drugovima ii drugaricama« — zapisano je u
knjizi »Žene Srbije u NOB«.
U Zborniku narodnih heroja Jugoslavije napisano
je da je hapšena 1939. i 1940. godine. To tvrđenje se po
navlja i u mnogim prigodnim člancima koji su se pojav
ljivali u periodici povodom kakvih prigoda.
Po drugi put je uhapšena 1940. godine. Darino sećanje zabeležila je Magda Simin: »Jedna drugarica — ime
njeno nije važno — bila je uhapšena na železničkoj sta
nici sa velikim koferom partijskog materijala. Neko od
njene rodbine, iz gluposti ili iz straha, reče na policiji
da kofer potiče od Šonje. Odveli su je, ali ništa saznali
nisu, ona je uporno odbijala. Istraga je stala na mrtvoj
tački, ali Šonju nikako nisu puštali. Nisu nam dali ni
da je posetimo. Bila je svakako u vanredno teškom sta
nju. Samo je brat Milenko odlazio nedeljno jednom u
Beograd sa paketom hrane.
Kada su je konačno pustili, ona je došla kući još
mnogo izmučenija nego istog proleća iz novosadske po
licije. Smeđe bademaste oči se izdužiše, majušno lice
nestalo. No nije se dugo oporavljala«.
Tada je Vujković rekao Sonjinom bratu Milenku:
»Imate sestru pravog boljševika!« — seća se Šaša Đuranović.
55
�56
O još jednom hapšenju, mada kratkotrajnom, govo
rio je i Radomir Raduj kov. To je bilo za vreme demon
stracija povodom čehoslovačke, kada je uhapšeno preko
200 lica. Šonja je provela noć u zatvoru i, sa ostalim za
tvorenicima, pevaia pesmu »Hej, Sloveni«.
Kada je Odbor Narodne pomoći u Vojvodini počeo
da radi, došlo je do provale. Naime, tvrdi Mila Brkić,
policija je slučajno otkrila omladince kada su prikup
ljali priloge i potpise građana; pritisnuti policijskom
torturom, omladinci su otkrili one koje su znali. Tako
je otkrivena i Šonja Marinković, ali je ona svojim junač
kim držanjem zaustavila provalu i niko više nije bio
uhapšen. Ča ksu — pod njenim uticajem — i omladinci
znatno izmenili svoje iskaze i onemogućili policiji da ih
pošalje na robiju. Šonja nije rekla da je Draganče Pavlović, član Glavnog odbora Narodne (Crvene) pomoći
za Srbiju, organizovao sa njom rad Narodne pomoći u
Novom Sadu. Izmišljajući razne izgovore, ona nije pomenula ni jedno lice od kojih je dobila one mnogobroj
ne zaplenjene letke. Podvrgnuta je mučenjima, ali nje
na usta nisu izgovarala novo ime. Ona je, svojim herojskim držanjem, zaustavila dalju provalu. Zato je na šes
toj pokrajinskoj partijskoj konferenciji pohvaljeno nje
no držanje. Tada je u referatu rečeno sledeće: »Iz poslednjih provala se vidi da se još uvek ne obraća dovolj
na pažnja vaspitanju članstva u držanju pred klasnim
neprijateljem. Tamo gde se na to obraćala pažnja N(ovi)
S(ad), S(tari) B(ečei), hapšenja su bila zaustavljena u
početku, a boljševičkim držanjem naših drugova sprečeno je dalje širenje provale, a isto tako onemogućena
je daljna istraga. U mestima gde se nije dovoljno obra
ćala pažnja na konspiraciju i držanje pred klasnim ne
prijateljem P(etrovgrad) moglo se je desiti da hapšenjem
jednog nečlana Partije provala zauzme šire razmere«.
Iz sačuvanog policijskog i sudskog predmeta može
da se rekonstruiše ceo tok događaja.
Neutvrđenog datuma saslušan je učenik Peras Rudolf; od je policiji priznao da ga je Milorađ Letić vodio
u Radnički dom i dao mu jednu značku. Međutim, on je
naveo da je od nepoznatog visokog mladića dobio da
potpiše peticiju kojom se traži puštanje interniraca iz
logora u Bileću, ili njihovo izvođenje pred sud, i time
uputio istragu u tom pravcu. Policija je tragala za orga
nizatorima prikupljanja potpisa.
Provala počinje 28. marta 1940. godine. Tada je rad
nik Ante Staničić priznao policiji da je onu peticiju o
logorašima u Bileću potpisao na traženje Drage Cifrića
�Posle dva dana Dragutin Cifrić proširio je provalu. Po
red priznanja da ga je Jusuf Tulić uveo u radnički po
kret, Cifrić je izjavio da se u odboru za prikupljanje po
moći nalaze Mila Brkić i Mila Bem. Održana su dva sa
stanka. Na prvom, kod Mile Brkić je zatekao Šonju
Marinković, ali ništa nisu razgovarali zbog prisustva Mi
linih roditelja. Na drugom sastanku, održanom u stanu
Vladimira Kolarova, prisustvovali su Šonja Marinković,
Mila Brkić, jedan student iz Beograda i Dušan Barjaktarević. Dogovoreno je da se nastavi s prikupljanjem
priloga i da se sakupljaju potpisi kojim se traži pušta
nje logoraša iz Bileća ili suđenje ako su krivi. Tekst pe
ticije napisali su Šonja i onaj student. Prikupljeni no
vac predao je Miki Brkić, a od Mile i Dušana Barjaktarevića dohio je dva letka: »U borbu protiv koncentraci
onih logora« i »Protiv imperijalističkog rata«. To je bio
osnov od kojega je pošla policija u daljoj istrazi.
Priprema za odlučujuće bitke: očvrsli revolucionar i heroj
Šonja Marinković
57
�Drugoga aprila saslušani su Danilo Tandori i Dušan
Barjaktarević. Mehaničar Tandori priznao je policiji da
je onu peticiju potpisao krajem februara, ili početkom
marta, na traženje Dragutina Cifrića, a Dušan Barjakta
rević da ga je u radnički pokret uključio Radivoje Ćirpanov i upoznao sa Šonjom Marinković i Milom Brkić.
Priloge je prikupljao po Sonjinom i Milinom nalogu i
predavao ih Mili Brkić. Nije prisustvovao na sastanku
kod Brkićeve, a na sastanku u stanu Kolarova bili su,
pored Šonje i Mile, on, Dragutin Cifrić i nepoznati stu
dent. Na tome sastanku odlučeno je o prikupljanju pot
pisa na peticiji kojom se traži puštanje logoraša iz Bileća. Pored peticije, dobio je i letak kojim se objašnja
valo stanje u logoru. Posle toga održano je nekoliko sa
stanaka u »Radniku« u vezi prikupljanja potpisa, aLi on
nije prikupljao te potpise. Tako je i on ponovio izjavu
Cifrića i provala je time samo potvrđena.
Sledeća saslušanja izvršena su nakon hapšenja Šonje
Marinković i grupe saradnika. Osmoga aprila zapisana
su saslušavanja u policiji Vladimira Kolarova i Mile Br
kić, a devetog aprila saslušanja Gabrijela Grinfilda i
Šonje Marinković. Kolarov je energično odbio da išta
znao o održavanju sastanka u njegovom stanu. Kada je u
Novom Sadu tražio stan, pomogla mu je Šonja Marin
ković; ona je povremeno činila i druge usluge, čak mu
ponekada uređivala stan i ložila vatru, zato joj nekada
davao ključ kada pođe na put. Jasno je da je on znao
za održavanje sastanka u svome stanu, zato je i predao
Šonji ključ, ali to nije priznao policiji. Pošto je zbog ko
munizma isteran iz Bijeljinske gimnazije, Gabrijel Grinfild je prešao u Novi Sad i tu se zaposlio. Uhapšen je u
stanu Stevana Dejanova, trgovačkog putnika, kada je
došao da ga pita šta ima novo u Bijeljini; tada je kod
njega pronađeno »Otvoreno pismo g. Leonu Blumu di
rektoru »Popilera« od komunističkog poslanika Andre
Martija« koje je dobio od Dušana Barjaktarevića. Njego
vo priznanje nije direktno povezano sa ovom provalom.
Pritegnuta policijskim mučenjima i priznanjima
drugih, Mila Brkić je ispričala kako je prišla naprednom
pokretu i kako se »opredelila za komunizam«. Šonju Ma
rinković je upoznala u Ženskom pokretu i sprijateljila
s njom pošto imaju istovetne poglede. »Sa takvim ubeđenjem, ideološki opredeljena za komunizam, pristupi
la sam, u dogovoru sa Šonjom Maninković, radu na pri
kupljanju priloga za one nesrećnike, koji su, boreći se
za slobodu na beogradskom univerzitetu, stradali u su
kobu sa tamošnjom policijom«. U početku su, kaže, u
tu stvar bile upućene samo njih dve, a onda se krug
�proširio. Prikupljani su prilozi za pomoć studentima ko
ji se ne nalaze u zatvoru i interniranim komunistima u
Bileću i Lepoglavi. Kada je u januaru ležala bolesna, do
lazili su kod nje Šonja, Lilika Bern i Dragutin Cifrić, ali
ništa nisu mogli rešavati. Tek posle petnaest dana sas
tali su se u jednom privatnom stanu i tada je formiran
i odbor za prikupljanje pomoći za peticiju kojom se
tražilo oslobođenje interniranih zatvorenika ili njihovo
izvođenje pred sud. Potpise od intelektualaca prikup
ljala je Šonja Marinković, a potpise od radnika Cifrić
i Barjaktarević. Prikupljeno je oko 3.000 dinara prilo
ga; prilikom hapšenja kod nje je pronađeno 1970 dina
ra, a ostalo je potrošeno za pomoć — pakete nekim po
litičkim osuđenicima ili njihovim porodicama... Samo
je ponovila ono što je policija znala i što nije mogla izbeći da ne kaže. Međutim, ona nije izvršila niti proširila
provalu i pored policijskih mučenja.
U zapisnicima saslušanja Rudolfa Perasa i Ante-Staničića Sonjino ime nije zapisano, ono se pojavljuje prvi put u
zapisniku saslušanja Dragutina Cifrića od 30. marta 1940.
godine. Međutim, ona je bila toliko poznata policiji da je
policija od početka istrage sumnjala na nju, bila uverena
da ta akcija ne može biti organizovana bez nje. To se
jasno vidi po tome što je još prvog dana istrage, kada
je 28. marta saslušan Ante Stanioić, izdat nalog za pre
tres stana Šonje Marinković. Dva puta je pretresan njen
stan, 29. i 31. marta. Pretresani su, verovatno, stanovi i
ostalih iz ove grupe. Ličnim pretresom Gabrijela Grinfilda pronađeno je ono otvoreno pismo Leonu Blumu.
Kod Mile Brkić nađena je brošura »Škole .i prosveta u
Sovjetskom Savezu« i zaplenjeno 1970 dinara prikup
ljenih priloga građana za Narodnu pomoć. Kod ostalih,
sem Šonje, nije pronađen ilegalni i zabranjeni propagan
dni materijal. Međutim, na pretresima Sonjinog stana,
naročito 31. marta, zaplenjeno je veoma mnogo proskribovanih knjiga, brošura i letaka. U njima je veoma oš
tro osuđivan profašistički režim tadašnjih vlada i uka
zivano na opasnost koju Jugoslaviji donose svojom po
litikom. Otvorene i jasne reči komunista, iskazane u
tim materijalima, nedvosmisleno su govorile i o stavu
Šonje Marinković koja ih je držala. Zato se policijski
bes sručio na nju. Zato su policijski agenti svim sred
stvima pokušavali da skrše to malo i krho telo zabo
ravljajući na njenu moralnu snagu. Makar i najkraće
prepričana sadržina tih materijala, ipak će biti dovolj
na da ukaže na težak položaj u kome se Šonja tada na
šla, pogotovu što su neke brošure i leci zaplcnjcni u vi
�še primeraka; po dva i pet, a letak »U borbu protiv kon
centracionih logora...« čak u 23 primerka.
1) U brošuri »Rat i mir« Slobodana Srbinovića is
taknuti su uzroci drugog svetskog rata, imperijalistička
borba oko podele sveta, mračni ciljevi fašističke Nemačke i njenih satelita i oštro osuđena profašistička politi
ka vlade Cvetković-Maček. Data je analiza prilika u ze
mlji i svetu. Brošura je zaplenjena u dva primerka.
2) U letku »Vojvođanskoj javnosti« veoma oštro je
osuđen brutalan postupak policije koja je jednog maj
skog dana uhapsila 27 studenata iz Vojvodine, koji su
radili u Vojvođanskoj akademskoj trpezi, a drugi put
na Tehničkom fakultetu obila oko 2000 studentskih ormančića > uhapsila oko 60 studenata. Studente su pre
i
mlatili. »Zatim su ih odvele dželatske ruke i prljave savesti agenata da budu »saslušani«. U mučilištu sa celokupnim »priborom« za saslušavanje bio je razapet Pe
tar Plavkić na »vratilu«, stezan u klupče, bespomučno
šiban po tabanima dok su ga naizmence hladnom vo
dom vraćali iz nesvesti i gurali mu prljave krpe u usta.
Zatim je vešan za palce o tavanicu. Slobodan Bajić, za
sve vreme u vlažnoj samici, bez svetlosti, bez hrane, ne
prekidno mučen i bijen, živčano je potpuno oronuo. Kad
je Plavkić doveden na suočenje, video je kako u poluta
mi vise glavačke, jedno do drugoga, (kao u kasapnici)
obešena tela Stojanović Marka, Sljivić Branka i Stakić
Radivoja, koje su vraćali svesti s vremena na vreme sa
mo zato da bi ih ponova životinjski tukli džakovima peska po bubrezima s namerom da im upropaste zdravlje,
a da se to spolja ne vidi. Ostale su odvlačili da vide šta
ih čeka. I danju i noću razlegali su se bolni krici naših
mučenih drugova, i trzala umorna tela onih koji su čekali
svoj red. Fizički bol, poremećeni bubrezi, krv iz pluća,
pocrneli tabani, dopunjavan je još groznijim dnevnim
mukama. Vukajlović Branko, Janković Dejan i Stefanović Strahinja premlaćivanjem fizički i nervno su upropašćeni. Marinka Dukića su iz stana sproveli u Upravu
grada vezanog lancima i odmah pretukli, a Kovačevi Milorada su još u stanu vezali i petorica agenata krvoločno
tukli. Studentkinja Vera Gucunja bila je 12 dana zatvo
rena zajedno sa prostitutkama i kriminalkama... 18. ma
ja, u 10 sati uveče, u nervnom napadu, pod utiskom
zverskih mučenja, podigao je ruku na sebe presekavši
vene Dejan Brankov«.
Povodom tako surovih postupaka održan je 19. ma
ja 1938. opšti studentski zbor na kome je prisustvovalo
oko 3000 studenata. Usvojena je rezolucija kojom se
tražilo kažnjavanje policajaca zbog nezakonitih postu
�paka, nadoknađivanje materijalne štete, puštanje na
slobodu uhapšenih studenata i poštovanje zakona i ure
daba o Univerzitetu. Omladina je izrazila odlučnost da
brani svoja prava.
3) U proglasu »Protiv rata« Ujedinjene studentske
omladine od 17. X 1939. istaknut je podnaslov: »Za slo
bodu, demokratiju i ravnopravnost naših naroda! Za
prava i bolji život mlade generacije!« Započelo je novo
svetsko krvoproliće po želji vlastodržaoca Francuske,
Engleske i Nemačke »za novu podelu sveta, za novi ra
spored snaga dva zaraćena imperijalistička tabora, za
interese i spas krupnog kapitala«. Čemberlen i Dalađe
izdali su čehoslovačku i omogućili porobljavanje Polj
ske vodeći antisovjetsku politiku. Spas za Jugoslaviju
i balkanske narode leži u miroljubivoj politici, njiho
voj međusobnoj povezanosti i saradnji sa Sovjetskim
Savezom.
»Dakle, kada milioni mladih osećaju strahote rat
nog stanja, kada stojimo pred nepravednim uništenjem
miliona ljudskih života, naša je velika dužnost da ostva
rimo savez i jedinstvo omladine svih naroda Jugosla
vije u borbi protiv rata. To od nas zahteva životni in
teres naše zemlje koja u ovom ratu nema šta da tra
ži. ..«
Zahtevano je, dalje, da se stvara čvršći savez bal
kanskih naroda sa naslonom na Sovjetski Savez, da se
hitno uspostave diplomatski odnosi sa SSSR, da se
donesu demokratski zakoni (o štampi, zboru i dogo
voru, o udruživanju, o izboru narodnih poslanika), da
se ukinu zakon o zaštiti države i sud za zaštitu države,
da se da amnestija svim političkim osuđenicima, da se
raspišu opštinski i parlamentarni izbori, da se iz držav
nog aparata uklone svi oni koji su dotle zlostavljali na
rod, da se izvrši agrarna reforma i brišu seljački du
govi, da se poboljša socijalna politika, da se sprovede
u delo Vladina odluka o »dozvoli povratka u zemlju svim
dobrovoljcima španske republikanske vojske iz Jugo
slavije«, i da se ispune omladinski ekonomski, politič
ki i kulturni zahtevi »za slobodu omladinske organiza
cije i akcije, za slobodu omladinske štampe, za više
prava i bolji život mlade generacije«.
4) U letku »U borbi protiv koncentracionih logora!«,
koji je izdao Pripremni odbor za borbu protiv koncen
tracionih logora, oštro je osuđen postupak vlade Cvetkovića—Mačeka koja je strpala bez sudskih presuda
stotine rodoljuba u koncentracione logore u Bileću i
Lepoglavi. »Stotine ljudi, radnika, žena, seljaka, omladinaca, intelektualaca — boraca za mir i prava radnog
�62
sveta, podvrgnuli su koncentracionim logorima najstra
šnijim nasiljima i samovolji policije. Policija ih svako
dnevno premlaćuje (slučaj Moše Pijade) i izgladnjava,
ne dozvoljava im primanje svih knjiga i novina koje
izlaze u našoj državi, pleni pisma i uskraćuje paste...«
5) Odbor za zaštitu političkih osuđenika u Zagrebu,
u svom »Apelu javnosti« od 4. III 1939, obaveštavao je
javnost o štrajku glađu političkih osuđenika u kaznionama u Sremskoj Mitrovici, Nišu i Mariboru, zbog
nečovečnog postupka prema njima, tražio podršku štrajkačima i opštu amnestiju za sve političke osuđenike.
6) Beogradski omladinski mirovni odbor izdao je
letak »40 miliona mladih dižu svoj glas u odbrani mira
i svojih prava« u kome je obavestio omladinu o Svetskom omladinskom kongresu u Njujorku i tražio okup
ljanje omladine radi zaštite mira, njihovih prava i bu
dućnosti.
7) Krajem 1939. godine Prijatelji španskih dobro
voljaca izdali su letak »Narodu i omladini« u kome su
izneli težak položaj u Francuskoj ii u Španiji jugoslovenskih dobrovoljaca i traženo prikupljanje pomoći
španskim borcima. Taj letak je direktno povezan sa
akcijom Narodne pomoći koju je Šonja organizovala.
8) I porodice bivših dobrovoljaca republikanske Španije obratile su se za pomoć letkom »Celokupnoj našoj
javnosti«; izneseni su teški uslovi u kojima su se na
lazili dobrovoljci i zamoljena podrška njihovim zahtevima o što skorijem povratku tih boraca svojim kuća
ma i porodicama.
9) U rezoluciji vojvođanskih studenata na Zagre
bačkom univerzitetu od 13. juna 1936. godine data je
podrška nekim prethodnim rezolucijama i traženo je
da o sudbini Vojvodine (Srem, Banat, Bačka i Bara
nja) rešavaju njeni predstavnici, da Vojvodina »bude
potpuno ravnopravna federativna jedinica u budućem
federativnom uređenju Jugoslavije«, da nacionalne ma
njine imaju potpunu ravnopravnost, da se izvrši agrar
na reforma i veliki posedi podele narodu, da se što pre
reši problem seljačkih dugova, da se onemogući izno
šenje domaćeg kapitala iz zemlje, da se umanji eksplo
atacija radnih ljudi, da se prizna SSSR i uspostave di
plomatski odnosi sa njim. Istaknuta je odlučnost stu
denata protiv fašizma i diktature bilo koje vrste.
10) U letku »Protiv imperijalističkog rata«... Cen
tralni komitet SKOJ-a dao je kvalifikaciju drugog svetskog rata i pozvao omladinu da se suprotstavi uvlače
nju Jugoslavije u taj imperijalistički rat.
�11) I u »Dekleraciji sa akademije posvećene miru«
— koju je usvojilo preko 4000 beogradskih studenata
na zboru od 7. oktobra 1939. godine — data je ocena
imperijalističkog rata (borbe za novu podelu sveta) i
traženo je da se naša zemlja ne upliće u taj rat, da se
pruži pomoć svim miroljubivim snagama u svetu, da
se vodi politika mira »i savez sa svim balkanskim naro
dima u borbi protiv rata, na čelu sa moćnim zaštitni
kom mira i slobode malih naroda Sovjetskom Rusijom«,
da se u zemlji ostvari puna demokratija i »nacionalne
slobode svih naroda«, da se vodi borba za »srećniji i
bolji život svih mladih«.
12) Letak »Za opštu amnestiju političkih osuđenika«
od 20. X 1939. godine potpisali su, pored ostalih, sledeći: profesori univerziteta dr Mileta Novaković, Živojin M. Perić i Kirilo Savić, Ljuba M. Davidović, docent
Brana Nedeljković, advokat Bora Prodanović i njegov
otac Jaša Prodanović, dr Ivan Ribar, novinar Veselin
Masleša i drugi. U njemu je traženo da se sprovede pot
puna amnestija političkih osuđenika.
13) Kod Šonje je zaplenjeno i »Saopštenje Ujedi
njene studentske omladine o poseti dr Mačeku« od 21.
decembra 1939. godine iz koga se jasno vidi uloga dr
Mačeka u krvavim progorima nam odladinom od 14.
XII 1939. godine kada je policija ubila nekoliko mladih
ljudi, a mnoge ranila ili premlatila. Gnusne policijske
zločine Maček je pokušao da opravda tobožnjim otpo
rom anarhiji, a onda se, na kraju, otvoreno deklarisao
kao antikomunista. »Iz njegovih (Mačekovih) izjava ja
sno se vidi politika i odgovornost vlade kao celine za sve
ono što je došlo i što će doći« — rečeno je na kraju.
Zaplenjeni su još: letak »Kućni red za internirce u
Bileću«, dopisna karta sa slikom Dragiše Miišovića, Plat
forma Inicijativnog odbora Stranke radnog naroda i
još nekoliko raznih drugih letaka; zaplenjena je, dalje,
Segalova »Agrarna politika nemačkog fašizma«, 20 ko
mada predavanja o ženskom pokretu, dve knjige Fridriha Engelsa, »Beli mugri« Koste Raoina, knjiga »Jugo
istočna Evropa i strani kapital«, knjige Maksima Gor
kog (Makar Čudra i druge), tri broja »Ženskog pokre
ta«^ primerak »Mladosti«, više raznih drugih knjiga.
Zaplenjene su i lične fotografije i 9 pisama studenta
Bore Dimitrijevića iz Leskovca, (Sačuvano je samo jed
no Borino pismo, od 2. II 1937. godine, u kome, pored
ostalog, piše: »Ja i dalje čvrsto verujem da ćeš ti po
stati odličan borac za Pravdu i Slobodu, i pored svih
loših utiicaja sa strane«).
�Toliko »antidržavnog« i zabranjenog materijala —
u kome se oštro osuđuje profašistički režim, iznose nedela policije, traži korenita promena u društvenom sis
temu i oslanjanje na SSSR i slično — svakako je uti
calo da se položaj Šonje Marinković još više pogorša i
da policija bude još surovija prema njoj. Tako je i bilo.
Sedmoga aprila uhapšen je Gabrijel Grinfild, a os
moga aprila Šonja Marinković, Mila Brkić, Dušan Bar
jaktarevi«:, Dragutin Cifrić i Vladimir Kolarov. Šonju
su uhapsili u Beogradu, pronavši je ispred jednog bioskopa, i vozom doterali u Novi Sad. Istraga nad njima
otvorena je 10. aprila 1940. godine: Šonja i Mila Brkić
optuživane su kao organizatori ilegalnog rada, Dušan
Barjaktarević zbog prikupljanja priloga, Vladimir Ko
larov što je ustupio stan za sastanak, a Gabrijel Grin
fild što je kod njega pronađeno ono otvoreno pismo.
Mučenja u policiji trajala su deset dana. Osam
naestog aprila predati su Okružnom sudu na dalji po
stupak, a tek 19. IV 1940. godine sprovedeni su u zat
vor Okružnog suda u kome su ostali svega osam dana,
jer su 27. aprila pušteni kućama, iako je rešenje donelo 25. aprila; tada je istražni sudija odbio zahtev držav
nog tužioca da naredi istražni zatvor uhapšenih.
U zahtevu se otvaranje istrage (KK 554/1940, 22. IV
1940.) Državno tužilaštvo je navelo da je Šonja Marin
ković od oktobra 1939. do 30. III 1940. godine organizovala prikupljanje novca i potpisa na peticiji radi po
moći osuđenim komunistima i dobrovoljcima u Španiji.
Surovo su je tukli i mučili u policiji. Svojim pis
mom od 9. maja 1940. godine, neposredno posle Sonjinog izlaska iz zatvora, Doka je pisao kćeri Vidi i o
Sonjinom mučenju. Kada je tražio premeštaj iz Skoplja, poručeno mu je da se strpi još jedan mesec dok
se ne stiša bura oko Sonjinog hapšenja; »sigurno nije
iz.vešten da je Šonja puštena od suda na slobodu, i
da je bila otpužena što je skupljala potpise na predsednika vlade, da se ukinu koncentracioni logori, da se
internirci puste, da se dozvoli povratak španskim do
brovoljcima i protiv policijskog terora, i što je skup
ljala priloge za kolege internirce, što bi potpisao sva
ki inteligentan čovek, a ona je za to dobila još batina
i mučena vešanjem po 2—3 sata od policije. Ona će, čim
svrši diplomski rad, doći k meni na odmor, da i mene
duhovno ojača...«
Pored batinanja i vešanja, mučili su je i lomlje
njem ruku, prstiju. Stave među prste šipku i tada lo
me prste — pričala je Raduj kovu.
�U zatvoru je počela da štrajkuje glađu, ali ju je
otac izmolio da prestane kako fizički ne bi još više
oronula.
Zatvorenici su je videLi kako sva izubijana leži na
podu ćelije, a sestri je »dopala u ruke njena krvava
košulja«.
Posećivala ju je u zatvoru sestra Darinka. Ona o
tome priča: »Prvih dana primali su samo hranu, ali
su mi kasnije dozvolili i da je posetim. DovođiLi su je
u žandarmerijsku sobu. Bila je uvek pribrana, brižna
za porodicu. Htela je da zna da li sam maloj Lili, mo
joj dvogodišnjoj dcvojčici, kupila bele cipele za proleće. Odvraćala sam je od tih misLi, ne shvatajući od
kolike je važnosti za nju da misli na malu Lilu i njene
bele cipelice. Došao je i otac da je vidi...
Vešali su je glavom na dole i provlačili štap izme
đu vezanih ruku i nogu da bi je kao nemoćno klupko
vukli po zemlji, kotrljali i batinali po tabanima i ćelom
telu.
— Znaš, govorila mi je sedeći tako na zemlji, oči
ju još zamagljenih od skorih uzbuđenja, dok su me
tukli, uvek sam mislila na najlepše što sam u životu
imala. Lepe misli čoveku donose snage!
Neposredno posle tog hapšenja imala sam prilike
da se uverim kako je dobrota intenzivno zračila iz nje
i razoružavala čak i njene tamničare. Prolazili smo uli
com svega nekoliko dana posle njenog .izlaska. Naišao
je jedan mlad policajac. Malo se zbuni i pocrvene, ali
pozdravi Šonju veoma srdačno... Šonja otpozdravi is
to tako srdačno i ispriča mi kako je taj mladić često
dežurao pred njenom samicom, odvojenom od hodni
ka rešetkama. Da bi zabavio izmučenu devojku, često
nepomičnu na patosu od bola d slabosti, on joj je pru
žio što je znao i umeo: bosanski seljak iz divljine...
recitovao je pred tim rešetkama satima i satima na
rodne pesme, sve lepšu od lepše«.
Nalazila je moralne snage da izdrži sva mučenja.
Čak je pravila i šale na račun svojih stradanja. To se
vidi i iz njenog pisma upućenog iz zatvora 23. aprila
1940. godine.
»Draga moja familijo, znam da će Vidu ova karta
raznježiti do suza, jer nikad nije još doživela da joj
neko iz zatvora piše, a pogotovo njena najmlađa ses
tra. Hej, Vidinice moja, to nije tako strašno kako ti
misliš, jest bilo je i batina i maltretiranja ali to se
izdrži kad se ima dovoljno moralne snage i čvrsto ubeđenje da je ono što radimo samo ispravno i pošteno«.
5 Šonja Marinković
�Ta moralna snaga i omogućila joj je da izdrži sva
mučenja i da ne otkrije nijedno novo lice, da zaustavi
dalju provalu.
Naprednom pokretu prišla je zato što smatra »da
ta (ideologija počiva na naučnoj bazi i da je ona prema
tome jedino ispravna, te da može poslužiti kao pod
loga jednom novom društvenom uređenju« — izjavila
je Sanja Marinković na saslušanju u policiji. Tako se
opredelila za vreme svojih studija, u studentskom pok
retu, kada se vodila borba za autonomiju Univerziteta.
Njenom opredeljenju doprinele su ri opšte prilike u sve
tu, to ju je samo učvrstilo »na toj strani i tu mislim
ostati«. I posle jednodnevnog mučenja ona otvoreno iz
javljuje da je komunista i da se toga ubeđenja neće
odreći.
Zatim je ponovila deo onoga što su drugi već re
kli. Dolazeći povremeno iz Zemuna kući, interesovala
se »ovdašnjim društvenim pojavama« i tako se uklju
čila u Ženski pokret pre nekoliko godina. Tada se zbli
žila sa Milom Brkić sa kojom se poznaje još iz srednje
škole.
»U decembru prošle godine održane su krvave stu
dentske demonstracije i radničke na ulicama Beograda,
koje su držane protiv rata a za mir, hleb i protiv sku
poće. Na ovim demonstracijama vlasti su istupile pro
tiv demonstranata tako grubo, da je bilo pohapšenib
oko 160 studenata i radnika, da je bilo čak i mrtvih.
Taj postupak osudila je i beogradska javnost, pa sas
vim prirodno da je takav postupak izazvao ogorčenje
i kod mene. I sama sam bila učesnik u demonstracija
ma, ali nisam bila uhapšena«.
Šestoga januara došla je u Novi Sad, srela se sa
Milom Brkić, ispričala joj je o događajima u Beogradu
i teškom položaju pohapšenih studenata, pa je predlo
žila da prikupljaju pomoć za te »nesrećnike«. Shvativ
ši položaj nevinih mladića, Brkićka je prihvatila Sonjin
predlog i tako je organizovana akcija prikupljanja po
moći i potpisa peticije kojom se tražilo njihovo puš
tanje iz logora ili izvođenje na sud ako su krivi. Akcija
je pokrenuta polovinom februara, kada je ponovo do
šla iz Beograda, jer su između prvog i drugog susreta
internirani u koncentracioni logor više studenata iz
Beograda i tri lica riz Novog Sada. Angažovala je i Du
šana Barjaktarevića koga je upoznala na radničkim za
bavama i priredbama. Ona je zakazala sastanak kod
Mile Brkić da bi se dogovorili i organizovano radili na
prikupljanju pomoći. »U nedelju, dakle na sam dan
sastanka nalazeći se u varoši srela sam na ulici stu-
�denta prava, koga znam pod imenom Cale... Znajući
da je dobro upućen u stvari o kojima se imalo ras
pravljati na popodnevnom sastanku kod Brkićeve, ja
sam ga umolila da pođe sa mnom na taj sastanak, što
je on i obećao«. I pored svih mučenja, ona nije rekla
njegovo ime; izmišljala je da se slučajno srela sa njim
na ulici i da ne zna ni odakle je ni zašto je došao u
Novi Sad. Ostala je uporna u svojoj tvrdnji da se i
drugi put slučajno srela sa Calom pre sastanka u stanu
Kolarova. Tekst peticije napisala je ona i predala Mili
Brkić da je umnoži. I druga dva letka, o kojima je
govorila Mila Brkiić, ona je predala Brkićevoj da ih
umnoži.
Čitavo saslušanje svelo se na ono što su drugi pri
znali pre njenog saslušanja. Ni rečenice više. Nije pomenuto ni jedno novo lice, nije zabeležena ni jedna
nova akcija. Samo je toj akciji dat jedan logičan put
od decembarskih demonstracija do interniranja stude
nata i pružanja pomoći inlerniranima. Tu policija niš
ta nije doznala, čak ni ime studenta koga je, izgleda,
Šonja poznavala. (Mila Brkić tvrdi da je to bio Draganče Pavlović iz Beograda, član Glavnog odbora Na
rodne pomoći). Verovatno policija nije očekivala da će
doći do nekog izuzetnog saznanja o ilegalnoj delatnosti
Komunističke partije u Vojvodini. Međutim, na osnovu
zaplenjenih letaka i zabranjene literature policija je,
svakako, očekivala da će doći do otkrića partijske or
ganizacije. Bilo joj je jasno da toliko materijala i tako
raznovrsnog ne može imati neko ko se nalazi na spored
nom koloseku. Tako obavešten i snabdeven propagan
dnim materijalom može biti samo onaj koji se nalazi
u žiži događaja. Šonja se razlikuje od svih uhapšenih,
ona zna mnogo više od njih. Dovoljno je da otkrije
imena bar trećine onih od kojih je dobila taj materijal
pa da policija otkrije partijsku organizaciju u Novom
Sadu, možda čak i u Beogradu. Zato su agenti upotrebili sva sredstva da bi izvukli od nje priznanja, da bi
preko njenih usana preletelo bar jedno ime. Međutim,
ta mala i nežna devojka imala je toliko moralne snage
u svome krhkom telu da je izdržala sva mučenja i ni
šta nije otkrila, nije navela ni jedno ime. Njeni odgo
vori zvuče neuverljivo, ali ona nije imala drugi izbor:
ili pokleknuti i otkriti svoje saborce, ili izdržati sva
mučenja i sačuvati za dalju borbu svoje saradnike i
davati neistinite odgovore. Tu nije bilo moralne dileme
da li prećutati znači slagati! Moralno je bilo ono što
ona radi.
�Za zaplenjene letke i zabranjenu literaturu ona je
uglavnom davala sledeće odgovore: neko joj je strpao
letak u džep za vreme ispita; brošuru je kupila od
prodavca udžbenika; ne seća od koga je i kada do
bila taj letak; neko joj je dao letak u susretu; dobila
je od neke drugarice na Filozofskom fakultetu, ali ne
zna njeno ime; primila je poštom; našla u svom poš
tanskom sandučetu; dobila od nekog studenta sa Za
grebačkog sveučilišta ali se ne seća; od koga; našla
na nekoj priredbi u Beogradu ili u svome fakultetu:
dobila u prostorijama Vojvođanske menze ali ne zna od
koga; dobila u Studentskom mirovnom odboru; dobila
na fakultetu ili u menzi u kojoj se hranila; dobila na
uLici...
»Ostali zaplenjeni materijal kod mene je skoro is
ključivo kulturno-prosvetnog karaktera, sadrži dobrim
delom predavanja u »Ženskom pokretu« i u vezi sa tim,
razne elaborate, zatim horske recitacije sa političkom
tendencijom i najzad pozorišni komad iz proleterskog
života.
0 letku pod naslovom »U borbi protiv koncentra
cionih logora« otkucan i umnožen na pisaćoj mašini,
ne znam ništa, mada i sama vidim da je ovaj letak
istog teksta kao i oni koje sam pod .istim naslovom
dobila poštom iz Beograda. Ko je ove letke izradio i
umnožio, a isto tako i rasturio, meni nije poznato« —
— završila je Šonja Marinković na kraju svoga saslu
šanja, posle tolikih mučenja.
1 kod istražnog sudije uglavnom su ponovljeni is
kazi koji su dati u policiji. Dušan Barjaktarević je is
pričao o susretu sa Šonjom na ulici i sastanku u stanu
Kolarova na kome se govorilo o prikupljanju priloga
i potpisa za peticiju. Dragutin Cifrić ponovio je i o
jednom i o drugom sastanku: »Marinković Šonja pred
laže da se nastavi sa tom akcijom i da se prikupljeni
novac preda Brkić Milesi da bi se nabavile životne na
mirnice i poslale internircima.
Na ovom sastanku Šonja je govorila o skupljanju
potpisa i predaji peticije u Beogradu i predložila da
se tako isto učini i u Novom Sadu.
Onaj student iz Beograda govorio je o teškom ži
votu interniranih u koncentracionim logorima.
On i Šonja sastavili su ukratko sadržaj peticije,
koji bi se razradio, umnožio i predao nama radi skup
ljanja potpisa...«
U svome saslušanju, 24. aprila, Šonja je govorila
o svome ubeđenju, ne skrivajući da je pristalica pro
leterske revolucije. Ona kaže da je u drugoj godini
�studija počela da čita marksističku literaturu. Podstrek
za to imala je u pokretu i borbi za autonomiju univer
ziteta. Čitajući tu literaturu, ona je došla do uverenja
» o opravdanosti i potrebi promene društvenog poret
ka u jedan novi, koji bi odgovarao zahtevima pravič
nosti«. Takve društvene promene mogu se izvršili pro
leterskom revolucijom kada »nastanu potrebni ekonom
ski i ideološki uslovi«. Na pitanje da li su u Jugosla
viji sazreli takvi uslovi, Šonja je odgovorila da začetaka ima ali oni još nisu »u takvoj meri« da bi omo
gućili revoluciju. Međutim, »spoljna stanja i događaji
mogu imati uticaja na ubrzanje nastanka tih potrebnih
uslova«. To se desilo sa Poljskom i Finskom. Smelo je
izjavila — takvo je, uostalom, ćelo njeno saslušanje —
da se kod nas radnički pokret nije mogao normalno
razvijati zato što nema političkih sloboda, pa su rad
nici prinuđeni da ih traže na mitinzima, konferenci
jama i demonstracijama. Tako je bilo i na demonstra
cijama od 14. decembra 1939. godine, ali je policija neke
pobila, mnoge ranila a još više uhapsila. Taj događaj
i njegove posledice imao je na nju veliki uticaj i zato
je ona organizovala prikupljanje pomoći za pohapšene.
Pored materijalnih sredstava, prikupljeno je oko 300
potpisa od radnika i oko 200 od intelektualaca. U pe
ticiji su istaknuta četiri zahteva:
»1) Ukidanje koncentracionih logora.
2) Opšta amnestija političkih osuđenika.
3) Dozvola za povratak naših dobrovoljaca u Španiji.
4) Obustava policijskog terora«.
Šonja je veoma otvoreno iznosila svoje ubeđenje
ne plašeći se poslcdica i otvoreno stavila do znanja
svome isledniku da ona radi po svome ubeđenju. Ona
se ne plaši posledica i nema nikakvih razloga da pri
kriva stvari, ona je i događaje istinito prikazala. Tre
balo je ostaviti takav utisak, ubediti istražnog sudiju
da je akcija prikupljanja pomoći pre svega humanitar
na akcija, da je nastala njenom privatnom inicijativom
po ugledu na slične akcije u Beogradu. Ništa tu nema
organizovanog, iza toga se ne skriva nikakva ilegalna
komunistička organizacija. Zašto bi takva akcija pred
stavljala krivičnu odgovornost? Zar je i osnovna hu
manost kažnjiva u loj zemlji? Ona to nije otvoreno
rekla, ali njeni odgovori nameću takve zaključke. I us
pela je. Za razliku od policije, istražni sudija se zadržao
na opisu prikupljanja priloga i potpisa za oslobođenje
interniranih što, u stvari, ne može ni predstavljati kri
vično delo, zbog čega se ne može suditi. A o zaplenje-
�nim lecima i drugoj zabranjenoj literaturi — što je naj
više i teretilo Šonju i na čemu je policija toliko insis
tirala na saslušanju te je u zapisnik unosila Sonjin od
govor za svaki letak pojedinačno — u zapisniku kod
istražnog sudije samo se pominje da ih je dobijala »na
fakultetu od pojedinih studenata« ili ih je »primala pre
ko pošte«.
Svojim junačkim držanjem i pametnim odgovorima
Šonja Marinković je onemogućila partijsku provalu i
prisilila istražnog sudiju da ćelu grupu pusti iz zatvora.
I krajnji ishod je rezultat njenog držanja. Više od
šest meseci nije bio okončan ovaj predmet. Izgleda da
su policija i druge reakcionarne snage nastojale da Šo
nju i grupu obavezno pošalju na robiju, ali je državni
tužilac, ipak, bio prinuđen da odbaci protiv njih kri
vičnu prijavu, jer nije imao elemenata za krivično go
njenje. Na osnovu toga istražni sudija obustavio je 7.
novembra 1940. godine dalji postupak protiv Šonje Ma
rinković i grupe koja je sa njom uhapšena. Čak je, 18.
novembra, doneseno rešenje kojim se vraća Mili Brkić
1970 dinara; tako je vraćen i novac Narodne pomoći
prikupljen u Novom Sadu.
Time je policija doživela potpuni neuspeh.
ČLAN POKRAJINSKOG KOMITETA KPJ
»Teškom provalom 1936. i procesom 1937. godine
skoro sav rukovodeći kadar KPJ u Vojvodini bio je
osuđen na robiju. Držanje sekretara PK Lazara Milankova i nekih drugih uhapšenih članova Partije stvo
rilo je na terenu mučnu atmosferu nepoverenja prema
lokalnom rukovodstvu i izvestan strah od ilegalnog
roda. Zbog toga je u toku 1936/37. godine zamro skoro
svaki organizovani partijski rad u čitavoj Vojvodini.
Direktiva viših partijskih organa da se priđe ob
navljanju partijske organizacije u Vojvodini tokom 1937.
godine, i pored .izvesnih pokušaja, nije sprovedena u
život. Ovu razbijenost partiskih organizacija i opštu
slabost nastojali su da iskoriste oportunisti, likvidatori
i socijalisti koji su svojom razbijačkom delatnošću uneli priličnu ideološku pometnju« — istakao je Danilo
Kecić u prilogu »Konsolidacija KPJ u Vojvodini i nje
na politička aktivnost od 1937. do 1941. godine«.
Obnovu partijske organizacije Vojvodine izvršiće
Žarko Zrenjanin Uča. Kada se 1936. godine vratio iz
zatvora, živeo je izvesno vreme u rodnom selu Izbištu
�kraj Vršca po naređenju policije, a onda je prešao u
Vršac i povezao se sa partijskom organizacijom. »Za
relativno kratko vreme on je okupio preostale i razbi
jene snage Partije, obnovio partiske ćelije, formirao no
vi Mesni komitet i postao njegov sekretar«. Njegova
delatnost uskoro je proširena i na druge delove Vojvo
dine. Prvo se povezao sa Svetozarom Markovićem Tozom i Vladimirom Kolarovim Kočom, a onda sa Jusufom Tulićem, Radivojem Ćirpanovim. Stevanom Dejanovim i Pajom Adamovim Mornarom. Na prvom za
jedničkom sastanku u Novom Sadu, sredinom 1938.
godine, formirano je privremeno rukovodstvo i za ru
kovodioca izabran Žarko Zrenjanin. Na drugom sastan
ku, održanom u jesen 1938. godine, privremeno ruko
vodstvo preraslo je u Povereništvo KPJ za Vojvodinu
koje je, krajem 1938. ili početkom 1939. godine, od CK
KPJ potvrđeno kao Pokrajinski komitet KPJ za Vojvo
dinu na čelu sa Žarkom Zrenjaninom. Intenzivno je
rađeno na obnavljanju partijskih organizacija i u toku
1939. i 1940. godine u svim okruzima Vojvodine formi
rani su okružni komiteti.
U junu 1940. godine Šonja Marinković je završila
Poljoprivredni fakultet u Zemunu i postala inženjer ag
ronomije. Iste godine zaposlila se u Poljoprivrednoj og
lednoj stanici u Novom Sadu i radila u semenarstvu.
»Pamte je tamo njeni saradnici po savesnosti i jednome
sukobu sa direktorom stanice zbog nekog radnika. »Ta
da se, konačno, preselila u Novi Sad i tada je izabrana
u najviši partijski forum za Vojvodinu.
Naprednom radničkom pokretu, kao što smo videli, prišla je kao student Poljoprivrednog fakulteta. Na
studijama je postala član SKOJ-a i skojevski rukovodi
lac, na studijama je učlanjena u Komunističku partiju
Jugoslavije. Vreme njenog učlanjenja nije utvrđeno.
Obično se u raznim biografijama kaže da je član KPJ
postala kao student. Jedino je tadašnji član sekretari
jata PK SKV Miladin Gvozdenov, otkrivajući bistu Šo
nji Marinković u Zrenjaninu 1. oktobra 1969, precizirao
da je Šonja u »svojoj 23-oj godini« postala član KPJ i
da je svega dve godine imala »partijskog staža« kada
je streljana. Po tome izlazi da je učlanjena u Partiju
u prvoj polovini 1939. godine.
Tehničke pripreme za održavanje Šeste partijske
konferencije »izvršio je Mesni komitet u Novom Sadu
na čijem čelu su se tada nalazili Branko Bajić i Šonja
Marinković« — tvrdi Danilo Kecić u navedenom pri
logu. Iz toga se izvodi jasan zaključak da je tada, u
jesen 1940. godine. Šonja Marinković bila član Mesnog
�komiteta KPJ za Novi Sad i to, verovatno, njegov or
ganizacioni sekretar.
Ceneći njen rad, a naročito junačko držanje u zat
voru u aprilu iste godine, na Šestoj partijskoj konfe
renciji je izabrana u Pokrajinski komitet Komunistič
ke partije za Vojvodinu.
Šesta partijska konferencija održana je u septem
bru 1940. godine u Sremskoj Kamenici, u vinogradu
Jovana Mcsarovića Žoce, kod koga su i pre toga dola
zili pojedini partijski radnici i skrivali se. Šonja Marinković je i ranije dolazila kod Mesarovića. I kada je
donesena odluka da se konferencija održi u njegovom
vinogradu, došla je Šonja Marinković i sporazumela se
sa njim da se u njegovoj kući održi jedan »vrlo kon
spirativan sastanak« — napisao je Miloš Lukić u knjizi
»Nemirno ognjište«. U nizu preduzetih mera za obezbeđenje konspiracije bilo je i uklanjanje njegovih vino
gradara; pod izgovorom da će imati posetu jedne mla
de dame koja ne želi da je neko vidi, Mesarović je svo
je vinogradare uputio u njihovo selo. Kada su vino
gradari otputovali, Šonja je počela pripreme za održa
vanje sastanka. Ona je »preuzela ulogu domaćice, sta
rala se o smeštaju i ishrani i obezbeđivanju konspirativnosti« uz svesrdnu pomoć Mesarovića. U svemu to
me naporedo sa njom radio je i Toša Tišma, pravnik,
španski borac, koji je bio zaposlen u Novom Sadu u
to vreme. On i Šonja pripremili su kuću i doneli hranu
za delegate. Zato su u Kamenicu otišli u subotu oko
podne, pre početka konferencije, noseći dva velika rukseka kao da idu na izlet u Frušku goru. Njih dvoje su
i sačekivali delegate i dovodili ih u vinograd. Za vreme
konferencije ljubazni domaćin Mesarović, obučen u pi
džamu kako bi se pred neočekivanim posetiocima pretstavio bolesnim i onemogućio svako iznenađenje, sedeo
je u kuhinji, kuvao kafe, činio druge usluge, ali nije
pokazivao radoznalost ko se to i zbog čega sastao u
njegovoj kući. Konferencija je počela oko 20 h u su
botu i trajala do 3h ujutru i, nakon kraćeg odmora,
nastavljena ujutru. Završena je u nedelju predveče us
vajanjem rezolucije i izborom Pokrajinskog komiteta
KPJ — tvrdi Toša Tišma.
Rad partijske konferencije ovako je opisao Miloš
Lukić u knjizi »Nemirno ognjište«:
»Pripreme za VI pokrajinsku konferenciju KPJ za
Vojvodinu izvršene su u najvećoj tajnosti. Sve mesne
i okružne konferencije su prošle bez ijedne provale.
Takva konspiratativnost i činjenica da policija i tajni
agenti o ovim sastancima i revolucionarnim dogovorima
�nisu ništa znali, značili su da je Partija ne samo čista,
već da ima disciplinovano članstvo sa razvijenim siste
mom konspiralivnosti i organizovanim radom.
U Pokrajinskom komitetu KPJ za Vojvodinu, glav
ni teret oko organizovanja i održavanja konferencije
uzeli su na sebe organizacioni sekretar PK KPJ Jusuf
Tulić, Radivoje Ćirpanov i Šonja Marinković.
Na konferenciju se dolazilo pojedinačno ili u paro
vima i to iz raznih pravaca. Šonja Marinković je sva
kog delegata dočekivala pred kućom, saopštavala da
će se tu održati sastanak u najvećoj tajnosti i da niko
nikoga ne srne zvati po imenu. Da se iz kuće ne bi iz
lazilo, sve je bilo nabavljeno i pripremljeno.
.. .Učesnici konferencije se sećaju da su se skupljali
subotom uveče i da su skoro svi delegati u sumrak
već bili na okupu. Međutim, konferencija još nije po
činjala sa radom. Delegati su po grupama razgovarali.
Organizatori su još nekog očekivali. I zaista, oko osam
časova uveče, u društvu Radivoja Ćirpanova, došao je
jedan za mnoge nepoznat čovek. Bio je to Ivan Milutinović, partijski radnik i revolucionar, koji je na kon
ferenciju došao kao delegat Centralnog komiteta KPJ.
Ubrzo posle dolaska Ivana Milutinovića, konferen
cija je počela sa radom. Na okupu je bilo 30—35 de
legata iz raznih krajeva Vojvodine.
Od početka do kraja konferencije, za vreme rada
je vladala svečana atmosfera. Pošto je izabrano radno
predsedništvo, posle kratke pozdravne reči, referat je
podneo Jusuf Tulić. U izlaganju, on je bio jasan, kon
kretan i ubedljiv, bez fraza i pun činjenica i problema
sa terena. On je ukratko, ali precizno analizirao svaku
društveno-političku oblast iz kojih su proizilazili nave
deni problemi.
.. .Čitanje referata je pažljivo praćeno od strane
svih prisutnih delegata. Po izrazu lica i pažljivosti ko
jom je saslušan, moglo se zaključiti jednodušno odo
bravanje i svesrdan prijem svega što je u referatu re
čeno.
Diskusija je otvorena i trajala je do ponoći, a tada
je Ivan Milutinović predložio dužu pauzu radi odmora.
Pauzu su neki delegati proveli u tihom razgovoru, a
neki su, umorni od puta, malo prodremali. Diskusija je
bila sveobuhvatna i interesantna, jer se diskutovalo ot
voreno i konkretno. Diskusija je trajala sve do podne,
kada je delegatima priređena zakuska u kuhinji.
Posle diskusije, konferencija je donela rezoluciju,
koju je pročitao Radivoje Ćirpanov.
73
�.. .Pošto je rezolucija jednodušno prihvaćena, Jusuf Tulić je predložio kandidate za PK KPJ. Predlažu
ći ih, odmah je o svakom izneo podatke, ističući koli
ko je ko bio na robiji i kako se držao pred klasnim
neprijateljem, kao i njihov partijski staž.
Prema posrednim izvorima i rekonstrukciji Šeste
partijske konferencije za Vojvodinu u novi PK KPJ za
Vojvodinu tada su izabrani: Žarko Zrenjanin, Jusuf Tu
lić, Svetozar Marković, Radivoje Ćirpanov, Ivan Vijoglavin. Gordana Ivačković (kasnije postala izdajnik Par
tije), Šonja Marinković, Aćim Grulović, Erih Kiš, Mihalj Šamo, Branko Bajić, Stevica Jovanović, Mihalj
Servo, Otmar Majer, Slavko Munćan i Lazar Plavšić.
Za Borislava Petrovića i Đorđa Zličića se zna da su i
oni birani, ali je sporno ko je od njih stvarno izabran
za člana novog PK KPJ za Vojvodinu.
.. .Većina članova ovog Pokrajinskog komiteta i de
legata Šeste zemaljske konferencije herojski je izginu
la na ratištima i okršajima protiv fašističkih agresora
i neprijatelja naroda u toku narodne revolucije«.
Sa takvim sastavom slaže se i Danilo Kecić u pomenutom prilogu, s tim što on za Eriha Kiša kaže da se
zvao Erne Kiš ,i što za sedamnaestog člana uzima Bo
rislava Petrova. Međutim, u izveštaju prefekta nemačke policije iz Petrovgrada od 15. januara 1942. godine,
koji nije bio neobavešten o radu partijske organizacije
posle nekih provala na početku ustanka, kao članovi
Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu navedeni su:
Žarko Zrenjanin, Radivoje Ćirpanov, Mihalj Servo, Sve
tozar Marković, Šonja Marinković, Jusuf Tulić, Ivan Vijoglavin i Toša Tišma, mesto koga je na početku us
tanka izabran Đorđe Zličić Ciga. Navodno je i Gordana
Ivačković kooptirana u Pokrajinski komitet na početku
ustanka. Međutim, i ovo se mora primiti sa rezervom,
jer Toša Tišma govori da je bio na partijskoj konfe
renciji ali ne navodi da je izabran u Pokrajinski ko
mitet.
Jedno je, međutim, nesporno: Šonja Marinković je
tada postala član najvišeg partijskog foruma u Vojvo
dini u kojoj je, u to vreme, bilo oko 650 članova u 45
naselja. Ona je, kao što je već istaknuto, veoma ak
tivno učestvovala u pripremama konferencije. Lazar
Plavšić tvrdi da je i održala referat o Narodnoj pomoći.
Verovatno je ona samo diskutovala o tom problemu
koji, u referatu, nije najbolje ocenjen. Referat je podneo samo organizacioni sekretar Jusuf Tulić.
Posle Šeste pokrajinske partijske konferencije, po
jačan je rad partijske organizacije i do prvih dana us
�tanka ona se udvostručila. I Šonja Marinković sve svo
je snage posvećuje partijskom radu. Ona i Toša Tišma
napisali su jedan letak u njegovom stanu i dali ga Žar
ku Zrenjaninu ili Jusufu Tuliću da ga pregleda. »Mis
lim da je taj letak bio u vezi sa štrajkom tekstilaca,
ali nisam siguran. Taj letak umnožen u Novom Sadu
na ciklostilu. Ne znam gde se taj ciklostil nalazio jer
je matrice koje su otkucane u mome stanu, Šonja odnela sa sobom« — seća se Toša Tišma.
Interesantna su dva detalja koji se seća Radomir
Radujkov. Studirao je u Zagrebu u kome je grupa voj
vođanskih studenata stvorila klub »Mihailo Polit Desančić;« klub je radio pod zaštitom Samostalne demo
kratske stranke. Oko kluba uglavnom se okupljala na
predna omladina. Radujkov je u Zagrebu primljen u
Partiju, ali se o tome u Novom Sadu nije znalo i o
njemu se počelo govoriti kao samostalcu. Ćak je one
mogućavan da govori na jednome omladinskom skupu.
Šonja nije mogla poverovati da je njen drug iz mlado
sti pošao tim putem i zato je sa Brankom Bajićem do
šla u Zagreb da ispitaju čitav slučaj! To je bilo 1939.
godine i ona je tada bila član Mesnog komiteta SKOJ-a
ili KPJ za Novi Sad.
Bilo joj je drago kada su utvrdili da upravu kluba
sačinjavaju članovi KP.T. »Šonja nije izdržala da mi na
kraju ne kaže pravi razlog dolaska. »Brico, bogamu,
govorilo se tamo o tebi koješta«, a oči, Sonjine oči,
radosno su se smejale. Nije se prevarila u druga« —
seća se Radujkov.
Januara 1941. godine, na treći dan Božića, u Sonjinom stanu okupili su se Bajić, Ćirpanov, izgleda i
Tulić i još neki. »Raspoloženje je bilo lepo. Pričalo se
i pevalo ,ali Šonja je, s vremena na vreme, glasno, pre
više glasno, počela da priča o agentima i o njihovoj
veštini, o sitnim detaljima mučenja koji su nas sve
vanredno uzbudili«. Govorila je kako će policiji reći,
ako slučajno upadne, da je to slava njenog oca; verovala je da nisu toliko inteligentni da to proveravaju.
Na sastanak je došao i Radujkov u uniformi kao
vojnik jugoslovenske vojske. Šonja se našalila i izne
nada viknula: »Uniforma«! Neki su se trgnuli, neki su
ga prepoznali, a ostalima je izjavila da se ne plaše, to
je njihov drug.
Šonja je učestvovala u organizovanju velikog štraj
ka tekstilaca decembra 1940. godine — zapisano je u
knjizi »Žene Srbije u NOB«. Verovatno je zbog toga
velika tekstilna fabrika u Novome Sadu posle rata na
zvana njenim imenom. U štrajk je stupilo, 17. i 18. dc-
�cembra, preko hiljadu radnika iz nekoliko novosadskih
tekstilnih fabrika, ali je, posle zabrane rada URSS-a,
»štrajk bez odlučne bitke okončan do 5. januara 1941.
godine«.
Kada je uhvaćena jedna drugarica sa partijskim
materijalom u februaru 1941. godine, policija je raspi
sala polernicu za Žarkom Zrenjaninom, Pavlom Papom,
Šonjom Marinković i još jednim komunistom. Sestra
naprednog novinara Stevana Galogože, koja je radila
kao službenik u policiji, obavestila je o tome radnicu
Mariju Boban a Marija je izvestila aktivistu Bebu Bursać. Kao radnički poverenik, čim je čula tu vest, na
pustila je posao i pošla u grad da obavesti drugove; na
Bulevaru je neočekivano naišla na Šonju i obavestila
je o raspisanoj poternici. Ono kratko vreme do rata
Šonja je provela živeći polulegalno u Sremskoj Mitrovici i u Beogradu.
U porodici je donesena odluka da se negde skloni
kako ponovo ne bi bila uhapšena i izložena mučenji
ma, ali je trebalo da je neopaženo izvedu iz Novog Sa
da. To je učinio jedan Milenkov drug, inženjer i rezer
vni oficir, i svojim kolima odvezao Šonju u Sremsku
Mitrovicu kod drugog Milenkovog druga, inženjera Jo
vana Rakića, a odatle je prešla u Beograd. Skrivala se
sa Žarkom Zrenjaninom i Svetozarom Marković u ma
lome stanu dr Marije Škundrić. Tu ih je pronašla Mi
lica Marković kada je donela bolesnu kćerku Ružicu.
»Svi su se uozbiljili u maloj garsonjeri pa i Šonja. Da
nam rastera zle misli Šonja, možda i protiv konspira
cije, dovede drugove iz Vojvođanske menze, Veru Gucunju, Gigu Lakaija i njegovu drugaricu« — seća se
Milica Marković.
Za vreme martovskih događaja nalazila se u Beog
radu i učestvovala u opštenarodnim manifestacijama.
Neki se sećaju da je Šonja govorila 27. marta kod Vu
kova spomenika u Beogradu i oduševljeno pozdravila
razdraganu masu koja je bila spremna da brani svoju
zemlju. Kratkotrajni period između martovskih doga
đaja i aprilskog rata maksimalno je iskorišćen u prip
remanju događaja koji su očekivani kao neminovnost.
Pisani su oglasi i govori za predstojeće zborove; »For
mirane su grupe za organizovanje skupova u pojedinim
mestima u Vojvodini. Svaki član Biroa zadužen je za
određeno mesto. Uča je trebalo da pođe u Vršac, Šonja
u Novi Sad, Toza i ja u Petrovgrad (sadašnji Zrenjanin)
a Slevica Jovanović i Petrov Braca u Pančevo« — na
pisala je Marija Škundrić u monografiji »Žarko Zre
njanin«.
�Uoči napada na Jugoslaviju Šonja je krenula u No
vi Sad i sutradan održala sastanak s komunistima u
stanu svoga brata Milenka na kome je »doneta odluka
da se istoga dana uvcče organizuje miting povodom
sklapanja ugovora sa SSSR-om. Šonja Marinković i ćirpanov došli su te noći iz Beograda i prcneli tu direk
tivu« — seća se Beba Bursać. Toša Tišma se seća kako
je Šonja, šestoga aprila, išla u razne delovc grada radi
organizovanja predviđenog mitinga; nije se sklonila sa
ulice ni kada su nemački avioni bacili nekoliko bombi
na Novi Sad. To je izazvalo paniku u gradu, a naročito
kad se čulo o teškom razaranju Beograda. Postojala je
ozbiljna opasnost da Nemci bombarduju trg kada se
na njemu okupi masa sveta i zato je miting odložen.
Sada je trebalo ići istim putem, kod istih ljudi, da se
miting otkaže. Toga dana moralo se dosta ići po gradu
i izlagati se opasnostima, jer su nemački avioni povre
meno nadletali grad i mitraljirali ga, ali je Šonja »i u
tim prilikama pokazala svoju hrabrost i hladnokrvnost«.
Posle dva dana, osmoga aprila, potražila je Šonju
dr Neli Sende španski borac, »da joj javi gde se nalazi
rukovodstvo Partije posle bombardovanja Beograda« i
da joj »prenese određene direktive«.
»PUCAJTE, OVO SU KOMUNISTIČKE
GRUDI!«
Za vreme kratkotrajnog aprilskog rata 1941. godine
okupirana je i rasparčana Kraljevina Jugoslavije iz
među Nemačke, Italije, Mađarske i Bugarske. Vojvo
dina je doživela istu sudbinu. Srem je pripao Pavelićevoj »Nezavisnoj Državi Hrvatskoj«, Bačka i Baranja
Hortijevoj Mađarskoj, a Banat je imao poseban status
u okupiranoj Srbiji. Raznorodna po nacionalnom sas
tavu, Vojvodina je preživljavala teške dane od prvih
časova; fašisti su uništavali pripadnike drugih naroda,
naročito Srbe koloniste koji su se u Vojvodini naselili
posle prvog svetskog rata. Takvo je stanje uticalo kas
nije na karakter i razvoj ustanka. Pored velikog terora,
razvoju ustanka dosta je smetao i nepogodan teren;
ravnica, gusta naseljenost i razvijena komunikaciona
mreža, prirodne prepreke (reke i kanali), bogat žitorodni kraj koji je dobro čuvan od okupatora. Zato us
tanak nije bio ravnomeran i istog intenziteta u svim delovima Vojvodine.
�Okupaciju je Šonja dočekala u Vojvodini, na za
dacima. I sve do hapšenja i streljanja, ona je bila ve
oma aktivna, stalno u pokretu, u akciji, organizujući
grupe saradnika i učesnika narodnooslobodilačke borbe.
Sačuvana su dva nedatirana pisma Šonje Marinković, upućena prvih dana okupacije njenom »dragom tatiki«, ocu Đorđu. Savetovala je oca da se ne potuca po
Vojvodini već da se prebaci u Surduk ,i Slankamen, a
odatle čamcem u Banat i da se nastani kod Vide u Petrovgrad. »A ja ću odavde kad uzmognem stići. Ne brini
ništa. Ja ću živa i zdrava kod tebe stići. A ti samo idi
da se negde skrasiš. I ja i svi moji prijatelji su dobro«.
I u drugom pismu savetovala je ocu da ide Vidi u Petrovgrad i da se ne brine za nju, ona će živa -i zdrava tamo
doći.
Na kraju, ona je prebacila oca u Banat. Bilo je to
u maju mesecu — seća se Toša Tišma. Došli su Đorđe
i Šonja Marinković u Slankamen i prenoćili kod Toše
Tišme, a sutradan se prebacili preko Dunava zahvalju
jući Tošinom ocu koji je, kao lekar u Slankamenu, pro
našao čoveka i čamac. Tada još nije mogla ništa da
kaže o »organizovanom radu na širem planu, jer je i
sama išla u mesto gde do tada nije živela«. Inače je re
alno procenjivala da pakt između Hitlera i Staljina
neće biti stabilan. A kada su se, sredinom juna, sreli
u Petrovgradu ona i Toša Tišma, mada Nemačka još
nije napala Sovjetski Savez, rekla je Tišmi da se treba
spremati za oružanu borbu.
»Zajedno sa Žarkom Zrenjaninom Učom najaktavnije je radila na pripremanju ustanka. Ona je bila je
dan od organizatora partizanskih grupa u Banatu i
Bačkoj« — zapisano je u Zborniku dokumenata. »Po
sle okupacije radila je u Petrovgradu, gde je sa osta
lim članovima PK KPJ — Žarkom Zrenjaninom—Učom,
Svetozarom Markovićem-Tozom i drugima — rukovo
dila pripremama za ustanak. Pored rada na Narodnoj
pomoći, učestvovala je u formiranju diverzantskih gru
pa i prvih partizanskih odreda u severnom Banatu« —
stoji u knjizi »Žene Srbije u NOB«. I dalje, u istoj
knjizi, zabeleženo je: »Prema nekim podacima, prvih
meseci ustanka raznim aktivnostima u Petrovgradu je
bilo obuhvaćeno oko 300 žena i omladinki. Međutim,
onih koji su davali priloge za Narodnu pomoć bilo je
mnogo više. Prikupljanje priloga za partizane i ilegalce, kao način pridobijanja i vezivanja za NOP, bila je
vrlo razvijena forma rada. U tome su prednjačile žene.
Radom Narodne pomoći u celoj Vojvodini rukovodila
je Šonja Marinković«.
�Pred aprilski rat u Vojvodini su postojali Pokra
jinski komitet KPJ i šest okružnih komiteta: dva u
Banatu, tri u Bačkoj i jedan u Sremu, a u nekim srezovima postojali su i srcski komiteti. Krajem 1940. go
dine, u vreme Šeste pokrajinske konferencije, bilo je
oko 650 članova KPJ, a u doba izbijanja ustanka taj
broj se skoro udvostručio, dostigavši cifru od 1.200 čla
nova KPJ. To je bio ozbiljan kadar koji se uhvatio u
koštac sa mnogobrojnim neprijateljem.
Kada se sekretar PK KPJ za Vojvodinu Žarko Zrenjanin vratio iz Zagreba sa Majskog savetovanja CK
KPJ, organizovan je intenzivan rad u partijskim i skojevskim organizacijama, objašnjavani uzroci propasti
Jugoslavije, prikupljano oružje, održavani sanitetski te
čajevi, primani novi članovi u KPJ i SKOJ. Posle na
pada Nemačke na Sovjetski Savez u Pelrovgradu je Po
krajinski komitet održao satanak na kome je odlučeno
»da se ubrzaju pripreme za oružani ustanak, da se for
miraju partizanski odredi i mesne desetine i da se po
čne sa diverzantskim akcijama protiv okupatora. Kra
jem juna formiran je štab partizanskih odreda za Voj
vodinu, koji je na početku ustanka imao sedište u Petrovgradu, jer je tu bio i veči deo članova Pokrajinskog
komiteta, među kojima i Šonja Marinkovič«.
Kao član Biroa PK KPJ i rukovodilac Narodne po
moći Šonja se nalazila u Pelrovgradu (nekadašnjem Bečkereku, sadašnjem Zrenjaninu) sa ostalim članovima
PK KPJ. Prisustvovala je proširenom sastanku Pokra
jinskog komiteta KPJ za Vojvodinu u vinogradu Žarka
Turinskog kraj Petrovgrada, 23. juna 1941. godine, na
kome je utvrđen plan o dizanju oružanog ustanka, a već
sutradan nalazila se u Novome Sadu. Održala je sasta
nak s grupom komunista kojima je prcnela direktivu
da »treba formirati odbore narodne pomoći, koji će ima
ti zadatak da što je moguće šire prikupljaju novac i na
mirnice, kao odeću i obuću, pošto navodno, treba da stig
nu sovjetski padobranci, te da mogu odmah da se pre
obuku u civila. Kao drugi zadatak bio je da se organizuju sanitetski tečajevi... Sem toga bio je zadatak narod
ne pomoći da sakuplja odelo za one koji su oterani u lo
gor« — seća se Milja Brkić, prvoborac i predratni ko
munista.
Tada je bila poslednji put u Novom Sadu, tada se i
poslednji put srela sa setrom Darom kojoj je pomogla
u porođaju drugog deteta, Vjere.
»Kako je stigla s voza, Šonja je sela kraj mene i
nije me napuštala ćelu noć. Njeno prisustvo značilo je
tada za mene ogromno mnogo, možda i sam život! Sve
�što sam joj pružila u životu, što sam učinila za nju i
zbog nje, za njene drugove, vratila mi je te noći. U 5
sati izjutra rodilo se dete, no činilo se da u njemu nema
života. Porođaj je bio i suviše težak 1 naporan i za nje
ga. Babica ga je položila na krevet i počela masirati i
lupati po obrazima. Možda bi već i odustali, ali Šonja
primeti slabe znake života i uzbuđena dade znak rukom
babici. Kada je Vjera konačno zaplakala, Šonja joj pri
đe i obrati joj se pravim ljudskim rečima: »Bebice, re
kla je, moraš biti dobar čovek!« i tako nas je ponovo
zadužila. A Šonja, koja je uz sav svoj posao stigla da bu
de kraj mene kod oba porođaja, koja je išla u Bačku
Palanku do sestre da dočeka rođenje prvog njenog deteta, koja je tako strasno i nesvakodnevno volela decu,
Šonji nije bilo dato da ih i sama ima.
Kad je svanulo, ona je krenula u grad svojim sta
zama. Znam da se sastala s Ćirpanovim i bila ceo dan na
sastancima, a sutradan otišla natrag za Beograd i za
svoj Banat. Otišla je zauvek...«
Najviše je radila u Zrenjaninu i okolini. U Ulici Tihornira Ostojića br. 4, na kojoj se sada nalazi spomenploča, stanovala je Sonjina sestra Vida, koja je od ne
kog dr Laže iz bolnice dobijala lekove i preko jedne že
ne dostavljala ilegalcima. U toj kući Šonja je održala
više pojedinačnih i grupnih sastanaka, u njoj je skriva
la letke i još neki ilegalni materijal. Savetovala je Vidu
da se, u slučaju pretresa, pravda pred policijom kako
ona ništa ne zna.
Jedan letak je preveden na nemački jezik i namenjen nemačkim vojnicima — seća se Emil Kevrešan Ba
ca, tadašnji skojevski rukovodilac. Šonja Marinković
»uzme na sebe brigu da organizuje rasturanje ovih nemačkih letaka u kasarnama okupatorske vojske i među
domaćim nemačkim stanovništvom«. U Petrovgradu se u
to vreme nalazila jedinica u kojoj je bilo i Lužičkih Sr
ba; Šonja je stupila u vezu s tom jedinicom a preko nje
»s nekim nemačkim oficirima« koji su »pokazali sprem
nost« za saradnju sa NOB. Pošto se u blizini železničkc
stanice nalazio magacin pun oružja i municije zaostale
od bivše jugoslovenske vojske, nemački oficiri su obeća
li da iz tih magacina izdaju veću količinu oružja i mu
nicije. I da bi proverili iskrenost tih oficira, angažovali
su ih u akciji rušenje mosta na Begeju u kojoj se jedan
oficir »odlično pokazao, likvidirao je stražaru tako da
je zaplenjena izvesna količina oružja«. Međutim, izne
nada je povučena ta jedinica -i akcija na magacin nije
realizovana.
�Po Sonjinoj direktivi izvršen je pokušaj rušenja
mosta na Begeju u Petrovgradu krajem juna 1941. godi
ne. Akciju su izveli skojevci, zaplenili 7 pušaka, jedan
puškomitraljez i nešto municije. Miniran je most, ali
nije srušen, samo je »pomeren sa svog ležaja« i onespo
sobljen za saobraćaj dve nedelje.
Sredinom jula u Pančevu je održan sastanak Pokra
jinskog, Okružnog i Gradskog komiteta KPJ na kome
je Žarko Zrenjanin govorio o zadacima KPJ u južnom
Banatu u tim ustaničkim danima. Na sastanku je, verovatno, prisustvovala i Šonja Marinković, jer se u to vreme nalazila u Pančevu. Ona je 14. jula 1941. godine
uhapšena u Pančevu kada je, po zadataku, pošla u
Beograd. Po hromoj nozi prepoznao ju je jedan agent
i uhapsio na dunavskoj skeli. U pančevačkom zatvoru
ostala je petnaest dana. Na veoma malom parčencetu
hartije, u svom poslednjem pismu, zatražila je da joj
pošalju sledeće stvari: 1 ćebe i jastuk sa navlakom, 2 peškira i sapun, visoke kožne cipele, debeli pulover, staru
štofanu suknju, jedne dugačke čarape i štrupandle, do
maću crvenu haljinu, jedan redak i jedan gust češalj,
neke vune i igle za štrikanje pulovera i naučne knjige
koje bilo vrste. To treba da stave u rusak i odmah poša
lju. »Što se tiče hrane, neka za večeru šalje jogurta ili
kiselog mleka« — napisala je Šonja.
Kada je Šonja pošla u Beograd, ponela je pismo ko
jim je njena sestra Vida obaveštavala svoje prijatelje
Jovu i Anđelku Rakić iz Beograda da je dobila i drugu
kćerku. Prilikom ličnog pretresa pismo je pronađeno
kod Šonje, a na osnovu njega policija je pretresla Vidin
stan u Zrenjaninu; tada su Vida i Doka saznali da je
Šonja uhapšena, pisamce su kasnije dobili. Pretresom
nije pronađen sanitetski materijal, ali su nađeni oni le
ci na nemačkom jeziku, namenjeni nemačkim vojnici
ma. Kada su policajci pronašli na tavanu rashodovan
stari radio prijemnik, obradovali su se verujući da je
pronađena radio-stanica; smirili su se kad je radio-mehaničar sklopio taj aparat.
Streljana je 31. jula 1941. godine u Petrovgradu. O
tome zločinu neprijatelj je pisao preteći našem narodu
novim zločincima. Nemačka komanda je izdala objavu
u kojoj je napisano:
»... Za komunističke ispade poslednjih dana strelja
no je u Vel. Bečkereku 90 komunista.
Izvršena streljanja su istovremeno odmazda za pa
le nemačke vojnike u borbi protiv komunističkih raz
bojničkih bandi«.
6 Šonja M arinković
�I izdajničko »Novo vreme« od 1. avgusta 1941. prenelo je saopštenje marionetske agencije »Rudnik«:
»Zbog zločinačkih pokušaja neodgovornih komuni
stičkih elemenata u Banatu da paljevinom nanosi štete
snabdevanju srpskog naroda žitom, i zbog podmuklih
napada na pripadnike nemačke oružane sile, koji su se
dogodili poslednjih dana, pojavila se potreba da se preduzmu najoštrije mere...«
Pored Šonje Marinković, streljani su: Rudolf Kornauer i Lajoš Lenđcl, članovi Sreskog komiteta KPJ u
Vršcu; Mihailo Predić i Ratko Purešević, članovi Okruž
nog komiteta SKOJ-a za severni Banat; partijski aktivi
sti iz Pančeva Elza Zadravec i Marija Foćko, kao i mno
gi drugi saradnici ,i simpatizeri NOB. Steljano je 15 lica
iz Melenaca, 35 iz Kumana, 7 iz Novog Kneževca, 5 iz
Petrovgrada (sem Šonje Marinković), 2 iz Vranjeva, 5 iz
Vršca, 4 iz Pančeva, 10 iz Velike Kikinde, po jedno lice
iz Izbišta, Uljme, Odžaka, Padine, Srpskog Aradca i
Beograda. »Većina streljanih uhapšena je iznenada u
noći između 22. i 23. juna, posle napada Nemačke na
SSSR. Tada se hapsilo po spiskovima sačinjavanim na
osnovu policijskih materijala stare Jugoslavije ili na os
novu nečijih sumnji da se radi o komunistima« — zapi
sano je u »Leskovačkom zborniku«, XII.
»Kako se vidi iz dopisa nadleštva podobna za Ba
nat, otsek javne bezbednosti str. pov. br. II/2-1. 011/1941.
g. od 27. nov. 1941. g. upućenog Hali Celeru, tadašnjem
šefu gestapoa, naređenje za streljanje donele su vojne
vlasti. U tom dopisu načelnik otseka javne bezbednosti
Pelikan moli da se za lica, koja su u spisku navedena,
donese smrtna presuda, da bi se mogli u matičnim knji
gama brisati. Dakle, dovoljno je naređenje vojne vlasti
pa da 90 lica bude ubijeno. Nije potrebno Nemcima ni
naređenje ni utvrđivanje neke krivice »jer presudu do
nose naknadno« — zapisano je u dokumentu u kome su
navedena imena svih streljanih i koji se nalazi u Muze
ju socijalističke revolucije Vojvodine.
Većina zatvorenika tučena je i premlaćena prethod
ne noći u sudskom zatvoru u Petrovgradu.
To jutro — seća se Sonjina sestra Vida — sanjala
je da je, iznenada, Šonja upala u kuću, utrčala u ostavu
i ščepala kobasicu, utolila prvu glad i tek tada odgovo
rila da ne može ostati. San ju je probudio i uznemirio.
I kada je izašla iz kuće, njena prva komšinica joj je saopštila da su pre nekoliko minuta Nemci proteraii uli
com Šonju i još nekoliko zatvorenika; išli su od železničke stanice. Vida i stari Doka, ostavivši devojčicu od
mesec dana kod komšinice, pošli su u grad. Uz put su
�sreli jednu jedinicu nemačkih vojnika koja je pevala
neke koračnice.
Uz pomoć stražara ušli su u bivšu zgradu Županije.
Iz jednog klozeta posmatrali su šta se zbiva u dvorištu.
Na sredini dvorišta nalazio se stočić, na njemu pisaća
mašina, a kraj stola jedna Nemica koja je kucala na
mašinu. Tu su bili zloglasni Špiler (Šlicer) i još jedan
Nemac. Oni su izricali presude. Šonja se nalazila u gru
pi muškaraca. Na sebi je imala kišni mantil i držala je
ruke u džepovima, a onda ih izvadila, nešto govorila, ge
stikulirala. Kada je mladić kraj nje počeo od uzbuđe
nja da briše znoj sa čela, Šonja ga je pomilovala, obrisa
la mu čelo, nasmešila se, nešto mu rekla, hrabrila ga...
Sve je to urađeno dosta brzo. Nemci su žurili da svoj kr
vavi pir završe u tim ranim jutarnjim časovima, dok se
grad nije probudio. Zatvorenike su potrpali u pet kami
ona, udarajući ih kundacima. Šonja je strpana u drugi
kamion, a onda je spuštena cirada da se ne vide zatvo
renici.
»Pored vojnika i policajaca koji ih sprovode primećeni su i sudski stražari Sal Peter, Jaglocki Lajoš i Balin
Valentin. Kamioni su zaustavljeni na Bagljašu. Velika is
kopana raka već čeka da primi žrtve. Ceo prostor je
blokiran...
Policajci iz Zrenjanina i »Dojče manšaft« izvršili su
ovo streljanje. Komanduje jedan SS oficir, čije je ime
ostalo nepoznato. Pre streljanja ovaj oficir je pozvao
žtrve. Prvoj grupi je naređeno da stanu ispred rake. Na
dati znak ispaljen je plotun iz 30 pušaka i pogođene žrt
ve su popadale na zemlju. Koja je žrtva pokazivala još
znake života, dotukao ju je oficir koji je komandovao
streljanje i manšaftovac Hatle iz Petrovgrada. Tako su
streljani svih pet grupa. Mešali su se plotuni pušaka sa
uzvicima vikali da nisu krivi.
Orila se pesma policajaca i manšaftovaca kada su se
kamioni vraćali u grad« — zapisano je u pomenutom
spisku streljanih.
Streljanje su posmatrali Jevreji, nekoliko Cigana i
jedan meštanin koje je sa tavana svoje kuće iz nepo
sredne blizine sve video i čuo; on i jedan Ciganin is
pričali su o junačkom Sonjinom držanju. Streljanje su
posmatrali Doka i Vida koji su na Bagljaš, tada na pe
riferiji grada, stigli jednim fijakerom; pošto su im voj
nici zabranili da idu dalje, oni su stali i kroz drvenu
ogradu posmatrali streljanje 90 rodoljuba. Videli su i
svoju Šonju u jednoj grupi. Videli su i kada je odbila
da se okrene, raskopčala mantil, pokazivala na grudi i
nešto govorila. Videli su i kada je pala pogođena pušča-
�84
nim zrnom. Ono što nisu čuli, ispričao im je jedan Ci
ganin i onaj meštanin.
Šonju su doveli pred grobnicu. Ćela grupa je pos
trojena licem okrenutim prema nemačkim vojnicima a
leđima prema grobnici u kojoj su već ležale pokošene
prve žrtve. Oficir je zahtevao da se Šonja okrene kako
ne bi posmatrala puščane cevi uperene u svoje grudi i
grudi svojih prijatelja, Međutim, ona je tu ponudu odbi
la. Odlučnim potezom raskopčala je mantil, pokazala
rukom na svoje grudi i uzviknula nemačkim fašistima:
— Pucajte, ovo su komunističke grudi! Nas možete
pobiti, ali znajte da za nama idu milioni ljudi!
Plotun je presekao reči te divne nežne devojke koja
je pošteno živela i herojski umrla za svoje ideale.
— Pucajte, ovo su komunističke grudi! — ponavlja
le su njene reči hiljade novih boraca.
Za narodnog heroja Šonja Marinković je proglaše
na među prvim Jugoslovenima, 25. oktobra 1943. godine,
u jeku najvećih borbi za pobedu ideala za koje se borila
i dala život.
Nikada joj kosti nisu pronađene, jer je okupator
spalio posmrtne ostatke streljanih rodoljuba kada se
povlačio 1944. godine — da bi uništio svoje krvave tra
gove.
Povodom njene smrti Pokrajinski komitet KPJ za
Vojvodinu izdao je letak pod naslovom »Još jedan stra
šan zločin«:
»U Velikom Bečkereku streljana je od nemačkih
zlikovaca drugarica Šonja Marinkvvić, inženjer agrono
mije iz Novog Sada, stara 25 godina. Šonja Marinković
prišla je kao student radničkom pokretu, u čijim se re
dovima borila sve do svoje mučeničke smrti pod nepri
jateljskom okupacijom. Ona je odvažno stajala u prvim
redovima narodnih boraca; poginula je hrabro kao dos
tojna kći svoga naroda.
Drugarica Šonja Marinković iskreno je volela svoj
narod.
Niko kao ona nije znao da mašta i priča o budućim
danima slobode, kada će džinovski traktori parati slo
bodnu zemlju Vojvodine i vesela se pesma oriti našim
selima i gradovima. Zajedno sa mnogim narodnim bor
cima ona je pala u borbi sa krvavim fašističkim okupa
torima, ne dočekavši dan slobode, ali će njeno ime osta
ti zauvek u našem narodu. To ime pominjaće hiljade na
rodnih boraca-partizana s puškom u ruci; Šonje Marin
ković, tog odvažnog borca i divnog čoveka, setićemo se
na dan pobede, pominjaćemo je u srećnoj i slobodnoj
Vojvodini u kojoj će biti ostvareno sve ono zašto se So-
�nja borila, kada će naš narod živeti životom dostojnim
čoveka.
Neka je slava drugarici Šonji Marinković!«
Ostala je uspomena na heroja i spomenik na kome
se nalaze imena svih streljanih; na čelu spiska je ime
Šonje Marinković.
Zahvalna pokoljenja odaju dužnu poštu tom heroju
Revolucije: dižu spomenike, ukazuju na njega, njego
vim primerom vaspitavaju mlade. Pored spomen-ploča
na kućama u kojima je radila u Novom Sadu i Zrenjaninu, podignute su biste u fabrici koja nosi njeno ime
u Novom Sadu, u Poljoprivrednom fakultetu u Zemunu
i na trgu u Zrenjaninu.
Danas Sonjino ime nose ulice u Zemunu. Novom
Sadu, Zrenjaninu, Somboru i drugim mestima; fabrika
tekstila u Novom Sadu, Srednja poljoprivredna škola u
Vršcu, osnovne škole u Novom Sadu, Subotici i Zrenja
ninu, poljoprivredno dobro u Vojvodini, Treća mesna
zajednica u Novom Sadu, kulturno-umetničko društvo
u Novom Sadu, pionirski odred jedne osnovne škole u
Zagrebu, Mesna zajednica u Zrenjaninu i druge ustano
ve, organizacije i ulice širom Vojvodine.
Šonja je, svojim revolucionarnim delom, izrasla u
jednu od legendi borbene Vojvodine.
��SADRŽAJ
Poreklo — — — — — — — —
Detinjstvo i školovanje — — — —
Formiranje osnovnih osobina — —
Student Poljoprivrednog fakulteta —
Omladinski rukovodilac u Novom Sadu
Partijski rad u Vojvodini — — — —
Zaustavila je dalju provalu — — —
Član Pokrajinskog komiteta KPJ — —
»Pucajte, ovo su komunističke grudi!« —
— —
— —
——
——
——
— —
— —
— —
——
Strana
— — 5
— — 1
2
— — 20
— — 27
_ _ 38
— — +7
— — 55
— — 70
— — 77
����
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Pucajte, ovo su komunističke grudi
Priča o Sonji Marinković
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Stanoje Filipović
Publisher
An entity responsible for making the resource available
NIRO "Dečje novine", Gornji Milanovac
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1977.
Rights
Information about rights held in and over the resource
NIRO "Dečje novine", Gornji Milanovac
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
65-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
87 str.
Banat
NOB
NOP
Novi Sad
Pokrajinski komitet KPJ
SKOJ
Sonja Marinković
Stanoje Filipović
Ujedinjeni radnički sindikalni savez
Vojvodina
-
http://afzarhiv.org/files/original/ed98134b8285cd44765a7b5b1ce97ae9.pdf
c9a634087e28ad97603ac2fdfb33ef9e
PDF Text
Text
��Biblioteka LEGENDE
dobitnik je Povelje »4. jul«
— najvećeg društvenog priznanja
za doprinos u gajenju tradicija
nui od ^oslobodilačkog rata
naroda i narodnosti Jugoslavije.
�Izdavač
NIRO »Dečje novine«
Gornji Milanovac
Za izdavača
Miroslav Petrović
generalni direktor
Recenzent
Metodije Kotevski
Odgovorni urednik
Radmilo Lale Mandić
Uređivački odbor
Mirko Vujačić
Radmilo Lale Mandić
Ivo Matović (urednik)
Dragan Marjanović
Lektor
Zora Maksimović
Korektor
Dobrila Petrović
Grafički dizajn
Rade Rančić
Tehnički urednik
Mirjana Avramović
Štampa
»Nikola Nikolić«, Kragujevac
Štampanje u tiražu od 3.000 primeraka
završeno avgusta 1978. godine
�SLOBODAN POPOVIĆ
Vera Jocić
ŽIVOTNI PUT I REVOLUCIONARNO DELO
�BIBLIOTEKA »LEGENDE« VIII KOLO
NARODNI HEROJI JUGOSLAVIJE
�»Misliti o Veri Jocić, ili govoriti o njoj, nemo
guće je, a da se ne govori o ustanku, koji je
toliko čvrsto vezan za njeno ime, svetio i ve
liko, kao što su svetle i velike uspomene, koje
je ostavila ljudima . . . «
Boro ćuikar, u spisu »Posiednala telba na Vera Jocik«,
»Viorni dni«, Skopje, 1957.
OLIVERA VERA JOCIĆ je 20. decembra 1951godine, u znak priznanja za revolucionarne za
sluge, proglašena za narodnog heroja Jugosla
vije.
��BEKSTVO IZ AUSTRO-UGARSKE
Porodica Jocić živela je u Novom Sadu, pod
Austro-Ugarskom Monarhijom. A kako se jedan
od njenih članova, Đura Jocić, nikako nije mogao
pomiriti s činjenicom da živi pod vlašću tuđina,
to se odlučio da pobegnc u Srbiju. Jednostavno,
jednog dana je rekao:
— Ja više neću da živim pod Mađarima i Austrijanoima!
— A gde hoćeš da živiš, Đuro?
— Vi znate gde hoću da živim — odgovorio
je. — U Srbiji!
— Znamo. Ali, šta ćemo s imanjem, kućom
i ostalim stvarima?
— To ćemo prodati.
— Kome?
— Našim ljudima koji ostaju u Novom Sadu.
— Kako oni mogu da žive pod Mađarima i
Austrijancima, a ti ne možeš?
— Kako žive? Znamo kako žive: trpe, guta
ju, eto kako žive... Ja neću i ne mogu tako da
živim. Ja hoću da živim u slobodi, na srpskoj
zemlji!
�— I ovo je srpska zemlja.
Posle toga nastao je tajac. A onda je Đura
ponovo progovorio:
— Ne mogu više da ih gledam, razumete li
me. U utrobi mi se prevrće kad ih sretnem na
ulici ili u kataru. Shvatite: ne mogu i gotovo!
Ukućani su gledali uzbuđenog Đuru. Na nje
govom licu ogledala se odlučnost, rešenost da
učini ono što je naumio, kakvog su ga jedino i
znali.
— Kako ćemo da se prebacimo u Srbiju? —
upitala ga je žena.
— Prvo ću ja da prebegnem, a onda ćete
i vi za mnom.
Tako je i bilo. Jedne večeri Đura je prepli
vao Dunav i domogao se Srbije. Za njim su, docnije, došli i ostali.
Prethodno su uspeli da prodaju salaše i ne
koliko kuća u Temerinskoj ulici u Novom Sadu.
Pomerajući se k jugu, Đura je s porodicom
stigao do Skoplja, i u njegovoj blizini, u selu
Asanbegovo (danas Sinđelićevo), kupio veliko
imanje i kuću. U Skoplju, u bivšoj Kruševačkoj
ulici, u Jevrejskoj mahali, od nekog bega, koji
se spremao da se odseli u Tursku, kupio je veli
ku kuću s doksatima, na sprat, i velikim poplo
čanim dvorištem, u kojem je bila i jedna manja
zgrada — letnja kuhinja.
Na okupu su bili svi: Đura, njegova žena
Katica i deca Doka, Todor, Mladen, Draginja i
Ana. Jocićev] su obrađivali zemlju i u tome imali
uspeha, sve do prvog svetskog rata, kad su Đura
i njegova tri sina otišli u rat, kao dobrovoljci.
Mladena su zarobili Austrijanci, ali je iz zarob
ljeništva pobegao u Rusiju.
Iz ove svetske klanice vratili su se svi Jocići,
ali ne bez posledica: Todor je bio težak invalid,
jer je ostao bez noge, a od zadobijenih rana Do
ka je umro posle rata.
DETINJSTVO I ŠKOLOVANJE U SKOPLJU
U Sinđelićevu je, kao učiteljica, radila Beo
građanka Natalija Đermanović. Tamo je stigla po
sle završene Učiteljske škole u Beogradu.
Zgrada osnovne škole bila je u susedstvu Jocićevih. Zapravo, školsko dvorište se graničilo s
njihovim dvorištem.
�Ubrzo se između Mladena i Natalije rodila
l jubav, koja se završila venčanjem.
Prvo dete, žensko, rodilo im se 24. juna 1921.
godine. Dali su mu ime Vida. Posle dve godine,
21. avgusta 1923, u Beogradu, rodilo im se drugo
takođe žensko dete, koje je na znamenju dobilo
ime Draginja — po tetki, koja je u to vreme
imala 15 godina, pohađala gimnaziju i bila lepa
devojka. Na krštenju, u Skoplju, narečena Dragi
nja dobila je ime Olivera, a svi će je kasnije,
kroz ceo njen život, zvati Vera.
Dve godine doonije rodila im se i treća kćer
ka, Radmila.
Šest meseci posle njenog rođenja Natalija
je umrla od zapaljenja sleipog creva.
Bio je to veliki udarac za Mladena i njegovu
decu.
Od prvih koraka Vera je bila živahno i vra
golasto dete. Nije mogla duže da se zadrži na
jednom mestu. Brzo je upoznala sve kutove u
kući i dvorištu, kao i sve grane okolnog drveća.
I sve skele na kući koja se gradila. Onima koji
su je posmatrali zastajao je dah, mislili su da
će se strmoglaviti.
Kad je imala oko šest godina, jednog dana
popela se na vrh drvota.
— Siđi! — molili su je sestre i otac.
Vera se njihala na visokoj grani drveta.
— Što se plašite — odgovorila im je Vera,
— kad se ja ne plašim.
— Sine, — govorio je otac — siđi, molim te.
Za Veru je to penjanje, to njihanje na gra
nama, bilo zabavno. To ju je uzbuđivalo. Onaj
instinktivni strah kao da u njoj nije postojao.
Vera je bila znatiželjno dete. Htela je sve
da čuje, sve da upozna, sve da zna. Počela je da
se interesuje i za sestrine knjige: za bukvar i os
tale udžbenike, naročito za vreme školskog ras
pusta, kojeg je starija sestra provodila u Sinđelićevu i Škoplju, jer je osnovnu školu pohađala
u Beogradu, živeći kod bake, majkine mame.
Preturala je po sestrinim školskim knjigama i
terala sestru da joj pokazuje i objašnjava slike
i čita tekstove.
U osnovnu školu pošla je u Sinđelićevu, u
onu istu školu u kojoj je njena majka bila uči
teljica i u koju je uvela prvo žensko dete. Dotle
su osnovnu školu u Sinđelićevu pohađala samo
�10
muška deca. Međutim, Natalija je htela da školu
uče i ženska deca, pa je svim silama nastojala
da razbije konzervativno shvatanje da ženska de
ca treba da sede kod kuće i pomažu majkama u
poslu.
Kad je Vida bila u četvrtom razredu osnov
ne škole, umrla joj je baka, majkina majka, zbog
čega se vratila iz Beograda u Sinđelićevo.
Posle završene osnovne škole Vida je gim
naziju počela da uči u Skoplju. Vera, koju su
u porodici zvali Draginja, i Radmila Rada, učile
su osnovnu školu u Sinđelićevu i živele u kući
s babom, očevom majkom, i ocem, koji se bio
oženio drugi put.
Posle završene osnovne škole Vera je prešla
u Skoplje, gde je stanovala sa starijom sestrom.
Kad je i Radmila završila osnovnu školu, prešla
je 1935. godine u Skoplje. S njom je došla i ba
ba Katica, pa su uzele stan, jer nisu mogle sve
četiri da stanuju u jednoj sobi. Baba Katica vo
dila je domaćinstvo.
Vera je unapred pročitavala sve svoje udž
benike. Posle toga uzimala bi sestrine i čitala ih,
učila iz njih. Tako je sa znanjem bila ispred svo
jih školskih drugarica. Naročito je volela strane
jezike i književnost i njima je posvećivala svu
svoju pažnju.
Imala je jednu nesvakidašnju, retku sposob
nost da pročitani tekst ponovi od reči do reči.
Bila je »gladna« za naukom i saznanjem.
Otac Mladen bavio se zemljoradnjom. Naro
čito ga je interesovala proizvodnja duvana. Da
bi se u tome usavršio, čitao je stručne knjige i
pratio literaturu iz te oblasti.
Velika ekonomska kriza, koja je počela 1929.
godine i trajala nekoliko godina, nije mimoišla
ni porodicu Jocić. Kuća u Skoplju je prodata, a
Mladen se zaposlio u Fabrici duvana.
Kad je u Skoplju osnovana Zadruga za ot
kup duvana, Mladen je počeo u njoj da radi.
Međutim, jednog dana Zadruga je likvidirana. Mla
den je ostao bez posla. Porodica je doživljavala
teške dane u kojima su njeni članovi bili više
gladni nego siti.
Te nevolje porodice produbljene su Mladenovom tragičnom smrću, 26. novembra 1938. godine.
Očeva smrt teško je pogodila porodicu. U
početku su im mnogi ljudi donosili životne na
mirnice, ali to nije moglo duže da traje.
�Vera je počela da daje časove iz matemati
ke i jezika slabijim učenicima. Kod njih je dobijala užinu, koju je najčešće nosila kući, izgo
varajući se da nije gladna, i delila je sa sestrama.
Njihov ujak Gradimir Đermanović, koji im
je postao staralac, izdjestvovao je majkinu pen
ziju od 900 dinara. S tom penzijom i prihodom
od Verinih časova izdržavale su se njih četiri.
Naravno, to nije bilo ni približno dovoljno; vi
še su gladovale nego što su bile site,
Čitavo to stanje najhrabrije je podnosila
Vera. Stisnutih pesnica i vilica, govorila je:
— Izdržaćemo, moramo izdržati!
Tako je hrabrila ostale članove porodice. Ba
ba je zabrinuto klimala glavom i uzdisala, na
ravno da je deca ne čuju:
— Eh, deco moja, šta ste bogu zgrešila da
se ovako mučite?!
A, one su se, stvarno, mučile.
AKTIVNOST SKOJEVKE VERE
Još dok je majka sestara Jocić bila živa,
u Sinđelićevu je živeo hodža Avdović. Jedino od
njegove dece bio je Alija*, koga je Natalija mno
go volela, jer je bio odličan učenik i dobar dečak.
Natalija je prigrlila Aliju, i on je, gotovo,
postao član porodice Jocić. Deca su ga volela i
smatrala ga kao brata. I on je njih voleo. Pa
zio ih, branio od druge dece, starao se o njima.
Kao učenik Velike medrese, a docnije kao
student Filozofskog fakulteta u Skaplju, Alija
je izvršio prvi politički uticaj na sestre Jocić. Go
vorio im je o socijalnoj nepravdi i davao im
na čitanje: »Mati« od Gorkoga, »Kako se kalio
čelik« od Ostrovskog, Londonovu »Gvozdenu pe
tu« i druge.
Kod sestara razvijao je smisao za književ
nost i umetnost. To je bilo pogodno tle, jer su
one imale smisla za slikarstvo i literaturu.
Zadojena marksizmom i komunističkim ide
jama, Vera je u gimnaziji aktivno radila na ši
renju naprednih ideja. Budući da je bila odlič
na učenica, nije joj bilo teško da pridobije i
druge učenice.
S treljan na Banjici (u Beogradu) 29. VIII 1941.
�U očima svojih drugarica Vera je bila auto
ritet. One su joj se divile što je, i pored borbe
za opstanak i aktivnosti u literarnoj družini ško
le, mogla da bude i odličan učenik.
Zbog svoje aktivnosti i prijpadništva napred
nom omladinskom pokretu, Vera je početkom
1941. godine primljena za člana Saveza komunis
tičke omladine Jugoslavije.
— Ovo je najsrećniji trenutak u mom životu
— rekla je.
Osim osećanja opravdanog priznanja, u nje
nom životu ništa se nije promenilo. I nadalje je
bila aktivna. U svakoj prilici istupala je s mar
ksističkih pozicija (onoliko koliko je tada poz
navala osnove marksističkog učenja).
Jednog dana početkom 1941. godine, kad je
bila u sedmom razredu gimnazije, Vera je istu
pila protiv iskrivljavanja istorijskih činjenica.
Oko 40 učenica radilo je seminarski rad na
temu »Oslobođenje Južne Srbije« (u bivšoj Ju
goslaviji Makedonija je zvanično nazivana Južna
Srbija).
Narodni heroj Olivera Vera Jocić
�Za vreme časa nastavnica je pokušavala đa do
kaže da ne postoji Makedonija i makedonska na
cija, da su to izmislili komunisti u Makedoniji,
koji »zavode« omladinu i šire ideju o makedon
skom nacionalizmu.
Učenice su ćutale, iako mnoge među njima
nisu prihvatale ovakvo tumačenje profesorice.
Jedino je reagovala Vera, na svoj miran, stalo
žen, ali odlučan način:
— Makedonija postoji, gospođo, jer postoji
makedonski narod, koji ima svoj jezik i istoriju...
Odjednom su se sve oči uprle u Veru, a ona
je gledala u nastavnicu. U razredu je, za tre
nutak, nastala grobna tišina, jer je iznenađenje,
koje su izazvale Verine reči, bilo potpuno i neo
čekivano. A onda, kao da je provalio vulkan, kao
da je eksplodirala bomba:
— Kako se usuđuješ da, kao Srpkinja, ustai'eš u odbranu takvih ideja?... Jesu li i tebi,
možda, komunisti zavrteli pamet?
Učionicom je odjekivao glas nastavnice istorije.
Iako oduševljene Verinim istupom, učenice
su s neskrivenim strahom očekivale šta će se da
lje desiti.
— Ja jesam Srpkinja i baš zbog toga što
sam Srpkinja i što cenim slobodarske tradicije
mog naroda, ustajem u odbranu makedonske na
cije. Samo je velikosrpskim šovinistima, kao i
velikobugarskim ugnjetačima, potrebno da os
poravaju postojanje Makedonije i Makedonaca.
Ja neću da učim falsifikovanu istoriju, a vi tre
ba da se stidite što ste se prihvatili tog posla!
Ove reči izazvale su buru u učionici. Nastav
nica se izbezumila. Počela je da lupa po katedri
i da tako viče da su se tresla stakla na .prozorima.
— Neću dozvoliti da moje učenice šire ko
munističku propagandu! Najmanje ću to dozvo
liti ovde, na času. Zabranjujem svako istupanje...
Vera Jocić biće izvedena pred nastavničko veće,
a ja ću tražiti njeno isključenje iz svih škola u
zemlji!
Crvenog lica od besa, nabreklih vratnih žila,
zgrabila je prozivnik i izletela iz učionice. Vera
je mirno sela u svoju klupu, dok su je drugarice
gledale sa divljenjem.
Čas nije bio završen. U razredu je nastao
tajac. Očekivao se rasplet.
�čim je školsko zvono označilo kraj časa,
učenice su poletele prema vratima, u hodnik.
Međutim, čekalo ih je iznenađenje. Nekoliko po
licijskih agenata, s direktorom gimnazije i nas
tavnicom istorije, stajalo je na vratima.
— Svi napolje! Vera Jocić da ostane u učionioi!
Kad su sve učenice, osim Vere, izišle, poli
cijski agenti su se bacili na klupe, počeli da iz
vlače đačke torbe, da istresaju njihovu sadržinu
i prcturaju po knjigama, sveskama i školskom
priboru.
Posle toga okomili su se na Veru.
Samo po razbarušenoj kosi i crvenim pečati
ma na licu drugarice su videle da su je agenti
tukli, jer Vera ništa nije rekla.
S nekoliko najboljih drugarica sišla je u
dvorište i tamo, u jednom kutu, izvukla zabra
njeni materijal iz nedara. Bile su to brošure sa
crvenim koricama i jedan ženski list.
Od tog dana razred je samo s ljubavlju go
vorio o Veri. Profesori, verni režimu, nikog tako
nisu mrzeli kao nju. Ali, Vera je i nadalje bila
najbolji učenik i sa sve većim žarom je nastavila
svoj rad na okupljanju omladine oko SKOJ-a.
MARTOVSKE DEMONSTRACIJE U
GRADU NA VARDARU
Martovske demonstracije 1941. godine protiv
potpisivanja Trojnog pakta bile su jedna od naj
značajnijih akcija Komunističke partije Jugosla
vije u Skoplju. One zauzimaju jedno od najvidnijih mesta u istoriji tog grada i njegove rad
ničke klase u predratnom periodu.
U martovskim danima Vera je kao nikad bi
la zaneta poslovima. Stalno je nekud odlazila i
ponovo se pojavljivala. U stvari, ona je odlazila
na skojevske sastanke i na izvršavanje partij
skih zadataka.
Komunistička partija i Savez komunističke
omladine Jugoslavije pripremali su se da sprem
ni dočekaju nastupajuće događaje.
Učenice VII razreda Ženske gimnazije »Kra
ljica Marija«, Verine drugarice, nisu bile u toku
zbivanja. Vera ih je upućivala, ukazivala im na
�Vera Jocić, sa školskim drugaricama u VII razredu Ženske gimnazije u Skoplju (četvrta zdesna u
srednjem redu)
�predstojeće događaje, ali onim ezopovskim, kon
spirativnim, škrtim rečnikom, rečnikom ilegalca
— aktiviste.
Kad su 26. marta 1941. godine omladinci sa
zastavama demonstrirali ulicama Skoplja, Vera
je rekla svojim drugaricama da im se moraju pri
družiti, ali s drukčijim parolama.
Tog dana desilo se da je Verin razred imao
čas nemačkog jezika. Nastavnica, ni kriva ni duž
na, morala je da sluša proteste učenica protiv
Nemaca i nemačkog jezika, kao da je ona bila
kriva za izdaju Cvetkovića i Cincarmarkovića.
Učenice su na njoj iskalile svoj bes.
Na skopske ulice direktori škola poslali su
učenike da demonstriraju. Bili su to omladinci
iz Srpskog kulturnog kluba i Narodne odbrane.
— To su nacionalističke demonstracije —
rekla je Vera. — Mi pripremamo naše demon
stracije.
Kad su direktori pojedinih škola (Prve muške
i Ženske gimnazije) videli da nacionalističke de
monstracije nisu uspele, odnosno da su se uto
pile u demonstracije radnika, studenata i napre
dnih omladinaca, naredili su poslužiteljima da
zaključaju školske kapije.
Vera, naravno, nije mogla da ostane neak
tivna, da sedi u školskoj klupi.
— Dođite — rekla je grupi drugarica me
đu kojima je bila i Cvetanka Marković (sada
Kotevska).
Sišle su u donje prostorije škole. Prišle su
jednom prozoru, koji se nije otvarao. Vera je
razbila staklo. Provukle su se kroz otvor, izišle
na ulicu i odjurile prema trgu, gde su se pri
družile demonstrantima, koje su predvodili ko
munisti.
— Ovo su naše demonstracije — ushićeno
je rekla Vera. — A večeras će biti veće i žešće...
Oko podne, tog 26. marta, čule su se prve
parole Komunističke partije Jugoslavije: »Bolje
rat, nego pakt!«, »Bolje grob, nego rob«, »Vojska
s narodom — narod s vojskom«, »Dole nenarod
na vlast!«, »Dole pakt s Nemačkom« i druge.
Uveče su demonstracije počele u 18 i tra
jale do 22 časa. One su bile organizovane. Za nji
hovo održavanje bile su izvršene dobre pripre
me. Naime, bio je formiran odbor koji ih je огganizovao i vodio.
�Na trgu se okupila masa od 15 do 20.000 lju
di. Okupljenim demonstrantima govorio je stu
dent Anton Kolendić. Njegove prve reči bile su:
— U ime Komunističke partije pozivam vas
u borbu...
Na drugoj strani trga govorila je studentkinja Filimena Mihajlova.
Među demonstrantima bila je i Vera sa svo
jim drugaricama.
Kad su demonstranti krenuli preko Dušanovog mosta (sada Kameniot most), s njima je po
šla i Vera. Masa naprednih i rodoljubivih gra
đana sakupila se između palate Ibni Pajko i
Skopske mitropolije. Tu je okupljenim demon
strantima govorio student Blagoja Korubin.
Demonstranti su došli i pred zatvor u kojem
je, između ostalih, bio i sekretar Pokrajinskog
komiteta SKOJ-a, Dobrivoje Vidić.
Vera je bila u masi. Oduševljenje i radost si
jali su joj na licu. Uzbuđeno je izvikivala paro
le. Njeno ushićenje prelazilo je i na ostale de
monstrante. Naročito na omladince i omladinke.
Iste večeri, ispred Studentskog doma, održan
je sastanak na kome je odlučeno da se sutradan,
27. marta, nastavi s demonstracijama. Prema pla
nu svi demonstranti trebalo je da se okupe u
glavnoj ulici (tada ulica Kralja Petra), koja je
vodila od trga do železničke stanice.
Međutim, policija i žandarmerija su ovog pu
ta bili spremniji da se suprotstave demonstran
tima. Do fizičkog obračuna došlo je kad je iz uli
čica kod Narodne banke izletela žandarmerijska
konjica i policijska pešadija.
U tom sukobu bili su ranjeni studenti Vasilije Đurović Vako i Krsto Bajić (docnije poginu
li u narodnooslobodilačkom ratu i proglašeni za
narodne heroje).
Vera je dobila udarac pendrekom preko leđa
i umalo je jedan obesni žandarm nije pregazio
konjem.
Više od desetak demonstranata, među koji
ma i Risto Dukovski, bilo je uhapšeno. U zatvo
ru su bili zadržani do kasno uveče.
2 Vera Jocić
�PARTIZANSKI OBAVEŠTAJAC I
KURIR U VALJEVU
18
— Narod je progovorio — oduševljeno je go
vorila Vera. — Duša naroda, dugo sputavana,
probila je barijere i potekla kao reka... Partija
i SKOJ pokazali su svoju snagu...
Okupacijom i komadanjem Jugoslavije, ap
rila 1941. godine, Skoplje je potipalo pod vlast bu
garskih fašista koji su počeli da proteruju Srbe
koji su živeli u Makedoniji. Tako su i Jocićevi
morali da napuste Skoplje.
Iz Skoplja su, krajem maja ili početkom
juna 1941. godine, u Srbiju krenuli Katica (ba
ba), njen sin Todor, invalid iz prvog svetskog ra
ta i Vera sa sestrama.
Kad su stigli u Niš, stan su našli u Jagodjnmahali, u čegarskoj ulici broj 2. Bila je to kuća
koja je u suturenu imala dve sobe i ostale pro
storije. U taj suterenski stan uselili su se Joci
ćevi.
Iz Niša sestre su otputovale, preko Beogra
da, u Valjevo, odakle je bila maćeha Angelina,
rođena Prodanović. U Nišu su ostali da žive Ka
tica, Todor i Angelina-Gina sa dvoje dece, Stanojem i Gordanom, iz trećeg Mladenovog braka
(Angelina i deca došli su docnije iz Skoplja u
Niš).
Posle dolaska u Valjevo sestre su se uklju
čile u ilegalni rad. Bile su povezane s Dimitrijem Dišom Koljkovićem, koji je bio sekretar
SKOJ-a u Tehničkoj školi.
Veru je Dimitrije Diša Koljković upoznao
kad je sa sestrama došla u Valjevo. Koljković
je čuo da se zlopate, pa im je, uz pomoć drugo
va i drugarica, našao jednu prostoriju u krugu
Mlina. Drugovi su ih pomagali iz samopomoći ko
liko su god mogli.
Jednog dana, preobučen u seljačko odelo,
neobrijan, s jednim konjem, Koljković je došao
u Valjevo i uputio se u Mlin, odakle je trebalo
da prenese sakrivenu municiju.
U prostoriji, u kojoj su živele sve tri sestre
Jocić, Koljković je sreo Milicu Pavlović Daru,
tada člana Okružnog komiteta KPJ za Valjevo
(docnije poginula u narodnooslobodilačkom ra
tu i proglašena za narodnog heroja). Ona ga ni
je prepoznala.
�— Ja sarn, Diša, profesorice.
Ona se iznenadila:
— Kako si se promenio! — uzviknula je Da
ra. — Nikad te ne bih prepoznala da se nisi sam
javio.
U prenošenju municije i oružja Koljkoviću
su pomogle i sestre Jocić.
Krajem avgusta, ili početkom septembra
1941. godine, Vera je došla u Valjevski NOP od
red. Njene dve sestre štab odreda je poslao u
Bajinu Baštu, u radionicu odeće i obuće.
Vera je prvo radila u AgiNpropu odreda (A^itaciono-propagandno odeljenje) dok Koljković
nije postavljen za obaveštajnog oficira odreda.
Onda su Vera, Milica Nožica, Petar Popović i
drugi postali kuriri — obaveštajci štaba odreda.
Od tog dana, sve do pred odlazak u Niš, Vera
je veoma uspešno obavljala ovu dužnost.
Umela je odlično da se prerušava. Sa seljan
kama je ulazila u grad, noseći poštu za Okruž
ni komitet KPJ za Valjevo.
Posao kurira shvatala je veoma ozbiljno i od
govorno. Unaprcd se pripremala za izvršenje
svakog zadatka. Na primer, proučila bi neku po
rodicu: koliko članova ima, kakvog su imovnog
stanja, kako se ko zove, kako ko izgleda. I tako
dalje. To joj je bilo potrebno da bi mogla da se
predstavi u slučaju da je neko od neprijatelja
zaustavi i počne da ispituje.
Veru je Koljković slao na najteže zadatke. On
je to činio zbog toga što su ostali kuriri, kao No
žica i drugi, bili meštani. Ljudi su ih poznavali
i u samom gradu i u okolnim mestima. Veru niko nije poznavao, jer je bila izbeglica, doseljenik.
Gestapo i policija u Valjevu znali su da ne
ko silazi u grad, odnosno da održava vezu s par
tijskom organizacijom. Samo nisu znali ko je
taj. Zbog toga su svim silama nastojali da otkri
ju kurira, odnosno njegovu »javku« (ličnost, ko
ja služi kao veza između više i niže veze, odnos
no partijske organizacije).
To im je jednog dana pošlo za rukom.
Kraj u kojem je stanovala Verina »javka«
jednog dana je blokiran. Neprijatelj je pretpo
stavljao da će kurir upasti u stupicu koju mu
je namestio.
U tom trenutku Vera se zatekla u stanu jed
ne drugarice od koje je trebalo da primi neke
2»
19
�podatke i vesti za Valjevski NOP odred. Četnici
i Nemci ulazili su u svaku kuću i pretresali je od
tavana do podruma, tražeći partizanskog kurira.
— Sta da radimo? — pitala je Verina dru
garica.
— Sad ne mogu da iziđem iz kuće — odgo
vorila je Vera.
— Svakako — rekla je zabrinulo drugarica
— Ali, gde da te sakrijem?
Pogledale su oko sebe. Ništa skrovito i bezbedno nisu videle. U dvorište su već ulazili Nem
ci i četnici. Vera se u magnovenju odlučila. Po
trčala je prema jednoj sobi. Brzo je otvorila vra
ta, ušla u sobu i sakrila se ispod kreveta. Nje
na drugarica je to gledala razrogačenih očiju.
— Zatvori vrata! — tiho ali energično do
bacila joj je Vera.
Drugarica je mahinalno uhvatila za kvaku i
privukla vrata. U tom trenutku u stan su upali
četnici i Nemci.
— Ko ovde stanuje? — upitao je četnik.
Drugarica je jedva uspela da kaže:
— Mi...
— Koji »mi«?
— Mi, moji roditelja i ja ...
— Niko više?
— Niko više... Pardon, i jedan nemački ofi
cir. ..
Četnik se trgao. Okrenuo se nemaokom voj
niku.
— Tu... ajne dojčland oficiren... stanuje...
Feršten zi?
— Ja, ja. Feršteen — odgovorio je Švaba.
Posle toga Nemac je pozdravio i okrenuo se,
pošavši iz kuće.
— Izvinite — servilno je rekao četnik i po
žurio za Švabom.
Vera je pod krevetom ostala dok je blokada
prošla. Onda se izvukla ispod kreveta, pozdravi
la se s drugaricom, izišla iz kuće i otišla u od
red.
— Umalo da zaglavim — rekla je i ispričala
šta joj se desilo.
— Kako si se setila da se sakriješ u sobu
tog nemačkog oficira — pitali su je mladi obaveštajci.
�— Eh, kako? .. Pa, drugi izlaz nije postojao...
Reskirala sam... Nadala sam se da sobu neće
pretresati, kad čuju ko u njoj stanuje. Međutim,
ni druge prostorije nisu pretresali u toj kući...
U takvim trenucima mozak radi fantastično. Ili
nađeš rešenje ili ne nađeš. Treće nema.
— Pomaže li tu inteligencija?
Vera se zamislila.
— 0 tome dosad nisam razmišljala... Mož
da i pomaže... Mislim da je, ponajpre, posredi
nagon za samoodržanje... Treba biti dosetljiv,
odnosno, treba se snaći... Da... A, možda, i in
teligentan. .. Šta ja znam... 0 tome nikad nisam
razmišljala...
— Kad prigusti, čovek se uvek snađe!
— Da.
— A, biva — i ne snađe se?
— Opet se vraćamo na početak... Možda tre
ba unapred razmisliti o tome šta se sve može
preduzeti ako se to i to dogodi? Možda treba
znati i tuđa iskustva, pa ih u datom trenutku is
koristiti? Možda...
— Ili ne razmišljati o tome šta ti se sve mo
že desiti, nego u datom trenutku doneti odluku?
Posle dužeg razmišljanja, Vera je rekla:
— Nije naodmet znati kako su se drugi poneli u datoj situaciji; ako ne istoj, a ono — bar
sličnoj.
Kurirski posao Vera je obavljala veoma uspešno od decembra 1941. do 3. marta 1942. go
dine.
Kad je jedan deo Valjevskog NOP odreda
krenuo u Bosnu, bilo je rešeno da sve drugarice
ostanu na valjevskom terenu, zbog napornog i
veoma opasnog puta koji je borcima predstojao.
Trebalo je, pre svega, preći Drinu, a onda, verovatno, sukobiti se više puta sa četnicima, s onu
stranu reke. Valjalo je naći vezu s partizanskim
jedinicama u istočnoj Bosni.
Velika neizvesnost bila je pred borcima. U
takvoj situaciji drugarice nisu mogle poći. Tako
je ostala i Vera. Koljković ju je ostavio na vezu
vrsnom partizanskom obaveštajcu Živoradu Vitoroviću, učeniku iz Zlatarića.
Kad joj je saopštio da ostaje, upitala ga je:
— Zbog čega me ostavljaš?
— Takva je direktiva.
�— Misliš li da neću moći izdržati napore
jednog takvog marša?
— Nije u tome stvar. Tako je odlučeno na
čelno, za sve, pa i za tebe.
— Odlučeno, odlučeno — ljutito je rekla.
Videlo se da je teško primila ovu odluku.
Ali, šta se tu moglo. Iako je bila odličan kurirobaveštajac, morala je ostati na valjevskom te
renu, s ostalim delom odreda.
SEKRETAR PARTIJSKE ĆELIJE U NISU
Okupator, domaća policija, Srpska državna
straža (nedićevci), četnici Koste Pećanca, Srpski
dobrovoljački odred (ljotićevci) i drugi bili su
uznemireni razvojem i uspehom narodnooslobodilačke borbe u Nišu i okolini 1941. godine. Zbog
toga su Nemci svim silama nastojali da onemo
guće razvoj NOP-a. S tim u vezi počela je kon
centracija većih snaga u Nišu i preduzimanje
energičnih vojnih akcija radi razbijanja blokade
grada i čišćenja terena od partizana. Pre toga
reorganizovane su policija i uprava.
Provalom od 11. februara 1942. godine, ne
prijatelj je otkrio mnoge partijske organizacije
u niskim preduzećima. Iz niškog koncentracio
nog logora na Crvenom Krstu 12. februara 1942.
godine je pobeglo 105 zatvorenika.
U znak represalija Nemci su počeli masovno
da streljaju zatvorenike na obližnjem brdu Bu
banj.
Takva je bila situacija u Nišu i okolini kad
je Vera došla u ovaj grad na Nišavi. Njen dola
zak u Niš značio je pojačanje partijskih redova,
koji su bili veoma proređeni.
Vera je u Niš došla juna 1942. godine i zapo
slila se, preko maćehe, u Fabrici duvana. Tu joj
je i maćeha radila. U Fabrici duvana Vera je po
stala sekretar partijske ćelije. Njenim dolaskom
partijska organizacija dobila je veliku pomoć.
Bogato iskustvo, koje je stekla za vreme boravka
i rada u Valjevu i Valjevskom NOP odredu, za
tim snalažljivost i energičnost, pomogli su joj
da se brzo snađe u novoj sredini, da upozna lju
de i sprijatelji se s njima. Pošto je došla iz Valjeva, u Fabrici duvana i u gradu zvali su je Ve
ra Valjevka.
�Vera je za vreme ručka održavala pojedinač
ne sastanke, obilazila odeljenja i, pored kontro
le nastojnika i pojedinih poslovođa, obaveštavala ljude o situaciji u fabrici, gradu i zemlji.
Na njenoj mašini, za kojom je radila kao pakerka cigareta, radio je okorcli ljotićevac Doka Lazarević. Zahvaljujući svojoj sposobnosti da pri
đe ljudima, od njega je saznavala pojedine po
datke.
Unela je živost u rad partijske organizacije,
među skojevce i simpatizere narodnooslobodilačkog pokreta. Trenutno zatišje u radu partijske
organizacije — nastalo ranijim hapšenjima par
tijskih aktivista Jelke Raduiović, Svetislava Sve
te Kokovića, Krste Stefanovića (streljani na Bu
bnju) i drugih, kao i februarskom provalom —
sada je, Verinom zaslugom, brzo prebrođeno. U
fabrički krug ponovo su počeli da se unose leci i
ostali materijali. Pojedini radnici sabotirali su
rad u proizvodnji. Ubacivali su pesak u mašine i
tako izazivali kvarove. Drugi su podešavali maši
ne tako da cepaju cigaret-papir. Proizvodilo se
mnogo manje nego pre rata. Radnici su naveli
ko iznosili cigarete i duvan. Pojedinci su išli to
liko daleko da su za vreme noćne smene, iz svo
jih odeljenja, konopcima spuštali sanduke kroz
prozor. Njih su prihvatali vatrogasci i prebaci
vali preko ograde u obližnje njive Gradskog po
lja, odakle su preuzimani i nošeni na skrovita
mesta. Jedan deo tih cigareta doturan je parti
zanskim odredima.
Krajem 1942. godine Nemci i policajci blo
kirali su kraj oko Fabrike duvana. Grupa Nemaca ušla je u zgradu i izvršila pretres. Međutim,
zahvaljujući osmorici članova Partije i aktivu
SKOJ-a, ništa nisu pronašli. Komunisti i skojevci uspeli su da romane »Mati«, »Kako se kalio
čelik«, umnožene na geštetneru, zatim brošure
o razvoju industrije i poljoprivrede u SSSR, radio-vesti Moskve i Londona i drugi materijal —
sakriju u kupatilu, iza radijatora.
— Sad ćemo biti mirni. Bar za izvesno vre
me.
— E, u tome je stvar što nećemo biti mirni
— rekla je Vera.
Pogledali su je.
— Neprijatelj je ovaj put izgutao, ali s tim
se neće pomiriti. Treba da budemo oprezni i
obazrivi više nego do sada.
�Verina predostrožnost činila se pojedincima
prelerana, ali su se brzo uverili da je bila u
pravu.
Naime, uiprava Fabrike duvana pojačala je
unutrašnju kontrolu. Ubačeni su i doušnici. Umesto poljskog Nemca, Grišova, Gestapo je za
komesara fabrike postavio kapetana Vajsa. Novi
komesar je po odeljenjima postavljao ljude čiji
je zadatak bio da budno prate svako širenje antinemačke propagande. Oni su se brinuli i o to
me da radnici manje napuštaju rad i da ne upro
pašćuju mašine.
Najrevnosniji Vajsovi doušnici bili su Stanimir Stanimirović, iz Trnave, i Aleksandar Šaša
Dimitrijević, iz Niša. Oni nisu ništa radili, samo
su se šetali kroz odeljenja i vrebali. Zbog izuzet
nog zalaganja, Vajs je Stanimirovića postavio za
suiperkontrolora gotovih proizvoda.
— Bila si u pravu — rekli su drugovi Veri.
— Moramo i mi da se organ izujemo — rek
la je ona.
— Kako misliš?
— Treba da postavimo naše straže po odelje
njima. One će motriti na Vajsove doušnike, me
đu kojima je i njegov šofer Ivan Pleser.
Tako je i učinjeno. Vajs je besneo zbog to
ga što njegovi ljudi u fabrici ništa ne mogu da
otkriju. Cigareta i duvana više se iznosilo nego
ranije. Skojevska i partijska organizacija, pod
Verinim rukovodstvom, radile su na pripremanju
prve grupe drugova i drugarica za odlazak u
partizane. Sastanci su održavani u stanu Vide
Bratić, u današnjoj Ulici 12. februara, kao i kod
Tine Stojanović, u Ulici Kraljevića Marka.
U svim odeljenjima Fabrike duvana posto
jali su aktivi SKOJ-a. Početkom 1943. godine, u
mašinskom odeljenju za pakovanje cigareta, po
red sekretara Kovine Janković (sada Đukić), skojevci su bili: Slobodanka Popović, Vera Živadinović, Mileva Milovanović, Nada Filipović, Nada
Minić, Ljubica Sjekloća, Božana Bubalo i Mile
Kajs. U odeljenju kartonaže, pod rukovodstvom
Milice Mojsilović, radio je aktiv od osam člano
va; u odeljenju za izradu cigareta bila su četiri,
a u mašinskoj radionici pet skojevaca.
Uprava Fabrike duvana nije sedela skrštenih ruku. Ona je osećala snagu Partije i SKOJ-a.
Zbog toga su direktor i komesar Vajs zaveli grup
ne ručkove za izbeglice, samce i samice. Time su
�hteli da pridobiju ljude i da ih pretvore u douš
nike. Kao i ostali pokušaji, i ovaj je ostao bez
rezultata, izuzimajući samo jednog izbeglicu ko
ji je pristao da bude doušnik.
Mesni komitet KPJ za Niš pokušavao je da
uspostavi vezu s bugarskim okupatorskim vojni
cima i oficirima da bi i među njima stekao pri
stalice narodnooslobodilačkog pokreta u našoj
zemlji i u Bugarskoj.
Prilikom tih pokušaja, poslednjeg dana fe
bruara 1943. godine, uhapšen je Miša Obradović
Zoran, sekretar Mesnog komiteta KPJ za Niš
(docnije osuđen na smrt od partizanskog vojnog
suda i strcljan na Jastrepcu).
Obradović je provalio ceo Mesni komitet KPJ
za Niš, čime se nad Veru nadnela velika opas
nost. Ona je bila na vezi Mesnog komiteta KPJ
za Niš, budući da je bila sekretar partijske ćeli
je u Fabrici duvana. Obradović ju je lično poz
navao. Postojala je verovatnoća da i nju prokaže, kao što je prokazao i članove Mesnog komi
teta i istaknute partijske rukovodioce i pozna
tije aktiviste. On je vodio Bugare od stana do
stana i prokazivao drugove i drugarice. To je ra
dio i na ulicama Niša, obučen u bugarsku vojnu
uniformu.
Vera je odmah prešla u ilegalnost. Nije spa
vala kod kuće, nego kod Voje Drljače, Vide Bra
tić, Kovine Janković (Đukić) i drugih drugarica.
Njen opstanak u Nišu bio je onemogućen. Tre
balo je, znači, da ode iz grada. Kuda?
Više partijsko rukovodstvo u Nišu odlučilo
je da krene na Jastrebac, u Jastrebački bataljon.
Iz Niša za Jastrebac Vera je krenula iz ku
će Vide Bratić. Kovina i Vera našle su se u par
ku, preko puta železničke stanice. S Verom je bi
la i neka učiteljica. Tu su se Kovina i Vera ras
tale, posle jednogodišnje saradnje po partijskoj
liniji u Fabrici duvana.
Vera je otišla na železničku stanicu i s Da
nicom Nikolić Lalom (ubila se 15. avgusta 1943.
godine da ne bi živa pala Bugarima u ruke), stu
dentom Poljoprivredno-šumarskog fakulteta iz Ni
ša i članom Mesnog komiteta KPJ za Niš, jedi
nim članom MK koji nije pao policiji u ruke po
sle Obradovićevog izdajstva, i s kurirom, otpu
tovala u pravcu Jastrepca. Verovatno do Male
Plane ili neke druge železničke slanice, koja je
bila u podnožju Jastrepca.
�Bilo je to početkom marta 1943. godine. Boža Damnjanović, član političkog biroa na jastrebačkom terenu, rekao je jednog dana Svetislavu
Savkoviću Joci da treba da sačeka dve drugari
ce iz Niša, koje će doći u pratnji kurira.
Savković je sačekao dve drugarice i kurira,
poveo ih preko dobričkih sela Jugbogdanovac,
Cubura i druga. Po zakonu konspiracije nije ih
pitao kako se zovu. Jedna od njih bila je smeđa,
a druga cmomanjasta-izrazita crnka. Uz put su
razgovarali o borbi, pokretu, Nišu, situaciji na
frontovima.
Kad su stigli na određeno mesto Savković
se pozdravio s drugaricama i vratio odakle je i
došao. Tada nije znao da je prihvatio i u Jastrebački bataljon odveo Danicu Nikolić Lalu i Ve
ru Jocić.
U JASTREBACKOM BATALJONU
Vera je na Jastrepcu ostala do juna 1943. go
dine. Za to vreme učestvovala je u akcijama, ko
je je vodio Jastrebački bataljon.
Pošto su partizanske snage ugrožavale sao
braćaj na pruzi Beograd—Niš—Vranje, Nemci su,
sa više jedinica Srpske državne straže (nedićevci), odnosno u svemu sa oko 750 ljudi, preduzeli napad na Treći (Jastrebački) bataljon Prvog
južnomoravskog NOP odreda.
Bataljon je bio na Malom Jastrepcu. Nepri
jatelj je počeo da nastupa 2. maja 1943. godine,
ujutro. Jastrebački bataljon bio je u predelu Jasike, severno od Novog Sela.
U borbi koja je nastala bataljon je razbio
neprijatelja i nalerao ga u panično bekstvo. Po
sopstvenom priznanju, neprijatelj je imao 7 mr
tvih, 5 ranjenih i 27 zarobljenih vojnika.
Sutradan, 3. maja 1943. godine, jedna bugar
ska divizija pošla je na Jastrebac. Jastrebački
bataljon, podeljen na čete, u nekoliko navrata
je naneo gubitke bugarskim prethodnicama.
Manevrišući po Jastrepcu, bataljon je uspeo
da izbegne neprijateljske, a da sačuva svoje sna
ge.
Posle trodnevne potere Bugari su se povukli
u svoje garnizone.
�Po odluci Pokrajinskog komiteta KPJ za Sr
biju štab Jastrebačkog bataljona, kojeg su sa
činjavali: Stanimir Jovanović Jova, komandant,
i Kiril Mihajlovski Grujica, politički komesar,
krajem maja 1943. godine uputio je jednu četu,
sastavljenu od bivših boraca Ozremskog NOP od
reda, na desnu obalu Južne Morave sa zadatkom
da pomogne Zaječarskom NOP odredu.
Vera je učestvovala u svim borbama koje je
vodio Treći (Jastrebački) bataljon Prvog južnomoravskog NOP odreda od marta do juna 1943.
godine.
PARTIJSKI RUKOVODILAC ĆETE
JUŽNOMORAVACA
U vreme kad je Vera došla na Jastrebac, po
četkom marta 1943. godine, u selu Streškovcu —
Novo Selo, formiran je Drugi južnomoravski NOP
odred.
U njegov borbeni stroj Vera je došla juna
1943. godine. Dušan Devedžić Žika, koji je bio zamenik političkog komesara Drugog bataljona,
rasporedio ju je na mesto zamenika političkog
komesara 2. čete u tom bataljonu.
Vera je, kao sekretar partijske ćelije u četi,
bila i član bataljonskog partijskog biroa.
Sastanke biroa zakazivao je Devedžić s odre
đenim dnevnim redom. Posle otvaranja sastanka
govorio bi Devedžić, a onda bi dao reč članovi
ma biroa, koji su se javljali.
Vera bi se javljala za reč i iznosila svoje miš
ljenje o pojedinim tačkama dnevnog reda. Deša
valo se da se njen stav po nekom pitanju nije
uvek podudarao sa stavom sekretara biroa. Se
kretara bi to neprijatno iznenadilo. Bio je pogo
đen, jer je bio partijski funkcioner. I više od
toga: bio je poznat u tom kraju, jer je tu rođen
i tu ratovao. Njemu se verovalo. Njegova se reč
cenila. Odjednom: došla neka drugarica sa Jastrepca, i počela da ga ispravlja; Nije mu bilo
prijatno, jer je bio sujetan, kao i svaki mladi čovek koji nešto znači kao borac i politički radnik.
Posle prvog Verinog istupanja Devedžić je
razmišljao: »Sla ona hoće? Zna li ona ko sam
ja? Možda cilja na mesto sekretara bataljonskog
partijskog biroa?«?
�Takve i slične misli vrzmale su mu se po
glavi. Nikoga o tome nije pitao, ni s kim o tome
nije razgovarao. Bilo mu je neprijatno, jer je
sve bilo tačno što ga je ona ispravljala. To je,
hteo — ne hteo, morao da prizna, ali se pitao:
»Zbog čega me ispravlja pred svima? Zar ne mo
že to nasamo da kaže, da mi ukaže na praznine
i netačnosti u mom izlaganju?«
Posle takvih razmišljanja uviđao je da je
ona u pravu, ali mu je, ipak, nekako bilo krivo.
Posle nekoliko njenih istupanja, shvatio je
da to nije radila s nekom ružnom namerom, ne
go zato što je bila odličan komunist. Ona je htela da pojedine stvari budu bolje objašnjene. Kad
je to shvatio, a shvatio je vrlo brzo, pozvao ju je
na razgovor.
— Slušaj, Šiptarka (tako su je zvali u bataljonu), ti me stalno ispravljaš, dopunjuješ, tuma
čiš. Očigledno je da pojedine stvari bolje znaš
od mene, bolje si ih upamtila. U početku mi ni
je bilo jasno zbog čega to radiš, ali sam shvatio
da to činiš iz najbolje namere, kao pravi komu
nist. E, vidiš: zvao sam te da se dogovorimo. Ubuduće podelićemo uloge. Ono što ti bolje znaš
— o tome ćeš ti govoriti, a ono što ja bolje znam
— ja ću govoriti. Slažeš li se s tim?
Za sve vreme Vera ga je posmatrala i paž
ljivo slušala. Nije ga prekidala.
— Slažem se — odgovorila je. — Drago mi
je što si pravilno protumačio moja istupanja. I
ja sam razmišljala o tome kako ćeš ti to primi
ti. Ali, verovala sam da ćeš to pravilno shvatiti,
kao što bi svaki dobar komunist shvatio. Znala
sam da si veoma popularan, ne samo među bor
cima, nego i u narodu ovoga kraja. To sam vrlo
brzo zaključila.
— U početku mi je smetalo zbog moje popu
larnosti. Međutim, shvatio sam da je istina iz
nad popularnosti, iznad autoriteta... Sve ono što
si govorila, bilo je tačno. I to me je brzo otreznilo. Tome je doprinelo i tvoje iskreno, odmereno istupanje. U njemu nije bilo trunke samo
zadovoljstva što o nečemu više i bolje znaš.
— Drago mi je što si me pravilno shvatio —
ponovila je.
Tako su njihovi odnosi postavljeni na pra
vu i zdravu osnovu.
Jednom drugom prilikom Devedžić je pretrpeo Verinu kritiku. I tada je bila u pravu.
�Drugi bataljon imao je u selu Kućuri bolni
cu. U njoj su se, osim boraca, lečili i oporavljali i
drugi partizani sa vranjskog područja. Bolnica je
pružala pomoć i meštanima. Što se tiče partij
skog rada, bolnica je bila podređena bataljonskom partijskom birou.
Jednog dana došla je Devedžiću drugarica,
koja je u bolnici bila bolničarka.
— Druže komesare — rekla jc uzbuđeno —
jedan se drug nije dobro poneo prema meni.
Devedžić se iznenadio:
— Kako se nije dobro poneo?
— Tako — stidljivo je odgjvorila.
— Ne razumem?
— Pa... bio je bezobrazan... Hteo je ... Na
valjivao je na mene...
— Je li u pitanju ranjenik ili neko od bora
ca koji obezbeđuju bolnicu?
— Ranjenik... Onaj drug što mu se ruka
oduzela.
Devedžić se odmah setio o kome je reč. Tog
borca je jedan drug slučajno ranio u rame. Či
ni se da su mu neki nervi pokidani, pa mu je
ruka i ostala oduzeta. Visila mu je nepomično niz
telo. Inače, bio je jedan od komandira.
— Dobro, drugarice. To ćemo raspraviti.
Sekretar je odmah sazvao članove partijskog
biroa bataljona. Naravno, došla je i Vera. Pri
sutne članove sekretar je upoznao sa žalbom dru
garice iz bolnice.
— Prvo, ne slažem se, druže sekretare, s tvo
jom odlukom do povodom ovog slučaja sazivaš
sastanak partijskog biroa, jer ovo nije problem
koji treba biro da razmatra, nego partijska ćeli
ja bolnice — rekla je Vera. — Drugo, mi smo
čuli samo izjavu ove drugarice, a ne znamo šta bi
rekao taj drug koga je optužila. Staro je pravi
lo, još su ga stari Rimljani isticali, da treba ču
ti i drugu stranu. Mi, međutim, drugu stranu nis
mo čuli. Na osnovu čega da verujemo samo dru
garici:
— Valjda ja ne lažem! — upala je bolničar
ka Veri u reč.
— Nisam to rekla, drugarice, ali osnovno je
da čujemo i druga koga optužuješ za nenormalno
ponašanje. Makar i u pismenoj formi, ako taj
drug nije u stanju lično da dođe. Uostalom, mo
�gao je neko od članova biroa da ode do bolnice
i da s njim razgovara, ako je on nepokretan.
— Može da ide — dodala je bolničarka.
— Onda ga je trebalo pozvati, ako smo od
lučili da biro o tome raspravlja — rekla je Vera.
Sekretar je shvatio da je prenaglio. Ali: šta
je — tu je. Kad je već zakazao sastanak i po
čeo da ga drži, natrag se nije moglo. U stvari,
mogao je da kaže da se sastanak odlaže da bi
čuli i dotičnog druga.
— Sad, kad smo već tu, da pokušamo da
resimo ovu stvar — rekao je sekretar.
— Ja bih nastavila — rekla je Vera.
— Možeš. Samo izvoli.
Vera se okrenula bolničarki.
— Tebi hoću da govorim... I ja sam žensko,
ali se ne slažem s tobom. Ti si načelno u pravu.
Mi, dok smo u borbi, u partizanima — ne smemo
da vodimo ljubav. Kuda bi nas to odvelo? A ako
dođe do toga, onda se ti drugovi i drugarice mo
raju uzeti, venčati, i posle toga obavezno raz
dvojiti. Jedan od njih ide u jednu, a drugi u dru
gu jedinicu. To ti je poznato?
— Poznato mi je — odgovorila je bolničar
ka.
— Eto, vidiš. Da li je taj drug hteo da se
vas dvoje uzmete, mislim venčate pred Partijom?
— Ne znam. Ja imam verenika.
— Znači, ti njega ne voliš?
— Ne. I što bih ga volela kad imam vereni
ka?!
— A da li on tebe voli? Jer to što ti imaš
verenika, ne mora da ga sprečava da te voli.
— On kaže, ali to me ne interesuje, jer ja
imam...
— Verenika — dopunila ju je Vera, očigledno
iznervirana bolničarkinim insistiranjem na toj
pojedinosti. — Gde je tvoj verenik? U partizani
ma ili u selu?
— U selu.
Vera je zaćutala. Pogledala je bolničarku pro
dornim pogledom:
— Da se ti, možda, ne plašiš da verenik neš
to ne sazna?
Bolničarka se trgla posle ovog pitanja.
— Ne, što bih se plašila. Nego, neću... šta
ima on meni da se udvara?
�Ovo je rekla s prizvukom nervoze u glasu.
— Naša je borba teška — produžila je Vera.
Ona zahteva velike žrtve, velika odr canja. Jed
no od tih odricanja je i odricanje od ljubavi, fi
zičke, naravno. Jer, mi ne možemo da zabrani
mo nekomc da voli, naravno, u sebi. Važno je
da ta ljubav ne remeti naše odnose, da ne utiče
negativno na naš partizanski, komunistički mo
ral. .. Možda, i mene neko voli? Možda i ja ne
koga volim? Ali to čuvam u sebi i za sebe. Do
čega bi nas dovelo kad bismo radili drugačije?!
O tome i da ne govorimo. Svi to dobro znamo.
A pogotovu što neprijatelj svuda priča da mi u
partizanima vodimo slobodnu ljubav... Svakog
dana naši drugovi stavljaju glavu u torbu...
— A, mi? Zar i mi drugarice ne stavljamo
glavu u torbu?
— Stavljamo i mi, ali rede. Eto, ti, na primer.
Radiš u bolnici jedan veoma odgovoran posao:
neguješ naše ranjene i bolesne drugove. Među
tim, ti drugovi, kad ozdrave, kad im se rane zacele, otići će u svoje jedinice, što znači — pono
vo će se boriti, ponovo će se izlagati smrtnoj opasnosti. A, ti? Ostaćeš u bolnici...
— I ovde je opasno. Neprijatelj i bolnice na
pada.
— Znam, ali rede. Ti si u bolnici, hoću re
ći, na bezbednijem mestu. A, onaj, prezdraveli,
bolje reći, zakrpljeni borac, ponovo će jurišati,
ponovo će se izlagati smrtnoj opasnosti. Dokle?
Dok ga neko neprijateljsko zrno ne dokrajči. Ili,
u najboljem slučaju, ne napravi od njega inva
lida. ..
Vera je zaćutala. U sobi je nastala mrtva ti
šina.
— Eto, taj drug, koji se, kao što ti kažeš,
nedolično ponašao, težak je ranjenik: oduzeta mu
je ruka, jer mu je metak, bar da je neprijatelj
ski, uništio neke nerve. Ako iz rata iziđe živ, da
li će moći sto posto da služi zajednici? Neće...
Vera je opet ućutala. Prisutni su znali da
nije završila. Da sad dolazi ono glavno. Očekiva
li su da kaže onu spasonosnu reč, jer bi, u su
protnom, drug morao biti streljan. Niko od pri
sutnih nije želeo da drug, na taj način, izgubi
glavu. Ali, trebalo je to neko da kaže. To su oče
kivali da kaže Vera. Znali su da je drug pogrešio, da je to u suprotnosti sa zakonima partizan
skog života, s partizanskim principima, s mora
�lom. AH, žao im je bilo druga. Prvo, što ga je
ranio drug, nepažnjom, slučajno; drugo, što tre
ba život da mu oduzmu, opet njegovi drugovi. U
sebi su ga grdili, psovali. Ali... Postojao je »kor
pus delikti«, što se kaže...
— Svako od nas može da pogreši, jer je sva
ko od nas čovek sa svojim ljudskim slabostima.
Ako smo partizani, nismo od kamena. I u nama
bije srce, teče krv. Svi smo prirodni i zdravi lju
di. .. Kako će se ko ponašati, zavisi od mnogo
čega. Jedan ruski pisic, Čemiševski, u svojoj knji
zi, na jednom mestu, kaže: »Sve zavisi od mesta,
vremena i uslova«. Da je taj drug bio u borbi, a
ne u bolnici, ne bi mu palo na pamet da se, ne
samo tebi, nego bilo kojoj drugarici, udvara. Iz
prostog razloga: ne bi imao vremena da misli na
to od umora, napora, gladi, marševa, juriša i
ostalog. Znači, u tim uslovima on bi se drukči
je ponašao... U bolnici, međutim, gde su druga
čiji uslovi života, gde nema juriša, marševa, gla
di, gde je život neupoređivo mirniji nego u jedi
nici, pored dobre nege i dobre hrane, ljudima
razne stvari i želje padaju na pamet... U nje
mu se javila želja za ženom, kao što se u ženi
javl ja želja za muškarcem... Da se razumemo,
ja ne mislim ovog druga da opravdavam za ono
što je pokušao, jer imamo samo tvoju izjavu...
Recimo da je tako kao što ti kažeš. Pokušavam
samo da ga shvatim, da ga razumem, odnosno da
ti shvatiš i razumeš taj njegov istup. I, ne sa
mo da ga shvatiš, nego i da mu oprostiš.
Posle ovih reči Vera je zaćutala. Pala je oče
kivana reč: oproštaj! Svi su gledali u drugaricu.
Situacija je bila napeta. Nije se znalo šta ce re
ći bolničarka, jer se za sve vreme, dok je Vera
govorila, držala uvređeno.
— Ima li još neko nešto da kaže povodom
ovoga? — upitao je Nevedžić.
Pogledao je sve prisutne. Oni su ćutali.
— Ako mu ne oprostiš, ako ga ne shvatiš —
nastavila je Vera — mi ćemo morati da ga streliamo, jer druge kazne nema. Naravno, ako utvr
dimo da je sve tačno što si rekla.
Poćutala je, a onda, kao za sebe promrljala:
— Zbog čega da se mi ubijamo, kad nepri
jatelj ima metak za svakog od nas...
Opet je nastala tišina. Sve su oči bile uprte
u drugaricu. Očekivalo se šta će reći. Ona je ćutala i eledala nekud preda se. Devedžić nije hteo
da prekida tišinu.
�Vera je posmatrala bolničarku. Ispitivala je
utisak svojih reči. Tišina je potrajala nekoliko
sekundi, a prisutnima se učinilo čitava večnost.
— Neka ga đavo nosi, kad je tako — rekla
je bolničarka.
Prisutnima kao da je pao kamen sa srca.
Odjednom se čuo uzdah olakšanja. Vera je priš
la drugarici i stegla joj ruku.
— Mi moramo i da praštamo, a ne samo da
osuđujemo — rekla je. — A on će dobiti svoje!
PRIHVATANJE NOVIH BORACA
Kad je upoznala prilike u bataljonu i na te
renu kojim se kretala jedinica (dolina reke Pčinje i čitav kraj oko nje) Vera je dobila zadatak
da prihvata nove borce, koji su dolazili iz okol
nih sela; da stvara omladinske organizacije u če
tama, odnosno u bataljonu. Novi borci bili su,
uglavnom, nepismeni i nisu mnogo znali o cilje
vima narodnooslobodilačkog pokreta. Bili su to
priprosti ljudi, ali rodoljubi, koji su želeli slobo
du svojoj zemlji. Trebalo je s njima politički ra
diti. Trebalo ih je opismenjavati. Trebalo ih je
vezati čvrsto za narodnooslobodilački pokret.
To su bili Verini zadaci, ne računajući njen
rad po partijskoj liniji kao sekretara partijske
ćelije i člana bataljonskog partijskog biroa. Ona
je svoja zaduženja uspešno obavljala.
— Drugovi — govorila je novim borcima —
biti nepismen znači, kao što narod lepo kaže, bi
ti šlep kod očiju. Vas je bivša država držala u
neznanju, jer joj je to išlo u račun. Da ste bili
pismeni, da ste znali da čitate, mogli biste da
saznate još o mnogim nepravdama koje tppe se
ljaci, radnici i, uopšte, pošteni i radni ljudi. I
to ne samo u našoj zemlji nego i u svetu, u dru
gim državama. Ali vi ste bili nepismeni, što će re
ći i neprosvećeni. E, vidite, naša borba nije sa
mo borba protiv okupatora i domaćih izdajnika.
Nije samo za njihovo proterivanje i oslobađanje
zemlje od njih. Naša borba je i za jedno bolje,
pravednije, pravičnije društvo, za jednu novu
državu, koja će stvarno biti narodna — država
radnika, seljaka i poštenih intelektualaca. U toj
i takvoj državi ne mogu živeti, postojati ljudi ne
pismeni, neprosvećeni. Svaki naš čovek mora da
zna da čita i piše. Jer, kako bi, inače, mogao da
upravlja državom...
5 Vera Jocić
33
�— Eh, bre, drugarice, otkud seljaci mogu
da upravljaju državom?! To je za školovane lju
de, a ne za nas i proste radnike.
Vera je pogledala druga koji ju je prekinuo
u izlaganju. Za trenutak je nastao tajac. Svi su
očekivali šta će reći. Prisutni su se zagledali. Kao
da su se slagali s drugom koji je rekao da dr
žavom mogu da upravljaju samo školovani ljudi.
— Slažem se s tobom — rekla je Vera i zaćutala.
Odjednom, svi su je pogledali, jer se nisu
nadali ovakvom odgovoru. Očekivali su da ona
počne da dokazuje suprotno.
— Slažem se s tobom — ponovila je Vera.
— Seljaci, ali oni nepismeni, naprosvećeni, selja
ci koji ne znaju da su, zajeclno s radnicima i po
štenim intelektualcima, glavna snaga društva,
odnosno države — ne mogu da upravljaju drža
vom!
Posle ovih reči Vera je poćutala, a zatim na
stavila:
— Nepismen i neprosvećen čovek ne zna svo
ja prava i zbog toga ga svako može da vara, da
vuče za nos. Pismen i prosvećen čovek je nešto
drugo. Njega ne mogu tako lako da varaju i da
umesto njega upravljaju. Naša nova država biće
radničko-seljačka. Za takvu državu moramo se
pripremiti, moramo se osposobiti. Naši drugovi
treba da dođu na ona mesta koja su zauzimali
činovnici odani kralju, a danas Nemcima, Buga
rima i ostalim okupatorima u našoj zemlji. Su
tra, ako bi kralj ponovo došao u zemlju, ako bi
ponovo uzeo vlast, ti bi mu činovnici opet bili
odani. E, vidite, mi se borimo i za novu državu,
za našu državu. Za republiku u kojoj će narod
biti na vlasti...
— Ne mogu svi da upravljaju državom, svi
da budu činovnici. Treba neko i zemlju da obra
đuje, da ostane na selu.
Vera je pogledala druga koji je ovo rekao.
— Prvo, činovnici neće upravljali državom,
nego narod preko svojih predstavnika; drugo, oni
koji će raditi u fabrikama i u selu — kako će
raditi ako budu nepismeni?!
Prisutni su se pogledali. Jedau se odvažio
da kaže:
— Šta tu ima da se misli: kako će da rade?
Radiće kao i dosad što su radili!
�— E, neće! — rekla je Vera. — Neće raditi
tako primitivno kao što su dosrd radili. Neće
orati drvenom ralicom, nego gvozdenim plugom
koji pravi nekoliko brazdi odjednom.
Borci su se zgledali.
— Kako to nekoliko brazdi odjednom?
— Tako, tako: na traktor se montira plug,
koji ore dve, tri ili više brazdi odjednom.
Sad je sledilo novo pitanje iznenađenih bo
raca.
— Sta je to traktor? ?
— To je mašina koju tera čovek, traktorist,
kao kamion što se vozi. I ne samo plug, traktor
vuče i sejalicu, drljaču i druge sprave.
Seljaci su sumnjičavo vrteli glavom. Očigled
no je bilo da nisu verovali.
— Odakle to znaš, drugarice komesar?
— Čitala sam u knjigama o Sovjetskom Sa
vezu. Tamo tako obrađuju zeml/u... Oni upo
trebljavaju i komba jne...
— Sta mu je sad to?
— To su mašine koju žanju pšenicu i odmah
pune džakove zrnom, koji ispadaju iz mašine, kao
i slama, upakovana u bale. Seljaci idu iza kom
bajna i sakupljaju džakove i bale slame i tova
re na kola ili kamione.
Vera je prestala da govori i pogledala u pri
sutne. Na njihovim licima videla je nevericu.
— Ti se šališ s nama — rekao je jedan od
prisutnih.
— Ličim li vam ja na neozbiljnu osobu? —
upitala je Vera.
— Ne, ali...
— To je neverovatno. Kod mene u selu još
žanjemo srpom, a čuo sam da preko Save i Du
nava žanju kosom. Kod nas se samo trava kosi.
— Srpom će da se žanje i nadalje ako doz
volimo da državom ubuduće upravljaju bogata
ši i narodne krvopije, kao što su upravljali pre
rata. Ali, kao što sam rekla, da ne ponavljam
više, mi ćemo da stvorimo našu državu... Zabo
ravila sam da vam kažem da će ubuduće, osim
domaćeg, da se upotrebljava i veštačko đubrivo... Za sve to čovek treba da bude pismen. Da
zna kako da upotrebljava mašine, veštačko đubrivo i ostalo što nauka bude pronalazila... Dru
go, pismenost nije potrebna samo za bolji rad
�na selu i u fabrikama; ona je potrebna i zato da
bi svaki naš čovek znao šta se i kako se radi u
njegovoj, našoj državi. I ne samo da zna, nego i
aktivno da učestvuje u njenom radu... Drugovi,
u sela naša, u domove, doći će elektrika. Izbacićemo gasarčiće i lampe petrolejke. Ljudi će mo
ći da čitaju. Produžićemo dan na taj način. Legaće se docnije, jer ćemo upotrebljavati tehni
ku, mehanizaciju, a time manje trošiti svoju rad
nu snagu, a postizati više.
Vera nije bila sigurna da su joj novi borci
sve poverovali, ali ie bila sigurna da ih je zainteresovala, razdrmala, a to je, za početak, bilo
dovoljno. Znala je da su to bistri ljudi, verovala
da će brzo prihvatiti ono što im budu ona i dru
gi drugovi pričali.
Brzo je stekla ugled među drugovima, borci
ma. Ljudi su prepričavali ono što im je ona go
vorila. ..
Osim rada na opismenjavanju boraca, bila
je zadužena za uzdizanje članova Partije i SKOJ-a.
Ona je to radila i u četi i u bataljonu.
BORBE NA VRANJSKOM TERENU
Prodor partizana na jug, u rejon Pčinja —
Kozjak, juna i jula 1943. godine, značajnije je
ugrozio komunikaciju Niš — Skoplje, koja je bi
la od životne važnosti za Nemce.
Da bi obezbedili tu komunikaciju i, uopšte,
onemogućili dejstvo partizanskih jedinica, Nemci su od Bugara zahtevali da daju još jednu di
viziju kao pomoć radi okupacije Srbije (osim
Beograda i Bora).
Te bugarske snage trebalo je da smene nemačku diviziju, koja je bila potrebna u Grčkoj,
zbog, eventualnog, savezničkog iskrcavanja.
Bugarski ministar vojske Mihov ispunio je
nemački zahtev. U vezi s tim on je u leto 1943.
godine organizovao napad na slobodnu teritori
ju u Crnoj Travi i Ližnici, kao i u rejonu Pčinja
— Kozjak.
Štab Drugog južnomoravskog NOP odreda,
s Udarnim i Drugim bataljonom, stigao je 15.
septembra 1943. godine iznad Trgovišta. U selu
je bio garnizon bugarskih policajaca, smeštenih
u zgradi osnovne škole, opasane rovovima i bun
kerima.
�U zoru istog dana partizani su napali poli
cajce. Razvila se žestoka borba. Sa susednih br
da partizani su se približili, gotovo, do samih ut
vrđenja. Bombaši su ubacivali bombe u rovove.
Međutim, policajci su davali žilav otpor, jer su
bili dobro utvrđeni i imali dovoljno municije.
Partizani nisu imali oružje koje bi moglo da
razruši bugarska utvrđenja. Borba je trajala
osam časova.
U međuvremenu, četnici su obavestili bugar
ski policijski garnizon u selu Đermanu o napa
du partizana na policajce u Trgovištu. Bugarski
policajci iz Đermana odmah su pohitali u Trgo
vište, u pomoć napadnutim policajcima. Sa su
protne strane, jednu partizansku četu napali su
dražinovci. Štab odreda je doneo odluku da se
prekine borba i borci povuku. Četiri partizana
su poginula, a 4 su bila ranjena. Policajci su
imali 9 mrtvih i 12 ranjenih.
Ova borba je imala veliki politički značaj.
Sutradan su se policajci, sa mrtvima i ranjenima,
povukli iz Trgovišta i otišli u Vranje. Demoralisani, prolazili su kroz sela u dolini Pčinje i Vranjske kotline. Za narod tih mesta i krajeva bio je
to još jedan povod za radovanje, za verovanje
da su partizani jedina snaga koja ih može izba
viti od okupatora.
Značaj borbe kod Trgovišta je i u tome što
se narod još jednom osvedočio u izdaju četnika
Draže Mihailovića, jer su se oni javno deklarisali
kao pomagači bugarskog okupatora, koji je na
rod tog kraja već dva puta u crno zavio.
Bugari u Trgovište nisu više kročili do kra
ja rata.
Narednih dana partizani su likvidirali okupa
torske opštine u Kleniku, Zlatokopu i Rataju.
Verino hrabro držanje u borbi protiv bugar
skih policajaca u Trgovištu zapazio je Ljupčo
Arsov Goce, delegat Povereništva Glavnog štaba
NOV i PO Makedonije za V operativnu zonu. On
se zainteresovao za nju. Drugovi su mu rekli da
je Skopljanka, ali da je došla iz Niša u Drugi
južnomoravski NOP odred, i da je zamenik po
litičkog komesara 2. čete u Drugom bataljonu.
— Hrabra devojka — rekao je Arsov. — Požrtvovana, smela, odvažna.
Rekli su mu da je ranije bila borac dva od
reda: Valjevskog i Jastrebačkog, odnosno Trećeg
jastrebačkog bataljona, kao i to da je bila se
kretar partijske ćelije u Fabrici duvana u Nišu.
�»Mlada devojka, a već sa izvesnim iskustvom
iz oružane borbe i ilegalnog rada«, razmišljao
je Arsov. »Vidi se da je oduševljena borbom i
da joj pripada svom dušom svojom. Ume da kon
taktira s ljudima«.
Posle oslobođenja Trgovišta borci su napali
prugu kod sela Raj inče. Uništena je ćela kom
pozicija s lokomotivom i ubijena tri nemačka
vojnika.
Borce Drugog južnomoravskog NOP odreda
napali su 21. septembra 1943. godine na Kozjaku
četnici Draže Mihailovića, u blizini sela Maglenca oružjem, kojeg su dobili od Engleza vazdušnim putem.
Krajem septembra 1943. godine u Babinu Po
ljanu je došao Metodija Kotevski Slobodan. Kad
su borci čuli da je Skopljanac, rekli su mu:
— Kod nas je jedna drugarica iz Skoplja.
Kotevski se zainteresovao:
— Ko je ta drugarica?
— Vera Skapljanka — odgovorili su drugo
vi. — Mi je tako zovemo, A zovemo je i Vera
Siptarka.
— Da li bih mogao da se vidim s njom? —
upitao je Kotevski.
— Kako da ne. Sad ćemo je potražiti.
Jedan borac je otišao po Veru. Kotevski je
za to vreme razmišljao koja li to drugarica iz
Skoplja može biti. »Vera joj je, sigurno, ilegalno-partizansko ime... Kad je vidim, možda ću
je prepoznati?«
Kad se Vera pojavila s drugom koji je po
šao da je potraži, Kotevski je uzviknuo:
— Ti li si ta Vera Skopljanka!
Stari poznanici i drugovi su se zagrlili.
— Pričaj mi o sebi — rekao je Kotevski —
Kad si otišla iz Skoplja? Gde si se sklonila? Od
kad si u partizanima?
— Ne, pričaj prvo ti. Odakle dolaziš? Je si li
bio skoro u Skoplju? Znaš li nešto o drugaricama, drugovima, s kojima smo se družili?
» Nije se mnogo promenila«, razmišljao je
Kotevski dok ju je Dosmatrao. »Samo, umesto
crne đačke kecelje, s belom kragnicom, crnih ča
rapa, cipela i crne beretke na glavi, s rimskim
brojem razreda na njoj, sad je u čakširama od
grubog sukna i tamnoplavoj bluzi bugarskih avi-
�jatičara. Umesto beretke, kapa s petokrakom, a
na nogama opanci«.
Kotevski je rekao da je u Dragom kumanovskom NOP odredu; kazivao je o borbama pod
Kozjakom, Skopskom Crnom gorom, u nepo
srednoj blizini Kumanova, o omiljenim rukovo
diocima i junacima — Karpošu*, Donetu, Šajčetu
i drugima.
Vera je Kotevskom malo pričala o sebi. Više
0 drugaricama i drugovima, o borbama u koji
ma je učestvovala, poginulim i ranjenim saborcima.
»Ostala je skromna, kakva je i bila«, mislio
je Kotevski dok ju je slušao. »Puna vedrine i
optimizma. Samo, postala je odlučnija i sigurni
ja u sebe, što je sasvim razumljivo posle trogo
dišnje borbe i ilegalne aktivnosti«.
U jednom trenutku Vera je, gotovo, šapa
tom rekla:
— Znaš, rado bih prešla k vama. Nešto me
vuče da budem bliže Skoplju... Ne znam da li
da pitam? Sta misliš?
— Pitaj. Zašto da ne?!
Kad je Kotevski .posle toga bio s drugovi
ma iz Okružnog komiteta KPJ za Vranje, među
kojima i sa Vašom Smajevićem, preneo im je
Verinu želju, ali dosta oprezno.
— To je prvi put da ona nešto traži — rekli
su drugovi.
Kotevski se vratio u odred, a Veru su poz
vali na razgovor.
— Čuli smo da želiš da odeš od nas?
— Da, želela bih — rekla je Vera.
— Mi smo želeli da ostaneš kod nas. Ali, ako
želiš da odeš, izići ćemo ti u susret...
— Mene vuče to što sam 18 godina živela u
Makedoniji: u Sinđelićevu i Skoplju, što sam se
srodila s tim narodom, što znam njegove muke
1 patnje, što sam se, nekako, poistovetila s nji
ma. Ja mu dođem i kao Makedonka. Taj mi je
narod, nekako, prirastao za srce. A, i kako ne bi!
Ko nije živeo u Makedoniji — naravno, ne kao
kolonizator i eksploatator — ne zna šta ta zemlja
znači za onoga ko je svoju m'.adost, svoje, da
tako kažem, najlepše godine života, proveo u njoj
* H ristijan T odorovski K aipoš, poginuo 7. II 1943., /а na
rodnog heroja proglašen 29. VII 1945.
�i s njenim ljudima. Eto, zbog toga, između os
talog, želim da se borim u makedonskim jedi
nicama, da budem s makedonskim drugovima...
Drugovi su je posmatrali. Iznenadila ih je
njena zaljubljenost u jedan kraj, u njegove lju
de. Pažljivo su p atili njeno uzbuđen j kazivanje.
— Dobro, rekli su drugovi, čim se ukaže
prva prilika pridružićeš se maikedonskim dru
govima. .. Uskoro ćemo poslali jednu manju je
dinicu na Skopsku Crnu goru- S tom četom poći
ćeš i ti.
MEĐU MAKEDONSKIM BORCIMA
Štab Drugog južnomoravskog NOP odreda
krajem septembra 1943. poslao je 2. četu Drugog
bataljona na Skopsku Crnu goru. Sa četom su
bili Ljupčo Arsov Goce, Andon Done Filipov Božinov, Olga Arsova, Branka »Štipljanka«, Vera
Jocić i drugi.
Rukovodstvo ove jedinice nekoliko dana je
pokušavalo da na Skopskoj Crnoj gori uspostavi
kontakt sa Kosovarima. Borce su svakodnevno
napadali pripadnici kcntra-četa, koje su naoru4Q žali Nemci uz obećanje da će im omogućiti stva
ranje »Velike Albanije«.
U popodnevnim časovima 7. oktobra 1943.
borci Drugog kumanovskog NOP odreda stigli
su u selo Pelince, u Kolčaćku mahalu, koja se
nalazila prema selu Starac.
U tom selu trebalo je da se borci malo od
more, da obuću i odeću dovedu u red i očiste
oružje i tako se pripreme za naredne borbe. Me
đutim, u toku dana stiglo je naređenje Ljupča
Arsova da odred, u toku 9. oktobra 1943. dođe
u selo Dumanovce, na Skopskoj Crnoj gori, da
bi se sastao s navedenom četom Južnomoravskom
u kojoj je bila i Vera.
Da bi ovaj zadatak uspešno obavio, štab Dru
gog kumanovskog NOP odreda naredio je da se
8. oktobra 1943., u ranim jutarnjim časovima
krene u pravcu sela Suševo. U to selo borci su
stigli u svanuće. Tog dana odred je izvršio de
taljne pripreme. Borci su očistili oružje, snabdeli se hranom. Izvršeno je i detaljno izviđanje, kao
i ostale pripreme za prelaz preko druma i pru
ge, koje je neprijatelj branio, odnosno zaštići
vao.
�U prvi sumrak, 8. oktobra 1943. godine, od
red je krenuo prema selu Dumanovcu. Trebalo je
preći oko 30 kilometara na teritoriji koja nije
bila pod partizanskom direktnom kontrolom. Bor
ci su morali da idu zaobilaznim stazama da bi
nesmetano i do zore 9. oktobra 1943. stigli u Dumanovce. Marš je izveden uspešno i u svanuće
borci odreda stigli su u neposrednu blizinu se
la, na mesto zvano »Manastirče«, koje je .pruža
lo vanredne uslove za logorovanje, jer je imalo
vodu ј bilo dobro maskirano. Međutim, za orga
nizaciju odbrane nije bilo najpogodnije.
Borci su se dobro odmorili i nahranili.
Znajući da mesto nije pogodno za odbranu,
Hristijan Todorovski Karpoš, komandant odre
da, postavio je osmatrače i straže čiji je zadatak
bio da blagovremeno izveste njega i štab o even
tualnom nailasku neprijatelja.
Neko od meštana, koji nije bio naklonjen
partizanima, otkrio je balistima položaj Drugog
kumanovskog NOP odreda. Baliste je predvodio
Šulja iz sela Otlje. Koristeći se dobrim poznava
njem terena i sumrakom, kao i bekstvom stražara Trajana iz Dumanovca, koji se prepao kad je
video baliste u nastupanju i pobegao kući, ponevši pušku, municiju i jedini dvogled u odre
du — balisti su nesmetano prišli mestu bivakovanja kumanovskih partizana.
Komandir voda Dosko Veličkovski Moler slu
čajno je primetio baliste u neposrednoj blizini.
Odmah je uzbunio odred.
— Evo balista, drugovi!
Balisti su odmah otvorili vatru na borce ko
ji su bili u sredini logora. U prvom trenutku iz
gledalo je da su partizani u bezizlaznom položa
ju. Međutim, Karpoš je naredio juriš. Protivnapad naterao je baliste da se, bežeći, vrate tamo
odakle su i došli.
U ovoj borbi ranjena su četiri borca, koji su
prebačeni u Kumanovo na lečenje.
Devetog oktobra oko 9 časova borci Drugog
kumanovskog NOP odreda sišli su u selo Dumanovce gde su se sreli s grupom od oko 50 bora
ca Drugog južnomoravskog NOP odreda, koje
su predvodili komandir Danilo Stevanović i po
litički komesar Vojislav Petrović Žarko. Južnomoravci su bili na drugom kraju sela, ne znaju
ći ko se protiv koga bori.
�Sutradan, Južnomoravci i Kumanovci povu
kli su se dublje prema Skopskoj Crnoj gori, u
rejon Kopiljača—Tupan. Tu su borci ostali 10.
i ii. oktobra 1943. godine.
ZAMENIK KOMESARA U
SKOPSKO-KUMANOVSKOM ODREDU
Ljtipčo Arsov Goce 10. oktobra je izdao na
redbu o formiranju Skopsko-kumanovskog NOP
odreda. To je, u stvari, bilo preimenovanje Dru
gog kumanovskog NOP odreda. Naredbom je od
ređen i teren delovanja novog odreda. Bila je to
Skopska Crna gora i linija Kumanovo — Kratovo — Kriva Palanka. Odred je podeljen na dve
čete: prvu, koja je imala da deluje na terenu
Kumanovo — Kratovo — Kriva Palanka, i dru
gu za aktivnost na Skopskoj Crnoj gori.
Drugom naredbom Arsov je naimenovao za
komandira Prve čete Hristijana Todorovskcg Karpoša, za zamenika komandira Angela Jovanovskog Šajčeta, političkog komesara Jordana Daneta Čekova, za zamenika političkog komesara
Antoni ja Filipovskog Doneta.
Četno rukovodstvo Druge čete sačinjavali
su: komandir Dosko Veličkovski Moler, zamenik komandira Vančo Velin Goce, vodnik I vo
da, politički komesar Metodije Kotevski Slobo
dan, zamenik političkog komesara Olivera Jocić
Vera.
Trećom naredbom Arsov je odredio nazive
četa. Tako je Prva četa nazvana »Kiro Fetak«,
a druga — »Cvetan Dimov«.
Ovo je učinjeno u znak sećanja, počasti i
priznanja hrabro poginulim narodnim borcima
Kiru Nacevu Fetaku, iz Kumanova i Cvetanu Dimovu Celetu, članu Pokrajinskog komiteta KPJ
za Makedoniju, iz Skoplja. (Obojica su docnije
proglašeni za narodne heroje).
Kod sela Brodec, 13. oktobra 1943. godine
partizani su se sukobili s bugarskim policijskim
odredima i kontračetama. Borci Drugog južnomoravskog NOP odreda, odnosno 2. ojačane če
te Drugog bataljona, zatim borci Skopsko-kuma
novskog NOP odreda i jedna desetina Šarplaninskog NOP odreda, posle borbe su se pomkli u
pravcu manastira Matejče.
�Na putu prema manastiru ranjen je u stopa
lo partizan zvani Šarko, koji je bio visok i kru
pan. Nije mogao da ide, pa su ga drugovi nosi
li na provizornom nosilu.
U nošenju ranjenog druga, od Brodeca do
Matejča, učestvovala je i Vera. Svi su se smenjivali, samo ona ne. Htela je svojim primerom da
pokaže da se može izdržati. Borce je hrabrila i
sokolila.
— Još malo, drugovi — govorila je.
Borci su gunđali, jer su hodali po bespuću
Skopske Crne gore, a da nisu bili ubedeni da je
taj pohod bio opravdan. Gladni, umorni, borci
su negodovali uz put.
— Drugovi, mi partizani, narodni borci, mo
žemo sve da izdržimo. Zar ne?
Borci su ćutali. Išli su, vukući umorne no
ge, u pocepanim opancima i cokulama.
— Drugovi — nastavljala je Vera — mi smo
partizani naročitog kova...
— E, sad ga pretera — dobacio je jedan bo
rac. .. — To se kaže za komuniste!
Vera se okrenula prema drugu, koji je to
rekao:
— Šta ti misliš: kakva je razlika između par
tizana i komunista?
Borac, očigledno neraspoložen za razgovor,
samo je odmahnuo rukom, zabacio pušku preko
ramena i produžio umorno da korača. Vera ga
je uhvatila za rukav.
— Znam da si umoran, zlovoljan, gladan, ne
ispavan. Svi smo to. Misliš da nismo? Ali, mora
mo da izdržimo.
Borac ju je pogledao iskosa.
— Znam da moramo, ali zar smo morali da
se lomatamo po toj planinčini i da se sukoblja
vamo s balistima?
— Priroda nije kriva. A, što se tiče ljudi,
to su krivi Bugari, Nemci, ranije Italijani, zatim
četnioi i ostala bulumenta, koji su zaveli proste
ljude da se bore protiv nas.
Vera je zaćutala za trenutak, a onda nasta
vila da govori:
— šta bi tu zavedeni Albanci izgubili u no
voj državi? Ništa. Samo bi dobili. Dobili bi svo
ju zajednicu, autonomiju, svoj jezik, svoje pis
mo, svoje škole... Ne bi se morali da prezivaju
�na »dć«... Bili bi ravnopravni sa svim narodi
ma u našoj zemlji... To im treba reći, u to ih
treba ubediti da oni shvate...
— Kako da im to kažemo kad nas ne puš
taju na puškomet bliže od sebe?
— Moramo pokušavati da im priđemo. To
nije lako, znam. Ali, moramo. Običan čovek, si
romašan čovek je naš prirodni saveznik. Na nje
ga, preko vere, veliki uticaj vrše hodže i boga
taši — begovi. Te proste ljude drže u neznanju,
u duhovnoj i materijalnoj zaostalosti... Sad im
mašu »Velikom Albanijom«. Šta oni imaju od
toga? Njihov život je ovde, s nama — s Makedonoima, Srbima, Crnogorcima i ostalim narodi
ma. Nema potrebe da sanjaju o Albaniji, jer će
i ona, kao što ćemo i mi, bili socijalistička dr
žava.
Borac je slušao Veru. I ne samo on, nego i
ostali partizani u koloni.
— Znam. Tako je, ali čoveku dođe da se izduši, da protestuje, da mu bude lakše...
— Shvatam te — nasmešila se Vera i potap
šala ga po ramenu.
Ovaj razgovor slušao je i Ljupoo Arsov Goce.
»Ume s ljudima, s borcima«, razmišljao je.
»Ima neki svoj način, koji borci .prihvataju. Ume
da se približi ljudima. Nije nadmena, uobraže
na, što je karakteristično za mlade ljude, koji
nešto znače u svojoj okolini. Skromna je i ne
ističe svoje znanje. Ne nameće ga, nego ga raz
ložno i veoma pristupačno i prihvatljivo plasi
ra. .. Dobar je propagator... Veoma je disciplinovana i stroga prema sebi... Za sve vreme pu
ta odbija da je smene u nošenju druga Sarka...
U ovom pohodu na Skopsku Crnu goru mnogo
je doprinela da borci shvate i prihvate opravda
nost našeg dolaska na ovaj teren, koji je po pri
rodi surov i na kojem su seljaci zavedeni italijanskom, a sada i nemačkom propagandom o
»Velikoj Albaniji«... I suviše je samokritična...
Svaki naš neuspeh pripisuje sebi, svom radu, od
nosno po njenom mišljenju, nedovoljnom radu
s borcima. Svi je borci vole. To se vidi na sva
kom koraku... Veoma je popularna među dru
govima. .. To sam primetio još dok smo bili s
Vranjancima...« Vidi se da voli ljude. Izgleda,
posebno Makedonce... Posmatrao sam je kad
smo bili iznad Brodeca. S ljubavlju je posmatrala noću osvetljeno Skoplje. Bila je kao u nekom
�zanosu... Cuo sam je kako šapuće: 'Moje SkopIjc, naše Skopljc.. Vezana je za ovaj narod.
Krvno je vezana... Dobro je što je kao Srpkinja
u našim redovima. To mnogo znači za bratstvo
i jedinstvo...«
Centralni komitet Komunističke partije Ma
kedonije i Glavni štab NOV i PO Makedonije
nastojali su da se albanski živalj na Skopskoj
Crnoj gori pridobije za narodnooslobodilački po
kret i borbu.
Neprijatelj, da bi sprečio razvoj NOP-a
na tom terenu, pojačao je propagandu među Al
bancima sa ciljem da ih privuče na svoju stra
nu. Nemačka obaveštajna služba bila je zainteresovana za ovaj živalj. Ona je, preko poručni
ka Birmana, obećavala Albancima »Veliku Alba
niju«. Priličan broj Albanaca naseo je ovoj pro
pagandi i primio oružje. Od njih su formirane
kontračete za borbu protiv partizana, ili za obezbeđivanje pruge Skoplje — Niš. U ovoj propa
gandi protiv narodnooslobodilačkog pokreta važ
nu ulogu igrale su hodže.
Od naoružanih Albanaca stvorene su tri kon
tračete: dve u kumanovskom kraju od 50 do 60
ljudi (docnije i više) i treća u okolini Preševa,
koja je bila pod direktnom komandom poručni
ka Birmana.
Ostajanje partizana na ovom terenu po sva
ku cenu moglo je samo da nanese štetu NOP-u
i NOB-u. Posle opsežnog \ svestranog razmatranja
situacije, uzimajući u obzir i »za« i »protiv«
argumente, rukovodstvo odreda, zajedno s Ljupčom Arsovim Gocetom, odlučilo je da se privre
meno napusti pokušaj stvaranja slobodne teri
torije na Skopskoj Crnoj gori.
Da su partizani mogli da se održe na ovom
terenu to bi u mnogome olakšalo njihove napa
de na prugu prema Kačaniku i Vranju.
Našavši se u ovakvim objektivnim teškoća
ma, čete iz Drugog južnomoravskog i Skopsko-kumanovskog NOP odreda prebacile su se na pla
ninu Rujan i u rejonu sela Starec razišle se. Sva
ka je otišla na svoj teren, u sastav svog odreda.
Desetina Šarskog NOP odreda, takođe se vra
tila na svoj teren I operativne zone.
Vrativši se na Kozjak Druga četa Skopsko-kumanovskog NOP odreda pokušavala je da se
spoji s Prvom četom, kojom je komandovao Karpoš. To joj nije pošlo za rukom, jer je Karpoš
s Prvom četom otišao na drugi teren.
�Druga četa, da bi na sebe privukla pažnju
neprijatelja, prebacila se iz rejona sela Čelopek
u selo Gradište.
— Prema odluci štaba napašćemo opštinu —
rekla je Vera borcima—članovima Partije. I to u
vreme kad svi činovnici budu na svojim rad
nim mestima.
Napad je potpuno uspeo. Zaplenjeno je 6 pu
šaka, dosta municije, 250.000 leva, ćebad i druga
oprema. Meštanima su podeljeni vuna i kudelja,
koje je okupator rekvirirao. Seljacima je održan
zbor na kojem im je govoreno o narodnooslobodilačkoj borbi. Predveče četa se povukla u
pravcu sela Orašec — Šuplji Kamen, a odatle
prema selu čelapek.
Obe čete Skoipsko-kumanovskog NOP odreda
sastale su se 27. oktobra 1943. godine, u selu
Vračovce.
Tog dana Ljupčo Arsov Goce naredbom je
naimenovao rukovodstvo odreda. Za komandan
ta postavljen je Hristijan Todorovski Karpoš, za
političkog komesara Andon Filipovski Done, a
za zamenika političkog komesara Olivera Jocić
Vera.
U Prvoj četi »Kiro Fetak« za komandira naimenovan je Angel Jovanovski Šajče, za njegovog
zamenika Dragutin Mladenov Mitrović, politič
kog komesara Trajko Trajkovski Morijak, zame
nika političkog komesara Tode Sazdov Mali.
Komandir Druge čete »Cvetan Dimov« postao
je Dane Cekov, njegov zamenik Stojan Todorov
ski Largo, politički komesar Metodija Kotevski
Slobodan, koji će istovremeno vršiti dužnost za
menika političkog komesara iste čete.
Na sastanku rukovodstva odreda Karpoš je
rekao:
— Približićemo se Žegljanu, odnosno istoč
no od policijske stanice, dva do tri kilometra.
Tako ćemo isprovocirati policajce da iziđu iz ro
vova. Kad to učine posle je lako da ih potučemo.
S ovim predlogom komandanta svi su se pri
sutni složili. Međutim, umesto da bugarski poli
cajci iziđu iz rovova i krenu prema partizanima,
odnosno njihovim položajima, oni su se 31. ok
tobra 1943. godine povukli prema Kumanovu.
Sutradan, 1. novembra 1943, odred je ušao
u Žegljane, zapalio opštinsku arhivu, a uveče odr
žao zbor. Time je bila likvidirana i poslednja
administrativna ispostava bugarske okupacione
vlasti na ovom području i stvorena slobodna te
�ritorija, koja se protezala od sela Vojnika, Stracina, Ćupinog Brda, planine Koćure na severu i
planine Rujan na zapadu. Na severu, preko Besne Kobile, stvorena je veza sa slobodnom teritorijom crnotravskih partizana.
Pošto je uništio okupatorsku vlast južno od
Kozjaka i German planine Skoipsko-kumanovski
NOP odred odlučio je da otpočne s napadom na
komunikaciju Skoplje — Kumanovo — Sofija
i Skolje — Kumanovo — Niš. Da bi ovu zami
sao mogao uspešno da sprovede odredu su bili
potrebni dinamit i drugi eksplozivni materijali
za rušenje pruge. Iz štaba je rečeno:
— Napašćemo Kuklicu. Obavešteni smo da
na tamošnjem gradilištu pruge ima velika količi
na eksploziva zbog građenja pruge Kumanovo
— Ćustendil. Gradilište obezbeđuju bugarski voj
nici.
Napad je izvršen 6. novembra 1943. u toku
dana. Partizani su zaplenili 6 konja, 200 kilogra
ma eksploziva, 3.000 kapisli, 2.000 metara štaipin-fitilja, 5 pušaka, ćebad, uniforme i drugi mate
rijal.
Vera Jocić (sedi u sredini) sa ratnim drugovima
Karpošem, Donetom, Sopovim, Josifom i Totetom
�48
Nekoliko dama ranije Vera je rekla:
— Uskoro će 7. novembar — Dan oktobar
ske revolucije. Treba da pripremimo priredbu.
Šta mislite o tome?
Prisutni drugovi i drugarice složili su se sa
predlogom da se održi priredba.
— Sta ćemo za program?
— Jedno uvodno predavanje o značaju Okto
barske revolucije i naše narodnooslobodilačke
borbe.
— Zatim, neka recitacija.
— Može naša i ruska partizanska pesma.
— Predlažem da o značaju Oktobarske revo
lucije i naše borbe govori Slobodan. Ja bih odrecitovala dve pesme: jednu od Majakovskog i
jednu našu — rekla je Vera.
Tako je sačinjen program i prišlo se njego
voj realizaciji.
Priredba je održana pred borcima i narodom
u selu Vragoturce, ispod Kozjaka, 7. novembra
1943. godine. Skromno, ali s ljubavlju, proslav
ljen je ovaj značajan datum u istoriji radničke
klase i naroda Sovjetskog Saveza i proletarijata
čitavog sveta.
Borci odreda su 10. novembra 1943. godine,
u rejonu »Čukarka«, između Preševa i Tabanovca, napali železničku prugu. Tom prilikom je
uništena jedna lokomotiva, zapaljena 4 vagona
natovarena čaurama svilenih buba, zaplenjena
izvesna količina odela i obuće. Saobraćaj je bio
prekinut 24 časa.
Tog dana na Kozjak je došlo 19 drugova —
boraca iz zapadne Makedonije, odnosno iz šarplaninskog NOP odreda. Među njima su bili, Angel Mojsovki Vančo, Boro Čuškar, Vančo Unkovski, Vlado Tasevski, Dimče Belovski, Aco Sopov, Tomo Sofronievski Josif, Vasko Zlatev, Stojan Bočvarov, Trajko Stavrev i drugi.
Radi uspešnije diverzije na pruzi, u odredu
je bio formiran minerski vod, koji je često mi
nirao prugu između Kumanova i Vranja.
POLITIČKI RAD MEĐU STANOVNIŠTVOM
Osim oružanih akcija, odred je aktivno ra
dio na podizanju političke i nacionalne svesti se
ljaka. Politički i vojni rukovodioci govorili su na
�zborovima, koje je odred održavao po selima. Na
njima su oni objašnjavali ciljeve narodnooslobodilačke borbe.
U tom političkom radu veoma je aktivno uče
stvovala i Vera. Njena aktivnost naročito se og
ledala u radu sa ženama.
— Ne borimo se mi samo protiv okupatora
i njegovih slugu — govorila je Vera okupljenim
ženama — nego i protiv zaostalosti naših ljudi
po selima, varošicama i gradovima.
Žene su je pažljivo slušale. Netremice su
gledale u nju.
— Staroj vlasti išlo je u račun da naročito
žene drži u neznanju, u zaostalosti, primitiviz
mu. Žena u bivšoj Jugoslaviji smatrana je gra
đaninom drugog reda, mada s mužem, što se
kaže rame uz rame, obavlja sve fizičke poslove
i plus podiže decu.
Okupljene žene bi se pogledale.
»Tako je kao što kaže ovo devojče«, razmiš
ljale su u sebi.
— E, mi, narodni borci, narodni partizani,
nećemo tako da bude i ubuduće. Žena ima da
bude ravnopravna s muškarcem, jer je ravno
pravna i u domaćim i drugim poslovima. Ima da
dobije pravo glasa, da bira i da bude birana, ak
tivno da učestvuje u životu sela, grada, države,
društva.
— Pozlatila ti se, kćerko — rekla bi neka
od prisutnih žena.
— Sigurno — dobacila bi druga. — Zbog če
ga da budemo po strani?
— Zar smo mi maloumne?
Vera bi objašnjavala ženama liniju narođnooslobodilačke borbe i pokreta, naročito u odno
su na žene. U tome je imala mnogo uspeha.
— Samo — govorila im je — treba i vi da
se uključite u narodni pokret za oslobođenje od
okupatora i bivših krvopija: gazda, žandarma,
policajaca, kmetova, finansa i drugih, koji su
protivnici napretka.
S onim ženama, koje su s nevericom odma
hivale glavom, ne verujući da će žene biti u pra
vima izjednačene s muškarcima, Vera je više raz
govarala, ubeđivala. Naročito su to bile starije
žene, koje nisu mogle da zamisle da se dosadaš
nji ropski odnos žene može izmeniti.
4 Vera Jocit
�— Ti si mlada, kćerko — govorile su joj
starije žene. — Ne znaš ti još ka'ko je to.
— Jeste, ja sam mlada, ali znam i slušala
sam ...
— E, srećo naša, drugo je slušati, a drugo
na grbači to osetiti.
— Tačno! — odgovarala bi Vera, ne gubeći
strpljenje i ne odustajući od »borbe«.
Vera je bila poznata i po strpljenju i tak
tičnosti. Na jedan, samo njoj svojstven način,
umela je da priđe svakom čoveku, da započne
s njim razgovor i da neosetno prenese na njega
svoje mišljenje o stvari ili stvarima o kojima su
razgovarali.
— Ali, tačno je i to da ne mora svako da
doživi nešto da bi znao kako je to nešto. Jeste
li vi doživele sve ono što su vaše majke i babe
doživele?
Prisutne žene i devojke .pogledale bi se.
— Nismo — rekla bi jedna od njih.
— Eto, vidite. A da li ste verovale?
Prisutne bi se ponovo pogledale.
— Nešto smo verovale, a nešto nismo.
Vera bi se nasmejala na ovu iskrenost.
— Onda i meni nešto verujte, a nešto ne
morate verovati.
Sve prisutne žene bi se smejale, zajedno s
Verom.
Razgovori, koje su politički i vojni rukovo
dioci odreda vodili po selima Kozjaka, imali su
pozitivne rezultate. Seljaci su u većem broju pri
stupali u redove Skopsko-kumanovskog NOP od
reda.
U političkom radu sa srpskim življem obra
ćala se pažnja na raskrinkavanje četnika Draže
M'ihailovića. Uporedo s tim isticani su ciljevi bor
be partizana, kao i njihovi uspesi. Politički rad
nici, među kojima i Vera, naročito su naglašava
li da je zasluga partizana što je stvorena oslo
bođena teritorija na kojoj je uništena vlast oku
patora.
Vera je, kad bi odred bio na srpskoj teri
toriji, objašnjavala seljacima iz srpskih sela ko
su Makedonci, kakva je Makedonija, šta je Ma
kedonija i zašto je Bugari svojataju. Vera je veo
ma mnogo volela Makedonce. I kod srpskog živ
lja ona je produbljivala ljubav prema Makedon
cima, razgarala tu ljubav.
�Verina uloga kao Srpkinje na makedonskoj
teritoriji bila je veoma značajna. Ona je make
donskim ženama i devojkama u selima objašnja
vala ko su to velikosrbi, a ko Srbi, šta je srnska
nacija, kolika je ljubav Srba proma drugim naro
dima. Govorila je da su Srbi isto tako protiv
velikosrba, jer ovi ugnjetavaju i srpski narod, a
ne samo druge narode u Jugoslaviji.
Tako je razvijala ljubav Makedonaca prema
Srbima. Praktično, neposredno. Držala je politič
ke časove na kojima se govorilo o imperijaliz
mu, fašizmu, velikosrbizmu, šovinizmu. Umela je
da objasni, da ubedi, da podstakne. Nije se dr
žala superiorno. Nije stvarala kod ljudi kompleks
manje vrednosti. Podsticala ih je da govore, ia
ko su se pojedinci tešiko izražavali. Pomagala je
u izražavanju, u iskazivanju misli.
— Drugovi — govorila je borcima članovima
Partije i SKOJ-a — svaki od vas treba da se os
posobi da bude politički agitator, da govori o ci
ljevima naše borbe i njenom značaju za sve na
še narode.
— Vi, politički, vi ste za to sposobni i za
duženi. .. Mi, ostali, trudićemo se da se bolje bo
rimo — rekao bi neki borac.
Vera bi se svojim poznatim smirenim i su
gestivnim tonom obraćala borcu koji bi to rekao:
— Misliš li da se mi »politički« slabije bo
rimo od vas »ne političkih«?
Borac bi se zamislio.
— Nc, borite se isto kao i mi, ostali borci.
— Onda?
— Znam, nego...
— Šta, »nego«?
— Ne ide to nama od ruke...
— O tome i jeste reč. Svakome treba da »ide
od ruke«. A da bi »išlo od ruke«, treba da se pri
premimo za to. Da znamo ciljeve naše borbe,
koji nisu samo u isterivanju okupatora iz zemlje
i kažnjavanju domaćih izdajica.
— Znamo ciljeve borbe. Neko više, neko
manje.
— Oni koji znaju više treba da objašnjava
ju onima koji znaju manje. Samo, treba znati
kako to znanje preneti. A to se mora naučiti, kao
i sve drugo što se uči. Neko, ako nešto zna, a
to što zna ne ume na drugoga da prenese — kao
i da ne zna. Moramo sami da učimo da druge
učimo.
�FORMIRANJE BATALJONA
»JORDAN NIKOLOV«
Razvoj narodnooslobodilačkc borbe, priliv no
vih boraca, uspesi u borbama protiv Bugara i
čelnika doveli su do odluke štaba V operativne
zone o formiranju bataljona od boraca Skopsko-kumanovskog NOP odreda.
Naredbom br. 7 od 1. decembra 1943. štab
V operativne zone, prema odluci Glavnog štaba
NOV i PO Makedonije, formirao je Prvi kumanovski bataljon »Jordan Nikolov«* od dotadaš
njeg Skopsko-kumanovskog NOP odreda.
Prema toj naredbi, novi bataljon imao je tri
čete: Prva četa »Kiro Fetak«, Druga četa »Cvetan
Dimov« i Treća četa »Vasilko Dragomanski«.
Sledećom naredbom štab zone je odredio
rukovodstvo bataljona. Za komandanta naimenovan je Hristijan Todorovski Karpoš, za njegovog
zamenika Andon Filipovski Done, za političkog
komesara Tomo Sofronievski Josif, a za zameni
ka političkog komesara Olivera Jocić Vera.
Na dan formiranja bataljon je imao 106 bo
raca, pretežno omladinaca i omladinki iz Kumanova, kumanovskih sela, iz Štipa i Skoplja.
U dvorištu osnovne škole u selu Pelince, u
ime štaba V operativne zone, bataljon je for
mirao Ljupčo Arsov Goce. U njegovom prisustvu
zakletvu je položila, većina boraca, osim onih
koji su je položili ranije.
— Počinjemo da bivamo prava vojska — re
kla je Vera povodom formiranja bataljona »Jor
dan Nikolov«.
— A, šta smo dosad bili? — upitao ju je je
dan član štaba bataljona.
Vera ga je pogledala, nesigurna da li je on
ozbiljno pita ili je provocira.
— Iako znam da znaš, ipak, da ti odgovo
rim: dosad smo bili partizani sa svim specifič
nostima gerile. Sada počinjemo da bivamo voj
nici.
— Zar sve ovo što se navodi u naredbi nis
mo imali i ranije?
— Jesmo, ali...
* Jord an Nikolov Огсе, član PK KPJ za M akedoniju, kand idat za člana CK KPJ, pog nuo 4. I 1942. proglašen za narodnog h eroja 29. VII 1945.
�— Zar ne vidiš da se šali — upao je neko
od prisutnih.
— Vidim — odgovorila je Vera — ali hoću
da mu odgovorim, da mu šala ne bi propala.
— Batalite to — rekao je Karpoš — nego
dajte da se dogovorimo kako ćemo naredbu da
sprovedemo u život.
Na kraju sastanka štaba bataljona onaj drug
se opet obratio Veri:
— Ostala si mi dužna odgovor.
— Odgovor će ti dati bliska budućnost —
nasmejano mu je odgovorila Vera — ako ti u
ovom trenutku nešto nije jasno.
Posle formiranja bataljona »Jordan Nikolov«,
blagodareći inicijativi Vere i Melodija Kotevskog Slobodana, počele su da izlaze bataljonske
novine. Njihov urednik bio je Slobodan. Izdavao
ih je, naravno, štab bataljona.
Pošto štab bataljona nije imao pisaću ma
šinu, novine su pisane rukom, preko indiga. Ti
primerci odlazili su u čete, gde su ih borci čita
li s velikim interesovanjem. U novinama su i bor
ci sarađivali. (Docnije je štab Treće makedonske
udarne brigade dao štabu bataljona pisaću ma
šinu, pa je posao oko »štampanja« bataljonskih
novina bio olakšan).
Zbog dobrog uređivanja, još dok su rukom
pisane, štab Treće makedonske udarne brigade
pohvalio je novine bataljona — kao najbolje u
brigadi.
Početkom decembra 1943. godine u bataljon
»Jordan Nikolov« došao je iz Skoplja Slobodan
Cvetković Pavle, svršeni učenik Državne trgo
vačke akademije u Skoplju i borac Kukavičkog
NOP odreda.
Čim je čula da je neko došao iz Skoplja Ve
ra ga je potražila. Našla je Cvetkovića. Iako su
pre rata oboje živeli u Skoplju, nisu se poznavali.
— Čujem da si došao iz Skoplja? — upitala
ga je, gledajući ga u oči, pa nastavila, takođe s
pitanjem:
— Kako je u Skoplju, šta ima novo?
— Ne znam šta te interesuje — odgovorio
je Cvetković.
— Htela bih da te pitam za neke moje druga
rice i drugove. Samo, ne znam da li ih pozna
ješ?. .. Sta si radio u Skoplju, mislim, od kada
živiš u Skoplju? Jesi li živeo pre rata?
�— Jesam. Ličio sam Trgovačku akademiju.
— Jesi li poznavao neke učenice iz ženske
gimnazije?
— Koje?
Vera je spomenula neka imena, a Cvetković
joj je odgovorio da su neke od njih otišle u
Srbiju još 1941. godine, a druge ostale u Skoplju. One koje on zna od njiih, aktivno sarađuju
u pokretu.
— Ti se mene ne sećaš iz Slkoplja? — upi
tala ga je Vera.
— Ne! — odgovorio je Cvetković.
— Mi smo se družile s gimnazijalcima i s
đacima iz Trgovačke akademije. Interesantno da
se nismo ranije upoznali... Uostalom, to se mo
že da desi... Da li znaš Devedžića?
— Duška, kako da ne.
— Eto, i s njim sam se upoznala u partiza
nima iako smo oboje živeli u Skoplju pre rata.
— Gde si se srela s njim?
— U Drugom južnomoravskom odredu. Ta
mo je bio zamenik političkog komesara Drugog
bataljona i sekretar partijskog biroa.
— Je li još plahovit?
— Jeste. Znači da je takav bio i ranije?
— Da.
Vera i Cvetković su se viđali i doenaje. Cvet
ković je bio u jedinici u kojoj je bilo nekoliko
boraca ornih za šalu. Oni su izmišljali ili pre
pričavali tuđe šale. To su, naročito, radili posle
neke akcije. Obično, »žrtve« su bili pojedini dru
govi i drugarice, koji se u akciji nisu baš hrabro
držali, ili su imali kakvu nezgodu. Šal'jivdžije bi
to odmah iskoristile i od toga pravili viceve.
Vera je volela šale i viceve. Dolazila bi među
borce, koji su imali smisla za šalu, vic, anegdo
tu. Borci se pred njom nisu ustručavali da pri
čaju šale na račun svojih drugova i drugarica.
— Ima li nešto i na moj račun?
— Nećeš da se ljutiš? — pitale su šaljivdžije.
— Sta vam pada na pamet? Zbog čega da
se ljutim? Zar sam ja nešto drugo nego ostali?
— Znaš kako se kaže: »Ko pita ne skita«...
Da ne »odskitamo« na neku vanrednu stražu ili
nešto slično.
�— Nije, valjda, da me za takvu smatrate?
— upitala je Vera.
— Nemoj ozbiljno da ih uzimaš — rekao je
Cvetlković. — Oni su božja spadala.
— Drugarice komesar, jesi li čula: Drug
Pavle spominje boga; treba preispitati njegova
religiozna osećanja.
— Eto, jesam li ti rekao — upozorio je Cvetković Veru.
— Dobro što ste mi na to skrenuli pažnju
— kao ozbiljno rekla je Vcra.
Posle toga svi su prsnuli u smeh. Verin zvo
nak alt odjekivao je okolinom.
— Vera, je, sigurno, opet kod onih spadala
— rekli su u štabu.
BORBA KOD SELA DRENAK
Jačanje partizanskih snaga i širenje ustan
ka na Kozjaku i gornjem toku Pčinje uznemiri
lo je okupatora i četnike Draže Mihailovića. Zbog
toga su četnici počeli prisilno da mobilišu mestane u selima.
Štab bataljona »Jordan Nikolov« bio je obavešten o pokretu, namerama, snagama i naoru
žanju četničkih brigada. Na sastanku štaba Karpoš je izložio svoje mišljenje.
— Neprihvatanje borbe za odbranu teritori
je koju smo oslobodili od okupatora značilo bi
povlačenje pred četnicima, značilo bi da smo
slabiji od njih i da ih se bojimo. Našim povlače
njem dali bismo adut četničkim komandanti
ma da podignu moral svojih ljudi u brigadama i
jednom broju ljudi u selima, svojim simpatizeri
ma. Da se održimo na Kozjaku, moguće je samo
pod uslovom da prihvatimo borbu na položaji
ma koji obezbeđuju sve us love za aktivan otpor,
kombinovan s napadom i s krajnjim ciljem da
četnici pretrpe vojnički i politički poraz.
U toku opširne diskusije, u kojoj je učestvo
vala i Vera, štab je prihvatio KarpoŠev predlog.
— Mislim — rekao je Karpoš — da najbolje
uslove za aktivnu odbranu ima Kameničarska
mahala u selu Drenku.
S tim u vezi je balaljon »Jordan Nikolov«
otišao iz rejona sela Dobrača i, preko sela Cvilance i Alince, stigao u Drcnak.
�56
U toku noći 9/10. decembra 1943. štab balaljona je, preko patrola, saznao da se tri čet
ničke brigade nalaze u rejonu sela Željuvino, Gulince i Bajlovce. Druga, velika kolona četnika
bila je u pokretu preko sela Alince .prema ma
hali Ratunda u selu Drenku.
U svanuće 10. decembra 1943. Karpoš je po
zvao u štab sve komandire i komesare četa. Sa
stanak je trajao jedan čas. Komandant je govorio.
— Četnici su završili pripreme za napad, jer
su privukli svoje snage u selo Alince, odnosno
u njegovu mahalu Jabuka, i u mahalu Ratundu
u Dreniku; zatim u selu Željuvino i Gulince. Izvesne svoje delove štab je privukao do južnih
mahala Drenka...
Na sastanku je govorio i Ljupčo Arsov Goce
u ime štaba V operativne zone.
Nešto oko 7 časova Karpoš je s rukovodioci
ma sve tri čete izišao na položaje, koje je tre
balo braniti. U prisustvu drugih članova štaba
bataljona, izvideo je teren na kojem je trebalo
da se vodi borba.
— Sa onih visova i iz onih pravaca možemo
očekivati napad četnika — pokazao je Karpoš.
Posle toga svakoj četi je dao zadatak i ras
pored posedanja položaja u slučaju da četnici
napadnu u toku dana.
Borba je počela oko 9 časova, a već oko 11
časova četnici su uspeli da se približe partizan
skim položajima na 40—50 metara. Njihova Preševska i delovi Krvipalanačke brigade uspeli su
da se oko 12 časova približe na 50 metara.
— Druže komandante — poručila je Vera
Karpošu — mislim da sad treba da udarimo po
njima.
— Treba, ali ne sad — odgovorio je Karpoš
Veri preko kurira. — Neka pođu.
Prva četa je u dvočasovnoj borbi uspela da
spreči napredovanje četnika. Karpoš je vešto
i često premeštao puškomitraljesca Buzu* s po
ložaja na položaj, gde je bio najpotrebniji, što
je doprinelo da se četnici zaustave. Namera čet
nika da jurišaju između 12 i 14 časova na parti
zanske položaje bila je osujećena.
— Pucajte u meso! — naredio je Karpoš.
*T rajko Stojkovski Buzo, narodni heroj.
�Partizanima su pomogle i »karpošovke« —
ručno pravljene bombe i nazvane po proslavlje
nom komandantu.
Zaustavljeno je i napredovanje Žegligovske
četničke brigade. U borbi izbliza na 30 do 40 me
tara partizani su uspeli da nanosu prilične gu
bitke četnicima. Oko 13 časova četnici su se pri
premili za još jedan juriš. Međutim, bataljon je
uspeo da im osujeti ovu nameru.
Ne osvrćući se na gubitke, četnici su oko
14 časova izvršili jak pritisak iz dva pravca.
Prilikom ovog napada četnička mitraljeska palj
ba bila je najjača. Međutim, njihov juriš nije
bio istovremen. To je omogućilo bataljonu da
manevriše s vatrom iz svih svojih oružja. Čim
je juriš četnika, oko 15 časova, odbijen, Karpoš je rezervu, 15 odabranih boraca, poveo na
juriš. Ovim jurišem partizani su uspeli da od
biju četnike. Oko 15 časova, iz pravca sela Rankovci, pojavila se kolona od oko 40 bugarskih
policajaca. Kad je stigla u blizinu četničkih po
ložaja, rasporedila se na desnom krilu Krivopalanačke četničke brigade, posle čega je krenula
u napad.
Pošto su četnički napadi na južnoj i zapad
noj strani bili odbijeni, vatra je počela da je
njava, da bi u sumrak potpuno prestala. Štab
bataljona »Jordan Nikolov« je oko 18 časova
naredio povlačenje s položaja da bi se borci
okrepili i pripremili za proboj iz zaoikruženja.
— Verovatno će nas četnici napasti uveče.
Svaka četa neka na položajima ostavi obezbeđenje — naredio je Karpoš.
Nije se prevario. Dva časa pošto je pao
mrak, četnici su krenuli na juriš. Noćna borba
trajala je od 19 do 20,30 časova. Borce je na ju
riš pozvao Karpoš:
— Sada, drugovi! U ovom trenutku rešavamo sudbinu Kozjaka, Kumanova... Sad ili nikad!
BataLjon je izgubio 8 boraca, a 6 je ranjeno,
od kojih 2 teško. Čelnici su imali 20 mrtvih i 30
ranjenih.
Posle borbe bataljonu je prišlo 35 novih bo
raca (20 iz okolnih sela i 15 iz Kumanova).
Bataljon je obilazio pojedina sela i u njima
održavao zborove na kojima su govornici raskrin
kavali četnike. U pojedinim krajevima Bugari su
naoružavali seljake italijanskim puškama radi
�borbe protiv partizana. Četnici su, poreci repre
salija, u pojedinim selima mobilisali po nekoli
ko desetina seljaka.
Politički rad u bataljonu odvijao se normal
no: održavani su redovno politički i vojnički ča
sovi. Počeo je da radi i vojnički kurs. Partijski
rad se takođe odvijao normalno.
Bataljon je krenuo u Kotarlk da bi razoru
žao naoružane seljake i snabdeo se na taj način
oružjem, i raskrinkao podli gest Bugara.
Akcija razoružavanja seljaka u selima Kolarlka uspešno je izvedena. Na zborovima govor
nici su raskrinkavali Vanču Mihajlova i Dražu
Mihailovića.
U toj akciji bataljon je vodio borbu protiv
bugarske vojske i kontračeta. Od seljaka, posle
povratka iz Kotarlka, štab bataljona je saznao o
pripremama Bugara za ofanzivu. Štab je odlu
čio da se ostane na Kozjaku i na njemu manevriše da bi se izbegli gubici. Ovakva taktika uro
dila je plodom. Bugari su prošli kroz sva sela,
a bataljon nije imao gubitaka, četnici su se upla
šili bugarske ofanzive i raspustili svoju Žegligovsku brigadu. Bugari su pokupili seljake od 18 do
50 godina, pa su sela, gotovo, ostala bez muška
raca.
Zbog stalnih pokreta bataljonu je preostajalo malo vremena za rad »spo liniji Partije i voj
nim pitanjima«.
Skojevska organizacija bila je u fazi učvrš
ćivanja.
OKRŠAJ S BUGARSKIM POLICAJCIMA
U štab Prvog kumanovskog bataljona »Jor
dan Nikolov«, dok je bio u selu Ljanik, stigle
su vesti da su bugarski fašisti poslali puk vojske,
i to u tri pravca. Karpoš je odmah sazvao štab
i predložio da bataljon veštim manevrom izbegne sukob s neuporedivo jačim neprijateljem i
da mu se nađe iza leđa. Predlog je prihvaćen.
Manevrišući, bataljon je u toku noći stigao
u selo Ramno i tako izbegao borbu, koju su Bu
gari pošto-poto hteli da mu nametnu. Kad je pret
hodnica bataljona ušla u selo Pelince, štab ba
taljona je obavešten da desnom obalom Pčinje,
iz pravca Čelapeka, nailazi kolona od 120 bu
�garskih policajaca. Neprijatelj nije znao da je
bataljon stigao na levu obalu Pćinje. Na sastan
ku štaba Karpoš je predložio da se napadne ova
kolona, jer nije bilo moguće doći joj iza leđa.
Odlučeno je da se Prva četa s Omladinskim
vodom prebaci preko Pčinje i da bugarske po
licajce obuhvati s desnog krila. To isto je tre
balo da uradi i Druga četa, ali s levog krila. Tre
ća četa je trebalo da prikuje Bugare za zemlju
u tesnacu reke, čime bi omogućila Prvoj i Dru
goj četi da izvrše svoj zadatak.
Uspeh nije izostao. Ubijeno je 14, a zaroblje
no 18 bugarskih policajaca. Neprijatelj je imao
i priličan broj ranjenih. Zna se da su neki od
njih umrli u kumanovskoj bolnici.
Borba kod Pelinca vođena je 13. januara
1944. i trajala je pet časova. Za vreme borbe
Blagoja Arsovski Starka pucao je iz puškomitraljeza. Toliko se bio zaneo da je ispucao sve met
ke. I u jednom trenutku mitraljez je ućutao.
Trgao se. »Šta mu je? Da se nije pokvario«, po
mislio je. U stvari, više nije bilo metaka.
— Zbog čega ne pucaš? — doviknuo mu je
komandir.
— Nemam više metaka — odgovorio je us
plahireno.
— Kako nemaš više metaka? — zapanjio se
komandir.
— Ispucao sam ih — uzbuđeno je odgovorio
Starka.
Kad su posle borbe borci stigli u selo Bre
zovicu Starki su oduzeli puškomitraljez.
— Nećeš više biti puškomitraljezac. Nisi za
služio to priznanje. Kako si mogao sve metke da
ispucaš?!
Ćutao je. Šta je mogao da kaže. Zanela ga
je borba. Da li je to opravdanje? A da je nepri
jatelj navalio, čime bi ga tukli? Čahurama? Ipak,
Vera je pokušavala da izmeni komandirovu od
luku:
— Ne slažem se da se Starki oduzme puško
mitraljez. To je prestroga kazna za njega. Nije
Starka neozbiljan i neodgovoran. Desilo mu se,
kao što može svakom da se desi. Pucao je u naj
boljoj nameri, a ne tek da bi pucao.
Međutim, Verina intervencija nije pomogla.
Starka je dobio pušku. Znao je da puška nije
što i puškomitraljez. Bilo mu je krivo i žao, ali
�je shvatio da je odluka odluka, da joj se mora
povinovati.
— Ne šokiraj se — rekla mu je Vera. —
Dobićeš ti puškomitraljez ponovo. Dok se stiša
ljutnja. Drugi put pazi, nemoj da se zaneseš. Sta
bi bilo da je trebalo da štitiš odstupnicu, ili da
potpomažeš juriš?!
— U pravu si — rekao je Starka. — I drugo
vi su u pravu. Ali, eto, desilo mi se.
Vera se nasmejala i potapšala ga po ramenu.
— Bićeš ti opet puškomitraljezac!
Vera je iskoristila pobedu nad bugarskim po
licajcima kod Pelinca i komunistima i skojev
cima rekla:
— Ova pobeda će više nego ijedna dosad
podići u narodu ugled naše borbe. Narod je i
ovom prilikom video da se jedino mi borimo
protiv okupatora... U razgovoru s meštanima
treba da raskrinkavate ј četnike Draže Mihailovića, koji su u sprezi s neprijateljem. Bugari su
i u prvom svetskom ratu ubijali Srbe, a četnici
sada s njima sarađuju da ne bi pobedila prav
da, da ne bi pobedio narod, koji je presit vla
davine velikosrpske, i ne samo velikosrpske bur
žoazije, i koji hoće svoju državu, državu ravno
pravnih naroda, državu pravičnosti, državu bez
eksploatacije. Jednom reči — svoju državu.
POGIBIJA KOMANDANTA KARPOSA
Borci bataljona »Jordan Nikolov« stigli su
7. februara 1944. u Biljaču, gde je bilo oko 150
bugarskih policajaca, utvrđenih u zgradi osnov
ne škole. Novoformirani Operativni štab, koji je
komandovao svim jedinicama na tom terenu,
naredio je da se napadnu policajci u Biljači. Na
pad je trebalo da izvrše Udarni bataljon Drugog
južnomoravskog NOP odreda i Prvi kumanovski
bataljon »Jordan Nikolov«. Ostale jedinice (Čet
vrti terenski bataljon i Kosovski bataljon) bile
su na obezbeđenju oko Biljače.
Policajci, utvrđeni u zgradi, pružali su žilav
otpor. Borba je vođena ćelu noć 7/8. februara.
Jedan minobacač je otkazao, verovatno zbog ve
like hladnoće. Karpoš se zainteresovao zbog če
ga ručni engleski minobacač ne dejstvuje. Rekli
su mu da se nešto pokvarilo. On je uzeo mino
�bacač i počeo da ga opravlja. Stajao je pored
zida zgrade, ali ne iza zida, i baterijskom lam
pom na ručni pogon osvetljavao minobacač.
— Skloni se iza kuće! — dovikivali su mu
drugovi.
— Ma, ne brinite — odgovorio je i produžio
da čeprka po minobacaču.
— Ugasi tu baterijsku lampu, bar!
Karpoš je samo mahnuo rukom, kao da ka
že: »Šta mi dosađujete. Gledajte svoj posao«.
Neprijateljski vojnici su ga, verovatno, spa
zili ili su videli svctlost baterijske lampe, i ga
đali ga. Pogođen u srce, Karpoš je pao na sneg
bez ijedne reči.
Partizani su se povukli iz Biljače u pravcu
sela Sebrata s mrtvim Karpošem, proslavljenim
komandantom i legendarnim junakom još za ži
vota. Potištenost je bila velika.
Vera je bila utučena. Ona je s Karipošom
delila i dobro i zlo. Savetovala se s njim o svim
Sa sahrane legendarnog Karpoša: partijski
rukovodilac Vera Jocić (treća sleva, označena
strelicom) sluša oproštajni govor Karpoševog
brata Larga
�značajnim pitanjima. Podržavala ga u njegovim
odlukama, naročito kad bi u štabu bilo različi
tih mišljenja o jednoj stvari. Dopunjavali su se,
koristeći se vojničkim i političkim znanjem i
ispustvom. Oboje su bili nadareni. Prosto rođe
ni za vojevanje. Za širenje marksističke ideje,
za pomaganje drugovima i drugaricama da lak
še i brže shvate ciljeve borbe, kao i neposredne
zadatke. Oboje su bili energični, odlučni, kad je
trebalo biti takav. Ali i dobrodušni, blagi, čovečni. Svojom taktičnošću Vera je uspevala da Karpoševu plahovitost kanališe, ukoloteči, smiri.
Vraćali su se partizani pognute glave. Udar
je bio veliki. Gubitak nenadoknadiv. Vera je iš
la u koloni, obhrvana tugom, žaljenjem za do
brim drugom.
Ginuli su drugovi i ranije. Za svakim su os
tali tuga i sećanje. Ali, pogibija Karpoša bila je
nešto najtragičnije od svih tragičnih gubitaka.
Svakom borcu je sopstvena pogibija ili pogibija
druga bila moguća, čak, i prirodna. Ali pogibija
Karpoša — to niko nikad nije mogao ni da sa
nja. Karpoš je, po njihovom, bio neranjiv.
Gazila je Vera sneg i prisećala se mnogih
trenutaka. Ali joj iz glave nikako nisu izlazile
poslednje Karpošove reči, kada su mu drugovi
dovikivali da se skloni iza zgrade: »Ne brinite
za mene. Neće mene metak...«
A metak ga je, ipak, »hteo«, pronašao ga,
usmrtio.
Suze su klizile niz Verino lice. Ona ih nije
brisala, jer ih se nije stidela.
Posle podne, na groblju u Sebratu, oko otvo
rene rake, pored koje je ležao kovčeg s mrtvim
komandantom, stajali su partizani, borci — saborci. Stajali su njegovi Kumanovci, njegovi Vrananci, njegovi Kosovari, njegovi Cmotravci, nje
govi Skapljanci.
Improvizovani hor drhtavim glasom je otpevao Lenjinov posmrtni marš »Vi padoste žrt
vom i dadoste sve: krv, život, mladost, radi slo
bode«.
Od mrtvog Karpoša dirljivim rečima opro
stili su se, u ime prisutnih partizana i naroda kumanovskog i vranjanskog kraja, Živojin Nikolić
Brka, komandant Operativnog štaba, zatim Done
Filipovski, Panče Pešev.
Uzbuđenje je dostiglo vrhunac kad je kov
čegu prišao Karpošov rođeni brat Stojan Todo-
�rovski Largo, koji je bio komandir čete u bratovljevom bataljonu. Tvrda srca boraca nisu mogla
da izdrže. Suze su potekle niz njihova lica. Pla
kali su i prisutni seljaci, diveći se moralnoj sna
zi partizana, koji su umeli da mrze neprijatelja
i bezgranično da vole svoje drugove.
Posle Kai^poševe sahrane, Prvi kumanovski
bataljon »Jordan Nikolov« dobio je naređenje
da pođe na jug, u susret Glavnom štabu NOV i
PO Makedonije. Bataljonom je komandovao Andon Filipovski Done. Ovaj pokret bataljona bio
je u vezi s pismom Svetozara Vukmanovića Tem
pa da se na Kozjaku stvori baza za dolazak Glav
nog štaba.
I pored neizmernog bola, bataljon »Jordan
Nikolov« nastavio je svoju aktivnost na terenu
Kozjaka i Pčinje. On je, prema pismu druga Tem
pa, trebalo da stvori bazu na Kozjaku. Da bi se
to ostvarilo potrebno je prethodno razbiti četni
ke Draže Mihailovića.
U to vreme na terenu je bio samo bataljon
»Jordan Nikolov«. Terenski bataljon Drugog južnomoravskog NOP odreda otišao na svoj teren
Done Filipovski je preuzeo Karpoševit dužnost
�Vranje — Kumanovo. On više nije bio pod Ope
rativnim štabom. Kosovski i udarni bataljon (koji
je manevrisao na svim terenima) otišli su za ne
koliko dana na Skopsku Crnu goru gde je treba
lo da prihvate jednu grupu od 100 ljudi sa Ko
sova.
Od drugova iz Kumanova štab bataljona »Jor
dan Nikolov« je zatražio najnužnije za tehniku.
Najvažnije je bilo da se nabavi šapirograf da
bi se vesti, leci, proglasi i drugi propagandni ma
terijali mogli da umnožavaju.
— Narasli smo na 250 boraca — rekla je Vera u razgovoru sa članovima štaba bataljona. —
Možda bi bilo dobro da stvorimo još jednu je
dinicu.
— Rašćemo mi još.
— Sigurno — odgovorila je. — S tim u vezi
i treba da formiramo veći broj jedinica. Nove
bataljone, brigade.
Kad je u štab bataljona »Jordan Nikolov«
stigla naredba Glavnog štaba NOV i PO Make
donije o preformiranju bataljona, Vera je bi
la ispunjena zadovoljstvom i zbog toga što je,
eto, predvidela odluku višeg vojnog rukovodstva.
— Mora da si znala šta se priprema. Vi ko
mesari svašta znate — zadirkivali su je drugovi.
— Nisam znala. Zar je teško predvideti ne
što na osnovu poznavanja stanja i situacije?
U selu Baj lovcu, 22. februara 1944, reorganizovan je Prvi kumanovski bataljon »Jordan
Nikolov«. Formirana su dva bataljona: Prvi, udar
ni, pod nazivom »Hristijan Todorovski Karpoš«
i Drugi »Jordan Nikolov«. Za komandanta Prvog
udarnog balaljcna postavljen je Andon Filipovski Done, za njegovog zamenika — Stojan To
dorovski Largo. za političkog komesara — Meto
dija Kotevski Slobodan, a za njegovog zamenika
Olivera Jocić Vera.
Komandant Drugog bataljona u tom trenut
ku nije bio naimenovan. Zamenik komandanta
postao je Panče Pešev, politički komesar — Vančo Unkovski, njegov zamenik — Tomo Sofronievski Josif.
— Sada smo udarni bataljon, drugovi! —
oduševljeno je rekla Vera. — Sad pred nama
�stoje ozbiljniji zadaci. Ne smemo da budemo
drukčiji — nego udarnici. To je velika čast za
nas. Budimo dostojni tog naziva: udarni, kao i
imena našeg legendarnog druga Karpoša!
— A šta je sa štabom?
— Kojim štabom?
— Štabom oba bataljona. Ko će da rukovo
di akcijama i operacijama oba bataljona?
— Oba bataljona će dejstvovali samostalno,
kao što je do sada dejstvovao jedan bataljon.
Sutradan posle formiranja bataljona odr
žano je savetovanje partijske organizacije bata
ljona. Tema je bila omasovljavanje jedinica i
razvijanje oružane borbe protiv okupatora i nje
govih pomagača, podizanje njihove borbene vrednosti. Redali su se govornici i iznosili svoje
predloge.
U kratkom, ali jezgrovitom izlaganju, Vera
je bila veoma odlučna:
— Drogovi, mi moramo dosledno da sprovodimo sve zadatke koje postavlja Partija, a ko
ji se odnose na neprekidno izgrađivanje lika ko
muniste, onakvog lika kakvog zahteva naša revo
lucija. Zatim, koji se odnese na maksimalno ja
čanje borbenih dejstava radi većeg doprinosa
naših jedinica konačnom oslobođenju zemlje od
okupatora i domaćih izdajica. Naročito, drugo
vi, treba posebnu i veću pažnju da posvetimo
prijemu novih članova u Partiju. Dosadašnja pra
ksa je prevaziđena. Mi smo se učaurili, bojeći se
da nam neprijatelj ne podmetne provokatore.
Onda nas je bilo malo. Sada svakim danom do
laze novi borci. S njima treba raditi. Starije bor
ce, koji su se istakli u dosadašnjim borbama,
treba da primamo u Partiju. Mi imamo izvanred
ne borce. Oni su dosad pokazali i dokazali da se
bore za interese naroda, da im ti interesi leže na
srcu. Spremni su i svoj život da daju za stvar
oslobođenja. Zar to ne pokazuje kolika je njiho
va svest? Zar to ne govori o tome da oni dosle
dno sprovode liniju Partije? Zar oni nisu zreli
za Partiju?...
Na savetovanju su doneti mnogi važni za
ključci u vezi sa predstojećim širenjem oružanog
ustanka u kumanovskom kraju.
Vera je na jednom sastanku partijskog biroa
bataljona dala karakteristiku vojno-politioke si5 Vera Jocić
�tuacije na terenu na kojem se borio raniji Prvi
kumanovski bataljon »Jordan Nikolov«:
— Kao prvo, narod ovog kraja, mislim na
Kozjak, Pčinju i kumanovsku okolinu, uverio se,
blagodareći našoj pravilnoj politici i vojnoj ak
tivnosti, da smo mi, narodni partizani, jedina
vojska keja se bori protiv okupatora, odnosno
za slobodu svih naših naroda, njihovih životnih
interesa. Drugo, naši vojni uspesi protiv okupa
tora i četnika, imam u vidu i borbu vranjskih
i kosovskih partizana, ojačali su i učvrstili, i to
krvlju, bratstvo i jedinstvo Srba, Makedonaca,
Crnogoraca i Siiptara. Treće, mi smo uspeli da
razorimo bugarsku vlast na ovom terenu i pru
žimo uslove za stvaranje naše, narodne vlasti
u vidu narodnooslobodilačkih komiteta. Na taj
način smo narod ovog kraja oslobodili raznih
davanja, rekvizicija, dažbina bugarskim vlasti
ma. Četvrto, ideološko-političkim radom na ovom
terenu uspeli smo da raskrinkamo izdajničku
ulogu četnika Draže Mihailovića, a vojnički da
ih pebedimo tako da oni sada nisu, gotovo, ni
kakva snaga. Još jedan udarac da im zadamo, i
oni će prestati da postoje kao vojnička organi
zacija. Peto, ovakvi naši dosadašnji vojno-politički uspesi, kao i predstojeći, koji će biti veći
od ovih, izazvaće reagovanje Bugara. Znači, tre
ba da očekujemo poslednje pokušaje okupato
ra da nas se reši. Pogotovu što će Nemci, u do
gledno vreme, morati da napuste južne krajeve
Balkana zbog skraćivanja fronta. Da bi im li
nija povlačenja Solun — Beograd bila slobodna,
oni će baciti Bugare u odlučujuću borbu protiv
nas. Zbog čega bi oni krvarili kad to za njihov
račun mogu da urade Bugari. Imajući sve to u
vidu, mi moramo da se pripremimo za odlučuju
će borbe. Mislim, vojnički i politički. Moramo
više da se omasovimo, odnosno da stvaramo i
stvorimo više vojnih jedinica, da za te jedini
ce osposobimo i osposobljavamo rukovodeći voj
nički kadar. Dalje, da razvijamo veći politič
ki rad među stanovnicima sela i varošica. Da
formiramo narodnooslobodilačke organe vlasti,
koji, između ostalog, treba u većoj meri da po
mažu naše vojne jedinice. Partiju i SKOJ tre
ba više da otvorimo, iz poznatih razloga. Jednom
reči, pred nas se postavljaju mnogo veći zadaci
nego što je to do sada bilo. Izvršavajući uspešno te zadatke, omogućićemo pobedu naše naro
dnooslobodilačke vojske i Partije.
�FORMIRANJE TREĆE MAKEDONSKE
UDARNE BRIGADE
Glavnj štab NOV i PO Makedonije i Centralni komitet Komunističke partije Makedonije
doneli su zaključak na Prespanskom savetovanju o formiranju većih vojnih jedinica — bata
ljona i brigada. Ovaj zaključak bio je u vezi s
razgaranjem narodnooslobodilačke borbe u Ma
kedoniji, južnim delovima Srbije i Kosova.
U jutarnjim časovima 26. februara 1944, u
selu Žegljanu, udaljenom od Kumanova samo
12 kilometara, postrojili su se Prvi udarni ba
taljon »Hristijan Todorovski Karpoš« i Drugi
bataljon »Jordan Nikolov«, kao i Bitol jsko-prespanski bataljon »Stiv Naumov«.* Osim njih pri
sutni su bili i borci Kosovskog bataljona i Dru
gog južnomoravskog NOP odreda. Bio je prisu
tan i bugarski partizanski bataljon »Hrisio Botev«.
Ispred zgrade osnovne škole, u dvorištu, sta
jali su seljaci, seljanke i deca. Svi su čekali da
se pojave članovi Glavnog štaba NOV i PO Ma
kedonije. Ispred svakog od postrojenih bataljo
na stajali su članovi štaba. Među članovima šta
ba Prvog udarnog bataljona »Hristijan Todorov
ski Karpoš«, stajala je i Vera, vidno uzbuđena.
»Postajemo vojska«, mislila je.
Komandant Tihomir Miloševski Tićo vojnič
kim korakom uputio se prema rukovodstvu Glav
nog štaba, iz kojeg se odvojio komandant Glav
nog štaba Mihajlo Apostolski i primio raport. Po
sle toga obojica su se uputila sredini postrojenih
bataljona. Apostolski je pozdravio borce sa:
— Smrt fašizmu!
— Sloboda narodu — odjeknulo je iz stotinu
grla.
I prisutni seljaci su odgovorili istim pozdra
vom kao da su i oni u stroju.
Apostolski se popeo na balkon škole, na ko
jem su bili ostali rukovodioci, i obratio se pri
sutnima rečima kojima je istakao osnovne za
datke, a koji su se odnosili na borbu makedon
* Stevan N aumov Sliv, se k re ta r MK KPJ za Bitolj
privrem enog PK KPJ za M akedoniju, poginuo 12. IX 1942;
rodnog heroja proglašen 29. VII 1945.
član
�skog naroda i predstojeće događaje koji će doneti slobodu Makedoniji u okviru nove Jugosla
vije.
Kad je Apostolski završio pročitana je na
redba Glavnog štaba o formiranju Treće make
donske udarne brigade. Za komandanta postav
ljen je Tihomir Milošević Tićo, za njegovog zamenika Boris Milevski, za političkog komesara
Kiril Mihajlovski Grujica, za njegovog zamenika
Zlatko Biljanovski Mihajlo. U sastav brigade uš
li su bataljoni »Stiv Naumov«, »Hristijan Todorovski Karpoš« i »Jordan Nikolov«.
Čitanju naredbe prisustvovalo je više od 700
boraca. Nikada dotle na ovom terenu nije bilo
toliko boraca sakupljenih na jednom mestu. To
je impresivno delovalo na žitelje Žegljana i oko
line.
Ustanovljena je bila i brigadna zastava. Ko
mandant brigade Miloševski pročitao je naredbu
po kojoj se za zastavnika (barjaktara-znamenosca) postavlja Blagoja Arsovski Starka.
Na skupu je govorio i Svetozar Vukmanović
Tempo. On je ukazao na herojstvo makedonskog
naroda, na epopeju februarskog i bogomilskog
pohoda, širenje narodnog ustanka, natčovečanske napore partizana, koji su savladali sopstvenu
nemoć i iscrpljenost u borbi protiv prirode i ne
prijatelja. Tempo je govorio i o epopeji jugoslovenske revolucije.
Posle svečanog dela počela je priredba. Otpevano je nekoliko narodnih i partizanskih pesama. Nije izostao ni »vrabac«, specijalnost bora
ca bataljona »Stiv Naumov«.
Istog dana, 26. februara 1944., Glavni štab sa
svim prišlapskim delovima, predstavnici narodne
vlasti, delegat Vrhovnog štaba NOV i PO Jugo
slavije, članovi CK KPM, borci Treće makedon
ske udarne brigade, južnomoravskih i kosovskih
bataljona uputili su se prema manastiru Prohor
Pčinjski.
Sledećeg dana, 27. februara 1944., bilo je organizovano savetovanje u prostorijama manasti
ra sa svim vojnim i političkim rukovodiocima
brigade, bataljona i četa, predstavnicima Južnomoravaca, Kosovara, zatim prištapskih jedinica
i narodne vlasti. Prisutni su bili i Svetozar Vuk
manović Tempo, Mihajlo Apostolski, Strahil Gi-
�gov, Mara Naceva, Ljiljana Calovska, Veselinka
Malinska Lina i drugi. Savetovanju je prisustvo
vala i Vera, kao zamenik političkog komesara bataljona »Hristijan Todorovski Karpoš«, odnosno
sekretar partijskog biroa bataljona.
Na savetovanju su razmotrena sva pitanja
koja su se postavljala pred revolucionarne sna
ge Makedonije i juga Srbije, kao i Kosova.
Pre podne se govorilo o političkim prilika
ma i problemima razvoja narodnooslobodilačke
borbe Jugoslavije, odnosno Srbije i Makedonije.
Delegat Vrhovnog štaba podneo je referat u ko
jem je istakao težak položaj Hitlerove Nemačke
i njenih saveznika na istočnom frontu, u severnoj Africi i našoj zemlji. Veći deo njegovog izla
ganja odnosio se na odiuke koje je doneo AVNOJ
u Jajcu, 29. novembra 1943. godine.
Posle podne razmatrana su, uglavnom, voj
na pitanja, od kojih je zavisio budući razvoj us
tanka u jugoistočnoj Srbiji i scveroistočnoj Ma
kedoniji.
Čitanje popularnog »vrapca« na priredbi povodom
formiranja Treće makedonske udarne brigade
69
�Pred kraj savetovanja Tempo je komandnom
kadru Treće makedonske udarne brigade, Dru
gog južnomoravskog NOP odroda i Kosovskog
bataljona stavio u zadatak razbijanje četnika i
njihovog »Vardarskog korpusa«. Njihovim raz
bijanjem dobila bi se slobodna teritorija, koja
bi obuhvatala područje: Kumanovo — Kriva Pa
lanka — planina Besna Kobila — Vranje.
RAZBIJANJE ČETNIČKOG
»VARDARSKOG KORPUSA«
70
Shvatajući značaj zaključaka savetovanja u
manastiru Prohor Pčinjski, Vera je razmišljala
0 njihovom praktičnom sprovođenju u bataljonu
»Hristijan Todorovski Karpoš«.
— Na birou ćemo razraditi plan sprovođenja
zaključaka — rekla je članovima biroa. — Za
ključci su od dalekosežnog značaja. Oni odraža
vaju suštinu trenutka i daju perspektivu razvo
ja na vojnom i političkom polju. Oni sadrže stra
tegiju i taktiku naše borbe na ovom terenu, i
ne samo na ovom terenu, nego i šire.
Međutim, Vera nije stigla da sazove sastanak članova biroa, jer su partizanske jedinice
(Treća makedonska udarna brigada, Kosovski bataljon, Drugi južnomoravski NOP odred i bugar
ski bataljon »Hristo Botev«) krenule iz manasti
ra Prohor Pčinjski da bi se sukobile i definitiv
no razbile i uništile četnike na ovom terenu.
U toku 27. i 28. februara 1944, partizanske
patrole utvrdile su da su se četnici sakupili u
okolini sela Pretina, Sipančevac, Baraljevac i
Seace. Očigledna je bila namera četnika: napasti
partizane dok su još u manastiru.
Razgovarajući s komandantom bataljona, Andonom Filipovskim Donetom, Vera je rekla:
— Zadatak, koji smo dobili izvršavamo u po
godnoj situaciji, što se ogleda u tome da su sve
četničke brigade u sastavu »Vardarskog korpu
sa« grupisane na jednom mestu. To nam omog
ućuje da ih napadnemo, razbijemo, a zatim do
krajčimo. S tim u vezi treba sve borce upozna
ti s predstojećim zadatkom. Naročito treba na
glasiti značaj predstojeće borbe. Treba borcima
reći da je ovo odlučujuća borba protiv četnika
1 da posle nje četnici u ovom kraju neće biti vi-
�še nikakva snaga. Njihov uticaj posle ove bor
be treba da bude sveden na nulu. Ako ne uništi
mo »Vardarski konpus« nećemo moći ustanak u
kumanovsko-vranjskom području da omasovimo,
jer delu naroda još nije potpuno jasna izdajnič
ka uloga četnika Draže M:hailovića. Zbog toga
pojedini seljaci nasedaju četničkoj propagandi,
pa ih pomažu ili im se pridružuju, odnosno stu
paju u njihove jedinice.
Pre nego što su partizanske jedinice krenu
le u praskozorje 29. februara 1944. borcima je
objašnjen značaj predstojeće borbe, koja je .po
čela oko 9,30 časova žestokom vatrom s obe stra
ne.
Vera je bila na desnom krilu Drugog bataljona, porod komandira čete. Jedinice su sporo na
predovale. Nekoliko nedovoljno sinhronizovanih
napada četnici su odbili. Vera je pratila situaciju
i čekala najpovoljniji trenutak. Kad je na kraj
njem desnom krilu jedna južnomoravska jedini
ca krenula u naipad Vera je podstakla komandi
ra:
— Naredi juriš. Sad je trenutak za napad!
Komandir još nije izdao naredbu za juriš,
Vera je u nekoliko skokova već bila ispred čete.
— Napred »karpošovci«, uzviknula je iz sveg
grla.
Kad je pao mrak prekinula je borba koja
je trajala 10 časova. Borci svih jedinica presta
li su da ih gone. Posle kraćeg marša, svi bataljoni sakupili su se u selu Seace. U Operativnom
štabu sakupljeni su podaci o četničkim gubici
ma. Zarobljeno je bilo 100 četnika, među koji
ma su pojedini komandiri i poverljiva lica. Sed
morica od njih, kao poznati zločinci, osuđeni su
od vojnog suda i streljani. Zapljenjeno je preko
100 pušaka, 2 puškomilraljeza, 6 automata, mi
nobacač, više bombi, municije i drugog vojnog
materijala.
U popodnevnim časovima 1. marta 1944. Svetozar Vukmanović Tempo održao je govor zarob
ljenim četnicima i pozvao ih da stupe u parti
zanske redove. Ovom pozivu odazvalo se oko 50
četnika. Ostale su partizani pustili kućama, pod
uslovom da se više nc bore u četničkim redo
vima.
Borba protiv »Vardarskog korpusa« bila je
vatreno krštenje Treće makedonske udarne bri
gade.
�Analizirajući vojnički uspeh, na sastanku bi
roa Drugog bataljona »Hristijan Todorovski Karpoš«, kojim je rukovodila Vera, rečeno je da je
»Vardarski konpus« uništen i da on nikad više
neće moći da se obnovi. Vera je rekla:
— Sad nam predstoji političko likvidiranje
četničkog uticaja u selima severno od Kozjaka,
Široke i Rujen planine. Da bismo izvršili i ovaj
zadatak, naše jedinice će poći po selima koja su
donedavno bila pod četničkim uticajem. Tom
prilikom držaćemo zborove, ali je potrebno da
svaki pojedinac razgovara sa seljacima i seljan
kama i ukazuje im na izdajničku ulogu četnika,
na njihovu spregu s bugarskim i nemačkim oku
patorom i na njihove posleratne ciljeve: uspo
stavljanje kraljevine Jugoslavije u kojoj bi opet
vladala velikosrpska buržoazija, s Karađorđevićima na čelu.
Uništavanjem četnika na vranjsko-kumanovskom terenu počela je nova etapa u razvoju narodnooslobodilačke borbe na tom području. S
tim u vezi došlo je do formiranja Šeste južnomoravske brigade.
U ZASEDI NA RUJEN-PLANINI
Borci su se 15. marta 1944. posle podne, spu
stili niz blage padine Rujen planine i pred sum
rak stigli u selo Biljaču. Iste večeri održan je
zbor, kojem je prisustvovalo više od stotine se
ljaka. U selu su partizani noćili.
Dolazak partizana u dolinu Južne Morave uz
budio je Bugare, jer su jedinice NOV i POJ bile
svega dva kilometra udaljene od glavnog puta i
samo 4 kilometra od železničke linije Skoplje—
Niš. Dolaskom u neprijateljsku blizinu, partiza
ni su hteli neprijatelja da izvuku iz Preševa i
Bujanovca, gde su njihove jedinice bile utvrđe
ne, i da ga lakše tuku na terenu kojeg bi sami
odabrali.
Oko 6 časova jedna bugarska patrola upala
je u Biljaču, gde je bio vod Kosovskog bataljo
na. U kratkoj borbi od 15 bugarskih policajaca
i vojnika 4 su ubijena. Bugarske jedinice smeštene u Preševu i delovi koji su im noću, između
15. i 16. marta 1944, došli kao pojačanje, odmah
su krenuli u napad na partizane.
�Vera je s jednom četom imala zadatak da
obezbeđuje Rujen kao dominantan vrh i da ne
dopusti neprijatelju da ga zauzme.
U drugim uslovima četa od 30 do 40 boraca
bila bi dovoljna za izvršenje ovog zadatka, kad
bi u blizini bila neka druga jedinica na koju bi
se ova oslanjala.
Dok je Vera sa četom bila na .položaju, pri
stigla je grupa od tridesetak novih boraca koji
su delom bili iz Skoplja, a delom iz Kumanova.
Ovu grupu prihvatio je u selu Pelince Zlatko Biljanovski Mihajlo, zamenik političkog komesara
brigade. Kad ih je videla, Vera je rekla:
— Baš sam razmišljala odakle bih mogla da
dobijem pomoć, a evo, pomoć stiže iznenada. S
četom i drugovima koji su došli smatram da će
mo uspeti da zadržimo vrh do povlačenja bri
gade.
Upoznavši ih s položajem, Vera je Biljanovskom i drugovima pokazala neprijateljsku kolo
nu, koja se kretala s leve strane sela Biljače, iz
pravca sela Bratoselce i kote 648, a u pravcu Rujena i kote 862, na kojoj su bili Vera, Biljanovski i ostali. Neprijatelj je hteo da zauzme njihov
položaj da bi partizansku glavninu mogao da
napadne s leđa. Bugarska kolona, koja je išla ka
Verinom položaju, brojala je oko 200 do 300 lju
di. Položaj čete bio je dobar, ali je bila velika
razlika u broju. Opasnost je bila utoliko veća
što štab brigade nije bio u mogućnosti da primeti ovu kolonu neprijateljskih vojnika, koja se
kretala pod »mrtvim uglom«. Vera, Biljanovski
i ostali drugovi posmatrali su kolonu, koja je iš
la slobodno.
— Oni, sigurno, ne znaju da smo mi ovde
čim tako idu serbez — rekla je Vera. — Znači,
u izvesnoj smo prednosti da ostanemo neprimećeni i da sačekamo neprijatelja pripremni za bor
bu. Naš napad biće iznenadan i efektan...
Bugari su išli kao da pred sobom nemaju
partizane.
— Ja bih — rekla je Vera — nove drugove,
koji su došli bez oružja i ratnog iskustva, raspo
redila u četi. Tako ćemo proširiti naš front i
sprečiti, eventualnu, paniku. Novajlijama ćemo
dati bombe da bi i oni mogli da učestvuju u bor
bi. Drugog oružja nemamo za njih.
Prema kretanju Bugara, moglo se zaključiti
da im treba još jedan čas da stignu do položaja
čete koja ih je očekivala.
�— Ako uspemo da ih nateramo da legnu i
da se tako brane, imaćemo vremena da obavestimo štab brigade da nam, eventualno, pošalje po
moć.
Čekajući bugarsku kolonu, borci su slušali
odjeke borbe, koja je počela da se vodi još od
9 časova. Bugarski bataljon, u jačini od oko 700
ljudi, potpomognut policajcima, naipao je par
tizanske položaje. Oko 10 časova partizanski bataljoni slomili su prvi juriš bugarskih vojnika i
policajaca. Oko 11 časova neprijatelj je ponovio
juriš. Opet je bio odbijen. Oko 12 časova Buga
ri su bili konačno zaustavljeni, pošto su pretrpeli
velike gubitke. Svi njihovi pokušaji da se domognu partizanskih .položaja, bili su uzaludni.
Borba se produžila do 15 časova. Obe stra
ne čvrsto su držale zauzete položaje. Bugarska
kolona, koja je htela da zaobiđe položaj brigade
i koja je išla pravo na položaj čete, približila se
na oko 100 metara i razvila se u streljački stroj.
Ne zbog toga što je posumnjala da na vrhu ima
partizana, nego što, po vojnim pravilima, svaki
vrh, bez obzira na to da li je branjen ili nije
branjen, treba da se zauzme u streljačkom stro
ju. Kad se stroj dovoljno razvio i došao na ćelu
širinu čete, na 50 do 60 metara, Vera je odsečno komandovala:
— Pali!
Tri puškomitraljeza, desetina automata, puš
ke i nekoliko desetina bombi, razbili su tišinu na
Rujenu. Bugari su bili potipuno iznenađeni. Ni
su mogli da se osveste, da dođu k sebi od izne
nađenja, koje su im priredili Vera i njeni bor
ci. Bezbrižno kretanje pretvorilo se u paniku, ko
ja je zahvatila Bugare. Vera je korutrolisala po
ložaj. Novodošavšima je govorila da ne budu
previše radoznali, da bez razloga ne dižu glavu,
a i da se ne plaše. Mitraljescima je govorila da
ne gađaju pojedince, nego da tuku guste redove
neprijatelja.
Zaseda je potipuno uspela. Bugari su se dali
u panično bckstvo, a da nisu nimali pojma na
kakve su snage naišli. Partizani su pucali za nji
ma dok su oni jurili bezglavo niz padine Rujena. Dan se bližio kraju. Vera je stajala na jed
noj steni i posmatrala izbezumljenog neprijate
lja, koji je bežao kao da ga juri partizanska di
vizija. Njena gusta, crna kosa vijorila se na vetru. Posmatrala je borce i zadovoljno se smešila
�zbog postignutog uspeha, koji je bio rezultat do
bro smišljene taktike.
Mrak se polako spuštao. Pucanje se više nije
čulo. Samo .po neki kuršum.
— Znači, može i sa tridesetoricom da se pobedi nadmoćniji neprijatelj — zadovoljno je re
kla Vera. — Kakva pobeda... Osnovno je da čovek nikad ne podlegne malodušnosti i da se uz
mu u obzir sve mogućnosti.. . Lepa pobeda, za
ista!
Partizani su se povukli prema selu Svinjište, jer je na železničku stanicu Bukurovac stig
la kompozicija bugarske fašističke vojske, a ma
lo dccnije i kamioni puni vojnika i policajaca.
Ove neprijateljske snage, jačine jednog bataljona, stigle su iz Kumanova i Vranja. Bugarima
ništa drugo nije ostalo, nego da pokuipe oko 30
mrtvih i ranjenih vojnika i policajaca i da se po
vuku u svoje garnizone.
— Iako nismo imali plen u ovoj borbi, ona
je veoma značajna — govorila je Vera — jer
smo pokazali narodu ovog kraja da možemo uspešno da se borimo protiv neprijateljskih jedi
nica.
NAPADI NA RISTOVAC I
ZLETOVSKE RUDNIKE
Posle odmora od 10 dana Treća makedon
ska udarna brigada i Kosovski bataljon pripre
mali su se za napad na železničku stanicu Ristovac, koja je za neprijatelja bila veoma važna,
jer je bila na glavnoj arteriji — pruzi Beograd
— Skoplje — Solun. Naređenje je glasilo da par
tizanske snage napadnu u noći 27/28. marta 1944.
ristovačku stanicu. Zadatak je bio: uništiti živu
silu neprijatelja — oko 250 bugarskih i nemačkih vojnika, stanične zgrade sa svim uređajima
za regulisanje saobraćaja, kao i vodocrpnu pum
pu, zgradu ložionice sa svim uređajima za opravku lokomotiva i vagona. Zatim, uništiti sve
zgrade u kojima je upravno-administrativni apa
rat iz nekoliko opština, kao i miniranje železničkog mosta na Južnoj Mora vi.
Zajednički štab Treće makedonske udarne
brigade i Kosovskog bataljona — Operativni štab
(komandant Tihomir Miloševski Ti.ćo, zamenik
�komandanta Milan Zečar Obren*, politički ko
mesar Kiril Mihajlovski Grujica, zamenik poli
tičkog komesara Savka Javorina Šaša) odredio
je konkretne zadatke. Oni su se sastojali u sledećem: Prvi bataljon Treće makedonske udarne bri
gade napašće železničku ložionicu i uništiće je.
Drugi bataljon brigade (bez jedne čete) ostaje
u rezervi. On će biti upotrebljen u zavisnosti od
razvoja događaja, odnosno od situacije. Treći ba
taljon napašće železničku stanicu, uništiće sve
uređaje u zgradi, vodovodnu pumpu za snabdevanje lokomotiva vodom. Posle toga iza stanice
miniraće i razrušiće sve zgrade, koje su služile
bugarskim i nemačkim vojnicima i činovnicima.
Jedna četa Drugog bataljona upućuje se u prav
cu Bujanovca sa zadatkom da digne u vazduh
prugu južno od grada.
Kosovski bataljoni treba da razbiju nepri
jateljsku odbranu ispred železničkog mosta i za
tim da miniraju i razruše most na Južnoj Moravi, severno od železničke stanice. Dve čete kod
sela Rataja razrušiće drveni most na Južnoj Moravi. Posle toga da obezbeđuju desno krilo od,
eventualnog, prodora neprijatelja u pozadinu par
tizanskih jedinica, koje napadaju železničku sta
nicu i most.
Pre polaska na izvršenje zadatka svi članovi
štabova bataljona i četni rukovodioci razradili
su plan napada. Vera se angažovala da se sve
pripremi do u tančine.
— Od prethodne dobre razrade plana napa
da zavisi usipeh svake akcije — govorila je. —
Zbog toga ne smemo ništa zanemariti, odnosno
zapostaviti.
Napad je počeo u 23 časa. Cim su Bugari
osetili prisustvo partizana otvorili su vatru iz
puškomitraljeza i teških mitraljeza, koji su bili
u rovovima ispred železničke stanice. Partizani
su bili toliko blizu da su se dovikivali s Bugari
ma.
Borci Trećeg bataljona za manje od pola ča
sa savladali su otpor bugarskih i nemaokih voj
nika i uspeli da izbiju ispred staničnih zgrada.
Tu su bombaši došli do izražaja. Sve zgrade u
roku od jednog časa bile su u rukama partiza
na. Bugarski i nemački vojnici bežali su u prav
*Milan Z ečar O bren, poginuo 5. VI 1944., za narodnog he
ro ja proglašen 5. V II 1951.
�cu Južne Morave. Borci su počeli da ruše zgra
de, pošto su prethodno demolirali i uništili sve
instalacije.
U dve blokirane zgrade, iza železničke stani
ce, bugarski i nemački vojnici nisu hteli da se
predaju, pa su partizani aktivirali mine. U raz
rušenim zgradama našlo je smrt 20 nemačkih i
30 bugarskih vojnika i oficira. Uništena je bila
i vodocrpna stanica. Zapaljeni su bili i lokomo
tiva i vagoni.
Da bi se nanela veća šteta naređeno je Dru
gom bataljonu, koji je bio u rezervi, da pomogne
u paljenju svih važnih objekata. Zapaljene su i
uništene četiri kompozicije od preko 100 vago
na, natovarenih žitom i drugom robom, kao i 7
lokomotiva. To je moglo da se izvede, jer je na
stanici zaplenjeno preko 10.000 litara benzina.
Kosovske jedinice (bez dve čete) napale su
bugarska obezbeđenja na desnoj strani železničkog mosta. Posle jednočasovne borbe uspele su
da savladaju otpor bugarskih vojnika. Most ni
je mogao biti miniran, zbog jednog nepredviđe
nog malera. Konj s minama uplašio se od puc
njave, oteo se konjovocu i utekao u noć. Dve če
te Kosovara uništile su drveni most na Južnoj
Moravi i onemogućile bugarsko pojačanje, koje
se uputilo iz Vranja, da napadne iza leđa borce
Trećeg bataljona.
Prvi bataljon nije uspeo da izvrši svoj zada
tak — miniranje ložionice. Četa Drugog bataljo
na, koja je bila upućena ka Bujanovcu, uspela
je da digne u vazduh voz, koji je iz Kumanova
pošao ka Ristovcu.
Posle ponoći izdata je naredba o povlačenju
svih partizanskih jedinica. Bataljoni su se saku
pili istočno od stanice i počeli da se izvlače u
pravcu sela Gornji Ristovac. U svanuće 28. mar
ta 1944. godine svi bataljoni stigli su u selo
Rusce.
— Čeka nas novi zadatak — rekla je Vera
članovima Partije i SKOJ-a. — Naša brigada napašće rudnike i uništiće objekte u Probištipu.
Među njima su električna centrala, odeljenje separacije olova, odeljenje planiranja i drugi. Cilj
napada je da onesposobimo rudnike, a samim
tim i eksploataciju olova, tako potrebnog nepri
jatelju za njegovu ratnu i drugu industriju. Zbog
toga naša akcija mora u potpunosti uspeti... Uostalom, kao i nedavni napad na Ristovac.
�78
Borci Treće makedonske udarne brigade i
Kosovskog bataljona počeli su napad u 4 časa,
3. aprila 1944. godine. Iznenađenje je bilo potpu
no. Napad je bio izveden veoma brzo. Dok se
bugarsko-nemačka posada snašla, partizani su ov
ladali svim glavnim rudničkim postrojenjima u
Probištipu. Nemci i bugarski policajci pružali
su žilav otpor iz utvrđenih zgrada. Međutim, po
sle jednočasovne borbe otpor je bio slomljen.
Oko 6,30 časova napad na Dobrevo i Probištip bio je završen i jedinice su počele da se po
vlače, pošto su prethodno minirale i zapalile elek
tričnu centralu, glavni lift za spuštanje rudara
u jame, zgradu separacije olovne rude, zgradu
za planiranje. Borci su oštetili i druge objekte.
Kosovari su razorili žičaru za prevoz rude iz
Dobreva za Probištip. Njima je prišlo dobrovolj
no 120 rudara.
Koračajući pored kolone, Vera je bila neraspoložena. Poginuo je Andon Filipovski Done,
komandant Drugog bataljona »Hristijan Todorovski Karpoš«, zatim komandir 1. čete Aco Skopljanče, Rada Mihajlova, Mile Lukić i Blagoje Dimitrovski. Kosovari su imali 4 mrtva.
— Zadatak smo u potpunosti izvršili... Mo
ram reći da ste se borili kao što treba — rekla
je borcima pored sobe, koji su, kao i ona, bili
utučeni.
— A, ti? Zar se i ti nisi borila?
— Eh, ja ...
— Za sve vreme bila si sa nama. Jurišala si
i pucala kao i mi. Čak i bolje.
Vera je odmahnula rukom.
— Otišao je još jedan prvoborac iz Kumanova, naš divni Done. A koliko li će nas tek još
otići do kraja — kao za sebe rekla je Vera.
Išla je pored kolone snuždena.
»Pre dva meseca on se opraštao od Karpoša... Sad će neko od nas da se oprosti od nje
ga, Doneta...«
— Šta misliš — trgao ju je glas borca iz ko
lone — koliko dugo rudnici neće moći da rade?
— Mislim, nekoliko meseci. Tri do četiri, verovatno.
(Rudnici, stvarno, tri meseca nisu mogli bi
ti eksploatisani).
— Koliko smo im vojnika pobili? Da li se
zna?
�— Preko 110 nemačkih i 70 bugarskih voj
nika, oficira i policajaca.
— Ima li i zarobljenih?
— Pedeset jedan »bajaganja« pao nam je
u ruke.
U borbi je zaplenjeno: 2 puškomitraljeza, 40
pušaka, 6 sanduka municije, 2 radio-aparata i
drugog materijala.
U periodu od 12. do 25 aprila 1944. borci
Treće makedonske udarne brigade i Kosovski
NOP odred, sa svoja dva bataljona, nisu izvodi
li nikakve akcije. To vreme je iskorišćeno za od
mor, vojnostručni i politički rad.
Treća makedonska udarna brigada odmara
la se u selu Arbanaško, a Kosovski NOP odred
u selu Ramno.
Jednog dana Angel Mojsovski Vančo i Vera
sedeli su i razgovarali.
Malo zamišljena, Vera je rekla:
— Hoću da mi daš reč da ćeš učiniti ovo
što ću od tebe zatražiti!
Mojsovski ju je pogledao iznenađeno.
— Prvo mi reci šta hoćeš, pa ću ti onda da
ti ili ne dati reč.
Vera ga je pogledala u oči.
— Ako ti kažem, onda mi nećeš dati reč.
— Onda li ne mogu dati reč.
— Moraš mi dati reč! — insistirala je.
— Zbog čega insistiraš? Kako mogu da ti
dam reč »na neviđeno«?
— Cućeš. Daj mi reč!
Bila je uporna i Mojsovskom opiranje ni
šta nije pomoglo. Odlučio je da joj da reč.
— Dobro, dajem ti reč!
Vera je ćutala. Nije odmah progovorila.
— U slučaju da budem tako ranjena da ra
na izmeni moj sadašnji izgled, molim te da me
ubiješ!
Mojsovski se zabezeknuo od čuda. Svemu
drugom se više nadao, nego tome. Ona je videla
njegovo zaprepašćenje.
— Čudiš se, a?
— Šta ti pada na pamet — progovorio je po
sle prvog iznenađenja. — Ne dolazi u obzir...
Vera je nastavila, kao da govori za sebe:
�— Da, da, svi ćete se vi posle rata oženiti.
Svako će sebi naći lepu drugaricu. A ako ja bu
dem ružna, ko će me hteti? Niko!
Gledao ju je, ne mogavši da se pribere.
— Šta ti je, odjednom, to palo na pamet?
— Nije odjednom. Razmišljam ja o tome u
poslednje vreme... Nisam ja samo ratnik i ko
mesar. .. Ja sam i žena...
ZAROBLJAVANJE 120 BUGARA
Na sastanku Operativnog štaba i Glavnog šta
ba NOV i PO Makedonije razmatrana je novo
nastala situacija. Zaključeno je da neprijatelja
treba isprovocirati da bi partizani svoje snage iz
vukli iz obruča, istovremeno u raznim pravcima.
S tim u vezi na neprijatelja treba udariti tamo
gde se najmanje nada i gde ima najmanje sna
ge. Na taj način unela bi se zabuna u neprija
teljske redove. Zbog toga je usvojen plan za kombinovani napad. Po tom planu Treća makedon
ska udarna brigada i Kosovski NOP odred tre
ba da napadnu Kratovo, Šesta južnomoravska
brigada Krivu Palanku, a bugarska partizanska
brigada Đueševo. Početak napada bio je odre
đen za 25. april 1944. u 4 časa.
Govoreći u bataljonu Vera je rekla:
— Bugarski fašisti pripremaju ofanzivu na
nas. Koncentrisali su jake snage u želji da de
finitivno raščiste račune s nama. To im je, kao
što se zna, potrebno iz više razloga. Mi ćemo,
međutim, da ih iznenadimo i da prvi udarimo,
ali tamo gde mi želimo. Napašćemo Kratovo za
jedno s Kosovarima. Vranjanci i bugarski parti
zani napašće komunikacije Stracin — Kriva Pa
lanka i garnizone u Krivoj Palanci i Đueševu.
U pripremama napada na Kratovo Vera je
išla od čete do čete, od voda do voda i upozna
vala borce s predstojećom akcijom. Pred veče
došla je u vod Gerasima Petkovskog Gere Čelopečkog, u kojem je on bio komandir.
— Ti, Gero, nemaš oznake, a sada idemo na
grad, idemo da oslobodimo Kratovo.
— Šta će mi oznake, drugarice Vero?
Začuđeno ga je pogledala.
— Kako, šta će ti? Jesmo li vojska ili tur
ski bašibozuk?
�— Vojska smo.
— E, pa kad smo vojska, onda vojnički tre
ba i da izgledamo.
Posle tih reci našla je materijal od kojeg mu
je prisila oznake komandira voda. Šijući oznake,
rekla je:
— Ti više u Čelopek nećeš da se vratiš. Na
ravno, ako ostaneš živ. Nećeš više da kopaš i
oreš, da čuvaš steku. Postaćeš rukovodilac.
Iznenadile su ga ove reči. U sebi je mislio:
»Kako to da neću više da orem i kopam, kad sam
seljak? Šta drugo mogu da radim?«
Govoreći o predstojećoj borbi, rekla je:
— Od nas mnogo zavisi uspeh u borbi za
Kratovo.
»Misli na nas članove Partije«, pomislio je
Gera.
On je tad?, urimljen u Pari iju. Vera ga je
prim'la.
Napad na grad i vojne i administrativne ob
jekte i živu snagu repri jatelja, određen je za 4
časa. U to vreme odjeknuo je prvi rafal, što je
bio znak za početak opšteg napada.
U zgradi osnovne škole zabarikadirali su se
Bugari. Treći bataljon, neprimećen od neprijatelja, uspeo je da blokira zgradu osnovne škole ta
ko da opkoljeni nisu mogli da se izvuku. Poje
dini borci popeli su se na krovove susednih ku
ća i odatle otvarali vatru na prozore škole. Drugi
borci pucali su kroz prozore kuća. Bombaši su
kroz prozore ubacivali bombe. Partizani su gorelj od želje da vide Bugare kako bacaju oružje
i predaju se.
Da bi to postigli komandant brigade Tihomir Miloševski Tićo i politički komesar brigade
Kiril Mihajlovski Grujca, pozvali su opkoljene
Bugare na predaju.
— Nemojte džabe da ginete. Opkoljeni ste i
nemate drugi izlaz, nego da se predate!
— Neka iziđe neko od vaših komandira na
prozor — viknuo je Grujica.
— Reci im, Grujice, da ćemo ih ostaviti u
životu ako se predaju — doviknuo je Miloševski,
koji je bio iza jednog zida, nedaleko od Grujice.
— Čekajte, nemojte da pucate — viknuo je
Grujica borcima.
6 V era Jocić
81
�Kad je paljba prestala, Grujica je viknuo
koliko je jače mogao:
— Slušajte, Bugari! Nemojte da se šalite.
Situacija, u kojoj ste, nije igračka. Neka iziđe
oficir, hoćemo da se dogovorimo, kasnije će biti
dockan!
Prozor se otvorio i pojavio se bugarski ofi
cir.
— Svima vama garantujemo život pod uslovom da položite oružje — viknuo je Grujica. —
Svako, ko se preda i položi oružje, moći će da
ide kući. U protivnom slučaju, evo šta će da se
dogodi sa vama: zgrada je polivena benzinom,
zapalićemo je i svi ćete izgoreti. Ko ne izgori
biće ubijen prilikom izlaska iz zgrade!
Kad je čuo uslove, oficir se povukao s pro
zora. Pauzu, koja je nastala, iskoristio je jedan
od opkoljenih Bugara. On je bacio bombu u prav
cu štaba brigade. Bombu, koja samo što je pala
na zemlju, dohvatio je jedan borac i bacio je
natrag. Odjeknula je eksplozija koja je polomi
la stakla na prozorima i zatresla školsku zgradu.
Posle toga nastala je tišina. Partizani su čekali.
Nisu znali šta se dešava u školi ni kako su Bu
gari primili poziv i uslove za predaju. Kante s
benzinom bile su pripremljene. Borci su čekali
na naredbu, pa da poliju zgradu i zapale je. Puškomitraljezi su bili upereni na vrata i prozore
zgrade. Bližilo se 10 časova. Posle izvesnog čeka
nja na prozoru se pojavio bugarski oficir.
— Rešili smo da se predamo. Tražimo da se
poštuju uslovi predaje, kako za vojnike, tako i
za starešine!
— Mi ne gazimo datu reč — odgovoreno
mu je.
Tačno u 10 časova vrata na školi su se otvo
rila. Jedan po jedan izlazili su fašistički vojnici.
»Lovna rota« se predavala. Njeni članovi izlazili
su uzdignutih ruku. Dva partizana su im prišla
i skidala oružje. Prvi su izišli oficiri, zatim na
rednici i na kraju vojnici. Oduzeto oružje stav
ljano je na stranu, do škole. Ukupno se predalo
120 vojnika i oficira sa svim naoružanjem i op
remom. Treći bataljon brigade izvršio je svoj za
datak.
Za to vreme Prvi bataljon brigade razoružavao je gradsku stražu. Bugarski policajci, među
tim, uspeli su da se razbeže po okolnim pošum
ljenim udolicama. Celokupno oružje gradske stra
�že bilo je zaplenjeno. Opštinsku i sresku arhivu
zapalili su borci Prvog bataljona. Mnogi bugar
ski činovnici razbežali su se i posakrivali izvan
grada.
Jak otpor pružili su policajci u kasarni, ko
ja je bila na jugozapadnoj strani grada. Sva pri
stupna mesta bila su dobro zaštićena i branje
na. Zbog toga su propali svi pokušaji Drugog
bataljona Kosovskog NOP odreda i jedne čete
Treće makedonske udarne brigade da dignu ka
sarnu u vazduh i tako likvidiraju policajce. Po
sle tročasovne borbe partizani su se povukli, po
što su dobili naredbu.
U 10 časova Kratovo je bilo oslobođeno, sve
zgrade zauzete, osim policijske kasarne iz koje
Bugari nisu smeli da pucaju za sve vreme dok
su partizani bili u gradu.
U gradu je održan zbor. Žene su iznele hleb,
sir, orahe i služile borce.
Štab je dobio izveštaj da su iz neprijatelj
skih garnizona u okolnim gradovima krenule je
dinice u pomoć garnizonu u Kratovu.
Vera je obišla borce na položaju oko grada,
— Drugovi, na nas ide jodan bataljon bu
garske vojske. Oni hoće da povrate Kratovo. Mo
ramo ih u tome sprečiti. Oni ne smeju preći put
Kratovo — Zletovo.
Nove bugarske jedinice pristizale su i iz prav
ca Štipa i Kočana. Zbog toga je u Operativnom
štabu odlučeno da se grad napusti sa svim za
robljenim bugarskim vojnicima.
Vera i njeni drugovi vodili su borbu jedan
čas. Neprijatelj je bio zadržan, ali ne duže od
jednog časa.
— Povlačimo se, stigla je naredba, u pravcu
sela Muškovo — Nežilovo — rekla je Vera.
Bugari su poslali svoje jedinice i iz Stracina. Međutim, prilikom prelaženja Krive reke iz
gubili su dva časa, jer je most bio razrušen.
U 15 časova partizani su evakuisali Kratovo
i sakupili se u selu Nežilovu. Sutradan, 26. apri
la 1944. od zarobljenih Bugara formiran je bugar
ski partizanski bataljon »Vasil Levski«. Međutim,
posle nekoliko dana, ovaj bataljon se raspao, jer
su svi Bugari dezertirali, iako je među njima
bilo i onih koji su govorili da su članovi BRP(k).
Ovo nije bio prvi slučaj da su zarobljeni Bu
gari pristajali na sve samo da bi sačuvali glavu.
A onda bi iskoristili prvu priliku da pobegnu.
�U SREDIŠTU »MAJSKE OFANZIVE<
Bugarski general Bojdev, komandant fašis
tičkih okupatorskih snaga u Makedoniji, aprila
1944. godine počeo je s pripremama za ofanzivu na Kozjaku, gde su bili Glavni štab i PO Ma
kedonije, Treća makedonska udarna brigada, Ko
sovski NOP odred, Šesta i Sedma južnomoravska
brigada, bugarske partizanske jedinice, Kumanovski NOP odred i druge jedinice.
Neprijateljska ofanziva počela je 25. aprila
i trajala do 19. maja 1944. godine. U njoj su uče
stvovale tri divizije, četiri puka i delovi još jeddnog puka, jedan lovački bataljon i delovi ma
njih albanskih i grčkih reakcionarnih četa, kao
i nemačke jedinice jednog garnizona. Vremen
ske prilike bile su veoma loše, padao je sneg
pomešan s kišom.
U toku neprijateljske, takozvane »majske
ofanzive«, partizani su vodili mnoge borbe. Jed
na od njih bila je na Crnooku. U njoj je vod Gerasima Petkovskog Gere čelopečkog dobio zada
tak da ostane na "položaju. Posle izvesnog vreme
na naišla je Vera.
— Dobro, bre, Gero, zar čekaš da te uhvate
za gušu?!
On joj je odgovorio:
— Izvini, drugarice komesar, meni je reče
no da ostanem dok nam se ne naredi da se po
vučemo. Ako si ti došla s naredbom o povlače
nju, onda u redu.
— Treba da budeš malo elastičan. Ako vidiš
da niko ne dolazi s naredbom o povlačenju, od
lučuješ sam. Nećeš, valjda, da čekaš neprijatelja
da on »povuče« tebe i jedinicu?
Dok su razgovarali, neprijatelj se privukao.
Vera se, pucajući iz automata, povukla s borcima.
Kad su partizanske jedinice stigle u Crnu
Travu, boravak u tom partizanskom mestu iskorišćen je za popunu naoružanja, ličnu higije
nu i drugo. Održavani su politički časovi po če
tama i bataljonima.
Vera je imala pune ruke posla. Trebalo je
mnogo toga uraditi za kratko vreme.
— Ovde se nećemo duže zadržavati, jer i sa
mi vidite da su Bugari krenuli na nas sa svih
strana i s velikim snagama... Sto se tiče naoruža
nja i druge vojne opreme, uzmite samo ono i ono
liko koliko svako može da nosi.
�Za vreme boravka u Crnoj Travi bilo je organizovano snabdevanje oružjem i drugom vojnom
opremom, koju su dopremali saveznički avioni.
Znajući za namere neprijatelja. Operativni
štab, koji je bio formiran radi rukovođenja ma
kedonskim, srpskim i kosovskim jedinicama, i
na čijem čelu je bio komandant Glavnog štaba
NOV i PO Makedonije Mihajlo Apostolski, usvojio
je plan izlaza svih jedinica na šire područje, kroz
borbu ili međuprostor. Posle loga, brzim maršem jedinice bi se prebacile na Kozjak. Predvi
đen je bio i napad na Bosiljgrad. Operativni štab
izdao je zapovest 12. maja 1944. Petoj, Šestoj i
Sedmoj južnomoravskoj i Trećoj makedonskoj
udarnoj brigadi o protivofanzivi.
Međutim, ovaj dobro zamišljen plan nije
realizovan, jer se s njegovim izvršenjem zakasni
lo oko dva dana. A zakasnilo se zato što se pret
hodnih dana vodila diskusija sa članovima bu
garskog Glavnog štaba i Centralnog komiteta
BRP(k) povodom prijema oružja i municije, ko
ja je bila namenjena borcima Sedme južnomoravske i Kosovske brigade, kao i povodom učeš
ća bugarskih partizana u napadu na Bosiljgrad
i Ćustendil. Bugarsko rukovodstvo nije htelo da
ustupi oružje i opremu ovim dvcma našim briga
dama, koje su bile nedovoljno naoružane, i po
red ubeđivanja članova Operativnog štaba i CK
KPM da će im se ustupiti ceo sledeći kontingent,
naravno ako budu imali potrebe. Ništa nije po
moglo, ni pozivanje na internacionalizam, zajed
ništvo u borbi protiv zajedničkog neprij jatelja,
itd. Bugarski rukovodioci ostali su pri svom sta
vu. Zbog toga su članovi Operativnog štaba i CK
KPM morali da popuste pred tvrdoglavošću bu
garskih drugova.
U tom natezanju došao je do izražaja bugar
ski »internacionalizam«. Oni su veoma brzo za
boravili da su njihove prve partizanske jedinice
formirane u Jugoslaviji, da su prvo naoružanje
i sve ostalo dobili od jugoslovenskih partizana,
koji su ostajali bez oružja samo da bi se bugar
skim partizanima dale puške i oprema. Zabora
vili su gostoprimstvo, koje im je ukazivano na
jugoslovenskoj teritoriji kad nisu mogli da se
održe na svojoj. Zauzvrat, umesto razumevanja,
jugoslovenski partizani i komunisti naišli su na
nerazumevanje, sebičnost i tesnogrudost.
Sve je to imalo loše posledice, koje su se
uskoro pokazale. Zbog zakašnjenja od dva dana
�vojska carske Bugarske je 12. maja, u 14. časo
va, napala Sedmu južnomoravsku brigadu kod
Stanikinog Krsta i Cmctravski NOP odred kod
sela Preslap. Položaj se komplikovao, pa je for
miranje Kosovske brigade obavljeno pod nepri
jateljskom paljbom. Odmah po formiranju bor
ci su trčećim korakom pošli na položaj.
Borba, koju je nametnuo neprijatelj, naru
šila je sinhronizovano dejstvo jedinica NOV i
POJ na ovom terenu. Praktično, neprijatelj je
preuzeo inicijativu.
Pred veće, neprijatelj je uspeo da zabije klin
i da razdvoji Prvi bataljon »Stiv Naumov« Treće
makedonske udarne brigade. Glavnina partizan
skih jedinica spustila se ka Znepolju, niz padi
ne južno od Stanikinog Krsta. Treća makedonska
udarna brigada marširala je ćelu noć. Borci su
spavali u hodu. Članovi štaba brigade i štabova
bataljona, naročito zamenici političkih komesa
ra, imali su pune ruke posla. Ćele noći išli su od
borca do borca, duž kolone, i hrabrili ih da iz
drže, da ne prekidaju kolonu.
— Hajde, druže, još malo — govorila je Vera. — Izdrži još malo... Nemoj da spavaš, ču
ješ li me? Mi smo partizani, moramo izdržati!...
»Što ne možemo da zapevamo«, pomislila je,
»začas bi umor nestao...«
— Kako ova naša Vera može da izdrži sve
ovo — pitali su se borci između sebe. — Kao da
je od čelika... Ma i čvršća od čelika, jer bi se i
on već istrošio... Alal joj vera!...
U jutarnjim časovima, kad je počelo da zo
ri, Treća makedonska udarna brigada i Glavni
štab došli su pred Znepolje, koje je bilo ravno
i široko oko 3 kilometra. Ali drugo rešenje nije
postojalo. Partizani su bili svesni opasnosti ko
ju predstavlja ovakav teren.
Kad su stigli u ravnicu, jedinice su u koloni
po jedan prelazile preko nje, očekujući napad
Bugara. Kad se kolona počela da penje po gre
benu južno od padine, odjednom, s desne strane,
odnosno od zapada ka istoku, preko ravnice, po
jurila je bugarska konjica. Istovremeno počela
je da dejstvuje i njihova artiljerija. Mine su pa
dale oko kolone. Štab brigade i Glavni štab sas
tali su se na kratko savetovanje. Odlučeno je da
se Bugarima suprotstavi Treća makedonska udar
na brigada, a da se ostale jedinice i Glavni štab
ne zadržavaju, nego da nastave kretanje.
�Borci su krenuli u streljačkom stroju pre
ma bugarskoj konjici, koja jc luđački jurila ka
glavnoj koloni. Borci su išli tiho i čekali da se
smanji rastojanje između njih i pobesnelog ne
prijatelja. Kad su bugarski konjanici, koji su arlaukali, primetili partizanski stoj iz galopa su
prešli u kas i pokušavali da isprave svoj stroj.
Artiljerija i minobacači nastavili su da tuku u
pravcu partizanske glavnine, koja je odmicala
bez ikakvog zastoja i ne mcnjajući pravac.
Odjednom je topot konja i eksploziju grana
ta i mina presekla komanda:
— Na juriš, Treća makedonska udarna bri
gado!
Znepolje je odjeknulo od gromoglasnog par
tizanskog »Ura!« Juriš je bio iznenadan i silovit.
Među borcima bila je i Vera.
— Napred, drugovi! — odzvanjao je njen
glas. — Pregazimo fašističke gadove!...
Bugari se nisu nadali partizanskom jurišu,
ubeđeni, valjda, da će ovi poleći i tako braniti
glavnu kolonu. U tom slučaju konjica bj ih pre
gazila. Juriš partizana bio je veoma smeo, tako
da je predstavljao pravu drskost. Bugarska ko
njića je naterana u bekstvo.
POSLEDNJI VERIN JURIŠ
U toku 18. i 19. maja 1944. godine Treća ma
kedonska udarna brigada je popunjena sa dva
makedonska i po jednim kosovskim i južnomoravskim balaljonom. Kumanovski NOP odred takođe je popunjen. Od preostalih boraca Šeste
južnomoravske brigade organizovan je Vranjski
NOP odred. Sve ove jedinice dejstvovale su pod
neposrednim rukovodstvom Glavnog štaba NOV
Makedonije, pod nazivom Osogovska grupa. Za
njeno dalje kretanje bila su moguća samo dva
pravca: prvi — preko Skopske Crne gore, Sarplanine i Pologa, s izlaskom na Kičevo, gde bi se
spojila s Prvom makedonskom brigadom, i, dru
gi — istočna Makedonija, planine Osogovo, Plačkovica, Ogražden i Belasica.
Prvi pravac je, zbog vojno-političke situaci
je na terenu kojim je prolazio, bio neprihvatljiv,
pa je zbog toga izabran drugi.
Osogovska grupa je 19. maja bila na German-planini, u selu Orašec. Tu su joj izvidnice
�javile da neprijatelj k njoj nastupa iz svih pra
vaca. Tako je počeo da se oko jedinica NOV iz
Oisogovske grupe zatvara obruč. Proboj iz takvog
položaja bez borbe bio je nemoguć, a prihvatanje borbe bi, pak, značilo otkrivanje jedinica i
plana protivofanzive. Pred mrak počela je bor
ba na oko 1,5 kilometar od partizanske glavnine.
Trebalo je izbeći borbu na Germamplanini,
zbog čega je odlučeno da se jedinice spuste ko
ritom Ranlkovačke reke, u doiinu Krive reke.
— Samo da se dohvatimo suvog rečnog ko
rita — šaputala je Vera borcima u koloni. —
Onda nas Bugari neće moći otkriti.
To je bio razlog zbog čega se taj deo izvla
čenja odvijao polako i tiho. Nije smeo ni kamen
čić da se otkotrlja odronjen ispod noge, ni gran
čica da zapucketa pod obućom. O razgovoru ili
paljenju cigareta nije se smelo ni pomisliti, a o
kašlju u koloni i da ne govorimo.
Borci su sa sobom vodili oko 70 ranjenika,
među kojima je bilo i teških. Konjima su ko
pita bila uvijena u krpe da se ne bi čuo njihov
topot.
Do 22 časa gotovo ćela kolona je ušla u ko
rito Rankovaoke reke. Spuštanje niz reku bilo
je veoma teško, tim рге jer su njene obale bile
strme i klizave. Ljudi u koloni silazili su kako je
ko umeo i znao.
U zoru 20. maja Osogovska grupa ušla je u
malo polje pred selom Rankovce. Kad je kolo
na ušla u dubinu malog i tesnog polja, koje se
širilo prema Krivoj reci, a na kojem se talasala
zelena pšenica, izvidnica se našla, tako reći, na
putu Kumanovo — Kriva Palanka.
Odjednom je jutarnju tišinu razbila uraganska paijba. Za trenutak se miran i tihi dan, ko
ji se rađao, pretvorio u pakao. Partizansku ko
lonu obasuli su snopovi zrna artiljerije, mino
bacača i mitraljeza. Na njih su naleteli konjica
i pešadija. Borci, još pospani, hitro su se razvi
li u polukrug, gazeći zeleno žito i odstupajući ka
grebenu. Iznenadan napad, zbunjenost, posipanost
i umor učinili su da borci nisu mogli trenutno
da shvate odakle ih neprijatelj napada, s koje
strane im najveća opasnost preti. Ali ta zbunje
nost nije dugo trajala. Odjednom su se borci prenuli. Dremež i umor su nestali, kao rukom ođneti. Redovi su se sabili, ispravili, zgusnuli. Posle
toga čulo se gromko »uraaa!«. Jurnuli su parti
�zani, jurišem na juriš odgovarajući. Odnos je
bio: puška protiv desetak konjanika i pešaka.
Sad najednom Bugari nisu mogli da se snađu.
»Sta je ovo, sad!« — pitali su se. Oni su, naime,
dotad mislili da će »razbiti partizane i pojedina
čno ih loviti kao zečeve po padinama German-planine«, a sad...
Jurišem partizana Bugari su sabijeni ispod
puta Kumanovo — Kriva Palanka. Borci su se
sudarili s bugarskom konjicom u voćnjacima, iz
među puta i Krive reke. Došlo je do borbe iz
neposredne blizine.
U jurišu su učestvovali svi: članovi Glavnog
štaba, savezničke vojne misije, predstavnici na
rodne vlasti, odbornici ASNOM-a, članovi Agit-propa. Pojedini borci su se našli na otetim ko
njima i sad su jurišali na neprijateljske vojnike,
koji su počeli da se povlače.
Partizani su počeli da se izvlače preko Krive
reke, u pravcu sela Opilo.
U jurišima učestvovala je i Vera. Njeni grom
ki pozivi: »Napred, drugovi!... Zalamaj, levo kri
lo!... Zalamaj, desno krilo!...! nadjačavali su
paljbu. Borci su bili poneti njenom, odavna po
znatom hrabrošću.
Posle prikupljanja svih jedinica u selu Gpilo,
trebalo je da se krene na Osogovske planine i
da se posedne vrh Lisac, u ovoj situaciji izuzet
no značajan, jer kad bi ga neprijatelj zauzeo veo
ma bi se mnogo pogoršala situacija jedinica Oso
govske grupe.
Znajući njegov značaj, Strahil Gigov, Vera i
Zlatko Biljanovski Mihajlo pojahali su konje i
sa dvojicom puškomitraljezaca krenuli što su
brže mogli prema Liscu. Kad su stigli na hrbat,
gotovo do vrha Lisca, na jednoj steni su posta
vili puškomitraljeze.
— Brzo, eno bugarskih policajaca! — povikala je Vera.
Rukom je pokazala prema šumi, koja je bi
la ispred njih. Svi su pogledali u tom pravcu.
Na oko 500 do 600 metara od njih, na izlazu iz
šume, crnele su se uniforme bugarskih polica
jaca. Oni su preplavili čistinu. Izlazili su iz šu
me i odmah se razvijali u strelce po oranicama
i uputili se prema grebenu na Liscu.
— Namera im je da zauzmu greben! — uz
buđeno je rekla Vera. — Sigurno nameravaju
ovde da sačekaju naše jedinice?!
�— Nećemo da pucamo — tiho je rekao Gigov. — Pustićemo ih da nam se približe. Ovako
su daleko i naša paljba ne bi im naudila.
— Druže Gigov — oglasila se Vera — mis
lim da ne bismo smeli mnogo da ih pustimo da
nam se približe.
— I ja mislim isto — dodao je Biljanovski.
— Možemo malo da pričekamo. Međutim, to ni
je naš zadatak, niti, pak, možemo neprijatelju
da nanesemo velike gubitke. Mi treba brigadi
da omogućimo da zauzme ovaj greben. Zbog to
ga moramo na većem odstojanju da ih nateramo
da legnu, ili da odstupe...
— Ako bugarske policajce pustimo bliže oni
će brzo uvideli da imamo samo dva puškomitraljeza i da, s obzirom na to, budemo brzo savla
dani. U tom slučaju doveli bismo ćelu brigadu i
ostale jedinice u težak položaj — rekla je Vera,
— Nisam ni ja mislio da ih pustimo sasvim
blizu. No, na 600 metara da pucamo, kakva bi
korist bila?
— Već su se približili na 400 metara — rek
la je Vera. — Da počnemo?
— Slažem se — rekao je Gigov.
— I ja — dodao je Biljanovski. — Više ne
možemo da čekamo!
Oba puškomitraljeza zaštektala su istovre
meno. Kosili su prve redove bugarskih polica
jaca, koji su u streljačkom stroju nastupali ka
grebenu vrha Lisac. Dugi rafali iznenadili su ne
prijatelja. Policajci su polegali po zemlji. Posle
izvesnog vremena počeli su da se povlače.
— Beže, povlače se! — kliknula je Vera.
— Idu naši! — neko je uzviknuo.
Ćulo se užurbano kretanje brigade i bataljona. Kako su jedinice izbijale na greben tako su
se odmah raspoređivale levo i desno. Zaštektali
su mitraljezi, puške pripucale. Odjednom se gre
ben Lisca pretvorio u ognjenu liniju. Planina je
odjokivala od silne i ubitačne vatre. Otpočela
je borba na život i smrt.
U popodnevnim časovima naređeno je jedi
nicama da napuste Lisac. Partizani su se probi
jali po grebenu u pravcu Kneževa. Veći deo Osogovske grupe kretao se po šumskom putu. Le
vo i desno jaka obezbeđenja vodila su borbe ne
dopuštajući neprijatelju da ugrozi glavninu par
tizanskih snaga. Taj deo grebena držali su Koso-
�vari Milana Žečara. Iza debelih bukava bili su
Bugari, a i partizani su iza njih nalazili zaklon.
Drugi bataljon »Hris.ijan Todorovski Karpoš«
čim se izvukao sa Lisca i krenuo niz pošumljenu
stazu, primetio je na oko 100 metara, s leve stra
ne, kretanje bugarskih vojnika, koji su se pre
bacivali od jednog do drugog drveta. Nameravali su da napadnu bataljon. Bugarski vojnici, go
tovo, su preplavili Osogovo. Ali, u šumi oni ni
su bili gospodari. To su bili partizani.
Vera i Angel Mojsovski Vančo, zamenik ko
mandanta Drugog bataljona, brzo su »pročitali«
nameru Bugara.
— Jurišaćemo — rekao je Mojsovski. Nema
nam druge!
— Da jurišamo — rekla je Vera.
Deo Drugog bataljona krenuo je na juriš i
tako osujetio plan neprijatelja.
U jurišu na bugarske vojnike borci su se
udaljili kilometar ј po u dubinu i naišli na glav
ninu bugarske vojske. Vera je bila na pet do šest
metara od borca Ordeta Kuzmanovskog. Prepuca
vali su se s Bugarima i dovikivali se s njima,
predlažući im da se predaju. Odjednom je Orde
čuo Verin bolan uzvik. Munjevito je okrenuo
glavu na tu stranu i video presamićenu Veru. U
jednom skoku bio je pored nje.
— Ranjena si? — upitao ju je, ne verjjući.
— Jesam... Izgleda u stomak.
Držala se rukom za desnu stranu stomaka.
Orde ju je uhvatio pod mišku. Jednom borcu je
doviknuo da ih štiti. S Verom počeo je da se pov
lači. Borci, koji su se zatekli u blizini pritrčali
su, ne verujući da je Vera ranjena. Brzo su na
pravili imjprovizovana nosila, na njih slavili Ve
ru i .poneli je.
Čim je čuo da je Vera ranjena dojurio je ko
mandant Drugog bataljona.
— Kako si? Je li teška rana? — upitao ju
je zabrinuto.
— Izgleda da nije — odgovorila je Vera.
— Odmah ću da pošaljem doktora da te
previje.
Borcima, koji su nosili Veru, komandant je
rekao da se jedinice povlače prema selu Sase i
da tamo treba Veru da donesu.
Mala kolona s Verom na nosilima krenula
je put sela Sase. Borci su žurili da se domognu
�sela da bi Veri mogla da se ukaže lekarska po
moć. Međutim ,mala kolona nije mogla da drži
korak s ostalim borcima brigade, pa je počela
da zaostaje. Teren je bio neravan i težak. Vera
je ležala na nosilima, stiskala zube i pesnice.
Rana ju je pekla. Osim zavoja, doktor ništa više
nije mogao da učini za nju.
— Drugovi, pala sam vam na teret — rekla
je tužnim glasom.
— Šta si nam pala na teret... Nije to niš
ta prema onome što si ti činila za nas,
— Eh, šta sam to ja naročito činila za vas?!
— Još i pitaš?
Posle izvesnog vremena Vera je nastavila:
— Drugovi, nemojte da me ostavite u nekoj
kući... Želim s vama 'da budem... S vama, dru
govi. ..
— Ništa ne brini. Sve će biti u redu. Nigde
te nećemo ostavljati dok ne stignemo u Sase.
Tamo će doktor Mijovs'ki чЗа te izleći.
Pao je mrak. Borci su se smenjivali u noše
nju Vere. Kad su silazili niz strminu jedan borac
se okliznuo. Vera je pala s nosila i s borcem poletela niz padinu. Zaustavila se kraj jednog drveta i jauknula kad je udarila u njega. Borci su
bili zbunjeni i uzbuđeni zbog njenog pada. Br
zo su je izvukli i stavili na nosila.
— Kako ti je? — sa strahom su je pitali.
— Ništa, ništa, drugovi. Šta možemo...
Ćele noći su se smenjivali u nošenju. Vera
je padala u san, koji to nije bio, jer ju je rana
pekla kao žeravica.
»Zar je moralo to da mi se desi. Zar baš sa
da kad treba biti s borcima, bataljonom, briga
dom dok se izvlače iz obruča pobesnelih Bugara«.
Držala je ruku na previjenu ranu. Osećala
je da joj je ruka vlažna.
»Još krvarim... To je, sigurno, od onog
pada...«
— Drugovi — tiho je rekla — da se malo
odmorimo, a? Odmakli smo prilično... Neće nas
Bugari stići.
Borci su se pogledali, a onda, kao po ne
kom dogovoru, spustili nosila i seli oko nje.
— Umorni ste, sigurno?... I gladni... Žedni...
— Malo — odgovorio je neko iz mraka.
�— Eh, malo... Danima se niste pošteno od
morili i najeli...
— A, ti? Ni ti, isto tako.
— Ja ... Ja se, eto, odmaram na nosilima.
— Baš se odmaraš... Tresemo nosila kao...
— Sta možete, kad je takav teren.
— Uh, što bih zapalio jednu! — ote se jed
nom borcu.
— Pa, zapali — rekla je Vera okrećući se na
stranu odakle je došao glas. — Samo puši u
šajkači, da te ne vide.
— Eh, zapalio bih ja, nego šta, samo kad
bih imao — odgovorio je tužno borac.
— Qn, drugarice Vera, nema ni šajkače ni
duva-na — dodao je drugi borac.
Tiho su se svi nasmejali.
Posle tri dana grupa boraca je, noseći Ve
ru na nosilima, stigla u Sase. Članovi štaba su
pritrčali nosilima.
— Kako ti je? — brižljivo su je upitali dru
govi.
Bleda, fscrpljena, izmoždena od trodnevnog
truckanja, bez hrane i lekarske nege, jedva ču
jnim glasom je odgovorila:
— Dobro sam, dobro...
Tako je rekla, iako joj nije bilo dobro. Iz
gubila je mnogo krvi. Rana ju je pekla kao da
joj neko usijanim gvožđem rije po utrobi.
— Unesite je u štab... Pažljivo, drugovi.
Doktor Mijovski je odmah pogledao ranu, isprao je i previo.
— Biće dobro — rekao je Veri.
— Znam, doktore, verujem...
Te večeri Vera je pala u agoniju. Ćele noći
drugovi su sedeli pored nje i gledali kako nesta
je njihova Vera. Kad je došla svesti poželela je
kiselo mleko. I dok je jedan drug odjurio u noć
da nađe i donese mleka iz neke od raštrkanih
kuća — Vera je izdahnula.
Bila je noć 22. maja 1944. godine.
Sutradan, dirljiv i tužan rastanak bio je s
voljenom Verom.
Sahranili su je u selu i pdsle toga krenuli
na položaj.
Neposredno posle tog izuzetno tužnog rastan
ka, dirnut, možda, i više od ostalih Verinom smr-
�94
ću, Aco__$opov, njen ratni drug i saborac, spevao
je tri pesme: »Oči«, »Mečtaenje kraj bregot na
ezeroto« i »Ljubav«. Prvu na makedonskom i srpskohrvatskom, kao poetsko svedočenje, objavlju
jemo na kraju ovog kazivanja o Veri Jocić, devojci borcu i heroju.
�Tри дена на раце те носевме збрана,
со тага u болка во погледот срчен,
u секоја капка od твојата рана
ко крвава жар ми капеше в срце.
Другарите беа u морни u гладни,
со згорени грла u свиени плеки,
со тап бол се впија во очите ладни
u жалеа оти не ке пламнат веке.
Но јас знаев оти пак ке вивнат в жарој
u борците noć нив ке цветат u раснат,
6 студените утра ке греат ко 'сонце
u никога нема da стијнат u згаснат.
noM eduara вечер, в планинското село,
кај борците беа во дрипава дреа,
со пликови жешки na стапалки тешки,
u смрштени чела — згасени u мразни
ко нивните пуш ки укочени, празни
u нечујно, глуво ко 3dyiuena река
се точеше шепот od у во do уво:
„Утре, dpyoice, в зори, страшен бој не чека,
a ние сме м алку — сал неколку d y iu ..
�И кога ко игла ти прободе уш и —
ти растресе снага u размолска тага,
со луњ ени очи ш ироки u волни
ги расече в нокта здивените молњи!
Ко тогаш, ко тогаш, о, другарко, помниш,
в смрзпатата вечер на пролетта рана,
кај нашата младост u прваат радост
ja косеш е луто куршумната слана,
a ти чело збрчка к о тигрица рипна
u летна во нокта крвава u црна, —
со своите очи што ригаа пламен
ш растопи часкум челичните з р н а ...
И после! И после — в последната в е ч е р ...
Јас иејкам da мислам што потаму стана!
Сал помнам те изви крвавата pana,
прошталниот шепот ти замрзна в усни,
no гореа очи под вегите густи!
Со нивниот пламен u с о клетва света,
na заседа тргнав cp ed мојата чета.
A утринта кога зрив чела ни спраши
ти ne беш е веке в редовите наши,
no скипеа борци с оодмазда жолчна,
u видов! О, видов, кога бојот почпа.
Развихреа сите со твојата сила —
ко елени б рзи < лесни ко птица.
и
A твоите очи се искреа гневно
na нивните потни, распалени л и ц а ...
Три депа на раце те носевме збрана,
со тага u болка во погледот срчен
u секоја капка od твојата рана
ко крвава жар ми капеше в срце.
OCI
Na rukam a te svitu nosism o tri dana,
srčani ti pogled bol i tuga smlavi,
a svaka m i kaplja iz tvojih rana
kapaše u srce kao zar krvavi.
Drugovi su bili um orni i gladni,
pregorelih grla, svijenih ramena,
tupim bolom rone po očim a hladnim,
Zaleć što u njim a već nema plamena.
�Ali ja sam znao buknaće svim žarom
i borci pod njima množiće se, cvaće
u ledena jutra grejaće ko sunce
i nikada neće prestati da zrače.
Poslednje večeri, u planinskom selu,
gde borci behu u raspalom odelu,
dok plikovi pale stopala im teška,
namrštena čela — potuljeni, m razni
ko njihove puške ukočeni, prazni
i nečujno, gluvo, ko ponorna reka
tekao je šapat od uva do uva:
„Sutra, druže, zorom, strašan boj nas čeka,
a nas je premalo — tek nekolko lju d i...«
I kad kao igla uši ti probode —
prodrm a ti snagu i ozrači tugu,
širokim, slobodnim , olujnim očima
podivljale m unje od noći otima!
Ko onda, ko onda, drugarice, pam tiš,
u ledeno veče sred proleća rana,
gde je našu m ladost a i prvu radost
kosila pogano od kuršuma slana,
a ti zbora čelo ko tigrica skoči
i noć te prihvati krvava i crna, —
prosi pijući plamen kroz osvetne oči
ti rastopi začas ta čelična z rn a ...
I tada! I tada — u poslednje v e č e ...
Ja neću da m islim što je dalje bilo!
Pamtim kad se izvi dok je krvarilo,
oproštajni šapat smrznu se na usni,
al sveti jahti oči pod veđam a gustim !
S njihovim plamenom i zakletvom kletom ,
u zasedu krenuh sa čitavom četom .
A jutrom kad barut čela nam napraši
ti u redovim a već ne beše našim,
al osvetu svetu borci u žuč toče,
i videh! O, videh, kada boj započe.
Sve je tvoja sila vihorom opila —
ko jelene brze i lake ko ptica.
A tvoje oči iskrile su gnevno
uz njihova znojna, raspaljena lic a ...
Na rukama te svitu nosism o tri dana,
srčani ti pogled bol i tuga smlavi,
i svaka mi kaplja iz tvojih rana
kapaše u srce kao žar krvavi.
7 Vera Jocić
97
��LICA KOJA SU DALA USMENE PODATKE
ARSOV Ljupčo Goce
ARSOV Blagoja Starka
CVETKOVIČ Slobodan Pavle
DEVEDŽIĆ Dušan Žika
ĐUKIĆ Kovina
JAVORINA Savka Šaša
JOCIĆ Angelina Gina
JOCIĆ Vida
KOLJKOVIĆ Dimitrije Diša
KOTEVSKI Melodija Slobodan
KOTEVSKA Cveta
KUZMANOVSKI Orde
MILOSAVLJEVIĆ Milosav
MOJSOVSKI Angel Vančo
NIKOLIC Živojin Brka
PETKOVSKI Gcrasim Gero čelopečki
SAVKOVIĆ Svetislav Joca
STOILOVSKI Branko Rule
TRAJKOVSKI Trajko Morijak
�KORISCEN I IZVORI I LITERATURA
Avdović Suko: Alija i V era od Singelik — »13. Nocmvri«
S kopje, god. V III, b r. 8, od 1969.
A postolski L juben: Spom enik h rab ro j p artizan k i — »Crve
na zvezda«, B eograd, god. X II, b r. 509, od 16. I 1962., str. 2.
A postolski L juben: U Skoplju otk riv en a spom en-bista Vere
Jocić — »Invalidski list«, Beograd, god. X L III, b r. 3, od 13. I
1962.
A postolski Mihailo: Proletna ofanziva 1944. vo M akedonija
— SZB od NOV — Kum anovo, 1969.
o stan aa — Spom en kniga na zaginatile borci
od NOV i žrtvite i la fašizm ot, Isto risk i arhiv, Skopje, 1969.
Biljanovski Zlate: Na O sogovskitc planini zagina V era Jocić.
»Nova M akedonija«, Skopje, god. X, b r. 2766, od 9. X 1953., str.
Biljanovski Z latko: Od K ozjak do Zagreb — T reta m ake
donska na rodnoosloboditclna u d a rn a b rigada — »N arodna arm ija«,
B eograd, 1971.
V era zagina vo ju r iš — Sed u m n aest godini od sm rtta na
n a rodniot h ero j Vera Iocić — »Prosvetena žena«, Skopje, maj
1961., s tr. 2 - 3 .
Vera je ju riša ju ći na b ugarske rovove do poslednjeg daha
h rab rila svoje borce — »Krila arm ije«, god. X III, b r. 402. od 15.
III 1960., s tr. 6.
V ujačić R ada, Đaković Savka, Janković-Radmilović Viktorija , Kovaćević S rbislava, Uić-Mihajlović Zagorka, Perišić Milka I
T im otiiević Olga: 2ene Srb ije u NOB — R epublička konferencija
SSRNS i »Nolil«, B eograd, 1975.
Vujić Je ro tije, S ikirica Milan, Ninić M ilan, Joksiinović Zo
ran, Ilinčić Milovan, T ripković Milan: Valjevo grad u stanika —
»K ultura«, Beograd, 1967.
D am janović Pavle: Vera Jocić — Likovi naših heroja —
»Crvena zvezda«, god. I II , br. 37, od 14. IV 1953.
�Dva groba v planina — »Makedonka«, Skopje, god. I, b r. 1.
od novembra 1944., str. 15—16.
Dejanović Dragoljub, Živković Dragoslav, Milovanović Miro
sla v i Stamenković Đorđc: Niš u vihoru oslobodilačkog rata 1941
_1944 _ SUBNOR SRS, Novi Sad. 1968.
Začina narodniot hero j V era Jocić — »Nova Makedonija«.
Skopje, god. XXV, b r. 8122, od 22. V 1969., str. 7.
Z bornik dokum enata i p o dataka o narodnooslobodilačkom
ratu jugoslovenskih n aro d a — »V ojnoistorijski in stitu t JNA«, tom
v II. knj. 2 i 3, Beograd, 1952.
Z bornik narodnih h ero ja Jugoslavije — N IP »Omladina«.
Beograd. 1961.
Jcvtić A leksandar: U spravljeni u vekovc — Valjevski narodnooslobodilački partizanski o dred 1941—1943. — O pštinski o d b o r SUB
NOR V aljcvo^V aljcvo, 1974.
Kotevska Cveta: M akedonija postoji, gospođo — »Crvena zvezda«. Beograd, god. IX , b r. 389, od 6. X 1959., str. 3.
Kotevski Melodija: H erojski život i bo rb a — »4. jul«, Beo
grad, god. VI, b r. 685, od 5. V III 1975., str. 20.
M ironski M.: T ri dena na race te noscvme zbrana — Osutunaest godini od sm rtta na n a rodniot heroj V era Jocik — »Nova
Makedonija«, Skopje, god. X V II, b r. 5239, od 23. V 1961., str. 4.
Mihajlović Slavko: N eustrašiva V era — »4. jul«, Beograd,
god. V III, b r. 364, od 10. VI 1969., str. 6.
N arodni heroji Jugoslavije — N IP »Mladost«, knjiga 1. i 2.,
Beograd, 1975.
N arodni heroi od M akedonija — N IP »Naša knjiga«, S kop
je. 1973.
Perović d r Milivoje: Južna S rb ija — »Nolit« i »Prosvela«.
Beograd. 1961.
Rakić L jubiša, Bajagić Miloš i Marković Aca: Fabrika duvana Niš 1885—1957. — N IP »Radnik«, Beograd, 1957.
Skopje vo NOV 1941. — M aterijali od N aučniot so b ir o d r
žan na 13 i 14 jun i 1972 god. vo Skopje — G radski od b o r na
SZB od NOV na Skopje, Skopje, 1973.
Stošić Stojadin i Petković Jo rd an : Razvitak NOP-a u Vranju i okolini i hronika V III srp sk e udarn e brigade — V ranje,
1968.
Tako se borila Crna Trava — O pštinski o dbor SUBNOR-a
Crna Trava, Crna Trava, 1973.
Tragom Drugog južnom oravskog o dreda — Sreski odbor
Saveza boraca Vlasotince, Beograd, ju la 1955.
Hamović Jelena: Četiri heroja — »Žena«, list za porodicu i
domaćinstvo, Glavni o dbor Saveza ženskih dru štav a H rvatske, Za
greb, br. 9, od 1958., str. 16.
H rabra partizanka (Vera Mladena Jocić) — »Čuvar J a d ra
na«. list ratn e m ornarice, god. X II, br. 420, od 1. X 1959., str. 7,
VP 7345-59, str. 16.
Cekov Dane: Kum anovska okolija vo NOB — O pštinski o d
bor SZB od NOB Kuntanovo, 1969.
Cekov Dane: T reta m akedonska b rigada i Kosovskiot odred
do sredinata na maj 1944. godina — SZB od NOB. O pštinski o d
bor Kumanovo, 1969.
Cuškar Boro: Poslednata želba na Vera Jocik — »Viorni
dm« — Spom en kniga na T retata m akedonska u d arn a brigada —
»Koćo Racin«, Skopje, 1957.
Cuškar Boro: Poslednata želba na Vera Jocik — »Naš
mk«. Organ na SSRN na K um anovska okolija, Kumanovo, god
X ill
b ? ’4083. od П . *X ^ S t'.' s .V.’ s 0 ''3 Make<,oni* « - * коР * ’ *od
C uškar Boro: H ristijan T odorovski K arpoš — O koliski od
bor na SZB od NOB za K um anovska o kolija, K umanovo, 1965.
Cuškar Boro: Šakam so
»K ulturcn život«, Skopje
god. V, br. 7. 1960., str. 15—17.
Sopov Aco: Vera Jocik — »Viorni dni«
��SADRŽAJ
Bekstvo iz Austro-Ugarske
Detinjstvo i školovanje u Skoplju
Aktivnost skojevke Vere
Martovske demonstracije u gradu na Vardaru
Partizanski obaveštajac i kurir u Valjevu
Sekretar partijske ćelije u Nišu
U Jastrcbačkom bataljonu
Partijski rukovodilac čete Južnomoravaca
Prihvatanje novih boraca
Borbe na vranjskom terenu
Među makedonskim borcima
Zamenik komesara u Skopsko-kumanovskom
odredu
Politički rad među stanovništvom
Formiranje bataljona »Jordan Nikolov«
Borba kod sela Drenak
Okršaj s bugarskim policajcima
Pogibija komandanta Karpoša
Formiranje Treće makedonske udarne brigade
Razbijanje četničkog »Vardarskog korpusa«
U zasedi na Rujen planini
Napadi na Ristovac i zletovske rudnike
Zarobljavanje 120 Bugara
U središtu »majske ofanzive«
Poslednji Verin juriš
Oči
Lica koja su dala usmene podatke
Korišćeni izvori i literatura
7
8
II
14
18
22
26
27
33
36
40
42
48
52
55
58
60
67
70
72
75
80
84
87
95
99
100
����
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Vera Jocić
Životni put i revolucionarno delo
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Slobodan Popović
Publisher
An entity responsible for making the resource available
NIRO "Dečje novine", Gornji Milanovac
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1978.
Rights
Information about rights held in and over the resource
NIRO "Dečje novine", Gornji Milanovac
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
64-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
103 str.
1978.
bataljon Jordan Nikolov
Drenak
Jastrebački bataljon
komadant Karpoš
Majska ofanziva
Makedonija
narodna herojka
Niš
NOB
Ristovac
Rujen
SKOJ
Skopje
Skoplje
Skopsko-kumanovski odred
Slobodan Popović
Treća makedonska udarna brigada
Valjevo
Vardar
Vera Jocić
-
http://afzarhiv.org/files/original/852948aad19fa1109a3fb3bf2f57f96c.pdf
174dc4545b78bfb60572ba5998a8c184
PDF Text
Text
��Biblioteka LEGENDE dobitnik je Povelje »4. jul«
— najvećeg društvenog priznanja za doprinos
u gajenju revolucionarnih tradicija
naroda i narodnosti Jugoslavije
��ALEKSANDAR S. STEPIĆ
NIKOLA J. MARINOVIC
Olga Petrov
ŽIVOTNI PUT I REVOLUCIONARNO DELO
Gornji Mdlanovac, 1980.
�Biblioteka »Legfen3e*-?fTi kolo
ISTAKNUTI REVOLUCIONARI JUGOSLAVIJE
���Kolevka
Malo južnobanatsko selo Baranda nikada nije
bilo lepše nego 1. decembra 1920. godine. Sneg je u
beli veo obavio lice šorova, ogolelog drveća, seoskih
ambara i obora, prekrio kapije i ograde. Podalje od
sela, žbunovi i vrapci, osneženi i injem otkani kao
neveste u očekivanju svatova. Belo more ravnice sa
mo bi katkada rasanio zvižduk vetrine, koji je dokrilio sa banatske pučine da, koji put, razmrsi dim
iz odžaka koji su jedini ostali na ciči van toplog
seljakovog domišta...
Sve se pomornom studeni bilo stislo, kao kost
u kosti. Samo je srce Leposave Radišić, u delu stare
muževljeve kuće u središtu sela, kucalo strepnjom i
nadom. Mlada i lepa Leposava očekivala je tog zim
skog jutra da postane majka. Dušan je u krv svoju
gnezdio pritajene i bolne uzdahe svoje mlade supru
ge. Već je umorno lice, s ogledala plamena, uranjao
u svoje široke šake.
Plač! Onaj što iz života prvomajke svetove tvo
ri. Prvi plač detinji, što je roditeljima najlepši život
ni osmeh, prođe krvotokom Dušanovim brzo i ognjevito, kao što su, minule noći, protekli gromovi poto
cima neba nad prostranstvom ravnice. Ustade Du
šan hitro i zorno, pripomažući svojoj Leposavi da
izdrži. Majka Leposava već klonula, u svojoj uzdrhtaloj ruci, kao u kolevčici, održa čedo. I utopli lepu
devojčicu prvim pogledom majke.
Plamen zaplamsa, neko podstače vatru pored
porodilje. Sjaj žeravica obasja njeno i Dušanovo li
ce koje beše uhvatio grč strepnje. Niz Leposavinu
jagodicu kvasnu suza. A prvi plač njihove crnooke
devojčice, donese im najlepše jutro, vatru radosti.
U roditeljskom krilu, kao u gnezdu, mala Olga
Radišić rasla je brzo i bezbrižno. Već prvi korak bio
joj igra. Videlo se da sobom nosi retku živahnost
7
�i radoznalost. Sa seoskom decom provodila je vreme, koračajući sve zrelije u detinjstvo. Radovala se
rođenju sestre i brata, koji je ubrzo umro.
Tugu za izgubljenim sinom donekle je razbio
dan Olginog polaska u školu. Zgrada se nalazila ne
daleko od kuće. Toga jutra kad je pošla u prvi raz
red, u kući se osećala svečana radost; dete čini prvi
korak u svet slova i brojki. Sve je lepo i svetio toga
jutra. Dušan pogleda na sat da ne zakasne. Svi će
poći da je doprate do škole i sačekaju učitelja, kad
će prozvati i uvesti prvake u školu.
Krenuli su. Olgica u lepoj haljinici i sandalicama, u crnoj košići mašnice, korača ispred roditelja,
prati je i sestrica Gora.
Deca iz susedstva se poznaju pa se tako i grupišu, zagledaju šta je ko obukao i obuo. Deca su li
čila na skup leptira.
Dođe učitelj i poče da proziva prvake i uvede ih
u učionicu. Olgica se na stepenicama okrenu i svoji
ma mahnu ručicama. Roditelji se vraćaju kućama.
Majka Leposava sa Gorom ode kući a Dušan u rad
nju. Ovog jutra nije ju otvorio u određeno vreme.
Mušterije mu nisu zamerile, znale su razlog i česti
tale mu.
Po povratku iz škole Olga je pričala o drugovi
ma, šta im je i o čemu učitelj govorio, uz to morala
je da odgovori na mnoga pitanja koja su postavljali
radoznali i srećni roditelji. Taj dan su proslavili sve
čanim ručkom.
Razred za razredom Olga polaže sa odličnim uspehom.
Jednog dana prvi put je nestalo radosti srećnog deteta: umro je otac. Malena, kao slabašan božur nad prolećnim izvorom, stajala je nad sopstvenom sudbinom siročeta. Nije tada umela svoju tugu
da iskaže, ali je, kao svako dete, nesreću kazivala
suzom ...
Majka ih je prigrlila: »Oči moje, neće vas maj
ka pustiti! Vas će mati, malene moje, da štiti, s va
ma da se igra. Paziću vas kao cvetiće u tatinoj bašti.
Majka će raditi, nešto je i vaš tata stekao držeći prodavnicu, sreće m oje...«
Tako je govorila Leposava svojim kćerkama.
Čvrsto stežući svoju decu, Leposava ni sama nije verovala da će imati snage i mogućnosti da održi to
obećanje. Kćerke su je, prvo, netremice gledale a,
8
�Porodica Radišić (Olga u sredini, između brata i sestre)
zatim, ručicama stegle majku, pripijajući se uz njen
skut.
Umorna deca zaspaše. Leposava kao da odahnu.
Neće, bar danas, više morati da obećava ništa, ni
deci, ni sebi...
Dugo nije zaspala, misleći šta će sutra biti. Verovala je da će ispuniti obećanje dato deci, ispuniće
materinsku dužnost. Mučiće se i raditi da deci bude
bolje. Pitala se: kad se majka i žena Banata nije
mučila.
I Leposava održa reč, ispuni obećanje.
Brižna majka, kad god bi mogla, skupljala je
dinar po dinar, kako bi Olgu obradovala olovkom,
sveskom... I Olga je uzvraćala. Umela je majku da
obraduje pažnjom, dosetljivošću, iznenađenjem u
pravi čas. Majka, kao svaka prava mati, nastojala
je da ostvari muževljevu želju — da svoju kćerku,
odličnu učenicu, dalje školuje.
9
�Susedi su je pitali kako će smoći sredstva i sna
ge da odvoji Olgu i pošalje je u gimnaziju. Leposava je jednostavno odgovarala: »Radiću, nekako ću
se snaći...«
I došao je taj dan. Krenule su u Petrovgrad
(Zrenjanin). Držeći se čvrsto za majčinu, od mnogih
radova ogrubelu ruku, mala Olga je ljubopitljivo gle
dala u svaku kuću njoj neshvatljivo velikog, nepo
znatog grada. Tu ju je majka dovela da uči gimna
ziju.
Leposava je dobro znala da njeno čedo ima tek
jedanaestu. Ali, bila je nepokolebljiva, uverena da
je za svoje dete izabrala najbolji put. Znala je da
škola Olgi treba, da se bez obrazovanja ne može ko
liko ni bez vode, hleba, svetlosti.
Dan se neizbežno bližio sumraku. Valjalo je bi
ti jači od srca majčinog koje je pucalo od tuge, za
grliti svoje dete i vratiti se u Barandu. Leposava i
Olga, kao po dogovoru, stadoše i zagrliše se.
— Kćeri, ti si pametno dete, bila si odlična uče
nica. Mama dobro zna da s tvoje strane neće imati
briga. Pazi, srećo materina, pazi se i ne brini za nas.
Ja ću dolaziti kad god budem mogla. I seku ću ti
dovoditi.. .
Majka je suzdržavala suzu.
— Majko, žao mi je što se razdvajamo. Da je
tata živ... Olga je posle ovih reći hitro okrenula
glavu da joj majka suze ne opazi. Leposava je, za
tim, nesigurnim korakom otišla niz široki petrovgradski šor. Nestajala je u sopstvenoj seti, koja je
telom vejala kao suton ukraj Begeja.
— Poslušaću te, m am a... Ne brini!... Otelo se
Ogli dok je mahala rukama, kao dvema usamljenim
granama, u znak pozdrava u ovo predvečerje.
Jedanaestogodišnja devojčica našla se u novoj
sredini. Prvu noć nemirno je prespavala. Kasnije je
pričala majci kako se često budila, sanjala Barandu
i svoje drugarice sa kojima se igrala i išla u školu.
Posle rastanka sa Olgom, majka je, onako briž
na, koračala brzo. Pogledala je preko njiva i jaraka, iznad magle i sve tmastijeg mraka, prema Barandi, gde ju je čekala druga kćerkica Zagorka Gora.
Petice i protekcija
Još u osnovnoj školi u Barandi, Olga Radišić je
volela da čita. Ćim bi, kako se i danas sećaju njeni
10
�Prva đačka fotografija (Olga druga zdesna u drugom redu)
vršnjaci, završila čitanje neke knjige, okupila bi,
najčešće popodne, decu iz susedstva i pričala im o
onome što je pročitala. Tako je mnogo baranđanskih
osnovaca podstakla na čitanje i trajnu ljubav pre
ma knjizi.
Olga je u nižim razredima gimnazije čitala i
klasike! Doduše, najviše dela bilo je i predviđeno
školskom lektirom, ali je mala Olga »bistrila« i one
knjige koje nisu bile »za ocenu«. Tu njenu potrebu
i želju za čitanjem primetili su i stariji učenici, pa
su se vrlo pažljivo odnosili prema mladoj Olgi, mla
dom pokloniku knjige i književnosti, donosili joj
knjige iz ličnih biblioteka i davali joj da čita. I na
stavnici su zapazili da je ona veoma vredna i daro*
11
�vita učenica. Bila je spremna da pomogne slabijim
đacima. Jednostavnim, iskrenim ponašanjem prema
drugaricama i drugovima, osvojila je njihovo poverenje.
Za Olgu Radišić kao da nije bilo pitanja na ko
ja nije mogla da odgovori. Njena nežna ruka kao
grumenčić svetlosti izvila bi se iz klupe, a licem se
razlivala radost, kao zora rumenilom. Zadovoljni su
bili svi u razredu, jer su znali da Olga uvek ima gra
divo »u glavi«.
Kad bi je majka na kraju godine pohvalila pre
dajući joj skroman poklon, Olga bi je poljubila i
govorila:
— Znaš, mamice, volim da učim i obećala sam
ti da te obrukati neću.
Petica do petice: tako je izgledalo Olgino svedočanstvo na kraju prve školske godine u petrovgradskoj gimnaziji. Ipak, Olga nije mogla, kako se
kasnije sećala njena majka Leposava, da se, pripi
jena uz materin skut, ne požali:
— Ovde, majko, ne ocenjuju prema znanju, nego
prema protekciji! I, neću, da znaš, više učiti u ovoj
školi, iako sam razred završila s odličnim uspehom. ..
Majka je imala razumevanja, pa je u drugi raz
red gimnazije upisala Olgu u pančevačku gimnazi
ju. I u novoj sredini Olga je odmah pokazala sjajan
dar za školu i retke radne navike.
Sticajem okolnosti, Olga Radišić nije malu ma
turu završila u Pančevu. Prvu životnu diplomu ta
dašnje niže gimnazije stekla je u Novom Sadu, gde
je stanovala kod rođaka. To je, donekle, ublažavalo
tugovanje koje je nosila u srcu napustivši svoju Barandu.
Brzo je savladavala školsko gradivo. Slobodno
vreme koristila je na najkorisniji način: čitala je
sve što joj je bilo dostupno iz gimnazijske bibliote
ke. Stariji učenici su se čudili koliko ona čita i koja
dela. Proveravali su koliko je zapamtila i tražili nje
na mišljenja o pročitanim delima. Iznenadili su se
koliko poznaje stvari, kako temeljno govori o liko
vima i sukobima opisanim u pročitanim knjigama.
Njeni pismeni zadaci, kao i domaći, bili su uvek ocenjivani odličnom ocenom. Profesori su je isticali
kao primernu učenicu u svakom pogledu.
U
�Policajac u školi
Posle položene male mature s odličnim uspehom, Olga Radišić se upisuje u Učiteljsku školu u
Vršcu. U ovom lepom »gradu pod kulom«, njena
saznanja naglo se obogaćuju jer postaje retkim za
ljubljenikom knjige. Gotovo da ne izlazi iz školske
biblioteke. Tako, u svetu pisane reči, humanizuje
sopstveni pogled na svet, na društvo u kojem živi i
stasa. Saznanje o neprosvećenosti i neukosti naroda
uticalo je na nju da se opredeli za najplemenitiji
poziv — učiteljski.
Olgini školski drugovi iz tog perioda prisećaju
se da je njihovu drugaricu naročito pogađala i pada
la joj bolno »neukost narodnih masa i socijalna ne
jednakost ljudi«.
Uz čitanje napredne literature, buduća učitelji
ca je sazrevala u devojku koja je postavljala mnoga
pitanja i tražila odgovore na ključna društvena pi
tanja.
Interesovanje za napredne ideje, njihovo pominjanje u svakodnevnom životu, u susretima sa dru
govima i drugaricama, donelo joj je još u školi u
Novom Sadu susret s predstavnicima vlasti. U ško
lu je sasvim neočikavano banuo policajac!
U vezi sa ovim slučajem, jednom je, povodom
Dana škole u Padinskoj Skeli, majka Leposava pri
čala:
— U direktorovu kancelariju ušao je policijski
službenik. Zahtevao je da pozovu Olgu. Pozvati uče
nika sa časa, i to još kod direktora, značilo je u
najmanju ruku neprijatnost.
Polazeći sa časa, Olga se uplašila. Pobojala se
da se nije nešto desilo majci ili sestri pa direktor
hoće da je obavesti. Zebnja je rasla. Strahovala je
za svoje u Barandi. »Šta bi drugo i moglo biti« —
mislila je. Znala je da se o školske propise nije ogrešila. Nije mogla da pretpostavi da je počela da
»ugrožava i narušava« državni poredak.
Čim je Olga ušla u kancelariju, spazila je nepo
znatog čoveka koji ju je strogo i upitno posmatrao
nekoliko trenutaka. Odjednom, glasom oporim i
hladnim kao šiba, drsko je upitao:
— Znači, ti si ta koja u razgovorima s učenici
ma često upotrebljavaš reči: radnik, paor, nepravda,
siromaštvo... Zašto, a? Velike su to reči za tebe. Da
li ih razumeš?
13
�Olga je mirno odgovorila:
— Znam šta znače te reči. Na maloj sam matu
ri. Nemam prijatelje među gospodom. Razgovaram
s učenicima kako žive moji seljani i moja majka.
Policijski službenik je, zatim, ustao i grubo pri
šao Olgi. Postavio joj je drugo pitanje:
— A zašto se ti uopšte družiš sa starijima od
sebe?
— A zar je to zabranjeno?!
Zapanjen i očigledno uzrujan, »predstavnik vla
sti« je dreknuo:
— Sad sam te opomenuo, drugi put ćeš izleteti
iz škole i . ..
Policajac, da bi sačuvao autoritet u očima direk
tora škole, pa i same Olge, skrenuo joj je pažnju da
ne bude tvrdoglava. Nije mogao da se uzdrži da ne
povisi glas, preteći:
— Inače, smekšaćemo ti tu tvoju lepu glavicu!
Policijski službenik mislio je da je strah »odsekao noge« učenici. Međutim, Olga mu uzvrati:
— Ja sam bez oca, brat mi je rano umro, nema
ko da me zaštiti. Možete me tući, vi ste vlast.
Policajac je pogleda. Onda, malo tišim glasom,
reče:
— Čitaj »Sveto pismo« i druge pametne knjige,
kao sva krštena deca, a ne neke belosvetske glupos
t i ... Ti pisci hoće da okrenu svet tum be...
— Koliko znam, nisam u bogosloviji. I moja
majka da je čitala »Sveto pismo« opet bi slugovala
po gospodskim kućama i gospodičićima donosila
doručak u krevet — odgovori Olga.
To je zbunilo policajca i direktora škole. Bili
su iznenađeni. Policajac se prvi snađe i strogo, pre
teći prstom i unoseći se učenici u lice, reče da pazi
šta čita i s kim se druži. Dodajući:
— Ovakve đake valja odmah isključiti iz škole!
Čas je još trajao kad se Olga zažarenog lica vra
tila u učionicu. Zastala je kod katedre i obratila se
profesoru koji je držao čas:
— Vi nas učite da je najprljavija stvar na svetu
izdaja! A među nama, ovde, u razredu, ima i potka
zivača. ..
Pogledala je po učionici i ljutito sela na svoje
mesto.
Do kraja časa profesor je nestrpljivo zurio kroz
prozor. Učenici su pogledali jedni druge, razmišlja
14
�jući ko li je doušnik. Čekali su da se oglasi zvonce.
Valjda je svima u učionici taj čas bio najduži.
U profesorskoj zbornici razgovaralo se o ovom
slučaju. Pitali su se kakav je to greh učinila Olga
da policija dođe u školu. Bile su razne pretpostavke
dok im direktor nije objasnio razlog posete pred
stavnika vlasti. Kad im je direktor ispričao o čemu
se razgovaralo u njegovoj kancelariji, prisutni su se
čudili i divili Olginoj smelosti i pameti.
Ovaj susret Olge sa policijom bio je živo komentarisan u školskom dvorištu za vreme odmora.
Mnogi su otvoreno sebi postavljali pitanje da li bi
postupili kao Olga.
To je bio prvi Olgin sukob sa policijom.
Agent i »majka Dara«
Leposava Radišić, nazvana »majka Dara«, sa
svojom drugom kćerkom Zagorkom Gorom, prese
lila se u Vršac. Želela je da joj deca rastu zajedno,
jer se Olga upisala u Učiteljsku školu, a Gora da uči
gimnaziju.
Jednog dana, zahvaljujući svom nadimku, Lepo
sava se umalo nije našla u tamnici! Naime, neko
je bio prijavio kao »Daru« Radišić da skriva u svom
stanu komuniste. Kad su agenti došli da je uhapse,
tražili su joj legitimaciju. Leposava je ispravu poka
zala odmah, držeći se sasvim mirno. Videći da u le
gitimaciji ove žene piše Leposava, jedan od age
nata dreknu:
— Dovraga! Zar ti nisi Dara?
— Ne, nisam, — odgovorila je Leposava tiho.
— Čoveče, zar ne vidite šta piše u mojoj ispravi?!
Agenti su je dugo zagledali. Tražili su joj na li
cu makar neki dokaz da je to, ipak, žena koju tra
že. Međutim, legitimaciju je Leposava bila izvadila
pre više godina, a svakodnevne brige i trud oko dece na licu su joj »nacrtali« umor, manje radosti, bri
gu... U agentima je kuljao bes. Posao, očigledno, ni
su mogli da obave. A u žilama Leposave Radišić le
dila se, polako, svaka kaplja krvi. Nije šala, tek doš
la u Vršac, gde valja i ostati, a neko je već proka
zuje. I šta bi joj deca, da ona dopadne »apse«? Ko
načno, znala je da se drugi put neće tako lako izvući
pred agentima.
�I, odmah, javio joj se strah kao da je strelom u
srce pogođena, strah ko je to potkazuje, kad u stan,
gde živi sa decom dolaze samo provereni ljudi. »Mo
ra da je neko iz susedstva«, zavrtela je glavom.
Agenti su, konačno, mislili da su pogrešili. Mrzo
voljno i gunđajući udaljili su se iz kuće gde je sta
novala »majka Dara«.
Mora se reći, a to je pokazao i navedeni slučaj,
da je Leposava Radišić bila odvažna i bistra žena,
razborita »kao dobra muška glava«. Shvatajući da
je neko počeo potkazivati policiji, i da je to, kao i
njenu decu, moglo skupo stajati, odmah je promenila stan.
Neko iz susedstva je zapazio da u njen stan do
laze mladići i devojke, a Vršac je bio poznat po svo
joj naprednoj omladini. Ovo okupljanje izazvalo je
nečiju sumnju, pa je to i prijavio vlastima.
Ovo je Leposava shvatila kao opomenu da bu
de još obazrivija i da se sastanci održavaju što neprimetnije.
Kao da je predosećala životni put i opredeljenje
dece, pa ih nije htela skrenuti sa njega. Kako je kas
nije govorila: »Više sam osećala, nego znala — da to
mora tako biti«.
Tako je i bilo. Događaji i vreme dali su za pra
vo Leposavi i njenoj deci.
Crvena »uzajamnost«
U Vršcu su u to vreme dobro radile skojevske
i partijske organizacije. Olga je to odmah iskoristi
la da se što je mogućno bolje marksistički obrazuje
i uključi u napredni omladinski pokret.-Počela je,
dakle, sama da neposredno politički deluje u svojoj
sredini.
Članovi KPJ i SKOJ-a, da bi mogli s autorite
tom da deluju, morali su da budu uzor drugima u
vladanju, radu, učenju... Zato je Olga Radišić uvek
bila spremna za odlične odgovore na časovima. Za
datke je uvek imala uredno napisane i tačno urađe
ne, pomagala je, kao i u prethodnim školama, drugaricama i drugovima. Veoma je volela književnost,
posebno pesništvo. Govorila je, sećaju se njeni škol
ski drugovi, da je poezija »osvežavanje duha i svoje
vrsna filozofija koja uzdiže čoveka do sunca«...
16
�Čitajući mnogo, vodila je beleške. Zapisivala je
utiske i razmišljanja o pročitanim knjigama. Često
je prepisivala i ćele pasuse. Kasnije ih je ponovno
čitala i učila. Rado je recitovala. Olga je volela da
peva i svira. Njenu pesmu su u razredu, na omladin
skoj organizaciji, slušali kao »novu radost«. Umetnost je postala svet u kojem je mlada Baranđanka
najlepše živela. Ali, nijednom se nije odvajala od
stvarnog života, dubokog sopstvenog uverenja da
taj život obespravljenih valja menjati. »Vlast treba
da pripada — narodu« govorila je Olga.
Tek kada je pošla u drugi razred, 1936. godine,
srednjoškolska omladina Učiteljske škole u Vršcu
organizovala je — štrajk. Zahtevala je da se poštuje
ličnost učenika, njihova đačka prava, slobodan i na
predniji kulturni razvoj. Tražili su da se poboljša
ishrana u internatu i da ekonomi ne špekulišu.
Štrajk je bio i prvi praktični korak koji je Olga
Radišić učinila u svom organizovanom političkom
delovanju.
Taj štrajk vršačkih srednjoškolaca vodio se
pred dolazak Josipa Broza na čelo Komunističke
partije Jugoslavije — 1937. godine. Bilo je to u do
ba snažnih previranja na Beogradskom univerzitetu,
kad su se napredni studenti suprotstavili fašizaciji
društva, posebno aparata vlasti. Bila je tada ograni
čena autonomija Univerziteta, a vlada Milana Stojadinovića približavala se nacističkim vladama Nemačke i Italije.
Profašistička jugoslovenska vlada nastojala je
da uguši svako napredno delovanje. Zbog toga su
komunisti i skojevci imali prvenstveni zadatak da
snagom dokaza i ličnim autoritetom vaspitavaju i u
svoje redove primaju omladince i omladinke. Valja
lo je omasoviti organizaciju, ali i ojačati je isključi
vo onima koji se ističu kao izuzetno odvažni i dubo
ko svesni. Naravno, sa mladima se, kasnije, još du
go i strpljivo radilo. Traženi su različiti oblici. To
su, najčešće, bile đačke družine. Skojevci su, izme
đu ostalog, imali zadatak da rasturaju napredne lis
tove i časopise i drugi propagandni materijal. Cilj
je bio da se i sami, na taj način, upoznaju sa sadr
žajem, da bi lakše objašnjavali njihovu sadržinu i
idejnu poruku masama.
Olga Radišić postala ie jedan od lučonoša poli
tičkog prosvećivanja mladeži. Načitana i sjajnih organizatorskih sposobnosti, snažno je uticala na sred*
2 Olga Petrov
17
�njoškolce u Vršcu, najviše kroz đačku literarnu dru
žinu »Uzajamnost«. S te tribine Olga je iznosila, kao
predavač, ovakve misli:
— Učitelji ne mogu, niti smeju biti činovnici
režimu. Režim u kojem caruje socijalna nepravda i
nacionalna nejednakost... (po kazivanju Đure Marinkovića, tadašnjeg sekretara »Uzajamnosti«).
Nije se lako izborilo za rukovođenje tom druži
nom jer su se snažno suprotstavljali oni koji su bili
na liniji fašističke ideologije, oni su hteli da uređu
ju i određuju sadržaj rada.
Koliko je Olga volela da se samoobrazuje, pri
čala je njena majka Leposava, dobra »majka Dara«:
— Cesto sam je zaticala za knjigom u samu zo
ru. Na moje primedbe da treba da se odmori, odgo
vorila bi: »Znaš, mamice, ustala sam ranije«. Znala
sam da je ćele noći čitala. Krevet nije bio raspreman. Morala sam do kasno u noć da ostanem sa
njom da bih je pri volela da legne«.
Olga je imala neiscrpnu snagu i volju, zato je
svuda stizala i dobro radila i drugima pomagala.
Sveti Sava i skojevci
Olga Radišić stalno se i sve više bori za širi uticaj napredne omladine. Uspeva da u Učiteljskoj ško
li u Vršcu napredniji đaci vode biblioteku. Bila je
to značajna pobeda, jer se sada moglo čitati i delo
nekog naprednog pisca sa onom tematikom koja tre
ba da odgovori na pitanja koja interesuju mlade.
Pored aktivnosti i obaveza u školi, s puno lju
bavi i oduševljenja Olga učestvuje u kulturno-umetničkom društvu »Abrašević«. Jedna je od najaktivni
jih članica.
Svuda je stizala. Njena pisana reč bila je uvek
najbolja u svojoj generaciji učenika. Njenim beleškama, izvodima iz pročitanih knjiga, služili su se
mnogi. Isticala se brojnim literarnim radovima. Na
raspisanim konkursima, dobijala je mnoge nagrade.
U januaru 1940. godine dobila je čak tri nagra
de. Udruženje učitelja nagradilo je njen rad na te
mu: »Kad će se pojam učitelja poklopiti s pojmom
vaspitač?« Organizacija »Ženski pokret« dodelila je
Olgi nagradu za temu: »Kako bi narodna učiteljica
mogla da pomogne uzdizanju naroda?« Učiteljska
18
�škola je nagrađuje za rad: »Kako je prikazana srnena pokoljenja u našoj književnosti?«
Ove teme dovoljno kazuju koliko je bila obra
zovana i načitana i kako je shvatala ulogu učitelja
u misiji prosvećivanja naroda koji je u ogromnoj
većini bio nepismen.
Mlad svet, napredan, s novim pogledima krenuo
ie jasnim putem u izvršavanju svojih ljudskih i pa
triotskih obaveza prema narodu i bili su svesni svih
teškoća koje ih čekaju.
Dobar literat odjednom se našao u teškoj situa
ciji. Olga je, naime, od profesora književnosti dobi
la zadatak da piše o — svetom Savi. Zadatak je do
bila, kako je profesor rekao, kao najbolji učenik
generacije. Olga je nastojala da izbegne tu obavezu,
jer je o Rastku Nemanjiću trebalo da piše kao o
— crkvenoj veličini. O svecu, a ne kao o prosvetitelju.
Skojevska organizacija tražila je od Olge Radišić da napiše taj rad. Iz dva razloga: da ne bi bila
kažnjena kao đak ako odbije, i da se svojim lite
rarnim i obrazovnim kvalitetima istakne kao jedan
od pripadnika napredne mladeži.
Posle nekoliko dana, drugovima skojevcima re
kla je:
— Pisaću! Ali, o Rastku Nemanjiću, i to kao o
prosvetitelju. Neću da pišem o njemu kao o — sve
tom Savi. Njegova najvažnija istorijska uloga je baš
prosvećivanje naroda... (prema kazivanju Đure Marinkovića).
Drugovi su joj savetovali da bude oprezna kako
ne bi dala materijala protiv sebe mnogima za koje
su znali da prosto »gladuju« da je napadnu ili potkažu.
U međuvremenu, ni nadzorni nastavnik nije
imao vremena da pregleda Olgin rad. Ona je, takođe, znala da joj ne bi dozvolili da čita takav rad,
pa je odugovlačila s pisanjem. Odmah valja napome
nuti da su svetosavske priredbe bile najveće sveča
nosti u školama, a programi su morali da dokažu
da se omladina vaspitava u duhu crkve i njene ideo
logije, i u duhu stavova vladajućeg režima u državi.
Osvanuo je i dan proslave. Pored predstavnika
civilne i policijske vlasti, brojnih gostiju, prisustvo
vao je i vršački episkop, kao naj eminentnija ličnost.
Pošto je predstavnik škole pozdravio prisutne,
na pozornicu je izašla Olga Radišić da čita svoj re19
�ferat. Lepo obučena, vedra lica i bistra oka, već
prvim rečima privukla je pažnju svih. Melodičan
glas i literarno uspeo izraz, prosto su plenili. Crkve
ni velikodostojnik je, prvi, primetio da buduća uči
teljica nijednom nije pomenula »svetog Savu«, ni
crkvu, ni boga...
Prisutni su namrštenih lica iščekivali kako će
vršački episkop dalje reagovati. Olga je završila či
tanje. Nastao je tajac.
— Još dok je čitala, mi, skojevci, i njeni dru
govi iz školskih klupa, pomno smo pratili kako će
episkop reagovati — prisećao se, kasnije, Đura Marinković. — Tajac je prosto rezao pod grlom, ledio
krv. Čuo se šum i poslednjeg listića na okolnom gor
ju. Činilo se da će nas tišina sve ubiti! Jer, takav
referat nije se mogao ni zamisliti, a kamoli pročita
ti. Odjednom... Episkop poče da — aplaudira! Od
mah su se prenuli i ostali. Puče aplauz kao poplava.
Episkop je tražio da lično čestita »skojevki«!... Na
ravno, on nije znao da je ona to bila.
Pred prisutnim gostima glasno je rekao da je
od Olge Radišić prvi put čuo takav referat, koji je,
prema rečima tog crkvenog velikodostojnika, »izvan
redno naučno osvetlio lik i ulogu svetog Save kao
prosvetitelja«... Episkop vršački je, takođe, dodao
da je to za učitelja »jako značajno i da svetog Savu
tako i valja objašnjavati«. Olgina pobeda bila je pot
puna i predstavljala je pobedu skojevske organiza
cije. Odbranjeni su ugled najboljeg učenika genera
cije Olge Radišić i napredna i naučna shvatanja. Videlo se da Savez komunističke omladine Jugoslavije
okuplja najbolje.
Partija i Skoj poklanjali su veliku pažnju ideološko-političkom i teoretskom uzdizanju svojih čla
nova i tako ih pripremali za borce za nov socijalis
tički poredak, nove društvene i humane odnose, za
novo društvo u kome će čovek biti najveća vrednost.
Olga je marljivo učila i čitala ilegalnu marksis
tičku literaturu i radila u kružocima kojima su ru
kovodili Mesni, Okružni i Pokrajinski komitet Skoja.
U svemu ovom Žarko Zrenjanin pružao je veliku po
moć u organizacionom pogledu, savetima, predava
njima.
Svojom rečju i ponašanjem, radom, drugarstvom i nesebičnošću, Olga je plenila mlade i vršila
snažan uticaj na njih, sa veoma razvijenim smislom
20
�za organizaciju, pokretanje i usmeravanje akcija.
Poznavala je političku ekonomiju, istoriju, zakoni
tosti društvenog razvitka na osnovama učenja mar
ksizma i lenjinizma te je uspešno diskutovala sa pro
fesorima i učenicima, privlačeći mlade u skojevsku
organizaciju. Njene reči bile su jednostavne, ubedljive i razložne, pa su oni koji su je slušali počinjali
verovati u svoju snagu i u ono o čemu im govori.
Ugled koji je Olga imala u školi bio je i ugled skojevske organizacije. U svim pobedama na ideološ
kom polju, u sukobima naprednih snaga sa ljotićevcima i drugim neprijateljima, nesumnjiv je bio 01gin doprinos. Ona je uvek isticala da su uspesi zajed
nički bez obzira da li je neko više doprineo, jer
pojedinac, sam, ne bi mogao mnogo da učini. Vodila
je računa o tome da zaduženja budu tako raspore
đena da to odgovara mogućnostima svakog pojedin
ca, jer bi se, u protivnom, neko mogao demoralisati,
izgubiti veru u sebe i druge.
Pokret slobode
Partija je posebnu pažnju posvećivala okuplja
nju ženske omladine i žena radi prosvećivanja, idej
nog uzdizanja i vaspitavanja kako bi mogle da budu,
u što većem broju, spremne da izvršavaju teške za
datke koji predstoje u neposrednoj budućnosti.
I u Vršcu je u godinama pred drugi svetski rat po
stojao i aktivno delovao takozvani »Ženski pokret«.
Teško je bilo okupiti žene i devojke iz partijarhalnih
porodica, naročito na selu, da kroz ovaj pokret iska
žu svoje sposobnosti i osposobe se za određene ak
tivnosti. Olga razgovara sa omladinkama i ženama,
ubeđuje ih govoreći im da i one mogu biti korisne
isto koliko i muškarci. Objašnjava im da je to mo
gućnost da mnogo toga nauče što će im koristiti
u kući i zemlji, ako to sutra zatreba.
Posebno se isticala omladinska sekcija tog po
kreta. Bliži prikaz rada i delovanja omladinske sek
cije »Ženskog pokreta« donosimo na osnovu zapis
nika Pokreta.
Iz zapisnika s prve redovne sednice, održane 26.
juna 1939. godine u prostorijama »Dobrotvorne za
druge ženske«, sa 36 članica, beležimo... »Počelo se
našom omladinskom himnom, za kojom su sledile
patriotske pesme: »Lanci nam se kuju kleti« i »Haj
21
�te, braćo, hajte, sestre!« Razlegla se i himna »Hej,
Sloveni!« — koju pevamo u svakom pogodnom tre
nutku i kojom pokazujemo svoju odlučnost i sprem
nost da uzmemo punog učešća u odbrani zemlje,
ako njena sloboda bude ugrožena ma sa koje stra
ne«.
Isti zapisnik sadrži i sledeće:
»Omladinka Marila Desa čita »Referat o omla
dinskim organizacijama«, koji je uradila s puno razumevanja i s voljom. Desa piše da vaspitanje naše
omladine mora sebi postaviti ideal obrazovanja čoveka s dubokim društvenim osećanjima. A ja mis
lim da je ovo naše udruženje najpogodnije za razvi
janje društvenih osećanja...« Posle pročitanog refe
rata, Olga govori ne samo o odnosima u društvu i
položaju žene u njemu, nego i o razvijanju humanih
odnosa, pre svega u porodici u kojoj je žensko če
ljade skoro potpuno obespravljeno.
Zapisnik sa sednice omladinske sekcije »Žen
skog pokreta« od 29. juna 1939. godine donosi ovu
informaciju: čitao se referat »O filmu«. Referentkinja je, prema zapisniku, oštro napala pravljenje fil
ma u to vreme, jer »umesto da služi kao moćni kul
turni faktor za buđenje širokih narodnih slojeva, on
(film) služi za uspavljivanje i ugnjetavanje... kapi
talisti žele da zaslepljuju narod da se ovaj ne bi
osvešćivao i tražio svoja prava«.
Sad je Olga govorila o značaju i neophodnosti
prosvećivanja širokih narodnih masa, naročito na
selu gde su žene zapostavljene, da se posveti pažnja
opismenjavanju, organizovanju zdravstvenih tečaje
va, kurseva za šivenje i krojenje, o ishrani i vođe
nju domaćinstva.
Treća sednica održana je 2. jula 1939. godine.
Predsedavala je Lukrecija Ankucić Neca. (Bila je is
taknuta ličnost revolucionarnog pokreta u južnom
Banatu. Posle izdaje, krajem jula 1942. godine, uhap
šena je. Ona je pod vešalima pevala: »Padaj silo i
nepravdo!« O njenoj smrti, u knjizi »Naši revolu
cionari« Koste Mitrovića, pored ostalog, piše i ovo:
»Kad su je s grupom političkih zatvorenika 14. ok
tobra 1942. godine poveli na vešanje u Samoš, ona
je od jedne zatvorenice uzela crvenu maramu i ve
zala je sebi u obliku turbana i kroz selo prolazeći
pevala. I tako je otišla do vešala na kojima je hrab
ro i dostojanstveno izgubila svoj mladi i dragoceni
život«). Iz zapisnika s pomenute treće sednice, be22
�ležimo da Dragica Petrov govori o potrebi ženskih
organizacija koje su u mogućnosti da pruže materi
jalnu i moralnu pomoć kada je ova potrebna. Zatim,
drugarica Mara Zagorac recituje pesmu »Sandžačka
Muslimanka«.
Sledeća sednica omladinske sekcije »Ženskog
pokreta« održana je 9. jula. Koliko je bila razvijena
društveno-klasna svest najvećeg broja članica, svedoči zapisnik s te sednice. Raspravljalo se o ljubo
mori kao fenomenu. Baš tako je glasio naslov refe
rata koji je napisala drugarica Olga Ilijević. Posle
referata razvila se rasprava u kojoj je Jelkica Samuilov doslovce rekla: »Ljubomora je osećanje usađe
no u čoveku, a nema nikakve veze s društvenim ure
đenjem«. Dragica Petrov je prosto planula i rekla
da je »ljubomora društveni problem«! Usledio je
na kraju ovakav zaključak: »Među nama treba da
postoji iskrena, dobronamerna kritika, ali niko ne
treba svoje mišljenje da smatra kao jedino ispravno
i da zopostavlja tuđe...«
Iz zapisnika »Ženskog pokreta« u Vršcu (doku
mentacija Narodnog muzeja u Vršcu) lako se da za
paziti da je Olga Radišić bila jedna od najaktivnijih
članica. Ne samo u razgovorima o podnetim refera
tima, već i u pripremi tema za referate i samu sednicu. Iz zapisnika sa sednice na kojoj je čitan refe
rat »Uloga žene u ratu« izdvajamo deo gde se kaže
da je uloga žene u današnjem ratu veća od udela že
na u ranijim ratovima. »Danas, kada se vojuje«, ka
že se u referatu, »najmodernijim tehničkim oruž
jem, tenkovima, kada se bacaju otrovni gasovi i
bombarduju otvoreni gradovi i naselja, žena treba
da se nađe na svakom mestu gde treba ukazati po
moć. Od nje se očekuje dužnost bolničarke, da bude
funkcioner na svim radovima privrede u pozadini i
požrtvovan borac na frontu. Naša žena, s toga, odgovoriće svim zadacima koje joj budući rat nalaže«.
Zato se organizuju kursevi za bolničarke. Ovaj po
kret je bio za emancipaciju i oslobođenje žene.
Napad na hitlerjugendovce
Mladi rodoljubi bili su pod prismotrom policije.
Pratili su ih na svakom koraku. Petokolonaši su se
nesmetano pripremali za izdaju svoje zemlje jer im
je bilo sve dozvoljeno. Jedino im se suprotstavljala
23
�napredna mladež: skojevci i komunisti. Tako se Ol
ga u martu 1940. godine, predvodeći đake Učiteljske
škole, sukobila s fašistima. O tome svedoči Nikola
Raj kov, u izjavi pod naslovom »Napad na Hitlerjugend« (hitlerovska omladinska organizacija).
Sredinom marta grupa turista iz Nemačke u
popodnevnim časovima jednog dana posetila je apo
teku »Sic« preko puta Učiteljske škole. Za vreme nji
hovog zadržavanja u apoteci, grupa od stotinak uniformisanih mladića organizacije »Hitlerjugend«, da
bi pokazala svoju »snagu« pred gostima iz Nemač
ke, dolazila je iz susedne ulice, vičući: »Živela Nemačka!« Istog momenta grupa naših omladinaca i
omladinki, na čelu sa Olgom Radišić i Borom Jovanovićem Icom, izašla je »naoružana« motkama i šta
povima. Izašli su iz školske radionice i u trenutku
kada su gosti u apoteci digli ruke da nacistički po
zdrave »hitlerjugendovce«, učiteljci su ih napali i
rasterali. U večernjim časovima istoga dana učenici
Učiteljske škole izvršili su raciju na pomenute hitlerovce i na ulicama Vršca vrilo je kao u košnici. U
stvari, naša napredna omladina uspela je da im odu
zme razna »oružja« najčešće siledžijska i batinaška.
»Nemci su shvatili da na njihove provokacije
samo komunisti žestoko reaguju« — piše K. Mitrović u knjizi »Pod kulom vršačkom«.
Pomenuti sukob sa »hitlerjugendovcima«, kao
i Olgino i Borino držanje u pomenutom slučaju, po
tvrdio je utisak u javnosti da će komunisti biti od
lučujuća snaga koja će poneti najveći teret u borbi
protiv spoljnog i unutrašnjeg neprijatelja.
Dok je trajao ovaj obračun između skojevaca i
»gostiju«, jedan stari ratnik ču Olgu: »Drugovi, da
im pokažemo da je ovo naša zemlja! Neće ovde da
nose kukaste krstove i hitlerovski pozdravljaju!«
Kad hitlerovci nagoše u bekstvo, ovaj starac
priđe Olgi i reče: »Tako treba po Švabama kao mi
na Ceru! Ala ti biješ! Bravo, devojko!«
O ovom događaju do današnjih dana se priča u
Vršcu i okolini.
Hapšenje i saslušanje
— Olga, skloni odmah sve što bi moglo da bude
dokaz da si komunist! Odmah iz stana skloni sve...
Tako su joj govorili drugovi krajem maja 1940.
24
�godine. Jer, skojevci i komunisti znali su da su agen
ti obratili posebnu pažnju na kretanje i postupanje
Olge Radišić.
Njen stan bio je pun ilegalnog materijala: za
branjenih novina, listova, knjiga, letaka... Kod nje
se nalazila i partijska tehnika: pisaća mašina, šapirograf, drugi pribor...
Upozorenje drugova Olga je shvatila disciplinovano. Rekla je ozbiljno:
— Skloniću, skloniću.
Tako je i bilo. Sve je dobro, brzo i vešto učinje
no. Ostalo je samo nekoliko partijskih biltena, lis
tova, letaka, Olginih zabeležaka o pročitanim delima.
— Olga, skloni sve što si ostavila! — upozora
vali su je, opet, drugovi.
— Ma, ovaj, ne mogu, drugovi — odgovorila je
Olga. — Žao mi je da uništim nešto što sam stekla
s mnogo muka. Te beleške, recimo. Pa ja sam to,
drugovi, taj materijal, godinama sastavljala, s njim
sam rasla, učila iz njega. Sve je to seme iz koga su
tra treba da nikne zdrava biljka, koja će se zvati
zreo, uzoran komunista! (prema kazivanju Đure Marinkovića).
Desilo se, ipak, ono na šta su je drugovi stalno
upozoravali: policijski agenti jednom su upali u ku
ću gde je Olga stanovala. Evo kako se to zbilo.
Agenti su se brzo primicali kući gde su stanova
le Leposava i njene dve kćerke, ali im korak nije bio
ni krut, ni dugačak. Padala je kiša, bilo je sve sivo,
kao oblepljeno nekim čudnim pepelom. Policajci su
gazili nekako gipko; kao kad se hijena prikrada da
ščepa plen. Olga, međutim, manirom iskusnog ko
muniste i nervom ilegalca, munjevito pakuje ilegal
ni materijal u kofer i izbacuje ga u susedno, zakorovljeno dvorište.
Tek što je kofer pao u visoku travu kad agenti,
kao letnja oluja, otvoriše vrata i glasno upitaše:
— Gde je?
— Ko? — začuđeno će Olga.
— Znaš ti dobro šta mi tražimo. 'Ajde, daj »ilegalu«. Daj i nećemo ti ništa. Samo ćemo je — spali
ti. Drugo ništa, garantujemo.
— Ne znam o čemu govorite — uverljivo će
Olga.
Policajci su dugo pretresali kuću, čak su čitali
i njenu ličnu prepisku. Zavirivali su u albume. Ipak,
25
�ni najdetaljniji pretres nije zadovoljio agente, nisu
uspeli da pronađu ni delić »ilegale«.
Agenti željni plena, namerni da nađu nešto što
bi teretilo Olgu, sumnjičavo su vrteli glavom, pa su
počeli dalje da sve ispituju. Opet, ni reč od Olge.
Agenti su tako otišli neobavljena posla.
Nije, međutim, bilo teško pretpostaviti da će se
agenti opet vratiti. Tako je i bilo. Vratili su se izne
nada, po njihovoj, manje—više, ustaljenoj praksi.
Olga se nije više bojala. Razmišljala je: kofer je u
dubokom korovu, na sigurnom mestu.
Međutim.
Susetka, vlasnica dvorišta u koje je kofer bio
izbačen, vraćala se tog popodneva kući, upravo jed
nom stazicom kroz korov. I, kao u inat, spazila je
taj stari kofer. Susetka se zvala Persa Davidov. Po
mislila je da su unutra novci ili dragocenosti. Od
mah je nožem rasekla zaključani kofer.
— Pi, dovraga, p i... — siktala je Persa Davi
dov. Bila je besna i razočarana što je umesto »vrednosti« našla biltene, letke, beleške...
Malodušna i razočarana, ćušnula je prosuti, sta
ri kofer. Učinila je dva-tri koraka, a onda se vratila.
Pomislila je: ko zna, ako nađu te letke u njenom
dvorištu, može da bude svašta. I, ponese kofer pra
vo u najbližu policijsku stanicu.
Agenti su raspojasano doleteli u kuću Leposave
Dare Radišić. Zaključili su da kofer pripada Olgi
i odmah je uhapsili.
Olgina majka Leposava ovako je opisala hapše
nje svoje kćerke, maturanta i mladog komuniste:
— U kuću su agenti ušli kao zveri. Pitali su,
drečeći po kući: — Gde je Olga? Odgovorila sam da
je tu i da uči. Rekla sam da mi se dete sprema za
polaganje mature. Olga je čula taj razgovor, došla
je iz kuhinje, gde je stvarno sedela i učila. Upitala
je:
— Mama, o čemu je reč?
Rekla sam da ne mogu da znam o čemu je reč.
Ali, jedan agent joj se uneo u lice i viknuo:
— Reč je o onom koferu nađenom u susednom
dvorištu. Potom se osmehnuo cinično. Na licima os
talih agenata sevnulo je neskriveno zadovoljstvo.
Rekao nam je taj isti, što je najviše galamio, da se
spremimo i pođemo s njima u stanicu. Olga mu se
obratila: — Gospodine, to je sigurno neki nespora
zum. — Agent je pogledao krvoločno. I reče:
26
�\
Olga Radišić (desno), učenica V razreda
Učiteljske škole u Vršen
— Znamo mi vas. Ovo može da bude samo vaš
propagandni materijal. Dakle, nema nesporazuma,
a?... Šta smo mogle, — pričala nam je dalje Leposava Radišić, Olgina majka — Pošle smo.
Na saslušanju, Olga ništa nije priznala. Jedan
od agenata na saslušanju rekao joj je gotovo poverJjivo:
— Znate, vaša mati je sve priznala.
Olga je odgovorila odlučno:
— To je prvokacija. To je najobičnija laž. Ne
ko mi je ukrao beleške i strpao u tu koferčinu. Eto,
to je jedina istina. Neko je, dakle, hteo da me kompromituje. Nemam šta da priznam!...
Olgu Radišić su šamarali da bi iznudili prizna
nje. Za to ih je nazvala zverima. Tukli su je i dalje.
Drhtala je pod naletima šamara.
Leposavu su uveli na druga vrata, kod šefa po
licije. I rekli joj:
�— Gospođo, Olga je sve priznala. I vi priznajte,
pustićemo vas obe da idete kući...
Majka je shvatila da je to zamka. Setila se Olginih drugova i drugarica, njihovih reći kako se valja
držati pred policijom i klasnim neprijateljem. I, zar
bi majka izdala svoje dete?! S toga je Leposava tvr
dila da ne zna kakav je materijal u koferu.
— Tvrdi ste. Žene, a komunisti — smireno će
šef policije.
— Zašto nas mučite. Moja jedina briga je — da
odgajim decu. Ništa više — rekla je Leposava, na
stojeći da ostavi »utisak« žene koja ne zna šta je to
politika i komunizam.
Šef policije, već primetno uzbuđen, ustade uz
rujano. Lice mu se iskrivi u ironičan osmeh:
— Vaša kći ovde će polagati maturu. Ne treba
ju nam učiteljice — komunisti.
— Gospodine, počeli su ispiti. Dete će izgubiti
godinu ako je odmah ne pustite. Njeni drugovi i dru
garice jutros su otišli na ispit.
— Ni govora! Ostaje ovde. Odgovaraće za uči
njenu političku krivicu.
— Gospodine, nikom ništa nije učinila.
— Imamo dokaze. A ti — napolje!
Agent, koji je stajao pored nje, grubo je uhvati
za rame i izgura u hodnik.
Olga je zadržana u policiji. A, evo, šta je izjavi
la na saslušanju u Predstojništvu policije u Vršcu
prema zapisniku od 10. VI 1940. godine, a kako se
navodi: »U predmetu prijave protiv Radišić Olge
zbog propagande komunizma«. Dalje sledi: opšti po
daci. Optuženoj je saopšteno da je osumnjičena
zbog propagande komunizma. Upoznata i upitana
šta ima da kaže u svoju odbranu, daje sledeći iskaz:
— Kofer koji mi je danas prikazan u Predstoj
ništvu potpuno mi je nepoznat i tvrdim da nije moj,
niti svojina ma koga člana naše porodice. Maramu,
takođe, ne poznajem, te ni ona nije naša svojina. Od
celokupne sadržine kofera označene u zapisniku od
tačke jedan do zaključno s tačkom 92, lično moje
stvari su one koje su navedene, označene crvenom
olovkom. Pod jedan označeni notes s bordo omotom
potiče već od pre dve-tri godine. U ovaj notes svoje
vremeno sam zapisivala kratke književne izvode.
Pod 53, a na tabaku pod naslovom »O jednom čije
ime nije poznato«, samo sam sastavila pismeni sa
stav o jednom siročetu. Pod brojem 54, na četiri i
28
�po tabaka, pisala sam referat o omladini Vojvodine
koja traži nove puteve. Pod 59, u svesci s otvorenoplavim koricama od osamnaest strana, napisala sam
razne beleške i izvode iz pojedinih dela. Pod 61, u
jednoj svesci od deset polutabaka pod naslovom
»Volgin« diktirala sam sestri Zagorki kratak sadr
žaj knjige, koje sam delo čitala u Gradskoj bibliote
ci. Pod 77, na dva polutabaka, nedostaje deo poslednje strane, napisala sam slobodan sastav pod na
slovom »Položaj žene učiteljice«. Sav ostali materi
jal, koji je nađen u koferu, a koji mi je prikazan,
nije moja svojina, nisam ga uopšte ikad imala, niti
videla. Niti ima kakve veze s mojim ličnim stvari
ma, a koje sam napred za svoje priznala. Okolnost
da je između materijala, koji nije moja svojina, na
đen i materijal koji sačinjava moju svojinu, podvla
čim da je mogla uslediti samo na taj način što sam
u školi odličan đak, jedna od najboljih učenica, da
sam kao takva od svojih nastavnika cenjena, da su
moja slobodoumnija rasuđivanja primana od nas
tavnika kao stvarno ispravna i tačna, što je izazvalo
zavist mojih koleginica i kolega, kao, možda, i nji
hovih ostalih poznanika, a pošto su kod mene dola
zili mnogi učenici i učenice i često uzimali moje knji
ge i sveske, kao i druge moje zabeleške, bez moga
znanja, tim pre što sam otprilike pre dva meseca
primetila da mi je nestala sveska označena pod bro
jem 60, a nestanak ostalih spisa nisam primetila, jer
potiču iz ranijih godina. Dok sitne zabeleške nisu
mi bile potrebne, te smatram i ubeđena sam da je
neko uzeo bez moga znanja moje lične stvari, te iz
zavisti i mržnje priključio kao što sam i napred na
vela, meni potpuno nepoznatom materijalu da bi mi
ovim naškodio. Ovo tim pre što je čekao početak
diplomskog ispita i to na dan prvog pismenog zadat
ka, 10. juna, danas, te je neko moje stvari ubacio u
navedeni kofer da bi me sprečio u polaganju dip
lomskog ispita, koji mi je bio jedan od najprečih
ciljeva i time moju budućnost upropastio. Pošto mi
je sada u Predstojništvu saopšteno da je navedeni
kofer sa malim delom mojih stvari, a velikim delom
meni potpuno nepoznatih, to je potpuno očigledno
da je taj materijal ovde namerno donesen kako bi
bio upadljiviji i što pre otkriven. A u malom delu
materijala koji sačinjava moju svojinu nema ničeg
nedozvoljenog. U pogledu moje ispravnosti mogu o
meni dati podatke: g. direktor Zorić Pribislav, tako
29
�i moj razredni starešina doktor Bokur Ignjat, kao i
svi ostali profesori. U pogledu formulara »Anketa za
mir«, to mi je potpuno nepoznato. Moj celokupni
život u školi i van nje, odanost školi i radu, mogu
se dokazati, to svedoči i razbija i poslednju sumnju
da sam ja u ma kakvoj vezi sa pronađenim mate
rijalom, te molim da se kao potpuno nevina po ovoj
stvari razrešim svake odgovornosti. To je sve što
imam da kažem!.. .
Pcrovođa,
[van Radak, s. r.
Saslušana,
Olga Radišić, s. r.
Na maturski ispit sa žandarmom
Vest o hapšenju Olge Radišić odmah se pronela
Vršcem. Građanstvo je bilo ogorčeno. Čulo se:
— Zar i našu decu da tam niče?...
Posebno su bili iznenađeni i ojađeni Olgini pro
fesori. Mada je bila uhapšena kao »komunistički
propagandista«, branili su je i zahtevali da je puste
iz zatvora. To su naročito isticali govoreći da njiho
va učenica treba da polaže maturu. U zahtevu da
Olga Radišić bude oslobođena, naročito su se isti
cali profesori Aleksopulov i Bokur, njen razredni
starešina, inače, doktor filozofskih nauka. Ovaj pro
fesor je iste, 1940. godine, u školskoj karakteristici
zapisao o Olgi Radišić:
— Izvanredno darovita i vredna. Pored škol
skog studija zanima je mnogo i lektira socijalne sadržine. Vladanje odlično u svakom pogledu. Ova
učenica mnogo obećava . . .
Doktor Ignjat Bokur, sami znamo, nikad se u
ovoj oceni nije prevario.
Posle trideset godina, prilikom proslave dana
škole »Olga Petrov-Radišić« u Vršcu, 1970. godine,
isti profesor šalje pismo u kome, između ostalog
piše:
— Olga Radišić je bila najbolja učenica u raz
redu gde sam predavao celokupnu pedagošku grupu
predmeta. Pa ne samo u učenju, već i u vladanju bi
la je uzorna.
Pod poplavom reagovanja građanstva i na inter
venciju Učiteljske škole, Olgi Radišić dozvoljeno je
da polaže maturu. Iz zatvora je na ispit otišla uz
pratnju žandarma. Vlasti su rezonovale: »Moramo
30
�je kompromitovati po svaku cenu... Neka idu kroz
sami centar grada, polako; da svi vide »propagandis
tu komunizma«...
Tako su razmišljali i uradili u policijskoj stani
ci.
Olga se, međutim, nije dala pokolebati. Išla je
uzdignute glave. Tako je prispela u Učiteljsku ško
lu i tako ušla u učionicu pred sam početak pisanja
diplomskog ispita. Pisala je hladnokrvno, ali — to
se jasno videlo — pisala je strasno! Nije ni čudo,
našla se na pravom mestu gde su njen temperament
i sjajan um uvek dolazili do punog izražaja. Olga
je na licu imala izraz snage i jake volje komuniste.
Svako je u tim trenucima mogao da prepozna rodo
ljuba koji je nadmoćno pokazivao kako se treba dr
žati u očajnički teškim uslovima i nepokolebljivo os
tati na borbenom putu.
S lakoćom je napisala diplomski rad. Profeso
ri su bili zadivljeni izvrsno obrađenom temom. Njen
briljantni rad u tolikoj meri je bio opčinio profeso
re, da su redom isticali kako bi ga i oni sami lično
potpisali kao svoj. Olgin rad na diplomskom ispitu
bio je nagrađen, kasnije, s hiljadu dinara i paketom
knjiga. Olga Radišić položila je maturu s odličnim
uspehom! Olga je maturu polagala od 9. do 19. juna
1940. godine.
Zbog istrage pod kojom je bila, u izvodu svedočanstva, pored ocena uspeha, stoji sledeća napome
na: »Ocena vladanja za Olgu Radišić, koja je pod
policijskom istragom, zadržana je kao na kraju škol
ske godine. S tim da se u vezi raspisa N. broj
10110/29 izvesti Ministarstvo prosvete o smanenju
ocene iz vladanja, ako njena krivica bude utvrđena«.
Pošto je kasnije na suđenju bila oslobođena op
tužbe, izdato joj je svedočanstvo s odličnom ocenom iz vladanja.
Kad govorimo o ovom sudskom procesu, treba
zabeležiti jednu ličnost koja je Olgi davala savete
kako da se brani i na taj način mnogo joj je pomo
gnuto. Bio je to Dejan Brankov. Rođen 1914. godine
u Dupljaji u Banatu, gimnaziju je učio u Beloj Crk
vi i Vršcu i bio jedan od najboljih učenika. Prava
je studirao u Beogradu. Godine 1932. primljen je u
SKOJ a 1935. godine u KPJ. Bio je blizak saradnik
Žarka Zrenjanina. Radi kao advokatski pripravnik
i pomagao je svakom naprednom čoveku ako bi se
našao u teškoj situaciji, kao što se desilo sa Olgom.
31
�Bio je sekretar Mesnog komiteta KPJ u Vršcu, ru
kovodio kulturno-umetničkim društvom »Abrašević«. Bio je hapšen i proganjan. Godine 1941. postav
ljen je za komandanta Južnobanatskog odreda. Pri
likom prelaska u Rumuniju, da bi obezbedio smeštaj odreda u toku zime, poginuo je u Belobreškoj.
»Rođeni proleter, pravi komunist«
Olga Radišić je primljena u SKOJ juna 1939.
godine. Do 1940. godine u Učiteljskoj školi rukovodi
skojevskom organizacijom. Tada naročito nastoji da
se pojača, u ćelom Vršcu, ideološki rad s radničkom
omladinom. Među skojevcima se u to vreme poseb
no prorađuje ilegalna marksistička literatura. Radi
lo se u kružocima. Prorađivane su, između ostalog,
i ove brošure: »Seosko pitanje«, »O konspiraciji i
držanje pred klasnim neprijateljem«, zatim pojedi
na poglavlja iz »Istorije SKP (b)«. Za to vreme Olga
deluje s Lukrecijom i Kornelijom Ankucić, Borislavom Bracom Petrovim i drugim naprednim omla
dincima i omladinkama. Njeni preživeli školski dru
govi i saborci iz SKOJ-a i danas sa divljenjem govo
re:
— Olga je uvek i svuda stizala i sve što je radi
la, činila je i brže i bolje od drugih.
Rečju, ponašanjem, radom, nesebičnošću, Olga
je plenila mlade i na njih snažno uticala, posebno u
organ izovan ju i usmeravanju akcija mladih. S dru
ge strane, bila je visoko cenjena od svojih profeso
ra, jer je posedovala veliko znanje iz političke eko
nomije, istorije, književnosti i drugih društvenih na
uka. Posebno se isticala znanjem iz nauka koje su
učile o zakonitostima društvenog razvitka. Olgine su
reči bile jednostavne. Govorila je razložno, ubedljivo. Svi koji su slušali Olgu Radišić, odmah su poči
njali da joj veruju, otkrivali su u tim rečima neke
sopstvene snage, htenja.
— Cenim odanost i ljudske kvalitete male Olge.
Ona obećava mnogo. Poznaje stvari i voli Partiju.
Svesna je teškoća i opasnosti kojima se izlaže. Uveren sam da nema zadatka koji ona ne bi izvršila.
Ona je rođeni proleter, pravi komunist!...
Ovako je Žarko Zrenjanin Uča, u svojstvu se
kretara Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu,
okarakterisao Olgu Radišić.
32
�Godina 1940. donela je Olgi drugi istinski ro
đendan: primljena je u Komunističku partiju Jugo
slavije.
Njena drugarica Kornelija Ankucić, koja je is
tog dana kad i Olga primljena u Partiju, ovako se
seća te daleke godine i dana kad su dve drugarice
postale komunisti:
— Sećam se da smo se te večeri srele u prosto
rijama KUD-a »Abrašević«, u kojem smo aktivno
radile. Obe smo bile neme od radosti i sreće što
nam je potvrđeno, mislim, zasluženo priznanje: da
smo za Partiju! Mi o tome, inače, nismo razgovara
le, jer je to bio period strogo ilegalnog rada i delovanja KPJ. Naša neizmerna sreća lako se mogla pro
čitati na našim licima. U Olginim crnim i krupnim
očima video se ponos, a lice joj se razbuktalo ra
došću što je ponela časno ime komuniste, što je pri
mljena u redove takvih revolucionara i rodoljuba.
Prijem u KPJ značio joj je ostvarenje sna mladosti.
Branislav Božović kaže u svojoj knjizi: »Odgo
vor je: NE!« Zna se da je na sastanku, kao novoprimljeni član KPJ, Olga Radišić rekla:
— »Čitav svoj život posvetiću Partiji«.
A kad je, posle sastanka, Olga stigla kući, majka
Leposava odmah je primetila da joj je kćerka neo
bično vesela. Upitala je:
— Što me, sine, toliko ljubiš danas? Mnogo si
mi vesela...
Olga je odgovorila:
— Ništa me ne pitaj, majko! Danas sam najsrećnija na svetu...
Majka je znala da joj je kćer skojevka, a videći
kako je srećna — pomislila je da se Olga zaljubila.
Pa vreme joj. No, ne bi Olga tako pokazala svoja
intimna osećanja. Suzdržavala bi se pred majkom.
Sigurno ie primljena u Partiju. Skrivala je majka
suze da deca ne vide. Posle dužeg predaha izusti:
— Radi i čuvaj se, dete moje!
Olga je nežno pogledala majku; očiju punih su
za. zagrlila je i rekla: »Majo, obrukati te neću. Ni
tebe, ni sebe, ni Partiju!...«
Bila je primljena u Partiju juna meseca posle
mature. Osećala se kao da je na krilima, ali je dob
ro znala težinu odgovornosti u izvršavanju zadataka
i nastojala je da ih uvek savesno i na vreme izvrši.
Kako je bila registrovana kao komunistkinja u poli3 Olga Petrov
33
�cijskoj kartoteci, nije se nadala da će moći da se
zaposli i vrši prosvetnu misiju.
Pohvala Komiteta
Posledice pronalaska kofera, ipak, nisu za Olgu
mogle da budu male. Istraga je nastavljena. Sada
već učiteljica, izložena je novim saslušanjima, mal
tretiranjima, poniženjima...
Arhivska građa broj 9602 govori da je Predstojništvo gradske policije u Vršcu (kr. broj 62. od 12.
juna 1940. godine) dostavilo prijavu Državnom tuži
laštvu u Beogradu. U tom se dokumentu kaže:
— U susedstvu Davidov Perse, u Bregalničkoj
ulici pod kućnim brojem 42, stanuje Radišić Leposava 42 godine stara, domaćica čija ćerka Radišić
Olga, maturantkinja ovdašnje Učiteljske škole, dos
kora nije bila evidentirana kao sumnjiva komuniz
mu. Pre desetak dana, pak, organ ovog Predstojništva referisao je predstojniku policije da je Olga Ra
dišić viđena u društvu sumnjivih komunizmu, te da
je svoju mlađu sestru Zagorku, učenicu VI razreda
gimnazije odvraćala da ne ide u crkvu! .. .
Policija je sve više sagledavala s kim, u stvari,
ima posla. Tako je agentima naređeno da u stopu
prate Olgino kretanje i s kim se druži. Utoliko pre,
što je u pomenutom koferu pronađeno 16 listića
»Ankete za mir«. Kasnije, kada se našla u zatvoru,
agenti su činili sve da ne ispuste plen iz svojih kan
dži.
Vredi, razume se, reći šta je, zapravo, bila ta
»Anketa za mir«.
Mesni komitet SKOJ-a u Vršcu, prema dobijenoj direktivi, sprovodio je u gradu i okolini takozva
nu »Anketu za mir«. Na pripremljenim formularima trebalo je odgovoriti na ova pitanja:
1. Da li je opravdan rat Nemačke protiv Francuske
i Engleske?
2. Ko je kriv za rat i njegovo proširenje?
3. Da li našim narodima odgovara ovaj rat, i koja
je to sila u stanju da ljudima obezbedi mir?
4. Da li se započeti ratovi vode voljom naroda ili su
nametnuti?
Ističemo: samo je u Vršcu ovu anketu popunilo
i potpisalo više od tri hiljade ljudi!
34
�Na krajnju opreznost agente je primoravala
stalna opasnost da im umakne Olga Radišić. To je
bilo nemogućno, jer se nalazila iza rešetaka. Ipak,
prisećali su se one narodne da nema šume koja pticu
sačuvati može. U Predstojništvu ništa nije prepušta
no slučaju.
U dokumentu broj 9603 saznajemo za prijavu
od 2. jula 1940. godine »za otvaranje istrage«. Sudija, sada u Beloj Crkvi, otvara istragu protiv Olge
Radišić s ovim obrazloženjem:
»U proleće i leto 1940. godine u Vršcu rasturala
je plakate kojima se ide na to da podstrekava na
nasilje prema državnim vlastima i uopšte da se ugro
ze javni red i mir ili dovede u opasnost javni pore
dak. Organizovala je propagandu komunizma i u tu
svrhu prikupljala i rasturala letke, plakate i knjige«.
O pronađenom materijalu odmah je bio obavešten Odsek za javnu bezbednost u Novom Sadu. Da
lje je izveštaj sledio pod »poverljivo« Ministarstvu
unutrašnjih poslova u Beogradu, pod brojem 2201.
Zamenik javnog tužioca predlaže istražnom su
du u Beloj Crkvi od 2. jula 1940. godine da se uhap
se (misli na sve potpisnike »Ankete za mir«) pošto
postoji bojazan da će osumnjičeni, zbog velike kaz
ne koja se ima protiv njih primeniti, pobeći i da se
neće moći na glavni pretres pribaviti. Pošto se delo
kažnjava smrću ili večitoin robijom, to je istražni
zatvor, na osnovu paragrafa 119 — obligatoran«.
Sudi ja — pristav, P. Vološilov donosi rešenje
14. jula 1940. godine o otvaranju istrage i u njemu
navodi da je Olga Radišić počinila zločin iz člana
1, 2. i 6, što se ima »odgovarajuće kazniti«.
Visprenost, hladnokrvnost i prisebnost koje
imaju samo rođeni revolucionari, uvek su odlikova
li Olgu. Zahvaljujući veštoj, sopstvenoj odbrani, Ol
ga Radišić oslobođena je istražnog zatvora, rešenjem
Okružnog suda u Beloj Crkvi. Iz dokumenta broj
9615 saznajemo da Državno tužilaštvo u Beogradu
nije bilo zadovoljno pomenutim rešenjem, pa je ulo
žilo žalbu Okružnom sudu u Beloj Crkvi već 15. ju
la 1940. godine. Cilj je bio, kako se ističe u nalogu
Okružnog suda, da se dokaže da kofer s materijali
ma pripada Olgi. Tužilac u žalbi citira odlomke iz
pronađenog materijala: navodi proklamaciju CK
KPJ i u njoj parole »Dole imperijalistički rat!«, »Do
le ratni huškači!«, »Živeo Sovjetski Savez!«, »Živela
35
�Komunistička partija Jugoslavije!«, »Dole koncen
tracioni logori!«, »Dole Zakon o zaštiti države!« i dr.
U vezi s ovom žalbom, Apelacioni sud u Novom
Sadu prepušta deo žalbe sudu u Vršcu gde je delo
i »počinjeno«. Vršački sud održao je usmeni pretres
21. oktobra 1940. godine. Doneo je oslobađajuću pre
sudu! Ona glasi:
»Sreski sud u Vršcu, po saslušanju svedoka, os
lobađa sve optužene. I Olgu Radišić, kao prvooptuženu«.
U stvari, posle polaganja mature ona se branila
sa slobode.
Moramo ovom prilikom da napišemo da je
pravne savete Olgi davao, koliko je to bilo mogućno
Dejan Brankov, advokatski pripravnik, kasnije is
taknuti borac i komandant partizanskog odreda.
Olgina prijateljica, drugarica i saborac Kornelija Ankucić, u vezi s tim ističe:
— Ovaj prvi sukob s policijom, dobro držanje
pred klasnim neprijateljem, učinili su da Olga dobi
je još više snage i vere da sa borbom treba nastavi
ti svuda, na svakom koraku, opravdati pripadnost
KPJ.
Olga Radišić je za dobro držanje pred policijom
pohvaljena od Pokrajinskog komiteta KPJ za Voj
vodinu.
Logorovanje na Testeri
Dolaskom Josipa Broza na čelo Komunističke
partije Jugoslavije 1937. godine, njeni redovi počeli
su znatno da jačaju, pa je KPJ sve više postajala
zdrava i organizovana politička snaga, jedina koja
je, kasnije, mogla da povede narod u odlučujuću
borbu protiv fašizma i klasnog neprijatelja, a za
konačno nacionalno i socijalno oslobođenje.
U to vreme posebna važnost pridavala se idejno-političkom uzdizanju članova Partije i SKOJ-a. Ak
tivisti su morali da budu spremni da narodu rodo
ljubivo i marksistički tumače svaki politički trenu
tak i događaj.
Iz tih razloga, Pokrajinski komitet KPJ za Voj
vodinu, u julu 1940. godine organizovao je skojevsko logorovanje na Testeri (Fruška gora). To je, u
stvari, bio skup izabranih skojevaca okupljenih u
jedinstvenu političku školu. Da skup na Testeri, me36
�Tako je pisala Olga Radišić
�đutim, ne bi bio upadljiv, ova partijsko-politička
škola organizovala se pod vidom logorovanja izlet
nika, članova društva »Fruška gora« iz Novog Sa
da. To je, zapravo, i bio jedini način za okupljanje,
jer je policija budno motrila na svaki pokret na
predne omladine.
Na Testeri je bio organizovan kulturno-umetnički život. Uz logorske vatre pevane su borbene pesme, prikazivani skečevi. Mladi su slušali i radio-vesti. Može se, u celini, reći da je to logorovanje bilo
okupilo one koji su se 1941. godine našli u prvim
borbenim redovima protiv fašista i njihovih slugu.
Pored ostalih, tu su bili i Olga Radišić, Borislav Bra
ca Petrov, Vlada Bogoroški, Klara Feješ, Lidija Aldan, Đorđe Zličić, Boško Palkovljević Pinki i mnogi
drugi.
U logoru, valja istaći, mnogo se učilo. Valjalo
je posle u svojim sredinama stečeno znanje na Tes
teri preneti među mlade i ostalo građanstvo, gde
je to i kad bilo mogućno. Trebalo je razvijati bor
beni duh i oduševljenje za Komunističku partiju
Jugoslavije i SKOJ, kao i za odbranu zemlje od spoljnog i unutrašnjeg neprijatelja, koji su joj sve brže
i gnusnije pretili uništenjem.
Partija je posvećivala punu pažnju radu Skoja,
njegovom jačanju i pripremanju kadrova za predsto
jeću neminovnu borbu i sa spoljnim neprijateljem.
Na VI konferenciji koja je održana 1940. godine is
taknut je između ostalog značaj jedinstva radničke,
seljačke i školske omladine u borbi za njena životna
prava, nacionalnost i mir i skreće se pažnja na opas
nost po našu zemlju od imperijalističkog rata. U ob
javljenoj Rezoluciji se kaže:
— Svet je ušao u drugu godinu rata. Moćne ka
pitalističke države nastavljaju sve ogorčenije borbu
na ratištima tri kontinenta, više od polovine stanov
ništva zemljine kugle već je stvarno u ratu. A ratni
požar se neprestano širi sve dalje, zahvata zemlje
i narode koji su do juče bili izvan njega. Jugoslavija
je u neposrednoj opasnosti da bude uvučena u nje
govo krvavo kolo i da izgubi svoju nezavisnost. Da
našnji rat je nastavak prvog svetskog pokolja. To je
rat na čiju su opasnost komunisti kroz 20 godina
ukazivali mladoj generaciji i okupljali njene snage u
borbi protiv njegovih prouzrokovača.
38
�Ovu Rezoluciju prorađivale su sve skojevske or
ganizacije, o njoj je Olga govorila i tumačila je om
ladini.
Posle ovog logorovanja, Olga se sa majkom i
sestrom Zagorkom preselila iz Vršca u Pančevo. I u
ovom slobodarskom gradu za Radišićevu predaha
nema. Sa Bracom Petrovim nastavlja intenzivan ile
galan rad. Da bi svoju aktivnost prikrili pred poli
cijom, primenjuju raznovrsne oblike rada. Tako Ol
ga organizuje kurseve šivenja da bi zamaskirala pra
vu svrhu rada sa ženama. Koristila je sastanke da
bi im čitala napredne knjige i, naročito, govorila da
žene moraju da daju svoj doprinos borbi koja, kako
je Olga isticala, neumitno predstoji.
Koliko je Olga Radišić bila aktivna i poverljiva
svedoči podatak da se jedno vreme u njenom zaku
pljenom stanu u Pančevu nalazio Okružni komitet
KPJ za južni Banat.
Isti rad i revolucionarni ideali zbližili su, tokom
vremena, dva komunista — Olgu Radišić i Borislava Bracu Petrov. Među njima rodila se ljubav »sun
čev zrak« kako su govorili drevni Kinezi. Tako su
4. januara 1941. godine sklopili građanski brak u 01ginom selu Barandi.
U to vreme gotovo da i nije bilo slučaja da ne
ko sklopi brak a da se pre toga ne venča u crkvi,
uz sve ceremonije koje je takav čin zahtevao. Zbog
toga je Olga često bila izložena prekoru i prigovo
rima okoline. Prkosna, Olga je odgovarala: »Pa, šta
hoćete? Moja i Bracina shvatanja ista su. To su naj
čvršće spone naše ljubavi«.
Braca Petrov bio je član Okružnog komiteta i
rukovodilac partijske grupe koja je radila u partij
skoj tehnici. Olga je u svojstvu člana komiteta Skoja i KPJ radila u istoj tehnici. S njima je bila i Bra
cina sestra Dragica Petrov, profesor.
Septembra u Olginom stanu u Pančevu, na sas
tanku grupe ilegalaca, Žarko Zrenjanin Uča odredio
je da se Braca upiše na Pravni fakultet a Olga na
Višu predagošku školu u Beogradu. Tamo je trebalo
da nastave rad s omladinom i da se povezuju sa stu
dentima iz Vojvodine. Tako su stvarali mogućnost
organizovanog i povezanog partijskog rada i preno
šenje važnih poruka i podataka.
Olga i Braca tako su postupili.
39
�Razgovor na Kalemegdanu
Braca i Olga po partijskom zadatku odlaze u
Beograd, na studije. I zajedno su stanovali kod 01gine majke.
Mladi supružnici imali su vrlo malo vremena
za svoja srca, za šetnje, razgovore dvoje zaljublje
nih. Pa i tada, kad bi se već i pružila prilika, nisu
bili u stanju, ni za časak, da smetnu s uma da su
komunisti!
Suton se već spuštao na vode Save i Dunava,
tamo gde se te dve reke stiču podno Kalemegdana.
Jesen je presretala na svakom koraku u svakom pogledanju, dodiru . . .
Olga i Braca šetali su Kalemegdanom. Dva kru
pna crna oka Olgina ne silaze s uvek nasmejanog
Bracinog lica. Šaka uranja u šaku, prsti im se krše.
Niz zidine kalemegdanskih utvrđenja okačen, gde
koji, cvetak. Braca se izvija i rukom, kao dugom,
skida cvet. Upleta ga u talase crne Olgine kose, mi
lujući je. Njegovoj mladoj ženi, lepoj kao stih, samo
bi se usne razmakle u osmeh.
Mrak je obuzeo Kalemegdan. Ostao je u noći,
sa svojim kulama, rovovima, stazama i nestvarno
velikim krošnjama, kao nasukane galije iz neke crne
mašte . . . Ali, svet se s Kalemegdana, ipak, nije br
zo razilazio. To šetalište privlači ljude kao glas iz
naseljene! Odjednom, Braca se zaustavi, i ozbiljno
reče svojoj Olgi:
— Pogledaj ove! Okruženi smo Nemcima i Italijanima, fišističke zveri prema nama razjapljuju
svoje krvožedne čeljusti, samo je pitanje kad će nas
napasti, a ovi, ovde, uštogljeni šetaju kuće i »dame«.
Idu na balove, na sedeljke i na diplomatske prijeme.
Prosipaju sjaj i šampanjac. A mi ćemo na frontu
svoju krv prosipati. Da branimo rodnu grudu. Maj
ku im buržoasku! . . .
Olga je netremice slušala žestoke reči svoga
muža i osećala silno gađenje prema tom »noblesu«
s kalemegdanskih staza. Osećala je kako njihovi ko
raci, u svari, prljaju čistotu šetnje i lepote Kalemeg
dana, kako će ta ista buržoazija pobeći čim bude,
»gusto« ili se staviti u službu okupatoru. Već prili
čno uznemirena, gotovo je došapnula svom Braci:
— Biće, biće žrtava, znam. Samo, ja neću stići
da deci govorim o novom svetu koji će doći. Bar
da mi ti živiš! . . .
40
�Braco joj odgovori:
— Ti nas već upokoji, Olga! Ali, bilo kako bilo
— skupo ćemo prodati naše živote.
Nešto im se steglo u grlu, u prsima. Otišli su
žurno s Kalemegdana.
Prema sećanju Leposave Radišić, Olgine majke,
koja nam je govorila o navedenom slučaju, o razgo
voru na Kalemegdanu, Olga je dugo posle toga pri
čala o prosvetiteljskom pozivu, iznosila je uverenje
da će se za taj novi svet morati položiti i ono naj
vrednije — život!
iNije popustila pod batinama
Nekoliko meseci posle razgovora sa Bracom na
Kalemegdanu Olga se, opet, srela s policijom! Nai
me, po nalogu Okružnog komiteta KPJ (za južni Ba
nat) putovala je kao kurir u Novi Sad. Tamo je ima
la ilegalan stan u kojem su se nalazile zabranjene
knjige, listovi, drugovrsni materijali. Neko je, među
tim, pre tog njenog dolaska bio skrenuo pažnju po
liciji da je taj stan retko korišćen, pa je policija
postala krajnje predostrožna. Postavila je zasedu!
Tako je Olga Radišić-Petrov upala u nju iako je oba
zrivo prilazila stanu. Zaseda je bila vešto zamaski
rana. Bila je, naravno, uhapšena!
Po drugi put se našla u zatvoru.
Zapisnik sastavljen u ime Uprave policije u No
vom Sadu, od dana prvog marta 1941. godine na
vodi:
— U stanu Petrov Olge u Ulici Kraljice Marije
(Tanurdževa) stan broj 31 (predmet je zvaničenja
pretresanje stana, na osnovu naloga Uprave policije
u Novom Sadu, pov. br. 832/41) što se sastoji od jed
ne sobe i jednoga predsoblja. Pretresanje je obavio
Lekić Nikola, policijski komesar i v. d. policijskog
agenta, u prisustvu Petrov Olge i svedoka: Fakin
Franje i Đurić Dušana. Pretresanjem je pronađeno
od knjiga i brošura — »Sovjetska škola« od dr Pataki Stevana, »Srednjoškolski almanah« iz 1938. go
dine u izdanju biblioteke »Novog srednjoškolca«,
časopis »Život i rad« za januar i april 1940. godine,
»Karela i Finska Sovjetska Republika« od I. Sergejeva, »Agrarna politika nemačkog fašizma« od N.
Segala, »Grad bez događaja« od O. Henrija, »Zako
pajte mrtve« od Irvina Šoa (na deset kucanih stra41
�nica na pisaćoj mašini — pozorišni komad), jedan
letak »Svoj poštenoj javnosti i omladini Novog
Sada«, kao i »Položaj seljačke omladine« — završa
va se potpisom »B«, list »Radničke novine« od selja
čke omladine — završava se potpisom »B«, list
»Radničke novine« od 5. juna, 25. juna 1940. godine
i 31. januara 1941. godine, »Mladi radnik«, jedan primerak lista na bugarskom jeziku »Akademičko« broj
14 od 24. maja 1937. godine. Od gore navedenih pre
dmeta svi su zaplenjeni. Zvaničenje je počelo u 17
časova, a završeno je u 18 časova . . .
U novosadskoj policiji Olgu je saslušavao dok
tor Juraj Špiler, zloglasni policajac, za vreme oku
pacije nazvan »krvolok Banata«. Primenjivao je sve
policijske trikove i medote mučenja, fizičkog slama
nja saslušanika i uhapšenika. Tako je naročito želeo
da slomi i Olginu veru u Partiju, njen polet, borbeni
ponos i zanos revolucionara, da unizi i uništi njenu
mladost i lepotu žene. Olga Petrov-Radišić ostala je,
međutim, kao i uvek dostojanstvena i dosledna. Ni
šta nije priznala, prkosila je policiji.
Za držanje pred policijom i krvopijnim metoda
ma Juraja Špilera, Olga je, po drugi put, pohvaljena
od Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu. U ovoj
pohvali PK, između ostalog, piše:
— Olgina hrabrost i komunistička čvrstina mo
gu poslužiti za primer i drugim komunistima. ..
O pohvali PK KPJ za Vojvodinu slušalo se i u
zanosu pričalo na ilegalnim partijskim i skojevskim
sastancima.
Ogla se hrabro i vešto branila i na ovom saslu
šanju u policiji u Novom Sadu. Iz delimično saču
vanog zapisnika beležimo:
» . . . da ne odajem nikome i nikada ime Toše
Tišme, ali zašto — to mi nije kazano. Prilikom pret
resa u mom stanu nađen je bugarski list »Akademič
ko« koji je doneo moj muž, tako isto doneo je i dva
broja »Mladi radnik«, »Radničke novine«, tri broja
»Radničkog tjednika« i drugo nađeno, od koga je
on sve ove štampane stvari dobio, to ne znam ...«
Mora se reći da je Olga dala ovu izjavu, u kojoj
navodi Bracu kao ilegalca, u trenutku kada je njen
muž bio, u stvari, neuhvatljiv za policiju, jer se na
lazio u dubokoj ilegalnosti. Olga je, praktički, samo
iskoristila mogućnost što bolje odbrane.
Datum kada je ovaj zapisnik vođen nije mogao
da bude utvrđen, pa je, verovatno, i posle tog zapis42
�nika i izjave u njemu, Olga Radišić-Petrov bila mu
čena i saslušavana.
Leposava Radišić, Olgina majka, prisećala se u
vezi s »novosadskim slučajem«:
— Pouzdano znam da je optužnica bila proši
rena zbog političkog delovanja moje kćerke. Špiler
je nastojao da od Olge sazna što više o delovanju i
organizovanju Partije u Vojvodini, o delovanju u
Beogradu. Olga je na taj deo optužnice uporno ćutala. Za to su je fizički teško kažnjavali. Dok je Ol
ga ležala u zatvoru, često sam je obilazila. Špiler je
i mene saslušavao. Provocirao me je. Obećavao da
će mi pustiti Olgu ako mu bilo šta kažem o njenom
ilegalnom radu. Ništa nisam rekla. Zakrvavljenih
očiju, besan, Špiler je zasiktao:
— Vaš zet i Žarko Zrenjanin utekli su nam is
pred nosa. Kad ih budemo uhvatili, prvo ćemo ih
batinama ubiti, a zatim obesiti...
Majka se i sada našla uz svoje dete da ga bra
ni i da mu pomogne.
Obaranje Trojnog pakta, 27. marta 1941. godine,
donelo je amnestiju velikom broju političkih zat
vorenika, a među njima i Olgi Petrov.
Tako se Olga našla ponovo na slobodi, u dane
uoči fašističkog napada na Jugoslaviju.
Zaputila se u Pančevo kod majke i sestre, i da
se sretne sa Bracom koji se nalazio u dubokoj ile
galnosti, a opet je bio među prvim demonstrantima u
Beogradu koji su tražili obaranje nečasnog Pakta.
Kada je majka videla Olgu, bila je presrećna. Mla
đa sestra Gora divila se Olgi koja je znala da je
čekaju još teži i složeniji zadaci koje treba izvrša
vati po cenu života.
Porodična idila kratko je trajala, jer je nešto
tutnjalo i grmelo na državnim granicama. Nailazilo
je teško nevreme. Najcrnje. Fašizam.
Preko partijske veze Olga je brzo pronašla Bra
cu. Povremeno i kratko su zajedno bili mladi supru
žnici, jer su ih partijski zadaci upućivali na razne
strane.
»Nemačka iznad svega!«
Olga Radišić-Petrov puštena je iz Špilerove tam
nice, ali je njen dosije ostao u ovog krvoloka koji se
ulaskom fašista u našu zemlju odmah, i s neskrive43
�nom radošću stavio u službu Gestapoa (Geheimestaatspolizei — tajna državna policija). Doktor Juraj
Špiler je, u stvari, radio za Gestapo i pre rata, pre
ko svojih ličnih kanala ili preko »Kulturbunda«
(Kulturni savez) koji je bio baza petokolonaškom
delovanju.
»Kulturbundovci« su špijunirali za račun Nemačke jednostavno sve: od političkog ubeđenja poje
dinaca do rasporeda ratnih i pomoćnih avio-baza.
Otkrivali su strategijske pozicije vojnih formacija,
širili protivrečne i zastrašujuće vesti o snazi nemačke armije. Unosili zabunu u javni život. Profašistička vlada zatvarala je oči pred njihovim razornim
delovanjem. Cak nije suđeno ni otkrivenim špiju
nima, ubacivanim direktno iz Nemačke, bez obzira
što je to izazivalo ogorčenje rodoljuba.
U zgradama gde su se sastajali aktivisti ovog
»kulturnog saveza«, bili su instalirani radio-prijemnici da bi se Trećem Rajhu šifrovano dostavljali po
daci o krupnim zbivanjima posle pada vlade Cvetković-Maček. »Kulturbundovci« su se u svojim »oa
zama« osećali kao na pravom nemačkom tlu! Da je
tako, pokazuje i činjenica da su tu pevali i svoju
himnu »Nemačka iznad svega« (»Deutschland iiber
alles!«). Nosili su čak i kukaste krstove.
I policija Kraljevine Jugoslavije održavala je
veze s policijom Trećeg Rajha od 1936. godine preko
Međunarodne komisije kriminalističke policije (Commision Internacionale de la Police Criminele
Cl PC) a i tajnim kanalima. Upravnik grada Beogra
da, Milan Aćimović, i šef policije, Dragomir Jovanović, posetili su 1937. Berlin i vodili razgovore s Himlerom, šefom nacističke obaveštajne službe, i šefom
Gestapoa Milerom. Razgovori su vođeni o načinu i
sredstvima za borbu protiv komunista.
Nemačka obaveštajna služba je preko svojih
službenih predstavnika i potkupljenih građana i
predstavnika naših vlasti dobijala sva potrebna obaveštenja. Iz svega proizlazi da okupatoru nije bilo
teško da dođe do spiskova komunista i drugih ro
doljuba.
I Olga je bila na spisku kulturbundovaca koji su
pretili i čekali napad Nemačke, pa da krenu u akci
ju protiv komunista.
44
�Braca Petrov, Olgin životni drug i suborac
Sednicu Komiteta prekinule »štuke«
Posle izlaska iz novosadske tamnice, Olga nije
imala mnogo vremena da se, sa svojim Bracom, ra
duje srećnom životu mladih supružnika. Već drugog
aprila bila je u Vršcu, po zadatku Partije. Radila
je na povezivanju i organizovanju omladinskih bor
benih grupa za odbranu zemlje. Cim je obavila svoj
deo zadatka, vratila se, posle dva dana, u Pančevo.
Morala je biti veoma obazriva jer je policija više
motrila na mlade rodoljube nego na fašističke agen
te, zato se nije smela dugo zadržavati u jednom mestu. A bilo je to uoči podmuklog Hitlerovog i Musolinijevog napada na Jugoslaviju.
45
�Bližilo se šestoaprilsko jutro 1941. godine. U
praskozorje dana kad će bombe pasti na Beograd,
još je trajao sastanak komiteta KPJ i SKOJ-a u Pančevu, radi organizovanja mitinga kojim se htelo po
zdraviti sklapanje pakta Jugoslavije i SSSR-a. Na
ovom sastanku, pored ostalih, bili su prisutni Žarko
Zrenjanin i Šonja Marinković. Na tom sastanku
Olga je Šonji pričala o zlostavljanju koje je preživela u novosadskom zatvoru. Sastanak Komiteta,
međutim, prekinule su bombe bačene na slobodar
ski Beograd koji je, prema međunarodnom pravu,
bio proglašen otvorenim gradom. Šta je vredelo kad
je Adolf Hitler, dan ranije, zapenušan, urlao, izdajući komandu za napad na Jugoslaviju, tražeći da se
Beograd uništi, da više ne postoji. I napao je Beog
rad sa preko 500 bombardera i 250 lovaca, zasipajući ga najtežim i zapaljivim bombama, a jugoslovensku granicu prelazi preko 50 divizija — nemačkih, italijanskih i mađarskih, upadajući bez objave
rata.
Luđački firerov bes da uništi Beograd usledio
je posle demonstracija komunista, skojevaca i dru
gih rodoljuba 27. marta, kojim je odbijeno pristu
panje Jugoslavije Trojnom paktu.
Prisutni su, saznavši na sastanku da je Beograd
bombardovan, odmah odlučili da idu na teren. U
narod! Valja objasniti narodu šta treba učiniti u
novonastaloj situaciji. A trebalo je, u stvari, slediti
kurs Komunističke partije Jugoslavije koja je jedi
na imala organizovane snage, jasne ideje i cilj.
Partija je pozvala sve omladince u dobrovoljce
— da brane domovinu od fašista. U zemlji čak ni
mobilizacija blagovremeno nije izvršena. Mladi ro
doljubi koji su se odazvali pozivu Partije i partij
skim obavezama, doživeli su duboko razočarenje.
Vojne vlasti, umesto da ih upute u borbu, predavale su ih Nemcima. Među ovima bio je i Olgin drug
Đura Marinković.
»Naši oficiri neće bežati!«
Proglas CK KPJ od 15. aprila 1941. godine, ko
jim se ističe da je KPJ jedina snaga koja može da
zaustavi zahuktalu ratnu mašineriju, ostavio je sil
nog uticaja na narodne mase, angažujući ih na zna
čajne aktivnosti. Tih aprilskih dana jedan od prvih
46
�zadataka bio je prikupljanje oružja. Ilegalci su se
često dokopavali pušaka od vojnika bivše jugoslovenske vojske, koja je kapitulirala pred neprijate
ljem, a da mnoge njene jedinice nisu ni videle Nemce.
Leposava Radišić sećala se jednom prilikom za
nimljivog detalja koji sugestivno osvetljava poverenje komunista u Centralni komitet Komunističke
partije Jugoslavije. Leposava kaže:
— Jedan vojnik, dajući Braci pušku i nešto mu
nicije, zapita mog zeta:
— Šta će ti to, čoveče?
Braca mu hitro odgovori, uz smešak čvrstine i
samopouzdanja:
— Potrebno nam je oružje za jednu novu voj
sku. To će biti narodna vojska. Boriće se za slobodu
i pravdu. Oružje nam je potrebno za takvu vojsku
čiji oficiri neće bežati! ...
Vojnik, obezoružan i sputan u neizlazu sopstvene sudbine, zavrte glavom, otpljunu, i nastavi put.
Olga Radišić-Petrov predvodila je grupe skoje
vaca. Na raskrsnicama u Pančevu i oko Tamiša, pri
prelasku reke, gde su vojnici u odstupanju bacali
oružje i municiju, omladinci su ga skupljali za bu
dući otpor neprijatelju. Prikupljan je i sanitetski
materijal i sve to sklanjano na siguno mesto.
Olga je tada sa Bracom stanovala kod svoje
majke. U njihovom stanu svakodnevno su se sas
tajali komunisti. Tu su, povremeno, stanovali Žar
ko Zrenjanin Uča, Stevica Jovanović, Sava Munćan...
Žarko Zrenjanin je na jednom sastanku odredio
konkretne zadatke i teren delovanja svakog poje
dinca. Olga je upućena na teren Crepaje, Barande,
Kovačice i Bečkereka (današnji Zrenjanin). Njen
prvenstveni zadatak, između ostalih, bio je da radi
sa takozvanim »vaspitnim grupama«. Cilj je, u stva
ri, bio da se omladina i građanstvo, na liniji KPJ,
osposobe i pripreme za oružanu borbu. Iz tih gru
pa su, kasnije, regrutovani borci partizanskih jedi
nica. Oni mladi ljudi koji nisu služili vojsku, izvo
đeni su na bezbedne terene i tamo je vršena prak
tična obuka. Sa ovim grupama i politički se radilo:
objašnjavan je cilj borbe, čitani su bilteni i preno
šene informacije o zbivanjima, o uzrocima brzog
raspada države obespravljenih naroda, isticana je
47
�važnost konspiracije, poučavani su kako da se drže
pred neprijateljem u slučaju da im padnu u ruke.
Čvrstih nerava, prekaljena, Olga je govorila da
se moraju stvarati takve grupe, iz kojih će »svaki
borac biti u stanju da zaustavi, ako zatreba, ćelu
švapsku jedinicu srcem rodoljuba i svešću komuni
sta«. Olga je još govorila: »Komunisti i pošteni ro
doljubi će pomutiti račune onima koji pevaju i sa
njaju o hijadugodišnjem carstvu u Evropi, Africi
i Aziji« . . .
Lučonoše novog vremena
Politbiro CK KPJ donosi 4. jula 1941. godine u
Beogradu odluku o dizanju ustanka protiv okupato
ra i njegovih slugu. Osam dana kasnije, CK KPJ
izdaje proglas u kojem se, između ostalog, kaže:
».. .zemlja je porobljena i opljačkana od istih
zločinaca koji se drznuše da dignu svoje okrvavlje
ne kandže na Sovjetski Savez. Vi ste bili pobeđeni
u ratu, ali niste pokoreni. Slavne tradicije borbi va
ših dedova ne smeju biti zaboravljene. Sada je vreme da pokažete da ste dostojni potomci svojih pre
daka. Sada je vreme, sada je kucnuo čas da se dig
nete svi kao jedan u boj protiv okupatora i njihovih
slugu — krvnika naših naroda. Na teror odgovaraj
te masovnim udarom po najosetljivijim tačkama fa
šističkih okupatorskih bandita. Uništavajte sve što
koristi fašističkim osvajačima. Ne dozvolite da naže železnice prevoze ratni materijal i druga sredst
va koja služe fašističkim hordama i njihovoj borbi
protiv Sovjetskog Saveza. Stvorimo od naše zemlje
opsednutu tvrđavu za fašističke osvajače«...
Kada je već zverska ratna fašistička lavina kre
nula na SSSR, bilo je svakom jasno da će buknuti
požar i na južnoevropskom području i dalje se širi
ti na Istok i u Afriku.
Bačene bombe na slobodu Beograda i na druge
gradove, značile su ustanak za odbranu slobode će
le Jugoslavije. Komunisti, skojevci i ostali rodolju
bi postali su lučonoše novog vremena — ujedinje
ni u veliku, do tada neviđenu, jugoslovensku baklju
— u Narodnooslobodilačku vojsku.
Sedmoj ulske vatre, prve ustaničke puške, odjeknuće planinama i ravnicama, najavljujući rađanje
novog istorijskog dana naših naroda i narodnosti.
48
�Na našem tlu fašistička grabljivica nije mogla da
razmahne svojim crnim krilima.
Hitler, Musolini, Hirohito i drugi u njihovom
stroju činili su sve, i najmračnije, što istorija ljud
skog roda pre nije poznavala, da slome svaki otpor
pobunjenog naroda. Okupator je, na primer, posle
ulaska u Jugoslaviju, počeo da hapsi, progoni i ubi
ja Jevreje. Ljudima je oduzimana imovina, narod je
odvođen na prisilni rad u Nemačku, likvidirani su
mnogi ljudi »na licu mesta«. Posebno traganje, već
tada u bezumnom strahu i podozrenju, bilo je sprovođeno da bi se pohvatali komunisti.
I pored okupatorovih represalija i pretnji, ile
galci prikupljaju i doturaju priloge, hranu i druga
potrebna sredstva siromašnim, iznemoglim i porodi
cama čiji su hranioci bili ubijeni, odvedeni u Nemač
ku na rad, ili na drugi način uklonjeni. Radili su to
ilegalci spretno i odvažno. Život je stavljan na koc
ku već samom pomisli da onesposobljenima i glad
nima valja pomoći.
I u ovim akcijama Olga je bila najzapaženija i
pokazala je veliku snalažljivost u povezivanju saradnika pokreta.
Crveni leci esesovcima
U danima kada je tama postala danom mnogih
naroda i pojedinaca, kada je avet fašizma pretila
uništenjem ljudskog roda, jugoslovenski komunisti
na Balkanu pale vatru oružane borbe koja će poka
zati put slobodi! Samo su komunisti verovali da
nemačka i ostale fašističke ratne mašine mogu biti
ne samo zaustavljene, već, i u datom trenutku, smrv
ljene. To se i ostvarilo nekoliko godina kasnije.
Tako, dok na raskršćima širokih, prašnjavih puteva banatskih, kao na žutim maticama neke čudes
ne panonske pučine, stoje ogromne karte koje pri
kazuju pravce prodora nemačkih trupa evropskim
vojištima, dok trijumfalno pokazuju koliko su se
razlile krvave reke iz stotina hiljada i miliona tela
poubijanog, nedužnog življa, dok iz zvučnika urlaju
nemačke koračnice i »Drang nash Osten« (»Prodor
na istok«), dotle komunisti ilegalnim lecima ohrab
ruju narod!
Ali...
Leci nisu štampani samo za naš narod, za rodo
ljublje, već i za nemačke vojnike, koji, kako se u
4 Olga Petrov
49
�tim lecima navodi, ne znaju, ili ne razmišljaju o to
me gde idu, za koga ratuju, zašto to čine. Ilegalci su
davali letke nemačkim vojnicima koje su beskrajno
duge železničke kompozicije odvozile u fatalnost is
točnog fronta. U lecima namenjenim esesovcima ob
jašnjavano je da nemački vojnik mora da shvati gde
vodi fašizam, da treba da otkazuju poslušnost svo
jim starešinama koji ih gone u bezumno klanje. Po
zivali su lecima sve u nemačkoj vojsci da se ne bo
re protiv radnika i seljaka. Leci su služili da se ne
mačkoj vojsci skrene pažnja da su krajnje iskonstruisane i lažne vesti da će Nemačka dobiti r a t...
Ovakve »crvene letke« Olga, s organizovanim
omladinkama i omladincima, ubacivala je u nemačke vojne kompozicije, u nemačke ustanove i rastu
rala u mestima oko Pančeva. Okupatorske vlasti su
bile iznenađene. Zazirali su od svake hartije na ulici.
Komunisti i skojevci štampali su letke, rekos
mo, za naš narod. Njima se narod ohrabrivao, podi
zano je rodoljublje, samopouzdanje. U lecima je pi
salo o šovinizmu koji su Nemci smišljeno raspiriva
li, o huškan ju jednog našeg bratskog naroda na dru
gi narod i nacionalnosti. Lecima se otkrivaju i saopštavaju razne mahinacije neprijatelja. Komunisti po
zivaju narode i narodnosti Jugoslavije na borbu,
jedinstvo, nepokolebljivost. Ističe se da bi nacional
na podvojenost nanela neprocenjivu istorijsku šte
tu našem jedinstvu, bratstvu i zajedničkoj oslobodi
lačkoj borbi.
Da se ova bitka politička izbori protiv neprija
telja u višenacionalnoj Vojvodini, mnogo je značilo
to polazište do sigurne pobede nad okupatorom.
Razgovaralo se s pojedincima, grupama i objaš
njavala politika okupatora i da se ljudi moraju tako
držati prema neprijatelju da ih pokoljenja ne osude.
Ukazivano je na neophodnost uzajamne pomoći, to
lerancije i razumevanja.
Ovakva politička delatnost komunista smetala
je neprijatelju koji se držao jednostavne računice:
zavadi pa vladaj, pa je preduzimao sve mere kako
bi paralisao rad komunista.
Nagrada za potkazivan je
Fašisti, razume se, nisu mirovali. Koristeći se
spiskovima predratne žandarmerije (i onima koje
50
�su sami pravili), posebno spiskovima označenim s
»politisch verdashtung« (politički sumnjiv), hapse
komuniste i simpatizere KPJ. Streljaju sve, bez ob
zira na narodnost, ako su ocenjeni kao sumnjivi ili
»otkriveni« kao protivnici Trećeg Rajha ili »novog
poretka«.
Okupator je mislio da će streljanjima, hapšenji
ma, torturom i nasilništvom paralisati svaki narod
ni otpor. Na javnim mestima isticana su imena streIjanih. Evo i jednog plakata za zastrašivanje naroda
i pokušaja slamanja ili onemogućavanja otpora:
— li cilju da se pohvataju i preostali članovi
bande i spreči obnavljanje njihove akcije u proleće,
stavlja se svim žiteljima Banata do znanja sledeće:
SAOPŠTENJE
Svako lice koje će davati sklonište kojem od
odbealih komunista, biće — u slučaju ustanovljenja
te njegove krivice — SMESTA I NA LICU MESTA
STRELJANO! I, osim toga, njegov leš biće obešen
pred njegovom kućom, kroz dvadeset i četiri sata,
kao opomena ostalima. Za slučaj, ako neko ima u
svojoj kući ili na salašu skrivenog komunistu i to
prijavi vlastima, ne samo da neće biti kažnjen, već
će, dapače, dobiti NOVČANU NAGRADU od 3.000
(tri) hiljade dinara do 25.000 dinara, već prema va
žećoj ličnosti...
Ovakva saopštenja i zastrašivanja imala su od
jeka samo u dušama malog broja srebroljubaca i
doušnika koji su izdajstvo otadžbine prihvatili kao
način da se lično materijalno obogate ili obezbede
druge privilegije kod neprijatelja.
Ipak, i pored zastrašivanja, komunisti južnog
Banata nisu prekidali akcije organizovanog otpora
i otvorene borbe s fašistima i njihovim prirepcima
iz redova domaćih izdajnika i slugu.
I pored mera predostrožnosti koje su ilegalci
preduzimali, okupator je, zahvaljujući izdajnicima,
uspeo 22. juna 1941. godine da u Pančevu uhapsi 60
komunista. Tada je Olga izgubila svoju drugaricu
Šonju Marinković.
Olga je teško podnela hapšenje drugova i druga
rica. Prema sećanju njene majke Leposave, Olga je
Ijutito govorila:
— Prokazani su, eto!... Ko je to uradio?
Ko?... Zna se: prljave izdajničke duše, bezočnici.
51
�propale režimske sluge koji sada nemaju bilo kakve
časti niti imalo snage. Ali neka... Komunista će bi
ti sve više. I sve da nas pobiju, ne mogu da ubiju
Partiju! KPJ će živeti i dalje, u narodu!
Posle hapšenja komunista u Pančevu i u okoli
ni, Olga sa Bracom, Stevicom Jovanovićem, Jelisavetom Bebom Petrov i drugima radi na reorganizovanju skojevskih i partijskih organizacija. Popunjava
ih novim članovima. Nastavlja da sakuplja oružje,
municiju, sanitetski materijal za Južnobanatski par
tizanski odred.
Diverzija na pruža
Moramo uvek imati na umu, kada je reč o akci
jama, da je Olga Petrov-Radišić bila primer. Jovanka Dukuljev, u napisu pod naslovom »Akcija na pru
zi kod Vladimiraca«, piše:
»Poziv na ustanak upućen narodima Jugoslavi
je 4. jula 1941. godine prihvataju komunisti Bana
ta. Članovi Okružnog komiteta za južni Banat od
mah se sastaju i planiraju akcije. Odlučeno je: od
mah početi manje diverzije! Presecati telefonske ži
ce i stubove, paliti pšenicu, onesposobljavati vozila
šeći vazdušne kočnice na vagonima...«
Kao prva od tih akcija planirana je diverzija n.
železničkoj pruzi. Ta akcija stavljena je u prvi plan
zbog toga što su preko Jugoslavije, tačnije preko
južnog Banata, prolazili nemački vojni transporti za
istočni front.
Stevica Jovanović i Braca Petrov, poznati komu
nisti i organizatori narodnooslobodilačkog pokreta
u Pančevu i okolini, dogovaraju se da pripreme jed
nu takvu akciju. Tehničke pripreme za akciju poverene su Olgi i Braci Petrov. Na sekciji, Braca je ucr
tao mesto gde treba preseći šine, a zatim je otišao
na drugi sastanak, kod Belobrkovih u pekaru, gde
su ga čekali ilegalci: Sava Pandurov, Mladen Stančul, Paja Bulovan, Milan Vunjak . . . Paja Bulovan ih
je obučavao da rukuju eksplozivom i upaljačima.
Uoči same akcije, dok je Paja davao poslednje in
strukcije učesnicima buduće akcije, navratila je Ol
ga sa Markom Kulićem. Jedna nepredviđena okol
nost uticala je, kasnije, na krajnji ishod te akcije.
Upravo, u trenutku dok su diverzanti pokušava
li da preseku šine i podmetnu eksploziv, naišao je
52
�čuvar pruge, naoružan. Ilegalci su mogli da ga ubi
ju, ali nisu hteli da otkriju nameravanu akciju, da
je izvedu i time izazovu okupatorsku veću pozornost.
Transport nije uništen. Ilegalci nisu bili obeshrabre
ni jer su znali da će druge akcije uspeti, što se kas
nije potvrdilo.
Neprijatelj nije prestajao sa hajkom na komu
niste, Srbe i Jevreje. U tome su se naročito isticali
»folksdojčeri«, »kulturbundovci«, »manšaftovci«.
Prosto su se utvrkivali ko će biti svirepiji.
Uprkos represivnim merama koje je okupator
preduzimao, Olga sa ilegalcima rastura letke, lepi
ih na javnim mestima. To je Nemce zaprepastilo. A
Proglas Partije zapalio je borbeni narodni duh. Oku
pator, videći to, zavodi najokrutnije mere nad sta
novništvom. Fizička iscrpljivanja i psihička slama
nja uhapšenih rodoljuba bila su takva da su i same
krvopije morale da odaju priznanje na držanju ro
doljuba. Uhapšeni su znali da se žrtvuju za svoju
buduću slobodnu zemlju, fabriku, veseli žagor i ig
ru dece u novoj, budućoj, socijalističkoj školi, za
slobodnu reč i misao čovekovu u novoj socijalistič
koj Jugoslaviji. Borci su imali jasne ciljeve i viziju
o novom društvenom poretku gde će čovek biti svoj
na svome, sam da uzme sudbinu u svoje ruke.
Progoni su bili takvi da su komunisti morali da
pojačavaju konspirativnost i povuku se u duboku
ilegalnost, tim pre jer je fašističkim zverima stavlje
na na raspolaganje kartoteka i arhive s podacima o
komunistima.
Poternica i učena
Posle akcije kod Vladimirovaca, u drugoj polo
vini jula 1941. godine Olga Radišić-Petrov odlazi u
okolinu Bečkereka (Zrenjanin). Preobučena je u odeću Slovakinje, povezana maramom, obojene kose.
Valja reći da je umela izuzetno vešto da se prerušava. Cesto je nisu mogli prepoznati ni drugovi dok
im se ne bi javila.
Povezala se sa ilegalcima u Zrenjaninu i pozvala
ih na sastanak blizu grada. Na ovom sastanku Olga
im je rekla: »Drugovi, sad idemo u akciju. Moramo
da palimo žito da ga okupator ne odveze u Nemačku i na frontove. Prvo ćemo zapaliti već zdenute
snopove«. Istovremeno, Olga ostaje »stara«: nosi let
53
�ke u kojima se govori o borbama i rasplamsaloj na
rodnoj revoluciji širom zemlje.
Akcija paljenja žita dovela je Olgu usred oruža
ne borbe. Dogovorila se s drugovima da se neopaženo privuku kamarama žita, ona će baciti kantice sa
benzinom a jedan drug da baci bombu i izazove po
žar i da se odmah povuku. Tako su učinili. Buknuo
je veliki plamen. Nemački stražari brzo su intervenisali, otvorili su vatru. Sukob je bio kratak, ali žes
tok. U toku borbe gine jedan Olgin drug. Povlače
se. Olga je bila u životnoj opasnosti jer je naredila
drugovima da ponesu poginulog a ona će ih štititi.
Kad je videla da su drugovi odmakli i ona se po
vukla. U pištolju joj je ostalo samo dva metka.
Olga je neumorna. Odmah posle akcije, svraća
u jedno selo, rastura letke i odlazi dalje. Na ove
letke nailaze seljaci. Okupljaju se i čude. Jedan čita
okupljenima:
»Vojvođanski radnici i radnice!
Srbi, Hrvati, Slovaci, Rumuni, Mađari, Rusini,
Nemci i ostali narodi!
Kao što dalja sudbina naroda Jugoslavije zavi
si u prvom redu od jedinstva njene radničke klase,
tako i sudbina Vojvodine zavisi od vašeg jedinstva.
Borite se protiv šovinizma...« Seljak završivši čita
nje, reče: »Bogami, ovi znaju šta rade«.
Iz »Zbornika« broj XII za Pančevo, saznajemo:
»U to vreme policijske vlasti raspisuju poternice za svim komunistima i obećana je nagrada sva
kom ko ubije ili izda pripadnika narodnooslobodilačkog pokreta«.
Za Olgom je, takođe, bila izdata poternica. Obe
ćana je bila velika nagrada, 25000 dinara. Kasnije je
bila povećana na 50000 din. Dobiće je svako ko je
preda živu ili mrtvu.
Poternica pokazuje da je okupator shvatio da
Olga ima izuzetnu ulogu u pokretu u južnom Bana
tu. Kad bi, međutim, drugovi i saborci govorili: »Ol
ga, ucenjena si, pazi se!« ona bi odgovorila: — Ucenjena sam kao i drugi. Otadžbina je moja najveća
ljubav! I naša Partija. Za njih nikad ne žalim pogi
nuti! Zar već nema žrtava širom zemlje!?
Svesno i sa još više žara i ubeđenja išla je iz ak
cije u akciju a ulice su bile stalno oblepljivane saopštenjima o streljanim taocima, da bi se ilegalci one
mogućili i zastrašilo građanstvo da ne pruža pomoć
54
�i utočište borcima protiv okupatora i njegovih po
magača.
Za pesmu i razgovor o svom životu nije se ima
lo vremena. Ako se pevalo, pevale su se borbene pesme, razgovaralo se o drugovima i drugaricama, o za
dacima, borbi. Za lični život nije se imalo ni mo
gućnosti. Sve je podređeno opštoj stvari — borbi
protiv okupatora i njegovih pomagača.
Profesorkin zid ćutanja
Kišica je uporno i dosadno rominjala, lišće po
čelo da opada sa širokih krošanja kao uginule ptice.
Suton zavejavao vlažnim šorovima, sve je postalo
beskraj. Septembar, osmi, 1941. godine. U ulici Save
Tekelije u Pančevu, u domu Save Ilića okupili se ile
galci. Došli su s terena. Podnose izveštaje. Tu su:
Žarko Zrenjanin, Braca Petrov, njegova supruga Ol
ga, sestra Dragica Petrov, Stevica Jovanović i drugi.
Policija je za njima tragala. Stanje je bilo teško,
kontrola na svakom mestu, na prilazima grada...
Kao u kakvoj gvozdenoj šapi. Ali... neko ih je potkazao. Dok su ilegalci izveštavali o izvršenim zada
cima, policajci su prilazili zgradi i došaptavali se:
»Naši su ... Naši su, konačno!«
Taman da hrupe u kuću i iznenade ilegalce, ali
su bili preduhitreni. Neko je ilegalce obavestio u
poslednjem trenutku o opasnosti. Stevica Jovanović
našao se prvi s agentom oči u oči. Odjeknuo je sna
žan pucanj: pade jedan agent. Zvao se Blum. Nasta
puškaranje sa ostalim agentima. Neko isključi osvetljenje. Škripnu kapija. Senovitim delom susedne
bašte raštrkaše se siluete.
Svi ilegalci uspeše da se izvuku iz blokirane ku
će, sem Dragice Petrov. Pala je u ruke policiji. Spro
veli su je u pančevački logor zvani »Svilara«. Junač
ki je podnosila, kasnije, sva mučenja. Ništa nije
priznala u istrazi. Fašisti su se čudili njenoj izdržlji
vosti. Čutanje ove ilegalke dovodilo ih je do besa.
Čak ni svoje ime nije htela da kaže. Kada su u logor
doveli ljude koji su je poznavali, pokazala je lažnu
legitimaciju sa imenom Anka Knežević. Nikakva po
novljena saslušanja i batinanja nisu pomogla da iz
nje izvuku i najmanji podatak o komunistima, a ka
moli neko ime. Dragica, profesor, postaje pobednik
nad moćnim »izumima« mučitelja. Pred njenim zi55
�dom ćutanja pali su svi oprobani agenti i »psiholozi
isleđivanja komunista«. Šestog novembra 1941. godi
ne prebacili su je u banjički logor.
Ovde su sledila nova mučenja pod knutom zlo
glasnog Vujkovića i ostalih izdajnika. Ostale uhapšenice su se okupljale oko Dragice. Ona ih je hrabrila.
Skromna i tiha, strpljivo je odgovarala na sva pita
nja. Govorila im je o radničkom pokretu u svetu i
u našoj zemlji.
Izdajstvo Petra Aldana
U avgustu 1941. godine među uhapšenim komu
nistima, još juna meseca, posle napada Nemačke na
SSSR, saslušavan je Petar Aldan. Sa njim u zatvoru,
pored ostalih aktivista, bili su njegov brat Jovan i
sestra Lidija koji su još pre rata radili za Komunis
tičku partiju Jugoslavije.
Branislav Božović u svojoj knjizi »Odgovor je:
NE!«, piše povodom njihovog hapšenja da je Petar
Aldan na saslušanju priznao da je član KPJ. Sluša
jući od drugih zatvorenika da policija pojedine uhap
šene ne samo da tuče nego i ubija, uplašio se za svoj
život. Na saslušanju je rekao sve o sebi: od kada je
član Partije, s kim je radio, čak je potkazao sestru i
brata. Sve je to otkrio SS-kapetanu Hajnrihu Brantu. Zapisnik o njegovom saslušanju, koji su vodili
Brant i njegov saradnik Frič, veoma je bogat razno
vrsnim podacima. Otkrio je strukturu i način organizovanja partijskih i skojevskih organizacija, pomenuo mnoge rodoljube, simpatizere pokreta, dao je
podatke za oko 150 ljudi, uglavnom iz Banata.
Teretio je sestru Lidiju da je ona uticala na nje
ga da priđe i radi sa komunistima. Njegovo kuka
vičko držanje neprijatelj je znao da iskoristi u naj
većoj meri. Dok je pričao, podsticali su ga, hrabrili
i obećavali da će mu sve biti oprošteno ako bude za
Gestapo i druge policijske strukture predano radio.
Kada je pristao na saradnju, podučili su ga kako će
da obavlja svoj posao, kome da dostavlja tražene
podatke i obaveštenja a da ne bude primećen od
strane svojih dojučerašnjih drugova i drugarica. Ka
da je bio »obrađen« pušten je iz zatvora 8. septem
bra 1941. godine sa sestrom Lidijom, bratom Jova
nom i još nekoliko uhapšenih radi bolje kamuflaže,
da se u javnosti stvori utisak, najpre kod ilegalaca,
56
�kako se ni od jednog uhapšenog komuniste nije niš
ta saznalo, a prava se istina nije mogla odmah utvr
diti.
Oslobođeni uhapšenici morali su svakog dana
da se prijavljuju policiji, kako se često praktikovalo, te je normalno izgledalo da se Petar Aldan mora
javljati. To je bila mogućnost da policiji dostavlja
razne informacije do kojih je dolazio, a da za to niko ne sazna. Tada je dobijao nove zadatke i instruk
cije kako da se ponaša. Savetovali su mu u Gestapou da se odmah ne povezuje sa ilegalcima, da ih
ne traži da ne bi izazvao sumnju. Trebalo je po sva
ku cenu da sačuva poverenje svojih, do juče, partij
skih drugova. Za Nemce je od sada bio agent
»Hans«.
Partijska organizacija vršila je proveru za sva
kog svog člana kako se držao pred neprijateljem. U
složenim ratnim uslovima i u okolnostima ilegalnog
rada tih dana, nije se mogla izvršiti pravovremena
provera Aldanovog držanja. To je, posle će se videti,
bilo kobno.
Stevica Jovanović naložio je Aldanu, za svaki
slučaj, da ode iz Pančeva u Crepaju, što je ovaj i
učinio. Inače, i sam je strahovao od partijske provere da se ne bi saznalo da je postao agent Gestapoa.
Aldanova saradnja s okupatorom dovela je u opas
nost Stevicu Jovanovića, sekretara Okružnog komi
teta KPJ za Pančevo, Žarka Zrenjanina Uču, sekre
tara Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu i čla
na CK KPJ, i mnoge druge.
U zatvoru je prilikom saslušanja dao iscrpne
podatke o svim članovima Partije i Skoja s kojima
je sarađivao, te je Gestapou otkrio da je Borislav
Braca taj koji nosi nadimak »Mister«, da je Olga
član Partije i član komiteta Skoja u Pančevu i da
radi u partijskoj tehnici sa Dragicom Petrov koja
živi u okolini Vršca a povremeno dolazi na sastanke
u Pančevo i tom prilikom preuzima propagandni ma
terijal. I o drugoj Bracinoj sestri Jelisaveti Bebi re
kao je da ilegalno živi u Pančevu i radi sa Olgom
i drugim ilegalcima.
Aldanu je bilo zabranjeno da napušta Crepaju
bez odobrenja. On je, ipak, nekoliko puta, tajno,
prerušen u seljaka, dolazio u Pančevo, pa čak i u
Beograd, i podnosio izveštaje Gestapou.
Samo petnaest dana posle puštanja iz zatvora
već podnosi drugi izveštaj o kretanju Brace, Bebe
57
�i drugih i da ilegalci često menjaju stan, falsifikovane legitimacije, da se prerušavaju. Na jednom od sledećih sastanaka Petar Aldan »Hans« izvestio je Friča, koji je radio u Gestapou u Beogradu, da komu
nisti pripremaju velike diverzije i da će izvršiti na
pade na okupatorske funkcionere.
Neko vreme Aldan je skoro bez straha radio
za policiju misleći da Partija ne zna da je provalio
svoje drugove i drugarice. I nije znala, jer nije imala
mogućnosti da brzo proveri njegovo držanje. Upla
šio se tek kad mu je Stevica Jovanović naredio da
se povuče iz Pančeva u Crepaju i da se više ne javlja
policiji. A ovo je usledilo slučajno. Neobazrivošću
policije, pronela se vest da Petar Aldan radi za nju.
I dok se to ne proveri, nije smeo napuštati Crepa
ju. Gestapo se zabrinuo za svog agenta jer se nije
javljao nekoliko dana. Bilo je to početkom oktobra.
Crepaja je bila važan punkt ilegalaca. Tu su se
sastajali partijski rukovodioci, skupljao i čuvao po
treban materijal, sklanjali se progonjeni. Pojedinci
su dobijali zadatke i odlazili na izvršenje. Aldan je
čekao trenutak kako da se obračuna sa komunisti
ma kako ne bi imali priliku da izvrše proveru o nje
govom držanju, a pogotovu vest koja je govorila da
je postao doušnik. Iako su ilegalci nastojali da on ne
sazna ništa o njihovim namerama i akcijama, neka
ko je Aldan Petar saznao da predstoji sastanak na
kome će se doneti važne odluke a prisustvovaće par
tijski i skojevski rukovodioci. Iako mu je bilo za
branjeno da napusti Crepaju, uspeo je da neprimećen ode u Pančevo i obavesti naredbodavce da će se
sastanak u Crepaji održati 21. oktobra 1941. godine.
Ostavio je i skicu bloka kuća, jer nije znao u kojoj
će se kući održati sastanak pa je za svaku sigurnost
dao širu skicu, mada je izrazio pretpostavku u kojoj
bi to moglo biti.
Bila je duboka noć. Nad Crepajom pun mesec,
kao dulek, drhtao je u smrzlici najave dolazećeg os
vita. Slana je od banatske ravnice napravila neki ču
dan beli pločnik. Sve je ličilo na zimom išibanu ste
pu. Odnekud se pojaviše jesenji oblaci, niski i teški,
mesečina se ugasi.
U jednoj maloj sobici seljačke kuće Perse Živkov, domaćice, održava se skup ilegalaca, komunis
ta. Pored Žarka Zrenjanina, tu su Olga Petrov, Ste
vica Jovanović, Sava Žebeljan, Mita Živkov, Strahinja Stefanović.
58
�Kada je sastanak završen, ilegalci su polegali da
se odmore. Persa, tetka Mite Živkova, jednog od pri
sutnih ilegalaca, ostala je da stražari. U jednom tre
nutku primetila je »da nešto ima oko kuće«. Primetila je siluetu čoveka u bašti. Iznenadni pucanj ne
poznatog i nespretnog »gosta«, kroz krošnje drveća,
potvrdio je njenu sumnju. Znači: kuća je bila opko
ljena! Persa je brzo utrčala u kuću i probudila umor
ne ilegalce. Uplašila se za živote partijskih rukovodi
laca. Uplašeno im je govorila: »Brzo, brzo, Nemci su
pred 'kućom«.
Ilegalci su spavali obučeni. Brzo su dograbili
oružje i pošli napolje. Pucnji su već odjekivali.
Kako se to sve zbivalo saznajemo iz izjave same
Perse Zivkov: — Između 21/22. oktobra, oko jeda
naest sati uveče, napala je crna policija, njih 36, na
moju kuću. Čini mi se da je ova policija došla iz
Pančeva, Kovačice, Kačareva. Kod mene su tada bili
Olga Petrov, Žarko Zrenjanin, Stevica Jovanović,
Momčilo Stefanović i još jedan drug koga nisam
poznavala. Uoči toga dana kod mene je bio i Braca
Petrov, ali je morao da ode pre sastanka po zadatku
Partije.
Svi su imali pištolje. No, sećam se da se Olga
žalila da ima samo dva metka u pištolju.
Nemci su opkolili kuću, a kad sam izašla, oni
su već dolazili iz bašte u dvorište. Vratila sam se i
probudila ih. Pošto su spavali obučeni, s oružjem
su izleteli napolje. Olga je zaboravila kecelju, mara
micu i legitimaciju. Bila je u mojim haljinama, u
beloj suknji i jakni. Ja sam ostala u sobi i brzo ponameštala krevete. U jednom mahu je počela puc
njava. Iako su se izmešali, u dvorištu je bila gusta
tama, Švabe su ipak pucale. Izašla sam u dvorište
i pitala:
— Ko je to?
Nemci su me naterali da dignem ruke uvis. Pi
tali su me koga ima unutra. Rekla sam da nema ni
koga, da sam sama. Upalili su fenjer i za mnom ušli
u kuću. Sve su razgledali, potom su me oterali u opštinu. Nešto Švaba ostalo je, međutim, oko kuće.
Mislim da je u toj velikoj pucnjavi Olga bila ranje
na. Ali, uspela je da se izvuče kad su obratili najve
ću pažnju na mene i kada su me, kasnije, odvukli u
opštinu. Kasnije mi je Stevica Jovanović pričao da
su se srećno izvukli na Vodice. Rekao mi je i to da
59
�se Olga u pucnjavi odvojila od njih i da je pošla na
drugu stranu, u pravcu slam e...
U opštini su se već nalazili još neki privedeni
meštani. Persa se obradovala kada među njima nije
videla nijednog ilegalca, posebno se plašila za sudbi
nu Olge jer je poslednja izašla i to za vreme najveće
pucnjave.
Iz knjige »Odgovor je: NE!« Branislava Božovića, saznajemo da je akciju opkoljavanja komunista
vodio SS-natporučnik Rajzer s policijom u crnim
uniformama — »manšaftovcima«. Iz službene beleške
gestapovca Friča, od 24. oktobra 1941. godine, sazna
jemo da je izdajnik Petar Aldan, ili agent »Hans«,
naznačio kuću u kojoj će se održati sastanak komu
nista. Frič, naime, beleži:
»Blok kuća bio je blokiran sa 40 ljudi »nemačke
momčadi« (manšaftovci). Bilo je potrebno da se opkoljavanje kuće, posebno te jedne, izvrši polako i,
što je najvažnije, tiho. Ipak, desilo se da je opaljen
hitac iz karabina«.
Branislav Božović u pomenutoj knjizi kaže da
lje o ovoj akciji u Crepaji: »Gestapo je dao negativ
nu ocenu ovoj akciji: Akcija u Crepaji može se
smatrati kao potpuni neuspeh«.
Rajzner, koji je vodio ovu akciju, da bi se op
ravdao za neuspeh, navodio je da je okršaj bio že
stok. Nije mogao da prizna da su ga ilegalci nad
mudrili.
Olgina drugarica iz Vršca Kornelija Ankucić,
koja je sa njom bila na Banjici, u svojim sećanjima
navodi: »Olga mi je pričala da je s otkočenim revol
verom pojurila ka izlazu i kroz kišu kuršuma izašla
iz dvorišta na ulicu gde je jedan metak pogodio u
desnu nogu. Pala je, ali je primetila da se zamka
može izbeoi. Otpuzala je do jedne kuće gde su je pre
plašeni ukućani sklonili u štalu. Tako ranjena, pre
noćila je u jaslama, a sutradan je otišla u Opovo gde
joj je rana previjena«.
Rana je bolela, a morala je da pešači do Opova.
Nadala se da će joj lekar pružiti pomoć. Poznavala
ga. Odbio je zalupivši vrata pred njom. Iznenadila
se ovakvom postupku. Tek kad je došla drugom lekaru, rana je previjena i on je povezao u Barandu.
Tu je Olga nameravala da ostane dok ranu ne izleći.
Doktor Dragomir Cukić, koji je Olgi pružio po
moć, ovako opisuje taj događaj:
60
�— Jednog hladnog i tmurnog dana, bilo je jut
ro, krajem oktobra, kad sam se spremao da pođem
kod jednog bolesnika u Barandu, u moju ordinaci
ju ušla je lako obučena i povezana maramom jedna
žena. Predstavila se. Rekla je otprilike ovako: »Ja
sam Olga Petrov, drugarica vašeg Ace (moga šuraka
Aksentija Markovića). Verovatno ste čuli o meni. Ra
njena sam u nogu, pa Vas molim da mi previjete ra
nu«. Pri pregledu sam konstatovao da metak nije
povredio ni kost, niti, pak, krvne sudove ili nerve.
Olga se nije mnogo žalila na bolove, pri hodu jedva
se moglo primetiti da hramlje. Sećam se da sam joj
na ranu stavio debeo sloj gaze i čvrsto previo dugač
kim zavojem. Tako je mogla da korača slobodno,
bez opasnosti po samu ranu. Posle toga mi smo se
pozdravili i Olga je pošla. Moram, međutim, da vam
ispričam i ovo. Dok sam se spremao da pođem u Ba
randu kod bolesnika, video sam Olgu kako stoji s
jednim seljakom koji je mene čekao kod kola, a zva
li smo ga »Francuz«. Sišao sam iz ambulante i Olga
me je vrlo učtivo pitala: »Hoćete li povesti i mene?«
Pozvao sam je da sedne kod mene na kožni »sic«,
ali je ona sela napred s kočijašem, i tako smo, eto,
pošli. Sećam se da smo uz put, prolazeći kroz Opovo, sreli nekoliko crnih policajaca. Olga je nešto raz
govarala s »Francuzom«, ali se meni više nije obra
ćala. Kad smo doputovali u Barandu, Olga je sišla
kod nekih njenih poznanika i ušla je u njihovu ku
ću. Kasnije sam čuo da je uhapšena, ali da na saslu
šanju nije ništa pomenula, tako da ja nikad nisam
saslušavan od Gestapoa...
Spiler traga za Olgom
U dokumentu »Zbornik XII« pod naslovom
»Spiler traga za Olgom«, kaže se:
»Dok je policija vodila hajku za odbeglima iz
Crepaje, Spiler je besneo što mu je promakla ova
prilika da uhvati rukovodioce Partije, nosioce Po
kreta u Banatu. Ovaj bivši kraljevski policajac, koji
ie do rata služio u Zagrebu i Novom Sadu, isticao
se, u prvom redu, u borbi protiv komunista. Čak je
i doktorirao na temu o širenju komunizma u Evro
pi. Sada se, dakle, bio našao u redovima policajaca
crne uniforme na lično angažovanje doktora Šepa
Janka koji je bio vođa »folksdojčera« u Jugoslaviji.
61
�Franc Rajt je jednom prilikom rekao za Špilera:
— To je srce i mozak policije u Banatu.
Kad je Olga došla u kuću poznanika Žike Nova
kova, misleći da će u njegovoj kući biti na bezbednom mestu, domaćin je bio iznenađen. Znao je da
je za Olgom raspisana poternica i obećana visoka
nagrada onome ko je prijavi policiji ili uhvati. Brzo
se pribrao i, kao u šali, rekao nenadanoj gošći: »Za
misli da te za onolike novce prijavim?«
Olga se trgla, oblio je hladan znoj. Ipak, snašla
se, i rekla:
— Šta govoriš, čoveče?... Samo pokušaj, uosta
lom.
— Ma, ne boj se, — nasmejao se domaćin kuće.
Domaćin ju je sakrio u dimnjaku kuće. »Za sva
ki slučaj, da te niko ne vidi«, rekao je. Olga se sklupčala i umorna zaspala, i ne sluteći da će je poznanik
iz detinjstva izdati za okupatorski novac, kojim će
kasnije kupiti konje.
Pošto se uverio da je Olga zaspala dubokim
snom i da uskoro neće da se probudi, Žika je pošao
u opštinu. Toga dana u opštini nije bilo ni predsednika, ni beležnika. Podbeležnik Stanko se presekao
kad je čuo gde se Olga nalazi.
— U mojoj kući spava Olga Petrov! Upravo je
stigla. Ranjena je. Hoćete li mi isplatiti sve one nov
ce, a ? ...
Podbeležniku zalupa srce. »Znači, ja sam taj
koji će ščepati Olgu!« Pri pomisli da će mu Juraj
Špiler uputili blagonaklon pogled, možda mu staviti
ruku na rame, udari mu krv u uši. Gotovo da je zanemeo od sreće. Odjednom, kao da se sledi, pa će
Žiki:
— Slušaj ti! . . . Ako nije istina to što govoriš,
Špiler će morati da izmisli nov način umorstva za
tebe!...
— Istina je, istina... A ove novce, imaš li ovde,
u opštini? Ili ih negde skrajnute držiš? Ili su, mož
da, u policiji toliki novci, a? — mrmljao je Žika.
Podbeležnik Stanko je, zatim, pripalio cigaretu.
Zurio je kroz prozor. Dugo. Toliko dugo da mu je ci
gareta bila već dogorela do usne. a da nije primetio.
Nešto je proračunavao: kakvu će korist imati, koli
ko će mu ugled i poverenje porasti kod gospodara.
Računao je na veći položaj i vlast. Zamišljao je ka
ko ćc se svi pred njim klanjati i strahovati. U jedan
mah uze pero i napisa nalog za hapšenje Olge Pe62
�trov. Zovnu dvojicu seoskih stražara i dade im na
log. Ovi krenuše. Jedan od njih uz put reče: »Šta
nam je ovo trebalo. Uvalismo se kao svinje u bla
to!« Drugi mu odgovori: »Ćuti, moglo bi te to koš
tati glave... Idemo...«
S uperenim puškama ušli su u naznačenu kuću
i prišli odžaku. Probudili su je udarcima hladnih,
isturenih puščanih cevi. Olga se trgla, pokušala je
da upotrebi revolver, ali nije uspela. Stražar je uda
ri po ruci. Uzimaju joj oružje. Onaj drugi stražar
kaže: »Ovo je njena legitimacija«. Vezuju joj ruke i
odvode u opštinu. Olga je nastojala da ne hramlje.
Barandom se začas preneo glas da je Olga žrt
va potkazivanja. Ljudi je gledaju s prozora ili u pro
lazu. Jedan seljak sa ženom gleda za njom i kaže:
»Što kod nas ne svrati! Zar našu Olgu da uhvate?«
Uvode je kod podbeležnika. On joj se strogo ob
raća:
— Ti si Olga?
— Ne, ja sam iz Debeljače — kaže, pružajući
mu legitimaciju.
— Nisi ti iz Debeljače. Znam ja tebe.
— Ja vas ne poznajem.
— Pozvaću seljake da potvrde.
Ubrzo su u opštinu dovedeni brojni seljaci iz
Barande da je prepoznaju. Svi su, međutim, izjavili
da tu ženu ne poznaju. To je išlo u prilog Olginoj
tvrdnji da je seljanka iz Debeljače.
— Krijete komuniste! Bićete kažnjeni — prete
ći je govorio.
— Mi smo već kažnjeni — reče jedan seljak.
— Šta to misliš?
— Navalile vrane i gavrani na naš banatski ku
kuruz. ..
— Znam na šta misliš. Bolje skrati jezik! Progovoriće ona kod Špilera. A vi idite da branite ku
kuruz. ..
— Nemamo puške, inače bi bilo veselo...
— Opet ti? Svi ste vi komunisti!
— Nismo mi u Barandi svi komunisti. Ima, vi
diš, podbeležniče, i vaših...
Za ove reči, batinaši ga ščepašc i isprebijaše do
besvesti.
Baranđani su, vraćajući se kućama, govorili:
»Kud bi, pobogu, izdali svoje dete! Rasla s našom
decom...«
63
�O hvatanju Olge Petrov odmah je bio obavešten
zloglasni Špiler. Kao bez glave dojurio je sa svojim
agentima u Barandu. čim je ugledao Olgu, obratio
joj se nadmeno i cinično:
— Kakvo zadovoljstvo! Ponovan susret sa gos
pođom Olgom. O, vi ste se prerušili u seljanku! Uza
lud, ja sam zapamtio vaše lepo lice. Čujem da ne
priznajete svoj identitet. Da, tako se komunisti po
našaju. Ništa ne priznaju.
— Ja sam dz Debeljače.
— Šta ovde tražite s pištoljem?
— Došla sam da kupim žito.
— Za koga?
— Za neke izbeglice.
— A pištolj ?
— Pištolj nosim zbog raznih protuva na putu.
— Priznajem, vešta odbrana, ali je vaša nesre
ća što se mi znamo još iz Novog Sada a to nije bilo
odavno.
— Vi ste me zamenili s nekim.
— Isključeno.
Špiler gleda njenu legitimaciju i kaže da je falsifikovana, ali veoma vešto.
Olga uzvrati:
— Varate se. Zamenili ste me s nekom ženom.
— Pokušaćemo nešto drugo...
Olga je shvatila da je Špiler prepoznao i rešila
se na ćutanje bez obzira šta će je snaći. Špiler je
preko svojih agenata koji rade u pančevačkoj polici
ji znao da je Olga u partijskom rukovodstvu i jed
na od najaktivnijih. Siguran je bio da ona zna više
partijske rukovodioce, baze, način održavanja veza
među ilegalcima i ko ih pomaže u pozadini. Pomis
lio je: ovo je prilika za moju karijeru! Domoći se
Žarka Zrenjanina i drugih. Znao je da je Olga čvrs
ta, u to se osvedočio u Novom Sadu kad je bila u
zatvoru. Moraće da sada primeni nemačke metode,
mada mu je bio bogat repertoar još iz žandarske
Jugoslavije. »Sve m etode...« u sebi je govorio taj
čovek-zver.
Branislav Božović ističe i ovo:
»Špiler je odmah počeo da zlostavlja Olgu. Tu,
u opštinskoj zgradi, vezali su joj ruke i noge, protu
rili drvo između dva stola, i u takvom stanju je mu
čili. Kako odmah nije ništa priznala, Špiler joj se
obratio pretnjom:
— Videćeš šta te čeka u Bečkereku!
64
�Sadašnja generacija učenika osnovne škole u Barandi, u
kojoj se školovala i Olga Radišić
5 Olga Pc*
\
�Za vreme tih mučenja donela je odluku da na
sva pitanja odgovori ćutanjem. Nije htela reći ni
svoje ime.
Prkosnu i odlučnu Olgu odveli su iz Barande u
Bečkerek. Bila je okružena grupom agenata-specijalnih Spilerovih batinaša koju su nazivali udarnom
grupom.
Ćim su je doveli Špiler je uveo u veliku prosto
riju u kojoj je grupa esesovaca i policajaca s Raj tom
na čelu slušala preko radija vesti s istočnog fronta.
Špiler ju je tu doveo da se pohvali »lovinom« i po
kaže je Rajtu. Prefekt policije joj se provokativno
obratio:
— Šta je to s vama komunistima? Crno vam se
piše. Ruski medved je bačen na kolena.
Nije mogla da se uzdrži, u stvari, nije htela da
uskrati odgovor — njemu, Špileru, svim tim esesov
cima i policajcima okupljenim da se naslađuju nemačkim pobedama na istočnom frontu:
— Sovjetska Unija će pobediti! Možda ja to ne
ću doživeti, ali moji drugovi hoće.
I uzviknula je pred svima:
— Živela naša pobeda!
Htela je svoje mučitelje i neprijatelje da razbesni, da im pokaže da su komunisti uvereni u pobedu
Sovjetskog Saveza, da se ne plaše nemačke sile i po
licije.
Špiler je zatvorio u samicu kako ne bi imala
nikakve kontakte sa ostalim uhapšenicima iz više
razloga: da drugima ne diže moral, da ih ne uči kako
da se drže pred neprijateljem, da ne sazna šta se
dešava van zatvorskih zidina i da joj neko ne pru
ži pomoć.
Vešana iznad vatre
Policijski zatvor u Bečkereku (Zrenjanin) bio je
u omanjoj zgradi. Sa deset ćelija koje su imale ma
le prozore sa debelim rešetkama. Visoko postavljeni
prozorčići jedva su omogućavali da dnevna svetlost
prodire u tamničke ćelije. Prema dokumentima ko
ji se odnose na tu kaznionicu, saznajemo da je u
pojedine ćelije strpavano i desetine ljudi. Svi su sta
jali na nogama, jedan uz drugog. Vazduh je unutra
bio zagađen. Unaokolo prljavština. Žeđ. Glad. Ljudi
su padali u nesvest, mrtvi. Jednog dana su dobijali
čašu vode, drugog mrvicu ubuđalog hleba...
66
�U dvorišnoj zgradi nalazile su se prostorije u
kojima su agenti mučili i saslušavali zatvorenike. Po
zidovima su bili okačeni »arsenali« sredstava za mu
čenje. Na zidu islednikove kancelarije bila je najbo
gatija »zbirka« rekvizita za mučenje. Na stolu —
aparat za mučenje strujom! Te su prostorije delovale zastrašujuće i dok se gledaju, a kamo li kad se
primene sredstva mučenja.
Doktor Juraj Špiler smatran je, rekosmo, za jed
nog od najsposobnijih i najsurovijih policajaca, ne
ki ocenjuju čak i u Evropi. Imao je veliko iskustvo
u proganjanju naprednih ljudi za vreme bivše Jugo
slavije. S još većim žarom služio je Hitleru i mon
struoznoj ideji nacizma. Labilne uhapšenike umeo je
da slomi i da ih privoli da rade za njega; da ih baci
na najniži stepen na koji čovek može da padne —
izdajstvo!
U novoj policijskoj garnituri izuzetno je brzo
napredovao. Unapređen je u čin pukovnika! Postao
je komandant bezbednosti za Banat. Komunisti su
znali da im je on najlukaviji i najkrvaviji protivnik.
Zločinca sličnog Špileru, verovatno je bilo teško na
ći u celoj gestapovskoj mašineriji Trećeg Rajha!
Pokušaji da Špiler bude likvidiran ostajali su
samo pokušaji. Likvidaciju je srećno izbegao neko
liko puta. Jednom je, na primer, uspeo da se u nje
gov stan uvuče ilegalac. Prerušio se bio u seljaka.
Zločinac Špiler je, međutim, samo koji časak rani
je bio otišao.
Ipak, da nije bilo potkazivača, uzalud bi bile i
njegove sposobnosti. Da nije bilo onakvih kao što
je Petar Aldan, Žika, izvesna Desa Marković zvana
»Grobarka« i njima slični, moć »antikomunističkog
doktora« Juraja Špilera bila bi mnogo manja. Ova
ko, izdajom malodušnih i srebroljubivih, mnogi is
taknuti sinovi i kćeri Banata postali su žrtve Špilera
i Gestapoa.
I Persa Živkov iz Crepaje, u čijoj je kući odr
žan onaj sastanak kad je Ogla Petrov ranjena, bila
je uhapšena i dovedena u bečkerečki (zrenjaninski)
zatvor. U drugom delu izjave koju je svojevremeno
dala, Persa kaže:
— Dvadeset i trećeg oktobra u šest časova izjut
ra stigli smo u Zrenjanin. Odmah su me bacili u će
liju broj pet, tamo u »Magistratu«. Tu sam zatekla
Olgu Ubavić, Maru Tutkalj, Erdeljanovu, nekoliko
Crepajaca, među njima su bili i Radmila i Kata Bo67
�rojev. U toj ćeliji bila sam mesec dana. Već petog
dana bila sam suočena s Olgom Petrov-Radišić. Prokletnik Špiler bio je unutra, Krsta Kozlovački, Vilhelm, Olga i ja. Kad sam ušla u sobu, Olga je bila
oslonjena na neki ormar. Odmah sam primetila dve
jake rasekotine — jednu iznad oka, na obrvi, a dru
gu na gornjoj usni. Bila je gologlava, marama joj
beše preko ruke. Bila je u haljini u kojoj je i uhap
šena. Ništa nije rekla, ali me je pogledala oštro. I
danas osećam taj pogled heroja! Špiler se uneo u li
ce Olgi i rekao: »Evo ti drugarice kod koje si bila!«
Olga je odgovorila srdito: »Sad je prvi put vidim u
životu«. Špiler je, zatim, viknuo: »Gle, hoće da je
spase«. Zatim je ovaj krvopija pitao mene: »Pozna
ješ li ovu ovde?« Rekla sam: »Ne, ne poznajem je«.
Još me pitao gde je Olga ranjena, a ja sam rekla
da ni to ne znam ...
Persa Živkov iznela je i ovo sećanje:
— Čula sam da Olga nije htela u tamnici da je
de. Čula sam i da su je mnogo tukli. To mi je pri
čao jedan Švaba, ime mu ne znam. Znam i ovo: Ka
ko Olga nije htela ništa da kaže i da oda, Špiler joj
se obratio cinično se smejući:
— Nećeš izdržati. Bilo je i tvrđih od tebe pa su
kod mene »propevali«. Ti ćeš nas još i moliti za sa
slušanje. ..
Olga Petrov je, kasnije, u ćeliji na Banjici, pri
čala o mučenjima u Zrenjaninu. Njene preživele dru
garice sećaju se da im je govorila kako su je batina
li po tabanima. Kad ni to nije pomoglo, kad nisu
uspeli da iznude bilo kakvo priznanje, onda su joj
glavu stezali kaiševima. Vešali su je za kosu. Zatim
su joj ošišali divnu bujnu, kao noć crnu kosu. Pa
su joj opet vezivali kaiše da bi stezanje bilo efikas
nije. Pored Olginog vezanog tela, i glave pritegnute
do prsnuća, sedeo je jedan agent i čekao kad će Ol
ga da progovori. Prolazili su časovi i časovi, vreme
je promicalo ćelijom kao sablasna kolona mrtvih,
ali je Olga, skojevka i komunist, rodoljub i učitelji
ca, ćutala, trpeći nepodnošljiva sevanja u glavi.
Viđeći da je Olga ostala nema, Juraj Špiler pre
lazio je na nova mučenja. Skidao bi kaiševe i kofama.hladne vode vraćao je svesti. Zatim bi joj usi
janim gvožđem pekao tabane već osute ranama od
batina. Gasio je cigarete po njenom prelepom telu,
po rukama, na grudima. Međutim, ni reči, ni jauka!
Špiler je, potom, založio vatru. To je izazvalo za68
�prepašćenje i u krvi ogrezlih batinaša iz njegove
grupe. Onda je vešao Olgu nad visokim plamenom,
koji je sam razgorevao. I nad taj plamen nadnosio
joj list desne noge na kojoj je bila rana od puškaranja u Crepaji. Olga je i to izdržala. Samo ćutanje,
prezir prema zlikovcima i mukama. Iz njenih još
uvek krasnih očiju drugo se nije moglo pročitati...
Olgino ćutanje dovodilo je Špilera do ludila.
Pred čvrstinom komuniste i rodoljuba padali su
grozni metodi jednog krvnika, zveri uvek žedne
ljudske krvi. Jednom je, posle dugog mučenja, os
tala na podu ćelije polumrtva. Špiler je bio izišao
iz ćelije, a kada se smestio u svojoj udobnoj fotelji,
namah odluči: »Idem, opet, u njenu ćeliju!« Uz put
je grizao usnu i razmišljao: »Može da odnese tajne
u smrt. To ne smem dozvoliti. Sve bi propalo ...«
Nekoliko dana posle toga Olga je smeštena u
zatvorsku bolnicu, da se oporavi kako bi Juraj Špi
ler mogao, kasnije, da nastavi surovo isleđivanje.
Trebalo je još jednom, mislio je, pokušati da se iz
nudi bilo kakvo priznanje.
Jedan bolničar, član KPJ, čuvši za Olgu, poku
šao je da organizuje njeno oslobađanje. Lukavi Špi
ler pretpostavljao je i takvu mogućnost, pa je oko
ćelije postavio specijalno obezbeđenje.
Ćim se malo oporavila, Olga je vraćena u ćeli
ju Okružnog zatvora.
Kakva je bila Olga neka posluži i ovaj primer...
Jednom, dok je besvesno ležala na daskama ćelije,
posle stravičnog mučenja, doveli su joj kćerku Ma
re Erdeljan na suočenje. Erdeljanova je kasnije pri
čala da je bila zaprepašćena. Olga nije bila ni u sta
nju mučenika, bila je kao smrt. Tu njenu zabezek
nutost pojačao je i vođa Špilerovih batinaša Vilhelm, koji je Olgu, da bi je povratio iz kome, stao
snažno šamarati ogromnim šapama po kojima je,
od stalnog udaranja rodoljuba, krv prosto bila podlila. Šake su mu bile zadebljale u krvavu kožu. Šta
je Olga uradila kad se u stravi jave, za tren, vratila
iz duboke nesvesti? Pridigla se i pljunula razbojni
ka! Vithelm, iznenađen, za trenutak zastade i zaneme. Potom, jurnu na smrlo Olgino telo. Da pokaže
snagu i surovost htede da zadavi bespomoćnu ženu.
Umešao se Špiler, bila mu je potrebna za dalje is
leđivanje.
69
�Kćerka Mare Erdeljan videla je na Olginim no
gama velike opekotine, rasekotine, nokti su joj bili
plavi, ispod njih tragovi zabadanih eksera ...
Dokumenti i sećanja potvrđuju i ovo: jednom
je, po Špilerovoj naredbi, na Olginu ošišanu glavu,
na teme, padala kap po kap ledene vode. Olga nije
mogla da se pomeri ni milimetar tako je bila veza
na. Takvo mučenje dovodilo bi uhapšenika do ludi
la, Olga je poslednjom snagom sačuvala prisebnost
da ne progovori, da ništa ne kaže prisutnom agentu.
Špiler je jednom pribegao i ovom: dovodio je
Olgu da gleda, posle njenog mučenja, mučenje dru
gih rodoljuba u zatvorskom krugu. Olga bi zatvarala
oči da ne gleda patnje zatvorenika. Agenti su joj tada
šamarima razrogačivali oči, prisiljavajući je da to
gleda.
Posle mučenja, vraćajući se iz ponora tame nesvesti, na gotovo usmrćenom licu, krilnuo bi osmeh
jer je ostala pobednik. Olgino lice bila je pobeda
nad samim uništenjem! Radovala se što nije ništa
priznala. Što je uspela da ne oda Partiju! Poslednje
misli bile su jo j: da nije ko od drugova onda u Crepaji ili na kojem drugom zadatku Partije uhvaćen ili
poginuo. »Da li mi je živ Braca?« — pitala se ova
žena, sećajući se svog supruga. »Šta je s majkom i
sestrom Gorom? . . . S njima ne stigoh ni da se poradujem ...« uzdahnula bi Olga. Nije znala da su se
posle poslednjeg viđenja sa majkom i sestrom ove
dve potucale od nemila do nedraga. Kada su majka
Leposava i Gora, sklanjajući se iz Cente, pokušale
kod jednog poznanika da se na nekoliko dana sklo
ne, ovaj ih je odbio govoreći: »Ja imam decu i ženu.
Ako saznaju da ste kod mene bile, pobiće nas i sve
zapaliti«. Leposava mu je uzvratila pitanjem: »A zar
ja nemam decu i za koga se moja Olga bori?« Do
maćin je zalupio vrata i zaključao kao da su ove
dve htele na silu da uđu. Leposava je sa detetom
tu noć provela na jednoj njivi u snopovima kukuru
za, a sutradan su krenule u Kalare gde je učiteljovao Bracin brat.
Dokumenta beleže i ovo: »Dok je Špiler sasluša
vao primetili bi da Olga miče usnama. Nisu mogli
da to odgonetnu. To je za neprijatelja ostala tajna.
Mi smo odgonetnuli: to su poruke vere u pobedu,
zavet Partiji i narodu«.
70
�»Ponosno umirem za KPJ«
Iskusni Franc Rajt, policijski prefekt, izrazio je
divljenje prema Olginom držanju. Međutim. Njego
ve reći imale su i drugi cilj, da je privoli na razgo
vor, da skojevka i komunist prizna svoju delatnost,
kaže imena saradnika, način organizovanja ilegalaca...
Olgi Petrov nudili su pomilovanje u Gestapou,
ako pođe putem Petra Aldana. Nije, međutim, bilo
cene za koju bi ona izneverila ideale slobodara i
vojnika Partije. Olga je bila svesna da revolucija ne
može da slavi pobedu bez žrtava. Stoga, smatrala
se srećnom i počašćenom da umre za KPJ. To je na
veličanstven način i potvrdila kada je smogla snage
da u memljivoj, crnoj zatvorskoj ćeliji u Bečkereku
(Zrenjaninu) na zidu, svojom krvlju iz otvorenih ra
na, napiše: »PONOSNO UMIREM ZA KPJ«.
Moramo, ovom prilikom, istaći: netačno je da
je Olga Petrov tu poruku, simbol jedne mladosti, na
pisala u banjičkom logoru, u ćeliji gde je, kasnije,
dospela. To je učinila na zidu mučilišta u Bečkere
ku.
Kada mučenja i svakovrsna obećanja nisu po
mogla Spileru, u njegovoj želi da Olga progovori,
drugog decembra 1941. godine, uz jaku vojničku
pratnju, sprovedena je u Pančevo, u zatvor.
Dok su je agenti uvodili u kola, Juraj Špiler je
prokomentarisao:
— Kakvo je ovo stvorenje? Kao da nije od kr
vi i mesa! ...
Olga je iz Pančeva, istog dana, prebačena u Be
ograd. Cilj je bio da je Gestapo ponovno podvrgne
mučenjima. Olga je bila prebačena u bezumlje banjičkog logora.
Žika Novakov kod koga je Olga uhvaćena, uha
pšen je, kasnije, i pred narodnim sudom u Zrenja
ninu odgovarao je maja 1945. godine. Osuđen je na
smrt streljanjem.
Pravda je, međutim, dosta sporo stigla podbeležnika Stanka, čoveka koji je dao nalog za hapše
nje Olge Petrov. Prema sećanju jednog oficira
OZNE, koji je posle rata uhapsio Stanka, stvar je
stajala ovako:
Podbeležnik Stanko vešto se krio čak do 1954.
godine. Između ostalih mesta, živeo je i u Idvoru,
gde je bio zaposlen kao sekretar opštine. Pred kraj
71
�rata priključio se partizanima i bio je primljen u
Partiju. Službujući, posle, u mnogim mestima, ves
to je zametao trag. Oficir OZNE danas se seća podbeležnika a kaže:
»I pored nesumnjivo vešte kamuflaže, stalno je
živeo u strahu. Naročito je strepeo kad bi u opštinu
došao neko iz Državne bezbednosti. Bila mi je sum
njiva njegova preterana uslužnost i u meni je izaz
vala podozrenje. Bilo je, međutim, dosta teško od
mah reagovati, jer je Stanko brojnim aktivnostima
u selu nastojao da se u njega ne posumnja, da bi ot
klonio neizvesnost i strepnje kojima je bio optere
ćen. Sedam se dobro i ovoga: kad god bi susretao
majke ili očeve zavijene u crno, s neizmemom tu
gom za mrtvim porodom palim u borbi protiv oku
patora, kad bi do njega došao glas o izdajniku koji
je dolijao, ili kad bi oficir bezbednosti zatražio po
datak o držanju pojedinaca za vreme rata, to je za
Stanka bila nova plima koja ga je obuzimala, ljulja
la i kovitlala, kao što se iver gubi na velikim talasim a...«
Oficir OZNE dodaje sledeće:
»Posle proveravanja, aprila 1954. godine, sekre
tar idvorske opštine Stanko je uhapšen. Poricao je
navode optužnice da je učestvovao u hapšenju Olge.
Imao je, međutim, još i drugih grehova. Pokazali
su mu fotografiju na kojoj se vidi u društvu nemačkih policajaca u Centi 1943. godine. Posle tog doka
za dugo nije mogao da se sredi. Na suđenju u Pančevu svedoci su iznosili teške optužbe na njegov ra
čun, govorili su i jasno potvrđivali svoje navode da
je Stanko najveći krivac za Olgino hapšenje i
predavanje u ruke krvoloku Juraju Špileru. Pre ne
go mu je izrečena presuda, jedno jutro stražar je u
ćeliji zapazio lokvu krvi. I nepomično telo. Presekavši vene na levoj ruci, sam je sebi presudio«.
Traganje za ilegalcima
Dok se Olga nalazila u zatvoru, Borislav Braca
Petrov je neustrašivo izvršavao zadatke Partije. Sve
dok i on nije potkazan.
Ovaj mladi komunista rodio se 14. februara
1921. godine u Bosanskom Brodu. Posle dve godine
roditelji se sele u Vršac, gde je Braca odrastao. Ro
72
�ditelji su bili zauzeti od jutra do mraka da bi obezbedili sredstva za život.
Braca je bio vredan, inteligentan, beskopromisan u svojim zahtevima i vrlo brzo zapažen među
naprednom omladinom u školi i u Vršcu. Krug
njegovih drugova gimnazijalaca i drugih stalno se
širio. U ovom krugu su njegove starije sestre: Dragica i Jelisaveta zvana Beba, Lukrecija Ankucić, Ol
ga Radišić i drugi omladinci i omladinke, koji su u
skojevskoj organizaciji proučavali naprednu litera
turu, pripremali sebe i druge za predstojeće događa
je. U tome su imali veliku pomoć od Žarka Zrenjanina Uče i Dejana Brankovog.
Opasnost koju je nosila fašistička najezda zbi
la ih je čvršće da pruže otpor. Braca, pošto je matu
rirao, upisao se na Pravni fakultet u Beogradu, ali
mu je Partija naložila da stanuje u Pančevu, gde
razvija političku aktivnost. Bracin dolazak u Pančevo mnogo je značio za omasovljavanje skojevske
organizacije. Radio je na mnogim zadacima sa Stevicom Jovanovićem Icom, Olgom, Markom Kulićem, Ivom Kurjačkim, Lidijom Aldan i drugim
aktivistima.
Braca je ostao u sećanjima preživelih boraca s
kojima je sarađivao kao odličan učenik u Vršcu, is
kren drug, dovitljiv, odan Partiji, narodu. Sećaju
ga se sa raznih takmičenja u školi gde je osvajao
najviše nagrada. Bio je veoma aktivan u literarnoj
družini »Skerlić« i isticao se svojim referatima. Ob
rađujući različite teme, pokazao je široko obrazova
nje i interesovanje za više naučnih i društvenih ob
lasti.
Evo nekoliko njegovih radova: »Francuska re
volucija 1848. godine u istoriji književnosti u Voj
vodini«, »Borba jugoslovenske mornarice za oslobo
đenje i ujedinjenje«, »Naše jedriličarstvo«, »Vazduhoplovstvo i ratna mornarica«, »Uloga vojvođanske
omladine u kulturnom životu«. Imao je još zapaže
nih radova koji su mu doneli veliku popularnost.
Posebno se pamti Bracin referat o Španiji.
U vezi tog referata, prema sećanju Đure Marinkovića, Olga je često isticala da je Braca poka
zao da je dostojan član Komunističke omladine Ju
goslavije.
— Braca je u geografskoj sekciji obradio temu
o Španiji. U prvom delu osvrnuo se na osnovne ge
ografske podatke, na ekonomske odnose i osobine
73
�tadašnje Španije, ali je potencirao aktuelnost poli
tičke situacije u toj zemlji posle dolaska na vlast
generala Franka. Jednom učeniku to nije bilo po
volji, jer je bio vođa »ljotićevske skupine« u školi,
pa je napao Bracu zbog drugog dela temata, u ko
jem je fašizacija Španije podvrgnuta oštroj kritici.
U polemici je malo ko mogao da se suprotsta
vi Braci, posebno takav školski »drug«. Braca ga je
gotovo ismejao pred svima jer je argumentovano
govorio o patnjama španskog naroda. Kad je ljotićevac izgubio bitku s Bracom u diskusiji, doviknuo
mu je: »Ti si komunistički agitator!« Braca je poku
šao da tu kvalifikaciju skine sa sebe govoreći da je
o Španiji govorio samo istinu. Ovaj se nije time za
dovoljio, nego je na Bracu fizički nasrnuo. Jasno,
Braca mu je uzvratio ravnom merom, sa još malo
dodatka. Posledice su bile da se ovaj provokator za
dugo nije pojavljivao.
Njegova aktivnost je bila zapažena od partij
skih rukovodilaca, te su ga početkom 1938. godine
primili u SKOJ i, u Gimnaziji, rukovodio je akti
vom. Naredne godine postao je sekretar MK Skoja
u Vršcu. Krajem 1939. primljen je u Partiju i u Bi
ro PK Skoja za Vojvodinu. Između ostalih zaduže
nja, radio je i u partijskoj tehnici, gde su štampani
razni materijali za idejno uzdizanje mladih ljudi i
naprednih građana.
Braca se veoma zalagao da se osposobljavaju i
jačaju kadrovi, otklanjaju slabosti u radu pojedina
ca i aktiva. Tražio je da se posveti veća pažnja žen
skoj omladini i da se pojača rad sa seoskom omla
dinom. Njegov se uticaj osećao u ćelom južnom Ba
natu. Kad je prešao u Pančevo, formirao je Komitet
Skoja i posvetio je veliku pažnju marksističkom ob
razovanju mladih.
Zapažena su njegova predavanja na logorovanju
skojevaca na Testeri (Fruška gora), gde je bio pre
davač sa Đorđem Zličićem na marksističko-lenjmis
tičkom seminaru.
Avgusta 1940. godine održana je u Petrovgradu
V pokrajinska konferencija Skoja za Vojvodinu, u
prisustvu 40 delegata koji su zastupali 14 mesnih
komiteta sa 110 članova i oko 450 polulegalno pove
zanih skojevaca. Tom prilikom je u ime CK Skoja
prisustvovao Lola Ribar. Braca Petrov je tom prili
kom bio jedan od referenata i izabran je za politi
čkog sekretara Pokrajinskog komiteta Skoja za Voj74
�vođinu. Iste godine biran je za člana PK KPJ za
Vojvodinu.
Kao što je rečeno, radio je i u partijskoj teh
nici na izdavanju potrebnih publikacija. Septembra
1940. godine u Novom Sadu izašao je prvi broj
»Mladi radnik« kao organ PK Skoja a koji je tre
tirao socijalna i ekonomska pitanja radničke omla
dine. Urednici su bili Braca Petrov i Đorđe Zličić.
Kako je, posle prelaska iz Vršca, bio baziran u
Pančevu, i ovde organizuje rad partijske tehnike u
kojoj su radile njegove sestre i Olga. Rad ove tehni
ke bio je dobar i odigrao veliku ulogu jer se, putem
letaka, biltena i drugim napisima, informisao narod
0 stanju na frontovima i o borbi partizana širom
Jugoslavije.
Rad članova Partije i skojevaca posle okupacije
1 napada hitlerovske Nemačke na SSSR, bio je veo
ma otežan, ali i pojačan u pružanju otpora zavoje
vačima. Za vreme okupacije u Pančevu i okolini u
1941. i 1942. godini, do Bracine pogibije, diverzije,
sabotaže, napadi na policijske i na druge okupator
ske organe, vezani su za njegovu ličnost. Bio je
hrabar i snalažljiv, zato policija uporno traga za
njim i njegovom porodicom. Za policiju je bila za
gonetka: ko je to »Mister«? Pretpostavljali su da je
to važan funkcioner u rukovodstvu Pokreta. Inače,
policija je imala zadatak u prvom redu da otkriva i
pronalazi partijske rukovodioce da bi obezglavili po
kret i delovanje komunista, te je u Pančevu, pored
Predstojništva policije, na istom zadatku radio i ko
ordinirao akcije Gestapo, a svesrdno su se angažovali i »manšaftovci« iz redova nemačke narodnosti,
koje je Gebelsova propaganda zaslepila i ubedila da
će Nemačka zagospodariti svetom pa su se sa doju
čerašnjim susedima nemilosrdno obračunavali, plja
čkali ih, odvodili ih u zatvor.
Ovima su na ruku išli slabići koji su se našli
oči u oči sa neprijateljem. Da bi sačuvali svoju gla
vu, pristajali su pojedinci da budu agenti, doušnici.
Među njima i Petar Aldan.
On je policiji otkrio ko je »Mister«. Sada su
znali da je to Braca Petrov. Gestapo je od Aldana
tražio da im dostavlja što tačnija i blagovremena
obaveštenja o kretanju Brace Petrova i drugih, ka
ko bi uspela akcija hvatanja istih. Aldan se svesrd
no trudio, ali sva njegova obaveštenja su brzo zastarevala jer su ilegalci bili veoma oprezni, menjali
75
�stanove i baze boravka, kurire za vezu, javku, prerušavali se. Gestapo je nestrpljiv, Aldan obećava da će
uskoro uslediti Bracino hapšenje i upozorava da je
naoružan, nosi otkočen revolver.
Agent je skrenuo pažnju gestapovcu da Braca
neće dozvoliti da padne živ u ruke policije: »Posle
hapšenja njegove žene Olge Braca je izvanredno op
rezan. Izjavio je da u slučaju hapšenja neće dozvo
liti da mu se približi nijedan policajac«.
Aldan je upozorio da Braca ima više legitimaci
ja i da se vešto prerušava i da čak usred bela dana
prolazi Pančevom ispred nosa policajaca.
Konspirativnost ilegalaca onemogućavala je
agenta da brzo postigne uspeh.
Za Petra Aldana Partija još nije mogla da izvrši
proveru, pa su od njega skrivali mesta gde će se od
ržavati sastanci. Ovaj agent obaveštavao je više po
licijske funkcionere da među policajcima, folksdojčerima, ima koji sarađuju sa Partijom i obaveštavaju komuniste kad se sprema neka akcija hapšenja
te se ovi na vreme sklanjaju. Saznao je da komunis
ti imaju pomoć domaćeg Nemca za vezu između
Pančeva i Beograda.
Traganja se nastavljaju za ilegalcima. Gestapo
se savetuje sa doušnicima, posebno sa agentom
»Hansom«. Partija još nije mogla da izvrši proveru
o njegovom držanju, a on se neprimećeno i u najve
ćoj tajnosti sastaje sa svojim nalogodavcima, dobija instrukcije a on njima pruža obaveštenja o kre
tanju Stevana Jovanovića, Brace i Bebe Petrov, Mi
te Živkova i o drugima.
Krajem decembra Gestapo i mesna policija u
Pančevu preduzimaju akciju hapšenja. Na osnovu
obaveštenja od doušnika da se Stevica Jovanović
nalazi u kući u Ulici Helmuta Moltkea broj 8, preduzela je akciju. Ta je kuća bila svojina Save i Slavka
Bokšana, koji je bio oženjen folksdojčerkom Anom.
Stevica je u tom stanu živeo od novembra, gde su
dolazili i drugi ilegalci. Ovom je kumovao agent
»Hans«.
Ujutru, rano, 25. decembra policija je opkolila
pomenutu kuću. Stevica Jovanović je prihvatio bor
bu u kojoj je hrabro poginuo.
Neprijatelj je pretpostavljao da će u tu kuću
naići još neki ilegalac i upasti u klopku. To se
umalo nije desilo Žarku Zrenjaninu. Iz knjige »Od
govor je: NE!«, saznajemo za taj događaj:
76
�»Tri dana posle pogibije Stevana Jovanovića po
javio se na ulazu stana braće Bokšan nepoznati čovek. Naišao je na policijsku zasedu. Šta se tada do
godilo, opisao je »nepoznati«:
»U Pančevo sam stigao 28. decembra. U kući u
koju sam otišao, kao i u kući preko puta nje, bila
ie gestapovska zaseda. Tek posle saznajem da je u
toj kući poginuo drug Jova (Stevica) 25. decembra.
(Izvukao sam se zahvaljujući slabom junaštvu tih
zlikovaca). Izgleda da su videli moj otkočeni pištolj
i odšrafljenu bombu. Izlazeći na ulicu uperio sam
revolver u pravcu suprotne kuće iz koje su me 'haltirali' kad sam ulazio. Oni su na to odgovorili bekslvom sa prozora. Tada sam se uglavnom natraške
povlačio ka bližem ćošku i neprestano držao pod ni
šan prozore obe kuće. U dva maha su pokušali da
se postave na prozore radi pucanja, ali osim velike
galame sa njihove strane ništa drugo nisam čuo. Vi
deo sam samo to da su pomaljali glave kroz prozor
i da su ih brzo povlačili. Stigavši do ćoška uspeo
sam da se izvučem iz tog kvarta koji je zatim od
mah blokiran . . .«
Zahvaljujući svojoj hrabrosti i hladnokrvnosti,
izvukao se iz ove opasne situacije Žarko Zrenjanin,
sekretar PK KPJ za Vojvodinu, kako ga je policija
u ovom slučaju nazvala »nepoznati čovck«.
Posle pogibije Stevana Jovanovića, dužnost se
kretara Okružnog komiteta preuzima Borislav Bra
ca Petrov, zvani »Mister« za kim policija uporno
traga, opominjući stanovništvo da ne primaju u ku
će nepoznata iica, da se komunistima ne pruža uto
čište u izuzetnoj zimi.
Januarski dani 1942. godine bili su veoma hlad
ni. Ilegalcima je bilo otežano kretanje a samim tim
promena mesta boravka kako bi izbegli policijskoj
potrazi. Ti otežani uslovi nisu prekinuli rad komu
nista. Braca je bio neumoran. Policijski nalozi da
bude nađen i uhapšen ostali su neizvršeni. Bio je
neuhvatljiv. Sad preduzima akcije. Javlja se onamo
gde ga policija ne očekuje. Jednom je sa pogranič
nog carinika skinuo uniformu, uzeo oružje i legiti
maciju da bi se u datoj situaciji time koristio. Bilo
je to februara 1942. godine.
Petar Aldan je i dalje neotkriven. Ilegalci još
nemaju pouzdane podatke da je postao izdajnik.
Umeo je da izmakne pažnji ilegalaca i da dođe na
tajne sastanke sa policijskim šefovima i da im dos77
�tavlja razna obaveštenja. A kad je bio sa svojim
drugovima, da bi potvrdio poverenje »govorio je o
zlodelima okupatora, o borbi za oslobođenje zem
lje, o pobedi koja predstoji, o srećnijoj budućnosti.
Pretvarao se da je ostao isti kakav je bio pre hap
šenja — ne samo pred drugovima nego i pred ses
trom i bratom. Zajedno se, tobože, brinuo s njima
kako da zametnu trag policiji...« (B. Božović).
Gestapo je, posle Jovanovićeve pogibije, saznao
da je Braca postao sekretar Okružnog komiteta i
pleo je mrežu da ga uhvati. Ali je i Braca pojačao
konspirativnost i nije prestajao sa aktivnostima: po
vezuje ljude u organizaciju posle provala i hapše
nja ili nečije pogibije, radi na pridobijanju novih
članova za rad u Pokretu, upućuje ljude u rad. U
vreme najvećih nemačkih uspeha na istočnom fron
tu i pogibija članova Partije i Skoja, Braca podstiče
veru u ljudima da će konačnu pobedu izvojevati
Partija sa nesebičnim roboljubima.
Početak marta 1942. godine doneo je tri sukoba
policajaca i ilegalaca. Dva okrutna policajca, Stefan Rak i Matijas Groš, pošli su da uhapse ilegalca
Paju Bulovana u Ulici 12, broj 1, jer su bili obavešteni da se tu skriva. Obojica su znali da su komunis
ti naoružani i veoma brzo pružaju otpor pa su se
dogovorili kako da iznenade i uhapse ilegalca, što
bi im donelo priznanje i napredovanje. Upali su u
kuću gde su zatekli Paju Bulovana. Potegli su oruž
je i povikali: »Predaj se!«
Bulovan je brzo reagovao. Iako iznenađen, prvi
je pucao i ubio Stefana Raka, a Grosa ranio u levu
ruku. Pucnjava je privukla pažnju Nemaca. Bulovan
je pokušao da se izvuče pored železničke pruge, ali
su ga pogodili meci gonilaca. Nemci su odmah zapa
lili kuću Boška Belobrka u kojoj se Paja Bulovan
nalazio, i porodicu uhapsili. Neprijatelj je ubrzo iz
vršio odmazdu i o tome izdao saopštenje:
»U vezi ranije odredbe Glavnokomandujućeg
za Srbiju o izvršenju odmazde za ubistva nemačkih
oficira i vojnika, građana pripadnika nemačke naci
onalnosti i organa vlasti, a kao odmazda za ubije
nog policijskog činovnika Stefana Raka i ranjenog
policijskog činovnika Matijasa Grosa iz Predstojništva gradske policije u Pančevu, koji su vršeći svo
ju tešku i odgovornu dužnost dana 3. marta ove go
dine u jednoj kući u Pančevu napadnuti od komu
nista, kojom je prilikom Stefan Rak ubijen, a Ma78
�tijas Groš teže ranjen, streljano je danas u Pančevu 75 lica ...«
Među streljanima bila je i domaćica kuće u ko
joj su agenti hteli da iznenade ilegalca, a domaćin
je oteran u Norvešku i nije se vratio.
Neprijatelj u saopštenju nije napisao da je poli
cija bila napadač, nego obrnuto.
Nakon dva dana usledila je druga akcija pančevačke policije. Alojz Kral, šef političkog odseka
Predstojništva gradske policije u Pančevu, saznao
je da se u Pančevu krije i radi ilegalac »Lala«. Ovog
puta Alojz Kral je hteo policajcima da demonstrira
veštinu hvatanja komunista. Hteo je sebi da pribavi
slavu i pare jer je ilegalac »Lala« bio ucenjen. U st
vari, »Lala« je bio Mita Živkov.
Kral, pre nego što je pošao u akciju, poslužio
se obaveštenjima Desanke Marković, koja je posle
masovnih hapšenja počela da radi za policiju i mno
ge je ilegalce otkrila. Ona je radila sa ranije pomenutim komunistima i nanela velike štete. Dobro je
poznavala Mitu Živkova jer je po njegovim nalozi
ma izvršavala neke zadatke. Njoj se u izdaji pridru
žila i Dragomira Erbežnik — Mira. Mita Živkov
nije znao za njihovu saradnju sa policijom. Njih
dve je Kral poveo da mu pokažu kuću gde se ilega
lac nalazi: Ulica Cara Dušana 51.
U kuću je ušao Kral sa Mirom. Zatekli su ženu
za mašinom i jednog mlađeg muškarca. Kral je pi
tao ko je trebalo danas da dođe u ovu sobu. Doma
ćica je odricala da išta zna o sastanku. Kral je pos
lao Miru da zovne Desanku Marković, koja je osta
la na ulici, radi suočenja.
Mira je izašla a Kral je od prisutnog muškar
ca tražio legitimaciju. Ovaj ilegalac, Mita Živkov, za
vukao je ruku u džep i umesto legitimacije brzo je
potegao pištolj i pucao u glavu šefa političke poli
cije.
Mita Živkov je odmah pojurio napolje. Na nje
ga je pripucala Mira, i on je uzvratio pucnjem. Ona
se uplašila i sklonila. Obe su požurile da jave poli
ciji šta se desilo. Dok je stigla policija, ilegalac je
zametnuo trag.
On je bio bliski saradnik Brace i Olge Petrov.
Odrastao je kao siroče. Završio je zidarski zanat i
upoznao tegoban život siromaha. Povezuje se sa na
prednom omladinom, postaje skojevac i član Par
tije 1940. godine. Razvio se u beskompromisnog i
79
�odanog borca. Kada je Braca Petrov postao sekre
tar Okružnog komiteta Partije, Mita sa terena do
lazi u Pančevo gde je radio sa Bracom i Bebom. Bio
je iskusan i snalažljiv, umeo je da oseti odakle mu
preti opasnost i da izbegne policijske zamke. Ali teš
ko je bilo predvideti da će doći udarac odakle se ne
nada. To je ovako opisano u knjizi »Odgovor je
NE!« B. Božovića:
»Nije mogao da predvidi, da oseti da je Desanka Marković kadra da ga izruči policiji. Samo su ga
snalažljivost, brzina reagovanja i smelost spasle iz
situacije u koju ga je ona dovela. Otkriven je još
jedan provokator policije iz partijskih redova. Mita
je postao još oprezniji. Ali u drugog provokatora, sa
kojim se povremeno viđao, nije posumnjao. A taj
»drug« je predstavljao mač nad Lalinom glavom,
smrtnu opasnost za hrabrog revolucionara. Kao zla
kob uhodio je radnika komunistu, vrebajući pogo
dan trenutak Laline neopreznosti da ga izruči poli
ciji. Bio je to Petar Aldan. Za Lalu — drug, za Ges
tapo — potpuno pouzdani agent«.
Ovaj agent je saznao i to da je Mita Živkov Lala
izvestio Žarka Zrenjanina da je ubio Alojza Krala.
Neprijatelj nastavlja da zastrašuje narod. Izdato je
saopštenje da je izvršena odmazda za ubijenog Kra
la: streljano je 50 lica u Pančevu.
Pogibija pomenutih agenata zabrinula je ne sa
mo policiju Pančeva nego i Gestapo. A iz Velikog
Bečkereka došli su policijski prefekt Franc Rait i
Juraj Špiler i sa sobom poveli svoju takozvanu udar
nu grupu.
Špiler je 6. marta lično saslušavao uhapšene
građane. U jednoj grupi uhapšenih nalazio se i kro
jač Nikola Karavla. Kad su ga uveli u prostoriju za
saslušanje, ponašao se uplašeno i snishodljivo. Isku
sni policajac je procenio da ovaj ima nešto da kaže.
Strah se pojačavao kricima mučenih u susednoj so
bi. Povremeno se javljao neprimetan osmeh koji je
značio da ima nešto da »proda« da bi sačuvao glavu.
Špiler je procenio da je trenutak da iskoristi
malodušnost Nikole Karavla. Prisilio je sebe da bu
de ljubazan, ponudio uhapšeniku da sedne, čak i da
zapali cigaretu. I progovorio je. Kazao je gde se na
lazi Braca sa saradnicima. Bila je to prizemna kuća
u predgrađu Pančeva zvanom Topola. Tamo je ilegalcima nosio hranu.
80
�Sa ovim obaveštenjima Špiler je upoznao Franca Raj ta. Odmah je održano savetovanje i zaključe
no: u ranu zoru opkoliti kuću dvostrukim obručem
vojnika, policajaca i agenata. U akciji su učestvova
li: 60 nemačkih vojnika, 20 žandarma i osam agena
ta koje je Špiler doveo iz Velikog Bečkereka. Kuća
je opkoljena. Preko puta opkoljene kuće postavlje
na su dva puškomitraljeza a glavni teret trebalo je
da ponese udarna grupa. Karavla je vodio i poka
zao kuću opominjući Špilera da se paze jer se ile
galci živi neće predati. Plašio se da će, ako pogine
neki vojnik ili agent, i sam biti žrtva odmazde.
U ranu zoru počela je akcija. Agent Jozef Vilhelm je pucao iz pištolja u prozor opkoljene kuće.
Špiler je povikao:
— Policija, predajte se!
Iz kuće nisu odgovorili. Za to vreme ilegalci su
brzo uništavali raznu dokumentaciju i drugo, i sp
remno čekali. Ponovio se poziv i opomene:
— Opkoljeni ste! Nemate kuda! Predajte se!
Nastalo je napregnuto iščekivanje sa obe stra
ne.
Ilegalci su odgovorili vatrom iz pušaka i pišto
lja, bacali bombe i dinamit prema opsađivačima. To
je bio jasan odgovor da se neće predati. Četiri ilegalca protiv devedeset neprijatelja! U kući su bili
Borislav Braca i Jelisaveta Beba Petrov, Stanko Tomić i Agata Libman.
Otpočela je ogorčena borba. Stakla polomljena,
zidovi išarani mecima. Mitraljeski rafali su zaglušivali puščanu paljbu. Bombe su nadjačavale sve. Nemački vojnici bili su prikovani u zaklonima i pso
vali:
— Prokleti komunisti!
Špiler se pitao koliko je boraca u kući.
Borba traje već tri sata. Pod jakom vatrenom
zaštitom, neki su policajci prišli kući i unutra uba
cili bombe. Nastala je tišina.
Fašisti su se začudili kad su opkoljeni zapucali
sa krova. Oko dimnjaka odakle su ilegalci pucali
svi su crepovi bili polomljeni puščanom i mitraljes
kom vatrom. Krov je bio sav izrešetan.
Špiler je, opisujući borbu, rekao: »Otpor onih
u kući bio je neprekidan i ogorčen. Pucali su iz pu
šaka i bacali ručne bombe. Tek kad je prizemlje ku
će bilo izrešetano mecima i ručnim bombama, oni
su se povukli na tavan i odatle nastavili otpor...
6 Olga Petrov
81
�Pošto je kroz više otvora ubačena na tavan veća
količina ručnih bombi, a sem toga gotovo ceo krov
je bio razbijen vatrom iz mitraljeza, otpor je pres
tao«.
I, zaista, otpor je prestao. Fašisti su se bojali
da to nije neka taktička varka pa se nisu odmah usu
đivali da uđu u kuću. I dalje su se čuli povici: »Pre
dajte se!« Odgovora nije bilo — ni rečju, ni oruž
jem.
Konačno su ušli u kuću. Kako je poprište izgle
dalo i šta su videli čitamo iz knjige »Odgovor je:
NE!« Branislava Božovića:
»Tavan je bio sav zatrpan komadima crepa i
drugim otpacima. Kraj dimnjaka su ugledali jedno
uz drugo tri tela. Ništa se više nije videlo. S naperenim mašinkama oprezno su prišli mestu gde su
jedan do drugog ležali dva čoveka i jedna žena. Je
dan muškarac već je bio mrtav. Drugi čovek i žena
ležali su teško ranjeni pored tela ubijenog muškar
ca. Sve troje imalo je mnogobrojne rane od metaka
i ručnih bombi. Bilo je očevidno da su se borili sve
dok nisu od zadobijenih rana potpuno iznemogli.
Ispred svakog od njih ležala je po jedna cedu
lja. Na njima je drhtavim, različitim rukopisom bio
ispisan isti tekst: »Mi umiremo za slobodu naroda«.
Braca je bio poginuo, njegova sestra Jelisaveta
Beba i Stanko Tomić bili su teško ranjeni i na
putu do bolnice izdahnuli. Na tavanu su našli i Agatu Libman lakše ranjenu. Ona je kasnije radila za
nemačku policiju (danas živi u Saveznoj Republici
Nemačkoj).
Posle borbe kuća je bila temeljno pretresena. U
jednom skloništu nađen je propagandni materijal,
leci, 4 vojničke puške, 5 pištolja, municija, lažne le
gitimacije, pečati, štambilji za izradu objava za pu
tovanja. Tu je nađena i uniforma, kao i dokumenta
ranije pomenutog carinika Alojza Tritvemela.
Posle boćbe Franc Rajt je procedio kroz zube:
— Komunisti zaprepašćujuće hrabro ginu!
U jutarnjim časovima 7. marta 1942. godine čas
no su pali mladi rodoljubi.«
Obistinile su se reči Brace Petrova — da oficiri
nove, narodne vojske neće bežati. I nisu: komunis
ti, ilegalci, pravi rodoljubi — pali su bez uzmaka!
Juraj Špiler, u svom izveštaju višim vlastima,
ne navodi pomenutu poruku izginulih: »Mi umiremo
-82
�za slobodu naroda«. To pominje tek u zapisniku ko
ji je vođen za vreme saslušavanja pred našim vlas
tima, kada su ga isleđivale i osudile na smrt. Špiler
je taj zapisnik potpisao 15. februara 1948. godine.
Policija se čudila kako se, posle hapšenja nekih
partijskih i skojevskih rukovodilaca, regrutuju novi
kadrovi, povezuju se i nastavljaju akciju. Petar A
ldan, koji još nije bio otkriven, izveštavao je gospo
dare o brojnom stanju članova Partije i Skoja u
Pančevu i okolini u koje je ubrajao svoja dva brata:
Pavla i Jovana, i sestru Lidiju.
Traganje za Lalom (Mita Živkov) nije prestajaIo. Petar Aldan »Hans« pokušavao je da naiđe na
nekakav trag kako bi mu se približio i otkrio ga po
liciji. Ali Lala se pojavljivao tamo gde ga nisu oče
kivali. Policija je zabeležila da je opasan ilegalac
Lala:
»Na dan 1. aprila 1942. godine nalazili su se Mi
ta Živkov i Momčilo Stefanović, učitelj iz Hrvatske
Neuzine, u svom skrovištu u Neuzini, i to u stanu
Momčilovog oca, Milana Stefanovića. U tu kuću poslata je patrola u kojoj su bili seoski policajci Hajnrih Kviring i Petar Stefanov, s nalogom da uhapse
komuniste. Ovi su se, međutim, oduprli i u toku na
stale borbe ... Živkov je najpre jednim metkom
ubio Stefanova, a drugim lakše ranio Kviringa. Ko
munisti su uspeli da pobegnu«.
Policiji je uspelo da uhapsi Lidiju Aldan kod
Ferdina. Tom prilikom uspela je da izvrši samoubistvo da ne bi bila podvrgnuta strahovitim mučenji
ma. Četiri dana kasnije, 9. aprila, uhvaćen je njen
brat Jovan, koji je pokušao da učini što i njegova
sestra, ali nije uspeo. Ranije je bio uhvaćen Pavle
Aldan koga je potkazala Desa Marković, koja je za
jedno radila za okupatora sa Petrom Aldanom. Tvr
dokorni izdajnik je i sam doprineo da mu budu uh
vaćena braća i sestra.
Gestapo je mesecima zahtevao od Petra Aldana
da uđe u trag Miti Živkovu. I, uspelo mu je. Našli
su se. Bilo je to pred odlazak Mite Živkova u par
tizane. Na putu između Uzdina i Idvora Petar Aldan
je pucao u leđa svog nekada partijskog druga. Bilo
je to 20. maja 1942. godine.
Jedni borci su padali, drugi su ih zamenjivali.
I sve tako do slobode.
Svaki izdajnik neslavno završi pa i Petar Aldan,
koji je pleo mrežu da ilegalci budu uhvaćeni. Izdaj
83
�nik Partije i zemlje kasnije je ubijen kod Novog Pa
zara od svoje izdajničke bratije.
U »sobi smrti« na Banjici
Banjički logor bio je okružen visokim zidom.
Imao je stražarske kule tako raspoređene da se iz
svake od njih moglo nesmetano kontrolisati sve. I
mali prozori na zgradama gde su mrakovali logora
ši. Logor je imao i »ambulantu«, objekt koji je naj
manje služio lečenju ili zaštiti uhapšenika.
Olga Petrov-Radišić bila je dovedena u sobu broj
16.
Kad je Olga bila dovedena pred vrata ćelije, stražar je grubo gurnuo u sobu u kojoj je bilo još
nekoliko žena. Među njima bile su i Dragica Petrov,
sestra Brace Petrova i Kornelija Ankucić, Olgina
drugarica i saborac.
Olga je bila sva izubijana, modra i otečena od
batina. Zimsko, ledeno rano decembarsko vreme,
golomrazica i ciča zima, još policijske zveri. To je
dočekalo i »prihvatilo« izmučenu Olgu na Banjici.
I to u pocepanoj suknji, bez čarapa, bez obuće, s
iscepanim džemperom. Dragica i Kornelija jedva su
je prepoznale. Kad su još videle da nema svoju div
nu, bujnu crnu kosu, zadrhtale su od tuge. Videle
su, u stvari, jedno uništeno telo i njegovu lepotu.
Ali, ponos i prkos plam telisuu očima njihove dru
garice Olge. Na brojna pitanja drugarica, odgovara
la je uvek iscrpno. Ipak, često je ponavljala ovo:
— Za ova dva meseca od života sam se opraš
tala — dva puta!
Kornelija Ankucić, istaknuti ilegalac i borac ju
žnog Banata, kaže u jednom nedavnom sećanju:
»Teško je bilo videti mladu i lepu Olgu, onako
fizički unakaženu, ali duh u njoj nije bio slomljen.
Prvi susret i prve reči izgovorene posle pet nedelja
sa drugaricama, pokazali su koliko u Olgi još ima
života i vere u ishod borbe. Nas sedam, njenih dru
garica, sve smo učinile da joj ublažimo muke, odva
jale smo ono malo naših mrvica, njoj davale, češ
njem luka mazale smo joj glavu i kosa je počela da
raste a ona je svojom upornošću nastojala da ispra
vi nagorelu nogu.
84
�Ležale smo na daskama i tiho pričale, maštale
smo o slobodi. Cesto smo tiho pevale. Znale smo i
da se nasmejemo«.
Često se pitala šta li je sa Bracom i drugima.
Nije nikad saznala da je herojski poginuo, onako
kako je i sama govorila da se on neće živ predati.
Jednom u razgovoru sa Kornelijom Ankucić je
rekla: »Ti si najmlađa. Možda ćeš ostati živa. Ja i
Dragica nemamo čemu na se nadamo. Znam šta me
čeka. Ali, pokazaću policiji kako se drže komunisti«.
Ove razgovore Olga je vodila dok nije bila pre
bačena u »sobu smrti« broj 10, koja je bila u isklju
čivoj nadležnosti Gestapoa.
Ana Tomić seća se Olginog držanja na Banjici:
— Mogu da kažem samo ukratko da je Olga bi
la uzoran heroj svojim držanjem pred neprijateljem
naše zemlje. Ona je svojim divnim likom komunis
te, svojim primerom ljudskog humanizma poslužila
kao uzor stotinama banjičkih zatvorenika. Ne verujem da ima i jedan preživeli iz banjičke »kuće smr
ti« koji se ne bi celog života sećao divnog lika Olgice Petrov i njene hrabrosti.
Govorila je u sredini onih koji su postojali još
samo u spiskovima za streljanje, budila je Olga ve
ru u slobodu. Najčešće je volela da kaže da će slo
boda doći uskoro. Tiranija ne može da pobedi, jer
čitav narod ne mogu da unište — govorila je drugaricama.
Specijalna policija i Gestapo, nisu Olgu narav
no, ostavili na miru u banjičkom logoru strave i
užasa. Petog marta su je, po ko zna koji put, poveli
na saslušanje.
Na navaljivanje jedne od drugarica iz ćelije, ko
ja je želela da Olgu opet divljački ne tuku zbog
upornog ćutanja, Olga je pristala da o sebi kaže sa
mo generalije. Pitali su je, zatim, zašto ćuti.
— Od prvog dana su me tukli i maltretirali. Ne
vidim krivicu u tome što volim svoj narod. Vi ste
zveri, a ne ljudi. Sa takvima neću da razgovaram!
— odgovorila je prkosno.
Dokumenta beleže da je Olgu mnogo teretio Ratomir Ranisavljević, kojim su se gestapovci koris
tili kao i mnogim drugim slabićima. (Nemci su ga
streljali kad i prave rodoljube — devetog maja 1942.
godine, čime je naneta velika nepravda komunisti
ma i drugim patriotima, jer su ubijeni, istovreme
no, kad i izdajnički ološ).
85
�Jednom Olginom saslušanju u Gestapou na Banjici prisustvovao je i Franc Rajt, preferkt policije
za Banat. Pred islednicima i batinašima rekao je:
— Ovo je ta što nam ništa nije rekla!
S ovog saslušanja Olgu su vratili, opet, pretuče
nu.
Pored gestapovaca ispitivali su je i u Specijal
noj policiji. Tukli su je. Kad se vratila u »sobu smr
ti«, pričala je drugaricama:
— Govorila sam sebi u najtežim trenucima:
moraš izdržati, moraš, moraš! . . . Proći će i ovo,
proći će . . .
Olgino ćutanje dovodilo je do besa i Gestapo i
Specijalnu policiju. Nisu ni jednom, naime, uspeli
da od nje bilo šta iznude. Za slamanje njenog ćutanja nisu imali metode. Zbog toga je »u službeni po
stupak« sa Olgom Petrov-Radišić stupio i doktor
Jung, komandant koncentracionih logora na Bal
kanu.
Počeo je, odmah, strašnim šamarima i još strašnijim batinanjem. No, to je za tu ženu-heroja bio
već uobičajen postupak zlikovaca, njoj, na žalost,
poznat način mučenja. Doktor Jung je onda dodao
i jedan svoj metod: po onesvešćenoj Olgi počeo je
da gazi! Dugo . . . Sve dok mu se cipele nisu krvi na
punile!
Olga nije, i pored toga, rekla ni jednu jedinu
reč! Bila je satkana od ljubavi prema narodu i Par
tiji. Neprijatelj nije mogao da shvati, niti je hteo,
da se takva ljubav ne može pobediti!
Uzajamna pomoć, svesrdna briga o onima koji
ma je najteže odlikovala je solidarnost uhapšenih.
Jedinstveno držanje snažilo je da se izdrže glad,
hladnoća, torture. Međusobno se sve delilo, od odela do pokrivača i hleba koji je dobijan od logorskih
vlasti. Bolesne su bile oslobođene od svakog rada u
sobi, nastojalo se da ne budu na podu, pravljen im
je improvizovan ležaj. Ako se, slučajno, našlo parče
limuna ili kocka šećera, to je čuvano za kritičnu si
tuaciju, kad bi se našla neka drugarica iz sobe, na
ročito posle mučenja na saslušanju ili kad bi koja
čula o smrti nekog svoga.
Kad je bio dozvoljen prijem paketa, deljen je i
onima kojima nije imao ko da pošalje. I Partija i
NOP su preko porodica doturali pomoć. U paketima
su nalaženi cigaret-papiri na kojima su bile ispisa66
�Spomenik heroju Olgi Radišič-Petrov u Padinskoj Skeli
�ne vesti o stanju na frontovima, o borbi u zemlji,
uhapšenim drugovima i drugaricama.
Ali, vlasti su često zabranjivale prijem paketa
pa su uhapšenice izmirivane glađu. Bilo je to sred
stvo da se od pregladnelih izvuče neko priznanje.
Umiralo se dostojanstveno.
Vesti su donosile i novodošle uhapšenice i nala
zio se način da se prenose do drugih soba.
Nastojalo se da život u sobi bude koliko-toliko
organizovan i sadržajan. Prepričavana su dela nap
rednih pisaca, recitovane su patriotske i socijalne
pesme.
Zatvorenice su se bavile rukotvorinama, želeći
da svojima ostave uspomene. Logorske vlasti su če
sto vršile pretrese, pa je sklanjanje rukotvorina i pri
bora, koji je bio zajednički, bila velika veština da
bi se to sakrilo i sačuvalo. Nisu pretresali samo st
vari i ležaje, nego i zatvorenice koje su sve to vešto skrivale u zamaskiranim »bunkerima«. Ovi pret
resi bili su vrsta maltretiranja, uznemiravanje; stva
rao se osećaj nesigurnosti i stalne opreznosti. Način
na koji su vršeni pretresi ličio je na pravu hajku
na zveri.
Teško se preživljavalo svako streljanje. Dugo bi
vladala tišina u sobi. Ni jedan pokret se nije uči
nio, samo se očima »govorilo«. Svaki šum, svaki
zvuk imao je određeno značenje.
Prozivke su bile omiljen način iživljavanja lo
gorskih vlasti. Cesto su prozvane i neprozvane dr
žane u neizvesnosti. Znali su da prozvane ostave a
ove druge izvedu na streljanje. Odvedene bi na br
zinu ostavljale poruke, izražavale poslednju želju.
Pred neprijateljem su se hrabro i dostojanstveno
držale. Svoje stvari bi delile drugaricama, ostavljale
par reči na brzinu napisanih — poruke svojima, kao
poslednji oproštaj. I odvođene u »sobu smrti«.
U »sobi smrti« preko noći, pred streljanje, čule
bi se pesme u kojima se govorilo o slobodi.
Logorske vlasti nisu mogle da ih prisile na ćutanje, pa da bi prigušili glasove, da se ne čuju van
zidina logorskih, doterali bi kamione i radom moto
ra pokušavali da nadjačaju glasove što će sutra zamuknuti na stratištu. A sutradan, dok su ih odvodi
li na streljanje, čuli bi se borbeni poklici: »Živela
Komunistička partija Jugoslavije«; »Živela slobo
da!«, »Dole fašizam!« Borbeno i hrabro držanje ni
�jednog trenutka ni ovde nije napuštalo Olgu i njene
drugarice i drugove.
Smrt u »dušegupci«
Sredinom aprila, Olga Petrov-Radišić bila je
prebačena u ambulantu banjičkog logora. Sa spoljnim svetom teško su se održavale veze, te nije zna
la da je njen Braca već poginuo. Dok se Olga nalazi
la u ambulanti, beogradski ilegalci pokušali su da
je izbave, a li...
Došao je 9. maj 1942. godine. Dan je bio sunčan,
svetao. Niz zeleni banjički plašt razlivalo se sunce,
kao nada ili prvi stid niz lice deteta. Olgu izvode na
prozivku. Poslednju. Nju je izveo gestapovac Henig,
poznati sadista u logoru. Anka Kumanudi bila je
poslednja osoba s kojom se Olga pozdravila. Kasni
je je pričala: »Olga se, uz ponosan osmeh, spremala.
Pozdravljala je drugove preko nas, ako preživimo.
Poslednje što mi je rekla, bilo je: Zdravo, druga
rice!«
Iz ambulante su je doveli do kamiona zvanog
»dušegupka«, ili kako su je zvali »blinda«.
U logorskoj knjizi na Banjici zapisano je: »Broj
1696, Petrov Olga, student filozofije, rođena 1. de
cembra 1920. godine u Barandi od oca Dušana i Leposave Knežević, udata za Borislava, sa stanom u
Pančevu, Crepajski put 51. U logor došla 2. XII
1941. od Gestapoa. Streljana 9. maja 1942. godine u
Beogradu«.
Ovaj policijski podatak, međutim, nije do kra
ja tačan. Zločinci nisu streljali Olgu Petrov-Radi
šić, već je bila ugušena u »dušegupci«.
S Olgom je ugušena i Sloboda Trajković, verenica Ive Lole Ribara, koju on pominje u onom svom
glasovitom pismu. Toga dana na banjičkom stratištu ugušeno je ili ubijeno više od dvesta rodoljuba
iz Vršca, južnog Banata i Beograda. S pesmom na
usnama poslednji put pozdraviše majsko sunce.
Olga Radišić-Petrov za narodnog heroja je
proglašena 27. XI 1953. godine.
�REC AUTORA
Olga Radišić-Petrov bila je fizički slomljena, pro
šla je kroz sve strahote fašističkih mučenja. Čvrsta, po
nosno je branila čast svoju i supruga Brace. I, nadasve,
čast Komunističke partije Jugoslavije. Branila je čast
mlade generacije, koja je ispisivala najsvetlije stranice
naše istorije sopstvenim životima!
Dvadesetdvogodišnja Olga, učiteljica, dočekala je
svoju poslednju zoru 9. maja 1942. godine, tri godine pre
nego što će saveznici slaviti pobedu nad fašizmom. Odnela je u grob tajne koje neprijatelj nije mogao od ove
žene—heroja doznati!
Mi smo njene tajne otkrili u slobodi. Doživljavamo
snove Olge Radišić-Petrov, učiteljice, ilegalca, komunis
te. San mladosti koja je jedno vreme obojila u crveno.
Mi danas dobro, nezaboravno znamo njenu poruku,
i Braoinu, i svih njihovih drugova i drugarica: sebe svesno treba dati za najveći ljudski ideal: SLOBODU!
Zato pesnik reče, a ljudi na spomenik joj uklesaše:
DOK MAJKA NESTALE ZVEZDE BROJI,
NA DLANU SUNCA NAŠA OLGA STOJI.
Olga je jedna od hiljada žrtava na Banjici. Ali, živi
njena misao. I ljubav prema čoveku i slobodnoj zemlji,
svojoj otadžbini. Živi u svima nama, u učenicima zdru
ženih škola koje nose njeno ime. škola u Padinskoj Ske
li, Barandi, Vršcu, Banatskom Brestovcu, u švajcarskom
gradu šafhauzenu, gde je jugoslovenska dopunska ško
la. Ime Olge Radišić-Petrov nose ulice, domovi kultu
re, klubovi, družine mladih, čuvajući uspomenu na pale
borce, čuvamo svoju istoriju.
Ova knjiga rađena je srcem, objektivnim i subjek
tivnim mogućnostima autora i posvećena je palim bor
cima, a namenjena mladim generacijama da se uče na
svetlim primerima rodoljublja predaka — da čuvaju sa
moupravnu socijalističku Jugoslaviju.
Autori
�Izvori podataka
Knjiga je rađena na osnovu sledećih izvora:
Kazivanja:
Leposave Radišić Dare, Pančevo
Đure Marinkovića, Pančevo
Zagorke Radojković Gore, Pančevo
Kornclije Ankuoić, Beograd
Izjave:
Anke Tomić, Kruševac
Nikole Raj kova, Vršac
Literatura:
»Odgovor je: NE!« — Đranislav Đožović
»Pod kulom vršačkom« — Košta Mitrović
»Sta sa otadžbinom« — Mladen Markov
»Istorija jednog zapisa« — M. Čekić
»Žene Srbije u NOB-u« — grt^pa autora
»Mi vas nećemo zaboraviti« — R. Svirčević
Pisani prilog:
2. Prnjavorac, Pančevo
»0 Ženskom pokretu« — Muzej u Vršcu
Arhivska građa:
IA Pančevo br. 1106, 9—196, 1309, 70, 530, 976
Dok. IA PKV Novi Sad br. XLI—C 10. C/D,
8141, 9587, 3408, 18940, 21966, 9590, 9592, 9594,
9602, 9608—9, 9610, 9618, 9605—7, 9639.
Dosije A—169—Bds—Beograd
�Beleška o autorima
ALEKSANDAR S. STEPIĆ
Profesor književnosti u OŠ »Olga Petrov« u Padinskoj
Skeli. Objavio je dve zbirke pesama: »Na svojim obalama«
i »Izgubljeni smeh« (poema). Objavljuje u književnim lis
tovima i časopisima. Pored poezije, piše pripovetke, dra
me, putopise i scenarija. Više puta je nagrađivan i pohva
ljivan za književno stvaralaštvo i društveno-političku aktiv
nost. Odlikovan od Predsednika Republike. Bio pfedsednik
Odbora za podizanje spomenika narodnom heroju Olgi
Petrov-Raddšić.
NIKOLA J. MARINOVIĆ
Rođen u Nalježićima — Kotor. Cetini puta nagrađen
za rad u novinarstvu. Prozu i poeziju objavljuje u mnogim
listovima i časopisima. Dobitnik .viiše priznanja za društveno-političku aktivnost. Odlikovan od Predsednika Republi
ke. Bio je član Odbora za podizanje spomenika narodnom
heroju Olgi Petrov-Radišdć. Živi u Beogradu i radi kao
�SADRŽAJ
Kolevka
Petice i protekcija
Policajac u školi
Agent i »majka Dara«
Crvena uzajamnost
Sveti Sava i skojevci
Pokret slobode
Napad na hitlerjugendovce
Hapšenje i saslušanje
Na maturski ispit sa žandarmom
»Rođeni proleter, pravi komunist«
Pohvala Komiteta
Logorovanje na Testeri
Razgovor na Kalemegdanu
Nije popustila pod batinama
»Nemačka iznad svega!«
Sednicu Komiteta prekinule »štuke«
»Naši oficiri neće bežati!«
Lučonoša novog vremena
Crveni leci esesovcima
Nagrada za potkazivanje
Diverzija na pruzi
Poternica i učena
Profesorkin zid ćutanja
Izdajstvo Petra Aldana
Spiler traga za Olgom
Vešana iznad vatre
Ponosno umirem za KPJ
Traganje za ilegalcima
U »sobi smrti« na Banjici
Smrt u »dušegupci«
Reč autora
Izvori podataka
7
10
13
15
16
18
21
23
24
30
32
34
36
40
41
43
45
46
48
49
50
52
53
55
56
61
66
71
72
84
89
90
91
��Izdavač
NIRO »Dečje novine«
Gornji Milanovac
Za izdavača
Miroslav Petrović,
generalni direktor
Recenzent
Branislav Božović
Uređivački odbor
Radmilo Lale Mandić
Mirko Vujačdć
Stanica Milošević
Ivo Matović
Dragan Milovanović
Urednici
Radmilo Lale Mandić
Ivo Matović
Lektor
Dragan Pavlović, prof.
Korektor
Bojana Uzelac
Grafički dizajn
Veljko Trojančević
Tehnički urednik
Mirjana Avramović
Štampa
GIRO »Prosveta«, Požarevac
štampanje u tiražu od 3.000 primeraka
završeno septembra 1980. godine
����
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Olga Petrov
Životni put i revolucionarno delo
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Aleksandar S. Stepić, Nikola J. Marinović
Publisher
An entity responsible for making the resource available
NIRO "Dečje novine", Gornji Milanovac
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1980.
Rights
Information about rights held in and over the resource
NIRO "Dečje novine", Gornji Milanovac
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
63-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
92 str.
Aleksandar S. Stepić
Banat
Banjički logor
Juraj Špiler
narodna herojka
Nikola J. Marinović
NOB
Olga Petrov
SKOJ
-
http://afzarhiv.org/files/original/d9483d8e4b9d55f2f8e8326d4fe77ad4.JPG
e0efe4f9f483c6a86871df2a3322e5dd
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Fotografije
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
F
Fotografija
A static visual representation. Examples include paintings, drawings, graphic designs, plans and maps. Recommended best practice is to assign the type Text to images of textual materials.
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Stana Nastić
Subject
The topic of the resource
Fotografija Stane Nastić, borkinje NOB-a sa svojim suborkinjama i suborcem, Drugi svjetski rat.
Description
An account of the resource
Stana Nastić ustupila je za arhiv 5 svojih fotografija.
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA
Rights
Information about rights held in and over the resource
Stana Nastić i Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
159-F
Bosna i Hercegovina
Cetinje
Crna Gora
NOB
Sarajevo
SKOJ
Stana Nastić
-
http://afzarhiv.org/files/original/5fbcb12709c8608cbe13d03a02c73e55.JPG
75dd21e35d58b68dd65e2089c7122864
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Fotografije
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
F
Fotografija
A static visual representation. Examples include paintings, drawings, graphic designs, plans and maps. Recommended best practice is to assign the type Text to images of textual materials.
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Stana Nastić
Subject
The topic of the resource
Fotografija Stane Nastić, borkinje NOB-a, nakon Drugog svjetskog rata. Stana Nastić radila je u medicinskoj laboratoriji.
Description
An account of the resource
Stana Nastić ustupila je za arhiv 5 svojih fotografija.
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA
Rights
Information about rights held in and over the resource
Stana Nastić i Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
158-F
Bosna i Hercegovina
Cetinje
Crna Gora
NOB
Sarajevo
SKOJ
Stana Nastić
-
http://afzarhiv.org/files/original/3c53de78cd673580c902185a632e3194.JPG
6a219a4d8b9a00f402200dda86ac077b
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Fotografije
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
F
Fotografija
A static visual representation. Examples include paintings, drawings, graphic designs, plans and maps. Recommended best practice is to assign the type Text to images of textual materials.
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Stana Nastić
Subject
The topic of the resource
Fotografija Stane Nastić, borkinje NOB sa članovima šire porodice.
Description
An account of the resource
Stana Nastić ustupila je za arhiv 5 svojih fotografija.
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA
Rights
Information about rights held in and over the resource
Stana Nastić i Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
157-F
Bosna i Hercegovina
Cetinje
Crna Gora
NOB
Sarajevo
SKOJ
Stana Nastić
-
http://afzarhiv.org/files/original/0112f3890e68ba182599ebe072321aaa.JPG
374e867c9b565ff52572d0b4cd762155
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Fotografije
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
F
Fotografija
A static visual representation. Examples include paintings, drawings, graphic designs, plans and maps. Recommended best practice is to assign the type Text to images of textual materials.
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Stana Nastić
Subject
The topic of the resource
Fotografija Stane Nastić, borkinje NOB-a i njene saborkinje, kraj Drugog svjetskog rata. Stana Nastić se nalazi sa lijeve strane na fotografiji.
Description
An account of the resource
Stana Nastić ustupila je za arhiv 5 svojih fotografija.
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA
Rights
Information about rights held in and over the resource
Stana Nastić i Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
156-F
Bosna i Hercegovina
Cetinje
Crna Gora
NOB
Sarajevo
SKOJ
Stana Nastić
-
http://afzarhiv.org/files/original/dd0ffc34bc87a4ab58486c58bd537fdd.JPG
7c755dad32c721dee41d44edf54f2b10
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Fotografije
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
F
Fotografija
A static visual representation. Examples include paintings, drawings, graphic designs, plans and maps. Recommended best practice is to assign the type Text to images of textual materials.
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Stana Nastić
Subject
The topic of the resource
Fotografija Stane Nastić, borkinje NOB-a kada je bila djevojčica. Sa 12 godina već se uključila u NOB.
Description
An account of the resource
Stana Nastić ustupila je za arhiv 5 svojih fotografija.
Rights
Information about rights held in and over the resource
Stana Nastić i Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
155-F
Bosna i Hercegovina
Cetinje
Crna Gora
NOB
Sarajevo
SKOJ
Stana Nastić
-
http://afzarhiv.org/files/original/38456a59d12c9a044c14f14c0b1abcf4.mp3
aa69175597e9f54a637c83908b3246f9
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Audio
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
I
Audio
A resource primarily intended to be heard. Examples include a music playback file format, an audio compact disc, and recorded speech or sounds.
Original Format
The type of object, such as painting, sculpture, paper, photo, and additional data
WAV
Duration
Length of time involved (seconds, minutes, hours, days, class periods, etc.)
00:19:18
Bit Rate/Frequency
Rate at which bits are transferred (i.e. 96 kbit/s would be FM quality audio)
320 kbit/s
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Intervju sa Stanom Nastić
Subject
The topic of the resource
Intervju sa Stanom Nastić, borkinjom NOB-a
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Andreja Dugandžić i Adela Jušić
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
Februar 2015.
Contributor
An entity responsible for making contributions to the resource
Obrada i montaža zvuka: Ilvana Dizdarević
Rights
Information about rights held in and over the resource
Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
mp3
Language
A language of the resource
BH
AFŽ
Bosna i Hercegovina
Cetinje
Crna Gora
NOB
Sarajevo
SKOJ
Stana Nastić
-
http://afzarhiv.org/files/original/81923a974e360c73585e8f96099abee5.jpg
a66922f6b3997a090b76a94855ea592a
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Fotografije
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
F
Fotografija
A static visual representation. Examples include paintings, drawings, graphic designs, plans and maps. Recommended best practice is to assign the type Text to images of textual materials.
Original Format
The type of object, such as painting, sculpture, paper, photo, and additional data
Fotografija
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Selo Krbavica u kojem je polovinom juna 1942. OK SKOJ-a donio odluku o formiranju Prve ženske omladinske partizanske čete
Subject
The topic of the resource
Prva ženska četa
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Nepoznat
Source
A related resource from which the described resource is derived
Desanka Stojić, Prva partizanska ženska četa
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Historijski arhiv u Karlovcu
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1987.
Contributor
An entity responsible for making contributions to the resource
Oprema i grafičko uređenje, Roko Bolanca
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
04-F
1942
Prva ženska partizanska četa
SKOJ