1
10
5
-
http://afzarhiv.org/files/original/723a13938bece64f578aa628311009d8.pdf
b022176994e66d31aee35886496f1f99
PDF Text
Text
��Ovo kolo LEGENDI
izdavač posvećuje i izdaje
kao jedan od svojih priloga obeležavanju
šezdesete godišnjice revolucionarnog debovanja
Saveza komunista Jugoslavije i
Saveza komunističke omladine
Jugoslavije
Biblioteka LEGENDE
dobitnik je Povelje » 4. jul« —
najvećeg društvenog priznanja za doprinos
u gajenju revolucionarnih tradicija
naroda i narodnosti Jugoslavije.
�Izdavač
NIRO »Dečje novine«
Gornji Milanovac
Za izdavača
Miroslav Petrović
generalni direktor
Recenzent
dr Venceslav Glišić
Uređivački odbor
Radmilo Lale Mandić (odgovorni urednik)
Mirko Vujačić
Stanica Milošević
Ivq Matović
Dragan Marjanović
Urednik
Ivo Matović
Lektor
Milena Popović
K orektor
Gordana Rosi
Grafički dizajn
Rade Rančić
Tehnički urednik
Mirjana Avramović
Štam pa
»Nikola NikoLić«, Kragujevac
Štam panje u tiražu od 3.000 primeraka
završeno marta 1979.
�STANKO MLADENOVIĆ
Spasenija
Cana Babović
ŽIVOTNI PUT I REVOLUCIONARNO DELO
Gornji Milanovac, 1979.
�BIBLIOTEKA »LEGENDE« IX KOLO
ISTAKNUTI REVOLUCIONARI JUGOSLAVIJE
�Ti si se kao istaknuti revolucionar od ra
ne mladosti požrtvovano borila za revoluci
onarni kurs naše Partije i za dosljedno ostva
renje historijskih ciljeva radničke klase. U
izvršavanju krupnih zadataka koje ti je dava
la Partija ti si uvijek, u čitavoj svojoj sadr
žajnoj i plodnoj aktivnosti, ispoljavala naj
vrednije osobine pravog komuniste i dosljed
nog revolucionara. U predratnom revoluciona
rnom pokretu nisu te pokolebali ni hapšenja,
ni progoni, ni mučenja. Tvoje herojsko drža
nje pred klasnim neprijateljem postalo je pri
mjer generacijama mladih komunista kako se
treba boriti za komunističke ideale. U organizovanju ustanka i tokom narodnooslobodilačkog rata dala si veliki doprinos pobjedi na
še revolucije. Poslije oslobođenja sve sposob
nosti i revolucionarno iskustvo posvetila si
socijalističkoj izgradnji naše samoupravne za
jednice, radeći neumorno i predano na odgo
vornim funkcijama u SR Srbiji i federaciji.
(TITO, u telegramu Cani Babović,
povodom njenog 70. rođendana, mar
ta 1977. godine!
��Deitinjstvo bez detinjstva
Spasenija Cana Babović rođena je 25. marta
1907. godine u Lazarevcu, tihoj šumadijskoj pa
lanci u živopisnoj kotlini Kolubare. Njeni rodi
telji, Vaša i Stamena ćuković, imali su petoro
dece: Životu, Leposavu (umrla od tetanusa u
prvoj godini života), Spaseniju, Boška i Radmilu. Otac Spasenijin, poreklom Sandžaklija, došao
je u Lazarevac 1901. godine i tu se, pošto je
otvorio pekarsko-mesarsku radnju, oženio iz sela
Zeoke. Bilo je to 1903. godine. Stamenu je sreo
slučajno na vašaru u Lazarevcu. Vaši se dopala
izrazito lepa devojka, pa je brzo zaprosio, a i
ona se nije mnogo dvoumila. Sve do balkanskog
rata porodica Vaše ćukovića dobro je živela.
Kuću nisu imali, stanovali su pod kiriju, ali je
zato, kako se seća najstariji sin Života, imalo
od čega da se živi »dosta hleba, mleka, sira...«
S manjim prekidima, ratovao je sedam godina.
Borio se protiv Turaka, Bugara i soldateske
Austro-ugarske Monarhije. Pušku je skinuo tek
u proleće 1919. godine, kada se posle dužeg lečenja od tifusa u Bizerti konačno vratio iz rata.
Dugu i tešku borbu za slobodu skupo je platio.
Kada se, iznuren od teške bolesti, vratio, Stame
�nu nije zatekao; umrla je od tifusa u drugoj go
dini rata. »Kao da je juče bilo« — seća se Cana
Babović — »bilo je proleće. Otac se vratio kada
je svaka nada bila izgubljena. Bila sam u dvo
rištu kada je naišao — ostareo, osedeo, sa nekim
ruksakom na leđima. Seo je na travu, a mi smo
se okupili oko njega. Dugo nas je gledao onako
u ritama, bose, bez majke. Setio se svega, uzeo
nas na krilo, dugo milovao i plakao, plakao.
Zbog smrti majke i zbog rata, bili smo propali.«
Sve do smrti majke Cana je, igrajući se po
ceo dan s vršnjacima, bezbrižno živela. Bila je
zdrava i lepa devojčica, vedra, bistra, blage i
pitome naravi. Plava kosa i oči boje lana činile
su je još privlačnijom. Dečja radovanja, među
tim, prekinuo je svetski rat, kada se, naročito
posle očevog odlaska na front prema Drini, po
rodica ćuković zlopatila i više bila gladna nego
sita. Gubitak majke, kao i sva deca, Cana je
teško podnela. U očekivanju da joj se otac vrati
s fronta, preuzela je na sebe brigu nad mlađom
sestrom; Života i Boško odvedeni su u Beograd
i smešteni u sirotinjski dom. S Radmilom Cana
je prešla kod tetke u Vreoce i tamo je, sve
dok se otac nije vratio, radila sve poljske poslo
ve: orala, kopala, čuvala stoku seoskom učite
lju ... Stalna briga da li će imati hleba za sebe
i sestru uticala je da devojčica brže sazri. Kada
se otac vratio, sa dvanaest godina već je bila
zrela osoba: logično je razmišljala, mnogo je
od poslova u kući sama znala da uradi, ponašala
se kao da je imala dvadesetu.
Otac više nije otvarao radnju, niti, pak, kuću
skućio. Sve što bi kao kasapski radnik zaradio,
trošio je za još nestasalu decu.
Nije znala mnogo, ali je znala najvažnije
Osnovnu školu Cana je s odličnim uspehom
završila u Lazarevcu. Otac je želeo da nešto radi,
»umesto da uči«. Pa ipak, Cana je »nekako uspe
la« da završi trogodišnju tekstilnu školu za šivenje i krojenje; mlađa sestra Radmila nije išla
u školu; morala je da čuva tuđu decu. Braća
su učila zanat u Srbobranu.
Još tada je Cana počela da razmišlja o stvar
nosti u kojoj je živela. Teško je doživljavala ponižavanja kojih je prema sirotoj deci bilo na sva-
�kom koraku, »bilo da se radi o imućnijoj deci
ili o starijima. Ali, prezrenja i nipodaštavanja
koje smo doživljavali, razvijali su u nama i po
nos«.
U radnički pokret, seća se Olga Jovanović,
njena vršnjakinja, prvi su je uputili brat Živo
ta i Čeda Polkić, ćurčija iz Lazarevca. Života,
sada već radnik, radio je u sportskom klubu ko
ji je održavao veze između radnika tri susedna
grada — Lazarevca, Valjeva i Aranđelovca. »Oko
radničkih sportskih klubova« — seća se Cana —
»okupljali su se ne samo igrači nego i drugi ko
ji su bili pod uticajem Partije. Uz brata i sama
sam nekako osećala da pripadam tom krugu lju
di. A ono što sam uz njih, makar maglovito sa
znavala i osećala, učvršćivalo je ideje koje sam
život uliva«.
Čeda Polkić nije u to vreme bio član KPJ,
ali je o komunistima i borbi radničke klase po
dosta znao. Teško je živeo, ali je mnogo čitao i
veoma slikovito pričao. Imao je i veliku biblio
teku, »čitavu knjižnicu u kući«, kupovao je rad
ničku štampu, nabavljao brošure »Nezavisnih
sindikata«. Cana je sa Životom često odlazila
kod njega i s velikom pažnjom ga slušala. A on
im je dugo pričao o nepravdama, eksploataciji,
revoluciji, o Lenjinovom Oktobru... Ta njegova
kazivanja snažno su privlačila radoznalu devojčicu, verovatno zato što je i sama živela živo
tom potlačenih i eksploatisanih ljudi. Taj čovek
im je mnogo ukazivao i na potrebu čitanja i sve
stranog obrazovanja. »Tada sam, počela mnogo
da čitam, onako na dohvat, što bi mi došlo pod
ruku, što bih ma gde pronašla«. Kada je reč o
čitanju knjiga, Cana je najviše volela junačke
narodne pesme, a među njima onu o starcu Vujadinu, čoveku koji je sinovima poručivao da će
ih Turci »biti i mučiti«, ali treba biti srca juna
čkoga, ništa ne treba kazivati i druga ne odati.
Tako zapamćen lik Vujadina mnogo joj je po
mogao da, naročito u vreme policijskih muče
nja, sve izdrži.
Značajna veza s radničkim pokretom veza
na je i za događaj koji se zbio na Vrapčem br
du, 12. novembra 1924. godine. Bilo je to na gro
bu Dimitrija Tucovića, kada se, povodom desetogodišnjice smrti, održavala komemoracija. Na
roda je na tom skupu bilo mnogo, nekoliko sto
tina radnika iz Lazarevca, seljaka iz okolnih se
la, delegata iz čitave zemlje. Pored delegata Ne
zavisne radničke partije, koja je u to vreme bila
�zabranjena, i Nezavisnih sindikata, došli su i komoraši na čelu sa Živkom Topalovićem. Pre po
četka komemoracije nastao je sukob »oko pris
vajanja Dimitrija Tucovića«. Kada su Topalović
i Luka Pavićević, obojica socijaldemokrati, go
vorili, masa je »počela da se pokreće, nastala je
gužva, gunđanje, otpočeli su protesti.« Laza Stefanović funkcioner Nezavisnih sindikata, treći
govornik, već je imao podršku delegata, naro
čito radnika Lazarevca i okoline. Kada je, me
đutim, ustao da govori komunista Triša Kaclerović, Topalović je pokušao da ga u tome spreči. Nastala je opšta gužva, gotovo tuča. Na stra
ni komunista bila je većina učesnika skupa. Uz
njih je, mada još nestasala za takve okršaje, bi
la i mlada Cana ćuković. Istina, ona još nije
bila član Partije, ali se, kako i sama kaže, osećala komunistom i, već opredeljenom za borbu
i ciljeve radničkog pokreta i znala je gde joj je
mesto. »Perspektiva mi je sada bila jasnija. Osećala sam da u životu imam nešto što me nosi i
drži«. »U tom palanačkom djetetu« — piše Ro
doljub Čolaković, — »bio je već probuđen pro
leterski borac koji ne zna mnogo, ali zna jedno
i najvažnije, a to je — da se za svoju proleter
sku pravdu treba boriti bez obzira na poslje
dice.«
.Početak revolucionarnog puta
Godine 1926. devetnaestogodišnja devojka
ostavila je Lazarevac i krenula za Beograd. »Iako
sam bila mlada nešto mi je govorilo da u tihoj
palanci neću moći mnogo da uradim. Najteže
mi je bilo da ostavim porodicu, jer sam joj pos
tala oslonac, zamenila sam m ajku...« Do tog ra
stanka, bez obzira koliko joj je bilo teško, ipak
je moralo doći.
Dolazak u Beograd bio joj je, kao i mnogi
ma, pravi početak revolucionarnog puta. Zapos
lila se u fabrici trikotaže »Moravija« (današnja
»Partizanka«) i tu radila sve do 10. marta 1928.
godine. Tada se, zbog učešća u štrajku koji je
trajao šest nedelja, našla na ulici. Ponovo se, po
preporuci Miče Markovića, zaposlila kod obuća
ra ćohadžića i, kako se seća Evica Ourčić, tek
stilna radnica, »plela sandale za pet dinara po
jednom paru. Gazdi je posao išao odlično, pa
�smo radile dok nam prsti ne oteknu. Onda je
Cana predložila da tražimo nov posao. Nismo
uspele. Izgubile smo posao, jer se Cana ni pod
kojim uslovom nije mirila sa eksploatacijom.
Smatrala je da ne smemo da budemo gladne i
neobučene ako već radimo do iznemoglosti. Tu
je bila uvek nepokolebljiva«.
U revolucionarni pokret Beograd Cana se
brzo uključila i izbila u red istaknutih aktivista.
Borba radnika za veće nadnice, štrajkovi protiv
poslodavaca, tarifne akcije i drugi oblici za bo
lje uslove privlačili su je svom snagom. Radeći
najpre u sindikatu tekstilnih radnika, a zatim
u podružnici kožaraca, brzo se pročula kao čovek koji je za borbu imao i smisla i snage. Posedovala je i niz osobina koje je partijski akti
vist u to vreme morao da ima: bila je odlučna
i hrabra, jednostavna i neposredna, druževna i
nesebična, komunikativna i svima bliska.
Pored rada u sindikatima tekstilnih i kožar
skih radnika, Cana je bila vrlo aktivna i u Rad
ničkom kulturno-prosvetnom društvu »Abrašević«, čiji je blagajnik tada bio njen brat Života.
To društvo radnika bilo je vrlo pogodan legalni
punkt za politički rad komunista. Imalo je više
sekcija, od kojih su najistaknutije bile — horska, recitatorska i dramska. Kako je skoro čita
va uprava bila u rukama komunista i skojevaca,
to su u njegove prostorije gotovo svakodnevno
navraćali tada istaknuti partijski aktivisti: Josip
Cazi, Obren Nikolić, Nikola Boljević, Cvijetin
Mihailović, Ružica Rašić, Ivan Brijaček, Rabren
Rabrenović i drugi. Svojim radom i nastupima
(priredbama) »Abrašević« je razvijao revolucio
narni duh radnika i omladine i bio voljen i cenjen od svih. Za njegove priredbe nije trebalo
mnogo agitovati, mnogo više posla bilo je da od
policije dobije dozvolu. Davao je priredbe za
građane, omladinu, ali i za štrajkače, kojih je
tada među tekstilcima, obućarima, drvodeljcima,
građevinskim radnicima, bilo mnogo. Revolucio
narni pozorišni komadi s pesmama kao što su
»Zdravo da ste drugovi borci!«, »Čvrste su ruke
radničke« i dr., bodrili su ih da u svojim zahievima ne ustuknu.
Vremenom je Cana u radničkom društvu
»Abrašević« postala vrlo istaknuta figura (jedno
vreme bila je i blagajnik). Tvrdi to i njena dru
garica — Evica čurčić. »Okupljali smo se u ’Abraševiću' mi, mladi radnici, i mada smo teško ži-
�veli i bili više gladni nego siti, pevali smo, recitovali, išli na zajedničke izlete. Bilo je u 'Abraševiću' i studenata, ali je nama radnicima Cana
najlepše govorila. Oko nje smo se u svakoj pri
lici najradije okupljali. Govorila nam je o kapi
talizmu, o radničkom pokretu, o borbi. Govorila
je lepo, jednostavnim rečima. I, uz sve to, umela je da nas razveseli, da uspostavi kontakt sa
svima«.
U čelnom redu naprednog pokreta
Član SKOJ-a Cana je postala maja 1927. go
dine. Kada joj je Milorad Marković, opančarski
radnik i član KPJ od 1922. godine, to saopštio,
ona ga je, čudeći se, upitala: »Pa zar ja to ni
sam?! Milorad Marković joj je dugo tada pričao
kako je SKOJ borbena i ilegalna organizacija i
biti član SKOJ-a tada nije bilo nimalo lako. Pri
jem u SKOJ Cana je shvatila vrlo ozbiljno; ona
je, u stvari, od tada, kako kaže, čitav svoj ži
vot posvetila Partiji i borbi koju ona vodi. Prvi
skojevski sastanak, održan u dvorištu crkve Sve
tog Save maja 1927. godine, veoma ju je impre
sionirao. Od članova mnogo joj se svideo tadaš
nji pročelnik (sekretar) skojevske ćelije Pavle
Kovačević, koga je na raznim zadacima često
sretala u sindikatima tekstilnih radnika i u kulturno-prosvetnom društvu »Abrašević«. S njom
u ćeliji, kraće ili duže vreme, radili su i Josip
Cazi, mašinbravar, Ivan Brijaček, krojački rad
nik, Milorad Mića Marković, opančarski radnik
i drugi.
__
Već u prvim skojevskim akcijama Cana se
istakla kao odlučna i hrabra skojevka. S gru
pom drugova obavljala je vrlo rizičan posao, za
koji se, ako se uhvati, ide na robiju, — rastura
la letke, pisala parole po zidovima zgrada. Kako
je to najčešće činila noću, to joj je izgledalo »kao
da je oružanu jedinicu vodila u napad.« Često
je odlazila i na izlete radnika van Beograda, na
Avalu, u Košutnjak, pored Dunava i Save. Bila
je dobar organizator društvenih i zabavnih iga
ra, ali i sve pažljiviji slušalac predavanja koja
su na izletima držali Veselin Masleša, Otokar
Keršovani i drugi.
To vreme, kraj 1928. godine, Cana je dobro
zapamtila i po tome što se, zbog rada na zada-
�Društvo »Abrašević« na izletu u Košutnjaku 1. maja 1928. godine; Cana Babović treća s leva u drugom redu
�cima Partije i SKOJ-a, prvi put našla u zatvoru.
Posle predavanja, koje je u vidu utisaka iz SSSR
na Kolarčevom narodnom univerzitetu držao
Branko Gavela, ona se našla u grupi drugova
među kojima je bio i Veselin Masleša. Kada je
policija naišla, grupa se razbežala. Canu su agen
ti jurili do pozorišta. Jedan od njih stigao je i
rukom je uhvatio za rame. Kada ga je snažnim
trzanjem odgurnula s trotoara na ulicu, prišao
joj je drugi agent i uhapsio. Posle jednomesečnog izdržavanja kazne u Glavnjači, policija je
Canu proterala u rodni Lazarevac. Ubrzo se, »po
što su drgovi uspeli da izdejstvuju da se ta od
luka promeni«, ponovo vratila u Beograd.
Kako je 1928. godine izabrana u Rejonski ko
mitet SKOJ-a, to je tada automatski postala i
član Partije. »Mi zapravo nismo ni znali tačno
kada smo«, — seća se Cana, — »iz SKOJ-a pri
mljeni u Partiju. Rad SKOJ-a nije se u to vreme
mnogo razlikovao od rada u Partiji, čak je nešto
bio življi i revolucionarniji.« Tako je, kako piše
Rodoljub Čolaković, »na šire poprište borbe iz
lazila u vrijeme koje je bilo surovo i tražilo od
proleterskih boraca prije svega čvrstinu revoluci
onarnog karaktera, sposobnost i snagu da se iz
drže pritisci jednog nasilničkog režima«. Kao već
istaknuta skojevka i članica Rejonskog komiteta
u Vračaru, Cana je na Pokrajinskoj konferenci
ji, avgusta 1928. godine, izabrana i za člana PK
SKOJ-a za Srbiju.
Prijemom u KPJ Cana je o komunistima do
bila mnogo potpuniju predstavu. Bili su to ljudi
smeli, čvrsti, postojani, jednostavni. Bili su go
vorijivi, komunikativni, s mnogo revolucionarne
strasti. Strpljivo su ubeđivali svoje sagovornike i
uverljivim argumentima dovodili ih na pozicije
Pokreta.
Iz razgovora s njima, a noročito iz njihovih
postupaka, sticao se utisak da su za dobro klase
i svih radnih ljudi spremni na sve žrtve. »Živeli
su za istoriju«, kako je slikovito o njima, a i o
sebi, Cana govorila.
Identifikujuči se snjima, Cana jc već od ta
da pa sve do svoje smrti, čitavih pedesetak go
dina, sva bila na nogama, išla je od mesta do
mesta, od zadatka do zadatka, iz akcije u
akciju; bila je sva u brizi da li će se za
datak izvršiti onako kako je to naložila Partija.
Sve ostalo bilo joj je manje važno, nešto usput.
Zato nije slučajno što je Olgi Jovanović već tada
�govorila kako će se udati, ako sc bude udavala,
samo za komunistu.
Želja da joj životni saputnik bude komunis
ta ostvarila joj se u proleće 1929. godine, kada
se udala za Ibrahima Babovića, geometra i tada
već istaknutog komunistu požarevačke partijske
organizacije. S njim se upoznala u proleće 1928.
godine, na priredbi koja je o Uskrsu održavana
povodom Kongresa prosvelno-umetničkih grupa
Nezavisnih sindikata. Ibrahim Babović je na Kon
gres došao kao delegat prosvetno-umetničke gru
pe iz Požarevca. Svideo joj se odmah, visok, crnomanjast, guste i bujne kose, načitan, pristupačan,
pitoma priroda. Nosio je naočari, koje su nje
govom licu davale nešto ozbiljniji ton. »Posle
toga«, — seća se Cana — »održavali smo pisme
ne veze sve do proleća 1929. godine, kada smo
se venčali«. Jedan od svedoka (venčali su se u
Islamskoj verskoj zajednici u Beogradu) bio im
je dr Velja Kosanović, kod koga je Cana jedno
vreme i stanovala. Posle venčanja Cana je s Ba
bovićem pošla u Požarevac, gde je, kao službeCana Babović iz vremena kada je postala član
KPJ, 1928.
�nik u Katastarskoj upravi, radio. Kad kod je
odlazio na teren, u okolna sela, s njim je išla i
Cana. Upoznala je veliki broj ljudi u Požarevcu
i okolini i snjima se sprijateljila. Mnogo je tada
čitala, naročito literaturu koju joj je Ibrahim
nabavljao. Dugo je s njim i diskutovala. U jesen
1929. godine došli su u Beograd i nastanili se
na Pašinom brdu.
Revolucionarni rad Ibrahim a Babovića
Ibrahim Babović rodio se u Trebinju 8. juna
1907. godine. U Sarajevu je završio gimnaziju,
a u Beogradu Srednju geodetsku školu. Član
SKOJ-a postao je 1924, a 1926. godine i član KPJ.
U proleće 1927. godine došao je s grupom geo
deta u Požarevac i zaposlio se u Katastarskoj
upravi. Kako je bio dobar organizator i propa
gandist, to je ubrzo posle dolaska postao »po
kretač i organizator partijskog rada u mestu«.
Bio je inicijator osnivanja Mesnog sindikalnog
veća, koje je obuhvatilo već postojeće podružnice
kožarskih, drvodeljskih, metalskih i krojačkih r?dnika. Na njegovu incijativu u Požarevcu je 1927.
godine osnovano radničko-umetničko društvo
»Svest«, koje je u buđenju klasne svesti radnika
»odigralo značajnu ulogu«. Iz kontakata koje ie
održavao s Grgurom Vujovićem, članom CK
SKOJ-a, potekla je incijativa da se od dva fudbalksa kluba formira jedan, koji bi nosio ime
»Radnički«. »Najveći uticaj u klubu — piše Mla
den Vladimirović, — imao je Babović.« Bio je i
njegov prvi predsednik.
U Požarevcu se pamti i živo priča događaj
koji se zbio oko proslave Prvog maja. Požarevački komunisti na čelu s Ibrahimom Babovićem
organizovali su povodom radničkog praznika fudbalsku utakmicu sa smederevskim radnicima,
odnosno njihovim klubom »Sartid«. Svečano ode
veni, s crvenim karanfilima na reverima, oni su
se najpre okupili pred kafanom »Veliki bulevar«,
a potom su, njih dve stotine, sa zastavama »Rad
ničkog«, pošli u pravcu železničke stanice da do
čekaju drage goste. Prvi susret radnika dva susedna grada tada se pretvorio u miting. Radni
ci su čestitali jedni drugima radnički praznik
i uzvikivali: »živeo prvi maj!« Povratak u centar
grada bio je još veličanstveniji. Pred kafanom
�2 Spasenija Cana Babovi
�»Veliki bulevar« slilo se više od hiljadu ljudi.
Nastalo je veselje, pesma, igra. Policija je bila
nemoćna da bilo šta preduzme. Ibrahim Babo
vić, glavni organizator susreta radnika i svečane
proslave radničkog praznika, nije imao vremena
da se veseli. Odabrao je delegaciju požarevačkih
i smederevskih radnika i s njima pošao na grob
Vaše Pelagića da polaganjem cveća odaju poštu
jednom od najistaknutijih ličnosti prvog socija
lističkog pokreta u Srbiji, čoveku koji je 21. ja
nuara 1899. godine umro na robiji u Požarevcu.
Svečan je bio i sportski susret radnika dva
grada. Igrači su nosili crvene dresove, gledaoci
crvene karanfile. Poglavar sreza S. Kalajdžić, ko
ji je zabranio svaku manifestaciju povodom Pr
vog maja, bio je besan. Policijske mere su ubr
zo pooštrene; trećeg septembra 1928. godine za
branjene su sve radničke organizacije. Početkom
1929. godine zabranjen je rad i »Radničkog«,
sportskog društva kojeg je uspešno vodio mladi
geometar Ibrahim Babović.
Boravak u Požarevcu Ibrahim Babović mo
rao je da prekine u jesen 1929. godine. On i Cana krenuli su za Beograd, po nalogu PK KPJ,
koji im je preneo Otokar Keršovani. Tamo su ih,
posle naleta monarhofašističke diktature, čekali
odgovorni i vrlo složeni zadaci. Požarevac je od
laskom Babovića izgubio mnogo. »Posle zabrane
Nezavisnih sindikata i odlaska Babovića«, — ka
že se u jednom izveštaju OK KPJ za Požarevac,
— »partijski rad počeo je da slabi...«
Revolucionarni rad u Beogradu Babović je
nastavio s još većim poletom. Uporno i strpljivo
je radio na reorganizaciji skojevskih ćelija, a no
vembra 1929. postao je i član MK SKOJ-a za
Beograd.
Besomučni naleti m onarhofašističke diktature
Posle uvođenja diktature, 6. januara 1929.
godine, diktatorski režim kralja Aleksandra svom
snagom se bacio da razbije ilegalne organizacije
KPJ i SKOJ-a. Režim se drastično obračunavao
s komunistima. Aprila 1929. godine ubijeni su
Đuro Đaković, organizacioni sekretar CK KPJ,
i Nikola Hećrmović, sekretar Crvene pomoći. Kra
jem jula opkoljeni su i u borbi s policijom ubi
jeni Mijo Oreški, sekretar CK SKOJ-a, i Janko
Mišić, član Biroa CK SKOJ-a... Već u prvoj go-
�dini diktature teško je stradala i partijska orga
nizacija u Sribji, odnosno u Beogradu, gde je
udarac bio i najjači. Januara 1929. godine uhap
šeni su posle rasturanja letka »Radnicima, siro
mašnim građanima i vojnicima Srbije« — Stevan
Boljević, Svetislav Stefanović, Stevan ćolović,
Miloš Matijević, Petar Grubor, Bane Andrejev,
Stevan Jovelić, Josif Bolonček, Josif Božić, Alek
sandar Ranković, većina članova Mesnog komi
teta SKOJ-a za Beograd i PK SKOJ-a za Srbiju.
Najteži udarac komunisti i skojevci Beograda
doživeli su septembra 1929. godine, kada su po
sle hapšenja i suđenja na dugu robiju osuđeni
Anton Festini, Anton Jurlin, Josif Bolonček, Vla
da Nešić, Moma Đorđević, Gojko Samardžić, La
bud Kusovac, Marko Orešković, Branko Solarić,
Nikola Dabić, Ivan Milutinović, Dragutin Kostić,
Sreten Žujović, Radoslav Ljumović, Danilo Raušević... Bracan Bracanović, sekretar PK KPJ
za Srbiju i član Politbiroa CK KPJ ubijen je se
ptembra 1929... Tako je partijsko rukovodstvo
za Srbiju i Beograd razbijeno. Njegovi članovi
ih su nastradali ili, pak, osuđeni na dugogodiš
nju robiju. Slična je sudbina stigla i veliki broj
čianova KPJ i SKOJ-a: jedan broj nalazio se u
zatvorima, drugi se povukao u duboku ilegalnost,
treći, istina manji broj, emigrirao. »Rad Par
tije« — seća se Cana Babović — »bio je skoro
onemogućen, razbijen, rukovodstva pohapšena.
Onemogućene su i sve forme legalnog rada Par
tije«.
Surovi nalet fašističke diktature nije Canu
pokolebao. »Stajala je pravo,« — piše Petar Stambolić, — »i kada su drugi gubili glavu. Sa mužem
na robiji i sa detetom u naručju, uvek bez do
voljno sredstava za siromašan radnički život, sje
dinjujući u svojoj ličnosti tegobnu sudbinu žene
— borca, ona počinje onaj mučan, ali pionirski
posao obnove partijskih organizacija u Beogradu
i u Srbiji. Taj njen tajni, nevidljivi, sitan rad u
životu Partije, koji se spolja video u akcijama
radničke klase, bio je sav smisao njenog života.«
Za nju su, kako je jednom prilikom rekla, »i
mali podvizi u ta predratna vremena, u teškim
uslovima revolucionarnog rada, bili velika stvar«.
U težnji da, uz pomoć Ibrahima Babovića,
Otokara Keršovanija i dr, izvrši reorganijaciju
partijske i skojevske organizacije u Beogradu i
formira rukovodstva KPJ i SKOJ-a za Srbiju,
Centralni komitet KPJ je 10. januara 1930. go2*
19
�dine u Beograd uputio Alojza Kocmura, svog
instruktora i člana CK SKOJ-a. »Kocmur je« —
seća se Cana — »došao u naš stan (jedno vreme
u Braničevskoj ulici bio je s Otokarom Keršovanijem i Ibrahimom Babovićem i sustanar u sta
nu Cane Babović i njenog brata Živote ćuković
— S. M.) i radio na povezivanju organizacija. U
Beogradu smo ubrzo obnovili organizaciju, stvo
rili nekoliko ćelija... Tada je formiran i Mesni
komitet za Beograd, a Ibrahim je postao njegov
sekretar.«
Nova provala, koja je u Beogradu počela 2.
februara i trajala sve do 15. februara 1930. go
dine, prekinula je napore CK KPJ da se partij
ska organizacija Beograda potpuno obnovi i reorganizuje. Petnaestog februara najpre je uhap
šen Alojz Kocmur. Sutradan, pošto se na policiji
slabo držao, »sve je. što je znao, ispričao«, Koc
mur je otkrio ilegalni rad Ibrahima i Cane Ba
bović, pa su oboje uhapšeni. Posle sedmomesečnog mučenja u policiji, odnosno Upravi grada
na Obilićevom vencu, Ibrahim Babović je, 18.
septembra 1930. godine, izveden na Sud za za
štitu države. Branio ga je Arkadije Miletić, ad
vokat iz Beograda. Niie ga odbranio. Zato što
je »od novembra 1929. godine postao i sve do
svog hapšenja 16. februara 1930. godine bio član
Saveza komunističke omladine i pročelnik jedne
komunističke ćelije u Beogradu..., što je po
uputstvu Keršovanija Otokara, koji ga je upo
znao sa Kocmurom Alojzom, prikupljao članove,
te su zajedno organizovali ćelije, dakle orgamzovao, potpomagao i bio član udruženja koje je
imalo za svrhu propagandu komunizma, teroriz
ma i ilegalnog prigrabljivanja vlasti...«, što ie
umnožavao propagandni materijal, »znaiući da
se sadržinom pomenutih članaka u celosti vrši
propaganda i ubeđuju drugi da treba nromeniti
politički i sociialni položai u našoj državi zlo
činom, nasiliem ili ma koiom vrstom terorizma.«
Sud za zaštitu države je Babovića, »za zločinstvo
iz čl. 1. i 2. Zakona o zaštiti javne bezbednosti i
poretka u državi«, osudio na sedam godina robi
je, traian gubitak »časnih prava« i, posle izdržane kazne, na proterivanie iz Beograda za vreme
od tri godine. I prema drugima Sud je bio ne
milosrdan: Aloiz Kocmur ie osuđen na 12 godina
robije, Otokar Keršovani na 10, Stojan Gavrilović na jednu, Milan Stanišić, Milorad Marković i
�živojin ćurčić na po dve godine robije, a Milisav
Cosić na dve godine strogog zatvora.
Na robiju bila bi osuđena i Cana Babović
da se nije u policiji dobro držala i da nije bila
pred porođajem. »To ju je« — kako kaže brat
Života — »spasilo. Inače bi je živu odrali.« Tada
je policija uhapsila brata i sestru Cane Babović
— Životu i Radmilu. Zbog dobrog držanja u
zatvoru Uprave grada Beograda Života nije stra
dao. Išao je na Okružni sud ali ga je on, posle
četvoromesečnog držanja u zatvoru i dugog mu
čenja, »usled nedostatka dokaza«, oslobodio. Do
bro se u zatvoru držala i Radmila ćuković, tek
stilna radnica i skojevska aktivistkinja. I pored
teškog terećenja za ilegalni rad, na Sud za zašti
tu države nije izlazila zbog toga što je smatrana
maloletnicom (imala je 17 godina). Posle jedno
godišnjeg držanja u zatvoru, predata je Okruž
nom sudu u Beogradu, koji ju je osudio na 10
godina popravnog rada u Požarevcu. Viši sud je,
međutim, oborio tu presudu i Radmila je pušte
na na slobodu.
Odlazak Ibrahima na robiju Cana je teško
doživela i dugo se nije smirila. Bila je zabrinuta
zbog njegovog nežnog zdravlja, i pomišljala i na
najgore.* Nije se pasivizirala, niti, pak, na to
ijednog trenutka pomišljala. »Stisla je zube« j
na zadacima Partije nastavila da radi sa još ve
ćim poletom i odlučnošću. »Ja sam još pre venčanja« — govorila je policijskom isledniku prili
kom hapšenja u kragujevačkoj provali, — »sa Ba
bovićem, a i u toku braka, čitala marksističku
literaturu i na taj način stekla osnovne pojmove
o marksizmu...«
Maja 1930. godine Cana je rodila sina. Dobio
je ime Vladimir, koje su mu roditelji, po Vladi
miru Ujiču Lenjinu, sami izabrali, pre no što
se rodio.
Sudbina ie htela da s lorahim om Babovićem, koga je uzela iz
ljubavi, proživi samo nešto više od godinu dana. Mladi Babović
robiju je najpre izdržavao u Sremskoj Mitrovici, a posle š'rajka zatvorenika i pokušaja bekstva iz kaznione, septembra 1932.
godine »koji je bio provociran od strane uprave Mitrovaćke
kaznione«, izboden i pretučen, prebačen je u Lepoglavu. Bio
je i tamo učesnik mnogih akcija zatočenika za poboljšanje
uslova života na robiji. Kako je to za njega, već načetog tu
berkulozom, bio ogroman moralni i fizički napor, to mu krhki
organizam nije izdržao. Umro je u zatvoru 4. oktobra 1934.
godine. Bio je to težak udarac i za Canu Babović; ta rana neće
zaceliti do kraja njenog života.
21
�Blizak saradnik Blagoja Parovića
22
»Godine 1930. i 1931. bio je u zemlji zamro
život Partije. Postojale su tu i tamo pojedine
razbijene grupe. Skoro sav rukovodeći partijski
kadar, i niži i srednji i viši, nalazio se na robiji,
ili je bio pobijen, ili je emigrirao. Tek pod ko
nac 1932. godine opet se obnavljaju partijske
organizacije u većim centrima Jugoslavije. Do
tog vremena postojale su izolirane grupe komu
nista i komunističke omladine, koje su, s vre
mena na vreme, izdavale poneki ilegalni letak ili
broj lista. Ali, već 1933. godine počinju se na
široko obnavljati ilegalne ćelije KP s mjesnim
komitetima, a do 1934. godine obnovljeni su po
krajinski komiteti kao najviši rukovodeći organi.«
U takvim uslovima, koje je veoma slikovito
opisao drug Tito na Petom kongresu KPJ, Cana
Babović je, naročito tokom 1932. i 1933. godine,
bila od onih retkih komunista koji su u Beogra
du i okolnim mestima samoinicijativno okupljali
pojedine komuniste i razvijali partijski rad. Za
to je postala blizak saradnik i Blagoju Paroviću,
članu Politbiroa CK KPJ, kada je po zadatku
Centralnog komiteta, krajem novembra 1933. go
dine, došao u Jugoslaviju da radi na obnavljanju
partijske organizacije u Beogradu i u Srbiji.
Za dva i po meseca vrlo intenzivnog rada,
Blagoje Parović je, kako je pisao »Proleter«, or
gan CK KPJ, obavio veliki deo posla oko obnav
ljanja partijskih organizacija u Beogradu. »Ne
umoran, pun poleta i revolucionarne strasti, on
je išao na najteža mesta: stvarao organizacije,
uređivao nelegalne listove, održavao partijske
konferencije, vaspitavao nove borce koji su na
mjesto jednog uhapšenog desetinama stupali u
naš pokret.« On je u Beogradu formirao ili ob
novio 13 partijskih ćelija i beogradska partijska
organizacija imala je sredinom 1934. godine 77
članova Partije: 65 radnika, 10 studenata i 2 slu
žbenika.
Na teškom i složenom poslu, Blagoju Paro
viću, kako se vidi iz njegovog izveštaja CK KPJ,
mnogo je pomogla i Cana Babović. »Već u prvom
naletu terora vojnofašističke diktature 1929. go
dine — beogradska partijska organizacija bila je
razbijena. Sa Bracom Bracanovićem i Momom
Đorđevićem uništen je bio Mesni i Oblasni ko
mitet. Svi pokušaji obnavljanja partijske orga
nizacije završili su se provalom pre nego što su
�pojedine grupe uspele da se organizaciono ofor
me. .. Veliki broj akcija sprovedenih u Srbiji poslednjih godina vodile su naše grupe i pojedini
drugovi... Manjkala je, međutim, organizaciona
povezanost i jedinstveno rukovodstvo... U tak
vim uslovima pristupili smo okupljanju i formi
ranju raznih grupa i pojedinih članova u partij
sku organizaciju. Informacija druga Osmana
(Mesud Mujkić — prim. S. M.) i veze koje sam
dobio prilikom odlaska (Toma, Mara — Cana
Babović — prim. S. M.) bile su jedine tačke
oslonca na početku mog rada.«
Član MK K PJ za B eograd
Pošto je konsolidovao i povezao beogradsku
partijsku organizaciju, Parović je, januara 1934.
godine, formirao i Mesni komitet KPJ za Beo
grad. Članovi MK bili su Jovan Marinović (se
kretar) student prava, Spasenija Cana Babović
Mara, Josip Šiber Vlado, stolarski radnik
Cana, sa bratom Životom, 1930. godine
�Aleksandar Zdravković Todor, metalski rad
nik i Petar Stokić Ivan, metalski radnik. No
vi Mesni komitet Partije za Beograd imao je or
ganizacionu i sindikalnu komisiju i svoj tehnički
aparat.
Mesni komitet KPJ za Beograd uspešno je
radio. Za kraće vreme on je, — kako se seća i
piše njegov sekretar, Jovan Marinović, — »organizovao 13 partijskih ćelija sa oko 80 članova
Partije i to, uglavnom, u industrijskim preduzećima: u fabrici motora u Rakovici, na brodogra
dilištu, u Električnoj centrali, u fabrici šećera
na Ćukarici, u fabrici »Zmaj« u Zemunu, vojnom
preduzeću »Ikarus«, fabrici trikotaže i nekoliko
drugih ćelija sastavljenih pretežno od radnika
(livaca, metalaca, drvodeljaca, krojača i dr.) Sve
te partijske ćelije bile su povezane s partijskim
rukovodstvom, redovno su dobijale partijske
materijale, sastajale se i učestvovale u nekim ak
cijama koje je Partija u tom periodu organizovala.«
Kada je obnovio i ojačao partijsku organiza
ciju u Beogradu, formirao skojevsko i partijsko
rukovodstvo, kao i privremeni Oblasni komitet
KPJ za Srbiju, Parović je krajem februara 1934.
godine počeo da radi na sređivanju partijskih
organizacija u bližoj okolini Beograda i u unu
trašnjosti Srbije. Vezu sa partijskim organizaci
jama u centralnoj i zapadnoj Srbiji uspostavio
je preko Veselina Masleše, Cane Babović, Lazara
Lilića, Branka Jevremovića, a nešto kasnije i Todora Vujasinovića. Oni su mu pomogli da dobije
i adrese članova Partije u unutrašnjosti Srbije
kako bi im dostavio pisma s pozivima da dođu
u Beograd na razgovor ili da pošalju izveštaj o
stanju partijskih organizacija na ovom području.
Plodan rad novog Mesnog komiteta KPJ za
Beograd, prekinut je novom provalom 7. jula
1934. godine. Provala nije započela od konfidenata, kakav je najčešće bio slučaj kod ranijih,
već beznačajnim povodom. Omladinac, radnik,
skoro dečak s područja Rakovice, posvađao se
s ocem, koji se zaprepastio kada je zabranjeni
ilegalni materijal našao u slamarici. Da bi spasao sina od uticaja komunista, pozvao je policiju.
Dečak je u policiji priznao da je materijal dobio
od pročelnika partijske ćelije Vidoja Đulića, a
ovaj je provalio Slobodana Skerovića i Dragosla
va Radovanovića. Dragoslav Radovanović nije
izdržao torturu u policiji pa je prokazao sve ak
tiviste s područja Rakovice. Provala se proširila
�i na članove MK KPJ i MK SKOJ-a za Beograd.
Aleksandar Zdravković i Petar Stokić su uhapše
ni, Josip Šiber sklonio se u inostranstvo, a Jo
van Marinović, sekretar MK KPJ, povukao se
u ilegalnost da bi i on oktobra 1934. bio uhap
šen. Pali su i rukovodioci SKOJ-a za Beograd:
Slobodan Skerović, Dobrivoje Radosavljević i
Pavle Pap. Ovog puta policija nije uspela da
uhapsi Canu Babović, za čiji je rad u Partiji do
sta znala. Cana se povukla u ilegalnost.
Na Međunarodnoj lenjinskoj školi
Da ne bi stradala, Centralni komitet KPJ
je, sredinom 1934. godine, odlučio da Canu upu
ti u Moskvu, na jednogodišnje školovanje u Me
đunarodnu lenjinsku školu (MLŠ). Tamo je, pro
bijajući se pod ilegalnim imenom preko Austri
je i Cehoslovačke, stigla u jesen 1934.
Međunarodna lenjinska škola osnovana je za
obrazovanje višeg partijskog kadra iz inostranih
zemalja još 1926. godine pri Kominterni. Imala
je tri kursa — kratkoročni, koji je trajao godinu
dana, viši od dve godine i dvogodišnju aspiraturu. Školu su, ranije ili kasnije, pohađali, između
ostalih, i Blagoje Parović, Edvard Kardelj, Ivan
Lučić, Ivan Gošnjak, Sreten Žujović, a od žena
— Anka Butorac, Zdenka Kidrič, Anka Gržetić,
Vukica Mitrović, Jovanka Horvat, Tonka Podnar,
Ruža Turković, Julka Pibernik, Fani Teržan, Ca
na Babović... Jugoslovenskoj grupi, u kojoj su,
pored ostalih, bili Edvard Kardelj i Cana Babo
vić, predavao je i Josip Broz Tito, tada član
Balkanskog sekretarijata Kominterne (referent
za Jugoslaviju).
Umesto godinu dana, Cana je na Lenjinskoj
školi ostala devet meseci. Za to vreme svoj revo
lucionarni duh ona je obogatila novim znanjima
iz istorije Partije, njene strategije i taktike, rad
ničkog pokreta, seljačkog pitanja, klasne borbe,
osnova marksizma i dr. Posle obilaska sina* ko
me, zbog surovih uslova borbe, nije mogla po
kloniti majčinsku nežnost, zatražila je da se vra
ti u zemlju. »Pažljivo sam posmatrala komplet
nu emigraciju. Imala sam osećaj da ja tamo ne
Sina Vladimira poslala je »gore« (kako su tada komunisti go
vorili za SSSR) 1933. godine partijskim vezama preko Beča i
Cehoslovačke. U zemlju se vratio posle oslobođenja Beograda,
početkom decembra 1944. godine.
�mogu da postojim kao ličnost, kao čovek. Re
sila sam da se vratim u svoju zemlju i da se u
njoj borim po cenu bilo kakve žrtve. Ne bih mo
gla živeti van svoje zemlje, u emigraciji...«
U zemlju se Cana vratila krajem 1935. godi
ne, u vreme kada je policija, u tzv. »Zembiljevoj« provali (»Zembilj« — Zemaljski biro CK
KPJ) sprovodila masovni progon komunista. Po
što je u drugoj polovini 1934. godine bila prova
ljena kao član MK KPJ za Beograd i zbog veze
sa Centralnim komitetom KPJ, bilo je suviše
opasno da se u Beogradu nastani i radi. Pošla
je u unutrašnjost Srbije da bi u raznim mestima, Kruševcu, Nišu, Jagodini, Ćupriji, Paraćinu,
Kragujevcu i dr, krčila put Partiji posle razbi
janja njenih organizacija i rukovodstava. »Išla
je od mesta do mesta, pod svojim i tuđim ime
nom, govorila, organizovala, skakala kroz prozo
re pred policijskim poterama i uvek, — kako
Jovan Veselinov, povodom njene smrti, piše —
stizala tamo gde je vodio zadatak Partije... Ne
ma toga što ona ne može...« Ponovo je Cana, ka
ko piše Pera Damjanović, postala jedna od središnih figura za objedinjavanje rada preostalih
partijskih organizacija na području Srbije. Uklju
čena je i u kombinacije oko stvaranja novog
partijskog rukovodstva u Srbiji, ovog puta zami
šljenog u obliku tri oblasna rukovodstva (za Beo
grad, za Kragujevac i za Niš). A uslovi za rad u
zemlji bili su posle njenog povratka iz SSSR po
voljni — kako je jednom prilikom zapisala. »Ste
ge režima su popuštale. Moglo se široko raditi
među radnicima, pa i širim slojevima građan
stva. Partija je izašla iz onih uskih, ćelijskih ok
vira i izvršila snažan prodor u mase, koristeći se
svim metodama i sredstvima uticaja. Već tada
smo imali organizaciju koja je uspešno delovala
na širokom području — od Užica do Niša. Negde je, naravno, bila slabija, a negde jača, ali se
njeno prisustvo i aktivnost osećala svuda. Kao
aktivista ilegalno sam radila na tom terenu. Najpre sam bila u Kruševcu, zatim duže u Kragu
jevcu i Nišu, gde su me hapsili, ali sam uspela
da pobegnem.«
Pomoć Partiji i sindikatu u Kruševcu
U Kruševac je Cana došla krajem 1935. go
dine. Zaposlila se u tekstilnoj radionici Pavla
�Tripkovića i ubrzo postala član URS-ovih sindi
kata. »Ubrzo sam stekla,« — piše u svojim sedanjima, — »i rukovodeću ulogu — izabrali su
me za predsednika sekcije tekstilnih radnika. U
sindikatu već je bio okupljen znatan deo nap
rednih radnika. Među njima je bilo komunista,
članova Partije od ranije, ali i nepovezanih. Ne
kako po radu, po zajedničkim gledanjima — na
šli smo se. Počeli smo se družiti, dogovarati o
pojedinim akcijama i istupati jedinstveno pri
rešavanju raznih pitanja koja su svakodnevno
iskrsavala. Ne bih mogla određeno reći da li smo
se prvo okupili na vođenju konkretnih akcija,
koje su jedna za drugom iskrsavale, ili smo for
mirali Mesni komitet i pojedine grupe komuni
sta. Mislim da je to išlo uporedo, tako reći u
hodu. Vodili smo akcije i istovremeno organizovali — obnavljali Partiju.«
Da ne bi policiji bila sumnjiva, Cana je u
Kruševcu živela poluilegalno. Stanovala je kod
nekog trgovca čija se žena zvala Paraskeva, a u
policiji se prijavila pod devojačkim prezimenom
— ćuković. U Kruševcu je boravila nekoliko meseci, ali je, kako piše Janko Milojević, tadašnji
član MK KPJ za Kruševac, »Partiji i sindikatu
učinila dragocenu pomoć u pravilnom postavlja
nju organizacionih pitanja i u daljem razvoju
partijske i sindikalne organizacije.«
Posle ubistva kralja Aleksandra, 9. oktobra
1934. godine, šavovi vojne diktature počeli su da
popuštaju i na području Kruševca. Za radnički
pokret Kruševca, kao i čitave zemlje, nastali su
nešto povoljniji uslovi za rad.
Sindikalni pokret Kruševca sve se više sna
žio tih godina. Podružnice sindikata formirali su
metalci, kožarci, krojači, abadžije, kelneri, berbersko-frizerski radnici. Na njihovom čelu stajao
je Mesni međustrukovni odbor, čiji je predsednik
bio sekretar MK KPJ za Kruševac Mihailo Jevlić. Broj sindikalno organizovanih radnika ne
prestano je rastao. Ali, sve do dolaska Cane Ba
bović sindikat Kruševca nije, kako tvrdi Mihailo
Jevtić, mogao nešto više da učini zbog »pasivne
politike komoraša«. Cana se odlučno suprotsta
vila komorašima i njihovoj komotnosti. Umesto
tavorenja i mirnog posredovanja prilikom tarif
nih akcija, štrajkova i drugih sporova između
radnika i poslodavaca, Cana je članove sindika
ta pozvala u akciju. Njihov odziv za to vreme
bio je veliki. Prostorije sindikata su najednom
�oživele, »svako veče okupljao se veliki broj rad
nika na raznim sastancima.« Pojedinim skupovi
ma, na zaprepašćenje predstavnika Radničke ko
more, nekog Milutina, čak su prisustvovali i pred
stavnici policije. Nisu, doduše, mnogo razumevali
diskusije, ali su zato u svoje beležnice pažljivo
upisivali imena onih koji su često i duže govo
rili.
Iz tih sastanaka ponikli su mnogi štrajkovi:
krojača, abadžijskih radnika, mlinskih radnika...
Najveći je bio štrajk radnika fabrike »Merima«,
čiji je organizator bila Cana Babović.
Fabrika sapuna »Merima« imala je u to vreme oko 220 radnika, pretežno žena. Ušlovi za
rad bili su vrlo teški, čak mnogo teži no u dru
gim preduzećima. Radilo se od 10 do 12 časova
dnevno, a nadnice od 8, 10 i 12 dinara bile su
»više nego mizerne«.
Šestog juna 1936. radnici »Merime« su od
poslodavaca odlučno zatražili potpisivanje kolek
tivnog ugovora. Uprava fabrike je njihov zahtev
odbila. Tada su, »kao jedan čovek«, u štrajk
stupili svi radnici. Štrajkovali su sedam dana i
upravu fabrike prinudili na potpisivanje kolek
tivnog ugovora, kojim je ponovo uveden osmočasovni rad, nadnice povećane, uvedena obaveza
biranja radničkih poverenika. Štrajk je naišao
na simpatije i veliku podršku građana. Štrajkačima su, u znak solidarnosti, novčanu pomoć
uputili radnici fabrike »Tivar« iz Varaždina i
radnici iz Kraljeva, čačka, Niša i drugih mesta.
Policija nije uspela da zastraši radnike, niti, pak,
da ih pretnjama odvrati od štrajka.
Štrajk radnika »Merime« bio je dobro organizovan; imao je štrajkački odbor, komisiju za
pregovore, odbor za pomoć štrajkačima. Da mu
značaj bude još veći, najveći deo štrajkača bile
su žene, koje su i ovom prilikom pokazale izu
zetnu hrabrost i odlučnost. Bio je to deo velikog
štrajkačkog vala koji je u to vreme zahvatio či
tavu zemlju. Kulminaciju je dostigao 1936. godi
ne, kada je, prema nepotpunim podacima, izve
deno preko 600 tarifnih akcija i preko 400 štraj
kova. Predvođeni komunistima, radnici su se
uporno borili za bolje uslove života i povoljniji
radni odnos, za povećanje nadnica, smanjenje
radnog vremena, za sklapanje kolektivnih ugo
vora i drugih radničkih prava. Svi su se, ili bar
najveći deo, završavali s uspehom. Pored skla
panja kolektivnih ugovora, radnici su snagom
�bunta i otpora postizali i druge ustupke vlasnika
i poslodavaca; sticali su pravo na sindikalno organizovanje; neki su čak uspeli da se u kolektiv
ne ugovore unese i odredba o priznavanju Prvog
maja kao radničkog praznika...
S Mirkom Tomićem, Cana je bila pokretač
i organizator još jedne akcije o kojoj se u Kruševcu i okolini i danas živo priča. Reč je o ve
likom zboru Narodnog fronta koji je održan 24.
maja 1936. godine. »Nijedan posle kragujevačkog
zbora 1935. godine, nije — po rečima Dragoljuba
Jovanovića — veću gužvu izazvao nego kruševački.«
U težnji da zbor naroda bude što masovniji,
Mesni komitet KPJ, koji je tog proleća Cana Ba
bović i formirala, sve članove Partije i simpati
zere uputio je u okolna sela da bi rasturali letke
i agitovali za dolazak na zbor. Predviđene su i
parole koje će se ispisati na transparentima. Pri
preme za zbor intenzivno su izvršene i na sas
tancima sindikalno organizovanih radnika. Angažovani su i zavičajni studenti sa Beogradskog
univerziteta da na zbor s narodom organizovano
dođu. Odštampan je i letak: »Zemljoradnici i
seoska sirotinjo! Radnici i građani — Braćo!«,
pa dalje: »da rob hoće slobode, da žedan hoće
vode, da gladan hoće hleba; da hoće mir ispod
svog neba... Posle šest godina diktature narod
je izrazio gotovost na borbu za bolji život, uda
rio je po ciku Jevtićevog režima, objavio rat
fašizmu i korupciji i svrstao se u front narodne
slobode protiv fronta reakcije. Sada se borba
protiv režima vodi kroz zborove i dogovore Udru
žene opozicije i Narodnog fronta slobode...« Le
tak se završavao parolama: »Dole nasilje i plja
čka!«, »Dole rat i fašizam!«, »Živeo Narodni
front slobode!«
Saznavši za veliku akciju, policija nije ostala
ravnodušna. Sve što je imalo uniformu i oružje
bilo je u Kruševcu stavljeno na noge i u pri
pravnost. Pre zbora, sa svih strana stizali su vo
zovi puni žandarma i policajaca. Noću između
23. i 24. maja svi prilazi gradu bili su blokirani.
Naoružane patrole žandarma posele su zasede
na četiri do pet kilometara ispred grada. Mosto
ve na Rasini i Zapadnoj Moravi čuvala su odeljenja žandarma. Železničkim organima policija
je naredila da se vozovi na dan održavanja zbora
ne zadržavaju na kruševačkoj stanici. Putnike
treba silom vraćati za Trstenik, Stalać i Vrnja-
29
�čku Banju. Za slučaj potrebe pripremljena su i
vatrogasna kola sa šmrkovima.
Zbor je trebalo da počne u 9 časova na trgu
kod Spomenika kosovskim junacima. Svi članovi
Partije i simpatizeri KPJ bili su na svojim mestima već od ranog jutra. Oko 7 časova, kada je
trg preplavio veliki broj građana i seljaka, zalu
pao je doboš i objavio da je Ministarstvo unu
trašnjih poslova zabranilo opozicioni skup. Tu
zabranu najveći broj radnika i seljaka iz okolnih
sela nije poštovao. Grupa seljaka iz prekomoravskih sela, predvođena komunistima, probila je
žandarmerijski kordon i uprkos uperenim bajonetima ušla u grad. Druga grupa seljaka, naro
čito ona iz pravca Siljegovca, ulazila je u grad
na kolima s bleh-muzikom. Na poziv žandarma
da se zaustave, seljaci su ošinuli konje i nasilno
ušli u grad. Iz pravca Kragujevca, Čačka i Kra
ljeva stizali su kamioni sa radnicima i studenti
ma. Grad je vrio od povika, parola, muzike. Na
jednom, iz dvorišta Sreskog načelstva izašla su
vatrogasna kola. Potekao je mlaz prljave vode.
Policija je počela da puca iznad glava ljudi; ma
sa je kundacima i pendrecima silom rasterivana.
Oštar sukob trajao je šest i više časova. Svom
žestinom vodio se po ulicama grada, u centru
Kruševca, pred hotelom »Beograd«, pred Sta
rom poštom. Narod se branio kamenicama, stoli
cama, čime je stigao... Bio je to veliki politički
uspeh komunista Kruševca. »Posle toga,« — cenio je Mesni komitet KPJ za Kruševac, — »ljudi
su počeli slobodnije da govore, da više istupaju,
lakše se mogla izvesti svaka akcija, naročito
zborovi; imali su ljudi više pouzdanja i vere u
sebe...«
Strepeći od progona policije, koja je za njom
već duže tragala, Gana je bila na oprezi. Više
puta je odlazila u Niš i tamo se radi traženja
posla i partijskog rada katkada i duže zadržava
la. I tom prilikom Cana je ostala Cana: vredan
partijski aktivist. Povezala se s Dimitrijem Stoiljkovićem, koga je poznavala od ranije, i s njim
vodila razgovore o prelasku u grad na Nišavi.
5 njim se, međutim, razišla u pogledima na rad
Partije. On je dugo godina bio na robiji (Sud
za zaštitu države osudio ga je januara 1930. na
6 godina robije), kao sindikalni funkcioner uži
vao je ugled u sindikatima, ali se pribojavao od
Caninog zahteva da partijska organizacija izlazi
iz ilegalnosti. Verovatno bi i duže ostala, posao
�je već bila ugovorila u tekstilnom preduzeću, ali
je zbog traganja policije morala da napusti Niš.
Ponovo se vratila u Kruševac.
Veliki zbor Narodnog fronta u Kiuševcu do
te mere je uznemirio policiju da nije znala oda
kle da počne. U Kruševac je došla ekipa polica
jaca i agenata iz Skoplja. Tražeći glavni punkt
partijske organizacije, policajci su počeli da se
sve više interesuju za sindikat i ljude koji su
u njemu radili. Smatrajući da je ona centar sve
ga što se u gradu događa poslednjih meseci,
Predstojništvo policije poziva Canu na sasluša
nje. Po načinu ispitivanja i sama je osetila da
na nju sumnjaju. Dugo je vodila razgovor sa
Sretenom Žujovićem, instruktorom CK KPJ, o
lome da li da se sklanja ili da se i dalje zadrži
u Kruševcu. Žujović joj je preporučio da se za
drži u Kruševcu, s tim da se za nekoliko dana
nađu u Kragujevcu.
Za dan-dva situacija se, međutim, naglo izmenila. Grad je zahvatilo veliko uzbuđenje. Kako
se samo uznemirila stanodavka Cane Babović,
naročito kada je od žene sreskog načelnika ne
što više saznala o Cani. Cana Babović je, među
tim, ostala mirna, kao da se ne radi o njoj. Gaz
darica nije takvu ravnodušnost izdržala. Pozvala
je Canu, skuvala kafu i radoznalo joj se obra
tila:
— »Znate, gospođo Spasenija,« — počela je
nervozno, kršeći prste — »moram nešto da vam
kažem. Gledam vas, gledam, pa ne mogu da poverujem u ono što se sve priča. Sinoć sam, zna
te, bila kod načelnika i on mi je ispričao da na
vas ozbiljno sumnjaju da ste komunista. Došli
su do zaključka, kaže, da ste glavni u svemu što
se ovde događa. Zato su odlučili, veli, da vas
proteraju u rodno mesto. Ja sam vas branila,
rekla sam, znate, to je nemoguće, ona je tako skro
mna i poštena žena. Ništa mi nije pomoglo. Oni
će vas, gospođo, zamislite, još koliko sutra proterati...«
Cana Babović se ni za trenutak nije dvou
mila. Iskusni ilegalac dobro je znao šta ga čeka.
Zato je zamolila gazdaricu da joj odmah vrati
radnu knjižicu, kako bi još istog dana napustila
Kruševac. »Osećala sam da je ona,« — seća se
Cana, — »bila zadovoljna što mi je ipak uslugu
učinila i mislim da je verovala da nisam komu
nista.«
�Posle kraćeg dogovora s članovima Mesnog
komiteta KPJ, Cana je napustila Kruševac. Do
železničke stanice ispratili su je drugovi iz ko
miteta i sindikata. Na stanici su bila i dva agen
ta. Cana je imala nameru da pođe za Niš, ali
se, da bi agentima zavarala trag, predomislila i
krenula za Beograd.
Profesionalni revolucionar
Za koji dan vratila se u Kragujevac da bi
prisustvovala sastanku koji je zakazao Sreten
Žujović, instruktor CK KPJ, odgovoran za poli
tički i partijski rad u Srbiji. Bilo je to, koliko
se sećala, krajem maja ili početkom juna 1936.
godine. Na tom sastanku, kome su u kući Koste
Jovanovića prisustvovali Sreten Žujović i Žika
Đurđević, vodio se poduži razgovor o međuna
rodnim događajima, stanju u Partiji i radničkom
pokretu. Pa ipak, najviše je bilo reči o radu i
povezivanju s partijskim organizacijama na pod
ručju Užice—Niš, čiji je trebalo da budu nosioci
Žika Đurđević i Cana Babović. »U stvari« — še
će se Cana — »nas dvoje postali smo punkt, iako
je Đurđević i dalje živeo u Jagodini, a ja, po
dogovoru, ostala u Kragujevcu. Vrlo brzo uspeli
smo da se po vežemo sa svim organizacijama na
tom području. Često smo se sastajali. Jedan dan
u nedelji bio je fiksiran za naše sastanke, a če
sto je bilo i vanrednih razgovora. Sada smo ja
i Žika objedinjavali, rukovodili partijskim orga
nizacijama na tom području. To je, čini mi se,
postalo više potreba nego što smo se mi sami
osećali kao rukovodstvo«.
Sada Cana posao više nije tražila. Postala je
profesionalni revolucionar. Partijska aktivnost
postala joj je jedina preokupacija. Izdržavala se
od sredstava koje je za takav rad izdvajala Par
tija. Ona je, izrasla kroz dugu ilegalnu borbu u
zemlji, u samom pokretu, za takvu funkciju u
Partiji i pokretu imala i mnogo smisla. Bila je
majstor za praktičan partijski rad i za direktnu
akciju. Umela je da okuplja ljude, da ih pokre
će u akciju, da ih organizuje i uspešno vodi. Ti
pičan primer radnika revolucionara.
Kragujevac, u kome je Cana trebalo i najdu
že da se na partijskom radu zadrži, imao je vanredne mogućnosti za partijski rad. Pored brojne
�radničke klase, koja je bila pod jakim uticajem
Partije, postojala je i politički razvijena intelek
tualna sredina.
Razmišljajući do koje mere treba ići u širi
nu, voditi akcije i drugo, Cana Babović nije, ka
ko sama kaže, počela iznova, na ledini. Nastojala
je da »davanjem jednog drugog impulsa i sadr
žaja Pokretu« ojača rad komunista i izoluje uticaj oportunista. Bila je u središtu događaja. Juna-jula 1936. godine formirala je Mesni komitet
KPJ za Kragujevac (članovi su bili Tika Janjić,
Ferdo Jurić, Franjo Šremf i Dragiša Luković), a
zatim partijsku organizaciju u Vojno-tehničkom
zavodu.
Sve do decembra 1936. godine, odnosno do
povratka sekretara Tike Janjića, koji je maja na
pustio Kragujevac i prešao u Beograd, Mesnim
komitetom KPJ rukovodila je Cana. Za to vreme
bila je inicijator ili organizator čitavog niza ak
cija. Najimpresivnija je bila veliki zbor za mir,
koji je, na inicijativu Sekcije žena, održan 11. no
vembra 1936. godine u Kragujevcu. Pripreme za
veliki skup trajale su gotovo čitav mesec dana.
Zbor je vanredno lepo protekao. Trg u centru
grada bio je ispunjen narodom. Vladalo je veliko
oduševljenje. Na čelu zbora bili su komunisti,
koji su, prodirući u mase, uspeli da legalizuju
ovakve vrste skupova. Jednog trenutka, pri kra
ju zbora, oduševljena Bosa Đorđević, predsednica Ženskog pokreta u Kragujevcu, probila se
kroz masu i potrčala prema Cani. Sva uzbuđena,
radosna i nasmejana, grleći Canu, došapnula joj
je: »Moraš se odmah skloniti! Došla je ćela po
licija. Zgrada sindikata je blokirana. Tamo ne
smeš ići!« Cana se brzo sklonila, ali se, kada
je pao mrak, ponovo našla s Bosom Đorđević i
drugim aktivistkinjama Ženskog pokreta, i s nji
ma dugo pričala. Bile su srećne kao deca. Kada
je beogradski list »Pravda« sutradan objavio kra
tku belešku o zboru i tom prilikom bilo pomenuto puno ime i prezime Cane Babović, Cana se za
mislila. Bio je to povod i jedan od razloga da
razmišlja o kraju svog boravka u Kragujevcu.
član Oblasnog komiteta KPJ
Kada je u jesen 1936. godine formiran Obla
sni komitet KPJ za užu Srbiju, koji je, osim Kra3 Spasenija Cana Babović
�gujevca, obuhvatao zapadnu i južnu Srbiju, Cana Babović je, pored Mome Markovića, Žike
Đurđevića, Krste Popivode i Grge Jankesa, posta
la njegov član. Svi članovi Oblasnog komiteta
delovali su kao jedan čovek. Živeli su, seća se
Moma Marković, i radili kao jedna porodica. Sli
čno misli i Cana Babović. »Dejstvovali smo kao
najpotpunije rukovodstvo. Otpočetka sam bila
na čelu tog, kako da kažem, neverifikovanog ru
kovodstva. Posle je došao Žika, koji je, kao i
ja, imao određene zadatke. Nikada jedni bez dru
gih nismo radili. Konsultovali smo se o svemu.
Za nas nije bilo važno ko je rukovodilac, već
ko šta radi. Nisu nas, dakle, okupirale ’rukovodilačke' ambicije. Žika je bio koordinator, centar
oko kojega su se okretale 'veze'. Ja sam održa
vala vezu sa CK KPJ. Slala sam izveštaje, pisma,
šifrovala. Posle su se te veze proširile na još ne
koliko drugova.«
I pored toga što je po svom sastavu, kako
bi rekao Grga Jankes, »bio dosta uzan«, Oblasni
komitet je uradio dosta. »U Kragujevcu je pok
ret bio vrlo širok, partijska organizacija je vrlo
dobro radila, koristeći sve forme u masovnim or
ganizacijama. Veliki uspeh imali smo kod pito
maca Vojnotehničkog zavoda... Tamo gotovo
nije bilo omladinca koji nije bio obuhvaćen ra
znim oblicima rad a... I na kulturno-prosvetnom
radu u Kragujevcu, u sindikatima i kroz razna
društva, počeo je vrlo intenzivan život Partije...
Dobro su radile i partijske organizacije u čač
ku, Užicu i u nekim drugim mestima. Naš Ob
lasni komitet imao je organizacije na teritoriji
Kragujevca, Kraljeva, Kruševca, čačka, Užica,
Jagodine, Ćuprije, Paraćina, i u nizu drugih mesta ...« I u sindikatima je postignut dobar uspeh.
»Sve forume na terenu«, — beleži Grga Jankes,
— »držali su naši ljudi«.
Partija je razvila vrlo živu aktivnost svuda.
Njen uticaj u masama neprestano je rastao.
Oblasni komitet KPJ imao je i teškoća. Na
ročito kada je bio prinuđen da, »donoseći odluke
o vrlo ozbiljnim pitanjima«, konsultuje CK KPJ.
Tadašnji Centralni komitet nalazio se u Parizu,
pa je odgovor na tražena pitanja stizao prekas
no, »a nekada nije ni stigao«. »Od Pariza do Kra
gujevca — seća se Jankes — pošta ne može da
stigne za tri dana. To znači da bi neki odgovori
na naša pitanja mogli da stignu bar za dve-tri
nedelje, a mi smo ponekad čekali i više od tri
�meseca. Žujović nam je tada izneo teškoće i u
samom CK, na čijem je čelu stajao Gorkić. Na
ma tada nije ostalo ništa drugo nego da u naj
hitnijim slučajevima samostalno donosimo vrlo
ozbiljne odluke.«
Kraći boravak u Nišu
Januara 1937. godine Cana je pošla za Niš
da bi tamo radila na obnovi i jačanju partijske
organizacije. Tamo se brzo zaposlila i time sebi
olakšala uslove za rad. Pošto partijskih veza ni
je imala, to joj je jedina mogućnost ostala da
se poveže sa naprednim radnicima. Van sindika
ta bila je povezana sa jednim brojem drugova
koji su bili oko Dimitrija Stoiljkovića. Ali i tada,
kao i ranije kada je u Niš odlazila iz Kruševca, nai
lazila je na otpor Stoiljkovića. »Zato sam morala
sa puno pažnje i obzira prema drugu Stoiljkoviću da pustim da se stvari razvijaju sporije i na
dužu stazu«. Međutim, svojim radom, naročito
u sindikalnim organizacijama, brzo je pala u oči
policije. U kampanjskoj čistki policije protiv
politički nepoželjnih elemenata, odmah posle
hapšenja Grge Jankesa, bila je na redu Cana Ba
bović.
Na opasnost da bude uhapšena upozorio je
predstavnik Komore URS-ovih sindikata Mustafa Turk. »Drugarice Spasenija, — rekao joj je
jednog dana sredinom februara 1937. godine, —
hteo bih da vam skrenem pažnju. Policija namerava da vas protera iz Niša. Juče je jedan od
njihovih predstavnika dolazio kod mene i saopštio mi da su zaključili kako ste vi i po načinu
istupanja i po načinu angažovanja — komunista«.
— Hvala i zdravo! — rekla je Cana i brzo
izašla iz kancelarije predstavnika Komore.
Brzo je spakovala stvari i, sa sestrom Radmilom, spremila se da napusti Niš. Kada se vra
ćala od Ralka Vukićevića, koga je upoznala kak
va joj opasnost preti, pred vratima njenog sta
na stajao je policijski agent: »Gospođo Babo
vić, morate odmah poći sa mnom. Imam naređe
nje da vas privedem u Načelstvo. Obadve mo
rate poći!«
»Sta da uradim?« — pitala se Cana. »Da li
da bežim? Ne bi to bio veliki problem, samo
da li bi to bilo u duhu stava Partije?!« Ipak, od-
�lučila je da pobegne. Jer, ako to ne bi učinila
bila bi, kako joj je agent i naglasio, predata beo
gradskoj policiji. A tamo bi je, posle surove is
trage, čekala tamnica. Zato je skinula zimski ka
put i ostavila preko kreveta, a agenta zamolila
da izađe samo za momenat. Bila je ubedljiva i
agent joj je odobrio — samo za časak.
Čim je izašla iz kuće, Cana je za tren pres
kočila preko taraba i sunula u susedno dvoriš
te. Prešla je baštu suseda, ušla u dvorište jedne
kuće sa izlazom na sasvim drugu ulicu i umakla. Agent je potrčao za njom, ostavivši sestru
Radmilu za trenutak samu. I ona je vešto isko
ristila priliku i pobegla. Cana se najpre sklonila
kod Ratka Vukićevića, a onda se kraće vreme
skrivala kod Petra Vulića, bravarskog radnika
Železničke radionice, čija je kuća već bila pozna
ti ilegalni partijski punkt i veza. Sestra Radmila je, posle dogovora s Canom, napustila Niš, a
Cana je za koji dan krenula za Jagodinu.
Upravi niške policije ništa drugo nije preos
talo do da Banskoj upravi, 25. februara 1937. go
dine, uputi izveštaj u kome se, pored ostalog,
kaže: »Ova uprava proveravanjem ušla je u trag
Čuković Spašeni je, po zanimanju šnajderke, ro
dom iz Lazarevca, srez Kolubarski, i njene ses
tre Radmile čuković, po zanimaniu štrikerke.
rodom takođe iz Lazarevca, srez Kolubarski, od
oca Vaše i majke Stane. Spasenija je stara 27
godina, prilično ugojena, srednjeg rasta, lice ok
ruglo, kosa podvezana, oči plave, kosa smeđa,
srednje građanski obučena... Spasenija Čuković
je opasan komunistički agitator, a njena sestra
Radmila služi kao komunistički kurir. Obadve su
vrlo inteligentne i znaju se snalaziti. U Niš su
došle pre kratkog vremena, odmah su počele da
se prijavljuju na razne stanove kako bi zaštitile
svoj trag, pa se na kraju obe nastanile kod Spomenke Petković, studentkinje hernije... Vršenim
traganjem naišlo se na ovaj njihov poslednji
trag, pa je jedan organ ove uprave došao sa nji
ma u dodir u istom stanu. Imao je nalog da ih
privede u upravu policije radi saslušavanja u
vezi pokrenute istrage protiv Grge Jankesa...
Kada im je saopštio da treba s njim da pođu u
policiju, Spasenija je upotrebila trik i zamolila
organa da je pusti do nužnika. Ovaj je pustio,
ali se Spasenija nije vratila... Izvršenim pretre
som nad njihovim stvarima, nađena je zabranje-
�na literatura koju su sa svim stvarima i odelom
ostavile u stanu...«
Novi partijski zadatak
Posle bekstva iz Niša, Cana Babović ponovo
se vratila na teren Pomoravlja, najpre u Jagodi
nu, a potom je težište svog partijskog rada prenela na Kragujevac, u sedište Oblasnog komite
ta. Oblasni komitet KPJ, čiji je ona bila sekre
tar, u to vreme je najuspešnije delovao u Srbiji.
Zato je, maja 1937. godine, Sreten Žujović, tada
šnji član Politbiroa CK KPJ, uputio predlog Cen
tralnom komitetu da se taj oblasni komitet reorganizuje u Pokrajinski komitet za ćelu Srbiju.
Tih dana, aprila 1937. godine, Oblasni komi
tet KPJ je došao do zaključka da po onome ka
ko se ponaša policija u Beogradu i Kragujevcu
može uslediti novo hapšenje komunista.
Pošto je mnogo pojedinosti o »pojačanoj ak
tivnosti komunista« saznala, beogradska policija
je pokrenula kompletan policijski aparat da bi
se probila u partijsku organizaciju i ponovo je
razbila. Svoj »glavni pravac« sada je usmerila na
Kragujevac i druge gradove u unutrašnjosti Sr
bije. »Tokom marta i aprila 1937. godine, »—
piše Cana, — »u Kragujevcu su se povremeno
viđali agenti beogradske policije... Mi smo nas
tojali da utvrdimo povod njihovog bavljenja u
Kragujevcu. Došli smo do podataka da se u voj
nom zatvoru nalazi grupa inžinjera i nekih dru
gih lica koja su uhapšena zbog špijunaže (Kristan, Ramljak i drugi), pa smo u prvo vreme za
ključivali da se agenti zbog njih muvaju na tom
terenu. No, ubrzo je njihovo bavljenje u Kragu
jevcu dobilo i drugi karakter. U maju 1937. go
dine odpočelo je pretresanje stanova nekih omladinaca iz Vojno tehničkog zavoda. Hapšeni su
ili stavljeni pod policijsku prismotru, svi oni kod
kojih je pronađena napredna literatura, naročito
izdanja »Nolita«, koja su u to vreme bila inkriminisana. Tako je uhapšena jedna grupa radnika
pitomaca oVjnotehničkog zavoda, među kojima i
više članova Partije. Po svemu što se događalo,
po načinu hapšenja i pretresa stanova, moglo se
naslutiti da policija »napipava« partijsku orga
nizaciju. U ovom slučaju, policija je odstupila od
uobičajene prakse da prvenstveno hapsi pozna-
�te i kompromitovane komuniste. Ovog puta pa
žnju su ustremili na Zavod i sindikate, tamo gde
je zaista postojala i gde se nalazila većina čla
nova. .. Imali smo utisak da hapse nasumce...
Očigledno je da se u prvom trenutku nismo sna
šli, niti smo bili dovoljno oprezni da procenimo
sve mogućnosti i presečemo lanac daljih pro
vala. ..«
Da bi svoje članove sklonio od udara polici
je i da bi ojačao partijski rad u drugim krajevi
ma, Oblasni komitet KPJ odlučio je, maja 1937.
godine, »da Krsto Popivoda pređe u Niš, da po
kuša tamo da živi ilegalno, ako može. »Preko ve
ze je — piše Grga Jankes — uređeno da se za
posli kod jednog advokata koji je bio naš sim
patizer (Milisava Ignjatovića — S. M.). Odatle bi
što neposredni je pružao pomoć partijskim orga
nizacijama u Nišu, Timočkoj krajini, Leskovcu,
Pirotu, Caribrodu i drugim. Za Žiku Đurđevića
je rešeno da se prebaci na teren Jagodine, Ćup
rije i Paraćina, da tamo razvije aktivnost i pruži
neposrednu pomoć partijskim organizacijama.
Moma Marković i ja ostali smo privremeno u
Kragujevcu. Osim Kragujevca imali smo Kralje
vo, Kruševac, Užice, čačak i još neka druga mesta. Dobili smo zadatak od CK da se povežemo
sa Kosmetom i Makedonijom... Pošto je u Sara
jevu nedostajao partijski kadar, CK KPJ je od
lučio da tamo pošalje Canu Babović. Ona bi u
Sarajevu još jednom pokušala da se zaposli i
legalizuje. Dobila je zadatak da se u Sarajevu
duže zadrži i pruži pomoć partijskim organiza
cijama i forumima. Po dolasku u Sarajevo, Cana
je i dalje ostala član Oblasnog komiteta KPJ za
Srbiju.«
Novi partijski zadatak, s kojeg će otići na
dvogodišnje tamnovanje, doveo je Canu Babović,
pod lažnim imenom u legitimaciji — Zlata Dosković, u Sarajevo sredinom juna 1937. »Ne sećam se« — piše ona — »svih detalja putovanja
do Sarajeva. Ostalo mi je u sećanju da sam u
Užicu prenoćila radi radničke knjižice (radnu
knjižicu i legitimaciju Milivoje Kovačević, član
MK KPJ za Užice, izvadio je po zahtevu Sretena
Žujovića i Žike Đurđevića još januara 1937. go
dine. Obe su glasile na ime Zlate Dosković, za
koje su znali da u policiji nije kompromitovano). Ujutru rano došao je jedan drug i obavestio me da moram izaći iz grada pošto su tu beo
gradski agenti. Verovatno se provala širi, zaklju-
�čila sam. Na jednoj poljani Dobrivoje Simić
(student prava, član MK KPJ za Užice) predao
mi je radničku knjižicu, jedini dokumenat koji
sam imala, i to na tuđe ime.«
Čim je stigla u Sarajevo, Cana je potražila
stan. Želala je da bude negde van grada. Prešla
je preko mosta na Miljacki i ušla u ulicu s ne
koliko proređenih kuća. Pogled joj se zaustavio
na prizemnoj kućici u Dobrovoljačkoj ulici, na
čijem je prozoru stajala ceduljica: »Izdaje se
soba za samca ili samicu«. Ušla je u dvorište. U
kući s jednim stanom živeli su muž i žena, Pavle
Todorović, muzikant, i njegova supruga. Do nji
hovog stana mala stolarska radionica. Dvorište
ima dva izlaza. »Baš dobro!« — pomislila je —
»kao poručeno«. Posle kraćeg razgovora s Pavlom Todorovićem i njegovom ženom, stan u Do
brovoljačkoj ulici dobio je još jednog člana.
Jedan važan posao Cana je završila, ali oko
drugog, zaposlenja, čekala je, »nervozna i nesre
đena«, nekoliko dana. Najzad, kada je 18. juna
1937, sada kao Zlata Dosković, došla u tekstilnu
radionicu Gaona Benciona, dobila je posao, ka
ko je vlasnik radionice rekao na policiji, bez da jc
ko preporučio. »Došla jc sama i rekla da je ra
dila isti posao u Beogradu desetak godina.«
Nikada dotle Cana nije bila u Sarajevu. U
novoj sredini i u novim uslovima, njoj, među
tim, nije bilo teško da se prilagodi, pošto je već
nekoliko godina živela ilegalno ili poluilegalno i
po potrebi prelazila iz mesta u mesto. Uslovi za
rad bili su teški kao i u drugim preduzećima ta
kve vrste. »Zarada tekstilnih radnika«, — seća
se ona, — »bila je veoma niska. Kada plate stan,
jedva je ostajalo još za jedan obrok dnevno. O
tome niko nije govorio. Činilo im se da je to sa
svim normalno i kao da drugačije ne može biti.
Subotom, kada je vršena isplata, bilo je mnogo
tužnih radnica — neke su dobijale otkaz, nekima
je odbijeno od plate za slomljenu iglu ili neku
drugu sitnicu. Nikad se nije znalo koliko će se
dobiti »na ruke«, iako je rađeno na akord. U
takvim prilikama lakše je bilo prići radnicama
i saznati njihovu nevolju, upoznati život svake
od njih. Radne snage, pak, u to vreme, naroči
to ženske, bilo je na pretek. U nekim tekstilnim
preduzećima počeo se zavoditi sistem primanja
radnica — »petnaest dana na probu«. To je u
praksi značilo — posle petnaest dana, sem retkih izuzetaka, sve su bivale otpuštene, bez ikak-
�ve naknade, a na njihova mesta primane druge,
opet »na probu«. »Malo nas plaćaju. Zašto ne bi
pružili bar toliko da možemo zadovoljiti osnovne
potrebe! Da smo organizovane i jedinstvene, sva
kako bi se naš položaj morao poboljšati« — povele smo tada razgovor. Počnem da proračuna
vam koliko poslodavac zaradi po radniku. Bilo
nas je 250. Tačno sam i cifre znala, iako sam
često na prstima računala. Ako bismo dobile još
samo po deset dinara na dan, poslodavcu ostaje
za amortizaciju toliko, čista zarada toliko, itd.«
Za mesec dana, koliko je boravila u Saraje
vu, Cana je radila mnogo. Rano je na posao od
lazila, kasno se uveče vraćala.
Upoznala je veliki broj drugova i drugarica.
Polako i strpljivo je krčila put Partiji posle teške
provale i velikog stradanja sarajevskih komunis
ta. Dalji rad prekinula joj je, međutim, nova
kragujevačka provala.
Hapšenje u Sarajevu
Kada je Uprava policije u Kragujevcu obavestila Upravu grada Beograda da se Cana na
partijskom radu nalazi u Sarajevu, iz Beograda
je odmah pohitao Đorđe Kosmajac, sa aktom
Predstojništva gradske policije u Kragujevcu da
»uhapsi ilegalku Spaseniju Babović ćuković«.
Da je pronađe pomogao mu je agent Uprave po
licije u Sarajevu Obrad Prodanović, koji je »izvidima« ustanovio gde je zaposlena i kod koga
stanuje. U noći između 13. i 14. jula 1937. godi
ne organi Specijalnog odseka sarajevske polici
je, zajedno sa Kosmajcem, »učinili su sve kako
bi ova ilegalka pala u ruke policiji«. Pred njima
na stolu bili su podaci koje je Cana navela u pri
javi policiji posle dolaska u Sarajevo: Zlata Dosković, tekstilna radnica, rođena 10. marta 1908.
godine u Staparima, srez Užički, neudata, kćer
Živote i Leposave Milovanović — Dosković. Naz
načila je da poseduje ispravu izdatu u Užicu 5.
januara 1937. godine pod br. 167/37. Datum pri
jave je od pre mesec dana, tj. od 17. juna t. g.,
a stanodavac je Pavle Todorović, muzikant.
— To je ona! — zadovoljno je trljao ruke
Đorđe Kosmajac i odmah se dao na posao.
Ponoć između 13. i 14. jula 1937. godine bila
je svetla i puna mesečine. Dok je Cana, zamo-
�rena posle povratka sa partijske konferencije u
Užicu i teškog posla prethodnog dana, spavala
tvrdim snom, policijski organi, predvođeni Đorđem Kosmajcem, opkolili su stan Pavla Todorovića. Tada je upao u sobu Kosmajac i s upere
nim pištoljem i džepnom lampom počeo da vi
če: »Spaso, provala! Provala!« Ona je, čuvši »ne
ku larmu i gužvu u kući«, najpre pomislila da se
stanodavac i njegova žena nešto svađaju. »Šta im
je noćas!« — progovorila je još sanjiva. Kada
se rasanila, pokušala je da se podigne, ali, avaj,
nije mogla ni da se pomeri. Neko ju je, »prilepljenu za krevet«, držao čvrsto za obe ruke. Brzo
je prepoznala Kosmajca. Skupivši snagu, istrgla
se iz dželatovih ruku, sela na krevet nemoćna
da bilo šta učini. Oko nje stajali su agenti s upe
renim pištoljima i džepnim lampama.
— Jeste ona je to. To je Spasenija! — liko
vao je Kosmajac.
Trenutak-dva posle toga počeo je da grdi
agente saraejvske policije:
Živi ovde još i zaposlena — a vi ništa ne
znate!.
Dok ju je Kosmajac čvrsto držao za ruke,
nekoliko agenata pretresalo je njenu gardero
bu, haljine, cipele. Cana je bila vrlo uzbuđena,
naročito kada su počeli da pregledaju haljinu —
bojala se da u porubu ne otkriju šifrovane ad
rese. Kada ništa nisu našli, laknulo joj je. Kao
da joj se svalio kamen sa srca.
— Gde su ti ostale stvari!? vikao je Kosma
jac, dok se Cana oblačila.
Mahinalno je pokazala na svoj koferčić, u
kome se nalazilo nekoliko »prnja« i radna knji
žica.
— Zašto si se prijavila na tuđe ime? — po
čeli su da ispituju.
Cana je ćutala.
— Sve ćeš ti ispričati! — pretio je Kosma
jac. — Vežite joj ruke lancima! — naredio je
osorno agentima.
Posle kraćeg saslušavanja stanodavca Pavla
Todorovića, koji se »tresao kao prut«, agenti su
Canu i stanodavca poveli u Upravu policije. »Za
pljusnu me svežina julske noći. Pribrah se, počeh da razmišljam. Uz put su me muvali, zapit
kivali, ali to mi nije smetalo da promislim šta
cu da govorim i kako da se branim. Mučiće me,
znala sam, moram sve izdržati, odlučila sam. Uli
ca preko reke Miljacke... Most kod kojeg je Ga-
�vrilo Princip izvršio atentat na Ferdinanda. Podseti me na pogibiju i stradanja ljudi koji su se
borili za slobodu. Bilo je prošlo pola noći. Sara
jevo je spavalo dubokim snom. Poneki prolaznik
bi iskrsnuo iz poprečnih ulica i, zastajkujući, posmatrao kako nas vode vezane lancima. Žurili su.
Brzo smo stigli u sarajevsku policiju.«
Čim je ušla u prostranu prostoriju uprave
sarajevske polioije, Kosmajac joj je naredio da
sedne nasred sobe. Tada su joj dva agenta ve
zali desnu ruku s levom nogom, a levu s desnom,
unakrst. Bila je savijena u klupko. Sada niko od
agenata nije više zapitkivao, niti nešto od nje
tražio. Na mig Kosmajca, agenti su napustili so
bu za mučenje. Cana je ostala sama, »da se seti«
— kako je Kosmajac zatočenicima često govo
rio, — »kada je majku prvi put za sisu ugrizla.«
Prvi dan boravka bio je za Canu, kao i za
svakog ko bi se našao u sličnom položaju, naj
teži. Puls joj je ubrzano radio, srce silno bilo. Re
dala je misli jednu za drugom. Kako li je došlo
do njenog hapšenja. Provala — znači. »Neko me
je izdao! Sigurno se provala proširila na veći
broj drugova! Možda je neko od članova Oblas
nog komiteta u zatvoru!«
Na prvom kratkom ispitu, Cana Babović je,
kako je sarajevska policija obaveštavala Kraljev
sku bansku upravu Drinske banovine, »izjavila
da je u Sarajevo došla pre mesec dana i da se
zaposlila u sarajevskoj trikotaži, koja je svojina
Gaona. U njenom stanu ostavljena je zaseda ko
ja će ostati više dana, kako bi lica koja su even
tualno sa njom ilegalno došla i inače, kao i korespodencija, došla do ruku policije.« Drugo, po
liciji Cana ništa nije rekla.
Već sutradan, na zahtev Uprave policije Du
navske banovine da se »prvim vozom otprati u
Kragujevac, gde bi organi Uprave grada Beogra
da i Uprave policije u Novom Sadu s predstav
nicima Gradske policije u Kragujevcu vodili
istragu«, grupa agenata s Kosmajcem na čelu,
sprovela ju je, vezanu »lisicama« i podužim lan
cem koji je držao jedan od njih, za Kragujevac.
Tamo je, u garnizonu zatvora, u betonskoj ćeliji
bez svetla, kreveta i pokrivke i u policijskim
mučionicama, čekao četrdesetpetodnevni pakao.
�» N iš ta n e ć u p r iz n a ti!«
Tražeći da uđe u trag komunistima, kraguievačka polioija, s Boškom Bećarevićem na čelu
najpre je u Vojnotehničkom zavodu uhapsila ne
koliko omladinaca. Policajci su iznenada banuli
u njihove stanove i pronašli zabranjenu literatu
ru. Strpali su ih u vojni zatvor i držeći ih pet
naestak dana budno motrili da bi otkrili ko je
od njih član KPJ. Mladići su u policiji bili neo
prezni. Vodili su razgovor, ne sluteći da ih poli
cija prisluškuje. Sumnjajući da su među njima
dvojica najistaknutijih, agenti su ih izdvojili i,
tražeći da otkriju veze, počeli da ih tuku. Posle
prvih batina otkrili su sekretara Mesnog komi
teta, ovaj Žiku Đurđevića, člana Oblasnog komi
teta KPJ. Žika ostale i krug provaljenih nočeo
je da se širi kao poplava — na Užice, Ćačak,
Kraljevo, Kruševac, Paraćin, Jagodinu, Ćupriju,
Smederevsku Palanku, Svilajnac, N iš... Provalje
ni su mnogi komunisti, njih oko tri stotine, či
tave partijske organizacije. Mnogo podataka o
Cani Babović policija je saznala od jednog bro
ja komunista iz Kragujevca, koji nisu izdržali
mučenja.
Istragu nad Canom prvi je počeo da vodi
Ste van Birclin, referent Uprave policije iz Novog
Sada. Njemu je Cana ispričala gde je, kada i
koliko u zemlji od odlaska iz Lazarevca u Beo
grad pa sve do hapšenja boravila. Tada je, bez
ustezanja, izjavila da se oseća »idejnim komu
nistom«, ali da član KPJ nikada nije bila, niti
je »u prošlosti, a i sada radila u ilegalnom po
kretu«. Odricala je i rekla kako »ni u jednom
mestu nije radila na širenju komunističke pro
pagande«. Ništa drugo nije rekla. Kada je Bir
clin od nje zatražio da prizna s kim je u raznim
mestima bila povezana, Cana je prkosno odgo
vorila: »To neću da vam kažem!«
Nezadovoljni onim što je u prvom »iskazu«
rekla, istragu su odmah preuzeli najiskusniji mu
čitelji beogradske policije — Gubarev, Kosmajac,
Vujković, Lazić i drugi. Ne zna se ko je od koga
bio svirepiji.
Nikola Gubarev, agent Uprave grada Beo
grada, belogardejac i specijalista za mučenje ko
munista, prišao je Cani u mučionici, nadneo se
nad nju i počeo da viče:
Pričaj sve što znaš! Govori!
43
�Kada mu Cana ništa nije odgovorila, usledio
je šamar, jedan, drugi.. . , sve dok se nije sa sto
lice srušila na pod. Tada je Gubarev otpočeo
svoj omiljeni posao: opkoračio je Canu, seo joj
na leđa i pesnicama počeo da je nemilosrdno tu
če po bubrezima. Kada se umorio digao se i re
kao:
Tako, a sada ćeš progovoriti!
— Kad si bila u Moskvi? — drao se Gu
barev.
— Nisam tamo bila! — odgovorila je Cana
sva izubijana.
— Ko ti je dao ovu radničku knjižicu na
ime Zlate Dosković? Zašto si imala knjižicu na
tuđe ime?
Da ne bi otkrila partijske kanale preko ko
jih je dobila lažnu legitimaciju i radnu knjižicu,
Cana Babović se pozvala na ime Matije Mišića,
trgovačkog putnika iz Beograda. Bilo je to izmi
šljeno ime kojeg je ona za ovu priliku još rani
je smislila. Nisu joj verovali. Negde u zoru, po
što se od mučenja ponovo našla na podu, podi
gli su je na stolicu, ali sada vezanih ruku na le
đima. Cana je bila nešto smirenija, ali na noge
nikako nije mogla da stane. Čak i kad je sela,
noge su je bolele kao da ih neko nožem probada.
— Govori: ko ti je dao radničku knjižicu?!
uporno je nastavljao Gubarev.
Cana je ćutala. Od dugog mučenja nije bila
sposobna ni da razmišlja. Kao da je, utrnula od
batina, uhvatio je nekakav opijajući san. Tada su
ponovo pljuštali udarci, sve teži i teži, najviše
po glavi. Od njih se jednog trenutka onesvestila.
Zujalo joj je u glavi, glasovi su joj bili neodre
đeni. Krv joj je navirala na usta i nos. U usti
ma je osećala miris metala. Samo je, kao u polusnu, čula: »Ko ti je dao, ko ti je dao..., dao...!«
Kada se malo povratila, smogla je snagu i mimo
Gubarevu odgovorila:
Ništa neću da vam kažem!
Kada Gubarev nije uspeo da je slomi i od
nje iznudi priznanja, nastupio je Đorđe Kosmajac, agent Uprave grada Beograda, surov i neu
ravnotežen čovek koji je zatvorenike nasumice,
bez ikakvog smisla i razuma, nemilosrdno i div
ljački tukao. Bio je zloglasna figura beogradske
policije, visok i težak, s ožiljcima od preležanih
boginja na licu. Opsednut strahom da će ga ko
munisti ubiti, što mu se 6. marta 1942. godine u
�Beogradu i dogodilo, on ih je, gadno psujući i
skoro uvek smrdeći na alkohol, nemilice pre
bijao.
Pošto Cana ni za živu glavu nije htela da
oda drugove i organizaciju, Kosmajac je kao su
manut počeo da besni. Onda je, sav crven u licu,
tražio gomilu volovskih žila i Canu, pošto je obo
rio na pod, počeo da tuče po tabanima. Bio je to
jedan od čestih metoda mučenja zatvorenika i
obračuna s komunistima, preuzet od Turaka u
Obrenovićevskoj Srbiji. Policijski pendrek, okrugao, mekan i bez oštrih ivica, nije stvarao ta
ko veliki bol. Udarci žilama po tabanima, na
ročito oni ponavljani na isto mesto, izazivali su
užasne bolove u glavi, »kao da neko čupa mo
zak.«
Cana je i tu torturu izdržala. »Pre bi umrla
no što bi progovorila« — jadao se Kosmajac u
svom izveštaju Upravi grada Beograda.
Dijalog s Vujkovićem — u četiri oka
Kad se posle nekoliko dana povratila od
strašnih muka, u ćeliju su ušla dva agenta.
— 'Ajde, Spaso, na jedan mali razgovor! —
zvao je jedan od njih.
Ona se, još ošamućena, nije mogla da sna
đe. »Da li je dan, ili još traje noć!« — pitala se.
Nije mogla da se podigne; bolovi su bili nesno
sni po čitavom telu, noge su je izdale.
— Kako si, Spasenija! — cinično je upita
Svetozar Vujković, kada je po ko zna koji put
ušla u mučionicu.
Kada mu Cana ništa nije odgovorila, okre
nu se agentima:
— Pomozite joj da ustane! Zašto dozvolja
vate da se sama muči!
Na zahtev Vujkovića, agenti su podigli Ca
nu, uhvatili je ispod ruku i jednim zamahom
postavili na stolicu. »Šta li hoće od mene?!« —
razmišljala je Cana.
Susret dva ljuta protivnika počeo je ćutanjem. Cana je ćutala kao i obično, a Vujković
kao da je razmišljao odakle da počne.
Svetozar Vujković bio je dugogodišnji poli
cijski agent i funkcioner beogradske policije, šef
njenog antikomunističkog odeljenja. Bio je neu
gledan, krupan, sedokos, trbušast, duga nosa sa
naočarima, gustim obrvama koje su mu prekriva-
�le oči, s ustima razvučenim gotovo do ušiju, ne
prijatno kreštava glasa. Smejao se kad je dru
ge mučio, a kad se ljutio, prelazio je u besni
vrisak. Imao je vanredno dobru memoriju. Ni
kada ništa nije beležio. Neverovatno je dobro
pamtio likove ljudi i njihova imena. Kada je za
tvorenike saslušavao nije im postavljao unakrsna
pitanja, već ih je divljački tukao. »Od udaraca i
kamen se lomi!« — govorio je hvaleći se. Na nje
govom stolu u mučionici uvek je držao čitav
niz rekvizita za mučenje: lance, kuke, isušene i
upletene žile, olovke...
— Ti si, Spasenija, imala dete s Babovićem!
Gde ti je to dete sada! — počeo je Vujković.
— U Češkoj — odgovorila je.
— Šta tamo radi? Kad si ga poslala?
— Nalazi se kod prijatelja moga muža. Dala
sam ga jer mi je bilo teško da ga sama izdrža
vam.
— Kako je otišlo tamo? — opet će Vujković.
— Preko Austrije, ne znam baš sigurno kako.
— De, de, znaš ti da mene to ne interesuje,
nego s kim je dete otišlo. Ko je bio »veza«?
— Znam ja šta vi želite, ali vam to neću re
ći! — Cana je bila odlučna.
— Kako!?
— Tako! Neću reći!
— Znaš li ti, — uzdržavao se Vujković da
je pre vremena ne udari, — da mi imamo
sredstva da te nateramo da progovoriš?! Ako
ustraješ u ćutanju, mi ćemo ih upotrebiti...
— Znam, sve znam. Ali znam i to da mi niš
ta ne možete! Sem da mi život uzmete...
Stari krvnik, koji se u dugogodišnjoj prak
si punoj zločina nije namerio na čoveka koji
će mu tako smelo i čak drsko prkositi, sav se
zajapurio. Oči su mu od besa postale još krva
vije, ali se još uzdržavao od tuče koju je tako
često i sa svirepošću nad ostalima primenjivao.
A kada mu je na pitanje da li je član KPJ odgo
vorila da nije, mada bi to želela da bude, a na
ročito kada je rekla da će to postati, bar se ta
ko nada, posle ovog zatvora, Vujković je kao ris
skočio sa stolice i počeo da je udara.
— Ti si luda ako misliš da ćemo te pustiti!
Varaš se! Otići ćeš na deset godina robije, a do
tada ćemo se postarati da se otuda nikada ne
vratiš!
�Policijski eksperti na okupu
Posle Vujkovića, Canu je preuzeo života
Simić, negdašnji pomoćnik Milana Aćimovića, je
dnog od najpoznatijih i najveštijih policajaca
Uprave grada Beograda. On je, za razliku od Vuj
kovića, na drugačiji način pokušavao da od Cane
iznudi priznanje, »bez maltretiranja i mučenja.«
Skinuo joj je »lisice« sa ruku i posle kraćeg ćulanja počeo da postavlja pitanja.
— Šta ste vi po zanimanju, Spasenija!
— Tekstilna radnica.
— Intelektualka, radnica! — kao čudi se
Simić.
— Ne, ja sam samo tekstilna radnica! —
brzo je odgovorila.
— Da li ste završili školu u Moskvi?
— Ne. Tamo nisam bila! — odgovorila je po
što je Simić po drugi put pitao.
— A šta ste po ubeđenju? — nastavio je
uporno.
— Komunista! — odgovorila je.
— Kako ste postala komunista? — interesovao se Simić.
— Nije to ni lako ni jednostavno objasniti.
Izgledalo mi je kao da sam to uvek bila. Okol
nosti, radnička sredina, čini da se oforme tak
ve ideje. Pa to su, znate, svi radnici...
— A, tako. Pa daj recite: koji su to, s kim
ste vi radili?
— To vam ne mogu reći, ja govorim uopšte,
jer ste me pitali kako sam postala komunista.
— A zbog čega je osuđen vaš muž?
— Po Zakonu o zaštiti države, kao komu
nista.
— Dobro, ali zbog čega konkretno: zašto, šta
je radio? Je li bio član Partije?
— To ne znam.
Kada su predstavnici beogradske policije videli da »ne mogu izvući ništa«, onda su je pre
dali novosadskim agentima, Briclinu, Kruškovecu i drugima, koji se kao eksperti za mučenje
sa još oko pedesetak žandarma došli u Kraguievac. Oni su, kao ostrvljeni, danima i noćima sis
tematski mučili Canu Babović. Tukli su je nemi
lice, svuda, po čitavom telu, po glavi, slepoočnicama. Kada je nisu slomili, prešli su na najsuroviji metod: sipali su joj so u usta, a ruke joj
vezali na leđima. »To je — seća se Cana — stra
šno. čovek se oseća bespomoćan. Žeđ me muči-
�la do besvesti. Počinjalo je da mi zuji u glavi.
Padala sam u komu. Trpali su mi so u sta, pa
kad me uhvati žeđ oni počnu da toče vodu pred
ćelijom, a meni ne daju ni kapi. I sad me šum
vode, kad se sipa u čašu, podseća na te strašne
trenutke. To je, u stvari, početak umiranja na
strašan način. Kad su me saslušavali stavljali su
čašu na sto. Nekoliko puta, kad sam mahinalno
pokušala da dohvatim čašu, usledili su novi
udarci«.
Ponos d .pričaš K rsta Popivode
Na slične muke stavljen je u tamnoj ćeliji,
preko puta ćelije Cane Babović, i Krsto Popivoda, član Oblasnog komiteta KPJ. Uhapšen 17. ju
la 1937. godine u Nišu, odmah je doveden u kragujevački garnizonski zatvor. Krvnici beograd
ske i novosadske policije, Gubarev, Kosmajac,
Vujković, Simić, Lazić, Birclin, Kruškovec i dru
gi, činili su sve da od njega saznaju podatke o
organizaciji, arhivi, propagandnom materijalu,
vezama, ljudima s kojima je radio i dr. Već na
početku istrage suočili su ga sa uhapšenima: iz
Kragujevca, Kruševca, Kraljeva, Niša i drugih
mesta. Mnogi od njih pred njim su govorili šta
je radio i kakve je direktive davao. Jedan od
niih čak mu je, pognute glave, preporučivao:
»Nema ništa, sve je propalo, mora se prizna
ti. ..!« Popivoda je odlučno na to reagovao: »Ja
tebe ne poznajem. Nikad u Kraguievcu nisam
bio. Ovo je sve policijska provokacija!« Tada su
policajci pobesneli. Tukli su ga po tabanima, odbiiali mu bubrege, lupali mu glavu o zid. Nemo
ćni da ga slome, prešli su na rafiniranije meto
de. Jednog jutra, posle nekoliko nedelia muče
nja i potpune fizičke iscrpljenosti, Popivoda ie
izveden pred Kosmaica. koji ga je bacio na nođ
i počeo da oreti: »Sad ćemo te otrovati!« Posle
toga, kada Krsto ni reč nije progovorio, seo mu
je na grudi, pritisnuo vilice, otvorio mu usta i
u ždrelo mu bacio dve-tri šake soli. Onda mu
je začepio usta krpom, još jače mu seo na gru
di i počeo da ga udara žilom. Pokušavajući da
dođe do vazduha, Popivoda je morao da proguta
so. Posle toga je Kosmajac ponovo izveo čitavu
operaciju, gurajući sve više i više soli u razjede
na usta. Bilo je to krajem jula 1937. godine. Vru-
�čine su bile velike. Kada je Krsto Popivoda od
veden u ćeliju posle mučenja, Kosmajac mu je
cinički rekao: »Ako hoćeš vode, a ti priznaj, pa
ćemo ti je dati!« Žestoko su ga mučili i agenti Conić i Gubarev. Kada im je Popivoda odgovorio da
nema šta da prizna niti da im kaže, vezali su mu
ruke, provukli kolena kroz ruke, a ispod kolena
gvozdenu šipku, tako ga obesili između prozora
i stola i s vremena na vreme ljuljali...
»Čovjek tu, na prvi pogled, nije na jedna
koj nozi. Oni te tuku, muče, ubijaju. A ti imaš
jedino svoju svijest i čvrstu uvjerenost, da ti se
uopšte ne postavlja pitanje možeš li izdržati ili
ne. Čim te psihički nisu uspjeli da slome, oni
su izgubili bitku.«
Izdaja je gora od smrti
Cana Babović se, kao i Krsto Popivoda, he
rojski držala. Bila je nesalomljiva. Ništa nije
priznala, nikoga nije odala. Mučili su je svirepo.
Nemilice su je tukli, palili joj hartiju među prs
tima na nogama, stezali lobanju ne bi li je nervno slomili, lupali joj glavu o zid. Kada je suo
čavana sa uhapšenicima koji su je teško teretili,
ona je ili negirala poznanstvo s njima, ili ga je
samo svodila na rad u legalnim organizacijama.
Njena rešenost da ćuti i ne poklekne bila je ja
ča od svega. Jača je bila i u onim trenucima ka
da je posle strašnih muka pomišljala da je kraj
života. Nije, kako sama kaže, mogla pomisliti da
nekoga izda i da ga dovede u položaj u kome se
i sama nalazila. »Izdaja bi mi bila u svakom slu
čaju smrt — politička ili fizička. A ova prva je
gora. Mogli su me šeći, ali doznati ništa nisu
mogli. Rešila sam da izdržim do kraja, pa me
nisu okupirale nikakve dileme niti krize. Bilo je
jedino trenutaka kada bih — da sam za to ima
la mogućnosti — izvršila samoubistvo.«
Da se tako hrabro drži, uticali su mnogi fa
ktori: bezrezervna pripadnost pokretu i Partiji,
moralna snaga njene ličnosti, dugo iskustvo u
borbi s policijom ali i, kako Cana kaže, »najstra
šnija i ponižavajuća tortura nad ljudima. »To je,
u stvari, jedan od izvora otpora i rešenosti da
se istraje po svaku cenu. Kada pokušaju da mu
ugroze ljudsko dostojanstvo, čovek se pretvara
u grč, nastoji da ostane pobednik, — a to znači
ne progovoriti, ne odati nikoga...«
Spasenija Cana Babović
�Držanjem pred klasnim neprijateljem, Cana
Babović je, kao i Krsto Popivoda, postala simbol
nesalomljivosti revolucionara i primer za ug
led. Drug Tito je u »Proleteru«, decembra 1937.
godine, pisao da je »sve više primjera herojskog
držanja ne samo partijaca, nego i drugih svesnih antifašista, na primjer: Spasenija Babović,
Krsto Popivoda i mnogi drugi, koji ni pod naj
težim mukama nisu htjeli da postanu oruđe po
licije.«
Na Sud za zaštitu države
Posle četrdeset i pet dana policijske istrage
policajci su Canu Babović i Krsta Popivodu, ve
zane istim lancem, prebacili u Beograd, najpre
u zatvor Okružnog suda za zaštitu države, a za
tim u istražni zatvor Državnog suda za zaštitu
države — na Adi Ciganliji.
Posle petomesečne sudske istrage, kroz koju
je prošlo 89 drugova, od oko 150 koliko ih je
prošlo kroz policiju, Cana je izvedena 21. janu
ara 1938. godine. Branio ju je po nalogu Partije
beogradski advokat Selimir Jevtić, koji je i do
tada besplatno branio veliki broj komunista.
Sud za zaštitu države, kome je predsedavao
Jeremija Jeremić, sudija odeljenja Beogradskog
kasacionog suda u Novom Sadu, okrivio je Ca
nu Babović što je, kako se kaže u presudi, »neizvesnog dana 1936. godine u Kragujevcu posta
la članom Komunističke partije, dakle postala
je i bila član udruženja, koje ima za svrhu pro
pagandu komunizma. Time je izvršila zločinstvo
iz čl. 1. i 2. Zakona o zaštiti javne bezbednosti
i poretka u državi... Babović ćuković Spasenija
ni u istražnom postupku ni na glavnom pretresu
nije priznala da je bila član ma kakve komu
nističke organizacije, niti da je rasturala komu
nističku literaturu.«
Sud je Canu Babović osudio na dve godine
robije, u koju joj se uračunava izdržani pritvor
i istražni zatvor od 14. jula 1937. godine, i na dve
godine gubitka časnih prava.
Bez obzira što je državni tužilac za nju i
Krsta Popivodu tražio najstrože kazne (»oni su
provodili direktive Partije, zato ih Partija, rekao
je, slavi kao heroje«), Sud ih je osudio na rela
tivno blage kazne. »Sećam se, Stajali smo — pi
še Cana — prilikom izricanja presude i s nes-
�trpljenjem čekali obrazloženje. Kada sam čula
clve godine, pogledala sam na sve oko sebe, nasmejala se i osetila kako sam radosno uzbuđe
na.« Pritešnjen držanjem svih na sudu optuženih
komunista (izuzev dvojice), koji su bili podstaknuti primcrima Cane Babović i Krsta Popivode,
prcdsednik Suda bio je prinuđen da pri izrica
nju presude izjavi »kako se policijski argumenti
o krivici optuženih ne mogu uzeti u obzir, jer
su oni iznuđeni nasilnim sredstvima i pritiskom,
što je protivno zakonu.«
Tamnovanje u Požarevcu
Robiju je Cana izdržavala u ženskoj kaznioni
požarevačkog kaznenog zavoda, tada jedinog za
tvora za žene koje su osuđene kao komunistki
nje. Tamo je zatekla jedan broj žena (Savku
Tasić, Zoru Potiparsku, Jelenu Mihailović i Bo
janu Popović), koje su zbog revolucionarnog ra
da i pripadnosti KPJ osuđene na višegodišnju
robiju (Savka Tasić čak na deset godina). Nešto
kasnije došle su Anka Gržetić i Zora Nikolić,
prva kao član Pokrajinskog komiteta KPJ za Hr
vatsku i Slavoniju, a druga kao rukovodilac pri
vremenog rukovodstva Crvene pomoći.
Uslovi robijanja nisu bili suviše teški. Verovatno je to bilo usled političke situacije u sa
moj zemlji, a i »zbog rezultata borbe koje su
postigli osuđenici u drugim kaznionama — Mitrovici i Lepoglavi.« Smeštena u posebnoj sobi
za političke osuđenice, tzv. »rešetki«, Cana je
imala isti status kao i sve druge osuđenice, živele su kao jedna porodica. Imale su svoj šporet, same su sebi kuvale i čistile svoje prostori
je. »Tačno se znalo kada koja treba da vodi do
maćinstvo. Ako se to za robiju može reći, nije
bilo loše. Ja sam se, iako to malo čudno izgle
da, na robiji odmorila, oporavila čak. Pripremila
se tako da, čim izađem na slobodu, odmah mogu da
se uključim u pokret.« Najteže je Cani bilo, ka
ko i sama priznaje, to što je morala da preki
ne svoj revolucionarni rad u pokretu. »Posle ži
ve i intenzivne aktivnosti, koja me je u potpu
nosti angažovala, najedanput sam sasvim pre
stala da radim. Meni je to bilo teško. Dok je
trajala istraga i suđenje, bila sam se koncentrisala na ishod svega toga, a kada sam došla u
�požarevačku kaznionicu, najedared sam osetila
da sam potpuno izolovana od pokreta i da mu
baš ničim ne mogu da doprinesem.«
Cana je na robiji, međutim, mnogo čitala.
Marksov »Kapital«, odnosno prvu knjigu koju
je u zavodu zatekla, čitala je čitavih osam meseci, glavu po glavu, kad s drugim drugaricama,
kad sama, »po utvrđenom programu«. Čitala je
i dopunsku literaturu, uglavnom »Nolitova« iz
danja, koja su osuđenice redovno dobijale od
rođaka, prijatelja i saboraca. Ono što uprava
kaznione nije dozvoljavala da do njih dođe, na
bavljale su preko čuvarke, koja im je »donosila
i iznosila — knjige, pisma, novac i činila čitav
niz drugih usluga.« Vezu sa spoljnim svetom
održavale su preko čuvarkine unuke Milice Grgurović čupe, koja je bila povezana s partijskom
organizacijom na Beogradskom univerzitetu.
Nepravdu Cana i na robiji nije mogla da
podnosi. Zato se već prvih dana pridružila štraj
ku osuđenica, koje su se upravi kaznione su
protstavile onog trenutka kada je pokušano da
im se uskrati »često« slanje pisama. »Dugo smo
raspravljale«, — piše Cana — »da li zbog toga
da štrajkujemo, jer bi to moglo imati teške posledice za neke drugarice koje su inače bile obolele. Pažljivo smo razmatrale stanje svake bo
lesne drugarice. Sve su bile za to da se štraj ku
je. I one što su najteže obolele.« Tako je, 4. ap
rila 1938. godine, štrajk glađu i počeo. Nakon
odbijanja da hranu primaju čitava tri dana, Up
rava kaznione je, ne uspevši da ih slomi, popus
tila. Uz saglasnost izaslanika Ministarstva prav
de, zahtev je usvojen. Pravo da dva pisma mesečno mogu slati »napolje«, zatvorenice su i da
lje zadržale.
Član Titovog rukovodstva
Posle robije, Cana je sredinom jula 1939. go
dine proterana u rodni Lazarevac. Ubrzo, pošto
je još za vreme tamnovanja bila kooptirana za
člana Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju, ona
se, naročito posle razgovora sa sekretarom PK
KPJ za Srbiju, ponovo uključila u revolucionar
ni pokret. »Bilo je sasvim razumljivo, — piše
Rodoljub čolakoviđ, — što je, poslije izdržane
kazne na koju je bila osuđena, Cana 1939. godi
ne postala član PK KPJ za Srbiju, a malo doc-
�nije, na Petoj konferenciji KPJ, izabrana za
člana CK KPJ. Po svom shvatanju revolucionar
ne partije radničke klase i njene politike, po
svojoj spremnosti da se za nju bori svom sna
gom, svugdje i na svakom mjestu, ona je bila
kao stvorena da bude u rukovodstvu koje je Ti
to formirao u zemlji i koje je od KPJ napra
vilo moćno oružje radničke klase u borbi za os
lobođenje svih ugnjetenih i eksploatisanih.«
Uslovi za partijski rad sada su bili mnogo
povoljniji. Posle Titovog dolaska na čelo KPJ,
sredinom 1937. godine, Partija je, očišćena od
ostataka frakcionaštva, oportunizma i levog
skretanja, izrasla u snažnu avangardu radnič
kog pokreta, koja kroz mnoštvo bitaka za sva
kodnevne zahteve radničke klase, seljaštva, de
mokratskih snaga i progresivne inteligencije, ak
tivira, ujedinjuje i usmerava sve revolucionarne
i demokratske snage za odlučujuće političke
bitke.
Novi duh Partije, Cana je, kao blizak saradnik druga Tita, vrlo intenzivno sprovodila u
Srbiji, naročito na području Beograda i u Kragujevcu, gde je s Milanom Mijalkovićem 1940.
godine bila gotovo čitava četiri meseca. »Mi smo
u Srbiji, u 1939, a naročito u 1940. godini, u
svim važnijim preduzećima imali partijske or
ganizacije. Naš uticaj počeo je da raste i na se
lu, a naročito oko Čačka, Kraljeva, Sapca, Kragujevca. Takav zamah u širini Partija je uspela
da sprovede zahvaljujući tome što je očistila
svoje redove od raznih frakcijskih elemenata...
Sećam se, kada sam 1939. godine izašla iz zat
vora imala sam osećaj da je frakcionaštvo u Sr
biji likvidirano... To se više nije postavljalo kao
problem. Partijska rukovodstva bila su obnov
ljena, članstvo povećano, a frakcionaški elemen
ti potisnuti. Sve se to odigralo u tom značajnom
periodu za našu Partiju, od kraja 1936. do kra
ja 1938. godine. U Partiji je 1939. godine vlada
la organizovanost i red... Aktivnost Partije
je rasla... Nije 1939. a naročito 1940. godine,
bilo teško raditi. Trebalo je samo malo umešnosti, je je raspoloženje masa prema KP bilo
veliko. Zapravo, trebalo je samo da se pojavi
komunista u nekom mestu ili preduzeću i sa
malo truda i rada da formira MK, organizacije,
da povede akcije i slično.«
Prvog maja 1940. godine Cana se ponovo,
već po četvrti put, našla u zatvoru. Bilo je to
�povodom Proglasa PK KPJ za Srbiju, koji je,
na dan velikog praznika radnika, masovno ras
turan u Beogradu. Beogradska policija bila je
»sva na nogama«. Tada je uhapšen i veći broj
komunista. Za vreme dok se, dosta neoprezna,
kako i sama kaže, kretala na Slavij i, Canu su
uhapsili agenti Uprave grada Beograda. Tamo
je, na zloglasnoj mansardi, zadržana mesec da
na. Puštena je na slobodu početkom juna »u ne
dostatku dokaza«. To je bio i razlog što nije bila
prisutna Pokrajinskoj partijskoj konferenciji za
Srbiju, održanoj usred Beograda maja 1940. go
dine, kada je izabrana za člana PK KPJ za Sr
biju i delegata na Petoj zemaljskoj konferen
ciji KPJ.
Peta zemaljska konferencija, po broju učes
nika najmasovnija do tada (imala je preko 110
učesnika), održana je u Dubravi kraj Zagreba i u
uslovima stroge ilegalnosti trajala pet dana —
od 19. do 23. oktobra 1940. godine. Okupiti pre
ko stotinu revolucionara, od kojih je gotovo po
lovina bila na robiji, organizovati njihovo neprimećeno dolaženje, održati s njima višednevnu konferenciju i omogućiti im neopažen pov
ratak u svoje partijske organizacije — zaista je,
kako piše Pero Damjanović, veoma odgovoran
i neobično smeo podvig. Zato nimalo nije slu
čajno što je u njenim organizaciono-tehničkim
pripremama »ogromnu odgovornost na sebe«
primio i lično Josip Broz Tito.
»Bilo je prijatno u takvoj strogoj ilegalnos
ti — seća se Cana — održati takvu konferenci
ju. Iako je sala bila minijaturna bilo je sve
lepo spremljeno i uređeno. Te noći, kad sam
stigla, još uvek je sala spremana. Bilo je čak i
stolica za sedenje, a ne kao ranije, kako je to
bio običaj, da posedamo po podu ako se odr
žavao neki veći sastanak. Organizacija na Petoj
zemaljskoj konferenciji bila je odlična. Hrane
je bilo dovoljno i bila je dobra. Ulaženje je bilo
sto posto sigurno. Organizacija dočekivanja i od
vođenja delegata do zgrade bila je odlično spro
vedena. Odlazilo se po grupicama u razmacima.
Spavali smo na slami koja je bila pokrivena ćebadima. Pravili smo raspored za spavanje.«
Istorijski skup otvorio je generalni sekretar
Partije Josip Broz Tito. Pozdravio je delegate
u ime CK KPJ i istakao značaj održavanja Kon
ferencije, na kojoj su se prvi put okupile takve
snage koje predstavljaju najbolje i najrevoluci-
�Članovi Predsedništva Pete zemaljske konferencije KPJ (snimak iz novembra 1952. godine)
�onamije kadrove Komunističke partije i radnič
ke klase Jugoslavije. Članovi radnog predsedništva bili su drug Tito, Moša Pijade, Edvard
Kardelj, Rade Končar, Ivan Milutinović, Lola
Ribar, Đuro Pucar, Stipe Romac, Franc Šalamon, Metodije Šatorov i Spašenija Cana Ba
bović.
Peta zemaljska konferencija KPJ imala je
istorijski značaj. Ona je manifestovala organizaci
onu snagu i idejno-političku zrelost i monolitnost
Partije i utvrdila političku liniju koja će osigurati
da se KPJ nađe na pravom mestu u sudbonosnim
događajima koji su jedan za drugim nailazili.
Pored čitavog niza pitanja i razmatranja svih
područja aktivnosti KPJ (organizaciono, sindikal
no, nacionalno, omladinsko, agitacija i propagan
da, rad u vojsci i u Narodnoj pomoći), Konfe
rencija je, posebnim referatom o radu Partije
među ženama, dala kritičku ocenu delovanja Par
tije među ženama, svestrano razmotrila proble
me toga rada i odredila jasne zadatke za budući
rad. Pored konstatovanja kako je u nekim par
tijskim organizacijama sistematski rad među
ženama zanemaren, da se ne posvećuje dovoljna
pažnja tom radu, da je prepušten samoinicijativi
nekih organizacija i komunista i dr., Rezolucija
Pete zemaljske konferencije, pored ostalih, posta
vila je i ove zadatke: »a) da sve partijske organi
zacije posvete najveću pažnju radu među žena
ma, osobito u sindikatima i drugim masovnim
organizacijama; b) za taj rad organizacije treba
da odrede ne samo drugarice nego i drugove; c)
da partijske organizacije posvećuju čim veću pa
žnju ženama iz radničkih i siromašnih rejona i
pružaju moguću pomoć raznim savjetima itd; d)
vodeći borbu za opšta ženska građanska prava,
za jednak rad jednaka plata u preduzećima, raz
nim uredima itd. potrebno je u isto vrijeme suz
bijati buržoaski feminizam, koji stvara jaz izme
đu radnika i radnica i ima za cilj da otupi oštri
cu klasne borbe.« Konferencija je na kraju svog
rada izabrala i Centralni komitet KPJ, čiji je
član postala i Spasenija Cana Babović.
U susret martovskim događajima
Posle konferencije KPJ Cana Babović se vra
tila u Beograd. Posla je i za nju, kao i za sve
�članove PK KPJ za Srbiju, bilo dosta. Odluke
Konferencije trebalo je brzo sprovoditi, jer su
se i događaji sve bržim tempom razvijali. Zato
je »ceo period od Pete konferencije bio ispunjen
sprovođenjem odluka Konferencije u delo. Te će
nam odluke omogućiti da pravilno zauzmemo sta
vove o svim pitanjima kako da se 6. aprila sna
đemo, što nije bilo jednostavno, i da odmah do
nesemo odluku o odbrani zemlje, prikupljanju
oružja i materijala. Ta je aktivnost bila vrlo
široka. Održan je čitav niz sastanaka ideoloških
ili na liniji organizacije i izvođenja raznih akci
ja. Svi ti sastanci održavani su uz pirsustvo ve
likog broja ljudi, članova i simpatizera Partije,
članova PK i MK KPJ za Beograd. Sistem rada
Partije, — piše Cana — sve do provale Ratka
Mitrovića 1941. godine postao je širok... Policija
nije više bila u mogućnosti da razazna što je par
tijski sastanak, a što akcija. Sav taj rad bio je na
liniji Pete zemaljske konferencije i baš ovo dru
go — zamah rada, širina — pokazivali su aktiv
nost Partije. Partija je tako, mada u ilegalnosti,
po svojoj organizovanosti, jedinstvu i disciplini,
po vođenju političkih i ekonomskih akcija, po
svojim pravilnim stavovima u svim kritičnim
momentima, pred rat postala najorganizovanija
politička snaga u zemlji. Jačanjem antifašističkog
pokreta u masama i širenjem uticaja Partije
uslovi za rad postajali su sve povoliniji. Partija
je nailazila na podršku velikog broja ljudi, ne
samo simpatizera, već i onih koji su bili antifa
šistički nastrojeni. Pod takvim uslovima lakše je
bilo doći do stanova, novca i mnogih drugih uslu
ga neophodnih za partijski rad.«
Sve do rata, »nekih pet-šest meseci«, Cana je
stanovala u kući Jarka Stradala, glavnog knjigo
vođe sekretarijata češke banke. Taj stan, kojeg
je pronašla sestra Radmila, ubrzo je postao sedište PK KPJ za Srbiju i mesto odakle su poti
cale značajne odluke za budući rad komunista.
Bila je to usamljena zgrada u Šumatovačkoj uli
ci, duboko uvučena u dvorište i sva u zelenilu.
Lepa Kršul, supruga Stradala i simpatizer Par
tije, znala je da je Cana komunistkinja, ali je
mužu predstavljala kao rođaku, nastavnicu iz
Beograda. Njen muž nije u početku sumnjao, ali
je ubrzo počeo da »izražava izvesnu rezervu i
netrpeljivost prema rođaki bez posla.« Taj čovek
nije bio komunista ali je, uznemiren naletima
nacističke Nemačke u Evropi, mrzeo fašiste. To
�je bio i razlog da mu se Cana približi i s njim
se sprijatelji. Tako je Stradalova kuća vreme
nom, naročito pred rat, »bila jedna od najpovolj
nijih za rad PK KPJ za Srbiju.«
Tih se dana, naročito krajem marta 1941.
godine, PK KPJ za Srbiju, kao i čitava Partija,
nalazio u stanju neprekidne mobilnosti. Događaji
su se razvijali vratolomnom brzinom, pa je bilo
potrebno, kako se seća Cana, »u toku dana dono
siti pojedine odluke i reagovati na događaje, a
nekad se snalaziti iz časa u čas.«
Verna narodu, Partija je već sredinom mar
ta 1941. godine, u vremenu kada su počela prego
varanja vlade Cvetković—Maček s nacističkom Nemačkom o pristupanju Jugoslavije Trojnom pak
tu, objavila poznati proglas »Protiv kapitulacije«,
kojim je narodima Jugoslavije još jednom ukaza
no na opasnost u koju vodi izdajnički i protivnarodni režim. Sve rodoljubive snage, radnici i
građani u gradu, seljaci u selu, vojnici, podoficiri
i oficiri u kasarnama, pozvane su da se ujedine
u moćni narodni pokret i da svim snagama pruže
otpor izdajničkim vlastodršcima... »Još je vreme
da se spase nezavisnost, još je vreme da se po
mrse protivnarodni planovi izdajnika naroda, ako
se stvori pakt o uzajamnoj pomoći sa Sovjetskim
Savezom, ako se najuri ova izdajnička vlada i
uspostavi narodna vlast koja će voditi prvenstveno
brigu o interesima naroda.«
Već 24. marta, posle odluke Krunskog saveta
0 pristupanju Trojnom paktu i uoči polaska Cvetkovića u Nemačku, PK KPJ je srpski narod poz
vao na otpor i zbacivanje sramnog pakta. Kada
su 27. marta, u ranim jutarnjim časovima, građa
ni Beograda izašli na ulice, među kojima je bilo
1 onih koji su nosili ikone i kraljeve slike, PK
KPJ za Srbiju došao je do zaključka da se kako
bi rekla Cana, sada »pred Partiju postavljalo pi
tanje preuzimanja inicijative i organizovanja de
monstracija, izvođenje naroda na ulice, pisanje
i izdavanje letaka, isticanje transparenata sa
aktuelnim parolama koje su izražavale naše sta
vove, način vođenja demonstracija, određivanje
govornika i dr.« Doneta je odluka da se sa do
gađajima u Beogradu i Srbiji što pre upozna
generalni sekretar KPJ Josip Broz Tito, koji se
s članovima Politbiroa CK KPJ nalazi u Zagrebu
(u Zagreb su pošli Mitra Mitrović i Vasilije Bu
ha). Posle sastanka, članovi PK još se nisu uda
ljavali iz ilegalnog stana. Svi su policiji bili poz-
�nati pa nije trebalo rizikovati da budu uhapšeni.
Kada su, međutim, počele da pristižu sve novije
vesti o razvoju situacije na ulicama Beograda,
oni više nisu mogli rukovoditi »samo prenoše
njem direktiva«. Odlučili su da ilegalni stan na
puste i da javno nastupaju. Opasnosti da budu
uhapšeni više nije bilo. Policija i čitav aparat dr
žavne bezbednosti bili su paralisani pred snagom
masa. Bilo kakav pokušaj pojedinačnih hapšenja
ili otpora demonstrantima bio bi apsurdan.
Beograd je tog dana uzavreo. Masa naroda
klicala je slobodi i demokratiji; tražila je obaranje pakta s fašistima, zahtevala savez sa SSSR-om.
Grad se prolamao od uzvika i parola: »ž ivela
sloboda!«, »Živela demokratija!«, »Dole fašizam!«,
»Hoćemo narodnu vladu!«. Parole dana bile su:
»Bolje rat nego pakt!«, »Bolje grob nego rob!«
Događaji su se brzo razvijali, kao na filmu.
Burno pozdravljeni od naroda, na Slaviji, Vukovom spomeniku, Studentskom trgu i drugim
mestima, istupili su vatrenim govorima komuni
sti, članovi PK KPJ za Srbiju i MK KPJ za Beo
grad — Svetozar Vukmanović, Rade Končar, Rifat Burdžović, Ivo Lola Ribar, Mitra Mitrović. Ga
na Babović... »Promukli su od govora i povika«
— seća se jedan od učesnika demonstracija. Sva
ustreptala velikim prilivom radnika, koji su na
poziv Partije sa Karaburme i Palilule išli prema
centru grada, Cana Babović je na Studentskom
trgu hiljadama ljudi govorila o sramnoj izdaji
vlade Cvetković—Maček, slobodi, rešenosli komu
nista i naroda da pred tiranima neće na kolenima klečati...
Tog dana, pre podne, PK KPJ za Srbiju doneo je odluku da se od vlade Dušana Simovića
zatraži demokratizacija zemlje, raspuštanje svih
koncentracionih logora i puštanje na slobodu svih
političkih zatvorenika, spaljivanje arhive Specijal
ne policije... Delegaciju, koju je radi pregovora
s vladom formirao PK KPJ, sačinjavali su dr
Ivan Ribar, Veselin Masleša i Branko Bujić...
»U stvari, od 27. marta pa sve do 6. aprila, stalno
smo« seća se Cana — »Simovićevu vladu držali
pod pritiskom zahtevajući ispunjenje naših zahieva. Pored pregovora koje smo vodili, pritisak su
vršile i mase naroda koje su davale podršku pre
govaračima. Sećam se da je već 28. marta, kada
su naši išli na pregovore, u isto vreme bila organizovana grupa od oko 200—300 žena, koje su ta
da demonstrirale pred zgradom vlade sa zahte-
�vom da se puste na slobodu politički zatvorenici.
Sve je to, u stvari, stavilo partijske organizacije
i Pokrajinski komitet u nov položaj, u mobilno
stanje, odnosno u punu pripravnost.« Sekretari
jat PK, čiji je član bila i Cana, tog dana je izvr
šio i snažan pritisak na vladu Dušana Simovića
tražeći da hitno zaključi sporazum o prijateljstvu
sa SSSR-om. Ona je, istina nerado, pristala da
takav korak učini. Sporazum je najzad potpisan
5. aprila 1941. godine. Odlučna i beskompromis
na, Cana se na sastanku PK zalagala za veliki
zbor radnika Beograda kod Vukovog spomenika,
28. marta 1941. Bojeći se revolta radnika, vlada
Dušana Simovića je od PK zatražila da se takav
skup ne održi. Slično su mislili i »levičarski po
litičari«. »Buržuji! Sad su u opoziciji kad su rad
nički interesi u pitanju!« — reagovala je Cana
na sastanku PK. Da ne bi došlo do krvoprolića,
PK KPJ je ipak usvojio predlog Rada Končara
i Miloša Matijevića Mrše da se zbor ne održi.
Simovićeva vlada već je bila spremila odred žandarma i starih policajaca, koji su s vojskom
imali zadatak da silom rasture zbor.
Obavešten o događajima 27. marta, već sutra
dan je u Beograd stigao Josip Broz Tito. Posle
izveštaja o martovskim događajima u Beogradu
i u unutrašnjosti Srbije, Tito je na savetovanju
rukovodećeg kadra KPJ u Beogradu i Srbiji, odr
žanom 29. marta u kući Lazara Kočovića na Ba
novom brdu, dao kritičku analizu događaja i
odredio zadatke rukovodstvima i organizacijama
KPJ. »Dvadeset sedmi mart, — rekao je, — kru
pan je politički događaj, koji prevazilazi okvire
naše zemlje i koji će imati značajne posljedice.
Njime je nanet jak udarac neprijatelju — silama
Osovine. Nova vlada generala Simovića jeste kru
pan korak naprijed, ali ga ne treba precjenjivati,
jer njen sastav nije jedinstven. U njoj je većina
anglofila i reakcionara. Prema toj vladi treba se
odnositi prema rezultatima njenog rada, ali na
nju treba stalno vršiti pritisak da radi po želja
ma naroda, koje izražava Komunistička partija.
Pakt je pao. Rat je neizbežan; zemlja će biti na
padnuta, pa je potrebno napadaču pružiti što
jači otpor. Iz dana u dan treba se za taj otpor
pripremati, još prije nego što napad bude izvršen,
kako bi zemlja vojnički i politički bila ujedinje
na. Iz toga za komuniste proističe jasan stav i
dužnost: još više pojačat; antifašistički front
aktivne odbrane zemlje od napadača. Komunisti
�se moraju listom odazivati mobilizaciji. U vojsci
treba najdoslednije da sc zalažu za podizanje
borbenog duha otpora, da se bore protiv pete
kolone, protiv naginjanja kapitulaciji, koja bi vo
dila izdaji zemlje. Treba odmah stvoriti nova ru
kovodstva u pozadini, mala
ali ekspeditivna,
uglavnom od žena i onih muškaraca članova Par
tije koje ne obuhvata mobilizacija. Osnovna linija
rada treba da bude: rat je odbrambeni i pravedan
za nas, jer se borimo protiv napadača, za slobo
du i nezavisnost naše zemlje. Zato svim snagama
nastojte da se neprijatelju pruži što veći otpor.«
Šesti april. Dolazak okupatora
Šesti april 1941. Bila je nedelja, topao i sun
čan dan. Kad je Cana ustala i pustila radio da bi
čula najnovije vesti, naročito one koje bi, kako
je mislila, izveštavale o mitingu povodom sklapa
nja sporazuma sa SSSR-om, skupu naroda koji
Beograd do tada nije video, kuća se najednom
zatresla kao da zemlja ključa. Najpre je pomislila
da je zemljotres, pa je instinktivno istrčala.
Imala je šta da vidi. Nemci bombarduju Beograd.
Brzo se vratila, zgrabila je devojčicu stanodavca
i Stradalu viknula: »Izlazite brzo! Rat! Nemci
nas bombarduju!«
»Šta sad!« — razmišljala je. »Treba, znači,
nanovo i drugačije početi. Nešto se prekinulo u
kontinuitetu rada!
Vremena, međutim, za čekanje nije bilo. Brzo
se obukla i pohitala na sastanak članova PK i
Mesnog komiteta KPJ za Beograd, koji je radi
organizovanja mitinga zakazan na ciglani Šićanskog kod Kalenića gumna. Tamo je na okupu za
tekla Miloša Matijevića, Radoja Dakića, Ljubinku
Milosavljević, Vukicu Mitrović, Rada Končara,
Radoja Dakića, članove Mesnog komiteta KPJ za
Beograd i jedan broj partijskih aktivista. Odmah
je počeo sastanak, šta preduzeti da bi partijske
organizacije i rukovodstva »nesmetano« nastavili
rad? — bila je jedina tema razgovora.
»Dogovor nije« — seća se Cana — »dugo
trajao. Moralo se brzo odlučivati, jer nas je, po
red ostalog, ometalo stalno nadletanje i bombardovanje nemačkih »štuka«. Oko 10 ili 11 časova
dogovor je bio završen. Određeni su prvi i hitni
zadaci Pokrajinskog i Mesnog komiteta, kao i
61
�partijskih aktiva i organizacija. Odlučeno je: deo
članova PK i MK da ostane u Beogradu; ostali,
kao i ceo aktiv, da pođu u razne krajeve Srbije,
Crne Gore, Sandžaka i druga mesta, gde je tre
balo da se uključe u vojne jedinice, a neki sa
zadatkom da se nađu na određenim područjima.
Odluke su preko veza prenete i ostalom članstvu.
U slučaju kapitulacije, određeni broj drugova
trebalo je da se zadrži na terenu radi mobilizaci
je Partije, prikupljanja i skrivanja oružja, kao i
pripremanja za partizansku borbu. U tom slu
čaju komunisti treba da propagiraju u vojsci da
se ne predaje oružje, da se vojnici zadržavaju u
šumi, da se izbegava zarobljeništvo itd.
Mnogi drugovi i drugarice odmah su krenuli
u raznim pravcima. Oni koji su na osnovu odluke
imali da ostanu u Beogradu, trebalo je toga dana
da se povuku na krajnju periferiju Beograda, dok
traje bombardovanje (Milovan Đilas, Ljubinka
Milosavljević, Mrša Matijević i ja). Neki od nas
članova Pokrajinskog komiteta trebalo je da osta
nemo u Beogradu. Tako smo Končar i nas jedna
grupa drugova i drugarica, posle sastanka na po
ljani, došli u dvorište stana u šumatovačkoj uli
ci. U međuvremenu, počeli su pristizati još neki
drugovi i drugarice: među nama se našao i Žar
ko Zrenjanin (koji je došao nekim poslom u Beo
grad), Sreten Žujović sa porodicom, Ivan Milutinović i drugi. Tu smo nastavili dogovor: razmat
rali smo neke probleme koji su proizašli iz na
stale situacije (veza, tehnika i drugo). Pored toga,
napravili smo raspored ljudi, a i samih članova
Pokrajinskog i Mesnog komiteta. Toga dana su
mnogi članovi Partije, bez obzira na bombardo
vanje, morali da dođu u grad da bi posvršavali
neke poslove. Pre svega, da ne bi došlo do pro
vale, iz nekih stanova je bilo nužno sakupiti od
štampane letke CK, koje je trebalo rasturiti toga
jutra na zboru, a sada ih je, pošto su bili neaktuelni, trebalo uništiti...«
Za jedan dan bombardovanja Nemci su Beo
grad pretvorili u prah i pepeo. Dim se visoko
izdizao iznad zgarišta i porušenih kuća; duž ulica
štrčali su oboreni električni stubovi; električna
mreža i vodovod bili su pokidani; saobraćaj je
stao. Kuknjava i lelek širili su se na sve strane.
Nekoliko hiljada ljudi našlo je smrt na ulici ili
u porušenim zgradama. Oni koji su ostali živi
krenuli su iz Beograda na periferiju. Svaki je
nosio ponešto: bošču, ranac, ponjavu, ćebe, što
�je imao i kako je kome što došlo pod ruku. Sva
ko se snalazio kako je znao i umeo. Bili su to te
ški trenuci: ljudi, žene s decom, mladi i stari, i
sami neizvesni što im donosi dan a šta noć, hita
li su negde a da sami nisu znali kuda. Mnogi su
bili izbezumljeni, jer su morali da napuste raz
rušene domove u kojima je poneko stradao ili
će, nemoćan da išta učini, tek stradati. Najveći
broj bio je, međutim, miran. »Više je izgledalo
da su se pitali šta će bili dalje.«
Na put, »u neko selo u blizini Kosmaja«, s
grupom članova PK KPJ za Srbiju i MK KPJ za
Beograd krenula je i Cana Babović. Pre polaska
imala je dosta muke da ubedi stanodavca Stra
dala da ne pođe s njima. »On je osetio da smo
mi kompaktni, organizovani; mi smo mu ulivali
neku sigurnost i hteo je pošto poto s nama. Lepa
je znala o čemu se radi, pa je nastojala da ga
primiri i zadrži. Ja sam inače imala nameru da
se vratim u Beograd, te sam mu rekla i obećala
da će tada poći sa mnom, ukoliko bude potrebno.
Osetila sam da mu je bilo teško kada smo pošli.«
Kada se s grupom drugova i drugarica ispela
na Torlak, bila je preneražena stravičnom slikom
Beograda. Voljeni grad njenog revolucionarnog
sazrevanja i delovanja gorio je kao buktinja.
Uskoro, posle kraćeg predaha, zaputila se ka avalskom drumu. Morala je da žuri. Već je bila zora,
a put do Kosmaja još je dosta dug. Iz razgovora
sa Radetom Aranđelovićem i Novicom Petrovićem, rezervnim oficirima i komunistima, koje je,
u traženju gde im se vojna jedinica nalazi, slu
čajno srela na avalskom drumu, slika stare voj
ske Cani je postala mnogo jasnija. »Lutali su
ćelu noć tražeći raspored. Dobdjali su pogrešne
informacije, tako da nikako nisu mogli pronaći
svoju jedinicu. To je bio slučaj i sa drugima.
Osećala se opšta zbrka i zbunjenost. Neki delovi
jugoslovenske vojske kretali su se prema Mladenovcu, a drugi pak prema Beogradu. Izgledalo je
da se kreću tamo i ovamo bez ikakvog cilja.«
Posle kraćeg zadržavanja u selu Parcanima,
Cana je s drugovima krenula za selo Popović
pod Kosmajem. Bila je ponoć kada su najzad,
posle »malo lutanja«, stigli u stan učitelja Milorada Markovića. Porodica Milorada Markovića,
starog člana Partije i učesnika Vukovarskog kon
gresa, oca Mome i Draže Markovića, srdačno ih
je prihvatila. Tek što se za dva-tri dana odmorila
�i smirila posle onog što je doživela u Beogradu u
vreme bombardovanja, Cana je morala natrag;
da s Milošem Matijevićem i Jelenom ćetković po
traži sklonište za štampariju PK.
Kada je banula u svoj stan, u Šumatovačkoj
ulici, Lepa Kršulj i njen muž Jarko Stradal bili
su radosni što su je ponovo videli. Ponudili su
je da večera, a posle toga započeli dug razgovor.
Tih dana su već počele kružiti alarmantne vesti,
senzacionalne i protivrečne priče. Petokolonaši su
počeli pomalo da dižu glave. Mnogi ljudi bez
ikakvih razloga, negde i u grupama, bili su stre
ljani, navodno kao petokolonaši. Osećala se atmo
sfera bezvlašća. Bilo je slučajeva da su istinski
patrioti hvatali i ubijali petokolonaše, ali kako su
se Nemci približavali, tako su izdajnici i peta
kolona sve više ispoljavali silu i javno vršili akta
sabotaže i likvidaciju pojedinih ljudi. Neposredno
posle bombardovanja Beograda pojavile su se i
pljačkaške bande. Ljudi koji su ostali u Beogra
du zadržavali su se u kućama.
U istinitost tih kazivanja Cana se uverila ka
da je sutradan izašla u Beograd. Svako kretanje
bilo je tada riskantno. Postojala je mogućnost da
te neka banda sretne i samo pruži prst: petokolonaš, pa da se čovek teško odbrani, pogotovu
ako je sam. Peta kolona je, istina, zastrašujuće
dejstvovala, unosila je demoralizaciju i stvarala
još veći haos nego što je inače bio. Na ulicama
kao da je život prestao. Pored petokolonaša i
sumnjivih ljudi, retko se ko usuđivao da izađe.
Sve je bilo po kućama, bez hleba, i drugih potre
ba, mnogi delovi grada nisu imali vodu. Žrtve
bombardovanja ostale su netaknute tamo gde su
stradale, pod ruševinama kuća, po skloništima, na
ulicama. Ranije, pre bombardovanja, sve ulice
oko Crvenog krsta, pa Šumatovačka. Cerska i
druge, bile su prepune razdragane dece. Sada je
sve ulice, placeve i poljane obavijala pustoš. Nigde dece, zamukla je i njihova živost i radost.
Još teža i tužnija slika glavnog grada bila je
kada se, posle ulaska okupatorovih jedinica, 12.
aprila 1941, po drugi put iz Popovića vratila u
Beograd. Nije to više bio onaj beli grad, pun ži
vota, ljudi. Uobičajeni žagor, koji je odavao život
grada, nestao je kao da ga nikad nije bilo. Začas
je Beograd opusteo. Sa svih strana čula se puc
njava, čas pojedinačno, čas iz rafala. Ulicama je
dobovao bat koraka nemačkih straža išaranih
orlovima po tamnozelenoj uniformi. Katkad se
�kao ćuran šepurio i po koji »naš« Nemac, folksdojčer, pošto je mastiljavom olovkom, dosta nevešto, na levom rukavu i kapi nacrtao kukasti
krst. Kao da je hteo reći: neka se zna da će Beo
grad fašisti pretvoriti u folksdojčerski bastion,
koji će postati ne samo centar Srbije i Jugosla
vije, već i države podunavskih Srba, tzv. zemlje
Eugena Savojskog.
Čim je ušao u grad, okupator je spremao
surovi obračun s građanima slobodarskog grada.
Da bi bio što sigurniji počeo je da hapsi veliki
broj ljudi kao taoce; mnoge je na mig petokolonaša i špijuna hvatao i odmah otpremao u za
tvor. Grad je oblepljen naredbama i plakatima
s pretnjama: ko ne preda vatreno oružje, mu
niciju, bombe, eksploziv i druga ratna sredstva
čeka ga — smrt. Po kratkom postupku biće ka
žnjen i svaki akt sabotaže protiv jedinica nemačkog Rajha. Uveden je i policijski čas. Kretanje
građana dozvoljeno je samo od 5 ujutru do 19
časova uveče. Ko bi se van tog vremena našao
na ulici, čekao ga je metak! Na Jevreje, kojih
je tada u Beogradu bilo oko 9.000, i Rome po
čeo je lov da bi se ustanovio njihov tačan broj.
Označenim žutim trakama s natpisom »Jude«,
Jevrejima je uskraćena mogućnost da se kao ostali
građani na piiacama snabđevaju. Pomamni na zlato i druge plemenite metale, nakit, novac, i dr.,
Nemci i folksdojčeri bez milosti su pljačkali sve
što im ie dolazilo pod ruku. Grad ie ostao bez
mesa, hleba i masti. Feldmaršal Gering je iz
Berlina poručivao: »Biće mi svejedno ako me
obavestite da ti narodi umiru od gladi.«
Stara država, zasnovana na nepravdama
svih vrsta, nasilju, šovinizmu i lažnom patrio
tizmu, otrovana izdajom i stranačkim borba
ma — raspala se i otišla u nepovrat. Prvaci po
litičkih stranaka ili su pobegli, ili su, bez srama
i stida, prišli okupatoru, ili se od straha sakri
li u mišje rupe. Rat je razbio sve državne i po
litičke strukture. Jedina snaga koju okupator
nije razbio, koja nije priznavala ni kapitulaciju
niti pak okupaciju zemlje, bila je Komunistička
partija. Za komuniste je samo nastala nova si
tuacija, mnogo teža i složenija, u kojoj se tre
balo brzo snaći i svoj rad prilagoditi novim oko
lnostima. Partiji to neće biti teško pošto je, ka
ko je konstatovano na Majskom savetovanju
u Zagrebu, ostala čitava, »što je sačuvala svoje
5 Spasenija Cana Babović
55
�kadrove, što je ostao kontinuitet u ra d u ..., što
je ona u ovom haosu i zbrci ostala jedina nerazbijena.«
Istak n u ta ličnost PK KPJ za Srbiju
PK KPJ za Srbiju već sredinom aprila je
raspravljao o razvoju događaja i o tome šta tre
ba odmah učiniti. Shodno stavovima koje je CK
KPJ zauzeo na sednici u Zagrebu 10. aprila, sve
snage su usmerene na što brže povezivanje sa
rukovodstvima (komitetima) i organizacijama i
na pomoći partijskim ćelijama da se lakše pri
lagode uslovima okupacije. Moralo se to učiniti,
jer je, kao i svim komunistima Jugoslavije, pre
dstojao vanredno važan i težak zadatak, već nagovešten u proglasu CK KPJ od 15. aprila 1941:
»Komunisti i čitava radnička klasa Jugoslavije
ustrajat će do konačne pobjede u prvim redovi
ma borbe protiv osvajača.« »Tih se dana —
piše Cana — radilo intenzivno na sređivanju
Partije: partijskih organizacija, okružnih i mes
nih komiteta u Beogradu i na drugim područ
jima Srbije; na učvršćivanju veza, prilagođavanju partijskih i skojevskih organizacija zada
cima i novonastaloj situaciji, itd.«
Posle Majskog savetovanja CK KPJ u Za
grebu, kada je konstatovano da se Partija nala
zi pred svojim istorijskim zadatkom — organizovanjem i predvođenjem jugoslovenskih naro
da u oružanoj oslobodilačkoj borbi protiv oku
patora i domaćih izdajnika za nacionalno i so
cijalno oslobođenje, i kada je komunistima Sr
bije stavljeno u zadatak da okupljaju srpski
narod, da se stave na čelo njegove narodnooslobodilačke borbe, da narodu daju jasnu per
spektivu borbe, da mu podižu duh i veru u bo
lju i srećniju budućnost, PK KPJ za Srbiju je
danonoćno radio. Celokupna aktivnost PK i par
tijskih organizacija usmerena je, po rečima Cane Babović, ka pripremama za ustanak; izvršen
je raspored rukovodećeg kadra, radilo se na
prikupljanju oružja, eksploziva, sanitetskog ma
terijala. Kada je reč o rasporedu kadra u Srbi
ji, Cana Babović je, pored neprestanog rada u
PK bila član Agitrpropa i Vojne komisije pri
PK KPJ za Srbiju (ostali članovi bili su Sreten
�Žujović, Filip Kljajić i Branko Krsmanović), ko
ja je imala zadatak da rukovodi pripremama us
tanka. Kao i do tada, radila je neumorno — od
učešća u donošenju vrlo značajnih odluka, do
briga da li će se odštampati prvomajski prog
las CK KPJ, izvršiti izbor široke mreže kurira,
održavati veza sa partijskim rukovodstvima na
terenu, na pogodno mesto skloniti štamparija i
partijska tehnika, dobro izvesti zamišljena ak
cija, kako će uspeti razgovor s nekim rukovode
ćim ljudima građanskih partija na planu saradnje za borbu protiv okupatora (u dva navra
ta išla je s članovima PK na razgovor s Dra
goljubom Jovanovićem u sanatorijum živkovića ispod Avale). Pa ipak, najviše je radila u PK
KPJ, u kome je pored sekretara bila središna
figura sve do odlaska iz Beograda na slobodnu
teritoriju, novembra 1941. godine. Njenoj ličnos
ti, čestitoj i nadasve skromnoj, ne bi bilo svoj
stveno da se posebno naglašava njena značajna
uloga u najvišem partijskom rukovodstvu Sr
bije. PK KPJ za Srbiju bio je, kako ističe i Cana, ćelo vreme na okupu, radio je kao kolektiv
ni organ s velikim zalaganjem; na događaje je
brzo reagovao; bio je odlučan i smeo. »PK je
okupljao širi krug drugova koji su najčešće kao
instruktori PK odlazili u partijske organizacije
i sprovodili njegove odluke. Na ta j se način osigu
ravala veća mobilnost rukovodstva.« Instrukto
ri su u to vreme bili Petar Stambolić (za pomoravski okrug), Miloš Minić (valjevski), Milan
Mijalković za užički i čačanski, za kraljevački i
kruševački Mirko Tomić, za niški i leskovački
Vasilije Buha, član PK KPJ, za zaječarski Dobrivoje Radosavljević i za požarevački okrug Mo
ma Marković, član PK KPJ za Srbiju.
Kada je, posle verolomnog napada nacistič
ke Nemačke na Sovjetski Savez 22. juna 1941.
godine, Centralni komitet KPJ proglasom poz
vao narod i komuniste Jugoslavije u borbu pro
tiv okupatora, PK KPJ za Srbiju već je sutra
dan održao sastanak da bi odlučio koje sve
mere za oružanu borbu treba učiniti.
»Na ovoj sednici razmatrani su — piše dr
Venceslav Glišić — zadaci u duhu zaključaka Politbiroa CK KPJ o pripremama za ustanak. Doneta je odluka o rasporedu instruktora i ostalih
partijskih kadrova, kao i to da se odmah pris
tupi formiranju naoružanih udarnih grupa. Ra-
�zmatrano je i pitanje uspostavljanja redovnih
i čvrstih veza sa okružnim komitetima. Zbog
toga je trebalo odrediti kurire u oba pravca, po
jačati ilegalnu tehniku i obezbediti sredstva za
njeno funkcionisanje. Skrenuta je pažnja or
ganizacijama KPJ na krajnju budnost i konspi
raciju, i u pogledu kretanja i menjanja stavova.
Posebno je naglašeno da se ubrza prikupljanje
oružja, odeće, sanitetskog i drugog materijala.
Odlučeno je da se počne pripremati teren za
razgovore sa demokratski orijentisanim gru
pama i naprednim pojedincima. Jedna od naj
važnijih odluka bila je da se izvrši pomeranje
kadrova u Beogradu i iz Beograda u unutraš
njost Srbije, kao i da se izda proglas. Izabran
je sekretarijat Pokrajinskog komiteta koji tre
ba da kontroliše izvršavanje ovih zadataka, da
stalno bude na okupu i da rukovodi političkim i
organizacionim radom u toku priprema za us
tanak. Sekretarijat su sačinjavali: Aleksandar
Ranković, Spasenija Babović, Blagoje Nešković
i Ljubinka Milosavljević, kao sekretar PK
SKOJ-a.«
Proglas PK KPJ srpskom narodu pozivao je
u oružanu borbu: »Srpski narode, ne oklevaj! Sa
da i samo sada kucnuo je čas da učinimo kraj
nasilju okupatora... Seti se, srpski narode, svo
je slavne prošlosti i ne slušaj kukavice i malodušnike koji pozivaju na čekanje. Čekati — to
znači igrati se sa svojom sudbinom, budućnosti
naroda.«
Kada je 4. jula 1941. godine usledila odluka
Centralnog komiteta KPJ o oružanom ustanku,
Srbija je za nekoliko dana planula. Sedmog
jula Rađevsko-azbukovačka partizanska četa, pu
cajući na žandarme u Beloj Crkvi, zapalila jc
buktinju ustanka u Srbiji. »Na mnogim mestima — seća se Cana — već su bile oformljene
oružane grupe i desetine. Na taj način su već
za nekoliko dana posle odluke o oružanom us
tanku mogle uslediti organizovane akcije i u
Beogradu i u drugim područjima Srbije. U sprovođenju ovih odluka, okružni komiteti, mesni
komiteti, kao i partijske organizacije dobili su
najšira ovlašćenja da sami, koristeći se svim
sredstvima i mogućnostima, organizuju, iznalaze,
i određuju objekte za napad i sabotažu, izuzev
u slučajevima gde je bila potrebna koordinaci
ja. Pod istim uslovima na teritoriji Beograda delovale su vojne desetine, grupe koje su se na-
�1
azile pod neposrednim rukovodstvom partij
skih organizacija. O obliku i detaljima sabotaža
na svom užem području odlučivala je neposred
no partijska organizacija, koja se na terenu ko
ristila svim neposrednim mogućnostima. U svim
tim akcijama bila je najšire angažovana i om
ladina, mada je ona, pod rukovodstvom Parti
je, imala i posebne zadatke. Na taj način, akci
je su u isto vreme počele na čitavom području
Srbije, a po karakteru sabotaža i napada na po
jedine objekte bile su raznovrsne. U stvari, išlo
se na rušenje svega što je služilo okupatoru.
Ovakav razvoj situacije bio je omogućen i time
što je Partija u Srbiji bila usmeravana u tom
pravcu i što je, prilikom donošenja odluke o
oružanom ustanku, već bila duboko zašla u pri
preme. Na taj su način partijska rukovodstva
i partijske organizacije spremno dočekale odlu
ku CK KPJ od 4. jula.«
Na čelu smele akcije
Pored čitavog niza akcija tokom jula, broj
nih diverzija i sabotaža, Partija je smatrala da
u gradovima treba uništavati i objekte od vital
nog značaja za okupatore. Tako je sredinom ju
la 1941. godine ponikla ideja da se minira i di
gne u vazduh beogradska radio-stanica na Makišu. Taj zadatak trebalo je da izvedu dva di
verzanta kojima je rukovodio Aleksandar Ranković*. Ali kad su sve pripreme za miniranje radio-stanice već bile završene, jedan od diverza
nata (bio je provokator) prokazao je Rankovića
policiji, pa ga je ova iznenada na ulici uhapsila.
Posle kraćeg zadržavanja u zatvoru Gestapoa, on
je, onesvešćen od udaraca po glavi, prebačen u
zatvoreničku bolnicu u Vidinskoj ulici.
Kada je od Lazara Koliševskog, koji je Canu
Babović ceduljicom obavestio kako Rankovića
»vode gestapovci prema autu koji je negde bio
skriven; da je sav okrvavljen i izubijan, tako
U NOR član Vrhovnog štaba NOVJ i Prodseilništva AVNOJ-a.
Posle rata na visokim partijskim i državnim funkcijama. »Na
IV plenumu CK SKJ, jula 1966, njegova dclatnost posle VII
kongresa SKJ occnjena je i osuđena kao suprotna koncepciji
izgradnje samoupravnog društva, pa je, kao jedan od glavnih
nosilaca etatist:čko-birokratskih odnosa, odstranjen sa svih po
litičkih i državnih funkcija, isključen iz SKJ i pcnzionisan.«
(Vojna enciklopedija, II izdanje, tom VII, str. 732).
�da su ga gestapovci prosto nosili«, saznao da je
Ranković pao u ruke Gestapoa, Pokrajinski ko
mitet je brzo reagovao. »Spasićemo ga!« — re
kla je Cana jednom broju članova, Milošu Matiieviću, Đuri Strugaru, Vukici Mitrović i Liubinki Milosavljević, koji su, očekujući sastanak
PK, bili na okupu. Bila je nedelja, podne, 27.
jul 1941.
Članovi PK radili su brzo. »Moralo se hit
no raditi s obzirom na to da smo bili ograniče
ni policijskim časom.« Već posle tri-četiri časa
od hapšenja Rankovića, oni su, dobivši podatke
od Mitre Mitrović, Vere Vrebalov, Vere Lazović i drugih gde se u bolnici nalazi, »u osnovnim
crtama razradili plan akcije.« Brzo su formira
ne grupe udarnika, njih nekoliko od oko 40 —
50 ljudi; na čelu grupe naoružanih udarnika ko
ja je bila predviđena da direktno uđe u bolnicu
bio je Dušan Grubač, član MK KPJ za Beograd.
Da bi akcija bila izvedena brzo i sigurno, svi
udarnici grupe Dušana Grubača bili su naoruža
ni revolverima i bombama. Tada je, u ponedeljak 28. jula, s Đurom Strugarom i Nenadom
Parentom, Cana razradila »u osnovnim crtama
raspored grupa i tačnu zamisao kako akcija tre
ba da teče... U razradi plana mnogo nam je po
moglo i to što sam i sama znala raspored pro
storija bolnice, pošto sam 1930. godine provela
u njoj mesec dana kao zatvorenik.«
Napad na bolnicu trebalo je da počne 29.
jula između »sedam i osam časova ujutro«. Tog
jutra, negde u zoru, Cana Babović i Miloš Matijević još jednom su se sastali sa Dušanom
Grubačom, Milićem Rakićem, Grujom Lazovićem i Ratkom Bursaćem, najistaknutijim poje
dincima grupe koja je trebalo da uđe u bolnicu
i da »iznese Marka«. Posle toga, Ljubinka Milo
savljević i Vukica Mitrović, pošle su na mesto
akcije, a Cana i Đuro Strugar zadržali su se u
stanu dr Nenada Parente.
Upad u bolnicu izvršila je grupa od pet
udarnika naoružanih revolverima. Da bi lakše
prodrli, pred sobom su vodili grupu »vezanih«
drugova, stvarajući tako utisak da to agenti do
vode novog uhapšenika. Kada im se na ulaznim
vratima suprotstavio žandarm, Grubač je potegao pištolj i na mestu ga usmrtio. Kada je gru
pa upala u sobu gde je ležao Ranković, dvojica
su ga uhvatila ispod pazuha i povela ka izlazu.
�Ostali su ih pratili s revolverima na gotovs. Gru
pa je brao Rankovića prebacila preko ograde
u obližnju ulicu kod Bajlonove pijace, u stan
grafičkog radnika Milana Janeckova. Pošto se
preobukao, Milić Rakić (budući narodni heroj)
ga je špediterskim kolima, preko Terazija i Knez
Miloševom do Braničevske ulice, prebacio u
ilegalni stan. Tako se završila ova dobro organizovana i masovna akcija. U njoj, jednoj od najsmelijih akcija, Cana je imala istaknutu ulogu.
»Ona je« kako kaže Ljubinka Milosavljević,
član PK KPJ za Srbiju i akter tog događaja »njen
organizator i rukovodilac. To je njena organi
zacija; s Đurom Strugarom sačinila je plan
akcije, vršila izbor ljudi za njeno izvođenje, sa
kupljala oružje za udarnike, pratila tok doga
đaja, sva bila na nogama. To je istina. Tako je
bilo.«
Od Beograda do Čajniča
Oružani ustanak u Srbiji razvijao se veoma
uspešno, organizovano, planski i postupno. Sr
bija je do kraja septembra imala 24 partizan
ska odreda sa oko 14.000 boraca i dve trećine
slobodne teritorije. Na slobodnoj teritoriji, koja
je na zapadu dopirala do Drine, na severu do
Save, na istoku do Velike Morave, a na jugu do
Zapadne Morave i Uvca, uspostavljena je nova
vlast naroda, brojni narodnooslobodilački od
bori (mesni, seoski, gradski, okružni i u Užicu
Glavni NOO). Žestok otpor okupatoru rastao je
i po gradovima. Za samo dva meseca (jul i avgust) u Beogradu je izvedeno preko 50 diverzija
(paljenje garaža, automobila, nemačke i kvislinške
štampe, atentati na policijske agente, spaljiva
nje šlepova sa naftom na Dunavu, sabotaže u
fabrikama). Sličnim akcijama zahvaćen je šabac,
Kragujevac, Niš i druga mesta po Srbiji. »Par
tizanske borbe u Srbiji — pisao je Tito — pri
maju sve više oblik narodnog ustanka. Nemci
drže samo veće gradove, a sela i manja mesta
su pod kontrolom partizana. Partizani smenjuju
opštinske uprave, spaljuju poreske, vojnoobvezničke i druge spiskove i stvaraju se narodni ko
miteti kao vlast. Pod vodstvom KP u partizan
ske odrede stupaju i pristalice zemljoradnika i
drugih partija. U mnogim mjestima vode se že-
�stoke borbe sa Nijemcima i domaćim fašisti
ma. ..«
Sve do kraja septembra 1941. godine PK KPJ
za Srbiju je narodnim ustankom rukovodio iz
Beograda. Mnogo mu je u to vreme značila i
neposredna pomoć druga Tita i jednog broja
članova CK KPJ, koji su u Beogradu boravili
od sredine maja do sredine septembra 1941.
Kada je, međutim, došlo do velikih provala, u
kojima su, krajem septembra i početkom okto
bra, poginuli ili pali u ruke Gestapoa i Specijalne
policije gotovo svi članovi MK KPJ i SKOJ-a za
Beograd i dva člana PK KPJ za Srbiju (Miloš
Matijević i Vukica Mitrović), drug Tito je došao
do zaključka da se pomoć organizacijama u Sr
biji ne može više pružati iz Beograda, koji je,
»nabijen svim mogućim agentima i šljamom«,
tada predstavljao centar reakcije. Zato je, u di
rektivi Pelagiji (Cani Babović) i Mihailu (Blagoju Neškoviću) 19. oktobra 1941, od PK-a za
tražio »da odmah i neodložno preduzmu mere
za preseljavanje u unutrašnjost Srbije, tj. u ne
ko mesto na oslobođenoj teritoriji... Hitnost
rešenja naročito je važna zbog nemilih događa
ja koji su zadesili našu beogradsku organizaci
ju. ..« Na slobodnu teritoriju članovi PK KPJ
za Srbiju prebacili bi se preko teritorije Po
savskog NOP odreda i došli do Kosjerića, gde
se nalazila partizanska komanda mesta. Pokra
jinski komitet je Canu s grupom rukovodilaca i
aktivista, međutim, uputio sredinom novembra
1941.
Iz okupiranog Beograda Cana je izašla na
seljačkim kolima, koja je kod Autokomande do
veo kurir Kosmajskog NOP odreda. Do Rudni
ka, gde je bila slobodna teritorija, putovala je
dva dana, s Milentijem Popovićem, Ljubinkom
Milosavljević, Anđom Rankvoić, Lepom Žujović,
i drugima. Posle kraćeg zadržavanja na Rudni
ku, kada je u više navrata obišla jedan broj
ranjenika i s Ljubinkom Milosavljević, Milenti
jem Popovićem i drugim političkim i partijskim
rukovodiocima tog kraja prisustvovala proslavi
godišnjice oktobarske revolucije, Cana se uputila
za Užice — do čačka pešice, a odatle do grada
na Đetinji vozom. Bila je veoma impresionirana
onim što je tada, u drugoj polovini novembra,
videla u Užicu, naročito velikim poletom i ma
sovnim entuzijazmom radnika, građana i parti
zana. Stanovala je u zgradi Narodne banke, gde
�je bilo sedište i Vrhovnog štaba, i skoro sva
kog dana odlazila na sastanke i skupove koje
je organizovao Okružni komitet KPJ za Užice.
Bila je 23. novembra i na okružnoj partijskoj
konferenciji u Čačku i tamo govorila kao pred
stavnik PK-a. Dugo se u Užicu nije, međutim,
zadržala. Kako je neprijatelj nadirao sa svih
strana, morala je, kao i svi članovi Vrhovnog
štaba i CK KPJ i SKOJ-a, da krene za Sandžak.
Čitava dva meseca, od početka decembra 1941.
do kraja januara 1942. godine, s jednim bro
jem članova PK-a (Ljubinka Milosavlicvić, Mi
tra Mitrović, Srba Josipović) i aktivista, Cana
je boravila na slobodnoj teritoriji oko Nove Va
roši. Najpre je došla u Radoinju, rodno selo
svog oca Vaše, čija je osnovna škola, po rečima
Mitre Mitrović, »postala centar okupljanja na
ših drugova iz Srbije, partijiskih rukovodstava
i rukovodilaca.« Tamo je, a naročito posle pre
laska u Novu Varoš, planinsku varošicu čiji se
spori život s dolaskom partizana bitno izmenio,
Cana kao politički i partijski radnik bila vrlo
aktivna; čas bi s komunistima i skojevcima pro
učavala partijski materijal (Milentije Popović je,
kako se seća Ljubinka Milosavljević, »vodio pra
vu partijsku školu«), čas umnožavala vesti s
frontova; čas dolazila u oštre sukobe s Milova
nom Đilasom* zbog njegovog nečovečnog odnosa
prema pojedinim borcima i komunistima parti
zanskih odreda iz Srbije, ili pak prema stanov
ništvu tog kraja; čas bi se s drugaricama »ba
cila na svestranu obradu palanke«; čas odlazila
na kulturne priredbe s recitacijama, skečevima
i s baletskim tačkama. Cesto je išla na politič
ke i partijske sastanke partizanskih jedinica da
bi im objašnjavala političku situaciju i podizala
borbeni duh; jednom je to učinila u jedinici
Srećka Miloševića, drugi put u Oraškoj četi, treći
put u štabu Srpsko-sandžackih odreda...« Inleresovala se bezmalo za svaku stvar i« — po reči
ma Mirka Jolkića, zamenika političkog komesa
ra Oraške čete — »na naša pitanja davala od
mah jasne i tačne odgovore... Živela je s našim
brigama i nevoljama. Zato je njena pojava ulivala uvek radost i samopouzdanje. Voleli smo je
što je takva, nama sasvim bliska i što je ni po
U ratu član Politbiroa CK KPJ i Vrhovnog štaba. Posle rata,
zbog krivičnog dcla neprijateljske propagande protiv društvenog
uređenja i spoljnopolitičkih interesa Jugoslavije, osuđen je
1957. god'nc na devet godina strogog zatvora.
�čemu ne razlikujemo od ostalih, mada su nje
ne reci, tako jednostavno i razumljivo kazane,
sve mogle i sve postizale u nam a...« Radila je
tako Cana, ne deleći poslove na velike i male,
manje ili više značajne, uporno i odgovorno, ali
je i jednako razmišljala o tome kako da posle
popune PK KPJ za Srbiju novim članovima (sa
da su, posle odluke CK KPJ, članovi PK-a bili:
Blagoje Nešković, Cana Babović, Moma Marković, Ljubinka Milosavljević, Mitra Mitrović, Srba
Josipović, Mirko Tomić, Miloš Mamić) partijska
organizacija u Srbiji ponovo oživi. Radovala se
kao malo dete povratku u Srbiju, što je CK KPJ
svojom odlukom da »sedište PK treba da bude
u blizini najmoćnijeg odreda, tj. u mestu odak
le će se najbolje obezbediti političko i organiza
ciono rukovodstvo čitavom partijskom organiza
cijom u Srbiji« — već nagovestio. Tamo bi, kao
i svi članovi PK-a, ponovo neumorno radila na
jačanju organizacionog rada Partije, smelo iz
dizala nove kadrove, privlačila nove članove, či
stila partiju od malodušnika, kolebljivaca i ku
kavica. Taj su zadatak, međutim, prihvatili dru
gi članovi PK; Canu je, posle prelaska Lima (6.
februara 1942) i kraćeg zadržavanja na Kame
noj gori i u slobodnoj Foči tokom februara, če
kao drugi, ali sada, na izričiti zahtev duga Ti
ta, u Drugoj proleterskoj brigadi.
Partijski rukovodilac Druge proleterske
Prvog marta 1942. godine, od »najboljih par
tizanskih jedinica koje su se prekalile u dota
dašnjoj borbi protiv okupatora i njihovih do
maćih slugu«, Užičkog, čačanskog i Drugog šumadijskog NOP odreda, u čajniču, formirana je
Druga proleterska narodnooslobodilačka udar
na brigada. Ona će, kako je istakao drug Tito
u odluci Centralnog komiteta, »po primeru Prve
proleterske brigade nastaviti još odlučniju i bespoštedniju borbu protiv okupatora i svih nje
govih petokolonaških saveznika, boriće se za
slobodu svoje porobljene zemlje, za bolju i srećniju budućnost.« Na dan formiranja, kada ju
je pozdravio govorom Vrhovni komandant, Jo
sip Broz Tito, brigada je imala četiri bataljona
i oko 1.000 boraca. Bila je to proleterska jedini
ca mladog naraštaja, brigada omladine, čvrsta,
�snažna i pokretljiva jedinica, koja će pod ruko
vodstvom Vrhovnog štaba, Centralnog komiteta
i druga Tita oružjem i političkom akcijom širiti
ustanak tamo gde po njihovom zahtevu bude
došla. Bila je to operativna jedinica sa strate
gijskim zadacima koju su krasile mnoge vrline.
Glavne odlike Druge proleterske bile su po rečima druga Tita sledeće: »prvo, to je vjernost
i ljubav prema stvari za koju se bori, a to je
sloboda naroda, bratstvo i jedinstvo naroda, pra
vednija i srećnija budućnost naroda; drugo, to
je neodoljiva mržnja ne samo protiv okupatora,
već i prema svim izdajnicima našeg naroda; tre
će, to je hrabrost, disciplina koja se sve više
pojačava, međusobna ljubav boraca, komandi
ra, komandanata i politkomesara i, spremnost da
se izvrši svaki pa i najteži zadatak.« Da takva
bude velika je zasluga i prvog zamenika kome
sara brigade — Spasenije Cane Babović.
Na dužnosti zamenika političkog komesara
(članovi štaba bili su Ratko Sofijanić, koman
dant, Milinko Kušić, komesar, Ljubodrag Đurić, zamenik komandanta), u stvari partijskog rukovodi
oca brigade, Cana nije dugo ostala — svega pet
i po meseci. Ali ono što je svojim radom, nastu
pom i rečju učinila ostalo je da se pamti. »Kroz
Drugu proletersku brigadu prošlo je« — kaže
Zaga Stoilović, tadašnji politički radnik brigade
— »petnaest hiljada ljudi u toku rata, većina ih
je poginula, ali duh jedinstva brigade, neprekid
ni politički rad, visoki moral boraca, drugarstvo,
sigurnost da ranjenog druga niko neće ostaviti,
da će poslednji komadić hleba i duvana podeliti — temelje tom duhu velikim delom je pos
tavila drugarica Cana, koja je tada bila zamenik političkog komesara Druge proleterske.«
»Bila je tako lepa i mlada; svi smo se — seća se
Vera Kremić, referent saniteta u Drugoj pro
leterskoj brigadi, — okupljali oko n je... Kad
bi zapevala, dobro pamtim, »Krenula je crvena
mašina«, bila je u stanju sve da nas razgali i ulivala je beskrajno poverenje nekom izuzetnom to
plinom, odmerenošću da svakog i sve razume.«
U brigadi je Cana bila partijski funkcioner
koji je odgovarao za sav partijski rad, za čuva
nje linije Partije i uopšte za partijsku organiza
ciju. Neposredno je rukovodila bataljonskim bi
roima i objedinjavala rad partijskih ćelija. Na
sastanke komunista, kojih je u brigadi bilo oko
235 (prema izveštaju od maja 1942. godine Cen-
�tralnom komitetu KPJ), često je odlazila i na
licu mesta ukazivala pomoć u radu. »Kao par
tijski rukovodilac Cana je« — po rečima Rodo
ljuba Čolakovića, — »od ljudi tražila mnogo, ali
pritom nije zaboravljala da oni nisu svi srezani
prema istom kalupu. U tome je bila njena čov
ječnost. Drugovi koji su sa njom radili, posebno
koji su sa njom bili u ratu, mogu navesti mno
go primjera kako je Cana, blagodareći toj oso
bini, kočila one žustre i brzoplete koji u ime
revolucionarne oštrine čine nepopravljive pro
puste. Za nju revolucionarna oštrina nije zna
čila ni bezobzirnost, ni ravnodušnost prema tu
đoj nevolji. Kao što je prezirala frazere i malodušne plačljivke, isto tako nije marila one u na
šoj Partiji koji su autoritet, neophodan u tak
voj organizaciji, zloupotrebljavali u sredstvo za
vladanje ljudima.« Njena pojava izazivala je ra
dost, a njena reč uvek je bila — kako to na
vodi Moma Marković — »od velikog značaja.
Šta misli Cana Babović, uvek je bilo važno.«
Sve do odlaska na drugu dužnost, sredinom
avgusta 1942. godine, Cana je bila na svim putevima Druge proleterske brigade: od Borika,
jedne od prvih borbi, pa preko Vlasenice, Bratunca, Srebrenice, Romaniie, Rogatice, Han-Pijeska, čajniča, Goražda, Foče, Dobrog Polja na
Durmitoru, Gata, Čemerna, Treskavice, Ledića,
pruge Sarajevo—Mostar, do Kupreškog polja;
putevima poznatim po borbama, kišama, gladi
i umoru, ali i po nezaboravnim pobedama; onda
kada su borci uz pušku imali samo po pet me
taka i uz puškomitraljez jedva petnaestak, a nepri
jatelja, do zuba naoružanog i opremljenog, svu
da. »Bila nas je ledena kiša, vetar, blato do kolena. Kamenje se odronjava, ćele noći smo se
peli i ispeli na vrh Lednice a sutradan stigli u
podnožje. Taman kad smo pomislili da odahnemo, da se ispavamo, čujemo — sećase Zaga Stoilović — poziv: 'Svi na partijski sastanak, pri
prema jedinice za dalji marš!' Drugarica Cana
je kao partijski rukovodilac uvek tražila da se
razgovara o držanju komunista prethodnog dana:
da li su pomagali borcima, služili za primer, bili
u prvim redovima. Upozoravala nas je kako da
se ponašamo prema narodu okolnih sela. U ono
vreme to je bilo veoma važno. Tražila je od nas
da učimo, da čitamo. Govorila je: 'Borci su
obični ljudi, treba im sve protumačiti, da znaju.
�Što više znaju, to će biti bolji borci i komunis
ti. .. Ali, s ljudima treba strpljivo. Sitan je to
vez.«
»Sve je bilo im presivno ii v e lik o ...«
U oružanu borbu protiv okupatora i njego
vih pomagača, rame uz rame s muškarcima, po
šao je i veliki broj žena svih naroda i narodno
sti, svih vera i svih društvenih slojeva, stare i
mlade. Procenat njihovog učešća u prvim par
tizanskim jedinicama bio je različit; kretao se
od dva pa do dvadeset posto. Prva proleterska
brigada je na dan forim iranja imala 67 druga
rica, Druga 46 (jedna zamenik političkog kome
sara brigade, 4 političke radnice, jedna referent
saniteta bataljona, 21 bolničarka i 19 boraca); od
1082 borca, koliko je imala na dan formiranja,
Četvrta proleterska (crnogorska) brigada
ima
oko 200 žena. Druga grupa NOP odreda u SloKraći predah na ratnoj stazi Druge proleterske (leto 1942)
�veniji imala je 20 žena. U Lici je 25. avgusta
1942. formirana Ženska omladinska četa; sep
tembra 1942. u Turjanskom formirana je Dru
ga, a nešto kasnije i Treća ženska četa. Pohorski bataljon imao je zaseban ženski vod... Već
prvih dana ustanka veoma je zapažen udeo že
na u radu na okupiranoj teritoriji; prikuplja
ju oružje, hranu, odeću, sanitetski i štampar
ski materijal, obavljaju kurirsku službu, osniva
ju bolničarske kurseve, organizuju tajna sklo
ništa za ranjene borce i ilegalce, dostavljaju
partizanskim jedinicama podatke o neprijatelju,
rasturaju propagandni materijal, s organima no
ve vlasti organizuju obradu zemlje, setvu i žet
vu, brinu se za decu boraca i ilegalaca, učest
vuju u odborima narodne vlasti, otvaraju par
tizanske radionice... »Žena je bila« — kako
slikovito priča Draga Bakić Stefanović, delegat
s Korduna na Prvoj konferenciji AFŽ — »maj
ka, domaćica, otac, hranilac, proizvođač, sve.
A da bi mogla sve to da bude, bila je i predsednik NOO, rukovodilac straže, predsednik od
bora žena... Ona je snabdevala bolnice, tkala
zavoje. Omladinke su parale svoju devojačku
spremu da bi od toga prediva tkale zavoje... Organizovana žena slala je svog, makar i poslednjeg, sina u borbu... Tako je to bilo.«
Odbori žena antifašista već se u leto i je
sen 1941. godine zovu antifašistički odbori že
na; bilo ih je seoskih, opštinskih, negde sreskih
i okružnih. Pa ipak, »snaga naše organizacije,« —
rekla je Cana Babović u Bosanskom Petrovcu,
decembra 1942, — »broj njenih članova, njena
organizaciona čvrstina i povezanost još ne odgo
varaju raspoloženju žena protiv fašizma i njiho
voj spremnosti za borbu.« Bilo je vreme da se
te ogromne probuđene snage žena sliju u jedin
stveni Antifašistički front žena Jugoslavije. To
je jedan od razloga što su CK KPJ i drug Tito
već u jesen 1942. godine inicirali stvaranje je
dinstvene organizacije svih žena Jugoslavije, od
nosno održavanje prve konferencije AFŽ-a de
cembra 1942. godine u Bosanskom Petrovcu.
Taj zadatak dobila je Cana Babović, koju je CK
KPJ za rad na sektoru žena povukao iz Druge
proleterske brigade još avgusta 1942. Pored Cane, seća se Mitra Mitrović, najveći deo posla ponele su Vanda Novosel i Mira Morača. One su
bile i članice Inicijativnog odbora za održavanje
Konferencije žena.
�Sa borcima Pratećeg bataljona Vrhovnog štaba (Cana prva sleva, jesen 1942)
�Na prvoj konferenciji žena Jugoslavije »sve
je — po rečima Cane — bilo impresivno i veli
ko. Svaki dolazak delegata, iz raznih krajeva i
iz vojnih jedinica, bio je doživljaj za sebe. Taj
njihov dolazak do Bosanskog Petrovca značio
je snagu naše vojske. Ne samo na mene, nego i
na sve druge, najjače je delovao dolazak dele
gata sa neoslobođenih teritorija.«
Već 5. decembra 1942. godine Bosanski Pe
trovac bio je prepun žena delegatkinja iz svih
krajeva zemlje. »Rat je skoro sasvim izjednačio
njihova odela, samo poneka povezača ili prega
ča ili odlomak razgovora — jasnije kazuje iz ko
ga je kraja koja grupa. »Sazivački odbor«, zapi
sao je nepoznati letopisac u tadanjoj »Ženi da
nas«, »radosno je beležio: Gorski kotar, Kor
dun, Banija, Lika, Dalmatinska Zagora, Hrvat
sko primorje, Bosanska krajina, Šibenik, Karlo
vac, Beograd, Zagreb, Cetinje, Drvar,
Ključ,
crnogorske, krajiške, hrvatske, proleterske bri
gade — i mnoge druge, za njima se nižu tek
oslobođeni gradovi Bihać, Grahovo... Samo slovenačke žene nisu, zbog velikih prepreka, mogle
imati svoje predstavnice.«
Veliki skup žena (166 delegata) počeo je sve
čanom sednicom 6. decembra 1942. godine. Prvi
govornik, posle izbora počasnog i radnog predsedništva, bio je Josip Broz Tito. »Njegov dola
zak i govor koji je održao bio je, razume se »—
kaže Cana — »za sve. ne samo za mene, najupe
čatljiviji trenutak. Mi smo danima ostali pod
utiskom reči koje nam je uputio, a priznanja
koja je dao ženama davala su snage za nove bo
rbe i podvige. Bilo je to za nas ne samo priz
nanje i podrška, nego i garancija za pobedu i
ostvarivanje naših ideala.«
«. . . Ova današnja skupština« — rekao je
drug Tito, — »ima ogroman historijski značaj.
Naše žene, kćeri, majke, učestvuju sa puškom
u ruci u borbi. Ja se ponosim tim što stojim na
čelu armije u kojoj ima ogroman broj žena. Ja
mogu kazati da su žene u ovoj borbi po svom
heroizmu, po svojoj izdržljivosti, bile i jesu na
prvom mjestu i u prvim redovima i našim na
rodima Jugoslavije čini čast što imaju takve
kćeri.«
Sutradan, na radnoj sednici, podneta su dva
referata: Mitra Mitrović »O antifašističkom po
kretu žena u okviru narodnooslobodilačke bor
be« i Cana Babović »O organizacionim pitanji-
�ma«. Razvila se i plodna diskusija. Na govorni
cu je izlazilo veliki broj žena iz jedinica i iz ra
znih krajeva, seljanki, nepismenih ili polupis
menih, bez ikakvih priprema, bez papira, bez
ičega. »Govorile su« — seća se Judita Alargić —
»iz srca, ono što osećaju, što smatraju da tre
ba da rade i za šta se bore. Govorile su i ono
što su doživljavale njihove porodice, njihova deca, selo, njihov kraj i zato su se, bez obzira što
je tu bilo i pismenijih i obrazovanijih od njih,
osećale superiorno. To je bilo sasvim prirodno
i krajnje spontano. To je pokazalo svu širinu i
dubinu celog pokreta, to da su u njemu zastu
pljeni svi slojevi naroda.«
Na završetku Konferencije doneta je Rezo
lucija, a u Glavni odbor AFŽ za Jugoslaviju uš
le su: Kata Pejnović, predsednica AF2-a za Li
ku. Dragica Karan, predsednica AF2 za Kordun,
Kata Vujaklija iz Banije, Nada Trbović iz Gor
skog kotara, Danica Medan iz Bosanske kraji
ne, Mika Pećanac iz Bosanske krajine, Spasenija Cana Babović, Maca Gržetić iz Zagreba, Rahida Sakih iz Bihaća, Judita Alargić iz Vojvodi
ne, Nada Marković iz Beograda, Zorka Brkić
iz Mrkonjić-Grada, Vahida Maglajlić iz Banje
Luke, Mitra Mitrović iz Beograda, Olga Kovačić iz Zagreba, Vanda Novosel iz Zagreba, MaSa Konferencije žena Jugoslavije u Bosanskom
Petrovcu, decembra 1942. (linorez Ismeta
Mujezinovića)
6 Spasenija Cana Babović
�rija Novak iz Dalmacije, Stana Tomašević iz
Cetinja, Dina Vrbica iz Podgorice, Mira Morača
iz Bosanske krajine. Plenum Glavnog odbora
izabrao je i svoj Izvršni odbor: Cana Babović,
Kata Pejnović (predsednica); Vamda Novosel
(sekretarica), Mitra Mitrović i Mira Morača.
Na ratnom putu do slobode
Već početkom 1943. godine, dvadesetak dana
posle prve Konferencije žena, Cana je pošla na
ratni put koji će se preko Neretve, Sutješke,
Jajca, Drvara, Visa, Barija i Rađana završiti u
oslobođenom Beogradu, četvrtu i Petu neprija
teljsku ofanzivu provela je s jedinicama NOVJ
koje su bile u Operativnoj grupi VŠ, a najviše
i najduže, naročito u Petoj ofanzivi, u Prvoj pro
leterskoj diviziji. Mnogi borci su je tada prvi
put upoznali, ali su se osećali kao da su je go
dinama znali. Ona je i tada, u paklu ognja s ne
ba i zemlje, ostala ista: jednostavna, vedra i
hrabra. Borcima je bilo drago što je s njima delila sudbinu i legenda iz predratnog ilegalnog
života, pa su, u predahu bitaka ili na dugim
marševima, rado slušali njenu potresnu priču iz
ilegalnog života i brojnih sukoba s policijom iz
među dva rata.
Bila im je i kao pojava simpatična: srednjeg
rasta, ne tako vitka stasa, lepa. Imala je plavu
bujnu kosu, uvek očešljanu unazad; lice sveže,
čisto i bez bora; svetloplave oči i karakterističnu
boju glasa. Govorila je razložno i spokojno, ni
kad brzopleto. Bila je dobroćudna, vesela, veliki
ljubitelj pesme, pošalica. Stabilna ličnost; je
dan fin sklad fizički i psihički. Borce je bezgra
nično volela; prema rukovodiocima je bila stro
ža. Teško je doživljavala poraze, naročito pogi
biju boraca. Tada bi znala da plane, da oštro
istupi, da izgrdi. Čovek, borac, bio je za nju sve
tinja. Iz tih susreta s velikim brojem boraca, je
dinica NOVJ i naroda i Cana je postala bogati
ja za čitavu galeriju likova, koje je u svojim
predstavama čitavog života nosila kao ka
kav dar; bogatija je bila i mnoštvom potresnih
slika stradanja naroda tog kraja, koji se, bilo
da je odstupao s jedinicama NOVJ ili pak bio
u samom grotlu velikih bitaka, držao dostojan
stveno, kompaktno i neustrašivo. Divila se drža-
�nju ranjenika Centralne bolnice, koja je bila
briga i savest svih boraca i rukovodilaca, od
desetine do Vrhovnog štaba, ali i najprivlačniji
plen neprijatelja. Ona slika kada je s borcima i
ranjenicima prelazila Neretvu nikada joj nije
izbledela. Posle velike pobede nad četnicima kod
Kalinovika i Glavatičeva, strasno je čeznula za
povratkom u Srbiju, kako je Vrhovni koman
dant bio i zamislio. Ta joj se želja, kao i ona
novovaroška krajem 1941. i početkom 1942. go
dine, nije ostvarila. Morala je s jedinicama
NOVJ natrag. Udruženi neprijatelj ponovo je
spremao ofanzivu na Titovu vojsku i slobodnu
teritoriju, ali sada još težu i krvaviju. U bici
na Sutjesci, koja je po žestini i obimu dotad
neviđenih borbi trajala punih trideset dana, Cana je s članovima štaba Prve proleterske divizi
je tako reći bila u prvim borbenim redovima; u
okršajima kod Celebića, Zlatnog bora i Popo
vog Mosta, na Balinovcu. Posle Sutjeske išla je
s Prvom divizijom kroz istočnu, a posle prelas
ka reke Bosne i kroz srednju i zapadnu Bosnu.
U Vrhovni štab, na Otočac, vratila se, posle kra
ćeg boravka s Prvom proleterskom divizijom u
Dalmaciji, oktobra 1943. godine. Sredinom okto
bra, s delegacijama iz raznih krajeva, partijskim
aktivistima, borcima s frontova, rodoljubima i
ilegalcima pošla je na Drugo zasedanje AVNOJ-a.
Kada je stigla u Jajce bila je zadivljena njego
vim izgledom i atmosferom koja je među dele
gatima vladala. Bili su to srdačni susreti drugo
va iz raznih jedinica, s oslobođene i neoslobođe
ne teritorije, ilegalaca, predratnih robijaša. Pra
va svečanost. Grljenje, ljubljenje, po koja suza.
Svima, naročito onima koji su ga tada prvi put
videli, susret s Titom bio je izuzetan događaj.
Bio je to i za Canu veliki trenutak. Još uzbudlji
viji je bio onaj, kada je na Zasedanju govorio
drug Tito i kada je ona, posle donošenja istorijskih odluka, izabrana u Predsedništvo Antifa
šističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije.
Desetak dana posle zasedanja AVNOJ-a, Vr
hovni štab morao je da napusti Jajce. Krenuo
je s članovima CK KPJ, Predsedništva AVNOJ-a,
Nacionalnog komiteta i savezničkih vojnih mi
sija — za Drvar. U njemu je, radeći u redakci
ji časopisa »Nova Jugoslavija«, ostala i Cana sve
do početka juna 1944, kada se, posle neuspelog nemačkog desanta u kome umalo nije glavu izgu
bila, s članovima Vrhovnog štaba, Centralnog ko-
�miteta KPJ i Predsedništva AVNOJ-a, prebacila
na Vis.
Bližio se kraj drugog svetskog rata. Kako
je Srbija, po rečima druga Tita, bila od prvo
razrednog značaja za čitav oslobodilački pokret
u Jugoslaviji, to su Vrhovni štab i Centralni ko
mitet KPJ doneli niz značajnih odluka. Bilo je
veoma važno da se u Srbiji što pre izvojuju od
lučne vojničke i političke pobede. Trebalo se
obračunati s dosta jakim četničko-nedićevskim
snagama i time onemogućiti sve planove reakci
onarnih krugova na Zapadu i reakcije u zemlji
da, oslanjajući se na te snage, posle rata utiču
na državno i društveno uređenje Jugoslavije. Naporedo sa isterivanjem okupatora, trebalo je što
pre likvidirati okupacioni sistem, prvenstveno
oružane snage i politička uporišta četnika Dra
že Mihailovića i osigurati dalje razgaranje NOR-a
na tlu Srbije. Njenim oslobađanjem omogućio bi
se još masovniji priliv novih boraca i stvorila
čvrsta osnovica za dalje borbe i konačno oslobo
đenje zemlje.
Tih dana, juna 1944. godine, CK KPJ je ra
spravljao o nizu pitanja vezanih za Srbiju: vojno-političkoj situaciji, stanju u partijskoj orga
nizaciji, slabostima i nedostacima u radu ruko
vodstva NOP-a u Srbiji tokom rata. Doneti su
zaključci za budući rad. Pored onih o održava
nju Velike antifašističke skupštine Srbije i stva
ranju Komunističke partije, tada je odlučeno da
se svi članovi PK KPJ za Srbiju (na Visu su ta
da bili Blagoje Nešković, Moma Marković, Ljubinka Milosavljević i Cana Babović) što pre na
đu na okupu na oslobođenoj teritoriji u Srbiji.
Početkom jula 1944. godine, s grupom ru
kovodilaca iz Glavnog štaba NOP odreda za Sr
biju i jednim brojem članova PK KPJ za Sr
biju, Cana Babović je na putu za Srbiju najpre
došla u Bari, a onda je, noću između 10. i 11. ju
la, avionom prebačena na improvizovani aero
drom kod Kosančića, u Pustoj reci.
Sada je, kada je na okupu bio ceo PK KPJ
za Srbiju, i za Canu na slobodnoj teritoriji posla
bilo dosta. Uvek vedra i nikad umorna, ona se
kao partijski radnik najednom javlja svuda; sad
je na sastanku PK KPJ — da bi se s članovima
dogovorila šta valja učiniti; sad na skupu od
bornika novog organa narodne vlasti — da bi im
govorila koji su im zadaci najvažniji; čas je na
partijskim sastancima komunista tog kraja da
�bi im, a naročito povodom prijema novih čla
nova, govorila kakvi treba da budu; čas na sednici novoformiranog (opštinskog, sreskog ili ok
ružnog) Narodnog fronta; čas sa omladincima
USAOS-a. I svi, kao da su s njom godinama radi
li, govore: »Doći će Cana«, »Bila je Cana«, »Re
kla je Cana...« A ona gotovo nikome, a naroči
to ženama tog kraja, poziv na sastanak, kakav
skup ili razgovor, nije mogla odbiti. Prokupčani su je zapamtili po govoru »kakav do tada nisu
čuli«, na velikom mitingu avgusta 1944; mesec
dana potom ona je i na Okružnoj konferenciji
žena Prokuplja...
I tako iz dana u dan, sve do odlaska u os
lobođeni Beograd.
Kada je, s Glavnim štabom NOP odreda za
Srbiju i jedinicama NOVJ, 23. oktobra 1944.
godine došla u Beograd, Cana je kao retko kada
bila uzbuđena. Pred očima joj je iskrsla slika
onog ratničkog i studentskog Beograda pre ra
ta; grada štrajkova, tarifnih akcija i demonstra
cija; grada Bose Milićević, živana Sedlana, žar
ka Marinovića, Mirka Srzentića; onog Beograda
s dvadeset sedmomartovskih ulica 1941; ona im
presivna slika kada su u leto 1941. na sve stra
ne plamtele garaže, skladišta goriva, padali gestapovski oficiri i domaći agenti; grada herojskih
podviga Đure Strugara, Vukice Mitrović, Mrše
Matijevića; grada stradanja, ubijanja, vešanja i
mučenja... Dugo se nije smirila kada se pono
vo našla s braćom, životom i Boškom, i sestrom
Radmilom. Pa ipak, najpotresniji trenutak bio
je onaj tako dugo čekani i željeni susret sa si
nom Vladimirom, koji je iz SSSR-a u Beograd
došao početkom decembra 1944. godine.
Potresni susret majke i sina sačuvala je od
zaborava i dr Šaša Božović, koja se tog dana
našla u blizini Cane Babović.
»Evo nas u oslobođenom Beogradu. Cana
je u jednoj kući iznad Slavije. Zove me nešto u
vezi Crvenog krsta. Tada sam bila vojni delegat
Crvenog krsta Jugoslavije. U njenoj sobi oveći
pisaći sto. Sve deluje svetio, čisto. Cana sva u
papirima. Radi po ceo dan. Pozdravismo se i
odmah prelazimo na razgovor zbog kojeg sam
došla. Cana mi izgleda izuzetno vedra. Iz nje
zrači sreća, radost. Dok radimo neprestano je
gledam i kao vojnik prvo mislim da su stigle
neke izuzetno dobre vesti sa Sremskog fronta, gde
borbe plamte. Kad sam završila posao, pitam
�je: »Cano, danas mi izgledaš kao da plivaš u
sreći. Šta je to?« Ona se osmehnu, uze telefon
sku slušalicu i prekide moje pitanje. Na ruskom
reče: »Vladimire, pojdi sjuda!«, i spusti sluša
licu, a na licu joj osmeh još topliji, još blistavi
ji. Jedna manja bočna vrata se otvoriše, a na
njima lep dečačić od trinaestak godina. Tanak,
visok. U ruskoj kadetskoj uniformi. »Mamaša«,
i pritrča Cani. Zagrliše se čvrsto. Cana mu privi
glavu na grudi. Stojim zbunjena minut-dva, a
onda se lagano na prstima povlačim, da ih os
tavim same. Potrebno im je to da bi izlili sve
što se godinama skupljalo i gušilo ih. Vladimir
je kao beba odveden u Rusiju. Roditelji revolu
cionari provodili su godine i godine po zatvori
ma. Mučeni. Robijali. Za to vreme mali Vladi
mir rastao je po domovima i čekao u Rusiji
oca i majku. Oca nije našao. Ubijen je u zatvo
ru. Ipak, doživeo je jednu radost. Našao je svo
ju »Mamašku« i sad je u njenom zagrljaju.«
Na odgovornim dužnostima posle rata
Za Canu Babović revolucija se nije, kako
je i sama govorila, završila pobedom radničke
klase u ratu. Sa istim žarom kakav ju je krasio
i do tada nastavila je da radi i u periodu obno
ve i izgradnje porušene zemlje. Tako je radila
zato što je revolucija bila sav smisao njenog ži
vota. »Bez obzira šta je radila«, — rekao je Pe
tar Stambolić, — »koju dužnost vršila, gde se
nalazila, za nas, njene drugove, bilo je uvek ne
obično važno šta u takvim prilikama misli Ca
n a... Ovaj naš tridesetogodišnji posleratni pe
riod pun je drama, sudara, raznih dilema i stran
putica. Cana je u svim tim prilikama znala da
stane na pravo mesto i bila uvek na isturenom
položaju... Celog života nije prestajala da bri
ne partijske brige i kao borac unosila je u rad
vedrinu i optimizam. Ostala je dosledna sebi
kroz ceo život. I primer za druge.«
Sve do smrti, koja ju je zatekla na dužnosti
člana Predsedništva SR Srbije, Cana je obavlja
la čitav niz odgovornih dužnosti. Bila je prva
predsednica Glavnog odbora AFŽ-a za Srbiju i
članica Centralnog odbora AFŽ-a za Jugoslaviju;
ministar u vladi SR Srbije i član Izvršnog veća
Skupštine SR Srbije; član Predsedništva Glav-
�nog odbora SSRN Srbije i Saveznog odbora
SSRNJ; član Saveznog odbora SUBNOR-a Ju
goslavije; birana je za republičkog i saveznog po
slanika u više saziva; učesnik je svih posleratnih kongresa Saveza komunista Srbije i Jugosla
vije; za člana Centralnog komiteta Saveza ko
munista Jugoslavije birana je na Petom, Šes
tom, Sedmom i Osmom kongresu SKJ; član Cen
tralnog komiteta SK Srbije neprekidno je od
Prvog do Četvrtog kongresa. Bila je i organiza
cioni sekretar Centralnog komiteta KP Srbije i
član Izvršnog komiteta CK SK Srbije. Svaku
od tih dužnosti obavljala je požrtvovano, odluč
no i do kraja savesno. Bez obzira koje je funk
cije obavljala, ona je uvek mislila i delovala kao
radnik i kao revolucionar. Nikada nije zalutala,
niti, pak, zatajila. »Za Canu Babović«, — rekao
je povodom njene smrti na sednici u Skupštini
SR Srbije Dragoslav Marković, — »dilema nije
bilo, niti je moglo biti. Za nju, starog revoluci
onara i prekaljenog borca, bio je moguć samo
jedan put — Titov put dosledne borbe za auten
tične interese radničke klase, za socijalizam i sa
moupravljanje, za stalno jačanje naše socijalisti
čke zemlje. Tako je bilo i 1948. godine, tako i
1966. godine, tako i u značajnom periodu za da
lji razvoj i jačanje Saveza komunista Jugoslavi
je, a posebno Saveza komunista Srbije u 1971.
i 1972. godini.«
Za sve ono što je kroz svoj pedesetogodiš
nji revolucionarni rad učinila, Cana Babović je
još za života dobila mnoga priznanja. Odlikova
na je većim brojem visokih odlikovanja: Orde
nom narodnog heroja, Ordenom junaka socijali
stičkog rada, Ordenom jugoslovenske zvezde sa
lentom, Ordenom republike sa zlatnim vencem,
Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvezdom,
Ordenom bratstva i jedinstva sa zlatnim vencem,
Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima,
Ordenom za hrabrost. Nosilac je spomenice 1941.
i Povelje s plaketom »Crveni barjak samoup
rave«.
I neobično običan čovek
Sve do odlaska u penziju 1963. godine, za
koju je govorila da ne priliči revolucionarima,
Cana Babović je prošla težak ali legendarni ži
votni put. Ceo njen život bio je, kako je jednom
�prilikom govorila, težak, surov, pun neslućenih
opasnosti. Na njega, međutim, nikada nije tako
gledala, niti ga takvim osećala. Nikada se nije
pitala ni kako je mogla.
Cana Babović svuda je imala bezbroj pri
jatelja i poštovalaca. Ona je, pak, na svoj na
čin, poput majke, volela ljude i nikada nije pro
puštala priliku da bude s njima. Njeni prijate
lji, saborci i poštovaoci, stari i mladi, uvek su
se radovali kada bi bili u prilici da se još koji
put sretnu s njom i popričaju. S njom je, kako
će reći Josip Grubišić ćabo, pravo zadovoljstvo
bilo porazgovarati o svemu; kada bi govorila o
svom teškom ali legendarnom životnom putu
— bio je to poseban doživljaj. »Ona o svemu go
vori tako jednostavno, tako obično, sa puno ot
mjene (u najboljem smislu) odmerenosti — od
ponuđenog pića da najsloženijih pitanja iz raz
ličitih razdoblja jednog bogatog i izuzetnog ži
vota velike revolucionarke...« Kada je o njoj
bila reč, uvek je bila suzdržana. Nerado je o se
bi govorila, mada su svi uvek želeli upravo to
da čuju. Kada je to činila onda je, da ne bi povredila nečije dostojanstvo ili mu umanjila za
slugu, svaku reč merila. Bila je vrlo plemenita
ličnost. Tražila je da se na događaje i na ljude
gleda pošteno i komunistički. Bila je za to da
se nikad ne treba zaboraviti dobro, niti, pak,
prećutati rđavo. Nije želela da se izbrišu zaslu
ge onih koji su pogrešili, kao što nije volela ni
da se zabašuruju pogreške.
Kada nije bila u Predsedništvu SR Srbije,
čiji je član ostala sve do smrti, Cana je bila s
unukom Marikom u svom domu, ili, pak, s pri
jateljem, partijskim i ratnim drugom. Unuku
Mariku, »diku i priliku njenu«, čuvala je goto
vo od samog rođenja. Kada zbog revolucionar
nog rada i stalne opasnosti da bude uhapšena
nije bila u prilici da odgaja sina Vladimira, to
je unuci poklonila svu svoju ljubav. I svu osta
lu decu mnogo je volela. Rado je okupljala decu
svojih prijatelja i poginulih drugova, od kojih
je neke i školovala. Bila je dobra, ali i stroga
baka. Od unuke je tražila da završi školovanje,
ali nikada nije zahtevala da po svaku cenu bude
odlična učenica. Često joj je govorila da se ra
dom sve može postići. Učila ju je kako »treba
proći kroz čestar života«, sve videti i doživeti, i
da se jedino na taj način može steći iskustvo i
tako potrebna mudrost. Volela je da čita, da
�gleda bioskopske predstave, da zaigra šah, da s
Momom Markovićem, iako teško bolesna, pođe
do Boleča da bi se tamo, u kafanici na drumu,
živo raspričala. Lepo je i s dosta svežine govo
rila čak i na nekoliko dana pred smrt. Volela je,
valjda zato što je i sama bila takva, čistu, ali kra
tku rečenicu, iskrenu i istinitu. Nije volela duge
govore i referate, jer oni, zamaraju, zamagljuju.
Od mnogo reči ne vidi se suština.« Novinarima
je često govorila: »Pišite onako kako običan čovek govori: iskreno, jednostavno, bez poze!«
Cana Babović je bila skromna, jednostavna,
dobra, tiha i odmerena ličnost. »Dovoljno je,« —
piše dr Šaša Božović, — »bilo samo jednom videti njene krupne, mile, svetle oči i poneti je u
srcu zauvek... Imala je pogled koji nosi, koji
obavezuje, o kojem se dugo razmišlja i koji se
ne zaboravlja.« »Takva svojstva Cana je imala«.
— kako se seća njena dugogodišnja susetka Vera
Kremić, — »i onda kada je, povučena, živela poslednje mesece života. »Recimo, detalji: frizirala se
u zadruzi i, kada bi joj ponudili, nije htela ni
Spasenija Cana Babović govori na otvaranju Doma
kulture u rodnom La7.arevcu
�da čuje da ide 'preko reda'. Volela je da je posećuju prijatelji i, kada bi joj se za rođendan
stan napunio cvećem, sve bi podelila stanarima
zgrade... Mi, opet, nismo hteli da je, zbog boles
ti, uznemiravamo pozivima na skupove stanara
i sastanke kućnog saveta — ali, ona bi uvek sa
ma dolazila, mirila zavađene, učestvovala.«
Posle preležanog infarkta u proleće 1969. i
teže operacije bubrega 1975. godine, Cana se
razbolela od teške i gotovo neizlečive bolesti.
Sve do pozne jeseni 1977. godine stoički je pod
nosila podmuklu bolest, koja joj je organizam zahvatala deo po deo. Početkom decembra, kada
su joj bolovi bili nesnošljivi, žalila se Momi Markoviću u bolnici: »Sve je gore. Teško ustajem,
srce popušta... Možda je to i dobro. Pre ću
otići!« Kada ju je stari drug hrabrio pitajući je:
»Kada ćemo, Cano, opet do Boleča?«, ona je, svesna što je čeka, odgovorila: »Nema ništa od to
ga.« Umrla je u noći 17. decembra 1977. godine.
Nije dozvolila da je smrt pobedi. Ovaj svet, za
koji se svom snagom borila, napustila je ona
ko kako je i živela i radila: hrabro, prkosno, mir
no i dostojanstveno. Sahranjena je uz najveće po
časti u Aleji velikana na Novom groblju u Beo
gradu.
���S A D R Ž A J
Detinjstvo bez detimjstva
Nije znala mnogo, ali je znala najvažnije
Početak revolucionarnog rada
U čelnom redu naprednog pokreta
Revolucionarni rad Ibrahima Babovića
Besomučni naleti monarhofašističke diktature
Blizak saradnik Blagoja Parovića
Član MK KPJ za Beograd
Na Međunarodnoj lenjinskoj školi
Pomoć Partiji i Sindikatu Kruševca
Profesionalni revolucionar
Član Oblasnog komiteta KPJ
Kraći boravak u Nišu
Novi partijski zadatak
Hapšenje u Sarajevu
»Ništa neću priznati«
Dijalog s Vujkovićem — u četiri oka
Policijski eksperti na okupu
Ponos i prkos Krste Popivode
Izdaja je gora od smrti
Na Sud za zaštitu države
Tamnovanje u Požarevcu
Član Titovog rukovodstva
U susret martovskim događajima
Šesti april. Dolazak okupatora
Istaknuta ličnost PK KPJ za Srbiju
Na čelu smele akcije
Od Beograda do čajniča
Partijski rukovodilac Druge proleterske
»Sve je bilo impresivno i veliko...«
Na ratnom putu do slobode
Na odgovornim dužnostima posle rata
I neobično običan čovek
7
8
10
12
16
18
22
23
25
26
32
33
35
37
40
43
45
47
48
49
50
51
52
56
61
66
69
71
74
77
82
86
87
�����3*3
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Spasenija Cana Babović - životni put i revolucionarno delo
Subject
The topic of the resource
Biografija
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Stanko Mladenović
Source
A related resource from which the described resource is derived
https://www.memoryoftheworld.org/
Publisher
An entity responsible for making the resource available
NIRO, "Dečije novine", Gornji Milanovac
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1979.
Rights
Information about rights held in and over the resource
Nepoznato
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
51-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
100 str.
biografija
Spasenija Cana Babović
Stanko Mladenović
-
http://afzarhiv.org/files/original/a55ad345e063c3287f7073b31a3005f9.pdf
0e2835d8c638eff88e7e4c2b4fc052f3
PDF Text
Text
���
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Dokumenti iz arhiva
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
A
Dokument
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Oblasnom odboru AFŽ za Bosansku Krajinu
Subject
The topic of the resource
Djelovanje Antifašističkog fronta žena
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Centralni odbor Antifašističkog fronta žena Jugoslavije
Source
A related resource from which the described resource is derived
Arhiv Bosne i Hercegovine
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
15.09.1943.
Rights
Information about rights held in and over the resource
Arhiv Bosne i Hercegovine; Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
15-A
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
3 str.
Type
The nature or genre of the resource
izvještaj
1943
AFŽ Jugoslavije
Dražo Mihajlović
fašisti
jačanje AFŽ
Kata Pejnović
Mira Morača
Mitra Mitrović
NOB
Spasenija Cana Babović
Vanda Novosel
-
http://afzarhiv.org/files/original/742667e74f963ed6f0839fc3579803cf.pdf
49c27c272fba604c585286c7280136e9
PDF Text
Text
����
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Dokumenti iz arhiva
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
A
Dokument
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Organizaciono pitanje AFŽ
Subject
The topic of the resource
Antifašistički front žena
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Spasenija Cana Babović
Source
A related resource from which the described resource is derived
Arhiv Bosne i Hercegovine
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
08.12.1942.
Rights
Information about rights held in and over the resource
Arhiv Bosne i Hercegovine; Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
05-A
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
4 str.
Description
An account of the resource
Referat drugarice Cane Babović održan na I Zemaljskoj konferenciji AFŽ, 08.12.1942.
Type
The nature or genre of the resource
referat
1942
AFŽ
fašizam
NOB
Prva Zemaljska konferencija AFŽ
Spasenija Cana Babović
ženski pokreti
-
http://afzarhiv.org/files/original/f77b7b6acac104c87e5a7e7ce05bf790.jpg
86545020852de1ad7076dd52aeb21b1e
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Fotografije
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
F
Fotografija
A static visual representation. Examples include paintings, drawings, graphic designs, plans and maps. Recommended best practice is to assign the type Text to images of textual materials.
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Spasenija Cana Babović, zastupnica u Narodnoj skupštini, ministrica rada Narodne Republike Srbije
Subject
The topic of the resource
Spasenija Cana Babović
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Nepoznat
Source
A related resource from which the described resource is derived
Les Femmes Yougoslaves dans la construction du socialisme=Žene Jugoslavije u izgradnji socijalizma
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Comité central du Front antifasciste des femmes de Yougoslavie
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1948
Rights
Information about rights held in and over the resource
Comité central du Front antifasciste des femmes de Yougoslavie
Relation
A related resource
14-M
Language
A language of the resource
FRA/SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
154-F
AFŽ
ministrice
Narodna skupština
Spasenija Cana Babović
Srbija
-
http://afzarhiv.org/files/original/340283bf78e8774217d9bdb4af6c9a99.pdf
832db7086169b81f9f1605c9ce9eb328
PDF Text
Text
(:sign. ::. .iL _ ,~_gf_ %;1 ··
~-
/ tJiiliJ KlRODME REVDLU&IJE 11:1 --.
'' BIBLIOTEKA I STAHPA
·
~.---t'l. br. ______,2_!J._3__£ _________ _
,.i
o znacaiu Meauitarodnog dana zena - 8 marta ·
OvogodiSnji 8 mart - medunarodni dan zena
znacajan je praznik zena Jugoslavije. Nase ga zene i
citav nas narod slave u danima velikih pobjeda na unutrasnjoj i spoljnjoj konsolidaciji Federativne Narodne
Republike Jugoslavije. Slavimo ga. u danima kad se
pripremamo za novu veliku bitku - za nas· prvi petogodiSnji plan elektrifikacije i industJ;ijalizacije. On ce
jos vise ucvrstiti nasa postignuca i doprinijeti brzom
podizanju privredne moci"nase. zemlje- garantije nase
politicke i ekonomske nezavisnosti. ·
·
Tekovine narodno-oslobodilacke borbe i>arodi Ju_goslavije ozakoni!i su u svpm osnovnom ctakonu . Ustavu FNRJ. Dimas nasi narodi zive i rade. u n<>vim
drustveno-e)wnomskim odnosim~ ;,., . kojih se· jasno
mogu sagledati perspektive bolje buducnosti i procvata
nase· zemlje. · Privrednim zivotom ne diriguju vise korupcionaski i eksploatatorski elementi. Najvaznije privredne pozicije nalaze se u rukama drl!:ave. Bogatstva
zemlje: rudnici, sume, saobracaj,. banke i _dr. sluze danas citavom narodu za povecanje bJaJ:C>Stanja i -ID'/-teric
jalnog podizanj;;o.
1
�Narodi Jugoslavije pod ruiwvodstvom Narodnog
fronta i nase Narodne vlade p()stigli su za manje od
dvije .godine od os\obodenja ve!ike uspjehe naobnovi i·
izgradnji zemlje. Nasa ~stinski demokratska narodna
vlast dokazala je da je sari:J.o ona u stanjn da organizuje najsire mase naroda na frontu rada, da podigne
zemlju iz rusevina. Opste odusevljenje i visoka svijest
omla?ine, Ze~a, najSirih slojeva naroda naSe zemlje,
koju oni pokazuju na dobrovoljnim radovima, odraz su
ljubavi i povjerenja prema svojoj narodnoj vlasti i rukovodstvu nase nove Federativne Jugoslavije na Cijem
se celu nalazi najbolji sin nase domovine, .koji svu
svoju s,nagu ulaze za dobro svoga naroda- drug Tito.
Nasi narodi mogu biti ponosni.Sto je nasa zemlja
postigla takve uspjehe i time zadobila izvanred')ll ugled
u svijetu. Simpatije slobodoljubivih naroda koje smo
stek!i herojskom borbom u. narodn<>-oslobodilackom
ratu danas su se povecale i zbog toga st<> se nova Jugoslavija dosljedno i uporuo bori za pravedan i. demokrats!d mir u svijetu, za upistenje ostataka fasizma - .
novih klica rata i prijateljsku saradnju medu. naro. dima. Glas Jugoslavije sriaZno se- cuje na svim med!lnarodnim poljima raskrinkavajuci imperijalisticke kli. ke koje iza fraza o demokratij/ i samoopredjeljenju
naroda kriju svoje sebicne prohtjeve za novo porobljavanje nargda i ddava i za izazivanje no·vih · sukoba.,
Zbog svega toga nova Jugoslavija. je postala uzor za .·
· mnoge, a naroeito za ugnjefayane kolonijalne narode u
borbi za demokratske slobode i nezavisnost.
zene Jugoslavije ove godine slave 8 mart u ·znaku
primanja novih obaveza, svjesne svoje ul~ge u daljem
. radu na procvatu nase zemlje, na stvarariju boljeg
zivota j srecnije buducnosti svojoj djeci..
2
Druge godine poslije· pobjede nad · fasistickom
1\jemackom i njenim satelitima zene cije1oga svijeta
praznuju 8 mart u znaku borbe za mir, u znaku borbe
protiv svih ostataka fasizma. zene su u borbi protiv fasizma dale nebrojene Zrtve da bi se izvojevao slobodan
i miran zivot nasih i buducih pokoljenja. Odmah po. slije svrsetka rata zene cijeloga svijeta na Kongresu u
Parizu 1945 godine povezale su se, kako bi organizovane
pomogle bqrbu za potpuni mir· i punu pobjedu nad fasizmom. I· ovaj 8 mart zene doeekuju organizovane u
MedunarodMj demokratskoj federaciji zena Z!' Ciji se
program mira i deq10kratije odusevljeno bori preko 80
miliona zena citavog svijeta. Osim ovih 80 miliona
organizovanih u svajim organizacijama, miliOni .joS neorganizovanih zena 'budno prate rad Federacije. i cita-.
vim svojim biCem Zele da se ostvari nj.en program, da
se vise nikada ne ponovi· takav jedan nepravedan rat:
- Tako ~ene cijeloga svijeta izlaze na prazuik 8 marta sa
. jos jednim uspjehom - sa svojom M~dunarodnom fedefacijoll. ·Stvaranje m_edunarodne -Zenske federacije,
koja iznad svega u svom programu istice !lorbu za dugotrajan mir, znaCi jednu dragocjenu .pobjedu demokratskih snaga svijeta.
·
.
Poslj'ednji sastanak Plenuma u Pragu pokazao je
kako Medunitrodna federacija 1,1spjesno ujedinjuje bez-'·
brojne zenske organizacije' sirom Citav<lg. svijeta. Sarno
na sastanku u Pragn primljene su n clanstvo ·. zenske
organizacije iz novih sedam zemalja. Ali to nije "sve.
Nasa Federacija pokazuje s dana u dan sve vecli upornost i dosljcdnost za prava zena, za mir, protiv svih
pokusaja medunarodne reakcije da razbije jeilinstvo
demokratskih zemalja ·i da ponovno· razgori fasisticka
i ratna zarista n syijetu. Nasa organizacija je savlada!a:
3
�sve prepreke i slabosti koje hi se mogle oeekivati u
jednoj ovakvoj medunarodnoj orgaJ:Iizaciji u kojoj. za-.
jednicki treba da rade zene svih nacionalnosti, rasa,
raznih politickih i vjerskih ubjedenja. Na posljednjem
. sastanlm u Pragu nije postojalo nijedno krupnije politicko pitanje po kome Federacija nije inogla. postici
jedinstvo i zauzcti stavkoji ide rt prilog mira i pobjede
demokratskih snaga. Pretstamice francuskih zena istupile su jednodusno sa pretsravnicom Vietnama; pretstavnica americkih zena odlucno je zahtijevala osudu
politike reakcionarnih krugova u .Americi i Engleskoj
i po pitanju spanije i po pitanju denacifikacije i demi-'
litarizacije Njemacke; pretstavnica Sjeverne Koreje odu. sevljeno je pozdr<fVljena od svih. Pitanja kolonijalnili
naroda tretirana su- sa Svom ozbiljnoSCu i principijelnom jasnocom. Tako n1ste i jaca jedinstvo zena citavog
svijeta, tako se razvija, prosiruje i jaca njihova zajed.nicka medunarodna organizacija - Medunarodna de-·
rnokratska federacija zena,
Medunarodna federacija zena postavlja u svom ·
svakodnevnom radu i borbi nfz konkretnih zahtjeva,
nuznih da bi se polohj zen;~. u pojedinim zemljama po-boljsao i one dosle do osnovnih prava zene i majke. Ali
treba· istaci da su se ova organizacija i svi njeni clanovi
potpuno oslobodili zabluda da zene same, izolovahe od
borbe naprednih demokratskih snaga, mogu izvojevali
pobjedu .za sebe. Svi proh;lemi zena bilo u nedemokratskirn, slobodnim iii kolonijalnim narodima usko su vezani sa pitanjerri denwkratizacije, , prava naroda
· uopste i ucvrscenja mira. Otuda bliska saradnja nase
Federacije sa Svjetskom sindikalnom i omladinskom
fcderacijom. Tijesno, povezane u borbi, ove organizacije .·
pretstavljaju danas ogromnu rezervu borbenih demo-
... · 4
•
kratskih- snaga. Sve to znaci da se postil\'e cvrst" jedinstvo zena citavog svijeta u borbi protiv zajednickih neprijil.telja - mec!unarodne reakcije, potpaljivaca nuvog'
rata, ostataka fasizma-i da tu borbu zene vodezajedno
sa svim den1okratskim snaganm i brganizacijama u
svijetu.
·
I ove.. godine, 8 marta, _Mec!imarodna demokratska
federacija zena poziva zene da ncvrste jedinstvo \1
borbi .za potpnno unistenje svih ostataka fasizrna, za
Tazvitak demokratije, za uspostavljanje trajnog nura.
za zastilu prava zena. 8 mart n nasoj zemlji zene doCekuju radosno, ·okruZene poStova~jem i brigom dr.Zave
za sreCnu-buduCnost njihove djece, doCekuju ga·u veselju stvaralackog rada na obnovi zemlje. Ali lias zato
sto sJ\lo saznali sta znaci zivot u demokra\iji i slobodi,
.:nama su isto tako bliska sva pitanja koja i danas u
rnnogiin ze:tnljama nisu rijeSena u korist Zena i majki. ·
· I mi znamo da· n1ir joS nije onakav za kakav sm9 se
borili. Zato, ujedinjnjuci se n borbi sa zenama citavog svijeta mi cemo mobilisati sve snage da bi sto br7:e zalijecili rane nanesene ratoni i uspostavili cvrst i dugo- _
trajan mir n svijetu. Antifasisticki front zena bice i
otsada siguran oslonac medunarodnom- zenskom pokretu Zl'j, razvitak demokratije j UCVl'SCenje pravednog_
·mka.
Novi ravnopravni polozaj l:ena 'Jugoslavije jasno
govo:ti o. novoj demokratiji kod nas, demokratiji koja
se ile zasniva, na prostim rijeCirna, veC oslobada milionc
!judi od izrabljivanja, garantuje im da plodove njic
hovog rada nece islwriStavati drugi za svoje bogacenje,
izvodi izmec!u miHona onib koji .su. hili ugnjetavani i
zenu iz njenog dvostrukog ropstva; nvlaceci je u politicki zivot i diustveni rad na · izgradnji zemlje.
�.-~
\
Nas . Ustav r3esava jedno od osnovnih pitanja
ravnopravn<isti zene - njeno ekcmomsko izjednacenje
sa mu.Skarcem.
·
·
»Za "jednak rad, zene imaju jednakil platu kao i
· ril.uSkard, uZivaju posebnu .zaS:tilu n raQ:nom odnostt. U
mnogim zemljama zene nemaju ta prava. Na priiujer,
u Engleskoj tekstilna radnica dobija samo 54,1% zarade
koju za isti posao dobiva muskarac.
»Ze'ne Su ravnopravne s rnuSkarcima u ~vi:rn oblastima privrednog; driavnog i drustvenog zivota«' -'ovim clanom Ustava kao i ostalim jasno se nagla~ava
princip ravnopravnosti ·. zena. »Svi grl,ldani bez razlike
pola, narOdnosti, 1;ase, vjeroispOvijesti, stupnja ·obrazovanosti i mjesta stanovanja koji su navrsili 18 godina
starosti imaju pravo da biraju i da budu birani ·u sve
organe drhvne vlastk- kaze se u clanu 23 u stava
FNRJ. Ta svoja prava koja su koristi:le jos u-toku borbe
birajuci organe narodne vlasti, zene Jugoslavije najjace su manifestovale na izborima za Ustavotvornu
skupstinu u novembru 1945. godine, kad_a procenat njihovog .ucesea gotovo nije otstilpio od 88,66%
od
opsteg procenta ucesb.. naroda u izborima. u mnogim
krajeviroa zene su 100% ncestvovale na izborima. u
izborima za ustavotvorne sknpstine narodnih repu-blika ucesce zena bilo je jos jace. Narod je birao i zene
_za svoje pretstavnike u saveznirn i republikanskim
skupstinarna, narodnirn odborima i sudovirna. U saveznoj skupstini ima 21; a u republikanskim 46 zena
poslanika. U svim republikama, a narocito u Sloveniji.,
veliki je procenat zena u ·sreskirn i mjesnlm narodnim
odborima. Medu ministrima nasih narodnih republik"l
ima i ·6 zena. Ravnopravan polozaj. nase. zene koji go~
, vori o· naioj demokratij-i, izbija jos jace kad se uparedi
;
..
\
\sa· polofajem .zene u ostalim zemljama, osim Sovjetskog Saveza, Na primjer u Sjedinjenim Americkim
Drzavama zene su ogranicene u svojim politickim pravirna desetinarna zakona i propisa, a· da i ne govorimo
o·,teskom polozaju zene crnkinje koju pored ostalog .
bespravlja nikakav zakon ne ~titi od lincovanja. U
svajcarskoj, Be!giji, na primjer, zene nemaju ni• pravo
glasa. Isto tako je i u Argentini, a niSta bolje ni u ostalim, zemljama Latinske Amerike. A .kakav je ·tek polozaj zena u Frankovoj Spaniji,. Gr¢kpj gdje ih stotinaip.a i stotinama, cak i-.sa malom djecom na prsima
tjeraju u logore, zatvore, na pusta ostrva . gdje . ih i
poslije' sloma Hitlerove Njemacke, pod zastitom angl<>americkih bajoneta, muce i ubijaju, gdje one kao i
zene Indije svakodnevno gledaju svoju djecu kako,
umiru od gladi. Takva surova praksa kod nas je zauvijek zbrisana.
·
,
'
U izmijenjenim ekonomsldm, drustvenim i politickim odnosima nase zemlje zene svakim danc.m sve
viSe koriste svoju · ravnopravnost. Nasa zena se, uce- stvujuci u proizvodnji .i ostalim granarna naseg privrednog zivota prihvatila i imih poslova koji su se.dosada smatrali samo muskim, latila se svih onih zadataka koje je postavi]a nasa narodna vlast. Ona je
svjesna da pomoc podizanju zemlje ne znaci samQ o.duzenje svojoj novoj republici, nego da znaci i ubPzavanje poboljsanja materijafnih uslova za dobro sviju.
nilS. Kao sto smo u toku narodno-osli>bodillLcke borbe
pronalazile najbolje forme . rada i · pokretale hiljarie
zena na ispunjenje · glavnih zadataka za oslobodenje
zemlje od okupatora, tak<> ;smo i sada u poslijeratnom
periodu izgradnje i obnove, pastojale da pronademo.
najbolje forme kako hi se d,o kraja uklj-uCile. LSto vise
6
7,
/
�I
· doprinljele cizvr5~nju svih onih zadataka koji su po~ (
stavljeni pred nas narod. U pomoci nil obnovi na~, ·
zemlje .zene su dale milione radnih casova, kao i milir
. onske vrijednosti u materijalnim sredstvima djetjhp
domovima, dacldm kuhiujama, Omlo.dinskoj pruzi il!l.
· Na primjer, samo u Narodnoj Republici Srbiji ti Pr~n
. majskom ta:kmicenju 1946 godine ucestvovalo je H9.U4
zcna i dalo 5,284.390 dobrovoljnih radnih cason. .
cifre nisu znacajne samo po tome sto goyore
o doprinosu· zena u •izgradnji zemlje, nego i po .tome
sto dokazuju da je masa zena stupila u javni zivot i
drustveni rad, jer niSta bolje ne oslobada zenu o4 starih shvatanja i Za()S!alostj kao to UCCSCC U privrednom
. i svim ostalim poslovima.
\
Kod naSih zena vlada veliki interes za osjvarenje
priVrednGg plana. U pojedine' radoVe Gne vee ulazu
svoje napore. Radnice u industriji nastoje da steknu
·· kvalifikacije da hi u svom radu. dostigle muskarce, jer
ce na taj nacin najviSe dGprinijeti ostvarenju pl~ma
pojedinih industriskih grana. U mnogim preduzebma
. kroz radni ·pole! i jakmicenje mnoge radnice su dobile
. naziv udarnika. Mnoge radniee-udarnice postaju vee
poznate u cijeloj nasoj zemlji, kao na pri!:njer. Matil~a
Baruh, tekstilna radnica preduzeca »Morava•. Ona JC
trostruki udarnik i predlozena je za Orden .·rada. Po·. hada vecernju radnicku skolu za udarnike. Desa Vlaj~iC, do prije izvjesno~ vrem"ena obiCna radnica, sada
· je svojim pozrtvovanim .radom, svojom spGsobnoS6u
· zauzela mjesto direktora u preduzecu u kome je dosada radila. .
,
.
..
·.·
U poljoprivredi zene su dosada. dale a i sada ulazu
,..ogromne napore za ostvarenje naseg sjetvenog plana. I
· u toj grani privrede nasa Zl'!lJ! ~!lvladuje za nju nove ·
.Te
8.
'
poslove; U Autonomnoj Pokrajini Vojvodini imamo veliki broj traktoristkinja. Neke od' njih postale su i brigadiri ..
Privredno podizanje · zemlje ·otvara pred na~im
·zenama sirGko polje· rada, Na njima je da, u interesu
ostvarenja srecnijeg i boljeg zivota i vedrije buducnosti svoje djece, pregnu na posao ostvarivanja na~eg
privrednog plana, !fa islwriste sve mogucnosti, koje im
za koriStenje pune ravnopravnosti pruZa naSa nova
Republika.
Prosvjetno podizanje naroda, postavljeno veoma
siroko i temeljito u nasem Ustavu, u praksi se svakodneho ostvaruje. Zabva,ljujuci brizi narodnih vlasti i ·
pomoci nasih zena, zene Jugoslavije umnogom su vee
dosa.da koristile mogucnosti svog prosvjetnog uzdizanja.
U Narodnoj Republici. Srbiji, na primjer, u toku kampanje 1946-1947 godine naucilo je da cita i piSe 106
hiljada· zena, a sada pohada analfabetske tecajeve 140
lii!jada zena. Opste obrazovanje, koje se · danas u ci!ju
strucne spreme pruza nasim radnicima putem vecer-. njih r3.dniCkih gimnazija, stiCu i radnice. Sve nam ovo
govori da, sticuCi znanje, n1\sa zena izlazi iz starog
ropskoe; polozaja i razbija .okove proslGsti, stvarajuci
sebi svijetiw :ZivGI.
.Kod nas su potpuno zbrisani svi oni zakoni koji
su u svakodnevnom porodicnom .zivotu stavljali zenu
u ponizavajuci polohj. Brak i porodica u'liv11.ju narocitu brigu ddave, :1 naroCita paznja. posvecena je rna. terinstvu. »Dr.Zava stili interese majke i djeteta osni.vanjem porodilista, djecjih doniov~ i obdaniSta i pra.vom matere·na placeno otsustvo prije i poslije .porodaja«; Provodenjem u praksu cl. 24 Ustava, 30.224
�. djece, ratne sirocadi, smjesteno je dosada u domove .
Osim ovih domova otvoreno je 1:245 raznih djecjih ·..
ustanova za 130.908 djece.
U i~j~snim pitanjima na kojima su i:ene licno
zainteres.ovane, "kao sto su djecja dbdanista, savjetovaJisla.za.trudnice i malu djecu, porodilista i 'drugo, narodna vias! ucinila je. mnogo za nepune dvije go dine od
oslobodenja. U FNRJ Ministarstvo socijalne politike
dobilo je samo u 1945 godini kredit od 3.904,987.224
dinara, od cega je Sarno na djecu palih boraca JugosJo- ·
vensl>e armije i zrtava fasistickog tei"ora utroseno din.
569.148.167. Ove cifre isticu jos vise brigu nase drzave
i ]laseg naroda za djecu, kada uporedimo. kako pate i
stradaju djeca u ouim zemljama gdje vias! nije u ru'kama naroda, gdje je uarod izlozen bezobzirnom' tlaceujl1. Dubok utisak ostavila su na zasijedanju Medu. narodne fcderacije zena izlaganja del~gatkinja iz pojedinih zemalja o l}olonama gladne i iznuren.e djece, koja
za komadam hljeba _lutaju iz sela u grad, iduci .u neizbjeiinu smrt.
·
Sve to pojacava· svijest nasih zena da rade za
sebe, za boljti buducnost svoje djece. Tako zene Jugoslavije, koja se obnavlja i podize, imaju jasne perspektive i vide postavljene cvrste temelje za ostvarenje pune
, zastite majke i j:ljeteta,
.•
U svom ·govon.i pocetkom 1947 godine drug Tito
obratio se narodima Jugoslavije:
.· >Ove godine pocinje nasa planska privreda, nas
petogodisnji plan elektrifikacije i industrija]i),acije cije
ostvarenje pretstavlja pniduslov za br,m ostvarenje
10
sreenijeg zivota sadasnjeg i buduceg pokoljenja. Ostvarenje toga znaci veliko povecanje .2:ivotnog i kulturnog
standarda radnih !judi: radnika, seljaka, narodne in~
teligencije, svih .radnih gradana nase zemlje. UloZim~
sve svoje snage da bi savladali ove Ieske zadatke kojl
ove godine staje pred nasini naradima i time ubrzali
· ostvarenje naseg petogodisnjeg plana«_.
Ove rijeci druga Tita otkrivaju perspekti~e za
bmlenje stvaralackog rada kod narodnih m:'_sa. s~roko.
polje rada otvara se i pred zenama Jugosl~~~J.~, a ~~ku
stvo koje su one stekle kroz borbu i rad ?':1mce nJ!hov
dalji rad jos sigurnijim, jos vise stvaralacki~. U ~stv~
rivanju petogodiSnjeg plana izgradnje zemll~·. vebka .Je
i znacajna uloga mise zene. Uspje!lno zavrs!~ pia:' JZgradnje znaCi jos vise ucvrstiti pabjedu _nase ~rzav.e,
osigurati zivot miliona !judi. Nema sumn]e .~a ce nasa
. zena biti u prvim. redovima boraca ·za dalJI P:~cvat. .
. nase domovine. Izgraditi z~mlju, podici standard ZIVOla
radnih !judi, razviti kulturni i politicki zivot - sve to
od naseg naroda trazi nove -velike napore: Z?og toga'
nasa organizacija AFZca mora krenuli ~rup:nm ko~a
kom naprijed u aktivizaciji najsirih sloJeva zena. u JZvrsenju opstenarodnih zadat(l.ka. I pored toga sto su
zene dosada bile cvrst i ozbiljan oslonac Naro~og
fronta i narodne vlasti, mi se postignutim rezulta!Jma
ne mozemo i ne smijemo zadOvoljiti. Pore~ d~~ada:snjih
- najraznovrsnijih formi rada. naSa organizac_IJ.a m~r~.
prc:maci i druge, koje ce zeni dati jos odredei_np ~ad~aJ
rada U .naSem radu mi · se niOramo -rukovod1t~ lime sta '
je 1.\. ·dahom momentu osnovno i na k~ji~. pitanji~a
cemo ang;:tzovati najsire mase zena kako b1 s.e do kraJa
ukljucile u zivot i. rad nase zemlje.
ll
�Sa daljim razvojem industrije u proizvodnji ce
ucestvovati sve veci procenat .zena. Nasoj industriji je
vee danas potrebria nova radna snaga. Antifasisticki
front zena mora preko sindikalnih organizacija, ustanova posredovanja rada i drugih ddavnlh pri\Tednih ust~nova uticati na pravil')ll raspored zenske radne snage,
kako bi nasa zena zauzela' u privredi i ona Iiljesta koja
joj u staroj Jugoslaviji nisu hila pristupacna, pomoci
. joj .da sto bde i uspjesnije ovlada slozenim profesijama
i specijalnostima, uzdizati je na odgovorna mjesta u
privredi, sindik~nim organizacijama i drugim ustanovaina, a zato jepotrebno jos vise aktivizirati radne
zene za: ucesce u politickom, privrednom i kulturnom
ziv'otu, podizati .svijest nasih radnica da bi u .potpuno- '
sti shvatile svoju ulogu u razvitku zemlje.
·Borba za ostvarenje plana proizvodnje bice potStrek nasim radnicama zajos veci radni pole! i takmi. cenje. One nece u tome zaostajati za drugovima radni- ·
cima" Nasa drzava vee danas nastoji da osigura zeniradnici njen polozaj, kako bi ona mogla u potpunosti
dati .sve svoje sile .za . ubrzavanje proizvodnje i vecu
· produktivnost rada. Uredba o Fondu :.;ukovodstva ukazuje joj mi .mogucnosti osnivanja, ve.c u ovoj godini,
ustanova za zastitu njene djece, 'ustanova u kojima ee
njena djeca biti smjestena dok ona radi u preduzecu.
Obdanista, jasle, savjeto;valiSta za ma:,ike i djecu bice
n:'sa stalna briga i mi !reba da ulozimo ·velike napore
da pomogn~mo ddavi u tim pitanjima, jer je to va.Zan
' .faktor za koriStenje pune .ravnopravnosti 'radne ze~e.
Time ce radnice u fabrikama i preduzecima, namjestenice U l]Sianovama moci jos viSe da· porade da t.ak,micenje postane sistem Il.aseg rada.
.
12
.AF2 kao dio Narodnog i'ronta mora okupiti najsire slojeve zena sela i grada na opstenarodnim' zada-'
cima. Sjetveni plan ove godine iina ·ogroman znacaj za
citav na~ narod. Nase ce zene na selu odigrati veliku
ulogu u ispunjavanju' sjetvenog plana time sto nece
dozvoliti da i jedria stopa zemlje ostane ne6bradena.
2ena-seljanka, ako pravilno shvati ovu 'svojn znacajnu
ulogu u podizanju standarda zivota sela pa i svoje porodice, doprinijece mnogo izvrsenju petogodisnjeg pia·_
na; jer pored ispunjenja sjetvenog plana mogu se uslevi zivola poboljsati i na drugi naciri: obradom 'basta,
gajenjem sitne .•tol<e, ziviile, pcelarstva, gajenjem svilene bube i dr. 2ena~seljanka mora· na sve moguce
nacine pomoc'i uspjesnu pripremu proljetne ~jetve.
Opravka poljoprivrednog alata, inventara seoskog gaz- ·
dins tva, · odabiranje sjemena,. iskoriStavanje dubriva,
sve su to OSIJ.-Qyni za<1:aci za pripremu proljetne sjetye
· koji otvarajn siroko polje za primjenu stvaralackog
rada, inicijative, energije zene-seljan.ke.
Duinost je da nasa oiganizacija uvjeri sve zm1e
sela da dati sto viSe poljoprivrednih proizvoda znaci
osigurati radnim ljudima u gradovima ishrattu knko bi
oni, opel, mogli prolzvoditi industriske proizvode toliko
potrebne selu. Podizanje kulturnog i zdravstvenog nivoa
naseg sela ne moze se ni zamisliti bez npjenergicnijeg
uc·esCa -i zalaganja .Citave naSe organizacije. l.Hoga uCi-teljica, sestara-nudilja, babica, ljekara, zena grada .u
tom poslu bice znacajna ako one ozbiljno shvate da je
njihgva duznost pomO<:i svojim znanjem i iskustvom
zeni 'na selu. Raznim kurSevima i predavanjima iz oblasti' njege djece i domaCinstVa~ mi ove godine.moramo
pilstlci vidne rezu!tate, "' -·--- '""' -'
-.
-
�· Vee ovegodine moramo smanjiti smrtnost i oboljenja · kod male djece. koja nastaju, pored ostalog, iz
· Iieznanja i neupucenosti naroda. U ovoj godiui mi mo- ·
ra\1\o pojacati rad na suzbijanju nepismenosti zena, a
: sistematskim prosvjetnill1 i politickim radom podiCi .
njihov kulturni nivo, To ce biti za nasezene jedan ozbi- · ,
!jan korak ka koristenju njihove pune ravnopravnosti.
I dalje cemo pruzati pomoc nasoj narodnoj vlasti
u brizi za ratnu sirocad. Djeca u djecjim domovima,
djeca boraca izginulih u narodno-oslobodilackom ratu
moraju osjetiti nasu ljubav i paznju da _bismo im bar
djelimicno zamijenili njihove majke. Taj nas rad treba da bude jos bolje organizovan nego sto je bio dosada i ·nasa saradnja sa narodnom vlascu na tom poljt!
treba da. bude jos cvrsca.
.
.• . .
Mi
mor,amo' u
I zat~ ovogodlsnji praznik 8 marta proslavljamo
u znaku U10bilizacije svih nasih sna'ga ·za ispunjehje
svih zadataka koje pred nas postavlja nas petogodiSnji
plan.
DA ZIVI 8 MART' - MEDUNARODNI BORBENI. DAN ZENA!
DA ZIVI MEDUNARODNA DEMOKRATSKA
. FEDERACIJA ZENA; ORGANIZACIJA NAPREDNIH
ZENA SV!JETAI
DA ZlVE SOVJETSKE zENE I GENIJALNI
VOD SOVJETSKIH NARODA GENERALISIMUS
STALJIN! /
DA ZIVI BRATSTVO SLOVENSKIH' NARODA!
FRONT zENA JU~
.
okvi~u. Narodn<>g fro~t~: ··,_zauzcti
dostojno· mjesto, jer Narodni front kao p'olitick!l orga~
nizacija ujedinjuje sve riase snage na politicko.J, · pnvrednoj i drustvenoj djelatnosti. Zene Jugoslavije ui'estvov:;t.Ce- u svim -poslovima na izgradnji zentlje: grad:..
nji kuca onima koji su ostali u ratu.bez krova nad ghvom, podizanju skola, stanbenih zgrada, . ambulanti,
bolnica itd. Za izgradnju pruge samac~Sarajevo zene
ce dati radnu ·snagu. Stvoricemo ekipe zena u sastavu
radnih brigada ~a poslove koje one mogu najbolje
. obavJjati da bi zenska omladina mogJa ucestvovati TaV"
nopramo u radu na pruzi. Swjim radom jos jednom
cemo pokazati .u praksi da je nasa organizacija dio Narodnog fronta, a nasoj narodno j vlasti , olaksacemo
nmoge brige u izgradnji zemlje.
15
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Referat drugarice Cane Babović o značaju Međunarodnog dana žena - 8 marta
Subject
The topic of the resource
Međunarodni dan žena
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Spasenija Cana Babović
Source
A related resource from which the described resource is derived
Historijski muzej Bosne i Hercegovine
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
16-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
15 str.
8. mart
govor
Spasenija Cana Babović