1
10
1
-
http://afzarhiv.org/files/original/c0bb4f52cf1b57d938ce3defe826ee13.pdf
d51a49a6d703bbef59dc04cdb747b2f8
PDF Text
Text
��Ovo kolo knjiga
u biblioteci »Legende«,
koje govore o ženama—narodnim herojima,
N1P »Dcčje novine« — Gornji Milanovac
posvećuje i izdaje u čast
dvostrukog jubileja druga Tita —
85-godišnjice života i
40-godišnjice njegovog revolucionarnog rada
na čelu Partije i naroda.
�R ecenzija
JOVO POPOVIC
Uređivački o dbor
MIRKO VUJACIĆ
RADMILO LALE MANDIĆ
IVO MATOVIC (urednik) i
DRAGAN MARJANOVIĆ
Izdavači
SAVET ZA VASPITANJE I BRIGU O DECI
SR SR B IJE , BEOGRAD i
N IP »DECJE NOVINE«
GORNJI MILANOVAC
Ti raž
3.000 prim e ra ka
Š tam pa
GP »NIKOLA NIKOLIĆ«
K ragujcvac
Š tam panje završeno feb ru ara 1977.
G rafički dizajn
RADE RANCIC
ED
DEČJE NOVINE
�STANOJE FILIPOVIĆ
epucajte, ovo
kom M ističke
grudi
ŽIVOTNI PUT NARODNOG HEROJA
ŠONJE MARINKOVIĆ
�BIBLIOTEKA LEGENDE V KOLO
�POREKLO
Majstor Paja i majstorica Soka, kako su ih u selu
nazivali, proživeli su svoj vek u Surduku, na obali Du
nava. Imali su kućicu sa dva odeljenja, zemljana poda, i
omanji vinograd. Sremac od starine, nije se odvojio od
rodne zemlje, nije otišao u sveštenike kao njegova bra
ća, nego je izučio kovački zanat i ostao u rodnom Sur
duku. Život je proveo u jednom trouglu — između kovačnice, vinograda i Dunava. Njih dvoje izrodili su jedanaesloro dece, ali je dctinjstvo proživelo svega četvo
ro, dva sina i dve kćeri.
»Bio je uopšte čudno trezven i razborit, vest da nas
privcže za kuću i zaposli, da nam dane ispuni korisnim
radom i lepom zabavom. (U njegovoj, pa i u našoj kući
nije se znalo za kartanje, ni za pijanstvo, retke časove
odmora provodio je s nama uz šah i knjigu)« — zapisala
je Magda Simin sećanjc Pajine unuke Darinke Langhofer. — »Usmeri događaje da se razvijaju kako ti želiš a
ne da te događaji nose«, imao je običaj da kaže kao kraj
nju esenciju svoje životne filozofije, kad bi se prepriča
vale zgode i nezgode, nezgode i teškoće komšija i poz
nanika«.
Kao što on nije pošao putem svoje braće, lako nije
želeo ni najstarijeg sina Đorđa da zarobi u crne svešteničke rize. Međutim, pošto nije imao sredstava da sina
uputi u Beč ili Peštu, na dalje školovanje, priklonio se
mogućnostima i dao ga u Karlovačku bogosloviju — po
�što je završio gimnaziju u Sremskim Karlovcima. U toj
situaciji on nije mogao da usmeri događaje kako je želeo, već su oni diktirali njegovim odlukama. Tako je
Đorđe Marinković, da bi završio školu, morao da prih
vati uslov — da službuje kasnije deset godina u slavon
skim parohijama.
Svojim poreklom bitno se razlikuje porodica Šajković iz Sremske Kamenice. Poznati inženjer Ivan Sajković projektovao je, pored ostalog, spomenik Branku Radičeviću na Stražilovu. Njegova kćer Milana završila je
učiteljsku školu u Somboru, a jedno vreme je, radi do
pune obrazovanja, provela u Pešti. U porodicu Šajković
nedeljom je dolazio i mladi bogoslov Đorđe Marinković,
jer se družio sa Ivanovim sinom. Tako se i upoznao sa
Milanom. Kada je Đorđe završio bogosloviju, morao se
prvo oženiti da bi se mogao zapopiti. I kada je jednoga
dana osetio da će naići na pozitivan prijem u porodici
Šajkovdć, poslao je oca da zaprosi Milanu za njega iako
se majstor Paja plašio da ne bude odbijen.
»Nežna mati, veoma inteligentna žena—njen duh,
duh drugarstva i prisnosti, dugih razgovora za stolom
0 literaturi, vojvođanskim književnicima — udario je
svoj pečat za svagda i na duh naše porodice. U našoj
kući znalo se za Lazu Kostića, Zmaj-Jovu, Veljka Petrovića kao za svog rođenog, bezbroj anegdota iz njiho
vih života prepričavalo se tako često i živo da su ih
1 unuci zapamtili, te još i danas spominju Lazu po nje
govim »čuč partijama«. Naša se mati, dakle, nije htela pomiriti sa životom u palanačkim parohijama već
je svojoj deci htela da pruži nešto više, čistije i lepše«
— zapisala je, dalje, Magda Simin sećanje Dare Langhofer.
Iz pitomog Srema mladi bračni par Marinković upu
tio se u Slavoniju da odsluži deset godina dužnih za
Đokino školovanje. Oboje su radili: Đorđe je bio sveštenik, a Milana učiteljica. U Slavoniji su se i deca ro
dila: Darinka 1908. u Doljanima, a u Striješevici, pod
Papukom, rođeni su Milenko 1910, Vida 1911. i pet go
dina kasnije Sofija-Sonja. To je bilo tada maleno selo,
raštrkano po padinama Papuka; pored škole i crkve,
u centru se nalazila još samo jedna kuća. Najstarija
kćerka dobila je ime po jednoj, a najmlađa po drugoj
baki.
Nežna zdravlja o dranije, izložena naporima od ra
da u školi, rađanja i podizanja dece — Milana se razbolela kada su se preselili u Borovo, nakon kraćeg bo
�ravka u Sremskoj Raci. Bolovala je od tuberkuloze ko
joj tada nije bilo leka. Umrla je i sahranjena 1919. go
dine u Borovu, a iza nje je ostalo četvoro siročića: Darinka od deset, a Šonja od dve i po godine. Najviše je
bolesna Milana, izgleda, tugovala za svojom mezimicom
Šonjom, koja u svojoj svesti nje mogla zadržati ni poneti mamin lik.
»Na vas sve jako mnogo mislim, ali se ne brinem,
nekako sve lepo mislim. Sonjica mi je uvek pred oči
ma i to onako kako sam je u glavicu ljubila, kako mi
je onda bilo vi ne možete zamislti, sleglo mi se -i duša
i srce. Pazite na dečicu« — pisala je krajem marta
1919. godine mama Milana iz oporavilišta kraj Zagreba.
Đorđu Marinkoviću nije se mnogo sviđao sveštenički
poziv. Nešto po svojoj želji a nešto na Milanino insisti
ranje, on se još 1911. godine upisao, kao vanredni stu
dent, na Pravni fakultet u Zagrebu. Međutim, uskoro
je počeo prvi svetski rat, pa posleratna potucanja, premeštaji, Milanina smrt, briga o četvoro dece. Sve je to
uticalo da nije mogao da završi studije na vreme. Je
dan nov događaj je samo ubrzao donošenje njegove
životne odluke.
»Jednog dana vratio se naš otac iz sela veoma uzbu
đen« — seća se Dara. »Žandarmerija je na trgu javno
išibala čoveka koji je govorio o ruskoj revoluciji. Iako
u svešteničkoj mantiji, on je, uzbuđen i revoltiran, stao
na strani maltretiranog čoveka, protestvovao u ime
čovečnosti, ali bez većeg uspeha. ,Ipak je strašno' —
govorio nam je i ceo dan se nije smirivao — ,da nam
ljude javno šibaju na trgu ako se usude da samo ispri
čaju svoje utiske o tako sudbonosnim događajima’. Bi
lo je neobično u to vreme da se sveštenik tako pona
ša. Meštani mu to nisu oprostili, pa na sledećim svešteničkim izborima (u to vreme popa su birali parohijani) on ne bude izabran.
.. .Zatim prelazimo u Sombor. Otac je apsolvirao,
za godinu dana on će i diplomirati na fakultetu u Subotici — raspopio se i u Somborskoj Županji dobija
mesto županijskog beležnika«.
Duže vreme o deci se starala njegova sestra Nada,
ali je i ona morala stvarati svoju porodicu. Darinka još
uvek nije bila toliko velika da bi preuzela brigu o os
taloj deci, a naročito o najmlađoj Šonji. Zbog toga se
Đorđe morao oženiti. Oženio se Danicom Leskovac, uči
teljicom iz Kule, starijom devojkom; ona nije dugo
radila, penzionisala se i posvetila podizanju njegove de
ce, ali je i ona umrla dosta rano, 1935. godine.
�Iz Sombora je 1930. godine prešao u Novi Sad i
radio u Banovinskoj upravi. Kao pristalica Svetozara
Pribićevića prcmešlen je, po kazni, u Skoplje za vreme
šestojanuarske diktature, ali nije dugo zadržan. I po
drugi put je premešten u Skoplje, 1940. godine, kada
je Šonja uhapšena, ali ni tada nije dugo ostao u Make
doniji. Vratio se u Novi Sad zahvaljujući intervenciji
nekih uLicajnih ličnosti.
Kada je 1941. godine fašistička Mađarska okupira
la Novi Sad i proterala sve građane koji u njemu nisu
rođeni u određenom periodu, Đorđe je, po savetu kćer
ke Šonje, prešao u Zrenjanin i tu preživeo okupaciju,
sa kćerkom Vidom. Posle oslobođenja Zrenjanina po
stao je prvi predseđnik Gradskog narodnog odbora u
tome gradu. Kada su ga ratni drugovi njegovog sina
Milenka i kćerke Šonje zapitali na koji način mogu
da mu pomognu, on je poželeo da bude primljen u
Partiju za koju su njegova deca izginula. Otišao je u
Beograd, da Šonjinoj drugarici Saši Đuranović saopšti
kako mu je ispunjena želja i odmah se vratio u Novi
Sad u kome je bio poverenik za unutrašnje poslove
Autonomne Pokrajine Vojvodine.
Petnaestog jula 1945. godine Đorđu je Mile Peruničić, u ime Preziđijuma, predao Sonjin Orden narod
nog heroja. Očito uzbuđen i drhtećim glasom, stari
Doka Marinković je odgovorio:
»Svoju decu sam vaspitavao u slobodarskom duhu
i s njima sam živeo kao s drugovima. Priznajem da mi
katkad navru suze na oči što ne vidim svoju Šonju i
sina Milenka, koji je takođe poginuo, u društvu njiho
vih drugova na izgradnji naše države. Ali tada se od
mah sećam reči svoje Šonje koja mi je pisala još 1939.
godine iz zatvora da žrtava mora biti, a ako ona i nje
ni drugovi poginu, da za njima stoje stotine i hiljade
drugova koji će se i dalje boriti za istu ideju. Sećam
se isto tako i reči svoga'sina Milenka koji je poginuo
u Mađarskoj. »Za tako veliku stvar potrebne su i ve
like žrtve. Ako su one i iz najbliže okoline, imaju se
ccniti kao da su iz najdalje. A takvih žrtava je danas
nebrojeno«.
N jegovo vaspilanje imalo je i povratno dejstvo. Uti
cao je na svoju decu da budu čestiti ljudi, rodoljubi
i slobodni duhovi, a oni su uticali na njega — ukazu
jući mu na put kojim treba da ide. Zahvaljujući svome
Ličnom poštenju i snažnom uticaju njegove dece, pri
pao je onom broju sveštenika koji su i u najtežim uslovima verno služili svome narodu. Iako ostareo i izne
mogao, nastavio je da ide putem svoje dece. I ostao mu
�jc doslcdan do kraja života. Umro je, kao sudija u pen
ziji Vrhovnog suda AP Vojvodine, 1956. godine.
Sve dok nije završila učiteljsku školu u Somboru,
kao najstarija u porodici, Darinka se najviše brinula
0 najmlađoj sestri Šonji. Valjda je zbog toga među
njima uspostavljeno izuzetno prisno prijateljstvo. Služ
bovala je u Baranji, u okolini Sombora ,u Čantaviru
kraj Subotice, u selima kraj Novog Sada i u Novom
Sadu. Udala se za Karla Langhofcra, Slovaka iz Vojvo
dine, koji je u Pešti završio agronomiju i bio specijali
sta za ribarstvo. Imali su dve kćerke: Anu, rođenu 1936,
1 Vjeru, rođenu 1941. godine. Darinka je, kažu, imala
dobro srce i široke poglede. Ona je pomagala Milcnka
na studijama, brinula se o Šonji, podizala je u detinjstvu, a kasnije pomagala u ilegalnom radu. U šali su je
nazivali »hotel Marinković«, jer su njena vrata i trpe
za bili otvoreni i pristupačni svim Sonjinim drugovima.
Ona je skrivala Sonjin ilegalni materijal, bila hapšena
i pod policijskom prismotrom, ali je sve to izdržala
iako je bila težak bolesnik i preživela nekoliko opera
cija. Posle drugog svetskog rata radila je kao direktor
jedne osnovne škole u Novom Sadu, a potom, do penzionisanja, u Savetu za obrazovanje AP Vojvodine. Po
dizala jc svoju decu, brinula se o starom ocu, sahra
nila muža 1954. i oca 1956. i umrla, izmučena i skrhana,
1974. godine.
I srednja sestra. Vida, u Somboru je završila uči
teljsku školu i službovala kao učiteljica u Vojvodini.
Udala se za inženjera Vladu Langhofera, Karlovog ro
đenog brata, koji je bio prijatelj njenog brata Milcnka.
Kćerke bivšeg pravoslavnog sveštenika Đorđa Marinkovića udale su se za sinove tadašnjeg evangelističkog
sveštenika Langhofcra; među njima nije bilo ni naci
onalne ni verske netrpeljivosti. Pošto je u Pragu pri
padao naprednom studentskom pokretu, Vlada nije od
mah mogao dobiti zaposlenje iako je Kraljevina Jugo
slavija imala malo elektrotehničkih inženjera. Radio je
kratko vremc u Uzicu, najviše u Bačkoj Palanci, a pred
rat se doselio u Zrenjanin (Petrovgrad). I njih dvoje
izrodili su dve kćerke, i to nekako istovremeno kao i
Darinka i Karlo: Milana je rođena 1936. a Vladana 1941.
godine. Vlada i Šonja su bili veliki prijatelji i politički
istomišljenici; često su raspravljali o političkim prob
lemima zaobilazeći Vidu koju su smatrali romantičnom
osobom i nedovoljno zainteresovanom za takvu vrstu
životnih preokupacija. Jedan deo okupacije proveo je
u zarobljeničkom logoru, drugi deo u Zrenjaninu, a
posle rata radio je na obnovi i izgradnji električne mre
�že u Novom Sadu, Beogradu, Sarajevu, i Trebinju. Um
ro je, nakon duže i teške bolesti, 1973. godine u Sara
jevu.
Posebno poglavlje u životu porodice Marinković
predstavlja život njenog jedinca Milenka.
Osnovnu školu završio je u Borovu, gimnaziju u
Somboru, a građevinski fakultet u Beogradu 1934. go
dine. Od rane mladosti pripadao je krugu trezvenjaka,
voleo prirodu i bio jedan od organizatora Saveza izvidnika i planinki (skauta) u Somboru i prvi njihov starešina. On je u skautsku organizaciju upisao i sve tri
sestre, čak i malu Šonju koja je tek pošla u osnovnu
školu. Bio je komunikativan i društven kao i Šonja,
koja je ličila dosta na njega po karakteru i shvatanjima. Vesele prirode, otvoren i iskren, on nije podnosio
malograđansko prenemaganje i licemerstvo. Napred
nom pokretu prišao je kao student, učestvovao u mno
gim studentskim akcijama i zbog toga je isključen iz
studentskog doma. Kao inženjer radio je u privatnom
građevinskom preduzeću. Voleo je sport, naročito pla
ninarstvo i skijanje, a Frušku goru smatrao najlepšom
planinom u Jugoslaviji. Oženio se pred rat i 1941. go
dine dobio sina Slobodana, koji je inženjer agronomije,
specijalista za vino.
»Za vreme okupacije radio (je) kao inženjer u somborskoj filijali jednog budipeštanskog preduzeća i sto
ga često putovao na relaciji Sombor—Budimpešta. Član
Komunističke partije .Marinković je ova putovanja ko
ristio za organizovanje partijskog rada i za održavanje
veze između jugoslovenskih komunista u Budimpešti i
organizacije u Vojvodini. Njegova veza u Budimpešti
bio je Milan Džanić koji se tamo sklonio pred opasnoš
ću hapšenja u Novom Sadu. Marinkovićeva delatnost je
ipak zapažena od strane okupatorske policije i on je
uhapšen 7. avgusta 1943. godine prilikom jednog takvog
službenog putovanja u Budimpešti. Odmah je prebačen
u novosadsku »Armiju«, odakle je 28. oktobra preba
čen u Satoraljaujhelj sa grupom iz Novog Sada i Žab
lja, osuđen na četiri godine robije« — zapisao je o Milenku književnik Živan Milisavac u svojoj knjizi »Po
ruke iza rešetaka«.
Taj logor se nalazio u malom mestu na blagim pa
dinama Karpata. Kao i svi slični zatvori, on je imao
»suteren sa radionicama (obućarskom i krojačkom),
kuhinjom i vešernicom, a zatim u prizemlju i na dva
sprata odeljenja za zatvorenike, skupne odaje ii samice«.
Političke zatvorenike Hortijeve vlasti počele su dovo
diti u taj logor do kraja februara 1943. godine. Najviše
�je doterano političkih zatvorenika iz Novog Sada. Kra
jem 1943. godine u logoru se nalazilo oko 450 zatvore
nika, tri puta više nego što je bio njegov kapacitet.
Dolaskom članova KPJ i mladih skojevaca, formiran je
stabilan kolektiv političkih zatvorenika. Pored zajednič
kog snabdevanja, odmah se počelo sa organizovanjem
predavanja iz oblasti marksizma—lenjinizma, u prvo
vreme po sećanju, dok je kasnije organizacija uspela
da pribavi najpotrebnija dela za teoretsko uzdizanje.
Toliko se napredovalo u tome radu da su u logoru iz
davani i listovi »Okovana Vojvodina« i »Naš put«. Ile
galnim radom rukovodila je partijska organizacija u či
jem se rukovodstvu nalazio i Milenko Marinković.
U drugoj polovini 1943. godine intenzivno je prip
remana oružana akcija u logoru, a krajem godine iza
brani su »politički i vojni rukovodioci za organizovanje
proboja, koji je planiran za proleće 1944. godine«. Me
đutim, okupacijom Mađarske od nemačkih trupa, plan
je poremećen, ubrzan. Napad za proboj iz logora iz
vršen je 22. marta 1944. godine. Zatvorenici su savladali
stražare i upravu logora. Oko devedeset logoraša pro
bilo se iz logorskog kruga, jedan broj se dokopao i okol
nih brda. Međutim, pucnjava u logoru upozorila je nemačku i mađarsku komandu i pobuna je u krvi ugu
šena. Pohvatani su i oni logoraši koji su uspeli da se
dokopaju okolnih brda — zato što se nisu blagovreme
no udaljili od Šaporaljaujhelja. Tada je u samome lo
goru i u njegovoj okolini ubijeno preko 60 logoraša, a
11 ih je obešeno 6. aprila 1944. godine u dvorištu zat
vora.
Milenko Marinković je poginuo »pre nego što je us
peo da se dočepa šume«. Njegovo ime se nalazi na
spomen-ploči poginulih omladinaca koja je postavljena
na zajedničkoj grobnici.
Interesantna su dva njegova pisma koja je obja
vio Živan Milisavac u navedenoj knjizi. U prvom, na
pisanom 4. novembra 1943. godine, on je, pored osta
log, napisao:
»Vreme nam u sobi brzo prolazi u čitanju; ležimo
i spavamo dosta.
Draga ženo, ćela kuća je sada na tebi, verujem da
je vodiš onako kako najbolje treba. Mi smo u istom
položaju kao i pri prvoj poseti; nailazi zima, ali izdržaće se i to. Ne brini se ništa za mene, jako pazimo na
zdravlje... Bundu za sada nemoj doneti. Slobodanu re
ci ako pođeš da ideš kod mene.
�Pozdravi sve koji se raspituju za mene i poruči im
neka budu mirni i spokojni, mi smo na dobrom mestu ... Mnogo vas sve voli Milenko«.
Mnogo je interesantnije i potresnije pismo koje je
napisao sinu Slobodanu samo tri dana pre svoje pogi
bije, 19. III 1944. godine.
»Zdravstvuj Slobodane Milenkoviću Marinkov,
prvenčc moj.
19. marta 1942. god. u 4 h ujutru ugledao sam te
pre nego što si ti mogao mene. Tada sam tvoj rođen
dan čestitao tvojoj materi.
19. marta 1943. godine, pošto nismo bili zajedno,
jer sam se ja nalazio na poslu, poslao sam ti kratak
telegram: »Šine, čestitam ti prvi rođendan«.
Sada, nalaziće se još dalje od tebe, dalje nego ika
da, upućujem ti ovo par reči koje će biti čestitka za
tvoj drugi rođendan, 19. mart 1944. godine.
Sine moj dragi ,puno, puno te volim, mislim na
tebe i iznad svcga^želim da te čvrsto prigrlim na gru
di, da oseliš kako ti otac diše.
Inače, upućujem te u svemu na mater, da se sa
njom sporazumeš u načinu tvog vaspitanja, pošto ona
zna i moje mišljenje o toj stvari. Predstave koje bu
deš primao o raznim stvarima treba da su ti sasvim
jasne i ne prihvataj ništa doklegod te jakim razlozima
ne ubede. Tvoje daljne vaspitanje zavisiće u mnogome
od tih prvih pretstava koje budeš imao o sredini u ko
joj živiš.
Budi ljubazan sa ljudima i razgovaraj s njima tvo
jim jezikom. Želim ti mnogo napretka i uspeha, tvoj
otac Milenko«.
Slobodarskog duha, on je i sina učio da misli sopstvenom glavom i da stvari ceni njihovom vrednošću.
Kao da je naslućivao svoj bliski kraj, napisao je pismo
koje liči na amanet, poslednju poruku.
DETINJSTVO I ŠKOLOVANJE
Rodila se u polovini jednog ratnog vihora, za vreme prvog svetskog rata, 3. juna 1916. godine, a njena
mladost je prekinuta u polovini drugog svetskog rata,
31. jula 1941. godine, kada je bezumlje još više carevalo. Rodila se u vreme kada su Srbija i Crna Gora
bile pregažene, kada se oslobođenje od vekovnog nepri
jatelja očekivalo od velike savezničke ofanzive i kada
�su se samo naslućivali događaji koji će uzbuditi svet
i stari trošni društveni sitem uzdrmati iz temelja.
».. .Želje građana pa i našeg oca bile su tako snaž
ne i iskrene, težnja sa svojom samostalnom državom
bez Beča i Pešte toliko izrazita, da je poslednje i naj
mlađe dele u našoj porodici dobilo rusko ime: Sofija
— Šonja. Kršlcna u ime idealnih iščekivanja. Šonja je
čudnim sticajem događaja od prvog dana svog života
vezana za Rusiju, a Rusija je ubrzo i postala simbol
nečega što je decenijama nadahnjivalo sve živo i po
šteno u Srbiji i van nje« — govorila je Sonjina sestra
Dara.
Život se poigrao sa njom od samog početka. Rođe
na je neplanirano, posle petogodišnje pauze, sa fizič
kom manom koja ju je pratila do kraja života. Na ro
đenju je iščašen levi kuk, ali tada, u toku ratnih okrša
ja, niko to nije mogao utvrditi. Kada je primećeno da
hramlje na levu nogu, uzalud su tražili leka...
Hramanje ju je otkrilo, po tome su je prepoznali
agenti i uhapsili.
Majku nije ni zapamtila i mamom je zvala maće
hu Danicu oko koje se svila kao oko rođene majke.
Još dok je Đorđe odlazio u Kulu, u posete Danici, Šonja
je s nestrpljenjem očekivala očev dolazak, jer je on
uvek donosio i kolače koje je ona mnogo volela. Tada
joj se činilo da će život sa budućom mamom biti tako
lep kao što su ti kolači slatki, i ona se, zaista, najviše
i slagala sa Danicom.
Nevolja je išla za nevoljom. Kao dete obolela je od
kožne bolesti koju u narodu zovu fircig, zahvatila je
lice i glavu tako mnogo da su se u kućfuplašili da ne
ode na oči i da dete ne oslepi. Zbog toga su je u detinjstvu kratko potšišivali da bi izrasla gusta kosa; za
to je, po navici, uvek nosila kratko pot.šišanu kosu.
Nežna zdravlja i najmlađa među decom, Šonja je
postala miljenik porodice. 0 njoj — i ostaloj deci —
starala se Đokina sestra Nada. O Šonji su se brinuli
i ostali u kući, najviše Dara, koja je bila najstarija.
Šonja je dosta mažena, ali nikada nije postala razma
žena; ta nežnost nadoknađivala je majčinu ljubav i ona
u život nije ušla s ranama u duši, s pesimizmom; od
ranog detinjstva, bez obzira na bolesti i fizički nedo
statak, ispoljavala je puno životnog optimizma.
Stanovali su u Somboru, u ulici zvanoj Bajski put
(sada Ulica Marašla Tita broj 40). To je »široka ulica
sa dvostrukim drvoredom što vodi sa stanice u centar
grada«. Ona je bila puna »svetla i zelenila, drveća i
gustog žbunja što cveta hiljadama sitnih belih cvetova«.
�U toj ulioi, u prostranom stanu, Šonja je proživela ne
punu deceniju svoga detinjstva; došla je kao malena
devojčica a otišla kao učenica petog razreda gimnazi
je. Tu je započelo njeno saznanje sveta i formiranja
pogleda na život.
»Šonja je krenula u zabavište« — pričala je Dara
svoje uspomene Magdi Simin. »Još uvek mi je u živom
sečanju radosno-tužni prizor kako to malo nežno dete
s torbicom u ruci žuri, skoro trči u to zabavište rascvetanom ulicom, a po travnjacima okolo jure deca. Od
prvog dana bila je vrlo tačna i pažljiva, da ne razočara
zabavilju kojoj se u duši odmah predala, stisla se uz
nju, a zabavilja isto tako snažno zavoli dete željno lju
bavi (materine, izgubljene ipak, i pored sve porodice).
Isto tako odano i duboko zavolela je Šonja i svo
ju učiteljicu kada je sledeće godine pošla u prvi raz
red, tako da je ta žena postala pojam u našoj kući i
dugo godina svi su je zvali i prepoznavali pod imenom
»Sonjina gospođa«. Već je Sombor ostao davno iza nas,
a »Sonjina gospođa« još uvek je živela u nama kao
svoja, te smo joj obavezno dolazili u posetu u Sombor
i posle Sonjine smrti, a sama Šonja još i kao student
odlazila da je obraduje, da se ispriča s njom«.
Pohađala je nastavu sve čitiri godine u Vežbaonici Državne ženske učiteljske škole u Somboru i na kra
ju školovanja, za odličan uspeh, dobila »Golub« za 1892.
godinu sa potpisom učiteljice Leposave Bikar. Školu
je završila u junu 1926. godine, kada je napunila deset
godina života, godinu dana pre svojih vršnjaka. »Ima
la je osećaj za dikciju i isticala se lepim čitanjem«
— seća se njena sestra Vida. Kada je završila osnovnu
školu, otac je nije dao u žensku stručnu školu već ju
je upisao u gimnaziju sa željom da završi fakultet.
I na maloj maturi, u junu 1930. godine, za nagra
du je dobila knjigu Vaše Stajića o Svetozaru Miletiću.
Četvrti razred je završila sa vrlo dobrim uspehom. Kao
vrlo dobra učenica Šonja je oslobođena polaganja ni
žeg tečajnog ispita. Imala je petice iz veronauke, ruč
nog rada i gamnastike, a četvorke iz maternjeg jezika,
francuskog jezika, istorije i geografije Jugoslavije, he
rnije, matematike, higijene, crtanja i vladanja. U đač
koj knjižici za četvrti razred zapisano je da pohvalna
njena vrednoća. Kroz ćelo školovanje bila je postoja
na, stabilna, bez padova ili naglih uspona; radila je si
stematski i uvek ostala na istoj visini.
Više razrede gimnazije pohađala je u Novom Sadu; upisala se u peti razred septembra 1930. a maturu
je položila u junu 1934. godine. Išla je u Državnu žen-
�sku realnu gimnaziju u Novom Sadu i sva četiri raz
reda završila sa vrlo dobrim uspehom.
Književnost joj je predavao sve čitiri godine dr
Milan Petrović, dok se razredni starešina menjao. Inte
resantna su bile teme koje je Šonja imala na pismenim
zadacima iz maternjeg jezika. U stvari,i danas, posle
četiri decenije, malo bi se moglo zameriti izboru tih
tema i njihovom uticaju na formiranje učenika. Preovlađuje misao da je dr Petrović tražio od svojih učenika
da samostalno razmišljaju o životnim pojavama i prob
lemima. Književnost nije shvatao samo kao umetnost
ve ći kao naučnu disciplinu. On ne traži prosto reprodukovanje izrečenih misli književnika; očekivao je da
učenice uoče i istaknu svirepost i zločine slavoljubivog
Čengića kao predstavnika jedne osvajačke sile; da za
paze osnovnu misao u »Osmanu«; da utvrde uzroke elegičnosti u poeziji Jakšića i Zmaja; da shvate veličinu
revolucionarne borbe Vuka Karadžića u preobražaju
Šonja Marinković, učenica osnovne škole
�naše književnosti; da istaknu Dositejevu misao o obra
zovanju ženske omladine kojoj ni posle sto godina nije
poklonjeno dovoljne pažnje; da uoče i dublje dožive
oštru osudu otuđenih malograđana koju je tako dobro
zapazio i istakao Sterija kao tvorac komedije kod Srba.
Petrović insistira na negovanju rodoljublja i svake go
dine daje bar po jednu takvu temu. On, takođe, veoma
mnogo insistira na ulozi omladine u očuvanju mira i
sasvim tačno uočava da samo mir može omogućiti stva
ralački rad svakog naroda. Kada se zna da svakom pi
smenom zadatku prethodi usmena obrada tih tema, on
da ima razloga da se veruje u to da su navedene teme
bile predmet njegovih predavanja i rasprava učenika o
tome. Teško je danas utvrditi koliki je uticaj imala
ovakva nastava književnosti na formiranje ličnosti mla
de Šonje Marinković, ali se pretpostavlja da taj uticaj
nije bio mali. Njene osnovne osobine — ispoljavane
kasnije u životu — kao da imaju koren i u ovoj nastavi.
Šonji je, verovatno, najteže bilo da piše o majci i
majčinoj ljubavi, jer svoju majku nije zapamtila. Živela je tada sa ocem i naćehom Danicom. O njoj, Da
nici, Dara je pričala: »Otac se oženio još u Somboru,
ponovo učiteljicom, veoma dobrom i čestitom ženom
koja je bila kadra da se brine, i to dobro da se brine,
za četvoro dece koju nije sama rodila. »Gospođa Da
nica« poticala je iz zanatlijske porodice drugačijeg,
stranog duha, pa smo, uprkos njenoj dobroti, nas čet
voro predstavljali jedan tihi front protiv njenih shvanja i navika, front slobodarski, manje vezan i sputan
od ljudi njenog kruga. No dobro raspoloženje i sloga u
kući nikada nisu bili poremećeni. Među nama nikada
nije pala ni jedna oštra reč. A o preteranostima »Gospo
đa Danica«, o njenim »vizitama« i zahtevima da praši
na bude dobro obrisana — Šonja nam je, kad smo do
lazili, pričala uz blagu šalu, dobronamerno i bez jeda, jer
je ta »Gospođa Danica« Šonju mnogo volela«. Takvi od
nosi svakako su uticali na ublažavanje tuge koju je u
tim momentima, dok razmišlja o majci i majčinoj lju
bavi, mogla ispisivati devojčica od petnaestak godina.
Jedna godina — seća se Anđa Milićević, sestra revolu
cionara i heroja Žarka Zrenjanina — Šonja je za Dan
majke, koji se pre rata proslavljao 8. marta, napisala
»priču o dobroj mami, koje više nema, i njena mala
deca ostala su bez hleba i cveća«.
U gimnaziji počinje i njena društvena aktivnost.
Učestvovala je u radu literarne družine »Iskra« i u os
mome razredu držala predavanje o Veljku Petroviću.
Magda Simin tvrdi da je Šonja u »Novosadskoj gim
�naziji sarađivala i na izdavanju jednog srednješkolskog
lista«; laj navod ničim nije potvrđen, u godišnjim izveštajima nema govora o đačkom listu u Ženskoj gim
naziji, jedino je moguće da je neka druga škola izdava
la list. Šonja je — tvrdi Magda Sirnin — »pokazala
mnogo dara za pisanje« i kasnije, plašeći se za njeno
zdravlje za vreme progona i hapšenja, Doka je poku
šao »da je nagovori da se bavi pisanjem kako bi je,
verovatno, odvojio od opasnog zanata, revoluoionarne
borbe. U gimnaziji je počela da čita proskribovanu i
zabranjenu literaturu — tvrdi Anđa Milićević — i tada
se upoznala sa delima Maksima Gorkog (Mati, Moji
univerziteti).
Najviše se angažovala u Savezu izvidnika i planin
ki; u skautsku organizaciju upisala se još kao učenica
osnovne škole i bila najmlađa među skautima u Somboru. Upisao ju je brat Milcnko. Za razliku od naciona
lističkih organizacija »Srpskog sokola« i »Hrvatskog
Sa kursa za vođe skauta (Šonja prva zdesna u prvom redu)
2 Šonja Marinković
�sokola«, ova međunarodna organizacija je »u to vreme
jedina primala članove bez obzira na nacionalnost«.
Ona je imala snažan uticaj na opredeljenje omladine.
Sonjina drugarica Šaša Đuranović sa zadovoljstvom se
seća kako je u partizanima srela puno omladinaca i omladinki koji su pre rata pripadali skautskoj organiza
ciji. U njoj se omladina učila drugarstvu, prijateljstvu,
rodoljublju, istrajnosti, požrtvovanosti, snalažljivosti,
poštovanju starijih i sličnim pozitivnim osobinama.
Njeni članovi su jačali fizički i psihički, pripremali se
da lakše savlađuju životne prepreke.
Šonja je pohađala kurs (Šumsku školu) za vođe Sa
veza skauta, koji je održan u Vrdniku 14—28. avgusta
1932. godine, kada je imala šesnaest godina i završila
šesti razred gimnazije. O završenom kursu dobila je
svedočanslvo br. 111. od 28. VIII 1932. godine.
Interesantne su uvodne napomene u njenim zabeleškama sa tog kursa. Skautizam je »radna škola« i ima
zadatak »da mladima da spremu za život«. Članovi skautske organizacije moraju biti svesni svog zadatka:
njihov rad mora da koristi omladini kako bi omladina
mogla da rešava »mnoga pitanja u ljudskom društvu
od kojih zavisi opstanak i bratstvo, naročito naših mla
dih«. »Skautizam svojim vođama uvek postavlja ova
četiri pitanja: Zašto radimo? Za koga radimo? Ko tre
ba da radi? Kako treba da radimo?« Skauti rade da
obrazuju i vaspitaju omladinu, da pomognu »razvitku
i obrazovanju svih dobrih fizičkih, moralnih i umnih
sposobnosti omladine«. Skaut radi za mladež, a to zna
či za svoju zemlju, jer je mladež budućnost zemlje.
Vođa mora najviše da radi zato što je on vaspitač i
što zna više od ostalih; mora da bude pedagog, da po
znaje sebe i one koje vaspitava, da bude primer i da
svoja znanja prenese ostalima. Najbolje je da se kroz
igru uče razne veštine i savlađuju određene prepreke.
Osnovni je zadatak skautizma da zaštiti omladinu od
štetnih uticaja aktivnostima koje odgovaraju prirodi
mladih.
Pokazalo se da se Šonja u životu pridržavala tih
pravila skautizma.
Skauti iz Sombora imali su svoje letovalište u Cav
tatu. Iako je za to vreme bilo neobično da ženska deca
idu na more bez roditelja, odlazili su u to letovalište
Milenko i sve tri sestre. Oni su odlazili i na izlete u
okolinu Sombora, u Bezdansku šumu i druga mesta.
»Ovaj prisni dodir sa prirodom obeležio je ćelo Sonjinino detinjstvo i mladost. Moćna lepota naše zemlje
uvukla se u njenu dušu, u misli, priroda je učinila nje
�no telo gipkim i otpornim, njen duh jasnim i otvore
nim« — tvrdi Magda Simin. — Kretanje u društvu svo
jih drugarica i drugova, savlađivanje mnogih prepreka,
preživljavanje raznih prijatnih i neprijatnih događaja
uticali su na razvijanje drugarstva i prijateljstva i zato
je Šonja za kratko vreme stekla puno iskrenih prija
telja.
»Po završetku logorovanja sa skautima, odlazili smo
svakog leta deda Paji — kovaču u Surduk, i provodili
ostatak raspusta u njegovom vinogradu« — pričala je
Dara. »Na brdu nad Dunavom, iz dedinog vinograda,
pružao se vanredan pogled na ravnicu Banata i Bačke.
Deda nam skroj.i i namesti klupu na najlepšoj tački nad
samim Dunavom i splete svud oko nje pruće da ne pa
dnemo u bezdan, te smo na toj klupi sedeli jedno kraj
drugog, čitali i pričali i provodili dane u igri. Sa te
naše izvidnice video se i Tdtel i Slankamen, bcla živa
traka Tise kako se uliva u Dunav, a svud okolo još tri
naest sela... I Šonja je gledala i uživala. Ali se u njene
misli ubrzo uvuče još i jedna druga komponenta... Oš
trim očima, upornom pažnjom, pratila je kako narod
ovoga kraja na toj plodnoj, ziratnoj zemlji radi mar
ljivo, neumorno kao crv, a živi oskudno, u neznanju,
nemoćan da sam sebi pomogne«.
Šonja je bila najistaknutiji skaut u Državnoj žen
skoj realnoj gimnaziji u Novom Sadu. Kao učenica šes
tog razreda učestvovala je u formiranju odeljenja za
planinke u svojoj školi i postala vršilac dužnosti ko
lovođe, najstarija u organizaciji u školi. Odeljenje je
imalo 4 voda i izvodilo je skautsku obuku; u proleće
1932. godine organizovano je nekoliko izleta u Frušku
goru, a odeljenje je prisustvovalo velikoj skautskoj
proslavi u Beočinu i za nagradu dobilo logorovanje u
Koviljači. Sledeće školske godine, najviše Sonjinom za
slugom, odeljenje je prošireno; upisalo se 60 članica
koje su raspoređene u dva kola. Jednim kolom rukovo
dila je Šonja Marinković i mesečno držala sastanke ko
la, a sastanke vodova jedanput nedeljno. I te godine
išli su na izlete u Frušku goru na kojima su praktično
proveravana teoretska znanja sa nedeljnih sastanaka.
Preko leta logorovali su u okolini Mataruške Banje. U
četvrtom razredu gimnazije postojalo je opet samo je
dno kolo i njime je rukovodila Šonja Marinković.
Kao učenica sedmog i osmog razreda gimnazije bi
la je u upravnom odboru Ferijalnog saveza svoje škole,
koji je imao oko dve stotine članova. Na sastancima
učenice su čitale svoje radove sa letovanja na Svetom
�Stefanu, a u sedmom razredu održano je poselo zajed
no sa učenicima muške gimnazije.
Kao skaut obišla je vililci deo Jugoslavije: Hvar,
Sveti Stefan, Jajce, Zagreb, Plitvice, Split, Bohinj i mno
ga druga mesta. Kada su 1934. godine logorovali u Jaj
cu, jednoga dana oluja je zahvatila logor, pokidala ša
tore, raskvasila zemlju. Šonja je ceo dan provela s devojčicama, držala šator da ga vetar ne odnese, okuplja
la dcvojčicc kao piliće oko sebe, negovala prehlađene,
brinula sc o svima njima.
Šonja je u skautskoj organizaciji još više zavolela
svoju zemlju, njenu prirodu i ljude, naučila se drugarslvu, otpornosti, odgovornosti i snalažljivosti u teškim
situacijama.
FORMIRANJE OSNOVNIH OSOBINA
Šonja je bila veoma postojana, stabilna ličnost, ot
vorena i iskrena. Volela je ljude u celini, ali je poje
dince cenila po njihovom karakteru. Ako ona obeća
svome drugu knjigu i zaboravi da je donose, to je za
nju bio dokaz da ga nije cenila i zato nije misliia na
svoju obavezu. Inače, ni malo nije bila sebična. Učila
je uredno svoje lekcije, volela da dobije dobru ocenu,
radovala joj se, ali se isto tako radovala ako i njena
drugarica dobije dobru ocenu. Želela je sopstvenu afir
maciju, ali to nikada nije činila na uštrb drugih.
Njen deda Paja obično je govorio: »Postavi sebi
da moraš«. Šonja je to prihvatila u detinjstvu i do kra
ja se držala te devize. Kada ona odredi da nešto mora
uraditi, ona će to zaista i uraditi bez obzira koliko će
se lično žrtvovati. Da bi sebe naterala da ustaje u od
ređeno vreme radi učenja, ona je na sredinu sobe stav
ljala emajlirani lavor ii u njega budilnik. Od snažnog
zvrjanja budilnika i njegovog udaranja po lavoru ona
se naglo trzala, zaustavljala budilnik da druge u kući
ne izbudi, brzo se oblačila i uzimala knjigu u ruke. To
je bio njen »izum«.
Još u ranom detinjstvu i prvih godina svoga ško
lovanja, ona je ispoljavala plemenitost, požrtvovanost i
spremnost da pomogne drugima u nevolji. »Jednoga da
na« — priča Anđa Milićević — Šonja je skinula svoj
kaputić i dala prozebloj drugarici, pravdajući se kako
ona ima drugi kod kuće«.
Bila je veoma srdačna, otvorena, iskrena u kontak
tu sa ljudima, ali pod uslovom da kod njenog sagovor-
�nika postoji neka sadržina, da on nije samo prividno
iskren, da se ne osmehuje lažno, prazno. Licemcrstvo i
malograđanštinu mrzela je iznad svega. Imala je obi
čaj da kaže: »Zavesa se diže« ili »Zavesa se spušta«. To
je bilo samo njeno i samo ona umela je da izrazi sva
negodovanja kroz jednu od tih rečenica. Ćak je imala i
svoj pokret usana kojim je pokazivala da je neko licemer ili malograđanin. Nije podnosila žene koje se svo
jim suselkama i poznanicama ljubazno javljaju u pro
lazu, u susretu, a odmah posle toga počnu da ih ogova
raju. U takvoj situaciji ona odmahne rukom, ili napravi
onaj svoj pokret usnom i rezignirano prokomentariše:
»Eto, zavesa se spušta«.
Puna životnog optimizma i vedrine, ona se nije mno
go osvrtala na svoju hromost, nije stvorila kompleks.
Zahvaljujući svojoj snažnoj volji, Šonja je savlađivala
prepreke jednu za drugom i stvarala takve situacije i
takvu atmosferu kao da je sve u najboljem redu. Od
ranog detinjstva uključila se u skautsku organizaciju,
pentrala se po planinama napoređo sa najzdravijim mla
dićima i devojkama, čak je postala i njihov predvod
nik, služila im za primer. Volela je prirodu. Još u Somboru rado je odlazila na baru izvan grada u kojoj se
leti kupala a zimi klizala, ili u šumi Jelinjak u kojoj je
rado tragala za prvim vesnicima proleća, visibabama i
Ijubičicama. A kada su prešli u Novi Sad, najradije je
sa bratom Milenkom i svojim drugaricama odlazila na
Dunav i Milenkovim čamcem išla uz reku ili niz reku.
Njena nerazdvojna drugarica Šaša Đuranović i sada se
seća pojedinih izleta: jedanput ih zahvatila provala ob
laka, vratili se prokisli do gole kože, ali i veoma zado
voljni. I kasnije, pri kraju studija, Šonja je rado od
lazila na takve izlete. Ona i Šaša, nekako pred rat, bile
su u Sloveniji i same pošle na tromeđu Jugoslavije,
Austrije i Italije da vide okolinu, ali u međuvremenu
nastupi nevreme, spusti se magla i one se jedva spasu
da ne zalutaju, i to zahvaljujući graničarima. Njen ži
votni optimizam manifestovao se u mnogim situacija
ma. Ona je u četvrtom razredu gimnazije posećivala i
školu igranja ne zazirući ni malo od svoje hromosti.
Na kraju je organizovana priredba, neka vrsta zabave
na koju su dolazili i roditelji učenica. Dotle su devojčice nosile matroska odela, a na toj zabavi oblačile su
suknje i bele bluze. Time se priznavalo da to više nisu
deca već mlade devojke. Tada im je dozvoljavano upo
treba ruža za usne i manikiranje noktiju. Šonja nije
uzimala ruž, nije joj lepo stajao, ali je imala uvek lepo
odnegovane ruke. Tada je i ona, kao i sve njene dru
�garice, imala svoje ljubimce među filmskim glumcima i
glumicama, skupljala njihove slike, podržavala ih, no
sila kosu kao pojedine glumice. Imala je svoje ljubim
ce i među pozorišnim glumcima koji su povremeno do
lazili u Sombor i davali pozorišne predstave. Kao i nje
ne drugarice, ona je štedela od doručka (za pola dinara
uzimala prazan sendvič a pola dinara štedela); sa uš
teđenim novcem kupovale su cveće i bacale ih svojim
ljubimcima na kraju predstave.
Da li prećutati znači i slagati? To etičko pitanje
stalno je bilo prisutno u Sonjinoj svesti, o njemu je
često raspravljala sa svojim druganicama još iz detinjstva, kada je morala da prećuti o nekom nestašluku,
zakašnjenju iz bioskopa, susretu sa prvom simpatijom,
ili o sličnoj situaciji. To je bila stalno prisutna nedo
umica o kojoj je raspravljala i koja ju je mučila, rastrzala. Umela je da odmah odvoji crno od belog, da
izdiferenoira pozitivno od negativnog, ali je teško na
lazila rešenje u onim nijansama sitnim prelivima.
Šonja je rano počela da piše latinicom i sve što je
do sada od njenog rukopisa pronađeno napisano je la
tinicom. Neke sonante je pisala Gajevom latinicom: 1’=
= lj, n’ = nj i slično. Šonja nikada nije bila pomodarka,
nije se povodila za drugima, već je bila racionalan duh
i potpuno samostalna, radila ono što je smatrala pot
rebnim i korisnim da se uradi. Nije se povela ni tim
što je među drugaricama imala Mađarica, Jevrejki i
drugih koje su pisale latinicom, već je do toga došlo
sopstvenim razmišljanjem i — smatraju neki — iz ot
pora prema velikosrpskoj politici kojom se težilo sup
remaciji drugih naoija. U prvo vreme to se javilo nesvcsno , spontano, a vremenom kao rezultat sopstvenog
saznanja.
Volela je književnost, čitala dosta, ali, izgleda, nije
pisala pesme, čak ni pripovetke. Pisala je referate za
iiteralnu sekciju. Umela je — i volela je — da piše du
ga i topla pisma, i puna osećanja i zrelih misli.
Šonja je izrasla u lepu devojku. Niža rastom, ali
skladna lela, imala je oči kao badem, guste crne tre
pavice, a ten lep kao breskve. Umela je — malo prkos
no a malo i razmaženo, izgovarajući, kao da tepa, »pa
šta« — da jednim gestom ruke odgovori na neko ne
prijatno pitanje ili kada je nezadovoljna nečim. Inače
gestikulacijom se malo služila, i to obično u situaciji
kada ne može do kraja da izrazi svoja osećanja. Poz
nata je po svojoj emotivnosti koja se oslanjala na
racionalnost, na argumentovanost. Volela je da sluša
ljude koji o određenom problemu govore sa osećanjem,
�■
;
Šonja kao gimnazijalka i vođa kola skauta
�razložno, dokumentovano, bez patetike. Takvi su na nju
najviše uticali u studentskom pokretu. Volela je Vojvo
dinu snažnom ljubavlju i najviše zbog toga je otišla na
agronomiju. Poznata je njena izreka da će kao agronom
povezati crvenu maramu, njene krajeve spustiti na rame
na, sesti za traktor i orati vojvođanske njive. Njoj je
smetalo što te njive većinom ne pripadaju onima koji
ih obrađuju i to je, pored ostalog, snažno uticalo na nje
no idejno opredeljenje. Toliko je bio snažan spoj emotiv
nog i racionalnog da je Šonja unosila sebe u posao koji
radi. Šaša Đuranović se i sada seća Sonjinih priča o ukrštanju raznog voća i novim sortama pšenice; bilo je u
tim pričama i puno zanosa i vanrednih argumenata. »Po
svojim osobinama — da je preživela rat — Šonja bi si
gurno bila vanredan naučni radnik« — tvrdi Šaša.
Nije bila obdarena sluhom, ali je volela pesmu. Naj
češće se izvinjavala prisutnima a nekada bi, prkosno,
izgovarala ono svoje »pa šta« i nastavljala da se veseli.
»Tri gracije« — kako je nazivala sebe, Šašu i Jelicu Teofanović — često su sedele i kod Jelice. Jednoga dana nje
na majka, učiteljica, otsvirala je na starom klaviru jed
nu mađarsku pesmu; na stanici devojka prati husara,
plače za njim a majci kaže da joj je upalo nešto u oko;
majka odgovara kćerci da je i njoj u mladosti pala trun
ka u oko, plakala je i činilo joj se da će umreti. I na
kraju majčin zaključak: »A ipak sam još tu«. Tu reče
nicu, na mađarskom jeziku, one su često izgovarale, a
note pesme prepisale i učile da pevaju. To je bilo u do
ba puberteta, još u Somboru, kada su se javljale prve
simpatije, prvi pogledi, prve silne usluge, prva crvenila
i zbunjenosti. Tada su one »postale« tri gracije. Inače,
Šonja je volela mađarske i sremske pesme, a naročito
poznatu pesmu »Oj spomenče, plavi cvete.«
Raspravljajući sa Sašom ili nekom drugom drugari
com, Šonja je ostajala dugo u razgovoru. Tako su nasta
la njena čuvena praćenja; otprati ona Šašu do kuće, ova
se vrati sa Šonjom do njenog stana, pa opet Sašinoj kući,
i tako se to u toku večeri ponovi po nekoliko puta. Zbog
toga su često bile grđene u porodici, a i zbog toga je na
stajalo ono etičko pitanje da li prećutati znači ii slagati.
To joj je posle prešlo u naviku i njena praćenja postala
su poslovična među njenim prijateljima.
Na produbljivanje rodoljubivih osećanja, ponesenih
iz porodice u najranijem detinjstvu, uticao je -i jedan
događaj iz Sombora. U istoj ulici stanovala je Sonjina
drugarica Ksenija čija je majka bila Vojvođanka a otac,
izgleda, Hercegovac. Majka Ksenijinog oca bila je sestra
Alekse Šantića. Kad kod je odlazila kod svoje drugarice,
�ona je videla Ksenijinu baku i deku, Šantićevu sestru
i njenog muža. Taj stari Hercegovac — koji je bio visok,
lep i kršan muškarac, — privlačio je Sonjinu pažnju ti
me što je obično sedeo skrštenih nogu, kao Musliman.
I kasnije, u Novome Sadu i na studijama, ona se često
sećala Ksenijinog dede. On ju je uvek asocirao na Šantića i izazivao još veći interes za tog pesnika. Zato je više
čitala Šantićeve pesme i doživljavala ih neposrednijc, to
plije. Mnoge njegove stihove naučila je napamet. Svaka
stih Šantićeve rodoljubivo-socijalne pesme »Ostajte ovde« doživljavala je kao novo otkrivanje sveta i značenja
rodne zemlje. Više je naslućivala nego što je tada znala
da su prilike u šantićevom zavičaju skoro iste kao i u
njenom; tamo je čitav mozaik ljudi raznih vera i narod
nosti i Šantić ih, kao braću, zadržava da ostanu na svojoj
rodnoj grudi. Zar nije slično i u njenom zavičaju?
Ona je svakodnevno posmatrala plodnu vojvođan
sku zemlju koja se puši od svoje snage, a Šantić peva o
žitu koji ne jedu njegovi ratari; o kršu, sirotinji, gladii,
napuštanju domovine zbog hleba; o puku koji uzalud
moli... Zar nije svugde zemlja ovako bogata i plodna?
0 hlebu koji ne pojedu ratari već silni na gozbi i piru
čula je od oca i od svojih školskih drugova koji su sva
kodnevno vozom dolazili u školu. To se često dešava i u
Vojvodini. Šantić nije slagao. Ali, taj k rš... i tada se se
ćala svojih skautskih putovanja na Jadransko more i
posmatranja onog golog kamena. I Šantićeve pesme na
gonile su je na razmišljanje. Širina pogleda njenog oca
Đorđa, koji nije bio opterećen verskim i nacionalnim
predrasudama, pozitivno je uticalo i na njeno formira
nje. Družila se i sa Jevrejkama, i sa Mađaricama — i ni
kad joj otac nije prebacio niti napravio i aluziju na to.
Pored Šaše, Ksenije i Jelice, Sonjine su bile drugarice
1 Neda, i Edita, i Ira ... Nije bilo ni traga šovinizma i verske netrpeljivosti u njenom ponašanju. U to vreme bilo
je veoma malo razvedenih brakova i obično su pripad
nici takvih brakova dzbegavali od malograđanske sredi
ne. Sonjin otac nije bio takav. Šonja i Šaša družile su
se s jednom Jevrejkom mađarskog porekla koja je živela s ocem, a majka joj je otišla iz grada. Često je Šonja
odlazila kod te svoje drugarice i ova dolazila u njenu i
Sašinu kuću. U početku su Šonja i Šaša radoznalo posmatrale u kući svoje drugarice, na dovratku svakih vra
ta, male plehane pločice sa tekstom. Kada su od svojih
roditelja doznale da su to jevrejske molitve i da znače
isto što je kod pravoslavaca slava ili sličan verski obred,
one su to primale kao nešto normalno i više im ni to ni
je bilo neobično.
�Tako se stvarao mozaik bogate ličnosti. Tako je zi
dan stabilan temelj na kome će Komunistička partija
sagraditi postojanu građevinu nepokolebljivog revolu
cionara.
»Izgledala je nežna i krhka, gotovo kao tek odrasla
devojčica, ali je u sebi nosila veliku snagu kojom je plenila ljude i povela ih putem borbe u kojoj i sama pala.
Bila je masovik... Znala je da oduševi sagovornika, da
čoveka učini spremnim za primanje i teškog zadatka,
jer je uvek mogao da oseti da je one najteže uvek uzima
la za sebe. No tu svoju hrabrost nije nametala stavom ni
recima, to se svakom nametalo kao zaključak, jer je svo
jim jednostavnim rečima znala da ispriča i najteže situ
acije u kojima je bila, tako da se moralo razumeti da je
postupila na jedini mogući način. Otsustvo straha, zasno
vano na veri u neminovnost uspeha u borbi kojoj se
pridružila, prelazilo je i na one kojima je govorila i tako
je mogla da organizira izvršenje zadataka koje je uzela
na sebe. Ti su zadaci nosili u sebi mnogo opasnosti, a to
je znala i Šonja, jer ja sam je upoznao upravo nakon
teškog »proveravanja« njene ličnosti u kazamatima Glavnjače. Došla je iz Beograda vedra i vesela zbog pobede
u neravnopravnoj i teškoj borbi sa policijskim dželatima. Ostalo mi je u seđanju, kao vrlo karakterističan de
talj, njena priča o tome kako su je policajci plašili »Odža
kom« kada nisu uspeli da od nje izvuku ništa uobičaje
nim batinaškim metodama. I ona nije pričala o batina
ma, jer to je bilo poznato, manje više jednako primenjivano prema svima uhapšenim komunistima .nego o
tom posebnom detalju. Videći je onako malu i nježnu,
ni policajci nisu mogli da izbegnu misao da se radi o
devojčici, da pokušavaju da je plaše »odžakom«, kada
nije pokleknula pod udarcima pendreka. Nju je to nago
nilo na smeh, čak i onda kada je to prvi put čula, veza
na d izmučena ali nepobeđena. Teško je bilo poverovati
koliko je ona od 14 časova jednog dana do 7 u jutro
drugog dana putovala u Vrbas, Zrenjanin, Vršac i druga
bliža ili dalja mesta da bi svršila neki partijski zadatak.
A uvek ga je završavala sa uspehom, jer je znala da pre
nese svoju veru i oduševljenje na one sa kojima je radi
la« — seća se Toša Tišma, borac španskog rata, koji se sa
Šonjom upoznao na partijskom radu krajem leta 1940.
godine.
Mada je bila poznata kao trezvena i odmerena u
donošenju odluka, ona je umela ponekada da se povede
za svojim osećanjima i u tome se nije varala. Milica Marković, supruga revolucionara Toze Markovića seća se je
dnog takvog momenta. Kada je Milica prihvatila da se
�uda za Tozu, kako su svi zvali Svctozara, raspravl jalo se
o tome da li se on može oženiti kćerkom iz građanske
porodice čiji je otac radikal iako je ona skojevka. I jed
noga dana našli su se Žarko Zrenjanin, Pavle Pap .i Šonja
Marinković da donesu odluku. Pavle Pap je rekao da se
na poreklo moralo gledati onda kada je Milica primana
u SKOJ, ali ni to nije krenulo razgovor sa mrtve tačke.
Njih dvoje, Milica i Svetozar, i dalje su sedeli kao da se
nalaze na optuženičkoj klupi. Da bi razbila mučnu atmo
sferu, bez ikakvog konkretnog povoda, Šonja je uzvik
nula kao da recituje: »Cipelice kao u naše Milice.« A za
tim je iznenađenim drugovima ispričala događaj iz nje
nog i Miličinog detinjstva u Somboru. Izvadila je peto
godišnju Milicu iz jedne jame pune vode i tako je spasla
svoju drugaricu da se ne udavi, Tada je prvo primetila
Miličine cipelice koje su virile iz vode i uzviknula drugaricama: »Cipelice kao u naše Milice!« Situacija se odjed
nom izmenula. »Šonja je ispričala priču drugovima i
slatko se smejala... Njena vedrina prešla je i na ostale,
te se od tog trenutka povede tako srdačan razgovor kao
da smo se svi poznavali čitav jedan vek« — seća se Mi
lica.
STUDENT POLJOPRIVREDNOG
FAKULTETA
Na Poljoprivredno-šumarski fakultet u Zemunu Šo
nja se upisala u jesen 1934. godine. To je bio presudan
momenat u njenom životu. Snažan studentski pokret i
borba za autonomiju Univerziteta uticali su na njeno
idejno opredeljenje. Kako je kasnije govorila, ona se u
drugoj godini studija uključila u napredni studentski
pokret, u njemu postala član SKOJ-a i KPJ i izrasla u is
taknutog revolucionara i organizatora mnogih skojevskih i partijskih akcija u Novom Sadu i Vojvodini. Do
šla je na studije kada je njen brat Milenko završio fa
kultet. Ima u tome i neke simbolične veze. Sestra je nasledila brata i učešćem u studentskom pokretu. Određen
uticaj postoji i u toj maloj tradiciji, jer je Šonja kao
gimnazijalka slušala o raznim studentskim akcijama i
Milenkovom učešću u njima. Posle su Milenko i sestre
slušali o njenom radu u studentskom pokretu. To stanje
najbolje je izrazila Vida; toliko je, kaže, bilo tih studen
tskih akcija u kojima su učestvovali Milenko i Šonja da
ih niko nije mogao zapamtiti. Samo pamti da je bilo
mnogo neprospavanih noći posle svake novinske vesti o
�nekoj studentskoj manifestaciji ili demonstraciji; smiri
vali bi se tek kada bi saznali da Milenko ili Šonja nisu
nastradali. U njenoj svesti upečatljivi su utisci: demon
stracije; vatrogasci sa šmrkovima; žandarmi sa kundaci
ma i bajonetima; batinjanja; zatvori...
Pre Sonjinog polaska na studije vođen je razgovor
u porodici, ali je ona sama izabrala svoj poziv. Jedno
vreme stanovala je kod Šaše Đuranović, a onda na dru
gim mestima, privatno, ali je češće dolazila u Novi Sad
koji je mnogo volela i u kome je politički delovala. Hra
nila se u menzi i od čestih Darinih paketa. Odlazila je i
u Bačku Palanku, kasnije i u Petrovgrad. Uvek je bila ra
spoložena, vedra. O političkim prilikama razgovarala je
sa zetom Vladom, sastajala se s nekim radnicima i se
ljacima, završavala neke zadatke. Ona je umela, snagom
svoga duha, da se nametne svima u svojoj okolini, čak i
ocu i sestrama. Često se očekivao Sonjin sud o nekom
problemu. I Otac je uvažavao njeno mišljenje; imao je
običaj da kaže kako treba sačekati Šonju pa da čuje šta
će i ona reći o lome. Iz nje je izbijala neka unutrašnja
snaga koja je zračila na okolinu i zato su njeni postupci
prihvatani kao normalni, opravdani.
Za vreme njenih studija u Beogradu studentski po
kret je bio veoma snažan. Kada je došla na fakultet, za
pljusnuo ju je talas štrajkova, demonstracija, zborova i
drugih akcija. Postepeno, s početka spontano i neorganizovano, i ona je zaplivala na tim talasima.
Neposredno pred Sonjin dolazak u Beograd, posle
zborova na Pravnom i Tehničkom fakultetu, u junu 1934.
godine, osnovan je Akcioni odbor stručnih studentskih
udruženja (AOSSU) u koji su ušla po dva predstavnika
stručnih udruženja svih fakulteta. On je odigrao veliku
ulogu u objedinjavanju i sinhronizaciji studentskih ak
cija na Univerzitetu. Pored Vojvođanske menze i Menze
studenata medicine, tada su osnovane Menze agronoma
i Opšta studentska menza, koje su odigrale »značajnu
ulogu u ishrani studenata« i postali »politički centar studenata-komunista i drugih progresivnih studenata« —
zapisala je Milica Damjanović u svojoj studiji o napred
nom studentskom pokretu. Krajem 1934. godine pokre
nuto je pitanje »izgradnje doma Udruženja studentkinja«, a na izborima za upravu Udruženja studenata šu
marstva pobedila je lista studenata komunista. Povede
na je odlučna akcija da se izmeni uprava u Udruženju
studentkinja »koja je još uvek bila u rukama studentkinja bliskih režimu«. Najznačajnija akcija te godine bio
je opštestudentski zbor, održan 16. decembra 1934, na
kome je prisustvovalo oko 4.000 studenata d na kome su
�se, više nego ikada ranije, manifestovali jedinstvo, sna
ga i zrelost studentskog pokreta. Shvativši kakvu opas
nost omladini donose fažizam i rat, u rezoluciji su istak
nuti problemi koje treba rešavati da bi se poboljšao ži
vot omladine.
Od početka 1935. godine pojačan je teror režima, ali
je i studentski pokret jačao u svome intenzitetu. Sredi
nom januara vlada Bogoljuba Jevtiča osnovala je u Višegradu koncentracioni logor za napredne studente. Pr
va grupa studenata Beogradskog univerziteta upućena
je u logor 20. januara, potom druga... Gotovo četvrtinu
interniranih, njih deset, činili su studenti Poljoprivrcdno-šumarskog fakulteta. Interniranje studenata u logor
izazvalo je veliko ogorčenje među studentima u Beogra
du, došlo je do demonstracija na kojima je osuđivan
režim, održavani protesni zborovi i mitinzi na fakulteti
ma, dobijena podrška studenata Zagrebačkog sveučiliš
ta. Najoštriji protesti održani su na Pravnom fakultetu;
pružen je otpor policiji, postavljene barikade, odbijeni
naleti policije. Sahrana mučki ubijenog studenta Mirka
Srzentića pretvorila se u otvorene proteste protiv fašis
tičkog režima i njegovih slugu. Mada su uhapšeni novi
studenti i internirani u logor, režim je morao popustiti
— rasturio je logor i pustio internirane studente. To je
bila prva velika pobeda, ali je i ona plaćena krvlju.
Pošto je Opšta studentska menza »postala stecište
i centar okupljanja naprednih studenata«, režim je prvo
zabranio a onda oduzeo od studenata tu menzu. Sem to
ga, kada su 4. aprila 1935. godine izbile studentske de
monstracije, preko 20 studenata predato je Univerzitet
skom disciplinskom sudu kao navodni podstrekači tih
demonstracija. I u menzi Poljoprivredno-šumarskog fa
kulteta vođena je borba oko prevlasti između komunista
i nacionalista okupljenih oko profesora botanike Petra
Đorđevića. U proleće 1935. menza je zatvorena, ali je po
novo otvorena početkom sledeće školske godine — za
hvaljujući angažovanju naprednih studenata. Kada su
i u Vojvođanskoj menzi pobegli komunisti, uprave sve
četiri menze našle su se u rukama naprednih studenata.
Nastavljena je borba za uticaj među studentima u upra
vama Udruženja studenata za borbu protiv tuberkuloze,
Studentskog esperantskog kluba, Akademskog student
skog pozorišta, Udruženja studentkinja i sličnih organi
zacija.
Sve se to zbilo samo za jednu školsku godinu i osta
vilo snažan utisak n aostamnaestogidišnju Šonju Marinković koja je zaplivala na lalasima tog uzburkanog mo
ra došavši iz relativno mirnih srednjoškolskih voda. Tre
�zvena od detinjstva, ona je o događajima razmišljala,
analizirala ih, tražila uzroke i donosila zaključke. Jasno
je videla svoj put i zato se već iduće godine aktivno uk
ljučila u napredni studentski pokret, mada se i u prvoj
godini studija solidarisala sa progonjenim studentima i
zbog toga bila kažnjena.
U to vreme napredni studenti su uživali ugled i naj
obrazovanijih. Morali su svojim znanjem da prednjače
među ostalima kako bi ih mogli voditi, uticati na svoje
drugove. Mladi su učili od starijih studenata. I prihvalali
njihov uticaj. Tako je i Šonja, sve više, ulazila u kolo,
naprednih studenata. Njena drugarica Šaša Đuranović
plastično je opisala Sonjino i svoje prilaženje napred
nom pokretu. Na Pravnom fakultetu neko drži predava
nje. One dođu čak iz Zemuna, nekada i pešice. U prepu
noj sali puno je brucoša, početnika. Student govori lepo,
dokumentovano, poneseno. Oseća se da vlada materijom
0 kojoj govoni. Vraćajući se u Zemun, one zaprepašćeno
1 postiđcno komentarišu kako malo znaju u odnosu na
govornika. Šonja tada glasno broji na prste: jedan, dva,
tri, četiri, p et... Onda uzvikne srećna: »Ij, za pet godi
na. .. šta ćemo mi sve naučiti«. I bude im obema lakše.
Jednoga dana govorili su Lola Ribar i jedan student iz
Istre koja se onda nalazila pod okupacijom Italije. Svo
jim vanrednim govorima impresionirali su studente. Ta
da se Šonja pokunjila, tužno progovorila: »Nema nam
spasa. On je naših godina.« A onda još tužnije dodala:
»Nikada nećemo naučiti ,nikada to ne možemo postići«.
Posle tih predavanja one su dugo prelistavale »Svezna
nje« i tražile odgovore na mnoga pitanja koja su im bi
la nova u tim predavanjima.
Družeći se sa studentima, one su naučile mnoge re
volucionarne pesmc: Crven je Istok i Zapad, Zasucimo
rukave smelo da gradimo život novi, o truloj skeli koja
se srušila i ubila radnika, i druge. Tada su ulazile i u
opasne akcije. Šaša se i sada seća kako su ona i Šonja
prvi put skrivale ilegalni materijal koji im je predao je
dan student i zamolio ih da ga sačuvaju. Ćelu noć su
probdile plašeći se pretresa policije, premeštale ga s
mesta na mesto, nigde im se nije činilo bezbedan, svaki
šušanj vctra podsećao ih je na prikradanje policijskih
agenata, a ujutru se smejale svome preteranom strahu.
Posle su takve stvari izgledale običnim i normalnim. Ta
ko se javljao interes za društvene nauke, tako se poste
peno ulazilo u akcije; tako su, skoro spontano, obe ula
žile u akcije, uključivale se u studentski pokret.
Iz sačuvanog dnevnika Šonje Marinković, koji je
vodila u julu 1937. godine kada se nalazila na praksi u
�Karađorđevu, jasno se vidi da je ona već tada bila for
miran čovek ,da je imala svoj zreo i jasan stav o mno
gim društvenim problemima iako je imala tek 21 godi
nu. Ona je sva životna, realna, objektivna. Ne robuje
svojim ubeđenjima, ali ne odstupa od njih lako. Ljude
voli, ne odobrava njihove stramputice, ali ih ne žigoše
i ne stavlja na stub srama. Sa njima razgovara razložno
i pokušava da ih ubedi argumentima. Ona se radovala
običnm životnim manifestacijama, sa zadovoljstvom za
pisivala kako je ii ona radila poljske poslove, učila da
puca bičem, kočijaša i slično. Volela je život i zato je
i mogla da posveti svoju mladost borbi za bolji život i
srećniju budućnost. Ona, bez prenaglašenosti, iznosi po
datke o eksploataciji radnika.
Na jednom imanju radilo je 150 radnika sezonaca,
uglavnom Slovenaca. Pored stana i hrane, za šest meseci dobijali su 500 kgr pšenice, 400 kgr kukuruza, toliko
pasulja i 500 dinara. Kočijaši su stalni radnici i oni za
rad dobijaju po 150 dinara mesečno, po 500 kgr pšenice
i kukuruza i 9 kubika drva godišnje, po litar mleka dne
vno i dva ara zemlje na korišćenje, ali ništa od dobijenih proizvoda nisu smeli da prodaju. Ostali radnici su
sezonci ili nadničari, a ima i zanatlija kojima su plaće
ne nadnice 15—20 dinara dnevno.
Zabeležila je razgovor sa jednom Slovakinjom, udo
vicom, majkom četvoro dece, duhovitom ženom, koja je
šila »vreću za meso« (košulju). Razgovor se vodio o sva
kodnevnim životnim problemima, o ženidbi i udaji, o slu
žbi u crkvi. Kada je Šonja pomenula da ima raznih vera,
Slovakinja joj je odgovorila: »Bog je jedan, a tu su samo
popovi napravili više vera da bi ih moglo biti više i da
više gule narod«.
Dva dana Šonja je merila grašak, a ranije kupila pše
nicu, vezivala snoplje, slagala u krstine. Na sakupljanju
graška radilo je 20 Slovenaca, sve mladi ljudi, obično
mladići i devojke. Ne dopada im se život na tome ima
nju, naročito se žale na hranu. Jedna devojka kaže: »Kod
nas i svinje bolje jedu, a ovde ni ljudi ne dobijaju takvu
hranu«. Ujutru dobiju čorbu koja liči na običan bućkuriš s parčetom crnog hleba, u podne pasulj ili krompir,
a uveče pasulj ili čorbu. Dnevno rade po 13—14 časova,
od 4 do 20 časova, sa tri pauze po pola sata.
Jedan Slovenac, kočijaš, žalio se da je neispavan;
spava samo četiri sata noću, i zato je efekat njegovog
rada manji nego da je odmorniji. Kada je zapitala koči
jaša Tošu zašto seljaci švercuju duvan i izlažu život opa
snosti, on joj je odgovorio da ih nužda tera, seljak je
željan dinara, ne vidi ga po nekoliko meseci. Nije, kaže,
�taj svet tako rđav: »Samo da ima svako sve što mu tre
ba, svuda bi bilo mira i sreće« — zapisala je Šonja Tošine reći.
Razgledala je radničke stanove. U jednoj zgradi po
stoje dve sobe, kuhinja i špajz. Tu stanuju dve porodice
i samo za struju plaćaju 150 dinara mesečno. Pod je
zemljani. U jednoj sobi živi porodica od 4—5 članova,
spavaju po zemlji.
Pozabavila se i matematikom da bi pokazala kako su
surovo eksploatisani pojedini sezonski radnici. Slovenci
su ovrli 22.000 kgr pšenice i za to dobili 660 kgr, ili 1.198
dinara. Kada se to podeli na 16 radnika, onda jedan rad
nik dobije 75 dinara dnevno, ili 2.250 dinara za mesec
dana. Pošto mu je rad na vršalici jedina zarada u godi
ni, on živi od te jednomesečne zarade, od 2.250 dinara,
što znači da mu dnevno pripada 6,25 dinara za život.
Rio joj je interesantan čika Paja, čobanin, Bačvanin,
»koji ne voli ništa da radi i zato je i otišao u čobane«.
Na pitanje šta misli kada je ceo dan usamljen kraj sto
ke, Paja je rekao kako razmišlja da postane gazda. Zimi
nije dobro, onda mora da nosi hranu ovcama. Toga da
na je dosta radio ii zato je mnogo psovao.
Razgovarala je s jednim mladićem Slovencem koga
su radnici zvali Hitler. »Pričao mi je kako je bio u Au
striji član Hitlerove partije, kako je učestvovao pri spre
manju puča za Hitlerov dolazak na vlast. Posle je mo
rao da dođe u Jugoslaviju jer je njen podanik da odslu
ži vojsku. Sk/itarao se svuda i po Nemačkoj i Francus
koj, Austriji. Učestvovao je u ubistvu Dolfusa. Cak sam
ga pitala »pa šta vi hoćete«. Odgovorio je: hoćemo da
radnicima bude bolje, da imaju bolji hleb i bolju plaću.
I kako radnik u Nemačkoj može da ide u bioskop, ima
radio, dobija nameštaj itd. Ja sam mu nabacala samo
»dane štednje«, dobijanje masla d dr. na cedulje, kon
centracione logore, logore za besposlene radnike itd.
Sam je priznao kako nema nikakvih sloboda u Nemač
koj i da Hitler sada pravi mnoge greške. A kada sam mu
spomenula rat i kako Nemačka samo zato ništa nema
što više od pola svoga budžeta daje na municiju i da
izaziva i druge države na rat — nije ništa odgovorio. Ima
nameru da ide na jesen opet u Nemačku. Sad ovde u
okolnim selima pokušava da osnuje »Kulturbund« ali
ne znam šta je na skupu urađeno i zabranili su ga. Žao
mi je što govori samo slovenački i nemački te ne može
mo baš najbolje da se sporazumemo« — zapisala je
Šonja.
Radila je sa deset radnica starih dzmeđu 18 i 23 go
dine. Ona ne odobrava njihove nazore, ali ih i ne osudu-
�je, pokušava da ih razume: »Interesantan je njihov po
gled na moral (malograđanski moral naravno). Odnosi
između momaka i devojaka, seksualni, bez malo su sa
svim intimni. Nije to ništa kada neko kaže: »Marica spa
va sa Ivanom«. Ima jedna devojka među njima koja je
4 godine bila u Skoplju u »kupleraju«, kako te devojke
kažu. Ide sa jednim momkom 4 godine mlađim od nje.
Drugi momci na nju ne gledaju sa nesimpatijama, ali ni
jedan drugi »nije sa njom hteo poći«. Pokušaću da s
njom razgovaram«.
Razgovarala je sa kočijašom Tošom, starim 38 go
dina, ocem dvoje dece, koji se žalio na postupku blagaj
nika, o mnogim društvenim i međunacionalnim pitanji
ma imao pogrešna shvatanja. »Novine ne čita, ne zna ni
šta za patrijarha ni za konkordat. Ja sam mu u nekoli
ko reći protumačila; naravno da on veruje da su to Hr
vati uradili, jer država više njima i manjinama popušta
nego Srbima. Pokušala sam da udarim na »gospodu« ali
on nikako ne razume, ili ne srne da otvoreno govori. Vi
še udara na Mađare, Nemce, Hrvate. Ali to i treba razumeti«. Toša nema širih vidika i ne vidi dalje od onog što sva
kodnevno doživljava ,a na nesreću nadzornici su bili ug
lavnom Nemci i Mađari i prema radnicima se ponašali
na osnovu svojih simpatija ili antipatija. Zapisala je nje
govu rečenicu koja pokazuje tadašnje stanje duhova,
svesno odgajano od reakcionarnih snaga, i primitivnost
i nacionalnu netrpeljivost: »Ah, samo da mi imamo slo
bodne ruke (tj. da im država da malo slobode i da ima
ju oružja) nastalo bi opet jedno klanje«. Inače, ističe
Šonja, imao je logično rasuđivanje o položaju seljaka.
Seljaka svako izigrava — i obućar, i mlinar, i trgovac —
zato što seljaci nemaju svojih udruženja i seljak je usa
mljen. Seljaci sami ne znaju kako da se udruže, a nema
ju svojih vođa. A kada dođu poslanici ili slična gospoda
da tako nešto govore, seljaci im ne veruju i zato ne pri
hvata ju ono što govore.
U nedelju, krajem jula, bila je na igranci kod Slove
naca. Igrali su svoje narodne igre u spavaonici. Jedan
mašinista došao je po nju, zaigrali su, svi su ih posmatrali, a devojke su joj dobacivale, jer se sa njima najvi
še poznavala. Niko tada nije pio zato što je vino bilo
skupo. Devojke su najradije govorile o mladićima, a
muškarci o radu, lutanju po svetu u potrazi za radom
i hlebom. Oni znaju za Španiju i navijaju za radničku
stranu. Jedan je obišao skoro ćelu Evropu. Kaže da je
poljoprivreda najrazvijenija u Holandiji. Veruje da je
dobra d u Rusiji, ali tamo nije bio i nije video. On misli
da je najbolje biti vojnik, malo se radi a dobro jede, sa3 Šonja Marinković
�mo se mora prihvatiti disciplina. Ipak je na kraju ispoljio jedno žalosno i nakaradno shvatanje: boriće se ta
mo gde mu najbolje plate.
Šonja je u svome dnevniku dala mali mozaik tada
šnjih prilika, složenosti, kontradiktornosti, zabluda, lu
tanja, zagriženosti, neznanja, izvitoperenosti. Pokazala
je i svoj stav kojd je već tada bio jasan, nedvosmislen,
nepokolebljiv. Naslućuju se i društveni odnosi i stanje
duhova u to vreme. Jasno se vidi koliko je bilo potreb
no upornosti, razložnosti i samopregora da bi se što vi
še tih ljudi otrglo iz neznanja i zabluda i uputilo putem
istine. Šonju je to samo još više učvrstilo u njenim ubeđenjima i očeličilo za borbu.
»Bila je učesnik u svim omladinskim i studentskim
akcijama u Beogradu, Zemunu i Novom Sadu kojim je
rukovodila KPJ, a u mnogima je bila i organizator. Član
je rukovodstva studenata na svome fakultetu, potpredsednik Doma studentkinja« — zapisano je o Šonji u knji
zi »Žene Srbije u NOB«.
Nalazila se u rukovodstvu ilegalne organizacije voj
vođanskih studenata. O tome, u knjizi »Žarko Zrenjanin«, Đurica Jojkić kaže:
»Bio sam u rukovodstvu vojvođanskih studenata,
čiji je sekretar bio Stevica Jovanović, a u kome su bili
još Giga Lakaj, Šonja Marinković, Mile Arsenov, Sima
Gvozdenov, Natalija Džigurski, Valerija Pap i još neki
kojih se više ne sećam. Vojvođanska studentska menza
u to vreme nalazila se u Ferdinandovoj 19 (sada Kneza
Miloša) na prvom spratu. Gore, na četvrtom spratu, na
lazio se »kolektiv«, u stvari veliki petosobni stan, gde
smo stanovali mi studenti — kelneri i članovi uprave
menze. Menza je bila jedan od stožera oko koga se okup
ljao veliki broj studenata Vojvođana i služila kao mesto
gde su se održavali razni sastanoi i odakle su poticale
brojne inicijative i akcije na političkom i kulturnom
planu našeg pokreta. U nju su navraćali i oko nje se oku
pljali i drugi studenti Vojvođani, pa oni koji nisu bili
Vojvođani i koji se nisu hranili u menzi. Policija je vršila
neprekidnu prismotru nad radom u menzi, nekoliko pu
ta upadala, vršila pretrese i hapsila pojedine studente,
a nekoliko puta uspela da ubaci i svoje doušnike«.
Udruženje studentkinja Beogradskog univerziteta
osnovano je posle prvog svetskog rata, incijativom KPJ,
i ono se borilo za autonomiju univerziteta, za poboljša
nje uslova studiranja podizanjem doma za studentkinje, za politički uticaj među studentkinjama. Skoro do
1935. godine uprava Udruženja povremeno se nalazila u
rukama režimskih studenata. Rad Udruženja se odvijao
�»preko aktiva pri stručnim studentskim udruženjima po
jedinih fakulteta, preko ženskih sekcija i preko Doma
studentkinja« čija je zgrada dovršena 1936. godine. Da
bi se pojačao rad u Udruženju i Domu studentkinja i
»obczbedio pun uticaj i pomoć Partije«, osnovan je ak
tiv u kome se nalazila i Šonja Marinković. Udruženje
je održalo više raznih priredbi: književne večeri, prosla
ve osmog marta, akademiju posvećenu borbi žena za
pravo glasa. Ono je svoju aktivnost proširivalo i na unu
trašnjost.
Šonja je učestvovala u mnogim studentskim akcija
ma i demonstracijama, naročito 1937. godine, kada su
organizovane masovne demonstracije protiv fašističke
Italije i Nemačke povodom dolazaka u Beograd njiho
vih ministara spoljnih poslova grofa Ćana i fon Noj rata,
i manifestacija čehoslovačkoj i Francuskoj povodom do
lazaka predsednika Beneša i francuskog ministra spolj
nih poslova Ivona Delbosa. Učestvovala je u sličnim ak
cijama povodom anšlusa Austrije, rasparčavanje Ćehoslovačke i drugih događaja. Takođe je učestvovala i
na decembarskim demonstracijama 1939. godine kada
se policija surovo obračunata sa demonstrantima puca
jući u goloruku masu. Za vreme manifestacije Francu
skoj jedan policajac ju je pendrekom udario po bolesnoj
nozi, osetila je snažan bol, ali je nastavila da i dalje ko
rača smelo u prvom redu.
Svojim revolucionarnim radom ona izbija u prve re
dove revolucionarnog studentskog pokreta. Zato joj je
i ukazano tako veliko poverenje studenata kada je po
stala sekretar Akcionog odbora stručnih studentskih
udruženja.
Najviše se, ipak, angažovala na svome fakultetu, što
je i prirodno. Tu je i započela njena revolucionarna delatnost, tu je najviše i došla do izražaja njena aktivnost.
0 Sonjinom angažovanju i njen školski drug prof. dr
Petar Drezgić kaže: »Njeno učešće u Udruženju stude
nata naročito je bilo aktivno 1935/36. školske godine ka
da su rukovodstvo studentske organizacije preuzeli na
rodni studenti u borbi sa reakcionarnim i »neutralnim«
delom studentske omladine. Njeno učešće u svim zbiva
njima na Fakultetu i Univerzitetu postalo je izrazitije
kada je postala član Akcionog odbora na našem fakulte
tu i na Univerzitetu. Akcioni odbor je bio pokretač svih
akcija usmerenih na borbu protiv reakcionarnog režima
1 za demokratizaciju društva.
U sećanju mi je ostala i njena aktivnost u Debatnom
klubu studenata agronoma, koji je, u stvari, bio legalan
oblik okupljanja naprednih studenata i nekih profesora.
�Kao član Akcionog odbora studenata našeg fakulte
ta imala je značajnu ulogu oko organizovanja štrajkova
i demonstracija...«
Sve je počelo s demonstracijama i bojkotom preda
vanja profesora botanike Petra Đorđevića od novembra
1934. i produženo u 1935. godini »tako da je profesoru
Đorđeviću uspelo da u oba semestra održi samo jedno
predavanje«.
Dvanaestog novembra 1934. godine studenti su za
molili profesora Đorđevića »da ne drži predavanje dok
ne sasluša zahteve studenata u pogledu udžbenika, jav
nih ispita ,i rešenja pitanja javnog ispitivanja dvojice
solidnih studenata koje je on bio po četvrti put oborio
iz botanike«. Đorđević nije na to pristao već je «napustio
slušaonicu i istoga dana napisao predstavku optužujući
poimenično trojicu studenata kao izazivače nereda«. Po
što njegovi navodi nisu dokazani, on naknadno optužu
je još četiri studenta. Sukob se toliko zaoštrio da je re
ktor tražio od Đorđevića da ne drži predavanja jedno
vreme. Kada je 1. aprila 1935. godine trebalo da počne
predavanje iz botanike za studente prve godine, ponovo
su studenti izneli profesoru Đorđeviću svoje stare zahte
ve i zamolila ga da im »overi slušanje predmeta u I se
mestru«. Opet je odbio i ponovo optužio studente kao
izazivače nereda. Sukob se tada još više proširio. O to
me raspravljaju fakultetske i univerzitetske vlasti i od
bijaju zahteve studenata, studenti zbog toga bojkotuju
predavanja prof. Đorđevića, a rektor podnosi optužnicu
protiv 19 studenata. Na sednici fakultetskog saveta Poijoprivredno-šumarskog fakulteta od 13. juna 1935. go
dine donesena je odluka »da se 120-torici studenata I
godine ne prizna II semestar«. Kada su to saznali, stu
denti su uputili zahtev rektoru da se navedena odluka
poništi. Situacija se sve više zaoštrava. Dekan poziva po
liciju. »U zgradu fakulteta u pratnji policije došao je
rektor ćorović. Studenti su ga dočekali povicima: .Dole
rektor policajac!’ Pored toga, na njega se sručilo nekoli
ko jaja i cigla. Žandarmerija je intervenisala«. Sasluša
ni su optuženi studenti. Na sednici Univerzitetskog sena
ta od 26. juna kažnjeni su »izgnanjem sa Univerziteta
za đve godine« tri studenta, »izganjanjem sa Univerzite
ta na jednu godinu« dva studenta, »gubitkom prava na
upis i polaganje ispita za dva semestra« tri studenta,
»gubitkom prava na upis i polaganje ispita za jedan se
mestar« četiri studenata (među njima je bila i Šonja
Marinković), a pet studenata je kažnjeno ukorom i dva
opomenom. To je, svakako, bio prelomni trenutak u ži
�votu Šonje Marinković i već iduće godine ona se ko
načno uključila u napredni studentski pokret.
Pavle Jovanović, Vojislav Ivanović, Boris Pajrek, Mihailo Grnčarević, Ljubivoje Pajević, Petar Stambolić,
Sofija-Sonja Marinković, Zlata Žarković i još trojica
studenata uputili su 24. septembra 1935. godine žalbu
Univerzitetskom senatu, koja je objavljena u spomeni
ci »Pedeset godina Poljoprivredno-šumarskog fakulteta
u Beogradu«:
»Odlukom Univerzitetskog senata od 26-VI-1935. god.
kažnjeno je dvadeset studenata poljoprivredno-šumar
skog fakulteta. Smatramo da smo i suviše teško pogođe
ni a da bismo se mogli pomiriti s tom odlukom, koja, po
našem mišljenju i po mišljenju velike većine studenata,
nije bazirana sa stvarnim dokazima i ne vodi sređiva
nju prilika na Univerzitetu. Smatramo da stvarnih doka
za nema zato što ni jednom kažnjenom studentu nisu,
sa strane univerzitetskih vlasti pruženi dokazi o njego
voj eventualnoj krivici. Kao istiniti uzeti iskazi ljudi
koji su nas denuncirali, dok su univerzitetske vlasti nas
saslušale samo da ispune zakonsku formalnost...«
Uzalud su molili da se odluka poništi, ili izvrši re
vizija procesa. Sve dok rektor ćorović nije bio prinuđen
da podnese ostavku, njihova molba nije mogla biti usvo
jena. Njegovom padu doprineli su i studenti Poljopri
vredno-šumarskog fakulteta. On je morao da podnese
ostavku 1936, za vreme poznatog aprilskog štrajka stu
denata sva tri jugoslovenska univerziteta, kada su bu
dući agronomi > šumarski inženjeri bili jedinstveni. Ot
i
por i solidarnost studenata nije moglo da skrši ni muč
ko ubistvo studenta Žarka Marinovića.
»Studenti Poljoprivredno-šumarskog fakulteta bili
su jedinstveni. Sem nekolicine doušnika Petra Đorđcvića, Josipa Balena, Jovana Markova i Tase Mitrovića, og
romna većina studenata agronoma i šumara bila je stvar
no monolitna i ulivala je respekt univerzitetskim vlasti
ma. Štrajk je trajao više od tri sedmice. Popuštanja ni
je bilo. Evo šta je o tome zapisano u zapisniku sa sednice Univerzitetskog senata održanoj 21. aprila 1936. go
dine: »Dekan Poljoprivredo-šumarskog fakulteta g. M.
Vlajinac saopštava da u zgradu fakulteta nije ušao 21.
o. m. ni jedan student, ali je jedna grupa od 60—70 stu
denata sedela na stepenicama ispred zgrade fakulteta i
dolaske nastavnika propraćala uzvioima: »Dole rektor
ubica!« Inače nisu činili nikakve izgrede i docnije se u
miru razišli« — zapisano je u pomenutoj spomenici.
Tih dana studenti ovog fakulteta živeli su kao da
se nalaze u ratu: stražarili, pisali letke, obaveštavali jav
�nost o štrajku, tražili podršku masa. Izdali su i posebno
izdanje svojih zidnih novina. Tada je spontano nastala
pesma o teroru policije koju su prihvatili i studenti os
talih fakulteta te je »pevana kao himna Aprilskog
štrajka«.
Ubistvo Žarka Marinovića izazvalo je snažan re
volt među studentima ovog fakulteta. »Sećam se, svi
smo bili uzbuđeni, održali smo kratak dogovor, obezbedili straže i odbranu fakulteta, dobili pomoć od drugo
va radnika iz »Ikarusa« i »Zmaja« — i masovno smo,
kao i uvek, krenuli za Beograd da pružimo pomoć Me
dicinskom i drugim fakultetima« — seća se Radmila Lala Ivković.
Ni jedna od tih akcija nije prošla i bez Sonjinog
učešća.
Dvadeset četvrtog oktobra 1939. godine studenti ag
ronomije »nisu hteli da prisustvuju predavanjima pro
fesora Markova i Mitrovića, već su se okupili na konfe
renciju u svome udruženju«. Doneli su rezoluciju i po
stavili svoje zahteve koji su, kasnije, većinom usvojeni
od Fakultetskog saveta i Univerzitetskog senata. Šonja
tada nije bila na fakultetu, ali pripreme nisu mogle biti
bez njenog učešća. O tome joj je sutradan pisala Gordana Ivačković: »Vaši agronomi su poveLi jednu vrlo zgod
nu akciju. Lepo li se oni okupili, rešili da su Tasa Mitrović i Markov nemogući i na ispitima i na predavanji
ma, i da ih treba izbaciti s fakulteta, Smatrali su da je
najzgodnije da im najpre bojkotuju predavanja, pa da
ih, eventualno, izbace iz učionica. Udruženje se s tim
složi... Biće ti, sigurno, jako milo ako bar na taj način
dobiješ satisfakciju na račun svog stočarstva«. Osećajući snagu studentskog pokreta i opasnost za svoje pozi
cije, Mitrović i Markov brzo su popustili i na prvoj sednici nastavnika fakulteta izrazili spremnost »da sa svo
je strane učine sve kako bi se u pogledu nastave iz nji
hovih predmeta stvorili uslovi koji će studentima olak
šati pripremu za ispite i usposatviti korektne akadem
ske odnose između njih s jedne i studenata s druge
strane«.
OMLADINSKI RUKOVODILAC U
NOVOM SADU
Reorganizacija SKOJ-a u Vojvodini izvršena je u
septembru 1939. godine, kada je formirana Pokrajinska
komisija, a posle dva meseca stvorena je Pokrajinski bi
�ro koji je oživeo skojevsku aktivnost. Četvrta pokrajin
ska konferencija SKOJ-a održana je u februaru 1940. (ta
da je bilo 8 mesnih komiteta SKOJ-a)f a Peta konferen
cija u avgustu 1940. godine u salašu Žarka Turinskog
kraj Petrovgrada. Tada je bilo 14 mesnih komiteta i
oko 110 skojevaca. Na njoj je izabran i Pokrajinski ko
mitet SKOJ-a.
»Rad organizacije SKOJ-a pod idejnim i organizaci
onim rukovodstvom Partije u domenu kulturno-političke, vaspitne i revolucionarne delatnosti dao je veoma
značajne rezultate. Odvijan ilegalno, i preko raznih le
galnih društava: sportskih, literarnih, muzičkih, folklo
rnih i drugih, preko Studentske matice (Novi Sad), pu
tem povremenog izdavanja listova (»Naš život« u Novom
Sadu 1936/38, »Naša mladost« 1939, »Mladi radnik«, gla
silo PK SKOJ-a, Novi Sad, 1940, »Omladinac«, Kikinda,)
1941, na brojnim masovnim izletima, u stvari marksisti
čkim kursevima (Beočin, 1939, i Testera 1940) — omladi
na Vojvodine se intenzivno spremala za odlučne dane i
revolucionarne akcije« — zabeležio je Danilo Kecić u
prilogu »Konsolidacija KPJ u Vojvodini i njena politič
ka aktivnost od 1937. do 1941. godine.«
Živko Ranisavljević tvrdi da su prvi reorganizovani
Mesni komitet SKOJ-a u Novom Sadu sačinjavali Šonja
Marinković, Mika Šebek i Đorđe Zličić Ciga. Kada je u
septembru 1940. godine formiran novi Mesni komitet,
u kome se i on nalazio, Šonja, Sebek i Zličić prešli su u
Pokrajinski komitet SKOJ-a. A Danilo Grujić kaže: »Lju
ba Popara je bio prvi sekretar Pokrajinskog komiteta
SKOJ-a za Vojvodinu... ali nosilac rada je bila Šonja
Marinković.«
»Obnavljanjem skojevskih organizacija u Novom
Sadu formiran je 1939. MK SKOJ-a, čiji je sekretar Šo
nja Marinković« — zapisano je u albumu »Vojvodina u
borbi«. Šonja je učestvovala u pripremanju Pete konfe
rencije SKOJ-a, a kasnije, kada je izabrana u Pokrajin
ski komitet KPJ, odgovarala je za rad SKOJ-a. U zbor
niku »Žene Srbije u NOB-u« tvrdi se da je Šonja član
Pokrajinskog komiteta SKOJ-a postala još 1938. godine,
»kao jedna od najaktivnijih omladinki u Vojvodini«.
Pre osnivanja Omladinskog kulturno-privređnog po
kreta (OMPOK), koji je pretstavljao značajnu organiza
ciju u životu omladine Vojvodine, bilo je nekoliko po
kušaja osnivanja omladinskih organizacija. Đačko udru
ženje »Jovan Jovanović Zmaj« osnovano je 1930. godine
u novosadskoj muškoj gimnaziji, a posle dve godine po
krenut je list »Novi đački venac.«
�Nije uspeo pokušaj sa osnivanjem društva »Omladi
nac« zbog njegovog heterogenog sastava, jer su bivši
gimnazijalci, osnivači »Omladinca«, ispoljavali razne
uticaje »od marksističkog do nacionalističkog«. Živan
Milisavac tvrdi da to društvo nije postojalo ni godinu
dana, a Raša Raduj kov da je društvo propalo u samome
početku. Na osnivačkoj skupštini, pored svršenih sred
njoškolaca, prisustvolai su ;i radnici Mađari koji su do
sta pomagali u organizovanju skupštine i kasnije sarađivali u OMPOK-u. Posle uvodne reći Radujkova, koji
je istakao potrebu da se omladina organizuje ako želi da
opstane u tom teškom vremenu, govorio je jedan bu
dući Ijotićevac »i predložio da se organizujemo po ugle
du na Hitler-jungen.« To je izazvalo veliku polemiku i
»Omladinac« nije zaživeo.
Poučeni iskustvom i oslobođeni iluzije »o okuplja
nju celokupne omladine« u klasno izdiferenciranom
društvu, napredni omladinci osnovali su »Studentsku
maticu« 1935. godine kao studentsko udruženje. Šonja
Marinković bila je u incijativnom odboru. U to vreme
Matica srpska nalazila se u rukama pripadnika Samo
stalne demokratske stranke, građanske opozicije, koji
su želeli da naprednu omladinu stave pod svoje okri
lje i zato su studentima ponudili izvesne prostorije Ma
tice srpske. Oni su u tome u početku i uspeli, jer se
prve godine »Studentska matica« nalazila u rukama kon
zervativnih i nacionalistički orijentisanih studenata i
smatrana sekcijom Matice srpske. Zato je moralo doći
do razilaženja i raskida.
»Do potpunog raskida došlo je posle komemoracije
Maksimu Gorkom. Naime, kada je umro Gorki, napred
ni studenti su priredili komemoraciju bez znanja i odo
brenja uprave. Komemoraciju je organizovao Žarko Matijašević sa Radivojem Ćirpanovim, a potreban mate
rijal dobili smo od naprednih književnika iz Beog
rada. ..«
Uprava je bila nemoćna da ma šta preduzme protiv
naprednih studenata i podnela je ostavku. Na drugoj
redovnoj skupštini, 5. septembra 1936. godine, propao
je pokušaj desničara da ometu rad skupštine. Naprotiv
Nadzorni odbor je osudio rad uprave, sugerišući skup
štini da »ovo udruženje ne treba da okuplja samo lju
de iz snobovskog intelektualnog kruga«, nego i sve ak
tivne omladince. Da bi se »Studentska matica« očistila
od reakcionarnih ljudi, za novu upravu su predloženi
napredni studenti. Kada je lista pročitana, dotadašnji
sekretar društva je uzviknuo: »Ni jedan pošten naci
onalista ne može glasati za ovu upravu!« Ali, ostao je
�sasvim usamljen, jer je nova uprava primljena aklama
cijom« — napisao je Živan Milisavac u prilogu »Osni
vanje »Omladinskog kulturno-privrednog pokreta 1936.
godine«.
Tada je u upravu izabrana i Šonja Marinković. Ona
se istakla još u osnivanju »Studentske matice« kao član
inicijativnog odbora. Savesna kao i uvek na izvršavanju
poverenih zadataka, ona se angažovala i u ovoj organi
zaciji. Zato nije slučajno što je posle godinu dana upu
ćena u Pariz u delegaciji omladine Vojvodine.
Kao predstavnici omladine Vojvodine poslati su na
Svetski omladinski kongres za mir u Parizu Šonja Ma
rinković, Vera Gucunja, Fedor Kiselički, Slobodan Bajić i drugi. Pod pseudonimom Feda Lazarev, Fedor Ki
selički pisao je u »Našem životu« o omladinskoj dele
gaciji. Taj boravak Šonje Marinković u Parizu pred
stavlja izuzetan događaj u njenom životu i ona ga je
dugo pamtila.
U Pariz je otputovalo oko 60 omladinaca iz Jugo
slavije, od toga deset delegata omladine Vojvodine. Po
što je put bio veoma skup, putovalo se vozom u trećoj
klasi. Sve je u njoj bilo neugodno i tvrdo, klupe i smeštaj za kofere od drveta, a put dug i naporan. Međutim,
sve je nosila želja da na međunarodnom omladinskom
saboru za mir pokažu stav omladine koja ih je delegi
rala i izraze želju za mir. U toku višečasovnog putova
nja malo se pridremalo na sedištima i koferima, a više
pričalo o onome što ih je očekivalo na tome putu. Neki
su — kao Mile Ivković — proveli put čitanjem vojnih
knjiga, jer su želeli da se iz Francuske prebace u Spaniju kao dobrovoljci u špansku republikansku armiju.
»Sasvim blizu Pariza, pored velikog sportskog ig
rališta »Kurnev«, podignuti su veliki šatori. To je omla
dinski logor. Tu žive, konferišu i rade na uzajamnoj
saradnji omladinci iz 25 zemalja. U ogromnoj sali za
mir, gore stalno četiri omladinske vatre. Svako veče
omladinci iz pojedinih zemalja priređuju svoje manifestaciono veče za mir, za srećnu mladost, za igru i
pesmu. 13 avgusta bilo je čehoslovačko veče. Mi i Bu
gari smo bili pozvati da prisustvujemo kao gosti. Najpre se redaju govori. Govori Čeh, pa Slovak, Mađar i
Nemac. Svi su oni za slobodnu čehoslovačku republiku,
za demokratiju i mir. Omladinci Mađari pevaju ma
đarske nacionalne pesme, Slovaci slovačke. U narodnim
nošnjama omladinci i omladinke igraju narodne igre.
I opet pesma, igra, uzajamno upoznavanje, razgovori,
raspitivanje o životu omladine u susednoj zemlji, srda
čan i drugarski pogled, jedna misao, jedna želja, jedan
�ideal. Omladinska vatra gori... Duboka noć. Bugari i
mi odlazimo zajedno u grad. Dug i ravan drum. Vedra
i slobodna noć. Zaori se zajednička pesma. Kao da smo
oduvek zajedno... Nova generacija nastupa. Francuzi
prolaze i pozdravljaju nas narodnim pozdravom« —
pisao je Kiselički u »Pismu iz Pariza«.
Omladinska delegacija otputovala je 7. avgusta 1937.
godine i ostala preko sedam dana. Taj odlazak organizovao je Mirovni pododbor Jugoslavije kao »deo svetskog omladinskog udruženja za mir u saradnji sa Stu
dentskim letovališnim savezom«.
Četrnaestog avgusta »pred visokim stubom paviljo
na mira na samoj internacionalnoj izložbi« prodefilovale
su delegaoije iz 25 zemalja u narodnim nošnjama, sa
nacionalnim zastavama i transparentima. Ceo prostor
oko paviljona mira bio je popunjen narodom, koji je
toplo pozdravljao omladinske delegacije. »Pojedine de
legacije prilaze stubu mira i ostavljaju u podnožju sve
že cvećc«. Svi su doživljavali snažan utisak i osećanje
da omladina traži »mir i sigurnu budućnost«.
Petnaestog avgusta, kraj ogromnog stadiona mira
na velikom sportskom igralištu »Kurnev«, ceo prostor
popunjen je omladinskim delegacijama i Francuzima.
Dok je muzika svirala Marseljezu, u nacionalnim noš
njama prodefilovale su delegacije iz 25 zemalja. »Naša
delegacija nastupa zajedno sa Španjolcima i Bugarima.
Španjolska delegacija dolazi sa fronta. Zato su to sve
omladinci i omladinke invalidi... Svi su na nogama.
Delegati iz 25 zemalja stoje jedno uz drugo, dru
garski i smelo, mirno i pribrano pred hiljadama Fran
cuza, pred omladincima iz celoga sveta, pred velikim
stadionom mira na kojem krupnim slovima stoji na
pisano: Svetski sabor za mir.
Nastaju sportske vežbe, narodne igre i pesme, dru
garski razgovori, govori delegata pojedinih svetskih om
ladinskih udruženja i organizacija. Svi se pitaju kome
je potreban rat? Zašto klanje, zašto da se proliva krv
omladine i radnog naroda?«
Omladina nije želela rat i pustošenje, uništavanja
materijalnih i kulturnih dobara. Ona je tražila jedna
kost, ravnopravnost i bratstvo među svim narodima —
bez obzira na rasu, nacionalnost i veroispovest. Ona je
želela mir i normalan razvoj. To je jasno manifestovano i na ovoj konferenciji. Tim idealima bila je privrže
na i omladinska delegacija Jugoslavije. Ona je to,
pored ostalog, manifestovala i u zakletvi datoj 15. av
gusta u Parizu:
�»Danas, kada omladina pada na bojnim poljima, —
mi, omladina Jugoslavije,
zaklinjemo se: da ćemo svu našu snagu staviti u
odbranu mira, slobode i prava mladog pokoljenja.
Zaklinjemo se: da ćemo braniti slobodan razvitak
svakoga naroda u poštovanju njegovog prava i među
narodne pravde.
Zaklinjemo se: da ćemo širiti duh bratstva i su
radnje među omladinom svih naroda.
Zaklinjemo se: da ćemo ujediniti omladinu svoga
naroda i da ćemo raditi na tome da ujedinimo om
ladinu svih zemalja bez razlike na opredelenje, mišlje
nje ili rasu, u redove Pokreta svetskog omladinskog
kongresa«.
Kao i svi omladinci, Šonja je bila oduševljena onim
što je videla i doživela za to kratko vreme. I tada, i
sve do kraja svoga života ,ona je osvežavala te utiske
u razgovorima sa svojim drugovima sa kojima je bila
u Parizu.
Filmove je volela od detinjstva. Tada joj se pružila
prilika da gleda sovjetske filmove o kojima je dotle samo
slušala. Šaša se seća da su bile oduševljene filmom o
Čapajevu, ali je Šonja još više volela da gleda film
»Deputat Baltika«, pa su ga gledale nekoliko puta. To
je priča o istaknutom naučniku prirodnjaku koji je
prišao boljševicima i zbog toga ga je ignorisala njegova
sredina ,ali su mu odali priznanje baltički mornari i
sam Vladimir Iljič Lenjin. Šonji se, izgleda, najviše
svidelo to što se radilo o prirodnjaku, naučniku. Išla
je i u pozorište, rusko pozorište, i gledala »Anu Karenjinu«, ali ni taj utisak nije bio ravan utisku koji je
na nju ostavio odlučan zaokret starog naučnika.
Pariz je za nju, kao i za sve omladince, bio san,
nešto što se samo moglo naslućivati, jer treba znati
da se u to vreme još uvek malo putovalo, malo videlo
izvan sredine u kojoj se živelo. Sem toga, to je bila
evropska metropola, riznica mnogih kulturnih i umetničkih vrednosti, grad slobode i poznatih revolucija —
od rušenja Bastilje do krvavog kraja Pariške komune.
Mnoge stvari tada je prvi put videla u životu: veliki
grad, tekovine civilizacije, ljude raznih rasa, paviljon
sovjetskih dostignuća, i slično. U školi se učilo o raz
nim rasama, ali omladinci su tada prvi put videli i crn
ce, i ljude žute rase, predstavnike naroda sa svih kon
tinenata. Inpresioniralo ih je sve što su videli na tom
polju: i narodna nošnja, i jezik, i pesma, i igra, i iste
želje svih njih. Razumeli su se tako dobro kao da su
godinama prijateljevali, a jezik im nije bio ni malo
�smetnja da osete istovelne misli i osećanja. Pa svečani
čin polaganja zakletve, i ono defilovanje pred omladi
nom sveta. Osećali su se srećnim što su došli u Fran
cusku narodnog fronta u kojoj je komunistička partija
bila legalna i zbog članstva u njoj nije se išlo na ro
biju, u kojoj su se mogle kupiti sve knjige — pa i
komunističke, još na raznim jezicima. Značilo je da
su došli u zemlju demokratskih sloboda. Posebno ih je
impresionirao Sovjetski paviljon tehničkih dostignuća,
i sovjetski ljudi. Mogli su slobodno da to posmatraju,
da razgovaraju sa Rusima i da ih zbog toga policija
neće uhapsiti, neće biti prebijani u Glavnjači niti in
ternirani u neki logor.
Šonja je, kao i većina, verovala, da će revolucija
brzo pobediti i obično je imala običaj da kaže kako će
posle revolucije biti ovako ili onako; posle revolucije
uradiće ovu ili onu stvar; posle revolucije ona će sesti
na traktor, vezati crvenu maramu čiji će krajevi pa
dati na njena leđa i orali vojvođanske njive; posle re
volucije ona će se udati, imatti puno dece i podizati ih
da budu dobri komunisti; posle revolucije...
Tako je Šonja govorila i u Francuskoj. Sviđala joj
se Francuska, sviđalo sve ono što je tamo videla, ali
ona, ipak, ne želi da živi kao Francuzi. Ona je bila
suptilna priroda, pažljiva u oblačenju, ishrani i svemu
drugom, rado je primala tuđa dostignuća, ali je sve
proveravala »analizirala i donosila sopstveni sud. Od
bacivala je sve ono što joj se činilo neprirodnim, od
bacivala strani uticaj koji se nije mogao nakalemiti na
domaće prilike. Ona je bila misaona priroda, sve utiske
morala je da profiltrira kroz svoju glavu i da donese
sopstvene zaključke. Kada se radilo o nekoj knjizi, ona
se nije povodila za tuđim utiscima, nije prihvatala sud
0 njoj dok ga sam ne stekne. Obično je u čitanju zastajala, pamtila lepe misli i opise, beležila svoje utiske.
1 takva, do kraja samo svoja, Šonja se nije mogla oteti
opštem utisku, prosto nije stizala da analitički posmalra sve to i nije jedanput ponovila svoje osećanje:
»Kad bismo mogli još jedamput da se sretnemo sa
njima«. Da posmatra te produhovljene figure, da oseća
snagu i odlučnost mladih koji se spremaju za istorijsku misiju, da gleda njihova odela i sluša njihove pesme protkane tugom koja se nataložila kroz vekovno
robovanje. Činilo joj se prekrasnim što u SSSR bračni
parovi studiraju a deca im u dečjim jaslicama. Često
je to ponavljala, jer je neobično mnogo volela decu,
čeznula za decom kao da je naslućivala da ih nikada
neće imati i neće čuti njihov životni plač.
�Kao stari skaut i omladinski rukovodilac, Šonja je
uspešno organizovala omladinske izlete i logoravanja, a
naročito vaspitni rad u tim akcijama, jer je dobro zna
la vaspitnu vrednost takvog rada i trajnost rezultata
koji se postižu.
Prvoga maja 1938. godine organizovan je masovni
izlet omladine Vojvodine na Stražilovo, kod Brankovog
groba, i na tom izletu omladini je govorio Branko Bajić. U povratku, kada su prolazili kroz Petrovaradinsku
tvrđavu, napali su ih kamenicama karlovački bogoslovi.
Znalo se da omladinu prate agenti i da jedva čekaju
neki povod kako bi nasrnuli na organizatore i učesnike
izleta; zato je dogovoreno da se drže mirno i da izbegavaju incidente. »Sonjica je tada išla od reda do re
da, od grupe do grupe, šalila se, bodrila, bila je upravo
nenadmašna. Izbila je na čelo i zapevala. Čini mi se
da je tada dobila udarac u čelo, ali se nije obazirala.
U odličnom raspoloženju stigli smo do grada« — seća
se Milica Marković.
Poznata su dva logorovanja omladine Vojvodine,
oba na Fruškoj gori, u Beočinu i na Testeri. Logoro
vanje u Beočinu organizovali su — seća se Živko Ranisavljević — omladinski rukovodioci: Branko Bajić,
Koča Kolarov i Šonja Marinković. Logorovanje je, ug
lavnom, bilo zabavnog karaktera: davali su priredbe,
pevali revolucionarne i druge pesme (npr. Crven je Is
tok i Zapad), ali nisu imali seminare.
Početkom 1940. godine SKOJ je postao »sve masovnija organizacija« u Vojvodini. Postojala su skojevska
rukovodstva od Pokrajinskog do okružnih i mesnih ko
miteta SKOJ-a. U koliko je organizacija jačala, u toli
ko se više osećala potreba za idejnom i teoretskom iz
gradnjom njenih članova. Zato su pokrajinska rukovod
stva Partije i SKOJ-a »donela odluku da se organizuje
kurs ideološke izgradnje za veći broj omladinaca — kan
didata i članova Partije i skojevaca iz svih krajeva
Vojvodine« — napisao je Živko Ranisavljević u prilogu
»Omladinsko logorovanje na Testeri 1940« Kako se ra
dilo o grupi od osamdesetak omladinaca i omladinki,
trebalo je naći legalnu formu za održavanje kursa. Iskorišćeno je Planinarsko društvo »Fruška gora« za organizovanje logorovanja, kao što je bilo i prethodne go
dine u Beočinu; iskorišćen je ugled Branka Bajića, Šo
nja Marinković, Žike Dronjka i drugih, koji su u tome
društvu imali uticaj. Mesni komitet SKOJ-a u Novom
Sadu »pristupio je neposrednoj pripremi logora«: iza
brana je Testera kod Čerevića zato što je okolina ve
oma lepa i što je postojao napušten zamak koji se mo
�gao koristiti nakon izvcsnih popravki. Formirane su
dve grupe koje su pripremile logor; izgrađena je mala
električna centrala, a postojeće zgrade renovirane i ure
đene za stanovanje.
Izbor polaznika kursa izvršila su skojevska ruko
vodstva kako bi se onemogućilo da policija ubaci svoje
agente. Učestvovali su omladinoi svih krajeva Vojvodi
ne, naročito iz Banata. Radni dan je počinjao ustaja
njem u 5 časova, jutarnjom gimnastikom, doručkom i
ideološkim radom koji je trajao od 7 do 10 časova, a
vreme do ručka »bilo je ispunjeno igrom, zabavom i
kupanjem u jezeru«. Nakon kratkog dnevnog odmora
organizovali su izlete u okolini, a posle večere »počinjao
je zabavni život i veselje kraj logorske vatre, ili je iz
vođen program na pozornici«. Obično su pevali revo
lucionarne pesme »Internacionalu«, »Budi se Istok i
Zapad«, »Omladinci, omladinke, »Bilećanku«, »Mitrovčanku« i druge, a na improvizovanoj pozornici prika
zivali su komade »Na dnu« Maksima Gorkog (II, čin),
»Sumijivo lice« Branislava Nušića i druge.
»Ideološko-politički kurs bio je posebno dobro organizovan. Omladinci i omladinke bili su podeljeni po
grupama prema ideološkom uzrastu. Grupom je ruko
vodio član Partije ili iskusan skojevac. Rukovodioci
grupa bili su: Šonja Marinković, Vera Pavlović, Bora
Prodanović, Žika Dronjak i drugi.
Početne grupe su prorađivale osnovni materijal o
razvitku društva i političkoj ekonomiji prema knjiga
ma Rajmesa, Segala i Toljhamera, dok su uzraslije gru
pe, naročito članovi Partije i kandidati, prorađivali Lenjinova dela o revoluciji, imperijalizmu, istoriju SKPJ
(b) i drugo. Svaka grupa je svakodnevno razrađivala
držanje pred klasnim neprijateljem« — zapisao je Ranisavljević.
Na logorovanju su izdavane logorske novine »Hlad
na voda«, na dva logorovanja dva broja, u kojima su
objavljeni razni prilozi, najviše humoristički. U drugom
broju objavljena je Jakšićeva pesma »Otadžbina«, a u
prvom broju »Omladinska pesma«.
Lanci nam se kuju kleti
Krvavi se sprema rat.
Al’ pre ćemo mi umreti
Nego svoje zemlje dat'!
Zgazićemo izdajice
I prihvatit’ ljuti boj,
Poći ćemo na granice
I pomoći narod svoj.
�Vodićemo borbu svetu
Dok dušnianu dođe kraj,
Kazaćemo ćelom svetu
Šta je mladi naraštaj.
Šta su deca verna rodu
Šta smo danas spremni mi,
Da u borbi za slobodu
Umiremo s ’ pesmom svi.
Crne horde nas ne plaše
Krv herojska u nas vri,
Mi ne damo zemlje naše
Da je gaze varvari.
Mladi ljudi — željni igre, pesme, smeha, obične
ljudske radosti — rano su poslali zabrinuti za svoju
sudbinu, predosećajući da se sprema krvavi rat koji
donosi lance, stradanja, krv nevinih. Zato su tako ra
no, smrknuta čela, shvatili šta znači otadžbina i kamen
međaš.
Takva pesma najbolje pokazuje karakter ovih lo
gorovanja, način vaspitanja omladine.
Sonjin doprinos i u tome — bio je velik.
PARTIJSKI RAD U VOJVODINI
Član Komunističke partije Jugoslavije postala je za
vreme studija u Zemunu; prilikom otkrivanja biste u
Zrenjaninu samo je precizirano da je to bilo u njenoj
23. godini, što znači u prvoj polovini 1939. godine. Me
đutim, ona je i ranije, kao skojevka, izvršavala važne
zadatke i obavljala odgovorne funkcije, naročito u Žen
skom pokretu i Narodnoj pomoći.
Šonja je bila predsednik omladinske sekcije u Žen
skom pokretu, sekretar Ženskog pokreta i rukovodilac
komisije za žene pri PK KPJ, sa Stevanom Dejanovim.
Osnivala je ženske organizacije u SBOTIC u i URSS-u.
Aktivnost Ženskog pokreta u Novom Sadu, pa i u
Vojvodini, vezana je za delatnost Šonje Marinković, o
čemu je u knjizi »Žene Srbije u NOB« zapisano:
»PK KPJ za Vojvodinu poverio je organizovanje
ženskih sekcija među radnicima u Novom Sadu i dru
gim gradovima u Vojvodini Šonji Marinković i odredio
je da rukovodi njihovim radom. Ona je ženske sekcije
organizovala po strukovnim savezima (tekstilaca, kroja
ča, grafičara)«.
�Partija je nastojala da prodre u sve oblasti druš
tvenog života i da angažuje sve snage koje su bile
spremne da se bore za nove društvene odnose. Tako je
bilo d sa Ženskim pokretom.
»U svome radu na ovom sektoru Partija se nužno
sukobljavala sa buržoaskim tendencijama u Ženskom
pokretu,a koje su svesno išle na to da ignorišu svaki
klasno-politički i socijalni elemenat u pokretu. Među
tim, složnom borbom i neumornom delatnošću komu
nista, te negativne buržoaske tendencije bile su uspešno savladane i potisnute, a ženski pokret je, pod idej
no organizacionim rukovodstvom Partije, uspeo ubrzo
da se afirmira kao značajan politički faktor.
U ovim akcijama izrasla je snažna plejada žena —
komunista, boraca i revolucionara kao što su: Šonja
Marinković, Beba Bursać, Stanka Veselinov, Zora Krdžalić, Ruža Sulman, Klara Feješ, Dragica Petrov. Pod
rukovodstvom komisije za ženski pokret pri PK KPJ
formirane su sekcije žena u Novom Sadu, Petrovgradu,
Somboru, Vršcu, Kikindi, Subotici i nizu drugih mesta. Ove brojne sekcije žena vodile su vrlo uspešne,
raznovrsne i brojne akcije. Okupljajući žene od akci
ja na skupljanju Crvene pomoći za drugove u zatvori
ma i pružanja pomoći porodicama drugova koji su bili
u teškoj materijalnoj situaciji, u skupljanju pomoći za
štrajkače, za španske dobrovoljce (među njima je bilo
oko 50 Vojvodina), preko čitalačkih grupa, tečajeva
(Crveni krst), odlučnih istupanja na zborovima sa zahtevom za dobijanjem prava glasa (Zrenjanin) do for
miranja ženskih sekcija URSS-ovog sindikata (Novi
Sad). Snažan zamah koji je ženski pokret uzeo tih go
dina, njegovo stalno omasovljivanje i nekoliko hiljada
pokretom obuhvaćenih žena zaplašilo je vlastodršce,
te je krajem 1940. godine ženskom pokretu zabranjen
svaki rad. Međutim on više nije mogao biti zaustavljen
te se, istina u drugim oblicima, i dalje odvijao« — na
pisao je Danilo Kecić u navedenom prilogu.
Društvo za prosvećivanje žena i zaštitu njenih pra
va osnovano je aprila 1919. godine u Beogradu. Od nje
ga je izrastao Ženski pokret, koji je bio pod uticajem
KPJ i koji je 1935. godine osnovao Omladinsku sekciju.
»Prva zajednička akcija Ženskog pokreta i Omladinske
sekcije bila je priprema zborova za pravo glasa žena
oktobra 1935. godine« — zapisano je u knjizi »Žene
Srbije u NOB«. U Beogradu je zbor održan 20. oktob
ra, kada je počelo zasedanje novoizabrane Narodne
skupštine. Okupilo se oko 2.500 ljudi i žena, najviše omladinki koje su i uticale na karakter zbora. Tada je
�osnovana Omladinska sekcija koja je imala zadatak:
»Okupiti najšire slojeve žena i omladine u borbi za
prava žena i omladine; vaspitavati je u duhu borbe
protiv fašizma, za pravu demokrati ju i mir«. Formira
no je nekoliko odbora i sekcija u kojima se angažovala
ženska omladina. Organizovana su predavanja napred
nih lekara, savetovalište za žene, analfabetski tečajevi,
razni kursevi, tražena zaposlenja za nezaposlene, prip
remana izložba o životu omladine i slično. U periodu
1935—1939. prošle su kroz Omladinsku sekciju sve na
predne omladinke u Beogradu i još nekim mestima
unutrašnjosti.
Šonja Marinković osnovala je Ženski pokret u No
vom Sadu, a u Rumi, Sidu i Senti »osnovane su sek
cije Ženskog pokreta koje su bile vezane za pokret u
Novom Sadu«.
Društva za prosvećivanje žena i zaštitu njenih pra
va postojala su u Somboru, Vršcu, Novom Sadu, Zrenjaninu, Subotici, Mitrovici i drugim mestima Vojvodi
ne. Osnivačka skupština za osnivanje toga društva u
Somboru održana je 26. septembra 1937. godine, Masov
ni zborovi žena održani su u toku 1939. godine u Vršcu,
Novom Sadu, Zrenjaninu, Somboru, Mitrovici i drugim
mestima. Na tim zborovima »najviše su isticani zahtevi
za pravo glasa i pitanje političke i ekonomske ravnopra
vnosti žena u društvu«. Šonja je učestvovala u organizovanju većine tih zborova. Tako je pred održavanje zbo
ra žena u Petrovgradu došla Šonja, pregledala pripre
mljeni referat, pažljivo slušala o svim pripremama i da
la sugestije šta još treba uraditi. Na tom velikom zboru
žena, održanom 10. XII 1939. godine, donesena je rezo
lucija kojom se tražila ravnopravnost žena u ekonom
skom i političkom životu. Zahtevano je, pored ostalog,
»opšte aktivno i pasivno pravo glasa svima ženama u
slobodnim i tajnim izborima«. Najaktivnija je bila sek
cija u Vršcu kojoj je — seća se Anđa Milićević — Šonja
pružala pomoć; Anđa se seća kako je sa Šonjom raspra
vljala čak i o članku koji je pripremala za »Ženu danas«.
Mila Brkić se seća Šonje Marinković iz 1937. godine
kada je Šonja bila u inicijativnom odboru za organizovanje ženskog pokreta u Novom Sadu. Organizovali su
skupštinu na koju je došlo dosta žena. Šonja je izabra
na za sekretara, a za predsednicu izabrali su Katarinu
Marković »kao istaknutu predstavnicu građanskih i in
telektualnih ženskih krugova«, sa kojom je Šonja uspešno sarađivala. Na inicijativu komunista Ženski po
kret je pokrenuo »veliku akciju za priznanje prava gla
sa ženama«. Dobijen je veliki broj dopisnica koje su bi4 Šonja Marinković
�le adresirane direktno predsedniku vlade Dragiši Cvetkoviću »sa zahtevom da se prizna ženama pravo glasa«.
Šonja se mnogo angažovala u toj akciji. Danima je ra
dila, i direktno i uz pomoć svojih saradnika; prikupljeno
je mnogo potpisa i upućeno »veoma mnogo tih dopisni
ca«. Samo je Mila Brkić prikupila potpise od svih činov
nica koje su radile u Banskoj upravi i zbog toga poziva
na na odgovornost od svog načelnika.
O tim dopisnicama i potpisima Središnji odbor žen
skog pokreta iz Novog Sada, koji je rukovodio pokretom
u Vojvodini, napisao je pismo 22. novembra 1939. godi
ne i uputio velikom broju organizacija i aktivistkinja
ženskog pokreta u Vojvodini.
»Poštovana gospođo,
Poznato vam je da je danas najživlja akcija za
sticanje prava glasa žena u Jugoslaviji.
Vama kao agilnoj i ličnosti u koju ulažemo svoje
poverenje, obraćamo se donjom molbom:
Svi pokreti u državi su, pored zborova, pripremali i
akciju putem odašiljanja karata g(ospodinu) predsedni
ku vlade u kojima žene traže pravo glasa. Mi Vas moli
mo da i Vi u Vašem mestu pokupite potpisnice i potpi
snike, a zatim da na dan 2. decembra o(ve) g(odine) sve
karte bacite na Vašu poštu. O učinjenom molimo Vas da
nas odmah izvestite, pošto je to važno za statistiku, iz
kojih mesta i koliko je karata otišlo.
. .. To je dužnost žena da pomognu svaku akciju,
čak i ako nisu organizovane u ženskom pokretu.
Zahvaljujemo se na pomoći i nadamo se uspehu. U
prilogu šaljemo 50 (kom(ada) karata«.
Pismo su potpisali predsednica Katarina Marković i sekretarica Šonja Marinković, koja je i bila orga
nizator te akcije.
U proleće 1940. godine — seća se Beba Bursać — Jusuf Tulić je obavestio drugaricu Bursać da će kod njih,
radnica, dolaziti Šonja Marinković da ih poučava teori
ji marksizma, jer je potrebno da se svestrano razvijaju:
»Šonja je došla i rekla da treba steći prvo jedno opšte
obrazovanje, te je počela da nam predaje geografiju.
Imali smo više časova. Ne mogu da kažem da sam bila
oduševljena, ali susreti sa Šonjom značili su za mene
mnogo«. Šonja je bila duhovita i svojim šalama prido
bivala je radnice da prihvate nju i njena predavanja. Is
pričala im je kako je išla kod šefa novosadske policije
i tražila da joj vrati marksističke knjige koje su kod
nje zaplenjene prilikom njenog hapšenja. Svoj postu
pak je objasnila time da ona kao student ima pravo da
proučava sociologiju, a to su njeni udžbenici za sociolo
�giju. »Vujin se izvikao i odbio je kratkim postupkom.
Tada mu se ona nasmejala u oči« i rekla da je bednik
kada se plaši jedne devojke.
Pokrajinski odbor Narodne (crvene) pomoći — čiji
zadatak bio da prikuplja materijalne priloge i pruža na
drugi način pomoć političkim osuđenicima i drugim žrt
vama reakcije — osnivan je nekoliko puta.
»Organizacija i rad N(arodne) P(omoći) u Vojvodini
stoje vrlo slabo, skoro nikako« — zapisano je u izveštaju na Šestoj pokrajinskoj partijskoj konferenciji. »Po
krajinski odbor osnovan januara 1940. bio je čitav pro
valjen posle prilično uspele akcije skupljanja potpisa
za amnestiju političkih osuđenika. Novi Pokrajinski od
bor, ustanovljen juna meseca 1940., nije pokazao nikak
vu .inicijativu, a danas više ni on ne postoji. Čitav jedan
period... taj sektor je bio bez svog pokrajinskog ruko
vodstva«.
Mesni odbori Narodne pomoći postojali su u pet
mesta Vojvodine, ali nisu bili aktivni izuzev »izdržavanja
drugova u policiji ili sudu«. U vremc održavanja konfe
rencije, septembra 1940 godine, novi pokrajinski odbor
Narodne pomoći nalazio se u formiranju i njegov prvi
zadatak bio je da uspostavi organizacije Narodne po
moći u Vojvodini.
Šonja je bila organizator prvog i trećeg pokrajinskog
odbora Narodne pomoći, ali se ne zna da li je ona poku
šala da u junu 1940. godine formira pokrajinski odbor.
Jedno je sigurno da je ona rukovodila ovom organizaci
jom od njenog osnivanja do okupacije Jugoslavije. Obi
lazila je mnoga mesta u Vojvodini pokušavajući da organizuje u njima rad Narodne pomoći.
Prvi odbor sačinjavali su Šonja Marinković, Mila
Brkić, Dušan Barjaktarević, Dragutin Cifrić i, izgleda,
Lilika Bern. On je za kratko vreme skupio oko 3.000 di
nara i oko 500 potpisa na peticiji kojom je traženo puš
tanje interniranih u logor studenata ili njihovo izvođe
nje na sud — ako su krivi.
Treći odbor je osnovan početkom jeseni 1940. go
dine. I njega je Šonja osnovala. Toša Tišma se seća da
se sa Šonjom upoznao krajem avgusta, ili početkom se
ptembra 1940. godine. Trebalo je da se organizuje Na
rodna pomoć i prikupljaju prilozi u novcu i hrani za po
moć žrtvama policijskog terora i španskim borcima ko
ji su tada čamili u francuskim koncentracionim logori
ma. Sem toga, trebalo je mobilisati naprednu javnost
»protiv policijskih ispada, političkih procesa, teškog re
žima na robiji«, a zatvorenim i optuženim komunistima
�pronaći »dobre advokate« i omogućiti posete. Šonja je
postala sekretar a članovi su bili — seća se Tišma — sledeći: profesor Dragica Petrov, učiteljica Anđa Zrenjanin Milićević, jedan Mađar iz Petrovgrada, on i još ne
ki. U albumu »Vojvodina u borbi« pominju se još Janko ćmelik, Slobodan Maletić iz Sremske Mitrovice, Mir
ko Petrović iz Bačkog Gradišta i Todor Jovanović iz
Bačke, ali se pogrešno navodi da je pokrajinski odbor
toga sastava formiran krajem 1939. godine. Imali su upo
rišta u Subotici, Bačkom Gradištu, Palanci, Kikindi,
Staroj Pazovi, Pančevu, Sremskim Karlovcima. Uspešno
su organizovane pojedine akcije u ovim i drugim mestima.
Šonja je često odlazila na pojedine zadatke, ponekad
skopčane i sa velikim rizikom, ali ih je uspešno obav
ljala izbegavajući da drugoga izloži opasnosti ako to sa
ma može da uradi. Kada je uhapšen Žarko Zrenjanin,
ona putuje u Petrovgrad i angažuje advokata dr Bratića
da brani Zrenjanina. Za vreme štrajka tekstilnih radni
ka decembra 1940. u Novom Sadu uhapšeno je nekoliko
radnika i Šonja «uspeva da ubedi uglednog novosad
skog advokata dr Mora da se prihvati odbrane nekih
optuženih«. Odlazi u Suboticu, Sombor i druga mesta
po zadacima Narodne pomoći, koja je bila »prva stepe
nica za naprednije ljude za povezivanje sa Partijom«; na
tome su proveravani simpatizeri Partije i postepeno uk
ljučivani i u druge akcije. I rezultati nisu izostali. Pri
kupljena su znatna novčana sredstva, a naročito veliki
broj paketa koji su slati španskim dobrovoljcima u
Francuskoj, političkim osuđenicima u Sremskoj Mitrovici ili njihovim porodicama. Samo u alibunarskom srezu bili su organizovani odbori skoro u svakom mestu.
U Vršcu su davali priloge čak i neki imućni građani; An
đa Milićević se seća da je apotekar Jovanović dao koli
ko je iznosila njena tromesečna plata, a vlasnik fabrike
sirćeta još više.
U januaru 1941. održana je Pokrajinska konferen
cija Narodne pomoći u stanu Feđe Kiseličkog u Novom
Sadu. Šonja je sama obišla sva mesta dz kojih su dolazi
li delegati, pronašla stan za održavanje konferencije, sačekivala delegate uz pomoć Toše Tišme i obavljala i
druge zadatke oko pripreme. Ona je rukovodila konfe
rencijom na kojoj su istaknuti dotadašnji rezultati i na
redni zadaci. Pošto žena Kiseličkog nije znala da je u
njihovom stanu održan nekakav sastanak, trebalo je
stan dovesti u prvobitno stanje posle konferencije, sva
ku stvar namestiti na staro mesto. I najveći deo toga
posla obavila je lično neumorna Šonja Marinković.
�Raznovrsna je i veoma bogata bila delatnost Šonje
Marinković. Rukovodila je radom napredne struje u
SBOTIĆ-u, učestvovala u organizovanju štrajkova no
vosadskih radnika, organizovala marksističke kružoke,
demonstraoije i slične akcije. I na svakom mestu isti
cala se svojom odanošću, doslednošću, upornošću i vrednoćom, a naročito širinom i toplinom kojom je plenila
svoje saradnike.
»Šonja polako izrasta iz porodičnog kruga. Njena
ličnost konačno se formirala u Beogradu. Kad bi se
vraćala kući u Novi Sad da obavi mnogobrojne poslove
omladinske i studentske organizacije, mi smo primećivali da je stekla veliku sigurnost u ophođenju s ljudi
ma i širok krug prijatelja i poznanika, kojima je vlada
la ne silom već toplinom svoje ličnosti, snagom ubeđenja« — zapisala je Magda Simin.
Nalazila se na studijama kada je jedna njena škol
ska drugarica, kćerka imunćog i uglednog novosadskog
advokata, izvršila samoubistvo sa svojim mladićem za
to što joj roditelji nisu odobravali ljubav sa čovekom
nižeg ranga. To je predstavljalo veliki skandal za malo
građansku sredinu. »Šonja je došla iz Beograda, pokupi
te drugarice svoje generacije, izvršila neviđenu do tada
propagandu i pred ogromnom masom sveta, kraj otvo
renog groba, prva uzela reč. Govorila je o društvu koje
je krivo za ranu smrt devojke Mare« — pričala je njena
sestra Dara.
U vreme »češke krize« Šonja se sva pretvorila u
akoiju. Kada su pripremani izložba češke knjige u ho
telu »Sloboda«, priredbe i demonstracije, njen stan je
pretvoren u »ratni štab« u kome se svakodnevno održa
vaju sastanci, kroz koji prolaze mnogobrojni ljudi. Šo
nja je stanovala u kući dr Jakovljevića, u prostranom
stanu na prvom spratu u ulici koja sada nosi njeno ime.
Prolazili su ljudi kroz taj stan »kao kroz opštinu« kako
je to, slikovito, opisala Slovakinja koja je radila kod
Đorđa Marinkovića kao kućna pomoćnica posle Daničine
smrti i neobično mnogo volela Šonju, brinula se o njoj,
strepela za nju, pomogla je u svakoj situaciji, i u teš
kim trenucima, kada se Šonja nalazila u zatvoru, »poka
zala svu svoju veštinu samo da se Šonji u zatvor odne
se što bolji ručak«.
Kada je saopštena vest o okupaciji Sudetske oblasti,
u Novom Sadu su zakazane demonstracije za 19 časova.
Narod je bio uzbuđen, tiskao se ispred Gradske kuće,
defilovao gradskim ulicama, klicao čehoslovačkoj i Bcnešu, a napadao fažizam i Hitlera. Na raznim stranama
grada čule su se revolucionarne pesme.
�»Šonja je stajala kraj mene, tu gde se danas uzdiže
spomenik Miletiću« — seća se Raša Raduj kov. »Bila je
uzbuđena kao i svi mi. Mnogo nam je stalo do toga da
ova prva veća demonstracija koju je video Novi Sad pro
đe sa uspehom. Šonja je celog dana obilazila drugove,
prijatelje, poznanike i pozivala. Sada je tu, peva, govori
i pažljivo posmatra. Digli smo je na ruke i ona vide kako
policija pažljivo, skoro neprimetno, blokira trg. Iz njegoševe ulice policajci vuku jednog omladinca. Na dru
gom kraju trga počela je tuča sa Švabama... za tren oka
ceo se prostor pretvori u veliko bojište. Počela je tuča
sa policijom.
Pred nama se stvori kordon policajaca. Ali u isto
vreme stvori se naspram njega i lanac komunista. Šo
nja mi čvrsto stegne ruke i isturenim grudima, uporedo
s nama, pojuri na policijski kordon. Dobi jak udarac u
grudi, ali ne pade.
— Dole krvnici! — povika ona iz sveg glasa, a ima
la je jasan prodoran, zvonak glas.
Kao eho njenih reči sa svih strana doleteše uzvici:
— Dole krvnici, dole fašizam!
Tog dana uhapsiše na demonstracijama 250 ljudi i
strpaše ih u podrum Gradske kuće. I Šonja je uhapše
na. U tuči smo se izgubili. Prolaznici i građani u obliž
njim kućama čuli su te noći kako iz podruma Gradske
kuće kao ispod zemlje neodoljivo i snažno prodiru zvu
ci himne »Hej Sloveni«! To je pevala Šonja a s njom
neodoljivo povučeni sv.i pritvoreni.
Pustili su ih pred zoru. I tada Šonja sa jednom gru
pom drugova krene još prema »Armiji«. Tu su pred nemom zgradom, budućim meslom užasnih okupatorskih
zločina, dugo izvikivali antifašističke parole. Šonja mi
je kasnije pričala kako je u jednoj prostoriji neko, .ipak,
upalio svetio. Jedan osvetljen prozor gledao je na de
monstrante. Imaćemo i u vojsci prijatelja, rekla je ...«
U septembru 1939. godine prisustvovala je u No
vom Sadu jednom sastanku na kome se raspravljalo o
stavu političara prema Stranci radnog naroda.
Kao predstavnici omladine, Šonja Marinković i Bra
nko Bajić učestvovali su u Akcionom odboru koji je organizovao opštenarodni miting 21. maja 1939. godine.
Pripreme su počele još u martu s ciljem da se u aprilu
održi miting pod parolom »branićemo Jugoslaviju«, a
proglas je potpisalo oko trideset organizacija »na čelu
sa Sokolskim društvom«. Čak su izlepljene ii plakate, ali
je policija zabranila održavanje mitinga u zakazano vre
me. Uplašeni, kolebljivoi su napuštali Akcioni odbor.
�Na kraju je ostalo manje od trećine od prvih učesnika.
No i pored svih tih smetnji, miting je, ipak, održan.
»U isto vreme dok su se organizovali javna istupa
nja, mitinzi, manifestacije, priredbe, itd., omladina se
pripremala za predstojeće dane i u uskim kružocima u
kojima je proučavana marksistička literatura. U radu
kružoka u Novom Sadu naročito je bila aktivna Šonja
Marinković. Preokupirana zadacima koje je nametala
potreba dana, omladina više nije mogla da se posvećuje
delatnosti u omladinskim organizacijama i rad u njima
je polako zamirao« — napisao je Živan Milisavac u knji
zi »OMPOK«.
ZAUSTAVILA JE DALJU PROVALU
Teško je utvrditi koliko je puta hapšena Šonja Ma
rinković.
»Hapšena je dva puta — 1939. i krajem 1940. kada
je u novosadskom zatvoru mnogo mučena. Iako je bila
slabog zdravlja, krhka i nežna, podnela je sva mučenja
stojički i svojim držanjem služila za primer ostalim
uhapšenim drugovima ii drugaricama« — zapisano je u
knjizi »Žene Srbije u NOB«.
U Zborniku narodnih heroja Jugoslavije napisano
je da je hapšena 1939. i 1940. godine. To tvrđenje se po
navlja i u mnogim prigodnim člancima koji su se pojav
ljivali u periodici povodom kakvih prigoda.
Po drugi put je uhapšena 1940. godine. Darino sećanje zabeležila je Magda Simin: »Jedna drugarica — ime
njeno nije važno — bila je uhapšena na železničkoj sta
nici sa velikim koferom partijskog materijala. Neko od
njene rodbine, iz gluposti ili iz straha, reče na policiji
da kofer potiče od Šonje. Odveli su je, ali ništa saznali
nisu, ona je uporno odbijala. Istraga je stala na mrtvoj
tački, ali Šonju nikako nisu puštali. Nisu nam dali ni
da je posetimo. Bila je svakako u vanredno teškom sta
nju. Samo je brat Milenko odlazio nedeljno jednom u
Beograd sa paketom hrane.
Kada su je konačno pustili, ona je došla kući još
mnogo izmučenija nego istog proleća iz novosadske po
licije. Smeđe bademaste oči se izdužiše, majušno lice
nestalo. No nije se dugo oporavljala«.
Tada je Vujković rekao Sonjinom bratu Milenku:
»Imate sestru pravog boljševika!« — seća se Šaša Đuranović.
55
�56
O još jednom hapšenju, mada kratkotrajnom, govo
rio je i Radomir Raduj kov. To je bilo za vreme demon
stracija povodom čehoslovačke, kada je uhapšeno preko
200 lica. Šonja je provela noć u zatvoru i, sa ostalim za
tvorenicima, pevaia pesmu »Hej, Sloveni«.
Kada je Odbor Narodne pomoći u Vojvodini počeo
da radi, došlo je do provale. Naime, tvrdi Mila Brkić,
policija je slučajno otkrila omladince kada su prikup
ljali priloge i potpise građana; pritisnuti policijskom
torturom, omladinci su otkrili one koje su znali. Tako
je otkrivena i Šonja Marinković, ali je ona svojim junač
kim držanjem zaustavila provalu i niko više nije bio
uhapšen. Ča ksu — pod njenim uticajem — i omladinci
znatno izmenili svoje iskaze i onemogućili policiji da ih
pošalje na robiju. Šonja nije rekla da je Draganče Pavlović, član Glavnog odbora Narodne (Crvene) pomoći
za Srbiju, organizovao sa njom rad Narodne pomoći u
Novom Sadu. Izmišljajući razne izgovore, ona nije pomenula ni jedno lice od kojih je dobila one mnogobroj
ne zaplenjene letke. Podvrgnuta je mučenjima, ali nje
na usta nisu izgovarala novo ime. Ona je, svojim herojskim držanjem, zaustavila dalju provalu. Zato je na šes
toj pokrajinskoj partijskoj konferenciji pohvaljeno nje
no držanje. Tada je u referatu rečeno sledeće: »Iz poslednjih provala se vidi da se još uvek ne obraća dovolj
na pažnja vaspitanju članstva u držanju pred klasnim
neprijateljem. Tamo gde se na to obraćala pažnja N(ovi)
S(ad), S(tari) B(ečei), hapšenja su bila zaustavljena u
početku, a boljševičkim držanjem naših drugova sprečeno je dalje širenje provale, a isto tako onemogućena
je daljna istraga. U mestima gde se nije dovoljno obra
ćala pažnja na konspiraciju i držanje pred klasnim ne
prijateljem P(etrovgrad) moglo se je desiti da hapšenjem
jednog nečlana Partije provala zauzme šire razmere«.
Iz sačuvanog policijskog i sudskog predmeta može
da se rekonstruiše ceo tok događaja.
Neutvrđenog datuma saslušan je učenik Peras Rudolf; od je policiji priznao da ga je Milorađ Letić vodio
u Radnički dom i dao mu jednu značku. Međutim, on je
naveo da je od nepoznatog visokog mladića dobio da
potpiše peticiju kojom se traži puštanje interniraca iz
logora u Bileću, ili njihovo izvođenje pred sud, i time
uputio istragu u tom pravcu. Policija je tragala za orga
nizatorima prikupljanja potpisa.
Provala počinje 28. marta 1940. godine. Tada je rad
nik Ante Staničić priznao policiji da je onu peticiju o
logorašima u Bileću potpisao na traženje Drage Cifrića
�Posle dva dana Dragutin Cifrić proširio je provalu. Po
red priznanja da ga je Jusuf Tulić uveo u radnički po
kret, Cifrić je izjavio da se u odboru za prikupljanje po
moći nalaze Mila Brkić i Mila Bem. Održana su dva sa
stanka. Na prvom, kod Mile Brkić je zatekao Šonju
Marinković, ali ništa nisu razgovarali zbog prisustva Mi
linih roditelja. Na drugom sastanku, održanom u stanu
Vladimira Kolarova, prisustvovali su Šonja Marinković,
Mila Brkić, jedan student iz Beograda i Dušan Barjaktarević. Dogovoreno je da se nastavi s prikupljanjem
priloga i da se sakupljaju potpisi kojim se traži pušta
nje logoraša iz Bileća ili suđenje ako su krivi. Tekst pe
ticije napisali su Šonja i onaj student. Prikupljeni no
vac predao je Miki Brkić, a od Mile i Dušana Barjaktarevića dohio je dva letka: »U borbu protiv koncentraci
onih logora« i »Protiv imperijalističkog rata«. To je bio
osnov od kojega je pošla policija u daljoj istrazi.
Priprema za odlučujuće bitke: očvrsli revolucionar i heroj
Šonja Marinković
57
�Drugoga aprila saslušani su Danilo Tandori i Dušan
Barjaktarević. Mehaničar Tandori priznao je policiji da
je onu peticiju potpisao krajem februara, ili početkom
marta, na traženje Dragutina Cifrića, a Dušan Barjakta
rević da ga je u radnički pokret uključio Radivoje Ćirpanov i upoznao sa Šonjom Marinković i Milom Brkić.
Priloge je prikupljao po Sonjinom i Milinom nalogu i
predavao ih Mili Brkić. Nije prisustvovao na sastanku
kod Brkićeve, a na sastanku u stanu Kolarova bili su,
pored Šonje i Mile, on, Dragutin Cifrić i nepoznati stu
dent. Na tome sastanku odlučeno je o prikupljanju pot
pisa na peticiji kojom se traži puštanje logoraša iz Bileća. Pored peticije, dobio je i letak kojim se objašnja
valo stanje u logoru. Posle toga održano je nekoliko sa
stanaka u »Radniku« u vezi prikupljanja potpisa, aLi on
nije prikupljao te potpise. Tako je i on ponovio izjavu
Cifrića i provala je time samo potvrđena.
Sledeća saslušanja izvršena su nakon hapšenja Šonje
Marinković i grupe saradnika. Osmoga aprila zapisana
su saslušavanja u policiji Vladimira Kolarova i Mile Br
kić, a devetog aprila saslušanja Gabrijela Grinfilda i
Šonje Marinković. Kolarov je energično odbio da išta
znao o održavanju sastanka u njegovom stanu. Kada je u
Novom Sadu tražio stan, pomogla mu je Šonja Marin
ković; ona je povremeno činila i druge usluge, čak mu
ponekada uređivala stan i ložila vatru, zato joj nekada
davao ključ kada pođe na put. Jasno je da je on znao
za održavanje sastanka u svome stanu, zato je i predao
Šonji ključ, ali to nije priznao policiji. Pošto je zbog ko
munizma isteran iz Bijeljinske gimnazije, Gabrijel Grinfild je prešao u Novi Sad i tu se zaposlio. Uhapšen je u
stanu Stevana Dejanova, trgovačkog putnika, kada je
došao da ga pita šta ima novo u Bijeljini; tada je kod
njega pronađeno »Otvoreno pismo g. Leonu Blumu di
rektoru »Popilera« od komunističkog poslanika Andre
Martija« koje je dobio od Dušana Barjaktarevića. Njego
vo priznanje nije direktno povezano sa ovom provalom.
Pritegnuta policijskim mučenjima i priznanjima
drugih, Mila Brkić je ispričala kako je prišla naprednom
pokretu i kako se »opredelila za komunizam«. Šonju Ma
rinković je upoznala u Ženskom pokretu i sprijateljila
s njom pošto imaju istovetne poglede. »Sa takvim ubeđenjem, ideološki opredeljena za komunizam, pristupi
la sam, u dogovoru sa Šonjom Maninković, radu na pri
kupljanju priloga za one nesrećnike, koji su, boreći se
za slobodu na beogradskom univerzitetu, stradali u su
kobu sa tamošnjom policijom«. U početku su, kaže, u
tu stvar bile upućene samo njih dve, a onda se krug
�proširio. Prikupljani su prilozi za pomoć studentima ko
ji se ne nalaze u zatvoru i interniranim komunistima u
Bileću i Lepoglavi. Kada je u januaru ležala bolesna, do
lazili su kod nje Šonja, Lilika Bern i Dragutin Cifrić, ali
ništa nisu mogli rešavati. Tek posle petnaest dana sas
tali su se u jednom privatnom stanu i tada je formiran
i odbor za prikupljanje pomoći za peticiju kojom se
tražilo oslobođenje interniranih zatvorenika ili njihovo
izvođenje pred sud. Potpise od intelektualaca prikup
ljala je Šonja Marinković, a potpise od radnika Cifrić
i Barjaktarević. Prikupljeno je oko 3.000 dinara prilo
ga; prilikom hapšenja kod nje je pronađeno 1970 dina
ra, a ostalo je potrošeno za pomoć — pakete nekim po
litičkim osuđenicima ili njihovim porodicama... Samo
je ponovila ono što je policija znala i što nije mogla izbeći da ne kaže. Međutim, ona nije izvršila niti proširila
provalu i pored policijskih mučenja.
U zapisnicima saslušanja Rudolfa Perasa i Ante-Staničića Sonjino ime nije zapisano, ono se pojavljuje prvi put u
zapisniku saslušanja Dragutina Cifrića od 30. marta 1940.
godine. Međutim, ona je bila toliko poznata policiji da je
policija od početka istrage sumnjala na nju, bila uverena
da ta akcija ne može biti organizovana bez nje. To se
jasno vidi po tome što je još prvog dana istrage, kada
je 28. marta saslušan Ante Stanioić, izdat nalog za pre
tres stana Šonje Marinković. Dva puta je pretresan njen
stan, 29. i 31. marta. Pretresani su, verovatno, stanovi i
ostalih iz ove grupe. Ličnim pretresom Gabrijela Grinfilda pronađeno je ono otvoreno pismo Leonu Blumu.
Kod Mile Brkić nađena je brošura »Škole .i prosveta u
Sovjetskom Savezu« i zaplenjeno 1970 dinara prikup
ljenih priloga građana za Narodnu pomoć. Kod ostalih,
sem Šonje, nije pronađen ilegalni i zabranjeni propagan
dni materijal. Međutim, na pretresima Sonjinog stana,
naročito 31. marta, zaplenjeno je veoma mnogo proskribovanih knjiga, brošura i letaka. U njima je veoma oš
tro osuđivan profašistički režim tadašnjih vlada i uka
zivano na opasnost koju Jugoslaviji donose svojom po
litikom. Otvorene i jasne reči komunista, iskazane u
tim materijalima, nedvosmisleno su govorile i o stavu
Šonje Marinković koja ih je držala. Zato se policijski
bes sručio na nju. Zato su policijski agenti svim sred
stvima pokušavali da skrše to malo i krho telo zabo
ravljajući na njenu moralnu snagu. Makar i najkraće
prepričana sadržina tih materijala, ipak će biti dovolj
na da ukaže na težak položaj u kome se Šonja tada na
šla, pogotovu što su neke brošure i leci zaplcnjcni u vi
�še primeraka; po dva i pet, a letak »U borbu protiv kon
centracionih logora...« čak u 23 primerka.
1) U brošuri »Rat i mir« Slobodana Srbinovića is
taknuti su uzroci drugog svetskog rata, imperijalistička
borba oko podele sveta, mračni ciljevi fašističke Nemačke i njenih satelita i oštro osuđena profašistička politi
ka vlade Cvetković-Maček. Data je analiza prilika u ze
mlji i svetu. Brošura je zaplenjena u dva primerka.
2) U letku »Vojvođanskoj javnosti« veoma oštro je
osuđen brutalan postupak policije koja je jednog maj
skog dana uhapsila 27 studenata iz Vojvodine, koji su
radili u Vojvođanskoj akademskoj trpezi, a drugi put
na Tehničkom fakultetu obila oko 2000 studentskih ormančića > uhapsila oko 60 studenata. Studente su pre
i
mlatili. »Zatim su ih odvele dželatske ruke i prljave savesti agenata da budu »saslušani«. U mučilištu sa celokupnim »priborom« za saslušavanje bio je razapet Pe
tar Plavkić na »vratilu«, stezan u klupče, bespomučno
šiban po tabanima dok su ga naizmence hladnom vo
dom vraćali iz nesvesti i gurali mu prljave krpe u usta.
Zatim je vešan za palce o tavanicu. Slobodan Bajić, za
sve vreme u vlažnoj samici, bez svetlosti, bez hrane, ne
prekidno mučen i bijen, živčano je potpuno oronuo. Kad
je Plavkić doveden na suočenje, video je kako u poluta
mi vise glavačke, jedno do drugoga, (kao u kasapnici)
obešena tela Stojanović Marka, Sljivić Branka i Stakić
Radivoja, koje su vraćali svesti s vremena na vreme sa
mo zato da bi ih ponova životinjski tukli džakovima peska po bubrezima s namerom da im upropaste zdravlje,
a da se to spolja ne vidi. Ostale su odvlačili da vide šta
ih čeka. I danju i noću razlegali su se bolni krici naših
mučenih drugova, i trzala umorna tela onih koji su čekali
svoj red. Fizički bol, poremećeni bubrezi, krv iz pluća,
pocrneli tabani, dopunjavan je još groznijim dnevnim
mukama. Vukajlović Branko, Janković Dejan i Stefanović Strahinja premlaćivanjem fizički i nervno su upropašćeni. Marinka Dukića su iz stana sproveli u Upravu
grada vezanog lancima i odmah pretukli, a Kovačevi Milorada su još u stanu vezali i petorica agenata krvoločno
tukli. Studentkinja Vera Gucunja bila je 12 dana zatvo
rena zajedno sa prostitutkama i kriminalkama... 18. ma
ja, u 10 sati uveče, u nervnom napadu, pod utiskom
zverskih mučenja, podigao je ruku na sebe presekavši
vene Dejan Brankov«.
Povodom tako surovih postupaka održan je 19. ma
ja 1938. opšti studentski zbor na kome je prisustvovalo
oko 3000 studenata. Usvojena je rezolucija kojom se
tražilo kažnjavanje policajaca zbog nezakonitih postu
�paka, nadoknađivanje materijalne štete, puštanje na
slobodu uhapšenih studenata i poštovanje zakona i ure
daba o Univerzitetu. Omladina je izrazila odlučnost da
brani svoja prava.
3) U proglasu »Protiv rata« Ujedinjene studentske
omladine od 17. X 1939. istaknut je podnaslov: »Za slo
bodu, demokratiju i ravnopravnost naših naroda! Za
prava i bolji život mlade generacije!« Započelo je novo
svetsko krvoproliće po želji vlastodržaoca Francuske,
Engleske i Nemačke »za novu podelu sveta, za novi ra
spored snaga dva zaraćena imperijalistička tabora, za
interese i spas krupnog kapitala«. Čemberlen i Dalađe
izdali su čehoslovačku i omogućili porobljavanje Polj
ske vodeći antisovjetsku politiku. Spas za Jugoslaviju
i balkanske narode leži u miroljubivoj politici, njiho
voj međusobnoj povezanosti i saradnji sa Sovjetskim
Savezom.
»Dakle, kada milioni mladih osećaju strahote rat
nog stanja, kada stojimo pred nepravednim uništenjem
miliona ljudskih života, naša je velika dužnost da ostva
rimo savez i jedinstvo omladine svih naroda Jugosla
vije u borbi protiv rata. To od nas zahteva životni in
teres naše zemlje koja u ovom ratu nema šta da tra
ži. ..«
Zahtevano je, dalje, da se stvara čvršći savez bal
kanskih naroda sa naslonom na Sovjetski Savez, da se
hitno uspostave diplomatski odnosi sa SSSR, da se
donesu demokratski zakoni (o štampi, zboru i dogo
voru, o udruživanju, o izboru narodnih poslanika), da
se ukinu zakon o zaštiti države i sud za zaštitu države,
da se da amnestija svim političkim osuđenicima, da se
raspišu opštinski i parlamentarni izbori, da se iz držav
nog aparata uklone svi oni koji su dotle zlostavljali na
rod, da se izvrši agrarna reforma i brišu seljački du
govi, da se poboljša socijalna politika, da se sprovede
u delo Vladina odluka o »dozvoli povratka u zemlju svim
dobrovoljcima španske republikanske vojske iz Jugo
slavije«, i da se ispune omladinski ekonomski, politič
ki i kulturni zahtevi »za slobodu omladinske organiza
cije i akcije, za slobodu omladinske štampe, za više
prava i bolji život mlade generacije«.
4) U letku »U borbi protiv koncentracionih logora!«,
koji je izdao Pripremni odbor za borbu protiv koncen
tracionih logora, oštro je osuđen postupak vlade Cvetkovića—Mačeka koja je strpala bez sudskih presuda
stotine rodoljuba u koncentracione logore u Bileću i
Lepoglavi. »Stotine ljudi, radnika, žena, seljaka, omladinaca, intelektualaca — boraca za mir i prava radnog
�62
sveta, podvrgnuli su koncentracionim logorima najstra
šnijim nasiljima i samovolji policije. Policija ih svako
dnevno premlaćuje (slučaj Moše Pijade) i izgladnjava,
ne dozvoljava im primanje svih knjiga i novina koje
izlaze u našoj državi, pleni pisma i uskraćuje paste...«
5) Odbor za zaštitu političkih osuđenika u Zagrebu,
u svom »Apelu javnosti« od 4. III 1939, obaveštavao je
javnost o štrajku glađu političkih osuđenika u kaznionama u Sremskoj Mitrovici, Nišu i Mariboru, zbog
nečovečnog postupka prema njima, tražio podršku štrajkačima i opštu amnestiju za sve političke osuđenike.
6) Beogradski omladinski mirovni odbor izdao je
letak »40 miliona mladih dižu svoj glas u odbrani mira
i svojih prava« u kome je obavestio omladinu o Svetskom omladinskom kongresu u Njujorku i tražio okup
ljanje omladine radi zaštite mira, njihovih prava i bu
dućnosti.
7) Krajem 1939. godine Prijatelji španskih dobro
voljaca izdali su letak »Narodu i omladini« u kome su
izneli težak položaj u Francuskoj ii u Španiji jugoslovenskih dobrovoljaca i traženo prikupljanje pomoći
španskim borcima. Taj letak je direktno povezan sa
akcijom Narodne pomoći koju je Šonja organizovala.
8) I porodice bivših dobrovoljaca republikanske Španije obratile su se za pomoć letkom »Celokupnoj našoj
javnosti«; izneseni su teški uslovi u kojima su se na
lazili dobrovoljci i zamoljena podrška njihovim zahtevima o što skorijem povratku tih boraca svojim kuća
ma i porodicama.
9) U rezoluciji vojvođanskih studenata na Zagre
bačkom univerzitetu od 13. juna 1936. godine data je
podrška nekim prethodnim rezolucijama i traženo je
da o sudbini Vojvodine (Srem, Banat, Bačka i Bara
nja) rešavaju njeni predstavnici, da Vojvodina »bude
potpuno ravnopravna federativna jedinica u budućem
federativnom uređenju Jugoslavije«, da nacionalne ma
njine imaju potpunu ravnopravnost, da se izvrši agrar
na reforma i veliki posedi podele narodu, da se što pre
reši problem seljačkih dugova, da se onemogući izno
šenje domaćeg kapitala iz zemlje, da se umanji eksplo
atacija radnih ljudi, da se prizna SSSR i uspostave di
plomatski odnosi sa njim. Istaknuta je odlučnost stu
denata protiv fašizma i diktature bilo koje vrste.
10) U letku »Protiv imperijalističkog rata«... Cen
tralni komitet SKOJ-a dao je kvalifikaciju drugog svetskog rata i pozvao omladinu da se suprotstavi uvlače
nju Jugoslavije u taj imperijalistički rat.
�11) I u »Dekleraciji sa akademije posvećene miru«
— koju je usvojilo preko 4000 beogradskih studenata
na zboru od 7. oktobra 1939. godine — data je ocena
imperijalističkog rata (borbe za novu podelu sveta) i
traženo je da se naša zemlja ne upliće u taj rat, da se
pruži pomoć svim miroljubivim snagama u svetu, da
se vodi politika mira »i savez sa svim balkanskim naro
dima u borbi protiv rata, na čelu sa moćnim zaštitni
kom mira i slobode malih naroda Sovjetskom Rusijom«,
da se u zemlji ostvari puna demokratija i »nacionalne
slobode svih naroda«, da se vodi borba za »srećniji i
bolji život svih mladih«.
12) Letak »Za opštu amnestiju političkih osuđenika«
od 20. X 1939. godine potpisali su, pored ostalih, sledeći: profesori univerziteta dr Mileta Novaković, Živojin M. Perić i Kirilo Savić, Ljuba M. Davidović, docent
Brana Nedeljković, advokat Bora Prodanović i njegov
otac Jaša Prodanović, dr Ivan Ribar, novinar Veselin
Masleša i drugi. U njemu je traženo da se sprovede pot
puna amnestija političkih osuđenika.
13) Kod Šonje je zaplenjeno i »Saopštenje Ujedi
njene studentske omladine o poseti dr Mačeku« od 21.
decembra 1939. godine iz koga se jasno vidi uloga dr
Mačeka u krvavim progorima nam odladinom od 14.
XII 1939. godine kada je policija ubila nekoliko mladih
ljudi, a mnoge ranila ili premlatila. Gnusne policijske
zločine Maček je pokušao da opravda tobožnjim otpo
rom anarhiji, a onda se, na kraju, otvoreno deklarisao
kao antikomunista. »Iz njegovih (Mačekovih) izjava ja
sno se vidi politika i odgovornost vlade kao celine za sve
ono što je došlo i što će doći« — rečeno je na kraju.
Zaplenjeni su još: letak »Kućni red za internirce u
Bileću«, dopisna karta sa slikom Dragiše Miišovića, Plat
forma Inicijativnog odbora Stranke radnog naroda i
još nekoliko raznih drugih letaka; zaplenjena je, dalje,
Segalova »Agrarna politika nemačkog fašizma«, 20 ko
mada predavanja o ženskom pokretu, dve knjige Fridriha Engelsa, »Beli mugri« Koste Raoina, knjiga »Jugo
istočna Evropa i strani kapital«, knjige Maksima Gor
kog (Makar Čudra i druge), tri broja »Ženskog pokre
ta«^ primerak »Mladosti«, više raznih drugih knjiga.
Zaplenjene su i lične fotografije i 9 pisama studenta
Bore Dimitrijevića iz Leskovca, (Sačuvano je samo jed
no Borino pismo, od 2. II 1937. godine, u kome, pored
ostalog, piše: »Ja i dalje čvrsto verujem da ćeš ti po
stati odličan borac za Pravdu i Slobodu, i pored svih
loših utiicaja sa strane«).
�Toliko »antidržavnog« i zabranjenog materijala —
u kome se oštro osuđuje profašistički režim, iznose nedela policije, traži korenita promena u društvenom sis
temu i oslanjanje na SSSR i slično — svakako je uti
calo da se položaj Šonje Marinković još više pogorša i
da policija bude još surovija prema njoj. Tako je i bilo.
Sedmoga aprila uhapšen je Gabrijel Grinfild, a os
moga aprila Šonja Marinković, Mila Brkić, Dušan Bar
jaktarevi«:, Dragutin Cifrić i Vladimir Kolarov. Šonju
su uhapsili u Beogradu, pronavši je ispred jednog bioskopa, i vozom doterali u Novi Sad. Istraga nad njima
otvorena je 10. aprila 1940. godine: Šonja i Mila Brkić
optuživane su kao organizatori ilegalnog rada, Dušan
Barjaktarević zbog prikupljanja priloga, Vladimir Ko
larov što je ustupio stan za sastanak, a Gabrijel Grin
fild što je kod njega pronađeno ono otvoreno pismo.
Mučenja u policiji trajala su deset dana. Osam
naestog aprila predati su Okružnom sudu na dalji po
stupak, a tek 19. IV 1940. godine sprovedeni su u zat
vor Okružnog suda u kome su ostali svega osam dana,
jer su 27. aprila pušteni kućama, iako je rešenje donelo 25. aprila; tada je istražni sudija odbio zahtev držav
nog tužioca da naredi istražni zatvor uhapšenih.
U zahtevu se otvaranje istrage (KK 554/1940, 22. IV
1940.) Državno tužilaštvo je navelo da je Šonja Marin
ković od oktobra 1939. do 30. III 1940. godine organizovala prikupljanje novca i potpisa na peticiji radi po
moći osuđenim komunistima i dobrovoljcima u Španiji.
Surovo su je tukli i mučili u policiji. Svojim pis
mom od 9. maja 1940. godine, neposredno posle Sonjinog izlaska iz zatvora, Doka je pisao kćeri Vidi i o
Sonjinom mučenju. Kada je tražio premeštaj iz Skoplja, poručeno mu je da se strpi još jedan mesec dok
se ne stiša bura oko Sonjinog hapšenja; »sigurno nije
iz.vešten da je Šonja puštena od suda na slobodu, i
da je bila otpužena što je skupljala potpise na predsednika vlade, da se ukinu koncentracioni logori, da se
internirci puste, da se dozvoli povratak španskim do
brovoljcima i protiv policijskog terora, i što je skup
ljala priloge za kolege internirce, što bi potpisao sva
ki inteligentan čovek, a ona je za to dobila još batina
i mučena vešanjem po 2—3 sata od policije. Ona će, čim
svrši diplomski rad, doći k meni na odmor, da i mene
duhovno ojača...«
Pored batinanja i vešanja, mučili su je i lomlje
njem ruku, prstiju. Stave među prste šipku i tada lo
me prste — pričala je Raduj kovu.
�U zatvoru je počela da štrajkuje glađu, ali ju je
otac izmolio da prestane kako fizički ne bi još više
oronula.
Zatvorenici su je videLi kako sva izubijana leži na
podu ćelije, a sestri je »dopala u ruke njena krvava
košulja«.
Posećivala ju je u zatvoru sestra Darinka. Ona o
tome priča: »Prvih dana primali su samo hranu, ali
su mi kasnije dozvolili i da je posetim. DovođiLi su je
u žandarmerijsku sobu. Bila je uvek pribrana, brižna
za porodicu. Htela je da zna da li sam maloj Lili, mo
joj dvogodišnjoj dcvojčici, kupila bele cipele za proleće. Odvraćala sam je od tih misLi, ne shvatajući od
kolike je važnosti za nju da misli na malu Lilu i njene
bele cipelice. Došao je i otac da je vidi...
Vešali su je glavom na dole i provlačili štap izme
đu vezanih ruku i nogu da bi je kao nemoćno klupko
vukli po zemlji, kotrljali i batinali po tabanima i ćelom
telu.
— Znaš, govorila mi je sedeći tako na zemlji, oči
ju još zamagljenih od skorih uzbuđenja, dok su me
tukli, uvek sam mislila na najlepše što sam u životu
imala. Lepe misli čoveku donose snage!
Neposredno posle tog hapšenja imala sam prilike
da se uverim kako je dobrota intenzivno zračila iz nje
i razoružavala čak i njene tamničare. Prolazili smo uli
com svega nekoliko dana posle njenog .izlaska. Naišao
je jedan mlad policajac. Malo se zbuni i pocrvene, ali
pozdravi Šonju veoma srdačno... Šonja otpozdravi is
to tako srdačno i ispriča mi kako je taj mladić često
dežurao pred njenom samicom, odvojenom od hodni
ka rešetkama. Da bi zabavio izmučenu devojku, često
nepomičnu na patosu od bola d slabosti, on joj je pru
žio što je znao i umeo: bosanski seljak iz divljine...
recitovao je pred tim rešetkama satima i satima na
rodne pesme, sve lepšu od lepše«.
Nalazila je moralne snage da izdrži sva mučenja.
Čak je pravila i šale na račun svojih stradanja. To se
vidi i iz njenog pisma upućenog iz zatvora 23. aprila
1940. godine.
»Draga moja familijo, znam da će Vidu ova karta
raznježiti do suza, jer nikad nije još doživela da joj
neko iz zatvora piše, a pogotovo njena najmlađa ses
tra. Hej, Vidinice moja, to nije tako strašno kako ti
misliš, jest bilo je i batina i maltretiranja ali to se
izdrži kad se ima dovoljno moralne snage i čvrsto ubeđenje da je ono što radimo samo ispravno i pošteno«.
5 Šonja Marinković
�Ta moralna snaga i omogućila joj je da izdrži sva
mučenja i da ne otkrije nijedno novo lice, da zaustavi
dalju provalu.
Naprednom pokretu prišla je zato što smatra »da
ta (ideologija počiva na naučnoj bazi i da je ona prema
tome jedino ispravna, te da može poslužiti kao pod
loga jednom novom društvenom uređenju« — izjavila
je Sanja Marinković na saslušanju u policiji. Tako se
opredelila za vreme svojih studija, u studentskom pok
retu, kada se vodila borba za autonomiju Univerziteta.
Njenom opredeljenju doprinele su ri opšte prilike u sve
tu, to ju je samo učvrstilo »na toj strani i tu mislim
ostati«. I posle jednodnevnog mučenja ona otvoreno iz
javljuje da je komunista i da se toga ubeđenja neće
odreći.
Zatim je ponovila deo onoga što su drugi već re
kli. Dolazeći povremeno iz Zemuna kući, interesovala
se »ovdašnjim društvenim pojavama« i tako se uklju
čila u Ženski pokret pre nekoliko godina. Tada se zbli
žila sa Milom Brkić sa kojom se poznaje još iz srednje
škole.
»U decembru prošle godine održane su krvave stu
dentske demonstracije i radničke na ulicama Beograda,
koje su držane protiv rata a za mir, hleb i protiv sku
poće. Na ovim demonstracijama vlasti su istupile pro
tiv demonstranata tako grubo, da je bilo pohapšenib
oko 160 studenata i radnika, da je bilo čak i mrtvih.
Taj postupak osudila je i beogradska javnost, pa sas
vim prirodno da je takav postupak izazvao ogorčenje
i kod mene. I sama sam bila učesnik u demonstracija
ma, ali nisam bila uhapšena«.
Šestoga januara došla je u Novi Sad, srela se sa
Milom Brkić, ispričala joj je o događajima u Beogradu
i teškom položaju pohapšenih studenata, pa je predlo
žila da prikupljaju pomoć za te »nesrećnike«. Shvativ
ši položaj nevinih mladića, Brkićka je prihvatila Sonjin
predlog i tako je organizovana akcija prikupljanja po
moći i potpisa peticije kojom se tražilo njihovo puš
tanje iz logora ili izvođenje na sud ako su krivi. Akcija
je pokrenuta polovinom februara, kada je ponovo do
šla iz Beograda, jer su između prvog i drugog susreta
internirani u koncentracioni logor više studenata iz
Beograda i tri lica riz Novog Sada. Angažovala je i Du
šana Barjaktarevića koga je upoznala na radničkim za
bavama i priredbama. Ona je zakazala sastanak kod
Mile Brkić da bi se dogovorili i organizovano radili na
prikupljanju pomoći. »U nedelju, dakle na sam dan
sastanka nalazeći se u varoši srela sam na ulici stu-
�denta prava, koga znam pod imenom Cale... Znajući
da je dobro upućen u stvari o kojima se imalo ras
pravljati na popodnevnom sastanku kod Brkićeve, ja
sam ga umolila da pođe sa mnom na taj sastanak, što
je on i obećao«. I pored svih mučenja, ona nije rekla
njegovo ime; izmišljala je da se slučajno srela sa njim
na ulici i da ne zna ni odakle je ni zašto je došao u
Novi Sad. Ostala je uporna u svojoj tvrdnji da se i
drugi put slučajno srela sa Calom pre sastanka u stanu
Kolarova. Tekst peticije napisala je ona i predala Mili
Brkić da je umnoži. I druga dva letka, o kojima je
govorila Mila Brkiić, ona je predala Brkićevoj da ih
umnoži.
Čitavo saslušanje svelo se na ono što su drugi pri
znali pre njenog saslušanja. Ni rečenice više. Nije pomenuto ni jedno novo lice, nije zabeležena ni jedna
nova akcija. Samo je toj akciji dat jedan logičan put
od decembarskih demonstracija do interniranja stude
nata i pružanja pomoći inlerniranima. Tu policija niš
ta nije doznala, čak ni ime studenta koga je, izgleda,
Šonja poznavala. (Mila Brkić tvrdi da je to bio Draganče Pavlović iz Beograda, član Glavnog odbora Na
rodne pomoći). Verovatno policija nije očekivala da će
doći do nekog izuzetnog saznanja o ilegalnoj delatnosti
Komunističke partije u Vojvodini. Međutim, na osnovu
zaplenjenih letaka i zabranjene literature policija je,
svakako, očekivala da će doći do otkrića partijske or
ganizacije. Bilo joj je jasno da toliko materijala i tako
raznovrsnog ne može imati neko ko se nalazi na spored
nom koloseku. Tako obavešten i snabdeven propagan
dnim materijalom može biti samo onaj koji se nalazi
u žiži događaja. Šonja se razlikuje od svih uhapšenih,
ona zna mnogo više od njih. Dovoljno je da otkrije
imena bar trećine onih od kojih je dobila taj materijal
pa da policija otkrije partijsku organizaciju u Novom
Sadu, možda čak i u Beogradu. Zato su agenti upotrebili sva sredstva da bi izvukli od nje priznanja, da bi
preko njenih usana preletelo bar jedno ime. Međutim,
ta mala i nežna devojka imala je toliko moralne snage
u svome krhkom telu da je izdržala sva mučenja i ni
šta nije otkrila, nije navela ni jedno ime. Njeni odgo
vori zvuče neuverljivo, ali ona nije imala drugi izbor:
ili pokleknuti i otkriti svoje saborce, ili izdržati sva
mučenja i sačuvati za dalju borbu svoje saradnike i
davati neistinite odgovore. Tu nije bilo moralne dileme
da li prećutati znači slagati! Moralno je bilo ono što
ona radi.
�Za zaplenjene letke i zabranjenu literaturu ona je
uglavnom davala sledeće odgovore: neko joj je strpao
letak u džep za vreme ispita; brošuru je kupila od
prodavca udžbenika; ne seća od koga je i kada do
bila taj letak; neko joj je dao letak u susretu; dobila
je od neke drugarice na Filozofskom fakultetu, ali ne
zna njeno ime; primila je poštom; našla u svom poš
tanskom sandučetu; dobila od nekog studenta sa Za
grebačkog sveučilišta ali se ne seća; od koga; našla
na nekoj priredbi u Beogradu ili u svome fakultetu:
dobila u prostorijama Vojvođanske menze ali ne zna od
koga; dobila u Studentskom mirovnom odboru; dobila
na fakultetu ili u menzi u kojoj se hranila; dobila na
uLici...
»Ostali zaplenjeni materijal kod mene je skoro is
ključivo kulturno-prosvetnog karaktera, sadrži dobrim
delom predavanja u »Ženskom pokretu« i u vezi sa tim,
razne elaborate, zatim horske recitacije sa političkom
tendencijom i najzad pozorišni komad iz proleterskog
života.
0 letku pod naslovom »U borbi protiv koncentra
cionih logora« otkucan i umnožen na pisaćoj mašini,
ne znam ništa, mada i sama vidim da je ovaj letak
istog teksta kao i oni koje sam pod .istim naslovom
dobila poštom iz Beograda. Ko je ove letke izradio i
umnožio, a isto tako i rasturio, meni nije poznato« —
— završila je Šonja Marinković na kraju svoga saslu
šanja, posle tolikih mučenja.
1 kod istražnog sudije uglavnom su ponovljeni is
kazi koji su dati u policiji. Dušan Barjaktarević je is
pričao o susretu sa Šonjom na ulici i sastanku u stanu
Kolarova na kome se govorilo o prikupljanju priloga
i potpisa za peticiju. Dragutin Cifrić ponovio je i o
jednom i o drugom sastanku: »Marinković Šonja pred
laže da se nastavi sa tom akcijom i da se prikupljeni
novac preda Brkić Milesi da bi se nabavile životne na
mirnice i poslale internircima.
Na ovom sastanku Šonja je govorila o skupljanju
potpisa i predaji peticije u Beogradu i predložila da
se tako isto učini i u Novom Sadu.
Onaj student iz Beograda govorio je o teškom ži
votu interniranih u koncentracionim logorima.
On i Šonja sastavili su ukratko sadržaj peticije,
koji bi se razradio, umnožio i predao nama radi skup
ljanja potpisa...«
U svome saslušanju, 24. aprila, Šonja je govorila
o svome ubeđenju, ne skrivajući da je pristalica pro
leterske revolucije. Ona kaže da je u drugoj godini
�studija počela da čita marksističku literaturu. Podstrek
za to imala je u pokretu i borbi za autonomiju univer
ziteta. Čitajući tu literaturu, ona je došla do uverenja
» o opravdanosti i potrebi promene društvenog poret
ka u jedan novi, koji bi odgovarao zahtevima pravič
nosti«. Takve društvene promene mogu se izvršili pro
leterskom revolucijom kada »nastanu potrebni ekonom
ski i ideološki uslovi«. Na pitanje da li su u Jugosla
viji sazreli takvi uslovi, Šonja je odgovorila da začetaka ima ali oni još nisu »u takvoj meri« da bi omo
gućili revoluciju. Međutim, »spoljna stanja i događaji
mogu imati uticaja na ubrzanje nastanka tih potrebnih
uslova«. To se desilo sa Poljskom i Finskom. Smelo je
izjavila — takvo je, uostalom, ćelo njeno saslušanje —
da se kod nas radnički pokret nije mogao normalno
razvijati zato što nema političkih sloboda, pa su rad
nici prinuđeni da ih traže na mitinzima, konferenci
jama i demonstracijama. Tako je bilo i na demonstra
cijama od 14. decembra 1939. godine, ali je policija neke
pobila, mnoge ranila a još više uhapsila. Taj događaj
i njegove posledice imao je na nju veliki uticaj i zato
je ona organizovala prikupljanje pomoći za pohapšene.
Pored materijalnih sredstava, prikupljeno je oko 300
potpisa od radnika i oko 200 od intelektualaca. U pe
ticiji su istaknuta četiri zahteva:
»1) Ukidanje koncentracionih logora.
2) Opšta amnestija političkih osuđenika.
3) Dozvola za povratak naših dobrovoljaca u Španiji.
4) Obustava policijskog terora«.
Šonja je veoma otvoreno iznosila svoje ubeđenje
ne plašeći se poslcdica i otvoreno stavila do znanja
svome isledniku da ona radi po svome ubeđenju. Ona
se ne plaši posledica i nema nikakvih razloga da pri
kriva stvari, ona je i događaje istinito prikazala. Tre
balo je ostaviti takav utisak, ubediti istražnog sudiju
da je akcija prikupljanja pomoći pre svega humanitar
na akcija, da je nastala njenom privatnom inicijativom
po ugledu na slične akcije u Beogradu. Ništa tu nema
organizovanog, iza toga se ne skriva nikakva ilegalna
komunistička organizacija. Zašto bi takva akcija pred
stavljala krivičnu odgovornost? Zar je i osnovna hu
manost kažnjiva u loj zemlji? Ona to nije otvoreno
rekla, ali njeni odgovori nameću takve zaključke. I us
pela je. Za razliku od policije, istražni sudija se zadržao
na opisu prikupljanja priloga i potpisa za oslobođenje
interniranih što, u stvari, ne može ni predstavljati kri
vično delo, zbog čega se ne može suditi. A o zaplenje-
�nim lecima i drugoj zabranjenoj literaturi — što je naj
više i teretilo Šonju i na čemu je policija toliko insis
tirala na saslušanju te je u zapisnik unosila Sonjin od
govor za svaki letak pojedinačno — u zapisniku kod
istražnog sudije samo se pominje da ih je dobijala »na
fakultetu od pojedinih studenata« ili ih je »primala pre
ko pošte«.
Svojim junačkim držanjem i pametnim odgovorima
Šonja Marinković je onemogućila partijsku provalu i
prisilila istražnog sudiju da ćelu grupu pusti iz zatvora.
I krajnji ishod je rezultat njenog držanja. Više od
šest meseci nije bio okončan ovaj predmet. Izgleda da
su policija i druge reakcionarne snage nastojale da Šo
nju i grupu obavezno pošalju na robiju, ali je državni
tužilac, ipak, bio prinuđen da odbaci protiv njih kri
vičnu prijavu, jer nije imao elemenata za krivično go
njenje. Na osnovu toga istražni sudija obustavio je 7.
novembra 1940. godine dalji postupak protiv Šonje Ma
rinković i grupe koja je sa njom uhapšena. Čak je, 18.
novembra, doneseno rešenje kojim se vraća Mili Brkić
1970 dinara; tako je vraćen i novac Narodne pomoći
prikupljen u Novom Sadu.
Time je policija doživela potpuni neuspeh.
ČLAN POKRAJINSKOG KOMITETA KPJ
»Teškom provalom 1936. i procesom 1937. godine
skoro sav rukovodeći kadar KPJ u Vojvodini bio je
osuđen na robiju. Držanje sekretara PK Lazara Milankova i nekih drugih uhapšenih članova Partije stvo
rilo je na terenu mučnu atmosferu nepoverenja prema
lokalnom rukovodstvu i izvestan strah od ilegalnog
roda. Zbog toga je u toku 1936/37. godine zamro skoro
svaki organizovani partijski rad u čitavoj Vojvodini.
Direktiva viših partijskih organa da se priđe ob
navljanju partijske organizacije u Vojvodini tokom 1937.
godine, i pored .izvesnih pokušaja, nije sprovedena u
život. Ovu razbijenost partiskih organizacija i opštu
slabost nastojali su da iskoriste oportunisti, likvidatori
i socijalisti koji su svojom razbijačkom delatnošću uneli priličnu ideološku pometnju« — istakao je Danilo
Kecić u prilogu »Konsolidacija KPJ u Vojvodini i nje
na politička aktivnost od 1937. do 1941. godine«.
Obnovu partijske organizacije Vojvodine izvršiće
Žarko Zrenjanin Uča. Kada se 1936. godine vratio iz
zatvora, živeo je izvesno vreme u rodnom selu Izbištu
�kraj Vršca po naređenju policije, a onda je prešao u
Vršac i povezao se sa partijskom organizacijom. »Za
relativno kratko vreme on je okupio preostale i razbi
jene snage Partije, obnovio partiske ćelije, formirao no
vi Mesni komitet i postao njegov sekretar«. Njegova
delatnost uskoro je proširena i na druge delove Vojvo
dine. Prvo se povezao sa Svetozarom Markovićem Tozom i Vladimirom Kolarovim Kočom, a onda sa Jusufom Tulićem, Radivojem Ćirpanovim. Stevanom Dejanovim i Pajom Adamovim Mornarom. Na prvom za
jedničkom sastanku u Novom Sadu, sredinom 1938.
godine, formirano je privremeno rukovodstvo i za ru
kovodioca izabran Žarko Zrenjanin. Na drugom sastan
ku, održanom u jesen 1938. godine, privremeno ruko
vodstvo preraslo je u Povereništvo KPJ za Vojvodinu
koje je, krajem 1938. ili početkom 1939. godine, od CK
KPJ potvrđeno kao Pokrajinski komitet KPJ za Vojvo
dinu na čelu sa Žarkom Zrenjaninom. Intenzivno je
rađeno na obnavljanju partijskih organizacija i u toku
1939. i 1940. godine u svim okruzima Vojvodine formi
rani su okružni komiteti.
U junu 1940. godine Šonja Marinković je završila
Poljoprivredni fakultet u Zemunu i postala inženjer ag
ronomije. Iste godine zaposlila se u Poljoprivrednoj og
lednoj stanici u Novom Sadu i radila u semenarstvu.
»Pamte je tamo njeni saradnici po savesnosti i jednome
sukobu sa direktorom stanice zbog nekog radnika. »Ta
da se, konačno, preselila u Novi Sad i tada je izabrana
u najviši partijski forum za Vojvodinu.
Naprednom radničkom pokretu, kao što smo videli, prišla je kao student Poljoprivrednog fakulteta. Na
studijama je postala član SKOJ-a i skojevski rukovodi
lac, na studijama je učlanjena u Komunističku partiju
Jugoslavije. Vreme njenog učlanjenja nije utvrđeno.
Obično se u raznim biografijama kaže da je član KPJ
postala kao student. Jedino je tadašnji član sekretari
jata PK SKV Miladin Gvozdenov, otkrivajući bistu Šo
nji Marinković u Zrenjaninu 1. oktobra 1969, precizirao
da je Šonja u »svojoj 23-oj godini« postala član KPJ i
da je svega dve godine imala »partijskog staža« kada
je streljana. Po tome izlazi da je učlanjena u Partiju
u prvoj polovini 1939. godine.
Tehničke pripreme za održavanje Šeste partijske
konferencije »izvršio je Mesni komitet u Novom Sadu
na čijem čelu su se tada nalazili Branko Bajić i Šonja
Marinković« — tvrdi Danilo Kecić u navedenom pri
logu. Iz toga se izvodi jasan zaključak da je tada, u
jesen 1940. godine. Šonja Marinković bila član Mesnog
�komiteta KPJ za Novi Sad i to, verovatno, njegov or
ganizacioni sekretar.
Ceneći njen rad, a naročito junačko držanje u zat
voru u aprilu iste godine, na Šestoj partijskoj konfe
renciji je izabrana u Pokrajinski komitet Komunistič
ke partije za Vojvodinu.
Šesta partijska konferencija održana je u septem
bru 1940. godine u Sremskoj Kamenici, u vinogradu
Jovana Mcsarovića Žoce, kod koga su i pre toga dola
zili pojedini partijski radnici i skrivali se. Šonja Marinković je i ranije dolazila kod Mesarovića. I kada je
donesena odluka da se konferencija održi u njegovom
vinogradu, došla je Šonja Marinković i sporazumela se
sa njim da se u njegovoj kući održi jedan »vrlo kon
spirativan sastanak« — napisao je Miloš Lukić u knjizi
»Nemirno ognjište«. U nizu preduzetih mera za obezbeđenje konspiracije bilo je i uklanjanje njegovih vino
gradara; pod izgovorom da će imati posetu jedne mla
de dame koja ne želi da je neko vidi, Mesarović je svo
je vinogradare uputio u njihovo selo. Kada su vino
gradari otputovali, Šonja je počela pripreme za održa
vanje sastanka. Ona je »preuzela ulogu domaćice, sta
rala se o smeštaju i ishrani i obezbeđivanju konspirativnosti« uz svesrdnu pomoć Mesarovića. U svemu to
me naporedo sa njom radio je i Toša Tišma, pravnik,
španski borac, koji je bio zaposlen u Novom Sadu u
to vreme. On i Šonja pripremili su kuću i doneli hranu
za delegate. Zato su u Kamenicu otišli u subotu oko
podne, pre početka konferencije, noseći dva velika rukseka kao da idu na izlet u Frušku goru. Njih dvoje su
i sačekivali delegate i dovodili ih u vinograd. Za vreme
konferencije ljubazni domaćin Mesarović, obučen u pi
džamu kako bi se pred neočekivanim posetiocima pretstavio bolesnim i onemogućio svako iznenađenje, sedeo
je u kuhinji, kuvao kafe, činio druge usluge, ali nije
pokazivao radoznalost ko se to i zbog čega sastao u
njegovoj kući. Konferencija je počela oko 20 h u su
botu i trajala do 3h ujutru i, nakon kraćeg odmora,
nastavljena ujutru. Završena je u nedelju predveče us
vajanjem rezolucije i izborom Pokrajinskog komiteta
KPJ — tvrdi Toša Tišma.
Rad partijske konferencije ovako je opisao Miloš
Lukić u knjizi »Nemirno ognjište«:
»Pripreme za VI pokrajinsku konferenciju KPJ za
Vojvodinu izvršene su u najvećoj tajnosti. Sve mesne
i okružne konferencije su prošle bez ijedne provale.
Takva konspiratativnost i činjenica da policija i tajni
agenti o ovim sastancima i revolucionarnim dogovorima
�nisu ništa znali, značili su da je Partija ne samo čista,
već da ima disciplinovano članstvo sa razvijenim siste
mom konspiralivnosti i organizovanim radom.
U Pokrajinskom komitetu KPJ za Vojvodinu, glav
ni teret oko organizovanja i održavanja konferencije
uzeli su na sebe organizacioni sekretar PK KPJ Jusuf
Tulić, Radivoje Ćirpanov i Šonja Marinković.
Na konferenciju se dolazilo pojedinačno ili u paro
vima i to iz raznih pravaca. Šonja Marinković je sva
kog delegata dočekivala pred kućom, saopštavala da
će se tu održati sastanak u najvećoj tajnosti i da niko
nikoga ne srne zvati po imenu. Da se iz kuće ne bi iz
lazilo, sve je bilo nabavljeno i pripremljeno.
.. .Učesnici konferencije se sećaju da su se skupljali
subotom uveče i da su skoro svi delegati u sumrak
već bili na okupu. Međutim, konferencija još nije po
činjala sa radom. Delegati su po grupama razgovarali.
Organizatori su još nekog očekivali. I zaista, oko osam
časova uveče, u društvu Radivoja Ćirpanova, došao je
jedan za mnoge nepoznat čovek. Bio je to Ivan Milutinović, partijski radnik i revolucionar, koji je na kon
ferenciju došao kao delegat Centralnog komiteta KPJ.
Ubrzo posle dolaska Ivana Milutinovića, konferen
cija je počela sa radom. Na okupu je bilo 30—35 de
legata iz raznih krajeva Vojvodine.
Od početka do kraja konferencije, za vreme rada
je vladala svečana atmosfera. Pošto je izabrano radno
predsedništvo, posle kratke pozdravne reči, referat je
podneo Jusuf Tulić. U izlaganju, on je bio jasan, kon
kretan i ubedljiv, bez fraza i pun činjenica i problema
sa terena. On je ukratko, ali precizno analizirao svaku
društveno-političku oblast iz kojih su proizilazili nave
deni problemi.
.. .Čitanje referata je pažljivo praćeno od strane
svih prisutnih delegata. Po izrazu lica i pažljivosti ko
jom je saslušan, moglo se zaključiti jednodušno odo
bravanje i svesrdan prijem svega što je u referatu re
čeno.
Diskusija je otvorena i trajala je do ponoći, a tada
je Ivan Milutinović predložio dužu pauzu radi odmora.
Pauzu su neki delegati proveli u tihom razgovoru, a
neki su, umorni od puta, malo prodremali. Diskusija je
bila sveobuhvatna i interesantna, jer se diskutovalo ot
voreno i konkretno. Diskusija je trajala sve do podne,
kada je delegatima priređena zakuska u kuhinji.
Posle diskusije, konferencija je donela rezoluciju,
koju je pročitao Radivoje Ćirpanov.
73
�.. .Pošto je rezolucija jednodušno prihvaćena, Jusuf Tulić je predložio kandidate za PK KPJ. Predlažu
ći ih, odmah je o svakom izneo podatke, ističući koli
ko je ko bio na robiji i kako se držao pred klasnim
neprijateljem, kao i njihov partijski staž.
Prema posrednim izvorima i rekonstrukciji Šeste
partijske konferencije za Vojvodinu u novi PK KPJ za
Vojvodinu tada su izabrani: Žarko Zrenjanin, Jusuf Tu
lić, Svetozar Marković, Radivoje Ćirpanov, Ivan Vijoglavin. Gordana Ivačković (kasnije postala izdajnik Par
tije), Šonja Marinković, Aćim Grulović, Erih Kiš, Mihalj Šamo, Branko Bajić, Stevica Jovanović, Mihalj
Servo, Otmar Majer, Slavko Munćan i Lazar Plavšić.
Za Borislava Petrovića i Đorđa Zličića se zna da su i
oni birani, ali je sporno ko je od njih stvarno izabran
za člana novog PK KPJ za Vojvodinu.
.. .Većina članova ovog Pokrajinskog komiteta i de
legata Šeste zemaljske konferencije herojski je izginu
la na ratištima i okršajima protiv fašističkih agresora
i neprijatelja naroda u toku narodne revolucije«.
Sa takvim sastavom slaže se i Danilo Kecić u pomenutom prilogu, s tim što on za Eriha Kiša kaže da se
zvao Erne Kiš ,i što za sedamnaestog člana uzima Bo
rislava Petrova. Međutim, u izveštaju prefekta nemačke policije iz Petrovgrada od 15. januara 1942. godine,
koji nije bio neobavešten o radu partijske organizacije
posle nekih provala na početku ustanka, kao članovi
Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu navedeni su:
Žarko Zrenjanin, Radivoje Ćirpanov, Mihalj Servo, Sve
tozar Marković, Šonja Marinković, Jusuf Tulić, Ivan Vijoglavin i Toša Tišma, mesto koga je na početku us
tanka izabran Đorđe Zličić Ciga. Navodno je i Gordana
Ivačković kooptirana u Pokrajinski komitet na početku
ustanka. Međutim, i ovo se mora primiti sa rezervom,
jer Toša Tišma govori da je bio na partijskoj konfe
renciji ali ne navodi da je izabran u Pokrajinski ko
mitet.
Jedno je, međutim, nesporno: Šonja Marinković je
tada postala član najvišeg partijskog foruma u Vojvo
dini u kojoj je, u to vreme, bilo oko 650 članova u 45
naselja. Ona je, kao što je već istaknuto, veoma ak
tivno učestvovala u pripremama konferencije. Lazar
Plavšić tvrdi da je i održala referat o Narodnoj pomoći.
Verovatno je ona samo diskutovala o tom problemu
koji, u referatu, nije najbolje ocenjen. Referat je podneo samo organizacioni sekretar Jusuf Tulić.
Posle Šeste pokrajinske partijske konferencije, po
jačan je rad partijske organizacije i do prvih dana us
�tanka ona se udvostručila. I Šonja Marinković sve svo
je snage posvećuje partijskom radu. Ona i Toša Tišma
napisali su jedan letak u njegovom stanu i dali ga Žar
ku Zrenjaninu ili Jusufu Tuliću da ga pregleda. »Mis
lim da je taj letak bio u vezi sa štrajkom tekstilaca,
ali nisam siguran. Taj letak umnožen u Novom Sadu
na ciklostilu. Ne znam gde se taj ciklostil nalazio jer
je matrice koje su otkucane u mome stanu, Šonja odnela sa sobom« — seća se Toša Tišma.
Interesantna su dva detalja koji se seća Radomir
Radujkov. Studirao je u Zagrebu u kome je grupa voj
vođanskih studenata stvorila klub »Mihailo Polit Desančić;« klub je radio pod zaštitom Samostalne demo
kratske stranke. Oko kluba uglavnom se okupljala na
predna omladina. Radujkov je u Zagrebu primljen u
Partiju, ali se o tome u Novom Sadu nije znalo i o
njemu se počelo govoriti kao samostalcu. Ćak je one
mogućavan da govori na jednome omladinskom skupu.
Šonja nije mogla poverovati da je njen drug iz mlado
sti pošao tim putem i zato je sa Brankom Bajićem do
šla u Zagreb da ispitaju čitav slučaj! To je bilo 1939.
godine i ona je tada bila član Mesnog komiteta SKOJ-a
ili KPJ za Novi Sad.
Bilo joj je drago kada su utvrdili da upravu kluba
sačinjavaju članovi KP.T. »Šonja nije izdržala da mi na
kraju ne kaže pravi razlog dolaska. »Brico, bogamu,
govorilo se tamo o tebi koješta«, a oči, Sonjine oči,
radosno su se smejale. Nije se prevarila u druga« —
seća se Radujkov.
Januara 1941. godine, na treći dan Božića, u Sonjinom stanu okupili su se Bajić, Ćirpanov, izgleda i
Tulić i još neki. »Raspoloženje je bilo lepo. Pričalo se
i pevalo ,ali Šonja je, s vremena na vreme, glasno, pre
više glasno, počela da priča o agentima i o njihovoj
veštini, o sitnim detaljima mučenja koji su nas sve
vanredno uzbudili«. Govorila je kako će policiji reći,
ako slučajno upadne, da je to slava njenog oca; verovala je da nisu toliko inteligentni da to proveravaju.
Na sastanak je došao i Radujkov u uniformi kao
vojnik jugoslovenske vojske. Šonja se našalila i izne
nada viknula: »Uniforma«! Neki su se trgnuli, neki su
ga prepoznali, a ostalima je izjavila da se ne plaše, to
je njihov drug.
Šonja je učestvovala u organizovanju velikog štraj
ka tekstilaca decembra 1940. godine — zapisano je u
knjizi »Žene Srbije u NOB«. Verovatno je zbog toga
velika tekstilna fabrika u Novome Sadu posle rata na
zvana njenim imenom. U štrajk je stupilo, 17. i 18. dc-
�cembra, preko hiljadu radnika iz nekoliko novosadskih
tekstilnih fabrika, ali je, posle zabrane rada URSS-a,
»štrajk bez odlučne bitke okončan do 5. januara 1941.
godine«.
Kada je uhvaćena jedna drugarica sa partijskim
materijalom u februaru 1941. godine, policija je raspi
sala polernicu za Žarkom Zrenjaninom, Pavlom Papom,
Šonjom Marinković i još jednim komunistom. Sestra
naprednog novinara Stevana Galogože, koja je radila
kao službenik u policiji, obavestila je o tome radnicu
Mariju Boban a Marija je izvestila aktivistu Bebu Bursać. Kao radnički poverenik, čim je čula tu vest, na
pustila je posao i pošla u grad da obavesti drugove; na
Bulevaru je neočekivano naišla na Šonju i obavestila
je o raspisanoj poternici. Ono kratko vreme do rata
Šonja je provela živeći polulegalno u Sremskoj Mitrovici i u Beogradu.
U porodici je donesena odluka da se negde skloni
kako ponovo ne bi bila uhapšena i izložena mučenji
ma, ali je trebalo da je neopaženo izvedu iz Novog Sa
da. To je učinio jedan Milenkov drug, inženjer i rezer
vni oficir, i svojim kolima odvezao Šonju u Sremsku
Mitrovicu kod drugog Milenkovog druga, inženjera Jo
vana Rakića, a odatle je prešla u Beograd. Skrivala se
sa Žarkom Zrenjaninom i Svetozarom Marković u ma
lome stanu dr Marije Škundrić. Tu ih je pronašla Mi
lica Marković kada je donela bolesnu kćerku Ružicu.
»Svi su se uozbiljili u maloj garsonjeri pa i Šonja. Da
nam rastera zle misli Šonja, možda i protiv konspira
cije, dovede drugove iz Vojvođanske menze, Veru Gucunju, Gigu Lakaija i njegovu drugaricu« — seća se
Milica Marković.
Za vreme martovskih događaja nalazila se u Beog
radu i učestvovala u opštenarodnim manifestacijama.
Neki se sećaju da je Šonja govorila 27. marta kod Vu
kova spomenika u Beogradu i oduševljeno pozdravila
razdraganu masu koja je bila spremna da brani svoju
zemlju. Kratkotrajni period između martovskih doga
đaja i aprilskog rata maksimalno je iskorišćen u prip
remanju događaja koji su očekivani kao neminovnost.
Pisani su oglasi i govori za predstojeće zborove; »For
mirane su grupe za organizovanje skupova u pojedinim
mestima u Vojvodini. Svaki član Biroa zadužen je za
određeno mesto. Uča je trebalo da pođe u Vršac, Šonja
u Novi Sad, Toza i ja u Petrovgrad (sadašnji Zrenjanin)
a Slevica Jovanović i Petrov Braca u Pančevo« — na
pisala je Marija Škundrić u monografiji »Žarko Zre
njanin«.
�Uoči napada na Jugoslaviju Šonja je krenula u No
vi Sad i sutradan održala sastanak s komunistima u
stanu svoga brata Milenka na kome je »doneta odluka
da se istoga dana uvcče organizuje miting povodom
sklapanja ugovora sa SSSR-om. Šonja Marinković i ćirpanov došli su te noći iz Beograda i prcneli tu direk
tivu« — seća se Beba Bursać. Toša Tišma se seća kako
je Šonja, šestoga aprila, išla u razne delovc grada radi
organizovanja predviđenog mitinga; nije se sklonila sa
ulice ni kada su nemački avioni bacili nekoliko bombi
na Novi Sad. To je izazvalo paniku u gradu, a naročito
kad se čulo o teškom razaranju Beograda. Postojala je
ozbiljna opasnost da Nemci bombarduju trg kada se
na njemu okupi masa sveta i zato je miting odložen.
Sada je trebalo ići istim putem, kod istih ljudi, da se
miting otkaže. Toga dana moralo se dosta ići po gradu
i izlagati se opasnostima, jer su nemački avioni povre
meno nadletali grad i mitraljirali ga, ali je Šonja »i u
tim prilikama pokazala svoju hrabrost i hladnokrvnost«.
Posle dva dana, osmoga aprila, potražila je Šonju
dr Neli Sende španski borac, »da joj javi gde se nalazi
rukovodstvo Partije posle bombardovanja Beograda« i
da joj »prenese određene direktive«.
»PUCAJTE, OVO SU KOMUNISTIČKE
GRUDI!«
Za vreme kratkotrajnog aprilskog rata 1941. godine
okupirana je i rasparčana Kraljevina Jugoslavije iz
među Nemačke, Italije, Mađarske i Bugarske. Vojvo
dina je doživela istu sudbinu. Srem je pripao Pavelićevoj »Nezavisnoj Državi Hrvatskoj«, Bačka i Baranja
Hortijevoj Mađarskoj, a Banat je imao poseban status
u okupiranoj Srbiji. Raznorodna po nacionalnom sas
tavu, Vojvodina je preživljavala teške dane od prvih
časova; fašisti su uništavali pripadnike drugih naroda,
naročito Srbe koloniste koji su se u Vojvodini naselili
posle prvog svetskog rata. Takvo je stanje uticalo kas
nije na karakter i razvoj ustanka. Pored velikog terora,
razvoju ustanka dosta je smetao i nepogodan teren;
ravnica, gusta naseljenost i razvijena komunikaciona
mreža, prirodne prepreke (reke i kanali), bogat žitorodni kraj koji je dobro čuvan od okupatora. Zato us
tanak nije bio ravnomeran i istog intenziteta u svim delovima Vojvodine.
�Okupaciju je Šonja dočekala u Vojvodini, na za
dacima. I sve do hapšenja i streljanja, ona je bila ve
oma aktivna, stalno u pokretu, u akciji, organizujući
grupe saradnika i učesnika narodnooslobodilačke borbe.
Sačuvana su dva nedatirana pisma Šonje Marinković, upućena prvih dana okupacije njenom »dragom tatiki«, ocu Đorđu. Savetovala je oca da se ne potuca po
Vojvodini već da se prebaci u Surduk ,i Slankamen, a
odatle čamcem u Banat i da se nastani kod Vide u Petrovgrad. »A ja ću odavde kad uzmognem stići. Ne brini
ništa. Ja ću živa i zdrava kod tebe stići. A ti samo idi
da se negde skrasiš. I ja i svi moji prijatelji su dobro«.
I u drugom pismu savetovala je ocu da ide Vidi u Petrovgrad i da se ne brine za nju, ona će živa -i zdrava tamo
doći.
Na kraju, ona je prebacila oca u Banat. Bilo je to
u maju mesecu — seća se Toša Tišma. Došli su Đorđe
i Šonja Marinković u Slankamen i prenoćili kod Toše
Tišme, a sutradan se prebacili preko Dunava zahvalju
jući Tošinom ocu koji je, kao lekar u Slankamenu, pro
našao čoveka i čamac. Tada još nije mogla ništa da
kaže o »organizovanom radu na širem planu, jer je i
sama išla u mesto gde do tada nije živela«. Inače je re
alno procenjivala da pakt između Hitlera i Staljina
neće biti stabilan. A kada su se, sredinom juna, sreli
u Petrovgradu ona i Toša Tišma, mada Nemačka još
nije napala Sovjetski Savez, rekla je Tišmi da se treba
spremati za oružanu borbu.
»Zajedno sa Žarkom Zrenjaninom Učom najaktavnije je radila na pripremanju ustanka. Ona je bila je
dan od organizatora partizanskih grupa u Banatu i
Bačkoj« — zapisano je u Zborniku dokumenata. »Po
sle okupacije radila je u Petrovgradu, gde je sa osta
lim članovima PK KPJ — Žarkom Zrenjaninom—Učom,
Svetozarom Markovićem-Tozom i drugima — rukovo
dila pripremama za ustanak. Pored rada na Narodnoj
pomoći, učestvovala je u formiranju diverzantskih gru
pa i prvih partizanskih odreda u severnom Banatu« —
stoji u knjizi »Žene Srbije u NOB«. I dalje, u istoj
knjizi, zabeleženo je: »Prema nekim podacima, prvih
meseci ustanka raznim aktivnostima u Petrovgradu je
bilo obuhvaćeno oko 300 žena i omladinki. Međutim,
onih koji su davali priloge za Narodnu pomoć bilo je
mnogo više. Prikupljanje priloga za partizane i ilegalce, kao način pridobijanja i vezivanja za NOP, bila je
vrlo razvijena forma rada. U tome su prednjačile žene.
Radom Narodne pomoći u celoj Vojvodini rukovodila
je Šonja Marinković«.
�Pred aprilski rat u Vojvodini su postojali Pokra
jinski komitet KPJ i šest okružnih komiteta: dva u
Banatu, tri u Bačkoj i jedan u Sremu, a u nekim srezovima postojali su i srcski komiteti. Krajem 1940. go
dine, u vreme Šeste pokrajinske konferencije, bilo je
oko 650 članova KPJ, a u doba izbijanja ustanka taj
broj se skoro udvostručio, dostigavši cifru od 1.200 čla
nova KPJ. To je bio ozbiljan kadar koji se uhvatio u
koštac sa mnogobrojnim neprijateljem.
Kada se sekretar PK KPJ za Vojvodinu Žarko Zrenjanin vratio iz Zagreba sa Majskog savetovanja CK
KPJ, organizovan je intenzivan rad u partijskim i skojevskim organizacijama, objašnjavani uzroci propasti
Jugoslavije, prikupljano oružje, održavani sanitetski te
čajevi, primani novi članovi u KPJ i SKOJ. Posle na
pada Nemačke na Sovjetski Savez u Pelrovgradu je Po
krajinski komitet održao satanak na kome je odlučeno
»da se ubrzaju pripreme za oružani ustanak, da se for
miraju partizanski odredi i mesne desetine i da se po
čne sa diverzantskim akcijama protiv okupatora. Kra
jem juna formiran je štab partizanskih odreda za Voj
vodinu, koji je na početku ustanka imao sedište u Petrovgradu, jer je tu bio i veči deo članova Pokrajinskog
komiteta, među kojima i Šonja Marinkovič«.
Kao član Biroa PK KPJ i rukovodilac Narodne po
moći Šonja se nalazila u Pelrovgradu (nekadašnjem Bečkereku, sadašnjem Zrenjaninu) sa ostalim članovima
PK KPJ. Prisustvovala je proširenom sastanku Pokra
jinskog komiteta KPJ za Vojvodinu u vinogradu Žarka
Turinskog kraj Petrovgrada, 23. juna 1941. godine, na
kome je utvrđen plan o dizanju oružanog ustanka, a već
sutradan nalazila se u Novome Sadu. Održala je sasta
nak s grupom komunista kojima je prcnela direktivu
da »treba formirati odbore narodne pomoći, koji će ima
ti zadatak da što je moguće šire prikupljaju novac i na
mirnice, kao odeću i obuću, pošto navodno, treba da stig
nu sovjetski padobranci, te da mogu odmah da se pre
obuku u civila. Kao drugi zadatak bio je da se organizuju sanitetski tečajevi... Sem toga bio je zadatak narod
ne pomoći da sakuplja odelo za one koji su oterani u lo
gor« — seća se Milja Brkić, prvoborac i predratni ko
munista.
Tada je bila poslednji put u Novom Sadu, tada se i
poslednji put srela sa setrom Darom kojoj je pomogla
u porođaju drugog deteta, Vjere.
»Kako je stigla s voza, Šonja je sela kraj mene i
nije me napuštala ćelu noć. Njeno prisustvo značilo je
tada za mene ogromno mnogo, možda i sam život! Sve
�što sam joj pružila u životu, što sam učinila za nju i
zbog nje, za njene drugove, vratila mi je te noći. U 5
sati izjutra rodilo se dete, no činilo se da u njemu nema
života. Porođaj je bio i suviše težak 1 naporan i za nje
ga. Babica ga je položila na krevet i počela masirati i
lupati po obrazima. Možda bi već i odustali, ali Šonja
primeti slabe znake života i uzbuđena dade znak rukom
babici. Kada je Vjera konačno zaplakala, Šonja joj pri
đe i obrati joj se pravim ljudskim rečima: »Bebice, re
kla je, moraš biti dobar čovek!« i tako nas je ponovo
zadužila. A Šonja, koja je uz sav svoj posao stigla da bu
de kraj mene kod oba porođaja, koja je išla u Bačku
Palanku do sestre da dočeka rođenje prvog njenog deteta, koja je tako strasno i nesvakodnevno volela decu,
Šonji nije bilo dato da ih i sama ima.
Kad je svanulo, ona je krenula u grad svojim sta
zama. Znam da se sastala s Ćirpanovim i bila ceo dan na
sastancima, a sutradan otišla natrag za Beograd i za
svoj Banat. Otišla je zauvek...«
Najviše je radila u Zrenjaninu i okolini. U Ulici Tihornira Ostojića br. 4, na kojoj se sada nalazi spomenploča, stanovala je Sonjina sestra Vida, koja je od ne
kog dr Laže iz bolnice dobijala lekove i preko jedne že
ne dostavljala ilegalcima. U toj kući Šonja je održala
više pojedinačnih i grupnih sastanaka, u njoj je skriva
la letke i još neki ilegalni materijal. Savetovala je Vidu
da se, u slučaju pretresa, pravda pred policijom kako
ona ništa ne zna.
Jedan letak je preveden na nemački jezik i namenjen nemačkim vojnicima — seća se Emil Kevrešan Ba
ca, tadašnji skojevski rukovodilac. Šonja Marinković
»uzme na sebe brigu da organizuje rasturanje ovih nemačkih letaka u kasarnama okupatorske vojske i među
domaćim nemačkim stanovništvom«. U Petrovgradu se u
to vreme nalazila jedinica u kojoj je bilo i Lužičkih Sr
ba; Šonja je stupila u vezu s tom jedinicom a preko nje
»s nekim nemačkim oficirima« koji su »pokazali sprem
nost« za saradnju sa NOB. Pošto se u blizini železničkc
stanice nalazio magacin pun oružja i municije zaostale
od bivše jugoslovenske vojske, nemački oficiri su obeća
li da iz tih magacina izdaju veću količinu oružja i mu
nicije. I da bi proverili iskrenost tih oficira, angažovali
su ih u akciji rušenje mosta na Begeju u kojoj se jedan
oficir »odlično pokazao, likvidirao je stražaru tako da
je zaplenjena izvesna količina oružja«. Međutim, izne
nada je povučena ta jedinica -i akcija na magacin nije
realizovana.
�Po Sonjinoj direktivi izvršen je pokušaj rušenja
mosta na Begeju u Petrovgradu krajem juna 1941. godi
ne. Akciju su izveli skojevci, zaplenili 7 pušaka, jedan
puškomitraljez i nešto municije. Miniran je most, ali
nije srušen, samo je »pomeren sa svog ležaja« i onespo
sobljen za saobraćaj dve nedelje.
Sredinom jula u Pančevu je održan sastanak Pokra
jinskog, Okružnog i Gradskog komiteta KPJ na kome
je Žarko Zrenjanin govorio o zadacima KPJ u južnom
Banatu u tim ustaničkim danima. Na sastanku je, verovatno, prisustvovala i Šonja Marinković, jer se u to vreme nalazila u Pančevu. Ona je 14. jula 1941. godine
uhapšena u Pančevu kada je, po zadataku, pošla u
Beograd. Po hromoj nozi prepoznao ju je jedan agent
i uhapsio na dunavskoj skeli. U pančevačkom zatvoru
ostala je petnaest dana. Na veoma malom parčencetu
hartije, u svom poslednjem pismu, zatražila je da joj
pošalju sledeće stvari: 1 ćebe i jastuk sa navlakom, 2 peškira i sapun, visoke kožne cipele, debeli pulover, staru
štofanu suknju, jedne dugačke čarape i štrupandle, do
maću crvenu haljinu, jedan redak i jedan gust češalj,
neke vune i igle za štrikanje pulovera i naučne knjige
koje bilo vrste. To treba da stave u rusak i odmah poša
lju. »Što se tiče hrane, neka za večeru šalje jogurta ili
kiselog mleka« — napisala je Šonja.
Kada je Šonja pošla u Beograd, ponela je pismo ko
jim je njena sestra Vida obaveštavala svoje prijatelje
Jovu i Anđelku Rakić iz Beograda da je dobila i drugu
kćerku. Prilikom ličnog pretresa pismo je pronađeno
kod Šonje, a na osnovu njega policija je pretresla Vidin
stan u Zrenjaninu; tada su Vida i Doka saznali da je
Šonja uhapšena, pisamce su kasnije dobili. Pretresom
nije pronađen sanitetski materijal, ali su nađeni oni le
ci na nemačkom jeziku, namenjeni nemačkim vojnici
ma. Kada su policajci pronašli na tavanu rashodovan
stari radio prijemnik, obradovali su se verujući da je
pronađena radio-stanica; smirili su se kad je radio-mehaničar sklopio taj aparat.
Streljana je 31. jula 1941. godine u Petrovgradu. O
tome zločinu neprijatelj je pisao preteći našem narodu
novim zločincima. Nemačka komanda je izdala objavu
u kojoj je napisano:
»... Za komunističke ispade poslednjih dana strelja
no je u Vel. Bečkereku 90 komunista.
Izvršena streljanja su istovremeno odmazda za pa
le nemačke vojnike u borbi protiv komunističkih raz
bojničkih bandi«.
6 Šonja M arinković
�I izdajničko »Novo vreme« od 1. avgusta 1941. prenelo je saopštenje marionetske agencije »Rudnik«:
»Zbog zločinačkih pokušaja neodgovornih komuni
stičkih elemenata u Banatu da paljevinom nanosi štete
snabdevanju srpskog naroda žitom, i zbog podmuklih
napada na pripadnike nemačke oružane sile, koji su se
dogodili poslednjih dana, pojavila se potreba da se preduzmu najoštrije mere...«
Pored Šonje Marinković, streljani su: Rudolf Kornauer i Lajoš Lenđcl, članovi Sreskog komiteta KPJ u
Vršcu; Mihailo Predić i Ratko Purešević, članovi Okruž
nog komiteta SKOJ-a za severni Banat; partijski aktivi
sti iz Pančeva Elza Zadravec i Marija Foćko, kao i mno
gi drugi saradnici ,i simpatizeri NOB. Steljano je 15 lica
iz Melenaca, 35 iz Kumana, 7 iz Novog Kneževca, 5 iz
Petrovgrada (sem Šonje Marinković), 2 iz Vranjeva, 5 iz
Vršca, 4 iz Pančeva, 10 iz Velike Kikinde, po jedno lice
iz Izbišta, Uljme, Odžaka, Padine, Srpskog Aradca i
Beograda. »Većina streljanih uhapšena je iznenada u
noći između 22. i 23. juna, posle napada Nemačke na
SSSR. Tada se hapsilo po spiskovima sačinjavanim na
osnovu policijskih materijala stare Jugoslavije ili na os
novu nečijih sumnji da se radi o komunistima« — zapi
sano je u »Leskovačkom zborniku«, XII.
»Kako se vidi iz dopisa nadleštva podobna za Ba
nat, otsek javne bezbednosti str. pov. br. II/2-1. 011/1941.
g. od 27. nov. 1941. g. upućenog Hali Celeru, tadašnjem
šefu gestapoa, naređenje za streljanje donele su vojne
vlasti. U tom dopisu načelnik otseka javne bezbednosti
Pelikan moli da se za lica, koja su u spisku navedena,
donese smrtna presuda, da bi se mogli u matičnim knji
gama brisati. Dakle, dovoljno je naređenje vojne vlasti
pa da 90 lica bude ubijeno. Nije potrebno Nemcima ni
naređenje ni utvrđivanje neke krivice »jer presudu do
nose naknadno« — zapisano je u dokumentu u kome su
navedena imena svih streljanih i koji se nalazi u Muze
ju socijalističke revolucije Vojvodine.
Većina zatvorenika tučena je i premlaćena prethod
ne noći u sudskom zatvoru u Petrovgradu.
To jutro — seća se Sonjina sestra Vida — sanjala
je da je, iznenada, Šonja upala u kuću, utrčala u ostavu
i ščepala kobasicu, utolila prvu glad i tek tada odgovo
rila da ne može ostati. San ju je probudio i uznemirio.
I kada je izašla iz kuće, njena prva komšinica joj je saopštila da su pre nekoliko minuta Nemci proteraii uli
com Šonju i još nekoliko zatvorenika; išli su od železničke stanice. Vida i stari Doka, ostavivši devojčicu od
mesec dana kod komšinice, pošli su u grad. Uz put su
�sreli jednu jedinicu nemačkih vojnika koja je pevala
neke koračnice.
Uz pomoć stražara ušli su u bivšu zgradu Županije.
Iz jednog klozeta posmatrali su šta se zbiva u dvorištu.
Na sredini dvorišta nalazio se stočić, na njemu pisaća
mašina, a kraj stola jedna Nemica koja je kucala na
mašinu. Tu su bili zloglasni Špiler (Šlicer) i još jedan
Nemac. Oni su izricali presude. Šonja se nalazila u gru
pi muškaraca. Na sebi je imala kišni mantil i držala je
ruke u džepovima, a onda ih izvadila, nešto govorila, ge
stikulirala. Kada je mladić kraj nje počeo od uzbuđe
nja da briše znoj sa čela, Šonja ga je pomilovala, obrisa
la mu čelo, nasmešila se, nešto mu rekla, hrabrila ga...
Sve je to urađeno dosta brzo. Nemci su žurili da svoj kr
vavi pir završe u tim ranim jutarnjim časovima, dok se
grad nije probudio. Zatvorenike su potrpali u pet kami
ona, udarajući ih kundacima. Šonja je strpana u drugi
kamion, a onda je spuštena cirada da se ne vide zatvo
renici.
»Pored vojnika i policajaca koji ih sprovode primećeni su i sudski stražari Sal Peter, Jaglocki Lajoš i Balin
Valentin. Kamioni su zaustavljeni na Bagljašu. Velika is
kopana raka već čeka da primi žrtve. Ceo prostor je
blokiran...
Policajci iz Zrenjanina i »Dojče manšaft« izvršili su
ovo streljanje. Komanduje jedan SS oficir, čije je ime
ostalo nepoznato. Pre streljanja ovaj oficir je pozvao
žtrve. Prvoj grupi je naređeno da stanu ispred rake. Na
dati znak ispaljen je plotun iz 30 pušaka i pogođene žrt
ve su popadale na zemlju. Koja je žrtva pokazivala još
znake života, dotukao ju je oficir koji je komandovao
streljanje i manšaftovac Hatle iz Petrovgrada. Tako su
streljani svih pet grupa. Mešali su se plotuni pušaka sa
uzvicima vikali da nisu krivi.
Orila se pesma policajaca i manšaftovaca kada su se
kamioni vraćali u grad« — zapisano je u pomenutom
spisku streljanih.
Streljanje su posmatrali Jevreji, nekoliko Cigana i
jedan meštanin koje je sa tavana svoje kuće iz nepo
sredne blizine sve video i čuo; on i jedan Ciganin is
pričali su o junačkom Sonjinom držanju. Streljanje su
posmatrali Doka i Vida koji su na Bagljaš, tada na pe
riferiji grada, stigli jednim fijakerom; pošto su im voj
nici zabranili da idu dalje, oni su stali i kroz drvenu
ogradu posmatrali streljanje 90 rodoljuba. Videli su i
svoju Šonju u jednoj grupi. Videli su i kada je odbila
da se okrene, raskopčala mantil, pokazivala na grudi i
nešto govorila. Videli su i kada je pala pogođena pušča-
�84
nim zrnom. Ono što nisu čuli, ispričao im je jedan Ci
ganin i onaj meštanin.
Šonju su doveli pred grobnicu. Ćela grupa je pos
trojena licem okrenutim prema nemačkim vojnicima a
leđima prema grobnici u kojoj su već ležale pokošene
prve žrtve. Oficir je zahtevao da se Šonja okrene kako
ne bi posmatrala puščane cevi uperene u svoje grudi i
grudi svojih prijatelja, Međutim, ona je tu ponudu odbi
la. Odlučnim potezom raskopčala je mantil, pokazala
rukom na svoje grudi i uzviknula nemačkim fašistima:
— Pucajte, ovo su komunističke grudi! Nas možete
pobiti, ali znajte da za nama idu milioni ljudi!
Plotun je presekao reči te divne nežne devojke koja
je pošteno živela i herojski umrla za svoje ideale.
— Pucajte, ovo su komunističke grudi! — ponavlja
le su njene reči hiljade novih boraca.
Za narodnog heroja Šonja Marinković je proglaše
na među prvim Jugoslovenima, 25. oktobra 1943. godine,
u jeku najvećih borbi za pobedu ideala za koje se borila
i dala život.
Nikada joj kosti nisu pronađene, jer je okupator
spalio posmrtne ostatke streljanih rodoljuba kada se
povlačio 1944. godine — da bi uništio svoje krvave tra
gove.
Povodom njene smrti Pokrajinski komitet KPJ za
Vojvodinu izdao je letak pod naslovom »Još jedan stra
šan zločin«:
»U Velikom Bečkereku streljana je od nemačkih
zlikovaca drugarica Šonja Marinkvvić, inženjer agrono
mije iz Novog Sada, stara 25 godina. Šonja Marinković
prišla je kao student radničkom pokretu, u čijim se re
dovima borila sve do svoje mučeničke smrti pod nepri
jateljskom okupacijom. Ona je odvažno stajala u prvim
redovima narodnih boraca; poginula je hrabro kao dos
tojna kći svoga naroda.
Drugarica Šonja Marinković iskreno je volela svoj
narod.
Niko kao ona nije znao da mašta i priča o budućim
danima slobode, kada će džinovski traktori parati slo
bodnu zemlju Vojvodine i vesela se pesma oriti našim
selima i gradovima. Zajedno sa mnogim narodnim bor
cima ona je pala u borbi sa krvavim fašističkim okupa
torima, ne dočekavši dan slobode, ali će njeno ime osta
ti zauvek u našem narodu. To ime pominjaće hiljade na
rodnih boraca-partizana s puškom u ruci; Šonje Marin
ković, tog odvažnog borca i divnog čoveka, setićemo se
na dan pobede, pominjaćemo je u srećnoj i slobodnoj
Vojvodini u kojoj će biti ostvareno sve ono zašto se So-
�nja borila, kada će naš narod živeti životom dostojnim
čoveka.
Neka je slava drugarici Šonji Marinković!«
Ostala je uspomena na heroja i spomenik na kome
se nalaze imena svih streljanih; na čelu spiska je ime
Šonje Marinković.
Zahvalna pokoljenja odaju dužnu poštu tom heroju
Revolucije: dižu spomenike, ukazuju na njega, njego
vim primerom vaspitavaju mlade. Pored spomen-ploča
na kućama u kojima je radila u Novom Sadu i Zrenjaninu, podignute su biste u fabrici koja nosi njeno ime
u Novom Sadu, u Poljoprivrednom fakultetu u Zemunu
i na trgu u Zrenjaninu.
Danas Sonjino ime nose ulice u Zemunu. Novom
Sadu, Zrenjaninu, Somboru i drugim mestima; fabrika
tekstila u Novom Sadu, Srednja poljoprivredna škola u
Vršcu, osnovne škole u Novom Sadu, Subotici i Zrenja
ninu, poljoprivredno dobro u Vojvodini, Treća mesna
zajednica u Novom Sadu, kulturno-umetničko društvo
u Novom Sadu, pionirski odred jedne osnovne škole u
Zagrebu, Mesna zajednica u Zrenjaninu i druge ustano
ve, organizacije i ulice širom Vojvodine.
Šonja je, svojim revolucionarnim delom, izrasla u
jednu od legendi borbene Vojvodine.
��SADRŽAJ
Poreklo — — — — — — — —
Detinjstvo i školovanje — — — —
Formiranje osnovnih osobina — —
Student Poljoprivrednog fakulteta —
Omladinski rukovodilac u Novom Sadu
Partijski rad u Vojvodini — — — —
Zaustavila je dalju provalu — — —
Član Pokrajinskog komiteta KPJ — —
»Pucajte, ovo su komunističke grudi!« —
— —
— —
——
——
——
— —
— —
— —
——
Strana
— — 5
— — 1
2
— — 20
— — 27
_ _ 38
— — +7
— — 55
— — 70
— — 77
����
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Pucajte, ovo su komunističke grudi
Priča o Sonji Marinković
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Stanoje Filipović
Publisher
An entity responsible for making the resource available
NIRO "Dečje novine", Gornji Milanovac
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1977.
Rights
Information about rights held in and over the resource
NIRO "Dečje novine", Gornji Milanovac
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
65-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
87 str.
Banat
NOB
NOP
Novi Sad
Pokrajinski komitet KPJ
SKOJ
Sonja Marinković
Stanoje Filipović
Ujedinjeni radnički sindikalni savez
Vojvodina