1
10
1
-
http://afzarhiv.org/files/original/43d0baa6f64e582272f6f63724313065.PDF
f76bc18d984614ed2138488041e5674e
PDF Text
Text
O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.1945.
«ABOUT THE SOCIAL POSITION OF WOMEN IN BOSNIA AND HERZEGOVINA
19421953»
by Vera Katz
Source:
Contributions (Prilozi), issue: 40 / 2011, pages: 135155, on www.ceeol.com.
The following ad supports maintaining our C.E.E.O.L. service
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
UDK: 316.662-055.2 ( 497.6 ) “1942/1953”
Izvorni naučni rad
O DRUŠTVENOM POLOŽAJU ŽENE
U BOSNI I HERCEGOVINI
1942.-1953.
Vera Katz
Institut za istoriju, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Apstrakt: U radu su razmatrani osnovni pokazatelji društvenog položaja
žene u Bosni i Hercegovini u razdoblju od Drugog svjetskog rata do ukidanja Antifašističkog fronta žena. Tijekom naznačenog vremena kreirao
se identitet žene u socijalizmu, prvo ratnim partijskim odlukama, a nakon
oslobođenja ustavnim i zakonskim rješenjima koji su bitno izmijenili društveni položaj žene na razini političkih, socijalnih, radnih, bračnih i ostalih prava.
Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, žena, socijalizam.
Abstract: This paper considers the basic signs of the social position of women in Bosnia and Herzegovina in the period of the Second World War until the abolishment of the Antifascist Women’s Front. A new identity of women in socialism was created during the marked time frame, first by Party war decisions, and after the Liberation by constitutional and legal acts
which significantly changed the social position of women on the level of political, social, work, marital and other rights.
Key worlds: Bosnia and Herzegovina, women, socialism.
Sedamdesetih godina 20. stoljeća zapadnoeuropska i američka društvena znanost izgradila je pojmovne kategorije i teorijske varijante za razvoj “ženskih studija”,
dajući im adekvatan značaj i institucionalnu formu. O najvažnijim teorijskim aspek135
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 135
5.12.2011 10:28:22
�Access via CEEOL NL Germany
Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
tima historije žena i ženskih studija pregledno nudi rad Dubravke Peić Čaldarević,1
u kojem se analiziraju različita mišljenja o podrijetlu, obilježjima i razvoju historije žena, zatim vrlo bitno razlikovno određenje pojmova spola i roda, ali i važnosti
ženskih studija prema orijentaciji ka socijalnoj historiji uz napomenu o potrebi reinterpretacije povijesnih izvora i važnosti oralne historije kao sredstva otkrivanja ženskih emocija. Od analiziranih brojnih autorskih imena i njihovih pogleda na historiju
žena, iz studije Dubravke Peić Čaldarević za ovu priliku prenosimo mišljenje Mirjane Gross: “Za razliku od zapadnoeuropskih historičarki-feministkinja G. Bock i
G. Lerner, koje u svojim razmatranjima, a posebice terminologiji, dolaze gotovo do
samih granica racionalnog, M. Gross u procjenama ženskog historijskog i historiografskog iskustva, iako ih prihvaća kao neminovnost, dosljedno inzistira na strogoj,
hladnoj, znanstvenoj objektivnosti. Govoreći o socijalnim aspektima ženske povijesti, ističe da je ona pri svom nastanku najveći poticaj dobila za vrijeme društvenih
previranja 1968. godine u Europi, dok su na njezin razvoj u SAD posebice utjecale
društvene mijene uzrokovane vijetnamskim ratom. U oba slučaja ‘na povijesnu pozornicu’ odjednom stupaju ‘marginalne grupe, disidenti, etničke manjine, žene’, odnosno ‘svi oni drugi čije postojanje etablirane društvene znanosti i elitne znanstvene
ustanove nisu smatrale predmetom interesa’, a od tada ih počinju istraživati u okviru
antropološki usmjerene historije svakodnevice. (...)”.2 U okviru konkretnih povijesnih istraživanja društvenih struktura potrebno je uputiti na kompleksne studije Lydie Sklevicky,3 Vere Gudac Dodić,4 gdje se mogu pronaći imena i ostalih autora koji
su se bavili ovom problematikom. U bosanskohercegovačkoj historiografiji pionirski poduhvat o ovoj temi napravljen je radom o emancipaciji muslimanske žene.5 Također, potrebno je napomenuti da su se sedamdesetih godina prošlog stoljeća u jugoslavenskoj historiografiji pojavljivale monografije posvećene ženama, a sukladno onovremenoj ideološkoj orijentaciji bile su posvećene učesnicama Narodnooslo-
Dubravka Peić Čaldarević, “Teorijski aspekti historije žena i ženskih studija”, RADOVI,
Vol. 29, Zagreb: Zavod za hrvatsku povijest, 1996, 273- 287.
1
2
Isto, 285.
Lydia Sklevicky, “Karakteristike organiziranog djelovanja žena u Jugoslaviji u razdoblju
do drugog svjetskog rata”, Polja 308, Novi Sad: 1984; Ista, “Žene i moć – povijesna geneza
jednog interesa”, Polja 309, Novi Sad: 1984; Ista, Konji, žene i ratovi, Zagreb: 1996.
3
Vera Gudac Dodić, “Položaj žene u Srbiji”, u: Žene i deca – Srbija u modernizacijskim procesima XIX i XX veka (4). Beograd: Biblioteka Helsinške SVESKE br. 23, 33-130.
4
Senija Milišić, “O pitanju emancipacije muslimanske žene u Bosni i Hercegovini”, Prilozi
28, Sarajevo: Institut za istoriju, 1999, 225-241.
5
136
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 136
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
bodilačkog rata.6 Međutim, poslije izdavanja ovih djela nastupila je dugačka pauza u
nastavku istraživanja, a nedostatak interesa za ženske teme kod suvremene generacije povjesničara oba spola učinio je nenadoknadiv zaostatak posebice u Bosni i Hercegovini. Nakon upoznavanja s dijelom literature u kojoj su ponuđeni aspekti podrijetla, obilježja i razvoja historije žena, definicije osnovnih pojmova spola i roda, razvoja ženskih studija, orijentacija ka socijalnoj historiji, empirijski pokazatelji na
konkretnim društvima i sličnom, ovaj rad nudi pregled osnovnih partijskih odluka,
ustavnih i zakonskih akata prema kojima su ženama u Bosni i Hercegovini regulirana pitanja pravnog položaja, zatim školovanja, obrazovanja, radne aktivnosti, položaja u braku i porodici, zdravstvenog osiguranja, te participacije u političkom životu.
***
Nakon Drugog svjetskog rata pravni, politički i društveni položaj žene u Jugoslaviji/Bosni i Hercegovini potpuno je promijenjen u odnosu na razdoblje Kraljevine Jugoslavije. Agitacija za žensko pravo glasa bila je tridesetih godina 20. stoljeća
vrlo aktualno političko pitanje, ali je izostalo njegovo uvrštavanje u Ustav Kraljevine Jugoslavije 1931. godine, mada je bilo nagoviješteno Ustavom iz 1921., kada je
biračko pravo garantirano svakom građaninu koji je navršio 21 godinu života, a za
žene je tada rečeno da će se zakonom riješiti pravo glasa za žene. Prema tome, žene
Jugoslavije morale su pričekati završetak Drugog svjetskog rata da bi dobile mogućnost izlaska na izbore. Od tada započinje formuliranje njihove društvene uloge u socijalizmu promoviranjem putem ustavnih i zakonskih propisa iz kojeg su slijedile
promjene na razini političkih, društvenih, obiteljskih i ostalih prava žene. Na različite načine promicana je društvena uloga žene preko koncepta drugarice – radnice –
domaćice s ciljem kreiranja identiteta žene u socijalizmu. Pozivajući se na tekovine
narodnooslobodilačke borbe, neposredno nakon oslobođenja nastojalo se ustavnim,
zakonskim i različitim normativnim aktima stvoriti garancije ravnopravnosti među
spolovima, a koliko je komunistička vlast učinila suštinskih pomaka u emancipiranosti rodne ravnopravnosti u prvom desetljeću nakon rata ostaje predmetom istraživanja u Bosni i Hercegovini.
Drugačiji odnos prema statusu žene u društvu započeo je još tijekom Drugog
svjetskog rata u pravcu realiziranja usvojenih stavova iz međuratnog razdoblja ilegalnog djelovanja Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), kada se načelno odredila
i prema ovom pitanju u smislu rodne ravnopravnosti. “Istorija Drugog svetskog rata
Mila Beoković, Žene heroji. Sarajevo: 1967; Borbeni put žena Jugoslavije, Beograd: 1978;
Jovanka Kecman, Žene Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama 19181941. Beograd: 1978.
6
137
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 137
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
u Jugoslaviji možda je najfascinantniji primer kako je relativno mala grupa komunista uspela da temeljnim radom na terenu i u ratnim uslovima, a za vrlo kratko vreme,
ubedi velike mase žena da potpomognu partizanski rat, kako bi posle rata dobile
nova prava. Program je u potpunosti uspeo, toliko da je žensko političko organizovanje već posle nekoliko godina postalo opasnost za komuniste, i AFŽ je rasformiran. Posle toga, ideološki obrat je preživeo neobičnu kombinaciju potrošačkog i patrijarhalnog modela nametnutog ženama, ali dobar deo obećanih prava je preživeo”.7
Mada su vojni zadaci bili prioritetni tijekom narodnooslobodilačkog rata, KPJ je izuzetnu važnost pridavala stvaranju masovnih organizacija narodnofrontovskog karaktera. U okviru narodnofrontovskog pridobijanja “širokih narodnih masa” Partija je
nastojala privući žene i omladinu i organizacijski ih usmjeravati. Tako je već krajem
1942. godine na prostoru Bihaćke republike za samo devet dana nakon Prvog zasjedanja AVNOJ-a održana u Bosanskom Petrovcu Prva zemaljska konferencija Antifašističkog fronta žena (AFŽ). Da je objedinjavanje ove organizacije na jugoslavenskoj razini bilo pod neposrednim rukovodstvom najvišeg partijskog tijela vidljivo je
iz Direktivnog pisma CK KPJ o zadacima AFŽ-a, od 2. novembra 1942.8, kojim se
svim partijskim organizacijama pojasnila uloga AFŽ-a. Ovo direktivno pismo došlo
je nakon saznanja da u mnogim partijskim organizacijama nije u potpunosti shvaćen
značaj AFŽ-a u smislu potpore partizanskim jedinicama. Stoga je bilo potrebno naglasiti bitnu ulogu žene u ratu, te da one ne smiju u svojoj djelatnosti ostati ograničene samo na AFŽ, već da u borbi za svoja prava moraju biti izravno zastupljene i u
narodnooslobodilačkim odborima, čime bi uzele učešće u “izgradnji narodne demokratije”. Centralni komitet KPJ (CKKPJ) definirao je karakter ove organizacije na
sljedeći način: “Antifašistički Front Žena je vanpartijska široka masovna organizacija svih antifašistički raspoloženih žena. Kao takva, ona je pod uticajem naše Partije,
i partijske organizacije su dužne, ostavljajući joj samostalnost i punu inicijativu u
radu, pružiti svestranu pomoć. Kontrola i pomoć AFŽ-a ne sme se shvatiti kao komesarska uloga naših odgovornih partijki, već kao stvarna pomoć u okupljanju svih
žena u borbi protiv fašizma i kao obezbeđenje naše pravilne linije na tome sektoru
partijskog rada”.9 Cilj direktivnog pisma bio je pojašnjenje uloge ove masovne organizacije u ostvarivanju povezanosti između partijskih organizacija, vojske i novoformiranih organa vlasti s narodom “na terenu”. U partijskim direktivama javno je definirana kao izvanpartijska organizacija, a u smjernicama za daljnji rad posebno se
7
Svetlana Slapšek, Ženske ikone XX veka. Beograd: Biblioteka XX vek, 2001, 34.
AVNOJ i revolucija. Tematska zbirka dokumenata 1941-1945. (pr.) Slobodan Nešović i
Branko Petranović, Beograd: Narodna knjiga, 1983, 275-276.
8
9
Isto, 275.
138
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 138
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
isticala veza partijskih foruma sa vojnim jedinicama, a unutar te veze partijke (žene
– članice KPJ) bile su odgovorne za povezivanje sa ženama u vojsci ili u sanitetu, ali
i sa onima koje su ostale u svojim domovima. Prema tome, AFŽ je bio pod potpunom kontrolom Partije, kao i sve ostale narodnofrontovske organizacije. Potreba za
koordiniranjem zadataka između partijskih organizacija i AFŽ-a bilo je u prvom
redu pitanje kampanje za snabdijevanje partizanske vojske hranom, odjećom i obućom. Osim AFŽ-a, partijske organizacije morale su angažirati “sve” narodnooslobodilačke odbore kao i “sve” simpatizere da bi se stvorila široka pozadina iz koje bi se
osiguralo snabdijevanje partizanskih jedinica. Da bi se potaknuo rad odbora AFŽ-a i
razbili otpori komunista protiv ove organizacije, KPJ je odabrala partijke i poslala ih
na konkretne akcije, što su bili i njihovi partijski zadaci. Sazivanje Zemaljske konferencije AFŽ-a proteklo je prema partijskim uputama. Direktivnim pismom CKKPJ
bilo je naloženo da partijska rukovodstva vode računa o pravilnom izboru delegata i
da oni predstavljaju pokrajinske, oblasne, okružne, sreske, općinske i mjesne odbore. Umrežavanje ove organizacije trebalo je urediti na sljedeći način: “U svim selima
i gradovima stvarati organizacije AFŽ-a i nastojati na povezivanju jednih s drugima,
tj. centralizovati u sreskom, oblasnom, pokrajinskom itd. opsegu. Izolovanost jednih
od drugih u dosadašnjem radu štetno se odrazila u inicijativi i međusobnom takmičenju na izvršenju postavljenih zadataka”.10 O važnosti ove ženske organizacije u
ratu ukazuje i činjenica da je na Prvoj zemaljskoj konferenciji AFŽ-a govorio Josip
Broz Tito 5. 12. 1942. godine u Bosanskom Petrovcu “(...) ističući da Antifašistički
front žena postoji odavno, ali da je danas dobio organizacionu formu, i da je jedna od
organizacija koja je ponikla ‘odozdo’. AFŽ je nazvao ‘desnom rukom Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja’ i najvećom snagom u pozadini”.11 Partijskim direktivama davane su smjernice za rad ove antifašističke organizacije, a govorima
najviših partijskih funkcionera iskazivana je važnost njenog postojanja, isticani su
značajni uspjesi u radu, ali i nedostaci koje je trebalo popraviti. Stalnim stavljanjem
naglaska da su antifašističke organizacije nastale “odozdo”, iz naroda, nastojalo se
stvoriti javno mnijenje o širokoj podršci “narodnih masa” partizanskom pokretu. U
odnosu na brojne obveze u vojsci i u civilstvu, učešće žena u političkim tijelima nije
adekvatno pratilo stupanj njihove angažiranosti. Učešće žena-vijećnika u radu Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ-a) i Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH-a) bilo
je nedovoljno u odnosu na njihovu zastupljenost u vojsci. Prema nekim, mada nepouzdanim pokazateljima, u Narodnooslobodilačkoj vojsci (NOV-u) bilo je angažirano
10
Isto, 275-276.
11
Isto, 276.
139
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 139
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
oko 100.000 žena.12 Međutim, od 247 vijećnika na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a
(25.-26.11.1943. u Mrkonjić Gradu) bile su samo 4 žene ili 0,61%.13 Na istom zasjedanju izabrana je lista vijećnika AVNOJ-a iz Bosne i Hercegovine , ali od 103 vijećnika i njihova zamjenika nije bilo na popisu nijedne žene. Također, u Prezidijum ZAVNOBiH-a nije bila izabrana nijedna žena. Na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a
skupu se obratila Rada Vranješević u ime AFŽ-a ističući zalaganje, ali i uspjehe ove
organizacije. Na Drugom zasjedanju (30.6. - 1.7.1944. u Sanskom Mostu) uočen je
napredak, tako da su od 23 predložena nova vijećnika bile i tri žene, te ih je tada bilo
ukupno sedam u odnosu na 107 prisutnih vijećnika (ili 6,54%).14 Mada je zastupljenost žena u najvišim partizanskim organima vlasti tijekom rata bila marginalna, rodna ravnopravnost kao partijski programski zadatak ostvaren je na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a usvajanjem Deklaracije ZAVNOBiH-a o pravima građana Bosne
i Hercegovine, u kojoj je jasno iskazana: “Ravnopravnost žene s muškarcem, kako u
političkom životu zemlje, tako i u svim oblastima društvene djelatnosti”,15 što je bio
i formalno-pravni napredak prema ženskom pitanju. U zavnobihovskom ozračju,
Danica Perović je na početku svoga govora istakla kako je u Deklaraciji Drugog zasjedanja AVNOJ-a istaknuta ravnopravnost žene sa muškarcem kao sastavnog dijela
prava građana, što je, prema njenim riječima, potvrdilo i prisustvo žena na Drugom
zasjedanju ZAVNOBiH-a. Međutim, bez obzira na pozitivne ocjene Partije o AFŽu, prema mišljenju vodećih komunista, proces uključivanja žena u politički život tekao je sporo, jer se u svim akcijama/kampanjama očekivala masovnost. Tako su očekivanja najviših partijskih organa bila mnogo veća od ostvarenih rezultata. Ni na
Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Predsjedništvo ovog političkog tijela nije bila
izabrana nijedna žena. Nešto kasnije, situacija u vezi sa brojem žena u najvišem političkom tijelu Bosne i Hercegovine neznatno se popravila na Trećem zasjedanju ZAVNOBiH-a (26.- 28. 4. 1945. u Sarajevu), kada je broj žena na ovom zasjedanju po-
Opširnije: Barbara N. Wiesinger, “Rat partizanki – žene u oružanom otporu u Jugoslaviji
1941-1945”. Sarajevo: Historijska traganja, Institut za istoriju, 2010, br. 4, 208.
12
ZAVNOBiH, dokumenti 1943-1944, knj. I, Sarajevo: IP Veselin Masleša, 1968, 58-63. (Vijećnice: Mevla Jakupović, radnica iz Tuzle; Zora Nikolić, radnica iz Sarajeva; Danica Perović, kapetan iz Banje Luke, upravnica bolnice XI divizije i Rada Vranješević, studentica, član
Centralnog odbora AFŽ-a).
13
14
Isto, 174. (To su bile: Olga Marasović, Zehra Muidović, Soja Ćopić).
15
Isto, 234.
140
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 140
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
većan na deset (ili 6,45%) u odnosu na 155 prisutnih vijećnika,16 ali u sastavu Prve
vlade Bosne i Hercegovine nijedna žena nije dobila resornu poziciju.
Završetkom rata Centralni komitet KPJ i dalje je pokazivao veliki interes za Antifašistički front žena. Od 17. do 19. 6. 1945. godine održan je Kongres AFŽ-a u Beogradu. Mada je prema formi ovaj Kongres imao manifestacijski karakter, on je nanovo javno odbacio sumnje u jednom dijelu partijskih kadrova o cjelishodnosti ove
organizacije nakon rata. Komunistička partija tražila je od svih partijskih kadrova
suzbijanje sektaštva prema primanju žena u Partiju, dalje iskazivanje interesa i razumijevanje za AFŽ, zatim tretiranje ove organizacije kao svoje “transmisije” u radu sa
ženama i gledanje kao na dio Narodnog fronta Jugoslavije (NFJ) u povezivanju sa
Partijom preko rukovodećih kadrova na svim razinama. Od partijskih kadrova tražilo se zalaganje, ali i napori da se AFŽ ne pretvori u malobrojnu izoliranu feminističku organizaciju,17 jer je prema socijalističkim načelima “feminizam” izjednačen sa
“građanskim” kao denuncijantskim pojmom u odnosu na proletarijat o kojem su govorili komunisti. U partijskim dokumentima češće se upotrebljavao pojam “malograđanski” za sve ono što je podsjećalo na predratnu ili zapadnoeuropsku parlamentarnu demokraciju. Programski, Komunistička partija predstavljala je ženu u liku
drugarice, radnice-udarnice, dobre majke i domaćice. Za tako kompleksnu ulogu
žene u izgradnji “narodne demokratije” bila je potrebna pomoć različitih društvenih
struktura, jer je Kongres od žena zahtijevao puno veće zalaganje nego u vrijeme rata.
Angažman na novim političkim, gospodarskim, socijalnim i drugim zadacima Partija je projicirala uključivanjem preostalog dijela ženske populacije koja još nije bila
“organizovana”. Programski ciljevi AFŽ-a bili su sadržaj Direktive Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije o AFŽ, od 23. oktobra 1945. godine,18 u kojoj su uglavnom ponovljene iste smjernice o radu ove organizacije kao i u Direktivnom pismu iz 1942. godine. Razlika je bila u tome što je ova iz 1945. govorila o mirnodopskim uvjetima života, novim zadacima obnove zemlje i ostvarenim pravima
žene pozivanjem na tekovine narodnooslobodilačke borbe koja im je ta prava i omoZAVNOBiH, dokumenti 1945, knj. II. Sarajevo: IP Veselin Masleša, 1968, 506-511. (To su
bile: Soja Ćopić, seljanka iz Hašana, Bosanska Krupa, predsjednica Oblasnog odbora AFŽ-a
za Bosansku Krajinu; Mevla Jakupović, radnica iz Tuzle; Dušanka Kovačević, Banja Luka;
Danica Likar, seljanka iz sreza Bosanski Novi; Olga Marasović, diplomirana pravnica iz Bijeljine; Zehra Muidović, diplomirana pravnica iz Sarajeva; Zora Nikolić, radnica iz Sarajeva;
Ruža Oljača iz Banje Luke; Danica Perović, kapetan iz Banje Luke, upravnica bolnice XI
divizije i Lepa Perović, iz Banje Luke).
16
17
AVNOJ i revolucija, 823.
18
Isto, 822.
141
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 141
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
gućila. Prema tome, obraćanje ženama bilo je prije svega sa ideološke i političke pozicije i kada se obraćalo ženama izravno ili AFŽ-u, kao organizaciji koja ih je predstavljala. Snažno se njegovalo sjećanje na hrabre žene pripadnice narodnooslobodilačke vojske. “Partizanke su se, prihvatajući pojam jednakosti u najrudimentarnijem
obliku, odrekle normalnog ‘ženskog’ života, i prihvatile rizik smrti, ranjavanja, zarobljavanja i mučenja, dakle ekstremni muški tretman – da i ne govorimo o nomadstvu,
nedostatku osnovne higijene i intimnosti, bolestima i psihičkim problemima, i to ne
samo sa neprijateljem. Ženstvenost, seksualnost, materinstvo – sve je dobrovoljno
predato u ruke muškoj vlasti, na osnovu ugovora, manje ili više jasno postignutog, o
budućim pravima i budućoj jednakosti u boljim životnim okolnostima. Ideja žrtvovanja je dakle ključna: prihvatiti ono najgore iz života muškarca – ratnu kulturu i
mentalitet – da bi izabranice/žrtvovane obezbedile prava za sebe i za sve druge žene.
Ovaj tako izrazito zahtevni i utopijski stav mogle su prihvatiti samo odlučne ili sasvim očajne feministkinje. No partizanke su bile sasvim neobrazovane, patrijarhalne, jednostavne žene sa sela. Trebalo je kod žena prvo probuditi ili samo podstaknuti patriotizam, natopiti taj patriotizam modernim feminističkim idejama koji su komunistički pokreti prihvatili, umeti prikazati ideje tako da odgovaraju različitim
društvenim i kulturnim sredinama, obrazovati žene tako da one prenose nove ideje
drugim ženama”.19 Sukladno tomu, “Valjalo bi napomenuti da je u Jugoslaviji za vreme Drugog svetskog rata bilo preko 100.000 žena boraca, od kojih je 25.000 poginulo, ranjeno 40.000, a 3.000 ostale su teški invalidi. Za heroje proglašeno je 90 žena.
(...) tokom rata je umrlo u logorima 280.406 žena.(...) Žena nosilaca Spomenice boraca od 1941. godine bilo je 1.171”.20 Ispričane su mnoge priče o hrabrim partizankama, ženama – narodnim herojima, koje su se “rame uz rame” borile sa partizanima. Poslije Drugog svjetskog rata građen je i stereotip o partizankama-bolničarkama
koje su i oružjem branile svoje ranjenike. Međutim, u mirnodopskim uvjetima nije
bilo dovoljno njegovati sjećanja, trebalo je angažirati žene na novim zadacima. Pokrenute su ponovo inicijative o stvaranju seoskih i gradskih ogranaka tamo gdje još
nisu postojali, odnosno nastojalo se pokriti cijelo društvo mrežom kontroliranih ženskih organizacija, ali uvijek u koordinaciji unutar Narodnog fronta i pod kontrolom
Partije. U Direktivi iz 1945. se na samom početku ukazuje na ravnopravnost žena:
“Po završetku rata aktivnost žena ne sme i ne može prestati. Naprotiv, tu aktivnost
treba razvijati dalje i oživljavati na novim zadacima, na očuvanju i daljem razvoju
tekovina narodnooslobodilačke borbe i zadobijenih prava žena (ta prava su deo tekovina narodnooslobodilačke borbe), na rešavanju krupnih zadataka političkog, pri19
Svetlana Slapšek, Ženske ikone XX veka, 207.
20
Vera Gudac Dodić, “Položaj žene u Srbiji (1945-2000)”, 34-35.
142
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 142
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
vrednog i socijalnog karaktera u izgradnji naše zemlje”.21 U partijskim dokumentima
često se kritizirao snažniji utjecaj vjerskih zajednica na žensku nego na mušku populaciju, pa je jačanje AFŽ-a bilo vrlo pogodno za realiziranje ciljeva Komunističke
partije i prema ovom pitanju. Mada su komunisti od afežeovskih odbora zahtijevali
znatno veću angažiranost u što kraćem vremenu i u najgorim okolnostima “Uspeh
jugoslovenskog partizanskog pokreta bio je svestran: obezbeđena je ženska radna
snaga u pozadini, ženska ratnička snaga na frontu, ženska radna snaga na obnovi zemlje posle rata, ženska politička snaga koja je podržavala pobedničku ideologiju”.22
Za ukupnu aktivnost bile su zadužene članice Partije u svim sektorima djelatnosti od
državnog aparata do seoskih odbora kroz cijelu partijsku organizaciju od Pokrajinskog komiteta do osnovnih partijskih ćelija. Tijekom rata, a naročito nakon oslobođenja komunistička aktivnost bila je intenzivirana u pravcu “vaspitavanja” i agitaciono-propagandnog djelovanja među stanovništvom. S jedne strane, inzistiralo se na
prosvjećivanju žena preko AFŽ-a, a s druge, povezivanje partijskih agitaciono-propagandnih odjeljenja sa odborima AFŽ-a, čime bi se u potpunosti usmjeravala i kontrolirala ukupna djelatnost. “Vaspitni rad sa ženama jeste jedan deo rada partijske organizacije i propagande. Agit-propagandni rad AFŽ-a ne sme se prepuštati samo odborima AFŽ-a već im partijski Agit-prop mora pružiti najnužniju pomoć, koje do
sada nije bilo. Na pr. u organizovanju izbornih kampanja partijski Agit-prop dužan je
da izradi i specifičan plan za agitaciju među ženama. Isto tako, popularišući zakone,
potrebno je uvek promisliti kako i u kojoj formi to učiniti kod žena itd”.23 Ovaj ulomak iz spomenute Direktive na najbolji način pojašnjava odnos KPJ – AFŽ u procesu izgradnje “narodne vlasti”. Uvezivanje partijskih organizacija sa narodnofrontovskim i afežeovskim odborima imalo je za cilj stvaranje povoljnog javnog mnijenja u
populariziranju komunističke vlasti. Partijske organizacije imale su veliku ulogu u
animiranju AFŽ-a na selu u smislu uključivanja žena u javni društveni život s obzirom na činjenicu da je bosanskohercegovačko društvo bilo neobrazovana, agrarna i
zapuštena sredina u kojoj su žene bile njen najneobrazovaniji dio. Uz zakonsku obvezu slanja ženske djece u osnovne škole nastojalo se na različite načine povećati
obrazovnu razinu i starijeg dijela ženskog stanovništva. Organizirani su različiti tečajevi, a neki od njih imali su i težinu zakonske uredbe. U skladu sa velikim zadacima Prvog petogodišnjeg plana razvitka narodne privrede Narodne Republike Bosne
i Hercegovine, Ministarstvo prosvjete donijelo je Uredbu o prosvjetno-domaćičkim
21
AVNOJ i revolucija, 822-823.
22
Svetlana Slapšek, Ženske ikone XX veka, 207.
23
AVNOJ i revolucija, 822-823.
143
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 143
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
tečajevima.24 Prema ovoj Uredbi, prosvjetno-domaćičke tečajeve mogle su pohađati
djevojke i žene između 16 i 45 godina života u trajanju od četiri mjeseca i sa 18 sati
teoretske i praktične nastave nedjeljno. Nastavu su izvodile učiteljice osnovne škole, a stručne predmete iz higijene i poljoprivrede stručne osobe. Tečajeve su mogle
organizirati različite društvene organizacije, poduzeća, ustanove i seljačke radne zadruge uz prethodno odobrenje narodnih odbora različitog ranga. Nakon polaganja
završnog ispita polaznice su dobivale uvjerenje koje je potpisivalo Ministarstvo prosvjete.25 Ovakvi i slični tečajevi bili su brojni i bili cijenjeni prilikom traženja i dobivanja posla u to vrijeme.
Aktivnost pojedinih odbora AFŽ-a ovisila je o broju politički angažiranih žena u
njima. Elitni dio ove masovne društveno-političke organizacije činile su žene – članice KPJ pod popularnim imenom “partijke”. Na njima je bio glavni dio odgovornosti jer svaku aktivnost koju je pokretala komunistička vlast pratila je i odgovarajuća
djelatnost AFŽ-a. Tijekom razdoblja od 1946. do 1953. godine, do kada je djelovao
Antifašistički front žena,26 broj žena u članstvu KPJ nije pratio proces ukupnog omasovljenja partijskih organizacija.
Udio žena u članstvu KPBiH (1946.-1953.)27
Godina
Ukupan broj
članova
Broj žena
članova KPJ
Učešće
(%)
Bazni indeks
(1946.=100)
Lančani indeks
(pret.god.=100)
1946.
1947.
1948.
1949.
1950.
1951.
20.474
29.935
52.014
54.421
63.795
81.069
4.182
5.495
9.627
9.821
10.933
13.316
20,43
18,36
18,51
18,05
17,14
16,43
100
146
254
266
312
395
100
146
174
105
117
127
Uredba o prosvjetno-domaćičkim tečajevima, Službeni list NRBiH, god. VII, br. 10, 4. 5.
1951.
24
25
Isto.
Nakon ukidanja Antifašističkog fronta žena Jugoslavije 1953. godine, formiran je Savez
ženskih društava Jugoslavije, koji je djelovao do 1961. godine, kada je osnovana Konferencija za društvenu aktivnost žene Jugoslavije koja je radila u okviru Socijalističkog saveza
radnog naroda Jugoslavije.
26
Arhiv Bosne i Hercegovine (ABH), fond: PK KPJBiH, kut. 178/1947, dok. bez br.,
15.1.1948; kut. 277/1948, dok. 5.165/III, 24.1.1949; fond: CK KPBiH, kut. 513/1950, dok.
bez br., 25.1.1951, kut. 45/1951, dok. bez br., 10. 1.1952, kut. 7/14, dok. bez br., 20.2.1954.
27
144
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 144
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
1952.
1953.
92.949
79.167
14.475
12.190
15,57
15,40
454
387
115
85
Tablični pregled ukazuje na udio žena u članstvu KPJ u Bosni i Hercegovini, odnosno KPBiH (od 1948. godine). Mada je njihov broj zabilježio opadanje prema relevantnim pokazateljima, njihove obveze u društvu bile su kompleksnije. Prema apsolutnim pokazateljima, broj žena je rastao do kraja 1952. godine, da bi u 1953. bio
zabilježen pad za 2.285, što je značajna promjena u odnosu na njihov ukupan broj.
Prema relativnim pokazateljima postotak je bio u stalnom opadanju od 1946. godine (sa 20,43%) do 1953. (na 15,40%), odnosno za 5,03% tijekom naznačenog razdoblja. Ako se poređenje pravi u odnosu na 1946. kao baznu godinu (1946.=100),
nije zabilježen negativni bazni indeks. Neravnomjernost kretanja udjela žena u članstvu KPJ najbolje se iskazuje metodom lančanog indeksa, kada se prate promjene
u odnosu na svaku prethodnu godinu (prethodna godina=100). Oscilacije u brojnosti uočavaju se tijekom cijelog perioda. Prema lančanom indeksu, smanjenje udjela
žena u odnosu na ukupno članstvo zabilježeno je 1949. (za 69), zatim 1952. (za 12) i
1953. godine (za 30 indeksnih poena). Različite vrste statističkih pokazatelja govore
o smanjenju udjela žena u partijskom članstvu. Tome je doprinijelo mnogo razloga,
odnosno politički, društveni i socijalni problemi su se prelomili preko ženske populacije. Za kompleksnu ulogu drugarice – radnice – majke – domaćice trebalo je puno
vremena, truda i energije, odnosno bilo je teško odgovoriti na sve te uloge. Kao najčešći razlog političkoj neaktivnosti spominjao se nedostatak vremena budući da je
uposlenoj ženi ostajalo malo vremena za kuću i djecu jer u siromašnom društvu nije
bilo popratnih službi koje bi joj olakšale svakodnevni život kućanice i majke. Društveno-politički angažman u to vrijeme značio je dodatni neplaćeni rad, zatim utrošene brojne sate na čestim i višesatnim sastancima. Osim toga, nakon napornih ratnih
godina mijenjala se i uloga partizanki – partijki. “Komplikovanost slike upotpunjuje
šok povratka u civilizaciju posle pobede: ako je partizanki za vreme rata bilo suđeno
da se nosi sa nasiljem, fizičkim naporima, borbenom spremnošću, svim vrstama parazita i posledicama nehigijene, pobedonosni povratak načinio ju je ranjivom. Morala je postati ‘obična žena’, što nije samo značilo blagodat higijene i ukrašavanja, već
i samolišavanje zaštite oružja i ratničkoga statusa. Odjednom je na sve strane bilo
psihički ugroženih bivših ratnika, siročića, drugih napaćenih žena kojima se trebalo
baviti, i partizanke jednostavno više nisu imale vremena da se bave svojim posleratnim stresovima. Željni novih iskustava, pobednici su napuštali svoje ratne partnerke
i tražili manje osvešćene i manje borbeno iskusne pripadnice ženskoga pola. Mogli
bismo reći da su hladan tuš ‘defeminizacije’ pokreta otpora prvo osetile one, partizanke. Za razliku od muške strane Pokreta, one nisu mogle dugo zadržati svoju pri145
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 145
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
vilegovanu pobedničku poziciju, a novi društveni i modni trendovi i novi mentalitet
konačno su ih izgurali na marginu, u šale i u tešku, ali okončanu prošlost. Nova ideologija iskoristila je sav simbolički potencijal žene koja se žrtvuje za druge i za budućnost, i njoj samoj ostavila tradicionalni, uski prostor”.28
AFŽ je organizacijski stajao na putu antifašizma i požrtvovanosti u ostvarivanju
vojnih, političkih i drugih ciljeva revolucije. Nesrazmjer između uloženoga napora
ove organizacije u ratnim uvjetima i zastupljenosti žena u političkim tijelima čiju su
politiku podupirale bio je evidentan. Međutim, kopirajući sovjetski model vlasti, jugoslavenski komunisti su u prvim ustavima FNRJ (Federativne Narodne Republike Jugoslavije) i Narodne Republike Bosne i Hercegovine regulirali ravnopravnost
među spolovima pozivajući se na odluke AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a iz 1943. godine.
Ustavne kategorije crpile su svoj legitimitet i legalitet iz pobjede narodnooslobodilačke vojske i odluka predstavničkih tijela KPJ iz vremena Drugoga svjetskog rata.
Iz različite dokumentacije može se vidjeti i formalna strana ravnopravnosti među
spolovima u javnom obraćanju prisutnima sa “drugovi i drugarice” češće nego “drugarice i drugovi”. Oslovljavanje sa “drugovi i drugarice” nije ostalo samo u komuniciranju među komunistima, već se proširilo na mnoge druge pojmove kao što su:
radne kolegice i kolege, slučajne prolaznice i prolaznike, prijateljice/prijatelje, supružnike, susjede itd. Takav način oslovljavanja nastojao se nametnuti u društvu čak
i sa dozom straha koji je ulijevala nova vlast. Tih prvih godina nakon rata oslovljavanje sa “drugarice” ili “druže” značilo je i javno iskazivanje lojalnosti “novoj vlasti”, a obraćanje sa “gospođo i gospodine” podsjećao je na staro vrijeme i “malograđanštinu” kojoj nije bilo mjesta u vremenu uvođenja “diktature proletarijata” i stvaranja “narodne države”.
Osnovna prava žene u socijalističkoj Jugoslaviji propisana su člankom 23. Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije, usvojenim 31.1.1946. godine,29 davanjem prava glasa ženama, odnosno: “Svi građani, bez razlike pola, narodnosti,
rase, veroispovesti, stupnja obrazovanosti i mesta stanovanja, koji su navršili 18
godina starosti, imaju pravo da biraju i da budu birani u sve organe državne vlasti. (...)”30 Tako je ženama dato i aktivno i pasivno pravo glasa koje su one masovno
iskoristile na izborima za Ustavotvornu skupštinu, te je posebnim ženskim pravima
posvećen članak 24. Ustava u kojem se dodatno pojasnilo sljedeće: “Žene su ravnopravne s muškarcima u svima oblastima državnog, privrednog i društveno-političkog života. / Za jednak rad žene imaju pravo na jednaku platu kao i muškarci i uži28
Svetlana Slapšek, Ženske ikone XX veka, 207.
29
Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Službeni list br. 22., Beograd, 1946.
30
Isto, 13.
146
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 146
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
vaju posebnu zaštitu u radnom odnosu. / Država naročito štiti interese matere i deteta
osnivanjem porodilišta, dečijih domova i obdaništa i pravom matere na plaćeno otsustvo pre i posle porođaja”.31 Na identičan način su sve odredbe prenesene u republičke ustave, pa tako i u bosanskohercegovački koji je proglašen na sjednici Ustavotvorne skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine 31.12.1946. godine.32
Prvi poslijeratni ustav ispravio je predratnu legalizaciju podređenosti udate žene, te
uredio bračne i obiteljske odnose. Člankom 27. Ustava NR Bosne i Hercegovine ova
važna oblast života stavljena je pod državnu kontrolu: “Brak i porodica su pod zaštitom države. Država zakonom uređuje pravne odnose braka i porodice. / Punovažan je samo brak zaključen pred nadležnim državnim organima. Poslije zaključenja
braka građani mogu izvršiti i vjenčanje po vjerskim propisima. / Svi bračni sporovi
spadaju u nadležnost narodnih sudova. / Evidencija o ličnom stanju građana u isključivoj je nadležnosti države. / Roditelji imaju prema vanbračnoj djeci iste obaveze i
dužnosti kao i prema bračnoj djeci. Položaj vanbračne djece uređuje se zakonom. /
Maloljetna lica stoje pod naročitom zaštitom države”.33 Mada u sastavu Ustavotvorne skupštine nije bila velika zastupljenost žena, socijalistički ustav otrgnuo je udatu
ženu iz statusa ovisnosti o mužu, a zakonima koji su kasnije doneseni dobila je pravo na starateljstvo nad djecom, pravo nasljedstva, liberalizaciju razvoda i ostvarivanje prava nakon razvoda. Uvrštavanje braka i porodice u Ustav Bosne i Hercegovine
prošlo je bez pravnih zapreka jer je već u proljeće 1946. godine Predsjedništvo Narodne skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine ukinulo sreske šerijatske
sudove i Vrhovni šerijatski sud pri Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine, a njihovi
sudski predmeti i nadležnosti prenijeti su na narodne sudove i na druge organe narodne vlasti.34 Pravo glasa, aktivno i pasivno biračko pravo, jednake plaće za jednak
rad, ravnopravnost u obiteljskom i nasljednom pravu, pravo na razvod, pravo na podjelu zajedničke imovine, zaštita vanbračne djece itd., sve su to prava koja se u Jugoslaviji/Bosni i Hercegovini vezuju za socijalističku vlast. Međutim, reflektiranje
svih tih ustavnih i zakonskih prava na svakodnevni život žene nailazilo je na otpore
koji su trebali biti prevladani i neutralizirani jer su patrijarhalni sustavi vrijednosti,
duboki u tradiciji, kulturi i običajima definirali dugo rodne uloge na starinski način –
naročito u seoskim sredinama. Poslijeratna vlast donosila je brojne zakone brzo i su31
Isto.
Ustav Narodne Republike Bosne i Hercegovine, Službeni list NR BiH, god. III, br. 1., Sarajevo: 8.1.1947.
32
33
Isto.
Zakon o ukidanju šeriatskih sudova na području Narodne Republike Bosne i Hercegovine,
Službeni list NR BiH, br. 10, 6.3.1946, 166.
34
147
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 147
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
stavno. Tako je već u ljeto 1946. godine regulirano porodiljsko odsustvo: “Ženama
zaposlenim u preduzećima, nadleštvima, ustanovama i organizacijama, odnosno kod
privatnih poslodavaca pripada otsustvo od šest nedelja pre i šest posle porođaja. / Za
vreme otsustva iz čl. 1. trudna žena uživaće iz socijalnog osiguranja potporu za porodilje, ukoliko za to ispunjava uslove po postojećim propisima. Ukoliko od ustanove
socijalnog osiguranja prima potporu za porodilje u manjem iznosu od svoje redovne
zarade, isplatiće joj se ta razlika”.35 Ozbiljnost zakonima davale su odredbe o sankcioniranju njihova nepoštivanja, pa su bile predviđene novčane kazne i one prinudnog rada, ali i lišavanja slobode sa prinudnim radom.36 Poslijeratna pravna regulativa mijenjala je pravni položaj udate žene donošenjem niza zakona, a među temeljnim su: Osnovni zakon o braku,37 Zakon o priznavanju punovažnosti brakova zaključenih prije 9. maja 1946. godine,38 i Zakon o imovinskim odnosima bračnih drugova.39 Osim ovih zakona, do 1948. godine doneseni su zakoni o starateljstvu, o odnosima roditelja i djece, o socijalnom osiguranju, o usvojenju djece, a 1955. Zakonom
o nasljeđivanju izjednačena su prava žena i muškaraca, ali i djece rođene u braku ili
u izvanbračnim odnosima.
Prema općoj definiciji, ustav je najviši pravni akt jedne države, svojim sadržajem ne određuje samo državno uređenje, oblik vladavine i politički sustav, već i, preko posebnih odredaba, pruža jasnu predstavu o stupnju do kojeg je država došla u
svojim nastojanjima moderniziranja ili konzerviranja konkretnih društvenih struktura društva. Svaki članak ustava nastoji propisati ili “pravno uopćiti” ili odraziti raznovrsne elemente društvene strukture koji u svakodnevici ljudi imaju neposredan,
raznovrstan i praktičan smisao. Ovi elementi nisu puki spekulativni izrazi ustavotvorca, već su realan pokazatelj odnosa snaga centara političke moći u državi. U socijalističkoj Jugoslaviji centri moći dolazili su od Komunističke partije Jugoslavije,
pa je istraživački ispravno pokazati što je to ustavna i zakonska norma, a što društvena praksa, na primjeru ženskog pitanja.
Ustavnim odredbama i komunističkom praksom nakon rata poticala se, između
ostalog, slika žene – radnice. Od nje se zahtijevao puni radni elan u obnavljanju ruševina, gradnji puteva i pruga, u tvornici, na njivi i slično. Stvarala se slika na kojoj
35
Uredba o otsustvu žena pre i posle porođaja, Službeni list FNRJ, br. 56, 12. 7. 1946.
36
Isto.
37
Osnovni zakon o braku od 9. maja 1946, Službeni list FNRJ, god. II, 1946.
Zakon o priznavanju punovažnosti brakova zaključenih prije 9. maja 1946. godine, Službeni list NR BiH, god. IV, br. 51, 23.12.1948.
38
Zakon o imovinskim odnosima bračnih drugova, Službeni list NR BiH, god. VI, br. 32, 5.
10. 1950.
39
148
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 148
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
je žena bila - “Heroj rada, udarnica, dobrovoljka, samosvesna i samostalna, naglašeno mišićavog, snažnog tela neopterećenog ukrasnom ženstvenošću, ona je godinama
strogo gledala sa plakata, filmskih žurnala, ilustracija socijalističkog sveta. Njena figura nije delovala samo paradoksom ‘drugosti’ i razbijanjem tradicionalnih modela ženskoga predstavljanja, već i neskrivenom pretnjom jednakošću – za muškarca,
za tradicionalnu patrijarhalnu porodicu, pa čak i za same tvorce ikone. Tvorci ikone
su doduše raspolagali čitavim nizom strategija pomoću kojih su snažne i samostalne žene bezbedno ostajale na plakatima, ekranima i u knjigama. Tipske priče pokazivale su seoske devojke koje uspevaju da postanu radnice, radnice koje noću uče da
bi postale studentkinje, radnice koje su postale radnice da bi ponovo bile radnice”.40
Kult rada je u potpunosti uključivao ženu kao značajnu radnu snagu s obzirom na
njen znatno veći udio u ukupnom stanovništvu poslije rata,41 ali se i stalno podsjećalo na njene ostale uloge, tj. da osim što radi izvan kuće, mora podizati djecu, obavljati kućanske poslove i uz to biti društveno-politički aktivna. Teško je bilo uskladiti
sve te obveze. Najčešće su zanemarivale društveno-politički rad, što su donekle mogle opravdati žene sa malom djecom, zatim one koje su njegovale stare članove obitelji i invalide ili nekim drugim sličnim razlozima. Partijske organizacije bile su vrlo
kritične prema ovim pojavama, te su nalagale intenzivniji rad na “ideološkom uzdizanju žena”. Zato su konferencije s različitim temama, zatim opismenjavanje i brojni tečajevi nudili mogućnosti za educiranje i pridobijanje žena “u izgradnji socijalizma”. “I opet veliko čudo – žene su uspevale da ovladaju nametnutu shizofreniju
ženskih uloga! Jedini mogući odgovor je da im je odgovarala osnovna zaštita prava i isto tako osnovna socijalna i zdravstvena sigurnost”.42 Međutim, nije sve ostvarivano onako kako je to komunistička vlast planirala. Žene u svijetu su se desetljećima borile za svoja ženska prava od vremena s početka 19. stoljeća skoro do kraja
20. stoljeća. Uporedo s borbom postupno su se i društveno izgrađivale, modernizirale i nametale društvu svojom obrazovanošću, neophodnim da bi uspjele u muškom
svijetu. Zapadnoeuropski feminizam za jugoslavenske komuniste nije bio javno prihvatljiv. Sovjetski primjer bio je mnogo privlačniji, a u mnogim stvarima i primjenjiv. “Ruske žene nosile su preveliki teret razvoja, u kome je industrijalizacija – za
koju je na drugim mestima bio potreban vek – ovde zbijena u dve decenije, a išla je
sa ratom, građanskim ratom i promenom političkog kursa. Uprkos njihovim preteranim zahtevima, sovjetske žene – promišljene, istrajne, savesne, disciplinovane, po40
Svetlana Slapšek, Ženske ikone XX veka, 228.
Vera Katz, Društveni i ekonomski razvoj Bosne i Hercegovine 1945.-1953. Sarajevo: Institut za istoriju, 2011, 61.
41
42
Svetlana Slapšek, Ženske ikone XX veka, 231.
149
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 149
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
žrtvovane u i izvan porodice – bile su izgleda ‘stub režima’.”43 Ideal sovjetske žene
nastojao se prenijeti i na jugoslavenski primjer, pa su se često u partijskim dokumentima agitpropovskog karaktera koristile Lenjinove riječi da je “(...) nemoguće pridobiti mase za politiku ako se pri tom u obzir ne uzmu i žene. (...) Bez žena nema pravog masovnog pokreta”.44 S jedne strane, država je nastojala pridobiti što veći broj
žena u partijske i narodnofrontovske organizacije, a s druge ih je nagrađivala političkim, socijalnim i drugim pravima. Uz strpljivi agitaciono-propagandni rad bilo je
i grubih akcija, kao npr. prisilno mobiliziranje radne snage – pa i ženske, određivanje broja omladinki koje su “dobrovoljno” morale ići na omladinske radne akcije,
gdje je smještaj u zajedničkim prostorijama izrazito patrijarhalno odgojenih djevojaka bio značajan problem, zatim odnos prema ženama koje su ostale udovice, te su
kao “glava kuće” morale preuzeti sve poslove na sebe, a u posebno teškom položaju bile su žene čiji su muževi bili u neprijateljskoj vojsci ili su nestali, zatim ženama
čiji su se muževi ogriješili o politički kurs Partije, jer su i one morale snositi dio njihove krivice ili ih se odreći, kao na primjeru izjašnjavanja o Rezoluciji Informbiroa.
Jedna posebna grupa žena gubila je svoj identitet nakon usvajanja i provođenja Zakona o nacionalizaciji 1946. i 1948. godine, kada su oduzeta crkvena i samostanska
imanja i broj časnih sestara bio je preveliki za preostali dio imovine, pa su se morale
vratiti kući – pričekati neka bolja vremena, ili naći posao i udati se. Koliki su to bili
lomovi u jednom društvu za određene njegove skupine – neke su od tema za istraživanje. Ti dijelovi ženske populacije uglavnom su shvaćali novu vlast kao agresivnu i netolerantnu prema svemu što se ne uklapa u njihovo poimanje države, društva i
poslušnog pojedinca. Budući da je tih prvih poslijeratnih godina pravni sustav imao
“revolucionarni naboj”, partijska država je u praksi kršila mnoga ustavom zagarantirana prava, pa su se i žene u to vrijeme represije našle opravdano ili neopravdano
pred komisijama za ratne zločine, na sudovima narodne časti, kažnjavane su za neizvršenje obveza vezanih za prinudni otkup poljoprivrednih proizvoda sve do 1952.
godine, zatim za ignoriranje kolektivizacije i zadrugarstva, proglašavane su za informbirovke i deportirane u zatvore.
U poslijeratnom bosanskohercegovačkom društvu poseban otpor u porodicama
bio je prema odlasku djevojaka na rad izvan mjesta stanovanja, na različita gradilišta i tvornice. Ugled jedne djevojke za udaju nije podrazumijevao slobodnu djevojku koja zarađuje, koja živi izvan roditeljske kuće, koja se druži sa nepoznatim muškarcima i slično. Kada su neke djevojke i željele otići sa sela, od kuda je i najviše
mobilizirano radne snage, protivljenje njenih roditelja često je bilo nepremostivo. Za
43
Gizela Bok, Žena u istoriji Evrope – Od srednjeg veka do danas. Beograd: Clio, 2005, 309.
44
Isto, 310.
150
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 150
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
tadašnje poimanje čestitosti sve to “partizansko” zadiranje u ustaljene tradicionalne
norme života smatrano je nemoralnim. Iz gradova dolazile su različite neugodne priče. Osim velikog problema opijanja kao uobičajne posljedice stanja nakon ratova,
što je Partija željela suzbiti, vladalo je i slobodnije ponašanje među muškarcima i ženama. I o tome, kao moralnom liku komuniste, radnika, zadrugara i ostalih, Partija
je stalno upozoravala vrlo oštrim tonom. U izvješćima partijskih i državnih organa
o mobilizaciji radne snage, o uključivanju žena u radni proces i o ponašanju na poslu neizostavno su se analizirali i odnosi među spolovima. Izvješća ovakve vrste ima
mnogo, a u jednom od njih zabilježeno je sljedeće: “Takođe ima i pojava nemorala.
U Željezari ima oko 60 žena sa vanbračnom djecom. Samo u komunalnom pogonu
ima 9 trudnica bez muževa. U samom gradu Zenici ima oko 40 profesionalnih prostitutki. U samom gradu Zenici ima preko 300 divljih brakova, a u samoj Željezari oko
70. Muške i ženske barake u kojima stanuje omladina jedne su kraj drugih, tako da
i to doprinosi širenju nemorala. Ima neželjenih pojava i na samim radnim mjestima,
iako to nije masovna pojava. Kada se na te pojave ukazuje na konferencijama, odgovaraju da je to njihova privatna stvar i da oni za vrijeme odmora mogu da rade šta
hoće. U samom Povjereništvu unutrašnjih poslova u Zenici bili su kriminalci zbog
toga nisu bili u stanju da primjenjuju zakonske sankcije na one koji krše poredak i
zakon. Za vrijeme dok je grupa boravila u Zenici, oko 100 je bilo uhapšeno od kojih 40 između 16 i 25 godina zbog tuče, odnosno krađe. Ima veliki broj omladinaca
‘fičvirića’ koji negativno djeluju na omladinu”.45 Prema tome, bilo je dovoljno samo
nekoliko informacija ovakvog ili sličnog sadržaja da se patrijarhalne sredine suprotstave mobilizaciji radne snage sa sela, osobito ženske, koje su dobivale i uvredljiv
naziv “fabrikuše”. Međutim, taj otpor Partija je razbijala različitim metodama i sredstvima, te je proces zapošljavanja i preseljavanja u gradove postajao sve privlačniji.46
Različite društvene grupe žena u bosanskohercegovačkoj narodnoj republici su
na različite načine doživjele “modernizaciju” i prelazak društva iz neke od faza pretkapitalističkog u socijalistički sustav nametnut iz partijsko-političkih struktura. Jedan od grubljih primjera u preobrazbi društva na primjeru odnosa prema ženama bilo
je skidanje zara i feredže. Ova komunistička kampanja provođena je u okviru borbe
protiv zaostalosti u svim oblastima društva. Glavni propagandni rad za skidanje feredže bio je namijenjen organizacijama AFŽ-a koje su trebale uvjeriti žene da to učine. Organizirane su manifestacije javnog odbacivanja ove vrste odjeće, ali je uglavArhiv Jugoslavije (AJ), CKSKJ, V, K-III/14, 1951, Izveštaj ekipe CK KPJ o stanju i radu
organizacije Narodne omladine u Bosni i Hercegovini.
45
Opširnije: Husnija Kamberović, Prema modernom društvu. Bosna i Hercegovina od 1945.
do 1953. godine. Tešanj: Centar za kulturu i obrazovanje, 2000, 128-152.
46
151
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 151
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
nom sam proces išao vrlo sporo. Prema mišljenju partijskog rukovodstva, najznačajniju ulogu u aktiviranju afežeovskih odbora imale su žene-članovi KPJ koje su i u
ovom pitanju trebale odigrati glavnu ulogu. Međutim, zacrtani zadaci nisu se odvijali prema planu. U arhivskoj građi partijske provenijencije kontinuirano se naglašavalo sljedeće: “Odbori AFŽ-a u dobrom broju sela postoje samo formalno (Drvar,
Glamoč, Bosanska Dubica, Cazin, Petrovac, Bihać). U osnovnim partiskim organizacijama ne vodi se kurs da se drugarice članovi Partije aktiviraju u radu organizacije AFŽ-a. Tu treba istaći da zbog sektaštva koje vlada kod partiskih organizacija po
pitanju prijema žena u Partiji, u nekim selima u priličnom broju partiskih organizacija nemaju nijednu ženu u Partiji (Grahovo u 15 OPO /osnovnih partijskih organizacija/, Prnjavor 8, Bos. Dubici 14, Drvaru 10, Glamoču i Cazinu 8). To je naročito karakteristično u muslimanskim selima (Cazin) gde se još uvek postavlja kao problem aktivizacija žena/muslimanki u političkom i privrednom životu, kao i pitanje
skidanja feredže. Pitanje skidanja feredže potpuno je zamrlo u ovoj oblasti. Ono što
se uopšte ne postavlja i kao takvo ne zaoštrava u partiskoj organizaciji. Opšta je pojava da i žene članova Partije, a neke i članova komiteta nose feredže (Cazin, Bihać,
Prnjavor). Posebno treba istaći slab rad sa ženama u radnim zadrugama. Takođe ima
partiskih organizacija u radnim zadrugama koje nemaju žena u Partiji (Prnjavor 4,
Bos. Dubica 5)”.47 Identičnih ili sličnih opservacija bilo je u gotovo svim partijskim
dokumentima. Neuspjeh kampanje agitaciono-propagandnog rada preko masovnih
organizacija ili uvjeravanja utjecajnih pojedinaca da se žene odreknu nošenja feredže okončano je donošenjem Zakona o zabrani nošenja zara i feredže,48 pozivajući se
na Ustav NRBiH i Zakon o Prezidijumu Narodne skupštine NRBiH. Naravno, i tekst
ovog zakona imao je revolucionarni naboj neposrednog poslijeratnog vremena u kojem se želi pokazati da se od strane Partije ništa ne nameće, već se “samo prenosi volja naroda”. Tako se u članku 1. kaže: “Izražavajući želje narodnih masa, radnih kolektiva i masovnih organizacija, a u cilju da se otkloni vjekovna oznaka potčinjenosti
i kulturne zaostalosti žene muslimanke, da se olakša ženi muslimanki puno korištenje prava izvojevanih u Narodno-oslobodilačkoj borbi i socijalističkoj izgradnji zemlje i da joj se obezbjedi puna ravnopravnost i šire učešće u društvenom, kulturnom
i privrednom životu zemlje zabranjuje se nošenje zara i feredže i svako pokrivanje
lica žene”.49 S obzirom na postojanje određenog broja muškaraca koji su se protivili rješenju ovog pitanja, pa čak i onih u partijskim organima vlasti, zakonom su bili
AJ, CKSKJ, V, K-III/3, 18. 10. 1949. Izveštaj o obilasku partiske organizacije Banjalučke
oblasti.
47
48
Zakon o zabrani nošenja zara i feredže, Službeni list NR BiH, god. VI, br. 22, 5. 10. 1950.
49
Isto.
152
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 152
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
i oni obuhvaćeni tako što se – “Zabranjuje (se) prisiljavanje ili nagovaranje žene da
nosi zar i feredžu odnosno pokriva lice, kao i svaka radnja usmjerena na podržavanje
nošenja zara i feredže i pokrivanje lica žene”.50 Nepridržavanje ovog zakona sankcionirano je zatvorom, prinudnim radom i novčanim kaznama kako za one koji i dalje
nose zar i feredžu tako i za one koji to zahtijevaju od svojih ukućana koristeći ucjenu, prijetnju, zloupotrebu vjerskih osjećanja ili druga slična sredstva prisile. Mada
je većina zakona toga vremena stupala na snagu danom objavljivanja u Službenom
listu NRBiH, za ovaj zakon je vrijedila primjena od trideset dana nakon objavljivanja, čime se ostavljalo vremena agit-propovskim organizacijama za dodatno djelovanje. Skidanjem zara i feredže očekivalo se veće učešće žena u društveno-političkom
životu, ali su se i dalje javljali stari problemi: “Naročito treba istaći problem omladinki koje su aktivne u organizaciji (kao i uopšte u prosvetnom i kulturnom radu) ali
čim se udaju i to obično vrlo mlade (16-18 godina) napuštaju svaki rad, prihvataju
stare porodične odnose, zaostalost itd. Kao rezultat sprovođenja Zakona o skidanju
zara i feredže veliki broj mladih Muslimanki se oslobodio i kod njih je nastupio veliki polet, njih treba i partiska i omladinska organizacija da prihvate i da im obrate
posebnu brigu. Inače, neprijatelj je skidanje zara pokušao politički da iskoristi. Govorilo se da je to početak prekrštavanja Muslimana, da će se sada Srbi nagledati lepih Muslimanki – žena itd.”51 Ovakvi i slični komentari oštro su sankcionirani partijskim, administrativnim ili drugim kaznama jer su zadirali u “svete tekovine bratstva
i jedinstva” naroda u Bosni i Hercegovini. Kakav je bio stvarni društveni i emotivni
položaj ovih žena ostaje budućim istraživačima, a jedan od pogleda na ovo pitanje
je i sljedeći: “Posleratna jugoslovenska politika, koju su sprovodili čak i vojska i policija, bila je zabrana nošenja feredže. Drugim rečima, žena pod velom bila je oduzeta ispod vlasti svoga oca, brata, muža ili hodže kao simboličnog predstavnika kolektiva, i stavljena pod vlast države i njene ideologije, zajedno sa svim drugim ženama. Akciji se ne može negirati progresivnost. (...) Hipokrizija je očito na delu: sa jedne strane, briga za spoljni izgled, za fasadu društva, i sa druge, nebriga za porodični
položaj tih žena, posebno onih i inače najmanje privilegovanih, bez ikakvog pravog
kontakta sa društvom – starih, nepismenih, zatvorenih u kuće, siromašnih”.52 Nestajanje tradicionalnih modela ženskoga predstavljanja pred naletom revolucionarnog
zakonodavstva nije išlo bez otpora. Od 48.327 žena koje su nosile zar i feredžu na-
50
Isto.
AJ, CKSKJ, V, K-III/10, 28. 12. 1950., Izveštaj o obilasku partiske organizacije u Banjalučkoj, Tuzlanskoj i Mostarskoj oblasti.
51
52
Svetlana Slapšek, Ženske ikone XX veka, 327-329.
153
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 153
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
kon 5.11.1950. godine ostalo ih je još 29.439 pokrivenih.53 One su se morale pokoriti zakonu, platiti kazne, a osim toga morale su popustiti s obzirom na činjenicu da
tako odjevene nisu mogle dobiti osobne dokumente. Bez obzira što je od oslobođenja do donošenja zakona prošlo pet godina, bio je to kratak period za tako radikalne
rezove u društvu kakvo je bilo bosanskohercegovačko.
Nekoliko natuknica o ženama iz različitih društvenih miljea samo je podsjećanje na kompleksnost istraživanja socijalističkog perioda bosanskohercegovačke
prošlosti. Veliki civilizacijski skok bilo je davanje prava glasa ženama, aktivno i pasivno biračko pravo u jednom dokumentu, reguliranje bračnih, socijalnih, radnih i
drugih prava. Socijalističko društvo težilo je olakšavanju života uposlenim ženama
otvaranjem vrtića, zaštitom na radu itd. Na jednoj strani, to su bili veliki pozitivni
pomaci u pravima žene k njihovoj punoj rodnoj ravnopravnosti u društvu, a na drugoj nalazile su se zaostale seoske sredine do kojih ti modernizacijski pomaci nisu
dopirali. Do sredine pedesetih godina jaz između grada i sela bio je dubok i svi napori republičkog partijskog i državnog rukovodstva nisu mogli pomoći prevazilaženju tog stoljetnog zaostajanja mnogih dijelova Bosne i Hercegovine. Značajna ulaganja u ekonomski, obrazovni, kulturni i druge oblasti života nisu mogli nadomjestiti siromaštvo, čiji je sastavni dio bila nepismenost, neznanje, otpor prema modernizacijskim tokovima, ponegdje i otpor prema svemu što je dolazilo od “nove vlasti”.
Kada su bile u pitanju žene i pozitivan odnos socijalističke države prema njima, bilo
je potrebno dosta vremena da se u samim žensko-muškim odnosima promijene stereotipi o ženi, za koju je bilo rezervirano mjesto u kući u liku vrijedne domaćice, odgojiteljice i majke. Cijeneći sva prava koja je žena dobila poslije Drugog svjetskog
rata, u Bosni i Hercegovini patrijarhalni odgoj poštivanja muškarca dugo je vladao
ovim društvom. Jednakost muškarca i žene više je počivala na zakonskoj regulativi,
a manje na suštinskoj promjeni odnosa u svakodnevnom životu. Svoja prava iz četrdesetih bosanskohercegovačka žena počela je više koristiti tek od šezdesetih godina 20. stoljeća, kada je i bosanskohercegovačko društvo počelo bilježiti veći ekonomski napredak. Međutim, i dalje je u susretu ili sukobu starog patrijarhalnog načina života i tradicionalnog morala sa novim modernizacijskim procesima žena u Bosni i Hercegovini prolazila težak put ka svojoj emancipaciji jer joj je to onemogućavala sredina u kojoj je živjela, ali i ona sama sebi zbog nemogućnosti da se otrgne od
nametnutih ograničenja ■
Opširnije: Senija Milišić, “O pitanju emancipacije muslimanske žene u Bosni i Hercegovini.” Sarajevo: Prilozi, Institut za istoriju, 1999, br. 28, 225-241.
53
154
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 154
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
ABOUT THE SOCIAL POSITION OF WOMEN
IN BOSNIA AND HERZEGOVINA
1942-1953
Summary
The Constitutions of the Federative People’s Republic of Yugoslavia and the
People’s Republic of Bosnia and Herzegovina, as well as other numerous laws and
legal acts during the first post-war years, guaranteed basic elements of gender equality for women. Women in Yugoslavia gained active and passive electoral rights, the
right to schooling and education under equal conditions, the right to work and have
equal salaries, paid parental leave after child birth, social security, the right to divorce, legal custody of the children, alimentation for the children, division of mutual property, protection at the work place, the right to inheritance under equal terms,
etc. by which the legal position of women changed and was freed from male dominance. However, the society of Bosnia and Herzegovina after the Second World War
was in all spheres of life in certain stages of pre-capitalist development and was not
ready for such radical changes. Even though numerous modernizing acts which the
socialist government made during the first post-war years in the sphere of defining
preconditions and legal settings of gender equality, the equality of men and women was based more on legal regulations of the party state, and less on the essential
change of relations in every day life. The Bosnian and Herzegovinian woman started to use her gained rights from the forties only at the beginning of the sixties when
the economic development offered her more opportunities. However, the women of
Bosnia and Herzegovina still had to overcome a difficult path in the encounter or
clash of the old patriarchal way of life and traditional morals with the modernization processes in order to find a way to her emancipation because she was hindered
by the surroundings she lived in, but also by herself because she was unable to break
off the imposed restrictions ■
155
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 155
5.12.2011 10:28:22
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Istraživački radovi
Dokument
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.- 1953. - Vera Katz
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Vera Katz
Source
A related resource from which the described resource is derived
Contributions (Prilozi), issue: 40 / 2011, pages: 135155,
on www.ceeol.com.
Publisher
An entity responsible for making the resource available
www.ceeol.com
Rights
Information about rights held in and over the resource
Vera Katz
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
BHS/English (partially)
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
6-IR
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
1942. - 1953.
Description
An account of the resource
U radu su razmatrani osnovni pokazatelji društvenog položaja žene u Bosni i Hercegovini u razdoblju od Drugog svjetskog rata do ukidanja Antifašističkog fronta žena. Tijekom naznačenog vremena kreirao se identitet žene u socijalizmu, prvo ratnim partijskim odlukama, a nakon oslobođenja ustavnim i zakonskim rješenjima koji su bitno izmijenili društveni položaj žene na razini političkih, socijalnih, radnih, bračnih i ostalih prava.
AFŽ
Bosna i Hercegovina
društveni položaj
socijalizam
Vera Katz
žene