1
10
2
-
http://afzarhiv.org/files/original/723a13938bece64f578aa628311009d8.pdf
b022176994e66d31aee35886496f1f99
PDF Text
Text
��Ovo kolo LEGENDI
izdavač posvećuje i izdaje
kao jedan od svojih priloga obeležavanju
šezdesete godišnjice revolucionarnog debovanja
Saveza komunista Jugoslavije i
Saveza komunističke omladine
Jugoslavije
Biblioteka LEGENDE
dobitnik je Povelje » 4. jul« —
najvećeg društvenog priznanja za doprinos
u gajenju revolucionarnih tradicija
naroda i narodnosti Jugoslavije.
�Izdavač
NIRO »Dečje novine«
Gornji Milanovac
Za izdavača
Miroslav Petrović
generalni direktor
Recenzent
dr Venceslav Glišić
Uređivački odbor
Radmilo Lale Mandić (odgovorni urednik)
Mirko Vujačić
Stanica Milošević
Ivq Matović
Dragan Marjanović
Urednik
Ivo Matović
Lektor
Milena Popović
K orektor
Gordana Rosi
Grafički dizajn
Rade Rančić
Tehnički urednik
Mirjana Avramović
Štam pa
»Nikola NikoLić«, Kragujevac
Štam panje u tiražu od 3.000 primeraka
završeno marta 1979.
�STANKO MLADENOVIĆ
Spasenija
Cana Babović
ŽIVOTNI PUT I REVOLUCIONARNO DELO
Gornji Milanovac, 1979.
�BIBLIOTEKA »LEGENDE« IX KOLO
ISTAKNUTI REVOLUCIONARI JUGOSLAVIJE
�Ti si se kao istaknuti revolucionar od ra
ne mladosti požrtvovano borila za revoluci
onarni kurs naše Partije i za dosljedno ostva
renje historijskih ciljeva radničke klase. U
izvršavanju krupnih zadataka koje ti je dava
la Partija ti si uvijek, u čitavoj svojoj sadr
žajnoj i plodnoj aktivnosti, ispoljavala naj
vrednije osobine pravog komuniste i dosljed
nog revolucionara. U predratnom revoluciona
rnom pokretu nisu te pokolebali ni hapšenja,
ni progoni, ni mučenja. Tvoje herojsko drža
nje pred klasnim neprijateljem postalo je pri
mjer generacijama mladih komunista kako se
treba boriti za komunističke ideale. U organizovanju ustanka i tokom narodnooslobodilačkog rata dala si veliki doprinos pobjedi na
še revolucije. Poslije oslobođenja sve sposob
nosti i revolucionarno iskustvo posvetila si
socijalističkoj izgradnji naše samoupravne za
jednice, radeći neumorno i predano na odgo
vornim funkcijama u SR Srbiji i federaciji.
(TITO, u telegramu Cani Babović,
povodom njenog 70. rođendana, mar
ta 1977. godine!
��Deitinjstvo bez detinjstva
Spasenija Cana Babović rođena je 25. marta
1907. godine u Lazarevcu, tihoj šumadijskoj pa
lanci u živopisnoj kotlini Kolubare. Njeni rodi
telji, Vaša i Stamena ćuković, imali su petoro
dece: Životu, Leposavu (umrla od tetanusa u
prvoj godini života), Spaseniju, Boška i Radmilu. Otac Spasenijin, poreklom Sandžaklija, došao
je u Lazarevac 1901. godine i tu se, pošto je
otvorio pekarsko-mesarsku radnju, oženio iz sela
Zeoke. Bilo je to 1903. godine. Stamenu je sreo
slučajno na vašaru u Lazarevcu. Vaši se dopala
izrazito lepa devojka, pa je brzo zaprosio, a i
ona se nije mnogo dvoumila. Sve do balkanskog
rata porodica Vaše ćukovića dobro je živela.
Kuću nisu imali, stanovali su pod kiriju, ali je
zato, kako se seća najstariji sin Života, imalo
od čega da se živi »dosta hleba, mleka, sira...«
S manjim prekidima, ratovao je sedam godina.
Borio se protiv Turaka, Bugara i soldateske
Austro-ugarske Monarhije. Pušku je skinuo tek
u proleće 1919. godine, kada se posle dužeg lečenja od tifusa u Bizerti konačno vratio iz rata.
Dugu i tešku borbu za slobodu skupo je platio.
Kada se, iznuren od teške bolesti, vratio, Stame
�nu nije zatekao; umrla je od tifusa u drugoj go
dini rata. »Kao da je juče bilo« — seća se Cana
Babović — »bilo je proleće. Otac se vratio kada
je svaka nada bila izgubljena. Bila sam u dvo
rištu kada je naišao — ostareo, osedeo, sa nekim
ruksakom na leđima. Seo je na travu, a mi smo
se okupili oko njega. Dugo nas je gledao onako
u ritama, bose, bez majke. Setio se svega, uzeo
nas na krilo, dugo milovao i plakao, plakao.
Zbog smrti majke i zbog rata, bili smo propali.«
Sve do smrti majke Cana je, igrajući se po
ceo dan s vršnjacima, bezbrižno živela. Bila je
zdrava i lepa devojčica, vedra, bistra, blage i
pitome naravi. Plava kosa i oči boje lana činile
su je još privlačnijom. Dečja radovanja, među
tim, prekinuo je svetski rat, kada se, naročito
posle očevog odlaska na front prema Drini, po
rodica ćuković zlopatila i više bila gladna nego
sita. Gubitak majke, kao i sva deca, Cana je
teško podnela. U očekivanju da joj se otac vrati
s fronta, preuzela je na sebe brigu nad mlađom
sestrom; Života i Boško odvedeni su u Beograd
i smešteni u sirotinjski dom. S Radmilom Cana
je prešla kod tetke u Vreoce i tamo je, sve
dok se otac nije vratio, radila sve poljske poslo
ve: orala, kopala, čuvala stoku seoskom učite
lju ... Stalna briga da li će imati hleba za sebe
i sestru uticala je da devojčica brže sazri. Kada
se otac vratio, sa dvanaest godina već je bila
zrela osoba: logično je razmišljala, mnogo je
od poslova u kući sama znala da uradi, ponašala
se kao da je imala dvadesetu.
Otac više nije otvarao radnju, niti, pak, kuću
skućio. Sve što bi kao kasapski radnik zaradio,
trošio je za još nestasalu decu.
Nije znala mnogo, ali je znala najvažnije
Osnovnu školu Cana je s odličnim uspehom
završila u Lazarevcu. Otac je želeo da nešto radi,
»umesto da uči«. Pa ipak, Cana je »nekako uspe
la« da završi trogodišnju tekstilnu školu za šivenje i krojenje; mlađa sestra Radmila nije išla
u školu; morala je da čuva tuđu decu. Braća
su učila zanat u Srbobranu.
Još tada je Cana počela da razmišlja o stvar
nosti u kojoj je živela. Teško je doživljavala ponižavanja kojih je prema sirotoj deci bilo na sva-
�kom koraku, »bilo da se radi o imućnijoj deci
ili o starijima. Ali, prezrenja i nipodaštavanja
koje smo doživljavali, razvijali su u nama i po
nos«.
U radnički pokret, seća se Olga Jovanović,
njena vršnjakinja, prvi su je uputili brat Živo
ta i Čeda Polkić, ćurčija iz Lazarevca. Života,
sada već radnik, radio je u sportskom klubu ko
ji je održavao veze između radnika tri susedna
grada — Lazarevca, Valjeva i Aranđelovca. »Oko
radničkih sportskih klubova« — seća se Cana —
»okupljali su se ne samo igrači nego i drugi ko
ji su bili pod uticajem Partije. Uz brata i sama
sam nekako osećala da pripadam tom krugu lju
di. A ono što sam uz njih, makar maglovito sa
znavala i osećala, učvršćivalo je ideje koje sam
život uliva«.
Čeda Polkić nije u to vreme bio član KPJ,
ali je o komunistima i borbi radničke klase po
dosta znao. Teško je živeo, ali je mnogo čitao i
veoma slikovito pričao. Imao je i veliku biblio
teku, »čitavu knjižnicu u kući«, kupovao je rad
ničku štampu, nabavljao brošure »Nezavisnih
sindikata«. Cana je sa Životom često odlazila
kod njega i s velikom pažnjom ga slušala. A on
im je dugo pričao o nepravdama, eksploataciji,
revoluciji, o Lenjinovom Oktobru... Ta njegova
kazivanja snažno su privlačila radoznalu devojčicu, verovatno zato što je i sama živela živo
tom potlačenih i eksploatisanih ljudi. Taj čovek
im je mnogo ukazivao i na potrebu čitanja i sve
stranog obrazovanja. »Tada sam, počela mnogo
da čitam, onako na dohvat, što bi mi došlo pod
ruku, što bih ma gde pronašla«. Kada je reč o
čitanju knjiga, Cana je najviše volela junačke
narodne pesme, a među njima onu o starcu Vujadinu, čoveku koji je sinovima poručivao da će
ih Turci »biti i mučiti«, ali treba biti srca juna
čkoga, ništa ne treba kazivati i druga ne odati.
Tako zapamćen lik Vujadina mnogo joj je po
mogao da, naročito u vreme policijskih muče
nja, sve izdrži.
Značajna veza s radničkim pokretom veza
na je i za događaj koji se zbio na Vrapčem br
du, 12. novembra 1924. godine. Bilo je to na gro
bu Dimitrija Tucovića, kada se, povodom desetogodišnjice smrti, održavala komemoracija. Na
roda je na tom skupu bilo mnogo, nekoliko sto
tina radnika iz Lazarevca, seljaka iz okolnih se
la, delegata iz čitave zemlje. Pored delegata Ne
zavisne radničke partije, koja je u to vreme bila
�zabranjena, i Nezavisnih sindikata, došli su i komoraši na čelu sa Živkom Topalovićem. Pre po
četka komemoracije nastao je sukob »oko pris
vajanja Dimitrija Tucovića«. Kada su Topalović
i Luka Pavićević, obojica socijaldemokrati, go
vorili, masa je »počela da se pokreće, nastala je
gužva, gunđanje, otpočeli su protesti.« Laza Stefanović funkcioner Nezavisnih sindikata, treći
govornik, već je imao podršku delegata, naro
čito radnika Lazarevca i okoline. Kada je, me
đutim, ustao da govori komunista Triša Kaclerović, Topalović je pokušao da ga u tome spreči. Nastala je opšta gužva, gotovo tuča. Na stra
ni komunista bila je većina učesnika skupa. Uz
njih je, mada još nestasala za takve okršaje, bi
la i mlada Cana ćuković. Istina, ona još nije
bila član Partije, ali se, kako i sama kaže, osećala komunistom i, već opredeljenom za borbu
i ciljeve radničkog pokreta i znala je gde joj je
mesto. »Perspektiva mi je sada bila jasnija. Osećala sam da u životu imam nešto što me nosi i
drži«. »U tom palanačkom djetetu« — piše Ro
doljub Čolaković, — »bio je već probuđen pro
leterski borac koji ne zna mnogo, ali zna jedno
i najvažnije, a to je — da se za svoju proleter
sku pravdu treba boriti bez obzira na poslje
dice.«
.Početak revolucionarnog puta
Godine 1926. devetnaestogodišnja devojka
ostavila je Lazarevac i krenula za Beograd. »Iako
sam bila mlada nešto mi je govorilo da u tihoj
palanci neću moći mnogo da uradim. Najteže
mi je bilo da ostavim porodicu, jer sam joj pos
tala oslonac, zamenila sam m ajku...« Do tog ra
stanka, bez obzira koliko joj je bilo teško, ipak
je moralo doći.
Dolazak u Beograd bio joj je, kao i mnogi
ma, pravi početak revolucionarnog puta. Zapos
lila se u fabrici trikotaže »Moravija« (današnja
»Partizanka«) i tu radila sve do 10. marta 1928.
godine. Tada se, zbog učešća u štrajku koji je
trajao šest nedelja, našla na ulici. Ponovo se, po
preporuci Miče Markovića, zaposlila kod obuća
ra ćohadžića i, kako se seća Evica Ourčić, tek
stilna radnica, »plela sandale za pet dinara po
jednom paru. Gazdi je posao išao odlično, pa
�smo radile dok nam prsti ne oteknu. Onda je
Cana predložila da tražimo nov posao. Nismo
uspele. Izgubile smo posao, jer se Cana ni pod
kojim uslovom nije mirila sa eksploatacijom.
Smatrala je da ne smemo da budemo gladne i
neobučene ako već radimo do iznemoglosti. Tu
je bila uvek nepokolebljiva«.
U revolucionarni pokret Beograd Cana se
brzo uključila i izbila u red istaknutih aktivista.
Borba radnika za veće nadnice, štrajkovi protiv
poslodavaca, tarifne akcije i drugi oblici za bo
lje uslove privlačili su je svom snagom. Radeći
najpre u sindikatu tekstilnih radnika, a zatim
u podružnici kožaraca, brzo se pročula kao čovek koji je za borbu imao i smisla i snage. Posedovala je i niz osobina koje je partijski akti
vist u to vreme morao da ima: bila je odlučna
i hrabra, jednostavna i neposredna, druževna i
nesebična, komunikativna i svima bliska.
Pored rada u sindikatima tekstilnih i kožar
skih radnika, Cana je bila vrlo aktivna i u Rad
ničkom kulturno-prosvetnom društvu »Abrašević«, čiji je blagajnik tada bio njen brat Života.
To društvo radnika bilo je vrlo pogodan legalni
punkt za politički rad komunista. Imalo je više
sekcija, od kojih su najistaknutije bile — horska, recitatorska i dramska. Kako je skoro čita
va uprava bila u rukama komunista i skojevaca,
to su u njegove prostorije gotovo svakodnevno
navraćali tada istaknuti partijski aktivisti: Josip
Cazi, Obren Nikolić, Nikola Boljević, Cvijetin
Mihailović, Ružica Rašić, Ivan Brijaček, Rabren
Rabrenović i drugi. Svojim radom i nastupima
(priredbama) »Abrašević« je razvijao revolucio
narni duh radnika i omladine i bio voljen i cenjen od svih. Za njegove priredbe nije trebalo
mnogo agitovati, mnogo više posla bilo je da od
policije dobije dozvolu. Davao je priredbe za
građane, omladinu, ali i za štrajkače, kojih je
tada među tekstilcima, obućarima, drvodeljcima,
građevinskim radnicima, bilo mnogo. Revolucio
narni pozorišni komadi s pesmama kao što su
»Zdravo da ste drugovi borci!«, »Čvrste su ruke
radničke« i dr., bodrili su ih da u svojim zahievima ne ustuknu.
Vremenom je Cana u radničkom društvu
»Abrašević« postala vrlo istaknuta figura (jedno
vreme bila je i blagajnik). Tvrdi to i njena dru
garica — Evica čurčić. »Okupljali smo se u ’Abraševiću' mi, mladi radnici, i mada smo teško ži-
�veli i bili više gladni nego siti, pevali smo, recitovali, išli na zajedničke izlete. Bilo je u 'Abraševiću' i studenata, ali je nama radnicima Cana
najlepše govorila. Oko nje smo se u svakoj pri
lici najradije okupljali. Govorila nam je o kapi
talizmu, o radničkom pokretu, o borbi. Govorila
je lepo, jednostavnim rečima. I, uz sve to, umela je da nas razveseli, da uspostavi kontakt sa
svima«.
U čelnom redu naprednog pokreta
Član SKOJ-a Cana je postala maja 1927. go
dine. Kada joj je Milorad Marković, opančarski
radnik i član KPJ od 1922. godine, to saopštio,
ona ga je, čudeći se, upitala: »Pa zar ja to ni
sam?! Milorad Marković joj je dugo tada pričao
kako je SKOJ borbena i ilegalna organizacija i
biti član SKOJ-a tada nije bilo nimalo lako. Pri
jem u SKOJ Cana je shvatila vrlo ozbiljno; ona
je, u stvari, od tada, kako kaže, čitav svoj ži
vot posvetila Partiji i borbi koju ona vodi. Prvi
skojevski sastanak, održan u dvorištu crkve Sve
tog Save maja 1927. godine, veoma ju je impre
sionirao. Od članova mnogo joj se svideo tadaš
nji pročelnik (sekretar) skojevske ćelije Pavle
Kovačević, koga je na raznim zadacima često
sretala u sindikatima tekstilnih radnika i u kulturno-prosvetnom društvu »Abrašević«. S njom
u ćeliji, kraće ili duže vreme, radili su i Josip
Cazi, mašinbravar, Ivan Brijaček, krojački rad
nik, Milorad Mića Marković, opančarski radnik
i drugi.
__
Već u prvim skojevskim akcijama Cana se
istakla kao odlučna i hrabra skojevka. S gru
pom drugova obavljala je vrlo rizičan posao, za
koji se, ako se uhvati, ide na robiju, — rastura
la letke, pisala parole po zidovima zgrada. Kako
je to najčešće činila noću, to joj je izgledalo »kao
da je oružanu jedinicu vodila u napad.« Često
je odlazila i na izlete radnika van Beograda, na
Avalu, u Košutnjak, pored Dunava i Save. Bila
je dobar organizator društvenih i zabavnih iga
ra, ali i sve pažljiviji slušalac predavanja koja
su na izletima držali Veselin Masleša, Otokar
Keršovani i drugi.
To vreme, kraj 1928. godine, Cana je dobro
zapamtila i po tome što se, zbog rada na zada-
�Društvo »Abrašević« na izletu u Košutnjaku 1. maja 1928. godine; Cana Babović treća s leva u drugom redu
�cima Partije i SKOJ-a, prvi put našla u zatvoru.
Posle predavanja, koje je u vidu utisaka iz SSSR
na Kolarčevom narodnom univerzitetu držao
Branko Gavela, ona se našla u grupi drugova
među kojima je bio i Veselin Masleša. Kada je
policija naišla, grupa se razbežala. Canu su agen
ti jurili do pozorišta. Jedan od njih stigao je i
rukom je uhvatio za rame. Kada ga je snažnim
trzanjem odgurnula s trotoara na ulicu, prišao
joj je drugi agent i uhapsio. Posle jednomesečnog izdržavanja kazne u Glavnjači, policija je
Canu proterala u rodni Lazarevac. Ubrzo se, »po
što su drgovi uspeli da izdejstvuju da se ta od
luka promeni«, ponovo vratila u Beograd.
Kako je 1928. godine izabrana u Rejonski ko
mitet SKOJ-a, to je tada automatski postala i
član Partije. »Mi zapravo nismo ni znali tačno
kada smo«, — seća se Cana, — »iz SKOJ-a pri
mljeni u Partiju. Rad SKOJ-a nije se u to vreme
mnogo razlikovao od rada u Partiji, čak je nešto
bio življi i revolucionarniji.« Tako je, kako piše
Rodoljub Čolaković, »na šire poprište borbe iz
lazila u vrijeme koje je bilo surovo i tražilo od
proleterskih boraca prije svega čvrstinu revoluci
onarnog karaktera, sposobnost i snagu da se iz
drže pritisci jednog nasilničkog režima«. Kao već
istaknuta skojevka i članica Rejonskog komiteta
u Vračaru, Cana je na Pokrajinskoj konferenci
ji, avgusta 1928. godine, izabrana i za člana PK
SKOJ-a za Srbiju.
Prijemom u KPJ Cana je o komunistima do
bila mnogo potpuniju predstavu. Bili su to ljudi
smeli, čvrsti, postojani, jednostavni. Bili su go
vorijivi, komunikativni, s mnogo revolucionarne
strasti. Strpljivo su ubeđivali svoje sagovornike i
uverljivim argumentima dovodili ih na pozicije
Pokreta.
Iz razgovora s njima, a noročito iz njihovih
postupaka, sticao se utisak da su za dobro klase
i svih radnih ljudi spremni na sve žrtve. »Živeli
su za istoriju«, kako je slikovito o njima, a i o
sebi, Cana govorila.
Identifikujuči se snjima, Cana jc već od ta
da pa sve do svoje smrti, čitavih pedesetak go
dina, sva bila na nogama, išla je od mesta do
mesta, od zadatka do zadatka, iz akcije u
akciju; bila je sva u brizi da li će se za
datak izvršiti onako kako je to naložila Partija.
Sve ostalo bilo joj je manje važno, nešto usput.
Zato nije slučajno što je Olgi Jovanović već tada
�govorila kako će se udati, ako sc bude udavala,
samo za komunistu.
Želja da joj životni saputnik bude komunis
ta ostvarila joj se u proleće 1929. godine, kada
se udala za Ibrahima Babovića, geometra i tada
već istaknutog komunistu požarevačke partijske
organizacije. S njim se upoznala u proleće 1928.
godine, na priredbi koja je o Uskrsu održavana
povodom Kongresa prosvelno-umetničkih grupa
Nezavisnih sindikata. Ibrahim Babović je na Kon
gres došao kao delegat prosvetno-umetničke gru
pe iz Požarevca. Svideo joj se odmah, visok, crnomanjast, guste i bujne kose, načitan, pristupačan,
pitoma priroda. Nosio je naočari, koje su nje
govom licu davale nešto ozbiljniji ton. »Posle
toga«, — seća se Cana — »održavali smo pisme
ne veze sve do proleća 1929. godine, kada smo
se venčali«. Jedan od svedoka (venčali su se u
Islamskoj verskoj zajednici u Beogradu) bio im
je dr Velja Kosanović, kod koga je Cana jedno
vreme i stanovala. Posle venčanja Cana je s Ba
bovićem pošla u Požarevac, gde je, kao službeCana Babović iz vremena kada je postala član
KPJ, 1928.
�nik u Katastarskoj upravi, radio. Kad kod je
odlazio na teren, u okolna sela, s njim je išla i
Cana. Upoznala je veliki broj ljudi u Požarevcu
i okolini i snjima se sprijateljila. Mnogo je tada
čitala, naročito literaturu koju joj je Ibrahim
nabavljao. Dugo je s njim i diskutovala. U jesen
1929. godine došli su u Beograd i nastanili se
na Pašinom brdu.
Revolucionarni rad Ibrahim a Babovića
Ibrahim Babović rodio se u Trebinju 8. juna
1907. godine. U Sarajevu je završio gimnaziju,
a u Beogradu Srednju geodetsku školu. Član
SKOJ-a postao je 1924, a 1926. godine i član KPJ.
U proleće 1927. godine došao je s grupom geo
deta u Požarevac i zaposlio se u Katastarskoj
upravi. Kako je bio dobar organizator i propa
gandist, to je ubrzo posle dolaska postao »po
kretač i organizator partijskog rada u mestu«.
Bio je inicijator osnivanja Mesnog sindikalnog
veća, koje je obuhvatilo već postojeće podružnice
kožarskih, drvodeljskih, metalskih i krojačkih r?dnika. Na njegovu incijativu u Požarevcu je 1927.
godine osnovano radničko-umetničko društvo
»Svest«, koje je u buđenju klasne svesti radnika
»odigralo značajnu ulogu«. Iz kontakata koje ie
održavao s Grgurom Vujovićem, članom CK
SKOJ-a, potekla je incijativa da se od dva fudbalksa kluba formira jedan, koji bi nosio ime
»Radnički«. »Najveći uticaj u klubu — piše Mla
den Vladimirović, — imao je Babović.« Bio je i
njegov prvi predsednik.
U Požarevcu se pamti i živo priča događaj
koji se zbio oko proslave Prvog maja. Požarevački komunisti na čelu s Ibrahimom Babovićem
organizovali su povodom radničkog praznika fudbalsku utakmicu sa smederevskim radnicima,
odnosno njihovim klubom »Sartid«. Svečano ode
veni, s crvenim karanfilima na reverima, oni su
se najpre okupili pred kafanom »Veliki bulevar«,
a potom su, njih dve stotine, sa zastavama »Rad
ničkog«, pošli u pravcu železničke stanice da do
čekaju drage goste. Prvi susret radnika dva susedna grada tada se pretvorio u miting. Radni
ci su čestitali jedni drugima radnički praznik
i uzvikivali: »živeo prvi maj!« Povratak u centar
grada bio je još veličanstveniji. Pred kafanom
�2 Spasenija Cana Babovi
�»Veliki bulevar« slilo se više od hiljadu ljudi.
Nastalo je veselje, pesma, igra. Policija je bila
nemoćna da bilo šta preduzme. Ibrahim Babo
vić, glavni organizator susreta radnika i svečane
proslave radničkog praznika, nije imao vremena
da se veseli. Odabrao je delegaciju požarevačkih
i smederevskih radnika i s njima pošao na grob
Vaše Pelagića da polaganjem cveća odaju poštu
jednom od najistaknutijih ličnosti prvog socija
lističkog pokreta u Srbiji, čoveku koji je 21. ja
nuara 1899. godine umro na robiji u Požarevcu.
Svečan je bio i sportski susret radnika dva
grada. Igrači su nosili crvene dresove, gledaoci
crvene karanfile. Poglavar sreza S. Kalajdžić, ko
ji je zabranio svaku manifestaciju povodom Pr
vog maja, bio je besan. Policijske mere su ubr
zo pooštrene; trećeg septembra 1928. godine za
branjene su sve radničke organizacije. Početkom
1929. godine zabranjen je rad i »Radničkog«,
sportskog društva kojeg je uspešno vodio mladi
geometar Ibrahim Babović.
Boravak u Požarevcu Ibrahim Babović mo
rao je da prekine u jesen 1929. godine. On i Cana krenuli su za Beograd, po nalogu PK KPJ,
koji im je preneo Otokar Keršovani. Tamo su ih,
posle naleta monarhofašističke diktature, čekali
odgovorni i vrlo složeni zadaci. Požarevac je od
laskom Babovića izgubio mnogo. »Posle zabrane
Nezavisnih sindikata i odlaska Babovića«, — ka
že se u jednom izveštaju OK KPJ za Požarevac,
— »partijski rad počeo je da slabi...«
Revolucionarni rad u Beogradu Babović je
nastavio s još većim poletom. Uporno i strpljivo
je radio na reorganizaciji skojevskih ćelija, a no
vembra 1929. postao je i član MK SKOJ-a za
Beograd.
Besomučni naleti m onarhofašističke diktature
Posle uvođenja diktature, 6. januara 1929.
godine, diktatorski režim kralja Aleksandra svom
snagom se bacio da razbije ilegalne organizacije
KPJ i SKOJ-a. Režim se drastično obračunavao
s komunistima. Aprila 1929. godine ubijeni su
Đuro Đaković, organizacioni sekretar CK KPJ,
i Nikola Hećrmović, sekretar Crvene pomoći. Kra
jem jula opkoljeni su i u borbi s policijom ubi
jeni Mijo Oreški, sekretar CK SKOJ-a, i Janko
Mišić, član Biroa CK SKOJ-a... Već u prvoj go-
�dini diktature teško je stradala i partijska orga
nizacija u Sribji, odnosno u Beogradu, gde je
udarac bio i najjači. Januara 1929. godine uhap
šeni su posle rasturanja letka »Radnicima, siro
mašnim građanima i vojnicima Srbije« — Stevan
Boljević, Svetislav Stefanović, Stevan ćolović,
Miloš Matijević, Petar Grubor, Bane Andrejev,
Stevan Jovelić, Josif Bolonček, Josif Božić, Alek
sandar Ranković, većina članova Mesnog komi
teta SKOJ-a za Beograd i PK SKOJ-a za Srbiju.
Najteži udarac komunisti i skojevci Beograda
doživeli su septembra 1929. godine, kada su po
sle hapšenja i suđenja na dugu robiju osuđeni
Anton Festini, Anton Jurlin, Josif Bolonček, Vla
da Nešić, Moma Đorđević, Gojko Samardžić, La
bud Kusovac, Marko Orešković, Branko Solarić,
Nikola Dabić, Ivan Milutinović, Dragutin Kostić,
Sreten Žujović, Radoslav Ljumović, Danilo Raušević... Bracan Bracanović, sekretar PK KPJ
za Srbiju i član Politbiroa CK KPJ ubijen je se
ptembra 1929... Tako je partijsko rukovodstvo
za Srbiju i Beograd razbijeno. Njegovi članovi
ih su nastradali ili, pak, osuđeni na dugogodiš
nju robiju. Slična je sudbina stigla i veliki broj
čianova KPJ i SKOJ-a: jedan broj nalazio se u
zatvorima, drugi se povukao u duboku ilegalnost,
treći, istina manji broj, emigrirao. »Rad Par
tije« — seća se Cana Babović — »bio je skoro
onemogućen, razbijen, rukovodstva pohapšena.
Onemogućene su i sve forme legalnog rada Par
tije«.
Surovi nalet fašističke diktature nije Canu
pokolebao. »Stajala je pravo,« — piše Petar Stambolić, — »i kada su drugi gubili glavu. Sa mužem
na robiji i sa detetom u naručju, uvek bez do
voljno sredstava za siromašan radnički život, sje
dinjujući u svojoj ličnosti tegobnu sudbinu žene
— borca, ona počinje onaj mučan, ali pionirski
posao obnove partijskih organizacija u Beogradu
i u Srbiji. Taj njen tajni, nevidljivi, sitan rad u
životu Partije, koji se spolja video u akcijama
radničke klase, bio je sav smisao njenog života.«
Za nju su, kako je jednom prilikom rekla, »i
mali podvizi u ta predratna vremena, u teškim
uslovima revolucionarnog rada, bili velika stvar«.
U težnji da, uz pomoć Ibrahima Babovića,
Otokara Keršovanija i dr, izvrši reorganijaciju
partijske i skojevske organizacije u Beogradu i
formira rukovodstva KPJ i SKOJ-a za Srbiju,
Centralni komitet KPJ je 10. januara 1930. go2*
19
�dine u Beograd uputio Alojza Kocmura, svog
instruktora i člana CK SKOJ-a. »Kocmur je« —
seća se Cana — »došao u naš stan (jedno vreme
u Braničevskoj ulici bio je s Otokarom Keršovanijem i Ibrahimom Babovićem i sustanar u sta
nu Cane Babović i njenog brata Živote ćuković
— S. M.) i radio na povezivanju organizacija. U
Beogradu smo ubrzo obnovili organizaciju, stvo
rili nekoliko ćelija... Tada je formiran i Mesni
komitet za Beograd, a Ibrahim je postao njegov
sekretar.«
Nova provala, koja je u Beogradu počela 2.
februara i trajala sve do 15. februara 1930. go
dine, prekinula je napore CK KPJ da se partij
ska organizacija Beograda potpuno obnovi i reorganizuje. Petnaestog februara najpre je uhap
šen Alojz Kocmur. Sutradan, pošto se na policiji
slabo držao, »sve je. što je znao, ispričao«, Koc
mur je otkrio ilegalni rad Ibrahima i Cane Ba
bović, pa su oboje uhapšeni. Posle sedmomesečnog mučenja u policiji, odnosno Upravi grada
na Obilićevom vencu, Ibrahim Babović je, 18.
septembra 1930. godine, izveden na Sud za za
štitu države. Branio ga je Arkadije Miletić, ad
vokat iz Beograda. Niie ga odbranio. Zato što
je »od novembra 1929. godine postao i sve do
svog hapšenja 16. februara 1930. godine bio član
Saveza komunističke omladine i pročelnik jedne
komunističke ćelije u Beogradu..., što je po
uputstvu Keršovanija Otokara, koji ga je upo
znao sa Kocmurom Alojzom, prikupljao članove,
te su zajedno organizovali ćelije, dakle orgamzovao, potpomagao i bio član udruženja koje je
imalo za svrhu propagandu komunizma, teroriz
ma i ilegalnog prigrabljivanja vlasti...«, što ie
umnožavao propagandni materijal, »znaiući da
se sadržinom pomenutih članaka u celosti vrši
propaganda i ubeđuju drugi da treba nromeniti
politički i sociialni položai u našoj državi zlo
činom, nasiliem ili ma koiom vrstom terorizma.«
Sud za zaštitu države je Babovića, »za zločinstvo
iz čl. 1. i 2. Zakona o zaštiti javne bezbednosti i
poretka u državi«, osudio na sedam godina robi
je, traian gubitak »časnih prava« i, posle izdržane kazne, na proterivanie iz Beograda za vreme
od tri godine. I prema drugima Sud je bio ne
milosrdan: Aloiz Kocmur ie osuđen na 12 godina
robije, Otokar Keršovani na 10, Stojan Gavrilović na jednu, Milan Stanišić, Milorad Marković i
�živojin ćurčić na po dve godine robije, a Milisav
Cosić na dve godine strogog zatvora.
Na robiju bila bi osuđena i Cana Babović
da se nije u policiji dobro držala i da nije bila
pred porođajem. »To ju je« — kako kaže brat
Života — »spasilo. Inače bi je živu odrali.« Tada
je policija uhapsila brata i sestru Cane Babović
— Životu i Radmilu. Zbog dobrog držanja u
zatvoru Uprave grada Beograda Života nije stra
dao. Išao je na Okružni sud ali ga je on, posle
četvoromesečnog držanja u zatvoru i dugog mu
čenja, »usled nedostatka dokaza«, oslobodio. Do
bro se u zatvoru držala i Radmila ćuković, tek
stilna radnica i skojevska aktivistkinja. I pored
teškog terećenja za ilegalni rad, na Sud za zašti
tu države nije izlazila zbog toga što je smatrana
maloletnicom (imala je 17 godina). Posle jedno
godišnjeg držanja u zatvoru, predata je Okruž
nom sudu u Beogradu, koji ju je osudio na 10
godina popravnog rada u Požarevcu. Viši sud je,
međutim, oborio tu presudu i Radmila je pušte
na na slobodu.
Odlazak Ibrahima na robiju Cana je teško
doživela i dugo se nije smirila. Bila je zabrinuta
zbog njegovog nežnog zdravlja, i pomišljala i na
najgore.* Nije se pasivizirala, niti, pak, na to
ijednog trenutka pomišljala. »Stisla je zube« j
na zadacima Partije nastavila da radi sa još ve
ćim poletom i odlučnošću. »Ja sam još pre venčanja« — govorila je policijskom isledniku prili
kom hapšenja u kragujevačkoj provali, — »sa Ba
bovićem, a i u toku braka, čitala marksističku
literaturu i na taj način stekla osnovne pojmove
o marksizmu...«
Maja 1930. godine Cana je rodila sina. Dobio
je ime Vladimir, koje su mu roditelji, po Vladi
miru Ujiču Lenjinu, sami izabrali, pre no što
se rodio.
Sudbina ie htela da s lorahim om Babovićem, koga je uzela iz
ljubavi, proživi samo nešto više od godinu dana. Mladi Babović
robiju je najpre izdržavao u Sremskoj Mitrovici, a posle š'rajka zatvorenika i pokušaja bekstva iz kaznione, septembra 1932.
godine »koji je bio provociran od strane uprave Mitrovaćke
kaznione«, izboden i pretučen, prebačen je u Lepoglavu. Bio
je i tamo učesnik mnogih akcija zatočenika za poboljšanje
uslova života na robiji. Kako je to za njega, već načetog tu
berkulozom, bio ogroman moralni i fizički napor, to mu krhki
organizam nije izdržao. Umro je u zatvoru 4. oktobra 1934.
godine. Bio je to težak udarac i za Canu Babović; ta rana neće
zaceliti do kraja njenog života.
21
�Blizak saradnik Blagoja Parovića
22
»Godine 1930. i 1931. bio je u zemlji zamro
život Partije. Postojale su tu i tamo pojedine
razbijene grupe. Skoro sav rukovodeći partijski
kadar, i niži i srednji i viši, nalazio se na robiji,
ili je bio pobijen, ili je emigrirao. Tek pod ko
nac 1932. godine opet se obnavljaju partijske
organizacije u većim centrima Jugoslavije. Do
tog vremena postojale su izolirane grupe komu
nista i komunističke omladine, koje su, s vre
mena na vreme, izdavale poneki ilegalni letak ili
broj lista. Ali, već 1933. godine počinju se na
široko obnavljati ilegalne ćelije KP s mjesnim
komitetima, a do 1934. godine obnovljeni su po
krajinski komiteti kao najviši rukovodeći organi.«
U takvim uslovima, koje je veoma slikovito
opisao drug Tito na Petom kongresu KPJ, Cana
Babović je, naročito tokom 1932. i 1933. godine,
bila od onih retkih komunista koji su u Beogra
du i okolnim mestima samoinicijativno okupljali
pojedine komuniste i razvijali partijski rad. Za
to je postala blizak saradnik i Blagoju Paroviću,
članu Politbiroa CK KPJ, kada je po zadatku
Centralnog komiteta, krajem novembra 1933. go
dine, došao u Jugoslaviju da radi na obnavljanju
partijske organizacije u Beogradu i u Srbiji.
Za dva i po meseca vrlo intenzivnog rada,
Blagoje Parović je, kako je pisao »Proleter«, or
gan CK KPJ, obavio veliki deo posla oko obnav
ljanja partijskih organizacija u Beogradu. »Ne
umoran, pun poleta i revolucionarne strasti, on
je išao na najteža mesta: stvarao organizacije,
uređivao nelegalne listove, održavao partijske
konferencije, vaspitavao nove borce koji su na
mjesto jednog uhapšenog desetinama stupali u
naš pokret.« On je u Beogradu formirao ili ob
novio 13 partijskih ćelija i beogradska partijska
organizacija imala je sredinom 1934. godine 77
članova Partije: 65 radnika, 10 studenata i 2 slu
žbenika.
Na teškom i složenom poslu, Blagoju Paro
viću, kako se vidi iz njegovog izveštaja CK KPJ,
mnogo je pomogla i Cana Babović. »Već u prvom
naletu terora vojnofašističke diktature 1929. go
dine — beogradska partijska organizacija bila je
razbijena. Sa Bracom Bracanovićem i Momom
Đorđevićem uništen je bio Mesni i Oblasni ko
mitet. Svi pokušaji obnavljanja partijske orga
nizacije završili su se provalom pre nego što su
�pojedine grupe uspele da se organizaciono ofor
me. .. Veliki broj akcija sprovedenih u Srbiji poslednjih godina vodile su naše grupe i pojedini
drugovi... Manjkala je, međutim, organizaciona
povezanost i jedinstveno rukovodstvo... U tak
vim uslovima pristupili smo okupljanju i formi
ranju raznih grupa i pojedinih članova u partij
sku organizaciju. Informacija druga Osmana
(Mesud Mujkić — prim. S. M.) i veze koje sam
dobio prilikom odlaska (Toma, Mara — Cana
Babović — prim. S. M.) bile su jedine tačke
oslonca na početku mog rada.«
Član MK K PJ za B eograd
Pošto je konsolidovao i povezao beogradsku
partijsku organizaciju, Parović je, januara 1934.
godine, formirao i Mesni komitet KPJ za Beo
grad. Članovi MK bili su Jovan Marinović (se
kretar) student prava, Spasenija Cana Babović
Mara, Josip Šiber Vlado, stolarski radnik
Cana, sa bratom Životom, 1930. godine
�Aleksandar Zdravković Todor, metalski rad
nik i Petar Stokić Ivan, metalski radnik. No
vi Mesni komitet Partije za Beograd imao je or
ganizacionu i sindikalnu komisiju i svoj tehnički
aparat.
Mesni komitet KPJ za Beograd uspešno je
radio. Za kraće vreme on je, — kako se seća i
piše njegov sekretar, Jovan Marinović, — »organizovao 13 partijskih ćelija sa oko 80 članova
Partije i to, uglavnom, u industrijskim preduzećima: u fabrici motora u Rakovici, na brodogra
dilištu, u Električnoj centrali, u fabrici šećera
na Ćukarici, u fabrici »Zmaj« u Zemunu, vojnom
preduzeću »Ikarus«, fabrici trikotaže i nekoliko
drugih ćelija sastavljenih pretežno od radnika
(livaca, metalaca, drvodeljaca, krojača i dr.) Sve
te partijske ćelije bile su povezane s partijskim
rukovodstvom, redovno su dobijale partijske
materijale, sastajale se i učestvovale u nekim ak
cijama koje je Partija u tom periodu organizovala.«
Kada je obnovio i ojačao partijsku organiza
ciju u Beogradu, formirao skojevsko i partijsko
rukovodstvo, kao i privremeni Oblasni komitet
KPJ za Srbiju, Parović je krajem februara 1934.
godine počeo da radi na sređivanju partijskih
organizacija u bližoj okolini Beograda i u unu
trašnjosti Srbije. Vezu sa partijskim organizaci
jama u centralnoj i zapadnoj Srbiji uspostavio
je preko Veselina Masleše, Cane Babović, Lazara
Lilića, Branka Jevremovića, a nešto kasnije i Todora Vujasinovića. Oni su mu pomogli da dobije
i adrese članova Partije u unutrašnjosti Srbije
kako bi im dostavio pisma s pozivima da dođu
u Beograd na razgovor ili da pošalju izveštaj o
stanju partijskih organizacija na ovom području.
Plodan rad novog Mesnog komiteta KPJ za
Beograd, prekinut je novom provalom 7. jula
1934. godine. Provala nije započela od konfidenata, kakav je najčešće bio slučaj kod ranijih,
već beznačajnim povodom. Omladinac, radnik,
skoro dečak s područja Rakovice, posvađao se
s ocem, koji se zaprepastio kada je zabranjeni
ilegalni materijal našao u slamarici. Da bi spasao sina od uticaja komunista, pozvao je policiju.
Dečak je u policiji priznao da je materijal dobio
od pročelnika partijske ćelije Vidoja Đulića, a
ovaj je provalio Slobodana Skerovića i Dragosla
va Radovanovića. Dragoslav Radovanović nije
izdržao torturu u policiji pa je prokazao sve ak
tiviste s područja Rakovice. Provala se proširila
�i na članove MK KPJ i MK SKOJ-a za Beograd.
Aleksandar Zdravković i Petar Stokić su uhapše
ni, Josip Šiber sklonio se u inostranstvo, a Jo
van Marinović, sekretar MK KPJ, povukao se
u ilegalnost da bi i on oktobra 1934. bio uhap
šen. Pali su i rukovodioci SKOJ-a za Beograd:
Slobodan Skerović, Dobrivoje Radosavljević i
Pavle Pap. Ovog puta policija nije uspela da
uhapsi Canu Babović, za čiji je rad u Partiji do
sta znala. Cana se povukla u ilegalnost.
Na Međunarodnoj lenjinskoj školi
Da ne bi stradala, Centralni komitet KPJ
je, sredinom 1934. godine, odlučio da Canu upu
ti u Moskvu, na jednogodišnje školovanje u Me
đunarodnu lenjinsku školu (MLŠ). Tamo je, pro
bijajući se pod ilegalnim imenom preko Austri
je i Cehoslovačke, stigla u jesen 1934.
Međunarodna lenjinska škola osnovana je za
obrazovanje višeg partijskog kadra iz inostranih
zemalja još 1926. godine pri Kominterni. Imala
je tri kursa — kratkoročni, koji je trajao godinu
dana, viši od dve godine i dvogodišnju aspiraturu. Školu su, ranije ili kasnije, pohađali, između
ostalih, i Blagoje Parović, Edvard Kardelj, Ivan
Lučić, Ivan Gošnjak, Sreten Žujović, a od žena
— Anka Butorac, Zdenka Kidrič, Anka Gržetić,
Vukica Mitrović, Jovanka Horvat, Tonka Podnar,
Ruža Turković, Julka Pibernik, Fani Teržan, Ca
na Babović... Jugoslovenskoj grupi, u kojoj su,
pored ostalih, bili Edvard Kardelj i Cana Babo
vić, predavao je i Josip Broz Tito, tada član
Balkanskog sekretarijata Kominterne (referent
za Jugoslaviju).
Umesto godinu dana, Cana je na Lenjinskoj
školi ostala devet meseci. Za to vreme svoj revo
lucionarni duh ona je obogatila novim znanjima
iz istorije Partije, njene strategije i taktike, rad
ničkog pokreta, seljačkog pitanja, klasne borbe,
osnova marksizma i dr. Posle obilaska sina* ko
me, zbog surovih uslova borbe, nije mogla po
kloniti majčinsku nežnost, zatražila je da se vra
ti u zemlju. »Pažljivo sam posmatrala komplet
nu emigraciju. Imala sam osećaj da ja tamo ne
Sina Vladimira poslala je »gore« (kako su tada komunisti go
vorili za SSSR) 1933. godine partijskim vezama preko Beča i
Cehoslovačke. U zemlju se vratio posle oslobođenja Beograda,
početkom decembra 1944. godine.
�mogu da postojim kao ličnost, kao čovek. Re
sila sam da se vratim u svoju zemlju i da se u
njoj borim po cenu bilo kakve žrtve. Ne bih mo
gla živeti van svoje zemlje, u emigraciji...«
U zemlju se Cana vratila krajem 1935. godi
ne, u vreme kada je policija, u tzv. »Zembiljevoj« provali (»Zembilj« — Zemaljski biro CK
KPJ) sprovodila masovni progon komunista. Po
što je u drugoj polovini 1934. godine bila prova
ljena kao član MK KPJ za Beograd i zbog veze
sa Centralnim komitetom KPJ, bilo je suviše
opasno da se u Beogradu nastani i radi. Pošla
je u unutrašnjost Srbije da bi u raznim mestima, Kruševcu, Nišu, Jagodini, Ćupriji, Paraćinu,
Kragujevcu i dr, krčila put Partiji posle razbi
janja njenih organizacija i rukovodstava. »Išla
je od mesta do mesta, pod svojim i tuđim ime
nom, govorila, organizovala, skakala kroz prozo
re pred policijskim poterama i uvek, — kako
Jovan Veselinov, povodom njene smrti, piše —
stizala tamo gde je vodio zadatak Partije... Ne
ma toga što ona ne može...« Ponovo je Cana, ka
ko piše Pera Damjanović, postala jedna od središnih figura za objedinjavanje rada preostalih
partijskih organizacija na području Srbije. Uklju
čena je i u kombinacije oko stvaranja novog
partijskog rukovodstva u Srbiji, ovog puta zami
šljenog u obliku tri oblasna rukovodstva (za Beo
grad, za Kragujevac i za Niš). A uslovi za rad u
zemlji bili su posle njenog povratka iz SSSR po
voljni — kako je jednom prilikom zapisala. »Ste
ge režima su popuštale. Moglo se široko raditi
među radnicima, pa i širim slojevima građan
stva. Partija je izašla iz onih uskih, ćelijskih ok
vira i izvršila snažan prodor u mase, koristeći se
svim metodama i sredstvima uticaja. Već tada
smo imali organizaciju koja je uspešno delovala
na širokom području — od Užica do Niša. Negde je, naravno, bila slabija, a negde jača, ali se
njeno prisustvo i aktivnost osećala svuda. Kao
aktivista ilegalno sam radila na tom terenu. Najpre sam bila u Kruševcu, zatim duže u Kragu
jevcu i Nišu, gde su me hapsili, ali sam uspela
da pobegnem.«
Pomoć Partiji i sindikatu u Kruševcu
U Kruševac je Cana došla krajem 1935. go
dine. Zaposlila se u tekstilnoj radionici Pavla
�Tripkovića i ubrzo postala član URS-ovih sindi
kata. »Ubrzo sam stekla,« — piše u svojim sedanjima, — »i rukovodeću ulogu — izabrali su
me za predsednika sekcije tekstilnih radnika. U
sindikatu već je bio okupljen znatan deo nap
rednih radnika. Među njima je bilo komunista,
članova Partije od ranije, ali i nepovezanih. Ne
kako po radu, po zajedničkim gledanjima — na
šli smo se. Počeli smo se družiti, dogovarati o
pojedinim akcijama i istupati jedinstveno pri
rešavanju raznih pitanja koja su svakodnevno
iskrsavala. Ne bih mogla određeno reći da li smo
se prvo okupili na vođenju konkretnih akcija,
koje su jedna za drugom iskrsavale, ili smo for
mirali Mesni komitet i pojedine grupe komuni
sta. Mislim da je to išlo uporedo, tako reći u
hodu. Vodili smo akcije i istovremeno organizovali — obnavljali Partiju.«
Da ne bi policiji bila sumnjiva, Cana je u
Kruševcu živela poluilegalno. Stanovala je kod
nekog trgovca čija se žena zvala Paraskeva, a u
policiji se prijavila pod devojačkim prezimenom
— ćuković. U Kruševcu je boravila nekoliko meseci, ali je, kako piše Janko Milojević, tadašnji
član MK KPJ za Kruševac, »Partiji i sindikatu
učinila dragocenu pomoć u pravilnom postavlja
nju organizacionih pitanja i u daljem razvoju
partijske i sindikalne organizacije.«
Posle ubistva kralja Aleksandra, 9. oktobra
1934. godine, šavovi vojne diktature počeli su da
popuštaju i na području Kruševca. Za radnički
pokret Kruševca, kao i čitave zemlje, nastali su
nešto povoljniji uslovi za rad.
Sindikalni pokret Kruševca sve se više sna
žio tih godina. Podružnice sindikata formirali su
metalci, kožarci, krojači, abadžije, kelneri, berbersko-frizerski radnici. Na njihovom čelu stajao
je Mesni međustrukovni odbor, čiji je predsednik
bio sekretar MK KPJ za Kruševac Mihailo Jevlić. Broj sindikalno organizovanih radnika ne
prestano je rastao. Ali, sve do dolaska Cane Ba
bović sindikat Kruševca nije, kako tvrdi Mihailo
Jevtić, mogao nešto više da učini zbog »pasivne
politike komoraša«. Cana se odlučno suprotsta
vila komorašima i njihovoj komotnosti. Umesto
tavorenja i mirnog posredovanja prilikom tarif
nih akcija, štrajkova i drugih sporova između
radnika i poslodavaca, Cana je članove sindika
ta pozvala u akciju. Njihov odziv za to vreme
bio je veliki. Prostorije sindikata su najednom
�oživele, »svako veče okupljao se veliki broj rad
nika na raznim sastancima.« Pojedinim skupovi
ma, na zaprepašćenje predstavnika Radničke ko
more, nekog Milutina, čak su prisustvovali i pred
stavnici policije. Nisu, doduše, mnogo razumevali
diskusije, ali su zato u svoje beležnice pažljivo
upisivali imena onih koji su često i duže govo
rili.
Iz tih sastanaka ponikli su mnogi štrajkovi:
krojača, abadžijskih radnika, mlinskih radnika...
Najveći je bio štrajk radnika fabrike »Merima«,
čiji je organizator bila Cana Babović.
Fabrika sapuna »Merima« imala je u to vreme oko 220 radnika, pretežno žena. Ušlovi za
rad bili su vrlo teški, čak mnogo teži no u dru
gim preduzećima. Radilo se od 10 do 12 časova
dnevno, a nadnice od 8, 10 i 12 dinara bile su
»više nego mizerne«.
Šestog juna 1936. radnici »Merime« su od
poslodavaca odlučno zatražili potpisivanje kolek
tivnog ugovora. Uprava fabrike je njihov zahtev
odbila. Tada su, »kao jedan čovek«, u štrajk
stupili svi radnici. Štrajkovali su sedam dana i
upravu fabrike prinudili na potpisivanje kolek
tivnog ugovora, kojim je ponovo uveden osmočasovni rad, nadnice povećane, uvedena obaveza
biranja radničkih poverenika. Štrajk je naišao
na simpatije i veliku podršku građana. Štrajkačima su, u znak solidarnosti, novčanu pomoć
uputili radnici fabrike »Tivar« iz Varaždina i
radnici iz Kraljeva, čačka, Niša i drugih mesta.
Policija nije uspela da zastraši radnike, niti, pak,
da ih pretnjama odvrati od štrajka.
Štrajk radnika »Merime« bio je dobro organizovan; imao je štrajkački odbor, komisiju za
pregovore, odbor za pomoć štrajkačima. Da mu
značaj bude još veći, najveći deo štrajkača bile
su žene, koje su i ovom prilikom pokazale izu
zetnu hrabrost i odlučnost. Bio je to deo velikog
štrajkačkog vala koji je u to vreme zahvatio či
tavu zemlju. Kulminaciju je dostigao 1936. godi
ne, kada je, prema nepotpunim podacima, izve
deno preko 600 tarifnih akcija i preko 400 štraj
kova. Predvođeni komunistima, radnici su se
uporno borili za bolje uslove života i povoljniji
radni odnos, za povećanje nadnica, smanjenje
radnog vremena, za sklapanje kolektivnih ugo
vora i drugih radničkih prava. Svi su se, ili bar
najveći deo, završavali s uspehom. Pored skla
panja kolektivnih ugovora, radnici su snagom
�bunta i otpora postizali i druge ustupke vlasnika
i poslodavaca; sticali su pravo na sindikalno organizovanje; neki su čak uspeli da se u kolektiv
ne ugovore unese i odredba o priznavanju Prvog
maja kao radničkog praznika...
S Mirkom Tomićem, Cana je bila pokretač
i organizator još jedne akcije o kojoj se u Kruševcu i okolini i danas živo priča. Reč je o ve
likom zboru Narodnog fronta koji je održan 24.
maja 1936. godine. »Nijedan posle kragujevačkog
zbora 1935. godine, nije — po rečima Dragoljuba
Jovanovića — veću gužvu izazvao nego kruševački.«
U težnji da zbor naroda bude što masovniji,
Mesni komitet KPJ, koji je tog proleća Cana Ba
bović i formirala, sve članove Partije i simpati
zere uputio je u okolna sela da bi rasturali letke
i agitovali za dolazak na zbor. Predviđene su i
parole koje će se ispisati na transparentima. Pri
preme za zbor intenzivno su izvršene i na sas
tancima sindikalno organizovanih radnika. Angažovani su i zavičajni studenti sa Beogradskog
univerziteta da na zbor s narodom organizovano
dođu. Odštampan je i letak: »Zemljoradnici i
seoska sirotinjo! Radnici i građani — Braćo!«,
pa dalje: »da rob hoće slobode, da žedan hoće
vode, da gladan hoće hleba; da hoće mir ispod
svog neba... Posle šest godina diktature narod
je izrazio gotovost na borbu za bolji život, uda
rio je po ciku Jevtićevog režima, objavio rat
fašizmu i korupciji i svrstao se u front narodne
slobode protiv fronta reakcije. Sada se borba
protiv režima vodi kroz zborove i dogovore Udru
žene opozicije i Narodnog fronta slobode...« Le
tak se završavao parolama: »Dole nasilje i plja
čka!«, »Dole rat i fašizam!«, »Živeo Narodni
front slobode!«
Saznavši za veliku akciju, policija nije ostala
ravnodušna. Sve što je imalo uniformu i oružje
bilo je u Kruševcu stavljeno na noge i u pri
pravnost. Pre zbora, sa svih strana stizali su vo
zovi puni žandarma i policajaca. Noću između
23. i 24. maja svi prilazi gradu bili su blokirani.
Naoružane patrole žandarma posele su zasede
na četiri do pet kilometara ispred grada. Mosto
ve na Rasini i Zapadnoj Moravi čuvala su odeljenja žandarma. Železničkim organima policija
je naredila da se vozovi na dan održavanja zbora
ne zadržavaju na kruševačkoj stanici. Putnike
treba silom vraćati za Trstenik, Stalać i Vrnja-
29
�čku Banju. Za slučaj potrebe pripremljena su i
vatrogasna kola sa šmrkovima.
Zbor je trebalo da počne u 9 časova na trgu
kod Spomenika kosovskim junacima. Svi članovi
Partije i simpatizeri KPJ bili su na svojim mestima već od ranog jutra. Oko 7 časova, kada je
trg preplavio veliki broj građana i seljaka, zalu
pao je doboš i objavio da je Ministarstvo unu
trašnjih poslova zabranilo opozicioni skup. Tu
zabranu najveći broj radnika i seljaka iz okolnih
sela nije poštovao. Grupa seljaka iz prekomoravskih sela, predvođena komunistima, probila je
žandarmerijski kordon i uprkos uperenim bajonetima ušla u grad. Druga grupa seljaka, naro
čito ona iz pravca Siljegovca, ulazila je u grad
na kolima s bleh-muzikom. Na poziv žandarma
da se zaustave, seljaci su ošinuli konje i nasilno
ušli u grad. Iz pravca Kragujevca, Čačka i Kra
ljeva stizali su kamioni sa radnicima i studenti
ma. Grad je vrio od povika, parola, muzike. Na
jednom, iz dvorišta Sreskog načelstva izašla su
vatrogasna kola. Potekao je mlaz prljave vode.
Policija je počela da puca iznad glava ljudi; ma
sa je kundacima i pendrecima silom rasterivana.
Oštar sukob trajao je šest i više časova. Svom
žestinom vodio se po ulicama grada, u centru
Kruševca, pred hotelom »Beograd«, pred Sta
rom poštom. Narod se branio kamenicama, stoli
cama, čime je stigao... Bio je to veliki politički
uspeh komunista Kruševca. »Posle toga,« — cenio je Mesni komitet KPJ za Kruševac, — »ljudi
su počeli slobodnije da govore, da više istupaju,
lakše se mogla izvesti svaka akcija, naročito
zborovi; imali su ljudi više pouzdanja i vere u
sebe...«
Strepeći od progona policije, koja je za njom
već duže tragala, Gana je bila na oprezi. Više
puta je odlazila u Niš i tamo se radi traženja
posla i partijskog rada katkada i duže zadržava
la. I tom prilikom Cana je ostala Cana: vredan
partijski aktivist. Povezala se s Dimitrijem Stoiljkovićem, koga je poznavala od ranije, i s njim
vodila razgovore o prelasku u grad na Nišavi.
5 njim se, međutim, razišla u pogledima na rad
Partije. On je dugo godina bio na robiji (Sud
za zaštitu države osudio ga je januara 1930. na
6 godina robije), kao sindikalni funkcioner uži
vao je ugled u sindikatima, ali se pribojavao od
Caninog zahteva da partijska organizacija izlazi
iz ilegalnosti. Verovatno bi i duže ostala, posao
�je već bila ugovorila u tekstilnom preduzeću, ali
je zbog traganja policije morala da napusti Niš.
Ponovo se vratila u Kruševac.
Veliki zbor Narodnog fronta u Kiuševcu do
te mere je uznemirio policiju da nije znala oda
kle da počne. U Kruševac je došla ekipa polica
jaca i agenata iz Skoplja. Tražeći glavni punkt
partijske organizacije, policajci su počeli da se
sve više interesuju za sindikat i ljude koji su
u njemu radili. Smatrajući da je ona centar sve
ga što se u gradu događa poslednjih meseci,
Predstojništvo policije poziva Canu na sasluša
nje. Po načinu ispitivanja i sama je osetila da
na nju sumnjaju. Dugo je vodila razgovor sa
Sretenom Žujovićem, instruktorom CK KPJ, o
lome da li da se sklanja ili da se i dalje zadrži
u Kruševcu. Žujović joj je preporučio da se za
drži u Kruševcu, s tim da se za nekoliko dana
nađu u Kragujevcu.
Za dan-dva situacija se, međutim, naglo izmenila. Grad je zahvatilo veliko uzbuđenje. Kako
se samo uznemirila stanodavka Cane Babović,
naročito kada je od žene sreskog načelnika ne
što više saznala o Cani. Cana Babović je, među
tim, ostala mirna, kao da se ne radi o njoj. Gaz
darica nije takvu ravnodušnost izdržala. Pozvala
je Canu, skuvala kafu i radoznalo joj se obra
tila:
— »Znate, gospođo Spasenija,« — počela je
nervozno, kršeći prste — »moram nešto da vam
kažem. Gledam vas, gledam, pa ne mogu da poverujem u ono što se sve priča. Sinoć sam, zna
te, bila kod načelnika i on mi je ispričao da na
vas ozbiljno sumnjaju da ste komunista. Došli
su do zaključka, kaže, da ste glavni u svemu što
se ovde događa. Zato su odlučili, veli, da vas
proteraju u rodno mesto. Ja sam vas branila,
rekla sam, znate, to je nemoguće, ona je tako skro
mna i poštena žena. Ništa mi nije pomoglo. Oni
će vas, gospođo, zamislite, još koliko sutra proterati...«
Cana Babović se ni za trenutak nije dvou
mila. Iskusni ilegalac dobro je znao šta ga čeka.
Zato je zamolila gazdaricu da joj odmah vrati
radnu knjižicu, kako bi još istog dana napustila
Kruševac. »Osećala sam da je ona,« — seća se
Cana, — »bila zadovoljna što mi je ipak uslugu
učinila i mislim da je verovala da nisam komu
nista.«
�Posle kraćeg dogovora s članovima Mesnog
komiteta KPJ, Cana je napustila Kruševac. Do
železničke stanice ispratili su je drugovi iz ko
miteta i sindikata. Na stanici su bila i dva agen
ta. Cana je imala nameru da pođe za Niš, ali
se, da bi agentima zavarala trag, predomislila i
krenula za Beograd.
Profesionalni revolucionar
Za koji dan vratila se u Kragujevac da bi
prisustvovala sastanku koji je zakazao Sreten
Žujović, instruktor CK KPJ, odgovoran za poli
tički i partijski rad u Srbiji. Bilo je to, koliko
se sećala, krajem maja ili početkom juna 1936.
godine. Na tom sastanku, kome su u kući Koste
Jovanovića prisustvovali Sreten Žujović i Žika
Đurđević, vodio se poduži razgovor o međuna
rodnim događajima, stanju u Partiji i radničkom
pokretu. Pa ipak, najviše je bilo reči o radu i
povezivanju s partijskim organizacijama na pod
ručju Užice—Niš, čiji je trebalo da budu nosioci
Žika Đurđević i Cana Babović. »U stvari« — še
će se Cana — »nas dvoje postali smo punkt, iako
je Đurđević i dalje živeo u Jagodini, a ja, po
dogovoru, ostala u Kragujevcu. Vrlo brzo uspeli
smo da se po vežemo sa svim organizacijama na
tom području. Često smo se sastajali. Jedan dan
u nedelji bio je fiksiran za naše sastanke, a če
sto je bilo i vanrednih razgovora. Sada smo ja
i Žika objedinjavali, rukovodili partijskim orga
nizacijama na tom području. To je, čini mi se,
postalo više potreba nego što smo se mi sami
osećali kao rukovodstvo«.
Sada Cana posao više nije tražila. Postala je
profesionalni revolucionar. Partijska aktivnost
postala joj je jedina preokupacija. Izdržavala se
od sredstava koje je za takav rad izdvajala Par
tija. Ona je, izrasla kroz dugu ilegalnu borbu u
zemlji, u samom pokretu, za takvu funkciju u
Partiji i pokretu imala i mnogo smisla. Bila je
majstor za praktičan partijski rad i za direktnu
akciju. Umela je da okuplja ljude, da ih pokre
će u akciju, da ih organizuje i uspešno vodi. Ti
pičan primer radnika revolucionara.
Kragujevac, u kome je Cana trebalo i najdu
že da se na partijskom radu zadrži, imao je vanredne mogućnosti za partijski rad. Pored brojne
�radničke klase, koja je bila pod jakim uticajem
Partije, postojala je i politički razvijena intelek
tualna sredina.
Razmišljajući do koje mere treba ići u širi
nu, voditi akcije i drugo, Cana Babović nije, ka
ko sama kaže, počela iznova, na ledini. Nastojala
je da »davanjem jednog drugog impulsa i sadr
žaja Pokretu« ojača rad komunista i izoluje uticaj oportunista. Bila je u središtu događaja. Juna-jula 1936. godine formirala je Mesni komitet
KPJ za Kragujevac (članovi su bili Tika Janjić,
Ferdo Jurić, Franjo Šremf i Dragiša Luković), a
zatim partijsku organizaciju u Vojno-tehničkom
zavodu.
Sve do decembra 1936. godine, odnosno do
povratka sekretara Tike Janjića, koji je maja na
pustio Kragujevac i prešao u Beograd, Mesnim
komitetom KPJ rukovodila je Cana. Za to vreme
bila je inicijator ili organizator čitavog niza ak
cija. Najimpresivnija je bila veliki zbor za mir,
koji je, na inicijativu Sekcije žena, održan 11. no
vembra 1936. godine u Kragujevcu. Pripreme za
veliki skup trajale su gotovo čitav mesec dana.
Zbor je vanredno lepo protekao. Trg u centru
grada bio je ispunjen narodom. Vladalo je veliko
oduševljenje. Na čelu zbora bili su komunisti,
koji su, prodirući u mase, uspeli da legalizuju
ovakve vrste skupova. Jednog trenutka, pri kra
ju zbora, oduševljena Bosa Đorđević, predsednica Ženskog pokreta u Kragujevcu, probila se
kroz masu i potrčala prema Cani. Sva uzbuđena,
radosna i nasmejana, grleći Canu, došapnula joj
je: »Moraš se odmah skloniti! Došla je ćela po
licija. Zgrada sindikata je blokirana. Tamo ne
smeš ići!« Cana se brzo sklonila, ali se, kada
je pao mrak, ponovo našla s Bosom Đorđević i
drugim aktivistkinjama Ženskog pokreta, i s nji
ma dugo pričala. Bile su srećne kao deca. Kada
je beogradski list »Pravda« sutradan objavio kra
tku belešku o zboru i tom prilikom bilo pomenuto puno ime i prezime Cane Babović, Cana se za
mislila. Bio je to povod i jedan od razloga da
razmišlja o kraju svog boravka u Kragujevcu.
član Oblasnog komiteta KPJ
Kada je u jesen 1936. godine formiran Obla
sni komitet KPJ za užu Srbiju, koji je, osim Kra3 Spasenija Cana Babović
�gujevca, obuhvatao zapadnu i južnu Srbiju, Cana Babović je, pored Mome Markovića, Žike
Đurđevića, Krste Popivode i Grge Jankesa, posta
la njegov član. Svi članovi Oblasnog komiteta
delovali su kao jedan čovek. Živeli su, seća se
Moma Marković, i radili kao jedna porodica. Sli
čno misli i Cana Babović. »Dejstvovali smo kao
najpotpunije rukovodstvo. Otpočetka sam bila
na čelu tog, kako da kažem, neverifikovanog ru
kovodstva. Posle je došao Žika, koji je, kao i
ja, imao određene zadatke. Nikada jedni bez dru
gih nismo radili. Konsultovali smo se o svemu.
Za nas nije bilo važno ko je rukovodilac, već
ko šta radi. Nisu nas, dakle, okupirale ’rukovodilačke' ambicije. Žika je bio koordinator, centar
oko kojega su se okretale 'veze'. Ja sam održa
vala vezu sa CK KPJ. Slala sam izveštaje, pisma,
šifrovala. Posle su se te veze proširile na još ne
koliko drugova.«
I pored toga što je po svom sastavu, kako
bi rekao Grga Jankes, »bio dosta uzan«, Oblasni
komitet je uradio dosta. »U Kragujevcu je pok
ret bio vrlo širok, partijska organizacija je vrlo
dobro radila, koristeći sve forme u masovnim or
ganizacijama. Veliki uspeh imali smo kod pito
maca Vojnotehničkog zavoda... Tamo gotovo
nije bilo omladinca koji nije bio obuhvaćen ra
znim oblicima rad a... I na kulturno-prosvetnom
radu u Kragujevcu, u sindikatima i kroz razna
društva, počeo je vrlo intenzivan život Partije...
Dobro su radile i partijske organizacije u čač
ku, Užicu i u nekim drugim mestima. Naš Ob
lasni komitet imao je organizacije na teritoriji
Kragujevca, Kraljeva, Kruševca, čačka, Užica,
Jagodine, Ćuprije, Paraćina, i u nizu drugih mesta ...« I u sindikatima je postignut dobar uspeh.
»Sve forume na terenu«, — beleži Grga Jankes,
— »držali su naši ljudi«.
Partija je razvila vrlo živu aktivnost svuda.
Njen uticaj u masama neprestano je rastao.
Oblasni komitet KPJ imao je i teškoća. Na
ročito kada je bio prinuđen da, »donoseći odluke
o vrlo ozbiljnim pitanjima«, konsultuje CK KPJ.
Tadašnji Centralni komitet nalazio se u Parizu,
pa je odgovor na tražena pitanja stizao prekas
no, »a nekada nije ni stigao«. »Od Pariza do Kra
gujevca — seća se Jankes — pošta ne može da
stigne za tri dana. To znači da bi neki odgovori
na naša pitanja mogli da stignu bar za dve-tri
nedelje, a mi smo ponekad čekali i više od tri
�meseca. Žujović nam je tada izneo teškoće i u
samom CK, na čijem je čelu stajao Gorkić. Na
ma tada nije ostalo ništa drugo nego da u naj
hitnijim slučajevima samostalno donosimo vrlo
ozbiljne odluke.«
Kraći boravak u Nišu
Januara 1937. godine Cana je pošla za Niš
da bi tamo radila na obnovi i jačanju partijske
organizacije. Tamo se brzo zaposlila i time sebi
olakšala uslove za rad. Pošto partijskih veza ni
je imala, to joj je jedina mogućnost ostala da
se poveže sa naprednim radnicima. Van sindika
ta bila je povezana sa jednim brojem drugova
koji su bili oko Dimitrija Stoiljkovića. Ali i tada,
kao i ranije kada je u Niš odlazila iz Kruševca, nai
lazila je na otpor Stoiljkovića. »Zato sam morala
sa puno pažnje i obzira prema drugu Stoiljkoviću da pustim da se stvari razvijaju sporije i na
dužu stazu«. Međutim, svojim radom, naročito
u sindikalnim organizacijama, brzo je pala u oči
policije. U kampanjskoj čistki policije protiv
politički nepoželjnih elemenata, odmah posle
hapšenja Grge Jankesa, bila je na redu Cana Ba
bović.
Na opasnost da bude uhapšena upozorio je
predstavnik Komore URS-ovih sindikata Mustafa Turk. »Drugarice Spasenija, — rekao joj je
jednog dana sredinom februara 1937. godine, —
hteo bih da vam skrenem pažnju. Policija namerava da vas protera iz Niša. Juče je jedan od
njihovih predstavnika dolazio kod mene i saopštio mi da su zaključili kako ste vi i po načinu
istupanja i po načinu angažovanja — komunista«.
— Hvala i zdravo! — rekla je Cana i brzo
izašla iz kancelarije predstavnika Komore.
Brzo je spakovala stvari i, sa sestrom Radmilom, spremila se da napusti Niš. Kada se vra
ćala od Ralka Vukićevića, koga je upoznala kak
va joj opasnost preti, pred vratima njenog sta
na stajao je policijski agent: »Gospođo Babo
vić, morate odmah poći sa mnom. Imam naređe
nje da vas privedem u Načelstvo. Obadve mo
rate poći!«
»Sta da uradim?« — pitala se Cana. »Da li
da bežim? Ne bi to bio veliki problem, samo
da li bi to bilo u duhu stava Partije?!« Ipak, od-
�lučila je da pobegne. Jer, ako to ne bi učinila
bila bi, kako joj je agent i naglasio, predata beo
gradskoj policiji. A tamo bi je, posle surove is
trage, čekala tamnica. Zato je skinula zimski ka
put i ostavila preko kreveta, a agenta zamolila
da izađe samo za momenat. Bila je ubedljiva i
agent joj je odobrio — samo za časak.
Čim je izašla iz kuće, Cana je za tren pres
kočila preko taraba i sunula u susedno dvoriš
te. Prešla je baštu suseda, ušla u dvorište jedne
kuće sa izlazom na sasvim drugu ulicu i umakla. Agent je potrčao za njom, ostavivši sestru
Radmilu za trenutak samu. I ona je vešto isko
ristila priliku i pobegla. Cana se najpre sklonila
kod Ratka Vukićevića, a onda se kraće vreme
skrivala kod Petra Vulića, bravarskog radnika
Železničke radionice, čija je kuća već bila pozna
ti ilegalni partijski punkt i veza. Sestra Radmila je, posle dogovora s Canom, napustila Niš, a
Cana je za koji dan krenula za Jagodinu.
Upravi niške policije ništa drugo nije preos
talo do da Banskoj upravi, 25. februara 1937. go
dine, uputi izveštaj u kome se, pored ostalog,
kaže: »Ova uprava proveravanjem ušla je u trag
Čuković Spašeni je, po zanimanju šnajderke, ro
dom iz Lazarevca, srez Kolubarski, i njene ses
tre Radmile čuković, po zanimaniu štrikerke.
rodom takođe iz Lazarevca, srez Kolubarski, od
oca Vaše i majke Stane. Spasenija je stara 27
godina, prilično ugojena, srednjeg rasta, lice ok
ruglo, kosa podvezana, oči plave, kosa smeđa,
srednje građanski obučena... Spasenija Čuković
je opasan komunistički agitator, a njena sestra
Radmila služi kao komunistički kurir. Obadve su
vrlo inteligentne i znaju se snalaziti. U Niš su
došle pre kratkog vremena, odmah su počele da
se prijavljuju na razne stanove kako bi zaštitile
svoj trag, pa se na kraju obe nastanile kod Spomenke Petković, studentkinje hernije... Vršenim
traganjem naišlo se na ovaj njihov poslednji
trag, pa je jedan organ ove uprave došao sa nji
ma u dodir u istom stanu. Imao je nalog da ih
privede u upravu policije radi saslušavanja u
vezi pokrenute istrage protiv Grge Jankesa...
Kada im je saopštio da treba s njim da pođu u
policiju, Spasenija je upotrebila trik i zamolila
organa da je pusti do nužnika. Ovaj je pustio,
ali se Spasenija nije vratila... Izvršenim pretre
som nad njihovim stvarima, nađena je zabranje-
�na literatura koju su sa svim stvarima i odelom
ostavile u stanu...«
Novi partijski zadatak
Posle bekstva iz Niša, Cana Babović ponovo
se vratila na teren Pomoravlja, najpre u Jagodi
nu, a potom je težište svog partijskog rada prenela na Kragujevac, u sedište Oblasnog komite
ta. Oblasni komitet KPJ, čiji je ona bila sekre
tar, u to vreme je najuspešnije delovao u Srbiji.
Zato je, maja 1937. godine, Sreten Žujović, tada
šnji član Politbiroa CK KPJ, uputio predlog Cen
tralnom komitetu da se taj oblasni komitet reorganizuje u Pokrajinski komitet za ćelu Srbiju.
Tih dana, aprila 1937. godine, Oblasni komi
tet KPJ je došao do zaključka da po onome ka
ko se ponaša policija u Beogradu i Kragujevcu
može uslediti novo hapšenje komunista.
Pošto je mnogo pojedinosti o »pojačanoj ak
tivnosti komunista« saznala, beogradska policija
je pokrenula kompletan policijski aparat da bi
se probila u partijsku organizaciju i ponovo je
razbila. Svoj »glavni pravac« sada je usmerila na
Kragujevac i druge gradove u unutrašnjosti Sr
bije. »Tokom marta i aprila 1937. godine, »—
piše Cana, — »u Kragujevcu su se povremeno
viđali agenti beogradske policije... Mi smo nas
tojali da utvrdimo povod njihovog bavljenja u
Kragujevcu. Došli smo do podataka da se u voj
nom zatvoru nalazi grupa inžinjera i nekih dru
gih lica koja su uhapšena zbog špijunaže (Kristan, Ramljak i drugi), pa smo u prvo vreme za
ključivali da se agenti zbog njih muvaju na tom
terenu. No, ubrzo je njihovo bavljenje u Kragu
jevcu dobilo i drugi karakter. U maju 1937. go
dine odpočelo je pretresanje stanova nekih omladinaca iz Vojno tehničkog zavoda. Hapšeni su
ili stavljeni pod policijsku prismotru, svi oni kod
kojih je pronađena napredna literatura, naročito
izdanja »Nolita«, koja su u to vreme bila inkriminisana. Tako je uhapšena jedna grupa radnika
pitomaca oVjnotehničkog zavoda, među kojima i
više članova Partije. Po svemu što se događalo,
po načinu hapšenja i pretresa stanova, moglo se
naslutiti da policija »napipava« partijsku orga
nizaciju. U ovom slučaju, policija je odstupila od
uobičajene prakse da prvenstveno hapsi pozna-
�te i kompromitovane komuniste. Ovog puta pa
žnju su ustremili na Zavod i sindikate, tamo gde
je zaista postojala i gde se nalazila većina čla
nova. .. Imali smo utisak da hapse nasumce...
Očigledno je da se u prvom trenutku nismo sna
šli, niti smo bili dovoljno oprezni da procenimo
sve mogućnosti i presečemo lanac daljih pro
vala. ..«
Da bi svoje članove sklonio od udara polici
je i da bi ojačao partijski rad u drugim krajevi
ma, Oblasni komitet KPJ odlučio je, maja 1937.
godine, »da Krsto Popivoda pređe u Niš, da po
kuša tamo da živi ilegalno, ako može. »Preko ve
ze je — piše Grga Jankes — uređeno da se za
posli kod jednog advokata koji je bio naš sim
patizer (Milisava Ignjatovića — S. M.). Odatle bi
što neposredni je pružao pomoć partijskim orga
nizacijama u Nišu, Timočkoj krajini, Leskovcu,
Pirotu, Caribrodu i drugim. Za Žiku Đurđevića
je rešeno da se prebaci na teren Jagodine, Ćup
rije i Paraćina, da tamo razvije aktivnost i pruži
neposrednu pomoć partijskim organizacijama.
Moma Marković i ja ostali smo privremeno u
Kragujevcu. Osim Kragujevca imali smo Kralje
vo, Kruševac, Užice, čačak i još neka druga mesta. Dobili smo zadatak od CK da se povežemo
sa Kosmetom i Makedonijom... Pošto je u Sara
jevu nedostajao partijski kadar, CK KPJ je od
lučio da tamo pošalje Canu Babović. Ona bi u
Sarajevu još jednom pokušala da se zaposli i
legalizuje. Dobila je zadatak da se u Sarajevu
duže zadrži i pruži pomoć partijskim organiza
cijama i forumima. Po dolasku u Sarajevo, Cana
je i dalje ostala član Oblasnog komiteta KPJ za
Srbiju.«
Novi partijski zadatak, s kojeg će otići na
dvogodišnje tamnovanje, doveo je Canu Babović,
pod lažnim imenom u legitimaciji — Zlata Dosković, u Sarajevo sredinom juna 1937. »Ne sećam se« — piše ona — »svih detalja putovanja
do Sarajeva. Ostalo mi je u sećanju da sam u
Užicu prenoćila radi radničke knjižice (radnu
knjižicu i legitimaciju Milivoje Kovačević, član
MK KPJ za Užice, izvadio je po zahtevu Sretena
Žujovića i Žike Đurđevića još januara 1937. go
dine. Obe su glasile na ime Zlate Dosković, za
koje su znali da u policiji nije kompromitovano). Ujutru rano došao je jedan drug i obavestio me da moram izaći iz grada pošto su tu beo
gradski agenti. Verovatno se provala širi, zaklju-
�čila sam. Na jednoj poljani Dobrivoje Simić
(student prava, član MK KPJ za Užice) predao
mi je radničku knjižicu, jedini dokumenat koji
sam imala, i to na tuđe ime.«
Čim je stigla u Sarajevo, Cana je potražila
stan. Želala je da bude negde van grada. Prešla
je preko mosta na Miljacki i ušla u ulicu s ne
koliko proređenih kuća. Pogled joj se zaustavio
na prizemnoj kućici u Dobrovoljačkoj ulici, na
čijem je prozoru stajala ceduljica: »Izdaje se
soba za samca ili samicu«. Ušla je u dvorište. U
kući s jednim stanom živeli su muž i žena, Pavle
Todorović, muzikant, i njegova supruga. Do nji
hovog stana mala stolarska radionica. Dvorište
ima dva izlaza. »Baš dobro!« — pomislila je —
»kao poručeno«. Posle kraćeg razgovora s Pavlom Todorovićem i njegovom ženom, stan u Do
brovoljačkoj ulici dobio je još jednog člana.
Jedan važan posao Cana je završila, ali oko
drugog, zaposlenja, čekala je, »nervozna i nesre
đena«, nekoliko dana. Najzad, kada je 18. juna
1937, sada kao Zlata Dosković, došla u tekstilnu
radionicu Gaona Benciona, dobila je posao, ka
ko je vlasnik radionice rekao na policiji, bez da jc
ko preporučio. »Došla jc sama i rekla da je ra
dila isti posao u Beogradu desetak godina.«
Nikada dotle Cana nije bila u Sarajevu. U
novoj sredini i u novim uslovima, njoj, među
tim, nije bilo teško da se prilagodi, pošto je već
nekoliko godina živela ilegalno ili poluilegalno i
po potrebi prelazila iz mesta u mesto. Uslovi za
rad bili su teški kao i u drugim preduzećima ta
kve vrste. »Zarada tekstilnih radnika«, — seća
se ona, — »bila je veoma niska. Kada plate stan,
jedva je ostajalo još za jedan obrok dnevno. O
tome niko nije govorio. Činilo im se da je to sa
svim normalno i kao da drugačije ne može biti.
Subotom, kada je vršena isplata, bilo je mnogo
tužnih radnica — neke su dobijale otkaz, nekima
je odbijeno od plate za slomljenu iglu ili neku
drugu sitnicu. Nikad se nije znalo koliko će se
dobiti »na ruke«, iako je rađeno na akord. U
takvim prilikama lakše je bilo prići radnicama
i saznati njihovu nevolju, upoznati život svake
od njih. Radne snage, pak, u to vreme, naroči
to ženske, bilo je na pretek. U nekim tekstilnim
preduzećima počeo se zavoditi sistem primanja
radnica — »petnaest dana na probu«. To je u
praksi značilo — posle petnaest dana, sem retkih izuzetaka, sve su bivale otpuštene, bez ikak-
�ve naknade, a na njihova mesta primane druge,
opet »na probu«. »Malo nas plaćaju. Zašto ne bi
pružili bar toliko da možemo zadovoljiti osnovne
potrebe! Da smo organizovane i jedinstvene, sva
kako bi se naš položaj morao poboljšati« — povele smo tada razgovor. Počnem da proračuna
vam koliko poslodavac zaradi po radniku. Bilo
nas je 250. Tačno sam i cifre znala, iako sam
često na prstima računala. Ako bismo dobile još
samo po deset dinara na dan, poslodavcu ostaje
za amortizaciju toliko, čista zarada toliko, itd.«
Za mesec dana, koliko je boravila u Saraje
vu, Cana je radila mnogo. Rano je na posao od
lazila, kasno se uveče vraćala.
Upoznala je veliki broj drugova i drugarica.
Polako i strpljivo je krčila put Partiji posle teške
provale i velikog stradanja sarajevskih komunis
ta. Dalji rad prekinula joj je, međutim, nova
kragujevačka provala.
Hapšenje u Sarajevu
Kada je Uprava policije u Kragujevcu obavestila Upravu grada Beograda da se Cana na
partijskom radu nalazi u Sarajevu, iz Beograda
je odmah pohitao Đorđe Kosmajac, sa aktom
Predstojništva gradske policije u Kragujevcu da
»uhapsi ilegalku Spaseniju Babović ćuković«.
Da je pronađe pomogao mu je agent Uprave po
licije u Sarajevu Obrad Prodanović, koji je »izvidima« ustanovio gde je zaposlena i kod koga
stanuje. U noći između 13. i 14. jula 1937. godi
ne organi Specijalnog odseka sarajevske polici
je, zajedno sa Kosmajcem, »učinili su sve kako
bi ova ilegalka pala u ruke policiji«. Pred njima
na stolu bili su podaci koje je Cana navela u pri
javi policiji posle dolaska u Sarajevo: Zlata Dosković, tekstilna radnica, rođena 10. marta 1908.
godine u Staparima, srez Užički, neudata, kćer
Živote i Leposave Milovanović — Dosković. Naz
načila je da poseduje ispravu izdatu u Užicu 5.
januara 1937. godine pod br. 167/37. Datum pri
jave je od pre mesec dana, tj. od 17. juna t. g.,
a stanodavac je Pavle Todorović, muzikant.
— To je ona! — zadovoljno je trljao ruke
Đorđe Kosmajac i odmah se dao na posao.
Ponoć između 13. i 14. jula 1937. godine bila
je svetla i puna mesečine. Dok je Cana, zamo-
�rena posle povratka sa partijske konferencije u
Užicu i teškog posla prethodnog dana, spavala
tvrdim snom, policijski organi, predvođeni Đorđem Kosmajcem, opkolili su stan Pavla Todorovića. Tada je upao u sobu Kosmajac i s upere
nim pištoljem i džepnom lampom počeo da vi
če: »Spaso, provala! Provala!« Ona je, čuvši »ne
ku larmu i gužvu u kući«, najpre pomislila da se
stanodavac i njegova žena nešto svađaju. »Šta im
je noćas!« — progovorila je još sanjiva. Kada
se rasanila, pokušala je da se podigne, ali, avaj,
nije mogla ni da se pomeri. Neko ju je, »prilepljenu za krevet«, držao čvrsto za obe ruke. Brzo
je prepoznala Kosmajca. Skupivši snagu, istrgla
se iz dželatovih ruku, sela na krevet nemoćna
da bilo šta učini. Oko nje stajali su agenti s upe
renim pištoljima i džepnim lampama.
— Jeste ona je to. To je Spasenija! — liko
vao je Kosmajac.
Trenutak-dva posle toga počeo je da grdi
agente saraejvske policije:
Živi ovde još i zaposlena — a vi ništa ne
znate!.
Dok ju je Kosmajac čvrsto držao za ruke,
nekoliko agenata pretresalo je njenu gardero
bu, haljine, cipele. Cana je bila vrlo uzbuđena,
naročito kada su počeli da pregledaju haljinu —
bojala se da u porubu ne otkriju šifrovane ad
rese. Kada ništa nisu našli, laknulo joj je. Kao
da joj se svalio kamen sa srca.
— Gde su ti ostale stvari!? vikao je Kosma
jac, dok se Cana oblačila.
Mahinalno je pokazala na svoj koferčić, u
kome se nalazilo nekoliko »prnja« i radna knji
žica.
— Zašto si se prijavila na tuđe ime? — po
čeli su da ispituju.
Cana je ćutala.
— Sve ćeš ti ispričati! — pretio je Kosma
jac. — Vežite joj ruke lancima! — naredio je
osorno agentima.
Posle kraćeg saslušavanja stanodavca Pavla
Todorovića, koji se »tresao kao prut«, agenti su
Canu i stanodavca poveli u Upravu policije. »Za
pljusnu me svežina julske noći. Pribrah se, počeh da razmišljam. Uz put su me muvali, zapit
kivali, ali to mi nije smetalo da promislim šta
cu da govorim i kako da se branim. Mučiće me,
znala sam, moram sve izdržati, odlučila sam. Uli
ca preko reke Miljacke... Most kod kojeg je Ga-
�vrilo Princip izvršio atentat na Ferdinanda. Podseti me na pogibiju i stradanja ljudi koji su se
borili za slobodu. Bilo je prošlo pola noći. Sara
jevo je spavalo dubokim snom. Poneki prolaznik
bi iskrsnuo iz poprečnih ulica i, zastajkujući, posmatrao kako nas vode vezane lancima. Žurili su.
Brzo smo stigli u sarajevsku policiju.«
Čim je ušla u prostranu prostoriju uprave
sarajevske polioije, Kosmajac joj je naredio da
sedne nasred sobe. Tada su joj dva agenta ve
zali desnu ruku s levom nogom, a levu s desnom,
unakrst. Bila je savijena u klupko. Sada niko od
agenata nije više zapitkivao, niti nešto od nje
tražio. Na mig Kosmajca, agenti su napustili so
bu za mučenje. Cana je ostala sama, »da se seti«
— kako je Kosmajac zatočenicima često govo
rio, — »kada je majku prvi put za sisu ugrizla.«
Prvi dan boravka bio je za Canu, kao i za
svakog ko bi se našao u sličnom položaju, naj
teži. Puls joj je ubrzano radio, srce silno bilo. Re
dala je misli jednu za drugom. Kako li je došlo
do njenog hapšenja. Provala — znači. »Neko me
je izdao! Sigurno se provala proširila na veći
broj drugova! Možda je neko od članova Oblas
nog komiteta u zatvoru!«
Na prvom kratkom ispitu, Cana Babović je,
kako je sarajevska policija obaveštavala Kraljev
sku bansku upravu Drinske banovine, »izjavila
da je u Sarajevo došla pre mesec dana i da se
zaposlila u sarajevskoj trikotaži, koja je svojina
Gaona. U njenom stanu ostavljena je zaseda ko
ja će ostati više dana, kako bi lica koja su even
tualno sa njom ilegalno došla i inače, kao i korespodencija, došla do ruku policije.« Drugo, po
liciji Cana ništa nije rekla.
Već sutradan, na zahtev Uprave policije Du
navske banovine da se »prvim vozom otprati u
Kragujevac, gde bi organi Uprave grada Beogra
da i Uprave policije u Novom Sadu s predstav
nicima Gradske policije u Kragujevcu vodili
istragu«, grupa agenata s Kosmajcem na čelu,
sprovela ju je, vezanu »lisicama« i podužim lan
cem koji je držao jedan od njih, za Kragujevac.
Tamo je, u garnizonu zatvora, u betonskoj ćeliji
bez svetla, kreveta i pokrivke i u policijskim
mučionicama, čekao četrdesetpetodnevni pakao.
�» N iš ta n e ć u p r iz n a ti!«
Tražeći da uđe u trag komunistima, kraguievačka polioija, s Boškom Bećarevićem na čelu
najpre je u Vojnotehničkom zavodu uhapsila ne
koliko omladinaca. Policajci su iznenada banuli
u njihove stanove i pronašli zabranjenu literatu
ru. Strpali su ih u vojni zatvor i držeći ih pet
naestak dana budno motrili da bi otkrili ko je
od njih član KPJ. Mladići su u policiji bili neo
prezni. Vodili su razgovor, ne sluteći da ih poli
cija prisluškuje. Sumnjajući da su među njima
dvojica najistaknutijih, agenti su ih izdvojili i,
tražeći da otkriju veze, počeli da ih tuku. Posle
prvih batina otkrili su sekretara Mesnog komi
teta, ovaj Žiku Đurđevića, člana Oblasnog komi
teta KPJ. Žika ostale i krug provaljenih nočeo
je da se širi kao poplava — na Užice, Ćačak,
Kraljevo, Kruševac, Paraćin, Jagodinu, Ćupriju,
Smederevsku Palanku, Svilajnac, N iš... Provalje
ni su mnogi komunisti, njih oko tri stotine, či
tave partijske organizacije. Mnogo podataka o
Cani Babović policija je saznala od jednog bro
ja komunista iz Kragujevca, koji nisu izdržali
mučenja.
Istragu nad Canom prvi je počeo da vodi
Ste van Birclin, referent Uprave policije iz Novog
Sada. Njemu je Cana ispričala gde je, kada i
koliko u zemlji od odlaska iz Lazarevca u Beo
grad pa sve do hapšenja boravila. Tada je, bez
ustezanja, izjavila da se oseća »idejnim komu
nistom«, ali da član KPJ nikada nije bila, niti
je »u prošlosti, a i sada radila u ilegalnom po
kretu«. Odricala je i rekla kako »ni u jednom
mestu nije radila na širenju komunističke pro
pagande«. Ništa drugo nije rekla. Kada je Bir
clin od nje zatražio da prizna s kim je u raznim
mestima bila povezana, Cana je prkosno odgo
vorila: »To neću da vam kažem!«
Nezadovoljni onim što je u prvom »iskazu«
rekla, istragu su odmah preuzeli najiskusniji mu
čitelji beogradske policije — Gubarev, Kosmajac,
Vujković, Lazić i drugi. Ne zna se ko je od koga
bio svirepiji.
Nikola Gubarev, agent Uprave grada Beo
grada, belogardejac i specijalista za mučenje ko
munista, prišao je Cani u mučionici, nadneo se
nad nju i počeo da viče:
Pričaj sve što znaš! Govori!
43
�Kada mu Cana ništa nije odgovorila, usledio
je šamar, jedan, drugi.. . , sve dok se nije sa sto
lice srušila na pod. Tada je Gubarev otpočeo
svoj omiljeni posao: opkoračio je Canu, seo joj
na leđa i pesnicama počeo da je nemilosrdno tu
če po bubrezima. Kada se umorio digao se i re
kao:
Tako, a sada ćeš progovoriti!
— Kad si bila u Moskvi? — drao se Gu
barev.
— Nisam tamo bila! — odgovorila je Cana
sva izubijana.
— Ko ti je dao ovu radničku knjižicu na
ime Zlate Dosković? Zašto si imala knjižicu na
tuđe ime?
Da ne bi otkrila partijske kanale preko ko
jih je dobila lažnu legitimaciju i radnu knjižicu,
Cana Babović se pozvala na ime Matije Mišića,
trgovačkog putnika iz Beograda. Bilo je to izmi
šljeno ime kojeg je ona za ovu priliku još rani
je smislila. Nisu joj verovali. Negde u zoru, po
što se od mučenja ponovo našla na podu, podi
gli su je na stolicu, ali sada vezanih ruku na le
đima. Cana je bila nešto smirenija, ali na noge
nikako nije mogla da stane. Čak i kad je sela,
noge su je bolele kao da ih neko nožem probada.
— Govori: ko ti je dao radničku knjižicu?!
uporno je nastavljao Gubarev.
Cana je ćutala. Od dugog mučenja nije bila
sposobna ni da razmišlja. Kao da je, utrnula od
batina, uhvatio je nekakav opijajući san. Tada su
ponovo pljuštali udarci, sve teži i teži, najviše
po glavi. Od njih se jednog trenutka onesvestila.
Zujalo joj je u glavi, glasovi su joj bili neodre
đeni. Krv joj je navirala na usta i nos. U usti
ma je osećala miris metala. Samo je, kao u polusnu, čula: »Ko ti je dao, ko ti je dao..., dao...!«
Kada se malo povratila, smogla je snagu i mimo
Gubarevu odgovorila:
Ništa neću da vam kažem!
Kada Gubarev nije uspeo da je slomi i od
nje iznudi priznanja, nastupio je Đorđe Kosmajac, agent Uprave grada Beograda, surov i neu
ravnotežen čovek koji je zatvorenike nasumice,
bez ikakvog smisla i razuma, nemilosrdno i div
ljački tukao. Bio je zloglasna figura beogradske
policije, visok i težak, s ožiljcima od preležanih
boginja na licu. Opsednut strahom da će ga ko
munisti ubiti, što mu se 6. marta 1942. godine u
�Beogradu i dogodilo, on ih je, gadno psujući i
skoro uvek smrdeći na alkohol, nemilice pre
bijao.
Pošto Cana ni za živu glavu nije htela da
oda drugove i organizaciju, Kosmajac je kao su
manut počeo da besni. Onda je, sav crven u licu,
tražio gomilu volovskih žila i Canu, pošto je obo
rio na pod, počeo da tuče po tabanima. Bio je to
jedan od čestih metoda mučenja zatvorenika i
obračuna s komunistima, preuzet od Turaka u
Obrenovićevskoj Srbiji. Policijski pendrek, okrugao, mekan i bez oštrih ivica, nije stvarao ta
ko veliki bol. Udarci žilama po tabanima, na
ročito oni ponavljani na isto mesto, izazivali su
užasne bolove u glavi, »kao da neko čupa mo
zak.«
Cana je i tu torturu izdržala. »Pre bi umrla
no što bi progovorila« — jadao se Kosmajac u
svom izveštaju Upravi grada Beograda.
Dijalog s Vujkovićem — u četiri oka
Kad se posle nekoliko dana povratila od
strašnih muka, u ćeliju su ušla dva agenta.
— 'Ajde, Spaso, na jedan mali razgovor! —
zvao je jedan od njih.
Ona se, još ošamućena, nije mogla da sna
đe. »Da li je dan, ili još traje noć!« — pitala se.
Nije mogla da se podigne; bolovi su bili nesno
sni po čitavom telu, noge su je izdale.
— Kako si, Spasenija! — cinično je upita
Svetozar Vujković, kada je po ko zna koji put
ušla u mučionicu.
Kada mu Cana ništa nije odgovorila, okre
nu se agentima:
— Pomozite joj da ustane! Zašto dozvolja
vate da se sama muči!
Na zahtev Vujkovića, agenti su podigli Ca
nu, uhvatili je ispod ruku i jednim zamahom
postavili na stolicu. »Šta li hoće od mene?!« —
razmišljala je Cana.
Susret dva ljuta protivnika počeo je ćutanjem. Cana je ćutala kao i obično, a Vujković
kao da je razmišljao odakle da počne.
Svetozar Vujković bio je dugogodišnji poli
cijski agent i funkcioner beogradske policije, šef
njenog antikomunističkog odeljenja. Bio je neu
gledan, krupan, sedokos, trbušast, duga nosa sa
naočarima, gustim obrvama koje su mu prekriva-
�le oči, s ustima razvučenim gotovo do ušiju, ne
prijatno kreštava glasa. Smejao se kad je dru
ge mučio, a kad se ljutio, prelazio je u besni
vrisak. Imao je vanredno dobru memoriju. Ni
kada ništa nije beležio. Neverovatno je dobro
pamtio likove ljudi i njihova imena. Kada je za
tvorenike saslušavao nije im postavljao unakrsna
pitanja, već ih je divljački tukao. »Od udaraca i
kamen se lomi!« — govorio je hvaleći se. Na nje
govom stolu u mučionici uvek je držao čitav
niz rekvizita za mučenje: lance, kuke, isušene i
upletene žile, olovke...
— Ti si, Spasenija, imala dete s Babovićem!
Gde ti je to dete sada! — počeo je Vujković.
— U Češkoj — odgovorila je.
— Šta tamo radi? Kad si ga poslala?
— Nalazi se kod prijatelja moga muža. Dala
sam ga jer mi je bilo teško da ga sama izdrža
vam.
— Kako je otišlo tamo? — opet će Vujković.
— Preko Austrije, ne znam baš sigurno kako.
— De, de, znaš ti da mene to ne interesuje,
nego s kim je dete otišlo. Ko je bio »veza«?
— Znam ja šta vi želite, ali vam to neću re
ći! — Cana je bila odlučna.
— Kako!?
— Tako! Neću reći!
— Znaš li ti, — uzdržavao se Vujković da
je pre vremena ne udari, — da mi imamo
sredstva da te nateramo da progovoriš?! Ako
ustraješ u ćutanju, mi ćemo ih upotrebiti...
— Znam, sve znam. Ali znam i to da mi niš
ta ne možete! Sem da mi život uzmete...
Stari krvnik, koji se u dugogodišnjoj prak
si punoj zločina nije namerio na čoveka koji
će mu tako smelo i čak drsko prkositi, sav se
zajapurio. Oči su mu od besa postale još krva
vije, ali se još uzdržavao od tuče koju je tako
često i sa svirepošću nad ostalima primenjivao.
A kada mu je na pitanje da li je član KPJ odgo
vorila da nije, mada bi to želela da bude, a na
ročito kada je rekla da će to postati, bar se ta
ko nada, posle ovog zatvora, Vujković je kao ris
skočio sa stolice i počeo da je udara.
— Ti si luda ako misliš da ćemo te pustiti!
Varaš se! Otići ćeš na deset godina robije, a do
tada ćemo se postarati da se otuda nikada ne
vratiš!
�Policijski eksperti na okupu
Posle Vujkovića, Canu je preuzeo života
Simić, negdašnji pomoćnik Milana Aćimovića, je
dnog od najpoznatijih i najveštijih policajaca
Uprave grada Beograda. On je, za razliku od Vuj
kovića, na drugačiji način pokušavao da od Cane
iznudi priznanje, »bez maltretiranja i mučenja.«
Skinuo joj je »lisice« sa ruku i posle kraćeg ćulanja počeo da postavlja pitanja.
— Šta ste vi po zanimanju, Spasenija!
— Tekstilna radnica.
— Intelektualka, radnica! — kao čudi se
Simić.
— Ne, ja sam samo tekstilna radnica! —
brzo je odgovorila.
— Da li ste završili školu u Moskvi?
— Ne. Tamo nisam bila! — odgovorila je po
što je Simić po drugi put pitao.
— A šta ste po ubeđenju? — nastavio je
uporno.
— Komunista! — odgovorila je.
— Kako ste postala komunista? — interesovao se Simić.
— Nije to ni lako ni jednostavno objasniti.
Izgledalo mi je kao da sam to uvek bila. Okol
nosti, radnička sredina, čini da se oforme tak
ve ideje. Pa to su, znate, svi radnici...
— A, tako. Pa daj recite: koji su to, s kim
ste vi radili?
— To vam ne mogu reći, ja govorim uopšte,
jer ste me pitali kako sam postala komunista.
— A zbog čega je osuđen vaš muž?
— Po Zakonu o zaštiti države, kao komu
nista.
— Dobro, ali zbog čega konkretno: zašto, šta
je radio? Je li bio član Partije?
— To ne znam.
Kada su predstavnici beogradske policije videli da »ne mogu izvući ništa«, onda su je pre
dali novosadskim agentima, Briclinu, Kruškovecu i drugima, koji se kao eksperti za mučenje
sa još oko pedesetak žandarma došli u Kraguievac. Oni su, kao ostrvljeni, danima i noćima sis
tematski mučili Canu Babović. Tukli su je nemi
lice, svuda, po čitavom telu, po glavi, slepoočnicama. Kada je nisu slomili, prešli su na najsuroviji metod: sipali su joj so u usta, a ruke joj
vezali na leđima. »To je — seća se Cana — stra
šno. čovek se oseća bespomoćan. Žeđ me muči-
�la do besvesti. Počinjalo je da mi zuji u glavi.
Padala sam u komu. Trpali su mi so u sta, pa
kad me uhvati žeđ oni počnu da toče vodu pred
ćelijom, a meni ne daju ni kapi. I sad me šum
vode, kad se sipa u čašu, podseća na te strašne
trenutke. To je, u stvari, početak umiranja na
strašan način. Kad su me saslušavali stavljali su
čašu na sto. Nekoliko puta, kad sam mahinalno
pokušala da dohvatim čašu, usledili su novi
udarci«.
Ponos d .pričaš K rsta Popivode
Na slične muke stavljen je u tamnoj ćeliji,
preko puta ćelije Cane Babović, i Krsto Popivoda, član Oblasnog komiteta KPJ. Uhapšen 17. ju
la 1937. godine u Nišu, odmah je doveden u kragujevački garnizonski zatvor. Krvnici beograd
ske i novosadske policije, Gubarev, Kosmajac,
Vujković, Simić, Lazić, Birclin, Kruškovec i dru
gi, činili su sve da od njega saznaju podatke o
organizaciji, arhivi, propagandnom materijalu,
vezama, ljudima s kojima je radio i dr. Već na
početku istrage suočili su ga sa uhapšenima: iz
Kragujevca, Kruševca, Kraljeva, Niša i drugih
mesta. Mnogi od njih pred njim su govorili šta
je radio i kakve je direktive davao. Jedan od
niih čak mu je, pognute glave, preporučivao:
»Nema ništa, sve je propalo, mora se prizna
ti. ..!« Popivoda je odlučno na to reagovao: »Ja
tebe ne poznajem. Nikad u Kraguievcu nisam
bio. Ovo je sve policijska provokacija!« Tada su
policajci pobesneli. Tukli su ga po tabanima, odbiiali mu bubrege, lupali mu glavu o zid. Nemo
ćni da ga slome, prešli su na rafiniranije meto
de. Jednog jutra, posle nekoliko nedelia muče
nja i potpune fizičke iscrpljenosti, Popivoda ie
izveden pred Kosmaica. koji ga je bacio na nođ
i počeo da oreti: »Sad ćemo te otrovati!« Posle
toga, kada Krsto ni reč nije progovorio, seo mu
je na grudi, pritisnuo vilice, otvorio mu usta i
u ždrelo mu bacio dve-tri šake soli. Onda mu
je začepio usta krpom, još jače mu seo na gru
di i počeo da ga udara žilom. Pokušavajući da
dođe do vazduha, Popivoda je morao da proguta
so. Posle toga je Kosmajac ponovo izveo čitavu
operaciju, gurajući sve više i više soli u razjede
na usta. Bilo je to krajem jula 1937. godine. Vru-
�čine su bile velike. Kada je Krsto Popivoda od
veden u ćeliju posle mučenja, Kosmajac mu je
cinički rekao: »Ako hoćeš vode, a ti priznaj, pa
ćemo ti je dati!« Žestoko su ga mučili i agenti Conić i Gubarev. Kada im je Popivoda odgovorio da
nema šta da prizna niti da im kaže, vezali su mu
ruke, provukli kolena kroz ruke, a ispod kolena
gvozdenu šipku, tako ga obesili između prozora
i stola i s vremena na vreme ljuljali...
»Čovjek tu, na prvi pogled, nije na jedna
koj nozi. Oni te tuku, muče, ubijaju. A ti imaš
jedino svoju svijest i čvrstu uvjerenost, da ti se
uopšte ne postavlja pitanje možeš li izdržati ili
ne. Čim te psihički nisu uspjeli da slome, oni
su izgubili bitku.«
Izdaja je gora od smrti
Cana Babović se, kao i Krsto Popivoda, he
rojski držala. Bila je nesalomljiva. Ništa nije
priznala, nikoga nije odala. Mučili su je svirepo.
Nemilice su je tukli, palili joj hartiju među prs
tima na nogama, stezali lobanju ne bi li je nervno slomili, lupali joj glavu o zid. Kada je suo
čavana sa uhapšenicima koji su je teško teretili,
ona je ili negirala poznanstvo s njima, ili ga je
samo svodila na rad u legalnim organizacijama.
Njena rešenost da ćuti i ne poklekne bila je ja
ča od svega. Jača je bila i u onim trenucima ka
da je posle strašnih muka pomišljala da je kraj
života. Nije, kako sama kaže, mogla pomisliti da
nekoga izda i da ga dovede u položaj u kome se
i sama nalazila. »Izdaja bi mi bila u svakom slu
čaju smrt — politička ili fizička. A ova prva je
gora. Mogli su me šeći, ali doznati ništa nisu
mogli. Rešila sam da izdržim do kraja, pa me
nisu okupirale nikakve dileme niti krize. Bilo je
jedino trenutaka kada bih — da sam za to ima
la mogućnosti — izvršila samoubistvo.«
Da se tako hrabro drži, uticali su mnogi fa
ktori: bezrezervna pripadnost pokretu i Partiji,
moralna snaga njene ličnosti, dugo iskustvo u
borbi s policijom ali i, kako Cana kaže, »najstra
šnija i ponižavajuća tortura nad ljudima. »To je,
u stvari, jedan od izvora otpora i rešenosti da
se istraje po svaku cenu. Kada pokušaju da mu
ugroze ljudsko dostojanstvo, čovek se pretvara
u grč, nastoji da ostane pobednik, — a to znači
ne progovoriti, ne odati nikoga...«
Spasenija Cana Babović
�Držanjem pred klasnim neprijateljem, Cana
Babović je, kao i Krsto Popivoda, postala simbol
nesalomljivosti revolucionara i primer za ug
led. Drug Tito je u »Proleteru«, decembra 1937.
godine, pisao da je »sve više primjera herojskog
držanja ne samo partijaca, nego i drugih svesnih antifašista, na primjer: Spasenija Babović,
Krsto Popivoda i mnogi drugi, koji ni pod naj
težim mukama nisu htjeli da postanu oruđe po
licije.«
Na Sud za zaštitu države
Posle četrdeset i pet dana policijske istrage
policajci su Canu Babović i Krsta Popivodu, ve
zane istim lancem, prebacili u Beograd, najpre
u zatvor Okružnog suda za zaštitu države, a za
tim u istražni zatvor Državnog suda za zaštitu
države — na Adi Ciganliji.
Posle petomesečne sudske istrage, kroz koju
je prošlo 89 drugova, od oko 150 koliko ih je
prošlo kroz policiju, Cana je izvedena 21. janu
ara 1938. godine. Branio ju je po nalogu Partije
beogradski advokat Selimir Jevtić, koji je i do
tada besplatno branio veliki broj komunista.
Sud za zaštitu države, kome je predsedavao
Jeremija Jeremić, sudija odeljenja Beogradskog
kasacionog suda u Novom Sadu, okrivio je Ca
nu Babović što je, kako se kaže u presudi, »neizvesnog dana 1936. godine u Kragujevcu posta
la članom Komunističke partije, dakle postala
je i bila član udruženja, koje ima za svrhu pro
pagandu komunizma. Time je izvršila zločinstvo
iz čl. 1. i 2. Zakona o zaštiti javne bezbednosti
i poretka u državi... Babović ćuković Spasenija
ni u istražnom postupku ni na glavnom pretresu
nije priznala da je bila član ma kakve komu
nističke organizacije, niti da je rasturala komu
nističku literaturu.«
Sud je Canu Babović osudio na dve godine
robije, u koju joj se uračunava izdržani pritvor
i istražni zatvor od 14. jula 1937. godine, i na dve
godine gubitka časnih prava.
Bez obzira što je državni tužilac za nju i
Krsta Popivodu tražio najstrože kazne (»oni su
provodili direktive Partije, zato ih Partija, rekao
je, slavi kao heroje«), Sud ih je osudio na rela
tivno blage kazne. »Sećam se, Stajali smo — pi
še Cana — prilikom izricanja presude i s nes-
�trpljenjem čekali obrazloženje. Kada sam čula
clve godine, pogledala sam na sve oko sebe, nasmejala se i osetila kako sam radosno uzbuđe
na.« Pritešnjen držanjem svih na sudu optuženih
komunista (izuzev dvojice), koji su bili podstaknuti primcrima Cane Babović i Krsta Popivode,
prcdsednik Suda bio je prinuđen da pri izrica
nju presude izjavi »kako se policijski argumenti
o krivici optuženih ne mogu uzeti u obzir, jer
su oni iznuđeni nasilnim sredstvima i pritiskom,
što je protivno zakonu.«
Tamnovanje u Požarevcu
Robiju je Cana izdržavala u ženskoj kaznioni
požarevačkog kaznenog zavoda, tada jedinog za
tvora za žene koje su osuđene kao komunistki
nje. Tamo je zatekla jedan broj žena (Savku
Tasić, Zoru Potiparsku, Jelenu Mihailović i Bo
janu Popović), koje su zbog revolucionarnog ra
da i pripadnosti KPJ osuđene na višegodišnju
robiju (Savka Tasić čak na deset godina). Nešto
kasnije došle su Anka Gržetić i Zora Nikolić,
prva kao član Pokrajinskog komiteta KPJ za Hr
vatsku i Slavoniju, a druga kao rukovodilac pri
vremenog rukovodstva Crvene pomoći.
Uslovi robijanja nisu bili suviše teški. Verovatno je to bilo usled političke situacije u sa
moj zemlji, a i »zbog rezultata borbe koje su
postigli osuđenici u drugim kaznionama — Mitrovici i Lepoglavi.« Smeštena u posebnoj sobi
za političke osuđenice, tzv. »rešetki«, Cana je
imala isti status kao i sve druge osuđenice, živele su kao jedna porodica. Imale su svoj šporet, same su sebi kuvale i čistile svoje prostori
je. »Tačno se znalo kada koja treba da vodi do
maćinstvo. Ako se to za robiju može reći, nije
bilo loše. Ja sam se, iako to malo čudno izgle
da, na robiji odmorila, oporavila čak. Pripremila
se tako da, čim izađem na slobodu, odmah mogu da
se uključim u pokret.« Najteže je Cani bilo, ka
ko i sama priznaje, to što je morala da preki
ne svoj revolucionarni rad u pokretu. »Posle ži
ve i intenzivne aktivnosti, koja me je u potpu
nosti angažovala, najedanput sam sasvim pre
stala da radim. Meni je to bilo teško. Dok je
trajala istraga i suđenje, bila sam se koncentrisala na ishod svega toga, a kada sam došla u
�požarevačku kaznionicu, najedared sam osetila
da sam potpuno izolovana od pokreta i da mu
baš ničim ne mogu da doprinesem.«
Cana je na robiji, međutim, mnogo čitala.
Marksov »Kapital«, odnosno prvu knjigu koju
je u zavodu zatekla, čitala je čitavih osam meseci, glavu po glavu, kad s drugim drugaricama,
kad sama, »po utvrđenom programu«. Čitala je
i dopunsku literaturu, uglavnom »Nolitova« iz
danja, koja su osuđenice redovno dobijale od
rođaka, prijatelja i saboraca. Ono što uprava
kaznione nije dozvoljavala da do njih dođe, na
bavljale su preko čuvarke, koja im je »donosila
i iznosila — knjige, pisma, novac i činila čitav
niz drugih usluga.« Vezu sa spoljnim svetom
održavale su preko čuvarkine unuke Milice Grgurović čupe, koja je bila povezana s partijskom
organizacijom na Beogradskom univerzitetu.
Nepravdu Cana i na robiji nije mogla da
podnosi. Zato se već prvih dana pridružila štraj
ku osuđenica, koje su se upravi kaznione su
protstavile onog trenutka kada je pokušano da
im se uskrati »često« slanje pisama. »Dugo smo
raspravljale«, — piše Cana — »da li zbog toga
da štrajkujemo, jer bi to moglo imati teške posledice za neke drugarice koje su inače bile obolele. Pažljivo smo razmatrale stanje svake bo
lesne drugarice. Sve su bile za to da se štraj ku
je. I one što su najteže obolele.« Tako je, 4. ap
rila 1938. godine, štrajk glađu i počeo. Nakon
odbijanja da hranu primaju čitava tri dana, Up
rava kaznione je, ne uspevši da ih slomi, popus
tila. Uz saglasnost izaslanika Ministarstva prav
de, zahtev je usvojen. Pravo da dva pisma mesečno mogu slati »napolje«, zatvorenice su i da
lje zadržale.
Član Titovog rukovodstva
Posle robije, Cana je sredinom jula 1939. go
dine proterana u rodni Lazarevac. Ubrzo, pošto
je još za vreme tamnovanja bila kooptirana za
člana Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju, ona
se, naročito posle razgovora sa sekretarom PK
KPJ za Srbiju, ponovo uključila u revolucionar
ni pokret. »Bilo je sasvim razumljivo, — piše
Rodoljub čolakoviđ, — što je, poslije izdržane
kazne na koju je bila osuđena, Cana 1939. godi
ne postala član PK KPJ za Srbiju, a malo doc-
�nije, na Petoj konferenciji KPJ, izabrana za
člana CK KPJ. Po svom shvatanju revolucionar
ne partije radničke klase i njene politike, po
svojoj spremnosti da se za nju bori svom sna
gom, svugdje i na svakom mjestu, ona je bila
kao stvorena da bude u rukovodstvu koje je Ti
to formirao u zemlji i koje je od KPJ napra
vilo moćno oružje radničke klase u borbi za os
lobođenje svih ugnjetenih i eksploatisanih.«
Uslovi za partijski rad sada su bili mnogo
povoljniji. Posle Titovog dolaska na čelo KPJ,
sredinom 1937. godine, Partija je, očišćena od
ostataka frakcionaštva, oportunizma i levog
skretanja, izrasla u snažnu avangardu radnič
kog pokreta, koja kroz mnoštvo bitaka za sva
kodnevne zahteve radničke klase, seljaštva, de
mokratskih snaga i progresivne inteligencije, ak
tivira, ujedinjuje i usmerava sve revolucionarne
i demokratske snage za odlučujuće političke
bitke.
Novi duh Partije, Cana je, kao blizak saradnik druga Tita, vrlo intenzivno sprovodila u
Srbiji, naročito na području Beograda i u Kragujevcu, gde je s Milanom Mijalkovićem 1940.
godine bila gotovo čitava četiri meseca. »Mi smo
u Srbiji, u 1939, a naročito u 1940. godini, u
svim važnijim preduzećima imali partijske or
ganizacije. Naš uticaj počeo je da raste i na se
lu, a naročito oko Čačka, Kraljeva, Sapca, Kragujevca. Takav zamah u širini Partija je uspela
da sprovede zahvaljujući tome što je očistila
svoje redove od raznih frakcijskih elemenata...
Sećam se, kada sam 1939. godine izašla iz zat
vora imala sam osećaj da je frakcionaštvo u Sr
biji likvidirano... To se više nije postavljalo kao
problem. Partijska rukovodstva bila su obnov
ljena, članstvo povećano, a frakcionaški elemen
ti potisnuti. Sve se to odigralo u tom značajnom
periodu za našu Partiju, od kraja 1936. do kra
ja 1938. godine. U Partiji je 1939. godine vlada
la organizovanost i red... Aktivnost Partije
je rasla... Nije 1939. a naročito 1940. godine,
bilo teško raditi. Trebalo je samo malo umešnosti, je je raspoloženje masa prema KP bilo
veliko. Zapravo, trebalo je samo da se pojavi
komunista u nekom mestu ili preduzeću i sa
malo truda i rada da formira MK, organizacije,
da povede akcije i slično.«
Prvog maja 1940. godine Cana se ponovo,
već po četvrti put, našla u zatvoru. Bilo je to
�povodom Proglasa PK KPJ za Srbiju, koji je,
na dan velikog praznika radnika, masovno ras
turan u Beogradu. Beogradska policija bila je
»sva na nogama«. Tada je uhapšen i veći broj
komunista. Za vreme dok se, dosta neoprezna,
kako i sama kaže, kretala na Slavij i, Canu su
uhapsili agenti Uprave grada Beograda. Tamo
je, na zloglasnoj mansardi, zadržana mesec da
na. Puštena je na slobodu početkom juna »u ne
dostatku dokaza«. To je bio i razlog što nije bila
prisutna Pokrajinskoj partijskoj konferenciji za
Srbiju, održanoj usred Beograda maja 1940. go
dine, kada je izabrana za člana PK KPJ za Sr
biju i delegata na Petoj zemaljskoj konferen
ciji KPJ.
Peta zemaljska konferencija, po broju učes
nika najmasovnija do tada (imala je preko 110
učesnika), održana je u Dubravi kraj Zagreba i u
uslovima stroge ilegalnosti trajala pet dana —
od 19. do 23. oktobra 1940. godine. Okupiti pre
ko stotinu revolucionara, od kojih je gotovo po
lovina bila na robiji, organizovati njihovo neprimećeno dolaženje, održati s njima višednevnu konferenciju i omogućiti im neopažen pov
ratak u svoje partijske organizacije — zaista je,
kako piše Pero Damjanović, veoma odgovoran
i neobično smeo podvig. Zato nimalo nije slu
čajno što je u njenim organizaciono-tehničkim
pripremama »ogromnu odgovornost na sebe«
primio i lično Josip Broz Tito.
»Bilo je prijatno u takvoj strogoj ilegalnos
ti — seća se Cana — održati takvu konferenci
ju. Iako je sala bila minijaturna bilo je sve
lepo spremljeno i uređeno. Te noći, kad sam
stigla, još uvek je sala spremana. Bilo je čak i
stolica za sedenje, a ne kao ranije, kako je to
bio običaj, da posedamo po podu ako se odr
žavao neki veći sastanak. Organizacija na Petoj
zemaljskoj konferenciji bila je odlična. Hrane
je bilo dovoljno i bila je dobra. Ulaženje je bilo
sto posto sigurno. Organizacija dočekivanja i od
vođenja delegata do zgrade bila je odlično spro
vedena. Odlazilo se po grupicama u razmacima.
Spavali smo na slami koja je bila pokrivena ćebadima. Pravili smo raspored za spavanje.«
Istorijski skup otvorio je generalni sekretar
Partije Josip Broz Tito. Pozdravio je delegate
u ime CK KPJ i istakao značaj održavanja Kon
ferencije, na kojoj su se prvi put okupile takve
snage koje predstavljaju najbolje i najrevoluci-
�Članovi Predsedništva Pete zemaljske konferencije KPJ (snimak iz novembra 1952. godine)
�onamije kadrove Komunističke partije i radnič
ke klase Jugoslavije. Članovi radnog predsedništva bili su drug Tito, Moša Pijade, Edvard
Kardelj, Rade Končar, Ivan Milutinović, Lola
Ribar, Đuro Pucar, Stipe Romac, Franc Šalamon, Metodije Šatorov i Spašenija Cana Ba
bović.
Peta zemaljska konferencija KPJ imala je
istorijski značaj. Ona je manifestovala organizaci
onu snagu i idejno-političku zrelost i monolitnost
Partije i utvrdila političku liniju koja će osigurati
da se KPJ nađe na pravom mestu u sudbonosnim
događajima koji su jedan za drugim nailazili.
Pored čitavog niza pitanja i razmatranja svih
područja aktivnosti KPJ (organizaciono, sindikal
no, nacionalno, omladinsko, agitacija i propagan
da, rad u vojsci i u Narodnoj pomoći), Konfe
rencija je, posebnim referatom o radu Partije
među ženama, dala kritičku ocenu delovanja Par
tije među ženama, svestrano razmotrila proble
me toga rada i odredila jasne zadatke za budući
rad. Pored konstatovanja kako je u nekim par
tijskim organizacijama sistematski rad među
ženama zanemaren, da se ne posvećuje dovoljna
pažnja tom radu, da je prepušten samoinicijativi
nekih organizacija i komunista i dr., Rezolucija
Pete zemaljske konferencije, pored ostalih, posta
vila je i ove zadatke: »a) da sve partijske organi
zacije posvete najveću pažnju radu među žena
ma, osobito u sindikatima i drugim masovnim
organizacijama; b) za taj rad organizacije treba
da odrede ne samo drugarice nego i drugove; c)
da partijske organizacije posvećuju čim veću pa
žnju ženama iz radničkih i siromašnih rejona i
pružaju moguću pomoć raznim savjetima itd; d)
vodeći borbu za opšta ženska građanska prava,
za jednak rad jednaka plata u preduzećima, raz
nim uredima itd. potrebno je u isto vrijeme suz
bijati buržoaski feminizam, koji stvara jaz izme
đu radnika i radnica i ima za cilj da otupi oštri
cu klasne borbe.« Konferencija je na kraju svog
rada izabrala i Centralni komitet KPJ, čiji je
član postala i Spasenija Cana Babović.
U susret martovskim događajima
Posle konferencije KPJ Cana Babović se vra
tila u Beograd. Posla je i za nju, kao i za sve
�članove PK KPJ za Srbiju, bilo dosta. Odluke
Konferencije trebalo je brzo sprovoditi, jer su
se i događaji sve bržim tempom razvijali. Zato
je »ceo period od Pete konferencije bio ispunjen
sprovođenjem odluka Konferencije u delo. Te će
nam odluke omogućiti da pravilno zauzmemo sta
vove o svim pitanjima kako da se 6. aprila sna
đemo, što nije bilo jednostavno, i da odmah do
nesemo odluku o odbrani zemlje, prikupljanju
oružja i materijala. Ta je aktivnost bila vrlo
široka. Održan je čitav niz sastanaka ideoloških
ili na liniji organizacije i izvođenja raznih akci
ja. Svi ti sastanci održavani su uz pirsustvo ve
likog broja ljudi, članova i simpatizera Partije,
članova PK i MK KPJ za Beograd. Sistem rada
Partije, — piše Cana — sve do provale Ratka
Mitrovića 1941. godine postao je širok... Policija
nije više bila u mogućnosti da razazna što je par
tijski sastanak, a što akcija. Sav taj rad bio je na
liniji Pete zemaljske konferencije i baš ovo dru
go — zamah rada, širina — pokazivali su aktiv
nost Partije. Partija je tako, mada u ilegalnosti,
po svojoj organizovanosti, jedinstvu i disciplini,
po vođenju političkih i ekonomskih akcija, po
svojim pravilnim stavovima u svim kritičnim
momentima, pred rat postala najorganizovanija
politička snaga u zemlji. Jačanjem antifašističkog
pokreta u masama i širenjem uticaja Partije
uslovi za rad postajali su sve povoliniji. Partija
je nailazila na podršku velikog broja ljudi, ne
samo simpatizera, već i onih koji su bili antifa
šistički nastrojeni. Pod takvim uslovima lakše je
bilo doći do stanova, novca i mnogih drugih uslu
ga neophodnih za partijski rad.«
Sve do rata, »nekih pet-šest meseci«, Cana je
stanovala u kući Jarka Stradala, glavnog knjigo
vođe sekretarijata češke banke. Taj stan, kojeg
je pronašla sestra Radmila, ubrzo je postao sedište PK KPJ za Srbiju i mesto odakle su poti
cale značajne odluke za budući rad komunista.
Bila je to usamljena zgrada u Šumatovačkoj uli
ci, duboko uvučena u dvorište i sva u zelenilu.
Lepa Kršul, supruga Stradala i simpatizer Par
tije, znala je da je Cana komunistkinja, ali je
mužu predstavljala kao rođaku, nastavnicu iz
Beograda. Njen muž nije u početku sumnjao, ali
je ubrzo počeo da »izražava izvesnu rezervu i
netrpeljivost prema rođaki bez posla.« Taj čovek
nije bio komunista ali je, uznemiren naletima
nacističke Nemačke u Evropi, mrzeo fašiste. To
�je bio i razlog da mu se Cana približi i s njim
se sprijatelji. Tako je Stradalova kuća vreme
nom, naročito pred rat, »bila jedna od najpovolj
nijih za rad PK KPJ za Srbiju.«
Tih se dana, naročito krajem marta 1941.
godine, PK KPJ za Srbiju, kao i čitava Partija,
nalazio u stanju neprekidne mobilnosti. Događaji
su se razvijali vratolomnom brzinom, pa je bilo
potrebno, kako se seća Cana, »u toku dana dono
siti pojedine odluke i reagovati na događaje, a
nekad se snalaziti iz časa u čas.«
Verna narodu, Partija je već sredinom mar
ta 1941. godine, u vremenu kada su počela prego
varanja vlade Cvetković—Maček s nacističkom Nemačkom o pristupanju Jugoslavije Trojnom pak
tu, objavila poznati proglas »Protiv kapitulacije«,
kojim je narodima Jugoslavije još jednom ukaza
no na opasnost u koju vodi izdajnički i protivnarodni režim. Sve rodoljubive snage, radnici i
građani u gradu, seljaci u selu, vojnici, podoficiri
i oficiri u kasarnama, pozvane su da se ujedine
u moćni narodni pokret i da svim snagama pruže
otpor izdajničkim vlastodršcima... »Još je vreme
da se spase nezavisnost, još je vreme da se po
mrse protivnarodni planovi izdajnika naroda, ako
se stvori pakt o uzajamnoj pomoći sa Sovjetskim
Savezom, ako se najuri ova izdajnička vlada i
uspostavi narodna vlast koja će voditi prvenstveno
brigu o interesima naroda.«
Već 24. marta, posle odluke Krunskog saveta
0 pristupanju Trojnom paktu i uoči polaska Cvetkovića u Nemačku, PK KPJ je srpski narod poz
vao na otpor i zbacivanje sramnog pakta. Kada
su 27. marta, u ranim jutarnjim časovima, građa
ni Beograda izašli na ulice, među kojima je bilo
1 onih koji su nosili ikone i kraljeve slike, PK
KPJ za Srbiju došao je do zaključka da se kako
bi rekla Cana, sada »pred Partiju postavljalo pi
tanje preuzimanja inicijative i organizovanja de
monstracija, izvođenje naroda na ulice, pisanje
i izdavanje letaka, isticanje transparenata sa
aktuelnim parolama koje su izražavale naše sta
vove, način vođenja demonstracija, određivanje
govornika i dr.« Doneta je odluka da se sa do
gađajima u Beogradu i Srbiji što pre upozna
generalni sekretar KPJ Josip Broz Tito, koji se
s članovima Politbiroa CK KPJ nalazi u Zagrebu
(u Zagreb su pošli Mitra Mitrović i Vasilije Bu
ha). Posle sastanka, članovi PK još se nisu uda
ljavali iz ilegalnog stana. Svi su policiji bili poz-
�nati pa nije trebalo rizikovati da budu uhapšeni.
Kada su, međutim, počele da pristižu sve novije
vesti o razvoju situacije na ulicama Beograda,
oni više nisu mogli rukovoditi »samo prenoše
njem direktiva«. Odlučili su da ilegalni stan na
puste i da javno nastupaju. Opasnosti da budu
uhapšeni više nije bilo. Policija i čitav aparat dr
žavne bezbednosti bili su paralisani pred snagom
masa. Bilo kakav pokušaj pojedinačnih hapšenja
ili otpora demonstrantima bio bi apsurdan.
Beograd je tog dana uzavreo. Masa naroda
klicala je slobodi i demokratiji; tražila je obaranje pakta s fašistima, zahtevala savez sa SSSR-om.
Grad se prolamao od uzvika i parola: »ž ivela
sloboda!«, »Živela demokratija!«, »Dole fašizam!«,
»Hoćemo narodnu vladu!«. Parole dana bile su:
»Bolje rat nego pakt!«, »Bolje grob nego rob!«
Događaji su se brzo razvijali, kao na filmu.
Burno pozdravljeni od naroda, na Slaviji, Vukovom spomeniku, Studentskom trgu i drugim
mestima, istupili su vatrenim govorima komuni
sti, članovi PK KPJ za Srbiju i MK KPJ za Beo
grad — Svetozar Vukmanović, Rade Končar, Rifat Burdžović, Ivo Lola Ribar, Mitra Mitrović. Ga
na Babović... »Promukli su od govora i povika«
— seća se jedan od učesnika demonstracija. Sva
ustreptala velikim prilivom radnika, koji su na
poziv Partije sa Karaburme i Palilule išli prema
centru grada, Cana Babović je na Studentskom
trgu hiljadama ljudi govorila o sramnoj izdaji
vlade Cvetković—Maček, slobodi, rešenosli komu
nista i naroda da pred tiranima neće na kolenima klečati...
Tog dana, pre podne, PK KPJ za Srbiju doneo je odluku da se od vlade Dušana Simovića
zatraži demokratizacija zemlje, raspuštanje svih
koncentracionih logora i puštanje na slobodu svih
političkih zatvorenika, spaljivanje arhive Specijal
ne policije... Delegaciju, koju je radi pregovora
s vladom formirao PK KPJ, sačinjavali su dr
Ivan Ribar, Veselin Masleša i Branko Bujić...
»U stvari, od 27. marta pa sve do 6. aprila, stalno
smo« seća se Cana — »Simovićevu vladu držali
pod pritiskom zahtevajući ispunjenje naših zahieva. Pored pregovora koje smo vodili, pritisak su
vršile i mase naroda koje su davale podršku pre
govaračima. Sećam se da je već 28. marta, kada
su naši išli na pregovore, u isto vreme bila organizovana grupa od oko 200—300 žena, koje su ta
da demonstrirale pred zgradom vlade sa zahte-
�vom da se puste na slobodu politički zatvorenici.
Sve je to, u stvari, stavilo partijske organizacije
i Pokrajinski komitet u nov položaj, u mobilno
stanje, odnosno u punu pripravnost.« Sekretari
jat PK, čiji je član bila i Cana, tog dana je izvr
šio i snažan pritisak na vladu Dušana Simovića
tražeći da hitno zaključi sporazum o prijateljstvu
sa SSSR-om. Ona je, istina nerado, pristala da
takav korak učini. Sporazum je najzad potpisan
5. aprila 1941. godine. Odlučna i beskompromis
na, Cana se na sastanku PK zalagala za veliki
zbor radnika Beograda kod Vukovog spomenika,
28. marta 1941. Bojeći se revolta radnika, vlada
Dušana Simovića je od PK zatražila da se takav
skup ne održi. Slično su mislili i »levičarski po
litičari«. »Buržuji! Sad su u opoziciji kad su rad
nički interesi u pitanju!« — reagovala je Cana
na sastanku PK. Da ne bi došlo do krvoprolića,
PK KPJ je ipak usvojio predlog Rada Končara
i Miloša Matijevića Mrše da se zbor ne održi.
Simovićeva vlada već je bila spremila odred žandarma i starih policajaca, koji su s vojskom
imali zadatak da silom rasture zbor.
Obavešten o događajima 27. marta, već sutra
dan je u Beograd stigao Josip Broz Tito. Posle
izveštaja o martovskim događajima u Beogradu
i u unutrašnjosti Srbije, Tito je na savetovanju
rukovodećeg kadra KPJ u Beogradu i Srbiji, odr
žanom 29. marta u kući Lazara Kočovića na Ba
novom brdu, dao kritičku analizu događaja i
odredio zadatke rukovodstvima i organizacijama
KPJ. »Dvadeset sedmi mart, — rekao je, — kru
pan je politički događaj, koji prevazilazi okvire
naše zemlje i koji će imati značajne posljedice.
Njime je nanet jak udarac neprijatelju — silama
Osovine. Nova vlada generala Simovića jeste kru
pan korak naprijed, ali ga ne treba precjenjivati,
jer njen sastav nije jedinstven. U njoj je većina
anglofila i reakcionara. Prema toj vladi treba se
odnositi prema rezultatima njenog rada, ali na
nju treba stalno vršiti pritisak da radi po želja
ma naroda, koje izražava Komunistička partija.
Pakt je pao. Rat je neizbežan; zemlja će biti na
padnuta, pa je potrebno napadaču pružiti što
jači otpor. Iz dana u dan treba se za taj otpor
pripremati, još prije nego što napad bude izvršen,
kako bi zemlja vojnički i politički bila ujedinje
na. Iz toga za komuniste proističe jasan stav i
dužnost: još više pojačat; antifašistički front
aktivne odbrane zemlje od napadača. Komunisti
�se moraju listom odazivati mobilizaciji. U vojsci
treba najdoslednije da sc zalažu za podizanje
borbenog duha otpora, da se bore protiv pete
kolone, protiv naginjanja kapitulaciji, koja bi vo
dila izdaji zemlje. Treba odmah stvoriti nova ru
kovodstva u pozadini, mala
ali ekspeditivna,
uglavnom od žena i onih muškaraca članova Par
tije koje ne obuhvata mobilizacija. Osnovna linija
rada treba da bude: rat je odbrambeni i pravedan
za nas, jer se borimo protiv napadača, za slobo
du i nezavisnost naše zemlje. Zato svim snagama
nastojte da se neprijatelju pruži što veći otpor.«
Šesti april. Dolazak okupatora
Šesti april 1941. Bila je nedelja, topao i sun
čan dan. Kad je Cana ustala i pustila radio da bi
čula najnovije vesti, naročito one koje bi, kako
je mislila, izveštavale o mitingu povodom sklapa
nja sporazuma sa SSSR-om, skupu naroda koji
Beograd do tada nije video, kuća se najednom
zatresla kao da zemlja ključa. Najpre je pomislila
da je zemljotres, pa je instinktivno istrčala.
Imala je šta da vidi. Nemci bombarduju Beograd.
Brzo se vratila, zgrabila je devojčicu stanodavca
i Stradalu viknula: »Izlazite brzo! Rat! Nemci
nas bombarduju!«
»Šta sad!« — razmišljala je. »Treba, znači,
nanovo i drugačije početi. Nešto se prekinulo u
kontinuitetu rada!
Vremena, međutim, za čekanje nije bilo. Brzo
se obukla i pohitala na sastanak članova PK i
Mesnog komiteta KPJ za Beograd, koji je radi
organizovanja mitinga zakazan na ciglani Šićanskog kod Kalenića gumna. Tamo je na okupu za
tekla Miloša Matijevića, Radoja Dakića, Ljubinku
Milosavljević, Vukicu Mitrović, Rada Končara,
Radoja Dakića, članove Mesnog komiteta KPJ za
Beograd i jedan broj partijskih aktivista. Odmah
je počeo sastanak, šta preduzeti da bi partijske
organizacije i rukovodstva »nesmetano« nastavili
rad? — bila je jedina tema razgovora.
»Dogovor nije« — seća se Cana — »dugo
trajao. Moralo se brzo odlučivati, jer nas je, po
red ostalog, ometalo stalno nadletanje i bombardovanje nemačkih »štuka«. Oko 10 ili 11 časova
dogovor je bio završen. Određeni su prvi i hitni
zadaci Pokrajinskog i Mesnog komiteta, kao i
61
�partijskih aktiva i organizacija. Odlučeno je: deo
članova PK i MK da ostane u Beogradu; ostali,
kao i ceo aktiv, da pođu u razne krajeve Srbije,
Crne Gore, Sandžaka i druga mesta, gde je tre
balo da se uključe u vojne jedinice, a neki sa
zadatkom da se nađu na određenim područjima.
Odluke su preko veza prenete i ostalom članstvu.
U slučaju kapitulacije, određeni broj drugova
trebalo je da se zadrži na terenu radi mobilizaci
je Partije, prikupljanja i skrivanja oružja, kao i
pripremanja za partizansku borbu. U tom slu
čaju komunisti treba da propagiraju u vojsci da
se ne predaje oružje, da se vojnici zadržavaju u
šumi, da se izbegava zarobljeništvo itd.
Mnogi drugovi i drugarice odmah su krenuli
u raznim pravcima. Oni koji su na osnovu odluke
imali da ostanu u Beogradu, trebalo je toga dana
da se povuku na krajnju periferiju Beograda, dok
traje bombardovanje (Milovan Đilas, Ljubinka
Milosavljević, Mrša Matijević i ja). Neki od nas
članova Pokrajinskog komiteta trebalo je da osta
nemo u Beogradu. Tako smo Končar i nas jedna
grupa drugova i drugarica, posle sastanka na po
ljani, došli u dvorište stana u šumatovačkoj uli
ci. U međuvremenu, počeli su pristizati još neki
drugovi i drugarice: među nama se našao i Žar
ko Zrenjanin (koji je došao nekim poslom u Beo
grad), Sreten Žujović sa porodicom, Ivan Milutinović i drugi. Tu smo nastavili dogovor: razmat
rali smo neke probleme koji su proizašli iz na
stale situacije (veza, tehnika i drugo). Pored toga,
napravili smo raspored ljudi, a i samih članova
Pokrajinskog i Mesnog komiteta. Toga dana su
mnogi članovi Partije, bez obzira na bombardo
vanje, morali da dođu u grad da bi posvršavali
neke poslove. Pre svega, da ne bi došlo do pro
vale, iz nekih stanova je bilo nužno sakupiti od
štampane letke CK, koje je trebalo rasturiti toga
jutra na zboru, a sada ih je, pošto su bili neaktuelni, trebalo uništiti...«
Za jedan dan bombardovanja Nemci su Beo
grad pretvorili u prah i pepeo. Dim se visoko
izdizao iznad zgarišta i porušenih kuća; duž ulica
štrčali su oboreni električni stubovi; električna
mreža i vodovod bili su pokidani; saobraćaj je
stao. Kuknjava i lelek širili su se na sve strane.
Nekoliko hiljada ljudi našlo je smrt na ulici ili
u porušenim zgradama. Oni koji su ostali živi
krenuli su iz Beograda na periferiju. Svaki je
nosio ponešto: bošču, ranac, ponjavu, ćebe, što
�je imao i kako je kome što došlo pod ruku. Sva
ko se snalazio kako je znao i umeo. Bili su to te
ški trenuci: ljudi, žene s decom, mladi i stari, i
sami neizvesni što im donosi dan a šta noć, hita
li su negde a da sami nisu znali kuda. Mnogi su
bili izbezumljeni, jer su morali da napuste raz
rušene domove u kojima je poneko stradao ili
će, nemoćan da išta učini, tek stradati. Najveći
broj bio je, međutim, miran. »Više je izgledalo
da su se pitali šta će bili dalje.«
Na put, »u neko selo u blizini Kosmaja«, s
grupom članova PK KPJ za Srbiju i MK KPJ za
Beograd krenula je i Cana Babović. Pre polaska
imala je dosta muke da ubedi stanodavca Stra
dala da ne pođe s njima. »On je osetio da smo
mi kompaktni, organizovani; mi smo mu ulivali
neku sigurnost i hteo je pošto poto s nama. Lepa
je znala o čemu se radi, pa je nastojala da ga
primiri i zadrži. Ja sam inače imala nameru da
se vratim u Beograd, te sam mu rekla i obećala
da će tada poći sa mnom, ukoliko bude potrebno.
Osetila sam da mu je bilo teško kada smo pošli.«
Kada se s grupom drugova i drugarica ispela
na Torlak, bila je preneražena stravičnom slikom
Beograda. Voljeni grad njenog revolucionarnog
sazrevanja i delovanja gorio je kao buktinja.
Uskoro, posle kraćeg predaha, zaputila se ka avalskom drumu. Morala je da žuri. Već je bila zora,
a put do Kosmaja još je dosta dug. Iz razgovora
sa Radetom Aranđelovićem i Novicom Petrovićem, rezervnim oficirima i komunistima, koje je,
u traženju gde im se vojna jedinica nalazi, slu
čajno srela na avalskom drumu, slika stare voj
ske Cani je postala mnogo jasnija. »Lutali su
ćelu noć tražeći raspored. Dobdjali su pogrešne
informacije, tako da nikako nisu mogli pronaći
svoju jedinicu. To je bio slučaj i sa drugima.
Osećala se opšta zbrka i zbunjenost. Neki delovi
jugoslovenske vojske kretali su se prema Mladenovcu, a drugi pak prema Beogradu. Izgledalo je
da se kreću tamo i ovamo bez ikakvog cilja.«
Posle kraćeg zadržavanja u selu Parcanima,
Cana je s drugovima krenula za selo Popović
pod Kosmajem. Bila je ponoć kada su najzad,
posle »malo lutanja«, stigli u stan učitelja Milorada Markovića. Porodica Milorada Markovića,
starog člana Partije i učesnika Vukovarskog kon
gresa, oca Mome i Draže Markovića, srdačno ih
je prihvatila. Tek što se za dva-tri dana odmorila
�i smirila posle onog što je doživela u Beogradu u
vreme bombardovanja, Cana je morala natrag;
da s Milošem Matijevićem i Jelenom ćetković po
traži sklonište za štampariju PK.
Kada je banula u svoj stan, u Šumatovačkoj
ulici, Lepa Kršulj i njen muž Jarko Stradal bili
su radosni što su je ponovo videli. Ponudili su
je da večera, a posle toga započeli dug razgovor.
Tih dana su već počele kružiti alarmantne vesti,
senzacionalne i protivrečne priče. Petokolonaši su
počeli pomalo da dižu glave. Mnogi ljudi bez
ikakvih razloga, negde i u grupama, bili su stre
ljani, navodno kao petokolonaši. Osećala se atmo
sfera bezvlašća. Bilo je slučajeva da su istinski
patrioti hvatali i ubijali petokolonaše, ali kako su
se Nemci približavali, tako su izdajnici i peta
kolona sve više ispoljavali silu i javno vršili akta
sabotaže i likvidaciju pojedinih ljudi. Neposredno
posle bombardovanja Beograda pojavile su se i
pljačkaške bande. Ljudi koji su ostali u Beogra
du zadržavali su se u kućama.
U istinitost tih kazivanja Cana se uverila ka
da je sutradan izašla u Beograd. Svako kretanje
bilo je tada riskantno. Postojala je mogućnost da
te neka banda sretne i samo pruži prst: petokolonaš, pa da se čovek teško odbrani, pogotovu
ako je sam. Peta kolona je, istina, zastrašujuće
dejstvovala, unosila je demoralizaciju i stvarala
još veći haos nego što je inače bio. Na ulicama
kao da je život prestao. Pored petokolonaša i
sumnjivih ljudi, retko se ko usuđivao da izađe.
Sve je bilo po kućama, bez hleba, i drugih potre
ba, mnogi delovi grada nisu imali vodu. Žrtve
bombardovanja ostale su netaknute tamo gde su
stradale, pod ruševinama kuća, po skloništima, na
ulicama. Ranije, pre bombardovanja, sve ulice
oko Crvenog krsta, pa Šumatovačka. Cerska i
druge, bile su prepune razdragane dece. Sada je
sve ulice, placeve i poljane obavijala pustoš. Nigde dece, zamukla je i njihova živost i radost.
Još teža i tužnija slika glavnog grada bila je
kada se, posle ulaska okupatorovih jedinica, 12.
aprila 1941, po drugi put iz Popovića vratila u
Beograd. Nije to više bio onaj beli grad, pun ži
vota, ljudi. Uobičajeni žagor, koji je odavao život
grada, nestao je kao da ga nikad nije bilo. Začas
je Beograd opusteo. Sa svih strana čula se puc
njava, čas pojedinačno, čas iz rafala. Ulicama je
dobovao bat koraka nemačkih straža išaranih
orlovima po tamnozelenoj uniformi. Katkad se
�kao ćuran šepurio i po koji »naš« Nemac, folksdojčer, pošto je mastiljavom olovkom, dosta nevešto, na levom rukavu i kapi nacrtao kukasti
krst. Kao da je hteo reći: neka se zna da će Beo
grad fašisti pretvoriti u folksdojčerski bastion,
koji će postati ne samo centar Srbije i Jugosla
vije, već i države podunavskih Srba, tzv. zemlje
Eugena Savojskog.
Čim je ušao u grad, okupator je spremao
surovi obračun s građanima slobodarskog grada.
Da bi bio što sigurniji počeo je da hapsi veliki
broj ljudi kao taoce; mnoge je na mig petokolonaša i špijuna hvatao i odmah otpremao u za
tvor. Grad je oblepljen naredbama i plakatima
s pretnjama: ko ne preda vatreno oružje, mu
niciju, bombe, eksploziv i druga ratna sredstva
čeka ga — smrt. Po kratkom postupku biće ka
žnjen i svaki akt sabotaže protiv jedinica nemačkog Rajha. Uveden je i policijski čas. Kretanje
građana dozvoljeno je samo od 5 ujutru do 19
časova uveče. Ko bi se van tog vremena našao
na ulici, čekao ga je metak! Na Jevreje, kojih
je tada u Beogradu bilo oko 9.000, i Rome po
čeo je lov da bi se ustanovio njihov tačan broj.
Označenim žutim trakama s natpisom »Jude«,
Jevrejima je uskraćena mogućnost da se kao ostali
građani na piiacama snabđevaju. Pomamni na zlato i druge plemenite metale, nakit, novac, i dr.,
Nemci i folksdojčeri bez milosti su pljačkali sve
što im ie dolazilo pod ruku. Grad ie ostao bez
mesa, hleba i masti. Feldmaršal Gering je iz
Berlina poručivao: »Biće mi svejedno ako me
obavestite da ti narodi umiru od gladi.«
Stara država, zasnovana na nepravdama
svih vrsta, nasilju, šovinizmu i lažnom patrio
tizmu, otrovana izdajom i stranačkim borba
ma — raspala se i otišla u nepovrat. Prvaci po
litičkih stranaka ili su pobegli, ili su, bez srama
i stida, prišli okupatoru, ili se od straha sakri
li u mišje rupe. Rat je razbio sve državne i po
litičke strukture. Jedina snaga koju okupator
nije razbio, koja nije priznavala ni kapitulaciju
niti pak okupaciju zemlje, bila je Komunistička
partija. Za komuniste je samo nastala nova si
tuacija, mnogo teža i složenija, u kojoj se tre
balo brzo snaći i svoj rad prilagoditi novim oko
lnostima. Partiji to neće biti teško pošto je, ka
ko je konstatovano na Majskom savetovanju
u Zagrebu, ostala čitava, »što je sačuvala svoje
5 Spasenija Cana Babović
55
�kadrove, što je ostao kontinuitet u ra d u ..., što
je ona u ovom haosu i zbrci ostala jedina nerazbijena.«
Istak n u ta ličnost PK KPJ za Srbiju
PK KPJ za Srbiju već sredinom aprila je
raspravljao o razvoju događaja i o tome šta tre
ba odmah učiniti. Shodno stavovima koje je CK
KPJ zauzeo na sednici u Zagrebu 10. aprila, sve
snage su usmerene na što brže povezivanje sa
rukovodstvima (komitetima) i organizacijama i
na pomoći partijskim ćelijama da se lakše pri
lagode uslovima okupacije. Moralo se to učiniti,
jer je, kao i svim komunistima Jugoslavije, pre
dstojao vanredno važan i težak zadatak, već nagovešten u proglasu CK KPJ od 15. aprila 1941:
»Komunisti i čitava radnička klasa Jugoslavije
ustrajat će do konačne pobjede u prvim redovi
ma borbe protiv osvajača.« »Tih se dana —
piše Cana — radilo intenzivno na sređivanju
Partije: partijskih organizacija, okružnih i mes
nih komiteta u Beogradu i na drugim područ
jima Srbije; na učvršćivanju veza, prilagođavanju partijskih i skojevskih organizacija zada
cima i novonastaloj situaciji, itd.«
Posle Majskog savetovanja CK KPJ u Za
grebu, kada je konstatovano da se Partija nala
zi pred svojim istorijskim zadatkom — organizovanjem i predvođenjem jugoslovenskih naro
da u oružanoj oslobodilačkoj borbi protiv oku
patora i domaćih izdajnika za nacionalno i so
cijalno oslobođenje, i kada je komunistima Sr
bije stavljeno u zadatak da okupljaju srpski
narod, da se stave na čelo njegove narodnooslobodilačke borbe, da narodu daju jasnu per
spektivu borbe, da mu podižu duh i veru u bo
lju i srećniju budućnost, PK KPJ za Srbiju je
danonoćno radio. Celokupna aktivnost PK i par
tijskih organizacija usmerena je, po rečima Cane Babović, ka pripremama za ustanak; izvršen
je raspored rukovodećeg kadra, radilo se na
prikupljanju oružja, eksploziva, sanitetskog ma
terijala. Kada je reč o rasporedu kadra u Srbi
ji, Cana Babović je, pored neprestanog rada u
PK bila član Agitrpropa i Vojne komisije pri
PK KPJ za Srbiju (ostali članovi bili su Sreten
�Žujović, Filip Kljajić i Branko Krsmanović), ko
ja je imala zadatak da rukovodi pripremama us
tanka. Kao i do tada, radila je neumorno — od
učešća u donošenju vrlo značajnih odluka, do
briga da li će se odštampati prvomajski prog
las CK KPJ, izvršiti izbor široke mreže kurira,
održavati veza sa partijskim rukovodstvima na
terenu, na pogodno mesto skloniti štamparija i
partijska tehnika, dobro izvesti zamišljena ak
cija, kako će uspeti razgovor s nekim rukovode
ćim ljudima građanskih partija na planu saradnje za borbu protiv okupatora (u dva navra
ta išla je s članovima PK na razgovor s Dra
goljubom Jovanovićem u sanatorijum živkovića ispod Avale). Pa ipak, najviše je radila u PK
KPJ, u kome je pored sekretara bila središna
figura sve do odlaska iz Beograda na slobodnu
teritoriju, novembra 1941. godine. Njenoj ličnos
ti, čestitoj i nadasve skromnoj, ne bi bilo svoj
stveno da se posebno naglašava njena značajna
uloga u najvišem partijskom rukovodstvu Sr
bije. PK KPJ za Srbiju bio je, kako ističe i Cana, ćelo vreme na okupu, radio je kao kolektiv
ni organ s velikim zalaganjem; na događaje je
brzo reagovao; bio je odlučan i smeo. »PK je
okupljao širi krug drugova koji su najčešće kao
instruktori PK odlazili u partijske organizacije
i sprovodili njegove odluke. Na ta j se način osigu
ravala veća mobilnost rukovodstva.« Instrukto
ri su u to vreme bili Petar Stambolić (za pomoravski okrug), Miloš Minić (valjevski), Milan
Mijalković za užički i čačanski, za kraljevački i
kruševački Mirko Tomić, za niški i leskovački
Vasilije Buha, član PK KPJ, za zaječarski Dobrivoje Radosavljević i za požarevački okrug Mo
ma Marković, član PK KPJ za Srbiju.
Kada je, posle verolomnog napada nacistič
ke Nemačke na Sovjetski Savez 22. juna 1941.
godine, Centralni komitet KPJ proglasom poz
vao narod i komuniste Jugoslavije u borbu pro
tiv okupatora, PK KPJ za Srbiju već je sutra
dan održao sastanak da bi odlučio koje sve
mere za oružanu borbu treba učiniti.
»Na ovoj sednici razmatrani su — piše dr
Venceslav Glišić — zadaci u duhu zaključaka Politbiroa CK KPJ o pripremama za ustanak. Doneta je odluka o rasporedu instruktora i ostalih
partijskih kadrova, kao i to da se odmah pris
tupi formiranju naoružanih udarnih grupa. Ra-
�zmatrano je i pitanje uspostavljanja redovnih
i čvrstih veza sa okružnim komitetima. Zbog
toga je trebalo odrediti kurire u oba pravca, po
jačati ilegalnu tehniku i obezbediti sredstva za
njeno funkcionisanje. Skrenuta je pažnja or
ganizacijama KPJ na krajnju budnost i konspi
raciju, i u pogledu kretanja i menjanja stavova.
Posebno je naglašeno da se ubrza prikupljanje
oružja, odeće, sanitetskog i drugog materijala.
Odlučeno je da se počne pripremati teren za
razgovore sa demokratski orijentisanim gru
pama i naprednim pojedincima. Jedna od naj
važnijih odluka bila je da se izvrši pomeranje
kadrova u Beogradu i iz Beograda u unutraš
njost Srbije, kao i da se izda proglas. Izabran
je sekretarijat Pokrajinskog komiteta koji tre
ba da kontroliše izvršavanje ovih zadataka, da
stalno bude na okupu i da rukovodi političkim i
organizacionim radom u toku priprema za us
tanak. Sekretarijat su sačinjavali: Aleksandar
Ranković, Spasenija Babović, Blagoje Nešković
i Ljubinka Milosavljević, kao sekretar PK
SKOJ-a.«
Proglas PK KPJ srpskom narodu pozivao je
u oružanu borbu: »Srpski narode, ne oklevaj! Sa
da i samo sada kucnuo je čas da učinimo kraj
nasilju okupatora... Seti se, srpski narode, svo
je slavne prošlosti i ne slušaj kukavice i malodušnike koji pozivaju na čekanje. Čekati — to
znači igrati se sa svojom sudbinom, budućnosti
naroda.«
Kada je 4. jula 1941. godine usledila odluka
Centralnog komiteta KPJ o oružanom ustanku,
Srbija je za nekoliko dana planula. Sedmog
jula Rađevsko-azbukovačka partizanska četa, pu
cajući na žandarme u Beloj Crkvi, zapalila jc
buktinju ustanka u Srbiji. »Na mnogim mestima — seća se Cana — već su bile oformljene
oružane grupe i desetine. Na taj način su već
za nekoliko dana posle odluke o oružanom us
tanku mogle uslediti organizovane akcije i u
Beogradu i u drugim područjima Srbije. U sprovođenju ovih odluka, okružni komiteti, mesni
komiteti, kao i partijske organizacije dobili su
najšira ovlašćenja da sami, koristeći se svim
sredstvima i mogućnostima, organizuju, iznalaze,
i određuju objekte za napad i sabotažu, izuzev
u slučajevima gde je bila potrebna koordinaci
ja. Pod istim uslovima na teritoriji Beograda delovale su vojne desetine, grupe koje su se na-
�1
azile pod neposrednim rukovodstvom partij
skih organizacija. O obliku i detaljima sabotaža
na svom užem području odlučivala je neposred
no partijska organizacija, koja se na terenu ko
ristila svim neposrednim mogućnostima. U svim
tim akcijama bila je najšire angažovana i om
ladina, mada je ona, pod rukovodstvom Parti
je, imala i posebne zadatke. Na taj način, akci
je su u isto vreme počele na čitavom području
Srbije, a po karakteru sabotaža i napada na po
jedine objekte bile su raznovrsne. U stvari, išlo
se na rušenje svega što je služilo okupatoru.
Ovakav razvoj situacije bio je omogućen i time
što je Partija u Srbiji bila usmeravana u tom
pravcu i što je, prilikom donošenja odluke o
oružanom ustanku, već bila duboko zašla u pri
preme. Na taj su način partijska rukovodstva
i partijske organizacije spremno dočekale odlu
ku CK KPJ od 4. jula.«
Na čelu smele akcije
Pored čitavog niza akcija tokom jula, broj
nih diverzija i sabotaža, Partija je smatrala da
u gradovima treba uništavati i objekte od vital
nog značaja za okupatore. Tako je sredinom ju
la 1941. godine ponikla ideja da se minira i di
gne u vazduh beogradska radio-stanica na Makišu. Taj zadatak trebalo je da izvedu dva di
verzanta kojima je rukovodio Aleksandar Ranković*. Ali kad su sve pripreme za miniranje radio-stanice već bile završene, jedan od diverza
nata (bio je provokator) prokazao je Rankovića
policiji, pa ga je ova iznenada na ulici uhapsila.
Posle kraćeg zadržavanja u zatvoru Gestapoa, on
je, onesvešćen od udaraca po glavi, prebačen u
zatvoreničku bolnicu u Vidinskoj ulici.
Kada je od Lazara Koliševskog, koji je Canu
Babović ceduljicom obavestio kako Rankovića
»vode gestapovci prema autu koji je negde bio
skriven; da je sav okrvavljen i izubijan, tako
U NOR član Vrhovnog štaba NOVJ i Prodseilništva AVNOJ-a.
Posle rata na visokim partijskim i državnim funkcijama. »Na
IV plenumu CK SKJ, jula 1966, njegova dclatnost posle VII
kongresa SKJ occnjena je i osuđena kao suprotna koncepciji
izgradnje samoupravnog društva, pa je, kao jedan od glavnih
nosilaca etatist:čko-birokratskih odnosa, odstranjen sa svih po
litičkih i državnih funkcija, isključen iz SKJ i pcnzionisan.«
(Vojna enciklopedija, II izdanje, tom VII, str. 732).
�da su ga gestapovci prosto nosili«, saznao da je
Ranković pao u ruke Gestapoa, Pokrajinski ko
mitet je brzo reagovao. »Spasićemo ga!« — re
kla je Cana jednom broju članova, Milošu Matiieviću, Đuri Strugaru, Vukici Mitrović i Liubinki Milosavljević, koji su, očekujući sastanak
PK, bili na okupu. Bila je nedelja, podne, 27.
jul 1941.
Članovi PK radili su brzo. »Moralo se hit
no raditi s obzirom na to da smo bili ograniče
ni policijskim časom.« Već posle tri-četiri časa
od hapšenja Rankovića, oni su, dobivši podatke
od Mitre Mitrović, Vere Vrebalov, Vere Lazović i drugih gde se u bolnici nalazi, »u osnovnim
crtama razradili plan akcije.« Brzo su formira
ne grupe udarnika, njih nekoliko od oko 40 —
50 ljudi; na čelu grupe naoružanih udarnika ko
ja je bila predviđena da direktno uđe u bolnicu
bio je Dušan Grubač, član MK KPJ za Beograd.
Da bi akcija bila izvedena brzo i sigurno, svi
udarnici grupe Dušana Grubača bili su naoruža
ni revolverima i bombama. Tada je, u ponedeljak 28. jula, s Đurom Strugarom i Nenadom
Parentom, Cana razradila »u osnovnim crtama
raspored grupa i tačnu zamisao kako akcija tre
ba da teče... U razradi plana mnogo nam je po
moglo i to što sam i sama znala raspored pro
storija bolnice, pošto sam 1930. godine provela
u njoj mesec dana kao zatvorenik.«
Napad na bolnicu trebalo je da počne 29.
jula između »sedam i osam časova ujutro«. Tog
jutra, negde u zoru, Cana Babović i Miloš Matijević još jednom su se sastali sa Dušanom
Grubačom, Milićem Rakićem, Grujom Lazovićem i Ratkom Bursaćem, najistaknutijim poje
dincima grupe koja je trebalo da uđe u bolnicu
i da »iznese Marka«. Posle toga, Ljubinka Milo
savljević i Vukica Mitrović, pošle su na mesto
akcije, a Cana i Đuro Strugar zadržali su se u
stanu dr Nenada Parente.
Upad u bolnicu izvršila je grupa od pet
udarnika naoružanih revolverima. Da bi lakše
prodrli, pred sobom su vodili grupu »vezanih«
drugova, stvarajući tako utisak da to agenti do
vode novog uhapšenika. Kada im se na ulaznim
vratima suprotstavio žandarm, Grubač je potegao pištolj i na mestu ga usmrtio. Kada je gru
pa upala u sobu gde je ležao Ranković, dvojica
su ga uhvatila ispod pazuha i povela ka izlazu.
�Ostali su ih pratili s revolverima na gotovs. Gru
pa je brao Rankovića prebacila preko ograde
u obližnju ulicu kod Bajlonove pijace, u stan
grafičkog radnika Milana Janeckova. Pošto se
preobukao, Milić Rakić (budući narodni heroj)
ga je špediterskim kolima, preko Terazija i Knez
Miloševom do Braničevske ulice, prebacio u
ilegalni stan. Tako se završila ova dobro organizovana i masovna akcija. U njoj, jednoj od najsmelijih akcija, Cana je imala istaknutu ulogu.
»Ona je« kako kaže Ljubinka Milosavljević,
član PK KPJ za Srbiju i akter tog događaja »njen
organizator i rukovodilac. To je njena organi
zacija; s Đurom Strugarom sačinila je plan
akcije, vršila izbor ljudi za njeno izvođenje, sa
kupljala oružje za udarnike, pratila tok doga
đaja, sva bila na nogama. To je istina. Tako je
bilo.«
Od Beograda do Čajniča
Oružani ustanak u Srbiji razvijao se veoma
uspešno, organizovano, planski i postupno. Sr
bija je do kraja septembra imala 24 partizan
ska odreda sa oko 14.000 boraca i dve trećine
slobodne teritorije. Na slobodnoj teritoriji, koja
je na zapadu dopirala do Drine, na severu do
Save, na istoku do Velike Morave, a na jugu do
Zapadne Morave i Uvca, uspostavljena je nova
vlast naroda, brojni narodnooslobodilački od
bori (mesni, seoski, gradski, okružni i u Užicu
Glavni NOO). Žestok otpor okupatoru rastao je
i po gradovima. Za samo dva meseca (jul i avgust) u Beogradu je izvedeno preko 50 diverzija
(paljenje garaža, automobila, nemačke i kvislinške
štampe, atentati na policijske agente, spaljiva
nje šlepova sa naftom na Dunavu, sabotaže u
fabrikama). Sličnim akcijama zahvaćen je šabac,
Kragujevac, Niš i druga mesta po Srbiji. »Par
tizanske borbe u Srbiji — pisao je Tito — pri
maju sve više oblik narodnog ustanka. Nemci
drže samo veće gradove, a sela i manja mesta
su pod kontrolom partizana. Partizani smenjuju
opštinske uprave, spaljuju poreske, vojnoobvezničke i druge spiskove i stvaraju se narodni ko
miteti kao vlast. Pod vodstvom KP u partizan
ske odrede stupaju i pristalice zemljoradnika i
drugih partija. U mnogim mjestima vode se že-
�stoke borbe sa Nijemcima i domaćim fašisti
ma. ..«
Sve do kraja septembra 1941. godine PK KPJ
za Srbiju je narodnim ustankom rukovodio iz
Beograda. Mnogo mu je u to vreme značila i
neposredna pomoć druga Tita i jednog broja
članova CK KPJ, koji su u Beogradu boravili
od sredine maja do sredine septembra 1941.
Kada je, međutim, došlo do velikih provala, u
kojima su, krajem septembra i početkom okto
bra, poginuli ili pali u ruke Gestapoa i Specijalne
policije gotovo svi članovi MK KPJ i SKOJ-a za
Beograd i dva člana PK KPJ za Srbiju (Miloš
Matijević i Vukica Mitrović), drug Tito je došao
do zaključka da se pomoć organizacijama u Sr
biji ne može više pružati iz Beograda, koji je,
»nabijen svim mogućim agentima i šljamom«,
tada predstavljao centar reakcije. Zato je, u di
rektivi Pelagiji (Cani Babović) i Mihailu (Blagoju Neškoviću) 19. oktobra 1941, od PK-a za
tražio »da odmah i neodložno preduzmu mere
za preseljavanje u unutrašnjost Srbije, tj. u ne
ko mesto na oslobođenoj teritoriji... Hitnost
rešenja naročito je važna zbog nemilih događa
ja koji su zadesili našu beogradsku organizaci
ju. ..« Na slobodnu teritoriju članovi PK KPJ
za Srbiju prebacili bi se preko teritorije Po
savskog NOP odreda i došli do Kosjerića, gde
se nalazila partizanska komanda mesta. Pokra
jinski komitet je Canu s grupom rukovodilaca i
aktivista, međutim, uputio sredinom novembra
1941.
Iz okupiranog Beograda Cana je izašla na
seljačkim kolima, koja je kod Autokomande do
veo kurir Kosmajskog NOP odreda. Do Rudni
ka, gde je bila slobodna teritorija, putovala je
dva dana, s Milentijem Popovićem, Ljubinkom
Milosavljević, Anđom Rankvoić, Lepom Žujović,
i drugima. Posle kraćeg zadržavanja na Rudni
ku, kada je u više navrata obišla jedan broj
ranjenika i s Ljubinkom Milosavljević, Milenti
jem Popovićem i drugim političkim i partijskim
rukovodiocima tog kraja prisustvovala proslavi
godišnjice oktobarske revolucije, Cana se uputila
za Užice — do čačka pešice, a odatle do grada
na Đetinji vozom. Bila je veoma impresionirana
onim što je tada, u drugoj polovini novembra,
videla u Užicu, naročito velikim poletom i ma
sovnim entuzijazmom radnika, građana i parti
zana. Stanovala je u zgradi Narodne banke, gde
�je bilo sedište i Vrhovnog štaba, i skoro sva
kog dana odlazila na sastanke i skupove koje
je organizovao Okružni komitet KPJ za Užice.
Bila je 23. novembra i na okružnoj partijskoj
konferenciji u Čačku i tamo govorila kao pred
stavnik PK-a. Dugo se u Užicu nije, međutim,
zadržala. Kako je neprijatelj nadirao sa svih
strana, morala je, kao i svi članovi Vrhovnog
štaba i CK KPJ i SKOJ-a, da krene za Sandžak.
Čitava dva meseca, od početka decembra 1941.
do kraja januara 1942. godine, s jednim bro
jem članova PK-a (Ljubinka Milosavlicvić, Mi
tra Mitrović, Srba Josipović) i aktivista, Cana
je boravila na slobodnoj teritoriji oko Nove Va
roši. Najpre je došla u Radoinju, rodno selo
svog oca Vaše, čija je osnovna škola, po rečima
Mitre Mitrović, »postala centar okupljanja na
ših drugova iz Srbije, partijiskih rukovodstava
i rukovodilaca.« Tamo je, a naročito posle pre
laska u Novu Varoš, planinsku varošicu čiji se
spori život s dolaskom partizana bitno izmenio,
Cana kao politički i partijski radnik bila vrlo
aktivna; čas bi s komunistima i skojevcima pro
učavala partijski materijal (Milentije Popović je,
kako se seća Ljubinka Milosavljević, »vodio pra
vu partijsku školu«), čas umnožavala vesti s
frontova; čas dolazila u oštre sukobe s Milova
nom Đilasom* zbog njegovog nečovečnog odnosa
prema pojedinim borcima i komunistima parti
zanskih odreda iz Srbije, ili pak prema stanov
ništvu tog kraja; čas bi se s drugaricama »ba
cila na svestranu obradu palanke«; čas odlazila
na kulturne priredbe s recitacijama, skečevima
i s baletskim tačkama. Cesto je išla na politič
ke i partijske sastanke partizanskih jedinica da
bi im objašnjavala političku situaciju i podizala
borbeni duh; jednom je to učinila u jedinici
Srećka Miloševića, drugi put u Oraškoj četi, treći
put u štabu Srpsko-sandžackih odreda...« Inleresovala se bezmalo za svaku stvar i« — po reči
ma Mirka Jolkića, zamenika političkog komesa
ra Oraške čete — »na naša pitanja davala od
mah jasne i tačne odgovore... Živela je s našim
brigama i nevoljama. Zato je njena pojava ulivala uvek radost i samopouzdanje. Voleli smo je
što je takva, nama sasvim bliska i što je ni po
U ratu član Politbiroa CK KPJ i Vrhovnog štaba. Posle rata,
zbog krivičnog dcla neprijateljske propagande protiv društvenog
uređenja i spoljnopolitičkih interesa Jugoslavije, osuđen je
1957. god'nc na devet godina strogog zatvora.
�čemu ne razlikujemo od ostalih, mada su nje
ne reci, tako jednostavno i razumljivo kazane,
sve mogle i sve postizale u nam a...« Radila je
tako Cana, ne deleći poslove na velike i male,
manje ili više značajne, uporno i odgovorno, ali
je i jednako razmišljala o tome kako da posle
popune PK KPJ za Srbiju novim članovima (sa
da su, posle odluke CK KPJ, članovi PK-a bili:
Blagoje Nešković, Cana Babović, Moma Marković, Ljubinka Milosavljević, Mitra Mitrović, Srba
Josipović, Mirko Tomić, Miloš Mamić) partijska
organizacija u Srbiji ponovo oživi. Radovala se
kao malo dete povratku u Srbiju, što je CK KPJ
svojom odlukom da »sedište PK treba da bude
u blizini najmoćnijeg odreda, tj. u mestu odak
le će se najbolje obezbediti političko i organiza
ciono rukovodstvo čitavom partijskom organiza
cijom u Srbiji« — već nagovestio. Tamo bi, kao
i svi članovi PK-a, ponovo neumorno radila na
jačanju organizacionog rada Partije, smelo iz
dizala nove kadrove, privlačila nove članove, či
stila partiju od malodušnika, kolebljivaca i ku
kavica. Taj su zadatak, međutim, prihvatili dru
gi članovi PK; Canu je, posle prelaska Lima (6.
februara 1942) i kraćeg zadržavanja na Kame
noj gori i u slobodnoj Foči tokom februara, če
kao drugi, ali sada, na izričiti zahtev duga Ti
ta, u Drugoj proleterskoj brigadi.
Partijski rukovodilac Druge proleterske
Prvog marta 1942. godine, od »najboljih par
tizanskih jedinica koje su se prekalile u dota
dašnjoj borbi protiv okupatora i njihovih do
maćih slugu«, Užičkog, čačanskog i Drugog šumadijskog NOP odreda, u čajniču, formirana je
Druga proleterska narodnooslobodilačka udar
na brigada. Ona će, kako je istakao drug Tito
u odluci Centralnog komiteta, »po primeru Prve
proleterske brigade nastaviti još odlučniju i bespoštedniju borbu protiv okupatora i svih nje
govih petokolonaških saveznika, boriće se za
slobodu svoje porobljene zemlje, za bolju i srećniju budućnost.« Na dan formiranja, kada ju
je pozdravio govorom Vrhovni komandant, Jo
sip Broz Tito, brigada je imala četiri bataljona
i oko 1.000 boraca. Bila je to proleterska jedini
ca mladog naraštaja, brigada omladine, čvrsta,
�snažna i pokretljiva jedinica, koja će pod ruko
vodstvom Vrhovnog štaba, Centralnog komiteta
i druga Tita oružjem i političkom akcijom širiti
ustanak tamo gde po njihovom zahtevu bude
došla. Bila je to operativna jedinica sa strate
gijskim zadacima koju su krasile mnoge vrline.
Glavne odlike Druge proleterske bile su po rečima druga Tita sledeće: »prvo, to je vjernost
i ljubav prema stvari za koju se bori, a to je
sloboda naroda, bratstvo i jedinstvo naroda, pra
vednija i srećnija budućnost naroda; drugo, to
je neodoljiva mržnja ne samo protiv okupatora,
već i prema svim izdajnicima našeg naroda; tre
će, to je hrabrost, disciplina koja se sve više
pojačava, međusobna ljubav boraca, komandi
ra, komandanata i politkomesara i, spremnost da
se izvrši svaki pa i najteži zadatak.« Da takva
bude velika je zasluga i prvog zamenika kome
sara brigade — Spasenije Cane Babović.
Na dužnosti zamenika političkog komesara
(članovi štaba bili su Ratko Sofijanić, koman
dant, Milinko Kušić, komesar, Ljubodrag Đurić, zamenik komandanta), u stvari partijskog rukovodi
oca brigade, Cana nije dugo ostala — svega pet
i po meseci. Ali ono što je svojim radom, nastu
pom i rečju učinila ostalo je da se pamti. »Kroz
Drugu proletersku brigadu prošlo je« — kaže
Zaga Stoilović, tadašnji politički radnik brigade
— »petnaest hiljada ljudi u toku rata, većina ih
je poginula, ali duh jedinstva brigade, neprekid
ni politički rad, visoki moral boraca, drugarstvo,
sigurnost da ranjenog druga niko neće ostaviti,
da će poslednji komadić hleba i duvana podeliti — temelje tom duhu velikim delom je pos
tavila drugarica Cana, koja je tada bila zamenik političkog komesara Druge proleterske.«
»Bila je tako lepa i mlada; svi smo se — seća se
Vera Kremić, referent saniteta u Drugoj pro
leterskoj brigadi, — okupljali oko n je... Kad
bi zapevala, dobro pamtim, »Krenula je crvena
mašina«, bila je u stanju sve da nas razgali i ulivala je beskrajno poverenje nekom izuzetnom to
plinom, odmerenošću da svakog i sve razume.«
U brigadi je Cana bila partijski funkcioner
koji je odgovarao za sav partijski rad, za čuva
nje linije Partije i uopšte za partijsku organiza
ciju. Neposredno je rukovodila bataljonskim bi
roima i objedinjavala rad partijskih ćelija. Na
sastanke komunista, kojih je u brigadi bilo oko
235 (prema izveštaju od maja 1942. godine Cen-
�tralnom komitetu KPJ), često je odlazila i na
licu mesta ukazivala pomoć u radu. »Kao par
tijski rukovodilac Cana je« — po rečima Rodo
ljuba Čolakovića, — »od ljudi tražila mnogo, ali
pritom nije zaboravljala da oni nisu svi srezani
prema istom kalupu. U tome je bila njena čov
ječnost. Drugovi koji su sa njom radili, posebno
koji su sa njom bili u ratu, mogu navesti mno
go primjera kako je Cana, blagodareći toj oso
bini, kočila one žustre i brzoplete koji u ime
revolucionarne oštrine čine nepopravljive pro
puste. Za nju revolucionarna oštrina nije zna
čila ni bezobzirnost, ni ravnodušnost prema tu
đoj nevolji. Kao što je prezirala frazere i malodušne plačljivke, isto tako nije marila one u na
šoj Partiji koji su autoritet, neophodan u tak
voj organizaciji, zloupotrebljavali u sredstvo za
vladanje ljudima.« Njena pojava izazivala je ra
dost, a njena reč uvek je bila — kako to na
vodi Moma Marković — »od velikog značaja.
Šta misli Cana Babović, uvek je bilo važno.«
Sve do odlaska na drugu dužnost, sredinom
avgusta 1942. godine, Cana je bila na svim putevima Druge proleterske brigade: od Borika,
jedne od prvih borbi, pa preko Vlasenice, Bratunca, Srebrenice, Romaniie, Rogatice, Han-Pijeska, čajniča, Goražda, Foče, Dobrog Polja na
Durmitoru, Gata, Čemerna, Treskavice, Ledića,
pruge Sarajevo—Mostar, do Kupreškog polja;
putevima poznatim po borbama, kišama, gladi
i umoru, ali i po nezaboravnim pobedama; onda
kada su borci uz pušku imali samo po pet me
taka i uz puškomitraljez jedva petnaestak, a nepri
jatelja, do zuba naoružanog i opremljenog, svu
da. »Bila nas je ledena kiša, vetar, blato do kolena. Kamenje se odronjava, ćele noći smo se
peli i ispeli na vrh Lednice a sutradan stigli u
podnožje. Taman kad smo pomislili da odahnemo, da se ispavamo, čujemo — sećase Zaga Stoilović — poziv: 'Svi na partijski sastanak, pri
prema jedinice za dalji marš!' Drugarica Cana
je kao partijski rukovodilac uvek tražila da se
razgovara o držanju komunista prethodnog dana:
da li su pomagali borcima, služili za primer, bili
u prvim redovima. Upozoravala nas je kako da
se ponašamo prema narodu okolnih sela. U ono
vreme to je bilo veoma važno. Tražila je od nas
da učimo, da čitamo. Govorila je: 'Borci su
obični ljudi, treba im sve protumačiti, da znaju.
�Što više znaju, to će biti bolji borci i komunis
ti. .. Ali, s ljudima treba strpljivo. Sitan je to
vez.«
»Sve je bilo im presivno ii v e lik o ...«
U oružanu borbu protiv okupatora i njego
vih pomagača, rame uz rame s muškarcima, po
šao je i veliki broj žena svih naroda i narodno
sti, svih vera i svih društvenih slojeva, stare i
mlade. Procenat njihovog učešća u prvim par
tizanskim jedinicama bio je različit; kretao se
od dva pa do dvadeset posto. Prva proleterska
brigada je na dan forim iranja imala 67 druga
rica, Druga 46 (jedna zamenik političkog kome
sara brigade, 4 političke radnice, jedna referent
saniteta bataljona, 21 bolničarka i 19 boraca); od
1082 borca, koliko je imala na dan formiranja,
Četvrta proleterska (crnogorska) brigada
ima
oko 200 žena. Druga grupa NOP odreda u SloKraći predah na ratnoj stazi Druge proleterske (leto 1942)
�veniji imala je 20 žena. U Lici je 25. avgusta
1942. formirana Ženska omladinska četa; sep
tembra 1942. u Turjanskom formirana je Dru
ga, a nešto kasnije i Treća ženska četa. Pohorski bataljon imao je zaseban ženski vod... Već
prvih dana ustanka veoma je zapažen udeo že
na u radu na okupiranoj teritoriji; prikuplja
ju oružje, hranu, odeću, sanitetski i štampar
ski materijal, obavljaju kurirsku službu, osniva
ju bolničarske kurseve, organizuju tajna sklo
ništa za ranjene borce i ilegalce, dostavljaju
partizanskim jedinicama podatke o neprijatelju,
rasturaju propagandni materijal, s organima no
ve vlasti organizuju obradu zemlje, setvu i žet
vu, brinu se za decu boraca i ilegalaca, učest
vuju u odborima narodne vlasti, otvaraju par
tizanske radionice... »Žena je bila« — kako
slikovito priča Draga Bakić Stefanović, delegat
s Korduna na Prvoj konferenciji AFŽ — »maj
ka, domaćica, otac, hranilac, proizvođač, sve.
A da bi mogla sve to da bude, bila je i predsednik NOO, rukovodilac straže, predsednik od
bora žena... Ona je snabdevala bolnice, tkala
zavoje. Omladinke su parale svoju devojačku
spremu da bi od toga prediva tkale zavoje... Organizovana žena slala je svog, makar i poslednjeg, sina u borbu... Tako je to bilo.«
Odbori žena antifašista već se u leto i je
sen 1941. godine zovu antifašistički odbori že
na; bilo ih je seoskih, opštinskih, negde sreskih
i okružnih. Pa ipak, »snaga naše organizacije,« —
rekla je Cana Babović u Bosanskom Petrovcu,
decembra 1942, — »broj njenih članova, njena
organizaciona čvrstina i povezanost još ne odgo
varaju raspoloženju žena protiv fašizma i njiho
voj spremnosti za borbu.« Bilo je vreme da se
te ogromne probuđene snage žena sliju u jedin
stveni Antifašistički front žena Jugoslavije. To
je jedan od razloga što su CK KPJ i drug Tito
već u jesen 1942. godine inicirali stvaranje je
dinstvene organizacije svih žena Jugoslavije, od
nosno održavanje prve konferencije AFŽ-a de
cembra 1942. godine u Bosanskom Petrovcu.
Taj zadatak dobila je Cana Babović, koju je CK
KPJ za rad na sektoru žena povukao iz Druge
proleterske brigade još avgusta 1942. Pored Cane, seća se Mitra Mitrović, najveći deo posla ponele su Vanda Novosel i Mira Morača. One su
bile i članice Inicijativnog odbora za održavanje
Konferencije žena.
�Sa borcima Pratećeg bataljona Vrhovnog štaba (Cana prva sleva, jesen 1942)
�Na prvoj konferenciji žena Jugoslavije »sve
je — po rečima Cane — bilo impresivno i veli
ko. Svaki dolazak delegata, iz raznih krajeva i
iz vojnih jedinica, bio je doživljaj za sebe. Taj
njihov dolazak do Bosanskog Petrovca značio
je snagu naše vojske. Ne samo na mene, nego i
na sve druge, najjače je delovao dolazak dele
gata sa neoslobođenih teritorija.«
Već 5. decembra 1942. godine Bosanski Pe
trovac bio je prepun žena delegatkinja iz svih
krajeva zemlje. »Rat je skoro sasvim izjednačio
njihova odela, samo poneka povezača ili prega
ča ili odlomak razgovora — jasnije kazuje iz ko
ga je kraja koja grupa. »Sazivački odbor«, zapi
sao je nepoznati letopisac u tadanjoj »Ženi da
nas«, »radosno je beležio: Gorski kotar, Kor
dun, Banija, Lika, Dalmatinska Zagora, Hrvat
sko primorje, Bosanska krajina, Šibenik, Karlo
vac, Beograd, Zagreb, Cetinje, Drvar,
Ključ,
crnogorske, krajiške, hrvatske, proleterske bri
gade — i mnoge druge, za njima se nižu tek
oslobođeni gradovi Bihać, Grahovo... Samo slovenačke žene nisu, zbog velikih prepreka, mogle
imati svoje predstavnice.«
Veliki skup žena (166 delegata) počeo je sve
čanom sednicom 6. decembra 1942. godine. Prvi
govornik, posle izbora počasnog i radnog predsedništva, bio je Josip Broz Tito. »Njegov dola
zak i govor koji je održao bio je, razume se »—
kaže Cana — »za sve. ne samo za mene, najupe
čatljiviji trenutak. Mi smo danima ostali pod
utiskom reči koje nam je uputio, a priznanja
koja je dao ženama davala su snage za nove bo
rbe i podvige. Bilo je to za nas ne samo priz
nanje i podrška, nego i garancija za pobedu i
ostvarivanje naših ideala.«
«. . . Ova današnja skupština« — rekao je
drug Tito, — »ima ogroman historijski značaj.
Naše žene, kćeri, majke, učestvuju sa puškom
u ruci u borbi. Ja se ponosim tim što stojim na
čelu armije u kojoj ima ogroman broj žena. Ja
mogu kazati da su žene u ovoj borbi po svom
heroizmu, po svojoj izdržljivosti, bile i jesu na
prvom mjestu i u prvim redovima i našim na
rodima Jugoslavije čini čast što imaju takve
kćeri.«
Sutradan, na radnoj sednici, podneta su dva
referata: Mitra Mitrović »O antifašističkom po
kretu žena u okviru narodnooslobodilačke bor
be« i Cana Babović »O organizacionim pitanji-
�ma«. Razvila se i plodna diskusija. Na govorni
cu je izlazilo veliki broj žena iz jedinica i iz ra
znih krajeva, seljanki, nepismenih ili polupis
menih, bez ikakvih priprema, bez papira, bez
ičega. »Govorile su« — seća se Judita Alargić —
»iz srca, ono što osećaju, što smatraju da tre
ba da rade i za šta se bore. Govorile su i ono
što su doživljavale njihove porodice, njihova deca, selo, njihov kraj i zato su se, bez obzira što
je tu bilo i pismenijih i obrazovanijih od njih,
osećale superiorno. To je bilo sasvim prirodno
i krajnje spontano. To je pokazalo svu širinu i
dubinu celog pokreta, to da su u njemu zastu
pljeni svi slojevi naroda.«
Na završetku Konferencije doneta je Rezo
lucija, a u Glavni odbor AFŽ za Jugoslaviju uš
le su: Kata Pejnović, predsednica AF2-a za Li
ku. Dragica Karan, predsednica AF2 za Kordun,
Kata Vujaklija iz Banije, Nada Trbović iz Gor
skog kotara, Danica Medan iz Bosanske kraji
ne, Mika Pećanac iz Bosanske krajine, Spasenija Cana Babović, Maca Gržetić iz Zagreba, Rahida Sakih iz Bihaća, Judita Alargić iz Vojvodi
ne, Nada Marković iz Beograda, Zorka Brkić
iz Mrkonjić-Grada, Vahida Maglajlić iz Banje
Luke, Mitra Mitrović iz Beograda, Olga Kovačić iz Zagreba, Vanda Novosel iz Zagreba, MaSa Konferencije žena Jugoslavije u Bosanskom
Petrovcu, decembra 1942. (linorez Ismeta
Mujezinovića)
6 Spasenija Cana Babović
�rija Novak iz Dalmacije, Stana Tomašević iz
Cetinja, Dina Vrbica iz Podgorice, Mira Morača
iz Bosanske krajine. Plenum Glavnog odbora
izabrao je i svoj Izvršni odbor: Cana Babović,
Kata Pejnović (predsednica); Vamda Novosel
(sekretarica), Mitra Mitrović i Mira Morača.
Na ratnom putu do slobode
Već početkom 1943. godine, dvadesetak dana
posle prve Konferencije žena, Cana je pošla na
ratni put koji će se preko Neretve, Sutješke,
Jajca, Drvara, Visa, Barija i Rađana završiti u
oslobođenom Beogradu, četvrtu i Petu neprija
teljsku ofanzivu provela je s jedinicama NOVJ
koje su bile u Operativnoj grupi VŠ, a najviše
i najduže, naročito u Petoj ofanzivi, u Prvoj pro
leterskoj diviziji. Mnogi borci su je tada prvi
put upoznali, ali su se osećali kao da su je go
dinama znali. Ona je i tada, u paklu ognja s ne
ba i zemlje, ostala ista: jednostavna, vedra i
hrabra. Borcima je bilo drago što je s njima delila sudbinu i legenda iz predratnog ilegalnog
života, pa su, u predahu bitaka ili na dugim
marševima, rado slušali njenu potresnu priču iz
ilegalnog života i brojnih sukoba s policijom iz
među dva rata.
Bila im je i kao pojava simpatična: srednjeg
rasta, ne tako vitka stasa, lepa. Imala je plavu
bujnu kosu, uvek očešljanu unazad; lice sveže,
čisto i bez bora; svetloplave oči i karakterističnu
boju glasa. Govorila je razložno i spokojno, ni
kad brzopleto. Bila je dobroćudna, vesela, veliki
ljubitelj pesme, pošalica. Stabilna ličnost; je
dan fin sklad fizički i psihički. Borce je bezgra
nično volela; prema rukovodiocima je bila stro
ža. Teško je doživljavala poraze, naročito pogi
biju boraca. Tada bi znala da plane, da oštro
istupi, da izgrdi. Čovek, borac, bio je za nju sve
tinja. Iz tih susreta s velikim brojem boraca, je
dinica NOVJ i naroda i Cana je postala bogati
ja za čitavu galeriju likova, koje je u svojim
predstavama čitavog života nosila kao ka
kav dar; bogatija je bila i mnoštvom potresnih
slika stradanja naroda tog kraja, koji se, bilo
da je odstupao s jedinicama NOVJ ili pak bio
u samom grotlu velikih bitaka, držao dostojan
stveno, kompaktno i neustrašivo. Divila se drža-
�nju ranjenika Centralne bolnice, koja je bila
briga i savest svih boraca i rukovodilaca, od
desetine do Vrhovnog štaba, ali i najprivlačniji
plen neprijatelja. Ona slika kada je s borcima i
ranjenicima prelazila Neretvu nikada joj nije
izbledela. Posle velike pobede nad četnicima kod
Kalinovika i Glavatičeva, strasno je čeznula za
povratkom u Srbiju, kako je Vrhovni koman
dant bio i zamislio. Ta joj se želja, kao i ona
novovaroška krajem 1941. i početkom 1942. go
dine, nije ostvarila. Morala je s jedinicama
NOVJ natrag. Udruženi neprijatelj ponovo je
spremao ofanzivu na Titovu vojsku i slobodnu
teritoriju, ali sada još težu i krvaviju. U bici
na Sutjesci, koja je po žestini i obimu dotad
neviđenih borbi trajala punih trideset dana, Cana je s članovima štaba Prve proleterske divizi
je tako reći bila u prvim borbenim redovima; u
okršajima kod Celebića, Zlatnog bora i Popo
vog Mosta, na Balinovcu. Posle Sutjeske išla je
s Prvom divizijom kroz istočnu, a posle prelas
ka reke Bosne i kroz srednju i zapadnu Bosnu.
U Vrhovni štab, na Otočac, vratila se, posle kra
ćeg boravka s Prvom proleterskom divizijom u
Dalmaciji, oktobra 1943. godine. Sredinom okto
bra, s delegacijama iz raznih krajeva, partijskim
aktivistima, borcima s frontova, rodoljubima i
ilegalcima pošla je na Drugo zasedanje AVNOJ-a.
Kada je stigla u Jajce bila je zadivljena njego
vim izgledom i atmosferom koja je među dele
gatima vladala. Bili su to srdačni susreti drugo
va iz raznih jedinica, s oslobođene i neoslobođe
ne teritorije, ilegalaca, predratnih robijaša. Pra
va svečanost. Grljenje, ljubljenje, po koja suza.
Svima, naročito onima koji su ga tada prvi put
videli, susret s Titom bio je izuzetan događaj.
Bio je to i za Canu veliki trenutak. Još uzbudlji
viji je bio onaj, kada je na Zasedanju govorio
drug Tito i kada je ona, posle donošenja istorijskih odluka, izabrana u Predsedništvo Antifa
šističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije.
Desetak dana posle zasedanja AVNOJ-a, Vr
hovni štab morao je da napusti Jajce. Krenuo
je s članovima CK KPJ, Predsedništva AVNOJ-a,
Nacionalnog komiteta i savezničkih vojnih mi
sija — za Drvar. U njemu je, radeći u redakci
ji časopisa »Nova Jugoslavija«, ostala i Cana sve
do početka juna 1944, kada se, posle neuspelog nemačkog desanta u kome umalo nije glavu izgu
bila, s članovima Vrhovnog štaba, Centralnog ko-
�miteta KPJ i Predsedništva AVNOJ-a, prebacila
na Vis.
Bližio se kraj drugog svetskog rata. Kako
je Srbija, po rečima druga Tita, bila od prvo
razrednog značaja za čitav oslobodilački pokret
u Jugoslaviji, to su Vrhovni štab i Centralni ko
mitet KPJ doneli niz značajnih odluka. Bilo je
veoma važno da se u Srbiji što pre izvojuju od
lučne vojničke i političke pobede. Trebalo se
obračunati s dosta jakim četničko-nedićevskim
snagama i time onemogućiti sve planove reakci
onarnih krugova na Zapadu i reakcije u zemlji
da, oslanjajući se na te snage, posle rata utiču
na državno i društveno uređenje Jugoslavije. Naporedo sa isterivanjem okupatora, trebalo je što
pre likvidirati okupacioni sistem, prvenstveno
oružane snage i politička uporišta četnika Dra
že Mihailovića i osigurati dalje razgaranje NOR-a
na tlu Srbije. Njenim oslobađanjem omogućio bi
se još masovniji priliv novih boraca i stvorila
čvrsta osnovica za dalje borbe i konačno oslobo
đenje zemlje.
Tih dana, juna 1944. godine, CK KPJ je ra
spravljao o nizu pitanja vezanih za Srbiju: vojno-političkoj situaciji, stanju u partijskoj orga
nizaciji, slabostima i nedostacima u radu ruko
vodstva NOP-a u Srbiji tokom rata. Doneti su
zaključci za budući rad. Pored onih o održava
nju Velike antifašističke skupštine Srbije i stva
ranju Komunističke partije, tada je odlučeno da
se svi članovi PK KPJ za Srbiju (na Visu su ta
da bili Blagoje Nešković, Moma Marković, Ljubinka Milosavljević i Cana Babović) što pre na
đu na okupu na oslobođenoj teritoriji u Srbiji.
Početkom jula 1944. godine, s grupom ru
kovodilaca iz Glavnog štaba NOP odreda za Sr
biju i jednim brojem članova PK KPJ za Sr
biju, Cana Babović je na putu za Srbiju najpre
došla u Bari, a onda je, noću između 10. i 11. ju
la, avionom prebačena na improvizovani aero
drom kod Kosančića, u Pustoj reci.
Sada je, kada je na okupu bio ceo PK KPJ
za Srbiju, i za Canu na slobodnoj teritoriji posla
bilo dosta. Uvek vedra i nikad umorna, ona se
kao partijski radnik najednom javlja svuda; sad
je na sastanku PK KPJ — da bi se s članovima
dogovorila šta valja učiniti; sad na skupu od
bornika novog organa narodne vlasti — da bi im
govorila koji su im zadaci najvažniji; čas je na
partijskim sastancima komunista tog kraja da
�bi im, a naročito povodom prijema novih čla
nova, govorila kakvi treba da budu; čas na sednici novoformiranog (opštinskog, sreskog ili ok
ružnog) Narodnog fronta; čas sa omladincima
USAOS-a. I svi, kao da su s njom godinama radi
li, govore: »Doći će Cana«, »Bila je Cana«, »Re
kla je Cana...« A ona gotovo nikome, a naroči
to ženama tog kraja, poziv na sastanak, kakav
skup ili razgovor, nije mogla odbiti. Prokupčani su je zapamtili po govoru »kakav do tada nisu
čuli«, na velikom mitingu avgusta 1944; mesec
dana potom ona je i na Okružnoj konferenciji
žena Prokuplja...
I tako iz dana u dan, sve do odlaska u os
lobođeni Beograd.
Kada je, s Glavnim štabom NOP odreda za
Srbiju i jedinicama NOVJ, 23. oktobra 1944.
godine došla u Beograd, Cana je kao retko kada
bila uzbuđena. Pred očima joj je iskrsla slika
onog ratničkog i studentskog Beograda pre ra
ta; grada štrajkova, tarifnih akcija i demonstra
cija; grada Bose Milićević, živana Sedlana, žar
ka Marinovića, Mirka Srzentića; onog Beograda
s dvadeset sedmomartovskih ulica 1941; ona im
presivna slika kada su u leto 1941. na sve stra
ne plamtele garaže, skladišta goriva, padali gestapovski oficiri i domaći agenti; grada herojskih
podviga Đure Strugara, Vukice Mitrović, Mrše
Matijevića; grada stradanja, ubijanja, vešanja i
mučenja... Dugo se nije smirila kada se pono
vo našla s braćom, životom i Boškom, i sestrom
Radmilom. Pa ipak, najpotresniji trenutak bio
je onaj tako dugo čekani i željeni susret sa si
nom Vladimirom, koji je iz SSSR-a u Beograd
došao početkom decembra 1944. godine.
Potresni susret majke i sina sačuvala je od
zaborava i dr Šaša Božović, koja se tog dana
našla u blizini Cane Babović.
»Evo nas u oslobođenom Beogradu. Cana
je u jednoj kući iznad Slavije. Zove me nešto u
vezi Crvenog krsta. Tada sam bila vojni delegat
Crvenog krsta Jugoslavije. U njenoj sobi oveći
pisaći sto. Sve deluje svetio, čisto. Cana sva u
papirima. Radi po ceo dan. Pozdravismo se i
odmah prelazimo na razgovor zbog kojeg sam
došla. Cana mi izgleda izuzetno vedra. Iz nje
zrači sreća, radost. Dok radimo neprestano je
gledam i kao vojnik prvo mislim da su stigle
neke izuzetno dobre vesti sa Sremskog fronta, gde
borbe plamte. Kad sam završila posao, pitam
�je: »Cano, danas mi izgledaš kao da plivaš u
sreći. Šta je to?« Ona se osmehnu, uze telefon
sku slušalicu i prekide moje pitanje. Na ruskom
reče: »Vladimire, pojdi sjuda!«, i spusti sluša
licu, a na licu joj osmeh još topliji, još blistavi
ji. Jedna manja bočna vrata se otvoriše, a na
njima lep dečačić od trinaestak godina. Tanak,
visok. U ruskoj kadetskoj uniformi. »Mamaša«,
i pritrča Cani. Zagrliše se čvrsto. Cana mu privi
glavu na grudi. Stojim zbunjena minut-dva, a
onda se lagano na prstima povlačim, da ih os
tavim same. Potrebno im je to da bi izlili sve
što se godinama skupljalo i gušilo ih. Vladimir
je kao beba odveden u Rusiju. Roditelji revolu
cionari provodili su godine i godine po zatvori
ma. Mučeni. Robijali. Za to vreme mali Vladi
mir rastao je po domovima i čekao u Rusiji
oca i majku. Oca nije našao. Ubijen je u zatvo
ru. Ipak, doživeo je jednu radost. Našao je svo
ju »Mamašku« i sad je u njenom zagrljaju.«
Na odgovornim dužnostima posle rata
Za Canu Babović revolucija se nije, kako
je i sama govorila, završila pobedom radničke
klase u ratu. Sa istim žarom kakav ju je krasio
i do tada nastavila je da radi i u periodu obno
ve i izgradnje porušene zemlje. Tako je radila
zato što je revolucija bila sav smisao njenog ži
vota. »Bez obzira šta je radila«, — rekao je Pe
tar Stambolić, — »koju dužnost vršila, gde se
nalazila, za nas, njene drugove, bilo je uvek ne
obično važno šta u takvim prilikama misli Ca
n a... Ovaj naš tridesetogodišnji posleratni pe
riod pun je drama, sudara, raznih dilema i stran
putica. Cana je u svim tim prilikama znala da
stane na pravo mesto i bila uvek na isturenom
položaju... Celog života nije prestajala da bri
ne partijske brige i kao borac unosila je u rad
vedrinu i optimizam. Ostala je dosledna sebi
kroz ceo život. I primer za druge.«
Sve do smrti, koja ju je zatekla na dužnosti
člana Predsedništva SR Srbije, Cana je obavlja
la čitav niz odgovornih dužnosti. Bila je prva
predsednica Glavnog odbora AFŽ-a za Srbiju i
članica Centralnog odbora AFŽ-a za Jugoslaviju;
ministar u vladi SR Srbije i član Izvršnog veća
Skupštine SR Srbije; član Predsedništva Glav-
�nog odbora SSRN Srbije i Saveznog odbora
SSRNJ; član Saveznog odbora SUBNOR-a Ju
goslavije; birana je za republičkog i saveznog po
slanika u više saziva; učesnik je svih posleratnih kongresa Saveza komunista Srbije i Jugosla
vije; za člana Centralnog komiteta Saveza ko
munista Jugoslavije birana je na Petom, Šes
tom, Sedmom i Osmom kongresu SKJ; član Cen
tralnog komiteta SK Srbije neprekidno je od
Prvog do Četvrtog kongresa. Bila je i organiza
cioni sekretar Centralnog komiteta KP Srbije i
član Izvršnog komiteta CK SK Srbije. Svaku
od tih dužnosti obavljala je požrtvovano, odluč
no i do kraja savesno. Bez obzira koje je funk
cije obavljala, ona je uvek mislila i delovala kao
radnik i kao revolucionar. Nikada nije zalutala,
niti, pak, zatajila. »Za Canu Babović«, — rekao
je povodom njene smrti na sednici u Skupštini
SR Srbije Dragoslav Marković, — »dilema nije
bilo, niti je moglo biti. Za nju, starog revoluci
onara i prekaljenog borca, bio je moguć samo
jedan put — Titov put dosledne borbe za auten
tične interese radničke klase, za socijalizam i sa
moupravljanje, za stalno jačanje naše socijalisti
čke zemlje. Tako je bilo i 1948. godine, tako i
1966. godine, tako i u značajnom periodu za da
lji razvoj i jačanje Saveza komunista Jugoslavi
je, a posebno Saveza komunista Srbije u 1971.
i 1972. godini.«
Za sve ono što je kroz svoj pedesetogodiš
nji revolucionarni rad učinila, Cana Babović je
još za života dobila mnoga priznanja. Odlikova
na je većim brojem visokih odlikovanja: Orde
nom narodnog heroja, Ordenom junaka socijali
stičkog rada, Ordenom jugoslovenske zvezde sa
lentom, Ordenom republike sa zlatnim vencem,
Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvezdom,
Ordenom bratstva i jedinstva sa zlatnim vencem,
Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima,
Ordenom za hrabrost. Nosilac je spomenice 1941.
i Povelje s plaketom »Crveni barjak samoup
rave«.
I neobično običan čovek
Sve do odlaska u penziju 1963. godine, za
koju je govorila da ne priliči revolucionarima,
Cana Babović je prošla težak ali legendarni ži
votni put. Ceo njen život bio je, kako je jednom
�prilikom govorila, težak, surov, pun neslućenih
opasnosti. Na njega, međutim, nikada nije tako
gledala, niti ga takvim osećala. Nikada se nije
pitala ni kako je mogla.
Cana Babović svuda je imala bezbroj pri
jatelja i poštovalaca. Ona je, pak, na svoj na
čin, poput majke, volela ljude i nikada nije pro
puštala priliku da bude s njima. Njeni prijate
lji, saborci i poštovaoci, stari i mladi, uvek su
se radovali kada bi bili u prilici da se još koji
put sretnu s njom i popričaju. S njom je, kako
će reći Josip Grubišić ćabo, pravo zadovoljstvo
bilo porazgovarati o svemu; kada bi govorila o
svom teškom ali legendarnom životnom putu
— bio je to poseban doživljaj. »Ona o svemu go
vori tako jednostavno, tako obično, sa puno ot
mjene (u najboljem smislu) odmerenosti — od
ponuđenog pića da najsloženijih pitanja iz raz
ličitih razdoblja jednog bogatog i izuzetnog ži
vota velike revolucionarke...« Kada je o njoj
bila reč, uvek je bila suzdržana. Nerado je o se
bi govorila, mada su svi uvek želeli upravo to
da čuju. Kada je to činila onda je, da ne bi povredila nečije dostojanstvo ili mu umanjila za
slugu, svaku reč merila. Bila je vrlo plemenita
ličnost. Tražila je da se na događaje i na ljude
gleda pošteno i komunistički. Bila je za to da
se nikad ne treba zaboraviti dobro, niti, pak,
prećutati rđavo. Nije želela da se izbrišu zaslu
ge onih koji su pogrešili, kao što nije volela ni
da se zabašuruju pogreške.
Kada nije bila u Predsedništvu SR Srbije,
čiji je član ostala sve do smrti, Cana je bila s
unukom Marikom u svom domu, ili, pak, s pri
jateljem, partijskim i ratnim drugom. Unuku
Mariku, »diku i priliku njenu«, čuvala je goto
vo od samog rođenja. Kada zbog revolucionar
nog rada i stalne opasnosti da bude uhapšena
nije bila u prilici da odgaja sina Vladimira, to
je unuci poklonila svu svoju ljubav. I svu osta
lu decu mnogo je volela. Rado je okupljala decu
svojih prijatelja i poginulih drugova, od kojih
je neke i školovala. Bila je dobra, ali i stroga
baka. Od unuke je tražila da završi školovanje,
ali nikada nije zahtevala da po svaku cenu bude
odlična učenica. Često joj je govorila da se ra
dom sve može postići. Učila ju je kako »treba
proći kroz čestar života«, sve videti i doživeti, i
da se jedino na taj način može steći iskustvo i
tako potrebna mudrost. Volela je da čita, da
�gleda bioskopske predstave, da zaigra šah, da s
Momom Markovićem, iako teško bolesna, pođe
do Boleča da bi se tamo, u kafanici na drumu,
živo raspričala. Lepo je i s dosta svežine govo
rila čak i na nekoliko dana pred smrt. Volela je,
valjda zato što je i sama bila takva, čistu, ali kra
tku rečenicu, iskrenu i istinitu. Nije volela duge
govore i referate, jer oni, zamaraju, zamagljuju.
Od mnogo reči ne vidi se suština.« Novinarima
je često govorila: »Pišite onako kako običan čovek govori: iskreno, jednostavno, bez poze!«
Cana Babović je bila skromna, jednostavna,
dobra, tiha i odmerena ličnost. »Dovoljno je,« —
piše dr Šaša Božović, — »bilo samo jednom videti njene krupne, mile, svetle oči i poneti je u
srcu zauvek... Imala je pogled koji nosi, koji
obavezuje, o kojem se dugo razmišlja i koji se
ne zaboravlja.« »Takva svojstva Cana je imala«.
— kako se seća njena dugogodišnja susetka Vera
Kremić, — »i onda kada je, povučena, živela poslednje mesece života. »Recimo, detalji: frizirala se
u zadruzi i, kada bi joj ponudili, nije htela ni
Spasenija Cana Babović govori na otvaranju Doma
kulture u rodnom La7.arevcu
�da čuje da ide 'preko reda'. Volela je da je posećuju prijatelji i, kada bi joj se za rođendan
stan napunio cvećem, sve bi podelila stanarima
zgrade... Mi, opet, nismo hteli da je, zbog boles
ti, uznemiravamo pozivima na skupove stanara
i sastanke kućnog saveta — ali, ona bi uvek sa
ma dolazila, mirila zavađene, učestvovala.«
Posle preležanog infarkta u proleće 1969. i
teže operacije bubrega 1975. godine, Cana se
razbolela od teške i gotovo neizlečive bolesti.
Sve do pozne jeseni 1977. godine stoički je pod
nosila podmuklu bolest, koja joj je organizam zahvatala deo po deo. Početkom decembra, kada
su joj bolovi bili nesnošljivi, žalila se Momi Markoviću u bolnici: »Sve je gore. Teško ustajem,
srce popušta... Možda je to i dobro. Pre ću
otići!« Kada ju je stari drug hrabrio pitajući je:
»Kada ćemo, Cano, opet do Boleča?«, ona je, svesna što je čeka, odgovorila: »Nema ništa od to
ga.« Umrla je u noći 17. decembra 1977. godine.
Nije dozvolila da je smrt pobedi. Ovaj svet, za
koji se svom snagom borila, napustila je ona
ko kako je i živela i radila: hrabro, prkosno, mir
no i dostojanstveno. Sahranjena je uz najveće po
časti u Aleji velikana na Novom groblju u Beo
gradu.
���S A D R Ž A J
Detinjstvo bez detimjstva
Nije znala mnogo, ali je znala najvažnije
Početak revolucionarnog rada
U čelnom redu naprednog pokreta
Revolucionarni rad Ibrahima Babovića
Besomučni naleti monarhofašističke diktature
Blizak saradnik Blagoja Parovića
Član MK KPJ za Beograd
Na Međunarodnoj lenjinskoj školi
Pomoć Partiji i Sindikatu Kruševca
Profesionalni revolucionar
Član Oblasnog komiteta KPJ
Kraći boravak u Nišu
Novi partijski zadatak
Hapšenje u Sarajevu
»Ništa neću priznati«
Dijalog s Vujkovićem — u četiri oka
Policijski eksperti na okupu
Ponos i prkos Krste Popivode
Izdaja je gora od smrti
Na Sud za zaštitu države
Tamnovanje u Požarevcu
Član Titovog rukovodstva
U susret martovskim događajima
Šesti april. Dolazak okupatora
Istaknuta ličnost PK KPJ za Srbiju
Na čelu smele akcije
Od Beograda do čajniča
Partijski rukovodilac Druge proleterske
»Sve je bilo impresivno i veliko...«
Na ratnom putu do slobode
Na odgovornim dužnostima posle rata
I neobično običan čovek
7
8
10
12
16
18
22
23
25
26
32
33
35
37
40
43
45
47
48
49
50
51
52
56
61
66
69
71
74
77
82
86
87
�����3*3
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Spasenija Cana Babović - životni put i revolucionarno delo
Subject
The topic of the resource
Biografija
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Stanko Mladenović
Source
A related resource from which the described resource is derived
https://www.memoryoftheworld.org/
Publisher
An entity responsible for making the resource available
NIRO, "Dečije novine", Gornji Milanovac
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1979.
Rights
Information about rights held in and over the resource
Nepoznato
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
51-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
100 str.
biografija
Spasenija Cana Babović
Stanko Mladenović
-
http://afzarhiv.org/files/original/af44b3250fc0e7bc90d804c468c5b7e8.pdf
298a7a33c1706f1dd76ee4fd95a44d89
PDF Text
Text
��Biblioteka LEGENDE
dobitnik je Povelje »4. jul«
— najvećeg društvenog priznanja
za doprinos u gajenju tradicija
narodnooslobodihčkog rata
naroda i narodnosti Jugoslavije.
�Izdavač
NIRO »Dečje novine«
Gornji Milanovac
Za izdavača
Miroslav Petrović
generalni direktor
Recenzent
Nikola Kotle
Odgovorni urednik
Radmilo Lale Mandić
Uređivački odbor
Mirko Vujačić
Radmilo Lale Mandić
Ivo Matović (urednik)
Dragan Marjanović
Lektor
Zora Maksimović
Korektor
Dobrila Petrović
Grafički dizajn
Rade Rančić
Tehnički urednik
Mirjana Avramović
Štampa
»Nikola Nikolić«, Kragujevac
Štampanje u tiražu od 3.000 primeraka
završeno avgusta 1978. godine
�BOZO MAJSTOROVIĆ
Marija Bursać
ŽIVOTNI PUT I REVOLUCIONARNO DELO
�BIBLIOTEKA »LEGENDE« VIII KOLO
NARODNI HEROJI JUGOSLAVIJE
�PRVA ŽENA NARODNI HEROJ
0 tebi pjevam, Marijo s Kamenice,
djevojko-ratniče iz bataljona,
što si pod titovku svila pletenice
1 srcem krenula protvu betona.
B. Copić: MARIJA NA PRKOSIMA
U sačuvanom dokumentu kojim je štab Pe
tog udarnog korpusa NOVJ, oktobra 1943. godi
ne, predložio Vrhovnom štabu da se Marija Bursać proglasi za narodnog heroja Jugoslavije, sem
ostalog piše:
»DRUGARICA MARIJA BUSAĆ, kao bombaš,
jurišajući na rovove, razoružala je četiri Nijem
ca i tom prilikom je, iako teško ranjena, iznijela
i četiri puške. Prenešena u bolnicu, podlegla je
ranama — sa pjesmom na usnama...«
Na kraju tog dokumenta, kojeg su potpisali
komandant Slavko Rodić i politički komesar
Veljo Stojnić, naglašava se da je smrt Marije
Bursać »težak gubitak, ali je ostala ponos svih
boraca Desete krajiške brigade i naroda drvarsk doline«. Zbog toga je, u ime korpusa i na
roda, predloženo da joj se, posmrtno, dodijeli
�najveće ratno priznanje — Orden narodnog he
roja Jugoslavije, odlikovanje koje je dodijeljeno
91 Jugoslovenki. Prva je za narodnog heroja pro
glašena Marija Bursać, a posljednja Mika Bos
nie, obje rodom iz revolucionarnog i ustaničkog
grada-heroja Drvara.
Komesar konpusa Velimir Stojnić Veljo, se
oski učitelj na Kamenici i organizator prve
partijske ćelije u drvarskom kraju (takođe u
Kamenici),, u »Prosvetnom pregledu« je, novem
bra 1973. godine, sačuvao od zaborava neke po
jedinosti o proglašenju Marije Bursać za prvu
partizanku narodnog heroja Jugoslavije:
»U prvoj polovini oktobra 1943. godine bio
sam u Jajcu, na referisanju kod druga Tita. Tom
prilikom trebalo je da ga izvijestim i o ishodu
bitke na Prkosima. Naime, Deseia krajiška bri
gada je, po zadatku štaba korpusa, trebalo da li
kvidira niz neprijateljskih uporišta na Prkosi
ma, između Vrtoča i Kulen-Vakufa. Međutim,
kako su na Prkosima bile jake neprijateljske
snage, Deseta brigada se upustila u neravnu ro
vovsku borbu u kojoj je pretrpjela teške gubit
ke, naročito prilikom povlačenja. U toj borbi
je ranjena i borac Marija Bursać. Marija je hit
no prenijeta u bolnicu u Vidovo Selo, gdje je
ubrzo podlegla ranama. Umrla je pjevajući bor
bene pjesme.
Po odluci Oblasnog komiteta KPJ za Bosan
sku krajinu i štaba V bosanskog sorpusa, ja
sam lično bio dužan da predložim drugu Titu
da Vrhovni štab NOV Jugoslavije odlikuje Ma
riju Bursać Ordenom narodnog heroja. Drug Ti
to se odmah složio sa tim predlogom i Manja
Bursać je 15. oktobra 1943. godine proglašena
za narodnog heroja.
Istovremeno, drug Tito nam je zamjerio na
načinu na koji je izvedena operacija na Prkosi
ma. On je prosto bio ogorčen kada je slusao ka
ko su se borci Desete brigade tukli sa nadmoć
nijim neprijateljem, prsa u prsa.
^
'Bitka na Prkosima’ — rekao je Tito
je
ste primjer kako se ne smije ratovati. Po bro
ju i veličini žrtava ona je, i pored sve hrabrosti
koju su pokazali borci Desete bngade, ravna
POraTito je zahtijevao da iz tog slučaja izvuče
mo pouku i da više ne dozvolimo da se nešto
slično ponovi. Bio je veoma kategoričan u j
ocjeni«.
�U Biltenu Vrhovnog štaba, broj 33 iz ok
tobra 1943. godine, objavljena je odluka, potpi
sana od Vrhovnog komandanta, o dodijeli nazi
va narodnog heroja »drugarici M a r i j i B u rs a ć, borcu-bombašu III bataljona X krajiške
brigade. Drugarica Marija Bursać je primjer ju
naštva u svim borbama i na kraju je dala svoj
život za slobodu svoga naroda — jurišajući na
rovove neprijatelja kod s. Prkosa.«
Ubrzo poslije Marijine herojske smrti, borac
i pjesnik Branko ćopić je ispjevao pjesmu »Ma
rija na Prkosima«. To je pjesniku ostalo u ži
vom sjećanju:
— Poslije bitke na Prkosima dobio sam, u
jesen 1943. godine, zadatak, danas se više ne
sjećam tačno od koga, da prikupim sve potreb
ne podatke o Mariji Bursać. Buo je već riješe
no da Marija Bursać bude proglašena za narod
nog heroja i da se na taj način — ne samo toj
hrabroj djevojci, već i čitavoj krajiškoj omla
dini, posebno omladini ustaničkog i junačkog
Drvara, a onda još i osobito ženskoj omiadini —
i čitavom narodu drvarske doline koji se tako
herojski pokazao... oda zasluženo priznan je. A
u liku Marije Bursać je prosto oličena omladina
Drvara, čitava naša krajiška omladina...
Pa, kad sam prikupio podatke o Mariji Bur
sać i poslao ih Vrhovnom štabu ili Centralnom
komitetu KPJ, danas ne znam tačno kuda je to
upućeno, ja sam bio, svim tim što sam saznao,
veoma dirnut. I, inspirisan tim herojstvom par
tizanke Marije Bursać, napisao sam zatim pjes
mu »Marija na Prkosima«.
0 snazi istinske pjesničke inspiracije svje
doče i ovi stihovi:
Posljednje svitanje gledaju joj oči
1 zadnja pjesma iz srca se toči.
Zapjeva o svome prvom Ilinj-danu
kada je sveto breme ponijela,
poklonila mu mladost k’o draganu.
Marija Bursać je ne samo zbog herojskog
podviga bombaša na Prkosima i pjesme s ko
jom je umrla, već, i prije svega, kao oličenje
jedne generacije, jedne mladosti koja je sve od
sebe davala za borbu i u borbi — ušla u narod
nu pjesmu i predanje, u zvaničnu istoriju narodnooslobodilačkog rata našeg naroda, u buk-
�vare za đake prvake, u stvaralaštvo pjesnika re
volucije. To je, uz zvanje narodnog heroja Jugo
slavije, najljepše i najveće priznanje koje je
dan junak iz naroda može zadobiti, najdublji i
najčasniji trag koji iza sebe borac za slobodu i
pravdü može ostaviti, do čega se u Marijinom
zavičaju izuzetno drži. I ovo kazivanje o toj pr
kosnoj heroj ini sa Prkosa, satkano od prisjeća
nja desetina njenih saboraca, o tome treba da
posvjedoči.
Kamenica — to su zaseoci, s kućama bez
reda razbacanim po kamenitoj planinskoj viso
ravni s južne strane i poviše Drvara. Ona je i
dobila ime po tome što oko 80 odsto njene po
vršine pokriva kamen — ljuti kras pa se i je
dan predio u Danjoj Kamenici zove Kras. Preo
stalih 20 odsto zemlje čine kraška poljica pod
livadama, ili vrtače u kojima su posne oranice.
Nieni zaseoci se nalaze na 5 do 10 km jugoza
padno od Drvara, a njenom jugoistočnom stra
nom prolazi stara cesta Drvar — Bosansko Gra
hovo i dalje, prema Dalmaciji i moru.
Sjevernom kameničkam hrinom krivuda uskotračna pruga koja je prilikom gradnje još vi
še izrazila taj silni kamen i krš. Podno same
Kamenice nalazi se Bastaška greda, čija je sti8 jena vertikalno zasječena i čini klisuru duboku
400 metara; u podnožju te stijene izvire jako
vrelo rječice Bastašice. Samo dvadesetak meta
ra nizvodno, na lijevoj obali Bastašice, u stije
ni, nalazi se omanja pećina u kojoj je drug Tito
radio i stanovao za vrijeme svog boravka u Dr
varu, u proljeće 1944. godine.
Godine 1878, kada je došlo do sloma posljed
nje bosanske bune na Crnim Potocima, i na
mjestu gdje je kasnije izrasla Kamenica, bile
su samo četiri ku,će. Šezdesetak godina kasnije,
1940. godine, na Kamenici će biti 180 ognjišta sa
oko 600 stanovnika. Ipak, ni tada Kamenica
»kao selo nije postojala«, već je, kako zapisuje
Savo Pužić, »pripadala okolnim selima: Trninić-Brijegu, Drvar-Selu, Gornjem i Donjem Vrtoču
i Bastasima.«
Kako se od škrte kameničke zemlje nije
moglo prehranjivati toliko življa, to je, pored od
laska u pečalbu (najčešće u berbu kukuruza u
Vojvodini), oko 250 Kameničana radilo u drvar
skoj industriji. Bili su to, uglavnom, mlađi muš
karci, dok žene i djevojke nisu radile u gradu
�pošto je to smatrano nekom vrstom sramote, a
istini za volju teško se i zapošljavala ženska
radna snaga.
U jednoj od kameničkih kuća zemljoradnik
i radnik Nikola-Nidžo i domaćica Jovanka-Joka
Bursać izrodili su i podigli šestoro djece, od ko
jih je Marija prva došla na svijet.
BURSACI SA KAMENICE
Rođeni na Kamenici, oboje 1900. godine, Jovanka i Nikola su se, na jednom od jesenjih
sabora u prvoj godini slobode, 1919, zarekli jed
no drugom, a ubrzo i pred oltar stali. I četiri
decenije potom, u razgovorima od kojih se po
šlo u stvaranju prvog cjelovitijeg zapisa o Ma
riji, stari Nidžo se tih dana živo sjećao:
— Pa, jesen je i u nas, inače, vrijeme kao
stvoreno za ženidbe i udaje. A ta naša 1919. go
dina, ta prva slobodna jesen poslije dugog i
teškog prvog velikog svjetskog rata — bila je
obaška godina ženidba i udadbi, mladenaca i
seoskih svadbi. Ljudi su se vratili sa vojne, mo
mci odrasli i djevojke stasale, sve srećno što
je preživjelo, pa se veseli, misli o budućnosti, o
sreći. Tako smo se i moja Joka, rodom iz Trikića, i ja — zagledali na zboru kod Spasovine, obe
ćali jedno drugom, pa požurili u Drvar, pred
popa.
U braku će Joka i Nidžo izroditi dvije kće
ri i četiri sina. Odmah da kažemo: petoro od
njih su, kada je narodu bilo najteže, u Titovu
vojsku poslali — da bi dvoje, Marija i Duško,
herojski poginuli za slobodu i čast domovine.
Marija je rođena 4. avgusta 1920. godine. Os
novnu školu nije učila, ali je pred sam početak
drugog svjetskog rata završila domaćičku ško
lu krojenja i šivenja. Tada joj je i kupljena no
va šivaća mašina marke »singer«, što je bio sim
bol »ruva djevojačkog«, vrijednost dovoljno ve
lika da ni najveće zakeralo ne bi moglo reći ka
ko je, eto, Bursaćeva cura već za udaju stasala,
a bez ruva je i udadbene opreme.
Duško, rođen iza Marije, 1923. godine, kao
prvo muško dijete je veoma obradovao svoje
roditelje. U poodraslim godinama završio je os
novnu školu, a onda se, kao samouki stolar, za-
�poslio u drvarskoj industriji drveta. Čim je po
čeo ustanak Duško je, prvi iz Bursaćeve kuće,
pošao među prvoborce. Poginuo je 25. maja 1944.
godine, u vrijeme njemačkog desanta na Dr
var, zajedno sa svih sedam članova Okružnog
komiteta SKOJ-a, čiji je on bio sekretar. Brane
ći, do zadnjeg metka i daha, rodni Drvar i dru
ga Tita — svi su herojski izginuli. Zbog toga je
taj Okružni komitet SKOJ-a za Drvar i odliko
van Ordenom narodnog heroja.
Druga kćerka Bursaćevih, Milka, rođena je
1925. godine. Nije završila osnovnu školu, već
ostala samouka. Odmijenila je sestru Mariju u
čuvanju stoke, da bi se ona mogla posvetiti te
žim poljskim poslovima. Kada je u Sobotovom
(Zlatonjića) gaju, na Kamenici, krajem 1942. go
dine, formirana Treća krajiška proleterska brigara, partizanska aktivistkinja Milka Bursać po
stala je borac u jedinici već proslavljenog Kameničanina Vicka Bodrože.
Dragan, drugo muško dijete Bursaćevih, ro
đen je 1927. godine. On je pored osnovne škole
završio i zanat — prvo krojački pa trgovački.
Čim mu je poginuo brat Duško, i on je otišao u
partizane. Vodio je analfabetski tečaj na Kame
nici, da bi ubrzo postao omladinski i skojevski
rukovodilac, a maja 1944. godine je primljen u
KPJ.
Vaso, peto dijete Bursaćevih, rođen je 1931.
godine. Rat ga je omeo da završi osnovnu ško
lu, ali je ubrzo poslije ustanka postao partizan
ski kurir i pionirski rukovodilac.
Milan, rođen ratne 1944, najmlađe je dijete
Jovanke i Nikole Bursać, četvrto muško, što je
glava porodice naglašavala, jer su se u Krajini
— krvavoj haljini, uvijek posebno brojila muš
ka djeca — puškonoše i nasljednici.
Djeca su, eto, dolazila na svijet jedno za
drugim, a sve oskudnije se živjelo, pa su Joka
i Nidžo naporno radili i sa sto muka vezivali
kraj s krajem, noseći se sa sirotinjom. O tome
Nidžo kazuje:
— Kada je počeo onaj prvi veliki rat, avgusta
1914 imao sam četrnaest godina. A pošto je u
oca bilo malo zemlje, još kamenite i posne, a
mnogo- gladnih usta, morao sam da tražim zapo
slenje. Prvo sam radio kao radnik na uskotračnoj pruzi Drvar-Lička Kaldrma-Knm tačmje
na održavanju te pruge. Zatim sam, 1917, p
�u Akcionarsko društvo »Stambajz«, odnosno
»Šipad«, i sve do 1935. godine radio kao polukvalifikovani zidar. Kasnije sam prešao na rad
kod iste firme kao ložač na parnim kotlovima,
u kotlarnici.
Aprila 1936. godine dogodila se teška ne
sreća: eksplodirao je parni kotao pod napo
nom od 14 atmosfera. Eksplozija je bila straho
vita. Tom prilikom su poginula četiri radnika,
a više ih je teže ili lakše povrijeđeno. U toj ne
sreći Nikola Bursać je ostao bez desnog oka.
Nesreća u kotlarnici dogodila se zbog kraj
nje nemarnosti poslodavaca. Parni kotlovi su,
naime, bili veoma stari i toliko istrošeni da ih
je odavno trebalo zamijeniti. Inspektori koji su
vršili povremene preglede bili su dužni da za
htijevaju da se tako stari i dotrajali kotlovi, kao
i druga amortizovana postrojenja, izbace iz upo
trebe. Međutim, oni su i tim kotlovima, podmi
ćeni od poslodavaca, »produžavali« vijek. I ta
ko se, eto, produžavalo sve dok nije došlo do
katastrofalne eksplozije i ljudskih žrtava. O
svojoj teškoj povredi Nidžo je govorio:
— Rana na oku je ubrzo zaliječena, ali su
posljedice ostale trajne. Tako sam se, onog zlosrećnog proljeća 1941. godine kada su ustaše isukale kamu, našao u Zagrebu, u jednoj od veli
kih zagrebačkih bolnica. Pošao sam onamo da
tražim pomoć ljekara, jer su posljedice one po
vrede od prije pet godina bile takve da je pri
jetila opasnost da potpuno izgubim vid i na
drugo oko.
Kada je počela ustaška strahovlada, ljekarl Nikolu nisu puštali iz bolnice, jer još nije bio
potpuno izliječen, ali je on žurio da se što pri
je vrati svojoj porodici. Znao je dobro da su
drvarski radnici, naročito poslije generalnog
štrajka 1938. godine, na zlu glasu kod nenarod
nih režima i svi od reda sumnjivi za policiju,
za kraljevsku vlast i sve one koji su bili protiv
komunista i svih koji napredno misle i rade, a
ustaše su od prvih dana okrenule upravo pro
tiv njih. Stari radnik i borac je, uprkos protiv
ljenju ljekara, napustio bolnicu i okrenuo k ju
gu, svom slobodarskom Drvaru. Ličkom pru
gom, preko Karlovca i Gospića, stigao je u Knin,
a odande uskotračnom, pravo na Kamenicu, pa
u Drvar, među drugove.
Majka Joka najbolje pamti kako je bilo teš
ko odgajati toliku djecu — sa jednom, pre-
�skromnom radničkom platom. Zbog toga se mo
ralo, kad god se moglo, istrčati u njivu, na
oranje ili kopanje, da se neka korist ima i od
te uboge kameničke kamenjare.
Jedva su Joka i Nikola čekali kada će im
djeca, muška prije svega, porasti do motike, do
šumarske sjekire, do bilo kakvog zanata i dru
gog posla. Trebalo je prehranjivati sedmoro us
ta u tako pasivnom kraju, u siromašnoj drvar
skoj dolini koja, valjda od kako u njoj postoji
pijaca (od 1900. godine, kada su na Uncu uda
reni temelji šumskoj industriji, pilani i celu
lozi), spada među najskuplje krajeve u zemlji.
K tome, trebalo je i djecu školovati, bar toliko
da ne ostanu slijepa kod očiju.
— Kada je, školske 1934/35. godine, u Kame
nici završena zgrada osnovne škole, moj Duško
je već bio prerastao za prvi razred i učenje az
buke iz bukvara, ali ja sam svog Nikolu moli
la pa, bogme, i zaklinjala da ga damo da završi
bar četiri razreda osnovne — oživljava uspome
nu na svoga sina-heroja partizanska majka Jo
ka Bursać. — Prvo je pošao kod učitelja Laze
Tešanovića, zatim kod našeg najboljeg i najdra
žeg učitelja Velje Stojnića i, na kraju, kod mla
de i lijepe učiteljice Marije Uglj evičanin.
Učitelj Veljo Stojnić je na Kamenicu do
šao s jeseni 1938. godine. Potiče iz porodice kra
jiškog učitelja, rodom iz Podgrmeča. Bio je član
KPJ još od 1936. godine. Redovno je, pored na
stave u školi, organizovao i politički rad u selu
Kamenici. Održavao je posebne školske časove
sa odraslijim Kameničanima, u koje je spadao
i Duško Bursać.
Mladi učo Stojnić je ubrzo stekao simpati
je seljačke i radničke omladine Kamenice, Dr
vara i drugih mjesta. On je često navraćao u
mnoge seoske domove i u svima je veoma rado
priman. Tako je sve češće svraćao i u kuću Bursaćevih. Posebno je prijatelj Marijinih i Duškovih roditelja, Nikole i Joke Bursać.
— Odmah sam osjetio da J e učitelj Veljo
veliki političar, ali da on to vješto krije
pris'
jeca se Nikola Bursać. — Više sam osjetio da
će on »školovati« moju djecu, a Duško se vec
toliko s njim zbližio i sprijateljio da su, sto ono
narod ovdje kaže, bili nerazdvojni, »kao lonac i
poklopac«. Pravo da kažem, nije me mnogo ra
dovalo to što se oni druže, jer sam se bojao i
�zazirao od svake političke »veze« koja bi mogla
da ugrozi moju porodicu, moju djecu i moju
kuću. Taj moj strah je postajao sve veći što
sam saznavao više pojedinosti o tome kako ta
dašnje vlasti ne gledaju bogzna kako na našeg
novog učitelja.
Duško je zavolio svog učitelja Velju, za raz
liku od popa s kojim je, na časovima, ubrzo do
šao u sukob.
Svakog četvrtka je, iz Bastasa, radi održa
vanja časova iz vjeronauke, u školu na Kameni
ci dolazio pop Novo Dclić — prisjećaju se Joka
i Nikola. — Naš Duško, već poodrastao i »svjes
tan«, nešto se od samog početka nije dopadao
popu, a ni njemu pop, jer ga je ne jednom
uvredljivo i pred drugovima nazivao »matori
magarče«:
— Priča popo priče! — omalovažavao je
Duško Novino »učenje«.
— Bezbožniče, istjeraću ja nečastivog iz te
be! — prodrao se pop Delić i golemim ključevi
ma od crkvenih vrata udario Duška posred čela.
Marija Bursać, prva žena narodni heroj Jugoslavije
�— Aaaah! — samo je prostenjao Duško Bursac i pognuo glavu, ne toliko od bola koliko zbog
uvrede i da se povuče u sebe i smisli novu osve
tu popu Novi.
Na tu osvetu nije trebalo dugo čekati. Đa
ci sja se, brzo i potajno, dogovorili da popu is
praše. Stotine kamenica ispratilo je crnu man
tiju strmim puteljkom prema Drvaru. I vjero
učitelj se više nikada nije pojavio na Kamenici.
— Pročuo se taj »slučaj« brzo i dalje od Ka
menice, a svi, nekako najviše, kao kolovođu i
glavnog »bezbožnika«, spominju moga Duška, —
sjeća se Joka.
Zabrinuta, počela je da kara sina, kad li on
i njoj poče da »čita očenaš« protiv popova i nji
hovog lažnog učenja, a sve u korist zdravog ra
zuma, radnika...
— Tako sam mislila i ja, i milo mi je što ne
da na se, da što misli to i govori, ali sam se, kao
svaka majka, bojala za svoju djecu, zazirući i
od popa i od žandara, i od vlasti i policajaca...
Ubrzo se pokazalo da se majka Joka s raz
logom pribojavala, jer se u čitavu stvar umiješa
la policija i žandari.
— Pred sam početak rata Duško se zaposlio
u Drvaru — sjeća se otac Nikola, koji mu je ku
pio i nešto stolarskog alata. — Uštedjeli _ smo
nešto i od njegove prve zarade, jer je najprije
radio na nekim vojnim montažnim barakama.
Počeo je kao samouki stolar...
DJETINJSTVO KAMENICKE ČOBANICE
Bosonogo djetinjstvo Marije Bursać ni po
čemu se naročito «nije razlikovalo od djetinjstva
ostale seoske djece u njenom rodnom kraju.
Majka Joka živo se sjeća i, kako ona kaže,
sjećaće se dok je živa, bezbroj pojedinosti ve
zanih za njenu djecu, a ponajviše za prvenče
Mariju:
— Bila je radoznala i poletna. Htjela je da
uči, da se školuje, a u Kamenici još nije ni bi
lo škole, niti je u to vrijeme u našem kraju bio
običaj da ženska djeca idu na škole. Više puta
mi se jadala kako je, eto, ostavih slijepu kod
njenih rođenih očiju. Plakala je, bogme, i kada
je u Kamenici otvorena škola, u koju su pošla
�njena mlađa braća — već i prerasli Duško, i ta
man stasali Dragan, a pristizao je i najmlađi,
Vaso.
— Mila moja majčice, zašto li sam ja tako
nesrećna?! — rekla je kada ju je majka Joka
jednog prepodncva zatekla svu uplakanu iza kućerka, oslonjenu pored prozorčića te pomoćne
zgradice, koja je služila kao ljetnja kuhinja.
— Zašto pištiš kao guja, 'ćeri moja, i zašto
bi bila tako nesrećna?! Pa, lijepa si, od kuće Bursaća, udaćeš se, imati djecu, živjeti bolje od
nas — tješila ju je maika Joka, znajući na šta
Marija misli i pokušavajući, baš zato, da je »za
govori« razgovorom o veselijim pitanjima.
— Mamo, svi drugi idu u školu, a ja ...
To je Marija govorila, vrškom šarenog rup
ca brišući krupne oči.
— Dobro si, 'ćeri, zametnula onaj vez, trebaće ti uskoro! — pokušala je Joka, iznova i poizdalje, da skrene razgovor.
Majka je Mariju od malih nogu, priprema
jući je za život na selu, upućivala u tajne i vje
štine ručnog rada. Njena ljubimica je za to po
kazivala i ljubav i talenat, o čemu svjedoči i je
dan vezeni peškir koji se danas čuva u Vojnom
muzeju na Kalemegdanu, u Beogradu, među hi
ljadama najrazličitijih predmeta, dokumenata i
oružja, što sve, kao bogata zbirka i na svojevr
stan način, govori o ljudima i događajima NOR-a.
Taj eksponat, vezan za Mariju, originalan je i
neobičan: neko se pametno i znalački, odmah
poslije oslobođenja, sjetio da na stalnu i glav
nu vojnoistorijsku izložbu donese i neku uspo
menu, neki predmet ili dokumenat vezan za ži
vot i rad prve žene narodnog heroja Jugoslavije.
Tako se sada, u Vojnom muzeju, kao posebna
dragocjenost, čuva i za tu ustanovu neuobičajen
izložbeni predmet, peškir-ručnik od lana i pamu
ka, kojeg je, uz pomoć svoje majke Joke, izatka
la i svojom rukom izvezla Marija Bursać. Ona
je, mladim i nevještim rukama seoske čobanice,
nacrtala »crvene cvjetove«, a poviše dugih, od
pamuka izvezenih kita, izvezla krupna i nahere
na slova, tako da je s jedne strane dobila tekst
»Srećni svatovi«, a s druge svoje ime — »Mara
Bursać«.
Igrom surove ratne sudbine, Marijin vezeni
peškir nije stigao da okiti kićene svatove, niti
njenog dragog đuvegiju, već vitrinu najveće riz-
�nice vojnih dokumenata, oružja i ratnih trofeja
naroda Jugoslavije.
Marijina majka Joka i danas, među kućnim
dragocjenostima i najdražim porodičnim uspo
menama, čuva još dvije Marijine rukotvorine:
torbu-šareniou (za muškarce, veliku naprtnjaču)
i torbicu-kićenku (malu, za žene i djevojke).
Njih je Marija, razumije se uz pomoć majke Jo
ke, tkala i pripremala kao svoje »ruvo djevojač
ko«, kao osnovnu potrepštinu za svaku pravu
ženu i domaćicu, ali i za kićenje skorašnjih sva
tova.
— Uvijek je bila vesela, raspoložena, nasmi
jana; uvijek orna za razgovor, šalu, pjesmu —
otimaju se uzdasi i suze Marijinoj majci. — Ne
bi se lako i brzo naljutila kada bi ne znam šta
pogriješila, nenadno napravila neki kvar, neho
tice nešto oštetila. Drugo bi bilo ako bi vidjela
neku veliku ljudsku nepravdu, ili bi je neko oz
biljno uvrijedio. E, onda bi, jedva primjetno
skupljajući mišiće oko očiju, pocrvenjela, ali
opet ne bi galamila.
— Samo zao čovjek i velika uvreda mogu
me ozbiljno razljutiti — govorila je Marija, ka
ko je, stvarno, i bilo.
Nasred kamenite visoravni, koju su, valjda,
zbog kamena i nazvali Kamenicom, malo kao pri
strani, podno planinskog predjela Bobare, šću
ćurila se Bursaćova kuća. To je tipična krajiško-lička zidanica, dijelom nad podrumom, malo
,poduža i použa. Brvnara, sa dva mala prozora
od po četiri stakla, pokrivena šimlom, sa badžom nasred kuće, ispod koje je veliko ognjiš
te, verige i skoro uvjek pristavljen lonac ili za
pretan kruv.
Uz kuću je i kućerak, nova građevina, neš
to kao ljetnja kuhinja, u stvari zgrada za mladence, u kojoj je i rođeno prvo Jokino i Nikolino dijete, Marija, samo nešto više od godinu
dana od kako su se uzeli. Uz kuću je i ruševna
kukuruzana-pletara, do nje oveći tor za ovce,
malo podalje kotarina i štala za sijeno. Dvorište
poravnato »samoniklim« kamenim pločama. U
blatu, često presahle lokve, rokće ranjenik za
posjek, a kokoši i pilići najčešće u živici ili plo
tu skriveni od orla ili lisice. Dalje, bunar, od be
tona slivena cisterna za pijacu vodu.
To je gotovo sve, takvo je Bursaćovo stanje
i imanje. To je, skoro u dlaku, prva slika kak-
�vu je Marija doživjela u najranijoj mladosti i
posljednja koju je iz roditeljskog doma ponijela
na svoj posljednji put, na Prkose.
No, i s tom slikom je, kao i s mnogo čime
— bilo pa prošlo. Ona je od rata naovamo, sa
svim izmijenjena: od kućerka u kojem je rođe
na Marija ni traga, a ostali samo zidovi stare
Bursaćeve brvnare; Simla je davno istrulila, tor
i kotarine polomljeni, nigdje ništa živo oko ne
kadašnjeg porodičnog gnijezda, a preživjeli Bursaći su daleko...
Rasla je i stasala Marija, poput svih dru
gih seoskih djevojaka na Kamenici, na Krajini.
Najranije djetinjstvo provela je u igri —
bez igračaka. A ako bi se šta i našlo za igru, on
da su to bile igre i igračke seoske djece: ljesko
va motčica — kao vreteno; nagorio proštac —
kao preslica; kriv štap — kao motika; drenova
grana — kao zaprežna kola; kukorjek — kao ko
njić, itd. S time se igrala »majke-prelje«, »kopa
nja kukuruza«, »sušenja sijena«...
Od najranijeg djetinjstva, već o:l pete-šeste
godine, Marija je, kao najstarije dijete u seos
koj porodici, počela da »ide za blagom« — čuva
ovce, krave, konje...
Umjesto da ide u školu, Marija je, sve neg
dje do 14. ili 15. godine, bila čobanica; preskakutala je svaki kamen na Kamenici, znala ime
svakoj svojoj ovci. Poznavala je ćud svake krave,
manu konja...
Pjesma je bila drugo glavno »zanimanje« Ma
rijino: baš poput ptice pjevačice, poput ševe ili
slavuja, Marija je povazdan pjevala; počinjala
bi još ujutru, ispred kuće, pa nastavljala sve do
uveče, dok ne bi prebrojila blago i zatvorila
strugu na toru.
Kako nije imala od koga čuti neke prigod
ne dječije pjesmice, to je, kako se sjeća majka
Joka, sama »uvijek nešto izmišljala«. Budući da
nije znala onih prvih pjesmica za djevojčice, od
više rano je počela da pjevuši pjesme koje bi
slušala od seoskih cura i momaka, često nesvjes
na njihova smisla i poruke, recimo:
Curica sam k’o u čaši cv'jeće,
Koga volim uzeti me neće!
O Marijinom sazrijevanju, izrastanju u dje
vojku i udavaču, uključivanju u život sela, o
promjenama i o događajima »koje samo majči2 M arija B ursać
17
�18
no oko može da vidi i srce da osjeti« — najvjer
nije i najuverljivije svjedoči upravo majka Joka:
— Počela je vrlo rano da mi pomaže u svim
kućnim poslovima, pa i onim najtežim. Odlazila
je na pranje rublja — prvo sa mnom, a onda
i sama. Najprije na veliku lokvu, a onda dalje,
u Bastase, na vrelu Bastašice... Učila sam je, po
tadašnjem adetu, da sve zna, da u svemu bude
besprijekorna. A kako je bila i naše najstarije
dijete, na njena pleća je, htjeli m;, i ona, to ili
ne, padao mnogo veći teret nego što je trebalo
i što je žensko dijete moglo i umjelo da ponese.
Vrlo rano, već u 12. godini, išla je u polje, da
kupi sijeno, a koju godinu kasnije i da ore, ko
pa, sadijeva stogove... Kako je glava naše kuće,
naš dobri Nidžo, odlazio zorom, i vraćao se o
mraku s posla u Drvaru, Mariji je »padalo u dio«
i da sječe i cijepa drva...
Sve je Marija htjela, sve znala, um jela i sti
zala. Podjednako je željela da, s majkom, kuva,
pere, šije, tka, plete, veze; da čuva ovce i krave,
ili da ih timari preko zime; da pomaže u ora
nju, da kupi i plasti sijeno, kopa krompir; da
siječe drva, dovlači ih iz šume i cijepa, kako bi
majka skuvala jelo i ogrijala njenu sestru i
braću...
Laćala se i kosidbe, naročito da bi u okrajku nakosila svježe trave steonoj ili oteljenoj
kravi.
Skoro podjednako je imala volje i postiza
la uspjeh u »ženskim« i»muškim« poslovima, bi
lo u kući ili u polju.
— Što Marija Bursaćeva očima vidi — to
rukama stvori! — govorilo se po selu. I dodavalo: — Baš je kao muško — otresita i snažna!
— Kad bi, rano moja ljuta, odlazila u Bobaru, da usiječe i dotjera drva, sama bi uzjašila
na osamarena konja, upravila ga stazom ka pla
nini, pa iz njedara izvadila klupko i igle pa ple
la, pjevajući — sa sjetom govori njena majka.
Čuvajući ovce i goveda, Marija je stigla da
oprede, isplete ili izveze toliko mnogo i lijepo
urađenih rukotvorina da su joj se svi čudili, a
poneke djevojke joj, bogme, malkice i zavidjele.
�SPREMLJENO RUVO DJEVOJAČKO
Brzo je Marija izrastala, stasala u lijepu
dievoiku za udaiu, što je majci Joki punilo sr
ce. ispunjavalo je ponosom, čega će se kasnije
često i rado sjećati:
— Zor li cure Bursaćeve! — zgledale bi se
i sašaptavale majke koje su imale sinove za že
nidbu, pa došle na spasovinski sabor, na zagledanje cura i momaka.
— Vidi joj samo oči; krupne li su i vedre
Ii su. blago onom koga će njima milovati! — podgurkivale bi se.
— Pogledaj joj lice, drugo moja, k’o u soko
liće!
— Bog da me ubne ako danas na saimu ima
tako čista i okrugla obraza, tako rumenih jago
dica!
— Majka je poželjela, kako samo ima mio
osmijeh!
A slika je ovakva: igra kolo kraj novoizgrađene crkve na Spasovini, narod se komeša, mo
mci zapjevaju, stariji ljudi ispijaju čaše i fla
še, a majke zagledaju momke i djevojke, traže
ći priliku za svoje najmilije:
— Zubi joj baš ko dva niza bisera, štono u
pjesmi vele!
— I kose, bome, ima; kako ih je samo, be
štija, podijelila na oko!
— Ima, sele, i prsa, i stas, i noge, ma sve,
sve, sve! . . .
— Blago li će biti onome koga zapadne!
Kad bi neko i od onih s druge strane Unca
pitao čija je to cura, tako jedra, ponosita i li
jepa, odgovorili bi mu:
— Bursaćeva, s Kamenice, bog da joj sreću
da i porod blagoslovi!
Majka Joka je ponijela upečatljivu sliku i
sa posljednjeg predratnog narodnog zbora kod
crkve na Spasovini, dolje, u središtu drvarske
doline, tačno na sredokraći između Kamenice i
Drvara. Tu su se od davnina, bar jednom godiš
nje, okupljali ljudi iz čitave doline gornjeg i sred
njeg Unca — da se provesele, porazgovaraju, pritvrde stara i sklope nova prijateljstva i poznan
stva, a bogme i da sebi izaberu snahu ili zeta.
�— Marija je, tada prvi put, sada već i cura
za udaju, išla na tu svetkovinu — veli Joka. —
Imala je jedno 18 godina, a to je, po našim sta
rinskim krajiškim običajima, najbolja dob dje
vojci za udaju, dok muškarac može biti nešto i
stariji.
Iako je svježinom lica i nevinošću svega
što se na njoj vidjelo i što je iz nje izbijalo iz
gledala veoma mlada, znatno mladolikija nego
što je imala godina — po opštem spoljašnjem
utisku, od jedrine stasa do zdravog i zrelog rezonovanja, Marija je izgledala sasvim ozbiljna
djevojka, »prava cura za udaju«, kako se to ov
dje kaže za udavaču.
— Odavno je bila već poznata kao »prava
pjevačica«, svi su znali da nema pjesme dok je
Marija prva ne povede. Hvatala se, u posljednje
vrijeme, i u kolo. Onako, pred nama i među naj
bližima. Nije u kolu nikada prednjačila kao u
Djesmi. Ali, što je postajala zrelija to je sve vi
še voljela da igra, pa ie počela i da vodi i, ka
ko mi to kažemo, zavodi kolo. Onako, uz tamburicu-šargijicu, uz usne harmonike, svirale-diple,
ier drugih instrumenata niie ni bilo. A kola su
tada kod nas bile »kukonješće«, »vranjanka«...
Bilo je to, najčešće, u samoj kući, ili u dvo
rištu Bursaćevih. Obično kad se skupi seosko
prelo ili sijelo, rede moba. Kuća Bursaćeva, ka
ko je i red kad je puna cura i dječaka, bila je
često sastajalište ne samo seoske omladine, već
i snaša, pa i starijih ljudi.
— I sama sam se začudila kad sam moju
Mariju, na tom narodnom zboru kod Spasovine. mislim i posljednjem pred rat, odjednom
vidiela kako igra i zavodi veliko kolo u kome ie
bilo i nepoznatih, i to mnogo — kazuje Mariji
na mati, koja je onamo stigla sa mužem Niko
lom i odraslim sinovima, ponajmanje da »špiju
nira« Mariju.
— Kosa joj je podijeljena po sredini čela,
oa joj onako kao malo pala iznad očiju, a ona
se, pusta, zacrvenjela i zadihala. Čim mi uhva
ti pogled — istrgnu se između meni nepoznatih
momaka što su igrali do nje — pa pravo k
meni:
v
— Rođena moja, majo, gledaš li me, gledaš
iz prikrajka!
— Maro, dijele moje, ali ti srce kuca!
�— Igrala sam, kao nikada, ta vidiš da sam
i okolo povela!
— Vidim, vidim, ćerce, ali me nekakav stra’
hvata — da mi se ne oznojiš i ne prehladiš!. . .
— Ih, majke! Znam ja zašto se ti plašiš,
znam...
— Moja ćerco, kako da se jadna mati ne
boji za žensko dijete!
— Eh, majko, majko, ja dijete; djevojka
sam, vidi koliko me, ali se ne boj, ne — neću
vas ja tako lako i brzo ostaviti! . ..
— 'Ajde, 'ajde, dijete, proveseli se još ma
lo, pa ćemo kući! — reče joj i isprati je, umil
nim pogledom, do drugarica.
Sunce je zašlo za Stranu i sjenka se protegla sve do Spasovine, što je bio znak da je kraj
nje vrijeme da Kameničani polaze kućama.
— Idemo mi polako, a vi još malo poigrajte
pa krenite za nama — rekoše svojoj djeci Joka
i Nikola i uputiše se pod Stranu, želeći da i na
taj način utiču na osamostaljivanje svoje djece.
Marija, Duško, Milka i Dragan su krenuli,
svako sa svojim društvom, a svi u povelikom ja
tu Kameničana, sve kršnih cura i momaka. Ta
ko su, u priči i veselju, stigli i do kuće.
U kući Bursaćevih su prije rata, pored Jo
ke, Nikole i njihove djece, živjeli i Nikolin otac
Rade (umro 1. aprila 1941) i majka Đuja (umrla
aprila 1947. u Krajišniku, u Banatu), te braća
Buran, Jovo i Stevan, sa svojim ženama i po
rodom.
Dosta prostrana, kuća je na sredini imala
kuvariju i ognjište, a s obje strane, u pročelji
ma, po jednu sobu. Nasuprot ulaznih vrata bi
la su i izlazna, koja su, po običaju, pravljena i
za to da bi se kroz njih moglo umaći pred neže
ljenim gostom, ili, još prije, ispred kakve pot
jere. Sporedna vrata vode u oveću baštu, od
nosno voćnjak, zasađen, mahom, šljivama požegačama, pokojom trešnjom, kruškom ili jabu
kom. Za voćnjak se nekako veže dosta rijetka
šuma, zvana Bursaćev gaj, a iza njega kuće os
talih bratstava ovog kameničkog zaseoka: Bosnići, Rodici, Trikići i, još dalje, prema Drvaru,
seoska škola na Kamenici.
Ispred kuće Bursaćevih bilo je uvijek ured
no, prije svega, zahvaljujući Mariji. Majka Joka
se sjećala:
�— Prvo što bi Marija svake nedjelje, ili
blagdanom, uradila bilo je da uzme oveću metlu
od grabova pruća, pa, pošto ga prethodno vo
dom poprska, počisti čitavo dvorište. Onda po
spremi kuću, promijeni posteljinu, potom po
sebno uredi svoju i sestrinu sobu, sprema stvari.
Preturala bi, zatim, po svom kovčegu, sla
gala prigotovljeno »ruvo«. A kad bi se tu naš
la i koja njena drugarica, ona bi — preturajući
svatovske darove, koje je trebalo na vrijeme
pripremiti — više recitovala nego pjevala one
poznate »kletve djevojačke« iz narodne pjesme:
Jetrvi sam čarape oplela,
Dabogda ih u zemlju odnjela. . .
ŠTRAJK DRVODELJSKIH RADNIKA
Na formiranje karaktera djece Bursaćevih,
kao i drugih mladih ljudi ovog kraja, te na nji
hovo napredno političko opredjeljenje, bitno su
uticali neki značajni istorijski događaji u dr
varskom kraju. Jedan od njih je i generalni
štrajk pilanskih radnika Drvara koji je izbio
1938. godine. O tome štrajku i uopšte događa
jima vezanim za njega govori metalski radnik,
rodom sa Kamenice, Nikola Kotle koji će 1941.
godine biti jedan od organizatora opšteg ustan
ka u Drvaru, a tokom NOR-a poznati partizan
ski komesar i komandant:
— Pošto radnici nisu htjeli da prihvate za
konsku proceduru oko štrajka, to štrajkom ni
su mogli da rukovode radnički povjerenici, pa
su radnici na zboru izabrali štrajkački odbor ko
ji je rukovodio štrajkom. Štrajkački odbor je
za predsjednika izabrao Milana Tankosića, nadložača, a za sekretara Nikolu Kotla, metalskog
radnika i sindikalnog funkcionera. Oni su bili
zaduženi da pripreme predlog zahtjeva u vidu
kolektivnog ugovora. Na pregovore sa poslodav
cima moralo se ići sasvim spremno i slobodno.
Nakon usvojenih zahtjeva od strane svih
radnika Tankosić i Kotle su zvanično ovlašćeni
da potpišu kolektivni ugovor sa poslodavcima,
razumije se u koliko do njega i dođe.
Predlog kolektivnog ugovora sadržavao je
23 tačke, a u svakoj od njih su postavljani i od
ređeni zahtjevi koje su već bili usvojili radni-
�ci na svom zboru. Trećeg dana štrajka — otpo
čeli su pregovori. Zahvaljujući jedinstvu radni
ka i čvrstoj riješenosti da istraju do kraja —
svi su se nalazili na svojim radnim mjestima i
niko nije napustio radno mjesto do završetka
štrajka — poslodavci su morali usvojiti sve rad
ničke zahtjeve postavljene u svakoj od 23 tačke
kolektivnog ugovora.
Kotle će poslije tog štrajka, vjerovatno i
zbog njegove značajne uloge u tim zbivanjima,
biti primljen u Partiju, čega se on ovako sjeća:
— Član KPJ postao sam 1939. godine, u mo
joj rodnoj Kamenici, a primio me Veljo Stojnić, naš novi učitelj na Kamenici. Prije toga ni
sam bio ni skojevac niti kandidat za člana Par
tije. Veljo me i predložio za prijem u KPJ upra
vo u trenutku kada je trebalo da se ostvari di
rektiva najvišeg partijskog rukovodstva — da
se u Drvaru, kao značajnom radničkom centru
i, naročito, poslije čuvenog generalnog štrajka,
stvori jaka partijska organizacija. Inače, u vri
jeme tog velikog štrajka drvarskih radnika iz
1938. godine, kao i prije i poslije njega, bio
sam u žiži aktivnosti i na »crnoj listi« žandara
i policije.
Do opšteg štrajka pilanskih radnika u Dr
varu došlo je poslije niza većih i manjih radnič
kih štrajkova i nemira. Štrajk je imao snažan
odjek i dao Drvaru pečat jednog od najnapred
nijih i najrevolucionarnijih proleterskih grado
va ne samo u Bosni nego i u cijeloj zemlji. On
se, u pregledu istorije KPJ i radničkog pokreta
između dva svjetska rata, spominje među če
tiri najznačajnija radnička štrajka u Jugoslavi
ji — od preko 300 radničkih pobuna, štrajkova i
nemira — koliko ih je bilo u 1938. godini širom
Jugoslavije.
Počelo je time što je oko 1.200 pilanskih
radnika Drvara, 17. avgusta 1938. godine — obu
stavilo proizvodnju. Radnici su ubrzo zaposjeli
pilanu i na svim važnijim mjestima postavili
svoje straže, tako da niko sa strane nije mogao
da uđe u krug pilane. Uprava pilane našla se u
nezavidnoj situaciji, tim prije jer tako organizovan štrajk radnika u to vrijeme nije očeki
vala, a još manje masovnu podršku seljaka i di
jela građanstva, koji su štrajkačima donosili
hranu. U tome su, dakako, učestvovali i Bursaćevi, što je, uz razgovore o uzrocima štrajka i
�snazi radnika, bitno uticalo na političko opredje
ljenje mladih Kameničana, među kojima i Ma
rije i njene braće.
Čitav Drvar je bio — u znaku generalnog
štrajka u kome je učestvovao Nikola Bursać,
Marijin otac.
Sutradan, 19. avgusta, u Drvar je iz Saraje
va stigao i generalni direktor »Šipada«, Ulmanski. U gradiću na lijevoj obali Unca »gospodin
generalni« se pojavio oko 11 časova. Oko njega
je bilo čitavo jato direktora i raznih šefova. Uz
to, u Drvar je, već prvog dana štrajka, iz Banje
Luke, upućen velik broj žandarma, tačnije reče
no čitava žandarmerijska škola.
Pošto je detaljno upoznat o štrajku, Ulmanski je, istog dana oko 14 časova — pozvao na
sastanak predstavnike radnika, tj. štrajkački od
bor. Svi su došli.
Pregovori su se odvijali s naporom i podugo. Na kraju, svi radnički zahtjevi su, kako je
rečeno, usvojeni, čime je štrajk u potpunosti
uspio.
Dok je trajao štrajk vlast je izbjegavala da
ga nasilno uguši. Plašila sc radničkog jedinstva
i straha da radnici neće izaći na predstojeće iz
bore za koje je agitacija bila u toku. Međutim,
kad su izbori prošli, organi vlasti su preduzeli
oštre mjere protiv svih koji su se isticali u
štrajku, tim prije jer je, prema navodima jed
nog od sudionika tih zbivanja, cijelih 98 odsto
birača drvarske opštine glasalo za — opoziciju.
Tako je iz »Sipadove« pilane, januara 1939. go
dine, otpušteno 90 radnika - zbog držanja u
—
štrajku i za vrijeme proteklih izbora. Dvadese
tak radnika je uhapšeno i oni su odležali u za
tvoru od 5 do 20 dana. Sekretar štrajkačkog od
bora, Nikola Kotle, osuđen je na maksimalnu
kaznu koju je mogao izreći sreski načelnik
52 dana zatvora. Pored toga, predsjedniku i se
kretaru štrajkačkog odbora, Milanu Tankosicu
i Nikoli Kotli, ministar šuma i ruda je, svojim
dekretom, zabranio rad u svim preduzećima njegovor resora. Tankosić je još kažnjen sa 400 di
nara globe i izgonom iz Drvara zbog toga sto je
vlast cijenila »da je njegov utjecaj među rad
ništvom bio nepodesan za red i mir, te da bi nje
gov povratak u Drvar mogao biti samo od šte
te po opšte interese« ...
�Neosporno, i držanje Drvara u štrajku, i
takvi rezultati izbora, i progoni najistaknutijih
naprednih ljudi — bitno su doprinijeli brzom
sazrijevanju uslova za formiranje prve ćelije
KPJ za područje Drvara. To se zbilo koncem
1939. godine, u selu Kamenici. Uz to, u ljeto
1940. godine, na području Drvara su formirana
i dva aktiva SKOJ-a — u Drvaru i Kamenici.
Od tada su se događaji i u Drvaru sve br
že odvijali. Decembra 1940. godine ovdje su uki
nuti URS-ovi sindikati i počela hapšenja napred
nih ljudi, među kojima i nekih članova KPJ, ali
su organi vlasti, pod pritiskom radnika, bili pri
morani da ih puste. Krajem decembra 1940. go
dine, metalski radnik i predsjednik Međustrukovnog odbora sindikata za Drvar Nikola Kotle
interniran je u koncentracioni logor Međurečje
kod Ivanjice. A u februaru 1941. godine neki čla
novi KPJ, da bi bili onemogućeni u svom poli
tičkom djelovanju, pozvani su na »vojnu vjež
bu«; među njima je bio i kamenički učitelj Veljo
Stojnić.
Povodom događaja od 27. marta 1941. godine
u Drvaru je došlo do masovnih demonstracija, a
neposredno poslije njih u selu Kamenici je odr
žan sastanak svih članova Partije iz Drvara i Bo
sanskog Grahova, gdje je izabran Sreski komi
tet KPJ za Drvar i Grahovo, sa sekretarom Ni
kolom Kotlom na čelu.
Pored niza usvojenih odluka, na tom skupu
komunista je naglašen zadatak Sreskog komite
ta, da radi na što bržem omasovljenja Parti,e i
SKOJ-a i otvaranju partijskih ćelija u naseljima
gdje ih još nije bilo. Zauzet je stav i u vezi od
brane zemlje, koji se temeljio na jasnoj politici
Partije.
Na osnovi zaključaka Oblasnog partijskog
savjetovanja za Bosansku krajinu, održanog po
četkom juna 1941. na Šehitlucima iznad Banje
Luke, u Drvaru i većim selima stvorena je mre
ža vojnih povjerenika pri partijskim rukovod
stvima, čime je ubrzan rad na pripremanju us
tanka. Ubrzo je uslijedila odluka o formiranju
gerilskih odreda. Na području Drvara formirano
je više odreda, brojnih i dosta dobro naoruža
nih; odred »Kamenica« imao je 48 pušaka, puškomitraljez i 22 pištolja; odred »Crvljivica« preko
100 pušaka i teški mitraljez; odred »Javorje« oko
60 pušaka i puškomitraljez.
�Pored toga, uz odrede »Kamenica« i »Crvi iivica« formirana su i po dva diverzantska odre
da sa po 30—40 ljudi.
Drvarska dolina je, dakle, spremno dočeka
la početak ustanka 1941, a u okviru nje i ponaj
prije, Kamenica, što je bio rezultat višegodišnje
aktivnosti Partije i Skoja na ovom području, do
brim dijelom vezane za ime i djelo Velje Štojnića.
PARTIJA PRIPREMA KADROVE
26
Kada se, početkom jeseni 1938. godine, u ne
koliko godina ranije sagrađenoj školi, oglasilo
prvo školsko zvono — pred redovnim ili preraslim osnovcima pojavio se novi učitelj Velimir
Stojnić Veljo. Bio je to vjesnik nečeg novog
i vrlo značajnog što je u to siromašno krajiš
ko selo donio novi prosvjetni radnik, »miran i
lijep kao djevojka, a nemiran i mudar kao sva
ki pravi mladi revolucionar«.
Time škola na Kamenici nije postala samo
obrazovna ustanova za opismenjavanje kako tek
dorasle tako i za školu odavno prerasle mla
deži sa Kamenice, nego i rasadnik kulture u
najširem smislu. A, povrh svega, i veoma znača
jan politički činilac u neposrednoj blizini Drva
ra, najvećeg radničkog centra u zapadnom dijelu
Bosanske krajine,
— Kada je na Kamenicu došao učitelj Veljo
Stojnić, mladi komunista, rodom iz Dobrog Se
la kod Bihaća, sve je bilo lakše, i, činilo nam
se, nekako drukčije — sjeća se poznati radnik
i revolucionar Vaso Trikić. — On je, kao mlad
i ambiciozan prosvjetar i komunista, odmah po
čeo da, u isto vrijeme, djeluje na više kolos je
ka. Pored redovnog rada sa mališanima, okupio
je u školi i oko škole i odrasle, a onda je sve
slobodno vrijeme koristio za razne aktivnosti s
omladinom. Škola je ubrzo postala pravi centar
prosvjetnog, kulturnog i sportskog, a uz to i pri
je svega — političkog života. Veljo je znao li
jepo i sa narodom; zalazio je u kuće i vrlo brzo
sticao naklonost i prijateljstvo svih...
Dolaskom Velje Stojnića na Kamenicu, os
novna škola postaje centar cjelokupnog života:
počelo je vanredno školovanje prerasle djece;
selo je proširilo Narodnu knjižnicu i čitaonicu;
�rad kulturno-umjetničke grupe je živnuo, kao i
rad »kluba za fiskulturu i sport«; izvršene su
pripreme za otvaranje djcčije kuhinje...
Povrh svega toga — i kroz sve to — mladi
i poletni učitelj i komunista Veljo Stojnić vršio
je snažan idejno-politički uticaj, neposredno sprovodeći u život sve one tada osnovne zadatke
Partije. U najkraćem, on je politički pripremao
i pridobijao za ideje Partije mlade ljude, radni
ke i seljake, vezao ih za SKOJ i KPJ, odnosno
za napredni radnički pokret, kojima su predsto
jali sudbonosni događaji i istorijski zadaci —
dizanje narodnog ustanka i izvođenje revolucije.
Kamenica je doživljavala neviđen polet, a
iz svake želje i akcije njenih žitelja izbijala je
neodoljiva žeđ za preobražajem. To su podsticali i učitelj Veljo i ostali komunisti, jer su u sva
kom napretku naroda vidjeli ostvar.vanje ideja
Partije, a u svakom okupljanju mladeži moguć
nost više za sprovođenje svog uiicaja.
Pored ostalog, ovdje je, početkom 1939, organizovan i »Singerov« domaćički tečaj, za koji
se, među prvima, prijavila i Marija. O tome Du
ka Bačkonja, udata Tomanović, nosilac »Parti
zanske spomenice 1941«, kazuje:
— Kuće mojih i Marijinih roditelja su bli
zu, pa smo, kao komšije, postale dobre drugari
ce još od ranog djetinjstva. Zajedno smo čuvale
stoku, radile u polju, odlazile na prve sastanke
seoske mladeži poviše pruge, na prve zabave i
Skupove kod škole, na prve seoske zborove...
Zajedno sam s Marijom išla i na šestomje
sečni »Singerov« kurs krojenja, šivenja, kuhanja
i održavanja higijene u domaćinstvu. Znala sam
već da je Marija vrlo vrijedna, a tada smo se svi
uvjerili i u to da je i veoma umješna. Ispoljila
je tada i druge vrline: drugarstvo, nesebičnost,
dovitljivost. Tako je, krijući od stručne učitelji
ce, pomagala mlađima i onima koje su slabije
shvatale — kako da kroje, šiju, vezu. A kad bi
usmeno nešto odgovarale pa se zbunile u odgo
voru, Marija bi im tiho došaptavala, pokazivala
pokretom...
Još za vrijeme održavanja »domaćičke škole«,
Marijini roditelji skupe ono malo ušteđevine, a
nešto novca posude i od rođaka, pa joj, među
prvim »šnajdericama« u selu, kupe novu šivaću
mašinu onda čuvene marke »singer«.
�Marija nije strijepila nad svojom novom ši
vaćom mašinom, niti je ljubomorno čuvala od
pogleda i ruku svojih drugarica. Naprotiv, sve
srdno ju je pokazivala svojim drugaricama. čak
je onima koje iz porodičnih razloga nisu mogle
da pohađaju tečaj, dozvoljavala da »malo proba
ju šiti«.
— Mi smo sa Bursaćima duže vrijeme za
jednički obrađivali zemlju, — prisjeća se dalje
Duka Bačkonja. — Kako je moj otac umro još
1936. godine to je moja majka, da bi što lakše
prehranila djecu, potražila savezništvo sa nekim
od dobrih susjeda. Ali, na nevolju, bili smo ja
ko siromašni, pa se niko nije baš jagmio za nas.
Ipak, pristali su, i to bez dvoumljenja, Bursaći
— Nikola i Joka. Mi smo imali jedno slabo konjče, koje nije moglo orati, a Bursaći dvoje do
brih konja. I tako: Bursaćevim konjima bi smo
orali, a našim drljali. Pošto je u nas, Bačkonja,
opet, bilo petoro poodrasle djece, mi smo, za
uzvrat, davali malo više radne snage, na kopa
nju, recimo...
Marija je bila i »velika kupačica kukuruza«,
kako tvrde njene najbliže komšije, drugarice i
vršnjaci s Kamenice. Kad bi udarila motikom
po suvoj i pjeskovitoj zemlji, »samo bi se diza
li klobuci prašine i sijevalo kao munje!«
— Rado bi, rano moja ljuta, svi do Marije
kada se kopa, jer je ona »gonila dupli red«. Ši
rokim zahvatima brzo bi okopavala struk za stru
kom, jer joj je taj, valjda i najteži, seoski posao
nekako i najbolje išao od ruke. Makar da je ces
to i »duplo više« od drugih kopača »ćerala«, pr
va je izlazila na kraj jarka i počinjala odmah s
šalama i doskočicama. Prva bi u toj prilici po
činjala pjesmu — sjeća se majka Joka svoje uis
tinu vrijedne i umješne kćeri.
Marija je po fizičkoj razvijenosti i^ snazi bi
la prosječna seoska djevojka, veoma ženstvena,
ali i djevojka jake volje, velikih zelja i zdravih
ambicija, po čemu se isticala među svom omla
dinom napredne, radne i složne Kamenice
po solidarnosti i čvrstini ljudi nadaleko čuvene.
Prvoborac Savo Pužić, rodom iz Bastasa, u
svojoj kraćoj hronici o susjednoj Kamenici za
pisao je:
»Iako administrativno podijeljeni na pet sus
jednih sela, Kameničani su, udruženim snagama
1930. godine otpočeli izgradnju nove škole, a
�dovršili su je 1934. godine, uz materijalnu po
moć države. Bili su složni i na izgradnji puteva
i mlinova u Misijama i na riječici Bastašici.
Pored Nikole Kotle, Vicuke Bodrože i dru
gih, u Kamenici je bio veoma poznat i ugledan
seljak i samouki majstor Milan Bursać. On je
radio kao tesar na izgradnji seoskih kuća i sta
ja. Istovremeno, bio je poznat i kao najbolji kosac na Kamenici i široj okolini. Bili majstor u
ta dva »zanata« od posebnog je ugleda među sta
novništvom brdskoplaninskih sela na »tromeđi«.
Osim toga, Milan Bursać je i jedan od prvih ko
munista u ovom kraju, što je još više doprino
silo njegovom velikom ugledu među Kameničanima i u čitavoj drvarskoj kotlini«.
Dolaskom na Kamenicu učitelja i komuniste
Velimira Stojnića, ovo siromašno i jedno od
najmanjih sela u drvarskom kraju, postaje za
vladajući režim osinjak u koji često navraćaju
žandarmi« — zapisuje dalje Savo Pužić.
Kamenička škola postala je centar okuplja
nja ne samo školske djece već i sve seoske om
ladine i starijih naprednijih ljudi. Učitelj i ko
munista Stojnić je, pored svog redovnog posla
sa đacima, neumorno radio na kulturno-prosvjet
nom uzdizanju seoskog stanovništva. Tumačio
je i rasturao naprednu literaturu među radnici
ma, seljacima i omladinom.
U kameničkoj školi su ubrzo počele i prired
be. Omladina je uvježbavala i prikazivala pozorišne komade bliske seljacima, kao što su »Slu
ga Jernej i njegovo pravo« od Cankara, »Jaza
vac pred sudom« od Kočića i si.
Na ovim priredbama u kameničkoj školi pri
sustvovali su i mnogi Drvarčani, Bastašani, Vrtočani i dr. Početkom 1941. godine na priredbu u
Kamenici organizovano je došla čitava sokolska
četa iz Bastasa, koju je predvodio Savo Grahovac.
DOLAZE ZBILJSKI DANI
U uočiratnom vremenu, bremenitom bezna
đem i bezizlazom, narodu i ovog kraja vjeru u
bolje sjutra, u izvjesniju budućnost, ulivale su
napredne snage, oličene u SKOJ-u i Partiji. Uči
telj Veljo Stojnić, sa čijim je dolaskom nastao
opšti preporod sela Kamenice, bio je pravo oli-
�čenie najnaprednijih političkih snaga. Konačno,
na Kamenici je već bilo stvoreno jače političko
jezgro, koje je postajalo sve šire i uticajnije.
— Nepunu godinu dana poslije formiranja
partijske ćelije (1939. godine), na Kamenici je
osnovana i prva skojevska organizacija u drvar
skom kraju — sjeća se Milan Bosnie, jedan od
organizatora opštenarodnog ustanka u Drvaru i
okolini. — Komunista Veljo Stojnić, mladi seos
ki učitelj, nesumnjivo ima glavne zasluge za stva
ranje i partijske i skojevske organizacije u Ka
menici i uopšte za razvoj komunističkog pokre
ta u drvarskom kram u vrijeme kada je on, uis
tinu, bio najpotrebniji.
Pored Duška Bursaća, uč;telj Veljo Stojnić
je oko sebe okupio više mladih ljudi sa Kame
nice, mahom onih koji su već bili radnici u Dr
varu. I već u prvoj polovini 1940. godine na Ka
menici je osnovana i organizacija SKOJ-a.
— Moj brat Dušan Bačkonja — kazuje Duka
— bio je izabran za sekretara skojevske organi
zacije na Kamenici, jer je prije toga bio kandi
dat za člana Partije. Uz Duška Bursaća, Veljo
ie imao posebno povjerenje u moga brata Duša
na, a i u ostale mlade Kameničane koje je po
litički okupio i organizovao.
Marija Bursać, Duka Bačkonja, Štaka Bašić,
Dragica Basic i još neke djevojke i žene sa Ka
menice prvi put su tada počele da se »bave po
litikom«, makar za tu riječ većma od njih nije
čestito ni čula do dolaska učitelja Velie u njiho
vo selo. Tada su one, vjerovatno prvi put, čule
i za riječ »komunista«, »skojevac«, »borba rad
ničke klase«.
Sa takvim razvojem političkog rada, po Ka
menici počinju da se vrzmaju i žandarmi, pom
no prateći aktivnost učitelja Stojnića i omladine
koja se okuplja oko njega.
— Džaba mu bilo što se oko učitelja Velje
kupe muškarci, nego i ženskin'e poludjelo za
njim! — bobnjala je baba Bodroža.
— Kog će vraga naše cure s učiteljem — ni
je on prilika za njih! — slagala se s njom susjetka, od Trikića.
,
.
— O cureee! Nije za vas politika vec pleti
vo! — savjetovale bi ih, ne i bez prizvuka iro
nije i skoro u horu, starije žene, majke i bake.
Ali, mlade Kameničanke su se, kao i sve dje
vojke svijeta, oduvijek interesovale za sve ono
�što rade momci, pa su se i one prepustile toj
»opasnoj« boljki — da se bar donekle upoznaju
sa »političkom situacijom«. Nema sumnje, dje
vojke su ponajviše strahovale od toga da im mla
dići uskoro ne odu u soldačiju, pa su se zani
male za vojnu i političku situacju. A šta to
znači kad mladi ljudi odu na vojnu — ne jed
nom su slušale od svojih majki i baka, koje su
godinama čekale svoje muževe iz prvog svjetskog
rata — da ih mnoge nikad i ne dočekaju...
Kako je Duško Bursać svakodnevno bio u
društvu, na vezi i u akcijama s učiteljem Veljom Stojnićem, sasvim je prirodno što je Bursaćeva kuća, već od početka političkog vrenja
i previranja u Kamenici, bila jedan od centara
rada i stjecišta naprednih ljudi, skojevaca i ko
munista. U isto vrijeme, u Jokinoj i Nikolinoj
kući se sve češće sastajala omladina, na preli
ma i sijelima, ostajući ponekad i do duboko u
noć.
— Ama, Nidžo, brate, jesi li čuo da je učitelj
Veljo osumnjičen za »širenje komune« i da vlast
hoće da ga proćera iz našeg sela i iz čitave dr
varske opštine?! — priupita jednom, u povjere
nju, komšija Bodroža inače ćutljivog Nikolu Bursaća.
— E, govorio sam ja mom Dušku da mu pri
jeti velika opasnost ako i dalje bude nerazdvo
jan s tim našim učiteljom za koga se skoro jav
no govori da je »crveni«, da propagira prevrat
u državi — oteo se uzdah Nikoli. — Ali, neka,
neka ih; siguran sam ja da ni Veljo ni moj Du
ško, ni oni što se s njima druže, ne mogu ne
časno ni misliti ni činiti...
Onda je došlo, na žalost Kameničana i pre
brzo, do rastanka sa učiteljem Veljom Stojni
ćem. ..
U jesen 1940. godine Veljo je dobio zadatak
da obavezno pođe u Sarajevo, na Pokrajinsko
savjetovanje SKOJ-a. Obaveza se, razumije se,
morala ispuniti, ali se postavio ozb ljan problem:
kako napustiti školu, pogotovu što je već bio
pod prismotrom policije. Na sastanku partijske
ćelije u Kamenici, dogovoreno je da Veljo, ipak,
pođe na Konferenciju. Krenuo je — naravno ile
galno. I pored svih mjera predostrožnosti, poli
cija je saznala da učitelj Stojn:ć nije u školi.
Naime, još ranije je uprava grada Beograda po
slala u Drvar svog policijskog agenta Srećkovića,
�sa specijalnim zadatkom — da otkriva komuni
ste i rad njihovih organizacija. Čim je taj prevejani agent saznao da je Stojnić odsutan iz ško
le, dojurio je sa još dva agenta pravo na Kame
nicu. Izvršili su detaljan pretres. Pri tom je is
kusni agent našao toliko »dovoljno kompromitujućeg materijala« u školi, odnosno Stojnićevom
stanu, da ga je mogao odmah uhapsiti. Pred par
tijskom ćelijom se, kako ističe Nikola Kotle, po
stavio zadatak da spriječi policiju da uhapsi
Velju:
— Došlo se do zaključka da je jedini izlaz
— organizovati javne demonstracije u Drvaru, na
kojima bi učestvovala čitava Kamenica, i to pr
venstveno zbog pretresa škole. Demonstracije
Kameničana su u'spjele preko svih očekivanja.
Na taj način vlast je preduhitrena i spriječena
da uhapsi Velju Stojnića.
Policija je bila planirala da Velju uhapsi na
željezničkoj stanici u Drvaru, ali je partijska će
lija poslala tajnu »vezu« da ga presretne između
Srnetice i Oštrelja. Tako je on sišao s voza u
Oštrelju, pa preko Crvijivice i Pasijaka okrenuo
pješice na Kamenicu. U kancelariji sreskog na
čelnika čuo je:
— Slobodno možeš da nastaviš rad sa djecom
u školi i ni dlaka ti više sa glave ne smije da
fali.
To je, nesumnjivo, bila jedna od značajnih
pobjeda napredne Kamenice i njene partijske
i skojevske organizacije.
Ipak, vlasti su, u februaru 1941. godine, kameničkog učitelja Stojnića, osumnjičenog za »pro
pagandu komunizma« i kao »opasnog prevrat
nika« — pozvale u rezervu, u kojoj će, u Banjoj
Luci, služiti sve do napada Hitlera na Jugoslavi
ju i sloma kraljevske vojske. Ali iako je u »pre
vratu «1941. Stojnić bio daleko od Kamenice —
njegov uticaj je bio itekako »prisutan«, naročito
u radu partijsko-skojevskog jezgra što ga je up
ravo on stvorio.
Sve to što je u selu činio učitelj Veljo veo
ma je interesovalo paladu braću Bursaće i njiho
vu nešto stariju sestru Mariju. Ali, kako nije bio
običaj da ženska djeca uče škole — već kako
će kuću kućiti i djecu podizati -— to nije ni do
lazilo, ne bar ozbiljnije, u pitanje da h jh ne,
da i Marija Bursać nauči čitati, pisati i računati.
— Eh, moj braco Vaso, blago tebi kad i tj
već znaš da čitaš i pišeš, pa možeš da naučiš
�i napamet ove divne pjesmarice — govorila je,
s tugom u srcu, Marija svom tada najmlađem
bratu, koji je upravo pošao u prvi razred osno
vne škole.
— Pa nauči i ti, sejo, da čitaš i pišeš, ko
ti brani!
— Svi, baš svi, eto, vele: »Nije za ženske
knjiga, već kolijevka!«
— Nemoj ti plakati, Majo, ja ću tebe nauči
ti! — tješio ju je Vaso.
— 'Ajde, braco, čitaj mi nešto...
— A šta bi najvolila da ti čitam?
— One lijepe pjesmice, od onog Zmaja!...
Lako je pamtila i kratke narodne priče i baj
ke, a posebno pjesme o junacima, pogotovu o
Kosovu i Braći Jugovića, što je slušala od Du
ška i Dragana, te još neke od seoskih guslara...
Krijući od roditelja i susjeda, Marija bi se
nadnosila nad bukvar brata Vase, učeći slovo
po slovo. Hvalila bi se, kriomice, braći Dušku
i Draganu — kako je već pola slova naučila, a
naučiće, zacijelo, i čitavu azbuku, samo ako je
oni nikome ne odaju. Molila ih je, po koji već
put, da glasno recituju pjesmice koje su naučili
napamet, kako bi i ona upamtila makar koju.
Među prvim epskim pjesmama naučila je »Smrt
majke Jugovića«, najčešće ponavljajući stihove:
Ako su nam odletjeli idrali,
Ostali su ptići ždralovići,
Hranićemo ptiće ždraloviće,
Naše pleme ostat' pusto neće!
Između dva rata, posebno je bila popularna
Zmajeva pjesma »Dižimo škole«. U Kamenici su,
u vrijeme izgradnje nove školske zgrade, od 1930.
do 1934. godine, svi znali i izgovarali Zmajeve
stihove:
Dižite škole,
deçà vas mole,
jer ima V goreg
srama i stida
neg' svome čedu
— ne dati vida...
A izgovarali su Kameničani, zamišljeni nad
njom, i onu Zmajevu vizionarsku poruku mla
dima:
3 Mai na Bui.sac:
33
�Pamtite, deco,
ove zbiljske dane,
Ove zbiljske dane,
jedva dočekane ! . . .
A ti »zbiljski dani«, u prenesenom značenju,
dolazili su i ovdje, uvodeći i Kameničane u uis
tinu ozbiljno vrijeme, donoseći trenutke sudbo
nosnih odluka i konačnog obračuna, kako to i
narodna pjesma kaže:
Zeman doš’o — valja vojevati,
Za slobodu krvcu proljevati,
Dižite se, braćo, na oružje!
VICUKA, MARIJINA LJUBAV
O djevojci Mariji u roditeljskom domu na
Kamenici, njenim ljubavima i željama, autor ovog
štiva dugo je razgovarao s njenim najbližima. Sa
Marijinim roditeljima, Jokom i Nikolom, prvi
put 3. maja 1960, u njihovoj novoj kući u Bač
koj Palanci, u Ulici Maršala Tita broj 66.
— Pitaju nas često o Marijinim djevojačkim
danima, o simpatijama prema momcima, o pri
likama za udaju... To, izgleda, interesuje mla
dež, a mi im ne možemo mnogo reći, jer je krat
ko poživjela, još u teška vremena — veli Mari
jin otac Nikola,
— Bila je, bome, kao i svaka druga mlada
i zdrava cura: imala je simpatija, željela je da
živi, da voli i da bude voljena, da nađe pravu
priliku i temeljnog životnog druga s kojim će
proživjeti u slozi i ljubavi, izroditi djecu i po
dizati ih u boljem vremenu — kaže starica Joka
i, gledajući nekud u daljinu, dodaje:
— Imala je momka kojeg je, možda, jedino,
a svakako najviše voljela. Bio je to naš komšija, Vid Bodroža koga smo svi zvali Vicuka. Što
jest — što nije, tek lijepo su se gledali i pazili.
A bili su, bogme, i par, što vele kao bor i jela,
baš jedno za drugo i po izgledu, i po naravi. Sa
stajali su se počesto, na zborovima, na prelu, kod
stoke...
Naša djeca su često, i kada nije bilo nasta
ve, odlazila školi, naročito od kako se Duško po
vezao s učiteljom Veljom Stojnićem. Vicuka i
Marija sretali bi se i tamo, ili na putu.
�— Po selu se, istina, govorkalo da se u Ma
riju zagledao i Živko Bodroža, kršan i dobar mo
mak, isto iz našeg prvog komšiluka, koji će ju
nački poginuti u bici na Prkosima, kada je i
Marija smrtno ranjena. Učesnici te bitke su nam
kazivali da mu je Marija pritrčala i previla mu
rane junačke, ali je ubrzo ponovo ranjen i izdah
nuo je baš tu, na tom krvavom bojištu — pri
povijeda Nikola, dodajući i on da je njihova kći
»imala dosta lijepih prilika za udaju«, ali da joj
je srcu, ipak, bio najdraži Vicuka, a i ona njemu
Ako se, dakle, može govoriti o pravoj s'm
patiji, o momku djevojke Marije stasale za uda
ju, o njenoj nepodijeljenoj ljubavi, onda je to
Vid Bodroža Vicuka. To kažu njeni roditelji, ta
ko priča većina Kameničana, toga se sjećaju i
Marijini i Vicukini drugovi iz mladalačkih dana
s Kamenice, te njihovi ratni drugovi i saborci.
Vida Bodrožu svi su, od milja, zvali Vicu
ka. Rođen je 1919. godine u Kamenici. To je
onaj opjevani drvarski radnik i prvoborac ustan
ka iz pjesme borca i pjesnika Branka ćopića
čiji je naslov »Dva heroja bratstvo kuju i kroz
borbu učvršćuju«. Pjesma je posvećena dvojici
znanih junaka, kasnije narodnih heroja, Vicuki
Bodroži i Anti Rukavini (rodom iz Žegara, kraj
Bihaća). Njen dio glasi:
Ponesi nas, striče vjetre,
i ne štedi kilometre —
Kamenici, kršnoj Lici na granici,
nedaleko od Drvara,
ima jedna kuća stara,
od kamena građe grube,
o nju vrijeme tupi zube;
tu je gorki hljebac gricko
Bodroža hrabri Vicko. ..
Kada je odrastao, Vicuka je, uz seoske po
slove, katkad zamjenjivao i oca na pruzi, odno
sno posluživao u seoskoj školi, da bi se zatim
zaposlio u Fabrici celuloze u Drvaru.
Kada je u aprilu 1941. godine došlo do rasula
bivše jugoslovenske vojske, u Drvaru i okolini
se oružja i vojničke opreme moglo naći tako reći
pored puta, doslovno na sve strane. Tako je Vid
Bodroža Vicuka, izvršavajući direkt vu KPJ da
se prikuplja oružje i ostali ratni materijal, do
šao do mitraljeza. S njim će, kada je KPJ, 27.
jula, pozvala u juriš na Drvar, učestvovati i is
taći se u tom okršaju. Naročito će se, nešto kas-
�36
nije, pokazati za vrijeme ustaške ofanzive iz prav
ca Bihaća, u borbi koja je vođena na Oštrelju.
Ugledan i omiljen, Vicuka je znatno dopri
nio i omasovljenju ustanka u svom kraju, što je
bilo veoma važno.
U okršajima na cesti Bosanski Petrovac —
Oštrelj — Drvar, Vicuko Bodroža se sa svojim vo
dom nalazio na pravcu glavnog neprijateljskog
udara. Daleko nadmoćniji i bolje naoružan, ne
prijatelj je prisilio i lijevo i desno krilo parti
zanske zasjede da se povuče iz okršaja i odstupi
u šume Klekovače. Međutim, iako izložen najžeš
ćem udaru i uragans'koj vatri neprijatelja, Vicu
ka nije odstupao. Uz njega su ostali i nekolici
na boraca njegovog voda. Ispod samog Oštrelja
oni su se ušančili i nisu dali neprijatelju da pro
dre na slobodnu teritoriju Drvara. Kada su os
tali borci vidjeli da se Vicuka sa grupom drugo
va odlučno odupire neprijatelju na pravcu njego
vog glavnog udara, uz samu cestu, pribrali su
se, sredili za napad i izvršili opšti juriš. Nepri
jatelj je ne samo zaustavljen, nego i potpuno
razbijen i vraćen tamo odakle je i došao.
O partizanskoj pobjedi na Oštrelju i pod
vigu Vicuke Bodrože brzo se pronio glas širom
Krajine i Like. Vijest o uzaludnom pokušaju
Pavelićevih ustaša da iz Bihaća prodru preko
Bosanskog Petrovca za Drvar i Grahovo, odjek
nula je širom »Nezavisne Države Hrvatske«, pa
i dalje.
Vicko Bodroža se istakao i u borbama iz
među Drvara i Bosanskog Grahova, početkom
1942. godine, On je, samo sa jednim vodom, do
čekao i više puta razbio daleiko nadmoćnijeg ne
prijatelja. Tako je izvršio napad na istureni italijanski položaj na predjelu Gornje Kamenice.
Bilo je to na sam 1. maj — Međunarodni praz
nik rada 1942. godine. Partizanska pobjeda bila
je potpuna. I praznikovanje Prvog maja bilo je
tim veće i radosnije. Samo nekoliko dana posli
je toga, na prijevoju Ploče, na cesti Drvar — Ka
menica — Ploče — Resanovci — Bosansko Gra
hovo, Vicuka Bodroža sa svojim borcima sačekuje
italijansku kolonu i uništava dva kamiona. Te,
druge, ratne godine Vicuka je primljen u Partiju.
Godine 1943. Vicko Bodroža se istakao u vi
še borbi tako da je dobio i posebnu pohvalu šta
ba Prvog bosanslkog korpusa. Naime, on je sa
svojim borcima, u okršajima između Sanskog
Mosta i Prijedora, uništio bataljon Nijemaca, a
�u jednoj bici između Bihaća i Bosanskog Petrov
ca potukao je dvije čete Nijemaca...
Maja 1943. Vicko je, sa komesarom svog bataljona, upao, jašući na konjima, u selo Čećavu
i strojnicama su rastjerali preko 200 četnika!...
Četvrta krajiška brigada, formirana 9. sep
tembra 1942. godine na Tičevu kod Bosanskog
Grahova, prošla je dug i slavan borbeni put od
planine Šatora, preko Srbije i dijela Crne Go
re, do bitke za Beograd i posebno se istakla u
borbama na Sremskom frontu. U mnogim bor
bama vođenim u operacijama prodora u Sr
biju, u bici za oslobođenje Beograda i na srem
skom frontu, komandant te brigade NOVJ bio
je već legendarni junak Vid Bodroža Vicuka,
što je bilo priznanje njegovoj ličnoj i starješinskoj hrabrosti.
»Popunjena i odmorna, brigada je iz Beo
grada pošla na sremski front« — stoji u opisu
borbenog puta te brigade. »Tu je vodila teške
borbe sve do aprila 1945. godine, kada je krenu
la u posljednju ofanzivu za konačno oslobođe
nje zemlje. Na sremskim ravnicama brigada je
Viciiko Bodroža, jedina M arijina ljubav
�izgubila više svojih rukovodilaca i starih i novih
boraca. Među njima je bio i komandant brigade
Vicuka Bodroža..,« On je, kako je zapisano, he
rojski poginuo, »omogućivši da se dvije briga
de NOVJ izvuku iz vrlo kritične situacije«. Za
narodnog heroja proglašen je 5. jula 1951. godine.
Tako su, u ratnom vihoru, poginuli i Marija
i Vicuka. Time je i njihova ljubav, ljubav izme
đu dvoje heroja, ostala neostvarena, što narod
kaže — nesuđena.
KAMENICA — CENTAR USTANKA
Došli su: rat, kapitulacija zemlje, strahovla
da ustaša i, srećom, ubrzo — opštenarodni usta
nak kojeg su poveli komunisti...
S dolaskom rata, simpatije su prekinute,
ljubavi otete, mladosti zapućene na staze borbe
i neizvjesnosti.
Marija Bursać, kao, uostalom, i većina nje
nih drugarica i drugova, imala je sada samo je
dnu i istinsku ljubav — borbu protiv fašizma,
žestok boj protiv okupatora i ljutu bitku sa do
maćim izdajnicima, ustašama i četnicima.
— Sloboda je najveća svetinja! — govorila
je često Marija, dodajući da se tome mora podre
diti, doslovno i bezrezervno, sve: i mladost, i
ljubav, i udaja, i ženidba, i kuća i djeca, i zdrav
lje i život! Sve je trebalo, sve se moralo žrtvo
vati samo jednom: borbi za pobjedu, za oslobo
đenje domovine, za bolju, pravedniju i srećniju
budućnost svoga naroda.
Pojedinosti o tome kako se Marija Bursać
predala toj svojoj, sada i jedinoj, ljubavi — bor
bi za narod, za slobodu, i kako je istinski i do
kraja sve podredila i žrtvovala interesima revo
lucije — živo se sjeća i Milan Tminić, istaknuti
prvoborac od Drvara, u ratu član Mjesnog i se
kretar Sreskog komiteta SKOJ-a:
— Bar tridesetak puta sam u ratu ručao,
večerao ili zanoćio u kući Bursaćevih, na Kame
nici. Ali Mariju sam rijetko kad zaticao u kući.
U prvo vrijeme radila je na sakupljanju po selu
i odnošenju na položaje hrane, pa zatim obuće
i odjeće, pokrivača i zavoja za borce. Tek kasno
u noć dolazila bi iz akoije i odmah se prihvatala brojnih seljačkih poslova i domaćickih obave
za u kući.
�Bila je orna za svaki posao i sposobna da
sve brzo i kako valja uradi: od dočekivanja i
smještaja gostiju do podmirivanja blaga.
Nikada nije mirovala, ni trena nije imala
slobodnog...
Starija braća su otišla u borbu, a mlađa osta
la premlada, pa je ona jedina mog'a da pomog
ne već postarijim i bolešljivim rod.teljima.
Ona kod nas, istina, ni po tome nije bila ne
ki naročiti izuzetak od dobrog dijela naše divne
omladine. Bila je, što bi se reklo, tipična seoska,
»nepismena«, djevojka. Ipak je, po mnogo če
mu, služila kao primjer svim svojim vršnjaki
njama. S njom, s njenim radom i uspjesima, ne
rijetko smo prekorijevali druge djevojke, pa i
mladiće — ističe Tminić.
Čim je, sredinom aprila 1941. godine, kapi
tulirala bivša kraljevska vojska, na scenu, pod
okriljem njemačkih i italijanskih fašista, stupa
kvislinška tvorevina »Nezavisna Država Hrvat
ska«. Poglavnik Ante Pavelić brzo uvodi ustašku
strahovladu.
Na udaru su: komunisti i skojevci, pa Srbi,
Židovi, Gigani...
I u drvarskom kraju su počeli: pljačke, mal
tretiranja, odvođenja nedužnih ljudi — prvo u
policijsko-žandarmerijska mučilišta, zatim
na
streljanje, bacanje u bezdane, u rijeke...
Ali, Komunistička partija Jugoslavije nije
priznavala kapitulaciju. U radničkom Drvaru ona
je imala ne toliko brojnu koliko jaku organiza
ciju, računajući, uz to, i na novoformirane skojevske organizacije i veliki broj svojih saradnika i simpatizera.
Na čelo naroda drvarskog kraja stavili su
se najbolji njegovi sinovi — komunisti i revolu
cionari, među kojima su se isticali: Ljubo Babić,
Veljo Stojnić, Milutin Morača, Slavko Rodić, Ni
kola Kotle, Vaso Trikić, Milan Bosnie, Bogdan
Pećanac, Ilija Materić, Milan Bursać, Miloš Bauk.
Vaso Kelečević i mnogi drugi.
Oni, prvo, organizuju prikupljanje svog ras
položivog oružja, zatim povlačenje odrasiih lju
di i šume, okupljanje prvih borbenih grupa, ustaničkih vodova, četa i odreda.
Već početkom jula 1941. godine Kameničani
su organizovali i svoj logor u šumi Praščijaku
poviše Kamenice, a već za nekoliko dana spustili
su se iznad samih kuća, u šumi zvanoj Trninića
�Okliak. Tamo su danjivali i nooivali, hranili se,
prebrojavali sakupljene puške, municiju, bombe,
pištolje, rogulje, sjekire i drugo oružje i oruđe
s kojim će poći u prve borbe. To je, u stvari,
bio prvi gerilski odred slobodarske Bosanske
krajine. Istovremeno, na terenu Kamenice nala
zio se i štab drvarskih ustanika, s komandan
tom Ljubom Babićem na čelu, kojeg je partijsko
rukovodstvo Bosanske krajine odredilo za vojnog
povjerenika u srezu Bosansko Grahovo (i Drvar).
Zamjenik komandanta Štaba bio je Milutin Morača, student prava iz kolonističkog sela Novi
Žednilk kraj Subotice, rezervni oficir bivše jugoslovenske vojske.
To što su Kameničani i u tome prednjačili u
širem kraju, rezultat je djelovanja prve partij
ske ćelije i prvog skojevskog aktiva u drvarskoj
dolini — formiranim na Kamenici. Uostalom,
na Kamenici je, tačnije rečeno u njedrima šume
Bobare, noću 26/27. jula 1941. donijeta i odluka
0 otpočinjanju opštenarodnog ustanka u Bosni
1 Hercegovini, odakle su razaslati kuriri k Srbu,
slobodarskom ličkom mjestu u kome je, istog
dana kada i u Drvaru, sutradan 27. jula, planula
prva ustanička pušlka — osvetnica u bratskoj
Hrvatskoj.
Ubrzo poslije dizanja narodnog ustanka, Ka
menica postaje »zasebno selo«, na glasu ^ kao
partizansko i borbeno, čime Kameničani, baš kao
i prije rata, u radničkim štrajkovima, zauzimaju
istaknuto mjesto u drvarskoj kotlini.
Poslije prvog oslobođenja Drvara, 21. avgus
ta 1941. godine — na inicijativu Štaba drvar
ske brigade i u saradnji sa članom CK KPJ Mar
kom Oreškov.ićem Krntijom — na Kamenici je
održana konferencija žena, na kojoj su, pored
žena i devojaka sa Kamenice i iz okoline, uces
tvovale i Muslimanke i Hrvatice iz šire okoline
Drvara, kao i žene iz Slovenije, koje su se za
vrijeme ustanka zatekle na ovoj teritoriji, ka
mo su ih Nijemci protjerali sa ognjišta iz oko
line Maribora i iz drugih krajeva Sloven je.
Na toj konferenciji žena manifestovano je
bratstvo i jedinstvo Srba, Hrvata,^ Muslimana i
Slovenaca, a borcima je, na položaje upućeno
pismo, sa porukom da istraju u borbi protiv
okupatora i domaćih izdajnika, te da se uzdrze
od osvete nad nedužnim stanovništvom drugih
nacionalnosti, a prije svega nad Hrvatima i Mus-
�limanima koji nisu bili krivi za nedjela izdajni
ka i krvoloka iz njihovih redova. Takav stav up
ravo ubjedljivo govori o uticaju Partije u ma
sama i visokoj svijesti naroda Kamenice i dr
varske doline, tim prije jer su mnoge od tih že
na ostale bez svojih najmilijih, koje su Nijemci
ili ustaše zvjerski umoril'.
Krajem prve ustaničke godine Kamcničani
su, na potpuno demokratski način, izabrali i
svoj prvi narodnooslobodilački odbor. Predsjed
nik odbora bio je Nikola Bodroža, a članovi: Jovo
Bursać, Dušan Rodić, Vid Bodroža i Dragan Dejanac.
Na toj »kamenitoj Kamenici« je, u proljeće
1942. godine, osnovana i prva partizanska ekono
mija na slobodnoj teritoriji Bosanske krajine.
Stvorena od dobrovoljnih priloga seljaka iz oko
line Drvara i od rekvizicije i konfiskacije imo
vine neprijatelja naroda, ekonomija je jedno vri
jeme raspolagala i sa 6.000 ovaca i koza, oko 320
grla goveda i konja i dr. Magacini su se nalazili
u kućama i oborima Jovana Papka i Davida Kamenka u Koritima i u zaseoku Razboj kod Bastasa, a kasnije u samoj Kamenici. Pekara, otvo
rena pri ekonomiji, bila je u selu Boboljusci.
Upravnik te ekonomije bio je Kameničanin Đuro
Bodroža.
U jesen druge ratne godine, tačnije 22. avgusta 1942, na Kamenici je osnovano jezgro slavne
Treće proleterske krajiške brigade.
U svim tim i drugim zbivanjima Marija Bur
sać je imala veoma zapaženu ulogu, zbog čega
je njena aktivnost za NOP i ostala u tako ži
vom sjećanju učesnika tih istorijskih događaja.
Po sjećanju mnogih, Marija je već u predustaničko vrijeme, a obaška u prvim ustaničkim
danima, predano izvršavala sve zadatke koje su
postavljali Partija i SKOJ, mada ona, zvanično,
još nije bila »organizovana«.
Ubrzo je postala glavna ličnost među žena
ma u čitavom kraju: kao vjetrom nošena, ona
obavlja niz kurirskih zadataka na relaciji Kame
nica — šuma Bobara — logori gerilaca — Drvar.
A kada su organizovane prve ustaničke gru
pe, čete i odredi, Marija, s još nekoliko druga
rica i drugova, održava kurirske veze između pr
vih ustaničkih četa i odreda u Drvaru i čitavoj
drvarskoj kotlini.
�Danju se oprezno kreće po kamenjaru, kroz
išume i preko proplanaka, kako je ne bi primije
tili i uhvatili neprijatelji. A noću se tako slo
bodno kretala kako se može kretati najsmioniji muškarac, ne plašeći se »ni vuka, ni hajduka«.
Pisma je krila u njedra, u opanke, zašivala u odjeću, a usmene poruke tako dobro pam
tila — da ih je znala naizust.
Poput košute je skakala s kamena na ka
men, od kuće do kuće — kada bi sakupljala hra
nu i odjeću, odnosno od položaja do položaja
— na kurirskim zadacima.
Sa strinom, Anđukom Bursać, Dukom Bačkonja i drugim djevojkama i mladim ženama,
prikuplja i sprema hranu za ljude u šumi. čak
se, kako kazuje Branko Vještica, rodom iz zaseoka Gornje Vrtoče, raspituje po selu da li još
gdje-gdje ima skrivenog ili zabačenog oružja,
starinskih kremenjača i lovačkih pušaka. Organizuje prikupljanje odjeće i obuće; sakuplja ši
vaće mašine u seoskoj školi i rukovodi radom
u improvizovanoj krojačnici...
— Primjetno Marijino isticanje, kao veoma
vrijedne i sasvim odane djevojke, zapaženo je
u radu Odbora fonda. To su u nas bili prvi po
moćni vojno-pozadinski organi vlasti kojima je
osnovni zadatak bio snabdijevanje ustanika. E,
Marija je bila najaktivniji član tog našeg odbo
ra — sjeća se još vrijedna aktivistkinja na Ka
menici Duka Bačkonja. — Taj Odbor fonda ve
ćinom je i bio sastavljen od žena i djevojaka.
Pored hrane, sakupljale smo gotove odjevne
predmete, ali i tkanje i sukno, pa bi to šile u
krojačnici što smo je organizovali u seoskoj ško
li. U njoj je uvijek bilo spremno za rad bar de
setak drugarica, onih što su uoči rata, zahvalju
jući učitelju Velji Stojniču, završile »Singerov«
tečaj šivenja i krojenja. Odnosile bi to u šumu,
u logore ili u Drvar, kod tzv. »Kantine«, gdje je
bio sabirni centar hrane d odjeće — za ustanike.
MARIJA POSTAJE SKOJEVKA
Prvi skojevski aktiv u ovom kraju, kako je
rečeno, formirao je, još 1940. godine, učitelj V e
l i o Stojnić. Bio je to skojevski aktiv — na Ka
menici. Za sekretara je izabran Marijin susjed
�Duško Bačkonja, radnik u Drvaru kao i većina
Kameničana.
Rad skojevaca se prvo osjetio na kulturno^prosvjetnom i sportskom polju, a s vremenom
i u pogledu idejno-poliličkog djelovanja. To je
privlačilo, intcresovalo i okupljalo sve veći broj
mladića i djevojaka.
To druženje mladih za starije je bilo upad
ljivo i pomalo čudno, da ne kažemo i sumnjivo,
naročito za brižljive majke, koje su itekako pa
zile s kim njihove kćeri »idu«.
Odgovor na to njihovo pitanje doći će ubr
zo, s vijestima o narodnom ustanku u Drvaru,
27. jula 1941. godine. Mladi su se družili — da
bi se organizovali za borbu.
— Još u septembru 1941. Marija je postala
član SKOJ-a — kaže njen brat Dragan. — Sasta
nak na kome je primljena održan je u kući ro
ditelja aktivistkinje Duke Bačkonje. Bilo je to
prvo primanje u SKOJ najaktivnijih mladića i
djevojaka sa Kamenice, poslije izbijanja ustan
ka. A Marija je važila za najaktivniju i najrevo
lucionarniju omladinku, slobodnu, istrajnu, odvažnu. Poslije su primani novi članovi. Tako je
krajem prve ratne godine skojevska organizaci
ja na Kamenici imala 23 člana i bila toliko jaka
i tako organizovana da je mogla da izvrši sve
povjerene zadatke.
Svi sposobni mladići sa Kamenice ubrzo će
stupiti u partizanske odrede, a drugarice u rad
ne čete, zatim i one u partizanske redove...
U isto vrijeme, znatno je ojačana i partijsika
ićelija na Kamenici, koju su uoči svenarodnog
ustanka 1941. godine činila svega četiri člana:
Velimir Stojnić Veljo, učitelj, Nikola Kotle, metalski radnik, Milan Bursać, seljak i Husein Habdičević, učitelj u Resanovcima (Bosansko Gra
hovo), rodom od Doboja, (streLjan 1942. godine
od strane neprijatelja).
Vlado Grujić, iz Podbrine kraj Drvara, poza
dinski radnik iz vremena ustanka, Mariju Bur
sać je upoznao preko njene braće Duška i Dra
gana koji su, jedno vrijeme, pješice, s Kamenice
dolazili u školu u Drvar:
— Obojica su bili divni drugovi, dobri đaci.
Bio sam nešto mlađi od njih, pa bi me oni šti
tili i od ponekog odraslijeg oškop:ce. Od njih
sam prvi put ponešto čuo o radničkom pokre
tu, SKOJni, Partiji. A nije ni čudo; to su bili uče-
�nici naprednog učitelja i komuniste Velje Stojnica. Duško je ubrao postao vrlo uticajan u školi, djelovao je na sve nas i okupljao nas oko
sebe. Oprezno nam je govorio o onome što će
da dođe, o idejama Partije i SKOJ-a, o predsto
jećim odlučujućim borbama.
Nije prošlo dugo, a »ono što nas čeka« je
došlo.
Ubrzo je, poslije ustanka, formirana speci
jalna, Drvarska omladinska četa, kojom je Duš'ko, u saradnji sa starijim drugovima, upućenih
u oružje i vještine u ratovanju, rukovodio. Iz
vodili smo vojničku obuku i pripremali se za
skori odlazak u ustaničke, partizanske redove.
Vježbali smo u Drvaru, na terenima Kamenice,
Zaglavice...
Tada je Vlado upoznao i Mariju, o kojoj je
mnogo slušao i od njene braće:
— Bila je stalno u akciji, uvijek vrijedna
i politički dobro »potkovana«, što je u ono vri
jeme bila prava rijetkost kod žena i djevojaka.
Ostala mi je u uspomeni i kao veoma lijepa dje
vojka, okrugla lica, rumenih obraza, crnoputa,
krupnih crnih očiju, skladno razvijena. Nije baš
mnogo govorila, ali ono što bi rekla imalo je
svoje mjesto. I riječima, i djelom, i šalom, i
ipjesmom, — bila je za borbu. Dok bi radila
pjevušila je i, sigurno, tako osjećala:
Mila majko ti ne zali sina,
Kad ga u boj zovne domovina.
U iskrenost Marijinih riječi duboko vjeruju
i njene najintimnije drugarice koje su je, jed
nog julskog dana 1941. godine, zatekle zamišlje
nom nad otvorenim kovčegom, punim njenog
ruva djevojačkog. Odjednom joj se otelo:
— Rat je. Pokolj je počeo. I sad: ili u rop
stvo robovati ili bunu buniti! Izbora nema —
domovina zove! Daću joj sebe i — darove!...
To je rekla i onda na kićene biljce, šarene
vunene čarape, tkane torbe, na veliko ruvo —
složila i ono malo, tkano, veženo, bijelo, sve naj
urili ie. ..
To je bilo u praskozorje ustanka. Marija se
obećala — borbi, narodu.
�PRVI USTANICKI DANI
Bila je nedjelja, 27. jul 1941. godine.
Ustanak na Uncu! Došli su oni »zbiljski da
ni — jedva dočekani« kako je pjevao Zmaj. Za
kucala na svaka vrata poruka iz narodne pjesme:
Zeman đoš'o valja vojevali,
Dižite se, braćo, na oružje!
Došli su dani Drvara, da se pokaže i doka
že zašto mu je narod, još davno, spjevao snažan
stih: »Nema Unca do — žarkoga sunca!«, što je
u svojim djelima oteo od zaborava veliki krajiš
ki pjesnik i borac Petar Kočić.
Ova junačka krajina, čuvena »tromeđa« i
gnijezdo junaka, sve što je dobro znala i valjano
imala, upjesmila je, sve mjerila epskim aršinima...
Sad je sve što je do puške doraslo — kre
nulo u ustanak, u bunu; doslovno sve se stavilo
u službu borbe za slobodu, za pobjedu...
S planinskih visova ove slobodarske trome
đe Krajine-Like-Dalmacije, snažan vjjtar donosi,
a valovi rijeke odnose, i opet neke neuhvatljive
snage natrag vraćaju, kao snažan eho, kao opo
menu, kao ohrabrenje — slobodarsku pjesmu na
roda, nepokorenog i zbratimljenog:
Sastala se Dalmacija s Likom
Ne daju se pokoriti nikom ...
Kordun, Bosna, Banija i Lika
To je, braćo, čvršće od čelika.
Ne samo što ovdje nije bilo uobičajeno, ne
go je bilo i neprihvatljivo da žensko, još ako je
djevojka za udaju — obuče muško odijelo! To
joj selo nikada ne bi oprostilo, a navući na se
ljagu muškarače — najružnije je što se može do
goditi jednoj djevojci, ili bar toliko velik porok
kao kad se okopili ili prevari vjerenika...
Ipak, vrijeme poslije okupacije zemlje, zatim
u doba pljačke, pokolja, bacanja u bezdane, ise
ljavanja, zbjegova u šume, danonoćnog straha
od njemačkog »šmajsera«, italijanske »kuse« i
ustaške »kame«, od stotine nevolja koje je do
nio rat — bilo je takvo da se i muško i žensko
moralo držati muževno, jer su, slikovito govoreći,
došla muška vremena.
— Još one večeri, između subote i nedjelje,
to jest između 26. i 27. jula četrdeset prve, kada
�J® u
okliaku, poviše Kamenice, usvojena
odluka Partije o podizanju narodnog ustanka u
Bosanskoj krajini i Lici — moia Mara se, boga
mi, odmah obukla u muško odijelo. Našla'je ne
ke »svetačke« pantalone jednog od braće pa neki kaput i kapu. Ona je prva od cura na Kame
nici obukla pantalone, a odmah su joj se pridru
žile još neke djevojke u selu. Tako je to i proš
lo bez većih zamjerki i najvećih zakerala u selu.
Sve je tada znalo u kakvim smo nevoljama, kak
ve sve aie zijevaju na nedužni narod, i sada je
najglavnije bilo da se te aie smire i pobiju, a ko
se kako nosi — to je najmanje bilo važno. Ta
ko se i događalo da mnogošta što nam ranije
»niije išlo pod kapu« — ne vidimo, a i što i vi
dimo — da ga lakše prihvatimo...
Tako pripovijeda majka Jovanka, navodeći
kao glavni razlog takve Marijine odluke — želju
da, u slučaju susreta sa neprijateljskim vojnikom,
izgleda kao muškarac, pa ,će i on »odmah imati
veći zort nego kada bi vadio ženskinju...«
Znano je da su sa Kamenice, te istorijske
noći, kuriri požurili da jave drugovima na ličkoj
strani, u Srbu, da sutradan, 27. jula, zajednički
otpočnu sa — narodnim ustankom.
Veza između komunista drvarskog kraja i Sr46 ba uspostavljena je još u vrijeme povratka ko
lonista iz Novog Žeđnika, sa sjevera Bačke. Oni
su tamo imali svoju skojevsku i partijsku orga
nizaciju od preko 110 članova i veoma aktivno
su radili. Riječ je o ljudima koji su, poslije ka
pitulacije bivše jugoslovenske vojske, bez igdje
ičega, protjerani sa svojih dotadašnj h domova,
od strane mađarskih fašista. Hort'jevoi su, nai
me, odmah počeli masovno da ubijaju i odvode
u internaciju sve one koji su im smetali u ostva
rivanju fašističke politike. Umjesto u smrt ili
ropstvo, ovi ljudi — poslije prvog svjetskog ra
ta, kao dobrovoljci, kolonizirani blizu Subotice
— vratili su se s porodicama u zavičajna mjesta,
k svojima. Među njima je bilo više skojevaca i
komunista, kao što su bili: braća Milutin i Pero
Morača, Drvarčani, a iz Srba d okoline: braća
Dušan i Vojo Mileusnić, Đoko Jovanić, Danić
Damjanović, troje mladih skojevaca i komunista
iz porodice Bujić i dr. Jedna od Bujićevih, Mira,
prvih dana ustanka će preći u partijsko rukovod
stvo Drvara i udati se za Milutina Moraču, svog
vjerenika i jednog od glavnih vojnih rukovodi
laca drvarskih ustanika.
�Svi ti ličko-krajiški Žedničani bili su ili čla
novi KPJ i SKOJ-a, odnosno kandidati za člano
ve tih organizacija, ili simpatizeri Partije i njena
uzdanica.
— Vrlo velik doprinos tih drugova i druga
rica Žedničana, u narodnom ustanku u Drvaru
i Srbu — kaže Nikola Kotle, u vrijeme ustanka
komesar gerilskog odreda na Kamenioi i sekre
tar Sreskog komiteta KPJ za Bosansko Graho
vo, a kasnije komesar bataljona »Sloboda«, za
tim član prvog Okružnog komiteta KPJ za Dr
var, sekretar Okružnog komiteta za Podgrmeč i
dr. — Eto, mi smo odmah za zamjenika koman
danta Štaba gerilskih odreda za Drvar postavi
li Milutina Moraču; Pero Morača je angažovan
za agitaciju i propagandu, a Mira Morača-Bujić
odmah je uključena u rad Partije na drvarskom
području. Njihova djelatnost bila je veoma boga
ta i vrlo uspješna. Oni su bili i glavna i najsigur
nija veza s Partijom i ustanicima u Srbu i dru
gim ličkim borcima. Zbog toga nikako nije slu
čajno što su prve ustaničke puške u Krajini i
Lici, tj. u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, pla
nule usaglašeno, istog dana i gotovo u isti čas.
Žedničani su u svemu tome, zaista, dali značajan
doprinos; oni su imali idejne nadgradnje, inicija
tive i partijskog ii vojničkog iskustva...
KAMENICANI NA BARIKADAMA
Drvar je oslobođen u prvom jurišu i ostao
slobodan puna dva mjeseca: od 27. jula do 25.
septembra 1941, kada su u njega, poslije žesto
kih okršaja sa partizanima, upali Italijani.
Braneći centar slobodne ustaničke teritori
je, gerilski odredii su pružili žilav otpor italijanskim fašistima. Najžešći okršaj je vođen upra
vo u blizini Kamenice, na cesti Drvar — Bosan
sko Grahovo — Knin. Na šumskom prevoju Plo
če, između Kamenice i Resanovaca, cesta je bi
la prekopana, zatrpana golemim stablima drveća...
U međuvremenu, organiizovano je povlačenje
stanovništva iz Drvara, kao i evakuacija svega
onoga što bi moglo korisno da posluži ustanici
ma, odnosno za šta bi bila živa šteta da padne u
ruke neprijatelju. Tako je, pored hrane i odje
će, izvlačen građevinski materijal, oprema dz Fa
brike celuloze, gateri sa pilane i alat iz Željez-
�48
ničke radionice koja je već bila pretvorena u
prvu ustaničku radionicu za izradu i popravku
oružja. Sve je to odveženo na zaprežnim kolima,
prenošeno na samarima konjića ili na ljudskim
plećima i sklanjano duboko u obližnje šume Klekovače i Jadovnika, u izgrađene tajne magacine i iskopane zemunice.
U svemu tome na očitu aktivnost ispoljava
li su skojevci i sva omladina. Na vanrednom skojevskom sastanku u Kamenici, Marijin brat Duško je, kako se sjećaju sudionici tih događaja, kra
tko i odlučno govorio:
— Skojevci! Neprijatelj nadire od Knina i
Grahova! Slobodni Drvar i čitava naša teritori
ja su ugroženi. Cestu na Pločama moramo još
dublje prekopati i pregraditi drvljem i kamenjem!
Isto tako, moramo porušiti prugu kod Hrnjadi,
kako nas fašisti ne bi iznenadili od Ličke Kaldr
me. Takođe, moramo zarušiti i cestu i prugu
kod Oštrelja — da neprijatelj ne bi upao, ili ne
bar lako i brzo, iz pravca Bihaća i Bosanskog
Petrovca, odnosno od Prijedora i Jajca... Na rat
ne zadatke, drugovi i drugarice!...
Zadaci su bili vrlo hitni i krajnje ozbiljni.
Ali ne i prvi, a neće ostati ni posljednji te vrs
te. I zbog toga se hrabri skojevoi sa Kamenice
nisu plašili ni težine ni opasnosti koje je pod
razumijevalo izvršavanje povjerenih im zadata
ka. Iako se znalo da neki mogu i da poginu, ili
da budu zarobljeni od neprijatelja, odnosno da
i selo, što znači i rodna kuća, može biti, u znak
odmazde, popaljeno — niko od njih nije ustuk
nuo pred zadacima. Naprotiv, sve to kao da im
je ulijevalo novu snagu, hrabrost, odvažnost.
Sastanak je, kao i toliko drugih, održan u
kući Duškovih roditelja. Tu je bila d Marija. Ona
je znala da među njenim drugovima i drugaricama .ima mnogo ogladnjelih. I brzo s e pobrinu
la za ječmen hljeb i poveću z d j e l u mladoga sira.
S pravom je mislila: kada se najedu
lakše
će prekopavati cestu i rušiti prugu.
Poslije jela Milan Bačkonja, komandir rad
ne čete, i Duško Bursać, rasporediše ko ce u
koju akciju. Usput, kroz selo pokupiše i ostalu
omladinu, naoružanu krampovima, asovima, sjeLjiidi s Kamenice su od davnina poznati kao
veoma vrijedni, pošteni, hrabri ji odvazm.S pra
vom se i danas u tom kraju kaže da su Kamenv
čani kremen-karakteri. Jer, sto reknu — to ne
�poreknu — što naume to i izvrše. Riječ je za
njih, kao, uostalom, i za većinu čitavog ovog gorštačkog elementa sa tromeđe Like, Krajine i
Dalmaaije — zakon, svetinja.
Tako su Kameničani, uoči ustanka, u samom
ustanku i tokom čitavog rata — služili primje
rom ostalim selima ustaničkog i ratničkog drvar
skog kraja.
— Neće tako lako ni Švabo ni Italijan, ni
svojim tenkovima, ni kamionima, prijeći preko
ovih prepreka — čulo se žagorenje mladića i
djevojaka dok su prekopavali i zatrpavali stabli
ma i kamenjem put između Kamenice i Resanovaca, krajem septembra prve ustaničke godine.
— Ni blindirani voz ovuda ne može proći!
— odjekivalo je, uz zveket pijuka, ćuskija i lo
pata, sa druge strane Bobare, tamo kod Hrnjadi, gdje je prekopavana i rušena važna uskotračna pruga.
Iako ustaničke snage još nisu bile toliko ja
ke da bi mogle potpuno spriječiti prodor daleko
nadmoćnijih i do zuba naoružanih neprijateljskih
vojnih formacija, bar je njihov upad na slobod
nu drvarsku teritoriju usporen. Deset dana vodi
la se nadčovječanska borba kako bi se narod
mirno mogao evakuisati, sve najpotrebnije izvući
u šume, ustanički redovi konsolidovati.
Po naređenju vojno-političkog rukovodstva,
trebalo je uništiti svu industriju drveta u Drvaru
i sve drugo što bi moglo korisno da posluži ne
prijatelju — trenutno ii dugoročno.
Polazilo se od toga da će fašistički okupatori,
ako u Drvaru zateknu veliku pilanu, Fabriku ceiuloze i Željezničku radionicu, svim silama na
stojati ne samo da to koriste za potrebe svoje
vojne mašinerije nego i da se tu za stalno na
stane i što duže i više eksploatišu prirodna bo
gatstva i industrijska postrojenja.
Teška srca su se Drvarčani, radnici iz Pila
ne, Celuloze, Željezničke radionice i drugih pogo
na odlučili da potpale svoje fabričke hale. Jer,
to su im bile, uz njihove rodne domove, najdra
že kuće, njihove prave hraniteljice.
Uostalom, drvarski kraj je veoma pasivan,
kamenit, bezvodan, sa surovim zimama, dosta
odvojen od svijeta, pa hljeba sa sopstvene zem
lje nikad ni do Božića, ali zato uvijek do Muče
nika. Ti »mučenici« bi, za svaku kuću koja nije
imala radnika u »Šipadu«, nastajali onoga dana
M ariia Bursnć
49
�kada bi bili pometeni plitki ambari za žito, pri
čemu domaćinu nije ostajalo ni prebijene pare
da kupi štogod kukuruza, a o pšeničnom brašnu
ili bijelom hljebu nije bilo ni govora.
Tako je sada bilo nedoumice, ali nije smjelo
biti neodlučnosti:
— Naredba je vojno-političkog rukovodstva
da se smjesta zapale: i pilana »Šipad«, i Fabri
ka celuloze, i Radionica za popravku i izradu
oružja i municije!
Dana 25. septembra 1941. godine Drvarčani
su sami zapaliLi dio svoga grada: svu svoju in
dustriju drveta!...
Bila je to najveća diverzija u porobljenoj
Evropi u 1941. godini.
Plameni jezici su se izvijali do neba. Golema
količina gustoga dima prekrila je čitavu drvar
sku kotlinu. Huka i buka, iz grada koji gori, pro
dirala je gore, kroz Sklop, u Mokronošku župu
i razbijala se dolje, kanjonom Unca, te odjeki
vala po kameničkoj i pasijačkoj visoravni.
To je bio prvi put u toku narođnooslobodilačkog rata da Drvar gori. Kasnije ie još dva pu
ta gorio, ali se nije pokorio: drugi put u vrije
me strašne »četvrte« neprijateljske ofanzive, s
početka 1943. godine, a treći, posljednji, put —
onog dramatičnog 25. maja 1944. godine, za vri
jeme njemačkog desanta, kada je H:tler krenuo
sa svojom operacijom »Konjićev skok«, sračuna
tom da uništi Tita, ali i tog puta — bezuspješ
no. Tako je nastala i ostala pjesma:
Oj, Drvaru, triput si gorio,
Al, se Švabi nisi pokorio!
Borba se razgarala, zadaci skojevaca i uopšte omladine s Kamenice uvećavali, pa i broj nji
hovih sastanaka učešćao. Sastanke, bolje reći ra
dne dogovore, većinom su održavali u kući Bursaća. Tu im je nekako bilo najsigurnije, jer za
selak je bliže šumi, u središnjem dijelu sela, pa
ako bi otkud i izbio neprijatelj — najlaikše bi se
izvukli iz opasnosti.
Iz Bursaćeve kuće već četvoro su članovi skojevske organizacije, što činii jednu petinu akti
va To su: Duško, sekretar aktiva, Marija i ses
tra joj Milka, te strina Anđuka, čiji je muž Đuran, kao ustanik, junački poginuo početkom av-
�gusta 1941, na Srnetici. I domaćini kuće, Nikola
i Joka, već su osvjedočeni saradnici NOP-a, po
starom gostoprimljivi ali i veoma oprezni prema
svakom nepoznatom.
DAROVANO RUVO DJEVOJAČKO
U sobi, gdje se održava sastanak, nema do
voljno sjedišta za sve, makar je tu oveća klupa,
te nekoliko stolica i tronožaca. Marija se brzo do
sjeti, pa donosi biljac ili ponjavu, te neki posje
daše na pod.
Ilegalni skojevski sastanci kratko traju. Sažet
je dnevni red. On se u ustaničkim danima svo
dio uglavnom na ocjenjivanje izvršenih i postav
ljenje novih borbenih i pozadinskih zadataka:
— Sada nam je glavno da obezbijedimo do
voljno hrane za sve drugove u šumi, u četama i
odredima! — kaže strina Anđuka.
— Zima je na pragu, treba već da se brine
mo za obuću — dodaje kratko Marija.
— Briga za ishranu, odjeću i obuću je je
dan od naših glavnih zadataka, jer imamo sve
više boraca iz drugih krajeva, naročito iz Like,
a dolaze i iz Banije, Korduna, sa Kozare, iz Dal
macije — izvlači zaključak sekretar Duško.
— Ima, ih, bogami, polugolih i gotovo pot
puno bosih — kaže uzbuđeno jedan od najmla
đih skojevaca.
— Daleko su od svojih kuća, od majki i se
stara — drugi će.
— Na nama je, cure, da prve otključamo
kovčege i darujemo borcima i narodu ruho dje
vojačko, a kad nas, skojevke, vide onda će to ra
diti sve djevojke — predloži Marija, dodajući:
— Ko zna, uostalom, kako će biti: ko će ima
ti sreću da se uda, da daruje dragana.
Složiše se, sve u jedan glas, da »načnu« dje
vojačke kovčege,.
— Evo, ja dajem prva! — ustade Marija i
otvori svoj sanduk, pa nastavi:
— Drugovi koji su na položaju i koji odla
ze u borbu — najljepši su mi i najmiliji svatovi!
Vadi Marija iz kovčega smiljem namirisano
ruvo: vuneni džemper, dva-tri para čarapa, onih
bijelih i »malo šaranih«, što ih je svojim ruka
ma, pošto je isprela vunu, plela i prala.
�— Biće darova i za đuvegije, samo da izvoiujemo slobodu! — govori sekretar Duško, oče
vidno zadovoljan ovom akcijom skojevki.
Dogodilo se kako je Marija predvidjela: nje
nim primjerom pošle su ne samo sve skojevke ne
go i sve seoske djevojke, pa i snaše i starije že
ne. Tada je sakupljeno pravo brdo raznih odjev
nih predmeta, sve domaće izrade i najboljeg kva
liteta, što će se, kroz rat, stalno ponavljati.
Kuća Bursaća, puna boraca i skojevaca pod
njenim krovom odnjihanih, bila je otvorena za
sve borce za slobodu. Dolazilo se tu danju i no
ću, nalazilo sigurno sklonište, uspostavljene ve
ze, sačekivane poruke...
— Bili su nam to dragi ljudi, ali je zlo bilo
što nikada nismo bili sigurni da neko neće i ne
zvan, nepoželjan, iznenada banuti u kuću — pri
povijeda Marijin otac Nikola. — U.padoše tako,
jednom, četnici već ozloglašenog »vojvode« Mane
Rokvića. A u našoj kući sklonjen teže ranjeni
partizan Dane Rodić...
Čim su namjernici ugledali Danu, njihov star
ješina je podviknuo:
— Partizan, a!?
— Nije, već bolesnik! — odgovori domaćica
Joka.
— E, dolijao si, vala, gerilski golaću! — us
tremi se drugi bandit.
— Pustite čovjeka na miru, zar ne vidite da
ie na umoru! — umiješa se Nikola, predosjećaju
ći da se može zlo dogoditi.
— A ko je taj čovjek i odakle je? — opet
će četnički »vođa«.
Svi se zgledaše; nisu naučili da govore neis
tinu, ali im sada druge niije bilo. Marija se pr
va pribra, pa reče otresito:
— To je moj muž!
— A kad se, tako mlada, već stiže udati?!
— Zimus sam > udala!
se
— Za bogalja i bolesnika? Eh, živa šteta!
— zagleda je naočit četnik.
— I ja često velim da je šteta, naročito sa
da kada vidim da nisam imala sreće da^ pnje
sretnem takvog deliju kao što si ti
reče po
sprdno Marija.
Svi prasnuše u smijeh, pa i četnici koji, sre
ćom, odoše.
�Tako je teško ranjeni partizan Dane Rodić,
zahvaljujući Marijinoj dovitljivosti i odvažnosti
u toj veoma kritičnoj situaciji, spašen od sigur
ne smrti. On je ubrzo prebačen u bolnicu. U pre
bacivanju je učestvovala i Marija, koja u povrat
ku sa tog zadatka, zamalo nije nastradala. Vraća
la se sa krvavim jastukom i čaršafom u ruka
ma, između Italijana u Drvaru, ali se i tu neka
ko snašla. Slabije sreće u tim kritičnim trenuci
ma bili su borci Lazar Rodić d Nikola Bašić, dok
je Duško Bursać u posljednjem trenutku uspio
da se sakrije u trap za krompir...
Nekako u vrijeme kada su Krajinom izbija
li po zlu poznati četnički pučevi, na Kamenici
je zakazan širi politički skup. Italijanski fašisti
još su bili u Drvaru, pa je i opasnost bila u ne
posrednoj blizini. Ipak, u zgradi kameničke ško
le se sleglo na stotine duša, čak i iz susjednih
Bastasa, Vrtoča, Prnjavora i Trnimića Brijega.
Marija, s grupom skojevki, dočekuje sve na
vratima i razmješta po već punoj i pretijesnoj
učionici. Skup je održan radi ojačavanja bloka
de Italijana. Pri tome je svima bio jasan stav:
— Svaki onaj ko Italijanima odnosi mlijeko,
sir, meso, jaja i druge ponude, da bi ih razmije
nio za so, petrolej, odjeću, i slično — ne samo
što slabi narodnu borbu, nego i direktno sarađuje s neprijateljem!
To je bio zvaničan i čvrst stav vojno-političkog rukovodstva koje je, sa jedinicama i naro
dom, faktički, blokiralo Drvar pun Italijana, jer
su na sve strane bile partizanske zasjede i straže.
Školska učionica je odjednom izgledala i ma
nja nego što je bila, a još zagušljivija od isparavanja mokre obuće i odjeće, od dima duvana i
petrolejke. Ipak, ljudi su pažljivo slušali svoje
rukovodioce:
— Umjesto da švercujemo s italijanskim fa
šistima i kokošarima, moramo dati sve od sebe
da prehranimo naše drugove borce, da ih obujemo i odjenemo! — podržavala je Marija predgovornika.
— Sta ti ima da pričaš i nekoga učiš! — us
protivi se jedan mladić, očevidno pročetnički na
strojen.
— Ne treba nam niko da soli pamet! — is
toga časa se uzjoguniše još dva-tri nenarodna
elementa.
Nasta opšta gungula.
�— Nećete nas omesti! Ako ne uspije ova —
uspjeće druga konferencija! Nas je više i ne bo
jimo se ni vas ni Italijana! — nadvikivala je Ma
rija one što su galamili.
Smilja Grubor-Morača, rodom iz sela Zaglavice, u ratu rukovodilac partijske ćelije u svom
selu, a potom sekretar Opštinskog komiteta KPJ
za Drvar, ovako se sjeća prvog susreta s Ma
rijom:
— U selu Hrnjadi, u jednoj šumi, održavan
je zbor u čast Prvog maja 1942. godine. Govorila
sam okupljenom narodu o doprinosu žena i om
ladine u NOB. Ispred vojske je govorio koman
dant Slavko Rodić. Tu se našla i Marija Bursać,
o kojoj se već pronio glas čitavim drvarskim kra
jem. S pažnjom su je posmatrali. Imala je bom
bu na opasaču! Ponosila se tim. Igrajući u ko
lu, bomba se tresla, samo što ne otpadne. Svi su
joj se divili! Imala je i hlače, što je takođe bila
rjetkost tada vidjeti na ženama i djevojkama.
Lijepo joj je stajala i partizanska kapa s peto
krakom zvijezdom...
OTIMANJE ŽITA NEPRIJATELJU
Razvojem ustanka jačala je i »neborbena«
aktivnost na slobodnoj partizanskoj teritoriji.
Najprije se išlo na idejno-politički rad, a onda
je red došao i na kulturno-prosvjetno uzdizanje.
Cilj je bio da što veći broj mladića i djevojaka,
mlađih žena pa i poneki stariji čovjek, budu uk
ljučeni u kulturni rad, u pripremanje i izvođenje
priredaba sa folklornim, recitatorskim, horskim
i dramskim »tačkama«. S time je nekako i iš
lo, ljudi su to prihvatali.
Nešto teže je sprovođena u život parola: »Ni
jedan omladinac ni omladinka — ne smiju biti
nepismeni!«.
Prvo su na analfabetske tečajeve i grupna
opismenjavanja okupljani skojevci i kandidati
za članove Partije, a zatim, po ugledu na njih,
i ostala omladina. I ovaj zadatak je sasvim oz
biljno i odgovorno shvaćen, bezmalo, kao i sva
ki drugi — borbeni zadatak. Jer, borba protiv
nepismenosti bila je itekako važna za dagnji ra
zvoj i jačanje oslobodilačkog pokreta. Teškoća
je bilo s školskim priborom, ali i tu se snalazilo:
�— Treba da sakupimo sve tablice i pisaljke,
pa makar i komadiće, svaki komad papira, olov
ku, stila, pera i mastilo! — govorila je Marija,
uključujući se zdušno u akciju opismenjavanja,
mada je i sama jedva znala sva slova što ih je
samoinicijativno naučila uz svoju braću.
S vremenom su ti analfabetski tečajevi na
Kamenici okupljali i sve žene do pedesetih godina.
Kada su, 6. septembra 1941. godine, ustaničke snage iz Like, potpomognute ustanicima iz Bo
sanske krajine, zauzele jako ustaško uporište Kulen-Vakuf i okolinu, čitava teritorija, s jedne i
druge obale Une, ostala je pusta. Luke i plodne
oranice okb Kulen-Vakufa, Kliške Luke, polja u
Orašcu, Gradu, Ćukovima i dr. bila su zasijana
kukuruzom, a djelimično i krompirom, koji je
upravo stizao za vađenje.
Istovremeno je trebalo obrati goleme količi
ne šljive, jer je te godine, kao retko kada u do
lini Une, rodila »požegača«. Direktiva je bila da
se od što veće količine šljiva pravi pekmez koji
može dugo da se čuva i da služi za ishranu bora
ca i ranjenika.
— U jesen 1941. godine, kada su ustaše pro
tjerane iz Kulen-Vakufa i okolnih sela, išla je
omladina i drvarskog kraja u berbu kukuruza,
šljiva i drugih plodova jeseni — prisjeća se Bran
ko Vještica. — Oko toga su se angažovali i Duško Bursać, kao sekretar skojevske organizacije,
i njegova sestra Marija, tada već rukovodilac
omladine i žena u Kamenici. U berbi kod Kulen-Vakufa, u Klisi i Orašcu, sreli smo se sa omla
dinom i narodom iz ličkih i krajiških sela donjolapačkog i petrovačkog sreza.
To su, ustvari, bile prve dobrovoljne radne
akcije omladine ovog kraja. Istina, ta berba plo
dova rodne godine sa poveće teritorije u gor
njem toku Une, oko Kulen-Vakufa, nije obavlje
na sa nekim radnim jedinicama, brigadama i če
tama, već je predstavljala sveopštu akciju naro
da, pionira i omladine, preduzetu sa ciljem da
se što prije, s golemih površina, poberu rodni
kukuruz i šljive.
Sve je to odmah izvlačeno u obližnja sela,
na visoravni s lijeve i desne obale Une, duboko
u planinu Plješevicu, Lupinu, Osječenicu. Tamo
su stvorene i prve partizanske baze, magacini sa
žitom i hranom, kakvih je, prvo, najviše bilo
na visoravni Kamensko, tamo između Donjeg
Lapca i Korenice, duboko u planini Plješevici,
na teritoriji Like.
�KOMESAR RADNE CETE
Za Mariju i njene drugarice i drugove u
stvari, nisu prestajale ni prave žetve ni »žetve«
narodne pomoći vojsci, ranjenicima i nejači iz
zbjegova. Stalno se ponešto, uvijek s ljubavlju,
skupljalo ili pravilo, prenosilo, čuvalo pokla
njalo. ..
^
Krajem jula 1942. slavna Prva krajiška bri
gada je, uz pomoć drugih odreda i bataljona, osobodila Ključ i prostranu i rodnu Saničku do
linu. Valjalo je skupiti i, često ispred cijevi ne
prijatelja, iznijeti bogatu i dragocjenu ljetinu.
Zbog toga se u Saničku dolinu slegla omladina
od Petrovca, od Drvara, od Mrkonjić-Grada. Ma
rija je i u tome bila među prvima, o čemu Milan
Trninić kazuje:
— U ljeto 1942. godine i mi iz Trninić-Brijega, Drvar-Sela i drugih naselja, slali smo omla
dinu u prve radne brigade za berbu ljetine is
pred neprijateljskih bunkera u pitomoj Saničkoj dolini. Tamo je pošla i Marija. Iako je bila
politički delegat u radnoj četi, čime je imala
znatno više obaveza od drugih, ona je, samopri
jegornim radom na njivi i u voćnjaku, neustrašivošću kada zazvižde zrna oko ušiju — služila
za primjer svima i o tome su dugo pričali učes
nici tih prvih dobrovoljnih i slavnih omladin
skih radnih akcija u nas.
Zborno mjesto za drvarsku omladinu bilo
je kod Komande područja u Drvaru. Sjatila se
za rad raspoložena mladež, s pjesmom, uzvicima,
pretnjama fašističkim okupatorima. Preko Oštrelja, put je vodio do BraVska, kuda prolazi i uza
na pruga, gdje su se slijevale radne čete i bri
gade drugih srezova.
Zastave su se viorile na planinskom povje
tarcu, šarenile se narodne nošnje: kiklje, bluze,
bijele i šarene marame, crveni džemperi i sive
maje.
Komandir 3. čete 3. bataljona Prve radne bri
gade bio je Brane S. Bosnie iz Drvara, a Mari
ja Bursać njen politički komesar.
Radna četa je brojala oko 80 brigadista, od
čega samo četiri mladića, dok su sve ostalo bi
le devojke. Najmlađi je bio omladinac kojeg su
svi zvali Mali Ševo. Njega je već prvog dana že
tve nešto iznenada ujelo tako da je odmah na
se skrenuo pažnju, pa su ga djevojke zadirki
vale:
�— Ujela Ševu — žaba! . ..
— Nije to za šalu i smijeh već drugu treba
pružiti pomoć — govorila je Marija i počela da
mu priprema neke obloge, donosi hranu i brine
za njegovo što brže ozdravljenje.
— Ja i Manija Bursać bili smo rukovodioci
Treće čete — sjeća se Brane S. Bosnie. — Kre
nuli smo preko pasijačke visoravni ka planin
skoj prevojnici Oštrelj i, dalje, preko Bravska,
u Saničku kotlinu. Ostala mi je u živom sjeća
nju Marijina pjesma, koju je ona vodila sve do
blizu sela Bajer, gdje smo stigli predveče.
Pošto smo sada već bili u neposrednoj blizi
ni neprijatelja, nije se više smjelo pjevali i podvriskivati, čak ni preglasno govoriti. Smjestili
smo se u improvizovani logor, u nekom šljiviku
i štalama preko puta nekadašnje žandarmerijske
stanice, sada porušene.
Borci Prve krajiške brigade još su se borili
na periferiji prostrane Saničke doline, nastoje
ći da neprijatelja što dalje potisnu i stvore što
prostraniju slobodnu teritoriju za žetvu i berbu.
Mnoga sela bila su bez žive duše, jer su se
s ustašama povlačile i njihove porodice i simpa
tizeri, ostavljajući puste kuće i neobranu ljetinu.
Čim su omladinske radne brigade stigle ras
poređene su svaka na svoj sektor i određeni im
radni zadaci na širokom potezu od Ključa, Gor
nje i Donje Sanice, čak tamo do Sanskog Mosta.
Radne jedinice štitili su sa položaja prolete
ri koje je ovdje doveo Tito, zatim borci Treće
krajiške brigade, te partizanske jedinice sa ovog
terena.
S Marijom je u akciji skupljanja ljetine, u
ljeto i jesen 1942. godine, u Saničkioj dolini bila
i Mika Knežević, rodom iz Malog Cvijetnića. Ona
se sjeća da je Marija bila politički komesar Kameničke radne čete. Radilo se udarnički i rat
nički, a Marija je davala primjer svima:
— Otimali smo žito ispred neprijatelja, i
Marija je uvijek bila u pokretu, a onako lijepo
građenu lako smo je zapažali. Istina, ona je u
našem selu bila poznata još prve ustaničke go
dine, pa je omladina s Cvijetnića jedva čekala
da vidi i nju i njenog brata Duška, koji je bio
komandant prve radne brigade, Drvarske, u ko
joj je bila i Cvijetnička radna četa. Žito smo,
zbilja, želi ispred neprijateljskih cijevi i bunke
ra, uglavnom noću. Danju smo se sklanjali, od-
�marali, ili prebacivali dalje, na slobodnu terito
riju, ono što smo prethodne noći oteli nepri
jatelju ispred nosa. Pri tome su nas štitile naše
partizanske snage, ali danju je to bilo gotovo
nemoguće, naročito na otvorenim poljima, koja
su nerijetko nadlijetale nemačke »štuke«.
Marija je u Sariičkoj dolini prednjačila —
kako u žetvi tako i u svim drugim aktivnostima.
Pošto, uglavnom, nismo smjeli da pjevamo, ka
ko nas noću, kada smo želi u tajnosti, ne bi ot
krio neprijatelj, to sam ja zapamtila po duho
vitim pričama i šalama, koje je tiho kazivala, a
što je među nas unosilo posebnu živost i ve
drinu, odgonilo pomisli na opasnosti.
I Milka Grbić Mika, prvoborac sa Velikog
Cvijetnića, takođe je bila s Marijom u istoj rad
noj četi, čega se ovako sjeća:
— Imali smo bazu u Bajeru, blizu šume Paunovac, između Ključa i Gornje Sanice. Spava
le smo u štali seljaka Stipe, koji je tu sam os
tao. U blizini smo imale organizovanu kuhinju i
drugarice koje su radile oko kazana. Bio je to
pravi vojnički život, samo što smo se, umjesto
puškama, »borile« srpovima i vilama, radeći na
mašini za vršidbu. Po svu noć smo znali da vršemo na toj vršalici i veoma nam je bilo žao
što smio jednog dana morali da je na brzinu za
trpamo slamom i zapalimo — da se njome ne
bi koristio neprijatelj koji je, iznenada, žestoko
navalio...
U Saničkoj dolini smo radili sve seoske po
slove vezane za sabiranje ljetine: prvo smo že
le ječam, pšenicu i zob, zatim čupale i »tukle«
grah, pa brale kukuruz, vadile krompir, izvla
čile kupus i drugo povrće, brale šljive, jabuke,
kruške i ostalo voće.
Naša Marija, iako rukovodilac u četi, ni jed
noga časa se nije ponašala kao »predradnik« ili
»šef«, već prva uzimala srp, prva se laćala vila
ili motike, prva prinosila snopove do vršalice.
Sestrinski brižljivo je komesar Marija obi
lazila žeteoce, raspoređene po štalama i voćnja
cima, zalegle na slami, ne želeći da, onako pre
morena, legne dok ne vidi da su svi na broju,
zdravi i veseli, nahranjeni i smješteni, da je sve
u najvećem redu. Spavalo se mahom pod ved
rim nebom. Miješao se miris slame i četine, a
»hor« zrikavaca bi do kasno u noć uspavljivao
umorne brigadiste, koje je čekao nov, naporan
i nerijetko opasnostima bremenit dan.
�Jedne septembarske noći berači su se vra
tili iz dnevne akcije sa saničkih njiva i voćnja
ka. Brali su šljive, jabuke i kruške i tek kada
su ih otpremili na sigurno mjesto, oko ponoći,
došli su u logor i odmah pospali. Srećom, veći
na je legla obučena i obuvena, kao da su pred
osjećali opasnost...
U gluvo doba noći, kad su svi spavali naj
čvršćim snom — začula se jaka paljba. Nijem
ci, predvođeni ustašama i četnicima, pokušali su
da opkole logor omladinskih radnih brigada.
Danima su se za to pripremali, izviđajući i špi
junirajući naše položaje i snage. Ali, borci kra
jiških brigada bili su dobro raspoređeni i pri
pravni za borbu. Brigade žetelaca i berača brzo
su se i na sigurna mjesta izvukle. Sad su se, pr
koseći neprijatelju, mogli da pridruže Marijinoj
pjesmi:
Omladino, hajd' u berbu žila,
Da hranimo vojsku druga Tita.
Drugarice, ne broj radne dane,
Jer radimo — sve za partizane!
Uz sve to, stizalo se da se pripremi i kulturno-zabavni program. Pripremljen je i miting, ali
je nekoliko puta odgađan zbog naleta neprijatelj
ske avijacije i iznenadnih napada. Na kraju je
održan: sve radne brigade su svečano postroje
ne, u prisustvu boraca i naroda.
Bila je to prava smotra rada i mladosti. Sve
čanost je dugo trajala. Pjevalo se, igralo kolo,
veselilo oko logorskih vatri. Čak je toga dana i
hrana sa »vojničkog« kazana bila nešto bolja i
obilatija...
Omladina je na radu u Saničkoj dolini osta
la do početka oktobra 1942. Tada su se omla
dinke i omladinci, zdravi i veseli zbog radnih i
ratnih pobjeda, vratili u svoja sela ili jedinice.
CLAN KOMUNISTIČKE PARTIJE
Odmah po povratku iz Saničke doline Ma
rija je, kao provjereni skojevac i poznati akti
vist, primljena u Partiju. U Partiju ju je primi
la Mira Morača-Bujić, koja o tome kazuje:
— Marija je bila tako obična, a, opet, u
mnogočemu neobična, jednom riječju — baš do-
�bra djevojka. Njen brat Duško bio je već rani
je uključen u SKOJ i Partijđ. Nekako u jesen
druge godine rata raspravljali smo u Komitetu
koga da primimo u KPJ. Sastanak Sreskog ko
miteta KPJ održavan je u zgradi preko puta pra
voslavne crkve u Drvaru. Više drugova i druga
rica je, prosto kao u jedan glas, predložilo i pri
hvatilo da to bude — Marija Bursać.
Pozvali smo je u Komitet. Razgovarala sam
s njom. Brzo sam je upoznala i stekla ubeđenje
da je ona odavno sazrela i zaslužila da postane
član KPJ.
Bilo je oko 11 sati prije podne kada smo
je primili u Partiju. Svi smo joj čestitali. Bila
je vrlo uzbuđena, sva ustreptala, preplanula. Ne
što je rekla, valjda u smislu zahvalnosti na ta
ko velikom priznanju i povjerenju. Ne sjećam se
šta je rekla, ali pamtim da je to bila tvrda, škr
ta riječ. Znam samo da su te naše omladinke
sa sela bile od malo riječi, a od mnogo rada i
akcija. Takva je bila i Marija. Takvi su bili i
svi Bursaći...
Nastavila je i dalje da radi, sada sa još vi
še zanosa, političkog žara i mladalačke vedrine.
Povezala se s partijskom organizacijom na Ka
menici, uskočila u akcije. Jedan od posljednjih
Marijinih pozadinskih zadataka, a bila je tada
sekretar USAOJ-a i novoosnovane organizacije
AFŽ u Kamenici, kako se sjećaju njeni roditelji
Joka i Nikola — bio je onaj kada je, sa još ne
koliko aktivista, jedne noći potrgala telefonsku
liniju uz cestu u blizini Drvara.
A kada je, krajem 1942, zauzeto Bosansko
Grahovo, tamo je bila i Marija. Evakuisano je
sve što se moglo. Odande je u Drvar dotjerano
i oko 300 goveda, što je predato partizanskoj eko
nomiji na Kamenici, da se sačuva za našu voj
sku.
Ubrzo će Marija stupiti i u borbene jedini
ce NOVJ, baš u jeku »četvrte« ofanzive koja je
ovuda pustošila.
Nekako baš u vrijeme kada se Neretvi pri
bližavala grupa divizij'a koje je k jugoistoku vo
dio Tito, obezbeđujući prikupljanje oko 4.000 ra
njenika i tifusara, u Vrtoču je održavana skojevska konferencija. Prisus/tvuje i Marija Bursać,
sada član Komunističke partije. Skup se održa
va u šljivaru, pred Sobica kućom.
�Na dnevnom redu je samo jedna tačka: po
puna partizanskih jedinica i pomoć kod formi
ranja nove, Desete krajiške narodnooslobodilačke udarne brigade.
— Drugovi i drugarice, neprijatelj izvodi ve
liku ofanzivu, pa se nalazimo u najvećoj opas
nosti i moramo svi dati sve od sebe da se odu
premo njemačkim fašistima i njihovim saradnicima — govori prvo Duško Bajić Mali, član Sreskog komiteta SKOJ-a. (Herojski poginuo 25. ma
ja 1944, za vrijeme njemačkog desanta na Drvar).
— Naši borci, u danonoćnim borbama, ginu.
Moramo novim drugovima, prije svega sa sko
jevcima i skojevkama, da popunimo njihova mje
sta! . . . Osim toga, neprijatelj je preduzeo veli
ku ofanzivu, sa ciljem da uništi našu vojsku i
uguši našu borbu za slobodu. Moramo da stvara
mo i nove partizanske jedinice! — govorila je,
dosta uzbuđeno, Marija Bursać.
— Tako je! . . . Bravo Marija! . . . Ura za Ma
riju! — uzvikivali su prisutni, pljeskajući.
— Mi moramo izdržati do kraja, naša bor
ba će biti pobjedonosna. Mi moramo... Ja se
odmah javljam u novu brigadu! . ..
Svi prisutni mladići i djevojke istog časa
su pošli primjerom Marije Bursać.
Kratko su zapjevali i zaigrali, pa pohitali
kućama — da se oproste od roditelja, braće i
sestara.
BOMBAS DESETE KRAJIŠKE BRIGADE
Prvi bataljon Drvarsko-petrovačkog NOP od
reda tog mrzlog februarskog jutra nalazio se na
predjelu zvanom Vrlinac. Tu je komandantu, Pe
ri M. Pilipoviću, stiglo dvadesetak novih bora
ca. Najviše je bilo drugarica, a među njima i
Marija Bursać, s Kamenice. Na sebi su, uglav
nom, imale suknje, vunene čarape i opanke od
prijesne kože. Focrvenjela im lica, ruke skoro
ukočene od hladnoće, koljena mrzla...
Marija je željela da ostane u Prvom bataljonu, u kojem su bili sve njoj poznati i u bor
bama očvrsli borci, u većini oni što su se poslije
ranjavanja zalječivali i pripremali za nove okr
šaje. Ipak, raspoređena je u Drugi bataljon. Žao
joj je bilo što se morala rastati sa svojom vjer-
�nom drugaricom Darom Rodić, sa Cvijetnića
odakle je bio i komandant Pilipović, ali joj ni
je moglo biti da bira, jer su interesi borbe bili
najvažniji, što je shvatala i uvažavala.
knjiška brigada, zbog većeg broja
brkajlija u njenom stroju zvana i »Brkata bri
gada«, zvaniono je formirana 10. februara 1943
godine. Prilikom njenog formiranja brojila je 900
boraca, naoružanih uglavnom italijanskim puš
kama i sa nešto različitih puškomitraljeza. Kvalitet boračkog i komandnog kadra bio je dobar.
Komandant Desete brigade, pri formiranju, bio
je Velimir Knežević, politički komesar Ilija Materić, zamjenik komesara Obrad Malbašdć.
Prilikom formiranja brigade Marija je,
prvo, bila bolničarka, ali je, ubrzo, na svoju izri
čitu želju, prešla za borca, i to bombaša, u Tre
ći bataljon, kojim je komandovao Nikola Rokvić, zemljoradnik i radnik iz sela Podova, povi
še Drvara. On o prvom susretu s Marijom ka
zuje:
—Mariju Bursać sam prvi put sreo u febru
aru 1943, nekako pri kraju »četvrte« neprijatelj
ske ofanzive, na našem terenu, u Trubaru. De
seta krajiška brigada je bila tek u formiranju.
Sa 18 omladinki iz drvarskog kraja, koje su do
šle u moj, Treći bataljun, bila je i Marija. Posta
la je borac 2. čete. S njom su u naše redove stu
pile i Bosa Torbica, Milka Danić, Seja i Mika
Rađenović i još neke drugarice. Bilo je to u vri
jeme najžešćih okršaja s Nijemcima na Šatoru,
zbog čega su nam te drvarske djevojke i tri-četiri Grahovljanke dobro-došle.
Mariju sam zapazio po lijepom izgledu, ve
drom duhu i zdravom rezonovanju, što sam pri
mjetno dok sam ih raspoređivao, a većina ih je
došla sa dužnosti bolničarki.
— Druže komandante, radije u smrt, nego
da me Švabe živu uhvate! — govorila mi je jed
na od tih drugarica.
— Ne predajem im se ja do posljednjeg met
ka, do zadnje bombe! — presjekla je Marija.
— Mi, bolničarke, nismo valjda u tolikoj ži
votnoj opasnosti? — jedna će.
— Eh, najviše bih voljela do dobijem puškomitra'ljez! — Marija je izrazila želju. — Ako
mi baš odmah ne možete povjeriti puškomitraIjez, a ono mi dajte da budem pomoćnik nižandžije teškog mitraljeza. A kako se borim — vidjećemo već u prvom okršaju! ...
�— Nemamo toliko mitraljeza, a potrebne su
nam i bolničarke! — odgovorio je Rokvić zna
jući koliko je tada, stvarno, bila dragocjena sva
ka bolničarka, pogotovu iskusna i hrabra.
— Druže komandante, hoću da budem bo
rac, voljela bih da se ne razlikujem od ostalih
boraca, želim da budem u borbenom stroju, mitraljezac, bombaš! — navaljivala je i dalje Ma
rija.
— Opasno je, Marija; nemaš iskustva, a tak
vom ništa lakše nego poginuti...
— Opasno je i za druge!... A kako onda
da steknem iskustvo, ako mi ne date u borbu?!
Uostalom, ako ginu drugi, zašto ne bih i ja?!
Nije bilo druge, komandant Rokvić ju je ras
poredio u četu kojom je komandovao Pero Pilipović. Evo kako je komandir upamtio Mariju:
— Nije bilo borbenog ili bilo kakvog zadat
ka kojeg se Marija, među prvima, ne bi prihva
tila. Redovno je, sa ostalim drugovima i drugaricama, išla na stražu, u patrole i izviđanje te
rena. Na najteže i najopasnije zadatke uvijek se
javljala dobrovoljno. Nikada, ma i za trenutak
dok je bila s nama, nije željela da ne bude u,
što se kaže, prvim borbenim redovima. A kada
se, kasnije, našla pri štabu brigade, kao kuvarica, iako je i to bilo po zadatku vojnog i par
tijskog rukovodstva i sračunato da se malo od
mori i oporavi — učinilo joj se da je zapostav
ljena i osjećala se uvrijeđenom, maltene kažnje
nom.
— Borbe se vode na sve strane, a ja se, jad
na, ovdje, u kuhinji, pored kazana, začahurila
— govorila je, tužna i čemerna. — Volim da sam
sa borcima, pa makar u prvoj borbi poginula.
Udovoljili su joj. Vratila se u bataljon.
Bila je ciča-zima. I glad. Borci su slabo od
jeveni, polubosi. Počeo je i tifus da hara. A ne
prijatelj nadire na sve božije strane. Ofanziva
je bijesnila i svuda oko sebe zavijala u crno.
— Iz Prekaje smo se prebacili na Bobaru —
kazuje komandant Rokvić. — Jedan borac, sko
ro bos, gladan i go, onako prozebao, odbio je
da se dalje bori.
Izveden je pred vojni sud. Sta je i mogao
očekivati, u takvim uslovima, nego najstrožu
kaznu?
— Zar te nije sramota!? Ti si mi neki muš
karac i partizan! Kolebaš se i prepao si se! Kao
�da i mi, žene nismo gladne, bose i gole, pa opet
vedra cela idemo iz bitke u bitku! — rekla mu
je Marija, sva ustreptala, pred partizanskim stro
jem. Njene rijeci bile su strelovitije od strije
ljanja. Kolebljivac se postidio i pokajao.
, .. ~ A
P
,osl.iJe .vatrenog krštenja u prvim okr
šajima Manja je bila toliko ushićena da se kod
nje zapažala izuzetna hrabrost, odvažnost i želja
za podvizima — svjedoči komandant njenog bataljona Nikola Rokvić, pa nastavlja:
— S pravom se može reći da nije bilo ak
cije u kojoj se Marija nije isticala, da se iz nje
nije vratila sa ponekom zaplijenjenom puškom,
pištoljem, mitraljezom i drugom ratnom opre
mom, što bi, s ostalim borcima, zaplijenila. Nabrojaću samo neke Marijine podvige, kojih se
dobro sjećam:
— U »četvrtoj« ofanzivi, u borbama na Plo
čama, istakla se u likvidiranju dvojice Nijema
ca i iz akcije je donijela dvije mašinke;
— u Strmici, kraj Knina, s drugovima je
ubila tri četnika i donijela tri zaplijenjene pu
ške;
— između Šatora i Gnjata, pod Dinarom, vo
đena je borba sa četnicima popa Đujića i »voj
vode« Bogunovića, u kojoj je Marija, sa svojom
desetinom, zaplijenila šest pušaka, i, na opšte
čuđenje, sve ih donijela u četu;
— u ljeto 1943. godine, u bici za Livno, Ma
rija je prva upala u jedan ustaški bunker, gdje
su likvidirana tri ustaška koljača, i iznijela nji
hovo naoružanje, među kojima je bio i puškomitraljez;
— u Prkosima — Marija je triput jurišala
na njemačke bunkere. ..
Govorila je često:
— Kakav si u borbi! — takav si i borac i
čovjek! ...
Služila je za primjer drugima. Borce je
hrabrila uoči akcija.
Jenjavala je »četvrta« ofanziva. Partizanske
snage su se sređivale i popunjavale, sve uspješ
nije se odupirući neprijatelju, pripremajući se
za nove napade.
Deseta krajiška brigada je, u maju 1943,
bila na području Šatora. Borci Trećeg bataljona
imali su predah na Tičevu. Evo jedne slike koju
su odatle ponijeli preživjeli borci:
�— Bombaš Marija Bursać je, sa ostalim drugaricama, iskoristila topao sunčan dan da, na
obližnjem planinskom potočiću, opere nešto svo
je odjeće i odjeće svojih drugova. Dok su muš
karci čistili i podmazivali oružje, drugarice su
prale njihov i svoj veš, krpile odjeću, "prale ča
rape, dotjerivale s e ...
Sada je Marija izgledala kao prava partizan
ka. Umjesto klotne kiklje, crvenog pletenog džem
pera, opanaka i košulje od domaćeg tkanja, u
čemu je došla u brigadu, sada je imala gotovo
kompletnu uniformu italijanskog vojnika (zelen
kastu bluzu i hlače), a na glavi, preko bujne ko
se upletene u debele pletenice, partizansku kapu
sa crvenom zvijezdom izrezanom od ličke »crljenkape« ili dalmatinske »čoje«, što je partizan
skim borcima darivao narod Like, Dalmacije i
Krajine. Imala je i pušku, kratku »talijanku«,
opasač sa po dvije bombe s obje strane, te fišeklije pune municije.
Bilo je to nakon borbi koje ie Deseta kra
jiška, zajedno sa Četvrtom krajiškom i još ne
kim ličkim i dalmatinskim jedinicama, vodila
na sektoru Knina. U tim okršajima Marijina bri
gada je postigla zapažene uspjehe, a u borbama
se naročito istakla mlada Drvarčanka Danica
Materić.
DRAMA DANICE MATERIC
U knjizi »Krajiške brigade«, izdatoj 1953.
godine, sem ostalog je zapisano da »druga žena
borac \z sastava Desete krajiške brigade, pored
Marije Bursać, proglašena za narodnog heroja
Jugoslavije — jeste Danica Materić«, siromašna
seljančica i seoski sluga, rođena 1921. godine u
Trninić-Brijegu — Šipovljandma, kraj Drvara.
Kada je 1927. godine, iznenada i od teške
jektike, umro Jovan Materić, radnik u Fabrici
celuloze, iza njega je ostalo šestoro djece: četi
ri sina i dvije kćeri. Danica, četvtrto dijete, ima
la je tada tek šest godina, tako da oca čestito
nije ni zapamtila. Siromaštvo se uselilo u kuću
poluproletera iz zaseoka Golubić, između Tminić-Brijega i Šipovljana.
Negdje 1929/31. Daničin ujak Nikola Tadić,
siroče iz prvog svjetskog rata, nastanjen u plod
noj Slavoniji, u okolini Bjelovara, odvede Da5 M arija B ursać
65
�niču »kod sebe«, ali ubrzo je »da u najam« Kati Koprivnjak, iz sela Predavač. Tu je ostala sve
do kraja 1936. godine. Kada se vratila u svoj
rodni kraj, Danica je bila već stasala 15-godišnja djevojka. Imala je smeđu kosu, malko dugu
ljasto lice i blage tamnomodre oči. Bila je pra
va ljepota-djevojka. I sve ono »što je naučila u
Šlavuniji« — jednu novu kulturu i običaje, druk
čije nego u drvarskom kraju — upotpunjavalo
je Daničinu skromnu ličnost. O njoj će se ubr
zo pročuti po okolnim selima i u radničkom Dr
varu. Počeće i zagledanja prvih momaka, ali...
Ubrzo će doći strašni drugi svjetski rat i
dani mladosti i Danice Materić krenuće sasvim
drugim tokovima.
Već od prvog dana narodnog ustanka, 27. ju
la 1941. godine, Danica Materić će biti među pr
vim i najaktivnijim djevojkama i ženama rad
ničke i revolucionarne drvarske doline.
Bila je član Odbora fonda, organa za snab
dijevanje ustanika hranom, odjećom i obućom
— na bazi dobrovoljnih priloga naroda.
Danica Materić je ubrzo iza ustanka prim
ljena u SKOJ, a krajem 1941. godine postaće i
samom početku 1942. godine, negdje u januaru
ili februaru, postala je i član Komunističke par
tije, i to među prvim omladinkama i ženama
Drvara.
Valjda nijedna djevojka iz okoline Drvara
nije tako brzo i uspješno politički napredovala
kao Danica Materić; za nepune dvije godine, od
početka ustanka do početka aprila 1943. godine
i Daničine tragične smrti, mlada seljančica iz
Šipovljana kraj Drvara imala je više političkih
funkcija, među kojima: član Opštinskog i Sreskog komiteta KPJ, član Opštinskog i Sreskog od
bora AFŽ-a, član Opštinskog i Sreskog odbora
Narodnog fronta, član prvog Sreskog narodnooslobodilačkog odbora D,rvar itd.
Danica Materić je bljesnula kao zvijezda me
đu drvarskim djevojkama. Ali, Danica iz Drva
ra, kojoj su sasvim slučajno nadjenuli ime naj
veće i najljepše zvijezde, doživjeće sudbinu zvi
jezde koja je najsvjetlija ikada pada.
Početkom februara 1943. godine u prvom
borbenom stroju Desete krajiške NOU brigade
je preko 900 boraca. Danica Materić je zamje
nik političkog komesara 3. čete Četvrtog bataljona.
�Kada je, 7. oktobra 1943. godine, u Bugojnu,
Deseta brigada ušla u sastav Pete divizije — Da
nica Matgrić više neće biti u borbenom stroju,
ali će živjeti legenda o n joj...
Jenjavala je »četvrta «neprijateljska ofanziva. Glavnina snaga NOV i POJ odavno se probi
la preko Neretve i već je u dolini divlje Drine.
Uskoro će i sudbonosna bitka na Sutjesci...
A, ovamo, na tromeđi Like-Dalmacije-Krajine, vode se žestoke borbe sa neprijateljem, naro
čito sa četničkim snagama popa Đujića. Pored
Desete, tu je i Četvrta krajiška, zatim jedinice
slavne Šeste ličke proleterske divizije »Nikola
Tesla«. Dolazi i do čuvene bitke na Golubiću, po
red Knina. To će biti posljednji i najveći pod
vig hrabre Drvarčanke Danice Materić. Zbog to
ga će ona ući u legendu — postati druga žena
drvarske doline koja će dobiti najviše odliko
vanje — Orden narodnog heroja. Drvarčanka
Marija Bursać je prva, a treći Orden heroja, tri
decenije poslije oslobođenja, dobiće hrabra Dr
varčanka Mika B osnie...
Prema kazivanjima Daničinih saboraca i rod
bine, zapisaćemo ono što je najbliže istini o po
sljednjem boju i dramatičnoj smrti te odvažne
djevojke.
Bitka u selu Golubiću i zaseoku Kijevo sela
Vrpolja vođena je 4. i 5. aprila 1943. godine. Is
tovremeno, vršeni su napadi na selo Pađane,
Strmicu i širu okolinu jugoistočno i sjeveroza
padno od Knina. U borbama s Krajišnicima sa
de jstvu ju i borci Splitskog NOP odreda, te ne
ke ličke jedinice.
Borbe su bile žestoke i duge. Četnici su se
dobro snalazili, jer su odlično poznavali teren,
pa su i italijanska dejstva bila sve opasnija. Po
što iz pravca jugoistoka nije bilo partizanskog
udara prema školi u Kijevu, gdje je bilo glav
no neprijateljsko uporište, moralo se i odstu
pati.
Praskozorje se više pretvaralo u pravu zo
ru. Svitao je novi dan. Odstupanje je bilo ote
žano, a Četvrti bataljon je već bezmalo deset
kovan. U najtežoj situaoiji našla se upravo Tre
ća, Daničina četa; u najkritičnijem trenutku os
tala je potpuno odsječena. U međuvremenu, čet
nici su poiskakali iz škole i zauzeli nove položa
je. Obruč oko prorijeđene partizanske jedinice
stezao se sa svih strana. Četnioi su pozivali par
tizane na predaju, a ovi su im »odgovorili« me
cima, kratkim rafalima i bacanjem bombi.
�68
— Juriš, drugovi! ... Naprijed, Krajišnici! ...
Ura »brkata« — uzvikivala je, bodreći svoje saborce, Danica Materić.
— Zalomi desno krilo... Pravac škola! —
odjekivali su poklici.
Između kuća-zidanica i kamenih ograda hra
bri partizani su se probili do same škole u Ki
jevu. Bombaši su izbili do kamena-međaša na
rubu školskog dvorišta. Iz škole neprestano štekti mitraljez. Kiša metaka fijuče na sve strane...
Svanulo je. Dan je oduvjek bio neprijatelj
onima koji napadaju, a mogućnost za spas oni
ma koji se brane.
Taj sunčani 5. april 1943. bio je koban za
djevojku iz Drvara Danicu Materić, borca-bombaša i komunistu-komesara čete.
— Predajmo se, drugovi, nema nam drugog
izlaza! — oglasio se teško ranjeni borac.
— Partizani se ne predaju! ... Borićemo se
do poslednjeg borca! — rekla je Danica i izdigla malko glavu — da osmotri.
— Pokušaćemo da se povučemo! — rekao
je drugi borac.
— Eh, dan nas je izdao! — procijedila je
Danica.
Baš u tom trenu neprijateljsko tane pogodi
hrabru partizanku Danicu Materić. Prema pri
čanju mitraljesca Đure Kralja, Danicu je metak
pogodio u potiljak. A prema svjedočenju drugog
njenog saborca, Esada Bibanovića, Danica Ma
terić je, u nekoj uvalici na sredini brda Mali Veljuh, pogođena metkom u grudi, pored samog
srca, i to iz puške nekog četničkog kurira...
Daničinu dramu, ipak, izgleda da niko nije
vidio. I to je pogodovalo da se o njenoj smrti
ubrzo ispletu čitave legende: o tome kako su je
se četnici dokopali, kako su je i gdje mučili i
ponižavali, od položaja do centra Knina, vodeći
je nagu kroz narod, itd. Šta je od toga svega
tačno, a što plod mašte naroda koji je uvijek
veličao i pamtio svoje prave junake, teško je re
ći, tim prije što ni poslijeratna istraživanja o
tome pod kakvim je okolnostima Danica izdah
nula nisu dala očekivane rezultate. Zna se sigur
no da se i u toj borbi herojski borila i da je
njeno tijelo, sa lješevima još 22 muškarca, zako
pano u rupama iz kojih je ranije vađena pržina,
u selu Vrpolju, odakle su joj posmrtni ostaci
prenijeti 4. jula 1956. u zajedničku partizansku
grobnicu u Kninu.
�Poslije tih borbi oko Knina, na brigadnom
savjetovanju su istaknuti i pohvaljeni mnogi ne
ustrašivi mladi borci, a među njima, posebno,
drugarice Marija Bursać, Danica Materić i Zora
Danić, Marija i Zora su to, pak, primile sasvim
mimo:
— Borile smo se kao i ostali drugovi! —
odsjekla je kratko Zora Danić.
— Ne želimo ništa više nego da dokažemo
da možemo sve što i muškarci! Ova borba je i
borba za ravnopravnost muškaraca i žena — ob
jašnjavala je Marija, kao da se branila od tih
pohvala.
Danica Materić nije više bila među živima...
POSLIJE PRELEŽANOG TIFUSA
Komesar Desete krajiške brigade postao je
Nikola Kotle. On se nekih detalja iz tih borbi
ovako sjeća:
— Marija se istakla kao bombaš u jurišima.
Dobrovoljno se javljala za sve! . . . Ali s proljeća
1943, u onoj golgoti četvrte ofanzive, bila je is
crpljena i omršavila; poboljevala je, pa sam joj
naredio da se povuče na lakšu dužnost, pri Šta
bu brigade i u komoru, da se tu malo odmori
od marševa i bitaka i oporavi za nove teške za
datke.
— Šta ću ja ovdje, dokona?! Hoću nazad, u
četu! — bunila se, čak javno protestvovala, ali
je, komesarskim autoritetom, ubijeđena da os
tane još kratko vrijeme.
Jedva je izdržala mjesec dana i, uporno tra
žeći da ide među borce, ponovo se javila kome
saru na raport:
— Druže komesare, da ja nisam što pogri
ješila kada me još držite u zaštitnici?!
— Nisi, Marija, ali si oboljela, islabila, što
bi rekli tvoji — odgovorio joj je drug Kotle,
koji se i danas tog »zvaničnog« susreta s njom
živo sjeća:
— Znao sam joj dobro: i oca, i mater, i bra
ću, njihove i Marijine zasluge za naš pokret, za
borbu, znao da je ona mnogo dala za pozadin
ski rad, za okupljanje omladine i djelovanje
AFŽ. I sada, u borbd, prednjačila je još ovako
iscrpljena. Pribojavao sam se da ozbiljno ne
�oboli, pa, rekoh, da je malo poštedimo. Ali ona
se ne da pa ne da. Hoće naprijed, u bombaše
r opus tih. O-tišla je u svoj Treći bataljon, a s
njim će, ubrzo, u svoj poslednji juriš, na Pr
kose.
Za vrijeme kratkog oporavka pri Štabu bri
gade, u kuhinji i sa rekonvalescentima, Marija
je dobila zadatak da ode u Komandu mjesta
Drvar. Usput je svratila na Kamenicu, da pozdra
vi roditelje, rodbinu i svoje suseljane, drugove
i drugarice koji su ostali u selu.
Došla Marija! — brzo se pronio glas kroz
Kamenicu.
Niko nije pitao: koja i čija Marija; svi su
znali da se radi o dolasku iz brigade Marije
Bursać, Jokime i Nikoline kćeri.
I požurilo je, i mlado i staro, da je vidi, od
nje čuje kako im je u jedinicama, da se raspi
taju za zdravlje svojih.
— Divno nam je u brigadi! Svi su živi i
zdravi — kratko je odgovarala, počinjući i sama
s pitanjima.
— A bojiš li se, Maro, kad pucaju puške i
gruvaju topovi? — pitale su je drugarice.
— U početku sam se malo bojala, naročito
ikad meci fijuču oko ušiju, ali sada se više ne
plašim ni topovskih granata! Navikla sam i na
štektanje mitraljeza. Akio se mora poginuti —
svejedno je danas ili sutra, od topa ili puške.
— A šta si ti u brigadi, je si li bolničarka?
pripitkivali su je.
— Drugovi su me ubeđivali da budem bolni
čarka, čak referent saniteta, onda da radim u
komori, ali ia sam željela da budem borac, ra
me uz rame s drugovima. Htjela sam u mitraijesce. I postala — dobrovoljac i bombaš...
— Imate li hrane i duvana? ... Gdje spava
te?. .. Šta jedete? — redala su se pitanja.
— Mogu da vam kažem da među nama vla
da veliko drugarstvo i međusobna bratska lju
bav i poštovanje. Ono, nema duvana, ali kada
se slučajno odnekud nađe jedna cigareta — on
da je svi od reda puše, sve dim po dim, dok ne
dogori. Tako se dijeli i posljednje parče kruha!
— Veselite li se? ... Ima li kola i pjesme? ...
- pitanjima nema kraja, ali Marija mora dalje.
— Moram vas sada ostaviti; put mi je da
lek i naporan, a i neprijateljski avioni ometa
ju kretanje...
�— Marija, znaš li da nam je još u životu
ona naša kamenička zastava, što je sašivena od
tvoje crvene svilene haljine. Na njoj je i žutom
svilom izvezen srp i čekić i petokraka! — doba
cili su joj i ona je, sva razdragana, žurno nesta
la u grmoviti kamenjar.
Kako se iz ofanzive vratila gotovo bosa,
otac Nikola joj je napravio opanke oputnjake
od prijesne goveđe kože. U tim opancima će po
ći i u poslednji juriš, na Prkose, u njima preležati rane, a u njima je i sahranjena, na Spasovini.
Sa jenjavanjem neprijateljske ofanzive do
šao je vrhunac još strašnije ofanzive — pjega
vog tifusa. Opaka bolest je, na kraju, obhrvala
i Mariju koja se dugo s njom hrabro hrvala.
Sredinom 1943. nju su iz brigade, privremeno,
uputili kudi, da se koliko-toliko oporavi od bo
lesti. Tu ju je, u krevetu i krajnje iscrpljenu,
zatekao Đura Sabljić, kada je došao da prisu
stvuje partijskom sastanku u kući roditelja Ma
rije Bursać, na Kamenici.
— Hoćeš li, Marija, tako iscrpljena, da i daije ostaneš u brigadi? — pitao je Sablj'ić.
— Ovo će me, Đuro, brzo proći — odgovo
rila mu je.
— Da vidimo sa Okružnim komitetom i sa
štabom Desete brigade, pa da se više ne vraćaš
bolesna i iznemogla.
— Ne želim da ostanem u pozadini. Cijenim
ja taj rad, ali ima za to i drugih, boljih od me
ne. ćim malo ozdravim — odoh ja u svoju De
setu!
I — otišla je, a da još nije bila sasvim ni
prezdravila.
— Posljednji put je došla kući kada je nje
na brigada naišla kroz Kamenicu — prisjeća se
Marijin brat Vaso. — Iznenada je banula, obje
sila se majci oko vrata i pitala za oca. Zatim je
ušla u sobu, prišla svojem djevojačkom kovčegu
koji je sada bio već skoro potpuno prazan. Ni
je ga otvorila, već je samo malo posjedila na
njemu, stavivši pušku preko koljena. Uzdahnula
je i pogledom se oprostila sa svojom sobom,
izljubila se sa svima nama.
Dugo je majka Joka gledala za kćerkom i za
kolonom boraca koja je odmicala Kamenicom
- u nove borbe...
�MARIJA NA PRKOSIMA
Borbci na Prkosima, u kojoj je Marija Bursać doživjela svoj najblistaviji trenutak, vođe
na je u noći između nedelje i ponedeljka, 17/18.
septembra 1943. godine. O njoj je, u jednom od
zvaničnih izvora o našem NOR-u, »Hronologiji
oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije 1941—
1945«, na str. 545 zabilježeno:
»U s. Prkosima (kod Kulen-Vakufa) dva bataljona 10. krajiške brigade i udarni bataljon Drvarsko^petrovačkog NOP odreda IV udarne divi
zije NOVJ napali i, poslije žestoke borbe, uni
štili dijelove 373. legionarske divizije.
Izbačeno je iz stroja oko 250 neprijateljskih
vojnika, dok su jedinice NOVJ imale 22 pogi
nula (među kojima je i borac-bombaš 3. bataljona 10. krajiške NOU brigade Marija Bursać, na
rodni heroj) i 44 ranjena. Zaplijenjeno: 4 haubi
ce, 10 puškomitraljeza, 1 mitraljez, 5 tromblonskih pušaka, 2 minobacača i drugo oružje.«
Hrabra, ponosna i prkosna Marija Bursać
uvijek je bila željna borbe, a možda nikad željnija kao uoči juriša na Prkose. Upravo susreta
sa njom, dok je Deseta brigada hitala na taj za
datak, ovako se sjeća Đorđe Torbica Đoko, pr
voborac rodom iz Drvara, a u to vrijeme mla
di partizanski obavještajac:
— Iz predjela Bosanskog Grahova, preko
Kamenice, kolona je krenula prema Prkosima.
I tada sam vidio Mariju. Koračala je u koloni.
Njene krupne svijetlo-kestenjaste oči kao da su
bile malko potamnile. Mi'lo lice više nije bilo
okruglo kao prije bolesti. Sada je bilo blijedorumeno i nekako je odavalo sjetu. Crte te inteli
gentne i odvažne žene, druželjubive, spremne za
smijeh, šalu, pjesmu i igru — dopadale su se
svima. Zbog toga su, valjda, i svi željeli da su
s njom, da s Marijom razgovaraju, da uz nju ko
račaju, da se s njom smiju.
— Kako si, drugarice Marija? — upitao je
prolazeći, Torbica.
— Odlično! Jedva čekam da čujem »ura« 1
da jumem na fašiste!
Ona će, stvarno, samo koji sat kasnije, za
vrijeme strahovite borbe na Prkosima, za Zorom
Danić, jurišati na čelu bombaških grupa i uzvi
kivati:
�— Razbucaj, Stevanija! . . . Opkoli, Mileva!
— čime su hrabri Krajišnici, zanijeti borbom,
zamjenjivali borbeni poklič »ura«.
Miika Knežević Mika, borac Marijine čete,
sjeća se da su na Prkose krenuli sa Jelinog Po
lja, više Tiškovca.
— Spustili smo se u drvarsku dolinu i za
noćili u Bastasima. Dalje smo išli pored Pasijaka, kraj Oštrelja, rubom Klekovače: Kolunić —
Medeno Polje — Bjelaj. Noću oko 10 sati stigli
smo na Prkose.
Prije nego što su krenuli u napad na brdo
Krmarušu, komandant bataljona Nikola Rokvić
je održao kratak govor i dao borbene zadatke.
Na kraju je pitao:
— Drugovi i drugarice, borci, ako ima ne
ko među vama ko se plaši da ide u ovaj okršaj
— neka slobodno istupi iz stroja.
Niko se nije javljao.
— Ko se i malo boji, i ko će stvarati pani
ku, neka se jaVi ! . . .
— Druže komandante, imam troje male dje
ce, a predosjećam da ću noćas poginuti! — ja
vio se samo jedan brkajlija.
— Dobro, možeš izostati!
Izostao je i ostao živ.
Prvi plotun na Prkosima ispaljen je, kako
se sjeća Nikola Rokvić, komandant 3. bataljona
Desete krajiške NOU brigade, 17. septembra u
23,10 časova:
— Prikrali smo se brdu Krma ruši što smo
mogli tiše i opreznije. Svi koji su imali cipele
sa đonom i potkovicama — izuli su se. Cigarete
su odavno ispušene! Samo šapat i gestikulacije.
Ali, septembarska mjesečina bila je — kao
dan. Čuje se samo veselje Nijemaca i »Crne le
gije«, iz bunkera, gore na brdu, gdje se, očigled
no, osjećaju bezbjednim. Pirkao je blag povje
tarac, iz pravca njihovog osinjaka prema nama,
pa smo sve čuli.
U akciji na Prkosima učestvovale su slije
deće partizanske snage: 2. i 3. bataljon Desete
krajiške brigade, Udarni bataljon Drvarsko-petrovačkog odreda i Vakufska četa tog odreda, u
svemu oko 700 boraca, protiv dobro utvrđenog
neprijateljskog diviziona sa oko 900 odlično na
oružanih vojnika.
�— Prvi napad je bio tako silovit da smo —
računajući na iznenađenje neprijatelja koji je,
očevidno, bio u pijanom raspoloženju — očeki
vali brzo likvidiranje čitave neprijateljske posa
de na brdu Krmaruši — sjeća se komandant
Rokvić. — Ali, koliko god smo mi silovito napa
dali toliko se i neprijatelj snažno odupirao.
Jedan za drugim uslijedila su tri naša ju
riša! Bio je to pravi ratni pakao. Negdje u to
ku drugog juriša, možda između 2 i 3 sata uju
tro 18. septembra, kad je bilo najgušće, pored
mene grunu neprijateljska granata. Eksplozija
me snažno odbaci i izbi mi dah. Na sreću —
nisam ni ogreban. Otresoh se od prašine, počekah sekundu-dvije da se malo raziđe dim, kad,
iza obližnjeg grma — Marija. Sprovodi četiri ne
prijateljska podoficira.
— Sta je to, Marija?! — pitam je iz zaklo— Ta, vidiš i sam: uhvatila sam četiri fašis
ta iz artiljerije — kaže mi, očito iznenađena, jer
me, vjerovatno, nije vidjela u onom krkljancu.
Naredih joj da nama prepusti podoficire,
pa dodadoh:
— Bravo, Marija! Dosta je od tebe, sad se
malo povuci dok...
— Nisam stigao ni da joj do kraja kažem
šta sam mislio, a ona se, na ćelu voda u kome
je bila oolitički delegat, već stvorila u najgušćoj
vatri, oko neprijateljske baterije. Odande sam
joj, u jednom od kratkih prekida pucnjave, čuo
poklič i poziv:
— Drugovi, drugovi, zaplijenili smo njemač
ke topove! ... Ko zna da s njima rukuje, neka
požuri ovamo. Treba neprijatelja gađati iz nji
hovih topova!...
U neposrednoj blizini zaplijenjenih njemač
kih topova nije se našao niko ko umije da s nji
ma rukuje. Mariji se nije odazvao niko. Onda je
ona poželjela da to uradi sama. Razumije se, ni
je išlo.
Zatim je pokušala da topove ošteti i izvuče
zatvarače. Dograbila se neke željezne poluge,
udarala njome po cijevima.
Odjeknule se u nekolike snažne detonacije.
Sa ioš nekoliko boraca — bombama je oštetila
zaplijenjene topove koje je bilo nemoguće izvu
ći, a nisu dali da neprijatelju dospiju u ruke.
�Ubrzo je uslijedio i novi protivnapad nepri
jatelja. I treći naš, partizanski juriš na neprija
teljska uporišta Prkosi, na brdo Krmaruša.
Marija Bursać je za kratko vrijeme zauzela
busiju pokraj zaplijenjene i oštećenje neprija
teljske haubice. Pa opet na juriš.
Pripasala je oko sebe dva reda bombi i po
čela pritrčavati najbližim neprijateljskim bun
kerima. Na čelu bombaša i sa njima — uništi
la je posadu tri neprijateljska ounkera! Tada
je primjetila da je jedan od njenih drugova bom
baša pao, teško ranjen. Prišla mu je i počela da
mu ukazuje prvu pomoć. Odjednom je, iznena
da, pored same nje, eksplodirala minobacačka
granata. Ranjena je u obje noge, ali joj je naj
teže povrijeđeno stopalo desne noge. Prosto je
bilo raznijeto.
Skakućući na jednoj nozi, posrćući i puzeći,
sklonila se u najbliži zaklon. Sada već na opasaču nije imala ni jedne bombe, sve ih je baci
la na bunker, među topdžije. A u juriš je pošla
sa njemačkim karabinom i četiri bombe, dok je
usred borbe, ono kada mi je privela četiri za
robljena podoficira, već imala novu njemačku
strojnicu, nekoliko šaržera municije u torbici i
čitav niz bombi na opasaću. Sve je to »poslala«
legionarima zaleglim na Krmaruši. Mnogi su ta
mo i ostali ležeći zauvijek.
Sada je Marija pala, pred narednim bunke
rom, nemoćna da, i pored sve odlučnosti i hrab
rosti, likvidira nove posade, otima i baca bom
be, kosi rafalima.
Na teško ranjenu Mariju naišao je njen drug
s Kamenice, omladinski rukovodilac Trećeg bataljona, Nikola Bodroža:
— Marija, sestro, pa ti si teško ranjena?!
— Muči, Nidžo, nije to ništa!
— Možeš li da se sama povučeš? Ako mo
žeš — ja bih dalje, u borbu...
— Ne mogu ,izgleda, sama, ali, izdržaću ov
dje, a ti samo hajde naprijed — udri fašiste!
Dok je Bodroža kretao u novi napad čuo je
n jene riječi:
— Živa ne smijem pasti neprijatelju u ruke!
Na to se povratio, uzeo je na rame i izvu
kao sa poprišta najžešće borbe. Sklonio ju je
nešto pozadi, na mjesto koliko-toliko zaklonje
no od vatre.
�Tu je, sem ostalih, bio i komandant Drugog
bataljona Mićo šušilović, u istom protivnapadu
i takođe od granate, ranjen u desnu ruku.
— Tebi, druže Mićo, ruku razni jelo — rekla
je Marija kada ga je čula i vidjela.
— Grunu granata, a geler se zari u moju
desnicu!
— Eh, prokleti fašisti, platiće oni sve naše
žrtve!
— Najteže mi je što me rani baš u trenut
ku kad sam nanišanio i taman htio da potegnem
obaraču...
— I mene, brate, rani baš kad sam htjela
da pomognem ranjenom drugu! — odgovori Ma
rija, pa nekako naglo ućuta.
U međuvremenu, opkoljenom neprijatelju
je, dobro utvrđenom i naoružanom, još brojča
no jakom, stiglo pojačanje od Vrtoča; bila je to
motorizovana kolona od 400 do 600 vojnika. Ta
ko osnažen, pošao je u novi, treći po redu protivnapad. Pred tom silom, koja još nije imala
samo tenkove, četvrti juriš Krajišnika je morao
biti obustavljen, tim prije jer je prijetila opas
nost od pristizanja pojačanja legionarima i od
Kulen-Vakufa, odnosno njemačke avijacije, jer
je već svanjivalo. Sve u svemu, paklena bitka
na Prkosima, računajući i puškaranja prilikom
izvlačenja ranjenika, trajala je 4 do 6 časova.
Moralo se nazad, uz znatne gubitke, ali je nepri
jatelj pretrpio teške žrtve i izgubio velik ratni
plijen.
HEROJSTVO ZORE DANIĆ
Doja Kovačević — Grahovac je, zajedno sa
Darom Grubor, Milkom Trikić i Dukom Jović,
prva ponijela nosila na kojima je bila Marija.
Doja je, inače, s Marijom Bursać na Prkosima
bila u istoj desetini. Zajedno su tri puta jurišale
i uzmicale, a četvrti put se — povukle. U toku
tako dramatične borbe nabrzinu je grabljeno
neprijateljsko oružje, odjeća, municija. Doja je
izvukla »hrpu pušaka«, dva puškom itral jeza, tri
uniforme sa svom spremom (pištoljima, opasačima, fišeklijama, bajonetima...) Kad bi se mje
sec skrivao iza oblaka prostor su osvetljavale nje
mačke rakete.
�— Za sudbinu nekih boraca iz borbe sa Pr
kosa nikada nismo tačtno saznali, a smrt ili ra
njavanje mnogih smo gledali. U najbolniiem
sjećanju mi je ostao prizor pogibije naše hrabre
drugarice Zore Danić, iz sela Šipovljana poviše
Drvara. Kad god su sumirani rezultati borbe, po
sebno bitke na Prkosima, Zorino ime je spomi
njano uz Marijino. Ta vitka, koštuniava crnka,
bakrenastog lica, obično je bila tiha i povučena,
a u borbi nezadrživa, hrabra i uvijek prva.
— Razbucaj S te ... — zaustila je borbeni po
klič za juriš ali ju je metak pogodio pravo u
otvorena usta i presjekao joj glas...
Na brzinu su je drugarice izvukle sa vatre
ne linije, privukle prvoj gomili kamenja i gru
bo zatrpale.
— Tek kada smo Zoru sahranili u kamenja
ru i razidjelili oružje, odjeću i municiju, vidjeli
smo da se niko nije sjetio, niti je za to bilo vre
mena, da sa ubijenih fašista skinemo cipele, ma
da je i bosih među nama bilo više.
Krenulo se u pravcu odakle je i počeo na
pad. Naišli smo na Mariju Bursać, sa Kamenice
i Miloša Pilipovića, sa Boboljusaka. (I Miloš će
kasnije, kao i Marija, podleći ranama zadobijenim na Prkosima). Zatekli smo ih kako leže na
sred uskog seoskog puta, krčeriika. Znali su da
ćemo ih naći i ponijeti!
Odatle su »civare« (nosila) ponijele četiri
drugarice. A Marija je s nosila počela — da
pjeva!...
U izvještaju štaba Drvarskog NOP odreda
štabu Petog korpusa NOVJ, ističe se i junaš
tvo »drugarice Zore Danić, koja je pred svojim
bataljonom jurišala na neprijateljske rovove i
bunkere« i »bila smrtno pogođena«. Poginula je
»jurišajući neustrašivo, uz vrisak i pjesmu« i
bacajući bombe »na neprijateljske rovove i bun
kere«. Zora je, kako je u izvještaju pisalo, »pred
svojim bataljonom jurišala na neprijateljske ro
vove i bunkere vičući: 'Razbucaj Stevanija!’ Na
kon nekoliko minuta bila je smrtno pogođena«,
i, u kratkom zatišju između dva juriša, »zako
pana u kamenjaru pokraj stare ceste Kulen-Vakuf-Prkosi-Vrtoče«.
Zora Danić je, prema riječima njenog stri
ca Bogdana Danica Boška, nosioca »Partizanske
spomenice 1941«, rođena 1920. godine u Selu Šipovljani, kraj Drvara. Otac Nikola, pozadinski
�78
aktivist NOP-a (umro u 84. godini, u Krajišniku,
kod Zrcnjanina) i m.'.ika Đurđi ja Kecman — Pe
ru;, sa Trninić Brijega (umrla prije rata) imali
su dvije kćerke: Zoru i Maru. Zora je završila
četiri razreda osnovne škole u Drvaru, a zatim
se uključila u rad napredne drvarske omladine.
U to vrijeme održavala je čistoću u seoskom
Domu kulture i čitaonici, u Šipovljanima, i sa
ma učestvujući u kultumo^umjetničkom radu,
Bila je radna i vrijedna, mještani su je voljeli
i zvali je »Sirota«, jer je rano ostala bez majke.
Čim je počeo narodni ustanak u Drvaru Zo
ra se, sa ostalom omladinom Šipovljana i dru
gih sela, uključila u razne akcije vezane za narodnooslobodilački pokret i prednjačila u selu.
Tu aktivnost nastavila je i u drugoj ratnoj godi
ni, kao skojevka. A kada je došlo do formiranja
Desete krajiške brigade, Zora se dobrovoljno ja
vila u borbene redove. Kao borac i bolničarka
učestvovala je u bitkama na podnožju Dinare,
oko Knina i drugim. Posljednja Zorina borba bi
la je — na Prkosima.
Poduža kolona boraca i ranjenika brzo se
formirala i od Krmaruše kretala u pravcu Dr
vara. Teško ranjenu Mariju Bur'sać drugarice
su donijele do jedne kuće u selu Stjenjani, pod
Čiovkom. Pored ognjišta je prostrto malo slame
i preko nje čist čaršaf. Kršna planinka odmah
je ranjenoj Mariji ponudila šoljicu mlijeka.
Svakim minutom, zbog sve većeg isticanja
krvi kroz ranu na raznešenoj peti desne noge,
Marija je postajala sve bljeđa i nemoćnija. Ali,
uiprkos svemu, kao da je svakim časom posta
jala sve razdraganija, veselija. Razgovarala je
sa svima. Čini se kao da je govorom htjela da
otjera bolove i pomisli na ono najgore — smrt.
Smogla ie snage da popije nepunu šolju tople varenike. Stalno je govorila drugaricama:
— 'Ajte vi sa jedinicom, lako je za metne,
stići ću ja!...
Ranjenu ju je sreo i Vladio Grujić, onda
skojevski aktivist. On je pripadao vodu za obezbijeđenje u Drvarsko-petrovačkom odredu.
— Zaobilazeći kolonu sa ranjenicima, odjed
nom smo čuli da neko uzvikuje parole i pjeva.
Bila je to Marija Bursać. Čulo se, sa nosila:
»Svi u borbu — za slobodu!«, »Naša je po
bjeda!«, »Smrt fašizmu!«...
�I pjesme su bile borbene, motivisane Mari
jinim trenutnim stanjem zdravlja i bolovima ot
vorene rane. Više puta je ponavljala tada veo
ma popularnu partizansku pjdsnu »Naša borba
zahtijeva — kad se gine da se pjeva!«, pa »Om
ladinku Maru« i druge.
Među ranjenicima je bila i Milka Knežević
Mika, rodom iz Velikog Cvijctnića, koja je u toj
borbi bacila na neprijatelja 5 »kragujevki«; za
robila 4 neprijateljska vojnika, spasila nekolika
ranjena borca i, na kraju, zadobila tri rane.
PJESMOM PROTIV BOLA
Poslednje putovanje smrtno ranjene junaki
nje Marije Bursać počelo je sa Prkosa, a zavr
šilo se u Vidovu Selu i Spasovini. Nosili su je
saborci, i omladina sa terena, na putu dugom
dobrih 50 kilometara. To je put po bespuću, na
poran i za momka bez bremena. Išlo se bez
odmora.
A rane sjeku i peku. Bezumno bole. Mrtav
znoj probija...
— Jesam li vam teška? — pita, po koj'i već
put, Marija one koji je nose na nosilima.
— Nisi nam teška, Maro, nisi! — odgovara
ju njeni drugovi i drugarice, novopridošli i čili
mladići i djevojke, iz sela kroz koja se prolazi
i koji sami podnose svoja još vitka pleća pod
nosila.
Marija, prkoseći smrtnim ranama i boreći se
pjesmom protiv bola, baš kao bombom protiv
Švabe, pjeva sa nosila:
Bolna leži omladinka Mara,
Sa svojom se majkom razgovara:
Mila majko, budi me u zoru,
Primakni me,mojemu prozoru,
Da ja vidim prije bjela dana
Proletersku četu partizana,
I pred četom mojega dragana;
Da joj vidim samo desno krilo,
Mislim, majko, lakše bi mi b ilo...
Stigao je sa Prkosa tužan glas i na Kameni
cu. Marijina majka Joka, sa grupom Kameničana, sišla dolje, u dolinu Unca, da presretne par
tizane, da kćerki, bar materinskom miloštom,
vida rane:
�— Mila moja majko! — pridigla se da se iz
ljubi s Jokom.
— Zašto, 'ceri, pjevaš? Zar ti je sada do
pjesme!
— Ne boj se majko, ne boj, sve će se dobro
svršiti!
— Jadno mi i prežalosnio dobro, moja Maro!
— Je li, majo, tata dobro?
— Dobro je mojoj kući, bogme, reklo zbo
gom kad mi je tebe tako ustrijelilo, sokoliće
moja.
— Gdje su Duško i Milka?... Jesu li zdravi?
— Svi smo dobno, sem tebe, muko moja,
mila!...
— A kako je na našoj Kamenici, šta ima
novo?
— Sve je dobro, milošto moja, samo da nam
ti ozdraviš! — odgovara majka Joka.
Čim ču da su svi njeni najmiliji dobro, da
je na Kamenici dobro — Marija zapjeva:
Mila majko, kad u borbu pođem,
Ti ne plači, ako ti ne dođem!
Naša borba zahtijeva —
Kad se gine da se pjeva!
Među ranjenim drugovima iz Trećeg bataljona bili su: Rajko Pilipović, teško ranjen u pre
dio vrata (ostao živ), Rade Rodić, sa Osredaka
(također prebolio rane), Obrad Ševo i drugi.
Od drugarica najteže su bile ranjene: Mari
ja Bursać — u petu desne noge, Zorica Marinković — takođe u nogu, Mika Knežević — u de
snu nogu, ruku i glavu.
Prvo su sa Očijeva, prema Drvaru i parti
zanskoj bolnici u Vidovu Selu, odnijeli^ ranjene
drugove, pa su drugaricama rekli da još čekaju,
dok ne stigne omladina iz susjednih sela.
Pred očima su im još lebdjele strašne ratne
slike sa Prkosa, a u ušima odzvanjali pucnji i
eksplozije. O tome su tiho, posljednjom snagom,
razgovarale.
Marija i ostale teško ranjene drugarice pre
noćile su u Očijevu, gdje ih je njegovala m]estanka Milka Rodić, koja sada živi u Backo.i Pa
lanci, kao kolonist:
. — Vidjela sam da je najteže partizanki Ma
riji, ali umjesto da ječi i zapomaže, ona je ti-
�ho, sasvim tiho pjevušila, kao da šapuće. Eh,
Marija!... Kad god se sjetim mog pokojnog si
na Nikole, koji je junački pao kao borac Tre
će krajiške proleterske, 1944, godine, o čijoj sam
smrti samo saznala od njegovih drugova, pred
oči mi izađe i slika one krasne cure sa Kameni
ce, Marije Bursać. Dok je Marija, teško ranje
na, sa drugaricama i drugovima ležala na nosi
lima, kod kuće Ilije Rodica, donijela sam im pu
nu torbu lješnika, sira, kruha i komad mesa.
Pred ranjenike su ponude iznosili mještani
svih sela kroz koja je kolona nosila pronošena.
I kako bi kolona kretala dalje, nosila bi preuzi
mala omladina tog sela. Tako su stigli u Vidovo
Selo, na istočnim obroncima Jadovnika, gdje je
bila partizanska bolnica, smještena u kućama i
štalama.
Prvoborac Milan Knežević, rođeni brat Mi
ke Knežević i tada pomoćnik političkog kome
sara — intendant partizanske bolnice broj 3 (bol
nica V divizije) Petog korpusa, dočekao je svo
ju sestru Miku, Mariju, Zoricu i druge ranjeni
ke sa Prkosa i, sa ostalim osobljem, učinio sve
da im se brzo pomogne. On se sjeća da je u toj
grupi doneseno ukupno 43 teža i teška ranjenika.
— Bolnica u koju je, dan i po poslije ranja
vanja, donesena i Marija Bursać, bila je smješ
tena u jednoj štali i kući u zaseoku Bajići, na
Vidovu Selu. Ljekari su bili dr Kišicki, šef bol
nice, rodom iz Zagreba, i dr Đuro Gopčević.
(Saznalo se da je kasnije dr Kišicki poginuo od
četnika u Ataševcu, pod Klekovačom iznad Dr
vara. kada je bolnica evakuisana prema Mliništu. S njim je bila i njegova žena, za čiju se da
ljnju sudbinu ne zna).
AMPUTACIJA DESNE NOGE
Ljekari su preduzeli najhitnije mjere i ura
dili sve što su, u tim okolnostima i sa takvom
opremom, mogli — da se spasi život teško ra
njene Marije Bursać.
Intendant bolnice Knežević se sjeća da je
Mariju Bursać operisao dr Gopčević, specijalis
ta za hirurgiju. Zapravo, trećeg dana nakon Ma
rijina ranjavanja upravnik divizijske bolnice dr
Kišicki je došao do zaključka da nema drugog
6 M arija B ursać
�izlaza nego pokušati sa amputacijom njene de
sne noge. Tada je dr Kišicki uzdahnuo i pred
osobljem bolnice nekako nemoćno raširio ruke:
— To je već težak tetanus!
Svima je teško pala ta istina, jer im je od
zvanjala u ušima Marijina posljednja još sasvim
razgovjetno izgovorena želja:
— Violjela bih da što prije ozdravim!
U želji da se za Mariju pronađe lijek spase
nja, neko je predložio da kuriri htino pođu do
štaba V korpusa, odnosno njegovog sanitetskog
odsjeka, ali je on bio u Ribniku, na vrelu Sane, na
dan i noć hoda odavde. Dr Gopčević je tvrdio
da se za Mariju ni tamo, ni nigdje ne može naći
lijeka, jer joj je dobar dio krvi istekao, zatro
van je krvi uzelo velikog maha, a nema nikakve
mogućnosti da joj se da transfuzija. Iskusni par
tizanski hirurg je još tračak nade vidio u am
putaciji Marijine ranjene noge. Dok se o tome
odlučivalo do ljekara je dopiralo pitanje, vapaj:
— Jeee liii doooktor tuuu?
To je pitala Marija, više u bunilu, u trenut
ku kada bi je bolovi savladali.
— Jeste, Maro, tu su — dva doktora!...
— Aaaa, mooože liii mi seee pooomoćiii?!
— ječala je.
Čitavu noć i sljedeći dan svi su bđjeli nad
Marijom. Sve što je bilo moguće, u takvoj situa
ciji i s takvom bolničkom opremom i instrumen
tima, preduzeto je da joj se spasi život.
Na riječi dvojice ljekara i plemenitih ljudi,
Kišickog i Gopčevića, o tome kako bi bilo divno
kada bi se Mariji mogla dati transfuzija krvi,
jedan ranjenik je poskočio:
— Svi bismo joj dali svoju krv!
To su bile riječi koje su dolazile iz srca sva
kog borca iz te bolnice, a izrekao ih je^Neđo
Grubor, teže ranjeni borac. On je Mariji, čim je
donešena, ustupio svoj bolesnički krevet. Bio je
pokretan i nije mu bilo teško da se stisne s jos
jednim ranjenikom u istom krevetu, dok mu se
ne pripremi drugi, samo da se smjesti teško ra
njena drugarica. Sada je za Mariju nudio i svo
ju krv, ali su svi znali da nema mogućnosti da
joj se ona ubrizga u usahli krvotok.
Polumračna sobica, u kojoj^ su, pored Ma
rije, smještena još dva-tri najteža ranjenika, 1la je isuviše tijesna da primi sve one koji su ze-
�ljeli da, makar i toplim pogledom, pomognu
Mariji; da je bar vide kako, u samotnim grčevi
ma, pjevuši — kao da se već sa svima oprašta:
Pozdrav'te mi sve drugove moje,
Neka hrabro na braniku stoje!
Neka brane našu zemlju milu,
Dok ne slome fašističku silu!
Pozdrav’te ih, ja im doći neću,
Kol’ko vidim, uskoro umrijeću.
Ležala je na drvenom krevetu, nastrtom sla
mom, prekrivenom bjeljenim čaršafom od konop
lje i pamuka i domaćim vunenim biljcem.
Na kraju, riješeno je da se Mariji odsječe
desna noga. Dr Gopčević je rekao intendantu bol
nice, Milanu Kneževiću, koji je stalno bio uz
Mariju:
— Milane, ti moraš da je dobro držiš!
— Trebali bi je, doktore, opiti, da bi što
lakše podnijela operaciju...
— Da, ali gdje nam je ikakvo sredstvo za
narkozu?!
Nađeno je i neko umirujuće sredstvo, istina
»na partizanski način«, no bolest je već bila uze
la toliko maha da je Marija počela gubiti svi
jest. ..
— Donesite lampu! — zahtijevao je dr Kišickii.
— Evo lampe, ali nekako neće da gori! —
rekao je intendant.
— Eh, zar baš sada da izda, kada nam je
dragocjen svaki sekund?!
— Dajte iglu, bašliju, ili neku tanku žicu
— da izvučemo fitilj — tražila je bolničarka.
Marija mimo leži, poluotvorenih očiju, trza
se u bunilu.
— Nemojte da me otkrivate! . . . Nemojteee!...
Blijedo lice i tijelo probijale su krupne gra
ške znoja:
— Vvuće m'i je. Sva gorim !... Raskopčajte
mi kaput!... Nemojte mi košulju razdrljivatiL.
Ni kiklju!. . .
— Evo, donio sam samo trn, igle nigdje ni
za lijeka! — dotrča lakše ranjeni borac, koji se
dosjetio čime da izvuče fitilj žmirkave petro
lejke.
�Komešanje i neprirodan tajac prekinula je
opet Marija:
— Evo, imam ja iglu... Drugovi!... Peto
krake!. .. Dugmad!... Z akite!... U njedrima je!...
Nije više mogla da podigne ruku do sredine
grudi, već je samo trepnula — da očima poka
že na rub košulje u koji seoske djevojke, obič
no, zadijevaju šivaće igle, tako dobrodošle i par
tizankama
Dok joj je noga amputirana i previjana, Ma
rija nije glasa pustila. Samo se povremeno trzala i podrhtavala.
— Marija je, zapravo, i umrla pod operaaïjom! Izdahnula je a da to duže vremena nis
mo znali, bolje reći nismo htjeli da vjerujemo
u to.
Marija Bursać je operisana noću 21. septem
bra 1943, a Ijekari, koji su nad njom prebdjeli
svu noć i cio dan, ustanovili su da je umrla su
tradan kasno popodne
— Umrla je, rano moja ljuta, u petak uveče, a ja sam sjedila uz nju do posljednje nade,
vjerujući da će oživjeti i ozdraviti — kaže Ma
rijina majka Joka, koja je opet doletjela s Ka
menice, da obiđe svoju Maru, olakša joj muke.
— Vode, doktore!... govorila je još poslije
operacije.
— Dajte joj malo mlijeka! — reče jedna bol
ničarka u nadi da će joj to pomoći, dati više
snage.
— Doktore!... Viode!... Sva saaagorijevam!...
— Dajte joj malo vode! — bdio je nad njom
doktor.
— Ne, ne, majčice moja, milaaa!... Nisam
te obrukala!...
— Smiri se Mano, gledaj samo kako da nad
jačaš bolest...
— I neću te obrukati, majkooo!... Ni ćaćuuu!... Ni braću!...
Onda se, začas, smirila, kao da je usnula.
A pred zoru se ponovo trgnu:
— Naprijed, drugovi!... Juuuuuriš!...
Uraaa!...
Majka joj je svojim igrubim seljačkim ruka
ma nježno trljala slijepočnice, milovala blijedo
lice i razdijelila kosu na sredini širokog, već uve
loga čega, baš kako je kosu uvijek nosila.
�— Naprijed, drugovi!... Nema odstupanja!...
Pob jeda je našaaa!...
Smirila se kada je svanulo.
Zraoi sunca su prodirali kroz prozorčić i oba
sjali joj sada već sasvim blijedo lice. I ona je,
poslednjim atomom snage — kroz već poluzatvo
rene zube, bijele baš kao dva niza bisera — pre
ko skoro ukočenih usana — prozborila posljed
nje riječi, poslednju poruku, poslednju pjesmu
prkosa i ponosa:
Naša borba zahtijeva
Kad se gine da se pjeva. ..
Smirivao se dan, 22. septembra 1943. Smrt
|e nastupila sa sutonom. Zauvijek su se zaklopi
le i ugasile one krupne Lijepe oči boje kestena.
Oči Marije Bursać.
Osvanula je i subota, 23. septembar ratne
1943. godine.
Pod planinom Jadovnikom, u Vidovu Selu,
jad je bio u srcima svih prisutnih. Ćutke, suz
nih očiju, Marijini drugovi, osoblje Partizanske
bolnice, drugarice sa Kamenice, najuža rodbina,
spremali su se za posljednje Marijino putovanje
— od Vidova Sela, preko Drvara, do groblja na
brežuljku Spasovine, podno njene rodne Kame
nice.
Čim se pronijela vijest da je podlegla rana
ma hrabra partizanka Marija Bursać, sa Kame
nice je došla omladina, njena rodbina, drugovi
iz Drvara i okolnih sela.
Među rukovetima posljednjeg ljetnjeg polj
skog cvijeća, kraj mrtvog Marijinog lica, bilo je
i nekoliko sasvim svježih svjetloljubičastih stru
kova mrazovca. Oni, kao prvi glasnici jeseni, ospu planinske livade i proplanke na rubovima
Klekovače. Sada i ovdje oni su bili simboli Ma
rijine posljednje jeseni — mrazovci kraj mrtve
Marije.
Na seoskom groblju, pored crkvice na Spasovini, slegla se, tako reći, čitava drvarska kot
lina. Okupili su se narod i vojska, doslovno sve
što je saznalo za Marijinu smrt i moglo doći na
njen posljednji ispraćaj. Bilo je tu nekoliko sto
tina mladića, djevojaka, djece, starijih i starčadi. Svi su bili nijemi, pognutih glava.
Komunista, bombaš, politički delegat voda
i heroj-djevojka Marija Bursać, sahranjena je
�s najvećim partizanskim počastima. Pored osta
log, kulturna ekipa je otpjevala Lenjinov po
smrtni marš. Odjekivalo je Spasovinom:
Vi padoste žrtvom, vi dadoste sve,
Krv , život, mladost, radi slobode.. .
Rukoveti cijeca i vijenci pored odra.
Drveni sanduk prekriven zastavom, onom
kameničkom napravljenom od Marijine curske cr
vene haljine. Na njoj je ona svojom rukom, zlat
nim navezom, izvezla srp i čekić i petokraku
zvijezdu.
Donesen je i vezeni peškir od bijelog doma
ćeg tkanja, koji je Marija sebi za udaju pripre
mila. On je, po drevnom običaju, prebačen pre
ko drvene krstače. Na peškiru je, crvenim nave
zom, bilo izvezeno poviše resa-kita:
»MARA BURSAĆ« i »SRETNI SVATOVI«.
Umjesto svatova i velikog slavlja — evo sahra
na — mrtve Marije djevojke.
Pored ostalih, od Marije se, u ime njene De
sete krajiške NOU brigade, oprašta Veljko Ražnatović, pomoćnik političkog komesara i omladin
ski rukovodilac u politodjelu brigade.
Nad otvorenom rakom se od Marije Bursać
posljednji oprašta njen brat Duško, sekretar Sreskog komiteta SKOJ-a za Drvar:
— Draga sestro Marija, od tebe se opraš
tam kao od sestre, člana SKOJ-a i Partije i hra
bro pale partizanke... Ti si bila primjer naše
herojske borbe, kako u pozadini tako i na fron
tu. .. Nisi žalila svoje mladosti... Ni mi nećemo
žaliti ni svoje živote — da istrajemo do konač
ne pobjede nad fašizmom. I sloboda će nam do
ći!... Ostaćeš vječno u sjećanju svoje braće i se
stre, roditelja i rodbine, u vječitoj uspomeni ci
jelog naroda Drvara i okoline... Tvojim prim
jerom poćiće hiljade mladića i djevojaka naše
domovine...
Dok je masa stajala oko odra, njemački avio
ni su dvaput nadlijetali drvarsku dolinu. Ipak,
niko se nije pomjerio; Kamenica i narod čitavog
drvarskog kraja dostojanstveno i hrabro su se
opraštali od svoje slavne kćeri...
Tako je sahranjena Marija Bursać, u groblju
na domak rodne Kamenice — na Spasovini.
�MARIJA VJEČNE MLADOSTI
Tako je umrla jedna mladost — da bi vječ
no živjela jedna legenda.
Marija vječne mladosti!
Pjesmom je i smrti prkosila...
Desetak dana kasnije, 12. oktobra 1943, štab
V korpusa NOVJ je predložio da se Marija Bursać proglasi za narodnog heroja, što je usvoje
no, i ona je, kao prva žena u zemlji, dobila to
najviše priznanje domovine za podvige u borbi
za slobodu.
Priznanje Mariji je i Titova pohvala krajiš
kim ženama i omladini, i njegova ocjena da »voj
ska koja ima takvu pozadinu, takvu omladinu i
takve žene — mora biti nepobjediva!...«
Ostala je o Mariji Bursać i pjesma Branka
ćopića.
O Mariji se često govori i dosta piše — kao
o primernoj kćeri svoga naroda, a za ovu pri
liku navodimo samo dio napisa o njoj iz Zbor
nika »Narodni heroji Jugoslavije« (prvo izdanje):
Marijini roditelji, Jovanka i Nikola
�»U plejadi boraca narodnooslobodilačkog ra
ta koje je dao junački narod Drvara, posebno
se ističe ime Marije Bursać, prve žene u Jugo
slaviji koja je dobila zvanje narodnog heroja.
Kad se narod drvarskog kraja 1941, pod zasta
vom Komunističke partije, masovno digao na
ustanak protiv fašističkih okupatora i domaćih
izdajnika, među ustanicima sela Kamenice bila
je i obična, nepismena djevojka Marija Bursać
sa svojom sestrom i dva brata. Tada, van rodnog
sela potpuno nepoznato ime te djevojke, za ne
punih tri godine postalo je simbol hrabrosti i
odanosti narodnooslobodilačkoj borbi i narod
noj revoluciji u Jugoslaviji...«
Marija Bursać je jedan od 4.600 boraca i
18 narodnih heroja čiji je zavičaj današnja dr
varska opština. Drvar je jedan od osam grado
va heroja u zemlji, a njegov ratni okružni ko
mitet SKOJ-a takođe je proglašen za narodnog
heroja. Veliko priznanje ovom kraju su i riječi
vođe revolucije Tita, koji je rekao da »Drvar spa
da u onaj mali broj mjesta koja su od prvih da
na ustanka 1941. godine do završetka rata bila
žarišta narodnog ustanka; Drvar je bio mali grad
koji je čvrsto nosio buktinju revolucionarno-oslobodlilačkog pokreta u našoj zemlji«.
Sama Kamenica, iako jedno od manjih sela
drvarskog kraja, dala je 235 boraca NOVJ, me
đu kojima su i 34 drugarice. Od boraca koji su
preživi jeli rat 43 su nosioci Spomenice 1941, a
selo je imalo i 63 žrtve fašističkog terora.
Drvarčanka sa Kamenice Marija Bursać je,
kako je rečeno, prva Jugoslovenka koja je odli
kovana Ordenom narodnog heroja. Dosad je to
najviše priznanje za ratne zasluge dobila 91 že
na. Posljednja među njima, i posljednja uopšte od 1.322 nosioca tog odlikovanja jeste šesnae
stogodišnja Drvarčanka Mika Bosnie iz Vrtoča
(odlikovana 17. maja 1974, povodom proslave ju
bileja operacije Desanta na Drvar).
Rođena 1928. godine, kao jedna od sedmoro
djece Jelice i Pera Bosnića, Mika je na početku
ustanka imala tek 12 godina. Ipak, i ona se, kao
i svi njeni ukućani, kao i čitav narod Drvara,
uključila u oživotvorenje borbene parole: »Svi
na front — sve za front!« Sa ostalom omladinom
je prikupljala hranu, odjeću i obuću za ustani
ke, pisala i lijepila parole po gradu, obavljala
kurirske zadatke u pozadini...
�U proljeće 1944. godine Mika Bosnie je prim
ljena u SKOJ, a neposredno pred desant na njen
rodni grad, čij!i je cilj bio uništenje voćstva re
volucije, bila je kurir pri Komandi mjesta Drvar.
Isticala se na svim zadacima.
Za vrijeme fašističkog desanta na Drvar, Mi
ka Bosnie, djevojka borac koja se do tada ni po
čemu nije razlikovala od stotina Drvarčanki koje
su svim srcem radile za narodnooslobodilački
pokret — učinila je, kako je zapisano u knjizi
»Narodni heroji Jugoslavije« (Izdanje »Mladosti«,
Beograd 1975) »izuzetan podvig — primjer he
rojstva omladine Jugoslavije u naro.inooslobodilačkom ratu«.
Neposredno pred desant, u Drvaru je formi
rana tenkovska četa 1. proleterskog korpusa. Ona
je izvodila vježbe u okolini Drvara, tako da Su
Drvarčani poznavali naše tenkove i njihovu po
sadu.
»U toku borbe protiv neprijateljskih pado
branaca, jedan partizanski tenk našao se u opas
nosti. U tenku su bili Dragoslav RadosavLjević
— Soča, komesar tenkovske čete, vozač Spaso
Đurašković i nišandžija Jelača. U jednom trenut
ku Nijemci su na tenk nabaciLi ćebe, tako da je
vozaču bio zaklonjen vidik. Svi članovi posade
bili su ranjeni i prijetila je opasnost da padnu
u ruke fašistima. U tom kritičnom trenutku po
red tenka je prolaziila grupa zarobljenih Drvarčana, koje su Nijemci sprovodili. Među njima
bila je i šesnaestogodišnja skojevka Mika Bos
nie. Uviđajući opasnost u kojoj se našla posada
tenka, Mika je iskočila iz kolone zarobljenika,
pritrčala tenku i zbacila ćebe. Ranjenom vozaču
ponovo se otvorio vidik, pokrenuo je tenk i na
stavio borbu. Razbjesnjeli Nijemci, kojima je
plijen tako iznenada izmakao, okomili su se na
hrabru skojevku i sasjekli je bajonetima...«
Kasnije su Drvarčani, očevici junaštva skojevke Mike Bosnie iz sela Vrtoča, kazivali da se
on a... »otela iz ruku njemačkih padobranaca«,
te da je« ... smrtno ranjena iz njemačkog auto
mata — posljednjim samrtnim grčem — svukla
zapaljeno ćebe sa vizira partizanske tankete«...
Za vrijeme fašističkog desanta čitav Drvar
je pružio nadčovječanski otpor, a najrječitiji pri
mjeri za to su herojska pogibija čitavog Okruž
nog komiteta SKOJ-a, na čelu sa sekretarom
Duškom Bursaćem, rođenim Marijinim bratom,
junaštvo skojevke Mike Bosnie i podvizi mno-
�gih drugih, znanih i neznanih. Prema zvaničnim
podacima za vrijeme desanta poginulo je oko
700 boraca i građana od kojih 370 Drvarčana i
Drvarčanki. Među Drvarčanima poginulim 25. ma
ja 1944, za vrijeme desanta, bila je i Mikina maj
ka Jelica i brat Zdravko. Samo nekoliko dana
kasnije njemački padobranci su ubili i drugog
Mikinog brata, Đorđa. Otac Pero i najmlađa ses
tra Radmila umrli su od pjegavog tifusa, u pro
ljeće 1943. godine. Tako je od devet članova po
rodice Petra i Jelice Bosnie iz sela Vrtoča kod
Drvara, ostalo samo troje: sestre Dušanka i Dobrila i brat Vlado. Dušanka je za vrijeme de
santa takođe izvedena na strijeljanje, ali je, pu
kim slučajem, teško ranjena uspjela da se izvu
če iz gomile lješeva i sakrije na tavanu obliž
nje kuće, odakle je posmatrala kako joj Švabe
ubijaju sestru Miku. Tako je šestoro Bosnića od
nio strašan ratni vihor, a četvoro od njih je pa
lo u paklu desanta.
Ostaci partizanskog tenka danas stoje ispred
drvarskog muzeja, podno Titove pećine, koji svo
jim eksponatima podsjeća i na stravični i he
rojski 25. maj 1944, što je najljepši spomenik i
skojevki — heroju Miki Bosnie.
Drvar, grad heroj, rastući i razvijajući se
u socijalističkoj domovini, čuva uspomenu na
svoju slavnu prošlost, na heroje među kojima
su a tri djevojke: Marija Bursać. Danica Materić
i Mika Bosnie. Prva od njih, Marija Bursać, u
pjesmi opjevana, simbol je sto hiljada žena —
boraca Jugoslavije:
Ide brigada, nosi Domovinu
i dijete raste, čarobna bajka
nad njime nevidljivo Marija bdije
i diše toplinom — djevojka i majka.
��RIJEČ AUTORA
Više od četvrt vijeka sam, istrajno i s povre
menim prekidima, prikupljao sjećanja i tragao za
pojedinostim a vezanim za život i djelo seoske djevoj
ke sa Kamenice Marije Bursać, prve žene narodnog
heroja Jugoslavije.
Sada pred javnost izlazim sa ovom hronikom o
Mariji Bursać, satkanom od sjećanja njene rodbi
ne, Kameničana i saboraca. Priznanje i ohrabrenje
su mi riječi iz recenzije druga Nikole Kotle, pred
ratnog kovača i istaknutog komuniste sa Kamenice:
»Naročita vrijednost rukopisa je u tome što o Ma
riji govori mnogo ljudi, njenih seljana, drugarica
i drugova, boraca i rukovodilaca — kroz čitav njen
životni put — što čini jednu veliku kolektivnu isti
nu o liku Marije Bursać,'narodnog heroja«.
Drug Kotle mi je, svojim kazivanjima, prijedlo
zima i primjedbama na rukopisu, značajno i svesrd
no pomogao u radu na konačnom oblikovanju ove
hronike, zbog čega mu se najsrdačnije zahvaljujem.
Takođe su zaslužili moju iskrenu zahvalnost, za
svoja nadahnuta kazivanja o Mariji Bursać i vre
menu u kome je stasala u borca i heroja: njeni ro
ditelji Joka i Nikola, braća Dragan i Vaso, zatim
Velimir Stojnić Veljo, Vaso Trikić, Nikola Rokvić,
Mika Grbić, Savo Pužić, Đorđe Torbica, Mika i Mi
lan Knežević, Duka Bačkonja, Mira Bujić-Morača,
�Milan Bosnie, Pera M. Pilipović, Milan Trninić, Bog
dan Danić Boško, Duško Kurbalija i dr.
Prilikom pisanja ove knjige o Mariji Bursać ko
ristio sam se i slijedećom literaturom:
1. Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugo
slavije 1941—1945;
2. Zbornici dokumenata iz NOB-a;
3. Krajiške brigade,
4. Sabrana djela Branka ćopića;
5. Bilten Vrhovnog štaba NOV i POJ;
6. Napisi iz listova »Radnička volja«, »Prosvetni
pregled« i »4. jul«; Knjigom Milana N. Zorića »Dr
var u ustanku«; Zbornik narodnih heroja Jugoslavi
je« (prvo i drugo izdanje).
��SADRŽAJ
Prva žena narodni heroj
Bursaći sa Kamenice
Djetinjstvo kameničke čobanice
Spremljeno ruvo djevojačko
Štrajk drvodeljskih radnika
Partija priprema kadrove
Dolaze zbiljski dani
Vicuka, Marijina ljubav
Kamenica — centar ustanka
Marija postaje skojevka
Prvi ustanički dani
Kameničani na barikadama
Darovano ruvo djevojačko
Otimanje žita neprijatelju
Komesar radne čete
Clan Komunističke partije
Mombaš Desete krajiške brigade
Drama Danice Materić
Poslije preležanog tifusa
Marija na Prkosima
Herojstvo Zore Danić
Pjesmom protiv bola
Amputacija desne noge
Marija vječne mladosti
Riječ autora
5
9
14
19
22
26
29
34
38
42
45
47
51
54
56
59
61
65
69
72
76
79
81
87
92
����
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Marija Bursać - životni put i revolucionarno delo
Subject
The topic of the resource
Život narodne herojke Marije Bursać
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Božo Majstorović
Publisher
An entity responsible for making the resource available
NIRO, "Dečije novine", Gornji Milanovac
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1978.
Rights
Information about rights held in and over the resource
Nepoznato
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
50-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
100 str.
Source
A related resource from which the described resource is derived
https://www.memoryoftheworld.org/
biografija
Božo Majstorović
Marija Bursać
narodna herojka