1
10
9
-
http://afzarhiv.org/files/original/4a6d02b695f6d3d72c531463c2b994fa.pdf
0d4e758db498c579cc315c826ed73396
PDF Text
Text
IJ RAZVOJU SOCIJALISTIČKE
SAMOUPRAVNE JUGOSLAVIJE
'/kJaTomšič
JP
��VidaTotnšič
U RAZVOJU
SOCUAIIST1ČKE
SAMOUPRAVNE
JUGOSUNUE
�■ ••U 0 V
v
.
'v jo č tfi
— -
<0 L€ 8 I U
• vec
,.r ! m m
N
Izdavač: Novlnako-lzdavačka radna organizacija Jugoalovenaka stvarnost
— OOUR Jugoalovenakl pregled; Generalni direktor: Dragoljub Vullca;
Glavni I odgovorni urednik: B oildar Đurovlć; Urednik: Branka Vldas;
Jezlčkl redaktor: M llo rad Slmonovlć; Oprema: Nenad čonklć; Korektor:
Zor ka Jančlć; Štampa: Srboštampa, Dobračlna 8, Beograd 1981.
�Sadržaj
Predgovor 5
Uvod 9
Istorijski koreni 15
Diskriminacija žena u staroj Jugoslaviji (1918—1941) 15
Radnički pokret i borba za ravnopravnost žena 19
Narodnooslobodilački rat i socijalistička revolucija 23
Revolucionarne promene i ostvarenja 31
Glavna obeležja razvoja socijalističkog samoupravljanja 33
Društveno-ekonomsko uređenje SFR Jugoslavije 36
Samoupravljanje i društvena svojina 36
Osnovna organizacija udruženog rada 39
Samoupravna interesna zajednica 40
Mesna zajednica 42
Planiranje razvoja 45
Od predstavničkog do delegatskog političkog sistema 46
Uloga subjektivnih društveno-političkih snaga 51
0 nekim rezultatima razvoja 55
Teorijske osnove procesa emancipacije žene 59
O teorijskim osnovama društvene akcije 59
Stvaralačka primena marksizma 63
Nosioci političke akcije 70
Uloga ženskih organizacija 75
Uloga zakonodavstva u menjanju društvenog položaja žena 85
Zapošljavanje, obrazovanje, zdravstvo 89
Industrijalizacija i urbanizacija 89
Neke karakteristike zapošljavanja žena 91
Zapošljavanje žena na privremenom radu u inostranstvu 97
Zaštita zaposlenih žer\a 98
2ene u razvoju poljoprivrede i sela 104
Obrazovanje 113
Socijalna politika I zdravstvena zaštita 120
Brak, porodica, domaćinstvo, dečja zaštita 127
Preobražaj porodice 127
Društvena zaštita dece 135
Demografska kretanja 140
Razvoj planiranja porodice 142
Ustavno pravo o slobodnom odlučivanju o rađanju dece 144
Međunarodna saradnja 149
Međunarodna aktivnost Konferencije za pitanja društvenog
položaja žena Jugoslavije 150
Svetska godina stanovništva 152
Međunarodna godina žena i Dekada UN za žene 153
Nesvrstani za uključivanje žena u razvoj 157 '
�Prilozi 161
Pregled pravnog uređenja od osobitog značaja za pravni
položaj žena u Socijalističkoj Federativnoj Republici
Jugoslaviji 161
Spisak zakona od posebnog značaja za pravni položaj žena u
Jugoslaviji 173
Rezolucija Skupštine SFRJ o unapređivanju položaja
i uloga žene 177
Osnovni statistički podaci o ženi u jugoslovenskom
društvu 193
�Predgovor
Publikacija koju objavljujemo pod naslovom
Žena u
razvoju socijalističke samoupravne Jugoslavije jeste
prerađeno izdanje nacionalne studije koja je na tra
ženje Sekretarijata Organizacije ujedinjenih nacija bi
la izrađena povodom teme »Žena i razvoj« kada se
ta tema početkom sedamdesetih godina razmatrala u
Komisiji ECOSOC-a za socijalni razvoj kao prilog raz
radi strategije Druge dekade razvoja OUN
(1970—
1980). Taj jugoslovenski prilog bio je objavljen u ča
sopisu »Žena danas« 1973. godine u broju 270, pod
naslovom »Žene Jugoslavije u privrednom i društve
nom razvoju zem)lje«.
U toku 1975. godine, koju je Organizacija ujedinjenih
nacija proglasila Međunarodnom godinom žena, Kon
ferencija za pitanja društvenog položaja žena Jugosla
vije podstakla je izradu nove publikacije o društve
nom položaju žena Jugoslavije. Ranije publikacije ove
vrste su vremenom bile prevaziđene.
Interesovanje
koje je u svetu pobudila tema Međunarodne godine i
tekuće Dekade OUN za žene: »Ravnopravnost, razvoj,
mir« zahtevala je donekle nov način prikazivanja po
ložaja žene odnosno puteva ostvarivanja njene rav
nopravnosti u okviru razvoja zemlje. Autor pomenute informacije koja je pisana za OUN zamoljen je da
pripremi novu publikaciju.
U toku rada na ovoj knjizi pokazalo se da je zadatak
osavremenjivanja ranije informacije, iako na prvi po
gled jednostavan,
u stvari prilično težak.
Upitnik
OUN prilagođen potrebama uporednog prikaza raznih
zemalja prema kojem je bila rađena prva publikacija,
nije sadržao pitanja o mnogim specifičnostima naše
zemlje, koje je trebalo prikazati da bi se razumela
celina.
Razmatranje činilaca i činjenica u vezi s menjanjem
položaja žene I doprinosa žene integralnom
razvoj
nom procesu zemlje složen je zadatak. Učinjen je po
kušaj da se sažeto prikaže celokupnost društvenih I po
litičkih odnosa, naročito u sklopu promena koje su pratile
donošenje Ustava SFRJ od 1974. godine i koje pra
te njegovu primenu. O tome sada postoji obilje gra
đe. Pored političkih, ima mnogo i naučnih studija, pri
kaza, rasprava, statističkih i drugih podataka o razvo
ju SFRJ. Zatim, obeležavanje Međunarodne godine že
na, Dekade OUN za žene i Međunarodne godine de
teta podstaklo je mnogobrojne nove izveštaje, anali
ze, naučne radove, rasprave o položaju žene, porodi5
�ce, deteta. U tom okviru značajne rasprave vođene
su u Skupštini SFRJ 1978. godine u toku donošenja
posebne
Rezolucije o ostvarivanju
ravnopravnosti
žena.
Iz napred iznetog istorijata nastanka ove knjige vidi
se da je autor pokušao da u njoj odgovori pre svega
na pitanja koja su postavljana u toku naše aktivnosti
u Organizaciji ujedinjenih nacija, u kojoj sve više ra
ste interesovanje za iskustva pojedinih zemalja. Ona
je nastala i iz drugih potreba međunarodne aktivno
sti naših društveno-političkih organizacija. Zbog toga
je ova knjiga izdata najpre na engleskom i francus
kom jeziku. Međutim, još u toku rada na tekstu po
kazala se potreba da se i na našim jezicima izda ova
kav kraći prikaz položaja i uloge žene u razvitku jugoslovenskog društva, u kojem radnička klasa postav
lja i rešava i žensko pitanje kao deo dubokih društvenih
pramena u procesu borbe za oslobođenje rada. Tu bor
bu ćemo uspešnije voditi ukoliko svoja sadašnja dos
tignuća i probleme koje ona sobom nosi shvatamo kao
plod proteklih borbi. U raspravljanjima o mnogim savremenim pitanjima našeg razvoja sve više se pokazuje
potreba za dubljim poznavanjem naših dosadašnjih na
pora i odgovora koje smo na i danas goruća pitanja već
dali u prošlosti, lako u publikaciji ima za našeg čitaoca
dosta svakako poznatih informacija, iako ona mestimično uprošćeno prikazuje veoma složen i komplikovan
razvojni put nove Jugoslavije, čini nam se da ona može
poslužiti kao koristan priručnik i društveno-politlčkim
radnicima koji istupaju u međunarodnim kontaktima I
mlađim generacijama, ikoje treba da sagledaju duboke
veze između pojedinih aspekata društveno-političkog
procesa izgradnje socijalističkog samoupravnog druš
tva i borbe za nove međuljudske odnose u našoj zemlji,
koji se ne bi mogli izgrađivati bez suštinskih pramena
u društvenim odnosima, bez prava na samoupravljanje
kao osnove svih sloboda i svih prava radnih ljudi I gra
đana u našem socijalističkom društvu > bez definitiv
1
nog raskida sa svim ostacima I naslagama prošlosti i
napuštanja »kraćeg puta« ostvarivanja prava I sloboda
birokratsko-tehnokratskim rešenjima.
Pošto nije bilo moguće — a nije ni zadatak ovakve pub
likacije — da prezentiramo svu građu, 'izdvojena su samo
najvažnija pitanja da bi se globalno prikazale celina ra
zvojnog procesa i suština jugoslovenskih nastojanja u
izgrađivanju samoupravne socijalističke društvene za
jednice ravnopravnih naroda I ljudi.
6
�U toku rada korišćen je obiman štampani materijal,
koji smo citirali kada je neposredno upotrebljen. O
tome kako treba prikazati neka pitanja vođeni su raz
govori s društveno-političkim radnicima. Teško bi bilo
navesti sve pisane izvore i zahvaliti svima koji su ml
pomogli u izradi ove publikacije. Pristup osnovnom sa
držaju i njegova prezentacija su takvi da je bilo neop
hodno konsultovati širi krug drugarica i drugova. Me
đutim, ovde se mora istaći saradnja koju su već od ra
da na prvoj informaciji za OUN u ćelom ovom radu ne
posredno pružale Hristina Pop-Antoska i Ika Kekić. Isto
tako, treba istaći pomoć dr Vide Čok, Dušanke Kovačević i Sane Salahović.
Najzad, treba pozdraviti inicijativu izdavačkih preduzeća »Delavska enotnost« i »Naša žena« (Ljubljana), ko
ja su ovu knjigu izdala na slovenaćkom jeziku, i odluku
»Jugoslovenskog pregleda« (Beograd) da je izda i na
srpskohrvatskom jeziku.
Za slovenačko i srpskohrvatsko izdanje tekst je une
koliko dopunjen novim podacima.
Autor
7
��Uvod
U ovoj publikaciji prikazujemo napore i dostignuća na
putu k punoj ravnopravnosti žena u Socijalističkoj Fe
derativnoj Republici Jugoslaviji. Naše viđenje borbe za
ravnopravnost i emancipaciju žena zahtevalo je da prikažemo tu borbu u istorijskoj perspektivi i kao sastav
ni deo borbe radničke klase i radnog naroda za socijal
no i nacionalno oslobođenje. Što se tiče ciljeva i me
toda borbe za ravnopravnost žena, smatramo da je po
trebno stalno postavljati pitanje: ravnopravnost u od
nosu na koga i u kom pogledu? Ako pokušamo da od
govorimo na tako postavljeno pitanje, odmah možemo
utvrditi da se ne radi samo o nekim formalnim pravi
ma žena koja bi ih izjednačavala s postojećim pravima
muškaraca. Poznato je da i muškarci, naročito radni
ci, radni seljaci i radna inteligencija u određenim druš
tvenim uslovima ne uživaju sva prava, odnosno da su
mnogi i obespravljeni. Prema tome, nema ljudske
emancipacije ako ona ne obuhvata oba pola. Zato nije
moguće prikazivati borbu protiv neravnopravnosti že
na izvan okvira zajedničke borbe radničke klase i svih
naprednih društvenih snaga za ostvarenje svih čovekovih prava. U ovoj knjizi ćemo pokušati da pokažemo
kako su se postavljali ciljevi borbe i kojim putem od
nosno kako su se oni ostvarivali u Jugoslaviji.
I. Smatrali smo da je nužno da prikažemo ekonomske
i društveno-politlčke prilike u staroj Jugoslaviji (1918
— 1941) i narodnooslobodilačku borbu (1941— 1945) da
bi se shvatilo iz čega je izrastala samoupravna zajedni
ca naroda i narodnosti. Pri tom posebno ukazujemo na
sledeće:
— kakve su bile prilike u ekonomski i društveno ne
razvijenoj zemlji koje su tražile duboke i svestrane
društvene promene koje vladajući buržoasko-monarhistički krugovi u staroj Jugoslaviji nisu bili spremni da
izvrše. Radni narod je izgubio svaku nadu da će mu
kapitalistička vladavina dati hleba, pravdu i demokrat
ske slobode;
kako su te prilike uslovile svesnu, organizovanu bor
bu radničke klase na čelu svih radnih masa za ostvare
nje dostojnijeg života, za istinsku nacionalnu i ekonom
sku ravnopravnost. Radnička klasa je istovremeno zahtevala i ravnopravnost žena. Saznanje osnivača nauč
nog socijalizma da su nužni ukidanje diskriminacije že
na i uključivanje ostvarivanja njihove ravnopravnosti u
zajednički program, postepeno su prihvatili svi pravi
borci za covekovu emancipaciju, za oslobođenje rada i
9
�za
se
le
za
nove društvene odnose. Tako su i one žene koje su
do tada odvojeno borile za politička prava žena mog
utkati svoje ciljeve u zajedničku borbu radnih ljudi
korenlte ekonomske, društvene ■ političke promene;
!
— kako je u teškim unutrašnjim i međunarodnim uslo
vima jedino Komunistička partija Jugoslavije bila sposo
bna da rukovodi borbom kada su sve građanske Darlamentarne stranke pošle putem izdaje naroda i povezale
se s fašističkim okupatorima da bi branile svoje privilegovane društvene pozicije. Komunistička partija je do
šla na čelo borbe za novo društvo ne samo zato što je
imala jasna teorijska i programska gledišta već i zato
što je svaki član te proganjane organizacije bio spre
man da se bori za proklamovane ciljeve 1 po cenu svo
ga života.
S narodnooslobodilačkom borbom i socijalističkom re
volucijom (1941— 1945) nastupilo je preiomno razdob
lje, u kojem je na našem tlu, na tlu okupirane i rasparčane Jugoslavije, pod rukovodstvom Komunističke par
tije podignut opšti narodni ustanak 1 kad se formirala
najšira politička masovna organizacija — Narodnoosiobodilački front za borbu protiv stranih okupatora I za
oslobođenje domovine. Zato je narodnooslobodilačka
borba od svog početka imala karakter narodne, u sušti
ni socijalističke revolucije, u kojoj su pored klasno svesnih radnika masovno učestvovale sve rodoljubive de
mokratske snage, i to u svim oblicima borbe — od po
litičke do vojničke. Žene su se borile iz istih pobuda
kao i muškarci, ali Ih je pored toga privlačila i odluč
nost vodećih snaga narodnooslobodilačke borbe da u
isto vreme afirmišu punu ravnopravnost polova. U bor
bi ravnopravnost je postajala stvarnost u redovima bo
raca i u novom društvenom sistemu koji Je nastajao iz
borbe. Rukovodstvo
narodnooslobodilačkog
pokreta
poklanjalo je veliku pažnju sadržajima i oblicima rada
među ženama I organlzovanom učešću žena u borbi jer
je bilo ubeđeno da je učešće žena od odlučujućeg zna
čaja za uspeh partizanske, revolucionarne borbe, kao I
za buduću organizaciju društva.
II. Najveći deo ove knjige posvećen Je informaciji o
posleratnom periodu revolucionarnih promena I dosti
gnućima ekonomskog razvitka i ostvarivanja program
skih ciljeva u društvenoj Izgradnji socijalističkog samo
upravnog društva. Prikazani su međusobno uslovljenl
procesi: razvoj socijalističkog političkog sistema, eko
nomski razvoj zemlje i proces oslobođenja rada kao odlu
čujući faktor I za emancipaciju žena. Pošto smo želell
da prikažemo kako nastaju temelji novog položaja rad
io
�nika i građanina, koji su istovremeno i tem elji novog
položaja žene u društvu i porodici, u ovom poglavlju se
naročito zadržavamo na onim promenama koje naučni
socijalizam smdtra fundamentalnim za potpuno ukidanje diskriminacije žena. Te promene su: ukidanje pri
vatne svojine na sredstva za proizvodnju i uvođenje
društvene svojine kao osnove samoupravljanja; ubrza
ni ekonomski i društveni razvoj, koji omogućava uklju
čivanje žena i muškaraca u udruženi rad i postepeno
iščezavanje privredne funkcije porodice;
razvijanje
onih samoupravnih i političkih društvenih institucija
preko kojih udruženi radnici i građani postepeno ovla
davaju celokupnom društvenom reprodukcijom I u tom
okviru podruštvljavaju funkcije porodice i domaćinstva.
III. Posebna glava namenjena je te o riji i praksi usmeravanja procesa emancipacije žena. Na bazi učenja kla
sika naučnog socijalizma, ukazujemo na stvaralačku primenu marksizma u Programu SKJ i na akciju subjektiv
nih snaga našeg društva.
Programski ciljevi su već velikim delom našli svoje
mesto u političkom i ekonomskom sistemu, kako je to
utvrđeno Ustavom i zakonskim propisima, i u akciji po
litičkih snaga koje usmeravaju društveni razvoj. Dugo
ročni proces kojim se ostvaruje ukidanje diskriminacije
žena i afirmišu sva ljudska prava ne može se razvijati
sam od sebe kao stihijski proces materijalnog razvitka,
iako je ubrzan ekonomski razvoj neizostavan uslov svih
promena. Zbog toga ukazujemo na sve poluge i nosio
ce promena od društveno-političkih organizacija do za
konodavnih mera.
IV. Pošto je težište u našem pristupu stavljeno na pri
kazivanje idejno-političkih osnova funkcionisanja samo
upravnog socijalističkog društvenog sistema, što zadi
re u pitanja koja su značajna za ostvarivanje ravnoprav
nosti žena, dati su kraći prikazi pojedinih područja —
od ekonomskog do međunarodnog. Svesni smo da bi bi
lo korisno govoriti više o industrijalizaciji i urbanizaci
ji, o zapošljavanju žena, o zaštiti na radu, o razvitku
poljoprivrede i sela, o obrazovanju i o zdravstvenoj za
štiti i socijalnom osiguranju na osnovu postojećih I
možda novih analiza. Ipak smatramo da tekst ove publi
kacije, dopunjen statističkim tabelama i pregledom
pravnih propisa, omogućava uvid u dosad postignuti stepen razvitka. M islili smo da je od šireg značaja da ukažemo i na neka pitanja, lako naoko izgledaju sitnija, o
kojima se sada vodi rasprava u našoj javnosti (npr. o
karakteru zaštitnih mera u korist žene radnice l slič
no).
11
�V. Isto tako, u poglavlju o braku, porodici, domaćins
tvu i dečjoj zaštiti ostajemo više na opisivanju razvoia
političkih gledišta i pravnog razvitka i ukazujemo na
sadašnja ustavna i zakonska rešenja, dok je dokumenta
cija u brojkama, dijagramima i slično zapostavljena.
Unekoliko opširnije informišemo o razvoju planiranja
porodice sve do 1974. godine, kada je u Ustavu SFRJ
i u ustavima svih republika i pokrajina opredeljena
sloboda odlučivanja o rađanju kao novo čovekovo pravo.
VI. U poglavlju o međunarodnim vezama ograničavamo
se na prikaz onih aktivnosti koje se neposredno pove
zuju s temom žena, iako smo potpuno svesni odlučuju
ćeg značaja svih međunarodnih akcija koje danas vode
nesvrstane zemlje i zemlje u razvoju za promenu današ
njeg položaja naroda i pojedinaca. Borbu za novi među
narodni, ekonomski i politički poredak sagledavamo kao
najbolji okvir u kojem moraju naći mesta sve specifič
ne međunarodne delatnosti i veze ženskih organizacija
ili drugih faktora koji se bave problemima položaja že
na. Izdvojeno razmatranje ženskih problema i u svetskim dimenzijama moglo bi imati samo suprotan efekat.
Ali bi nas tema o međunarodnim odnosima uopšte da
leko odvela, pa se zbog toga i u tom delu daje samo
uža Informacija.
*
*
*
Najzad, čitaocu treba dati dopunsko objašnjenje i upo
zorenje. Samo uzgredno i nepotpuno upozoravamo na
znatne razlike unutar Jugoslavije, na razlike Između re
publika i pokrajina u materijalnom razvitku, u IstoriJI,
kulturi, tradicijama, koje često posebno utiču na polo
žaj žena. Ipak te razlike nisu suštinske, jer nisu kvalita
tivne prirode. To su razlike u stepenu razvijenosti po
jedinih sredina, koje traže posebne napore za adekvat
nu konkretizaclju opšteprihvaćenih i ustavno zagarantovanlh prava u vlastitim uslovlma.
Jugoslavija kao veoma nerazvijena 1 u ratu opustošena
zemlja počela Je posle drugog svetskog rata da se ubr
zano razvija. Zbog svoje raznolikosti, ona u tom procecu dell na Jednoj strani, sudbinu zemalja koje su tek
izišle iz naturalnih odnosa, a na drugoj strani, u uneko
liko razvijenijim delovlma zemlje deli sudbinu zemalja
u kojima je Industrijalizacija već u usponu. Tako su se
na dnevni red postavljali negde više problemi nepisme
nosti, zaostale poljoprivrede, visokog nataliteta 1 viso
kog mortaliteta, dok su u drugim delovima imali pred
nost problemi žena-radnica, problemi kvalifikacija, zaš
tite na radu, dečja zaštita i tome slično.
12
�U nastojanju da što jednostavnije prikažemo opšte to
kove razvoja koji važe za celu zemlju, ostavili smo po
strani neke specifičnosti pojedinih delova višenacional
ne federacije. Pokušali smo da pre svega istaknemo na
ša osnovna iskustva o mogućim putevima rešavanja
konflikta između rada i materinstva u izgrađivanju dru
štvenog sistema socijalističkog samoupravljanja. Ipak
nam se učinilo da dosadašnja iskustva naše zemlje
opravdavaju napor da Istaknemo ciljeve, da prikažemo
neka dostignuća i otvorena pitanja kao prilog razmenl
iskustava s drugim zemljama, a istovremeno i razma
tranju ove teme na međunarodnom planu.
Uvereni smo da će prilozi u ovoj knjizi upotpuniti sa
znanja čitalaca. U prvom redu skrećemo pažnju na rad
Milana Gasparija Pregled pravnog uređenja od osobi
tog značaja za pravni položaj žena u SFRJ s popisom
odgovarajućih zakona. Priložene su statističke tabele
kao deo statističkih podataka koje je u izboru, stručnoj
obradi i redakciji Hristine Pop-Antoske izdao kao poseb
nu publikaciju Savezni zavod za statistiku za Deseti
međunarodni seminar Konferenoije za društvenu aktiv
nost žena Jugoslavije (1977). Sada su te tabele dopu
njene novim podacima.
U prilogu se nalazi potpun tekst Rezolucije Skupštine
SFRJ od marta 1978. godine, koja predstavlja u izvesnom smislu nacionalnu strategiju napora za brže pre
vazi laženje prepreka na putu punog ostvarenja ravno
pravnosti žene i muškarca.
13
��Istorijski koreni
Diskrim inacija žena u staroj Jugoslaviji
(1 9 1 8 — 1 9 4 1 )
Jugoslavija kao jedinstvena država (u početku pod na
zivom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a kasnije
Kraljevina Jugoslavija) nastala je posle prvog svetskog
rata 1918. godine. U nju su ušle Srbija I Crna Gora (do
tada samostalne države), Hrvatska, Bosna i Hercegovi
na, veći deo Slovenije, Vojvodina, veći deo Makedonije,
koje su do tada odnosno do balkanskog rata bile pod
vlašću bivše Austro-Ugarske Ili Osmanskog Carstva.
Teritorija Jugoslavije vekovima je bila raskrsnica izme
đu Istoka i Zapada, između hrišćanske i islamske civi
lizacije, poprište mnogih ratova, ustanaka i pokreta za
oslobođenje. Dok su neka područja zemlje pod vlašću
Austro-Ugarske bila delimično uključena u tokove evro
pske industrijalizacije i feudalni odnosi u njima bili uglavnom već prevaziđeni, u južnim krajevima, koji su
gotovo pet stotina godina b ili pod Osmanskim Carst
vom, ostaci feudalizma istočnjačkog tipa održali su se
sve do drugog svetskog rata.
Stvaranje zajedničke države bilo je težnja naroda ko
ji su se u njoj ujedinili I koji su očekivali da će u toj
zajednici postati jači i sposobniji da se odupiru stranim
osvajačima, da će ekonomski, kulturno i uopšte brže
napredovati. Radnici i buntovni seljaci koji su se vra
ćali s frontova prvog svetskog rata, a mnogi i pod uticajem oktobarske revolucije 1917. u Rusiji, tražili su,
i dublje društvene promene, ali se u toj novoj državi
nisu ostvarile ni nacionalne ni socijalne težnje širokih
narodnih slojeva. Tako su se države i narodi udružili
u novu državnu tvorevinu na različitim stepenima svog
privrednog i kulturnog razvitka, s različitim Jezicima,
pismima, religijama, običajinja ltd., ali to nije bilo uz
rok teške situacije koja je zavladala u zemlji. Kraljevi
nu Jugoslaviju su već od njenog nastanka razdlrale te
ške društvene i političke protivrečnosti. Vladavina veli
kosrpske monarhističke buržoazije, u saradnji s hrvat
skom i slovenačkom buržoazijom I buržoazijom ostalih
naroda, zasnivala se na surovom kapitalističkom Iskorišćavanju seljaka i radničke klase. Kao sastavni deo
ekonomske eksploatacije i kao metod razjedinjavanja
radnih ljudi, zaoštravani su i međunacionalni odnosi.
Pod parolom nacionalnog jedinstva negiralo se postoja
nje pojedinih naroda i narodnosti, a njihovi pripadnici
su diskriminisani.
15
�Reakcionarnim zakonima i policijskim progonima vlas
todršci stare Jugoslavije su nastojali da onemoguće
svaki demokratski narodni pokret i da što je moguće
više ometaju sindikalno organizovanje. Žestoko su pro
ganjali političko udruživanje radnika, osobito u Komunis
tičku partiju Jugoslavije, koja je 1921. godine bila za
branjena. Godine 1929. ukinut je nepotpuni parlamen
tarni sistem i zavedena vojno-monarhistička diktatura s
obeležjima fašističkog sistema, da bi se nekoliko godi
na kasnije opet uspostavila — ali u obliku prave kari
kature — krnja parlamentarna demokratija. Policija i
vojska su štitile kapitalističko uređenje, u kojem su eksploatisani radni ljudi svih nacionalnosti.
Uslovi života radnika i većine seljaštva bili su veoma
teški. Jugoslavija je tada, krajem tridesetih godina, bi
la izrazito nerazvijena agrarna zemlja, s nacionalnim
dohotkom od oko 110 dolara po glavi stanovnika. Prosečna godišnja stopa rasta naoionalnog dohotka u periodu
od 1926, do 1939. Iznosila je samo 2,1 odsto, neznatno
više od stope prirodnog priraštaja stanovništva, koja Je
iznosila 1,5 odsto i bila među najvišima u Evropi. Tri
četvrtine stanovništva živelo je od zaostale, pretežno
naturalne poljoprivrede. Preovlađlvalo je sitno seljač
ko gazdinstvo s niskom produktivnošću. Bolje poljopri
vredno zemljište i bogate šume bi'li su u rukama malog
broja veleposednlka. Obećanja da će se izvršiti agrar
na reforma nisu bila u potpunosti ispunjena za sve vreme postojanja stare Jugoslavije.
Ogromne rezerve radne snage u poljoprivredi, s malim
mogućnostima zapošljavanja u Industriji I drugim delat
nostima, dovodile su do masovne nezaposlenosti. Veli
ki broj ljudi, naročito Iz nerazvijenih delova zemlje, emi
grirao je u zemlje Evrope 1 Amerike, posebno u SAD, i
tamo tražio posao.
Udeo Industrije i rudarstva u ukupnom nacionalnom do
hotku neposredno pre drugog svetskog rata bio Je 16
odsto. Samo 24 od 1000 stanovnika bilo Je zaposleno u
Industriji.
Sve značajnije Industrijske grane nalazile su se u ru
kama ili pod kontrolom stranog kapitala, koji Je Iskorlšćavao jeftinu radnu snagu (naročito rad žena I dece)
I prirodna bogatstva zemlje I ostvarivao visoke profite.
Izvozile su se sirovine I poljoprivredni proizvodi. Jugo
slavija Je sve više tonula u polukolonljalni položaj. Ali
uzrok krajnje bede najvećeg dela stanovništva nije bila
samo privredna nerazvijenost zemlje. To Je bio pre
svega kapitalistički sistem u kojem se zemlja IndustrlJalizovala i razvijala. Kapitalistička klasa, koja Je nastala
16
�pretežno od veleposednika, trgovaca I drugih tradicio
nalnih vladajućih slojeva, nastojala je da se brzom I
bezobzirnom eksploatacijom što pre obogati. Zbog to
ga su radničke nadnice bile veoma niske, a uslovi rada
i života teški. Zdravstveno i socijalno osiguranje tako
reći nije postojalo. Radnička klasa je svojom borbom
teško postigla zakonsku zaštitu radnika u slučaju bole
sti, invalidnosti i starosti, ali su i ta minimalna prava
bila vešto izigravana. I zakoni o zaštiti radnica, trudni
ca i majki i o dečjoj zaštiti ostajali su samo mrtvo slo
vo na hartiji. U vreme ekonomskih kriza snižavane su
ionako niske nadnice, a radnici su masovno otpuštam s
posla. Kao što je poznato i iz iskustava drugih zema
lja, u periodu prvobitne akumulacije kapitalistička klasa
se nije obazirala na sopstvena shvatanja o ulozi žene
kao domaćice i majke, već je, kao manje zaštićenu I
jeftiniju radnu snagu, sve više zapošljavala u industriji,
naročito prerađivačkoj. Mnoge žene su bile zaposlene
i kao služavke i većinom izložene najraznovrsnijem iskorišćavanju. U razdoblju od 1921. do 1926. godine pro
cenat žena među radnicima u industriji gotovo se ud
vostručio, ali je ukupna zaposlenost žena ostala ipak
niska. Godine 1939. bilo je zaposleno oko 200 000 že
na ili 18 odsto ukupnog broja zaposlenih.
Žene su delile sudbinu naroda, ali su uz to posebno do
življavale političku i ekonomsku diskriminaciju. Nisu
imale političkih prava, a za isti rad su dobijale manju
platu. Diskriminacija žena bila je u svim krajevima ze
mlje tradicionalna i zvanično ozakonjena. Položaj žene u
braku, porodici i društvu bio je u raznim delovima ze
mlje različito regulisan, već prema običajnom pravu I
drugim pravnim i religioznim propisima koji su nastali
u ranijim periodima. Međutim, razlike u zakonima i u
dogmama glavnih verskih zajednica (pravoslavne, kato
ličke i islamske), sastojale su se više u stepenu dis
kriminacije žene nego u suštini te diskriminacije: že
na je u svim slučajevima bila tretirana kao lice bez
pune poslovne sposobnosti 1 stavljana je u zavisnost
od oca, muža, brata ili čak sina. U Srbiji i Makedoniji primenjivao se stari srpski građanski zakonik koji je žene
za vreme muževljevog života izjednačavao s maloletnici*
ma i maloumnima. Kupovanje i prodavanje žena I mnogoženstvo bili su običaj kod muslimanskog življa. Vanbračna majka je svuda bila ponižavana, a vanbračno de
te je bilo diskriminirano u toku celog svog života.
Položaj žena u svakodnevnom životu određivali su va
žeći pravni propisi, a stvarni odnosi su se oslanjali na
dvostruki moral. Rad žene je duboko poteenjivan, a ma
17
�terinstvo je bilo idealizovano u granicama strogih pravi
la patrijarhalnog morala (tj. u zakonitom braku, uz požrtvovanu ulogu žene kao supruge, domaćice i majke).
U većem delu zemlje mogućnosti za školovanje bile su
veoma slabe. Samo u Sloveniji, Hrvatskoj i Vojvodini
bilo je još u drugoj po'iovini XVIII veka uvedeno obavez
no četvorogodišnje školovanje dece. Kraljevina Jugo
slavija je zakonom zavela obavezno četvorogodišnje
osnovno školovanje, ali ono nije bilo ostvareno u celoj zemlji do drugog svetskog rata. U mnogim krajevi
ma nije bilo ni škola ni učitelja, a predrasude su, čak
i tamo gde su postojale mogućnosti, često zabranjivale
devojčicama svako školovanje. Tako je 1931. godine
među muškarcima iznad 10 godina starosti bilo 32,2 od
sto nepismenih, dok je taj procenat za žene iznosio
54,4. Prave razmere zaostalosti pokazuju se u regional
nim i nacionalnim razlikama: 1931. godine na Kosovu
je 93,9 odsto žena bilo nepismeno, a u Bosni i Hercego
vini 84 odsto. Neke profesije po zakonu su bile dostu
pne samo muškarcima tsudstvo), a u drugima su že
ne bile diskriminisane (u medicini).
U takvim uslovima žene su sve više isticale zahtev da
se I njima učine dostupnim sve vrste škola i sve pro
fesije i u isto vreme su zahtevale i pravo glasa i uopšte jednaka politička prava. To su po pravilu bile žene
iz razvijenijih sredina i iz imućnijih slojeva, koje su ste
kle neko obrazovanje i mogle pratiti borbu žena evrop
skih zemalja, u kojima se krajem XIX i početkom XX ve
ka razvijao građanski ženski pokret. Feministički pokret
je nesumnjivo i u našoj zemlji uticao na buđenje shvatanja da je diskriminacija žena neodrživa, a posebno da
je neodrživo zapostavljanje njihovog obrazovanja. Ali
ostajući u okvirima postojećeg buržoaskog društvenog
sistema, vodeći borbu protiv muškaraca i smatrajući da
su njihove društvene privilegije i predrasude glavna
smetnja za ravnopravnost žena, feministički pokret Je
potpuno zanemarivao klasnu suštinu neravnopravnosti
žena. Tako je ovaj pokret ostao izolovan od većine žena,
koje su zbog sve surovije eksploatacije postepeno shvatale da je njihova sudbina nerazdvojno povezana sa su
dbinom radničke klase, kojoj one pripadaju, I da svoje
oslobođenje mogu ostvariti samo u zajedničkoj borbi
sa svojim drugovima radnicima, seljacima i ostalim pot
lačenim slojevima. Tu svest sticale su i širile u prvom
redu radnice i žene radnika, koje su se sve više I sve
organizovanije uključivale u radničku borbu I radnički
pokret.
18
�Radnički pokret i borba za ravnopravnost
žena
Radnički pokret se kod jugoslovenskih naroda razvijao
s različitim intenzitetom zavisno od procesa industrija
lizacije i od nekadašnje državne pripadnosti, a tim e i
od organizacione povezanosti s radničkim pokretom u
Austriji, Mađarskoj i Italiji. Zahtev za potpunom druš
tvenom i ekonomskom ravnopravnošću žena istican je
u Evropi, pa i u Jugoslaviji u Isto vreme s prihvatanjem
naučnog socijalizma Marksa i Engelsa kao teorijske os
nove za političku borbu radničke klase. Veliki značaj za
razjašnjavanje ovog pitanja imali su radovi
Augusta
Bebela, naročito njegova studija Žena i socijalizam iz
1879. godine, borbena istupanja Klare Cetkin, Lenjinovi radovi i govori, kao i ostvarivanje ravnopravnosti že
na u Sovjetskom Savezu posle pobede oktobarske re
volucije.
S prodorom socijalističkih ideja i s razvojem radnič
kog pokreta žensko pitanje je sve više dobijalo opšti
društveni značaj, a radnice su u organizovanoj borbi
svih radnika počele da vode svoju dvostruku borbu:
protiv kapitalističke eksploatacije i za jednakost s mu
škarcima. U radničkim organizacijama, štrajkovima i
drugim akcijama one su se zauzimale za priznanje jed
nakih prava na rad, na jednaku zaradu i za bolje uslove
rada za sve radnike. Međutim, u pogledu teorijskog i
praktičkog odnosa prema položaju radnica i budućnosti
društva marksistička shvatanja se nisu uvek i svuda
lako i brzo probijala ni u okvirima samog radničkog po
kreta.
Veoma značajni su bili misao i delovanje velikog vizio
nara radničke samouprave Svetozara Markovića, koji je
širio socijalističke ideje u ekonomski srazmerno nera
zvijenoj sredini kakva je bila Srbija sedamdesetih i
osamdesetih godina XIX vekćj,. On je ukazivao na nega
tivan uticaj patrijarhalnog porodičnog položaja žene ne
samo na žene iz buržoaskih slojeva i na vaspitanje bu
dućih pokolenja već i na celinu društvenih odnosa. On
je pozivao na rešavanje ženskog pitanja i tvrdio (1871.
godine) da je »pitanje ženskog oslobođenja nerazdvoj
no povezano s društvenim preobražajem u celini, s os
lobođenjem čovečanstva od svih zala, zabluda, tiranija
i robovanja« i da »žensko pitanje nije za nas prerano,
već da ga kao prvo treba staviti na dnevni red«.')
U okviru radničkih socijaldemokratskih organizacija po
čela su se osnivati ženska iradnička društva, koja su se
') Svetozar Marković, Sabrani spisi,
II,
-Kultura«, Beograd 1965, str. 402.
19
�ograđivala od građanskog feminističkog pokreta zato što
on nije uključivao u svoje programe i zahtev za ukida
njem eksploatacije radništva. Jedan od istaknutih vo
đa Srpske socijaldemokratske partije — Dimitrije Tucović, po povratku s Međunarodne konferencije žena
socijaldemokrata u Kopenhagenu (kojoj je prisustvovao
kao delegat na međunarodnom
socijaldemokratskom
kongresu), na velikom socijalističkom zboru žena u Be
ogradu krajem 1910. godine podneo je izveštaj o radu
konferencije, o značaju ženskog pokreta, o govoru Kla
re Četkin i o odluci da se obeležava Međunarodni dan
žena, Tada je formiran i Centralni sekretarijat žena so
cijaldemokrata2).
Odmah posle ustanovljenja 8. marta kao Međunarodnog
dana žena, već 1911. godine, u mnogim gradovima odr
žane su masovne demonstracije radnih žena i radnika
protiv eksploatacije i za političku ravnopravnost žena.
Od tada je 8. mart postao borbeni praznik radničkog, a
kasnije i celog naprednog pokreta u Jugoslaviji.
U toku prvog svetskog rata žene su u pozadini zauzima
le mnoga »muška« radna mesta, što je doprinosilo nji
hovoj društvenoj mobilizaciji i afirmaciji. Političari su
pridavali sve veću važnost pridobijanju žena za svoje
programe. A li ostaje činjenica da su jedino radničke
partije i socijalistički sindikalni pokret vodili borbu za
punu ravnopravnost žena, zahtevajući promenu svih
društvenih institucija od kojih je zavisilo sprovođenje
ove ideje u život.
Posle prvog svetskog rata, nakon stvaranja nove države,
ujedinili su se radnički pokreti raznih krajeva zemlje.
Već na Osnivačkom kongresu Socijaldemokratske par
tije Jugoslavije (komunista) 1919. godine kao deo nove
partije organizovan je jedinstveni ženski socijalistički
pokret. U Statutu žena socijalista (komunista) se, izme
đu ostalog, kaže: »... Žene sooijalisti (komunisti) us
vajaju maksimalni i minimalni program Partije komuni
sta Jugoslavije i smatraju sebe kao deo partijske celine. U isto vreme one isključuju svaku zasebnu orga
nizaciju žena, a sebe smatraju tehničko-izvršnim odbo
rom u agitaciji i organizovanju žena...«
Mada u dubokoj ilegalnosti, Komunistička partija Jugo
slavije je tridesetih godina uspela da poveže radnički
pokret i napredne snage svih naroda u borbi za demo3) U uvodniku prvog broja lista -Jednakost., organa tog sekretarijata
(1. oktobra 1910) kaže se: - . . . M l . radne žene ne možemo s>Vesti svoje
zahteve na program onih dama iz viših krugova koje bi
,*
prava za ženu, ali pod uslovom da se očuva današnje
P
društveno uređenje, koje prava daje samo Jednima, a ^mg
.
dužnosti. . . Naša borba Je samo jedan deo borbe socijaln e^d ern o kratje kojoj pripadamo. Jer će bolja budućnost sinuti 8^ei™
i
rodu ne Iz borbe žena protiv ljudi, već Iz energične I 1st aj e
be potlačenih društvenih klasa protiv njihovih ugnjetača. . .-
20
�kratiju i za odbranu zemlje od sve veće spoljne opas
nosti — nacističke Nemačke i fašističke Italije. Komu
nistička partija je okupljala sve slojeve naroda u revo
lucionarni demokratski antifašistički pokret, u borbu za
odbranu zemlje, za zbacivanje vladajućeg režima, koji
se sve više povezivao s fašističkim režimima \ sam po
stajao sve više fašistički.
Komunistička partija Jugoslavije bila je jedina partija u
zemlji koja se od početka izjasnila i zalagala za ravno
pravnost žena, svesna značaja svesti i aktivnosti žena
u borbi za njihovo oslobođenje i za uspeh revolucio
narne borbe u celini. Građanske stranke su nudile sa
mo neznatne reforme i zataškavale probleme žena, a
stvarno su bile protiv njihove ravnopravnosti navodeći
kao osnovni razlog za to njihovu neprosvećenost. Pri
krivajući sve suprotnosti kapitalizma, građanske stran
ke su idealizovale položaj žene kao domaćice i majke i
nastojale da pomire žene s takvom sudbinom.
Svojim programom, koji se ograničavao na reformu po'ložaja žena u granicama postojećeg sistema opšte dis
kriminacije i ugnjetavanja
najširih narodnih slojeva,
građanski fem inistički pokret nije uspeo da okupi broj
nije članstvo. Među ženama koje je okupio — a to su
bile većinom gradske žene iz srednjih slojeva i deo in
telektualki — unekoliko je ipak doprinosio rađanju saz
nanja o neravnopravnosti žena. AM kako su se klasni
sukobi zaoštravali tako je i feminizam, izdvajajući žen
sko pitanje iz celine gorućih društvenih problema, ob
jektivno sve više navrtao vodu na mlin buržoazije. U
mnogim građanskim ženskim društvima došlo je do di
ferencijacije, pa se deo njihovih članica, osobito mlađih,
povezao s radničkim pokretom, naročito sredinom tr i
desetih godina, kada je nastao Narodni front kao opštenarodni pokret protiv fašizma, za demokratizaciju i od
branu nezavisnosti zemlje.
Ekonomska kriza i sve veća fašistička opasnost na gra
nicama Jugoslavije I u samoj zemlji iziskivale su oku
pljanje svih demokratskih antifašističkih snaga na za
jedničkom programu. Pošto se režim stare Jugoslavije,
u strahu od vlastitog naroda, sve više oslanjao na oso
vinu R.im — Berlin — Tokio, Komunistička partija je,
iako ilegalna, postala važan faktor okupljanja i mobili
zacije narodnih masa, naročito posle 1937. godine, ka
da je na njeno čelo došao Josip Broz Tito. Par
tija je posebnu pažnju posvećivala političkoj aktivnosti
među ženama. Postavljajući konkretna pitanja kao što
su: jednaka plata za jednak rad, zaštita trudnica i majki, zaštita na radu, pravo glasa, uključivanje žena u po
21
�litički život i rešavanje životnih problema svih radnih
ljudi, Komunistička partija je privukla u svoje redove
veliki broj radnica, intelektualki, siromašnih seljanki,
domaćica, ženske omladine, studentkinja i srednjoškolki.
Pod rukovodstvom KPJ niču različiti legalni oblici rada.
Osnivaju se ženska društva, omladinske sekcije, ženski
listovi. Žene-članovi KPJ ulaze u ženska društva, sindi
kate, sportska i kulturna udruženja i tu se zalažu za
svestranu političku aktivnost žena.
Žene iz svih društvenih slojeva učestvovale su u ak
cijama za demokratizaciju zemlje, u borbi protiv fašiz
ma, protiv sve veće skupoće i nestašice životnih na
mirnica koju je izazvao njihov povećani izvoz u fašisti
čke zemlje, naročito u Nemačku. Radnice i žene radnika
masovno su učestvovale u štrajkovima, a mnoge štraj
kove su i same organizovale. Radničke žene su štitile
od policije fabrike u kojima su strajkovali njihovi mu
ževi, sakupljale su hranu za njih po selima i tako do
prinosile povezivanju radničke borbe sa seljacima, iz
građivale jedinstvo radnika i seljaka.
Godine 1936. u celoj zemlji je bila organizovana akcija
pod parolom »Za mir i slobodu«. Tada je, pored ostalog,
prikupljeno preko 600 000 potpisa žena. Te godine je
pokrenut časopis »Žena danas«, koji je vršio snažan
uticaj na radne žene i mobi Iišao ih protiv preteče rat
ne opasnosti i fašizma. Akcija koju je povela »Žena
danas« 1939. godine kad je pozvala sve ženske organi
zacije u zajedničku borbu za pravo glasa, imala je ve
liki politički značaj, jer je uspela da u ovoj akciji po
krene mase žena u gradovima i selima širom Jugosla
vije.
Takva aktivnost žena zabrinula je tadašnji režim. Poli
cija je upozoravala na to da »komunisti uvlače u svo
je redove žene i posvećuju sve više pažnje ženskom
pokretu« i zato je uvela posebne mere, žene-članove
KPJ, kao i sve komuniste, revolucionare i pripadnike
radničkog pokreta vladajući režim je hapsio, mučio, za
tvarao u tamnice i koncentracione logore. Pucanje u
štrajkače i slični metodi obračuna bivali su sve češći
u godinama pred drugi svetski rat. U neposrednim bor
bama za poboljšanje uslova rada i života radnice su, za
jedno sa svojim drugovima, iskusile svu brutalnost fa
šističkih metoda vladajuće buržoazije, koja je upotreb
ljavala ceo državni aparat da bi zaštitila svoje klasne
interese i svoje profite.
Neophodnost masovnijeg uključivanja žena u revolucio
narni demokratski antifašistički pokret kao važan uslov
22
�njegovog uspeha naročito je snažno istaknuta na Petoj
zemaljskoj konferenciji KPJ, održanoj ilegalno u oktob
ru 1940. godine u Zagrebu, samo nekoliko meseci pre
fašističkog napada na Jugoslaviju. Konferencija je ut
vrdila platformu borbe KPJ u teškim godinama koje su
dolazile.
Peta zemaljska konferencija KPJ imala je izuzetan zna
čaj. Uoči sudbonosnih događaja drugog svetskog rata,
koji su ugrozili čak i fizički opstanak naroda Jugosla
vije, KPJ je bila idejno, politički i organizaciono sprem
na i rešena da se bori.
0 potrebi uključivanja žena u revolucionarni pokret go
vorio je generalni sekretar KPJ Tito, a o tome je pod
nesen i poseban referat. Usvajanje jasnog programa
komunista za uključivanje žena u borbu za zajedničke
strategijske ciljeve i saznanje da bez njihove aktivnosti
antifašistička narodnooslobodilačka borba ne može us
peti, imali su dalekosežan značaj za masovno učešće
žena u narodnooslobodilačkoj borbi, za ostvarenje revo
lucionarnih ciljeva oslobodilačkog rata.
Narodnooslobodilački rat i socijalistička
revolucija
Razdirana unutrašnjim suprotnostima i trpeći spoljne
pritiske, Kraljevina Jugoslavija nije odolela fašističkoj
agresiji aprila 1941. godine i bila je bez znatnijeg otpo
ra okupirana i raskomadana. Vladajuća buržoazija, kralj
i veći deo vojne komande izdali su narod. Kralj i vlada
su napustili zemlju, vladajuće buržoaske stranačko-politioke strukture su se raspale, a delimično čak stupile
u službu okupatora. Teritorija Jugoslavije bila je podeIjena između četiri okupatora (Nemačke, Italije, Bugar
ske i Mađarske) na sedam okupacionih zona. Na neki
ma su nastale marionetske kvislinške državne tvorevi
ne (npr. Nezavisna Država Hrvatska).
Komunistička partija Jugoslavije, koja je dvadeset go
dina bila proganjana i delovala ilegalno, ali je već u
to doba stala na čelo demokratskog i revolucionarnog
pokreta radnika, seljaka i intelektualaca — jedina je os
tala uz narod i pozivala na organizovan otpor fašistič
kim agresorima. Zahvaljujući ogromnom poverenju ko
je je uživala u narodu, ona je uspela da okupi demo
kratske i patriotske snage u jedinstveni i masovni na
rodnooslobodilački pokret, čiji je polltičko-organizacloni izraz bio Narodnooslobodilački front.
23
�Poziv na oružanu borbu protiv okupatora koji je 4. jula
1941. godine Centralni komitet Komunističke partije
uputio narodima i radnim ljudima Jugoslavije naišao je
na velik odjek i već je u toku istog leta u svim kraje
vima zemlje počela oružana oslobodilačka borba.
Pozivu komunista odazvali su se razni slojevi naroda
— radnici, seljaci i demokratska inteligencija, svesni
da cilj borbe nije obnavljanje stare Jugoslavije, već os
lobađanje svih naroda i narodnosti Jugoslavije od svih
oblika hegemonije i nacionalnog ugnjetavanja i stvara
nje nove, demokratske vlasti, koja će izražavati nacio
nalne, klasne i socijalne interese najširih narodnih slo
jeva. Spremnost naroda da se bori protiv okupatora bi
la je izraz oslobodilačkih težnja svakog pojedinog na
roda i svake narodnosti i njihove zajedničke želje da
se povežu u zajednicu na novim osnovama ravnoprav
nosti i uzajamne saradnje.
S najvećim zanosom u borbu se uključila omladina svih
slojeva i oba pola, koja je svoju jedinu perspektivu videla u zemlji oslobođenoj od spoljne okupacije, od he
gemonije stranog i domaćeg kapitala, iskorišćavanja
čoveka od strane čoveka, diskriminacije < ponižavanja,
i
u zemlji u kojoj će vladati ravnopravnost svih ljudi i
naroda i u kojoj će biti mogućan razvitak njihovih stva
ralačkih sposobnosti. Spremni da u najtežim Iskušenji
ma surovog rata daju svoje živote, mladići i devojke su
već u toku borbe živeli novim životom i u međusobnim
odnosima ravnopravnosti i drugarstva stvarali nove mo
ralne kodekse. Organizovani u Ujedinjenom savezu an
tifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ) I Savezu ko
munističke omladine Jugoslavije (SKOJ), oni su se u
borbenim jedinicama i radom na okupiranim i oslobođe
nim teritorijama čeličili i pripremali za preuzimanje sve
odgovornijih zadataka.
Masovno uključivanje žena u
borbu, rame uz rame s muškarcima, bilo je posebno
značajno, jer su okupatori i kvislinzi računali na njiho
vu pasivnost i konzervativnost. Dalekovido zalaganje
KPJ i rukovodstva
Narodnooslobodllačkog fronta za
učešće žena u oslobodilačkoj borbi u svim njenim vi
dovima, svesnih zavisnosti uspeha borbe od učešća
svih ljudi u njoj, kao i činjenice da učešće žena, pored
nezamenljive pomoći, daje borbi Izvanredne humane di
menzije, revolucionarnu dubinu I ubeđenje u pobedu
— naišlo Je na izvanredan odziv među devojkama i že
nama.
Milioni radnica, seljanki, domaćica, studentkinja, Inte
lektualki aktivno su se uključili u veliku borbu za neza
visnost naših naroda, za novo društveno uređenje, u
24
�kojem će i one biti ravnopravne. One su bile borci u
oružanim jedinicama, učestvovale su u diverzantskim
akcijama u gradovima, u sabotažama, bile su ilegalni
politički radnici na okupiranim teritorijama,
kuriri i
obaveštajci; prikupljale su i sakrivale oružje i sanitet
ski materijal. Njihove kuće su bile centri okupljanja,
bolnice i radionice, a u vojne jedinice ili u partizanske
bolnice odlazile su i kao bolničarke, negovale ranjeni
ke, brinule se o deci boraca, ilegalaca i žrtava terora,
0 odeći i hrani za oslobodilačku vojsku. Žene su u naj
težim uslovima obrađivale polja i otimale žetvu od oku
patora. One su sve to činile uprkos nečuvenom teroru
koji su fašistički okupatori i njihovi domaći pomagači
vršili nad narodom, bez obzira na pol i uzrast, masov
nim ubijanjem i hapšenjem, javnim vešanjem, paljevina
ma, iseljavanjem, pljačkom, ubijanjem dece, silovanjem
žena i devojaka, zatvaranjem u koncentracione logore
1 tamnice. Bezbrojni su primeri herojskog držanja žena
u borbi, u logorima, zatvorima i na stratištim a. Već u
toku rata su postajali simboli likovi majki koje su spre
mno slale svoje sinove i kćeri u borbu, a ljubav i brigu
za svoju decu pretvarale u brigu za sve borce, za »svo
ju« vojsku. Rukovodstvo narodnooslobodilačke borbe
moglo se oslanjati na žene u svim zadacima koje su
obavljali muškarci, a pogotovo u onima koje su tradi
cionalno obavljale samo žene. Tako su žene u narodnooslobodilačkoj borbi uporedo s muškarcima izvršava
le sve političke i vojne zadatke. Svoju materinsku ulo
gu one su prenosile na sve borce u zajedničkim delat
nostima koje su bile značajne za uspeh borbe. Neprocenjiv je njihov udeo u Izgrađivanju bratstva i jedinstva
među ženama i muškarcima, pripadnicima različitih na
cionalnosti i religija, nasuprot strategiji okupatora da
raspirivanjem šovinizma i bratoubilačke
borbe lakše
vlada okupiranom zemljom.
Veliku ulogu u mobilizaciji žena za ciljeve narodnoos
lobodilačke borbe odigrale su antifašističke organizaci
je žena, koje su kao deo Narodnooslobodilačkog fron
ta stvarane i na okupiranoj i na oslobođenoj te rito riji.
Decembra 1942. godine u oslobođenom Bosanskom Pe
trovcu održana je I zemaljska konferencija Antifašistič
kog fronta žena Jugoslavije (AF2). Na njoj je učestvo
valo 166 žena delegiranih iz oružanih jedinica, kao i iz
sela i gradova s oslobođene i neoslobođene teritorije,
iz svih krajeva Jugoslavije. Konferencija je izabrala
Centralni odbor AF2 Jugoslavije, a za predsednicu se
ljanku iz Hrvatske Katu Pejnović, odlučnog borca, naro
dnog heroja, majku palih partizana. Tom prilikom je
vrhovni komandant NOV I POJ i generalni sekretar
25
�KPJ Josip Broz Tito ukazao na sudbinsku povezanost
učešća žena u narodnom ratu i revoluciji s ostvariva
njem promena u budućem razvitku društva i s novim
položajem žena u tom društvu.
»Ja se ponosim što stojim na čelu armije u kojoj ima
ogroman broj žena«, rekao je Tito i naglasio: »2ene
Jugoslavije, koje su u ovoj borbi s takvim samoprije
gorom dale takve žrtve, one što tako uporno stoje u
prvim redovima narodnoosiobodilačke borbe, imaju
pravo da ovdje danas, jedanput zauvijek, utvrde jednu
činjenicu: da ova borba mora donijeti ploda i za žene
naroda Jugoslavije, da nikada više niko neće moći is
trgnuti te skupo plaćene plodove iz njihovih ruku. Za
ovu stvar naših žena stajaće naša Narodnooslobodilačka vojska i sve žene koje se nalaze u prvim redovima
velike borbe.
Možda neko na strani sanja da će u Jugoslaviji poslije
rata početi opet sve po starom, pa će žene preći u ku
hinju i neće odlučivati ni o čemu. A li žene su položile
ispit zrelosti: one su pokazale da su sposobne ne samo
da rade kod kućanstva nego i da se bore s puškom u
ruci, da mogu i da vladaju i da drže vlast u rukama.. .3
)
Antifašistički front žena se posle ove konferencije ve
oma brzo proširio i jačao u svim delovima zemlje. Pre
ko ove organizacije žene, koje su vekovima bile izvan
političkog života, uključivale su se u borbu na način
koji je odgovarao okolnostima i potrebama. U toku ra
ta je organizacija AFŽ-a porasla na oko dva miliona
članica. Formiranje i organizaciono učvršćivanje AFŽ-a
bili su važna poluga za mobilizaciju žena u svim sredi
nama, ali su oni imali izuzetan značaj za žene na selu
i u najnerazvijenijim sredinama. Antifašistički front že
na je doprineo njihovoj mobilizaciji za borbu i opštem
obrazovanju i političkoj aktivizaciji. Pored omladinske
organizacije, AFŽ je bio prava škola političkih kadrova
žena za sve društvene funkcije.
Tako je iz oružane akcije partizana širom zemlje, ko
ja je već 1941. godine dostigla razmere opštenarodnog
ustanka, izrasla snažna Narodnooslobodilačka vojska.
U toku četiri godine ona je vodila neprekidnu borbu
protiv nadmoćnijih neprijateljskih snaga i oslobodila će
lu zemlju. Do 55 nacifašističkih divizija bilo je angažovano na ratištima Jugoslavije, čime je znatno smanjen
pritisak fašističkih snaga na savezničkim frontovima I
dat ogroman doprinos pobedi nad fašizmom u drugom
svetskom ratu.
3) J. B. Tito, 2ena u revoluciji, Sarajevo 1978, str. 80— 85.
26
�Istovremeno narodnooslobodilačkl pokret i vojska vodi
li su borbu protiv narodnih Izdajnika i njihovih oružanih
jedinica (ustaša, domobrana, četnika, belogardista, ba
lista i drugih). U odbrani svojih privilegija pripadnici
bivših vladajućih slojeva povezali su se s okupatorom
da bi spasll svoje materijalne i društvene pozicije. Oni
su iskrivljavali ciljeve narod noosl obod Mačke borbe, š iri
li antikomunističke klevete, raspirivali nacionalnu i versku mržnju i ulivali strah za budućnost porodičnih od
nosa zbog ravnopravnog položaja žene koji je ona stlcala u borbi i tako pokušavali da zavedu deo najzaostalijih masa. Njihove oružane jedinice bile su podređene
okupatorskim vojskama i služile su za razbijanje jedin
stva naroda Jugoslavije i za komadanje njenih teritorija.
Neprijatelj je preduzimao više velikih operacija i ofanziva da bi uništio glavninu
Narodnooslobodilačke
vojske i Vrhovni štab. Iz svake od tih ofanziva Narodnooslobodilačka vojska je izlazila brojnija i iskusni
ja i oslobađala je sve veće te rito rije . Slobodna te ri
torija Jugoslavije je već u prvoj godini rata obuhvatala približno petinu ukupne površine zemlje, da bi
krajem 1944. godine bila oslobođena gotovo cela te
ritorija Jugoslavije,
osim nekih gradova i značajnih
komunikacija.
Međutim,
zbog strategijskog značaja
jugoslovenske teritorije, ratne operacije na jugoslovenskom tlu završene su tek 15. maja 1945. godine.
Krajem 1941. godiine u oružanim
jedinicama NOV i
POJ bilo je oko 80 000 boraca, a krajem rata Jugoslovenska armija je imala 800 000 boraca. Poginulo je
305 000 boraca, a bilo je 425 000 ranjenih. U partizan
skim
odredima ii jedinicama
Narodnooslobodilačke
vojske borilo se više od 100 000 žena kao borci, poli
tički komesari, komandiri, bolničarke. Oko 40 000 bilo
ih je ranjavano, a četvrtina je poginula. U ratu je oko
2000 žena dobilo činove oficira, a 91 žena je odli
kovana Ordenom narodnog heroja, što čini oko 7 od
sto svih nosilaca tog najvišeg
odlikovanja za hrab
rost. Krajem rata je bilo više od 1000 žena nosilaca
Partizanske spomenice 1941.
Ukupne žrtve naroda Jugoslavije
prevazilazile su
1 700 000 ljudi (među njima 620 000 žena) i procentual
no spadaju među najveće žrtve u drugom svetskom
ratu. Više od milion i po stanovnika bilo je podvrg
nuto teroru (ratni zarobljenici, internirci i prisilno
raseljena lica, lica na prinudnom radu ili prinudno
mobilisana u neprijateljske i kvlslinške vojske). Sto
tine hiljada dece ostalo je bez jednog ili oba rodite
lja. Prema prvom posleratnom popisu stanovništva,
27
�u Jugoslaviji je bilo oko 600 000 porodica koje su se
sastojale samo od majki i maloletne dece, a tri če
tvrtine tih majki bile su ratne udovice.
Od samog početka narodnooslobođilačke borbe poče
li su se na inicijativu KPJ u svim krajevima zemlje
stvarati novi organi demokratske narodne vlasti, što
je oružanoj borbi davalo karakter socijalističke revo
lucije. Narodnooslobodilačkl odbori bili su birani jav
no i demokratski na oslobođenoj, a ilegalno na oku
piranoj te rito riji. Oni su se brinuli o snabdevanju voj
ske hranom i odećom, o mobilizaciji boraca za par
tizanske jedinice, o organizovanju radionica za potre
be vojske, zbrinjavali su ranjenike, organizovaii škole
i kulturni život i uopšte vršili sve funkcije vlasti.
U narodnooslobođilačke odbore bio je biran i veliki
broj žena. U mnogim gradovima i selima usled ma
sovnog odlaska muškaraca u oružane jedinice celokupna organizacija pozadine bila je u rukama žena.
One su bile birane u privremene nacionalne skupšti
ne, koje su se konstituisale kao zakonodavna i izvr
šna predstavnička tela, kao i u druge rukovodeće po
litičke i izvršne organe. Tako su žene još pre dono
šenja formalnih pravnih propisa postale stvarno rav
nopravne i prvi put u istoriji jugoslovenskih naroda
dobile i koristile izborno pravo. Prvim opštejugoslovenskim propisima o narodnooslobodilačkim odbori
ma koje je izdao Vrhovni štab Narodnooslobođilačke
vojske i partizanskih
odreda Jugoslavije februara
1942. godine u Foči (»Fočanski propisi«), ukinuti su
svi oblici diskriminacije žene u politici.
U svim delovima Jugoslavije koji su danas konstituisani kao republike i autonomne pokrajine izabrane su
narodne skupštine.
Njihove delegacije, u kojima su
bile zastupljene i žene, sastale su se 29. novembra
1943. na Drugom zasedanju Antifašističkog veća na
rodnog oslobođenja Jugoslavije
(AVNOJ) I- Dajcu.
AVNOJ se na Prvom zasedanju 1942. godine konstltuisao kao vrhovno političko predstavničko ^telo
NOB-a, a 29. novembra 1943. godine on je postao vr
hovno zakonodavno i izvršno predstavničko telo na
roda Jugoslavije. Utvrđeno je uređenje jugoslovenske zajednice na federativnom principu, čime je bila
ozakonjena nacionalna
ravnopravnost svih naroda i
narodnosti. Na Drugom zasedanju AVNOJ-a izabran je
i Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ)
kao privremena narodna vlada na čelu s vrhovnim ko
mandantom
Narodnooslobođilačke vojske i partizan
28
�skih odreda Jugoslavije maršalom Josipom Brozom
Titom.
Iskustva
narodnooslobodilačke borbe u Jugoslaviji i
učešće žena u njoj potvrđuju da su narodni ustanak
i partizanska borba da bi bili uspešni morali biti sve
narodni. Oni su morali zahvatiti sve društvene, poli
tičke i ekonomske odnose i crpsti
svoju snagu iz
programa dubokih društvenih promena za čije su os
tvarenje bili spremni da se bore široki slojevi na
roda.
U narodnooslobodilačku borbu žene su odlazile u pr
vom redu zbog životne egzistencije svojih porodica i
svojih naroda, koje su ugrožavali strana okupacija i
fašistički genocid. Tesna povezanost te borbe s os
tvarivanjem revolucionarnih društvenih promena, me
đu kojima ostvarivanje potpune društvene ravnoprav
nosti žena nije bilo na poslednjem mestu, mnogo je
doprinela masovnom uključivanju žena u sve oblike
borbe. Jasna usmerenost oslobodilačkog pokreta podstakla je izrastanje ženskih kadrova na svim područ
jima društvenog života.
U narodnooslobodilačkoj borbi se potvrdilo da put k
potpunoj
ravnopravnosti žena vodi preko
nijhovog
učešća u zajedničkoj borbi celog naroda i za celokupni narodnooslobodilački i demokratski
revolucio
narni program. Narodnooslobodilački rat od 1941. do
1945. godine znači prekretnicu u shvatanju položaja
žene u društvu. Otvorio se širok prostor za afirmaci
ju žena odnosno za savladavanje patrijarhalnog, kon
zervativnog gledanja na ženu u braku, porodici i dru
štvu. Poznata pojava — snažna aktivizacija žena u
ekonomici u okviru ratnih napora svih zemalja — u
slučaju partizanskog, tj. svenarodnog rata kod nas dobija novu dimenziju. Žene nisu postale faktor samo
ekonomike već i političke borbe i stvaranja novih dru
štvenih i međuljudskih odnosa.
U temelje nove Jugoslavije ugrađeno je i priznanje
potpune ravnopravnosti žena u novim društvenim od
nosima. Tražilo se i očekivalo njihovo puno učešće u
budućem ekonomskom i političkom životu zemlje, a
problemi materinstva i briga o deci načelno su prih
vaćeni kao zajednički, društveni problemi.
29
��Revolucionarne promene
i ostvarenja
Posle rata pristupili smo ostvarivanju obimnog pro
grama političkih,
društvenih,
ekonomskih i d ru g ih ^
promena. Sve promene su bile usmerene na izgrad-"''
nju takvog društveno-ekonomskog i političkog siste
ma koji će obezbediti najbrži mogući razvoj zemlje uz
aktivno učešće građana u njenom upravljanju.
Nije moguće prikazati današnji položaj žene u Jugo
slaviji ako se ne ukaže na velike revolucionarne pro
mene u korist svih radnih ljudi, na izuzetne napore
vodećih društvenih snaga da hi se s učešćem najširih
slojeva naroda stvorili m aterijalni uslovi za pobolj
šanje života svih radnih ljudi i ostvarivanje proklamovanih ljudskih prava. U tom okviru i u skladu s
razvojnim etapama preduzimali smo i posebne mere
da bismo u nove društvene odnose ugradili ravnopra
vnost žena i muškaraca, da bismo je pravnim i dru
gim sredstvima obezbedili i tako prevazišli posledice vekovne podređenosti i diskrim inacije žena.
Narodi naše zemlje su plebiscitom oružja i na plebi
scitarnim prvim posleratnim
izborima 1945. godine
izglasali ukidanje monarhije i izgradnju
socijalistič
kog društvenog poretka u federativnoj republici. Go
dine 1946. donesen je prvi Ustav Federativne Narodne
Republike Jugoslavije (FNRJ).4
)
Ukinuti su privilegije na osnovu vlasništva i svi v i
dovi političke neravnopravnosti naroda i pojedinaca.
Konfiskovane su zemlja i imovina narodnih izdajnika
i saradnika okupatora;
nacionalizovani su industrija,
rudnici, železnice i banke; crkva je odvojena od dr
žave; seljaci su oslobođeni dugova, sprovedena je ag
rarna reforma. Socijalna politika je bila usmerena na
saniranje teških posledica rata. Zbrinuta su sva ratna
siročad, organizovana je zdravstvena i socijalna briga
o invalidima i o povratnicima iz logora i zatvora. Od
mah se počelo s obnovom i izgradnjom ratom razo
rene zemlje.
Jugoslavija je u drugom svetskom ratu, pored ogrom
nih ljudskih žrtava, bila izložena i sistematskom iskorišćavanju i uništavanju njenih materijalnih dobara.
Velike štete su nanesene poljoprivredi,
uništen je
pretežni deo poljoprivrednih zgrada, stočnog fonda i
šuma. Industrijska postrojenja, rudnici, železnice, mo
stovi, putevi, stambene zgrade, bolnice, škole, kul4)
FNRJ
je
bio
prvi
zvanlSnl
naziv
nove
Jugoslavije.
31
�turne i druge institucije velikim delom su bile uniš
tene ili opljačkane. Prihvatili smo se obnove zemlje
s velikim požrtvovanjem I u nju su uloženi gotovo
natčovečanski napori. U borbu sa zaostalošću masov
no se uključila muška I ženska omladina dobrovolj
nim omladinskim radnim akcijama širom zemlje.
U
fabrikama i na poljima razvio se udarnički
pokret.
Doneseni su obimni planovi industrijalizacije i elektri
fikacije, a uz to i posebne mere za brži razvoj ma
nje razvijenih delove zemlje.
Sve te promene su onemogućile dalje obnavljanje fe
udalnih i kapitalističkih proizvodnih I društvenih od
nosa, u kojima svojina na zemlju i na sredstva za
proizvodnju povlači sa sobom prisvajanje plodova tu
đeg rada i eksploataciju čoveka od strane čoveka. Po
čeo Je proces izgrađivanja takvih društvenih odnosa
u kojima materijalni i društveni položaj čoveka pos
taje zavisan od njegovog rada, a ne od individualnog
vlasništva na sredstva za proizvodnju.
Te mere su otvorile i put k novim odnosima između
žene i muškarca u društvu i u porodici. Potiskiva
njem prioriteta privatnog vlasništva i proklamovanjem
principa po kojem položaj svakog građanina u druš
tvu određuje njegov rad, počeli smo sasecati korene
patrijarhalnih porodičnih odnosa.
Otvoren je proces
ukidanja odnosa u kojima su sva prava pripadala mu
škarcu kao vlasniku, a položaj i uloga žene bi'li od
ređeni biološkom funkcijom materinstva, s kojom su
se tokom društvenog razvitka povezali obaveza doma
ćice da se brine o porodici i anonimni rad za dobro
bit svih njenih članova, što se vekovima
smatralo
prirodnom delatnošću i ulogom žene.
Da bi se novi pravni položaj žene mogao afirmlsatl
u svakodnevnom životu, bilo Je potrebno razvijati ma
terijalne mogućnosti
zemlje I širiti demokratiju u
društvu.
Posle
oslobođenja zemlje i pobede revolucije pred
vodeće političke snage zemlje postavila su se pita
nja od odlučujućeg značaja:
kako upravljati privre
dom da bi došla do Izražaja pokretačka snaga svesne aktivnosti ljudi u razvijanju svih proizvodnih sna
ga; kakav će politički sistem u prelaznom periodu od
kapitalizma ka komunizmu odnosno k socijalizmu obezbedttl povoljne u slove za razvijanje te aktivnosti;
kakav politički sistem može obezbedltl
maksimalnu
mogućnost I demokratskog
samoupravljanja
radnih
ljudi i njihovog odlučivanja o cellnl društvene repro
dukcije u korist društva i svakog pojedinca, u korist
32
�potpune ravnopravnosti svih naroda i narodnosti, sva
kog građanina. Rešavanjem tih još i danas aktuelnih
pitanja postepeno se ostvaruju dugoročni ciljevi os
lobađanja čoveka i njegovog rada, što je od presud
ne važnosti i za položaj i ulogu žene u društvu i po
rodici.
Glavna obeležja razvoja socijalističkog
samoupravljanja
U sistemu upravljanja privredom i društvom vršene ^
su u posleratnom razvoju mnoge promene. To razdo- :
bije bi se grubo moglo podeliti na administratlvno-centralistički period (1945— 1950), koji s uvođenjem
radničkog samoupravljanja (1950), preko decentraliza
cije i deetatizacije prelazi s Ustavom SFRJ od 1974.
godine u period razvijenijeg socijalističkog samoup- v
ravljanja.
Politički sistem smo u prvim posleratnim godinama
izgrađivali na sopstvenim iskustvima organa narodne
vlasti iz narodnooslobodilačke borbe,
kao i korišćenjem Iskustava Sovjetskog Saveza kao prve socijalis
tičke zemlje.
Kada je u prvim godinama posle oslobođenja zemlje
bilo potrebno usredsrediti sve snage društva na ubr
zanu obnovu i plansku izgradnju zemlje, to se posti
zalo naglašenom uilogom države i državnog aparata, cen
tralizacijom sredstava i odlučivanja i administrativnim
upravljanjem privredom.
Državno centralističko upravljanje društveno-ekonomskim razvojem podržavale su sve organizovane p oliti
čke snage, koje su obezbeđivale
neophodnu stalnu
demokratsku aktivnost naroda.
Objedinjavanje ruko
vođenja organima države, Komunističkom partijom i
masovnom političkom organizacijom
—
Narodnim
frontom bilo je u prvim posleratnim godinama logi
čno i nužno. Tako su se u nerazvijenoj i ratom razo
renoj zemlji sve postojeće ljudske snage i m aterijal
ni potencijali mogli maksimalno
mobilisatl i organizovati za ubrzanu obnovu zemlje, za početak industri
jalizacije i podizanje društvene produktivnosti rada i
tako stvarati osnovne političke, ekonomske, kulturne
i druge pretpostavke socijalizma.
Međutim, revolucionarni etatizam, nužan i moguć u
prvim godinama posle oslobođenja, ubrzo je počeo ispoljavati sve ozbiljnije slabosti administrativnog cen
tralizma I opasnost
prerastanja u birokratski etati
33
�zam. Masovno učešće građana na izborima, njihova
aktivnost u Narodnom frontu, kao i odlučna podrška
odluka I akcija
narodne vlasti ipak nisu mogli biti
trajna stimulacija za sprovođenje odluka prihvaćenih
u centru političkog odlučivanja.
Osim toga Je i Staljinov napad na Jugoslaviju (1948)
preko Informacionog biroa komunističkih partija ubr
zao kritičku analizu posledica administrativno-etatistlčkog upravljanja razvojem socijalističkog društva. Po
vratak izvornom marksizmu-lenjinizmu i sopstvenim re
volucionarnim iskustvima podstakao je prelazak na ra
dničko samoupravljanje, tj. na neposredno poveziva
nje rada i upravljanja. Neposredno upravljanje preduzećima od strane samih proizvođača trebalo je, pored
ostalog, da podstakne njihovu kreativnost i njihovo
osećanje odgovornosti, uz brže prilagođavanje proiz
vodnje stvarnim potrebama tržišta i društvenog raz
voja uopšte.
A
Posle obnove zemlje na dnevni red je došlo radničko
samoupravljanje sa svim konsekvencama u ekonomici
i politici. Samoupravljanje na osnovu društvene svoji
ne ne znači samo širenje demokrati je na ranije ne
poznate oblasti, već i ekonomski efikasan sistem. Po
kazalo se da je samoupravni
društveni mehanizam
sposoban da ugradi težnje ljudi za boljim
životom
kao snažnu polugu za razvoj cele društvene zajed
nice.
Orijentacija radnika i svih radnih ljudi na sopstvene
snage s uvođenjem radničkog i društvenog samoup
ravljanja dobila je puni smisao i odgovarajući druš
tveni izraz. Socijalističko samoupravljanje postalo je
čvrsta osnova nezavisnosti zemlje i njenog brzog ma
terijalnog i društvenog socijalističkog razvitka.
Osnovne Ideje samoupravljanja još davno su postoja
le u revolucionarnom
radničkom pokretu kao težnja
za odnosima u kojima radni ljudi koji rade društve
nim sredstvima za proizvodnju neposredno upravlja
ju tim sredstvima, uslovima i plodovima svog rada
kako u osnovnoj organizaciji udruženog rada tako i
u užoj i široj društvenoj zajednici da bi ostvarili »slo
bodnu zajednicu proizvođača«.
Te Ideje su bile stvarna društveno-polltlčka sadržlna^
narodnooslobodilačke borbe.
Međutim, 1950. godina
se označava kao početak uvođenja radničkog samo
upravljanja, Jer Je tada donesen Osnovni zakon o up
ravljanju državnim privrednim
preduzećlma I višim
privrednim
udruženjima od strane radnih kolektiva.
Te godine radnici su počeli da preuzimaju fabrike u
34
�svoje ruke. »Fabrike radnicima, zemlja seljacima« —
ta stara parola radničkog pokreta počela je da se
pretvara u stvarnost. Radničko samoupravljanje je po
sle 1950. godine prolazilo kroz više razvojnih etapa, u
kojima je početna akcija za veću odgovornost radni
ka u rukovođenju preduzećima dobijala sve jaču us
tavnu, zakonsku i materijalnu osnovu.
Prelazak od savetodavnih prava koja su radnici imali
u vreme
državnosvojinskih
odnosa do preuzimanja
svih prava i dužnosti upravljanja osnovhom organiza
cijom udruženog rada na osnovu društvenog vlasniš
tva na sredstva za proizvodnju, uključujući odlučiva
nje o celokupnom dohotku, dakle i o proširenoj rep
rodukciji, i sve veći uticaj na celinu društvenih od
nosa bili su postepeni i nisu se vršili bezbolno. Tu
su bile i objektivne teškoće: industrijalizacija je tek
počela, mnoge
radne organizacije tek su nastajale,
broj zaposlenih radnika postepeno je rastao.
Mnogi radnici su dolaziHi sa sela i ostajali poluseljaci; njihova stručna i društveno-politička osposoblje
nost za upravljanje bila je skromna. U pogledu pisme
nosti i kvalifikacija naročito su zaostajale žene.
U
administrativnom
periodu,
uprkos širokoj političkoj
mobilizaciji radnih ljudi, bilo se ukorenilo pre svega
tehničko rukovođenje privredom i poslovima državne
vlasti. To je pogodovalo zaostaloj svesti mnogih rad
nika, ali i ostacima pristalica starog, kapitalističkog
sistema i drugim antisamoupravnim snagama, koje su
potcenjivale sposobnosti radnika i radnih ljudi, a precenjivale ulogu države. I u redovima rukovodećih po
litičkih i društvenih snaga trebalo je suzbijati tehnokratske i birokratske tendencije, koje su se u raznim
fazama razvoja više ili manje otvoreno suprotstavljale
doslednom ostvarivanju nove pozicije radni ka-samoupravljača u radnoj organizaciji I u ćelom sistemu od
lučivanja o društvenoj reprodukciji. Vodila se i još
se vodi borba za potpuno radničko upravljanje druš
tvenim fondovima, osobito onima koji su namenjeni
proširenoj reprodukciji, tj. novim investicijama. Te
tendencije su se u višenacionalnoj jugoslovenskoj za
jednici izražavale i u
nacionalistički obojenim spo
rovima.
Razvitak socijalističkog samoupravljanja nosi dva obeležja korenite revolucionarne promene u procesu os
lobađanja rada. Bila je potrebna neprekidna borba pro
tiv dveju u suštini kontrarevoluclonamlh tendencija —
anarholiberalistidke, koja pogoduje restauraciji graI danskog društva, I dogmatsko-blrokratske, koja teži ka
I dominantno] ulozi države.
35
�Slmptomatlčno Je da se za nosioce obeju tendencija
problemi društvenog položaja žene postavljaju u sušti
ni kao socijalni problemi o kojima treba da se brine
država. Međutim, radničko samoupravljanje zahteva da
žena zauzme u društvu ravnopravno mesto kao sub
jekt, kao proizvođač koji na osnovu svog rada odlučuje
o celokupnoj društvenoj reprodukciji.
Ustav SFRJ od 1963. godine, privredna i društvena re
forma koja je započeta 1965. godine, ustavne promene
od 1971, a posebno Ustav od 1974. godine značajni su
međaši na putu k novom položaju radnika u proizvod
nji i u društvu I novom položaju svih građana u dru
štvenom samoupravljanju. Centralno pitanje revolucio
narne borbe radničke klase, naime pitanje ko će ras
polagati viškom rada — samoupravno udruženi proiz
vođači III država preko tehnobirokratije, načelno je rešeno Ustavom od 1974. godine u korist socijalističkog
samoupravljanja.
Društveno-ekonomsko uređenje SFR
Jugoslavije
Samoupravljanje i društvena svojina
Ustavom SFRJ od 1974. godine samoupravljanje je
utvrđeno kao celovit sistem društvene, ekonomske I
političke organizacije. U toku je opsežan rad na raz
radi i primeni ustavnih principa. Doneseni su važni
zakoni, od kojih su osobito značajni Zakon o udruže
nom radu I Zakon o osnovama sistema društvenog pla
niranja i o društvenom planu Jugoslavije. U organima
samoupravljanja radni ljudi na osnovu Ustava i za
kona utvrđuju i konkretizuju prema sopstvenim uslo
vima svoja prava i obaveze. U mnogobrojnim samo
upravnim aktima, samoupravnim sporazumima i dogo
vorima oni utvrđuju međusobne odgovornosti i svoje
odnose s drugim organizacijama udruženog rada.
»Osnova svih sloboda i prava radnih ljudi i građana
u našem socijalističkom društvu Je pravo na samo
upravljanje. To Je novo I neposredno demokratsko so
cijalističko pravo koje Je moguće Jedino u uslovima
društvene svojine na sredstva za proizvodnju I vladajućeg položaja radničke klase u društvu. Ono je ne
prikosnoveno i neotuđivo i kao takvo pripada svim
radnim ljudima I građanima.5
)
J) E. Kardelj. Pravci razvola političkog sistem a socijalističkog
upravljanja. 1C •Komunist«, Beograd 1978, str. 132.
36
samo-
�Pravo na samoupravljanje društvenim sredstvima za
proizvodnju podrazumeva pravo radnog čoveka da od
lučuje o ostvarenoj novoj vrednosti, o sredstvima i
uslovima rada, da uživa plodove svoga rada i materi
jalnog napretka društvene zajednice po načelu »svako
prema svojim sposobnostima — svakome prema nje
govom radu«, uz obavezu da osigurava razvoj materi
jalne osnove sopstvenog i društvenog rada i doprinosi
zadovoljavanju zajedničkih društvenih potreba. Radnik
u udruženom radu ne stvara samo uslove za svoju
egzistenciju i ekonomski razvoj zemlje nego i svesno
određuje kulturne i socijalno-humanitarne ciljeve, utvr
đuje karakter i nivo zadovoljavanja svojih potreba i
bori se za svoj napredak kao za sastavni deo društve
nog napretka.
Tako i ona sfera društvenog života koja je ranije tre
tirana kao više-manje privatna, porodična ili pak kao
stvar državne intervencije, postaje sastavni deo je
dinstvene društvene organizacije, u kojoj svaki radni
čovek i građanin doprinosi i učestvuje u podruštvljavanju brige za svoje životne uslove. Mnoga pitanja koja
su ranije tretirana kao »ženska« tim e postaju ne samo
verbalno već i u praksi opštedruštvena pitanja. O n ji
ma odlučuje udruženi rad i svakom se građaninu u
takvim uslovima daje mogućnost da svoje potrebe, in
terese i brige ravnopravno ugrađuje u samoupravne
odluke.
U Jugoslaviji, kao i u drugim socijalističkim zemljama,
prvi oblik ukidanja privatne svojine na sredstva za pro
izvodnju bilo je uvođenje državne svojine. Ona je bila
stvorena revolucionarnim aktima nacionalizacije i eks
proprijacije i razvojem tzv. državnog sektora privrede.
Državna svojina ukida privatno-kapitalističku svojinu i
na njoj zasnovanu eksploataciju najamnog rada. Među
tim, u uslovima državne svojine raspolaganje sredstvi
ma za proizvodnju, a time i odlučivanje o uslovima I
plodovima rada, ostaju odvojeni od neposrednih pro
izvođača u političkim upravnim organima.
Državnosvojinski monopol je u prvom posleratnom pe
riodu obezbeđivao novim nosiocima državne vlasti pra
vo raspolaganja ukupnim viškom društvenog rada, koji se
slivao u državne fondove i raspodeljivao preko budže
ta. Radnici su mogli uticati na državna sredstva uglav
nom posredno, preko političkih organizacija, sindikata,
skupština.
Razvitak samoupravljanja kao sistema odnosa u kome
se ostvaruje društveni proces oslobađanja rada neraz
dvojno je povezan s pretvaranjem državne (javne, op37
�štenarodne) svojine u društvenu svojinu. Zato se prvi
korak u razvoju samoupravljanja u Jugoslaviji vremen
ski podudara s prvim merama ograničavanja svojinskog
monopola države, s perspektivom da on u daljem pro
cesu bude likvidiran.
Taj razvoj nazivamo procesom deetatizacije. On se
ostvaruje preko sve neposrednijeg povezivanja prava
na korišćenje društvene svojine s vršenjem određenih
javnih funkcija od strane samoupravno organizovanih
radnih ljudi. Tako se društvena svojina6) pretvara u
zajedničku neotuđivu osnovu samoupravnih prava rad
nika i bitna je pretpostavka novog društvenog položaja
radnih ljudi i građana.
Ustav određuje društvenu svojinu kao izraz socijali
stičkih društveno-ekonomskih odnosa među ljudima,
kao osnovu slobodnog udruženog rada i vladajućeg po
ložaja radničke klase u proizvodnji i u društvenoj re
produkciji u celini i kao osnovu lične svojine stečene
sopstvenim radom, koja služi zadovoljavanju čovekovih
potreba i interesa. Čovekov rad je jedini osnov prisva
janja proizvoda društvenog rada i upravljanja društve
nim sredstvima za proizvodnju. Udruživanjem svog ži
vog rada i društvenih sredstava radnici stiču pravo i
odgovornost da svesno gospodare i onim delom ranije
stvorene vrednosti — minulim radom — koji služi za
proširivanje materijalne baze udruženog rada, za po
boljšavanje opštih životnih uslova, za razvoj društva
u celini. Tako se načelno odstranjuje opasnost da se
od radnika-proizvođača odvoji raspolaganje društvenim
kapitalom i pretvori u vlast nad radnicima. Istovreme
no se stimuliše zainteresovanost udruženih radnika da
povećavaju izdvajanje dohotka za ulaganje u proširenu
reprodukciju, za poboljšanje uslova rada I za otvara
nje novih radnih mesta.
Društvena svojina postaje zajednička svojina svih lju
di koji rade, a samim tim i svojina svakog pojedinog
radnog čoveka u onoj meri u kojoj mu ona obezbeđuje
pravo na rad društvenim sredstvima zajedno sa svim
neotuđivim pravima koja su povezane s tim pravom.
Time društvena svojina zaista postaje ničija i svačija,
tj. ujedno I zajednička i lična I negacija svakog svo
jinskog monopola — privatnog lii državnog — na sred
stva za proizvodnju. Ugrožavanje društvene svojine,
svaki oblik njenog deformlsanja ili uzurpiranja znači I
oblik ugrožavanja i deformlsanja temelja samouprav
6) Društvena svojina su sredstva za proizvodnju I druga sredstva ud
ruženog rada, proizvodi udruženog rada I dohodak ostvaren udruženim
radom, sredstva za zadovoljavanje zajedničkih I opštih društvenih po
treba, prirodna bogatstva I dobra u opštoj upotrebi.
38
�nih odnosa u društvu. Zbog toga Ustav predviđa da se
društvena svojina, kao i samoupravna prava radnih
ljudi, posebno štite i brane. Pored radničke kontrole,
to je zadatak skupština društveno-političkih zajednica i
njima odgovornih organa, sudova, javnog tužioca i dru
štvenog pravobranioca samoupravljanja.7)
Osnovna organizacija udruženog rada
Ceo sistem socijalističkog samoupravljanja zasniva se
na udruživanju rada i sredstava u okviru osnovne or
ganizacije udruženog rada (OOUR), koja se obrazuje
u proizvodnim i neproizvodnim delatnostima. To je
primarna ćelija u kojoj radnici posebnim sporazumom
udružuju svoj rad s društvenim sredstvima za proiz
vodnju i stiču prava i obaveze samoupravljača. Po
Ustavu i Zakonu o udruženom radu, OOUR mora biti
»prirodna celina« u tehnološkom, ekonomskom i soci
jalnom smislu. Radeći u svojoj osnovnoj organizaciji
radnici u njoj upravljaju poslovima u organizaciji udru
ženog rada (OUR) u kojoj se povezuje obično više
OOUR-a, odlučuju o celokupnom dohotku koji stvaraju,
raspoređuju čisti dohodak na ličnu i zajedničku po
trošnju, na proširenje materijalne osnove rada novim
investicijama i na rezerve. Samoupravnim sporazumima
i društvenim dogovorima radnici unapred utvrđuju kri
terije o tome kako će raspoređivati sredstva za lične
dohotke na osnovu principa raspodele prema radu i o
drugim međusobnim odnosima. Samoupravni sporazu
mi i društveni dogovori predstavljaju jedan od osnov
nih mehanizama društvenog sistema socijalističkog sa
moupravljanja kojim se udruženi radnici povezuju me
đusobno i u široj zajednici i tako vrše funkciju rani
jeg državnog centralističkog odlučivanja.
U samoj osnovnoj organizaciji udruženog rada radnici
odlučuju pretežno neposredno, referendumom ili preko
delegacija i delegata. Pored radničkog saveta, svog
organa upravljanja, radnici u OOUR-ima biraju i dele
gacije koje po njihovim smernicama deluju u organi
zacijama udruženog rada i složenim organizacijama
udruženog rada, u mesnim zajednicama, u samouprav
nim interesnim zajednicama i u skupštinama društve
no-političkih zajednica. U OOUR-ima s trideset ili ma
n Građanlm a-zanatlijam a je
po Ustavu
zajam čena
sloboda sam ostal
nog ličnog rada sredstvim a za rad u svojini građana sa zakonskim og
raničenjim a u pogledu delatnosti I zapošljavanja drugih lica. U p rivat
noj svojini građani mogu Im ati stvari koje služe ličnoj potrošnji, za
dovoljavanju kulturnih I drugih ličnih potreba, stam bene zgrade I sta
nove za lične l porodične potrebe u granicama zakona. Zem ljoradnici
Imaju pravo na obradivo poljoprivredno ze m ljiš te do najviše deset hek
tara po domaćinstvu, a nešto više u brdsko-planlnsklm krajevim a.
39
�nje radnika svi radnici vrše funkciju radničkog saveta
i delegacije.
Pravo radnika da odlučuje o dohotku ne iscrpljuje se
u okviru osnovnih organizacija udruženog rada privred
nih ili neprivrednih delatnosti (u fabrikama, školama,
bolnicama, ustanovama i slično). Znatan uticaj na sred
stva, uslove i plodove rada imaju odluke samouprav
ljača u mesnim zajednicama, samoupravnim interesnim
zajednicama, kao i u teritorijalnim društveno-političkim
zajednicama (u komunama, republikama, pokrajinama i
u federaciji). U osnovi jednak društveno-ekonomski po
ložaj imaju i radni ljudi koji rade individualno sopstvenim sredstvima za proizvodnju (seljaci, umetnici, za
natlije i slično).
Samoupravljanje je u početku bilo organizovano samo
u sferi materijalne proizvodnje, u privrednim preduzećima u društvenoj svojini. Obavljanje važnih delatno
sti, koje sve više postaju usiov razvitka svakog savremenog društva, još dugo je bilo organizovano u
okviru ustanova javnih službi nematerijalne proizvod
nje (u obrazovnoj delatnosti, zdravstvenoj i socijalnoj
zaštiti zajedno s dečjom zaštitom, u nauci, kulturi, so
cijalnom osiguranju i slično). S razvijanjem radničkog
samoupravljanja i komunalnog sistema izvršena je de
centralizacija odgovornosti i upravljanja tim ustanova
ma i institucijama. Materijalno-finansijska osnova nji
hovog delovanja obezbeđivana je u prvim posleratnim
decenijama tako što se na osnovu plana, zakona i ad
ministrativnih odluka preko poreza izdvajao deo do
hotka privrede u budžete ili u posebne namenske fon
dove, iz kojih je zatim isto tako odlukama vršena di
stribucija sredstava ustanovama, školama, bolnicama
itd. Status radnika u tim ustanovama vanprivrednlh
delatnosti bio je, prema tome, status državnih službe
nika.
Posredovanje države između različitih oblasti društve
nog rada — naročito Između materijalne proizvodnje I
društvenih delatnosti — imalo je tendenciju da po
stane Jedan od glavnih izvora društvene moći državnih
organa odnosno državne blrokratlje.
Razvitak samoupravljanja u osnovnim organizacijama
udruženog rada u privredi ostao bi na pola puta da se
nisu počele menjatl posrednička uloga države i uloga
budžetskog flnansiranja društvenih službi.
Samoupravna interesna zajednica
S uvođenjem principa samofinanslranja na području
društvenih delatnosti počeo Je proces neposrednog sa
40
�moupravnog povezivanja različitih sfera društvenog ra
da, koji je u poslednjem Ustavu SFRJ utvrđen kao
slobodna razmena rada. To je oblik razmene rada na
područjima u kojima tržišni odnosi ne mogu biti os
novni oblik razmene i razvoja.
Pošlo se od gledišta da je rad u društvenim delatnostima sastavni deo celokupnog društvenog proizvodnog
rada, a ne prvenstveno društvena potrošnja. Društve
ne delatnosti doprinose razvoju proizvodniji snaga, pro
duktivnosti rada i većem materijalnom rezultatu u ma
terijalnoj proizvodnji. Dohodak u materijalnoj proizvod
nji je izvor dohotka za društvene delatnosti putem me
đusobnog sporazumevanja i dogovaranja u okviru sa
moupravnih interesnih zajednica.
Samoupravno povezivanje privrednih i neprivrednih
sfera društvenog rada obezbeđuje uslove radnim lju
dima, koji odvajaju deo dohotka za društvene službe,
da na toj osnovi neposredno odlučuju o zadovoljava
nju svojih potreba i da Icontrolišu upotrebu sredstava.
Dalje, tim povezivanjem obezbeđuju se uslovi da radni
ljudi koji rade kao izvođači delatnosti u oblasti dru
štvenih službi mogu da stiču dohodak na osnovu rada
i da time izgrađuju svoj sopstveni samoupravni po
ložaj, čime se izjednačavaju u društveno-ekonomskom
smislu s radnicima u materijalnoj proizvodnji. Dohodak
radnih ljudi u društvenim službama prema propisima,
a na osnovu samoupravnih sporazuma i dogovora, po
tiče iz tri izvora: iz dela dohotka koji je namenjen
materijalnim troškovima, iz čistog dohotka OOUR-a
srazmerno utvrđenom doprinosu u stvaranju toga do
hotka, i iz ličnih dohodaka individualnih korisnika koji
plaćaju određene usluge. Ovaj deo ličnog doprinosa
svakog korisnika usluga koji se daje kao participacija
veoma je važan za to da bi se svako trudio da racio
nalnije koristi sredstva 1 da doprinosi smanjivanju
nekih društvenih troškova.
U samoupravne interesne zajednice (SIZ) neposredno
se povezuju korisnici određene vrste usluga (građani,
radni ljudi i radne organizacije koji imaju potrebe npr.
za obrazovanjem, za dečjom zaštitom, za zdravstvenom
zaštitom, za rezultatima naučnih istraživanja i slično)
i radnici onih samoupravnih organizacija udruženog
rada koje svojom delatnošću zadovoljavaju te potrebe
(škole, vaspitne dečje ustanove, bolnice, naučne usta
nove i slično).
U skupštinama SlZ-ova ravnopravno su zastupljeni de
legati korisnika i delegati davalaca usluga i oni rav
nopravno odlučuju o programima rada, o finanslranju,
41
�radu i razvijanju odgovarajućih društvenih službi. Oni
sklapaju samoupravne sporazume I dogovore o udruži
vanju sredstava na načelima uzajamnosti i solidarno
sti (npr. doprinos prema veličini dohotka, a jednaka
prava korišćenja).
Direktno povezivanje proizvođača u materijalnoj pro
izvodnji i radnih ljudi i građana u mesnim zajednicama
kao korisnika usluga s radnicima u društvenim delatnostima u sistemu interesnih zajednica i društveno-po
litičkih zajednica ima veliki značaj. Sve veće potrebe
i želje Ijudi-korisnika mogu se stalno konfrontirati s
postojećim sredstvima za zadovoljavanje tih potreba I
želja, a koja su oni sami stvorili. Tako se ostvaruje
realan i prirodan odnos između želja, potreba i mo
gućnosti. Konfrontacijom raznih interesa zajednički se
utvrđuju prioriteti i standardi i teži se racionalnosti i
efikasnosti pojedinih društvenih delatnosti. Ustav pred
viđa da samoupravne delegatske skupštine pet samo
upravnih interesnih zajednica (za obrazovanje, za na
uku, za socijalnu zaštitu, za zdravstvo i za kulturu), po
red delovanja i odlučivanja svake za sebe, odlučuju
i ravnopravno s nadležnim većima opštinskih, pokra
jinskih i republičkih skupština kada se radi o pitanji
ma koja su bitna za razvoj tih delatnosti.
Rad i skladan razvoj društvenih delatnosti od posebnog
su društvenog značaja jer ostvaruju važna prava gra
đana, njihovu socijalnu sigurnost, i obezbeđuju uslove
za društveni razvitak. U slučajevima kada odgovaraju
ći SIZ ne izvršava svoje obaveze, skupština društveno-političke zajednice (opština, republika) može Intervenisati po Ustavu i zakonu. Ali I izvršavanje tih funk
cija države u samoupravnom sistemu mora biti u ko
rist uzajamne povezanosti i zavisnosti celokupnog dru
štvenog rada. Samoupravne Interesne zajednice u ob
lasti društvenih delatnosti jedan su od najvažnijih ob
lika neposrednog povezivanja Interesa samoupravnih
subjekata bez posredovanja države. Slični oblici samo
upravnog organlzovanja prlmenjuju se i u nekim pri
vrednim delatnostima u kojima je priroda rada takva
da povezivanje proizvođača i korisnika usluga preko
tržišta nije moguće odnosno u kojima ne deluje do
gledno zakon vrodnosti {'komunalne službe, snaibdevanje električnom energijom, stambena izgradnja, vodo
privreda, održavanje putne mreže i slično).
Mesna zajednica
Mesna zajednica kao samoupravna organizacija građana
po mostu stanovanja u socijalističkoj Jugoslaviji se
42
�već dugo razvija, ali je u novom ustavnom sistemu
dobila kvalitativno novo mesto. Pored osnovne orga
nizacije udruženog rada, mesna zajednica je osnovna
ćelija u društveno-političkom sistemu. Samoupravlja
nje u mesnoj zajednici je važan elemenat društveno-ekonomskih odnosa. Dok je osnovna organizacija udru
ženog rada osnovna ćelija samoupravnog organizovanja radnih ljudi prema mestu rada, mesna zajednica
je osnovna ćelija samoupravnog organizovanja radnih
ljudi i građana prema mestu stanovanja (naselje, deo
naselja ili više međusobno povezanih malih naselja).
Problemi u mesnoj zajednici mogu biti zajednički gra
đanima i radnicima koji na datom području žive ili
koji na njemu žive i rade ili samo rade. Radni ljudi i
građani u mesnoj zajednici mogu odlučivati o ostvari
vanju svojih zajedničkih interesa i o solidarnom za
dovoljavanju zajedničkih potreba u oblasti uređivanja
naselja, komunalnih delatnosti, zdravstvene zaštite,
dečje zaštite, obrazovanja, kulture, fizičke kulture, za
pošljavanja, informisanja, usklađivanja interesa proiz
vođača i potrošača, zaštite i unapređenja čovekove sre
dine, opštenarodne odbrane i društvene samozaštite,
samoupravnog rešavanja sporova koji nastaju u među
ljudskim odnosima itd.
Radni ljudi i građani u mesnoj zajednici rešavaju ži
votna pitanja pojedinaca i porodica, delujući kao svo
jevrsna proširena porodica. Oni se prema svojim spo
sobnostima i sklonostima angažuju u sagledavanju
problema zajedničkog života i u sprovođenju zajednički
donesenih odluka.
» . . . mesna zajednica, kao specifična samoupravna in
teresna zajednica radnih ljudi i građana u mestu nji
hovog stanovanja, javlja se kao demokratski i samo
upravni oblik ostvarivanja i zadovoljavanja celog kom
pleksa neposrednih 'interesa i potreba ljudi o kojima
se oni neposredno, slobodno i ravnopravno dogova
raju, o kojima samostalno odlučuju I za koje prikup
ljaju materijalna sredstva, bilo samoupravnim sporazomevanjem bilo na osnovu zakona ili odluka opštine.
Pri tome se mesna zajednica sve više javlja kao hu
mana ljudska zajednica, kao zajednica neposrednih lju
dskih kontakata, koja — nasuprot tendencijama otuđe
nosti j osami!jenja karakterističnim za savremenu civi
lizaciju — treba sve više da postaje oblik humane lju
dske integracije i solidarnog povezivanja i saradnje
radnih ljudi 1 građana u mestu stanovanja«.8)
Za zadovoljavanje zajedničkih potreba i interesa u me
snoj zajednici koriste se sredstva iz različitih izvora.
' ) E. KardelJ, nav. delo, str. 138.
43
�Izvesna sredstva za finansiranje osnovnih funkcija
mesnih zajednica obezbeđuju se u budžetima opština.
Radni ljudi i građani u mesnoj zajednici udružuju
sredstva iz svoga dohotka neposredno, putem samodoprinosa o kojem su se prethodno izjasnili referendu
mom. Oni mogu tako prikupljena sredstva udružiti i sa
sredstvima osnovnih organizacija udruženog rada uko
liko s njima imaju zajedničke potrebe i interese. Oni
takođe mogu udružiti sredstva i s odgovarajućim sa
moupravnim interesnim zajednicama. Mogu se udru
živati sredstva samodoprinosa više susednih mesnih
zajednica u cilju izgradnje npr. objekata društvenog
standarda koji treba da služe potrebama tih mesnih
zajednioa.
Mesna zajednica nastupa kao društveno pravno lice u
odnosu na osnovnu organizaciju udruženog rada i stu
pa u odnose društvenog dogovaranja sa svim
OOUR-ima u kojima su zaposleni radnici koji u njoj
stanuju. Ona sarađuje i sa svim drugim mesnim za
jednicama. Ima delegacije za svih pet osnovnih samo
upravnih interesnih zajednica (to su samoupravne in
teresne zajednice za obrazovanje, nauku, kulturu, zdrav
stvo i socijalnu zaštitu) koje su po Ustavu deo skup
štinskog sistema, i za druge samoupravne interesne
zajednice.
Planom razvoja mesne zajednice utvrđuju razvoj samo
upravnih odnosa i rešavanje bitnih pitanja zadovolja
vanja zajedničkih potreba i interesa u mesnoj zajed
nici u svim oblastima društvenog života i rada na na
čelima socijalističke solidarnosti. Plan mesne zajed
nice treba da se donosi u skladu sa samoupravnim
sporazumom o osnovama plana koji zaključuju radni
ljudi i građani u mesnoj zajednici i zainteresovane
osnovne organizacije udruženog rada i samoupravne
interesne zajednice. Usklađivanje različitih interesa i
određivanje prioriteta u zadovoljavanju zajedničkih po
treba u mesnoj zajednici treba da se vrši na osnovu
svestrane demokratske rasprave. Taj proces je sastav
ni deo usklađivanja potreba, interesa i mogućnosti u
okviru opštine odnosno komune. Mesna zajednica kao
urbanistička celina postaje i sve važniji elemenat i
faktor urbanističkog planiranja.
Skupština mesne zajednice se po pravilu konstltuiše
od delegacija odnosno delegata radnih ljudi i građana
u mesnoj zajednici, osnovnih organizacija udruženog
rada na području i izvan područja mesne zajednice,
samoupravnih interesnih zajednica i društveno-polltlčki'h i drugih društvenih organizacija.
44
�Radni ljudi i građani u mesnoj zajednici biraju delega
ciju i delegate mesne zajednice za veće mesnih za
jednica skupštine opštine, biraju jednu ili više delega
cija i delegata za skupštine samoupravnih interesnih
zajednica. Te delegacije sarađuju sa skupštinom mes
ne zajednice, njenim organima i drugim organizacija
ma da bi mogle da izražavaju konkretne interese i
potrebe radnih ljudi i građana u mesnoj zajednici pri
likom utvrđivanja stavova koje će zastupati u veću
mesnih zajednica skupštine opštine odnosno u skup
štinama samoupravnih interesnih zajednica.
Statutom mesne zajednice, u skladu s Ustavom, zako
nom i statutom opštine, uređuju se odnosi, prava i
dužnosti mesne zajednice, organi mesne zajednice kao
i druga pitanja od značaja za razvoj samoupravnih od
nosa i za rad organa mesne zajednice.
Godine 1977. delovalo je 11 752 mesne zajednice, u
čijim telima (skupštinama, većima, komisijama, m i
rovnim većima, savetima potrošača i dr.) učestvuje
znatan broj građana.
Planiranje razvoja
Planiranje
društveno-ekonomskog razvoja počelo je
već u prvim posleratnim godinama, ali je zajedno s
promenama u položaju neposrednih
proizvođača do
življavalo znatne promene.
Prihvatanje i ostvarivanje planskih zadataka od prvih
posleratnih petogodišnjih planova razvoja
(od 1947.
godine) snažno su podsticall radnike, omladinu i sve
građane na udarnički i dobrovoljan rad za ubrzavanje
razvoja. Prihvaćen je skromniji rast standarda u ko
rist relativno obimnih fondova za nova investiciona
ulaganja i za razvoj manje razvijenih delova zemlje.
U razvijenijem sistemu socijalističkog samoupravljanja
planiranje društvenog razvoja postavljeno je tako da:
•radnici u osnovnim i drugim organizacijama udruže
nog rada i radni ljudi u samoupravnim interesnim za
jednicama, mesnim zajednicama i drugim samouprav
nim organizacijama i zajednicama... samostalno do
nose planove i programe rada i razvoja svojih orga
nizacija i zajednica... te planove i programe uskla
đuju međusobno i s društvenim planovima društveno-političkih zajednica i . .. na toj osnovi obezbeđuju us
klađivanje odnosa u celini društvene reprodukcije i
usmeravanje ceiokupnog
materijalnog i društvenog
razvoja...- (Ustav SFRJ, Beograd 1974, Cl. 69).
45
�Zakon o osnovama sistema društvenog planiranja i
društvenom planu Jugoslavije
precizirao je prava i
obaveze pojedinih nosilaca društvenog planiranja9) u
pripremi i donošenju, .izvršavanju :i kontroli izvrša
vanja plana da bi se stvorili optimalni uslovi da ne
posredni I dugoročni interesi radnih (ljudi budu u nji
ma sadržani '] da se u skladu s materijalnim moguć
nostima obezbedi što skladniji privredni i soci
jalni razvoj. Time je prevaziđen sistem državnog
direktivnog planiranja. Sistem društvenog planiranja
sadrži prava i dužnosti radnika i svih radnih ljudi ne
samo da odlučuju o dohotku u svojoj radnoj or
ganizaciji nego i da upravljaju dohotkom koji udru
žuju s drugim radnim 'ljudima na svim nivoima ud
ruživanja. Samostalnim odlučivanjem o uslovima i
rezultatima rada i o politici ekonomskog i društvenog
razvoja republike i pokrajine, oni zajedno s radnim
ljudima u drugim republikama i pokrajinama učestvu
ju u utvrđivanju zajedničke politike ekonomskog i dru
štvenog razvoja Jugoslavije. Planom se utvrđuju pra
va i uzajamne obaveze svih samoupravnih nosilaca
proširene reprodukcije i privredne aktivnosti na do
hodovnom principu, što predstavlja
konkretan eko
nomski put ujedinjavanja interesa radnih ljudi i instrumenat rešavanja protivrečnosti u proizvodnim od
nosima, integracionih procesa i dinamičnog rasta
proizvodnih snaga i produktivnosti rada.
Planovi osnovnih organizacija udruženog rada sadrže
i one interese i potrebe radnih ljudi u materijalnoj
proizvodnji koji se realizuju putem slobodne razmene
rada s radnicima u društvenim delatnostima (zdrav
stvene, socijalne, kulturne I druge potrebe).
Takav sistem planiranja
podrazumeva da ono bude
kontinuirano, da svi nosioci
društvenog
planiranja
stalno analiziraju I predviđaju svoj razvoj i utvrđene
ciljeve upoređuju sa stvarnim mogućnostima i uslovi
ma razvoja od radnih organizacija do federacije i obr
nuto. U tom smis'lu govorimo o permanentnom i susretnom planiranju.
Od predstavničkog do delegatskog
političkog sistema
Borba za širenje socijalističkog samoupravljanja^ ima*
la je presudan uticaj na ceo ekonomski i društveni
9) Obavezu za donoSenJe
odluka
o
planiranju I planova
I™® onnn
55 000 nosilaca planiranja (i to oko 23 000 OOUR-a Iz Povrede I 9 uw
OOUR-a Iz drufitvenlh delatnosti, 3 450 radnih I složenih OUR-a, 6
SlZ-ova, 850 zadruga, 360 banaka, 11 750 mesnih zajednica, 512 opstln a, 6 republika, 2 pokrajine i federacija).
46
�razvitak zemlje. Ona je iziskivala relativno česte promene i u političkom sistemu.
(Ti posleratnom razdoblju politički sistem je doživeo
] kvalitativnu promenu — od predstavničkog
sistema
socijalističke
demokratije u delegatski sistem soci
jalističkog samoupravljanja.
~Prvi Ustav nove Jugoslavije utvrdio je sistem nepo
sredno biranih poslanika u skupštine, kojima su tada
bila odgovorna izvršna tela odnosno vlade republika.
Saveznu skupštinu su sačinjavala dva veća — Save
zno veće, izabrano direktnim glasanjem, i Veće naro
da, u koje su republike i pokrajine,
bez obzira na
broj stanovnika, slale jednak broj poslanika.
Velika važnost se pridavala razvoju opštinskih i 'mes
nih narodnih odbora, iako su njihove kompetencije na
privrednom području bile male, s obzirom na administrativno-centralističko rukovođenje privredom, ali su
još iz ratnog perioda zadržali značajne političke, organizatorske i pokretačke funkcije.
Uvođenje radničkog samoupravljanja otvorilo je pro
ces dugoročnih promena u načinu izbora, sastavu i
delovanju predstavničkih tela društveno-političkih za
jednica.
Ustavni zakon o osnovama
društvenog i političkog
uređenja od 1953. godine
utvrđuje da su skupštine
društveno-političkih zajednica ne samo najviši orga
ni vlasti već i organi društvenog samoupravljanja. U
Saveznu narodnu skupštinu uvodi se novo veće
—
Veće proizvođača, dok Savezno veće i Veće naroda
deluju kao jedno veće. Veće proizvođača biraju samo
birači zaposleni u industrijskoj i poljoprivrednoj pro
izvodnji, transportu i trgovini.
Prema Ustavu od 1963. godine, Saveznu skupštinu sa
činjavalo je šest veća: pored Saveznog veća i Veća
naroda, još i Privredno, Prosvetno-kulturno, Socijalno-zdravstveno i Organizaciono-političko veće.
Posle daljih promena u smislu adekvatnijeg predsta
vljanja interesa radnika i drugih radnih ljudi u uprav
ljanju privredom i društvom, Ustav od 1974. godine
označio je početak bitno nove faze u razvoju politič
kog sistema, u kojem je samoupravljanje radnih lju
di u osnovnim samoupravnim organizacijama i zajed
nicama osnova jedinstvenog sistema samoupravljanja
i vlasti radničke klase i svih radnih ljudi. Radni ljudi
ostvaruju vlast i upravljaju drugim društvenim poslo
vima odlučivanjem na zborovima, referendumom tli
drugim oblicima ličnog izjašnjavanja odnosno putem
delegacija i delegata. Delegatski sistem danas je bit
47
�na karakteristika
socijalističke
samoupravne demokratije. Delegatski sistem je oblik samoupravne inte
gracije pojedinačnih i dugoročnih interesa radnih lju
di, a istovremeno je i nosilac sistema vlasti radnič
ke klase i radnih ljudi.
U toku izgrađivanja političkog sistema izuzetna paž
nja posvećivana je razvoju komunalnog sistema. Na
osnovi revolucionarne tradicije narodnooslobodilačkih
odbora, koji su već bili samoorganizacija građana i
temelj političke vlasti, kao i na osnovi marksističke
analize revolucionarnih Iskustava Pariške komune, jugoslovenska komuna se razvijala kao politički oblik u
kojem se afirmiše proces oslobađanja rada, što znači
da ona postaje i društveni okvir i osnova za ostvari
vanje svih čovekovih prava. Oslanjajući se na samo
upravljanje udruženog rada u OOUR-ima, samouprav
ljanje radnih ljudi i građana u mesnim zajednicama i
samoupravnim interesnim zajednicama opština — ko
muna sve više je predstavljalo osnovnu društveno-političku zajednicu u kojoj se povezuju funkcije vlasti i
samoupravljanje.
U višedomnoj skupštini opštine neposredno se Izraža
vaju i konfrontiraju različiti interesi ljudi kao proiz
vođača, potrošača i politički organizovanih građana;
tu se donose odluke od neposrednog životnog znača
ja, a utiče se i na celokupnu društvenu politiku, jer
delegacije opština čine u skupštinama
republika 1
autonomnih pokrajina posebna veća i preko delegacija
tih skupština učestvuju u donošenju odluka u Savez
noj skupštini.
Skupštine opština — komuna sačinjavaju: Veće udru
ženog rada (sastavlejno od delegacija izabranih od
radnika u OOUR-ima, u radnim zajednicama, od Indi
vidualnih poljoprivrednih proizvođača I zanatlija i slo
bodnih profesija), Veće mesnih zajednica (koje sači
njavaju delegati mesnih zajednica), i Društveno-političko veće (sastavljeno od delegata društveno-politlčkih organizacija u okviru Socijalističkog saveza rad
nog naroda).
Skupštine republika I autonomnih pokrajina imaju isto
tako po tri veća: Veće udruženog rada, Veće opština
I Društveno-političko veće.
U posebnim slučajevima
koji su predviđeni Ustavom,
statutima I zakonima,
skupštine samoupravnih interesnih zajednica odlučuju
ravnopravno s nadležnim većima skupštine društveno-političkih zajednica (opštine, republike, autonomne
pokrajine).
48
�U jugoslovenskoj
višenacionalnoj zajednici narodi i
narodnosti ostvaruju svoja suverena prava u republi
kama I autonomnim pokrajinama.
Ustavom SFRJ od
1974. godine utvrđeno je koja prava i dužnosti vrši
federacija preko saveznih organa, a koja republičke i
pokrajinske skupštine preko svojih delegacija u Sku
pštini SFRJ. Skupština SFRJ predstavlja organ društ
venog samoupravljanja i najviši organ vlasti u okvi
ru Ustavom SFRJ utvrđenih prava i dužnosti federa
cije. Skupštinu SFRJ sačinjavaju dva veća — Savez
no veće (delegati samoupravnih organizacija i zajed
nica i društveno-političkih organizacija u republikama
i pokrajinama)
i Veće republika i pokrajina, u koje
skupštine republika i pokrajina bez obzira na broj sta
novnika delegiraju po broju jednake delegacije, i to
republike po 12, a pokrajine po 8 članova delegacije.
Prema Ustavu SFRJ od 1974. godine Isti birač ima
pravo da bira više puta, npr. kao radnik u OOUR-u bi
ra delegaciju koja određuje delegate za veća udruže
nog rada i za samoupravne interesne zajednice; kao
stanovnik mesne zajednice bira jednu ili više delega
cija mesne zajednice,
kao član društveno-političkih
organizacija učestvuje u formiranju delegacija za društveno-politička veća ltd.
Takvo biračko telo broji ukupno oko 20 miliona ljudi,
dok broj delegata izabranih u razne samoupravne or
gane u svakom mandatu iznosi gotovo jedan milion.
Što se tiče sastava kandidata za delegacije i delega
te, Ustav i zakoni iziskuju da oni budu iz redova sa
mih birača i da njihov socijalni sastav odgovara so
cijalnom sastavu biračkog tela. Određene su i granice
reizbornosti i dupliranja funkcija, kao i izvesne zab
rane za izbor nosilaoa izvršnih I poslovodnih funkci
ja u delegacijama kojima oni odgovaraju za svoj rad.
S prelaskom od predstavničkog sistema na delegatski
sistem prevaziđenl su posredno Izražavanje interesa,
odvojenost upravljanja od fizičkog i umnog rada, kao
i odvojenost problema čoveka kao proizvođača, potro
šača I društvenog bića. Stalnim direktnim izražava
njem interesa radnih ljudi u radnim organizacijama I
među njima u mesnim l interesnim zajednicama u ok
viru skupština opština i preko njih u okviru širih dru
štveno-političkih teritorijalnih zajednica,
omogućava
se neposredna afirmacija različitih Interesa koji po
stoje u društvu. To se, pored strukture skupština,
obezbeđuje I metodom njihovog rada, koji omogućava
I traži pretres nacrta I predloga zakona I drugih od
luka u delegacijama odnosno u Javnim
raspravama
49
�svih građana. Tako se pri donošenju odluka obezbeđuje prisustvo autentičnih u društvu postojećih Inte
resa da bi se u atmosferi
međusobnog uvažavanja
sučeljavanjem različitih parcijalnih, strukovnih ili lo
kalnih interesa, pronašla najbolja rešenja,
koja uzi
maju u obzir kako te različite interese tako 1 materi
jalne mogućnosti društva.
Tako svaki radnik, radni čovek i građanin neposredno
preko svoje osnovne
organizacije
udruženog rada,
preko delegacije u samoupravnim interesnim zajedni
cama i preko mesne zajednice dobija mogućnost da
ostvaruje svoje osnovno pravo na samoupravljanje i
vlast.
Samoorganlzovanje radnika u svim oblastima društve
nog rada I njihovi međusobni odnosi kao udruženih
radnika u radnim organizacijama, njihovo neposredno
I delegatsko odlučivanje u OOUR-ima, u mesnim i in
teresnim zajednicama i u društveno-političkim zajed
nicama po konceptu našeg društvenog uređenja one
mogućavaju da snage izvan kontrole udruženih radni
ka, bili to organi državne uprave, stručne službe ili
društveno-politlčke organizacije, odlučuju umesto rad
nika. O nužnim merama za prevazilaženje socijalnih
razlika odnosno za podmirivanje opštih I zajedničkih
potreba radnici se međusobno dogovaraju i sporazu
mima odlučuju o sredstvima za njihovo podmirivanje.
Tako solidarnost i uzajamnost na samoupravnim osno
vama, u odgovarajućim oblicima slobodne i neposre
dne razmene rada, sve više postaju glavni, dobrovo
ljno prihvaćeni put za rešavanje mnogih opštih druš
tvenih problema, koji snažno utiču na rešavanje mno
gih ličnih i porodičnih problema.
U tom procesu, u kojem dolazi do izražaja pluralizam
interesa koji postoje u društvu, mogu se u najvišem
stepenu uskladiti lični I društveni Interesi.
_
f l j svim oblicim a kroz koje Je prolazio posleratnl pollItlč k l sistem žene su aktivno učestvovale. Međutim,
Jnjlhov broj kao birača u svim
periodima Je daleko
^prevazi lazlo broj žena Izabranih za poslanike, a osoJbito za članove Izvršnih tela.
iDelegatskI sistem podstlče društveno-polltlčku aktiv
nost I povećava broj ljudi koji neposredno učestvuju
u razmatranju društvenih
problema dajući predloge
za njihovo rešavanje Ili koji o njima odlučuju. Tako,
na prim er, samo u delegacije za Izbor delegata u ops*
tlnske skupštine bilo Je Izabrano na Izborima 1978.
godine 787 216 članova, a među njima više od 200 000
žena (26,3 odsto). Najviše Je bilo žena u delegacija-
�ma koje su birane u osnovnim organizacijama udru
ženog rada, u kojima procenat izabranih žena iznosi
33,6 i gotovo je ravan procentu zaposlenih žena. U
delegatskim skupštinama društveno-političkih zajedni
ca među delegatima izabranim na poslednjim izbori
ma (1978. godine) procenat žena-delegata Iznosi:
u
opštlnskim skupštinama 18, u skupštinama republika
i autonomnih pokrajina 19,5 a u Skupštini SFRJ 17,2.
Znatne su razlike u broju izabranih žena u skupština
ma pojedinih
republika i pokrajina, kao i razlike u
broju žena delegiranih u pojedina skupštinska veća.
U opštinskim skupštinama najviše je žena u društveno-političkim većima — 22,6 odsto, zatim u većima
udruženog rada — 19 odsto,
a najmanje u većima
mesnih zajednica — 11,5 odsto. U skupštinama repu
blika i pokrajina najviše je žena u većima udruženog
rada — 21,9 odsto, a najmanje u većima skupština
opština — 14,3 odsto. U Saveznom veću Skupštine
SFRJ (220 delegata) ima 44 žene (20,0 odsto), a u
Veću republika i pokrajina od 88 članova — 9 žena
(10,2 odsto).
Na poslednjim izborima (1978. godine)
unekoliko se
povećao broj žena u svim delegacijama i među de
legatima svih skupština. Slična je situacija i u dru
gim samoupravnim organima koji se konstituišu na
delegatskom principu. Može se reći da je delegatski
sistem zaustavio negativnu tendenciju opadanja broja
žena na izbornim političkim funkcijama. Ranije je broj
žena u Skupštinama znatno oscilirao da bi u nekim
godinama stagnirao ili i opadao. To se vidi, na primer,
na procentu žena u Skupštini SFRJ. Do 1958. godine
on se kretao od 4 do 7, da bi se 1963. godine po
peo na 19,6, a zatim opao na 8,1.
Pozitivna tendencija, koja se potvrdila i na poslednjim
izborima, verovatno će se nastaviti s obzirom na mo
gućnosti koje delegatski sistem pruža za učešće svih
radnih ljudi i građana u procesu odlučivanja i na sve
veću ulogu žena u ekonomskom i političkom životu.
Uloga subjektivnih društveno-političkih
snaga
U pripremi i izvođenju socijalističkih revolucionarnih
društvenih promena Izuzetno važnu ulogu imaju organizovane Idejno-politlčke subjektivne snage. Pod tim
terminom podrazumevamo društveno-polltlčke organi
zacije: Savez komunista, Socijalistički savez, Savez
51
�sindikata, Savez boraca, Savez socijalističke omladi
ne, raznovrsne društvene organizacije, udruženja gra
đana, državne organe, rraučne I stručne službe i sve
druge oblike organlzovane socijalističke svesti, ceo
društveni stvaralački potencijal.
Uloga Komunističke partije Jugoslavije kao avangarde
radničke klase i radnih masa u borbi za pripremanje
i vođenje revolucionarne narodnooslobodilačke borbe
bila je presudna za pobedu i za postavljanje temelja
vlasti radničke klase i radnog naroda u savladavanju
ogromnih problema poslenaitne
izgradnje zemlje, u
pružanju otpora svim spoljnim pritiscima, u podsticanju radničkog samoupravljanja,
pri čemu je ona u
svakoj fazi stvaralački primenjivala marksizam. Ona
je otvarala širok prostor za aktivnost radnih ljudi.
Borba za svakodnevne interese radnih ljudi ugrađiva
na je u borbu za ostvarivanje dugoročnih ciljeva oslo
bođenja radničke kiase, a u Narodnom frontu su svi
radni ljudi i građani ostvarivali svoju ulogu neposred
nih učesnika, subjekata te borbe.
U toku narodnooslobodilačke borbe i u posleratnom
razvitku menjali su se položaj, uloga i način delovanja društveno-političkih organizacija.
Odnos između
države, Komunističke partije i Narodnog fronta bio je
predmet neprekidnog proučavanja i promena. U perio
du revolucionarnog etatizma, u periodu posebnih na
pora koji su ulagani za ubrzani razvoj, došlo je do
personalnog povezivanja partijskog i državnog apara
ta i do koncentracije vlasti u njima. Ipak je i taj pe
riod svojim
dostignućima omogućio prve korake k
radničkom samoupravljanju, a to je iziskivalo ne sa
mo promenu položaja i uloge države već i promenu u
delovanju Partije i Fronta.
Godine 1952. na VI kongresu
Komunistička partija
Jugoslavije Je preimenovana u Savez komunista Jugo
slavije (SKJ), a Narodni front na IV kongresu u So
cijalistički savez radnog naroda (SSRN). Suština tih
promena bila je težnja da SKJ deluje
prvenstveno
kao vodeća Idejno-polltlčka snaga u radničkoj klasi i
među radnim ljudima, u organima samoupravljanja, a
ne preko direktiva centralnih rukovodstava I s oslon
cem na aparat državne vlasti. Smisao delovanja SKJ
nije političko reprezentovanje radničke klase i rad
nih ljudi, nego stvaranje uslova za to da oni sami po
stanu odlučujući faktori društvenog razvitka. Samou
pravljanje 1 novi položiaj čoveka u radu i društvenom
životu nespojivi su s bilo kojim oblikom jednopartijs
kog Ili vlšepantljskog sistema.
52
�Preobražaj Komunističke partije Jugoslavije od nepo
srednog političkog rukovodećeg činioca, koji je delovao u ime klase i radnih ljudi, u Savez komunista
kao vodeću idejno-političku snagu radničke klase i
svih radnih ljudi, kao unutrašnju snagu socijalističkog
samoupravljanja, nije tekao bez teškoća. Trebalo je
savladati dve tendencije: prvu, da SKJ zadrži
staru
suštinu i stare oblike svoga delovanja kao direktivna
organizacija koja upravlja preko masovnih organizaci
ja I državnog aparata kao svojih transmisija, i drugu,
da se SKJ svede na apstraktan idejni činilac, da mu
se ospore potreba za njegovim idejnim i organizacio
nim jedinstvom na bazi demokratskog
centralizma i
njegova vodeća idejno-politička uloga.
Donošenje Programa Saveza komunista Jugoslavije na
VII kongresu 1958. godine predstavlja značajan dopri
nos razvijanju marksističke
teorije za usmeravanje
socijalističke društvene prakse, a taj doprinos je bio
značajan i u svetskoistorijskim razmerama.
U okviru utvrđivanja društveno-ekonomskog i politič
kog sistema na temelju udruženog rada, socijalistič
kog samoupravljanja i delegatskog sistema, novi Us
tav SFRJ je novu ulogu organizovanih
subjektivnih
društvenih snaga,
društveno-političkih
organizacija
(SKJ, SSRN i Saveza sindikata) uspostavio kao ustav
nu kategoriju. Samoupravna socijalistička demokratija
na osnovu priznavanja postojanja pluralizma samoup
ravnih interesa iziskuje neprekidno idejno i političko
delovanje tih organizacija. U demokratskoj, javnoj, argumentovanoj raspravi, uz učešće komunista, istorijski
interes radničke klase se može form ulisati kao interes
svih radnih ljudi i građana s prevazilaženjem svakog
političkog monopola. Time se u suštini prevazilaze i višepartijski i jednopartijski politički sistem, u kojima su
u najboljem slučaju građanima rezervisane uloge po
vremenih birača i mogućnost da se izjašnjavaju o opštoj politici partijskih vrhova.
Izvanredno je značajna i uloga Socijalističkog saveza
radnog naroda kao fronta svih socijalističkih
snaga,
unutar kojega deluje I SKJ. Politička i organizaciona
platforma Socijalističkog saveza ima korene u istorijskoj ulozi
Narodnooslobodilačkog
fronta.
SSRN
omogućava da se sve progresivne društvene snage,
uz aktivno učešće komunista, koji se tu neprestano afirmišu kao rukovodeća idejno-politička snaga, ujedinja
vaju u borbi za ostvarivanje socijalističkog samouprav
ljanja i da u tom procesu obezbede ostvarivanje svo
jih ključnih interesa.
53
�U Socijalističkom savezu,
organizovanom od mesne
zajednice do federacije, povezuju se individualni gra
đani i njihove organizacije. Ustav mu obezbeđuje važ
nu ulogu u informlsanju, u Izbornom postupku i u ra
spravi o skupštinskim odlukama 1 slično. Svaka orga
nizacija Socijalističkog saveza ima, razume se, i sopstvenu aktivnost.
Važnu ulogu u političkom sistemu Igra i Savez sindi
kata. U složenom procesu usklađivanja različitih inte
resa u samoj radničkoj klasi, u raznim granama de
latnosti, uloga sindikata je nezamenljiva.
Sindikati
obezbeđuju prisustvo radnika u svakom društvenom
odlučivanju počev od osnovne organizacije udruženog
rada. Sindikati se povezuju po granama, ali i teritori
jalno. Pored Individualnog članstva svakog radnika u
SSRN, sindikalne organizacije su uključene u njega i
kao kolektivni članovi na svim nivoima teritorijalno
organlzovanog SSRN
kao fronta svih socijalističkih
organizovanih snaga.
I druge društveno-političke organizacije, kao što su
Savez socijalističke omladine, Savez boraca narodnooslobodilačkog rata i mnoge društvene organizacije i
udruženja radnih ljudi i građana značajan su elemenat razuđenog sistema socijalističke samoupravne demokratije. Novi Ustav je društveno-političke organiza
cije učinio delom delegatskog sistema, tako da i one
šalju svoje delegate u posebna veća skupština (društveno-politička veća), da bi se oni Javno 1 neposred
no zalagali za konkretna rešenja i za njih snosili dru
štvenu odgovornost.
Svojim idejno-političkim radom
oni utiču na razvijanje društvene svesti i doprinose
organizovanju i aktivnosti radnih ljudi i svih građana
i njihovom informlsanju kako bi u donošenju odluka
u svojim samoupravnim organima mogM da učestvuju
ne samo s odgovarajućim znanjem već i s Jasnom po
litičkom orijentacijom.
Smisao rada tih političkih organizacija je baš u tome
da na osnovi naučnog socijalizma, koji otkriva zako
nitosti društvenog razvitka,
omogućavaju sagledava
nje tekućih društvenih problema u svetlu dugoročnih
interesa radničke klase, napretka svoje zemlje i rav*
nopravne saradnje u svetu I da tako doprinose što
uspešnijem Integrisanju Individualnih I parcijalnih in
teresa s dugoročnim interesima oslobađanja čoveka i
rada. Dugoročno idejno i političko usmeravanje borbe
za razvoj socijalističkih društvenih odnosa, podsticanje neposredne I raznovrsne aktivnosti građana i bri
ga o kandldovanju aktivnih ličnosti za društvene fun54
�kcjje — to su samo neki od najvažnijih zadataka Sa
veza komunista i Socijalističkog saveza. Bez njihovog
kohezionog delovanja teško bi bilo razvijati razgrana
te samoupravne organizme. Osnovna intencija u raz
voju političkog sistema nije bilo, dakle, davanje de
finitivnih odgovora na tekuće probleme društvenog
razvoja, već oslobađanje
inicijative radnog čoveka i
razvijanje institucionalnih
mehanizama za demokrat
sko rešavanje društvenih protivrečnosti. U takvom si
stemu radni čovek zaista može postati kovač svoje
sreće.
^
Sve društveno-političke organizacije,
delujući među
radnim ljudima i građanima kao njihovi
instrumenti,
ojačale su, akciono su se osposobile i uzdigle ogro
man broj političkih kadrova.
želimo posebno da istaknemo
učešće žena u radu
društveno-političkih organizacija. U SKJ je 1977. go
dine bilo 1 624 000 članova (od toga više od 23 pro
centa žena); u SSRNJ 14 050 000 članova (više od 40
procenata žena); u Savezu sindikata je 4 727 000 čla
nova, od čega oko 34 procenta žena, što odgovara
procentu žena u ukupnom broju zaposlenih; u Savezu
socijalističke omladine Ima 3 710 000 omladinaca, od
toga oko 40 procenata devojaka; u Savezu boraca ima
1 045 000 članova, od toga oko 30 procenata žena. Za
svim 'ovim brojkama znatno zaostaju brojke o ženama
u rukovodećim i izvršnim organima ovih organizacija.
O nekim rezultatim a razvoja
Za tri i po decenije posleratnog razvoja ostvareni su
rezultati za kakve je u većini drugih zemalja bilo po
trebno mnogo više vremena. U periodu od 1947. do
1978. godine društveni proizvod je rastao po prosečnoj godišnjoj stopi od 6,2 odsto (po fiksnim cenama),
što znači povećanje po stanovniku za više od četiri pu
ta. Dok je društveni proizvod 1939. godine bio za 30
procenata ispod svetskog prošeka,
on danas iznosi
oko 34 procenta iznad tog prošeka.
Visok porast društvenog proizvoda omogućio je sna
žan rast društvenog sektora privrede. Društvena svo
jina na sredstva za proizvodnju bila je jedan od zna
čajnih uslova
dinamičnog rasta industrije.
Godine
1978. industrijska
proizvodnja bila je 15 puta veća
nego 1947. godine s prosečnom godišnjom stopom ra
sta od preko 9 odeto. Planskom orijentacijom na in55
�dustri jal izaći ju prevaziđena je izrazito agrama struk
tura privrede i stanovništva.
Krupne promene odigrale su se i u poljoprivredi. Po
ljoprivredna proizvodnja je bila 1978. godine 2,6 pu
ta veća nego 1947. godine. Poljoprivredno stanovniš
tvo se u ukupnom stanovništvu smanjilo posle rata
od 77 odsto na oko 30 odsto. Dinamični privredni raz
vitak omogućio Je brži rast ukupne zaposlenosti. Broj
zaposlenih povećao se 6 puta u odnosu na predratni
period. Godine 1978. bilo je pet i po miliona zapos
lenih (od toga 34 odsto žena).
Merama socijalne politike na svim sektorima je izvr
šena bitna preraspodela
potrošnih fondova u korist
radničke klase, radnih ljudi i sitnog seljaštva. Time
su znatno poboljšani životni uslovi najvećeg dela sta
novništva. Životni standard se u svakom pogledu zna
tno poboljšao. Od 1947. do 1977. godine izgrađeno je
oko 2,7 miliona novih stanova, a obnovljeno oko milion postojećih stanova. Prosečna stambena površina
po stanovniku povećala se od 9 m2 na 14,1 m2. Pre
rata se u samo 20 procenata stanova koristila elek
trična energija, a 1977. godine u oko 89 procenata.
Osnovnom zdravstvenom zaštitom obuhvaćeno je celokupno stanovništvo. Mnoge zarazne bolesti su iskorenjene ili osetno suzbijene. Znatno je smanjena opšta stopa smrtnosti, osoibito odojčadi. Broj 'lekara se po
većao više od četiri puta. Prosečni životni vek muš
karaca produžen je od 49 (1948) na 67 (1978) godina,
a žena od 53 na 72 godine. Socijalno osiguranje, koje
osim
zdravstvenog
obuhvata i penzijsko-invalidsko
osiguranje, izvanredno se razvilo. Broj korisnika pen
zija je sedam puta veći nego u prvim
posleratnim
godinama.
Nepismenost je osetno
smanjena.
Osmogodišnjim
obaveznim školovanjem obuhvaćeno je već 95 odsto
dece odgovarajućeg uzrasta, školovanje nastavlja oko
90 odsto svršenih učenika osnovnih škola I oko dve
trećine svršenih učenika srednjih škola.
Podizanju
kulturnog nivoa stanovništva
doprinose
mnogobrojne ustanove u oblasti kulture, izdavačka delatnost, radio i televizija. Godine 1977. radile su 191
radlo-stanica i osam televizijskih stanica, a na tri do
maćinstva dolazila su dva televizijska prijemnika. Pro
grami radija I televizije, štampa i izdavačka delatnost
i delatnost kulturnih institucija ostvaruju se na svim
jezicima naroda i narodnosti Jugoslavije.
Lična potrošnja je rasla naročito posle 1956. godine.
Pre toga Je bila ograničena nedovoljnim materijalnim
56
�mogućnostima i politikom većih izdvajanja narodnog,
dohotka za investicije za ubrzanje privrednog razvoy
ja. Udeo lične potrošnje dostigao je 1976. godine 54
odsto društvenog proizvoda. Zajedno s delom društve
nog proizvoda koji stanovništvo zajednički troši u ok
viru društvenih službi, za potrebe stanovništva koristi
se oko 64 odsto društvenog proizvoda.
Povećanje nivoa lične potrošnje odrazilo se i na pro
mene u njenoj strukturi. Tako se učešće ishrane u
njoj smanjilo od oko 54 odsto 1952. godine na oko 39
odsto 1973. godine.
Smanjenjem učešća ishrane u
porodičnom budžetu povećano je učešće rashoda za
druge namene koje su karakteristične za viši nivo ži
votnog standarda.
Porasla je potrošnja industrijskih
proizvoda — električne energije 33 puta,
sapuna 8
puta, tkanina 4 puta, obuće 26 puta itd. Sve veći broj
domaćinstava ima savremene tehničke aparate za do
maćinstvo i automobile. Godine 1977. svako treće do
maćinstvo imalo je automobil. Na 100 domaćinstava
dolazilo je 1973. godine 60,7 električnih štednjaka, 34,9
mašina za pranje rublja, 52,1 televizora i 17,6 registrovanih automobila.
Moglo bi se nabrojati još promena u materijalnim us
lovima života, koje nisu samo kvantitativne. A one su
imale veliki uticaj na život svih ljudi, posebno na menjanje uslova života žena. Treba ipak napomenuti da
smo napred naveli prošeke za celu zemlju ne upušta
jući se u velike regionalne razlike u pogledu svih tih
pokazatelja. Ti pokazatelji potvrđuju da se teško sav
ladava nasleđena zaostalost, jer je i pored tako dina
mičnog razvoja kakav je bio u posleratnom periodu,
Jugoslavija još uvek zemlja u razvoju. Međutim, bitno
je da se > u najnerazvijenijim delovima zemlje »led po
i
čeo topiti« i da se oni ubrzano razvijaju.
Takav društveni razvitak bio je povezan s odlučnošću
da se mobilišu sopstvene snage, svi ljudski i prirod
ni potencijali. S osloncem na revolucionarni polet bo
raca za oslobođenje, na ubeđenje širokih slojeva na
roda da se rukovodeće društvene snage iskreno zala
žu za to da plodovi rada pripadnu onima koji ih stva
raju, postignuto je masovno
učešće naroda, a time
su postignuti i značajni rezultati u obnovi ratom opu
stošene zemlje i u njenom materijalnom i društve
nom razvoju. Kao saveznička i ratom razorena zemIja, Jugoslavija je dobijala za posleratnu obnovu i iz
gradnju izvesnu materijalnu pomoć razvijenih zemalja
i međunarodnih organizacija. Međutim, bez mobilizaci
je sopstvenih snaga tu pomoć ne bi mogla efikasno
57
�iskoristiti niti sačuvati svoju nezavisnost i odolevati
jakim političkim, ekonomskim 1 drugim pritiscima ko
jima je bila izložena.
Teško nasleđe prošlosti, ratna razaranja I spoljnl pri
tisci stvarali su teškoće, ali su Istovremeno jačali i
odlučnost da se ostane na putu revolucionarnih druš
tvenih pramena u korist novog života radničke klase,
svih radnih ljudi, čoveka — pojedinca I svih naroda i
narodnosti, kao i odlučnost da se u međunarodnoj za
jednici obezbede uslovi za potpunu afirmaciju držav
nog suvereniteta i ravnopravne saradnje preko pokre
ta nesvrstanih zemalja.
Iz međusobnog dejstva smelog rukovođenja socijalis
tičkom izgradnjom, masovnog poleta i inicijative, ko
joj su novi socijalistički odnosi maksimalno otvarali
prostor; neprestanog prilagođavanja ekonomskog i po
litičkog sistema povećanim proizvodnim snagama ze
mlje i povezivanja materijalnog I društvenog razvoja,
rezultirali su uspesi. Jugoslavija se uvrstila među de
set zemalja koje su posle drugog svetskog rata ima
le najbrži razvoj u svetu i istovremeno dala značajan
prilog borbi za nove, pravednije odnose u svetu.
58
�Teorijske osnove procesa
emancipacije žena
Teorija o ravnopravnosti svih ljudi bez obzira na na
cionalnost, jezik, pol i veroispovest, dobljala je u to
ku NOB-a i socijalističke
revolucije svoju praktičnu
primenu. Političkom i oružanom borbom i dekretima
nove vlasti do temelja je bila srušena pravna zgrada
svake diskriminacije, pa je tako bila stvorena osnova
za izgradnju novih društvenih i međuljudskih odnosa.
U kasniji društveno-ekonomski i politički
razvitak
zemlje bila je na svim etapama uključena i borba za
ravnopravnost polova. U izgradnji društva koje je svo
je postojanje zasnivalo na ukidanju eksploatacije čoveka od strane čoveka, na ukidanju svake diskrimina
cije među ljudima na bilo kojoj osnovi, princip o rav
nopravnosti žena morao je biti svuda prisutan.
O teorijskim osnovama društvene akcije
U izgrađivanju idejne osnove procesa
emancipacije
žena i afirmacije pune ravnopravnosti polova, u Jugo
slaviji se polazilo od zakonitosti društvenog razvitka
koje su utvrdili klasici marksizma. Marks, Engels, Lenjin i drugi u svojim delima su o tkrili uzroke nastan
ka klasnog društva i u isto vreme ukazali na opšte
zakonitosti likvidacije klasne eksploatacije.
U tom
okviru oni su ukazali na okolnosti koje su prouzroko
vale diskriminaciju žena, da bi radnička klasa svake
zemlje, polazeći, razume se, od stanja u svojoj zemlji,
u izgradnji socijalizma ostvarivala odnose ravnoprav
nosti između žena i muškaraca kao bitnu humanu sadržinu novih društvenih i međuljudskih odnosa. Kad
su klasici naučnog socijalizma proučavali uzroke Istorijski nastale diskriminacije žena oni nisu zanema
rili ni specifičnu ibiološku funkciju žene. Ta njena
funkcija je prouzrokovala prvu podelu rada među po
lovima, ali ta podela rada još nije značila potčlnjavanje. U razvitku klasnog društva s nastankom privat
nog vlasništva na sredstva za proizvodnju nastao Je I
patrijarhalni oblik porodice, u kojoj Je žena s obzi
rom na svoju ulogu u biološkoj reprodukciji sve više
gubila
ravnopravnost i sve više postajala u šuštini
deo privatne svojine. Interesi privatnog vlasništva su
vremenom preovladali u svim ljudskim odnosima. Za
to ni za ukidanje podređenog položaja žene u društvu
59
�i porodici nije dovoljno samo pravno izjednačavanje
polova. To će, kako Ističe Fridrih Engels u svom delu
Poreklo porodice, privatne svojine i države, tek razot
kriti pravu suštinu potčinjenosti žene. Engels ukazuje
na to da će se posle pravnog izjednačavanja polova:
» ... pokazati da je za oslobođenje žena prvi preduslov
ponovno uvođenje ženskog rada u javnu radinost, a
da ovo, opet, iziskuje uklanjanje
svojstva inokosne
porodice kao društvene privredne jedinice«. Oslobo
đenje žene i potpunu ravnopravnost polova teoretiča
ri socijalizma su povezivali s razvitkom proizvodnih
odnosa na osnovu društvene svojine i takvog politič
kog sistema u kojem će država od vlasti nad ljudima
postati instrumenat radnih ljudi za menjanje društve
nih odnosa I za ostvarivanje osnovnih čovekovih prava.
Treba pomenuti posebnu aktuelnost Englesovog upo
zorenja da odnosi među ljudima u porodici — dakle
u »proizvodnji ljudi« — zajedno s odnosima u proiz
vodnji sredstava za obnavljanje vlastitog života i za
zadovoljavanje novih potreba spadaju u odlučujuće fa
ktore društvenog razvitka. Klasici marksizma kažu da
se »proizvodnja ljudi« vrši u istorljski i društveno uslovljenom obliku, jer je to istovremeno
prirodni i
društveni odnos. Samo u prakomunizmu je to bio je
dinstven društveni odnos, u kojem su ljudi proizvo
deći za svoj život »proizvodili« i druge ljude. Kasnije
je porodica kao oblik proizvodnje ljudi postala podre
đena vlasniku sredstava za proizvodnju i tako su I
norme porodičnih odnosa izražavale interese čuvanja
privatnog vlasništva (npr. proganjanje vanbračne dece
i slično). Zato su klasici marksizma govorili da ne
postoji opšti, za sva društva važeći pojam porodice,
već da porodične odnose treba izučavati u konkret
nom društvu.
Termin »porodica« se u naučnom socijalizmu ne upo
trebljava za označavanje svih oblika u kojima se u
raznim društvima vrši »proizvodnja ljudi«. Obično se
pod »porodicom« podrazumeva patrijarhatska porodi
ca koja preovlađuje u civillzovanom svetu. Taj oblik
porodice je nastao Istorljski na osnovu privatne svoji
ne I obezbedlo je vlasniku sva prava u odnosu na
ostale članove porodice. Rad i drugi oblici doprinosa
porodičnoj zajednici postaju podređeni vlasniku, koji
»vlada« s pozicije svojine na rad i na »svoju« poro
dicu.
Saznanje o međusobnoj
uslovljenosti i povezanosti
nastanka privatne svojine na sredstva za proizvodnju
i s njom povezanih klasnih odnosa proizvodnje, patri
60
�jarhalne porodice i države omogućava
revolucionar
nim snagama da ovladavaju
procesima u kojima će
se ukidati
eksploatacija rada, diskriminacija žena i
država kao instrumenat klasne vladavine nad ljudima.
Stvaralačka
primena
marksističkog saznanja da je
proizvodnja ljudi odnosno biološka reprodukcija sas
tavni deo celokupne društvene
reprodukcije dobija
praktičnu afirmaciju u sistemu društvene
svojine I
samoupravljanja. Time počinje proces u kojem će se
sve vrste proizvodnje (za vlastiti život, za proširiva
nje materijalne i biološke osnove društva) ponovo
spojiti u jedinstven društveni odnos.
To je suština
slobodne asocijacije proizvođača kao programskog ci
lja komunističkog društva. U takvoj asocijaciji će se
prirodni, proizvodni i društveni odnosi među ljudima,
bez obzira za pol, usklađivati bez eksploatacije i pod
ređivanja. U radu i samoupravljanju će se prevazilaziti suprotnosti između individualnih i društvenih in
teresa i potreba; nastajaće nove humane vrednosti.
Uključivanje žena u društveni proizvodni rad izvan po
rodičnog gazdinstva i ukidanje
privatnog vlasništva
sve više transformišu porodične odnose u pravcu ne
stajanja porodice kao privredne jedinice i podruštvljavanja domaćičkih i porodičnih funkcija.
Učešće u
društvenoj proizvodnji će svakom članu društva stvo
riti usiove za ekonomsku samostalnost. Time za kla
sno društvo tipičan podređeni položaj članova porodi
ce privatnog vlasnika, posebno žene, gubi svoju ma
terijalnu podlogu. Time se uslovi za ukidanje uzroka
diskriminacije žena mogu stvoriti u procesu socijalis
tičkog preobražaja celog društva, pri čemu Je prvi c ilj
oslobođenje rada i ljudske ličnosti. U tom preobraža
ju menjaju se dosadašnje uloge obaju polova. Uloga
muškarca i žene u društvu treba sve više da se iz
jednačava. Razlike o zapošljavanju ne bi smele da za
vise od pola, već od znanja, prirodnih osobina i sklo
nosti. Prema tome, oslobođenje žene Je sastavni deo
socijalističke revolucije i socijalističke društvene Iz
gradnje, to Je njihova zakonitost. Ali ni socijalistička
revolucija ni izgradnja eocijalističkog društva nisu sti
hijski procesi. U zakonitosti razvitka socijalizma spa
da I svesno rukovođenje procesom društvenih prome
na. Afirmacija žena kao ravnopravnih stvaralačkih lič
nosti podrazumeva I podatiče pramenu bračnih i po
rodičnih odnosa. TI odnosi nisu dati Jednom zauvek
kao »prirodni«. Oni se menjaju, kao što Je već reče
no, zavisno od stepena razvitka
proizvodnih snaga,
vladajućlh proizvodnih odnosa I na toj osnovi Izgrađe61
�nog pravnog sistema, morala, sistema vrednosti I stepena svesti.
Savremena Industrijalizacija I tehnologija same ukida
ju podelu rada prema polu kao anahroničnu. žena po
staje sve aktivnija u ekonomici, dok se ranija briga o
članovima porodice odnosno domaćinstva koju su vo
dili samo njegovi ženski članovi prenosi delom na
ustanove i servise odnosno na pomoć aparata za do
maćinstvo, tzv. »belu tehniku« i tako se smanjuje I
deli među svim članovima domaćinstva.
Socijalističko društvo taj proces svesno
prihvata I
podstiče da bi radni ljudi u zajedništvu i solidarnosti
obezbedill sebi bolji život, organizovali deci obrazova
nje, ishranu, zdravstvenu zaštitu i slično, dakle sve
ono što je nekad bila uglavnom funkcija porodice.
Društvena
organizacija tih delatnosti ne može se
koncipirati samo kao -pomoć ženi«. Korišćenje savremenih znanja i tehnologije doprinosi dubljim struk
turalnim promenama u privredi i u društvu. Odgova
rajuće društvene službe mogu se uspostaviti samo u
okviru razvoja cele zemlje uz maksimalno učešće svih
ljudi kao aktera razvoja i korisnika njegovih dostignu
ća.
Međutim, i onda kada još nisu stvoreni svi uslovi za
novi društveni položaj žene za podru žtvljavagja .domaćinstva, žena neposredno učestvuje u menjanju eko
nomskih I društvenih odnosa. Pod uticajem materijal
ne nužde, ali i iz svog svesnog opredeljenja, žene po
staju zajedno s naprednim, revolucionarnim muškar
cima i same faktori promena. Borba za duboke druš
tvene promene je sastavni deo borbe radničke klase
za oslobođenje rada, za ovladavanje cellnom društve
ne reprodukcije od strane radnih ljudi. Zbog toga to
i ne može biti nikakva borba žene protiv muškarca,
borba Između polova. A li teški recidivi patrijarhalnog^
mentaliteta ne žive samo kod muškaraca. To Je težak j
balast I u ženskim glavama. Naučni socijalizam upozorava na potrebu borbe protiv skretanja na stranputicu
odnosno na borbu Između žene I muškarca. I najzad,
svest Je određena bićem, objektivnim uslovima živo
ta, a ne obrnuto, pa se promenama materijalnih dru
štvenih uslova života I rada mogu postaviti čvrsti te
melji za nove vrednosti, za novu etiku.
Jedna od osnovnih teza naučnog socijalizma sastoji
se u tome da su za čovekovu emancipaciju od odlu
čujućeg značaja njegov položaj u procesu rada, nje
gov društveni položaj I njegovi odnosi s drugim lju
dima u proizvodnji i raspodeli J u upravljanju druš62
�tvom. U tom okviru borba za ostvarivanje ravnoprav
nosti muškaraca i žena, borba za promenu
njihove
svesti u znatnoj meri gubi smisao borbe za »jednaka
prava«, a postaje sastavni deo borbe za oslobođenje
čoveka i njegovog rada. Ona je uslovljena procesima
I rezultatima te borbe, koja teče na svim područjima
od ekonomskog,
političkog do kulturnog,
naučnog,
moralnog preobražaja.
Stvaralačka prim ena m arksizm a
Kao što su jugoslovenski komunisti u toku narodnooslobodilačke borbe povezivali uspeh te borbe s pu
nim učešćem žena u pokretu, oni su takođe bili ubeđeni da je i uspeh socijalističke izgradnje uslovljen
punim učešćem žena. U posleratnoj, mirnodopskoj iz
gradnji zemlje pokazalo se da je potrebno da se u
dužem procesu političkim ubeđivanjem i prevaspitavanjem prevaziđu mnoge predrasude i zaostalost, ko
je su se u ratnim naporima bile pritajile u glavama
ljudi. Da bi se one iskorenile u prvom redu je bilo
nužno da se prevaziđe zaostalost zemlje, da se me
njaju uslovi života, koji su uzrok stalne reprodukcije
zaostale svesti i muškarca i žene s obzirom na poz
natu činjenicu da biće određuje svest.
Emancipaciju žene prvenstveno je podsticala
opšta
orijentacija na ubrzani razvitak zemlje i na socijalis
tičko samoupravljanje. A li prevazilaženje vekovne po
đete rada prema polu zahteva I posebnu akciju. Za
područja rada žene smatrali su se domaćinstvo, mate
rinstvo I briga o porodici. To područje se vlše-manje
cenilo kao važan deo društvene
reprodukcije, ali i
kao ustaljen način ličnog i društvenog života. Indus
trijalizacija je taj problem Još više zaoštrila
Jer se
smatralo da žena u Industriji dobi ja novo radno mesto, pored svog dotadašnjeg radnog mesta. Pošto su
mnoge okolnosti
prikrivale suštinu položaja žene u
društvu, za podsticanje procesa oslobađanja žene bl'la
je potrebna svakodnevna akcija u okviru opšte bor
be radničke klase za društveno
rešavanje konflikta
između rada I materinstva. Pored opšteg razvitka ze
mlje, koji Je omogućio ubrzano uključivanje žena u
društvenu privredu, od odlučujućeg
značaja su bili
programski stavovi idejno-političkog karaktera I akci
ja vodećih političkih snaga, pre svega Saveza komu
nista.
O tome 8vedoče dokumenti svih kongresa I
mnogih konferencija SKJ. Sada važeći Program SKJ
koji je donesen na VII kongresu 1958. godine u tom
63
�pogledu je jasan I Izričit. Rešavanje uočenih proble
ma u ovoj oblasti može se smatrati programom za
budućnost, što samo potvrđuje činjenicu da u borbi
za emancipaciju žena ne može biti odvojenih, izuzet
nih uspeha, jer je to sastavni deo složenog društveno-ekonomskog procesa oslobađanja rada. Programski
stavovi SKJ upozoravaju na humanističko
značenje
borbe za ravnopravnost polova kao važne poluge u
borbi za nove međuljudske odnose i za duboke struk
turalne promene u društvu.
U poglavlju Programa SKJ koje govori o društvenoj
ulozi i idejnim osnovama SKJ ovako se razmatra pro
blem ravnopravnosti žena:
»Borba za svestranu afirmaciju i razvitak
ličnosti,
borba za najšire, aktivno učešće radnih ljudi u uprav
ljanju društvenim
životom
iziskuje dalje razvijanje
idejno-političkog i opštevaspitnog rada na uklanjanju
ostataka neravnopravnih odnosa među ljudima uopšte i posebno između muškarca i žene. Problem rav
nopravnosti žene u Jugoslaviji nije više politički pro
blem niti problem pravnog položaja žene u društvu,
on je uglavnom ostao problem ekonomske nerazvije
nosti, primitivizma, religioznih shvatanja i drugih kon
zervativnih predrasuda,
privatnosvojinskog
odnosa,
koji još dejstvuje na život u porodici. Zaostalo doma
ćinstvo i postojeći materijalni problemi porodice spu
tavaju ženu da bi mogla uzeti punog učešća u eko
nomskom I društvenom životu zemlje, stvaraju konflikt
Između njene uloge u društvu i domaćinstvu. Zaosta
lo domaćinstvo sputava < sve ostale članove porodi
1
ce u njihovoj društvenoj aktivnosti.
Ovi problemi se naročito zaoštravaju s brzom Indu
strijalizacijom zemlje i s promenom socijalne struk
ture stanovništva. Materijalni razvitak zemlje Istovre
meno pruža mogućnosti za stvaranje tehničke baze
za podruštvljavanje službi namenjenih problemima do
maćinstva, čime treba da se razrešl konflikt Između
učešća žene u društvenom životu i njenog položaja u
porodici, kao i da podigne životni standard svih čla
nova porodice.
U konkretnom rešavanju tih zadataka važnu ulogu Ig
raju organi društvenog upravljanja u komunama, na
ročito stambene zajednice1 ), kao i društvene organi
0
zacije.
Komunisti u tim organima i organizacijama treba da
se bore za stvaranje uslova potrebnih za uspešan ra
zvitak porodice, koji se već danas mogu ostvariti, na,0)
64
Sada su to mesne zajednice.
�ročito na području stambene izgradnje, izgradnje mre
že raznovrsnih dečjih ustanova u okviru
privrednih
organizacija i stambenih zajednica, osnivanjem komu
nalnih uslužnih ustanova i slično, a sve će to doprino
siti stvarnoj ravnopravnosti žene i muškarca i njiho
vom učešću u javnom životu kao ravnopravnih građana.
Na idejno-poJitičkom planu komunisti vode i vodiće
borbu protiv onih nakaradnih idejnih i moralnih shvatanja koja pod pseudorevolucionarnom frazom o ruše
nju klasnog morala u stvari propagiraju
amoralnost
u odnosima između polova.«
Program SKJ dalje, govori « o problemima promena u
porodici, o podruštvljavanju njenih funkcija, o komp
leksnosti ostvarivajna ravnopravnosti polova u soci
jalističkoj izgradnji.
U okviru programskih stavova o privrednoj, socijalnoj
i prosvetnoj politici nalazi se i stav o položaju poro
dice, koji glasi:
f»Ukidanjem patrijarhalnog bračnog i porodičnog zako
nodavstva, uvođenjem društvene zaštite i pomoći po
rodici, stvaranjem materijalnih i drugih uslova za eko
nomsko osamostaljivanje žene, razvijanjem raznih us
tanova za pomoć porodici u negovanju i vaspitanju
dece, stvaranjem društvene tehničke baze domaćin
stva i time oslobađanjem porodice od pritiska zaos
talog domaćinstva, u socijalističkom društvu daje se
nova podloga bračnim i porodičnim odnosima, novom
moralu u ličnim odnosima, vraćanju čoveka njegovoj
pravoj ljudskoj prirodi bez iskorišćavanja i ponižavanja drugog.
Istovremeno kad se porodica oslobađa od robovanja
zaostalom domaćinstvu ona produbljuje, obogaćuje i
jača svoje unutrašnje ljudske
odnose I predstavlja
izvor lične sreće svojih članova. Bez prinude privatnovlasničkog društva,
kao I društvenih predrasuda
koje se s njima povezuju, radni ljudi slobodno zasni
vaju svoj bračni i porodični život na međusobnoj lju
bavi, drugarstvu i poštovanju i na ljubavi prema svo
joj deci.
Prom ena bračnih i porodičnih odnosa je istorijski pro
ces u kome treba savlađivati objektivne, materijalne
prepreke, kao i zaostale navike, predrasude i shvatanja, koji su na području ovih odnose naročito duboko
ukorenjenl.
Brzi tempo
industrijalizacije I promena
strukture
stanovništva, nagli razvoj I porast gradova, doselja
vanje seoskog stanovništva,
posebno
omladine, u
gradove, nedostatak I prenaseljenost stanova I slabo
68
�razvijene komunalne službe, promena porodičnih od
nosa — stvorili su i dalje stvaraju nove lične i po
rodične probleme i probleme adaptacije na nove us
love i nov način života, negativne socijalne pojave I
slično.
Savez komunista Jugoslavije uočava duboke procese
koji se odigravaju u porodici, njene potrebe i njene
mogućnosti,
imajući stalno u vidu da subjektivnim
snagama i stvaranjem materijalnih uslova, a naročito
u okviru komuna i stambenih zajednica, treba ubrza
ti proces oslobađanja porodice od tereta tehnički za
ostalog domaćinstva uporedo s opštim
materijalnim
razvitkom zemlje.
Jedan od najvažnijih problema u ovom kompleksu je
ste razvijanje društvene brige za decu. Ne umanjuju
ći ulogu porodice u vaspitanju dece, koja je nezamenIjiva, Savez komunista će se zalagati da se i ubudu
će razvijaju najširi oblici društvene
brige za decu
koji će pružati i ono što u vaspitanju dece porodica,
svedena na roditelje i decu, naročito ako je majka
zaposlena, detetu ne može da pruži. U interesu je 1
porodice i društva stvaranje najrazličitijih dečjih us
tanova i mreže objekata za zabavu i razonodu, sport
skih terena i slično, u kojima će deca provoditi deo
dana i koji će im pružiti kolektivni život i društveno
vaspitanje. Neposredno angažovanje roditelja u ra zvij
janju društvene brige za decu, njihovo učešće u or
ganima upravljanja svih ustanova za decu, omogućuju
da se najbolje sagledaju mogućnosti i potrebe poro
dice i istovremeno ostvari jedinstvo društvenog I po
rodičnog vaspitanja.
U procesu dubokih promena porodičnih odnosa u ko
jima se nalazimo neizbežni su unutrašnji sukobi. Oni
dovode do Individualnih problema I teškoća, koji po
nekad poprimaju karakter društvenih pojava (razvodi
brakova, vanbračna deca 1 si.). Socijalna zaštita treba
da prilazi Individualnoj Intervenciji I pomoći u sva
kom pojedinačnom slučaju gde poremećeni porodični
odnosi dovode do socijalnih problema...«
Idejno-polltlčko osvešćlvanje u pogledu pravaca druš
tvene akcije za definitivnu likvidaciju svih vrsta dis
kriminacije izuzetno Je važno u razvitku samoupravlja
nja, u kojem radnici i radni ljudi odlučuju o društve
nim poslovima u velikom broju samoupravnih organa.
Kompleksnost promena koje treba izvršiti na putu k
potpunoj ravnopravnosti žena i muškaraca iziskuje ne
prekidna idejna 1 politička razjašnjavanja ne samo u
vidu načelnog teoretskog osveti javanja klasne suštine
66
�diskriminacije I naglašavanja nužnosti borbe socijalis
tičkog društva za ravnopravnost polova kao sastavnog
dela emancipacije ljudske ličnosti već I daljeg razra
đivanja otvorenih pitanja i traženja odgovora na ta
pitanja u toku ostvarivanja novih odnosa. Naime, izvesna pitanja koja izgledaju načelno razjašnjena i la
ko rešiva, u praksi traže produbljivanje teorije i po
seban istraživački rad, kao, npr., problem uloge bio
loške reprodukcije u celokupnoj društvenoj reproduk
ciji, odnosno pitanje koji načelan stav o tome ugradi
ti u ekonomski sistem, zatim, kakvim konkretnim merama pratiti transformaciju porodice da bi ona bila
najbezbolnija i slično.
U vezi s učešćem žena u politici, analiza društvenog
položaja žena u razvoju samoupravljanja je pokazala
da tradicionalni kriterijum po kojem se položaj žena
u društvu meri po dosadašnjem položaju muškaraca
ne daje pravu sliku stanja stvari niti upućuje na ot
krivanje svih razloga iz kojih zaostaje učešće žena u
izbornim telima i na izvršnim funkcijama, žene, kao
i muškarci, nisu homogena društvena
struktura, pa
zato u analizi uzroka zaostajanja žena u odlučivanju
za njihovim učešćem u radu pažnju treba usmeriti na
ispitivanje sistema društvenih
institucija,
koje ne
obezbeđuju dovoljno prostora za veći uticaj osnovnih
nosilaca razvitka, tj. radničke klase i radnih ljudi se
la i grada. Predstavnički oblici političkog odlučivanja,
kao što smo već pokazali, nisu više davali prostora
povećanim potrebama da samoupravljači neposredno
odlučuju, da izražavaju svoje interese, da Ispoljavaju
svoje znanje, daju inicijativu i da to ugrade u toko
ve društvenog razvoja.
Zbog toga je bilo potrebno
okrenuti se problemima daljeg razvijanja
političkog
sistema socijalističkog samoupravljanja. I pored izvesnih pozitivnih dostignuća, sistem predstavničke demokratlje zadržava političko odlučivanje u krugu iza
branih političkih predstavnika, »profesionalnih p o liti
čara«. U takvim okolnostima radnici u neposrednoj
proizvodnji, kao I radne žene, bili su suočeni s dile
mom da prestanu biti radnici u svojoj profesiji da bi
se mogli baviti politikom 1 upravljanjem. Žene su, po
red toga, morale da se odriču stvaranja porodice ili
da stalno nose breme odgovornosti na dvema stra
nama da bi mogle u punoj merl učestvovati u p o liti
čkom životu. Podaci o neadekvatnom broju žena na
političkim funkcijama upućivali su na traženje uzroka
manje u ženama, a više u institucijama političkog si
stema. Pored toga što su od radničke klase delom
Još bili otuđeni plodovi rada 1 mogućnost odlučivanja
67
�o društvenim poslovima, žene su bile potiskivane I iz
drugih razloga.
Ostvarivanje »Jednakih prava« žene
na radu i u društvu otežavaju nejednaki usiovi živo
ta u porodici, stara podela rada, stare obaveze u do
maćinstvu. Rešenje konflikta između tih dvaju podru
čja nije samo u ravnomernoj podeli poslova na sve
članove porodice u Individualnom domaćinstvu. Rešenja koja će zadovoljiti sve članove
porodice treba
tražiti na putu na koji ukazuje naučni socijalizam, na
ime da većinu tih poslova treba pretvoriti u grane ja
vnog, društvenog rada. Transformacija individualne po
rodice u smislu podržavljenja i podruštvljenja nekih
njenih funkcija vrši se u raznim oblicima u ćelom
savremenom svetu.
Ona je ubrzana zapošljavanjem
žena i borbom za njihovu ravnopravnost. Ali se i tu
pred pobornike socijalističkog samoupravljanja posta
vlja pitanje ko je nosilac procesa
podruštvljavanja.
»Državno«
rešavanje konflikta između
savremenih
sredstava za proizvodnju i zastarelih,
anahroničnih
društvenih i porodičnih odnosa može samo delimično zadovoljiti, jer traženje rešenja finansiranjem iz
državnog budžeta vodi otuđivanju dela dohotka od
proizvođača odnosno otuđivanju društvene brige o de
ci od roditelja i radnih ljudi. Ima rezonovanja da su
za dobrobit dece odgovorni državni organi; time se
od ljudi otuđuje i osećanje neposredne međusobne
zavisnosti i solidarnosti i slabi njihova inicijativa za
korišćenje raznih mogućnosti za humana, a istovre
meno i realna rešenja.
Nije slučajno što su se u našem društvu, uporedo s
resavanjem
fundamentalnih
pitanja uloge radničke
klase, države i Partije,
vodile i rasprave o raznim
naoko beznačajnim vidovima položaja žene, rasprave
koje su ukazivale na specifičnosti i kompleksnost
društvene situacije. Da bi se osvojila budućnost, »ko
ja pripada radniku i ženi« (A. Bebel), revolucionarna
akcija je morala reagovati i na te na Izgled marginal
ne pojave. Dovoljno je ukazati na diskusije o ulozi
države u zaštiti braka i porodice, o ličnim Imenima i
matičnim knjigama, o funkciji dečjeg dodatka, o dru
štvenoj zaštiti dece, o pobačaju I planiranju porodice,
o populacionoj politici, o oporezivanju porodičnog do
hotka, o plati za domaćice, o noćnom radu i o zašti
ti na radu, o penzijskom sistem u... U tim rasprava
ma često su se ispoijavale idejne nejasnoće i merile
se snage raznih tendencija, koje inače prate socija
listički razvitak.
Birokratsko-etatistička shvatanjia o potrebi ječe držav
ne intervencije I malograđanski liberalizam zagovara68
�1 su stihijski tok stvari i podržavali konzervativizam u
1
pogledu položaja žene. Svaki put kad bi izostala dru
štvena akcija za rešavanje
protlvrečnosti na putu
stvaranja novih samoupravijačkih društvenih i ljuds
kih odnosa rasle su težnje za jačanjem
vlasti nad
ljudima u ime »viših«, nacionalističkih ili tehnokratskih ciljeva. I sa stanovišta
ravnopravnosti
polova
trebalo je ukazivati na prave probleme društveno-ekonomsklh i političkih odnosa I ubrzavati razvijanje sa
moupravljanja.
U nekim aspektima ostvarivanja ravnopravnosti polo
va traže se konkretniji odgovori na osnovu m arksisti
čke nauke i društvene prakse jugoslovenskog socija
lističkog puta. Savez komunista Jugoslavije kao po
bornik povezivanja teorije s praksom omogućavao je
neprekidnu analizu i preispitivanje efekata određene
društvene politike da bi podstakao i kritiku mera ko
je su se pokazale kao neadekvatne.
U idejnim i političkim
smemlcama SKJ za rad na
području ostvarivanja ravnopravnosti polova nije za
boravljena etička i humana strana toga problema. Do
kumenat XI kongresa SKJ koji je taj kongres u junu
1978. godine usvojio kao usmeravanje komunista u
socijalističkom samoupravljanju, ne govori o položaju
žena izdvojeno, već i o muškarcu i o ženi govori kao
o stvaralačkim ljudskim ličnostima, koje mogu l tre
ba da razviju svoje sposobnosti. Raspravljajući o os
novnim samoupravnim zajednicama, na kojima se za
sniva cela zgrada političkog sistema, taj dokumenat
naročito naglašava humanost odnosa koji nastaju iz
među ljudi o kojima se ne stara »svemoguća« država,
nego im njihov položaj u proizvodnji i društvu omo
gućava da se brinu o sebi kao ravnopravne ličnosti
na osnovu sopstvenog rada odnosno
solidarnosti I
uzajamnosti.
Na XI kongresu SKJ jugoslovenski komunisti su kao
osnovu za sadašnju etapu ostvarivanja Programa SKJ
usvojili smernice iz fundamentalne rasprave Edvarda
Kardelja Pravci razvoja političkog sistema socijalisti
čkog samoupravljanja. Teško bi se bolje mogao izloži
ti Program SKJ u borbi za ljudsku sreću — što je
izuzetno važno i za bolje razumevanje shvatanja SKJ
o problemima koji su zajednički svim ženama i muš
karcima — nego što je to učinjeno u pomenutom
delu:
»Sreću čoveku ne može doneti ni država, ni sistem,
ni politička partija. Sreću čovek može sebi stvoriti
samo on s§m. Ali ne on sam kao jedinka, nego samo
�u ravnopravnim odnosima s drugim ljudima. U tim
odnosima on treba samoupravno i slobodno da ovla
dava svojim pojedinačnim I opštim društvenim odno
sima, ali — u odgovarajućim demokratskim organiza
cionim oblicima — i državom, sistemom i političkom
partijom kao instrumentima njegovog sopstvenog sa
moupravljanja. Avangardne snage socijalizma i socija
lističko društvo, prema tome, mogu Imati samo jedan
cilj — da prema mogućnostima datog istorijskog tre
nutka stvaraju uslove u kojima će čovek biti što slo
bodniji u takvom ličnom izražavanju i stvaranju da
može — na osnovi društvene svojine na sredstva za
proizvodnju — slobodno raditi I stvarati za svoju sre
ću. To je samoupravljanje«1 ).
1
Nosioci političke akcije
Program SKJ i rezolucije kongresš SKJ, kao i pravne
norme traže još velike napore za njihovo ostvarivanje.
U kompleksnoj idejnoj, političkoj, ekonomskoj i admi
nistrativnoj akciji treba iskorenjivati stare odnose i
predrasude, razne ponekad i skrivene oblike diskrimi
nacije, i razvijanjem privrede i društvenih delatnosti
stvarati materijalne mogućnosti za nove odnose. So
cijalistička revolucija Je odstranjivanjem uzroka klas
ne eksploatacije, pre svega privatne svojine na sred
stva za proizvodnju, presekla samo izvor diskrimina
cije, a zatim smo se prihvatili stvaranja novih uslova
i odnosa.
Akcija koju su predvideli Program SKJ i druge prog
ramske odluke da bi se ubrzalo uspostavljanje ravno
pravnosti polova nije u praksi bila uvek laka. Kongre
si I konferencije Saveza komunista i Socijalističkog
saveza radnog naroda više puta su analizirali uzroke
Taosiajanja praxse za principima. Radilo se u prvom
redu o objektivnim teškoćama u ekonomskom razvoju
I u razvoju samoupravnih društvenih odnosa koje je
trebalo savladavati. Međutim, više puta Je konstatovano da zaostajanje u praktičnom ostvarivanju ustav
nih I zakonskih normi I programskih društvenih cilje
va (ostvarivanje ravnopravnijeg procenta žena na polltlčko-izvršnim funkcijama, podruštvljavanja domaćin
stva, širenja ustanova društvene dečje zaštite I slič
no) ne proizlazi samo iz objektivnih uslova, već u ve
likoj merl Izražava prakticlstička I blroknatsko-etatlsn ) E. KardelJ, Pravci razvoja
upravilanja, drugo, dopunjeno
str. 14.
70
političkog alatem a aocljallatlčkog
Izdanje, 1C »Komunist«, Beograd
�tička shvatanja nekih nosilaca odluka.
Na društveni
položaj žena nepovoljno je uticalo i liberalističko od*
stupanje od svesnog i organizovanog
usmeravanja
društvenih promena.
Borba protiv konzervativnih i
dogmatskih, na izgled savremenih, a u suštini malo
građanskih shvatanja o društvenom
položaju žena,
imala je veliki značaj. Reč je o promenama koje je
nemoguće izvršiti samim ekonomskim rastom i koje
ne mogu izostati bez nepovoljnih posledica po opšti
razvitak. Isto tako je iz ranijih iskustava bilo očigled
no da ove probleme nije moguće trajno rešlti držav
nom intervencijom. To je moralo biti pre svega stvar
društvene akcije i prakse svakog radnog čoveka, svih
samoupravljača, iako je izgledalo da je to duži put.
Tek je dugotrajnim naporima bilo moguće solidno iz
graditi nove društvene i međuljudske odnose. Takve
napore su morali i moraju i dalje organizovano ulaga
ti prvenstveno oni koji su na sebi osetili šta znači
eksploatacija i diskriminacija: radnička klasa i svi po
tlačeni i diskriminisani, zajedno sa ženama,
kojima
Savez komunista pruža idejno-političku i organizacio
nu podršku svojim delovanjem u svim samoupravnim
i društvenim organizacijama.
Socijalistički savez radnog naroda, kao što smo nag
lasili, po svom karakteru je najšira politička organi
zacija i ujedno jedinstveni front organizovanih socija
lističkih snaga, u kojem se Savez komunista bori za
svoje programske stavove. U Socijalističkom savezu
se tako reći svakodnevno raspravlja o svim značajni
jim političkim i društvenim pitanjima, od onih koja
su važna za život ljudi u naselju, selu, opštini, do po
litike koja je značajna za celu federaciju. Za praćenje
raznih društveno-političkih, ekonomskih, kulturnih, hu
manitarnih, međunarodnih i drugih pitanja I za nji
hovo razmatranje SSRN organizuje stalna tela, komi
sije, sekcije, savete itd., a zatim i javne tribine, dis
kusije u štampi, na RTV i slično da bi omogućio
svim
zainteresovanim da učestvuju u formullsanju
društvenih stavova ili predloga za rešavanje po dogo
voru samih zainteresovanih, kao i da bi inicirao do
govore za društvene odluke u skupštinama.
Mnoga
pitanja su od neposrednog
značaja za ostvarivanje
novog položaja žene u društvu i porodici. Vodeća te
la Socijalističkog saveza u republikama i federaciji
su više puta analizirala postignute rezultate I dono
sila zaključke o raznim aspektima akcije za ostvariva
nje ravnopravnosti polova. To je osobito često bio
slučaj u toku priprema za izbore, kada se rasprav71
�IJalo i o uzrocima neadekvatnog broja žena na ruko
vodećim funkcijama u politici u privredi.
Želimo da ukažemo na dve sednice jugoslovenskog
rukovodstva Socijalističkog saveza koje su gotovo u
celini bile posvećene razmatranju problematike druš
tvenog položaja žena na osnovu izveštaja i predloga
iz cele zemlje.
Plenarna sednica saveznog rukovodstva
Socijalistič
kog saveza usvojila je 1957. godine stavove koji su
znatno uticali na formulacije koje su date u Programu
SKJ 1958. godine. Polazilo se od konstatacije da je
položaj žene u društvu elemenat društvenih odnosa,
da se ti problemi ne mogu tretirati prvenstveno kao
izraz zaostale svesti, da je potrebno
rešavati kon
kretne
ekonomske
i društvene probleme koji odre
đuju i položaj žena i svih ljudi u društvu. Utvrđeno
je da se problemi žena mogu uspešno rešavati samo
u okviru opštih napora usmerenih na razvijanje soci
jalističkog samoupravljanja. Rezultati koji su admini
strativnim merama
postignuti u korist žena bili bi
kratkoročni i u suštini bi ometali dugoročni razvoj
samoupravnih odnosa.
Sukob s tendencijom da se od socijalističke države,
a ne od udruženog rada očekuje savladavanje zaosta
janja, koji je na izvestan način stalno postojao, dovo
dio je do kolebanja u rešavanju konkretnih društvenih
problema, a katkad
i do žučnih rasprava na raznim
društvenim tribinama. I u oblasti problema društvenog
položaja žena bilo je nedoumica i kolebanja. Etatističko-birokratski paternalizam, malograđanska demagogi
ja i el itizam takmiči ti su se u propisivanju lekova za
svakodnevne probleme žene i porodice.
Tu su, razume se, bile i znatne teškoće privrednog
razvoja, koje su se odražavale osobito na položaj že
ne. Ograničenost broja radnih mesta naročito je srna
njlvala mogućnosti žena za zapošljavanje, stipendira
nje, napredovanje u profesiji, a to su pratile i teško
će u vezi s obezbeđlvanjem materijalne baze za po
društvljavanje domaćinstva i brige o deci.
Javno mnenje se kolebalo između kritikovanja majkj,
koje, kako se govorilo, zanemaruju svoju decu, 1 k r
ti kovanja države, koja zanemaruje majke. Profesional
na orijentacija ženske omladine pretežno na »ženske
pozive«
ukazivala Je na to da nismo otklonili nesi
gurnost u pogledu kombinovanja zapošljavanja I ma
terinstva upravo usled nedovoljne dečje zaštite. Ali
su svakako najdrastičniji bili pokazatelji o opadanju
72
�broja žena na političkim funkcijama u skupštinama i
u političko-izvršnim organima. „A-,sve to je vodilo po
stavljanju _zahteva za administrativnim
pritTsRorfT u
korist»Jej^ke7ravnopra vnostl«^
Zato je Socijalistički savez posle javne rasprave me
đu radnim ljudima i građanima u mesnim zajednica
ma i opštinama u svim
republikama i pokrajinama
koja je vođena 1973. godine
razmatrao probleme u
vezi sa samoupravljanjem.
savremenim društvenim,
ekonomskim i tehnološkim razvitkom i nekim aktuelnim pitanjima društvenog položaja žena.
Gledišta i
zaključke »0 aktuelnirru pitanjima društvenog položa
ja žena« Savezna konferencija Socijalističkog saveza
je u celini uključila u aktivnosti koje su razvijane uo
či donošenja novog Ustava u cilju daljeg razvoja sa
moupravljanja. Ona je ukazala na klasni karakter teš
koća i tražila idejnu jasnost i odlučnost da bi se prevazišlo zaostajanje raznih vidova
položaja žena za
mogućnostima koje su do tada već bile stvorene u
društvu.
Savezna konferencija je ponovo naglasila da nije reč
samo o zaostajanju u ostvarivanju željenog položaja
žena već i o nedovoljnoj afirm aciji
radničke klase
kroz samoupravljanje:
»Savezna konferencija SSRNJ polazi sa stanovišta da
su uzroci zaostajanja u društvenom
položaju
žene
identični s uzrocima, pojavama i slabostima koji su
ozbiljno otežavali ostvarivanje interesa i uticaja rad
ničke klase i radnih ljudi uopšte na celokupan druš
tveni i ekonomski razvoj, a tim e i do zaostajanja sa
moupravljanja u celini.
Žene ne predstavljaju posebnu homogenu društvenu
strukturu u socijalnom, idejnom i političkom smislu.
U razlikama u njihovom položaju
ogledaju se sve
protivrečnosti u razvoju društveno-ekonomsklh odnosa
u celini. Međutim, u odnosu na ženu to je potencira
no objektivnim i subjektivnim teškoćama u prevazi laženju konzervativnih i malograđanskih shvatanja.
U položaju žene posebno se ispoljavaju I protivrečno
sti reprodukcije stare podele rada. One se ogledaju
u tome što veliki broj žena ostaje van proizvodnog ra
da -M na nlskoproduktivnom radu — što postaje i zna
l
čajan elemenat produbljivanja socijalnih razlika;
za
tim u tome što se mnogi poslovi u porodici i doma
ćinstvu tretiraju kao isključivo ženski, iako u porodi
čnim odnosima nastaju promene stupanjem žene na
rad van kuće I u društveni život.«1 )
2
ta)
«2ena danas«, 1973. br. 2T1.
73
�Borba za razvijanje samoupravljanja i učešće svih
građana u odlučivanju o društvenim poslovima bila je
tesno povezana s prevazilaženjem
birokratsko-tehnokratskog zatvaranja politike u uske, u stvari povlašćene krugove, koji obično izražavaju
paternalističku
brigu za čoveka, a istovremeno mu onemogućavaju da
postane tvorac svog društvenog položaja, da razvija
sve svoje stvaralačke sposobnosti i da preuzme svo
ja prava I svoje društvene odgovornosti.
Zalaganje
svih progresivnih društvenih snaga, a ne samo žena,
da se prevlada patrijarhalni paternalistički odnos pre
ma porodičnom i društvenom položaju žena postalo
je jedno od središnih strategijskih pitanja borbe za
razvijanje socijalističkog samoupravljanja: hoće li ra
dnik biti subjekt ili objekt državne brige? Dilemu je
konačno razrešio novi Ustav 1974. godine.
Novi Ustav SFRJ, X i XI kongres SKJ nedvosmisleno
su na već davno označenim putevima borbe za oslo
bođenje čoveka i rada, ozakonili ravnopravni položaj
svakog radnog čoveka u odlučivanju o sredstvima, us
lovima I plodovima rada. Na toj osnovi je zatim iz
rastao delegatski sistem, koji omogućava da se raz
novrsni tzv. »ženski problemi«, a u stvari ozbiljni dru
štveni problemi,
svakodnevno
ugrađuju u procese
odlučivanja o životnim društvenim problemima. Tako
su programski stavovi sazreli do ustavnih normi. Us
tavno načelo da je rad osnova društvenog položaja
čoveka dobija punu važnost, a neposredno poveziva
nje rada s upravljanjem preko delegatskog sistema
vodi prevazilaženju
protivrečnosti i u položaju žena
kao majki, radnica i građanki.
U junu 1980. godine Predsednlštvo CK SKJ ponovo
Ističe nužnost svesne političke i Idejne borbe protiv
svega onoga što sprečava ostvarivanje potpune ravno
pravnosti žena I muškaraca u jugoslovenskom društvu
I o tome donosi posebne »Zaključke o zadacima Sa
veza komunista na daljem unapređivanju društvenog
položaja I uloge žene danas«. Analizirajući raskorak
Između uloge žena u celokupnoj društvenoj reproduk
ciji i zaostajanja njihovog učešća u procesu društve
nog odlučivanja na svim nivoima, uočavajući tenden
cije gubljenja socijalističkog kursa u rešavanju onih
društveno-ekonomskih I socijalnih pitanja koja su povezana s ostvarivanjem ekonomske i političke ravno
pravnosti polova — u vreme stabillzaclonlh napora
zemlje, upozoravajući, dalje, na strategijski značaj
punog učešća žena u društvenom razvoju posebno s
obzirom na odbrambene sposobnosti zemlje, Predsed
nlštvo poziva komuniste na Idejno-polltlčku aktivnost
74
�u samoupravnim i političkim telima da bi nastavili i
ubrzali kretanje na odlučujućim područjima razvoja i
akcije: u zapošljavanju
posebno mlađih generacija
žena i otvaranju
perspektive za njihovo
učešće u
svim, a ne samo u »ženskim« profesijama, pri čemu
se posebno ističe uloga usmerenog obrazovanja; od
lučniju akciju traži potpunija afirmacija žene kao po
ljoprivrednog proizvođača i upravljača; pozivaju se
komunisti da pojačaju akcije za dalje sistemsko re
šavanje problema zaštite materinstva i društvene bri
ge o deci kao sastavnog dela društvene reprodukcije,
dok se s posebnom oštrinom komunistima postavlja^
zadatak da dosledno sprovode kadrovsku politiku u
kandidovanju i biranju žena u organe samoupravljanja, ^
u delegacije, u organe skupština društveno-polltičkih
zajednica i društveno-političkih organizacija.
Predsedništvo CK SKJ je naglasilo da se u savlada
vanju prepreka na putu ostvarivanja potpune ravno
pravnosti polova ne radi o stihijnom procesu koji bi
samo pratio materijalni razvitak, već i da faktor sve
sti ima izuzetan značaj u usmeravanju društveno-ekonomskog razvoja i u razvijanju socijalističkih shvata
nja. U vezi s tim u pomenutim »Zaključcima« se ka
že sledeće:
»Savez komunista mora inicirati sistematsko naučno^
Istraživanje i idejno raščišćavanje teoretskih pitanja
vezanih za položaj žene u društvu i porodici i potica
ti praćenje svjetskih procesa u koje je ugrađena bor
ba za bolje, ravnopravne životne i radne uvjete žene
kao snažan doprinos novom međunarodnom ekonom
skom poretku i socijalizmu kao svjetskom
procesu.
Predsjedništvo CK SKJ ističe da komunisti trebaju od
lučnije i efikasnije voditi borbu protiv raznih devija
cija i otpora i svojim djelovanjem doprinositi da se
uspješnije prevazilaze nazadna shvaćanja o ženi, na
ročito razna konzervativna i patrijarhalna
shvaćanja,
feministički i ekonomistički pristup I slično«, (»žena«,
Zagreb 1980, br. 4— 5.)
Uloga ženskih organizacija
Neposredno učešće žena u celokupnom sistemu soci
jalističkog samoupravljanja, u svim društveno-politlčklm i društvenim organizacijama (socijalno-humanitarnhn, stručnim, kulturnim ltd.) u kojima svi zalnteresovani građani bez obzira na pol zajednički rešavaju
društvena I lična pitanja, Ima odlučujući značaj za iz75
�građivanje novih odnosa među ljudima i za brži celokupni razvitak društva. Organizovanje žena u poseb
ne ženske organizacije, kao i rad posebnih tela za
razmatranje pojedinih pitanja koja izviru iz dosadaš
njeg društvenog I porodičnog položaja žena, bili su
samo jedan vid njihovog mobilisanja u društvenu ak
ciju koju je vodila Komunistička partija
neprestano
nastojeći da rešavanje tzv. ženskih pitanja uključi u
opšti revolucionarni program.
Tako je i nastala posebna organizacija — Antifašisti
čki front žena (AFŽ) kao oblik neposrednog delovanja
komunista među ženama i kao deo samoorganizovanja naroda u jedinstveni Narodni front. Prema tome,
AFŽ nije nastao samo kao organizator -ženskog udela« u oslobodilačkoj borbi već i kao izraz težnjš že
na iz svih narodnih slojeva da se uključe u NOB. Po
red toga, preko AFŽ mogle su se obuhvatiti i mase
najzaostalijih, polupismenih i do tada još iz javnog
života potisnutih žena, tako da su se one svesno uk
ljučile u zajedničku borbu da bi i svojim doprinosom
neposredno ostvarivale ciljeve borbe,
među kojima
je bila i potpuna ravnopravnost polova.
Antifašistički front žena se posle
osnivanja
1942.
godine brzo razvio u organizaciju miliona ranije obes
pravljenih i zapostavljenih.žena, ponesenih sada oslobo
dilačkom borbom i revolucijom. Žene su preko »svo
je« organizacije upoznale ciljeve zajedničke borbe na
roda i radničke klase, uključile se u akciju, naučile
da žive politički i dobile reč u javnosti. Oslanjajući
se na težnje i društvenu snagu samih žena, AFŽ se
borio protiv zaostalosti, nepismenosti, praznoverja i
predrasuda svih vrsta. AFŽ je zaista bio škola koja
je omogućila da se brže kidaju okovi prošlosti i žene
uključe u redove revolucionarnih boraca i graditelja
socijalizma. U godinama drugog svetskog rata naro
dne mase, pri hvatajući poziv KPJ na oružanu borbu
za oslobođenje u okviru Narodnog fronta, postajale
su nosilac natčovečanske borbe, koja je pored oslobo
đenja zemlje morala obuhvatiti ciljeve za koje su ra
dne mase jedino I bile spremne da se bore bez obzi
ra na žrtve. To su bili ciljevi revolucije, koji su bili
formulisani još ranije, a koji su u ustanku naroda Ju
goslavije bili spojeni u jedinstven proces narodnooslobodilačke borbe, antlkolonijalne i antifeudalne revo
lucije, u proces borbe za rešavanje nacionalnog pita
nja 1 afirmaciju svih čovekovlh prava, a posebno u
proces borbe za jednakost IJlidi i za likvidaciju eks
ploatacije, a to sve Je stvaralo osnovu za socijalizam.
Međutim, brzi razvoj AF2-a koji je bio omogućen P°"
76
�letom politički probuđenih masa žena,
dovodio je i
do pojava preteranog osamostaljivanja i do izdvajanja
žena iz zajedničkih političkih organizacija. Na tu po
javu je još u toku rata upozorio Centralni kom itet
Komunističke partije Jugoslavije i kriti kovao žene-komuniste i odgovorne partijske komitete zbog pretera
nog vertikalnog povezivanja odborš AFŽ-a i zbog za
nemarivanja rada među onim ženama koje još nisu
bile uključene u narodnooslobodrlački pokret. Slična
upozorenja u.vezi s radom AFŽ-a bila su data i posle
oslobođenja zemlje kada se postavio problem budu
ćeg razvijanja AFŽ-a kao popularne masovne organiza
cije žena koja bi im neprekidno otvarala put k aktivizaciji u Narodnom frontu, u sindikatima, u organima
vlasti, u društvu, svuda gde je njihovo učešće bilo
nužno i očekivano u burnim godinama posleratne ob
nove i revolucionarnih promena. Dileme koje su se
pojavile u vezi s daljim
razvitkom
Antifašističkog
fronta žena u prvim godinama izgradnje zemlje pose
bno je analizirao V kongres KPJ 1948. godine. To je
bio istorijski kongres i za probleme političkog rada
među ženama. Odbacivši Staljinov zahtev da se jugoslovenska revolucija razvija po sovjetskom
modelu,
taj kongres je kritički preispitao jugoslovensku prak
su i trasirao dalje puteve razvoja zemlje na svim pod
ručjima. U tom okviru je razmatrana i uloga AFŽ-a,
bio je podnet i poseban referat, a Edvard Kardelj je
dao sledeću sažetu analizu rukovodstva CK KPJ o tim
pitanjima:
■Posle rata postavilo se pitanje daljeg rada AFŽ-a.
Naša Partija zauzela je jasno i određeno stanovište
da treba dalje jačati i razvijati AFŽ kao deo Narod
nog fronta. AFŽ treba i dalje da radi na mobilizaciji
žena za izgradnju socijalizma, na njihovom uvlačenju
u organe narodne vlasti, na njihovom vaspitanju u du
hu socijalizma i na podizanju njihove svesti. Pri to
me naročito važna uloga AFŽ-a sastoji se u tome što
se on obraća najzaostalijfm, pasivnim masama žena,
koje još žive u mraku i koje, uprkos formalnim pra
vima na ravnopravnost, praktički ne koriste ta pra
va. AFŽ ima važne zadatke naročito na selu, dalje
kod žena-domaćica itd. A li AFŽ treba istovremeno da
pomogne i sindikatima u njihovom radu na podizanju
svesti žena-radnica. Dalji zadatak AFŽ-a jeste razvi
janje široke inicijative žena u pitanjima zaštite maj
ke i deteta. Najzad, treba podvući da se kroz AFŽ
naše žene povezuju sa svetskim antifašističkim fron
tom žena u borbi za mir i demokrati ju.
77
�Međutim, AFŽ ima još mnogo organizacionih i dru
gih nedostataka. Mnoge partijske organizacije još ne
pokazuju dovoljno brige za rad u ženskim masama, a
to se odražava u tome što i mnoge organizacije Na
rodnog fronta ne znaju da aktivizlraju ženske mase.
Usled toga se, naravno, javlja i slabost u organiza
cionom razvijanju AF2-a. Nedostaci u tom radu po
kazuju se u izvesnom opadanju aktivnosti žena u poređenju s ratnim vremenom. Ta pojava se očituje na
ročito teško na pitanju učešća žena u organima na
rodne vlasti. Od osiloibođenja do danas broj žena u
organima narodne vlasti je opadao, umesto da raste.
S obzirom na te nedostatke, pred nas se u vezi s
radom AF2-a postavlja u prvom redu zadatak da u
organizacionom pogledu učinimo AF2 još gipkijim, raznoobraznijlm, bližim svakodnevnom životu radnih že
na. Važno je da AF2 ne bude kruta organizacija, stva
rana po jednom šablonu, nego gipka u svojim forma
ma i sposobna da povezuje žene kroz najrazličitlje
organizacije.
AF2 u saradnji s ostalim organizacijama treba najši
rim političkim radom da obuhvati naročito zaostalije
i pasivnije ženske mase. On treba da posveti sves
tranu pažnju kulturno-prosvetnom radu među ženama,
naročito u pravcu podizanja političke svesti, socijalno-ikulturnog nivoa itd. AF2 treba da organizuje i da
pomogne razvijanje čitavog sistema
pomoći radnoj
ženi i majci, i to u najtešnjoj saradnji s narodnim od
borima i sa zdravstvenim organima, sa sindikatima,
Crvenim krstom, preko porodilišta, savetovališta, am
bulanata, dečjih jasaila, igrališta, obdaništa, sezons
kih jasala, dečjih vrtića itd., podizanjem domaćinsta
va, olakšavanjem životnih uslova žena,
otvaranjem
menzi, školskih kuhinja, zajedničkih perionica, čistlonloa itd., a takođe I da individualno pomogne majka
ma i deci. To će omogućiti ženama da uzmu većeg
^učešća u privrednom i političkom životu.
AF2 treba da vodi takođe brigu o pomoći majkama
kao prvim vaspltačlma. U saradnji s omladinskim or
ganizacijama I sa školom, AF2 treba dalje da nastoji
da deca dobiju pravilan odgoj, a naročito da, odgaja
jući najšire mase žena u duhu socijalizma I ljubavi
prema svojoj socijalističkoj domovini, doprinese I od
gajanju dece u tom duhu.
Važan zadatak AF2-a takođe je da zajedno s drugim
masovnim organizacijama učestvuje u razvijanju ma
sovne kontrole i narodne Inspekcije odozdo u pogledu
rada organa narodne uprave, trgovačkih magaclna, ra
78
�dionica, ugostiteljskih radnji i svih drugih
ustanova
koje služe bilo zaštiti majki i dece bilo svakodnevnim
potrebama širokih narodnih masa.«
U daljem razvitku i pod uticajem radničkog samoup
ravljanja sve više se osećalo da je politički rad žena
u posebnoj organizaciji značio dupliranje rada Narod
nog fronta, da je on preopterećivao deo aktivistkinja,
a nije uspevao da se dovoljno prilagodi raznovrsnim
potrebama radnih žena, naročito na selu. Stalno se
nastojalo na tome da se AF2 okrene
konkretnijem
radu u skladu sa interesima žena, posebno u nerazvijenijim
sredinama.
Tako je u svom daljem radu
AF2 doprineo stvaranju mnogih društvenih organiza
cija koje nisu okupljale svoje članstvo na osnovu po
la, već na osnovu društvenih
zadataka koji su bili
značajni i za ženu i za muškarca, a čije se rešavanje
zasnivalo na dobrovoljnom radu i stručnom znanju. Unu
tar rukovodstva AF2 bile su formirane posebne sekcije
i komisije, na primer za majku i dete, za domaćinstvo,
za prosvećivanje seoskih žena, za radnice i slično. U
njima su se sve više okupljali društveni i stručni ra
dnici bez obzira na pol, pa je postajalo očigledno da
je okvir ženske organizacije preuzak. Zbog toga su
se počela razvijati samostalna društva za staranje o
deci (»Naša deca«, »Prijatelji dece i omladine«); za
počet je rad na planiranju porodice, proširena je ak
tivnost Crvenog krsta i raznih kulturno-prosvetnih
društava. Na inicijativu
Saveza sindikata nastala je
Konferenoija »Porodica i domaćinstvo« (sada: »Mesna
zajednica i porodica« kao oblik delovanja Socijalistič
kog saveza). U svim tim organizacijama, kao i u Sa
vezu komunista i u Socijalističkom savezu radnog na
roda žene su učestvovale u velikom broju,
dok su
omladinke svoju aktivnost
usmerile na omladinske,
radničke i studentske organizacije, na omladinske ra
dne akcije zajedno sa svojim drugovima. Među om
ladinom se nije nikad postavljalo pitanje
posebnog
ženskog organizovanja.
U takvim okolnostima, naravno,
politička delatnost
žena nije se mogla razvijati samo u okvirima poseb
ne^ ženske organizacije. To bi u novim uslovima još
više izdvajalo žene iz zajedničkog političkog života i
rukovodeće društvene snage, pa i same žene, dovo
dilo do pogrešnog uverenja da žene treba same da
se bore za svoja prava i pozicije u društvu, kao da
su posredi samo njihovi, a ne društveni problemi. To
takođe ne bi podsticalo žene da neposredno deluju u
organima društvenog samoupravljanja. Posle značajnih
promena obeleženih prerastanjem Narodnog fronta u
79
�Socijalistički
savez radnog naroda, a Komunističke
partije u Savez komunista, IV kongres AF2-a, održan
1953. godine zaključio je da je s razvitkom političkog
sistema AF2 kao jednoobrazna i jedina ženska orga
nizacija ispunio svoj zadatak i iscrpao svoje moguć
nosti, te da treba politički rad među ženama i politič
ku aktivnost
žena organizovati u svim političkim i
društvenim organizacijama:
»Smatrajući da bi dalje postojanje AF2^a kao jedno
obrazne i jedine ženske organizacije, jednako organizovane odozdo nagore, na ovom stepenu društvenog
razvitka suviše izdvajalo žene iz zajedničkih napora u
rešavanju društvenih problema, podržavalo pogrešno
mišljenje da je pitanje položaja žene nekakvo odvoje
no žensko pitanje, a ne pitanje naše društvene zajed
nice, pitanje svih boraca za socijalizam, IV kongres
AF2 donosi odluku da se umesto AF2 osnuje Savez
ženskih društava«.1 )
3
Ovaj kongres je u isto vreme preporučio da se žene
uključe u društva koja rešavaju probleme za koje su
one posebno zainteresovane, da osnivaju nova druš
tva i organizacije koje će razvijati različite oblike po
moći majkama i domaćicama da bi one same mogle
aktivnije da učestvuju u društvenom životu.
Tako su se razna ženska društva povezala u Savez
ženskih društava, koji je osnovan na tom, IV kongre
su AF2-a. U to vreme je postojalo oko 2000 ženskih
društava okupljenih obično oko konkretnih programa
rada, oko raznih oblika zbrinjavanja dece, oko savetovališta za žene I roditelje, oko servisa za pomoć do
maćinstvima porodica zaposlenih ljudi i slično. Mnoge
od tih delatnostl razvijale su se na selu. Društva su
bila organizovana u saveze u okviru opština, srezova,
pokrajina i republika i na nivou federacije. Veoma
značajna je bila delatnost sekcIJS ženS-zadrugarkl u
okviru zadružnih
organizacija, koje su prvih godina
posle rata radile na opštem i domaćlčkom obrazova
nju žena, a neko vreme su razvijale I sopstvenu eko
nomsku aktivnost.
Na taj se način širilo područje dobrovoljne društvene
delatnostl zalnteresovanih građana bez obzira na pol.
U rešavanju važnih problema porodice, dece, doma
ćinstva, zdravstvene preventive i slično prevazilaženo je shvatanje o »ženskim Interesima« i stvarala se
atmosfera za podruštvljavanja tih problema. Uz Isto
vremeni razvoj radničkog I društvenog samoupravlja
nja društvene organizacije su dobljale sve značajniju
,3) Rezolucija o osnivanju Saveza ženskih druStava Jufloslavlje, septembar
1953.
80
�ulogu. Pored toga što su same svojim
dobrovoljnim
radom rešavale mnoge zadatke, one su izražavale in
terese i potrebe građana prilikom odlučivanja u sa
moupravnim telima ili u javnim raspravama. Tako ra
znovrsne i mnogobrojne
društvene organizacije oba
vljaju za radne ljude i građane važne delatnosti. One
su ujedno značajan faktor javnog mnenja i inicijatori
mnogih konkretnih delatnosti, a u novom
ustavnom
sistemu postaju i važan konstitutivni elemenat u delovanju delegatskog skupštinskog sistema u organizovanju samoupravnih, mesnih i interesnih
zajednica.
Posebno značajno mesto imaju ove organizacije i ud
ruženja građana u Socijalističkom savezu radnog na
roda, gde u sekcijama za razne oblasti društvenog ži
vota učestvuju u donošenju političkih odluka.
S obzirom na potrebu dalje političke mobilizacije že
na i podsticanja akcija u ćelom društvu za savladava
nje posledica diskriminacije žena, istovremeno sa
Savezom ženskih društava bile su osnovane komisije
za društvenu aktivnost žena pri odborima
Socijalis
tičkog saveza radnog naroda. Komisije su kao pose
bna tela u Socijalističkom savezu dobile zadatak da
predlažu mere za uključivanje žena u politički život i
za okupljanje što većeg broja političkih
aktivista,
bez obzira na pol, na rešavanju društvenih problema
koji su ranije tretirani kao »ženski*.
Paralelno delovanje Saveza ženskih društava (kao objedinjavajućeg tela svih ženskih i opštedruštvenih or
ganizacija koje su se bavile problemima vezanim za
položaj žena) i komisija za društvenu aktivnost žena
pri odborima Socijalističkog saveza
(čiji je zadatak
bio da daju inicijativu za idejne i političke akcije) od
opština do federacije, pokazivalo se sve manje efikas
nim, pa je zato 1961. godine došlo do njihovog spa
janja u Konferenciju za društvenu aktivnost žena. U
sistemu konferencija za društvenu aktivnost žena nije
više postojalo individualno članstvo, već su u njih bi
li uključeni predstavnici raznih društveno-politlčkih i
društvenih organizacija, organa državne uprave, priv
rednih organizacija, socijalnih, zdravstvenih, prosvetnih i drugih institucija. U Konferenciji za društvenu
aktivnost žena Jugoslavije uključeni su predstavnici
republičkih i pokrajinskih konferencija.
Prema novom Statutu Socijalističkog saveza radnog
naroda Jugoslavije konferencije odnosno saveti za pi
tanja društvenog,
ekonomskog i političkog položaja
žena imaju status posebnih oblika delovanja organa
Socijalističkog saveza. Oni prate ostvarivanje društve
81
�nih stavova o položaju žena I predlažu Socijalističkom
savezu I drugim društvenim činiocima mere za prevazilaženje konflikta Između rada i materinstva i mno
gih porodičnih obaveza žena.
Sadržaj I metod rada tih tela određuju problemi koji
su karakteristični za položaj žena u pojedinim repub
likama i činjenica da se u sve razgranatijem sistemu
društvenog samoupravljanja
problemima društvenog
položaja žena bave mnoge organizacije i institucije,
tako da saveti i konferencije za pitanja društvenog
položaja i aktivnosti žena nisu reprezentantl interesa
žena i jedini faktor u borbi za rešavanje njihovih spe
cifičnih problema, već su jedan od specifičnih oblika
rada SSRN kojim se na programskim osnovama SKJ
usklađuju gledišta i predloži za akciju koja ima opšti
društveni značaj.
U svom dosadašnjem
radu konferencije i saveti za
pitanja društvenog položaja žena pokretali su pitanja
koja su bila značajna u datoj sredini ili u opštini, re
publici, pokrajini, odnosno za koja je bilo potrebno
usklađivanje u federaciji.
Među značajnije probleme koje je pokretala i kojima
se bavila Konferencija za pitanja društvene aktivnosti
žena Jugoslavije (na sednicama Predsedništva, na savetovanjima zajedno sa sindikatima, Savezom omladi
ne, Jugoslovenskom konferencijom za socijalni rad,
Savetom za planiranje porodice i dr.) bili su: komu
nalni sistem i društveno-politička aktivnost žena; zaš
tita i vaspitanje dece; ishrana dece u školskim ku
hinjama, zdravstvena zaštita majke i deteta; društveni
položaj seoske žene; rad zavodš I centara za ekono
miku domaćinstva; mesto i uloga konferencija u ko
muni; izrada statuta opštlna i radnih organizacija I
zadaci konferencija; školovanje, zapošljavanje i druš
tvena aktivnost ženske omladine; unapređivanje uslova života i rada seoske žene I porodice; ekonomski,
društveni i medicinski aspekti prekida trudnoće I raz
voj kontracepcije; ponzljskl sistem i žene; problemi
položaja žene I mogućnosti njihovog rešavanja u sis
temu društvenog samoupravljanja; školovanje i struč
no obrazovanje žena; položaj i problemi porodice u
procesu konstituisanja samoupravnog društva; žena I
materinstvo (porodiljsko odsustvo); izbori za skup
štine društveno-političkih zajednica i izbor žena; za
poslenost, zapošljavanje 1 stručno osposobljavanje
žena; aktuelni problemi žena zaposlenih u privredi;
produženi boravak učenika u osnovnoj školi; učešće
žena u pripremama za opštenarodnu odbranu; radnl^
82
�i samoupravni položaj zaposlene žene; problemi form i ranja kadrova; razvoj, mesfo i uloga mesnih zajed
nica; razvoj Socijalističkog saveza i rad na unapređe
nju položaja žena;
Kongres samoupravljača i aktuelna pitanja položaja žene itd.
Konferencije za pitanja društvenog položaja žena takođe uključuju široke krugove zainteresovanih građa
na u javne diskusije o predlozima skupštinskih odlu
ka (promene ustava, zakon o braku i porodici, zdrav
stvena zaštita i zdravstveno osiguranje, penzijski sis
tem, rad i radni odnosi, društveni planovi razvoja i
dr.) i s mišljenjima koja preovlađuju o svim tim I
drugim pitanjima iznesertlim u diskusijama upoznaju
rukovodstvo Socjalističkog saveza i Saveznu skupš
tinu.
Konferencija za pitanja društvenog položaja žena u
Saveznoj konferenciji SSRN Jugoslavije izdaje časopis
»žena danas«, koji sada izlazi kao nedeljni prilog lista
»Borba«. Neke republičke i pokrajinske konferencije iz
daju mesečne časopise. Tako, na primer, SSRN Hrvat
ske izdaje »Ženu«, časopis za znanstvena, društvena i
kulturna pitanja o mjestu i ulozi žene i porodice u dru
štvu«; u Makedoniji izlazi »Prosvetna žena«, u Sloveniji
»Naša žena« itd. Izdaju se i povremene publikacije, kao
npr. Ujedinjene nacije 'i pravni položaj žena, Omladina
i odnosi među polovima i materijal važnijih savetovanja.
Na predlog Konferencije izrađeni su posebni statistički
bilteni »Žena u društvu i privredi Jugoslavije«, zbornik
»Razvod braka«, priručnici za svakodnevnu zaštitu dece
u opštini, za rad školskih kuhinja, o pravima i dužnosti
ma žena, bibliografija »Društveni položaj žene i porodi
ca«. Redovni bilteni i druge tekuće publikacije SSRN
donose važnije informacije i rasprave koje organizuju
konferencije.
Značajne su aktivnosti u vezi s obeležavanjem Među
narodnog dana žena — 8. marta. Društveno-političke or
ganizacije nastoje da 8. mart razvije svoj karakter mobilizacionog radničkog i internacionalističkog praznika u
novim uslovima. Ovaj dan se proslavlja u celoj zemlji. U
okviru tog praznovanja teži se pokretanju diskusija i
akcija radi unapređenja društvenog i porodičnog položaja
žena i u vezi s tim promeni društvenih odnosa, škole,
fabrike, sela, razna društva, štampa, društveno-političke
organizacije proširuju sadržaj proslavljanja 8. marta i
prilagođavaju ga karakteru borbe za ravnopravnost polo
va u socijalističkoj samoupravnoj zajednici.
Još postoje izvesne dileme u pogledu načina organizovanja političke akcije među ženama i o oblicima speci83
�fičnog organizovanog doprinosa žena borbi za brži raz
voj društva i unapređivanje ravnopravnosti polova. To
su u suštini stare dileme u radničkom pokretu slične
onima na koje je CK KPJ ukazivao još u toku narodno
oslobodilačke borbe. Posle 40 godina od početka oruža
ne revolucije i 35 godina razvitka socijalističkog samo
upravljanja preovladalo je saznanje da posebna, jedin
stvena i jaka ženska društveno-politička organizacija ne
može biti ni sredstvo ni merilo ženske emancipacije,
već, obrnuto, da je svestrano učešće žena u svim dru
štvenim aktivnostima, u radu i upravljanju stvarno me
rilo ženske odnosno opšte ljudske emancipacije. I naj
zad, zakonitost je socijalističkog razvitka da nestaje
potreba za izdvajanjem žena u posebnu organizaciju.
Obeležavanje mnogih problema svakodnevnog života kao
»ženskih« problema postaje očigledan anahronizam. Me
đutim, postavlja se pitanje kako savladati ipak još veli
ko zaostajanje u kvantitativnim pokazateljima društvene
afirmacije žena. Dok su konkretni problemi kojima su se
svojevremeno bavili AFŽ i Savet ženskih društava do
bili nove organizacione okvire u kojima su neposredno
aktivne pretežno žene, a koji ipak znače snažno po>društvl javan je »ženskog pitanja«, ostali su otvoreni pro
blemi neprekidne anaTizen~rešavanja političkog, ekonom
skog, sociološkog, moralnog i kadrovskog aspekta rav
nopravnosti polova. To očigledno spada u stalne zadatke
vodećih političkih snaga zemlje. Konferencija za pitanja
društvenog položaja žena može u svemu biti poseban
oblik za koordinaciju i proučavanje stanja i svojim predlozima doprinositi efikasnijem delovanju Socijalističkog
saveza u celini. Međutim, neposrednu odgovornost npr.
za strukturu skupštinskih tela, radničkih saveta i drugih
izvršnih političkih tela nose Ustavom određeni politički
faktori, u prvom redu Savez komunista i Socijalistički
savez radnog naroda.
Nezadovoljavajući broj žena o organima samoupravlja
nja, u političkim organima i organizacijama i na rukovo
dećim mestlma uopšte samo donekle je posledica mate
rijalnih uslova i teškoća koji ometaju brže ostvarivanje
ustavnih normi i političkih stavova o strukturi izabranih
tela I slično. Svakako se radi I o slabostima akcije sa
mih društveno-političkih organizacija.
Suviše mali broj žena na društvenim funkcijama doveo
je tu i tamo do gledišta da treba ponovo stvoriti poseb-r
nu žensku organizaciju. Ali je očigledno da usmeravanje političkih snaga i žena u okvire posebne vertikalno
organizovane političke organizacije žena ne bi bilo u
skladu s potrebom da žene neposredno učestvuju u sa
moupravnim i drugim organima vlasti i u društvenim
84
�organizacijama niti bi u mnogo čemu moglo davati oče
kivane efekte, već samo suprotne onima kojima se teži.
Neposredno prisustvo žena u organima samoupravlja
nja i drugim društvenim telima ne može se zameniti
^»predstavnicima« ženske organizacije. Pored toga, teo
rijsko saznanje i praktično iskustvo ukazuju na to da u
rešavanju pitanja koja se neposredno tiču žena razlike
u gledištima ne nastaju u prvom redu na osnovu pola,
već na osnovu klasne, socijalističke odnosno konzerva
tivne orijentacije. Nesumnjivo su opravdani razlozi koji
su doveli do ukidanja Antifašističkog fronta žena. Sa
dašnje konferencije odnosno saveti za probleme dru
štvenog položaja žena imaju zadatak da kao specijalizovani politički i društveni organi u sklopu Socijalističkog
saveza radnog naroda deluju kao zajednička tribina
svih subjektivnih društveniih snaga, da analiziraju razna
pitanja koja zadiru u društveni položaj žena i da pred'lažu
odgovarajuće akcije raznim društvenim faktorima. Integrisanje odgovornosti za akcije u sve društveno-političke organizacije omogućava da u okviru SSRN na
staju na terenu odgovarajući povremeni oblici aktivizacije i aktivnosti žena u sredinama u kojima se ne
posredno uključivanje žena teže prihvata (npr. aktivi
žena na selu), ili kao metod rada za proučavanje od
ređenih pitanja i izvođenje nekih konkretnih akcija
(npr. u nekim industrijskim preduzećima i slično).
U okviru razgranatih međunarodnih veza Socijalistič
kog saveza, Konferencija za društvenu aktivnost žena
je poseban oblik saradnje s organizacijama koje se u
drugim zemljama bore za novu ulogu žene u savremenom svetu.
Uloga zakonodavstva u menjanju
društvenog položaja žena
Ustavne i zakonske norme imaju u ostvarivanju stvar
ne ravnopravnosti žena ograničen domet. One su veo
ma važno oružje za menjanje odnosa i shvatanja, ali
samo kao sastavni deo stalne društvene akcije. Opšte
ustavne norme o ravnopravnosti žena u društveno-političkom životu, u bračnim i porodičnim odnosima i na
radu prate ustavne i zakonske norme o specifičnoj
zaštiti žena kao majki i o specifičnoj socijalno-zdravstvenoj zaštiti nezaposlenih žena radnika (Isto takvu
zaštitu uživa I nezaposleni muž žene radnice). Ostva
rivanje programskog i ustavnog načela o ravnoprav
nosti polova je živa, svakodnevna delatnost. Tu se
85
�prepliću konkretne društvene akcije, mere socijalne
I ekonomske politike, zakonodavna aktivnost, idejno-političke rasprave i političko i društveno-socijalno delovanje raznih društvenih faktora.
Sam pojam ravnopravnosti nameće pitanje: koja su
ta osnovna prava muškarca u kojima žena treba da
postane jednaka? Ravnopravnost žene ne može zna
čiti imitaciju položaja muškarca niti se može meriti
samo položajem muškarca. Zbog toga se ustavno na
čelo potpune ravnopravnosti polova može konkretizovati i određivati samo stalnim proširivanjem prava i
sloboda svih građana.
Ustavno pravo na rad društvenim sredstvima i na sa
moupravljanje i odlučivanje o celini društvene repro
dukcije kao osnovi materijalne i društvene sigurno
sti građana daje pravnu mogućnost za ostvarivanja
ličnih i društvenih potreba preko razvijanja sopstvene radne organizacije i društvene zajednice. Na osno
vu Ustava i zakona, kroz statute samoupravnih radnih
organizacija i kroz samoupravno dogovaranje i sporazumevanje razvija se novo »samoupravno pravo« kao
ostvarivanje i proširivanje ekonomskih i političkih pra
va građana i radnih ljudi.
Naučni socijalizam je davno utvrdio da pravno izjed
načavanje polova još ne iskorenjuje diskriminaciju niti
mnoge njene posledice, koje su se razmnožile na svim
područjima društvenog i ličnog života. Izjednačavanje
u pravima Još se kreće na nivou buržoaskog prava —
deklarativnog priznavanja ljudskih sloboda i jednakih
prava za različite ljude bez materijalnih i političkih
mogućnosti I uslova za ostvarivanje jednakosti. De
klaracije o jednakosti svih ljudi pred zakonom ne do
nose mnogo plodova ni muškarcima. A u ostvarivanju
ravnopravnosti žena pored toga se radi još I o kon
fliktu Između materinstva, rada I društvene aktivnosti,
o potrebi da se I ženama I muškarcima stvore uslovi
da, prema svojoj prirodi I sklonostima I mogućnosti
ma, učestvuju u svim ljudskim aktivnostima. Kom
pleksnom društvenom akcijom treba ukinuti stanje u
kojem prirodna, biološka funkcija žene određuje sve
njene delatnosti, postaje njena sudbina.
U tom cilju Je već prvi ustav Iz 1946. godine Inicirao
podruštvljavanje zaštite materinstva i brige o deci I
omladini. Međutim, u razvoju normativnih propise I u
društvenoj akciji nailazilo se na više pitanja, kao što
su: kada I koliko pozitivna diskriminacija žena, na pri
mer u pogledu zaštite na radu, može dobiti elemente
stvarne diskriminacije (često u prikrivenim oblicima),
86
�koliko je tu reč o »ženskim pitanjima« ili o opštim
društvenim pitanjima i ko je nosilac društvenog pre
obražaja — država ili svi građani posredstvom soci
jalističkog samoupravljanja?
Socijalističko društvo predviđa podruštvljavanje rizika
i opterećenja u vezi s biološkom funkcijom žene. Po
red sada već klasičnih mera zaštite radnica koje su
proklamovane konvencijama Međunarodne organizacije
rada, socijalistička država je unela u zakone o soci
jalnoj zaštiti, u zdravstveno i radno zakonodavstvo i
mnoge nove mere socijalno-zdravstvene zaštite žena
na radu, zaštite majke I deteta I dr.
Dok je radno pravo najpre bilo u nadležnosti države,
sa samoupravljanjem počinje kvalitativna promena u
pogledu nosilaca i izvrši laća prava i obaveza. Zakon
ske i državno-admlnistrativne mere su samo nužan
minimum i okvir prava, obaveza i zaštite, dok samo
upravni akti, sporazumi i dogovori konkretizuju ostva
rivanje radnih i socijalnih prava i obaveza. S donoše
njem samoupravnih odluka radnici i radnice postaju
nosioci, subjekti svoje zaštite. Ustav od 1974. godine
i Zakon o udruženom radu poseban su doprinos raz
voju samoupravljanja i u ovim oblastima.
Probleme preobražaja patrijarhalnog braka i porodice
Ustav i zakoni rešavaju u prvom redu uvođenjem
pravne jednakosti supružnika i roditelja, utvrđivanjem
slobodnog odlučivanja o rađanju kao ustavnog prava,
ostvarivanjem principa ravnopravnosti bračnih drugo
va u imovinskim pitanjima itd. Društvena zajednica
unosi promene u te odnose ekonomsko-socijalnim me*
rama, stimulisanjem zapošljavanja žena, podruštvljavanjem dečje zaštite, društvenom ishranom i slično.
Ustavnim, zakonskim I samoupravnim merama određu
ju se putevi rešavanja konflikta koji nastaje kada že
na počne da učestvuje u društvenoj proizvodnji I u
društveno-političkom životu. A li dokle god se na njen
položaj u društvu i porodici bude gledalo tako kao da
je ona samo majka, domaćica i supruga, njena prava
u politici i struci ostaće neostvarena mogućnost. Zbog
toga su Savezna skupština, republičke i pokrajinske
skupštine donosile pored opštih deklaracija I mnoge
posebne zakone i propise za razna područja. Tako je
materija ostvarivanja jednakih prava žene I muškarca
uključena u zakonodavstvo u oblasti braka i porodič
nih odnosa, obrazovanja i vaspitanja, zdravstva, soci
jalne zaštite, kao i u zakone koji regulišu neke društveno-ekonomske odnose (na primer položaj žene-po87
�Ijoprivrednog proizvođača na osnovu rada na individu
alnom poljoprivrednom domaćinstvu i slično).
U javnim raspravama povodom donošenje Ustava i za
kona mnoga pitanja su pobudila živo interesovanje.
To je bio slučaj 1 s mnogobrojnim akcijama koje su
vođene u toku Međunarodne godine žena Ujedinjenih
nacija (MG2 — 1975). Savezne skupštine je usvojila
na osnovu Predloga mera Jugoslovenskog odbora za
Međunarodnu godinu žena posebnu Rezoluciju o os
novnim pravcima društvenog delovanja na unapređi
vanju društveno-ekonomskog položaja i uloge žene u
socijalističkom samoupravnom društvu (1978. godine).1
4
u)
88
Rezolucija
se
nalazi
u
prilogu
ovog
rada.
�Zapošljavanje, obrazovanje, zdravstvo
Industrijalizacija i urbanizacija
Orijentacija na industrijalizaciju zemlje radi njenog
privrednog, socijalnog i kulturnog preobražaja još od
završetka rata se nalazi u središtu pažnje svih dru
štvenih faktora. Brzi razvoj industrije podstakao je i
mnoge socijalne promene; porastao je životni stan
dard i počele su se napuštati tradicionalne životne
navike. Industrijalizacija je otvorila mogućnosti zapo
šljavanja mlade generacije oba pola, a među zaposle
nima je iz dana u dan bivalo sve više žena, a brzo
je rastao i broj zaposlenih udatih žena i majki. Vršila
se burna migracija stanovništva iz sela u gradove, iz
nerazvijenih delova zemlje u razvijenije. Pojedinci i
cele porodice selili su se u gradska naselja I krajeve
u kojima su podizani novi industrijski kapaciteti. Po
pis stanovništva 1971. godine pokazao je da se u posleratnom periodu iz mesta rođenja preselilo 40 odsto celokupnog stanovništva. Od onih koji su se do
selili u gradove 64 odsto je došlo iz seoskih i mešovitih naselja. Migraciju selo— grad i promene u eko
nomskoj strukturi stanovništva pratio je proces šire
nja gradova, nastajanja novih industrijskih centara,
proces urbanizacije. Gradsko stanovništvo, radništvo,
omladina, a u svim tim kategorijama naročito žene,
doživljavali su bitne promene u svakom pogledu. Broj
stanovnika gradova povećao se za više od pet ml I io
na, iako se Jugoslavija još uvek nalazi među manje
urbanizovanim zemljama Evrope. Dok je 1948. godine
23,2 odsto stavnovnika živelo u gradskim naseljima
(s više od 5000 stanovnika), 1971. godine taj procenait je iznosio 37,2. Deliimično se uspevalo da se od
govarajućim merama smanji migracioni pritisak na
gradove; vodila se politika ubrzanog razvoja nerazvi
jenih delova zemlje, a demokratizacija političkog si
stema, decentralizacija vlasti I razvoj samoupravlja
nja omogućili su da se pored republičkih i pokrajin
skih centara afirmišu pre svega opštlne kao nosioci
privrednog i socijalnog razvoja. Tako su izrasli mno
gobrojni komunalni centri, u kojima se živo razvijaju
privredne, društveno-političke, socijalno-zdravstvene,
kulturne < druge delatnostl. Mnoga mesta, sedišta ko
i
muna, koja se po važećim sandardima ne ubrajaju u
gradove, u stvari su postala urbanizovane sredine: tu
se podstiče razvoj industrije, savremenlje poljoprivre
de, zanatstva i trgovine, što omogućava i zahteva raz
89
�voj neprivrednih delatnosti, osobito kulturnih i prosvetnih.
Za promenu položaja žene bilo je značajno nastajanje
novih industrijskih centara i gradova, u kojima se
ona zbog zapošljavanja u nepoljoprivrednim delatnostima našla u potpuno novim uslovima. Budući da su
se tu zapošljavali pretežno mlađi ljudi, oni su se brže
oslobađali tradicionalizma. Moglo se zapaziti da su
se žene »doseljenice« sa sela, gde su radile ne samo
kućne poslove već su bile angažovane i u poljopri
vredi, uključivale u industriju čak i brže od gradskih
žena »starosedelaca«. Doseljenici — i muškarci i žene
— očigledno su imali jasnu orijentaciju da žena tre
ba da se zaposli i doprinosi budžetu porodice, koja
u gradu ima i veće potrebe. Nasuprot tome kod »sta
rosedelaca« nešto duže ostaje ukorenjeno shvatanje
o tradicionalnoj ulozi žene kao domaćice i majke.
Poznato je da industrijalizacija i u uslovima kapita
lizma samo donekle suzbija tradicionalizam u pogledu
mesta i uloge žene u porodici i društvu. Naime, ka
pitalistički industrijski razvoj računa u prvom redu s
mladim, neudatim ženama, je r ponegde već i pravnim
propisima, a svuda uslovima rada i nedovoljnom bri
gom o zaposlenoj majci i njenom detetu utiče na po
vlačenje žene u kuću nakon njene udaje ili rođenja
prvog deteta. Industrijalizacija u uslovima socijalistič
ke izgradnje otvara mogućnost rada bez obzira na
bračno stanje žene, a razvijanje društvene brige za
decu olakšava zapošljavanje majki. Industrijalizacija
Jugoslavije vršila se u jeku socijalističke izgradnje i
doprinosila borbi za novi položaj žene u društvu, po
rodici i domaćinstvu.
Odlazak žena na rad izvan kuće podsticao je menjanje
individualnog porodičnog domaćinstva, mada sporije
nego što je bilo potrebno. Razvitak teške i prerađi
vačke Industrije (osobito tekstilne I prehrambene In
dustrije do »bele tehnike«) i razvitak uslužnih delat
nosti dva su međusobno zavisna procesa. Zaposle
nost žena raste naročito u proizvodnji predmeta za po
trošnju posebno potrebnih savremenom domaćinstvu,
a potrošnja ovih dobara je najveća upravo u onim do
maćinstvima u kojima je žena privredno aktivna. Veća
zaposlenost povećava opštu produktivnost stanovni
štva, a veća zaposlenost po Jednom domaćinstvu po
većava kupovnu moć stanovništva. Ubrzani ekonom
ski I socijalni razvitak, u kojem veliki udeo Ima rad
žena, stvara povoljnije materijalne mogućnosti za za
dovoljavanje zdravstvenih, obrazovnih, kulturnih I so
90
�cijalnih potreba i za dečju zaštitu. Značaju zapošlja
vanja žene za njenu ekonomsku samostalnost u si
stemu socijalističkog samoupravljanja pridružuju se
nova prava. Status radnika u udruženom radu sa sred
stvima u društvenom vlasništvu jeste status samo
upravljača koji ima neotuđivo pravo da odlučuje o
proizvodnji, o raspodeli dohotka, o celokupnoj dru
štvenoj reprodukciji. Time se otvara mogućnost da se
osnovne potrebe radnica kao i svih radnika neposred
no ugrađuju kao zajedničke potrebe u sve odluke sa
moupravljača, počev od osnovne organizacije udruže
nog rada; da se ugrađuju u sistem na način koji smo
već ranije opisali. Bez obzira na to što je ovo pravo
često još formalno, ono već počinje davati prve plo
dove.
Nova prava samoupravljača u mesnim zajednicama i
komunama daju isto tako novi pečat procesima in
dustrijalizacije i urbanizacije. Zahtevi za određenom
strukturom radnih mesta i mogućnost da je kao sa
moupravljači ostvare (npr. u centrima teške industri
je radnici su udružili sredstva za otvaranje lake in
dustrije, servisa gde su se zaposlile njihove žene,
kćerke itd.) davali su značajan pečat procesima indu
strijalizacije i urbanizacije u Jugoslaviji.
Neke karakteristike zapošljavanja žena
Dinamičan razvoj industrije I pratećih privrednih i ne
privrednih delatnosti omogućio je brži rast opšte za
poslenosti, i to od 1953. do 1977. godine po prosečnoj godišnjoj stopi od 4,5 odsto. U tom periodu bilo
je izvesnih oscilacija, posebno s uvođenjem privredne
reforme (1965), koja je, pored ostalog, značila i zao
kret k intenzivnijoj proizvodnji i k privremenom uspo
ravanju zapošljavanja u nepoljoprivrednim sektorima.
Bez obzira na teškoće koje su se tada pojavljivale u
zapošljavanju, dinamično povećavanje zaposlenosti u
okviru socijalističke izgradnje zemlje nosilo je sobom
niz promena koje su bile od velikog značaja za polo
žaj žena.
U posleratnom razvitku broj zaposlenih žena povećao
se približno devet puta. Godine 1978. u Jugoslaviji je
bilo više od 1 836 000 zaposlenih žena, što čini 34,7
odsto svih zaposlenih. Karakteristično Je da Je zapo
šljavanje žena srazmerno brže od rasta ukupne zapo
slenosti. Tako je u periodu od 1954. do 1974. prosečna godišnja stopa rasta zapošljavanja žena izno
91
�sila 6 od sto, dok je stopa rasta ukupnog zapošljava
nja bila 4,5 odsto, a stopa rasta zapošljavanja muška
raca 3,8 odsto.
Procenat žena u ukupnom broju zaposlenih razlikuje
se po republikama i autonomnim pokrajinama i kreće
se od 44 (u Sloveniji) do 20 (na Kosovu). Te razlike
su posledica pre svega razlika u nivou ekonomske
razvijenosti, u strukturi privrede, stepenu obrazovano
sti žena, a i neujednačenim demografskim kretanjima
(najviša regionalna stopa prirodnog priraštaja stanov
ništva je deset puta viša od najniže). Zato ekonomski
razvitak u pojedinim krajevima ne omogućava zapošlja
vanje celokupnog priliva stanovništva. Poslednjih godi
na je, međutim, stopa rasta zaposlenosti žena bila naj
veća u manje razvijenim delovima zemlje, tako da se
razlike u procentu zaposlenosti žena postepeno smanju
ju. Brže zapošljavanje žena u manje razvijenim kraje
vima, značajno za razvoj tih područja i za poboljšava
nje položaja žena, pomaže i suzbijanju patrijarhalnosti
i tradicionalizma ne samo u bračnim i porodičnim od
nosima već i u društvenim odnosima uopšte.
Međutim, bez obzira na objektivne mogućnosti za za
pošljavanje, kod žena je snažno izražena želja da se
zaposle. Žena sve manje povezuje svoj položaj i ugled
u društvu i porodici s ulogom domaćice ili položajem
svoga muža u društvu, već želi da se afirmiše svojim
radom. Zaposlenost ne pruža ženi samo ekonomsku sa
mostalnost; ona za nju sve više znači ostvarivanje tež
nje i potrebe da se kao ličnost potvrdi u radu, da raz
vije svoju kreativnost, a učešće u udruženom radu
daje joj sva prava samoupravljača. Istraživanja izvrše
na među ženama pokazuju da njihova želja da budu
zaposlene ima mnogo dublje motive nego što su mo
tivi materijalne prirode. Zaposlene žene su u visokom
procentu, od 60 do 93, odgovorile da ne bi napustile
posao čak ni ako bi se prihodi domaćinstva povećali
za onoliko koliko one zarađuju. Zbog takve motlvlsanostl žena, kao i zbog toga što u zemlji postoji još
znatan broj onih koje nisu zaposlene, prijavljuje se
sve veći broj žena koje traže zaposlenje. Poslednjih
godina broj žena prijavljenih radi zaposlenja prelazi
polovinu ukupnog broja lica koja su bila prijavljena
zajednicama za zapošljavanje, iako je i u tom perio
du zaposlenost žena rasla dosta brzo. U periodu od
1970. do 1974. u ukupnom broju onih koji su tada za
posleni 49,4 odsto je otpadalo na žene.
Zaposlenost žena stvara sve povoljnije uslove za nji
hovo veće učešće u svim delatnostima i zanimanjima.
92
�Godine 1978. od ukupno 1 836 000 zaposlenih žena 71
odsto bilo je u privredi, a 29 odsto u vanprivrednim
deJatnostima, dok je od 3 544 000 zaposlenih muškara
ca 89 odsto radilo u privrednim, a samo 11 odsto u
vanprivrednim delatnostima. Od svih zaposlenih mu
škaraca 38,4 odsto radi u industriji i rudarstvu, a od
svih zaposlenih žena 36,8 odsto, što predstavlja 33,6
odsto od svih zaposlenih u to j delatnosti; od svih mu
škaraca 12,2 odsto radi u građevinarstvu, a žena samo
2,3 odsto odnosno 9 odsto od svih zaposlenih; u trgo
vini i ugostiteljstvu od svih žena radi 18,9 odsto, što
predstavlja 48,9 odsto od svih zaposlenih; a od svih
muškaraca 10,4 odsto. U vanprivrednim delatnostima
posebno su osetne razlike u pogledu rada u kulturnoj
i socijalnoj delatnosti. Od svih žena tu radi 22,3 od
sto ili 60,5 odsto od svih zaposlenih, dok od svih mu
škaraca radi samo 7,7 odsto u tim delatnostima.
Međutim, ako se posmatra procenat žena od ukupnog
broja zaposlenih u pojedinim industrijskim granama i
delatnostima, tada se i na primeru Jugoslavije mogu
uočiti izrazito »ženske delatnosti«, što je dobro pozna
ta pojava u mnogim zemljama. Od ukupnog broja za
poslenih u tekstilnoj industriji 1976. godine 70,6 odsto
čine žene. Visoko je učešće žena i u duvanskoj i pre
hrambenoj industriji, kao i u industriji kože. U nein
dustrijskim privrednim delatnostima na prvom mestu
je trgovina na malo. U neprivrednim delatnostima žene
su grupisane u dvema osnovnim grupama grana delat
nosti: u kulturnim, socijalnim, državnim i drugim dru
štvenim delatnostima. Tako je i s nekim drugim zani
manjima.1 ) Na primer, među lekarima i zubarima ima
5
37 odsto žena, farmaceutima 72 odsto, medicinskim
i srodnim tehničarima 81,3 odsto, ekonomistima, finansijskim i srodnim stručnjacima 63,8 odsto.
Ipak podaci o kretanju zaposlenosti i zastupljenosti
žena u pojedinim granama i delatnostima pokazuju da
su u toku pozitivne promene u pravcu uključivanja že
na u više industrijskih grana i zanimanja koja nisu
tipično »ženska«. Osobito je značajno da se žene sve
više zapošljavaju u tzv. savremenlm granama kakve
su, na primer, elektroindustrija i hemijska industrija,
koje svoj uspon zasnivaju na naučno4ehničkom progre
su, a koje ostvaruju i najdinamičniji razvoj. Tehnološki
napredak u tim granama sve više ukida podelu na mu
ške i ženske poslove i omogućava intenzivnije zapo
šljavanje žena.
Ali i pored ovih pozitivnih procesa, raspored zaposle
nih žena još je prilično tradicionalan. Predstave o
,3) Prema popisu stanovništva od 1971. godine.
93
�»muškim« i »ženskim« radnim mestlma imaju, očigled
no, dublje sociološke i ekonomske uzroke, pa i posledice.
Ustavom I zakonima zagarantovan je princip jednake
dostupnosti svih radnih mesta i jednakog ličnog do
hotka za jednak rad. Sistem nagrađivanja prema re
zultatima rada izjednačava radnike oba pola. Međutim,
u praksi prosečni lični dohoci žena još zaostaju. Po
što na samom radnom mestu diskriminacija ne postoji,
postavlja se pitanje zašto prosečni lični dohoci žena
još uvek zaostaju. U prvom redu se, bez sumnje, radi
o nepovoljnijoj kvalifikacionoj strukturi zaposlenih žena.
Zbog toga one i zauzimaju i slabije nagrađivana radna
mesta. Zatim, po tradiciji žena ima više u onim gra
nama i delatnostima u kojima je lični dohodak u celini niži. U praksi ima i slučajeva da se ženama i s
istim kvalifikacijama teže poveravaju složeniji, bolje
nagrađeni poslovi.
Što se pak tiče »ženskih grana« (tekstil), one su svoj
prosperitet I konkurentsku sposobnost i gradile na nis
kim nadnicama dvostruko eksploatisanih žena. Poslsdice tih tradicionalnih nesrazmera među pojedinim gra
nama nije bilo moguće potpuno prevazići ni u dosa
dašnjem socijalističkom razvoju. Razlike u osnovnim
ličnim dohocima između muškaraca i žena na istim
radnim mestima nema u okviru iste radne organizaci
je. Postoje razlike u ličnim dohocima za isti rad među
radnim organizacijama Iste grane i još više između
različitih grana, a posledice takvih razlika pogađaju
podjednako i muškarce I žene.
Mehanizam za rešavanje problema nejednakog starta i
položaja pojedinih privrednih grana, razlika Između rad
nih organizacija u privredi I u vanprivrednim delatno
stima, bilo da su one posledica prirodnih, razvojnih ili
tržišnih uslova, predviđaju Ustav, Zakon o udruženom
radu i planski instrumenti. Ukoliko se ne radi o nužnim
razlikama zbog uspešnijeg poslovanja, postoje društve
no dogovoreni načini za ukidanje neopravdanih razlika,
čime se posebno bavi Savez sindikata. Inače savremeni tehnološki razvoj menja strukturu sredstava za pro
izvodnju I deluje protiv zaostajanja i zapostavljanja izvesnih grana. U okviru tih opštih problema u mnogim
fabrikama, u kojima rade pretežno žene, pojavili su s©
zahtevi da se radi zaštite žena administrativnim mo
rama poboljša položaj ovih fabrika odnosno grana.
Ne treba naročito naglašavatr da bi ovakav oblik spoljne zaštite »ženskih fabrika« značio ekonomski I društveno-politički neprihvatljivu intervenciju Jer bi ona
94
�u stvari više štitila zastarelu proizvodnju nego same
radnice. Zato je prihvaćena orijentacija na dugoročno
prevaziiaženje pojava »feminizacije« grana, pojedinih
delatnosti i radnih organizacija, kako bi se svakome
omogućilo da se opredeljuje prema svojim sposobno
stima, a ne prema tradicionalnim shvatanjima o muš
kim i ženskim zanimanjima. Danas sve više nastojimo
da utičemo posebno na mlađe žene da se prema svo
jim sklonostima i sposobnostima uključuju u sve pro
fesije i preuzimaju sve poslove, a isto tako i na mu
škarce, naročito tamo gde mešovita polna struktura
može dati bolje rezultate (npr. pedagoško-vaspitna
struka). Na smanjivanje jednostranog zapošljavanja že
na delimično utiču i pravne norme. Tako su, na primer,
usled zabrane noćnog rada žena i posebne zaštite
majke mnoge organizacije počele sistematski da za
pošljavaju muškarce na tradicionalno »ženskim« poslo
vima.
Svakako je najvažnije podsticati najraznovrsnije kvalifikovanje žena, što je u skladu sa ciljevim a razvoja pri
vrede i društva, a značajno je posebno za mlađu gene
raciju žena, jer je to jedini put za prevazi laže nje raz
lika u radu i tradicionalnih koncepata ženskog zapo
šljavanja kao manje važnog, »dopunskog rada«.
Kvalifikaciona struktura zaposlenih žena poboljšava se
iz godine u godinu. Tome najviše doprinose mlade ge
neracije školovanih žena. Od ukupnog broja zaposle
nih radnika s visokim obrazovanjem žene čine približ
no jednu trećinu, s višim oko 41 odsto, a u katego
riji sa srednjim obrazovanjem više od polovine sači
njavaju žene.
Međutim, još je prilično nizak procenat žena među
kvalifikovanim (21,4 odsto) i visokokvalifikovanim (6,1
odsto), a visok među polukvalifikovanim (38,8 odsto) i
nekvalifikovanim (34,1 odsto) radnicima. Takvo stanje
samo donekle ublažava činjenica da znatan broj žena
usled svog radnog iskustva zauzima radna mesta za
koja je potrebna viša stručna sprema od one koju one
poseduju. Ali ima još više slučajeva da žene rade na
radnim mestima za koja je. dovoljna manja kvalifika
cija od one koju imaju, što takođe govori o neadekvat
nom vrednovanju rada kvalifi kovan ih zaposlenih žena.
Obrazovna i kvalifikaciona struktura žena različita je
od delatnosti do delatnosti, od grane do grane. Veći
je procenat žena među licima s visokim I višim obra
zovanjem u vanprivrednim delatnostima nego u pri
vredi, a u celini u privredi je manji broj žena bez
ikakvih kvalifikacija.
95
�Veći broj nekvalifikovanih I polukvaliflkovanih žena u
vanprivrednim delatnostlma povezan je s činjenicom
da su se žene, napuštajući poljoprivredu i budući bez
kvalifikacija, u većem broju zapošljavale u tercijarnim
delatnostlma (od svih zaposlenih žena u tercijarnom
sektoru radi 52 odsto, dok je kod ukupno zaposlenih
taj sektor zastupljen s oko 40 odsto). Međutim, savremenlja organizacija i moderniji način rada iziskuju da
nas i u ovim delatnostima viši nivo kvalifikacije. Struč
no osposobljavanje za rad u tercijarnim delatnostima
postaje sve značajnije I zato što su mogućnosti za za
pošljavanje u tim delatnostima sve povoljnije s obzi
rom na sve veće potrebe stanovništva i privrede za
najraznovrsnijim uslugama, pri čemu i seosko stanov
ništvo sve više postaje korisnik tih usluga.
Pritisak žena na zapošljavanje vremenski se uglavnom
poklapa s ulaskom u radni vek izuzetno velikih grupa
mladih generacija rođenih posle rata, koje poseduju
opšte i stručno obrazovanje. Otuda je među licima
koja traže zaposlenje sve više onih s kvalifikacijama i
mladih ljudi. To je naročito karakteristično za žene.
Za proteklih deset godina procenat žena koje su se
kvalifikovale za rad porastao je od 9 na 37,4.
U pogledu kvalifikovanosti, zaposlenosti i zahteva za
zapošljavanjem postoje znatne razlike između pojedi
nih republika i autonomnih pokrajina. Međutim, u onim
delovima zemlje u kojima je ubrzani razvoj počeo kas
nije i u kojima je zaposlenost žena još relativno mala
kvalifikaciona struktura zaposlenih žena često je po
voljnija pošto manje kvalifikovane žene ostaju neza
poslene.
Teškoće u zapošljavanju mladih i kvalifikovanih žena
nastaju, pored ostalog, I usled njihove neadekvatne
profesionalne osposobljenosti, koja često nije u skla
du s potrebama privrede. Pregled zanimanja kvalifi
kovanih žena koje traže zaposlenje (na primer za 1974.
godinu) pokazuje da Je u kategorijama nezaposlenih
sa srednjom stručnom spremom naročito visok procenait žena Iz zanatskih struka, tzv. ženskih zanimanja
(osobito obrada tekstila), finansijsklh radnika i ekono
mista, pedagoga, administratora i slično. U prve tri
grupe zanimanja žene čine oko 80 odsto, a u četvrtoj
oko 70 odsto od ukupnog broja lica koja traže zaposle
nje. Znatno slabija teritorijalna pokretljivost žena zbog
vezanosti za porodicu povećava broj kvalifikovanih že
na koje traže zaposlenje u određenom mestu. U svemu
tome, pored objektivnih teškoća, imaju udeo 1 tradi
cionalizam, sporo prevladavanje predstava o »muškim«
i »ženskim« poslovima, što se naročito pokazivalo onda
96
�kada su u našem društvu bile smanjene mogućnosti
za zapošljavanje. Na primer, kada je posle reforme
1965. godine stopa zaposlenosti opala, zbog čega je
zapošljavanje naročito nekvalifikovanih i nedovoljno
kva'I if i kovanih radnika bilo otežano, u nekim sredinama
su čak počela da se obnavljaju tradicionalna shvatanja
i oživele su teorije o »nerentabilnosti« ženskog rada i
o nezamenljivosti poziva žene kao domaćice i majke.
Da je takve pojave uslovilo privremeno stanje u pri
vredi, svedoči činjenica da se brzo posle 1965. godi
ne javno mnenje ponovo sve više okreće zapošljava
nju žena kao neizbežnom uslovu razvoja i podizanja
opšteg društvenog blagostanja. A li problemi koji pra
te razvoj u zemlji s dosta velikom prikrivenom ili otvo
renom nezaposlenošću stalno pothranjuju kratkovido
podozrenje prema zapošljavanju žena.
Veće mogućnosti za zapošljavanje žena obezbeđuju
perspektive daljeg razvoja zemlje, planom predviđeno
prestrukturiranje privrede i savremeni tehnološki raz
voj. Dogovorenom dugoročnom politikom zapošljavanja
predviđa se znatno povećanje broja zaposlenih žena.
Za period do 1985. godine predviđeno je da se učeš
će zaposlenih žena poveća na oko 40 odsto od ukup
nog broja zaposlenih u prošeku za celu zemlju. Takvo
aktiviranje radno sposobnog ženskog stanovništva imaće ne samo po kvantitetu nego i po kvalitativnim promenama koje se očekuju u strukturi ženske radne
snage veliki značaj za dalji privredni razvoj zemlje,
predstavljaće važnu pretpostavku daljih društvenih promena u celini, a posebno će posledice tih promena
pozitivno uticati na unapređenje položaja žena. Pri tom
se naročito ima u vidu podstrekavanje sticanja najraz
novrsnijih kvalifikacija i osposobljavanja žena za veći
broj zanimanja i radnih mesta.
Zapošljavanje žena na privrem enom radu
u inostranstvu
Ograničene mogućnosti za zapošljavanje u zemlji, želja
za boljim životom i sve veća pokretljivost ljudi na
vele su i žene da odlaze na rad u inostranstvo. Prema
popisu od 1971. godine, na privremenom radu u ino
stranstvu bilo je 672 000 Jugos'lovena. Od toga je
210 000 Ili 31,4 odsto žena. Iz reglona u kojima je pro
cenat zaposlenih žena viši, na rad u inostranstvo oti
šao je i veći broj žena.
Više od četvrtine žena na privremenom radu u ino
stranstvu pre odlaska nije bilo u radnom odnosu, a
97
�oko 40 odsto je radilo u poljoprivredi. Više od polovine
je bez završene osmogodišnje škole. To su većinom
mlađe žene. U prošeku žene migranti su mlađe od mu
škaraca mlgranata.
Mnogobrojni društveni činioci u zemlji brinu se za
poboljšanje uslova života i rada Jugoslovensklh rad
nika na privremenom radu u inostranstvu. Posebna
pažnja se poklanja rešavanju specifičnih problema že
na, vezanih za njihovu biološku funkciju, za materin
stvo. Nastoji se da se ove radnice pre odlaska u inostranstvo, a zatim I u zemljama imigracije, upoznaju s
mogućnostima da dobiju pomoć u vezi s trudnoćom I
porođajem odnosno sa sprečavanjem neželjene trud
noće ili njenim prekidanjem. Pokrenute su raznovrsne
akcije za zaštitu dece, za spajanje porodica i slično.
Važan deo te aktivnosti je stvaranje uslova za povra
tak žena i muškaraca u zemlju i za njihovo zapošljava
nje. Pošto se zbog ekonomske recesije i drugih teško
ća u zemljama imigracije poslednjih godina usporava
odlazak, a ubrzava povratak i jugoslovensklh radnika,
sve više ih se vraća I zapošljava u zemlji. U stvara
nju boljih uslova rada I života za one koji se vraćaju
Iz inostranstva sada se uspešnije udružuju opštine I
radne organizacije u stvaranju uslova za njihovo zapo
šljavanje kao I sami zainteresovani migranti. Takozva
ni povratnici su do sada svoje zarade ulagali u izgrad
nju kuća, u opremu domaćinstva poljoprivrednim spra
vama I »belom tehnikom«. U poslednje vreme, u želji
da se vrate kući, radnici sve
češće udružuju svoja
sredstva I uz podršku opštlna i radnih organizacija organizuju uslužne ili proizvodne radne zajednice i sa
moupravnim sporazumima osiguravaju sebi rad I do
hodak. Raznovrsni problemi radnica I radnika mlgra
nata I njihovih porodica sve više se uključuju u pro
grame rada samoupravnih interesnih zajednica, naro
čito u oblasti kulture, obrazovanja, socijalne zaštite
ltd. Društveno-polltlčka delatnost u vezi sa ženama
migrantima i pružanje pomoći u vezi s nekim pro
blemima politički se usklađuje u Socijalističkom save
zu radnog naroda, u stalnim koordinacionim telima za
probleme radnika na privremenom radu u inostranstvu.
Zaštita zaposlenih žena
Posebna zaštita zaposlenih žena proizlazi Iz priznava
nja specifične društvene uloge žene u biološkoj re
produkciji stanovništva I Iz nužnosti da u društvenim
98
�razmerama stvaramo uslove da bi svako, bez obzira
na pol, prema svojim psihofizičkim sposobnostima mo
gao da ostvari osnovno ustavno pravo na rad u udru
ženom radu i na samoupravljanje i da na toj osnovi
gradi svoju materijalnu i društvenu poziciju. Briga za
humanizaciju uslova rada, radne i životne okoline, za
štita na radu svih radnika, individualni su i kolektiv
ni društveni interes. Intenzivno i neopozivo uključivanje
žena u društveni rad i insistiranje na posebnoj zaštiti
žena na radu neosporno su podsticali stvaranje huma
nijih uslova rada za sve. Posebna, ustavno zagarantovana zaštita žena, ugrađena je u tokove posleratne
industrijalizacije; o njoj su raspravljali I ostvarivali je
sindikati, ženske i druge društvene organizacije, je r je
to uslov za ostvarivanje potpune ravnopravnosti.
Razvitak savremene tehnologije i mogućnost radniika da
odlučuju o pitanjima uslova rada zahtevaju da se ceo
kompleks zaštite na radu, posebno zaštite radnica,
neprestano proširuje i preispituje.
Ustav SFRJ garantuje posebnu zaštitu radnica i majki.
Zajednički zakonom utvrđeni minimalni standardi te za
štite su obavezni okvir kojega se u svojim odlukama
moraju pridržavati i samoupravljači. Radno zakonodav
stvo se razvija i na osnovu standarda koji su utvrđeni
u konvencijama i preporukama Međunarodne organiza
cije rada, a koje je SFRJ prihvatila i potpisala. Sa
veznim i republičkim zakonima i samoupravnim aktima
koje donose radne organizacije i samoupravne inte
resne zajednice, detaljno se razrađuje posebna zaštita
žena na radu. Ona obuhvata: zaštitu materinstva (za
štitu za vreme trudnoće i porođaja i negu bolesnog
deteta), zaštitu od obavljanja naročito teških fizičkih po
slova, radova pod zemljom i radova koji bi mogli štetno
uticati na zdravlje i život, zaštitu u vezi s noćnim
radom.
Zaštita materinstva zaposlenih žena dožlvela Je mno
go promena u posle ratnom razvitku. Od saveznog za
kona, koji Je određivao neprekidno porodi Ijsko odsustvo
u trajanju od 105 radnih dana i pravo majke na četvoročasovno radno vreme do navršetka 8 mesecl života
deteta, a po potrebi I više, došli smo do toga da sa
dašnji zakoni republika I pokrajina znatno produžavaju
porodlljsko odsustvo i omogućavaju korišćenje skra
ćenog radnog vremena radi nege deteta. Osobito je
značajno što se majci daje mogućnost da bira da li
će koristiti porodlljsko odsustvo kraće od 210 dana, a
zatim produžiti četvoročasovno radno vreme do 12 meseci života deteta ili, pak, duže neprekidno porodi Ij99
�sko odsustvo od šest do devet meseci, a zatim odmah
početi da radi puno radno vreme. Unesene su i druge
novine: na primer, u većini republika pravo na deo
odsustva s posla posle porođaja odnosno odsustvo ra
di nege bolesnog deteta može umesto majke koristiti
otac. U SR Hrvatskoj je uvedena mogućnost korišćenja dodatnog porodiljskog odsustva dok dete ne na
puni 20 meseci života. U svim republikama i pokraji
nama je utvrđeno da naknada ličnog dohotka za vre
me ovog odsustvovanja iznosi 100 odsto od ličnog do
hotka ostvarenog u prethodnoj godini. Dok su ranije
naknade vršene na račun radne organizacije u kojoj je
majka radila, sada se prelazi na isplaćivanje naknada
ličnih dohodaka za vreme porodiljskog odsustva iz dru
štvenih fondova za socijalno-zdravstveno osiguranje
odnosno iz republičkih fondova za zaštitu dece.
Ipak u pogledu zaštite žena u vezi s porođajem i po
rodiljskim odsustvom ima još problema. Zbog brzog
rasta nominalnih ličnih dohodaka zaposlenih i zbog ra
sta troškova života naknada koju primaju majke za
vreme porodiljskog odsustva zaostaje za tekućim lič
nim dohocima zaposlenih. Zbog toga, a i zbog moguć
nosti da žene zaostanu u napredovanju na radnom mestu, zapaža se da se žene katkad odlučuju na to da
ne koriste puno porodiljsko odsustvo, naročito ako su
uspele da obezbede čuvanje svog deteta. Radnicama je
zakonom zagarantovan povratak na isto radno mesto.
U slučaju da je to radno mesto za vreme odsustva
žene ukinuto, ona ima pravo na odgovarajući rad, s
tim da lični dohodak ne srne da bude niži od ranijeg.
Propisi i mere za zaštitu žene od teških i po zdravlje
opasnih poslova menjali su se u skladu s razvojem
tehnologije i s opštlm poboljšavanjem uslova rada. U
okviru opštih načela zakon prepušta organizacijama
udruženog rada (po pravilu samoupravnim sporazumima
o međusobnim odnosima radnika) da sami odrede na
kojim se radnim mestima ženama zabranjuje rad. lako
ovo načelo Ima mnoge dobre strane, rešenja su dosta
šarolika. Događa se da se Isti poslovi u Jednoj orga
nizaciji zabranjuju za žene, a u drugoj ne zabranjuju.
Često se u zabrani pojedinih poslova ogleda više tra
dicionalno shv-atanje o »ženskim« i »muškim« poslo
vima nego stvarna potreba da se otkloni opasnost po
biološku funkciju i psihofizičku kondiciju žene. Tra
dicionalno gledanje na rad žena dovodi do preterlvanja u »zaštiti«. Važna tekovina radničkih borbi — po
sebna zaštita žene na radu u uslovlma tehnološkog
progresa I stalnog poboljšavanja uslova rada za sve
100
�radnike — postaje ograničavajući faktor za ženu u os
tvarivanju prava na rad. Otuda sve glasniji zahtevi že
na, kao i radnih organizacija, da se preispitaju propisi
u našoj zemlji i međunarodne konvencije o zaštiti že
na. U tom okviru posebno se postavlja pitanje zabra
ne noćnog rada žena. Zakonodavstvo u principu sledi
konvenciju Međunarodne organizacije rada (MOR), koja
zabranjuje noćni rad žena u industriji, rudarstvu i gra
đevinarstvu. Ipak naši zakoni već sada fleksibilnije od
konvencije MOR-a utvrđuju razloge na osnovu kojih
republički i pokrajinski sekretarijati za rad uz prethod
no pribavljeno mišljenje Saveza sindikata i privredne
komore, mogu izuzetno odobriti noćni rad žena. Slični
razlozi koji su na konferenciji MOR-a održanoj u Među
narodnoj godini žena doveli do zaključka da treba pri
stupiti reviziji konvencija MOR-a kako se pod »zašti
tom« ne bi krila diskriminacija žena, već ranije su
naveli društvene činioce u Jugoslaviji da traže preis
pitivanje propisa o zaštiti žena.1 )
6
Zabrana noćnog rada svih zaposlenih žena ne samo u
industriji već i u zanatstvu, ugostiteljstvu, PTT-vezama
i drugim delatnostima zasniva se pre svega na zaštiti
funkcije materinstva. Tako je noćni rad radnicama za
vreme trudnoće i onima s detetom do jedne godine
života zabranjen u svim delatnostima. Zakonima nekih
republika utvrđeno je da se radnica koja ima malo dete
raspoređuje na noćni rad samo ako se ona s tim saglasi. Traže se i povoljnija rešenja za radnice s malom
decom, na primer da se zabrani noćni rad radnici s
detetom s manje od tri godine života, a da se za noć
ni rad majke s detetom do sedam godina života traži
njena saglasnost.
S obzirom na to da je noćni rad težak za sve, postoji
mišljenje da ga treba ukinuti svuda gde nije neopho
dan odnosno da treba poboljšavati sve uslove rada (na
radnom mestu i u pogledu nagrade, prevoza, ishrane
i brige za članove porodice radnika). Stalno unapređi
vanje i humanizacija uslova rada u svim granama de
latnosti doprineli su da neke organizacije udruženog ra
da koje pripadaju grupi delatnosti u kojima je noćni
rad zabranjen imaju znatno povoljnije opšte uslove ra
da nego one u kojima ta zabrana ne postoji.
’4) »Treba analizirati pri menu Međunarodne konvencije o zabrani noć
nog rada žena i om ladine u Industriji I građevinarstvu I zato konfe
rencija predlaže da to učine odgovarajući organi I organizacije (S e
kretarijat za rad I socijalnu p o litiku . Nacionalna kom isija M O R -a, sin
ci kat). Pored toga, treba ae u ključiti u međunarodnu aktivnost za us
klađivanje konvencije sa savrem enlm tehnlčko-tehnoloSklm razvojem
I
promenama I drufttvenlm odnosim a.- (Stavovi I zaključci SK SSRNJ o
aktuelnlm pitanjim a društvenog položaja žena, 1. Jun 1973, »Žena da
n as-, br. 271, 1973.)
101
�Tako je praksa otišla znatno dalje od propisa I podstlče na odgovarajuće izmene propisa. U raspravljanjima
u pojedinim republikama i pokrajinama o tome da li
noćni rad žena u Industriji treba sasvim ukinuti Ili ne
pokazale su se razlike često više pod uticajem veće
ili manje nezaposlenosti nego u principu. Ponegde se
kao uslov za privremeno odobrenje traži perspektivni
program ukidanja noćnog rada za žene (Slovenija), dok
se drugde naglašava da je tehnološki proces rada u
mnogim organizacijama udruženog rada takav da bi do
šlo do ogromnog smanjenja, a negde čak i do obustav
ljanja proizvodnje ako bi se žene isključile iz noćnog
rada. Isto tako se ističe da bi se ukidanjem noćnog
rada žena smanjio i broj zaposlenih žena i znatno uma
njile mogućnosti za njihovo perspektivno zapošljava
nje na svim radnim mestima (Srbija). Savezni odbor
Sindikata industrije i rudarstva Jugoslavije razmatra
jući ovu materiju zauzeo je stav da noćni rad treba
postepeno ukidati, a da se majkama koje imaju decu do
tri godine starosti odmah zabrani rad u noćnoj smenl;
dalje, da se pri davanju mišljenja za odobrenje noć
nog rada zahtevaju povoljniji uslovi za rad žena u noć
noj smeni, da se, na primer, radnicama na noćnom
radu obezbede prevoz, topli obrok, čuvanje dece itd.
Praksa pokazuje da svi propisi koji »štite« ženu time
što joj zabranjuju određena radna mesta ili određene
radne uslove obično deluju suprotno opšteprihvaćenim
principima otvorenosti svih radnih mesta svakome bez
obzira na pol. Dok se noćni rad u tekstilnoj industriji
veoma teško smanjuje, propisi o zabrani noćnog rada
umanjuju mogućnost zapošljavanja žena u mnogim po
gonima s najsavremenijom tehnologijom, gde posao
nije težak, ali se nužno radi danonoćno, u tri odnosno
u četiri smene. U takvim industrijama dohodak je če
sto veći. Istovremeno povećava se ukupan broj žena
koje rade i noću, naročito u zdravstvu, saobraćaju, ve
zama, trgovini, ugostiteljstvu i drugim delatnostima,
koje po svojoj prirodi moraju da rade bez prekida. Tu
nema pritiska da se stalno preispituje potreba za noć
nim radom žena, jer se na njih Konvencija MOR-a i ne
odnosi, iako su uslovi rada često teži nego u savremenoj industriji, pa se i zbog toga postavilo pitanje kako
da se pristupi zaštiti žena.
Same žene odbijaju mere koje ih štite kao pol, a ne
uzimaju u obzir njihove psihofizičke sposobnosti. Ovak
vo držanje radnica je postalo češće otkako su u priv
redu i na druga radna mesta došle mlađe, kvalifikovanlje žene, koje žele da uspeju u svom radu. Na osno
vu toga su i teze koje su pripremljene za pomenutu
102
�Saveznu konferenciju Socijalističkog saveza
(1. juna
1973) predložile nov način tretiranja ovog aspekta za
štite žene, što se vidi iz sledećeg stava:
»Dosadašnja zaštita žena na radnom mestu umnogo
me se karakteriše starom podelom rada kao konstant
nom, a time i gledanjem na ženu prvenstveno kao na
domaćicu i majku. Ako bi se kod nas, pa i u s /c tu ,
napravila analiza raznih pokušaja uvođenja posebne za
štite za ženu (na primer rad s pola radnog vremena,
davanje jednog slobodnog dana za domaćinstvo i si.),
ona bi verovatno pokazala da se više m islilo na to ka
ko bi se ženi olakšalo da na stari način obavlja svoje
dužnosti prema deci i domaćinstvu, a mnogo manje jo
ta zaštita bila usmerena tome da doprinese bržem pre
tvaranju nekih domaćičkih poslova u društvenu granu
rada i da se brže ostvari bolja društvena zaštita dece.
Obično je takav smer zaštite delovao obrnuto, kao
dodatni uzrok za diskriminaciju žene pri upošljavanju
te otuda pojava da u zemljama s velikom ponudom
radne snage žena mnogo teže dobija posao.
S obzirom na to da je interes žene i društva u cei ini
da žena bude u udruženom radu visokoproduktivan
proizvođač, potrebno je imati jasnu orijentaciju u poli
tici zaštite žene na radu i tome prilagođavati konkret
na rešenja.
Dugoročnije gledano, radnim uslovima, zaštiti na ra
du i radnom vremenu treba prići i sa stanovišta da
tehnološka revolucija treba da olakša rad svima i skra
ti dnevno radno vreme za sve. Pored toga, treba imati
u vidu i produženi životni vek ljudi. Našu orijentaciju
na skraćenje radnog veka treba postepeno prevazi laziti u pravcu skraćivanja radnog dana i delimično rad
ne nedelje, a produžavanja radnog staža«.1 )
7
U tom kontekstu veliki značaj imaju radno vreme i ra
dni staž i dužina i raspored radnog vremena. Radna
nedelja je Ustavom ograničena na maksimum od 42 sa
ta. Međutim, traži se veća elastičnost u rasporedu
radnih časova na dan odnosno nedelju. Za zaposlenu
ženu su važnija razmišljanja o skraćivanju radnog da
na za sve radnike nego o radu s pola radnog vremena
samo za žene. S razvijanjem najraznovrsnijih službi ko
je radni ljudi uvode da bi lakše podmirivali svoje svakokodnevne potrebe, žene bi, kao i ostali radnici, mo
gle više da učestvuju u društveno-političkom životu,
više bi bilo vremena za odmor i rekreaciju, a i za stru
čno usavršavanje, koje zahteva dinamičan razvitak teh
nologije, a posebno učešće u samoupravljanju.
,7) Stavovi I zaključci SK
položaja žena, 1. Jun 1973,
SSRNJ o aktualnim p itan jim a
>2ena danas«, br. 271, 1973.
društvenog
103
�Penzijskim osiguranjem obezbeđuju se pravo na staro
snu penziju kada se navrše određeni radni staž i od
ređena starost (za žene 35 godina staža i 55 godina
života, a za muškarce 40 godina staža i 60 godina ži
vota) i pravo na porodičnu penziju članova uže porodi
ce u slučaju smrti osiguranika ili korisnika penzije.
U poslednje vreme u vezi s pitanjem zaštite žena na
radu diskutuje se još o dva pitanja: prvo, o izjednače
nju radnog staža za sticanje prava na penziju uz dalje
poboljšavanje zaštite radne majke i, drugo, da li sti
canje prava na penziju uz obavezno napuštanje rada
po sili zakona (što predviđaju neki republički zakoni)
znači stvarnu zaštitu ili diskriminaciju žena i zakidanje
prava na rad. Grupa žena — profesora Univerziteta u
Beogradu podnela je žalbu Ustavnom sudu protiv oba
veze odlaženja pet godina ranije u penziju. Spor je po
zitivno rešen.
O zaštiti žena na radu u Jugoslaviji potvrđeno je gle
dište da ova pitanja treba rešavati kao deo napora za
opšte poboljšanje uslova života i rada svih zaposlenih.
Posebna zaštita žena treba da se koncentriše na njiho
vu biološku funkciju i na pomoć radnoj aktivnosti žena
u udruženom radu i njihovom ravnopravnom učešću u
društvenom životu. Tek tako ta zaštita može da posta
ne dinamičan faktor u menjanju zastarelog načina oba
vljanja poslova u domaćinstvu i bržeg unapređivanja
dečje zaštite. Radi se, dakle, prvenstveno o zaštiti ko
ja bi obuhvatila sve uslove koji utiču na život i rad
na radnom mestu i izvan njega.
Žene u razvoju poljoprivrede i sela
Kad se upotrebljavaju reči
»selo« i »poljoprivreda«
treba Imati na umu razlike koje ti izrazi obeležavaju u
svetskim razmerama verovatno I više nego u Jugosla
viji. Pored razlika Između sel§ u brdovitim I ravničars
kim predelima, između prigradskih I zabačenih sela,
postoje i razlike koje proizlaze iz naturalne privrede ili
proizvodnje za tržište,
razlike u veličini poseda, u
sredstvima za rad, u odnosima proizvodnje, a u vezi s
tim i u tradiciji i stepenu kulturnog razvitka. Sve te
krajnosti još I danas postoje u Jugoslaviji između poje
dinih republika i pokrajina I u njima samima.
Revolucionarnim zahvatima u društvene i ekonomske
odnose na selu, industrijalizacijom i planskim razvit
kom pokrenuti su procesi u kojima su se menjali od
nosi proizvodnje i položaj radnih ljudi. Socijalistički
104
�preobražaj poljoprivrede i sela predstavlja jedinstven
proces. Dosadašnji razvoj je potvrdio da se poljopriv
redna proizvodnja može bitno unaprediti samo razvo
jem socijalističkih odnosa, a da se i socijalistički od
nosi mogu razvijati samo ako istovremeno obezbeđuju
unapređenje i porast produktivnosti rada.
Agrarnom reformom su ukinuti veleposedi, a zemljiš
ni posed je ograničen na najviše 10 hektara obradive
zemlje. Preko 1,5 milion hektara bilo je preraspodeljeno. Na nacionalizovanoj zemlji stvorena su državna do
bra, a njen pretežni deo bio je podeljen seljačkim po
rodicama, tako da su vlasnici zemlje postali i muž i
žena. Mnogi seljaci su se doselili Iz planinskih krajeva
u predele s plodnom i obradivom zemljom. Zemlju je
tom prilikom dobilo 180 000 porodica siromašnih selja
ka, 71 000 bezemljaša i 65 000 kolonista.
Mnoge društvene akcije koje su vođene posle rata,
kao što su: masovna aktivizacija naroda u obnovi ra
tom opustošene zemlje, omladinske radne akcije, opismenjivanje, proširivanje obaveze
školovanja na sve
stanovništvo, razvitak zdravstvene mreže i si. imale
su velikog odjeka među stanovništvom sela. U okviru
svih tih akcija neke su posebno bile usmerene na po
boljšanje položaja žena na selu.
U revolucionarnim
promenama četvorogodišnje partizanske borbe, koja je,
razume se, široko zahvatila seoska područja, žene na
selu postajale su sve svesnije svojih prava. Posle ra
ta su doneseni značajni zakoni za dalje učvršćivanje
ravnopravnosti žena kao što su: zakoni i akcije za ski
danje zara i feredže ii zabrana poligamije, koja je bila
rasprostranjena u jednom delu stanovništva islamske
veroispovesti. Zakonima i akcijom društvenih organiza
cija, posebno Antifašističkog fronta žena, organizovane su masovne zdravstveno-higijenske akcije protiv
smrtnosti dece, za higijenu stanovanja i ishrane.
Razvijanje poljoprivrede počelo je udruživanjem selja
ka u radne zadruge da bi povećane površine omogućile
uvođenje savremene tehnologije. Međutim, za njihov
uspeh nisu bile dovoljne samo velike površine pošto
su nedostajali savremene mašine, veštačka đubriva i
znanje, a nisu postojali uslovi za stimulativno organizovanje rada i raspodele prema radu. Zbog svega toga
su prve godine seljačkih radnih zadruga donele razoča
ranja i najveći deo zadruga je bio ubrzo rasformiran.
Sledio je dug razvojni put socijalističke rekonstrukcije
sela. Težište je bilo na razvijanju državnih poljoprivre
dnih dobara i njihovoj kooperaciji s individualnim selja
cima i zadrugama raznih tipova (od nabavno-prodajnih
105
�do proizvodnih). Državna dobra, u skladu s opštim ra
zvitkom društveno-ekonomskog sistema, reorganizovana su u organizacije udruženog rada. To su obično poIjoprivredno-industrijski kombinati (složene organizacije
udruženog rada), u kojima radnici na zemlji u društve
nom vlasništvu I radnici u pogonima za preradu samo
upravno organizuju proizvodnju i međusobne odnose.
Te organizacije igraju najznačajniju ulogu u unapređiva
nju celokupne poljoprivredne proizvodnje. Preko različi
tih oblika udruživanja s individualnim proizvođačima
one bitno utiču na tempo uvođenja savremene tehnike
i tehnologije u proizvodnju i na individualnim gazdin
stvima. Društvene poljoprivredne organizacije postale
su značajan snabdevač tržišta osnovnim prehrambenim
proizvodima. Preko polovine tržišnih viškova ratarskih
proizvoda danas obezbeđuju društvene poljoprivredne
organizacije, koje poseduju samo oko 18 odsto poljo
privrednog zemljišta. U ovim radnim organizacijama
radi oko 200 000 radnika, dok je u kooperaciji 1976.
godine učestvovalo preko pola miliona
individualnih
proizvođača.
Društvenim dogovorom republika i pokrajina o razvoju
agroindustrije, posebno o proizvodnji hrane, utvrđene
su mere za dalje podsticanje proizvodnje na društve
nom i na individualnom sektoru.
Značajan podstrek razvoju poljoprivrede i sela i jačem
povezivanju Individualnih i društvenih interesa daje Za
kon o udruženom radu. Ovim zakonom se regulišu sta
tus individualnih zemljoradnika, uslovi udruživanja rada,
zemljišta i sredstava za rad u svojini zemljoradnika u
zemljoradničke zadruge ili njihovo povezivanje s raradom radnika i s društvenim sredstvima u organizaci
jama udruženog rada (npr. u prehrambeno-prerađivačkoj industriji). Udruženi zemljoradnici Imaju u osnovi
isti položaj, ista prava i iste obaveze kao i radnici u
udruženom radu koji rade društvenim sredstvima za
proizvodnju, s tim što Individualni vlasnik zemlje dobija određenu rentu. Cilj udruživanja je da obezbedi ra
cionalnije korišćenje rada, zemljišta I sredstava zemljo
radnika, veću zaposlenost, povećanu proizvodnju, pro
duktivnost rada I dohodak, organizovano uključivanje
u robno-novčane odnose, a posebno celovito ostvariva
nje samoupravnog položaja zemljoradnika u socijalisti
čkim društveno-ekonomskim odnosima. Sve to treba
da doprinese bržem uvođenju potpunog zdravstvenog,
penzijskog i invalidskog osiguranja i drugih vidova
socijalne sigurnosti i zadovoljavanju drugih interesa
poljoprivrednih proizvođača.
106
�O dubokim ekonomskim, kulturnim i socijalnim promenama na selu svedoči promena strukture stanovništva.
Poljoprivredno stanovništvo predstavljalo je 1947. godi
ne oko 75 odsto ukupnog stanovništva, a 1977. godine
smanjeno je na 31 odsto. Žensko poljoprivredno sta
novništvo se smanjilo približno koliko i poljoprivredno
stanovništvo u celini, mada je u početku iz sela odla
zilo više muškaraca. Oni su se zapošljavali i u drugim
delatnostima, a ženama je ostajao rad na poljoprivred
nom gazdinstvu.
Masovno zapošljavanje poljoprivrednika u nepoljoprivrednim delatnostima uticalo je na pojavu tzv. mešovitih domaćinstava. Godine 1971. gotovo polovina doma
ćinstava imala je bar jednog člana zaposlenog van po
ljoprivrede. Godine 1977. oko 1,5 milion ljudi sa sela
radi istovremeno i van poljoprivrednog gazdinstva, 20
odsto od njih u svom mestu stanovanja, a 80 odsto u
drugim mestima. Dohodak članova poljoprivrednog do
maćinstva iz rada u nepoljoprivrednim
delatnostima,
kao i dohodak poljoprivrednika iz dopunskih zanimanja
(turizma, kućne radinosti), koji je postao sastavni deo
ukupnog dohotka seoskog domaćinstva, iznosio je 1974.
godine 63,6 odsto ukupnog dohotka seoskih domaćin
stava i ima tendenciju daljeg rasta. Ipak se zbog toga
nije smanjio nivo poljoprivredne proizvodnje. Naprotiv,
primena savremenih dostignuća nauke u obradi zemlje
omogućila je povećanje prosečnih prinosa poljoprivre
dnih kultura, a obim poljoprivredne proizvodnje se ud
vostručio.
Rezultati materijalne proizvodnje i porast dohotka zna
tno su poboljšali opšte uslove života i rada na selu.
Izvršena je elektrifikacija više od 88 odsto seoskih do
maćinstava (krajem četvrte decenije samo 7 odsto se
oskih domaćinstava imalo je električno
osvetijenje),
što je omogućilo nov način života na selu. Oko 60
odsto svih seoskih domaćinstava podiglo je nove stam
bene zgrade, dok su ostala domaćinstva adaptirala I
modernizovala postojeće zgrade. Izgradnjom mreže puteva većina sela je povezana s gradskim centrima.
Proizvodnja za tržište na selu izazvala je i neke dru
ge procese. Tako, na primer, seoska domaćinstva sve
više koriste proizvode industrije. Danas se oko 90 od
sto potreba seoskih stanovnika u odevanju zadovoljava
kupovanjem za razliku od stanja pre 30 godina, kada
se 80 odsto odevnih predmeta Izrađivalo u domaćoj ra
dinosti. Isto tako se sve više koriste i proizvodi preh
rambene industrije (sve manje je zamornog rada do
maćica oko pečenja hleba i slično). U seosku kuću
umesto otvorenog ognjišta ulazi najpre štednjak na
107
�čvrsto gorivo, a zatim su došli električni štednjaci i
drugi električni aparati za domaćinstvo.
Oni koji su zaposleni u gradu ili oni koji su otišli u
inostranstvo na privremeni rad, a porodice im ostale
na selu, unose u seosko domaćinstvo ne samo proizvo
dnu mehanizaciju već i savremenu opremu, naročito za
kuhinje i kupatila.
U rešavanju mnogih životnih pitanja koja su značajna
za stanovnike sela veliku ulogu igraju mesne zajedni
ce. One delimično neguju tradicionalne oblike saradnje
između seljaka, ali razvijaju nove društvene odnose.
Mesna zajednica je po ustavnim i zakonskim odredba
ma postala jedan od najznačajnijih instrumenata urba
nizacije sela pošto se u njoj seljaci dogovaraju uz ma
terijalnu i stručnu pomoć i saradnju drugih radnih lju
di i njihovih organizacija udruženog rada u okviru ko
mune i šire. U svojim mesnim zajednicama seljaci sa
moupravnim dogovaranjem i akcijama koje sami pokre
ću rešavaju pitanja kao što su: elektrifikacija sela, iz
gradnja putne mreže, vodovoda, škola i dečjih ustano
va, zdravstvenih i veterinarskih stanica i slično. U poslednje vreme postaju sve šire i obrazovne i kulturne
akcije.
Za položaj žena na selu bili su značajni sve promene
i ekonomsko-društveni procesi koji se na selu svuda ra
zvijaju, iako različitim intenzitetom u raznim delovima
zemlje.
Položaj žena na selu u prošlosti bio je izuzetno težak
ne samo zbog opšte zaostalosti nego i zbog vekovne
zavisnosti od glave porodice. Stepen njihove podređe
nosti bio je različit u raznim delovima Jugoslavije, ali
ostaci njihovog zapostavljanja i danas rečito govore o
teškoj prošlosti, koja još daje pečat bračnim i poro
dičnim odnosima.
Najznačajnije promene u položaju žene na selu poveza
ne su s njenom afirmacijom u ulozi radnice u poljo
privrednoj proizvodnji. Tek postepenim učvršćivanjem
društvenog i ekonomskog vrednovanja rada s tim da
vlasništvo na zemlju igra podređenu ulogu, otvoren je
put kvalitativno novom položaju žene na selu. S priz
nanjem svih građanskih prava ženama, mnogobrojne
obrazovne i socijalno-humanitarne akcije i mere dobijale su sa sve većom ekonomskom ulogom seljanke-poljoprivrednog proizvođača svoju pravu sadržinu.
Već u vreme stvaranja prvih seljačkih radnih zadruga
došla je do izražaja uloga žene kao proizvođača. Vre
dnovanje rada prema trudodanu, bez obzira na vlasniš
tvo na zemlju, dovelo je do individualnog nagrađivanja
108
�žena za njihovo učešće u zadružnoj proizvodnji. Mnoge
seljanke su prvi put doživele da njihov rad izlazi iz
anonimnosti i da počinje da se tretira kao individualni
radni doprinos. Vrednovanje rada u seljačkim radnim
zadrugama prema trudodanu
pokazalo se nedovoljno
stimulativnim, pa se u kasnijem razvoju (posle rasformiranja tih zadruga) prešlo na merenje rada po poje
dinačnom proizvodu koji se dobija na osnovi koopera
cije zemljoradnika s poljoprivrednim dobrima. Tu je
individualni doprinos pojedinog člana domaćinstva te
že merljiv, ali se time utiru novi načini priznavanja
ženskog rada u poljoprivrednoj proizvodnji i socijalisti
čkom preobražaju sela. Bez obzira na vlasništvo na ze
mlju žena u praksi postaje sve važniji nosilac poljopriv
redne proizvodnje. U mešovitim domaćinstvima žena je
postala čak glavni nosilac poljoprivredne proizvodnje,
što u uslovima tržišne privrede dovodi do drukčijeg
vrednovanja rada svakog učesnika u proizvodnji, a u
prvom redu same žene.
Prema rezultatima poslednjeg popisa stanovništva od
1971. godine, žene su činile 42 odsto aktivnih lica u
poljoprivredi. Ali je svakako taj procenat viši, je r se
izvestan broj stvarno aktivnih žena prilikom popisa iz
jasnio kao »izdržavana lica«. Činjenica je da žene stal
no ili povremeno učestvuju u proizvodnji pojedinih po
ljoprivrednih kultura, naročito u oblastima u kojima je
usled povoljnih prirodnih uslova, m ilioracije i agroteh
ničkih mera moguća intenzivna proizvodnja povrća i ži
vine. Žene postaju nosioci značajnih dopunskih delat
nosti koje domaćinstvu donose novčani prihod. One se
sezonski bave domaćom radinošću i turizmom, zarađu
ju u industrijskom pogonu poljoprivrednog kombina
ta, rade kod kuće u saradnji s obližnjom industrijskom
ili zanatskom organizacijom, vrše usluge u domaćin
stvima i slično. Mnoge od ovih delatnosti uslovljene
su razvitkom industrijskih centara i sve višim standar
dom stanovništva. Računa se da od ukupnog fonda ra
dnog vremena utrošenog u individualnoj poljoprivred
noj proizvodnji oko 65 odsto otpada na žene. Poveća
no učešće žene u poljoprivrednoj proizvodnji i u druš
tvenom radu uopšte značajan je činilac ubrzavanja opšteg društvenog progresa. To je g isto vreme osnova
društveno-političke afirmacije žena.
Sve veće učešće žena u poljoprivrednoj proizvodnji ima
mnogostruke ekonomske i društvene posledlce. Ono
omogućava i postupno ostvaruje ekonomsku, a tim e i
društvenu emancipaciju seoske žene.
Menjaju se I
njena uloga, položaj I tretman u bračnim I porodičnim
odnosima. S druge strane, to za nju nije uvek olakša
109
�nje. Ona je često još više izložena radnim naporima, a
njene obaveze u porodici i domaćinstvu sporije se
smanjuju ponekad iz objektivnih razloga, ali i zbog tra
dicionalizma.
Za ženu na selu je od najveće važnosti kojim će se
tempom i na kojim osnovama razvijati poljoprivredna
proizvodnja, dohodak proizvođača i društveni odnosi na
selu. Sve oscilacije u tom razvoju, a naročito povreme
no potcenjivanje značaja ljudskog faktora, odražavaju
se I na položaj seoske žene. Za seosku ženu kao pro
izvođača veliki značaj ima primena Zakona o udruže
nom radu, kao i posebnog Zakona o udruživanju zem
ljoradnika. Pravo na udruživanje na osnovu sopstvenog
rada po zakonu Imaju članovi domaćinstva poljoprivre
dnika koji se sami bave poljoprivredom, bez obzira
na to da li su oni I formalni vlasnici imanja. Ličnim
opredeljivanjem svakog radno aktivnog člana poljo
privrednog gazdinstva za udruživanje ubrzava se pro
ces stvarnog izlaska seoske žene Iz anonimnosti i ot
vara joj se perspektiva da sopstvenim radom ravnopra
vno učestvuje u svim društveno-ekonomskim odnosi
ma. Izgrađivanje merila za sticanje i raspodelu dohotka
srazmerno doprinosu svakog udruženog proizvođača u
njegovom stvaranju, s gledišta ravnopravnog položaja
seoskih žena, kao, uostalom, i drugih članova seoskog
domaćinstva (sinova i kćeri), Ima veliki značaj, pošto
se time objektivno meri 1 društveno priznanje za nji
hov rad.
Te radikalne mere treba da promene dosadašnju prak
su da se u kooperaciji, prilikom Izbora u organe uprav
ljanja na selu I u drugim slučajevima zanemaruje stva
rni rad žena u poljoprivredi I prednost daje vlasniku
Imanja — »starešlnl domaćinstva« (to Je u većini slu
čajeva muškarac), nekad čak I u slučajevima kada je
zbog njegove odsutnosti žena stvarno nosilac svih po
slova na gazdinstvu.
Udruživanje zemljoradnika neposredno olakšava rad že
nama u poljoprivredi. Na primer, mehanizacija osloba
đa ženu teških radova I ostavlja joj više slobodnog vre
mena. Isti je slučaj I s organizovanom prodajom poljo
privrednih proizvoda, jer Je dosadašnja prodaja na »pi
jaci«, što Je uglavnom bio ženski posao, predstavljala
za ženu veliku radnu obavezu.
U mnogim dopunskim zanimanjima na selu, pre svega
u Izradi predmeta domaće radinosti za tržište, najviše
su angažovane žene. Neka seoska naselja su po svojim
proizvodima čak nadaleko poznata. Poznati su ženski
I muški ručni radovi, pletiva 1 tkanine i naivno sllkar110
�stvo i izvoze se u mnoge zemlje. Izrazit prim er su
ženske zadruge za ručne radove u selima Dragačevo
i Sirogojno, slikarska zadruga u Kovačici (Srbija) i dr.
Napredak ovih i mnogih drugih, ranije zaostalih i za
bačenih planinskih sela, bio je ostvaren onda kada su
njihovi stanovnici, pre svega same žene, došli u polo
žaj nezavisnih proizvođača i samoupravljača. Kućna ra
dinost, koja je bila gotovo potisnuta industrijskom ro
bom čak i tamo gde je tradicionalno bila sastavni deo
naturalne seoske proizvodnje, poslednjih godina se po
čela obnavljati i negovati. Razvoj novog tržišta s do
laskom turista, koji su se interesovali za ručne rado
ve, podstakao je kod stanovništva zabačenih sela negovanje starih umeća u školama i na posebnim kursevima.
2ene su u velikoj meri i nosioci razvoja turizma na
selu. Na morskoj obaki turizam u »domaćoj radinosti«
bio je i ranije razvijen. A li u novije vreme sve više se
razvija i u brdovitim predelima poseban vid turizma,
tzv. »seoski turizam«, koji ujedno omogućava neposred
nu prodaju poljoprivrednih proizvoda. Razvoj toga tu
rizma je posebno značajan za brdsko-planinska pod
ručja, koja su ostajala po strani od procesa koji su
obuhvatili poljoprivredu i selo. Zbog ograničenih uslo
va za razvoj poljoprivrede i privrede
uopšte, u tim
područjima je agrarna naseljenost veća,
mogućnosti
zapošljavanja manje, a tržište teže dostupno. U tim
krajevima uslovi rada i života b ili su nepovoljnijl i za
to su ih mnogi muškarci napuštali, pa su žene morale
Još više da rade. Seoskim turizmom one su Još uvek
veoma zaposlene, ali se ipak njihov ekonomski i lični
položaj znatno izmenio.
Položaj seoske žene je u bumom razvoju zemlje veoma
složen. Ona se ekonomski sve više osamostaljuje, uč
vršćuje svest o svojoj ličnosti i svojim pravima. Njena
nova društvena pozicija manifestuje se ponekad i u po
javama koje, ako se polazi od ustaljenih shema, na
prvi pogled zbunjuju. U onim dolovima zemlje koji su
najviše zahvaćeni industrijalizacijom muškarac na selu
teško može naći ženu koja bi se za njega udala jer
devojke odbijaju da ostaju na selu Ili da dođu na se
lo i da rade na individualnom poljoprivrednom gazdin
stvu. Svest o ravnopravnosti u braku sve više se lspoljava u porastu broja razvoda brakova na zahtev se
oskih žena. Ekonomska samostalnost žene I opšta at
mosfera doprinose tome da ona više ne želi da osta
ne u formalnom braku III da podnosi muževijevu tira
niju. Broj nepismenih žena na selu brzo se smanjuje
111
�među mlađim ženama, mada je ukupni postotak nepis
menih još uvek najviši upravo među seoskim ženama.
Međutim, u poređenju s vremenom narodnooslobodilačke borbe smanjila se politička i društvena angažovanost žena. Pre svega, njih ima suviše malo na izbor
nim funkcijama. Žene su često jedini radnici na seos
kom gazdinstvu, jer muškarci odlaze da rade u drugo
mesto ili u inostranstvo, tako da ženama sve više ne
dostaje snage da, pored rada i materinstva, odgovore
zahtevima obavljanja društvenih funkcija često i veo
ma daleko od kuće. Ipak ima sve više slučajeva da
žene, većom angažovanošću u društvenom radu u me
snoj zajednici, uspevaju da ubrzaju zajedničko rešavanje životnih problema (dečja zaštita, školstvo, zdravs
tvo i slično). Prema svim podacima, žene na selu ne
zaostaju ni u učešću na izborima ni u povremenim ma
nifestacijama društveno-političkog karaktera. Ali je na
ročito nedopustivo njihovo manje prisustvo u organi
ma zadruga i mesnih zajednica. Naime, ne može se
njihova preopterećenost radom smatrati kao glavni uz
rok takvog stanja. U tom pogledu su značajne pojave
sve veće aktivnosti žena (često bez preuzimanja izbor
nih funkcija) u unapređivanju proizvodnje (u korišćenju kurseva i službi za unapređivanje poljoprivrede i
stočarstva, u učešću na kursevima i takmičenjima traktorista i slično), u akcijama u korist zajednice (sve
veće učešće u organizacijama Crvenog krsta, u vatro
gasnim društvima i slično), što važi i za njihovo aktiv
no učešće u donošenju mnogih odluka mesnih zajedni
ca za poboljšanje uslova života, a naročito za razvija
nje raznih oblika staranja o deci.
Pored izuzetno značajnih pozitivnih promena na selu
uzetih u cei ini, statistički podaci sadrže i podatak da
su neka sela ostala izvan domašaja promena, što utiče
I na položaj žena. Za bolji društveno-ekonomski I poli
tički položaj seoske žene, pored naprednog zakono
davstva i promena u načinu privređvanja, od odlučuju
ćeg značaja je i uporna borba protiv predrasuda u po
gledu njene društvene uloge. Prema tome, menjanje
položaja žene na selu od anonimne radnice u natural
nom seoskom domaćinstvu do modernog poljoprivred
nog proizvođača nije uslovljeno samo opštim ekonom
skim rezultatima, ma koliko oni bili važni, već i svim
drugim procesima na selu, koji su bitno uticali na promenu svesti I žene i muškarca o »tvarnom društvenom
položaju žene na selu danas.
112
�Obrazovanje
U obrazovanju stanovništva u Jugoslaviji postignut Je
veliki uspeh, a naročito kod žena.
Uoči drugog svetskog rata oko 40 odsto svih stanov
nika iznad 10 godina starosti bilo je nepismeno. Među
ženama je opšti procenat nepismenih bio oko 56, dok
je na području današnje SR Bosne i Hercegovine i
SAP Kosova iznosio čak do 84 odnosno 93,9.
Još u toku rata na oslobođenoj te rito riji, a naročito
odmah posle oslobođenja, počele su akcije na opismenjavanju stanovništva i na širenju školske mreže i
raznih oblika obrazovanja odraslih. U periodu od 1945.
do 1975. zajednica je za razvoj obrazovanja izdvajala
prosečno godišnje više od 4 odsto nacionalnog do
hotka. Otvoreno je 5000 novih osnovnih škola. Broj
srednjih škola se povećao dva i po puta, a visokih
i viših preko 12 puta — od 26 na 319.
Pored redovnih škola razvile su se i druge vaspitno-obrazovne i kulturne ustanove. Škole za opšte obra
zovanje odraslih sastavni su deo obrazovnog sistema.
Znatno su se proširili izdavačka delatnost i štampa,
radio i televizija. Sve je to doprinelo podizanju obra
zovnog i kulturnog nivoa stanovništva.
Broj stanovnika sa završenom visokom i višom ško
lom povećao se gotovo šest puta, sa srednjom školom
tri puta, a znatno je smanjen broj onih koji nemaju
završenu osmogodišnju školu. Danas je sistemom ob
razovanja obuhvaćeno 4,2 miliona lica. Broj nepisme
nih je smanjen na 15 odsto u 1971. godini, ali su još
znatne
razlike po polu.
Dok nepismenih muškaraca
ima 7,5 odsto, žena ima 22,2 odsto. Velike su i regio
nalne razlike, naročito kada je reč o ženama. U Slove
niji ima samo 1,3 odsto nepismenih žena, a na Koso
vu 42,8 odsto. Ipak ohrabruje činjenica da se nepisme
nost kod mlađih generacija relativno brzo smanjuje.
Od svih žena do 19 godina 1971. godine bilo je još 4
odsto nepismenih, i to uglavnom tamo gde je naslade
konzervativizma najjače.
Za obrazovanje žena posebno je bilo značajno uvođe
nje obaveznog osnovnog osmogodišnjeg školovanja za
oba pola i na principu zajedničkog vaspitanja dečaka
i devojčica u mešanim razredima (koedukacije). Pošto
je ova obaveza postala ustavna kategorija, za njenu
realizaciju nerazvijene republike i pokrajine dobijale
su posebne budžetske dotacije. Sprovođenje principa
obaveznog osnovnog školovanja nije Išlo, razume se,
bez teškoća. Ni danas nema dovoljno školskog pros
113
�tora, dok su u nekim krajevima predrasude o pohađa
nju škola naročito ženske dece prilično snažne. Danas
je osnovnim školovanjem obuhvaćeno više od 95 odsto
dece od 7 do 14 godina. Međutim, još postoje razlike
u procentu muške i ženske dece koja su obuhvaćena
osnovnim obrazovanjem, posebno u uzrastu od 10 do
14 godina. Osipanje ženske dece u višim razredima os
novnih škola uglavnom je zaustavljeno. U sredinama
za koje je ova pojava bila karakteristična nastoji se
da sva ženska deca završe osmogodišnju školu kako
bi imala iste mogućnosti za dalje obrazovanje i za za
pošljavanje.
Postoje programi daljeg širenja mreže
potpunih osnovnih škola;
društvo ulaže napore da
obezbedi uslove da sva deca iz brdskih područja poha
đaju školu (prevoz, ishrana i slično), a u tom smislu
se utiče na roditelje i sredinu.
Sve veći broj učenika, sada već oko 91 odsto, posle
završene osnovne škole nastavlja školovanje u škola
ma drugog stepena. Broj devojčica u srednjim škola
ma povećao se od 1946. do 1976. godine 10 puta, tako
da su 1976. godine u ukupnom broju učenika
srednjih škola učenice već bile zastupljene s oko 46
odsto. I na fakultetima i drugim visokim i višim ško
lama broj žena je u konstantnom porastu, tako da su
već 41 odsto svih studenata žene. U periodu od 1945.
do 1977. godine na fakultetima, visokim i višim ško
lama diplomirale su 239 194 žene (36,5 odsto svih di
plomiranih); stepen doktora nauka steklo je 1647 žena
(18,6 odsto), od 1962. do 1974. godine stepen magistra
je steklo 2908 žena (23,5 odsto).
Ovim krupnim rezultatima doprinelo je i otvaranje ško
la na jezicima narodnosti koje žive u Jugoslaviji. U
školskoj 1976/1977. godini devet narodnosti imalo je
1527 osnovnih škola s 377 000 učenika i 289 srednjih
škola sa 75 600 učenika. Otvoren je i veći broj viso
koškolskih ustanova u regijama u kojima živi veći
broj pripadnika narodnosti (Vojvodina, Kosovo), u ko
jima se nastava izvodi i na njihovim jezicima. Stvara
nje takvih mogućnosti izuzetno je značajno s gledišta
ostvarivanja potpune nacionalne ravnopravnosti svih
naroda I narodnosti Jugoslavije. To je od posebnog
značaja za žene i žensku omladinu iz redova narodno
sti, jer su one u prošlosti najviše zaostajale u obrazo
vanju.
Obrazovanje se stimuliše I sistemom stipendiranja i
kreditiranja učenika I studenata. Pored materijalne po*
moći omladini koja nema dovoljno finansijskih sred
stava da se školuje, to je i vid stlmullsanja bržeg ob
114
�razovanja kadrova određenih struka koje su potrebne
privrednom i društvenom razvitku pojedinih područja.
Stipendije i kredite dodeljuju radne organizacije svih
profila, opštine, republike i pokrajine, samoupravne In
teresne zajednice obrazovanja i fakulteti. Oni svi za
jedno utvrđuju kriterijum e za dodelu stipendija i kre
dita i dugoročnu kadrovsku politiku. A li politika stipen
diranja samo delimično ubrzava obrazovanje ženskih
kadrova. (Tako se, npr. na Kosovu, gde zbog tradicio
nalizma ženska omladina rede nastavlja školovanje,
pokušalo da se pored ostalih elemenata urede i kriterijumi prema polu kako bi se ženska omladina favorizovala u sticanju višeg
stepena obrazovanja).
Među korisnicima stipendija I kredita ima 42,6 odsto
žena. Posebno se vodi računa o pozivu I struci za koje
se ženska omladina priprema. U obrazovanju ženske
omladine još se oseća usmerenost na određene škole
odnosno pozive, što je naročito karakteristično za ško
le drugog stepena. Školske 1976/1977. godine procenat
devojaka na pojedinim vrstama škola bio je sledeći: u
tehničkim i drugim stručnim školama 53,8, u školama
za kvalifikovane radnike 28,3, u školama za obrazova
nje nastavnika i u umetničkim školama 67,8, u gimna
zijama 52,2, a u ostalim srednjim školama 32,6. Poslednjih godina najbrže se povećavao procenat ženske
omladine u školama za kvalifikovane radnike i u teh
ničkim i drugim stručnim školama. To je pozitivna ten
dencija, ali je unutar tih škola ženska omladina pre
težno orijentisana na tri smera: ekonomski, medicin
ski i tehnički (od čega najviše na hemijsko-tehnološki
smer). U školama za kvalifikovane radnike takođe se
oseća podela na »muške« i »ženske« pozive, a u škole
za kvalifikovane radnike metalske, električne, građevin
ske, metalurške i rudarske struke, upisuju se pretežno
muškarci, dok u školama za poljoprivredne pozive, op
tiku I preciznu mehaniku oko 1/3 čine devojke. škole
za odevnu, frizersku i kozmetičku struku po svom sa
stavu gotovo su (isključivo ženske, iako su upravo ti
pozivi suficitarni. Slično je i s drugim srednjim ško
lama. škole za zdravstvene radnike, ekonomske i uči
teljske škole po sastavu su gotovo isključivo ženske.
L škole koje se smatraju izričito ženskim upisuje se
J
gotovo 2/3 devojaka, koje posle osnovnog obrazovanja
nastavljaju školovanje.
3llčne pojave, ponegde čak i u većoj m eri, zapažaju
)e na fakultetima i drugim visokim i višim školama,
iako na fakultetima devojke pokazuju najviše Interesoranja za grupu egzaktnih I primenjenih nauka. Na prlner, od ukupnog broja studenata farmacije 83,5 odsto
115
�otpada na studentklnje, a zatim slede fakulteti stoma
tološki, prirodno-matematički, hemijsko-tehnološkl I me
dicinski. U grupi društvenih nauka žene se najviše upi
suju na filološki fakultet, a potom na filozofski, eko
nomski, pravni, pravno-ekonomski fakultet i fakultet
političkih nauka. Na umetničklm akademijama i fakul
tetima najviše žena ima na studijama muzike. U višim
školama devojke su zastupljene u relativno velikom
broju, na primer u medicinskim (83,6 odsto), u škola
ma za socijalne radnike (67,8 odsto), pedagoškim (54,7
odsto) i ekonomskim (46,6 odsto), a najmanje u teh
ničkim (17,8 odsto) i višoj školi za organizaciju rada
(15,4 odsto).
Odluka o vrsti školovanja bitno utiče na dalji razvoj
pojedinaca. Stoga tradicionalističko opredeljivanje za
ženske i muške pozive ima očigledno loše posledice i
po ženu i po društvo. Jednostrano opredeljivanje žen
ske omladine ima za posledicu poznatu suficitarnost
kadrova u pojedinim pozivima, tako da veliki broj stručlio osposobljenih žena ne nalazi zaposlenje ili se za
pošljava na neodgovarajućim radnim mestima. To je za
zemlju u dinamičnom razvitku, za koju stručni kadrovi
imaju izuzetan značaj, svakako štetno, a istovremeno
negativno utiče na društveni položaj žena.
Danas se postepeno savlađuju složeni uzroci jedno
strane orijentacije ženske omladine u izboru škola i
poziva, posebno s obzirom na otvorenost svih moguć
nosti obrazovanja i rada za oba pola, iako i sada po
red jakih tradicija deluju i objektivni životni uslovi ko
ji taj proces usporavaju. Rano formiranje porodice
(mada prosečna starost omladine pri sklapanju braka
postepeno raste) i teškoće zaposlenih majki u vezi sa
čuvanjem dece utiču na to da izvestan broj devojaka
bira one škole koje kraće traju, odnosno pozive koji će
im najviše omogućiti da se pored rada brinu o deci i
domaćinstvu. O uticajima tradicionalnih shvatanja po
rodice i uže socijalne sredine govori istraživanje na
Beogradskom univerzitetu, iz koga se vidi da je 70 od
sto studentkinja tehničkih fakulteta detinjstvo provelo
u gradskoj sredini, a da 66,7 odsto studentkinja na fa
kultetima koji obrazuju nastavnički kadar potiče sa se
la. U izboru poziva često odlučuje 'i to koje škole po
stoje u mestu stanovanja. Devojke sa sela se za vreme školovanja u srednjoj školi unekoliko rede udalja
vaju od roditelja nego muškarci. Mnogi roditelji u ško
lovanju kćeri ne vide tako jasnu profesionalnu perspek
tivu kao za sinove, pa im se ne čini važnim za koju
će se struku one odlučiti, pošto je još uvek u svesti
116
�ljudi ukorenjeno shvatanje da žena udajom obezbeđuje
sredstva za život.
Pitanju profesionalne orijentacije omladine ne pokla
nja se dovoljna pažnja u toku celog obrazovnog proce
sa počev od dečjih vrtića pa do upisa na studije. In
formacije na osnovu kojih se odlučuju za poziv većina
učenika još uvek dobija u razgovorima s porodicom i
poznanicima, a ne od odgovarajuće stručne službe.
Sada se postepeno razvijaju posebne stručne službe za
profesionalno usmeravanje mladih. I sredstva javnih
komunikacija tek počinju s programima za profesional
nu orijentaciju. S uvođenjem »usmerenog obrazovanja«
sve više će se prevazilaziti sadašnje teškoće u ovoj
oblasti.
Od reforme obrazovanja očekuju se radikalnije promene u sistemu obrazovanja, kojim bi se profili kadrova,
obim i sadržaj znanja neprekidno prilagođavali potre
bama materijalnog i socijalnog razvitka zemlje. Tom
usklađivanju se teži samoupravnim dogovaranjem u sa
moupravnim interesnim zajednicama obrazovanja, do
govaranjem između delegacija zainteresovanih radnih
organizacija (onih kojima su kadrovi potrebni) i dele
gacija škola, uz oslonac na naučne i stručne službe.
Polazne postavke za dalje reformisanje i izgrađivanje
sistema obrazovanja napuštaju tradicionalno obrazova
nje koje se završava u mladosti i usvajaju koncept
permanentnog obrazovanja, elastične oblike obrazova
nja i funkcionalnu povezanost svih stupnjeva, od pred
školskog do visokoškolskog obrazovanja; jednakost ob
razovanja u školama i vanškolskim oblicima obrazova
nja; ravnopravnost obrazovanja omladine i odraslih na
svim nivoima i u svim oblicima obrazovanja; zaokruženost svakog oblika i stepena obrazovanja posle osnov
ne škole da bi svaki stepen obrazovanja osposobio
polaznike za neposredno uključivanje u rad i za dalje
obrazovanje.
Takav koncept razvoja obrazovanja ide u prilog ženi
kako u pogledu napuštanja tradicionalizma u izboru za
nimanja i škole, tako i u pogledu mogućnosti napre
dovanja u struci. Obrazovanje uz rad i permanentno
obrazovanje podudaraju se s težnjom zaposlene žene
za trajnom profesionalnom angažovanošću i napredo
vanjem u profesiji i ujedno otklanjanju posledice pre
kida u radu usled trudnoće, porođaja i staranja o detetu. To treba da doprinosi uspešnijem rešavanju pro
blema stručnog usavršavanja žena i ukidanju razlika
između obrazovanja muškarca i žene. Ne radi se samo
o kvalifi'kovanju žena koje su se od prvih godina indu
117
�strijalizacije masovno zapošljavale bez kvalifikacija I
često polupismene već i o mladim generacijama žena
koje stupaju na rad stručno osposobljene. Devojke u
školi često pokazuju bolji uspeh od mladića, marljivije
su, radnije i disciplinovanije. Ali i pored toga, čak I
one devojke koje su diplomirale s najboljim ocenama
postepeno zaostaju na poslu za svojim kolegama jer
radeći i brinući se o porodici najčešće ne uspevaju aa
se dalje obrazuju. Tako su se ženama objektivno sma
njivale i mogućnosti preuzimanja rukovodećih funkcija.
Za opšte i stručno obrazovanje žena bez stručnih kva
lifikacija ima sve više mogućnosti u okviru sistema
obrazovanja odraslih. Postoje posebne škole za odrasle
(školske 1976/1977. godine takvih škola je bilo 1157),
zatim večernja odeljenja pri redovnim školama, centri
za obrazovanje radnika u radnim organizacijama, rad
nički i narodni univerziteti, dopisni kursevi i drugi ob
lici obrazovanja odraslh. U svim tim oblicima uključen
je relativno veliki broj žena (tečajeve i seminare rad
ničkih i narodnih univerziteta za opšte, društveno-ekonomsko i stručno obrazovanje školske 1976/1977. go
dine završilo je više od 281 000 žena; škole za odrasle
— u kojima se obrazovanje stiče uz rad — školske
1976/1977. godine pohađalo je više od 124 000 ljudi,
a među njima 36 odsto žena; u različitim oblicima in
ternog obrazovanja uključen je takođe znatan broj že
na). Međutim, potrebe savremenog društveno-ekonomskog I tehnološkog razvoja su takve da se očekuje
mnogo veće uključivanje žena u sve oblike obrazo
vanja.
0 uzrocima iz kojih se žene u većem broju ne uklju
čuju u razne oblike obrazovanja uz rad svedoče re
zultati ankete koja je obuhvatila radnice u proizvod
nji, u upravnim službama I na rukovodećim mestima.
Iz ankete se vidi da 30,2 odsto žena navodi kao prvi
uzrok prezaposlenost u radnoj organizaciji i u kući;
na drugom mestu je nedostatak interesovanja za daije
obrazovanje (20,6 odsto), a na trećem neorganizovana
dečja zaštita I društvena ishrana (8,6 odsto). Samo ma
li broj žena (3,3 odsto) navodi kao uzrok nerazumevanje
u radnoj organizaciji.
Prezaposlenost u radnoj organizaciji češće ometa u
daljem obrazovanju one radnice koje zauzimaju odgo
vornija radna mesta, koje imaju višu školsku spremu
1 veće lične dohotke, dok žene s nižim obrazovanjem,
nižim ličnim primanjima i većim brojem dece više op
terećuje rad u domaćinstvu. Ove radnice zbog nižih
dohodaka teže mogu da koriste servise i druge oblike
pomoći u domaćinstvu.
118
�Potreba za poboljšavanjem proizvodnje i savremeniji
način života i rada pobuđuju sve veće interesovanje i
seoskih žena, koje se uključuju u razne oblike stručnog
poljoprivrednog obrazovanja. Raznim oblicima opšteg
obrazovanja na selu, kao što su pedagoško i zdravstveno-higijensko obrazovanje i ekonomika domaćinstva,
obuhvaćen je znatan broj seoskih žena.
Zanimljiva su iskustva iz obrazovanja žena za turizam
na selu. Programi obuhvataju ekonomiku, estetsko i
stručno poljoprivredno i domaćičko obrazovanje.
Te
kurseve pohađa sve više seoskih žena i devojaka. Re
zultati se već zapažaju. Seoske kuće i dvorišta su bo
lje opremljeni i uređeni, došlo je do preorijentacije u
poljoprivrednoj proizvodnji, oseća se veća aktivnost
žena u mesnim zajednicama i turističkim društvima itd.
Sredstva masovnih komunikacija posvećuju sve više
pažnje obrazovanju odraslih. Mnogi listovi i časopisi
imaju specijalizovane rubrike za sistematsko obrazo
vanje, što s obzirom na njihov tiraž ima veliki značaj
(1976. godine izlazila su 2064 lista s prosečnim tira
žom od 12,2 miliona primeraka).
Obrazovanje putem radija i televizije takođe postaje
sve značajnije. Godine 1976. bilo je 4,5 miliona radio-pretplatnika i 3,4 miliona televizijskih pretplatnika. Te
levizija dopire gotovo do svake porodice, a obrazovni
program s vaspitnom, kulturnom i popularno-naučnom
problematikom i aktuelne političke emisije dolaze i do
onih slušalaca i gledalaca koji inače nisu uključeni u
oblike neposrednog obrazovanja. Praćenje takvih emisi
ja razvija i motivaciju za neposredno obrazovanje.
U programskoj strukturi jugoslovenskih televizijskih
stanica od 1975. godine približno jednu petinu čine vaspitno-obrazovne i kulturno-prosvetne emisije (11,8 od
sto su čisto obrazovni programi). U radio-programima
udeo obrazovnih emisija kreće se između 10 i 15 od
sto. Značaj i efekat obrazovnih programa na radiju i
televiziji raste srazmerno razvitku neophodne tehnič
ke mreže. Posle drugog svetskog rata radio se brzo
širio, a kasnije se širila i televizija. U Jugoslaviji je
1929. godine dolazilo 457 stanovnika na jedan radio-prijemnik. Posle 10 godina bilo je 100 stanovnika na je
dan prijemnik, godine 1945 — 8,5, a 1976 — 4,7. Poslednji podatak zapravo ne daje pravu sliku o broju
radio-prijemnika, jer pretplatnici koji imaju više pri
jemnika plaćaju pretplatu samo za jedan.
Evidencija TV-prijemnika pokazuje da je 1957. godine
bilo 4465 stanovnika na jedan TV-prijemnik, 1960 — 618,
a 1976 — 6,2. Tako brz razvitak televizije i radija do
119
�veo je do toga da su ova dva medija dospela na prvo
mesto među svim sredstvima masovne komunikacije i
da se procenat stanovništva koji sluša radio i gleda
TV veoma brzo povećava. U tome gotovo iščezavaju
razlike između žena i muškaraca. Ciklusi emisija koji,
na primer, obuhvataju političko i ekonomsko obrazova
nje, estetsko vaspitanje, opštu i tehničku kulturu i
ostala područja obrazovanja savremenog čoveka obra
ćaju se svima.1 )
8
Socijalna politika i zdravstvena zaštita
S obzirom na ulogu radnog čoveka kao nosioca odluka,
socijalna politika se svojim sadržajem i svojim meto
dama rešavanja problema radnih, životnih i drugih uslo
va ljudi kroz samoupravni položaj čoveka sve više po
vezuje u jedinstvenu celinu uz ulaganje napora za brži
ekonomski razvitak zemlje.
U mnogim pitanjima gotovo nestaju razlike između eko
nomskog i socijalnog i sve više se uočava njihova uza
jamna zavisnost. Pojedina pitanja socijalne politike u
užem smislu traže ipak jasnu usmerenost društva. Sa
moupravnim sporazumevanjem i društvenim dogovara
njem određuje se potrebni deo dohotka za zadovolja
vanje zajedničkih potreba i za solidarno obezbeđivanje
ekonomske, socijalne i lične sigurnosti čoveka.
U posleratnom periodu je veoma mnogo poboljšana
zdravstvena zaštita stanovništva. Zbog skromne mreže
zdravstvenih ustanova, malog broja lekara, nerazvije
nog sistema zdravstvenog osiguranja i skupih lekarskih usluga, što je karakterisalo Jugoslaviju do drugog
svetskog rata, zdravstveno stanje stanovništva bilo je
veoma loše: velika smrtnost, naročito odojčadi, ras
prostranjenost zaraznih bolesti i kratak ljudski vek. Pre
rata godišnje je bolovalo od malarije oko milion ljudi,
veliki broj je umirao od tuberkuloze, a rasprostranjene
su bile i druge zarazne bolesti karakteristične za ne
razvijene zemlje (velike boginje, pegavac, trahom, en
demski sifilis i slično).
Danas su sve te bolesti praktično iščezle. Malarija je
potpuno iskorenjena; broj umrlih od tuberkuloze 1973.
godine bio je osam puta manji nego 1939. godine; ne
stale su bolesti koje nastaju zbog nedovoljne ishrane.
Sada se povećava broj oboljenja karakterističnih za
,e) Efikasnost televizijskog načina obrazovanja odraslih potvrđuje anke
ta sprovedena u Sloveniji, u kojoj Je 98,7 odsto gledalaca Izjavilo da
želi da se I dalje na taj način obrazuje; 80 odsto Izjavilo Je da Je
posebno zalnteresovano za ekonomska znanja Jer su Im ona potrebna
za aktivno učešće u samoupravljanju.
120
�razvijenije zemlje. Smrtnost stanovništva je u stalnom
opadanju. U 1977. godini bilo je 8,4 umrlih na 1000
stanovnika. Prosečni životni vek produžen je kod mu
škaraca na 67, a kod žena na 72 godine.
Broj lekara 1976. godine bio je šest puta veći nego
1939. godine. U zdravstvenim ustanovama radi 27150
lekara (od čega 14 637 specijalista); 5141 stomatolog,
4574 farmaceuta i 72 321 ostalih medicinskih kadrova.
Na jednog lekara dolazi u prošeku za celu zemlju 794
stanovnika. Među lekarima je sve veći broj žena —
36,5 odsto. Žena lekara ima najviše u opštoj medicini
(42,3 odsto), u specijalističkim granama malo manje
(31,2 odsto).
Znatno se povećao broj svih vrsta zdravstvenih usta
nova. Kapaciteti bolnica mereni brojem bolesničkih kre
veta povećali su se od 31 665 u 1939. godini na 127 646
u 1975. godini. Na 1000 stanovnika dolazi 5,9 bolničkih
kreveta. Izgrađene su mnoge druge zdravstvene
ustanove (domovi zdravlja, dispanzeri, ambulante itd.),
koje pružaju medicinsku pomoć stanovništvu. U 1975.
godini bilo je više od 12 000 ambulantno-polikliničkih
ustanova, što znači 15 puta više nego pre rata.
Takav razvoj zdravstvene službe uz znatno poboljša
nje životnog standarda stanovništva, posebno uslova
rada i ishrane, vidljivo su se odrazili na poboljšanje
zdravstvenog stanja stanovništva u celini. Međutim, u
nekim udaljenijim delovima zemlje još uvek nailazimo
na nasleđenu nerazvijenost zdravstvene službe i na
loše zdravstveno stanje stanovništva. Razlike su veoma
izrazite, pa se stalno preduzimaju mere za razvijanje
zdravstvene zaštite stanovništva na područjima gdeje
ona nezadovoljavajuća. U tom smislu su izuzetno zna
čajni zakoni republika i autonomnih pokrajina koji od
ređuju obavezne uslove zdravstvene zaštite koji se mo
raju kao minimum obezbediti za sve građane iz dru
štvenih sredstava. Obavezne vidove zdravstvene zaštite
čine zdravstvene i preventivne mere u vezi s biološ
kom reprodukcijom stanovništva (zdravstvena zaštita
žena za vreme trudnoće, porođaja, materinstva, spre
čavanje trudnoće, zdravstvena zaštita novorođenčadi,
dece i omladine); u vezi sa suzbijanjem zaraznih bo
lesti; ranom dijagnostikom i lečenjem nekih oboljenja
(rak) kao 1 u vezi sa zdravstvenim vaspitanjem stanov
ništva. Za sprovođenje programa obaveznih vidova
zdravstvene zaštite u manje razvijenim delovima zem
lje obezbeđuju se I dodatna flnansljska sredstva.
Zdravstvenim osiguranjem radnika (kojim se, osim oba
veznih vidova, obezbeđuju potpuna zdravstvena zaštita
121
�i lečenje, a i nadoknada ličnih dohodaka za vreme bo
lovanja, razne pomoći i druga lična primanja po os
novu zdravstvenog osiguranja) u 1977. godini je bilo
obuhvaćeno 74 odsto ukupnog stanovništva. Ako se
tome broju doda i broj lica obuhvaćenih zdravstvenim
osiguranjem zemljoradnika (23 odsto), oni koji ni po
kom osnovu nisu zdravstveno osigurani čine samo ne
znatan deo stanovništva.
Na unapređenju zdravlja I podizanju opštih higijenskih
uslova života angažovane su osim zdravstvenih ustano
va i mnoge druge društvene organizacije i institucije.
Radnički i narodni univerziteti, škole, mesne zajednice,
zavodi za domaćinstvo ltd. organizuju cikluse predava
nja, tečajeve, izložbe I druge oblike obrazovanja preko
kojih se šire znanja o negovanju dece, higijeni, ishrani
itd. Sve te aktivnosti se sve više okreću selu, kojem
je pomoć te vrste i najpotrebnija (zavod za ekonomi
ku domaćinstva u Leskovcu, na primer, do sada je organizovao više od 20 000 akcija na selu). Naročito je
zapažena aktivnost organizacije Crvenog krsta u zdrav
stvenom prosvećivanju naroda. Crveni krst ima sada
pet mi Iiona članova i nosilac Je mnogih zdravstveno-preventivnih aktivnosti naročito u seoskim sredinama.
Godine 1952. ova organizacija je počela sistematski
zdravstveno-vaspitni rad sa ženskom omladinom. To
kom dvogodišnjih kurseva od po 140 časova omladini
na selu pružena su znanja o zaštiti zdravlja, ličnoj higi
jeni. higijeni kuće i okućnice, nezi dece, prvoj pomoći.
Ishrani ltd. U mnogim sredinama u ove kurseve su se
uključivali I seoski mladići. Zavisno od potreba odre
đenog područja, socljalno-medioinske patologije I In
teresa ljudi svih uzrasta, organizuju se kursevi i semi
nari na teme kao što su: zdravstvena zaštita majke I
deteta, planiranje porodice, prlmena I prednost kontraceptivnih sredstava, profesionalna oboljenja, hlgljensko-tehnička zaštita, sprečavanje karijesa, komunalna
higijena, Ishrana I dr. Samo u organizaciji Crvenog
krsta takvim oblicima zdravstvenog obrazovanja bilo
je obuhvaćeno u periodu od 1953. do 1 9 7 0 . godine ukup
no 22 233 000 lica. Na ovom području rade i druge
vaspltno-obrazovne Institucije, društvene organizacije,
a pre svega zdravstvene ustanove, sredstva javnog lnformlsanja ltd., što sve doprinosi podizanju higijen
skih prilika I nivoa zdravstvenog stanja stanovništva.
Posebna pažnja se poklanja osposobljavanju ljudi za
brigu o vlastitom zdravlju I zdravlju svoje okoline.
U razvijanju zdravstvene zaštite prvo mesto Je Imala
zdravstvena zaštita dece I omladine. Najvažniji zadatak
122
'
�je bio smanjenje smrtnosti odojčadi. Stopa smrtnosti
odojčadi je stalno opadala — od 132,2 na 1000 živo
rođenih u 1939. godini na 33,9 u 1978. godini. I pored
toga što je smrtnost odojčadi još dosta znatna, posto
je i velike razlike između republika i autonomnih po
krajina, tako da smrtnost odojčadi u 1978. godini Iz
nosi od 16 (Slovenija) do 79,3 (Kosovo) odojčadi na
1000 živorođenih. Osnovni uzroci Još visoke smrtnosti
odojčadi su nepravilna nega i ishrana i niska opšta i
zdravstvena kultura stanovništva, posebno majke.
Zdravstvenu zaštitu dece i omladine u gradovima
obezbeđuju većinom specijalizovane zdravstvene usta
nove, a na selu pretežno opšte zdravstvene ustanove.
Specijalizovanih zdravstvenih ustanova za decu pretškolskog uzrasta, tj. dečjih dispanzera i savetovališta,
u 1977. godini bilo je 1184, a za decu školskog uzra
sta 623 speci jal izovana školska dispanzera i ambulante.
Dečji i školski dispanzeri imaju veliki značaj za una
pređenje zdravstvene zaštite dece i omladine. Mada se
nalaze uglavnom u gradovima, oni su organizovali ši
roku mrežu savetovališta u prigradskim naseljima i se
lima. Tako je rad savetovališta u 1974. godini obuhvatao 88 odsto odojčadi. Značajan deo celokupne aktiv
nosti dečjih i školskih dispanzera jeste preventivna
zdravstvena delatnost. Patronažna služba dispanzera
obuhvatila je kućnim posetama svako drugo dete do
šeste godine života. Ove ustanove organlzuju i druge
preventivne aktivnosti, vakcinaciju, sistematske pre
glede učenika, a sarađuju sa školama, dečjim ustano
vama i roditeljima. U saradnji s obrazovnim ustano
vama, društvenim organizacijama i mesnim zajednica
ma na selu, one organlzuju predavanja, seminare i te
čajeve, na kojima najviše učestvuju seoske žene. U
zdravstvenoj zaštiti dece angažovano je 1639 pedijatara.
Posebna zdravstvena zaštita žena, pored otkrivanja I
lečenja raznih ginekoloških oboljenja, obuhvata celokupnu zdravstvenu zaštitu u trudnoći, stručnu pomoć
prilikom porođaja, stručnu negu I pomoć posle poro
đaja, kao i delatnosti u vezi sa širenjem I primenom
kontracepcije. Republičkim i pokrajinskim zakonima o
zdravstvenoj zaštiti određeni su obavezni vidovi za
štite, koji se kao minimum moraju svima obezbediti.
Sistematskom zdravstvenom zaštitom bilo Je u 1974. go
dini obuhvaćeno 84 odsto trudnica (na te rito riji triju
razvijenijih republika I pokrajine Vojvodine — 100 od
sto). Takođe se znatno povećava i broj porođaja obav
ljenih uz stručnu pomoć. U razvijenim dolovima zem
123
�lje svi porođaji se obavljaju uz stručnu pomoć, dok je
u manje razvijenim i seoskim područjima taj proce
nat niži. Tako je od ukupno 388 037 živorođene dece
u 1975. godini uz stručnu pomoć rođeno 80,9 odsto.
Programi zdravstvene zaštite sadrže i zdravstveno vas
pitanje u vezi s polnim životom, posebno za spreča
vanje neželjene trudnoće, koje se sprovodi među li
cima oba pola. Savetovališta za kontracepciju beleže
sve veći broj poseta. U njima je 1974. godine obavljeno
blizu milion pregleda i savetovanja. Ukupan broj po
seta naročito se povećao u onim delovima zemlje u
kojima su i natalitet i smrtnost odojčadi najveći. Uporedo s povećanjem poseta raste i broj žena koje ko
riste kontraceptlvna sredstva. U zdravstvenim ustano
vama na 1000 žena fertilnog doba ima gotovo 50 ko
risnica kontraceptivnih sredstava. Računa se da je taj
broj i veći jer se sve žene ne obraćaju lekarima, već
same kupuju ova sredstva. (Za neke vrste kontracep
tivnih sredstava obavezni su pregled i kontrola lekara,
dok se ostala mogu kupiti u slobodnoj prodaji.)
Uprkos relativno brzom razvoju kontracepcije, broj po
bačaja je u porastu. To je posledica liberalizacije i le
galizacije pobačaja, pa se njihov broj u zdravstvenim
ustanovama povećava, a smanjuje se broj započetih i
izvršenih pobačaja izvan zdravstvenih ustanova. Prema
nepotpunim podacima, u zdravstvenim ustanovama iz
vrši se godišnje više od 300 000 pobačaja.
Zdravstvena zaštita materinstva ostvaruje se u usta
novama opšte zdravstvene zaštite i speci jal izovane
službe za zdravstvenu zaštitu žena (u dispanzerima i
savetovalištima za žene). Godine 1976. u Jugoslaviji su
postojale 982 specljalizovane jedinice za vanbolničku
zdravstvenu zaštitu žena. Bolnice imaju preko 14 000
ginekološko-akušersklh kreveta. Godine 1976. bilo je
1434 ginekologa.
Uzevši u celini, u zdravstvenoj zaštiti majke i deteta
ostvaren je izuzetan napredak. U svim delovima zem
lje zdravstvena služba je u usponu, iako su regionalne
razlike veoma velike, što se podjednako odnosi i na
kapacitete i raspored zdravstvenih ustanova I na broj
lekara I drugih zdravstvenih radnika. Zbog opšte neprosvećenosti i niskog nivoa zdravstvene kulture, če
sto se i ne koriste raspoloživi kapaciteti zdravstvene
službe. U tome nisu prepreka materijalne mogućnosti,
jer su ovi vidovi zaštite besplatni za sve građane bez
obzira na to jesu li zdravstveno osigurani III nisu.
Osim zdravstvene službe, I mnogi socljalno-ekonomskl
faktori utiču na zdravlje svih kategorija stanovnika I
124
�obrnuto — efekti poboljšanja zdravstvenog stanja od
ražavaju se i na drustveno-ekonomski razvitak.
Specifična zdravstvena zaštita radnika sprovodi se pre
ko medicine rada, specijalizovane službe koja ima za
datak da predlaže i sprovodi preventivne mere za stva
ranje povoljnijih uslova rada i da leči različita ošteće
nja zdravlja kao posledica uslova rada na određenom
poslu.
Periodičnim medicinskim pregledima radnika koji rade
na poslovima koji mogu biti štetni po zdravlje, kao i
drugim zdravstvenim merama diferenciranim po vrsta
ma delatnosti i radnih mesta, stalno se unapređuje
zdravstvena zaštita radnika. Na taj način su otklonje
na mnoga oboljenja izazvana uslovima rada. To je ka
rakteristično ii za neke grane u kojima radi veći broj
žena. Posebna pažnja se poklanja zaštiti žena na rad
nim mestima koja štetno deluju na njihovu funkciju
materinstva.
Jedna od prvih socijalnih mera posle oslobođenja zem
lje bilo je uvođenje jedinstvenog sistema socijalnog
osiguranja. Godine 1959. uvedeno je i zdravstveno osi
guranje zemljoradnika. Pored zaposlenih u društvenom
sektoru i seljaka, zdravstveno su osigurana i lica slo
bodnih profesija.
Sistem socijalnog osiguranja osim zdravstvenog obu
hvata i invalidsko-penzijsko osiguranje. Zdravstveno osi
guranje obezbeđuje lečenje u svim zdravstvenim usta
novama, lekove, naknadu ličnog dohotka za vreme bo
lovanja, druga lična primanja, ortopedska pomagala itd.
Invalidnina se dodeljuje licima ako je njihovo zdravlje
trajnije oštećeno. Broj korisnika svih penzija iznosio je
u 1977. godini 1 408 000. Tako je na 1000 aktivnih osiguranika bilo ukupno 255 korisnika (95 starosnih, 88
invalidskih i 72 porodičnih).
Poslednjih godina postalo je veoma aktuelno pitanje
penzijskog osiguranja zemljoradnika. U Vojvodini kao
najvećem jugoslovenskom poljoprivrednom području već
je donesen odgovarajući zakon, a priprema se i u dru
gim republikama. U skladu s materijalnim mogućnosti
ma odnosno s dohotkom u poljoprivredi, postepeno se
svuda uvodi i penzijsko osiguranje zemljoradnika. U
nekim republikama uveden je princip jedne penzije na
domaćinstvo. Postoji mišljenje, međutim, da muškarce
i žene kao proizvođače treba tretirati individualno i
izjednačiti u pravu na ostvarivanje lične penzije na
osnovu ličnog rada. Koriste se i druga rešenja kao
prelazna da bi se ostarelim licima na selu, koja više
nisu sposobna za rad, obezbedila materijalna sigurnost.
125
�Tako, na primer, mnoga staračka domaćinstva ugovo
rom predaju svoju zemlju društvenom poljoprivrednom
gazdinstvu, koje Im osigurava doživotno materijalno iz
državanje.
Broj socijalno osiguranih lica u 1974. godini povećan
je u odnosu na 1939. godinu za 7,6 puta, a izdaci za
socijalno osiguranje su dostigli 13 odsto nacionalnog
dohotka. Naročito su brzo rasla sredstva za penzije
ne samo zbog povećanja broja penzionera nego i izno
sa penzija, kao I zbog nastojanja da se ovoj kategoriji
stanovnika lična primanja povećavaju u skladu s poveća
vanjem ličnih primanja zaposlenih.
126
�Brak, porodica, domaćinstvo,
dečja zaštita
Preobražaj porodice
Pobeda društvenih snaga koje su se zalagale za oslo
bođenje ljudske ličnosti od svakog oblika diskrim inaci
je, ravnopravno učešće žena u oslobodilačkom ratu,
novi ustavnopravni poredak koji pored političke i eko
nomske ravnopravnosti uvodi potpunu ravnopravnost
supružnika u braku i porodici, i slobodno odlučivanje
0 rađanju dece, sve veća aktivnost žena u društvenoj
ekonomici i njihova sve veća ekonomska nezavisnost
od bračnih i porodičnih odnosa, razvijanje društvene
brige za zaštitu, podizanje i vaspitanje dece — sve
je to uticalo na preobražaj patrijarhalnih bračnih i po
rodičnih odnosa koji su vladali na tlu predrevolucionarne Jugoslavije.
U tome je zakonodavstvo odigralo značajnu ulogu. Ono
1 danas, posle ozakonjenja načela ravnopravnosti, pra
ti i reguliše nove odnose među bračnim drugovima i
članovima porodice koji nastaju u isto vreme s revo
lucionarnim društvenim promenama.
Pre drugog svetskog rata u Jugoslaviji je u porodič
nom zakonodavstvu vladalo više pravnih režima. Na
razlike među njima uticala je prvenstveno crkvena ju
risdikcija. Međutim, sve crkve su bile jedinstvene u
podržavanju patrijarhalnog braka, propovedale su teo
riju o tome da je žena po božjem zakonu manje vredna i o nužnosti njene podređenosti muškarcu kao »glavi
porodice«. Razvod je dopuštala samo islamska crkva,
ali uglavnom na štetu žene.
Odmah posle rata (1946) doneseni su Ustav FNRJ i
zakoni o braku, o odnosima između roditelja i dece,
o starate Ijstvu i usvojenju, koji su postavili porodične
odnose na nove jedinstvene osnove i proklamovali po
seban društveni interes za zaštitu braka i porodice.
Ukinuta je crkvena jurisdikcija. U celoj zemlji ozako
njeni su monogamija (ranije je pripadnicima islamske
veroispovest! bilo dozvoljeno mnogoženstvo), potpuna
ravnopravnost žene i muškarca u bračnim i porodič
nim odnosima, njihova jednaka prava i dužnosti u od
nosu na zajedničku decu, mogućnost raskida bračne
veze na zahtev muža ili žene, izjednačenje bračne i
vanbračne dece, posebna društvena briga za decu.
Usvojenje, koje je ranije bilo Institut za produženje
127
�roda, postaje prvenstveno institut za zaštitu i zbrinja
vanje maloletne dece.
Zakoni i sam razvitak prokrčili su put novim odnosi
ma. Ali u toku poslednjih decenija pokazala se potre
ba za novim pravnim regulisanjem bračnih i porodič
nih odnosa. Primena jedinstvenih zakona na različite
uslove tražila je preispitivanje nekih rešenja. U raz
nim sredinama iskrsavala su s različitom snagom raz
novrsna pitanja.
Razvitak društveno-ekonomskih odnosa rešio je mno
ga socijalna pitanja, ali je postavio i nova. I dosledna
primena principa ravnopravnosti u praksi iziskivala je
nova pravna rešenja za nove životne i pravne dileme.
O njima se raspravljalo prilikom donošenja mnogih za
kona koji na prvi pogled nemaju neposredne veze s
datom materijom, kao na primer, o legalizaciji abortusa
(prilikom donošenja krivičnog zakonika); u vezi sa za
konom o imenima (utvrđena je sloboda izbora poro
dičnog imena supružnika), ili sa zakonom o ličnoj kar
ti (u kojoj se više ne nalazi podatak o očevom imenu
da bi se, pored ostalog, izbeglo pothranjivanje tradi
cionalne diskriminacije vanbračnog deteta) i slično.
Sve je to ukazivalo da je neophodno regulisati speci
fičnosti u bračnom i porodičnom zakonodavstvu. Već
posle ustavnih promena od 1971. godine i posle usva
janja novog Ustava od 1974. godine republike i po
krajine donose svoje zakone u ovoj oblasti držeći se
jedinstvenih ustavnih principa. Time je pružena mo
gućnost da se u nekim elementima ovo zakonodavstvo
više prilagodi konkretnim uslovima pojedinih republika.
Pojavile su se i razlike u gledištima o tome kako I
koliko društvo mora I treba propisima I intervencijama
da usmerava razvoj bračnih I porodičnih odnosa. Jedno
od mišljenja koja su se ispoljila u javnim raspravama
bilo je mišljenje da bi trebalo obavezati i ovlastiti dru
štvenu zajednicu da više štiti brak < porodične odnose,
\
da bi trebalo pooštriti mere prema bračnim drugovima
zbog neispunjavanja dužnosti na koje se brakom obave
zuju i pooštriti uslove razvoda. Po drugom mišljenju,
zakonodavstvo bi trebalo još više liberalizovati i brak
tretirati pre svega kao zajednicu zasnovanu na dobro
voljnosti i ravnopravnosti obaju partnera. Po ovom
mišljenju, trebalo bi da društvena zajednica štiti u
prvom redu interes i prava deteta u porodici i u dru
štvu, dok bi brak trebalo da štite sami bračni drugovi,
utoliko pre što njihovi imovinskopravni odnosi ionako
gube svoj nekadašnji značaj.
128
�U suštini sva ta razmišljanja su polazila od priznava
nja potrebe za pojačanom društvenom brigom o detetu.
Međutim, očigledno su se razlikovali pogledi na ulogu
žene I majke i na ulogu porodice. Mnogi su smatrali
da se porodica zbog zapošljavanja žena nalazi u krizi
i zato su tražili da društvo zadrži bar majke u tradi
cionalnoj bračnoj i porodičnoj ulozi. U skladu s tim
zahtevala se jača državna i društvena intervencija u
korist održavanja braka pooštravanjem uslova razvoda
i mera protiv »krivog« supružnika. Drugo m išljenje je
polazilo od nove uloge žene u radu i javnom životu, od
njene ekonomske i političke samostalnosti, od podele
dužnosti, odgovornosti i rada među roditeljim a u po
rodici s tim da oni sami veoma aktivno učestvuju u
naporima za razvoj društvene brige o deci.
Ni prvo ni drugo mišljenje nije bilo apstraktno. Njiho
va osnova se nalazila u objektivnim uslovima. Prošlost
je bila još prisutna, ali su se i novi odnosi već pro
bijali. Sve je to uticalo i na pravne propise i na kon
kretne mere socijalne politike. S obzirom na ukidanje
privatnog vlasništva kao osnove odnosa proizvodnje,
ograničavanje svojine na zemlju i na privatna dobra
koja neposredno služe za život (kuće, zanatske radnje
i slično), izbor bračnog druga nije više zavisio od eko
nomskih interesa, bogatstva ili društvenog statusa u
meri u kojoj je zavisio ranije. Imovinskopravni odnosi
supružnika pri tom nisu više u centru pažnje zakono
davca. Međutim, zakonodavstvo o bračnim i porodič
nim odnosima, kao i o socijalnom i zdravstvenom osi
guranju, moralo je sadržati norme kojima se regulišu
odnosi koji nastaju usled još srazmerno mnogobrojnog
individualnog seljaštva i činjenice da m ilionj žena još
rade samo u domaćinstvu ili na individualnom poljo
privrednom imanju (1971. godine 30,7 odsto svih žena
odnosno 50,7 odsto radno sposobnih žena od 15. do 65.
godine starosti bile su popisane kao »aktivne«).
Težište interesovanja zakonodavca i svih društvenih
organa ii ustanova postaju odnosi roditelja i dece, od
nosno svi oblici porodične brige o deci (adopcija, hranjeništvo). Formalno sklopljeni brak obično je osnova
porodice, ali nije i jedina. Nastoji se na stvaranju uslo
va za međuljudske porodične odnose i kad nema for
malnog braka ili kada je on prestao razvodom ili
smrću. U procesu deetatizacije menjao se pojam za
štite braka i porodice, pošto su u društvenoj zaštiti
sami radni ljudi i građani subjekti te zaštite. U svo
jim samoupravnim organizacijama i svojim samouprav
nim funkcijama u društvu oni stiču nove materijalne,
129
�pravne I političke mogućnosti da društveno obezbeđuju zadovoljavanje svojih životnih potreba. Takav tok
razvitka uticao je I na dikciju ustavnih i zakonskih re
šenja za ovu oblast.
U Ustavu FNRJ od 1946. godine kaže se: »Brak je kao
osnov porodice pod zaštitom države.« U Ustavu SFRJ
od 1974. godine kaže se: »Porodica uživa društvenu
zaštitu. Brak i pravni odnosi u braku i porodici ure
đuju se zakonom. Brak se punovažno zaključuje slo
bodnim pristankom lica koja sklapaju brak pred nad
ležnim organom.
Roditelji imaju pravo I dužnost da se staraju o podi
zanju i vaspitanju svoje dece. Deca su dužna da se
staraju o svojim roditeljima kojima je potrebna pomoć.
Deca rođena van braka imaju ista prava i dužnosti kao
I deca rođena u braku« (član 190).
»Majka i dete uživaju posebnu društvenu zaštitu...«
(član 188).
Republički i pokrajinski ustavi i zakoni o braku I po
rodičnim odnosima unose negde veće negde manje
novine u postupak za sklapanje braka, u pogledu raz
voda, brige o deci, adopcije, hranjeništva, razvijanja
društvenih organa za pomoć roditeljima u podizanju
dece, ali i u pogledu intervencije u realizovanju ro
diteljskih prava u korist deteta. U vaspitnom sistemu
posvećuje se posebna pažnja pripremi za odgovorne
bračne I porodične odnose. U nekim republikama uvodi
se obavezno predbračno savetovanje.
Znatne promene najviše se ogledaju u razvoju pravnih
normi u pogledu braka odnosno razvoda. U svim novi
jim republičkim zakonima izražava se manje-više isti
proces i zaključenje braka se sve manje smatra kao
materijalno obezbeđenje samo žene. Kod razvoda pak
prvenstveno se radi o razmatranju socijalnog položaja
u kojem bi se našao jedan od supružnika bez obzira
na njegovu krivicu za razvod. U brakorazvodnom po
stupku više nije cilj utvrđivanje krivice za razvod, već
se utvrđuje da li i do koje mere je konkretan brak
postao neodrživ. Isto tako, ni deca se ne ostavljaju
bračnom drugu koji nije kriv, već onome kod koga će
im biti bolje (s pravom drugog roditelja da održava
vezu s decom). Zakonodavstva svih republika i pokraji
na Idu za tim da se uvede mogućnost sporazumnog
razvoda, da se smanji III odbaci značaj utvrđivanja raz
loga i krivice za razvod da bi se više pažnje posvetilo
problemima dece odnosno socijalnim problemima raz
vedenih drugova. Pojavljuju se norme o stvarnom bra
ku, tj. o vanbračnoj zajednici žene i muškarca s prln130
�cipijelno istim posledicama koje važe za formalno za
ključeni brak. Treba dokazati postojanje faktičkog bra
ka. To je posebno važno u slučajevima kad ovakva zar
jednica prestane da postoji da njen član koji je u nju
unosio svoj rad (obično žena) ne bi Izgubio svoja pra
va. Po Ustavu SFRJ od 1974. godine deca iz faktičkih
brakova imaju sva prava u odnosu prema svojim ro
diteljima kao i bračna.
Interes je društvene zajednice da se sve manje upliće
u međusobne odnose odraslih osoba i u brak kao slo
bodnu životnu zajednicu dveju odraslih osoba suprot
nog pola ukoliko se one pridržavaju društvenih normi i
ukoliko svim svojim mogućnostima obezbeđuju što bo
lje uslove za život dece.1 )
9
Pošto je slobodna odluka uslov za sklapanje braka, a
kako je potrebno da za takvu odluku oba partnera budu
zrela, svi zakoni o braku utvrđuju minimalnu starost,
isključuju prisilu, duševne poremećenosti I slično. Po
red toga neki zakoni utvrđuju potrebu odnosno obave
zu budućih supružnika da pre sklapanja braka posete
bračno savetovalište (Hrvatska, Slovenija) polazeći od
dužnosti društva da omogući slobodu u zaključivanju
braka koja podrazumeva poznavanje posledica te od
luke, poznavanje prava i dužnosti koji nastaju sklapa
njem braka u društvenim, ekonomskim, medicinskim,
socijalnim i drugim odnosima. Obaveštenja koja dobijaju pred sklapanje braka upućuju ih na stalnu saradnju sa savetovalištima, a naročito s onim savetovalištima koja brinu o potrebama deteta, kao i s onima ko
ja im pružaju znanja o tome kako da sami odlučuju o
vremenu i broju rađanja, dakle o mogućnosti da sami
planiraju svoju porodicu.
Na osnovi takvog gledanja na brak i bračne odnose,
u jugoslovenskom društvu se sve više probija shvatanje da porodicom i porodičnim odnosom treba sma
trati svaki stalni životni odnos u kojem se roditelji Ili
uopšte odrasla osoba stara o detetu, a to može biti
sama majka ili otac s detetom, baba, strina ili tetka s
detetom, kao i adoptirano dete s adoptivnim roditelji
ma. I hranjeništvo se smatra oblikom porodičnog od
nosa. Prema tome, za nastanak porodičnog odnosa ni
je odlučujuće zaključenje braka, nego rođenje ili usva
janje deteta, Ili I neki drugi oblik trajne životne brige
o detetu. Centralna ličnost porodice je dete.
Svoje obaveze, zadatke i ciljeve u pogledu braka i po
rodičnih odnosa u sistemu socijalističkog samouprav,9J »Značaj bračne veze za društvo Je u zasnivanju porodice. . .
se u Zakonu o braku I porodičnim odnosima SR S lo ven ije.
kaže
131
�Ijanja društvena zajednica ispunjava na kvalitativno
nov način. Sve veće mogućnosti za stvarnu afirmaciju
ravnopravnosti žene nezavisno od njenog bračnog sta
nja ili porodičnih obaveza, usmeravaju brigu oba rodi
telja podjednako na odlučivanje o tome kada i koliko
će dece imati, a posebno na podruštvljavanje dečje za
štite, na aktivnost u razvijanju društvene brige za ma
terinstvo, za biološku reprodukciju stanovništva. Cilj
društvene zaštite u pogledu tih specifičnih međuljucf*
skih i društvenih odnosa jeste čuvanje slobode i in
tegriteta ljudske ličnosti, onemogućavanje međusobnog
iskorišćavanja, a posebno zaštita deteta u zajedničkom
interesu društva i roditelja. Društvena zajednica ima u
Ustavu, zakonima i samoupravno donetim odlukama os
lonac za društvenu intervenciju u sprovođenju takve
politike u slučaju kada pojedinac ne bi razumeo ili pri
hvatio nove socijalističke društvene norme.
Raznovrsna je delatnost društvenih faktora koji su angažovani u širenju prlmene novih normi o braku i po
rodičnim odnosima. Te norme se usklađuju s ciljevi
ma društveno-ekonomskog razvoja, s unapređivanjem
ravnopravnog položaja polova, s poboljšavanjem uslo
va za svestrani psihofizički razvoj mlade generacije.
Zakonske norme deluju na preobražaj porodice od od
vojene manje-više zatvorene zajednice u otvorenu ljud
sku zajednicu, koja se ne oseća izolovanom. Na osnovi
samoupravnog odlučivanja radnih ljudi o svim indivi
dualnim, životnim i društvenim interesima, koji su isto
vremeno I interesi porodice, podruštvljava se vršenje
mnogih porodičnih funkcija i nastaju novi oblici etič
kog I emocionalnog zajedništva ljudi u užoj i široj po
rodici. Savremena tzv. nuklearna porodica zaposlenih
roditelja i njihove dece sve više traži da se društveno
obavljaju mnoge funkcije koje su dosad obavljale po
rodice. Radi se o domaćinstvu i dečjoj zaštiti.
Podaci pokazuju da se povećavaju broj domaćinstava
uopšte i broj domaćinstava s jednom porodicom, dok
se broj članova jednog domaćinstva smanjuje (kao i
broj porodica na jedno domaćinstvo). Godine 1948. bi
lo je 3 627 000 domaćinstava, a 1971. već 5 275 000 do
maćinstava, od kojiih je 73 odsto bilo s jednom poro
dicom. Raslojavanje velikih domaćinstava i smanjiva
nje broja članova na jedno domaćinstvo prate tokove
industrijalizacije: dok je 1948. godine u Jugoslaviji bi
lo prosečno 4,4 lioa na jedno domaćinstvo, 1971. go
dine taj prošek je opao na 3,8, uz značajne terito
rijalne razlike — u Hrvatskoj i Sloveniji prosečan broj
lica na jedno domaćinstvo iznosi 3,4, u Bosni i Herce
govini 4,4, u Makedoniji 4,7, a na Kosovu 6,6.
132
�I brojke o sklapanju i razvodu braka pokazuju da se
shvatanja o bračnim i porodičnim odnosima menjaju,
ali i to da sve ne teče bez teškoća. Dok procenat
sklopljenih brakova na 1000 stanovnika pokazuje ma
nja odstupanja od jugoslovenskog prošeka (8,3), razlike
među republikama i pokrajinama su osetnije u pogle
du broja razvoda.2 )
0
U svim tim promenama bitna je nova uloga žene u
društvenoj podeli rada. Ona se više ne smatra pre
težno suprugom, domaćicom i majkom, već postaje sa
mostalan činilac društvene privrede. Svojim novim po
ložajem radnika u udruženom radu ona se ekonomski
i društveno osamostaljuje. Mnoga istraživanja su po
kazala da se preobražaj tradicionalnih bračnih i poro
dičnih odnosa vrši naročito brzo kada se i žena uklju
čuje u rad izvan kuće. Njeno delimično odsustvo iz ku
će, a posebno njen novčani doprinos kućnom budžetu,
ugled i nova znanja koja ona stiče svojim radom van
kuće nužno menjaju njen raniji, podređeni položaj u po
rodici i postavljaju odnose na egalitarnije osnove. Za
poslenost žene i njena ekonomska samostalnost nalažu
i jednom i drugom bračnom drugu nova prava i nove
dužnosti i diktiraju im novo ponašanje u međusobnim
odnosima i u odnosu prema deci.
Međutim, ovaj proces je suviše dubok i sveobuhvatan
da bi za njegove sadašnje učesnike tekao bezbolno.
Zapaža se da mnoge zaposlene žene-majke doživlja
vaju svoj položaj kao konfliktan, bremenit napetosti
ma. Izlaz iz takve konfliktne situacije one ponekad tra
že u bekstvu u staro, u prihvatanju tradicionalne uloge
žene u braku i porodici, tim pre što nije reč samo o
shvatanjima već o objektivnim razlozima spore pro
mene stare podele uloga između muža i žene u okviru
porodice. U staranju o deci I u njihovom vaspitavanju
majka se pretežno još uvek smatra najodgovornijom I
zato je tu njena uloga odlučujuća. Deca se obraćaju
za pomoć najpre majci, pošto većinom majke posećuju
roditeljske sastanke u školi I slično. Ipak se to stanje
postepeno menja. Istraživanja pokazuju da raste udeo
oba roditelja u brizi za decu i da se povećava njihova
zalnteresovanost za dobi janje stručne pomoći u vaspita
vanju dece.
Uočljive su razlike u shvatanju ravnopravnosti u poro
dici i izvan nje ne samo Između grada I sela već na
ročito između generacija. Za novu generaciju Je sve
više samo po sebi razumljivo da muž I žena dele brigu
®) Broj razvoda na 100 brakova 1976: SFRJ 14,0: SR BIH 10.9, SR
Cm a Gora 5,0; SR Hrvatska 17,4; SR M akedonija 7,1; SR Slovenija 14,6;
SR S rbija 15,5; uža Srbija 16,3; SAP Kosovo 2,4; SAP Vojvodina 21,5.
133
�o detetu i domaćim poslovima. To je slučaj naročito
u porodici u kojoj je žena odnosno majka zaposlena.
Zato je neophodno podruštvljavanje nekih funkcija po
rodice i stvaranje za to odgovarajuće društvene mate
rijalne baze. Dečja zaštita, servisi za domaćinstvo,
opremljenost domaćinstva savremenim tehničkim po
magalima, prehrambena i druga industrija — sve to
utiče na život pojedinca i porodice. U svim tim proce
sima, iako nedovoljno brzo, smanjuje se razlika izme
đu seoskog i gradskog načina života.
Elektrifikacija i razvitak odgovarajuće industrije omo
gućavaju relativno brzo opremanje domaćinstava sa
vremenim tehničkim uređajima. Menja se i struktura
lične potrošnje. Tako se, na primer, učešće Izdataka
za Ishranu smanjuje, a rastu izdaci za trajna dobra
(stan, nameštaj i slično).
Organizovanje restorana za društvenu ishranu na rad
nom mestu (radne organizacije subvencionišu cenu
hrane i do 40 odsto), školska ishrana (veliki broj škol
ske dece dnevno dobija od jednog do tri obroka u
školi) i druge vrste servisa, na primer za pomoć u
nezi bolesnika, rasterećuju ženu kao proizvođača i na
selu i u gradu, kao i celu porodicu. U mnogim gra
dovima na tome rade zavodi odnosno centri za una
pređivanje domaćinstva. Oni praktičnim demonstracija
ma, literaturom i proučavanjem problema ishrane i slič
no predlažu i sprovode akcije, a često pritiču u po
moć potrošačima kontrolisanjem industrijskih proizvo
da i trgovine.
U rešavanju ovih problema građani se angažuju u
svojim samoupravnim i mesnim zajednicama i opštlnama. Za njihovo rešavanje zalažu se sindikati i mnoge
društvene organizacije. Posebno mesto u tome ima specijalizovana društvena organizacija »Mesna zajednica I
porodica«, koja podstlče društvene dogovore i pred
laže stručna rešenja. Isto tako se širi prostor za sa
moupravne odluke samih proizvođača. Na osnovi ostva
rivanja prava raspolaganja celokupnim ostvarenim do
hotkom nastaje sve više inicijativa da se društvenim
dogovorima I samoupravnim sporazumima radnih orga*
nizacija, među njima i mesnih zajednica, u opštini I
šire brže rešavaju problemi podruštvljavanja životnih
pitanja porodice.
Ipak centralno mesto u problematici položaja žena u
porodici I društvu zauzima problem materinstva i dečje
zaštite.
134
�Društvena zaštita dece
Društvena zaštita dece počela se veoma intenzivno
razvijati još u toku narodnooslobodilačkog rata zahva
ljujući brizi naroda da očuva svoj mladi naraštaj. Narodnooslobodilački odbori, u kojima su žene bile za
stupljene u velikom broju, bili su organizatori dečjih
domova, dečjih odeljenja u partizanskim bolnicama i
drugih ustanova za zaštitu dece. Ugrožena deca bila
su smeštena kod drugih porodica. U prvim godinama
posle rata društvena briga bila je usredsređena na
decu koja su izgubila roditelje i na decu invalide.21)
Slabo zdravstveno stanje dece kao posledlca rata izi
skivalo je ubrzano otvaranje zdravstvenih ustanova, savetovališta, dispanzera, porodilišta i dečjih bolnica.
Ujedno su organizovani i školske kuhinje i masovna letovanja za decu. Posleratna pomoć UNICEF-a je bila
izdašna. Od 1948. godine stizala je pomoć u hrani i
opremi za zdravstvene i dečje ustanove i škole. Neki
od programa UNICEF-a još se ostvaruju u manje razvi
jenim područjima.
U skladu s centralističkim sistemom upravljanja zem
ljom, a u cilju koordinacije svih državnih i društvenih
faktora, na saveznom nivou je u prvim posieratnim go
dinama pri Ministarstvu za socijalnu politiku Savezne
vlade delovao posebni Savet za zaštitu majke i deteta,
a ista takva tela su bila organizovana i u republikama,
pokrajinama i opštinama. U savetima je bilo značajno
učešće Saveza sindikata i AFŽ-a. U prvim posieratnim
godinama posebnim merama su usmeravana oskudna
sredstva u korist dece, pa je tako započeto integrisanje potreba dece u planove društvenog razvoja. Poče
la se izgrađivati metodologija utvrđivanja potreba de
ce, njihovog prioriteta i načina njihovog podmirivanja.
Oblici društvene brige o deci menjali su se prema
razvoju društveno-ekonomsklh odnosa, ali je po priro
di stvari područje dečje zaštite bilo među prvim pod
ručjima koja su obuhvatile decentralizacija i deetatiza
cija. Sreski i mesni narodni odbori, u funkciji starateljskih organa, brinuli su se o ratnoj siročadi, preduzimali
su razne mere za vaspitno zapuštenu decu, otvarali su
domove za ugroženu decu, materinske i dečje domove,
domove za učenike u privredi, Internate za đake sa
sela I slično. Sve više dece Je dobljalo dodatnu Ishra^J Popis od 1945. godine pokazao ]e da Je od 283 000 dece — rat
ne siročadi 88 000 Izgubilo oba ro d ite lja . Za njih su organizovani deCJI
domovi I In tern ati. III su Ih p rih v a tile druge porodice. B ile su osno1 P.™6 u»tanove za Izdržavanje 1 re h a b ilita c iju dece. Do kraja
tltf 30 000 dece*8nOVane
*U ^
u stanova.
koje
su
m ogle
prlhva-
135
�nu u mlečnim kuhinjama, širila se mreža zdravstve
nih ustanova namenjenih majkama, deci i omladini.
U okviru planova industrijalizacije i socijalističke re
konstrukcije poljoprivrede i sela i politike ravnoprav
nog uključivanja žena u te tokove, imali su prioritet
posebni oblici zdravstvene i socijalne zaštite zaposle
nih majki i njihove dece. Zakonodavstvo je obavezalo
radne organizacije i narodne odbore da organizuju jas
lice i vrtiće za decu zaposlenih majki.2 )
2
Uprkos značajnoj ulozi koju su imale te ustanove, po
stojale su slabosti, koje su tražile razvijanje novih ob
lika društvene zaštite dece i ukazivale na potrebu da
se unekoliko izmeni dotadašnji koncept te zaštite. Re
lativno brzo povećanje broja ustanova, iako je i dalje
bilo daleko iza potreba, dolazilo je u raskorak s mate
rijalnim mogućnostima. Doprinos roditelja za izdržava
nje dece u tim ustanovama bio je minimalan i počela
su se javljati mišljenja da »država« treba da obezbeđuje sredstva za izdržavanje dece. Kako je ustanova za
decu bilo suviše malo, društvenu pomoć su uživali sa
mo oni roditelji koji su u njima imali decu. Dečje usta
nove pri preduzećima često su bile mnogo udaljene od
stanova radnica, pa zato neke radnice nisu mogle do
nositi decu u takve ustanove lili su ih, iako rede, tamo
ostavljale cele radne nedelje. Lokacija ustanova prema
radnom mestu, a ne prema mestu stanovanja pokazala
se neadekvatna, naročito kada se počela povećavati
dnevna migracija radnika.
Sve više je sazrevalo saznanje da probleme dečje za
štite treba rešavati tamo gde porodica stanuje, što
znači u naselju, u mesnoj zajednici, i da program nje
nog razvijanja treba Izrađivati tako da u najkraće mo
guće vreme što veći broj dece, a najzad i sva deca,
steknu jednake uslove za razvijanje svih svojih spo
sobnosti bez obzira na to da II je majka zaposlena
ili ne.
Godine 1961. uveden je relativno visok dečji dodatak,
koji je tada primalo približno 1 200 000 zaposlenih ro
ditelja za gotovo 2 500 000 dece. Tada je uvedena I
obaveza roditelja da za Izdržavanje dece u ustanovama
plaćaju deo doprinosa za pokrivanje režijskih troškova
(ishrane). U to vreme većina ustanova za decu prešla
Je na samostalno finansiranje I u n}lma su bili osno
vani organi društvenog upravljanja. Bilo je potrebno
fzvesno vreme da se ove ustanove prilagode novim
M) Godine 1951. postojale su 524 ustanove
za
pretSkolsku
decu *
26 000 dece, 267 dečjlh domova za decu bez roditelja s 20 000 dece,
1151 dom I Internat za 137 000 uCenlka I 66 specijalnih zavoda s 4700
dece.
136
�uslovima, što Je privremeno zaustavilo njihovo^ razvi
janje. Posle tog prelaznog perioda može se uočiti ne
prekidni pozitivni razvitak. A li i tu ima razlika među
republikama i autonomnim pokrajinama, a pogotovo
među opštinama.
Razvitak dečje zaštite u svakom pogledu je sastavni
deo društveno-ekonomskog razvitka, uslovljen je raz
vojem materijalne baze, ali i stepenom razumevanja
koji za njega pokazuju društveni faktori odnosno n ji
hovom akcijom. Broj ustanova za dnevni boravak dece
povećao se od 996 u 1961. godini na 2584 u 1976. go
dini, tj. za 1588 (prosečno godišnje za oko 106 usta
nova). Broj dece u tim ustanovama povećao se od
75 609 u 1961. godini na 208 353 u 1976. godini (godiš
nje za 7 odsto). Povećanje broja ustanova 1 njima obu
hvaćene dece ubrzano je razvojem samoupravljanja.
Tempo rasta broja ustanova za predškolsku decu ipak
ne zadovoljava stvarne potrebe. Od ukupno 2 534 000
dece do 7 godina starosti, dečjim ustanovama obuhva
ćeno je samo 7,6 odsto (dece do 3 godine 2,4 odsto,
a od 3 do 7 godina 11,6 odsto). Ovaj prošek je znatno
veći u razvijenijim republikama i pokrajinama, u kojima
ima više zaposlenih žena (u Sloveniji, Vojvodini i Hrvat
skoj). Zbog nedovoljnih kapaciteta, ove ustanove su
namenjene prvenstveno deci zaposlenih roditelja.
S razvijanjem komunalnog sistema i samoupravljanja
u svim oblastima društvenog života, posebno u zdrav
stvu, školstvu i socijalnoj zaštiti, unapređuje se dru
štvena briga o deci. Roditelji i građani u okviru mes
nih zajednica aktivni su nosioci programa za poboljša
nje uslova za zdrav razvitak dece. Glavna odgovornost
i zadaci usklađivanja na osnovu solidarnosti u oblasti
dečje zaštite pripadaju opštinama, republikama i auto
nomnim pokrajinama. Počev od 1967. godine sve re
publike su donele zakone o razvijanju i finansiranju
dečje zaštite i u tu svrhu su odredile poseban dopri
nos koji se prikupljao u namenske fondove. Iz tih fon
dova je isplaćivan dečji dodatak i sufinansirano razvi
janje ustanova dečje zaštite. Posle donošenja novog
Ustava u celoj zemlji su osnovane samoupravne in
teresne zajednice dečje zaštite, u koje su uključeni
svi faktori koji su zainteresovani za razvoj dečje za
štite na određenom području, u jednoj ili više opština
ili u republici. U njima delegati-korisnici usluga usta
nova i delatnosti dečje zaštite zajedno s delegatima-davaocima usluga, tj. zajedno s radnicima u ustanovama
dečje zaštite, planiraju razvoj ove oblasti, stimulišu
udruživanje sredstava I rada u tu svrhu I obezbeđuju
137
�solidarnu pomoć za određene grupe socijalno ugrože
ne dece. Time se prevazilazi shvatanje da je dečja za
štita problem koji nastaje samo za decu zaposlenih že
na i da je to »ženski problem«, zbog kojega je ženska
radna snaga skuplja. U takvom sistemu dečja zaštita
postaje društveni problem najšireg značaja koji treba
rešavati pre svega sa stanovišta uspešnog razvoja sve
dece. »Dečja zaštita« se sve manje tretira kao usko
socijalno pitanje, a sve više kao jedan od najznačajni
jih elemenata celokupne društvene reprodukcije, širi
se saznanje da se time istovremeno diže produktiv
nost zaposlenih roditelja i da se optimalno razvijaju
svi fizički i psihički potencijali budućih radnika. Da bi
se poboljšali nega i vaspitanje sve dece, u progra
mima razvoja društvene brige za decu razvitak tzv.
neposredne dečje zaštite ima prednost u odnosu na
oblike novčanih dečjih dodataka koje dobija jedan od
roditelja. Neposrednu dečju zaštitu nude sve vrste
ustanova za dnevni boravak dece (jasle, vrtići, putuju
ći vrtići na selu i slično), tzv. »male škole« (koje u
godini pred upis u osnovnu školu obuhvataju i onu
decu koja inače nisu smeštena u predškolskim usta
novama i tako im olakšavaju prelazak u školu), celo
dnevni boravak u školi i razvoj celodnevne škole, us
tanove za rehabilitaciju hendikepirane dece, društvena
ishrana u školi, sistematska zdravstvena zaštita ild.
Ne može se poricati značaj posredne zaštite, tj. dečjeg
dodatka koji se daje roditeljima zaposlenim u društve
nom sektoru i određenoj grupi poljoprivrednih proizvo
đača. Ali uz ostale vidove brige za decu dečji doda
tak sve više postaje socijalna pomoć onim porodicama
koje svojim dohocima ne pokrivaju minimalne troškove
života. On ima karakter društvene pomoći iz fondova
solidarnosti porodicama s decom. Izuzete su samo po
rodice s dohocima Iznad određenog prošeka po članu
porodice, zbog čega je broj primalaca dečjeg dodatka
opao.
Međutim, u praksi se oseća da sve dileme još nisu
otklonjene. Ponegde se Još gubi vreme u raspravlja
njima o tome da II treba obezbediti uslove da majka
što duže ostane 8 detetom, Ili pak omogućiti da deca
budu što ranije uključena u odgovarajuću dečju usta
novu; da li povećati novčanu pomoć porodicama s
decom ili više subvencfonisati dečje ustanove i slično.
Razlike u potrebama u našim uslovima su doprinosile
tome da još nisu svuda formulisanl jasni koncepti. Za
sve sredine Je karakteristično da se povećavaju In*
teresovanje I odgovornost radnika u udruženom radu
138
�za ovu oblast. U mesnim zajednicama, opštinama i re
publikama aktivira se sve veći broj građana. Raste
spremnost da se problemi dečje zaštite rešavaju u no
vim, samoupravnim oblicima. U mesnim zajednicama iz
rađeni su mnogobrojni programi razvitka dečje zaštite.
I broj dečjih ustanova i drugih oblika dečje zaštite
brže se povećava u okviru ostvarivanja novog ustavnog
sistema. Postepeno iščezava uverenje da je »država«
dužna da se brine o razvitku dečje zaštite. Roditelji I
građani sve češće odlučuju referendumom da samodoprinosom dopune zakonom određene namenske fon
dove dečje zaštite kako bi ubrzali njihov porast. Vodi
se akcija za to da se u svim urbanističkim planovima
predvide dečje ustanove i da se one je vtin ije Izgra
đuju pomoću tipskih projekata. Uvodi se sistem dru
štvenog subvencionisanja cene u ustanovama da bi se
u njima deci osigurao boravak bez obzira na m aterijal
nu mogućnost roditelja, s tim što roditelji s višim pri
hodima plaćaju veći deo cene koštanja.
Na području dečje zaštite nastaju i novi oblici regulisanja odnosa i obaveza. Potpisuju se društveni dogo
vori između svih zainteresovanih faktora u opštinama,
autonomnim pokrajinama i republikama o programima
razvoja društvene brige o deci i njihovoj realizaciji da
bi se što više ujednačili uslovi za zdrav i svestran
razvitak dece.
U celokupnom razvoju dečje zaštite gotovo neprocenjivu ulogu odigrale su društveno-političke i društvene
organizacije. Pod različitim nazivima u republikama i
pokrajinama (»Naša deca«, »Prijatelji dece« i slično),
one su delovale udružene u Savetu za vaspitanje i za
štitu dece Jugoslavije. One godinama izdaju mnoge
časopise i publikacije namenjene roditeljim a, vaspitačima i društvenim radnicima. Zajedno sa Savezom so
cijalističke omladine, povezuju se sa Savezom pionira,
tj. sa školskom decom. Tako već od školskog uzrasta
preko te organizacije deca počinju da postaju subjekt
koji se brine o sebi i koji se uključuje u društvo.
Međunarodna godina deteta Organizacije ujedinjenih
nacija 1979. godine pobudila Je široko upoznavanje po
stignutih rezultata, mnoge nove inicijative za dugoroč
no rešavanje potreba dece i omladine. Da bi se pored
manifestativnih oblika brige o deci (festivala, izložbi,
takmičenja i slično) postigli i dugoročni efekti, po
sebno su bile značajne odluke Savezne konferencije
Socijalističkog saveza I Saveza sindikata I odluke više
zajedničkih savetovanja društvenih organizacija iz svih
republika i pokrajina u 1979. godini (Skoplje u janu
139
�aru, Cavtat u maju, Beograd u junu, Ljubljana u oktob
ru). Na tim savetovanjima je naglašena ne samo so
cijalna već i društveno-ekonomska suština brige o deci.
U toj godiroi ulaganja napora u svetskim razmerama za
ostvarivanje prava deteta naročito je došla do izražaja
činjenica da se u sistemu socijalističkog samouprav
nog društva briga o deci i ostvarivanje njihovih prava
integrišu u celinu društveno-ekonomskih odnosa. U tim
nastojanjima žena predstavlja jedan od najaktivnijih
činilaca. Ona zajedno s detetom prestaje biti objekt
društvene brige i zajedno s muškarcem nastupa kao
subjekt brige ne samo za svoju već i za svu drugu
decu.
Demografska kretanja
Jugoslavija je poznata po svojim demografskim razno
likostima, koje odražavaju nasleđene razlike u ekonom
skom razvoju i druge socijalne i kulturne karakteristike
pojedinih naroda i narodnosti odnosno republika i po
krajina. Na neke od tih razlika se s obzirom na pozna
te zakonitosti i dugoročnost određenih procesa s raz
vojem ne smanjuju, već se delimično čak i povećavaju.
Tako se u uslovima postojanja istog društvenog i eko
nomskog sistema mogu pratiti različite posledice primene jednake politike na različite uslove. U socijali
stičkoj Jugoslaviji demografska kretanja se tretiraju kao
sastavni deo ekonomskih i društvenih odnosa, a pita
njima planiranja porodice prilazi se sa stanovišta rav
nopravnog položaja žene i zaštite njenog zdravlja, sa
stanovišta prava oba roditelja da odlučuju o broju
dece i vremenu njihovog rađanja, kao i sa stanovišta
interesa deteta da se rodi kao željeno i voljeno. Put
do takvih shvatanja utro je radnički pokret još pre
revolucije svojim odnosom prema u to vreme veoma
teškim uslovima života žena i porodica.
Na 1000 stanovnika u Jugoslaviji 1974. godine bilo je
rođeno prosečno 26,7 dece, a 1977. godine 17,7, od
toga u istoj godini na Kosovu se rodilo 33,9 dece, u
Vojvodini 14,0, u Hrvatskoj 14,7, u Srbiji bez pokra
jina 15,3, u Sloveniji 17,6.
Prirodni priraštaj na 1000 stanovnika u Jugoslaviji bio
je 1947. godine 13,9, a 1977. godine 9,3. Unutar toga
prošeka priraštaj u 1977. godini bio je u Vojvodini 3,7,
u Hrvatskoj 4,7, dok Je na Kosovu bio 27,6. Nenavede
ne republike zauzimaju vrednosti između ekstrema
autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova.
140
�Motivacija za kontrolu rađanja i smanjivanje nataliteta
na području Jugoslavije nije se pojavila tek u vreme
industrijalizacije i urbanizacije. U nekim poljoprivred
nim rejonima, posebno u dolovima Hrvatske i Srbije
još u XIX veku drastično se počeo smanjivati broj
porođaja sve do tendencije depopulacije. Da bi sprečili rasparčavanje zemljišta, u nekim krajevima Jugo
slavije seljaci su sve više prelazili na sistem jednog
deteta. Zbog veoma zaostalih zdravstvenih i higijen
skih prilika takvo planiranje porodice sprovođeno je
na razne načine »preko leđa« žena. Same ili uz pomoć
nadrilekara i seoskih baba one su vršile pobačaj i
često ga plaćale i životom.
Pored navedenog ekonomskog razloga, na smanjenje
nataliteta uticao je i nekadašnji položaj žene u po
rodici. Težak život i mnoga opterećenja radom u polju
i u kući naveli su seljanku da prihvati smanjenje bro
ja dece i kao put za svoje rasterećenje od mnogih
obaveza. Međutim, u većini zaostalih poljoprivrednih
rejona u kojima je nepismenost žena bila visoka i na
talitet je bio veoma visok, ali ga je pratila isto tako
visoka smrtnost odojčadi.
Na dinamiku razvoja stanovništva u novije vreme snaž
no utiče intenzivnost ekonomskog i društvenog raz
vitka. Zajedno s aktivizacijom žena u privredi i s po
rastom opšteg standarda širi se motivacija za odgo
vorno planiranje porodice. Ipak su spomenute razlike
u stopi prirodnog priraštaja ogromne i iznose 3,7 do
27,6. Posledice takvog stanja su različite. U nekim
republikama smanjuje se udeo mladih, a povećava udeo
srednjih i starijih generacija. Veliki priraštaj na drugim
područjima povećava udeo omladine, što zahteva veće
investiranje u školstvo, brže otvaranje radnih mesta itd.
Visok priraštaj smanjuje, između ostalog, i dohodak po
stanovniku. U isto vreme u razvijenim područjima ne
ma pritisaka na škole, pa je u većoj meri moguća
modernizacija školstva. Popravila se kvalifikaciona
struktura, a time su se povećali i dohodak i ulaganja
u standard. Tako, između ostalog, i to povećava regio
nalne razlike.
Uprkos veoma različitoj demografskoj situaciji u zem
lji, u njoj se vodi u suštini jedinstvena politika u po
gledu društvenih stavova u odnosu na brak, porodicu,
pobačaj 1 kontracepciju, ali su u praktičnim merama u
raznim republikama stalno postojale razlike. Ustavno
su sve te oblasti sada u nadležnosti republika 1 po
krajina. Postaje sve očiglednija potreba da se u okviru
jedinstvenih načela diferencirano prilazi realizaciji po141
�Jedinih mera, s tim da se uzimaju u obzir konkretni
us Iovi. Sve više se nameće potreba za naučnim istra
živanjem u praćenju demografskih kretanja.
Zato je u nerazvijenim regijama društvena i politička
akcija usmerena na oslobađanje omladine od starih
pogleda, na menjanje položaja žene, na razvijanje škol
stva i prosvetnih ustanova, na zdravstveno prosvećivanje, na razvijanje delatnosti koje zapošljavaju više
ljudi, kao što su prerađivačka industrija, javni radovi,
poljoprivreda itd. U svemu tome veliki uticaj imaju
unutrašnje migracije iz sela u razvijenije krajeve i emi
gracije u inostranstvo na privremeni rad.
Razvoj planiranja porodice
Društvene mere i pravne norme koje se odnose na
planiranje porodice postepeno su se menjale. Među
tim, ta postepenost — naročito što se tiče mogućnosti
zdravstvene službe i novih saznanja o metodama kon
tracepcije — imala je više razvojnih faza, dok je još
davno usvojeno osnovno gledište o potrebi obezbeđenja slobode u odlučivanju o rađanju dece.
Ta sloboda nije se proistovećivala s pravom na poba
čaj. Postojalo je mišljenje da je o istinskoj slobodi
odlučivanja o rađanju moguće govoriti samo pre za
čeća i da Je cilj društvene akcije da za to stvori uslo
ve. Odnos prema liberalizaciji pobačaja bio je u po
četku restriktivan, iako je pobačaj bio prihvaćen kao
jedan od metoda planiranja porodice. Smatralo se da
bi potpuna legalizacija pobačaja u uslovima nerazvije
nosti zdravstvene službe I manje-više niske higijenske
kulture još više ugrožavala ženino zdravlje i smanji
vala njeno interesovanje za prevenciju. Tako je veštački pobačaj bio postepeno liberalizovan, uz istovremena
nastojanja da se proširi prevencija začeća kao glavni
metod odlučivanja.
Prvi problem koji Je tražio rešenje bilo je ograničava
nje namernog pobačaja, koji Je bio rasprostranjen pre
drugog svetskog rata, jer Je u staroj Jugoslaviji po
bačaj bio zabranjen crkvenim i sudskim merama. Posle
rata broj ilegalnih pobačaja koji su vršeni izvan zdrav
stvenih ustanova još više je porastao uz relativno
visoku smrtnost žena, pošto se pobačaj često Izvodio
na nestručan, veoma primitivan način i u krajnje ne
higijenskim okolnostima. Godine 1951. usvojen Je prvi
savezni propis po kojem se kažnjavao izvršilac takvog
pobačaja, a ne žena. Godine 1952. donet je savezni
142
�propis kojim se pobačaj legalizuje iz medicinskih,
pravnih, zdravstveno-socijalnih i s tim povezanih so
cijalnih indikacija. Godine 1960. novim propisom detalj
nije su određene socijalne indikacije. (U 1967. godini,
na primer, registrovano je na 389 000 porođaja oko
277 000 legalnih pobačaja, a smatra se da je pored
ovih izvršeno još možda do 200 000 pobačaja).
Ali se brzo uvidelo da se tim putem neće moći uspešno rešavati sve veći zahtevi za pobačajem koji su
pratili promene u društvu (industrijalizaciju, urbaniza
ciju, migraciju). Upornim nastojanjem bila je krajnje
ograničena masovna pojava namernih pobačaja koji su
vršeni izvan zdravstvenih ustanova, ali je broj poba
čaja u tim ustanovama bio u porastu. Zato se težilo
kompleksnijoj akciji s težištem na prevenciji, na širenju
kontracepcije. Kontracepcija je prihvaćena kao najefi
kasniji odgovor na pobačaj, a jačanje odgovornosti roditeljstva kao najbolja mera protiv visoke sm rtnosti
odojčadi.
Zahvaljujući akciji društvenih organizacija, posebno
Saveza sindikata, kao i pravnim propisima, širenje
kontracepcije je postalo sastavni deo zdravstvene
službe, integralni deo savetovališta za majke i decu.
Od 1961. godine u Ljubljani radi naučni Institut za
planiranje porodice, koji se bavi naučno-medicinskim
aspektima ovih problema. U redovno obrazovanje me
dicinskih kadrova uključena je i savremena prevencija
začeća. U poslednjim godinama pri mnogim ginekološ
kim bolnicama organizuju se posebna odeljenja sa na
učnim i stručnim zadacima.
Prvi Koordinacioni odbor za planiranje porodice fo r
miran je u Sloveniji 1961. godine, a na saveznom nivou
1963. godine. Godine 1967. na inicijativu Konferencije
za društvenu aktivnost žena Jugoslavije i tog (savez
nog) Koordinacionog odbora Savezni savet za planira
nje porodice osamostaljuje se kao poseban društveni
organ.
Do 1969. godine stvoreni su uslovi da se problemu pla
niranja porodice pristupi kompleksnije. Ilegalni poba
čaj kao najveće zlo u velikoj meri je smanjen, ali još
nije potpuno sprečen. Posle velikog porasta u 1962.
godiini, legalni pobačaj je u nekim republikama počeo
polako da stagnira, a posle 1966. godine ponegde je
registrovano lagano opadanje broja^pobačaja, što se
već može smatrati pozitivnom posledicom širenja kontraceptivne tehnike. Međutim, u nekim republikama
broj pobačaja je počeo da raste obično kao prvi način
planiranja porodice kada se u uslovima ubrzanog pro
143
�cesa industrijalizacije pojavila motivacija za ograniča
vanje broja porođaja.
Skupština SFRJ je 25. aprila 1969. godine doneia Re
zoluciju o planiranju porodice. Taj dokument određuje
politiku dugoročnog planiranja porodice polazeći od na
čela slobode odlučivanja o broju porođaja i razmaku
između njih kao čovekovog prava i težeći da dete koje
se rodi bude željeno dete. Stvaranje uslova za ostva
rivanje toga prava stavljeno je u zadatak odgovaraju
ćim stručnim, obrazovno-vaspitnim i socijalno-zdravstvenim službama, a društveno-političke organizacije su po
zivane na moralno-političku podršku. Iste godine done
sen je savezni Opšti zakon o prekidu trudnoće, koji
sadrži sve vrste indikacija za dozvolu pobačaja i koji
ujedno priznaje i »individualnu indikaciju«. Opšti zakon
je obavezao zdravstvenu službu i na pružanje saveta i
sredstava kontracepcije.
Ustavno pravo o slobodnom odlučivanju o
rađanju dece
U Ustavu SFRJ od 1974. godine u poglavlju o slobo
dama, pravima i dužnostima čoveka i građanina kaže
se: »Pravo je čoveka da slobodno odlučuje o rađanju
dece. To pravo se može ograničiti samo radi zaštite
zdravlja.«2 ) To čovekovo pravo je utvrđeno i svim re
3
publičkim i pokrajinskim ustavima i odgovarajućim za
konima. Ostvarivanje ovog prava spada u delokrug re
publičkih i pokrajinskih zakona, što obezbeđuje moguć
nost da se opšti principi dovedu u sklad s različitim
uslovima u pojedinim sredinama. Republički i pokra
jinski zakoni utvrđuju pre svega zdravstvene mere za
ostvarivanje ovog novog čovekovog prava. Pobačaj je
svuda moguć na zahtev trudnice, ali samo do deset
nedelja trudnoće. Posle deset nedelja propisan je po
seban postupak. Pored toga, dve republike (Hrvatska i
Slovenija) regulišu i dostupnost kontracepcije, steri
lizaciju, lečenje neplodnosti i veštačko oplođavanje.
Takav odnos prema politici planiranja porodice svedoči o tome da Je shvaćena uslovljenost demografskih
kretanja opštlm socijalno-ekonomskim uslovima živo
ta, da je shvaćena dugoročnost uzroka i posledica koje
hastaju usled progiena tih uslova, kao i o tome da se
uvažava i neguje duboko demokratski princip slobode
ljudske ličnosti kao subjekta ličnih, porodičnih 1 dru
štvenih odnosa.
Ustav SFRJ, član 191.
144
�Ustavno utvrđivanje prava na slobodno odlučivanje o
rađanju podstaklo je donošenje i drugih pravnih pro
pisa na socijalnom i obrazovno-vaspitnom području. O
načinu ostvarivanja ovog prava vode računa samo
upravne interesne zajednice vaspitanja i obrazovanja,
zdravstvene zaštite, socijalne i dečje zaštite.
Razumljivo je što su idejno-politički i stručni proble
mi rađanja, pobačaja i stvaranja uslova za srećno ma
terinstvo bili i ostali stalna briga društvenih organiza
cija. U njima su ih pokretale u prvom redu žene i to
sa stanovišta zaštite svog zdravlja i poštovanja ličnog
integriteta i sa stanovišta zdravlja deteta. Međutim,
ne samo žene već i muškarci aktivno su se angažovali u ostvarivanju takve politike, koja im pruža mo
gućnost da usklađuju veličinu porodice sa svojim že
ljama i uslovima života. U tome su naročito bili aktiv
ni oni stručnjaci koji su mogli neposredno pratiti ne
sreće koje su nastajale zbog neželjene trudnoće i ra
đanja. Stručnjaci (lekari, socijalni radnici, pedagozi)
uključivali su se u sve većem broju u društveno-politički rad i koordiniranje svih aktivnosti na području
popularisanja odgovornog odlučivanja o rađanju i ši
renju znanja o sprečavanju neželjene trudnoće. Druš*
tveno povezivanje svih zainteresovanih u tela za pla
niranje porodice daje u nekim republikama značajne
rezultate u smanjivanju broja pobačaja.
Savezni savet za planiranje porodice i sva koordinacio
na tela u republikama i autonomnim pokrajinama i u
nekim opštinama na osnovu programskih ciljeva i za
dataka Socijalističkog saveza programiraju, razvijaju i
koordiniraju aktivnost za ostvarivanje svih uslova za
slobodno odlučivanje o rađanju i o unapređivanju odgo
vornog, društveno aktivnog, željenog roditeljstva i u
vezi s tim nastoje da se u celokupan sistem vaspita
nja i obrazovanja ugrade marksistički pogledi o huma
nim, ravnopravnim i odgovornim odnosima polova i
pripremanju mladih za odgovorne odnose u braku i po
rodici. U zdravstveno-socijalnoj oblasti radi se na una
pređivanju preventivne akcije. Pomenuta tela podstiču
1 naučnoistraživačku delatnost u ovoj oblasti i učestvu
ju u oblasti normativnog uređivanja.2 )
4
*4
)
Savet za planiranje porodice Jugoslavije I republl&ka I pokrajina.x .za
Plan*ranJ® porodice konstltulSe se od delegata: Saveza socljalfstlčke omladine, Saveza sindikata. Konferencije za pitanja druš
tvenog položaja žena, Jugoslovenske narodne armije, Crvenog krsta,
delegata udruženja: ginekologa, pedljatara, defektologa, lekarsklh druš
tava l zdravstvenih radnika, pedagoga, andragoga, univerzitetskih nas
tavnika, Zajednice Jugoslovensklh univerziteta, udruženja viših Škola,
udruženja pravnika, demografa. Zavoda za međunarodnu naučnu, kulturno-prosvetnu I tehničku saradnju, Saveta za vaspltanje 1 zaštitu dece,
interesnih zajednica dečje zaštite, zdravstvenog oslguanja. Saveza ploiu8, j° 'I , ara« Konferencije za socijalne delatnosti, Udruženja socijal
nih radnika, Stalne konferenctje gradova, Saveznog zavoda za društve
no planiranje I dr.
ii
u6
145
�Savet za planiranje porodice Jugoslavije, zajedno s od
govarajućim republičkim i pokrajinskim telima, a u
saradnji s mnogim drugim društvenim faktorima, organizovao je mnogobrojne šire jugoslovenske rasprave,
kao na primer: o uključivanju sadržaja o humanizaciji
odnosa među polovima i o odgovornom roditeljstvu
u nastavne programe svih škola; o problemima u vezi
s ostvarivanjem ustavnog načela o pravu čoveka na
slobodno odlučivanje o rađanju dece — u oblasti so
cijalne zaštite i zakonodavstva, kao i vezi sa zadacima
visokog školstva i pedagoških akademija, medicinskih
i drugih škola u unapređivanju znanja omladine i bu
dućih stručnjaka o humanizaciji odnosa među polovima
i odgovornom roditeljstvu, o populacionoj politici u
Jugoslaviji i slično.
Zahvaljujući delatnosti društvenih organizacija i struč
njaka, kao 'i pravnim normama, širenje kontracep
cije postalo je sastavni deo zdravstvene službe — gi
nekoloških bolnica i savetovališta za majku i dete.
Savet za planiranje porodice Jugoslavije razvija me
đunarodnu bilateralnu i multilateralnu saradnju s odgo
varajućim organizacijama u drugim zemljama i učla
njen je u Međunarodnu federaciju za planirano roditeljstvo.
A li i pored zajedničkih načelnih stavova, u celoj zem
lji ne postoje isti uslovi niti ista spremnost svih fak
tora za rešavanje pitanja planiranja porodice. Ponegde
nailazimo na zanemarivanje, pa I na otpore da se u
redovnu nastavu za stručne kadrove raznih profila
uvede nastava o problemima kontracepcije i seksual
nog vaspltanja. I u zdravstvenoj službi je u nekim slu
čajevima preventivna aktivnost suviše slaba, a zapo
stavlja se I ofanzlvnije širenje saznanja o takvim sred
stvima planiranja roditeljstva koja štite zdravlje maj
ke i deteta i koja učvršćuju humane odnose među po
lovima.
Međutim, treba Istaći da činjenica da radni ljudi u
savremenom društvu sve više odlučuju o svojim stva
rima I naročito o raspodeli dohotka, objektivno vodi
preokretu u pogledima na roditeljstvo I u odnosu na
podruštvljavanje brige o deci u mesnim zajednicama I
osnovnim organizacijama udruženog rada. Razvoj samo
upravnog socijalističkog društva sve više praktično
potvrđuje Engelsovu i Marksovu misao o biološkoj re
produkciji kao nerazdvojnom delu baze društvene re
produkcije. Odluke u svim za život pojedinca I društva
odlučujućim sferama materijalne, društvene i biološke
reprodukcije u istim su rukama. Na osnovu društvene
146
�svojine na sredstvima za proizvodnju i svog rada rad
nici mogu odlučivati o uslovima rada, koji su osnova
borbe za oslobođenje rada, za transformaciju rada iz
nužnosti u kreativnu potrebu, za prevazilaženje otuđe
nja čoveka. U tim okolnostima se i reprodukcija čoveka _ rođenje deteta — vrednuje drukčije. Roditeljstvo postaje slobodno i treba da donosi sreću majci,
ocu, deci i društvu. Roditelji se staraju o svojoj deci
sve više u društvenoj zajedničkoj akciji, u kojoj sa
svim građanima rešavaju pitanja koja prelaze moguć
nosti individualnih porodica. Podruštvljavanjem brige o
deci i akcijom svih radnih ljudi u samoupravnom si
stemu u korenu se ukida konflikt između materinstva,
rada i političkog odlučivanja o društvenim poslovima,
žene u udruženom radu i samoupravnim organima isto
onako kao i muškarci odlučuju o sve boljim uslovima
za život ne samo svoje već i sve dece i stvaraju te
uslove. Tako taj njihov najautentičniji interes kao čla
nova slobodne asocijacije proizvođača postaje put za
prevladavanje razlika između dece koje preko individu
alne porodice nije moguće otkloniti. Već sada se po
činje vršiti raspodela prema potrebama u korist sve
dece, iako u udruženom radu sada moramo vršiti raspodelu prema radu. Stavljajući brigu o detetu u centar
društvenog interesa i interesa majki i očeva i svih
građana, naše društvo se približava društvu jednakih
mogućnosti za sve, društvu komunističke solidarnosti,
u kojem se u tom cilju preobražava uloga žene i muš
karca, kao što se preobražavaju i svi lični, porodični i
društveni odnosi.
Podruštvljavanje domaćinskih poslova i samoupravna
društvena akcija za staranje o deci oslobađaju velike
ljudske potencijale u korist opšteg razvoja društva, što
mnogo znači za omogućavanje jednakog startovanja u
život svoj deci i za stvaranje novih veza drugarstva i
solidarnosti u porodici I u socijalističkom društvu.
Ukidanje svake diskriminacije, vlastiti rad i odgovor
nost za svoje i društvene stvari postaju osnova nove
etike, novog socijalističkog morala. Zadatak je vodećih
subjektivnih društvenih snaga da čoveku omoguće da
bude objektivno stavljen u uslove da se na osnovu re
zultata svog rada može potvrditi kao najviša vrednost
i da ostvarujući svoj interes može i mora zajedno sa
svim ljudima istovremeno postizati I društvene ciljeve.
Oslobođenje rada i ljudske ličnosti uslov je za prevazi
laženje i svih oblika čovekove otuđenosti, za humani
zaciju svih ljudskih odnosa uključujući polne i porodIč
147
�ne. Garancija covekove s11obode postaje sloboda njegos~oboda njego
čovekove slobode
vog sugradanina i njegovih sugrađanki. Niko od njih
sugradanki.
sugrađanina
ne maze eksploatisati drugoga, a svako je dužan da
duzan
može
postuje slobode i prava drugih i za to je odgovoran. To
poštuje
opšta načela
ulozi
ljudi su istovremeno i opsta nacela o ulozl radnih !Judi —
subjekata u samoupravnom drustvu.
društvu.
148
�Međunarodna saradnja
Narodi i narodnosti Jugoslavije u svojoj narodnoosiobodilačkoj borbi I socijalističkoj revoluciji povezali su
se s antifašističkom borbom svih potlačenih naroda i
s radničkim revolucionarnim pokretima. U okviru te
saradnje značajno mesto imao je otpor protiv reakcio
narne fašističke ideologije i prakse u odnosu na polo
žaj žene u društvu i porodici. Međunarodnom antifa
šističkom pokretu demokratskih snaga žene su dale
značajan prilog, pored ostalog i stvaranjem i produblji
vanjem veza s antifašistkinjama u raznim zemljama još
u toku rata. U surovim danima rata hiljade Jugoslovenki koje su bile u koncentracionim logorima i zatvori
ma hitlerovske Nemačke i fašističke Italije iskovale
su drugarstvo, koje se manifestuje još i danas.
Od osnivanja AF2-a kao organizovanog izraza masov
nog učešća žena Jugoslavije u NOB-u, a tim e i u svetskoj borbi za rušenje fašizma, povezivanje s antifa
šističkim demokratskim ženskim organizacijama posta
lo je značajan deo rada te organizacije.25)
Razvitak socijalističkih odnosa otvarao je nove prosto
re i za aktivnost žena u ukupnoj međunarodnoj poli
tici zemlje i u međunarodnoj saradnji s mnogim pro
gresivnim, demokratskim, nacionalnim organizacijama i
pokretima žena, s međunarodnim organizacijama i in
stitucijama koje su angažovane na ostvarivanju ravno
pravnih demokratskih odnosa među ljudima i narodima,
kao i na unapređivanju društvenog položaja žena. U
daljem razvoju samoupravni karakter jugoslovenskog
socijalističkog društva i nesvrstana spoljna politika
obezbedili su Jugoslaviji u međunarodnoj zajednici me
sto doslednog borca za nacionalnu nezavisnost i suve
renost svake zemlje i za ravnopravnu demokratsku saradnju u svetu. To je otvaralo nove horizonte i nove
veze sa sve većim brojem zemalja, organizacija i insti
tucija s kojima je Jugoslavija neprestano proširivala
svoju međunarodnu saradnju. Otuda je međunarodna
aktivnost žena Jugoslavije mnogostruka. Ona je usmerena na saradnju sa ženskim pokretima i organizaci
jama o specifičnim pitanjima vezanim za društveni po
ložaj žena u savremenom svetu, ali istovremeno i na
**) A ntlfaS Istlčkl front žena Jugoslavije bio Je odmah posle drugog
svetskog rata jedan od osnivača Međunarodne dem okratske fe d e ra c ije
zena (M D F 2 ). Kao posledlca Staljlnovog p ritiska na Jugoslaviju, 1949.
's k u č e n Iz te organizacije. M e đ u tim , kasnije Je A n ti
fašistički fron t žena, a potom Konferencija za pitanja društvenog polo
žaja žena Jugoslavije, razvijala saradnju u pojedinim oblastim a s ovom.
kao I mnogim drugllm međunarodnim organizacijam a, ali se n ije odaz
vala pozivu da se ponovo učlani u M D F 2.
149
�rešavanje svih vitalnih pitanja savremenog sveta, bez
čega nema ni uslova za dublje promene u njihovom
životu, za jačanje učešća žena u naporima sveta za
njegov miran i demokratski razvitak. Učešće žena se
istovremeno pokazuje u sve razvijenijoj ukupnoj politič
koj, ekonomskoj, kulturnoj, naučnoj i sportskoj saradnji i u drugim oblicima saradnje preko mnogih među
narodnih veza organizacija udruženog rada u privredi, u
obrazovnim, kulturnim i naučnim institucijama, društveno-političkih organizacija i udruženja, u kojima samo
upravno odlučuju radni ljudi i građani, kao što odlučuju
i o svim drugim pitanjima unutrašnjeg razvitka.
Tako je počeo proces podruštvljavanja spoljne politi
ke, u kojem se stalno širi aktivnost udruženih radnika
i građana kao faktora i nosilaca međunarodnih odnosa.
Međunarodna aktivnost Konferencije za
pitanja društvenog položaja žena
Jugoslavije
Razvijanje međunarodne saradnje je jedna od značajnih
oblasti u aktivnosti Konferencije za pitanja društvenog
položaja žena. Intenzivno se razvijaju veze sa ženskim
organizacijama mnogih zemalja u svetu, a posebno
nesvrstanih zemalja, kao i sa ženskim organizacijama
narodnooslobodilačkih pokreta. U okviru međunarodne
saradnje Socijalističkog saveza radnog naroda Jugosla
vije, Konferencija sada sarađuje s gotovo sto nacio
nalnih ženskih organizacija i pokreta i s oko četrde
set međunarodnih organizacija i institucija. Konferen
cija nije članica nijedne od postojećih međunarodnih
ženskih organizacija, ali zavisno od svog interesa i
sadržaja skupova i mogućnosti za demokratsku raspra
vu, šalje svoje posmatrače na susrete tih organizacija.
Konferencija za društvenu aktivnost žena zauzima se
za međunarodnu saradnju, posebno za mesto i ulogu
žene u savremenom svetu sagledavajući ih u svetlu
neprestanih društvenih promena i tako svojim isku
stvima koja je stekla u oslobodilačkoj borbi i izgradnji
jugoslovenskog socijalističkog samoupravnog društva
doprinosi naporima međunarodne zajednice za pobolj
šanje položaja žena. Iznošenje vlastitih iskustava uz ne
prestano nastojanje da se ona obogate upoznavanjem
uslova i rešenja koja se nalaze i drugde u svetu jeste
osnovni sadržaj međunarodne saradnje Socijalističkog
saveza radnog naroda Jugoslavije u cellni, pa i Kon
ferencije za pitanja društvenog položaja žena. Ta sa150
�radnja se zasniva na doslednoj primeni principa ravno
pravnosti i uzajamnog poštovanja, na težnji za razumevanjem specifičnih uslova u kojima se vodi bitka za
progres i ulogu žene u njemu u svakoj zemlji odnosno
u svakom regionu sveta. Za obaveštavanje inostranstva
0 gledištima i naporima koji se ulažu za afirm aciju
ravnopravnosti žena, Konferencija izdaje poseban ča
sopis -Činjenice i tendencije«. Kao jedan od vidova
razmene iskustava na kojoj je zasnovala svoju među
narodnu saradnju, Konferencija je do 1977. godine organizovala deset međunarodnih seminara s temama
kao što su: »Javne službe za pomoć ženi u domaćin
stvu kao jedan od bitnih uslova njene privredne i dru
štvene emancipacije«, »Problemi ženske omladine —
školovanje, zapošljavanje i društvena aktivnost«, »Mesto i uloga žene u lokalnoj samoupravi«, »Društveno-ekonomske promene na selu i položaj žene, dece i poro
dice«, »Porodica u savremenom društvu«, »Planiranje
porodice«, »Naučno-tehnološka revolucija i tendencije
u obrazovanju žena«. »Žena i razvoj« bila je tema de
setog seminara održanog u oktobru 1977. godine kao
doprinos razmatranju puteva borbe za nove međuna
rodne ekonomske i političke odnose i za unapređenje
položaja žena u društvu kao interesa svih progresivnih
društvenih snaga.26)
Dubljem izučavanju i unapređenju položaja žena u sve
tu služe i napori Međunarodnog centra za upravljanje
preduzećima u društvenom vlasništvu u zemljama u
razvoju sa sedištem u Ljubljani, koji tematiku uloge
žena u razvoju integriše u svoju celokupnu naučnoistraživačku, obrazovnu i konsultantsku delatnost. Cen
tar se posebno angažuje u izradi metodologije za uklju
čivanje problematike žena kao faktora razvoja u naučno
istraživanje, u sakupljanju, analitičkoj obradi i izradi
bibliografije povezane s tom problematikom.
Saradnja s naprednim snagama u svetu razvijala se i
u okviru svih drugih društveno-političkih i društvenih
organizacija, posebno u okviru razgranate međunarod
ne aktivnosti Saveza komunista Jugoslavije, Socijalistič
kog saveza radnog naroda Jugoslavije, Saveza sindikata
1 Saveza socijalističke omladine. Ove društveno-političke organizacije uključuju u svoj rad i napore za una
pređenje položaja žena u svetu, je r je to zajednički
interes svih naprednih snaga, a u isto vreme žene
daju svoj doprinos u celoj međunarodnoj saradnji tih
organizacija.
Na seminaru su prisustvovale 102 strane ufiesnlce, predstavnice 50
nacionalnih I 9 međunarodnih regionalnih organizacija I In s titu c ija . I
pomoćnik generalnog sekretara O UN H elvl S lp lle .
Predsednlk SFRJ
Josip Broz Tito uputio Je posebnu poruku sem inaru.
151
�Posebno značajan prilog međunarodnim naporima za
oslobođenje žena pruža se u okviru međunarodne delatnosti SFRJ u Organizaciji ujedinjenih nacija i u
pokretu nesvrstanih zemalja.
Delegati Socijalističke Federativne Republike Jugosla
vije učestvovali su na mnogim međunarodnim skupovi
ma u okviru OUN, kao i na mnogim drugim političkim
i stručnim sastancima žena. U tom okviru posebno je
značajno zalaganje naših predstavnika za izgrađiva
nje naprednog međunarodnog i nacionalnog shvatanja
pojedinih pitanja i za njihovo pravno regulisanje, kao i
za prihvatanje naprednih pogleda u OUN u odnosu na
položaj žena i ravnopravnost muškarca i žene.
Svetska godina stanovništva
Na poziv Ujedinjenih nacija da se sve zemlje uključe
u aktivnost povodom Svetske godine stanovništva
(SGS) 1974, Savezno izvršno veće je formiralo Jugoslovenski odbor za SGS. U saradnji s republičkim i po
krajinskim odborima Jugoslovenski odbor za SGS iz
radio je plan aktivnosti povodom SGS u Jugoslaviji i
izvršio potrebne pripreme za učešće predstavnika Jugo
slavije na Međunarodnoj konferenciji o stanovništvu
1974. godine u Bukureštu. U tim pripremama je znača
jan doprinos dao Savezni savet za planiranje porodice,
a u tom okviru je bilo posebno zapaženo savetovanje
(1973. godine u Beogradu)2 o izgradnji društvenih sta
7
vova o populacionoj politici u Jugoslaviji.
U nastojanjima da se zaključci Međunarodne konferen
cije o stanovništvu koja je održana u Bukureštu što
doslednije i adekvatnije ostvaruju u Jugoslaviji, u pri
premi je zaključivanje društvenog dogovora o saradnji
u rešavanju pitanja od zajedničkog interesa u oblasti
stanovništva.
Na inicijativu i stalnim zalaganjem Saveta za planira
nje porodice Jugoslavija je ostvarila saradnju s Fon
dom Ujedinjenih nacija za populacione aktivnosti
(UNFPA). Kao rezultat te saradnje, od 1977. godine
UNFPA daje deo sredstava za tri jugoslovenska pro
jekta iz medioinske. socijalne i demografske oblasti
planiranja porodice. Ta saradnja se nastavlja: u pri
premi je pet novih naučnoistraživačkih projekata zna
čajnih za uključivanje oblasti humanizacije odnosa me
,7J Savezna konferencija SSRNJ, Savet za planiranje porodice Jugo
slavije: Izgradnja društvenih stavova o populacionoj p o litic i u Jugosla
v iji. Savetovanje održano u Beogradu septembra 1973. »Radnička Štam
pa«, Beograd 1975.
152
�đu polovima u nastavne planove i programe na svim
nivoima školovanja, pa i u pripremanju nastavnog kad
ra za rad u ovoj oblasti.
Međunarodna godina žena i Dekada UN za
žene
Zahvaljujući produbljenim raspravama o problemima
razvoja i akciji nesvrstanih zemalja, OUN je prihvatila
načela i akcioni plan za novi međunarodni ekonomski
poredak. U tom okviru unapređivanje položaja žena sa
gledano je kao globalno svetsko pitanje, kao strateško
pitanje razvoja, koje se postavlja radi ciljeva razvoja i
kao snažno sredstvo mobilizacije svih ljudskih poten
cijala u borbu za materijalni i socijalni napredak. To
uverenje izraženo je i u poruci koju je predsednik
SFRJ Josip Broz Tito uputio Svetskoj konferenciji Me
đunarodne godine žena OUN 1975. godine, u kojoj se,
između ostalog kaže:
»... Smatram da je veoma važno što se problemu po
ložaja žene posvećuje u ovom momentu posebna paž
nja i u svjetskoj zajednici i u svjetskoj organizaciji.
Gledam i u tome porast uloge OUN i izraz jačanja sna
ga mira i progresa u svijetu i uspjeha borbe koju vo
de za rješavanje gorućih problema međunarodnih od
nosa, posebno ekonomskih, da bi čovječanstvo, svaka
zemlja i čovjek-pojedinac još snažnije zakoračili u svi
jet mira, slobode, ravnopravnosti naroda i socijalne
pravde. Duboko sam uvjeren đa su društvena uloga i
položaj žene veoma indikativni za opći razvoj svakog
društva i da svaka akcija usmjerena ka rješavanju pro
blema položaja žene znači doprinos općem procvatu
čitavog društva, a preko toga i napretku čitave svjet
ske zajednice, i obrnuto. Borba za društveni progres,
za prava čovjeka — čiji je dio ravnopravnost žene —
nerazdvojni s u . .. «
Proglašenje 1975. godine za Međunarodnu godinu žena
Ujedinjenih nacija bilo je i u Jugoslaviji povod za ana
lizu rezultata koje smo postigli u naporima za pobolj
šanje društvenog položaja žena i za veću aktivnost u
rešavanju onih društvenih problema koji posebno uti
ču na društveni položaj žena. U isto vreme u toku
Međunarodne godine žena vođena je još intenzivnija
akcija i na međunarodnom planu.
Na predlog Predsedništva Savezne konferencije Soci
jalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije Savezno
153
�izvršno veće je donelo odluku po kojoj je formiran po
seban Jugoslovenski odbor za Međunarodnu godinu že
na sa zadatkom da organizuje i usklađuje aktivnost
odgovarajućih društveno-političkih i drugih činilaca fe
deracije, republika i autonomnih pokrajina. Slični od
bori su bili formirani u svim republikama, pokrajinama
i u većini opština.
Smatramo da treba navesti glavne stavove koji su iz
građeni u Jugoslaviji o unapređivanju društvenog po
ložaja žena, a koji su bili osnova jugoslovenskog delovanja u Međunarodnoj godini žena, na Svetskoj kon
ferenciji UN u Meksiko-Sitiju i koji su ujedno dugo
ročna osnova za aktivnost i u tekućoj Dekadi OUN za
žene:
— da su problemi unapređivanja društvenog položaja
žene u suštini ključni problemi društvenih odnosa; da
je njihovo rešavanje sastavni deo borbe za poboljša
vanje ekonomskih i društvenih uslova, za viši materi
jalni standard radnih ljudi i za mogućnost da oni od
lučuju o rezultatima svoga rada, a time i o svom sva
kodnevnom životu uopšte. To ne može biti samo rezul
tat ekonomskog razvitka nego i svesnog, organizovanog delovanja naprednih političkih i društvenih snaga,
u čemu žene treba da učestvuju masovno i ravnoprav
no;
— da je to u svetskoj zajednici sastavni deo zalaga
nja za mir u svetu koji će se tem eljiti na poštovanju
nezavisnosti, suvereniteta i ravnopravnosti svih naro
da; za nove ekonomske i društveno-političke odnose
u svetu, za brži ekonomski i socijalni razvitak zema
lja u razvoju i za uspostavljanje novog međunarodnog
ekonomskog poretka, a protiv kolonijalizma i neokolonijalizma, rasne diskriminacije i aparthejda i svake vr
ste agresije, intervenoije, imperijalističkog pritiska i
hegemonije.
Na osnovi takvih stavova akcije u Međunarodnoj godi
ni žena u Jugoslaviji bile su uključene u tekuće napo
re za ostvarivanje novog ustavnog položaja radnika i
građana u socijalističkom samoupravljanju I za dalje
razvijanje, organizovanje i delovanje Socijalističkog sa
veza i drugih društveno-političkih organizacija. U okviru
takvih opštih napora aktivnosti MGŽ bile su značajan
doprinos podruštvljavanju spoljne politike.
Zajedno s drugim političkim i društvenim faktorima,
odbori za MG2 vodili su i posebne akcije. Tako je bila
veoma značajna akcija »Radnice govore«, koju je vodio
prvenstveno Savez sindikata, a koja je imala istovre
meno obeležje mobilizacije istraživanja. Održano Je više
154
�savetovanja i naučno-političkih skupova, na primer: Že
na u udruženom radu; Žena — poljoprivredni proizvo
đač; Zaštita žene na radnom mestu; Zapošljavanje I
profesionalna orijentacija ženske omladine; Izgradnja
sistema obrazovanja, posebno za žene i devojke; Ulo
ga žene u delegatskom sistemu i društveno-političkom
životu; Biološka reprodukcija, planiranje porodice; Dečja zaštita, politika društva prema porodici; Porodica i
njene funkcije u samoupravnom socijalističkom dru
štvu; Podruštvljavanje porodičnih poslova — društvena
ishrana; Porodica i urbanizacija; Porodica u književno
sti; Porodično zakonodavstvo; Uvođenje celodnevne
nastave u školi; Žena u revoluciji; Opštenarodna od
brana i žena; Sredstva javnog informisanja I uloga že
ne u društvu; Žena U film u.
Savezni komitet za zdravstvo i socijalnu zaštitu ini
cirao je izradu studije o ostvarivanju ravnopravnosti
žena i o njenom uticaju na porodicu u socijalističkom
društvu. Republički i pokrajinski sekretarijati za zdrav
stvo i socijalnu zaštitu takođe su podstakli izradu više
studija o pitanjima koja se odnose na položaj žene (o
zdravstvu, o socijalnim ustanovama, o tekstilnoj indu
striji, o poljoprivredi itd.). U MGŽ izlazio je poseban
bilten Jugoslovenskog odbora za MGŽ na svim jezicima
naroda i narodnosti Jugoslavije. U njemu su štampani
svi značajniji dokumenti Ujedinjenih nacija, Svetske
konferencije MGŽ OUN, važniji dokumenti Međunarod
ne organizacije rada, programi i podaci o radu odbora
MGŽ itd. Sredstva javnog informisanja, politički i struč
ni časopisi dali su velik publicitet aktivnostima u okvi
ru MGŽ u zemlji i u svetu. Izdate su posebne publi
kacije na stranim jezicima: Pravo čoveka u SFRJ da slo
bodno odlučuje o rađanju, Status žena Jugoslavije, sta
tistički ipregiled Žena u privredi I društvu Jugoslavije
itd.
Inicijative u zemlji i u inostranstvu u toku MGŽ sa
stavni su deo opšteg međunarodnog delovanja SFRJ.
Naročito je značajno zalaganje Jugoslavije za jačanje
uolge i efikasnosti UN u ostvarivanju stavova i rezolu
cija UN, naročito Specijalnog zasedanja Generalne
skupštine o ekonomskim odnosima u svetu.
Jugoslovenski predstavnici učestvovali su na Oko tri
deset međunarodnih skupova u vezi s obeležavanjem
MGŽ. Posebna aktivnost se razvijala u vezi s pripre
mama Svetske konferencije OUN u Meksiko-Sitiju. U
pripremama za učešće delegacije SFRJ na ovoj konfe
renciji bili su angažovani mnogi društveni i politički
faktori, naučni I kulturni radnici I sredstva javnog ln155
�formisanja. Održano je više od deset skupova za pret
hodno proučavanje dokumenata koji su bili pripremljeni
za tu konferenciju, a ujedno su na njima davani pred
loži za rad jugoslovenske delegacije.
U okviru MG2 u našoj zemlji su održana tri značajna
međunarodna skupa: Zasedanje Poljoprivrednog potkomiteta Komiteta zadrugarki Međunarodnog zadružnog
saveza, Svetska konferencija Crvenog krsta o miru i
Međunarodna konferencija o problemima slepih žena.
Analiza rezultata MGŽ, posebno Deklaracije i Plana
akcije koji su usvojeni na Svetskoj konferenciji, poka
zala je da u tretiranju položaja žena u savremenom
svetu i u pojedinim društvima postoji visok stepen
saglasnosti u oceni suštine problema i puteva njiho
vog rešavanja. Do kompleksnog i progresivnog pristupa
problemima koji se odnose na ravnopravan društveni
položaj žena i muškaraca, po mišljenju jugoslovenskog
predstavnika došlo je do konfrontacije s nosiocima na
zadnih, u suštini eksploatatorskih i imperijalističkih, kao
i paternalističko-birokratskih tendencija i krugova. Ti
krugovi su pokušali da svoje namere prikriju demagoš
kim frazama o »pomoći ženama«, ali one su se mogle
lako prepoznati pored ostalog i pod ljušturom femini
stičkih ekstremizama. Ti pokušaji su težili za tim da
se društveni položaj žena razmatra odvojeno, kao »žen
sko pitanje«, kao stvar samo edukativnih, humanitarnih
i socijalnih mera, a ne pre svega kao sastavni deo
opšte borbe za ravnopravne odnose među ljudima i
državama, za brži razvoj, za novi međunarodni ekonom
ski poredak.
Na kraju MGŽ jugoslovenski, republički i pokrajinski
odbori za MGŽ izradili su Predlog mera za unapređe
nje društvenog položaja žena u Jugoslaviji i za dalje
doprinošenje međunarodnoj aktivnosti u OUN i u po
kretu nesvrstanih zemalja. Savezno izvršno veće i
Predsedništvo Savezne konferencije Socijalističkog sa
veza radnog naroda Jugoslavije predložili su Skupštini
SFRJ da o tome raspravlja. Skupština SFRJ je tim po
vodom izdala zbornik svih dokumenata Ujedinjenih na
cija usvojenih na Svetskoj konferenciji MGŽ u Meksi
ku, na XXX zasedanju Generalne skupštine OUN i u
specijalizovanim agencijama OUN.2 )
8
Na osnovu mnogih analiza \ dokumenata o aktuelnim
pitanjima društvenog položaja žena u Jugoslaviji i na
osnovu pomenutog Predloga mera, Skupština SFRJ je
30. marta 1978. godine donela Rezoluciju o osnovnim
28) Ravnopravnost, razvoj, mir. Odabrani dokumenti OUN
I
teka Skupštine SFRJ. aerlja X IV , ev. 8, Beograd 1977.
156
M G 2,
B iblio
�pravcima društvenog delovanja na unapređivanju društveno-ekonomskog položaja i uloge žena u socijali
stičkom samoupravnom društvu (aneks).
Nesvrstani za uključivanje žena u razvoj
Pokret nesvrstanih zemalja na osnovu vekovnih težnja
naroda i država za ravnopravnošću u slobodi i razvoju
ponudio je čovečanstvu jedinu alternativu svetskom ra
tu i samouništenju. Na inicijativu nesvrstanih zemalja
Organizacija ujedinjenih nacija donela je rezoluciju o
uvođenju novog međunarodnog ekonomskog poretka
kao uslova za razvoj zemalja u razvoju, je r je to u za
jedničkom interesu celog čovečanstva. U okviru dosa
dašnjih međunarodnih ekonomskih odnosa ne mogu se
rešiti problemi siromaštva, zaostalosti, nezaposlenosti,
gladi i diskriminacije svake vrste, što se sve teško
odražava na život većine stanovništva sveta, na život
žena i dece.
U cilju ostvarivanja odluka Ujedinjenih nacija o pobolj
šanju položaja žena nesvrstane zemlje su u okviru svog
akcionog programa usvojile i odluku o jačanju među
narodne saradnje u pitanju »2ena i razvoj« da bi se
gledišta koja su uspešno formulisana u Međunarodnoj
godini žena sprovodila u život i tako pružao otpor po
kušajima da se ona devalviraju.
Podudarnost osnovnih progresivnih zaključaka Međuna
rodne godine žena s bitnim opredeljenjima politike ne
svrstanosti potvrdila je i Peta konferencija šefova drža
va ili vlada nesvrstanih zemalja u Kolombu avgusta
1976. godine. Ministarski sastanak Koordinacionog bi
roa nesvrstanih zemalja u Nju Delhiju, koji je održan
u aprilu 1977. godine, odlučio je da se održi posebna
konferencija nesvrstanih i drugih zemalja o ulozi žena
u razvoju. Ta konferencija je održana u Bagdadu maja
1977. godine, a u njenom organizovanju i u ostvariva
nju postavljenih zadataka Jugoslavija Je aktivno sudelovala kao jedna od zemalja koordinatora tog područja
aktivnosti.
Polazna tačka konferencije je bila teza da razvoj ne
predstavlja samo ekonomski rast, već da u njegovom
okviru kao njegov sastavni deo treba da se vrši I so
cijalna, politička i ekonomska transformacija, da se
promene u društvenom položaju žena moraju vršiti u
okviru svih drugih odnosa u društvu i da je zato po
boljšavanje položaja žena od opšteg značaja. Odgovor
nost i za tu oblast leži na svim društvenim činiocima,
157
�na državi i užoj zajednici, ali i na aktivnosti samih že
na. Završni dokumenat Bagdadske konferencije ističe da
se pozitivne promene mogu izvršiti samo ako su u
skladu s nacionalnim potrebama i uslovima, ako se
realizuju kao suvereno pravo svake zemlje. Pri tom je
ocenjeno kao neprihvatljivo svako nametanje
tuđih
modela. Taj dokumenat takođe ističe vitalnu vrednost
opredeljenja koja su formulisana na Svetskoj konfe
renciji MG2 u Meksiko-Sitiju; I tu je bila jasno utvr
đena povezanost borbe za očuvanje svetskog mira, za
uspostavljanje novog međunarodnog ekonomskog po
retka i za poboljšavanje društvenog položaja žena.
Šesta konferencija šefova država ili vlada u Havani
1979. godine pozvala je sve nesvrstane zemlje na ak
tivno ostvarivanje takve politike. Ona je istovremeno
pozvala »nesvrstane I druge zemlje u razvoju da uzmu
efikasno učešće na Svetskoj konferenciji Ujedinjenih
nacija povodom Dekade žena (Kopenhagen jula 1980.
godine) i da daju odgovarajući doprinos na nacional
nom, regionalnom i međuregionalnom nivou imajući na
umu međuzavisnost jačanja uloge žena u društvenom
i privrednom razvoju i napretka na polju zdravstva, ob
razovanja i zapošljavanja u nesvrstanim i drugim zem
ljama u razvoju«.2 )
9
Jugoslavija je dala veliki doprinos daljoj aktivnosti
OUN I posebno aktivnosti pokreta nesvrstanih i u ovoj
oblasti. Ona je član Pripremnog komiteta Svetske kon
ferencije povodom Dekade UN za žene, učestvovala je
na prvom (juna 1978) i drugom zasedanju toga komi
teta (avgusta— septembra 1979. godine) i na regional
nom seminaru o učešću žena u ekonomskoj evoluciji
(jula 1979. godine).
U pokretu nesvrstanih Jugoslavija Je izabrana za jed
nog od koordinatora saradnje u oblasti »2ena i razvoj«,
a bila je i član Pripremnog komiteta Konferencije u
Bagdadu i višestruko se angažovala u njegovom radu.
U tekućoj Dekadi UN za žene (1976— 1985)3 povećala
0
se potreba da se ta međunarodna aktivnost stalno prati
i da se u nju uključe sva bitna područja društvenog
delovanja. U tu svrhu pri Saveznom izvršnom veću
deluje posebno telo.
Iz zavrSne deklaracije Seate konferencije šefova država III vlada
nesvrstanih zem alja.
®) U 1975. godini, u Međunarodnoj godini žena, Generalna skupština
UN proklamovala Je Dekadu UN za žene: ravnopravnost, razvoj I mir
(1976— 1985) I donela odluku da se 1980. godine održi Svetska kon
ferencija Dekade UN za žene da bi se na njoj razmotrio I ocenlo na
predak koji Je postignut u ostvarivanju ciljeva Godine I Svetskog
plana akcije u prvoj polovini Dekade I po potrebi postojeći programi
prilagodili drugoj polovini Dekade u avetlu novih Činjenica I Istra
živanja.
i
158
�Međuresorska radna grupa usklađuje rad saveznih or
gana na realizaciji odluka Svetske konferencije Me
đunarodne godine žena u Dekadi OUN za žene. U tu
grupu su uključeni i predstavnici republika i pokrajina.
U višestranoj međunarodnoj akciji grupa posvećuje ve
liku pažnju delatnosti Jugoslavije u okviru nesvrstanog
pokreta na području koje se odnosi na ženu i razvoj.
Polazeći od značaja poboljšavanja položaja žena za de
mokratski razvitak sveta u celini, od stavova pokreta
nesvrstanih zemalja u tom pitanju, delujući s istih dru
štvenih pozicija s kojih je delovala u MG2, koje su
trajna osnova delovanja Jugoslavije i u Dekadi UN za
žene, Jugoslavija se zauzimala za potpun uspeh Svet
ske konferencije Dekade UN za žene, koja je održana
u julu 1980. godine u Kopenhagenu.31) U svom delovanju Jugoslavija je polazila od celine ciljeva Dekade za
žene kako ih je formulisala Generalna skupština UN u
okviru borbe za mir, za pravedniji i ravnomerniji ekonomsko-socijalni razvitak u svetu, za postizanje potpu
ne nacionalne političke i ekonomske nezavisnosti i
ljudskih prava. Podteme konferencije: »zapošljavanje,
zdravlje, obrazovanje«, shvatili smo kao sadržinu čovekovih blaga koja se bez tih opštih uslova ne mogu
steći. Sva goruća međunarodna pitanja, koja se poseb
no oštro odražavaju na položaj žena, a koja je konfe
rencija UN imala na dnevnom redu (uticaj izraelske
okupacije na palestinske žene na okupiranim te rito rijama i izvan njih, žene i diskriminacija na osnovu rase,
žene-migranti, žene-izbeglice u svetu), delegacija SFRJ
tretirala je u okviru opšte borbe za nove političke i
ekonomske odnose u svetu. Ona se zauzimala za to
da se i konkretne akcije koje traže pojedina od tih
pitanja uključe u dugoročnu borbu za m ir u svetu kao
njen sastavni deo. U okviru grupe zemalja u razvoju
(grupe 77) delegacija SFRJ je zajedno s drugim dele
gacijama znatno doprinela tome da se, uprkos zaoštrenijim međunarodnim odnosima, u dokumentima te kon
ferencije ukaže na neposrednu povezanost poboljšava
nja položaja žena u svim zemljama sveta s borbom za promenu nepravednih svetskih ekonomskih i političkih od
nosa, za novi međunarodni ekonomski poredak. Tako
■Program akcije za drugu polovinu Dekade UN za žene«
3?
PrlPrernama za Svetsku konferenciju Dekade UN za žene u ok
viru delatnosti Međureaorske radne grupe S IV -a u saradnji 8 M eđuna
rodnim centrom za upravljanje preduzećlm a u društvenom vlasništvu u
zem ljam a u razvoju u Ljubljani Izvršena Je an alitička obrada sadržaja
?? i irVi?nata ®vetalce konferencije Međunarodne godine žena održane u
M eksiku 1975, kao I dokumenata skupova nesvrstanih zem alja I dru
gih značajnijih međunarodnih skupova o društvenom položaju žena. Re
zultati analiza su objavljeni u Izdanju Pregled odabranih dokumenata
U jedinjenih nacija u D ekadi O U N za žene 1976— 1985. »Ravnopravnost,
razvoj I m ir*. Ljubljana 1980.
159
�predstavlja značajan međunarodni dokumenat za saradnju u naporima za uspostavljanje novog međunarodnog
ekonomskog poretka i očuvanje mira u svetu, kao i za
neposrednu delatnost u svim organima i te Iima UN i
izvan tih tela. U Kopenhagenu su pored Programa akci
je donete i mnoge rezolucije o pojedinim vidovima po
boljšavanja položaja žena putem međunarodne saradnje.
Jugoslovenska delegacija se u posebnoj rezoluciji za
ložila za to da se osnovni dokumenti ove konferencije
predlože delegacijama na XI specijalnom zasedanju UN
o međunarodnim ekonomskim pitanjima i tako neposredrrije povežu napori za unapređenje društvenog položa
ja žena sa strategijom treće decenije razvoja UN s
tim da ta strategija izričito deklariše napore za stva
ranje društvenih, ekonomskih i političkih mogućnosti za
oba pola na ravnopravnoj osnovi.
U isto vreme s održavanjem Svetske konferencije UN
u Kopenhagenu, održavao je svoje sastanke i debate i
Forum nevladinih organizacija, u kojima su aktivno
učestvovale i predstavnice Konferencije za pitanja dru
štvenog položaja žena Jugoslavije, koje su iznele is
kustva iz borbe radničke klase Jugoslavije za društve
nu jednakost žena i dostignuća koja je u tome ostva
rilo samoupravno socijalističko društvo. Međuresorska
radna grupa za koordinaciju rada saveznih organa i or
ganizacija u toku Dekade UN za žene pokrenula je pre
ko SIV-a i preko delegatske baze u republikama i po
krajinama analizu rezultata Svetske konferencije i raz
matranje načina i mogućnosti daljeg stvaralačkog do
prinosa Jugoslavije međunarodnoj saradnji u ovoj ob
lasti.
160
�Prilozi
Pregled pravnog uređenja od osobitog
značaja za pravni položaj žena u
Socijalističkoj Federativnoj Republici
Jugoslaviji
1. Karakteristike pravnog sistem a Jugoslavije
Nova posleratna socijalistička Jugoslavija je s fede
rativnim uređenjem na odgovarajući način rešila i na
cionalno pitanje kao jedno od osnovnih pitanja slo
ženog zajedničkog života jugoslovenskih naroda i na
rodnosti. Ustavom SFR Jugoslavije od 1974. godine za
konodavne kompetencije su podeljene između federa
cije, šest socijalističkih republika i dve socijalističke
autonomne pokrajine u okviru SR Srbije. Ovim usta
vom, a posebno odredbom njegovog 281. člana, odre
đene su i zakonodavne kompetencije federacije. U po
gledu pravnog uređenja položaja žena zakonodavne
kompetencije federacije ograničene su pre svega na
uređivanje osnovnih prava svih zaposlenih (radnika i
radnica) i osnovnih prava radnih ljudi da se osiguraju
njihova socijalna bezbednost i međusobna solidarnost,
dalje na uređivanje osnova sistema opštenarodne od
brane, na uređivanje opštih upravnih i sudskih postu
paka, s izuzetkom posebnih sudskih postupaka, izvesnog dela krivičnog prava i radnih odnosa onih koji su
zaposleni u saveznim organima. Ostale odnose koji su
značajni za položaj žena, kao, na primer: brak i poro
dične odnose (uključno sa zbrinjavanjem dece u dru
goj porodici, starateljstvom i adopcijom), nasleđivanje,
zdravstvenu i socijalnu zaštitu (uključno s odnosima u
vezi s materinstvom, dečjom zaštitom i planiranjem
porodice), područje vaspitanja i obrazovanja i druge
odnose uređuju republike odnosno obe autonomne po
krajine.
Međutim, pravni sistem u našem društvu nikako nije
zaokružen ustavima, zakonima i propisima za njihovo
izvršavanje. Mnogobrojna (i značajna pitanja koja ne
posredno utiču na položaj žena, pre svega na područji
ma dečje zaštite, socijalnog staranja, zapošljavanja,
stambene i komunalne izgradnje, zdravstvene zaštite,
penzijskog i invalidskog osiguranja, vaspitanja i obra
zovanja uređuju radni ljudi Sami i neposredno samo
upravnim opštim aktima (samoupravnim sporazumima,
statutima I drugim samoupravnim aktima koje donose
161
�udruženi u osnovnim samoupravnim organizacijama r
zajednicama (osnovnim organizacijama udruženog radar
mesnim zajednicama i samoupravnim interesnim zajed
nicama). Društvenim dogovorima samoupravne organi
zacije i zajednice, društveno-političke i druge društvene
organizacije i organi društveno-političkih zajednica obezbeđuju i u okviru ustava i zakona usklađuju samouprav
no uređivanje odnosa od šireg interesa odnosno od
opšteg društvenog interesa. Samoupravnim pravom
radni ljudi i građani sami proširuju svoja prava utvr
đena ustavom i zakonima kao minimum koji je svima
zagarantovan.
To znači da je pravno uređenje u SFR Jugoslaviji
raznoliko, a ipak u osnovi jedinstveno i zajedničko.
Pregled ovog uređenja u Jugoslaviji otežava i činjenica
da osnovni elementi toga položaja koje određuju no
vi ustavi federacije odnosno republika i autonomnih
pokrajina zakonima i samoupravnim aktima još nisu u
ceiini sprovedeni. Rok za usaglašavanje zakona s no
vim ustavima istekao je, istina, 1. jula 1977. godine,
ali time nije prošao rok za dalje sprovođenje tog za
konodavstva. Stoga je ceo pravni sistem u vreme dok
ovo pišemo,*) još u procesu preobražaja i usaglašavanja s temeljima novog ustavnog uređenja. Zbog
toga su neka rešenja, koja se navode u daljem tekstu,
još uvek samo trenutna odnosno privremena.
2. Pravno uređenje položaja žena na radu odnosno u
vezi s radom
Ustav federacije kao i ustavi republika i autonomnih
pokrajina pored ravnopravnosti bez obzira na pol, garantuju svima slobodu rada, slobodan izbor zanimanja
i zaposlenja i dostupnost svakog radnog mesta i svake
funkcije u društvu pod jednakim uslovima. Svakome ko
radi ustavi garantuju četrdesetdvočasovnu radnu nedeIju i pravo na takve radne uslove koji obezbeđuju nje
gov telesni i moralni Integritet I sigurnost.
2.1. Stupanje u radni odnos I druga osnovna prava u
udruženom radu uređuje Zakon o udruženom radu.**)
On na osnovu ustava određuje da radnici u svakoj os
novnoj organizaciji udruženog rada kao osnovnom or
ganizacionom obliku udruživanja njihovog rada odre
đuju uslove za sklapanje radnog odnosa. Ovi uslovi po
zakonu mogu da budu samo oni koji su u vezi s po
* Rukopis Je zavrSen 1. Januara 1979.
**
Službeni
162
lis t
SFRJ,
br.
53/76
I
8/78.
�trebama radnog procesa, s radnim uslovima i u vezi
s radom i zadacima u organizaciji u kojoj udruženi
radnici rade. Pol ne može biti uslov za sklapanje rad
nog odnosa osim u slučajevima kada je neki rad zbog
posebnih radnih uslova zabranjen za žene.
2.2. Po Zakonu o udruženom radu radnici imaju pravo
i dužnost da u skladu sa zakonom, samoupravnim opštim aktima obezbede posebnu zaštitu trudnica od teš
kog rada, od štetnih uticaja na radu, od prekovremenog
i noćnog rada i druge oblike posebne zaštite materin
stva. Zakoni republika i autonomnih pokrajina određuju
na kojim je područjima delatnosti zabranjen noćni rad
svih žena (pre svega u industriji, građevinarstvu i pro
metu, a i u nekim drugim delatnostima) i u kojim dru
gim delatnostima žena može da odbije raspored na
noćni rad ili na neki drugi rad koji joj ne odgovara;
to se osim na trudnice odnosi pre svega i na majke s
malom decom.
2.3. U pogledu godišnjeg odmora samohrane i druge
majke s malom decom uživaju povlastice, jer organi
zacije u kojima su one zaposlene svojim samoupravnim
opštim aktima, a u okviru zakonom određenog najkra
ćeg i najdužeg odsustva, određuju njegovu dužinu; kao
kriterijum pri tome služe i broj i uzrast dece odnosno
položaj majke u staranju o deci.
2.4. Zakonodavstvo garantuje stalnost zaposlenja svim
radnicima bez razlike. Svim radnicima, dakle i ženama,
rad može da prestane protiv njihove volje samo u
slučajevima koje određuje zakon. To su prvenstveno
slučajevi težih kršenja radnih dužnosti, slučajevi kada
radnik (radnica) neće da prihvati drugi rad ili da se
osposobi za drugi rad ako rad koji trenutno obavlja
nije više potreban radi ekonomskih poteškoća ili radi
organizacionih ili tehnoloških poboljšanja; dalje, slu
čajevi potpune radne invalidnosti; ako radnik ne pri
hvati samoupravni sporazum o udruživanju u osnovnu
organizaciju udruženog rada, ako na osnovu odluke
suda mora izdržavati kaznu zatvora duže od 6 meseci,
ako u slučajevima određenim zakonom Ispuni uslove
za ličnu penziju. Zbog toga posebna zaštita stalnosti
zaposlenja žena odnosno trudnica i majki s malom de
com nije potrebna osim u izuzetnim slučajevima. Me
đutim, takva zaštita, određena zakonom, potrebna je
za žene koje rade kod privatnih poslodavaca. U ovom
slučaju, naime, zakon dopušta I prestanak radnog od
nosa protiv volje zaposlenih, osim kad se radi o trud
nicama i majkama s malom decom.
163
�2.5. Uređivanje porodiljskog odsustva u cellni je u nad
ležnosti republika i autonomnih pokrajina i u uređenju
ovog pitanja postoje izvesne manje razlike. Najčešće je
određeno da porodiijsko odsustvo traje 180 dana ne
prekidno. U Vojvodini porodiljsko odsustvo traje 210
dana. Majka ima pravo da bira da li će posle poro
diljskog odsustva raditi samo pola radnog vremena sve
dok dete ne napuni od 8 meseci do godine dana (Ma
kedonija, Slovenija), ili će iskoristiti porodiljsko od
sustvo u ćelom najdužem zakonskom roku. U Hrvatskoj
je uvedena mogućnost korišćenja dodatnog porodilj
skog odsustva dok dete ne napuni 20 meseci. Međutim,
odsustvo s posla u Sloveniji može da koristi i otac
deteta ako neguje dete i ako su se on i majka deteta
tako sporazumeli. Majka ima pravo na porodiljsko od
sustvo i u slučaju da se dete rodi mrtvo ili da dete
umre pre isteka porodiljskog odsustva, i to u tolikom
trajanju dok se ne oporavi od porođaja i duševnog po
tresa zbog gubitka deteta (45 dana). Naknada ličnog
dohotka majke za vreme porodiljskog odsustva iznosi
njen puni lični dohodak iz prethodne godine. Posle is
teka porodiljskog odsustva majka ima pravo da nastavi
isti rad ili drugi koji odgovara njenoj stručnoj spremi
i daje joj mogućnost sticanja istog ličnog dohotka.
2.6. U sada važećem sistemu penzijskog i invalidskog
osiguranja, koji inače važi za sve osiguranike bez ob
zira na pol, žene su u izvesnoj meri povoljnije treti
rane, jer mogu da steknu pravo na starosnu penziju
već s 55 godina starosti, a ako se radi o porodičnoj
penziji s 45 godina, dok muškarcima treba 60 godina
starosti s istim najkraćim radnim stažom kao i za žene
(20 godina). Žena bez obzira na starost stiče pravo
na starosnu penziju (85 odsto od penzijske osnove,
određene na osnovu valorizovanog iznosa ličnih doho
daka osiguranika u određenom razdoblju) već posle 35
godina rada, dok muškarac tek posle 40 godina.
Penzijsko kao i invalidsko osiguranje važi za sve za
poslene, a i za slobodne profesije i uvedeno je od
nosno uvodi se i za zemljoradnike i članove njihovih
domaćinstava u skladu s prilikama i mogućnostima po
jedinih republika i autonomnih pokrajina.
Penzijsko i invalidsko osiguranje obuhvata pre svega
pravo na starosnu i invalidsku penzjju, pravo na pro
fesionalnu rehabilitaciju i zaposlenje u slučaju inva
lidnosti, pravo na novčanu naknadu u slučaju telesne
povrede i pravo na porodičnu penziju,
ženski kao i muški članovi porodice osiguranika, a i
neki članovi njegove šire porodice koje je osiguranik
164
�izdržavao, imaju u slučaju sm rti osiguranika pravo na
porodičnu penziju ako zbog mladosti (manje od 15 go
dina ili više ako se redovno školuju), starosti (na pri
mer majka odnosno udovica u starosti najmanje 45
godina) ili iz drugih razloga ne mogu sami da se iz
državaju.
3. Pravno uređenje položaja žene u braku, odnosa
između roditelja i dece i slobodnog odlučivanja o
rađanju dece
3.1. Po zakonima svih republika i autonomnih pokra
jina, u čiju nadležnost spada uređivanje bračnih i po
rodičnih odnosa, žena i muškarac su potpuno ravno
pravni sa sklapanjem braka.
Po zakonu SR Slovenije budući supružnici pre sklapa
nja braka obavezno će posetiti bračno savetovalište da
bi se na osnovu pravnih, socijalnih, zdravstvenih i dru
gih saveta koje dobijaju što bolje priprem ili za zajed
nički život. Po zakonu SR Hrvatske matičar će preporu
čiti osobama koje nameravaju da stupe u brak da do
dana venčanja posete odgovarajuću zdravstvenu ili
drugu ustanovu i bračno savetovalište da bi se upo
znale s mogućnostima i prednostima planiranja poro
dice. Po novom zakonu o braku i porodičnim odnosima
slično je uređenje i u SR Srbiji, kao i po porodičnom
zakonu u*SR Bosni i Hercegovini; po tim zakonima
matičar preporučuje budućim supružnicima ne samo da
posete bračno savetovalište i zdravstvene ustanove
već i da se uzajamno obaveste o zdravstvenom stanju.
3.2. Imovina koju poseduje svaki od supružnika prilikom
sklapanja braka ostaje njegova svojina i on njome sa
mostalno raspolaže i u braku. Imovina koju supružnici
steknu radom u toku trajanja braka njihova je zajednič
ka imovina, kojom oni zajednički upravljaju i raspolažu.
U slučaju razvoda braka ta imovina se deli, a može se
podeliti i za vreme trajanja braka bilo sporazumno bilo
sudskim putem na predlog jednog od supružnika. Po
zakonskom uređenju u SR Makedoniji i u SR Sloveniji,
smatra se da su pri podeli zajedničke imovine supruž
nika njihovi udeli jednaki. Ako se jedan ili drugi su
pružnik ne slaže s podelom na dva jednaka dela, na
njegov zahtev se sudskim postupkom može odrediti
udeo svakog od supružnika na osnovu njegovog rad
nog doprinosa. Drugi zakoni određuju da se udeo sva
kog supružnika u zajedničkoj imovini, ako se oni ne
mogu sporazumeti, određuje po njegovom doprinosu,
koji obuhvata sve oblike rada i sudelovanja u upravlja
165
�nju zajedničkom imovinom, u njenom čuvanju i pove
ćavanju. Novo zakonsko uređenje u SR Srbiji reguliše
i imovinske odnose u porodičnoj zajednici i određuje
da u slučaju kad u porodičnoj zajednici pored roditelja
i dece žive i drugi srodnici koji svi zajednički privre
đuju imovina stečena u takvoj zajednici pripada svim
članovima te zajednice koji su učestvovali u njenom
sticanju.
3.3. Po svim republičkim i pokrajinskim zakonima žena
može zahtevati razvod braka iz istih razloga kao i mu
škarac. Posle razvoda oba bivša supružnika imaju ista
prava i iste dužnosti, što naročito važi za dužnost iz
državanja drugog supružnika.
Da bi što bolje zaštitili lično dostojanstvo obaju su
pružnika i, sem toga, obezbedili interese žene i dece,
zakoni republika i autonomnih pokrajina uvode moguć
nost sporazumnog razvoda kao oblika koji supružnicima
treba da omogući da ravnopravno i na najbezbolniji
način raskinu svoj neuspešan brak. Po zakonu SR
Hrvatske i po zakonu SR Bosne i Hercegovine spora
zumni razvod je moguć samo ako supružnici nemaju
maloletne zajedničke ili usvojene dece ili dece na ko
ju oni imaju roditeljsko pravo. Po uređenju u SR Ma
kedoniji i SAP Vojvodini sporazumni razvod braka mo
guć je samo u slučaju ako su se supružnici sporazumeli i o izdržavanju i vaspitavanju dece. Po novom za
konskom uređenju u SR Srbiji supružnici se moraju
sporazumeti i o načinu svojih ličnih kontakata sa zajed
ničkom decom, a po uređenju u SR Sloveniji i o izdrža
vanju nezbrinutog supružnika, o obezbeđenju, vaspita
vanju i izdržavanju zajedničke dece, o podeli zajednič
ke imovine i o tome koji će od supružnika biti nosilac
stanarskog prava.
Međutim, u zakonodavstvu republika i autonomnih po
krajina postoje očigledne razlike u regulisanju razvoda
braka pre svega u slučaju kad samo jedan od supruž
nika zahteva razvod sudskim putem. Dosad je takav
razvod ocenjivan kao sankcija za neuspešan brak. Za
koni u SR Bosni i Hercegovini, SR Srbiji, SR Sloveniji i
SAP Vojvodini dosledno sprovode princip po kojem raz
vod mora biti sredstvo za prekidanje nepodnošljivog
braka, bez obzira na krivicu pojedinog supružnika za
takvo stanje. Zakoni drugih republika i SAP Kosovo I
novi zakon SR Hrvatske dopuštaju razvod braka na zahtev »krivog« supružnika samo u slučaju daljeg od
vojenog života, koji ima za posledicu činjenicu da više
nema mogućnosti za obnavljanje zajedničkog života
supružnika. Takvo uređenje je posledica konstatacije da
166
�u nekim sredinama stvarni ekonomski položaj žena još
uvek iziskuje takvo uređenje koje društvu omogućava
da utiče na razvod utvrđivanjem krivice za bitnu poremećenost bračne zajednice.
3.4. Svi republički i oba pokrajinska zakona o izdržava
nju supružnika po prestanku braka polaze, na jednoj
strani, od težnje da se izdržavanje ne reguliše tako da
odvraća od rada, a na drugoj strani, polaze od potrebe
da se zaštiti supružnik u slučajevima kad se sam ne
može izdržavati. Zato je u svim zakonima zapisano da
na izdržavanje ima pravo onaj supružnik koji nije spo
soban za rad odnosno onaj koji se ne može zaposliti.
Oni zakoni koji su ostali pri tome da se utvrđuje »kri
vica« za razvod određuju da pravo na izdržavanje ne
može imati onaj supružnik koji je kriv odnosno koji
je isključivo kriv za razvod braka.
Po zakonima SR
Bosne i Hercegovine, SR Hrvatske, SR Srbije i SR
Slovenije u načelu pitanje krivice nije odlučujuće za
određivanje dužnosti izdržavanja razvedenog supružni
ka; pri tom zakoni SR Bosne i Hercegovine i SR Hrvat
ske propisuju da nepodobno držanje supružnika u bra
ku može biti uzrok da sud odbije njegov zahtev za iz
državanje, zakon SR Slovenije upućuje sud da u odlu
čivanju o izdržavanju uzima u obzir uzroke iz kojih je
bračna zajednica postala neodrživa, zakon SR Srbije
određuje da sud može odbiti zahtev za izdržavanje koji
je podneo onaj supružnik koji je zlonamerno ili bez
opravdanog razloga napustio drugog supružnika.
3.5. što se tiče položaja muškarca i žene koji žive u
vanbračnoj zajednici, zakon SR Slovenije određuje da
trajnija životna zajednica muškarca i žene koji nisu
sklopili brak, iako bi to mogli učiniti, ima iste pravne
posledice kao i formalni brak.
Zakoni SR Bosne i Hercegovine, SR Hrvatske, SR Srbi
je i SAP Kosovo izjednačavaju bračnu vezu i vanbračnu zajednicu muškarca i žene samo u pojedinim od
nosima. Zakon SAP Kosovo to uređuje u određenim
uslovima za nasleđivanje, podelu zajedničke imovine i
za izdržavanje. Zakon SR Hrvatske određuje da iz vanbračne zajednice muškarca i žene nastaje obaveza za
međusobno izdržavanje, a da pod zakonskim uslovima
nastaju i druga imovinska prava i druge obaveze. Za
koni SR Bosne i Hercegovine I SR Srbije Izjednačavaju
životnu zajednicu muškarca I žene s brakom u pogle
du prava na izdržavanje i drugih imovinskopravnih od
nosa pod uslovima i na način koji su određeni zakonima.
3.6. Po svim zakonima republika I autonomnih pokrajina
žena i muškarac su potpuno Izjednačeni kao roditelji.
167
�Međutim, u praksi je majka češće u težem položaju od
oca. Zato novo zakonodavstvo u većini slučajeva po
maže majci tako da starateljski i drugi organi posre
duju u priznavanju odnosno utvrđivanju očinstva. Zakoni
SR Bosne i Hercegovine, SR Crne Gore, SR Srbije i
SR Hrvatske i SAP Kosovo omogućavaju starateljskim
organima da podnose tužbu za utvrđivanje očinstva na
sudu, ako to u ime deteta ne učini majka, a pretpo
stavljeni otac ne priznaje očinstvo.
Nejednak položaj žena s muškarcima u slučajevima
kad se samo žene brinu o deci, nova zakonska rešenja
pokušavaju da olakšaju nekim praktičnim merama. Nai
me, često se nezakoniti očevi brinu za svoju decu sa
mo na taj način što daju odgovarajući udeo za pokriće
troškova za izdržavanje deteta. Zato neki zakoni daju
starateljskim organima u nadležnost da pokrenu i vode
u ime deteta postupak za određivanje alimentacije. Ponegde se određuju i posebne obaveze radne organizaci
je u kojoj radi isplatilac alimentacije, odnosno ona se
obavezuje na godišnju valorizaciju s obzirom na pove
ćanje životnih troškova.
Što se tiče utvrđivanja očinstva, novo zakonodavstvo
u većini slučajeva uzima u obzir i mogućnost veštačkog oplođavanja kao jednog od načina slobodnog odlu
čivanja o rađanju dece, koje je kao ustavno pravo od
ređeno u saveznom Ustavu i u ustavima republika i
autonomnih pokrajina. Zakoni republika i autonomnih
pokrajina koji su doneti po novim ustavima određuju da
nije dozvoljeno utvrđivanje očinstva deteta koje se
rodilo s veštačkim oplođavanjem majke. Većina zakona,
osim zakona SR Slovenije, sadrži odredbu po kojoj se
mužu ne dozvoljava da se odriče očinstva u slučaju
kad se saglasio s veštačkim oplođenjem svoje žene
semenom drugog muškarca.
4. Pravno uređenje na nekim drugim područjima koje
utiče na položaj žena
4.1. Društvena zaštita dece
4.1.1. Posle donošenja Ustava 1974. godine do početka
1975. godine u svim republikama i autonomnim pokra
jinama doneti su novi zakoni o društvenoj zaštiti dece.
U ovim zakonima razrađena su ustavna načela o dečjoj
zaštiti i pobliže određeni pravni osnovi za formiranje
i rad samoupravnih interesnih zajednica na području
168
�dečje zaštite, u okviru kojih se planira i sprovodi
društvena zaštita dece.
Sve te zajednice kompleksno planiraju zadovoljavanje
potreba porodice i dece, dece pre svega od rođenja do
upisa u osnovnu školu. Sve zajednice imaju takođe za
datak da obezbede razvoj i funkcionisanje takozvanih
neposrednih oblika dečje zaštite (pre svega dnevni bo
ravak dece i njihovo čuvanje, vaspitanje i ishranu) i da
usklađuju politiku društvene brige o deci s drugim
samoupravnim interesnim zajednicama, pre svega ob
razovnim, zdravstvenim i stambenim zajednicama. Po
red ovih zadataka, većina zajednica brine se i o dečjem dodatku, ukoliko nisu u tu svrhu osnovane posebne
zajednice odnosno ukoliko te zadatke ne izvršava druga
interesna zajednica.
4.1.2. Prilikom primanja dece u vaspitno-zaštitne orga
nizacije prednost imaju deca samohranih majki, vaspitno, materijalno ili socijalno ugrožena deca i deca za
poslenih majki.
Društvena briga o deci-đacima osnovnih škola organizovana je ishranom (školske kuhinje), produženim borav
kom u školi koji postepeno prelazi u »celodnevnu«
školu, i besplatnim udžbenicima, internatima, organizovanjem odmora odnosno rekreacije učenika za vreme
raspusta i slično.
4.1.3. Poseban oblik društvene brige o deci jeste dečji
dodatak kao novčana pomoć porodicama s nižim pri
manjima za izdržavanje i vaspitanje dece. Granični iz
nos dohotka na pojedinog člana porodice, koji još daje
pravo na ovaj oblik društvene pomoći, različit je u
republikama odnosno autonomnim pokrajinama I po pra
vilu se godišnje revalorizuje u skladu s porastom lič
nih dohodaka odnosno troškova života. Takođe se pre
težno prilagođava specifičnim potrebama deteta.
U poslednjim godinama broj dece koja Imaju pravo na
dečji dodatak pomalo se smanjuje kao posledica opšteg
podizanja životnog standarda, a i ugovorene politike
samoupravnih interesnih zajednica koje se brinu za
dečju zaštitu. One su svojim opštim samoupravnim
normama preusmeravale sredstva za zaštitu dece,
prvenstveno u neposredne oblike ove zaštite, u kojima
već imaju prednost deca iz porodica s manjim priho
dima ili deca koja imaju prednost iz drugih razloga
(zdravstvenih, socijalnih itd.) u ovim oblicima zaštite.
Sastavni deo ove politike jeste i uvođenje sistema dru
štvenog subvencionisanja cene u ustanovama i oblici
ma dečje zaštite da bi se osigurala dečja zaštita bez
169
�obzira na materijalne mogućnosti roditelja s tim što
će roditelji s višim prihodima plaćati veći deo cene
koštanja.
4.2. Zdravstvo
4.2.1. Ustav SFRJ iz 1974. godine određuje da svako
ima pravo na zdravstvenu zaštitu, a zakonima se od
ređuje u kojim slučajevima i onaj neznatan deo gra
đana koji nisu osigurani ima pravo na zaštitu zdravlja
iz društvenih sredstava. Zakoni republika i autonomnih
pokrajina određuju da na zdravstvenu zaštitu iz dru
štvenih sredstava imaju pravo sve žene u vezi s trud
noćom, porođajem, materinstvom i kontracepcijom, a
iz tih sredstava se finansira potpuna zdravstvena zašti
ta novorođenčadi, dojenčadi, pretškolske i školske dece do kraja redovnog školovanja odnosno najdalje do
navršene 26. godine starosti. Zakoni pojedinih repub
lika i autonomnih pokrajina određuju i opseg zdrav
stvene zaštite iz društvenih sredstava i za drugu omla
dinu i posle ispunjene 15. godine života, pretežno u
celini ili samo za određene slučajeve odnosno bole
sti, ali i to najdalje do ispunjene 26. godine života.
4.3. Krivično pravo
I u krivičnom kao u svem ostalom zakonodavstvu u
SFRJ u skladu s ustavnom odredbom saveznog ustava
i svih republičkih i pokrajinskih ustava, položaj žene
je jednak položaju muškarca. Aii to, naravno, ne isklju
čuje posebnu zaštitu koja proizlazi iz ustavne odredbe
0 posebnoj društvenoj zaštiti majke, deteta i porodice.
Tako se prema odredbi novog krivičnog zakona SFRJ
smrtna kazna, koja se po ustavu izriče samo izuzetno
1 za najteže oblike teških krivičnih dela, ne može Izreći
trudnici i maloletnici (maloletniku) koji još nisu napu
nili 18 godina, dok se licima koja u vreme kad su po
činila krvično delo još nisu napunila 21 godinu takva
kazna može izreći samo za najteže vrste tih delikata.
U novim republičkim i pokrajinskim krivičnim zakoni
ma postoje, kao i do sada, odredbe da se smrtna kaz
na ne srne izvršiti nad trudnom ženom.
Trudnice odnosno majke s malom decom inače uživaju
određene povlastice za vreme izdržavanja kazne (na
radu, u odnosu prema njima za vreme trudnoće I po
rođaja, u pomoći prilikom otpuštanja s izdržavanja kaz
ne i slično).
170
�Krivična sankcija protiv majke koja oduzme život detetu
na porođaju ili odmah posle porođaja mnogo je blaža
nego inače za ubistvo. Zbog posebnog psihičkog stanja
majke koje je vezano za porođaj, i ova odredba pred
stavlja oblik posebnog pravnog tretiranja majke. Slič
no je i u pogledu kažnjivosti u vezi s nedozvoljenim
abortusom. Kažnjava se samo lice koje ženi prekine
trudnoću kada iz zdravstvenih razloga abortus nije
dozvoljen; sama žena se ne kažnjava za izvršeni ne
dozvoljeni abortus.
U poglavlju o krivičnim delima protiv radnog odnosa i
socijalne sigurnosti između ostalog određeno je kaž
njavanje lica koje se svesno ne pridržava propisa o
zaštiti žena i omladine ili o zabrani noćnog odnosno
prekovremenog rada, a i lice koje se svesno ne pri
država propisa iz oblasti socijalnog osiguranja i time
krnji prava drugoga.
Prema poglavlju o krivičnim delima protiv braka, po
rodice i omladine, između ostalih, kažnjavaju se lica
koja žive u vanbračnoj zajednici s maloletnom osobom
koja još nema 16 godina; Lice koje protivpravno oduz
me maloletnu osobu onome kome je poverena, a i lice
koje teško zanemaruje porodične obaveze i koje izbegava davanje izdržavanja osobi koju mora izdržavati.
Pored ovih krivičnih odredaba koje štite i odgovaraju
ći položaj žene na radu odnosno u braku i porodičnim
odnosima, za položaj žena značajne su i one odredbe
krivičnih zakona koje štite polnu neprikosnovenost čoveka i moral. Inkriminisana su pre svega sva dela ko
ja znače polno nasilje ili zloupotrebu položaja kod
polnih odnosa. U krivičnom zakonu SR Slovenije sma
tra se kao kažnjivo i polno nasilje muža nad sopstvenom ženom.
Milan GASPARI, savetnik Predsedništva SR Slovenije
171
��Spisak zakona od posebnog značaja za
pravni položaj žena u Jugoslaviji
A) Radni odnosi
Zakon o udruženom radu (Službeni lis t SFRJ br. 53/76
I 8/78)
Zakon o radnim odnosima (Službeni lis t SR Bosne i
Hercegovine br. 36/77 i 11/78)
Zakon o radnim odnosima (Službeni lis t SR Crne Gore
br. 36/77 i 39/77)
Zakon o radnim odnosima radnika u udruženom radu
(Narodne novine SR Hrvatske br. 11 /78)
Zakon za rabotnite odnosi (Služben vesnik na SR Ma
kedonija br. 45/77)
Zakon o delovnih razmerjih (Uradni lis t SR Slovenije,
št. 24/77 in 30/78)
Zakon o radnim odnosima (Službeni glasnik SR Srbije
br. 40/77, 41/77, 52/77 i 53/78)
Zakon o radnim odnosima (Službeni lis t SAP Vojvodi
ne br. 31/77 i 37/78)
Zakon o radnim odnosima (Službeni lis t SAP Kosova
br. 77/77 i 27/78)
B) Odnosi u braku i porodici
1. U SR Bosni i Hercegovini se do donošenja novih
republičkih zakona primenjuju odredbe saveznih
zakona donetih pre novog ustava iz 1974. godine
2. Zakon o braku (Službeni lis t SR Crne Gore br.
17/73 i 21/73)
Zakon o odnosima roditelja i dece (Službeni lis t
SR Crne Gore br. 54/75 i 4/76)
Savezni osnovni zakon o starateljstvu (Službeni
list SFRJ 16/65) primenjuje se u SR Crnoj Gori
kao republički zakon.
Zakon o usvojenju (Službeni lis t SR Crne Gore
br. 28/77)
3. Zakon o braku i porodičnim odnosima (Narodne
novine SR Hrvatske br. 11/78 i 27/78)
4. Zakon za brakot (Služben vesnik na SR Makedoni
ja br. 35/73, 28/74 i 13/78)
Zakon za odnosite na rodftelite i decata (Služben
vesnik na SR Makedonija br. 5/73 I 17/73)
Zakon za posebnite procesni postopkl vo semejnlte sporovi (Služben vesnik na SR Makedonija br.
13/78)
Zakon za staratelstvo (Služben vesnik na SR Ma
kedonija br. 5/73)
173
�5.
6.
7.
8.
9.
10.
Zakon za posvojuvanje (Služben vesnik na SR Ma
kedonija br. 5/73, 17/73 i 49/74)
Zakon o zakonski zvezi in družinskih razmerjih
(Uradni list SR Slovenije št. 15/76)
Zakon o braku (Službeni glasnik SR Srbije br.
52/74)
Zakon o starateljstvu (Službeni glasnik SR Srbije
br. 44/75)
Zakon o usvojenju (Službeni glasni'k SR Srbije br
17/76)
Zakon o odnosima roditelja i dece (Službeni glas
nik SR Srbije, br. 52/74)
Zakon o braku (Službeni list SAP Vojvodine br.
2/75 i 10/75)
Zakon o odnosima roditelja i dece (Službeni list
SAP Vojvodine br. 2/75 i 10/75)
Zakon o starateljstvu (Službeni list SAP Vojvodine
br. 24/71)
Zakon o usvojenju (Službeni list SAP Vojvodine
br. 24/76 i 29/76)
Zakon o braku (Službeni 'list SAP Kosova br. 43/74
i 3/77)
Zakon o odnosima roditelja i dece (Službeni list
SAP Kosova br. 43/74)
Zakon o starateljstvu (Službeni list SAP Kosova
br. 30/76)
Zakon o usvojenju (Službeni list SAP Kosova br.
30/76)
Zakon o braku i porodičnim odnosima (Službeni
list SR Srbije, br. 22/1980)
Porodični zakon (Službeni list SR BiiH, br. 21/79)
C. Odnosi u vezi sa ostvarivanjem prava na slobodno
odlučivanje o rađanju dece
Zakon o uslovima i postupku za prekid trudnoće
(Službeni list SR Bosne i Hercegovine br. 29/77)
Zakon o uslovima i postupku za odobravanje pre
kida trudnoće (Službeni list SR Crne Gore br. 11/71)
Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje pra
va na slobodno odlučivanje o rađanju djece (Narodne
novine SR Hrvatske br. 18/78)
Zakon o prekinuvanje na bremenosta (Služben ves
nik na SR Makedonija br. 19/77)
Zakon o zdravstvenih ukrepih pri uresničevanju
pravice do svobodnega odločanja o rojstvu otrok (Urad
ni list SR Slovenije št. 11/77)
Zakon o uslovima i postupku za prekid trudnoće
(Službeni glasnik SR Srbije br. 26/77)
Zakon o uslovima i postupku za odobrenje prekida
174
�trudnoće (Službeni lis t SAP Vojvodine, prečišćeni tekst,
br. 26/78)
Zakon o uslovima I postupku za odobravanje preki
da trudnoće (Službeni lis t SAP Kosova br. 47/77)
D. Odnosi na području dečje zaštite
Zakon o dječjoj zaštiti (Službeni lis t SR Bosne i
Hercegovine br. 7/75 i 18/75)
Zakon o socijalnoj i dječjoj zašiti i samoupravnim
interesnim zajednicama socijalne i dječje zaštite (Slu
žbeni lis t SR Crne Gore br. 31/74, 32/74 \ 4/78)
Zakon o društvenoj brizi o djeci pretškolskog uzra
sta (Narodne novine SR Hrvatske br. 51/74)
Zakon za opredeleni oblici na opštestvena zaštita na
decata i za samoupravnite interesni zaednici za opšte
stvena zašita na decata (Služben vesnik na SR Ma
kedonija br. 5/74 i 9/78)
Zakon o družbenom varstvu otrok in o skupnostih
otroškega varstva (Uradni lis t SR Slovenije št. 18/74
in 14/77)
Zakon o dečjoj zaštiti i o samoupravnim interesnim
zajednicama dečje zaštite (Službeni glasnik SR Srbije
br. 48/74)
Zakon o dečjoj zaštiti (Službeni lis t SAP Kosova
br. 18/76)
Zakon o samoupravnim interesnim zajednicama za
zaštitu dece (Službeni lis t SAP Vojvodine br. 21 /74 i
5/78)
E. Odnosi na području penzijskog i
invalidskog osiguranja
Zakon o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalid
skog osiguranja (Službeni lis t SFRJ br. 35/72, 18/76,
58/76 i 22/78)
Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (Slu
žbeni list SR Bosne i Hercegovine br. 36/72, 8/74,
7/75 i 41 /75)
Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju. (Služ
beni list SR Crne Gore br. 28/72, 4/73, 11/74 i 16/78)
Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju (pre
čišćeni tekst, Narodne novine SR Hrvatske br. 20/78
i 26/78)
Zakon za penziskoto i fnvalidskoto osiguruvanje
(prečisten tekst, Služben vesnik na SR Makedonija br.
39/78)
Zakon o pokojninskem in Invalldskem zavarovanju
(prečišćeno besedilo, Uradni lis t SR Slovenije, št. 19/77
In 30/78)
175
�Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (Služ
beni glasnik SR Srbije br. 51/72, 54/72, 9/74, 42/75,
53/75, 51/76, 26/77, 27/77, 40/77, 54/77 i 53/78)
Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (Služ
beni list SAP Kosova br. 37/72, 13/74, 11/76, 26/77
i 48/77)
Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (Služ
beni list SAP Vojvodine br. 26/72, 2/73, 19/73, 27/75
i 37/78)
F. Odnosi na području zdravstvene zaštite
Zakon o zdravstvu (Službeni list SR Bosne i Herce
govine br. 37/75, 7/76 I 16/78)
Zakon o zdravstvu (Službeni list SR Crne Gore br.
8/71 i 35/75)
Zakon o zdravstvu (Narodne novine SR Hrvatske
br. 32/70 i 41/70)
Zakon za zdravstvo (Služben vesnik na SR Makedo
nija br. 20/70, 11/71, 26/71 i 29/73)
Zakon o zdravstvenem varstvu (Uradni list SR Slo
venije št. 38/74, 1/75 in 31/76)
Zakon o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenoj službi
(Službeni glasnik SR Srbije br. 32/68, 41/68, 18/70,
24/70, 8/73, 52/74, 2/7.5 I 22/76)
Zakon o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenoj službi
(Službeni list SAP Kosova br. 55/75)
Zakon o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenoj delatnostl (Službeni list SAP Vojvodine br. 24/72 I 30/76)
G. Krivično pravo
Krivični zakon SFRJ (Uradni list SFRJ br. 44/76,
36/77 i 56/77)
Krivični zakon SR Bosne i Hercegovine (Službeni
list SR Bosne i Hercegovine br. 16/77 1 19/77)
Krivični zakon SR Crne Gore (Službeni list SR
Crne Gore br. 26/78)
Krivični zakon SR Hrvatske (Narodne novine SR
Hrvatske br. 25/77 i 50/78)
Krivični zakon na SR Makedonija (Služben vesnik
na SR Makedonija br. 25/77 i 30/77)
Kazenskl zakon SR Slovenije (Uradni list SR Slo
venije št. 12/77 in 3/78)
Krivični zakon SR Srbije (Službeni glasnik SR Srbi
je br. 26/77, 28/77 I 43/77)
Krivični zakon SAP Kosova (Službeni list SAP Ko
sova br. 20/77)
Krivični zakon SAP Vojvodine (Službeni list SAP
Vojvodine br. 17/77 i 24/77)
176
�Rezolucija Skupštine SFRJ
o unapređivanju položaja i uloge žene
Polazeći od Programa Saveza komunista Jugoslavije,
Ustava SFRJ, rezolucija X kongresa Saveza komunista
Jugoslavije, Zakona o udruženom radu, kao i od sistem
skih zakona koj<i su dali idejno-političku i normativno■pravnu osnovu za obezbeđivanje položaja i prava rad
nog čoveka da odlučuje o svom radu i uslovima i re
zultatima svoga rada, a tim e i za ostvarivanje ravno
pravnog položaja muškaraca i žena i društvenog po
ložaja žena u cei ini;
— polazeći od postignutog stepena razvoja proizvodnih
snaga i postignutih rezultata u razvoju socijalističkih
samoupravnih odnosa u našem društvu i od činjenice
da društveno-ekonomski i politički sistem osigurava
muškarcu i ženi da snagom i inicijativom samoupravno
udruženih i demokratski organizovanih radnika i radnih
ljudi grade zajednicu slobodnih proizvođača u kojoj
stvaraju mogućnosti za unapređivanje svojih životnih
uslova i životnih usiova svojih porodica;
— imajući u vidu određene teškoće i zaostajanja u
ostvarivanju takvog položaja radnog čoveka, što se ne
gativno odražavalo na ukupan razvoj našeg društva i
socijalističkih samoupravnih društvenih odnosa, kao i
na usklađen materijalni i socijalni razvoj društva;
— a ocenjujući da je neophodna razrada društvenih
stavova i sistematska organizovana društvena aktiv
nost za poboljšavanje i unapređivanje društveno-ekonomskog položaja žena, kao i da je potrebno dalje raz
vijanje međunarodne saradnje na unapređivanju dru
štvenog položaja žena u svetu i njihovo uključivanje u
razvoj, kao zajedničkog problema svih ljudi za čije rešavanje su posebno zainteresovane nesvrstane zemlje
i zemlje u razvoju u borbi koju vode za novi međuna
rodni ekonomski poredak;
— Skupština SFRJ, na osnovu člana 281. stav 1. tač. 3.
i 18. Ustava SFRJ, a u vezi sa članom 114. Poslovnika
Skupštine SFRJ, na sednici Saveznog veća od 30. mar
ta 1978. godine, donela je
177
�R ezoluciju o osnovnim pravcim a društvenog
delovanja na unapređivanja društveno-ekonom skog
položaja i uloge žene u s o c ija lis tič k o m
sam oupravnom društvu
I
1. Ostvarivanje ravnopravnosti muškaraca i žena u na
šem socijalističkom samoupravnom društvu sastavni je
deo borbe za samoupravne produkcione odnose i za
celinu našeg društvenog i privrednog razvoja. Kao udru
ženi radnik žena sve više postaje i neposredni činilac
u odlučivanju i upravljanju društvenim poslovima. Time
jača i njeno učešće u političkom životu. Sve je to deo
dubokog društvenog preobražaja u kome se sve više
prevazi l aze ostaci neravnopravnog položaja žena i nasleđene društvene podele rada.
U dosadašnjem razvoju postignuti su značajni rezultati
u zapošljavanju i obrazovanju žena, zaštiti materinstva,
kompleksnoj društvenoj brizi o deci, podruštvljavanju
poslova domaćinstva, učešću žena u samoupravnom
političkom sistemu, opštenarodnoj odbrani i društvenoj
samozaštiti, kao i u drugim oblastima društvenog ži
vota:
— u društvenom sektoru zaposleno je oko 5 miliona
i 300 hiljada radnih ljudi, od toga oko 1 milion i 700
hiljada žena. Dve trećine žena zaposleno je u privredi.
U društvenim delatnostima žene čine 3/5 od ukupnog
broja zaposlenih;
— postignuti su značajni rezultati u borbi za iskorenjivanje nepismenosti. Približavamo se potpunom obuhvatanju ženske dece osnovnim obrazovanjem (od ukup
nog broja 47,7% je ženske dece), a od ukupnog broja
učenika u školama srednjeg stupnja obrazovanja i stu
denata 45% je pripadnica ženskog pola. Bitno je promenjena kvalifikaciona struktura zaposlenih žena. U
strukturi zaposlenih sa srednjom školom ima 55% že
na, sa višom 40% i sa visokom 30%. 2ene se sve vi
še uključuju u razne vidove obrazovanja i stručnog
osposobljavanja uz rad;
— unapređena je zaštita materinstva u gradu i na selu.
Oko 80% svih porođaja vrši se uz stručnu medicinsku
pomoć. Porodiljsko odsustvo produženo je od 105 na
178
�180, odnosno 210 dana. Unapređena je i zaštita žena
u vezi sa materinstvom;
povećava se obuhvat dece raznim oblicima društve
ne brige o deci, naročito dece zaposlenih roditelja. Po
rasla je uloga udruženog rada u razvijanju raznih ob
lika društvene brige o deci. Veća pažnja posvećuje se
organizovanoj školskoj ishrani i produženom i celodnevnom boravku u osnovnoj školi. Stalno se unapre
đuje zaštita dece čiji roditelji imaju niske lične do
hotke, kao i socijalna zašita dece;
— učinjen je određen napredak u rasterećivanju poro
dice obezbeđivanjem društvene ishrane u organizacija
ma udruženog rada, školama i dečjim ustanovama, otva
ranjem jaslica i obdaništa. Opštim napretkom, elektri
fikacijom sela, izgradnjom vodovoda u selima, razvo
jem saobraćaja, trgovinske mreže, zanatskih usluga, in
dustrije mašina i opreme za domaćinstvo znatno su
olakšani poslovi u porodici i domaćinstvu;
— sistem društvenog planiranja daje osnove za integrisanje socijalnog razvoja u ukupni privredni i dru
štveni razvoj;
— razvojem delegatskog sistema povećano je učešće
žena u svim oblicima samoupravnog odlučivanja. Tako
je u izborima 1974. godine u delegacijama osnovnih
organizacija udruženog rada izabrano 30% žena, što
približno odgovara i njihovom učešću u udruženom ra
du. U skupštinama društveno-političkih zajednica, od
opštine do federacije, više je žena delegata nego što je
bilo u prethodnom periodu u predstavničkim telima. Takođe je značajno učešće žena u skupštinama samo
upravnih interesnih zajednica, kao i organima upravlja
nja u drugim samoupravnim organizacijama i zajedni
cama;
— u ostvarivanju koncepcije opštenarodne odbrane i
društvene samozaštite sve veće je učešće i doprinos
žena. One su u velikom broju zastupljene u jedinicama
civilne zaštite i u raznim oblicima osposobljavanja za
odbranu i zaštitu.
Jugoslovenski odbor za Međunarodnu godinu žena Or
ganizacije ujedinjenih nacija — 1975. godine uspešno
je učestvovao u radu svetske konferencije Međunarod
ne godine žena i dao značajan doprinos izgradnji sta
vova sadržanih u dokumentima Organizacije ujedinjenih
nacija i međunarodnih skupova.
2. I pored značajnih dostignuća u pogledu ravnoprav
nosti žena i muškaraca u društveno-ekonomskom živo
tu, još je nedovoljno učešće žena po osnovu rada u
svim procesima Upravljanja i odlučivanja u društvu.
179
�Uslovl za ostvarivanje ravnopravnog društveno-ekonomskog položaja žena i muškaraca nisu uvek razrađeni
kao aktuelan razvojni strukturni problem u tekućim,
srednjoročnim I dugoročnim planovima razvoja organi
zacija udruženog rada, mesnih zajednica, samoupravnih
interesnih zajednica i društveno-političkih zajednica i
nisu uvek predviđene odgovarajuće mere.
U strukturi nezaposlenih preovlađaju žene od kojih je
značajan broj stručno osposobljenih I kvalifikovanih; ima
i otpora zapošljavanju žena; nije prevladana podela na
tzv. muška i ženska zanimanja; nije dovoljno ostvarena
dostupnost složenijih i odgovornijih poslova ženi; mali
je procenat zaposlenih žena u privredno nedovoljno
razvijenim područjima.
Još u mnogim sredinama nisu stvoreni svi uslovi da
žene individualni poljoprivredni proizvođači potpunije
ostvaruju ustavni status neposrednog proizvođača, jer
se nedovoljno vrednuje njihov rad.
Nedovoljna usklađenost dosadašnjeg sistema obrazova
nja sa potrebama udruženog rada još se odražava i na
zadržavanje tradicionalnih ženskih zanimanja; nedovolj
no se stvaraju uslovi za šire uključivanje žena u pro
ces obrazovanja uz rad, zaostaje se u opštem i struč
nom obrazovanju žena poljoprivrednih proizvođača.
Biološka reprodukcija se nedovoljno tretira kao sastav
ni deo društvene reprodukcije; nije dovoljno izučen sa
držaj troškova biološke reprodukcije; nepovoljan je
materijalni položaj žene pa i njene porodice za vreme
porodiljskog odsustva zbog neadekvatne nakande za
vreme odsustvovanja sa posla; zdravstvena zaštita za
vreme trudnoće i porođaja nije dovoljno dostupna svim
ženama u privredno nedovoljno razvijenim područjima
zbog nedovoljno razvijene zdravstvene službe; nedo
voljna je društvena solidarnost u snošenju troškova
biološke reprodukcije stanovništva.
Društvena briga o deci znatno zaostaje za potrebama
i realnim mogućnostima, što se naročito odražava na
zaostajanje zaštite dece zaposlenih roditelja, organizovanu društvenu ishranu dece i obuhvat dece predškol
skim vaspitanjem i obrazovanjem, a naročito na selu.
Nedovoljan je razvoj delatnostl za podruštvljavanje po
slova u domaćinstvu.
Učešće žena u samoupravnim organima i telima, a na
ročito u delegacijama mesnih zajednica i delegatskim
skupštinama, na rukovodećim i složenijim radnim ma
stima u privredi i društvenim delatnostima, kao i orga
nima društveno-političkih i društvenih organizacija ne
180
�odgovara njihovom doprinosu materijalnom i društve
nom razvoju.
I!
Na osnovu iznetih ocena o ostvarenim rezultatima i
problemima unapređivanja društveno-ekonomskog polo
žaja i uloge žene u socijalističkom samoupravnom drutvu, Skupština SFRJ ukazuje:
1. Doslednim sprovođenjem Ustava SFRJ i Zakona o
udruženom radu temlejno se ostvaruje društvena jed
nakost muškaraca i žena. Dalji razvoj društvenih od
nosa na osnovama samoupravljanja i uspešnlji eko
nomski razvoj zavise i od stepena uključivanja žena u
društveni i ekonomski razvoj. Razvojem socijalističkog
samoupravljanja i materijalnih proizvodnih snaga stvara
ju se uslovi za prevazilaženje nasleđene društvene podele rada prema polu i uslovi za unapređivanje socijal
nih, obrazovnih, kulturnih, zdravstvenih i drugih huma
nitarnih faktora razvoja društva.
2. Proces ostvarivanja jednakih uslova rada i života
žena i muškaraca je veoma složen i moguć je samo
ubrzanim celokupnim društveno-,ekonomskim razvojem
sa odgovarajućim strukturnim promenama društva. Svi
nosioci planiranja, radni ljudi u osnovnim organizacija
ma udruženog rada i radni ljudi i građani u mesnim i
samoupravnim interesnim zajednicama i društveno-političkim zajednicama u svojim planovima razvoja utvr
đuju ciljeve i mere za unapređivanje radnih i životnih
uslova.
Na osnovu udruživanja rada i sredstava svi nosioci pla
niranja treba da usklađuju svoje planove i da društve
nim dogovorima i samoupravnim sporazumima o osno
vama plana određuju i konkretizuju njihovo izvršavanje,
opredeljuju svrhu i obim solidarnog i uzajamnog rešavanja životnih problema radnih ljudi, vreme za njihovu
realizaciju i dr., kako bi osigurali mere za unapređiva
nje: uslova stanovanja, društvene Ishrane, zaštite maj
ke u vezi sa porođajem i roditeljstvom, dečje zaštite,
obrazovanja i stručnog usavršavanja, razvoja svih dru
štvenih delatnosti i uslužnih delatnosti kojima se podruštvljavaju poslovi u domaćinstvu i obezbeđuje dečja
zaštita.
Prilikom donošenja srednjoročnih i dugoročnih planova
razvoja za naredni period treba imati u vidu i demo
grafska kretanja i njihov povratni uticaj na ukupna kre
tanja. U ove planove razvoja treba ugraditi odgovaraju
će instrumente kojima će se uticati na uspešno ostva
rivanje ciljeva socijalnog razvoja.
181
�Pitanja koja su od značaja za unapređivanje životnog,
radnog i društvenog položaja radnih ljudi i građana, a
naročito dece i porodice, treba da postanu u znatno
većoj meri predmet naučnoistraživačkog rada. Zato je
neophodno da se na tim zadacima, slobodnom razmenom rada, angažuju organizacije udruženog rada u ob
lasti nauke i tako osigura da nosioci planiranja dono
se odluke i na osnovu istraživačkih i naučnih podataka
i saznanja.
Potrebno je, na osnovu Zakona o osnovama sistema
društvenog planiranja i o Društvenom planu Jugoslavije
izgraditi obaveznu jedinstvenu metodologiju i minimum
obaveznih jedinstvenih pokazatelja za celu zemlju, po
trebnih za pripremanje, donošenje, ostvarivanje i pra
ćenje planova socijalnog razvoja, kao delova planova
ukupnog društvenog razvoja. Tim i ukupnim društvenim
potrebama treba prilagoditi statistička i druga praćenja
i istraživanja.
Analize ostvarivanja planova razvoja osnovnih organi
zacija udruženog rada i drugih samoupravnih organizaci
ja i zajednica, opština, republika i autonomnih pokra
jina i federacije, treba da sadrže i to kako se u celini ostvaruju socijalni ciljevi, kako bi se upotpunile
mere i aktivnosti za obezbeđenje skladnijeg razvoja
društva u celini.
3. Polazeći od toga da je porast društvene produktivno
sti rada uslovljen stepenom razvoja proizvodnih snaga
društva i korišćenjem rada i znanja ukupnih ljudskih
potencijala, planovi društveno-ekonomskog razvoja na
svim nivoima treba da polaze od ukupnog radno spo
sobnog stanovništva i da doprinose njegovom ravnomernijem uključivanju u proces rada, odnosno radno
angažovanje.
Za sprovođenje utvrđene politike većeg zapošljavanja
od bitnog značaja je da se programima zapošljavanja u
organizacijama udruženog rada i drugim samoupravnim
organizacijama I zajednicama, kao I u društvenim do
govorima I samoupravnim sporazumima o zapošljavanju
obezbeđuje, pod jednakim uslovima, zapošljavanje žena,
naročito mladih, školovanih i kvalifikovanih, na svim
poslovima I u svim delatnostlma. Stoga je neophodno
da organizacije udruženog rada i druge samoupravne or
ganizacije I zajednice objektiviziraju kriterijume i uslove zapošljavanja i da se time, kao i odlučnijom akci
jom suzbijaju ponašanja kojima se žena dovodi u teži
položaj pri zapošljavanju i raspoređivanju na radne za
datke I poslove i usmerava u društveno manje produk
tivne grane i delatnosti.
182
�Podsticanjem bržeg razvoja poljoprivredne proizvodnje
i razvojem novih produkcionih odnosa na selu na os
novama Zakona o udruženom radu unapređivaše se društveno-ekonomski položaj svih radnih ljudi na selu.
Udruživanjem neposrednih proizvođača, stvarnih nosila
ca proizvodnje, a ne domaćinstava, žene zemljoradnice
i mladi zemljoradnici, na osnovu svog učešća u stva
ranju dohotka, treba ravnopravno da učestvuju u samo
upravljanju i odlučivanju o dohotku i drugim pitanjima
i da na toj osnovi ostvaruju svoju socijalnu sigurnost.
Narasle potrebe društva za brže razvijanje male privre
de i uslužnih delatnosti zahtevaju da se i dalje merama ekonomske, poreske, kreditne politike i drugim merama podstiče veće radno angažovanje u tim delatnostima, čime se doprinosi i podruštvljavanju određenih
poslova porodice i domaćinstva.
Bržim privrednim i opštim razvojem privredno nedo
voljno razvijenih područja, kao i drugim merama treba
obezbediti veću ukupnu zaposlenost, a u okviru toga,
posebno žena. Poseban značaj u tom pogledu treba da
ima, u prvom redu, veće usmeravanje sredstava ka
izvorima radne snage i povezivanje udruženog rada raz
vijenih i nerazvijenih područja.
Neophodno je efikasnije sprovoditi Zaključke Saveznog
veća Skupštine SFRJ o sprovođenju i daljem izgrađiva
nju politike zapošljavanja od 18. jula 1975. godine i
Društveni dogovor o osnovama zajedničke politike za
pošljavanja u Socijalističkoj Federativnoj Republici Ju
goslaviji, a u tom sklopu i stavove koji se odnose na
zapošljavanje i ostvarivanje zaštite prava žena na pri
vremenom radu u inostranstvu.
4. Reformom vaspitno-obrazovnog sistema treba da se
stvore bolji uslovi za veću efikasnost školovanja i za
usklađeniju profesionalnu orijentaciju prema potreba
ma udruženog rada, što će doprineti i prevazilaženju
tradicionalizma u profesionalnoj orijentaciji žene. Ne
ophodno je da se u nastavnim programima obezbede
sadržaji koji će doprineti izgrađivanju pravilnih shvatanja
i ravnopravnih i humanih odnosa između muškaraca i
žena u udruženom radu, porodici i društvu u celini.
Primaran i neodložan zadatak je da sva deca i svi radni
ljudi steknu potpuno osnovno obrazovanje, jer je os
novno obrazovanje preduslov za svaki rad, samouprav
nu aktivnost i dalje stručno obrazovanje.
Programima razvoja osnovnih organizacija udruženog
rada i drugih samoupravnih organizacija i zajednica
treba obezbediti uslove da se žena uključuje u razne
oblike obrazovanja uz rad, radi bržeg osposobljavanja za
183
�obavljanje složenijih i odgovornijdh poslova u procesu
rada.
Neophodno je da zadružni savezi, zadružne organizaci
je, organizacije udruženog rada i druge samoupravne
organizacije I zajednice, kao i nadležni državni organi,
razrade programe 1 organlzuju obrazovanje I osposoblja
vanje žena na seoskim područjima, kako bi se one os
posobile da u potpunosti i produktivno sudeluju u eko
nomskom 1 društvenom razvoju. Ti programi treba da
sadrže i pitanja iz oblasti zdravstva, Ishrane, planiranja
porodice I si.
5. Posebna zaštita žena na radu treba da se zasniva na
njenoj ulozi u biološkoj reprodukciji stanovništva, kao
zaštita materinstva, a ne zaštita žene kao pola. U tom
smislu potrebno je da se razrade mere zaštite u sa
moupravnim I drugim opštim aktima organizacija udru
ženog rada I samoupravnih interesnih zajednica.
Polazeći od razvoja tehnologije, bolje organizacije rada,
potrebe podizanja produktivnosti rada, efikasnijeg korišćenja kadrova i radnog vremena, ostvarivanja veće
humanizacije rada i slično, neophodno je obezbediti
adekvatniji raspored radnog vremena. U razvojnim pro
gramima i planovima treba predvideti mogućnost skra
ćivanja radnog vremena u jednom danu, kao i utvrditi
načine ostvarivanja tog procesa.
Potrebno je efikasnije stvarati uslove za rešavanje pro
blema rada u noćnoj smeni svih radnika, uvođenjem
savremenije tehnologije i bolje zaštite na radu, obezbeđivanjem uslova za smeštaj i brigu o deci za vreme
noćnog rada roditelja, društvene ishrane I prevoza rad
nika, zatim skraćivanjem trajanja radnog vremena u
noćnoj smeni i si. Društvenim dogovorima, samouprav
nim sporazumima 1 drugim samoupravnim opštim akti
ma treba obezbediti da majka bez njene saglasnosti do
određenog uzrasta deteta ne radi u noćnoj smeni, kao
i da ne radi prekovremeno. Za efikasnije ostvarivanje
poboljšanja uslova rada u noćnoj smeni svih radnika, a
posebno radnika sa porodičnim obavezama, nužno jo
usaglašeno i zajedničko delovanje osnovnih organizaci
ja udruženog rada, mesnih i samoupravnih interesnih
zajednica i društveno-političklh zajednica.
Neophodno je da se svi zainteresovani društveni fak
tori, a u prvom redu odgovarajući savezni organi, u
okviru revizije konvencija Međunarodne organizacije
rada i drugih međunarodnih konvencija založe za rešenja koja su u skladu sa naprednim shvatanjima o ulozi
žene u razvoju društva. Potrebno je analizirati ostvari
184
�vanje i primenu m©đunarodnih konvencija koje se od
nose na radne i životne uslove.
6. Polazeći od toga da su rađanje i roditeljstvo od naj
šireg društvenog interesa, neophodno je obezbediti da
zaštita materinstva i ostvarivanje roditeljstva pored
porodice bude obaveza i osnovnih organizacija udruže
nog rada, mesnih zajednica, samoupravnih interesnih
zajednica, opština, republika i autonomnih pokrajina.
Zakonima republika i autonomnih pokrajina, odnosno
samoupravnim sporazumima treba obezbediti da se po
rodiljsko odsustvo ne tretira kao odsustvo zbog bole
sti i da naknada za vreme porodiljskog odsustva bude
u visini ličnog dohotka koji je ostvaren u poslednjem
tromesečju pre početka odsustvovanja, odnosno u v i
sini prosečnog ličnog dohotka iz prethodnih dvanaest
meseci, ukoliko je to povoljnije za korisnika porodilj
skog odsustva, uz obezbeđenje odgovarajuće valoriza
cije.
Samoupravnim sporazumima i društvenim dogovorima,
odnosno zakonima republika i autonomnih pokrajina,
neophodno je obezbediti solidarnost i na nivou repub
like, odnosno autonomne pokrajine u obezbeđivanju
sredstava za naknade za vreme sprečenosti za rad usled
rađanja.
Na samoupravnim osnovama, uz odlučujuće učešće
udruženog rada, neophodno je utvrditi razne oblike i
uslove korišćenja porodiljskog odsustva. Takođe, treba
omogućiti da i otac može koristiti deo odsustva radi
nege novorođenčeta, kao i u slučaju bolesti deteta.
Neophodno je obezbediti da zdravstvena zaštita bude
dostupna svim ženama i da se zaštita materinstva i
porođaji vrše u celini uz stručnu medicinsku pomoć i
sprovodi preventivna zaštita i podiže zdravstvena kul
tura putem raznovrsnih oblika zdravstvenog prosvećivanja i popularizacije mera za zaštitu zdravlja.
Potrebna je određenija orijentacija na odgovarajuće me
re potrebne za ostvarivanje ustavnog prava na slobod
no odlučivanje o rađanju dece.
Društveno-političke zajednice i druge samoupravne or
ganizacije i zajednice treba da sagledaju položaj orga
nizacija udruženog rada u kojima pretežno rade žene i
preduzimaju odgovarajuće mere ekonomske i socijalne
politike u solidarnom podmirivanju troškova biološke
reprodukcije.
7. Društvenu brigu o deci treba razvijati kao ukupnost
vaspitno-obrazovnih, zdravstvenih I socijalnih mera ko
je deci obezbeđuju uslove za normalan razvoj, veću
185
�socijalnu sigurnost i socijalističko samoupravno obra
zovanje i vaspitanje. Odlučnom i koordiniranom akcijom
organizacija udruženog rada, mesnih zajednica, samo
upravnih interesnih zajednica i društveno-političkih za
jednica treba preduzimati mere za razvijanje i unapre
đivanje društvene brige o deci, a naročito zaštite dece
zaposlenih roditelja, organizovanje društvene ishrane
školske dece i produženog i celodnevnog boravka u
školi i širi obuhvat dece predškolskim vaspitanjem i
obrazovanjem. U svim sredinama treba da se ulažu na
pori da se svoj deci učine podjednako dostupni svi
nivoi obrazovanja, bez obzira na pol i materijalne mo
gućnosti.
Na osnovu sagledanih potreba i interesa, radni ljudi u
organizaciji udruženog rada i mesnoj zajednici utvrđuju
program unapređenja društvene brige o deci, odlučuju
o izdvajanju sredstava za realizaciju programa (sredst
va iz dela fondova zajedničke potrošnje u organizaci
jama udruženog rada, sredstva koja su udružena u sa
moupravne interesne zajednice, namenska sredstva pri
bavljena doprinosima od roditelja i građana i dr.) i vrše
kontrolu namenskog korišćenja sredstava.
U okviru samoupravnih interesnih zajednica i drugih
nosilaca društvene brige o deci, kroz samoupravne spo
razume i društvene dogovore o programu unapređenja
društvene brige o deci treba da se stvaraju uslovi za
brže udruživanje sredstava i slobodnu razmenu rada u
ovoj oblasti.
Stvarne potrebe zahtevaju da težište aktivnosti bude na
bržoj izgradnji racionalnijih, jeftinijih i funkcionalnijih
objekata za zaštitu dece, razvoju i organizovanju razno
vrsnih pa i prelaznih oblika društvene brige o deci,
povezivanju individualnog rada sa organizacijama udru
ženog rada dečje zaštite, organizovanju društvene ishra
ne u ško'lama i širem obuhvatu dece predškolskim
obrazovanjem i vaspitanjem, u skladu sa potrebama i
mogućnostima date sredine.
Društvenu brigu o deci treba razvijati i putem razno
vrsnih delatnostl za vaspitanje i zaštitu dece u poje
dinim institucijama u mesnim zajednicama, aktivnošću
društvenh organizacija i društava preko kojih radni lju
di i građani dobrovoljno rešavaju svoje i zajedničke in
terese deteta i porodice.
Merama
pospešiti
objekata
njem od
186
ekonomske politike i drugim merama treba
jeftiniju i racionalniju izgradnju i opremanje
i prostorija smanjivanjem, odnosno oslobađa
komunalnih I drugih obaveza, bržim obezbeđi-
�vanjem urbanističkih i drugih uslova za gradnju, sma
njenjem, odnosno oslobađanjem od poreza na promet i
drugih obaveza.
Odgovarajućim merama ekonomske politike potrebno je
obezbediti povoljnije uslove za proizvodnju i korišćenje
predmeta opšte upotrebe namenjenih deci.
Paralelno sa planovima izgradnje objekata dečje zašti
te treba obezbediti osposobljavanje potrebnih kadrova
za rad u njima. Većim uticajem korisnika i stvaranjem
kadrovskih i drugih uslova za rad u više smena, za
bolje iskorišćavanje postojećih kapaciteta, radno vreme
organizacija udruženog rada dečje zaštite mora biti u
skladu sa potrebama udruženog rada, roditelja i dece.
Potrebno je izraditi standarde i normative delatnosti
društvene brige o deci, razraditi sistem informisanja,
evidencije i dokumentacije.
Unapređenjem raznovrsnih oblika društvene brige o
deci stvaraće se uslovi za prevazilaženje funkcije koju
ima dečji dodatak. Međutim, dodatak na decu i dalje
će imati funkciju pomoći porodicama sa nižim prima
njima.
U svim sredinama treba da se ulažu napori da se
ubrzanije prevazilaze postojeće socijalne razlike i da se
planovima razvoja i društvenim merama osigurava da
svoj deci budu dostupni svi oblici društvene brige o
deci, bez obzira na materijalne mogućnosti porodice.
8. Neophodno je ubrzati stvaranje uslova za podruštvIjavanje određenih poslova porodice i domaćinstva.
Radnim ljudima treba omogućiti da imaju uvid u prob
leme koji opterećuju radnu porodicu i domaćinstvo radi
odlučivanja u OOUR-u i mesnoj zajednici o delu sred
stava koja usmaravaju i udružuju za razvoj delatnosti
kojima se podruštvljavaju poslovi porodice i domaćin
stva.
Prostornim i urbanističkim planiranjem u mesnim za
jednicama i opštinama treba obezbediti sistematski
programirani razvoj uslova života u stanu i naselju.
Naselje treba da postane jedinstvena celina društveno
i racionalno organizovanih delatnosti u kome radni lju
di društveno organizovano rešavaju svoje životne i po
rodične poslove. U tom smislu naselja treba opremiti
neophodnim sadržajima za normalan život porodice, a
prema prioritetim a koje će utvrđivati sami građani.
U planove razvoja mesnih zajednica i opština treba
uključiti delatnosti za zadovoljavanje ličnih i zajednič
kih potreba građana, delatnosti za zbrinjavanje i vas187
�pitanje dece u predškolskom dobu, produženi i ćelodnevni boravak u školama, društvenu ishranu za zapo
slene i za članove porodice, ustanove za negu obolelih
članova porodice i brigu o ostarelim licima, i druge
oblike zdravstvene preventive dece i odraslih, servise
za pranje i peglanje, održavanje čistoće u stanu, hemijsko čišćenje, opravke aparata za domaćinstvo, ob
jekte za rekreaciju, snabdevanje, prostorije za društve
ni život, parkove, dečja igrališta, bračna i porodična
savetovališta za planiranje porodice itd.
U planovima mesnih zajednica i planovima društveno-politčikih zajednica, delatnosti za podruštvljavanje po
slova domaćinstva i pomoći porodici treba tretirati kao
proširenu funkciju porodice, kao delatnosti od posebnog
društvenog interesa. U skladu s tim, potrebno je utvr
diti rešenja kojima se stvaraju povoljniji uslovi za raz
voj ovih delatnosti. To podrazumeva povoljnija rešenja
na području poreza, doprinosa, amortizacije, komunalnih
usluga, poreza na promet, carina i dr.
9. Delegatski sistem pruža široke mogućnosti da rad
nici u udruženom radu neposredno učestvuju u samo
upravnom političkom sistemu. To je posebno značajno
za prevazilaženje zaostajanja učešća žena u procesu
odlučivanja. Kod ocene funkcionisanja delegatskog si
stema jedan od bitnih pokazatelja njegovog istinskog
ostvarivanja treba da bude i učešće žena u delegatskom
sistemu. Doslednom primenom utvrđenih principa ka
drovske politike treba obezbediti da učešće žena u svim
samoupravnim organima i na rukovodećim funkcijama
odgovara njihovom broju i doprinosu koji one daju
ukupnom razvoju društva.
Na svim nivoima i u svim sredinama neophodno je
analizirati zastupljenost žena na odgovornim društve
nim funkcijama i odgovornim poslovima i radnim za
dacima u udruženom radu, i u okviru dogovorene ka
drovske politike preduzimati mere za poboljšanje po
stojećeg stanja.
Isto tako, neophodno je obezbediti adekvatni je učešće
žena u međunarodnim aktivnostima u celini, u diplomatsko-konzularnim i drugim predstavništvima, kao i
organima za međunarodne odnose u republikama i
autonomnim pokrajinama.
Posebnu pažnju treba posvetiti izboru žena poljopri
vrednih proizvođača u samoupravne organe u osnovnim
zadružnim organizacijama, zemljoradničkim zadrugama i
osnovnim organizacijama kooperanata i dr., srazmerno
188
�njihovom stvarnom doprinosu i ulozi u poljoprivrednoj
proizvodnji.
Veću pažnju treba posvetiti obrazovanju za vršenje sa
moupravnih funkcija, i planskim uzdizanjem kadrova
uticati na adekvatniju zastupljenost žena na odgovorni
jim društvenim funkcijama.
10. Ostvarivanje ustavnih odredbi o pravima i dužnosti
ma svih radnih ljudi i građana da se osposobljavaju,
pripremaju i organizuju za odbranu zemlje, ističe potre
bu još većeg angažovanja žena u opštenarodnoj odbra
ni i društvenoj samozaštiti. Neophodno je učiniti napo
re za povećanje učešća žena u rezervnom sastavu Jugoslovenske narodne armije i jedinicama teritorijaine od
brane i za raspoređivanje na određene dužnosti za koje
imaju odgovarajuću spremu. Neophodno je razmotriti i
utvrditi na kojim dužnostima u Jugoslovenskoj narodnoj
armiji u miru, kao i u kojim organima i telim a koja se
bave pitanjima narodne odbrane, mogu u većoj meri biti
angažovane žene i u tom smislu određenim aktima i
merama stvoriti mogućnost za veće angažovanje žena.
Radi što potpunijeg obučavanja za odbranu i zaštitu
neophodno je i žensku omladinu šire obuhvatiti obu
kom za sticanje praktičnih vojnih znanja i veština.
Veća zastupljenost žena u svim delaftnostima i na ruko
vodećim mestima ima veliki značaj i za jačanje opštenarodne odbrane.
11. Sredstva javnog informisanja (štampa, radio-te'levi
zija i dr.) treba neprestano da afirmišu ulogu i dopri
nos žena ukupnom društvenom razvoju, humanizaciju
odnosa u porodici, suzbijanje shvatanja i ponašanja ko
ja su suprotna samoupravnom opredeljenju, aktivnost
na unapređivanju podruštvljavanja poslova porodice i
domaćinstva, društvenu brigu o deci, prilagođavanje
radnog vremena potrebama radnih ljudi i dr.
III
1. Polazeći od datih konstatacija i ocena, kao i od
utvrđenih stavova u vezi sa unapređivanjem društveno-ekonomskog položaja i uloge žene u socijalističkom
samoupravnom društvu, Skupština SFRJ smatra da dalje
unapređenje socijalističkih društvenih odnosa na os
novama samoupravljanja i uspešniji ekonomski razvitak
je pretpostavka i znači veće uključivanje žena u dru
štveni i ekonomski razvoj. Skupština SFRJ preporučuje
da organizacije udruženog rada, mesne zajednice, samo
upravne interesne zajednice i društveno-političke za
jednice redovno razmatraju ovu problematiku, sagleda
189
�vaju stanje i postignute rezultate kao sastavni deo os
tvarivanja planova razvoja, da donose konkretne mere
za dalje unapređivanje društveno-ekonomskog položaja
žena i da stalnom koordiniranom akcijom u svojim sre
dinama stvaraju uslove za ostvarivanje jednakih pra
va, obaveza i odgovornosti žena i muškaraca u sistemu
samoupravnog udruženog rada i društvu u celini.
Sprovođenje Rezolucije zahteva da Stalna konferencija
gradova, Privredna komora Jugoslavije, savezi samo
upravnih interesnih zajednica i druge samoupravne or
ganizacije i zajednice na nivou federacije razrade od
ređene stavove, kao i da pokreću inicijative i koordi
niraju rad niza drugih samoupravnih i drugih subjekata
na sprovođenju stavova i zaključaka.
2. Skupština SFRJ obavezuje Savezno izvršno veće da
razradi operativni i dugoročni program mera i aktivnosti
za sprovođenje ove rezolucije. Savezno izvršno veće
treba da razmotri koje društvene stavove valja ugrađi
vati u društvene dogovore i propise koji se donose za
sprovođenje plana, kao i koje mere (poreske, carinske
i druge ekonomske mere) treba preduzeti u tekućoj
godini, u srednjoročnom i dugoročnom periodu, radi
stvaranja povoljnijih uslova i podsticanja aktivnosti u
udruženom radu, mesnim zajednicama, samoupravnim
interesnim zajednicama i društveno-političkim zajedni
cama za rešavanje pitanja kojima se doprinosi unapre
đenju društveno-ekonomskog položaja žena i ostvariva
nju jednakih prava, obaveza i odgovornosti žena i muš
karaca u sistemu samoupravnog udruženog rada.
Savezno izvršno veće i savezni organi uprave treiba da
stavove iz ove rezolucije ugrađuju u odgovarajuće predloge zakona i drugih opštih akata koje predlažu Skup
štini SFRJ i koje donose u okviru svojih prava i duž
nosti.
Prilikom podnošenja izveštaja o sprovođenju društve
nog plana razvoja Jugoslavije Savezno izvršno veće
treba da obaveštava Skupštinu SFRJ i o ostvarivanju
ove rezolucije, kao i o merama koje preduzimaju savezn i organi u okviru prava i dužnosti federacije.
»
3. Savezno izvršno veće treba da obezbedi redovno izveštavanje Skupštine SFRJ, kao i Organizacije ujedi
njenih nacija o realizaciji Svetskog plana akcije za os
tvarivanje ciljeva Međunarodne godine žena u našoj
zemlji, kao i drugim pitanjima. Potrebno je da Savezno
izvršno veće aktivno učestvuje u realizaciji Akcionog
190
�programa ekonomske saradnje prihvacenog u Kolombu
prihvaćenog
na predstojecoj konferenciji nesvrstanih zemalja o ulozl
predstojećoj
ulozi
zena u razvoju.
žena
4. Skupstina SFRJ pratice ostvariv.anje zadataka koji su
Skupština
pratiće ostvarivanje
utvrdeni ovom rezolucijom i, u okviru svojih prava i
utvrđeni
duznosti, preduzi·mati !mere za nji'hovu dosUednu rea:l'idužnosti, preduzimati mere
njihovu dostlednu reali
zaciju.
191
��Osnovni sta tistički podaci
o ženi u jugoslovenskom društvu
STANOVNIŠTVO PREMA P O P IS IM A 1953. I 1971
Ukupno
Broj
Procenat
stanovništvo
lica na
aktlvnog
IJoprlvred-
u hiljadam a
1 doma-
u ukupnom
nog u ukup-
ćlnstvo
Procenat po-
stanovništvu nom stanov----------
svega
SFRJ
žena
svega
nlStvu
žene
1953
16 991
8 760
4,3
46,3
30,7
60,9
1971
20 523
10 446
3,8
43,3
30,7
38,2
Bosna i
1953
2 847
1 462
5,0
42,5
26,9
62,2
Hercegovina
Crna Gora
1971
3 746
1 912
4.4
36,7
22,7
40,0
1953
420
218
4.6
36,4
20,0
61,5
1971
530
270
4.3
32,7
19,9
35,0
Hrvatska
Makedonija
1953
3 936
2 075
3,8
47,7
31,8
56,4
1971
4 426
2287
3,4
45,5
34,0
32,3
— Kosovo
— Vojvodina
5,3
40,8
22,9
62,7
4.7
38,3
23,4
39,9
1953
1 504
813
792
3.7
40,8
35,6
1 727
891
3.4
48,4
40,8
41.1
20,4
1953
6 979
3 568
4,6
48,4
32,6
66,7
1971
— Uža te rito rija
645
1 647
1971
Srbija
1 305
1971
Slovenija
1953
8 447
4 273
3.8
45.7
32.4
44,0
1953
1971
4 464
2 286
4,4
52,4
38,6
67,2
5 250
2 665
3,6
51,5
40,1
44,1
1953
1971
1953
1971
816
399
6,4
33,2
10,9
72,4
1 244
607
6,6
26,0
8,4
51,5
1 700
889
3.5
45,4
26,7
62,9
1 953
1 001
3,2
42,7
26,5
39,0
193
�s ta n o v n iš tv o
s ta ro
10
i v is e g o d i n a
p re m a o b r a z o v n o m
n iv o u
U P O P IS IM A 1953. I 1971
U procentima
Bez Školske
spreme I s
1— 3 razreda
osnovne
Škole
4— 7 razreda
osnovne
Škole 1
osnovna
Škola
VISa 1
Srednja
Škola
svega
svega
svega
žene
42.1
24.2
50,1
43,7
6,6
57,4
56,1
15,2
Bosna 1
Hercegovina
1953
1971
67,2
51,9
32,0
80,7
28,5
17,2
36,2
48.5
50,9
Crna Gora
1953
47.2
62,8
46,6
44,3
33,8
1971
25,6
30,5
35,7
37,1
23,2
57,4
54.3
13,9
SFRJ
1953
žene
1971
Hrvatska
1953
1971
— Uža te rito rija
— Kosovo
— Vojvodina
194
0,1
6,1
2.8
1.8
0,5
1.1
0,1
9.0
3,8
2.8
1.2
0,3
7.3
18,5
12,3
60,1
36,1
3.8
2.2
61,3
59,1
11.1
11,2
23,0
8,0
24.9
31,6
1953
15.2
14,6
72,7
78,0
6,8
6,5
66,8
1953
43,2
55,8
48,9
25,9
1953
1971
44,5
35,3
60,7
28,0
71,2
36,8
82,5
56,1
47,2
55,2
74,0
39,6
53,2
34,3
39,8
28,4
50,1
33,5
18,8
24,0
1953
1971
2.0
58,2
1953
1953
1971
0,3
62,2
1971
Srbija
0,6
2.8
0,3
3,8
10,0
60,8
1971
Slovenija
5,3
žene svega žene
59,8
43,8
18,0
50.7
1971
M akedonija
4.1
10,8
24,7
51,7
63,0
60,8
50,5
14,5
36,8
62,5
63,9
6,6
14,7
7.0
15,0
2.3
6,9
7.5
17,4
visoka
Škola
6,9
17,0
3,5
9.4
4,0
0,7
3.2
0.3
2.6
0,8
1.7
2,1
1.1
1.3
0,3
3.0
0.7
3,0
1,9
0,3
0.8
04
2.1
0,0
10,2
3,4
1.1
3,7
3,1
10,4
0.1
1.3
0,5
2,6
1.8
0,4
0,2
1,5
�NEPISMENO
STA N O VNIŠTVO
STARO
10
I
V IS E
G O D IN A
PO
STAROSTI
I POLU U P O P IS IM A 1953. I 1971
U procentima
Ukupno
10— 19
nepism eni
godina
20— 34
35— 64
65 I vISe
godina
svega žene svega žene svega žene svega žene svega žene
SFRJ
1953
25,4
17,3
16,3
26,2
36,7
49,6
54,7
64,9
15,1
35,8
22,2
12,2
1971
3.1
4.0
5,2
8,6
21,6
32,3
42,8
52,7
Bosna i
1953
40,2
57,2
23,3
17.3
31,2
50,6
63,0
81,5
81,5
91,9
Hercegovina
1971
23,2
35,1
4,2
6,1
11,7
20,3
39,7
59,1
70,2
83,7
Crna Gora
1953
30,1
44,5
7,4
3,5
17,3
29,4
48,9
69,6
60,8
92,7
1971
16,7
25,6
2,7
3,3
3,5
5,7
26,2
41,1
58,9
77,9
1953
16,3
22,4
5,3
6.8
6,8
10,5
23,8
32,1
44,9
53,9
1971
9,0
12,9
1.3
2,6
29,3
36,1
35,7
48,3
15,9
23,7
37,3
11.1
55,0
16,2
1953
1.3
20,0
1.8
72,8
78,9
93,0
1971
18.1
25.1
4,0
4,9
5,4
8,6
29,3
41,9
65,2
1953
2.7
2,8
1.0
8.4
0,9
2,9
2,8
10,4
1971
1,2
1.3
0,8
0,7
1.1
0,6
79,0
11,4
0.6
1,2
3,9
3,9
1953
27,9
40,5
11.7
16,7
17,2
28,2
1,1
40,9
57,6
60,7
73,7
1971
17,3
25,7
3,7
4,6
5.0
8,0
23,8
36,4
49,0
63,0
1953
29,5
44,9
9,9
15,1
16,5
28,7
46,0
68,3
69,3
87,1
1971
17,6
27,5
2,2
2.6
3,5
5.6
23,9
38,5
54,9
74,4
1953
54,8
72,1
37,2
46,0
70,4
77,0
91,2
92,8
98,2
1971
31,5
42,8
10,3
44,8
13,8
15,1
24,8
56,7
76,3
83,7
1953
12,9
17,0
5,0
5,3
7.6
19,0
22,0
31,5
91,1
38,0
1971
9.0
12,8
2,3
2,4
3,2
11.1
4,8
11,8
17,1
22,8
27,5
Hrvatska
Makedonija
Slovenija
Srbija
— Uža
te rito rija
— Kosovo
— Vojvodina
195
�PRIRODNO KRETANJE STANOVNIŠTVA
Na 1000 stanovnika
Broj
stanovnika
u hiljadam a
SFRJ
živoro
đenih
1952
16 798
29,8
1978
umrlih
17,3
40,2
Umrla odoj
čad na 1000
prirodnog
priraštaja
11,8
8,7
živoro
đenih
18,0
105,1
33,8
113,9
Bosna i
1952
21 968
2 791
Hercegovina
1978
4 133
17,3
12,5
5,9
Crna Gora
1952
416
32,0
9.3
1978
582
18,0
6.1
Hrvatska
1952
3 913
23,4
12,3
1978
4 578
14,8
11,1
10,7
4,1
21,6
Makedonija
1952
1 280
39,9
14,0
25.9
129,8
14,2
57,5
64,3
16,2
8,6
27,7
11.4
32,4
22,7
11,9
80,4
1978
1 835
21,2
Slovenija
1952
1 498
22,8
1978
1 812
17,8
7,0
10,4
10,4
Srbija
1952
6 900
28,5
11,8
16,7
1978
9 028
17,7
1952
4 407
27,4
9.1
10,8
8.6
16,6
1978
5 499
15,0
5.8
1952
793
44,7
9.2
17.4
1978
1 526
32,0
6.2
1952
1 700
23,8
12,1
1978
2 003
14.1
10,9
27,3
102,3
— Uža terito rija
— Kosovo
— Vojvodina
SREDNJE TRAJANJE 2IV O TA
PO SO C IJA LIS TIČ K IM
12,4
7.4
103,0
37,8
87,0
26,3
27,3
25,8
145,9
69,8
113,2
11.7
3,2
16,4
REPUBLIKAMA
I A U T O N O M N IM POKRAJINAMA
1952--1 9 5 4
1 9 6 0 -1964
1974— 1975
muSkarcI
žene
muSkarcl
žene
muSkarcl
žene
56,9
59,3
62,3
66,9
66,5
Crna Gora
52,6
58,4
65,4
Hrvatska
Makedonija
59,0
54,9
63,2
55,1
69,0
61,8
69,5
66,7
66,6
Slovenija
63,0
57,1
66,1
58,8
59,1
48,6
58,3
61,1
45,3
62,1
59,2
62,0
64.3
60,8
66,2
62,7
64,8
65,4
62,6
71,7
54,8
59,9
71,9
64,7
67,0
55,5
68,3
66,7
67,3
68,5
65,5
67,1
SFRJ
Bosna I Hercegovina
Srbija
— Uža terito rija
— Kosovo
— Vojvodina
196
57,1
63,6
70.8
73,9
73,5
70,2
74,2
71,1
72,7
67,4
72,7
�ŽIVO R O Đ ENI
PREMA MESTU
S O C IJA LIS TIČ K IM
POROĐAJA
REPUBLIKAMA
I STRUČNOJ
I A U T O N O M N IM
POMOĆI
PO
PO K R A JIN A M A
U procentima
Rođeni uz stručnu pomoć
Rođeni u zdravstvenoj
van zdravstvene
o rg anizacije
organizaciji
1959
1978
1959
1978
SFRJ
Bosna 1 Hercegovina
42,2
83,3
10,1
2,2
25,1
78,9
4,6
2.6
C m a Gora
43,7
88,2
1.6
2,1
Hrvatska
52,7
97,1
22,5
1.7
3,8
4.8
Makedonija
35,4
73,5
Slovenija
73,5
99,2
24,7
0,4
Srbija
45,0
78,3
7.5
2,1
— Uža te rito rija
51,8
92,3
0,8
— Kosovo
16,6
44,4
1.6
1,2
— Vojvodina
61,1
96,3
32,4
2,9
3,6
UCESĆE ZAPOSLENIH ŽENA U UKUPNOJ ZAPO SLENO STI*)
U procentim a
1964
1974
1976
24,8
21,5
29,2
24,9
33,9
29,2
34,5
29,5
Industrija 1 rudarstvo
24,4
30,2
33,0
33,6
Poljoprivreda 1 ribarstvo
Šumarstvo
23,0
18,6
20,5
21.5
13,7
6,8
7.4
8,2
8.3
6,9
8,8
11,0
32,4
12,2
14,4
9.1
13,9
41,8
47,1
21,0
21,3
25,4
1954
UKUPNO
Privredne delatnosti
Građevinarstvo
Saobraćaj 1 veze
Trgovina 1 ugostiteljstvo
Zanatstvo
Stambena 1 komunalna delatnost
Vanprlvredne delatnosti
Kulturna 1 socijalna delatnost
Društvene delatnosti 1 državni organi
48,9
21.1
58,7
38,7
31,3
30,8
41,8
51,7
56,6
57,6
51,8
56,3
59,6
60,5
42,0
48,3
50,3
27,3
*) Godišnji prošek zaposlenih u društvenom sektoru I sektoru Individualne
svojine.
197
�PROSECNE STOPE RASTA ZAPOSUAVANJA
1954— 1964
1964— 1974
1954— 1974
1954— 1979
UKUPNO
Muškarci
6.1
2.3
4.1
5.4
3.5
43
3.6
2ene
7,8
1.6
3.8
53
5.7
UČEŠĆE ZAPOSLENIH 2ENA PO S O C IJA LIS TIČ K IM
REPUBLIKAMA
1 A U T O N O M N IM POKRAJINAM A 1979*)
Procsnat zaposlenih žena
Ukupno
zaposlenih
radnika
svega
u privrednim
delatnoetlma
u hiljadama
SFRJ
Bosna I Hercegovina
C m a Gora
Hrvatska
M akedonija
8lovenlJa
Srbija
— UZa te rito rija
— Kosovo
— Vojvodina
5 615,0
798,0
121,3
1 369,9
409,3
779,5
2 137,0
1 421,5
187,6
547,9
353
303
31,0
38,8
29,9
43,9
32,6
33,0
20,4
35,2
*) DruStvenl sektor I sektor Individualne svojine.
198
303
253
263
34.0
28,0
393
27,8
28,0
183
303
o vanprl«
vrednlm
delatnostlma
583
553
493
64,7
49.1
70,8
543
55.7
32,1
813
�UCESĆE 2ENA
U U KUPNO M
BROJU ZAPOSLENIH
O D G O VAR AJU ĆEG
STEPENA STRUČNOG OBRAZOVANJA (K V A L IF IK A C IJ E ) PO D E L A T N O S T IM A *)
S tanje 31. decem bra 1976
Procenat zaposlenih žena odgovarajućeg atepena
k v a llflkovani
41,6
53,6
50,4
6,2
21.5
38,8
34,1
Privredne delatnostl
29,9
23.4
26,0
47,1
47,3
6,0
21,0
36,5
30,1
Industrija I rudarstvo
39,9
22,4
23,2
44,5
55,7
3,6
20,2
46,4
38,8
Poljoprivreda I ribarstvo
19,7
10,9
16,7
40,7
30,2
5,0
6,5
17,0
21.5
šumarstvo
8.7
8,2
22,9
31,5
23,5
2.3
2.2
3.8
8.7
Vodoprivreda
9.8
11,2
20,7
34,9
33,3
0,5
4.6
Građevinarstvo
7.9
18,2
18,9
34,8
30,8
0,7
1.1
1,3
2,8
2,8
5.4
n ekvallf I kovani
vlsokokva
llflk o v n l
33.1
polukvaliflkovanl
visoko
34,6
niže
vISe
UKUPNO
srednje
svega
stručnog obrazovanja
Saobraćaj 1 veze
13,1
21,7
21,2
37,9
24,7
0.5
2.2
9.7
16,4
Trgovina
46,1
29,0
31,9
58,7
56,3
22,7
53,2
32,0
28,3
U gostiteljstvo 1 turizam
Zanatstvo
80,9
33,3
33,3
58,4
68,5
20,7
49,5
76,5
77,8
17,0
12,1
13,7
34,4
53,0
2,3
9.7
30,6
37,1
delatnost
17,9
25,1
22,1
45,0
27,5
1,5
4.9
13,5
17,9
Flnansljske 1 druge usluge
49,1
30,4
41,6
61,8
64,5
7,4
23,7
35,0
46,5
Vanprivredne delatnostl
56,0
40,6
52,0
65,2
60,6
9,2
32.2
75,9
73,1
Obrazovanje 1 kultura
Zdravstvo 1 socijalna
zaStlta
52,8
44,2
55,4
57,3
57,4.
8,4
24,6
66,4
68,2
74,1
4 7,0
72,1
85,6
74,6
16,5
51,6
85,5
84,6
42,8
28,9
30,5
51,1
55,4
4,8
18,7
61,9
61,3
Stambena 1 komunalna
DruStveno-polItlčke
zajednice 1 organizacije
*) Samo druStvenl sektor.
199
�LICA KOJA TRA2E ZAPOSLENJE PREMA STEPENU STRUČNOG
OBRAZOVANJA 1979
GodISnJI prošek
Kvallflkaclona
Ukupno
struktura
u h llja - Procenat--------------------dama
tena
ukupno
žene
UKUPNO
762
53,7
100,0
100,0
S visokim , vISIm 1 srednjim obrazovanjem
175
63,1
22,9
Vlsokokvallflkovanl 1 kvallflkovanl
138
92
357
18,1
12.1
46,9
26,9
13,2
Polukvallflkovanl 1 s nižim stručnim obrazovanjem
39,0
60,0
Nekvallflkovanl
r a z v o j s k o ls t v a po n iv o im a
1 9 3 8 /3 9
—
53 JZ
Osnovne Škole
Škole
1938/39
9190
1945/46
10 666
1975/76
1977/78
13 442
Srednje Škole
1938/39
VISe 1 visoke Škole
1945/46
1975/76
1977/78
1938/39
1945/46
1975/76
1978/79
13 188
1 086
959
...* )
26
33
303
349
46,4
1 9 7 7 /7 8
Ukupno
školska
godina
13.5
Učenika
učenika u Procenat
na 1
hiljadam a učenica nastavnika
1 471
1 442
2 856
2 831
211
114
833
919
17
25
394
440
42,5
42,0
47.1
47,5
34.1
29.8
45,3
45,6
23.3
38,9
39,9
39,5
42
50
22
21
16
8
17
17
14
20
• • •
19
*) Ukupan broj Škola se ne može dati, pošto bi to u toku realizacije proceea
reforme srednjeg obrazovanja značilo v lieatru ko prikazivanje pojedinih obra
zovnih Institucija.
200
�ZASTUPLJENOST UCENICA U SREDNJIM ŠKOLAMA, 1977/78
Struktura
učenica po
procenat vrstama
škola u
učenica
U čenici
Škole
ukupno
procentim a
919 070
Srednje škole — ukupno
45,6
100,0
37,5
29,9
7.6
62,5
11.7
27,4
6.1
0.8
0.1
0,2
11.9
1.3
6.1
0.9
0.1
Obrazovanje prema programu
reforme
963
339 488
Prva faza (zajednička osnova)
631
273 442
Druga faza (završni stepen)
332
66 046
46,3
45,8
48,3
1 824
579 582
45,3
Obrazovanje koje n ije obuhvaćeno
programom reform e
ško le za kval iff kovane radnike
548
181 251
27.1
Tehničke i druge stručne škole
742
213 079
Tehničke škole
319
85 705
51
9723
53,9
29,9
33,8
23.4
15,6
73,7
66,4
86 JI
73,1
24,4
73,3
58,6
52,2
Poljoprivredne škole
šumarske škole
7
1 606
Saobraćajne škole
23
5 167
Ekonomske škole
193
67 852
A dm inistrativne škole
31
8 371
100
29 519
18
M edicinske škole
5 136
O stale tehničke škole
Opštetehnlčke škole
4
*) Ukupan
škola
ae
ne
može
4535
450
broj
7 918
49
G im nazije
951
31
Škole za obrazovanje nastavnika
Um etnlčke škole
171 848
d a ti,
Jer
bi
to
u
toku
M
0.6
21,4
re a liz a c ije
procesa reform e srednjeg obrazovanja znaSllo višestruko prikazivan je poje
dinih obrazovnih In stitu cija.
201
�ZASTUPLJENOST STUDENTKINJA NA VISOKIM ŠKOLAMA 1078/79 GODINE
Studenti
Škole
Fakulteti
198
Struktura
studentklnja
ukupno
procenat po vrstama
studentklnja
Škola u
procentima
314 276
39,9
100,0
46,5
16,7
55,5
52,8
84,9
24,5
5,8
9,6
7,6
1,6
1,6
Pri rodno-matematlčkl
Tehnički
14
15 734
71
72 322
M edicinski
12
17 248
3 718
Farmaceutski
4
4
Poljoprivredni
8
9 846
Šumarski
4
3 063
Veterinarski
3
Biotehnički
1
2 436
1 355
Stomatološki
Ekonomski
22
Za spoljnu trgovinu
1
Za turizam I spoljnu trgovinu
Za hotelijerstvo
1
Za turizam 1 ugostiteljstvo
Pravni
1
2 385
62 596
2832
751
770
1
395
20
58 108
23,8
32,2
40,6
46,5
56,1
43,4
41,0
25,1
48,1
1,9
0,6
0,8
0,4
23,2
1.3
0.3
0,3
0,1
22,3
M eđufakultetskl studij
za socijalni rad
1
302
Političkih nauka
4
8 976
3 012
1 746
Organizacionih nauka
1
Za organizaciju 1 Informatiku
Filozofski
1
7173
30,7
100,0
1
1
1
2 539
2 987
1 180
467
15,9
66,2
12,9
131
114 693
13,8
48,9
24.1
23,5
38,9
29
8
4
19 756
4855
5 144
1 951
29 119
18,1
10,4
83,4
20,3
47,7
30 314
45 8 4
Za novinarstvo
PedagoSkl
1
291
2
Za Industrijsku pedagogiju
DefektoloSkl
2 164
1 536
2
2 804
5
1
16
5
1
3 325
1 663
Likovna umetnoat
Prlmenjena umetnoat
Muzička umetnoat
Za pozorlšte, film , radio 1 televiziju
1
965
302
1 729
586
Visoke Škole
4
Tehnička
Ekonomsko-komercIJalna
Za organizaciju rada
Za fizičku kulturu
1
VISe Škole
202
7
3582
3
Tehničke
Saobraćajne
M edicinske
Poljoprivredne
Ekonomske
0A
27,8
10
2
Akademije umetnostl
0,2
2,8
0,6
12,6
2,6
0,1
1.0
0,4
1.6
0,4
0,1
100,0
20,1
9.8
58,8
11.5
FlloloSkl
Za fizičku kulturu
Za narodnu odbranu
87,1
38,8
17,2
45,0
52,0
70,3
36,8
58,2
33,7
73,3
14,8
7,3
39,7
29,6
45,4
48,3
6
15
sr,o
100,0
8,0
1,1
9.6
0,9
31,2
�Struktura
Studenti
studentklnja
procenat po vrstam a
ukupno
škola u
studentklnja
Škole
p rocentim a
Pravne 1 upravne
4
6 671
47,5
7,1
S tatistička
1
51
58,8
0,1
Pedagoške
39
25 628
51,6
29,7
Za socijalne radnike
5
4 196
67,0
6.3
Za radnike unutrašnjih poslova
2
1 014
8,1
0,2
Za organizaciju rada
2
2 901
16,1
1.0
16
13 437
15,8
4,8
Za obrazovanje radnika
SPECIJALISTI, M A G IS T R I I DOKTORI N A U K A
S p e c ija lis ti I m agistri
Doktori nauka
1962
do
1945
1976
1977
1978
do
1978
1976
1977
1978
1978
UKUPNO
14 284
1 567
1 900
1 937
9 635
715
687
772
Muškarci
10 878
1 204
1 413
1 442
7 845
590
548
629
2ene
Procenat žena
3 406
23,8
363
23,2
487
25,6
143
495
1 790
125
139
25,5
18,6 17.5 20,2 18,5
KADROVI I KAPACITETI U ZDRAVSTVU
1939
Lekarl I stomatolozi
Stanovnika na 1 lekara
Srednje medicinsko osoblje
Bolesničke postelje
Stanovnika na 1 postelju
4
3
3
31
754
236
852
665
501
1950
5
3
4
49
138
021
158
754
329
1975
1977
31 059
687
67 406
34 1 3 7
126 000
169
130 135
167
763
78 516
203
�KORISNICI ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA
U hiljadama
1947
Indeks
1978
1978
1947
Osigurana lica
2 963
1 197
16 939
169
77
1 469
509
869
Starosnih
28
Porodičnih
64
546
414
1 950
646
1 597
9 612
601
Aktivni oslguranlci
Korisnici penzija
Invalidskih
O stali oslguranlci
POTROŠNJA IZABRANIH
571
489
5658
661
PREHRAMBENIH PROIZVODA PO ČLANU
D O M A Ć IN STVA
U kilogramima
Sva domaćinstva
1963
Pšenično 1 raženo brašno
Radnička
domaćinstva
1973
1963
1973
101,8
91,6
49,9
33,0
Kukuruzno brašno
32,8
Kromplr
56.7
Ostalo povrće
69,8
15,1
59,0
88,9
2.5
45.6
87,7
Sveže voće 1 grožđe
48,3
67,0
3.9
48,1
73,5
56,2
9.6
8.4
24,0
1.4
8.7
8.7
35,7
3.3
97,0
8.9
73,3
4.6
91,2
8.5
M eso
Sveža riba
Jestivo u lje , litara
Životinjske 1 druge b iljn e masnoće
M leko, litara
18,4
32,2
1.0
4.9
2.9
7,9
80,2
5,5
M lečnl proizvodi
Jaja. broj
74
Šećer
10,6
129
15,9
77
14,1
75,0
11.8
6,7
135
16,2
PROCENAT D O M A ĆINSTAVA S N EK IM TRAJNIM POTROŠNIM DOBRIMA
Radnifika
Sva domaćinstva
domaćinstva
1963
Električni I plinski šporetl
Bojleri
Frižideri
Usisivači
Televizori
Veš-mašlne
Putnička kola
204
1973
1963
1973
38,9
14,4
25,1
15,0
28.1
60,7
28,9
53,5
29,8
52.1
68,9
28,6
48,8
31,5
55.7
86,3
47,6
79,8
553
81.4
10,9
7,9
34,9
17,8
21,3
18,2
59,7
32,8
�ŠEMA DELEGATSKOG SISTEMA 1978
B i r a č i
osnovne
organizacije
udruženog
rada i radne
zajednice
5008234
Birači
državni
koji rade
u mesnim
organi
sredstvima, samostalne
zajedni
obavljaju i društvenoza rad
cama
profesionamu -političke
u svojini
14 422 069
građana
delatnost organizacije
229 966
56 4 5 4
3 913 974
Društveno-političke
organi
zacije
14 4 2 2 0 6 9
I
53 702
(5,1%)
' 469 459
(33,6%)
1849
(21,2% )
članovi
delegacija
lovi,
P ia r
deleg<adja
130735
(9 ,9 % )
Članovi
Članovi
Članovi ■ Članovi
delegacija delegacija delegacija delegacija
9 2 4 34
(19.9 %
)
39037
(38,0% )
Veće udruženog rada Veće mesnih zajednica DruštvenopditiČko veće
r- -delegata 22741 (ia.8%f -deiegata 13&31 (11.5% )' -delegata 13463( 22AX)
Skupštine opština -delegata 50035( 1. 8%)
7
Veće udruženog rada
ĐruŠtveno-poliiičko veće
Veće opština
-delegata 880(21,9%)* -delegata 533(14,3% )* -delegata 502 (20,9%)
Skupštine republika i autonom nih pokrajina
-delegata 1915 ( 19.5 %)
Savezno veće
-delegata 2 2 0 ( 20 , 0 %)
Veće republika i pokrajina
-delegata 88 ( 10,2 % )
Skupština SFRJ -delegata
'
308 ( 17. 2 % )
Objašnjenje: u zagradije dat procenat žena
Bez podataka za SR Sloveniju .je r se ne biraju stalni delegati
UČEŠĆE ŽENA
SKUPŠTINAMA
U
SKUPŠTINI
SFRJ.
REPUBLIČKIM
I
PO K RA JIN SKIM
U procentim a
1958
Skupština SFRJ
1963
1967
1969
1974*)
1978
7,0
19,6
13,3
7,9
13,6
17,2
5,5
4.7
13,3
8,4
18,0
9.7
10,3
13,7
21,5
16,1
24,3
20,0
25,2
16,1
12,2
18,6
8,1
7,9
18,3
11.3
17,5
5,3
3,5
8,2
6.3
8,8
7,6
12,3
13,0
15,6
11,9
17.2
15,6
26,0
19,1
16,9
24,1
22,2
Republičke i pokrajinske
skupštine
Bosna i Hercegovina
Crna Gora
Hrvatska
Makedonija
Slovenija
Srbija
— Kosovo
— Vojvodina
IM
17,0
17,7
9.1
16,6
12,4
20,0**)
25,6
21,6
24,5
*) Do 1974. godine podaci se odnose na poslanike u okviru predstavničkog
skupštinskog sistem a. Za 1974. podaci se odnose na delegate u okviru
delegatskog sistem a prema Ustavu SFRJ Iz 1974. godine.
* * ) Samo delegati u društveno-polltičkom veću.
205
�UČEŠĆE ŽENA U OPSTINSKIM SKUPŠTINAMA
U procentima
1958
1963
1967
6,0
164
94
Bosna 1 Hercegovina
3,5
18.1
Crna Gora
Hrvatska
3,1
6.5
Makedonija
5,1
Slovenija
124
20,1
Srbija
5,8
—
— Uža te rito rija
—
SFRJ
— Kosovo
1974*)
1978
6,9
154
174
8.0
6,0
15,6
17,6
144
6.6
194
94
7,8
34
7.1
11.1
14 4
12,7
12,6
16,6
284
2 8 4 **)
18,9
17,7
—
114
—
—
—
—
—
—
5,1
7,2
— Vojvodina
1969
—
44
7,1
—
14 4
—
154
14,0
7.5
104
124
16.1
204
234
*) Važi napomena uz prethodnu tabelu.
* * ) Samo delegati u društveno-polltlčkim većima.
UČEŠĆE ŽENA U R A D N IČ K IM SAVETIM A O R G A N IZAC IJA
RADA PRIVREDNIH I DRUŠTVENIH DELATNOSTI 1976 GODINE
UDRUŽENOG
Delegati radničkih saveta — radnici
OUR u kojima se
obrazuje radnički savet
ukupno
procenat
OUR u kojima se ne
obrazuje radnički savet
ukupno
žena
žena
UKUPNO
Industrija 1 rudarstvo
Poljoprivreda 1 ribarstvo
Šumarstvo
Vodoprivreda
Građevinarstvo
Saobraćaj 1 veze
Trgovina
U gostiteljstvo 1 turizam
Zanatstvo
Stambena 1 komunalna delatnost
Flnansljske 1 druge usluge
Obrazovanje 1 kultura
Zdravstvena 1 socijalna zaStlta
206
344 839
115 456
20 279
6 290
1 266
30 724
19 647
40 023
13 807
8 407
8 446
7 310
50 917
22 667
26,5
23,1
225 739
16 361
11.5
8,0
1.0,0
16 693
1 307
502
94
13,2
29,5
41,4
9 021
2 758
11 010
5 942
5 734
7 269
10 656
112 495
16,5
16,2
28,7
404
594
procenat
25 991
414
28,1
16,4
18,8
12,0
15,9
24,2
33,9
45,5
26,2
21,5
36,2
47,7
62,7
�BROJ M E S N IH
ZAJED NICA
I
Č LA NO VA
ORGANA
S A M O U P R A V U A N JA
M E S N IH ZA JED NICA 1977
Broj mesnih
Članovi organa sam oupravljanja
zajednica koje
m esnih zajednica
su dostavile
ukupno
IzveštaJ
procenat žena
10 018
178 107
7,2
1 200
35 843
16,7
7 351
109 837
3,4
1 467
32 427
9,8
1 285
33 410
5,6
162
2 426
5,3
Hrvatska
2 655
37 826
7,7
Makedonija
1 240
11 612
2,4
953
19 786
15,3
Srbija
3 723
73 047
6,4
— Uža te rito rija
SFRJ
Ukupno
Gradske
Seoske
M ešovite
Bosna 1 Hercegovina
C m a Gora
Slovenija
2 887
53 823
5,9
— Kosovo
319
8 359
4.7
— Vojvodina
517
10 865
9,9
AKTIVNOST M E S N IH ZA JE D N IC A U 1976
Seoske
M ešo vite
Ukupno
Gradske
178
74
42
62
Osnovne ustanove
Za dnevni boravak dece
— Ustanove
— Obuhvaćena deca
15 104
9 497
1 557
4 050
O m ladinski klubovi
754
179
406
169
Biblioteke
214
40
126
48
428 844
122 680
197 133
109 031
— Nabavljene knjige
Đačke kuhinje
— Deca korisnici
358
44
232
82
89 639
20 622
44 388
24 683
Aktivnosti
O pism enjavanje
— Kursevl
331
45
227
59
— Opism enjeni
12 435
1 984
7 808
2 643
Kulturno-zabavne priredbe
— Priredbe
22 559
3 505
13 083
5 971
5 785
1 029
2 998
1 758
— Posetlocl u hiljadam a
Zdravstveno prosvećlvanje
— Kursevi
— Slušaocl
1 788
422
926
440
126 776
29 104
62 303
35 369
8 276
34 691
918
1 702
5 893
1 465
26 604
6 385
Komunalna izgradnja i uređenje naselja
Putevl u km
— Izgrađeno
— Opravljeno
Mostovi 1 propusti
— Izgrađeno
— Opravljeno
Zasađeno stabala
Uređeno zelenih površina u ha
Pošumljeno površina u ha
Novoizgrađenl objekti
— Trafostanice
— Priključne električne mreže u km
— Vodovodni rezervoari
— Vodovodne razvodne mreže u km
— KanalIzaclone mreže u km
10 285
326
4S2
8 569
7 847
1 390
9 814
824 647
542 891
443
126 868
1 461
154 888
689
12 737
630
10 895
329
1 212
1 919
230
676
1 209
4 591
2 144
5 161
556
1 777
477
1 606
297
7
2
7
2
044
708
369
100
87
602
1 247
1 475
480
207
�Vida Tomšič
Rođena je 1913. godine u Ljubljani, gde je završila
Pravni fakultet.
Na Univerzitetu je pristupila naprednom studentskom
pokretu, a 1934. godine je postala član Komunističke
partije Jugoslavije. Na V konferenciji KPJ 1940. go
dine u Zagrebu, na kojoj je održala referat O žens
kom pitanju i radu među ženama, izabrana je za člana
Centralnog komiteta KPJ. Godine 1941. bila je među
osnivačima časopisa »Naša žena«, koji i danas izlazi.
U toku narodnooslobodilačkog rata od 1941. do 1945.
godine obavljala je više
istaknutih dužnosti. Već
1941. godine kao ilegalac zatvorena je i osuđena od
fašističkog vojnog suda na 25 godina robije. Posle
kapitulacije Italije bila je jedan od organizatora pre
komorskih brigada u južnoj Italiji, odakle se vraća u
zemlju i aktivno učestvuje u na rodnooSlobođilačkoj
borbi. Odlikovana je Ordenom narodnog heroja.
Posle oslobođenja veoma je zapažen njen rad u poli
tičkom životu zemlje. Između ostalog, bila je predsednik Skupštine SR Slovenije i predsednik Veća na
roda Skupštine SFRJ, predsednik Centralnog odbora
Antifašističkog fronta žena Jugoslavije i predsednik
Saveznog saveta za planiranje porodice. Učestvuje i
u spoljnopolitičkim aktivnostima Jugoslavije kao član
parlamentarnih delegacija, delegacija na zasedanjima
Organizacije ujedinjenih nacija, Komisije za socijalni
razvoj EGOSOC-a,
kao i na mnogim međunarodnim
skupovima, naročito onima koji se bave pitanjem ljud
skih prava i položaja žena.
Sada je član Predsedništva SR Slovenije, predsednik
republičkog Saveta za međunarodne odnose, član CK
Saveza komunista Jugoslavije i redovni profesor za
porodično pravo na Pravnom fakultetu u Ljubljani.
Objavila je više govora, predavanja, intervjua i člana
ka o političkim i društvenim temama. Na engleskom
jeziku izašao je 1975. godine izbor njenih tekstova
pod naslovom Status of Women and Family Planning
in Yugoslavia, a knjiga njenih članaka Žena, rad, poro
dica, društvo izašla je u dva izdanja na slovenačkom
jeziku (1976. i 1978. godine).
208
��VidaTomšič
U RAZVOJU
SOCUALISnČKE
SAMOUPRAVNE
JUGOSIAVUE
JP
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Žena u razvoju socijalističke samoupravne Jugoslavije
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Novinsko-izdavačka radna organizacija Jugoslovenska stvarnost
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Žena u razvoju socijalističke samoupravne Jugoslavije
Subject
The topic of the resource
U ovoj publikaciji prikazujemo napore i dostignuća na putu k punoj ravnopravnosti žena u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Naše viđenje borbe za ravnopravnost i emancipaciju žena zahtevalo je da prikažemo tu borbu u istorijskoj perspektivi i kao sastavni deo borbe radničke klase i radnog naroda za socijalno i nacionalno oslobođenje. Što se tiče ciljeva i metoda borbe za ravnopravnost žena, smatramo da je potrebno stalno postavljati pitanje: ravnopravnost u odnosu na koga i u kom pogledu? Ako pokušamo da odgovorimo na tako postavljeno pitanje, odmah možemo utvrditi da se ne radi samo o nekim formalnim pravima žena koja bi ih izjednačavala s postojećim pravima muškaraca. Poznato je da i muškarci, naročito radnici, radni seljaci i radna inteligencija u određenim društvenim uslovima ne uživaju sva prava, odnosno da su mnogi i obespravljeni. Prema tome, nema ljudske emancipacije ako ona ne obuhvata oba pola. Zato nije moguće prikazivati borbu protiv neravnopravnosti žena izvan okvira zajedničke borbe radničke klase i svih naprednih društvenih snaga za ostvarenje svih čovekovih prava. U ovoj knjizi ćemo pokušati da pokažemo kako su se postavljali ciljevi borbe i kojim putem odnosno kako su se oni ostvarivali u Jugoslaviji. (Iz uvodnog teksta)
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Vida Tomšič
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Novinsko-izdavačka radna organizacija Jugoalovenska stvarnost — OOUR Jugoalovenski pregled, Beograd
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1981.
Contributor
An entity responsible for making contributions to the resource
Urednik: Božidar Đurović
Rights
Information about rights held in and over the resource
Novinsko-izdavačka radna organizacija Jugoalovenska stvarnost — OOUR Jugoalovenski pregled, Beograd
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
42-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
212 str.
brak
domaćinstvo
emancipacija
industrijalizacija
nesvrstani
NOB
obrazovanje
porodica
radnički pokret
ravnopravnost žena
samoupravljanje
udruženi rad
Vida Tomšič
zdravstvo
žene u socijalizmu
ženske organizacije
-
http://afzarhiv.org/files/original/035d349276d1aff564ac54ac37e482e2.jpg
c27dd59475f6473acb97cabec084ca47
http://afzarhiv.org/files/original/81f2a4922ead239a3a8da4bd281fc40b.jpg
22083df771240cb63a57872c8253738a
http://afzarhiv.org/files/original/b50e121697593595acd840761301ea91.mp3
c4b4165547ffee02ff383606d17911e8
http://afzarhiv.org/files/original/6090c03b5ce7bac36cff306af9ebe3c7.jpg
5fc89a812101dcca1c6c03d135171093
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Audio
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
I
Audio
A resource primarily intended to be heard. Examples include a music playback file format, an audio compact disc, and recorded speech or sounds.
Original Format
The type of object, such as painting, sculpture, paper, photo, and additional data
WAV
Duration
Length of time involved (seconds, minutes, hours, days, class periods, etc.)
00:10:13
Bit Rate/Frequency
Rate at which bits are transferred (i.e. 96 kbit/s would be FM quality audio)
320 kbps
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Intervju sa Jelenom Lazić
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Elvira Jahić
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
Januar 2016.
Contributor
An entity responsible for making contributions to the resource
Obrada zvuka: Ilvana Dizdarević
Fotografija Nebojša Novaković
Podrška : Savez antifašista i boraca NOR-a Tuzlanskog kantona
Rights
Information about rights held in and over the resource
Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
mp3
Language
A language of the resource
BH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
07-I
bolničarke
emancipacija
Jelena Lazić
Miloševac
NOB
Tuzla
-
http://afzarhiv.org/files/original/8bd2d980f9a200b9366774d1acd1fe02.pdf
725b4740980181c6a39df5fffe6f96d0
PDF Text
Text
����������������������������������������������������������������������������������������������������������������������������������������������������������������
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Društvena jednakost i emancipacija žena
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Snežana Pejanović
Source
A related resource from which the described resource is derived
https://www.memoryoftheworld.org/
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Dečje novine, Gornji Milanovac, "Prosvetni pregled" Beograd
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1984.
Rights
Information about rights held in and over the resource
Nepoznato
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
48-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
160 str.
emancipacija
feminizam
humanizam
jednakost
Jugoslavija
marksizam
socijalizam
-
http://afzarhiv.org/files/original/dc566c240fb6bf7939a0a3fc90b3783b.pdf
b06de7d2ce907cfc33ce204454d96df6
PDF Text
Text
����KAKO SLAVITI NAŠE PRAZNIKE
8 MART — MEĐUNARODNI DAN ŽENA
Nada Cazi:
DRUŠTVENI
POLOŽAJ ŽENE
�Izdavač: Novinsko-izdavačka ustanova »Pregled«,
41000 Zagreb, Lenjinov trg 2
Direktor: Nenad BRKIĆ
Urednik izdavačke djelatnosti: Marijan GRAKALIĆ
Grafička oprema: Duško SOJLEV
Lektor: Vanja GRAOVAC
Korektor: Ivan HIGI
Tisak: »GLAS ISTRE« — OOUR Tiskara »OTOKAR
KERSOVANI« Pula
�O problem im a društvenog položaja žena kod
nas se rijetko i nerado govori. Većina te problem e
poistovjećuje s raznim, m anje više, pom odarskim
fem in ističkim pokretim a na Zapadu, ili suprotno
od toga, sa željom da se žene, posebno žene rad
nice, poistovjete s radnicima u cjelini. Iz toga pro
izlazi i stav da smo, uvođenjem pravne jednakosti
žene, riješili i sve osnovne problem e koji su vezani
uz njihov položaj u udruženom radu, da su pita
nja društvene emancipacije žena pitanja nedavne
ili nešto davnije prošlosti, te da, ukoliko zaista
zastupamo stav o njihovoj ravnopravnosti, pro
bleme koji eventualno i postoje nije potrebno po
sebno isticati.
Ovom brošurom, koja se izdaje u povodu Me
đunarodnog dana žena i predstojećih proslava 8.
marta željeli sm o ukazati na nedostatke i jednog
i drugog pogleda na problem e društvenog položaja
žena u suvrem enom svijetu, posebno u našoj zemlji.
�Polazimo, naim e, od stanovišta da je današnji
dru štven i položaj žene rezultanta djelovanja niza
fa kto ra kako ekonom skih, političkih, pravnih, ta
ko i kulturno-tradicionalnih, ali i činjenice da dru
štven i položaj, posebno zaposlene žene, izvire ve
likim d ijelo m i iz njezine prirodne biološke fu n k
cije, te da je neodvojiv od uloge koju žena im a u
porodici i posebno odgoju i podizanju dijece. Pre
m a tom e, i pro b lem i s kojim a se susreće zaposlena
žena nisu sam o problem i na čijem bi se rješavanju
trebale angažirati sam o žene — to su problem i
vezani uz d ru štvenu brigu o porodici, solidarnom
d ru štven o m rješavanju problem a vezanih uz ma
terinstvo, d ječju zaštitu, obrazovanje i zapošlja
vanje. Jednom rječju, problem i o kojim a mora
voditi računa svaka osnovna organizacija udruže
nog rada, organizacije udruženog rada, drutveno
politička zajednica, a posebno društveno-političke
organizacije, napose sindikat.
1975. godina proglašena je M eđunarodnom go
dinom žena. Isto dobno je to bila i godina u kojoj
sm o slavili trideset godišnjicu oslobođenja. Te
sm o obljetnice iskoristili kao povod za izradu du
goročnijih program a istraživanja i rješavanja ak
tualnog društvenog položaja žene u Jugoslaviji. No,
to je bilo razdoblje zacrtavanja osnovnih sm jer
nica i njihova realizacija ostaje zadatak i za ovu
i za niz slijedećih godina.
O bilježavanje M eđunarodne godine žena koju
je proklam irala Generalna skupština U jedinjenih
nacija vodilo se pod parolom — ZA RAVNO PRAV
NOST, RAZVOJ I M IR, a u Jugoslaviji je bilo us
m jereno prvenstveno na utvrđivanje stanja i m je
6
�ra koje trebaju omogućiti punu ravnopravnost že
na i m uškaraca u sferi društveno-ekonom skih od
nosa, prava i dužnosti u porodici i učešća u društveno-političkom životu zajednice. Naš osnovni
princip ovoj problem atici zasniva se na stavu da
se objektivno postojeće razlike u društvenom po
ložaju žena i muškaraca trebaju razrješavati u
okvirim a daljnjeg samoupravnog socijalističkog
preobražaja društva u cjelini, izgrađivanju udru
ženog rada, podizanju razine produktivnosti rada,
adekvatnijoj društvenoj politici prem a rješavanju
problem atike zaposlene porodice, dječje zaštite i
m aterinstva, ali i na činjenici da u tim okvirim a
m oram o biti svjesni da se niz historijskih nasljeđenih razlika, stereotipija i predrasuda m ože prevazići samo svjesnim sagledavanjem uzroka sa
dašnjeg stanja i posljedica koje ovakvo stanje ima
u odnosu na brži tem po razvoja udruženog rada
u cjelini.
Obaveze preuzete u protekloj godini, kao
i one koje proizlaze iz stavova utvrđenih na X kon
gresu SKJ, V II kongresu SSJ i IV kongresu Save
za sindikata H rvatske, zahtijevaju razm atranje ove
problem atike i donošenje programa neposrednih
i konkretnih akcija u svakoj organizaciji udruže
nog rada i osnovnoj organizaciji sindikata, te po
sebno organizaciji sindikata na razini općina. Kao
povod za njihovo donošenje neka nam posluži 8.
m art — M eđunarodni dan žena. Ako ova brošura
posluži kao poticaj za donošenje takvih programa
i pokretanje m akar i parcijalnih akcija na rješa
vanju problem a porodica u kojim a je žena zapo
slena, ona će ispuniti svoju svrhu.
7
��S tu p a n j ženske em an cip a cije je
p riro d n a m je ra opće em ancipacije
M arx — E ngels
��MARX I ENGELS O DRUŠTVENOM P0L02AJU
2ENE I NJEZINOJ EMANCIPACIJI
Problem i društvenog položaja žena, njihove
pravne i ekonom ske em ancipacije i uključivanje
u politički život postavljaju se kao jedan od važ
nih društvenih problem a već u prvim decenijam a
prošlog stoljeća. No, od prvih, stidljivih konstata
cija o obespravljenosti žena u postojećem dru
štvu, zahtjeva za pravednijim uređenjem dru
štvenog sistem a u kojem će i žena biti punopra
van, slobodan čovjek s jednakim pravim a i duž
nostim a prem a društvenoj zajednici, do stvarnog
razum ijevanja uzroka njezinog obespravljenog po
ložaja, pokretačkih snaga koje ga mogu prom ije
niti, ciljeva kojim historijski razvoj strem i, kao
i uvjeta pod kojim a dati društveni problem i jedi
no mogu biti riješeni, trebalo je proći dug put —
od socijal-utopizma, idealizma i građanskog libe11 ^
�ralizm a do historijskog dijalektičkog, m aterijaliz
ma i m odernog radničkog pokreta koji svoju te
o retsk u podlogu nalazi u učenju Marxa, Engelsa
i Lenjina.
E konom ska zavisnost žena, njihova gotovo is
ključiva usm jerenost na društveno parcijalizirani rad u okvirim a pojedinačnog dom aćinstva,
kao i činjenica da se odnosi u klasnom društvu
zasnivaju prvenstveno na privatnom vlasništvu,
našle su odgovarajući izraz u pravnom položaju
žena, zakonim a i političkim ustanovam a datog
društva.
Do 70-tih godina prošlog stoljeća žene nisu
im ale pravo da zaključuju pravne ugovore; uprav
ljan je ženinim im anjem pripadalo je mužu; u
slučaju razvoda im anje koje su stekli supružnici
zajedničkim radom pripadalo je mužu. Razvedena
žena, čak i kad je dobila pravo na odgajanje dje
teta, bila je lišena prava da zastupa dijete i da up
ravlja njegovim im anjem . N apose je za ženu bilo
reakcionarno zakonodavstvo u F rancuskoj, Belgi
ji, Švicarskoj, Italiji, Španiji i Portugalu. U tim je
zem ljam a žena, po svojoj udaji dolazila pod tu to r
stvo muža; ono što je žena zaradila pripadalo je
mužu; pravo donošenja odluke o odgoju djece pri
padalo je ocu; muž je mogao tražiti razvod čim že
na izvrši brakolom stvo, a ona je im ala pravo na
to sam o ako muž dovede m ilosnicu u kuću.
K apitalistička proizvodnja, zasnovana na p ri
vatnom vlasništvu nad sredstvim a za proizvodnju
s jedne, i slobodnim raspolaganjem vlastitom rad
nom snagom, s druge strane, kida sve postojeće
iradicionalne odnose u društvu i porodici. Sve
12
�postaje roba, sve se može kupiti i prodati, a za ta
kve odnose potrebna je mogućnost da se sklopi
»slobodan ugovor«. Za sklapanje ugovora potreb
ni su ljudi koji mogu slobodno raspolagati svojim
osobama. Otuda, s razvojem kapitalističkih odnosa
dolazi do m ijenjanja pravnog položaja žena. U
elem entim a koji reguliraju njihovu mogućnost pro
daje radne snage i raspolaganje privatnim vlasni
štvom, žene se izjednačuju s m uškarcim a. — No,
buržoaska država i dalje štiti »svetu instituciju
braka«, točno onoliko koliko su i brak i porodica
zasnovani na m aterijalnim interesim a, privatnom
vlasništvu, pravu nasljeđivanja i podčinjenom po
ložaju žene.
Masovno uključivanje žena u proces kapita
lističke proizvodnje rezultira ne samo pozitivnim
elem entim a transform iranja društvenog i pravnog
položaja žena u društvu, nego i pogoršavanjem
uvjeta života i rada radničke klase u cjelini.
»Mašina, ukoliko čini snagu mišića suvišnom,
postaje sredstvo da se upotrebe radnici bez miši
ćne snage. Zbog toga je rad žena i djece bio prva
parola kapitalističke prim jene mašina. Ovo moć
no sredstvo za zam jenjivanje rada i radnika pre
tvorilo se na taj način u sredstvo za povećanje bro
ja najam nih radnika, neposredno podčinjavajući
kapitalu sve članove radničke porodice, bez obzi
ra na spol i dob starosti.
V rijednost radne snage bila je određivana rad
nim vrem enom potrebnim za održanje ne samo
individualnog radnika već i radničke porodice. Ba
cajući na pijacu rada sve članove radničke poro
dice, m ašina razdjeljuje vrijednost radne snage
13
�m uža za čitavu porodicu. Stoga ona obara vrijed
nost njegove radne snage. K upiti porodicu, rascjep
kanu recim o na četiri radne snage, staje m ožda
više nego je ranije stajala kupovina radne snage
glave porodice, ali se zato dobiju četiri radna da
na u m jesto jednog, a njihova cijena pada srazm jem o pretek u viška rad a njih četvoro nad viš
kom rad a onog jednog. I tako m ašina, povećava
jući ljudski m aterijal za eksploataciju, od samog
početka povećava i stepen eksploatacije«.
Položaj žene radnice postaje sve teži — ona
radi u tvornici 12 pa i 15 sati tokom dana, prim a
za isti posao gotovo upola m anju plaću od m uš
karca, a kad se vrati kući p reostaje jo j da obavi
sve one kućne poslove koje je obavljala i prije
nego što se zaposlila van porodice.
Koji su društveni odnosi doveli do takve po
zicije žene da je moguće kazati kako je kroz čita
vu h isto riju ljudskog društva žena bila klasno
ugnjetavana, da je prvi oblik klasne eksploatacije
bilo ugnjetavanje ženskog spola od stran e m uš
kog, te da je stupanj ženske em ancipacije p rirod
no m jesto em ancipacije čovjeka uopće?
Da bi razum jeli ove stavove M arxa i Engelsa
m oram o se v ratiti na početke form iranja klasnog
društva.
Po m arksističkom shvaćanju, odlučujući mom enat u histo riji je st produkcija i reprodukcija
neposrednog života. A sam a produkcija je, opet,
dvojakog karak tera. S jedne strane, to je proiz
vodnja sredstava za život, predm eta ishrane, od
jeće, stan a i za to potrebnog oruđa, a s druge stra
ne, proizvodnja sam ih ljudi, produženje vrste.
14
�Društvene ustanove uvjetovane su s obje Vrste
proizvodnje: razvojnim stupnjem rada i poro
dice.
Što je m anje razvijen rad, to više prevladava
ju rodovske veze u društvenom uređenju. S po
većanjem p roduktivnosti rada, pojavom privatne
svojine i razm jene, staro društvo se lomi, a na
njegovo m jesto dolazi novo, usredsređeno u drža
vi i porodici, odnosno b raku koji je potpuno
potčinjen odnosim a svojine. Iz svojinskih odnosa,
koji su osnova braka, izvire i podređeni položaj
žene’ Zbog značaja koji ova teza ima za razum ije
vanje niza društvenih ustanova i u današnjim da
nima, pogledajm o detaljnije kako je Engels obra
zlaže u svom radu »Porijeklo porodice privatnog
vlasništva i države«, objavljenom 1884. godine.
S uvođenjem gajenja stoke, obrađivanja me
tala, tk an ja i najzad zem ljoradnje, ljudska radna
snaga počinje ostvarivati prim ijetan višak rada
iznad troškova svoga uzdržavanja.
Kako su bogatstva rasla, ona su, s jedne stra
ne, m uškarcu davala značajniji položaj u porodi
ci negoli ženi, a s druge strane, davala su podstrek
da se taj položaj iskoristi za to što će se, do tada
tradicionalni red nasljeđivanja na najbliže krvne
srodnike s m ajčine strane, izm ijeniti u korist dje
ce. Tako se prelazi na p atrija rh a t za kojeg je ka
rakteristično prenošenje im anja u nasljedstvo na
djecu, te stvaranje monogamne porodice koja se
zasniva na vladavini m uškarca s izričitim ciljem
rađ an ja djece s neospornim očinstvom. Monoga
m ija koja se stvara od početka im a specifično obi
lježje — ona vredi samo za ženu, ali ne i za muža.
15
�»Prva klasna suprotnost koja se javlja u hi
sto riji poklapa se s razvojem antagonizm a između
m uža i žene u monogam iji, a prvo klasno ugnjeta
vanje s ugnjetavanjem ženskog pola od strane
muškog. M onogamija je bila veliki historijski na
predak, ali ona istovrem eno otvara epohu koja
tra je do danas, u kojoj se blagostanje i razvoj jedi
nih ostv aru je stradanjem i potiskivanjem dru
gih«.
\A nalizirajući kako se brak i porodica m ijenja
ju kroz h isto riju ovisno o karakteru proizvodnih
odnosa koji prevladavaju u datom društvu, te pose
bno analizirajući odnose u porodici u kapitalizm u,
Engels izvodi zaključke o nužnosti njihove daljnje
prom jene. Tu nem inovnost, prije svega, vidi u ne
s ta ja n ju ekonom ske osnove dosadašnjeg braka, je r
će prelaskom sredstava za proizvodnju u društveno
vlasništvo sva briga o nasljeđivanju biti svedena
na m inim um , te će porodica prestati biti privredna
jedinica društva. S tim će prom jenam a nestati i
uvjeti koji rađ aju nejednakost i dvostruki m oral —
jedan za ženu, a drugi za m uškarce, uvjeti koji ra
đ aju pro stitu ciju. Tek tada će individualna spolna
ljubav postati stvarna osnova braka, a žena uklju
čena u društvenu proizvodnju stvarno ekonom ski
nezavisan čovjek. Teret vođenja dom aćinstva i b ri
ga oko odgoja djece velikim će dijelom preći s po
rodice na in d u striju i specijalizirane službe, tako
da će žena moći uskladiti svoje radne i porodične
obaveze. :
Kad danas, nakon gotovo čitavog stoljeća, go
vorimo o problem im a društvene em ancipacije že
na, mnogi izražavaju stav da je to problem kojii
16
�pripada h isto riji i koji ne o pterećuje suvrem eni
svijet, dl i, u najboljem slučaju, problem kojim
se tre b aju baviti isključivo žene. No, ne sam o ne
dovoljno razvijeni proizvodna odnosi, nego i mo
ral i tradicionalizam , ovaj problem čine izuzetno
živim. Shvaćajući odnos 'između m uškaraca i žena
kao p rim arni ljudski odnos, K arl M arks u svojim
»Ranim radovima« piše:
»U odnosu prema ženi kao plijenu i služavci
izražena je beskrajna degradacija u kojoj čovjek
postoji za sebe samog.
N eposredan, prirodan odnos čovjeka prem a
čovjeku je odnos m uškarca prem a ženi. U tom
odnosu pokazuje se, dakle, koliko je ljudsko biće
postalo čovjeku p riroda ili koliko je priroda p o
stala čovjekovo ljudsko biće. U tom se odnosu
također pokazuje koliko je čovjekova potreba po
stala ljudskom potrebom , koliko m u je drugi čo
vjek kao čovjek postao potrebom , koliko je on u
svom naj in dividual nijem postojanju istodobno i
društveno biće«.
»M ijenjanje jedne historijske epohe može se
uvijek (xlrediti srazm jem o n apretku žena ka slo
bodi, je r se u odnosu žena prem a čovjeku, slaboga
prem a jakom e, najočitije javlja pobjeda ljudske
prirode nad brutalnošću. Stupanj ženske emanci
pacije jeste prirodna mjera opće emancipacije«.
Stvarna emancipacija žene moguća je, među
tim, jedino kroz emancipaciju čovjeka kao gene
ričkog bića. Drugim riječim a, potpunu ljudsku
em ancipaciju žene nije moguće ostvariti a da či
tavo čovječanstvo ne bude oslobođeno. To oslobo
đenje ostvaruje se u procesu izgradnje komuniz
�m a kao asocdjacije slobodnih proizvođača. »Ko
m unizam kao pozitivno ukidanje privatnog vla
sništva kao čovjekovog sam ootuđenja, te stoga
kao stvarno prisvajanje čovjekove suštine od čo
vjeka i za čovjeka, je st povratak čovjeka kao
društvenog tj. čovječnog čovjeka. On je istinsko
rješen je sukoba čovjeka i prirode, izm eđu čovje
ka i čovjeka, istin sk o rješenje borbe izm eđu egzi
stencije i suštine, izm eđu opredm ećivanja i samopotvrđdvanja, izm eđu slobode i nužnosti, između
individualizm a i rada«.
Odnos m u škaraca i žene u takvu društvu ni
je više posredovan ekonom skim i drugim intere
sim a, nije više otuđen; to je neposredan odnos
slobodnih ličnosti zasnovan prvenstveno na indi
vidualnoj ljubavi.
UČEŠĆE ŽENA U MEĐUNARODNOM
RADNIČKOM POKRETU
O sam desetih godina prošlog stoljeća zapošlja
vanje žena u in d u striji, trgovini i saobraćaju, te
p o ljoprivredi dobilo je široke razm jere u svim
evropskim zem ljam a. P rem a popisim a stanovni
štva 1881. godine u N jem ačkoj od ukupnog b ro ja
zaposlenih rad n ika 28,7% su činile žene, u Engle
skoj 31,9%, u F rancuskoj 32,4%. Nagli porast n ji
hove zaposlenosti bio je vezan prvenstveno uz
nagli razvoj in d u strije i rudarstva, uslužnih dje
latnosti kao i ekspanziji niza javnih službi u ko
jim a je bilo dozvoljeno zapošljavanje žena. U ne
kim granam a in d u strije žene su postale pretežna
18
�radna snaga. Tako je, npr. u Engleskoj 1883. go
dine u konfekciji bilo zaposleno 99% žena, u in
du striji pam uka 56%, kao učiteljice radilo je 75%
žena. Gotovo u svim granam a industrije i drugih
djelatnosti rad žena plaćao se mnogo m anje nego
rad m uškaraca, iako im je radno vrijem e bilo is
to. žene su za rad na istim radnim m jestim a u pro
sjeku prim ale polovinu plaće m uškaraca.
Izuzetno težak položaj i istovjetnost činjenice
da i radnice kao i radnike, kapital neprekidno
izrabljuje, uključivao je žene u sve štrajkaške po
krete i revolucionarna strem ljenja mladog radnič
kog pokreta. Već u sam im njegovim počecima,
kao što su, npr. prvi i drugi štrajk Lionskih tkača
(1831), te štrajk Šleskih tkača (1844) masovno su
djeluju i radnice. One su isto tako sudionice Julske revolucije 1848. u Parizu.
K ada je 18. m a rta 1871. godine izbila prva pro
leterska revolucija, kada je vlast u Parizu prešla
u ruke ustaničkog naroda, kao i tokom oijelog tra
ja n ja Pariške komune, radnice su aktivno sudje
lovale ne sam o u političkom životu K omune, ne
go i u oružanoj borbi, kao borci i kao bolničarke,
š to više, form irane su i posebne ženske jedinice
N acionalne garde. Čuveni ženski bataljon pod vod
stvom legendarnog borca Komune Louise Michel,
posebno se istakao. Da bi što efikasnije pomogle
K omuni form iran je »Savez žena Pariza za pomoć
i njegu ranjenika«. Na čelu tog saveza nalazio se
C entralni kom itet. Gotovo sve članice Centralnog
kom iteta bile su radnice. N jihova borbenost, riješenost da se bore za Komunu, kao i ispravno shva
ćanje političkih ciljeva i ekonom skih zadataka koji
19
�p red K om unom stoje, vidljive su i iz nekoliko sa
čuvanih b o rbenih proglasa koje je izdao ovaj Ko
m itet.
Iako je tra jalo k ratk o vrijem e, sam o 72 da
na, K om una je donijela niz m jera koje su bitno
utjecale n a položaj radnika ii radnica. To su, na
p rim jer, odluke o p red aji tvornica na upravlja
n je radnicim a, form iranje prvog radničkog savjeta
u h isto riji, o d vajanje crkve od školstva, dodjela
penzija udovicam a i djeci palih gardista, ukidanje
pravnih razlika u tre tm a n u vjenčanih i nevjenča
nih žena, b račn e i vanbračne djece dtd.
K om una je dala i nekoliko svjetlih Likova že
n a revoluoionarki kao što je bila Louise Michel,
učiteljica ko ja je nakon pada Komune, n a suđenju
pred svojim dželatim a rekla: »Ne ću d a se b ra
nim , ne ću da budem branjena. Ja aijelim svojim
bićem p ripadam socijalnoj revoluaiji i izjavlju
jem da p rim am svu odgovornost za svoje postup
ke. Pošto izgleda da srce koje kuca za slobodu,
im a p ravo sam o na m alo olova, to zahtijevam svoj
dio! Ako me ostavite da živim, ne ću p restati da
pozivam na osvetu«.
M eđunarodni radnički po k ret u razdoblju dje
lovanja II imtemacdonale (1889—1914) je st vrijem e
bo rb i za radničko zakonodavstvo — p rije svega,
za osam satn i radni dan, slobodnu nedjelju, za
b ran u noćnog rad a za žene i djeou, borbi za os
tvarenje principa. »Za jednak rad jednaka zarada!«,
borbi za opće pravo glasa neovisno o spolu, vje
ru i nacionalnosti, borbi protiv ra ta đ m ilitariz
ma. 1890. godine održavaju se prve prvom ajske
proslave, a 1910. godine na drugoj Međunarodnoj
20
�konferenciji žena socijalista u Kopenhagenu (Dan
ska) odlučeno je da se 8. mart proglasi danom
Međunarodne solidarnosti žena u borbi za mir,
demokraciju i ravnopravnost.
Prve proslave osmog m a rta organiziraju se
1911. u N jem ačkoj, A ustriji, Švicarskoj i Danskoj,
a dvije godine kasnije i u Rusiji. U tom su raz
doblju djelovala d dva velika borca m eđunarod
nog revolucionarnog radničkog pokreta — Rosa
Luxembrug a C lara Zetkin.
Clara Zetkin (1857—1933), ubj edeni m arksist,
aktivno sudjeluje u priprem am a za kongrese II
intem acionaJe, te zajedno s Rosom Luxemburg
radi na m obilizaciji radniika u N jem ačkoj u bor
bi protiv kapitalizm a. Pridajući poseban značaj
m obiliziranju žena radnica, velik je dio svoje ak
tivnosti usm jeravala na organiziranje ženskog pro
leterskog po k reta i njegovo usko povezivanje sa
socijalističkim radničkim pokretom u cjelini. Na
njezinu inicijativu sazvana je Prva m eđunarodna
konferencija žena socijalista, a na Drugoj kon
ferenciji u Kopenhagenu ustanovljen je 8. m art
kao M eđunarodni Dan žena.
Clara Zetkin sudjelovala je i u borbam a koje
je m eđunarodni radnički pokret vodio protiv im
perijalizm a i rata nedvojbeno se izjašnjavajući
protiv socijal-šovdsnizma i oportunizm a u redovi
ma socijalne dem okracije. Na njezinu inicijativu
u m artu 1915. godine organizira se M eđunarodna
socijalistička konferencija žena protiv im perija
lističkog svjetskog rata.
Kakvu je o rijentaciju zastupala vidljivo je i
iz ovog citata iz Rezoluaije koja je na tom kongre
21
�su usvojena: »Strašne p atn je izazvane ovim ra
tom bude kod svih žena, a naročito žena-proleterki sve veću želju za m irom . O bjavljujući rat sva
kom imperijalističkom ratu sm atram o: da bi se
ta želja za m irom mogla p retv o riti u svjesnu po
litičku snagu po trebno je da radnice dobro shvate
da im perijalizam p rije ti svijetu čitavim nizom ra
tova. Ako radnica hoće d a sk rati period patnji
potrebno je da njena težnja ka miru pređe u bor
bu za socijalizam, je r će jedino tako moći trajn o
o stvariti svoje ciljeve. Prem a tom e, dužnost je
radnica da p ru žaju pom oć svojim sindikalnim i
socijalističkim organizaoijam a, da se bore pro
tiv ratn ih k red ita, d a p ru žaju podršku propa
gandi za b ratim ljen je vojnika po rovovima, da
su djeluju u stv aranju ilegalnih radničkih organi
zacija, da su d jeluju u m anifestacijam a d revolucio
narnim pokretim a«.
Clara Zetkin je bila i jedan od osnfivača »Gru
pe Spartak«, radila je u njegovu rukovodstvu. Na
kon O ktobarske revolucije organizirala je m eđu
narodnu pom oć Sovjetskoj Rusiji, da bi nakon
pobjede fašizma u N jem ačkoj tra jn o prešla u Ru
siju u kojoj je vodila M eđunarodni ženski sekre
ta rija t K om intem e.
Rosa Luxemburg (1871—1919) jedan je od
najdosljednijih boraca i najsvijetlij'ih likova u
m eđunarodnom radničkom pokretu. Kao n eustra
šiv i uporan borac, vatren a dosljedan revolucionar,
neum oran ag itator i organizator, ona igra jednu
od najvažnijih uloga u razvitku njem ačkog i polj
skog radničkog pokreta. Već kao dvadesetogodiš
nja djevojka Rosa Luxem burg je jedan od osniva
22
�ča Poljske socijalističke p artije i pokretača orga
nizirane sindikalne borbe radnika u Poljskoj, an
gažirano istupa protiv prodora reform izm a u me
đunarodni radnički pokret, posebno njezinog nosio
ca B ersteina. U spisu »Socijalna reform a ili revo
lucija?« R. Luxemburg piše: »Zakonska reform a
ili revolucija nisu različiti m om enti historijskog
n apretka koji se po volji mogu izabrati sa poslužavnika histo rije kao tople i hladne kobasice već su
to različiti m om enti u razvitku klasnog društva.
Skroz je pogrešno i potpuno nehistorijski za
m išljati zakonsku reform u samo kao revoluciju
razvučenu u širinu, a revoluciju kao zbijenu re
formu. Sooijalni prevrat i zakonska reform a su
različiti m om enti ne sam o po vrem enskom tra
ja n ju već i po suštini. Čitava ta jn a historijskih re
volucionarnih prom jena sastoji se upravo u prelazu kvantitativnih prom jena u nov kvalitet.
Tko se izjasni za put zakonske reform e, um je
sto za osvajanje političke vlasti ne bira sam o m ir
niji, sporiji p u t ka historijskom cilju, već i drugi
cilj«.
Uz p raktičan rad ii opsežnu publicističku dje
latnost Rosa Luxem burg daje i nekoliko teoretski
vrijednih priloga m arksističkoj ekonom iji. To su
»Uvod u političku ekonomiju« d »Akumulacija
kapitala«. Radeći kao dosljedan iinternacaonalist
na o kupljanju lijevih sooijal-dem okrata Njem ačke,
oštro polem izirajući s Jauresom K antskym, pa i
Lenjinom oko nekih teoretskih postavki o nuž
nosti prelaza iz kapitalizm a u socijalizam đ ocje
na političkih stru ja n ja u Ruskoj socijalnoj de
m okraciji, Rosa Luxemburg bila je jedan od irni23
�c ijato ra d rukovodilaca ustalasanih m asa njem ač
kih rad n ik a u godinam a pred izbijanje I svjet
skog rata, je d an od osnivača saveza »Spartak«, or
g anizatora u stan k a »Spartaka« u ja n u aru 1919. a
osnivača K om unističke p a rtije N jem ačke. Život
ni p u t Rose Luxem burg bio je p u t dosljednog re
volucionara u prvim borbenim redovim a radnič
kog p okreta, proganjanog, zatvaranog i m učki ubi
jenog nakon slom a ustanka.
Za svjetski p ro le ta rija t — po riječim a Lenjina — »Rosa Luxem burg bila je d ostala orao, i ne
sam o uspom ena na n ju b it će uvijek dragocjena
za kom uniste cijelog svijeta, nego će d njena bi
ografija i njen a cjelokupna djela biti veom a ko
risna pouka za odgoj kom unista cijelog svijeta«.
LENJIN O ZADACIMA ŽENSKOG RADNIČKOG
POKRETA U SOVJETSKOJ REPUBLICI
O ktobarska socijalistička revolucija 1917. go
dine ko ju su izvojevale radne m ase R usije — rad
nici, seljaci i vojnici predvođeni boljševičkom p arti
jom i Lenjinom — predstavlja p rekretnicu u hi
sto riji ljudskog društva. Prvi p u t u vlastitoj h isto
riji radnička klasa je ukinula privatno vlasništvo
nad sredstvim a za proizvodnju, stvorila svoju d r
žavnu vlast, ostvarena je radnička k o ntrola nad
proizvodnjom , ukinuta je spahijska svojina nad
zemljom, sklopljen je m ir u Brest-Litovsku.
U Petrogradu, u Moskvi, u gradovim a i indu
strijsk im cen trim a u un u tra šn jo sti revolucionar
na su v renja zahvatila sve stru k tu re radništva.
24
�Samo u ja n u aru i februaru 1917. godine u Ru
siji je izbilo preko tisuću tristo m asovnih š tra j
kova; u d em onstracijam a 13. februara u Petrogradu je sudjelovalo 80.000 dem onstranata, a 8. m arta
je, na poziv boljševičke partije, n a ulice Petrograda izašlo nekoliko desetaka tisuća žena, dem on
striraju ći protiv gladi, rata i carizma. Žene su isto
tako masovno sudjelovale i u junskim dem onstra
cijam a kada se na ulicam a grada našlo preko 400
tisuća radnika i vojnika, i u julskim dem onstra
cijam a, s preko pola m ilijuna sudionika, i u oru
žanom otp o ru privrem enoj vlasti, i u radu savjeta
radničkih i seljačkih deputata.
Lenjin je pridavao velik značaj uključivanju
žena u revolucionarnu akciju ruskog p ro letarija
ta, što više, njihovo je učešće, za Lenjina, bilo je
dan od presudnih činilaca masovnosti pokreta.
O cjenjujući borbeni prilog koji su žene dale za
pobjedu sovjetske vlasti Lenjin kaže: »Naše proleterke su sjajni klasni borci. Mi u P artiji im am o
pouzdanih, pam etnih i neum orno aktivnih druga
rica. Mi smo na mnoge važne dužnosti u savjetim a
i izvršnim kom itetim a, u narodnim kom esarijati
ma i javnim službam a doveli žene. Prva d ik tatu ra
pro letarijata odistinski prokrčuje p u t potpunoj
socijalnoj ravnopravnosti žena. U revoluciji one
su se sjajn o držale. Bez njih ne bismo pobijedili.
Ili bismo jedva pobijedili. Ja tako mislim. Koliko
su bile hrabre, toliko su h rab re i sada«.
P itanje pravnog položaja žene nova sovjetska
vlast je postavila već u prvim m jesecim a svoga
postojanja. U kinuti su zakorti o razvodu braka, o
vanbračnom d jetetu, utvrđeno je pravo žene da
25
�od oca traži (izdržavanje d je teta, ukinute su razli
ke u političkim pravim a (između m uškaraca i žena.
»U toku dvije godine sovjetska vlast je u jednoj
od najzaostalijih zem alja Evrope učinila za oslo
bođenje žene, za njenu jed n ak o st s »moćnim« po
lom toliko, koliko za 130 godina nisu učinile (sve
zajedno) napredne, prosvjećene, »dem okratske« re
publike cijelog svijeta.
No, bio je to tek početak. I p ri punoj pravnoj
jednakosti o stali su razni oblici stvarne podređe
nosti žene; ona je i dalje ostala ona koja pored
redovnog posla vodi svu brigu o dom aćinstvu.
»2ena je ii dalje kućna robinja, i pored svih oslo
bodilačkih zakona, je r n ju pritiska, davi, zatup
ljuje, ponižava sitno kućno gazdinstvo, prikivaju
ći je za ku h in ju i dječju sobu, na strahovito nepro
duktivan sitničav, enervantan, zaglupljujući posao.
Pravo oslobođenje žene, pravi kom unizam će poče
ti tek ta m o i tada kada bude počela masovna
borba protiv sitnog kućnog gazdinstva, ili, točnije,
kad bude počeo njegov m asovni preobražaj u krup
no socijalističko gazdinstvo. Menze, jasle, dječji
vrtići, to su o na jednostavna svakidašnja sredstva
koja mogu faktički da oslobode ženu, m ogu da
faktički sm anje i unište njenu nejednakost s m u
škarcem što se tiče njene uloge u društvenoj pro
izvodnji ii u javnom životu«.
26
�P o litičk a i e k o n o m sk a b o rb a žena je
d io k la sn e b o rb e , b o rb e za
o slo b o đ en je p ro le tc rija ta .
L en jin
��POLOŽAJ ŽENE U SUVREMENOM SVIJETU
Uoči prvog svjetskog ra ta žene su im ale priz
n ata politička prava, pravo da b ira ju d da budu
birane, samo u četiri zem lje svijeta: u Novom Ze
landu (čak od 1893!), A ustraliji, Finskoj i Norveš
koj. Tokom prvog svjetskog rata čitav niz država
priznaje ženi politička prava. To su prvenstveno
RSFSR, Danska, Island, Nizozemska, A ustrija, Čehoslovačka, Poljska, N jem ačka, SAD, M ađarska,
Belgija i Švedska. U razdoblju djelovanja D ruštva
naroda izm eđu 1927. i 1939. godine, nakon niza na
sto jan ja da se a u ostalim zem ljam a svijeta prizna
politička ravnopravnost žena, jedanaest azijskih
zem alja i zem alja Latinske Amerike daju pravo
glasa ženama. To su Brazil, Urugvaj, Turska, B ur
ma, In d ija i druge.
Drugi svjetski ra t predstavljao je uistinu prelom nu fazu u pogledu priznavanja političkih prava
�ženam a — ta prava žene stič u tokom samog rata
ili neposredno nakon njega u gotovo svim zem lja
m a svijeta. Danas su žene politički potpuno obes
pravljene u sedam zem alja: Jordanu, K uvajtu, Lih
ten štajn u , N igeriji, Saudijskoj A rabiji, Jem en
skoj A rapskoj Republici i u nekim kantonim a u
Š vicarskoj, dok su u Portugalu, San Maninu i Si
riji njihova prava veom a ograničena.
Ovim procesim a sticanja političkih prava zna
čajno je prid o n ijela djelatn o st U jedinjenih naci
ja. U jednom od svojih prvih i osnovnih dokum e
nata, Općoj d eklaraciji o pravim a čovjeka, utvrđe
no je da se »sva ljudska bića rađ aju slobodna i
jed n ak a u d o stojanstvu i pravim a, bez obzira na
rasu, spol, jezik, vjeru, nacionalno ili socijalno
porijeklo«. U jedinjene nacije donijele su također
i K onvenciju o političkim pravim a žene u kojoj se
regulira aktivno i pasivno izborno pravo žena na
istoj osnovi kao i kod m uškaraca, te se utvrđuje
pravo na v ršenje javnih funkcija bez obzira na
razlike u spolu.
No, i p ored form alno priznatih političkih p ra
va i očekivanom učešću žena u izborim a, u veli
kom b ro ju zem alja stvarno sudjelovanje žena u
v ršenju političkih vlasti je minim alno. U japan
skom P arlam entu im a sam o 1,4% žena, u Predstav
ničkom dom u SAD sam o 3%, u Libanonu još ni
jed n a žena nikad nije bila izabrana u Parlam ent,
u šp an jo lsk o j, Grčkoj, Paragvaju nem a niti jedne
žene na nekom visokom položaju ili u vladi. Cini
se da je moguće tv rd iti, d a tam o gdje stvarna dem okraoija slabi, a učešće žena u radu predstavnič
kih tijela zem lje je m anje. N ajljepši p rim jer je
30
�Zapadna N jem ačka. 1919. godine kao rezultat re
volucionarne borbe radničke klase 12,5% Reichstaga činile su žene, dok ih danas u zapadnonje
mačkom B undestagu im a sam o 6%, a m eđu njim a
niti jedne radnice.
Učešće žena u političkom životu socijalistič
kih zemalja najveće je na svijetu. One čine gotovo
jednu trećinu poslanika u skupštinam a u SSSR-u,
30% u N jem ačkoj D em okratskoj Republici, 20%
u čehoslovačkoj i M ađarskoj, 17% u Bugarskoj,
R um unjskoj i D em okratskoj Republici Vijetnam ,
12% u Poljskoj.
N ajdalekosežnije prom jene, m eđutim , doga
đaju se n a planu uključivanja žena u privredne
tokove. M eđutim, i razlike koje postoje među po
jedinim zem ljam a i regionim a svijeta upravo su
ovdje najveće. Dok u Evropi žene čine 34% aktiv
nog stanovništva, u Aziji 23%, u Americi (Sjever
noj i Južnoj) i Africi sam o 19%. U tom pogledu
najdalje su otišle socijalističke zemlje. U SSSR-u
44% aktivnog stanovništva su žene, u Poljskoj
46,3%, u B ugarskoj 45,7%, u čehoslovačkoj 42,3%.
U klasičnim kapitalističkim zem ljam a, d pored
njihove visoke privredne razvijenosti, učešće že
na u privrednim i drugim aktivnostim a van kuće
znatno je niže. Tako, npr. u Francuskoj žene čine
29,7% aktivnog stanovništva, u N jem ačkoj 30%,
u Velikoj B ritaniji 33%, u SAD 30%.
U nekim zem ljam a, pretežno m uslim anskim ,
procesi ekonom ske em ancipacije žena još su u
začetku. Tako, npr. u Egiptu samo 4,8% aktivnog
stanovništva čine žene, u M aroku 5,9%, dok u la
tinsko am eričkim zem ljam a taj broj ne prelazi
31
�13%- Da ekonom ska em ancipacija žena nije oba
vezni rezu ltat razine privrednog razvoja, govore i
podaci p rem a kojim a u Norveškoj i Nizozemskoj
sam o 17% aktivnog stanovništva čine žene.
Problem i nejednakog vrednovanja ženskog ra
da egzistiraju u velikom b ro ju zem alja suvrem e
nog svijeta. U jedinjene n acije su stoga donijele
1950. godine K onvenciju o jednakosti nagrađiva
n ja m uške i ženske rad n e snage za ra d jednake
v rijednosti. Države, potpisnice K onvencije su se
obavezale da će, u skladu s tom K onvencijom, re
g ulirati svoje zakonodavstvo, odnosno sistem e na
građivanja i kolektivne ugovore o plaćam a radni
ka. Sve zem lje, m eđutim , nisu potpisnice ove Kon
vencije, ta k o da još danas nailazim o na razlike u
p laćam a žena i m uškaraca za jednak posao i
u zem ljam a kao što su švicarska, Novi Zeland,
A ustrija, Belgija, K anada, Francuska.
M ogućnosti uključivanja žena u procese d ru
štvenog rad a b itn o određuje njihovo elem entarno
opće obrazovanje, pism enost, kao i s tru čn o obra
zovanje. Iako je u posljednjih 15 godina razina ne
pism enosti u svijetu znatno sm anjena, i nadalje
p red stav lja jed an od izuzetno značajnih problem a.
NEPISMENOST PO SPOLU
Zemlja
Brazil
Grčka
Indonezija
Liberija
Maroko
32
muškarci
35,6 «/o
8,3 */o
42,8 •/•
86,1 •/•
78,1 •/•
žene
42,6«/.
30,0 •/•
70,4*/.
95,8 %
94,0 «/o
�Politika koju pojedine zemlje vode na planu
opism enjavanja stanovništva, zbog nedostatka
sredstava, prvenstveno je usm jerena na zaposlene
radnike — dakle prvenstveno m uškarce.
D jelatnost U jedinjenih naoija u vezi s izjedna
čavanjem obrazovanja žena na srednjem i visokom
stupnju usm jerena je na nekoliko problem a: u tvr
đivanje prava ženske djece da se školuju u svim
srednjim školam a — kako gim nazijama, tako i
školam a za pojedina stručna zanim anja van tra
dicionalnih »ženskih« struka, te na višim školam a
i fakultetim a; izjednačavanje program a nastave
koji u značajnom bro ju zem alja nije jednak za
mušku i žensku djecu; izjednačavanje standarda
obrazovanja u školskim ustanovam a; ukidanje po
sebnih školarina za žensku djecu koje postoje u
nekim zem ljam a.
Koliko su velike diskrim inacije upravo na
planu izbora zvanja i zanim anja, rječito govori i
ovih nekoliko p rim jera. U Francuskoj, od ukupnog
b ro ja djevojaka, u privatnim i javnim srednjim
školam a 85% ih se priprem a za zvanje švelje ili
m odistkinje, a onaj mali ostatak za zanim anja u
in d u striji; u Belgiji je slična situacija, a u Zapad
nom B erlinu žene koje se p riprem aju za tehničke
stru ke čine sam o 4,6% upisanih.
Na sveučilištim a u Velikoj B ritaniji tek svaki
četvrti stu d en t je žena, a u Japanu one čine samo
17% studenata. Posebne teškoće žene im aju pri
likom upisa na medicinske fakultete u čitavom nizu
zemalja. U Irak u su »tek p rije p ar godina dozvoli
li upis 12 žena n a m edicinski i stom atološki fa
kultet.«
33
�N asu p ro t tom e, obrazovne m ogućnosti koje
ženam a p ru žaju socijalističke zem lje; bitno su dru
gačije. U SSSR-u žene čine 58% stru čn jak a uklju
čenih u ekonom iku zemlje. Svaki treći inžinjer je
žena, a 74% m edicinskog osoblja također su žene.
U školskoj godini 1966/67. u M ađarskoj 43,3% stu
denata su bile žene, a u R um unjskoj 42,1%.
Osnovni problem društvenog i osobnog polo
žaja žene u suvrem enom svijetu čini potreba da
se usklade zahtjevi koje nam eće proces rada i
funkcija m aterinstva. U pravo na tom planu najvi
še su učinile socijalističke zemlje. Tako je, npr.
u M ađarskoj obuhvat djece predškolskim ustano
vam a izuzetno visok — u njim a boravi čak 62%
djece, odgovarajuće dobne skupine, u SSSR-u je
predškolskim odgojem obuhvaćeno 10 m ilijuna
djece, a rad n o vrijem e ovih ustanova je takvo da
zainteresirane m ajke mogu ostaviti u njim a djecu
i p rek o noći (ukoliko rade u noćnoj sm jeni, studi
ra ju uz ra d ili si.), u Kubi su dječje ustanove potpu
no b esplatne i obuhvaćaju vrlo velik broj djece, u
DR K oreji im a više od 37 000 jaslica i 24 000 dječ
jih v rtića u k ojim a boravi 2,8 m ilijuna djece.
D jelujući n a u n apređenju društvenog položaja
žena, U jedinjene nacije su svoju aktivnost usm je
rile i na izjednačavanje prava žena u privatnom
pravu, reguliranje n a jednakoj osnovi prava i duž
nosti m uža i žene prilikom sklapanja braka, sticanje im ovine tokom b raka i njezinim raspolaga
njem , prava i dužnosti roditelja, jednaki položaj
prilikom nasljeđivanja atd. Ova aktivnost govori
o tom e da problem i koji su kod nas već davno ri
ješeni, p rije čitavih trideset godina, u velikom
34
�broju zem alja svijeta još postoje, te bitno utječu
na diskrim inirani položaj žene. Upravo stoga, zbog
poticanja na brže elim iniranje socijalnih, politič
kih i ekonom skih razlika vezanih uz spol, 1975.
godina je proglašena Međunarodnom godinom
žena.
35
����POCECI MODERNOG RADNIČKOG POKRETA U
JUGOSLAVIJI I UČEŠĆE ŽENA U NJEMU
Radnički pokret u jugoslavenskim zem ljam a
počinje se razvijati u drugoj polovini devetnaestog
stoljeća. I društveno-ekonom ski i politički uvjeti
u kojim a se fo rm ira bitno su .različiti: H rvatska i
Slavonija, Is tra i Dalm acija, Slovenija, Vojvodina
i Bosna i Hercegovina nalazile su se u sklopu Austro-Ugarske m onarhije, S rbija i Crna Gora im aju
vlastite nacionalne države, dok se M akedonija na
lazila u sklopu O tomanske im perije.
S pojavom p ro letarijata javlja se šezdesetih i
sedam desetih godina i prva socijalistička misao,
dok se prve radničke organizacije, javljaju uglav
nom osam desetih i devedesetih godina. P roletari
ja t koji se form ira u tom razdoblju čine pretežno
zanatski radnici i osirom ašeni poljoprivrednici,
dok je sloj in d ustrijskih radnika m alobrojan. Na
39
�vedimo sam o p odatke da je u S rbiji 1898 god. bilo
sam o 28 in d u strijsk ih poduzeća. No, njihov je
broj brzo rasta o tako da ih je 1910. god. bilo 428.
Radno vrijem e je iznosilo prosječno 14, 16 pa čak
i 18 sati dnevno. Ženski i d ječji rad se uveliko ek
sp lo atirao — na ra d su uzim ana djeca i od 8 i 10
godina.
Jedan o d prvih nosilaca socijalističke ideje u
S rb iji bio je Svetozar M arković koji 1871. godine
pokreće prvi socijalistički list i objavljuje prvi poLitički pro g ram u tadašnjoj Srbiji. U vrijem e kada
je bio n a snazi srpski građanski zakonik dz 1844.
godine koji je žene izjednačavao s m aloJjetnicima
i m aloum nicim a (u čl. 39. pisalo je: »M aloljetnici
se drže za nedozrele d oni sto je pod osobitom za
štito m zakona. M aloljetnim a se upodobljavaju svi
oni koji ne m ogu ili im je zabranjeno sopstvenim
im anjem rukovati, a takvi su: svi um a lišeni, raspi
kuće, sudom oglašeni, propalice, prezaduženici či
je je im anje pod stečajem d udate žene za života
muževljeva«), Svetozar M arković piše: »Žena nije
ni građanin, o n a ne zna ni za građanska prava ni
za građanske i čovečanske dužnosti i vrline«. Isto
dobno, žena je m ajka koja odgaja d jecu, a da sam a
nem a nikakva obrazovanja i da ama u društvu
sam e dužnosti a nikakva prava. R ješavanje »žen
skog p itan ja zahteva prom enu društvenih i držav
nih ustanova, građanskog i krivičnog zakona. Ne
pravda nanesena ženi sveti se ćelom čovečanstvu;
pitanje o ženskom oslobođenju nerazdvojno je
svezano sa celim d ruštvenim preobražajem , sa oslo
bođenjem čovečanstva od sviju zala, poroka tira
nije i robovanja — »žensko pitanje« nije za nas
40
�prerano, ono je prvo koje treb a staviti na dnevni
red.«
1896. godine osnovano je Beogradsko radnič
ko društvo, prva politički o rijen tiran a radnička
organizacija i O pančarsko radničko društvo kao
prva sindikalna organizacija. Polet radničkog po
kreta u S rb iji krajem 19. stoljeća zasniva se veli
kim dijelom na već bogatoj tradiciji socijalističke
misli. Na toj tradiciji form ira se 20. VI 1903. godi
ne Srpska socijaldem okratska p a rtija koja usvaja
E rfu rtsk i program i statu t N jem ačke socijaldem o
kratske p artije, te Glavni radnički savez kao prva
sindikalna centrala. U okviru SSDP form ira se Or
ganizacija žena socijalista koja izdaje i svoj p artij
ski list »Jednakost«.
D im itrije Tucović, jedan od najpoznatijih teo
retičara i organizatora socijalističkog pokreta u
S rbiji piše: »Ženina je oblast odvajkada bila kuća
i porodica, i ona će to b iti i u budućnosti uvek. Eko
nomski razvitak je u položaju žene izvršio silnu
revoluciju i nagnao ženu da uđe u političku bor
bu. M odem a in d u strija izvukla je ženu iz uskih
okvira kuće i porodice, ona danas m ora u fabrika
m a i drugim privrednim preduzećim a za nadnicu
da radi. Hod društvenog razvića nagnao je ženu
da dođe pod n ajam kapitalizm u koji ju je uzimao
da što više uštedi u nadnicam a, da dođe do što
jeftinijih radnih snaga. S obzirom na snižavanje
nadnica, koje je sa ulaskom žena u privredna preduzeća došlo, poče se čuti u radničkoj klasi uz
vik: Dole sa ženskim radom , ženino je m esto u
kući! M eđutim, štete koje se podnose usled ženskog
rada nisu vezane za biće ženskog rada, već su sa
41
�mo vezane s kapitalističkom eksploatacijom , je r
kad p ro duktivna sredstva pređu u društvenu svo
jin u , to um nožavanje produktivnih sila biće samo
od k o risti i radosno će se pozdraviti. I kad se da
nas govori o radničkoj bedi onda se m ora u prvom
redu govoriti o bedi žena — radnica. Za napredo
v anje radničkog p o k reta je ste elem entarno pita
nje da se radnice uvuku u borbu za bolje uslove
rada. O tuda n aša lozinka m o ra biti: Jednaka na
grada za jed n ak rad. U m om entu kada žena p ri
stu p i sindikalnoj borbi, biće jo j odm ah takođe
jasn o da nije sve učinjeno da tre b a još i političke
borbe d a žena osvoji prava k o ja su joj nužna u
ekonom skoj borbi.
No žene, n aročito radničke žene, ako hoće ovu
političku b o rb u naročito s uspehom da vode mo
raju n ju zajedno da vode sa onim ljudim a koji su
po svojoj socijalnoj sudbini jednaki s njim a. One
m oraju da se pridruže onoj političkoj partiji koja
je za u k idanje posrednih poreza i za svaljivanje
po reskih te re ta na im ućne klase, koja se zauzima
za zakonsku m inim alnu nadnicu i zakonski osmočasovni radni dan, koja zahteva osiguranje u sta
rosti i onesposobljavanju, osiguranje u besposlici,
zakonsku zaštitu trudnih žena i porodilja. Socijal
na dem o k ratija upravo to zahteva, ona jedina za
hteva osnovno poboljšavanje i um nožavanje ško
la, d a se deca besplatno školuju, da n ajdarovitiji
među njim a, iako su njihovi roditelji sirom ašni,
d obiju p ristu p a d u više škole. Žene m oraju da se
pridruže onoj političkoj p artiji koja se za sve zahteve, koje jed n a žena ističe i m ora istaći, energi
42
�čno zauzima i bori, one m oraju da pristupe redovi
ma socijalne demokracije.«
Ovi stavovi D im itrije Tucovića ostali su tr a j
no prisutni u cjelokupnom djelovanju radničkog
pokreta u S rbiji i Jugoslaviji.
Radnički pokret u zem ljam a u sklopu A ustro
ugarske m onarhije im ao je nešto drugačiji razvi
tak. Njegovi nosioci nisu bili kao u S rbiji, prven
stveno intelektualci, već radnici. U tjecaj austrom arksizm a bio je znatan, a uvjeti nacionalne potčinjenosti nisu omogućavali tako jasno razgrani
čenje s domaćom buržoazijom .
š tr a jk ru d ara 1889. god. u Sloveniji, masovna
prvom ajska proslava 1891., nicanje strukovnih sin
dikalnih organizacija, m arksistički list »Delavec«,
te fo rm iranje Jugoslavenske socijal-dem okratične
stranke 1893. god., predstavljaju početke m oder
nog radničkog pokreta u Sloveniji. U tom pokretu
već od sam ih početaka sudjeluju i žene — one su
sudjelovale u štrajkovim a, na radničkim zborovi
ma ,i u radničkim društvim a. U T rstu je 1897. g.
počela izlaziti »Slovenka« — prvi list slovenskih
žena, a 1900. u Id riji je osnovano prvo socijalistič
ko žensko društvo »Veda« (Nauka).
Slovenski socijaldem okrati, preuzevši hajnfeldski program austrijske socijaldem okracije,
preuzeli su s njim i zahtjeve za općim pravom gla
sa bez obzira na spol, zahtjev za osam satnim rad
nim vrem enom, zabranu noćnog rada i rada žena
na radnim m jestim a koja su štetna za njihov or
ganizam, ali ne i zahtjev za jednak rad — jednaka
plaća, iako je to jedan od osnovnih zahtjeva po
k reta za žensku ravnopravnost.
43
�1911. godine, na inicijativu socijaldem okrata,
au strijsk i je P arlam ent donio zakon prem a kojem
su i žene mogle postati članovi političkih organiza
cija. Iste je godine proslavljen i prvi »socijalistič
ki ženski dan« (8. m art) u au strijsk im pokraji
nam a.
Počeci m odernog radničkog pok reta u H r
vatskoj vezani su uz sedam desete godine prošlog
stoljeća. 1870. godine tipografski radnici osnivaju
R adničko tipografsko društvo, a tri godine kasni
je Zagrebačko radničko društvo. Već 1890. god.
organizirana je i prva m asovna prvom ajska p ro
slava; 1892. p o javljuje se prvi hrvatski socijalistič
ki list »Sloboda«, a 1894. form ira se Socijaldem o
k ratsk a s tran k a H rvatske i Slavonije, koja tako
đ er usvaja hajnfeldski program au strijsk e socijal
dem okracije.
Socijal-dem okratska stranka, iako je načelno
p riznavala jed n akost žena s m uškarcim a, nije u
svojoj p rak si to načelo provodila dosljedno, je r
ih je usm jeravala prvenstveno na kulturni i hum a
n itarn i rad u ženskim sekcijam a. Žene radnice,
iako su prem a popisu stanovništva iz 1890. godine
činile sam o 10,8% zaposlenih u sekundarnim d je
latnostim a, bile su glavna radna snaga u tvornica
m a duhana, tek stila i konfekcije. N jihove plaće
bile su za 20—40% m anje od plaća radnika na
istim radnim m jestim a. Stoga je razum ljivo i n ji
hovo učešće u svim tarifno-štrajkaškim pokreti
ma: 1875. su d jeluju u štrajk u u zagrebačkoj tvorni
ci šibica; 1885. u tvornici duhana u Rijeci; 1905.
su d jelu ju u generalnom štrajk u u Osijeku, a
44
�1908. posebno je zabilježen istu p varaždinskih že
na prilikom proslave Prvog m aja.
Iz tog je razdoblja svakako izuzetan lik Giuscpina M artinuzzi, učiteljica, rođena u Labinu,
socijalistkinja i prvi sek retar ženske sekcije ko
m unističke p artije u Trstu. U sm jeravajući svoj
pedagoški, književni i politički rad na buđenje
klasne svijesti radnika T rsta i Istre pisala je:
»Buržoazija se u svom okrutnom egoizmu ne
brine o proleterskim m ajkam a koje žive u neopi
sivim naporim a i svakojakim poteškoćam a, u
podrum im a, na tavanim a, u nezdravim stanovi
ma, dok ih m onstrum kapitala, nikad sit proleter
skog mesa, uvaljuje u zavjerski vrtlog borbe za
opstanaik i prisiljava te žene da rade na poljim a,
u tvornicam a, u rudnicim a, loše plaćene i bez
m ogućnosti da se posvećuju odgoju svoje djece.«
Zahvaljiujući dobrom poznavanju m arksističke
teorije, G iusepina M artinuzzi je tražila rješenje
istarskog nacionalnog problem a u m eđusobnoj
suradnji i ravnopravnosti H rvata i Talijana. N je
zin sprovod 1925. god. u Labinu pretvorio se u
pravu m anifestaciju labinskih ru d ara, koji su
ovu veliku ženu ispratili na posljednji počinak
sa zapaljenim bakljam a.
M arkantna je ličnost bila i Ana Delić, riječka
socijalistkinja, koja je držala predavanja o ulozi
žena u politici, društvu i porodici, općem pravu
glasa, protiv povišenja cijena nam irnicam a i dr.
Sredinom 19. stoljeća u Austro-ugarsknm zem
ljam a uvedeno je opće i obavezno osnovno obra
zovanje d za žene. 1872. god. u Zagrebu je otvore
na prva Viša djevojačka škola, a 1892. Ženski li45
�cej. 1901. god. žene su dobile pravo upisa na Filo
zofski fak u ltet u Zagrebu. To otvara m ogućnost
ženam a d a p ro d ru u činovnička i učiteljska zvanja
i p o štan sk u službu.
Pojava radničke klase u Bosni i Hercegovini
vezana je uz prve godine dvadesetog stoljeća. 1903.
p o javljuje se prva radnička potporna društva;
1905. je osnovana sindikalna centrala Glavni rad
nički savez, a 1909. Socijal-dem okratska stranka
Bosne i Hercegovine. U njoj usporedo postoje na
sljeđem feudalni odnosi iz O tom anske im perije i
surova kolonijalna kapitalistička eksploatacija ko
ju nakon aneksije 1908. godine provodi A ustro
ug arsk a.
Tek 1911. godine u Bosanskom Saboru je iz
glasan zakon o obaveznom pohađanju osnovne
škole — ali su od te obaveze izuzeta ženska m usli
m anska djeca. E konom sku bijedu bosansko-hercegovačkih žena d opunjavaju surovi običaji — žene
nisu im ale pravo da sjede za istim stolom s m uš
karcim a, seoske žene porađale su se u štalam a,
m uslim anke su nosile zar i feredžu, a mnogoženstvo je bilo zakonom d vjerom zaštićeno.
K apitalistički preobražaj M akedonije počinje
tek k rajem 19. d početkom 20. stoljeća. Za radnički
p o k ret koji je vezan uz djelatnost Vasila Glavinova
(prva rad n ičk a grupa osnovana 1893) i Goce Delčeva (VMRO) k arak terističn a je borba za nacio
nalno oslobođenje i političku autonom iju Makedo
nije. M akedonski socijalisti su aktivno sudjelovali
u Ilindenskoan u stan k u 1903. god., te form iranju
K ruševačke republike, o čem u svjedoče uspostav
ljan je narodne vlasti, eksproprijacija nekih podu46
�zeca, b ratstvo različitih nacionalnih skupina i si.
U tim revolucionarnim previranjim a sudjelovale
su masovno i žene, naročito one sa sela.
Posebnu ulogu u tom narodno-oslobodilačkom
p okretu im ale su učiiteljice i ta jn a ženska društva
čiji je zadatak bio osiguravanje ilegalnih skloni
šta za borce, priprem anje hrane, snabdijevanje od
jećom i obućom, kurirska služba, izrađivanje za
stava i si.
1909.
godine form irana je u Skopju prva žen
ska socijalistička organizacija oko Rose Plaveve.
In teresantni su podaci o korespondenciji Rose
Plaveve s Rosom Luxemburg. Pisma koje je slala
Rosa Luxemburg čitana su na sastancim a napred
nih žena, a kad je stigla vijest o zatvaranju Rose
Luxemburg i K arla Liebknechta, one su sudje
lovale u radu O dbora za akciju kod N jem ačke vla
de za njihovo oslobođenje.
UČEŠĆE ŽENA U REVOLUCIONARNOM
RADNIČKOM POKRETU IZMEĐU DVA RATA
Politička razjedinjenost i vojna suprotstavljenost S rbije i Crne Gore s jedne, i zem alja pod
A ustrougarskom , s druge strane, tokom I svjet
skog rata nije ostavila dubljeg traga u radničkom
pokretu jugoslavenskih zemalja. S ocijaldem okrat
ske p artije pokazale su u pitanjim a rata i m ira,
internacionalizm a i stava prem a nacionalnom pi
tan ju držanje koje je u osnovi bilo revolucionar
no, zalažući se za m ir i zajedničku jugoslavensku
federativnu državu.
47
�K ada je n akon završetka ra ta 1918. godine
fo rm iran a K raljevina S rba, H rvata 1 Slovenaca u
n jen sastav ušle su zem lje različite ekonom ske
i kultu rn e razvijenosti, s različitim zakonodavstvi
m a i tradicijam a. Život u zajedničkoj državi zapo
čeo je u znaku revolucionarnih k re ta n ja seljaštva
koje je zahtijevalo dosljedno provođenje agrarne
reform e, niza ta rifn o štrajk a šk ih p okreta radničke
klase ko ja je zahtijevala bolje uvjete života i ra
da, kao i političkih zahtjeva za pravednijim d ru
štvenim u ređ en jem i pravednijim rješavanjem
nacionalnog pitanja. Snažan utjecaj na ta k reta
nja im ali su događaji u m eđunarodnom radnič
kom po k retu : oružani ustan ak rad n ik a u Berlinu
u ja n u aru 1919. pod vodstvom Rose Luxemburg
i K arla Liebknechta, m artovska revolucija u Ma
đarskoj i Bavarskoj i proglašenje M ađarske i Ba
varske sovjetske republike, i naravno, form iranje
prve socijalističke države u svijetu — Saveza So
vjetskih Socijalističkih Republika.
U takvim uvjetim a održan je u Beogradu 20
do 23. ap rila 1919. godine K ongres u jed in jen ja na
kojem su se socijaldem okratske p artije jugosla
venskih zem alja ujedinile u socijalističku radnič
ku p a rtiju Jugoslavije (kom unista). U program
P artije ušli su i zahtjevi za jednakošću m uškara
ca i žena u radnom odnosu, za zaštitom trudnica
i m ajki, plaćenim porodiljskim dopustom , te stva
ran jem posebne k ontrole za zaštitu žena n a radu.
U okviru Osnivačkog kongresa SRPJ (k) odr
žana je i konferencija žena socijalistkinja. U S ta
tu tu ove k o nferencije rečeno je: »Kako je nastala
po treb a da se sve p roleterske p a rtije koje stoje
48
�na tem elju klasne borbe grupišu u jednu p artiju
u cijeloj Jugoslaviji, to je prirodno da se i svi po
krajinski ženski, do sada rasparčani socijalistički
pokreti skupe u jedan nerazdvojan pokret.
Žene socijalisti (komunisti) usvajaju m aksi
malni i minim alni program Socijalističke radnič
ke partije Jugoslavije (kom unista) i sm atraju sebe
dijelom p artijske cjeline. U isto vrijem e one is
ključuju svaku zasebnu organizaciju žena, a sebe
sm atraju izvršnim odborom u agitaciji i organizovanju žena«.
Statutom je uitvrđeno također da će se sekcija
žena form irati u pokrajinam a i p ri m jesnim orga
nizacijam a partije, da će List »Jednakost« biti or
gan centralnog sekretarijata i da će izlaziti i na
ćirilici i na latinici, te da će »glavni pravac rada
ženskih sekcija biti uzdizanje duhovnog horizonta
žena«.
U septem bru 1919. godine form ira se i drugi
pravac organiziranja žena. Naime, tada je došlo
do u jedinjenja građanskih ženskih društava i or
ganizacija u tzv. N arodni savez Srpkinja, H rvatica
i Slovenki. Ovaj savez karakterizirao je politički
konzervativizam i iluzije da se interpelacijam a
vladi mogu rješavati problem i društvene i politič
ke obespravljenosti žena. Sto više, savez se odre
kao čak i borbe za pravo glasa žena. Takva organi
zacija nije mogla zadovoljiti čak ni potrebe pro
gresivnog dijela građanskih žena, tako da se već
1923. godine form ira nova ženska organizacija tzv.
Feministička alijansa (koja kasnije m ijenja naziv
u Alijansu ženskih pokreta). Ovaj savez stajao je
na pozicijam a potpune političke neutralnosti i, iako
49
�je u nekim p itan jim a — k ao što je, npr. akcija za
opće p ravo glasa žena — bio pozitivno usm jeren,
nikad u svoje redove n ije privukao veći broj rad
nih žena i seljanki.
G odine n akon u je d in je n ja k arakterizira po
rast zapošljavanja žena. P rem a popisu stanovništva
iz 1921. godine u Jugoslaviji je bilo 270.000 žena
zaposlenih izvan poljoprivrede, 150.000 su bile rad
nice zaposlene u in d u striji ili zanatstvu, a 50.000
kućne pom oćnice.
Polet radničkog po k reta u godinam a nakon
u je d in je n ja obilježen je velikim uspjesim a KPJ na
općinskim izborim a 1920. godine, generalnim š tra j
kom željezničara 15. i 16. aprila 1920., nem irim a
seljačkih m asa, živom aktivnošću kom unista u
prvim sk upštinskim izborim a u Jugoslaviji, gene
ralnim štrajk o m slovenskih i bosanskih rudara,
snažnim razvojem sindikalnog pokreta, ali isto
tako i surovim policijskim i vojnim m jeram a mla
de kapitalističke države koja je sve svoje snage
angažirala d a ta j pokret uguši.
U ta b u rn a p rev iran ja uključivale su se i rad
nice. S udjelujući u štrajkovim a, pravile su »crveni
obruč« oko tvornice kako bi spriječile prodor
štra jk b re h e ra i policije, organizirale su prehranu
štrajk ača, ulazile su u sindikate. Sudjelovale su u
prvom ajskim proslavam a a radu različitih ku ltu r
nih dru štav a. Osim toga, žene radnice sudjelovale
su u ilegalnoj organizaciji »Crvena zvijezda« koja
je 1920. godine osnovana radi pružanja pomoći
uhapšenim kom unistim a i njihovim porodicam a.
K ada je osnovana »Crvena pomoć« one ulaze u nju,
vršeći iste zadatke.
50
�Analize tarifno-štrajkaških pokreta iz tog razablja ukazuju na izuzetno težak položaj zaposleih radnica. »U tarifnim ugovorim a i sporazumila postojale su posebne odredbe o plaćanju rada
ma koje su u pravilu bile 20—50% niže od plaća
idnika ukoliko su radile po satu ili u nadnici,
.'dino u radu na akord žene su bile izjednačene
m uškarcim a, no stvarna diskrim inacija vršila se
roz to što su postavljane n a slabije plaćena radna
ijesta, pa su i akordni cjenici za njih bili niži.
Revolucionarne sindikalne organizacije zalaile su se za izjednačavanje plaća žena i m uškarai. Tako, npr. u Sisku u Tvornici drvodjelske robe
nd ikat je u toku štrajk a 1922. zahtijevao »da se
laća žena, ako se već ne mogu izjednačiti b ar priliže plaćam a radnika. Stoga je postavljen zahtjev
i povišicom plaća ii to: za strojovođe 20%, radnie na strojevim a 50%, a žene radnice 80%. Čitav
iz sličnih prim jera postoji ii u Zagrebu, Varaždiu, Rijeci, Dugoj Resi itd.
30. decem bra 1920. godine vlada donosi Oblanu kojom je zabranjena K om unistička p artija
jgoslavije, sindikati, radnička štam pa, a ubrzo
akon toga donosi se i »Zakon o zaštiti javne bezijednosti i poretka u državi«, koji je komunističu aktivnost proglasio zločinom. KPJ prelazi u
egalmost. Njezino legalno djelovanje odvija se,
iko kratk o vrijem e, preko novostvorene Nezavise radničke p artije Jugoslavije i Nezavisnih sindiata. Pri rukovodstvu NRPJ form iran je Sekretariit žena sa zadatkom da okuplja radnice u borbi
i poboljšanje društvenog i ekonom skog položaja
idntih žena. Takav sek retarijat form iran je 8.
51
�m a rta 1924. godine i p ri NRPJ za H rvatsku i Sla
voniju, te je razvio dosta značajan propagandu
rad p reko postojeće radničke štam pe.
^
Iako je od 1922. godine bio na snazi Zakon c
zaštiti rad n ik a prem a kojem su žene uživale odre
đene olakšice na radu, (zabrana noćnog rada, za
b ran a rad a u rudniaim a, plaćeno bolovanje od dvt
m jeseca p rije i poslije poroda) zakonske odredbt
su se rijetk o poštovale. Poslodavci su otpuštali že
ne s posla čim bi prim jetili trudnoću da bi izbjegli
svoje obaveze prem a njim a, a žene su se u strahu
od sm an jen ja zarade i o tp u šta n ja s posla vraćale
n a rad i p rije isteka bolovanja. N esigurnost zapo
slenja, d isk rim inacija u plaćam a, izigravanje pro
pisa o 8-satnom radnom vrem enu ii zaštiti m aterin
stva upućivale su radnice na živu štrajk ašk u aktiv
nost. Kao ilu straciju tih događaja navedim o samo
neke naslove članaka objavljenih u radničkoj štam
pi tog razdoblja: »Ekonom ski položaj naših rad
nica«, » Š trajk u Domaćoj tvornici rublja«, »Štrajk
k ro jačk ih radnica«, »Divljanje poliaije u Osijeku«,
»Pokret rad n ik a ii radnica u Tvornici ulja u Kop
rivnici i njegova važnost za ob ran u 8-satnog rad
nog dana«, »Pakao u tvornici »Vuna« u Karlovcu«,
»Internacionalni ženska dan p ro le tarijata 8. mart«,
»Radnice i Prvi maj«, »67 dana štra jk a u Dugoj
Resi«, »Progoni i hapšenja u Zagrebu«, »Za spo
m enik drugarici Adeli Pavošević« itd.
Postojeće građanske p a rtije u staroj Jugosla
viji misu se posebno'izjašnjavale o političkim i eko
nom skim pravim a žena, a član 70. V.idovdanskog
ustava iz 1921. godine glasi: »O pravu glasa žena
odlučiti će se posebnom zakonom«. Taj zakon ni52
�ad nije donesen, a ista formulacija ponovljena je
i Oktroiranom ustavu iz 1931. godine, te je do
raja postojanja Kraljevine Jugoslavije ostala prano slovo na papiru.
Zbog ograničenih mogućnosti legalnog djeloanja žene komunisti tražile su putove za suradnju
s građanskim ženskim pokretom, pokrećući akcie na opismenjivanju žena i njihovu zdravstvenom
brazovanju. KoLiko je to bio velik problem goore i podaci popisa stanovništva iz 1931. godine
rema kojemu je 56,4°/o žena u Jugoslaviji bilo neismeno. Razlike u pismenosti žena bile su u pojeinim pokrajinama ogromne — u Sloveniji je bilo
,8% nepismenih žena, u Hrvatskoj 39,8%, u Srbi>78,7%, u Makedoniji 81,7%, u Bosni ■ Hercegoini 84%, a na Kosovu čak 93,9%.
Kada se govori o radničkom pokretu u Jugolaviji između dva rata moraju se istaći i njegova
itanja u rješavanju pojedinih pitanja s kojima se
usretao revolucionarnim otporom monarho-fašitićkoj diktaturi, masovnim uključivanjem radnika
seljaka u akcije Komunističke partije, nacional*
im pitanjem, pa tako i pitanjem masovnijeg ukljuIvonja žena u rad KPJ. Nedosljednosti u tretianju »ženskog pitanja« vidljive su u zanemarionju rada sa ženama i izdvajanju u poseban
ženski sektor« kojim treba da se bave samo žec. Na IV kongresu KPJ održanom 1928. godine
Drezdenu između ostalog donesena je i »RezoJolja po ženskom pitanju« u kojoj je konstalirao da je »u vremenu od 1921. do 1926. smanjen
dio muške radne snage za 8%, dok se udio
enskc radne snage povećao za 97%. Sada sač+si
�njavaju radnice oko 27% in d u strijsk o g p ro le ta
rijata Jugoslavije. P orast ženskog proleterskog
p okreta o čitu je se kako vidljivim sudjelovajem
u štrajk ašk im b o rb am a u zem lji tako i aktivno
stim a n ajb o ljih radnica u političkim akcijam a
K om unističke p a rtije (1. m aj, događaji u Zagrebu,
gerilski p o k ret u C rnoj Goni).
Im aju ći u vidu ulogu žene kao je ftin ije i sla
bije o rganizirane rad n e snage u produkciji, ju
goslavenska buržoazija n a sto ji d a m eđu njim a
učvrsti svoj položaj ne sam o p u te m te ro ra, nego
i putem širokog propagandnog rada. Ovaj rad
se vrši pom oću klerikalnih, dobrotvom o-odgojnih, fem inističkih i reform ističkih organizacija,
što im a za p o sljedicu d a su ogrom ne m ase žena
pod ideološkim i organizacionim u tjecajem b u r
žoazije.
KPJ je do sada potcjenjivala rad m eđu rad
ničkim i seljačkim ženam a, a ukoliko se taj rad
i vršio sm atran je u većini slučajeva specifičan
rad za žene. U slijed toga inicijativa aktivnog
ženskog p artijskog kad ra nije nailazila na do
voljnu potporu.
U tadašnjem tre n u tk u , n a pragu novog im pe
rijalističkog rata, jed an od glavnih zadataka KPJ
je da prid o b ije široke mase radnica i seljanki za
jedinstveni fro nt revolucionarne klasne borbe
radnika i seljaka i da potpuno usvoji Lenjinove
riječi: »da se m ase ne m ogu pridobiti za politič
ku delatnost a da se ne privuku n a politički rad
i žene« i da » trajnost revolucije zavisi od toga
u kojoj m jeri u njoj su d jelu ju žene«.
54
�N a K ongresu je zaključeno d a se p ri centrali
KPJ o rganizira kom isija za ra d m eđu ženam a i
da ti oblici tre b a ju p o sto ja ti i p ri ostalim p a rtij
skim rukovodstvim a, te da se u rad u sa ženam a
an gažiraju n ajsposobniji kom unisti.
Te je godine u Zagrebu p ri m jesnom p a rtij
skom rukovodstvu form irana posebna kom isija
za žene, u kojoj su osim drugarica radili i Josip
Broz Tito i Josip K raš.
Proglašenje m onarhističke d ik tatu re 6. ja
n u a ra 1929. godine značilo je potpuno uništenje
i p o sljed n jih o statak a buržoaskog dem okratizira
u Jugoslaviji. P ored kom unističkih zabranjena
su i sva nacionalna, politička i sindikalna udru
ženja, organizacije i stranke. U tom razdoblju
čak i građ an sk a ženska udruženja sm anjuju svo
ju aktivnost.
Početkom tridesetih godina K om unistička
p a rtija Jugoslavije ponovo se konsolidira, obnav
lja ju se p a rtijsk e organizacije, zauzim a pravilan
stav p rem a nacionalnom pitanju, agrarnom pi
ta n ju , sek taštv u i drugom . K om unisti se angaži
ra ju u rad u legalnih sindikata, radničko kulturn o u m jetn ičk im
društvim a, raznim sportskim
u druženjim a, u organizacijam a ženskog pokreta,
srednjoškolskim udruženjim a, »Seljačkom kolu«,
sveučilištim a i drugdje.
K ada je 1935. godine došlo do oživljavanja
parlam en tarn o g života u zemlji, form ira se na ini
cijativu i uz učešće kom unista, S tranka radnog na
roda, zapravo p reteča nešto kasnije form iranog
N arodnog fro n ta Jugoslavije. Time počinje druga
etap a u razvoju revolucionarnog radničkog pokre-
rs
�ta jugoslavenskih zem alja izm eđu dva rata, koju
k arak teriz ira m asovno o k u p ljan je radničkih slo
jeva i n ap red n e inteligencije u b orbi pro tiv fa
šizm a i rata. U tom p o k retu vidljivo je i m asovno
učešće žena.
U tjecaj žena intelektualki bio je vidljiv d
kroz relativno širok učiteljski p o k ret u H rvatskoj.
Taj p o k ret je obilježavala b o rb a za je d n ak u plaću
učitelja ii učiteljica, b o rb a protiv zakonskih o dred
bi po ko jim a u čiteljice mogu o stati u svojoj pro
fesiji je d in o ako se u d a ju za učitelja, b o rb a za n je
govanje nacionalnih k u ltu ra i tradicija. Na poseb
no snažan o tp o r ja v n o sti naišla je u red b a o ukla
n ja n ju svih u d atih žena iz državne službe »zbog
šted n je budžeta«, tako d a je vlada bila prisiljena
da je povuče.
1934. godine predstavnice Jugoslavije sudje
lu ju na S vjetskom kongresu protiv fašizm a i rata,
a 1936. godine pod rukovodstvom kom unista pro
vedena je široka ak c ija da žene dobiju pravo gla
sa. U ak ciji k o ju je vodio list »Žena danas« pod
parolom »Za m ir i slobodu«, p rikupljeno je više
od 600.000 p o tp isa žena i održano je preko 50 zbo
rova. U Zagrebu je na takvu zboru bilo 5.000 su
dionika, žena i m uškaraca, u Beogradu su održana
tri takva zbora, u L jubljani i drugim većim indu
strijsk im m jestim a također. Snažna politička obo
je n o st ovih akcija dovela je do potpunog rascjepa
izm eđu G rađanskog fem inističkog p o k reta i n a
p rednih žena Jugoslavije.
D olaskom d ruga T ita n a čelo K PJ 1937. godi
ne snažno oživljava d je latn o st p artije , angažm an
k om unista u sindikalnom p o k re tu kroz URSSJ,
56
�te posebno angažm an na oku p ljan ju svih progre
sivnih snaga u zem lji u borbi protiv fašizm a i ra ta
kroz N arodni front. N a poziv P artije om ladina i
žene uče se ru kovati oružjem , pohađaju bolničke
kurseve i p rip re m aju se za obranu zemlje.
U zaključcim a Zem aljskog savjetovanja KPJ
1939. godine kaže se: »Žene su glavna radna m asa
pozadine, je r o staju na njivi, na ulici, u porodici,
bez hranioca. Značaj rad a m eđu ženam a od sud
bonosne je važnosti zbog ratn e opasnosti«.
Godine neposredno p red izbijanje drugog svjet
skog ra ta k arak teriz iraju sve češće dem onstracije
zbog skupoće, m asovni štrajkovi u kojim a je 1938.
godine u H rvatskoj sudjelovalo 40.000 radnika,
tarifn i po k reti u kojim a je sudjelovalo 35.000 rad
nika, sve veće učešće žena u tim pokretim a, masov
ne proslave Prvog m aja, Osmog m arta, A ntiratnog
dana, om asovljenje Crvene pomoći, podrška špa
n jolskim borcim a, zahtjevi za savezom sa Sovjet
skom R usijom , m itinzi protiv ra ta itd.
P eta zem aljska konferencija KPJ koja je odr
žana u o k to b ru 1940. godine u Zagrebu ponovo
ističe značaj p artijsk o g rad a m eđu ženama. Kon
ferencija je k o n statirala da je u nekim partijskim
o rganizacijam a taj r a d zanem aren, te da »je po
trebno:
a) d a sve p artijsk e organizacije posvete naj
veću pažnju rad u m eđu ženama, osobito u sindi
k atim a i dru g im m asovnim organizacijam a;
b) za taj rad organizacije tre b a da odrede ne
sam o drugarice nego a drugove;
57
�c) d a p a rtijs k e organizacije posvećuju čim ve
ću p ažn ju ženam a iz rad n ičk ih i sirom ašnih ra jo
na i p ru žaju m oguću pom oć raznim savjetim a itd.
d) vodeći b o rb u za opća ženska građanska
prava, za o stv arenje za načela »za jed n ak i ra d je d
n ak a plaća« u preduzećim a, raznim u red im a itd , ko
m un isti tre b a ju u isto vrijem e suzbijati građanski
fem inizam k oji stv ara jaz izm eđu rad n ik a i rad
nica i im a cilj da o tu p i o štric u klasne borbe.«
P eta zem aljska k onferencija ista k la je, pored
pro b lem a rad n ica i problem e seljanki, službenica
i o stalih rad n ih žena, te je obavezala p a rtijsk e o r
ganizacije da rad e n a njihovu m asovnom uključi
vanju u redove bo raca pro tiv fašističkog rata.
M asovna p roslava 8. m a rta 1941. godine u Za
grebu, p rovedena u duhu ja č a n ja svijesti žena,
njihove b o rb en o sti, u duhu p ro te sta p ro tiv ra ta i
skupoće, pljačk e i ug n jetav an ja radničke klase,
bila je vidna m anifestacija u sp jeh a koje je im ala
K PJ u rad u m eđu ženam a pred sam rat. One su
m asovno sudjelovale i u d em onstracijam a 27. m a r
ta 1941. godine kada je vlada Cvetković — Maček
potpisala sporazum o p ristu p a n ju Jugoslavije T ro j
nom paktu.
ŽENE U NARODNOOSLOBODILAČKOJ BORBI
K ada se nakon nap ad a na K raljevinu Jugosla
viju 6. ap rila 1941. godine i dvanaestodnevnog ra
ta Jugoslavija ra sp ala na N ezavisnu državu H r
vatsku, dok su Sloveniju okupirali Nijem ci, Dal
58
�m aciju i C rnu G oru Talijani, a S rbiju i M akedoni
ju M ađari, N ijem ci i Bugari, K om unistička p ar
tija Jugoslavije ostala je jed in a politička p a rtija
k o ja je pozvala sve narode i narodnosti, sve pro
gresivne snage u zem lji na oružani ustanak.
U tu b orbu uključile su se i žene Jugoslavije,
radnice, g rađanke i seljanke. One su sudjelovale
u p o k retu o tp o ra u gradovim a, prikupljale oruž
je, san itetsk i m aterijal, prenosile p artijsk u štam
pu, organizirale štam panje i raspačavanje letaka,
skupljale priloge za ishranu uhapšenih i njihovih
porodica, pom agale prilikom prelaska u partizane,
vršile diverzantske akcije itd.
Kao p rim jere tog angažm ana navedim o samo
d je latn o st K ate Dumbović koja je poginula u ak
ciji za oslobođenje drugova iz ustaškog logora u
K erestincu, sabotažu na Glavnoj pošti u Zagrebu,
dem o n stracije žena Splita zbog oduzim anja živež
nih nam irnica, akcije u bolnici u Karlovcu, dje
latnosti sestara Zdenke i Rajke Baković i njihove
pogibije, Anke B utorac, Dragice K ončar i mnogih
drugih.
No, žene nisu samo sudjelovale u pokretu ot
p o ra koji je buktao svuda po okupiranoj Jugo
slaviji. Od samog početka ustanka one se uklju
ču ju kao aktivni borci u jedinice narodnooslobodilačke vojske. Tako je, na prim jer, VI lička divi
zija im ala u svojim redovim a više od 60.0 žena bo
raca, a 25. au gusta 1942. godine form irana je Prva
lička ženska četa, u septem bru iste godine Druga
ženska ,četa, veliki broj žena odlazi u IV, V i XI
kord u n ašk u brigadu, a u VI slavonskom korpusu
tokom ra ta se borilo 1670 partizanki. Omladinke
59
�i žene u k ljučene su u jedinice N arodnooslobodilačke v ojske kao borci, m itraljesai, bom baši, politički
kom esari, oficiri, no njihova je posebna aktivnost
bila vezana uz rad sa n itetsk ih službi u vojnim je
dinicam a, p artizanskim bolnicam a, organiziranje
preh ran e i san itetsk e njege n aro d a u zbjegovim a
i djece k oja su ostala bez roditelja.
Već u sam om p o četku ra ta , p rem a uputstvim a
K om unističke p a rtije Jugoslavije stvara se A ntifa
šistička fro n ta žena k o ja ulazi u sastav N arodnooslobodilačke fro n te sa zadatkom da aktivira što
veći b ro j žena u b orbi p rotiv o k u p ato ra i dom aćih
izdajnika, obuhvaćajući žene svih slojeva, bez ob
zira na njihovu političku, v jersku ili nacionalnu
p ripadnost.
Takvi in icijativni odbori AFŽ fo rm iraju se već
u jesen 1941. godine u Splitu; 21. V III 1941. godine
u D rvaru je o držana prva konferencija žena, k ra
jem godine se fo rm iraju inicijativni odbori AFŽ-a
K orduna, Like i B anije, a tokom 1942. u Slavoniji
(D aruvar, P akrac, Podravska S latina, N ovska itd).
Tako već to k o m prve ratn e godine iz rasta m reža
organiziranih aktiva AF2-a, veći broj kotarskih i
općinskih od b o ra, a u nekim po d ru čjim a i okruž
na rukovodstva. U decem bru 1942. godine održana
je u B osanskom Petrovcu Z em aljska konferencija
A ntifašističkog fro n ta žena Jugoslavije, a nakon
širokih političkih i organizacionih p rip re m a u ju
nu 1943. Prva k onferencija AFŽ-a H rvatske.
O rganizacije A ntifašističke fronte žena imale
su niz vrlo k o nkretnih zadataka: snabdijevanje
vojske hranom , odjećom , sanitetskim m aterijalom ,
briga o sm je štaju boraca i ranjenika, briga o pre
60
�h rani i p rihvaćanju naroda u zbjegovima, borba
protiv epidem ije tifusa i drugo, no jedan od najvažnijih zadataka bila je briga o prehrani naroda
i vojske. Pod parolom »Ni zrna žita okupatoru —
ni pedalj zem lje ne sm ije ostati neobrađen« for
m irane su rad n e brigade koje su pomagale u sjetvi
i žetvi. Poznate su akcije žena u Požeškoj kotlini,
koje su uz zaštitu vojske sam o u jednoj noći požnjele 300 vagona pšenice, akcije žena koje su u
dolini Raše noću škaram a rezale žito i u vrećam a
ga, p red sam im neprijateljem , odnosile, spasivši
tak o oko 700 kvintala žita za borce i narod.
Jedan od osobito značajnih zadataka AFŽ-a
bila je b riga za djecu koja su ostala bez roditelja
ili su im ro d itelji bili u borbi. U toku NOB-e os
novana su 83 dječja dom a s oko 2000 djece, 50
dječjih ob d an išta s oko 5000 djece, dva d ječja do
ma s 5000 djece, 25 in tern ata s 5000 omladine, a
oko 40 000 djece sm ješteno je po privatnim poro
dicam a.
K ada su se uporedo s vojnim akcijam a počele
fo rm irati narodno-oslobodilački odbori kao prvi
organi vlasti na oslobođenom teritoriju, žene Ju
goslavije prvi p ut u svojoj historiji dobile su pravo
glasa. U Crnoj Gori je već u danim a ustanka pro
glašena ravnopravnost žena i njihovo pravo da
b ira ju i bud u birane.
O izborim a za narodno-oslobodilačke odbore
piše »Žena u borbi« glasilo AFŽ-a za Liku: »Pred
stojeći izbori za narodno-oslobodilačke odbore
p red stav ljaju veom a važan politički događaj u ži
votu našeg naroda. Oni znače pravu prekretnicu
u gledanju n a n arod kao cjelinu. Na ranije izbore
61
�ni je su im ale p ris tu p a ni žene, n i velik dio om ladi
ne, ni vojska. Dan izbora znači p rek retn icu u živo
tu žene i n aših naroda, o tv a ra jo j političku školu
i pru ža m ogućnost da se razvija 1 osposobljava, da
b ira i bude b iran a. Mi žene, dokazujući da sm o
d o sto jn e tog p o vjerenja, m oram o obuhvatiti i ak ti
v irati sve srp sk e i h rv atsk e žene a tako kroz izbore
o stv ariti b o rbeno jedinstvo srpskog i hrvatskog
naroda«.
U feb ru aru 1942. godine V rhovni štab je donio
dva zn ačajn a d o kum enta — tzv. F očanske propise
— o zadacim a i u s tro js tv u narodnooslobodilačkih
o d b o ra i u p u tstv a za njihov rad n a oslobođenom
te rito riju . U tim dokum entim a podvučeno je da
žene im aju pravo da b ira ju i da bud u birane.
U izborim a za narodnooslobodilačke odbore
žene su b irale i bile birane. U D alm aoiji je 1942.
godine bilo iz ab rano 110 žena u NOO-e, a 1944. go
dine 965; a u Slavoniji je bilo oko 600 žena u NOO,
a više od 300 n a raznim civilnim dužnostim a.
N ačelo rav n opravnosti žena ugrađeno je i u
sve ak te koje donosi A ntifašističko vijeće n arod
nog o slobođenja Jugoslavije, spom injem o ovdje
posebno D eklaraciju o pravim a građana, kao i u
akte zem aljskih antifašističkih vijeća.
I po red svih bo rb i i napora u danim a rata, že
ne o rg an iziraju kulturno-prosvjetnu djelatnost,
k u ltu m o -u m jetn ičke priredbe, tečajeve opism enjavanja, zdravstvene tečajeve i si. O rganiziraju se
ta k o đ er d proslave 8. m a rta — na oslobođenom
te rito riju kroz različite priredbe, n atjeca n je u
raznim načinim a pom oći narodnooslobodilačkoj
vojsci, p rik u p lja n ju hran e i obuće, a na novooslo62
�bodenom te rito riju kroz raspačavanje prigodnih
letaka d p artizanske štam pe.
U m jesto režim i ran ja napora koje su žene ulo
žile u ra tu navodim o sam o neke podatke:
U narodnooslobodilačkoj borbi s oružjem u
ruci sudjelovalo je p reko 100 tisuća žena. Svaka
je četv rta poginula u borbi, 40 tisuća ih je ranje
no. 88 žena proglašeno je narodnim herojim a, ne
koliko tisuća nosi »Spomenicu 1941«, a tokom rata
preko 2000 su postale oficiri NOV. Više od 300 000
žena odlikovano je m edaljam a i ordenim a za hra
b rost, o rd en im a zasluga za narod, za razvijanje
b ratstv a i jed in stva itd.
620 000 žena pale su kao žrtve fašističkog te
rora, što čini više od 1/3 ukupnih gubitaka koje je
Jugoslavija im ala tokom rata.
Takvo učešće žena činilo je narodnooslobodilačku b o rb u u istinu svenarodnom . »Narodnooslobodilački p o k ret ne bi bio općenarodni da u nje
m u nisu, u istoj m jeri s m uškarcim a sudjelovale
i žene«. O cjenjujući ulogu i zalaganje žena u NOB-i
drug Tito je rekao: »Žene su unosile hum anost u
našu b o rb u i ona se prenosila i na sve naše borce.
Tako je u to k u rata čuvanje i spašavanje ranjeni
ka p red stav ljalo m oralnu obavezu svakog našeg
borca, n ju su baš žene unijele među nas. Taj
hum ani elem en t odigrao je ogrom nu ulogu u ja
čan ju borbenog m orala je r su naši ljudi znali da
će, ako b u d u ran jeni, biti sve učinjeno da se spasu.
K ćeri naših naroda stale su u prve redove narodnooslobođilačke vojske i partizanskih odreda
Jugoslavije. N aša pozadina je, više nego išta drugo
dokaz koliko su one svjesne ovog istorijskog m o
63
�m enta, k ada se odlučuje sud b in a čitavog čovje
čanstva, kad se odlučuje sudbina žena. Naše žene,
naše kćeri, m ajke, u če stv u ju s puškom u ruoi u
n aro d n o o slo b o d ilačkoj borbi. J a se ponosim što
sto jim na čelu arm ije u kojoj im a ogrom an broj
žena. Ja mogu kazati da su žene u ovoj borbi po
svom heroizm u, po svojoj izdržljivosti bile i jesu
na prvom m jestu i u prvim redovim a, i našim na
rodim a čini čast što im a ju takve kćeri«.
ŽENA U FEDERATIVNOJ NARODNOJ
REPUBLICI JUGOSLAVIJI
R atna raza ran ja opustošila su Jugoslaviju, gu
bici u stanovništvu iznosili su 1 700 000 m uškaraca,
žena i djece, odnosno više od 10% ukupnog stanov
ništva. I in ače n erazvijena priv red a bila je gotovo
u ništena, un ištene su bile saobraćaj nice, stam beni
p ro sto r, škole, zdravstvene ustanove.
M ilijuni žena i djevojaka sudjelovalo je u do
brovoljnim ak cijam a na obnavljanju porušenih
gradova ii sela, izgradnji škola, p u to v a i pruga, o r
g aniziranju d ječjih domova, školskih kuhinja, ob
novi poljo p riv rednih gazdinstava. Sve veći broj
žena zapošljava se u tvornicam a.
K ada je 1945. godine donesen p rvi Ustav FNRJ,
o zakonjena je je d n a od velikih tekovina narodnooslobodilačke borbe. U članu 24. kaže se: »Žene
su ravnopravne s m uškaraim a u svim oblastim a
državnog, p rivrednog i društveno-političkog živo
ta«.
64
�Suglasno ovom principu ukinuti su, do tada
važeći, zakoni još iz feudalnog doba (mnogoženstvo, nošenje zara i feredže), žene koje su navršile
18 godina staro sti dobile su pravo da b ira ju i da
budu birane, zakonski je norm irano načelo jedna
ke plaće za je d n ak rad, donesen je nov zakon o
b rak u prem a kojem žena raspolaže dijelom imovi
ne koju je u nijela u b rak i ravnopravno upravlja
onom im ovinom koju je zajedno stekla u braku,
utvrđeno je da b rak ne predstavlja nikakvo ogra
ničenje njenih građanskih prava, ženska djeca su
potpuno izjednačena s m uškom djecom u pogledu
nasljeđivanja, a djeca rođena van b rak a stekla su
isti pravni položaj kao ona rođena u braku. Isto
tako, doneseno je i novo radno i socijalno zako
nodavstvo prem a kojem »država naročito štiti in
terese m ajke i djeteta osnivanjem dječjih ustano
va i davanjem prava m ajkam a na plaćeno otsustvo
prije i poslije porođaja«. U zakonu o socijalnom
osiguranju rad nika i službenika iz 1950. godine
postoji nekoliko odredbi koje posebno beneficiraju ženu kod određivanja prava na starosnu pen
ziju kao i prava na porodičnu penziju koja joj
prip ad a poslije sm rti muža.
N ovostvorena narodna država osigurala je, da
kle, punu p ravnu ravnopravnost žena. Ostao je,
m eđutim , čitav niz problem a vezanih uz njihov
stvarni društveno-ekonom ski položaj. Navedimo
sam o podatke prem a kojim a su 1948. godine žene
čdnale sam o 24,53% zaposlenih u privrednim podu
zećima, od toga nekvalificiranih i polukvalificira
n ih radnica je bilo 51%, kvalificiranih samo 8%,
a visokokvalificiranih m anje od 2%. Iste godine
65
�sam o 15% učenica je pohađalo škole za kvalifici
rane radnike. N ešto je b o lja situ a c ija 'b ila u služ
b eničkim zan im anjim a, gdje je p o sto ta k zaposle
nih žena iznosio 40%, no, i one su bile u p ro sjek u
znatno slabije kvalificirane. U tom razdoblju sam o
32,9% od ukupnog b ro ja stu d en a ta na visokim ško
lam a i fak u ltetim a činile su žene.
Sve to govori d a je »žensko p ita n je u Jugo
slaviji« o stalo otvoreno i n akon p ro k la m iran ja
pravne ravn o p ravnosti, i to u onoj m jeri u kojoj
je stu p an j ekonom ske i k u ltu rn e razvijenosti om o
gućavao ženi da se zaposli, te da uskladi svoje rad
ne i p orodične obaveze.
66
�T rajnost revolu cije zavisi od toga u
k ojoj m jeri u n joj sudjeluju i žene.
Lenjin
��POLOŽAJ ŽENE U SUVREMENOM
JUGOSLAVENSKOM DRUŠTVU
Zaposlenost i zapošljavanje
Polazeći od stava da stvarna ravnopravnost
žene počinje zauzim anjem njezinog ravnopravnog
m jesta u procesu društvenog rada, razm atranje
položaja žena u suvrem enom jugoslavenskom dru
štvu započeti ćemo problemim a zaposlenosti žena
i zapošljavanja.
Prem a podacim a Saveznog zavoda za statisti
ku, na osnovu popisa stanovništva iz 1971. godine,
žene su činile 36% aktivnog stanovništva Jugosla
vije. U SR H rvatskoj njihovo je učešće nešto veće
i iznosi 38,5%, a u SR Sloveniji znatno veće —
43,5" „ od jugoslavenskog prosjeka.
Podrazum ijevajući pod aktivnim stanovništvom
sva lica u radnom odnosu, lica koja rade u regi69
�stri ranoj zanatskoj ili sličnoj ra d n ji ili n a poljo
privrednom im anju, o dnosno lica k o ja obavljaju
u kući neko zanim anje u cilju s tic an ja sredstava
za život, moguće je u tv rd iti kon stan tan , iako blag,
postotni p o rast učešća žena u perio d u nakon 1950.
godine. (1953 — 34«/o- 1961 — 35%, 1971 — 36%.). U
apsolutnim b rojevim a to je značilo p rek o petsto
tisuća zaposlenih žena više.
UČEŠĆE ŽENA U UKUPNOJ ZAPOSLENOST!
U SFRJ 1 (60. i 19 72 . GOD.
9
UKUPNO
PRIVREDA
Postojeći radni kontigent ženskog stanovni
štva i pored evidentnog n ap retk a u p o rastu zapo
slenosti, još nije u dovoljnoj m jeri iskorišten. N a
ime, tek je jed na trećina ženskog stanovništva u
70
�dobi od 17 d o 55 godina stvarno uključena u pro
ces društvenog privređivanja.
M ada se u pogledu zaposlenosti žena u poslje
d n jih d esetak godina mnogo toga prom ijenilo, ne
možemo b iti zadovoljni postignutim rezultatim a.
Uzrok ovoj, relativno niskoj zaposlenosti v je ro
ja tn o možem o tra žiti u činjenici da je žena tra d i
cionalno vezana uz ra d u dom aćinstvu, da društvo
nije u dovoljnoj m jeri prilagođeno zadovoljavanju
po treb a porodice — kao što su sm ještaj djece u
jaslice, d ječje vrtiće i produženi boravak u školi,
dru štv en a p re h ra n a i si., ali i činjenici da današ
nja razina prod uktivnosti ra d a u velikom b ro ju
radnih o rganizacija ne osigurava takav dohodak,
n aročito rad n icim a bez odgovarajućih kvalifikaci
ja, d a se ženi m aterijaln o isplati da svoj ra d u kući
zam ijeni radom u društvenoj proizvodnji. Ovo po
sljed n je posebno stoga što su usluge dječjih u sta
nova tako skupe, i što ih im a tako malo, da ne
mogu zn ačajn ije u tjecati na stim uliranje većeg
zapošljavanja žena.
U društvenom sektoru SR H rvatske žene su
1973. godine činile 31,5% zaposlenih.
Ukoliko p ratim o stru k tu ru p o dručja rada, vi
djeti ćem o da se žene pretežno zapošljavaju u
vanprivrednim djelatnostim a. Od ukupnog b ro ja
zaposlenih u 1973. godini u vanprivrednim djelat
nostim a SRH 62,4% činile su žene, dok je u priv
redi bilo zaposlenih sam o 31,5%. Analiza po gra
nam a d jelatn o sti ukazuje n a evidentnu tradicio
nalnu o rijen tiran o st žena n a pojedine grane kao
što su zdravstvena d jelatnost i socijalna zaštita,
službenička zan im anja u upravi i socijalnom osigu
71
�ran ju (preko dvije trećine zaposlenih). U privred
nim djelatn o stim a tako visoka zaposlenost žena
evidentna je jed ino u tekstilnoj in d u s triji 70,2%,
in d u striji du h an a 58,2%, grafičkoj in d u s triji 49,5%,
te in d u striji kože i obuće 64,0%.
Učešće žena u ostalim privrednim d je latn o sti
ma znatno je niže od ukupnog učešća u privredi.
Poljoprivreda i ribarstvo zapošljavaju 23,0% že
na, šum arstvo sam o 3,4%, građevinarstvo 10,2%,
saobraćaj 14,7%, zanatstvo 26,2%, a stam bena i
kom unalna d jelatn o st 16,6%.
Nagli razvoj uslužnih d je latn o sti u proteklih
desetak godina velikim dijelom zasnivao se na
ekspanziji zapošljavanja ženske radne snage. Da
nas je gotovo svaki drugi zaposleni radnik u tr
govini i ug o stiteljstvu u društvenom sektoru SR
H rvatske žena.
Takva nerav nom jerna d istrib u cija ženske rad
ne snage ima niz rep erk u sija kako na uvjete srica
nja dohotka u pojedinim granam a i grupacijam a,
lako i na pro sjek osobnih dohodaka koji p rim aju
žene radnice. N aim e, činjenica da veliki b roj odsustvovanja s posla zbog porodiljskog dopusta, bo
lesti djece i si. pada n a te re t radne organizacije
s jedne stran e značajno u tječe na razinu ostvare
nog dohotka, a s druge strane, u v je tu je potrebu
zapošljavanja znatno većeg b ro ja rad n ik a od b ro
ja koji se stv arno nalazi u procesu proizvodnje.
S kolikim se problem im a radne organizacije koje
zapošljavaju pretežno žensku rad n u snagu susre
ću govori i p rim jer tvornice »Nada Dimić« u k o
joj dnevno, uslijed p orodiljskih dopusta i bolova
nja odsustvuje 300 radnica, odnosno 1—20% od
72
�ukupnog b ro ja zaposlenih. A ngažirajući se na rje
šavanju ovih problem a, te ujednačavanju uvjeta
stican ja d ohotka ovisno o stvarnoj produktivnosti
rada sindikalna organizacija zastupa stanovište
da se troškovi vezani uz m aterinstvo, dakle biolo
šku rep ro d u k ciju društva, tre b a ju snositi solidar
no, te da ne bi sm jeli pasti isključivo na te ret rad
ne organizacije koja zapošljava pretežno žensku
rad n u snagu.
Ovakav o b jektivan položaj radnih organizacija
značajnim dijelom pridonosi pothranjivanju tra
dicionalno d isk rim iniranih stavova prem a zapoš
ljavanju ženske radne snage. N a ženu se gleda kao
na m anje rentabilnog radnika, skupog, neperspek
tivnog.
Odjel za dem ografska istraživanja In stitu ta
za d ruštvena istraživanja u Zagrebu u okviru pro
jek ta »Analiza dem ografskih uzroka i posljedica
društveno-ekonom skog razvoja u Jugoslaviji« pro
veo je k rajem 1969. godine anketno istraživanje o
viškovima radne snage u privredi Jugoslavije. Zbog
zanim ljivosti rezultata koji su dobijeni o proble
m im a p rocjene efikasnosti rada žena te vezano uz
to, p rak tičn e politike zapošljavanja, navodimo ne
koliko pokazatelja.
Na p itan je postoji li po m išljenju anketiranih
razlika u efikasnosti izm eđu rad a m uškarca i žene
istih kvalifikacija i da li prilikom zapošljavanja
daju p red n o st m uškim ili ženskim radnicim a,
58,7% an k etiran ih rad n ih organizacija izjavilo je
da ne postoje razlike u efikasnosti rad a m uškara
ca i žena. U građevinarstvu i zanatstvu većina an
ketiranih sm atra da <te razlike postoje. U trgovini,
73
�ugostiteljstvu i tu rizm u udio onih k o ji m isle da
razlike ne p o sto je iznosi 66%, u in d u striji 63%,
a najniži p o sto tak takvih je u proizvodnom zanat
stvu gdje iznosi nešto m a n je od 40%. U tom po
gledu po sto je i znatne razlike m eđu pojedinim re
publikam a. P red rasude p rem a efikasnosti rad a že
na u Sloveniji su najm an je — 72,6% an k etiran ih
sm atra da nem a nikakvih razlika, u H rvatskoj to
izjavljuje sam o 60%, a u S rb iji su ovako ispoljene
pred rasu d e najveće — sam o 53,5% sm atra da je
rad žene jed n ak o efikasan kao i ra d m uškaraca.
K ontrola ovih odgovora p rem a veličani po
duzeća, b ro ja zaposlenih žena, te visini dohotka
koji ostv aru je ra d n a organizacija n ije pokazala
da p o sto je statistič k i značajne razlike.
Ovi podaci nas s pravom upozoravaju n a to
da jak o velik b roj rad n ih organizacija ženski rad
' '».ira kao m anje efikasan.
U p rak tičn o j politici zapošljavanja ra d n e o r
ganizacije po k azuju još veću diskrim inaciju. Na
pitan je »Da li p ri novom zapošljavanju d ajete p red
nost m uškim ili ženskim radnicim a«, 56% anketi
ranih izjavljuje da daje p red n o st m uškarcim a,
6,3% ženam a, a sam o 37,7% podjednako tre tira
m uškarce i žene. G ledano p rem a granam a d je lat
nosti najpovoljniji tre tm a n zapošljavanja žena je
u trgovini, u g ostiteljstvu, turizm u u kojim a 66%
poduzeća p o d jednako zapošljava m ušku i žensku
radnu snagu. U in d u striji 60% poduzeća daje m u
škarcim a p red n o st p ri zapošljavanju, a sam o 30%
p odjednako tre tira m uškarce i žene.
Ovi podaci kao i svakodnevno p raktično is
kustvo rječito nas upozorava na to da, iako sm o
74
�davno usvojili princip da sam o r a d d rezultati ra
da o d ređ u ju društveni položaj svakog pojedinca,
žena je jo š d iskrim inirana u m ogućnostim a zapo
šljavanja, da i kad im a iste uvjete, istu pa čak i
veću kvalifikaciju teže nalazi m ogućnost da se za
posli, nego što to m ogu ostali radnici.
Zapošljavanje žena vezano je prvenstveno uz
rad n a m jesta na kojim a se zahtijeva ručni rad. Od
ukupnog b ro ja radnika u in d u striji koji rade na
radnim m jestim a lančano povezanog ručnog rada,
dvije trećin e su žene, n a stro jarsk o m radu je za
posleno 40% žena, na općim poslovim a svaki dru
gi rad n ik je žena kao i na poslovim a naučno-istraživačkog rada. N apom enim o, m eđutim , da na po
slovim a općeg rukovođenja radi sam o 4% žena
rukovodioca.
D osadašnje tendencije u zapošljavanju žen
ske rad n e snage prvenstveno u vanprivrednim dje
la tn o stim a i službeničkim zanim anjim a nastavlja
ju se i kad se p rate podaci o zapošljavanju m ladih
stru čn ih radnica.
Od ukupnog b ro ja pripravnika u radnim or
ganizacijam a van privrede 64,9% čine pripravnice,
i to prvenstveno one sa srednjom stručnom spre
m om (72,4%). U privredi SR H rvatske tek svaki
treći prip rav n ik je žena. Tc su prvenstveno dje
vojke koje se u k ljučuju u rad režijskih službi u
poduzećim a (42,7%), vrlo m alo je onih sa završe
nom školom za kvalificirane radnike (samo 21,3%),
a znatno raste učešće pripravnica s visokim struč
nim obrazovanjem (30,3%>). No, ovi podaci ukazuju
i na jed an d rugi proces, uvjetovan sve većim obuh
vatom m lade generacije srednjim , visokim i višim
75
�obrazovanjem . Naim e, novopridošle radnice znat
no su k v alific iran je od generacija radnica koje se
nalaze u proizvodnji desetak i više godina.
Iako su ženam a s odgovarajućim kvalifikaci
jam a i obrazovanjem načelno d o stu p n a sva rad n a
m jesta, kadrovska politika u radnoj organizaciji
se vrlo često vodi tako da se ženam a rijetk o po
vjeravaju odgovornija, složenija i bolje plaćena
rad n a m jesta. O tom e nam govore i podaci o uče
šću žena na rukovodećim radnim m jestim a u priv
redi i društvenim djelatnostim a. U osnovnim i
srednjim školam a, iako su nastavnici pretežno že
ne, za direk to re je izabrano sam o 8,4% — p reo sta
li d irek to ri su m uškarci, u zdravstvenim ustan o
vama gdje žene čine čak dvije trećine zaposlenih
samo 10,3% je izabrano na rukovodeća rad n a m je
sta, a u privrednim poduzećim a taj postotak 1972.
godine nije prelazio 0,9%.
Sve veća o rijen ta cija žena na zapošljavanje
vidljiva je i kroz podatke R epubličkog zavoda za
zapošljavanje, p rem a kojim a je tokom 1973. godi
ne preko 30 tisuća žena tražilo zaposlenje, što čini
56% od ukupnog broja. Poteškoće sa zapošljava
njem žena vidljive su, m eđutim , i kroz podatak
da je u ukupnoj s tru k tu ri osoba koje su se zapo
slile putem Zavoda žene čine 45%. P retežan dio
radnica prijav ljenih na ovom Zavodu prvi puta
je tražilo zaposlenje (69,2%); znatan b roj ih nije
im ao nikakve kvalifikacije. No, i m eđu p rijavlje
nim kvalificiranim rad n icim a nešto više od polo
vine su bile žene (53,9%).
Poteškoće s m ogućnostim a zapošljavanja zna
čajno su se odrazile i na odlazak radnica na pri76
�vrem eni rad u inozemstvo. Prem a popisu stanovni
štva 1971. godine, na rad u inozem stvo iz SR H r
vatske otišlo je preko 83 tisuće radnica, što znači
da je svaki treći radnik na privrem enom radu u
inozem stvu žena.
Zaštita na radu
Prem a odredbam a Ustava SFRJ i SRH, te po
stojećim zakonim a o odnosim a u udruženom radu
žene, posebno trudnice, porodilje i m ajke s m alom
djecom uživaju posebnu zaštitu. Ona se odnosi
na zaštitu od rad a na izuzetno teškim , odnosno
nezdravim poslovim a, plaćeni porodiljski dopust,
nižu staro sn u penziju, beneficirana radna m jesta,
zaštitu od noćnog rada.
No, upravo ovo posljednje, zaštita žena od
noćnog rad a izaziva niz praktičnih dilema o adek vatnosti zakonskih odredbi.
Brz tehničko-tehnološki razvoj i m oderniza
cija in d u strije zahtijevaju sve veću iskorištenost
proizvodnih kapaciteta, tako da sve veći broj rad
nih organizacija prelazi na rad u tri sm jene. Tako
zab ran a noćnog rad a postaje nož s dvije oštrice —
sm an ju je m ogućnost zaposlenja žena u mnogim
pogonim a s n ajsavrem enijom tehnikom , gdje rad
n ije težak a prih odi su veći. Čini se da stvarno po
stav ljan je problem a rada u sm jenam a nije toliko
vezano uz o tp o r žena da rade u sve tr i sm jene, ko
liko uz p o tre b u da se zaštite od opterećenja koje
im nam eću poslovi u kući. Radne se organizacije,
m eđutim , nisu okrenule problem im a rasterećenja
žena van radnog vrem ena, problem im a otvaranja
77
�dovoljnog b ro ja dječjih ustanova, prilagođavanju
njihova rad n o g vrem ena p o tre b am a zaposlenih
m ajki, razv ijan ju servisa za pom oć dom aćinstvu d
stv aran ju u v jeta za njihovom stvarnom dostupnošću i o b iteljim a s niskim p rim anjim a, razvijanju
d ruštvene p reh ran e i si.
Poseban p roblem p red sta v lja osiguravanje
trajn e, sistem atske i preventivne zdravstvene za
štite radnika, a u tom o kviru i zdravstvene zaštite
žena. Ilu stra tiv a n je p o d atak da je 1972. godine
sam o 14 rad n ih organizacija u SRH im alo vlastite
zdravstvene stanice, te da je udio preventivne m e
dicine rad a u njezinoj ukupnoj d je latn o sti tek
neznatan — od ukupnog b ro ja pregleda preventiv
ni pregledi čine tek 6%.
Podaci zdravstvene službe pokazuju d a žene,
s obzirom da u velikoj većini rad e n a zaštićenijim
radnim m jestim a, relativ n o rijetk o doživljavaju
nesreće na poslu, da su je d n ak o kao m uškarci pod
ložne različitim oboljenjim a, ali da zato gotovo
isključivo one preuzim aju brigu o bolesnim člano
vim a obitelji. Učešće tih bolovanja u u k upnim da
nim a bolovanja u 1971. godini nije prelazilo 3%.
Treba, m eđutim , p o d sjetiti na to da ovi globalni
podaci u p rak si p red sta v ljaju ii te kako velik p ro
blem u rad n im organizacijam a koje zapošljavaju
pretežno žensku rad n u snagu, te da posebno pred
s tavljaju veliko opterećenje zaposlenim ženam a s
m alom djecom , je r se vidno odražavaju na njihov
osobni dohodak. P ostavlja se, naim e, p itan je da
li ta obaveza žene — m ajke, obaveza koja proističe
iz njezine biološke funkcije, može i tre b a ostati
78
�isključivo njezina briga, te ne postoje li odgova
rajući načini da se putem solidarnosti barem dje
lom ično riješi alim entiranje ovih troškova.
Nagrađivanje prema radu
Jed n a o d osnovnih tekovina naše socijalistič
ke revolucije je pravo da se za jednak rad ostva
ru je je d n ak a zarada. Polazeći od tog načela, već
prvi zakonski ak ti o nagrađivanju rad n ik a elimi
nirali su, n a n orm ativnom planu, svaku diskrim i
n aciju u odnosu na rad žena i m uškaraca, rad ko
ji k arak teriz ira je d n ak a kvalificiranost i slože
nost posla, te je d n ak rad n i učinak.
čin jen ica je, m eđutim , da nas globalni stati
stički podaci u p u ću ju na po treb u da konstatiram o
da rad n o intenzivne grane i grupacije u kojim a se
žene p retežno zapošljavaju im aju, u cjelini, znat
no niži dohodak, d a niža razina ostvarenih osobnih
dohodaka žena, u cjelini, velikim dijelom izvire iz
njihove slab ije kvalifikacione stru k tu re , te u tje
caja bolovanja i porodiljskih dopusta na razinu
osobnog dohotka.
Željeli bi ovom prilikom ista k n u ti i specifičan
problem koji je vezan uz vrednovanje rada. Kroz
utvrđivanje startn e osnovice i težine uvjeta rada,
do sada, su posebno naglašavani oni elem enti rad
nog m jesta koji su vezani uz težak fizički napor, vi
soke tem p eratu re, djelovanje kem ikalija i si. Sa
vršenija teh n ik a i tehnologija svakim danom sm a
nju je bro j ovakvih radnih m jesta. Nove in d u strije
što se razvijaju bitno sm anjuju broj radnika koji
rade pod izuzetno teškim fizičkim uvjetim a. Au
tom atizacija, m ehanizacija, velike trake, razvoj
79
�precizne m ehanike i preciznog rad a uopće, u koji
se pretežno u k lju ču ju žene zah tijev aju i adekvat
no valoriziranje u v jeta ra d a koji m ogu b iti isto ta
ko iscrp lju ju ći iako se m a n ifestiraju na drugi na
čin — rad a kojeg obilježava izvanjski ritam trake,
m onotonija, izuzetno visoka k o n cen tracija pažnje
i si.
Na p o d ru čju p raće n ja politike nagrađivanja
p rem a radu u odnosu n a žene ovi statistič k i poka
zatelji nam ne d aju odgovore o tom e kakva se poli
tika raspodjele u radnim organizacijam a stvarno
vodi. Pokušat ćem o zbog toga in te rp re tira ti rezul
tate istraživanja V ladim ira O bradovića »Društveno-ekonom ski položaj zaposlene om ladine u priv
rednim i v anprivrednim d je latn o stim a SR H rvat
ske«, provedeno k rajem 1974. godine. K ako je
osobni dohodak rezu ltan ta stvarnog položaja rad
nika u procesu rada, to se i stan je u ovoj oblasti
može in te rp re tira ti isključivo u zavisnosti o ka
rak teru rad a i procjeni rad n ih m jesta n a kojim a
se žene zapošljavaju. Istraživ an je je vršeno tako
da se p ratilo izjednačene skupine m uškaraca i že
na prem a kvalifikacijam a, dobi, dužini radnog sta
ža i bračnom statu su , te tako da su izjednačene
radne organizacije prem a poslovnoj uspješnosti
(kao elem enti za izjednačavanje poslužili su doho
dak po UKV radniku, neto osobni dohodak i aku
mulacija). Istraživanje je pokazalo d a u s tru k tu ri
zaposlenih rad n ika i radnica s visokom stručnom
sprem om ne po stoje statičke značajne razlike u
odnosu na položaj u procesu rada, raspodjele oso
bnih dohodaka i ko rište n ju društvenog standarda.
Kod s tru k tu ra srednje stručne sprem e te razlike
postoje, no sam o u onim elem entim a koji su ve
�zani uz razlike u zanim anjim a (adm inistrativna
zanim anja i teh nička zanim anja), dok su kod stru
k tu ra kvalificiranih radnika evidentne razlike u
društveno-ekonom skom položaju žena u procesu
rada. Naim e, kvalificirane radnice su potisnute pre
m a pod ru čjim a rad a i radnim m jestim a na kojim a
se objektivno o bavljaju poslovi niže složenosti. Ilu
strativ an je pod atak da 41% anketiranih kvalifici
ran ih radnica sm atra da rad i na radnim m jestim a
k oja ne zah tijevaju p rim jenu stručnih znanja ste
čenih tokom školovanja, dok sam o 21% radnika
iznosi taj isti stav. Isto tako, u procjeni stupnja
sam ostalnosti koja je p otrebna za vršenje poslova
na postojećem radnom m jestu 38% žena sm atra
da im postojeće radno m jesto onem ogućava ispoljavanje odgovarajućeg stu p n ja sam ostalnosti (pre
m a 15% m uškaraca). Sto se tiče procjene moguć
n o sti nap red o v anja u profesiji, odnosno radnoj
organizaciji u kojoj radi, postoje isto tako zna
čajne razlike izm eđu m uškaraca i žena. Prirodno
je, dakle, da i razlike koje postoje u osobnim do
hocim a na ovom planu izviru prvenstveno iz nasljeđenih stereo tip ija u kadrovskoj politici rad
nih, napose proizvodnih organizacija, te da velik
b ro j žena tu situaciju nastoji prom ijeniti sticanjem o brazovanja kojim će se pom aknuti iz p ro
izvodnih s tru k a u stru k e u kojim a se njihov rad
o b jek tiv n ije valorizira.
Školovanje i stručno osposobljavanje
Jed an od osnovnih p reduvjeta stvarne dru
štvene i ekonom ske em ancipacije žena je njihova
osposobljenost za uključivanje u proces društve81
�nog rada. N aje lem e n tam iji vid te osposobljenosti
p red sta v lja svakako pism enost. P rem a popisu sta
novništva iz 1971. godine u starosnoj dobi od 10—
34 godine u SR H rvatskoj je bilo 27 tićuća nepis
m enih, što čini 3,2% stanovništva odgovarajuće
dobne grupe. Pretežni dio nepism enih su žene —
62%). Iako ovi podaci govore o tom , da problem e
n epism enosti stanovništva jo š nism o u potp u n o sti
riješili, m o ra se ukazati n a postignute rezultate u
razd o b lju od o slobođenja do danas, napose sa sta
n ovišta p o ra sta pism enosti žena. N aim e, njihovo
učešće u b ro ju nepism enih neprekidno se sm anju
je. U sta rijim dobnim grupam a žene čine 78% od
ukupnog b ro ja nepism enih.
Veliki n ap o ri naše društvene zajednice u prije ratn o m razd o b lju bili su usm jereni na razvoj
osnovnog ob razovanja djece. D anas je m oguće kon
s ta tira ti da u SR H rvatskoj ne postoje nikakve
razlike u obuh v atu osnovnim obrazovanjem izme
đu ženske i m uške djece. P roblem , m eđutim , p red
stav lja nedovoljno razvijeno osnovno obrazovanje
odraslih. Od ukupnog b ro ja nepism enih radnika
u SR H rvatskoj svaki treći nem a završenu osm o
godišnju osnovnu školu, a sam o šest tisuća pohađa
osnovne škole za obrazovanje odraslih. Žene čine
36,3% polaznika škola za osnovno obrazovanje
odraslih.
N ajveći b ro j žena uključenih u rad na d ru
štvenom sek to ru u SR H rvatskoj su radnici bez
ikakva stručnog obrazovanja. P rem a podacim a za
1971. godinu u našoj republici tailo je zaposleno
p rek o 90 tisuća nekvalificiranih, 50 tisuća polu
82
�kvalificiranih, te 43 tisuće .radnika s nižim struč
nim obrazovanjem .
KVALIFIKACIONA STRUKTURA ŽENA U
DRUŠTVENOM SEKTORU SRH
privreda
nekvalificiranih
78 280
polukvalificiranih
43 933
kvalificiranih
43 311
visokokvalificiranih
2 342
niže stručno obrazovanje 27 195
srednje stručno
obrazovanje
35 831
više stručno obrazovanje 2448
visoko stručno obrazovanje 4 451
neprivreda
15 085
5 793
1 692
153
15 838
33 525
11952
10 466
Izvor: SG SRH 1974.
Podaci iz tabele nas upućuju na zaključak da
ženski nekvalificirani rad postaje apsolutno do
m inantan u neprivrednim djelatnostim a (81,5%
nekvalificiranih radnika, 77,2% polukvalificiranih,
te 63,6% s nižom stručnom sprem om su žene), da
više od polovine radnika u privredi s nižom struč
nom sprem om čine žene, (35%, odnosno 37% ne
kvalificirane i polukvalificirane radnice), te da ta
ko niska razina stručne osposobljenosti m ora bit
no u tjecati i na razinu osobnog dohotka koji pri
m aju zaposlene radnice.
Ovi podaci nam isto ta k o ukazuju na činjeni
cu evidentnog prodora, u odnosu na raniji period,
ženske rad n e snage na rad n a m jesta koja zahtije
vaju sred n je stručno obrazovanje u privredi, te
na još izrazito nisko učešće žena u strukturi kva
83
�lificiranih i visoko kvalificiranih radnika. B itno
različita situ acija izm eđu priv red n ih i n eprivred
nih d je latn o sti je na planu zapošljavanja žena s
visokim stru čn im obrazovanjem . U privredi one
čine sam o 19% od ukupnog b ro ja radnika s viso
kim stru čn im obrazovanjem , a u društvenim d je
latn o stim a 39,3%.
Priliv m lade, školovane generacije svakako će
bitno u tjecati na izm jenu n e samo, ukupne kvali
ficirane stru k tu re zaposlenih, nego i na kvalifikacd84
�onu s tru k tu ru zaposlenih žena. Naime, već danas
je sto p a neposrednog nastavljanja školovanja na
kon završene osm ogodišnje škole vrlo visoka. U
SR H rvatskoj ona iznosi 93,4%, što praktično zna
či da gotovo svi završni učenici osnovnih škola
n astav ljaju svoje obrazovanje na drugom stup
nju. Od ukupnog b ro ja učenika u srednjim škola
m a 47% su djevojke.
Stv arn i problem , m eđutim , javlja se prilikom
njihova profesionalnog opredjeljenja. U općim
sred n jim školam a sam o 31% čine učenice, u gim
nazijam a 63,7%, u školam a za kvalificirane radnike
tek je d n u trećinu, u tehničkim i drugim stručnim
školam a sam o je d n u četvrtinu, dok se u ekonom
ske, adm inistrativne, upravne, medicinske, te ško
le za nastavnike praktično upisuje jedino ženska
om ladina.
Ovih nekoliko podataka evidentno ukazuje
na p o treb u razvijanja službi profesionalne ori
jentacije, te organiziranja kontinuirane i smišlje
ne profesionalne propagande i inform iranja, kako
kroz redovni nastavni proces, tako i kroz sred
stva javnog in form iranja, odgovarajuće publika
cije i si. Naim e, stvarna društvena em ancipacija
žena ne zasniva se sam o na uključivanju žena u
određene oblasti društvenog rada; ona može biti
jedino zasnovana na prevazilaženju postojeće tra
dicionalne podjele rada na isključivo m uška i
ženska zanim anja, te uključivanju žena u sve ob
lasti društvene proizvodnje.
Velik n apredak u poslijeratnom razdoblju uči
njen je i na uključivanju ženske om ladine na više
i visoke škole i fakultete. Od ukupnog b ro ja stu
85
�den ata na visokoškolskim ustanovam a u SR H r
vatskoj 44,4% čine žene. Iako su razlike po spolu
prilikom (izbora stu d ija znatno m anje nego što je
to vidljivo kod srednjoškolaca, one još postoje,
a napose se isp oljavaju u m alom b ro ju studentica
koje su se o p redijelile za studij tehničkih znano
sti. Na fak u ltetim a d ruštvenih nauka 55% čine
žene, na p riro d n im 57%, na m edicinskim 65%, dok
na um jetn ičk im akadem ijam a s tu d ira 43% žena,
na poljo p riv red nim 30%, a na tehničkim fakulte
tim a sam o 18%. V rijedno je napom enuti da je
učešće žena m eđu redovnim i izvanrednim stu
d en tim a podjednako.
Oprema popisu zaposlenog osoblja u društve
nom sek to ru , koji je izvršio R epublički zavod za
s tatistik u , moguće je u tv rd iti da velik b roj zapo
slenih rad n ik a radi na radnim m jestim a za koja
nem a odgovarajuće stru čn o obrazovanje. Analiza
ovih p o d atak a prem a spolu pokazuje da od uku p
nog b ro ja žena koje rade na radnim m jestim a vi
soke stru čn e sprem e svaka četv rta nem a odgova
raju će obrazovanje, a n a radnim m jestim a više i
sred n je stru čn e sprem e čak svaka druga. Isto tako
su veliki postoci radnica koje rade na visokokvali
ficiranim i kvalificiranim radnim m jestim a bez
odgovarajućeg stručnog obrazovanja. U tom po
gledu je znatno bolja situacija u neprivrednim d je
latnostim a, te što se tiče visokokvalifiranih i kva
lificiranih radnica i u trgovini i ugostiteljstvu
(svaka treća nem a odgovarajuće stručno obrazo
vanje). Ovaj problem nam eće još jednom pitanje
o tom e što se i koliko poduzim a da se zaposlene
žene uključe u neki od oblika obrazovanja uz rad
86
�kako bi stekle odgovarajuću stručnost za rad na
svom radnom m jestu.
U školskoj godini 1972/73, na području SR H r
vatske djelovale su 254 škole za obrazovanje odra
slih sa 29 575 polaznika. Tek svaki četvrti polaznik
je bila žena. Razloge tako niskog učešća žena u
ustanovam a za obrazovanje odraslih, i pored tako
evidentne p otrebe za doškolovanjem , najvjerojat
nije možemo tražiti u poteškoćam a zaposlenih že
na koje im aju porodicu da nađu dovoljno slobod
nog vrem ena za tra jn e i sistem atske oblike obra
zovanja. Podaci o politioi koju radne organizacije
vode na obrazovanju i osposobljavanju zaposlenih
pokazuju, naim e, da se velika većina radnika ško
luje bez ikakve pomoći — bilo u sredstvim a, za
školarinu, om ogućavanju rada u pogodnoj smjeni,
plaćenog odsustva za polaganje ispita i si. Takvim
odsustvom pomoći posebno su pogođene žene s
porodicom i m ajke.
Žene se, m eđutim , mnogo više uključuju u
različite oblike neškolskog općeg obrazovanja. Ta
ko je, npr. sem inare i tečajeve općeg obrazovanja
koje o rganiziraju radnička i narodna sveučilišta po
hađalo p reko 20 tisuća žena (50% ukupnog broja
polaznika), dok je tečajeve društveno-ekonomskog
i stručnog obrazovanja pohađalo samo devet tisu
ća žena (30% od ukupnog b rcja polaznika.)
žene u upravljanju i odlučivanju
Jedna od velikih tekovina socijalističke revo
lucije u Jugoslaviji je pravo žena da sudjeluju u
svim vidovima društvenog i političkog života zem
37
�lje, pravo da b ira ju i b u d u b irane u -sv e organe
sam o u p rav ljan ja i društveno-političke vlasti na
svim razinam a, pravo da su d jelu ju u vršenju svih
javnih funkcija.
Podaci o učešću žena na izborim a govore nam
o tom e d a žene svoje pasivno pravo, pravo glasa
ča, u p o tp u n o sti koriste. B itno drugačija je, m e
đutim , situ a cija ako usporedim o učešće žena u
b ro ju zaposlenih rad n ik a i njihovo učešće u stru k
tu ri o rg an a sam oupravljanja.
1972.
godine od 33 tisuće članova radničkih
savjeta, 5 840 su bile žene, što iznosi 17,3%, sam o
87 žena u SR H rvatskoj su bile p redsjednici rad
ničkih sav jeta (5,4%), a ista je situacija i u sasta
vu rad n ičk ih savjeta složenih organizacija u d ru
ženog rad a. Što više, tek m ali broj žena su člano
vi kolegijalnih organa upraV ljanja s izvršnim funk
cijam a (12,6%), dok ih m eđu direk to rim a radnih
organizacija gotovo ni nem a. 1972. godine od neko
liko tisu ća poduzeća u SR H rvatskoj, u sam o 18
žene su bile d ire k to ri. Ovakva situ acija slična je i
u o stalim rep u b likam a — osim u SR Sloveniji gdje
je svaki četv rti član radničkog savjeta žena.
R anije sm o naveli podatke o učešću žena u
u kupnom b ro ju zaposlenih u neprivrednim d je lat
nostim a, te k o n statirali da u nekim od njih, po
sebno zdravstvu, školstvu, socijalnom osiguranju
d o m in iraju zaposlene žene. No, njihovo učešće u
organim a sam o u p rav ljan ja upola je m anje od
učešća u stru k tu ri zaposlenih. Tako, npr. u savje
tim a rad n e zajednice u osnovnim i srednjim ško
lam a tek svaki tre ći član je žena, u savjetim a up
ravnih od b o ra zdravstvenih ustanova također, a
�m eđu rukovodiocim a ovih ustanova svaki deseti
je žena.
Ova, sam a po sebi, loša situacija još je nepovoljnija ukoliko se pro m a tra s tru k tu ra predstav
nika u tijelim a društveno-političkih zajednica, š to
više, može se kazati, da što je predstavničko tijelo
ud aljen ije od baze to je i učešće žena u njihovu
rad u m anje. M eđu odbornicim a općinskih skupšti
na u SR H rvatskoj p rije posljednjih izbora samo
7,1% su činile žene, od toga u općinskim vijećima
3,2% a u vijećim a radnih zajednica 11%. U Sabo
ru SR H rvatske i Saveznoj skupštini od ukupnog
b ro ja poslanika tek 8% su bile žene.
M oramo, m eđutim , napom enuti da ovako ni
sko učešće žena nije bilo karakteristično za sve
sastave sk u p ština i organe sam oupravljanja. U
ran ijem razdoblju učešće žena u najvišim organi
m a vlasti i radničkim savjetim a bilo je daleko
veće — 1962. godine čak svaki četvrti poslanik je
žena. Do značajnog sm anjenja dolazi tek u razdob
lju 1965— 1967. godine, tako da možemo tvrditi da
upo redo s oscilacijam a u društvenim samouprav
nim odnosim a, oscilacijam a u djelovanju društve
no-političkih organizacija, raste odnosno sm anjuje
se i učešće žena u sam oupravnim organim a i najvi
šim predstavničkim organim a vlasti. Drugim ri
ječim a, učešće žena u političkom životu jedan je od
evidentnih pokazatelja napretka demokracije i so
cijalizma.
N ajd rastičn iji prim jeri nedovoljog učešća že
na u tijelim a k oja se neposredno bave rješavanjem
problem atike za koju je žena posebno zainteresi
rana — ustanovam a za dnevni boravak djece, đač
89
�kim k u h in jam a, izgradnji i osposobljavanju obje
k ata za dnevni boravak djece, ig ralištim a i sp o rt
skim teren im a, te razv ijan ju odgovarajućih ob je
k ata uslužnih d je latn o sti za snabdijevanje građana
— dakle u savjetim a m jesnih zajednica 1972. go
dine u SR H rv atskoj sam o 3,1% su bile žene. K ako
sm atram o d a je d je latn o st m jesnih zajednica us
m jeren a n a rje ša v an je problem a g rađ an a u m jestu
stan o v an ja, vrlo je v je ro jatn o da bi veći angažm an
žena u svakodnevnom rad u m jesne zajednice b it
no prid o n io u b rzan ijem tem p u rje ša v an ja niza
p ro b lem a s k o jim a se susreće posebno zaposlena
žena.
D onošenje novog U stava SFR J i SRH i kon
s titu ira n je cjelokupnog društveno-političkog si
stem a n a delegatskoj osnovi p red sta v lja nov i kru
p an k o rak u razvoju socijalističkih sam oupravnih
odnosa, u realiziran ju p retp o stav k i da se odlu
čivanje u svim sam oupravnim s tru k tu ra m a u u d ru
ženom ra d u i društveno-političkim zajednicam a tre
ba zasnivati na stvarnim interesim a radnika.
U izborim a za delegacije udruženog rada u ra d
nim o rganizacijam a, m jesnim zajednicam a, općin
skim sk u p štin am a, S aboru SRH i skupštini SFRJ
značajno m jesto su zauzele žene, ne sam o kao dio
izbornog tijela, negoa kao izabrani delegati kojim a
je poklonjeno povjerenje da će moći i znati za
s tu p ati te interese.
Od ukupnog broja izabranih delegata u os
novnim organizacijama udruženog rada u zagre
bačkoj regiji 33,1% čine žene. N jihovo učešće va
rira u p ojedinim granam a a djelatnostim a, ovisno
o stvarnom učešću u ukupnom b ro ju zaposlenih.
90
�U d e le g a c ija m a r a d n ih z a je d n ic a ž ene č in e polo v i
n u č la n o v a . U G radskoj zajednici općina u Zagre
bu, s obzirom na veću stopu zaposlenosti žena, u
delegacijam a osnovnih organizacija udruženog ra
d a žene čine 38,2% članova, a u radnim zajednica
m a 48%.
Još je, m eđutim , izrazito nisko učešće žena u
delegacijam a m jesnih zajednica. U zagrebačkoj
regiji one čine sam o 10,9% izabranih delegata, dok
je u delegacijam a m jesnih zajednica užeg gradskog
p o d ru čja taj broj nešto veći — 17,2%, iako nedo
voljan s obzirom na učešće žena u ukupnom sta
novništvu.
UČEŠĆE ŽENA U OPĆINSKIM SKUPŠTINAMA
ZAGREBAČKE R E G IJE
% žena odbornika
Vijeće udruženog rada
Vijeće mjesnih zajednica
Društveno-političko vijeće
Ukupno
17.5
13.5
23,9
17,8
Iako m oram o konstatirati značajan napre
dak u povećavanju broja žena poslanika u općin
skim skupštinam a u odnosu na prethodno izbor
no razdoblje, ne možemo biti zadovoljni s posti
gnutim rezultatim a.
Slična situacija je i s izborom poslanika u
S abor SR H rvatske. U ukupnom bro ju delegata
Vijeća udruženog rada svaki Peti poslanik je že
na, u društveno-političkom vijeću je 17% žena,
a m eđu zastupnicim a općina samo 13%.
91
�P ri ra z m a tra n ju društvenog položaja žene u
sam oupravnom d ruštvu, n jezina učešća u odluči
vanju, u ra d u sam oupravnih organa i organa društveno-političkih zajednica, nije dovoljno ostati
na su m ira n ju postojećih statistič k ih pokazate
lja. Učešće žena u političkim i predstavničkim ti
jelim a m o ra se povezati sa stvarnim u tjecajem
rad n ik a na donošenje b itn ih odluka u procesu
o d lu čivanja n a razini rad n e, interesne, m jesne i
društveno-političke zajednice.
A ktivnije učešće žena u političkom životu
vezano je i uz njihovu idejno-političku osposob
ljen o st i razin u društveno-ekonom skog obrazo
vanja, što dru g im riječim a znači zahtjev da se
ovim oblicim a obrazovanja posveti posebna paž
n ja, zah tjev da se veći b roj žena uk lju ču je u raz
ličite sem inare, tečajeve i škole za idejno-političko obrazovanje.
P otreb n o je, osim toga, uložiti posebne n a
pore u pravilno vođenje kadrovske politike u
o rganizacijam a Saveza sindikata, pojedinih sin
d ik ata, Saveza kom unista i Socijalističkog saveza,
je r kao što pokazuju iskustva, stih ija na ovom
p o d ru čju daleko p rije rep ro d u cira p atrija rh a ln e
p red rasu d e, nego što ih uklanja.
Zaštita materinstva
P roblem i žene vezani uz njezinu biološku
fu n k ciju i m aterinstvo uživaju posebnu društve
nu zaštitu. Č injenica da je d je tetu do petog m je
seca života n eophodna stalna njega i p risu tn o st
m ajke, isk u stv a rad n ih organizacija da je kori
šten je skraćenog radnog vrem ena teško uklopiti
92
�u radni proces (u 1970. godini tek je syaka druga
m ajka k oristila to pravo) pa stoga vrlo često do
lazi do p rem ještaja žena na nepovoljnija radna
m jesta, kao i niz upozorenja na visoki postotak
izostanaka m ajki u prvoj godini života djeteta,
doveli su do prom jene zakonskih odredbi o po
ro diljskom dopustu i drugim pravim a radnica u
vezi s porođajem .
Novi zakon koji je prošle godine stupio na
snagu u tv rđ u je da radnica im a pravo na poro
d iljsk i do p u st od 180 dana neprekidno, s time,
da m ajka, ako sm atra da zbog općeg zdravstvenog
stan ja d je teta ili nem ogućnosti da na zadovolja
vajući način riješi njegovo njegovanje, može ko
ris titi dopust dok dijete ne navrši jednu godinu.
Taj dopust je, za porodice čiji mjesečni prihodi
ne prelaze 1500 dinara m jesečno po članu uže
obitelji plaćen po jednakom osnovu kao i do
p u st od 180 dana. Izričitim odredbam a zakona
radnica im a pravo nastaviti rad na radnom mje
stu na kojem je radila, a u slučaju ukidanja tog
radnog m jesta, na drugom radnom m jestu koje
odgovara njen o j stručnoj sprem i, kao i na osob
ni dohodak koji ne može bdti niži od osobnog do
ho tk a za rad na radnom m jestu n a kojem je radi
la p rije stu p an ja na porodiljski dopust, odnosno
p rije rasp o red a n a lakše poslove zbog trudnoće.
Žene, posebno m ajke, uživaju također i po
sebnu zdravstvenu zaštitu. Navedimo samo po
d atak da je u posebnim dispanzerim a i savjeto
valištim a za žene u 1971. godini bilo preko 550
tisu ća posjeta, od kojih su preko polovine bile
trudnice.
93
�Prilazeći p la n ira n ju porodice, kao važnom
elem en tu stv arne em ancipacije žena, naše zako
nodavstvo, kao i aktivnost stru čn ih , profesional
nih, p ro sv jetn ih , zdravstvenih i drugih instituci
ja u sm je ren a je prvenstveno na sve elem ente
zdravstvenog prosvjećivanja žena, te obrazovanja
i odgoja m lade generacije, kako bi se stvorili p re
du vjeti o slo b ađ anja stih ije i n a ovom planu, te
stv ara n ja porodice ko ja će se p rije svega zasni
v ati n a odgovornom odnosu prem a djeci.
D ječja za štita
B riga dru štvene zajednice za zaštitu djece
u sm je ren a je prvenstveno na njihovu zdravstve
nu zaštitu , nak nadu za o prem u novorođenčadi,
m a terijaln u pom oć obiteljim a s niskim prihodi
m a i djecom u vidu d ječjeg dodatka, brigu o iz
g rad n ji o b je k ata za neposrednu d je čju zaštitu
(jaslica, vrtića, igrališta, produženog boravka u
školi itd).
Z načajan oblik zaštite pred stav lja svakako
d o d atak na d jecu koji p rim aju obitelji s niskim
osobnim dohocim a. U 1968. godini u SR H rvat
skoj ovu pom oć koristilo je 186 tisuća obitelji,
a 1973. godine 144 tisuća. Do pada b ro ja koris
nika d o d atk a na djecu došlo je prvenstveno zbog
sp orijeg povećanja cenzusa p rihoda od stvarnog
povećanja p ro sječnih osobnih dohodaka po za
poslenom radniku.
U 1974. godini ova osnovica se ponovo pove
ćava, a povećava se i nom inalni iznos dodatka
po d je te tu i to ovisno o visini prihod a roditelja,
tak o da ukoliko p rim an ja ro d itelja iznose do
94
�552 din ara po članu porodice dječji dodatak iz
nosi 265 din ara po djetetu. Posebne beneficije
im aju djeca s jednim roditeljem — ukoliko pri
hodi iznose do 717 dinara po članu obitelji, dje
čji do d atak iznosi 383 dinara. Dječji dodatak je
p ostao tako jed an od najevidentnijih oblika soli
d arn o sti u sm jeren prvenstveno na pomoć poro
dicam a s niskim prihodim a, te sam ohranim m aj
kam a.
Jedan od najznačajnijih oblika pomoći za
poslenoj m ajci su dječje ustanove — jaslice, vr
tići, produženi boravak u školi — koje zbrinjava
ju djecu tokom vrem ena koje m ajka provodi na
poslu. Iako su u proteklih nekoliko godina po
stignuti značajni rezultati kako na planu izgrad
nje ovih o bjekata, tako i u većem obuhvatu dje
ce, oni jo š ne zadovoljavaju stvarne potrebe.
OBUHVAT D JEC E DJEČJIM USTANOVAMA
Broj ustanova:
Godina
o
3
u
>
a
S
D
j>
Broj djece u:
I
u
03
6
b0
t>
S3
>
1966.
1967.
1968.
1969.
1970.
1972.
17
16
19
27
348
344
371
381
393
419
356
354
388
397
412
446
411
802
1 359
1341
1546
2 408
21216
21 794
22194
23 385
25 300
34 441
21627
22 596
23 553
24 726
26 854
36 849
Indeks
1973/68
337
120
125
586
162
170
8
10
95
�Da je o b u h v at djece predškolskim odgojem i
o brazovanjem nedovoljan govore podaci prem a ko
jim a je u SR H rvatskoj jaslicam a obuhvaćeno
sam o 0,8% djece odgovarajućeg uzrasta, a 8,8%
p o h ađ a vrtiće. Razlike koje na planu neposredne
d ječje zaštite p ostoje m eđu pojedinim općinam a
u republici su znatne — od 105 općina u SR H r
v atskoj sam o sedam je im alo jaslice, a 88 vrtiće.
N apori ko je su pojedine općine i radne organiza
cije uložile u rje ša v an je problem a neposredne
d je čje zaštite vidljive su i kroz pod atke da je,
n p r. u K arlovcu od ukupnog b ro ja djece do treće
godine života 2% bilo sm ješteno u jaslice, u Ri
jeci 4,1%, Dugoj Resi 5,2%>, Z agrebu 5,3% i Puli
6,9%. Razlike u o b u hvatu djece u dobi od tri do
šest godina jo š su znatnije. Tako, npr. u O sijeku
18,2% djece odgovarajuće dobne skupine u k lju
čeno je u vrtiće, u O patiji 21,1%, u S plitu 24,5%,
u Zagrebu 23,0%, u Rijeci 31,2%, a na H varu
čak 66,9%.
U nedovoljno razvijenim općinam a jaslica
gotovo i nem a, a sam o 2,9% djece je sm ješteno u
vrtiće.
1^970. godine produženi boravak u školi bio
je o rganiziran u sam o 25 općina naše republike,
dok su školske k u h in je djelovale u 94 općina.
P roduženim b oravkom u školi 1971. godine bilo
je obuhvaćeno sam o 2,1% učenika. No, i tu je
situ acija b itn o različita u različitim općinam a
— dok je u D aruvaru bilo obuhvaćeno 2,3%, K r
ku 3,0%, R ijeci 7,4%, Puli 8,4%, u K utini i Za
grebu 10,2% djece je koristilo produženi boravak.
96
�U školskoj godini 1971/72. od ukupnog bro
ja osnovnih škola u SR H rvatskoj u 23,9% orga
n izirane su k uhinje s m liječnim obrokom , a u
10,8% škola kuhinje s potpunim obrokom. Od
ukupnog b ro ja srednjih škola u 10,1% djeluju
k uhinje s m liječnim obrokom a u 4,9% s potpu
nim obrokom .
P rem a analizam a socijalne stru k tu re koris
nika vrtića vidljivo je da trećinu čine djeca rad
nika, 59,6% djeca službenika i ostalih zanimanja,
a sam o 7,4% djeca poljoprivrednika.
Od ukupnog b ro ja djece u produženom bo
ravku 38,2% su djeca radnika, 37,3% djeca po
ljoprivrednika a 24,5% djeca službenika i ostalih
profesija.
N ajpovoljnija je stru k tu ra korisnika škol
skih kuhinja. Pretežan dio 41,1% su djeca radni
ka a 39,7% djeca poljoprivrednika.
U 1970. godini sam o 23 općine su uvele skalu
radi beneficirane cijene korištenja dječjih usta
nova, no zbog njihovih nepovoljnih karakteristi
ka sam o 5,3% korisnika se moglo služiti ovom
beneficijom .
Od kolikog je značaja organiziranje društve
ne brige o djeci govore nam i podaci prem a ko
jim a od ukupnog b ro ja zaposlenih žena u, npr.
grafičkoj in d u striji, svaka treća im a malo dijete,
a u kem ijskoj čak 78,2%, te da se među razlozi
m a zbog kojih se m ajke s m alom djecom ne za
pošljavaju na prvom m jestu nalaze poteškoće
oko zb rin jav an ja djece.
97
�Položaj žene i porodice u procesu
konstituiranja sam oupravnog društva
Iz ran ijeg izlaganja sm o vidjeli da se po ro d i
ca, točn ije rečeno b rak , u kapitalističkom dru štv u
tre tira kao je d n a od njegovih b itn ih in stitu cija
zasnovanih n a priv a tn o m vlasništvu i odnosim a
izm eđu ro d itelja i djece koji iz toga proizlaze.
U kidajući p riv a tn o vlasništvo n ad sredstvim a za
p roizvodnju, so cijalistička država u k id a i takvo
od ređ en je ^porodice, d efin iraju ći je kao institu
ciju koja je pod posebnom zaštitom države. Ta
ko država p reu zim a b rigu o nekim b itn im funk
cijam a p orodice — prvenstveno obrazovanju d je
ce, p red šk o lsk im u stan o v a m a, z a štiti m a te rin
stva, d ru štv en o m stan d a rd u , socijalnom i zdrav
stvenom o sig u ran ju , socijalnoj zaštiti i drugom .
Uzmimo kao p rim je r d ječje ustanove. D ržava se
ja v lja kao nosilac politike razvoja ove d je latn o
sti i k ao su b je k t ko ji za n ju osigurava sredstva.
O rije n tacija n a veću p ro d u k tiv n o st rada, inten
zivnije priv ređ ivanje, stim u lativ n iju politiku n a
građ iv an ja p rem a rezu ltatim a rada, dovela je do
p relije v an ja velikog dijela nacionalnog dohotka
u o so b n e dohotke. To je zahtijevalo svjesno sm a
n jiv an je investicione, a dijelom i opće potrošnje,
te stvorilo p o tre b u da se iz povećanog u d jela oso
bn ih do h o d ak a osig u ra p a rticip acija korisnika
za p o k riv an je cijene usluga d je čjih ustanova.
K om una se ja v lja kao p a rtia ip ije n t isključivo
ukoliko se rad ilo o porodicam a s niskim p riho
dim a koje te troškove nisu mogle podnijeti. No,
teško se p rih v aća pom isao d a i za d je čju zaštitu
tre b a o d v ajati dio osobnih dohodaka, da se rad
98
�i u ovim ustanovam a m ora zasnivati na ekonom
skoj računici. Zbog nerazriješenih m aterijalnih
odnosa d ječja zaštita sve više i više stagnira, a
rješen ja za njezin razvoj mnogi i nadalje vide u
državnim fiskalnim m jeram a kojim a će se pri
kupiti sredstva, te distribuirati za izgradnju
(centralno p lanirane) mreže dječjih ustanova.
Tako se na državu prebacuje cjelokupna odgo
vornost za stagnaciju dječje zaštite. Sličan pro
ces odvijao se i s osnovnim obrazovanjem , us
m jerenim obrazovanjem , te drugim oblicima bri
ge i pom oći zaposlenoj porodici.
Novi U stav SFRJ i SRH utvrđuje kao jedan
od osnovnih p rincipa da udruženi rad m ora ovla
dati svojim ukupnim dohotkom — dijelom koji
ostaje u sferi m a terijalne proizvodnje, ali i onim
koji izdvaja za zadovoljavanje svojih zajedničkih
potreba. Tako se veza između proizvodne i ne
proizvodne sfere počinje graditi na neposrednim
odnosim a ili p utem sam oupravnih interesnih za
jednica koje se zasnivaju na samoupravnom spo
razum ijevanju udruženog rada o vođenju politi
ke, dinam iai, p rioritetim a i sredstvim a za rješa
vanje zajedničkih potreba. Takva pozicija udru
ženog rad a znači pravo i obavezu da se u skladu
sa stvarnim p o trebam a radnika pokrene niz kon
kretnih ak cija u radnim kolektivima i komuni
koje će p rid o n ijeti rješavanju problem a s k°ji'
ma se susreće porodica u kojoj su oba roditelja
zaposlena. Zbog pothranjivanja iluzije da se vanj
skim sredstvim a — propisim a, zakonima i pore
zima — mogu tra jn o rješavati problemi neP°‘
sredne d ječje zaštite, osnovnog obrazovanja, pro
99
�duženog b o rav k a u školi i drugi, čitav niz ovih
d je latn o sti u p roteklom je razdoblju stagnirao.
Novii d ru štv en i odnosi o tv a ra ju i novu osnovu za
n ep o sred an angažm an udruženog ra d a n a njihovu
rješav an ju . O rije n tacija k o ju zastupam o i koja
je vezana uz načelo da se osnovne p o tre b e poro
dice m ogu i tre b a ju zadovoljavati prvenstveno
u kom uni, u m jestu stan o v an ja — dakle tam o
gdje su »na do hvat ruke« — ne isk lju ču je p o tre
bu da se, n p r. u rad n im organizacijam a u okviru
fondova zajed n ičke p o tro šn je izdvoje sredstva
za d je čje ustan ove ili druge ob jek te i nam jene
k oje će k o ristiti prvenstveno radnice u tim rad
nim organizacijam a. Takva o rijen ta cija zahtijeva
i o tv a ran je rad n og kolektiva prem a sredini u ko
joj d je lu je — m jesnoj zajednici, općini — kao i
p rem a sred in a m a u ko jim a živi pretežan b ro j
njihovih rad n ik a i radnica. A u pravo na tom pla
nu do sada je v rlo m alo učinjeno.
Ono što je u istin u b itno novo u koncepciji
zaštite p o rodice odnosi se upravo na to da sam o
u p rav n o sp o razum ijevanje i društveno dogova
ra n je p o staju glavna i osnovna sred stv a vođenja
po litike u ovoj oblasti, a udruženi rad , organi
ziran p u tem sam oupravnih in teresn ih zajednica
njezin osnovni kreato r.
U o b lastim a ko je zahvaćaju p rio rite tn a pod
ru č ja p o đ ru štv o vljavanja fu n k cija porodice for
m iraju se sam oupravne in teresn e zajednice za
d ru štv en u b rig u o djeci predškolskog uzrasta,
sam o u p rav n e in teresn e zajednice u o blasti os
novnog o brazovanja, sam oupravne in teresn e za
jednice u ob lasti u sm jerenog obrazovanja, te sa
100
�m oupravne in teresne zajednice u oblasti zdrav
stva i stam beno-kom unalne djelatnosti. Njihov
rad zasniva se prvenstveno na potrebi ugrađiva
n ja socijalističke solidarnosti, što znači da sred
stva za njihovu djelatnost odvajaju i oni koji se
ne ja v lja ju kao neposredni korisnici usluga. So
lid arn o st tako unosi u postojeću raspodjelu pre
m a rad u na svjestan sam oupravni način, izvjes
ne korektive koji je približavaju načelu raspo
djele prem a potrebam a.
Takav razvoj društvenih odnosa znači i su
štin sk i drugačiji p ristu p pitanjim a društvenog
položaja žene. Suština se svodi na novi tretm an
problem a koji su se do sada doživljavali i tre
tirali kao specifični problem i žena. To, međutim,
nisu više specifični ženski problemi, to su dru
štveni problemi, u čijem rješavanju treba da su
djeluje cjelokupno društvo. 0 ulaganjim a u m a
terijaln u osnovu djelatnosti ustanova za zbri
n javanje i odgoj predškolske i školske djece, ob
razovanje i osposobljavanje žena uz rad, plani
ran je porodice itd. u velikoj m jeri ovisi i angaž
m an žene u procesu rada i sam oupravljanja, da
kle p ro duktivnost sredine u kojim a žena radi.
Te investicije, dakle, postaju najdirektnije in
vesticije u buduću produktivnost i, u krajnjoj
liniji, u budući nacionalni dohodak.
K ada se raspravlja o problem u žene u našem
sam uopravnom socijalističkom društvu ne bi se
sm jelo zaboraviti da njezinu osnovnu poziciju
o dređuje položaj koji im a radnička klasa u pro
cesu ra d a i sam oupravljanja. Žene radnice, kao
njezin integralni dio dijele sudbinu ostalih rad
101
�nika u p ro cesu rada, u procesu raspodjele i na
planu u p rav ljan ja sredstvim a izdvojenim za za
jed n ičk e po treb e. N aglašavanje prav a učešća sva
kog rad n ik a u rasp o d je li im a poseban značaj za
ženu k ao m ajk u , je r jo j om ogućuje da sudjeluje
u o d lu čiv an ju o u sm je rav an ju d ijela viška rad a
u p rav o tam o gdje se razrješav aju b itn i problem i
p orodice — škole, d je čje ustanove, bolnice, stam
ben a izg rad n ja, u rb a n istič k a rje še n ja i si. Znači,
ženin rad p o staje dvo stru k o važan — on je važan
za n ju kao ličnost, je r se n a to m ra d u po tv rđ u je
kao rav n o p rav ni g rađ an in socijalističkog d ru
štva, i kao m ajk u , je r jo j om ogućuje da sudjelu
je u k re ira n ju politike rad n e organizacije, m jes
ne zajednice i kom une p rem a odgoju i obrazova
n ju svoje djece, te drugim p itan jim a k o ja rje ša
vaju d ru štv en i položaj porodice.
102
�S avez k om un ista i Savez sindikata
treba da se izbore da se putem
sam oupravnih dogovora dosljednije
realiziraju načela našeg
socija lističk o g društva u dječjoj
zaštiti i položaju porodice.
Tito
��AKCIONI PROGRAM SINDIKALNE
ORGANIZACIJE NA RJEŠAVANJU PROBLEMA
ZAPOSLENE ŽENE
Kao što sm o vidjeli iz dosadašnjeg izlaga
nja, problem i zaposlene žene zadiru u vrlo razli
čite sfere — od onih vezanih uz dohodovne od
nose, k adrovsku politiku, osobni i društveni stan
dard, zaposlenost i obrazovanje, do onih koji su
vezani uz socijalnu politiku i društvenu zaštitu
djece i porodice. U program skim dokum entim a
II kongresa sam oupravljača, V II kongresa Save
za S in d ik ata Jugoslavije i IV kongresa Saveza
sin d ik ata H rvatske nalaze se i osnovni stavovi o
tom e kako, d n a kojoj osnovi treba rješavati pro
blem e zaposlenih žena u slijedećem razdoblju.
O bzirom da se na tim dokum entim a bazira cje
lokupna d je latn o st sindikalne organizacije, do
nosim o k raće izvode iz usvojenih tekstova re
zolucije.
105
�II KONGRES SAMOUPRAVLJAČA JUGO
SLAVIJE u rezoluciji o iz g rad n ji dohodovnih od
nosa i p o litike do h o tk a k o n statira:
» N eriješeno p ita n je alim e n tiran ja troškova
m aterin stv a zaposlene žene je ste je d an od uzroka
tra jn e razlike u uvjetim a stic an ja d o hotka radnih
organizacija n aro čito onih koje zapošljavaju ve
ći b ro j žena.
Z adatak je udruženog ra d a i društveno-političkih zajed n ica d a u p la n ira n ju u v je ta cjelokup
ne rep ro d u k cije d ru štv a sistem atsk i razriješi alim e n tira n je ovih troškova biološke rep ro d u k cije
kao opće d ru štvene potrebe, polazeći od osigu
rav anja zaposlenoj ženi je d n ak ih uvjeta ra d a i
rasp o d jele d o h o tka p rem a radu«.
U R ezoluciji o izgradnji sam oupravnih odno
sa u rad n o j zajednici stoji: »Kongres ističe po
tre b u da se u svim oblicim a udruženog rad a afir
m ira i razvija p ra k sa sve većeg učešća žena i
m ladih u rad u sam oupravnih organa i savlada
vanja o tp o ra k oji se u vezi s tim javljaju«, a u
R ezoluciji o kadrovskoj politici u organizacija
m a udruženog rada: »Na izborne funkcije tre b a
p rim jen jiv ati princip ro ta cije im ajući u vidu po
treb u za većom zastupljenošću svih s tru k tu ra
radnika, a posebno žena i om ladine«.
Stalni naučno-tehnološki progres, uvođenje
au to m atizacije i p rim jen a naučnih rezultata u
o b lasti rad a i privrede o tv a raju nove m ogućno
sti i zahtjeve u pogledu prilagođavanja i m ije
n ja n ja u v jeta ra d a i zaštite rad n ik a n a radu. Po
treb n o je da organizacije udruženog ra d a i n ji
hove stru čn e službe u okviru svojih planova raz
106
�voja predvide m jere za poboljšanje uvjeta rada
i zaštite rad n ik a na radu, kao i da osiguraju nji
hovo dosljedno realiziranje »Zaštita žena, omla
dine i invalida m ora naći mnogo više m jesta u
sistem u i p rak si zaštite na radu«. (Rezolucija o
uvjetim a rada, radnoj sposobnosti i zaštiti rad
nika n a radu.)
Za bržu rad nu i društvenu em ancipaciju žena,
naročito ja čan je njihove socijalne sigurnosti, po
trebno je stv arati uvjete za ravnopravnije učešće
žena u rad u i sam oupravljanju. Prije svega, ne
o phodno je efikasnije rješavati problem e poro
dice i zaposlene žene, posebno majke, kao i brže
razvijati sve oblike društvene brige o djeci.
K reiran je politike društva prem a porodici
na osnovam a sam oupravnog sporazum ijevanja i
društvenog dogovaranja radnih ljudi u organiza
cijam a udruženog rad a i društveno-političkih za
jed n ica (republika, općine i m jesne zajednice)
u k lju ču je p lan iranje i koordinaciju organizacije
zadovoljavanja životnih potreba suvremene po
rodice u zaštiti djece, odgoju i obrazovanju, zdrav
stvenoj zaštiti, pla n iran ju porodice, prostornom
plan iran ju , stam benoj politici, kulturi stanovanja.
K ongres se posebno zalaže za razvijanje dru
štvene zaštite i odgoja djece, iznalaženje novih
m ogućnosti za jačan je m aterijalne osnove dječje
zaštite p utem sam oupravnog dogovaranja i su
rad n je rad n ih ljudi i prilagođavanje oblika dječje
zaštite potreb am a djece, porodice i društva; za
puni obuhvat stanovništva osnovnim obrazova
njem , za širenje i ujednačavanje uvjeta obrazova
nja om ladine i već zaposlenih, kao i za takve pro
107
�m jene u ob razo vanju koje će o sig u rav a ti'd a se ono
što više povezuje s procesom ra d a i o stv aru je p er
m an en tn o u to k u cijelog radnog vijeka čovjeka,
om ogućujući tim e rad n im lju d im a sticanje i po
većanje stru čn e sprem e kao jednog od b itn ih uvje
ta za veći osobni dohodak i sta n d a rd uopće; po
sebnu p ažn ju tre b a posvetiti obrazovanju žena s
obzirom na to da su one najviše zastupljene m eđu
licim a bez ob razovanja i adekvatnih kvalifikacija.
U Rezoluciji o osobnom i društvenom stan
d ard u sto ji tak o đer: »Kongres ukazuje na značajne
m ogućnosti koje p o sto je u rad n im organizacijam a
za povećanje opće razine društvenog stan d a rd a ko
ji se osigurava u okviru rad n ih organizacija, in
teresn ih i d ruštveno-političkih zajednica.
To se p rvenstveno odnosi na k o rište n je vla
stitih i ud ru žen ih sredstava zajedničke p o tro šn je
za stanove, d je čju zaštitu, d ruštvenu ishranu, go
dišn je odm ore, rek rea ciju i k u ltu rn i život«.
Zalažući se za stv ara n je tra jn ih u v jeta za brže
zapošljavanje u slijedećem razdoblju, u Rezoluciji
o politici zaposlenosti i zapošljavanja kaže se: »U
okviru takve p o litike zapošljavanja tre b a se zalo
žiti i za rav n o m jernije radno angažiranje žena i
njihovo ad ekvatni je uključivanje u sve oblasti d ru
štvenog rad a, a pro tiv svake diskrim inacije prili
kom zapošljavanja žena.
To p odrazum ijeva veći i rav n o m jern iji obuh
vat žena i ženske om ladine svih v rsta obrazo
vanja, sv estran iju i usk lađ en iju profesionalnu o ri
je n taciju p rem a p o tre b am a privrednog i d ru štv e
nog razvoja«.
108
�V II KONGRES SAVEZA SINDIKATA JUGO
SLAVIJE održan u novem bru prošle godine u Re
zoluciji o osnovnim pravcim a aktivnosti sindikata
k o n statira da će se »sindikat posebno zalagati da
se stv araju širi uvjeti za bržu radnu, sam oupravnu,
o biteljsk u i opće društvenu em ancipaciju žena«,
dok se u R ezoluciji o zadacim a sindikata na una
p ređivanju zdravstvene zaštite, zdravstvenog i mirovinsko-invalidskog osiguranja kaže: »Sindikati
će se i dalje zalagati za stalno unapređivanje za
štite m aterin stva n a najširim osnovam a solidar
nosti. A ngažirat će se na iznalaženju povoljnih
rje še n ja u svim vidovima zaštite ove funkcije —
zdravstvenoj, radnoj, socijalnoj, kao i u razvoju
d ruštvene brige o djeci. S indikati će neposredno
rad iti na stv aran ju i proširivanju uvjeta da žene,
posebno m ajke i trudnice, ne rade u noćnoj sm je
ni; da u cilju zaštite m aterinstva m ajke s djecom
do određenog uzrasta i trudnice ne rade na radnim
m jestim a štetnim po zdravlje; da se poboljša so
cijalni i m aterijalni položaj žena za vrijem e odsustvovanja zbog materinstva.«
D ruštvenu brigu o djeci treba razvijati u prav
cu obuhvata sve djece, posebno djece zaposlenih
obitelji. Sindikati će se naročito zalagati za brži
razvoj neposredne dječje zaštite odnosno za veći
o b uhvat djece zaposlenih obitelji dnevnim borav
kom, društvenom prehranom i si.
IV KONGRES SAVEZA SINDIKATA HRVAT
SKE posvetio je posebnu pažnju problem im a dru
štvene brige o djeci i porodici. U tekstu usvojene
R ezolucije stoji:
109
�»S obzirom n a za o stajan je društvene brige o
djeci, što u tječe i na d ruštveni položaj žene, njen
dohodak, obrazovanje i angažiranost u sam ouprav
nom odlučivanju, K ongres obavezuje sve sindikal
ne o rganizacije da se u svojoj aktivnosti izbore
za slijedeće:
— D ruštvena briga o djeci, a posebno p ro g ra
mi o dgoja djece predškolskog uzrasta, m o raju
o stv ariti p ro k la m iran i princip jednakog s ta rta sve
djece u život, neovisno o ekonom skom statu su
porodice. Oni m o ra ju osigurati razvoj ustanova
za njegu, zaštitu i obrazovanje predškolskog d je te
ta, o siguravanje p reh ran e djece, te p ro širiti orga
nizirani d ru štv eni u tjecaj i na slobodno vrijem e
učenika kako bi se p ridonijelo njihovu svestranom
razvoju.
Zbog realiziran ja planova društvene brige o
djeci i porodici rad n i ljudi će se udruživati u sa
m oupravne in teresne zajednice društvene brige o
djeci, za koje će se sindikati tra jn o zalagati, p ra
titi njihov ra d i u sm je rav ati ga.
Program i pom oći zaposlenoj m ajci u k lju ču ju
neke pogodnosti za m ajku putem posebnih zdrav
stvenih ustan o v a ili usluga za njegu dojenčadi i
male djece kada je to potrebno; njegu, odgoj, ob
razovanje i za štitu predškolskog d je te ta putem
dnevnih, tjed n ih , a posebno noćnih jaslica i vrtića;
kućnu ili stacio narnu dnevnu njegu bolesnog dje
te ta uposlenih ro d itelja ukoliko je to u interesu
proizvodnje; sezonske ustanove za djecu sezon
skih rad n ik a i drugih korisnika; ljeto vališta i zi
m ovališta za djecu; p ro širen je obuhvata predškol
skim odgojem , razvoj rekreativnih o b jek ata za
110
�igru i razvoj djece; pom oć u zbrinjavanju djece li
šene ro d iteljsk og stara n ja; posebne program e za
djecu o m etenu u duševnom i tjelesnom razvoju i
stv aran je u v jeta za ujednačavanje razvoja te dje
ce, te napose form iranje društvenog korektiva ci
jene k o rišten ja svih ovih oblika usluga porodici.
D ruštveni napredak postavlja opsežne zadat
ke p red sin d ik at n a planu obrazovanja iznad os
novnog koje, pored brige o većoj funkcionalnoj
usm jeren o sti obrazovnih program a treba biti us
m jereno i na uvjete cjelokupnog form iranja lič
nosti i socijalnog razvoja učenika. Stoga se udru
ženi rad zalaže za takvu proširenu ulogu škole
koja u k lju ču je pored školskih kuhinja i produlje
nog, odnosno cjelodnevnog boravka u školi, i od
ređene u tjecaje u slobodnom vrem enu učenika,
određene korektive u cijeni korištenja svih pro
gram a koji su u interesu svestranog razvoja uče
nika, što će reći pravo na besplatne udžbenike oddređemim k ategorijam a učenika, prijevoz učenika,
stipendije i kredite.
K ako bi se sve to realiziralo treba omogućiti
da se sve sredine u društvu jednako angažiraju u
realizaciji što šireg obuhvata djece svim ovim re
dovnim i dodatnim oblicim a odgoja i obrazova
nja, te d ruštvene brige o djeci.
U tom pravcu sindikalne organizacije će na
stav iti organiziranu akciju u predlaganju konkret
nih program a izgradnje dječjih vrtića i drugih ob
je k ata za djecu, te se putem solidarnosti zalagati
da općinske skupštine oslobode investitora dječjih
jaslica, vrtića, škola, slobodnih površina i drugih
o b je k ata p laćan ja punih cijena lokacija za nave
li !
�den u n am jen u , zalagat će se za p otpisivanje sa
m o upravnih sp o razum a u ko jim a će-se regulirati
p itan je visokih troškova izgradnje ovih o b je k ata
kao p itan je je ftin ije, funkcionalni je i brže izgrad
nje svih v rsta u stanova za djecu.
S in d ik ati i osnovne organizacije udruženog
rad a će se, u dogovoru sa svim in teresn im zajed
nicam a koje u svojim p ro g ram im a o b avljaju dio
poslova što se odnose n a cjelokupan p rogram udo
voljavanja p o tre b a porodice, zalagati da se ti p ro
gram i realiziraju u što širem opsegu, te da b u d u
usm jeren i posebno n a rje ša v an je osnovnih p o tre
ba porodica s djecom . S indikalne organizacije se
obavezuju da razm o tre p ostojeće k rite rije done
sene na svim razinam a o p rio ritetim a u zadovo
ljav an ju osnovnih p o tre b a porodica, a posebno
m ogućnosti p o v oljnijih u v je ta rje ša v an ja stam b e
nih p ro b lem a m ladih porodica s djecom , sam ohra
nih ro d itelja s djecom i porodica s djecom om e
tenom u fizičkom i psihičkom razvoju. S indikat
je dužan da p ra ti da li su te p otrebe ugrađene u
planove o brazovanja, norm ativne ak te rad n e or
ganizacije te da p ra ti d a li se sam oupravni spora
zum i s trik tn o p o štu ju , d a li se p o štu je M eđuna
ro d n a konvencija o za štiti žena i Zakon o zaštiti
na rad u , noćnom rad u žena, o stvarivanje prava u
vezi s p orodom i drugo.
Izd v ajan je poslova dom aćinstva iz porodice
nije sam o u in teresu žene, nego je uzročno vezan
s razvojem privrede, koja nem inovno nam eće no
ve odnose u porodici. Tehnološki razvoj privrede
i stv aran je novih p rivrednih grana, posebno za
udovoljavanje p o tre b a dom aćinstva, u v je tu je stva
112
�ran je široke lepeze privrednih grana uslužnih dje
latnosti, koje bi u n ajsk o rije vrijem e trebale po
s tati posebne privredne grane za potrebe doma
ćinstva, što znači: društvena prehrana, izrada op
rem e za dom aćinstvo, razni servisi i si.
Ako se u tom e uspije, omogućit će se novo
u p o šljav an je žena, njihova prekvalifikacija, do
školovanje, uvođenje novih znanja, a posebno p ri
d o nijeti stru čn o j i većoj produktivnosti rada uop
će.
KAKO SLAVITI 8. MART
Na II svjetskoj konferenciji žena socijalistki
n ja 1910. godine u K openhagenu ustanovljen je 8.
m a rt kao m eđunarodni dan žena, kao praznik,
kao dan m obilizacije revolucionarnog ženskog po
k reta i m eđunarodne borbe solidarnosti žena cije
log svijeta. Izb o r ovog datum a vezan je uz želju
da se sačuva sjećanje na krvave događaje 8. m arta
1909. godine, kada su čikaške radnice i radnici or
ganizirali štrajkove, dem onstracije i mitinge sa
zahtjevom za povećanjem nadnica i priznavanjem
općeg prava glasa.
M eđunarodni p ro le tarijat slavi samo dva da
tum a: Prvi m aj — praznik rada i Osmi rnart
dan žena. Proglašavajući Osmi m art danom žena,
m eđunarodni p ro le tarijat se odužuje ženama kao
m asovnom dijelu radničke klase za njihov dopri
nos u klasnoj bo rbi i izgradnji novog društva. Ovaj
d an je sim bol revolucionarne klasne borbe, simbol
b o rb e žena radnica. U njega je ugrađeno saznanje
113
�o klasnoj osnovi k o ja o d ređ u je društveni položaj
žene, saznanje da su žene radnice nerazdvojni dio
radničke klase i da su putovi društvene em anci
pacije žena — putovi oslobođenja radničke klase
u cjelini.
H isto rijat proslave 8. m a rta nam pokazuje da
su ti praznici bili slavljeni pod parolom mobilizi
ra n ja žena rad n ica, seljanki i intelek tu alk i u re
volucionarni rad nički p o k ret, pod parolom borbe
za je d n ak a p o litička prava, jed n ak e plaće za je d
nak rad, o sm o satno radno vrijem e, zaštitu tru d
nica, p o ro d ilja i m a jk i s m alom djecom , izgradnju
v rtića i ja slica za djecu zaposlenih m ajki. Osmi
m a rt se slavio u znaku borbe protiv fašizm a i ra
ta, u znaku b o rb e za izgradnju nove socijalističke
Jugoslavije, za veće učešće žena u proizvodnji, ob
razovanju i d ru štvenom životu zem lje.
No, plim e i oseke u radničkom p o k retu u cje
lini p ratili su i pro d o ri različitih shvaćanja o ka
ra k te ru proslave Osmog m arta. R eform isti i opor
tu nisti u radničkom p o k retu nastojali su njegov
značaj svesti n a okvire izjednačavanja pravnog
p oložaja žena i granice fem inističkog pokreta, a
p ro d o r g rađanskog m e n taliteta p retv o riti ga u
»Majčin dan« i licem jerno fetišiziranje ženskog.
»8. m a rt m eđunarodni je dan žena i p rip ad a
Revoluciji. N itko nem a prava da načinom na koji
ga proslavlja, ta j dan pretv ara u lak rd iju , da ga
p risv aja za svoja m alograđanska iživljavanja ko
ja n em aju nikakvu vezu s revolucionarnim sm i
slom tog datu m a, nitđ da m u d aju značenje koji 8.
m a rt ne može dobiti.
114
�Svako d egradiranje proslavljanja 8. m arta kao
dana rad a žena, obezv rjeđ iv an je je tog doprinosa
i u k rajn jo j liniji obezvrjeđivanje kontinuiteta
revolucije. Ove pojave ukazuju na idejnu defor
m aciju u p ojedinim sredinam a i njim a treba da
se pozabave p rije svega kom unisti u osnovnim or
ganizacijam a, sindikalne organizacije i organi up
rav ljan ja. To ne znači da taj dan ne treba obilje
žiti raznim oblicim a drugarske pažnje i organizi
ran jem kolektivnih susreta. M eđutim, kultura pro
slavljanja i sadržaj u duhu značenja tog datum a
treb a biti na um u organizatorim a.« (Citat iz Otvo
renog pism a u povodu 8. m arta K onferencije za
dru štv en u ak tivnost žena H rvatske.)
O vogodišnja proslava 8. m arta pada u vrije
me proslave 35-godišnjice podizanja narodno-oslobodilačkog u stan k a i socijalističke revolucije. Sto
ga proslavam a u radnim organizacijam a, društveno-političkim organizacijam a, javnim manifesta
cijam a i p rired b am a treb a dati posebno svečan
k arak ter. O bilježavajući 8. m art prigodnim aka
d em ijam a s referatom potrebno je posebno istak
n u ti doprinos žena u narodnooslobodilačkoj bor
bi i socijalističkoj revoluciji. Ovu tem atiku mo
guće je ob rad iti i kroz različite izložbe, susrete
revolucionara i omladine, napise u tvorničkim li
stovim a, prigodne em isije preko tvorničke radio-stanice i si. Proslave mogu također da budu i pri
lika da se inicira predlaganje za odlikovanja i dru
ga prizn an ja istaknutim radnicam a i aktivistima.
Proslava 8. m arta trebala bi također im ati
i k arak ter realiziran ja zadataka utvrđenih progra
mom M eđunarodne godine žene pod nazivom »Ra
115
�vnopravnost, razvoj i mir.« N aim e, proslave su
izuzetno podesna p rilik a da se in icira u društveno-političkim organizacijam a, rad n im organizaci
ja m a i in stitu cijam a donošenje ko n k retn ih p ro
g ram a ak cija k oje bi p ridonijele rje ša v an ju posto
jećih pro b lem a vezanih uz društveno-ekonom ski
položaj žena u našem društvu.
S hvaćajući Osm i m a rt kao je d an od praznika
na kojem se na odgovarajući način rezim iraju ulo
ženi n ap o ri i p ostignuti rezu ltati na unapređiva
n ju dru štv en o g položaja žene u socijalističkom sa
m oupravnom d ruštvu, sm atram o da bi na ovaj d an
svaka radna i društveno-politička organizacija
trebala razmotriti probleme s kojima se susreću
zaposlene žene u njihovoj sredini, te definirati
svoj godišnji program aktivnosti na razrješav an ju
p roblem a vezanih uz kadrovsku politiku, u k lju či
vanje žena u proces obrazovanja uz rad , položaj u
p rocesu rad a, za štitu zdravlja posebno tru d n ica i
m ladih m ajki, učešće žena u sam oupravljanju, po
litiku dru štv en o g stan d a rd a, te posebno m oguć
nosti angažm ana radne organizacije, odnosno ko
m une n a rje ša v an ju problem a porodice u kojoj
je m ajk a zaposlena.
116
�LITERATURA
• Karl Marx: Kapital I tom, Kultura — Beograd 195S.
• Fneđnch Engels: Poreklo porodice privatne svojine
-i država, Kultura, Beograd 1950.
• Karl Marx — Friedrich Engels: Sveta porodica, Kul
tura — Beograd 1959.
• Marx i Engels: Rani radovi, Naprijed — Beograd
1961.
• Klara Cetkin: Sjećanje na druga Lenjina,
• V. I. Lenjin: Velika inicijativa, Izabrana djela II lom
Kultura, Beograd 1960.
• V. I. Lenjin: Sovjetska vlast i položaj žena, Izabrana
djela, Kultura, Beograd 1960.
• Referat podnesen na Svjetskom kongresu žena u
Helsinkiju 1969. godine.
• Svetozar Marković: Odabrani listovi, Novo Pokolje
nje Beograd 1949.
• Dimitrije Tucović: Izabrani spisi, Prosvjeta 1949.
• Josip Cazi: Nezavisni sindikati, Institut za historiju
radničkog pokreta Zagreb 1962.
• Dr Alice W ertheimer-Baletić: Neke tendencije u za
pošljavanju žena
,
• Statistički godišnjak SFRJ, 1974;
.
• Vladimir Obradović: Društveno-ekonomski položaj
zaposlene omladine u privrednim i vanprivrednim
djelatnostima SRH
.
• II kongres samoupravljača Jugoslavije, Rad. štampa
—Beograd 1971.
..
• VII kongres Saveza sindikata Jugoslavije, Rad štam• IV koi^re^Saveza sindikata Hrvatske NIU Pregled
• Otvoreno pismo u povodu 8. Marta konferenciji za
društvenu aktivnost žena Hrvatske
117
��SADRŽAJ
strana
U v o d ............................................................................. 5
Marx i Engels: O društvenom položaju žene i
- njezinoj em an cip a ciji..............................11
Učešće žena u međunarodnom radničkom pokretu 18
Lenjin: O zadacima ženskog radničkog pokreta
u Sovjetskoj R epublici..............................24
Položaj žene u suvremenom svijetu .
.
. .2 9
Počeci modernog radničkog pokreta u Jugosla
viji i učešće žena u n je m u ......................................39
Učešće žena u revolucionarnom radničkom po
kretu između dva r a t a ......................................47
Žene u Narodnooslobodilačkoj borbi
.5 8
Žene u F N R J ...........................................................64
POLOŽAJ ŽENA U SUVREMENOM
JUGOSLAVENSKOM DRUŠTVU
Zaposlenost i z a p o š l ja v a n j e ...................................69
Zaštita na r a d u ...........................................................77
Nagrađivanje prema r a d u ...........................................79
Školovanje i stručno osposobljavanje .
.8 1
Žene u upravljanju i odlučivanju .
.8 7
Zaštita m a te r in s tv a ...................................................92
Dječja z a š t i t a ...........................................................94
Položaj žene i porodice u procesu konstituiranja
samoupravnog d r u š t v a ...........................................98
Akcioni program sindikalne organizacije na rje
šavanju problema zaposlene žene .
.
105
Kako slaviti 8. m a r t ................................................. 113
119
����
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Društveni položaj žene
Subject
The topic of the resource
Kako slaviti naše praznike
08. mart, međunarodni dan žena
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Nada Cazi
Source
A related resource from which the described resource is derived
https://www.memoryoftheworld.org/
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Novinsko izdavačka ustanova "Pregled"
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1976.
Rights
Information about rights held in and over the resource
Nepoznato
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
49-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
124 str.
08. mart
emancipacija
Marks i Engels
Nada Cazi
NOB
položaj žene
radnički pokret
-
http://afzarhiv.org/files/original/c89bc6b5e02e950a920424756168cb49.pdf
792d3cbd1cf4eaa5337560b41fad8b6d
PDF Text
Text
��Političke teme
Biblioteka
suvremene političke misli
�Izdanja
Centra
za kulturnu djelatnost
Zagreb
Političke teme
Biblioteka suvremene
političke misli
Urednik
Zagreb, 1987.
Rađule Knežević
�Žensko pitanje
I
■ ■ ■ ■
■ ■
socijalističko
sam oupravljanje
■v
Blaženka Despot
cekade
�Copyright Blaženka Despot,1987.
�Kazalo
1. Što žene imenuju muškim mišljenjem
2. Emancipacija i tehnologija
3. Povijest i socijalistička priroda
4. Povijest i priroda žene
5. Žensko pitanje i socijalističko
samoupravljanje
107
Pogovor
144
7
39
58
89
Bibliografske jed in ic e autorice
na temu ženskog pitanja
149
Literatura
151
��Što žene imenuju
muškim mišljenjem?
»Misli vladajuće klase u svakoj su epohi vladajuće misli, tj. klasa, koja
je vladajuća materijalna sila društva, istovremeno je njegova vladajuća
duhovna sila. Klasa, kojoj stoje na raspolaganju sredstva za materijalnu
proizvodnju raspolaže samim tim i sredstvima za duhovnu proizvodnju
tako da su joj zbog toga, uzevši u prosjeku, podređene misli onih, koji su
lišeni sredstava za duhovnu proizvodnju. Vladajuće misli nisu ništa drugo
do idealni izraz vladajućih materijalnih odnosa, tj. u obliku misli izraženi
\ Jadajući materijalni odnosi, dakle, idealni izraz odnosa, koji bas jednu
klasu čine vladajućom, dakle, misli njene vladavine. Individuumi, koji sa
činjavaju vladajuću klasu, imaju između ostaloga svijest i stoga misle;
ukoliko oni, dakle, vladaju kao klasa i određuju čitav opseg jedne histo
rijske epohe, razumije se po sebi, da oni to čine u svim njenim dimenzi
jama, dakle, između ostaloga vladaju i kao mislioci, kao proizvođači misli,
upravljaju proizvodnjom i raspodjelom misli svoga vremena, da su, dakle,
njihove misli vladajuće epohe. . .«
Marx — Engels: »0 proizvodnji svijesti«, Rani radovi, Zagreb, 1953, str. 313.
Dodali bismo: v l a d a j u ć e m i s l i j e d n e e p o h e su
m i s l i ne s a mo v l a d a j u ć e kl as e, ve ć i vl adaj ućeg SPOLA.
�I
Da bi se pokazalo kako vladajuća misao jedne epohe nije
samo misao vladajuće klase, već i misao vladajućeg spola,
nije slučajno izabrana kritička analiza Hegela. Na Hegelu,
odnosno, dijalektičko-spekulativnoj metodi filozofije slo
bode, pokušat ćemo ukazati na razliku klasnoga i spolnoga
pitanja, odnosno, osnovnu tezu da žene ne ozbiljuju nivo
emancipacije klase kojoj pripadaju.
Kritička analiza Hegela treba pridonijeti samoosvješćivanju žena da moraju napustiti zdravorazumsko shvaćanje
svoje emancipacije kao oslobađanja od muškarca, od nje
gove kontrole njihove seksualnosti i fertiliteta, kao, napo
kon, njihovo traženje za pukom ravnopravnošću sa muš
karcima. Upoznavanje sa dijalektičko-spekulativnom me
todom filozofije slobode dovodi do svijesti da je problem
emancipacije žena jedinstven sa poimanjem slobode.
Unutar filozofije prije Hegela, žensko pitanje ne može se
ni postaviti, niti žene mogu postaviti pitanje slobode, jer
kao spol u njoj ne učestvuju. Filozofi koji prethode Hegelu
i koji izlaze iz metafizičkog mišljenja, nemaju što reći o
ženi, jer je u metafizičkom mišljenju razlika između muš
karca i žene ukinuta u pojmu »čovjek« koji je racionalno
biće i prema tome postoji samo jedna filozofija i samo jed
no mišljenje. Ako filozofi prije Hegela — dakle metafizičari
— nešto kažu o ženama, oni to kažu sasvim privatno. Kada
daju zajedljive primjedbe o ženama, kao primjerice Schopenhauer,' onda to oni govore iz svojih nesretnih iskustava
sa ženama, iz svojih političkih, religioznih opredjeljenja,
dakle, iz nečega što je heteronomno za samu stvar. Ta miš
ljenja nemaju nikakve veze s njihovom filozofijom, jer i/,
metafizičke filozofije nikakvi filozofijski odnos spram žena
nije. moguć. U Hegela koji ide na nadvladanje metafizike,
na apsolutnu filozofiju, pokazat će se nemogućnost uteme
ljenja ženskog pitanja u filozofiji uopće, baš zato što je
Hegelova filozofija apsolutna, s jedne strane; a pošto se
radi o nadvladavanju metafizike, razlike zbiljnosti i idealilcta, s druge strane, to se ukidanje mora povijesno posredo[1] Vidi: Was Philosophen iiber Frauen đenken?, Miinchen, 1980
�Sto žene imenuju muškim mišljenjem?
9
vati a samo se povijesno posredovanje može staviti u pi
tanje.
Apsolutna filozofija jest ideja izložena u vremenu, dakle
u. svjetskoj povijesti, a pošto u svjetskoj povijesti postoje
individue koje se odnose, pa tako i muškarac i žena, zatim
čovjek i država itd., sve je to imanentno Hegelovoj filozofiji.
Budući da je Hegel apsolutnu filozofiju utemeljio na ideji
u vremenu ili svjetskoj povijesti, u kojoj se zbivaju sva pos
redovanja slobode, da bi ona bila konkretna, tekstovi koji
su relevantni za žensko pitanje prvenstveno su: Filozofija
povijesti i Filozofija slobode.
Hegel je svojom filozofijom, svojim posredovanjem slo
bode neophodan utemeljenju jednog marksističkog feminizina, jer je Marx već učinio temeljitu kritiku Hegelove filo
zofije prava, Hegelove filozofije države, Hegelove filozofije
državnog prava, Hegelove dijalektike i filozofije uopće.
Marx vrši kritiku Hegelove filozofije istim kategorijalnim
aparatom dijalektičko-spekulativne metode i deducira njo
me proletarijat, koji, kao niti žene, nije filozofijska kate
gorija. Time se žensko pitanje dovodi u pojmovnu blizinu
sa proletarijatom, jer im oboma nema mjesta u filozofiji
slobode, ali zato im je mjesto u ozbiljenju filozofije. Razli
čitost njihovog mjesta u ozbiljenju filozofije upravo je pro
blem jednog marksističkog feminizma.
II
Filozofija povijesti u Hegela ide od pretpostavke da su
zbivanja u povijesti bila umna. Zbivanja su bila umna
zato jer u apsolutnoj filozofiji, u kojoj se ideja izlaže u
vremenu ili u svjetskoj povijesti — ova je povijest potrebna
kao posredovanje da se dođe do apsolutne umnosti, do ap
solutne spoznaje. Um je beskonačan, um je naprosto supstancijalna moć, pa prema tomu se ta supstancijalna moć
kao ideja izložena u vremenu povijesno posreduje. Pitanje
je: koja je krajnja svrha svijeta? Ako je moćan taj um koji
uspostavlja povijest, cijela se svjetska povijest zbiva na du
hovnom tlu. To je za Hegela važno, jer kod njega postoji
ideja koja se izlaže u prostoru a to je priroda, koju obra
đuje u Filozofiji prirode. Povijest po umu, svjetska povijest,
međutim, zbiva se u ideji vremena i, dakle, na tlu duha. Za
apsolutnu filozofiju bitno je da odredi koje su to osobine
duha. Jedino je na tlu duha moguće da posredovanjem svjet-
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
10
ske povijesti, apsolutnom spoznajom dođe duh samome se
bi.
Prva je karakteristika duha — supstancija duha. Ona je
Slobodna ili jedina istinitost duha kao sloboda. Zbog toga
je Hegelova filozofija — filozofija slobode. Svjetska povijest
ne može biti ništa drugo nego stalno posredovanje u slo
bodi, svjetska je povijest u prvom redu napredovanje u svi
jesti o slobodi. Radi se naime o tome da je duh »Bei sich
selbst sein < duh je jedino pri sebi, pa je njegova prva ka
;
rakteristika da je slobodan, jer sve drugo što jest spram
nečega se odnosi i o nečemu ovisi i upravo zato što o ne
čemu ovisi je bitno neslobodno. A samo ono što se ni na
što ne odnosi ostaje samo pri sebi i apsolutno je slobodno.
Taj duh koji je »Bei sich selbst sein«, baš zato što je stalno
pri sebi i samo se na sebe odnosi, jest apsolutno slobodan,
pa će svjetska povijest biti napredovanje u svijesti o slo
bodi. Jer ona je umna upravo zato jer će se supstancijalitet
uma povijesno tako posredovati da će se (da se izrazim go:
tovo marksistički) povijesne etape razlikovati po napredo
vanju u svijesti o slobodi. I tako će Hegel smatrati da je
prirodno stanje bitno neslobodno jer u njemu nitko nema
svijest o slobodi, a bez svijesti o slobodi nema ni nje same.
Po Hegelu se svijest o slobodi prvi put javlja kod Istočnjaka, dakle u istočnim kulturama, ali samo svijest da je je
dan slobodan (faraon koji ima oznake božanstva), a upra
vo su zato svi drugi neslobodni. Ako su neslobodni oni su
neumni, povijest im nije umna ili je na vrlo niskom stup
nju posredovanja umnošću. Lijepa je kultura Grka, reći će
nam zatim Hegel, počela s tim da su neki ljudi slobodni.
Germansko-kršćanskoj kulturi Hegel će potom dati onu ulo
gu svjetskog duha u kojoj je spoznato da je čovjek slobo
dan, tj. da su svi slobodni. U tome i jest taj novovjekovni
senzibilitet, ta evropska kultura, taj modemi duh, svijest
o tomu da su svi slobodni (o čemu će još biti riječi).
Ako se apsolutna filozofija, apsolutno znanje mora posre
dovati povijesnošću, a povijesnost je umna, svjetovnovst
uma je umna zato jer je po duhu a duh je sloboda. Pitanje
je ovdje koji su instrumenti slobode? Nama je to intere
santno jer su to žive individue, pa između ostalog i muš
karci i žene, i narodi, i rase itd. Oni su instrumenti slobo
de, tako da svaki radi individualno po svojim strastima.
Borba tih strasti zbiva se tako da mora pobijediti um, a
sama se apsolutna ideja povlači na stranu i pušta da se
strasti same bore da bi um pobijedio i u tome je lukavstvo
�Sto žene imenuju muškim mišljenjem?
11
uma. Strasti se bore za ideju koja ostaje odmaknuta, a naiavno da u strastima kojima su pokretači ljudi, ono što je
umno mora pobijediti, kako bi Hegel rekao, vidljivo je to
od svakodnevnog našeg posla da samo na jedan način nešto
možemo svrhovito učiniti, pa dakle umno, do toga da svaki
konflikt ili svako zbivanje pobjeđuje um. Tako naše strasti
rade kako bi apsolutni duh sam sebe spoznao, a time i mi
radimo na povijesnosti, odnosno na našem napredovanju
u ideji slobode. Međutim, kod Kanta bi to značilo da su
ljudi instrumentalizirani od slobode; a da je čovjek od bilo
čega instrumentaliziran — to je za Kanta nemoralno. Me
tafizičko se mišljenje i kreće u ovom krugu. Instrumentalizirati nekoga za neku drugu svrhu izvan njega jest nemo
ralno. Ali kod Hegela je to metafizičko mišljenje jedna
apstraktna aporija: ili biti instrumentaliziran ili biti slo
bodan. To što mi radimo kao instrumenti slobode jest up
ravo naša ćudorednost i mi radimo za nijezinu umnost, ra
dimo umno, i jedino se tako oslobađamo i napredujemo u
slobodi/ Prema tome je upravo najviša umnost i najviša slo
boda biti instrumentaliziran od slobode, što znači biti ću
doredan. Mi smo ćudoredni upravo onda kad smo instru
mentalizirani od slobode i samim time bitno slobodnoj
Hegel je ovdje htio pokazati da je dilema biti instrumen
taliziran ili biti slobodan, apstraktna aporija. Biti instrumen
taliziran od slobode i za slobodu, znači biti slobodan. Pot
puni je objektivitet duha u državi. Država je objektivni
duh i realitet, apsolutni duh ima objektivni realitet u zbilj
nosti države. Objektivni duh je država u cijelom svom rea
litetu i s tim je ovdje apsolutna istina koja je objektivirana
u toj instituciji. Kako se taj individuum sa svojim strasti
ma odnosi spram države? Hegel sm atra da imamo apstrakt
ne i metafizičke predrasude o slobodi i subjektivnoj volji,
i onoj slobodi koja je objektivna u državi. Naime, Hegel ov
dje ide protiv teorija o državi koje su nastale na temelju
teorija društvenog ugovora od Rousseaua nadalje.
»Glavna je stvar da sloboda, kako se ona određuje poj
mom, nema za princip subjektivnu volju i samovolju, nego
uviđavnost opće volje, i da je sistem slobode slobodan raz
voj njenih momenata. Subjektivna je volja posve formalno
određenje u kojemu i ne leži ono što ona hoće. Samo je
umna volja ono općenito što se u sebi samome određuje i
razvija, izlažući svoje momente kao organske članove. O tak
voj gotskoj gradnji katedrale stari nisu ništa znali«.2 MetaL2] Hegel: Filozofija povijesti, Zagreb, 1966, str. 53.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
12
fora o gotskoj katedrali ukazuje da je subjektivna volja ili
subjektivna sloboda naprosto samovolja koja ni ne zna šta
hoće i nije ništa, nego je samo ona volja koja je umna i ko
ja je, dakle, ostvarena u državi. Prema tomu, pojedinac tu
nikako ne može biti slobodan prije države, nego on može
tek u državi biti slobodan, naprosto zato što je država ta
objektivna istina i objektivni duh. Odnosno, on će biti slo
bodan ukoliko sluša zakone. Individualna je volja kao sub
jektivno određenje, samovolja, koja je neumna, a ona opća
volja, umna, jest u državi; individua je slobodna samo onda
kada sluša državu (i »rukovodstvo«, rekli bismo danas, Hcgel će reći birokrate). (Slobodna volja je jedino ona koja
zna šta hoće, apsolutnom je metodom određena razlika sub
jektivne volje kao subjektivističke ili kao proizvoljnosti i
one umne volje koja nam posreduje povijest upravo kao
umnu i kao slobodu. \
Za žensko pitanje, za emancipaciju žena bitan je odnos
individue i države kao pretpostavke slobode, da bi se žene
oslobodile pukog zdravorazumskog shvaćanja slobode izvan
toga odnosa. U Hegelu će se žena u tom smislu prvi put
spomenuti u Filozofiji prava, gdje Hegel govori o patrijar
hatu, što ćemo još analizirati.
U prirodnom stanju nema slobode, jer nema svijesti o slo
bodi. To je tek početak povijesti, početak posredovanja iza
kojega tek dolazi napredovanje u slobodi.
»To je prirodno stanje i prema svome pojmu onakvo ka
ko ga empirijski nalazimo u egzistenciji. Sloboda kao idealitet neposrednoga i prirodnoga ne opstoji kao nešto ne
posredno i prirodno, nego se naprotiv mora steći i tek za
dobiti, i to beskonačnim posredovanjem u njegovanju zna
nja i htijenja. Stoga je prirodno stanje naprotiv stanje ne
pravde, sile, neobuzdanog prirodnog nagona, nečovječnih
djela i osjećaja. Na svaki način, opstoji ograničenje s po
moću društva i države, ali ograničenje onih tupih osjećaja
surovih nagona kao nadalje i reflektirane proizvoljnosti
volje i strasti.«3 Dakle, sve što mi zovemo ograničenjem vo
lje kad metafizički mislimo, jest za Hegela samo ograniče
nje onih tupih strasti po kojima je čovjek upravo neslubodan. To ograničavanje pada u posredovanje kojim se tek
proizvodi svijest i htijenje slobode kakva je ona zaista, tj.
umna i prema svome pojmu. »To je ono vječno nerazumi
jevanje slobode što se ona uvijek shvaća kao formalna u
[3] Ibid, str. 46.
�što žene imenuju muškim mišljenjem?
13
subjektivnom smislu, kao apstrahirana od njenih bitnih
predmeta i svrha. Tako se ograničenje nagona, žudnja i
strasti koja kao takva pripada samo partikulamoj individui,
samovolji i proizvoljnosti, uzima kao ograničenje slobode.
Naprotiv, takvo je ograničenje upravo uvjet iz kojega pro
izlazi oslobođenje, a društvo i država jesu ona stanja u ko
jima se sloboda štaviše ostvaruje.«4
Ako se mi kao žene pozivamo na slobodu, a bez primanja
ovog posredovanja hegelijanski bi nam se reklo:/pa vi se
borite za one slobode, one strasti koje su upravovneumne,
jer ono što jest umno upravo je to ograničenje i erosa i stra
sti i dovođenje individue u odnos sa državom, jer je tek ona
objektivitet slobode, pa je tek u odnosu spram nje i zakona,
sloboda djelatna po sebi i za sebe i mi smo utoliko u napre
dovanju pojma slobode ukoliko smo u odnosu sa zakonom
i državom! Stoga Kegel smatra da je prva pretpostavka
um nos ti tog odnosa u patrijarhatu (i u ograničavanju pu
ke čulnosti prirodnoga stanja). Tek u njemu nastaje i
sloboda za nas ukoliko hoćemo umnu volju, a ne svoju sub
jektivnu apstraktnu volju, a sam je patrijarhat baziran na
porodici.
»Patrijarhalno se stanje ili u pogledu cjeline, ili bar u
pogledu nekih pojedinih grana smatra odnosom u kojemu
s onim što je pravno nalaze svoje zadovoljenje ujedno ću
doredni i duševni element pa se sama pravda i prema svom
sadržaju istinski vrši samo u vezi s njim. Patrijarhalnom je
stanju osnovom odnos familije koji sa sviješću razvija prvu
ćudorednost kojoj država pridolazi kao druga. Patrijarhalni
odnos je stanje prijelaza u kojemu je familija već sazrela
u pleme ili narod, pa je stoga veza već prestala biti samo
veza ljudi i povjerenja, postavši vezom službe. Ovdje prije
svega valja govoriti o ćudorednosti familije.(Familija je sa
mo jedna osoba, njezini su članovi svoju osobnost (a s njo
me pravni odnos kao i daljnje partikulam e interese i sebič
nosti) ili međusobno napustili (roditelji), ili tu osobnost još
nisu postigli (djeca koja se isprva nalaze u goru navedenom
prirodnom stanju). Članovi su na taj način u jedinstvu
osjećaja, ljubavi, u međusobnom povjerenju, u vjerifAi lj w
bavi ima jedna individua svijest o sebi u svijesti \lruge,
odrekla se sebe, a u tome međusobnom odricanju ona je
zadobila sebeUisto tako drugi poput same sebe kao jednu
s onom drugom). Daljnji interesi potreba, vanjskih prilika
života, kao i izgrađivanje unutar nje same, sačinjavaju u
[4] Ibiđ, str. 47.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
14
pogledu djece zajedničku svrhu. Duh familije, penati, isto
su tako jedno supstancijalno biće kao duh nekog naroda u
državi, a ćudorednost u jednom i u drugom sastoji se u os
jećaju svijesti i htijenju, ne u individualnoj ličnosti i inte
resima, nego u općoj bitnosti svih njihovih članova. Ali to
se jedinstvo u familiji uglavnom osjeća, ostaje unutar pri
rodnog načina; država treba da nadasve (ovo sam potcrtala,
B. D.) respektira pijetet familije; s pomoću nje ima ona
za svoje pripadnike takve individue koje su već kao takve
za sebe ćudoredne (jer kao osobe one to nijesu) i koje za
državu donose sa sobom zrelu podlogu po kojoj se osjećaju
kao jedno s cjelinom«.5
Upravo samo onda kad jedna filozofija kao Hegelova,
smjera da bude apsolutna istina i apsolutna sloboda, da duh
bude slobodan, jer može spoznati sam sebe, naša sloboda
može biti samo u napredovanju svijesti o slobodi sa potpu
nom sviješću da treba odbaciti subjektivnu slobodu i biti
instrumentaliziran od apsolutne ideje. Ćudoredni moral u
napredovanju ka slobodi možemo imati samo kao individue
u odnosu spram države, s jedne strane, a s druge strane,
ta država mora insistirati na familiji gdje se vrši (kako bi
smo mi danas rekli) socijalizacija: da upravo svaka jedin
ka bude u svojoj subjektivnoj volji ukinuta u ime te cjeli
ne. Pri tomu je patrijarhat prva pretpostavka slobode.
Uz cijelo određenje familije kao mjesta ćudorednosti i
ukidanja individua da bi se mogli odnositi spram države
kao realiteta slobode, ona je otporni materijal za Hegelovu
metodu. Familija je jedan tamni temelj, nešto prirodno,
jer se radi o spolovima, radi se o djeci, starcima, radi se
o dobnim razlikama, o biološkoj reprodukciji, što je sve
priroda. A kako je u početku rekao — sloboda po sebi i za
sebe ne dobiva se po ideji koja ije u prostoru, dakle u pri
rodi. Obitelj već zato što je sastavljena od prirodnih indi
vidua ima jednu biološku funkciju. Ona je tamni talog,
mulj, apsolutnom duhu, koji sada iz svoje umnosti, kao
ipak pretpostavke svjetske povijesti da rađa individue, mo
ra biti čim više posredovana. To znači što više ukinuti sub
jektivnu slobodu, pogotovo spolnost, a to se može tako da
individuum bude ukinut u ime familije kao cjeline koja gaji
u sebi osjećaje. Ali osjećaji nisu kategorija apsolutnog du
ha, pa će za Hegela zato familija još uvijek biti tamni ta
log. Država mora posredovati tu osjećajnost jer joj ova is[5] Ibid, str. 47 — 48.
�Sto žene imenuju muškim mišljenjem?
15
poručuje takve individue koje slobodu vide u odnosu sa
državom, odnosno, koje u državi vide naprosto umnost. Hegelova apsolutna filozofija, koja ide na ukidanje metafizike,
mora definirati i familiju i ženu. Umnost je odnos spram
zakona, a spram zakona individua ne može stajati direktno,
nego će umno i ćudoredno Hegel morati postaviti tako, da
je dužnost čovjeka da stupi u brak, dužnost da rađa djecu;
dužnost upravo zato jer kao individua može imati suviše
subjektivne volje koja je neumna. Posredovanje sa umnom
voljom omogućeno je na prvom stupnju ukidanjem poseb
nosti u familiji, tako da familija postaje cjelina.
U zabludi smo ako danas govorimo o slobodi a da pri
tom ne znamo šta Hegel podrazumijeva pod slobodom i
umnošću. Mi svi živimo u sjeni Hegela, svjesno ili nesvjes
no, htjeli mi to ili ne. Njegova država je tu. Ona nam se
nameće kao umnost, pa čak i kao sudbina. To Hegel i po
kazuje u razgovoru sa Napoleonom u Filozofiji povijesti.
»Kad je Napoleon jednom razgovarao sa Goetheom o pri
rodi tragedije, rekao je da se novija tragedija od stare bit
no razlikuje po tome što mi više nemamo sudbine, kojoj
bi ljudi podlegli, i što je na mjesto starog Fatuma stupila
politika. Prema tome bi nju trebalo upotrebljavati kao no
viju sudbinu za tragediju, kao naj neodoljivi ju silu pred
kojom se individualitet ima prignuti.«4
III
Odnos individue spram države kao objektiviteta slobode,
posredovan familijom, zbiva se na području prava. Slobode
nema u prirodi, priroda je neslobodna kategorija — ideja
izložena u prostoru. Stoga će se svo posredovanje slobode
izvesti na području prava — sloboda jest moguća samo
posredovana pravom.
»Tlo je prava uopće ono duhovno, a njegovo pobliže mje
sto i ishodište volja koja je slobodna, tako da sloboda čini
njegovu supstanciju i određenje, a pravni je sistem carstvo
ozbiljene slobode, svijet duha proizveden iz njega samog
kao druga priroda«.6 Nema slobode bez posredovanja pra
7
vom, jer je upravo pravo ozbiljenje slobode ili ono posredo
vanje što ukida prirodu. Ući u pravo, smoći ući u slobodu.
[6] Ibid, str. 293.
[7] Hegel: Osnovne crte filozofije prava, Sarajevo, 1964. str. 31 — 32.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
16
Bez posredovanja pravom nema slobode, jer bez njega osta
ju prirodne kategorije, a priroda je po svom bitnom odre
đenju neslobodna. Ideja po sebi i za sebe slobodne volje
posreduje se pravom kao ozbiljenje slobode ili slobodna
volja. Međutim, u samoj Filozofiji prava Hegel ima još u
pravu tri posredovanja, beskonačno posredovanje slobode.
A ta su tri posredovanja u filozofiji prava: sfera apstrakt
nog ili formalnog prava, zatim sfera moraliteta i sfera običajnosti. I unutar prava posredovanje ide još kroz te tri
sfere. Ovo je posredovanje sfera apstraktnog ili formalnog
prava, sfera moraliteta, sfera običajnosti. U sferi običajnosti nalaze se porodica, građansko društvo i država.
Zadržat ćemo se pobliže na sferi običajnosti, iako se prve
dvije ne mogu sasvim mimoići iz posve određenog razloga,
jer se i radi o ideji po sebi i za sebe slobodne volje, bez
koje slobode nema. Paragraf 11: »Samo tek po sebi slobod
na volja jest neposredna ili prirodna volja. Određenje raz
like koju u volji postavlja pojam koji sam sebe određuje
pojavljuje se u neposrednoj volji kao sadržaj koji nepo
sredno postoji. To su nagoni, želje, sklonosti, pomoću kojih
je priroda odredila volju. Taj sadržaj u svom razvijenom
određenju dolazi doduše od umnosti volje, pa je tako po
sebi uman. Međutim, otpušten u takav oblik neposrednosti
on još nije u obliku umnosti. Taj je sadržaj, doduše, za
mene, moj uopće, ali ovaj oblik i ovaj sadržaj još su razli
čiti. Volja je tako u sebi konačna volja«.8
Mislim da se iz ovog paragrafa najbolje vidi što znači determiniranost volje kao moje volje, koja se može meni uči
niti kao moja uopće, ali to je ipak samo konačna volja. Tek
ta konačna volja mora ići u beskonačno posredovanje ideje
po sebi i za sebe slobodne volje, da bi bila slobodna, odnos
no, beskonačna volja je ona koja hoće samu sebe ili slobo
du. Beskonačna volja je sloboda, ako hoće samu sebe. Ove
sve naše volje su konačne volje i po tome mogu tek stupiti
u posredovanje, ali same po sebi nisu slobodne. Ova bes
konačna volja koja je sloboda, jer mi razgovaramo o slo
bodi, u § 22 određuje se: »Volja koja je bit, koja je po sebi
i za sebe jest istinski beskonačna«.’ To je ta volja za slobo
dom jer je njen predmet ona sama, dakle, on za nju nije
drugo ili možda granica, nego se volja u njemu, naprotiv, sa
mo vratila u sebe. Onda dalje nije »puka mogućnost, dispo
zicija, moć, nego zbiljsko beskonačno, infinitum actum, jer
[8] Ibiđ, str. 38.
[9] Ibiđ, str. 44.
�što iene imenuju muškim mišljenjem?
17
opstanak pojma ili njegova predmetna spoljašnost jest
unutrašnjost sama«. Ovim smo metodologijski riješili da
se radi o posredovanju beskonačne volje po sebi i za sebe
koja je sloboda. A ta se volja mora posredovati, u kojoj sva
ki moj uopće je konačna volja, i da bi ušao u slobodu mo
ram se posredovati. Ako se analitički izostavi sfera ap
straktnog i formalnog prava, zbog metodologije našeg rada
treba se ipak djelomično zadržati na sferi apstraktnog i for
malnog prava, zato što kod Hegela treba uvijek ukazati, a
da ne kažem, emocionalno, prokazati, to, da privatno vlasni
štvo, porodica, građansko društvo i država stoje u protoku.
To znači, kada se žene bore za bilo kakvu slobodu i ravno
pravnost, a daje im se bilo koji argument protiv toga, onda
treba pokazati da je Hegel superioran svakoj drugoj argu
mentaciji protiv žene, ali pod pretpostavkom protoka umnosti građanskog društva, podjele rada, a to znači nečeg par
exellence klasnog. Svaka pozicija protiv žena, ili ograniče
nje njezine slobode, mora se sukobiti sa privatnim vlasni
štvom, sa građanskim društvom, dakle, sa klasnim katego
rijama. Da bi uvijek ukazivali na taj protok između privat
nog vlasništva, običajne sfere porodice, građanskog društva
i države, moramo uzeti određenje vlasništva iz sfere ap
straktnog ili formalnog prava koje inače ne uzimamo poseb
no, a koja pretpostavlja moralitet i običajnost. Moja volja,
moja konačna volja, može ući u objektivitet, da bi ja bio
osoba, a ne prirodno biće, samo tako, da se ona objektivira,
jer ako ja imam volju a vis a vis mene predmet, ako imam
volju za tim predmetom, moja volja i predmet su u ap
straktnom odnosu. Moja volja je realizirana tek kad taj
predmet posjedujem. Pošto je moja volja posredovana slo
bodom, ja tu slobodu mogu posredovati tako da je objekti
viram u posjedu. Privatno vlasništvo je pretpostavka mene
da budem slobodan čovjek. Da sam ja slobodan moram po
sjedovati, dakle, moram imati privatno vlasništvo kao
objektivaciju moje volje za predmetom. A posjed kao prav
na kategorija (jedan cijeli pravni sistem štiti posjed) upra
vo zbog toga je ozbiljenje slobode. Vidjeli smo Hegelovo
određenje da je pravni sistem ozbiljenje slobode. Pravni
sistem je to stoga jer nam čuva posjed, a posjed jest objektivacija moje volje da budem slobodan čovjek. U ovome se
krije izvor Hegelovog mišljenja o ženama.
U § 45 stoji: »Da ja imam nešto u svojoj čak spoljašnjoj
vlasti, u tome se sastoji posjed, kao što je posebna strana
da ja nešto činim svojim, iz prirodnih potreba, nagona i
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
18
proizvoljnosti, poseban interes posjeda. No, ta strana da
sam ja sebi kao slobodna volja u posjedu predmetan, a time
također zbiljska volja, sačinjava ono istinsko i pravno u
tom određenju vlasništva«.'0
Dakle, tek ideja vlasništva, odnosno, pravna kategorija
vlasništva, zbiljski čini moju slobodnu volju i mene kao slo
bodu, jer je objektivirana u predmetnosti. Sve je drugo
apstrakcija. Tu je velika prednost hegelijanske metode da
ona nadvladava svaku metafiziku i apstrakciju. Apstrakcija
je bila odijeljenost predmeta i volje. Ta metafizička apstrak
cija se ukida time što moja volja postaje predmetna kao
sloboda i to u privatnom vlasništvu. Paragraf 47: »Kao oso
ba, ja sam sam, neposredno pojedinac — to u svom daljem
određenju ponajprije znači: ja sam živ, u svom organskom
tijelu, koje je moj po sadržaju opći, nepodijeljeni spoljašnji opstanak, realna mogućnost svakog dalje određenog opstojanja. No, kao osoba imam ja ujedno svoj život i tijelo
kao i druge stvari, samo ukoliko je to moja volja. Prema
tome, ja mogu i sebe imati samo kao moju volju, kao mo
ju slobodu kao oblik mojeg posredovanja ideje po sebi i za
sebe da bi bila slobodna volja, a to znači u posjedu«." Iza
određenja vlasništva kao objektivacije volje u apstraktnom
i formalnom pravu, prelazimo na sferu običajnosti. U sferi
običajnosti najviše se može vidjeti razlika između zdravorazumskog shvaćanja i Hegelove apsolutne metode ili dijalektičko-spekulativne metode. Iz neposrednog iskustva, a po
gotovo tko nije filozofijski obrazovan, pod običajem sma
tramo uglavnom skup normi ili obrazaca po kojima se po
naša jedno društvo, a da pri tom mislimo da bi se ono
moglo ponašati i nekako drugačije. To za Hegela nije običaj,
jer je običajnost posredovanje ideje po sebi i za sebe slo
bodne volje. Prema tomu svrha je da se slobodna volja bes
konačno isposreduje do slobode. A običaj će joj biti samo
sredstvo tog posredovanja. Običajnost spada u neophod
nost posredovanja slobode, a pojedinci nisu ništa drugo ne
go — metaforički rečeno — marionete apsolutnog duha, ko
ji nam daje običajnosne moći da naše individualne sudbine
određujemo prema običajima kao svoje nužno posredova
nje. To je upravo ono područje, gdje se sa Hegelom uvijek
spore moralisti, a Hegel ima vrlo loše mišljenje o moralisti
ma. Porodica i brak spadaju u kategoriju običajnosti. Od
ređenje običajnosti u § 144 glasi: »Objektivno, običajnosno,
koje stupa na mjesto apstraktnog dobra (a apstraktno do[10] lbid, str. 60.
[11] lbid, str. 61.
�Sto žene imenuju muškim mišljenjem?
19
bro je Kantov princip npr. treba da — primjedba D. B.)
jest konkretna supstancija po subjektivitetu kao spas bes
konačnom obliku. Ona postavlja u sebi razlike koje su time
određene pojmom, pa po tome običajnosno ima čvrst sadr
žaj koji je za sebe nuždan, te opstojanje uzdignuto nad sub
jektivno mnijenje i nahođenje jesu po sebi i za sebe bitkujući zakoni i uredbe.«1
2
Zakoni i uredbe su po sebi i za sebe umni i koji nadvla
davaju cijeli subjektivitet i ulaze u posredovanje apsolutne
slobode, u određenju da su pojedinci instrumenti apsolutne
slobode, što je dalje određeno u § 145: »Da je ono obi
čajnosno sistem tih određenja ideja, to sačinjava nje
govu umnost. Ono je na taj način sloboda ili po sebi i za se
be bitkujuća volja kao ono objektivno, krug nužnosti čiji
su momenti običajnosne moći, koje upravljaju životom in
dividua, imajući u njima kao u svojim akcidencijama svoju
predstavu, pojavni oblik ili zbiljnost.«1 Nad pojedincima su
3
kao individuama običajnosne moći, bolje vladaju njihovim
sudbinama i onaj običajnosni krug: porodica, brak, građan
sko društvo, država. To je upravo umno, jer oni nisu ništa
drugo nego akoidencije ili pojavni oblik gdje se sloboda po
sreduje. Sloboda ne smije biti apstrakcija, nego se mora
posredovati u pojavnim oblicima, pa kad mi upadamo u
krug nekih običajnosti, običaja, zakona i uredaba, onda se
upravo ponašamo slobodno i umno jer smo mi predstave,
akcidencije, ili pojavni likovi slobode po sebi i za sebe, vo
lje koja hoće samu sebe. U to određenje običajnosti spadaju:
brak, građansko društvo i država. Najprije smo počeli od
braka i porodice da sebi metodologijski pojednostavimo
razumijevanje Hegela. Vidjeli smo već u Filozofiji povijesti
da je za Hegela familija i brak uopće jedan tamni mutni
talog koji se ne da do kraja nadvladati. Brak je uvijek od
nos između dva bića, dva prirodna bića, konkretno dva spo
la, muškarca i žene. Dok je jedno biće kao biće prirodno
biće, priroda, nema govora o slobodi. Ono može ući u slo
bodu sa drugim prirodnim bićem samo tako da se posre
duje običajnosno u braku. Da bi biće uopće bilo slobodno
ono stupa u brak. Ako ne stupi u brak, onda živi kao prirod
no biće, a prirodna bića su neslobodna bića. Prirodna bića
tek pravnim posredovanjem dolaze u kategoriju ozbiljenja
slobode. U brak će se stupiti kao u pravnu kategoriju, koja
je u pravu jedan stupanj posredovanja, to je brak običajno
sti, koji je za naš zapadnoevropski krug — o kojem Hegel
[12] Ibid, str. 142.
[13] Ib id, s tr. 142 — 143.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
20
govori — monogamna porodica i čak, nerazrješiva porodica.
Ako ja mogu kao prirodno biće doći u kontakt sa drugim
prirodnim bićem u slobodi a ne u prirodi, onda moram stu
piti u brak koji je u pojmu nerazrješiv, jer ne mogu biti
slobodan nego u ukinuću svoje prirode na taj stupanj da
ona postane samo modalitet egzistencije, ispunjava pojam.
»Običajnost braka sastoji se u svijesti o ovom jedinstvu
kao supstancijalnoj svrsi. Time u ljubavi, povjerenju i za
jedništvu cijele individualne egzistencije u kojem je uvje
renju i zbiljnosti prirodni nagon snižen na modalitet jednog
momenta i da se istakne duhovna veza u svom pravu kao
ono supstancijalno, a time kao ono što je uzvišeno iznad
slučajnosti, strasti i vremenski posebnog nahođenja kao
onog po sebi nerazrješivog«. To znači da je svaki odnos pri
rodnog bića i prirodnog bića, konkretno spolova, neslobo
dan odnos, ukoliko nije u braku. Odnos među spolovima
neslobodan je ako nije u braku, jer mu tek brak daje mo
gućnost da svoju prirodnost svede na jedan nužan, na je
dan minimalan nivo. Ali ono još uvijek ostaje priroda što je
taj tamni talog da bi slobodu imao u toj svojoj vječnosti.
No, u brak se stupa zbog toga da se stvori porodica, koju
Hegel određuje u § 158. Upravo zato jer se prirodna bića
moraju ukinuti kao prirodna u pravu ili u braku, porodi
ca će značiti muškarca, ženu i djecu, ali tako da svi ukinu
svoju individualnost u člana porodice. Pretpostavka je
slobode življenja u porodici da se svaki osjeća kao član a
ne posebna individua: »Porodica ima kao neposredni supstancijalitet duha svoje jedinstvo koje sebe osjeća, ljubav
kao svoje određenje tako da opstoji uvjerenje da se ima
samo svijest svog individualiteta u tom jedinstvu kao bit
nosti koja po sebi i za sebe bitkuje da bi se u njemu bilo
ne kao osoba za sebe nego kao član«.'4 Dakle, ja sam slo
bodna osoba po sebi i za sebe, upravo zato jer djelujem ili
se osjećam u jedinstvu sa porodicom, što znači da sam čo
vjek. Kad bih se osjećao individua u porodici, onda bih bio
neslobodan. Jedna je stvar da se u porodici svatko osjeća
kap član i ukida svoju individualnost u ime slobode, a dru
go je, da se ukidanje člana kao žena ili muškarac gleda na
drugi način. Svaki se mora ukinuti u svom individualitetu
da bi bio slobodan, ali posredovanje kojim se ukida muš
karac kao član i žena kao član različito je. Kod Hegela takva
razlika ne izlazi iz slučajnosti, nego upravo iz slobode, a ta
je sloboda u tome što prirodne razlike muškarca i žene
[14] Ibiđ, str. 149, § 158.
�šio žene imenuju muškim mišljenjem?
21
u ovom duhovnom određenju braka i porodice postoje, jer
se običajnosni supstancijalitet kao pojam pocijepao u sebi
na duhovno i materijalno. Prema tome, da muškarac ima
drugu ulogu a žena drugu, da muškarac ima duhovnu ulogu
kao ono aktivno, koje je u odnosu sa državom dakle slo
bodom, a žena ima ono prirodno ili materijalno ili pasivno,
jer je njezina uloga u pijetetu, jest nužda običajnosnog ili
tog nužnog posredovanja slobode. § 165: »Prirodna određe
nost obaju spolova dobiva pomoću svoje umnosti intelek
tualno i običajnosno značenje. To je značenje određeno
razlikom u kojoj se običajnosni supstancijalitet kao pojam
po sebi samome cijepa da bi iza njega dobio svoju živost
kao konkretno jedinstvo.«1 Da bi dalje u § 166 sasvim odre
5
đeno rekao za žene: »Ono jedno stoga je ono duhovno kao
ono što sebe razdvaja u osobnu samostalnost koja bitku je
za sebe i u znanje i htijenje slobodne općenitosti, samosvi
jest pojmovne misli i htijenje objektivne konačne svrhe.
Ono drugo (drugi spol, prim. D. B.) je ono duhovno koje
sadržava u slozi kao znanje i htijenje sups tanci jalnog u
obliku konkretne pojedinačnosti i osjećaja. Ono prvo u
odnosu prema spolja nešto moćno i djelatno, ovo drugo
pasivno i subjektivno. Mužu je stoga i zbiljski supstancijalni život u državi, znanosti i slično, te inače u borbi i radu
sa spoljašnjim svijetom i sa sobom samim, tako da
on samo iz svog razdvajanja zadobiva samostalnu slogu
sa sobom čiji mirni zor i osjećaj subjektivne običajnosti
ima u porodici u kojoj žena ima svoje supstancijalno odre
đenje, a u tom pijetetu svoje običajnosno uvjerenje.«1 To
6
je inače paragraf koji je najkarakterističniji, a čini mi
se da ga apstraktno razumijemo. Zbog važnosti za uteme
ljenje marksističkog feminizma vratit ćemo se u slijede
ćem poglavlju još jednom na analizu ovih Hegelovih teks
tova. Naime, ne bismo razumjeli ništa od Hegela, bi
li bi i suviše zdravorazumski kad ne bismo razum
jeli da ta razlika ide iz apsolutne metode. To da je
žena ono drugo, to je umno po sebi i za sebe, jer se obi
čajnosni supstancijalitet pocijepao u sebi na ono prvo i
na ono drugo, kad se ukidaju prirodna bića da bi bila slo
bodna bića u braku i porodici, kao članovi imaju u to
me različite uloge — to je po sebi za sebe umno. Inače ne
bi bilo umnosti u prirodnoj razlici spolova. Prirodna raz
lika spolova i postoji da bi se po sebi i za sebe mogao ci*
[15] Ibid, str. 154.
[16] Ibid, str. 154.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
22
jepati običajnosni supstancijalitet i posredovati sa slo
bodom. Kada imamo takvu porodicu u kojoj su se
ukinuli individualiteti kao članovi i to ukinuli jedni
u duhovno, a jedni u materijalno, jedni u aktivno, jedni u
pasivno u ime slobode, porodica postoji zato da odgaja dje
cu. Jedan oblik porodice odgovara jednom određenom dru
štvu, jednoj određenoj socijalizaciji. Potrebna je takva so
cijalizacija koya treba građanskom društvu i slijedeće je
poglavlje Filozofije prava: »Građansko društvo«. Cijeli prob
lem treba gledati u historijskom posredovanju: najprije
privatno vlasništvo, pa brak, pa porodica sa socijalizaci
jom djece, a zatim građansko društvo, koje također spada
u kategoriju običajnosti. Porodica i jest dio građanskog
društva i posredovanje ideje po sebi i za sebe slobodne
voljje kao običajnosne kategorije i da bi ušli u građansko
društvo. Hegel će pokazati, da je sve ovo bilo umno posre
dovano zbog ozbiljenja umnosti same. Svaki mali oblik
umnosti je viši oblik, ali traži sve niže oblike posredovanja
(prema tome trebali smo imati takvu porodicu, takav brak,
takvo vlasništvo, takvo shvaćanje slobode) da bi pokazali
da je građansko društvo umno. Engels, koji je uvijek znao
reći mnoge istine, kaže: »I Hegel i Goethe su bili olimpijski
Zeusi u svom području ali im je virio komad filistarskog
perčina.«'7 Ovo nije komad nego sasvim cijeli filistarski perčin, jer takve apoteze građanskog društva nigdje nema, gdje
se ono smješta u sferu običajnosti, što znači u sferu posre
dovanja po sebi i za sebe slobodne volje. Građansko društvo
je neophodno posredovanje u apsolutnoj slobodi. To da su
ljudi sebični, kod Hegela igra pozitivnu ulogu. Svaki radi iz
svoje sebičnosti, a pošto svi više rade iz svoje sebičnosti, ra
de i za dobro drugih. Ja kao svoja konačnost i svoja sebič
nost i svoja pojedinačnost, dobivam svoje priznanje umno
sti upravo zato jer sa svojom sebičnosti dolazim u općosl.
To je apoteza podjele rada, umnosti podjele rada. Građansko
društvo sa svojim potrebama i s ogromnim brojem zadovo
ljavanja potreba, gura pojedinca u podjelu rada da bude se
bičan, da mnogo radi, a s time radi za opće dobro. Ideja je
lukava i sebičnost iskorištava za posredovanje slobode, da se
iz svoje sebičnosti radi na opću dobrobit i da je pojedina
sebičnost, ja kao pojedinačno, ili moje pojedinačno opće,
nadvladano kao umni svijet. Stoga je trebalo prije toga
ovakvo određenje braka i porodice i socijalizacije djece.1
7
[17] Vidi: Engels: Luđ\vig Feuerbach i kraj njemačke filozofije, Zagreb,
1947, str. 13.
�Što žene imenuju muškim mišljenjem?
23
»Posredovanje da se partikulariziranim potrebama pripremi
i stekne isto tako partikularizirano sredstvo jest rad, koji
od prirode neposredno isporučeni materijal specifira za te
raznolike svrhe pomoću mnogostrukih procesa. To formi
ranje daje, pak, sredstvu vrijednost i njegovu svrsishodnost,
tako da se čovjek u svojoj potrošnji odnosi prvenstveno
prema ljudskim produkcijama, pa su takvi napori ono što
on troši.«1 To je apoteza umnosti podjele rada. Svi rade,
8
imaju partikularizirane potrebe, partikularizirani rad. U
prevođenju na marksistički rječnik, na pitanje što ljudi tro
še mi bismo rekli: robe, rezultate robno-novčane proizvod
nje. Hegel je to trošenje vidio kao umnost toga da ono što
mi trošimo jest rezultat drugih ljudskih produkcija, a one
su upravo nešto ljudsko. Ljudska produkcija je ono pre
ma čemu se ja odnosim kao spram produkta tuđeg rada,
kao što se drugi odnosi spram mene kao produkta tuđeg
rada i to sve skupa daje umnost. Iz robno-novčane proiz
vodnje slijedi otuđenje i nejednakost među ljudima, ali
Hegel će se zalagati da nam pokaže da su individue po pri
rodi nejednake i da je ta njihova nejednakost upravo um
nost ovih partikularnih svrha. Kada bi individue bile jed
nake onda ne bi mogle razmjenjivati produkcije svoga ra
da. Budući da je potrebno partikularizirati sredstva i mno
go rada, potrebne su i različite prirodne dispozicije koje in
dividue ima(ju, kao i različita imovinska stanja kao pretpo
stavku umnosti. To je način posredovanja da bi svaki u
svojoj sebičnosti i posebnosti prešao u opće ili radio za
opću dobrobit, da ljudi nejednaki po svojim prirodnim od
ređenjima idu u svoja posebna određenja, u ono što mi zo
vemo fah-idioti (kažemo, naravno, s kritikom). To je za Hegela dobro, pretpostavka umnosti da se može postići općost.
»Mogućnost učestvovanja u općoj imovini, posebna imovi
na, uvjetovana je, međutim, neposrednom vlastitom osno
vom (kapital), djelomice vještinom, koja sa svoje strane
opet sama uvjetovana imovinom, a zatim slučajnim okolno
stima kojih mnogolikost stvara različitost u razvoju već za
sebe nejednakih prirodnih, tjelesnih i duhovnih dispozicija
— različitost koji se u ovoj sferi posebnosti javlja u svim
pravcima i na svim stupnjevima, pa joj s ostalom slučaj
nošću i proizvoljnošću nužna posljedica nejednakost imo
vine i vještine individua.«1
9
I dalje u objašnjavanju tog paragrafa koji je možda naj[18] Osnovne crte Filozofije rađa, § 196, str. 172.
[19] Ibid, str. 173, § 200.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
24
interesantniji jer brani umnost podjele rada, Hegel će reći:
»U ideji sadržanom objektivnom pravu posebnosti duha ko
je je od prirode — elementa nejednakosti — ostavljenu ne
jednakosti ljudi u građanskom društvu ne samo da ne uki
da nego je proizvodi iz duha«, pa je uzdiže do nejednakosti
vještine, imovine i same intelektualne i moralne obrazova
nosti, suprotstaviti zahtjev jednakosti pripada praznom ra
zumu, koji tu svoju apstrakciju i svoje »treba da« (das Sol!en) uzima kao realno i umno.
Tu je — za Hegela — razlika spekulativne metode i zdravo-razumskog mišljenja. Zdravo-razumsko mišljenje kaže da
bi svi trebali biti jednaki. Za Hegela je to apstraktna spe
kulacija das Sollen, »treba da«. To je apstrakcija, sfera po
sebnosti koja sebi zamišlja opće i u tom samo relativnom
identitetu s općim zadržava u sebi, kako prirodnu, tako i
proizvoljnu posebnost, a time ostatak prirodnog stanja. Na
dalje, »sistem ljudskih potreba i njihovom kretanju ima
nentni um jest ono što ga raščlanjuje u organsku cjelinu
razlike.«2 Svaki zahtjev za jednakošću, bilo u imovini ili za
0
jednakošću individua, puka je apstrakcija metafizičkog das
Sollen, koje spada pukom razumu ili zdravo-razumskom
mišljenju, jer bi svi htjeli biti jednaki, a to razumsko mišlje
nje spada u sferu prirodnog prava (po prirodi su svi jed
naki), a po prirodi nisu ništa jer ne mogu biti slobodni, nili
ljudi, nego tek kad dođu u pravo, a kad dođu u pravo ili
posredovanje ideje po sebi i za sebe slobodne volje, onda
su upravo slobodni zato što su nejednaki. Svoje prirodne
nejednakosti drugačije posreduju u društvu i iz toga, kao
umno, proizlazi različitost u imovini, a što znači u slobodi,
jer je slobodan upravo onaj koji nema volju apstraktno ne
go volju objektiviranu u posjedu. Tako nam je napokon u §
207 rekao (naravno da se individue po svojoj prirodnosti,
dakle, po svojoj neslobodi, opiru stezi uskog obrazovanja —
mi bi danas rekli usmjerenog — međutim, Hegel smatra da
je to umno, ako je ovo sve umno da su nejednaki radovi up
ravno umni uz nejednake ljude i nejednake sposobnosti, on
da je umno učiniti stegu da se ljudi obrazuju za uska i
stručna zvanja, jer tek preko te posebnosti mogu dobiti općost koja dolazi u odnos sa drugom posebnosti, kad troši
produkciju njegovog rada): »Individua daje sebi zbiljnost
samo ukoliko stupi u opstanak u općem, dakle, u određenu
posebnost.«2
'
[20] Ibiđ, str. 173 — 174.
[21] Vidi: Ibiđ, str. 177.
�Što žene imenuju muškim mišljenjem?
25
Opstanak je uopće određena posebnost, 'jer tek ta određe
na posebnost garantira općost ili umnost. Običajnosno uvje
renje, stoga, u svom sistemu čestitost i staleško učenje da
se treba s pomoću svoje djelatnosti, marljivosti i vještine
učiniti članom jednog od momenata građanskog društva i
kao takav se održati, pa da se samo s pomoću ovog posre
dovanja s općim valja brinuti za sebe, kao što time valja bi
ti priznat u svojoj predstavi i predstavi drugih. Samo kroz
svoju usmjerenost, kroz svdju uskost, kroz svoju stegu pojedinačnost mogu dobiti priznanje općosti, jer kao posebna
individua mogu izaći u općost, dakle slobodu, preko svoje
posebnosti. Onda dobivam priznanje od drugih i od sebe.
»Da se individua ponajprije, tj. osobito u mladosti, opire
predstavi da se valja odlučiti za poseban stalež (on kaže
stalež, a mi bismo rekli zanimanje — opaska B. D.) sma
trajući to ograničenjem svog općeg određenja i pukom
spoljašnjom nužnošću, leži u apstraktnom mišljenju koje
ostaje u općem i time nezbiljskome pa ne spoznaje da zato
da bi opstojao pojam uopće stupa u razliku pojma i nje
gova realiteta, a time u određenost i posebnost. Pa da ona
samo na taj način može steći zbiljnost i običajnosnu obje
ktivnost.«2
2
Steći običajnosni objektivitet znači nadvladati ono mla
denačko koje se opire toj posebnosti, a opire se zato jer
je još svo u prirodi a nije u slobodi, nije posredovano
pravom i slobodom, da mu se pokaže da može biti slobo
dan samo u toj posebnosti, da može dobiti priznanje u
običaj nosnom objektivitetu. Na početku navedene tvrdnje
da je Hegel najrelevantniji mislilac za utemeljenje žens
kog pitanja u ozbiljenju filozofije slobode, ovdje je izve
den kao osvještavanje žena spram slobode posredovane u
protoku: privatno vlasništvo — porodica — građansko dru
štvo — i napokon država. Iz toga znači da svaki argument
protiv slobode žene ili emancipacije žene, stoji iza privat
nog vlasništva, iza podjele rada i iza države, jer je to taj
nužni protok. Odnosno, prigovori protiv emancipacije že
na su smisleni ukoliko treba osigurati građansko društvo,
ukoliko treba običaj nosna sfera posredovati po sebi i za
sebe slobodu u državi, ukoliko je privatno vlasništvo pret
postavka moje objektivirane slobode. To je umno, to je
slobodna umnost ili umna sloboda, ukoliko je subzistencija ljudi takva da oni idu u svoje pojedinačno da bi bili
opći, ukoliko je u podjeli rada, ako je svrha porodice i
[22] Ibid, str. 178.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
26
braka da posreduju prirodu tako da se djecu socijalizira,
da se stupi u odnos sa državom kao slobodom. Ako je ci
jela kategorija prava ili filozofije prava ozbiljenje slobode,
onda je nužan i takav nerazrješivi brak i takva porodica
i takva socijalizacija. Iza poimanja Hegelove metode
nema više mogućnosti da se kaže: ja sam protiv privat
nog vlasništva, ali i protiv emancipacije žena. Zbog po
sebne važnosti za utemeljenje odnosa i razlike klasnog
i spolnog pitanja, i u sljedećem poglavlju analitički će se
pratiti Hegelova metoda.
IV
Ženskom pitanju se osporava rang teorijskog proble
ma — usprkos izvedenog u prošlim poglavljima — upravo
misaonom konstrukcijom da je dijalektičko-spekulativna
metoda filozofije slobode ukinula spolnost (i mušku i žen
sku) uspostavljanjem osobe kao subjekta. Stoga moramo
još analizirati dijalektičko-spekulativnu metodu filozofije
slobode i na njoj osvješteni modemitet da bismo ukazali
na razliku ukidanja spola žene i muškaraca u tom mora
litetu, na konstrukciju jednakosti, koje žene imenuju muš
kim mišljenjem.
Dijalektičko-spekulativna metoda filozofije slobode, spo
znaje dovršavanja svijeta rada građanskog načina proizvo
đenja života, proklamiranog revolucijom jednakosti i slo
bode, modernitetom, moralitetom, modernim senzibilitc
tom. Spolnost se smatra ukinutom (i ženska i muška) sa
mim uspostavljanjem tog moraliteta, uspostavljanjem oso
be kao subjekta. Osoba kao subjekt je ona koja je bes
konačna volja. »Moralno stajalište jest stajalište volje uko
liko ona nije prosto po sebi nego za sebe beskonačna. Ta
refleksija volje u sebe i njen za sebe bitkujući identitet
spram bitka po sebi i neposrednosti i određenosti koje se u
tom razvijaju, određuju osobu kao subjekt.«7 Dakle, za
3
sebe beskonačna volja određenje je jednakosti, slobodnih
osoba. Idealitet volje može naći objektivnost samo u po
sjedu, posjed je zbiljska volja i tako je objektivitet slobo
de osiguran samo u spoznaji da ideja slobode istinski op
stoji samo kao država. U § 57 modemitet slobodne osobe
koja je subjekt beskonačne volje za sebe, osigurava se u
spoznaji da ideja slobode iskonski opstoji samo kao država.
[23] Ibiđ, str. 103, § 105.
�Sto žene imenuju muškim mišljenjem?
27
Hegel i njegov princip posebnosti, osobe kao subjekta,
prava na osobnu sreću, ne može izaći iz podvojenosti gra
đanskog svijeta, svijeta jednakih ljudi kao osoba koje su za
sebe beskonačna volja, jednaki po svojem određenju —
radu, i slobode u objektivnom obliku, gdje je posjed objektivitet slobode i time čini zbiljsku nemogućnost jednakosti
ljudi. Stoga će moralitet kao sfera osobe da se uspostavi u
subjekt kao beskonačnu volju za sebe, biti podređen vla
sništvu pojmljenom kao zbiljskom toposu slobode i jednako
sti: razlici privatnog vlasništva u subjektivnom smislu
(radu) i objektivnom smislu (posjedu, kapitalu). Ovdje je
nužna aporija samoga građanskoga društva, i na njemu ute
meljene filozofije slobode, da je čovjek slobodan ako ima
privatno vlasništvo, a čovjek je onda iako nije slobodan
(ako nema privatno vlasništvo). Vlasništvo se javlja kao
supstancijalno određenje rada — njegova objektivnost,
spram subjektivnosti rada (rada kao sposobnosti). Slo
bodna osoba kao beskonačna volja za sebe ograničena je
i ukinuto je njeno ograničenje spoznajom objektiviteta
svoje volje, spoznajom objektiviteta slobode u državi. Sto
ga će Hegel zaključiti da je zahtjev za jednakošću ljudi
apstrakcija, jer je »jednakost apstraktni identitet razuma
na koji ponajprije pomišlja mišljenje što reflektira, a time
i osrednjost duha uopće, kad mu se odnos jedinstva poja
vi ir nekoj razlici. Ovdje bi bila jednakost samo apstrak
tnih lica kao takvih, jednakost izvan koje pada upravo
time sve što se tiče posjeda, to tlo nejednakosti.«2
4
Dakle, osrednji duh kao želja, a ona nije ništa objektivno,
ne može shvatiti što je sloboda za sebe, a ta plačljivost ne
pojmi da traženje za opstanak svih nema temelj u mo
ralitetu, u pravu, već u građanskom društvu.
Ograničenje slobode osobe kao beskonačne volje za sebe
na vlasništvo, dovodi u vezu moralitet, građansko društvo
i državu. Ideja slobode iz svoje apstrakcije do realiteta u
državi posreduje se nužno običajnosnošću i porodicom. U
ovom posredovanju koje Marx imenuje apstraktnim i u
čijoj kritici ukazuje na protivurječnost, što je utemeljena
na razlici rada u subjektivnom obliku (rad) i objektivnom
(kapital), zbiva se još jedna apstrakcija, nejednakost, ne
sloboda žene.
Sama porodica, odnos osoba određenih u moralitetu u
prelazu do države određena je običaj nosnošću, što znači da
[24] Ibid, § 49, str. 63.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
28
»običajnosna supstancija kao ona koja sadržava samosvi
jest što za sebe bitkuje ujedinjena sa svojim pojmom, zbilj
ski je duh jedne porodice i jednog naroda.«2 Podvrgavanje
5
individue običajima mišljenjem da (je to ograničavanje sa
me individue, za Hegela je samo refleksija apstraktne svi
jesti. Upravo što osoba ima zasebičnost beskonačne volje
kao slobodu koja se objektivira u vlasništvu, »običajnost
je ideja slobode kao živo dobro koje u samosvijesti ima svo
je znanje, a pomoću njegova postupanja i svoju zbiljnost,
kao što postupanje ima svoju po sebi i za sebe bitkujuću
podlogu i pokretačku svrhu u običajnosnom bitku — po
jam slobode koji je postao postojećim svijetom i prirodom
samosvijesti .«“
Tako određen običaj mora nužno ukinuti neposredni ili
prirodni običaj nosni duh u porodici u kojoj svatko biva
ukinut za sebe da bi bio njen član. »Porodica ima kao ne
posredni supstancijalitet duha svoje jedinstvo, koje sebe
osjeća, ljubav, kao svoje određenje, tako da opstoji uvjere
nje da se ima samosvijest svog individualiteta u tom je
dinstvu kao u bitnosti koja po sebi i za sebe bitkuje, da bi
se u njemu bilo ne kao osoba za sebe, nego kao član.«7
’
Osjećaj i ljubav u porodici kao osjećaj jedinstva, moguć
je po Hegelu i onda kada se osoba koja po sebi i za sebe
bitkuje ukida u člana, jer je to neposredni supstancijalitet
duha.
Jedan naš filozof u svom radu »Antimetafizički karakter
ljubavi«2 izlaže, većini nam nepoznati, mladenački Hegelov
3
rad o metafizičkom karakteru ljubavi. Ljubav se pojmi
kao povijesno — duhovni odnos moguć samo između slo
bodnih osoba, izraz modernog senzibiliteta, u kojem je je
dino moguće da se oni koji se ljube odnose kao slobodna
osoba spram slobodne osobe, odnos u kojem se duhovno
uspostavlja u drugom, bez ukidanja sebe samoga, odnos jed
nog poetskog stvaranja, u kojem sloboda individue doživlja
va svoju posebnost, svoje pravo na sreću, na užitak u dru
gom, kao i taj drugi u njoj, i time oblikuje novi život, stva
ranje. U samopotvrđivanju davanja i uzimanja, u uposebljavanju čovjeka, stvara se svijet čovjekovih mogućnosti, baj
ka. Ljubav se kao prirodna, neposredna, spolna, seksualna
posebnost pretvara u odnosu dvaju slobodnih bića, koja su
to povijesno po duhovnom posredovanju, po estetskoj indivaduaciji, po modernom senzibilitetu, gdje čovjek intimizira*
8
2
[25] Ibiđ, § 156, str. 148. [26] Ibiđ, § 142, str. 142. [27] Ibid, § 158, str. 149.
[28] Polja br. 230, Novi Sad, 1978.
�Što žene imenuju muškim mišljenjem?
29
i poetički stvara svoj svijet, čovjekov svijet, u novom po
vijesnom proizvođenju svijeta, čovjekovog svijeta.
»Slobodna ljubav« moguća je kao ljubav u slobodi, lju
bav slobodnih ljudi, kojima je taj odnos cijeli svijet. Ali
»ostatak« ovog intimiziranog svijeta je vlasništvo i briga
oko onoga izvan ljubavi, što je ljubavi strano i što joj se
gadi, jer u taj slobodni odnos osobe i osobe za sebe unosi
objektiviziranje vlasništva, odnos onoga koji ima i onoga
koji nema, čija sama pomisao vrijeđa ono što je ozbiljenje
slobode u odnosu ljubavi, u ljubavnom odnosu kao odnosu
dvije slobodne osobe. Institucionalizacija slobodne ljubavi
— brak — smatrat će autor Hegelovim pribojavanjem da
je taj odnos suviše nesiguran za građansko društvo, i shod
no tome, da iz toga odnosa proizlazi dilema: ili ljubav ili
institucionalni brak, sa zalaganjem za ljubav kao odnoa
slobodnih osoba koje se potvrđuju u davanju i primanju,
u jednom odnosu, gdje se ne gubi sebe i time protivuriječi
građanskom načinu etabliranog društva u državi. Kaže se,
između ostalog, da većina žena želi brak, porodicu, insti
tucionalizaciju ili smrt ljubavi. Znači da su žene manje
sposobne za ljubav, manje slobodne osobe, koje iz mora
liteta, zasebičnosti beskonačne volje nisu u stanju ozbiljiti povijesno — slobodni — estetsko — poetički odnos i
spremne su da ukinu svoju osobnost u člana porodice. Po
tome bi više učestvovale na »neposrednom supstancijahtetu duha«, u kojem se ljubav osjeća tek kao član porodice.
U tom slučaju bi bile bliže osobi koja zasebičnost besko
načne volje pojmi kao slobodu i državu i time joj je manje
posredovana sloboda sama, dakle, je više u njoj za sebe.
Ali upravo je obratno! Na pretpostavkama Hegelove dijalektičko-spekulativne metode, beskonačna volja za sebe
ima objektivitet u vlasništvu i tako je objektivitet te volje
i slobode jedino država. Slobodna osoba — vlasništvo —
— običajj — porodica — građansko društvo — država. Pre
ma tome, ljubav je iz osnovnog određenja dijalektičko-spekulativne metode, nešto što se mora nadvladati i može biti
samo ljubav »člana« da se posreduje vlasništvom porodice
u građansko društvo. Najprije običajnosna je dužnost da
se stupi u brak (!). O slučajnostima odnosa ljubavi i braka
u njegovim posebnostima, govori Hegel u § 162, gdje upra
vo u stupanju u brak na temelju ljubavi govori kao o »bes
konačnoj posebnosti«.............. »U drugom ekstremu to je
beskonačno posebna osebujnost koja pribavlja važenje svo
jim pretenzijama, pa je povezana subjektivnim principom
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
30
modernog svijeta. — No u modernim dramama i drugim
umjetničkim prikazima gdje ljubav spolova sačinjava os
novni interes, element prožete hladnoće koji nalazimo u
njima dovodi se u vatru prikazane strasti s pomoću potpu
ne slučajnosti koja je povezana s njome, naime da se cijeli
interes prikazuje kao da se osniva samo na ovima, što za
cijelo može biti od beskonačne važnosti za ove, ali to nije
po sebi.«2
9
Nadvladavanje puke spolnosti i prirodnosti u braku u
ime duhovne veze nije utemeljeno na pretpostavkama slo
bodnih individua, koje su slobodne za slobodnu ljubav, već:
»Običajnosno braka sastoji se u svijesti o ovom jedinstvu
kao supstancijalnoj svrsi, time u ljubavi, povjerenju i za
jedništvu cijele individualne egzistencije, u kojem je uvje
renju i zbiljnosti prirodni nagon snižen na modalitet jed
nog momenta prirode, koji je upravo u svom zadovoljenju
određen da nestane i da se istakne duhovna veza u svom
pravu kao ono supstancijalno, a time ono što je uzvišeno
iznad slučajnosti, starosti i vremenskog posebnog nahođenja
kao ono po sebi nerazrješivo.«"
Moderni senzibilitet, pravo na vlastitu sreću ukazuje se
nevažan po sebi, a duhovna je veza moguća tek u svom
pravu. Antimetafizički karakter ljubavi nemoguć je, jer je
ljubav, kao pravo na sreću, kao odnos dvije slobodne osobe
nemoguća, jer su one slobodne u beskonačnoj volji za sebe
u vlasništvu i time se nužno kroz običaj koji je ideja slobo
de, unosi u neposredni običaj nosni odnos, pravo, moment
prirodnog života, u kojem je prirodni nagon uveden u brak
da bude ukinut. Hegelu je ovo posredovanje slobode neop
hodno da osigura imovinu porodice, prijelaz na građansko
društvo i napokon državu kao realitet apsolutne ideje, kao
njezin objektivitet. Ljubav je običajnosno, bračno posre
dovana uvijek sa objektivi tetom beskonačne volje za sebe,
naime vlasništvom i državom. Ovaj odnos ljubavi i braka,
ljubavi i porodice, porodice i države posredovan zbiljskim
vlasništvom, protivurječnost je slobode i društvenog bit
ka i predmet Marxove kritike Hegelove filozofije prava,
filozofije državnog prava i filozofije i dijalektike uopće.
U istini spekulativne filozofije, u utopijskoj ideji filozof
skog uma — proletarijatu, Marx će iskazati da je ljubav
moguća samo kod proletera, jer vlasništvo ne posreduje
njihovu ljubav, jer nije umno, već ne-umno. Kasnije će biti
riječi o »sretnoj proleterskoj obitelji«.
[29] Ibid, § 162, str, 151.
[30] Ibid, § 163, str. 151.
�Sto žene imenuju muškim mišljenjem?
31
U ukidanju puke spolnosti kao pretpostavke jednog mo
menta prirode za uspostavljanje duhovne veze u svom pra
vu krije se zamka nemogućnosti »ženskog pitanja«, odno
sno, pukoj refleksiji danog uviđaja, da je većina žena spre
mna odreći se ljubavi u ime braka. Ili, one su manje spo
sobne da sudjeluju u modernom senzibilitetu, moralitetu
osobe da sudjeluje u zasebičnosti beskonačne volje. Naime,
običajnosni supstancijalitet kao pojam se dijeli po sebi —
kao što smo vidjeli u prošlom poglavlju — i po tome pri
rodna određenost spolova dobiva svoju umnost. Prirodna
određenost spolova ostaje umna po sebi i za sebe, iako je
spolnost ukinuta u duhovnoj vezi. »Prirodna određenost
obaju spolova dobiva s pomoću svoje umnosti intelektual
no i običajnosno značenje. To je značenje određeno razli
kom u kojoj se običajnosni supstancijalitet kao pojam po
sebi cijepa, da bi iz nje zadobio svoju živost kao konkretno
jedinstvo.«3 Brak kao običajnosnost odnosa između pri1
lodno dva različita spola sadržava »moment prirodnog ži
vota i to kao supstancijalni odnos — život u njegovu to
talitetu, naime kao zbiljnost rada i njegov proces. A u sa
mosvijesti se, drugo samo unutarnje ili po sebi bitkujuće,
i upravo time u svojoj egzistenciji samo spoljašnje jedin
stvo prirodnih spolova preobraća u duhovno u samosvje
snu ljubav.«3
2
Prirodni spolovi kao »članovi« porodice u tom spoljašnjem jedinstvu ipak imaju realizaciju spolne ljubavi u po
rodici kao jednoj osobi, jer oni kao akcidencije u odnosu
su sam supstancijalitet. Taj odnos kako je rečeno u § 165
jest rezultat cijepanja običajnosnog supstancijaliteta poj
ma po sebi iz čega sada bitno proizlazi umnost njegove
konkretnosti: »Ono jedno stoga je ono duhovno, kao ono
što sebe razdvaja u odnosu samostalnost koja bitkuje za
sebe i u znanje i htijenje slobodne općenitosti, samosvijest
pojmovne misli i htijenje objektivno konačne svrhe — ono
drugo je ono duhovno koje se održava u slozi kao znanju i
htijenju supstancijalnog u obliku konkretne pojedinačnosti
i osjećaja; ono prvo u odnosu prema spolja nešto moćno i
djelatno; ovo drugo pasivno i subjektivno. Mužu je stoga i
zbiljski i supstanci jalni život u državi, znanosti i slično, te
inače i radu sa spoljašnjim svijetom i sa sobom samim,
tako da on samo iz svog razdvajanja zadobiva samostalnu
slogu sa sobom, čiji mirni zor i osjećajnu subjektivnost
[31] Ibid, § 165, str. 154.
[32] Ibid, § 161, str. 150.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
32
ima u porodici, u kojoj žena ima svoje supstancijalno odre
đenje, a u tom pijetetu svoje običajnosno uvjerenje.«3
3
Supstancija kao odnos člana porodice prema porodici
određuje sada taj odnos tako, da iako su spolovi u svojoj
neposrednoj spolnosti ukinuti kao prirodni, nagon snižen
na modalitet jednog momenta prirode i uzdignuti u sa
mosvjesnu ljubav, prirodna određenost spolova ostaje um
na po sebi i za sebe načinom posredovanja spram običajnosnog supstancijaliteta. Muž ima pretpostavke da u smislu
moderniteta postane slobodna osoba sa zasebnošću besko
načne volje, njegov spol mu omogućava da u borbi izvana
i borbi sa sobom ima izvjesnost u osjećajnoj subjektivnoj
običajnosti u porodici. Žena kao spol ima u tom pijetetu
svoje mjesto, pa će Hegel u istom paragrafu dirljivo govoriti
o pijetetu Sofoklove Antigone kao zakonu žene, kao zakonu
osjećajnog supstancijaliteta, unutrašnjosti, koja još nije
postigla svoje ozbiljenje. Običajnosno je ovdje Hegelu tra
gično, jer stvara suprotnost spram javnog zakona države,
što je individualizirana u ženstvenosti i muževnosti.
Tragičnost, opisana u Antigoni, individualizirana ženstve
nost kao osjećajni subjektivni supstancijalitet, jest upravo
nenadvladana prirodna spolnost položaja žene. Dapače, pri
rodna određenost obaju spolova iz običajnosnog supstanci
jaliteta dobiva pomoću svoje umnosti intelektualno i obi
čajnosno značenje. Spol tako, usprkos nadvladavanju puke
spolnosti, biva u porodici sudbina žene. Sudbina onemo
gućava slobodu i zato ovdje ne može biti ljubavi, jer je
ljubav, ljubav među jednakima. Muž i žena kao dvije svi
jesti ne mogu uspostaviti niti odnos Sluge i Gospodara.
Svijest kao odnos S—0 kod sluge omogućava mu da u od
nosu svijesti i svijesti S—S sa gospodarom beskonačnim
posredovanjem radom, učini gospodara ovisnim o njemu,
jer se gospodar ne odnosi spram objekta, slobodnog pred
meta, već rezultata rada sluge. Sluga je, dakle, odričući se
borbe svijesti i svijesti za priznanje, radnim posredova
njem sa slobodnim predmetom, učinio i sebe slobodnim.
Sluga ima povijest, biti sluga nije sudbina. Žena, međutim,
nema povijesti, njen spol je njena sudbina, ona se ne mo
že osloboditi, ne može posredovati, ona se ne može uspo
staviti spram muža kao svijest spram svijesti. Ona nije
slobodna osoba, ona se ne može uspostaviti kao subjekt,
koji je kao osoba beskonačna volja za sebe. Stoga se sup
stancija kao odnos članova spram porodice uspostavlja
[33] Ibiđ, § 166, str. 154.
�što iene imenuju muškim mišljenjem?
33
zajedničkom imovinom, porodičnom imovinom. Osoba ko
ja je slobodna u zasebičnoj beskonačnosti volje, čija je
zbiljnost vlasništvo, javlja se sada kao pravna osoba — po
rodica. Ali, »porodicu kao pravnu osobu, spram drugih
treba da zastupa muž kao glava. Nadalje, njemu prvenstve
no pripada stjecanje prema spolja, briga za potrebe, kao
i dispozicija porodičnim imutkom.«3 »Bračni ugovori kad
4
u njima leži ograničenje zajedništva dobara bračnih dru
gova, određivanje stalnog pravnog zastupništva žene i si.
(potcrtala D. B.) imaju utoliko smisla ukoliko su upravlje
ni na slučaj diobe braka prirodnom smrću.«3
5
U ovom slučaju određenju neukinute spolnosti, u sudbini
žene kao žene u porodici, iskazuje se žensko pitanje, pro
blem deklarirane jednakosti građanskog društva kao po
sebni spolni problem spram klasnog problema. Jer, dok dr
žava kao realitet apsolutne slobode apsolutnog duha pomiruje privatno vlasništvo u objektivnom smislu (kapital) i
subjektivnom vidu (rad), pravom koje osigurava slobodu
zasebičnosti volje u vlasništvu, tako da se ljudi pred njom
javljaju jednaki, žena nije niti pred zakonom jednaka. Ogra
ničenje njene slobodne osobe kao subjekta beskonačne vo
lje u objektivitetu vlasništva, određeno je zakonom, odno
sno ograničenje slobode klasnom pripadnošću ovdje čini
da je žena ispod nivoa emancipacije klase kojoj pripada.
Žena može imati samo pravnog zastupnika ili tutora za
raspolaganje imovinom.
Žena i muškarac kao prirodni spolovi su u braku na
drugačiji način ukinuti u svojoj neposrednoj spolnosti u
duhovno, u samosvjesnu ljubav. Njihovo različito ukidanje
osigurava »život u njegovu totalitetu, naime kao zbiljnost
roda i njegov proces.«
Stoga feministički pokreti, nastali u građanskom društvu,
koji jedino i mogu nastati u egalitarističkom društvu, svoju
borbu temelje najprije na borbi za pravo žene, za jednaka
prava s muškarcima. Tek se preko prava stupa na tlo du
hovnog u nužno posredovanje slobode.
Agresivni otpor spram »vještica«, spram traženja prava
žene, miješanje spolne i klasne uloge, uloge porodice i drža
ve, evidentna je i onda, kada država kao politička država
zakonodavno ulazi u sferu građanskog društva. Marx kaže:
»Ukoliko fabričko zakonodavstvo regtiliše rad u fabrika
ma, manufakturama itd. to se isprva Ispoljava samo kao
[34] Ibid, § 171, str. 166.
[35] Ibid, § 172, str. 167.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
34
mešanje u eksploatatorska prava kapitala. Naprotiv, svako
reguliranje tzv., kućnog rada pokazuje se odmah kao nepo
sredno diranje u roditeljski autoritet, aa to je korak od ko
jeg se bolećivi engleski parlamenfaugo licemerno ustru
čavao.«3
6
Država kada i mora zbog svoje »općenitosti, zbiljnosti
slobode, donositi zakone o reguliranju sfere građanskog
društva kao svoje empirijske osnove, ustručava se dirnuli
u patrijarhalnu porodicu, jer joj upravo ona omogućava
njezin vlastiti temelj. Suprotnost subjektivnog rada i obje
ktivnog rada na kojemu se država vidi kao zbiljnost apso
lutne slobode, mora se proizvoditi 'prirodno', mora joj biti
osiguran prirodni temelj — patrijarhalna porodica. Hegel
je ovu prirodu, spol, prije zajedničkog ukinuća u samosvje
snu ljubav, ostavio neukinutom, dapače, ostavio spolnost
žene kao njenu sudbinu, temeljnu zbiljnost roda i njegovog
procesa. Budući da se porodica ukida u građanskom druš
tvu ona mu kao prirodni temelj mora osigurati prirodnost
opstanka, prvenstveno razlike subjektivnog rada i objek
tivnog rada. Ova razlika počiva na podjeli rada, pa mora
biti jasno određena podjelom rada spolova. Žena je rađalica, a muškarac mislilac, gospodar.«3
7
Kako je porodica-porodica građanskog društva, supstan
cija kao odnos »članova« mora supstancijalno odrediti od
nos muža i žene kao mislioca i rađalice.
Umnost građanskog društva, umnost podjele rada u svom
proizvođenju života mora dovesti u odnos nejednaki polo
žaj ljudi u porodici sa nejednakim u građanskom društvu.
Prirodna određenost time dobiva svoju umnost, a priroda,
koja je za Hegela drugobitak ideje, ovdje je u svojoj pri
rodnosti pretpostavka apsolutne slobode. Iz samog odnosa
među slobodnim individuama uvođenje prirode bilo bi
nešto ne — umno. Ali iz nemogućnosti, postavljanja odnosa
slobodnih osoba, svijesti i svijesti koja uzajamno ne vodi
borbu, nego se potvrđuje u ljubavi, uvedena je priroda,
prirodna određenost kao osnova posredovanja.
Antimetafizički karakter ljubavi nemoguć je, kako ograničenošću zasebičnosti beskonačne volje u njezinom objektivitetu — vlasništvu (klasni momenat), tako i prirodnim
ograničenjem spolova (»žensko pitanje« — spolni).
[36] Mara: Kapital I, Beograd, 1972, str. 432.
[37] Vidi: P. Skok: Etimologijski rječnik hrvatskog ili srpskog jezika III,
Zagreb, 1973, str. 677.
�Šio žene imenuju muškim mišljenjem?
35
Ograničenje žene na ahistorijsku rađalicu, koja tek u
braku dobiva svoje supstancijalno određenje bitno je ogra
ničava da se okreće sebi i u sebe kao vlastitom predmetu
i time da ona ima pravo »posebnosti«, dakle da hoće ljubav
kao odnos dviju svijesti, koje se ne bore, već potvrđuju jed
na u drugoj i proizvode život. S unutrašnje strane, u svom
ograničenom svijetu, ograničenom obrazovanju kao pret
postavci ukidanja puke spolnosti, kao bitno neslobodna,
žena ne može proizvesti beskonačnost posebne osobe, in
dividue, koja jest tek modernitet. S vanjske strane pravo
na vlastitu sreću, na vlastiti smisao života onemogućen joj
je, a sigurnost da uopće jest, osigurava joj brak unutar
prava. Muškarac, koji ima supstancijalni život u državi,
znanosti, u borbi sa svijetom i sa samim sobom (okreće se
sebi i u sebe) i time ozbiljuje modemi senzibilitet, pravo
na posebnost, na vlastitu sreću.
Muškarci stoga u spolnom, osjećajnom odnosu ljubavi,
odnose se spram žene kao spola svih žena, ne razlikuju
mnogo jednu od druge i izleti iz braka su im dopušteni. Že
na, naprotiv, voli posebnost muškarca, njegovu diferenci
ranu posebnost i slobodu, voli jednoga. Iz uronjenosti u
spol ulazi u jedinu mogućnost duhovnosti kao rađalica, u
odnos braka s jednim muškarcem. Stoga žene žele brak!
Izvan njega kao odnosa objektivnog duha, one su čista spol
nost. Stoga kada žena ljubi drugoga izvan je zakona, obi
lježena je. Ljubav je moguća slobodnim osobama, žena je
neslobodna osoba, spol.
Pitanje ljubavi kao slobodne ljubavi, ljubavi između
slobodnih osoba, slobodne žene i slobodnog muškarca u
zasebičnosti beskonačne volje bez braka, odnosno, razumi
jevanje slobode bez poimanja realiteta slobode u državi,
upravo su postavile feministkinje. Time su stavile u pitanje
patrijarhalnu porodicu, državu i samu dijalektičko — spe
kulativnu metodu filozofije slobode.
Samoosvještavanje žena kao ono što u pojmu omoguća
va modernitet i moralitet modernog svijeta, nije stoga zah
tjev za oslobađanjem žena u gradualnom smislu u carstvu
nužde, u građanskom društvu, nego beskonačne volje koja
hoće samu sebe bez posredovanja. Upravo stoga, etablira
no društvo građanskog načina proizvodnje života, agresiv
no suzbija samoosvještavanje žena, naročito vidljivo u no
voj desnici i neokonzervatizmu.
Hegel je kao filozof građanskog društva ukinuo puku
�'Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
36
spolnost u braku i doveo je do samosvjesne ljubavi, ali na
pretpostavkama prirodne određenosti spolova. Time je osi
gurao protok u građansko društvo, njezinu ukinutost u
građanskom društvu.
Za socijalizaciju ljudi koji neće tražiti jednakost, već
pojmiti jednakost kao »apstraktni identitet razuma na koji
najprije pomišlja mišljenje što reflektira, a time i osrednjost duha uopće« da je ta želja koja nije ništa objektivno,
morala se uvesti prirodna određenost. Tek prirodna razli
čitost muškarca i žene kao članova porodice, kojima je sam
laj odnos supstancijalitet, osigurava se u socijalizaciji dje
ce, svrsi samoga braka, »moment prirodnog života i to kao
supstancijalni odnos — život u njegovom totalitetu, naime
kao zbiljnost roda i njegov proces.« I samo »običajnosno
razrješenje porodice jest u tome, da djeca, odgojena kao
slobodne ličnosti, budu priznata u punoljetnosti kao pravne
osobe i da budu sposobna da imaju djelomice vlastito slo
bodno vlasništvo, djelomice da osnuju vlastite porodice —
sinovi kao starješine, a kćeri kao žene (potcrtala D. B.) —
da osnuju porodicu u kojoj se sada njihovo supstancijalno određenje, spram kojega odstupa njihova prva porodi
ca kao prvi temelj i polazište, a !još manje ima ikakva prava
apstraktne loze.«3 Običajnosno razrješenje porodice je za
8
vršena socijalizacija ljudi, koja omogućava prelaz u gra
đansko društvo, sinova kao starješina — i kćeri kao žena.
Građansko društvo u protivurječnosti slobode i društve
nog bitka u zavisnosti svih od sviju proglašava opću, stal
nu imovinu (vidi § 170) svojom vlastitom sigurnošću. Ne
mogućnost jednakog učestvovanja u općoj imovini socijali
ziranih bića da prihvate prirodnu podjelu rada u porodici,
upozorava još jednom na prirodnost nemogućnosti jedna
kog učestvovanja: »Mogućnost učestvovanja u općoj imovi
ni, posebna imovina, uvjetovana je, međutim, djelomice vje
štinom, koja je, sa svoje strane opet sama uvjetovana imo
vinom, a zatim slučajnim okolnostima, kojih mnogolikost
stvara različitost u razvoju već za sebe nejednakih prirod
nih tjelesnih i duhovnih dispozicija — različitost koja se u
ovoj sferi posebnosti javlja u svim stupnjevima, pa joj je sa
ostalom slučajnošću i spolfjašnošću nužna posljedica neje
dnakosti imovine i vještine individua. — U ideji sadržanom
objektivnom pravu posebnosti duha koji od prirode — ele
menta nejednakosti ljudi u građanskom društvu ne samo
da ne ukida nego je proizvodi iz duha pa je uzdiže do ne[38] Ibiđ, § 177, str. 155.
�Sto tene imenuju muškim mišljenjem?
37
jednakosti vještine, imovine i same intelektualne i moral
ne obrazovanosti — suprotstaviti zahtjev jednakosti, pripa
da praznom razumu, koji tu svoju apstrakciju i svoje »treba
da« uzima kao realno i umno. Ova sfera posebnosti koja se
bi zamišlja opće, u toni samo relativnom identitetu s op
ćim zadržava u sebi kako prirodnu tako i proizvoljnu poseb
nost, a time ostatak prirodnog stanja. Nadalje, sistemu
ljudskih potreba i njihovom kretanju imanentni um jest
ono što ga raščlanjuje u organsku cjelinu razlika.«3
0
Ova zbiljska nejednakost među ljudima, koja je progla
šena prirodnom, mišljena je kao zbiljnost konkretne slo
bode države. Jer, porodica, građansko društvo, zbiljni su
po državi, a ne država po njima. Apsolutna sloboda je mo
guća kao objektivni duh u državi, koji pravom posreduje
svoju prirodnu osnovu. Kako je zasebičnost beskonačne
volje objektivirana u vlasništvu, ljudi mogu biti slobodni
samo zbiljnošću države i po njoj. »Država je zbiljnost kon
kretne slobode; a konkretna sloboda sastoji se u tome da
osobna pojedinačnost i njeni posebni interesi isto tako
imaju svoj potpuni razvoj i priznanje svog prava u sistemu
porodice i građanskog društva kao što s pomoću samih se
be djelomice prelaze u interes općega, a djelomice sa zna
njem i voljom priznaju to opće kao svoj vlastiti supstancijalni duh pa su za nj djelatni kao za svoj konačni cilj, tako
da ni ono opće ne važi i ne izvršava se bez posebnog inte
resa, znanja i htijenja, niti individue žive kao privatne oso
be samo za ovo potonje, a da im htijenje nije u jednom u
općem i za opće, imajući djelatnost koja je svjesna te svr
he. Princip modernih država ima tu nečuvenu snagu i du
binu da daje da se princip subjektiviteta dovrši do samo
stalnog ekstrema osobne posebnosti, a istovremeno može ga
vratiti u supstanci jalno jedinstvo i da tako u njemu održi
samo to jedinstvo.«4
0
Država tako pomiruje protivurječje privatnog vlasništva,
kojemu je supstancijalno određenje rad. Rad kao subjekt
privatnog vlasništva, koji leži u temeljima građanske proiz
vodnje života po svojoj unutarnjoj određenosti trebao bi us
postaviti opću jednakost među ljudima. Ali jednakost posta
je puka apstrakcija jer je vlasništvo objektivitet slobode za
sebe. Protivurječnost slobode i društvenog bitka postavlja
se u zbiljnost konkretne slobode države, razlike objektiv
nog vlasništva u kapitalu i subjektivnog u radu, sposobno
sti.
[39] Ibid, § 200, str. 173 — 174.
[40] Ibid, § 260, str. 209 — 210.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
38
Prirodna nejednakost među ljudima, a posebno žene i
muškarca, prirodni je temelj posredovanja apsolutne slo
bode u realitetu države, koji je idealitet građanskog načina
proizvođenja života. Pošto privid slobode građanskog druš
tva u dijalektičko — spekulativnoj metodi filozofije slobo
de apstraktno ukida spolnost, odnosno, nejednakost spolova
uzima za svoju pretpostavku, žensko pitanje može radikalno
staviti u pitanje filozofiju slobode, dijalektičko — speku
lativnu metodu i njoj potrebno građansko posredovanje
proizvodnje života, istovremeno sa istinom spekulativne
filozofije — proletarijatom.
�Emancipacija
i
tehnologija
Za promišljanje odnosa emancipacije i tehnologije pola
zimo od Marxova određenja emancipacije: »Svaka en^ncipacija je svođenje^čovjekovog svijeta, čovjekovog odnosa
rTa samog čovjeka.«* Svođenje čovjekova svijeta, čovjekovih
1
odnosa na samog čovjeka, traži u određenom odnosu, odno
su emancipacije i tehnologije, da tehnologija bude po čo
vjekovoj mjeri. Problem se sastoji u tome da se odredi Što
je tehnologija. Različite definicije tehnologije sv/jedoče o
tome, da pojam tehnologija nije niti jednostavan, niti je
dnoznačan. Neproblematizirani pojam tehnologije, nepropitano razumljen kao »nauka ili sklop znanja i vještina o
fizikalnim, kemijskim kao i drugim postupcima prerade
sirovina, poluprerađevina u proizvodnji, također skup sa
mih tih procesa« (Leksikon Jugoslavenskog leksikografskog
Zavoda, Zagreb, 1974) ima značenje reperkusije za poima
nje same emancipacije.
Nauka ili sklop znanja i vještina o fizikalnim, kemijskim
i drugim postupcima prerade sirovina, poluprerađevina u
proizvodnji, kao i skup samih tih procesa, jednoznačno i
neupitno može ući u odnos svođenja čovjekova svijeta i
čovjekovih odnosa na samog čovjeka. Ovakvim se određe
njem tehnologije daje jedna neutralna definicija zbiljnosti
suvremene proizvodnje, visoko razvijenih proizvodnih sna
ga. Tako određeni pojam — tehnologija, određuje prinije
li] Marx: »K židovskom pitanju«, Rani radovi, Zagreb, 1953, str. 65.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
40
njivanje nauke i vještina u procesu modernih industrijskih
društava. Bez vrijednosne, o'dnosno, društvene relevancije,
ovakva definicija ipak sugerira vrijednosni odnos tehnolo
gije i emancipacije, jer se čini da se ne može staviti u pi
tanje odnos sklopa znanja i vještina i svođenje čovjekova
svijeta i čovjekovih odnosa na samog čovjeka. Nauka, pri
mjenjivanje nauke, znanja i vještine u samom procesu
proizvodnje, neophodni su uvjet suvremenog načina proiz
vodnje, čovjekova odnošenja kao prirodnog bića spram
prirode, ukazivanje njegove generičke biti. Suvremeno gene
ričko biće čovjeka iskazuje se u tako određenoj tehnologiji.
Ili, tako određena tehnologija pridonosi jednoznačnom svo
đenju čovjekova svijeta na samog čovjeka. Međutim, ova
kvo se određenje može prihvatiti u odnosu na Marxovo
određenje emancipacije, samo ukoliko se eventualno radi
o svođenju čovjekova svijeta na samog čovjeka. Dakle, ako
se radi o proizvodnji, o historijskom načinu proizvodnje
suvremenog društva, koje se spram prirode odnosi tehno
loški. U samom Marxovom određeniju emancipacije stoji
da je ona svođenje svijeta i čovjekovih odnosa na samog
čovjeka. Iz ponuđene definicije tehnologije ne može se za
ključiti ni na kakve čovjekove odnose. Ona je data izvan
svakog odnosa, čovjekovog odnosa, društvenog odnosa, što
za marksizam znači izvan klasnog odnosa. Tehnologija je
ovdje naprosto nauka, primijenjena nauka, znanja i vješti
na, koje su potrebne suvremenom načinu proizvodnje živo
ta. Ta su znanja izvan društvenih odnosa, izvan klasa, pa će
ovladavanje takvom tehnologijom biti tek neutralna pretpo
stavka za daljnje razumijevanje svođenja čovjekovih odno
sa na samog čovjeka. Uvođenje čovjekovih odnosa u kore
laciju emancipacije i tehnologije ukazuje se ovdje kao pro
blem političke emancipacije. Neutralno određenje pojma
tehnologije, ostavlja netaknutim čovjekove odnose u proiz
vodnji u kojoj zatiče takvu tehnologiju. Budući da se radi
o promjeni čovjekovih odnosa, o njihovom svođenju na sa
mog čovjeka, to svođenje spada izvan tehnologije same,
u političku borbu za svođenjem čovjekovih odnosa na sa
moga čovjeka, dakle u sferu političke emancipacije. Da bi
tehnologija mogla ući u odnos sa emancipacijom mora biti
posredovana političkom emancipacijom. Politička emanci
pacija je, međutim, upravo rezultat građanskog društva.
Ona je podijelila čovjeka na egoističnog individuu i na gra
đanina. Ona je realizirala određeni odnos ekonomije i po
litike, građanskog društva i političke države. »Politička
emancipacija je, s jedne strane, redukacija čovjeka na ego-
�Emancipacija i tehnologija
41
ističnog, nezavisnog individuuma, a s druge, na građanina,
na moralnu ličnost.«2
Dovođenje u odnos tehnologije i emancipacije posredova
njem političkom revolucijom, iskazuje se nedostatnim, jer
je upravo politička emancipacija onemogućila svođenje čo
vjekovih odnosa na samog čovjeka. Ona je i samog čovjeka
u tom odnosu učinila homo duplexom: egoističnim indivi
duumom i građaninom.
Prihvaćanje ponuđene definioije tehnologije u teoriji i
praksi zemalja real-socijalizma, utemeljuje se na druga
čijem poimanju političke emancipacije. Smatra se da je po
litička emancipacija dovršena tek diktaturom proletarija
ta. Politička emancipacija građanskog društva sa podje
lom čovjeka na egoističnu individuu i građanina, vidi se
nadvladanom podržavljenim ili podruštvovljenim sredstvi
ma za proizvodnju. Pukotina između građanskog društva i
političke države, koja je krajnja posljedica političke eman
cipacije, smatra se da se može promijeniti drugačijim od
nosom ekonomije i politike. Politika biva nadređena eko
nomiji. Preuzeta tehnologija ideološki funkcionira na »so
cijalistički način«, a svođenje čovjekovih odnosa na samo
ga čovjeka smatra se ozbiljenim, poistovjećivanjem države
i društva.
Sami odnosi u proizvodnji, čovjekovi odnosi, ostaju ne
promijenjeni a nepromijenjeno razumijevanje tehnologije
ipak znači promjenu u vlasništvu, objektivitetu slobode,
emancipaciju. Dominacija politike nad ekonomijom usvaja
neutralnu definiciju tehnologije i dovodi je u direktni od
nos s emancipacijom. Socijalistička država »socijalistička
državnost« figurira kao čovjekovo generičko biće bez ika
kve mogućnosti da ukine građansko proizvođenje života.
Hipertrofiranje državnog i političkog spram bitnog ra
zumijevanja emancipacije kao svođenjje čovjekova svijeta
i čovjekovih odnosa na samoga čovjeka jest upravo neemancipacija. »Tek kada stvaran, individualan čovjek po
vrati u sebe apstraktnog građanina i kao individualan čo
vjek postane generičko biće u svom empirijskom životu, u
svom individualnom radu, u svojim individualnim odnosi
ma tek kada čovjek spozna i organizira svoje »forces propres« kao društvene snage, i stoga, više ne bude od sebe
dijelio društvene snage u obliku političke snage, tek tada će
čovjekova emancipacija biti dovršena.«3
[2] Ibid, str. 65.
[3] Ibid, str. 65.
�žensko pitanje i soc. samoupravljanje
42
Tehnologiju ne možemo bezupitno dovesti u odnos s
emancipacijom, čak ako smatramo da taj odnos mora biti
posredovan političkom emancipacijom. Obzirom da su na
uka, primjena nauke, znanja d vještine, samorazumljivo u
određenom odnosu sa emancipacijom, očito je da je nuž
no redefinirati pojam tehnologije. Ponuđena definicija bila
je nedovoljna da se njome pojme čovjekovi odnosi kao
pretpostavka emancipacije, pa se oni moralju naći u sa
moj definiciji tehnologije, odnosno tehnologija sama jest
jedan određeni čovjekov odnos, klasni odnos.
II
Nužnost određivanja tehnologije kao određenog čovjeko
vog odnosa, društvenog odnosa, izlazi već i iz historijske
činjenice, da je sama riječ »tehnologija« prvi puta upotrije
bljena u djelu Beckmanna Johana: Entwurf einer allgemeine Technologie 1806. godine.4 Očito, da je nauke i vještine
o fizikalnim, kemijskim i drugim postupcima obrade ma
terijala, bilo na različitim razinama otkada postoji obrada
materijala, odnosno, sama proizvodnja. Imenovanje sa
mog pojma »tehnologija«, odnosno, traženje »nabačaja« za
opću tehnologiju zbiva se tek 1806. godine. Znači da se
radi o takvim znanjima i umijećima obrade materijala, ko
ja se ne razlikuju samo kvantitativno, već i kvalitativno od
prijašnjih, da se radi o novosti u cjelokupnoj društvenoj
proizvodnji, koja stavlja u odnos nauku — umijeće i pro
izvodnju. Nova društvena proizvodnja, utemeljena na no
vom odnosu nauke i umijeća i njihove primjene, nauka o
skupu tih procesa u proizvodnji, različito oblikuje i čovje
kove odnose u proizvodnji. Novost tih čovjekovih odnosa
u koje stupaju kvalitativno novim određenjem nauke kao
znanja i vještina o fizikalnim, kemijskim i drugim postup
cima prerade sirovina, imenovano tehnologijom, zbiva se
kvalitativno novi društveni odnos, čovjekov odnos, odnos
razvijenog kapitalizma. Odnos tehnologije i emancipacije
može se razumjeti samo kao kapitalistički tehnološki odnos.
Tehnologija omogućava razvijeni kapitalizam, određeni čo
vjekov odnos, kao što je tek tim odnosom omogućena. Do
vođenje u odnos tehnologije i emanoipacije, podrazumije
va stoga, nužno poimanje tehnologije kao određenog dru
štvenog odnosa. Ovakvim promišljanjem odnosa tehnologi[4] Mayer Lexikon, Leipzig, 1886.
�Emancipacija i tehnologija
43
je i emancipacije, redefinirani pojam tehnologije glasi: teh
nologija je historijski određeni odnos općega i zajedničkog
rada. Budući da se radi o historijskom odnosu dvije vrste
radova: općeg i zajedničkog rada, a rad je za sebe i po se
bi mjesto gdje se svodi čovjekov svijet i čovjekovi odnosi
na samog čovjeka, moguće je dovesti u odnos tehnologiju
i emancipaciju. Ukoliko nam se danas čini samorazumlji
vim da su tehnologija i emancipacija u odnosu, odnosno
da je tehnologija pretpostavka emancipacije, to je upravo
stoga, što poimanje tehnologije uključuje suvremeni odnos
općega i zajedničkog rada. Marx je odredio u Pretvaranju
viška vrijednosti u profit da je »opći rad svaki naučni rad,
otkriće, pronalazak. Opći rad kao nauka uvjetovan je djelo
mično kooperacijom sa živim ljudima, većim dijelom na re
zultatima znanosti u cjelokupnoj povijesti znanosti. Zajed
nički rad je neposredna individua.« Određenje tehnologije
kao odnosa općega i zajedničkog rada, nauke i kooperacije
individua, određuje ujedno tehnologiju kao historijski odreueni svijet čovjekovih odnosa, proizvodni odnos kapital —
rad. Pri samorazumljivom određenju odnosa tehnologije
i emancipacije potrebno je upozoravati da je taj odnos po
sredovan odnosom kapital — rad. Tehnologija kao odnos
općeg i zajedničkog rada, čovjekov odnos, utemeljen je na
odnosu kapital — rad i prema tome svođenje čovjekova
svijeta i odnosa na samog čovjeka, nemoguće je izvesti bezupitnim preuzimanjem tehnologije.
Tehnologija je moguća tek u razvijenom kapitalističkom
načinu proizvodnje, u određenim čovjekovim odnosima,
društvenim i klasnim, kada su naslijeđena manufakturna
sredstva za proizvodnju i na njima zasnovana podjela rada,
transformirana prema samom pojmu kapitalističkog nači
na proizvodnje — profitu. Naslijeđena manufakturna sred
stva za proizvodnju ne osiguravaju efikasnu proizvodnju
vrijednosti, višak vrijednosti, oplodnju kapitala. Za efikas
nu proizvodnju vrijednosti potrebna je daljnja raščlamba
procesa rada do tako pojednostavljenih dijelova da na nji
hovo mjesto može nastupiti mehanizam. Kapitalistički na
čin proizvodnje, koji se temelji na robno — novčanoj pro
izvodnji, ekvivalentnoj razmjeni apstraktnog rada, morao je
svaki konkretni rad na sredstvima za proizvodnju podje
lom rada pretvoriti u apstraktni rad, da bi na njegovo mje
sto mogao doći mehanizam — stroj. Hegel je umnost podje
le rada temeljio upravo na mogućnosti da se on učini me
haničkim, kako bi na njegovo mjesto mogao doći stroj i iz
rekao to u § 198: »Ono opće i objektivno u radu leži, me-
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
44
đutim, u apstrakciji, koja uzrokuje specifikaciju sredstava
i potreba, a time ujedno specificira proizvodnju i stvara
podjelu radova. Rad pojedinčev postaje podjelom jedno
stavniji, a time postaje veća vještina u njegovom apstrakt
nom radu, kao i količina njegovih proizvoda. Ova apstrak
cija vještine i sredstava upotpunjuje ujedno ovisnost i uza
jamnu povezanost ljudi za zadovoljavanje ostalih potreba
do potpune nužnosti. Apstrakcija proizvođenja čini rad, na
dalje, sve više mehaničkim, a time na koncu podobnim da
čovjek može od njega odstupiti, a da na njegovo mjesto
može stupiti mašina.« Zamjenljivost svake pojedinačne ope
racije apstraktnim mehanizmom ukida i sredstvo za pro
izvodnju u svojoj samosvojnosti .i pretvara ga u stroj.
Sredstvo za proizvodnju određeno ije kao stalni kapital,
Capital fixe, a stalni kapital u svom odnosu spram sebe je
najadekvatniji oblik kapitala uopće. Svaki kapital nastupa
prema radniku kao stroj. Tehnologija kao odnos općega i
zajedničkog rada, kao odnos kapital — rad, ukazuje se kao
odnos stroj, mašinerija spram živog rada. Živi rad, koji je
podjelom rada atomiziran i obesmišljen, javlja se u službi
mašinerije, u kojoj je sada nužno opći rad. Podjela rada u
mašini iskazuje se kao okamenjeni društveni odnos, čovje
kov odnos, i uspostavlja se kao podjela rada između radni
ka i mašine. O tehnologiji kao određenom historijskom od
nosu općega i zajedničkog rada može se govoriti tek u pro
izvodnji koja je poznanstvljena, gdje je sredstvo za proiz
vodnju u emfatičkom obliku capital fixe, i gdje se taj stal
ni kapital pojavljuje u odnosu živog rada i stroja. Tek kad
je opći društveni rad nauka, tehnološki izumi mogu se po
javiti u mašineriji, koja je kao ukinuto sredstvo za proiz
vodnju, stalni kapital, može se i kooperacija individua, rad
nička klasa, živi rad, uspostaviti kao zajednički rad. Kapital
tek kombinira zajednički rad s naukom, tako da živi rad gu
bi svoju fizičku snagu, pa vještina ne egzistira u radniku, ne
go u mašineriji, u tvornici. U tvornici naučna kombinacija
tih radova djeluje kao cjelina. Društveni duh rada dobiva
objektivnu egzistenciju izvan radnika. Iz ovoga slijedi da
je dovođenje u odnos tehnologije i emancipacije moguć sa
mo svođenjem čovjekovog odnosa na samoga čovjeka, što
znači ukidanjem društvenog duha rada, koji ima objektiv
nu egzistenciju izvan radnika. Ukidanje objektivne egzisten
cije društvenog duha rada izvan radnika, nije moguće posti
ći političkom emancipacijom. Ona, s jedne strane, otuđuje
�Emancipacija i tehnologija
45
čovjekove odnose u svijet iznad njega, u politiku, u državu,
s druge strane, ostavlja nepromijenjeni odnos općeg i za
jedničkog rada, nauke i kooperacije individua. Podržavljenje
ili podruštvovlijenje sredstava za proizvodnju ne podruštvljuje odnos živoga rada i mašinerije, kao niti kombinaciju
radova u tvornici. Kapital fikse, stroj, u odnosu spram ži
voga rada proizvodi kapitalistički odnos bez kapitalista. On
uzima živu snagu radnika da bi mu isisao višak rada. Da
taj rad ne bi bio eksploatacija, uzimanje viška vrijednosti,
cijeli se problem prenosi na distribuciju viška rada, na na
građivanje prema radu. Odnos tehnologije i emancipacije
nije moguće izvesti, jer je tehnologija sama već određeni
historijski — kapitalistički odnos općega i zajedničkog
rada, nauke i kooperacije individua. Za posredovanje teh
nologije i emancipacije nameće nam se kao neophodno tematizirati odnos općeg i zajedničkog rada.
Promišljanje odnosa općega i zajedničkog rada kao pret
postavke odnosa tehnologije i emancipacije nedovoljno je
u suvremenoj marksističkoj teoriji. Prvi je promašaj u
strukturalističkom viđenju proizvodnih snaga i proizvodnih
odnosa kao posebnih entiteta. Pri tome se emancipacija vi
di u proizvodnim odnosima u političkoj revoluciji ukidanja
privatnog vlasništva, a proizvodne snage, tehnologija, kao
proizvodnje snage naprosto, tehnologija naprosto kao nešto
neutralno i pozitivno. Društvena snaga rada izvan radnika,
koju je uspostavio kapitalizam, misli se podruštvoviti poli
tičkim ukidanjem privatnog vlasništva. Neosporno je da je
ideologija neutralnosti proizvodnih snaga i ideologija klasnosti proizvodnih odnosa proizašla iz stvarno nisko razvi
jenih proizvodnih snaga suvremenih socijalističkih društa
va. Iz takvog temelja, iz takvih stvarnih teškoća, stvara se
onda »teorija«. Promišljanje ipak ne može odustajati od
pokušaja revolucioniranja određenog historijskog — kapita
lističkog odnosa općega i zajedničkog rada— tehnologije.
Sam Marx, a pogotovo Engels, nisu jednoznačni u po
imanju proizvodnih snaga. Njihovo veliko odavanje prizna
nja buržoaziji za razvitak proizvodnih snaga najjasnije su
artikulirali u Manifestu komunističke partije: »Buržoazija
je u svojoj jedva stogodišnoj klasnoj vladavini stvorila ma
sovni je i kolosalni je proizvodne snage nego sve prošle gene
racije zajedno. Potčinjavanje prirodnih sila, mašinska pro
izvodnja, primjena kemije u industriji i zemljoradnji, parobrodarstvo, železnice, električni telegrafi, privođenje po
ljoprivredi čitavih delova sveta, pretvaranje reka u plovne,
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
46
čitava stanovništva koja kao da su nikla iz zemlje — koje
je ranije stoleće slutilo da su takve prirodne snage dremale u krilu društvenog rada«.5
Ovakvo priznavanje snaga društvenog rada buržoazije,
ako nije posredovano cijelim duhom marksizma, može ra
zumjeti proizvodne snage kao neku posebnu strukturu, neu
tralnu tehnologiju, kao društveni odnos općega i zajednič
kog rada. Osim toga, upravo jer je za marksizam problem
tehnologije uvijek ekonomski posredovan, kritika građan
skog načina proizvodnje najtemeljitije je izvedena u »pro
izvodnim odnosima«, u Kritici političke ekonomije, u Kapi
talu. Kritika građanske znanosti stoga je prvenstveno kriti
ka građanske ekonomije — apsolutne nauke građanskog
društva. Kritici Saya, Ricarda i Smitha poklonjeno je mno
go brige i tek na toj kritici moguća je kritika političke eko
nomije. Na tim je tekstovima evidentan Marxov »Opći rad«,
koji je moguć — kako ga je sam definirao — većim dije
lom na rezultatima znanosti u cjelokupnoj povijesti. Sam
»opći rad« na tehnologiji, proizvodnim snagama, ostaje u
drugom planu interesa, iako se sporadično javlja, posebno
u kritici Urea i Babbagea. Ure i Babbage su mnogo više
osnivači i mnogo su više utjecali na suvremene tehnokratske ideje od Saint Simona, a o njima i njihovom utjecaju
na Marxa i Engelsa, na njihov »opći rad«, manje znamo na
području razumijevanja tehnologije. Engels kritizira Babba
gea da je »cinički apologet fabričkog sistema.« To je stoga
što i Babbage i Ure priznaju samo objektivnost i egzaktnost bez ikakvih socijalnih i klasnih problema. Usprkos
takvoj kritici tehnokratskih ideja, imenovanju proizvodnih
snaga kao samosvojnih, teško se može oduprijeti dojmu,
da Ure i Babbage nisu utjecali na Engelsa.6 Zbog važnosti
promišljanja tehnologije kao historijski određenog odnosa
općega i zajedničkog rada (kapitalističkog odnosa), sum
nju da su Babbage i Ure utjecali na Engelsa, argumentirat
ćemo in extenso Engesovim spisom: »0 autoritetu«. »Meha
nički automat velike fabrike mnogo je veći tiranin nego
što su ikad bili sitni kapitalisti koji zapošljavaju radnike.
U najmanju ruku što se tiče sata rada nad vratima ovih
tvornica može se napisati: 'Ostavite, svaku autonomiju, vi
koji ulazite!’ Ako je čovjek naukom i stvaralačkim genijem
sebi podvrgao prirodne sile, ove mu se osvećuju dok se n ji[5] Mane—Engels: Manifest komunističke partije, Beograd, 1960, str. 14.
[6] Vidi interesantnu studiju o utjecaju Urea i Babbagea na Marxa i Engel
sa: Exzerpte iiber Arbeitsteilung, Maschinerie und Industrie, Frankfurt,
Ullstein Verlag, 1981.
�Emancipacija i tehnologija
47
ma koristi pravim despotizmom, nezavisno od bilo koje or
ganizacije društva (kurziv B. D.). Htjeti ukinuti autoritet
u krupnoj industriji znači htjeti ukinuti samo industriju,
uništiti predionicu pamuka da bi se vratili kolovratu.«7
Promišljamje tehnologije kao kapitalističkog odnosa op
ćega i zajedničkog rada, zaboravlja se u zemljama real —
socijalizma, pozivajući se često na ovakve eksplicitne sta
vove Marxa i Engelsa, bez kritičkog odnosa spram tih tek
stova i bez historijske dimenzije suvremenog društva, u ko
jima tehnologija donosi takve moguće kataklizme, koje se
uistinu ne mogu urediti političkom emancipacijom. Primje
rice u DDR u Philosophisches wdrtebuch, pojam tehnolo
gije uopće nije uveden. Način proizvodnje određen je kao
jedinstvo produktivnih snaga i produkcionih odnosa. Pro
izvodna snaga određena je kao uzajamno djelovanje sred
stava za proizvodnju i ljudskog rada. Pitanje vlasništva nad
sredstvima za proizvodnju centralno je pitanje revolucije.
»Kroz podruštvovljenje najvažnijih sredstava za proizvod
nju u socijalizmu su otklonjena ograničenja između radne
snage i sredstava za proizvodnju kao i iskorišćavanje radne
snage nastale privatnim vlasništvom.«8 Redukcija problema
tehnologije na odnos proizvodnih snaga i proizvodnih od
nosa, mehanički i strukturalistički razdvaja »proizvodne
snage« i »proizvodne odnose«. Ukidanje privatnog vlasništva
nad sredstvima za proizvodnju rješava — u ovoj ideologiji
— probleme odnosa radnik — stroj, čovjekove odnose, jer
po sebi ukida eksploataciju. Ukidanje privatnog vlasništva
je tako posredovanje između tehnologije (kapitalističke,
socijalističke) i emancipacije svođenja čovjekovih odnosa
na samog čovjeka. Čak što više, ukinuto privatno vlasništvo
kao dominantni čovjekov odnos, rješava ograničenje pro
duktivnosti rada, odnosa općega i zajedničkog rada, što ga
donosi privatno vlasništvo.
U našem promišljanju tehnologije kao kapitalističkog od
nosa općega i zajedničkog rada, to bi značilo, da taj isti
odnos općega i zajedničkog rada funkcionira efikasnije u
proizvodnom odnosu ukinutog privatnog vlasništva, nego u
odnosu u kojem je uspostavljen zbog profita, efikasnosti.
Bezupitno preuzimanje proizvodnih snaga kapitala, teh
nološkog načina proizvodnje, ostavlja radnika u tehnološ
kom racionalitetu spram mašine, spram »oduhovljenog ču
dovišta«. Ekonomski se nalazi u tehnološkom racionalitetu
[7] Birokratija i tehnokratija I. Beograd, 1966, str. 31.
[8] »Philosophisches Worterbuch« /hrsg. Klaus G./ Leipzig, 1975.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
48
spram birokracije, institucionalne avangarde, koja raspo
laže sveukupnim viškom rada, U takvom neupitanom teh
nološkom racionalitetu, a u osnovnom čovjekovom odnosu,
proizvodnom odnosu, socijalističko pravo na rad i ostale be
neficije iz radnog odnosa, a na istoj mašineriji koja je kon
struirana na načelu kompetitivne efikasnosti, za razliku od
pi'oklamirane ideologije rasta produktivnosti rada, produk
tivnost rada postaje suboptimalna spram one u privatno
— vlasničkim odnosima. Realitet se uporno opire ideologi
jiObzirom da mašina više nije stalni kapital kao najadekvatniji oblik kapitala spram samoga sebe, ali da ipak nije
promijenjena, podjela rada u odnosu radnik — mašina, ne
ki autori iz zemalja real-socijalizma pokušali su uspostaviti
pojam »tehničko otuđenje« kao odgovor na evidentan ne
sklad ideologije i stvarne emancipacije, a da pri tom još
uvijek ostaju na stanovištu političke emancipacije. Pojam
»tehničko otuđenje« opravdali su time, da je nemoguće
naći u Marxa, jer se nije susreo sa problemima socijalizma:
1. sa socijalističkom revolucijom mora biti preuzeta mate
rijalno — tehnička baza; 2. heteronomnost postojećeg stup
nja tehnifikacije rada vodi različitom izražavanju motiva
cije i zadovoljstva radnika kao i inicijative zaposlenih;
3. različiti je tempo isticanja zahtjeva za sadržajem rada
i mogućnosti njegova zadovoljavanja; 4. mogućnost diver
gencije, npr. u nedostatku ideološko-politicke djelatnosti
između značaja rada i subjektivnog svjesnog odražavanja
kod proizvođača; 5. nema prestabilizirane harmonije iz
među automatizacije proizvodnje i povišenja stvaralačkog
udjela radnika.«9
Sa tako dobivenim pojmom »tehničko otuđenje« zaklju
čili su da je »izgradnja rada kao prve životne potrebe ko
munističkog načina proizvodnje dubok dijalektički posao«.
I ovaj pokušaj uvođenja pojma »tehničko otuđenje« kao
reducirani problem tehnologije, kao određenog društvenog
odnosa, konačno je osporen tvrdnjom, da se u tim diskusi
jama »ne cijeni tendencija da se sa stvaranjem materijalno
— tehničke baze komunizma sadržaj rada uočljivo homo
genizira sa svojom stvaralačkom potencijom«.
Pokušaj utemeljenja pojma »tehničko otuđenje« prividno
je nov u okviru odnosa proizvodnih snaga i proizvodnih od[9] Philosophie und historischen Fragen der technischen Wissensc!taflen,
Dresden, 1978.
�Emancipacija i tehnologija
49
nosa. Dok je u osporavanju pojma »tehničko otuđenje«
plauzibilna proizvodna snaga ideologije, u problematiziranju »tehničkog otuđenja« prividna je deideologizacija stvar
nog stanja radnika u proizvodnji sa očitim pripisivanjem
primata proizvodnim snagama.
Za poimanje tehnologije kao klasnog odnosa općega i za
jedničkog rada, relevantna je diskusija što su je vodili
francuski i talijanski komunistički teoretičari o »mehani
cističkom« i »revizionističkom« karakteru apstraktne protivurječnosti proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Po
treba za redefinicijom pojma »proizvodne snage«, polazeći
čak od priznate definicije u real-socijalizmu da je proizvod
na snaga uzajamno djelovanje sredstava za proizvodnju i
ljudskog rada, to može značiti samo da to uzajamno djelo
vanje znači univerzalnost individua. E. Balibar11dao je defi
0
niciju: »Proizvodne snage su odnos stvarnog prisvajanja,
što znači, historijsko emancipativna snaga univerzalnosti
individue. Proizvodne snage bez apstraktne suprostavljenosti proizvodnim odnosima su odnos stvarnog prisvaja
nja«. To dalje znači: 1. »proizvodni odnosi« ne predstavljaju
neku »posebnu strukturu«; 2. u procesu proizvodnje i re
produkcije ujedinjuju se proizvođači, predmet rada i sred
stva rada; 3. odnos stvarnog prisvajanja ne znači samo
»prisvajanje« u pravnoj sferi.
Historijski emancipativna snaga univerzalne individue
odnosi se spram tehnologije kao kapitalističkog načina od
nosa općega i zajedničkog rada tako, da se u procesu pro
izvodnje i reprodukcije ujedinjuju proizvođači, predmet
rada i sredstva rada. Time počinje historijski proces ukida
nja podjele rada uopće. Odnos stvarnog prisvajanja kao
proces ukidanja podjele rada, proces je demokratskog up
ravljanja tehnologijom, izbor alternativnih tehnologija, koje
tek omogućavaju alternativno društvo, kao što alternativno
društvo transformira sredstvo za proizvodnju adekvatno
kapitalističkom načinu proizvodnje u sredstvo shodno no
vom načinu proizvodnje života."
Mjerenje univerzalnosti individue slobodnim vremenom,
pretpostavka je ukidanja odnosa općega i zajedničkog ra
da u mašineriji, općega proizvodnog rada, koji se hrani
obesmišljenim operacijama kooperacije individua u živom
radu.
[10] Vidi: Marksizam u svetu I. Beograd, 1978.
[11] Vidi: B. Despot: »Maschine und Arbeitsmittel«, Salzburger Jahrbuch
jiir Philosophie 1978/79, Salzburg — Miinchen, 1979.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
50
Promišljanje odnosa tehnologije i emancipacije uvrštava
se u povijest borbe za socijalizam.
Univerzalna individua društveno-ekonomski i društveno-politički historijski uspostavlja se sa svojom specifičnom
mjerom — slobodnim vremenom spram tehnološkog racionaliteta u procesu socijalističkog samoupravljanja kao al
ternativnom društvu. Tehnološki odnos općega i zajednič
kog rada u razlikama funkcija upravljanja, vođenja i iz
vršavanja, društvenom svojinom nad sredstvima za proiz
vodnju i samoupravljanjem, u procesu proizvodnje podruštvljavanja proizvođača, predmeta rada i sredstva rada po
činje historijski novi proces proizvodnje života na zateče
noj tehnologiji. Građansko je društvo zatečena sredstva za
proizvodnju transformiralo adekvatno kapitalu, pretvaraju
ći tehnologiju u odnos općega i zajedničkog rada; socijali
stičko samoupravljanje započinje transformaciju zatečene
tehnologije promjenom odnosa općeg i zajedničkog rada,
procesom ukidanja podjele rada.
Emancipacija kao svođenje čovjekova svijeta i odnosa
na samog čovjeka u odnosu sa tehnologijom, posredovana
je univerzalnom proizvodnom snagom individue, kojoj
je specifična mjera slobodno vrijeme.'2
III
Odnos emancipacije i tehnologije bitno ovisi, kako smo
izveli, o poimanju njihovog posredovanja, kao i o odre
đenju samog pojma tehnologije. Ukoliko se pojam tehno
logije strukturalistički reducira na neutralne proizvodne
snage, emancipacija je nužno posredovana političkom re
volucijom, promjenom u proizvodnim odnosima i na toj
se promjeni u real-socijalizmu uglavnom završava. Svođenje
čovjeka na čovjekov svijet i čovjekove odnose, razumije se
kao nadvladavanje suprotnosti građanskog društva i poli
tičke države u promjeni proizvodnih odnosa, u diktaturi
proletarijata, u etatizmu. Nepromišljanjem tehnologije kao
čovjekovog odnosa, čovjekova svijeta u proizvodnim odno
sima općeg i zajedničkog rada, nužno je zatvorena »histo
rijska mogućnost« za problematiziranje samoga rada, pa
onda i odnosa općega i zajedničkog rada. Svođenje čovje-1
2
[12] Vidi: BI. Despot: »Kakva je tehnologija potrebna samoupravljanju?«,
Socijalizam 4, Beograd, 1979.
�Emancipacija i tehnologija
51
kova svijeta i čovjekovih odnosa na samoga čovjeka, ne
promišlja historijski odnos samoga čovjeka kao prirodnog
bića spram prirode kao svojega anorganskog tijela. Odnos
čovjeka kao prirodnog biča spram prirode, historijsko ma
terijalistički pojmljen, uvijek jje posredovan historijskim
načinom proizvodnje. »Priroda niti — objektivno — niti
subjektivno nije neposredno adekvatna ljudskom biću«.1
3
Tehnologija kao specifični historijski odnos općega i za
jedničkog rada, ujedno je historijski način objektivnog i
subjektivnog poimanja prirode— kapitalistički način. Priro
da kakva je čovjeku data tehnologijom, posredovana je
kapitalističkim načinom proizvodnje života, ona je »kapi
talistička priroda«. Nepriznavanje historičnosti prirode,
kakva je data ljudskom biću u tehnologiji, mora pojmiti
samu tu prirodu kao ahistorijsku, kao nešto što stoji s one
strane čovjeka, izvan njega. Stoga će priroda spoznajno bi
ti razumljena kao »kao stvari i pojave koje egzistiraju ne
zavisno i izvan svijesti u svim raznolikostima svojih oblika
za razliku od — svijesti. U tom je smislu priroda identična
sa filozofskim pojmom — materija«.1
4
Odbijanje promišljanja tehnologije kao općega i zajednič
kog rada, zatvara mogućnost odnošenja univerzalne indi
vidue spram prirode, onemogućava joj da tu prirodu razu
mije objektivno i subjektivno u ne-kapitalističkom odnoše
nju, da razumije »socijalističku prirodu«.
Jugoslavenskoj praksis — filozofiji pripada zasluga da
je filozofijski spoznajno — teorijski i kritički ukinula »teo
riju odraza«. Ahistorijsko poimanje prirode, neovisno o svi
jesti čovjeka, filozofijsko je utemeljenje jednokratnog ra
zumijevanja odnosa emancipacije i tehnologije, poimanje
emancipacije u posredovanju političkom emancipacijom,
u kojoj je čovjek političko biće sui generis.
Odnos emancipacije i tehnologije posredovan odnosom
stvarnog prisvajanja, pretpostavlja nastajanje čovjekove
prirode, prirode čovjeka kao i njegovog odnošenja spram
prirode svojeg anorganskog tijela. Taj odnos pretpostavlja,
opet, povijest kao akt nastajanja prirode i čovjeka kao i
njihovog odnosa.
Emancipacija čovjeka kao prirodno-povijesnog bića na
čovjekov svijet i čovjekove odnose, jest ukidanje spram
[13] Marx — Engels: Rani radovi, str. 287.
[14] Philosophisches Worterbuch — >'Natur«.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
52
prirode koji se zbiva posredovan tehnologijom, odnosom
općega i zajedničkog rada koji vidi »kapitalističku priro
du«. Ta se emancipacija zbiva u povijesnom posredovanju
prirodnog bića čovjeka i ljudskog bića prirode.
Apstraktna politička emancipacija, koja onemogućava da
čovjek postane generičko biće u svom empirijskom životu,
u svom individualnom radu, u svojim individualnim odno
sima, utemeljena na ahistorijskoj prirodi, razumije ap
straktno čovjeka kao građanina. Apstraktnost pojma »čov
jek«, bez njegovog povijesnog nastajanja u odnosu spram
prirode, očituje se i u samoj apstraktnosti pojma »čovjek«,
u kojem ne postoji spol. »Čovjek« jest i muškarac i žena,,
ali kada se misli pojam »čovjek« izvršen je već i metafi
zički i religiozni redukcionizam spolova na pojam »čovjek«,
u kojem se već pretpostavlja da je muškarac čovjek, a da
je to i žena, treba u govoru posebno naglasiti, da bi se
razumjeli. Kako se čovjek kao prirodno biće u odnosu sa
prirodom povijesno posreduje, pa mu se prema tome pri
roda i objektivno i subjektivno mijenja, odnos muškarca
i žene, kao odnos različitih prirodnih bića, različitih spo
lova, povijesno se posreduje. Redukcionizam i apstrakcija
poimanja prirode neovisno o čovjekovoj svijesti, samu
emancipaciju prevodi u sferi proizvodnih odnosa u politič
ku emancipaciju. »Građanin« je, svakako, i neprirodan i aspo!an.
Real-socijalizam u zaobilaženju problematiziranja tehno
logije, određenog historijskog odnošenja čovjeka kao pri
rodnog bića spram prirode kao svoga anorganskog tijela,
ne može uspostaviti upitnim po čemu je pojam »čovjek«
ukinuta prirodnost, ukinuta spolnost, na koji se on način
razumije kao »muškarac« ukoliko nema dodatnog određe
nja. Ne može postaviti upitnim koji odnos prirodnog bića
i prirodnog bića uvjetuje takav govor kao vanjski simbol
njegovog odnosa. Sam se odnos javlja kao »prirodni«, ne
ovisan o povijesti, a emancipacija kao emancipacija »čo
vjeka«, klase, u promijenjenim proizvodnim odnosima, koji
ne mogu pojmiti niti »tehničko otuđenje«, a kamo li razli
čito određenje »prirodnog« bića žene i »prirodnog« bića
muškarca, nastalih povijesnim posredovanjem u odnosu
sa prirodom.
Napuštanje odnosa stvarnog prisvajanja, emancipativne
historijske snage čovječanstva, u redukciji emancipacije na
političku emancipaciju, posredovanu bezupitnom tehnologi-
�Emancipacija i tehnologija
53
jom, real-socijalizam bezuspješno pokušava nadvladati pro
ti vurječnost građanskog društva i političke države.
On čak nihilistički zaboravlja svoje duhovno nasljeđe,
Hegelovu filozofiju, na kojoj je tek izrasla istina spekula
tivne filozofije — proletarijat. U toj filozofiji država kao
objektivni realitet apsolutnog duha ima ipak za svoj tamni
temelj — porodicu. Nešto prirodno, samoniklo, u osnovi
je odnosa, u Hegela, između običajnosti, građanskog drušva i same države. Ali tamni temelj prirode mora biti po
sredovan pravom, mora biti ukinut u svojoj prirodnosti,
spolnosti, pukoj biološkoj reprodukciji. Priroda je zapreka
apsolutnom duhu, nužda, ali je ujedno kao sama ta nužda
objekt slobode, topos da se sloboda o sebi i za sebe utemelji
u državi. Da bi država bila objektivni duh, realitet apsolut
nog duha, njezin prirodni temelj — porodica, mora biti ta
ko posredovan da omogući svoje nadvladavanje, protok u
građansko društvo, a ova dalje u državu. Država je smisao
porodice, smisao odnosa prirodnih bića da bi se mogli situ
irati u građansko društvo. Pravno, odnosno duhovno posre
dovanje da se spolovi ukinu kao puka prirodna bića, zbiva
se u porodici, u kojoj se svaki član ukida da bi porodica
bila cjelina. Ali to ukidanje i posredovanje vrši se na razli
čite načine. Privatno vlasništvo, koje je pretpostavka slo
bode građana i koje se izražava pravom, određuje — pono
vimo to — u § 171 »Osnovne crte filozofije prava«: »Poro
dicu kao pravnu osobu, spram drugih treba da zastupa muž
kao njena glava.« Posredovanje se vrši sa pretpostavkom
da je žena prirodnije biće, dakle, dalje od duha, i tek stu
panjem u porodicu dobiva svoj ljudski, pravni, slobodni
idenfN
.:t, koji je izražen u § 166: »Muž je stoga zbiljski i
supstancijalno život u državi, znanosti i slično, te inače u
borbi i radu sa spoljašnjim svijetom i sobom samim tako
da on samo iz svog razdvajanja zadobiva samostalnu slo
gu sa sobom, čiji mirni zor i osjećajnu običajnost ima u
porodici, u kojoj žena ima svoje supstancijalno određenje,
a u tom pijetetu svoje običaj nosno uvjerenje«.
Mogli bismo se složiti sa Engelsom, koji u jednom dru
gom slučaju (kritizirajući odnos Hegelove apsolutne filo
zofije i pristajanje na monarhiju Friedricha Wilhelma III)
kaže: »Specifični oblik tog zaključka potječe, svakako otuda,
što je Hegel bio Nijemac, pa mu je kao i njegovu suvre
meniku Goetheu, odostraga visio komad filistarskog perčina. Goethe i Hegel bili su u svom području svakako, olim-
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
54
pijski Zeus, ali niti jedan niti drugi nikada se nije mogao
osloboditi njemačkog filistarstva«.1
5
Međutim, bez obzira na Hegelovo filistarstvo, iz cijele
Marxove kritike Hegela evidentno je da je istina spekulativ
ne filozofije, protivurječnosti građanskog društva i političke
države, proletarijat. Redukcijom pojma proletarijata iz kri
tike Hegelove filozofije, vidljive su dvije razine problema
emancipacije.
U protivurječnosti Hegelove filozofije da }je čovjek slo
bodan ako ima privatno vlasništvo, a čovjek je iako ne
posjeduje vlasništvo, pridolazi protivurječnost spolnog po
ložaja žene spram spolnog položaja muškarca. Upravo se u
Hegelovoj filozofiji vide dvije razine problema emancipa
cije: klasni i spolni, pri čemu je jedan određen prirodom,
a drugi slobodom i njezinim ustrojstvom u državi. Opiranje
prirode žene duhu, dakle slobodi, jače je nego prirode muš
karca.
Ozbiljenje spekulativne istine proletarijata u socijalistič
koj revoluciji, u ukidanju privatnog vlasništva, u real-socijalizmu, smatra se da je ukidanjem privatnog vlasništva,
političkom emancipacijom, vraćen čovjekov svijet i čovje
kovi odnosi na čovjekovu mjeru.
Samo dovršenom političkom emancipacijom, koja ne
poznaje niti »tehničko otuđenje« smatra se da emancipa
cija žene nema svoj klasni temelj, da svođenje čovjekova
svijeta na čovjeka samoga uključuje u sebe i ženu, jer se
njihov različiti položaj u objektivitetu države apsolutnog
duha temeljio u kategoriji imovine, kategorije privatnog
vlasništva.
Socijalistička država u promjeni proizvodnih odnosa u
sferi prava i zakonodavstva, određuje ravnopravnost spolo
va, prirode žene i prirode muškarca i kao njihov rodni po
jam ne uzima metafizičko — religiozno tradiciju »čovjek«
već »radnik«. U svijetu rada socijalističke države i nagrađi
vanja prema radu kao osnovnog socijalističkog principa,
ideološki se ukida potreba emancipacije žena, jer je ona već
reducirana na radnika, a radnička klasa na bezupitno pre
uzetoj tehnologiji ideološki doživljava emancipaciju kao
svođenje na svoju vlastitu mjeru, u sferi distribucije, ovla
davanja dohotkom.
[15] Engels: Ludvvig Feuerbach i kraj njemačke klasične filozofije, Zagreb.
1947, str. 13.
�Emancipacija i tehnologija
55
Problem mogućnosti stvarne emancipacije žene kao pret
postavke ljudske emancipacije, odnosno, svođenje čovjeka
i čovjekovih odnosa na samoga čovjeka, upada u dvostruku
zamku:
1) Bezupitno prihvaćanje tehnologije onemogućava odnos
stvarnog prisvajanja, historijski emancipativne snage čo
vječanstva. Ono onemogućava problematiziranje općega i
zajedničkog rada. A upravo onemogućavanje toga promi
šljanja onemogućava novo, socijalističko objektivno i sub
jektivno odnošenje spram prirode.
Poimanje prirode neovisno o ljudskoj svijesti, onemogu
ćava »radnike« da dođu do svoje ljudske mjere, ali unu
tar toga posebno žene, jer će se i »priroda žene« smatrati
dodatnom determinantom za njezinu emancipaciju. Ona
je radnik i time dijeli sudbinu emancipacije radničke kla
se u radu, ali ona je i žena, pa će se »posebnost« njene
emancipacije pravno i društveno-politički priznati samo
kao briga radničke klase za svoju vlastitu reprodukciju.
Priznavanje njene »posebnosti« ograničeno je isključivo na
njenu ahistorijsku prirodu rađanja (briga za materinstvo,
uvjete rada, porođajne dopuste itd.).
Neproblematiziranje tehnologije kao općega i zajednič
kog rada ostavlja neproblematizirani odnos čovjeka spram
prirode i posebno prirode žene. Nejednakost stvarnih uvje
ta života žena i muškaraca u najboljem bi se slučaju teorij
ski moglo svesti na Marxovu »Kritiku Gothskog programa«
da je nagrađivanje prema radu kao pravo, buržoasko pra
vo kao i svako drugo, jer nejednake individue stavlja pred
jednako mjerilo — rad i tako među njima uspostavlja
stvarnu nejednakost. Različitost individua i njihovih spo
sobnosti, koje je i samo rezultat građanskog društva, moglo
bi se ovdje pojmiti kao nejednakost prirodnih mogućnosti.
Onemogućavanje emancipacije, ili redukcija bića na mo
gućnost te emancipacije na njihovu prirodu, nepromijenje
nu osnovu, inače je jedino legitimno utemeljenje rasizma.
Ako se još uzme u obzir, da »ovdje imamo posla s ko
munističkim društvom ne onakvim kakvo se ono razvilo
na svojoj vlastitoj osnovi, nego obrnuto, onakvim kakvo
ono iz kapitalističkog društva upravo izlazi, s komunistič
kim društvom dakle, koje u svakom pogledu, u ekonom
skom, moralnom, duhovnom (kurziv B. D.), nosi na sebi
madeže staroga društva iz čije utrobe izlazi«, onda je jasna
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
56
mogućnost ideološke redukcije spolova na pojam »radni
ka«. Upravo je na moralnom području radnička klasa do
živjela najveću interiorizaciju građanskog morala. To je
smisao Lukacseve tvrdnje, da se radnička klasa mora oslo
boditi ponižavajućih utjecaja što je na nju ostavio najamni
odnos.
2) Bez promišljanja svođenja čovjekovih odnosa na sa
mog čovjeka, dakle, odnosa u kojima se u svojem praktič
nom životu taj odnos uspostavlja u podjeli rada i zadržava
podjelu rada — država koja sada nije objektivitet apsolut
nog duha, ali je topos njegove emancipacije, država kao
država, u odnosu na nepromijenjenu proizvodnju, preuzetu
iz građanskog društva, mora također zadržati protok: poro
dica — građansko društvo (sistem potreba) — država. So
cijalizacija individua i ideologizacija emancipacije mora
dovesti u strogi odnos porodicu i državu. Porodica sada
nije tamni, prirodni temelj objektiviteta apsolutne slobode
u državi, nego je stvarni, empirijski temelj proizvodnje ži
vota, u kojoj se individue socijaliziraju da uđu u određeni
način proizvodnje života, a to znači etatističko — socijali
stički. Autoritet političke revolucije i političke države ne
održiv je bez autoritarne patrijarhalne porodice. Stoga real-socijalizam nije nikada do kraja tematizirao kršćanski te
melj patrijarhalne monogamne porodice, podjele rada u
njoj, kult materinstva, usprkos svojem ateističkom usmje
renju. U takvoj porodici postoji različitost »prirode« žene
od prirode muškarca, »prirodna« podjela rada i malogra
đanski moral.
Protok porodica — država osiguran je »madežima sta
rog«. Ti »madeži« posebno prijanjaju za ženu, za njezinu
»prirodu«, koja joj najčešće postaje sudbina, jer se često
ne može dovinuti niti do »radnika«, nego ostaje u privaciji.
Revolucionarna hegelijanska metoda, očišćena od svoje
»mistične jezgre« ostavila je komad »filistarskog perčina«
real-socijalizmu.
Odnos emancipacije i tehnologije kao odnos svođenja
čovjekova svijeta i čovjekovih odnosa na čovjeka samog,
ukazuije se moguć kao odnos stvarnog prisvajanja. Odnos
stvarnog prisvajanja kao rezultat historijsko — emancipativne snage čovječanstva otvara se tek problematiziranjcm
real-socijalizma, odnosno, razumijevanja emancipacije kao
političke emancipacije. Ovo problematiziranje može biti
�Emancipacija i tehnologija
57
utemeljeno samo na procesualnom ukidanju podjele rada
na opći i zajednički rad, na ukidanje podjele rada uopće,
na problematiziranju tehnološkog racionaliteta spram pri
rode. Tek u takvom problematiziraniju i na njemu uteme
ljenom socijalističkom samoupravljanju kao alternativnom
društvu, vidi se problem emancipacije žena kao posebno
važan za svođenje čovjekova svijeta i odnosa na čovjeka
samog.
Zbog stvarnog, empirijskog položaja žena u društvenoj
podjeli rada, u njima leži ogromni revolucionarni potenci
jal ljudske emancipacije. Ali taj (je put dug, jer supsumcija
žena pod pojam »radnika«, zamagljuje podjednako ljudsku
radničku i ljudsku žensku bit, jer »sve prirodno mora na
stati tako i čovjek (žena) ima svoj akt nastajanja, koji se
kao akt nastajanja svjesno ukida«.
�Povijest
i
socijalistička priroda*
i
U odnosu emancipacije i tehnologije, a u daljnjem pro
mišljanju odnosa spolnoga i klasnoga, ženskog pitanja, teh
nologiju smo iskazali kao određeni historijski odnos opće
ga i zajedničkog rada — kapitalistički odnos. Ako je čovjek
osnovna proizvodna snaga novog, socijalističkog proizvo
đenja života, onda se ta snaga mora mjeriti historijski
emancipativnom snagom slobode na dijelu.
Zahtjev za ukidanjem podjele rada, za ukidanjem općega
rada, koji se iskazuje kao društveno proizvodni rad iznad
proizvođača, za procesualnim ukidanjem kapitalističke teh
nologije, višestruko je relevantan za žensko pitanje.
Tehnologija kao klasni odnos općega i zajedničkog rada,
uvjetuje odnos čovjeka kao prirodnog bića spram prirode
kao svojega anorganskog tijela kao otuđeni odnos, koji vi
di »kapitalističku prirodu« kao jedino moguću iz tog od
nosa. Ovim klasnim odnosom prirodnog bića čovjeka spram
prirode kao anorganskog tijela, određen je i odnos pri
rodnog bića ljudi međusobno kao klasni odnos, pogotovo
odnos muškarca i žene o kojemu govori Marx.
Metodologijski gledano, evidentno je da je Marx odnos
muškarca i žene kao odnos prirodnih bića promislio još
u »Ekonomsko-filozofskim rukopisima« iz 1844. godine ka[*] U nešto izmijenjenom izdanju tekst je objavljen u časopisu Socijali
zam 1, Beograd, 1980.
�Povijest i socijalistička priroda
59
da je išao ka »Kritici nacionalne ekonomije sa završnim
poglavljem o Hegelovoj filozofiji«. Pri tome je cijeli taj
odnos stavio u poglavlje: »Privatno vlasništvo i komuni
zam«, što znači da je odnos muškarca i žene, kao odnos
prirodnog bića i prirodnog bića, kao najprirodniji odnos,
posredovan privatnim vlasništvom, pa da se prema tome
u tom odnosu vidi i njegovo privatno — vlasničko otuđe
nje spram prirode — u našem slučaju tehnološko otuđenje.
Metodologijski Marx najprije ide od odnosa muškarca
i žene kao odnosa određenog poviješću privatnog vlasni
štva, da bi u Njemačkoj ideologiji, u poglavlju »Historija«,
odredio što je porodica. Porodica, odnos muškarca i žene,
roditelja i djece, stavljena je u (jedinstveni odnos stvaranja
historije: »Proizvodnja života, kako vlastitog pomoću rada,
tako i tuđeg pomoću rađanja, pojavljuje se već odmah kao
dvostruki odnos — s jedne sirane kao prirodni, a s druge
kao društveni odnos (potcrtala D. B.) — društveni u tom
smislu, što se pod time razumijeva zajedničko djelovanje
više individua bez obzira pod kakvim uvjetima, na koji na
čin i zbog koje svrhe«.1 Porodica se iskazulje kao jedinstveni
prirodni odnos, koji je, s jedne strane i prirodni odnos, a
s druge strane društveni. Odnos žene i muškarca kao naj
prirodniji odnos i odnosi u porodici, određeni su historij
skim stupnjem posredovanja (načina proizvodnje) čovje
ka kao prirodnog bića i prirode.
Odnos »rađalice« i »mislioca« ahistorijski promatra taj
odnos prirodnog bića (žene) i prirodnog bića (muškarca)
spram prirode kao takve. Primitivnost takvog patrijarhal
nog razumijevanja govori o nepovijesnom razumijevanju
»prirode« žene, poniklom mnogo dublje od egalitarističkih
društava, u kojem tek žena postavlja pitanje svoje »priro
de«.
Žensko pitanje, ako nije samo spolno pitanje, može se
stoga utemeljiti samo u promišljanju što je »priroda«. Bez
toga pitanja, patrijarhalna porodica kao mjesto socijaliza
cije ljudi ostaje izvor autoritarne podjele rada na ženski
i muški, a time takav oblik biološke reprodukcije sam auto
ritarni odnos, koji je temelj autoritarne podjele rada, teh
nologije, u proizvodnji i autoritarnog represivnog odnosa
individue i klase, čovjeka i birokracije, radnika i države.
Rigidnost patrijarhalne porodice i patrijarhalnog društva
očita je u poimanju položaja žene u društvu kao nužno vefl] Rani radovi, str. 296 — 297.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
60
zanom za njezinu »prirodu«. Kako stoji danas, uistinu, po
rodično vrijeme jest drugačije od vremena materijalne pro
izvodnje života i ono unutar postojeće podjele rada u po
rodici ženu sa njenom »prirodom« stavlja u diskontinuitet
sa samopotvrđivanjem i realnom ravnopravnošću u dru
štvu.2
Radikalni zahtjev za ukidanjem podjele rada, pa i podje
le na opći i zajednički rad, znači drugačiji odnos spram
prirode nego što ije kontemplativni odnos prirodne zna
nosti i spram »kapitalističke prirode«. Za žensko pitanje
od bitnog je značenja promišljanje novog odnosa spram pri
rode, spram »socijalističke prirode«. Promišljanje »socija
lističke prirode, odnosno, »prirode« viđene kroz klasnu i
društvenu uvjetovanost, naravno, ne stavlja u pitanje onto
loški realizam, već epistemiologijski realizam. Žensko pita
nje izvan promišljanja odnosa povijesti i »socijalističke
prirode« ostaje onemogućeno kao pitanje koje je inclusive
i rješenje, ostaje u hiatusu: ili je ono apstraktno spolno
pitanje bez klasnog medija, ili u redukcionizmu spolnog pi
tanja na apstraktno opće klasno pitanje.
II
»Dok u običnom životu svaki dućandžija znade odlično razlikovati ono,
što netko tvrdi da jest, od onoga što je on stvarno, dotle naša historiogra
fija još nije došla do te trivijalne spoznaje. Ona vjeruje svakoj epohi na
riječ, što ona sama o sebi kaže i uobražava« 3
Iz različitih metodologijskih i ideologijskih istjecišta, čini
se ipak da je pojam »povijest« razumljiv, a da je pojam
»socijalistička priroda« apsurdan, drveno željezo. Dakle,
naj različitija izlazišta podrazumijevaju da je povijest po
vijesna, a priroda nepovijesna. Budući da je priroda nepo
vijesna, nemoguće je misliti tako nešto kao što je »socijali
stička priroda«. Povijesnost povijesti može imati različito
ontologijsko utemeljenje, različite interpretacije bitka, ali
oni ne postavljaju upitnim samu bit povijesti, dok se i sa
mim socijalistima prividi da je »socijalistička priroda« con[2] Vidi: C. Saraceno: »Porodično vreme i ženski diskontinuitet«, Mark
sizam u svetu 8 — 9.
[3] Mane — Engels: »Njemačka ideologija«, u: Rani radovi, Zagreb, 1953,
str. 316.
�Povijest i socijalistička priroda
61
tradictio in adiecto, jer je priroda, A = A, i time nepovijes
na. Za idealizam izražen u fenomenologiji duha to je uistinu
samorazumljivo.4 Marksistički se, ipak, materijalizam pre
tvara u dogmatizam ako slijedi Feuerbachovu liniju, odnos
no, pretvara »transcedenciju« u »antropologiju«. »Taj dog
matizam potječe odatle što čovjeku koji nije učinjen dija
lektičkim nužno odgovara neka objektivna zbiljnost koja
podjednako nije učinjena dijalektičkom«.5 »Antropologija«
ovog dogmatskog marksizma je kontemplativni materijali
zam, građanski materijalizam. Iz kontemplativnog odnosa
spram prirode proizlazi njezina nepoviljesnost, pa se može
nazrijeti zašto je nemoguće misliti tako nešto kao što je
»socijalistička priroda«. Kontemplativni odnos spram pri
rode kao građanski odnos, ima značenje društveno— eko
nomske i društveno — političke konzekvencije.
Sa kritikom Hegelove dijalektike i filozofije uopće Marx
utemeljuje stav da je »historija prava prirodna historija
čovjeka«.6 Historija kao prava prirodna historija čovjeka,
[4] Hegelova apsolutna znanost jest fenomenologija, jer je ljudsko biće,
čovjek, za Hegela isto što i samosvijest. Otuđenje samosvijesti postavlja
predmetnost. Budući da je čovjek samosvijest, to je njegovo otuđeno pred
metno biće ili predmetnost (to što je za njega predmet, a predmet je uisti
nu samo za njega, što je njemu suštinski predmet, što je, dakle, njegovo
predmetno biće. Budući da ni stvaran čovjek kao takav, pa zato ni pri
roda — čovjek je čovječna priroda — nije učinjen subjektom, nego samo
čovjekova apstrakcija, samosvijest, to predmetnost može biti samo otuđena
samosvijest) jednaka otuđenoj samosvijesti, a predmetnost je postavljena
tim otuđenjem.«.........Nema tu ničeg neshvatljivog i zagonetnog. Napro
tiv, suprotno bi bilo zagonetno. Ali je isto tako jasno da samosvijest, tj.
njeno otuđenje, može postaviti samo predmetnost, tj. opet samo apstraktnu
stvar, stvar apstrakcije, a nikakav stvaran predmet. Stoga je nadalje jasno
da predmetnost, nasuprot samosvijesti, nije uopće ništa samostalno, su
štinsko, nego obično stvorenje od njega postavljeno, a to postavljeno stvo
renje, umjesto da se samo potvrđuje, samo je potvrđivanje akta postavlja
nja, koji u jednom momentu fiksira svoju energiju kao proizvod i dodje
ljuje mu prividno — ali samo za momenat — ulogu stvarnog bića« Marx,
»Kritika Hegelove dijalektike i filozofije uopće« u: Rani radovi, str. 268 —
269.)
[5] »No, njegovo (misli se na Feuerbacha — opaska B. D.) pretvaranje filo
zofije u neku »antropologiju«, pustilo je čovjeka da se ukoči do fiksne
predmetnosti i time odgumulo u stranu dijalektiku i povijest. I tu leži
velika opasnost svakog »humanizma« ili antropološkog stanovišta. Ako se,
naime, čovjek shvati kao mjera svih stvari, ako uz pomoć tog ishodišta
treba da bude ukinuta svaka transcendencija, a da se čovjek sam istodob
no ne mjeri tim stajalištem, da se »mjerilo« ne primijeni na samoga sebe
ili — točnije rečeno — da se čovjek također ne učini dijalektičnim, tada
apsolutizirani čovjek naprosto stupa na mjesto onih transcendentnih sila
za koje bi on bio pozvan da ih objasni, razriješi i metodički ih nadomje
sti. Na mjesto dogmatske metafizike stupa neki podjednako dogmatski re
lativizam« (G. Luk&sc: Povijest i klasna svijest. Zagreb, 1977, str. 297).
[6] »Ali čovjek nije samo prirodno biće nego ljudsko prirodno biće, tj.
�žensko pitanje i soc. samoupravljanje
62
povijest kao povijest iz historijsko — materijalističkog ra
zumijevanja društva, i time njezina povezanost sa priro
dom, u Marxa je označena veoma plauzibilno u kritici Bruna Bauera: »Čak da je čulnost svedena kao kod svetog Bru
ne na batinu, na minimum, ona pretpostavlja djelatnost
(potertala — B. D.) za proizvodnju te batine. Dakle, primarno
kod svakog shvatanja historije ije to da je ova osnovna či
njenica promatrana u čitavom svom značenju i opsegu
i da joj se dopusti da dođe do svog prava«.7 »Čulnost sve
dena na minimum, na batinu, nužno pretpostavlja djelat
nost za proizvodnju te batine«, a time čulnost — priroda,
biva uključena u djelatnost, u povijest. Čovjekova prirod
nost kao potrebitog bića uvlači prirodu u povijest i tako
je »historija prava prirodna historija čovjeka«. Prirodnost
čovjeka pretpostavka je povijesti i time je povijest u pri
rodi, a nastajanje, historija čovjeka svojom djelatnošću
čini i povijest prirode, povijest koja je u odnosu čovjeka
i prirode, prirode i čovjeka, a čije je posredovanje »društvo«.
Marx i Engels su nedvojbeni kada kažu: »Ali za život su
prije svega potrebni hrana i piće, stan, odijelo i još štošta
drugo. Prvo historijsko djelo jest, dakle, proizvodnja sred
stava za zadovoljenje ovih potreba, proizvodnja samog ma
terijalnog života, i to je uistinu historijsko djelo, osnovni
uvjet čitave historije, koji mora biti ispunjavan svakog da
na i svakog sata, danas kao i prije hiljadu godina, da bi se
ljudi samo održali na životu«.8
Proizvodnja materijalnog života je utemeljujuća osnova
povijesti. Povijest čovjeka je prava prirodna povijest, jer u
svojem samonastajanju, u svojoj povijesti on se odnosi
spram prirode u proizvodnji materijalnog života. Time je
povijest proizvodnje materijalnog života i povijesti priro
de, povijest njihova odnosa, jer su povijest i povijest toga
odnosa mogući samo kao odnošenja oba relata »čovjeka«
i »prirode«. Povijest ne može imati izolirano niti »čovjek«,
biće koje postoji samo za sebe, stoga ljudsko biće, koje se kao takvo mora
potvrditi i m anifestirati kako u svom biću tako i u svom znanju. Niti su,
dakle, ljudski predmeti prirodni predmeti, ako su neposredno dati, niti
jc ljudsko čulo, kako ono neposredno jest, predmetno, ljudska čulnost,
ljudska predm etnost. Priroda — niti objektivno — niti subjektivno nije
neposredno adekvatno data ljudskom biću. A kako sve prirodno mora na
stati, tako i čovjek ima svoj akt nastajanja, koji se kao akt nastajanja
svjesno ukida« (Marx: »Kritika Hegelove dijalektike i filozofije uopće« u:
Rani radovi, str. 271).
[7] Marx — Engels: »Historija«, »Njemačka ideologija« u: Rani radovi, str.
295.
[8] Ibid.
�Povijest i socijalistička priroda
63
niti »priroda«. Apstraktno mišljenje koje pojmi odvojenost
»čovjeka« i »prirode« iz koje je isključena proizvodnja
materijalnog života, poijmi onda povijest kao povijest ideje,
ratova, ličnosti, misli, dakle, nečega izvan nje same, a »pri
rodu po sebi« kao nepovijesnu.
Materijalističko shvaćanje povijesti upravo polazi od ra
zumijevanja povijesti koja nije proizvod predodžbi i fik
cija: »Ljudi su dosad neprestano stvarali krive predodžbe
o samima sebi, o tome što su, ili što bi trebali da budu.
Svoje odnose uređivali su prema svojim predodžbama o
bogu, o normalnom čovjeku itd. Proizvodi njihove glave
prerasli su njihovu glavu — oni, tvorci, poklekli su pred
svojim tvorevinama. Oslobodimo ih utvara, ideja, dogmi,
imaginarnih bića, pod jarmom kojih oni kržljave. Pobuni
mo se protiv ove vladavine misli (potertala — B. D.). Nauči
mo ih da ove izmišljotine zamijenimo mislima, koje odgo
varaju suštini čovjeka — kaže jedan, da se prema njima
odnose kritički — govori drugi, da ih sebi izbiju iz glave
— dodaje treći, i postojeća će se stvarnost srušiti«.9
Budući da su u »vladavini misli«, u apstrakcijama, Ni
jemci su otišli najdalje, Marx i Engels vraćaju Nijemce na
samu osnovu povijesti: »Imajući posla sa Nijemcima, koji
nemaju nikakvih pretpostavki, moramo početi sa konsta
tacijom prve pretpostavke svake ljudske egzistencije, a
prema tome i čitave historije, naime s pretpostavkom da
ljudi moraju imati mogućnost da žive da bi mogli »stvara
ti historiju«. Ali za život su prije svega potrebni hrana,
piće, stan, odijelo i štošta drugo«.1 Dakle, prva je pretpo
0
stavka materijalističkog shvaćanja povijesti proizvodnja
materijalnog života, čime je ujedno u biti izražena
»suprotnost materijalističkog i idealističkog shvaćanja« u
»Njemačkoj ideologiji«. Suprotnost »prirode« i »historije«,
dakle, razumijevanje »prirode« bez povijesti i »povijesti«
bez »Prirode« u nerazumijevanju proizvodnje materijalnog
života Marx i Engels su izveli u »O proizvodnji svijesti«:
»Svako dosadašnje shvaćanje historije ili je u potpunosti
zanemarivalo ovu stvarnu bazu historije, ili ju je smatra
lo samo nečim sporednim, sasvim nepovezanim sa histo
rijskim procesom. Stoga je historiju trebalo uvijek pisati
prema mjerilu koje leži izvan nje; stvarna proizvodnja ži
vota izgleda kao nehistorijska kao nešto što je odvojeno
od zajedničkog života, sasvim iznad svijeta. Odnos ljudi
[9] Ibid, str. 283.
[10]
Ibid, str. 295.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
64
prema prirodi na taj je način isključen iz historije, čime
se stvara suprotnost između prirode i historije« (potcrtala
B. D.).”
Uzrok suprotnosti između »prirode« i »historije« u »Nje
mačkoj ideologiji« (je određen kao nepriznavanje osnove
historije u proizvodnji materijalnog života. Viče versa, pri
znavanje proizvodnje materijalnog života kao temelja po
vijesti, ukida apstraktnu podvojenost »prirode« i »histo
rije« i poznaje samo jednu historiju, »historiju kao pravu
prirodnu historiju čovjeka«. Historija kao prava prirodna
historija čovjeka, kao historija »čovjeka« i »prirode« je hi
storija njihova odnosa, historija proizvodnje materijalnog
života, ili povijest čovjeka i povijest prirode je povijest
proizvodnje materijalnog života, dakle, povijest načina pro
izvodnje tog materijalnog života, proizvodnja materijalnog
života, koja stvara tu samu povijest. Stoga je sa stanovi
šta materijalističkog shvaćanja povijesti legitimno pitanje
odnosa socijalističkog čovjeka i socijalističke prirode, na
ime, njihovog povijesnog odnošenja u proizvodnji materi
jalnog života, ili pitanje načina proizvodnje njihovog mate
rijalnog života kao subjekta povijesti. Odnos historije i
proizvodnje materijalnog života, određen je time da je
prvo historijsko djelo — proizvođenje radi zadovoljenja
potreba. Ovo proizvođenje radi zadovoljenja potreba stva
ra se u djelatnosti odnosa čovjeka i prirode, kao što je i
sam odnos uspostavljen, jer je čovjek prirodno biće. Dru
ga činjenica uspostavljanja povijesti u proizvodnji sredsta
va za zadovoljenje potreba čovjeka kao prirodnog bića,
>sastoji se u tome da sama prva zadovoljena potreba, ak
tivnost zadovoljavanja i već stečeno oruđe zadovoljavanja,
vodi novim potrebama — i ovo proizvođenje novih potreba
prvo je historijsko djelo«.'2
Treći odnos, koji se od samog početka uključuje u histo
rijski razvitak, »sastoji se u tome da ljudi, koji svakodnev
no ponovno stvaraju svoj vlastiti život, počinju stvarati
druge ljude, razmnožavati se — odnos između čovjeka i
žene, roditelja i djece, porodica«.'3 Napokon, za materijali
stičko shvaćanje povijesti, svijest je samo određeni dru
štveni odnos, kao i sam jezik koji i »jest praktično stvarna,
stvarna svijest, koja postoji i za druge ljude, pa tek ta
kođer i za mene samoga, a jezik nastaje kao i svijest tek1
3
2
[11] Marx — Engels: »Njemačka ideologija«, str. 306.
[12] Marx — Engels: »Historija«, str. 295.
[13] Ibid, str. 296.
�Povijest i socijalistička priroda
65
iz potrebe, iz nužde saobraćaja s drugim ljudima«.1 Svijest
4
kao subjekt u idealističkom shvaćanju povijesti, u »vlada
vini misli« nad stvarnim životom, pojmi se ovdje kao odnos
u shvaćanju same materijalne proizvodnje. Iz produkcije
i reprodukcije stvarnog života i svjesnog odnošenja ljudi
u saobraćaju, proizlazi da je određeni historijski način pro
izvodnje povezan sa određenim načinom zajedničkog dje
lovanja, koji je »proizvodna snaga«. Proizvodna snaga u
smislu zajedničkog djelovanja i dostupnosti ljudima same
proizvodne snage je »historija čovječanstva«.1 Iz ovoga sli
5
jedi da je, sa stanovišta materijalističkog shvaćanja povi
jesti, za »historiju čovječanstva« bitno proučavanje proiz
vodnje materijalnog života, u našem slučaju socijalističkog
načina proizvodnje. Proučavanje socijalističkog čovjeka i
socijalističke prirode, dvije su strane jednog istog socija
lističkog proizvođenja materijalnog života. Ili, socijalistički
način materijalne proizvodnje podjednako je pitanje soci
jalističkog čovjeka i socijalističke prirode, jer kako oni
čine »historiju čovječanstva«, a čine je na materijalistič
kim pretpostavkama, nije moguće da »historija« i »priroda«
ostanu jedna drugoj strane. Upravo na pretpostavkama tuđosti »prirode« i »historije« utemeljuje se nematerijalističko shvaćanje povijesti, koje ne uzima u obzir sam način
proizvodnje materijalnog života. Factum brutum da se miš
ljenje pojma »socijalistička priroda« čini nemogućim, ogra
ničava povijesnost povijesnog načina proizvodnje, jer se
jedan relat, koji je nužna pretpostavka, isključuje iz samog
tog odnosa, a tim i sam odnos iz povijesti.
Isključivanje »povijesti prirode« ontološki znači ili ideali
zam, ili kontemplativni materijalizam, dakle, građansko
mišljenje, a ontički, nepovijesnost odnošenja spram prirode,
naime stvarnog odnosa spram prirode u načinu proizvod
nje samog materijalnog života. Ukoliko se ostaje ontološki
na materijalizmu koji suprotstavlja »prirodu« i »historiju«,
pogađa taj materijalizam Marxova i Engelsova kritika Feuerbacha. Naglašavanje »prirode«, »čulnosti«, čulnog predme
ta a ne čulne djelatnosti, granična je situacija i teorije kao
teorije i filozofije kao filozofije. »Uostalom, mi potpuno
f 14] Ibid, str. 297.
[15] »Odavde proizlazi da je određeni način proizvodnje ili industrijski
stupanj stalno povezan s određenim načinom zajedničkog djelovanja ili s
društvenim stupnjem, a ovaj način zajedničkog djelovanja sam je jedna
»proizvodna snaga«, da količina ljudima dostupnih proizvodnih snaga uvje
tuje društveno stanje, te dakle »Historiju čovječanstva« treba stalno izuča
vati i obrađivati u vezi s historijom industrije i razmjene«. (Ibid, str. 297).
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
66
priznajemo da Feuerbach, težeći da proizvede svijest up
ravo ove činjenice, ide tako daleko, dokle jedan teoretičar
uopće može ići, a da ne prestane biti teoretičar i filozof«.1
4
Ostajanje na čulnom predmetu, a ne na čulnoj djelatnosti,
osobito je vidljivo u Feuerbachovom kontemplativnom od
nosu spram prirodne znanosti. »Feuerbach govori osobito
o opažanju prirodne nauke, spominje tajne, koje su oči
gledno samo oko fizičara i kemičara, ali gdje bi bila pri
rodna nauka bez industrije i trgovine? I sama ova 'čista’
prirodna nauka dobiva svoju svrhu kao i svoj materijal tek
trgovinom i industrijom, čulnom djelatnošću ljudi«.1
1
6
7
Svako apstraktno dijeljenje »prirode« i »historije«, svaki
kontemplativni materijalizam, pogađa Marxova i Engelsova
kritika Feuerbacha: »Ukoliko je Feuerbach materijalist, kod
njega se historija ne zbiva, ukoliko uzima u obzir historiju,
on nije materijalist. Kod njega se materijalizam i historija
potpuno razilaze, što se uostalom iz rečenog već objašnja
va.«1
8
Nerazumijevanje pojma »socijalistička priroda« u ontič
kom, u proizvodnji materijalnog života samog, traži pro
učavanje samog načina materijalne proizvodnje, koji se nepovijesno odnosi spram prirode.
III
Materijalističko shvaćanje historije, da bi bilo i materi
jalističko i historijsko, mora promisliti način proizvodnje
materijalnog života društva. U ovom načinu materijalne
proizvodnje života otkriva se povijest sama, to jest odnos
»povijesti« i »prirode«. Apstraktna suprotstavljenost »povi
jesti« i »prirode« odgovara jednom određenom načinu pro
izvodnje materijalnog života — građanskom. Povijesnost
povijesti u jednom novom načinu proizvodnje materijal
nog života, ili materijalističko shvaćanje povijesti, zahtijeva,
ne samo da se može misliti, već da se u praktičnoprirodnoj
djelatnosti može odnositi spram prirode koju smo pojmov
no odredili kao »socijalistička priroda«. Ukoliko ne možemo
misliti i djelovati kroz »socijalističku prirodu«, za to mogu
postojati dva razloga: 1. socijalistička proizvodnja materi
jalnog života nije povijesno novi način proizvodnje materi[16] Marx — Engels: »0 proizvodnji svijesti« u: »Njemačka ideologija«,
str. 309.
[17] Ibid., str, 311.
[18] Ibid., str. 312.
�Povijest i socijalistička priroda
67
jalnog života, jer se njezina nepovijesnost otkriva u istom,
građanskom odnosu spram prirode, znači u tom smo slučaju
materijalisti, ali ne historičari, ili 2. ako se socijalistički na
čin proizvodnje života razumije kao novi povijesni način
proizvodnje materijalnog života u podržavljenju ili podruštvovljenju sredstava za proizvodnju, u tom slučaju nismo
materijalisti, jer podržavljenje ili podruštvovljenje sredsta
va za proizvodnju spada u državnu, pravnu, ideološku sferu.
Da bismo ostali na pretpostavkama i materijalizma i histori
je, moramo misliti i djelovati kroz socijalističku proizvodnju
materijalnog života, kao barem procesualnog, ako već ne
novog povijesnog načina proizvodnje materijalnog života,
a time i novog odnosa povijesti i prirode. Samo tim razu
mijevanjem osigurava se povijest sama u njezinom pra
ktičnom djelovanju. Marx je ustanovio da je za praktični
razvitak ideje komunizma sasvim svejedno da li je ideja
tog povijesnog čina izrečena ili ne, ako ne vodi računa o
tome da se u historiji »na svakom stupnju zatiče materijal
ni rezultat, zbroj proizvodnih snaga, historijski stvoren
odnos prema prirodi i međusobno (potcrtala — B. D.), što se
u svakoj generaciji predaje od njene prethodne, masa proi
zvodnih snaga, kapitala i okolnosti, koje, doduše, s jedne
strane, modificiraju novu generaciju, a s druge strane joj
te okolnosti propisuju njene vlastite životne uvjete, i daju
određeni razvitak, socijalni karakter, tako da okolnosti
isto toliko čine ljude, koliko i ljudi okolnosti.«1 U radu »O
9
proizvodnji svijesti« naglašavanjem zatečenog »zbroja pro
izvodnih snaga, historijski stvorenog odnosa ljudi prema
prirodi i međusobno«, Marx osigurava pretpostavku kriti
ci »idealističkog blebetanja«, naime, da nije »kritika, nego
da je revolucija pokretačka snaga historije«. Ali da se re
volucija ne bi smatrala voluntarističkim aktom moralističke provenijencije, promišljaju se pretpostavke same te re
volucije. »Ova suma proizvodnih snaga kapitala i socijalnih
oblika saobraćaja, koju svaki individuum svake generacije
zatječe kao nešto dato, realna je osnova toga što su filozo
fi predočavali kao 'supstanciju', 'suštinu čovjeka', što su
obožavali i pobijali — realna osnova, koja time što se ti
filozofi bune protiv nje kao 'samosvijesti', 'jedini', ni naj
manje nije ometana u svojim djelovanjima i utjecajima na
razvitak ljudi. Ovi zatečeni životni uvjeti različitih genera[19] »0 proizvodnji svijesti«, str. 305.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
68
čija odlučuju također da li će revolucionarni potres, koji
se periodično navraća u historiji, biti dovoljno jak, ili ne,
da obori osnovu svega postojećeg, i ako nisu dati ovi ma
terijalni elementi totalnog prevrata, naime, s jedne strane,
postojeće proizvodne snage, a s druge strane, stvaranje
jedne revolucionarne mase, koja neće ustati samo protiv
pojedinih uvjeta dosadašnjeg društva, nego protiv same
dosadašnje ’proizvodnje života’, protiv cjelokupne djelat
nosti na kojoj se ono baziralo, ako ti elementi ne postoje,
to je, kako to pokazuje historija komunizma, za praktični
razvitak sasvim svejedno da li je ideja toga prevrata izre
čena već stotinu puta« (potcrtala — B. D.)2
0
Određivanjem pretpostavki revolucije, koja nije samo
državni, voluntaristički, moralistički akt, nego ije, naprotiv,
vezana za materijalne elemente totalnog prevrata: zatečene
proizvodne snage i revolucionarne mase, koja je nastrojena
protiv same dosadašnje »proizvodnje života«, na tlu smo
historijskog materijalizma, historijsko — materijalističkog
shvaćanja novog, socijalističkog načina proizvodnje, pa da
kle i odnosa spram »socijalističke prirode«.
Zatečeni stupanj »materijalnog rezultata, zbroja proizvo
dnih snaga, historijski stvoren odnos ljudi prema prirodi
i međusobno«, jest građanski način proizvodnje. Socijali
stički način proizvodnje materijalnog života suočen je,
dakle, sa »materijalnim rezultatima, zbrojem proizvodnih
snaga, historijski stvorenim odnosom ljudi prema prirodi i
međusobno« kao svojom realnom pretpostavkom, jer će
taj način proizvodnje modificirati zatečeno, ali i biti modi
ficiran samim okolnostima koje su date. Pod idealnom
pretpostavkom da postoji masa, koja »neće ustati samo
protiv pojedinih uvjeta dosadašnjeg društva«, nego protiv
same dosadašnje »proizvodnje života«, ipak je nemoguće
odrediti novi povijesni način proizvodnje materijalnog ži
vota, jer je on određen zatečenim stupnjem proizvodnih
snaga. Inzistiranje na revolucionarnosti masa, na svijesti
kao konstituirajućem temelju novog načina proizvodnje
bez razumijevanja determinanti zatečenih proizvodnih sna
ga, jest idealizam, voluntarizam, koji pogađa kritika »idea
lističkog blebetanja«. Da bismo se »pobunili protiv vlada
vine misli« kao pretpostavke materijalističkog shvaćanja
historije, treba proučavati socijalistički način proizvodnje
materijalnog života. Taj način proizvodnje utemeljen je na
[20] Ibid., str. 305—306.
�Povijest i socijalistička priroda
69
naslijeđenim snagama, a ono što ga određuje kao novi pro
izvodni odnos jest promijenjeni odnos prema vlasništvu
nad sredstvima za proizvodnju kao dominantno klasni od
nos. Promijenjeno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju
modificirat će, dakle, zatečene proizvodne snage, kao što će
biti i njima modificirano. Legitimnost govorenja o novom
načinu proizvodnje utemeljena je na novom proizvodnom
odnosu: na državnom, to jest podruštvovljenom vlasništvu
nad sredstvima za proizvodnju. Povezivanje novog povijes
nog načina proizvodnje sa vlasništvom nad sredstvima za
proizvodnju ne može se uspostaviti bezupitno. U našem
ranije objavljenom radu2 izveli smo Marxovo ontološko
1
shvaćanje privatnog vlasništva, naime, da ije subjekt pri
vatnog vlasništva — rad, otuđeni rad, podjela rada. Samo
privatno vlasništvo je pravni, ospoljeni vid otuđenog rada,
podjela rada. Ukidanje privatnog vlasništva o socijalistič
kim proizvodnim odnosima tako je pravno, ideološko su
protstavljanje novog odnosa, gdje podjela rada, otuđeni
rad, ostaje uzrok i posljedica same suštine privatnog
vlasništva, »privatnog vlasništva kao osobe«. Problem po
djele rada, odnosno, ukidanje podjele rada, postaje tako
prvorazredni problem socijalističkog načina proizvodnje.
Podjela rada ostaje dvostruko suština privatnog vlasništva:
1. u zatečenom stupnju razvoja proizvodnih snaga, koji
M'mu tu podjelu dalje uvjetuje; 2. u revolucioniranju masa
protiv dosadašnjeg načina proizvođenja, jer su, s jedne
sirane, njima uvjetovane, a s druge strane, zbog same te
podjele rada onesposobljene da modificiraju zatečene proi
zvodne snage. Podjela rada nas je učinila različito unakazenim »ekonomskim varijetetima«, kao što su »gurači koli
ca« i »arhitekti«.2
2
Kao unakaženi »ekonomski varijeteti« sami »guiači ko
lica« i »arhitekti« očito nisu dovoljna revolucionarna pret
postavka za ukidanje dosadašnje »proizvodnje života«. Sto
ga će Engels spram djetinjaste predodžbe Diihringova ko
munizma staviti u odlučni odnos, mogućnost novog načina
proizvodnje sa ukidanjem podjele rada.2 Dakle, društvo
3
[21] Vidi: B. Despot: »Um i sreća u relativno udruženom radu«, I i II,
Gledišta br. 10 i 11—12/1978.
[22] Engels: Anti — Diihring, Zagreb, 1948. str. 314.
[23] »A sada pogledajmo g. Diihringovu djetinjastu predstavu prema kojoj
društvo može preuzeti cjelokupna sredstva za proizvodnju, a da ne prevr
ne iz temelja stari način proizvođenja i prije svega, da ukine staru po
djelu rada, predstavu prema kojoj je sve svršeno čim se samo povede
računa o 'prirodnim prilikama i ličnim sposobnostima' — a da i onda,
Kao i prije, čitave mase egzistencija robuju proizvođenju jednog artikla,
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
70
može preuzeti cjelokupna sredstva za proizvodnju samo ako
prevrne iz temelja stari način proizvodnje, prije svega ako
ukine staru podjelu rada. Ukidanje privatnog vlasništva
kao pretpostavke novog načina proizvođenja života, pret
postavlja i ukidanje podjele rada; proces ukidanja podjele
rada time postaje temelj novog načina proizvodnje, što
znači i novog odnosa spram prirode, spram »socijalističke
prirode«. Ili, drugačije rečeno: proces ukidanja podjele ra
da bit će komplementaran sa razumijevanjem »socijalisti
čke prirode«. Druga strana problema ukidanja privatnog
vlasništva, odnosno, procesa ukidanja podijele rada, ili od
nošenja spram »socijalističke prirode«, jest sam zatečeni
stupanj proizvodnih snaga. Zatečeni stupanj proizvodni!]
snaga, pa time d zbiljske pretpostavke za ukidanje te zate
čene determinante, jesu građanske proizvodne snage. One
su utemeljene na takvoj kulturi, na takvom odnošenju čo
vjeka, društva d prirode, koja odgovara samoj logici gra
đanskog načina proizvodnje, stjecanju profita, efikasnosti,
učinku, znanstvenoj organizaciji rada, ovladavanju priro
dom itd. Cijeli povijesni sklop visokorazvijenog društva sa
visokorazvijenim proizvodnim snagama utemeljen je na
svijetu rada, u kojem je rad — tehnika — znanost posta
vljen kao obrnuta piramida znanost — tehnika — rad. Zna
nost — tehnika — rad unesena je bezupitno u novi povije
sni odnos, kao njegova vlastita pretpostavka, kao pretpo
stavka novog načina proizvodnje. Samo buduće društvo u
uistinu novom načinu proizvodnje, u mogućnosti ukidanja
podjele rada, mišljeno je tek na temelju razvoja same te
građanske znanosti — tehnike — rada, kao svojoj vlastitoj
pretpostavci. Ideologičnost rasta proizvodnih snaga eviden
tna je u ideologiji etatističkog socijalizma2, ali ona je mo
4
guća samim time što u cjelini radničkog pokreta nije do
voljno tematiziran ovaj puki kvantitativni napredak razu
mljiv kao razvoj proizvodnih snaga i tehnički napredak, kao
poznanstvljivanje proizvodnje, kao tehnologije. Čak sama
radnička klasa mogla je sebe razumjeti kao produk
tivnu, za razliku od neproduktivne buržoazije, samo stoga
što je imala taj afirmativan odnos spram razvitka proizvod
nih snaga reduciran na tehnički napredak, na tehnologiju.
da čitava stanovišta budu angažirana nekom pojedinačnom granom proizvodnje, i da se čovječanstvo još uvijek dijeli na izvjestan broj različito
unakaženih 'ekonomskih varijeteta', kao što su 'gurači kolica' i 'arhitek
ti'. . . . (Engels, Ibid., str. 314).
[24] Vidi: B. Despot: Ideologija proizvodnih snaga i proizvodna snaga
ideologije, Osijek, 1976.
�Povijest i socijalistička priroda
71
Priznavanjem pukog kvantitativnog napretka u razvoju
proizvodnih snaga kao vlastitih pretpostavki, evidentna je
borba na terenu protivnika. Ideologija proizvodnih snaga,
ovako shvaćena, proizlazi iz ideologije društva o samom se
bi, da je ono novim proizvodnim odnosima osiguralo histo
rijski nov način proizvodnje, s jedne strane, a s druge, ideo
logijom znanosti o sebi samoj kao objektivnoj, općevažećoj, mjerljivoj, istinitoj, efikasnoj, podložnoj verificiranju
itd. Znanost kao ideologija o vlastitoj nepoviješnosti i jednoznačnostđ je upravo ideologija građanskog društva o svo
joj vlastitoj nepovijesnosti i vječnosti. Ova ideologija zna
nosti, znanstvena ideologija i njezino prihvaćanje, onemo
gućava da se pojmi cijeli taij »fetišizam znanosti« i fetiši
zam sredstva za proizvodnju« analogno Marxovom poima
nju »fetišizam robe«. Cijeli Marxov pojmovni, metodološki
aparat u analizi »fetišizma robe«, smjera demistificiran ju
fetiša, koji se artikulira kao odnos među stvarima, kao
objektivni odnos, a skriva odnose među ljudima, odnose
najamnog rada i kapitalističkog načina proizvodnje. Odnos
prema sredstvima za proizvodnju, odnos radnika i sredsta
va za proizvodnju jest također odnos robe i robe, jer je
radnik kao radna snaga roba, a sredstva za proizvodnju
također su roba, u kojem se procesu podjela rada, sredstva
za proizvodnju i nauka, javljaju kao proizvodne snage sa
mog kapitala. Kapital se u ovom odnosu pojavljuje kao su
bjekt proizvodne snage, nauke.2
5
Prvobitne ludističke pobime protiv stroja još su psihološ
ki bunt protiv te »robe« — stroja, »robe« — nauke i njenog
fetišizma, i u materijalnom razaranju fetiša uspostavlja
nje pobune protiv svog vlastitog robnog položaja ili odre
đenog načina proizvodnje, koji ih takvima uspostavlja. Poznanstvljivanje proizvodnje racionalizira bunt i uspostavlja
fetišizam sredstava za proizvodnju i fetišizam nauke kao
objektivnih odnosa među stvarima i sužava uvid u taj od
nos, kao odnos među ljudima, to jest određeni društveno
— ekonomski odnos. Uvjet mogućnosti da se u socijalisti
čkom pokretu i socijalističkoj praksi nije tematizirao feti[25] »Udruživanje radnika — kooperacija i podjela rada kao temeljni uvje
ti produktivnosti rada — javljaju se jednako kao i sve produktivne snage
rada, tj. one koje određuju stupanj njegove intenzivnosti i dakle njegove
ekstenzivne realizacije kao proizvodna snaga kapitala. Kolektivna snaga
rada, njegov karakter kao društvenog rada zato je kolektivna snaga kapi
tala. Isto tako i nauka. Isto tako i podjela rada kako se ona javlja kao
podjela zvanja i njima odgovarajuća razmjena. Sve društvene potencije
proizvodnje jesu proizvodne snage kapitala i zato se on sam pojavljuje
kao njihov subjekt« (Marx: »Temelji slobode«, Zagreb, 1974, str. 250).
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
72
šizam sredstava za proizvodnju i fetišizam znanosti teh
nologije, leži dvostruko u samom izvornom marksizmu.
Prvo je Marxovo shvaćanje socijalizma kao zbiljskog razvo
ja individue pretpostavljeno punim razvojem proizvodnih
snaga, da taj razvoj bude uvjet ukidanja ograničenja sa
mih proizvodnih snaga, i drugo (što proizlazi iz prvoga), da
se te same proizvodne snage rad — tehnika — znanost, ne
postavljaju upitnim u tehnologiji u odnosu općega i za
jedničkog rada.
Prvi je stav Marx najpregnantnije iskazao u Grundrit.se:
»Rezultat je — po svojoj tendenciji i dinamici — opći raz
vitak proizvodnih snaga (bogatstva uopće) kao osnove isto
tako univerzalnog saobraćaja, dakle, svjetsko tržište kao
osnova. Osnova kao mogućnost univerzalnog razvitka indi
viduuma i zbiljski razvoj individua s te osnove kao stalno
ukidanje njihovog ograničenja, koje je poznato kao ogra
ničenje, a ne važi kao neka sveta granica. Univerzalnost
individuuma ne kao zamišljena ili uobražena, nego kao uni
verzalnost njegovih realnih i idealnih odnosa. Otud i shva
ćanje svoje vlastite povijesti kao procesa i spoznaja priro
de (koja postoji i kao praktična moć nad prirodom) kao
svog realnog tijela. Sam proces razvoja postavljen je i osvješten kao pretpostavka individuuma, ali radi toga je pri
je svega potrebno da pun razvoj proizvodnih snaga postane
uvjet proizvodnje, da određeni uvjeti proizvodnje ne budu
postavljeni kao granica za razvoj proizvodnih snaga.«2
6
Pun razvoj proizvodnih snaga je uvjet proizvodnje, koja
tek omogućava da uvjeti proizvodnje ne budu postavljeni
kao granica proizvodnih snaga, koji su razumljeni kao pret
postavka univerzalnosti individue. Ovaj razvoj proizvodnih
snaga kao pretpostavku univerzalne individue Marx je pred
vidio uspostavljanjem tih samih proizvodnih snaga unutar
kapitalizma, a socijalističkom revolucijom razrješenje raz
voja samih proizvodnih snaga, kojima je pretpostavljena ali
ograničavajuća proizvodna osnova kapitalistički način na
čin proizvodnje. Marx je u tome nedvojben: »Ali isto tako
lako je uvidjeti da strojevi prestaju da budu agenti druš
tvene proizvodnje čim oni, npr., postanu vlasništvo udru
ženih radnika. Međutim, u prvom slučaju je njihova ras
podjela, tj. što oni ne pripadaju radniku, isto toliko uvjet
načina proizvodnje zasnovanog na najamnom radu. U dru
gom slučaju izmijenjena bi raspodjela polazila od jedne
[26] Mara: Grunđrisse, Temelji slobode, str. 249
�Povijest i socijalistička priroda
73
izmijenjene, tek povijesnim procesom nastale nove osnove
proizvodnje.«2 Strojevi (dakle, rad — tehnika — znanost)
7
gube svoje značenje kada postaju vlasništvo udruženih ra
dnika, ali to pretpostavlja novu osnovu proizvodnje, koja
tek nastaje povijesnim procesom. U socioempirijskim so
cijalizmima nije osigurana nova osnova proizvodnje, jer
upravo nije ozbiljen razvoj proizvodnih snaga, koji je uvjet
proizvodnje, već je uvjet proizvodnje postavljen kao sama
granica rasta proizvodnih snaga. Ideologija proizvodnih
snaga je evidentno supstitut za novu osnovu proizvodnje
nastalu tek povijesnim procesom. Zbiljsko prisvajanje proi
zvodne snage tako je ograničeno izgrađivanjem svoje vla
stite pretpostavke. Sam, ipak promijenjeni proizvodni od
nos, ukidanje privatnog vlasništva, ozbiljeno je u pravnoj
sferi, u državi kao vlasniku nad sredstvima za proizvodnju.
Ideologija proizvodnih snaga, rada — tehnike — znanosti
upotpunjena je proizvodnom snagom ideologije, jačanjem
prava i države, etatizmom i birokratizmom. Nepromijenjena
suština privatnog vlasništva, podjela rada, ostaje i dalje, i
dalje je ideologizirana kao pretpostavka svog vlastitog uki
danja. Ovime su proleteri u svojoj apsolutizacij'i, a ne uki
danju, i ne mogu izvršiti ono što su im u klasnom osvještavanju namijenili Marx i Engels: da oni moraju, »da bi ste
kli lično priznanje, ukinuti uvjet svoje vlastite dosadašnje
egzistencije, koji je ujedno uvjet čitavog dosadašnjeg dru
štva, tj. moraju ukinuti rad. Oni se stoga nalaze u direk
tnoj suprotnosti spram države, tj. prema obliku, koji je
individuumima društva dosad služio kao opći izraz i da bi
ostavili svoju ličnost moraju državu srušiti.«2
8
Pun razvoj proizvodnih snaga kao uvjet ukidanja ograni
čenja samih proizvodnih snaga tako je legitimno izašao iz
samog Marxa, usprkos njegovom drugačijem razumijeva
nju povijesnog procesa osnove nove proizvodnje. Ovdje se
povijesni proces kao način materijalne proizvodnje života
prekida u smislu zatečenih proizvodnih snaga, a sama se
povijesnost premješta u svijest, u pravnu sferu ukidanja
privatnog vlasništva. Premještanje novog, socijalističkog
načina proizvodnje materijalnog života u svijest, može se
očitovati na uspostavljanju pojma »socijalistička robna
proizvodnja«, na analizi fetišizma robe, a u isto vrijeme
nepostojanju pojma, pa i analize »socijalistička priroda«,
[27] Ibid., str. 319.
[28] Mane — Engels: »Komunizam — proizvodnja samog oblika saobraćaja«
u Rani radovi, str. 343.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
74
»socijalistička prirodna znanost«, »socijalistička tehnolo
gija«. Historijsko dovršenje robne proizvodnje, totalne i
apsolutne, zbiva se u jednom određenom društveno — eko
nomskom odnosu, kapitalističkom odnosu, pa je u pojam
»socijalistička robna proizvodnja« unesen novi društveno
— ekonomski odnos, utemeljen na socijalističkom vlasni
štvu nad sredstvima za proizvodnju. Sama povijesnost pre
mještena je u sferu prava, a neposredna materijalna proiz
vodnja života smještena je van povijesti kao rad — teh
nika — znanost u podjelu rada na opći i zajednički rad.
Fetišizam sredstva za proizvodnju i fetišizam tehnologije
bezupitno se preuzima iz građanskih proizvodnih snaga i
stoga se na tim pretpostavkama ne može pitati za socija
lističku tehnologiju. Ukoliko se govori o materijalnoj proiz
vodnji života, ostaje se na građanskom ekonomizmu, da
kle, izrazito na historijskoj poziciji, a ukoliko se govori o
povijesti, ona se premješta u ideološku sferu, dakle, na nematerijalističke pozicije. Time Marxova kritika Feuerbacha
pogađa svako suprotstavljanje proučavanju i poimanju »so
cijalističke prirode«, »socijalističke tehnologije«, »socijali
stičke prirodne znanosti«. Odnos čovjeka i prirode ostaje
u apstraktnom odnošenju posredstvom prirodne znanosti.
Nekritičko preuzimanje prirodne znanosti kao afirmacija
prirode i materijalizma, zaboravlja na Marxovu kritiku
Feuerbachovog ushićenja prirodnim znanostima«....... ali
gdje bi bila ova 'čista' prirodna nauka bez industrije i tr
govine? I sama ova »čista« prirodna nauka dobija svoju i
svoj materijal tek trgovinom i industrijom, čulnom dje
latnošću ljudi.«
Usprkos Marxovoj kritici kontemplativnog materijalizma,
upozoravanju na vezu odnosa prirodne znanosti i industri
je, iz samoga Marxa ipak proizlazi spomenuta bezupitnost
same prirodne znanosti, odnosno, rada — tehnike — znano
sti. Sam taj povijesni sklop daje pretpostavke uvjeta proiz
vodnih snaga. Rad — tehnika — znanost ostaju na pret
postavljenoj podjeli općega rada i kooperaciji individua
utemeljujući temelj novoga načina proizvodnje, razvitka
univerzalne individue, koji je moguć tek kroz tu samu proiz
vodnu snagu, razriješenu njene kapitalističke primjene.
»Razmjena živoga rada za opredmećeni, tj. postavljanje
društvenog rada u obliku suprotnosti kapitala i najamnog
rada — posljednji je razvitak odnosa vrijednosti i proizvo
dnje koja počiva na vrijednosti.«*
[29] Mara: Temelji slobode, str. 292.
�Povijest i socijalistička priroda
75
Bezupitno preuzimanje rada — tehnike — znanosti, teh
nologije, očituje se i na odnošenju spram prirode, »socijali
stičke prirode«, u čijem bi promijenjenom odnosu tek ne
stala podvojenost »povijesti« i »prirode«, uvođenjem prirode
u povijest kao historijski materijalizam. Jer je »svako do
sadašnje shvaćanje historije ili u potpunosti zanemarivalo
ovu stvarnu bazu historije, ili ju je smatralo nečim spore
dnim, sasvim nepovezanim sa historijskim procesom«.3 Ova
0
stvarna baza historije je proizvodnja materijalnog života, ili
odnošenja čovjeka i prirode posredovanjem prirodne zna
nosti. Stoga su lijevi teoretičari, inspirirani Blochom i nje
govim stavom spram prirode, postavili odlučno pitanje od
nosa radničkog pokreta i prirodne znanosti, socijalizma i
znanosti.3 Odsudno pitanje postavljeno je kao pitanje jed
1
ne ne—građanske prirodne znanosti, drugačijeg poimanja
prirode nego što ga je donijelo građansko društvo, građan
ski način proizvodnje materijalnog života — građanska kul
tura. Najradikalniji od njih, Petar Dudek, odbija kritiku
»građanske nauke« koja se kao kritika reducira na indivi
dualne zahtjeve, na subjektivno — moralni habitus poje
dine znanosti, ili na značenju ideološko — političkog instru
mentarija znanosti kao instrumentarija gospodara mono
pola.3*Svakako da pozicija ovakve kritike »građanske« pri
2
rodne znanosti vodi materijalizirajućem principu unutar
pojedine znanosti, a ne može utemeljiti materijalističko
shvaćanje prirodne znanosti, odnosno, viđenje da su pri
rodne znanosti onakve kakve su u uvjetu rada povijesno i
pojmovno produkt građanskog društva, eo ipso, socijali
stičku ili proletersku znanost, ukoliko se time označava
znanstveni pogon u ekonomijama zemalja takozvanog real
nog socijalizma. Kada znanost u ovim zemljama funkcioni
ra na isti način kao znanstveni pogon u kapitalističkim ze
mljama, isto tako dobro kao organizacija i kvalifikacija
istraživanja i istraživača, susreće na građanske sadržaje
istraživanja i oblike mišljenja.Đ Očito je da je »građanskost«, ideologičnost građanske nauke u samim sadržajima
istraživanja i oblicima mišljenja.
»Nepovijesno gledanje na materijalnu proizvodnju u smi
slu promišljenog odnosa spram prirode, odnosno, prirod
n o ] Ibid., str. 306.
(31] Vidi: Marxismus und Naturbeherschung, »Beitreige zu den Erstcn
Ernst Bloch Tagen«, Tubingen, 1978.
132] Vidi: P. Dudek: Gegenstand und politische Reiclnveite einer Kritik
der Biirgerlichen Wissenschaft.
133] Ibid., str. 60 — 61.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
76
ne znanosti, opterećeno je poviješću radničkog pokreta i
marksizma sa potvrđivanjem i propagiranjem apstraktnog
produktivističkog racionaliteta ovladavanja prirodom, koji
u odnosu spram prirode i živog rada principijelno ostaje
na stanovištu kapitalizma.«3 Princip kvantifikacije i ap
4
straktnog produktivističkog racionaliteta nije pretpostavka
ukidanja rada, ukidanja otuđenja, ukidanja države, već
apsolutizacije rada i radnika. »Interesi emancipacije ra
dničke klase, shvaćeni kao samoukidanje proletarijata, ne
mogu stoga ići zajedno sa napretkom razvitka proizvodnih
snaga. Njezino oslobođenje mora izaći iz podređenja post va
renom radu ka kvalitativnom prevratu materijalnih proiz
vodnih snaga u interesu onih koji rade.«4
5
Postavljanje upitnim građansku tehnologiju, građansko
kontemplativno odnošenje spram prirode, socijalistički nehistorijski materijalizam i nematerijalističko shvaćanje po
vijesti, emancipacije rada sa apstraktnim kvantitativnim
racionalitetom — svakako je revolucionarni doprinos teo
rijskom mišljenju. Ali dnzistiranje na razbijanju oblika miš
ljenja građanske znanosti, bez osiguranih pretpostavki, ne
spada više u marksizam, pa niti na njemu izvedene eman
cipacije rada. Promišljanje »socijalističke prirode« i socija
lističke prirodne znanosti također je pretpostavka novog
načina proizvodnje. Ali ovaj se novi način proizvodnje iz
marksizma teorijski i praktički može utemeljiti samo kroz
rad — tehniku — znanost tehnologije. Neprolaženje kroz
promišljanje socijalističke prirode i socijalističke prirodne
znanosti i same ove mislioce ostavlja pred nerješivim za
datkom, pred moralnim sudom o postojećem načinu proiz
vodnje, dakle, nečim što ne može osigurati historijski ma
terijalizam, »socijalističku prirodu«, novi način proizvodnje
materijalnog života. Ovo se naročito očituje u razumijeva
nju slobodnog vremena, koje je za nas realna historijska
pretpostavka* kroz koju se destruira nepovijesni način eta
3
6
tističke socijalističke proizvodnje.
Odnos prema prirodi ostaje tako utemeljenje puta pro
mišljanja samog povijesnog odnosa, odnosa prema »socija
lističkoj prirodi«. »Socijalistički odnos čovjeka prema pri
rodi bazira se time na istom prisvajanju, čije je osiguranje
gospodarstva isto kao i u kapitalističkoj produkciji«. Ako
[34] Ibid., str. 29.
[35] Ibid., str. 31.
[36] Vidi: B. Despot: »Kakva je tehnologija potrebna samoupravljanju«,
Socijalizam, br. 4, 1979.
�Povijest i socijalistička priroda
77
će procesirajuća protivurječnost kapitala umanjiti radno
vrijeme u obliku nužnog da bi se prekomjerno povećalo,
to je znak raspoznavanja socijalističke produkcije, upravo
obrnuta proporcija, smanjivanje prekomjernog radnog vre
mena za uživanje produktivno-stvaralačke djelatnosti. Od
nos prirode ostaje napokon nepromijenjen. Socijalističko i
kapitalističko društvo nemaju samo posla s istom priro
dom već i sa istim problemima: sa ukidanjem društvenog
ograničenja ne padaju prirodna ograničenja eo ipso. Ovaj
je problem posve nerješiv. Ne mogu spoznati u sadašnjem
vremenu nikakve razlike između kapitalističkih zemalja i
zemalja realnog socijalizma, nasuprot iskorištavanju ogra
ničenih predručnih prirodnih resursa.«1
7
Problem odnosa spram prirode, ovladavanje prirodom,
uistinu je nerješiv, ukoliko se u socijalističkom načinu pri
svajanja prirode kao oslobođenja od radnog vremena vidi
samo obrnuta proporcija povećanja prekomjernog radnog
vremena na račun slobodnog.
Protivurječnost radnog i slobodnog vremena na kapitali
stičkim ograničenim osnovama, dakako, nije prekoračena
razumijevanjem oslobođenja slobodnog vremena za novo
ovladavanje prirodom. Ovo je ideologija, kako »objektiv
nog« marksizma, tako i građanskog društva. Lijevi, Blochove provenijencije, imaju pravo kada kažu: »Mi stojimo na
našoj političkoj praksi pred zadaćom nadvladati i objektivistički marksizam i građansku ideologiju i razgraničavati
što oni imaju zajedničko.«1
3
»Ali 'objektivistički' marksizam, kao etatistički, idealisti
čki i -deološki oblik novog načina proizvodnje, nije grani
čna situacija marksizma i njegovog poimanja odnosa rad
nog i slobodnog vremena. Ako se u njemu državno vlasni
štvo nad sredstvima za proizvodnju sm atra nadvladavanjem
ograničenja građanskih proizvodnih odnosa u ovladavanju
i pokoravanju prirode, onda se novim odnosom garantira
kvantitativno efikasniji način građanske proizvodnje. Pro
blem prirodnih resursa postat će problem i opet nove gra
đanske znanosti, ekologije, koja polazi od posljedice, a ne
od uzroka. Polaženje od posljedica uvijek znači revizioni
zam u radničkom pokretu. Povećanje slobodnog vremena
na račun radnog nije samo »obrnuta proporcija«, nije pita
nje kvantiteta, već povijesno novi kvalitet, koji omoguća137] Marxismus und Naturbeherschung, str. 63.
138] Ibid., str. 38 — 39.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
78
va i novi odnos spram prirode i spram prirodne znanosti.
Ovaj novi kvalitet može se osigurati samo kroz proizvodne
snage, zatečene proizvodne snage, ali i njihovim ukidanjem.
Osiguravanje kroz zatečene proizvodne snage ujedno je
pretpostavka njihovog ukidanja, koji nije samo izraz ideja
i volje već razvijena protivurječnost unutar datih proizvod
nih snaga. »U tom se preobražaju kao kamen temeljac
proizvodnje i bogatstva ne pojavljuje niti neposredan rad
koji čovjek sam obavlja, niti vrijeme koje on radi, već pri
svajanje njegove vlastite opće proizvodne snage, njegovo po
znavanje prirode ii ovladavanje njom putem njegova posto
janja kao društvenog organizma — jednom riječju, razvitak
društvenog individua. Krađa tuđeg radnog vremena, na če
mu počiva sadašnje bogatstvo, izgleda bijedna osnovica
prema toj novorazvijenoj koju je stvorila samo velika in
dustrija. Čim je rad u neposrednom obliku prestao da bude
veliki izvor bogatstva, radno vrijeme prestaje i mora pre
stati da bude njegova mjera, a stoga i razmjenska vrijed
nost — mjera upotrebe vrijednosti. Višak rada masa pre
stao je da bude uvjet za razvitak općeg bogatstva, upravo
kao i nerad malobrojnih za razvitak općih moći ljudskog
mozga. Time se ruši proizvodnja koja počiva na razmjenskoj vrijednosti, i sam neposredni materijalni proces proiz
vodnje dobij a oblik koji se oslobodio neimaštine i suprot
nosti. Slobodan razvitak individualnosti, i stoga ne reduci
ranje potrebnog radnog vremena da bi se stvorio višak ra
da, već uopće redukcija potrebnog rada društva na mini
mum, čemu tada odgovara umjetničko, naučno itd. razvi
janje individua zahvaljujući za sve njih oslobođenom vre
menu i stvorenim sredstvima.«3
9
Oslobođenje slobodnog vremena kroz postojeće proizvod
ne snage time je kvalitativno novi povijesni odnos, koji tek
ukida podjelu rada kao ontološku osnovu privatnog vlas
ništva. Novi povijesni kvalitet jest pretpostavka ukidanja
ljudi kao »ekonomskih varijeteta«, »gurača kolica« i »ar
hitekata«, kao ljudi kojima ostaje vrijeme za »umjetničko«
i »naučno djelovanje«, ali sada ne već kao otuđenih sfera
otuđenih »ekonomskih varijeteta«, već upravo kao pretpo
stavka same te naučnosti. Ukidanje nauke, zatečenih proiz
vodnih snaga, moguće je samo kao ukidanje nauke kao
profesije, kao »podruštvovljavanje nauke«, jer rad presta
je biti mjera vrijednosti. Ovo je tek osnova novog načina
proizvodnje očovječenja prirode i oprirođenja čovjeka, so[39] Marx: Temelji slobode, str. 293—294.
�Povijest i socijalistička priroda
79
cijalističke prirode i socijalističke prirodne znanosti uopće.
Novi povijesni način proizvodnje stoji i pada sa mogućnoš
ću ukidanja rada — tehnike — znanosti tehnologije, uki
danjem države, ukidanjem politike.
Nerazumijevanje slobodnog vremena kao novog kvalite
ta odnosa spram prirode, ukidanja nauke kao nauke, odu
zima zbiljski topos odnosa povijesti i »socijalističke pri
rode« i time opet objedinjuje građansko i socijalističko
— etatističko razumijevanje proizvodnih snaga kao rada
— tehnike — znanosti tehnologije.
Talijanski teoretičari sindikata i partije uočili su važnost
slobodnog vremena, a zbog ideologizacije proizvodnih sna
ga, čiji je rast pretpostavka novih odnosa, najprije smatra
ju potrebnim redefinirati same proizvodne snage.
Kako smo izveli u poglavlju »Emancipacija i tehnologi
ja«, proizvodne snage se određuju kao odnos stvarnog pri
svajanja. Time se osigurava nadilaženje razlikovanja »proiz
vodnih odnosa«, koji se odmah situiraju u ideologiju, i
proučava jedinstvo proizvodnih snaga i odnosa u smislu
novog proizvodnog odnosa Marxovog određenja bogatstva
kao bogatstva individue. Proizvodne snage kao odnos stvar
nog prisvajanja strukturno ukidaju neke posebne »proiz
vodne odnose«, koji su sada materijalizirani kao odnosi
prisvajanja »prirode«. Sam način prisvajanja prirode kao
odnos stvarnog prisvajanja pretpostavlja sada ukidanje
potoinjavanja individue društvenoj podjeli rada, stroju,
tehnologiji, radu kao znanosti, jer je odnos stvarnog pri
svajanja ljudskog bogatstva, bogatstva shvaćanja kao sve
stranog razvitka individue. Za ovakav nov način materijal
ne proizvodnje života upravo je pretpostavka ukidanje rada
— tehnike — znanosti tehnologije, kao autentične građan
ske artikulacije materijalne prođzvodmje života, građanske
nauke, posebno prirodne, kao proizvodne snage kapitala.
Pretvaranje nauke u proizvodnu snagu otuda se ne može
smatrati »materijalnom bazom komunizma«. »Socijalisti
čko pretvaranje nauke u proizvodnu snagu pretpostavlja
ukidanje kapitalističkog odvajanja »nauke« od proizvođača,
što znači i ukidanje nauke kao takve.«4
0
Znanstvenici i tehnolozi operiraju kategorijama apstrak
tnog mišljenja građanske znanosti, koja od cijele prirode
spoznaje samo mjezinu operaoionalnost, funkcionalnost u
službi efikasnosti, dakle, profita.
[40] Marksizam u svetu, br. 1/1978, str. 105.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
80
Fetišizam znanosti kao nečega naddruštvenoga i bezupitnog, vraća nas na Marxovu kritiku Feuerbacha, »ali gdje
bi bila prirodna nauka bez trgovine i industrije?« Nadvladavanje kritike građanske znanosti u smislu političke
pripadnosti znanstvenika »u službi narodu« u krajnjoj liniji
je apsurdno. »Znanost za narod može biti, u krajnoj liniji
samo znanost kroz narod — ukidanje odvojenosti umnog i
fizičkog rada kao kolektivni politički proces.«4 Znanost
'
kroz narod ujedno znači ukidanje nauke kao takve, ukida
nje odnosa »vladavine uma«, apstraktnih kategorija spozna
vanja prirode u njihovom kvantitativnom odnosu.
Ukidanje »ekonomskih varijeteta« kao pretpostavka povi
jesnog načina materijalne proizvodnje znači stoga ukidanje
nauke »kroz narod«, kao kolektivni politički proces ovlada
vanja radničke klase naukom. Ovladavanje proletarijata
naukom preko svojih predstavnika, naučnih radnika, koji
su u službi proleterskih interesa, jest birokratizacija samog
proletarijata, kao što je i sama ta nauka izvjesna birokratizacdja prirode. Ova birokratizacija proletarijata i prirode
utemeljuje radnika kao radnika, apsolutizira radničku kla
su i time birokratizira njezinu vlast u državnom aparatu.
Birokratizacija prirode, birokratizacija klase, bitno onemo
gućava novi odnos stvarnog prisvajanja. Sprega birokratizacije prirode (nauka) i birokratizacije društvenih odnosa
(država) idu zajedno. Stoga je i Rudolf Bahro mogao za
ključiti da je »razvitak proizvodnih snaga tridesetih godina
u Sovjetskom Savezu bio apsolutno nužan, a staljinizam nelzbježiv. Teror je u tridesetim godinama progresivno funk
cionirao«.4 Neviđene alternativne tehnologije, znanosti na
2
putu univerzalnog razvitka individue, povezuje se s Marxovim stavom: »Ali radi toga je prije svega potrebno da pun
razvoj proizvodnih snaga postane uvjet proizvodnje, da
određeni uvjeti proizvodnje ne budu postavljeni kao grani
ca za razvoj proizvodnih snaga.«4 Evidentno je da je mje
3
renje razvoja proizvodnih snaga, »punog razvoja proizvod
nih snaga«, pretpostavka »univerzalne individue«, uvjeta
proizvodnje koji nisu postavljeni kao granica proizvodnih
snaga, uvjeta proizvodnje koji ukidaju same te uvjete, već
je to mjerilo determinirano određenim načinom proizvod
nje. Za kapitalistički način proizvodnje je to »mjerilo« raz
vitak proizvodne snage — stalni kapital.
Ako se uzme da je za uvjet proizvodnje, koji nije posta[41] Marxismus und Natnrbeherschung, str. 61.
[43] Mara: Temelji slobode, str. 246
[42] Ibid., str. 38.
�Povijest i socijalistička priroda
81
vljen kao granica razvoju proizvodnih snaga, neophodan
>razvitak stalnog kapitala, a bez postignutog stupnja pro
duktivnosti rada, onda je jasno osiromašenje ljudskih po
treba, jer se time ne proizvode neposredni predmeti po
trošnje«/4 Samo stvaranje stalnog kapitala, sredstva za proiz
vodnju traži građansku tehnologiju, znanost, znanstvenu
organizaciju rada. Kako je upravo ta tehnologija, ta zna
nost, taj odnos općega rada i kooperacije individua ta
znanstvena organizacija rada, pretpostavka kapitalističkog
načina razumijevanja proizvodne snage, bogatstva, kod ta
lijanskih komunističkih teoretičara se upravo javlja kritika
znanstvene organizacije rada, koja je u etatističkom socija
lizmu poistovjećena sa proizvodnom snagom kao uvjetom
proizvodnje, kao »materijalnom bazom komunizma«.4 Mje
4
5
rilo stupnja razvoja proizvodnih snaga, stalni kapital, sred
stva za proizvodnju ostaju u građanskom svijetu načina
proizvodnje, a budući da su sredstva za proizvodnju po
državljena, »teror je progresivno funkcionirao«. Preostaje
drugo »mjerilo« razvoja proizvodnih snaga, uvjeta proizvod
nje, koji ne ograničavaju samu proizvodnu snagu — slo
bodno vrijeme. Ovo slobodno vrijeme za razvitak univerzal[44] »Razvitak stalnog kapitala još s jedne strane pokazuje stupanj raz\ itka uopće ili razvitka kapitala: Predmet proizvodnje usmjerene nepo
sredno na upotrebnu vrijednost, a isto tako neposredno na razmjensku
uijednest, jest sam proizvod koji je određen za potrošnju. Dio proizvodnje
usmjeren na proizvodnju stalnog kapitala ne proizvodi neposredne pred
mete potrošnje, niti neposredne razmjenske vrijednosti, bar ne razmjenske vrijednosti koje se mogu neposredno realizirati. Od već postignutog
stupnja produktivnosti — od toga da li je jedan dio vremena proizvodnje
dovoljan za neposrednu proizvodnju — zavisi, dakle, da li će se jedan
sve veći dio vremena proizvodnje upotrebljavati za proizvodnju sredstava
za proizvodnju. Zato je potrebno da društvo može pričekati da ono velik
dio već stvarnog bogatstva može uskratiti, kako neposrednoj potrošnji ta
ko i proizvodnji određenoj za neposrednu potrošnju, kako bi taj dio upo
trijebilo za rad koji nije neposredno proizvodan (unutar samog materijal
nog procesa proizvodnje). Ovo iziskuje visoki nivo koji je direktno raz
mjeran promjeni opticajnog kapitala u stalni kapital, kao što veličina
relativnog viška rada zavisi od produktivnosti potrebnog rada, tako veli
čina radnog vremena — i život i opredmećenog — upotrijebljenog za proiz. vodnju stalnog kapitala zavisi od produktivnosti radnog vremena predvi
đenog za direktnu proizvodnju proizvoda« (Mara: Temelji slobode, str.
295 - 296).
[45] Franco Ferraroti u Alternativnoj tehnologiji kaže: »Budući da sam
morao u Moskvi održati referat pred najvišim sindikalistima i predstavnici
ma radnika iz industrije, moj pratilac i prevodilac Tars Kargen mi je
diskretno prišao prije toga i upitao da li mora prevesti i dio referata u
kojem sam vrlo oštro kritizirao tejlorizam, tj. znanstvenu organizaciju
rada. 'Naravno’, odgovorio sam. Karganova je zbunjenost tad postala
još očevidnija: 'Ali mi neprestano pripovijedamo našim radnicima principe
znanstvene organizacije rada’. (Marksizam u svetu, br. 9/1977, str. 225).
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
82
ne individue nije nikakva apstrakcija, već sama najjača
proizvodna snaga, njeno »mjerilo«.4 Odnos stvarnog prisva
4
janja odmjeravamo onda slobodnim vremenom. »Slobodno
vrijeme koje je i dokolica i vrijeme za višu djelatnost —
pretvorilo je svog vlasnika prirodno u jedan drugi subjekt
i kao taj drugi subjekt on tada ulazi i u neposredni proces
proizvodnje. Taj je proces u isti tren disciplina u odnosu
na nastajućeg čovjeka i djelatnost, eksperimentalna zna
nost, materijalno — stvaralačka i opredmećujuća znanost
u odnosu na nastalog čovjeka, u čijoj glavi egzistira akumu
lirano znanje društva. Za oba, ako rad zahtijeva praktičnu
upotrebu i ruku i slobodno kretanje, kao u poljoprivredi,
to je u isti tren i tjelesna vježba«.4
4
6
7
Odnos stvarnog prisvajanja, mjeren slobodnim vreme
nom, novi je povijesni način materijalne proizvodnje živo
ta. Ukidanje znanosti je onda proces ukidanja »ekonom
skih varijeteta«; podruštvovljenje sredstava za proizvodnju
znači podruštvovljenje znanosti; radnike koji konstruiraju
novu znanost, novo sredstvo za proizvodnju nove potrebe,
novi odnos spram prirode. Traženje nekog drugog načina
promijenjenog odnosa spram prirode, naime novih proiz
vodnih znanosti, osuđeno je na utopiju kao što je neuzima
nje novog »mjerila«, slobodnog vremena, nužno vezano za
etatizam, represiju i apsolutizaciju rada. Podruštvovljenje
sredstava za proizvodnju je podruštvovljenje znanosti. Podruštvovljenje znanosti nije moguće bez ukidanja građan
ske znanosti. Ukidanje »vladavine misli« nije moguće kroz
sloj ljudi »ekonomskih varijeteta«, naučnih radnika, nego
kao dugotrajni društveno — politički proces svih radnika.
Ukidanje građanske nauke ujedno implicira čovjeka ispu
njenog slobodnim vremenom, koji apstraktne kvantitativne
metode prirodne znanosti zasjenjuje kvalitativno novim od
nosom spram prirode. Stoga je pitanje promišljanja po
vijesti prirode najprije uključeno u proces ovladavanja
proletera prirodnim znanostima, a time i njenog ukidanja.
Kao što je mjera odnosa stvarnog prisvajanja »slobodno
vrijeme«, u procesu prisvajanja prirode u materijalnoj
proizvodnji života, kroz to slobodno vrijeme, promijenjena
[46] »Ušteda radnog vremena jednaka je povećanju slobodnog vremena, tj.
vremena za pun razvitak individuuma, razvitak koji sa svoje strane dje
luje povratno na proizvodnu snagu rada kao najveća proizvodna snaga. Sa
stanovišta neposrednog procesa proizvodnje taj se razvitak može proma
trati kao proizvodnja Capital fixea — Capital fixe beiti mati himself« (Marx:
Icm elji slobode, str. 302).
[47] Ibid ., str. 301.
�Povijest i socijalistička priroda
83
individua kvalitativno mijenja svoj odnos spram prirode.
Apstraktna podvojenost »društva« i »prirode«, »povijesti«
i »prirode«, artikulira se kao povijesna priroda i prirodna
povijest. »Povijest« i »priroda« u svojem odnosu posreduju
se povijesnim načinom materijalne proizvodnje života. So
cijalistički način materijalne proizvodnje života kao odnos
stvarnog prisvajanja, započinje proces odnošenja spram
»socijalističke prirode«, i ukoliko je taj odnos na djelu
»socijalistička priroda« je povijesni čin spram kojeg se sa
da povijest ne odnosi kao nešto vanjsko, nešto izvan ma
terijalne proizvodnje same, nego je u njemu samom. Mo
gućnost mišljertja i djelovanja, »socijalističke prirode« uvo
di u povijest novi način materijalne proizvodnje u kojem
»povijest« i »priroda« nisu mehanički jedna drugoj suprot
stavljene, nego kao povijesna priroda i priroda povijesti
čine jedinstvo. Sam pojam »socijalistička priroda« početak
je tek istinskog jedinstva »društva« i »prirode«. »Ljudsko
biće prirode postoji tek za društvenog čovjeka jer tek ovdje
ono postaje za njega kao veza s čovjekom, kao njegovo po
stojanje za drugog i kao postojanje za drugoga i postoja
nje za njega tek kao životni element ljudske stvarnosti, tek
ovdje ona postoji kao osnov njegovog vlastitog ljudskog po
stojanja. Njegovo prirodno postojanje tek mu je ovdje po
stalo ljudskim postojanjem, a priroda je za njega postala
čovjekom. Dakle, društvo je dovršeno suštinsko jedinstvo
čovjeka s prirodom, istinsko uskrsnuće prirode, ostvareni
naturalizam čovjeka i ostvareni humanizam prirode.«4
8
IV
Pojam »socijalistička priroda« ukoliko je nevidljiv iz od
nosa stvarnog prisvajanja — odnos je etatističkog socijaliz
ma, koji podržavljenim vlasništvom nad sredstvima za
proizvodnju proizvodi i nadalje građanski način materijalne
proizvodnje života. Izdvajanje prirodnog odnosa kao odlu
čujućeg za cijeli način proizvodnje oduzima mu, s jedne
strane, materijalističku osnovu, jer je historijski način
proizvodnje u pravu, u politici, u državi, a s druge strane,
ovu pravno-političko-državnu sferu uzima kao supstdtut
subjektivne suštine privatnog vlasništva i otuđenja rada.
Birokratizacija nauke, kao pogonska snaga same te podje
le rada i proizvodne snage, ujedinjuje se sa birokratizaci148] Mara: »Privatno vlasništvo i komunizam« u Rani radovi, str. 229.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
84
jom odnosa među ljudima. »Staljinizam je kao teror us
pješno ekonomski funkcionirao u tridesetim godinama/«
Etatizam se kao autoritarno društvo bazira na autoritar
nosti samog načina proizvodnje, na radu — tehnici — zna
nosti, na tehnologiji. Odnos stvarnog prisvajanja ostaje sta
ri — apstraktna razdvojenost »povijesti« i »prirode« sa ideologizacijom novoga u podržavljenim sredstvima za proiz
vodnju, kroz čije se planiranje vrši akumulacija i izgrad
nja »materijalne baze komunizma«, rast proizvodnih snaga.
Socijalističko samoupravljanje jest odlučno suprotsta
vljanje etatizmu. Kao odnos stvarnog prisvajanja ili po
vijesno novi način proizvodnje, on je unio podruštvovljena
sredstva za proizvodnju u prisvajanje prirode, kao i samu
organizaciju rada i samoostvarenje dohotka i raspodjele
od strane radničke klase. Deetatizacija kao odlučni mo
ment novog načina proizvodnje stavlja sada radikalno u
pitanje praktično — povijesnu funkciju klasne svijesti. Kla
sna svijest proletarijata u svojoj praktično — povijesnoj
funkciji omogućuje metodičko iskorištavanje kategorije
objektivne mogućnosti, u smislu kako ju je odredio Lukacs.4 Pomoću kategorije objektivne mogućnosti razjašnjava
9
se »u kojem se položaju stvari može zbiljski prozreti privid
i u kojem prodiranje do zbiljske veze s totalitetom uopće le
ži u oblasti mogućnosti. Pitanje je, drugačije rečeno, pita
nje proleterske znanosti«. A temeljna revolucionarnost pro
leterske znanosti ne sastoji se samo u tome što ona graL49] »Tek takva utvrđivanja omogućuju metodičko iskorištenje kategorije
objektivne mogućnosti. Prije svega se, naime, mora pitati koliko se unu
tar određenog društva, s tačke gledanja određene pozicije u proizvodnji,
uopće može opaziti totalitet ekonomike tog društva? Jer, koliko se mora
izići iz faktične uskoće pojedinih individuuma i iz njihovih predrasuda o
svom životnom položaju, koliko se ne smije prekoračiti one granice koje
im određuje ekonomska struktura društva njihova vremena, kao i njihova
pozicija u njoj. Klasna je svijest, dakle — apstraktno — formalno proma
trano — istovremeno klasno određena nesvjesnost o vlastitom društven^
— povijesnom ekonomskom položaju. Taj je položaj dan kao određeni
strukturni odnos, kao određeni odnos oblika koji se čine da vladaju svim
predmetim a života. Ono 'lažno' ('krivo'), koji je sadržan u tom stanju stva
ri, nije time nešto proizvoljno, nego upravo misaoni izraz objektivno — eko
nomske strukture. . . Zadaća je sad brižljive povijesne analize da pomo
ću kategorije objektivne mogućnosti razjasni u kojem se položaju stvari
može zbiljski prozreti privid i u kojem prodiranje do zbiljske veze s to
talitetom uopće leži u oblasti mogućnosti, jer ukoliko se totalitet aktual
nog društva uopće ne da opaziti s tačke gledanja određenog klasnog po
ložaja, ukoliko čak prom išljanje do kraja interesa klase, koje joj se pri
pisuje, ne pogađa totalitet tog društva, onda takva klasa može igrati samo
podređenu ulogu i nikada se ne može umiješati u tok povijesti, ni tako
da ga pospješuje« (Lukacs: Povijest i klasna svijest, str. 112 — 113).
�Povijest i socijalistička priroda
85
danskom društvu suprotstavlja revolucionarne sadržaje, ne
go u prvom redu u revolucionarnoj biti same metode. Vla
davina kategorije totaliteta nosilac je revolucionarnog prin
cipa znanosti.5 Praktično — povijesna funkcija klasne svi
0
jesti jest ovladavanje znanošću koja sada kao proleterska
znanost u svojoj revolucionarnoj metodi spoznaje totalitet.
Objektivna mogućnost jednog novog načina proizvodnje,
odnosa stvarnog prisvajanja, utemeljena je na mogućno
sti kategorije totaliteta u znanosti. Odnos stvarnog prisvaja
nja ekonomski je utemeljen na radu — tehnici — znanosti
tehnologije. Pitanje će se sada artikulirati kao pitanje od
nosa proleterske znanosti i građanske znanosti.
S jedne strane građanska znanost — tehnika — rad, teh
nologija, pretpostavka je novog odnosa, kao što je i uki
danje tog odnosa pretpostavka novog odnosa. Naime, stvar
ni odnos prisvajanja treba proći kroz građansku znanost
— tehnika — rad, odnos općeg rada i kooperacije individua,
ali da se ne bi zadržao u prolazu, mora se vidjeti katego
rija totaliteta. Ali suvremena znanost kao proizvodna snaga
je apstraktna znanost, koja svojim racionalnim, apstraktnim
metodama čini nespoznatljivim sebi sam svoj predmet.5
1
Ona u racionalnom, apstraktnom diskurzivnom mišljenju
ostaje kontemplativna i ne može doprijeti niti do svog vla
stitog supstrata, a kamoli do totaliteta. Podruštvovljenje
sredstava za proizvodnju, podruštvovljenje nauke, bitno
može značiti samo proces ukidanja podjele rada, socijali
stičku samoupravnu tehnologiju, ukidanje nauke. Ovlada
vanje proleterskom znanošću, kategorijom totaliteta pret
postavlja ukidanje nauke. Za to ukidanje nauke potrebno
je njeno podruštvovljenje, što znači novi odnos stvarnog
prisvajanja. Za taj novi odnos stvarnog prisvajanja iznašli
smo mjeru — slobodno vrijeme. Skraćivanje radnog vreme
na na račun slobodnog vremena je novi povijesni kvalitet,
koji omogućava univerzalni razvoj individue, a »potrebno
radno vrijeme dobit će svoju mjeru u potrebama društve
nog individuuma«. Podruštvovljenje znanosti pretpostavlja
obrat u odnosu rad — tehnika — znanost, tj. ozbiljuje
[50] Ibid., str. 83.
[51] ». . . Što je neka moderna znanost postala razvijenija, što je više sebi
pribavila metodičke jasnoće o samoj sebi, toliko se ona odlučnije mora
okrenuti od problema bitka svoje sfere, toliko odlučnije ona te probleme
mora isključiti iz pojmljivosti što ju je sama izradila, što je ona razvijeni
ja, znanstvenija, ona više biva formalno zatvorenim sistemom specijalnih,
posebnih zakona, kojemu je svijest izvan vlastitog područja i s njime
u prvom redu njegovoj spoznaji zadana materija njegov vlastiti konkretni
supstrat zbiljnosti metodički i načelno nespoznatljiv«. (Ibid., str. 174 —
175).
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
86
formalno pravo proleterima organizacije proizvodnje na
temelju spoznaje totaliteta. Proces istinskog podruštvovljenja sredstava za proizvodnju susreće se u empiriji sa pro
blemom kako suvremena sredstva za proizvodnju učiniti
sredstvima rada, kako nadići fetišizam stroja.5 Za socijali
2
stičko samoupravljanje postaje odsudno pitanje mogućno
sti socijalističke samoupravne tehnologije, emancipacije i
tehnologije. Ovaj je problem veoma otporan jer robno —
novčana proizvodnja nameće svoju strukturu cijeloj lič
nosti čovjeka. »Pretvaranje robnog odnosa u stvar sa 'sab
lasnom predmetnošću’, ne može se, dakle, zaustaviti pri postajanju robom svih predmeta zadovoljavanja potreba. Ono
nameće svoju strukturu cijeloj svijesti čovjeka: njegove
se osobine i sposobnosti više ne sjedinjuju u organsko je
dinstvo robe, nego se pojavljuju kao 'stvari', koje čovjek
podjednako 'posjeduje' i 'otuđuje' kao i razne predmete
vanjskog svijeta. I, naravno, nema oblika odnosa ljudi me
đusobno, nema mogućnosti čovjeka da on ispolji svoje fi
zičke i psihičke 'odlike', koje se u rastućoj mjeri ne bi pod
redile tom obliku predmetnosti«.5 »Sablasna predmetnost«
3
strukturira proletere i onemogućava ovladavanje proleter
skom znanošću, kategorijom totaliteta. Međutim, ovladava
nje kategorijom totaliteta je ujedno fundamentalna pret
postavka samoga socijalističkog samoupravljanja, jer u
protivnom slučaju interpretacija totaliteta je privilegij jed
ne društvene grupe — političara. Interpretacija totaliteta, a
ne proleterska znanost, jest ideologija koju održava vlasti
ta proleterska birokracija. Birokracija znači uvijek isto
što i etatizam. Stoga će odlučno pitanje samoupravljanja
biti u kakvoj su mogućnosti proleteri da osvoje proleter
sku znanost, da znanost oslobode njene građanske parcijalnosti i apstraktnosti, što ujedno znači i da ukinu državu.
Pitanje je praktično — povijesne funkcije klasne svijesti
»koliko se unutar određenog društva, s tačke gledanja od
ređene pozicije u procesu proizvodnje, uopće može opazi
ti totalitet ekonomike tog društva«. Pitanje je analize ob
jektivne mogućnosti koliko se može prodrijeti u totalitet
društva. I opet postojeća tehnologija uvjetuje takvu dru
štvenu podjelu rada, »ekonomske varijetete«, da se i »gurač kolica« i »arhitekt« odnose kontemplativno, kalkulirajuće i apstraktno spram totaliteta. Autoritarnom podje
lom rada i autoritarnom tehnologijom uvjetuje se autori[52} Vidi: Um i sreća ti relativno udruženom radu.
[53] Lukacs: Povijest i klasna svijest, str. 170.
�Povijest i socijalistička priroda
87
tami odnos među ljudima, patrijarhalna porodica, etatizam.
»Kvantitativne razlike iskorištavanja, koje za kapitalizam
(građansku znanost) imaju neposredan oblik kvantitativnih
određenja objekata njegove kalkulacije, moraju se za rad
nika pojavljivati kao odlučne, kvalitativne kategorije nje
gove cijele fizičke, duhovne, moralne itd. egzistencije«. Ta
autoritarna kvantitativna tehnologija kvalitativno određu
je radnika da ne može ovladati kategorijom totaliteta, a
to je ovladavanje pretpostavka ozbiljenja samoupravljanja,
antiteze etatizmu. »Ekonomski varijeteti« podjele rada suk
cesivno proizvode tehnokratizam u proizvodnji, kao i biro
kraciju u državi. Socijalističko samoupravljanje kao škola
klasne svijesti stvara objektivnu mogućnost ovladavanja
kategorijom totaliteta u odnosu stvarnog prisvajanja. »Slo
bodno vrijeme — koje je i dokolica i vrijeme za višu dje
latnost — pretvorilo je svog vlasnika prirodno u jedan
drugi subjekt i kao taj drugi subjekt on tada ulazi i u ne
posredni proces proizvodnje«.
Mjera odnosa stvarnog prisvajanja, slobodno vrijeme,
jest objektivna mogućnost socijalističkog samoupravljanja.
Slobodno vrijeme kao objektivna mogućnost socijalističkog
samoupravljanja otvara proces ukidanja politike, ali kroz
politiku, ukidanja rada kroz rad, ukidanja znanosti kroz
znanost. Zbiljsko podruštvovljenje rada i znanosti je nji
hovo ukidanje, kao što i njihovo ukidanje pretpostavlja uki
danje države. Znanost koja nije kontemplativna, već čulna
djelatnost, osvaja kategoriju totaliteta, i više joj nisu po
trebni posebni čuvari, ideolozi.
Neautoritarna proizvodnja u korelaciji je sa neautoritarnim odnosima među ljudima i pretpostavka je besklasnog
društva, jedne nove kulture, u kojoj se bitno mijenja od
nos čovjeka i prirode, »povijesti« i »prirode«. Stupanj mo
gućnosti razumijevanja »socijalističke prirode« zbiljski je
temelj materijalne proizvodnje života kojemu je povijesna
mogućnost socijalističko samoupravljanje. Iz brižljive ana
lize socijalističkog samoupravljanja kao povijesne moguć
nosti izlazi razrješenje »u kojem se položaju stvari može
zbiljski prozreti privid i u kojem prodiranje do zbiljske
veze s totalitetom uopće leži u oblasti mogućnosti«. Odnos
stvarnog prisvajanja sa mjerom u slobodnom vremenu,
promijenjeni je odnos spram prirode, ukida razliku »hi
storije« i »prirode« i sa socijalističkom samoupravnom teh
nologijom osvaja kategoriju totaliteta i ukida državu. Stal
na analiza mogućnosti zbiljske veze s totalitetom ukida
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
88
ideološku, političku, državnu interpretaciju totaliteta. Ova
analiza nije stvar »ekonomskih varijeteta«, naučnih radni
ka, već historijska, društveno — politički čin uistinu udru
ženog rada.
Uspostavljanje socijalističke prirode kao utemeljujućeg
temelja istinski novog povijesnog načina proizvodnje mora
proći kroz razdvojenost »povijesti« i »prirode«, ali ujedno
tu razdvojenost svakodnevno stavlja u pitanje. Jer nije ri
ječ o antagonizmu prošlosti i budućnosti, već o svjesnom
izražavanju misli prošlosti. »Mi onda ne istupamo nasuprot
svijetu doktrinski s novim principima: ovdje je istina, pred
njom na koljena! Mi svijetu razvijamo nove principe iz
principa svijeta. Mi mu ne kažemo: »Prestani sa svojim
borbama, to su gluposti, mi ti hoćemo doviknuti istinsku
parolu borbe«. Mi u svijetu samo pokazujemo zašto se on
zapravo bori, a svijet je takva stvar, koju on mora posvo
jiti, makar to i ne htio«.5
4
[54] »Marxova pisma Rugeu iz 1843.« u: Rani radovi, str. 39.
�Povijest
i
priroda žene
Odnos povijesti i prirode žene pretpostavlja promišljanje
odnosa povijesti i prirode, u kojoj se suprotstavljenosti
bića povijesti i bića prirode, žena razumije naprosto kao
priroda, kao nepovijesno. Svi ženski pokreti u raznovrsno
sti rješavanja problema žena ipak se dadu svesti na zahtjev
da žena postane povijesno biće, da uđe u povijest. U želji
za ulaženjem u povijest nemisaono je suprotstaviti se svo
joj »ženskoj prirodi«, prirodi žene i htjeti »mušku prirodu«
kao povijesnu prirodu. Dakako da u agresivnosti i učinku
građanske kulture muškarac još uvijek figurira kao sub
jekt. Ali, svaka borba isključivo protiv muškaraca kao reprezentanta jedne određene kulture je eo ipso ostajanje na
»prirodnoj poziciji« spolova, na afirmaciji stava muške kul
ture i prihvaćanju da je ženska priroda konstantna. Gra
đanski borbeni feminizam u smislu odbijanja muškarca
odgovara borbenom ateizmu: borba protiv boga, svađanja
s bogom koji je u sekulariziranom shvaćanju muškarac.
Analogija borbenog ateizma i borbenog feminizma moguća
je jer su oba, na nemisaonim pozicijama puke neposred
nosti u kojoj se biće po sebi javlja spram drugog bića po
sebi kao ugrožavanje njegovog identiteta. Dovođenje u pi
tanje bića po sebi i Boga i Prirode, pretpostavlja povijesno
razumijevanje prirode. Razumijevanje prirode posredovano
je danas cijelom građanskom kulturom. Odnos spram pri
rode određen je suvremenim prirodnim znanostima, koje
sebe ideologiziraju kao znanost naprosto, kao istinu napro-
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
90
sto, a .istina su tek određenog svijeta u kojem je ta znanost
uvučena u kapital — odnos. Građanska kultura pojmila je
historičnost predgrađanskih društava, da bi sebe uspostavi
la kao historijsku, znanstvenu. U duhu marksizma misli
mo o tome drugačije: »Pokazuju li se s jedne strane predgrađanske faze kao samo historijske, tj. ukinute pretpo
stavke, to se sadašnji uvjeti proizvodnje pokazuju kao uv
jeti koji ukidaju sami sebe i stoga kao uvjeti koji postav
ljaju historijske pretpostavke za jedno novo društveno
stanje«,' Marxovo relativiranje građanske kulture, njeno
vraćanje na puku historijsku pretpostavku jednog novog od
ređenog stanja, ipak ostaje problem za promišljanje. »No
vo društveno stanje« kao novo dovodi se u pitanje u etati
stičkim real-socijalizmima, u kojima se ostaje na neukinutim historijskim pretpostavkama, na rastu proizvodnih sna
ga. Stoga Marcuse govori o kvalitativno drugačijem društvu:
»Govorio sam o nužnoj modifikaciji pojma socijalizma, jer
verujem, da u Marxovu konceptu socijalizma postoji osta
tak, elementi čiji se uticaj i dalje oseća, principa učinka
i njegove vrednosti. Ove elemente vidim na primer u na
glašavanju sve efektnijeg razvijanja proizvodnih snaga,
sve produktivnijem iskorišćavanju prirode, rascepu »carstva
slobode« i sveta rada«.1
2
Odnos prema prirodi »sve produktivnijeg iskorišćavanja
prirode«, nužno se kritički promišlja kao mogućnost novog
odnosa spram prirode. Marksizam neosporno ima u sebi
ambivalentnost prema proizvodnim snagama: jednom kao
sredstva za porobljavanje, a jednom kao historijske pretpo
stavke za jedno novo društveno stanje. To je marksistički
izgovor: jednom se izgovara iz ontološkog, povijesnog, a
drugi puta iz ontičkog, historijskog. To je izgovaranje me
tafizičko. Misliti i ozbiljiti novo iz staroga, novo u starom,
novo kroz staro, to je marksistički iz-govor, iz-govor da se
to ne može više tradicionalnim oblicima, a novih još nema.
Nema sumnje da iz marksizma nije vidljiva neka druga
mogućnost za neko novo stanje nego kroz historijske pret
postavke. A te su historijske pretpostavke rast proizvodnih
snaga i posebno znanosti. Ali ove pretpostavke nemaju
autoritet apsolutnosti, ukoliko se stvara jedno novo društve
no stanje, novi odnos spram prirode. »Novo društveno sta
nje«, novo je društvo samo onda, ako se proletarijat ukida,
a ne apsolutizira. Apsolutizacija proletarijata i svijeta ra[1] Marx: Temelji slobode, Zagreb, 1974. str. 170.
[2] Marcuse: Merila vremena, Beograd, 1978, str. 20.
�Povijest i priroda žene
91
da — »historijskih pretpostavki«, jest etatistički socijalizam.
Predznak »novog stanja« je u ovom slučaju ukidanje pri
vatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, podruštvovljenje sredstava za proizvodnju. Ukidanje privatnog
vlasništva ovdje je mišljeno kao historijska pretpostavka
»novog društvenog stanja«. Novo društveno stanje uspo
stavljeno je novom državom i novim pravnim odnosima,
dakle, politički. Zato Vladimir Bakarić kaže: »Nacionalizi
rati znači pravno podruštvoviti, ali ne i stvarno«? jer: »Sub
jektivna suština privatnog vlasništva, privatno vlasništvo
kao djelatnost, koja postoji za sebe, kao subjekt, kao lič
nost, jest, rad«.3
4
Za stvarno prisvajanje privatnog vlasništva, dakle, po
trebno je ukinuti rad, ili podjelu rada, kako nam se ona
građanski nadaje, jer se ta podjela prikazuje kao djelat
nost čovjeka kao generičkog bića«.5 Postavljanje pitanja
subjektivne suštine privatnog vlasništva, otuđenog rada,
podjele rada, stavlja u pitanje i apsolutizaciju proletarijata,
dakle, etatizam. Jer, ».. .moraju proleteri da bi stekli lično
priznanje, ukinuti uvjet svoje vlastite dosadašnje egzisten
cije, koji je ujedno uvjet čitavog dosadašnjeg društva, tj.
moraju ukinuti rad. Oni se stoga nalaze u direktnoj sup
rotnosti spram države, tj. prema obliku koji je individu
umima društva dosad služio kao opći izraz, i da bi ostvarili
svoju ličnost moraju državu srušiti«.6
Subjektivna suština privatnog vlasništva, rad, otuđeni
rad, i podjela rada, artikuliraju se problemom promišlja
nja proizvodnih snaga, odnosno, uključivanjem čovjeka kao
osnovne proizvodne snage u odnos stvarnog prisvajanja.
Odnos stvarnog prisvajanja ukida ideologičnost i apstraktnost »novih proizvodnih odnosa«, utemeljenog na pravnoj
i političkoj sferi i promišlja slobodno vrijeme. Podjela
rada, subjektivna suština privatnog vlasništva, u procesu
svog vlastitog nadvladavanja, u procesu odnosa stvarnog
prisvajanja, može se pojmiti samo kao podruštvovljenje
[3] »0 pitanjima marksizma«, citirano prema: Marksizam — misao suvre
mene epohe II, Beograd, 1976, str. 824.
[4] Marx: Privatno vlasništvo i komunizam«, u: Rani radovi, Zagreb, 1954,
sir. 246.
[5] »Podjela rada je nacionalno-ekonomski izraz društvenosti rada unutar
otuđenja. Ili, budući da je rad samo izraz čovjekove djelatnosti unutar
otuđenja, ispol javanje života, to je podjela rada samo otuđeno postojanje
čovjekove djelatnosti kao realne generičke djelatnosti ili kao djelatnosti
čovjeka kao generičkog bića.« »Potreba, proizvodnja i podjela rada«, u:
Rani radovi, 249.
16] Njemačka ideologija, Rani radovi, str. 343.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
92
rada = tehnike = znanosti, tehnologije. Stvarno, a ne sa
mo pravno prisvajanje, time urgentno traži podruštvovljenje tog odnosa. Stvarno podruštvovljenje tehnologije, skra
ćeno artikulirano, pitanje je podruštvovljenja znanosti, jer
je znanost paradigmatički oblik proizvodnih snaga unutar
privatnog vlasništva i podjele rada. Time se odnos stvar
nog prisvajanja produbljuje kao problem stvarnog podruštvovljavanja znanosti. Stvarno podruštvovljavanje znanosti
ideološki je reducirano zbog dva razloga: 1. zbog spomenu
tog iz-govora marksizma i 2. zbog ideološke manipulacije
znanošću, opet zbog dva razloga: a) što se znanost bezupitno
postavlja kao »materijalna baza komunizma«, dakle, ne
povijesni način građanske proizvodnje i b) što se znanost
usprkos »materijalne baze komunizma« smatra oblikom
društvene svijesti, kojemu je politička svijest eo ipso nad
ređena. Područje bavljenja znanošću vidi se kao ostatak
klasne podjele rada na kojoj privilegirani slojevi »nepro
izvodnim radom« služe »proizvodno radu«. Nepovijesnost
znanosti kao materijalne baze komunizma samorazumljivo
je njezinim nepovijesnim odnosom prema prirodi, dakle,
prema jednoj novoj kulturi. Ukidanje podjele rada, sub
jektivne suštine privatnog vlasništva, koje je po sebi uk
ljučeno u pojmu podruštvovljenja znanosti, ovdje je zadr
žano s dodatnim frustracijama znanstvenika da se bave
privilegiranim poslom, intelektualnim poslom u klasnoj
podjeli rada. Pri tome se ideološki zaboravlja da je »doista
slobodan rad, npr. komponiranje, u isti mah upravo đavol
ski ozbiljna stvar, najintenzivniji napor«.7
Ipak je sprega građanske podjele rada = tehnike = zna
nosti, podjele rada na opći i zajednički rad u svojoj auto
ritarnoj i hijerarhijskoj strukturiranosti, korespodentna s
hijerarhijskim autoritarnim odnosima među ljudima, po
litičkim odnosima i napokon državom. Etatističkom modelu
socijalizma odgovara hijerarhijski strukturirana znanost,
znanost utemeljena na podjeli rada, na »tehnologijskoj
podjeli rada« sa svojom efikasnošću u »socijalističkoj rob
noj proizvodnji«. Odnos stvarnog prisvajanja, odnosno,
stvarno pođruš tovijavanje znanosti radikalno postavlja u pi
tanje etatistički model socijalizma a ne socijalizam po sebi,
niti marksizam. Stvarno podruštvovljenje znanosti, histo
rijske pretpostavke za »novo društveno stanje«, prije svega,
znači proces ukidanja znanosti podjele rada na opći i za
jednički. Proces ukidanja znanstvene organizacije rada, ap[7] Marx: Temelji slobode, str. 266.
�Povijest i priroda lene
93
straktnog znanstvenog odnošenja spram prirode, proces
je ukidanja podjele rada. Iz cijelog iz-govora marksizma
ovaj proces je osiguran historijskom pretpostavkom slo
bodnog vremena. Ili drugačije rečeno, slobodno je vrijeme
mjera stvarnog prisvajanja, razrješenje odnosa podjele
rada i slobodnog vremena, koje je nemoguće na pretpo
stavkama građanske ekonomije. Ali iz iz-govora marksizma
proizlazi da »samo neposredno vrijeme ne može ostati u
apstraktnoj suprotnosti prema slobodnom vremenu — ka
ko se ono javlja sa stanovišta građanske ekonomije. Slo
bodno vrijeme, koje je i dokolica i vrijeme za višu djelat
nost, pretvorilo je svog vlasnika prirodno u jedan drugi
subjekt i kao taj drugi subjekt on tada ulazi i u neposre
dan proces proizvodnje. Taj je proces u isti tren disciplina,
u odnosu na nastajućeg čovjeka, i djelatnost, eksperimen
talna znanost, materijalno stvaralačka i opredmećujuća
znanost u odnosu na nastalog čovjeka, u čijoj glavi egzistira
akumulirano znanje društva«.8
Slobodno vrijeme je tako mjera jednog drugog subjekta
koji takav ulazi u proces proizvodnje. Postavljanje pitanja
slobodnog vremena »jednog drugog subjekta«, legitimno
je pitanje suprotstavljanja etatizmu. Za ovo je pitanje za
interesirana radnička klasa po sebi, posebno ona socijali
stičkog samoupravljanja kao toposa povijesne mogućnosti
kvalitativno novog socijalizma.« Slobodno i oslobođeno vri
jeme u korelaciji je s podruštvovljavanjem nauke. Svaka
ideološka sintagma nauke u »službi naroda«, »partije« ili
»udruženog rada« sporna je, ako joj nije osiguran temelj
— slobodno vrijeme, kao mjesto nastajanja jednog novog
subjekta kroz koji se i s kojim se ukida podjela rada. Uki
danje podjele rada i podruštvovljenje nauke time su sino
nimi. Odnos spram »konkretnog totaliteta« kao revolucio
narnog »predmeta« revolucionarnoj »metodi« u razlici
spram apstraktnog viđanja prirode posredovanog apstrakt
nom građanskom kulturom, osiguranje je novog odnosa
prema prirodi. Ili, ukoliko je slobodno vrijeme mjera stvar
nog prisvajanja, utoliko je legitimno postavljenje pitanja
o socijalističkoj prirodi.
Odnos stvarnog prisvajanja kao odnos prema socijalistič
koj prirodi artikulira se povijesno kao novi odnos. Odnos
stvarnog prisvajanja kao jedno »novo društveno stanje«
ima svoj legitimitet po svojoj povijesnosti, a povijesnost
18J Marx: Temelji slobode, str. 302.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
94
je marksistički razumljena za razliku od apstraktne podvo
jenosti »povijesti« i »prirode«, kao historija koja je prava
prirodna historija čovjeka. Po materijalističkom shvaćanju
historije kao prave prirodne historije čovjeka, prvi je akt
povijesti materijalna proizvodnja. Odnos čovjeka i prirode
tako se posreduje odnosom u materijalnoj proizvodnji, a
priroda biva uvučena u povijest, kao akt čovjekovog samorađanja. Iz ovog prvog akta materijalističkog shvaćanja po
vijesti, kako su ga odredili Marx i Engels u Njemačkoj ideo
logiji, definitivno je prekinuto s drugim shvaćanjima povi
jesti.’ Suprotnosti između »povijesti« i »prirode« nema, a
posredovana materijalnom proizvodnjom priroda se očita
va kao povijesna. Dakle, ukoliko ima nečega povijesno no
voga, ukoliko ima stvarnog odnosa prisvajanja, ono ima
mjeru kako u slobodnom vremenu tako i u socijalističkoj
prirodi. Socijalističko samoupravljanje kao povijesna mo
gućnost, u Lukacsevom smislu, u preispitivanju onoga što
se dade privesti realitetu, svakako je i negacija onoga što
etatizam uspostavlja. Etatizam je uspostavljen na vulgar
nom marksizmu, na nerazumijevanju biti historijskog mate
rijalizma i materijalističkog shvaćanja historije i tako je
nauka preuzeta kao vječna kategorija ....... »Vulgarni je
marksizam posvema zanemario tu razliku. Njegova primje
na historijskog materijalizma upala je u istu grešku koju
je Marx predbacio vulgarnoj ekonomiji: ona je samo histo
rijske i to također kategorije kapitalističkog društva sma
trala vječnim kategorijama«.'0 Stoga je radnička klasa u
samoupravljanju, u »kvalitativno novom socijalizmu« poli
tički spremna postaviti pitanje podruštvovljenja znanosti,
slobodnog vremena, odnosno, odnosa stvarnog prisvajanja.
Znanost kao paradigmatički oblik proizvodnih snaga, rada
mora se podruštvoviti, to znači ukinuti u svojem proizvode
nju autoritarne podjele rada, uspostavljanja »ekonomskih
varijeteta« od »gurača kolica do arhitekta« (Engels). 0
lom ovisi novi odnos spram prirode, spram socijalistički
prirode, odnosno, novi odnos bića u jednoj novoj zajednici
gdje je bogatstvo razvijena proizvodna snaga svih indivi
dua, a mjera bogatstva nije nipošto radno vrijeme nego
slobodno vrijeme. U povijesnoj mogućnosti kvalitativnog
novog socijalizma, prvenstveno političko pitanje postaje
ukidanje prirode po sebi, znanosti po sebi, tehnologije po
sebi i iznalaženje u tom iz-govoru alternativa. Političko pi9
0
1
[9] Vidi: »Historija«, Rani radovi, str. 306.
[10] Lukacs: Povijest i klasna svijest, Zagreb, 1977, sir. 328.
�Povijest i priroda žene
95
tanje prvorazrednog značenja je revolucionarnost proleter
ske znanosti. Ponavljamo: »A temeljna revolucionarnost
proleterske znanosti ne sastoji se samo u tome što ona gra
đanskom društvu suprotstavlja revolucionarne sadržaje, ne
go u prvom redu u revolucionarnoj biti same metode. Via-
dajuća kategorija totaliteta nosilac je revolucionarnog prin
cipa u znanosti«."
Radnička klasa ukoliko ne ide svojoj apsolutizaciji (eta
tizam), nego svojem ukidanju, zainteresirana je za katego
riju totaliteta, za novi revolucionarni sadržaj i metodu pro
leterske znanosti. Kategorija totaliteta koja nadvladava fe
nomen postvarenja i antinomije građanskog mišljenja, stav
lja prvenstveno u pitanje prirodu po sebi, pa time i pri
rodu ekonomske nauke kao i prirodne nauke. Ona mora
postaviti u pitanje kategoriju uma. Građanska kategorija
uma ulazi u etatizam kao sprega nauke »materijalne baze
komunizma« i autoritarnih odnosa među ljudima u politici
i državi.
Povijesna mogućnost znači radikalno postavljanje pita
nja radikalne emancipacije, kako ju je Marx odredio u Pri
logu kritici Hegelove filozofije prava. Sam historijski put
radničkog pokreta kroz autoritarne oblike rada — tehnike
— znanosti, tehnologije i politike u stanovitom je smislu
bio konzervativan — slijedeći iz-govor marksizma ostao je
u građanskom svijetu s ideološkim predznakom novog u
pravnom, dakle državnom artikuliranju ukidanja privat
nog vlasništva kroz njegov manifestirani vid, a ne idući u
suštinu privatnog vlasništva, podjelu rada. Unutar te podje
le rada jedan dio proletarijata — žene, ostao je u poziciji
da bude najzainteresiraniji za radikalnu emancipaciju, za
ljudsku emancipaciju, onako kako je to Marx namijenio
ulozi proletarijata: »formiranju jedne klase vezane radikal
nim lancima, klase građanskog društva, koja nije klasa
građanskog društva, staleža koji je ukidanje svih staleža,
sfere koje posjeduju univerzalni karakter svojim univer
zalnim patnjama i koja ne traži nikakvo posebno pravo,
jer joj nije učinjena nikakva posebna nepravda, nego ne
pravda uopće, koja se više ne može pozivati na historijsko,
nego samo na čovječansko pravo, koja se nalazi u jedno
stranoj suprotnosti prema posljedicama njemačkog držav
nog udruženja, nego u svestranoj suprotnosti prema pret
postavkama tog uređenja, naposljetku, jedne sfere, koja se
ne može emancipirati, a da se ne emancipira od svih osta*
n u Ibid., str. 83.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
96
lih sfera društva, i da s time ne emancipira sve ostale sfere
društva, koja je jednom riječi potpuni gubitak čovjeka, ko
ja, dakle, može sebe zadobiti samo potpunim ponovnim do
bivanjem čovjeka....... «'*
Objasniti nam je zbog čega smatramo da su žene taj dio
proletarijata čiji se interesi mogu poistovjetiti s interesi
ma »potpunog dobivanja čovjeka«, a da se ne pozivaju na
historijsko nego na čovječansko pravo.
Materijalističko shvaćanje povijesti stoji na pretpostav
kama ukidanja razlike »povijesti« i »prirode« i time se le
gitimno postavlja pitanje, kako smo izveli »socijalističke
prirode«, kao parametra za jedan novi povijesni odnos. Za
taj novi povijesni odnos, za kategoriju totaliteta, žene su
zainteresirane od ontološke do ontičke razine: ad 1. Auten
tični akt povijesti kao proizvodnje materijalnog života
uključuje u sebe i proizvodnju drugih ljudi, porodicu, ili
ekonomski rečeno, proširenu reprodukciju. Za taj povijesni
moment Marx i Engels u Njemačkoj ideologiji kažu: »Pro
izvodnja života, kako vlastitog pomoću rada, tako i tuđeg
pomoću rađanja, pojavljuje se već odmah kao dvostruki
odnos — s jedne strane kao proizvodni, a s druge strane
kao društveni odnos — društveni u tom smislu, što se pod
tim razumijeva zajedničko djelovanje više individuuma,
bez obzira pod kakvim uvjetima, na koji način i zbog koje
svrhe. Odavde proizlazi da je određeni način proizvodnje
ili industrijski stupanj stalno povezan s određenim nači
nom zajedničkog djelovanja ili s društvenim stupnjem, a
ovaj način zajedničkog djelovanja sam je »jedna proizvod
na snaga«, da količina ljudima proizvodnih snaga uvjctuji
društveno stanje, te dakle 'historiju čovječanstva' treb?
stalno izučavati u vezi s historijom industrije i razmjene«.
I Iz ovoga proizlazi da »prirodu žene« treba izučavati u ve
zi s historijom industrije i razmjene. Sama ova ontološk i
utemeljenost porodice u povijesti, za što je potrebno staln i
»izučavanje u vezi historije, industrije i razmjene« govori
0 tome da je nemoguće iz historijskog materijalizma misli
ti tako nešto kao što je priroda žene. nego da i sama ta
»priroda žene« u izučavanju veze historije s industrijom
1 razmjenom može postaviti pitanje »socijalističke prirode
žene«.
ad 2. Nepovijesna, apstraktna podvojenost »povijesti« i
»prirode« učinila je od žene jednu klasu vezanu »radikal/
[12] Rani radovi, s tr . 95 — 96.
[13]
Rani radovi, s tr. 296 — 297.
�Povijest i priroda žene
97
nim lancima«, koja traži »potpuno dobivanje čovjeka,« jer
u nepovijesnom građanskom gledanju na prirodu jedan je
još nepovijesni momenat »prirode žene« reduciran na
svoju spolnost, biologiju.
Nepovijesno gledanje na prirodu, koje isključuje i sam
proletarijat da bude povijesno biće, radikaliziran je na
ženi, jer ona kao žena iz nepovijesnog odnosa spram pri
rode, građanske apstraktne znanosti i konstituiranju klase
kao političkog subjekta u borbi za moć, biva i spram muš
kog proletarijata — proletarijat. Unutar klasne, građanske
podjele rada, unutar »ekonomskih varijeteta«, građanskim
svođenjem žene na »prirodu«, na njenu biološku funkciju,
na spol, ona u »reprodukciji materijalnog života« također
reproducira hijerarhičnost i autoritarnost sistema, odgaja
njem djece u duhu sistema. K (Kiiche — kuhinja), K (Kin
der — djeca) i K (Kirche — crkva) biva njezin nepovijesni
svijet u kojem sa svojoj »ženskom prirodom«, a u podjeli
rada, zauzima najniže mjesto i time ne može biti subjekt
povijesti, učestvovati u izmjeni svijeta. Otuda »iracional
nost« pripisana ženskoj prirodi i njena »apstraktna« želja za
srećom, a ne za njoj stranim — umom.
ad 3. Borba radničke klase za ovladavanjem novog načina
proizvodnje i u političkoj organiziranosti proleterske re
volucije, uključila je ženu kao ekonomskog i životnog dru
ga, kao RADNIKA. Time su žene, koje su nadvladale »žen
sku prirodu« ušle kao subjekt u povijest, ali povijest eta
tizma ili revoluciju dobivenu na »muški način«. Muški na
čin, muški oblik apstraktnih prirođoznanstvenih kategorija
u odnosu prema prirodi, muški oblik autoritarnih odnosa
među ljudima u politici i državi, uspostavili su neke žene
kao povijesna bića u povijest u kojoj su učestvovali kao
muškarci, u autoritarnom etatizmu. Princip sreće nije uspo
stavljen, jer nema »socijalističke prirode«, podruštvovljenja
nauke i osvajanja slobodnog vremena. Iz takvog odnosa
usprkos deklariranim pravima jednakosti žena, stvarna jed
nakost ne postoji, kao što i podruštvovljenje sredstava za
proizvodnju eo ipso ne znači i ukidanje subjektivne suštine
privatnog vlasništva, ukidanje podjele rada. Stoga se Simone de Beauvoir prihvatila teorije autonomnog femini
stičkog pokreta, neovisno o radničkom pokretu, kako ga je
izrazila u intenvievu s Jean Paul Sartreom o ženskom po
kretu: »... Mislim da s istim stavom, u kojeg smo nas obo
je vjerovali, da će socijalistička revolucija nužno sa sobom
donijeti emancipaciju žena, da niti u Sovjetskom Savezu,
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
98
niti u čehoslovačkoj, niti u jednoj takozvanoj socijalistič
koj zemlji, koju mi poznajemo, činjenično žene nisu bile
jednake s muškarcima«.1
4
ad 4. Socijalističko samoupravljanje kao povijesna mo
gućnost radikalno je stavilo u pitanje etatizam. Radikalno
razmišljati o etatizmu, znači ići u korijen samog etatizma, a
to je podjela rada. Odnos stvarnog prisvajanja samouprav
ljača, radikalno postavljanje pitanja podruštvovljenja nau
ke, proleterske znanosti s revolucionarnim »predmetom« —
konkretnim realitetom i revolucionarnom metodom. Za
ovakva pitanja pretpostavka je »slobodno vrijeme« i odnos
prema »socijalističkoj prirodi«.
Udruživanje rada i sredstava, proklamirano ZUR-om, pret
postavlja pitanje o socijalističkoj samoupravnoj tehnologiji.
Radnička se kla^a Jugoslavije, da bi samoupravljanje kao
historijsku mogućnost privela realitetu, mora boriti pro
tiv apstraktne prirode, prirode ekonomskih zakona, ap
straktne prirode znanosti i tehnologije, koji utemeljuju
podjelu rada, i ujedno su utemeljeni podjelom rada, protiv
političkog autoritarnog odlučivanja i za afirmaciju samo
upravljanja kao novog oblika odlučivanja. Zbog »prirode«
ekonomskih zakona postoji još uvijek mogućnost razdvaja
nja »povijesti« i »prirode«, dakle, ostajanje na temelju vul
garnog marksizma, koji je komplementaran razumijevanju
»historije« s građanskim društvom. Pitanje izgrađivanja
povijesnih pretpostavki i prolaženje kroz njih u odnosu
stvarnog prisvajanja, mnogostruko je opterećeno starim,
što uvijek aktualizira problem »socijalističke prirode«.
Patrijarhalno i tradicionalno društvo naroda Jugoslavije
u svijesti zadržava sve te odnose, kada su oni već pravno,
pa čak i stvarno nadvladani. To se zadržavanje posebno
očituje u odnosu spram »prirode žene«. Ostavljanje žene
u njezinoj apstraktnoj prirpdnosti neovisno o »historiji
industrije i razmjene« vidljivo je i u malom učestvovanju
žena u politici, u samoupravnim tijelima, znanosti, u stvara
laštvu. Proizvodnja »ekonomskih varijeteta« od »gurača ko
lica do arhitekta«, ostavila je uglavnom žene kao »gurače
kolica«. Pretpostavka je za izlaženje iz ove situacije osva
janje slobodnog vremena, kojeg ekonomski neovisne žene
imaju ne samo manje od muškaraca, nego i od žena eko
nomski zavisnih od muževa. Za takvu znanost, za tehnolo[14] » S a rtre Iib er S a rtre « , R o w o it T asc h e n b u c h V erlag G m bh.
H a m b u rg , A ugust 1977, s tr . 170.
R einbeck
�Povijest i priroda žene
99
giju, koja ozbiljuje »historiju čovjeka kao pravu prirodnu
historiju čovjeka«, za drugi princip »uma«, za sreću,'* najzainteresiranija je žena, za solucije koje dovode do »potpu
nog ponovnog dobivanja čovjeka«.
ad. 5. Iz ovog slijedi da je »žensko pitanje« klasno pitanje,
da je ono time i političko pitanje i da žene ne traže nikak
vo »posebno pravo«, jer im nije učinjena nikakva posebna
nepravda, nego nepravda uopće i time se mogu pozivati na
čovječansko pravo.
Sama pravna sfera, bez razlike na svoju naprednost u
izjednačavanju položaja muškaraca i žena u njihovom po
stavljanju prema radu i rezultatima rada, analogna je
pravnom ukidanju privatnog vlasništva podruštvovljenjem
sredstava za proizvodnju. »Nacionalizirati znači pravno podruštvoviti, ali ne i stvarno«. Postavljanje pitanja i traženja
energičnog rješenja »socijalističke prirode«, podruštvovlje
nja nauke, »socijalističke tehnologije i slobodnog vremena
legitimni je okvir marksistički shvaćenog »kvalitativno no
vog socijalizma«, »novog društvenog stanja«, kojemu je
socijalističko samoupravljanje povijesna mogućnost.
Žene su sa svojim zahtjevom da uđu u povijest silan po?
litički potencijal, jer su svojim vlastitim položajem »radi
kalnih lanaca« u situaciji da radikalno dovedu u pitanje
etatizam. Kolebanje žena da uđu u politiku, kako stvarnim
neimanjem vremena, tako i odbijanjem politike kao »staro
ga načina« i željom za zasnivanjem novog senzibiliteta,
vraća ih ubrzo neodrživosti takve situacije, jer svaki njihov
zahtjev kao zahtjev »ženskog pokreta«, dobiva ideološko —
političku legitimaciju (primjerice »buržoaski feminizam«).
Zahtjev žena da uđu u povijest, u »historiju kao pravnu
prirodnu historiju čovjeka«, mora, stoga, proći političko
osvješćivanje, jer odbijanjem politike kao medija svoje
povijesnosti, ostaje se na utopijskom jednog »kvalitativno
novog socijalizma«. Odbijanje politike sa strane žena ana
logno je zahtjevima lijevih, koji bi novo društvo bez, ili
mimo (građanskih) proizvodnih snaga i (građanske) zna
nosti.
Povijesna mogućnost bavljenja politikom unutar radnič
ke klase, pristupačna je ženama između ostalog i zato, što
politika i strategija radničke klase nisu više prvenstveno 1
5
[15] Vidi: BI. Despot: »Um i sreća u relativno udruženom radu« I, G/e*
dišni 10/1978. i II Gledišta 11 — 12/1978.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
100
zaokupljene borbom za vlast, dakle, jednim autoritarnim
principom, već: u građanskom društvu organizacijom mir
nog ulaženja u socijalizam, a u našem društvu realizacijom
socijalističkog samoupravljanja. Stoga će stupanj zastup
ljenosti žena u politici biti parametar njihovog ulaženja u
povijest. Pri tome, dakako, postoji svijest o ograničenosti
politike kao takve, ali u sadašnjem stanju odnos žena pre
ma politici, ili artikuliranje problema »Ka ženskom pita
nju«, analogno je Marxovoj artikulaciji problema »Ka ži
dovskom pitanju«: ....... »Politička emancipacija je svaka
ko veliki napredak, ona doduše nije posljednji oblik čovje
kove emancipacije uopće, ali je posljednji oblik čovjekove
emancipacije unutar dosadašnjeg svjetskog pokreta. Ražu
mije se: mi ovdje govorimo o zbiljskoj praktičnoj emancipa
ciji«.'4
Razumijevanje socijalističkog samoupravljanja kao po
vijesne mogućnosti »novog društvenog stanja« radikalno
suprostavljenog, kako kapitalizmu, tako i etatizmu, morat
će »žensko pitanje« imati u svojoj osnovi. Marcuseovo od
ređenje: »Socijalizam kao kvalitativno drugačije društvo
mora da otelovi antitezu, određenu negaciju agresivnosti
i represivnih potreba kapitalizma kao kulture kojom domi
nira muškarac«'7 koja kao povijesna mogućnost predstoji u
našem društvu društveno — ekonomski i društveno — po
litički.
Vrednote »kvalitativno novog socijalizma« dane su dru
štveno — politički i društveno — ekonomski u socijalistič
kom samoupravljanju. Time je radničkoj klasi Jugoslavije
namijenjena uloga, koju je Marx namijenio Nijemcima unu
tar proletarijata: »U Njemačkoj ne može biti uništena ni
jedna vrsta ropstva, a da se ne uništi svako ropstvo. Eman
cipacija Nijemaca jeste emancipacija čovjeka«.'* Na pret
postavkama proletarijata socijalističkog samoupravljanja i
u pojmu žena kao pojmu njegovog najradikalnijeg dijela
stoji i pada vlastita povijesna mogućnost. Sekularizirani
prigovor da žene iz tradicionalne i patrijarhalne sredine
s jednim određenim kulturnim obrascem ne mogu ući u
borbu za ljudsku emancipaciju, pogađa također cijelu rad
ničku klasu Jugoslavije. Da se ne bi ostalo na vulgarno
marksističkom ekonomizmu, koji se poziva na »prirodnu za
konitost« u Marxovoj formaciji, da nikada jedna društvena1
8
7
6
[16] Rani radovi, s tr . 65.
[17] M a rc u sse: Merila vremena, s tr . 15.
[18] Rani radovi, s tr . 87.
�Povijest i priroda iene
101
formacija ne propada prije nego što budu razvijene sve
proizvodne snage za koje je ona dovoljno prostrana, i ni
kada viši i novi odnosi proizvodnje ne nastupaju prije nego
što su se u krilu starog društva rodili uvjeti njihove egzi
stencije, treba se podsjetiti Lukacsa: »Od svih oruđa za
proizvodnju najveća je proizvodna snaga sama revolucio
narna klasa«. Sa mogućnošću same revolucionarne klase
da postane najjača proizvodna snaga stoji i pada ideja so
cijalističkog samoupravljanja.
II
Nepovijesno razumijevanje »ženske prirode« vraćat će se
u »pojmu porodice« na građansko razumijevanje braka, na
društveni odnos koji je bio primaran, ali koji se u različi
tim historijskim sklopovima vraća na empirijske činjenice.
0 ovom svođenju odnosa na »pojam porodice«, Marx je iz
nio svoje mišljenje govoreći o materijalističkom shvaćanju
historije, o ukidanju razlike »povijesti« i »prirode«: »Treći
odnos, koji se odmah ovdje od samog početka uključuje
u historijski razvitak, sastoji se u tome, da ljudi, koji sva
kodnevno ponovno stvaraju svoj vlastiti život, počinju stva
rati druge ljude, razmnožavati se — odnos između čovjeka
1 žene, roditelja i djece, porodica. Ova porodica koja je u
početku jedini društveni odnos, postaje kasnije, kad umno
žene potrebe proizvode sve društvene odnose, a povećani
broj ljudi nove potrebe, podređeni društveni odnos (izu
zevši Njemačku), i mora se onda izučavati i pokazati pre
ma postojećim empirijskim činjenicama (potertala B. D.),
a ne prema 'pojmu porodice', kako se to običava u Njemač
koj«.1
9
Odnos prema »pojmu porodice« izražen je u Njemačkoj
u apsolutnoj znanosti Hegela ili samosvijesti građanskog
društva. Odnos spolova, »prirode«, kao drugobitak ideje,
određen je pravom, tako da se uspostavljena spolnost kao
datost ukida u pravu. Supremacija duha nad prirodom,
muškog principa kao duhovnog spram ženskog kao »pri
rodnog« određena je jasno u § 165. Osnovne crte filozofije
prava: »Prirodna određenost obaju spolova dobiva pomoću
svoje umnosti intelektualno i običajnosno značenje. To je
značenje određeno razlikom u kojoj se običajnosni supstan[19] »Historija«, Rani radovi, str. 296.
�102
Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
cijalitet kao pojam po sebi u samom sebi cijepa da bi iz
nje zadobio svoju živost kao konkretno jedinstvo«.2
0
Svijest građanskog društva o sebi kao samosvijest odre
đena je brakom, u kojemu se spolovi preobraćaju u duhov
no: »Brak zadržava, kao neposredno običajnosni odnos,
pravo, momenat prirodnog života i to kao supstancijalni
odnos — život u njegovom totalitetu, naime kao zbiljnost
roda i njegov proces. A u samosvijesti se, drugo, samo
unutarnje ili po sebi bitkujuće, i upravo time u svojoj eg
zistenciji samo spoljašnje jedinstvo prirodnih poslova pre
obraća u duhovno, u samosvijesnu ljubav«.2 Iz samosvijesti
1
građanske kulture o sebi, ili u našem kontekstu, u odnosu
spram ženske prirode, ona će biti određena kao ono »dru
go« duha i stoga eksplicitno treba navesti vrhunac te sa
mosvijesti o »ženskoj prirodi«. § 166. određuje: »Ono jedno
stoga je ono duhovno, kao ono što sebe razdvaja u osobnu
samostalnost koja bitkuje za sebe i u znanju i htijenju
slobodne općenitosti, samosvijest pojmovne misli i htije
nja objektivne konačne svrhe; ono drugo je ono duhovno
koje se održava u slozi kao znanje i htijenje supstancijal
noga u obliku konkretne pojedinačnosti i osjećaja; ono prvo
u odnosu prema spolja nešto moćno i djelatno; ovo drugo
pasivno i subjektivno. Mužu je stoga i zbiljski supstanci
jalni život u državi, znanosti i slično, te inače u borbi i
radu sa spoljašnjim svijetom i sa samim sobom, tako da
on samo iz svog razdvajanja zadobiva samostalnu slogu sa
sobom, čiji mirni zor i osjećajnu subjektivnu običajnost
ima u porodici, u kojoj žena ima svoje supstancijalno od
ređenje, a u tom pijetetu svoje običajnosno uvjerenje«.2
2
Da je mužu i zbiljski i supstancijalni život u državi, a
ženin u pijetetu oblika konkretne pojedinačnosti i osjeća
ja, stvar je duha samog, odnosno povijesti pojmljene kao
fenomenologija duha, a ovaj je shvaćen kao zbiljnost roda.
Polaženje od fenomenologije duha kao najvišeg oblika
samosvijesti građanskog društva o »prirodi muškaraca« i
»prirodi žene«, toliko je bitno za građansko samorazumijevanje da čak i Sartre smatra da se »žensko« pitanje od
nosi na spol, a ne na klasu: »U mojim očima radi-se ovdje
o dva borbena pokreta različitih aspekata i različitog zna
čenja, koji se ne daju u svemu razgraničiti. U pogledu
klasne borbe stoji se još uvijek nasuprot muškarca. Bitno
[20] H egel: Osnovne crte filozofije prava, S a ra je v o 1964,
[21] Ibid., § 161, s tr . 150.
[22] Ibid., s tr . 154.
s tr .
154.
�Povijest i priroda iene
103
se radi o odnosu između ljudi, o odnosima koji pogađaju
moć ili prirodu. U odnosu žene i muškarca radi se o nečem
sasvim drugom. Postoje, bez sumnje, veoma važne konzekvencije ekonomske vrste, ali žene nisu klasa, a to nisu niti
muškarci u odnosu na žene. Ovdje se radi o nečem dru
gom, o odnosu spolova. Stoga mislim, da u osnovi za potlačivanja imaju druge oblike dvije velike linije borbe:
klasna borba i borba spolova, iako ove dvije linije često idu
zajedno«.2
3
Čak niti mislilac kao Sartre, pobornik egzistencijalne fi
lozofije, koja se po sebT suprotstavlja Hegelovu univerzaliz
mu, angažirani mislilac, ne vidi povijesnu mogućnost jedne
nove zajedničke kulture. Građansko društvo u svojoj samo
svijesti nametnulo je nepovijesnost prirode, apstraktno
razdvajanje »prirode« i »društva«, »žensku prirodu«.
Iracionalnost u suprotnosti s racionalnošću rezultat je
znanstvene elaboracije prirode, koja u svojoj znanstvenosti
ne može rastvoriti iracionalno, pa ga izjednačuje s emocio
nalnim. Znanstveno — racionalno, apstraktno mišljenje po
istovjećuje se s aktivizmom, a iracionalno s pasivizinom.
Dva principa: racionalno — znanstveno — aktivni i iracio
nalno — emocionalno — pasivni pripisuju se razlici spo
lova. Tako je muškarac racionalno biće, a žena iracionalno,
što znači, muškarac je povijesno biće. Međutim, ove dvojne
osobine nisu rezultat nekog mitskog razumijevanja razlike
ženske i muške prirode, nego su uspostavljeni znanstvenim
posredovanjem, građanskom kulturom, njenim nepovijes
nim odnosom prema prirodi. U realističkom romanu, koji je
herojsko doba građanske klase, iracionalnost ženske pri
rode stoga se ne opisuje nego oblikuje, kako je to pokazao
u nas Milivoj Solar u studiji: »Mit o ženskoj prirodi u mo
dernom romanu«.2 Odnos muškarca i žene, momenat ma4
[23] »Sartre iiber Sartre«, str. 170 — 171.
[24] »Iracionalnost ženske prirode, međutim, realistički roman ne opisuje
nego oblikuje. To' je važna distinkcija jer je opisivanje kao svojevrsno
održavanje neke stvarne ženske prirode moguće tek na temelju mitskog
iskustva, takvog iskustva koje uspostavlja kao stvarnost određenu koncep
ciju ženske prirode pa se ta koncepcija može onda i opisati. Realistički
roman nema takvo iskustvo »iza sebe«; on stoga ne oponaša neku već
prije fiksiranu ideju o ženi nego takvu ideju na neki način stvara. Ženska
priroda u romanu nije stoga tek puki odraz npr. socijalno podređenog
položaja (iako, naravno, može biti i to) nego je ona izraz mnogo dubljih
promjena ljudske prirode kao takve. Iracionalizam žene prema racionaliz
mu muškarca konstituira se tek na temelju opreke racionalnog i iracio
nalnog kao polova unutar kojih se razmatra cjelokupna stvarnost živo
ta i svijeta, pa prirodna podjela na spolove biva shvaćena i interpretirana
�žen sko pitanje i soc. samoupravljanje
104
terijalističkog shvaćanja historije evidentno je ovdje dru
štveno posredovan. Građanska klasa u svojoj nepovijesnosti
stvara mit o ženskoj prirodi kao vlastitu projekciju svoje
materijalno — duhovne kulture. Iz umjetnosti, kao svoje
vrsne interpretacije građanskog bića, iz romana, stvara se
tako mit o »ženskoj prirodi«, iracionalnoj i pasivnoj, kao
jednoj konstanti.
Marxov stav izrečen u Njemačkoj ideologiji da se produk
cija stvaranja ljudi mora promatrati iz empirijskih činjeni
ca a ne »pojma porodice« ukazuje se ovdje kao metoda ra
zumijevanja stvaranja »mita o ženskoj prirodi«.
Herojsko doba građanske kulture vezano je za klasičnu
prirodnu znanost, za mušku kulturu, za »mit o ženskoj
prirodi« izrečen i u realističkom romanu. To je početak
procesa poznanstvljivanja svih bića, u kojemu nepropusni
dio za znanost biva određen kao iracionalan, emocionalan.
U daljnjem procesu poznanstvljivanja kad je »najzad za
hvaljujući razvitku proizvodnih snaga rada što ih kapital
neprestano goni naprijed, stvar došla da posjedovanje i
održavanje općeg bogatstva s jedne strane zahtijeva samo
malo radnog vremena za cijelo društvo, a s druge strane
radno se društvo prema procesu svoje napredujuće produk
cije, svoje reprodukcije u sve većem obilju odnosi naučno*
mijenjaju se i ti odnosi. U poznanstvljivanju proizvodnje i
sama se priroda proizvodi kao povijesni projekt građanske
klase, dakle, kao isključivi subjekt povijesti postaje kapital.
Podudarno s poznanstvljivanjem iracionalne sfere nema
više potrebe za oblikovanjem prirodnih konstanti, pa niti
»mita o ženskoj prirodi«. U modemom romanu ne pojav
ljuje se više kao u klasičnoj tradiciji različiti individuumi
— muškarci i žene, koji uspostavljaju odnos u ljubavi, već
se afirmira čist odnos seksualiteta kao takvog.2
2
5
6
u n u ta r sistem a k o ji u k ra jn jo j lin iji o d re đ u je z n a n stv e n a o rije n ta c ija koja
z a m je n ju je m ito lo g iju . Ira c io n a ln o kao z n a n stv e n o ra c io n aln o j o b ra d i n e
d o s tu p n o iz je d n a č u je se s e m o tiv n im , p a je žena b iće em ocije za raz lik u
o d fn u š k a rc a k o ji je sh v a će n k a o b ić e raz u m a; k ak o se zn a n stv e n o —
o p e ra tiv n o rac io n aliza m v ez u je s ak tiv iz m o m , žena je p asiv n a, ona p rih v a
ća d o k m u š k a ra c d a je , o n a ču v a d o k m u šk a ra c o tk riv a , o n a je k o n ze r
v ativ n a d o k je m u š k a ra c p ro g re siv a n . »Žena« 6/1970, s tr . 8.
[25] M a n ^.Temelji slobode, s tr . 135.
[26] » S ek su a lite t više n ije sta v p e rs o n a lite ta o d ređ e n o g njegovom p rip a d
n o šć u je d n o m sp o lu nego im p e rso n a ln a želja. T o se m ože sh v a titi i kao
d e g ra d a c ija lju b a v i, ali te k u o k v iru m o ra ln ih o d re đ e n ja k o ja su daleko
od iz v o rn o sti isk u s tv a stv a rn o v elik ih ro m a n a . S to m o d e rn i ro m an ne
o d re đ u je že n sk u p riro d u u n u ta r n e p o s re d n e tra d ic ije ; i što , p rem a tom e,
ne p o zn a je 'že n sk u p sih o lo g iju ', p a n i b itn u ra z lik u izm eđ u m u šk a rc a i že-
�Povijest i priroda lene
105
Žene su u velikoj mjeri, adekvatno svojoj promijenjenoj
ekonomskoj ulozi, prihvatile ovu agresivnu seksualnost. Ona
im omogućava da ne budu reducirana na »žensku prirodu«,
da ne budu pasivna, iracionalna bića. U ovome se kriju
razni problemi sadašnje mogućnosti ulaženja žena u povi
jest. Agresivna seksualnost u svođenju odnosa individuuma
na njihovu jednaku spolnost, područje je onoga što Marcuse
naziva represivna desublimacija. (Represivna desublimacija
i ženu i muškarca stavlja u odnos jednakih prirodnih bića,
a time sada, ne samo ženi, već i muškarcu onemogućava
da postanu povijesna bića. Kao biće povijesti javlja se je
dino kapital — odnos, kapital kao subjekt znanosti, u ko
jemu i priroda žene i priroda muškarca i priroda uopće,
postoji samo kao povijesni projekt. Time represivna de
sublimacija u agresivnosti spolnosti kao takve, zamagljuje
horizont za jedan uistinu mogući novi povijesni odnos. Bu
dući, pak, da u moralu usprkos promijenjenim empirijskim
uvjetima, kao i u svim oblicima svijesti, ostaju i stari oblici,
građanski oblici razumijevanja »ženske prirode«, mitski ob
lici ženske prirode predgrađanskog društva. Ovo stanje u
velikoj mjeri frustrira žene. Muškarac se bolje adaptira
na agresivnu seksualnost, jer je više homo duplex. U mo
mentu ugroženosti — jer cijela je represivna desublimacija
i građanski projekt prirode ugroženost — lakše se skriva
iza oblika morala i kulturnih obrazaca, koji više ne odgo
varaju »empirijskim činjenicama«.1
Oblici svijesti predgrađanskog, građanskog i postgrađanskog, otvaraju probleme dezorijentacije u društvu, ograni
čavajući mogućnost jednog uistinu novog povijesnog odno
sa, pogotovo u jednom, u principu patrijarhalnom društvu
kao što je naše. Stoga će žena i sa stanovišta seksualnosti,
u reduciranju bića na spolove, biti više zainteresirana od
muškarca da radikalno postavi pitanje socijalističke pri
rode, socijalističke tehnologije, podruštvovljenja nauke, slo
bodnog vremena kao toposa uistinu novoga povijesnog od
nosa uopće, a odnosa žene i muškarca posebno.
Radikalnim postavljanjem prema etatizmu iz potrebe ci
jelog svog bića, žene će kao povijesna bića, uz cijelu rad
ničku klasu socijalističkog samoupravljanja, privoditi rea
litetu ovu povijesnu mogućnost sreće. U ovom novom povine, te je rezultat jedne u osnovi drugačije temeljne orijentacije čije je
konzekvencije na području morala još uvijek nemoguće odrediti.« Solar:
>»M o ženskoj prirodi u modernom romanu«, str. 9.
it
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
106
jesnom procesu, bez iskustva i primjera »ženska priroda«,
kao i »socijalistička priroda« ulaze u historijsku kao pravu
prirodnu historiju čovjeka.
�Žensko pitanje
i
socijalističko samoupravljanje
i
Svaki pokušaj promišljanja »ženskog pitanja« u socijali
stičkom samoupravljanju prilog je marksizmu kao prole
terskoj teoriji društva. »Žensko pitanje« time postaje re
levantno i za praktičnu djelatnost komunista, jer u Pro
gramu SKJ stoji: »Naučno-teorijska osnova praktične djelat
nosti komunista jeste marksizam, učenje o osnovnim zako
nima razvitka prirode, društva i mišljenja i o neminovnosti
socijalizma, čiji su osnivači Marx i Engels, i koje su dalje
u novim uslovima, kroz praksu revolucionarne borbe razvi
li Lenjin i drugi marksisti«.1
»Žensko pitanje« moguće je promišljati u socijalističkom
samoupravljanju, jer se: 1. marksizam kao »naučno-teorij
ska osnova praktične djelatnosti komunista« smatra otvo
renim marksizmom i 2. što je socijalističko samoupravlja
nje nastalo kao alternativni model etatističkom socijalizmu.
Ad. 1. U Glavi desetoj Programa SKJ, »Društvena uloga
i idejne osnove SKJ« pod naslovom: »Za dalje razvijanje
marksizma« stoji: »Marksizam nije jednom za svagda ut
vrđeno učenje, niti je sistem dogmi, već teorija društvenog
procesa, koji se razvija kroz uzastopne istorijske faze, pa
prema tome podiazumeva i stvaralačku primenu teorije
i njeno daljnje razvijanje, pre svega uopštavanjem prakse
socijalističkog razvitka i dostignućima naučne misli čovečanstva. 'Mi nikako ne gledamo na Marxovu teoriju kao
LI] Program SKJ, Komitet konferencije SKJ u JNA, Split, str. 294.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
108
nešto završeno i neprikosnoveno. Mi smo, naprotiv, ubeđeni, da je ona udarila samo kamen-temeljac onoj nauci koju
socijalisti moraju pokretati dalje u svim pravcima, ako
ne žele da zaostanu za životom, (potcrtala B. D.). Mi ne
pretendujemo na to da Marx ili marksisti poznaju put ka
socijalizmu u svoj njegovoj konkretnosti. To je besmislica.
Mi poznajemo pravac toga puta i znamo kakve klasne sna
ge njime vode, a konkretno, praktično, to će pokazati samo
iskustvo miliona kada se ono lati posla’«. (Lenjin)
Pošto »socijalisti moraju pokretati dalje nauku u
svim pravcima da ne zaostanu za životom«, neophod
no je i novo promišljanje »ženskog pitanja« u socijalistič
kom samoupravljanju.
Određenjem marksizma kao teorije društvenog procesa,
koji se razvija i koji je naučno-teorijska osnova praktičnog
djelovanja SKJ, bez njegovog arbitriranja te teorije, ute
meljuje se jedan otvoreni marksizam i jedna nova otvorena
praktična djelatnost komunista.
»Socijalistička primjena teorije i njeno daljnje razvija
nje« jest odnos »teorije« i »prakse«, koji je i omogućio: ad
2. uspostavljanje društveno-ekonomskog i društveno-političkog sistema socijalističkog samoupravljanja kao alter
nativnog modela etatističkom socijalizmu. Taj odnos »teo
rije« i »prakse« u socijalističkom samoupravljanju uteme
ljio je negaciju historijske nužde, vremenitosti radničke
klase, da je »sada« moguće djelovati samo na nuždi, a slo
boda će doći »poslije«. Ovaj odnos donio je socijalizam, koji
se ne poziva na nuždu, da bi ograničio slobodu, za kojega
ima slobode toliko, koliko je ona »sada«. Otvoreni marksi
zam kao naučno-teorijska osnova praktične djelatnosti ko
munista, riješio je »proletersko pitanje«, odnosno, proces
»asocijacije slobodnih proizvođača« na osebujan, dakle, slo
bodan način kojemu vrijeme više nije zapreka. Taj početak
projekta slobode i rješavanja »proleterskog pitanja« u eko
nomskoj, dakle ljudskoj emancipaciji, za razliku od puko
političke, izražen je kao radikalan prekid sa historijskim
kontinuitetom vremenitog prelaženja nužde, da bi tek kas
nije nastupila sloboda.
Otvorenim marksizmom kao naučnoj osnovi praktične
djelatnosti komunista i projektom slobode socijalističkog
samoupravljanja, kojim je radnička klasa subjekt ekonom
ske, a time i ljudske emancipacije, otvara se nova moguć-2
[2] Ibid., s tr . 294.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
109
nost proširenja marksističke teorije o društvu novim po
stavljanjem »ženskog pitanja«. Promišljanje »ženskog pita
nja« kao spolnog pitanja s marksističkog stanovišta, dovo
di ga u nužni odnos spram klasnog pitanja, proleterskog
pitanja. Ali budući da »marksizam nije dogma, već teorija
društvenog procesa« pretpostavljena je mogućnost druga
čijeg razumijevanja odnosa »ženskog pitanja« i klasnog pi
tanja, nego je to u etatističkom socijalizmu.
Dogmatski i staljinistički marksizam izvršio je vulgarni
redukcionizam »ženskog pitanja« na klasno pitanje. Tim
redukcionizmom »žensko pitanje« se i ne postavlja, jer se
problem ravnopravnosti žena gleda sa stanovišta »sada«
mogućega i »poslije«, odnosno, njegovog potpunog rješenja
u besklasnom društvu.
Linija vremenitosti slijedi u redukcionizmu »ženskog pi
tanja« kao »posebnoga« na »opće«, tako da se najprije mo
ra osloboditi to »opće«, radnička klasa, a time se tek »posli
je« mogu osloboditi dijelovi. Ukratko: ne samo da nije doš
lo vrijeme za »žensko pitanje«, već njega u stvarnosti i ne
ma nego je to »opće« pitanje emancipacije proletarijata.
Zbog toga »žensko pitanje« stoji svagda u navodnicima, što
znači da je quasi pitanje. Pa ipak nikada se unutar klasnog
pitanja proletarijata i njegove emancipacije nije postavlja
lo »muško pitanje«, jer je razlika neravnopravnosti žena
evidentna u svakodnevnom iskustvu. Ta razlika izražena je
navodnicima »ženskog pitanja« i rješava se »sada« norma
tivno, zakonom, kao ravnopravnost žena, u političkoj sferi,
i ekonomski jednakim mogućnostima u zapošljavanju, pla
ćama itd., s jedne strane, a s druge strane, kao briga oko
porodice, zapravo zaposlene žene, zaposlene majke, kao bri
ga radničke klase za svoju vlastitu reprodukciju. Kako se
pri tom nikada ne spominje briga za zaposlenog muškarca,
zaposlenog oca, očito je da je ostala tradicionalna, patri
jarhalna podjela rada u porodici: dioba privatnog i javnog
života.
Svakodnevni oblici diskriminacije žena sm atraju se osta
cima u svijesti ljudi, koji nemaju osnova u novom proiz
vodnom odnosu. »Općenitost« klasnog pitanja u odnosu na
»posebnost« ženskog pitanja, jest i »općenitost« naprosto
tako razumljene emancipacije radničke klase kao ljudske
emancipacije.
Općenitost emancipacije misli se kao podržavljenje sred-
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
110
stava za proizvodnju, jačanje socijalističke državnosti, cen
tralizam i planiranje.
Tako shvaćena emancipacija je u biti emancipacija gra
đanskog društva kao politička emancipacija, koja je u so
cijalizmu lišena protivurječnosti društvene proizvodnje i
privatnog prisvajanja svojstvenog samom građanskom dru
štvu.
Način emancipacije etatističkog socijalizma stoga je »op
ćenitost«. Njegova »općenitost« spram radničke
klase,
spram svakodnevnih uvjeta rada radnika, jest u bezupitnom
pi'euzimanju proizvodnih snaga kapitala, prvenstveno nauke
i tehnologije. Budući da ta nauka i ta tehnologija koje su
iz-umljene u drugom proizvodnom odnosu, najamnom od
nosu, sa drugom svrhom — stvaranjem profita, proizvode
otuđenje; razotuđenje se vidi u proizvodnim odnosima, u
dominaciji »općeg« nad »posebnim«, politike nad ekonomi
jom.
Apstrakcija ove »općenitosti« nužno preuzima autoritar
nost podjele rada proizašle iz naučne organizacije rada, au
toritarne odnose među ljudima, autoritarne odnose pojedi
naca spram države, birokracije, tehnokracije, autoritarne
odnose muškaraca spram žena. I za birokraciju se kao i za
»žensko pitanje« tvrdi da ona nema društvene, stvarne os
nove, nego da je odnos spram nje ostatak prošlosti u svije
sti ljudi, jer je ona socijalistička birokracija, birokracija
radničke klase, a to je naprosto contradictio in adiecto.’
Autoritarnoj proizvodnji materijalnog života nužno odgo
vara autoritarna porodica, autoritarna socijalizacija lično
sti, pa se »žensko pitanje« ne samo ne može riješiti, već
niti postaviti, jer je patrijarhalna porodica sa patrijarhal
nim moralom i podjelom rada upravo pretpostavka takvog
cjelokupnog proizvođenja života.
»Priroda žene« kao biološkog bića, kao majke, ostaje kon
stanta onemogućavanja njezine samoaktualizacije. Kao ra
dnik, u javnom životu, ona radi iste poslove kao muškarac,
i tu je ne smeta »priroda žene«, ali u privatnom životu ona
ostaje žena. Tako se krug zatvara: autoritarna proizvodnja
traži autoritarnu porodicu, kao što autoritarna porodica so
cijalizira autoritarne ljude, koji u svojem »posebnom« in
teresu bivaju asimilirani u »opći« interes države i partije.3
[3] N a »O kruglom sto lu 1980« ovaj je sta v e la b o rira o Lev N aum enko. V i
di: Socijalizam u svetu 1980.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
111
Takav se način proizvođenja života smatra nužnim, eman
cipacijom radničke klase za »sada«, a sutra, »poslije« doci
ćc potpuna emancipacija besklasnog društva.
Socijalistički moral smatra se cementom takvog društva,
a taj je utemeljen na patrijarhalnom porodičnom moralu,
na autoritarnom i produktivističkom moralu.
Supsumiranje »ženskog pitanja« kao »posebnog« pita
li ja pod »opće« pitanje proletarijata, pokazalo se kao »po
sebni« odnos radničke klase spram države, pa će Cristina
Glucksman, francuska feministkinja i član KP Francuske
reći: »Začudile su me mnoge analize u odnosu između kla
sa i o državi, koje sam proučavala. To su analize stvaranja
jedne boljševičke-staljinističke ideologije, ali pitanja kao na
primer ono koje razmatra 1
političku funkciju moralne nor
me' (potcrtala B. D.) kao sredstva za opravdanje moći i in
strumenata normalizacije, dovođenja u red, društvene kon
trole nad subjektima — obično se ne razmatraju.«4
Odnos »ženskog pitanja« kao »posebnog« i proleterskog
pitanja kao »općeg« riješen je u etatističkom socijalizmu
kao gubljenje svake »posebnosti« u jednu apstraktnu »op
ćenitost« države i partije. Ova apstraktna općenitost sma
tra se nužnom na temelju mogućnosti »sada«, na temelju
)carstva nužnosti«.
/Marksističko razumijevanje odnosa »ženskog pitanja« i
lAasnog pitanja kao odnosa »posebnog« i »općeg«, zane
maruju činjenicu da se »žensko pitanje« javlja upravo za
to, jer žene ne dosižu razinu emancipacije klase kojoj pri
padaju. Nedostatak redukcionizma »ženskog pitanja« na
klasno pitanje evidentno je upravo na činjenici da je eman
cipacija žena ispod nivoa klase kojoj žena pripada, dakle,
ispod nivoa onoea, što je već u vremenu — »sada« povijes
na mogućnost. 7
Građanska revolucija kao revolucija »trećeg staleža«, gra
đanske klase, utemeljuje jednakost ljudi pred Zakonom,
pred državom. Ona imenuje čovjeka kao građanina, koji je
svaki kao građanin jednak za slijepu boginju Iustiziu. Ova
velika socijalna i politička revolucija buržoazije pred »općenitošću« države, učinila je ljude jednakima pred zako
nom i pravom. Ona je ljudsku emancipaciju pojmila kao
političku emancipaciju i time izrazila svoj projekt slobode,
njegov doseg i njegovu granicu.
[4] Vidi: Marksizam u svetu br. 6 — 7/1981, str. 380
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
112
Marksistička kritika građanskog razumijevanja slobode
čovjeka kao političkog bića, pokazuje da je ona formalna
demokracija, ukazujući na nejednakost ljudi u njihovom
praktičnom, proizvodnom, svakodnevnom, empirijskom ži
votu. Ali forma te jednakosti, jednakost pred zakonom, re
zultat je jedinstvenog izražavanja kulture građanskog druš
tva, u proizvodnji kao i u zakonodavstvu. Da su se ljudi
uopće mogli pojmiti kao jednaki, čak i u svojoj apstraktnosti prema državi kao apstraktnom općem, uzrok je u
proizvodnji, koja je već učinila put apstraktne robno —
novčane proizvodnje, pa i radnika kao robe, na kvantitativ
ni odnos razmjene. Prema tome, cijela je buržoaska demo
kracija, politička emancipacija, shvaćena kao ljudska eman
cipacija, rezultat apstraktne razmjenljivosti kvantitativnih
elemenata roba i radnika kao robe, u kojoj su ljudi, bez
obzira na ekvivalentne razmjene, razumljeni jednakim pre
ma apstraktnoj općenitosti države.
Budući da je građanska kultura utemeljena na robno —
novčanoj proizvodnji, na fetišizmu robe, različiti kvantita
tivni ekvivalenti pripisuju se jednakoj mjeri razmjenljivo
sti, vrijednost same stvari. Fetišizmom robe, u kojemu je
skriveni odnos među ljudima, najamni odnos, uspostavlja
se cijeli odnos kao različita vrijednost roba i čovjeka — ra
dnika. Ova različitost kao pretpostavka cijele građanske
kulture nužno nosi apstraktnost jednakosti pred Zakonom,
kao što je apstraktno »opće« u državi upravo ono što je
općenitost same građanske kulture. Ali dok ta apstraktna
općenitost, dakle, doseg građanske, političke emancipacije,
vrijedi i za buržuje i proletere — muškarce, ona ne vrijedi
za žene. Žene u samom uspostavljanju jednakosti nemaju
pravo glasa, za jednaki rad nisu jednako plaćene, što proiz
lazi iz dvije stvari: 1. da zbog svoje »prirode« imaju manju
vrijednost kao ekvivalenat razmjene, kao vrijednost robe,
da su manje vrijedna radna snaga i 2. da građanski moral
odgovara socijalizaciji porodice, adekvatne potrebama cije
le građanske kulture. Apstraktna općenitost, u kojoj je
građanska klasa iznijela političku emancipaciju jednakosti
i demokracije, iskazuje pri tom da »žensko pitanje« nije
toliko »općenito«, da se emancipacija ne odnosi u istoj
mjeri na žene, pa se »žensko pitanje« spram te »općeni
tosti« javlja kao »posebno« pitanje, kao feminizam. Prema
tome, »žensko pitanje« je ispod razine »općenitosti«, koju
je donijela vladajuća klasa za sebe, kao i za eksploatirane
— muškarce. Dakle, »žensko pitanje« nije samo klasno pi-
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
113
tanje, već je problem emancipacije žena da se žena eman
cipira najprije na nivo emancipacije vladajuće klase i vlatlajućeg načina proizvodnje. Ova »posebnost« »ženskog pi
tanja« u identifikacji žena prema spolu, u »sudbini žene«,
odnosu spram njezine »prirode«, omogućava da se kao ne
posredni osujećivač pokazuje muškarac, bez razlike kojoj
klasi pripadao. Žene ovaj odnos osjećaju naročito u dvo
strukom moralu, seksualnom moralu, moralu odnosa među
spolovima, kojeg su interiorizirali i sami proleteri, a i mno
ge proleterke. Zbog toga predstoje marksizmu još velika
istraživanja o moralu kao pretpostavci »praktične djelat
nosti komunista«. Moral jest i pretpostavka samospoznaje
individue kao slobodnog bića uopće. »Svaka kritika morala
— uvek je i kritika ideologije. Ali ona nikada nije suštinski
obavljena: uvek je u radničkom pokretu postojao izvestan
oblik moralizma potekao u izvesnom smislu iz hrišćanstva.
Činjenica je da je borba protiv normi kao vrste ugnjetava
nja došla naknadno, uz pokret za oslobađanjem žena. Moralizam je uvek s jedne određene tačke gledišta bio hrišćanski i muški shvaćen. Sve u svemu marksizam se nikada nije
razračunao sa nastankom morala kojim se bavio Nietzsche.«5 (potcrtala B. D.)
Spolna identifikacija kao zajednička osnova emancipa
cije žena, borba protiv muškaraca kao spola, kao onog ne
posredno prisutnog, čulnog, svakodnevnog eksploatatora,
temelj je onoga što se naziva »buržoaski feminizam«. Ap
straktna općenitost« građanskog domašaja slobode mogla
je na svojim vlastitim pretpostavkama izboriti različito
vrednovanje ljudi prema jednakom apstraktnom ekviva
lentu razmjene i apstraktnost te razmjene ideološki ukinu
ti u građaninu — muškarcu, ali ženi ne dozvoljava niti tu
ideologiju jednakosti, taj stupanj općenitosti.
Politička artikulacija »ženskih« interesa u raznim obli
cima »borbenog feminizma« negacija je »ženskog pitanja«
kao klasnog pitanja i ona time izlazi iz mogućnosti teorij
skog utemeljenja unutar marksizma. Borbeni feminizam
odnosi se spram muškaraca kao ludistički pokret radnika
protiv strojeva ili borbeni ateizam protiv Boga. Neposred
no, svakodnevno, čulno iskustvo represije nad ženama, pri
pisuje se muškom spolu i borbeno se postavlja prema
»agresoru«.
Marksistička teorija o društvu, naravno, ne može se ute[5] K. Glucksmari: Marksizam u svetu, str. 379.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
114
meljiti na spolnoj borbi kao klasnoj borbi, ili spolnoj bor
bi, koja zamjenjuje klasnu borbu. Ali redukcionizam »žen
skog pitanja« na klasno pitanje u svakodnevnom iskustvu
žena o njihovoj stvarnoj neravnopravnosti onemogućava im
osvještavanje svojeg vlastitog bića.
Marksistički feminizam, osim deklariranih klasnih odre
đenja za borbu radničke klase ima velika iskustva sa samoosvještavanjem žena, koje se sastaju da bi analizirale svoja
ženska iskustva, interpretirale nasilje, stjecale samorefleksiju oslobađanja. Žene dešifriraju simbole govora, modele
mišljenja i kulture, koju je sačinio »čovjek« — muškarac.
Asimilacija »ženskog pitanja« pod »opće« pitanje, pro
letersko pitanje, negacijom posebnosti »ženskog pitanja« i
klasno je pitanje, proletersko pitanje razumjela kao »po
sebno« spram »općeg« države i partije. Etatističkom mode
lu socijalizma odgovara redukcija »ženskog pitanja« na
klasno pitanje za cjelokupno autoritarno proizvođenje ži
vota: materijalne proizvodnje i biološke reprodukcije.( Že
na je ispod razine emancipacije klase kojoj pripada, i u
tome je cijela »posebnost« »ženskog pitanja«, ona trpi re
presiju kao zaposlena žena i kao žena, što nije slučaj sa
zaposlenim muškarcem i muškarcem. )
Uostalom »Međunarodna deklaracija o ravnopravnosti že
na i njihovom doprinosu razvoju i miru« od 1975, koju je
potpisala i Jugoslavija, potpuno je toga svjesna kada u
točci 20. kaže: »Međutim, postizanjem ekonomskih i soci
jalnih ciljeva, osnovnih i za postizanje prava žena neće
samo po sebi dovesti do potpune integracije žena u razvoj
na bazi ravnopravnosti sa muškarcem ukoliko se ne poduz
mu posebne mere namenjene potpunom ukidanju svih
oblika diskriminacije u odnosu na žene.«4 (potcrtala B. D.l
Radi se upravo o poduzimanju posebnih mjera!
Poduzimanje »posebnih mjera«, koje ne bi bile puki vo
luntarizam ili »moralna mrzovolja«, moguće je upravo unu
tar marksističke teorije o društvu, otvorenog marksizma
kao naučno — teorijske osnove praktičnog djelovanja ko
munista«, kako je to samoosvješteno avangardi i iskazano
u njenom Programu.
Te »posebne mjere« moraju biti utemeljene na »postiza
nju ekonomskih i socijalnih ciljeva« socijalističkog samo
upravljanja. »Ekonomski i socijalni ciljevi« socijalističkog6
[6] C itira n o p re m a : Žensko pitanje, R a d n ič k a Š tam pa, s tr. 241.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
115
samoupravljanja utemeljeni su na projektu slobode, na
ekonomskoj emancipaciji, ljudskoj emancipaciji, na onom
»sada« i opravdanju onoga »poslije« tek ukoliko je ono u
»sada«.
»Teorija« i »praksa« socijalističkog samoupravljanja na
stala je u odlučnoj suprotnosti sa etatističkim modelom so
cijalizma, sa »općenitošću« države, sa »općenitošću« partije
prema klasi. Negiranjem nužnosti, ili barem njezine sveobuhvatnosti i univerzalnosti u prostoru i vremenu, podruštvovljenjem sredstava za proizvodnju i samoupravljanjem,
osiguran je jedan drugačiji odnos prema »općem«. »Opće«
je izraz otuđenja, proturječnost pluralizmu samoupravnih
interesa. Pluralizam autentično samoupravnih interesa koji
više nisu politički interesi, ali su ekonomski, konkretni,
svakodnevni interesi radnih ljudi i građana u delegatskom
sistemu, osnova je novog proizvođenja života: i materijalne
proizvodnje i biološke reprodukcije.
Politički sistem socijalističkog samoupravljanja nastao iz
konkretnog proizvođenja života je antiautoritarni i time
upravo alternativni model etatističkom socijalizmu.
Daljnje razvijanje marksističke teorije o društvu, kao i
stvaralačka primjena te teorije za promišljanje »ženskog
pitanja«, tematizira upravo to »opće«.
Odnos »ženskog pitanja« kao »posebnog« prema klasnom
kao »općem« u redukcionizmu »posebnog« na »opće«, eta
tistički i autoritarno je ukinuto »posebno«. Sa stanovišta
tako razumljenog »općeg«, posebnost »ženskog pitanja« kao
spolnog, uvijek se denuncira kao buržoaski feminizam. U
alternativnom modelu socijalističkog samoupravi j anj a
spram autoritarnog, etatističkog socijalizma, spram »općeg«,
nužno se promišlja redukcionizam »ženskog pitanja« kao
»posebnog« na »opće« kao neadekvatni redukcionizam samopotvrđivanja same radničke klase.
»Poduzimanje posebnih mjera« za ravnopravnost žena,
stavlja se u odnos ekonomskih i socijalnih ciljeva same
radničke klase. Ekonomski i socijalni ciljevi same radničke
klase su proces ukidanja »općenitosti«. Proces ukidanja
»općenitosti« moguć je u jednom novom načinu proizvođe
nja, što znači novom odnosu proizvodnih snaga i proizvod
nih odnosa. Ovaj će se odnos potvrditi prvenstveno razu
mijevanjem čovjeka kao osnovne proizvodne snage. Mje
ra čovjeka kao osnovne proizvodne snage ukida apstrak-
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
116
tnu podvojenost proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa i
mjerom pravog bogatstva uspostavlja slobodno vrijeme.
Svijest radnika o sebi kao osnovnoj proizvodnoj snazi,
stavlja u pitanje proizvodne snage kapitala: nauku i tehno
logiju. Socijalističko samoupravljanje kao alternativni mo
del etatističkom socijalizmu, kao projekt slobode, usposta
vljanjem preduvjeta ekonomskoj i ljudskoj emancipaciji,
dakle, čovjeka kao osnovne proizvodne snage, razumije
nauku i tehnologiju i podjelu rada kao pravo političko
pitanje.
»Općenitost« se ne može nadvladati bez ukidanja podjele
rada, bez upitnosti, bez promišljanja društvene uvjetova
nosti nauke i spoznaje prirode, bez stavljanja u pitanje cje
lokupnog »racionalizma ovladavanja svijetom«. (Max Weber), kakvog je uspostavilo građansko društvo.
Borba protiv »općenitosti« značit će također borbu pro
tiv nauke, podruštvovljenje nauke, koja prirodu gleda već
na temelju izvršene podjele rada na ruke i glavu7 kao svo
,
jina klase koja ju je stvorila u svrhu dominacije i kontrole
nad radničkom klasom. Ova borba protiv »općenitosti« is
kazat će se kao protivurječnost tehnologije i samoupra
vljanja, nauke u službi udruženog rada i podruštvovljenja
nauke.8 Borba protiv »općenitosti« također je borba protiv
»real-socijalističkih taylorističkih režima« — kako je to
izrekao jedan učesnik Okruglog stola 1981.
Borba protiv »općenitosti« je borba one slobode »sada«,
a ne sutra, »poslije«, borba za spoznavanje drugačijeg od
nosa spram prirode, nego što je ona u znanosti, »gdje poj
movne identifikacije neempirijske razmjenske apstrakcije
osvajaju našu svijest u gotovom obliku.« »Ove forme neem
pirijske razmjenske apstrakcije« skrivaju novi historijski
uvid praktičnog odnošenja čovjeka spram prirode, »socijali
stičke prirode«. Stoga je neophodno tematizirati odnos povi
jesti i novog povijesnog proizvodnog odnošenja prema
»socijalističkoj prirodi.«
Tek radikalnim postavljanjem u pitanje »općeg«, napu
šta se instrumentalni karakter tehnologije i time moguć
nost nadvladavanja »racionalnog ovladavanja svijetom«. Ra
dikalnim stavljanjem u pitanje cijele kulture građanskog
[7] V idi:
Al. S o h n —R eth e l:
»N auka
k ao o tu đ e n a
svijest«, Marksizam u
svetu, 11 — 12/1980.
[8] V idi: B. D espot: »Um i sre ć a u re la tiv n o u d ru ž e n o m rad u « , Gledišta
b r. 10 i 11 — 12, B eo g rad , 1978.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
117
društva, cijelog načina proizvođenja života, ljevice na Za
padu spram konzervativne ofanzive, mora teorijski odre
diti svoj odnos spram alternativnih pokreta: feminizma,
zelenih itd. U problemima na tom putu radnička klasa u
svojoj jedinstvenoj borbi za socijalizam kao svjetski pro
ces, u svojim raznim strategijama nužno izmjenjuje isku
stva.
Podruštvovljena sredstva za proizvodnju i samoupravlja
nje kao alternativna kultura etatističkom socijalizmu, u
svojem nadvladavan ju »općeg« iz temelja se drugačije od
nosi spram »posebnog«. »Posebno« upravo proizvodi ono
»opće«, a kako je ženska emancipacija ispod nivoa emanci
pacije vlastite klase, pa i proleterske klase, artikulira se
jedan poseban odnos »posebnog« i »općeg«. »Žensko pita
nje« kao spolno pitanje jest »posebno« pitanje »prirode že
ne«, ali u tom »posebnom« pitanju je sadržana sva »op
ćenitost« proleterskog pitanja, jer odnošenje prema »žen
skom pitanju« kao »posebnom pitanju« odustajanje je
proletarijata da se bori za »općenitost« u kojoj je i sam iz
gubljen. U »posebnosti« »ženskog pitanja« skriveno je ljud
sko pitanje, pitanje ljudske emancipacije, jer odnos spram
»prirode žene« je klasni, povijesni odnos spram prirode
kao svog vlastitog anorganskog tijela. Agresivno odnošenje
spram »prirode žene«, spram njezinog spola, kako u direk
tnom spolnom odnosu, tako i u osujećivanju razine vlasti
te emancipacije u ravnopravnosti u radu, odnos je ispod
razine povijesne emancipacije samooslobađanja radničke
klase. Takav je odnos mjera vlastitog odnošenja čovjeka
kao praktičnog, prirodnog, generičkog, slobodnog i univer
zalnog bića prema sebi kao osnovnoj proizvodnoj snazi,
prema »socijalističkoj prirodi«.
U onom biću, kojemu nije učinjena nikakva posebna ne
pravda, nego ljudska nepravda naprosto, krije se osnova
ljudske emancipacije. Povijest kao povijest »asocijacije slo
bodnih proizvođača«, kao »carstvo slobode« moguće je ula
ženjem žena u povijest. Ali da bi žene ušle u povijest mora
ju one same, kao i proleteri spoznati odnos povijesti i pri
rode žene, kao odnos povijesti i prirode. Svako razumijeva
nje »posebnosti« »ženskog pitanja« u odnosu spram prole
terskog pitanja zatvara proleterima mogućnost za ukidanje
svoje vlastite »posebnosti« spram »općenitosti« države i
partije.
Nova kultura socijalističkog samoupravljanja razumljena
�žen sko pitanje i soc. samoupravljanje
118
kao kultura rada — ovladavanje uvjetima rezultata svoga
rada i uvjetima života uopće, istovjetna je novom proizvo
đenju života. Proizvođenje života, kako materijalne proizvo
dnje, tako i reprodukcije života jedinstven je proces. Nova
kultura kao alternativni model etatizmu, najprije je neautoritarna kultura. Borba protiv »općenitosti«, proces so
cijalističkog samoupravljanja kao stvarnog, a ne samo pra
vnog podruštvovljenja proizvodnje, u osnovi je proširenja
marksističke teorije o društvu i stvaralačke promjene te
teorije. Ona podrazmijeva drugačiji odnos prema prirodi,
drugačiji odnos među ljudima, drugačiji odnos žene i muš
karca. Proces podruštvijavanja autoritarnosti podjele rada
i tehnologije, pretpostavlja proces podruštvljavanja poro
dice. Ono najprije znači ukidanje dvojakog morala »privat
nog« i »javnog« i time ulaženje žena u povijest. Ukidanje
»općenitosti« ukidanje je »čvrste ruke« samoupravnim spo
razumijevanjem i dogovaranjem kao novim ljudskim sen
zibilitetom.
Autoritarna i patrijarhalna podjela rada i shodno njoj
moral u porodici socijalizira autoritarnu ličnost.
Redukcionizam »posebnosti« »ženskog pitanja« na klasno
pitanje onemogućava proleterima njihovu vlastitu pretpo
stavku ljudske emancipacije, koja im je dana kao povijesna
mogućnost. U odnosu prema ženi, koja zbog svoje »prirode«
ostaje uvijek ispod razine klase kojoj pripada, a na temelju
interioriziranog morala vladajuće klase, najteža je bitka
proletarijata protiv samoga sebe. »Proletarijat se dovršava
time što se ukida, time što dovođenjem svoje klasne bor
be do kraja ozbiljuje besklasno društvo. Borba za to druš
tvo, pri čemu je diktatura proletarijata samo jedna faza,
nije samo borba protiv vanjskog neprijatelja, protiv buržoa
zije, nego istovremeno borba proletarijata protiv samoga
sebe: protiv razornih i ponižavajućih utjecaja kapitalistič
kog sistema na njegovu klasnu svijest. Tek onda kad je
proletarijat te utjecaje prevladao, izborio je on zbiljsku po
bjedu. Razdvajanje pojedinih područja koja treba da budu
sjedinjena, različiti stupnjevi svijesti do kojih je proleta
rijat do sada dospio u različitim područjima, jesu tačni po
kazatelji onoga što je postignuto i onoga što ima da se po
stigne. Proletarijat se ne smije bojati samokritike, jer nje
govu pobjedu može donijeti samo istina, i zato samokri
tika mora biti njegov životni element.«’9
[9] G. L u k acs: Povijest i klasna svijest, Z ag reb ,
1977, s tr.
147.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
119
»Razorni i ponižavajući utjecaj kapitalizma na njegovu
klasnu svijest« naročito se odnose na odnošenje spram že
ne. Diskriminacija žene u bilo kojemu pogledu »privatnoga«
ili »javnoga« života je odnos spram »prirode žene« u preu
zimanju moralizma shvaćenog kao principa dominacije. S
druge strane, negacija »ženskog pitanja« kao »posebnog«,
utjecaj je »etatističkog senzibiliteta« koji se služi »politič
kom funkcijom moralne norme« kao sredstvom opravda
nja moći. Zbog toga je žena u socijalističkom samoupra
vljanju najradikalnije zainteresirana za sve norme prokla
mirane samoupravljanjem. U toj cjelokupnoj neautoritarnoj kulturi proizvodnje života vidi mogućnost svoje vlasti
te emancipacije.
Skidanje navodnika sa »ženskog pitanja« sm atraju žene
pretpostavkom svoje emancipacije. Ali to je ujedno i pret
postavka muškaraca, proletera da se emancipiraju u ljude.
Žene, koje najneposrednije osjećaju autoritarnost u svom
životu, silna su potencijalna snaga ozbiljenja kulture soci
jalističkog samoupravljanja. Ali za to su još danas spremne
samo najosvještenije žene, kao što samo i najsvjesniji dio
radničke klase i radnih ljudi koristi, odnosno, primjenjuje
zakone nauke, kako to stoji u Programu SKJ: »Komunisti
koriste, odnosno, prim jenjuju rezultate nauke u skladu s
društvenim interesom i sa stepenom društvene svesti naj
naprednijeg dela radničke klase i radnih ljudi uopšte i u
skladu s materijalnim mogućnostima društva.«1 (potcrtala
0
B. D.) Sam proletarijat trpi razorne i ponižavajuće utjecaje
na svoju klasnu svijest.,Žene sa svojom »prirodom«, sa vladajućim patrijarhalnim moralom, teško istupaju u povijest
da se samoaktualiziraju u individue. I one su interiorizirale
autoritarni moral: mir, mar, red i rad, i teško ga se osloba
đaju napornom borbom protiv okoline i sa osjećajem kriv
nje. Emancipirane žene su samo »emancipirane« u traženju
svoga ženskog identiteta, koje je teže od Proustovog »traže
nja izgubljenog vremena.«
Za stvar žena, za emancipaciju žena, najpogubnije je mu
ško, etatističko etiketiranje njihovog procesa samoosvješlavanja kao »elitizma« ili »buržoaskog feminizma«. Samoosvještavanje žena o klasnosti njihove »prirode«, o kultur
nom obrascu društva, moralnim normama, jezičnim sim
bolima itd., mukotrpan je proces. Iako samo same žene
mogu artikulirati oblike svoje porobljenosti, one se ne mo110J Program SKJ, str. 295.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
120
gu emancipirati »ukoliko se ne poduzmu posebne mere
namenjene potpunom ukidanju svih oblika diskriminacije
u odnosu na žene«. »Poduzimanje posebnih mjera« mogu
će je tek kao samospoznaja muške avangarde da su te mje
re pretpostavke vlastite emancipacije.
Prilog promišljanju »ženskog pitanja« u socijalističkom
samoupravljanju, temelji se na razvijanju marksističke
teorije o društvu, koja je osnova praktične djelatnosti ko
munista i socijalističkog samoupravljanja kao antiautori:
tarnog modela socijalizma. Odnos otvorene marksističke
teorije i antiautoritarnog proizvođenja života kulture soci
jalističkog samoupravljanja u stvaralačkom odnosu »teo
rije« i »prakse«, moguće je kao projekt slobode.
Projekt slobode pretpostavlja drugačije poimanje odnosa
»posebnog« i »općeg«. Redukcija »posebnosti« »ženskog pi
tanja« na »općenitost« proleterskog pitanja, reducira tako
đer »posebnost« proleterskog pitanja na »općenitost« države
i partijske birokracije.
Factum brutum da se »žensko pitanje« javlja kao poslje
dica neravnopravnosti žena da dostignu nivo emancipacije
vlastite klase, daje mu »posebnost« koja se ne može supsumirati pod »općenitost«. Utemeljenje »ženskog pitanja«
na spolu potvrđivanjem njegove »posebnosti«, zamjenjiva
nje klasne borbe spolnom, izvan je marksizma, i izvan
onoga što bi žene u socijalističkom samoupravljanju htje
le.
Projekt slobode socijalističkog samoupravljanja omogu
ćava ženama da se u pluralizmu samoupravnih interesa
organiziraju po spolu i izmjenjuju svoja iskustva. Kada
one to čine, nerijetko se to okupljanje naziva »feminiz
mom«, a cijeli je bauk feminizma u Jugoslaviji da žene ko
riste demokratsku konstituciju našeg sistema da se izrazi
svaki neposredni interes radnih ljudi i građana. Ali interes
žena nije samo jedan od posebnih, neposrednih interesa
radnih ljudi i građana, već je u njegovoj »posebnosti« sadr
žana cijela »općenitost« radničke klase.
Stoga u Jugoslaviji nema feminizma koji bi bio izvan
klasnog pitanja radničke klase. Ukoliko u mnoštvu feminizama ima zajedničko samo to, da je on uvijek ujedinjeni
napor za oslobađanjem žena, moglo bi se uvjetno govoriti
o feminizmu na jugoslavenski način, na samoupravni način.
Ali proširenje marksističke teorije o društvu kao teorije
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
121
za praktičnu djelatnost komunista, nije dovoljan takav
oblik napora, već traži revandikaciju odnosa »ženskog pi
tanja« kao »posebnog« prema proleterskom pitanju kao
»općem«. Ovaj odnos ne može biti riješen na način etatisti
čkog socijalizma, jer je borba protiv njegove apstraktne
»općenitosti«, protiv njegove autoritarnosti osnova socija
lističkog samoupravljanja. Odnos »posebnog« i »općeg«
može biti samo odnos »posebnog« i konkretno općeg, a to
znači, da je u »općem« sadržano sve »posebno«, a da je u
»posebnom« »opće«.
»Posebnost« »ženskog pitanja« sadrži u sebi »općenitost«
proleterskog pitanja. U svakom »posebnom« pitanju žena
sadržan je problem ljudske emancipacije. Jer, ne radi se o
političkoj emancipaciji i njezinoj »općenitosti«, nego o ljud
skoj emancipaciji. A ljudska je emancipacija moguća samo
u novoj, neautoritamoj kulturi, u projektu slobode koji zna
či proces ukidanja podjele rada, podruštvovljenja rada, podruštvovljenja nauke i politike, a takvoj je kulturi potreb
no neautoritarno proizvođenje ljudi, neautoritam i odnosi
u porodici, koji tek socijaliziraju individue — samoupra
vljače. U tom je smislu emancipacija žena pretpostavka
ljudske emancipacije, a svako »žensko pitanje« jest ljud
sko pitanje. Ono »poslije« rješavanja emancipacije žena
jest utoliko, ukoliko je »sada« kao i za cijelu radničku
klasu.
Da se riješi redukcionizam »ženskog pitanja« na klasno,
potrebno ga je najprije postaviti. Postavljenjem »ženskog
pitanja« kao klasnog pitanja, a na čijoj su »posebnosti« evi
dentni svi momenti ponižavajućih, najamnih utjecaja na
klasnu svijest proletarijata, znači postaviti »žensko pitanje«
i kao spolno, gdje je represija prema ženi izraz ropstva ci
jelog čovječanstva. To znači govoriti o »ženskom pitanju«
kao ljudskom pitanju. Apstraktna suprotnost spolnog i
klasnog nestaje, i na svakom spolnom, »ženskom pitanju«
vidi se otuđenost »muškog pitanja«, klasnog pitanja.
Da bi se »žensko pitanje« uspostavilo na taj način u
marksističkoj teoriji o društvu, potrebno je sa njega skinu
ti navodnike. Dakle, žensko pitanje u socijalističkom samo
upravljanju postoji kao ljudski problem ljudske emancipa
cije proletarijata.
Ovakav prilog promišljanju ženskog pitanja u socijalizmu
prilog je marksističkoj teoriji o društvu, koja je ujedno
naučnoteorijska osnova praktične djelatnosti komunista u
ozbiljenju alternativnog modela socijalizma.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
122
Otvoreni marksizam kao »teorija« i »praksa« komunista,
ozbiljuje projekt slobode koji se nosi sa svim problemima
nužde, ali tu nuždu spoznaje iz slobode.
Proklamirana deklaracija o ravnopravnosti žena ozbilju
je se ukidanjem apstraktne podvojenosti postizanja eko
nomskih i socijalnih ciljeva i poduzimanja potrebnih mjera
za ravnopravnost žena, postavljanjem ženskog pitanja kao
ljudskog pitanja u zajedničkom naporu žena i muškaraca
za novo proizvođenje života, za novu kulturu bez apstrak
tne općenitosti.
Skidanje navodnika sa »ženskog pitanja« pretpostavlja
mogućnost teorijskog utemeljenja marksističkog feminiz
ma. Kako bez revolucionarne teorije nema revolucionarne
prakse, teorijsko utemeljenje marksističkog feminizma
pretpostavka je ljudske emancipacije i žena i muškaraca.
II
Kako smo istakli, mogućnost teorijskog utemeljenja mar
ksističkog feminizma od izuzetne je važnosti, zbog razlike
real — socijalizma, etatističkog socijalizma i samoupravlja
nja. Njihova je razlika utemeljena teorijski na razlici razu
mijevanja dogmatskog marksizma od otvorenog. Razlika
dogmatskog i otvorenog marksizma razlika je poimanja
smisla emancipacije. Marksizam shvaćen kao temelj poli
tičke emancipacije radničke klase, institucionalizira se u
ideologiji i proizvodnih odnosa i proizvodnih snaga." Dik
tatura proletarijata sa ukidanjem privatnog vlasništva razumljena je kao opća emancipacija u kojoj se gubi svako
»posebno« pitanje, pa onda i »žensko pitanje«. Marksizam,
pak, shvaćen kao temelj ljudske emancipacije, kao emancipatorska epohalna ideja, jest tek početak procesa sa
moupravljanja društveno — ekonomskog i društveno — po
litičkog sistema u kojem se ide procesu oslobađanja čovje
ka od svega što je izvan i iznad njega, ka »asocijaciji slo
bodnih proizvođača«. Ali jasno je da se ovdje još uvijek
radi o »carstvu nužnosti«. »Sloboda se u ovom području
može sastojati samo u tome da udruženi čovjek, udruženi
proizvođači racionalno urede ovaj svoj promet materije sa
prirodom, da ga dovedu pod svoju zajedničku kontrolu,1
[11] V idi:
BI. D espot: Ideologija proizvodnih snaga i proizvodna snaga
ideologije, O sijek , 1976.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
123
umjesto da on njima gospodari kao slijepa sila; da ga vrše
s najmanjim utroškom snage i pod uvjetima koji su najdo
stojniji i najadekvatniji njihovoj ljudskoj prirodi«.1
*
Udruživanje proizvođača da racionalno urede svoj promet
sa prirodom, a onda i prirodom žene, odnosno, odnosom
u porodici i odnosom među spolovima, bitno je drugačiji
u državnom socijalizmu i samoupravljanju. Promišljanje
ženskog pitanja sa stanovišta marksističkog feminizma spa
da u jednu kontroverzu marksizma, koju je kod nas, ako ne
prvi, ali među prvima naznačio Predrag Vranicki.1
1
2
3
Marksistička misao otvorenog marksizma mora biti kriti
čka prema samoj sebi, u ovome slučaju spram kontrover
ze u društvenom položaju žena u real — socijalizmu i so
ci jalističkom samoupravljanju.
Drugo, za teorijski razvitak otvorenog marksizma bitan
je izazov postojanje alternativnih pokreta u svijetu, posebno
feminističkih, koji je pretpostavka za strategiju odnosa
radničkih pokreta i novih socijalnih pokreta, odnosno rad
ničkog pokreta i feminističkih pokreta.
Važnost ovog promišljanja dobiva na snazi jačanjem
konzervativne politike i ideologije na Zapadu, od koje nije
nnuna niti radnička klasa Zapada, a za konzervativne, anti
feminističke ideje nemaju imuniteta niti socijalistička dru
štva.
Treće, utemeljenje marksističkog feminizma potrebno je
zbog osvještavanja i emancipacije polovine čovječanstva
Šio se zove žene. Dosadašnji odnos marksizam i feminizam
živio je u »nesretnom braku« — kako reče socijalistička
feministkinja Heidi Hartman. Dodala bih da je najčešće
živio u vanbračnoj zajednici, pri čemu ne bi bila nesreća u
onom »vanbračnom«, već što se to »vanbračno« vrednuje
— s patrijarhalnog stanovišta — kao slučajna zajednica
ili »divlji brak«.
Logičko — metodološki, sa stanovišta opsega pojma
»marksizam«, pojam feminizam, »žensko pitanje« kao spol
no pitanje smatra se subordiniranim pojmom, a sa stano
višta pojma feminizam pojam marksizma sm atra se kon
tradiktornim pojmom. Ukratko, ili se radilo o klasnom pi
tanju, u tom je slučaju žensko pitanje reducirano na klas
no pitanje, ili se radi o borbi spolova žena — muškarac, jer
[12] Mane: Kapital III, Zagreb, 1948, str. 755 — 756.
[13] Vidi: P. Vranicki: O nekim kontraverzama u marksizmu, Rijeka, 1979.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
124
je njihova nejednakost prethodila građanskom društvu,
pa je s toga stanovišta Marxov kategorijalni aparat nepri
mjeren kritici kapitalizma, a s time i razrješenju proble
ma patrijarhata u socijalizmu. Teorijsko utemeljenje poj
ma marksistički feminizam osporava se sa stanovišta eta
bliranog marksizma. S druge strane, samoosvještavanje
žena u nastojanju da se iz mnijenja, od onoga što ne pred
stavlja neku u sebi opću misao po sebi i za sebe, iz nekog
vlastitog uvjerenja, do zadnje istine, prolazi put od mutnih
predodžbi do jasnog pojma. Taj je put gotovo analogan
socijalističkim poimanjima radničke klase devetnaestog sto
ljeća, do samosvijesti proletarijata o sebi i za sebe u zadobivanju ideje znanstvenog socijalizma. U političkoj, revolu
cionarnoj borbi za ozbiljenje ideje znanstvenog socijalizma,
u borbi za ljudsku emancipaciju u 20. st. žene predstavlja ju
polovinu čovječanstva. Marginalizacija problema polovine
čovječanstva u ime općenitosti, bilo klasne, bilo pojmovne,
a poimajući samo općenitosti kao filozofijske i umne, mora
lo bi barem posustati pred jednim već zadobivenim stavom
u mišljenju: »Zdrav ljudski um odnosi se na konkretno.
Tek refleksija razuma je apstraktna teorija, neistinita, točna
samo u ljudskoj glavi — između ostaloga takođe nije prak
tična.«'4
Nije praktično ne poimati politički potencijal polovine
čovječanstva osim u subordiniranosti spram pojma »klasa«,
»proletarijat« ili »čovjek«.Feminizmu, ženskom osvještavanju, odnosno, njegovom teorijskom utemeljenju, opasnost
je ostati u mnijenju, koje ovo »konkretno« poima kao vla
stito uvjerenje zasnovano na »osjećajima, slutnjama, intui
cijama itd., tj. na subjektivnim razlozima, uopšte na osobenosti dotičnog subjekta«.'5 Iz mnijenja se »konkretno«
javlja kao spol, kao spolna borba žena — muškarac, kao
protivurječje i poprište borbe za emancipaciju žena.
Borba među spolovima kao pretpostavka teorijskog ute
meljenja emancipacije žena polazi od apstrakcije razlika,
koje ne sačinjavaju nešto konkretno. »Samo razum, razumsko mišljenje shvata drugosti kao nepodnošljive jedne za
druge.«'4
Utemeljenje marksističkog feminizma na konkretnoj op
ćenitosti, na izlaženju iz mnijenja (doxa), s jedne strane, u
znanost (episteme), kao i s druge strane, iz apstrakcije1
5
4
[14] H egel: I storija filozofije, B e o g ra d , 1970, s tr. 28
[15] Ibid., s tr . 20
[16] Ibid., s tr . 29.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
125
»klase«, »čovjek«, iz ideologije, već onesposobljene svijesti,
koja onesposobljava drugu svijest (Paić), moguće je u poi
manju opsega pojma marksizam i opsegu pojma feminizam,
odnosno, opsegu pojma klasno i opsegu pojma spolno, kao
interferirajućim pojmovima.
Nasuprot takve konkretne općenitosti marksizam kao
samosvijest emancipacije proletarijata poimao je eman
cipaciju žena kao pojma spola, kao subordinirani pojam.
Feminizam bez razlikovanja prirodne konkretnosti od
konkretnosti misli u svojoj apstraktnoj borbi među spolo
vima kao pretpostavci emancipacije žena pojmio je pojam
feminizma i pojam marksizma kao dva kontradiktorna
pojma.
Interferirajući opseg pojma marksizam s pojmom femi
nizma na tlu je konkretnog općeg, gdje se za pojam eman
cipacije žena pretpostavlja emancipacija klase, ali koja je
emancipacija pretpostavljena emancipacijom žena. Takvim
promišljanjem ostaje jedan dio opsega pojma emancipacija
žene bez apstraktnog redukcionizma na pojam klase, a je
dan dio opsega pojma marksizam, kao pretpostavka eman
cipacije ljudi bez obzira na spol. Jedan dio opsega pojma
feminizam odnosi se na patrijarhat, koji prethodi kapita
lizmu, jedan dio opsega pojma marksizam kao otkriće viš
ka vrijednosti, protivurječja kapitala i rada, mogućnosti
ljudske emancipacije ukidanjem privatnog vlasništva od
nosi se na čovjeka — radnika, bez razlike na spol. Interfe
rirajući sadržaj pojma marksistički feminizam znači pokret
za oslobađanjem žena, koji pretpostavlja socijalizam, ali pri
čemu socijalizam eo ipso ne znači ukidanje patrijarhata.
Mogućnost utemeljenja marksističkog feminizma kao interferirajućeg pojma marksizma i feminizma stoji i pada na
dvije pretpostavke:
1. da je Hegelova dijalektičko — spekulativna metoda
filozofije slobode conditio sine qua non čitanja Marxa,
2. da je duh marksizma u svojoj epohalnosti, a ne slovo
marksizma, ponajmanje institucionalni marksizam u svojoj
interepohalnosti kompetentan za taj odnos.
Hegelova dijalektičko-spekulativna metoda filozofije slo
bode utemeljena u Fenomenologiji duha i Znanosti logike,
a nužno posredovana pravom, odnosno, filozofijom prava,
u stupnjevitosti razvoja ideje po sebi i za sebe slobodne vo
lje, metoda je i samoosvještavanje žena. U posredovanju
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
126
razvoja ideje po sebi i za sebe slobodne volje iz sfere ap
straktnog ili formalnog prava, preko sfere moraliteta u
običajnosti, sama supstancija običajnosti je prirodni duh
— porodica, u svojoj podvojenosti i pojavi — građansko
društvo — država kao isto tako opća i objektivna sloboda
u slobodnoj samostalnosti posebne volje. U ovom posre
dovanju revolucionarno se samoosvještava osoba
kao
slobodna — i muškarac i žena — ali u različitosti svoje
prirode.
Slobodna volja koja sebe hoće ne može biti na tlu pri
rodnog, već na tlu duhovnog — a to je pravo, jer je: »Tlo
prava uopće ono duhovno, a njegovo pobliže mjesto i is
hodište volja, koja je slobodna, tako da sloboda čini njego
vu supstanoiju i određenje, a pravni je sistem carstvo ozbiljene slobode, svijet duha proizveden iz njega samog kao
druga priroda.«'7
Posredovanje prirodnosti na tlu prava kao carstva ozbiljene slobode osigurava filozofijski pojam općenitosti poj
mu osoba, »čovjek« (i muškarac i žena) i rodno je mjesto
osporavanja mogućnosti teorijskog ranga ženskog pitanja
— feminizma, jer je ova općenitost konkretna, pošto je uki
nula i muškarca i ženu, dakle spol.
Različitost posredovanja spola: muškarac, žena, u sub
jektivnom duhu običajnosne ideje — porodici, posreduje
volju koja bitkuje po sebi i za sebe kao slobodna, istinski
beskonačna.
Određenje iz apstraktnog prava slobodne volje koja posta
de po sebi i za sebe slobodna, jest prisvajanje, 'privatno
vlasništvo. Odnos volje spram predmeta je apstraktan od
nos, ako objektivacija moje volje nema pravo na prisvaja
nje. »Lice ima pravo da svoju volju stavi u svaku stvar, ko
ja je time moja, dobiva moju volju kao svoju supstancijalnu svrhu budući da ona takve nema u sebi samoj kao svoje
određenje i dušu — apsolutno pravo ljudi na prisvajanje.«'*
Izlaženje iz slobodne volje idealizma, gdje spoljašnje stva
ri imaju privid samostalnosti u objektivaciju volje, u kon
kretno, mora stupiti u pravo, u carstvo ozbiljene slobode,
a to se posreduje posjedom (vidi § 45), ili »kako mi u vla
sništvu moja volja kao lična, dakle, volja pojedinca, posta
je objektivna, ona dobiva karakter privatnog vlasništva.«”1
8
7
[17] H egel: Osnovne crte filozofije prava, S a ra je v o 1964, § 4, s tr . 32 — 33.
[18] Ibiđ ., § 44, s tr. 79.
[19] Ibiđ., § 46, s tr . 60.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
127
Kako je poznato, kritiku privatnog vlasništva kao objektivacije slobode izveo je Marx, s time, da ovdje treba poseb
no naglasiti aporiju u koju je upao Hegel: jednom mu je
privatno vlasništvo pretpostavka »da sam ja sebi kao slo
bodna volja u posjedu predmetan, a time također tek zbilj
ska volja sačinjava ono istinsko i pravno u tome, određenje
vlasništva«,” a drugi puta da i bez te predmetnosti u posje
du, u poimanju da »svjetska povijest predstavlja postup
nost razvoja čiji je sadržaj svijest o slobodi (tek u ger
manskom životu važi načelo: »čovjek je slobodan«). To
znači: čovjek je kao čovjek slobodan u potpunosti razvoja
svijesti o slobodi, a za slobodu mu je potrebna objektivacija volje u posjedu da njegova volja bude predmetna!
No, dok je Marx pomno analizirao kategoriju privatnog
vlasništva kao objektivaciju slobode po sebi i za sebe slo
bodne volje, i koju analizu i kritiku marksistički feminizam
stavlja u svoju osnovu, odnos volje i tijela u Hegela, onaj je
odnos, koji ukazuje da je povreda tijela veća ataka na mo
ju slobodu, nego ataka na vlasništvo. Hegel u § 48 pripisu
je bezidejnom, sofističkom razumu da može praviti razliku
između stvari po sebi duši, koja neće trpjeti ako joj se
tijelo zlostavlja i egzistencija lica podvrgava nasilju, kao
da bi čovjek mogao biti slobodan, ako je tijelom u ropstvu.
Ovo apstraktno mišljenje polazi od protivurječnosti tijela
i duha. Međutim, Hegel kaže: »Tijelo ukoliko je ono nepo
sredan opstanak nije primjereno duh; da bi bilo njegov
voljni organ i nadahnuto sredstvo, mora ga on tek posje
dovati.«'1 A da sam ja živ u svom neposrednom, organskom
'
tijelu znači da sam kao osoba neposredno pojedinac. No,
kao osoba imam ja ujedno svoj život i tijelo, kao i druge
stvari (potcrtala B. D.) samo ukoliko je to moja volja. Ja
imam ove udove, život, samo ukoliko ja hoću; životinja se
ne može sama osakatiti, ili ubiti, ali čovjek može.«”
Razumljivo je, dakle, ukoliko sam ja osoba, koja ima svoj
život i svoje tijelo kao svoju volju, da je »nasilje koje je
drugi učinio mojem tijelu nasilje učinjeno meni.« Hegel će
zaključiti u § 48: »To što 'ja' osjećam da povreda i nasilje
spram mog tijela diraju mene neposrednog kao zbiljskog
i prisutnoga, sačinjava razliku između lične uvrede i između
povrede mog spoljašnjeg vlasništva u kdjem moja volja
nije u toj neposrednoj prisutnosti i zbiljnosti.«*
2
[20] Ibid., § 45, str. 60.
[22] Ibid., § 47, str. 61 — 62.
[21] Ibid., § 48, str. 62.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
128
Marksizam kada hoće učiniti redukciju ženskog pitanja
na klasno pitanje, problem emancipacije žena na problem
emancipacije od privatnog vlasništva, ne uviđa: a) da je i
za Hegela ugrožavanje moga tijela veće ugrožavanje moje
slobode, nego ugrožavanje privatnog vlasništva i b) da že
ne, koje su povijesno uznapredovale u svijesti o slobodi,
svoje tijelo spoznaju kao predmet svoje slobode i svako
svoje tjelesno ugrožavanje premlaćivanjem, silovanjem,
kontrolom plodnosti, verbalnim deliktima na žensko tijelo,
na spol, smatraju atakom na svoju, u mišljenju zadobive
nu slobodu, i kao relativnu samostalnost te uvrede, pa čak
i primarnost nad zadiranjem u objektivizaciju slobode u
posjedu. Pri tome je još za naglasiti da je povreda tijela,
koja je gora od povrede privatnog vlasništva u Hegela već
napredovanje u slobodi koja onemogućava ropstvo.
Gluhoća marksizma za ove delikte protiv slobode u napa
du na tijelo, kao i ignoriranje ovih problema kao da oni
spadaju u žensku opsjednutost seksualnošću, u trivijalnost
razgovora o isjecanju klitorisa, orgazmu, pobačaju itd., na
vodi dio feminističkog pokreta, pokreta za emancipaciju
žena, da negira utemeljenje ženske emancipacije u mark
sizmu kao objektivističkom i ekonomističkom. Stoga se
putevi oslobođenja traže u poimanju psihološke, patrijar
halne, ideološke, tradicionalne, muške, seksističke usmjere
nosti društva.
Marksistički feminizam suglasan sa marksizmom u uka
zivanju na Hegelovo građansko poimanje privatnog vlas
ništva kao posredovanje volje po sebi i za sebe slobodne,
ostavlja teorijsku analizu i samosvješćivanju žene ovaj dio
oslobađanja u isticanju spolnosti i razlika u nasilju muš
koga spola nad ženskim spolom kao relativno neovisnom o
građanskom načinu proizvodnje života.
Povijesno napredovanje u svijesti o slobodi žene postup
no je, jer je ta svijest ostala isto tako relativno nepovijes
na u pijetetu familije. »U ovom se društvu ćudorednost sa
stoji upravo u tome da se članovi međusobno ne odnose
kao individue slobodne volje, ne kao persone; baš zato je
familija u sebi izuzeta od tog razvoja iz kojeg tek nastaje
povijest«.2
5
Ostaci arhaičnosti u odnosu spram žene dijelom su u
familiji, koja je izuzeta iz povijesti i time nije predmet fi-2
3
[23] Hegel: Filozofija povijesti, Zagreb, 1966, str. 65.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
129
lozofije, ali i tamo gdje je filozofijskom prom atranju pri
mjerno da prihvati umnost — u državi. Jer Hegel zna kada
prestaje ovo izuzeće familije iz razvoja da »ako duhovno
jedinstvo prijeđe preko tog kruga osjećaja i prirodne lju
bavi, ako dođe do svijesti o ličnosti, onda opstoji to mrač
no oporo središte, u kojem ni priroda ni duh nisu otvo
reni i prozirni: a za kojega i priroda i duh mogu postati
otvoreni i prozirni samo tek radom daljnjega i u vremenu
dalekog obrazovanja one volje koja je postala samosvijest.
Ali pošto Hegel samosvjesnu volju dovodi u odnos sa drža
vom, za marksistički feminizam je predmet kritike razli
čitost posredovanja žene i muškarca u porodici da bi se
iz subjektivnog duha — porodice stupilo u objektivni duh
države.
Da bi sfera građanskog društva mogla preći u državu:
»Svetinja braka i čast korporacije dva su momenta oko
kojih se kreće dezorganizacija građanskog društva«.2 Stoga
4
je predmet kritike marksističkog feminizma »svetinja bra
ka«, koja uz korporaciju omogućava prelazak građanskog
društva u državu kako je on određen u § 258: »Država kao
zbiljnost sups tanci jalne volje, koju ona ima u posebnoj
samosvijesti uzdignutoj do njene općenitosti, jest ono po
sebi za sebe umno. To sups tanci jalno jedinstvo jest apsolut
no nepokretna samosvrha, u kojem sloboda dolazi do svo
jeg najvišeg prava, kao što ta konačna svrha ima najviše
pravo spram pojedinaca, čija je najviša dužnost da budu
članovi države«.2 Biti član države, građanin, nije moguće
5
bez posredovanja porodicom, koja omogućava i ulazak
u svijet potreba građanskog društva, pa se tek time zadobi
va konkretna predstava o tome što je čovjek. »Predmet je
u pravu osoba, na moralnom stajalištu subjekt, u porodici
član porodice, u građanskom društvu uopće građanin — ov
dje sa stajališta potreba, to je konkretnost predstave što
se zove čovjek; tek je, dakle, ovdje i zapravo samo ovdje,
riječ o čovjeku u tom smislu.«2
6
Protok: privatno vlasništvo — porodica — građansko dru
štvo, kao sloboda po sebi i za sebe slobodne volje koja ho
će samu sebe, jest misao i vladajuće klase i vladajućeg
spola. To je misao slobode privatnog vlasništva i muška mi
sao dominacije nad ženom.
Ali Hegel je u svojoj »gotskoj gradnji o kojoj stari nisu
[24] Osnovne crte fitozofije prava, § 255, str. 202.
[25] Ibiđ., § 258, str. 204.
[26] Ibiđ., § 190, str. 170.
�žen sko pitanje i soc. samoupravljanje
130
ništa znali«, u određivanju slobode na uviđajnosti opće vo
lje, školovao svoje vlastite grobare: marksizam i feminizam.
Marx je u Kritici Hegelove filozofije državnog prava, u
Kritici Hegelove dijalektike i filozofije uopće promislio
što znači ovo »opće« države, što znači po sebi i za sebe
umno kao zbiljnost supstancijalne volje, koju ona ima u
posebnoj samosvijesti uzdignutoj do njene općenitosti. Kri
tika počinje na filozofijski način, jer oslobađanje čovjeka
ide u temelj ljudskog opstojanja. Filozofiju je Marx osta
vio i zadobivenu samosvijest slobode prenio na klasu, koju
je Hegel, kada je sasvim pauperizirana nazivao ološem (vi
di: § 244). Marksizmu se time ne oduzima legitimnost teo
rije, razine općenitosti koja je potrebna da se ne bi radilo
0 mnijenju, konkretno opće jest proletarijat kao samo
svijest, kao svijest o svijesti ekonomskog položaja radničke
klase i njegova uvjeta opstojnosti. Klasa je tako postala
ona općenitost koja ozbiljuje filozofiju, jer: »kad proleta
rijat objavljuje raspadanje dosadašnjeg poretka u svijetu,
onda on izvršava samo tajnu svoga vlastitog postojanja,
jer je on stvarno raspadanje ovog svjetskog poretka. Kad
proletarijat zahtijeva negaciju privatnog vlasništva tada on
izdiže kao princip društva ono, što je društvo kao svoj
princip uzdigao, što je u njemu, kao negativni rezultat dru
štva već utemeljeno bez njegova sudjelovanja«.2
7
Marksistički feminizam kao interferirajući pojam pojmo
va marksizam i fenimizam, utemeljuje se na Marxovu poj
mu privatnog vlasništva, proletarijata, države, promjeni
dosadašnjeg svjetskog poretka. Dijalektičko — spekulativ
na metoda filozofije slobode, koja u volji po sebi i za sebe
slobodnoj, pojmi povredu tijela kao predmet moga htije
nja, većom od objektivacije moje volje u posjedu, posre
dovala je samoosvješćivanju žena da tu istu metodu pri
preme za predmet kritike, jer se cijela »gotska katedrala«
umne slobode volje posredovala cijepanjem običaj nosnog
supstancijaliteta »muškim« mišljenjem. Objektivacija slo
bode volje u posjedu, u privatnom vlasništvu, supstancijalitet je običajnosti u porodici, građanskom društvu i drža
vi. Marksističkom feminizmu je predmet kritike i ona Marxova interepohalna misao, koja ide isključivo na kritiku
1 ukidanje privatnog vlasništva, kao jedinih izbora otuđenih
uvjeta opstanka proletarijata. Proletarijat, koji je sada kon
kretnost misli u svojoj emancipatorskoj ulozi, supsumira
problem emancipacije žena na problem ulaženja žena u
[27] Mara — Engels: Rani radovi, Zagreb, 1954, str. 86.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
131
proletarijat — njihovo istupanje iz porodice u ekonomsku
sferu života.
Zbog zaokupljenosti fenomenologijom proizvodne snage
kapitala u 19. st. i položajem radničke klase, Marx nije
podjednako predmetom svoje kritike učinio svako posre
dovanje volje, koja hoće samu sebe, dakle, slobodu.
Radikalan je spram porodice, iako u naznaci, u Težina
Feuerbachu. Ukazujući na podvojenu svjetovnu osnovu re
ligije u 4. Tezi kaže: »Pošto je npr. otkriveno da je zemalj
ska porodica tajna svete porodice, mora se prva teorijski
i praktički uništiti (potcrtala B. D.). Teorijsko i praktično
uništenje zemaljske porodice pojmljeno je u odnosu sa re
volucionarnom praksom. (1. i 3. Teza o Feuerbachu), gdje
se najradikalnije prekida sa tradicionalnom filozofijom.
Odnos žene i muškarca misaono se zadobiva u Privatnom
vlasništvu i komunizmu.
Ali vremenom se pojam revolucionarne prakse premje
šta u ekonomsku misao, čime se generički odnos žene i
muškarca kao odnos opće emancipacije dovodi u isključi
vu vezu sa privatnim vlasništvom.
1873. u Kapitalu piše: »... No ma kako strahovito i gnus
no izgledalo rasulo stare porodice u kapitalističkom sis
temu, ipak krupna industrija, dodeljujući izvan vlasti do
maćinstva, u društveno organizovanim procesima proiz
vodnje odlučujuću ulogu ženama, omladini i deci oba pola,
stvara novu ekonomsku podlogu za viši oblik porodice i
odnos oba pola.«™ (potcrtala B. D.)
Ekonomsku, a time i ljudsku bijedu ženskoga rada: modistica, krojačica i čipkarica, opisanu u Pretvaranju viska
vrednosti u profit, pripisao je Marx potrebi kapitala za
jeftinom i nekvalificiranom radnom snagom. Ali ta bi po
treba ostala apstraktna da u osnovi radničke porodice i
porodice uopće nije ugrađena ideologija uloge žene kao
prvenstveno majke, a onda tek kao radnice — patrijarhal
ne porodice u smislu njenog određenja.
Muška nadnica uvijek mora odgovarati minimumu histo
rijskih potreba zadovoljavanja reprodukcije radne snage.
Marksistički se feminizam tako teorijski susreo sa ideolo
gijom monogamne porodice, koja tek omogućava kapitalu
slabo plaćeni rad žena, kao što kapital sa svoje strane, od-2
8
[28] Marx: Kapital 1 — III, Beograd, 1979, str. 433.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
132
nosno, ansambl njegovih društvenih odnosa, učvršćuje monogamnu porodicu.
Za teoriju marksističkog feminizma otvaraju se nova
polja istraživanja: ideologija, reprodukcija, patrijarhat.
(Vidi: Das Argument, Berlin W., 1982/132).
Nejednakost nadnica, nejednakost složenosti poslova ko
je obavljaju i patrijarhalna struktura porodice, čine ženu
proleterku ovisnom o muškarcu proleteru i ako se ne ana
liziraju navedeni pojmovi, subjekt revolucije također ima
muški predznak, pri čemu je bitno onesposobljen za revolu
ciju, jer mu vladajuća ideologija koju je i sam interiorizirao, zatvara horizont slobode. Prihvaćanjem ove ideologije
i morala, radnička klasa posreduje porodicom umnost po
treba građanskog društva, podjele rada i državu.
Engels naslućuje nešto o tome: Moderni se monogamni
brak osniva na otvorenom ili prikrivenom kućnom ropstvu
žene, a moderno društvo je masa koja je sastavljena iz sa
mih monogamnih porodica kao svojih molekula. Muž mo
ra danas u velikoj većini slučajeva da bude onaj koji pri
vređuje, hranilac porodice, barem kod posjedničkih klasa,
a to mu daje položaj vlasti, kome ne treba posebnog prav
nog privilegiran ja. On je u porodici buržuj, a žena pred
stavlja proletarijat«.2
9
Usprkos tome, zaključak jest da ukidanjem privatnog vlas
ništva nastaju tek pretpostavke za emancipaciju i žena i
muškaraca. Samoosvješćivanje žena traži i od marksizma
priznanje autohtonosti ženskog pitanja u analizi ideologije,
reprodukcije i posebno patrijarhata. Predmetom kritike
čini objektivistički marksizam, koji klasu smatra konkret
no općim u misli.
Kritika »svete proleterske obitelji« (vidi: M. Barett:
»Unsoziale Familie«, Das Argument, 1982/136), je i za mark
sizam i za feminizam bitna, jer u vremenu krize suvremenog
svijeta jača blok neokonzervatizma, neoliberalizma i no
ve desnice. U tom bloku, koji se sve više ideološki i po
litički homogenizira na Zapadu, u velikom su broju pri
padnici radničke klase.
Etablirani marksizam 20. st. u real-socijalizmu svoju je
ideologiju proglasio znanstvenom ideologijom, diktatura
proletarijata mu je sekularizirana ideja Hegelove apsolut[29] Engels: Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države, Zagreb,
1956, str. 65.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
133
ne slobode, ukinuto privatno vlasništvo opće privatno vlas
ništvo, a »sveta proleterska porodica« priprema članove u
ćudoređu spram države. Etablirani marksizam izgubio je
revolucionarnost Hegelove dijalektičko — spekulativne me
tode filozofije slobode.
Marksistički feminizam kao teorijsko područje interferirajućih pojmova feminizam i marksizam, u svojim je pro
mišljanjima i istraživanjima pretpostavka emancipacije že
na i muškaraca. Kao teorija on ne razumije spolove: žena
— muškarac kao što ih razumijeva puki razum koji shvaća
drugosti kao nepodnošljive jedne za druge. Marksistički
feminizam, kako ga ovdje razumijemo, u teorijskoj artiku
laciji samoosvješćivanja žena propituje misao i vladajuće
klase i vladajućeg spola kao osnove dosadašnjeg načina
proizvodnje života.
U deideologizaciji »svetinje braka« pronalazi autoritarni
princip ustrojstva porodice, podjele rada, tehnologije, pro
izvodnih snaga rada i države. Stoga je sasvim razumljiv,
još nedovoljno domišljen, ali u svojoj bitnosti izrečen, fe
ministički stav šezdesetih godina: privatno je političko.
Utemeljenje marksističkog feminizma kao interferirajućeg pojma između pojmova marksizam i feminizam omogu
ćava drugačije razumijevanje ženskog pitanja od onoga u
real-socijalizmu. Različitost razumijevanja emancipacije u
ta dva načina proizvodnje života dobiva svoju konkretnost
razumijevanja kritike i analize patrijarhata, koji je relativ
no autohton i neovisan o kapitalizmu pa se ukidanjem pri
vatnog vlasništva i ne rješava. Pravna i ekonomska jedna
kost žena ne ukida patrijarhat, koji sa svoje strane i svo
jom autoritarnošću u podjeli rada i moralu ostaje posredo
vanje između građanskog društva i političke države.
Sa, na otvorenom marksizmu, utemeljenom pojmu mark
sistički feminizam, socijalističko samoupravljanje dobiva
samoosvješćivanje i žena i muškaraca u njihovoj bitnoj ljud
skoj emancipaciji. Patrijarhat neprimjeren pojmu socijali
stičkog samoupravljanja i birokracija neprimjerena istom
tom pojmu, u prešutnom ili barem neosvještenom savezu
omogućavaju »čvrstu ruku« u porodici i »čvrstu ruku« u
državi.
Denunciranje feminizma kao buržoaskog, posebno poziva
njem na građanske feministkinje, koje su se u prvoj fazi
emancipacije borile samo za pravo glasa, a ne i za soci
jalizam, predviđa da su predstavnice građanske klase bor-
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
134
bom za pravo glasa izvojevale to pravo cijelom spolu, žen
skom spolu, i radnicama, a da je to veoma važna civilizacij
ska tekovina, jer se upravo danas na području prava, poli
tike i države, zbivaju prave klasne bitke.
Nepriznavanje feminizma u socijalističkim zemljama ho
će osporiti tvrdnju da žena nije na nivou emancipacije kla
se kojoj pripada. Kako ukidanje privatnog vlasništva i
pravno podruštvovljenje rada još ne znači i stvarno podruštvovljenje rada, tako i pravno izjednačavanje žena,
čak i u ekonomskoj sferi, ne znači i njihovu stvarnu ravno
pravnost. Stalne ekscesne situacije u osporavanju prava
žena čak u njihovoj ekonomskoj ravnopravnosti kao pri
mjerice osporavanje da mogu raditi kao i muškarci, ako
to žele, ili da dvije žene mogu raditi na jednom radnom
mjestu, a muškarci ne, fenomenologijski ukazuje da su ti
ekscesi mogući i da se ne daju normativno-regulativno rije
šiti, jer im uzrok i ne leži u toj sferi.
Ukazivanje na patrijarhat kao zbiljsko onemogućavanje
emancipacije žena, ali i cijele klase u samoupravljanju, mo
guće je samo sa stanovišta teorije marksističkog feminiz
ma. Stoga, stalna analiza patrijarhalnih oblika u društve
nim odnosima, u kulturi, u moralu, jest ukazivanje na one
mogućavanje ozbiljenja onih pretpostavki, koje je socijali
stičko samoupravljanje u samosvijesti radničke klase samo
sebi zadalo.
Žene će se moći više uključiti i u institucionalne oblike
samoupravljanja, tek onda kada društvo bude oslobođeno
svoje patrijarhalne hipoteke. »Sudeći po historijskom naslje
đu i aktualnim zbivanjima u društvenom životu, naše je
društvo tipično 'muško'. To se pokazuje i u politici: od ra
ta naovamo čak se i smanjuje prisutnost žena u političkom
životu. A mi smo 'muško' društvo i u nauci, u kulturnoj
kreaciji. Žena u kulturi je po pravilu reproduktivac. Ako
je u najosjetljivijim sferama javnoga života, gdje se gradi
prestiž društvenih elita, žena posve potisnuta, to se mora
odraziti i na njezin položaj u društvu, na njezinu orijenta
ciju u izboru zanimanja, na njen raspored u ukupnom dru
štvenom radu ...« ... »Potreban je jedan psihološki rad
protiv stereotipa u izboru ženskih zanimanja. Naš kućni od
goj gaji predodžbu o ženi kao dobroj majci, potčinjenoj
supruzi, nekom tko je jedno lebdeće biće, uvijeno u kozme
tiku«.3
0
[30] S. Šuvar: Vizija i stvarnost u socijalističkom preobražaju i obrazo
vanju, Osijek, 1982, str. 99 i str. 101.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
135
III
Potreba za određenjem marksističkog feminizma, mark
sističkog razumijevanja značaja oslobođenja žena za sud
binu cijelog radničkog pokreta, a šire i socijalizma, evident
na je danas u prodoru i ofenzivi konzervativne politike na
Zapadu. Obzirom da marksizam nije vodio dovoljno brige
o patrijarhatu kao jednom relativno neovisnom kontinuite
tu klasnog društva, konzervativizam je moguć i u socijalisličkim zemljama.
Ako zanemarimo distinkciju neoliberalizma, neokonzervativizma i nove desnice i pojmimo ih kao što je rekao mark
sistički teoretičar Stjuard Hali, 1981. »velikom predstavom
skretanja u desno«, onda se moramo složiti i s njegovom
ocjenom ozbiljnih problema pred ljevicom da odgovori i
promisli uspjeh konzervativizma. »U sadašnjoj situaciji,
više nitko tko se ozbiljno bavi političkim strategijama ne
može sebi dozvoliti ignoriranje »zaokreta udesno«. Možda
još uvijek nismo u stanju da shvatimo njegov opseg i gra
nice, njegov specifični karakter, uzroke i posljedice. Do
sada nismo — uz jednu ili dvije značajne iznimke — uspjeli
da iznađemo strategije koje bi mogle da mobilišu dovoljno
moćne društvene snage da bi ga zaustavili. Međutim, ten
dencija skretanja udesno nije sporna: više ne izgleda kao
privremeni obrt političke sreće, ni kao kratkoročna pro
mjena u odnosu snaga. Ona je dobro uhvatila korijena —
po općem mišljenju — još od druge polovine šezdesetih go
dina. I premda je prošla niz različitih stupnjeva, njena di
namika i zamah izgledaju postojani. Nužno je da na ljevici
raspravimo parametre ovog zaokreta (potcrtala B. D.) i da
to učinimo cjelovitije i otvorenije, bez zadrške i predrasu
da.« Ako je nužno da na ljevici raspravimo parametre ovog
zaokreta, dovest ćemo konzervativni zaokret u odnos sa fe
minizmom.
Ako se pitamo politički, kako su mogli konzervativci doći
na vlast i zbog čega su u ofanzivi, onda se ujedno pitamo,
kako je nešto antidemokratsko u ofanzivi. Konzervativci
su uvijek bili nešto antidemokratsko. Što se dogodilo i koje
su pretpostavke u današnjem društvu, da ono bude anti
demokratsko? Ili, kako je moguće na Zapadu da tradicio
nalna demokracija ustukne pred konzervativizmom? Jedan
cd francuskih konzervativaca De Noist kaže: »Danas vlada
demokratska perverzija«. »Demokracija može voditi samo
totalitarizmu, fašizmu, ničemu ni u šta.« Kako je moguće
�žen sko pitanje i soc. samoupravljanje
136
teorijski utemeljiti nešto protiv demokracije, ako svi zna
mo da je demokracija nastala u buržoaskom društvu, da
je ona vođena francuskim prosvjetiteljstvom, racionaliz
mom, filozofijom u ime prirodnog prava, umnog poretka
upravo toga egaliteta da su svi jednaki. Ono važno emancipatorsko što je buržoazija i donijela jeste to, da su svi jed
naki u demokraciji, da svi imaju pravo glasa i da glasaju
za ono na čemu je buržoaski poredak zasnovan. Dakle, šla
se je moralo dogoditi, da se ospori umni poredak na kojem
je građanska klasa zasnovana, da bi se išlo do nečeg suprot
nog.
Umni poredak građanskog drušva denuncira se u ime
prirodnog poretka tako, da suvremene znanosti, prvenstve
no psihometrija, biologija, genetika i biosociologija, ukaT
zuju znanstvenim metodama da su ljudi po prirodi veoma
nejednaki. A nejednaki su crni i bijeli, žena i muškarac, pa
i muškarci po svojim inteligencijama i sposobnostima kroz
svu znanstvenu metodologiju. Budući da nam je danas zna
nost paradigma istinitosti, težina ovih argumenata je velika,
što bi značilo društvu u kome je znanstveno dokazano da
su ljudi prirodno veoma nejednaki, a da imaju jednaka pra
va? To bi upravo značilo nešto neumno. Dakle, denuncijacija
demokracije ide od toga, da je umni poredak bio uteme
ljen na prosvjetiteljima, na filozofiji, na metafizici a da
znanost pokazuje upravo da taj metafizički princip nije
znanstveni, da ne može osigurati niti jedan sistem. Prema
tome, jedan je od aspekata ovih antidemokratskih proble
ma znanstvena argumentacija protiv metafizičke, pa će se
to pokazati u tome da se filozofija osporava ili potiskuje
a u ime znanstvenosti.
Ako se radi o odnosu emancipacije žena i feminizmu
spram konzervativizma, onda je veoma važno naglasiti da
se antifeminizam i konzervativizam mogu utemeljiti znan
stveno. Zbog toga za pokret oslobođenja žena, a protiv ideo
logije konzervativizma moramo inzistirati na klasnoj uvje
tovanosti znanosti, pa i prirodne znanosti. Ako znanstvenost
bezupitno, onu znanstvenost koja je bila proizvodna snaga
kapitala, koju je kapital uzeo u svoju instrumentalnu svrhu,
proglašavamo eo ipso istinom, onda ćemo završiti na prin
cipu konzervativnosti svi zajedno, pa zato od konzervatizma nisu imuna niti socijalistička društva, upravo jer su
vrlo često bezupitno uzele tu znanstvenost kao svoju vlasti
tu pretpostavku.
Historijsko materijalističko shvaćanje povijesti kao po-
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
137
vijesnog odnošenja čovjeka kao prirodnog bića spram svog
anorganskog tijela prirode, postaje pretpostavka razumije
vanja da ovakva znanost ima klasni, u ovom slučaju, gra
đanski karakter. Promišljanje proizvodnih snaga i tehnolo
gije kao društvenog odnosa, klasnog odnosa, pretpostavka
je za utemeljenje marksističke kritike »znanstvenosti«. Neproblematizirana priroda kao objekt saznanja, neproblematizirane proizvodne snage, kao proizvodne snage kapitala,
omogućavaju konzervativnu invaziju u ime znanosti.
Demokratizacija se denuncira u ime znanstvenosti, naime
u ime znanstvenosti koja je protiv filozofije, u ime prirod
nog poretka koji je protiv umnog poretka prosvjetitelja i
racionalista, tako da onda izgleda da je razlika među lju
dima i između crnih i bijelih, između muškaraca i žena,
između bogatih i onih koji to nisu — prirodna. Razlika iz
među onih koji imaju posla i onih koji nemaju, između
Metropole i Trećeg svijeta nije utemeljena u društveno —
ekonomskom, niti društveno — političkom sistemu, nego
u prirodi samoj. A bezumno bi bilo ne vladati se po priro
di nego dati prirodno nejednakim ljudima da imaju jed
naka prava. Suvremena kriza kapitalizma je i nastala iz
pretjerane demokracije bazirane na metafizičkom sistemu
principa uma a ne znanstvenosti, zaključuju konzervativci.
Zašto se konzervativizam nadovezao na ovu antidemokratsku ideju? Konzervativizam je najprije bio antikapitalistički, orijentiran na protutežu građanskom društvu, upra
vo toj demokraciji umnog poretka na kojem je građansko
društvo nastalo. Cijeli se feudalni sistem nije mogao složiti
da su svi ljudi jednaki, jer privilegije koje imaju feudalci
upravo idu po plavoj krvi, po rođenju, po prirodi. Prema
lome, konzervativizam 19. stoljeća, ne samo politički nego
i teorijski, sa De Bonaldom i drugima je antikapitalistički.
izruguje se buržoaskim vrednotama jednakosti, buržoaskim
vrednotama tržišta, novca, ćiftinskoj logici. Konzervativci
19. stoljeća izmislili su termin snob. Feudalac je smislio za
buržuje termin snob. Snob znači sine nobilitas — bez plem
stva. Kome su se rugali? Onim skorojevićima koji su sine
nobilitas, bez plemstva, i misle da će novcima kupiti ono
što oni imaju po tradiciji, po bogu, po prirodi, oduvijek.
Konzervativizam je najprije bio antikapitalistički. Kako
se sada moglo dogoditi da taj neokonzervativizam dolazi
na kapitalističku scenu kao antisocijalistički?
U početku 20. stoljeća sa prvom sovjetskom revolucijom,
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
138
zatim socijalizmom kao svjetskim procesom radikaliziran
Je pokret jednakosti koji egalitarizam proširuje i produb
ljuje na to, da su ljudi jednaki ne samo, kao citoeni, kao
građani, nego da treba ukinuti buržuja, da čak nema ne
jednakosti među ljudima u onima koji imaju i onima koji
nemaju. I sada kada se vidi radikalizirana jednakost, ono
što konzervatizam ne može trpjeti, a ta jednakost je iden
tificirana sa zemljama real-socijalizma ili socijalizma uopće,
a nejednakost kroz privatno vlasništvo brani samo kapita
lizam, konzervativizam postaje od početka dvadesetih go
dina, naročito danas, antisocijalistički. Treba uzeti u ob
zir ovu ambivalentnu strukturu konzervatizma koji posta
je antisocijalistički, naprosto zato jer je antisovjetski i an
tisocijalistički, jer socijalističke zemlje radikaliziraju jed
nakost, a konzervatizam je naprosto protiv demokracije.
Konzervatizam je bio protiv kulturnog obrasca koje do
nosi građansko društvo, a kulturalni obrazac koje donosi
građansko društvo prvenstveno je ono što su Marx i Engels odredili u Manifestu komunističke partije, da, u 100 go
dina svoga postojanja buržoazija s jedne strane, revolucioniia proizvodne snage više nego su sva stoljeća učinila prije,
ali ona ujedno razara porodicu. Marksistički teoretičar
Sleinfels ukazuje da kapitalizam u sebi ima dva nivoa. Ima
jednu ekonomsku racionalnost, a ta -ekonomska racional
nost je išla na znanstvenost, na kalkil, na podvođenje zna
nosti kao osnovne proizvodne snage kapitala, na profit, na
blagostanje, na novac, na standard, na ekonomski racionalitet, koji buržoazija mora nositi.
S druge strane taj racionalitet ne samo da je rasuo pororicu i tradicionalne vrijednosti, što je već Marx vidio, nego
je stvorio jednu kulturu koja je bila omogućena najprije
jednom količinom slobodnog vremena koju osigurava ova
ko visoka racionalnost, zatim u ime demokracije boljom
edukcijom i obrazovanošću stanovništva, zatim emancipa
cijom žena koje su stupile i u radni odnos i osvijestile se.
Dakle, nizom demokratskih tekovina koje naprosto prate
kapitalizam. Te tekovine su omogućile jednu kulturu koja
se kritički odnosi spram ovog ekonomskog racionaliteta,
a koja je u biti hedonistička. Ta je kultura, zapravo, po
svom senzibilitetu antikapitalistička. Dvoznačnost kapita
lizma, da ima jedan ekonomski racionalitet, a da s druge
strane ima jednu kulturu koja je neodgovarajuća ili kri
tička spram tog racionaliteta, omogućila je da su konzervativci uzeli pravilo, da se danas svaki konzervativac na po-
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
139
Jiličkim izborima izjašnjava: »Nemojte misliti da sam ja
konzervativan, ja sam za tehnologiju, dakle, za proizvodne
snage kapitala, ali sam za mir, red i rad i porodicu«.
Sto se dogodilo s državom i što se dogodilo da su konzervativci mogli preći u ofanzivu u politici, pa i u državP
Država koja je funkcionirala iza II svjetskog rata i u SAD
i na Zapadu, ali u SAD kao protutip, funkcionirala je kao
država blagostanja.
Naime, to je bila država koja je imala jedan konsensus
između rada i kapitala, gdje su velike demokratske tekovine
buržoaske revolucije velike tekovine borbe radničke klase,
demokratske tekovine uopće, donijele mogućnost da sindi
kati prave pritiske, da država blagostanja pravi razne so
cijalne beneficije, od toga da nezaposleni moraju dobiti da
vanja, žene se moraju zaposliti, izdvajanja za obrazovanje,
zdravstvo, defektne itd. Kao jedan konsensus rada i kapi
tala to je funkcioniralo sa prosperitetom kapitalističkog
društva i konzervativci su bili u pritaji, negdje sa strane.
Nisu imali što da kažu bez razlike na sve antisocijalističke
ideje, nisu mogli doći u prvi plan politike.
Međutim, kad je ta država došla u krizu, kada je kapi
talizam došao u krizu, onda se odmah optužilo da je kriva
takva politika socijalnog davanja, politika feminizma, kont) akulture, alternativnih pokreta.
Kako je ta država došla u krizu, što znači i ta politika,
šta su mogle ponuditi neokonzervativne stranke protiv de
mokracije, pa onda na kraju i protiv žena?
Prvo je bilo u restrikcijama, protiv besplatnog prijevoza
djece u školu, jedne socijalne tekovine države blagostanja
i to je izgledalo potpuno benigno.
Međutim, o čemu se radilo? Prevozila su se bijela djeca
i crna djeca, jer to je vrijeme demokratskih pritisaka, antisegregacijskih, feminističkih, zelenih, antipsihij atrij skih, antinukleamih itd. Ali u cijeloj Americi je ova restrikcija ori
la sa ovakvom lozinkom: »vlast narodu, jebite cmčuge«.
Vlast narodu, prema tome, ne državu koja intervenira soci
jalno, nego kako to narod odredi. A tko je taj narod? To je
bijeli narod. A sa cmčugama znamo što ćemo. Dakle, već
je počela naznaka segregacionizma, dakle, antidemokratskoga.
Velika predstava skretanja u desno, u jednom klasnom
kolažu, nošena srednjom klasom i podržavana od dijela
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
140
radničke klase, zbila se u ideologiji. Srednja klasa sa ra
cionalitetom odnosa spram prirode, kako ga je odredio
Max Weber, nalazi konzervativnu ideologiju i identifikaci
ju Amerikanaca, bez razlike na pripadanje klasi, u borbi
protiv države blagostanja, kejnezijanskog tipa države, borbi
protiv hedonističke kulture. Hedonistička kultura sa de
mokratizacijom je uništila porodicu. Krivnja za krizu
kapitalizma je kontrakultura, »nepopravljivi«, homosek
sualci, a naročito žene. Žene su se borile za pobačaje, za
seksualni odgoj u školama, za ravnopravnost, za svoje za
pošljavanje. Tko je kriv osim crnčuga? Žene!
Šta su žene napravile? Žene su napravile kriminal, straš
nu djecu, zločine, tradicionalna porodica se raspala i to
je krivo za krizu kapitalizma. Na ovoj minimalnoj slici
identifikacije sretne porodice koja se sastoji uvijek na svim
slikama od bijelog muškarca, bijele žene, muškarca zaposle
nog sa dvoje, do troje djece, zdravih, naravno ne bolesnih,
dovoljno je apstraktna da se zaborave klasne razlike, a do
voljno konkretna da se nađu u njoj Amerikanci od radnič
ke klase do svih srednjih slojeva. »To je Amerika«. I ta
Amerika traži državu, ali ne državu blagostanja koja inter
venira ili pravi konsenzus između kapitala a rada, koja je
dakle demokratska, nego takvu državu koja treba samo
zbog identifikacije sa zastavom, a ta zastava znači rat, antisovjetski, protiv socijalizma, blokovski rat, rat protiv Vijet
nama, borbu za naoružanje.
Desnica je za individualizam, a protiv kolektivizma i soci
jalizma. Američki tradicionalizam i jest individualizam, ali
jedan individualizam koji se stravično boji slobode. Taj
je individualizam Alan Wolfe nazvao konformistički indi
vidualizam.
U prijašnjoj analizi dvije vrste racionaliteta građanskog
društva, objašnjenje konformističkog individualizma iz
ugla Super-ega i Ida, VVolfe je odredio: »Ne treba sumnjati
u iskrenost ispoljavanja individualističkih osjećanja, ali
američku desnicu karakteriše i neverovatan strah od slobo
de, što se izražava u strogom konformizmu. U mišljenju
desnice postoji očigledno razlikovanje između individualiz
ma (dobro) i samozadovoljavanje (loše). Otuda je za desni
cu disciplina isto toliko značajna kao i sloboda. Nesposob
nost nacije da kontroliše svoje libido nagone — ukratko, da
kontroliše greh, kriva je za inflaciju (odveć veliki broj lju
di troši umesto da štedi), za zločine (odveć veliki broj lju
di akumulira kapital na laki način, bez rada, (za sve lošije
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
141
uvete života u gradovima (odveć veliki broj organa vlasti
koji troše odveć neodgovorno) za nacionalnu slabost (su
više zahteva za zadovoljstvima, i to na način žrtvovanja
kako jbi se nacija suočila sa spoljašnjom pretnjom) i za
jeres (žene nastoje da izbegnu rad u kući, a muškarci se
odveć zabavljaju). Kad konformistički nagon nadvlada nje
no individualističko osećanje, ta ista desnica koja na sav
glas trubi o slobodi, traži represiju, smrtnu kaznu, zakon
i red, vojnu disciplinu, prošeka opterećenja i kontrolu nad
štampom i slobodom govora. Američka desnica nikako da
se odluči da li je partija ida ili superega.«3
1
Ta desnica koja se stravično boji slobode viče da su fe
ministkinje čedomorke. Ona je i dio žena uspjela dobiti
protiv »feministkinja čedomorki«, protiv seksualnog odgoja
u školama, protiv savjetovališta za spolni život. Razne kla
se, pa čak i spolove, desnica je ujedinila oko ideologije po
rodice kao osnove društva. 1977. godine nova desnica je os
novala »Koaliciju za porodicu«, sa geslom: »protiv pobača
ja, za porod, za moral, za život, za Ameriku«.
Na tom prototipu su se sada sastale sve klase neokonzervativci, i žene i muškarci, oko vrata nose sitna dječja stopa
la, sitna , sasvim mala kao što mi nosimo ogrlice koja tre
baju simbolizirati feministkinje čedomorke. Ta sitna sto
pala, to su nerođena djeca, fetusi, kao jedan mitski, sasvim
mitski odnos, da su feministkinje, odnosno, razaranje ovog
mita o porodici, one koje uništavaju život uopće.
Antietatizam neokonzervatizma koji se danas javlja, nije
uopće antietatizam u onom smislu u kojem smo mi kao
samoupravljači protiv etatizma kao jednog autoritarnog
principa, nego obratno, on hoće autoritarnu državu koja
štiti narod, naciju koja hoće rat, a prepušta i porodicu,
ali i privredu tzv. prirodi.
Antietatizam nove desnice izražava negaciju kejnezijanske
države, državne intervencije u privredu, ostavljajući i pri
vredu i porodicu prirodnim zakonima. On je protiv konsen
zusa kapitala i rada, a za antagonizam kapitala i rada, koji
je prirodan, jer su ljudi po prirodi različiti. On je za bije
loga nad crnim, muškarca nad ženom, roditelja nad dje
com, zaposlenih nad nezaposlenima.
Privreda i porodica kao prirodni temelj države, koji su
zbog države a ne država zbog njih, jest onaj protok hegcli[31] Marksizam u svetu 6/7, 1983, str. 211 — 212.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
142
janske države: privatno vlasništvo — građansko društvo
— država. Sva pozivanja na rezultate prirodnih znanosti o
nejednakosti među ljudima i pozivanje na prirodni pore
dak, inferiorna su Hegelu. Pozivanje na prirodni poredak
protiv umnog poretka građanskog društva i građanske me
tafizike, Hegel je nadišao svojom dijalektikom. Kako smo
vidjeli u Filozofiji prava upravo prirodne razlike među lju
dima i posebno među spolovima postaju umne u građan
skom društvu. Kritiku kejnezijanske države, zamjene drža
ve građanskim društvom Hegel je naprosto predskazao.
»Država kao zbiljnost supstancijalne volje, koju ona ima
u posebnoj samosvijesti, uzdignutoj do njene općenitosti,
jest ono po sebi i za sebe umno. To supstanci jalno jedin
stvo jest apsolutna nepokretna samosvrha, u kojemu slo
boda dolazi do svog najvišeg prava, kao što ta konačna
svrha ima najviše pravo spram pojedinca, čija je najviša
dužnost da budu članovi države.
Ako se država zamijeni građanskim društvom i ako se
njeno određenje stavlja u sigurnost i zaštitu vlasništva i
osobne slobode, onda je interes pojedinaca kao takvih kraj
nja svrha u kojoj su oni ujedinjeni, a iz toga isto tako sli
jedi da je biti član države nešto proizvoljno. — No ona
se sasvim drugačije odnosi prema individui, budući da je
ona objektivni duh, zato sama individua ima objektrvitet,
istinu i običajnost samo ako je njen član. Ujedinjenje kao
takvo samo je istinski sadržaj i svrha, pa je određenje in
dividua da živi općim životom; njihovo dalje posebno za
dovoljavanje, djelatnost, način držanja ima taj supstan
cijalitet i opću važnost kao svoju polaznu točku i rezultat«/*
Zbog čega se dogodilo ljevici da je u defanzivi? Dogodilo
se zbog mnogo čega u čemu je marksizam insuficijentan i
šta je sve danas za marksizam izazov? Za ortodoksni mark
sizam ili za onaj marksizam 19. stoljeća?
Prvi, da uopće nije obraćao posebnu pažnju na državu,
jer marksizam uvijek državu smatra nadgradnjom, pa nije
razvio tu teoriju da vidi da se danas na tlu države i politike
zbivaju prave klasne borbe.
Drugo, kulturu je isto smatrao epifenomenom, nadgrad
njom, i treće da je otpočetka ispustio iz ruke žensko pi
tanje podredivši ga klasnom pitanju, smatrajući da će se
uvijek kad se riješi socijalizam, riješiti i žensko pitanje.3
2
[32] Hegel: Osnovne crte filozofije prava, § 258, str. 204 — 205.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
143
A mi ovdje upravo vidimo da se neokonzervatizam ne može
niti na čemu drugome vezati nego za ideale, za porodicu
i za vraćanje žene kući. U Americi omogućava rješavanje
tehnološke nezaposlenosti tako, da se opet širi kult mate
rinstva, da žena dobrovoljno ode u kuću u ime svetinje
obitelji, a da muškarac dobiva porodičnu nadnicu, što
znači, veću nadnicu muškarcu da izdržava obitelj, a da žena
ode kući.
Jedan od propusta marksizmu danas je i to da se nije
dovoljno bavio konzervativnim pokretima, već pretežno
progresivnim pokretima.
U Marxovom djelu »Osamnaesti brim er Luja Bonapartea«, koje je najpotpunije djelo analize konzervativizma
stoji: »Sve klase i stranke ujedinile su se za vreme junskih
dana u Stranku reda protiv proleterske klase kao stranke
anarhije, socijalizma, komunizma. One su 'spasle' društvo
od 'neprijatelja društva'. One su geslo starog društva 'Svo
jina, porodica, religija, red', dale svojoj vojsci kao parolu
i doviknule kontrarevolucionarnom krstaškom pohodu:
'Pod ovim ćeš zakonom pobediti'.«3
3
»Stranka reda« i »Liga za porodicu« ne razlikuju se mno
go. »Velika predstava skretanja u desno« ima slične parole.
Desnica je u isticanju tradicionalnih vrednota prvenstveno
antifeministički orijentirana. Redukcionizam ženskog pita
nja na klasno pitanje jedan je od uzroka ljevice u defanzivi.
Utemeljenje marksističkog feminizma kao pojma oslo
bođenja žena i muškaraca, ne samo od klasne eksploatacije,
već i od patrijarhalne, doprinos je promišljanju ženskog
pitanja i socijalističkog samoupravljanja. Teorija socijali
stičkog samoupravljanja dala je i na drugim područjima
doprinos razvitku marksističke misli. Odnos ženskog pita
nja i socijalističkog samoupravljanja kao mogućnost ute
meljenja marksističkog feminizma prilog je ljevice protiv
kontrarevolucionarnog krstaškog pokreta, koji se očituje
u »nimalo diskretnom šarmu neoliberalističke buržoazije«.
(Altrater)
[33] Marx: Osamnaesti brimer Luja Bonapartea, Beograd, 1960, str. 24.
�Pogovor
Zbirka studija »Žensko pitanje i socijalističko samoupra
vljanje« nastala je kao predmet mojih istraživanja tijekom
posljednjih pet godina. Poduzeta istraživanja pokušaj su
utemeljenja marksističkog feminizma.
Potreba promišljanja mogućnosti teorijskog utemeljenja
marksističkog feminizma imperativ je vremena iz nekoliko
razloga: 1. tradicionalno tretiranje ženskog pitanja (najčeš
će u navodnicima) kao »posebnog pitanja spram klasnog
pitanja kao »općeg« usmjerenje je etabliranog marksizma,
odnosno, zemalja real-socijalizma, a socijalističko samou
pravljanje kao alternativni model proizvođenja života i
spram real-socijalizma i spram kapitalizma nema sukladne
teorije ženskog pitanja; 2. što su neofeministički pokreti
kao i novi socijalni pokreti uopće u svijetu izazov za mark
sizam; 3. što emancipacija žena u svim segmentima društva,
empirijski iskazano, nije sukladna emancipaciji muškog
proletarijata; 4. što se feminizam sa strane etabliranog
marksizma uvijek ocjenjuje kao građanski; 5. što su neokonzervativne i neoliberalističke orijentacije suvremene de
sne politike ujedno i agresivno antifeminističke.
Poimanje sintagme »marksistički feminizam« isključuje
radikalni feminizam, koji borbu za emancipaciju žena poj
mi isključivo kao borbu protiv spolova kao i onaj marksi
zam iz kojega nije moguće misliti feminizam kao njemu
interferirajući pojam, već samo kao subordinirani pojam.
Izvedbeni princip marksizma koji omogućava teorijsko
utemeljenje marksističkog feminizma pretpostavlja: 1. otvo
reni marksizam, 2. marksizam shvaćen kao epohalnu emancipatorsku ideju i metodu. Za žensko pitanje, odnosno,
marksistički feminizam, bitno je pitanje promišljanja od
nosa povijesti i prirode. Poimanje prirode kao povijesne ka
tegorije, kao proizvodnog odnošenja čovjeka, prirodnog bi
ća spram svog anorganskog tijela prirode, pretpostavka je
da se i »priroda« žene ne smatra vječnom u smislu reduk
cije žene na rađanje i materinstvo.
Radikalni feminizam, sa svoje strane, odbija »objekti-
�Pogovor
145
vizam« marksizma. »Objektivizam« poimanja prirode, pa
i »prirode« žene kao povijesne kategorije, osigurava fe
minizmu predznak »marksistički.« Stoga je poglavlje: »Po
vijest i socijalistička priroda« (58—88) nastalo prvotno.
Iako se u ovoj studiji ne spominje posebno žena, ona je
pretpostavka utemeljenja marksističkog feminizma. Iz odre
đenja »socijalističke prirode«, iz kojega proizlazi odnos
socijalističkog čovjeka spram socijalističke prirode slijedi
i »Povijest i priroda žene« (89—106), odnosno, povijesti
i »socijalističke prirode žene«.
U daljnjem »objektivističkom« osiguranju marksističkog
feminizma, u marksizmu shvaćenom kao emancipatorskoj
ideji, nezaobilazan je odnos »Emancipacije i tehnologije«
(39—57). Tehnologija kao društveni odnos općega i zaje
dničkog rada, kao problem podjele rada, pogađa posebno
žene jer im tradicionalno namijenjene uloge u društvenoj
podjeli rada onemogućavaju da uđu u povijest. Etablirani
marksizam zatvara upravo na ovim promišljanjima mo
gućnost marksističkog feminizma.
Razlika socijalističkog samoupravljanja spram zemalja
real-socijalizma i dogmatskog marksizma od otvorenog
marksizma, odnosno, različitost poimanja političke i ljud
ske emancipacije, navela me je na iščitavanje Hegela »žen
skim očalama«.
»Sto žene imenuju muškim mišljenjem:« (7—38) rezul
tat je trogodišnjeg bavljenja Hegelom. Na analizi Hegela
utemeljene su dvije, za marksistički feminizam, presudne
pretpostavke: 1. da žene ne dosižu nivo emancipacije klase
kojoj pripadaju i 2. da je problem emancipacije žena kao
spola filozofijski vezan za emancipaciju protoka: privatno
vlasništvo — porodica — država, dakle, za klasno pitanje, i
3. da je misao jedne epohe misao ne samo vladajuće kla
se, već i vladajućeg spola.
Omogućavanje utemeljenja marksističkog feminizma po
sredovano je i Marcuseovim djelom: »Um i revolucija«. Ono
nam ukazuje da je prijelaz od filozofije na društvenu teo
riju, prijelaz od Hegela ka Marxu .prijelaz jednom drugom
redu istine, koji više nije moguće interpretirati samo preko
filozofije. Taj je prijelaz moguć iz unutrašnje logike Hegelovog sistema, koja prelazi iz područja filozofije na podru
čje države i društva kao nužnog posredovanja slobode.
Promišljanje ovog posredovanja podjednako je bitno i za
proletarijat i za žensko pitanje.
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
146
Hegelovo dovođenje u ontološki odnos slobode i pri
vatnog vlasništva predmet je Marxove kritike. Bit te kritike
jest, da je za Hegela apstraktni individuum predmet prava,
a ne konkretna osoba, jer oni koji imaju privatno vlasni
štvo (objektivaciju svoje slobode) i oni koji nemaju pri
vatno vlasništvo jesu slobodni. Hegel je učinio redukcionizam konkretne osobe na apstraktni subjekt prava. Protok:
privatno vlasništvo — porodica — građanskog društvo —
država, predmet je Marxove kritike. Ovu kritiku slijedi i
marksistički feminizam i po tome je marksistički.
Za socijalističko samoupravljanje nužno je podsjećanje
na protok: privatno vlasništvo — porodica — građansko
društvo — država, jer odumiranje države i deetatizacija ula
zi u drugi red istine, koji nije moguće interpretirati samo
iz filozofije, jer država za marksizam nije objektivitet slo
bode, već klasna i historijska institucija.
Međutim, Marxova kritika Hegelovog redukcionizma kon
kretne osobe na apstraktni individuum, koji je predmet
prava, pa dakle i slobode, i sama je, u izvjesnom smislu,
reducirala konkretnu osobu na aspstraktnu individuu pra
va, jer je »žensko pitanje«, pitanje emancipacije žene, re
ducirala na problem ukidanja privatnog vlasništva. Hegelovu apstraktnu identifikaciju onih koji posjeduju privatno
vlasništvo kao objektivaciju slobode, i onih koji ga ne pos
jeduju, na apstraktne individue prava (klasno pitanje),
Marx je smjerao nadvladati pojmom proletarijata (muški,
ženski).
U Hegelovom posredovanju slobode: privatno vlasništvo
— porodica — građansko društvo — država, upravo razli
čitost uloga u porodici: muškarca i žene, spolova, osigurava
sam taj protok. Sam odnos objektivacije slobode u privat
nom vlasništvu omogućen je »prirodnom« razlikom spolova,
tako da žene nemaju mogućnosti niti da posjeduju privat
no vlasništvo, niti pravo glasa, dakle, da stupe na tlo prava,
koje je topos slobode.
Za razliku od toga, muške individue, apstraktne individue
prava mogu se naći u toj apstraktnosti, jer je ona nužnost
posredovanja slobode.
Sam je Marx smatrao da jeftina radna snaga žena i djece
ovisi o potrebama kapitala za jeftinom radnom snagom.
Ali ta bi potreba kapitala ostala apstraktna potreba, da se
već nije utemeljila u ideologiji patrijarhata, da nadnice muš-
�Pogovor
147
ke radne snage moraju zadovoljiti minimum historijskih
potreba reprodukcije radne snage za kapital, a da je žena
prvenstveno vezana za materinstvo, i da je njezina nadnica
samo pomoć kućnom budžetu. Na taj se način utemeljio
odnos supremacije muškarca (proletera) nad ženom (proleterkom) — problem spolnog odnosa.
Marxove epohalne emancipatorske ideje smjerale su tome
da oslobađanje proletarijata od protoka: privatno vlasni
štvo — porodica — građansko društvo — država, utemelje
na ukidanju privatnog vlasništva koje je i uzrok cijelog tog
protoka.
Real-socijalizam i etablirani marksizam kao njegova ideo
logija, političkom revolucijom koja je ukinula privatno vlas
ništvo, smatra da je riješio zagonetku toga protoka, a »žen
sko pitanje« svodi na pravnu regulativu: jednakost žene i
muškarca pred zakonom, jednake plaće za jednaki rad,
pravo na pobačaj itd.
Ne poimajući smisao ozbiljenja filozofije, jednog drugog
reda istine koji se ne da interpretirati samo preko filozofije
— neprimjereno filozofiji — vraća se na Hegela.
Ukidanje privatnog vlasništva, a za Marxa je privatno
vlasništvo podjela rada (»Privateigentum und Kommunismus«) sada glasi: podjela rada — porodica — država. Bu
dući da država nije zasnovana na umnosti ideje, diktatura
proletarijata je umna naprosto, a omogućava je podjela ra
da i porodično posredovanje te podjele rada u socijalizaciji
»prirodne« podjele rada na »muške« i »ženske« poslove.
Socijalističkim samoupravljanjem stavlja se definitivno
u pitanje umnost diktature proletarijata po sebi, dakle, i
umnost podjele rada. Ljudska, i ne samo politička emanci
pacija, traži utemeljenje u ekonomskoj emancipaciji kao
toposu »asocijacije slobodnih proizvođača«. U tako razumJjenoj emancipaciji, podjela rada ne može biti bezupitno
stavljena u odnos sa diktaturom proletarijata.
Porodica kao umnost posredovanja između podjele rada
i diktature proletarijata, patrijarhalna utemeljenost poro
dice, aktualizira promišljanje: »Ženskog pitanja i socijali
stičkog samoupravljanja« (107—143).
Žensko pitanje i socijalističko samoupravljanje kao pi
tanje konkretnih osoba, a ne samo apstraktnih individua,
koji su subjekti prava ukazuje da se emancipacija žena mo
že izvesti samo i emancipacijom muškaraca od njihovog
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
148
vlastitog patrijarhalnog mentaliteta i ideologije, a koji nije
samo princip dominacije muškarca nad ženom već struk
turalni model dominacije suvremenog društva uopće.
Marksistički feminizam koji je dnterferirajući pojam poj
mova proletarijata (klasno pitanje) i patrijarhata (spolno
pitanje) revolucionarna je teorija koja osvježava i muškom
i ženskom proletarijatu protok: podjela rada — porodica
— diktatura proletarijata, a time d njegovo revolucionarno
ukidanje.
Ova je studija prilog tom promišljanju, a autorica je ob
javila 22 bibliografske jedinice na tu temu od kojih je esej:
»Žena u kulturi socijalističkog samoupravljanja« dobio II.
nagradu časopisa »Žena« Zagreb, 1981.
Blaženka Despot
�Bibliografske jedinice autorice
na temu ženskog pitanja
»Lica« 1— 2, Sarajevo, IX, 15— 19, 1980.
»Sozialistische Theorie und
Praxis« 3, Beograd, VIII, 36— 41, 1981.
W o m e n an d S e lf - M e n a g e m e n t , »Socialist thought and practice«,
Beograd, XXI, 34— 39, 1981.
Ž e n š č in a i s a m o u p ra v le n ie , »Sooialistečeskaja misi i praktika«,
3, Beograd, VIII, 35— 40, 1981.
La d on n a e l'a u to g e s tio n e , »Ouestioni attuali del socialismo« 3,
Beograd, VI, 33— 38, 1981.
La fe m m e e t l'a u to g e s tio n e , »Ouestions du socialisme« 3, Beo
grad, XXXI, 35— 40, 1981.
La m u je rs y la a u to g e s tio n , »Ouestions del socialismo« 3, Beo
grad, XVI, 35— 40, 1981.
Ž e n a i s a m o u p ra v lja n je , »Delo« 4, Beograd, VIII, 69— 73, 1981.
P ita n je s a m o u p ra v lja n ja i ž e n s k o p ita n je , »Marksistička misao«
4, Beograd, VIII, 54— 56, 1981.
K ženskom
D ie
F ra u
p ita n ju ,
und
S e lb s t iv e m a lt u n g ,
La s u p re s s io n d e la d iv is io n d u t r a v a il e n t a n t e q u e p r e c o n d itio n
d e l'a u to g e s tio n « , »Socialism in the world« 24, Beograd, V,
319— 320, 1981.
Ž e n s k o p ita n je u s o c ija lis tič k o m
s a m o u p ra v lja n ju ,
»Socijalizam«
11, Beograd, XXIV, 1859— 1871, 1981.
Ž e n a u k u ltu ri s o c ija lis tič k o g s a m o u p r a v lja n ja ,
greb, XXXIX, 9— 24, 1982. N a g r a đ e n i e s e j.
Ž e n s k o p ita n je
bode, »Polja«
d ija le k tič k o -s p e k u la tiv n o j
»Žena« 5— 6, Za
m e to d i
f ilo z o f ije
s lo
br. 227, Novi Sad, 135— 137, XXVIII, 1982.
Treb a li ili n e p o s e b n a ž e n s k a o rg a n iz a c ija , »Žena« 1— 2, Zagreb,
XXIX, 74— 79, 1982.
S m is a o ž e n s k o g p ita n ja , »Naše teme« 6, Zagreb, XXVI, 1044—
— 1050, 1982.
>4
n o k e rd e s a s z a b a d s a g filo z o fia d ia le k t ik u s - s p e k u la t iv
re h e n , »Letunk« 5, Subotica, XII, 704— 716, 1982.
m odsze-
R a p p o rt e n tre la »O u e s tio n f e m in e « e t c e lb e e n ta n t q u e q u e s tio n
d e c la s s e , »Socialism in the vvorld« 29, Beograd, VII, 233— 235,
1982.
O dn o s k la s n o g i ž e n s k o g p ita n ja ,
»Socijalizam u svetu« 29, Beo
grad, VI 213— 214, 1982.
E m a n c ip a c ija i te h n o lo g ija ,
»Rukovet« 1— 2, Subotica, XXIX, 322—
— 336, 1983.
h u m a n iz a c ije o d n o s a m e đ u s p o lo v im a , »Po
lja«, Oktobar 1983, 422— 444.
M a r k s is tič k i fe m in iz a m , »Socijalizam u svetu« 43, Beograd, XVIII,
107— 110, 1984.
F ilo z o fijs k i a s p e k ti
�Žensko pitanje i soc. samoupravljanje
M o g u ć n o s t u te m e lje n ja
m a rk s is tič k o g
fe m in iz m a ,
10, Zagreb, XXVIII, 1440— 1497, 1984.
150
»Naše teme«
R a d n ič k i p o k re t, n a c io n a ln o -o s lo b o d ila č k i p o k re t i n o v i s o c ija ln i
p o k re ti, »Kumrovečki zapisi« 3, 164— 166, 1984.
M a r x i e m a n c ip a c ija že n a ,
»Gledišta« 1—2, Beograd, XXV, 5 1—62,
1984.
F e m in is tič k i p o k r e ti i m a rk s iz a m ,
»Pogledi« 2, Split, XV, 60—64,
1985.
M a r k s is tič k a t e o r ija /p r a k s a i fe m in is tič k i p o k re ti,
traživanja« 16, VI, 5— 15, 1986.
»Filozofska is
�Literatura
Barret, M.: W o m e n 's O p p re s io n T o d ay , London, 1980.
Bebei, A.: Ž e n a i s o c ija liz a m , Beograd, 1956.
Borneman, E.: D a s P a tr ia rc h a t, Frankfurt/M , 1979.
Bouvaire, S.: D a s a n d e re G e s c h le c h t, Hamburg, 1968.
Theorie und Praxis in den USA und Grossbritannien, Berlin, 1981.
F ra u e n s tu d iu m , Berlin, 1980.
Firestone, S. H.: F r a u e n b e fr e iu n g u n d s e x u e lle F te v o lu tio n ,
Frankfurt/M, 1979.
Fridan, B.: T h e F e m in in e M y s tiq u e . London, 1963.
F ra u e n s tu d ie n .
Haugg, F. (Hrsg.): F r a u e n fo r m e n . A llta g s g e s c h ic h te n u n d E n tw u r f
e in e r T h e o rie w e ib ic h e r S o z ia lis a tio n , Berlin, 1980.
Hegel, G. W. F.: O s n o v n e c r t e filo z o f ije p r a v a , Sarajevo, 1964.
Horkheimer, M.: K r itič k a te o r ija d ru š tv a « , Zagreb, 1982.
Jenson, J.: T he F re n c h C o m m u n is t P a r ty a n d F e m in is m . In The
Socialist Register, London, 1980.
Marcuse, hl.: E ro s i c iv iliz a c ija , Zagreb, 1965.
Marcuse, H.: K u ltu r a i d ru š tv o , Beograd, 1977.
Marcuse, H.: M e r ila v r e m e n a , Beograd, 1978.
Marx-Engels: D e la , Beograd, 1968— 71.
Millet, K.: S e x u s u n d H e r r s c h a ft, Munchen, 1971.
Niggermann, H.: E m a n z ip a tio n z w is c h e n S o z ia lis m u s u n d F e m in is m u s , VVuppertal, 1981.
P ro g ra m S a v e z a k o m u n is ta ,
Beograd, 1980.
Ravioli, C.: F ra u e n b e fr e iu n g u n d A r b e ite r b e v v e g u n g , Hamburg,
1977.
Rovvbotham, Sh.: N a c h d e r S c h e r b e n g e r ic h t. O b e r d a s V e r h a lt nis von F e m in is m u s u n d S o z ia lis m u s , Berlin, 1981.
Rovvbotham, Sh.: S v e s t ž e n e — s v e t m u š k a r c a , Beograd, 1983.
Tromel-Plotz, S.: F ra u e n s p r a c h e :
Frankfurt/M, 1982.
S p ra c h e
der
V e r a n d e ru n g ,
IVas P h ilo s o p h e n u b e r F ra u e n d e n k e n , Munchen, 1981.
Z b o rn ik
ra d o v a
s e k c ije
Hrvatske« (u tisku).
•
Žena
i d ru š tv o «
»Sociološkog društva
�YU ISBN 86-7091-008-X
Političke teme
Biblioteka suvremene političke misli
mala edicija
Blaženka Despot
Žensko pitanje i socijalističko samoupravljanje
prvo izdanje
izdavač: Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb
za izdavača: Branko Miškić
uređuje: Radule Knežević
recenzenti: Predrag Vranicki i Rade Kalanj
oprema: Mihajlo Arsovski
naklada: 1000, Zagreb, 1987.
tisak: Zrinski Čakovec
Kat. [70]
��Adolf Bibič
Silvano Bolčić
Hotimir Burger
Branko Caratan
Ivan Cifrić
Veliko Cvjetičan
Zlatko Čepo
Blaženka Despot
Adolf Dragičević
Dušan Dragosavac
Nikola Dugandžij
Vladimir Goati
Veselin Golubović
Bosiljka Janjatović
Tomislav Jan^ol
Ivan Jelić
Rade Kalanj
Zlata Knezović
Radule Knežević
V jekoslav Koprivnjak
Tena Martinić
Vjekoslav Mikecin
Dimitar Mirčev
Jovan Mirić
Blaženka Despot
Pero Nasakanda
I
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Žensko pitanje i socijalističko samoupravljanje
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Blaženka Despot
Source
A related resource from which the described resource is derived
https://www.memoryoftheworld.org/
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Centar za kulturnu djelatnost Zagreb
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1987.
Rights
Information about rights held in and over the resource
Nepoznato
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
55-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
156 str.
Blaženka Despot
emancipacija
povijest
socijalističko samoupravljanje
tehnologija
žensko pitanje
-
http://afzarhiv.org/files/original/ff6dc26121275522407f5ff9f87da744.pdf
25769f217aa8b21677766df3d3680988
PDF Text
Text
���������
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Dokumenti iz arhiva
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
A
Dokument
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Plan sređivanja istorijskog materijala
Source
A related resource from which the described resource is derived
Arhiv Bosne i Hercegovine
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1950.
Rights
Information about rights held in and over the resource
Arhiv Bosne i Hercegovine, Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
367-A
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
9 str.
1950.
domaćice
emancipacija
istorijski materijal
kongresi
Majka i dijete
nacionalne manjine
Osmi mart
položaj žene
pravo glasa
radnice
radnička prava
ženska štampa
ženske organizacije
-
http://afzarhiv.org/files/original/09e0180bbef806ecfb14e4aa704225ca.pdf
70906f47d43190f1132180a0427e1493
PDF Text
Text
Lydia Sklevicky
KONJI, ŽENE,RATOVI
ODABRALA I PRIREDILA
Dunja Rihtman Auguštin
��LYDIA SKLEVICKY / KONJI, ŽENE, RATOVI
DRUGA.
�#
DRUGA.
UREDILA
Radmila Zdjelar
OBLIKOVALA
Sanja Iveković
LEKTORIRALA / KORIGIRALA
Marilka Krajnović
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb '
UDK 316.66-055.2(497.1)
394.2(497.1)
SKLEVICKY, Lydia
Konji, žene, ratovi / Lydia Sklevicky
; odabrala i priredila Dunja Rihtman
Auguštin. - Zagreb : Ženska infoteka,
1996. - 311 str. ; 24 cm
Bibliografija: str. 296-303 i uz tekst. Str. 303-311: Bibliografija radova Lydije
Sklevicky / priredila Anamarija Starčević Štambuk
ISBN 9 5 3 -9 6 7 4 4 -0 -9
960122036
�Lydia Sklevicky
KONJI,
ZENE,
RATOVI
ODABRALA I PRIREDILA
Dunja Rihtman Augustin
Zagreb, 1996
��Sadržaj
Predgovor
7
Prvi dio: Nevidljivi predmet
1. KONJI, ŽENE, RATOVI ITD.:
PROBLEM UTEMELJENJA HISTORIJE ŽENA U JUGOSLAVIJI
2. ANTIFAŠISTIČKA FRONTA ŽENA:
KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE "NOVOG TIPA"
Određenje i putevi ostvarenja ravnopravnosti žena
Suočenje s društvenom diskriminacijom žena
Tradicijske vrednote u novom kontekstu
Sudbina institucije porodice
Utopiji ususret: »Žena novog tipa«
Značajke kulturne promjene
3. EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA:
ULOGA ANTIFAŠISTIČKE FRONTE ŽENA U
POSTREVOLUCIONARNIM MIJENAMA DRUŠTVA
(NR Hrvatska 1945-53)
»Nevidljivi« predmet, perspektivistička metoda i »netransparentni« izvori
Dvjesta godina tišine:
Pokušaj tipologije ženskih pokreta u modemom periodu
Red, rad & posluh
Grupni portret pred gigantski skok u povijest
Pokret i poredak
Organizacijska struktura A F Ž
13
25
28
34
42
47
50
55
63
63
73
88
96
107
115
Drugi dio: Od antropologije žene do političke antropologije
4. NUŽNOST ŽENSKE PERSPEKTIVE U ANTROPOLOGIJI
155
5. MATRIJARHAT: PRIJEPOR MITOLOGIJE, IDEOLOGIJE I UTOPIJE
163
6. IZMIŠLJANJE TRADICIJE: DAN KOJI SVIĆE NADOM
171
7. NOVA NOVA GODINA:
OD "MLADOG LJETA" K POLITIČKOM RITUALU
175
�Sumrak stare tradicije (Božić 1945 — Božić 1948)
Proizvodnja socijalističkog praznika (Nova godina 1948 — Nova Godina
1950)
Od »Mladog ljeta« k političkom ritualu
8. PROFESIJA ETNOLOG:
ANALIZA POKAZATELJA STATUSA PROFESIJE
17 7
181
184
189
Treći dio: Ženska povijest
9. IZMEĐU ZNANOSTI I UMJETNOSTI: PJESME ERIKE JONG
211
10. ŽENE KOJE SU ISKORAČILE U POVIJEST
Drugovi i ljubavnici: Rosa Luxemburg
Crvena Emma: Emma Goldman
Tri revolucije Giuseppine Martinuzzi
Od Samoe do slave: Margaret Mead
Svoga tela gospodar(ica): Margaret Sanger
Genijalne gubitnice genija: Mileva Marić-Einstein, Sylvia Plath
Naša gospa od Tibeta: Alexandra David Nćel
Dugi marš života Ding Ling
Bomba s ukrasnom vrpcom: Frida Kahlo
Neke nove svilene bube: Radha Kumar
219
219
221
224
226
228
231
234
236
238
240
11. U OSVITU HRVATSKOG FEMINIZMA
Borba srca s razumom: Dragojla Jarnević
Patuljasta amazonka hrvatskog feminizma: Marija Jurić Zagorka
Junakinje nove zemlje: Ugledne Hrvatice u emigraciji
Sporost-oporost: Knjiga Rade Iveković
Ispred mogućnosti recepcije: Vera Stein Erlich
243
243
245
247
250
251
12. BIOLOGIJA KAO SUDBINA
Jajnici na tanjurima
Bolest kao subverzija
Crna majka Eva
Nevine u ludnici
U potrazi za zaboravljenim spolom
13. ŽENSKA POVIJEST
Priče o životu
Vještice još gore
Raj žena: Precioze
Grijeh koji je nemoguće imenovati: Benedetta Carlini
Treći rajh, drugi spol
Kad žene marširaju
14. POBAČAJ PRED CARSKIM REZOM
261
261
263
266
268
271
273
273
275
278
281
283
285
289
Bilješka o radovima u ovoj knjizi
293
Citirana literatura
295
Bibliografija radova Lydlje Sklevieky
303
�Predgovor
Ovom knjigom pokušala sam prikazati opus Lydije Sklevicky njom sa
mom. Zbog toga sam nastojala unijeti što manje vlastitih intervencija u
njezine tekstove i što manje izmišljati nove, moje naslove njezinim rado
vima, pa i samoj knjizi.
Ako čitatelj/ica sada najprije preleti okom preko tih naslova, neka
je/ga ne zbuni ili udalji od čitanja često spominjanje tako dosadne, u
ovom trenutku naoko posve preživjele teme poput Antifašističke fronte
žena. Doduše, najnoviji prijepori o karakteru i značenju antifašizma
možda baš ponovno aktualiziraju tu dimenziju Lydijinih istraživanja. U
vrijeme kad je — potkraj sedamdesetih i tijekom osamdesetih — preka
pala po prašnjavoj arhivi tada već odavno ugasle antifašističke ženske
organizacije, mnogima se bavljenje tom temom moglo učiniti izlišnim.
No Lydia je željela odgovoriti na pitanje: »Na koji način istraživanje or
ganizacije žena može osvijetliti samu kvalitetu emancipatorskih procesa
u jednom društvu?«
Nakon dugotrajnog arhivskoga rada i proučavanja teorija — povijesne
znanosti, socijalne povijesti i ženske povijesti, antropologije i etnologije,
politologije i sociologije — uspjela je osmisliti pristup u kojem je pledi
rala za uspostavljanje dijaloškoga karaktera znanja. Dijalog među zna
nostima omogućio joj je percepciju rasta i pada AFŽ-a, ali i otkriće fe
minizma »u salonu«, među ženama srednjih slojeva i u intelektualnim
krugovima, dugo podjednako prešućivanoga u poslijeratnom povjesni
čarskom i ideološkom diskursu. Bila je ponosna na svoje otkriće, a po
jave zataškavanja tzv. salonskoga feminizma popratila je ironijom: »da
kako, u neposrednoj blizini pozicije moći nalaze se prostrani pašnjaci
ideologije«.
Najhitnije u njezinu radu svakako jest to što je uspjela proniknuti u
metode i političke pritiske kojima se jugoslavenska »revolucija« služila:
�8
KONJI, ŽENE, RATOVI
deklarativno zastupajući kulturnu i društvenu mijenu i »oslobođenje že
ne«, tijekom gotovo pola stoljeća mobilizirala je žene i uz pomoć »nji
hove« organizacije političkim elitama osiguravala podršku, tj. moć. Po
lazila je od pretpostavke da će »konzekventno uvođenje kategorije roda
u historiografsku naraciju imati za posljedicu brojna prevrednovanja: na
političke pokrete koji su smatrani progresivnima pasti će tmurne sjene,
a sama će se »priroda« pokazati tek kao diskurs, a ne više kao »proizvođačica uzročnosti«.
Zato rasprave Lydije Sklevicky, iako su prvenstveno feministički mo
tivirane, ili baš zbog toga što su tako motivirane, podjednako otkrivaju
mentalitete i ideološke manipulacije. A sve to nije relevantno samo za
prošla zbivanja na našim prostorima nego i za ona sadašnja.
Lydia je ova istraživanja provodila u vrijeme kad se medijski i znan
stveni prostor u bivšoj Jugoslaviji, pa čak i u Hrvatskoj, počeo otvarati;
odškrinuta vrata ona je širom rastvarala. Trudila se napisati »tekst koji
nastoji rekonstruirati i analizirati dominantni govor moći«. U svojem
zadnjem članku, o donekle marginalnoj profesiji etnologa, zalagala se
stoga za angažman znanosti koji je danas, kao i onda, nadasve aktualan:
»... društvena uloga svake znanosti, posebice društvenih znanosti, pored
neprekidne skepse podrazumijeva i stalan kritički dijalog s nosiocima
moći«.
Taj kritički dijalog jasna je nit u svim Lydijim radovima, bilo kad je
riječ o ženskoj povijesti, antropologiji žene ili o političkom ritualu, bilo
kad piše znanstvenu raspravu ili novinski članak u ženskoj reviji. No time
nisam nabrojila sva područja Lydijina interesa niti njezinu mnogostruku
nadarenost. Osobito je voljela i poznavala umjetnost pa se i sama oku
šala kao prevoditeljica stihova — naravno jedne feministkinje — Erike
Jong.
Knjigu sam nastojala složiti tako da dođu do izražaja svi Lydijini ta
lenti, podjednako kao i kvalitete: eros istraživačice i pedantni rad, teo
rijsko znanje i osobna imaginacija, sjajan stil pisca znanstvenih i publici
stičkih radova, fini ali ubojiti humor ili bolje reći ironija postmodeme.
Vjerujem da će čitatelji/ce zajedno sa mnom u Lydijinim člancima,
posebice u nedovršenoj doktorskoj disertaciji, otkrivati nove vidike i po
ticaje premda su neki članci napisani prije više od petnaest, a posljednji
prije šest godina. Od onog siječanjskog dana 1990. moglo se naslutiti ka
kva je praznina nastala njezinim odlaskom u ženskim studijima i u hrvat
skom (usudila bih se reći i europskome) feminizmu, u etnologiji i poli
tičkoj antropologiji, u ženskoj povijesti. Njezina smrt kao da je bila na
govještaj svega onoga tmurnoga i zloga što će nas snaći u godinama koje
�PREDGOVOR
9
su dolazile: rat, mizerija, izazov identitetima za koje smo mislili da su
čvrsti i jednom zauvijek dani... Ali tek sada, kad je prošlo već šest godina,
uviđamo koliko je Lydia Sklevicky bila — poslužit ću se njezinim riječima
— »ispred mogućnosti recepcije«, a ipak bliska širokom čitateljstvu u
svojim publicističkim skicama.
Zato sam u knjigu uvrstila sve žanrove pisanja kojima je Lydia vladala.
Knjiga stoga nije koncipirana po jednom kriteriju osim po onome koji
sadrži kritički dijalog znanstvenice i moći. Ipak, knjiga nije strogo znan
stvena, u smislu kako to sadašnji propisi moćnika u znanosti propisuju,
ali ni čisto publicistička.
Čitatelja/icu molim da prebirući Lydijine tekstove ima na umu vrijeme
u kojima su nastajali i ograničenja što ih je to vrijeme nametalo piscu.
U posljednjih su se pet, šest godina što zbog rata, a što zbog svih naših
osobnih kriza, uspona i padova, izoštrile naše optike, promijenila se re
torika, a i referentni okvir društva i države.
Tko zna čime bi se Lydijino pero danas bavilo. Sigurna sam da bi opet
bila pronicava i vidjela unaprijed, nudila nam teorijske uvide koje još ne
poznajemo, osporavala poteze moćnih. Za nju nije postojala dilema iz
među zanstvenoga promišljanja i aktivizma: i u jednom i u drugom bila
je neumorna i ostavila tragove.
Hrvatski je feminizam u ovim godinama na kušnji. Nedostaje mu Lydijina aktivnost i nemir, traženje činjenica koje će uznemiriti naše znanje.
Uzmimo samo članak koji se u ovoj knjizi nalazi na začelju: Pobačaj pred
carskim rezom. Što se zapravo uopće promijenilo? Taj je članak aktualan
možda i više nego 1987. godine kad je objavljen.
Vjerujem da bi se pokojna autorica ovih rasprava i članaka složila sa
mnom posvećujući ovu knjigu sadašnjim generacijama žena. Njihov po
ložaj nije nimalo ugodan, a diskurs o ženskim pitanjima nerijetko je
označen činilo nam se zaboravljenim, preživjelim frazama o ženskoj ulozi
u kući i kuhinji. No nadošli su mlađi naraštaji feministkinja koje nisu
uspjele upoznati Lydijin opus. Vjerujem da će im biti zanimljivi i u mno
gome poticajni radovi te hrvatske feminističke začinjavke, kako ju je s
pravom nazvala Rada Iveković.
Zagreb, siječnja 1996.
Dunja Rihtman Auguštin
��Prvi dio
NEVIDLJIVI PREDMET
��I
Konji, žene, ratovi, itd.:
Problem utem eljenja
historije žena u Jugoslaviji
Prigovor, da žena nema smisla za javni život
kao ni sposobnosti za isti, sasvim je neosno
van jer je žena rođeni političar. Pokazuje
nam to historija u kojoj su vladari samo po
nekoji Veliki, dok je od žena koje su sjedile
na prestolju skoro svaka bila Velika.1
Pravorijek povijesti bio je uvijek prizivan kao jedan od prvih argume
nata u diskusiji o (nejednakosti žena. Stoga ne čudi činjenica da je na
vedeni citat bio izrečen na osnivačkoj skupštini feminističkog društva
Ženski pokret u Zagrebu 1925. godine u prilog zahtjevu kojim su žene
tražile pravo glasa kao nužnog (mada ne i dovoljnog) uvjeta njihovog
ravnopravnog ulaska u javni život. Doista, velike vladarice mogle su
predstavljati »žene alibi« (kao što je to danas slučaj s predsjednicama
država i vlada) — argument kojim je moguće pobijati tezu o apolitičnosti
i ograničenosti ženskih aspiracija i mogućnosti, no trebalo je proći još
gotovo pola stoljeća do znanstvene artikulacije zdravorazumskog pitanja
o (praznom) mjestu žena u povijesti. Naime, već zdravorazumsko rasu
đivanje ukazuje na to da su žene uvijek doprinosile polovinu čitavoj rad
noj djelatnosti — proizvodnji i reprodukciji, da je polovina čitavog povi
jesnog iskustva bila njihova, no pisana povijest spominje ih (tek i ako)
kao »marginalne sudionike«. Kritičko preispitivanje činjenice da se u ve
ćini pisane povijesti »muškarac« pojavljuje kao mjera »čovjeka« (sub spe
cie aetemitatis) uslijedilo je tek nakon utemeljenja ženskih studija i nji
hovih specijaliziranih disciplina kakva je, uz ostalo, i povijest žene.
�14
KONJI, ŽENE, RATOVI
UPORIŠNE TOČKE KRITIKE POVIJESTI — "NEVIDLJIVOSTI" ŽENA
Iako osnovne teze kritike tradicionalne povijesne znanosti iz »ženske
perspektive« polaze od različitih ishodišnih, prvenstveno akcijskih usmje
renja2, mogli bismo ih sažeti po slijedećim točkama:
Osporavanje lažnog univerzalizma
Učiniti žene vidljivima prvi je korak kojim se stavlja u pitanje uobi
čajen odnos općeg i posebnog u hijerarhiji relevantnosti pisanja povijesti.
Polazeći od hipoteze da je uglavnom sve ono što nam je poznato o isku
stvima žena u prošlosti posredovano refleksijama muškaraca i prožeto
vrednosnim sistemima koje su oni definirali3, postavljeno je pitanje o
mogućnosti istraživanja i spoznavanja specifičnosti povijesne svijesti že
na.4 Gerda Lemer, jedna je od prvih teoretičarki historije žena smatra
da je kulturna determiniranost i intemalizirana marginalnost žena uzrok
teorijski relevantnih specifičnosti njihovog povijesnog iskustva. Unatoč
razumijevanju poriva feministkinja da u prvom entuzijazmu svog aktivizma pohrle ispunjavati »prazna mjesta« u povijesti (velike vladarice i si.)
što karakterizira tzv. »kompenzacijsku fazu«, ona predlaže postupni pro
ces k ostvarenju onakve povijesne znanosti koja bi bila »dostojna svog
imena«. Prvi stupanj bila bi »prijelazna historija«: postojećim općim ka
tegorijama prema kojima povjesničari organiziraju svoj materijal mogle
bi se dodati neke nove kategorije kao npr. seksualnost, reprodukcija,
učenje i intemalizacija spolnih uloga, ženska svijest, vrednote i mitovi o
ulozi spolova, seksualni simbolizam, itd. Nadalje, sve bi ove kategorije
valjalo analizirati uzimajući u obzir varijable klase, rase, etničke i reli
giozne pripadnosti. Dakle, ova faza ne donosi neki novi teorijsko-interpretativni okvir, već se radi o neophodnosti postavljanja novih pitanja
čitavoj »općoj povijesti«.5
Postavljanje novih pitanja
Tradicionalna povijesna znanost bila je usredotočena na »velike teme«
— odnose i strukture moći. Žene su kao društvena grupa minimalno pri
sutne u onim temama koje su činile okosnicu tradicionalnih povijesnih
istraživanja, kao što su politička, vojna i diplomatska povijest, zbog čega
se isuviše olako zaključivalo o njihovoj »nepovijesnosti«. No, ukoliko se
istraživanja usmjere k analiziranju povijesnih mijena svakodnevnog živo
ta, odnosno spola, međusobnih odnosa žena različitih klasa (model: slu
�KONJI, ŽENE, RATOVI...
15
žavka — gospodarica), kućnog (neplaćenog, »nevidljivog«) rada, jezika,
kreativnosti, društvenih običaja, autonomnog organiziranja, promjena i
pomaka u samospoznaji vlastitog položaja i uloge u društvu itd., proširu
je se obzor povijesnog svijeta.6 Tada je moguće transcendirati umjetnu
graničnu liniju koja odvaja (muški) prostor javnosti i (ženski) prostor pri
vatnosti i dokinuti je kao međaš (ne)relevantnog, odnosno (nepovije
snog.7 Istraživanje problema seksualnosti nadaje se, prema interpretaciji
urednica zbornika radova socijalističkih povjesničarki8 kao locus pove
zivanja sfera koje su dosada poimane kao odvojene. »Seksualnost se više
ne istražuje kao puko prirodna činjenica, već kao društveno konstruirana
praksa, splet veza koje su u suodnosu s klasnim i proizvodnim odnosi
ma.«9
Novija povijesna istraživanja utvrdila su da je značenje seksualnosti u
pojedinim povijesnim razdobljima centralno u procesima društvene pro
mjene koji zadiru u sferu rada i organizacije života zajednice.10
Otvaranju novih pitanja iz »ženske perspektive« pogodovao je i razvoj
tzv. »nove socijalne historije« u Sjedinjenim Američkim Državama. Ovaj
pravac povijesnih istraživanja naglašava neophodnost bavljenja »poslovi
ma običnih ljudi, umjesto bavljenja poslovima države i usredotočuje se
na trajne procese društvenog iskustva za razliku od izdvojenih političkih
događaja«.1
1
U evropskoj historiografiji takav je pogled na historiju »odozdo« ini
cirala pojava škole analista u dvadesetim godinama ovog stoljeća, ali nje
zin poticajni utjecaj na razvoj historije žena nije jednoznačno ocijenjen
u radovima feminističkih teoretičarki.12 No, navedene tematske i meto
dološke inovacije sadržane u pristupu socijalne historije omogućuje raz
voj naredne faze historije žena koja bi, prema Gerdi Lemer, mogla istra
živati postojanje specifične kulture žena u prošlosti. »Takva kultura ne
bi sadržavala samo zasebna zanimanja, probleme statusa, iskustva i ri
tuale žena, već i njihovu posebnu svijest, koja intemalizira patrijarhalne
pretpostavke. U nekim slučajevima takvo bi proučavanje uključivalo i na
petosti koje u toj kulturi postoje između propisanih patrijarhalnih pret
postavki i napora žena da postignu autonomiju i emancipaciju.«13
Novi i stari povijesni izvori
Danas je postao neodrživ argument povjesničara-tradicionalista da u
svojim istraživanjima ne dokumentiraju aktivnosti žena zbog nedostatka
povijesnih izvora. Iako su većinu pisanih povijesnih izvora proizveli muš
karci (pripadnici malobrojne obrazovane i moćne elite), izvori za demo
�16
KONJI, ŽENE, RATOVI
grafsku povijest, dnevnici, pisma, autobiografski zapisi, izvori za lokalnu
povijest i povijest radničkog pokreta (npr. usmena svjedočanstva, poli
tička kultura, rituali itd.) i si., pružaju dovoljno obavijesti o životima i
aktivnostima žena različitih klasa. Ukoliko se, pak, i tradicionalnim iz
vorima postave neka od novih pitanja, rezultati spoznaje o prošlosti mo
gu jednostavno opovrgnuti tezu o ženama kao marginalnim sudionicima
povijesnih zbivanja i procesa. Tražeći različitost unutar analitičke kate
gorije roda (o čijem će određenju još biti riječi) neke feminističke pov
jesničarke upozoravaju na promjene porodičnog i društvenog položaja
koje prate žene unutar njihovog životnog ciklusa. Pojam »kronobiologija«, kojim se označavaju promjene unutar životnog ciklusa (smjena uloga
kćerke, supruge, majke, udovice, itd.), korisna je korekcija mogućim po
jednostavljenjima i periodizacijama koje u većini slučajeva ne odražavaju
specifična iskustva (ženske) polovice čovječanstva.
Konceptualizacija roda kao analitičke kategorije u povijesnim
istraživanjima
Bez obzira na razlike i pomake u teorijskim polazištima, kritike povi
jesne znanosti koja isključuje žene jednoglasne su u isticanju neophod
nosti uvođenja kategorije roda kao kategorije historiografske analize,
»što bi imalo omogućiti određivanje i razumijevanje načina na koji su
spolne razlike sistematski zadirale u društvo i kulturu, i u tom procesu
ženama udijelile nejednakost«.14 Prisutno je upozorenje da se žene ne
mogu pojmiti po analogiji s ostalim društvenim grupama (manjinama,
rasama, klasama, kastama) — one su spol.15 No, prihvatimo li određenje
po kojemu je »’sistem pola/roda’ sklop aranžmana kojima jedno društvo
pretvara biološku plodnost u proizvode ljudske djelatnosti i u kojem se
ove preobražene polne potrebe zadovoljavaju«16, očito je da se radi o
društvenoj, dakle, povijesno uvjetovanoj i promjenjivoj intervenciji u bio
logiju. Značenje tako određenog spola/roda mora postati integralni dio
historiografskog spoznajnog procesa. Štoviše, »trebalo bi postati drugom
prirodom povjesničara, bez obzira na njegovu ili njezinu specijalizaciju,
da uzima u obzir posljedice roda s istim samorazumijevanjem s kojim to
čini kada je u pitanju klasa«.17
Tek kada ovo upozorenje postane realnost svakog povijesnog istra
živanja, moći će se prići onom stupnju razvoja historije žena koji će omo
gućiti dijalektičko sučeljavanje i usporedbu povijesnih žena i muškaraca
u pojedinim povijesnim periodima.18 Prema mišljenju G. Lemer, niti je
dan postojeći historiografski konceptualni okvir nije dorastao tako kom
�KONJI, ŽENE, RATOVI...
17
pleksnom predmetu. Historija žene će na tom stupnju razvoja uspostaviti
zahtjev za promjenom paradigme, zahtjev za novom univerzalnom povi
jesnom znanošću, za holističkom historijom koja će biti sinteza tradicij
ske historije i historije žena.19 Naime, u onoj mjeri u kojoj historija žene
uspije učiniti vidljivima žene u povijesti, učinit će vidljivima i muškarce,
a to je neophodan korak u dokidanju lažnog univerzalizma ljudskog po
vijesnog iskustva.
ŽENE U JUGOSLAVENSKOJ POVIJESTI:
NEVIDLJIVE ILI BROJČANO NADVLADANE?
Diskusija o »nevidljivosti« žena u jugoslavenskoj povijesti u nas je tek
prisutna u početnom obliku, i to izvan profesionalnih povjesničarskih
krugova.20 No, osobi čak i nadprosječna obrazovanja (kao što je npr.
završeni studij povijesti) poznat je izuzetno mali broj činjenica o povijes
noj djelatnosti žena općenito, a gotovo posve nepoznata djelatnost žen
skih pokreta na našim prostorima u novijoj povijesti.
Osnovni uzroci takvom stanju gotovo su identični onima koji su meta
izloženih kritika što ih je formulirala nova povijesna disciplina — histo
rija žena. Ipak, umjesno je zapitati se o našim specifičnostima, tim više
što ideološki govor često ističe (mada to vrlo manjkavo znanstveno do
kumentira) veliki doprinos »masa žena« naprednom međunarodnom po
kretu, narodnooslobodilačkoj borbi i revoluciji.
Smatra se da je patrijarhalni svijet svijet snažnih muškaraca, svijet bez
žena. Pogrešnost ove pretpostavke opovrgnuta je brojnim novijim istra
živanjima antropologije roda21, koja su nepobitno dokazala da i u izva
njski najrigidnijim patrijarhalnim porecima (Lćvi-Straussov ordre congu)
postoji dobro strukturirana ženska supkultura koja raspolaže znatnom
količinom moći koja ne mora biti javno priznata.22 Ako su generacije
žena i muškaraca socijalizirane tijekom procesa obrazovanja da vjeruju
kako nije bilo žena u povijesti njihovih naroda, one su socijalizirane u
duhu mita sveprožimajućeg patrijarhata.
Veoma opsežno najnovije istraživanje udžbenika povijesti u Socijali
stičkoj Republici Hrvatskoj23 pruža obilje ilustrativnih podataka. Kvan
titativna analiza slikovnog materijala mogla bi se sažeti na slijedeći način:
�18
KONJI, ŽENE, RATOVI
Tabela 1: Frekvencija pojavljivanja slika muškaraca, žena, djece i životinja u svim udžbenicima
povijesti (udžbenici, radne bilježnice, povijesne čitanke) od petog do osmog razreda osnovne
škole
Slika
razreda
Muškarci
u%
Žene
u%
Djeca
u%
Životinje
u%
Ukupno
u%
5.
985 (77,0)
91 (7,1)
nema podat.
203 (15,8)
1279 (100)
6.
1483 (79,2)
42 (2,2)
nema podat.
347 (18,5)
1872 (100)
7.
517 (84,2)
32 (5,2)
15(2,4)
8.
842 (85,0)
109(11,0)
39 (3,9)
50
(8,1)
nema podat.
614 (100)
990 (100)
Izvor: Rajka Polić, Povijesni sukob mitova o ženskoj emancipaciji, 1986.24
Tabela 2: Frekvencija pojavljivanja roda ličnih imenica
Razred
Muški
u%
Ženski
u%
Ukupno
u%
7.
123 (96,9)
4(3,1)
127 (100)
8.
492 (94,6)
28 (5,4)
520 (100)
Izvor: Rajka Polić, Povijesni sukob mitova o ženskoj emancipaciji, 1986.
U svom je istraživanju Rajka Polić diferencirala podatke i prema frek
vencijama uloga u kojima su prikazane analizirane slike/imenice. Grubo
uopćavajući, moguće je utvrditi da je uloga vojnika za muškarce na pr
vom mjestu, a slijede uloge istaknutih političara i umjetnika, dok se žene
pojavljuju kao seljanke, ženski simboli (sloboda, majčinstvo, itd.) ili nespecificirano. Djeca su u većini slučajeva prikazana u istom tekstualnom/
/vizualnom kontekstu sa ženama, a prikazane životinje su u većini slu
čajeva konji (kao vjerni pratioci muškaraca u ratovima). Riječju, u našim
školama najprominentnija je historija ratova, pobuna, sukoba, što prema
interpretaciji Rajke Polić25 objašnjava upadljivu brojčanu nadmoć životi
nja nad ženama u udžbenicima SRH. I dok muškarci stoje uspravni na
povijesnoj pozornici što je potkrijepljeno relativnom raznolikošću uloga
i zanimanja u kojima se pojavljuju, žene su u većini slučajeva prikazane
kao supruge, majke, kćerke, starice..., u najboljem slučaju kao simpati
zerke ili suputnice.
Jedno drugo, iako znatno uopćenije, istraživanje osam jugoslavenskih
udžbenika povijesti za srednje škole26 moguće je sažeti na slijedeći način:
Tabela 3: Frekvencija pojavljivanja muških i ženskih ličnih imena u osam jugoslavenskih sred
njoškolskih udžbenika povijesti
Vremenski period
Muška
imena
Ženska
imena
Zbroj svih imena
koja se pojavljuju
Ženska
imena
19. stoljeće-1918.
387 (98,7%)
5 (1,3%) 392
2565 (100%)
8 (0,3%)
1918.-1970.
448 (98,7%)
6 (1,3%) 454
2519 (100%)
8 (0,3%)
Izvor: Andrea Feldman, Istraživanje udžbenika za srednje škole, 1985.
�KONJI, ŽENE, RATOVI...
19
Dvije od pet spomenutih žena u prvom vremenskom periodu27 bile su
velike vladarice (koje, usput rečeno, nisu vladale u tom razdoblju), a tri
su bile žrtve nasilja. Tri od šest žena spomenutih u drugom razdoblju28
bile su heroine NOB-e ili aktivistkinje, dok za ostala tri imena nisam
uspjela pronaći reference niti uz pomoć mojih mnogo iskusnijih kolega
povjesničara u konvencionalnoj literaturi (razne enciklopedije, Tko je
tko, i si.). Čime li su zadužile pisce udžbenika? (Da li su bile nečije uzor
ne supruge, samozatajne majke ili »samo žene«?)
Niti jednoj od ovih studija nisu potrebni dodatni komentari — zak
ljučci su očigledni i govore u prilog hipotezi o mitu sveprožimajućeg pa
trijarhata.
No, navedena istraživanja ne objašnjavaju uzroke takvoj distribuciji
muških/ženskih imena, slika i uloga. Pored argumenata koje iznosi pri
kazana kritika »nevidljivosti« žena u povijesti, treba pokušati ukazati i
na moguće posebnosti jugoslavenske situacije.
U zemlji koja rado ističe da je na stijegu njezine socijalističke revolu
cije na časnom mjestu ispisana borba za ravnopravnost žena, koja se diči
neobično brojnim sudjelovanjem žena u narodnooslobodilačkom ratu i
revoluciji29, povijesna »nevidljivost« žena mogla bi se pripisati praksi ko
ju Eric Hobsbawm, britanski marksistički povjesničar, označava kao izum
tradicije (invention o f tradition)30. Naime, poduzimaju se znatni napori
kako na razini ideologije, tako i na razini suvremene (povijesne) znano
sti, da se dokaže kako su žene oduvijek bile gotovo integrirane u revo
lucionarnoj (socijalističkoj, komunističkoj) tradiciji. Neprestanim ponav
ljanjem, što je prema Hobsbawmu jedan od najprisutnijih načina izuma
tradicije, rasprostranjuje se uvjerenje kako žene nisu bile suočene ni s
kakvim preprekama (ili tek povremeno sa sasvim neznatnima) prilikom
integriranja u revolucionarne procese (sindikate, partije, političke akcije,
NOB, itd.) koji su se odvijali od sredine 19. stoljeća. Parafrazirajući Hobsbawma, takav je postupak moguće podvesti pod prevladavajući tip izu
ma tradicije, onaj »kojim se uspostavlja ili simbolizira društvena kohezija
ili pripadnost grupama, stvarnim ili artificijelnim zajednicama«.31
Kada je postojanje ravnopravnosti u prošlosti iznađeno, nije potrebno
riskirati pronalaženje dokaza o mogućoj neravnopravnosti. Nije, naravno
potrebno isticati kako takva vrsta iznađene tradicije ne potiče na znan
stveno istraživanje borbe žena i muškaraca protiv previda, zanemariva
nja, diskriminacije i postojanja znatnih prepreka na koje su žene nailazile
želeći se uspeti na ata revolucije. Kada sami podaci ne dopuštaju mnogo
uljepšavanja (kao npr. činjenica da su žene činile slijedeće postotke član
stva KPJ: 1925. -0,8%, 1926. -1,6%, 1935. -1%, 1940. -6%; ili da su u
�20
KONJI, ŽENE, RATOVI
svim jugoslavenskim sindikatima u međuratnom razdoblju čak 5% član
stva bile žene; da su dvije žene postale članice Centralnog komiteta KPJ
tek 1940. godine, itd. — da citiram samo neke od mnogih mogućih prim
jera)32 — oni se nikada ne podvrgavaju ozbiljnom preispitivanju. Umje
sto toga, njih se svodi na »devijacije«, lične nedosljednosti, »prežitke ne
narodnih režima«...33 Patrijarhalno-autoritami kompleks čitave kulture
(čiji je dio i politička kultura) ostaje neupitan.
»Otkriće« žena i »ženskih masa« kao djelatnog čimbenika povijesnih
procesa, uz zahtjev za takvom reinterpretacijom svih dominantnih druš
tvenih i kulturnih institucija koja će uzimati u obzir rod kao analitičku
kategoriju, dio je strategije suvremenih (neo)feminističkih pokreta koji
se javljaju na društvenoj sceni do kraja 1960-ih godina. Moja je hipoteza
da će pažnja koja se obraća »ženama u povijesti«, kao i napor da se ute
melji historija žene, biti u kauzalnom odnosu s načinom na koji se po
stavlja »žensko pitanje«.
Nakon dosta vremena pošto sam napisala podulju studiju o Antifa
šističkoj fronti žena Hrvatske (1941-1945)34, za čiju sam izradu pregle
dala čitav arhivski fond A FŽ-a od 22.675 dokumenata, kao i postojeću
literaturu, uspjela sam nabaviti tekst o istoj temi koji je tiskan u jednom
američkom politološkom časopisu.35 Većina zaključaka do kojih je au
torica tog teksta, Barbara Jancar, došla, iako se temelje samo na oda
branim dokumentima (usp. bilješku 34), sukladni su mojim zaključcima.
No to znači da su američke kolegice pretekle naše analitičke studije o
ženama u jednom od najvažnijih razdoblja suvremene jugoslavenske po
vijesti. Takvih bi se primjera za potkrepu moje hipoteze o međuzavisno
sti načina na koji se postavlja »žensko pitanje« i percepcije uloge žena
u povijesti moglo nabrojati više. Razmatrajući tipične stavove o ženskom
pitanju s društvenom legitimacijom, Vjeran Katunarić na prvom mjestu
ističe lažni univerzalizam.36 Prema njegovoj interpretaciji reduciranje
»ženskog pitanja« na »ljudska odnosno društvena pitanja« ukazuje na
težnju za »trenutačnim izjednačavanjem ljudi u svrhu izbjegavanja aktiv
nog suprotstavljanja nosiocima dominacije«.37
Dakako, u neposrednoj blizini pozicije moći nalaze se prostrani paš
njaci ideologije. Temeljna postavka svakog znanstvenog poduhvata, Qui
bene distinguit bene docet, zasjenjena je ideološkom mrljom — autono
mija subjekta istraživanja često se pokazuje kao potencijalna opasnost
od autonomnog političkog subjekta. Pokušaj koncentriranja istraživanja
na žene kao društvenu grupu sui generis, težnja da se reinterpretira čitav
svijet društvenog iskustva, kako prošlog tako i sadašnjeg, iz perspektive
�KONJI, ŽENE, RATOVI...
21
koja neće isključivati žene, automatski je pod sumnjom da (nekritički)
prihvaća ideološku poziciju feminizma (a ona nije nedvosmisleno odre
đena u vladajućem političkom/ideološkom diskursu).
Animozitet spram feminizmu kao isključivo »buržoaskom« fenomenu
ima svoju prethistoriju u jugoslavenskom revolucionarnom pokretu. Bila
sam iznenađena otkrićem da je u nerazvijenoj, siromašnoj i autoritarnoj
državi kakva je bila predratna jugoslavenska kraljevina, dolazilo do znat
nih preklapanja zahtjeva dobro artikuliranog i ne tako ekskluzivnog38
buržoaskog feminističkog pokreta sa zahtjevima tzv. proleterskog žen
skog pokreta39, uzmu li se u obzir nedvosmislena klasna razgraničenja
koja su se odvijala. Riječju, moja je analiza nevelikog korpusa historio
grafske literature o tom predmetu ukazala na činjenicu da su do sada
povjesničari započinjali istraživanja kako bi potvrdili (a ne kako bi stavili
u pitanje) ideološke zasade totalnog osporavanja feminizma koje su fun
kcionirale u različitim povijesnim uvjetima.40
Novija jugoslavenska istraživanja utemeljena na kritičkim polazištima
ženskih studija, kao i prvi pokušaji istraživanja historije žena i ženskih
pokreta u Jugoslaviji unatoč neizvjesnoj (institucionalnoj) budućnosti ot
varaju nove perspektive.
Većina poticaja i argumenata kojima sam željela ukazati na neophod
nost osvještavanja potrebe historije žena i u našim uvjetima, temelji se
na mojim istraživanjima ženskih pokreta i organiziranog djelovanja žena
u Jugoslaviji. No, bez obzira na ograničenost vlastitog istraživačkog isku
stva, prihvaćam upozorenje da se historija žena ne može svesti na raz
matranje isključivo ove problematike budući da bi to impliciralo »da že
ne zaslužuju pažnju povijesne znanosti jedino u onim situacijama kad
djeluju poput muškaraca, pojavljujući se u političkom životu« 41 Pregršt
veoma sofisticiranih tema — »novih pitanja« potaknutih razvojem disci
pline — čekaju da budu otkrivene u jugoslavenskoj historiografiji. Usu
đujem se ustvrditi da već postoje prazni prostori u koje bi se mogla upi
sati takva očekivanja. U historiografiji koja je, prema jednoj novijoj ana
lizi, u grču traženja marksističkih metodoloških oruđa koja će nadomje
stiti zaklinjanje na marksističku filozofiju povijesti42, uočavanje i izučava
nje međuodnosa roda i klase mogao bi biti plodonosan prvi korak. Hi
storiji radničkog pokreta u nas se posvećuje znatna pažnja i institucio
nalna podrška (svaka SR ima svoj institut za historiju radničkog pokre
ta). No, te institucije (što nije samo jugoslavenska posebnost) ograniča
vaju svoje istraživačke interese na »političku analizu koja naglasak stavlja
�22
KONJI, ŽENE, RATOVI
na rad i borbu (veoma usko definirane), dok zapostavljaju ostala važna
područja iskustva«.43
Teško je predvidjeti hoće li se u dogledno vrijeme stvoriti uvjeti da
potreba utemeljenja takve povijesne znanosti, koja će biti kadra integri
rati mnoge dimenzije i perspektive, među kojima i perspektivu žena, po
stane stvarnost. Bilo bi to vrijedno pokušaja, već i zbog toga što je ne
pobitna činjenica da žene u jugoslavenskom društvu čine (nešto veću)
polovicu stanovništva, a i zbog toga što su oduvijek brojem premašivale
konje.
BILJEŠKE
1
Zapisnik od 19. maja 1925. (Konstituirajuća glavna skupština društva »Ženski pokret« u Za
grebu), Arhiv Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske (AIHRPH), IV/3537.
2
A Heritage of Her Own: Toward a New Social History of American Women, ur. Nancy F. Cott i
Elizabeth H. Pleck, Simon and Schuster, New York, 1979, str. 14-15. »Karakterističan je pristup
nove historije žena da proteže na prošlost pitanja i osnovne uvide koji proizlaze iz vlastite po
zicije u okviru suvremenog ženskog pokreta. Liberalne, marksističke i radikalne feministkinje i
feministi postavljaju pitanja koja potiču povijesna istraživanja.«
3
Gisela Bock, »Historische Frauenforschung: Fragestellungen und Perspektiven«, u: Frauen suchen ihre Geschichte, ur. Karen Hausen, Verlag C. H. Beck, Miinchen, 1983, str. 52-53 (i bi
lješka 25).
4
Borba za priznavanje statusa povijesnosti tako heterogenoj društvenoj grupi kao što su žene
(pri čijem definiranju genus proximus predstavlja »prirodna« kategorija spola) usporediva je s
istom borbom tzv. »prirodnih naroda« (Naturvolker) koje je evropocentrično poimanje povijesti
do nedavno rangiralo kao pretpovijesna društva.
Gerda Lerner, »Placing Women in History: A 1975 Perspective«, u: Liberating Women’s History,
ur. Berenice A. Caroll, University Of Illinois Press, Chicago-London, 1976, str. 365.
5
6
Gerda Lerner, The Majority Finds Its Past, Oxford University Press, Oxford, 1979, str. 171.
7
8
Karen Hausen, »Einleitung«, u: Frauen suchen ihre Geschichte, nav. dj., str. 7.
»Editor’s Introduction«, u: Sex and Class in Women's History, ur. Judith L. Newton, Mary P.
Ryan and Judith R. Walkowitz, Routledge and Kegan Paul, London, 1983, str. 6.
9 Nav. dj., str. 6.
10 Nav. dj. Navedeni primjeri odnose se na istraživanja viktorijanske ere u Velikoj Britaniji i SAD.
11 Cott-Pleck, nav. dj., str. 9.
12 Usp.: Susan Mosher Stuard, »The Annales School and Feminist History: Opening Dialogue
with the American Stepchild«, Signs, Chicago, Vol. 7,1981, No. 1, str. 135-143; Natalie Zemon
Davis, »’Women’s History’ in Transition: The European Case«, Feminist Studies, 1976, SpringSummer, No. 3, str. 83-103.
13 Gerda Lemer, Liberating Women’s History, nav. dj., str. 365.
14
Sex and Class in Women’ History, nav. dj., str. 1.
s
15 Gisela Bock, nav. dj., str. 34.
16 Gayle Rubin, »Trgovina ženama: beleške o ’političkoj ekonomiji’ polnosti«, u:Antropologija
žene, ur. Žarana Papić i Lydia Sklevicky, Prosveta, Beograd, 1984, str. 93.
17 Natalie Zemon Daviš, nav. dj., str. 90.
18 Gerda Lemer, Liberating Women’ History, nav. dj., str. 365.
s
19
Gerda Lemer, The Majority Finds Its Past, nav. dj., str. 180.
�KONJI, ŽENE, RATOVI...
23
20
U toku Školske godine 1984/85. održan je u okviru sekcije »Žena i društvo« Sociološkog druStva
Hrvatske seminar na postdiplomskoj razini posvećen problematici historija žena u Jugoslaviji.
21
22
Usp. Antropologija žene, nav. dj.
Veoma je instruktivna analiza ženske subkulture u proSirenoj patrijarhalnoj obitelji (zadruzi)
u: Dunja Rihtman-AuguStin, Struktura tradicijskog mišljenja, Školska knjiga, Zagreb, 1984, str.
169-172.
Rajka Polić, »Povijesni sukob mitova o ženskoj emancipaciji«, Žena, Zagreb, 1986. Ovaj je rad
u svojoj prvoj verziji izložen na seminaru u sekciji »Žena i druStvo« (vidi biljeSku 20).
23
24
ViSe detaljiziranih tabela i pregleda prikazanih u tekstu Rajke Polić sažeta sam u navedenim
tabelama (br. 1 i 2).
25 U svom radu R. Polić sučeljava prezentaciju/interpretaciju različitih povijesnih razdoblja s pu
bliciranim i nepubliciranim arhivskim izvorima čime dokumentira značaj i domete participacije
žena u njima i razotkriva čitavu metodologiju autora udžbenika kao neopravdano pristranu.
26
Andrea Feldman, »Istraživanje udžbenika povijesti za srednje škole«, Zagreb — Beograd, ne
objavljeni rukopis, 1985.
27
A. Feldman ukazuje na činjenicu da udžbenici triju republika (Hrvatske, Srbije i Slovenije) i
dviju autonomnih pokrajina (Vojvodine i Kosova) ne spominju niti jedno žensko ime.
28
U ovom slučaju udžbenici dviju republika (Srbije i Cme Gore) i jedne autonomne pokrajine
(Kosova) ne spominju niti jedno žensko ime.
29
Prema službenim aproksimacijama, participacija žena u NOB-i procjenjuje se na dva miliona,
dok su žene u borbenim formacijama sačinjavale 34% od svih boraca. Usp. Lydia Sklevicky,
»Organizirana djelatnost žena Hrvatske za vrijeme Narodnooslobodilačke borbe 1941-1945«,
Povijesni prilozi, Zagreb, 1984, 3(1), str. 97.
The Invention of Tradition, ur. Eric Hobsbawm and Terence Ranger, Cambridge University
Press, Cambridge, 1985, str. 1-14 i 263-264.
31 Nav. dj., str. 9.
30
32
Usp. Lydia Sklevicky, »Karakteristike organiziranog djelovanja žena u Jugoslaviji u razdoblju
do Drugog svjetskog rata«, Polja, Novi Sad, XXX, 1984,1. dio, br. 308, str. 415-417; 2. dio, br.
309, str. 454-456.
33 Također su zanemareni problemi i specifična očitovanja roda kao antagonističkog elementa u
životu radničke klase. Usp. Sex and Class in Women’s History, nav. dj., str. 3.
34 Žena i moć: povijesna geneza jednog interesa, Zagreb, 1984., neobjavljena magistarska radnja.
Jedini relevantni izvorni materijali o AFŽ do sada objavljeni skupljeni su u dva veoma korisna
toma izabranih dokumenata: Žene Hrvatske u narodnooslobodilaćkoj borbi, I. i II. dio, Zagreb,
1955.
35
Barbara Jancar, »Women in the Yugoslav National Liberation Movement: An Overview«, Stu
dies in Comparative Communism, Los Angeles, vol. XIV, 1981, 283, str. 143-164. Autorica me
je obavijestila da je jedna od studija koju citira u svom radu (nav. dj., str. 143-144, bilj. 1)
prezentirana u SAD već 1977. kao referat na Berkshire Conference on the History of Women.
36 Vjeran Katunarić, Ženski eros i civilizacija smrti, Naprijed, Zagreb, 1984, str. 238-242.
37 Nav. dj., str. 239.
38
Prema podacima međunarodnog udruženja International Council of Women, u međuratnom
razdoblju su s njime povezana udruženja u Jugoslaviji pripadala istoj kategoriji (prema broju
individualnih članica) kao i Švicarska, Novi Zeland, Danska, Australija i Švedska (30.000 do
50.000 članica). Usp. Edith F. Hurwitz, »The International Sisterhood«, u: Becoming Visible.
Women in European History, ur. Renata Bridenthal and Claudia Koonz, Houghton Mifflin Com
pany, Boston, 1977, str. 339.
39 Termin »proleterski ženski pokret« pojavljuje se kao terminus technicus u našoj historiografskoj
literaturi, no činjenice ukazuju na to da bi bilo pravilnije govoriti o tzv. afiliranim organizaci
jama nego li o pokretu sa svim potrebnim prerogativima.
40 Detaljna kritika izvora provedena je u: Lydia Sklevicky, Polja, Novi Sad br. 309, str. 445-446.
41
Cott-Pleck, nav. dj., str. 13.
�24
42
43
KONJI, ŽENE, RATOVI
Smiljana Đurović, »Osnovni tokovi razvoja istorije 20. veka u Jugoslaviji: Teza za istoriju istoriografije«, neobjavljeni referat, Beograd, 1985.
Anna Davin, »Feminism and Labour History«, u: People’s History and Socialist Theory, ur. Ra
phael Samuel, Routledge and Kegan Paul, London, 1981, str. 177.
�2
Antifašistička fronta žena:
Kulturnom mijenom
do žene "novog tip a1*
1
Emancipacija od stega patrijarhalne kulture nadaje se kao jedan od
osnovnih ciljeva kulturne mijene koja se počela odvijati tijekom NOB-e.
Ona je s obzirom na specifičnu osujećenost žena u okvirima takve kul
ture predstavljala i jedan od neprijepornih zadataka Antifašističke fronte
žena Hrvatske. No, na osnovi rekonstrukcije njezinog organizacijskog
ustrojstva moguće je izvesti hipotezu kako AFŽ tijekom ratnog razdoblja
svog postojanja1 ne osigurava mjesto nužno za djelatnu artikulaciju i
ostvarenje kulturne emancipacije žena. Neophodno je, naime, govoriti o
dvije osnovne skupine zadataka koje je ova organizacija imala ostvariti
u tom periodu.
To su:
I) Zadaci AFŽ-a u kontekstu čitavog narodnooslobodilačkog pokreta,
kao što su pomoć vojsci (osiguravanjem njezine materijalne baze akcija
ma skupljanja hrane, materijalnih sredstava, dobrovoljnim radovima i
si.), te organizacija pozadine (osiguravanjem normalnog odvijanja života
na oslobođenim područjima, provođenjem svih mjera socijalne politike
— zbrinjavanjem djece, ranjenika, nemoćnih i dr.).
II) Zadaci s obzirom na specifičan položaj, odnosno interes vlastitog
članstva, mogu se grupirati kao:
1. politička emancipacija žena;
2. kulturna emancipacija;
3. integracija na ravnopravnim osnovama u NOB-i i borbi za novo
društvo i njegovu konsolidaciju.
Zadaci iz ove skupine u međusobnoj su kauzalnoj vezi. Politička
emancipacija žena kao čin političke volje ozakonjena je u Deklaraciji o
osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske donesenoj
�26
KONJI, ŽENE, RATOVI
na Trećem zasjedanju Z A VN O H -a svibnja 1944, a isticana je i primje
njivana kao aktivno i pasivno pravo glasa pri izborima za organe narodne
vlasti već od prvih dana NOP-a. Uz političku edukaciju žena, odnosno
edukaciju za politiku, politička emancipacija podrazumijevala je shvaća
nje žena kao svjesnih i samostalnih političkih subjekata, a osobito se isti
calo odgajanje žena za neautoritarnu, demokratsku politiku.
Kulturna emancipacija značila je poduhvat osposobljavanja žena za
puno korištenje tekovine političke emancipacije. Naglašava se nužnost
obrazovanja žena: kulturno »uzdizanje« putem predavanja »iz raznih
oblasti nauke« (zdravstvenih, higijenskih, historijskih, itd.), formiranje
kurseva (»viših i nižih«) za osposobljavanje aktivistkinja čak i na neoslo
bođenim teritorij ama i u okupiranim gradovima, čitanje i surađivanje u
ženskim listovima. Ovamo bih svrstala i direktivu postavljenu u Okruž
nici CK KPH već koncem 1941, koja naglašava kako valja »voditi borbu
za ravnopravnost žena i muškaraca (...)«. Iako tako eksplicitnu formula
ciju ne nalazimo isuviše često u odnosu na to koliko se nastoji na drugim
zadacima, ona ukazuje na činjenicu da je postojala svijest o tome da je
odnos među spolovima također društveni odnos sui generis, te da njegova
izmjena može uslijediti tek nakon zadovoljenja niza preduvjeta koje tre
ba omogućiti kulturna emancipacija. No, iz brojnih dokumenata vidljivo
je da često u svijesti rukovodilaca i nosilaca tih zadataka nije dolazilo do
razgraničavanja političke emancipacije kao akta političke volje i kulturne
emancipacije kao procesa. Svaki od tih zadataka, naime, podložan je ra
zličitoj dinamici, o čemu se nije vodilo računa (pitanje je koliko je to u
tadašnjim uvjetima uopće i bilo moguće), a što je bitno za sam ishod
postavljenih ciljeva. Shvaćanje kulturne emancipacije kao vrste epifenomena političke, dovodilo je do gubljenja jasnoće perspektive, što se oči
tovalo i u realizaciji trećeg zadatka — integraciji žena u narodnu vlast
na ravnopravnim osnovama. Ta grupa zadataka predviđala je aktivno
sudjelovanje žena u narodnoj vlasti, učvršćivanje vlasti koje znači obranu
tekovina NOB-a, pomoć AVNOJ-u i ZAVNO H-u, te sudjelovanje u
obnovi zemlje i izgradnji nove države. Prikazat ću neke od mnogobrojnih
dokumenata u kojima se kritizira »sektaški odnos prema ženama« bilo
kod njihovog uvažavanja kao članica NOO-a, bilo po prijemu u KP ili
borbene redove. Takvi podaci navode na zaključak da je realizacija po
litičke emancipacije žena provođenjem političke revolucije dovela do
preuranjenog uvjerenja da je oslobođenje žena neupitno postignuto. Ti
me je stavljena u pitanje efikasnost provođenja trećeg i, po definiciji, re
volucionarnog cilja djelatnosti organizacije žena — ravnopravne integra
cije žena u sve sfere javnog života iz kojih su do tada bile isključene.
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE "NOVOG TIPA"
27
Želimo li pratiti AFŽ kao čimbenik kulturne mijene, valja uvažiti či
njenicu da on, iako je nedvojbeno bio dijelom širokog antifašističkog i
narodnooslobodilačkog pokreta, u jednom periodu pokazuje izrazitije
odlike samostalne organizacije, a u drugom izraženiju subordinaciju os
talim organiziranim vidovima pokreta. Stoga mi se čini opravdanim da
u analitičke svrhe uvedem i primijenim kategoriju dobrovoljnog udruže
nja.2 Prednost ove kategorije, kako je definira Michael Banton određu
jući antropološke aspekte dobrovoljnih udruženja, jest činjenica što je
njihovo proučavanje dio proučavanja društvene promjene. Pored toga,
on naglašava važnost dobrovoljnih udruženja u situacijama kada ona
predstavljaju »sredstvo organiziranja ljudi pri ostvarivanju novih ciljeva«,
te »otkrivaju kulturne vrednote i ciljeve koje sami sudionici nisu u stanju
formulirati«.3 Daljnja karakteristika dobrovoljnih udruženja je »formu
liranje novih uloga i odnosa«, te njihove adaptivne i integrativne funkci
je.4 Sociološki aspekti dobrovoljnih udruženja ukazuju na to da ih je mo
guće pojmiti i kao »instrumentalne asocijacije« koje politologija naziva
interesnim grupama.5 Dobrovoljna udruženja čiji su ciljevi i programi
orijentirani na postupno usavršavanje postojećeg poretka razlikuju se od
onih koja imaju radikalne i ideološke ciljeve i programe čiji »članovi uno
se relativno visok stupanj afektivnosti u svoje učešće, a organizacijska
struktura je u većoj mjeri neformalna i fluidna. Te, u manjoj mjeri insti
tucionalizirane organizacije, moguće je nazvati udruženjima nalik na
društvene pokrete«.6
Uvođenje kategorije dobrovoljnog udruženja čini mi se opravdanim
upravo imajući u vidu slijedeće navedene elemente:
— povezanost s društvenom promjenom;
— značajna uloga dobrovoljnih udruženja u stvaranju novih uloga i
odnosa;
— funkcija adaptacije i integracije;
— mogućnost njihovog shvaćanja kao interesnih grupa i institucional
na bliskost s društvenim pokretima.
Specifični predznak društvene i kulturne mijene je u slučaju analize
AFŽ-a upravljen ka redefiniciji položaja žena — kao grupe — koje stoje
na marginama onog ustrojstva kulture koje je Claude Levi-Strauss naz
vao zamišljenim poretkom (ordre congu).1 Prilikom analize AFŽ-a —
dobrovoljnog udruženja i jednog od stvarnih mehanizama bez kojega bi
iniciranje procesa kulturne mijene bilo nezamislivo — valja spomenuti
Radcliffe-Brownovu definiciju društvenih vrednota. U kontekstu njego
ve teorije, poznate pod nazivom »društvena struktura kao teorija kultu
�28
KONJI, ŽENE, RATOVI
re«, društvene vrednote i njima odgovarajući interesi odrednice su dru
štvenih odnosa i time i društvene strukture.8
Slijedimo li ovaj izvod, možemo postaviti hipotezu da će u slučaju naše
analize društvene vrednote nužne za proces oslobođenja i mobilizaciju
žena biti formulirane kao antitradicionalističke, antipatrijarhalne — ri
ječju emancipatorske. Njima odgovarajući interes je realizacija oslobođe
nja zemlje i socijalističke revolucije. Projekt socijalističke revolucije teži
što egalitarnijoj društvenoj strukturi u kojoj bi na vertikalnom planu do
šlo do ukidanja klasnih antagonizama, a na horizontalnoj ravni svih vi
dova diskriminacije. No, »susret tradicija ujedno je i konflikt tradicija«,
kako piše Edward Shils u djelu Tradicija? Stoga ću nastojati pokazati
kako se manifestirala uloga A FŽ-a kao »legitimnog mjesta za afirmaciju
i izražavanje vrednota«10 — u ovom slučaju emancipatorske (antitradi
cionalističke, socijalističke tradicije) — naspram postojećih patrijarhal
nih zasada.11 Naposljetku ću pokušati odrediti karakter odnosno obrazac
kulturne promjene čije dimenzije pratim.
Emancipatorski kompleks društvenih vrednota analizirat ću ovim sli
jedom:
I. Određenje i putevi ostvarenja ravnopravnosti žena
II. Suočenje s društvenom diskriminacijom žena
III. Tradicijske vrednote u novom kontekstu
IV. Sudbina institucije porodice
V. Utopiji ususret — »žena novog tipa«
I. ODREĐENJE I PUTEVI OSTVARENJA RAVNOPRAVNOSTI ŽENA
Iako doseg pojma ravnopravnosti niti u jednoj prilici nije eksplicitno
određen, ono što se njime misli u implikacijama sadržanim u analizira
nim dokumentima odnosi se na jednaka prava i mogućnosti sudjelovanja
u NOP-u i organima narodne vlasti bez obzira na spol.
Zanimljivo je da se na ravnopravnost ne gleda kao na prvenstveno
motivacijsku vrednotu: ona je rezultat, a ne pokretač sudjelovanja žena.
Takav stav izražava već referat Mitre Mitrović na Osnivačkoj konferen
ciji A F Ž -a Jugoslavije u Bosanskom Petrovcu prosinca 1943. godine:
Mi nismo u ovu borbu ušli sa kakvim zahtjevima za ravnopravnost. Nije tome,
u tome trenutku bilo mjesta, niti je to bilo najvažnije, niti su se preko toga
mogle pokrenuti žene u tolikom broju. A ravnopravnost je tu, brže nego što
se dalo očekivati. Došla je, stekla se kako se jedino i može steći, kroz zajed
ničku borbu s narodom, za zajedničku slobodu.12
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE ’ NOVOG TIPA’
29
No, »parole o ravnopravnosti« kao motivacijska vrednota imaju važnu
ulogu tek prilikom mobilizacije žena za sudjelovanje u NOO-ima. Izbore
za članove NOO-a valja koristiti za propagiranje ravnopravnosti žena1
3
i same narodne vlasti kao njenog garanta.14
Ideja ravnopravnosti ima i neprikosnoveno mjesto u širem revolucionarnom/emancipatorskom kompleksu društvenih vrednota. U navede
nom referatu, Mitra Mitrović ističe kako »na našoj strani« nema nepri
jatelja ravnopravnosti žena, osim ponekog pojedinca koji se tako postav
lja zbog neshvaćanja potrebe učešća žena u svim oblicima borbe. Štoviše,
ona radikalizira svoj stav riječima da su se neprijatelji ravnopravnosti že
na potpuno izjednačili s neprijateljima naroda.15 Prevladavajuće je miš
ljenje da pojave »neshvaćanja« treba suzbijati uvjeravanjem o pravima
žena i o koristi koju ona donose čitavom pokretu.16 No, i pored toga,
očito da je u samoj praksi bilo dovoljno primjera »zapostavljanja« pitanja
ravnopravnosti, te je indikativan stav Milovana Đilasa:
Samim parolama o ravnopravnosti žena, pa čak ni samim ozakonjenjem rav
nopravnosti, još se ne postiže ravnopravnost, a još manje uvlačenje žena u
privredni i politički, uopće društveni život. (...) Žene su dio naroda, polovina
ako ne i više naroda. Njihova ravnopravnost je ustvari podjela sudbine sa
čitavim narodom. (...) Kako prići pitanju ravnopravnosti? Na taj način što će
se žene aktivizirati da učestvuju u općenarodnom životu, u narodnoj vlasti,
ne kao predstavnici žena nego kao najbolja djeca naroda, (podv. M. Đ.).17
Ovaj Đilasov stav pati od cirkularnosti dokaza — ako su žene u praksi
neravnopravne, kako će se, u slučaju kada nisu dovoljne niti parole, niti
samo ozakonjenje ravnopravnosti, aktivizirati u općenarodnom životu na
ravnopravnim osnovama? Sudjelovanje u javnom/političkom životu, u
onom segmentu kulture koji.politička znanost naziva politička kultura,1
8
zahtijeva zaseban proces socijalizacije.19 U slučaju nužnosti proboja žena
u političku sferu, njihova organizacija je najpozvanija da osigura preduv
jete za jednu novu socijalizaciju žena, odnosno resocijalizaciju muškara
ca. Žene su, što ne treba posebno dokazivati, oduvijek dijelile sudbinu s
čitavim narodom, no to ne znači da su imale jednake mogućnosti utjecaja
na donošenje odluka koje su se ticale te sudbine.
Da je doista, prema optimističkim, ali ishitrenim prosudbama Mitre
Mitrović, ravnopravnost (koju ona karakterizira i kao »krvavo stečena
prava«)20 došla neočekivanom brzinom, AFŽ ne bi imao svoj politički
raison d ’etre. No, kao dobrovoljno udruženje čiji je zadatak i afirmacija
vrednota, djelatnost organizacije žena u borbi za ostvarenje ravnoprav
nosti morala se očitovati u rasponu od propagiranja te vrednote među
samim ženama (razbijanje »pasivnosti«) do pružanja pomoći ženama ko
�30
KONJI, ŽENE, RATOVI
je rade u NOO-ima, pa sve do borbe protiv »niske političke svijesti muš
karaca«.
Obrazovanje žena smatralo se preduvjetom nužnim za ostvarenje rav
nopravnosti. A FZ je veliki dio svoje aktivnosti upravio u tom smjeru, te
možemo razlikovati nekoliko razina na kojima se ta zadaća ostvarivala.
Elementarna razina obuhvaćala je analfabetske tečajeve i opće obrazova
nje na koje se nadovezivalo političko obrazovanje — kao odgoj za poli
tiku, dok je pisanje za žensku štampu i propagiranje njenog čitanja zna
čilo poziv na stvaranje novog, aktivističkog identiteta.
Analfabetske tečajeve počeo je A FŽ organizirati još prije svog »for
malnog« utemeljenja (1941. godine) u gotovo svakom oslobođenom selu.
Žene su ih vrlo rado posjećivale unatoč poruzi (»bilo je i onih koji su ih
ismijavali zbog toga«).21 No, nije samo (eventualno) ismijavanje kočilo
žene u pohađaju tečajeva. Primijećeno je da ženska omladina mnogo neredovitije pohađa škole nego muška 22 Velika je zasluga A FŽ-a da su
nepismene majke počele učiti uz svoju djecu, a kursevi su se propagirali
i npr. plakatima sa slikama s kursa uz parolu:
Smrt nepismenosti — prosvjeta je oružje protiv neprijatelja.23
Štoviše, funkcionalni karakter obrazovanja projicira se i u budućnost.
Osnovno obrazovanje značit će povećanje »stvaralačke moći žena« u iz
gradnji zemlje,24 ali su njegove ambicije još mnogo dalekosežnije. Isti
čući činjenicu da narodna vlast ispunjava »živu želju« žena da ne »ostanu
slijepe kraj zdravih očiju«, u jednom tekstu Žene u borbi čitamo:
A Milka, mala radnica iz Omiša, uskliknulaje na završetku obrazovnog kursa:
Mislila sam da nije potrebno ništa znati o Šekspiru, a sada bih ga čitala svaki
dan! Bez povijesti se uopće ne može, a tek bez matematike!25
Kursevi političkog obrazovanja imali su za zadatak upoznati žene s
ciljevima NOB-a, značenjem NOO-a i ravnopravnosti žena, te ih ospo
sobiti za daljnji samostalni rad. Mnogobrojni dokumenti preporučuju
obrađivanje slijedećih tema:
1. Narodnooslobodilačka borba (ciljevi i karakter).
2. Neprijatelj i narodnooslobodilačka borba.
3. Narodnooslobodilačka vlast.
a) AVNOJ
b) ZA V N O H
4. SSSR u današnjoj oslobodilačkoj borbi i žena u SSSR-u.
5. Organizaciono pitanje A FŽ-a i zadaci (referat drugarice Spasenije
Babović na Zemaljskoj konferenciji AFŽ-a).
6. Žena i fašizam.26
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE "NOVOG TIPA"
31
Preporuka je, nadalje, da se ocjene i karakteristike svih polaznica po
završetku kursa upućuju njihovim rukovodstvima, te da se i dalje pomaže
i prati njihov razvoj. Doista, arhivska građa AFŽr-a sadrži veliki broj de
taljnih izvještaja takve vrste, gdje se uz ocjenu uspjeha polaznica daje
opis njihova karaktera, sklonosti i sposobnosti za prihvaćanje daljnjih od
govornosti. Da su politički kursevi u izvjesnoj mjeri bili i shvaćeni kao
kanal vertikalne mobilnosti žena u sfere »ozbiljne« politike, proizlazi iz
dokumenta u kojem se partijskim organizacijama stavlja u zadatak da se
iz redova AFŽ-a uzimaju drugarice koje će se sistematski odgajati u
marksističko-lenjmističkom duhu.27 Osvrnut ću se posebno na isticanje
uloge SSSR-a kao modela i nadahnuća za borbu naših žena. Sovjetske
žene su uzor heroizma, one su »najslavnije žene čovječanstva« (Mitra
Mitrović),28 dok su informacije o sretnom životu sovjetskih žena i po
ložaju žene u SSSR-u odigrale »ogromnu ulogu« u razvoju političke svi
jesti naših žena (Cana Babović) 29 Glasilo Glavnog odbora AFŽ-a Hr
vatske Žena u borbi donosilo je u svakom ratnom broju tekstove o SSSRu. Poruka tih napisa je da je tako sretne i hrabre žene, koje su sve »ustale
kao jedan čovjek u obranu svoje domovine«30, stvorilo sretno — besklasno sovjetsko društvo. Stoga će prikazivanje žene i majke u SSSR-u po
služiti raskrinkavanju klasne pozadine rata i ukazati na nužnost klasne
borbe 31 Prikazivanje ravnopravnog položaja sovjetske žene imalo je, da
kle, i širu ideološko-propagandnu zadaću, a to je da u funkciji općenitog
propagiranja SSSR-a istakne mnogobrojne prednosti prve zemlje socija
lizma, a time i socijalizma kao takvog.
»Ženska štampa postaje pomagač i učitelj u radu«, ističe se u prvom
ženskom listu koji je počeo izlaziti na oslobođenom teritoriju u Hrvat
skoj 32 Osnovna zadaća ženske štampe je komunikacija i povezivanje že
na. Ta se komunikacija na vertikalnom nivou očituje kao prenošenje di
rektiva s viših odbora AFŽ-a na niže, a o hijerarhijskom sistemu po
sredovanja informacija i znanja govori slijedeći citat iz ličke Žene u borbi
koji upućuje žene kako da se služe svojim listom:
Da bi uistinu imale koristi od našeg lista potrebno je da se on dobro prouči.
’Ženu u borbi’ treba da prouče najprije članice Kotarskog odbora A FŽ , zatim
da ga članice KO koje prisustvuju sastanku Općinskog odbora pročitaju i ob
jasne odbornicima općinskog odbora A FŽ . Kako na sastanku Općinskog od
bora A F Ž dolaze predstavnice Mjesnih odbora, te one imaju zadatak da list
obrade sa ostalim članicama Mjesnog odbora. Nakon što su list proučili ovi
odbori od Kotarskih do mjesnih, nakon što su se sve aktivistkinje upoznale s
direktivama koje daje Antifašističkoj fronti žena njeno rukovodstvo, tek onda
se on može čitati i objašnjavati na širokim sastancima.33
No, postoji i sistem povratnih informacija; žene »s terena« pišu dopise
o svom radu, uspjesima i stradanjima. Podjednako tako važna je i hori
�32
KONjl, ŽENE, RATOVI
zontalna ravan komunikacije. Žene će, čitajući svoje listove, spoznati
sličnost vlastitih života.
Ženska štampa u svojim napisima, pored toga, upoznaje čitateljice s
radom najviših organa vlasti (AVNOJ, ZAVNO H), te afirmira nove
vrednote: prikazuje sliku nove, aktivne žene, sudionice povijesnih zbiva
nja, radnice koja se laća svakog posla. Dovoljno je samo pogledati na
slovne stranice Zene u borbi koja prikazuje žene u demonstracijama,
pred mikrofonom za govornicom, s puškom u jednoj i djetetom u drugoj
ruci, u koloni, kako sije, za strojem u tvornici, na izgradnji porušene kuće
ili ceste... — prikazane su snažne i ujedinjene. S mnogo nade gleda se i
na buduću ulogu žene u oslobođenoj zemlji. Političko obrazovanje žena
posredstvom kurseva i ženske štampe nije bilo jedini vid političkog od
goja. On se, na najneposredniji način, zbivao u odborima AFŽ-a. Valja
imati na umu da je sama činjenica članstva u dobrovoljnom udruženju
već oblik društvene interakcije.34 Stoga se velika pažnja posvećivala dje
lovanju i osobinama aktivistkinja kao i njihovim međusobnim odnosima.
Postoje brojni izvještaji o »organizacionom stanju« odbora AFŽ-a koje
niži odbori šalju višim koji se na njih vrlo samo/kritički osvrću. Budući
da nisam naišla na slučaj kada bi takve informacije išle i u suprotnom
smjeru, može se zaključiti da je ideja hijerarhije među odborima AFŽ-a
bila prihvaćena kao samorazumljiva. No, veliki je naglasak na izgradnji
demokratskih (drugarskih) odnosa u samim odborima, te se kritiziraju
pojave autoritarnog ponašanja, koje vodi u konflikt i koči aktivitet od
bora. Tako se, npr. kritizira tajnica Okružnog odbora A FŽ-a Nova Gra
diška, koja se, iako je najsposobnija, »diktatorski odnosi prema nekim
drugaricama«.35 Kritiziraju se drugarice koje se svađaju, koje su »spo
sobne ali neće da rade«, ili su »nedisciplinirane« i »neodgovorne«. Osu
đuje se i međusobno kritiziranje članica odbora pred ostalim ženama či
me »i same krnje svoj autoritet«.36 U takvim slučajevima viši odbori mo
raju pružiti pomoć nižim, npr.:
Treba im se ukazivati na greške i da se lično ne vređaju i da se ne spuste na
nivo baba [koje] ne gledaju interese organizacije nego svoje lične (...) a na
samom kursu da ih se uči dobrom ponašanju.37
Među članicama nekih odbora prisutan je i latentni klasni konflikt, o
čemu govori ovaj izvještaj iz delničkog kotara.
Interesantno je interesovanje Visokih gospođa’ za našu organizaciju. Žele da
u njoj rade, ali se osjeća i to da žele imati prestiž nad ostalima. Radije rade
sa drugaricama iz ’viših foruma’ nego iz nižih. Zbog svega toga sazvan je za
3. X masovni sastanak žena u Delnicama, na kome će biti sve žene. Tamo će
se razjasniti svi ti problemi, kao i problem lijevog skretanja, koji postoji u
Delnicama kod siromašnijih žena.38
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE 'NOVOG TIPA'
33
Zadatak AFŽ-a u ovom slučaju, kao i u slučaju neadekvatnog ponaša
nja aktivistkinja, je da odigra ulogu medijatora konflikata kako bi se
ostvarila ideja široke fronte žena. Tu ulogu preuzimaju u prvom redu
viši odbori koji su garant održavanja demokratskog postupka, kao i u
slučajevima koje opisuje referat Jele Bićanić održan na I konferenciji
AFŽ-a Hrvatske.
Kod nekih naših odbora se uvela rđava praksa, da se odbori smjenjuju po
volji drugarica39 višeg rukovodioca. Treba paziti da se ne narušava demokrat
ski princip naše organizacije koji omogućava najširim masama da slobodno
izaberu rukovodioca svojih organizacija. Viši odbor, ali ne pojedinci, može
da izmjeni niži ako za to ima opravdanih razloga, a da se opet ne naruši
princip demokratskog biranja rukovodstva, jer su oni birani od većeg broja
žena nego niži.40
Polazeći od pretpostavke da se lojalnost nekom pokretu unapređuje
posredstvom mreže međuljudskih odnosa izgrađene u procesu sudjelova
nja,41 zanimljivo je pogledati na koji se način gleda na odnos privatnog
i javnog života aktivistkinja i potencijalnih članica. S jedne strane, viši
odbori brinu se za ugled svojih članica:
»Ako čujemo da što pričaju o nekoj našoj drugarici, odmah treba to
javiti nama a mi ćemo dotičnu drugaricu pozvati i upozoriti.«42 Dok tak
va praksa podupire demokratske odnose u grupi jer uključuje senzibilitet
za javnu artikulaciju privatnih idiosinkrazija, nalazimo i primjera kada
se »organizirane žene« služe anonimnim denuncijacijama svojim odbo
rima 43 Taj se problem manifestira u prilično drastičnom obliku kada
treba pomiriti zahtjev da se uključi što veći broj žena u redove AFŽ-a,
sa zahtjevima besprijekorne lojalnosti NOP-u. Mjesni odbor obraća se
kolovoza 1943. Kotarskom odboru AFŽ-a Sinja »u vezi sa šišanjem dje
vojaka u Sinju«:
Žene koje se osjećaju krive htjele bi na svaki način da sve žene budu kaž
njene. Odbor A.F.Ž.-a po direktivi koju je dobio od vas samih nastojao je
da otrgne i organizira one žene koje su išle s okupatorom. Tako danas orga
nizacija A .F.Ž.-a ima u svojim redovima žena koje su jednom išle s okupa
torima, a već nekoliko mjeseci rade u organizaciji, pa su bolje i vrednije dru
garice skoro i od onih žena koje su okupatora uvijek bojkotovale. (...) Sma
tramo potrebnim da vas upozorimo na ove stvari, jer lako može da se desi
da zlobom pojedinih žena stradaju drugarice koje to ne zaslužuju.44
Mjesni odbor zaključuje svoje pismo molbom za upute jer smatra da
taj problem stavlja u pitanje rad i opstanak same organizacije u Sinju.
Problem određivanja legitimnih granica između privatne i javne sfere ži
vota zadatak je koji za sebe mora riješiti svaka politička kultura, no u
�34
KONJI, ŽENE, RATOVI
slučaju kada se radi o ženama poprima i specifične dimenzije.45 Gene
ralna linija A FŽ-a — maksimalna elastičnost pri privlačenju žena u po
kret — sukobljavala se u praksi s mnogobrojnim preprekama. Jedan od
najočitijih razloga tome bila je upravo činjenica da nikada nije nedvo
smisleno utvrđen kriterij za pristupanje AFŽ-u te je bilo moguće da se
događaju konflikti poput navedenih.
II. SUOČENJE S DRUŠTVENOM DISKRIMINACIJOM ŽENA
Da je bilo moguće da se žene pod pritiskom povijesnih zbivanja bez
većih prepreka uključe u NOP, odnosno njegove institucionalizirane vi
dove (NOV, narodna vlast, KP), vjerojatno se nikada niti ne bi prišlo
formiranju zasebne organizacije žena. No specifičnom položaju i svijesti
žena u kulturi s jakim patrijarhalnim obilježjima, odgovarao je podjed
nako specifični položaj i svijest muškaraca. Dok je prvenstveni cilj A F Ž a bio da aktivizira žene, čime je implicirano da je za njihov položaj spe
cifična pasivnost, u odnosu na (opet implicirani) aktivni dio populacije,
zadatak A F Ž -a bit će da brani jednako pravo žena na aktivnost. Ako
društvenu diskriminaciju odredimo kao »nejednaki tretman jednakih« 46
zadaća organizacije žena bit će da se bori podjednako i za afirmaciju
ideje ravnopravnosti među samim ženama, kao i da se bori za promjenu
svijesti muškaraca u odnosu na poimanje i tretman žena. Na primjerima
diskriminacije žena u NOO-ima, vojsci i KP pogledajmo da li je organi
zacija žena imala osiguran institucionalni prostor da izvrši taj zadatak,
neophodan za krajnji ishod postizanja egalitame društvene strukture.
Kao jedan od osnovnih puteva za postizanje stvarne ravnopravnosti
žena, smatrano je njihovo uključivanje i sudjelovanje u radu organa na
rodne vlasti. Dokumenti u kojima se kritički govori o zaprekama na koje
žene nailaze prilikom uključivanja u NOO, služe se slijedećim formula
cijama: »(...) ženama ne daju raditi jer politika nije za žene« 47 »Muški
na svim položajima strašno sektaše u pogledu žena (...).«48 »(...) neki
članovi N. O. O. bremzaju odlazak žena na sastanke (...)«.49 »Odbornici
Luciji rekao je predsjednik seoskog NOO-a, da ona nije potrebna na
sastanku, jer mogu oni i bez nje.«50
Žene ne biraju u NOO-e, ne pozivaju ih na sastanke, ili ih dodjeljuju
komisijama gdje one ne dolaze do izražaja... No, ima slučajeva gdje takve
tenzije nisu ostale na razini diskriminacije žena kao pojedinaca, odnosno
kao grupe »za koju nije politika«. Zanimljiv je slučaj za koji doznajemo
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE 'NOVOG TIPA"
35
iz pisma upućenog Okružnom odboru AFŽ-a za Srednju Dalmaciju. U
njemu čitamo:
Odnos između A .F.Ž.-a i Kotarskog N.O.O. bio je zategnut ovo posljednje
vrijeme. Drug Kruno Ivandić član Kot. N.O.O. nije dozvolio nama pristup u
prostoriju NOO te nas je jednom nedrugarski izjurio iz sobe i kaže nam da
mi nemamo zašto dolaziti i da će poći daleko samo da nije u blizini A .F .Ž a.51
U pismu se nadalje ističe kako nije bilo vidljivih povoda za taj postu
pak, te kako su aktivistkinje mimo izašle i smjestile se u »komešnici« u
kojoj je hladno i nema uvjeta za život i rad. Naročito ih pogađa činjenica
što su grubo udaljene iz prostorija NOO-a u koje »svaki ulazi u svako
doba«. Nadalje se tuže i na loš odnos ostalih članova NOO-a i na SKOJ,
koji im je »oduzeo jednu drugaricu«. Taj su »nezdravi odnos« već iznijele
na sastanku Kotarskog komiteta KP, koji, čini se iz pisma, nije ništa po
duzeo.
Ovaj slučaj sam po sebi možda i ne bi bio osobito indikativan, da nema
odgovora višeg, Oblasnog odbora AFŽ-a za Srednju Dalmaciju datira
nog 12. 12. 1943, koji, možemo pretpostaviti, izražava jednu karakteri
stičnu samozatajnost.
Nemojte dozvoliti da dolazi do tako grubih sukoba između naše i ostalih or
ganizacija. (....) Uskladivši odnose olakšat ćete i sebi rad i ojačati opći po
kret.52
Odbor AFŽ-a je, dakle, taj koji mora pokazati toleranciju, iako je (što
nije osporeno) bio žrtva netolerancije. Viši odbor ne preporuča ofenzivnije načine za izvojevanje vlastitih prava u interesu jačanja pokreta.
Međutim, u pojedinim slučajevima, kao u onom koji navodi Žena u
borbi, zajednica (selo) ipak se stavlja na stranu žena kao pojedinaca. Nai
me, otjerana odbomica Lucija ne obraća se ženskoj organizaciji da zaštiti
njena prava (i ospori atak na ravnopravnost uopće), već predlaže selu
da smijeni predsjednika NOO-a, što je selo i učinilo.53
Da do sada žene u većini nisu bile ravnopravni članovi NOO-a, iznosi
se i na Oblasnom savjetovanju AFŽ-a za Srednju Dalmaciju potkraj
1943. godine 54 To se objašnjava »niskom političkom sviješću« muškara
ca (sic!). Odbori AFŽ-a se u tim slučajevima trebaju »baviti NOO« i
pružati pomoć ženama koje u njemu rade. Uz to,
Žena gdje neće da ju se sluša treba da se nametne da je se sluša. To će postići
radom. Krivica je i na A FŽ . (...) Žene se ne trude da budu ravnopravni čla
novi NOO, još ne osjećaju sadržaj riječi ravnopravnost.55
�36
KONJI, ŽENE, RATOVI
Krivnja se ponovno vraća ženama! Najrealističnijom se čini ocjena
Anke Berus koja smatra da se žene tretiraju kao »drugorazredni« članovi
NOO-a i da sudjeluju u narodnoj vlasti samo zato da im se oda priznanje
za njihove napore u pomaganju borbe, a da to nije izraz načelnog stava
»potpune političke ravnopravnosti žene«.56
Što je u takvoj situaciji mogao učiniti AFŽ? Iz analize odnosa AFŽ-a
i narodne vlasti očito je da AFŽ kao organizacija, u odnosu na specifične
potrebe svog članstva, nužno mora isticati — programatski, borbeno i
beskompromisno — interesnu dimenziju. U ovom je slučaju taj interes
borba za ravnopravno uključivanje u politički život. Takvo isticanje inte
resne dimenzije osiguralo bi ono što sam nazvala institucionalnim pro
storom za borbu protiv diskriminacije žena, odnosno za osporavanje cje
line patrijarhalnog modela kulture. Njegovo bi ostvarenje bilo moguće
da je A FŽ ustrajao na poziciji »samostalne masovne političke organiza
cije« 57 No ideja (a tamo gdje se očitavala) i praksa reprezentativnog/in
teresnog modela integracije žena u NOO-e doživjela je kritiku. Odbornice u NOO-ima ne predstavljaju niti svoju organizaciju, niti žene na
pose. To proizlazi iz činjenice da, iako se sporadično priznaje postojanje
»specifičnih« interesa, odnosno diskriminacija žena, oni nemaju »pokri
će« u marksističko-lenjinističkoj teoriji revolucije. Ako je žensko pitanje
podvedeno pod klasno pitanje, moguć je samo jedan legitimni subjekt
revolucije, a to je Komunistička partija kao avangarda radničke klase.
Pitanje usklađivanja revolucionarne teorije i prakse u odnosu na žensko
pitanje ima svoju posebnu težinu. »Ispravno« idejno postavljanje proble
ma i strategije njegovog rješavanja prelamaju se kroz mnogo netransparentnih razina. Da li su članovi avangardne partije, kao konkretna povi
jesna bića, formirani u okvirima patrijarhalnog socijalizacijskog obrasca,
mogli i u svakodnevnom ponašanju biti na razini teorijskog programa
koji prihvaćaju? Slijedi prikaz dokumenata u kojima odbori AFŽ-a kri
tiziraju ono što se u partijskom žargonu naziva »sektašenje prema žena
ma«. Centralni odbor A F Ž -a Jugoslavije uočio je postojanje »nazadnjačkih« i »nakaradnih« gledišta kod mnogih partijaca kako žene ne mogu
sudjelovati s oružjem u ruci u borbi, da ne trebaju vršiti razne funkcije
u štabovima, itd. Takva gledišta izjednačavaju se s gledištima pete kolone
... koja hoće onemogućiti aktivno sudjelovanje žena u borbi, a tome nasjedaju
mnogi naši drugovi kao npr. u Crnoj Gori. Žene su dokazale da su isto tako
sposobne snositi sve teškoće partizanskog ratovanja kao i muškarci. Zato tre
ba ženama omogućiti puno učešće u toj borbi, jednako kao i muškarcima 58
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE 'NOVOG TIPA”
37
Žene su trebale, dakle, dokazati svoju sposobnost, što su do 1943, ka
da je taj dokument pisan, i dokazale. Jednakost ljudi nije shvaćena kao
nešto neupitno. Općinski odbor AFŽ-a Zagreba žalio se na »sektašenje
kod primanja žena u Partiju«, gdje niti mnoge aktivne, borbene i odane
žene nisu čak ni kandidati. Indikativan je primjer samozatajnosti žena
navedeni slučaj žene iz Oštrine koja, unatoč priznatih joj zasluga, kaže
kako »samo želi da bi jednom postala tako sposobna da može postati
član Partije«.59 Slijedeći primjer ukazuje na to da se na svo partijsko
članstvo nisu stavljali jednako oštri kriteriji za prijem u KP. »Neiskustvo«
i »nerazumijevanje« pokreta i borbe žena koje pokazuje partijski kadar,
te »potqenjivanje« uloge i borbenosti žena, njihove spremnosti i sposob
nosti da se uklljuče u NOP, ocjenjuje se kao »opća bolest našeg partij
skog članstva, kada je riječ o ženi.«60 Dodaje se kako drugovi niti ne
pokušavaju pokrenuti neku akciju sa ženama jer uvjeravaju sebe i druge
da je to neizvedivo budući da su »naše žene nepokretne i neborbene
naravi, sposobne samo za kuhanje«. Ti isti drugovi, ističe se dalje, »slabo
ili nikako« poznaju partijske upute, liniju na području rada među žena
ma, a mlado partijsko članstvo »jednostavno ne zna da čita«, pa tim teže
provodi te upute u život. Zaključuje se kako se članovi partije i svi ko
munisti moraju »otresti besmislenih predrasuda u pogledu na žene«.
Ne kritiziraju se samo »mnogi naši partijci« ili »partijski kadar«. Kri
tike se upućuju i samoj KP koja shvaća AFŽ kao pomoćnu organizaciju,
i ne pridonosi omasovljenju partijske organizacije iz redova žena, niti ih
dovoljno politički prosvjećuje. Takav stav je doveo do toga da su žene
često mogli iskoristiti neprijateljski elementi61
O neadekvatnom tretiranju žena postoji i samokritička svijest unutar
same KP. Upozorava se na »natražnjačko potcjenjivanje žene i njenih
sposobnosti«, čime se gubila iz vida ogromna korist učešća žena u NOBu 62 Isti dokument navodi kako mnogi članovi KP nisu »dozvoljavali svo
jim drugaricama organizovanje«. Sličnog je sadržaja i izvještaj Kotarskog
komiteta Solina o radu žena63 u kojem se ističe kako je »bolna strana
našeg pokreta« baš AFŽ, čemu je glavni razlog to što »partijska organi
zacija nije dovoljno shvatila ulogu žene u NOB-u i našoj Partiji i što je
od vajkada bagatelisala žene«. A žene su se, prema navodima iz ovog
dokumenta, pokazale »iznad svakog očekivanja« gdje god im se pristu
pilo. Iz navedenih je dokumenata očito da i u AFZ-u i KP postoji svijest
o diskriminaciji žena i potcjenjivanju njihove organizacije. No, unatoč
uočenoj štetnosti/disfunkcionalnosti takve prakse za čitav NOP, kritike
ne razrađuju konkretne upute i mjere za suzbijanje diskriminacije. Zaht
jevi su upravljeni samo prema ženama — one se moraju dokazati, ospo
sobiti...
Naznačit ću prepreke na koje su nailazile žene koje su se željele uk
ljučiti u oružanu borbu protiv neprijatelja, kao borci u regularnim jedi
�38
KONJI, ŽENE, RATOVI
nicama NOV-a. Slika naoružane žene nije sasvim bez tradicije na Bal
kanu. Čest motiv naše (ali i svjetske) narodne književnosti je ratnica koja
zamjenjuje oca/brata/muža u ratu. Zanimljiv je podatak da se u redovima
srbijanske vojske za vrijeme Prvog svjetskog rata borilo nekoliko žena —
vojnika i podoficira — koje su, iako bez građanskih prava, u vojsci imale
ravnopravan tretman.64 Nošenje oružja dopušteno je i tzv. virdžinama/
/tobelijama (kod sjevernih Arbanasa i Crnogoraca) — ženama koje se
po vlastitoj želji, ili po željama roditelja, zavjetuju na celibat i preuzimaju
društvenu ulogu muškaraca.65 Etnolozi koji su proučavali ovu pojavu is
tiču privremeni (u slučaju žena kao narodnih glavara) i prinudni (u slu
čaju tobelija, kada se radi uglavnom o ekonomskoj nuždi) karakter ovih
pojava. Ne radi se, dakle, o emancipaciji ili promjeni položaja žena već
o preuzimanju različite društvene uloge, zajedno s pripadajućim privilegijama, koje iz toga proističu. U kolikoj mjeri žene, suočene s fašističkom
agresijom i organiziranim otporom partizanskih jedinica, doživljavaju sli
ku naoružane žene-partizanke kao emancipirajuću?
Prolaze jedinice, a u njima malo žena. Na sastancima stalno zapitkuju: ’Druže
možemo li mi u vojsku?’ ’Još ne!’ A , bile su već u svim skojevskim i partijskim
komitetima, u svim organizacijama, na svim tečajevima. Kolovoz 1942. Došle
u Tmovac, njih oko 700 toga dana: ’Zahtijevamo puške. Ako nema pušaka,
mi ćemo ih same osvojiti!’66
Intenzitet motivacije žena da se, usprkos svim vrstama teškoća, uk
ljuče u redove partizanskih boraca vidljiv je i iz podataka da su se one,
kao borci Prve ženske čete formirane u Tmovcu 25. 8. 1942. (komesar
je također žena, Naranča Končar), borile u neravnopravnim uvjetima: u
suknjama, tek poneka s puškom, golim rukama napadajući tenkove..67
Slijedećih mjeseci formirane su još Druga i Treća ženska četa, čiji su
borci nakon završetka jednomjesečnih kurseva raspoređeni u druge je
dinice.68
A FŽ kao svoj zadatak na Prvoj konferenciji ističe i brigu da se poveća
broj žena u vojsci. Imajući u vidu otpore, ovaj se zadatak može smatrati
izrazito emancipatorskim. U članku »Partizanke u borbi« objavljenom u
Udarniku, glasilu udarne brigade I. operativne zone Hrvatske (1942), či
tamo:
Sa sumnjom se gledalo i na borbenu vještinu drugarica. Međutim, sve te sum
nje su se danas rasplinule kao laka ljetna jutarnja magla. (...) U borbi, koja
se razvila, mlade partizanke, zajedno sa svojim drugovima partizanima, neu
strašivo su jurišale na neprijateljsku konjicu, kamione, pa čak i tenkove. Kao
da su to divni, stari i iskusni borci, a ne mlade seljanke, koje su tek jučer prvi
put primile pušku u ruke...69
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE "NOVOG TIPA"
39
»Divni, stari i iskusni borci«, a ne »mlade seljanke« (žene). Ovaj citat
ukazuje na to da je još dalek put do ravnopravnosti, do prihvaćanja nove
ženske uloge kao borca, a ne njegovog pukog supstituta (kao u navede
nom etnološkom materijalu). No, ženama se priznaje da unošenje hu
manosti u borbu predstavlja novu kvalitetu koja je prerasla u moralnu
obavezu i odigrala značajnu ulogu u jačanju borbenog morala.70 Tako
preobrazba jedne tradicijske ženske kvalitete kao što je briga za nemoć
ne, slabe, uloga njegovateljice i zaštitnice, u novom kontekstu dobiva
emancipatorski potencijal.
Ali i kada su se našle u redovima NOV-a, ne prestaje diskriminacija.
One se mogu osjećati »zapostavljene i izolovane« zbog »nepravilnog«
odnosa nekih drugova partizana. To se naročito odnosi na predrasude
prema drugaricama koje rade »ženske i niže poslove«71 (podv. L. S.). Sto
ga politički rukovodioci u NOV-u trebaju s tim drugaricama prema po
trebi održavati posebne sastanke, a drugove partizane treba »upozoriti
pobliže« na važnost ulaska žena u NOP. Ali i sam rukovodeći kadar u
vojsci nije bez predrasuda, što vidimo iz izvještaja Okružnog odbora
AFŽ Karlovac o situaciji u Vrginmostu prosinca 1942:
Komandir jedne čete rekao je u selu da on ne voli da žene budu u njegovoj
četi i da ako se koja pojavi da je on odmah najuri, pa je to na njih loše dje
lovalo.72
O širokoj rasprostranjenosti odbijanja žena, stava zamjetno iracional
nog u vrijeme najžešćeg terora neprijatelja, govori i sjećanje Draginje
Metikoš 73 koja smatra da je pri stupanju žena u vojsku, a osobito omladinki, odlučivalo jedino njihovo raspoloženje, njihov bi broj možda bio
jednak broju muškaraca pod oružjem 74 Žaleći zbog »iskonskog shvaća
nja o ženi kao manje vrijednom ljudskom biću, predodređenom samo na
obavljanje takozvanih ženskih poslova« i »primitivnih shvaćanja« rodite
lja djevojaka, sredine i pojedinih rukovodstava borbenih jedinica, D. Me
tikoš opisuje kako su odbomice AFŽ-a morale čak odgovarati žene od
odlaska u partizane i davati im
druga zaduženja u pozadini, koja nisu bila ni lakša, ni manje važna, ni manje
opasna, ali su bila slabije vrednovana 75 (podv. L. S.)
Većina tih poslova bili su tradicijski ženski poslovi: održavanje higije
ne, skupljanje mlijeka i pravljenje sira za bolnicu, tkanje zavoja za ra
njenike, pletenje čarapa, pulovera za borce, itd.
Dok su žene iz krajeva u kojima je bio jak antifašistički pokret i koji
su imali kontakte s NOV-om (polu/oslobođena područja) pokazivale ve
liki interes za pristupanje vojsci, žene iz novooslobođenih krajeva, koje
�40
KONJI, ŽENE, RATOVI
nisu imale prethodnog kontakta s emancipatorskim idejama, pokazuju
otpor prema ideji naoružane žene. O tome govori izvještaj Marice Zastavniković iz kotara Bjelovar. Nakon mitinga prosinca 1943. na kojemu
je govorila ženama Koprivnice,
Žene su pitale kako stoji s moralom u našoj vojsci. One sada prvi puta vide
žene borce pa im je to čudno i zanima ih život tih naših žena boraca. Ne
prijateljska propaganda širila je glasine da je skoro svaka druga žena u par
tizanima u drugom stanju.76
U istom dokumentu izneseno je i zapažanje kako ljudi imaju vrlo loše
mišljenje o ženama borcima i kako ih ne gledaju rado. Neprijatelji nao
ružanu ženu nastoje neuvijeno moralno diskvalificirati, pri čemu je na
glasak na seksualnom moralu. Svaka druga partizanka ili je u drugom
stanju, ili se pak našla u vojsci tražeći »slobodnu ljubav«.77 Bilo je ne
moguće zamisliti neku drugu motivaciju (ili opciju) za žene kada se nađu
same, bez zaštitničkih jastrebovih očiju obitelji, u nekom pothvatu pored
muškaraca.
Odbojnost koju prema ženama suborcima pokazuju pripadnici N O V a drugog je tipa. Ona proizlazi iz poimanja ratovanja kao isključivo muš
ke zadaće. Naoružana žena iz navedenih etnografskih primjera je izuzet
na, žena van svog mjesta. A s partizankom valja ravnopravno sudjelovati
u nastavljanju junačke, po definiciji, muške tradicije.
Na ovo razmišljanje nadovezuje se problem »ulaska« žene u povijest
kao povlašteni, također po tradiciji muški topos. Iako se na sastancima
A F Z -a i kursevima govori o ranijem potlačenom i bespravnom životu
žena, o povijesti koja se odvija bez žena ili na račun eksploatacije žena,
i o novoj povijesti u koju žene stupaju rame uz rame s muškarcima govori
se simboličkim predodžbama u muškom rodu.
Mi smo išle u borbu otvoreno, junački, muški, bez špekulacija i mešetarenja.
Anka Berus78 (podv. L. S.)
... imamo jedinu želju da nas i dalje peljate vi najboji sini od našega naroda,
a mi ćemo gledati da gremo ravno po vašem putu ...79 (podv. L. S.)
Zar ne pokazuju svu veličinu ovog učešća žena u borbi, velike i proste riječi
jedne stare seljanke od Andrijevaca, koja, kada je vode na strijeljanje epski
izražava čitavu jednu epohu u koju su zakoračile žene: Ponosim se što sam
stupila na mušku stopu. Mitra Mitrović80 (podv. L. S.)
Kako objasniti da u tako visoko politiziranim organizacijama kao što
su KP i NOV, u kojima se inzistira na »izgrađivanju svijesti« pripadnika,
ipak dolazi do pojave diskriminacije žena? Pretpostavku o klasnoj poza
dini te diskriminacije možemo odmah odbaciti. Stradanju, oskudici, pat
nji i smrti koju je nosilo surovo ratno vrijeme, svi su ravnopravno iz
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE 'NOVOG TIPA'
41
loženi. Brišu se sve razlike, pa tako i one između žena i muškaraca. Na
obzoru su samo dvije oštro odijeljene skupine: »mi« i neprijatelji. Više
uvjerljivosti ima pretpostavka da se radi o dubokom i nedostatno reflek
tiranom sukobu dviju tradicija. Jedna je ona u kojoj su oštro odvojeni
djelokruzi aktivnosti i kompetencija spolova (»prirodna« podjela rada),
a u drugoj se projekt društvene promjene — socijalne revolucije (a, s
obzirom na konkretne povijesne okolnosti, i sam opstanak članova za
jednice) — zasniva upravo na dokidanju takve podjele.
Organizacija žena osnovana je s ciljem da osposobi žene za ozbiljenje
jedne nove tradicije, tradicije njihovog priznatog i ravnopravnog učešća
u svim sferama života. Po svom organizacijskom ustrojstvu i položaju u
širem organizacijskom okružju NOP-a, kao oslobodilačkog pokreta, i na
rodne vlasti, kao novog političkog poretka u konstituiranju, AFŽ je ospo
sobljen samo za izvršenje prve etape tog puta. Žene su doista bile mo
bilizirane, dokazale su spremnost i sposobnost da se uključe. Za drugu,
tegobniju i dugotrajniju etapu, etapu ravnopravne integracije, AFŽ je
imao nedostatne kompetencije. Da su imali mogućnost djelovanja, od
bori AFŽ-a u vojsci, ili samostalne partijske ćelije unutar organizacije
žena, zasigurno bi uz političku socijalizaciju žena doprinijele i političkoj
resocijalizaciji muškaraca. U slučaju kada se samo pristupanje žena u
NOV, NOO-e, pa čak i KP smatralo dovoljnim (a ne samo nužnim) do
kazom emancipacije, bilo je moguće da prosvjedi protiv diskriminacije
žena u njihovim redovima nikada ne prerastu u djelatnu političku akciju.
U prilog toj tvrdnji govore i izvještaji o tome kako su bile sretne »dru
garice borci« koje su, prisustvovavši kursu AFŽ-a, mnogo naučile »što
će moći prenjeti na ostale drugarice u odredu«,81 kao i dosta dugo to
leriranje »ženskih« partijskih ćelija, koje su očito odigrale korisnu fun
kciju pri uvlačenju žena u općepartijski život. Drugim riječima, AFŽ je
kao dobrovoljno udruženje bio u mogućnosti da izvrši adaptacijsku fun
kciju — adaptaciju žena kao grupe bez iskustva djelovanja u donedavno
»muškim« sferama politike i vojske. Da je imao mogućnosti dokraja iz
vršiti i svoju potencijalnu integrativnu funkciju, izjednačavanje položaja
žena i muškaraca rezultiralo bi promaknućem novih, emancipatorskih
kvaliteta. Jedna od novih kvaliteta uspjela se afirmirati u vojsci — to je
humanost, nova vrednota koja je postala dijelom šireg vrednosnog susta
va. Da je to postignuto i prilikom ulaska žena u KP, žene ne bi bile in
tegrirane samo u funkciji jačanja i ekspanzije pokreta i ideja koje je ar
tikulirala partija, već bi to pridonijelo i dubljim promjenama na razini
individualne svijesti i izgradnji istinski emancipiranih subjekata nove po
litike.
�42
KONJI, ŽENE, RATOVI
III. TRADICIJSKE VREDNOTE U NOVOM KONTEKSTU
Postojanje tradicije barem je u istoj mjeri pos
ljedica ograničenih mogućnosti da je se oslo
bodi, koliko i posljedica želje da je se nastavi
i održi*2
Tradicijske ženske uloge vrlo se različito vrednuju, od deklarativnog
glorificiranja, preko uvažavanja njihove neophodnosti, ali slabijeg
vrednovanja od odgovarajućih muških uloga, pa sve do otvorenog prezira
i poruge. Neosporna je njihova korisnost (i potražnja) za funkcioniranje
i opstanak zajednice. Problem koji nam se ovdje postavlja je, kako ih u
situaciji nagle kulturne promjene kada se tisućljetne podjele naočigled
ruše, kada dolazi do svih vrsta transgresija, integrirati i modificirati u
okviru jednog novog, egalitamosti usmjerenog vrednosnog sustava. Pro
matrat ću kako se transformiraju ideje o ženskim poslovima, požrtvovnosti i pijetetu i identifikaciji sa slabijima, uloga majke kao njegovateljice
i odgojiteljice, te poimanje »ženske časti i poštenja« — modela i moral
nog uzora. Njima pripadajuće vrednote i u tradicijskom svjetonazoru re
lativno su visoko vrednovane. Spomenut ću i, u svakodnevnom životu
traženu, iako ne eksplicitno osobito cijenjenu, vrednotu »ljepote i gizdavosti«, te nove funkcije tradicijskih načina komunikacije.
Tradicijski ženski poslovi oduvijek su, uz pripravljanje hrane i odjeće,
sadržavali i mnoge teške fizičke poslove na gospodarstvu. U ratnim uv
jetima, kada su mnoge porodice ostale bez muške radne snage, žene se
uspješno prihvaćaju svih poslova: pored gospodarskih — oranja, sjetve,
sječe drveća, prihvaćaju se i poslova obnavljanja porušenih kuća, gradnje
cesta... Kao bolničarke, one ne njeguju samo ranjenike, već ih i prenose
u dugim i pogibeljnim marševima u sigurne zaklone. Kao borci podnose
sve teškoće iscrpljujućeg partizanskog ratovanja. No, za razliku od obav
ljanja teških poslova u normalnim uvjetima, u novim uvjetima ženama
se priznaje potrebna snaga i izdržljivost za njihovo obavljanje. Ne radi
se, dakle, o nekom novom dokazivanju, koliko o prekoračenju tradicijom
definiranih radnih zadataka. Unatoč brojnim priznanjima, ipak još nije
odumrlo slabije vrednovanje ženskog rada, kao perifernog, manje vrijed
nog (tzv. »ženski« ili »niži« poslovi). Organizirane u AFŽ, žene su osi
gurale gotovo cjelokupnu opskrbu vojske, kada iza neprijateljske kao i
savezničkih vojski stoji čitava razvijena ratna privreda. No, ono što naj
drastičnije ukazuje na potcjenjivanje tog rada je njegovo shvaćanje kao
»milodarskog«, i sukladno tome, shvaćanje organizacije žena kao pomoć
ne organizacije u okviru NOP-a.
Osporavajući »pomoćni« karakter AFŽ-a, član CK KPH Karlo Mra
zović u svom pozdravnom govoru na I. konferenciji AFŽ-a, upravo po
tvrđuje shvaćanje ženskih poslova kao pomoćnih. On poziva žene da se
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE 'NOVOG TIPA'
43
ne zadovolje samo tim pomoćnim poslovima (»krpanjem partizana, ora
njem i kopanjem naših polja«), niti da se samo zadovolje da postanu
borci s puškom u ruci, ili »politički borci za svoja prava«. One trebaju
postati politički borci tout courtP Implicitna je, dakle, hijerarhija: po
moćni poslovi, borci s puškom, politički borci. U istom govoru, K. Mrazović ukazuje na jednu drugu — žensku — kvalitetu koja ženama omo
gućava da postanu rodoljubi, barem jednako tako dobri kao i muškarci.
Drugarice, ako muškarci mogu biti dobri rodoljubi, tim više to mogu biti že
ne, koje mogu svojim nježnim srcem (podv. L. S.) da ljube svoju djecu, da
ljube svoju braću, da ljube svoje očeve, da ljube svoje muževe, svoj narod.8
4
Pripisane ženske kvalitete, kao što su pijetet, požrtvovnost i identifi
kacija sa slabijima, temelj su svih socijalnih funkcija koje žene vrše preko
svoje organizacije. To su briga za ranjenike, za zbrinjavanje staraca i dje
ce, organizacija i rad u dječjim domovima, da nabrojim samo neke od
njih. Taj priznati afektivni potencijal može se iskoristiti i za usmjeravanje
u suprotnom pravcu: afektivnost žena može se iskoristiti i za usađivanje
mržnje prema neprijatelju u odgoju i socijalizaciji djece. U toj se funkciji
gleda i na socijalizaciju uloge materinstva, kako je istakla Jela Bićanić u
referatu na I. konferenciji AFŽ Hrvatske:
To je nastavak, podizanje materinstva od individualnog na socijalno’, to je
ono što je danas kazala jedna drugarica ovdje, da će svu svoju mržnju prema
fašizmu, svoju borbenost usaditi svome djetetu i stotinama djece.8
5
Posredstvom uloge majke i njene tradicijske socijalizacijske uloge,
stvaraju se i temelji bratstva i jedinstva.
Vi žene uzgajate djecu u ljubavi prema bližnjima, prema domovini i iščupajte
iz vaših srca mržnju. Neka nestane mržnje Srba i Hrvata, građana i seljaka,
jer sm svi jednako doprinijeli u ovoj borbi8
o
6
Logika afektivnih veza, isticana na primjeru dijadičke veze majka-dijete, služi i kao simbolička predodžba isticanju zajedničke sudbine naših
naroda, te kao motivacija za solidarnu pomoć ženama i djeci iz drugih
krajeva, a majčinstvo, bremenito stvarnim teškoćama (»...žene kao majke
koje vole svoju djecu, koje ih u mukama rađaju i odgajaju ..., koje tegle
čitavog života«)87 može postati i motivacija u borbi za novo društvo. Kao
majka, žena zadobiva i vlastiti identitet preko svoje djece. U toku, a još
mnogo više poslije završetka rata, odaje se počast »majkama (palih) bo
raca«; majka na simboličan način posreduje između NOP-a i (sina) bor
ca.88
Da su »čast i poštenje« najljepši ures žene, izraženo je u raznim očito
vanjima »narodne mudrosti« i tradicijskom normativnom sustavu. Jedno
od mnogih očitovanja fašističkog terora bilo je usmjereno i protiv tog,
prema prevladavajućem shvaćanju, osnovnog prerogativa ljudskog dosto
�44
KONJI, ŽENE, RATOVI
janstva žena. O tom teroru vrlo rječito govori i proglas »Ženama Šibe
nika i okolice!«, koji izdaje odbor A FŽ Šibenika u svibnju 1942. godine.
Iznenadio je one koji nisu vjerovali da fašističke bande postupaju jednako
okrutno sa ženama, kao i sa muškarcima i još više da na primjer njemački
fašistički razbojnici siluju i odvode žene i djevojke iz okupiranih zemalja u
Njemačku u javne kuće. Stvaraju takozvane rasplodne stanice, da talijanski
okupatori isto tako siluju žene i djevojke po našim selima. Eto, tako fašistički
okupatori stavljaju pod noge ono što je ženi najsvetije: njezinu čast. Nije uza
lud veliki vođa Sovjetskog Saveza Staljin, na jednom mjestu u svom govoru
rekao ovo: ’Najzad treba osobito naše žene osloboditi od stida i rugla kojim
ih izvrgavaju njemački izrodi. Zar ima ičeg plemenitijeg i uzvišenijeg od tog
zadatka?’89
Atak na čast žena pojavljuje se ovdje kao motivacija za borbu protiv
okupatora. Ovaj zanimljiv navod Staljina ukazuje na korištenje simbo
ličkog izjednačavanja tijela žene s (tijelom) domovine, koja se često metaforički izjednačava s majkom. Silovanje žena neprijatelja staro je vje
rojatno koliko i povijest ljudskih ratova. Novina u ovom slučaju odnosi
se na to da se žene pozivaju da brane ono što »im je najsvetije«. Obrana
vlastite »časti« nije rijedak propagandni motiv. Žene se ili samo mogu
obraniti, uključivši se aktivno u NOP, ili to mogu učiniti posredstvom
utjecaja na muške članove obitelji — odgovarajući ih od pristupanja bilo
kojoj neprijateljskoj vojsci »da ne budu čuvari zločina«.90 U proglasu
»Ženama Slavonije« ističe se kako NOB čuva »čast i poštenje naših že
na«,91 te ih se poziva da se sklone na oslobođeni teritorij u »sigurnu
zaštitu k Narodno-oslobodilačkoj vojsci.«
One koje to ne shvaćaju i »priređuju ugodnost onima koji su poklali
toliko naših obitelji«,92 gazeći svoju čast gaze i »svoju nacionalnu čast«
i »svoje ljudsko dostojanstvo« 93 Cilj A F Ž -a je da takve žene preodgoji.
U istom dokumentu ukazuje se na mogućnost da takve žene »operu
dugim, mukotrpnim radom sa sebe ljagu« 94 Mogućnost njihova iskup
ljenja otvara im se u cilju postizanja širine organizacije AFŽ-a, koja će
ih primiti u svoje redove »kad to budu zaslužile«. O tome su postojale
direktive Centralnog odbora AFŽ-a, no za neke sredine one su se po
kazale preuskima, jer je u njima bio »vrlo mali broj žena« koje nisu »do
sada služile neprijatelju (ljubavnice)«, kako se to ističe u izvještaju
Okružnog odbora A F Z -a za Gorski kotar Glavnom odboru A FŽ-a Hr
vatske od siječnja 1944 95 Za njih su predviđeni pokusni oblici aktivnosti
kao npr. odbori za zidne novine ili dopisničke službe, a žene koje će se
tijekom vremena radeći u njima pokazati najbolje, bit će primljene u or
ganizaciju.
No, kada se govori o časti, ona nije ograničena samo na seksualni mo
ral pojedinca. Pojavljuje se i šire shvaćena kao »čast kuće«. Nju mogu
okaljati i muškarci, sudjelujući u kvislinškim formacijama, dezertirajući
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE "NOVOG TIPA"
45
iz redova NOV-a ili izbjegavajući njezinoj mobilizaciji. Žene će tako
shvaćenu čast osigurati ako npr. pozivaju muške članove obitelji iz »upo
rišta okupatora«, ako će djevojke napuštati momke koji se kriju pred
mobilizacijom. O uspjesima takve kampanje protiv »švabobranstva« i de
zerterstva u Sloveniji, koju Slovenska protufašistička ženska zveza vodi
»pomoću žena«, govori se u pismu njenog Glavnog odbora upućenom
Zeni u borbi96 Riječju, AFŽ poziva žene ne samo da se bore za vlastitu
čast, već i da odlučno brane nacionalnu, patriotsku čast, koja je defini
rana kao lojalnost NOP-u.
Iako fizička ljepota žene u tradicijskom vrednosnom sustavu kotira
znatno niže od ljepote »moralnog lika«, ona je dobrodošla kvaliteta u
svakodnevnom životu. Kada je same žene pretjerano samosvjesno ističu,
to može poslužiti kao jedna od osnova diskvalifikacije, sudu/predrasudi
o površnosti i frivolnosti žene uopće. No ukoliko se pak inzistiranje na
vanjštini dogodi u dramatičnim okolnostima, ono zadobiva novu kvalite
tu, kao u primjeru koji navodi Mitra Mitrović. Želju jedne mlade djevoj
ke iz Kolašina, koju neprijatelji vode na izvršenje smrtne osude vješanjem, da se lijepo dotjera, ona ističe kao primjer posebnog junaštva.
Ona je svoju finu djevojačku želju da se lijepo obuče vezala za svoju smrt
koju osjeća kao praznik, jer umire za slobodu.97
Tradicijski načini komunikacije reguliraju povezivanje i ponašanje čla
nova određene zajednice. U slijedećim ću primjerima pokazati kako se,
bez promjene takvih ustaljenih vidova društvenosti i ponašanja, pa čak i
tradicijskih obrazaca poznatih iz narodne književnosti, mogu prenositi
nove poruke i sadržaji. Za okupljanje i organiziranje seoskih žena koriste
se takve tradicijske forme ženskog okupljanja i kolektivnog rada kao što
su sijela, prela i kominjanje 98 U svrhu organiziranja žena u AFŽ-u, i
njihovog uvlačenja u NOP, uočljivo je posebno pažljivo uvažavanje i tak
vih običaja koji, samim svojim ustrojstvom, potvrđuju i obnavljaju po
tlačeni položaj žena. Tako se npr. poštuje uloga muškarca (supruga, oca)
kao posrednika u odnosu žene sa širom zajednicom. Kada se govori o
»pridobivanju« udatih žena, »naročito treba dobiti povjerenje muškar
ca«, a sličan je slučaj i s omladinkama koje »upravo gore od želje za
kontaktom s nama«.99 Indikativan je primjer pridobivanja muslimanskih
žena. Kada je Marija Novosel dobila zadatak da na I. zemaljsku konfe
renciju AFŽ^a u Bosanskom Petrovcu dovede dvije muslimanske žene,
koje će nakon toga pomagati u radu s muslimankama, ona piše u svom
izvještaju:
... za put u Petrovac [sam] predobila Asniju Pajić. Njenom sam mužu dala
garancije, da će ona sa mnom putovati i sa mnom se vratiti, kao i to da će
na putu biti poštivani njihovi običaji (također jelo i stanovanje u musliman
skim kućama).100
�46
KONJI, ŽENE, RATOVI
Sličan je primjer kada su muslimanske žene, nakon jedne priredbe u
Livnu 1943. koju su izveli sudionici NOV-a, u trenutku oduševljenja,
spontano i masovno, skidale zar s lica. Iako se radilo o spontanoj gesti,
agitprop nije dopustio da se o tom događaju piše u štampi kako se ne
bi dobio dojam da je do tako očiglednog narušavanja tradicijskih normi
došlo posljedicom propagandne akcije partizana.101 Riječju, poštovanje
tradicije smatralo se boljim/probitačnijim oblikom propagande i ekspan
zije pokreta, od njenog otvorenog osporavanja. Taj se izbor čini razum
nim imajući u vidu konkretni povijesni trenutak, u kojem je za uspjeh
NOB-a nužno postići što veću redukciju tenzija (nacionalnih, vjerskih,
klasnih i ideoloških). No, u slučaju kompromisnog postavljanja naspram
položaja žene u tradicijskoj kulturi, postavlja se problem s kojih pozicija
(i kada) osporiti tradiciju u kojoj žena ima drugorazredni položaj.
Prikaz formi tradicijske kulture završit ću nekim primjerima u kojima
članice A F Ž -a pišu obraćajući se Vrhovnom komandantu Josipu Brozu
Titu. Zanimljivo je korištenje formula narodne književnosti, a u nekim
formulacijama naziru se i tragovi liturgijskog jezika, pored općih mjesta
tadašnjeg političkog diskursa. Navest ću primjer jednog takvog pisma u
cijelosti.
Pozdrav drugu maršalu Titu sa masovnog sastanka žena i majki iz Crnog Po
toka od 6. IX 1944.
Mi žene i majke iz sela Crnog Potoka danas stojimo čvršće nego ikad okup
ljene oko naše Antifašističke organizacije žena, i dižemo tešku tužbu ispu
njenu mržnjom i ljutom osvetom protiv strašnog fašizma koji se pobrinuo da
mi u našem dragom selu Crni Potok provodimo crne dane tuge i žalosti za
onom divnom omladinom koju ustaše u svojim prvim zvjerskim zlodjelima
pohvataše — poklaše i spališe. Danas sa našeg masovnog sastanka žena jed
noglasno šaljemo nebrojeno najtoplijih pozdrava našem najmilijem sinu mar
šalu Titu koji nam je priskočio u pomoć u najcmijim danima — kada smo
ostale kao zalutale ovce — na velikom polju tuge i nevolje bez pastira i zaštite
progonjeni od krvožednih vukova fašističkih slugu.
Druže Tito naša najmilija nada ponovo te pozdravljamo i čvrsto obećajemo
mi žene i majke da ćemo hrabro preći sve poteškoće i nećemo skrenuti sa
puta na koji nas izvede tvoja očinska ruka i vodi nas sreći i blagostanju naših
naroda nas žena i djece.
Predsjednica A F Ž
Milka Vojnović i ostale antifašistkinje (31 potpis).102
U mnogobrojnim pismima isti adresat apostrofira se kao »sva naša
speranca na svijete«,103 »oličenje naše sreće i slobode (...) pobjednik u
ratu i pobjednik u miru«104, te postaje granična figura na raskrsnici kon
�KULTURNO M MIJENOM DO ŽENE "NOVOG TIPA"
47
kretne povijesne sudbine i mita. »V eć kad pomislim na ime Tito, podilazi
nas neko slatko ushićenje.«105 Nadljudski epiteti pridaju se i N O P -u —
»sveti Narodno-oslobodilački pokret«,106 kao i oružju njegovih boraca
u proglasu CK K P J za Bosnu i Hercegovinu (»sveta« borba partizana,
žene se pozivaju da »blagoslove njihovo o ru ž je« ).107
Iz podastrtih je primjera vidljivo da se ne nastoji na promjeni tradi
cijskih vrednota, već je naglasak na njihovoj m odifikaciji u odnosu na
novi kontekst/povijesni trenutak. Tradicijske »ženske vrednote« ne biva
ju osporene niti integrirane u neki novi vrednosni sustav, već se njihov
emancipatorski naboj u prvom redu očituje u funkciji korisnosti za šire
nje i jačan je N O P -a.
IV. SUDBINA INSTITUCIJE PORODICE
Proces transform acije tradicijskih oblika porodice u našim krajevima
odvijao se već tijekom posljednja dva stoljeća.108 No, porodica jo š uvijek
osigurava funkcije kao što su rađanje i socijalizacija djece, u njoj se od
vija veliki dio proizvodnje nužan za njenu ekonomsku egzistenciju, a b a
ziran ie na spolnoj podjeli rada. Ona je temeljni okvir za nasljeđivanje
sredstava za proizvodnju i ostalih dobara, a pored toga je i posljednje
uporište postojanja tradicijske zajednice (shvaćene kao Gemeinschaft).
Kod seoske populacije, porodica je jo š uvijek i osnovni referentni okvir
za egzistenciju žene. Štoviše, odgoj žena je ujedno odgoj za život u po
rodici. Za potrebe ove analize morat ću zanemariti neosporno postojanje
raznolikih oblika i stupnjeva razgradnje tradicijske porodice (ordre con
ga).
U dokumentima A F Ž -a , stvarna porodica često se ističe kao kočnica
aktivizacije žena i ostvarenja njihovog novog društvenog položaja. Žene
»žive starim potpuno patrijarhalnim životom«, te im ne dopuštaju da se
udalje od kuće radi pohađanja kurseva A F Ž -a .109 Prilikom izbora za or
gane narodne vlasti, »kod glasanja žena važnu je ulogu igrala fam ilija,
lične sim patije«, a A F Ž nije uspio »suzbiti reakcionarnih nagiba«, kako
se ističe u izvještaju Okružnog odbora A F Ž -a Karlovca od siječnja 1943.
godine.110 D a kuća i djeca jo š uvijek predstavljaju legitimni primarni in
teres žene, a politička aktivnost sekundarni, očitavamo iz intencije reor
ganizacije A F Ž -a iz 1944. godine, od kada se m anje inzistira na ekskluzivnosti (aktivističkom principu) članica, a više na masovnosti organiza
cije. Kaže se da sada u izvršne odbore mogu ući i one žene koje to prije
nisu mogle je r nisu bile spremne da ostave kuću i djecu.111
�48
KONJI, ŽENE, RATOVI
No, pored kritika stvarne porodice, AFŽ afirmira ovu instituciju. To
se naročito očituje u odbacivanju neprijateljskih insinuacija da partizani
»po ugledu, tobože, na Sovjetski Savez, ruše porodicu«. Čini mi se um
jesnom zamjedba da se ni u ženskoj štampi ni u arhivskim dokumentima
iz ratnog perioda ne govori o stvarnoj porodici u njenim konkretnim po
vijesnim manifestacijama. Jedina referencija su uvijek, spojeni u sintag
mi, »žene i djeca«, dok su očevi, često fizički zaista odsutni, podjednako
odsutni i iz svijesti o porodici kao društvenoj instituciji. No, i pored toga,
porodična problematika poima se kao » političko pitanje koje se tiče spe
cijalno žene«. Raspravljajući o zamiranju rada do kojeg je došlo poslje
dicom »nepravilnog« shvaćanja reorganizacije AFŽ-a, na Trećoj konfe
renciji A F Ž -a za okrug Karlovac, održanoj u listopadu 1944. godine u
Vojniću, smatra se da će se žene lakše okupiti upravo zahvaljujući upo
znavanju ovog pitanja, od specifičnog značenja za njih. Žene se, kako se
navodi, osjećaju ugroženima i strahuju od mogućnosti razvoda braka, ko
ji su »na žalost« česti u ovom okrugu, i zadatak AFŽ^a je da ih upozna
s pravima koje one, kao ravnopravne članice društva, uživaju. Pored to
ga, A F Ž će preuzeti i ulogu arbitra u mogućim konfliktima takve vrste,
određujući »krivca« u bračnim sporovima.112 Navedeni stavovi ukazuju
na pretpostavljenu veću zainteresiranost žene za instituciju braka i za
štitu porodice, što ukazuje i na banalnu istinu njihovog ovisnijeg položaja
u njenim okvirima.
Stvarna se porodica, dakle, poima kao proturječna: ona je i potreba,
ali i prepreka novoj društvenoj ulozi žene. Kao rješenje nadaje se ono
što ću nazvati metaforičkom porodicom. U metaforičkoj porodici atributi
istinske ljudske zajednice pridaju se pokretu, odnosno njegovom najši
rem organizacionom obliku — Jedinstvenoj narodnooslobodilačkoj fron
ti. Da je zaista riječ o djelatnom transferu, ukazuje i upotreba nomen
klature porodičnih uloga prenesena na subjekte iz političke sfere. Tak
vim postupkom postiže se dvostruki cilj. Ne negira se ideja porodice kao
neophodne ljudske zajednice, koja, pored ostalog, pruža pojedincu osje
ćaj sigurnosti i pripadnosti, a ujedno se jača NOP.
Narodna fronta spaja sve poštene ljude naše domovine u veliku i nepobjedivu
porodicu. (...) Neka ne bude ni jednog poštenog i čestitog čovjeka u našoj
domovini, koji bi stajao izvan njenih redova.113
Štoviše, poruka je da van porodice nema ispravnog života. Metaforička porodica, s druge strane, otvara prostor za pobunu protiv hijerar
hijskog autoriteta i patrijarhalnog-represivnog ustrojstva stvarne porodi
ce, bez opasnosti da se pojedinac osjeti izoliran i izgubi oslonac poro
dičnog okružja. Primjeri kada se lojalnost prema članovima stvarne po
rodice prenosi na pokret odnose se na brojne upute koje A FŽ daje žena
ma. Tako Inicijativni odbor A FŽ-a za Gorski kotar uvrštava u popis po
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE "NOVOG TIPA"
49
litičkih zadataka da žene željezničara u kotarevima Delnice, Ogulin i Vr
bovsko djeluju na svoje muževe da »ne voze neprijateljske vlakove, čime
koriste okupatoru i škode Narodnooslobodilačkoj borbi«.114 No, na is
tom području, i neprijatelji (ustaše) se služe ženama, šireći preko njih
parole o uzaludnosti NOB-a »i preko familijarnih veza nastoje pridobiti
jedan dio partizana da se predaju«.115
Još su brojniji primjeri »gdje se majka i žena ne slažu s radom svojih
najbližih u porodici«, upozorava Jela Bićanić na I. konferenciji AFŽ-a
Hrvatske. Pišući o priprema za I. kongres AFŽ-a, ističe se zadaća ženske
organizacije da ženama objašnjava kako
... svoju sudbinu ne smiju vezati za sudbinu tih zločinaca, pa makar oni bili
braća, sinovi ili muževi.116
Žena, distancirajući se od političkog opredjeljenja muških članova po
rodice, zadobiva svoj vlastiti politički identitet. Prenoseći svoju lojalnost
s tradicijskog nosioca porodičnog autoriteta na NOP, one se identifici
raju sa (naizgled) slabijim, ali moralno superiornim sudionicima rata —
partizanima. Navest ću neke primjere takvog prijenosa lojalnosti s čla
nova porodice na NOP. U izvještaju iz Plaškog navodi se kako majke od
sinova-četnika skrivaju stvari koje zatim daju »u našu borbu«.117 U Slu
nju, općina Neretić, jedna je majka pozvala sina kući iz neprijateljske
vojske. Kada se ovaj vratio, misleći da se nešto kod kuće dogodilo, uko
rila ga je i poslala u narodnu vojsku.
I sin je krenuo u brigadu. Kada su mu rekli da je to njegova svijest, on je
odgovorio: To je svijest moje stare majke.118
Tu je i primjer sestre »bandita« kojeg je žena pokušala sakriti, ali ga
je sestra predala komandi mjesta, prethodno mu objasnivši cilj NOB-a.
»Ako je kriv neka ga ubiju, ako nije kriv pustit će ga«, tim riječima ona
izražava povjerenje u pravednost autoriteta kojem se priklonila.119
Već sam spomenula primjer upotrebe nomenklature porodične uloge
primijenjene na subjekte iz političke sfere. No, kakvo se mjesto pridaje
ženama. Žene su »najmilija djeca ustanka«120, ili »najbolja djeca naro
da«.121 Njihova je organizacija mati, »rukovodilac i brižni vaspitač«, koja
će »narodu dati najbolje kćeri za stvar njihovog oslobođenja i budućno
sti«.122 Kao majka pojavljuje se i KPJ.
Uporna i čvrsta pred neprijateljem kao granitna stijena, a nježna prema na
šim narodima kao dobra majka prema svom djetetu, Komunistička partija,
boreći se za nacionalni opstanak i slobodu naših naroda, spojila je, slila je tu
neodoljivu i pravednu mržnju otaca i majki, muževa i žena, djevojaka i mla
dića prema fašističkom okupatoru i njegovim pomagačima u moćnu rijeku
svenarodne mržnje. (...) Narodna fronta spaja sve poštene ljude naše domo
vine u veliku i nepobjedivu porodicu. (...) Organiziran u JNOF, svaki građanin
slobodne Federativne Demokratske Jugoslavije moći će pružiti maksimalnu
�50
KONJI, ŽENE, RATOVI
podršku najvećem sinu naših naroda , voljenom našem maršalu drugu Titu,
koji se svim bićem stavio u službu naroda i ne samo ga spasio od propasti,
nego nas je poveo, iako teškim i trnovitim, ali ipak najlakšim i jedino isprav
nim putem, kojim će svi narodi naše zemlje doći do slobode.123 (podv. L. S.)
Patria potestas zasniva se na snazi i strahu, na prevlasti očinskog au
toriteta. Majčinski se princip zasniva na empatiji, ljubavi i razumijevanju.
Dok u prvom sustavu, djeca i žene nemaju nikakvih prava, oni su sada
privilegirani subjekti historije. Jedino što u ovim navodima zbunjuje je
nevidljivi otac. No, možda to upravo implicira na, iako nikada eksplicitno
izvedeno, osporavanje patrijarhalnog autoriteta u svim njegovim očitova
njima.
Još jedan način kojim se iskazuje pripadnost metaforičkoj porodici
očituje se u formulama kojima se govornici obraćaju ženama na skupo
vima. Uzet ću primjer II. okružne konferencije A F Ž -a za Srednju Dal
maciju, održane u oslobođenom Sinju prosinca 1944. godine. Žene se u
njima najčešće stavljaju u odnos s muškim članovima porodice: Druga
rice — »sestre i majke naših junaka«; »majke boraca, sestre, žene i kćeri
boraca«. Tek sintagma »drugarice, žene-borci« priznaje im identitet u
skladu s vastitim zaslugama, a obraćanje sa »drugarice, sestre« ili »dru
garice rodoljubke« uključuje ih u sveobuhvatnu, populistički intoniranu
ideju metaforičke porodice.124
Rezimirajući razmatranje o sudbini porodice u procesu kulturne mi
jene, valja naglasiti dva osnovna momenta. Očita je kritika stvarne pa
trijarhalne porodice u kojoj muškarac određuje politička opredjeljenja.
U metaforičkoj porodici pak dolazi do transfera ispoljavanja porodične
lojalnosti sa stvarnih članova porodice na NOP (odnosno JNOF). Iz me
taforičke je porodice odsutan otac kao nosilac tradicijskog autoriteta i
simbolički (ali i stvarni) predstavnik patrijarhalnog poretka. Žene su se
našle na raskrižju ovih, uvjetno rečeno, tipova porodice. U stvarnoj su
porodici slobodne — imaju pravo i dužnost — da za sebe osvoje vlastiti
politički identitet. U metaforičkoj porodici one su djeca — politički sub
jekti u nastajanju. Da li će ta prava u punoj mjeri ostvariti, da li će doista
stasati u »punoljetne« političke subjekte, moći će se ustanoviti tek nakon
povratka oca na porodičnu scenu, bilo u liku konkretne osobe, ili u liku
autoriteta države.
V. UTOPIJI USUSRET: "ŽENA NOVOG TIPA"
Svaki emancipatorski pokret, pored jasne svijesti o onome što želi
osporiti, nužno mora osloboditi potencijale imaginacije i svojih predvod
nika i svojih sljedbenika, kako bi se svijet budućnosti ukazao kao cilj do
stojan muke i stradanja neophodnih za njegovo moguće ozbiljenje. Na
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE "NOVOG TIPA"
51
govještaje slike »nove«, oslobođene žene, kako je prikazuje ženska štam
pa, analizirat ću na primjeru ratnih izdanja Žene u borbi.
Već iz samog karaktera ženske štampe moguće je odčitati nove domi
nantne vrednote koje rese ženu u procesu emancipacije. U diskusiji na
I. kongresu kulturnih radnika Hrvatske održanom u lipnju 1944., buduća
urednica Žene u borbi , Nada Stremec125 kaže o ženskoj štampi u NOB-u
slijedeće:
Kroz stranice tih listova izlazi pred nas novi lik naše žene — žene borca za
narodnu slobodu, žene čuvara narodnih svetinja, ali i žene graditeljke nove i
bolje budućnosti, žene partizanke.126
Ona u tekstu o istoj temi objavljenom godinu dana kasnije smatra da,
pored toga što sadrži mnoge neophodne direktivne članke, ženska štam
pa ima zaslugu što je kod žena stvorila istovremeno potrebu i pružila
mogućnost da i same pišu o vlastitim iskustvima. Iskustvo borbe stvorilo
je novu ženu, koja više nije povučena, stidljiva, zatočenica u kući koja
brine jedino za potrebe svog doma. Ona je izašla iz tog uskog kruga i
osjetila se ravnopravnim članom naroda: govori na zborovima, čita i pi
še.122
Ovu doista idealiziranu sliku dovršene »nove« žene, donekle korigira
Veda Zagorac, koja u tekstu »Ostvarujmo ravnopravnost u izgradnji do
movine«128 ukazuje na nephodne mjere koje imaju tek dati »novu ženu
Hrvatske«. Iako je politička ravnopravnost, koja je preduvjet prave na
rodne demokracije, ostvarena, ona postavlja pitanje koliko se žene same
osjećaju osposobljenima da se odmah uključe u izgradnju zemlje i na
rodnu vlast. Nedovoljno učešće žena u ostvarenju tih zadataka, Veda Za
gorac objašnjava njihovom mogućom bojazni da neće moći dobro vršiti
svoje dužnosti kao žene i majke. Konkretne socijalno-političke mjere, za
čije provođenje jamči NOP, omogućit će ženama da, ne zapostavivši ove
dužnosti (čiji primat autorica ne stavlja u pitanje), postanu zaista ravno
pravni i svjesni građani svoje nove domovine. U te mjere »u prvom redu
spadaju zaštita trudne žene i majke, zaštita djeteta i osposobljavanje žena
za stručni rad«.
Socijalno-političke mjere navedene u ovom tekstu jedini su konkretni
akcioni program za rješavanje »ženskog pitanja« objelodanjen u ratnom
periodu. Taj program u sažetom obliku slijedi liniju izraženu u referatu
Vide Tomšič na V. zemaljskoj konferenciji KPJ 1940. godine, a moguće
ga je svesti na formulu: politička ravnopravnost — zaštita ženine repro
duktivne funkcije — socijalizacija odgoja djece — obrazovanje — rad.
Van granica ovog slijeda razmišljanja ostaje, sumnjom netaknut, patri
jarhalni predznak tradicijske kulture. Za ilustraciju ovog previda indika
tivan je stav koji Stanko (Ćanica) Opačić iznosi u tekstu N arodno-oslobodilačka borba stvorila j e ženu novog tipa.
�52
KONJI, ŽENE, RATOVI
Uloga žene u Narodno-oslobodilačkoj borbi odstranila je reakcionarna shvatanja (podv. L. S.) o manjoj vrijednosti žene. (...) Žena dakle nije tražila rav
nopravnost, nego ju je stekla radom, ona ne sudjeluje u narodnoj vlasti kao
predstavnik ženske loze, nego je njen ulazak u vojno rukovodstvo i narodnu
vlast bio logična posljedica zdravog probiranja najboljih narodnih snaga. Ona
stupa uz bok sa muškarcem kao ravnopravan član ljudske zajednice i time su
joj otvorena vrata na sve položaje u društvu za koje je sposobna. Žena je
upoznala svoju snagu, stekla samopouzdanje i pročistila pojmove o svojim
pravima i dužnostima.129
Tekst zaključuje rečenica da je NOB dokazao »da se po spolu ne može
ocjenjivati vrijednost čovjeka, nego po onome koliko čovjek može da da
de, narodno-oslobodilačka borba stvorila je ženu novog tipa.«
Dokazni postupak proveden u ovom tekstu karakterističan je upravo
po tome da se specifični položaj žene u tradicijskoj kulturi tumači kao
»reakcionarno shvatanje«, a da se čitav kompleks te kulture u kojoj je
položaj žene tek jedna od njegovih dimenzija, uopće ne stavlja u pitanje.
Jer, ukoliko se radi o »probiranju najboljih narodnih snaga«, ili o tome
da su žene došle na položaje »za koje su sposobne«, mogli bismo zak
ljučiti o njihovoj (relativnoj) sposobnosti, imajući u vidu njihovu neznat
nu zastupljenost u vojnim rukovodstvima, ali i u narodnoj vlasti. Pored
navedenih tekstova, koje ne bismo trebali optužiti niti za doslovni reali
zam, no niti za uzlete imaginacije, navest ću preostala tri teksta koji, ra
beći poetski jezik, prizivaju »novu« ženu. Pjesničkom jeziku, koji u sebi
nosi potencijale da »naznači proces svake društvene preobrazbe«130,
utječu se isključivo muški autori. Odgovoriti zašto je tome tako nadilazi
analitičke pretpostavke ovog rada, no vidjet ćemo da autori o kojima će
biti riječ svoju imaginaciju zasnivaju na kontinuitetu literarne/mitološke
tradicije na kojoj su žene, kao stvarateljice, naročito na našoj strani, odu
vijek veoma skromno participirale. Slovenski novinar Radko Polič u tek
stu Novi lik slovenske žene uzima preobrazbu žene kao metaforu za preo
brazbu slovenskog naroda iz »naroda slugu u narod junaka«. Poredba se
vrši na tijelu žene »od kojih je poživinčeni fašizam htio načiniti poslasticu
za svoje vojnike«. Porobljena domovina izjednačava se sa (seksualno)
zlorabljenom ženom, a ona se »preobrazila iz žene mučenice, ugnjetene
i zapostavljene, u ženu-borca, ženu-junaka«.131
Hrvatski pjesnik Vladimir Nazor (1876-1949), od 1943. predsjednik
Z A VN O H -a, održao je 1. siječnja 1944. u Otočcu predavanje pod na
slovom Od Amazonke do partizanke .132 Obraćajući se partizankama, oda
je im priznanje da su stvorile »novi tip žene, novu vrstu ženstva — par
tizanku«. Žena se narodnom ustanku pridružila »dobrovoljno, spontano,
spremna na svaki rad, na svaki napor, na svaku žrtvu«. Štoviše, ona se,
po riječima pjesnika, odrekla
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE "NOVOG TIPA"
53
svega što su Evine kćerke uvijek volile, d a— jednaka muškarcu — doprinese
postignuću našeg ideala, (podv. L. S.)
Jedna od nakana Nazorovog predavanja bila je da dokaže
kako nije neprirodno i prisiljeno da žena izađe kod nas najedamput iz kuhi
nje, iz dječje sobe, iz svog vrtića itd., da se dade na rad, koji — kako neki
misle — čeka samo na muškarca (...).
U tu svrhu on priziva žene koje su u prošlosti bile »čuvene kao borci,
kao političari, pa i kao vladarice« — »drevne žene koje su čvrsto ukorije
njene u povijest«. Navodi primjere »idealiziranih likova iz priče, heroj
skih i ponosnih vladarica starih naroda«, ali i žene »iz puka«. No, unatoč
postojanju takve tradicije, žene su vjekovima trpile poniženja, potcjenjivanja i omalovažavanja — sve do pojave »čvrste, mirne, ustrajne i neu
strašive partizanke«. U jednoj nadahnutoj slici Nazoru se mlada parti
zanka na konju privida kao uskrsnula Pentezileja, glavarica Amazonki.
Uskrsnuo je lik davne Amazonke, ali ljepši i viši, jer partizanka ne radi samo
snagom svojih mišića, nego i svojim kroz vjekove od svih žena stečenim novim
znanjem, obogaćenim umom, produhovljenim bivstvom.
Od Amazonke do partizanke krug je zatvoren. Ne čudi stoga kratka,
energična rečenica na kraju teksta: »Žensko pitanje za nas je riješeno«.
Msgr. dr. Svetozar Rittig (1873-1961), župnik crkve sv. Marka u Za
grebu, potpisnik je teksta Viteštvo, posestrimstvo i idealizam narodne bor
bene žene.133 Poznati historičar i politički radnik ocrtava metamorfoze
»čudne etičke preobrazbe ženstva« koja je stvorila »novu borbenu ženu«.
Odbacuje »niska sumnjičenja protivnika« (...)
kako partizanke s bombom o pojasu ne predstavljaju čovječanski ideal žene
i djevojke,
u ime svijesti o presudnim trenucima u povijesti naroda koji mogu
»naložiti i slaboj ženi da zaboravi na svoju vlastitu prirodu«. Za to navodi
i povijesne presedane — to su primjeri iz »svete povijesti biblijske«: Ju
dita, sv. Ivanića D ’Ark, te likovi iz naše narodne poezije kao što su Hasan-aginica, Kosovka djevojka, Majka Jugovića, Majka Margarita. Kori
jen ovog »neviđenog ženskog heroizma« moguće je naći
negdje duboko u pradjedovskoj predaji i rasnom nasljeđu, kada se cijeli na
rod borio za krst časni i slobodu zlatnu.
U slijedećem navodu msgr. Rittig upotrebom kontrasta nastoji pod
vući svoju osnovnu tezu:
Slika ovih borbenih žena nije u njihovu proleterskom izgledu, u njihovoj za
nemarenoj nošnji, u njihovom muškaračkom držanju, u njihovim raščupanim
vlasima, u njihovoj pušci na ramenu i bombi o pojasu — nego o čudnoj etič
koj preobrazbi njihova ženstva, u njihovoj neustrašivosti i požrtvovnosti, u
�54
KONJI, ŽENE, RATOVI
njihovu viteštvu, u plamenu njihova idealizma, koji cijelom njihovu biću daje
posebni izražaj, nove biljege i etičke vrline.
Pored navedenih novih kvaliteta »ženstva«, ističe se još jedna — posestrimstvo. Ono je rodilo »u našem narodu novi ženski svijet drugarstva«, koji ukida antagonizme među ženama (»gorke i prijeke riječi«),
kulturne, nacionalne, klasne i socijalne podjele. To je bolji ženski svijet,
bez mržnje i zavisti, u kojem su sve sudionice jednako skromne, čedne,
svjesne »rodoljupke i borbene junakinje«, bez ženske taštine i nametljivosti i zavodništva k tome. Autor nadalje izražava povjerenje u »veliki
idealizam i silnu moć žene«, smatrajući da je iz iskustva poznato »kako
žena redovno pravilnije ocjenjuje životne stvarnosti nego muški svijet
svojim mozganjem«. »Blagorodna duša borbene žene« svojim će sestrin
skim osjećajem ljubavi prema svim našim narodima osigurati slogu i je
dinstvo, te obranu onoga što je »u krvi i borbi skovano i stvoreno.«
Usporedimo li tekstove V. Nazora i S. Rittiga, najveća je razlika uoč
ljiva u poimanju povijesnosti bića žene. Nazor dokazuje da nije nepri
rodno da žena izađe iz svog, tradicijom definiranog mjesta. Historija že
na (»žene čvrsto ukorijenjene u povijest«) objašnjava pojavu partizanke
kao baštinice jednog utemeljenog kontinuiteta. Da je potrebno posebno
naglašavanje te činjenice, Nazor izvodi iz svijesti o mizoginom karakteru
zapadnoevropske misli (u predavanju navodi »uvredljivo mnijenje o že
nama« filozofa Schopenhauera i Nietzschea), kao i iz svijesti o tradicij
skoj podjeli na muške i ženske sfere (»rad/koji/čeka samo na muškarce«).
Rittig, pak, govori o »čudnoj etičkoj preobrazbi ženstva« (podv. L. S.)
u situaciji kada »presudni časovi u povijesti naroda« nalažu po definiciji
slaboj ženi zaborav/transgresiju vlastite (spolne) prirode. Dakle, radi se
o privremenom karakteru prekoračenja. Sliku novog ženskog svijeta kao
boljeg, Rittig ocrtava metodom simboličke inverzije — obrćući stari/nor
malni ženski svijet naglavce. Mržnja, zavist, taština, nametljivost i zavodništvo preobražava se u posestrimstvo, skromnost, čednost, rodoljublje,
borbenost, idealizam. Imajući u vidu da je Rittig rimokatolički svećenik,
možda ne bih smjela inzistirati na njegovom osporavanju čulnosti žene,
no budući da je isticanje »novog ćudoređa«134 jedna od konstanti mo
dernih revolucionarnih pokreta, Rittigovi nazori mogu se promatrati kao
dio šireg sindroma. Vratimo se Rittigovom tekstu:
Nigdje ni traga volji ili želji opčarati ili začarati muškog stvora. Sve su go
spođe po društvenom iječniku starog ženskog svijeta, koji prolazi, a skromne
drugarice i radnice po nazivu novoga svijeta, što dolazi.
Parafrazirajući Rittiga, po iječniku starog svijeta naziv gospođa je
znak distinkcije, on stoji umjesto žena — označitelja u kojemu je nezakrivena komponenta prirodnog reda, čulnosti i nagona. Mehanički sup
stituirajući naziv gospođa nazivom novog svijeta — drugarica, dobivamo
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE 'NOVOG TIPA'
55
»bespolnu pčelu-radilicu« koju Ernst Bloch vidi kao produkt odgođenog
ženskog pokreta, nadomještenog proleterskim.135
Svoju viziju »nove žene« Rittig (pokazat će se, dalekovidno), već vidi
kao legendarnu »u narodnoj povijesti« i kao »nepresušivi izvor najuzvišenijih nadahnuća«.136
Bez obzira na ukazane temeljne razlike u tekstovima Nazora i Rittiga,
upadljivo je zajedničko traženje legitimiteta »nove« žene u prošlosti, čak
tako dalekoj da se njeni tragovi gube u mitskim izmaglicama.137 Poetski
potencijal njihove imaginacije i jezika nije se pokazao doraslim utopij
skom potencijalu predmeta o kojem pišu. »Društvena revolucija ne može
tražiti svoju poeziju u prošlosti već samo u budućnosti«, pisao je još
Marx.138 Slika »nove žene« kreće se u zabranu između idealizirane, iako
natopljene nadom i krvlju, slike u svemu ravnopravne i oslobođene žene
i poezije prošlosti. Ideologijska teza o dovršenosti emancipatorskog pro
cesa, ili barem o dovoljnosti njegovih pretpostavki, nije ostavila dostatno
životnog prostora imaginaciji, niti je otvorila mjesto zbiljskom upisivanju
utopije u daljnju viziju revolucionarnog preobražaja društva. Žena
van/bez svog doma, s puškom, za govornicom: da li je to bila žena van
svog mjesta? Odgovor na to dati će vrijeme kada utihne oružje, kada se
razgmu ruševine i sagradi novi dom. Budućnost će izreći pravorijek hi
potezi o skromnoj utopijskoj popudbini koju će žena ponijeti s ratišta.
ZNAČAJKE KULTURNE PROMJENE
Hipoteza koju sam željela testirati bila je da će društvene vrednote
nužne za proces oslobođenja i mobilizacije žena biti formulirane kao antitradicionalističke i antipatrijarhalne. Tako shvaćene emancipatorske
vrednote i njima odgovarajući interes bit će, uz oslobođenje zemlje od
okupatora i kvislinga, vezani uz provođenje socijalističke revolucije —
dakle, postizanje što egalitamije društvene strukture.
Promatrajući eksplicitnu ideologijsku ravan i djelovanje AFŽ-a kao
dobrovoljnog udruženja čiji su prerogativi, uz ostalo, i afirmacija vred
nota i formuliranje novih uloga i odnosa, isticanje emancipatorskog kom
pleksa vrednota je očito. No, sama analiza procesa recepcije emancipatorskih vrednota, kao i borba za njihovo ostvarenje, ukazuje na postoja
nje ambivalentnog tretiranja tradicijske kulture.
Na emancipatorskim se vrednotama inzistira u onoj mjeri u kojoj je
to nužno za akcionu motivaciju. To se vidi iz analize isticanja »parola o
ravnopravnosti«, iz kritike društvene diskriminacije žena u okviru NOPa, spolne podjele rada i distribucije moći u stvarnoj patrijarhalnoj poro
dici. Kada bi se inzistiralo na samom preuzimanju emancipatorskih vred
nota, i organizaciona struktura AFŽ-a bila bi tako osmišljena da osigura
�56
KONJI, ŽENE, RATOVI
najefikasnije mogućnosti za njihovu integraciju u jednu novu, antitradicionalističku (socijalističku) kulturu.
U isto se vrijeme pragmatistički pristupa naspram tradicijskoj kulturi.
Nju se tolerira i iskorištavaju se elementi u njoj specifičnog položaja že
ne. To je vidljivo u slučaju oslanjanja na tradicijske »ženske« vrednote
kao što su pijetet i požrtvovnost, čast i poštenje, te isticanje slike »nove
žene« kao dijela mitskog kontinuuma. Paralelno postojanje suprotnih
vrednota potvrdilo je istraživanje Dunje Rihtman139 koja smatra da se
kulturna mijena isprva oslanjala na tradicijske vrednote:
NO B se vjerojatno također oslanja i podudara s nekim tradicijskim i regio
nalnim vrednotama. Na primjer identificira se s vrednotama čojstva, nacio
nalnog oslobođenja; partizanski način života, koji je vojnički i seljački, podu
dara se s tradicijskim seljačkim vrednotama.140
No, pri ocjenjivanju mobilizacijskog potencijala tradicijskih »ženskih«
vrednota, ne smijemo izgubiti iz vida presudan značaj povijesnog kon
teksta. Te su se vrednote doista pokazale efikasnima u situaciji nepo
sredne ugroženosti pojedinaca i zajednice, te su, aktivizirajući žene za
sudjelovanje u NOP-u, nosile i emancipatorski predznak. Problem je,
gledano iz današnje perspektive, što one nisu bile integrirane u »zajed
ničku« sferu nove kulture, odnosno što postojanje tradicijski odvojenih
sfera (ženske kao partikularne ili prirodom zadane i »muške« kao opće/
ljudske) nije dokinuto. Deklarativno dokidanje tradicijskih podjela nije
stvorilo niti nužne, a kamoli dovoljne preduvjete za nastavljanje procesa
kulturne promjene izvan tako specifičnog konteksta kakav je predstav
ljala ratna kataklizma.
Imajući u vidu tu činjenicu, možemo karakter kulturne promjene koja
se zbila u promjenama društvenog položaja žena označiti kao proces re
interpretacije. Američki antropolog Melville J. Herskovits proces rein
terpretacije definira kao
proces kojim se stara značenja pripisuju novim elementima ili kojim nove
vrednote mijenjaju kulturno značenje starih oblika.141
Ukoliko susret tradicijskih i emancipatorskih vrednota promatramo
kao spajanje dviju tradicija, mogli bismo njegov rezultat označiti kao adiciju.142 Edward Shils adiciju određuje kao najuobičajeniji rezultat kon
takta dviju odvojenih tradicija, a ona nastaje kada »primalac usvoji nešto
novo, dok istovremeno nastavlja djelovati i vjerovati u manje-više isto
kao i prije«.143 Shils je također primijetio kako su tradicije u privatnoj
sferi najskrovitije i da je na njih najteže utjecati, dok su tradicije koje se
odnose na javni život prijemljivije na utjecaje. Većina tih novih akvizicija
dodaje se marginalno već posjedovanim tradicijama, dok centralne teme
tih tradicija ostaju nedodimute. Kombinacija elemenata dviju tradicija
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE "NOVOG TIPA"
57
uspostavlja se unutar postojećih obrazaca vjerovanja i djelovanja njihovih
posjednika.
Hipoteza od koje sam pošla u ovoj analizi samo je, dakle, djelomično
potvrđena. Emancipatorske vrednote bile su pridodane korpusu posto
jećih tradicijskih vjerovanja (o prirodnom) mjestu žene u kulturi, a tra
dicijom definirane »ženske« vrednote, i na njima zasnovane društvene
uloge, uklopljene su bez osporavanja u proces provođenja socijalističke
revolucije.
Alternativnu interpretaciju ove često arbitrarne kombinacije između
emancipatorskih i tradicijskih vrednota s kojima su žene bile suočene,
moguće je bazirati na ambivalenciji stava koji cjelokupni komunistički
pokret izražava prema ženama. U okviru revolucionarne tradicije i općeljudske emancipacije kao cilja socijalne i političke revolucije, antitradicionalističke i antipatrijarhalne vrednote jedina su moguća perspektiva
iz koje se može promatrati položaj žene. Međutim, sa stanovišta prak
tičnog zadatka organizacije upravljanja zemljom i funkcioniranja jednog
novog poretka u nastajanju, tradicijske vrednote, kao uvriježeni mehani
zam društvene samoregulacije, daleko su efikasnije. Emancipatorske
vrednote imaju revolucionirajući i mobilizatorski efekt, dok su tradicijske
vrednote stabilnija baza za svaki poredak. U onoj mjeri u kojoj je komu
nistički pokret bio razapet između svoje revolucionarne tradicije i zada
taka uspostavljanja poretka, stav prema položaju žene lavirao je između
emancipatorskog i tradicijskog. S tog stanovišta može se reći da je —
iako stoji da su društvene vrednote nužne za mobilizaciju i emancipaciju
žene antitradicionalističke i antipatrijarhalne — strategija društvene ak
cije samo djelomično bila usmjerena k toj mobilizaciji i emancipaciji kao
svom cilju.
BILJEŠKE
•
1
2
3
4
5
6
Ovaj tekst dio je Sire studije pod naslovom Žene i moć — povijesna geneza jednog interesa, ne
objavljena magistarska radnja, Zagreb, 1984.
AFŽ Hrvatske djeluje kao organizacija već od kraja 1941. godine, iako je formalno utemeljen
tek na Prvoj konferenciji AFŽ Hrvatske (11-13. 6. 1943).
»Udruženje je grupa organizirana za ostvarenje jednog interesa ili nekoliko zajedničkih intere
sa. Udruženja obično suprotstavljamo nedobrovoljnim grupiranjima koja zadovoljavaju viSe na
mjena, kao Sto su rodbinske grupe, kaste, druStvene klase i zajednice.« Michael Banton, »Vo
luntary Associations«, I Antropological aspects, u: International Encyclopedia of the Social Scien
ces, ur. David L. Sills, The Macmillan Company and the Free Press, New York, Reprint Edition,
1972 (u daljnjem navođenju biljeSki: IESS), Vol. 15, 16, 17, str. 357.
Michael Banton, nav. dj., str. 360.
Michael Banton, nav. dj., str. 361.
Isto, str. 366-367.
Isto, str. 367-368.
�58
KONJI, ŽENE, RATOVI
7
Dunja Rihtman Auguštin, »O ženskoj subkulturi u slavonskoj zadruzi«, u: Žena u seoskoj kulturi
Panonije, Etnološka tribina, Posebno izdanje, Hrvatsko etnološko društvo, Zagreb, 1982, str. 35.
U ovom tekstu autorica se služi Lćvi-Straussovim kategorijama zamišljenog reda (ordre congu)
i ostvarenog reda (ordre veću) kako bi pokazala da u životu zajednice postoji znatna diskrepan
cija između proklamirane ideologije i stvarnog funkcioniranja normi ponašanja. Upotrijebivši
ovaj Lćvi-Straussov koncept, slijedeći navedeni tekst, željela sam naglasiti da ideologija patri
jarhalne kulture tretira žene kao posve beznačajne, što dakako nije slučaj u stvarnom životu
zajednice.
8
9
Milton Singer, »Culture, The Concept of Culture«, IESS, Vol. 3, 4, str. 532.
Edward Shils, Tradition, Faber and Faber, London, Boston, 1981, str. 279.
10 »Dobrovoljna udruženja mogu služiti kao legitimno mjesto za afirmaciju i izražavanje vrednota,
kao što je to slučaj s patriotskim društvima ili političkim partijama.« David L. Sills, »Voluntary
Associations«, II Sociological aspects, IESS, Vol. 15, 16, 17, str. 374.
11
Određenje tradicije, čije ću manifestacije analizirati s osobitim naglaskom na patrijarhalni pred
znak, oslanja se na određenje iz rada: Dunja Rihtman, nav. dj., 1978, str. 103-104. »Tradicio
nalni način života uključuje tradicionalnu (patrijarhalnu) porodicu, nasljeđivanje po muškoj li
niji, zatim specifičan položaj žena, seljački poljoprivredni način života — s dnevnim i godišnjim
ciklusima (...).«
12
Arhiv Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, fond A FŽ-a, AFŽ 1/6. Isti stav gotovo
identičnim riječima, ističe i Anka Berus na I. konferenciji A FŽ-a Hrvatske.
A FŽ 9/1162.
13
14
A FŽ 1/7.
15
16
A FŽ 1/6.
A FŽ 9/1184.
17
A FŽ 2/135.
18 »Politička kultura je sklop stavova, uvjerenja i osjećaja koji uređuju i daju smisao političkom
procesu i koji stvaraju osnovne pretpostavke i pravila koja određuju ponašanje u političkom
sistemu. Ona obuhvaća i političke ideale i norme djelovanja zajednice. Politička kultura je zdru
ženo očitovanje psiholoških i subjektivnih dimenzija politike. Politička je kultura proizvod ko
lektivne povijesti političkog sistema, ali i životnih historija članova sistema, te je stoga ukorije
njena podjednako u javnim zbivanjima i u privatnim iskustvima.« Lucian W. Pye, »Political
Culture«, IESS, Vol. 11, 12, str. 218.
19 »Politička sfera čini zasebnu subkulturu s vlastitim pravilima ponašanja i zasebnim procesom
socijalizacije.« Lucian W. Pye, nav. dj., str. 219. »Historijska zbivanja u političkom sistemu mogu
zahtijevati promjene u političkoj kulturi koje su nekonzistentne bilo s prošlim, bilo s trenu
tačnim procesom socijalizacije.« Lucian W. Pye, nav. dj., str. 220.
20 A FŽ 1/6.
21 »Žene Hrvatske u narodnooslobodilačkoj borbi«, I. dio, Glavni odbor Saveza ženskih društava,
Zagreb, 1955, I, dok. 109, str. 156.
22 Prof. Anica Rakar, »Prosvjeta je temelj svakog napretka«, Žena u borbi, 1944, br. 10, str. 12.
23 A FŽ 12/1490.
24 Prof. Anica Rakar, nav. dj., str. 12.
25 »Na poslu obnove i izgradnje domovine. Osposobljavamo se za nove dužnosti«, Žena u borbi,
1944, br. 10, str. 9. Ovaj citat upućuje na ambiciju ukidanja razgraničenja kulturnih i obrazovnih
sadržaja na sfere »elitne« i »primijenjene« kulture. Patos kojim je taj ideal izražen u ovom
citatu mogao bi danas izazvati blagi podsmijeh, no ne valja zaboraviti da on još uvijek nije
ostvaren.
26 Pismo IO AFŽ Hrv. IO-u A FŽ-a Gorski kotar o organizaciji i zadacima općinskih, mjesnih i
kotarskih odbora A FŽ-a, te o programu za kurs AFŽ., 27. III 1943, Žene Hrvatske..., I, dok.
162, str. 254.
27 Pismo CK-a KPH od 14. XII 1942. CK-u KPJ o radu AFŽ-a, Žene Hrvatske..., I, dok. 116, str.
162.
28 A FŽ 1/6.
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE 'NOVOG TIPA*
59
29 AFŽ 1/1a.
30 AFŽ 20/2308.
31 AFŽ 18/2166c.
32 U ožujku 1942. izlazi u Lici prvi ženski list na oslobođenom teritoriju Hrvatske, Žena u borbi.
Izdaje ga Okružni odbor AFŽ-a za Liku. U redakciji lista bile su u početku: Kata Pejnović,
Jela Bićanić, dr. Slava Očko i Marija Šoljan. Kasnije taj naziv preuzima centralno glasilo AFŽ-a
za Hrvatsku, a ovaj list mijenja naziv u Lička žena u borbi Žene Hrvatske..., I, dok. 141, str.
205.
33 Nav. dj., str. 208.
34 David L Sills, »Voluntary Associations«, II Sociological aspects, IESS, Vol. 15,16, 17, str. 366.
35 Zapisnik sa sastanka izvršnog oblasnog odbora AFŽ-a za Slavoniju, studeni 1943. AFŽ 8/1024.
36 Isto, izvještaj za kotar Požegu.
37 Isto, izvještaj za Pakrački kotar.
38 Izvještaj Inicijativnog odbora AFŽ Gorski kotar Glavnom odboru AFŽ Hrvatske, rujan 1943.
AFŽ 13/1529.
39 Drugarica u partizanskom žargonu u ovom slučaju znači žena, supruga (primj. D.R.A.).
40 AFŽ 1/12b,
41 Joseph R. Gusfield, Social Movements, II The Study of Social Movements, IESS, Vol. 13, 14,
str. 448.
42 AFŽ 11/1417.
43 Tako je npr. Mjesni odbor AFŽ-a Splita primio anonimnu prijavu, studenog 1944. potpisanu
s »organizirane žene Splita«. Potpisnice se tuže na D. B. (navedeno je puno ime i prezime), na
koju se »žali cijelo susjedstvo«, te pitaju kako je moguće da se »takav ološ prima u časnu NOV«.
AFŽ 21/2510.
44 AFŽ 21/2579.
45 U navedenim, kao i u mnogim drugim primjerima, problem seksualnog morala u slučaju žena
tretira se kao djelovanje u javnoj sferi koje podliježe u njoj prihvaćenim normama.
46 J. Milton Yinger, »Prejudice«, II Social Discrimination, IESS, Vol. 11, 12, str. 449.
47 AFŽ 1/61.
48 AFŽ2/77.
49 AFŽ 9/1150.
50 »Mi smo pa Istrani Hrvati pravi, Ma kano lavi svoju zemlju branimo!«, Žena u borbi, 1944, br.
10, str. 4-5.
51 AFŽ 21/2435. Pismo je pisano rukom, ne sadrži oznaku, odn. potpis pošiljaoca, no iz teksta je
moguće pretpostaviti da se radi o Kotarskom odboru AFŽ-a Sinj.
52 AFŽ 21/2440.
53 Isto kao i bilješka br. 5.
54 AFŽ 18/2166c.
55 Isto.
56 Anka Berus, »Za učvršćenje organizacije«, Žena u borbi, 1943, br. 1, str. 7.
57 AFŽ l/12b.
58 AFŽ 1/8.
59 AFŽ 8/1113.
60 AFŽ 2/143.
61 AFŽ 2/138.
62 Iz okružnice »Svim Partijskim organizacijama i članovima KP u Baniji« o organizaciji AFŽ-a
u Baniji, 9. X 1942. Žene Hrvatske..., I, dok. 104, str. 147.
63 Iz izvještaja Kotarskog komiteta KPH Solin od 6. X 1942. Okružnom komitetu KPH Split o
radu žena, Žene Hrvatske..., I, dok. 106, str. 152.
64 Milenko S. Filipović, »Žene kao narodni glavari kod nekih balkanskih naroda«, Godišnjak balkanološkog instituta NR BiH, Sarajevo, II, 1961, str. 139-157.
�60
65
66
67
68
69
70
KONJI, ŽENE, RATOVI
Mirko Barjaktarević, »Problem tobelija (virdžina) na Balkanskom poluostrvu«, Glasnik etno
grafskog muzeja u Beogradu, 1965-1966, 2S-29, str. 273-286. Baijaktarević u tom tekstu donosi
i nekoliko biografija u to vrijeme živućih tobelija. Među ostalim navodi i primjer tobelije rođene
1926. godine, koja je mobilizirana 1944, kada su partizani, oslobodivši sela oko Suve Reke (Me
tohija) mobilizirali mladiće u NOV-u. Ona je sa svojom jedinicom dospjela čak do Trsta, a
demobilizirana je nakon rata, kada je slučajno otkriveno da nije »muškarac«. Nav. dj., str. 275.
»Nova hrabrost i novi moral«, Razgovor s Marijom Šoljan Bakarić, Žena, 1983, br. 3-4, str. 17.
Isto.
Borbeni put žena Jugoslavije, Leksikografski zavod »Sveznanje«, Beograd, 1972, str. 126-127.
Isto.
71
Č. Popov, »Formiranje A FŽ-a 1942, Rezultat stava KPJ prema ženskom pitanju i posledice
politike Narodnog fronta«, Godišnjak filozofskog fakulteta u Novom Sadu, knjiga VI, 1961, str.
32. citira Titove riječi: »Taj humani elemenat odigrao je ogromnu ulogu u jačanju borbenog
morala, jer su naši ljudi znali da će, ako budu ranjeni, biti učinjeno sve da ih se spasi. To je
bio slučaj i kod Prozora, za vrijeme Četvrte ofenzive, kada smo nosili sa sobom 4.000 ranjenika,
a i u drugim situacijama«.
Iz članka »Antifašistički front žena« objavljenog u listu Proleter, br. 16, 16. XII 1942. AFŽ 1/2.
72
A FŽ 9/1150.
73
Draginja Metikoš sudjelovala je u NOP-u od 1941. Uz ostale funkcije u AFŽ-u i KPH, bila je
i komesar baterije IV. brigade XIII. divizije.
Draginja Metikoš, »Bilo je to prije četrdeset godina«, Žena, 1982, br. 5-6, str. 19. Ova inter
pretacija upućuje na preispitivanje tradicijskog razlikovanja žena prema bračnom statusu (veća
sloboda djevojaka u odnosu na udate žene). No, tek kada bi bilo moguće izvršiti egzaktnu kva
lifikaciju žena boraca NOV-a prema bračnom statusu, bilo bi moguće utvrditi da li je došlo do
kakve promjene (u ovom slučaju — veće slobode akcije i kretanja udatih žena).
74
75
D. Metikoš, nav. dj., str. 12-19. U ovom tekstu autorica navodi primjer dviju omladinki koje
se nisu dale zavarati, te su same pobjegle u partizane.
76
77
A FŽ 1/61.
»Nisam otišla radi slobodne ljubavi — kako bi neko pomislio — jer sam već tada naslućivala
da je to nešto neprirodno, gnusno, ne znam ni sama što bih o tome rekla. Htjela sam se boriti
za ravnopravnost žena. Smiešno: zar ne?« »Narod nas je mrzio i izbjegavao nas.« Bivša parti
zanka pripovijeda o krvavoj tragediji zavedenih, Nova Hrvatska, 11. 4. 1944, br. 134, str. 4.
78
Iz referata Anke Berus na I. kongresu A FŽ-a Hrvatske, srpanj 1945, Žene Hrvatske..., II, dok.
365, str. 87: Još je rječitiji primjer koji se navodi u tekstu: »Iz bratskog S. S. S. R. -a« (Žena u
borbi, 1944, br. 11, str. 10). Citirana je »dnevna zapovijed Staljina« u kojoj se kaže: »Neocjenjive
zasluge imaju naše sovjetske žene, koje samoprijegorno rade. U interesu fronte muževno su
one podnosile sve teškoće ratnog vremena, nadahnjujući drugove borce, oslobodioce naše do
movine.« Ovdje se muškarac/borac izjednačava s aktivnim, djelatnim principom (»oslobodioci«)
dok je ženski princip izjednačen sa trpljenjem, koje u izuzetnim slučajevima (s dodatkom »sa
moprijegornog« rada) može imati i karakteristike »muževnosti«.
A FŽ 16/1807.
Iz referata Mitre Mitrović na I. zemaljskoj konferenciji A FŽ-a, A FŽ 1/6.
A FŽ 1/61.
79
80
81
84
Edward Shils, nav.dj., str. 213.
»Onaj koji zna da se bori, koji hoće da se bori, zaslužuje slobodu! U ime Centralnog komiteta
Komunističke partije pozdravio je konferenciju drug Karlo Mrazović«, Žena u borbi, br. 2, 1943,
str. 8.
Nav. dj., str. 7.
85
A FŽ 1/12b.
86
87
88
A FŽ 20/2350.
A FŽ18/2166c.
Od brojnih primjera,navest ću onaj kada se čak i u stručnoj literaturi (Žene Hrvatske u NOB-u,
I, 1955) ne navodivlastitoime aktivistkinje, već je se apostrofira kao nečiju majku. U doku-
82
83
�KULTURNO M MIJENOM DO ŽENE "NOVOG TIPA"
61
menlu br. 50, str. 74, te edicije, »Majka braće Kavurić« nije ušla u povijest kao predratna akti
vistkinja »Društva za prosvjetu žene«, već je označena djelom svojih sinova.
89
A FŽ 20/2308.
90
A FŽ 8/1028.
91
Isto.
92
A FŽ 5/616.
93
A FŽ 18/2166c.
94
Isto.
95
96
A FŽ 13/1535.
»Pismo iz Slovenije. Svim našim drugaricama u Hrvatskoj«, Žena u borbi, 1944, br. 11, str
97
A FŽ 1/6.
18-19.
98
A F Ž 9/1162. Usp. i Okružnicu br. 4 CK KPH od 6. 12. 1941. Žene Hn’atske..., I, dok. 37, str
57.
99
Pismo Marije Novosel, od 30. 11. 1942. Okr. odboru A F Ž za Karlovac o radu sa ženama u
okolici Kladuše, Žene Hrvatske..., 1, dok. 120, str. 116.
100 Isto.
102 A FŽ 2/162.
103 »Oblasna konferencija A F Ž Istre, Našem dragom družetu Titu ki se bori za nas oslobodit«,
Žena u borbi, 1944, br. 10, str. 19.
104 A F Ž 6/775.
105 Isto.
106 A F Ž 9/1137.
107 Č. Popov, nav. dj., str. 33-34.
108 Vera St. Erlich, Jugoslavenska porodica u transformaciji: Studija u tri stotine sela, Liber, Zagreb.
1971.
109 A FŽ 9/1163.
110 A FŽ 9/1162. 111 A F Ž 2/139.
112 A F Ž 10/1331 f.
113 Karlo Mrazović, »Jedinstvena narodnooslobodilačka fronta Hrvatske naša velika i snažna po
rodica«, Žena u borbi, br. 9, 1944, sir. 1-2.
114 A F Ž 13/1526.
115 A F Ž 13/1530.
116 Maja Žuvić, »Zastavica i na njojzi piše, dobit će je tko uradi više«, Žena u borbi, 1945, br.
12-13, str. 16-17.
117 A FŽ 10/1331 h.
118 Isto.
119 A F Ž 12/1503b.
120 »Prva konferencija A F Ž Hrvatske. Smotra je to bila ljubavi, snage i rada«, Žena u borbi, 1943,
br. 2, str. 2.
121 A F Ž 2/135.
1 2 Isto.
2
123 Karlo Mrazović, nav. dj. Mada se može činiti nategnutom, sugerirat ću interpretaciju prema
kojoj u ovom citatu možemo također očitati biblijski motiv izabranog sina (»najveći sin«) koji
se stavio »svim bićem u službu naroda« i spasio ga od propasti. Put kojim ga je poveo ispravan
je, ali trnovit.
124 A F Ž 21/2469.
125 Nada Stremec postaje, uz Vedu Zagorac, urednica Žene u borbi od broja 11, studenog 1944.
12 »I kongres kulturnih radnika Hrvatske«, Žena u borbi, 1944, br. 9, str. 24.
6
12 Nada Stremec, »Naša ženska štampa«, Žena u borbi, 1945, br. 1 - 1 , str. 42- 43.
7
6 7
�62
KONJI, ŽENE, RATOVI
128 Veda Zagorac, »Ostvarujmo ravnopravnost u izgradnji domovine«, Žena u borbi, 1945, br. 1213, str. 15.
129 Stanko (Ćanica) Opačić, »Narodno-oslobodilačka borba stvorila je ženu novog tipa«, Žena u
borbi, 1943, br. 1, str. 5.
130 »Tako pjesnički jezik naznačuje proces svake društvene preobrazbe i u svom funkcioniranju
postavlja pitanje vlasti«, Nenad Miščević, Filozofija jezika, Naprijed, Zagreb, 1981, str. 226.
131 Radko Polič, »Novi lik slovenske žene«, Žena u borbi, 1944, br. 10, str. 6.
132 »Nazor o partizankama«, Žena u borbi, 1944, br. 7, str. 17.
133 Msgr. dr. Svetozar Ritig, »Viteštvo, posestrimstvo i idealizam narodne borbene žene«, Žena u
borbi, 1945, br. 12-13, str. 4-6.
134 Ta se misao provlači kroz čitavu studiju Klausa Theweleita, Muške fantazije, GZH, Zagreb,
1983. Evo samo jednog indikativnog navoda: »(...) dok je za muškarca dovoljno da bude čist i
odvažan borac za novi svijet, žena mora ostati i seksualno čista. (...) Tako ’novo ćudoređe’ ga
rantira kontinuitet ugnjetavanja ženske seksualnosti od jednog društva do drugog, a time i kon
tinuitet dominacije; žena koja nije oslobođena ponovo pruža materijal za izgradnju unutarnjih
granica života u novoj državi«. Nav. dj., knjiga 2, str. 136.
135 »Zbog toga je ženski pokret i tamo gdje je nadomješten proleterskim samo odgođen. To jest:
spolno biće žene koje je u dosadašnjim muškim društvima toliko malo razjašnjeno, toliko malo
određeno izvan puke obitelji, istupa kao problem i nakon ekonomsko-socijalnog oslobođenja.
Upravo propadanje potlačivanja žena ne stvara, per se ipsum, propadanje ženskog sadržaja. Lju
bavnica, majka, postvareno biće rada nisu još nigdje do kraja oblikovale taj sadržaj ili čak iscrple
utopijske mogućnosti.« »Budućnost ženskog pokreta koji to još nije«, odlomak iz Blochova Prin
cipa nade. Žena, 1976, br. 1, str. 62.
136 U prilog tome da Ritigova vizija niti trideset godina poslije njena ispisivanja neće biti lišena
samorazumljivosti govori i sažetak navedenog teksta u reprint izdanju Žene u borbi (1974). U
bibliografiji članaka iz te edicije, taj se tekst opisuje na slijedeći način: »U članku je na uvjerljiv
način prikazan lik žene borca, žene partizanke, koja se bori za slobodu svog naroda.« (podv.
L. S.)
137 U svom tekstu Legenda o Hanifi, srpski književnik Jovan Popović (1905-1952) pridružuje se
ovoj liniji razmišljanja. On piše: »Kao izatkani iz sna i želje, lebdjeli su pred nama likovi legen
darnih žena, otelotvorenja samopregome ljubavi i požrtvovanja. Izgledale su nam nedostižne,
obavijene oreolom vekova, Devica Orleanska, Vasilija Kuzmina, Majka Jugovića. Nismo znali
da ćemo ih sresti, da ćemo živeti s njima, disati isti vazduh, boriti se, radovati se i umirati s
njima«. Iako se u tom tekstu ne obraća eksplicitno viziji »nove žene«, Popović prikazuje sudbinu
djevojke Hanife u maniri ranokršćanske djevice-mučenice koja je radije odabrala smrt nego da
se preda »pohoti ostrvljenih razbojnika«, Žena danas, 1943, br. 31, str. 10.
138 Navedeno prema: Nenad Miščević, nav. dj., str. 226.
139 To se izražavanje usredotočilo na koegzistenciju tradicijskih vrednota i vrednota racionalnog,
industrijskog društva. Dunja Rihtman, nav. dj., (1978), str. 115.
140 Nav. dj., str. 104.
141 Melville J. Herskovits, Cultural Anthropology, Knopf, New York, 1955, str. 492.
142 Govoreći o spajanju različitih tradicija, Edward Shils opisuje nekoliko mogućih rezultata. Dok
je na jednom ekstremu moguće zamisliti sintezu u posve novu tradiciju — koja ne sadrži niti
jednu od karakteristika tradicija iz kojih je nastala, a na drugom ekstremu apsorpciju — kada
jedna tradicija potpuno apsorbira drugu, bez da se imalo izmijeni, u stvarnosti se javljaju ra
zličiti obrasci promjena obiju tradicija. Te oblike Shils naziva adicijom, amalgamacijom i fuzi
jom. E. Shils, nav. dj., str. 273-279.
143 E. Shils, nav. dj., str. 275.
�3
Emancipacija i organizacija:
Uloga Antifašističke fronte žena
u postrevolucionarnim
mijenama društva i kulture
(N R Hrvatska 1945-1953)
I. D IO
UVOD
"NEVIDLJIVI1 PREDMET, PERSPEKTIVISTIČKA
1
METODA I "NETRANSPARENTNI" IZVORI
Kako objasniti zašto priča o Antifašističkoj fronti žena (AFŽ) do da
nas — 37 godina nakon njezinog utmuća — još nije napisana? Problem
je, čini se, podjednako u predmetu i u metodi.
Predmet — metoda — predmet
Koji je razlog da je AFŽ, najmasovnija od svih masovnih organizacija,
još uvijek neispisani list naše poslijeratne povijesti? Iako kao zasebna
organizacija djeluje tek desetak godina (1942-1953), nije ipak posve ne
poznato da ona ima svoju jasno izdvojenu tradiciju, kontinuitet koji se
može pratiti od sredine tridesetih godina, kada je i u jugoslavenskom
komunističkom pokretu prihvaćena Komintemina linija stvaranja Narod
nog fronta svih demokratskih snaga protiv nadirućeg fašizma1- No isto
vremeno, AFŽ je u neposrednom poslijeratnom razdoblju jedina (preživ
jela) nasljednica tegobnog stoljetnog proboja žena2 na javnu-političku
scenu i nastojanja da one sebi primjerenim sredstvima osvoje ravnoprav
ni položaj u svim sferama društvenog života. Zbog čega su i usprkos to
me žene kao povijesni subjekt ipak ostale »nevidljive« u kolektivnom sje
ćanju i u povijesnoj znanosti, a njihovo mjesto u povijesti prazno?
�64
KONJI, ŽENE, RATOVI
Ne želimo li dogmatskom strogošću suditi o povijesnoj znanosti, treba
imati u vidu da je i historiografija (poput ostalih društveno-humanističkih znanosti) tek »oblik mišljenja prouzročen sviješću o strukturama i
procesima u društvu«. Stoga »svako društvo ima onoliko prošlosti koliko
ima i elemenata sadašnjosti, a različiti pojedinci mogu biti svjesni razli
čitih prošlosti
Društvena svijest o prošlosti stvar je množine, ne jed
nine.«3
Za raspoznavanje javnog/političkog djelovanja žena (a dakako i muš
karaca kao konkretnih povijesnih bića) bit će neophodno odvažiti se na
otklon od dominantne paradigme političke povijesti kakva istrajno pre
vladava u našoj historiografiji. I njezini najviši dometi4 široke su pano
ramske freske: povijesna pozornica osvijetljena je bengalskom vatrom re
volucije, a po njoj defiliraju — padaju ili se uzdižu — »bića klase«, snage
reakcije i napretka... Dramske zaplete potiču »objektivna nužnost« ili
»zakonomjernosti društvenog razvitka«...
To je povijest bez čovjeka. »Ljudi« se i u takvoj povijesti ponekad jav
ljaju — velike ličnosti, vođe naroda, heroji, genijalni učitelji, revolucio
nari i vojskovođe, ili pak pali anđeli izdaje. Muškarci. Oni kao da postoje
s one strane odnosa spolova, u istoj mjeri u kojoj su jamačno tim odno
sima dominirali.5
Razvojem socijalne povijesti koja je učinila radikalan odmak od tra
dicionalne historiografije — čiji su stubovi politička, vojna i diplomatska
historija — kontinuirani procesi različitih područja društvenog iskustva
i odnosa i tzv. »obični ljudi« postali su legitimni predmet znanstvenog
interesa. Ulaskom konkretnih, tjelesnih povijesnih bića otvoren je ujedno
prostor razvoju povijesti žena.6
Metodologiju socijalne povijesti odlikuje prihvaćanje metoda društve
nih znanosti u konceptualizaciji i testiranju hipoteza, te orijentacija ka
analizi procesa dugoga trajanja. Pored toga, ona je u neprestanom traga
nju za novim povijesnim izvorima. Dakako, i dobar dio te nove paradig
me može se označiti kao »politička povijest«. No niti politika više nije
usko određena kao formalna i neformalna borba za moć. Otvaraju se
nova pitanja poput onih koja propituju alokaciju moći i resursa među
spolovima, kao i društvene odnose među njima.7
Utemeljenje i ekspanzija povijesti žena potaknuti su snažnim uspo
nom ženskih pokreta (tzv. neofeminizmom) početkom 1970-ih godina i
njihovim zahtjevom da se kolektivno pamćenje osvježi »upisivanjem žena
u povijest«. Ta se nova disciplina nadovezuje na zasade društvene povi
jesti, a od samih svojih početaka nije se zadovoljavala pukim ispunjava
njem »praznih mjesta« i upisivanjem žena u postojeće historiografske ka
tegorije i obrasce. U pretpostavci govora o iskustvima žena u historiji i
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
65
s historijom našao se zahtjev za izmjenom kriterija znanstvene relevancije. Naime, u dotadašnjoj tradicionalnoj historiografiji njihova »iskustva,
aktivnosti i prostori nisu smatrani dostojnima temeljitog istraživanja«.8
Marginalizacija i minorizacija iskustava žena u prošlosti bila je tek odraz
njihovog stvarnog i simboličkog mjesta u suvremenim društvima.
Neodrživi su prigovori da povijest žena predstavlja nasilno izdvajanje
jedne unutar sebe nehomogene analitičke kategorije kakvu predstavljaju
žene. Teoretičarke povijesti žena nisu zanemarile dvostruku igru razlike.
»Razlike koje se temelje na kategoriji roda postoje svagdje, no s druge
strane njihove konkretne manifestacije nisu iste u svim društvima: one
nisu univerzalne.«9 Varijacije u statusu žena isto su tako mnogobrojne
kao i varijacije u statusu muškaraca te se razlikovanja prema kriteriju
roda stoga ne smiju izjednačavati s hijerarhijama izvedenima prema is
tom kriteriju. U pitanju su zanemareni odnosi među ljudskim bićima i
ljudskim grupama. »Žene valja poimati u odnosu — s drugim ženama i
s muškarcima — a ne u kategorijama razlikovanja i odvojenosti«10, upo
zoravala je američka antropologinja Michelle Zimbalist Rosaldo. Osobi
tu su pažnju teorijski radovi posvetili razobličavanju biološkog determi
nizma koji implicitno pretpostavlja muškarca kao povijesno biće, a povi
jesnu egzistenciju žena svodi na nijemo i vječno vraćanje iste igre izmjene
prirodnih ritmova. Spolovi i njihovi odnosi nisu nešto vanpovijesno —
pred ili nadpovijesno. Razumijevanje značenja spolova u prošlosti nadaje
se kao jedan od osnovnih ciljeva istraživanja. Pojam »rod« uveden je kao
posljedica nastojanja da se istakne bitno društvena kvaliteta razlika ba
ziranih na spolu.1
1
Američka povjesničarka Joan W. Scott rod definira kao složenu kate
goriju. Rod je, u prvome redu, konstitutivni element društvenih odnosa
koji su bazirani na percipiranim razlikama među spolovima, te je upravo
rod primami način označavanja odnosa moći. Kao konstitutivni element
društvenih odnosa rod, ffyrema J. W. Scott, sadrži četiri međusobno po
vezana elementa:
^ '
Prvi su element raspoloživi simboli koji u određenoj kulturi prizivaju
mnogostruke (i često protuslovne) reprezentacije — npr. Eva i Djevica
Marija kao simboli žene u judeokršćanskoj civilizaciji. Zadatak je povje
sničara da utvrdi koja se od tih simboličkih predodžbi priziva, kako i u
kojem kontekstu. Na drugome su mjestu normativni koncepti koji po
kreću interpretacije značenja tih simbola, koji nastoje ograničiti i uklju
čiti njihove metaforičke potencijale. Ti su normativni koncepti sadržani
u religioznim, odgojnim, znanstvenim i pravnim doktrinama. Poziciju ko
ja tim konceptima daje prevladavajući ton, koja je dominantna u odre
đenom povijesnom trenutku, oni sankcioniraju kao jedinu moguću, kao
univerzalnu normu. Posljedica je toga da se povijest piše kao da su te
�66
KONJI, ŽENE, RATOVI
normativne pozicije proizvod društvenog konsenzusa, a ne sukoba. Te
žište je novih historijskih istraživanja na osporavanju deklarirane nepro
mjenjivosti, na otkrivanju prirode prijepora ili represije koja dovodi do
privida bezvremene stalnosti binarnih reprezentacija roda, smatra J. W.
Scott. Takva vrsta analize ne može izbjeći problematiziranje politike
društvenih institucija i organizacija — trećeg aspekta odnosa roda. Pos
ljednji aspekt kategorije roda je rodni identitet. Povjesničari moraju is
tražiti samosvojne načine konstrukcije toga identiteta i staviti svoje na
laze u odnos sa čitavim spektrom aktivnosti društvenih organizacija i po
vijesno specifičnim kulturnim predodžbama. Riječju, ističe Joan Scott,
»koncepti roda uspostavljeni kao objektivni skup referenci strukturiraju
percepciju i konkretnu simboličku organizaciju čitavog društvenog živo
ta. U onoj mjeri u kojoj te reference uspostavljaju distribuciju moći (ra
zličitu kontrolu u pristupu materijalnim i simboličkim resursima), rod je
uvučen u sam nacrt i konstrukciju moći kao takve.«12]Bez obzira na ra
zličite premise i tradicije na koje se pozivaju teoTijsIće elaboracije povi
jesti žena i povijesti roda13, opće je mjesto zaključak da spolove i njihove
odnose valja promatrati kao društvene, političke i kulturne entitete. »Ne
smijemo i ne možemo ih svesti na čimbenike izvan povijesti, a još manje
na jedan, jednostavni, uniformni, prvobitni ili inherentni uzrok nastan
ka.«14
Razmatranje odnosa kategorija klase i roda također je jedna od ključ
nih preokupacija pri teorijskom utemeljenju povijesti žene/roda. Ističe se
da podjednako niti rod niti klasa ne označavaju homogene grupe, a još
manje da te kategorije podrazumijevaju nužne solidarne veze. Rod je
štoviše jedan od razloga nehomogenosti klasa, a klase su jedan od razlo
ga za nehomogenost roda.15
Smještajući svoj predmet — A FŽ — u obzor navedenih teorijskih pro
mišljanja povijesti roda/žena, mogla sam mu pristupiti bez osjećaja stida
i kajanja. To nije posve beznačajna prednost, budući da se teško oteti
dojmu da su autori/ce koji su u svojim radovima posvećivali pažnju po
vijesnom djelovanju žena, pritisnuti masivnošću referentnog okvira tzv.
»opće/političke povijesti«, svoje bavljenje doživljavali kao nešto margi
nalno, gotovo frivolno. Tako npr. Jovanka Kecman, autorica prve (i je
dine) iscrpne monografije o ženama Jugoslavije u radničkom pokretu i
ženskim organizacijama (misleći time na tzv. »građanski« feministički
pokret), nalazi neophodnim obrazložiti (na kraju ipak odbačenu) dilemu
»da li ovaj problem istraživati i obrađivati kao posebnu temu ili u okviru
drugih opštih tema iz istorije radničkog pokreta«.16
Upravo zbog toga feministički poklič »Upišimo žene natrag u povi
jest!« ne može predstavljati samo potragu za nekim prethodno zanema
renim »predmetom«. Njegova je realizacija nezamisliva bez teorijskometodološke osviještenosti, novog senzibiliteta17 za »nevidljive«, zatrte,
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
67
marginalne sfere iskustva i odnosa u prošlosti. Svakodnevica, tjelesnost,
seksualnost; žene, marginalci svih boja, gubitnici, potlačeni... uspjet će
izroniti ispod sive mrene povijesnog zaborava tek kada izoštrimo meto
du, oruđe da razaznamo i njihove glasove.
Istraživanje procesa emancipacije žena, koji svoje prve poticaje nalazi
u revolucionarnoj paroli »Sloboda, jednakost, bratstvo« (uz — nerijetko
brutalno — izuzeće sestrinstva18), otvara mogućnost da istražimo jedan
od zanemarenih civilizacijsko-povijesnih procesa dugoga trajanja. Što
više, proces oslobođenja žena valja promatrati kao epohalni proces.
Charles Tilly, američki sociolog povijesne orijentacije, podvrgnuo je kri
tici pojam društvene mijene tvrdeći da društvena promjena kao takva ne
postoji niti u nacionalnim niti u svjetskim razmjerima. Postoje epohalni
procesi (kao npr. procesi stvaranja država ili kapitalističke akumulacije)
koji su preoblikovati svijet u posljednjih nekoliko stotina godina.19 Oslo
bođenje žena također se nadaje i kao pretpostavka ostvarenja jednog od
najprominentnijih ideala socijalističke revolucije — jednakosti svih ljudi.
Na koji način istraživanje organizacije žena može osvijetliti samu kva
litetu emancipatorskih procesa u jednom društvu? Mada nikako ne treba
zanemariti upozorenja vodećih teoretičarki povijesti žena da se ona ne
iscrpljuje u povijesti njihovog organiziranog — javnog i političkog — dje
lovanja (u »ekskluzivno muškom« društvenom prostoru), problematiziranje odnosa organizacijskog modela i ciljeva organizacije žena može pru
žiti relevantne spoznaje o kvaliteti i dosezima toga procesa.
Stoga se kao prvi korak, neophodna pretpostavka govora o AFŽ-u,
podrazumijeva rekonstrukcija nacrta organizacijskog ustrojstva i stvar
nog funkcioniranja organizacije, te utvrđivanje njezine uloge u ukupnosti
procesa post/revolucionarnih mijena društva.
Unapređuju li učestale transformacije organizacijskog modela AFŽ-a
u periodu od 1945. do 1953. oslobođenje žena? U kojoj je mjeri način
na koji je organizacija zasnovana nakon drugog svjetskog rata bio instrumentalan za poticanje njihove emancipacije, a u kojoj je mjeri iskorišten
za realizaciju drugih prioriteta društvenog razvoja? Koji su organizacijski
resursi i opcije bili na raspolaganju samim ženama za artikuliranje stra
tegije vlastitog oslobođenja od specifične spolne diskriminacije?
Rekonstruirajući učestale promjene organizacijskog modela AFŽ-a,
koje su uslijedile kao reakcija na njezinu organizacijsku okolinu (u pr
vom redu Komunističku partiju i »narodnu vlast«), želim utvrditi stupanj
autonomije kojim je AFŽ raspolagala pri formuliranju svojih ciljeva,
strategije i taktika u mijenama društva koje su deklarativno (na ideolo
gijskoj ravni) bile neizvedive bez radikalnog pomaka u društvenom polo
žaju žene. Da li je organizacijsko ustrojstvo AFŽ-a pružalo potreban
prostor i adekvatan stupanj društvene moći za ostvarenje emancipacije
�68
KONJI, ŽENE, RATOVI
u zemlji opustošenoj ratnim razaranjima, nerazvijenoj i duboko prožetoj
patrijarhalnom kulturom (čiji je sastavni dio i politička kultura)?
Mikrorazinu — organizaciju žena i strukturu njezinih unutrašnjih od
nosa shvaćenu kao podsistem s vlastitom kulturom i grupnom dinami
kom — promatrat ću u odnosu na makrorazinu — na institucije global
nog društvenog/političkog sistema koje određuju mjesto i ulogu AFŽ^a
u konkretnom povijesnom trenutku. Pri utvrđivanju međuodnosa ovih
razina poslužit ću se nekim iskustvima historijski orijentirane sociologije.20
Ta je disciplina razvila dovoljno prostrani teorijsko-metodološki okvir za
novo čitanje klasičnih socioloških teorija, ponovno uvodeći u obzor nji
hova interesa sociokulturne raznolikosti, vremenske procese, konkretne
događaje, te dijalektiku smislenih akcija i strukturalnih determinanti u
makrosociološke eksplanacije i istraživanja.21
Dakako, središte mog istraživanja predstavlja život organizacije A F Ž a. Organizacije naravno čine ljudi: njihova svakodnevica, njihovi odnosi,
specifični tip izražajnosti/kreativnosti, određeni tip komunikacije — po
sredovanja, utjecanja... Ovako određen interes za »život organizacije« is
traživanje situira u ozračje još jedne humanističke discipline: etnologije.
U proučavanju kompleksnih društava suvremena etnologija morala je
razviti senzibilitet za »istraživanje odnosa dijelova i cjeline, globalnih
kultura i subkultura, vodećih slojeva i onih podređenih, kulture kao su
stava i kultura kao podsustava, odnosa velikih ideja i malih pogleda na
svijet, odnosa povijesti (...)«, ističe Dunja Rihtman-Auguštin.22 Još jedan
tip sociološke analize može pripomoći istraživanju A FZ-a na ovoj razini.
To je tzv. mrežna analiza (network analysis) koja uvodi pojam društvene
mreže određujući je kao »socijalnu dimenziju što posreduje između od
nosa i društvenog sistema (ili) društava, između lokalne razine i nacio
nalne razine«.23 Ovaj tip analize omogućuje da se na drugi način raz
mišlja o načinu na koji se određuju društvene pozicije ili o međuigri druš
tvene strukture i individualne akcije 24 Osobito je plodonosan u istraživa
nju političkih stranaka ili njima bliskih grupa (interesne grupe, grupe za
pritisak); fenomen društvene moći on ne svodi samo na političku sferu
»gdje se ona ’reprezentira’ (...). Mrežna analiza otkriva beskonačan izvor
vlasti u društvu (,..)«.25 Navedenim teorijskim pristupima poslužila sam
se pri konstruiranju svog predmeta istraživanja, polazeći od činjenice da
on nije objektivno »zadan« niti prethodno teorijski (konsenzusom) već
definiran. »Predmet« će se oblikovati, postati »čitljiv«, tek kroz raster
odabrane teorijsko-metodološke vizure. Uvijek analiziramo ono što mo
žemo vidjeti (lacanovski regard koji uočava nove dimenzije, a ne »otkri
va« stvari), a to je viđenje, zauzvrat, određeno analitičkom »podatnošću«
materijala, naročito kod tako eluzivnog »predmeta« poput (»nevidljivih«
— zanemarenih) povijesnih činjenica. Prema mišljenju Thede Skocpol,
upravo praksa analitičke povijesno orijentirane sociologije nameće in-
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
69
timniji dijalog s povijesnim činjenicama (evidence) nego što je za to kadra
interpretativna povijesno orijentirana sociologija ili primjena modela na
određeni povijesni slučaj.26 Možda je tu neprestanu dijalektičku napetost
između predmeta i metode, materijala i načina izvedbe, najlakše izraziti
metaforom Arthura Stinchombea koji smatra da analitički povijesno ori
jentirani sociolog »gradi poput stolara, prilagođavajući mjere tijekpm na
predovanja posla, za razliku od arhitekta koji prvo crta, a tek onda gra
di«.27
Dosadašnji rezultati široko zasnovanih povijesno orijentiranih socio
loških analiza omogućili su nove dimenzije razumijevanja načina na koje
obrasci iz prošlosti i alternativne putanje mogu biti relevantni/irelevantni
za izbore sadašnjice. »Stoga dobra historijski orijentirana sociologija o
zbiljskim preokupacijama stvarnosti može progovoriti na mnogo smisleniji način od usko fokusiranih empirijskih studija koje se diče svojom
’političkom relevantnošću’«.28
Osluškivanje glasova žena iz prošlosti danas može ukazati podjednako
na pogrešne izbore koje ne bi trebalo ponavljati, kao i na neistrošene
rezerve utopijske energije. Je r sa svakom sadašnjosti m ože u nepovrat iš
čeznuti slika prošlosti, u k o joj on a nije'znala prepoznati sebe. (Walter 'Be
njamin).29
Metoda — predmet — metoda
Interdisciplinarni rad, o kojemu se danas toli
ko diskutira, ne podrazumijeva sučeljavanje
već postojećih disciplina (niti jedna od njih,
zapravo, nije se spremna predati). Kako bi se
nešto moglo interdisciplinarnim učiniti, nije
dovoljno izabrati »predmet« (temu) i oko nje
ga sabrati dvije ili tri znanosti. Interdisciplinar
nost znači stvoriti novi predmet koji ne pripa
da nikome.
Roland Barthes, Jeunes chercheurs30
Metoda koja želi kompleksno zahvatiti tako zamišljen pristup pred
metu (podjednako na mikro i makro razini), te konstruirati adekvatni
hipotetičko-interpretativni okvir, nemoguća je bez interdisciplinarnog
pristupa. On će ujedno omogućiti nadilaženje disciplinarnih ograničenja
koja bi sapinjala složenost samog predmeta kao i njegovo upisivanje u
međuprostore i na margine znanstvenih disciplina.
Riječju, u svojim polaznim postavkama interdisciplinarni pristup upu
ćuje na dijaloški karakter proizvodnje znanja. Time se suprotstavlja po
zitivističkoj paradigmi (još uvijek ustrajnoj, posebice u pristupima prošlo
�70
KONJI, ŽENE, RATOVI
sti u nas) koja smatra da je znanje moguće pronaći/istražiti u obliku ne
posredno dostupnih činjenica/datosti {data).
Stoga ću i metodu (podjednako kao i predmet) nastojati zasnovati na
pretpostavkama dinamičkog istraživačkog modela — na komunikacijs
kom modelu.31 Metodološko uporište za očitavanje i strukturiranje raz
ličitih razina predmeta istraživanja (makro — mikro planova), predstav
ljat će kombinacija slijedećih disciplina/postupaka:
RAZINA RAZMATRANJA
DISCIPLINA
PRISTUP
AFŽ u povijesnom
kontekstu
povijest
*socijalna historija
*povijest roda/žena
"povijesno orijentirana
sociologija
interakcije:
AFŽ — organizacijsko okružje
sociologija
"analiza društvene mreže
"sociologija društvenih pokreta
AFŽ kao sustav
(kultura organizacije)
etnologija
"folkloristika
"simbolička antropologija
"proučavanje rituala
Mada proizlaze iz različitih teorijskih/disciplinarnih tradicija, svi ovdje
navedeni pristupi/discipline nalaze svoje dodirne točke u:
— sklonosti eklekticizmu;
— osviještenoj fluidnosti vlastitih granica (graničnih područja);
— težnji za prožimanjem sa srodnim disciplinama.
Njihov se eklekticizam najjasnije ogleda u činjenici da otklanjaju pro
pisivanje »metodoloških dicta«. Tako na primjer, kritička analiza repre
zentativnih djela vodećih povijesno orijentiranih sociologa ukazuje na to
da bi tu disciplinu »bilo pogrešno svesti na bilo koju epistemološku, teo
rijsku ili metodološku orijentaciju (...)«! Povijesno orijentirani sociolozi
postavlili su »široki program/djelokrug u istraživanju i teoretiziranju o
važnim samosvojnim preokupacijama«.32 Težište je na analizi određenog
problema, a cilj je shvaćanje smisla historijskog obrasca »koristeći se u
tom procesu svakim teorijskim resursom koji se čini korisnim i validnim«.33
Povijest roda, na sličan način, svoju originalnost nastoji utemeljiti ne
u primijenjenim metodama, već u postavljanju novih pitanja sa specifič
nim perspektivama.34
Evropska se etnologija (ali i anglo-američka tradicija kulturne antro
pologije)35 nakon procesa kritičkog preispitivanja, štoviše i žučnog os
poravanja vlastitog nasljeđa »kulturno-historijske« paradigme, otvara
prema socijalnoj povijesti svakodnevice u prošlosti i sadašnjosti, surađu
jući ne više isključivo s historiografijom, već i sa sociologijom, psihologi
jom, modernom lingvistikom, semiologijom, kibemetikom i ekonomskim
znanostima.36
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
71
Riječju, na sve je ove discipline moguće primijeniti tvrdnju Thede
Skocpol kojom opisuje povijesno orijentiranu sociologiju: radi se o nasto
janju da se zasnuje »mapa alternativnih strategija za istraživanje i pisanje
(...). Takva mapa ne može pružiti metodološka dicta za neko konkretno
istraživanje. No ona može senzibilizirati podjednako istraživače kao i pu
bliku (...) za ciljeve, prednosti i nedostatke alternativnih pristupa.«37
O izvorima ili kako izbjeći zamku iskrivljenih ogledala
Osnovni korpus mog empirijskog materijala predstavlja arhivski fond
Konferencije za društvenu aktivnost žena Hrvatske, pohranjen u Institu
tu za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Građa koju taj fond sabire
veoma je opsežna (oko 65 arhivskih kutija za razdoblje 1945-53), razno
lika po karakteru i pruža različite tipove obavijesti o prošlosti. Nije na
odmet spomenuti da se njome do sada nisu služili istraživači naše naj
novije povijesti. Neiskorištena i zanemarena, ona predstavlja izazov istra
živaču, onaj višak za koji Jacques Derrida i poststrukturalisti dokazuju
da je posljedica djelovanja procesa zamjene, a nazivaju ga supplement.
Poslužit ću se upravo tim Derridinim pojmom da označim karakter i ukažem na interpretativne mogućnosti arhivske građe koju je organizacija
AFŽ »proizvela« u razdoblju od 1945. do svog (samo)ukidanja 1953. go
dine, u odnosu na dosad uobičajene izvore za pisanje povijesti društva u
nas.
Supplement Derrida izvodi u slijedećim značenjima kao: 1) ono što je
suplementamo (dopunsko, pomoćno) i koje pribavlja ono što nedostaje;
2) ono što nadomješta original; 3) ono što je iznad i izvan neophodnog.
Pojam supplement je dvoznačan i stoga djeluje zbunjujuće /uznemiravajuće u odnosu na ono što je smatrano čitavim ili dovoljnim. Supplement
stavlja u pitanje dovoljnost kategorije univerzalnog.38
Pristup izvorima — arhivskoj građi AFŽ-a — i njihovoj interpretaciji
s takvih polazišta ima potencijal da stavi u pitanje naša znanja (ili pred
rasude) o jednom periodu iz tzv. opće povijesti, ali, naravno, kroz vizuru
povijesti žene. Upisivanjem jednog nezanemarivog segmenta prošlih
iskustava žena u tekst »Povijesti« osvijetlit će se neka od njezinih zastrtih
mjesta i razgrnuti netransparentnost institucionaliziranog (uvriježenog/ideologiziranog) diskursa39 o toj prošlosti. Dobro nam znani svjetio
nici zasjat će drugačijim svjetlom (i osvijetliti sjenovite zabrane): revolu
cija, socijalizam, jednakost svih ljudi, »bratstvo i jedinstvo« — tzv. nepri
jeporne i univerzalne vrednote pokazat će tamne napukline svoje
»općenitosti«. Što je to socijalizam revolucionirao u životima žena? Dok
govor ideologije neprestano ističe dobitke, smijemo li previdjeti gubitke?
Supplement, kao onespokojavajući šum što dopire s margina osnovnog
teksta povijesti, nadomeće sjenu upitanosti tezi da »točak historije« uvi
�72
KONJI, ŽENE, RATOVI
jek kreće naprijed tek sa zdravom dozom sumnje o ispravnosti njegova
smjera.
Uranjajući u arhivsku građu, valja imati na umu da niti ovi (ali niti
ikoji drugi) povijesni izvori nisu neposredovani odraz/opis »stvarnosti«.
Oni funkcioniraju i čitljivi su (spoznatljivi) isključivo na tekstualnoj razini.
Posegnemo li iza tekstova, suočit ćemo se s kontekstima moći, otporom,
institucionalnom prinudom i inovacijom...
No, kada polazimo od tekstova izvora koji predstavljaju iskaz, ne treba
zaboraviti da je iskaz imanentno društvena činjenica. U osnovi je svakog
iskaza, upozorava Bahtin, dijalogičnost, tj. u samom se iskazu slušalac
već podrazumijeva.40 Iskaz je u cijelosti formiran izvanlingvističkim, di
jaloškim momentom, a i sam jezik funkcionira kao »ideološki sistem« 41
Polazeći od tih premisa, pokušala sam klasificirati arhivsku građu prema
smjerovima u kojima se taj dijalog/komunikacija odvija.
Povijest A F Ž -a je (pri)povijest o organizaciji. Kad kažemo organiza
cija dakako podrazumijevamo postojanje određene hijerarhije. No i hi
jerarhija unutar A F Ž -a tek je dio jednog složenijeg spleta hijerarhijskih
odnosa u društvu. Zbog toga sam svakom dokumentu postavila pitanje:
tko govori? (s kojega mjesta u odnosu na govor vlasti?) i koga pretpostav
lja kao slušaoca? Na najuprošćenijoj razini, u obje ove pozicije nepresta
no se isprepleću dva tipa diskursa:
— kritičko-informativni (teži što vjerodostojnije predstaviti određenu
situaciju, samokritičan je, teži minimalizirati ideološku dimenziju te
omogućiti regulaciju i što bolje funkcioniranje svakodnevne prakse) i
— reprezentativni (autoreferencijalan je, oslanja se na neupitan/totalizirajući i totalitarni govor vlasti, a mobilizacijski eros kojim se reprezen
tira/legitimira usmjeren je na besprizivno i neposredno izvršavanje nje
govih zamisli; ideologičan je — pretpostavlja eventualno buduće stanje
kao realni entitet).
Primjer tipičnog odnosa ova dva tipa diskursa vertikalna je komuni
kacija između viših i nižih odbora AFŽ-a, te njezinih viših odbora s respektivnom organizacijskom okolinom (KPJ, Narodni front). Kritičkoinformativni diskurs prevladava prilikom artikulacije teškoća i problema
u vlastitim sredinama i »probija« se u obraćanju/izvještajima nižih hije
rarhijskih instanci višima. Ali na toj ravni komunikacije dolazi i do upo
trebe reprezentativnog diskursa u skladu s pretpostavljenim očekivanji
ma viših odbora AFŽ-a, Narodnog fronta, »komiteta«... Viši pak odbori
neprestano proniču/razotkrivaju tu zamku i učestalo upozoravaju na ne
pouzdanost takvih izvještaja i »podataka s terena«.
(Istraživači nikada ne smiju smetnuti s uma da se nalaze usred igre
iskrivljenih ogledala.)
Komunikacijski ću model, dakle, primijeniti podjednako i u određenju
predmeta/metode i u pristupu arhivskim izvorima. Takav pristup osjeća
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
73
nelagodu spram aksiomatskog shvaćanja prema kojemu izvori nisu pred
met spoznaje historičara, već puko sredstvo spoznaje povijesnog razvoja,
»kanali obavijesti«.42 Suvremena promišljanja na području tekstualne
kritike i teorije kulture, nasuprot tome, upozoravaju da su tekstovi »si
stemi ili ekonomije istine«, te da kroz njih govore moć i povijest na način
koji njihovi autori nisu bili kadri kontrolirati43 Jedan od promicatelja
takvoga pristupa, američki antropolog i povjesničar James Clifford, za
laže se za po njegovu shvaćanju jedini mogući pristup — djelomične in
terpretacije. Naime, smatra Clifford, pravi referent iskaza nije prikazani
»svijet« nego su to specifične instance diskursa. Kulturne interpretacije
koje vode računa o raznovrsnim recipročnim kontekstima — obavezuju
na iznalaženje različitih rakursa prikazivanja posredovanih stvarnosti kao
nečeg mnogosubjektivnoga, izloženoga djelovanju moći i nepodudamog.
Niti očekivani rezultat nije dakle prikaz »svijeta«, već zapis komunika
tivnih procesa koji povijesno postoje između subjekata u odnosima mo
ći.44 Teško je ne složiti se s Cliffordovim zaključkom da se, kao pos
ljedica takve vrste kritičke predostrožnosti, sve učestalije javljaju »neslavljeničke historije« (noncelebratory histories).
DVJESTA GODINA TIŠINE:
POKUŠAJ TIPOLOGIJE ŽENSKIH POKRETA U MODERNOM PERIODU
Od govornice do stratišta
Žene, probudite se; zvon razuma odjekuje či
tavim svemirom; otkrijte svoja prava. Moćno
carstvo prirode nije više okruženo predrasuda
ma, fanatizmom, praznovjerjem i lažima.
Baklja istine raspršila je oblake ludosti i uzur
pacije. Porobljeni je muškarac umnožio svoju
snagu i potrebna mu je vaša kako bi raskinuo
vlastite okove. Postavši slobodan postao je ne
pravedan prema svojoj družici. O, žene, žene!
Kada ćete prestati biti slijepe? Koji su vaši pro
bitci od revolucije?
Olympe de Gouges
Dćclaration des Droits de la Femme
et de la Citoyenne, (3. 9. 1791)45
Pitanje koje je autorica Deklaracije o pravima žene i građanke postavila
u Postscriptumu proglasa svojim sugrađankama nije bilo tek retorički
ukras. U narednoj je rečenici sama na njega odgovorila: Još izraženije
potcjenjivanje i još jači žig prezira.
�74
KONJI, ŽENE, RATOVI
Žene su s velikom energijom sudjelovale u dizanju Francuske revolu
cije. Po prvi se puta kao grupa pojavljuju u javnosti 1789, i to ne samo
kao puki dio revolucionarne »mase«, kao »piljarice« u pohodu na Ver
sailles, nego kao društveni pokret. Zahtijevale su mogućnost sudjelova
nja u politici, organizirale se u ženske političke klubove, izdavale prve
feminističke časopise (npr. L ’Observateur feminin, Le Journal de VEtat et
du citoyen) i salijetale Narodnu skupštinu svojim peticijama u kojima
upozoravaju: »Upravo ste dokinuti privilegije, odstranite i one koje se
odnose na muški rod«.46 Ovdje dakle počinje povijest novovjekog femi
nizma. Ali u povijesnoj svijesti (posredovanoj, horribile die tu, zapisima
muškaraca historičara) izranjaju žene Francuske revolucije kao »klišei ili
karikature, kao ’babe’ koje se pretvaraju u ’hijene’« 47 Slične su fantazme
progonile i njihove suvremenike, konzervativce i revolucionare podjed
nako, što je 1793. dovelo do zabrane svake javne aktivnosti žena, do raspuštanja njihovih političkih klubova i smaknuća brojnih žena koje su
zastupale interese vlastitog spola. »Žena ima pravo da se popne do stratišta; zbog toga podjednako mora imati pravo da se uspne za govornicu
(...)« napisala je (proročanski) Olympe de Gouges u članu X. svoje De
klaracije. Zbog »neprirodna« nagnuća prema govornici bila je giljotinirana kao žirondinka 13. brumairea 1793, u svojoj 45-oj godini.
Tada je započelo kruženje dugo dva stoljeća, vječno vraćanje istog u
povijesti žena.
Ženski su se pokreti javljati usporedo ili na marginama širih društve
nih pokreta, doprinositi njihovim usponima i — tonuli u zaborav nakon
pobjeda. Njihove kratkotrajne trijumfe smjenjivale su dugotrajne tišine.
Svaka je generacija žena koje se nisu mirile sa »svojom prirodom«, sve
do naših dana, iznova proživljavala i ponovno otkrivala borbe svoga spo
la. Do narednog zaborava?
Tipologija organiziranog djelovanja žena
Dakako, neopravdano je za prešućivanje tog povijesnog nasljeđa tere
titi isključivo (muški) hegemonizam povijesne znanosti. Problem se može
analizirati i propitivanjem statusa feminizma kao političke teorije —
kako zahtijevati jednakost u ime razlike? »Feminizam, opozicijska poli
tička perspektiva, može efikasno staviti u pitanje dominantni politički diskurs kojemu se suprotstavlja, ali ipak ostaje u okviru teorije protiv koje
se oblikuje. (...) On razotkriva protuslovlja, tišine i isključenja unutar li
beralne političke teorije«, zaključuje Joan W. Scott fazmatrajući ovaj
teorijski problem na primjeru Deklaracije Olympe de Gouges.48 Budući
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
75
T IP ORGANIZIRANOG DJELOVAN JA ŽENA
(IN D IK A T O R I)
IACIJA
INTEGf
P R O N IJE N A
(statu }
s
D RU ŠTV BN đ^M
SAVEZNIŠTVO
SUPSUMIRANJE
ISTICANJE
(klasno, političko...)
INTERESNE
INTERESNE
DIMENZIJE
reformizam
DIMENZIJE
—
KRITIKA NE,DOVOUNE
CUE ŽENA U
REPREZENTA >
POSTOIEĆIMr OKVIRIMA
TEORUSKO ^ ^ l i ]
POSTAVLJ/tfrf^^B
P rT A N M A M
* autom atsko tješenje ž. pitanja adekvatnijom zastup
ljenošću u organima
st°ieće institucije na
vlasti
sv> razinama
m
• nema direktnih aspi- * žene kao saveznici
racija u borbi za vlast
u borbi za vlast u
okviru postojećeg
sistema
• položaj žena je prob-
-
"3 S
■
■
le m p o M b i
* cilj: integracija u po-
018
>
‘
\J I
>
!
KRITIKA STR\UKTURALNIH
NEMOGlJĆNOSTI
INTEGRACZIJE ŽENA
* autom atsko
tjeSavanje ž. pita
nja kao dio reali
zacije određenog
p rogram a društve
ne preobrazbe
• cilj: em ancipaci
ja žena, njihovo
osposobljavanje
za provođenje toj
program a
* ž.
pitanje —
problem za sebe
• cilj: O SLO
B O Đ E N JE žena,
o n o je problem
sui generis, ima
-»
samosvojnu dina
miku ijeSavanja
dovest će do
N O V E K U LTU
R E (p otreb e,
način života)
* nacionalne organiza-
^ *
ena
I/'
1
i
* *one issue move-
merits*
^ I I S
heteroncimija
autonomija
ORCfANTZA^^^B
PRINCIP
* grupe za pritisak
* senzibiliziranje javnog mnijenja
^
h
sveobuhvatne
infiltracije -> pritisak
^
* pseudopri* pridružene organi
zacije (affiliated o/g.)
družene organi
zacije i druge
form e za M O BI
prom jena položaja
LIZA C IJU žena
žena kao posljedica
— »iskorištava
političke pobjede
nje« em ancipa»saveznika«
torskih zahtjeva
01 P01'*®01
neutra^
nost
W
o s ^ f T
PREMA
%
MASO^IOSTI
I
* integracija u sve in
stitucije
(
\
* »strateSka
R EFO RM ISTIČ KO /
FEM INISTIČKO
i
Šanse za razvoj
j ženskog pokreta
Ip
o v i j e s t žena
-»
FEM IN IZAM
(»organizacije
žena za žen e«)
* odustajanje od
vladajućih pravila
političke igre
* m ale
tzv. »rad medu/sa
ženam a«
* p otiče
se masovnost članstva
* presudna
alokacija«
autonom ija
uloga »ženske elite« alocirane
u pseudo/pridruženim organizacijam a
grupe
* networks
* m arginalizacija
* u slučaju istica
nja određenih
zahtjeva
* kod
stvaranja
javnog mnijenja
»ŽEN SKE O RG AN IZAC IJE«
(»ŽEN E KAO SUPUTN ICE«)
REVOLUCIONARNO /
FEM
INISTIČKO
nem a Šansi za razvoj ženskog pokreta
Šanse za razvoj
ženskog pokreta
žene u p o v i j e s t i
p o v i j e s t žena
�76
KONJI, ŽENE, RATOVI
da feminizam nije samostalan fenomen — nezavisna politička teorija ili
koherentna filozofija, valja ga prosuđivati unutar kritičke opozicije
spram respektivnih političkih teorija. Ono, dakle, što označava određenu
feminističku tradiciju, ističe J. W. Scott, »nije neka izvanjska ’žena’ ili
teleologija, već kontekstualno formulirana kritika isključenja žena«.49
(podv. L. S.)
Mutatis mutandis, na sličan način — kontekstualno — možemo uspo
staviti tipologiju ženskih pokreta u razdoblju nakon Deklaracije o pravi
ma čovjeka i građanina koja kao temeljnu vrednotu postavlja jednakost.50
Posredstvom različitih tipova odnosa ženskih pokreta prema društvenom
sistemu, bilo da se bore za integraciju žena u postojeće, bilo da nastoje
na promjeni ukupnog društvenog sustava (a nije isključeno niti supostojanje oba tipa, odnosno njihovih varijeteta u istom periodu), moguće je
očitati koordinate unutar kojih su upisane neke od tradicija koje će AFŽ
sabrati i pratiti, te u kojem će ih smjeru dalje razvijati.
Neka od »otkrića« bit će začudna današnjim čitateljicama/čitateljima,
budući da je i sama Antifašistička fronta žena zadobila status izumrle
prethistorijske životinje... No, već i površno poznavanje različitih tenden
cija suvremenog (neo)feminizma dovoljno je da razaznamo na koje se
od prikazanih tradicija iz povijesti ženskih pokreta i ne znajući naslanj aju/nadovezuj u.
Pojavljujući se na marginama moći (bez obzira na svoju stvarnu snagu
u određenom povijesnom trenutku), izazivajući i osporavajući dominan
tni politički diskurs, ženski pokreti neizbježno ostaju ispušteni iz povije
snog sjećanja, onoga koje upravo taj diskurs nastoji što vjerodostojnije
rekonstruirati.
Obje ravni predložene tipologije — ona općenita (odnos prema op
ćem društvenom sistemu) i ona posebna, koja obuhvaća osnovne indika
tore idejne i organizacijske konstrukcije pojedinih ženskih pokreta —
ukazuju na temeljnu distinkciju između njih, na opoziciju autonomija —
heteronomija.
Autonomnim ženskim pokretima (koji su sukladno tome i »apolitični«, tj. ne vežu se uz neku određenu političku snagu/partiju/ideologiju)
u najvećoj mjeri pripada tzv. građanski feminizam. Možda su najpromi
nentniji primjer engleske sufražetkinje s kraja 19. i početka 20. stoljeća,
čiji je osnovni politički program bilo žensko pravo glasa i mogućnost rav
nopravnog ulaska u sve profesije. Te prosvijećene i energične viktorijanske gospođe i pored svoje neustrašive militantnosti (nisu prezale od ulič
nih konfrontacija s policijom, bile su masovno suđene i zatvarane, a u
zatvorima su štrajkale glađu)51, nisu stavljale u pitanje potencijale bri
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
77
tanske demokracije. Od suvremenih primjera mogli bismo navesti Na
cionalnu organizaciju žena (National Organization o f Women — NOW)
iz Sjedinjenih Američkih Država koja mobilizira svoje članstvo (valja pri
pomenuti da iz njega ne isključuju muške podupiruće članove-feministe)
oko pojedinih problema, primjerice promjene pojedinih zakona kojima
se diskriminiraju žene (npr. Equal Rights Amendment, legalizacija poba
čaja, i si.). Pri tome je aktivnost NOW usredotočena na djelovanje u jav
nosti, dok se uvriježene podjele između privatne i javne sfere ne propi
tuju.52 Suvremene feminističke inicijative u Jugoslaviji također se ukla
paju u ovaj reformistički tabor 53
Drugi pol autonomne feminističke akcije predstavljaju pokreti čija
idejna platforma sadrži društvenu promjenu. Najistaknutiji eksplanatorni, ali i ideološki, koncept je patrijarhat čije se radikalno dokidanje sma
tra nužnom pretpostavkom bilo kakve revolucionarne (u feminističkom
smislu) preobrazbe. Od starijih primjera ovamo bismo mogli ubrojiti
anarhistički feminizam Emme Goldman sa svojim prezirom za »vječne«
institucije građanskog društva (brak, moral, religiju, »demokraciju«),
kombiniranim s ubojitom kritičnošću spram revolucionarnog asketizma
i puritanizma radničkog i komunističkog pokreta. Od novijih, to je široki
spektar ženskih grupa sastavljenih od disidentkinja radikalne šezdesetosmaške ljevice u SAD54 i Zapadnoj Evropi. Dakako, jedino u ovu kate
goriju možemo smjestiti i više/manje radikalne lezbijske grupe. Od »Cr
vene Emme« do njezinih unuka, poklič »epater les bourgeois« vidno je
ispisan na borbenom stijegu. Bez obzira na svoj subverzivni potencijal i
utjecaj na javno mnijenje u određenim historijskim situacijama, ove su
grupe izrazito marginalne u odnosu na centre moći i utjecaja u društvu.
Heteronomija odlikuje dvije ideološki oprečne struje unutar ženskog
pokreta — objedinjuje i one koji traže svoje mjesto pod suncem posto
jećeg, kao i one koji se, čvrsto ukorijenjeni u krilu nekog »šireg« društve
nog/političkog pokreta, bore za promjenu. Političko savezništvo žena za
nimljivo je etabliranim političkim partijama koje u svojim redovima ot
varaju prostor za njihovo djelovanje formiranjem tzv. pridruženih orga
nizacija. Najčešće je prostor namijenjen ženama sukladan nekim tradi
cionalnim ženskim djelatnostima u kojima je izražena »briga za druge«.
To su sektori poput zbrinjavanja djece, obrazovanja, socijalnog i dobrot
vornog rada i si. Podjednako i lijeve i desne partije formiraju svoje žen
ske odsjeke (suvremeni primjer su Socijaldemokratska i Kršćanskodemokratska partija u SR Njemačkoj), a kao nagradu za privrženost vlastitoj
stranci unose u svoje programe neke od ženskih zahtjeva. Dakako, am
bicioznije žene u tim partijama koriste pridružene organizacije ne samo
�78
KONJI, ŽENE, RATOVI
za isticanje specifično ženskih zahtjeva, već i kao kanal vlastite promocije
u krutim i još uvijek prevladavajuće muškim političkim hijerarhijama. U
slučaju da je takva partija progresivnije orijentirana, a naročito ukoliko
u društvu postoji artikulirani feministički pokret i konkurencija političkih
programa, može doći i do kvalitativnog pomaka kao posljedica pritisaka
iz ženskog odsjeka, kakav se zbio nedavnim usvajanjem odredbe o oba
veznim kvotama u SPD — Njemačkoj socijaldemokratskoj stranci.55 Ka
da je neka partija na vlasti, ona koristi svoju žensku organizaciju kao
podršku sistemu (da primjer ne tražimo predaleko, i današnja jugosla
venska Konferencija za društvenu aktivnost žena pri SSRNJ djeluje na
temelju takve logike).
Među partijama koje svoje članstvo mobiliziraju za izvođenje radikal
ne društvene promjene /revolucije, moguće je izdvojiti dva ekstremna
primjera. To su Sekretarijati žena pri III. intemacionali kao i tzv. Komi
sije za rad među ženama koje su pod pokroviteljstvom Kominterne dje
lovale pri KPJ u međuratnom razdoblju. Njihov je osnovni cilj bilo »po
litičko uzdizanje ženskih masa«, što je zapravo značilo odgoj za revolu
ciju. No, ovoj kategoriji pripadaju i ženske organizacije Nacionalsocijalističke partije Njemačke — NSAPD, koje predstavljaju poučan, iako vje
rojatno najekstremniji56 primjer kako se žene mogu mobilizirati i orga
nizirati u pokret na osnovama antifeminističkog programa. Nacistički su
ideolozi bez uvijanja izražavali prezir prema ženama, a posebice spram
»čudovišne« pojave emancipirane žene. Njihov je odgovor na izazove
ženskog pitanja bilo radikalno odvajanje sfera — muške (javnost, politi
ka) i ženske (obitelj, karitativni rad, a blagonaklono su dopuštali nijemo
i samozatajno služenje partiji). Žene (u većini iz niže srednje klase, ne
zaposlene, relativno siromašne i slabo obrazovane) hrlile su u nacističke
organizacije Frauenschaft ili Frauenwerk, motivirane strahom od procesa
emancipacije koji su uzeli maha u Weimarskoj republici. Vjerovale su
da će, utičući se militantnom i militarističkom patrijarhatu, ponovno za
dobiti samopoštovanje u tradicionalnim »ženskim ulogama« i vezati
»svoje« muškarce uz kuću i obitelj.57
Iako je status individue u oba ova primjera prilično podudaran (poje
dinac je ništa, partija/klasa, nacijaIVolk je sve), bilo bi nedopustivo za
ljubav jedne poopćavajuće tipologije zanemariti njihove neprijeporne ra
zlike. Politika će, smatrao je Hitler, iskvariti žene, a da ne popravi muš
karce.58 Komunistički je pokret, nasuprot tome, deklarativno visoko
vrednovao učešće žena u politici i aktivnostima van privatne sfere, iako
nikada nije radikalnije stavio u pitanje »prirodnu« podlogu radikalnog
reza između privatne i javne sfere. Ali i desničarska (autoritarno — fa
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
79
šistička) i ljevičarska (marksističko-lenjinistička) politička doktrina i
praksa pozivaju se na prirodu kao na izvor »prirodnih« prava i spolnih
razlika.
Ako je ovoj tipologiji (kao i svim primjerima ženskih pokreta koje bi
u nju bilo moguće upisati) uopće potreban zaključak, on bi se mogao
sažeti u slijedećoj hipotezi. Konzekventno uvođenje kategorije roda u hi
storiografsku naraciju imat će za posljedicu brojna prevrednovanja: na
političke pokrete koji su smatrani progresivnima past će tmurne sjene, a
sama će se »priroda« prikazati tek kao diskurs, a ne više kao proizvođačica uzročnosti.
AFŽ — heres legitima
Antifašistička fronta žena legitimna je baštinica dviju različitih, neri
jetko suprotstavljenih, tradicija ženskog pokreta koje su djelovale u međuratnoj Jugoslaviji.
U južnoslavenskim se zemljama građanski ženski pokret javio već po
lovicom 19. stoljeća, istodobno s razvojem kapitalizma i nacionalnim in
tegracijama, procesima u kojima je na specifičan način sudjelovao.59 To
kom 19. stoljeća razvijao se prema obrascu tzv. filantropskog feminiz
ma.60 Stvaranjem samostalnih ženskih organizacija, došlo je do socijali
zacije tradicionalnih ženskih uloga (briga za druge, pomoćnica i njegova
teljica ugroženih, čuvarica i prenositeljica nacionalnih identiteta...). No,
već početkom 20. stoljeća njihova se aktivnost upravlja prema političkoj
sferi — javljaju se prvi zahtjevi za ženskim pravom glasa i izjednačava
njem pred zakonom. Prvi svjetski rat dočekala su građanska ženska dru
štva na već uznapredovalom stupnju organizacije. Srpski ženski savez
objedinjuje 32 društva, član je međunarodnih organizacija (Međunarod
nog ženskog saveza i Internacionalne alijanse za žensko pravo glasa).
Slična tendencija uočljiva je i u radničkom pokretu u čijim su okvirima
žene, unatoč agilnom sudjelovanju u njegovim akcijama (štrajkovi, tarifni
pokreti, političke manifestacije, i si.), tek manjim dijelom obuhvaćene
klasnim organizacijama, odn. njihovim ženskim sekcijama. No znatnija
je mobilizacija žena pošla za rukom Sekretarijatu žena socijaldemokrata
Socijaldemokratske partije Srbije, zahvaljujući pored ostalog, listu Jed
nakost koji izlazi od 1910. godine.
Žene južnoslavenskih naroda aktivno su, u skladu s mogućnostima do
stupnima u okviru pozicionog ratovanja, sudjelovale u Prvom svjetskom
ratu iako, nažalost, na suprotnim stranama. Mada su, kao bolničarke na
frontu i radna snaga na ispražnjenim muškim radnim mjestima u poza
�80
KONJI, ŽENE, RATOVI
dini, ravnopravno dijelile ratne napore istovremeno se zalažući za mir61,
njihovim zahtjevima za ravnopravnošću, čiji je simbol bilo pravo glasa,
nije bilo udovoljeno za razliku od većine zapadnoevropskih zemalja i
SAD.
Nakon konstituiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca obnavlja se
predratni model organiziranja žena: u građanskim ženskim organizacija
ma i u okvirima radničkog pokreta. Dvije su najjače organizacije koje
okupljaju brojna i raznolika feministički orijentirana ženska društva i
udruženja u međuratnom razoblju: Jugoslovenski ženski savez i Alijansa
ženskih pokreta.
Jugoslovenski ženski savez nastavlja tradiciju Srpskog ženskog saveza,
a 1921. već okuplja 205 društava sa 50.000 organiziranih žena. Tijekom
svog postojanja nekoliko se puta reorganizira, no čitavo vrijeme djeluje
koordinirano sa srodnim organizacijama (Alijansom ženskih pokreta,
Udruženjem univerzitetski obrazovanih žena, i dr.).62
Alijansa ženskih pokreta 63 druga je značajna feministička centrala koja
objedinjava ženska društva na minimalnom programu borbe za pravo
glasa. Izrazitu aktivnost pokazuje prigodom parlamentarnih izbora 1927,
donošenja novog izbornog zakona 1935. godine, nacrta Jugoslavenskog
građanskog zakonika 1937, a bila je i veoma agilna u organizaciji najmasovnije akcije za žensko pravo glasa 1939.
Oštra linija, uspostavljena prije svega ideološkom isključivošću radnič
kog pokreta inspiriranog djelovanjem ilegalne KPJ, dijeli feminističke/
/građanske ženske organizacije od aktivnosti žena u radničkom pokretu
međuratnog razdoblja. Ali i unatoč tome, ozakonjena neravnopravnost
u sprezi s patrijarhalnom strukturom cjelokupnog javnog i privatnog ži
vota rezultirala je podudarnošću osnovnih zahtjeva žena, bez obzira na
njihovu klasnu pripadnost.
Opasnost od fašizma, koja je pogodovala formuliranju politike Narod
nog fronta, omogućila je povezivanje ovih dviju struja. U Zagrebu je,
primjerice, 1934. godine na inicijativu SKOJ-a (dakako, kao posrednika
KPJ) osnovana Omladinska podružnica Ženskog pokreta64, a u Beogra
du je takva podružnica uslijedila godinu dana kasnije. Skojevke, zainte
resirane za žensko pitanje, uskočile su u institucionalni prostor koji su
feministkinje osvojile.
Čini se da je takav konkubinat (tako dugo dok je trajao) obim strana
ma bio od koristi. Feministkinje, inače većinom ugledne predstavnice
profesija srednjih godina, pomladile su svoje redove svježom energijom
i idejama. Skojevke su u ekskluzivno ženskom zabranu imale veliku slo
bodu djelovanja (unatoč partijskim direktivama, a ponekad i prijekorima
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
81
da su se olako prepustile feminističkim skretanjima65), čime je tzv. pro
leterski ženski pokret krenuo s mrtve točke.66 Izvjesno je da je u komu
nistički pokret ušla manje kruta i dogmatska interpretacija ženskog pita
nja67 koja je tom zanemarenom »sektoru« partijskog rada68 dala digni
tet. Pored toga, nova samosvijest i argumentacija koju su pod okriljem
feministkinja kalile mlade komunističke snage, zasigurno je imala svog
udjela i u dramatičnom porastu broja žena, članica KPJ i »simpatizerki«
u tom razdoblju 69
Iako kritične prema autoritarnom i patrijarhalnom režimu međuratne
Jugoslavije, građanske feministkinje ne smatraju da rade na njegovom
prevratu, već nastoje na njegovom reformiranju u smjeru demokratskog
društva. Vjerovale su da će uvođenje žena u politički život biti pretpo
stavka takvog zaokreta. To najbolje ocrtavaju riječi jedne od utemeljite
ljica, izrečene na osnivačkoj skupštini društva Ženski pokret održanoj u
zagrebačkom hotelu Esplanade 1925. godine:
Treba pristajati uz pokret, koji ide za ostvarenjem Pravde i Ljubavi u svijetu.
Postigne li žena svoja prava, dobije li pravo glasa treba je odgojiti onamo da
se očuva onih metoda, koje danas upotrebljavaju muškarci. Treba ih odgojiti
tako da ne izaberu jednog Hindenburga ili Mussolinija, treba ih odgojiti tako,
da ne prihvate metode današnjeg parlamentarizma, koji je vrlo daleko od
onoga, što bi trebalo da bude.70
Politička neutralnost koju građanske ženske organizacije neumorno is
tiču nije, dakle, apolitičnost. Po njihovom je uvjerenju ona predstavljala
zalog ostvarenja lepeze demokratskih mogućnosti, koje će zaživjeti ula
skom žena u biračko tijelo.
Taktika za postizanje tog cilja odvijala se na dva plana aktivnosti. Vr
šile su stalne pritiske na vladu i njezina tijela (delegacije žena, predstav
ke, peticije) kako bi se usvojili ženski zahtjevi, a pored toga su nepresta
no obrazovale i poticale same žene da sudjeluju u tim aktivnostima, te
da se posredstvom njih pripremaju za integraciju u sistem. Slomom Kra
ljevine Jugoslavije građanske feminističke organizacije gube referentni
okvir svog djelovanja. Nisu sanjale neku svoju utopiju van okvira pozna
tog im društva za koje su usrdno vjerovale da nije nepopravljivo. Rat,
čiji su se odsjaji već jasno nazirali na obzoru, označio je kraj njihovih
nada. Pokret se sam raspustio potkraj 1940.
Antifašistička fronta žena, koja je stupila na povijesnu pozornicu dvije
godine kasnije, postala je legitimna (i jedina) nasljednica ove tradicije.
Tradicija građanskog feminizma u međuratnoj Jugoslaviji od tada je, di
jeleći sudbinu mnogih drugih tradicija iz povijesti žena, prekrivena ti
šinom.
�82
KONJI, ŽENE, RATOVI
AFŽ — exsecutrix
Iako je AFŽ 1942. osnovana kao »široki pokret«71 u čije su krilo bile
pozvane sve protivnice fašizma bez obzira na svoju klasnu pripadnost i
političke simpatije, njegova idejna podloga bila je čvrsto ukorijenjena u
socijalističkoj tradiciji promišljanja strateških i taktičkih potencijala žen
skog pitanja. Za bolje razumijevanja daljnjeg (a osobito poslijeratnog)
razvoja organizacije, neophodno je u kratkim crtama upoznati ovu tra
diciju čija ju je ideologija neopozivo obilježila.
Kao paradigma odnosa radničkog i ženskog pokreta poslužit će mi
model Wernera Thonnessena, konstruiran na temelju njegove detaljne
historiografske analize odnosa Socijaldemokratske partije Njemačke
(SPD) i ženskog pokreta. Thonnessen uočava tri prijelomne faze tog od
nosa: 1) faza proleterskog antifeminizma (1863-1868); 2) faza uključiva
nja žena u radnički pokret (1869-1888); 3) faza organiziranja žena unu
tar partije (1889-1913) 72
Proleterski se antifeminizam — osporavanje prava ženama da sudje
luju u plaćenom najamnom radu — javlja kao reakcija na sve masovnije
uključivanje žena u radnu snagu. Korijene te reakcije moguće je nazreti
u povećanju opresivnih radnih uvjeta i rastućoj bijedi radničkih obitelji.
Bila je to instinktivna reakcija na postojeću situaciju i ona se nije teorijski
oblikovala. Stav radnika bio je uvjetovan tradicionalnim poimanjem obi
telji i naviknutošću na uobičajenu podjelu rada među spolovima, što im
je otežavalo prihvaćanje tog trenda društvenog razvoja. Takav se stav,
prema Thonnessenu, mora nazvati antifeminističkim, budući da ne samo
odbacuje ženski rad pod danim uvjetima, već i nastoji perpetuirati ogra
ničavanje ženske uloge na kuću i podizanje djece.73
Nakon spoznaje da je u postojećim ekonomskim uvjetima porast žen
ske radne snage neizbježan (druga faza), priznaje im se pravo na rad van
kuće. Efekti koje bi ženska konkurencija na tržištu rada mogla imati na
nadnice muškaraca, nastoje se eliminirati uključivanjem žena u radnički
pokret. U toj se fazi uvodi zahtjev: jednaka plaća za jednaki rad. Taj je
zahtjev, naizgled, trebao prvenstveno štititi radnice čija je nadnica bila
niža od muških, ali je u stvari bila zamišljen kao mjera protiv »nelojalne«
konkurencije. U ovom se razdoblju javljaju i prvi zahtjevi za »zaštitom
ženske radne snage«. Sam problem dobiva i svoje prve (i do danas u nas
ad nauseam citirane) teorijske podloge. Teorije emancipacije žene Au
gusta Bebela, Friedricha Engelsa i Klare Zetkin razotkrivaju odnos iz
među emancipacije žena i radničke klase, ukazujući na nepobitnu ulogu
privatnog vlasništva u porobljavanju i jednih i drugih. Njihova je teza da
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
83
oslobođenje žena nije moguće bez prethodnog oslobođenja radničke kla
se74
U trećoj fazi, statutom SPD ženama je omogućeno učlanjivanje u par
tiju. Pokrenut je ženski časopis Die Gleichheit (Jednakost), a javljaju se i
prvi zahtjevi za žensko pravo glasa u okviru SPD. Ono, pored građanske
i zakonske jednakosti, postaje dijelom partijskog programa. Povećanje
udjela žena u radnoj snazi imalo je za posljedicu i povećanje partijskog
članstva. Povezanost žena s partijom nastojala je SPD pojačati brigom
za njihovo obrazovanje. No omasovljenjem ženskog pokreta unutar SPD,
došlo je i do reakcija u redovima partije. Pojavljuju se novi znakovi di
skriminacije žena, a u unutarpartijska polarizacija na »ortodoksne soci
jaliste« i »revizioniste«75 pred kraj tog razdoblja uvučene su i žene. Za
vrijeme revolucije u Njemačkoj 1918. godine najutjecajnije članice partije
našle su se u opoziciji spram partijskoj većini. Po završetku Prvog svjet
skog rata delegati SPD u vladi proglasili su žensko pravo glasa, a u novi
Ustav ušla je jednakopravnost žena.
Porast diskriminacije žena u Weimarskoj republici pokazao je da se
žensko pitanje niti iscrpljuje niti rješava isključivo u domeni zakonske
regulative.76 Ekonomskom krizom u Njemačkoj »točak historije« vraća
se natrag: uočljiv je porast proleterskog antifeminizma. Odgovor SPD na
takav nazadak procesa emancipacije i na zahtjeve žena da sudjeluju u
političkom radu sveo se na otvaranje područja socijalnog rada kao »spe
cifično ženske« sfere aktivnosti. Taj pomak u cilju emancipacije žena ka
»pravu da se bave dobrotvornim radom« (bez obzira na njegov značaj u
vrijeme ekonomske krize), moguće je interpretirati kao sredstvo perpetuiranja diskriminacije žena drugim sredstvima. Nezaobilazna je Thonnessenova ocjena da se na taj način teorija emancipacije nadomješta
»funkcionalnom teorijom« koja nije samo uvela jednaka prava, već i us
postavila monopol žena u sektoru socijalnog rada, tako da sve ostale sfe
re ostanu još dostupnije muškarcima. Zanemarivanje i manipulacija žen
skim članstvom SPD najizrazitije se očitovala u predrasudama spram
kandidatkinja za »ozbiljne« partijske funkcije. »Transformacija socijalde
mokracije u državi lojalnu (state-supportive) reformističku partiju imala
je paralelu u preobrazbi proleterskog ženskog pokreta u organizaciju za
obučavanje društvenih anđela«, zaključuje Werner Thonnessen.77
Za razumijevanje socijalističke tradicije pristupa ženskom pitanju veo
ma je instruktivna teorijska analiza subjektivizacije žena u proletersku
klasnu svijest koju na istom historijskom primjeru izvodi sociologinja
Vlasta Jalušič.78 Proces subjektivacije ova autorica određuje kao proces
konstituiranja subjekta na primjeru proleterskog klasnog subjekta kao
�84
KONJI, ŽENE, RATOVI
kolektivnog revolucionarnog subjekta. Veoma pojednostavljeno reče
no79, taj se proces odvija na pretpostavkama imaginarne zamjene između
kolektivnog klasnog Subjekta = Partija i individue u procesu subjektivizacije posredstvom klasne svijesti. Radnička se partija pri tome služi agitacijskim mehanizmom (koji se koristi radničkim obrazovnim društvima,
zborovanjima, letcima, partijskim tiskom, kongresima)80. Njegova je za
daća da raspršene, konkurentske individue s njihovom sindikalističkom
sviješću (klasa po sebi) preoblikuje u »sposobne, snažne i ujedinjene«
(klasa za sebe), ukine njihovu partikularnost, politizira ih, smatra V. Jalušič. Još veću partikularnost predstavljala je kategorija radnih žena sa
svojim »žensko specifičnim« deficitima — »zaostalošću«, »indiferentnošću« (kako se izrazila Klara Zetkin). Za subjektivaciju tog dijela proleta
rijata morao je nastati posebni agitacijski aparat koji će predstavljati dje
latnu jezgru proleterskog ženskog pokreta. Iako su unutar SPD bili snaž
ni glasovi protivnika posebnog ženskog pitanja/pokreta (npr. Karl Liebknecht je energično isticao da unutar radničke klase ne smije postojati
nikakav »ženski pokret«, već samo »društveni pokret«), ipak je došlo do
stvaranja posebnog proleterskog ženskog pokreta kao reakcije na radi
kalizam građanskog feminizma. Neosporan je kontinuitet njegovog na
stanka s liberalnom tradicijom — s njemačkim građanskim ženskim po
kretom — iako je Klara Zetkin u svojoj Povijesti proleterskog ženskog po
kreta u Njemačkoj »zaboravila« ta ishodišta.81 Ženske socijaldemokrat
ske agitacione komisije bile su utemeljene na tri osnovne premise: na
višestrukom ograničenju ženskog industrijskog rada i »ulozi« koju bi na
temelju svog uključenja u industrijsku proizvodnju žena dobila; na po
trebi »čistoće« proleterskog ženskog pokreta, njegovog jasnog razlučiva
nja od biirgerlichen Frauenrechtlerinnen (građanki koje se bore za ženska
prava); dok je treća premisa proizlazila iz pretpostavki o ženskoj »zao
stalosti« i »indiferentnosti«82. Zbog toga (ali i prije toga) trebalo je uv
jeriti drugove socijaldemokrate da je ženska agitacija značajna za probi
tak partije, no istovremeno je valjalo postaviti oštre granice između pro
leterskog i građanskog ženskog pokreta (što je značilo nikako ne dopu
stiti organizacijsku autonomiju). Drugove je trebalo uvjeriti da neće do
biti protivnike već suborce^ , čega se zdušno, riječju i perom prihvatila
Klara Zetkin. Upravo u stalnom dokazivanju jedinstvenosti (bespolnosti)
proletarijata u okvirima ženskog proleterskog pokreta Jalušička84 vidi
konzervativnost koja proizlazi iz njegovog poluautonomnog karaktera.
Prema njezinoj analizi, njemačka je socijaldemokracija »proizvela« pro
leterski ženski pokret tako da je postojeće ženske revolte prema režimu
i instituciji porodice, koji su se manifestirali primjerice tijekom demon
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
85
stracija protiv porasta životnih troškova, za žensko pravo glasa i u na
padnom smanjivanju biološke reprodukcije85, kanalizirala u smjeru oslo
bođenja proletarijata, ili ih potiskivala kao irelevantne za revoluciju, čak
kontrarevolucioname. Riječju, »mobilizacija žena nije bila mišljena kao
rušenje ’posebne ženske uloge u reprodukciji vrste’, žena — proleterka
je (...) imala čast reproducirati pripadnike opće, revolucionarne klase i
tako u svojoj posebnoj ulozi služiti revoluciji«.86
Rezultat subjektivacije žene u proleterku posredstvom socijalističke
agitacije ogleda se u slici proleterke kao »nove« žene. Povijesni se novum
sastojao u jednostavnoj operaciji zbrajanja. »Prirodnoj nužnosti« (uloge
majke, supruge, kućanice) pribrojena je »društvena nužnost« (najamni
rad kao posljedica »gladi« za radnom snagom koju proizvodi industrijska
revolucija, te politika kao odgovor na eksploataciju čitave radničke kla
se). Dakle, prirodna + društvena nužda = proleterka / nova, socijali
stička žena. Koliko je ta dvostruka potčinjenost »nužnosti« kao koordi
natama ženske egzistencije frustrirajuća, svjedoče trajni otpori žena tako
shvaćenoj emancipaciji (žal za izgubljenim okovima domaćeg ognjišta i
latentna želja za povlačenjem u privatnu sferu).87 Riječju, socijalistička
agitacija, smatra Vlasta Jalušič, osigurava instance prepoznavanja proleterki posredstvom svoje uloge u:
— proklamiranju jednakosti (političke i građanskopravne — pravo
glasa);
— najamnom radu van kuće (definicija proleterke);
— u definiranju žene kao su-pruge proletera;
— u određenju žene kao majke proletera.88
Individualna praksa žrtvovanja žene u porodici mehanizmima partij
ske agitacije nadomještena je žrtvovanjem revoluciji. Stoga se zaključak
Vlaste Jalušič čini neizbježnim: »Ženska agitacija je tista ki proizvede
množično gibanje in tu proletarskost nima nobenega pomena več. ’Proletarka’ je zgolj fantazmatska podoba Ženske«.89
Da li je model proizvodnje proleterskog ženskog pokreta primjenjiv i
na naše međuratne uvjete? Moguće je odgovoriti potvrdno, ali dakako
valja uzeti u obzir i neke posebnosti uvjetovane privrednom nerazvijenošću (malobrojni industrijski proletarijat) i autoritarnom prirodom po
litičkog režima (radnički je pokret ilegalan/polulegalan u najvećem dijelu
tog razdoblja).
Prva faza (proleterski antifeminizam) i druga faza (uključivanje žena
u radnički pokret) se preklapaju. Antifeminizam se, dakako, najčešće
ipak ne izražava eksplicitno, mada se na Kongresu ujedinjenja 1919. na
kojem je osnovana jedinstvena Socijalistička radnička partija Jugoslavije
�86
KONJI, ŽENE, RATOVI
(komunista) moglo čuti i mišljenje jednog delegata da ženama »ne bi
trebalo dati pravo glasa, jer su konzervativne«.90 Istovremeno je na tom
kongresu izabran Centralni sekretarijat žena komunista sa zadatkom da
planski i sistematski radi na organiziranju i komunističkom obrazovanju
žena91. U ilegalnoj je KPJ u više navrata pokretano djelovanje sekreta
rijata žena (npr. pri CK KPJ 1929), no učestale samokritike visokih par
tijskih funkcionara, kao i zanemariv broj članica KPJ ukazuju na činje
nicu da njihov rad nije bio naročito uspješan.92 Treća faza, organiziranje
žena unutar partije, započela je u periodu politike Narodnog fronta, po
lovicom 1930-ih godina. Plodonosno, iako ne i beskonfliktno, prožima
nje s građanskim/feminističkim ženskim pokretom pridonijelo je stvara
nju nove samosvijesti samih članica o »dvojnoj potčinjenosti« žena —
potčinjenosti kapitalu, ali i potčinjenom položaju u okviru radničkog po
kreta 93
Heres et exsecutrix
Antifašistička fronta žena, osnovana sumorne druge ratne zime94, no
sila je, dakle, sa sobom popudbinu građanskog ženskog pokreta uz uzvi
šeni teret izvršiteljice socijalističke tradicije konačnog rješenja ženskog
pitanja, koje je imalo uslijediti nakon uspješno okončane socijalističke
revolucije.
Najsažetija rekapitulacija njezinog organizacijskog ustrojstva u ratnom
razdoblju ukazuje na postojanje dvije jasno razgraničene faze:
1) faza autonomije unutar narodnooslobodilačkog pokreta (19421943);
2) faza direktne submisije i transmisionog karaktera (1944-1945).95
U prvoj fazi osnovni su zadaci A FŽ-a bili mobilizacija žena za
sudjelovanje i za pomoć NOP-u. Stoga je rukovodstvo revolucije toleri
ralo, i štoviše, podržavalo njezinu relativnu nezavisnost koja se ogledala
u postojanju jasno određene vlastite hijerarhijske piramide i vertikalne
linije komunikacija/autoriteta. U životu organizacije važnu je ulogu ima
lo centralno glasilo Žena u borbi, kao i lokalni ženski tisak (horizontalna
ravan unutarorganizacijske komunikacije), a vertikalnom su se putanjom
direktive redovno kretale od viših ka nižim odborima. Početkom 1944.
godine, kada se narodna vlast već konsolidirala kao poredak na oslo
bođenim područjima, CK KPJ upućuje CK KPH pismo kojim ga upozo
rava na greške koje su mnoge partijske organizacije dopustile u radu i
razvoju AFŽ-a. Na prvom je mjestu istaknuta tendencija pretvaranja
»tog pokreta u posebnu i krutu organizaciju čime se je oslabila i sve više
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
87
slabi osnovna povezanost lokalnih odbora AFŽ s narodnooslobodilačkim
pokretom i lokalnim organizacijama Partije«. Kritizira se i postojanje tzv.
»ženskih aktiva« u KP kao i stvaranje posebnih partijskih ćelija u samoj
organizaciji žena, čime je »razvitak tih drugarica partijki nepravilan i jed
nostran«.96 Čini se da je adresanta-ipak najviše brinuo razvoj »čak i izv
jesnih feminističkih tendencija«, dakle organizacijska autonomija. AFŽ
je nakon te »drugarske kritike« reorganizirana, a njezina je organizacij
ska struktura integrirana u hijerarhijsku mrežu Narodnooslobodilačkih
odbora (NOO). Time je AFŽ utopljena u hijerarhiju Jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta 97 Žene su tom odlukom bile doista integri
rane u NOO-e, ali kao manje »kvalificirane« i manje iskusne u jav
nom/političkom istupanju, ubrzo su bile marginalizirane u novim uloga
ma98. Time se iz AFŽ-a gotovo potpuno izgubila interesna dimenzija
(specifični emancipatorski sadržaji) koja je postala tek neznatnim dje
lićem u mozaiku globalne revolucionarne promjene.
Dok su emancipatorske vrednote koje imaju revolucionirajući i mobilizatorski efekt bile naglašavane u prvoj fazi NOB-e, u drugoj fazi one
više nisu istim intenzitetom isticane u prvi plan. Štoviše, nemalo je prim
jera kako se rukovodstvo NOP-a obzirno i tolerantno odnosilo prema
tradicionalnim (da ne kažemo konzervativnim) vrednotama u pogledu
na žene99. Razlog je tome u činjenici da upravo tradicionalne vrednote
predstavljaju najstabilniju bazu svakom poretku.
O vampirima i Feniksima...
Kakav je bio odnos rukovodstva AFŽ-a prema svom dvojnom nas
ljeđu? Odgovor glasi: pragmatičan. U trenutku osnivanja AFŽ-a nagla
šavanje kontinuiteta cjelokupnog prijeratnog ženskog pokreta (AFŽ —
heres legitima) imalo je za cilj pridobivanje i objedinjavanje svih žena u
zajedničkoj borbi protiv neprijatelja. Diskontinuitet (odnosno selektivni
kontinuitet) naglašavan je kada je trebalo istaknuti jedinu ispravnu, »na
prednu« liniju (exsecutrix — socijalistička tradicija proleterskog ženskog
pokreta) u ženskom pokretu100. Riječju, naglasci su ovisili o trenutačnoj
potrebi.
Teško je, ipak, zadržati distanciranu ravnodušnost prema baroknoj
metafori koju je pri spomenu na građanski ženski pokret upotrijebila Anka Đerus, počasna aktivistkinja organizacije, nakon 1945. jedina žena mi
nistar u prvoj hrvatskoj vladi. Govoreći o »snagama prošlosti« na Prvoj
konferenciji AFŽ-a Hrvatske 1943. poslužila se predodžbom vampira
(»Nije isključeno da će se povampiriti i ’Ženski pokret’. (...)«101. Posve
�88
KONJI, ŽENE, RATOVI
u duhu pučke kulture (da ne spekuliramo o mogućim utjecajima Holywooda i Bele Lugosija), preporučila je i lijek protiv vampirizma na
Prvom kongresu A FŽ Hrvatske u ljetu 1945: »Istešimo velik i jak glogov
kolac i probodimo vampira u srce (....)«.102
Dvjestogodišnja povijest ženskih pokreta zapadnog kulturnog kruga
tog će vampira, »porod od tmine«, prije prepoznati u bajkovitoj slici pti
ce Feniks koja se toj povijesti u prkos ponovno i ponovno rađa iz vlasti
tog pepela.
RED, RAD & POSLUH
Red i zakon
U Kraljevini Jugoslaviji neravnopravnost žena bila je sankcionirana na
svim područjima pravne regulacije. Jedini izuzetak predstavlja krivično
pravo u kojemu je u osnovi žena bila izjednačena s muškarcem: imala je
deliktnu sposobnost i odgovarala je za krivična djela pod istim uvjeti
ma.103 Osporavanje pravne nejednakosti žena predstavaljalo je minimal
ni program, platformu suradnje svih onodobnih ženskih udruženja/po
kreta. Na njihove učestale protestne akcije i zahtjeve za reformama, apo
strofirane su instance odgovarale ustrajnim odbijanjem. Postojeći su
pravni status žena više ili manje uvijeno i, naravno, prikrivajući stvarne
razloge njihovog isključivanja, opravdavale logikom »prirodnosti« takvog
stanja stvari.104
No i sam prednacrt evropske novovjeke demokracije, Deklaracija o
pravima čovjeka i građanina, temelji se na »prirodnim i neotuđivim« pra
vima čovjeka. U političkoj teoriji Francuske revolucije priroda je, naime,
podjednako izvor »prirodnih« prava i spolnih razlika. Isključivanje žena
iz domene političkih prava stoga se također nastojalo zasnivati na prirodi:
tijela i prava su prirodna, a organizacija društva samo odražava prirodnu
podjelu rada. Prirodni »zakoni« su, dakle, uzrok nemogućnosti protezanja političkih prava na žene.
Znanost i politika definirale su spolne razlike kao nešto što izmiče
svođenju na zajednički nazivnik. Teorije komplementarnosti (aktivno/pa
sivno; sloboda/dužnost; razum/skromnost, itd.) objašnjavale su i rješavale
tu asimetriju. Riječju: »Individualna sloboda djelovanja utjelovljena je u
muškarcu, principi društvene kohezije u ženi«.105 Ostajući unutar koor
dinata njezinog diskursa, Olympe de Gouges u svojoj kritičkoj dopuni
Deklaracije, ovu pretpostavku obrće naglavce. U članu XI. o slobodi go-
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
89
ona u »superiornoj« prirodi žene (majčinstvu i seksualnosti koje
su protivnici ravnopravnosti potezali kao krunski dokaz različitosti i stoga
argument protiv pravnog izjednačavanja žena i muškaraca) vidi nužni i
dovoljni razlog za njihovu jednakopravnost. Ali upravo će ambivalentni
teorijski status prirode sve do naših dana pružati argumente suprotstavIjenim gledištima. Za antifeministe je priroda uzročnost (naglašavaju in
kompatibilnost konzekvenci prirodne različitosti spolova), dok mnogi zagovomici/ce feminističkog stanovišta, poput Olympe de Gouges, iako u
pitanje ne stavljaju uzročnost prirode, osporavaju binarni karakter njezi
nih posljedica.
Građanski fem inizam također ostaje unutar te tradicije — zahtijevat
će politička prava za žene podjednako na temelju jednakosti i razlike.
Težište svojih zahtjeva stavljat će na pravnu sferu (simboliziranu ženskim
pravom glasa), smatrajući da će tek izjednačavanjem spolova u njezinim
okvirima moći zaživjeti demokratsko načelo jednakosti.
No kada se te pretpostavke ostvare, što i kako dalje?
Ovo istraživanje Antifašističke fronte žena započinje u povijesnom tre
nutku u kojemu je većina pravnih zapreka ravnopravnosti žena dokinuta
činom političke volje u okviru šireg sklopa »revolucionarnih« preobrazbi
čitavog društva. Stav je vladajuće politike da je tim reformama »žensko
pitanje« riješeno. Sve (i ne malobrojne) pojave diskriminacije žena tim
reformama usprkos, bit će nadalje tumačene »zaostalim shvaćanjima«,
»konzervativnom sviješću« ili kao »prežitci nenarodnih režima«.... No
koje je područje pravne regulacije smatrano od presudne važnosti za
uklanjanje »patrijarhalnog sistema iz porodice i društva«?
U elaboratu Položaj žene u porodičnom pravu FNRJ101, docentica
Pravnog fakulteta u Zagrebu Ana Prokop108 ističe uvjerenje da su žene
»najviše zainteresirane upravo na tome, kako je njihov pravni položaj
urešen u braku i porodici. To je i razumljivo — jer, ma da se politikom
danas bavi dosta žena, a u radnom odnosu ima ih još više, ipak, brak i
porodica su područje, u koje ulazi gotovo svaka žena.«109 To je mišljenje,
vjerojatno, dijelila i Olympe de Gouges, budući da je Postscriptumu svoje
Deklaracije pridodala nacrt bračnog »Društvenog ugovora muškarca i že
ne«, koji osobitu pažnju posvećuje pitanju zajedničke imovine, nasljeđi
vanju, izjednačavanju bračne i vanbračne djece... Tek izuzetno senzibilna
autorica poput dr. Prokop mogla je u »postrevolucionamo« vrijeme,
sklono velikim gestama i tektonskim mijenama društva, biti svjesna da
će brak i porodica (kao sudbina »gotovo« svake žene), dakle, privatna
sfera, ostati poprište na kojemu će se voditi odlučujuća borba protiv pa
trijarhalnog nasljeđa. Normativni optimizam onog vremena inače je si
v o ra l06
�90
KONJI, ŽENE, RATOVI
stematski previđao, čak je i nijekao, značaj privatne sfere za proces oslo
bođenja žena. Novo zakonodavstvo, ističe A. Prokop, ne predstavlja kon
tinuirani razvitak, već »znači revolucionarni skok iz starog u novo«.110
Dakako, taj će skok prouzročiti brojne lomove, a mnoge će žene zbog
otpora na koje su nailazile, straha, nelagode ili što je najčešće bio slučaj
— neznanja, teško ili nikako biti u mogućnosti iskoristiti svoja novoste
čena prava.
Jer »skok« je doista bio upečatljiv. Kraljevina Jugoslavija nije tijekom
čitavog svojeg postojanja imala jedinstveni građanski zakonik. U njoj je
bilo šest pravnih područja, i »pet-šest« priznatih vjera111 (svaka je priz
nata vjerska organizacija također donosila svoje propise o sklapanju, ra
stavi i poništenju braka) koja su nerijetko bila u koliziji. Jedina im je
zajednička crta, prema analizi A. Prokop, bio »patrijarhalni sistem«. Že
na niti u jednom od tih zakonodavstava nije egzistirala kao pravna osoba,
a kao posebno »odiozan« ističe član 920. Srpskog građanskog zakonika
iz 1844. Prema članu 920. je »udata žena u pogledu svoje poslovne spo
sobnosti bila izjednačena sa maloljetnicima, raspikućama, propalicama,
osobama lišenim uma i prezaduženicima stavljenima pod stečaj«.112
»Osnovni zakon o braku«, donesen polovicom 1946, uklonio je to ka
otično stanje. Uveden je obavezni građanski brak, a »suđenje u bračnim
stvarima« prešlo je u nadležnost državnih sudova. U porodično je pravo
uneseno ustavno načelo ravnopravnosti muškarca i žene113; dvostruki
moral stavljen je van zakona (... »što je slobodno mužu, slobodno je i
ženi« — iz presude »jednog našeg vrhovnog suda« u sporu o bračnoj
vjernosti114); ženi je omogućeno da u braku zadrži svoje porodično ime
i »time formalno obilježava svoju individualnost u bračnoj zajednici«, a
sve bitne odluke u braku donose se dogovorom partnera (zajedničko sta
novanje, domaćinstvo, slobodan izbor zanimanja, uzdržavanje, i si.).1
15
U reguliranju imovinsko-pravnih odnosa zanimljivo je istaknuti da se
»kao doprinos zajedničkoj imovini računa ne samo zarada svakog
bračnog druga, nego i pomoć jednog bračnog druga drugome, vođenje
domaćih poslova, staranje i održavanje imovine kao i svaki drugi rad na
upravi, održavanju i povećanju imovine. Time su žene dobile priznanje
za svoj rad u kući, za brigu oko muža i djece, a taj je rad u stvari preduslov za mužev rad i zaradu van kuće.«116 (podv. L. S.)
Ovaj komentar Ane Prokop odražava implicitni društveni konsenzus
o spolnoj podjeli rada. Mjesto realizacije žene prvenstveno je percipirano
u okvirima porodice, dok je mjesto muškarca »van kuće«. Osnovni zakon
o braku nastojao je djelovati protektivno u odnosu na ženu i pospješiti
nadopunjavanje (pretpostavljenih) zasebnih sfera prioriteta bračnih par
�EMANCIPACIJA I O RG ANIZACIJA
91
tn era. O d ije lje n o s t tih sfera n ešto je to lik o p riro d n o , da sc k rite rij pod v ajan ja niti ne stavlja u p itan je . J e r , zak lju ču je svoj e la b o ra t dr. P rok o p ,
» Z a porodicu se kaže da je osn ovna ć e lija društva. P rem a to m e — kakva
je ta osn ovna ć e lija — takvo je i d ru štv o .« 117
V an d o m ašaja pravnog p ro m išljan ja o sta le su ek o n o m sk e fu n k cije o b i
telji, o no što suv rem en a fem in ističk a k ritik a p o litičk e e k o n o m ije r o d a 1ls
d efin ira kao reprodu ktivni r a d .119
Ženski ra d : Izm eđu nužde i luksuza
D ok
su se g rađ an sk e fem in istk in je, uglavnom
v iso k o k v a lificira n e,
obrazo v an e p rip ad n ice sred n jih k lasa, m o rale bo riti za o stv a re n je je d n a
kog prava na rad i ulazak u p ro fe sije , njihovim je m a n je p riv ilegiranim
sestram a p laćen i rad van k uće n a jče šće p red stav ljao n eu godn u e g z is te n
cijaln u n u žn o st.120 Id eo lo g ija rad n ičko g p o k reta tu je čin je n ic u k oristila
kao je d a n u nizu d okaza u p rilo g tvrdnji da žen e kao takve n em a ju n ekih
zajed n ičk ih in teresa k oji ne bi bili klasno p o sred o v a n i.121 N o pogledi
građan skih fem in istk in ja na žen ski rad bili su p o n e što k o m p le k sn iji od
onih k o je je p ro m icao rad n ički p o k ret. P o red v isokog v re d n o v a n ja rada
van kuće kao čim b en ik a sa m o re a liz a cije i novog id e n titeta ž en e , o n e su
sp ozn ale (ia k o ne i te o rijsk i e la b o rira le ) ulogu rad a u d o m aćin stv u . U
okviru zah tjeva koji se o d n o se na izm jen e rad n og zak o n o d a v stv a 122, g ra
đan ske su fem in ističk e o rg a n iz a cije isticale i zah tjev da se rad u d o m a ćin
stvu prizna kao »produktivni poziv«, tj. da se v red n u je u ek o n o m sk im
k ateg o rijam a.
Z a id eolo giju tzv. p ro letersk o g žen sk og p o k reta u k lju čiv a n je ž en a u
n ajam n i rad isprva je p red m et p rijep o ra (v išestru k o p ogađ a i m u šk arce,
što je p red m et »p ro letersk o g a n tife m in iz m a « !), nužda koju n a m e ć e k a
p italističk i razvitak. P o k u šav aju ći izgladiti taj spor, M arxov a su v rem en ica
F lo r a T rista n , je d n a od prvih id e o lo g in ja p ro letersk o g žen sk og p o k reta ,
ukazivala je na em a n cip a to rsk e p o te n cija le žen sk og n aja m n o g rad a za
čitavu rad ničku klasu. »Isto m o n aj tk o je p ro šao k roz p ro ce s n a ja m n og
rad a m ože mu sud iti«, pisala j e . 123
U n ep o sred n om p o strev o lu cio n arn o m razd ob lju u nas, rad je je d n a od
n ajp rep o zn atljiv ijih crta id en tifik acijsk o g o b ra sca g rađanina/građanke
so cijalističk o g društva (» tk o n e radi n e treb a niti da je d e « , tj. n eć e dobiti
» to čk ice za g a ran tira n o s n ab d je v an je«, on/ona je ili ek s p lo a ta to r ili k u
la k ...). B r o jn e su u to v rije m e a k cije i k am p an je za » u v lače n je ž en a u
rad nu snagu «. T a j se tren d , p o red id eolo ško g m o m e n ta 124, b a z ira o stv ar
nim p o tre b a m a tren u tk a — obnovi ratom o p u sto še n e zem lje . G la d za
�92
KONJI, ŽENE, RATOVI
radnom snagom bila je neiscrpna, a na izrazito niskom stupnju tehno
loškog razvoja kombiniranom s ideološkom glorifikacijom »fizičkog«, da
kle, nekvalificiranog, niskoproduktivnog rada, ženski rad van kuće bio je
i u funkciji ispunjenja najvažnijih društvenih prioriteta.
Niti se u tom razdoblju spolna podjela rada ne propituje, njezine se
posljedice tek nastoje socijalizirati (govori se o potrebi društvene »po
moći radnoj majci i ženi«). Kada se postupnim saniranjem privredne si
tuacije i prelaskom na mirnodopsku proizvodnu logiku početkom 1950ih godina očituje drastični višak radne snage, ideološki će diskurs dopu
stiti da se na njegovim marginama vrati dignitet radu u domaćinstvu, ali
naravno, samo za ženu.
Radi se o implicitnom prepoznavanju produktivnih elemenata u okvi
ru procesa reprodukcije rada. Proces reprodukcije rada uključuje pro
izvodnju ljudi, i to ne samo rađanje djece (koje se može nazvati bio
loškom reprodukcijom), već i brigu za njih i socijalizaciju, te »održava
nje« odraslih osoba tijekom njihovog životnog vijeka125. To su procesi
koji formiraju ljude tako da više/manje odgovaraju postojećoj društvenoj
strukturi i na taj način osiguravaju kontinuitet te strukture u drugu ge
neraciju. Iako teorijska rasprava o reproduktivnom radu žena u okviru
suvremenih feminističkih promišljanja još uvijek vrvi kontroverzama126,
više je nezamisliva analiza ženskog rada u bilo kojem povijesnom razdob
lju bez uzimanja u obzir ove zanemarene sfere ekonomije. Usprkos kon
troverzama, svi se autori/ce slažu s premisom da je sama subordinacija
žena ukorijenjena u spolnoj podjeli rada127- Oni, štoviše, ističu da jedino
u društvima u kojima muškarci i žene predstavljaju neravnopravne ro
dove postoji razlog da rod postane presudan princip organizacije dru
štvene podjele rada, s razumljivim izuzetkom koji predstavlja rađanje
djece. Kada se jednom s čitavog procesa reproduktivnog rada skine ko
prena prirode — jer ništa u činjenici da žene rađaju djecu ne podrazu
mijeva da bi isključivo one trebale biti te koje će se za njih brinuti tije
kom djetinjstva, a još manje da bi žene trebale hraniti i brinuti se za
odrasle, bolesne, ili raditi u određenim sektorima privrede — on će ot
kriti sav svoj ideološki i prinudni karakter.
Upravo u netransparentnoj kategoriji reproduktivnog rada prelamat
će se i očitovati u »postrevolucionamom« razdoblju ideološka impregniranost i pragmatični karakter (u funkciji dnevno-političkih prioriteta)
»teorije« i prakse ženskog rada. Indikativno je da će funkcionarke i akti
vistkinje AFŽ-a, u najboljoj maniri lenjinističke tradicije, isticati kako će
socijalistički razvoj ženu osloboditi od »idiotizma« kućnog zabrana. Nai
me, ta se tradicija temelji na simplificiranoj ideološkoj jednadžbi: zapo
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
93
slenost žena = ekonomska samostalnost. Povećanje zaposlenosti žena =
povećanje ekonomske samostalnosti = napredak procesa emancipacije.
Rad van kuće bit će, dakle, prikazivan ne više kao nužda, već kao po
dručje slobode. (Heres et exsecutrix!)
Neumorno praćenje statistika o povećanju ženske radne snage služilo
je AFŽ-u pri dokumentiranju napretka u »oslobođenju« žena. Ali po
većanje ženske radne snage kontinuirani je proces koji je moguće pratiti
od osnutka Kraljevine Jugoslavije. Štoviše, tendencija kretanja radne
snage s obzirom na spol u razdoblju 1920-1940. godine pokazuje stalan
porast zaposlenosti žena (izuzevši godine vrhunaca ekonomske krize),
dok se kod muškaraca zapažaju znatniji poremećaji u kretanju broja za
poslenih.128 Ta se činjenica objašnjiva većom mogućnošću eksploatacije
ženske radne snage (općenito se visina nadnice ženske radne snage kre
tala u granicama od 45 — 75% od iznosa muške nadnice), a zbog svoje
potpune političke obespravljenosti žene su pružale i manje otpora ek
sploataciji.129
Predratna se Jugoslavija nalazila u skupini industrijski slabo razvijenih
kapitalističkih zemalja s izrazito agrarnom privrednom strukturom: 1921.
godine 80% svih privredno aktivnih osoba imalo je glavno zanimanje u
poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu, a svega 9% u industrijskoj i zanat
skoj djelatnosti. U 1931. godini taj je omjer bio 76% prema 11%.130 De
taljniju distribuciju spolne strukture stanovništva prema glavnim zanima
njima prikazuje Tabela 1:
Tabela 1: Stanovništvo prema glavnom zanimanju prema popisima
DJELATNOST
1921.
% muškarci
1931.
% muškarci
1921. i 1931. god.
1921.
% žene
1931.
% žene
Poljopr., šum., rib.
76
73
88
83
Industrija i zanati
12
13
3
6
Trgovina, krediti, saobr.
4
5
2
2
Javne službe, si. zan., vojska
5
5
2
3
Druga zan., bez zan.
3
4
5
6
Izvor M. Gjukić, nav. dj., Tabela 1, str. 815.
Vidljivo je da je najveći postotak svih privredno aktivnih žena zastup
ljen u poljoprivrednim zanimanjima. Najautoritativniji izvor za podatke
o zaposlenosti žena, analiza Mirjane Gjukić, ističe specifičnost tog tipa
privredne aktivnosti. To je u prvom redu nejasna granica između »po
ljoprivrednih radova i domaćinskih poslova«, te »patrijarhalni« odnosi
moći unutar poljoprivrednog gazdinstva. Oni su osobito utjecali na po
ložaj ženske radne snage, budući da, unatoč radnom doprinosu, ona »ne
ma sva obilježja ekonomski samostalnih osoba«, tj. »starješina gazdinstva
�94
KONJI, ŽENE, RATOVI
kao isključivi vlasnik« samostalno upravlja i odlučuje o procesu proizvod
nje, reprodukcije i distribucije.131
Zanimljivo je ove podatke o predratnoj spolnoj strukturi usporediti s
poslijeratnim stanjem.
Tabela 2: Pregled kretanja procentualnog udjela privredno aktivnog stanovništva zaposlenog u
poljoprivredi
1921.
1931.
1948.
1953.
Muškarci
76%
73%
64%
62%
Žene
88%
83%
83%
80%
Izvor: M. Gjukić, nav. dj., str. 822.
Iz ovog je pregleda očigledno da nagle »revolucionarne« preobrazbe
društva nisu znatnije utjecale na smanjenje ženske radne snage u po
ljoprivredi. Teško je bez kompleksnijih analiza pouzdano utvrditi uzroke
tome, no nije sasvim neplauzibilna hipoteza da je isprepletenost poljo
privrednog i reproduktivnog rada pogodovala tom trendu.
Radnice su u Kraljevini Jugoslaviji sačinjavale jednu četvrtinu od
ukupnog broja radnika, što je predstavljalo donju granicu koja je u to
vrijeme postojala u evropskim državama. Slijedeća tabela prikazuje spol
nu distribuciju zaposlenih radnika za razdoblje od 1929 — 1940. prema
godišnjim iskazima Središnjeg ureda za osiguranje radnika (SUZOR-a).
Tabela 3: Kretanje broja osiguranih radnika
GODINA
%
%
radnika
radnica
radnika
Index 1929 = 100
1929.
77
23
100
100
1930.
76
24
103
108
radnica
1931.
75
25
98
111
1932.
74
26
85
101
1933.
73
27
82
101
1934.
73
27
84
108
1935.
72
28
91
111
1936.
73
27
96
122
1937.
74
26
107
130
1938.
73
27
112
138
1939.
73
27
113
141
1940.
72
28
113
145
Izvor: M. Gjukić, nav. dj., Tabela 2, str. 816.
Ovi statistički prikazi ukazuju, dakle, na kontinuirani, iako spori pri
rast ženske radne snage. Za potpunije razumijevanje položaja žena u
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
95
radnom odnosu ilustrativni su podaci o starosnoj strukturi, stručnim kva
lifikacijama, kretanju nadnica i zdravstvenom stanju radnica.
Uočljiva je tendencija karakteristična za sve onovremene kapitalistič
ke zemlje da se u najvećem mogućem broju zapošljavaju maloljetnice/i,
a da se s posla uklanjaju starije radnice/i. Gotovo 40% svih zaposlenih
radnica nalazi se u dobnoj skupini od 13 — 22 godine starosti, dok u
istim godinama radi tek oko 27% radnika. U grupi od preko 33 godine
slabije su zastupljene žene nego muškarci, koji su u toj dobnoj skupini
najbrojniji. Gotovo 75% radnika nalazi se u starosnoj skupini od 23 go
dine naviše, dok je isti postotak radnica u skupini do 33 godine.132
Zbog pomanjkanja općeobrazovnih i stručnih kvalifikacija, radnice su
uglavnom zapošljavane kao pomoćno i nekvalificirano osoblje. Prema
popisu stanovništva iz 1931. godine 56,4% ženskog stanovništva iznad 10
godina bilo je nepismeno, dok je taj postotak za muško stanovništvo iz
nosio 32%. Iako su tadašnje službenice radile pod povoljnijim uvjetima,
postojala je izražena tendencija da se udate žene uklone s posla, pa je s
tim ciljem 1939. godine donesen zakonski propis koji je udatim službenicama snizio plaću za 30 — 50%.133 Obje ove činjenice — dominacija
žena u mlađim starosnim grupama zaposlenih, i snižavanje nadnica, od
nosno uklanjanje s posla udatih žena — ukazuju na tendenciju da se pla
ćeni rad žena van kuće učini nespojivim s društveno favoriziranim »pri
rodnim pozivom« žene, tj. društveno potrebnim ali neplaćenim repro
duktivnim radom u domaćinstvu. One ujedno otkrivaju i hipokriziju si
stema, budući da su podjednako i nadnice radnika i radnica bile ispod
mogućnosti zadovoljavanja potrebnog životnog minimuma.134
Teški životni i radni uvjeti radnica (najamni + reproduktivni rad) ima
li su za posljedicu i njihov veći morbiditet i mortalitet. Slijedeća tabela
prikazuje spolnu distribuciju broja osiguranika oboljelih i umrlih od tu
berkuloze.
Tabela 4: Broj osiguranika oboljelih i umrlih od tuberkuloze
GODINA
Oboljelih
(na 1000 osiguranika)
žene
muškarci
Umrlih
(na 100 smrtnih slučajeva)
žene
muškarci
1926.
39
29
44
32
1931.
45
40
51
45
Izvor M. Gjukić, nav. dj., str. 819.
Nakon provođenja socijalističke revolucije podržavano je uvjerenje da
će iješenjem klasnog pitanja biti razriješene i sve protuiječnosti ženskog
rada. Dokidanjem ekonomske eksploatacije radničke klase, osigurava
njem jednake plaće za jednaki rad, uvođenjem i poštovanjem socijalnog
zakonodavstva,135 te socijalizacijom reproduktivnog rada, rad je za čita
�96
KONJI, ŽENE, RATOVI
vu klasu, a posebno za žene kao njezin do tada najeksploatiraniji dio,
imao postati područjem slobode i samorealizacije. No upravo kretanje
procentualnog udjela zaposlenih žena u privrednim poduzećima od 1949
— 1953. može ukazati na postojanje dubljih i manje transparentnih pro
turječnosti. Naime, trend stalnog porasta ženske radne snage u privredi
zaustavljen je početkom 1950-ih godina i iz godine u godinu pokazuje
tendenciju pada. Međuratni trend porasta ženske radne snage (za oko
1% godišnje) nastavlja se do 1949. godine, da bi već od 1950. počeo preo
kret u suprotnom smjeru.
Tabela 5: Udio zaposlenih žena u ukupnom broju zaposlenih u privrednim poduzećima
1948.
1949.
1950.
1951.
1952.
1953.
24,5
25,7
25,0
23,3
21,0
20,1
Izvor: M. Gjukić, nav. dj., str. 823.
S tim i drugim proturječnostima koje prate ženski rad Antifašistička
fronta žena pokušat će se uhvatiti u koštac brojnim akcijama u svojim
djelatnostima tijekom čitavog razdoblja poslijeratnih mijena društva.
GRUPNI PORTRET PRED GIGANTSKI SKOK U POVIJEST
Junački ulazak žena u povijest
(...) Ne može se više kod nas voditi politika
bez posredna i neposredna sudjelovanja žena.
Već samo žensko srce naći će često pravi put
k rješenju mnogih zadataka. Prošla su vreme
na, kad se mislilo, da žene u teške dane znadu
samo kukati i gorke suze roniti Dokazalo se,
da znadu biti aktivnije od nekih muškaraca.
(...)
Neka tople struje djelotvorne energije, potoci
utjehe za rastužene, valovi ljubavi za nastra
dale, poteku iz ovog Kongresa, kao iz golema
srca, po čitavoj našoj zemlji!
I onda će ovaj dan mnogo značiti u životu na
šeg naroda.
Čast i slava prvom Kongresu Antifašističkih
žena Hrvatske u Zagrebu!
Vladimir Nazor136
Ovim se kićenim riječima Vladimir Nazor, predsjednik ZAVNOH-a,
obratio »Ženama partizankama, majkama i sestrama«, kako je oslovio
delegatkinje Prvog kongresa A FŽ Hrvatske. Kongres je održan potkraj
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
97
srpnja 1945, a Zagreb je, još opijen od pobjede, dočekao nekoliko tisuća
delegatkinja grandioznom scenografijom. Posred glavnog trga, koji je ta
da još nosio ime baruna Jelačića (gdje će na broju 8 biti smješten i Glavni
odbor AFŽ-a Hrvatske), postavljen je reljef žetelice u nadnaravnoj ve
ličini, a ulaz na trg iz Jurišićeve ulice bio je nadsveden slavolukom s poz
dravima kongresu. Grupe delegatkinja, mahom u narodnim nošnjama
svoga kraja, s uzdignutim transparentima (»Živjele žene borci!«) i zasta
vama približavale su se trgu gdje su na mitingu uoči kongresa održani
pozdravni govori. Građani Zagreba tada su se po prvi put susreli s ne
poznatom vrstom žena — s »afežejkama«. Teško je danas zamisliti kakve
je sve efekte na njih imao taj prizor, kao i prigodno »preoblačenje« Jelačićevog spomenika socrealističkom figurom žetelice. Strastveni proma
trač Josip Horvat u svoj je dnevnik unio pod nadnevkom 21. 7. 1945.
ovakav komentar: »Povodom kongresa AFŽ zakriven Jelačićev spome
nik, kažu da je zagrebačke purgare to povrijedilo (...)«.137
Pored manifestacijskog, bilo je zamišljeno da Prvi kongres AFŽ Hr
vatske ima i strategijski značaj — da formulira programsku platformu za
daljnji rad organizacije. Tijekom trodnevnog trajanja kongresa govornice
i govornici analizirali su položaj žena u trenutku neposredno nakon oslo
bođenja138. Nastojali su, prema uputama, »da se kroz diskusije iskrista
liziraju zadaci koji stoje danas pred JNOF-om [Jedinstvenim narodnooslobodilačkim frontom], a time i pred AFŽ-om, kao sastavnim dijelom
JNOF-a«139. Te je zadatke u završnoj riječi kongresa ovako pobrojala
Kata Pejnović, koja je izabrana za potpredsjednicu AFŽ Hrvatske: 1)
učvršćenje bratstva i jedinstva, čišćenje zemlje od ostataka fašizma; 2)
učvršćenje narodne vlasti; 3) izgradnja i obnova domovine razvijanjem
široke inicijative, pronalaženjem novih udarničkih načina rada, promje
nom odnosa prema radu; 4) odgoj mladih naraštaja, zbrinjavanje djece,
invalida i ranjenika, puna pomoć zdravstvenim službama i Jugoslaven
skoj armiji (»narodnoj mezimici«, kako joj je tepala); 5) suzbijanje nepi
smenosti, pohađanje stručnih tečajeva i škola.140 Organizacijska, taktička
razina tih zadataka na samom kongresu gotovo da i nije bila razrađena.
Prvu grupu zadataka predstavljaju opći, »frontovski« zadaci (1-3). No,
uočljivo je da su se navedeni specifični zadaci namijenjeni ženama u tre
nutku pobjede sastojali u socijalizaciji njihovog reproduktivnog rada (4):
one se pojavljuju kao kolektivni, ne više individualni davalac usluga.
Gledamo li s današnjeg odstojanja fotografije kongresa, možemo »uči
tati« sjenu koja se nadvija nad tim događajem. Narodnim ćilimima pre
kriti stol za kojim sjedi radno predsjedništvo od 19 žena nadvisuju por
treti vođa: Churchill, Tito, Staljin, Roosevelt... U prvom redu prostranog
auditorija u hali Zagrebačkog zbora počasni gosti — muškarci. Iza njih
upečatljiva masa delegatkinja. Njih 4000. Riječi iz političkog referata mi
nistra financija Anke Đerus: »Mi smo išle u borbu otvoreno, junački,
�98
KONJI, ŽENE, RATOVI
muški, bez špekulacije i mešetarenja.« (podv. L. S.)141 Iz te je borbe že
nama otvoren put u povijest. Pitanje je da li su za to one (ali i uvjeti u
društvu) bile posve spremne. Da li je simboličko prekrivanje nacionalnog
simbola poput bana Jelačića, protagonista junačke tradicije, moglo biti
prepoznato kao uspon »neznane junakinje«, klasno i spolno označene
kao simbola onih koje je, po shvaćanjima pobjednika, revolucija izvela
iz podzemlja povijesnog svijeta?
Naime, u svom je organizacijskom referatu Maca Gržetić, tom prili
kom izabrana za predsjednicu A FŽ Hrvatske, istakla nešto što je u eu
foriji pobjede bilo rijetko spominjano. »Činjenica je, da smo mi žene, sve
do pobjede Narodno-oslobodilačkog pokreta u našoj zemlji bile dvostru
ko neslobodne, dvojako potlačene.«142 Na svom prvom kongresu orga
nizacija žena nije razradila nedvosmislenu platformu za dvostruko oslo
bođenje. O tome kako se Antifašistička fronta žena u narednom razdob
lju intenzivnih »postrevolucionarnih« mijena društva nosila s tim proble
mom, progovorit će naša priča o organizaciji i emancipaciji.
Kroki za grupni portret (sa ženama)
Statistički podaci kadri su najsažetije ilustrirati pokazatelje položaja
žena; oni također mogu prilično zorno ukazati na neke od elemenata
procesa promjena tog položaja. Dakako, brojke nisu kadre otkriti kvali
tetu, uvjete pod kojima se procesi društvenih mijena odvijaju, moguće
teškoće i otpore na koje nailaze...
Cilj je prezentacije nekih statističkih/demografskih pokazatelja o mi
jenama položaja žena u Hrvatskoj/Jugoslaviji ocrtati okvir, raspone unu
tar kojih su žene organiziranom akcijom, posredstvom Antifašističke
fronte žena, nastojale djelovati na te procese. Glavni je izvor tih poka
zatelja Statistički bilten Žena u društvu i privredi Jugoslavije143, a budući
da obuhvaćaju podatke za čitavu zemlju, omogućavaju i sagledavanje
mjesta Hrvatske u usporedbi s ostalim republikama/pokrajinama. Iako
ima autora koji su pomalo skeptični prema podacima iz prvog poslije
ratnog popisa stanovništva 1948. godine144, treba spomenuti da oni, na
ročito kada su prezentirani u velikim serijama (primjerice od prvog ju
goslavenskog popisa stanovništva 1921. do 1953. godine kojom završava
razdoblje koje analiziram), ipak relativno vjerodostojno odražavaju os
novne tendencije i procese relevantne za mijene položaja žena.
Prvu grupu pokazatelja sačinjavat će izbor podataka o prirodnom kre
tanju stanovništva Jugoslavije (kretanje nataliteta i mortaliteta, s pregle
dom mortaliteta dojenčadi; prirodnog priraštaja; nupcijaliteta i divorcijaliteta). Izbor iz druge grupe podataka obuhvaća pokazatelje strukture
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
99
stanovništva. Oni omogućavaju očitavanje položaja žena u biološkoj,
ekonomskoj, socio-profesionalnoj i obrazovnoj strukturi društva. Ovoj
ću grupi podataka pridodati i podatke o učestvovanju žena u procesima
industrijske demokracije (članstvo u radničkim savjetima i upravnim od
borima državnih privrednih poduzeća). Navedeni će podaci, pored osta
log, olakšati praćenje mijena stupnja društveno-ekonomskog razvoja u
određenoj sredini.
Prirodno kretanje stanovništva
Odrednice prirodnog kretanja stanovništva definiraju se kao prirodne
i društvene. U pivu skupinu svrstava se natalitet, mortalitet i priraštaj145.
Natalitet (porod) osnovna je odrednica prirodnog kretanja stanovništva.
Demografi smatraju da se na osnovi općeg kretanja stanovništva glavnih
dijelova svijeta može zaključiti da je visoki natalitet karakterističan
uglavnom za agrostočarska područja u manje razvijenim društveno-gospodarskim sredinama. Nasuprot tome, niski je porod tipičan za urbano
stanovništvo i za društveno-gospodarski razvijene i mahom gusto nase
ljene sredine. Razvijene zemlje karakterizira kretanje nataliteta ispod
20 % o godišnje; u srednje razvijenima prosječna se godišnja stopa (u
proteklih petnaestak godina) snizila od 30% o na 20% o , dok je u neraz
vijenim natalitet neprekidno visok sa stopama od 33% o do 46% o pro
sječno godišnje.146
Tabela 1 ilustrira mjesto Jugoslavije u Evropi u odnosu na prosječnu
godišnju stopu nataliteta.
Tabela 1: Prosječna godišnja stopa nataliteta (u %o)
Zemlja
1920-1929.
1930-1939.
1946-1950.
Švedska
18,3
14,4
18,2
15,2
Švicarska
18,9
16,0
19,0
17,1
1951-1955.
Vel. Britanija
19,6
15,5
18,3
15,7
Jugoslavija
35,0
30,4
28,8
28,1
Poljska
29,0
27,7
29,0
29,8
Portugal
32,4
28,2
25,3
23,8
Izvor M. Friganović, nav. dj., str. 77.
Trend smanjenja stope nataliteta prema kojemu se Jugoslavija od izra
zito nerazvijene zemlje polako kreće ka graničnim vrijednostima srednje
razvijene zemlje, ilustrirat će još detaljnije slijedeće dvije tabele.
�100
KONJI, ŽENE, RATOVI
Tabela 2: Pregled kretanja efektivnog nataliteta (broj živorođene djece na 1000 stanovnika) po
petogodišnjim razdobljima
Efektivni natalitet
Razdoblje
1921-1925
35,0
1926-1930
34,2
1931-1935
31,9
1936-1939
27,4
1947-1951
28,4
1952-1956
27,8
Izvor: Statistički bilten, nav. dj., Tabela 8-1, str. 65.
U narednoj su tabeli uočljive znatne regionalne razlike u kretanju na
taliteta (od izrazito nerazvijenih područja poput Kosmeta, Makedonije,
Bosne i Hercegovine do graničnih vrijednosti karakterističnih za razvije
ne zemlje poput Slovenije). To će dakako, imati i reperkusije na regio
nalne varijacije u akcijama i kampanjama regionalnih (republičkih) or
ganizacija AFŽ.
Tabela 3: Kretanje efektivnog nataliteta po republikama u poslijeratnom razdoblju (1947 1955)
Srbija
Ukupno svega Uža Srbija Vojvodina Kosmet
Hrvat
ska
Slove
nija
Bosna i Make
Herce donija
govina
Cma
Gora
1947
26,7
25,1
23,1
24,4
38,5
22,4
21,7
35,1
35,0
28,9
1948
28,1
26,7
25,7
24,5
37,9
23,5
21,9
35,0
40,7
36,0
1949
30,0
28,3
26,9
25,6
42,1
25,3
23,5
39,6
39,6
33,7
1950
30,2
29,5
28,0
25,5
46,1
24,8
24,4
38,6
40,3
30,0
1951
27,0
25,6
24,5
22,8
37,5
22,6
23,4
33,9
35,9
31,7
1952
29,7
28,5
27,4
23,8
44,7
23,4
22,8
40,2
39,9
32,0
1953
28,4
26,6
25,3
22,4
42,6
22,9
22,4
38,5
37,9
32,9
1954
28,5
26,9
25,2
21,9
46,4
22,4
20,9
39,5
38,2
33,5
1955
26,8
24,6
22,4
21,2
43,4
22,0
20,9
36,8
36,4
30,7
Izvor: Statistički bilten, nav. dj., Tabela 8-2, str. 65.
Budući da je jedan od istaknutih sektora rada AFŽ^a bila »briga za
majku i dijete«, problem mortaliteta dojenčadi bit će često razmatran.
Na kretanje mortaliteta (pomora) društvena se zbivanja odražavaju mno
go neposrednije nego na porod, te je stoga pomor karakterističan po
kazatelj društveno-gospodarskih procesa i stanja higijensko-zdravstvene
zaštite stanovništva.147 Naredne će tabele prikazati kretanje prosječne
stope smrtnosti dojenčadi u Jugoslaviji u usporedbi s drugim zemljama
od 1920. do 1955. godine, te opći pregled smrtnosti dojenčadi s obzirom
na spol, i po tadašnjim narodnim republikama.
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
101
Tabela 4: Prosječna godišnja stopa smrtnosti dojenčadi na tisuću živorođene djece
1935-1939.
1956-1960.
Austrija
1920-1924.
142
86
41
Čehoslovačka
160
111
30
82
64
23
Jugoslavija
155
139
93
Meksiko
226
128
80
Japan
165
110
36
Zemlja
Danska
tvor M. Friganović, nav. dj., str. 84.
Demografska istraživanja su utvrdila da stopa smrtnosti dojenčadi spa
da među najznačajnije specifične stope populacijskog kompleksa. Pozna
to je da novorođenčad do jedne godine života najlakše podliježe lošim
uvjetima stanovanja, ishrane i njege, a povremene nedaće (epidemije,
glad, rat) najnepovoljnije se odražavaju na smrtnost dojenčadi.148
Tabela 5: Smrtnost dojenčadi po republikama (u %o)
Srbija
Ukupno Svega Uža Srbija Vojvodina Kosmet
Hrvat
ska
Slove
nija
Bosna i Make
Herce donija
govina
Cma
Gora
1949
102,1
107,1
91,2
129,7
133,0
111,7
79,2
83,9
136,1
41,0
1950
118,4
118,1
101,7
145,1
141,3
118,1
80,6
125,6
136,7
101,9
1951
139,8
133,1
119,5
139,6
174,2
130,7
86,8
178,1
161,3
84,7
1952
105,0
103,0
87,0
113,2
145,9
102,3
67,3
113,9
129,8
80,4
1953
116,1
108,4
90,0
104,1
173,4
111,2
58,9
143,1
138,0
98,1
1954
101,6
98,1
83,7
96,0
143,0
91,8
57,2
117,0
130,4
79,7
1955
112,8
107,6
90,5
99,3
164,0
93,4
56,7
142,6
144,3
84,2
1956
98,3
95,0
79,7
92,2
136,8
88,7
50,6
121,6
111,5
72,8
1957
101,5
102,0
82,6
92,0
161,1
84,2
41,9
118,6
136,3
88,6
wor. Statistički bilten, Tabela 8-19, str. 72.
Izrazito visoke stope infantilnog mortaliteta (s tendencijom porasta od
1950. do 1953. godine) nedvojbeno ukazuju na ozbiljnu krizu razvoja či
tave zemlje, ali i razvojne probleme pojedinih njezinih dijelova. Nevolja
je što nemamo odgovarajuće podatke da Tabelu 5 (regionalna distribu
cija) ukrstimo sa spolnom distribucijom smrtnosti dojenčadi, budući da
ie poznato da na opće kretanje smrtnosti dojenčadi po spolu znatno utje
h kulturne tradicije. U »patrijarhalnim krajevima«, kako ih označava
u
demograf Mladen Friganović, u demografskim projekcijama očekivana
prosječno veća smrtnost muške djece ustupa mjesto smrtnosti manje vre
dnovane (i zato u perinatalnoj i neonatalnoj dobi i manje njegovane)
ženske djece.149
�102
KONJI, ŽENE, RATOVI
Fertilitet (plodnost) je društvena determinanta prirodnog kretanja sta
novništva. Iz kretanja stopa fertiliteta moguće je očitati promjene po
ložaja žena, budući da su mnoga istraživanja fertiliteta nedvojbeno po
kazala slijedeće pravilnosti: privredno aktivno žensko stanovništvo ima
u pravilu manje djece nego neaktivno; manja obazovna razina stanov
ništva poklapa se u pravilu s većim brojem djece; slabiju ekonomsku sna
gu stanovništva prati veći broj djece.150 Odrednice ovog modela procesa
smanjenja fertiliteta koji prezentira Friganović u funkciji su promjena
položaja žena u društvu. To su npr. »pojačana tendencija planiranja po
rodice«, »mogućnost prakticiranja kontracepcije«, »smanjenje raznih ut
jecaja tradicije«151... Specifične stope fertiliteta (odnos između broja ži
vorođene djece prema starosti majke i broju ženskog stanovništva od
ređene starosti) ukazuju na istrajavanje ogromnih regionalnih razlika u
poslijeratnom razdoblju u okviru Jugoslavije. Primjerice, dok je 1956. go
dine ukupna stopa za Jugoslaviju iznosila 97,7 %o, u NR Hrvatskoj je za
sve kategorije starosti majki iznosila 77,50 %o, a u NR Sloveniji je bila
najniža — 77,10 % o. Istovremeno je stopa fertiliteta u NR Bosni i Her
cegovini iznosila 135,63 % o, a na Kosmetu 194,68 %o.152
Na kretanja fertiliteta utječu i nupcijalitet i divorcijalitet. Društvene
promjene (mogućnost razvoda braka, promjena razine aspiracija na kva
litetu bračnih odnosa, ekonomsko osamostaljivanje žena, i si.) najočitije
se ogledaju u kretanju ovih pokazatelja. Uočljivo je razlikovanje pojedi
nih pokazatelja po spolu, tako je npr. ilustrativno da u gotovo svim pe
riodima i dobnim skupinama (Tabele 6 i 7) ima veći broj razvedenih žena
nego muškaraca.
Tabela 6: Usporedni podaci o bračnom stanju (u %)
1953
1921
1931
1948
100
100
100
100
Neženjeni
30,7
30,2
31,8
31,0
Oženjeni
63,8
Muški
62,4
64,2
63,1
Udovci
6,6
5,2
4,7
4,2
Razvedeni
0,3
0,4
0,4
0,8
0,0
0,0
0.0
0.2
100
100
100
100
Neudate
23,1
21,5
24,8
24,2
Udate
58,5
62,3
57,3
58,5
Udovice
18,0
15,6
17,2
15,9
Razvedene
0,4
0,6
0,7
1,3
Nepoznato
0,0
0,0
o,°
0.1
Nepoznato
Ženske
Izvor: Statistički bilten, Tabela 9-1. str. 75.
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
103
Tabela 7: Stanovništvo staro 15 i viSe godina prema starosti i bračnom stanju 1953. godine
(u %)
Ukupno
Neženjeni
-neudate
Oženjeni
-udate
Udovci
-udovice
Razvedeni
Nepoznato
m
uški ženski muški ženski m
uški ženski muški ženski muški ženski muški ženski
15-19 godina
100
100
94,9
88,8
4,8
10,8
0,0
0.1
0,0
0,1
0,3
0,2
20-24
100
100
63,8 41,3
35,2
56,9
0,2
0,5
0,4
1,1
0,3
0,2
0,1
25-29
100
100
23,1
18,0
75,4 77,6
0,4
2,3
1,0
2,0
0,1
30-34
100
100
10,4
10,4
87,8
80,2
0,7
7,3
1,1
2,1
0,1
0,1
35-39
100
100
6,7
7,6 90,9
78,8
1,2
11,6
1,1
2,0
0,1
0,1
40-44
100
100
5,5
6,3 91,3
77,8
2,0
14,0
1,1
1,8
0,1
0,1
45-49
100
100
4,7
5,8 90,6
75,0
3,5
17,5
1,1
1,6
0,1
0,1
$0-54
100
100
4,2
5,6 88,9
69,6
5,8 23,4
1,1
1,4
0,1
0,1
$5-59
100
100
4,0
5,8 86,3
61,8
8,6 31,2
1,1
1,2
0,1
0,1
60-64
100
100
3,8
5,4 82,5
51,1
12,7
42,4
0,9
0,9
0,1
0,1
65 i više godina
100
100
3,3
4,5
67,8 31,2
28,2
63,8
0,6
0,5
0,1
0,1
Izvor: Statistički bilten, Tabela 9-3, str. 75.
Struktura stanovništva
Od pokazatelja koji su, prema različitim stanovištima,153 relevantni za
deskripciju strukture stanovništva, podastrijet ću dostupne podatke koji
osvjetljavaju položaj žena.
Biološka struktura s obzirom na spol u poslijeratnom je razdoblju »po
kazivala premoć ženskih«154 (npr. 1948. godine dolazila je na 1000 muš
karaca 1080,1 žena). No i u toj tendenciji uočljive su regionalne razlike,
tako da su npr. iste godine Kosmet i Makedonija bilježili manjak žena.155
Osnovnu distribuciju učešća žena u ekonomskoj strukturi ilustrirat će Ta
bela 8. U ukupnom poretku procentualno su domaćice najbrojnija kate
gorija (35%), a zatim slijede žene aktivne u poljoprivredi (24,7%). To
ukazuje na činjenicu da prevladava njihova zastupljenost u sferama re
produktivnog rada (više od polovice svih privredno aktivnih žena). Ak
tivnost žena u nepoljoprivrednim djelatnostima je relativno niska (6%),
mada regionalna distribucija u ovoj kategoriji pokazuje zamjetne razlike
s obzirom na stupanj društveno-ekonomske razvijenosti određene sredi
ne (npr. broj žena u nepoljoprivrednim djelatnostima u Sloveniji koji je
najveći u Jugoslaviji gotovo je dvostruko veći od istog broja u Hrvatskoj,
koja se nalazi na mjestu iza nje).
�104
KONJI, ŽENE, RATOVI
Tabela 8: Osnovne kategorije ženskog stanovništva 1953. godine (u %)
________________
---------------------------------------------------------------- Srbija
Hrvat- Slove- Bosna Make- Gma
i* •
ska
nija
i
donija Gora
Ukupno Svega Uža Vojvo- Kosmet
Herce
govina
Ukupno
Aktivno u poljoprivredi
24,7
100
100
100
100
100
100
100
100
100
100
27,7
33,7
20,3
9,6
24,1
22,2
23,0
19,8
16,4
6,4
1,3
7,7
13,3
3,9
3,1
3,9
Aktivno u nepoljoprivrednoj djelatnosti
6,0
4,9
4,9
3,4
2,9
2,6
4,3
1,1
4,3
7,2
2,1
1,3
4,8
Lica sa ličnim prihodi
ma
20,1
19,1
18,4
16,4
29,2
16,0
17,5
25,9
26,7
24,0
9,1
7,0
8,8
8,1
Deca
7,8
7,3
8,7
8,5
8,8
34,9
41,2
46,7
36,3
28,7
35,7
37,1
38,8
35,1
30,4
2,7
2,6
2,6
3,6
2,7
2,0
2,4
3,3
4,0
2,7
8,1
Učenice i studentice
Domaćice
Ostala izdržavana lica
Izvor: Statistički bilten, Tabela 1, str. 7.
Tabela 9: Broj aktivnih žena na 1000 muškaraca prema zanimanju i školskoj spremi
Školska sprema
*O 1
*
C N
*>J
o!
QO
s
2
MA
C
O
i
a
C
O
c
C
O
»o
3
Ukupno
AKTIVNO
818
425
410
122
252
630
256
152
369
151
208
77
62
03
C
A
2
MA
519
(A O)
>
s
c§
■
srednja škol
obrazovanje
S3
osnovna škol
T
O
MA
i
o
>
5
l
>
§
c
Nekvalifikovane
radnice
350
331
361
619
Poljoprivrednice
678
937
518
418
99
g
9
10
11
5
Rudarske radnice
Industrijske
i zanatske radnice
Saobraćajno osoblje
C
O
‘E*
s
</}
276
nepoznato
1
CL.
C
O
3.
a
a
C
O
fakulteti, vis
škole
$
8
T .Ž
O 2.
"o e
C
D
684
422
73
888
45
210
20
4
160
280
199
162
57
4
9
4
7
2
8
6
238
112
288
-
4
Trgovinsko osoblje
332
342
410
380
241
144
76
209
7
377
665
379
8
274
120
Osoblje zaštite i
usluga
264
782
376
563
407
311
151
464
933
Administrativno i
rukovodeće
osoblje
Stručnjaci
i umetnice_______ _
568
324
724
631
833
466
676
326
Izvor: Statistički bilten, nav. dj., Tabela 2-4, str. 16.
603
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
105
Indikativan je pregled odnosa aktivnih žena na 1000 muškaraca prema
zanimanju i školskoj spremi 1953. godine (Tabela 9). Iz njega je vidljivo
da su najmanje razlike među spolovima kod kategorije »bez školske spre
me«. Očigledna je i feminizacija određenih zanimanja (trgovina, zaštita
i usluge, administracija) koja se oslanja na tradicionalnu spolnu podjelu
rada. Zanimljivi kuriozum, svjedočanstvo o vremenu, predstavlja visoki
postotak »stručnjaka i umetnica« bez školske spreme i s osnovnim obra
zovanjem!
Pismenost, jedan od najelementamijih pokazatelja obrazovne struktu
re stanovištva, pokazuje značajne varijacije s obzirom na spol. Proces
opismenjavanja tekao je u čitavom prikazanom vremenskom rasponu br
že za muškarce nego za žene.
Tabela 10: Stanovništvo staro 10 i više godina prema pismenosti i spolu (u %)
1921.
1931.
1948.
1953.
100
100
100
100
Muški
100
100
100
100
Ženski
100
100
100
100
UKUPNO
48,5
55,4
74,6
74,6
Muški
59,0
67,7
84,6
85,9
Ženski
38,8
43,6
65,6
64,2
51,5
44,6
25,4
25,4
Muški
41,0
32,3
15,4
14,1
Ženski
61,2
56,4
34,4
35,8
Pismeno
Nepismeno
Izvor. Statistički bilten, nav. dj., Tabela 2-1, str. 12.
Više nego dvostruka razlika između nepismenih žena i muškaraca
1953. godine (u korist štete žena), sigurno je, pored ostalog, uvjetovana
i time što su učenice mnogo neredovitije ispunjavale školske obaveze od
učenika. Tako je npr. u školskoj godini 1947/48. među učenicima obuh
vaćenim obaveznim osnovnim školovanjem u Jugoslaviji bilo 43,7% žena,
a u to je vrijeme u dobnoj skupini koja je obuhvaćena zakonskom oba
vezom osnovnog školovanja (7 do 15 godina) bilo 49,2% žena.156
Podatke o obrazovnoj strukturi žena prema školskoj spremi sadržava
Tabela 11, iz koje je vidljivo da je još 1953. godine (nakon brojnih
kampanja pod rukovodstvom AFŽ-a) visina obrazovnog stupnja obrnuto
proporcionalna s postotkom učešća žena. »Bez škole« je još uvijek više
od polovice ženske populacije starije od 10 godina, a maksimalna kon
centracija školovanih nalazi se u kategoriji s osnovnim obrazovanjem. Iz
nenađujuće je mali procentualni raspon obrazovanih žena u ostalih pet
�106
KONJI, ŽENE, RATOVI
obrazovnih kategorija — od niže srednje škole za opće obrazovanje do
fakulteta/visokih i viših škola postotak obrazovanih žena smanjuje se od
3,7% do 0,3%.
Tabela 11: Žensko stanovništvo staro 10 i više godina prema školskoj spremi (u %)
Srbija
Ukupno svega
Uža Vojvo Kosmet
Srbija dina
Hrvat Slove Bosna Make Cma
ska
nija
i
donija Gora
Herce
govina
Ukupno
100
100
100
100
100
100
100
100
100
100
Bez škole
51,9
55,8
60,6
33,4
82,5
37,1
14,6
80,7
60,1
62,8
Osnovna škola
40,1
35,7
31,0
56,2
13,5
53,6
73,2
15,5
33,6
30,7
Niža srednja škola
za opšte obrazovanje
3,7
3,9
3,3
6,4
1,0
4,6
4,7
1,7
2,5
3,1
Niža stručna škola
1,6
1.5
1.6
1,3
0,6
1,5
3,7
1,2
1,0
1,4
Srednja stručna škola
1,2
1.2
1.3
1,3
0,4
1,5
2,5
0,6
0,7
0,8
Srednja škola za
opšte obrazovanje
0,9
1.1
0.6
0,1
0,1
0,8
0,7
0,2
0,5
0,6
Fakulteti, visoke i
više škole
0,3
0,3
0,4
0,2
0,0
0,3
0,3
0,1
0,1
0,1
Nepoznato
0,6
0,8
0,6
0,7
1,9
0,7
0,2
0,0
1,5
0,5
Izvor: Statistički bilten, nav. dj., Tabela 1, str. 8.
Posljednje dvije tabele prikazuju zastupljenost žena u radničkom
samoupravljanju (članice radničkih savjeta i upravnih odbora), koja znat
no zaostaje za njihovom zastupljenošću u radnoj snazi.
Tabela 12: Članice radničkih savjeta (u %)
Ukupno
Srbija
svega
Vojvodina Kosmet
Hrvatska Slovenija Bosna i
Hercego
vina
Make Cma Gora
donija
1952
14,0
11,5
-
_
15,9
21,8
10,3
6,8
13,4
1953
15,8
13,9
_
_
16,9
23,9
12,1
7,8
13,5
Izvor: Statistički bilten, nav. dj.. Tabela 4-6, str. 43.
Tabela 13: Članice upravnih odbora (u %)
Ukupno
Srbija
svega
Vojvodina Kosmet
Hrvatska Slovenija Bosna i
Herce
govina
Make Cma Gora
donija
1952
10,3
8,2
-
-
11,6
17,2
8,3
4,8
9,8
1953
9,8
8,6
-
-
9,8
17,1
6,5
4,4
7,7
Izvor: Statistički bilten, nav. dj., Tabela 4-7, str. 44.
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
107
Što već na prvi pogled odaje ovakav »grupni portret«? Žene u osvaja
nje socijalizma polaze s pozicija najnerazvijenijih među nerazvijenima.
One su najmanje pismene, najslabije obrazovane, opterećene učestalim
i pogibeljnim reproduktivnim radom, fizičkim radom u poljoprivredi i
nekvalificiranim radom u ostalim privrednim granama.
Podaci navedeni u ovih trinaest tabela moći će također, pored puke
informacije o trendovima, poslužiti i kao referentni okvir za usporedbe
s podacima koji će biti prikazivani u daljnjem tekstu. Njih su samoprije
gornim marom i zavidnom ustrajnošću prikupljale aktivistkinje organiza
cija žena — od njezinih najnižih, do najviših odbora.
II. DIO
ANTIFAŠISTIČKA FRONTA ŽENA:
ORGANIZACIJA ZA EMANCIPACIJU
POKRET I POREDAK
Na raskrsnici
U trenutku završetka Drugog svjetskog rata, Antifašistička fronta že
na, jedina baštinica i nastavljačica dviju tradicija ženskog pokreta u Ju
goslaviji, našla se na raskrsnici. Da li će AFŽ u posve novoj povijesnoj
poziciji i ulozi moći pomiriti i dalje razvijati proturječne tradicije (koje
sam nazvala feminističkom i socijalističkom) na koje se nadovezuje?
Naime, građanski ženski pokret djelovao je u okvirima postojećeg po
retka, iako se prema njemu određivao kritički. Feministkinje su zahtije
vale ravnopravno uključivanje žena u poredak i borile se protiv njihove
diskriminacije. Cilj je međuratnog građanskog ženskog pokreta bio hu
manizacija, daljnje izgrađivanje poretka uključivanjem žena u sve sfere
političkog, društvenog i privrednog života. Ravnopravnost bi, prema oče
kivanjima feministkinja, značajno pridonijela uspostavljanju drugačije
ravnoteže snaga, otvorila putove demokratizacije društva oslobodivši ne
slućene količine zapretane energije. Ovu je tradiciju ženskog pokreta,
prema predloženoj tipologiji organiziranog djelovanja žena157 moguće
opisati kao reprezentativnu varijantu reformističkog feminizma. Tradici
�108
KONJI, ŽENE, RATOVI
ja organiziranja žena u okvirima radničkog/komunističkog pokreta zasni
vala se na supsumiranju interesne dimenzije širem opozicionom, »proturežimskom« djelovanju. »Žensko pitanje« služilo je kao katalizator, mobilizacijska taktika za pridobivanje podrške žena (»ženskih masa«) pri
obaranju postojećeg poretka. Teorijski izvedeno iz klasnog pitanja (i nje
mu podređeno)158, žensko je pitanje, prema marksističko-lenjinističkoj
ideologiji, imalo biti riješeno revolucionarnom smjenom vlasti. Projekt
radikalne društvene promjene nije bio promišljan sa stanovišta žena kao
političkih subjekata ili interesne grupe, već kao dijela radničke klase.
Prepoznavajući svoj legitimitet u »opozicionoj«, socijalističkoj tradiciji,
a organizacijski uklopljena u Jedinstveni narodnooslobodilački front
(JNOF), uspostavljanjem nove »revolucionarne« vlasti (u ime radničke
klase) A FŽ se našla u njezinom ozračju, postavši tako i sama dio poretka.
Naime, samim činom »oslobođenja« zemlje istovremeno je izvršena i
smjena vlasti. U njoj je KPJ kao rukovodeća snaga uspješno okončane
nacionalno oslobodilačke borbe, koja je istovremeno imala i snažne ele
mente građanskog rata, stekla značajne prednosti pred svojim političkim
takmacima. Komunistička je partija tijekom rata počela izgrađivati novu
državnu vlast. Nakon rata ona već izgrađenu vlast, koja se nastavila u
državnom aparatu Demokratske Fedarativne Jugoslavije, tek naizgled di
jeli s dijelovima građanskih partija koje se nisu »kompromitirale« sura
đujući s neprijateljem. Time su bili prividno zadovoljeni zahtjevi savez
nika (konferencija na Jalti 4-11. veljače 1945), kao i odredbe o višestra
načkom sistemu iz sporazuma Tito — Šubašić. Na tim startnim osnova
ma, prema ocjeni povjesničara Dušana Bilandžića, »rukovodstvo KPJ je
imalo gotovo neograničenu mogućnost da utvrđuje politiku društvenog
razvoja Jugoslavije. U povijesti se rijetko stječe tako čvrsta i nepodije
ljena vlast u rukama jednog revolucionarnog pokreta: svi organi vlasti —
zakonodavni i izvršni, vojska i milicija, sigurnost i sudstvo — bili su bez
izuzetka čvrsto u rukama KPJ. Njezini članovi bili su gotovo na svim
ključnim funkcijama mehanizma vlasti (...)«159. Istovremeno, pak, svim
će raspoloživim sredstvima, KPJ onemogućavati djelovanje »lojalnoj
opoziciji«.160
Narodni front kao nadomjestak pokreta
Kako bi zadovoljila »neke stranačke tradicije koje su živjele u naro
du«161 i udovoljila međunarodnim obvezama (sporazum Tito— Šubašić),
Komunistička partija Jugoslavije u tom periodu još ne obznanjuje otvo
reno hegemonistički karakter svoje vlasti. Narodni front Jugoslavije
�EMANCIPACIJA I O RG ANIZACIJA
109
( N F J), u čijim okvirim a i sam a d je lu je , osnovan je na kon gresu J N O F - a
( 5 - 7 . kolovoza 19 4 5 ). O n je im ao izvanjsku form u k o a licije k o jo j su p ri
stupile sve (d o z v o lje n e ) p o litičk e grupe/partije: S a m o sta ln a d em ok ra tsk a
stran ka, Z e m ljo ra d n ič k a stran k a, N aro d n a se lja č k a stran k a, H rv atsk a r e
publikanska se lja č k a stran k a, Ju g o slav e n sk a rep u b lik an sk a stra n k a , N a
rodna rad ikaln a stran k a i druge p o litičk e g ru p acije. P o seb n o st je te k o a
licije bila da su sve o n e p rizn av ale ru kovod eću ulogu K P J u N F J.
N o, glavnu snagu N F J čin ile su tzv. m asovn e o rg a n iz a c ije , n jezin i k o
lektivni član ovi: om lad in sk a o rg a n iz a cija ( U S A O J — U je d in je n i save?
a n tifašističk e o m lad in e Ju g o sla v ije ), o rg a n iz a cija žen a (A F Ž ) , i sindikati
( J S R N j — Jed in stv e n i sin d ik ati rad n ik a i n a m je šte n ik a J u g o s la v ije ) 162.
U d o k u m en tim a N aro d n og fro n ta bila je uglavnom sad ržan a p latfo rm a
K P J ,163 ali p artija je i u novim u v jetim a d jelo v ala na stari n ačin — kao
kadrovska, (p o lu )ileg a ln a , stro g o h ijera rh ijsk a i m o n o litn a o rg a n iz a cija
zasnovna na ap so lu tn o j lo ja ln o sti i poslu šno sti član stv a.
Iak o d je lu je s p o zicija p o r e tk a , N F rabi diskurs p okreta p red sta v lja ju ći
se kao sp let d o b rov oljn ih in teresn ih o rg an izacija (različitih društvenih
grupa poput o m lad in e , žen a, rad n ik a i n a m ješte n ik a , i si.). U stv arn o sti,
pak, »to je bio put i n ačin in d o k trin a cije širokih n aro d n ih m asa id e o lo
gijom i p o litiko m P a r tije , a u isto v rije m e i put n jih ov og ak tiv iz ira n ja na
ostvarivanju p rog ram a P a r tije .« 164 N aro d n i fro n t, d ak le, n ije im ao fu n
kciju » a g re g a cije i a rtik u la c ije in teresa , već fu n k ciju izražav an ja m o n o
litn osti, m o b ilizacije i in te g ra cije m asa o k o id e je in teresn o g je d in stv a
radnih m a s a « .165 (podv. L. S .) O vakav zak lju čak p o tk rep lju ju i b ro jn e
sličn osti različitih m asovnih o rg an izacija. Prva je sličn o st u očljiv a u s a
m om činu o d b aciv an ja » starih «, to č n ije , n ek o m u n ističk ih d ijelo v a v la sti
tih trad icija. N elag od a spram staro g s in d ik a liz m a 166, p rim je ric e , u sp o re
diva je sa staln im strah o m od »fem in ističk ih z a stra n jiv a n ja « prisu tn im u
A F Ž - u . K o d čitav o g N F o sp o rav a se (k la sič n i) k o alicio n i k a r a k te r 167 k o
ji je uoči i to ko m D ru go g sv jetsk og rata bio zn a ča ja n čim b en ik m o b ili
z a cije ljudi različitih p o litičk ih u v je re n ja i k lasn e prip ad n osti na a n tifa
šističk im o sn ov am a. N ad alje, u svim se m asovnim o rg a n iz a cija m a isticao
zaseb an p o ložaj član o v a K P J. K o m u n isti su p e rso n ificira li m od el » u z o r
n o g fro n tov ca« i u je d n o zauzim ali n ajv iše h ije ra rh ijs k e p o z icije u N F.
» P red sjed n ici n aro d n ih o d b o ra i sek re ta ri p artijsk ih o rg a n iz a c ija isto d o b
n o su p red sjed n ici ili ta jn ici o d b o ra fro n ta « .168 P o s to ja la je , d a k le, n ek a
v rsta p e rso n aln e u n ije k ro z k oju je K P J o sigurav ala svoju d o m in a ciju na
svim razin am a o rg a n iz a cije društva. N a taj su način m asov n e o rg a n iz a
c ije , k ao i sam a » n aro d n a vlast« (n aro d n i o d b o ri), fu n k cio n ira le k ao dio
tran sm isio n o g m eh an izm a k oji je , da p arafraziram B ila n d ž ića , služio
�110
KONJI, ŽENE, RATOVI
»nepodijeljenoj vlasti« Partije.169 Treća se sličnost očitovala u prošire
nom uvjerenju o prinudnom karakteru članstva u masovnim organizaci
jama među građanima nekomunistima.170 Česte (samo)kritike koje su se
u svim masovnim organizacijama mogle čuti u tom vremenu odnosile su
se na »labavost organizacije«171, čije je članstvo »iz baze« u znatnoj mjeri
osjećalo samo formalnu pripadnost respektivnim organizacijama. Nez
natni stupanj društvene moći i utjecaja (a očito i ugleda) masovnih or
ganizacija ogledao se u »potcjenjivanju« rada u njima od strane komu
nista koji su se, bez obzira na vlastiti hijerarhijski položaj ulCPJ, identi
ficirali sa stvarnom, djelatnom, društvenom moći vlastite partije. Sami se
komunisti neprestano samokritički osvrću na takve tendencije koje imaju
za posljedicu »izbjegavanje rada« članova KP u masovnim organizacija
ma.172 Još jedan problem, konstantni predmet interesa i lamentacija
AFŽ-a, predstavljala je slaba aktivizacija žena i njihova neznatna zastup
ljenost na rukovodećim položajima u masovnim organizacijama. I naposlijetku, česte reorganizacije — promjene organizacijske strukture ma
sovnih organizacija — sve do stvaranja Socijalističkog saveza radnog na
roda Jugoslavije (SSRNJ) 1953. godine, ukazuju na probleme funkcioni
ranja paralelnih hijerarhija — partijske i masovnih organizacija.
»Dupliranje u radu«, kako su taj problem, žigošući ga, imenovale disku
sije u okvirima AFŽ-a, očigledno je dovodilo do stalnih blokada u siste
mu i povećavalo njegovu redundanciju.
Masovne organizacge, masovno društvo...
Državno vodstvo nastojalo je u neposrednom poslijeratnom razdoblju
političkom propagandom173 uvjeriti domaću i međunarodnu javnost da
je KPJ samo prva među jednakima na političkoj sceni. Pri naglašavanju
neophodnosti političke participacije svih građana u procesu »obnove i
izgradnje«, onodobni politički diskurs zapravo parafrazira osnovnu ideju
masovnog društva: građani ne mogu utjecati na politiku države ako ne
pripadaju politički relevantnim grupama174.
Odnos pojedinca i centralnog aparata vlasti klasična je sociološka te
ma. Već je Emile Durkheim, davno prije nastanka modernog totalitariz
ma, upozoravao na odnos masovnog društva i diktature. Smatrao je da
je, ukoliko ljudi svoju jedinu općenitost nalaze u državi, neminovan ra
spad društva na izolirane, atomizirane individue. »Nacija se može očuva
ti samo tako što će između države i individua postojati ceo niz sekun
darnih grupa koje su dovoljno blizu da individue privuku u svoje po
dručje akcije i na taj način ih baciti u opšti tok socijalnog života (...)
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
111
Hipertrofirana država je prisiljena da ugnjetava i obuhvata (...) društvo
koje čini veliki broj neorganizovanih individua.«175
Komentirajući ovu Durkheimovu tezu, sociolog Vladimir Arzenšek
domeće da »sekundarne grupe« — sistem organizacija — moraju posje
dovati određene karakteristike da bi bile sposobne posredovati između
individua i države, odnosno drugih centara moći. U prvom redu one mo
raju imati »izvore moći koji su nezavisni od centralnog tela a moć tih
grupa mora biti prilična u poređenju sa centrom. (...) Samo snažne i
autonomne grupe mogu delovati kao centri kontramoći i kao nezavisni
izvor komunikacije među svojim članovima, te na taj način eliminisati
društvo kao masu nemoćnih, izolovanih pojedinaca.«176 No u analizama
masovnog društva nije teško pronaći brojne povijesne primjere kako niti
demokratski pokreti/organizacije nisu imuni na postojanje oligarhijske
kontrole u vlastitim strukturama. Robert Michels opisao je oligarhiju u
dobrovoljnim udruženjima i političkim strankama, utvrdivši da domina
cija organizacijskog aparata, u kombinaciji s pasivnošću članstva, održava
oligarhijsku kontrolu. Oligarhiju u demokratskim organizacijama M i
chels tumači kao »nenamjeravanu posljedicu« organizacije.177 Njegova
analiza »nekompetentnosti masa«, prema Arzenešekovom mišljenju, po
dudara se s Lenjinovom analizom partije. Naime, Lenjin će se iz istih
razloga zalagati za partiju profesionalnih revolucionara. U daljnjem po
vijesnom slijedu događaja, staljinistička, totalitarna, definicija odnosa
društva i države, kao i definicija transmisione funkcije svih organiziranih
struktura odredit će razvoj realnog socijalizma, smatra Arzenšek.178
... totalitarno društvo
Ono što, dakle, masovna društva dijeli od totalitarnih nije odsustvo
sekundarnih organizacija, već njihova potpuna kontrola od strane centra
moći. »Totalitarna društva su participativna društva u okviru političkog
monizma; zato njihove organizacije imaju specifičnu funkciju. Poželjno
je da je stanovništvo organizaciono uključeno, ali tu nije reč o nastojanju
da se produbi demokratija u organizacijama i celokupnom društvu, već
o saznanju da je multiplikacijom kontrolisanih aktivnosti moguće pove
ćati indoktrinaciju stanovništva i na taj način smanjiti ravnodušnost i ot
por u kriznim situacijama.«179
Ovo Arzenšekovo određenje totalitarnog društva koje u prvi plan stav
lja pojmove: »organizaciono uključivanje« stanovništva — politički mo
nizam — krizu, vrlo vjerodostojno opisuje mjesto, zadaću i funkcionira
nje masovnih organizacija u Jugoslaviji u prvom poslijeratnom periodu.
�112
KONJI, ŽENE, RATOVI
Upravo izvršena revolucionarna smjena vlasti kojom otpočinje proces ra
dikalnih i dalekosežnih društvenih promjena, gotovo je idealtipska situa
cija koja odgovara formulaciji Arzenšekove opće hipoteze: »Što veću
promenu strukture društva želi da postigne vladajuća grupa, utoliko je
verovatnije da će postojati želja ili čak zahtev za visokim stepenom kontrolisane i manipulisane participacije građana u organizacijama.«180
Franz Neumann, jedan od najprominentnijih teoretičara autoritarnih
sistema, u svojim Bilješkama uz teoriju diktature181 definira totalitarizam
kao tip političkog režima koji je moguće odrediti pomoću pet elemenata.
To su: (1) zamjena pravne države policijskom; (2) koncentracija moći na
način koji isključuje mehanizme podjele vlasti ili dekoncentraciju moći
karakterističnu za liberalno-demokratske režime (podjela vlasti na zako
nodavnu, izvršnu i sudsku, uz postojanje višestranačkog sistema); (3) po
stojanje monopolističke partije; (4) brisanje razlike između društva i dr
žave (zamjena pluralističkih nepluralističkim sredstvima društvene kon
trole); (5) teror182. Za nas je zanimljivo Neumannovo shvaćanje masov
nih organizacija kao jedne od metoda (nepluralističke) kontrole nad dru
štvom. »Sinkroniziranje svih društvenih organizacija«, jedna je od tih me
toda, a ona omogućava »stvaranje stupnjevane elite koja vladajućima
omogućuje unutrašnju kontrolu masa i da prikriju izvanjsku manipula
ciju, tj. da birokraciju u uskom značenju riječi dopuni privatnim vodećim
grupama u različitim slojevima stanovništva«. Također i u slučaju »atomiziranja i izoliranja pojedinca« instrumentalne su »nediferencirane ma
sovne organizacije«. One su nametnute pojedincima nakon što je uslije
dila destrukcija »ili barem slabljenje društvenih jedinica utemeljenih bio
logijom (obitelj), tradicijom, religijom, ili sudjelovanjem u radu i razo
nodi (,..)«183.
Tragovi na marginama teksta povyesti
Ukoliko je A FŽ tek jedna od partijski usmjeravanih i kontroliranih
masovnih organizacija, jesu li historiografski radovi našli načina (i inte
resa) da uoče njezine eventualne posebnosti?
Podudarnost platforme KPJ i Narodnog fronta i u njemu sadržanih
masovnih organizacija iz prvih poslijeratnih godina omogućavala je, pre
ma Bilandžiću, indoktrinaciju ideologijom i politikom Partije, koja je slu
žila dirigiranom aktiviziranju na ostvarenju programa Partije.184 KPJ je
uspjela obuhvatiti gotovo sve stanovništvo masovnim organizacijama, ta
ko da su gotovo svi odrasli bili »organizirani«, a u tom kontekstu Bi-
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
113
landžić tek izrijekom, u nabrajanju, spominje i AFŽ.185 Na sličan način
istraživačica Narodnog fronta Katarina Spehnjak spominje AFŽ tek kao
jednu od karičica u transmisionom lancu KPJ — NF.186 Analizirajući
koncept narodne demokracije, Marija Obradović ističe specifične funkci
je omladinskih organizacija (SKOJ-a i Saveza narodne omladine Jugo
slavije) i AFŽ-a. Njihov je zadatak, pored mobilizacijskog i integrativ
nog, bio i »idejnoobrazovni«: »(...) AFŽ igra naročito važnu ulogu u vaspitavanju žena i dece u duhu socijalizma«.187
Tek toliko o Antifašističkoj fronti žena u »postrevolucionamom« pe
riodu. Navedeni radovi, reprezentativni za znanstveno »razmatranje«
uloge AFŽ-a, ostavljaju je na margini teksta povijesti, onog teksta koji
nastoji rekonstruirati i analizirati dominantni govor moći. Jedno od mo
gućih obrazloženja zbog čega je AFŽ nevidljiva u takvom shvaćanju po
vijesti nalazi se u implicitnom i teorijski nereflektiranom shvaćanju ka
tegorije društvene moći. Sva su, naime, ova istraživanja prošlosti zasno
vana na poimanju društvene moći u skladu s teorijom zero sum game,
kao fiksne veličine, neizbježno jednodimenzionalna. Najopćenitija zam
jerka koja se uvriježenom »nipodaštavanju« AFŽ (a vjerojatno i drugih
masovnih organizacija u tom periodu) može uputiti je ignoriranje rezi
dualnog područja slobode, nerijetko i samovolje, u njihovom djelovanju
pri oživotvorenju »viših« (partijskih) direktiva.
No ukoliko AFŽ promatramo kao jednog od aktera, društvenu mrežu
upletenu u razgranati splet ostalih mreža (gotovo svi odrasli članovi dru
štva su »organizirani«, ne zaboravimo!), kojima je premreženo čitavo
društvo, otvaraju se drugačije interpretativne mogućnosti. »Sociolozi čes
to govore o moći kao o funkciji pozicije bilo u nekoj hijerarhiji međuza
visnih uloga ili statusa, ili neke druge strateške lokacije unutar skupa
odnosa.«188 U okviru pristupa koji predlaže mrežna analiza moć se raz
matra u odnosu prema položaju ili lociranosti u strukturi društvenih mre
ža. Drugim riječima, organizaciju žena i njezinu društvenu moć — nje
zinu samoreprezentaciju, utjecaj, ugled, i si., valja promatrati podjednako
u odnosu spram drugih aktera u spletu društvenih mreža, ali i u odnosu
na vlastitu hijerarhiju uloga i statusa, te u odnosu na one (žene, poten
cijalne članice koje pokazuju otpor »organiziranosti«) koje stoje po stra
ni. To podrazumijeva istrajnu sumnjičavost naspram ideološkog diskursa
koji će prvo implicitno, zatim eksplicitno isticati isključivi monopol KPJ
u regulaciji i rješavanju svih društvenih pitanja, a kojeg usvaja i repro
ducira sama organizacija žena. Ideologije, naime, »nude ljudima kogni
tivne mape koje pokazuju sferu vidljivoga, do koje dopire zdrav razum,
a ono što je važno i bitno one skrivaju«, ističe Vjeran Katunarić.189 Tek
�114
KONJI, ŽENE, RATOVI
znanstvenom analizom, nepristajanjem na dijalog s ideologijom i raz
otkrivanjem njezinog netransparentnog karaktera, moguće je, dakle, na
zrijeti ono »važno i bitno«.
Priču o organizaciji žena kao dijelu poretka izložit ću u četiri dijela.
Prvi će obuhvatiti mijene nacrta organizacijskog ustrojstva i promjenjivu
sreću njegovog funkcioniranja. Drugi će dio podrobnije analizirati već
naznačeni odnos A FŽ-a i KPJ, dok će treći dio predstavljati njihovo
sučeljavanje. Nastojat ću prema arhivskim izvorima rekonstruirati život
organizacije — frustracije, napetosti, ograničenja, ali i tragati za inova
tivnim ponašanjem — koji se javljaju kako unutar hijerarhijske mreže
AFŽ, ali i u odnosu na organizacijsku okolinu. U četvrtom će dijelu biti
prikazana uloga A FŽ kao kolektivnog davaoca usluga u ispunjavanju
društvenih prioriteta koji su se u tom razdoblju artikulirali u vidu tzv.
kampanja. Kampanje su, naime, u »postrevolucionamom« razdoblju
predstavljale kratkoročne, neposredne, »općenarodne« zadatke za čiju
se realizaciju nije zahtijevala »specijalizacija«/stručnost, već je bio dovo
ljan (pretpostavljeni) revolucionarni zanos i odanost sistemu.
Pri tom će sami izvori biti analizirani/interpretirani prema tipu diskursa koji rabe. U rekonstrukciji i analizi organizacijskog ustrojstva AFŽ-a
kao izvori poslužit će materijali (zapisnici, izvještaji, okružnice) viših od
bora A F Ž -a (Glavni odbor A F Ž -a Hrvatske i Centralni odbor AFŽ-a
Jugoslavije), te zapisnici održanih kongresa, sjednica Izvršnog odbora
A F Ž -a Jugoslavije, plenumi GO-a i si. Kritičko-informativni diskurs u
tim je izvorima prisutan na zatvorenim sjednicama, sa strogo kontrolira
nom »javnošću«, dok se reprezentativni diskurs oglašava u direktivama
kojima se rukovodstva obraćaju nižim odborima ili kada reflektiraju ino
vacije/ /mijene organizacijske strukture. Periodizaciju evolucije organiza
cijske sheme/modela organizacije izvest ću na temelju odnosa AFŽ-a i
njegove organizacijske okoline (KP, NF, narodna vlast, tj. vladine usta
nove).
Pandan obrasca komunikacije viših s nižim odborima (i vice versa)
predstavlja komunikacija A F Ž -a s KP. Očituje se hijerarhijska priroda
odnosa (isprva prikriveno, da bi se kasnije vehementno afirmirala) koja
ukazuje na zadanu poziciju organizacije žena u sistemu društvene moći.
Posebno isticanje i analiziranje ovog odnosa (a ne izdvajanje npr. od
nosa s Narodnim frontom čiji je sastavni dio bila AFŽ) zasnivam na
spoznaji da je sam čin članstva u KP predstavljao totalni odnos (brišu se
granice privatno/javno, građanska/politička egzistencija). Upravo zbog
toga sačuvani zapisnici partijske ćelije pri GO A FŽH (a imam razloga
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
115
za sumnju da mnogi nisu sačuvani ili su iz razloga konspirativnosti vrlo
shematski vođeni) propuštaju više takozvanog »života« (međuljudski od
nosi, emocije, pa i strasti, svakodnevica, tijelo) od zbira svih ostalih do
kumenata. Razmatranja o »životu organizacije« temeljit će se na izvori
ma koji ocrtavaju diskusije nižih odbora (»na terenu«) i njihovim izv
ještajima višim odborima. Pogled izvana potražit ću u izvještajima raznih
komisija ili pojedinaca delegiranih za inspekciju »terena«. Kritičko-informativni diskurs prevladava kod iznošenja teškoća i nedoumica u vla
stitim sredinama. On se »probija« i u izvještajima nadređenima, no na
toj ravni komunikacije dolazi i do upotrebe reprezentativnog diskursa u
skladu s pretpostavljenim očekivanjima viših odbora, NF, »komiteta«....
Oni, pak, proniču/razotkrivaju tu zamku i učestalo upozoravaju na ne
pouzdanost takvih izvještaja i »podataka s terena«. (Nije na odmet ope
tovati upozorenje: nikada ne smetnuti s uma da se nalazimo usred igre
iskrivljenih ogledala). Kao izvori za analizu kampanja poslužit će mi direktivna pisma koja višim odborima upućuju instance vlasti, a oni ih pre
rađuju i upućuju na teren (nižim odborima), te povratnih izvještaja nižih
odbora o učinjenom.
Zbog ovakvog pristupa u daljnjem ću se slijedu izlaganja nastojati
oduprijeti sirenskom zovu primarnih izvora koji vodi k pripovijedanju
neprekinutih sekvenci događaja ili izlaganju svih činjenica o danom vre
menu/mjestu. Naime, čuveni je francuski povjesničar Marc Bloch nagla
šavao: »Jedinstvo mjesta potpuno je nepokorno. Samo jedinstveni prob
lem konstituira centralni fokus«.190
ORGANIZACIJSKA STRUKTURA AFŽ-a
Dobro je znano, doba revolucija nisu trenuci najpogodniji za kontem
placiju. Vrijeme je to snažnih zamaha »metlom historije«, kada se još
nereflektirano, tek naslućeno »novo«, iščahuruje iz raskošnih nada, iz ve
likih sveobuhvatnih vizija »boljeg sutra«. I ne samo organizacije stvarane
su bez statutamih nacrta, domišljenih piktograma zamišljenih hijerarhij
skih struktura i funkcija. Stoga nas ne smije čuditi što niti mame akti
vistkinje AFŽ-a, kao niti njihovi »značajni drugi«, tome ne posvećuju
mnogo pažnje.
Modele organizacijske strukture AFŽ-a, koje ću prikazati u procesu
njihovog razvoja, izvela sam na osnovu čitanja/interpretacije dokumenata
nastalih u toku uznositog i krivudavog hoda revolucije i mijena društva
koje su uslijedile. Elementi tih modela AFŽ-a raspoznatljivi su kao ide
alni nacrti — prevladavajući obrasci — čije se manje/više izravne nazna
�116
KONJI, ŽENE, RATOVI
ke nalaze u iskazima Centralnog odbora A FŽ-a Jugoslavije (CO), od
nosno Glavnog odbora A FŽ-a Hrvatske (GO). U njima se reprezenta
tivnim diskursom organizacija žena neumorno legitimira kao dio šire in
stitucionalne mreže, sastavni dio novog poretka, ali i kao samosvojna or
ganizacijska mreža. Izradom modela pokušala sam rekonstruirati jednu
»objektivnu« strukturu, ogoljelu od strasti, želja i utopijskih nada poje
dinačnih aktivistkinja organizacije. Rekonstruirala sam ih na temelju po
maka u diskursu koji rabe, budući da je upravo diskurs — način na koji
pišemo (i govorimo) — kadar odraziti strukturu moći u društvu.
Takav pristup, pored ostalog, obećava i viši stupanj apstrakcije. Nai
me, koristeći kompletni poslijeratni arhivski fond A FZ-a Hrvatske mo
guće je zaključivati o tendencijama bitnim za čitav jugoslavenski AFŽ-a,
budući da su njegov sastavni dio i zaprimljene osnovne smjernice i kon
kretne direktive koje se u tom strogo kontroliranom vremenu razrađuju
u saveznom rukovodstvu — Centralnom odboru AFŽr-a iz Beograda.1 1
9
Dakako, sva četiri modela koja je u razdoblju od 1945. do 1953. godine
moguće očitati, samo su aproksimacije koje opisuju željeno/zamišljeno
organizacijsko ustrojstvo. Oni se nerijetko preklapaju, a njihove su gra
nice u vremenu fluidne i ovisne o lokalnim/regionalnim uvjetima. Mode
li, slike organizacijskog ustrojstva AFŽ-a, odražavaju nekoliko razina
zahtjeva:
1) očekivanja koja dolaze od šireg društvenog sustava (revolucionar
nog poretka);
2) proturječnu samoreprezentaciju organizacije žena (kao sastavnog
dijela poretka, ali i kao pokreta);
3) mogućnosti stvarnog, djelatnog funkcioniranja organizacijske mre
že/ hijerarhije AFŽ-a, tj. realizacije zahtjeva koji na A F Ž postavlja nje
zina organizacijska okolina.
Iznoseći nacrte organizacijskih modela A F Ž -a nastojat ću problema
tizirati odnos organizacijskog modela i ciljeva organizacije žena u mije
nama društva. Pri tome ću poći od tvrdnje Bonnie Erickson da različiti
modeli strukture naglašavaju različite aspekte društvenih mreža, i stoga
vode ponešto različitim predviđanjima o usaglašavanju stavova među
mrežama.192 U svakom su analiziranom razdoblju nezaobilazna slijedeća
pitanja: Unapređuju li transformacije organizacijskih modela AFZr-a
realizaciju jednog od istaknutih ciljeva »socijalističke revolucije« — oslo
bođenje žena? U kojoj je mjeri način na koji je organizacija zasnovana
nakon 1945. bio instrumentalan za poticanje emancipacije žena kao
društvenog procesa dugog trajanja? Koji su organizacijski resursi i opcije
bili na raspolaganju ženama samima da artikuliraju strategije vlastitog
oslobođenja od specifične spolne diskriminacije? Kojim je stupnjem au
tonomije raspolagala A FŽ formulirajući svoje ciljeve, strategije i taktike
u mijenama društva koje su, kao jednu od svojih pretpostavki, nalagale
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
117
radikalne pomake u položaju žena? Da li je organizacijsko ustrojstvo
AFŽ-a pružalo potreban prostor i adekvatan stupanj društvene moći za
ostvarenje tog cilja u zemlji opustošenoj ratnim razaranjima, nerazvijenoj
i duboko prožetoj patrijarhalnom kulturom?
»Učiti, učiti, i samo učiti...«: Odgojni model AFŽ-a (1945-1947)
.... govorio je drug Lenjin, i proročanski nagovijestio početak istinskog
socijalizma tek u onom trenutku kada će se svaka kuharica moći znalački
baviti politikom. Svaka kuharica, ergo, svaka žena.
Autoritativni glas Vladimira Iljiča odzvanjao je i u riječima Anke Berus: »Proširujući rad na političko prosvjećivanje žena, pomoći će [AFŽ]
najširim masama da se nauče državnički misliti, uključit ćemo ih u stvarno
riješavanje svih opće narodnih problema i to već u suštini predstavlja
ostvarenje one ravnopravnosti koju su stekle u borbi, koja im je osigu
rana u našoj narodnoj državi i čija je jedina garancija istinska vlast na
roda.«193 (podv. L. S.)
Indikativno je da najmjerodavniji stavovi o sudbini organizacije žena
u poslijeratnom razdoblju dolaze s pozicije u kojoj je koncentrirana mak
simalna količina društvene moći — iz kancelarije Centralnog komiteta
KPJ, u čije se ime oglasio Aleksandar Ranković. U pismu koje će se s
dužnim pijetetom nadalje citirati u dokumentima AFŽ na svim razinama
stoji bezprizivna ocjena: »Po završetku rata aktivnost žena ne srne i ne
može prestati«.194 Nadalje se ističe neophodnost mobilizacije žena »na
novim političkim, privrednim i socijalnim zadacima«, koje valja postići
učvršćenjem ženskog pokreta. Forma pokreta (»izbegavati svako kruto
centralizovanje samog rada i što više razvijati inicijativu odozdo«) procje
njuje se kao optimalna za privlačenje žena, a pri tom se naglašava da
»AFŽ nije organizacija potčinjena NOF-u, ali mu pomaže svim sredstvi
ma kojima raspolaže«. Zadatak je KP, pored ostalog, da za rad »u AFŽ
mobiliše što veći broj partijki« na rukovodećim dužnostima.195
Što je to što »narodna vlast« očekuje od AFŽ u razdoblju neposredno
nakon »oslobođenja«? Zadaci su veoma općeniti:
— konsolidacija revolucionarne vlasti (borba protiv ostataka neprija
telja, »reakcije« i »protunarodnih elemenata« — crne burze, špekulanata, ilegalnog podizanja cijena, i si.);
— obnova i izgradnja rato m o p ustošene zem lje (sudjelovanje u d o
brovoljnim radovim a; uključivanje žena u privredu i p o m o ć sindikatim a
J organiziranju radnica; osposobljavanje žen a za kvalificirani rad, i si.);
— funkcioniranje svakodnevnog života (rješavanje čitavog niza socialnih problema, kao npr. organiziranje pomoći zaposlenim majkama;
inaprijeđenje zdravstvene zaštite žena; pomoć invalidima, ranjenicima,
‘atnoj siročadi; zaštita i zbrinjavanje djece).
�118
KONJI, ŽENE, RATOVI
Riječju, žene trebaju postati »ozbiljan oslonac države« i »snažni oslo
nac narodne vlasti«, naglašava se na Plenarnom sastanku CO AFŽJ po
četkom 1946. godine.196 Ovi zadaci, dakako, važe za sve građane, no ulo
ga je AFŽ^-a u njihovoj realizaciji dvojaka: da žene privuče i osposobi
za njihovo ostvarivanje (»borbom protiv nepismenosti«, organiziranjem
općeobrazovnih i stručnih tečajeva), ali da ih istovremeno odgaja u duhu
djelatnog iskazivanja lojalnosti novoj vlasti (politički odgoj/ indoktrina
cija). Upravo iz te dvojakosti proizlaze posebni zadaci organizacije žena.
U samoj su pretpostavci opstojanja A F Ž -a specifični deficiti, nedostaci
žena. To bi mogle biti »zaostalost«, »indiferentnost«, kako ih je imeno
vala još Klara Zetkin, ili pak neobrazovanost (nepismenost, niska kvali
fikacijska struktura ili zdravstveno-higijenska kultura). No ne treba za
nemariti niti neke implicirane »prirodne« predispozicije koje će žene sta
viti u »službu naroda« posredstvom svoje organizacije. Upravo su ove
dvije grupe specifičnosti (rad na sebi i za sebe, dakle, emancipacija, te
pretpostavljena predilekcija za rad za druge — za državu, ali i one ne
moćne i potrebite) izvor stalnih protuiječnosti s kojima se organizacija
žena neprestano suočava. Kako uskladiti potrebe žena kao specifične in
teresne grupe sa »širim« društvenim interesima?
Upravo ta će se napetost ogledati, ali i nastojati razriješiti, u modelima
organizacijskog ustrojstva AFŽ-a. Način na koji će A FŽ osigurati pro
vođenje postavljenih zadataka područje je njezine slobodne inicijative.
Po uzoru na ostale masovne organizacije, osnovni je princip izgradnje/
/funkcioniranja organizacijske hijerarhije teritorijalni.
Slika 1: Teritorijalni princip organizacijske strukture AFŽ-a197
Centralni odbor (Jugoslavija)
Glavni odbor (republike)
oblasni
okružni
kotarski
ODBORI:
JEZGRA AKTIVISTKINJA
seoski, gradski, ulični
Pri tome se također naglašava da je čitavu organizaciju potrebno
»odozdo do gore još više povezati s odborima Narodnog fronta, te razviti
najširu propagandu za upisivanje u Narodni front«. Unatoč upozorenju
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
119
da se izbjegava krutost i centralizacija, odbori su morali »da imaju takvu
organizacionu čvrstinu da mogu uključiti i posljednju ženu u opće na
rodni rad u ispunjavanju opće narodnih zadataka«198. Parola o organi
zacijskoj čvrstini bila je na terenu različito tumačena. U nekim se orga
nizacijama prikuplja članarina za AFŽ, u drugima dobrovoljni prilozi, a
u nekima oboje.199 Ekstremni slučajevi shvaćanja »čvrstine« svjedoče o
prinudnom karakteru organizacije. Podaci koji su kritički razmatrani na
sastanku tajnica okružnih odbora govore, primjerice, da su u Slavoniji
neki odbori AFŽ-a uvodili samoinicijativno kazne u novcu i namirnica
ma za žene koje nisu dolazile na sastanke.200 Takvu je praksu rukovod
stvo AFŽ-a suzbijalo s preporukom da se od žena ne ubire članarina,
već da ih se učlanjuje u »Frontu«, kamo bi se trebali prelijevati »prihodi
od zabava i priredaba« koje je upriličivala AFŽ.201
Pa ipak, i usprkos upečatljivog popisa zadataka, svijesti o specifičnosti
mobilizacije »ženskih masa«, i ozbiljno shvaćenog zahtjeva za čvrstinom
organizacije, ambivalentni karakter AFŽ (rad žena za druge kroz rad
žena za sebe same) istrajavao je kao ozbiljan problem. Tako će jedna od
članica GO AFŽH izjaviti: »AFŽ nema nekih svojih posebnih zadataka,
nego on kao sastavni dio Fronta treba da ostvari najužu suradnju s na
rodnim vlastima(...)«202 Slično rezonira i Anka Berus, »počasna« funkcionerka AFŽ-a:
Organizacije A F Ž nemaju nikakve odvojene linije, ali s druge strane one tre
ba da imaju takvu organizacionu čvrstinu, da mogu osigurati uključivanje pa
i posljednje žene u opće narodni rad i ispunjenje opće narodnih zadataka.203
Kako uskladiti nepostojanje »odvojene linije«, tj. strategije koja će že
nama olakšati ispunjenje složenih i zahtjevnih »opće narodnih« zadataka
sa specifičnim »deficitima« žena kao društvene grupe? Problem se tre
bao razriješiti u tipu organizacijskog ustrojstva koji sam nazvala odgojni
model. Njegova se odgojnost sastojala u pretpostavci da će već samo pro
vođenje »linije Fronta« pridobiti/odgojiti/transformirati žene svih druš
tvenih slojeva da učestvuju u revolucionarnim preobrazbama društva.
Činjenica da je organizacijsku strukturu moguće prikazati kao pirami
du sa širokom bazom (potencijalno je to svaka, »pa i posljednja žena«)
čiji je vrh također moguće nedvosmisleno utvrditi, navodi na zaključak
da možemo pretpostaviti izvjestan stupanj organizacijske autonomije. To
znači da je postojala mogućnost artikuliranja ciljeva specifičnijih/autonomnijih od onih koje je Antifašističkom frontu žena povjeravala »na
rodna« vlast. Na to ukazuje i činjenica da su jasno naznačene i dvije linije
unutarorganizacijske komunikacije: vertikalna i horizontalna. Prva se
�120
KONJI, ŽENE, RATOVI
proteže u dva pravca — od nižih ka višim hijerarhijskim razinama (i vice
versa). CO/GO put baze šalju direktive, okružnice, cirkulama pisma, a
prema potrebi sazivaju tajnice nižih odbora na konzultativne sastanke.
Odbornice su, pak, bile dužne slati pismene izvještaje predsjednicama
respektivnih odbora (gradskih, kotarskih, okružnih), dok se od istih
predsjednica očekuje da šalju elaborirane poslanice višem rukovodstvu
svakih tjedan do deset dana.204 Druga je linija komunikacije prožimala
čitavu strukturu posredstvom sekcije za agitprop koja se služi organom
GO-a, mjesečnikom Žena u borbi, te glasilom CO-a Žena danas. Pored
toga, horizontalnu ravan komunikacije osiguravaju i različite brošure,
tjedna ženska radio emisija (Radio Zagreba), a postojala je i ženska knji
žara na Trgu Republike u Zagrebu koja je distribuirala brojna izdanja
AFŽ-a.
Slika 2: Odgojni model AFŽ (1945-1947)
CO/GO
Ambivalentni karakter statusa organizacije očituje se u činjenici da se
»napredne« žene neposredno uključuju u Narodni front (NF), budući da
su ocijenjene kao dostatno odgojene u političkom smislu, dok one »ne
tako napredne« (koje nisu u dovoljnoj mjeri socijalizirane za razumijeva
nje/ provođenje revolucionarnih zadataka — one indiferentne, neodluč
ne, prestrašene ili čak neprijateljski nastrojene) ostaju u organizaciji i
djeluju u njezinim sekcijama (S). Isprva se po oblasnim i okružnim od
borima formiraju tri sekcije: propagandna, kultumo-prosvjetna i socijal
na, dok će se nadalje njihov broj uvećavati proporcionalno sa zahtjevima
za »raznolikošću i gipkošću« u radu organizacije žena20-\ Uputstva za
rad sekcija naglašavaju da se u svom djelovanju trebaju povezivati s od
govarajućim nadleštvima pri organima vlasti (npr. prosvjetnim odjelima
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
121
kod NO i dr.), dok je kod propagandne sekcije direktiva još nedvosmislenija:
Propagandna sekcija Okružnog odbora A F Ž nemože da pravi nikakav pose
ban plan o radu odvojen od plana N F i Narodne vlasti(...).206
Iako se ovaj organizacijski model doima još najmanje protuiječno (za
razliku od onih u godinama koje slijede), niti u ovoj prvoj, za mnoge
aktivistkinje još idiličnoj fazi razdraganosti nakon uspješno okončane
»revolucije«, on također nije lišen stalnih napetosti koje su posljedica
inherentnih mu ambivalentnosti. AFŽ, i kao dio pobjedonosnog poretka,
ipak dijeli sudbinu žena. Na terenu se na nju gleda »s omalovažava
njem«, a posljedica je toga da pojedine aktivistkinje »ne vole raditi sa
ženama«207; kod žena se opaža »osjećaj manje vrijednosti« unatoč Usta
vom zagarantirane ravnopravnosti.208 Djelotvorniju akciju protiv takvih
pojava koči latentni strah od »feminističkih zastranjivanja«, čiji bi znak
moglo biti pretjerano osamostaljivanje od NF. Tako primjerice tajnica
Kotarskog odbora iz Vinkovaca s mnogo nelagode izvještava GO kako
treba i dalje održavati sastanke samo sa ženama
gdje je rad A F Z slab, gdje se žene ustručavaju da odlaze na sastanke s muš
karcima, dok u drugim selima gdje je rad A F Ž -a na priličnoj visini i gdje su
žene shvatile da su i one dio fronta i da one nemaju svojih posebnih zadataka
izvan fronta treba da dolaze na sastanke fronta (...).209
Druga tajnica izvještava o nejasnoćama u odnosu na NF (i šire):
... mi svi skupa još nismo na čisto da li da održavamo masovne sastanke žena
posebno ili sa Narodnom frontom, te da li da ih održavamo uopće ili da ih
nikako ne održajemo.210
Stalan je problem što se
u nekim krajevima (...) na sastancima A F Ž pretresaju potpuno iste stvari kao
i na sastanku Fronte i jasno da žene nisu voljele da odlaze na sastanke žena
jer su morale da slušaju dva puta istu stvar 211
»Krute forme rada« krive su za opadanje aktivnosti organizacije i u
onim krajevima gdje je u vrijeme NOP-a AFŽ bila aktivna. No u pone
kom se izvještaju ono tumači činjenicom da su tada aktivne drugarice
nakon 1945. »prešle na druge zadatke« i prestale radom sa ženama 212
Vertikalna mobilnost žena posredstvom AFŽ-a već je počela uzimati da
nak!
No i kada procjenjuju uspjehe u radu, aktivistkinje su samokritične.
Prema općoj ocjeni AFŽ je najveće uspjehe zabilježila na planu socijal
nih aktivnosti (prvenstveno u raznim oblicima zbrinjavanje djece) i
�122
KONJI, ŽENE, RATOVI
»kampanjama« za obnovu zemlje (dobrovoljni radovi). Takve akcije
ocjenjuju se kao čisto »ženske akcije«, »takoreći humanitarne akcije« pri
kojima je zakazalo »vaspitanje«.
Naš rad među ženama na srne da ostane na prvom stepenu pojedinih akcija,
ne srne da se razbija na suve i praktične sitne radove, nego mora da uzdiže
uvek nove aktivne žene u politički pokret, u državni aparat, u produkciju.2 3
1
Riječju, odgojni model A F Ž -a pokazao se efikasnim za onaj tip mo
bilizacije žena koji je vodio instrumentalizaciji tradicionalnih ženskih
funkcija (karitativni rad — socijalne akcije i rad za lokalnu zajednicu —
obnova). Ogromni radni doprinos žena, kao i postojanje znatnog profe
sionalnog aparata A FŽ214, mogli su biti realni preduvjet organizacijskoj
autonomiji koja bi bila kadra tokom vremena suzbijati kod žena »osjećaj
manje vrijednosti« i nipodaštavanje organizacije. No blokada je nastupa
la sa zahtjevima da se djelovanje AF Ž -a podredi NF-u. On je, pak, puka
transmisija KP, što se ne ističe na masovnim sastancima članica iz baze,
ali o čemu pomno vode računa više hijerarhijske instance. O tome svje
doči i poimanje uloge GO-a iz 1947. godine:
Glavni odbor nije direktivno tijelo za organizaciju AFŽ na terenu, čijim ra
dom treba da rukovode lokalne part, organizacije dajući konkretne zadatke
i kontrolišući izvršenje. Glavni odbor treba da povezuje rad pojedinih orga
nizacija AFŽ, da prenosi iskustva u radu i organizacionim formama 215
Gl. odbori treba da budu studiozna tijela koja će pratiti ostvarivanje ravno
pravnosti kroz ekonomski i privredni razvitak zemlje 216
Dakako, nedirektivnost i »studioznost« republičkog rukovodstva orga
nizacije žena ne bi trebalo toliko naglašavati kada ono u praksi ne bi
prekoračivalo tako shvaćene ovlasti. I tajnice odbora na terenu vjerojat
no su znale pokazivati znakove nepoželjne »samosvijesti« (»nisu članovi
odbora N.F., te joj ne polažu računa o radu, niti ona to od njih traži«217).
Pred kraj ovog razdoblja zamjetno je opadanje aktivnosti i »masovno
sti« organizacije. Samo u Hrvatskoj prestao je rad odbora A FŽ-a u 1500
sela u kojima su djelovali za vrijeme NOB-e. Stoga ne smije čuditi samokritički osvrt Cane Babović, predsjednice CO A FŽ Jugoslavije na taj,
po svemu sudeći, općejugoslavenski trend:
... opaža se, što je isto u svim republikama, naime, da se rad među ženama
najčešće razvija povremeno i to kroz izvesne kampanje(...). AFŽ nije uspela
široko obuhvatiti žene na sudelovanju u svakodnevnom političkom, društve
nom i privrednom životu zemlje. Druga je stvar, što mi nemamo nečega po
sebnoga, specifičnoga, neko pitanje za koje bi se mi kao žene trebale boriti.2l8
(podv. L. S.)
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
123
Ostaje otvoreno pitanje da li je već 1947. godine Cana Babović u uoče
noj činjenici nedostatka autonomije cilja organizacije žena vidjela pozi
tivnu ili negativnu crtu.
Treniranje strogoće: Direktivni model A F Ž-a (1948-1949)
Godina je započela radno. Potkraj siječnja (25-27. 1. 1948) održan je
Drugi kongres AFŽ-a Jugoslavije, a iznesene samokritičke analize dota
dašnjeg rada organizacije i smjernice za njezin daljnji razvoj bile su u
neposrednom dosluhu s najnovijim zbivanjima u društvu.
Naime, sredinom prethodne godine donesen je, po uzoru na sovjetske
»pjatiljetke«, Zakon o petogodišnjem razvitku narodne privrede FNRJ
za period 1947 — 1951. godine, popularno poznat kao »plan industrija
lizacije i elektrifikacije«219. Ujesen 1947. održan je Drugi kongres NFJ
koji je raspršio neodređeni privid postojanja višepartijskog sistema i bezprizivno obnarodovao partijski monopol u svim sferama života. Josip
Broz Tito izabran je za predsjednika NFJ.
I bez »povijesnog NE« koje će uslijediti sredinom godine, 1948. imala
je sve preduvjete da postane »prelomna«, dakle, slavna. U svojoj periodizaciji poslijeratne povijesti Dušan Bilandžić uzima je kao početak »Ve
like prekretnice (1948-1953)«. Koje su se tendencije/procesi, prema Bilandžiću, očitovali u tom trenutku?
To je u prvom redu »tendencija birokracije da se od sluge društva
pretvori u njegovog gospodara«. Birokracija (koju Bilandžić analitički ne
situira u socijalnu strukturu, niti ne identificira u univerzumu političkih
aktera) je kao glavna društvena snaga »uvela monopol na idejno-politički život društva«. Ekstremni egalitarizam u shvaćanju raspodjele do
hotka prema radu, uz cijenu usporenijeg materijalnog razvitka društva
pogodovao je, i bio ostvariv, tek uz jačanje državne vlasti, dok je polu
vojni princip organizacije i funkcioniranja radničke partije, prema Bilandžiću, treći činilac koji je stimulirao proces stvaranja etatističke ekonom
ske strukture.220 U takvoj situaciji dolazi do prirodnog iscrpljivanja re
volucionarnog entuzijazma i požrtvovanja »nekoliko stotina hiljada akti
vista koji su gotovo danonoćno radili za napredak društva«. U radnim
kolektivima javljaju se prvi znaci opadanja proizvodnje i »’čuvanja’ vla
stite radne snage«; u rukovodećem sloju društva javljaju se znaci birokratizacije i »revolucionarnom« moralu posve neprimjerenog neasketskog prepuštanja privilegijama; seljaštvo se sve više buni protiv prisilnog
otkupa i kolektivizacije; javljaju se i prvi znaci međurepubličkih sukoba
�124
KONJI, ŽENE, RATOVI
»naročito zbog alokacije i raspodjele sredstava za investicije koja su u
cjelini bila u rukama federacije«.221
Ovu povijesnu situaciju Bilandžić imenuje »krizom revolucionarne
strategije društvenog razvoja«. KPJ na tu krizu reagira postavljanjem sli
jedećih etapnih ciljeva: učvršćenjem političke vlasti i svojeg rukovodećeg
položaja u društvu, te programom ubrzane industrijalizacije. Ti se poli
tički i ekonomski zadaci uzajamno dopunjavaju: »Ekonomski je utvrđi
vao političku vlast i moć, a politički je davao ekonomiji potreban za
mah.«222 Politika prožima sve pore života »upravo zato što je osnovni
zadatak te etape revolucije bio učvršćenje vlasti«, smatra Bilandžić.223
Udamištvo, natjecanje i slični zadaci tretiraju se kao političke direktive,
a nedisciplina na radu i »slične greške« kao nedvojbeni iskaz političkog
odnosa prema novom režimu.
Organizacija žena nije željela, niti smjela, zaostati. Samokritički se
osvrnula na svoj dotadašnji rad i u njemu utvrdila slijedeće slabosti. Na
prvom je mjestu već i prije konstatirano opadanje rada, zamiranje orga
nizacija na terenu i »samopotcjenjivanje«. Kritizira se aktivistički princip
(A FŽ je postala »uska organizacija aktivistkinja«) i činjenica da u dovo
ljnoj mjeri nisu mobilizirane (»zaostale«) ženske mase. Za to su okriv
ljene »krute« (ali i nedovoljno efikasne) metode rukovođenja; kampa
njski »prakticistički« rad uz nedostatak »političkog objašnjavanja«, tj.
edukacije/indoktrinacije.224 No rukovodstva A F Ž -a ne žele sama podni
jeti taj teret. Zamjeraju »partijskim organizacijama na terenu«
što nisu ozbiljno shvatile zadatke po sektoru rada među ženam a. Taj sektor
partijskog rada u partijskim Kom itetim a ili ne postoji uopšte ili ukoliko i po
stoji, on se u partijskoj organizaciji ne pretresa i potcenjuje se.225
NF također ne shvaća specifične zadatke A F Ž -a i koristi je »najčešće
za izvršavanje tehničkih poslova. (...) Čitavi odbori A FŽ-a upotrebljeni
su u kampanji samo kao tehnička lica, za popise itd.«226 Pri frontovskim
radnim akcijama ne vodi se računa o »specifičnim fiziološkim razlikama
žena«, te je bilo slučajeva teških oboljenja žena zbog neprimjerenog ra
da. Na svojim sjednicama mnogi odbori NF »ne tretiraju pitanje organi
zacije A FŽ u cjelini niti se interesiraju za rad žena. Mnogi drugovi ru
kovodioci Narodnog fronta, oficiri, rukovodioci u narodnoj vlasti ne šalju
i ne puštaju svoje žene da učestvuju u radu NF i AFŽ«.227
Drugi kongres A F Ž -a Jugoslavije donio je, nakon saslušanih referata
i diskusija, te iscrpnih samokritika, direktive za obnovu organizacije. Or
ganizaciju će biti moguće »učvrstiti« tako da se pored »izdignutih žena«
(aktivistkinja) obuhvate i one »najzaostalije«, i to rigoroznim vođenjem
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
125
evidencije i neprekidnim praćenjem rada žena. Njih valja »podići«, do
vesti »na liniju Narodnog fronta preko širokog kultumo-prosvjetnog i
političkog rada« i privući na »ostvarivanje zadataka Petogodišnjeg plana
i izgradnju socijalizma«228. Metode rukovođenja trebaju biti primjerene
»najširem i najmasovnijem pristupanju ženama«, te kroz razvijanje »svih
mogućih oblika rada«. Pristupajući »ženama kao majkama i domaćica
ma« valja ih poučiti kako da povežu svoje težnje s općim interesom i
radom229. Treba prestati s praksom rukovođenja preko mjesnih odbora,
a pridobiti žene na selu bit će moguće stvaranjem seoskih odbora230. Pri
Centralnom, glavnim i sreskim (okružnim) odborima, pored sekretarija
ta, kao stalnog radnog tijela, trebalo je formirati i slijedeće sekcije: 1)
organizacionu, 2) propagandnu i kultumo-prosvjetnu, te 3) sekciju
»Majka i dijete«.231 Postojeće ženske listove neophodno je učiniti pri
stupačnim najširim slojevima žena, u prvom redu seljankama. To će biti
moguće izvesti popularnijim i jednostavnijim načinom pisanja, unoše
njem više beletrističkih i reportažnih sadržaja, te tehničkim urešenjem
list učiniti živim i privlačnim232. Predstojeći izbori za odbore AFŽ-a is
koristit će se za »davanje organizaciji prave sadržine i radnog programa«,
a pažljivim odabirom sastava odbora »podići novi kadar žena« i istovre
meno osigurati neprekidan rad organizacije.233
Plenumi, savjetovanja, konferencije koji su uslijedili, detaljno su ela
borirali kongresne materijale. Pored njihovog ritualnog ponavljanja, do
metali su im, u skladu s pojedinačnom kreativnošću govornica, brojne
varijacije, tako da je, usprkos proklamiranoj kritičnosti prema »birokratizaciji«, počevši od 1948. godine količina i obim arhivske građe u dra
matičnom porastu. Tome je u prvom redu pridonijelo provođenje zak
ljučaka Sekretarijata GO AFŽH čija je svrha bila uvođenje novih mjera
kontrole rada nižih odbora.234 »Organizacione sekcije« zadužene su za
vođenje evidencije primljenih izvještaja (pismenih i usmenih) kotarskih
odbora, te kontrolu izvršenja postavljenih zadataka. Tu će evidenciju vo
diti »plaćeni činovnik«. Propisano je također vođenje arhive (»obične i
tajne«). CO je tiskao posebnu brošuru s detaljnim uputama za vođenje
evidencije i statistike, s podugačkim popisom obrazaca koje treba ispu
njavati i prosljeđivati višim instancama (svaka tri, odnosno šest mjeseci),
uputama za vođenje kartoteka i spiskova, te frekvencijom slanja različitih
izvještaja.235
Na svom trećem plenarnom sastanku GO A F Ž - Hrvatske razradio je
i »pristupačno« obrazložio društvene prioritete i zadatke AFŽ-a u nji
hovom ostvarenju. Petogodišnji plan razmatra se kao osnovni referentni
okvir rada organizacije. Štoviše, njegovo se izvršavanje izjednačava s ra
�126
KONJI, ŽENE, RATOVI
dom na ostvarenju socijalizma. Žene treba maksimalno mobilizirati da
sudjeluju u ostvarenju pjatljetke, što će se postići tek »učvršćenjem orga
nizacije«, tj. obuhvaćanjem svih žena i kontrolom njihovih postignuća.
Budući da do tada nije bilo moguće postići »uvlačenje« svih žena u AFŽ,
predlaže se da se sve one koje sudjeluju u akcijama koje pokreće/vodi
A F Ž smatraju članicama organizacije, a odbacuje se uvođenje članskih
iskaznica A FŽ-a.236
Iz ovakvog je shvaćanja članstva u organizaciji žena moguće zaključiti
da je zahtjev za »omasovljenjem« A F Ž -a zapravo usmjeren na organi
zaciono uključenje/utapanje svih žena u njezine okvire.
Sudjelovanje u organizaciji nije više čin slobodnog izbora pojedinca,
već nešto što se podrazumijeva samo po sebi. Na to više nije moguće
aspirirati, niti je protiv toga moguće prosvjedovati. Time se pospješuje
rastakanje A F Ž -a kao zasebne organizacije i brišu granice prema orga
nizacijskoj okolini. Supstituiranje vlastitog institucionalnog prostora za
odvijanje transakcija, gubljenje jasnih granica one društvene mreže koju
su u prvom postrevolucionarnom razdoblju sačinjavale aktivistkinje
AFŽ-a, moguće je opisati i jezikom mrežne analize. Naime, društveni
prostor za formiranje stavova neće se moći artikulirati ukoliko su veze
između društvenih mreža suviše brojne. U tom će slučaju doći do for
miranja jedne opsežne klike.237 U tom smislu moguće je razumjeti i je
dan od planskih zadataka »političkog izdizanja žena« koji u 1948. pred
viđa »još čvršće povezivanje sa ostalim organizacijama u Narodnoj fron
ti«, te obavezu da se u NF učlani 80% žena (»sa obavezom da redovito
uplaćuju članarinu«) koju je preuzeo III. plenum AFŽH.238
Nevoljko prihvaćanje (ili čak odbijanje) nepopularnih mjera narodne
vlasti (»obezbjeđenog snabdjevanja stanovništva«, odredbe o dvojnim ci
jenama, otkupa poljoprivrednih proizvoda, plaćanja poreza, i si.) AFŽ
ima suzbijati odgovarajućim propagandnim aktivnostima (»propagan
dom i kulturno-prosvjetnim radom«). Takvo će »unošenje svijesti« u na
rod postići objašnjavanjem:
Naši odbori nisu dovoljno objašnjavali da svaka ta mjera naše vlade znači
ogromnu brigu i ljubav za svakog našeg radnog čovjeka i njegov život, i da
socijalizam predstavlja upravo takvu brigu za čovjeka kakva se već sada, u
granicama mogućnosti, pokazuje u našoj zemlji prema čovjeku.239 (podv. L.
S.)
Osnovni zadatak A F Ž -a u ostvarenju petogodišnjeg plana je »uvlače
nje« žena u radnu snagu. »Svaka organizacija mora znati da će se njen
rad mjeriti i po tome, koliko se novih žena sa njenog terena uključilo u
proizvodnju.«240 Stoga je III. plenum A F Ž -a Hrvatske svojim planom
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
127
predvidio da se tokom 1948. u Hrvatskoj u privredu uključi 80.000 do
100.000 žena. Briga za djecu »radnih majki« formulirana je kao jedan od
preduvjeta za ostvarenje tih ambicija. To je ujedno i jedan od najvažnijih
zadataka koje je pred čitavu organizaciju na njezinom II. kongresu po
stavio maršal Tito govoreći o brizi za odgoj djece i majci kao prvom
odgajatelju.241
U ovoj godini plan postaje magična riječ i ulazi u svakodnevnu upo
trebu u životu organizacije. Posve po uzoru na državna privredna podu
zeća svi glavni, kotarski i gradski odbori trebaju izraditi svoje planove
»koji su sastavljeni na bazi planova sekcija i na bazi planova naših orga
nizacija« 242 Planovi s terena dostavljaju se višim odborima po točno
utvrđenoj shemi koja obuhvaća znatan broj točaka, kao što su napr: or
ganizaciono učvršćenje AFŽ; ideološko-politički rad među ženama; po
moć narodnoj vlasti; kultumo-prosvjetni rad; uključivanje ženske radne
snage u privredu; socijalistički preobražaj sela; briga o radnoj majci i dje
ci, zdravstveno prosvjećivanje; organizacija proslava (osobito 8. marta)
itd. Planovi i izvještaji dijele se na godišnje, polugodišnje, tromjesečne,
mjesečne i tjedne, a GO-u se izvještaji dostavljaju jednom mjesečno. Na
ravno, i ti izvještaji o učinjenom trebaju sadržavati sve navedene točke.
To, dakako, nije bio lagani zadatak. Stoga jezik tih izvještaja postaje sve
bogatiji stajaćim mjestima emfatičkog socrealističkog diskursa — učestali
su hvalospjevi »našoj Partiji koja nas vodi u bolji život«, »plameni poz
dravi« s terena, »trudbenici koje je zahvatio takmičarski pokret«, a uz
stari borbeni pozdrav »S. F. — S. N.« na kraju tih poslanica, javlja se i
novi: »S Titom u bolji život!«...
Odbomice se snalaze kako znaju i umiju. Izvještaji i planovi šalju se
GO-u neredovito, formulari se nepravilno ispunjavaju »i iz njih se ne
može vidjeti prava slika stanja i rada organizacije AFŽ-a«.243 Rad mašte
(ili podsvjesti) često ne mari za logiku. Tako primjerice, prema izvještaju
kotarskog odbora AFŽ^a Slunj 1948. godine njegove su aktivistkinje for
mirale 87 aktiva, a u njima je radom obuhvaćeno samo 87 žena; u riječkoj
oblasti organizacijom je obuhvaćeno 12.000 žena, više nego što ima žena
glasača; sam grad Rijeka ima 17.000 žena glasača, a organizacijom A F Ž a obuhvaćeno je 54.382 žene, dok je u Poreču, u kojemu živi 5.466 žena,
u organizaciji aktivno njih 15.722!244 Rezignirano »itd.«, nakon navođe
nja tih i sličnih primjera, komentar je autorica decidiranih uputstava za
pisanje godišnjih izvještaja.
Pored kategorije plana, u ovom su razdoblju ustoličene dvije nove or
ganizacijske forme: sekretarijati i aktivi. Sekretarijati su posebna tijela u
odborima AFŽ koja rukovode radom organizacije između dva sastanka
�128
KONJI, ŽENE, RATOVI
izvršnih odbora. Pored rukovodeće, imaju i koordinacijsku ulogu. U sa
moj organizaciji koordiniraju rad različitih sekcija (članice sekretarijata
moraju biti zadužene za vođenje jedne od sekcija ili na nekom konkret
nom zadatku u odboru), a također posreduju kontakte AFŽ-a s odgo
varajućim organizacijama i ministarstvima. Pomoćni organi za rad sekre
tarijata u glavnim odborima su sekcije (S), a u kotarskim i gradskim ak
tivi (A).
Aktivi se formiraju »oko sekcija gradskih i kotarskih odbora« (npr.
oko sekcije za propagandu preporuča se formiranje aktiva žena agitatorki, oko sekcija »Majka i dijete« aktiv za tečajeve o njezi djeteta, za trud
nice, i si.).245 Aktivi su zamišljeni kao oblici neposredne demokracije iz
baze s ciljem da, kao što im i samo ime daje naslutiti, aktiviziraju »sa
moinicijativu« masa. Posredstvom pojedinačnih i pitanja koja su smatra
na ženama bliska, A FŽ će »zainteresirati žene za opće zadatke u izgrad
nji socijalizma«.246 Nabrojat ću samo neke od aktiva koji su u to vrijeme
bili formirani (i djelovali s promjenjivim uspjehom), kako bi se u punoj
mjeri mogla spoznati njihova širina. To su, primjerice, aktiv za povrtlar
stvo i živinarstvo, aktiv za vezu sa »Zajednicom doma i škole«, za izvođe
nje djece u šetnju, za izvide (aktivistkinje A F Ž -a kontroliraju što rade
roditelji loših đaka), aktiv agitatora (aktivistkinje obilaze kuće žena koje
ne dolaze na sastanke A F Ž -a i tumače im mjere Narodne vlasti, politiku
KP, AFŽ, NF,), pravni aktiv (savjeti i informacije o novim pravnim mje
rama za poboljšanje položaja žena i djece), aktiv za uništavanje stjenica
i gamadi, za proučavanje brošure Dječje zarazne bolesti, aktiv za sabirne
akcije, za brigu o čekaonicama »Majka i dijete«, i tako u nedogled. Što
više, rukovodstvo A F Ž -a vjerovalo je da će na taj način kod žena oslo
boditi »njihovu inicijativu i (...) pravo da izmišljaju same što mogu da
rade, a mi ćemo obilaziti terene, dok će one dolaziti po savjete«.247 No
ta je inicijativa ipak trebala ostati dosljedno kontrolirana. »Jasno je da
mi sve inicijative ne ćemo moći prihvatiti kao dobre i složiti se s tim«,
ističe predsjednica A F Ž -a 248
Reformirana unutrašnja struktura organizacije doima se znatno razvedenijom od one prijašnjih godina, no mijenjaju se odnosi s organiza
cijskom okolinom. Sekretarijati direktno komuniciraju s »narodnom«
vlašću (npr. s Upravama za radnu snagu), i NF-om — obje instance pod
jednako, naime, vrše funkciju države 249 Sekretarijati su istovremeno direktivna tijela, a također imaju i kontrolnu funkciju. Bazna demokracija
potiče se pomoću aktiva koji, posredstvom rješavanja problema iz sva
kodnevnog života žena (praktičnih zadataka), imaju osigurati njihov ula
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
129
zak u orbitu javnosti regulirane i kontrolirane od narodne vlasti / NF/
KP.
Slika 3: Inovacije u unutrašnjem ustrojstvu A F Ž -a 1948-1949.
KP J
NF
NV
A FŽ
sekretarijat (CO)
^ s,
' l 2 .A ,
~V^A2
— A
3
' 1
4,
/ sekretarijat (gradski, kotarski)
sekretarijat (GO)
\
/
sekretarijat (oblasni)
/ osnovne organizacije AFŽ ^ masovna baza
A
n
No koja se bitna promjena zbila u položaju AFŽ-a u odnosu na nje
zinu organizacijsku okolinu tijekom 1948/49. godine? Kurs osnovnih pro
mjena, već sadržan u nagovještajima Drugog kongresa NFJ o zbiljskom
karakteru društvne moći/vlasti, formaliziran je na Drugom kongresu
AFŽ Jugoslavije. Tom je prilikom donesen Statut AFŽ-a (prvi u šesto
godišnjem životu ove organizacije) čiji prvi član ne ostavlja mjesta dvojbi:
Član Antifašističke fronte žena Jugoslavije može biti svaka žena koja uživa
sva građanska i biračka prava u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji,
usvaja program i statut Narodnog fronta i statut AFŽr-a i radi na ostvarenju
programa Narodnog fronta.
Članovi Antifašističke fronte žena su članovi Narodnog fronta.250
Takav bliski srodnički odnos AFŽ-a s NF-om ostavljao je mjesta broj
nim nedoumicama, posebice u svakodnevnom radu AFŽ-a na terenu, te
je stoga bio predmetom čestih dodatnih objašnjenja. Jasnoću takvih eks
plikacija ilustrira stav predsjednice CO AFŽ: »Mi smo već više puta go
vorili da AFŽ nije paralelna organizacija fronta. AFŽ je deo fronta, ali
nije ženski front«.251 Ideološki diskurs ne haje za suptilnosti, niti se bez
prijeke potrebe izlaže transparentnosti iskaza. Njegova je funkcija
prikrivanje i eufemistički prikaz stvarnog odnosa snaga (definicija putem
dvostruke negacije). Ovakva razmatranja organizacijskog statusa AFŽ-a
impliciraju nepostojanje AFŽ-a kao posebne organizacije, njezin uvir u
NF, ali tu činjenicu ne žele eksplicirati, ostavljajući bijeli prostor za nak
nadno upisivanje prigodnih interpretacija. I najdramatičniji događaj
L948. godine upisat će u njega svoja značenja.
�130
KONJI, ŽENE, RATOVI
Nakon Rezolucije zemalja IB-a i napada na KPJ i FNRJ održan je
Peti kongres KPJ (21-28. 7. 1948). Objašnjenja same biti tog sukoba du
go su ostajala na razini njegovih ideoloških i realpolitičkih premisa. Zanemarit ću do sada temeljito istražene stvarne presudne konstitutivne
elemente geneze i razvoja sukoba s IB-om,252 i zadržati se na navodu iz
Staljinova pisma od 27. 3. 1948. kojim se optužuje rukovodstvo Komu
nističke partije da vodi politiku likvidiranja KPJ njezinim rastvaranjem
u Narodnoj fronti.253
Partijski je kongres najenergičnije istakao apsolutno dominantu ulogu
KPJ u društvu, formalizirao svoj status novim programom (to je prvi pro
gram KPJ poslije Vukovarskog kongresa), a na I. plenumu CK KPJ, koji
je održan odmah poslije kongresa na kojemu je obavljeno i formalno
konstituiranje partije komunista, izabran je za generalnog sekretara Jo
sip Broz Tito. Borba protiv staljinizma započela je žestoko, i nastavljena
je staljinističkim metodama te se iskazala
sklonost rukovodećih kadrova na svim razinam a da se još dosljednije i bukvalnije u unutrašnjem društvenom razvoju ide stopam a staljinizma kako bi se
’pobile’ optužbe zasnovane na lažnim inform acijam a i izbilo svako moguće
oruđe iz ruku ’kritičara’ Inform biroa.254
Uslijedila je pojačana represija, posvemašnja kontrola svih građana i
konzekventno jačanje »centralističko birokratskih« metoda upravljanja.
Moć aparata je jačala — samo u federaciji i njezinim ustanovama bilo
je zaposleno blizu 140.000 službenika 255
Poduzeti su i radikalni koraci kako bi se optužbe »Velikog brata« uči
nile bespredmetnima. Već poslije prvog pisma CK SKP(b) otpočeo je
novi val nacionalizacija, što je preraslo u (ekonomskoj situaciji posve
kontraproduktivni) »juriš na male sitne privatne obrtnike«256. Naredna,
i mnogo dalekosežnija akcija, bila je direktiva za kampanju kolektivizacije koja je formulirana na II. plenumu CK KPJ (28-30.1.1949). Plenum
je obavezao lokalna partijska rukovodstva da po rokovima planiraju tok
kolektivizacije po selima, ususret konačnom iješenju seljačkog pitanja
koje je imalo (planski) uslijediti do kraja 1951. godine, kada je većina
seljaka trebala biti kolektivizirana.257
I zadaci koje je partija na Petom kongresu postavila pred organizaciju
žena odražavali su ove prioritete trenutka. Najjači je naglasak na propa
gandi i »vaspitanju«, i izgradnji socijalizma koja »traži saradnju svih, a
istovremeno i kontrolu najširih narodnih masa«.258 Ostali su osnovni za
daci — kultumo-prosvjetni rad čiji je zadatak da ispravi dotadašnju »ni
sku idejnost«, pomoć radnoj majci, mobilizacija žena za uključenje u pri
vredu (ističe se kako je tek 20% žena privredno aktivno) — nepromije
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
131
njeni. Novi, prioritetni zadatak koji se postavlja 1949. godine, nakon II.
plenuma CK KPJ, je provođenje »linije naše Partije na selu«. Unatoč
pomalo grotesknom načinu na koji predsjednica organizacije, urbana in
telektualka Vida Tomšič, zorno objašnjava »prelom u dosadašnjam obra
đivanju zemlje«259, strogost koju nameću direktive ne dozvoljava koleba
nja. Iako se izrijekom ograđuje od represivnih metoda (»natjerivanja«
seljaka koji ne shvaćaju...), i zalaže za metode uvjeravanja siromašnih i
»srednjih« seljaka, s kulacima (stvarnim i nabjeđenim) ne smije biti ne
doumica. Njih treba »uništiti fizički i svakojako«.260
No unatoč dopunjenom konvencionalnom popisu zadataka organiza
cije žena, jedna novina udara u oči. To je jaka impregniranost ideološkim
diskursom koji do tada nije bilo niti približno u toj mjeri prisutan. Ističu
se povijesne zasluge KPJ i CK KPJ i njihova vizionarska uloga, isprav
nost marksističko-lenjinističkog učenja, besklasno društvo kao cilj druš
tvenog razvoja, klasna borba — borba protiv eksploatatora i potreba raz
bijanja utjecaja reakcije, vaspitanje žena i djece u duhu socijalizma.
Politički raditi znači prvo omogućiti radnim masama da pomoću sredstava
agitacije i propagande shvate u čemu su njihovi interesi. (...) Treba znati do
kazati ženama da je njihov interes na našoj strani (...). Često puta žena neće
odmah da vidi gde je njen interes.«261 (podv. L. S.)
Bilo je neprijeporno koja je društvena snaga u ekskluzivnom posjedu
ispravnih spoznaja istinskog interesa (žena kao i svih drugih društvenih
grupa). Ona će te spoznaje obnarodovati nesebično a, kada je to potreb
no, i silom: »Kroz taj politički rad među ženama na osnovu revolucio
narne teorije marksizma-lenjinizma, podići ćemo žene kao aktivne čla
nove Narodnog Fronta, omogućit ćemo im da se odazovu pozivu Partije
da stupe u redove KPJ« 262
Direktiva da AFŽ postane regrutni centar za novačenje članica KP
govori, osim o pomaku u statusu AFŽ-a, i o promjeni partijske politike.
Pored činjenice da je u anti-informbiroovskim čistkama iz KP isključena
gotovo jedna petina komunista učlanjenih 1948. godine263, takav poziv
na obnovu i povećanje članstva, označava i želju za odmakom od kla
sičnog kadrovskog modela ilegalne, zavjereničke partije. Izlaskom u jav
nost KPJ će nadalje, preko svojih discipliniranih pripadnika, dovršiti pro
ces brisanja granica između države i društva 264
To nipošto nije značilo da se partija odricala krutog hijerarhijskog mo
dela ustrojstva i funkcioniranja. U odnosu spram masovnih organizacija,
objedinjenih u NF-u, nakon Petog kongresa KPJ ne ostaje nikakvog pro
stora za dvojbe. KPJ ima rukovodeću ulogu, njezino je mjesto na vrhu
�132
KONJI, ŽENE, RATOVI
hijerarhijskih piramida svih organizacija: partija daje direktive i usmje
rava njihov rad.
Slika 4: Direktivni model A F Ž (1 9 4 8 -1 9 4 9 )
Rukovodstvo A F Ž -a je, s tim u skladu, objelodanilo i novu definiciju
svoje organizacije. Sebe poima kao »partijske rukovodioce«, a AFŽ kao
»organizacionu formu Partije i Narodnog fronta među ženama.265 Ili još
preciznije: »Mi znamo da je A F Ž organizacioni oblik rada naše Partije
među ženama, da je A F Ž jedan sektor Partijskog rada, jedan sektor rada
fronta.«266 Program KPJ je i program »svih masovnih organizacija«267,
dakle i AFŽ. Koje su implikacije pristajanja na takvo određenje organi
zacije žena? To je u prvom redu potpuno gubljenje svih preostalih vidova
autonomije. Kao nasljednica ženskog pokreta koji je imao potencijal
aktiviranja »samoinicijative masa«268, A FŽ se ukrućuje u hijerarhiji koja
ističe potrebu »čvrstine«, dakle, kontrole njezinih pripadnica. Kao zaseb
na organizacija, ona dokida interesnu dimenziju gubeći se u poslušnom
ispunjavanju partijskih direktiva i općenitosti partijskog programa.269
Otpuštanje trudnica s posla, nepridržavanje uredbi o porođajnom do
pustu i zaštiti majki od strane direktora poduzeća, čedomorstva koja s
u
u očaju vršile vanbračne majke,270 i drugi slučajevi koji ukazuju na učes
talu diskriminaciju žena ne mogu funkcionirati kao argumenti za kritiku
sistema — države, odnosno partije...
Sistem je neupitan, pojedinac je u krivu. Stoga A FŽ mora djelovati
tako da žene prilagodi sistemu, kao »škola za žene«, da ih »podigne na
stepen nivoa političkog muškarca«.271
Taj pristup, dakako, nije bio najprimjereniji da poveća motivaciju za
»masovno« učestvovanje u organizaciji. Kako suzbiti vlastitu rastuću ne
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
133
popularnost na terenu, razmatrale su rukovoditeljice AFŽ-a?272 Isklju
čuje se mogućnost da se žene mobiliziraju i organiziraju kao interesna
grupa (čak i u manjem broju definiranih interesa, npr. kao domaćice koje
dijele problem opskrbe, ili u pitanjima reproduktivnog zdravlja) koja bi
mogla ugroziti pretpostavljeno interesno jedinstvo unutar »općih«/»frontovskih« okvira. U isto se, pak, vrijeme ističu interesne dimenzije (briga
za majku i dijete, obrazovanje žena, njihovo uključivanje u privredu kao
preduvjet ekonomskom osamostaljivanju, a time i ostvarivanju stvarne
ravnopravnosti, kako se govorilo) koje bi se mogle realizirati putem ak
tiva.
Isticanjem takvih, i čitavog niza drugih, proturječnih stavova AFŽ se
pridružuje proizvodnji »razlomljenog i fragmentamog govora«, karakte
rističnog za reprodukciju državne vlasti, govora koji ovisi o »pravcima
koji presijecaju strategiju vlasti«.273 Jer kada, primjerice, predsjednica
organizacije u istom referatu/referatima govori o dosadnim sastancima i
konferencijama AFŽ-a zbog kojih se ništa drugo ne stigne raditi, o bespredmetnosti evidencije koja ništa ne kazuje, obara se na profesionali
zam i neprofesionalne profesionalke (nepismene odbomice), »krute« i
fiktivne planove rada, njezin se govor uklapa u tzv. kritiku birokratizma
masovnih organizacija, odnosno jednu od ideoloških strategija vlasti.
Istovremeno, sve te kritizirane pojave i dalje se forsiraju na terenu kao
strategija pojačane kontrole pojedinca i mehanizam učvršćenja te iste
vlasti — hombile dictu — partijske države.
Rijeku, rukovodstvo AFŽ, organizacije kojoj je dodijeljena uloga is
postave države nadležne za žene, govorit će kako žensko pitanje ne po
stoji, već postoje samo pitanja koja žene rješavaju. 274 Koja su to pitanja
koja žene trebaju iješavati, kada i kako, odredit će, dakako, država (NV)/
partija. Time se praksa (ali i teorija) ženskog pitanja vraća svojim iskon
skim izvorima — socijalističkoj tradiciji. Konstituira se, kao u junačka
vremena njemačke socijaldemokracije zadnjih desetljeća 19. stoljeća, kao
problem masovne agitacije i propagande, čime će povijest žena učiniti
još jednu piruetu na spirali svog cirkulamog kretanja.
AFŽ u ovom razdoblju ima tu dvojbenu prednost da žensko pitanje
konstituira posredstvom ideoloških aparata države. Ona »objašnjava«,
traži suradnju, ali i »kontrolira«. Ispisuje pohvale discipliniranju. Povo
dom tzv. Dachauskih procesa u Ljubljani primjerice, u kojima je osuđena
i Angela Vode275, poznata predratna komunistkinja koja je riječju i pe
rom zadužila agitaciju po ženskom pitanju, rukovodstvo AFŽ-a u ime
svih žena izražava zahvalnost Upravi državne bezbjednosti i njezinim ru
kovodiocima za »ovo junačko i uspješno djelo« kojim su ih oslobodili
�134
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
»hitlerovskih ratnih zločinaca i imperijalističkih agenata koji su se uvukli
u naš državni aparat(...)«276. Predsjednica organizacije sudjeluje u radu
tročlane komisije za ispitivanje »slučaja Hebranga i Žujovića«277; traži
da se unište kulaci (»fizički i svakojako«). Čitava organizacija uključena
je u kampanju suzbijanja informbiroovskih laži i obmana, a žene su sa
svojih sastanaka uputile riječi podrške i izraze odanosti državno-partijskom rukovodstvu 278 Participiranje AFŽ-a u ideološkim aparatima dr
žave ne iscrpljuje se samo u discipliniranju (funkcija represije). Ona pod
jednako otvara »zaostalim« ženama prozor u rajski vrt socijalističke uto
pije i ocrtava njegovu pojavu u ženskim slikama (ideološka funkcija)279
Socijalizam je, prema riječima Soke Krajačić, borba za kulturniji život
— čista kuća, bolja kvaliteta hrane; to je borba protiv svake zaostalosti,
praznovjerja i predrasuda kojima žene zavodi naročito reakcionarni kler,
borba protiv nepismenosti »koja je neznatna, ali ipak postoji«...280 Soci
jalizam koji će se ozbiljiti kao rezultat »džinovske bitke« bit će, uvjerena
je Vida Tomšič, onakav kakvim su ga zamišljali klasici marksizma i kak
vim ga »mi sami zamišljamo«.
Z nači, socijalizam koji će značiti sreću, a ne koji će biti onakav kakvim ga
danas proglašuju za uzor socijalizma u SSSR, sivi birokratski socijalizam, koji
zapravo znači ukalupljivanje čitavog života, koji znači svevlast birokracije, a
ne vlast naroda. (...) Mi vidimo po ruskim novinama kako su tam o sve žene
ružno odjevene, i to kao neka potreba socijalizma, sve što negira ono što mi
tražimo — ljepotu, veselje i raznolikost. Treba učiti žene da se znaju lijepo
odijevati i pospremiti svoj stan i da to znaju brzo uraditi.281 (podv. L. S.)
Tradicionalne »ženske sfere«, okosnice »ženskog« subjektiviteta (lje
pota, sreća, dom) dobivaju tako socijalističko-državni legitimitet, za ra
zliku od sovjetskog sivila koje se posve nehotice rimuje sa sivilom kame
na na Golom otoku.
Preostaje mi još da pokušam odgovoriti na pitanje kako (i da li) ovaj
model organizacijskog ustrojstva AFŽ-a unapređuje proces emancipaci
je žena. Promjene koje su do 1949. godine uslijedile u životima »ženskih
masa« iz najnižih slojeva društva, kojima su svojim samoprijegornim ra
dom posredstvom AFŽ-a i same pridonijele, u svakom su slučaju značile
kvalitativni pomak. Osnivanje dječjih vrtića, jaslica i zabavišta, opismenjavanje, podizanje minimuma zdravstvene, prosvjetne i domaćinske kul
ture, ulazak u plaćenu radnu snagu, i si., mnogima je od njih, u skladu
s tadašnjim mogućnostima i standardima, podiglo skromnu kvalitetu ži
vota. No sve su te promjene bile u uzročno posljedičnoj svezi s procesom
modernizacije koji su u nerazvijenim agrarnim zemljama pokrenuli ko
munisti došavši na vlast. Taj se proces modernizacije nije mogao odvijati
�EMANCIPAC IJA I O R G A N IZ A C IJA
135
bez ozbiljnog narušavanja patrijarhalne kulture. Žene su njezinim rastvaranjem dobile mnoge šanse, ali i odgovornosti. O onome Što su even
tualno izgubile, povijest (i ideologija) šute.
Ako se u razdoblju odgojnog modela AFŽ^a (1945-1947) osnovna
proturječnost iskazuje u problemu što učiniti s vlastitom organizacijskom
autonomijom, u razdoblju direktivnog modela (1948-1949) iskazuje se
kao problem kako biti dio sistema, a istovremeno raditi na sebi/za sebe,
prema samodefiniciji specifičnih vlastitih »deficita«. Analiza transforma
cije organizacijskog ustrojstva AFŽ-a u ovom razdoblju pokazala je kako
se takav pothvat, koji zahtijeva autonomni prostor društvenosti, svodi na
funkcionalni dio projekta na čije ciljeve i prioritete žene neće moći ut
jecati.
Što činiti sa suhom granom?
Dualistički model prelazne faze (1950-1953)
Kada se činilo da su pometene i posljednje krhotine Staljinove slike,
njegovi su se dojučerašnji sljedbenici uputili u istraživanje novog, auten
tičnog i samo našeg puta u socijalističku utopiju. Stvara se generalna li
nija KPJ koja će tijekom 1950. poprimiti obilježje novog — samouprav
nog diskursa. Demokratizacija, decentralizacija i debirokratizacija posta
ju parole trenutka, dok »birokracija«, taj grešni jarac, biva podvrgnuta
bespoštednoj kritici. Kao jedna od antibirokratskih mjera provodi se dra
stično smanjivanje broja zaposlenih (za oko 100.000) u saveznoj upravi,
organima vlasti i rukovodstvima društveno-političkih organizacija. Niz
privrednih grana predano je pod republičku upravu, a osnivanje radnič
kih savjeta u poduzećima, započeto potkraj 1949, trebalo je označiti do
kidanje državnog vlasništva i njegovu transformaciju u društveno. Što
više, prilikom inauguracije Osnovnog zakona o upravljanju državnim pri
vrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane građana
Tito je u svom govoru u Narodnoj skupštini obznanio da je donesena
odluka o imedijatnom odumiranju države. Rukovodstvo KPJ odlučilo je
(prvi, ali ne i posljednji put) da »se distancira od aparata vlasti i ojača
kao politička partija svoje klase«.282
Na koji su se način te globalne društvene transformacije odražavale u
životu i funkcioniranju organizacije žena? Od samog su početka 1950.
godine učestali sastanci saveznog i republičkog rukovodstva AFŽ-a. Na
njima se u skladu s novim, ali još ne posve preciziranim obzorima, smje
njuje isticanje uspjeha u radu sa samokritičkim tonovima. Reprezenta
�136
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
tivni i kritičko-informativni diskurs pretpaju se i isprepliću u sve vrtoglavijem ritmu.283
Ističe se kako je AFŽ izrasla u »stvarna politička i organizaciona ru
kovodstva širokih masa žena«, koja su osposobljena »da u svakom mo
mentu angažuju i usmere rad žena na najaktuelnije probleme«.284 For
mirani su oblasni odbori AFŽ-a i njihovi sekretarijati ne kao »neki ad
ministrativni aparat, već (...) operativna rukovodstva«, što je bio jedan
od zadataka koje je postavio još III. kongres AFŽ-a. Osnovane su i nove
komisije — za uključenje žena u privredu i za rad sa ženama na selu —
pri CO, GO-ima i oblasnim odborima.285 Kao dodatna potkrepa tvrdnji
o »učvršćenju organizacije« navodi se učešće žena u izborima za narodne
odbore koji su održani koncem 1949. godine — njihov primjeran »izlazak
na izbore« u kojima su birale »najbolje i u izgradnji socijalizma oprobane
trudbenike, među kojima su bile kandidovane i birane žene u mnogo
većem broju nego na prošlim izborima« 286 Pogledajmo koliko ih je bilo
među »najboljima«:
ORGANI NARODNE VLASTI
Broj izabranih žena iz NRH
5
Savezna skupština
9
Sabor NRH
1945. godine
341
1947. godine
Kotarski narodni odbori
470
1950. godine
Mjesni narodni odbori
360
1945. godine
1145
1947. godine
2630
1949. godine
2630
1950. godine
4588
Izvor: Referat Soke Krajačić, Sastanak 1.0. G0 AFŽ Hrvatske, 2. 2. 1950.
»Pravilno reagovanje« na napade IB-a također je dokaz hvalevrijedne
političke lojalnosti žena. Ona se iskazala i premašivanjem planskih oba
veza za 1949. (do Dana Republike plan industrijske proizvodnje u Hrvat
skoj premašen je sa 111%)287, povećanjem »garantirane opskrbe«288,
porastom broja žena uključenih u industrijsku proizvodnju289 i u seljačke
radne zadruge.290 S osobitim se ponosom ističe djelatnost organizacije
pri pomoći narodnim vlastima u zbrinjavanju djece291 i provođenju u ži
vot onih uredaba Savezne vlade koje »omogućuju još aktivnije učešće
žena u socijalističkoj izgradnji zemlje«, činjenica da je svaka treća žena
(od broja glasača) učestvovala u radnim akcijama NF-a, kao i rezultati
postignuti na opismenjavanju žena.
�EM ANCIPAC IJA I O R G AN IZ AC IJA
137
Samokritike, pak, ukazuju na to da su planovi za 1949. godinu »bili
nerealni, tj. odstupali su od glavnih zadataka Partije, zato jer nije bilo
koordinacije sa planovima part, organizacija, nego su se planovi sveli sa
mo na specifične zadatke organizacije AFŽ-a«.292 Zbog toga predsjedni
ca GO-a smatra da se kod sastavljanja planova za 1950. godinu treba
»tješnje povezati sa partijskom organizacijom« (odnosno s kotarskim,
gradskim i oblasnim komitetima Partije). Koji su, dakle, partijski priori
teti u okvirima kojih AFŽ mora planirati svoj rad? To je u prvom redu
socijalistički preobražaj sela (AFŽ će organizirati seminare u SRZ za
žene, pomagati kod otvaranja dječjih ustanova i servisa, formirati čita
lačke grupe, i si.), pomoć narodnoj vlasti u provođenju privrednih zada
taka (osposobljavati odbomice, poticati učešće žena u narodnoj inspek
ciji), kultumo-prosvjetni rad među ženama, pomoć narodnoj vlasti u
zdravstvenom prosvjećivanju (u tu će svrhu AFŽ formirati aktive), uk
ljučivanje stalne ženske radne snage u privredu i »borba za veću produk
tivnost rada«. Kao poseban zadatak koji je organizaciji žena postavio
Plenum CK KPJ javlja se pitanje odgoja predškolskog djeteta.
Istaknuta meta samokritika je i »formalizam« u radu AFŽ-a, prevelik
broj sastanaka i previše kruta »evidencija«, »dupliranje« tj. »nekoordini
rano« preklapanje rada s NF-om, te direktivni način rukovođenja
(okružnicama »od gore do dole«)293, a osobito su oštre bile zamjerke
»profesionalizmu« — plaćenim funkcionerkama kao glavnom osloncu
organizacije. »(...) Na taj način često pretvaramo našu organizaciju u su
hu granu na našem živom društvenom telu koje se bori sa tako ozbiljnim
problemima života«, lamentira Vida Tomšič na jednoj od sjednica Iz
vršnog odbora CO AFŽ-a.294 Sve ove kritike pogađale su hiperinstitucionalizaciju, rigidnost organizacije i, pored svih dosada provedenih mje
ra integracije u državni aparat, okrenutost ka vlastitim prioritetima
(»svođenje na specifične zadatke«). Diskusija o planovima rada za 1950.
godinu nije, dakako, ostavila nedoumice o izvoru direktiva. Osnovni ori
jentir više nije samo generalna partijska linija, već su to i respektivne
instance KP čije će smjernice morati uvažavati odbori AFŽ-a na istoj
hijerarhijskoj razini. Riječju, »glavne zadatke postavlja Partija, specifične
zadatke naša organizacija i uslovi terena«. One tajnice i predsjednice od
bora okupljene na prvom godišnjem sastanku koje nisu planove svojih
organizacija »prodiskutirale« s partijskim komitetima, obavezale su se da
će te »manjkavosti« obavezno ispraviti.295
Reorganizacija postaje ključna riječ u diskusijama o radu organizacije
žena tijekom proljeća 1950. godine. U ozračju sveprisutne nove frazeo
logije o »razvijanju demokratičnosti i učenju naroda na svakom mjestu
�138
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
samoupravljanju sa svojom sudbinom i sudbinom svoje domovine« dolazi
do kopemikanskog obrata u samodefiniciji organizacije i poimanju tek
donesenih zaključaka.296 U skladu s oštrim kritikama direktivnih metoda
rukovođenja ukidaju se istom formirani oblasni odbori, a specifični za
daci organizacije, netom izbačeni kroz prozor, ulaze kroz vrata. Upute
za reorganizaciju namijenjene terenu naglašavaju potrebu potpune do
brovoljnosti u radu AFŽ-a, širinu organizacije i raznolikost u radu koji
bi imali osigurati ostvarenje »ličnog interesa« — što treba značiti da sva
ka žena uključena u organizaciju učestvuje u rješavanju za nju najhitnijih
pitanja. Osnovna metoda rada trebala bi biti savjetovanja sa stručnjacima
i čitavim aktivima AFŽ-a, dok će vođenje evidencije biti maksimalno
pojednostavljeno 297 Težište rada ubuduće treba biti na neposredovanom i neposrednom aktivizmu osnovnih odbora. Najradikalnija od mjera
reorganizacije bila je deprofesionalizacija organizacije žena. Plaćene će
funkcionerke dobiti otkaz, *
BILJEŠKE
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
Usp. Jovanka Kecman, Žene Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama 191419 4 1, N arodna knjiga/ISI, Beograd, 1978; Lydia Sklevicky, »Karakteristike organiziranog dje
lovanja žena u Jugoslaviji u razdoblju do drugog svjetskog rata«, Polja, Novi Sad, 308 i 309,
1984, str. 415-417,454-456; Lydia Sklevicky, »Organizirana djelatnost žena Hrvatske za vrijeme
Narodnooslobodilačke borbe 1941-1945«, Povijesni prilozi, Zagreb, 1984, 3(1),-str. 85-127.
Prva ženska organizacija u Hrvatskoj (i južnoslavenskim zemljama) bio je »Gospojinski odbor
za održavanje pjestovališta« osnovan 1855. godine.
John A. Pockock, »The Origins o f the Study o f the Past«; nav. pr. Gisela Bock, »History, Wo
m en’s History, G ender History«, E U I Florence Working Paper No. 87/291, 8.
Usp. npr. Dušan Bilandžić, Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, III. dopu
njeno izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 1985.
G. Bock, nav. dj., str. 19.
Vidi poglavlje: »Konji, žene, ratovi: problem utem eljenja historije žena u Jugoslaviji«.
A Heritage o f Her Own. Toward a New Social History o f American Women, ur. Nancy F.Cott i
Elizabath H. Pleck, Simon and Schuster, New York, 1979, str. 9-20. O temeljima, preokupaci
jam a i metodološkim inovacijama »nove historije« usp. primjerice Miroslav Bertoša, »Povijest
i etnologija u ’novoj historiji’«, Naše teme, 32, 1988, 6, str. 1572-1582.
G. Bock, nav. dj., str. 4.
G. Bock, nav. dj., str. 10.
Michelle Zimbalist Rosaldo, »The Use and Abuse of Anthropology«, Signs, 1980, 5, str. 409.
Joan W. Scott, »Gender: A Useful Category o f Historical Analysis«, American Historical Review,
91, 1986, 5, str. 1054.
J. W. Scott, nav. dj., str. 1067-1069.
Na samim je počecima različite pristupe povijesti žena karakteriziralo preispitivanje i istraživa
nje onih problema u prošlosti koje su dotične varijante feminističke »političke filozofije« stav
ljale u fokus svojih suvremenih interesa. Tako su na pr. liberalna, marksistička i radikalna struja
feminizma sedamdesetih godina u SAD svaka na svoj način obogatile vlastitim tematskim preo
kupacijama istraživanje povijesti žena. Liberalna je struja poklonila najveću pažnju istraživa
njima povijesne evolucije ideologije i prakse »kućevnosti« (domesticity), odnosno privatne sfere;
marksistička se struja orijentirala na paralelnu analizu odnosa među spolovima s analizom kla
�EM ANCIPAC IJA I O R G A N IZ A C IJA
14
15
16
17
18
19
20
£ t t t t K
i e i i
i i
t t K
21
31
32
33
34
139
snih odnosa, i na problem žena kao najamne radne snage; radikalna struja je polazeći od pojma
patrijarhata kao ključne eksplanatome kategorije nastojala dokumentirati »univerzalnu« potla
čenost žena i njihovu »socio-ekpnomsku« ovisnost o rauSkarcima. N. F. Cott i E. H. Pleck, nav.
dj., str. 14-16. J. W. Scott, nav. dj., str. 1057-1066, navodi tri dominantna pristupa karakteri
stična za teoretiziranje roda u američkim društvenim znanostima osamdesetih godina: 1) teorije
patrijarhata; 2) marksistički feminizam; 3) psihoanalitičke teorije koje prožimaju dvije škole:
francuski poststrukturalizam i angloameričke teorije objektne relacije (object-relations).
G. Bock, nav. dj., str. 11.
G. Bock, nav. dj., str. 23.
J. Kecman, nav. dj., str. 1.
Usporediv je slučaj feministička kritika sociologije (usp. Žarana Papić, Sociologija i feminizam,
IIC, Beograd, 1989) koja razotkriva činjenicu da je situiranje nejednakosti spolova u »područje
tišine«, izvan teorijskog diskursa zapravo »sociološka verifikacija dominacije jednog spola nad
drugim«. Studija Z. Papić vrlo elaborirano razmatra dijalektiku između jednog od suvremenih
društvenih pokreta (feminizma) i društvenih znanosti i ističe teorijske implikacije feminističke
kritike sociologije, te analizira heurističke konzekvence — novi senzibilitet — koji se javlja kao
posljedica »sociološke pobune manjina«.
Usp. Rada Iveković, »Studije o ženi i ženski pokret«, Marksizam u svetu, Beograd, 8, 1980, 32,
str. 14-16; za nove evaluacije Francuske revolucije sa »stanovišta žena« usp. Die Neue GeselIschaft — Frankfurter Hefte, 7, 1989, 36, donosi tematski blok »Thema: 1789 — Sind Frauen
Menschen?«
Usp. Vision and Method in Historical Sociology, ur. Theda Skocpol, Cambridge University Press,
Cambridge/London, 1984, str. 16. O dvjestotoj obljetnici Francuske revolucije čini mi se oprav
danim govoriti o procesu oslobođenja žena najavljenom Deklaracijom o pravima žene i građanke
(1791) kao o epohalnom procesu u Tillyjevom smislu. Njezinoj autorici, »’Bezobraznoj Olympe
de Gouges, koja je napustila brigu domaćinstva da bi se umiješala u Republiku’, kako je pisao
Chaumette, odrezana je glava 13. brumairea zbog motiva koje je javno mnijenje smatralo posve
legitimnim: ’Htjela je biti državnik, i izgleda da je zakon kaznio ovu konspiratorku što je zabo
ravila vrline koje priliče njenom spolu’«. Nav. pr. R. Iveković, nav. dj., str. 15.
Ovako ću prevoditi termin »historical sociology« prema opisnoj definiciji Thede Skocpol (nav.
dj., str. 1), koja smatra da historijski orijentirane sociološke studije imaju neke ili sve od nave
denih karakteristika: 1) postavljaju pitanja o društvenim strukturama ili procesima koje razu
mijevaju kao konkretno situirane u vremenu i prostoru; 2) zahvaćaju procese tijekom njihovog
vremenskog trajanja i ozbiljno uzimaju u obzir vremenske sekvence u objašnjavanju njihovih
ishoda; 3) većina povijesnih analiza usmjerava pažnju na međuigre smislene akcije (meaningful
action) i strukturalnih konteksta kako bi shvatile nenamjeravane i namjeravane rezultate u ljud
skim životima i društvenim preobrazbama; 4) osvjetljavaju partikulame i varijabilne karakteri
stike specifičnih vrsta društvenih struktura i obrazaca promjene. »Pored vremenskih procesa i
konteksta, društvene i kulturne razlike od bitnog su interesa za povijesno orijentirane sociolo
ge.«
Usp. T. Skocpol, nav. dj., str. 4.
Dunja Rihtman-Auguštin, Etnologija naše svakodnevice, Školska knjiga, Zagreb, 1988, str. 15.
Vjeran Katunarić, Dioba društva, SDH, Zagreb, 1988, str. 49.
Social Structure and Network Analysis, ur. Peter V. Marsden & Nan Lin, Sage Publications,
Beverly Hills/London/New Delhi, 1982, str. 11.
V. Katunarić, nav. dj., str. 50.
T. Skocpol, nav. dj., str. 385.
T. Skocpol, nav. dj., str. 385.
T. Skocpol, nav. dj., str. 5.
Walter Benjamin, »Povijesno-filozofijske teze«, Uz kritiku sile. Razlog, Zagreb, 1971, str. 27.
Nav. pr. James Gifford, »Introduction: Partial Truths«, Writing Culture. The Poetics and Politics
of Ethnography, ur. James Clifford, George E. Marcus, University of California Press, Berkeley,
Los Angeles, London, 1986, str. 1.
Usp. D. Rihtman-Auguštin, nav. dj., str. 9-39.
T. Skocpol, nav. dj., str. 361.
T. Skocpol, nav. dj., str. 17.
G. Bock, nav. dj., str. 25.
�140
35
36
37
38
39
40
41
42
43
44
45
46
47
48
49
50
51
52
53
54
55
56
57
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
D. Rihtm an-Auguštin, nav. dj., str. 6.
D. Rihtm an-Auguštin, nav. dj., str. 15.
T. Skocpol, nav. dj., str. 362. U tekstu »Novi programi rada i strategije povijesno orijentirane
sociologije« Theda Skocpol podastire tabelu kojom prikazuje istraživačke strategije na temelju
upotrebljenih teorija, koncepata i usporedbi, te ih podvodi pod tri dom inantna tipa: 1) primjena
generalnog m odela na objašnjenje povijesnih instanci; 2) upotreba koncepata kojima se razvija
smislena historiografska interpretacija; 3) analiza kauzalnih pravilnosti u povijesti. (Tabela 11.
1, nav. dj., str. 363).
J. W. Scott, »W omen’s Claims to Equal Rights« (summary), Salzburg Seminar — Session 271,
Gender and the Humanities, Salzburg, August, 1988, šapirografirano.
» (...) diskurs, bez obzira da li je verbalni ili vizualni, fiktivni ili povijesni ili spekulativni, nije
nikada neposredovan, lišen interpretacije, nikada nevin. To vrijedi podjednako za naš vlastiti
diskurs, kao i za one koje nastojimo analizirati ili podvrgnuti kritici«. The Female Body in We
stern Culture, ur. Susan R. Suleiman, Cambridge, 1986, str. 2.
Mihail Bahtin, Estetika slovesnogo tvorčestva, Nauka, Moskva, 1979, str. 254.
Mihail Bahtin, Marksizam i filozofija jezika, Nolit, Beograd, 1980, str. 14-17.
Usp. sveučilišni udžbenik M irjane Gross, Historijska znanost, Sveučilište u Zagrebu, Institut za
hrvatsku povijest, Zagreb, 1976, str. 242.
Usp. veoma primjenjivu raspravu o etnografskim tekstovima, J. Clifford, nav. dj., str. 7.
J. Clifford, nav. dj., str. 14-15.
Nav. pr. Women in Revolutionary Paris 1789-1795. Selected Docum ents Translated with Notes
and Com mentary by Darline Gay Levy, H arriet Branson Applewhite, Mary Durham Johnson,
University of Illinois Press, Urbana, Chicago, London, 1979, 92. (podv. L. S.).
Usp. U te G erhard, »Die Frauenrechtserklarung der Olympe de Gouges«, Die Neue Gesellschaft.
Frankfurter Hefte, 36, 1989, 7, str. 605.
U. Gerhard, nav. dj., str. 605.
Joan W. Scott, »W omen’s Claim to Equal Rights«, nav. dj., str. 1.
J. W. Scott, nav. dj., str. 2.
O na je datirana 27. 8. 1789, dakle dvije godine prije njezine »ženske« nadopune. Usp. Brian
Tierney, Joan Scott, Western Societies. A Documentary History, Volume II, Alfred A. Knopf,
New York, 1982, str. 204-206.
Usp. Ray Strachey, The Cause. A Short History o f the Women's Movement in Great Britain, Vi
rago, London, 1978.
Usp. Sara Evans, Personal Politics, The Roots o f Women’s Liberation in the Civil Rights Movement
& the New Left, Vintage Books, New York, 1980, str. 19-25.
Usp. Žarana Papić, nav. dj., 94-97; A ndrea Feldman, »Eine alternative Frauengruppe in Za
greb. Zwischen Aktivismus und Frauenforschung«, Die ungeschriebene Geschichte. Dokumentation des 5. Historikerinnentreffens in Wien, 16. bis 19. April 1984, W iener Frauenverlag,
Wien, str. 113-123.
Nav. dj. Sare Evans, aktivne sudionice u američkom pokretu za građanska prava 1960-ih i fe
minističkog pokreta 1970/80— godina (inače profesionalne poyjesničarke)na izuzetno detaljan
ih
i zoran način prikazuje proces stvaranja takvih ženskih grupa.
Ta je odredba veoma diplomatski form ulirana — ističe da na izbornim listama SPD -a za gra
dove/pokrajine niti jedan spol ne može biti zastupljen u postotku manjem od 40, niti većem od
50.
Blažu varijantu predstavljaju, i u našem ženskom pokretu između dva svjetska rata zastupljene,
brojne konzervativne (od vjerskih zajednica i konzervativnih političkih stranaka inspirirane)
ženske organizacije koje su okupljale žene sentimentalizirajući njihovu »specifičnu prirodu« i
veličajući njihov »prirodni poziv« majke, supruge i domaćice u oporbi spram zahtjeva za (po
litičkom) ravnopravnošću žena koja je sm atrana »neženstvenom« i u svakom pogledu nećudorednom.
Usp. Claudia Koonz, Mothers in the Fatherland. Women, the Family and Nazi Politics, Methuen,
London, 1987. Autorica ove, do sada najiscrpnije i najlucidnije monografije o ženama u naci
stičkoj Njemačkoj, svoje je zaključke o strahu od emancipacije temeljila, pored ostalih izvora i
na brojnim autobiografskim iskazima tzv. »običnih žena«. To djelo, ujedno, predstavlja međaš
u povijesti žena, budući da je C. Koonz učinila najradikalniji zaokret od »ideologije žene-irtve«
i pokazala široku lepezu motiva koji su omogućili da se u određenoj povijesnoj situaciji žene
�EM ANCIPAC IJA I O R G A N IZ A C IJA
58
59
60
61
62
63
64
65
66
67
68
69
14 1
nađu u ulozi tlačiteljice i krvnika. »Žene su učinile više Štete nego koristi«, pisala je u svojoj
Deklaraciji i Olympe de Gouges, svjesna da bez njihovog saučesništva niti njihovo porobljavanje
ne bi bilo moguće. To je, dakako, nije priječilo da zahtjeva jednakost, budući da bi isključenjem
žena »revolucija bila izgubljena«. Usp. Women in Revolutionary Paris 1789-1795, nav. dj. str.
93.
»Nisam prijatelj ženskog prava glasa. Ako ipak moramo nastaviti s tom lakrdijom, moramo iz
nje izvući sve prednosti koje možemo.... Žene će uvijek glasati za red i poredak i uniformu, u
to možete biti sigurni.« Also sprach Hitler. Nav. pr., C. Koonz, nav. dj., 54.
Usp. Lydia Sklevicky, »Karakteristike organiziranog djelovanja žena u Jugoslaviji u razdoblju
do drugog svjetskog rata«, nav. dj.
Za podrobniji komparativni opis filantropskog feminizma u zapadnoevropskim zemljama usp.
Barbara Corrado Pope, »Angels in the Devil’s Workshop: Leisured and Charitable Women in
Nineteenth-Century England and France«, Becoming Visible. Women in European History, ur.
Renate Bridenthal, Claudia Koonz, Houghton Mifflin Company, Boston, 1977, str. 296-324.
Ilustrativan je primjer zahtjev koji je Zorka Janković-VelikoveČka u ime žena iznijela pred Na
rodnim vijećem u Zagrebu 16.11.1918. kojim traži da i žene budu članovi zakonodavnih tijela,
te da imaju aktivno i pasivno pravo glasa i protestira Sto žene nisu pozvane »na rad oko izgrad
nje nove slobodne države Srba, Hrvata i Slovenaca«. Usp. Arhivski vjesnik, I tom, 1959/60, do
kument 105, 128-129.
Od ovog su se saveza u dva navrata odvojila druStva s izrazitom vjerskom i karitativnom ori
jentacijom, nalazeći neprihvatljivima njegove progresivne — feminističke, socijalne i političke
zahtjeve. Ta su se druStva 1926. udružila u Narodnu žensku zajednicu. No i unatoč tome, 1930.
Jugoslovenski ženski savez objedinjuje 450 druStava. Usp. J. Kecman, nav. dj., str. 163-178.
Taj naziv prihvaćen je 1926, a ishodište orgnizacije je Društvo za prosvjećivanje žene i zaštitu
njenih prava osnovano 1919. u Beogradu i Sarajevu, koje na skupštini feminističkih društava u
Ljubljani 1923. promijenilo ime u Alijansa feminističkih društava. Usp. J. Kecman, nav. dj., str.
178-193.
Podružnica je raspuštena 1937. zbog sukoba sa seniorkama, koje su inače bile veoma zadovoljne
radom svog »podmlatka«, no razumljivo da politizaciju nakon određenog stupnja radikalizacije
nisu mogle više tolerirati. Povjesničari su do sada nanosili veliku nepravdu feministkinjama kada
su, ocjenjujući njihove aktivnosti, bez distance prenosili ideološke argumente »mladih snaga«
ili partijskih ideologa. Ocjenu o »reakcionamosti« ili čak kolaboraciji s režimom (i njegovom
policijom) opovrgava činjenica da niti jedna juniorka (članica SKOJ-a/KPJ) nije bila prijavljena
policiji, mada su seniorke bile itekako svjesne njihovih političkih simpatija i pripadnosti. Za
kritiku izvora, usp. L. Sklevicky, »Karakteristike organiziranog djelovanja žena«, nav. dj. str.
454-456.
Zanimljive indicije o tome moguće je naći u izlaganju »O ženskom pitanju« Vide Tomšič na
Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ, održanoj u Zagrebu 1940. Tim je referatom V. Tomšič do
životno promovirana u eksperticu za tu problematiku. Usp. AIHRPH, ZB-KOM-4/75-75a,
1940, X, str. 19-23.
Proleterski ženski pokret je, dakako, samo terminus technicus koji nalazimo u našoj historio
grafskoj literaturi.
Časopise Žena danas (Beograd, 1936-1940) i Ženski svijet (Zagreb, 1939-1941) pokrenule su i
izdavale juniorke. Oba mogu poslužiti kao primjer za ono vrijeme veoma modernog pristupa
ženskom pitanju (većina tekstova niti danas ne zvuči anakrono) i nizu društvenih problema iz
ženske vizure.
Brojne su samo/kritike komunista zbog zanemarivanja rada sa »ženskim masama«. Navest ću
samo primjer Zemaljskog savjetovanja KPJ u selu Tacen 1939. kada je generalni sekretar KPJ
Josip Broz Tito izjavio: »Ako je većina drugova do sada potcjenjivala važnost uvlačenja žena u
K(omunističku) p(artiju), sada moraju postati svjesni činjenice da je danas stvaranje ženskih
partijskih kadrova naš najvažniji organizacioni zadatak.« Nav. pr. Josip Broz Tito, Žena u revo
luciji, Svjetlost, Sarajevo (et al.), Sarajevo, 1978, str. 34.
Indikativni su slijedeći podaci o postocima učešća žena u članstvu KP: 1925. — 0, 8%; 1926.
— 1, 6%; 1935. — 1%; 1940. — 6%. Usp. J. Kecman, nav. dj., str. 207 i V. Tomšič, nav. dj.
Broj žena u KPJ 1940. godine, prema ocjeni iz referata V. Tomšič na Petoj zemaljskoj konfe
renciji KPJ, bio je slijedeći: od ukupnog članstva žene su u Sloveniji predstavljale 10%, u Crnoj
Gori 6%, u Srbiji 10%, u Hrvatskoj 4%, u Makedoniji 10%, u Vojvodini 5%, a u čitavoj KPJ
6%. Usp. V. Tomšič, nav. dj., Bez pretenzija na neku sustavniju analizu, ovi podaci ipak ukazuju
�142
K O N JI, Ž E N E . R A T O V I
na relevanciju daljnjeg istraživanja međuzavisnosti odnosa stupnja društveno-ekonomskog raz
voja i zastupljenosti žena u revolucionarnoj partiji.
70
Dr. Milica Bogdanović, Izlaganje na Osnivačkoj skupštini društva Ženski pokret, Zagreb 23
5. 1925, A IH R PH , IV/3537, 1925.
71
Usp. Anka Berus, »Za učvršćenje organizacije«, Žena u borbi, 1, 1943, str. 6.
W erner Thonnessen, The Emancipation o f Women. The Rise and Decline o f the Women’s Mo
vement in German Social Democracy 1863-1933, Pluto Press, London, 1973.
73 W. Thonnessen, nav. dj., str. 7.
74 W. Thonnessen, nav. dj., str. 7-8.
72
75 W. Thonnessen, nav. dj., str. 8-9.
76 W. Thonnessen, nav. dj., str. 9.
77
W. Thonnessen, nav. dj., str. 9.
78
Vlasta Jalušič, »V politiki potrebujem o podporo žensk... (Subjektivacija žensk v proletarsko
razredno zavest ali kako je nastala podoba proletarke) (1890-1914)«, Razprave. Problemi, 279280, XXV, 1987, 7-8, str. 31-49.
79
80
81
Usp. iscrpnu egzegezu V. Jalušič, nav. dj., str. 31.
Vidi: Jalušič, nav. dj., str. 32.
Usp. V. Jalušič, nav. dj., str. 35.
82
Nav. pr. V. Jalušič, nav. dj., str. 37.
83
Vidi: Jalušič, nav. dj., str. 41.
84
Usp. prim jere V. Jalušič, nav. dj., str. 38-42.
85
86
Usp. prikaz »G ebarstriekdebatte », V. Jalušič, nav. dj., str. 44-45.
Vidi: Jalušič, nav. dj., str. 46.
87
Usp. relativno suvremeni primjer istraživanja položaja žene u Hrvatskoj s početka 1970— go
ih
dina. Na pitanje »Sm atrate li da žena treba imati plaćeni posao?« neopozivo potvrdan odgovoi
(»Da«) dalo je tek 32% zaposlenih i 21,6% nezaposlenih žena. Indikativno je da kod tih odgo
vora nije potvrđeno postojanje korelacija niti sa stupnjem obrazovanja, veličinom obitelji niti
porijeklom. Jedina pozitivna korelacija utvrđena je s prosječnim dohotkom po članu obitelji.
Usp. M. Mihovilović, J. Klauzer, N. Ostojić, Položaj žene u porodici i društvu u Hrvatskoj, IDIS,
Zagreb, 1971.
88
Vidi: Jalušič, nav. dj., str. 46.
89
Svoju studiju Vlasta Jalušič zaključuje hipotezom (koju ocjenjuje kao »možda drsku«) da je
»ženska agitacija« u Njemačkoj socijaldemokratskoj partiji predstavljala uvertiru u masovnu
propagandu dvadesetog stoljeća. Tu tezu potkrepljuje iskazom nacionalsocijalističkog govorni
ka: »In der Politik braucht man die Unterstiitzung der Frauen, die Manner folgen einem von allein.«
V. Jalušič, nav. dj., str. 48.
90
91
Nav. pr. J. Kecman, nav. dj., str. 78.
»Žene socijalisti (komunisti) usvajaju maksimalni i minimalni program partije komunista Jugo
slavije i smatraju sebe kao deo partijske celine. U isto doba one isključuju svaku zasebnu or
ganizaciju žena, a sebe smatraju tehničkim — izvršnim odborom u agitaciji i organizaciji žena«,
(iz Statuta žena socijalista-komunista) nav. pr. J. Kecman, nav. dj., str. 78.
Polovicom 1930— godina CK KPJ kritizira »komuniste« zbog nerazumijevanja potrebe rada
ih
sa ženama i »postojanja najnakaznijih shvatanja« kao npr. »da žene nisu za revolucionarnu
borbu, da je besplodan rad među njima, da nisu konspirativne, itd. Takvim shvatanjima često
su neki naši odgovorniji drugovi nastojali da opravdaju svoj nerad među radnicima, a nekoji od
njih bili su čak i mišljenja da se žene ne smiju uvlačiti u našu partiju i omladinu iz gore navdenih, naravno, potpuno netačnih razloga.« Nav. pr. J. Kecman, nav. dj., 207. U izlaganju na
Petoj zamaljskoj konferenciji KPJ o »ličnom životu članova Partije«, Josip Broz Tito je osudio
postojanje »nedrugarskog ponašanja prem a drugarici«, je r ima i takvih drugova koji drugarice
»i tuku«. Također je izvrgao kritici i one drugove koji »vole da se žene ili neke drugarice po
našaju kao malograđanke...«. Usp. Izvori za istoriju SKJ: Peta zemaljska konferencija K PJ (19-23.
oktobar 1940), ur. P. Damjanović, M. Bosić, D. Lazarević, Izdavački centar Komunist, Beograd,
1980, str. 39.
92
93
Upravo termin »dvojna potčinjenost« koristi član CK KPJ Sreten Žujović u svom izvještaju
Centralnom kom itetu od augusta 1936. Nav. pr. J. Kecman, nav. dj., str. 210.
�EMANCIPAC IJA I O R G A N IZ A C IJA
143
94 AFŽ je osnovana na Prvoj zemaljskoj konferenciji AFŽ Jugoslavije održanoj u Bosanskom Pe
trovcu 6.-8. 12. 1942. No stvarno je funkcionirala kao dio narodnooslobodilačkog pokreta već
godinu dana prije formalnog utemeljenja, budući da Okružnica br. 4 CK KPH od 6. 12. 1941.
precizira njezine ciljeve i organizacioni oblik.
95 Za podrobniju analizu promjena organizacijskog ustrojstva i njegovih implikacija, usp. L. Skle
vicky, »Organizirana djelatnost žena Hrvatske za vrijeme NOB-e 1941-1945«, nav. dj., str. 98115.
96 Usp. »Upute za rad A. F. Žena«, AIHRPH, AFŽ, 2/71, siječanj 1944.
97 Usp. L. Sklevicky, »Organizirana djelatnost žena Hrvatske za vrijeme NOB-e 1941-1945«, nav.
dj., str. 102.
98 Veoma su ilustrativna zapažanja o efektima reorganizacije koja Marica Zastavniković iznosi u
pismu »s terena« od 24.4.1944. upućenom Glavnom odboru AFŽ Hrvatske. Primijetila je kako
»muški na svim položajima strašno sektaše u pogledu na žene, tako da imaš vrlo malo žena po
NOO-ima i te koje su članice, ne pozivaju redovno na sastanke, ili ih dodjeljuju komisijama u
kojima ne dolaze do izražaja. (...) Dogodilo mi se baš ovih dana na kot. Koprivničkom. Dođem
na sastanak, puna soba drugova, a niti jedne drugarice. Pitam gdje su drugarice. Zar nema niti
jedne žene? Vele mi kako — ne, AFŽ je zastupan. Pa drugarica od AFŽ je naša kuharica. (...)
Kad pokrenem pitanje drugarica i kada ih pronađem i dovedem, rasporedim rad, onda sam
sigurna da ću te drugarice slijedeći put naći u kuhinji.« AIHRPH, AFZ, 2/77.
99 Usp. Lydia Sklevicky, vidi poglavlje »Antifašistička fronta žena — kulturnom mijenom do žene
’novog tipa’«.
100 Usp. Lydia Sklevicky, Žene i moć. Povijesna geneza jednog interesa, neobjavljena magistarska
radnja, Filozofski fakultet, Zagreb, 1984, str. 105-115.
101 Usp. Žene Hrvatske u narodnooslobodilačkoj borbi. I, Glavni odbor Saveza ženskih društava,
Zagreb, 1955, dokument 183, 289.
102 Anka Berus, »Bratstvo i jedinstvo, nova narodna vlast = temelj sretne budućnosti naših naro
da«, politički referat na prvom kongresu AFŽ Hrvatske, Zagreb, 21-23. 7.1945. Usp. AIHRPH,
KZDAŽH, 1945.
103 Žena je bila lišena ustavnih prava (biračko pravo na izborne funkcije i javno istupanje u poli
tičkom životu); bila je izrazito diskriminirana u sferama društveno-ekonomskog života koje su
bile regulirane (nejedinstvenim) građanskim zakonikom, kao što je npr. bilo područje imovin
skog (stvarnog i obligacionog), nasljednog i porodičnog prava; socijalno i radno zakonodavstvo
također je postojalo tek u rudimentarnom obliku i obuhvaćalo veoma mali broj žena. Usp. J.
Kecman, »Pravni položaj žene«, nav. dj., str. 60.
104 Upitan što misli o ženskom pravu glasa, odgovor potpredsjednika vlade dr. Vlatka Mačeka
suradnicama Žene danas u intervjuu 1938. (objavljen je u Ženi u borbi tek 1944.) niti ne zvuči
osobito cinično: »Tko bi se na primjer brinuo za moju kuću i djecu, kada bi se moja gospođa
počela baviti politikom. Kuća i djeca to je nešto najljepše za ženu, jer žena izvan kućnog ognjišta
izgubila bi ono što je resi kao ženu. (...) Za ženu je kuća, a za muškarca politika.« Bosiljka
Krajačić, »Od obmane do izdaje«, Žena u borbi, 7, 1944, str. 5-6.
105 Usp. Joan Scott, »Women’s Gaim s to Equal Rights«, nav. dj., str. 1.
106 »Slobodno izražavanje misli i stavova jedno je od najdragocjenijih prava žena, jer ta sloboda
osigurava priznavanje očinstva djece. Svaka građanka može slobodno reći: ’Ja sam majka tvojeg
djeteta’, a da ne bude barbarskim predrasudama prisiljena sakrivati istinu. Ne treba joj oduzeti
odgovornost za zloupotrebu te slobode u zakonom određenim slučajevima.« »Dic ’Erklarung
der Rechte der Frau und BQrgerin’ von Olympe de Gouges«, Die neue Gesellschafi. Frankfurter
Hefte, 7, 1989, str. 618.
107 Dr Ana Prokop, Položaj žene u porodičnom pravu FNRJ, AIHRPH, KZDAŽH, 1948.
108 Dr Ana Prokop (1912-1975.) bila je prva žena nastavnica/redovni profesor tog fakulteta.
Formiranju njezinih pogleda i senzibiliteta za porodično pravo zasigurno je pridonio i njezin
angažman u prijeratnom ženskom pokretu. Bila je aktivna članica junior sekcije Udruženja uni
verzitetski obrazovanih žena, i funkcionerka Upravnog odbora (izabrana na listi omladinske
podružnice Ženskog pokreta u Zagrebu koju je predložila njezina »frakcija« SKOJ-a). Sura
đivala je s NOP-om, a od 1943. radi na oslobođenom teritoriju. Usp. Mira Alinčić, »Život i
rad prof, dr Ane Prokop«, Zbornik pravnog fakulteta u Zagrebu, XXVIII, 1978, 1-2, str. 5-7.
109 A Prokop, nav. dj., str. str. 1.
110 A Prokop, nav. dj., str. str. 3.
�144
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
111 Neodređenost tog broja proizlazila je iz nejasnog pravnog položaja starokatoličke crkve. Usp.
A. Prokop, nav. dj., str. 4.
112 Komentirajući ovaj paragraf, A. Prokop sm atra d a je njegov autor »morao upravo šopenhauerovski mrziti žene i da mu nije bilo dosta da im dade tako podređeni položaj, nego je osjećao
potrebu da ih i uvrijedi«. A. Prokop, nav. dj., str. 8.
113 Član 24. Ustava FN RJ glasi: »Žene su potpuno ravnopravne sa muškarcima u svim područjima
državnog, privrednog i društveno-političkog života.Z a jednaki rad žene imaju pravo na jednaku
plaću kao i muškarci i uživaju posebnu zaštitu u radnom odnosu. Država naročito štiti interese
majke i djeteta osnivanjem rodilišta, dječjih domova i obdaništa i pravom majke na plaćerii
dopust prije i poslije porođaja.«
114 Usp. A. Prokop, nav. dj., str. 12.
115 Usp. A. Prokop, nav. dj., str. 12-14.
116 A. Prokop, nav. dj., str. 14.
117 A. Prokop, nav. dj., str. 47.
118 Usp. Gejl Rubin (Gayle Rubin), »Trgovina ženama: beleške o ’političkoj ekonomiji’ polnosti«,
Antropologija žene. Zbornik, Ž. Papić, L. Sklevicky, prirediteljice, Prosveta, Beograd, 1983, 91151.
119 Polazeći od marksističke kritike političke ekonomije kapitalizma, brojne feminističke autori
ce/autori ukazali su na ograničenja ekonomskih teorija (i marksističke paradigme) u teorijskom
fundiranju ekonomije reprodukcije. Usp. M aureen Mackintosh, »The Sexual Division of La
bour and the Subordination of Women«, O f Marriage and the Market, K. Young, ur. C. Wolkowitz, R. McCullagh, CSE Books, London, 1981, str. 1-15.
120 O istrajnosti suprotstavljenih shvaćanja (ženskog) rada kao potrebe za samoreaJizacijom i kao
izraza nužde svjedoči i recentni primjer koji je m orao rješavati Ustavni sud SFRJ početkom
1980-ih godina. Tada je grupa sveučilišnih profesorica sudskim putem osporila ustavnost zako
na koji prisiljava žene da se umirove 5godina prije muškaraca. Pod rukovodstvom socijalističkih
samoupravnih sindikata došlo je do veoma oštre polarizacije intelektualki i radnica kojima je
taj zahtjev predstavljen kao prijetnja dokidanju njihovog prava da za punu mirovinu rade kraće
od muškaraca. U toj se polarizaciji na neobično jasan način očitovala (implicitna) kvalifikacija
ženskog rada kao izraza nužde. Druga strana nužde predstavljena je kao luksuz. Čini se da se
»proleterski antifeminizam« (i antiintelektualizam ) ne predaju tako Iako!
121 Da stare ideološke sheme istrajavaju i u drugim društvenim uvjetima svjedoče i napadi na novi
feminizam koji se u Hrvatskoj javio koncem 1970-ih godina. Tada su dežurni, ali i samozvani
ideolozi inzistirali na činjenici da su feministkinje zapravo »dokone gospođe« — mahom inte
lektualke! Usp. jedan od mnogih tekstova koji koriste tu argumentaciju, npr. Slaven Letica,
»Skica (!) za komunistički manifest protiv feminizma«, Pitanja, 1-2, 1980, str. 53-58.
122 Zahtjevi s područja radnog zakonodavstva formulirani su kao: izmjene svih odredbi u zakonima
i uredbam a koje stavljaju žene u neravnopravni položaj prem a muškarcu u pogledu zapošljava
nja i u radnom odnosu; osigurani pristup ženam a u zvanja za koja su kvalificirane; jednaka
nagrada za jednaki rad; priznavanje poziva žene kao majke i domaćice kao produktivnog poziva.
Zahtjevi žena u okviru radničkog pokreta stavljali su veći naglasak na socijalno-protektivne
kom ponente, poput plaćenog porodiljskog dopusta, ponovnog prim anja radnica i namještenica
na posao poslije bolovanja i porođaja, protiv izbacivanja trudnica s posla. U sferi radnog prava
isticani su jednaka plaća za jednaki rad i jednaki uvjeti za mušku i žensku radnu snagu. Usp.
L. Sklevicky, »Karakteristike organiziranog djelovanja žena u Jugoslaviji...«, nav. dj.
123 Flora Tristan (1803-1844) svoje je stavove izložila u djelu L ’Union ouvriire (1843) koje je, sma
tra E. Bom em an, »po jasnoći, viziji i prodornosti« jedino moguće usporediti s »Komunističkim
manifestom«. Nav. pr. Arbeiterbewegung und Feminismus, ur. E m est Bom emann, Ullstein Materialien, Frankfurt, 1982, str. 18-19.
124 Još od Oktobarske revolucije (a form ulirana je i na Prvoj međunarodnoj konferenciji radnih
žena održanoj u Moskvi 1920.), kao jedna od najvažnijih mjera za realizaciju revolucionarnih
preobrazbi društva sm atra se kidanje prvenstva prim arnih veza i izlaženje žena iz domova, te
njihovo uključivanje u ekonomiju.
125 Usp. M. Mackintosh, nav. dj., str. 9-10.
126 Temeljna je kontroverza proizvode li kućni poslovi neposredno višak vrijednosti, ili su samo
»presudan« elem ent proizvodnje viška vrijednosti i kapitala.
�E M ANCIPAC IJA I O R G A N IZ A C IJA
145
127 »Sva društva poznaju spolnu podjelu rada. To
značida sunekizadaci
alociranipretežno ili
isključivo ženama, drugi muškarcima, dok neke
moguizvršavatii žene i
muškarci.Kadaseu
društvu dešavaju ekonomske promjene, mijenja se priroda rada, kao i distribucija između muš
karaca i žena.« Usp. M. Mackintosh, nav. dj., str. 1. Reproduktivni rad je zbog svoje posebno
bliske povezanosti s područjima seksualnosti i reprodukcije ljudskog života, prema shvaćanju
feministički orijentiranih autora/ica, presudan za razumijevanje same prirode patrijarhata, nav.
dj., str. 9.
128 Usp. Mirjana Gjukić, »O privrednoj aktivnost žena Jugoslavije od 1918. do 1953.«, Ekonomski
pregled, 12, 1954, str. 817.
129 M. Gjukić, nav. dj., str. 814-815.
130 M. Gjukić, nav. dj., str. 815.
131 Usp. M. Gjukić, nav. dj., str. 816.
132 Nav. pr. M. Gjukić, nav. dj., Tabela 3, str. 817.
133 M. Gjukić, nav. dj., str. 819. »U red takvih mjera spada i odredba prema kojoj učiteljica koja
se uda za muškarca koji nije učitelj mora napustiti posao. Ukoliko se uda za učitelja, i ostane
u službi, dobiva 50% plaće. Uredba o ličnim i porodičnim dodacima državnih službenika iz
1935. godine predviđala je oduzimanje dijela ličnog dohotka udatim ženama. Protiv ovih mjera
Alijansa ženskih pokreta poduzimala je brojne, pa i međunarodne akcije (npr. u Komisiji za
socijalna pitanja pri Društvu naroda), ali bez rezultata.« Nav. pr. Ljubinka Sirić-Bogetić, »Od
luke Pete zemaljske konferencije KPJ o radu među ženama i njihova realizacija u periodu 19401942.«, Peta zemaljska konferencija KPJ, zbornik radova, IHRPH/Školska knjiga, Zagreb, 1972,
str. 82-83.
134 Usp. veoma iscrpne analize koje su indikativne, iako se odnose samo na grad Zagreb: Mira
Kolar-Dimitrijević, »Položaj i zarade radnih slojeva Zagreba 1918-1931. godine«, Radni slojevi
Zagreba od 1918. do 1931., IHRPH, Zagreb, 1973, str. 183-377.
135 Usp. Dr. Saša Đuranović-Janda, Žena u radnom odnosu. Naprijed, Zagreb, 1960.
136 »Govor predsjednika ZA V N O H -a Vladimira Nazora«, Žene Hrvatske u narodnooslobodilaćkoj
borbi, II, Glavni odbor Saveza ženskih društava Hrvatske, Zagreb, 1955, dokument 365, str. 76.
137 Josip Horvat, Preživjeti u Zagrebu. Dnevnik 1943-1945, Sveučilišna naklada Liber/JAZU i dr.
izdavači, Zagreb, 1989, str. 248.
138 Njihove analize »polaznih pozicija« žena u novom povijesnom trenutku moguće je sažeti u sli
jedeće osnovne točke: 1) novostečena ravnopravnost žena; 2) žena kao politički subjekt; 3)
obrazovanje žena; 4) žena radnica; 5) žena kao čimbenik socijalne politike; 6) žena kao majka.
Usp. Lydia Sklevicky, »Prvi kongres A F Ž -a Hrvatske: putovi integracije žena u novo društvo«,
u: Oslobođenje Hrvatske 1945, IHRPH, Zagreb, 1986, str. 360-365.
139 Nav. pr. L. Sklevicky, nav. dj., str. 359.
140 Nav. pr. L Sklevicky, nav. dj., str. 365.
141 »Politički referat Anke Berus«, Žene Hrvatske u NOB, II, nav. dj., dokument 365, str. 87.
142 »Iz organizacionog referata Mace Gržetić«, Žene Hrvatske u NOB, II, nav. dj., dokument 365,
str. 89.
143 Žena u društvu i privredi Jugoslavije. Statistički bilten br. 133, Savezni zavod za statistiku, Beo
grad, 1959.
>44 Usp. primjerice stav M. Gjukić, nav. dj., str. 820. kada komentira vjerodostojnost podataka o
školskoj spremi: »Postojala je tendencija u popisu stanovništva 1948. godine, da se ’uljepšaju’
odgovori (zbog širokog zamaha borbe protiv nepismenosti), dok je popis 1953. protekao u pot
puno mirnoj atmosferi, što je utjecalo i na realnost podataka.«
:45 Mladen Friganović, Demografija. Stanovništvo svijeta, Školska knjiga, Zagreb, 1987, str. 75.
■46 Usp. M. Friganović, nav. dj., str. 75-78.
47 M. Friganović, nav. dj., 81.
48 Usp. M. Friganović, nav. dj., str. 84.
49 Usp. M. Friganović, nav. dj., str. 109. Kao primjer takvog područja autor navodi »naš Dinarski
krš i druge patrijarhalne krajeve«.
50 Nav. pr. M. Friganović, nav. dj., str. 95.
51 Nav. pr. M. Friganović, nav. dj., str. 96.
52 Nav. pr. Statistički bilten, nav. dj., tabela 8-3, str. 65.
�146
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
153 »Općenito su za analizu stanovništva značajne ove strukture: biološka (dob i spol); ekonomski
(gospodarske djelatnosti); socio-profesionalna (zvanje i zanimanje); obrazovna (školska spre
ma); nacionalna (narodnost); religijska (vjeroispovijest); kultum o-etnička (posebnost baštine)..
M. Friganović, nav. dj., str. 107-108.
154 M. Friganović, nav. dj., str. 109. Autor tu činjenicu objašnjava u najvećem dijelu kao »posljedici
neravnomjernih gubitaka u drugom svjetskom ratu i narodnoj revoluciji«.
155 Nav. pr. Statistički bilten, nav. dj., Tabela 1, 7.
156 Nav. pr. Statistički bilten, nav. dj., Tabela 2-6, str. 18.
157 Vidi tablicu na str. 75.
158 Usp. Blaženka Despot, Žensko pitanje i socijalističkosamoupravljanje, Cekade, Zagreb, 1987
159 D. Bilandžić, Historija SFRJ, nav. dj.,str. 102-103.
160 Usp. V. Koštunica, K. Čavoški, Stranački pluralizam ili monizam,Institut društvenih
nauka
Beograd, 1983, str. 87-143.
161 D. Bilandžić, nav. dj., str. 105.
162 Isto, str. 105.
163 KPJ formalno nije imala pisanog programa poslije Vukovarskog. Isto, str. 110.
164 Isto, str. 110-111.
165 M arija Obradović, »Koncepcija narodne demokratije«, Oslobođenje Hrvatske 1945, nav. dj,
str. 297.
166 Usp. Zdenko Radelić, »Prvi kongres Jedinstvenih sindikata Hrvatske«, Časopis za suvremen
povijest, 20, 1988, 1-2, str. 117 i 128.
167 O problem atičnom karakteru koalicije govori i ova ocjena koalicijskih partnera koju je jeseri
1945. izrekao Josip Broz Tito: » Ja ovu našu ’opoziciju’ ne nazivam opozicijom. Opozicija 1
jednoj državi ne slaže se s izvjesnim taktičkim stvarima, hoće nešto bolje, ona zauzima opoz
cioni stav prem a režimu ili prem a vladi. Kod nas opozicija nije takva. Ona nije dala ni jedni
ideju koja bi bila bolja od onoga što smo mi dali u programu Narodnog fronta. Ona uopšte:
nema program a. To je onaj stari lager neprijatelja naroda koji vuku točak historije natrag,
točak ih okreće oko sebe i, razumije se, smrviće ih.« Nav. pr. D. Bilandžić, nav. dj., str. 103.
168 Usp. Katarina Spehnjak, »Organizaciono-politički aspekti djelovanja Narodnog fronta u Slavo
niji 1945-1951«, Časopis za suvremenu povijest, 20, 1988, 11-2, str. 84; Z. Radelić, nav. dj., str
117 i 133.
169 Pri CK KPH postojale su i posebne komisije koje se se bavile radom pojedinih masovnih or
ganizacija. Usp. npr. podatke o Sindikalnoj komisiji, isto, str. 132-134.
170 Usp. Z. Radelić, nav. dj., str. 124. U slučaju Narodnog fronta posebni je problem bilo njegovo
često »postavljanje s pozicija vlasti«, što će biti »jedan od uzroka opadanja članstva i gubljenja
spontanosti i dobrovoljnosti u odazivu na akcije«. Usp. K. Spehnjak, nav. dj., str. 185.
171 Usp. Z. Radelić, nav. dj., str. 134. U nastavku rada taj ću problem detaljno elaborirati na prim
jeru organizacije žena.
172 Usp. Z. Radelić, nav. dj., str. 133 i K. Spehnjak, nav. dj. str. 191.
173 Nem a dvojbi oko identifikacije državnog vodstva s rukovodstvom KPJ: »Globalni društveni si
stem sa svojim podsistemima — političkim sistemom, privrednim sistemom itd. — bio je neodjeljiv monolit, organiziran na principu revolucionam o-dem okratske (sic!, L. S.) hijerarhije u ko
jem se niži stupanj potpuno pokorava direktivi i odluci višeg stupnja. Na čelu globalnog sistema
stoji Politbiro Centralnog kom iteta KPJ sastavljen od desetak ljudi. To je bio štab rata i revo
lucije, a sada je upravljao cjelokupnim društvom i zemljom.« D. Bilandžić, nav. dj., 118. Ideo
logiju KP »odnosno program revolucije« u cijelom poslijeratnom razdoblju posreduje Agitprop
B. Kašić višeslojnu djelatnost Agitpropa centrira na dvije točke: 1) na ostvarenje neposrednoj
akcionog program a okupljanjem na ideologijsko-mobilizacijaskoj platformi radi njegovog odje
lovljenja; 2) u suglasju s pozicijom partije na vlasti, u nadležnosti Agitpropa je profiliranje i
kontrola cjelokupne nadgradnje kao njegov implicitni razlog postojanja. Usp. Biljana Kašid
»Uloga Agitpropa KPH u Slavoniji (1945-1950)«, Časopis za suvremenu povijest, 20, 1988, 1-2str. 173.
174 Usp. Vladimir Arzenšek, Struktura i pokret, Institut društvenih nauka, Beograd, 1984, str. 90.
175 Emile Durkheim, The Division o f Labor, Glencoe, III, Free Press, 1947, str. 28. Nav. pr. V
Arzenšek, isto, str. 90.
176 V. Arzenšek, isto, str. 90-91.
177 Isto. str. 91.
�EM ANCIPAC IJA I O R G AN IZ AC IJA
147
Isto, str. 92.
Isto, str. 92-93.
Isto, str. 93.
Franz Neumann, Demokratska i autoritarna država. Studije o političkoj i pravnoj teoriji, Napri
jed, Zagreb, 1974.
182 Leon Kojen je, diskutirajući o aplikativnosti Neumannovog shvaćanja totalitarizma, unio jednu
ogradu kod petog faktora, smatrajući da ono Sto je karakteristično za svaki totalitarni režim
»mogućnost terora pre nego sam teror«. Strah od represije, dakle, više nego njezino masovno
provođenje, stvara »kulturu straha«, a iz građana posluSne podanike. Liberalizam i socijalizam.
(Liberalne i socijalističke ideje i pokreti na tlu Jugoslavije), ur. Dragoljub Mićunović, Centar za
filozofiju i društvenu teoriju, Beograd, 1984, str. 96-97.
183 F. Neumann, nav. dj., str. 208. Pored ovih mjera kontrole nad društvom, Neumann navodi još
i princip vođe, te pretvaranje kulture u propagandu, a kulturnih vrijednosti u robe.
184 D. Bilandžić, nav. dj., str. 135.
185 Isto, str. 116.
186 Usp. FC Spehnjak, »Narodni front Jugoslavije (SSRNj — razvoj, programsko-teorijske osnove
i procesi u društvenoj praksi 1945 — 1983)«, Povijesni prilozi, 1984, 3(1), str. 36 i 39.
187 M. Obradović, nav. dj., str. 295.
188 Usp. Karen S. Cook, »Network Structures from an Exchange Perspective«, Social Structure and
Network Analysis, nav. dj., str. 182.
189 V. Katunarić, nav. dj., str. 58.
190 M. Bloch, »Une ćtude rćgionale: gćographie ou histoire?«, Annales d'histoire čconomique et
sociale, 6, 1934, 81; nav. pr., T. Skocpol, nav. dj., str. 383.
191 Arhivski fond KZDAŽH sadrži sve smjernice i obostranu komunikaciju (republička — savezna
razina), te zapisnike saveznih sjednica i kongresa.
192 Bonnie H. Erickson, »Networks, Ideologies and Belief Systems«, Social Structure and Network
Analysis, nav. dj., str. 163.
193 »Referat drugarice Anke Berus: O radnim zadacima žena Hrvatske«, AIHRPH, KZDAŽH,
1945. Napominjem da ova signatura (1945.) ne odgovara datumu stvarnog nastanka referata
(isti je slučaj s referatom M. Vranešević), što je vidljivo iz drugih dokumenata, već da su oba
održana na Plenumu CO AFŽ (Beograd, 24.-25. 2. 1946).
194 AIHRPH, CK SKH, 23. 10. 1945.
195 Isto. Argumentacija u prilog ženskog antifašističkog pokreta kao čimbenika pridobivanja (ne
samo) ženskih masa pokazuje upadljive sličnosti s već navedenom tvrdnjom: »In der Politik
braucht man die Unterstiitzung der Frauen, die M&ruier folgen einem von allein«; usp. bilješku 89.
196 »Zaključci Plenarnog sastanka Centralnog odbora Antifašističkog fronta žena Jugoslavije«,
AIHRPH, KZDAŽH, 24. -25. 2. 1946.
197 U AFŽr-u Hrvatske postojao je 1946. godine slijedeći raspored lokalnih odbora: broj seoskih
odbora je nespecificiran; 22 gradska (sa 6 rajonskih odbora u Zagrebu) i 94 kotarska odbora
(NR Hrvatska bez Istre); 10 okružnih odbora i 2 oblasna odbora. GO AFŽH sastojao se od
plenuma (115 članica) i sekretarijata (9 članica). Ivka Šegović, »Organizacioni izvještaj«,
AIHRPH, KZDAŽH, 8. 2. 1946. I ovo je jedan od mnogobrojnih krivo signiranih arhivskih
dokumenata. Prema događajima koji se u njemu spominju zaključujem da je nastao poslije svib
nja 1947.
178
179
180
181
198 »Zaključci sa sastanka Glavnog odbora A F Ž -a Hrvatske koji je održan 13. i 14. 4.«, AIHRPH,
KZDAŽH, 13.-14. 4. 1946.
199 Usp. dopis Okružnog odbora A F Ž-a Bjelovar G O -u kojemu prilažu 50.000 din. koje su skupili
»u akciji po jedan dinar. U akciji je obuhvaćeno 16 do 17 hiljada žena. U gradu smo obuhvatili
skoro sve žene, dok to na selu ide mnogo teže«. AIHRPH, KZDAŽH, 2. 4. 1946.
200 AIHRPH, KZDAŽH, 12. 2. 1946.
201 AIHRPH, KZDAŽH, 1947.
202 »Referat drugarice Milke Vranešević: O formama Antifašističke fronte žena i oblicima organi
zacije AFŽ-a«, AIHRPH, KZDAŽH, 1945.
203 »Referat drugarice Anke Berus (...)«, AIHRPH, KZDAŽH, 1945.
204 Različita uputstva na različite načine propisuju format i čestinu izvještavanja. U jednom od
takvih uputstava iz 1945. godine moguće je naći i propisane 23 tačke po kojima treba referirati.
�148
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
205 U ovom su razdoblju osnovane još i socijalno-zdravstvena, te privredna sekcija.
206 »Organizacija rada kulturno-prosvetne sekcije«; »Uputstva za rad u organiziranju propagandne
sekcije pri Okružnim odborim a A FŽ-a«, A IH RPH , K ZDA ŽH, 1946.
207 Ivka Šegović, »Organizacioni izvještaj«, isto.
208 »Kako ćemo pokrenuti i učvrstiti rad Antifašističke fronte žena«, AIH RPH , KZDA ŽH, 1.1947.
209 »Izvještaj o radu A F Ž -a kotar Vinkovci«, A IH R PH , KZDA ŽH, 16. 5. 1946.
210 »Organizacioni referat« (Stanić Bojana, Slavonski Brod), A IH RPH , KZDA ŽH, 27. 4. 1946.
211 Ivka Šegović, »Organizacioni izvještaj«, isto.
212 »Rad i zadatak Antifašističkog fronta žena od prvog kongresa do prvog plenuma«, AIHRPH
KZD A ŽH , 1946.
213 Isto.
214 Svi Okružni odbori A F Z imali su profesionalne tajnice koje je plaćao NF. I kotarski su odbori
u većini imali tajnice, no one su kao službenice N F -a imale više »odgovornih« dužnosti, taki
da su zanemarivale rad u A FŽ smatrajući ga »manje važnim«. Ivka Šegović, »Organizacioni
izvještaj«, isto.
215 A IH R PH , K Z D A ŽH , 1947.
216 »Plenum Glavnog odbora A F Ž -a za Hrvatsku«, A IH R PH , KZD A ŽH , 15. 5. 1947.
217 A IH R PH , K Z D A ŽH , 1947.
218 »Završna reč na Plenumu Glavnog odbora A FŽ^a Hrvatske«, A IH R PH , KZDAŽH, 15.5
1947.
219 Zakon je prihvatila Narodna skupština na zasjedanju 26. 4. 1947. Osnovni zadaci petogodišnjeg
plana (koji je trebao biti proveden uz tehničku pomoć sovjetskih stručnjaka) bila je likvidacija
privredne i tehničke zaostalosti zemlje, podizanje i učvršćenje privredne i obram bene snage, ti
socijalističkog sektora privrede. Krajnji cilj bilo je, dakako, »podizanje općeg blagostanja radnO.
ljudi«. Plan je zacrtao povećanje industrijske proizvodnje za pet puta, a u Hrvatskoj industrijska
je proizvodnja imala biti povećana za 452% u odnosu na 1939. godinu. M. Sentić, S. Sigetlija.
M. Potočki, Kronologija S K J 1919-1969, Stvarnost, Zagreb, 1970, str. 188-189.
220 D. Bilandžić, Historija SFRJ..., nav. dj., str. 140-141.
221 Isto, str. 143.
222 Isto, str. 144.
223 Isto, str. 144.
224 Usp. »Stanje u organizaciji A F Ž -a i prijedlozi za učvršćenje organizacije«, AIHRPH,
K Z D A ŽH , 1948.
225 Isto.
226 »Nedostaci i greške organizacije Antifašističkog fronta žena i nepravilan odnos nekih organi
zacija N arodnog fronta i organa vlasti prem a AFŽ«, A IH R PH , K ZD A ŽH , 1948.
227 Isto.
228 Zaključci Druge sjednice Izvršnog odbora A F Ž Jugoslavije po organizacionim pitanjima, C0
A F Ž Jugoslavije, Beograd, 6. 4. 1948, 1-2.
229 Isto, str. 3.
230 Isto, str. 4.
231 Isto, str. 8.
232 Isto, str. 10.
233 Isto, str. 11.
234 Zaključci Sekretarijata Glavnog odbora u vezi zaključaka seminara održanog pri Centralnom
odboru sa rukovodiocima org. sekcije, A IH R PH , K ZD A ŽH , 29. 2. 1948.
235 Uputstva Glavnim, sreskim i gradskim odborima A F Ž -a o vođenju evidencije i statistike, CO AFZ
Jugoslavije, 1948. Ova elaborirana uputstva, koja dolaze s najvišeg mjesta u organizaciji, razli
kuju se po odlučnom tonu i karakteru od zahtjeva za slanjem izvještaja u prethodnom periodu
koji, sudeći barem po količini arhivskih dokum enata, nisu naišli na očekivani odaziv.
236 III. plenarni sastanak Antifašističke fronte žena Hrvatske, G O A FZH , 1948,12-13. Taj je sastanak
održan u Zagrebu 29. 2. 1948.
237 Usp. Bonnie H. Erickson, »Networks, Ideologies and Belief Systems«, Social Structure and Net
work Analysis, nav. dj., str. 170.
238 Isto, 55-57. U godišnjem izvještaju G O A F ŽH konstatira se uspješno premašenje tog plana: u
N F je u NR Hrvatskoj učlanjeno 83, 7% od ukupnog broja žena glasača. One, pak, koje su
�EM ANCIPAC IJA I O R G AN IZ AC IJA
149
odbijale učlanjenje, činile su to s obrazloženjem da učlanjenje u NF znači učlanjenje u KPJ
(koje su, očigledno, smatrale neprihvatljivim). Ovaj, naizgled skroman podatak, govori o zdravoj
rasudnoj moći tzv. »običnih« žena koje proniču mehanizme društvene regulacije i integracije
bolje od mnogih povjesničara. Usp. »Godišnji izvještaj o radu Glavnog odbora i organizacije
AFŽ-a u Hrvatskoj«, AIHRPH, KZDAŽH, 1948.
239 Isto, str. 15.
240 Isto, str. 46.
241 Isto, str. 41-42. Plan za ostvarenje ovog zadatka bio je tom prilikom razdijeljen na slijedeće
točke: »1) Briga o trudnoj majci i djetetu do 3 godine; 2) Odgoj djece i pružanje pomoći majci
kao odgajatelju; 3) Upoznavanje žena sa zakonima i uredbama koje izdaje naša nar. vlast u
brizi za majku i dijete i borba za njihovo pravilno sprovodenje u život i 4) Briga o djeci koja
su pod zaštitom države.«
242 Upute za rad sekretarijata i sekcija kotarskih i gradskih odbora AFŽr-a, AIHRPH, KZDAŽH.
15. 5. 1948.
243 Uputstva za pisanje godišnjih izvještaja 1949. godine, AIHRPH, KZDAŽH, 24. 12. 1949.
244 Isto.
245 Upute za rad sekretarijata i sekcija kotarskih i gradskih odbora A FŽ-a, AIHRPH, KZDAŽH,
15. 5. 1948.
246 Soka Krajačić, referat na IV. Plenumu GO AFŽH, AIHRPH, KZDAŽH, 10. 10. 1948.
247 Vida Tomšič, referat na IV. Plenumu GO AFŽH, AIHRPH, KZDAŽH, 10. 10. 1948.
248 Isto.
249 Usp. K. Spehnjak, »Organizaciono-politički aspekti djelovanja narodnog fronta... .«, nav. dj.,
str. 185. Bilo je predviđeno da članovi sekretarijata sudjeluju u slijedećim komisijama Saveznog
odbora NF kao aktivni članovi: organizacionoj komisiji, komisijama za narodnu inspekciju, za
takmičenja, za radne brigade, za zdravstvena i socijalna pitanja.
250 »Statut Antifašističke fronte žena«, 8. mart, GO AFŽH, Zagreb, 1948, str. 135.
251 »Izlaganje drugarice Vide Tomšič na sastanku Izvršnog odbora A FŽ-a Jugoslavije /16. i 17.
decembra 1948. /«, AIHRPH, KZDAŽH, 16-17. 12. 1948.
252 Za najtemeljitiju analizu međunarodne konstelacije sukoba sa Staljinom/SSSR-om/zemljama
IB-a i njezinih korijena u kontinuitetu frakcijskih borbi unutar jugoslavenskog komunističkog
pokreta, usp. Ivo Danac, With Stalin Against Tito. Cominformist Splits in Yugoslav Communism,
Cornell Univestiy Press, Ithaca and London, 1988.
253 »U jugoslavenskoj Partiji ne osjeća se duh politike klasne borbe. Porast kapitalističkih eleme
nata u selu a i u gradu ide punim korakom, a rukovodstvo Partije ne poduzima mjere da bi
ograničilo kapitalističke elemente.« Nav. pr. D. Đilandžić, Historija SFRJ..., nav. dj., str. 155.
Iako su ti argumenti posve proizvoljni a, kako uvjerljivo dokazuje Danac, linija KPJ još od rata
bila mnogo radikalnija od linije SKP(b), u djelatnom demantiranju Staljinovih optužbi KPJ sli
jedi njihovu argumentaciju.
254 D. Bilandžić, Historija SFRJ... ., nav. dj., str. 161.
255 Isto. I broj profesonalnog kadra u A F Ž-a je slijedio taj trend. Za rad GO AFŽH predviđeno
je potrebnih 45 drugarica, oblasni odbori trebaju imati 6 profesionalki, dok je u kotarskim i
gradskim odborima potrebna jedna. »Analiza stanja profesionalnog kadra AFŽ-a Hrvatske«,
AIHRPH, KZDAŽH, 1949.
256 D. Bilandžić, Historija SFRJ..., nav. dj., str. 161.
257 Istraživanja procesa kolektivizacije pokazala su da je »najveći dio seljaka ušao u SRZ [seljačke
radne zadruge], prvo pod jačim ili slabijim ekonomskim, političkim i psihološkim pritiskom i,
drugo, zahvaljujući partijskoj disciplini i utjecaju stotine hiljada mladića i djevojaka, sinova i
kćeri seljaka koji su kao i u ’revoluciji’ prvi odlazili onamo kamo je Partija odredila«. Poznata
je i cijena tog procesa — u ljudskoj energiji i materijalnim sredstvima koja su se prelijevala
preko budžeta iz preostale poljoprivrede seljaka i industrije. Neminovnoj propasti projekta »so
cijalističke preobrazbe sela« doprinijela je i minimalna motivacija za unapređenje SRZ. Nav.
pr. D. Bilandžić, isto, str. 161.
£58 »Koje zadatke postavlja Peti kongres KPJ pred organizaciju AFŽ«, iz materijala IV. plenuma
GO AFŽH, AIHRPH, KZDAŽH, 10. 10. 1948.
£59 »Ali pošto vi znate da se i na brdo ne ide direktno, već se ide naokolo, pa malo dole, pa opet
gore, mi ne možemo udariti taj put direktno na vrh naše socijalističke izgradnje, mislim ni ad
ministrativno nikako, već prosto moramo znati da taj vrh treba da dosižemo, a da je najkraći
�150
260
261
262
263
264
265
266
267
268
269
270
271
272
K O N JI, ŽE N E , R A TO V I
put onaj koji ide mimo svih provala da ne upadnemo negdje u ćor-sokak iz koga ne možemo
da se izvučemo, ako ne budemo išli naokolo.« »Referat drugarice Vide Tomšič održan dne 23
m arta 1949. godine«, AIH RPH , K ZDA ŽH, 23. 3. 1949.
Isto. Nije nepoznato da su te prijetnje doista i realizirane. Na III. plenumu CK KPJ u prosincu
1949. godine Vladimir Bakarić je izvijestio da je samo u Slavoniji ubijeno pedeset seljaka pri
njihovom otporu otkupu. Nav. pr. I. Banac, With Stalin Against Tito..., nav. dj., str. 135. No bilo
je i žena koje su pružale otpor. A FŽ ih paternalistički (matemalistički?) tretira kao »sredstvo
neprijatelja u radu protiv SRZ«. Neke od njih po selima agitiraju protiv SRZ, dok im druge
»nasjedaju«, negdje se bune protiv »unošenja stoke u SRZ«, dok su ponegdje »organizirale
otpor« (ne kaže se na koji način). No u izvještajima A FZ ističu se i suprotni primjeri uspješno
razvijene »zadružne svijesti« kod žena. Krunski dokaz koji se spominje u gotovo svakom izv
ještaju je »srez Udbina« gdje je već 88% žena ušlo u SRZ. Primjer bi doista bio uvjerljiv kada
ne bismo znali kakve su mogućnosti poljoprivrede u tom siromašnom oporom i krševitom kraju!
Usp. »Referat drugarice Vide Tomšič na III. plenumu CO A F Ž -a 4. i 5. juna 1949«, AIHRPH,
KZD A ŽH , 4-5. 6. 1949.
»Izlaganje drugarice Vide Tomšič na sastanku Izvršnog odbora A FŽ^a Jugoslavije /16. i 17.
decem bra 1948. /«, A IH R PH , KZDA ŽH, 16. 12. 1948.
»Koje zadatke postavlja Peti kongres KPJ pred organizaciju AFZ«, iz materijala IV. plenuma
G O A FŽH , A IH R PH , K ZDA ŽH, 10. 10. 1948.
Banac, uz sve ograde, izvodi precizan broj partijaca uhapšenih, osuđenih i isključenih iz KPJ
pod zajedničkim nazivnikom »ibeovaca«. I. Banac, With Stalin Against Tito..., nav. dj., str. 149.
U prilog tome govori i činjenica da je od sredine 1948. do sredine 1950. godine partijsko član
stvo uvećano za 63%. Usp. I. Banac, isto, 140 i D. Bilandžić, isto, str. 178.
Usp. R eferat Vide Tomšič, predsjednice CO A F Ž Jugoslavije, 10. 10. 1948, AIHRPH,
K ZD A ŽH , IV. plenum G O AFŽH, 10. 10. 1948.
»Izlaganje drugarice Vide Tomšič na sastanku Izvršnog odbora A FŽ^a Jugoslavije /16. i 17.
decem bra 1948. /«, A IH R PH , K ZDA ŽH, 16.12.1948. Pažljivom čitatelju sigurno nije promakla
stalna praksa pisanja opće imenice »partija« velikim slovom, čime se vjerojatno željelo parafra
zirati biblijsko načelo m onoteizma (»Nemaj drugih partij§ osim mene!«). Sličnu je transforma
ciju (ali u obratnom smjeru) doživjela u tom razdoblju imenica »bog«, jer kada je pisana malim
slovom gubi monoteistički karakter i ekskluzivnost (»Nemaj drugih bogova osim mene!«).
M aterijal IV. plenuma G O A FŽH , A IH R PH , K ZDA ŽH, 10. 10. 1948.
Čak i aktivi, iako se neprekidno ističe kako su inicijative žena dobrodošle, nisu bili posve slo
bodni način udruživanja. »Inicjative« su morale biti prihvaćene od viših instanci.
«... na A F Ž ne smemo gledati kao na takvu čvrstu organizaciju gde je osnovna važnost verti
kalna veza, veza Centralnog odbora sa Glavnim odborima, ovih sa sreskim i osnovnim organi
zacijama, pa da tu dolazi svaka direktiva i da se tek onda sprovodi. Naša organizacija je orga
nizaciona forma naše P artije....«. »Referat drugarice Vide Tomšič održan dne. 23. marta 1949.
g.«, A IH R PH , KZD A ŽH , 23. 3. 1949.
M ara Naceva je u diskusiji na IV. plenumu GO A FŽH iznijela podatak kako je »u jednom
otsjeku« (vjerojatno sektoru AFŽ, op. L. S.) otkriveno 150 takvih slučajeva. AIHRPH,
KZD A ŽH , 10. 10. 1948.
V. Tomšič, A IH RPH , KZD A ŽH , 10. 10. 1948.
»(...) izvesne žene u Beogradu kažu za konferencije A F Ž -a da se tamo dobije samo četka i
kofa, — ništa drugo sem jedne radinosti u vidu dobrovoljnih radova, onda o tome treba raz
misliti«; žene ne osjećaju da im A F Ž daje pomoć i podršku, već »da je organizacija nešto gde
one samo treba da daju (...)«; iz diskusija na IV. plenumu G O A F Z H, A IH RPH , KZDAŽH,
10. 10. 1948.
273 Usp. Nicos Poulantzas, Država, vlast, socijalizam, Globus, Zagreb, 1981, 29.
274 »(„.) odvajati [će se] izvjesna pitanja koja leže u ženama, i koja su u tom smislu ženska, pošto
ih mi rješavamo, ali ćemo uzeti na sebe sigurno na izvjesnom terenu svakojaka pitanja. Uzet
ćemo pitanje higijene stanova i smrtnosti djece, uzet ćemo pitanje suzbijanja bolesti, epidemije
malarije, sifilisa (sic!) i drugih.« V. Tomšič, A IH RPH , K ZDA ŽH, 10. 10. 1948. »Svi ti zadaci
su na opštoj liniji mobilizacje masa u izgradnji socijalizma, na liniji njihovog vaspitanja za iz
gradnju socijalizma, znači u sklopu zadataka koji se danas postavljaju pred Partiju i Front. Ti
zadaci su specifični po načinu obrade pitanja. Kada mi kažemo da Front ima zadatak vaspitanja
narodnih masa u duhu socijalizma mi govorimo o vaspitanju Žena u duhu socijalizma, mi go*
�E M ANCIPAC IJA I O R G A N IZ A C IJA
15 1
vorimo o tome pitanju sa stanovišta žena. Mi računamo na zaostalost žena.« V. Tomšič, 17. 12,
1948.
275 Povodom pedesete obljetnice tiskanja knjige Angele Vode Žena v današnji družbi (1934.) objav
ljen je s njom intervju u kojemu ova bivša logorašica iz Ravensbriicka govori o procesu u ko
jemu je osuđena na 20 godina robije s prisilnim radom i gubitkom političkih prava na daljnjih
5 godina. Nakon 6 godina provedenih u zatvoru bila je oslobođena, ali do 1983, kada je voder
ovaj razgovor, još nije bila rehabilitirana. Frančiščka Đuttolo, »O inteligenci i intelektualcih,
Pogovor z Angelo Vodetovo«, Nova revija, III, 1984, 24-25, str. 2788 — 2791.
276 Usp. »Referat Soke Krajačić na IV. plenumu GO AFŽH«, AIHRPH, KZDAŽH, 10. 10. 1948.
277 Vidi Tomšič je, pored Ivana Gošnjaka i Blagoja Neškovića, povjerena ta povjerljiva i odgovorna
dužnost. I. Danac, With Stalin Against Tito, nav. dj., str. 119.
278 Usp. »Rezolucija Plenuma Glavnog odbora Hrvatske protiv klevetničke besprincipijelne kam
panje, koja se vodi protiv naše zemlje«, AIHRPH, KZDAŽH, 1948. Na II. kongresu AFŽH
svaka je referentica i svaka sudionica u diskusiji dala svoj prilog kritici IĐ-a koja je takodei
unesena u »Rezoluciju o narednim zadacima Antifašističke fronte žena« u kojoj se, pored osta
loga, kaže: »Uspješna borba za izgradnju socijalizma u našoj zemlji zasnovana na principima
marksizma-Ienjinizma od ogromnog je značaja ne samo za narod Jugoslavije, nego i za međuna
rodni radnički pokret. Ni bjesomučna kampanja informbiroovskih kleveta uperenih na svrgava
nje našeg partijskog rukovodstva, ni neprijateljsko zlobno ometanje naše socijalističke izgradnje
od strane CK SKP/b/ i rukovodstava zemalja Informbiroa nemogu naše narode odvratiti od
pravilnog puta kojim nas vodi naša slavna komunistička Partija, pod mudrim rukovodstvom CK
KPJ na čelu sa drugom Titom.« AIH RPH, KZDAŽH, 10. 7. 1949.
279 Razmatrajući Althusserovu pretpostavku države koja djeluje i funkcionira samo s pomoću re
presije i ideološkog zatupljivanja, N. Poulantzas zaključuje: »To u stanovitom smislu znači da
efikasnost države počiva na onome što država zabranjuje, isključuje, sprečava; ili na onome što
laže, sakriva, prikriva ili uvjerava (...)«. Usp. N. Poulantzas, Država, vlast, socijalizam, nav. dj.,
str. 27.
280 Soka Krajačić, IV. plenum GO AFŽH, AIHRPH, KZDAŽH, 10. 10. 1948.
281 Vida Tomšič, AIHRPH, KZDAŽH, 10. 10. 1948.
282 Usp. D. Šilandžić, isto, str. 171-175.
283 Usp. Zapisnik sa sastanka Izvršnog odbora AFŽ Hrvatske, AIHRPH, KZDAŽH, 2. 2. 1950.,
te dokument veoma sličnog sadržaja koji je pogrešno datiran AIHRPH, KZDAŽH, 1948, no
iz njegovog sadržaja proizlazi da je nastao približno u isto vrijeme (spominje se sastanak IO
NF 23. 1. 1950!!!).
284 AIHRPH, KZDAŽH, 1948.
285 AIHRPH, KZDAŽH, 1948.
286 Na izbore u Crnoj Gori izašlo je 99% žena, u Bosni i Hercegovini 98%, u Hrvatskoj 81, 83%
(za Sloveniju i Srbiju podaci su bili nepotpuni). Nav. pr. AIHRPH, KZDAŽH, 1948. Napadno
povećanje broja žena u mjesnim narodnim odborima (uz istovremeni pad njihova učešća na
višim hijerarhijskim razinama) moguće je tumačiti na dva načina. Jedan je opadanje društvene
moći narodnih odbora. Naime, Zakon o narodnim odborima izglasan 28. 5. 1949. trebao je
poslužiti dokidanju »birokratsko-centralističkih tendencija koje su težile da upravu narodnih
odbora pretvore u ekspozituru aparata centralnih organa vlasti« (nav. pr. D. Bilandžić, isto,
174). Drugi je funkcioniranje zakona povećane disproporcije (law o f increasing disproportion)
koji ukazuje da porastom hijerarhijske razine vlasti opada participacija žena. Usp. Sharon L.
Wolchik, »Ideology and Equality: The Status of Women in Eastern and Western Europe«,
Comparative Political Studies, 13, 1981, 4, str. 458.
287 AIHRPH, KZDAŽH, 2. 2. 1950.
288 U odnosu na 1948. garantirana je opskrba povećana za 5, 2% krušarica, 8, 1% masnoća, 100,
4% mesa, 33% šećera, 35, 8% tekstila, 75% drva, više obuće... »Sve to dokazuje da naša Partija
i narodna vlast posvećuje naročitu pažnju pitanju poboljšanja životnog standarda naših trudbe
nika«. Isto.
289 Broj žena u proizvodnji 1947. porastao je 45% u odnosu na 1945, a 1949. za 47% u odnosu na
1947. Te su godine u NRH 4393 žene stekle naslov udarnice. Isto.
250 Prema podacima od 15. 11. 1949. u SRZ su bile uključene 75. 172 žene (54%). Isto.
�152
K O N JI, Ž E N E , R A TO V I
291 U tom je trenutku u N R H radilo 53 dječjih jaslica (1.678 djece), 105 vrtića (5.183 djece), 54
dječjih socijalnih ustanova (4.427 djece), a 567 dječjih kuhinja raspodjeljivalo je 101.500 obroka
iz M eđunarodnog dječjeg fonda. Isto.
292 Zapisnik sa sastanka tajnica i predsjednica oblasnih odbora A F Ž -a, 3. 1. 1950, AIHRPH
KZD A ŽH , 3. 1. 1950. (podv. L. S.).
293 Tek koji mjesec prije toga na sastanku Izvršnog odbora A FŽ Hrvatske Anka Berus je katego
rički tvrdila: »Smatram drugarice da danas u 1950. godini mi ne samo da možemo nego i tre
bamo svuda postaviti odbore AFŽ.« Zapisnik sa sastanka Izvršnog odbora A FŽ Hrvatske
A IH R PH , K ZDA ŽH, 2. 2. 1950.
294 Sednica Izvršnog odbora A FŽ Jugoslavije (stenografske beleške), A IH RPH, KZDAŽH, 1951.
I u slučaju ovog dokum enta radi se o neispravnom datiranju, što je odmah zamjetljivo, jer je
već iz dnevnog reda vidljivo da se sastanak održao prije III. kongresa A FŽ (28-29. 10.1950.).
295 Zapisnik sa sastanka tajnica i predsjednica oblasnih odbora A F Ž -a 3. 1. 1950, AIHRPH,
K ZD A ŽH , 3. 1. 1950.
296 Pribilješke sa sastanka tajnica, rukovodioca sekcije »Majka i dete« i istorijskog odelenja iz Re
publika u CO A F Ž Jugoslavije«, A IH R PH , KZDA ŽH, 10. i 11. 4. 1950.
297 »Svim kotarskim i gradskim odborim a AFŽ«, A IH RPH , KZD A ŽH , 12. 6. 1950.
* Ovdje se rukopis prekida. Ostale su tek natuknice za nastavak koje ovdje također objavljujemo
(primj. D. R. A.):
+ kontradikcije:
1/ KP kao izvor direktiva za A F Ž vs. lični interesi članica (dakle društvo — pojedinac);
2/ odvajanje KP od države/vlasti (porast br. članova KP, postaje masovan partija, usp. Bil. 178)
= mijenja se diskurs, ali ne i m etoda (društv. matrica, KP je m reža koja prekriva/prožima sve
druge društv. mreže)
— pismo CK KPJ — legitimira promjene — da li ih nalaže jer se žene ne drže planova? Di
sperzija vlasti? (usp. Bilandžić)
Problemi s reorg:
— ukidanje profesion. — kartice — brojni otkazi, O TPO R I
— rad u okviru N F nitko ne pokreće, Štoviše, guši ga se
— 26. 9. 50. VT kompromis — oksimoronski model
— 1951-53. opadanje općenite društv. vidljivosti žena — da li je ono u funkciji smanjenja
kom petencija/aktivnosti AFŽ?
�OD ANTROPOLOGIJE
ŽENE DO POLITIČKE
ANTROPOLOGIJE
��4
Nužnost "ženske perspektive"
u etnologiji
Ne jednom do danas povijest je pokazala da se riječ »žena«, izdvojena
iz neupitnog poretka očiglednoga, podudara s riječju kriza. »Žensko pi
tanje«, »ženska prava«, »ženski problem«, ma koju sintagmu da podasti
re određeni diskurs, ona se javlja u suton neke krize. Zbog toga ću i ovo
dovođenje žena i etnologije u vezu započeti naznakama krize etnologije
koja izbija potkraj šezdesetih godina.1
Od svog konstituiranja kao znanost, etnologija je usmjerena na pro
učavanje »drugih«, udaljenih, tzv. primitivnih kultura. I kada je riječ o
izvanevropskoj, ali i evropskoj etnologiji, bez razlike u prostornoj distan
ci, nedvojbena je distanca dviju kultura: one koja postavlja pitanja nasu
prot onoj koja je predmet znanstvenog interesa. U oba slučaja onaj koji
promatra, tumači, intervenira i konceptualizira kulturu i društvo različito
od njegova, nije pripadnik te kulture. No, u slučaju izvanevropske etno
logije takav je pristup bio moguć u jednom ograničenom povijesnom raz
doblju — periodu prevlasti razvijenog Zapada nad »nijemim«, porob
ljenim i neosviješćenim kulturama drugačijeg lika. Ono što je, uz ostalo,
suočilo etnologiju s vlastitim ograničenjima, bilo je rezultat fundamen
talnih procesa emancipacije »primitivnih« društava, zbog čega je nužnost
radikalnog preispitivanja etnologijske tradicije imala burne i izvanznanstvene odjeke.
Sprega etnologije i kolonizatorske politike može se pratiti i posred
stvom dominantnih teorijskih orijentacija još od unilineamog evolucionizma devetnaestog stoljeća koji podastire sliku »divljaka« u vrijeme najizrazitije kolonijalne ekspanzije i na taj je način i »teorijski« pravda. Et
nologija stoga nije, kako je jednom ustvrdio Claude Lćvi-Strauss, »ne
čista savjest Zapada«, već je više plod »vjere u vlastitu superiornost« (J.
�156
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
Copans). Predmet proučavanja postaje ideološki proizvod na taj način
što »primitivnost« (sa svim zamislivim konotacijama) tih društava kon
struira i formulira sa stanovišta onih interesa koji su izvanjski i tuđi pro
učavanoj zajednici. »Empirijsko područje etnologije proizvod je političke
i ekonomske povijesti koja integrira različita društva unutar materijalne
i intelektualne orbite Zapada«2, naglašava francuski etnolog Jean Co
pans. Razlike između zapadnih i »primitivnih« zajednica ne smatraju se
posljedicom historijskih razlika (nejednak razvitak), nego se uzimaju za
specifična i nesvodljiva obilježja same njihove prirode. Uzmimo, primje
rice, onu različitost koja inzistira na historičnosti zapadnih društava i nehistoričnosti društava koje proučava etnologija. »Da su domoroci pro
učavali sami sebe, reklo bi se da se bave poviješću ili filologijom, a ne
etnologijom«, zaključuje Levi-Strauss.
Kada je u jednom trenutku spomenuta sprega znanosti i organiziranog
političkog nasilja postala odveć kompromitantna (npr. skandal oko pro
jekta Camelot, izravno sudjelovanje etnologa u špijunaži, itd.)3, valjalo
se suočiti s proturječjima, do tada latentno prisutnima, koja su se očito
vala na dva plana: 1) na planu implikacija djelatnosti etnologije, tj. nje
zine identifikacije s kolonijalističkom praksom i pogledom na svijet; 2)
unutar same discipline, tj. propusta da se pojme i prihvate granice i ka
rakter vlastite djelatnosti.
Naime, epistemološki gledano, etnološke spoznaje nose u sebi crte
»znanstvenog kolonijalizma«, u kome se »težište stjecanja znanja o od
ređenom narodu smješta izvan njega« (J. Galtung)4. Na taj je način i
etnolog — »domorodac« žrtva istog odnosa moći i nejednakosti, jer sliku
0 svojoj sredini usvaja iz druge, »kompetentnije« ruke, tj. onako kako je
viđena, formulirana i uobličena od strane »došljaka« s pomoću njegova
kategorijalnog aparata.
Oba ova plana možemo smatrati izdancima proturječja, utkanih u te
melj čitave tradicije znanosti i njezina »objektivizma«. Iako se demistifi
kacija pojma znanstvene objektivnosti javlja i prije u vidu radikalne sum
nje u sklopu drugih društvenih znanosti (T. Kuhn, C. W. Mills, T. R oszak
1 dr.), taj je problem složeniji kada je riječ o etnologiji. Utjecaj društve
nog, političkog i ekonomskog položaja istraživača na izbor pristupa, po
dataka i njihovu interpretaciju još više se pojačava činjenicom da osim
klasnih i ideoloških razlika postoji gust splet kulturnih karakteristika ko
je istraživača odvajaju od predmeta proučavanja. Ograničenost »pogleda
izvana«, kao nosioca znanstvene objektivnosti, nametnula je potrebu
uvođenja novih metodoloških pretpostavki — mnogodimenzionalnost
poimanja zbilje nameće zamjenjivanje pojma jedino važećega, objektiv
�N U Ž N O S T ŽENSKE PERSPEKTIVE
157
nog znanja p ojm om znan ja dobivenog na tem elju o d ređ en e perspektive
gledanja. P rih vaćan je stava da je znanje nužno p arcijaln o , te d a zah v aća
stvarnost s p oseb ne egzistencijaln e pozicije p ro m a tra ča , o m o g u ćit će ,
ako se jed an aspekt više n e predstavlja kao to talitet, nove i objektivnije
spoznaje.
Potpu no razob ličavanje p red o d žb e o etnologiji kao nep ristranoj i n e
zavisnoj disciplini i kritika njezina političkog savezništva (bilo kolonijal
nog, kao što je to u slučaju izvanevropske etn o lo gije, bilo klasnoga, u
slučaju evropske) dovela je do sp ozn aje d a znan stvena d jelatn o st, želi li
djelovati u skladu s in teresim a i istinskim p o tre b a m a ljudi koje p ro u čav a,
a ne prom icati isključivo o so b n e i p ro fesion aln e in terese discipline i nje
zinih poslenika, nužno m o ra p o stati an g ažiran a disciplina, svjesna i izvanznanstvenih im plikacija svog djelovanja.
Međutim, kritika etnoloških paradigmi, koje su podržavale nejedna
kost između razvijenih i nerazvijenih, ne ostaje samo na tim općim, na
cionalnim relacijama. Već u jeku najžešćih rasprava o granicama etno
loškoga pristupa javlja se svijest o tome da tradicija proučavanja nekih
društvenih skupina (obično marginalnih, kao što su žene, omladina, obo
jeni, manjine), i u industrijskim zemljama i u zemljama u razvoju (done
davno privilegiranom »terenu« etnoloških istraživanja), sadrži sve ele
mente kolonijalističkog pristupa. Specifična problematizacija žene i nje
zine djelatnosti u sklopu etnologije, izlazak iz posebne vrste »nevidlji
vosti« žene u znanosti, pa i u etnologiji, dobila je svoj najjači poticaj za
oslobođenje žena, koji su sveobuhvatno pristupili preispitivanju i »ras
krinkavanju« tradicionalnih predodžbi o ženi i njezinu položaju, odnosu
spolova, njihovoj podjeli rada i karakteru ženskosti i muškosti u pojedi
nim društvima. Taj pokret, koji u akademskom svijetu doživljava svoj pu
ni procvat početkom sedamdesetih godina, »senzibilizirao« je znanstve
nike (prije svega žene) da na novi, dekolonizirani način pristupe prouča
vanju žena kao marginalne društvene skupine, koja tvori polovicu čo
vječanstva. Kritika neadekvatnog pristupa ženi u sklopu etnologije dio je
šire kritike postojećeg seksizma u znanostima, kako prirodnima, tako i
društvenima, koji prepoznaje, označava, smatra valjanima, interpretira
»interese i djelatnosti muškaraca u društvu koje se razlikuje i dijeli po
spolu« (Ann Oakley)5 i u kome je kategorija spola i problem njegove
socijalne konstrukcije posve zanemarena u društvenim znanostima, ili je
Tak puna predrasuda o »vječnim« obilježjima i sklonostima spolova.
Sažet ću ovdje osnovne točke kritike etnologije, primijenjene na priJtup proučavanju žene.
�158
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
1.
Žena je u vlastitoj, kao i u ostalim kulturama, onaj »drugi«. Njezino
je određenje uvijek negativno — žena je reziduum pojma »čovjek« koji
nije muškarac. Njezina je različitost tumačena kao njezina ahistorična,
naravna bit, jednom za svagda spoznatljiva i spoznata. Univerzalna bio
loška kategorija spola (sex) supsumira i zamagljuje pogled na kategoriju
roda (gender)6 koja je rezultat društveno nametnute podjele među spo
lovima i proizvod je konkretnih društvenih odnosa na planu seksualne
ekonomije, koji ljudska bića muškog i ženskog roda pretvaraju u muškar
ce i žene.
Stoga je adekvatna konceptualizacija žene7 jedna je od prvih zadaća
koje je postavila ova perspektiva kritike etnologije.
2.
Ono što kritika etnologije tumači kao integriranje razlika kultura koje
su predmet proučavanja i one koja postavlja pitanja u krug intelektualne
i materijalne orbite Zapada, u stvari je kritika prevlasti muškog utjecaja
(male bias) na teorijske pretpostavke, iz kojih nužno proizlazi određeni
tip etnografskih podataka. Takva teorija, nazovimo je muškom, proizvod
je akademske tradicije koju su uglavnom stvarali muškarci, a počiva na
ustrojstvu industrijskog, zapadnog, građanskog društva kojega je dio.
Teoretičari su u temelje svojih pretpostavki ugradili ideološke predra
sude koje njihova vlastita kultura ima o ženi i o njezinu položaju, te su
već unaprijed osudili ženu na relativnu nevidljivost, usredotočujući se u
većoj mjeri na zanimanja i djelatnosti muškaraca.8
3.
Znanstveni se kolonijalizam, prilikom proučavanja žene, logički nadovezuje na univerzalnu razdvojenost, pa time i suprotstavljenost spolova.
Muškarac-etnolog je ovdje dvostruki outsider, on je stranac u proučava
noj kulturi, a također je i stranac u »ženskom svijetu«. Kako će se s teš
kom prtljagom predrasuda o ulozi žene u svom društvu probiti do ključa
razumijevanja »ženskog jezika« (jezik tijela, čuvstvenosti, čulnosti, ko
munikacija žena unutar vlastite skupine)? Neizvjesnost toga pothvata po
jačava još jedna činjenica: ženski je svijet najčešće dostupan posredova
njem lokalne »muške« strukture ili, kako je naziva Edwin Ardener9, do
minantne grupe, za razliku od prigušene, utišane ženske grupe. Taj autor
tumači prevlast muškog utjecaja kao prevladavajuću prisutnost muškara
ca — kao etnologa, kazivača i ljudi o kojima etnolozi izvješćuju, suprotstavljenu relativnoj odsutnosti žene. Muška se dominacija zasniva na či
�N U Ž N O S T ŽENSKE PERSPEKTIVE
159
njenici da su u proučavanim društvima muški modeli društva dostupniji
strancima, nego što su to modeli koje fomuliraju žene. Ta je tendencija
posljedica različitih djelatnosti i iskustava muškaraca i žena. Muškarci su
neusporedivo češće sudionici političkih aktivnosti i javnog diskursa, mo
bilniji su od žena koje su većinom ograničene na područje doma. Zahva
ljujući većoj pokretljivosti, češće dolaze u dodir s pripadnicima drugih
zajednica i, u skladu s time, suočeni su s problemom definiranja »sebe i
svojih žena«, nasuprot »drugima i njihovim ženama«. Tako određeni,
modeli društva se razmjenjuju, a istodobno su stavljeni na raspolaganje
manje mobilnim članovima društva, koji ih mogu preuzeti ako se ukaže
potreba. Zbog toga žene, pod određenim okolnostima, suočene s proble
mom definiranja, mogu preuzeti modele društva u onom obliku u kome
su ih formulirali muškarci (kao dominantna skupina). Modeli koje mogu
formulirati žene na osnovi svojih iskustava, neovisno o muškarcima, nisu
predmet javnog diskursa, pa se ne mogu ni izraziti istim mehanizmima
komunikacije i u istim situacijama kao što to mogu muški modeli.
No, kakvi su izgledi za adekvatnije proučavanje žena u sve brojnijim
slučajevima, kada se na teren upućuju žene-istraživači? Analiza literatu
re je pokazala da se i ovdje mogu potvrditi analogije s općim stanjem u
disciplini. Naša žena-etnolog (je li slučajno da i unatoč brojnosti djelat
nica nije uvriježen i ženski rod zanimanja?) u mnogome nalikuje krot
kom domorodačkom etnologu koji znanja o svojoj kulturi usvaja iz druge
ruke.
Prestiž muškarca u našem društvu toliko je izražen da žena, u etnologiji ili u
bilo kojoj drugoj profesiji može steći poštovanje ili ugled samo ako se bavi
pitanjima koja muškarci smatraju važnima. Tako su žene-etnolozi bile dje
latne godinama, rijetko je moguće otkriti bilo kakve razlike između njihova
rada i rada muškaraca etnologa. Profesionalna edukacija uključila je učenje
mišljenja iz muške perspektive tako da se ne bi trebalo čuditi što su žene
postavljale ista pitanja kao i muškarci.10
Postoje i iznimke, kao što su npr. radovi Margaret Mead ili pak kla
sična studija Phillis M. Kaberry Aboriginal Women: sacred and profane
(1939) koja je uspjela doprijeti do oba modela definiranja društva: dok
su muškarci tvrdili da postoji prevlast muškaraca, žene su je, u nekim
svojim iskazima, najžešće nijekale.
4.
Mnogodimenzionalnost poimanja zbilje koja teži zamjenjivanju pojma
jedino važećega i, kao što smo vidjeli, pogrešno nazvano objektivnog zna
nja, pojmom znanja dobivenog na temelju određene perspektive gleda
�160
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
nja, otvara novo polje mogućnosti za ono, što sam u naslovu navijestila
kao žensku perspektivu u etnologiji. Dosadašnja objektivnost, zapravo
muški kut gledanja, ostavljala je spoznaju o cijelosti ljudskoga svijeta ne
potpunom, pa time znatno iskrivljenom, što znači i neznanstvenom.
Temelji za to već postoje. Posljednjih desetljeća prisutan je proces
preispitivanja etnologijske tradicije i težnja za izgranjom takve etnologije
koja će radikalno preispitati svoje korijene i granice i redefinirati svoje
postulate kojima će žena postati »vidljivom« ne samo unutar discipline,
već i prisutna u društvu. Borbena antropologija (nezaobilaziva je sveza
s akcijskom antropologijom) koja želi omogućiti nove obzore u analizi
spolnosti u društvu, poprimit će obrise nove orijentacije i dobit će, ute
meljena na znatnom broju radova s tih polazišta i pretpostavki, naziv
antropologija žene.11 Zasnivanje takve alternativne perspektive nije mo
guće bez prethodne kritike izvora, kao što sam već napomenula, muški
posredovanih izvora. Žena (njezine djelatnosti, čitav njezin svijet, modeli
društva kako ga ona doživljava), do sada potisnuta na usku funkcionalističku marginu, vidljiva u onoj neizbježivoj mjeri u kojoj je nezamjenjiva
za funkcioniranje određenog društva, ipak je naišla na prikladniji izraz
u nekim područjima istraživanja kulture. Ardener smatra da su studije
rituala i simboliziranja omogućile lakšu komunikaciju sa ženama, da se
mnogo podataka s tog područja odnosi na žene, te da ono što ti podaci
donose često osporava muške modele društva. Ukrstiti ovako dobivene
podatke s onima koje nude mušku sliku svijeta, već znači skinuti veo koji
je zatamnjivao konkretum egzistencije, ne samo žena, već i cijele zajed
nice. Druga je zadaća promjena optike terenskih istraživanja. Literatura
s područja antropologije žena došla je do zanimljivih spoznaja, ponav
ljajući pojedina terenska istraživanja na dekoloniziran način, shvaćen ov
dje kao »demaskulinizirani«. Nadalje, ženska će perspektiva omogućiti
osvajanje novih područja istraživanja: omogućit će problematiziranje
spolne podjele u različitim društvima i kulturama prema kojoj je teorija
bila ravnodušna, tj. shvaćala je kao zadanu, integrirala je i na njoj se
temeljila12 ne preispitujući je.
Ženska perspektiva ima mogućnost i odgovornost da pridonese rein
terpretaciji i redefiniciji temeljnih kategorija ljudskog postojanja, da ko
rigira jedan isključivi način interpretacije koji je prevladavao tijekom ci
jele povijesti razvitka etnološke znanosti, da istraži istinski neistraženi
kontinent i usmjeri se na razaranje ideologiziranog poretka očiglednoga.
�N U Ž N O S T ŽENSKE PERSPEKTIVE
K l
BILJEŠKE
Već i etimološki izvod same riječi iena ukazuje na jednostranu semantičku razinu tog pojma.
Prema EtimoloSkom rječniku Petra Skoka, žena dolazi još od indoevropskog korijena koji znači
rađati, a muškarac od korijena koji znači misliti, gospodariti.
Jean Copans, »De I’ ethnologie k Panthropologie«, u: Copans, Godelier, Tomay, Backes-Clement: L'anthropologie; science des sociitis primitives'?, Editions E. P., 1971.
Lydia Sklevicky, »Antropolog heroj u akciji«, Pitanja, 1977, 4-5, str. 69.
Johan Galtung, »After Camelot«, u: The Rise and Fall o f Project Camelot, ur. I. Horowitz, Cam
bridge M. I. T. Press, 1967, str. 296.
Ann Oakley, »The Invisible Woman: Sexism in Sociology«, u: The Sociolog of Housework, Mar
tin Robertson, Oxford, 1978, str. 2
Gayle Rubin, »Traffic in Women: Notes on the ’Political Economy’ of Sex«, u: Toward an An
thropology o f Women, ur. Rayna R. Reiter, Monthly Review Press, N. Y. & London, 1975, str.
178-180.
Felicity Edholm, Olivia Harris, Kate Young, »Conceptualising Women«, Critique o f Anthropo
logy 3, 1977, 9-10, str. 101-130.
M. Z. Rosaldo, »Woman, Culture and Society: A Theoretical Overview«, u: Woman, Culture
and Society, ur. M. Z. Rosaldo i L. Lamphere, Stanford Univ. Press, 1974, str. 3.
Edwin Ardener, »Belief and the Problem of Women«, u: The Interpretation of Ritual, ur. J.
S. La Fontaine, Tavistock, London, 1972. Citirano prema K. Milton, »Male Bias in Anthropo
logy«, Man, 14, 1979, 1.
Sally Slocum, »Woman the G ath erer Male Bias in Anthropology«, u: Toward an Anthropology
of Women, str. 49.
Žarana Papić, Lydia Sklevicky, »Ka antropologiji žene«. Revija za sociologiju, 1980, 1-2.
Christine Delphy, »A Materialist Feminism is Possible«, Feminist Review, 1979, 2, str. 87.
��5
M atrijarhat:
Prijepor mitologije,
ideologije i utopije'
Ideja o povijesnoj zbiljnosti vladavine žena doimala se, prema riječima
Uwea Wesela, nevjerojatnom, kada je objavljena u Bachofenovu djelu
Materinsko pravo 1861. godine. Premda je bila tijekom vremena poste
peno prihvaćena od marksizma, psihologije, književnosti i ženskih pokre
ta, ona je još i mojoj generaciji studenata etnologije tumačena kao puka
tlapnja jednog beznadnog edipalca, konzervativca pod jakim utjecajem
romantike, svjesno antiracionalnog protivnika pozitivističke historiogra
fije svog vremena. Danas brojne rasprave o toj temi pobuđuju ujedno
strah i nadu; strah onih na vlasti od moguće repeticije »kaosa« koji pri
ziva slika »žene na vlasti« i nadu ljudi s margina užasnutih mogućim is
hodom vladavine »racionalne« tradicije poznate prakse moči. Knjige (o
kojima će biti riječi u ovom ogledu, bez obzira na njihovu znanstvenu
utemeljenost, metodološku dosljednost i ishodišno nadahnuće, usredo
točene su na propitivanje matrijarhata kao povijesne stvarnosti i mita,
ali i na otkrivanje u njemu iskoristivih utopijskih elemenata.
Rasprava Uwea Wesela1 koja nosi podnaslov »O Bahofenovom ’Ma
terinskom pravu’ i položaju žena u ranim društvima pre nastanka dr
žavne vlasti« istražuje sve mogućnosti koje otvara Bachofenovo klasično
djelo. To je prvenstveno kritička analiza u njemu iznesenih podataka,
metode i pojmovnog aparata, nakon čega slijedi pokušaj historijske re
konstrukcije matrilineamosti i naposljetku izgradnja teorijskog modela
prelaska od matrifokalnosti ka patrijarhalnom načelu društvene organi
zacije. Pri tom se Wesel služi kritikom izvora te komparativnom anali
zom — u prvom dijelu knjige Đachofen je suočen s »historijskom prov
jerom«, a u drugom dijelu s etnološkim spoznajama. Bachofenov se spoz
najni postupak o stvarnom postojanju »ginekokracije« temelji na mito
�164
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
logiji shvaćenoj kao sjećanje na stvarne historijske događaje te na zapi
sima trojice grčkih povjesničara: Herodota (5. st. p. n. e.), Heraklida
Pontijskog i Nimfisa iz 4. st. p. n. e., te filozofa Nikole Damaska (1. st.
p. n. e.). Postepeno potiskivanje žena i prelazak na patrijarhat on poima
kao opći razvoj ka duhovnom, muškom principu. Wesel nadalje analizira
djela koja su mogla poslužiti kao potvrda Bachofenovim tezama: Morganovo Drveno društvo (1877) i Engelsovo Porijeklo porodice (1884). Po
red učenja o matrijarhatu ovo »značajno trojstvo«2 udarilo je temelj evolucionističkog shvaćanja razvoja ljudskog društva. Pregledom odobrava
nja i odbijanja Materinskog prava dobivamo popis prominentnih autora
i djela: među odobravateljima nalazimo među ostalim od književnika T.
Manna, Rilkea, Benjamina, psihoanalitičare Freuda, Reicha, Fromma,
Horkheimera, od filozofa tu je Lukacs, dok najpoznatiju skupinu čine
feminističke autorice od dvadesetih godina do danas. Najoštriji osporavatelji Bachofenovih ideja bili su pored historičara i etnolozi. Nakon po
četne naklonjenosti koju su pokazivali McLennan, Morgan i Tylor, et
nolozi ga odbacuju zbog sve veće ahistoričnosti same etnologije koja od
bija istraživanje razvoja kultura, ali i zbog toga što su upoznata druga
matrilinearna društva u kojima muškarci imaju apsolutnu prevlast. Jed
nodušno prihvaćanje Bachofena postojalo je sve donedavno tek u mar
ksističkoj literaturi socijalističkih zemalja, u kojima je neosporavani ma
trijarhat (preko zasada Morgana — Engelsa — Bebela) trajao kao za
jedničko dobro materijalističke historiografije. Postavljajući si temeljno
pitanje što je danas preostalo od Bachofenovih otkrića, Wesel se najprije
usredotočuje na strogo određivanje pojmova. Ključni pojam materinsko
pravo (Mutterrecht) kod Bachofena je sinonim za ginekokraciju — domi
naciju žena u porodici, određivanje srodstava po ženskoj liniji, iz čega,
po njemu, nužno proizlazi povezanost s političkom dominacijom žena u
društvu, tj. njihova vladavina nad muškarcima. Osamdesetih godina pro
šlog stoljeća ulazi u upotrebu novi pojam — matrijarhat, koji sasvim po
tiskuje riječ ginekokracija, kovanicu nastalu kao suprotnost pojmu patri
jarhata koji kod Bachofena stoji za univerzalnu vlast muškarca u porodici
i društvu. No, prema Weselu, materinsko pravo nediferenciran je pojam
i ima tri značenja: 1) kod Bachofena to je sinonim za ginekokraciju; 2)
upotrebljava se u smislu matrilineamosti kao suprotnosti patrilineamosti
a da se ničim ne upućuje na dominciju žena; 3) javlja se i kao mješovit
pojam, naročito u arheologiji i povijesti starog vijeka. Pojmovi matri/patrilineamosti i matri/patrilokalnosti znanstveno su dostatno određeni a
kao nadomjestak materinskom pravu/ginekokraciji/matrijarhatu Wesel
predlaže termine matrifokalnost, odnosno matricentrično društvo. Ti
�M ATRIJARHAT...
165
pojmovi približno istog značenja obilježavaju društva u kojima žene imajustanovitu dominirajuću ulogu u porodici, a ponekad i u društvu. Takva
su društva, koja se međusobno mogu znatno razlikovati, redovno matrilineama i matrifokalna i unatoč mogućem dobrom položaju žena ne mo
že se govoriti o njihovoj vladavini. Drugi Weselov korak u propitivanju
Bachofenova nasljeđa sastoji se u »historijskoj provjeri«: suočavanju nje
gove interpretacije mitološke odnosno povijesne građe s drugim izvorima
i interpretacijama kulture Likije, Egipta i Krete.3 Zaključak je da Bachofen krivo interpretira izvore budući da je u antičko doba riječ ginekokracija bila negativno konotirana i izražavala opću bojazan za opstanak »od
prirode danog muškog uređenja«. U zaključnom poglavlju prvog dijela
knjige (»Istorija«), Wesel Bachofena upoređuje s Kolumbom. On je ot
krio jedan mit i opisao ga kao opći historijski i kulturni stupanj čovječan
stva. Time je stvorio novi mit čiji je sadržaj moralna i duhovna nadmoć
muškaraca koji su poslije dugih borbi naposljetku svladali kulturnu nad
moć žena. Dok je za samog Bachofena i njegovo vrijeme (da li zaista
samo njegovo?) taj novi mit imao funkciju legitimiranja vladavine muš
karaca, njegova je ideološka snaga bila prepoznata i dalje razvijana i od
ženskih pokreta koji upravo tada stupaju na evropsku povijesnu scenu.
Unatoč obilju pogrešaka koje je u njegovu djelu utvrdio Uwe Wesel, pre
sudno je za evaluaciju značenja Bachofenova djela to što je prvi uzdrmao
vjeru u univerzalnost patrijarhalne porodice, jer »Odjednom se opet čuo
prizvuk vlasti u reči, vlasti o kojoj je moglo da se diskutuje. Patrijarh je
postao čovek koji je morao da se opravdava«.4
U drugom dijelu knjige (»Etnologija«) Wesel se okreće empirijskim i
teorijskim rezultatima etnologije, kušajući historijski rekonstruirati nuž
ne uvjete postojanja društva bez potlačenosti žena. Istražuje položaj žene
kod ratara i pastira-stočara. Potom se koncentrira na matrifokalnost kod
Hopi Indijanaca i Irokeza. Njegov je zaključak da u tim društvima postoji
ravnoteža odnosa moći. Štoviše, matrifokalnost otkriva jedan radikalno
različit koncept moći: prevaga žena nije bila vezana uz individualno gori
položaj muškaraca, za razliku od patrilineamih/lokalnih društava kada
prevaga muškaraca uvijek individualno ide na račun pojedinih žena. La
nac uzroka nužnih (mada ne i dovoljnih) za postojanje takvog tipa dru
štava izražen je na sljedeći način: motička zemljoradnja -> kolektivni rad
žena — matrilokalnost — matrilineamost. Obilježja konkretnih etnološ
>
>
kih primjera takvih društava pokazuju da pored toga u njima uopće
nema (muškog) autoriteta, te da je očita labavost porodičnih veza (dru
gim riječima, struktura male porodice bitno utječe na pogoršanje žena).
Presudna kombinacija (ili elementi modela »političke ekonomije spolno
�166
K O N JI, Ž E N E , R A TO V I
sti« prema teoriji Gayle Rubin5) za poraz matrifokalnosti prema Weselu
izgleda ovako: egzogamija -» patrilokalnost -> otkup nevjeste -» poliginija. Po njegovu mišljenju, nijedan od prva tri elementa uzet zasebno ne
upućuje na nužnu diskriminaciju žena, već ima »mudre društvene fun
kcije«. Tek s dodatkom poliginije žene postaju pasivni objekti razmjene
i bivaju svedene na vrijednost robe. Iako dobar dio svog dokaznog ma
terijala preuzima iz rezultata američke antropologije žene, Wesel upu
ćuje kritiku njezinim autoricama zbog teze o univerzalnoj potlačenosti
žena do koje su došle prihvaćanjem etnoloških podataka bez historijske
analize. Historijska analiza, naime, omogućava utvrđivanje većeg broja
matrifokalnih društava. No Bachofen ih je, nailazeći na njihove tragove,
proglašavao matrijarhatskim, ne mogavši pojmiti (ideja je još sablažnjivija od vlasti žena) da u njima uopće ne postoji vlast. Weselove elegantno
izvedene kritike ne mimoilaze ni Levi-Straussa (pretjeranost teorije o
razmjeni žena), ni Morgana i Engelsa (postanak patrijarhalne porodice
nezavisan je od postanka privatnog vlasništva). Sučeljavajući u završnom
poglavlju »najraniju prošlost i blisku budućnost«, upozorava na treći i
još zanemareniji dio procesa političke ekonomije spolnosti — vezu po
jave političke vlasti koja nastaje kad se dominacija muškaraca nad žena
ma proširi u dominaciju muškaraca nad muškarcima. Pitajući se koje po
uke prošlosti mogu poslužiti zaključcima za budućnost, Wesel upućuje
još jedan sjetni pogled na cause celebre društava bez vlasti i dominacije,
društva jakih žena i slobodnih muškaraca — na Irokeze. »Povoda za to
danas ima dovoljno.«6
Neki od tih povoda zasigurno su potakli Claudiu Schmolders da skupi
mitske pripovijesti o »divljoj ženi« koje u čitalaca imaju pobuditi čuđe
nje, strah i žudnju. U njima se žena pojavljuje samostalna i autonomna,
u mnoštvu elementarnih obostranih i onostranih uloga i figura, onakvih
kakve ih je mitski pripovjedač pronašao dijelom u ženskoj svakodnevici
ili im ih pripisao složivši ih u funkcionalno jedinstvo. U predgovoru knjizi
autorica svoj izbor označava kao angažiran i subjektivan — najavljuje
igru simboličkim proizvodima pozivajući čitatelje da joj se pridruže.7
Svako poglavlje, posvećeno jednoj ulozi/slici »divlje žene«, koje sadrži
nekoliko priča pretežno izvanevropskih naroda (tek ih je nekoliko iz
evropske tradicije, čak i jedna »srpsko-hrvatska« vještica), ima uvod, »di
jelom informativan, dijelom zbunjujući«8. Komentari priča sadržani u
tim uvodnim naznakama doista zbunjuju jer Claudia Schmolders rabi ne
obično eklektičan teorijsko-interpretativni okvir. Jednom su to psihoa
nalitička tumačenja: jungovska, kao u poglavljima »Velika majka«, »Putovanje njezina života«, »Životinjska zaručnica, Kći bilja«, ili frojdovska,
�M ATRIJARHAT...
167
u poglavlju »Zavodnica«! Drugi će put to biti strukturalna antropologija
Lćvi-Straussa (»Vidarica, Čarobnica«), ili pak izvještaj starih putopisaca
»Amazonka, Mlada junakinja« i književnika antike. Ponegdje svi oni za
jedno, što ipak ne umanjuje užitak čitanja o »Divljoj kuharici«, »Čarobnici i vještici«, »Dobroj vili i suđenici«, »Vodenoj ženi« i drugima. U
Pogovoru teorijskih pretenzija, posvećenom u cijelosti mitskoj mašti, au
torica ističe kako se u drugoj fazi novih ženskih pokreta (osamdesetih
godina) osvješćuje pitanje o vlastitoj povijesti i tradiciji žena. Po njezinu
su mišljenju dosad najrabljenije slike žena proizvod »muške fantazije«
koja ih je uvijek formulirala kao svoj alter ego u obliku polarnih suprot
nosti (kurva/svetica, anđeo/vještica, kućanica/Amazonka i si.). Tražeći za
sebe »legitimirajuće rodoslovlje«, žene su otkrile samo dvije pretkinje:
Vješticu i Boginju mjeseca/Veliku majku, slike koje zajedno čine mitski
paradoks, jedinstvo zastrašujućeg i prisnog. No, »mitski pripovjedač«,
Lćvi-Straussov bricoleur9, iz svog priručnog arsenala iznalazi velik broj
elemenata koje slaže na bezbroj načina u različitim pripovjedačkim kul
turama. Upravo bogatstvo i višeslojnost njegovih proizvoda daje elemen
te mogućeg identifikacijskog modela jednog punijeg samopoimanja žene
(Selbstbild). Slike koje on nudi iskazuju imanentnu dvoznačnost žene
(»između kuhinje i kozmosa, tave i pakla«, »zaštitnice i žderačice vlastite
djece«) i pružaju mogućnost razrješenja. »Mitska mašta je u stvari prvi
oslobađajući odgovor na teror elementarnog, iskorak iz nijemog stra
ha.«10 Zaobilazeći kompleksne diskusije o mitu, autorica prihvaća odre
đenje mita koje daju braća Grimm. To su simbolički proizvodi koji fun
kcioniraju kao fantastična i, ako je moguće, didaktička utjeha, podjed
nako udaljena od realistične opomene sage i tjelesnosti lakrdije. Reper
toar »narativnog kućanstva« mitskog pripovjedača u pričama ove zbirke
i ženi današnjice, nada se Claudia Schmolders, može pružiti protuslike
(Gegenbilder) za vlastita tjeskobna civilizirana i siromašna osjetila, na isti
način na koji su »divlji ljudi« srednjeg vijeka služili kao protuslika ulju
đenom dvorskom društvu. One sadrže subverzivni potencijal da upozore
na štetočinstvo jednog isuviše bogatog društva »koje iskorištava prirodu
bez kućevnog smisla za dijalog s tijelima, s konkretnim«. I naposljetku:
»Možda će konačno druge priče upraviti naš pogled s čangrizave mono
tonije vladajućeg mišljenja na nasmijanu i uplakanu polifoniju potlače
nog.«11 Okrepljujuće poruke pripovjedačke, mitske mašte možda mogu
potaknuti i civilizacijski zaokret, otvoriti prostor za igru i osporavanje,
za znati-želju, »aus dem Zahlen wieder ein Erzđhlen machen«...12
Heide Gottner-Abendroth, u knjizi opisnog podnaslova Matrijarhalne
religije u mitu, bajci i epici, u velikoj mjeri sužava prostor dijalektičke igre
�168
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
suprotnosti, kako je u Divljoj ženi prekorava C. Schmolders, nazivajući
je »suvremenom propovjednicom Velike majke i matrijarhata«13. Što
više, ova autorica odbacuje sama načela dijalektike smatrajući je proiz
vodom patrijarhalnog mišljenja. Tek je patrijarhalni kozmos polariziran
suprotnostima, dok matrijarhalni počiva na ideji trijada po uzoru na tro
struki mjesec, simbol trojstvene boginje matrijarhata u njegovu najvišem
razvojnom stupnju. Matrijarhalni je kozmos nehijerarhičan, a njegovom
kozmičkom dezintegracijom u patrijarhatu dolazi i do društvene i psi
hičke dezintegracije. Boginja i njezin heroj proizvod su epohe dominacije
žena, epohe jedinstva u kojoj boginja predstavlja božansko načelo, koz
mičku integrativnu snagu i kreativnu sposobnost uopće, dok je njezin he
roj (kralj) princip herojskog žrtvovanja, cikličkog (sezonskog) umiranja
i rađanja, smješten u jezgri božanskog. Razbijeno jedinstvo, izgubljenu
cjelovitost kozmosa i čovjeka koje je ujedno i »patrijarhalno izobličavanje naše ženstvenosti« moguće je ponovno zadobiti otkrivanjem matrijarhatskog nasljeđa. U njemu sadržano određenje ženstvenosti i muškosti
može ženu današnjice izbaviti smrtonosne dijalektike patrijarhalnog sta
nja duha i ujedno postati putokazom (ideološkom platformom, reklo bi
se po autoričinu politiziranom diskursu), naznakom jedne konkretne
utopije. Cilj je ove knjige dakle dvojak: proizvesti ideologiju oslobođenja
od patrijarhata i, kao za to nužnu predradnju, teoriju matrijarhata —
istražiti njegovu povijesnu egzistenciju koju je tradicionalna historijska
znanost u svom 3000 godina dugom postojanju promišljeno odstranjivala
iz naše povijesne svijesti. Metodološko polazište autorica označava kao
transdisciplinamo, praćeno »ideološko-kritičkim oprezom« (on je sadr
žan u kritici znanstvenih kritika matrijarhata). Okvirnu shemu svoje stu
dije H. Gottner-Abendroth postavlja na sljedeći način:
1) Religija — mitologija boginja Zemlje i Mjeseca;
2) Ritual — godišnje svečanosti inicijacije heroja, svadbe Boginje i he
roja, herojeve smrti i ponovnog rođenja;
3) Struktura obitelji/države — rodovska struktura s materinskim pra
vom (matrilineamost/lokalnost), ginekokracija;
4) Ekonomija — poljoprivreda, vrtlarstvo, obrada zemlje, zajedničko
rodovsko vlasništvo.
Kada su sve četiri instance ove sheme prisutne u jednom društvu, mo
že se govoriti o matrijarhatu. Kao relevantni povijesni izvor svojoj studiji
autorica navodi matrijarhalnu mitologiju14 — sto dvadeset godina nakon
Materinskog prava ovaj princip očito nije izgubio na zavodljivosti. Na os
novi provedbe strukturalne sheme matrijarhatskih religija15 u indoevrop
skom prostoru, autorica namjerava izvesti relevantne zaključke o kultur
�MATRIJARHAT...
169
noj i socijalnoj povijesti svjetskog matrijarhata. Grandiozni zadatak čiju
je realizaciju (kada bi uopće bila moguća) potpuno promašila! Njezina
analiza funkcionira (bez obzira na pogreške u premisama) u čitanju mita
na semantičkoj i semiološkoj razini. Štoviše, to čitanje proizvelo je vrlo
intrigantnu lektiru, neki sub-genre znanstvene fantastike16 izokrenute
naglavce. Zaplet postaje još uzbudljiviji u dijelovima knjige o bajci i epici
u kojima H. Gottner-Abendroth upućuje na podzemno djelovanje obra
zaca matrijarhatskih religija u patrijarhalnoj kulturnoj tradiciji. U njima
ona prepoznaje utopijske elemente koji su nadmudrili lukavstvo patrijar
halnog svjetskog uma. Oni istrajavaju u alternativnim kultovima donjih
slojeva, kao tajni kultovi i čitave subkulture, kao ono običajno (folklor,
sage, bajke). Možda je najiritantniji propust knjige nedostatnost objaš
njenja razloga transformacije matrijarhatskih u patrijarhatske religije. O
tome ne doznajemo ništa više od činjenice da je do tog prelaska došlo
činom nasilja, što je dokumentirano materijalima iz motiva (Gotterschlacht Mythen). Nasilje, koje je nepoznato u matrijarhatsko doba, time
postaje konstanta patrijarhalnog svijeta — njegovog mišljenja, znanosti
i društvene prakse. Stoga se i ne čini nelogičnom utopijska vizija H. Gott
ner-Abendroth koja smatra da je jedina šansa ljudskog preživljavanja u
kozmosu povratak Here, Hagie Sofie, Jorde — ako nam za to još uopće
dostaje vremena.
Ma kako različite, ove tri knjige, svaka na svoj način, promišljaju ma
trijarhat u njegovim mitskim, ideološkim i utopijskim dimenzijama. Weselova se knjiga nadovezuje na znanstvenu tradiciju osporavanja mitologijskog mišljenja, dok Claudia Schmolders i Heide Gottner-Abendroth
u mitu nalaze nove poticaje za umornu maštu i opustošenu znanost bez/
/protiv žena. Dok Wesel raskrinkava Bachofena kao izumitelja novog mi
ta, njegovo je djelo do danas ostalo inspiracija objema autoricama za
ideologizirano osporavanje vladajuće, patrijarhalne ideologije. Da je vri
jeme sazrelo da matrijarhatska/matricentrična tradicija jedne drugačije
shvaćene moći predstavlja poželjni izvor nove utopije, slažu se svi autori.
Mogući prigovori o neznanstvenosti te teze očito su bespredmetni. Prem
da možemo prihvatiti Weselovu ogradu da »ma kakvu prošlost imale
žene, nijedna ne daje uzor za budućnost«12, ne čini se naodmet napo
menuti da zaroniti u prošlost, pa makar i fantastičnu, nije nerazumni ko
rak pri mišljenju utopije.
�170
K O N JI, Ž E N E , R A TO V I
BILJEŠKE
*
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
U tekstu se raspravlja o tri knjige koje, svaka na svoj način, promišljaju matrijarhat u njegovim
mitskim, ideološkim i utopijskim dimenzijama: Uwe Wesel (Uve Vezel), Mit o matrijarhatu,
Prosveta, Beograd, 1983; Die Wilde Frau: Mytische Geschichten zum Staunen, Furchten und Begehren, ur. Claudia Schmolders, Eugen Diederichs Verlag, Koln, 1983; Heide Gottner-Abendroth, Die Gottin und ihr Heros, Frauenoffensive, Miinchen, 1980, 252 str.
Iako knjiga nije oprem ljena bilješkom o piscu, niti podrobnijom karakterizacijom, dobiva se
dojam da se radi o disertaciji koja pedantnim i rigoroznim znanstvenim postupkom istražuje
sve mogućnosti koje otvara zadana tema. Izdavački nemar, pored ove zamjerke, potkrepljuje i
činjenica da je većina prezimena au to rici navedenih u II. dijelu knjige (»Etnologija«) prijevo
dom nasilno maskulinizirana.
Wesel, nav. dj., str. 29.
Wesel, nav. dj., str. 41-62.
Wesel, nav. dj., str. 75.
Usp. Gejl Rubin, »Trgovina ženama - beleške o ’političkoj ekonomiji’ polnosti«, u: Antropolo
gija žene, ur. Žarana Papić, Lydia Sklevicky, Prosveta, Beograd, 1983, str. 91-151.
W esel, nav. dj., str. 161.
Na istim osnovama pripremila je i Alison Lurie svoju zbirku Clever Gretchen and Other Forgotten
Folktales, Heinemann, London, 1980. Svoj pristup opravdala je činjenicom što su u dosadašnjim
izborima (koje su uglavnom sačinili muškarci 19. stoljeća) heroine uglavnom pasivne, dobre,
bespomoćne i dosadne — što se očekivalo od djevojčica tog vremena. No, tisuće narodnih priča
protuslove takvu shvaćanju — njih je prepričala A. Lurie koja im je time željela vratiti dobar
glas kod današnje djece i njihovih roditelja, nadajući se da će neke od u njima prikazanih junaki
nja jednoga dana postati isto tako popularne kao što su danas Pepeljuga i Snjeguljica.
C. Schmolders, nav. dj., str. 10.
C. Schmolders preuzima Lćvi-Straussovu definiciju »domaćeg majstora« kako je opisana u Div
ljoj misli, Nolit, Beograd, 1966, str. 53-54.
C. Schmolders, nav. dj., str. 284.
C. Schmolders, nav. dj., str. 299.
C. Schmolders, nav. dj., str. 300.
C. Schmolders, nav. dj., str. 294-295.
H. G ottner-A bendroth kao svoj izvornik za izradu strukturne sheme matrijarhatske mitologije
navodi djelo Ranke-G raves, Grčka mitologija, 1961.
H. G ottner-A bendroth, nav. dj., str. 17-22
Ako prihvatimo mišljenje američke književne teoretičarke J. Annas da je znanstvena fantastika
oduvijek bila potencijalno revolucionarna jer zamišlja, stvara alternativni svijet koji je komentar
postojećeg svijeta i da je, vjerojatno zbog tih razloga, gotovo ravnopravan udio ženskih autorica
u tom književnom genreu, ova prim jedba na račun Boginje i njenog heroja čini se manje ishitre
nom. Pam ela J. Annas, »Novi svjetovi, nove riječi: androginija u feminističkoj znanstvenoj fan
tastici«, Književna smotra, 1982, 46, str. 78-86.
Wesel, nav. dj., str. 161.
�6
Izmišljanje tradicije:
Dan koji sviće nadom
Svake godine uoči 8. marta iznova se raspravlja o tome treba li slaviti
ili obilježavati taj blagdan koji mnogi smatraju izmišljanjem tradicije,
mnogi ga vulgariziraju, a mnoštvo je onih koji ga i ne zapažaju. Shvati li
se, pak, 8. ožujka kao simbolični dan za pokretanje novih ženskih inici
jativa, to može biti program nade usredotočen na budućnost, lišen ideo
loških stega i negativnih konotacija.
U oporom vremenu preispitivanja svih donedavno neupitnih vrednota,
obavezni početak proljetnog ritualnog ciklusa označavaju žustre rasprave
0 tome kako (i treba li uopće) obilježavati Dan žena u nas. Smije li uto
pijsku nadu o međunarodnoj nadnacionalnoj solidarnosti žena i borbi za
istinsku ravnopravnost nadomjestiti tek »poljubac i kitica cvijeća« o ko
jima s čežnjom govore žene u nedavnoj anketi zagrebačkoga Večernjeg
lista? Čini li nas ispražnjenost socrealistički intoniranih svečarskih uvod
nika i »svečanih akademija«, sve izlizanijih tokom njegove neizbježne po
ratne obaveznosti, nužno siromašnijima za jedan plemeniti i još nedose
gnuti san?
Naime, samo utemeljenje 8. ožujka nije bilo nimalo jednostavno. Kla
ra Zetkin, zakonita kuma ovog praznika, morala se poslužiti lukavstvom
1 svojim velikim autoritetom u međunarodnome radničkom pokretu da
razbije predrasudu o bespolnom jedinstvu radničke klase. Na 11. me
đunarodnoj konferenciji socijalistkinja, održanoj u Kopenhagenu 27. ko
lovoza 1910, predložila je da socijalistkinje svih zemalja organiziraju je
danput u godini svoj dan. On je u prvom redu imao služiti agitaciji za
žensko pravo glasa u kojoj je dotad prednjačio tzv. građanski feminizam.
Njezin je prijedlog naišao na mlaki prijem, te odluku o novom blagdanu
ne spominje nijedna od 18 rezolucija te konferencije. Stoga je Klara Zet
kin svoj naum propagirala »u bazi« i na stranicama časopisa Jednakost
kojeg je bila glavna urednica. Ideologija radničkog pokreta najčešće je
�172
K O N JI, ŽE NE , R A TO V I
bila slijepa i zanemarivala je žene u vlastitim redovima. Upravo je po
sebno »ženski socijalistički dan«, osim ostaloga, imao i tu zadaću da upo
zori na dugogodišnju borbu radnica da se ravnopravno uključe u radnički
pokret. Borba protiv »proleterskog antifeminizma« vodila se još od po
lovice 19. stoljeća. Ne prozirući lukavstvo kapitala, pojedinačni sindikati,
pa čak i čisti nacionalni sindikalni savezi, denuncirali su žene nazivajući
ih »prljavim konkurenticama«. Kao jeftiniju radnu snagu dugo su ih po
kušavali odstraniti s tržišta rada.
Povijesni zaborav
Prvobitna nelagoda i loša savjest koja je bila u pozadini utemeljenja
Dana žena ogleda se i u drugom povijesnom zaboravu i previdu. Koji je
događaj potakao Klaru Zetkin da upravo 8. ožujka odabere za manifestiranje borbene solidarnosti žena? Povijest ovoga praznika puna je apo
krifnih priča i mistifikacija, a tek su novija istraživanja upozorila na to
da su u taj datum različite sredine upisivale vlastite, nimalo utopijske
simbole i tradicije.
Najčešće se spominju demonstracije njujorških radnica održane 8.
ožujka 1857. o kojima u američkim povijesnim izvorima nema ni traga.
U nas se često spominje 8. ožujak 1901. — demonstracije čikaških rad
nica. Dakako, standardni su dekor policajci na konjima i potoci krvi...
Najzanimljivija je svakako potpuno apokrifna priča što su je pomno ana
lizirale talijanske autorice Ilde Capomazza i Marisa Ombra u knjizi 8.
mart: priče, motivi i rituali o međunarodnom danu žena (Rim, 1987). Na
primjerima iz vlastite zemlje (kao primjeri poslužili su im materijali i
arhivi Komunističke partije Italije, Socijalističke partije, Sindikalne cen
trale CGL, i dr.) i sličnim primjerima iz drugih evropskih zemalja is
tražile su motiv zlog kapitalista koji je štrajkačice u svojoj njujorškoj tvor
nici zaključao tako da se nisu navrijeme mogle spasiti od vatre što je
zahvatila zgradu.
Mjesto, vrijeme i broj žrtava tragedije variraju od teksta do teksta.
Štoviše, u pretelevizijskoj civilizaciji taj je motiv bio zahvalan predložak
za prikazivanje u obliku fotomontaža i stripova, zanimljivi primjeri kojih
se mogu pronaći u Italiji pedesetih godina. Uporna pretraga izvora i li
terature pokazala je da se takav događaj doista zbio u New Yorku 29.
ožujka 1911, pri čemu su izgubljena 134 mlada života. Zabilježio ga je
list američke sindikalne organizacije Industrial Workers of the World u
tekstu »Kapitalistički zločin«, objelodanjenome 3. travnja 1911, dakle go
dinu nakon kopenhagenske konferencije.
�D A N KOJI SVIĆE N A D O M
173
U čemu je tolika privlačnost motiva nevinih žrtava spaljenih na lomači
kapitala da je postao općim mjestom? Autorice talijanske studije sma
traju da povezivanje tog motiva s ustanovljavanjem Dana žena — istica
njem progona, nasilja i krvi — slijedi dobro znani i rasprostranjeni obra
zac pučke kulture poznat iz života mučenika. Taj se motiv dobro uklopio
i u patrijarhalnu sliku svijeta u kojoj je stradanje najčišći oblik ženstve
nosti. Upisivanje američkog nadahnuća u tradiciju 8. marta može se ob
jasniti nastojanjem aktivista radničkog pokreta da se u vrijeme hladnoratovske napetosti distanciraju od suviše izravnih asocijacija na boljševič
ku tradiciju. Željelo se naime privući široke mase demokratski orijenti
ranih žena u vlastite redove dajući ženskome socijalističkom prazniku intemacionalnije i spontanije konotacije, a istodobno ga učiniti univerzal
no čitljivom metaforom za potlačivanje žena nadopisivanjem sakralnih
obilježja.
Radnice na lomači
U prilog ovoj hipotezi francuske povjesničarke Lilian Kandel govori
to što je u nas motiv radnica na lomači posve nepoznat. Naš se međuratni, ratni i poratni napredni tisak neinhibirano naslanja na sovjetsko na
dahnuće. Tako, naprimjer, Organizovani radnik (3. ožujka 1927), sjeća
jući se demonstracija ruskih radnica 1913, ističe da su »raspršene baju
netama i kundacima podivljalih kozaka i policista, ali aktivnost i požrtvovnost ruskih radnica oduševila je radnice cijelog svijeta i otad se 8.
mart slavi kao međunarodni dan žena.«
Stvarajući vlastitu tradiciju 8. ožujka, svaka je sredina uzimala sastojke
prema potrebama i mogućnostima vlastite kulture. Stoga ne bi bilo
opravdano govoriti o nekome svjesnom falsificiranju povijesne istine. Ri
ječ je o postupku koji je povjesničar Eric Hobsbawm, nimalo pogrdno,
nazvao »izmišljanje tradicije«. Navedeni primjeri sugeriraju da se izmišIjanje tradicije 8. ožujka oslanjalo na tradicije što su ih žene ostavljale
tek u procjepu između borbe i mučeništva. Dok su na Zapadu aktivistki
nje novih feminističkih pokreta pokušale same proizvesti nove scenarije
njegova obilježavanja, u nas su se odmicanjem od revolucionarnog razioblja osmomartovske proslave stapale s pučkim tradicijama Majčinog
lana. Takva redukcija prvobitno »socijalističkoga ženskog dana« upozoava na bolnu očiglednost toga što su i istinska (ne samo formalna) ravlopravnost i nadnacionalna solidarnost žena još i danas utopija.
�174
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
Odustanemo li od sadašnjem trenutku primjerene pesimističke vizure,
8. ožujka može biti još neispisani list za nove ženske inicijative. Popis je
neiscrpan.
To može biti aktivna podrška na koju pozivaju aktivistkinje zagrebač
kog telefona SOS za otvaranje skloništa za žene i djecu žrtve obiteljskog
nasilja. Jer, u društvenoj situaciji u kojoj se svaki mjesec na telefon SOS
javlja nekoliko stotina žena s vapajem za pomoć, ne može biti govora o
ostvarenju ravnopravnosti. Izvornu ideju 8. marta o međunarodnoj soli
darnosti žena možda najbolje ilustrira akcija osnivanja Jugoslavenske
ženske inicijative za razvoj Kosova koju je nedavno pokrenula Šonja Lokar. U osnivačkom proglasu čitamo: »Kosovo je, bez sumnje, ono jugo
slavensko pitanje koje na jednome mjestu, socijalno i politički, združuje
sve elemente razvojnog proturječja Jugoslavije. Socijalno-klasne i me
đunacionalne, civilizacijske, ekološke, demografske, generacijske i supro
tnosti među spolovima«. Proglas završava geslom: »Bolje razvoj nego
bratoubilački rat.«
Možda još nije kasno da na neispisane margine osmomartovske tra
dicije žene Jugoslavije upišu vlastiti program za nadu, za budućnost.
�7
Nova Nova godina:
Od »Mladog ljeta«
k političkom ritualu*
Nova godina, socijalistički praznik naroda Jugoslavije, dan je radosti za sve
trudbenike naše zemlje, jer toga dana sumiramo rezultate našeg rada. Svaka
nova godina jedna je stepenica više u našem usponu prema socijalizmu. Iz
tehnički i kulturno zaostale zemlje pretvaramo se u naprednu ekonomski ne
zavisnu i kulturnu zemlju.1
Mi imamo nače svečane dane kao što je 29. novembar, 8. mart, 1. maj i Nova
godina i na te dane ćem o mi darivati našu djecu i prirediti dječji praznik.2
(13. 12. 1948)
U gradovima bi se moglo na trgovinama ili raskršćima okititi veliku jelku,
koja bi bila naročito lijepo okićena petokrakom, srpom i čekićem i slično? (3.
12. 1948)
Ovogodišnja proslava dana ’Dječje radosti’ m ora imati masovan karakter, za
to se naša organizacija, kao i sve ostale organizacije moraju založiti da pro
slava što bolje uspije i da postane s vremenom Narodni običaj i da zamijeni
dosadašnji vjerski praznik.4 (6. 12. 1949)
Proslavi Nove godine treba dati i politički karakter.5 (16. 12. 1949) (podv. L.
s.)
Utopijskim elanom, svojstvenim novim pripadnicima elite vlasti, akti
vistkinje Antifašističkog fronta žena (AFZ) predvodile su potkraj 1948.
osvajački pohod na Novu godinu kao »socijalistički praznik«, »naš sve
čani dan«, budući »narodni običaj«. U vremenu kada se niti jedan pro
jekt nije činio neizvedivim — »napredak«, »kultura«, socijalizam/komu
nizam bili su nadohvat ruke — aproprijacija i resemantizacija jedne ti
sućljetne tradicije doimala se kao gotovo rutinski zadatak. Četrdeset go
dina nakon njihova ispitivanja, ovi su dokumenti6 više od svjedočanstva
o intenzitetu revolucionarnog erosa jedne generacije. Prigodni tekstovi
o željenom značenju Nove godine, upute i okružnice viših odbora AFŽ^a
odaslane put široke baze hijerarhijske piramide, kao i povratni izvještaji
�176
K O N JI, ŽE N E , R A TO V I
»s terena«, omogućuju nam da u gotovo laboratorijskim uvjetima pro
matramo kako su se (uz čelik) kalile i tradicije.
Stvaranje, iznašašće tradicije (the invention of tradition) »prakticirano
je s oduševljenjem u brojnim zemljama i s različitim ciljevima« od sre
dine druge polovice 19. stoljeća, ističe britanski povjesničar Eric Hobsbawm.7 Poticaje za stvaranje tradicija on je uvjetno podijelio na poli
tičke — inicijatori su države ili organizirani društveno-politički pokreti,
i socijalne koje promiču neformalno organizirane društvene grupe. Samo
iznašašće tradicije Hobsbawm definira kao »skup postupaka kojima obič
no upravlja otvoreno ili prešutno prihvaćanje pravila ritualne ili simbo
ličke naravi, koja nastoje usaditi određene vrednote i norme ponašanja
pomoću ponavljanja koje automatski implicira kontinuitet s određenom
historijskom prošlošću«.8 Osnovna tri tipa iznašašća tradicije u praksi se
najčešće preklapaju, a funkcioniraju kao: 1) uspostavljanje ili simboliziranje društvene kohezije ili pripadnosti grupama, stvarnim ili artificijelnim zajednicama; 2) ustanovljavanje ili legitimiranje institucija, statusa
ili odnosa autoriteta; 3) socijalizacija, usađivanje vjerovanja, vrijednosnih
sustava i konvencija ponašanja.9
Čitanje povijesnih izvora o uspostavljanju Nove godine kao socijali
stičkog praznika, građe o prazniku (ritualu) ceremoniji, neophodno je
situirati i u obzor interesa etnologije. Zamišljene i realizirane scenarije
ove svetkovine, kako je provođena koncem 1940-ih i početkom 1950-ih
godina u nas, mogu se na taj način čitati kao kolektivni tekst, »kao ma
štovita djela satkana od društvene građe«.10 Geertzova varijanta društve
ne semantike (»gusti opis«) otvara brojne mogućnosti interpretacije. Na
ime, cilj je »etnografije gustog opisa (...) da izvede dalekosežne zaključke
iz malih, ali vrlo gusto strukturiranih činjenica, da bi se potkrijepile opće
tvrdnje o ulozi kulture u konstrukciji kolektivnog života, sučeljavajući te
tvrdnje upravo sa složenim posebnostima.«11
Slijedeći Geertzov metodološki naputak, ovaj rad želi otvoriti disku
siju o problemu sučeljavanja i povezivanja dviju eksplanatomih strategi
ja: one koja se temelji na socijalnoj historiji orijentiranoj prema rekon
strukciji i spoznaji tzv. marginalnih društvenih aktera (kao što su prim
jerice žene ili njihova organizacija)12 i procesa (iznašašće tradicije), kao
i na primjeni »gustog opisa« koji je kadar suptilno i uvjerljivo dokumen
tirati spoznaju da za globalne društvene promjene nije dovoljno samo
osvajanje vlasti.
Riječju, ovaj će se tekst (kao prvi korak istraživanja u toku) usredo
točiti na slijedeće problemske sklopove: istraživanjem povijesnih izvora
utvrditi što je prethodilo i uzrokovalo iznašašće »socijalističke« Nove
Godine; kojim se političkim i simboličkim strategijama u ovom slučaju
koristi nova vlast za postizanje revolucionarnih mijena kulture (»kultur
�N O V A N O V A G O D IN A
177
ne revolucije«); koje su sociokulturne funkcije novouspostavljenog seku
larnog političkog rituala.
SUMRAK STARE TRADICIJE (BOŽIĆ 1945 — BOŽIĆ 1948)
Ciklus zimskih narodnih običaja predstavlja cjelinu sekvenci u čijem
je centru, uz brojne anticipacije/posticipacije od konca studenog do iza
sv. Tri kralja, »glavni uži božični skup«.13 Badnjak/Božić se u narodnoj
tradiciji često prepliće s Novom godinom o čemu, pored ostalog, svjedoči
i naziv »mali Božić« za Novu godinu (naročito kod kajkavaca), ili pripjev
stare specifično hrvatske božične popijevke »Narodi(l) nam se kralj ne
beski« koji o Božiću govori kao o »mladom ljetu«.14 Gavazzi to prekla
panje izvodi iz jednog mnogo starijeg iznašašća tradicije: crkva je, potirući konkurentske paganske svetkovine, u ritualno-magijski kontekst kalendae ianuariae smjestila datum Kristova rođenja da bi ga tek u 16-17.
stoljeću definitivno obilježavala 25. 12, a 1. 1. uvedeno je svetkovanje
nove godine »u crkvi i javnosti«.15 Mnoge od narodnih tradicija zimskog
ciklusa specifična su obrada elemenata svetkovanja »dana rođenja ne
pobjedivog sunca« (dies natalis solis invicti) koje je poznavao čitav antički
svijet (Bliski istok, Mediteran): istaknuta je uloga vegetacije (zelenilo,
borove grančice, građanski Christbaum)\ svjetlosti (svijeće, kresovi, u
Dalmaciji »kolede«-kalende); darova (u starom Rimu strenae) i čestita
nja...
Uvažavanje Božića kao istaknutog datuma ceremonijalnog kalendara
očito je i u prosincu 1945, u periodu dovršenja političke revolucije, uoči
donošenja prvog Ustava FNRJ 31.1.1946. Vjesnik Narodnog fronta Hr
vatske na dan sv. Nikole (6.12.1945) izvještava o »Nikolinjskom dariva
nju siromašne djece«. U toj su se akciji isprepleli caritas i propaganda:
Djeci je objašnjavano da ti darovi ne dolaze iz nekog imaginarnog koša, nego
da im to daju naše narodne organizacije (pojedini ulični odbori Narodnog
Fronta, sindikalne podružnice, A F Ž — primj. L. S.), da su to darovi Titovi.16
Približavanje Božića osjeća se u gotovo svakom prosinačkom broju
Vjesnika, da bi kulminiralo svečanim izdanjem dvobroja za 24. -26. 12.
1945. Uvodnik na prvoj strani naslovljen je »Prvi Božić u slobodnoj Na
rodnoj Republici«, a zaglavlje resi crveno otisnuta čestitka »Sretan Bo
žić!«. Popratnom ilustracijom dominira petokraka — parafraza betle
hemske zvijezde koja obasjava seljačke kućice, dok se u daljini naziru
ruševine.17 Slobodni dom — glavno glasilo Hrvatske republikanske se
ljačke stranke18 donosi prigodne tekstove prvaka stranke, dok ilustracija
predstavlja kakofoničnu igru simbola: dva anđelčića razapinju lentu s
natpisom »Republika«, koju obasjava crvena petokraka. Oba uvodnika
�178
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
mješavinom novog ideologiziranog diskursa i pohvale »starog patrijar
halnog običaja« naglašavaju civilizacijsko značenje Božića kao pretkrš
ćanskog nasljeđa, koje se održalo »u vidu božićnih običaja kroz vjeko
ve«.19 Prominentan je klasni pristup (siromašni, narodni Božić, naspram
pretilnoj svetkovini gospode, nenarodnih elemenata); mir iz tradicional
nih formula čestitanja stavljen je u stvarni povijesni kontekst završetka
Drugog svjetskog rata, dok se patriotski moment — pozivanje na tradi
ciju hrvatskog naroda — ugrađuje u sliku skladnog spleta bratstva i je
dinstva naroda Jugoslavije.
Vjesnik pokazuje sliku općeg ugođaja, posebno u Zagrebu. Aluzija na
biblijsku »nevinu dječicu« može se nazreti u tekstu koji informira da će
na sam Badnjak početi »razmještaj djece palih boraca po zagrebačkim
porodicama« (njih 1500)20 Radio-Zagreb emitira prigodne emisije čita
vog badnjeg dana, a u 24 sata prenosi ponoćku. Kazališta ne rade od 23.
do 31. prosinca, a na prvi i drugi dan Božića ne rade uslužne radnje niti
industrijska poduzeća. Kao pogodnost građanstvu oglašava se produljeno
radno vrijeme brijačkih radnji uoči Božića, »davanje plina« nekoliko sati
dnevno dulje od uobičajenog, kao i posebna prodaja govedine »u racioniranoj količini od 15 dkg po potrošaču na kupon G — razno — 19-2021«, po cijeni od 43 din za kg.21 Praznični broj Vjesnika na čitavih deset
stranica donosi mali oglasnik u kojem privatne i državne tvornice, obrtni
ci, ugostitelji i pojedinci, često kićenim jezikom upućuju poslovnim i inim
prijateljima, znancima, cij. mušterijama, dobavljačima, kupcima, cij. go
spođama i »čitavome narodu« božične čestitke. Naredni broj (28.12) do
nosi »čestitku borcima i rukovodiocima II. jugoslavenske armije prigo
dom Božića i Nove godine« koju potpisuju komesar-pukovnik Rade Zigić i komandant-general-major Milan Kuprešanin.
Nova godina 1946. dočekana je kao »godina bitke za obnovu i izgrad
nju (1945. je ispraćena kao »godina narodne pobjede«) bez posebnih ri
tualnih obilježja. Novogodišnji broj Vjesnika donosi prigodnu ilustraciju
na naslovnoj strani: partizani uzdižu zastavu koja se viori. U drugom pla
nu nižu se: zgarišta — most — traktor — tvornica, ilustrirajući asocija
tivni sklop prelaza od 1945. u 1946. godinu, dok ženski lik s lentom oko
pasa i petokrakom zvijezdom u uzdignutoj ruci personificira Republiku.
U idućem broju Vjesnik donosi »Govor msgr. dra Svetozara Rittiga na
svečanoj misi zahvalnici u crkvi sv. Marka«. Msgr. Rittig započeo je Te
deum sa »Odličnici, drugovi i drugarice«, pozdravivši predstavnike Na
rodne vlasti Hrvatske, JA, konzularni kor, te predstavnike masovnih or
ganizacija, javnog i kulturnog života.22 U novogodišnjem broju Slobodni
dom upućuje želje za sretnu i plodnu godinu, apostrofirajući time svoje
agrarne reference, te objavljuje primljenu čestitku »braće Srba«. 6. i 7.
siječnja 1946. Vjesnik donosi notice o proslavi pravoslavnog Badnjaka u
Zagrebu.
�N O V A N O V A G O D IN A
179
Godinu dana kasnije zamrli su koraci sv. Nikole, a naznake božične
atmosfere mogu se u Vjesniku očitati tek asocijativnim postupkom.
Uvodnik »Prema boljem životu« uopćeno evocira povijest borbe za slo
bodu, a popraćen je fotografijom drveća u snijegu obasjanog suncem.
Tek na 9. stranici nalazimo čestitku: »Uredništvo i uprava ’Vjesnika’ žele
svim svojim čitateljima katoličke vjeroispovijesti čestit Božić«. Adresat
je apostrofiran kao grupa građana određene vjeroispovijesti, a ne više
»čitav narod«, dok je adresant određeno »uredništvo i uprava« — ne više
izdavač, NF.23
Slobodni dom u uvodniku »Čestit Božić«, koji potpisuje Franjo Gaži,
seljak, predsjednik Izvršnog odbora HRSS-a i potpredsjednik vlade
NRH, pored etnografskog repetitorija božičnih običaja (još jedan neatribuirani hommage Gavazziju) svoje želje za mir aktualizira spomenom
netom završenog Sveslavenskog kongresa u Beogradu (»miroljubiva sla
venska zajednica«).24
Javni, medijski diskurs o Božiću 1946. pokazuje značajke prelaznog
oblika. Ponovno je naglašena civilizacijska dimenzija praznika (implicit
no suprotstavljena vjerskoj), dok se sama božična poruka aktualizira u
naznakama — u Vjesniku je to »navještanje« boljeg života, u Slobodnom
domu »mir među ljudima dobre volje«. Radio-Zagreb emitira samo ne
koliko prigodnih emisija, kina u Zagrebu rade uobičajeno, jedino kaza
lišta ne daju predstave na Badnjak, dok je broj oglasa — čestitki sveden
na samo 25 prigodnih poslanica, uglavnom obrtnika i pojedinaca.
Nova godina 1947. nije posebno svečano obilježena, no zamjetne su
neke novine u odnosu na prošlu godinu. Pojavljuju se prvi oglasi za sve
čane proslave (Hotel »Esplanade« u Zagrebu), te novogodišnji govor
maršala Tita, popraćen službenim fotoportretom u uniformi. Programatski govor predsjednika Republike nadalje će se redovito pojavljivati sva
kog 1. siječnja.25 Slijede brojni mobilizacijski tekstovi, podjednako u Vje
sniku i Slobodnom domu (1.1. 1947), o uspjesima i daljnjim zadacima u
obnovi i izgradnji prigodom skorog početka petogodišnjeg privrednog
plana.26
Božić 1947. označava jasnu prekretnicu prema dotadašnjem uvažava
nju i toleranciji predrevolucionamih tradicija. Očigledno se produbljuju
podvajanja u njegovu tretiranju u analiziranim glasilima. U Slobodnom
domu još je uvijek istaknuta svečana atmosfera, ali s intenzivnom prim
jesom aktualizacije-politizacije tradicionalnih motiva. Uvodnik — čestit
ka Franje Gažija — patetično apostrofira socijalni moment: »suze gor
čine umjesto darova« na podnožju božičnog drvca koje su lile siromašne
matere, među koje je svrstana »i majka sviju nas Hrvata, naša draga do
movina Hrvatska«. U ulozi »Mladoga kralja« (Spasitelja) pojavljuje se
»veliki sin naše drage majke domovine Hrvatske Josip Broz-Tito« i »divjunaci koji su se oko njega skupili«.27 Ilustracija na naslovnici prikazuje
�180
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
idilu seljačke obitelji: majka plete, dijete (sin) igra se na podu, a otac za
stolom čita HRSS-ovo glasilo. Na zidu je Titova slika, a kao stvarni do
kaz blagostanja i napretka u vidu elektrifikacije sa stropa blješti elek
trična žarulja.
Vjesnik prvi put ove godine potpuno prešućuje Božić kao kultumopovijesni simbol, čime obznanjuje njegovo iminentno povlačenje iz jav
nog diskursa. Jedini relikti još su najavljena 15-minutna emisija RadioZagreba »O Badnjaku« i oglas »Dame specijalizirane u Beču kod najbo
ljih majstora« koja, neestetskom vremenu usprkos, preporučuje svoj sa
lon za njegu lica i tijela.28
Podvajanje u tretiranju Božića, nagoviješteno 1946, ove se godine do
vršava. Dok Vjesnik ignorira Kristov rođendan (jedan je rođendan još
uvijek dolično obilježen — onaj Generalissimusa Staljina 21. 12. 1947),
u Slobodnom domu Božić sve više klizi prema marginama, prema zatvo
renom obiteljskom prostoru, kada se uvodničar patetično prisjeća njego
va svetkovanja u djetinjstvu, a domovinu simbolički locira u obitelj.
Do takvog obrata nije došlo bez najave. U svom govoru »prilikom pa
ljenja prve peći u najvećoj tvornici hidrauličnih strojeva u Jugoslaviji«29
maršal Tito, zalažući se za budnost i pažljiv odnos prema narodnoj imo
vini, kritizira izostajanje s posla »zbog raznih praznika«. Posebno su apo
strofirani vjernici (mada njihovo pravo na vjersko uvjerenje nije sporno)
koji »ostavljaju posao čim im svećenici zazvone na sva zvona«. Dakako
da su izostanci s posla zbog praznovanja mogli predstavljati stvaran prob
lem, što ilustrira i podatak da na drugi dan Božića 1947. samo u Zagrebu
nije radilo oko 11.000 radnika čime je, kako se procjenjuje, izgubljeno
oko 1 milijun dinara.30 Da se ipak radilo o pseudoracionalnom argumen
tu kad se potiskivalo svetkovanje Božića, svjedoči odredba Ministarstva
industrije i rudarstva u prosincu 1945. prema kojoj se »mirovanje na prvi
i drugi dan Božića ne plaća«, te se u dogovoru s Odborom jedinstvenih
sindikata radnika i namještenika nadoknađivao u slijedećim radnim da
nima.31 Briga za ekonomsku efikasnost, dakle, nije prvenstveni motiv
prilikom kritike svetkovanja. Potiskivanje Božića imalo je mnogo složeni
ju pozadinu. Spomenut ću tek jedan od najprominentnijih razloga. U Be
ogradu je od 26. do 28. 9. 1947. održan Drugi kongres Narodnog fronta
Jugoslavije na kojemu je nedvosmisleno dokinut postojeći stranački plu
ralizam. KPJ je javno obznanila hegemoni karakter svoje vlasti (do tada
se deklarirala kao prva među jednakim strankama),32 čime je dovršena
i posljednja faza političke revolucije. Slučaj izgona Božića iz javne sfere
označio je i afirmaciju jednog drugog tipa monopola. Naime, proizvodnja
značenja/simbola jedan je od centralnih prerogativa društvene moći. Svi
drugi konkurentski proizvođači morali su odstupiti. Sam Božić je, unatoč
svojoj »civilizacijskoj «/tradicijskoj dimenziji, ipak potpadao pod nadleštvo jedne dobro organizirane hijerarhije s tisućljetnom tradicijom, koja
�N O V A N O V A G O D IN A
18 1
je u tadašnjem političkom trenutku bila percipirana kao potencijalno naj
tvrdokornija opoziciona snaga poretku. Potkraj 1947. dovršena je konso
lidacija revolucionarne vlasti, čime su svi dotadašnji »kompromisi« mogli
biti anuliram.
Nova godina 1948. obilježena je u Vjesniku i u Slobodnom domu go
vorom maršala Tita i tekstovima o uspjesima u ostvarenju prve godine
petoljetke.
Naredni Božić ipak je, makar posredno, spomenut u Vjesnikovu tekstu
o dobrovoljnom radu frontovaca Istre u rudniku Raša. Posebno je po
hvaljena činjenica da je na dane 24, 25, i 26. prosinca 1948. radilo 1.169
aktivista NF-a 33 Slobodni dom na dnu zadnje stranice tiska neupadljivu
čestitku »svojim pretplatnicima i čitateljima«.34
PROIZVODNJA SOCIJALISTIČKOG PRAZNIKA
(NOVA GODINA 1948 — NOVA GODINA 1950)
Potkraj 1948. sve je bilo spremno za uspostavljanje novog ceremoni
jalnog kalendara. Naime, ceremonijalni kalendar jednog društva, prema
Stevenu Lukesu, funkcionira »okupljajući sve ljude i naglašavajući njiho
ve sličnosti i zajedničku baštinu: smanjujući razlike i doprinoseći da je
dinstveno misle, osjećaju i delaju«.35
Koje je političke i simboličke strategije stavio u pokret mehanizam
vlasti kako bi prekodirao stari ceremnonijalni kalendar s nepoželjnim
predrevolucionamim i religijskim konotacijama i proizveo socijalistički
praznik?
Glavni odbor AFŽ-a Hrvatske u okružnici od 3. 12. 1948. svojim ni
žim odborima obrazlaže potrebu njihova angažiranja pri proslavi »No
vogodišnje jelke« 36 Nije zanemariva činjenica da tu okružnicu potpisuje
Sekcija AFŽ-a »Majka i dijete«, kao i to da su djeca posrednici (target
group) pri uvođenju/iznašašću nove tradicije, jer promišljenost povjerava
nja tog zadatka ona otkriva upravo organizaciji žena. Očigledno je da je
svijest o žilavosti tradicije kao bitnog konstitutivnog elementa grupnog
nacionalnog identiteta, čak i u visokoideologiziranom i politiziranom
društvu, kakvo je bilo jugoslavensko u razdoblju revolucionarnog etatiz
ma, priječila njezino izravno osporavanje. Zato je AFŽ kao najmanje po
litizirana masovna organizacija, zaslužna za rješavanje brojnih tzv. prak
tičnih životnih problema37 (osobito pri zbrinjavaju djece), ali u isto vri
jeme i sastavni dio transmisionog mehanizma kojim je KP realizirala svo
ju političku liniju, delegirana kao idealni medij za izvršenje te zadaće.
AFŽ-i je povjereno koordiniranje suradnje sa svim masovnim organi
zacijama (pionirskom i omladinskom organizacijom, sindikatima, Cr
venim križem, Savezom boraca, NF) i narodnom vlašću (s povjereniš
�182
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
tvom trgovine i opskrbe, prosvjete, i dr.), te s armijom. Pored toga, AFŽ
je organizirala i propagandnu kampanju u tisku, na radiju, posredstvom
masovnih sastanaka i predavanja, preko aktiva agitatora i instruktora »na
terenu«, dekoracijama po izlozima koji će obznaniti rezultate brige na
rodne vlasti za djecu i omladinu, izradom i distribucijom grafikona i fo
tografija o uspjesima petogodišnjeg plana. »Parole i citate« valjalo je li
jepiti po »zidovima, dvoranama i ulicama«, a stavljene su u opticaj i pri
godne značke, plakati, te dva dijapozitiva za prikazivanje u kinima.38
Kao potkrepa propagandi imali su poslužiti i suptilni oblici represije. Mi
nistarstvo trgovine trebalo je osigurati dovoljnu količinu igračaka, slat
kiša i voća, a Ministarstvo šuma jelke, vodeći računa »da se osigura, ne
za Božić, nego za Novu godinu«, tj. stavi u slobodnu prodaju nakon 26.
prosinca.39 Riječju, političke strategije iznašašća nove Nove godine te
meljile su se na organiziranoj akciji (mobilizaciji političkih organizacija
i stvaranju različitih specijaliziranih komisija za proslavu, kao npr. za na
bavku darova, za dekoraciju, za nabavku jelke i za izradu programa), na
propagandi i prinudi.
Simboličke strategije zasnivaju se na resemantizaciji elemenata posto
jeće tradicije i na postupcima bliskim obrascu amalgamacije kojeg Ed
ward Shils određuje kao odbacivanje/modifikaciju elemenata koji su se
prethodno smatrali sastavnim dijelom jedne od tradicija i nadomještanjem tih elemenata odgovarajućim elementima iz druge tradicije.40 U
prilog tome može se navesti uputa Ministarstva prosvjete NRH o neo
phodnosti uvažavanja lokalnih posebnosti:
Imajući u vidu nastojanje da proslava Nove godine nosi obeležje narodnog
praznika, te da potisne i suzbije značaj verskih praznika, sadržina tih priredbi
treba da bude pažljivo prostudirana na osnovu lokalnih uslova, tako da budu
radostan i lep doživljaj za omladinu, a da se očiste od uticaja mističnih i sim
boličnih obreda koji su uz takve proslave često bili vezani. Baš zbog speci
fičnosti običaja u pojedinim krajevima naše zemlje nije m oguće slati detaljnija
i opštevažeća uputstva koji elem enti da se uključe u program i opremu pri
redbi. U krajevima gdje postoji tradicija ukrašavanja jelke, drvce će predstav
ljati ukrasni elem ent, ali osnovni elem ent proslave treba da bude birani pro
gram i organizovanje zakuske i eventualno darivanje povezano sa zabavnom
priredbom .41
Isprva je kao predložak samog izvođenja rituala još mogao poslužiti
tekst »Proslava Nove godine u SSSR-u« (1948)42 gdje je osobit naglasak
stavljen na organiziranje proslave u javnim prostorima (trgovi, domovi
kulture i si.), masovnost učesnika i na neizbježnu jelku (sa »socijalistič
kim obilježjima«). No uskoro se, u skladu s eskalacijom opće kritičnosti
prema prvoj zemlji socijalizma, traže autohtona iješenja. Naročito je loše
prošao Djed Mraz koji je kritiziran kao neuspio boljševičko-klerikalni
(sv. Nikola) bastard, contradictio in adiecto (»’mraz’ ne donosi ništa, ni
�N O V A N O V A G O D IN A
183
kog ne predstavlja i nikog još nije usrećio«).43 U diskusijama o original
noj personifikaciji nove godine tražio se pogodni lik iz naše narodne knji
ževnosti. Prijedlog da se uvede Baba Zima odbačen je budući da »Nova
Godina« mora zorno dočaravati »početak novih uspjeha, novih radosti
kako za djecu, tako i za čitav narod«.44 Nakon nadahnutih i opširnih
diskusija i konzultacija sa stručnjacima (pedagozima, književnicima i um
jetnicima), odlučeno je da darove djeci dijeli »Nova Godina«, personifi
cirana mladom djevojkom odjevenom u živopisnu narodnu nošnju.
Ona se može predstaviti tako kao da je na putu srela staru godinu koja joj
je pričala o njihovu radu u staroj godini i predala darove za njih.
Alternativa ovom prijedlogu bio je »stari Partizan koji dolazi djeci da
vidi kako ona čuvaju tekovine borbe i, pošto sazna za njihov rad i rezul
tate, nagrađuje ih« 45 Iako je stari Partizan, simbol »kontinuiteta s od
ređenom historijskom prošlošću« (Hobsbawm) i kao takav pogodna gra
đa za iznašašće tradicije, niti on, a niti mlada djevojka nisu uspjeli na
dulji rok istisnuti »baćušku Nikolu« — Djeda Mraza 46
Ekstrapolacijom elemenata označitelja iz rasprava o tome što ima biti
značenje nove Nove godine može se ustanoviti osnovna ideološka jed
nadžba ovog praznika, koji dobiva zaokruženi oblik potkraj 1949, kada
je uveden naziv Dan dječje radosti (v. tablicu).
Okvirna uputstva za proslavu Nove godine daju opću shemu odvijanja
ceremonije:
a) kratki govor (većim) pionirima o izvršenju Petogodišnjeg plana, a s tim u
vezi bolji i radosniji život djece. Govornik treba biti predstavnik Narodne vla
sti, N F ili komiteta; b) kratki program iz neke priče ili bajke gdje ima kaza
lišta lutaka; c) ukrašen bor (jelka); d) darivanje djece; »Nova Godina« među
djecom koja ih dariva; e) primanje najboljih pionira i đaka kao posjetilaca
Narodnih vlasti, masovnih organizacija 47
— ► SO C IJA LIZA M
NOVA
GODINA
_
simbol
budućnosti
— ►
T R U D B E N IC I
— ► »N AŠA D JE C A « — ►
DAN D JE Č JE
R ADOSTI
Dakako, brojne varijacije zadanih uputstava »na terenu« održavale su
napor i maštu u ispisivanju kolektivnog teksta.48 Jesu li te masovne pro
slave (samo zagrebačku centralnu proslavu upriličenu na Velesajmu po
sjetilo je »oko 40.000 djece«49 doista uspjele u namjeri da se »zaborave
vjerski praznici«,50 teško je ocijeniti. No, nedvojbeno je da je njihovom
realizacijom uspostavljena sekularna ceremonija čiji je zadatak da »pri
kazuje (...) postojanje društvenih odnosa«, opredmećuje i postvaruje
»ideje i vrednosti koje su u biti uglavnom nevidljive. (...) Ona prikazuje
simbole njihove egzistencije, a implicitnim ukazivanjem postulira i oznakovljuie njihovu ’stvarnost*«.51
�ooiupafez joipuopi
BJiuipiSoi 9S Bunfo^ IJU3UI913
VJLVNHPMHTH fflNTVO LIH IDN3HHHHH HVINHdS
novogodišnjim proslavama u SSSR-u
(»socijalistička obilježja« kod
ukrašavanja.
Djeca; »polaženici«.
Eva, betlehemari/pastiri (»igre, prikazi,
pače glume«); neprofesionalni izvođači.
Dramatis personae: sv. Nikola, A
dam i
Priroda = resurs (socijalističkog)
razvoja: istaknuta uloga jelke u
Priroda = resurs opstanka: vegetacija,
zelenilo, pšenica, jelka, CH RISTBAUM .
Dramski prikazi — repeticija (ritualne)
»prvobitne scene«.
Darivanje (»boni omnis causa«).
gfupBJ/ijoquiis
izvođači profesionalci i amateri
(djeca).
Godina«, stari Partizan. (Prigodni
didaktički igrokazi, prizori i bajki;
z
Dramatis personae: D
jed Mraz, »Nova
Najbolji pioniri; djeca i m
ajke palih
boraca.
Anticipacija socijalističkog razvoja
proizvodnih snaga u industrijskom
društvu (sumiranje rezultata i uspjeha u
realizaciji petogodišnjeg plana).
Anticipacija plodnosti/obilja u agrarnom Izvođenje rituala k zalog budućnosti
ao
društvu.
zajednice.
Afirmacija prirode k resursa.
ao
Država k dominantni proizvođač i
ao
interpret simbola: govori predstavnik
države (narodne vlasti, »komiteta«,
JNA).
Sudjelovanje je obavezno, simbolizira
identitet određene zajednice.
Spontanost sudjelovanja/izvođenja (uči
s kroz proces socijalizacije).
e
Kontinuitet revolucionarnih tradicija
(»stari Partizan«, »Partizanski kutić« na
novogodišnjim priredbama). Primanje u
Pionirsku organizaciju {rite de passage).
Uči s organiziranim, svjesnim naporom
e
(uputstva, okružnice) organizatora i
učesnika.
»REVO LUCIO NARNA«
TR A D IC IJA
Crkva k dominantni proizvođač i
ao
Doktrinama dimenzija.
interpret simbola: obilježavanje Kristova
rođenja k kulminacija crkvenog
ao
kalendara.
Uspostavljanje/simboliziranje društvene
kohezije.
ELEMENTI TEM ELJNE
RITUALNE STRUKTURE
(Semantički potencijal nove
Nove Godine)
Kontinuitet zajednice živih i mrtvih
(npr. pokojnička jela« n trpezi o
a
Badnjaku).
»STARA« TR A D IC IJA
184
KONJI, ŽENE, RATOVI
�N O V A N O V A G O D IN A
185
Prikaz političkih i simboličkih strategija pri stvaranju nove tradicije
možemo rezimirati i grafički.52 Iz takvog se prikaza može očitati neko
liko razina razmatrane pojave. Čim sučelimo elemente rituala u »staroj«
i »revolucionarnoj« tradiciji, uočavamo kako svaka tradicija na svoj način
manipulira zadanim spektrom njihovih referenci. Riječju, ritualni simboli
koje u svom značenjskom polju sabire ritual53 nove Nove godine »sa
žimaju mnoge reference, sjedinjujući ih u jedinstveno saznajno i osje
ćajno polje«. Victor Turner je zapazio da svaki ritualni simbol ima »le
pezu« ili »spektar« referenci. One »teže međusobnom povezivanju veo
ma različitih signifikata« 54 Postupkom sučeljavanja dviju tradicija posta
je transparentnija sama temeljna struktura rituala. Iz nje je moguće oči
tati semantički potencijale nove Nove godine, koji ujedno i objašnjava
sav trud uložen u resemantizaciju »stare« kulturne tradicije. Naime, te
meljnoj strukturi rituala ne proturječi niti činjenica da su njezini »spektar
referenci / signifikata« izvedeni iz različitih područja društvenog iskustva
(etičkih, normativnih, ideoloških sustava).55
OD »MLADOG LJETA« K POLITIČKOM RITUALU
Nedvosmisleni zahtjev za političkim karakterom proslave Nove godine
realiziran je na dvije razine. Eksplicitna doktrinama dimenzija56 dolazila
je do izražaja u obaveznom govoru predstavnika političke elite okuplje
nim sudionicima (roditeljima i djeci). Varirane su dvije teme: nove pob
jede u izvršenju petogodišnjeg plana i »briga narodne vlasti za djecu i
dužnost djece prema domovini.57
Ponegdje su se pioniri uključivali svojevrsnim »zavjetom« (...»da će
učiti i učiti, da će moći biti dosljedni građani nove Titove Jugoslavije«),58
dok je drugdje bila »tolika vika djece da se govornika uopće nije čulo i
govornik je bio nesretan«.59 Zbog toga je odlučeno da se ubuduće djeci
održavaju samo kratki govori. No, implicitna je politička poruka ozna
čena već i prisustvom »predstavnika narodne vlasti, partije, masovnih or
ganizacija i Seljačkih radnih zadruga«, te prijemima pri Savezu boraca /
JA za pionire.
Riječju, nova Nova godina približava se ritualu pod znakom politike
koji »pojačava, iznova stvara i organizuje representations collectives (kako
bi rekao Durkheim), nešto što predstavlja posebne modele političkih pa
radigmi društva i načina na koje ono funkcioniše«.60 Ukoliko novi praz
nik promatramo kao politički ritual, njegove su dimenzije / funkcije mno
gostruke.
Najprominentnija je spoznajna funkcija — praznik čini razumljivim
društvo i društvene odnose, služi organizaciji znanja o prošlosti i sadaš
njosti i uvećava sposobnost zamišljanja budućnosti.61 Iz spoznajne di
�186
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
menzije može se izvesti i funkcija društvene kontrole. Naime, »institu
cionalizirane aktivnosti kakve su rituali mogu da služe potkrepljivanju i
oživljavanju dominantnih i zvaničnih modela društvene strukture i
društvene promene (...)«.62 Proučavanje bujanja novih ceremonijala/ri
tuala u sovjetskom društvu također potvrđuje ritual kao »jedan od delotvornih načina usađivanja normi i vrednosti vladajuće ideologije«.63 Ne
treba zanemariti niti integrativnu funkciju političkog rituala: pored vrijed
nosne i političke (integracija u socijalističku zajednicu/društvo), u Jugo
slaviji kao višekonfesionalnoj državi neprijeporna je kulturna integracija
— jedinstveni praznik kao zajednički nazivnik različitih kultumopovijesnih tradicija.
Je li novi praznik u burno vrijeme svog nastanka (za neke smak, za
druge početak svijeta) mogao biti i izvor uzitkal Nesumnjivo je da su 120
kg bijelog kruha i 50 kg salame koje je za proslavu u kotaru Drniš osi
gurao rudnik Siverić,64 ili 10 dag bombona po djetetu »bačenih na selo«,
»Ples praščića« u izvođenju baleta HNK i zvuci fanfara na zagrebačkom
Trgu Republike (31. 12.1949) značili otklon od svakodnevice, predah od
oskudice na tegobnom putu u svjetliju budućnost.
Ustoličenjem (nove) Nove godine Božić kao vjerski/civilizacijski praz
nik, ili naprosto »narodni običaj«, niti je odumro, niti bio zaboravljen,
kako je to priželjkivao projekt iznašašća tradicije. Bio je potisnut u pri
vatnu sferu u kojoj je istrajao do današnjih dana kao simbol identiteta
(civilizacijskog? — nacionalnog? — konfesionalnog?).65 Nova godina
apsorbirala je u javnom prostoru (podjednako ritualnom i diskurzivnom)
nelagodni kompromis »stare« i »revolucionarne« tradicije.
BILJEŠKE
*
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
Ovaj tekst predstavlja sažetak istraživanja u toku, koje je bilo prezentirano kao referat na godiš
njem stručnom sastanku Hrvatskog etnološkog društva 3. 6. 1988. godine.
»Dan dječje radosti«, K ZD A ŽH , nedatirano, Arhiv Instituta za historiju radničkog pokreta Hr
vatske (A IH R PH ).
»Zapisnik sa sastanka gradskog izvršnog odbora A FŽ^a održanog 13. XII 48. (...)«, KZDAZH
(13. 12. 1948), AIH RPH .
»Oblasnom odboru A F Ž -a Dalmacije; Gradskim odborim a A F Ž -a; Kotarskim odborima
A F Ž -a« (Okružnica G O A FŽH ), K ZD A ŽH (3. 12. 1948), A IH RPH.
»Zapisnik od dne 6. XII. 1949. Sastavljen na proširenom sastanku Sekretarijata Odblasnog od
bora A F Ž -a u Bjelovaru«, K ZD A ŽH (6. 12. 1949), AIH RPH .
»Zapisnik sa sastanka Glavnog odbora AFŽr-a održanog 16. XII. 1949. povodom priprema za
proslavu Nove godine«, KZDAŽH (16. 11. 1949), AIHRPH.
Dokumenti A F Ž -a (1945-1953) dio su arhivskog fonda Konferencije za društvenu aktivnost
žena Hrvatske (K ZD A ŽH ), u AIH RPH .
Eric Hobsbawm, »M ass-Producing Traditions: Europe, 1870-1914«, u: The Invention o f Tradi
tion, ur. E. Hobsbawm, T. Ranger, Cambridge University Press, Cambridge, 1985, str. 263.
Eric Hobsbawm, »Introduction: Inventing tradition«, nav. dj., str. 1.
Nav. dj., str. 9.
Clifford Geertz, The Interpretation o f Culture, Basic Books, New York, 1973. str. 449.
�N O V A N O V A G O D IN A
187
11 Nov. dj., str. 28.
12 Nije na odmet spomenuti da se etnologija i socijalna historija posebno približavaju u istraživanju
povijesti žena. Talijanska etnologinja Ida Magli Štoviše smatra d a je povijest žena moguće jedine
»pisati na etnoloSki način, imajući pred sobom sliku cjelokupnog razmatranog razdoblja, historizirajući sve institucije svakodnevnog života, a ne osvjetljavati samo ’događaje’ bitne s najužeg
političkog stanovišta dominantne klase« (a trebalo bi dometnuti i spola — op. L. S.) Nav. prema
Ginevra Conti Odorisio,Donna e societč nel’600,Đulzoni, Roma,1979, str. 10.
13 Milovan Gavazzi, Godina dana hrvatskih narodnih običaja, knj. II, Matica Hrvatska, Zagreb
1939, str. 5.
14 Nav. dj., str. 54.
15 Nav. dj., str. 55.
16 Vjesnik, V, 196, 6. 12. 1945.
17 Vjesnik, V, 212, 24 — 26. 12. 1945.
18 Slobodni dom, Zagreb, III (33), 49, Božić, 1945. Ovo glasilo izdaje frakcija Hrvatske seljačke
stranke koja je 1944. prišla NF-u. HRSS je u to vrijeme bio jedina dozvoljena nekomunistička
stranka u Hrvatskoj. Druga frakcija HSS-a lojalna Vlatku Mačeku, pokušala je također tiskat
vlastiti opozicioni list Narodni glas čovječnosti, pravice i slobode (izdavač je Marija, udova Stje
pana Radića) no prvi — i jedini — broj od 20. 10.1945. bio je odmah zabranjen. Usp. Vojisla>
Koštunica, Košta Čavoški, Stranački pluralizam ili monizam, Univerzitet u Beogradu, Institui
društvenih nauka, Beograd, 1983, str. 72-73 i 59.
19 Čak i površno čitanje upućuje na činjenicu da su se njihovi autori obilno služili navedenorr
Gavazzijevom studijom.
20 Vjesnik, V, 209, 21. 12. 1945.
21 Vjesnik, V, 211, 23. 12. 1945.
22 Vjesnik, VI, 217, 3. 1. 1946.
23 Vjesnik, VI, 513, 24. 12. 1946.
24 Slobodni dom, 50-51, Zagreb na Božić, 1946.
25 Vjesnik, VII, 518, 1. 1. 1947, str. 1.
26 Narodna skupština prihvatila je zakon o petogodišnjem razvitku narodne privrede FNRJ zs
period 1947-1951. 28. 4. 1947.
27 Slobodni dom, 52, Božić 1947.
28 Vjesnik, VII, 822, 24. 12. 1947.
29 »Govor maršala Tita radnom kolektivu Titovih zavoda Litostroj’ uLjubljani«, Glas rada,Orgar
glavnog odbora jedinstvenih sindikata Hrvatske, III, 36, Zagreb, 6. 9. 1947.
30 »Plenum mjesnog sindikalnog vijeća Zagreba«, Rad, VI, 8, 17. 1. 1948.
31 Vjesnik, V, 211, 23. 12. 1945.
32 Koštunica, Čavoški, nav. dj., str. 99, i Katarina Spehnjak, »Narodni front Jugoslavije«, Povijesni
prilozi, 1984, 3(1), str. 42-45.
33 »Tri hiljade frontovaca Istre dobrovoljno je radilo u prosincu u rudniku Raša«, Vjesnik, IX,
1143, 3. 1. 1949.
34 Slobodni dom, 52, 24. 12.1948. Od 3. 12. 1948. iz zaglavlja Slobodnog doma nestaje i posljednji
HSS-ovski relikt, geslo »Vjera u Boga i seljačka sloga«.
35 Stiven Ljuks (Steven Lukes), »Politički ritual i društvena integracija«, Kultura, 1986, 73-74-75,
str. 147.
36 »Oblasnom odboru A F Ž-a Dalmacije (...)«, (Okružnica GO AFŽH), KZDAŽH, 3. 12. 1948,
AIHRPH.
37 Usp. Lydia Sklevicky, »Mjesto i zadaća A F Ž -a u postrevolucionamim mijenama društva NR
Hrvatske 1945-1953«, u: Razvoj, dileme i perspektive jugoslavenskog socijalizma, knj. 1, Komu
nist, Zagreb, 1988, str. 247-258.
38 »Plan propagande za proslavu ’Dana dječje radosti’«, KZDAŽH, nedatirano, AIHRPH.
39 »Zapisnik sa sastanka za formiranje komisije u vezi zadataka proslave Nove godine održanog
9. XII. 1949. u 16 sati«, KZDAŽH (9.12.1949). AIHRPH. Indikativan je podatak d a je optužba
za »neodržavanje nastave na Božić« mogla biti kvalificirana kao disidendski gest par excellence.
Usp. »Uklanjanje pet profesora s tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1951-1953«,
Scientia Yugoslavica, 13 (3-4), 1987, str. 129-130.
40 Edward Shils, Tradition, Faber and Faber, London-Boston, 1981, str. 275.
�188
41
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
Dopis: NRH, Ministarstvo prosvjete kulture i umjetnosti, Glavnom, odboru A F Ž -a Hrvatske
od 3. XII. 1949, Zagreb, K ZD A ZH (3. 12. 1949), A IH RPH.
»Proslava Nove godine u SSSR-u«, nedatirano, prilog dokumentu KZDA ŽH, (13. 12 1948)
A IH RPH .
43 Centralni odbor A F Ž Jugoslavije, K Z D A ŽH (17. 11. 1949), AIH RPH.
44 Isto.
45 »Plan propagande za proslavu D ana dječje radosti«, KZD A ŽH (1948), AIH RPH.
46 Usp. Dunja Rihtm an-Auguštin, »Djed Mraz«, u: Dunja Rihtman-Auguštin: Etnologija naše
svakodnevice, Školska knjiga, 1988, str. 103-106.
47 »Okvirna upustva za proslavu Nove godine«, K ZD A ŽH (1950), AIH RPH .
48 Usp. »Izvještaj o proslavi Nove godine«, K ZD A ŽH (1950), A IH RPH.
49 Isto.
50 »Zapisnik sa sastanka održanog u Glavnom odboru A F Ž -a povodom priprema za proslavu
Nove godine dne. 10. XI. 1949.«, K Z D A ŽH (10. 11. 1949) AIH RPH .
51 S. F. M ur i B. G. M ejerhof (Sally F. M oore, Barbara G. Meyerhoff), »Svetovni rituali. Oblici
i značenja«, Kultura, 1986, 73-74-75, str. 112.
52 Zbog ograničenog prostora ne mogu detaljno opisivati sve elem ente navedene u ovom prikazu.
53 Z a određivanje pojma rituala poslužit ću se veoma općenitom Lukesovom definicijom rituala
kao »pravilima određene aktivnosti simboličkog karaktera koja privlači pažnju učesnika na ob
jekte misli i osjećanja koje smatraju posebno značajnim«, Lukes, nav. dj., str. 142-143.
54 Lukes, nav. dj., str. 143, bilješka 2.
55 Isto.
56 »D oktrinam a dimenzija povećava efikasnost cerem onija uspostavljajući podesne radne veze iz
m eđu određenog izvođenja i širenja sistema postuliranih ideja i vjerovanja«, M oore, Meyerhoff,
nav. dj., str. 113.
57 »Teze za predavanje ’Briga narodne vlasti za djecu i dužnost djece prem a domovini’«,
K ZD A ŽH , nedatirano, A IH RPH .
58 »Sa proslave Novogodišnje jelke, škola Ježevo«, K ZD A ŽH (3. 2. 1949), A IH RPH.
59 »Zapisnik sa sastanka Glavnog odbora A F Ž -a Hrvatske održanog dne 8. XI. 1949. god.«,
K Z D A Ž H (8. 11. 1949). A IH RPH .
60 Lukes, nav. dj., str. 156.
61 Isto.
62 Isto.
63 Kristl Lejn (Christel Lane), »Ritual i cerem onija u suvremenom sovjetskom društvu«, Kultura,
1986, 73-74-75, str. 195.
64 »Izvještaj o proslavi D ana dječje radosti«, K ZD A ŽH , (siječanj 1950), AIH RPH .
65 Zanimljivi su podaci iz SR Slovenije koji ukazuju na to da velika većina stanovnika ove repu
blike slavi Božić (80%), a tek polovica od njih slave ga iz vjerskih razloga. Usp. Nenad Ivanković, »Slovenski korak dalje«, Danas, VI, 296, 20. 10. 1987, str. 16-17. Pladoyer za »civiliza
cijsku« interpretaciju Božića daje Dunja Rihtm an-Auguštin, »Velika pomutnja«, Danas, VI,
298, 3. 11. 1987, str. 5.
42
�8
Profesija etnolog:
Analiza pokazatelja statusa profesije
ETNOLOZI U ZANIMLJIVOM VREMENU
U nedjelju 8. listopada 1989, na zagrebačkom Trgu Republike, orga
nizatori medijski eksponirane akcije1 potpisivanja zahtjeva za vraćanje
Femkomove skulpture bana Jelačića, postavili su na mjestu gdje je ne
kada stajao postament spomenika malog drvenog konjića, dječju igračku.
Monumentalnu klasicističku skulpturu, negdašnji simbol Zagreba, nado
mjestili su proizvodom narodnog rukotvorstva iz njegove okolice (selo
Laz). Umjetnički artefakt tzv. visoke kulture simbolički je nadomješten
proizvodom tzv. narodnog/pučkog rukotvorstva. To je tek jedan od, u
posljednje vrijeme sve češćih i javno registriranih, primjera preispitivanja
povijesnih i kulturnih tradicija u nas, njihove reaktualizacije, resemantizacije, ili suvremene (političke) upotrebe. Ovamo spadaju i primjeri ko
rištenja dijelova narodnih nošnji, pjevanja pučkih ili tradicijskih popjevaka kao simbola identiteta u novom povijesnom kontekstu.
Riječju, živimo u interesantnom vremenu. Svjedoci smo, sudionici sva
kako, sukrivci možda — suvremenih nelagoda u kulturi, nelagoda s kul
turom. Nelagoda koje nedvojbeno zahtijevaju interpretaciju. No, tko je
pozvan, tko je kvalificiran, da takve interpretacije podastre javnosti? Mo
že li tko polagati pravo monopola na njih? Iskustvo kazuje da se do sada
redovito dešavalo da su »meritorne« interpretacije dolazile gotovo isk
ljučivo iz sfere službene politike.
Cilj je ovog istraživanja problematizacija slijedećeg pitanja: jesmo li
mi kao etnolozi/etnologinje dorasli izazovima (i nedaćama) vremena, na
šeg »sada i ovdje«? Jesmo li prepoznatljivi i prepoznajemo li sami sebe
kao pripadnike/ce profesije?
�190
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
Sociološko određenje profesije, naime, ističe da je njezina bitna od
rednica »monopol nad nekim kompleksnim dijelom znanja i praktičnih
vještina«.2 Profesionalizacijom se označava proces stvaranja i oformljiva
nja novih profesija na temelju sve specijaliziranih znanja i vještina koje
su funkcionalno važne za društvo.3 Kontinuirano odvijanje procesa pro
fesionalizacije značajka je razvoja zapadnog civilizacijskog kruga već
unazad više stoljeća, ali upravo naše vrijeme svjedoči o njegovoj najbur
nijoj ekspanziji. Sve znatnija profesionalizacija, dominacija profesionalne
nad tehničkom podjelom rada, karakteristika je razvijenih, postindustrijskih društava.4 Propitivanje statusa neke profesije nije puko akademsko
razmatranje. Ono ujedno znači i postavljanje pitanja o karakteru global
nog društva — o stupnju njegovog razvoja i dosegnutom stupnju demo
kratičnosti.
Profesije, naime, uvijek imaju poseban položaj i odnos prema vladajućoj klasi, grupi ili eliti. Monopol nad područjem svog djelovanja pro
fesija može održati samo njegovim zakonskim sankcioniranjem, što je izvedivo tek u slučaju ako oni koji imaju moć u društvu priznaju ta prava
profesiji. Drugim riječima, da li će neko društvo uopće imati razvijenu
neku profesiju, i kakav će položaj ta profesija imati, ovisit će o sprem
nosti nosilaca moći da priznaju potrebu za takvim tipom ekspertize.5 Da
kako, sistemi moći podjednako kao i pojedine znanosti ili kulturne po
jave, nisu imuni na povijesne mijene.
Poznavanje društveno-povijesnog kao i političkog konteksta nastanka
i razvoja etnologije nezaobilazno je, dakle, pri razmatranju njezinog su
vremenog položaja kao profesije. Etnologija u Hrvatskoj, primjerice,
prešla je stoljetni put od svog formativnog razvoja kada se oglasila kao
proizvod podjednako nacionalnog romantizma i znanstvenog pozitivizma. Tada je, u sazvučju s političkim i ekonomskim težnjama seljaštva
kao potlačene klase, izgrađivala teorijski okvir i metodološka oruđa da
izrazi njihov »znanstveni svjetonazor«.
Danas se, pak, našla u poziciji koja je, prema ocjeni Olge Supek (ali
i mnogih drugih etnoloških djelatnica/ka), marginalna u društvu, ali i me
đu ostalim društvenim znanostima.6
Primjenom analize osnovnih elemenata koji su bitni za određivanje
svake profesije na etnologiju, pokušat ću ocrtati njezin suvremeni status
u Hrvatskoj. Pri tome ću se, pored spoznaja koje pruža disciplina socio
logija profesije, koristiti i rezultatima ankete provedene među članovima
profesionalnog udruženja etnologa — Hrvatskog etnološkog društva.
�PROFESIJA ETNO LO G
191
ELEMENTI PROFESIJE ETNOLOG
Osnovni se elementi profesije klasificiraju prema slijedećim pokazate
ljima:
1) stupanj razvijenosti osnovnih teorija i tehnika koje čine sistematski
zaokruženu cjelinu i osnova su za profesionalni autoritet;
2) stupanj monopola na stručnu ekspertizu, tj. koliko pripadnici neke
profesije mogu isključiti nepripadnike da obavljaju taj posao i koliko je
taj monopol društveno sankcioniran;
3) stupanj prepoznatljivosti profesije od strane javnosti;
4) stupanj organiziranosti profesije (moguće ga je razabrati prateći
razvoj / funkcioniranje institucija za profesionalno obrazovanje, profesio
nalnih udruženja, te tipova organizacija u kojima se pripadnici neke pro
fesije najčešće zapošljavaju);
5) stupanj razvijenosti profesionalne etike?7
Stupaqj razvijenosti teorija i tehnika profesije etnolog
Utvrđeno je da neko »zanimanje prerasta u profesiju kada se obavlja
nje djelatnosti počinje zasnivati na širem specifičnom teorijskom znanju
i metodama«.8 Sklop teorijskih znanja i tehnika koje svaka profesija nuž
no propisuje kao obavezni korpus činit će, dakle, temelj profesije. Stu
panj profesionalizacije, tj. stvarno oblikovanje profesije iz posve akadem
ske discipline, ovisit će o mjeri u kojoj će se iz njih razvijati aplikativnost.
Dakako, i kontekst formiranja etnologije u konkretnom globalnom druš
tvu odredit će njezinu dominantnu teorijsku orijentaciju kao i stupanj i
smjer njezine primjenjivosti.
Teško je govoriti o profesiji ukoliko ne postoji minimalni teorijski kon
senzus o tome što bi bio njezin predmet i metoda. Da li je taj, prvi i
temeljni preduvjet profesionalizacije neke discipline, zadovoljen u slu
čaju hrvatske etnologije?
»Poput mnogih drugih humanističkih znanosti etnologija je u drugoj
polovici ovoga stoljeća počela gubiti svoj predmet«, ustvrdila je Dunja
Rihtman-Auguštin na početku svoje knjige Etnologija naše svakodnevize? No, takva kriza identiteta, umjesto osjećaja urgentnosti u preispitiva
nju vlastitog naslijeđa koje je odlikovalo zapadnoeuropska duhovna kre
tanja, »u nas kao da je poticala na sve rigidnije pridržavanje minulih teo
rijskih pretpostavki: onih bečke kultumo-historijske škole, Radićeve teo
rije o narodnoj kulturi (...)«.1®Etnologija je bila nespremna da odgovori
na takav izazov, budući da je »dugo vremena zazirala od teorijskog di-
�192
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
skursa zastupajući stanovište: neka oni drugi, oni dokoni, filozofiraju, mi
ćemo za to vrijeme marljivo istraživati, a teorija će doći nakon toga«.1
1
Tako, primjerice, profesor Milovan Gavazzi, korifej i učitelj niza gene
racija studenata etnologije od 1927, kada započinje radom na Katedri za
etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u svom opsežnom opusu
(preko 200 bibliografskih jedinica) uopće ne bilježi »čiste teorijsko-metodološke radove«.12 Neizbježna posljedica maćehinskog odnosa prema
teoriji je i izostanak teorijske kritike.13 Umjesto spoznaje mjesta i zadaće
teorijske kritike kao pogonskog motora razvoja znanosti, dugo je podr
žavan privid »jedinstva etnologije«.
Ovoj prilici, naravno, nije primjerena daljnja elaboracija konsekvenci
takvog teorijskog zaostajanja hrvatske etnologije,14 kao ni suvremenog
prijepora »a(nti)teorijskih« i teorijski inovativnih promišljanja. No rezul
tat je tog procesa bilo podvajanje etnologije u jednom dugotrajnijem raz
doblju na tzv. »arheo-etnologiju« (pristup koji je dominantan, iako ne
više posve isključiv, na Odsjeku za etnologiju Filozofskog fakulteta u Za
grebu) i »etnologiju suvremenog života« (na čijoj teorijskoj artikulaciji
već gotovo dva desetljeća sustavno djeluje Zavod za istraživanje folklo
ra).15 Nedosljednost u definiranju osnovnih teorijskih kategorija poput
»naroda«, »tradicije«, pa i »kulture« dodatno potkrepljuje sliku tog ra
skola. Moglo bi se, slijedeći navedenu liniju podvajanja, razmišljati ne
doprinosi li postojanje dviju paradigmi (etnologija kao historijska zna
nost o etničkim skupinama16 nasuprot etnologiji kao znanosti o kulturi
različitih društvenih slojeva i skupina,17 o kulturi/folkloru kao povije
snom procesu) neprepoznatljivosti i deprofesionalizaciji etnologije. Mož
da bi konstruktivniji pristup predstavljalo jasno priznanje i legitimiranje
tih razlika, poput kolega s Oddelka za etnologijo Filozofskog fakulteta
u Ljubljani, koji ozbiljno razmišljaju o uvođenju novog naziva Odsjeka
koji bi glasio: Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju.
Ne smijemo zaboraviti da je i društveni kontekst u kojemu je djelovala
i razvijala se suvremena etnologija u Hrvatskoj bio neprijateljski nastro
jen spram onog socijalnog sloja (seljaštvo) kojeg je radićevska narodopisna paradigma stavljala u žarište interesa (revolucionarni je diskurs sna
trio o dokidanju »idiotizma seoskog života«), kontekst koji je u samoj
ideji »tradicijske kulture« bio sklon vidjeti prežitke »nenarodnih reži
ma«. Situaciju dodatno komplicira antiprofesionalizam kao opće druš
tveni stav.18
Riječju, gledano izvana, teško je raspoznatljiv »sklop teorijskih znanja
i tehnika« koje bi imale odlikovati etnologiju, a sukladno tome i etnolo
gija kao profesija nedovoljno je prepoznatljiva.
�PROFESIJA ETNO LO G
193
Stu p aj monopola profesjje etnolog
Institucionalizacija profesije nemoguća je bez određenog, od države
potvrđenog monopola na obavljanje svog posla. Uz pomoć tog monopola
profesija sebe štiti podjednako od laika koji neovlašteno (bez adekvatnog
obrazovanja) upadaju na njezin teritorij, ali i od vlastitih pripadnika koji
se ogriješe o profesionalnu etiku. Istim autoritetom ona također štiti i
svoje pripadnike od intervencije izvana — od laika ili države.
Prvi korak prema monopolu nad profesionalnom ekspertizom pred
stavlja obrazovanje. Katedra za etnologiju sa seminarom osnovana je na
zagrebačkom Filozofskom fakultetu 1924. godine, otkada neprekidno
proizvodi školovane etnologe.19 Istraživanje provedeno na populaciji
članstva Hrvatskog etnološkog društva (o čemu će podrobnije još biti ri
ječi) upozorava na činjenicu da je danas to obrazovanje u očiglednom
raskoraku sa stvarnim potrebama, nazovimo ga uvjetno, tržišta radne
snage etnologa. Pored toga, još smo i danas svjedoci sistematskih dile
tantskih i amaterskih upada na »teritorij etnologa«. Svaki »dobronam
jerni« ljubitelj uzima si pravo da sabire i istražuje — »narodno blago«
svačija je svojina, a o »kulturi« kao takvoj da i ne govorimo!20
Drugi faktor bitan za uspostavljanje staleškog monopola je jasno raz
graničenje sfera kompetencije, tj. odnos između graničnih profesija. Et
nologija se slično kao i povijest ili sociologija, bavi istraživanjem društva
kao cjeline. No, »društvene znanosti u mnogo čemu problematski se uv
jetuju, iako imaju svoj poseban predmet izučavanja i svoju posebnu me
todologiju«21. Deklariravši se, od svojih početaka, kao povijesna zna
nost,22 etnologija je u trenutačno važećoj sistematizaciji znanosti u Hr
vatskoj podvedena pod (i podređena) povijesnoj znanosti što se odražava
i u nazivu titula za viša znanstvena zvanja: ne postoje magistri ili doktori
etnologije, već samo odgovarajući znanstveni stupnjevi »povijesnih zna
nosti«. Upravo zbog potrebe stalne budnosti nad granicama vlastite di
scipline, profesije se stalno nalaze u više ili manje »obrambenoj pozi«.23
Profesionalni jezik i profesionalni žargon jedan su od veoma efikasnih
načina obrane monopola. Pored prvenstveno tehničkih funkcija, zadatak
je profesionalnog žargona da olakšava međusobno prepoznavanje člano
va profesije (funkcija održanja grupnog morala i olakšavanja identifika
cije)* te da javnost drži na distanci (da »ne razumije o čemu se radi«).24
Kodificiranje jezika, odnosno definiranje osnovnih pojmova neophodan
je korak u konstituiranju svake znanosti. Da bi se moglo komunicirati u
znanosti, moramo imati set jasno definiranih pojmova koji imaju svoj
smisao jedino u okviru određene discipline i nemaju svoj pandan u sva
�194
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
kodnevnom jeziku ili, ako ga i imaju, u svakodnevnoj komunikaciji taj se
pojam različito i neprecizno definira«.25 Etnologija u ovom slučaju ne
dostiže razinu profesije, budući da (poput sociologije, primjerice) nema
jedinstvenog paradigmatskog okvira, odn. određenja osnovnih pojmova.
Posljedice toga su, pored otežane znanstvene komunikacije, i česti i ne
izbježni nesporazumi između stručnjaka i laika. No dok je namjerno dr
žanje javnosti na distanci pomoću profesionalnog jezika karakteristično
za mnoge etablirane profesije (u našem društvu takvima bismo mogli
smatrati odvjetnike i liječnike), etnologija, poput ostalih profesija s kra
ćom tradicijom, osigurat će monopol tek svojom većom popularizacijom.
Stupanj vanjske prepoznatljivosti profesije etnolog
Titula profesije jedan je od bitnih i »društveno vrlo upotrebljivih« iz
vora obavijesti o nekoj osobi. Ona pokazuje mjesto pojedinca u društve
noj podjeli rada, njegovo obrazovanje, očekivano ponašanje, položaj na
društvenoj ljestvici moći i ugleda... Zbog toga možemo govoriti o feno
menu jasne prepoznatljivosti profesija od strane javnosti, o kolektivnim
predodžbama u Durkheimovom smislu. 26 Pod kakvu će kolektivnu pre
dodžbu laici moći podvesti etnologe — magistre/doktore povijesnih zna
nosti? Mogu li od njih očekivati neki specifični tip ekspertize?
Etnolozi ne pripadaju lako prepoznatljivim profesijama i zbog drugih
razloga. Korisnici njihovih usluga nisu pojedinci (kao npr. kod liječnika).
Ne postoji jasna slika o tipu njihove ekspertize, već i zahvaljujući činje
nici da opća razina razvijenosti društva još nije nametnula potrebu za
znanstvenim pristupom svim društveno-kultumim fenomenima. Ne/pre
poznatljivosti određenih profesija pridonosi i tip društvenog sistema.
Najuprošćenije rečeno, demokratska društva odlikuje želja da stalno bu
du informirana o sebi, tako da ekspertiza koju pružaju različite društvene
znanosti »postaje sastavni dio javnih informacija i prepoznatljiva javnosti
(...). U nedemokratskim društvima, ukoliko su još nerazvijena, ne postoji
potreba da društvo o sebi nešto znade; a ukoliko su razvijena, onda obič
no imadu gotove odgovore date u projekciji budućih globalnih ciljeva«.27
Olakšavanje interakcije među grupama, kao jedan od prominentnih
zadataka društvenih znanosti u demokratskim društvima, očigledno nije
i jedan od ciljeva za koje je naša novija etnologija pozvana (ili se »sa
mozvanim« stupanjem u dijalog s politikom izborila). U društvu u koje
mu je praksa revolucije bila veoma dugo i jedina teorija kulturne mijene,
u kojemu su masovne i često forsirane migracije sa sela u gradove bile
dio nedodirljivog ideološkog projekta, etnologija je svojom šutnjom i na
�PROFESIJA ETNO LO G
195
izgled dobrovoljnim progonstvom u neku daleku, »izvanvremensku tra
diciju« (u »arheo-etnologiju«) sama pridonijela vlastitoj marginalizaciji.
Stupaitf organiziranosti profesije etnolog
O stupnju organiziranosti neke profesije zaključuje se na temelju stup
nja organiziranosti institucije za profesionalno obrazovanje; tipova orga
nizacije u kojima se profesije najčešće zapošljavaju, te organiziranosti
profesionalnih udruženja.28
Potvrđuje li obrazovanje etnologa hipotezu da će »obrazovanje za pro
fesiju biti organizirano u skladu s očekivanim tipom organizacije u kojoj
će se zapošljavati i ciljevima koje treba realizirati«?29 Ciljevi koje bi et
nolozi mogli realizirati u različitim tipovima organizacija veoma su ra
zličiti, te se stoga nameće pitanje jesu li u socijalizaciji za profesiju sa
držane pripreme za moguću prilagodbu različitim ciljevima. Odgovore
ćemo potražiti u rezultatima ankete među članovima Hrvatskog etno
loškog društva.
Neprijeporno je da su profesionalna udruženja instrumentalna u toku
procesa profesionalizacije, a može se naći i mišljenje da predstavljaju pr
vi stupanj profesionalizacije nekog zanimanja.30
Hrvatsko etnološko društvo osnovano je 1959. godine, kao ogranak
Etnološkog društva Jugoslavije. Taj bi podatak bilo moguće interpretirati
kao tridesetogodišnje zaostajanje struke (od 1924. kada je osnovana ka
tedra za etnologiju), no poznato je da na organiziranje profesionalnog
udruživanja i na ciljeve udruženja direktno utječe stupanj demokratično
sti sistema. Naime, totalitarni režimi »ne poznaju ničiji monopol osim
vlastitog političkog monopola, (i) osujećuju rad i ciljeve profesionalnog
udruženja i negiraju monopol znanja i vještina«.31 U totalitarnim (i nji
ma sličnim) režimima profesionalna udruženja imaju samo jedan cilj —
razmjenu stručnih iskustava i znanstvenih mišljenja, a okviri su im posve
neutralni. U drugim su, pak, tipovima sistema ciljevi višestruki, a variraju
od čisto stručnih i staleških, do djelovanja na vladu i utjecanja na šire
društvene ciljeve. Iz statusa i tipova aktivnosti profesionalnih udruženja,
dakle, možemo zaključiti o odnosima u globalnom društvu. Iako profe
sionalno udruženje etnologa u Hrvatskoj (poput ostalih profesionalnih
udruženja) djeluje u okružju stalnog trenda deprofesionalizacije ono, za
razliku od udruženja sociologa primjerice, nije nikada prekoračilo zada
ne mu granice: nije se (preglasno, ili barem javno) zalagalo za autono
miju profesije, za profesionalnu arbitražu u društvenim pitanjima, nije
se izjašnjavalo o potrebi demokratizacije društva, za poštovanje ljudskih
�196
KONJI, ŽENE, RATOVI
prava i sloboda, i tome slično. Može se, dakako, razmišljati da li je di
stanca od politike korisna za razvoj profesije. No, čini mi se, da su po
zitivni poeni (onemogućavanje, ili barem smanjivanje mogućnosti instrumentalizacije profesije i njezinih djelatnika, njihovog stavljanja u službu
dnevne politike) mnogo manji od negativnih, a to je gubljenje autentič
nih priključaka na društvene procese, zatiranje vlastitog glasa u javnom
diskursu, odbijanje vlastitog dijela odgovornosti za dobrobit i razvoj čita
vog društvenog sustava.32
Profesionalna etika etnologa
Profesionalna etika kao »skup normi, vrijednosti, ciljeva kojima bi se
trebali rukovoditi pripadnici neke profesije u primjeni svog profesional
nog znanja« djelomično je formalna, a djelomično neformalna.33 For
malna se sastoji u pisanom etičkom kodu koji je obično sistematičan,
eksplicitan i altruistički, a neformalna je obično mnogo šira i internalizira
se kroz proces obrazovanja i profesionalne socijalizacije (usvajanje »pro
fesionalnog duha«).
Dva člana statuta mogla bi se protumačiti kao pokušaj kodificiranja
ponašanja pripadnika Hrvatskog etnološkog društva: onaj o prestanku
članstva u H E D -u (čl. 13) i o instituciji suda časti čija je funkcija da
»iješava sporove i nesuglasice među članovima koji su u vezi s radom
Društva« (čl. 23).34 No niti jedan od njih ne sankcionira profesionalna
pitanja. Tu je činjenicu također moguće povezati s problemom deprofesionalizacije na globalnoj društvenoj razini koja, »povezana s radikalno
egalitarnom vrijednosnom orijentacijom direktno nasrće na etički
kod«.35
Ova kratka inventura osnovnih elemenata profesije primijenjenih na
etnologiju sugerira zaključak da se o njoj, unatoč postojanju institucio
nalnih pretpostavki za njezino konstituiranje, još ne može. govoriti kao o
ustanovljenoj profesiji. »Zanimljivo vrijeme« u kojem živimo, pored kon
kretnih nedaća, otežava prognoze razvoja etnologije kao profesije. No
moguće je ekstrapolirati dvije suprotne tendencije razvoja. Ukoliko se
trend deprofesionalizacije nastavi, bit će pogođene sve profesije. Najteže
će, dakako, biti pogođene one koje »nisu dovoljno afirmirane i profesionalizirane, a gdje stručni monopol na ekspertizu izravno konkurira poli
tičkom monopolu«.36 Dakle, taj će trend direktno ugrožavati napredak
profesionalizacije etnologije čiji je (najšire shvaćen) predmet, kultura i
dinamika njezinih mijena. U najoptimističkijoj varijanti, ukoliko se ozbilji projekt demokratizacije društva, jačat će svijest o potrebi za tipom
ekspertize kojeg bi etnologija mogla ponuditi društvu u potrazi za što
sveobuhvatnijom samospoznajom svojih različitih segmenata — društve
�PROFESIJA ETNOLOG
197
nih slojeva, institucija i procesa. Tada bi se otvorile brojne mogućnosti
za aplikaciju etnologije, a time i njezinu istinsku profesionalizaciju. U
takvoj bi situaciji etnologija bila prisiljena nastaviti kritičku teorijsku samorefleksiju bez koje je nemoguć priključak na mnogostrukost društve
nih interesa i dosluh s potrebama vlastitog vremena.37
ETN O LO ZI O SEBI S A M IM A
Formulacija problema i opis nacrta istraživanja
Čak i vrlo uopćena primjena navedenih osnovnih elemenata profesije
na profesionalni status etnologije ne pruža etnolozima mnogo povoda za
samozadovoljstvo. No kako stojimo s vlastitim viđenjem naše profesije?
Doživljavaju li etnolozi sami sebe kao pripadnike profesije? U svibnju
1989. godine Hrvatsko etnološko društvo uputilo je svojim članovima an
ketu čiji je cilj bio prikupiti empirijske podatke o statusu profesije. An
ketni se upitnik sastojao od 14 pitanja38 koja su predstavljala operacio
nalizaciju četiri osnovna elementa profesije prema modelu profesije iz
studije Josipa Županova i Željke Šporer. Krajnji je cilj istraživanja bio
odgovor na ishodišno pitanje: možemo li govoriti o etnologiji kao profe
siji?
Metoda prikupljala podataka
Anketom koja je distribuirana poštom obuhvaćena je čitava populacija
HED-a, ukupno 174 člana.39 U roku od pet tjedana pristigao je 51 od
govor (29,3%).
Takav broj dobivenih odgovora možemo interpretirati na dva načina.
Općenito je poznato da je nedostatak anketiranja pomoću pošte veliki
broj uskraćenih odgovora (50-75% ), što znači da se do završetka anke
tiranja ne zna kakvim uzorkom raspolažemo i koliko je prikladan za
predviđene analize.40 S obzirom na to da je riječ o ciljanoj populaciji,
polazili smo od hipoteze da će ona biti zainteresirana da dozna što više
o sebi.
Veliki broj uskraćenih odgovora nije tu hipotezu potvrdio, iz čega se
nameće zaključak o niskom stupnju profesionalne svijesti etnologa, i to
onih koji svojim učlanjenjem u HED barem na latentan način gaje takve
aspiracije. Upravo zbog te činjenice nije moguće smatrati reprezentativ
nima provedena ukrštanja svih varijabli sa svima, te o tim rezultatima
neću ovom prilikom izvijestiti.41
No, na temelju osnovnih obavijesti koje su respondent na anonimnu
anketu dali o sebi (pitanja 1-4), može se ipak vjerovati da bi zaključci
�198
KONJI, ŽENE, RATOVI
mogli biti plauzibilni. Spolna distribucija respondenata, naime, odgovara
spolnoj distribuciji članstva (odgovorilo je 76,5% žena, od 70,7% žena u
ukupnom članstvu, te 23,5% muškaraca od ukupno 29,3% ). Budući da
se evidencija članova H E D -a ne vodi prema dobnim skupinama, ne mo
žemo utvrditi da li je i ona reprezentativna za populaciju. Tome u prilog
govori i činjenica da je većina respondenata u dobnim skupinama koje
se mogu smatrati najaktivnijim godinama za formiranje i usmjeravanje
profesionalne karijere, te da upravo njihova motivacija za sudjelovanje
u anketi odražava zainteresiranost za daljnji razvoj i sudbinu profesije.
Dob (godine starosti) respondenta
% odgovora na anketu
1. do 30 godina
29,4
2. 31-40 godina
35,3
3. 41-50 godina
9,8
4. 51-60 godina
17,6
5. 60 i više
7,8
U odnosu na profesionalnu formaciju (pitanje 1), većina respondenata
su profesionalno formirani etnolozi (82,4% ), »nešto drugo« je diplomi
ralo 7,8% respondenata, a 9,8% ih nije završilo dodiplomski studij. Ovi
rezultati upozoravaju na činjenicu da se, unatoč svojim profesionalnim
prerogativima, H ED dosljedno ne pridržava određenja prema kojemu je
za profesiju potrebno tzv. visoko obrazovanje.
Prikaz rezultata
Prvi element profesije — stupanj razvijenosti osnovnih teorija i tehni
ka koje čine sistematski zaokruženu cjelinu i tvore podlogu profesional
nog autoriteta — pokušala sam utvrditi posredno, uvidom u one radove
koji propituju suvremene teorijske prijepore, odnosno stanje etnologije
kao znanosti.42
Ne želeći osporiti poticajnost suvremenih trendova prožimanja granič
nih disciplina43, niti zagovarati neki znanosti neprimjereni teorijski mo
nolit, zaključak je nedvosmislen: etnologija u Hrvatskoj još uvijek ne po
sjeduje prepoznatljivi minimum teorijskog zajedništva na temelju kojeg
bi mogla »prema van« graditi svoj profesionalni autoritet. Takav zak
ljučak potkrepljuju i odgovori na pitanje o područjima s kojih članovi
H E D -a osjećaju najveću potrebu za daljnjim stručnim usavršavanjem
(pitanje 11). Rezultati su slijedeći:
�PROFESIJA ETNOLOG
Područja
odgovori u %
(1) opća teorijska znanja
15.6
rang
35.6
(2) metode i tehnika terenskog istraživanja
199
(3)
obrazovanje za komunikaciju i suradnju s korisnicima usluga
(4)
nešto drugo
Područja (ponuđeni odgovori u kombinacijama)
(1) + (2)
(1)
+ (4)
13,3
6,7
2
3
4
odgovori u %
13,3
4,4
(2) + (3)
0,0
2,2
(1) + (2) + (3) + (4)
8,9
(1) + (2) + (3)
Odgovori na ovo pitanje pokazuju da velika većina respondenata
(ukupno 78% u različitim kombinacijama odgovora) iskazuje latentnu
nesigurnost u odnosu na ovladavanje temeljima profesije — opća teorij
ska znanja i metode.
O stupnju monopola na stručnu ekspertizu pokušat ću zaključiti na
temelju odgovora na pitanja o participaciji respondenata u strukturama
moći (pitanja 15 i 16).
Distribucija prema funkciji u društveno-političkim zajednicama/orga
nizacijama (na razinama od općinske pa naviše) bila je slijedeća: preko
polovice članova H ED -a (58,3% ) nije vršilo funkciju; jednu do tri fun
kcije obnašalo je 25,0% članova, a više od 3 funkcije 16,7% članova. Me
đu respondentima bilo je 83,3% nečlanova SK. Činjenica da je 41,7%
članova H ED -a bilo u nekoj poziciji donošenja odluka, još uvijek ne go
vori o mogućnosti osiguravanja društveno sankcioniranog monopola na
profesionalnu ekspertizu. Vjerojatnije je pretpostaviti da su takvi, i inače
društveno aktivniji članovi, skloniji shvatiti odgovaranje na anketu kao
svoju prvenstveno društvenu, a ne samo profesionalnu obavezu.
Iako jedna od ponuđenih ocjena/odgovora (pitanje 14, o položaju et
nologa u društvu) u marginalnom društvenom položaju etnologije vidi
prednost (nedostatak »pritisaka« u planiranju istraživanja), u svojoj po
vijesti hrvatska etnologija nije uvijek bila apolitična, tj. po strani od stvar
nih društvenih/političkih kretanja. Politizacija na kojoj je u krajnjoj liniji
iznikla (afirmacija seljaštva kao temeljnog socijalnog sloja, njegova kul
tura kao »najautentičniji« odvjetak nacionalne kulture, povezanost sa
stranačkim tradicijama Hrvatske seljačke stranke, i si.), u postrevolucionamom ju je periodu učinila »sumnjivom« i ideološki dvojbenom. Dru
gačiji pristup seljaštvu i tradiciji od onog kakvog je hrvatska etnologija
gajila između dva rata nije se artikulirao u ozračju nove komunističke
vladavine, te je stoga definitivna marginalizacija i stagniranje etnologije
na (teorijsku) »razinu početka 20. stoljeća« logična posljedica takvog po
vijesnog razvoja.44 Ne želim, dakako pledirati za politizaciju profesija ili
njihove političke koalicije bilo koje vrste.45 No društvena uloga svake
�200
KONJI, ŽENE, RATOVI
znanosti, posebice društvenih znanosti, pored neprekidne skepse podra
zumijeva i stalan kritički dijalog s nosiocima moći. Prekid komunikacije
određenu znanost/profesiju osuđuje na životarenje i/ili irelevantnu pozi
ciju u društvu.
Obrazovanje etnologa, pored jasne sfere kompetencije (određenja od
nosa između tzv. graničnih disciplina) također je faktor važan za mo
gućnost određivanja profesionalnog monopola. Ilustrativno je da velika
većina respondenata nema postdiplomskog obrazovanja (74,5% ih nije
magistriralo, a 84,3% nije doktoriralo). No značajno je da među etnolo
zima s doktoratima znanosti ima jednaki postotak onih koji su doktori
rali etnologiju, kao i »nešto drugo« (7,8% ), dok je na trećem stupnju
(magisterij) situacija znatno bolja: etnologiju je magistriralo 21,6% re
spondenata, a »nešto drugo« 3,9% .
O stupnju vanjske prepoznatljivosti i organiziranosti profesije etnolog
zaključit ću na temelju pitanja o području zaposlenja respondenata (pita
nje br. 6), karakteru radnog mjesta (br. 7), te o stupnju iskorištenosti
etnološkog znanja (br. 9).
Područje zaposlenja:
% odgovora
rang
kultura (muzej, zaštita spomenika, centri za kulturu)
52,9
1
znanost (fakultet, znanstvena ustanova)
31,4
2
student
9,8
3
obrazovanje
2,0
4-6
bez stalnog zaposlenja (povremeno radi)
2,0
4-6
ostalo
2,0
4-6
Većina etnologa (preko polovice) zaposlena je, dakle, u muzejima,
centrima za kulturu i zaštitu spomenika kulture. Da li ih njihovo obra
zovanje adekvatno priprema za ta zvanja? Tek odnedavno studenti et
nologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu slušaju predmete muzeologija i zaštita spomenika kulture (oba dvosemestralno), no oni se ne
predaju u okviru Odsjeka za etnologiju, već ih budući etnolozi slušaju sa
studentima povijesti umjetnosti, arheologije, povijesti.46 Mnoge genera
cije etnologa koji su se nakon diplome zapošljavali u muzejima suočavale
su se s nizom problema.47 Obrazovanje za profesiju, dakle, nije u doslu
hu s očekivanim tipom organizacije u kojima se etnolozi najčešće zapoš
ljavaju.
Karakter radnog mjesta
% odgovora
rang
čisto etnološko
68,6
1
djelomično etnološko
25,0
2
6,3
3
neetnološko
Ukupni postotak čisto etnoloških i djelomično etnoloških48 radnih
mjesta (93,6% ) bio bi dobra podloga za razvoj profesije, budući da su-
�PROFESIJA ETNOLOG
201
gerira da se etnolozi, koji su se izjašnjavali prema vlastitoj ocjeni, sma
traju pravim ljudima na pravom mjestu.
No, pitanje o stupnju iskorištenosti etnonoškog znanja na radnom
mjestu baca nešto pesimističkiju sliku.
Stupanj iskorištenosti
% odgovora
rang
0 -2 0 %
29,2
1
20 — 50%
27,1
2
50 -
25,8
3
18,8
4
80%
80 — 100%
U ovom ću slučaju učiniti iznimku, i podastrijeti rezultate ukrštanja
nekih odgovora na pitanja o karakteru radnog mjesta i stupnju iskorište
nosti etnološkog znanja na radnom mjestu. Od svih respondenata koji
su odgovorili na anketu, a rade na čisto etnološkim radnim mjestima,
samo 18,8% ima 80-100% iskorišteno svoje profesionalno — etnološko
znanje. Od svih onih (68,6% ) koji su izjavili da imaju iskorišteno etno
loško znanje u najvišem postotku (80-100% ), na etnološkim radnim mje
stima radi 27,3%. Nitko od onih koji su odgovorili da rade na djelomično
etnološkim mjestima nema iskorišteno etnološko znanje u najvišem po
stotku. Riječju, izrazito nepovoljna primjena etnološke ekspertize suge
rira nedvosmisleni odgovor da ne možemo o etnologiji govoriti kao o
profesiji.
Kolektivne predodžbe pomoću kojih profesije postaju prepoznatljive
sadržavaju tipično idealno profesionalno ponašanje prema korisnicima.
No već citirani odgovori na pitanje o područjima s kojih etnolozi osjećaju
najveću potrebu za daljnjim usavršavanjem, pokazuju da u raznim kom
binacijama 24,4%, dakle, jedna četvrtina respondenata osjeća nedostatak
profesionalne naobrazbe za komuniciranje i suradnju s korisnicima uslu
ga. Pa ipak, u pitanju o tome kako i koliko često upoznaju javnost s re
zultatima svoga rada (br. 10), dobili smo slijedeće odgovore koji ilustri
raju prisutnost etnologa u stručnoj i široj javnosti.
Tip aktivnosti
% ne
% redovito
% povremeno
objavlj. u znanstv. / stručnim publikacijama
29,2
50,0
20,8
referati na znanstv. / stručnim skupovima
18,8
54,2
27,9
postavljanje izložbi
22,9
37,5
39,6
istupanje u sredstvima mas. komunikacije
16,8
52.0
31.2
Kako vidimo, najveći postotak respondenata prema vlastitoj procjeni
povremeno komunicira sa stručnom/znanstvenom i širom javnošću, dok
je broj onih koji uopće ne komuniciraju veći (u slučaju istupanja u sred
stvima masovnih komunikacija je taj postotak gotovo dvostruk) od broja
onih koji to čine redovito.
Već je bilo riječi o HED— kao profesionalnom udruženju. Ono nije
u
razgranato (nema sekcija), izdaje redovitu godišnju publikaciju (Etnološ
�202
KONJI, ŽENE, RATOVI
ka tribina), a godišnje organizira jedno do dva savjetovanja. Iz takvog
tipa aktivnosti očigledno je da su njegovi ciljevi striktno stručni, a to je
moguće razabrati i iz nehijerarhijskog principa njegove organiziranosti.
Ona udruženja koja koriste monopol svoje struke ne samo u korist pro
fesije, već i za ekonomski probitak svog članstva (npr. odvjetničke ko
more u nas) imaju hijerarhijsku i monolitsku organizacijsku strukturu što
im omogućava fleksibilnost i brzo reagiranje na vanjske podražaje. Širo
ka podrška članstva profesionalnim organizacijama dio je neformalne so
cijalizacije u toku profesionalnog obrazovanja. Ako je suditi po sprem
nosti članstva H E D -a da se odazove na ovu anketu, ta socijalizacija nije
naročito uspješna.
Anketa nije sadržavala pitanja iz kojih bi se izravno moglo suditi o
identifikaciji s profesijom i o profesionalnoj etici. No pitanje o položaju
etnologa u društvu (br. 14) koje je bilo otvorenog tipa, ipak pruža po
sredne obavijesti. Moguće ih je sažeti prema prevladavajućem tonu:
Ocjena položaja etnologa u društvu
odgovori %
loš
79,2
osrednji
10,4
dobar
2,1
bez odgovora
8,3
Položaj etnologije etnolozi ocjenjuju patetičnim diskursom; ona je
»zapuštena«, položaj joj je »sramotan«, »marginalan«, »nebitan«, »mize
ran«. Proziva se »društvo« koje ne poznaje i ne cijeni etnologiju, »etno
lozi su nevidljivi«, »oni u našem društvu ne postoje«. Među krivcima za
takvo stanje na prvom mjestu su sami etnolozi koji u anketi sebi samima
upućuju mnoge gorke riječi samoprijekora: »Mislim da u našem društvu
etnolozi imaju položaj — kakav i zaslužuju, znači ne i onakav kakav bi
trebalo!« Grupiramo li uzroke lošeg položaja etnologa/etnologije u druš
tvu riječima samih respondenata49 dobivamo slijedeći »grupni portret«:
1) uzroci su u sistemu obrazovanja:
zastarjeli sistem studiranja, zastarjelost kadra; studij etnologije je zaglup
ljujući, ograničen, primitivan; znanje nekih predavača je sumnjivo; slabosti
postdiplomskog studija; negativna selekcija na katedri.
2) uzroci su u samim etnolozima:
(a) nekompetentnost etnologa:
niski nivo stručnog i znanstvenog rada; neatraktivnost 1
naše robe’; neaplikativnost; teorijsko određenje predmeta i ciljeva etnologije još je uvijek
odvajaju od suvremene kulturološke problematike; neaktivnost etnologa
(npr. od 1962. do danas nisu bili u stanju napisati etnološku čitanku, sin
tezu o tradicijskoj kulturi Hrvata, etnološke preglede o pojedinim regijama,
povijest etnologije u Hrvatskoj); gotovo potpuni nedostatak teorijsko-metodoloških istraživanja ozbiljan je nedostatak u hrvatskoj etnologiji (kolege
�PROFESIJA ETNOLOG
203
se međusobno baš ne čitaju!!!, primj. L. S.); u Hrvatskoj se radi o dobrovo
ljnom izgnanstvu etnologa iz vlastitog društva (ne kaže zašto, L. S.).
(b) nedovoljna probojnost u javnosti:
građani misle da znaju sve o predmetima koje proučava etnologija; ne
dovoljna financijska podrška (SIZ-ovi); etnolozi premalo populariziraju
struku; premalo se o njoj zna (...) vezuje je se uglavnom uz narodnu nošnju;
niska razina stručnog znanja ('etnografi’); premala borbenost etnologa za
struku; u javnosti, ali i među obrazovanim svijetom često se ne razlikuje
etnologa od enologa; slaba povezanost/zatvorenost samih etnologa; tenzija
’stare i nove’ etnologije umjesto borbe između dobre i loše etnologije; pojave
kritizerstva i privatizacija među samim etnolozima; nedovoljna društvena
moć etnologa (u DPO/DPZ); izoliranost etnologa u provinciji.
3) položaj kulture u društvu općenito:
loš položaj etnologa dio je cjelokupnog materijalnog položaja kulture; ne
dovoljni sluh struktura; položaj kulture je ispod nivoa civiliziranog čovjeka
pa ako je kultura na margini, onda je i položaj etnologa tu negdje: potcjenjivački odnos prema etnografskoj građi koja se smatra ’balastom’; druge
društvene znanosti koje zapostavljaju etnologiju jer nije aktivna kao npr.
arheološke iskopine.
4) negativni politički stavovi:
u svom desetogodišnjem radu doživjela sam i to da mi je od nekih od
govornih drugova bilo rečeno da živimo na grbači društva i da se bavimo
stvarima koje našem društvenom razvoju uopće nisu interesantne; (etnolo
giji se zamjera da se) struka bavi nečim što je nevažno, seljacima, kome je
to uopće interesantno?; krivi su i iskompleksirani rukovodioci sa sela, koji
žele prikriti porijeklo i vezu sa selom; poistovjećuju se nacionalno s nacio
nalističkim ( ’izvorno narodno’ s ’nacionalnim u najgorem smislu riječi’);
sloboda rada, istraživanja i objavljivanje vezani uz (nestručna, autoritarna)
mišljenja naših nadređenih; kada je potrebno da se politika i vlast pokaže
pred javnošću onda je folklor, nošnja, kolo to što je u prvom redu i što čini
bit gotovo svega manifestacionog, a kada je potrebno zaposliti ljude koji se
o tome trebaju brinuti, to sve zabilježiti, obraditi i onda pokazati, tada je to
sve nepotrebno; etnologa nema tko zaštititi kada pojedini moćnici odluče
ugasiti radna mjesta u kulturi; društvo se afirmativno odnosi najčešće prema
onim znanostima čiji rezultati brzo donose neposrednu materijalnu korist
(• ■ l mogu staviti u funkciju važeće političke ideologije; etnologija se u bli
•)
žoj prošlosti afirmirala stavljanjem u službu nacionalističkim političkim in
teresima veličanjem kulture vlastitog naroda.
I tako dalje... Odgovore na ovo pitanje mnogi su respondenti nizali i
na više kucanih stranica. No nadasve je zanimljiva gotovo klasična freudovska omaška pri čitanju tog pitanja. Umjesto o položaju etnologa, ve
�204
KONJI, ŽENE, RATOVI
ćina je respondenata komentirala položaj etnologije. Problem je, ipak, u
profesiji...
Nepravedno bi bilo etnologe koji nisu žalili truda niti vremena da op
širno odgovore na anketu optužiti za pasivnu rezignaciju. U svojim od
govorima oni predlažu i neka rješenja kojima bi se popravio loš položaj
struke. Navest ću neka od njih: uvesti etnologiju u školu; istraživanje su
vremenih tema; interdiscipliniranost; izboriti se za aplikaciju etnološkog
znanja (turizam, mala privreda, ugostiteljstvo, kod društvenih istraživanja,
pri organizacijama za međupodručnu i međunarodnu suradnju); etnolozi
se moraju nametnuti društvu i ukloniti ljubomoru među sobom; afirmacija
na osnovi stručnih i znanstvenih rezultata svoga rada; veća prisutnost etno
loga na svim nivoima (u javnosti) kao preduvjet mijenjanja zaostale druš
tvene svijesti; sudjelovanje etnologa u mijenjanju odnosa prema znanosti
općenito; etnolozi se unutar sebe moraju analizirati i shvatiti da je problem
djelomično i u njima.
Iako je većina predloženih rješenja konstruktivna i dobronamjerna,
valja primijetiti da niti jedno od njih ne propituje problem na razini glo
balnog društvenog sustava. Umjesto zaključka, navest ću jedan integralni
odgovor:
»Da bi mogla težiti izvjesnom društvenom ugledu, dakle moći, etnologija
u Hrvatskoj mora se konstituirati kao profesija u suvremenom smislu riječi.
Konstituirati je u tom smislu mogu jedino etnolozi sami, definiranjem i
ostvarivanjem — visokih! — profesionalnih kriterija.«
E T N O L O Z I, N A Š I SUVREMENICI
Tvrdnjom da živimo u zanimljivom vremenu, bogatom poticajima za
etnološka istraživanja i zahvalnom za etnološko tumačenje, započela sam
ovaj ogled o profesiji etnolog. Tu je tvrdnju pak moguće razumijevati u
svjetlu kulturnog relativizma. »Želim vam da živite u zanimljivom vre
menu«, opaka je kletva u istočnjačkim kulturama. Zanimljivo vrijeme je
i nedefinirano vrijeme, bremenito mogućnostima, ali i izborima, čija
pogibeljnost nije na prvi pogled lako raspoznatljiva. No imajući u vidu
aktivističku orijentaciju zapadne civilizacije, teško će se biti othrvati iza
zovu zanimljivog vremena. Nastojanje za profesionalizaciju etnologije je
dan je takav izazov. Ona može biti tek proizvod kolektivnog napora koji
podrazumijeva osviješteni stav o društvu — njegovoj prošlosti, suvreme
nosti i budućnosti. Postepeno prevladavanje profesionalne nad tehnološ
kom podjelom rada vodi nas u budućnost postindustrijskog društva s vi
zijama blagostanja i mira među ljudima i suradnje s prirodom. U onoj
mjeri u kojoj je budućnost proizvod syjesne odluke, mjerit će se naša
odgovornost za nju. No pritom nikada ne treba zaboraviti da se buduć
nost može prikazati pod obrazinom prošlosti.
�PROFESIJA ETNOLOG
205
Prilog: Anketa upućena članovima HED-a
Hrvatsko etnoloSko društvo, Đure Salaja 3, 41000 Zagreb
ANKETA: Profesija etnolog. Osnovni pokazatelji statusa profesije
UPITNIK
Upute za ispunjavanje upitnika:
Molimo da na pitanja odgovarate tako da zaokružujete svoje odgovore, a kod ukrštenih pitanja da
zaokružite znak »+«. Odgovor na zadnje pitanje (br. 14) možete priložiti na posebnom papini.
01. Što ste diplomirali
1. etnologiju (Filozofski fakultet)
2. nešto drugo
3. nisam završila(o) dodiplomski studij
02. Da II ste magistrirali I što
1. etnologiju
2. nešto drugo
3. nisam
03. Da II ste doktorirali I što
1. etnologiju
2. nešto drugo
3. nisam
04. Dob (godine starosti)
1. do 30 godina
2. 31 — 40 godina
3. 41 — 50 godina
4. 51 — 60 godina
5. 60 i više godina
05. Spol
1. žena
2. muškarac
06. Podruje u kojem ste zaposleni 1. znanost (fakultet, znanstvena ustanova)
2. kultura (muzeji, centri za kulturu, zavodi za zaštitu spome
nika i si.)
3. obrazovanje
4. ostalo
07. Karakter Vašeg radnog njjesta
1. Čisto etnološko (etnolozi istraživači, znanstveni radnici i sveučilišni nastavnici, muzejski ku
stosi, zaštita spomenika i si.)
2. djelomično etnološko (radno mjesto gdje je etnološko znanje dobro upotrebljivo, ali na tim
radnim mjestima mogu raditi široki profili društvenih profesija)
3. neetnološko
08. Val netto osobni dohodak za travanj 1989:
09. Procijenite stupanj iskorištenosti Vašeg etnološkog znanja na svom radnom mjestu
1-0 — 20%
2.20 — 50%
3.50 — 80%
4 .8 0 — 100%
10. Molimo da navedete kako I koliko često upoznajete Javnost s rezultatima Vašeg etnološkog rada
redovito povremeno ne
1. objavljivanjem u znanstvenim i stručnim publikacijama
+
+
+
2. referati na znanstvenim i stručnim skupovima
+
+
+
3. postavljanje izložbi
+
+
+
4. istupanje u sredstvima masovne komunikacije (TV,radio, novine)
+
+
+
11. S kojeg od navedenih područja osjećate najveću potrebu za daljnjim stručnim usavršavanjem
1- opća teorijska znanja iz etnologije
2. metode i tehnike terenskog istraživanja
3. obrazovanje za komuniciranje i suradnju s korisnicima usluga
4. nešto drugo
12. Da II ste bUl delegat ili vršili funkciju u nekqj društvenopolItlčkqj organizaciji IH zajednici (de
legat u općinskoj Ul republičkoj skupštini, gradskom H republičkom vijeću Saveza sindikata, općin
i
skom IU višem komitetu SK, nekom općinskom Ul republičkom SIZ-u, I sL)
1. ne
2. da — 1 do 3 funkcije
3. da — više od 3 funkcije
13. Da li ste član SK
1. da
2. ne
14. Sto mlatite o položaju etnologa u društvu?
�206
KONJI, ŽENE, RATOVI
BILJEŠKE
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
Tu je akciju organizirao Hrvatski socijalno liberalni savez (HSLS). Skulptura bana JelaČića, rad
kipara Antona Fernkorna, postavljena je 1866. na tadašnjoj Harmici, a uklonjena je pod okri
ljem noći od 25. na 26. srpnja 1947. i bez objašnjenja pod još neistraženim okolnostima. Jedno
je pak izvjesno. Ona je u postrevolucionarnom periodu predstavljala simbol kojeg je trebalo
simbolički (ali i tvarno) razvlastiti, svrgnuti i odbaciti na »smetlište historije«. Za diskusiju o
problemu proizvodnje i svrgavanja simbola kao prerogativa odnosa moći usp. poglavlje »Nova
Nova godina — Od ’Mladog ljeta’ k političkom ritualu«.
»Termin profesija u sociološkom smislu znači zanimanje koje ima monopol nad nekim kom
pleksnim dijelom znanja i praktičnih vještina za koje je potrebno dugotrajno školovanje, tzv.
visoko obrazovanje te tako postaje jasno prepoznatljivo u društvu.« Nav. prema Josip Županov,
Željka Šporer, »Profesija sociolog«, Revija za sociologiju, XIV, 1984,1-2, str. 15. Pri izradi ovog
teksta, kao i njegovog empirijskog dijela, slijedila sam prvenstveno tu studiju koja svojim is
crpnim i teorijski fundiranim izlaganjem osnovnih pretpostavki sociologije kao profesije pred
stavlja neophodan temelj za sustavno promišljanje tog problema. Također dugujem zahvalnost
dr. Zeljki Sporer koja mi je kao iskusna istraživačica profesija u suvremenom društvu dala mno
ge korisne sugestije prilikom izrade anketnog upitnika.
Nav. pr. Županov-Šporer, nav. dj., str. 12.
Usp. Veljko Rus, »Protuslovlja između industrijalizacije i profesionalizacije rada«, Revija za
sociologiju, XIV, 1984, 1-2, str. 52 i 54.
Županov, Šporer, nav. dj., str. 13.
Olga Supek, »Ethnology in Croatia«, Etnološki pregled, 1984, 23-24, str. 17.
Prve četiri dimenzije ove klasifikacije čine odvojene sfere koje je moguće jasno analizirati i
mjeriti, dok je peta dimenzija pridodana zbog toga što predstavlja posebno važan i za profesije
specifičan čimbenik; nav. prema Županov, Šporer, nav. dj., str. 16.
Isto, str. 16.
Dunja Rihtman-Auguštin, Etnologija naše svakodnevice, Školska knjiga, Zagreb, 1988, str. 3.
Isto, str. 4.
Isto, str. 16.
Aleksandra Muraj, Živim znači stanujem, Hrvatsko etnološko društvo (et al.), Zagreb, 1989, str.
25.
»Čuvalo se to jedinstvo etnološke misli, pa se pri tome nije zamjećivalo da ta misao stagnira
na razini početka 20. stoljeća«, Dunja Rihtman-Auguštin, nav. dj. str. 16.
Za analizu teorijskih prijepora i pokušaja teorijskih inovacija u hrvatskoj etnologiji, usp. među
ostalima, slijedeće radove: Dunja Rihtman-Auguštin, Struktura tradicijskog mišljenja. Školska
knjiga, Zagreb, 1984; nav. dj., 1988; Narodna umjemost, Zagreb, 13,1976; Olga Supek, »Osnov
ne značajke etnologije u Hrvatskog od 1945 do danas«, Zbornik I kongresa jugoslavenskih etnologov in folkloristov, I, Knjižnica Glasnika Slovenskega etnološkega društva, Ljubljana, 1983, str.
51-65; nav. dj. 1988.
Usp. Olga Supek-Zupan, »Osnovne značajke etnologije u Hrvatskoj...«, nav. dj., str. 56.
Ono određenje etnologije koje kao njezin cilj prepoznaje proučavanje elemenata kulture poje
dinih naroda koji nose etnička obilježja posredstvom kojih je moguće doprijeti do etnogenetičkih procesa, odnosno utvrditi etničku povijest pojedinih naroda, kao osnovnu kategoriju et
nologije ističe pojam ethnosa. Usp. Vitomir Belaj, »Plaidoyer za etnologiju kao historijsku zna
nost o etničkim skupinama«, Studia Ethnologica, Zagreb, Vol. 1, 1989, str. 9-13.
Usp. Dunja Rihtman-Auguštin, »Pretpostavke suvremenog etnološkog istraživanja«, Narodna
umjetnost, Zagreb, XIII, 1976, str. 1-23.
Usp. djelovanje antiprofesionalizma na razvoj, odn. kočenje razvoja sociologije, Županov, Špo
rer, nav. dj., str. 17.
Usp. Vitomir Belaj, »Šezdeset godina neprekinute nastave etnologije na Zagrebačkom sveuči
lištu«, Etnološka tribina, XVIII, 1988, 11, str. 149-150.
Iskustva istraživača Zavoda za istraživanje folklora svjedoče, primjerice, da su više puta bili u
prilici da se sukobe s lokalnim amaterima koji su se posesivno postavljali u odnosu na »svoj«
teren.
�PROFESIJA ETNOLOG
207
21 Usp. Rudi Supek, »Položaj jugoslavenske sociologije«, Revija za sociologiju, XX, 1989 1-2 str
4-5.
22 Utemeljitelj hrvatske etnologije, M. Gavazzi, decidirano poima etnologiju »kao granu univer
zalne povijesti«, usp. Aleksandra Muraj, nav. dj., str. 24.
23 Usp. Županov, Šporer, nav. dj., str. 18-20.
24 Isto, str. 20-21.
25 Isto, str. 21.
26 Usp. Županov-Šporer, nav. dj., str. 26.
27 Županov, Šporer, nav. dj., 27.
28 Isto, str. 28.
29 Isto, str. 28.
30 Isto, str. 29.
31 Isto, str. 29.
32 Prema mišljenju predsjednice društva u više mandata i dugogodišnje aktivistkinje HED-a, dr.
Dunje Rihtman-Auguštin, kojoj ovom prilikom zahvaljujem na poticajnim kritičkim komenta
rima, jedini politički čin predstavljao je sam naziv društva.
33 Županov, Šporer, nav. dj., str. 32.
34 Usp. Statut Hrvatskog etnološkog društva donesen na izvanrednoj skupštini održanoj 29. 5.
1986. Ta je odredba prenesena iz prethodnog Statuta donesenog na Osnivačkoj skupštini HEDa 17.1. 1975. Zanimljivo je spomenuti da je Skupština Jugoslavenskog udruženja za sociologiju
1972. godine u Portorožu usvojila moralni kodeks sociologa, te da samo postojanje tog kodeksa,
prema mišljenju Josipa Županova i Željke Šporer, upućuje na stupanj razvijenosti profesije
sociolog u Jugoslaviji.
35 Usp. Županov-Šporer, nav. dj., str. 33.
36 Isto, str. 41.
37 Olga Supek, primjerice, navodi koristi od redefiniranja pojma »tradicijska kultura«. Kada bi se
osporio njegov »povijesno nejasan i relativan status« i precizirali društveni segmenti/povijesna
razdoblja na koja se odnosi (npr. »kultura radničkih predgrađa« početkom 20. stoljeća), ublažio
bi se motiv etnoloških projekata spašavanja, odn. konzervatorski stav etnologa. Usp. Olga Su
pek, »Osnovne značajke etnologije u Hrvatskoj...«, nav. dj., str. 62-64. No zasigurno nije najveći
problem etnologije vapaj za spašavanjem baštine, već činjenica da je taj vapaj nečujan i da ostaje
neuslišen. To pak govori u prilog tvrdnji o društvenoj nemoći, dakle, neartikuliranosti, profesije.
38 Integralni tekst upitnika sadržan je u Prilogu, na kraju ovoga teksta.
39 Prema podacima dobivenima od tajnice HED-a Ljubice Katunar, društvo broji ukupno 174
člana. Od toga su 104 člana (59,8%) iz Zagreba, a njih 70 (40,2%) izvan Zagreba; žene čine
70,7% (123 članice), a muškarci 29,3% (51 član). Brojčana nadmoć žena upozorava na još jedan
faktor relevantan za ocjenu statusa profesije, a to je feminizacija profesije.
40 Usp. Rudi Supek, Ispitivanje javnog mnijenja, Naprijed, Zagreb, 1968, str. 100.
41 Podaci o ukrštanju varijabli, koji mogu poslužiti kao podloga za buduća istraživanja i tretirati
se kao pilot istraživanje, nalaze se u arhivi HED-a.
42 Usp. radove navedene u bilješci 14.
43 Usp. Dunja Rihtman-Auguštin, nav. dj., str. 15. Ona se zalaže za suradnju i otvorenost etnologa
(pored tradicionalne suradnje s historiografijom) prema znanostima poput sociologije i socijal
ne povijesti, psihologije, modeme lingvistike, semiotike, kao i kibemetike, te ekonomske zna
nosti. U toj otvorenosti, smatra autorica, etnologija »ne može izgubiti — ona samo dobiva«.
44 Na sličan način ove procese ocjenjuje i Olga Supek koja smatra da su nakon 1945. »promjena,
razvoj i kulturni napredak postali osnovni ciljevi, tj. zbila se opća rcorijentacija vrijednosti u
smjeni budućnosti, za razliku od zagledanosti u prošlost kulture«. Nav. pr. Olga Supek, »Ethno
logy in Croatia«, nav. dj., str. 24.
45 Nisu u povijesti bila rijetka pretvaranja znanstvenih disciplina/profesija u oruđe propagande
određenog režima. Folkloristika, ali i sami stvaraoci folklora (npr. narodni pripovjedači) bili su
u SSSR-u dio agitacionog aparata i »sredstvo za ostvarenje socijalizma i komunizma«. Usp.
Hermann Đausinger, Folklore, u: Sowjetsystem und Demokratische Gesellschaft. Eine vergleichende Enzyklopddie, Sonderdruck, Herder, Freiburg/Basel/Wien, str. 585-587.
46 Zanimljiv je podatak da u Savezu muzealaca Jugoslavije ne postoji sekcija za etnografsku muzeologjju.
�208
KONJI, ŽENE, RATOVI
47 Nav. pr. Libuše Kašpar, »O studiju muzeologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu«, Etno
loška tribina, XVIII, 1988, 11, str. 162.
48 »Djelomično (etnološka) radna mjesta su sva ona radna mjesta gdje je etnološko znanje dobro
upotrebljivo, ali na tim radnim mjestima mogu raditi široki profili društvenih profesija.« Ova
definicija modifikacija je određenja djelomično socioloških radnih mjesta, nav. pr. Željka Šporer, »Razvijenost sociološke profesije i odnos prema njoj«, 1989, neobjavljeni rukopis, str. 3.
49 Ovo su sve autentične izjave respondenata, te ih zbog toga neću stavljati pod navodnike nego
ću ih istaknuti kurzivom.
�tBNSKA P o v e s t
��9
Između znanosti i umjetnosti:
Pjesme Erike Jong
Ti zapravo i ne želiš biti pjesnik. Prvo, ako si žena, moraš biti tri puta bolja
od ma kojeg muškarca. Drugo, moraš se pojebati sa svakim. A treće, moraš
biti mrtva. Iz razgovora s pjesnikom muškarcem ( Zapovijedi)
Osporavanje tih triju pjesničkih i muških istina provlači se kroz sve
pjesme Erike Jong. Činjenicu da jest žena ističe i tematskim izborom
svojih najčešćih preokupacija: spolnost i erotsko u odnosu s vlastitim
stvaralačkim činom veže se na traženje »kolektivnog identiteta« ženske
sudbine, na trenutke prelazi i u osluškivanje nijemog, tjelesnog jezika
koji je, kao i dobar dio ženskog stvaralaštva, uronjen u povijesni zaborav.
Artikulirajući svoj kreativni prostor, E. Jong mu ga otima, otima ga te
retu »dnevnog« života koji time prestaje biti tek lako predvidljiva mar
gina. Kulinarstvo postaje posrednikom u odnosu s prirodom, svijet od
bačenih, trivijalnih stvari postaje ogledalom duše — gotovo uopće ne ličnost, ili žena, zasigurno ne još jedna ’poetesa’ nego...
Robert Lowell o Sylviji Plath {Gorke pilule za mračne dame)
Na pitanja ima li pjesničko umijeće spol, E. Jong odgovara potvrdno.
Bez izravne veze, a i mnogo prije vrlo žive i žučne debate o »spolnosti«
književnoga stvaralaštva koja je uzavrela francuske književne krugove,
Jongova u svojoj prvoj knjizi pjesama (Voće & povrće, 1968) osvještava
taj problem. Spomenuta je debata, gotovo »raskol«, procvala u kulturi
koja daje prvenstveno riječi; u njoj je jezik oružje borbe i sredstvo vlada
nja. I dok je u ostalom svijetu bilo govora o osvješćivanju žena, u Fran
cuskoj se već čulo da prise de conscience mora slijediti prise de la parole.
La parole i njezin rođak le verbe (Logos) bili su donedavna u posjedu
male visokoobrazovane muške elite. Na taj način i sami oblici dominan
tnog diskursa odražavaju vladajuću mušku ideologiju.
�212
KONJI, ŽENE, RATOVI
(...) Ambicija ujeda. Vrati ugriz.
(Gotovo da je beskorisno.) Zamisli da si rođena
polucmkinja polužidovka u Missis
sip p i, & jednonoga
Jasno?
Samo imaj na umu da nemaš nikakvih prava. Pođe li što po zlu
opkolit će te & zaurlati »Pjesnikinja!«
(...)
Riječi su skliske & poezija je
Uglavnom stvar muda,
& posljednja pohvala uvijek je stvar negacije:
naime, ne kao žena
naime, »zasigurno ne još jedna ’pjesnikinja’«,
što znači
ima pičku, ali ne trabunja
& on je crnja, ali ne zaudara
& jedina dobra pjesnikinja je mrtvac.
{Gorke pilule za mračne dame)
Zagovornici takvih teza (zagovornice u većoj mjeri), stavljaju u pitanje
»objektivnu«, impersonalnu poziciju dominantnog diskursa. Po njima je
jezik definiran muškim standardima: oznaka »impersonalnosti« zamag
ljuje preferenciju suhog, analitičkog, »koherentnog«. Takav jezik teži vla
sti pokušavajući iskazati »umijeće« nad svojim subjektom. Stoga kad že
na »sebe progovara«, prisiljena je govoriti sebi stranim jezikom, jezikom
u/na kojemu se osjeća nelagodno. Alternativa je promjena područja ima
ginarnog, kako bi se djelovalo na stvarno. Na taj bi se način stavile u
pitanje (i u igru) preobražavajuće snage jezika, njegova sposobnost da
stimulira promjene na ideološkom i ekonomskom planu.
Julia Kristeva, jedna od sudionica u toj raspravi, smatra da »žensko«
stvaralaštvo jedino može biti negativno; ona stavlja u pitanje postojeći
red stvari, tvrdeći da žensko nikada ne može biti definirano. »La femme,
ce n ’est jamais ga.« Ono bi moralo nastojati da izbjegne definicijama i
prodre iza vladavine Logosa. Kristeva smatra da je njezino istraživanje
žensko u onoj mjeri u kojoj pokušava rastvoriti pojam identiteta (uk
ljučujući tu i rigidni seksualni identitet) kako bi oslobodila snage nepotisnute spolnosti i u pitanju i u društvu.
Kako rekosmo, Erica Jong ne bavi se teorijskim promišljanjem tih
problema, no, svi su oni, do jednoga, prisutni u njezinoj poeziji. (Dotiče
�IZMEĐU ZNANOSTI I UMJETNOSTI
213
ih i u prozi, ali su prisutni s manje žestine, zatočeni u klasičnoj formi.)
U potrazi za identitetom valja joj prokazati ludilo,
(...)
M
islili su da je tvoja smrt
bila tvoja posljednja pjesma:
crna knjiga
zlatom urezanih korica
& stranica boje pepela.
Ali ja sam mislila drugačije,
znajući da ludilo
ne vjeruje u metaforu. (...)
što smo ti mogli reći
pošto si potonula u sebe
& bila progutana
od svojih pjesama?
(U zemlji Sylvije Plath)
psihoanalitičku retoriku i njezinu »označiteljsku« moć,
Zavidim muškarcima koji mogu žudjeti
bezgraničnom prazninom
za tijelom žene,
nadajući se da će žudnja napraviti dijete,
da će praznina sama oploditi tamu. (...)
No kako sam žena,
ne moram samo nadahnuti pjesmu
moram je i natipkati,
ne samo začeti dijete,
već ga i nositi
već ga i kupati,
i ne ga samo kupati
već ga i hraniti,
i ne samo hraniti dijete
već ga i voditi
posvuda, posvuda...
dok muškarci pišu pjesme
o tajnama materinstva.
Zavidim muškarcima koji mogu žudjeti
bezgraničnom prazninom.
(Zavist zbog penisa, Izabrane pjesme)
�2 14
KONJI, ŽENE, RATOVI
kao i njihovo dijete, mazohizam (tzv. »pasivnost ženske prirode«).
Najboljeg roba
nije potrebno tući.
Ona se sama tuče. (...)
Ako je umjetnica
& približi se genijalnosti
sama činjenica njene darovitosti
neka joj prouzroči takvu bol
da uzme vlastiti život
radije no da nas nadmaši.
& nakon što umre, plakat ćemo
& proglasiti je sveticom.
(O poetskom slijedu, Izabrane pjesme)
Ako teži nepoznatom toposu, onom mjestu iz kojega žena želi početi
pisati, valja joj u pomoć prizivati duhove zaboravljenih žena (Mary Wollstonecraft Godwin /1759—
1798/ i Mary Shelly);
Byron & Shelly
Šepirili su se kraj jezera
& pisali svoje pjesme
na najčistijem planinskom zraku.
Žene su imale svoje trudnoće
& strahove.
Nosile su njihovu djecu,
prepisivale rukopise,
& slušale govore
o »slobodnoj« ljubavi.
Bratstvo ljudi
nije primjenjivo:
sve što su životu pridonijele
bio je život. (...)
Drage Mary,
bilo je jasno
da ste bile stvarnije.
Kćerke kćeri,
majke budućih majki,
nastojaste se uzvinuti
iznad jadikovki
o ženskoj sudbini & umrle pri porodu
za prava Čovjeka. (...)
(Draga Mary, Draga majko, Draga kćeri, Izabrane pjesme)
�IZMEĐU ZNANOSTI I UMJETNOSTI
215
Najveća snaga poezije Erike Jong proizlazi iz uočavanja svoje (ženske)
seksualne različitosti, iz nastojanja da »jezik tijela« transponira na po
dručje poetskog.
(...)
Želim pisati o nečemu što nisu žene!
Želim pisati o nečemu što nisu muškarci (...)
Umjesto toga
Čitam svoju sudbinu iz tragova krvi na plahtama. (...)
Vraća se ponovo & ponovo na to:
seks.
Ma kako joj se jako rugali,
ma kakvom je pičkom nazivali,
ma kako šokirani njeni otac & majka,
uhvaćeni u svom krevetu — oblaku,
uhvaćeni u prvobitnom prizoru
u Disneyjevoj koreografiji,
vraća se
plesu
protiv smrti. (...)
(OdaSiljanje, Izabrane pjesme)
Štoviše, tijelo i pjesma oglašavaju se jednoglasno.
(...)
Pička je gluhonijemo krzno
koje govori crvenim jezikom.
Jezik je glas. (...)
(Početak)
Tijelo prestaje biti ograničavajući faktor ženskih potencijala, »anato
mija je sudbina« onoga što se tek ima zbiti.
(...)
Tako ostavljam maternicu praznom
& punom mogućnosti.
Svaki mjesec
krv iz plahte
poput dobre crvene kiše.
Ja sam vrtlar.
Ništa ne raste bez mene.
(Vrtlar, Izabrane pjesme)
Polazna točka svakog daljnjeg istraživanja. Ishodišna tama.
�216
KONJI, ŽENE, RATOVI
(...)
Ispitujući dugu pjesmu svog tijela
na poprištu gdje leži jašući,
njezina mu koljena uokviruju lice,
njene grudi & trbuh pod bijelim šatorom,
on sklanja pogled
kao da zaboravlja
da je njegova ruka
nestala.
Tamno je. (...)
(Objektivna žena)
Pjesnikinja u te skrivene predjele pokušava prodrijeti i s pomoću pred
meta svakodnevnog života — tamnice u koju je potrošačko društvo okovalo ženu lancima od lažnoga zlata. Njihovim kidanjem, »desimboliziranjem«, da se poslužim izrazom iz citirane rasprave, otvara se put napuš
tanju svake filozofije koja na ženu gleda kao na »drugo«, odsutno ili ne
postojeće. Dok je ona tu, u svom tijelu.
I zato slavim mlade žene što zapleću svoje bračne veze
& stare žene praznih utroba & punih torbi za kupovinu
I zato slavim babe narumenjenih bora koje kupuju u smeću
I zato slavim sve žene koje čekaju majstore & sve žene koje spavaju s flašama
(...)
I zato slavim žene koje kupuju bolne cipele & šešire koji se više ne mogu
zamijeniti
I zato slavim njihove vanjštine koje postaju njihova unutrašnjost
& njihove nutrine koje će postati njihova vanjština. (...)
(iObjektivna žena)
Neke od najduhovitijih metafora u pjesmama Erike Jong posvećene
su namirnicama. Kroz njih pjesnikinja prerađuje (jede) prirodu i u isti
je mah osjetilno spoznaje.
(...)
Pjesnik u svijetu bez luka,
u svijetu bez jabuka
poima zemlju kao veliku voćku.
U daljini galaksije svjetlucaju poput ribiza.
Čitav jestivi svemir pada mu u
navodnjena usta...
(Voće & povrće)
�IZMEĐU ZNANOSTI I UMJETNOSTI
217
»Trudna riža«, »tjeskoba luka« koji traži svoju dušu i nalazi samo svo
je različite ljuske. Taj isti, inspirativni luk, kaže ona, »nije samouvjereno
krepostan poput proleterskog krumpira, niti sirena poput jabuke. Ne kaćiperka poput banane. Već skromno, samouništavajuće povrće, upitno,
introspektivno; (...)«
Voće i povrće sinonimi su za »prirodu« — mjesto kamo je žena pri
padala po vladajućem ustrojstvu svijeta. Po njima će, osjeća Erica Jong,
ona napokon razvlastiti lažnu dihotomiju »prirode« nasuprot »kulturi/
/povijesti«
(...)
To nije praznina,
voćka među tvojim nogama,
već dugi hodnik historije,
& snovi se njime spuštaju
po mjesečini. (...)
(Voće & povrće)
i afirmirati svoje stvaralačke moći a da se ne odrekne vlastite specifično
sti.
Tražeći ljubav, čitala je kuharice.
(...)
Ako se ne bi pojavio muškarac koji bi je volio
(lica zaparena od kuhanja,
grudiju punih jabukova soka
ili vina),
ona bi jednog umijesila
od medenjaka,
s praškom za pecivo
da se digne.
Čak su i njezine pjesme
bile recepti.
»Glad«, pisala bi ona, »glad«. (...)
(Žena koja je voljela kuhati, Izabrane pjesme)
Svjesna sam da bi svaki sud o kvaliteti ove poezije bez književno-teorijske prosudbe bio nepotpun. No, i iz navedenog je prosedea moguće
zaključiti o njezinoj relevanciji. Uvažimo li mišljenje da je u današnjem
povijesnom trenutku, obilježenom razornim potresanjem spolnih uloga i
�218
KONJI, ŽENE, RATOVI
njihove vjekovne uvjetovanosti, la venue a Vecriture podudarno s čino
ponovnog rađanja (la venue au monde), pjesništvo Erike Jong u puno
smislu ispunjava istinsku subverzivnu misiju kojoj je poezija oduviji
stremila. Težnju da »jezik prebiva u blizini tijela«, kao i shvaćanje jezi]
i podsvijesti ne kao odvojenih entiteta, već prihvaćanje jezika kao jedim
proboja do nesvjesnog, do onog potisnutog, koje će oslobođeno potre
ustanovljeni simbolički poredak i ono što je Lacan imenovao Zakone
Oca. Silna popularnost koju je to pjesništvo postiglo, upravo svjedoči
tome da je vrijeme za takav pothvat sazrelo.
�10
Žene koje su iskoračile u povijest
D R UG O VI I LJU BAVN IC I: ROSA LUXEMBURG
Često se događa u pisanju biografija ličnosti čiji su ideali bili veći od
života da sam njihov život bude idealiziran, osakaćen, sveden na sjene
koje, kako vrijeme promiče, postaju sve manje. Ostaju klišeji o nespoji
vosti privatnosti i života posvećenog revoluciji, o beznačajnosti ljubavi za
jednu ženu ili muškarca naspram uzvišenosti ljubavi za potlačene, za proleterijat ili čovječanstvo. Likovi revolucionarki ukrućeni su u bori brige
za sudbinu svijeta, u bojnom pokliču, u jurišu.... Rigor mortis koji ne po
pušta u povijesnom sjećanju. Za Juliju Kristevu to su »Elektre — ’lišene
himena zanavijek’, borci za stvar očeva, hladne od egzaltacije, drama
tične figure pomoću kojih se društvenim sporazumom gradi predodžba
žena koje žele izbjeći svojoj sudbini žene: to su opatice, revolucionarke,
i (nije isključeno) feministkinje«.
Sretna je okolnost što Rosa Luxemburg (1871-1919) nije imala tele
fona: strastveno je pisala pisma. Sačuvano je i oko 1000 ljubavnih pisama
koja je u 17 godina veze odaslala svom ljubavniku i suborcu Leu Jogichesu (E. Ettinger, Rosa Luxemburg's Letters to Leo Jogiches, London,
1981). Ona svjedoče o odlučnosti da osvoji pravo na sreću, svim namet
nutim podjelama (i klišeima) usprkos.
Kad otvorim tvoja pisma i ugledam šest strana ispunjenih raspravama o Po
ljskoj socijalističkoj partiji, a ni jedne riječi o svakodnevnom životu, klonem.
Usprkos svemu što si mi rekao (...), pjevam ti uvijek istu otrcanu pjesmu,
zahtijevam ličnu sreću. Da, imam prokletu čežnju za srećom i spremna sara
se tvrdoglavošću mazge cjenkati za svoju dnevnu porciju. (6. 3. 1899)
Lea Jogichesa upoznala je kada je kao dvadesetogodišnja prognanica
iz Poljske počela studirati na sveučilištu u Ziirichu. Njemu su bile 23
godine i zajedno su izmislili Poljsku socijalističku partiju koju je Rosa
predstavljala u socijalističkoj internacionalni. Drugarstvo u revolucionar
nom radu trajalo je do smrti, iako je intimna veza prekinuta 1907.
�220
KONJI, ŽENE, RATOVI
Rosina pisma u tim godinama ljubavi otkrivaju da su se njihove žudnje
često mimoilazile. Jogiches se u njima pojavljuje (možda i nepravedno
jer se ne može braniti — njemački su vojnici opljačkali njezin radni stol
nakon što su umorili Rosu) kao asketski revolucionar, potpuno predan
političkoj borbi, strastven i samozatajan u ispunjavanju svojih dužnosti.
Predbacivala mu je da ga opsjednutost politikom čini hladnim, ravno
dušnim, slijepim i neosjetljivim prema njoj — ženi koju voli. Da se boji
intimnog drugarstva za kojim je čeznula. Rosa Luxemburg željela je sve:
i ljubav i revoluciju. Njezina pisma izražavaju nesputanu čežnju za obite
ljskom srećom — željela se udati za Lea, htjela je imati njegovo dijete.
Nije se stidila malih svakodnevnih užitaka — veselila se novim haljina
ma, uspješnom vođenju kućanstva. Sanjarila je o njihovu zajedničkom
stanu, verandi natkrivenoj vinovom lozom, velikom klaviru, o ostakljenoj
polici za knjige.... Bila je dovoljno sigurna u svoju žudnju da se mogla
njome ironično poigravati:
Skrasimo se kao pravi pripadnici srednje klase. (2 1. 2. 1902)
N em a tog para na svijetu koji ima takvu priliku kao mi. Radit ćemo oboje i
naš će život biti savršen. Bit ćemo sretni, moramo biti. (6. 3. 1899)
I dok je Rosa u svojim političkim i teorijskim spisima tvrdila da će
»žensko pitanje« biti riješeno tek u socijalizmu, vjerovala je da će ih nji
hova ljubav izdići iznad historijske nužde. Jogiches je bio njezin heroj i
ljubavnik: lijep, misteriozan muškarac, opsjednut i nadahnut velikim ci
ljevima, energičan i ambiciozan, lojalan i veoma inteligentan. Sve ju je
to snažno privlačilo. Bio je otjelovljenje mogućeg, budućnosti.
Nijedan drugi par nema zadatak poput našeg: da jedan iz drugog izgradimo
ljudsko biće. (3. 7. 1900)
Pred Rosom je mogao otkriti raznolikost svoje ličnosti: opisivala ga je
i kao dobrog, umiljatog i nježnog. Revolucionar koji je znao skuhati ob
jed ili joj pomagao pri biranju nove odjeće. Tada bi pisala:
J a sam samo obična mačkica koja voli milovati i biti milovana. (17 . 5. 1898)
Pa ipak, Jogiches je neprestano pokušavao Rosine zahtjeve i nastoja
nje za potpunom ljudskom egzistencijom svesti na »hirove«, »nedosljed
nost«, »glupu naviku« itd., kako bi ih žigosao kao sebičnost u usporedbi
sa zahtjevima političke borbe. Ta su joj predbacivanja padala to teže što
je i njezin politički angažman bio podjednako strastan.
Uzroke njihove osobne tragedije (»jedne od velikih tragičnih ljubavnih
priča socijalizma«, kako je označava Rosin biograf J. P. Nettl) moguće
je očitati iz različitosti emocionalnog prostora koji je svakom od njih bio
potreban, ili koji se mogao osloboditi za bilo što osim za revolucionarni
program za koji su se oboje borili.
�ŽENE KOJE SU ISKORAČILE U POVIJEST
221
Rosa Luxemburg mogla je sve: živjela je podjednako intenzivno i lju
bav i revoluciju. Ona je doktorirala s briljantnom tezom (1897), njegova
je teza ostala nedovršena. Pisala je s neobičnom lakoćom i sugestivnošću
na nekoliko jezika, on nije nikada uspio pretočiti plodnost svog uma ni
u kakvo suvislo djelo ni na kojem jeziku. Kako je rasla njezina slava u
njemačkom socijaldemokratskom pokretu (pristupila je 1898. Socijalde
mokratskoj partiji), rasla je i frustracija predanog aktivista male revolu
cionarne partije u egzilu. Žena koju je Jogiches volio postala je jedna od
najutjecajnijih ličnosti evropske političke ljevice i marksističke scene, one
iste kojoj je posvetio sav svoj život. (Rijetko je koji socijalist-muškarac
prije 1896. bio u prilici da u svom ljubavnom odnosu doživi takav obrat
konvencionalnih spolnih uloga!) Dok je Jogiches patio od grizodušja
zbog bogate rente od koje je živio i kojom je financirao partijske aktiv
nosti i Rosu, za nju ta činjenica (kao i njezina nehajnost spram novca)
nije bila više od »male teškoće«.
Rosa Luxemburg nije se nikada željela natjecati s Jogichesom, nije ga
željela posjedovati niti ga pokoriti. Pokušavala ga je voljeti, otkriti, za
držati njegovu naklonost i pažnju, izvući iz ljušture... Dugo je vjerovala
da će uspjeti, da će se njihova ljubav razvijati sama ako se on otvori i
sudjeluje u zajedničkom životnom projektu. To nije uspio, nisu uspjeli,
no Jogiches nije nikada našao snage da ostavi ženu koja se stalno obra
ćala onom najboljem u njemu. Ona je njega ostavila (u dobi od 37 godina
ušla je u novu vezu s dvadesetdvogodišnjim sinom svoje prijateljice Clare
Zetkin). Jogiches, taj ljubomorni i posesivni muškarac, nije se mogao po
miriti s rastankom. Prijetio joj je da će je ubiti, a potom i sebe. Nabavila
je revolver. Ipak joj je ostao odan do smrti — ubijen je 1919. kada je
pokušao otkriti njezine ubojice.
Pisma Rose Luxemburg Leu Jogichesu svjedoče o mogućoj punini ži
vota u borbi za socijalizam. Pisala ih je revolucionarka koja se svom vre
menu usprkos intelektualno razvijala, sazrijevala podjednako politički i
emocionalno. Pisana su revolucionaru, muškarcu koji to nije uspio. Ona
je to znala i nije mu tajila.
Znao je to i on.
CRVENA EMM A: EMM A G O LD M AN
Uobičajeni image revolucionarke, prvakinje radničkog pokreta (prem
da, nikad baš u prvim redovima), slika je smjernog bića, kojega samozatojnost zasjenjuje hrabrost, avanturu i ustrajnost, dok besprizivnom odanošću svojoj partiji ističe poslušnost kao temeljnu vrlinu, potiskujući izrazitiju originalnost ideja. Povijest radničkog pokreta uzdiže je kao mu
čenicu, a njezin život ocrtava tamnim tonovima, kao nepregledan niz pat
�222
KONJI, ŽENE, RATOVI
nji koje podnosi stoički, kamena lica pred klasnim neprijateljem. Ona je
majka, sestra, drugarica (ponekad drugarica i u smislu supruge), ali ni
kada ljubavnica. Radost života je tabu.
Dakako životi žena radničkih boraca (zašto baš ta imenica toliko us
trajava u muškom rodu, opire se transformirati u ženski ekvivalent?) doi
sta jesu bili teški, ali vjerojatno je i njih ipak, kad-tad, barem na trenutak
obasjao tračak sunca.
Lik Emme Goldman, koja je u povijest ušla kao ličnost s radikalne
ljevice američkog radničkog pokreta, u svakoj svojoj crti proturječi toj
shemi. Rođena je u Rusiji 1869. godine, u siromašnoj židovskoj obitelji.
U osamnaestoj godini, utekla je sa sestrom u SAD, i na taj način izmakla
kućnoj tiraniji grubog oca i policijskim progonima nakon ubojstva cara
Aleksandra II.
Naselila se u Rochesteru (država New York), i za život zarađivala sva
kodnevnim desetsatnim radom u tvornici odjeće, za dva i pol dolara na
tjedan. Amerika ju je razočarala vrlo brzo. Nedugo nakon dolaska, udala
se za imigranta Jacoba Kershnera.
Razočaranje u brak došlo je još brže. Pobjegla je u New York, slijedeći
sirenski zov revolucije.
Vješanje petorice čikaških anarhista 1887. njezin je prevratnički duh
definitivno usmjerilo k anarhizmu (konstantu svog života sažela je rije
čima »uglavnom u pobuni«) i otada je živjela u vrtlogu radikalne misli i
akcije u Evropi i Americi.
Alix Kates Shulman, autorica biografskog djela Na barikade. Anarhi
stički život E m m e Goldman, opisuje ju kao »magnetsku anarhistkinju, fe
ministkinju, radikalnu aktivistkinju, govornicu, spisateljicu, pacifistkinju,
teoretičarku, babicu, pobornicu slobodne ljubavi i svesrdnu podstrekačicu nemira«.
Uskoro je Emma Goldman stekla veliku popularnost strastvenim go
vorima. Imala je nepogrešiv talent da njima pogodi ravno u centar osinjeg gnijezda: predavanja o ateizmu držala je pobožnim anglikancima, o
slobodnoj ljubavi govorila je moralistima, a o ograničenostima prava gla
sa propovijedala je sufražetkinjama. U govorima i u tekstovima pisanim
za časopis Mother Earth (Majka Zemlja) koji je pokrenula i uređivala od
1906. do 1918. godine, skrnavila je sve prihvaćene svetinje buržoaskog
društva:
Što sam se s više otpora suočavala, osjećala sam se više u svom elementu,
pisala je Emma Goldman.
Njezin je politički život bio dug niz oduševljenih nada što su se smje
njivale s razočaranjima, od pristanka uz američku obalu do iskustava u
Sovjetskom Savezu i izdaje anarhista u građanskom ratu u Španjolskoj.
Z a antiboljševičke histerije u SAD, 1919. godine je s grupom anarhista
�ŽENE KOJE SU ISKORAČILE U POVIJEST
223
deportirana u SSSR. U onemogućavanju slobode govora i partijskom eli
tizmu vidjela je nagovještaj budućih događaja. Tada je zapisala:
Trijumf države znači poraz revolucije.
Ali takva predviđanja, i njezine ideje o decentralizaciji, u romansi rad
ničkog pokreta s centralizmom u godinama staljinističke pomrčine, osta
la su nepoznata. SSSR je napustila 1922. godine, i ostala pisati i politički
djelovati u Evropi sljedećih dvadeset godina. Nikada se nije pokorila re
volucionarnom puritanizmu, prepoznavajući u njemu sjenu Velikog bra
ta:
Cenzura mojih drugova djelovala je na mene isto kao policijski progoni: uči
nila me sigurnijom u sebe.
Jedna od njezinih najpopularnijih izjava kojom je razjarila svoje ćudo
redne, »ispravne« drugove, kad su joj spočitnuli što ne odustaje od takve
frivolnosti kao što je ples u trenucima kad se sprema svjetska proleterska
revolucija (danas se u SAD može kupiti majica s tim citatom) glasi:
Ako ne smijem plesati, ovo nije mora revolucija.
Feminizam Emme Goldman bolje odgovara feminizmu sedamdesetih
godina nego senzibilitetu njezina vremena. U jeku najžešće borbe za žen
sko pravo glasa, ona kritizira apsurdan argument da će samo sudjelova
nje žena na izborim označiti kvalitativni pomak u političkom životu.
Prigovara uskom shvaćanju emancipacije žena:
One [napredne žene] mislile su da je sve što im je potrebno neovisnost o
izvanjskoj tiraniji, ali unutrašnji tirani mnogo su pogubniji za život i rast,
tvrdi u eseju Tragedija emancipacije žena. Redukcionističko shvaćanje
emancipacije (po formuli: ekonomsko + političko oslobođenje)
preusko je da bi obuhvatilo bezgraničnu ljubav i ekstazu sadržanu u dubokim
osjećajima istinske žene — dragane i majke u pravoj slobodi.
Brak je, misli Emma Goldman, prvenstveno ekonomski aranžman,
sporazum o osiguranju, po mnogo čemu lošiji od obične police osigurauja, jer žena premiju (muža) plaća gubitkom vlastitog imena, intime, samopoštovanja. A ljubav, naprotiv, »ne treba zaštitu, ona štiti samu sebe«.
Slobodna ljubav i slobodno majčinstvo — to su ideali Emme Goldman.
Kampanju za kontrolu rađanja započela je nekoliko godina prije Marga
ret Sanger — pionirke pokreta za kontracepciju u SAD. Godine 1916.
uhapšena je zato što je javno podučavala o upotrebi kontraceptiva (uz
parolu: »Žene, širite duh a ne maternicu«), ali čim je puštena iz zatvora,
Pohrlila je da ponovi predavanje.
�224
KONJI, ŽENE, RATOVI
Autobiografija od tisuću stranica, Živjeti svoj život (1931), primjer je
duhovite i autoironične samorefleksije, i dokument vremena i odnosa
među ljudima u revolucionarnom radničkom pokretu. Iz nje se može do
znati o mnogim ljubavima crvene Emme, i o njezinu dugogodišnjem
»drugu« Alexandru Berkmanu, vođi američkih anarhista.
Nekoliko godina prije smrti, ta je neumorna revolucionarka u šezdeset
i petoj godini doživjela ljubavnu vezu s tridesetšestogodišnjim muškar
cem, u Kanadi. S njim je doživjela »potpuni sklad ideja (...) i potpune
ispunjenje moje ženske duše«. Do smrti (1940) nije se prestala boriti,
postavljati pitanja, voljeti.
TR I REVOLUCIJE GIUSEPPINE M A R T IN U Z Z I
Hoće li slava moju raku ikad obasjati?
Ne hajem za to.
Pitanje autorice soneta Genio, Giuseppine Martinuzzi, ispisano 1890
dobilo je potvrdan odgovor. Pogreb te militantne antifašistkinje 25. stu
denoga 1925. u Labinu prometnuo se u prkosnu manifestaciju borbenoga
istarskog proletarijata protiv fašističkog režima. Iza lijesa, pod »crvenim
internacionalnim stijegom« okićenoga »simboličnim cvijetom socijalnog
oslobođenja« išlo je mnoštvo labinskih rudara sa zapaljenim fenjerima,
građani i seljaci iz okolnih sela, te gradonačelnik s općinskim savjetnici
ma.
Dug život i prisutnost u svim političkim mijenama Istre druge polovice
19. i prve četvrtine 20. stoljeća, osim njezine neosporne izuzetnosti, osi
gurali su Giuseppini Martinuzzi zasluženo mjesto u povijesti. Za razliku
od mnogih snažnih i značajnih žena radničkog pokreta na našem tlu, nje
zino je djelovanje iznimno dobro historiografski obrađeno.
Rođena 14. veljače 1844. u Labinu, u intelektualnoj sredini maloga
grada, provela je djetinjstvo u »dosadnom blagostanju«. Pjesme je počela
pisati već u dvanaestoj, prvi se put javno oglasila 1869. baladom u časo
pisu. La donna e la civilta — »Zena i uljuđenost«. Odlučila se za poziv
učiteljice i 1873. postala suplentica ženske stručne škole u Labinu. Služ
bovala je kao učiteljica 32 godine po Istri i u Trstu. Autorica je značajnih
metodičko-pedagoških rasprava i udžbenika.
Giuseppina Martinuzzi stasala je u doba procvata talijanske nacional
ne svijesti u Istri. Nacionalistički vođa Tomaso Luciani, prijatelj obitelji
i Giuseppinin kum, uvelike je, čak i za svog progonstva u Veneciji,
usmjeravao njezino političko sazrijevanje.
No, za razliku od većine utjecajnih predstavnika istarskog iredentizma,
nacionalni liberalizam Giuseppine Martinuzzi nikad nije bio obojen an-
�ŽENE KOJE SU ISKORAČILE U POVIJEST
225
tislavenskim tonovima. Od 1877. predaje u školama tršćanskih radničkih
četvrti. Ondje se priklanja humanističko-ljevičarskoj, garibaldističkoj (re
publikanskoj) struji nacionalnog pokreta. Ta je struja već 1869. uteme
ljila Tršćansko radničko društvo (TRD), s namjerom da privuče radnike
u svoje redove. U početku devedesetih godina ono je rasadnik grupa koje
prihvaćaju marksizam na ideološkome i organizacijskom planu. Postup
no prerastanje Giuseppine Martinuzzi od talijanske nacionalistkinje u in
ternacionalističkog borca za radnička prava trajalo je godinama.
Kako je napisala, »uzmogla sam postati socijalistkinja baš zato što sam
bila učiteljica«. Postaje tajnica TRD, rukovodi Ženskom sekcijom i Sek
cijom za narodnu prosvjetu. Neumorno piše i objavljuje. Godine 1888.
osniva vlastiti časopis Pro patria.
List je nakon dvije godine izlaženja ukinut zbog pritisaka austrijskih
vlasti i sukobljavanja s načelima ekstremnoga talijanskog nacionalizma.
Kao urednica časopisa morala je trpjeti prikrivene i otvorene otpore
(»postali su ljubomorni na patriotsko djelovanje jedne žene«, zapisala
je). Kad se udaljila od zasada nacionalizma, proglasili su je izdajicom.
Knjigu lirske proze Semprevivi (Stolisti) posvećuje 1896. labinskim ru
darima. Iduće godine napušta mjesto tajnice TRD i prilazi novoosnova
noj Talijanskoj socijaldemokratskoj stranci u Austriji. Upija djela klasika
marksizma. Napadaju je još žešće. Napredni je listovi ističu kao »idol
radnika«: Građanska »škrabala zabavljaju se jeftinom duhovitošću na ra
čun godina i spola naše prijateljice spominjući žensku prevrtljivost«, od
govara u njezinu obranu neki suborac.
Godine 1905. osniva Žensku socijalističku sekciju: okupljene radnice
obrazuje i potiče na ravnopravno sudjelovanje u radničkom pokretu.
Svrstavši se u lijevo krilo Socijalističke stranke, nakon osnivanja Komu
nističke partije Italije (1921) postaje jedna od njezinih utemeljiteljica u
Trstu. Vodi Žensku komunističku sekciju. Iako ne sudjeluje neposredno
u ustanku labinskih rudara (1921. već joj je 77 godina), njezin utjecaj i
popularnost toliki su da je pozivaju da bude kuma zastavi Labinske re
publike.
Svako vrijeme ima svoje čitanje pojedinih povijesnih ličnosti. Studija
Giacoma Scottia (Sjeme revolucionarne Istre. Život i djelo Giuseppine
Martinuzzi, ’crvene učiteljice', Rijeka 1979) pohvaljena je kao demistifika
cija socrealističkog klišea koji je zatajivao pola vijeka političke evolucije
Giuseppine Martinuzzi (P. Strčić). No, ona nije umjela nadrasti samo
svoje nacionalno i klasno porijeklo. Transcendirala je ograničenja namet
nuta vlastitom spolu već pojavom u javnosti, pa onda upornom borbom
za prava žena, osobito onih najobespravljenijih — radnica. Trećoj rev° luciji Giuseppine Martinuzzi povjesničari nisu dosad posvetili dužnu paž
nju. Njezina djelatnost aktivistkinje ženskog pokreta u rasponu od četvrt
stoljeća i sastavci što tematiziraju oslobođenje žena još čekaju istins o
�226
KONJI, ŽENE, RATOVI
priznanje koje treba izaći iz današnje upitanosti nad položajem žene. Od
referata o ženskom pokretu na Regionalnom kongresu talijanskih soci
jalista u Puli 1899. Giuseppina Martinuzzi uvijek je nedoktrinamo osjet
ljiva na postojanje spolnih antagonizama (nerazumijevanja i nasilja) žena
i muškaraca proletera. Objašnjavajući dvostruku eksploataciju žene i
ženskog rada, otklanja optužbe za nelojalnu konkurenciju i razobličava
klasnu i natklasnu potlačenost žena.
Lirska, pripovjedačka i programatska proza i poezija, te politička ese
jistika s elementima romantičnoga i realističkoga književnog izraza svje
doče o nadrastanju spola, nacije i klase... Te tri revolucije Giuseppine
Martinuzzi nisu tekle bezbolno. Ali slika labinskog pogreba svjedoči o
trajnom ostvarenju težnji njezina života.
O D SAM O E D O SLAVE: M AR G AR ET MEAD
Pitanje što ženama »nedostaje« da — osim rijetkih iznimaka — osvoje
vrhunce znanstvene karijere, suvremena feministička kritika neprisutno
sti i diskrimincije žena u znanosti obrće naglavačke. Umjesto toga pro
pituje što to u znanosti odbija žene.
Odgovori su mnogoznačni: Prirodnim i tehničkim znanostima femi
nistkinje zamjeraju posvemašnju ravnodušnost za posljedice koje prim
jena njihovih otkrića može imati na pojedinca i društvo, pa čak i na op
stanak čitavog čovječanstva. Surova kompetitivnost i spletke u sistemu
napredovanja ponajviše se oslanjaju na veze i poznanstva po muškoj li
niji. Utrka za rezultatima ne ostavlja znanstvenicima slobodan prostor (a
ni vrijeme) za privatni, obiteljski život...
No kulturna antropologija/etnologija, nasuprot tome, ima reputaciju
da privlači žene. Vjerojatno zbog toga što sjedinjuje strast da se uoči
detalj i težnju za spoznajom cjeline jedne kulture. Ljudsko tijelo, jezik,
običaji i rituali, materijalna kultura, religija proučavaju se kao podjedna
ko važni. Dok eksperiment u laboratorijskim uvjetima pruža istraživaču
iluziju da vlada situacijom, proučavanje stvarnih ljudi i njihova načina
života zahtijeva od znanstvenika sposobnost da se prepusti situaciji.
Osim toga, o antropologiji vlada mišljenje da je kao profesija otvorena
ženama. Spektakularna karijera Margaret Mead (1901-1978) zasigurno
je najviše pridonijela toj mistifikaciji.
Potkraj kolovoza 1925. dvadesettrogodišnja doktorandica, zaljubljena
u romantične priče o južnim morima R. L. Stevensona, stajala je uz ogra
du palube putničkog broda koji je klizio u tropski bujnu luku otoka Pago-Paga. Luka je bila puna usidrenih ratnih brodova američke pacifičke
flote, avioni su nadlijetali brodove, a mornarički je orkestar svirao rag
time. Margaret Mead se iskrcala i iznajmila sobu u rasklimanom hotelu
�ŽENE KOJE SU ISKORAČILE U POVIJEST
227
koji je Somerset Maugham opisao u jednoj od svojih priča. Tako je po
čeo devetomjesečni boravak čiji je rezultat bio prvi antropološki bestse
ler Sazrijevanje na Samoi (1928) i svjetska slava njegove autorice.
Bavljenje antropologijom bio je tek jedan od mogućih izazova za stu
denticu s elitnog ženskog sveučilišta Barnard koje se kolegice sjećaju kao
projektila nabijenog energijom, inteligencijom i znatiželjom u očekivanju
lansiranja. Bila je odlučila da u životu postigne »nešto veliko« — što, to
i nije bilo tako važno. Njezina ženska klapa s Bamarda predvodila je u
eksperimentiranju svim novim idejama. Uz solidno obrazovanje toj su
generaciji žena bili bliski i psihoanaliza i feminizam, ideje (i praksa) sek
sualnog oslobođenja. Izazvale su javnu sablazan kada su se na petogodišnjicu oktobarske revolucije pojavile u studentskoj blagovaonici okru
žene crvenim svijećama i zastavama i otpjevale »Internacionalu«. Ismi
javale su se nevinosti i njegovale »duboka i kreativna ženska prijatelj
stva« (koja nisu isključivala ni seksualnu bliskost) i punim plućima sud
jelovale u životu njujorške intelektualne boheme. Otvorenost za sve novo
na svoj je način simbolizirala antropologija. Ta je mlada znanost, prema
riječima Meadove, dvadesetih godina nudila odgovore na protuiječja su
vremenog svijeta koji je glavinjao između »guštare glupih argumenata
19. stoljeća zasnovanih na etnocentričkoj superiornosti« — izolacioniz
mu, viktorijanskom moralu i ksenofobiji i novih putokaza koje su naz
načili Marx, Freud, Havelock Ellis i njezini učitelji, znameniti antropo
lozi Franz Boas i Ruth Benedict.
Freudu se pripisuje da je na upit nekog sugrađanina što misli da bi
normalna osoba morala dobro raditi, odgovorio lieben und arbeiten (lju
biti i raditi). Margaret Mead u obje je stvari bila natprosječna. Objavila
je 28 knjiga i 181 znanstveni rad, uz mnoštvo novinskih tekstova i kolumna, televizijskih nastupa itd. Što se, pak ljubavi tiče, iako sitna i nelijepa (najbolje što bi se u prilog njezinu izgledu danas moglo reći jest
to da je u mladosti imala lice slično Micku Jaggeru), čitavog je života
privlačila muškarce. I potkraj života »sex appeal njezina uma« bio je, pre
ma riječima brojnih svjedoka koje je njezina biografkinja Jane Howard
(Margaret Mead. A life, 1984) intervjuirala, neodoljiv. Udavala se tri puta,
a učinila bi to opet da nije imala prečeg posla. Svoga prvog muža iz stu
dentskih dana ostavila je upoznavši na povratku kući sa Samoe lijepog i
briljantnog Novozelanđanina Rea Fortunea. Za njega se udala na putu
za Novu Gvineju kamo ih je vodio zajednički istraživački rad. Margaret
se vratila kući s te ekspedicije s bilješkama za novu knjigu, također be
stseler Odrastanje na Novoj Gvineji (1930). S druge zajedničke ekspedi
cije s Reom vratila se s bilješkama za knjigu Spol i temperament u tri
Primitivna društva (1935) i s kandidatom za trećeg muža, antropologom
Gregoryem Đatesonom. Bateson, pripadnik engleske aristokracije i aka
demskog establishmenta rodnoga Cambridgea, kao suprug je potrajao
�228
KONJI, ŽENE, RATOVI
malo dulje, a u tom je braku rođena i jedina kći Margaret Mead. »Nisam
mogao više držati s njom korak«, požalio se Bateson nakon njihove ra
stave.
Radni hiperaktivizam i intelektualni razvoj u bliskom dosluhu s preo
kupacijama i problemima vlastitog vremena zaslužni su za planetarnu
popularnost te znanstvenice. Već je od prvih knjiga tražila potvrde za
teoriju kulturnog determinizma svog mentora Boasa, za teoriju koja ra
zlike među kulturama i u ponašanju ljudi ne tumači »prirodnom« zada
nošću, nego uvjetovanošću kulturnom tradicijom.
Široku su publiku privukla djela koja sadržavaju implicitnu kritiku za
padne civilizacije upozoravajući na »neprirodnost« konkurencije, seksu
alnog potiskivanja i ljubomore, zatvorene male obiteljske zajednice, stro
gog odgoja djece.... Dajući argumente za njihove teze, postala je savez
nicom različitih progresivnih ideja i pokreta — dr. Spocka (argumenti za
neautoritarni odgoj djece), feminizma (uloge spolova su naučene, a ne
urođene), ekologije, omladinske kontrakulture šezdesetih godina (javno
se zalagala za legalizaciju pušenja marihuane, napadala seksualnu represiju).
Svoje je izvještaje iz »egzotičnih« društava dopunjavala usporedbama
sa suvremenom američkom kulturom ne ostajući puki promatrač druš
tvenih promjena.
Ruth Benedict pripisuje se ova izjava o učenici i prijateljici: »Ona ne
namjerava postati najbolji antropolog, već najčuveniji«. Možda u toj, ne
sumnjivo ispravnoj procjeni, ima i ponešto prijekora jer Margaret nije
krenula stopama svoje učiteljice. Čitavog je života bila zaposlena u naj
većem američkom muzeju American Museum of Natural History i prem
da je predavala na svim sveučilištima koja drže do svoga dobroga glasa,
nije se ograničila samo na akademsku znanstvenu karijeru. O diskriminciji žene u tom okružju poučio ju je i primjer same Ruth Benedict koja
je tek nakon 25 godina rada na Sveučilištu Columbia, nekoliko mjeseci
prije smrti, promaknuta u zvanje redovnog profesora. I danas je u zna
nosti koju je Margaret Mead učinila svojinom najšire publike u SAD naj
veći postotak nezaposlenih žena doktora znanosti (40,5 %). U onim sre
dinama (poput naše) gdje većinu etnologa čine žene, profesija ima nizak
društveni status.
Niti čini jedna lasta proljeće, niti slava Margaret Mead jamči ženama
ravnopravan tretman u profesiji. Ona tek pokazuje put.
SV O G A T E LA G O S P O D A R (IC A ): M AR G AR ET SANGER
Dok je kao mala djevojčica iz prenapučenog radničkog predgrađa u
sjeni smrdljivih tvornica dizala pogled k plavičastim brežuljcima koji su
�ŽENE KOJE SU ISKORAČILE U POVIJEST
229
skrivali otmjene vile i čijim su se obroncima micale sićušne figure »majki
koje su u predvečeije igrale kroket i tenis sa svojim muževima, djelujući
tako svježe i mlado, u lijepim čistim haljinama, namirisane«, Margaret
Sanger (1879-1966) čvrsto je odlučila: taj će svijet jednom osvojiti. Margaretina je majka mirisala po mlijeku koje u njezinoj uspomeni nikada
nije prestalo teći: rođena je kao šesto od jedanaestero djece koja su, iako
sva dobrodošla, samo pridonosila siromaštvu obitelji. Voljela je svoju
obitelj, ali je mrzila taj čađavi industrijski gradić čija je beznačajnost pri
jetila da uzme mjeru njezinoj ambiciji. Spoznavši njezin talent, dvije sta
rije sestre žrtvovale su skromnu ušteđevinu i poslale je na školovanje.
Ostavivši s trinaest godina roditeljski dom, krenula je put briljantne ka
rijere jedne od malobrojnih feminističkih aktivistkinja porijeklom iz rad
ničke klase, utemeljiteljice i karizmatske voditeljice pokreta za kontrolu
rađanja.
Suprotno uobičajenim klišeima, žene su i u tradicionalnim društvima
imale stanovit stupanj kontrole nad vlastitim tijelom i reprodukcijom. U
našim su krajevima bile poznate specijalizirane »majstorice koje dicu
gnjavu«, a u 19. stoljeću kritičari zadružnog života žigošu pojavu što žene
»za prepričit porod štokakve lekove (vračtva) uzimaju, tiskati se daju,
samo da decu iz utrobe ma kako izteraju«. Najveći ginekolog antike Soranos iz Efeza (98-138. n. e.) nabraja u svojim spisima niz kontracepcij
skih sredstava koja u vagini uništavaju spermu. Takvi su pripravci bili
najrasprostranjenija kontracepcija sve do 16. stoljeća, kada je epidemija
sifilisa u Evropi potakla otkriće platnenog pretka današnjeg prezervativa.
Riječ condum zapisana je prvi put 1706, a vjeruje se da je dr. Condum
bio dvorski liječnik engleskoga kralja Charlesa II. Condum je uz vaginalne spužvice bio najpopularniji kontraceptiv u 18. stoljeću. Kada je 1840.
izumljena vulkanizacija gume, kondom (prezervativ) postao je mnogo
pouzdanije sredstvo zaštite i počeo se prodavati na ulicama Londona i
ostalih gradova. Pa ipak, mnogim se muškarcima nije mililo njime tratiti
vrijeme pa su žene, nezaštićene od neželjenih trudnoća i dalje rađale,
abortirale i masovno umirale.
U prvoj polovici 19. st., kada se medicinska profesija u usponu uspjela
razračunati s vješticama i babicama — »majstoricama za ugnjavit dite«
— Charles Knowlton objavio je (anonimno) 1832. u New Yorku poučni
priručnik poetičnog naslova Plodovi filozofije. Obraćajući se ženama čija
ga stradanja nisu ostavila ravnodušnim u toku vlastite liječničke prakse,
na pristupačan je način izložio funkcioniranje tijela, spolnog čina i po
drobno opisao tehnike za sprečavanje začeća. Preporučivao je, uz upo
trebu spužvice, ispiranje vagine biljnim preparatima 5 do 10 minuta na
kon snošaja. Knjiga je ubrzo zabranjena, a kad se pojavila Daily Tele
graph je konstatirao: »Nema nikakve razlike između te opake knjige i
otrovane hrane«. Dr. Knowlton je za svoj doprinos ženskom užitku i
�230
KONJI, ŽENE, RATOVI
zdravlju nagrađen sa tri mjeseca robije. Dok je bio na prisilnom radu,
knjiga je postala bestseler i prvo je izdanje rasprodano u 125.000 prim
jeraka. Slijedio ju je priručnik Charlesa Drysdalea Fizička , seksualna i
prirodna religija (1855.) koji naglasak stavlja na tehniku (u tom pionir
skom pokušaju netočno izračunanu) ustanovljavanja ne/plodnih dana ko
ja je i danas popularna, osobito u religioznih žena (zlobnici je nazivaju
»vatikanski rulet«). Kada je 1886. Henry Allbutt napisao Priručnik za su
pruge u kojemu preporuča tzv. holandsku kapicu, prethodnicu današnje
dijafragme, izbačen je iz udruženja liječnika. Knjižica je, pak, prodana u
390.000 primjeraka.
Pa ipak, sve su to bili osamljeni viteški pokušaji. Propagandu kontra
cepcije osujećivali su zakoni za zaštitu ćudoređa i željezni zakon medi
cinske profesije. Margaret Sanger im je nagovijestila rat — i pobijedila.
Ona, dakako, nije izumila kontracepciju za žene, čak nije ni bila njezina
prva zagovornica, ali je organizirala ženski pokret za kontracepciju u pr
voj četvrtini 20. stoljeća. Apatiji, čak i neprijateljstvu tadašnjih feminist
kinja usprkos, učinila je kontracepciju feminističkim pitanjem. Smatrala
je da je slaba korist od toga što se žene bore za jednaka prava ili za bolju
naobrazbu ako ne mogu kontrolirati vlastito tijelo. Tek će im kontracep
cija dati »ključ za hram slobode«, isticala je. Bila je svakako jedna od
najomrznutijih feministkinja jer je demistificirala seks kao nužno zlo: kao
dužnost ili puko sredstvo prokreacije. Žena koja može uživati bez straha
od kazne doimala se opasnom poput prethistorijske zmijurine.
Margaret je zanat medicinske sestre izučila u trogodišnjem šegrtovanju po zapuštenim američkim bolnicama. Pred kraj školovanja pojavio
se njezin vitez-izbavitelj u liku perspektivnog arhitekta Williama Sangera. Poveo ju je u (vlastitu) bijelu kućicu na brijegu, no Margaret je ubrzo
shvatila da se u toj metafori uspona ne iscrpljuju čežnje iz djetinjstva.
Preselili su se u srce radikalnog New Yorka — Greenwitch Village. Prik
ljučili su se Socijalističkoj stranci, a Margaret se vratila svom zvanju me
dicinske sestre i počela posjećivati bijedne radničke četvrti. Nizali su se
stravični prizori: po deset ljudi u jednoj sobi, bez hrane i novca da uz
državaju prekobrojno potomstvo. Subotom su se stvarali repovi žena
pred opskurnim mjestima gdje su se jeftino obavljali abortusi. Mnoge od
njih ne bi doživjele iduću subotu. »Bogati znaju sve trikove, a mi rađamo
svu djecu« — tužile bi joj se radnice. Smijale su joj se kada bi im govorila
o coitusu interruptusu ili o kondomu. Suočena s odbojnim stavovima vo
dećih feministkinja čija je osnovna preokupacija u to doba borba za pra
vo glasa, okreće se socijalistima za podršku. Počela je s predavanjima za
Zdravstvenu komisiju Socijalističke stranke, iz kojih je nastala serija čla
naka i brošura Ograničavanje porodice namijenjena radnicima. Izdavala
je časopise Pobunjena žena (1914), Revija za kontrolu rađanja (1915) i
neumorno agitirala. Kada je uspjela svladati otpore tiskarskih poduzet
�ŽENE KOJE SU ISKORAČILE U POVIJEST
231
nika (»To je posao za Sing-Sing, draga gospođo!«), zaskočile bi je poli
cijske zabrane. Godine 1916. otvorila je sa sestrom i prijateljicom (nisu
uspjele pridobiti niti jednog liječnika) Savjetovalište za kontracepciju.
Pet stotina žena potražilo je u prvih nekoliko dana njihovu pomoć, a
onda je policija upala u Savjetovalište i uhapsila sve tri. No ni to nije
moglo zaustaviti ženski pokret za kontracepciju.
Margaret Sanger jedna je od rijetkih revolucionarki koja je doživjela
ostvarenje svojih ideala. Već 1937. ozakonjeno je pravo na savjet o kon
tracepciji. Osnovan je — o, ironije! — Komitet za kontracepciju Ame
ričkog liječničkog udruženja. Naslijedivši imetak svog drugog muža,
osnovala je istraživački centar koji je financirao otkriće »spirale« (IUD)
i hormonske kontracepcijske pilule 1959.
Nije bila ni skromna ni samozatajna. Voljela je biti u centru pažnje i
nije praštala onima za koje je mislila da bi se s njome mogli natjecati. U
povijest će ući kao feministkinja. No biografija Margaret Sanger tipična
je za ženu koja je u muškom svijetu imala ambiciju i sposobnost da se
iz veoma skromnih početaka uspne na sam vrh. Morala je otrpjeti ra
zličite, često i nelagodne saveze — od radikalnih do najkonzervativnijih
političkih krugova (neki od liječnika koji su počeli prihvaćati ideje kon
trole rađanja bili su izraziti rasisti i eugeničari), do (bogatih) muževa.
Borila se za žensko pitanje, ali nije trpjela potencijalne suparnice. No
jedno je izvjesno: djelo koje je svima nama Margaret Sanger ostavila u
nasljeđe podsjeća na to da kontrola rađanja pridonosi kvaliteti spolnog
života (ne samo »sigurnosti«) i na to da je jedino svjesno izabrano maj
činstvo dostojno svog imena.
GENIJALNE G UBITN IC E GENIJA:
M ILEVA M AR IĆ -EIN STEIN , SYLVIA PLATH
Nakanila sam danas pisati o Milevi Marić-Einstein (1875-1948), ženi
koja je mogla ući u povijest znanosti kao briljantna matematičarka, ali
je život završila kao anonimna i zaboravljena bivša supruga jednoga ge
nija. No istodobno sam, prelistavajući ovogodišnji kalendar znamenitih
žena, što ga je izdao njemački nakladnik džepnih knjiga Suhrkamp (koji
je, za razliku od enciklopedija Leksikografskog zavoda, zabilježio Marićku), ustanovila da će se upravo 11. veljače 1988. navršiti 25. godišnjica
dana kad je neprežaljena pjesnikinja Sylvia Plath (1932-1963) u svojoj
tridesetoj godini, bolesna od života, uronila glavu u plinsku pećnicu i više
se nikad nije probudila.
Pjesnikinja i matematičarka, jedna Amerikanka u egzilu u Engleskoj,
druga Srpkinja u egzilu u Švicarskoj; tamno pijanstvo poezije nasuprot
beskrajnoj lakoći pronicanja u apstraktni svijet matematičkih formula
�232
KONJI, ŽENE, RATOVI
i jedna frapantna sličnost. Upravo me je ta sličnost oslobodila dileme u
izboru čiji da odraz, od njih dvije, potražim danas u zrcalu ženske povi
jesti. Obje su, naime, postale žrtvom preteške (da li i nemoguće) veze
između (ženske) kreativnosti i braka.
Brak je moguće, štoviše, čini se to uobičajeno i neupitno, promatrati
kao vrhunsko ostvarenje ženske žudnje. Brak kao pravna i idealna za
jednica muškarca i žene, skladni dom u kojemu »ženska ruka« na oltar
svakodnevice prinosi tzv. male stvari — opojan miris opranog rublja, to
plinu juhe, dječji smijeh... Ili: pokakane pelene, neoprano suđe, loše po
dijeljeno siromaštvo, ratište u kojemu nakon bitke ostaju razbacani slom
ljeni udovi, masnice i pregažena razbijena srca. Život je i jedno i drugo,
ili od svega pomalo. Da li brak kao ženska želja isključuje i neobuzdanu
potrebu za kreativnošću, težnju k apsolutu? Povijest žena pruža izobilje
dokaza da su se te dvije žudnje najčešće isljučivale i potirale. Izbor je za
ženu (bio) neizbježan, a cijena visoka: samoća ili stvaranje, žrtva u sva
kom slučaju. Suvremeni, pak, feminizam, kao i komunistička utopija ko
načnog rješenja »ženskog pitanja«, priziva sliku novog mutanta — superžene koja jednom rukom slika ili piše roman ili znanstvenu knjigu,
drugom ljulja dijete, trećom miješa ručak, četvrtom dotjeruje šminku na
nasmiješenom licu. A život i dalje protuiječi, iako žena danas više no
ikada dosad samouvjereno i tvrdoglavo pokušava. Samo one poznaju
svoje zapetljano knjigovodstvo dobitaka i gubitaka.
Mileva Marić rođena je u Titelu (Vojvodina), a peta je žena (i jedina
na svojoj godini) koja je studirala matematiku i fiziku na sveučilištu u
Ziirichu. Na istoj je godini studija bio i Albert Einstein, kojemu imponira
njezina lakoća shvaćanja, ustrajnost i sposobnost da pronađe jednostavna
i elegantna rješenja teških matematičkih problema. Vjenčali su se 1903.
Od tada odustaje Mileva Einstein od svih vlastitih znanstvenih ambicija
kojima je također kompenzirala prirođenu bolest kuka koja joj je zada
vala smetnje pri kretanju. Nije pristupila diplomskom ispitu, a na pitanje
zbog čega ne želi patentirati stroj za mjerenje elektronskih titraja u čijem
je konstruiranju sudjelovala pod svojim (a ne muževim) imenom, odgo
vorila je: »Zašto? Ta mi smo sada Ein Stein (Jedan kamen)!« Ein Stein
je značilo: nakon rođenja prvog djeteta cjelonoćna suradnja na teoriji
relativnosti, nakon kućanskih poslova bez ičije ispomoći i nakon zbri
njavanja studenata koje su Einsteinovi zbog svojih oskudnih prihoda bili
prisiljeni uzimati na stan. Njezin točan udio u radu na teoriji relativnosti
nećemo nikada saznati. Originali spisa su uništeni. Ali matematičku po
dlogu teorije Einstein uvelike zahvaljuje Milevi: »Trebao sam svoju že
nu«, uvijek je naglašavao, »ona mi je rješavala sve matematičke proble
�ŽENE KOJE SU ISKORAČILE U POVIJEST
233
me«. Kada je 1921. taj rad okrunjen Nobelovom nagradom, sav je novac
predao njoj. Godine njihova braka posvećene razvoju teorije relativnosti
(1905) Einsteinovo su najplodnije razdoblje. Mileva se sa svojim mužem
selila kako su slijedile njegove profesure na sveučilištima u Pragu, Ziirichu i Berlinu. Kako Einsteinova slava raste, nakon rođenja njihova dru
gog sina (1910) opada njezin udio u njegovu radu. Čini se da su braku
time narušeni temelji. Kada izbija prvi svjetski rat, već žive odvojeno. Uz
glasovitog profesora, Mileva ne djeluje dovoljno reprezentativno. Brak
je razveden 1918. Dok je Mileva Marić na početku svog odnosa s Einsteinom samouvjereno tvrdila da može postati isto tako dobra fizičarka
kao i njezini muški kolege, sada joj je ostalo tek uzgajanje cvijeća, nov
čane brige, davanje satova i samouništavajuća briga za duševno bolesnog
drugog sina. Kada je 1965. taj sin umro, o njemu se pisalo kao o »sinu
preminulog profesora Einsteina«. Majka nije spomenuta.
Ona je umrla u jednoj ciriškoj bolnici, nepoznata i ogorčena.
Istinsko značenje lirike Sylvie Plath prepoznato je tek nakon njezine
smrti. Neobičan senzibilitet buduće pjesnikinje obilježen je doživljajem
očeve smrti kada joj je bilo tek sedam godina. Iako je vrlo uspješna stu
dentica na elitnom sveučilištu, smrt je trajno gleda zavodljivim pogle
dom. Depresije, psihijatrijsko liječenje, krize opisane u autobiografskom
romanu Stakleno zvono. Na studijskom putovanju u Englesku susreće
mladog pjesnika Teda Hughesa. Udaja 1956. Oboje vide svoj brak kao
mogućnost da se međusobno potiču na književnom polju. Tek se poslije
pokazalo da je Hughes bio taj na kojega je njihova veza imala plodo
tvorniji učinak. Godine 1960. Sylvia rađa kćer, 1962. sina — sve manje
vremena za pisanje, sve više svakodnevice, klatno raspoloženja njiše se
sve luđe. Nakon rođenja sina muž je ostavlja i traži rastavu. Sylvia pret
postavlja da ga odbija njezina (prisilna) kućevnost; priznaje da je u toku
braka potisnula svoj rad. Sama sebe hrabri: »Postat ću istinski aktivna
žena — ne služavka-sjena koja sam bila«. Posljednji val optimizma i —
plinska pećnica koja je ušla u legendu.
Njezine pjesme kojima do metafizičkih dubina dolazi nerijetko kuhi
njskim metaforama ostaju kao memento: The smog o f cooking the smog
of hell (...) (Miris kuhanja, miris pakla...) Samoubijena »malim larima i
penatima« (kućnim duhovima) o kojima je znala govoriti s nježnošću...
Nikada nećemo sa sigurnošću znati bi li Mileva Marić-Einstein doista
ostvarila karijeru znanstvenice koju su joj omogućavale natprosječne
sposobnosti, niti bi li se Sylvia Plath othrvala sirenskom zovu smrti da
su ostale »same«. Bez Alberta Einsteina ili Teda Hughesa.
Znamo samo to da su s njima bile na gubitku.
�234
KONJI, ŽENE, RATOVI
N A Š A G O SPA O D TIB E T A : A L E X A N D R A D A V ID NEEL.
Za viktorijanske gospođice iz boljih krugova, od polovice 19. st. »Ve
liko krstarenje« u egzotične krajeve bilo je dio uobičajenog općeg obra
zovanja. No, one među njima koje su iz raznih razloga bile sklone pre
tjerivanju i otiskivale se samostalno na putovanja bile su ekscentrično
društvance.
Alexandri David Neel lutanje je, čini se, bilo u krvi. Prvi je put pob
jegla s pet godina. Lunjala je Vincenneskom šumom sve dok je kući nije
priveo dežurni policajac. Kada su se iz Pariza njezini roditelji preselili u
Bruxelles, pohađala je strogu samostansku školu, gdje je stekla i solidno
muzičko obrazovanje. Drugi je bijeg vodio petnaestogodišnju Alexandru
pješice duž belgijske obale u Nizozemsku, gdje se ukrcala na brod za
Englesku. S osamnaest je pregazila planinski prijevoj Sv. Gothard kako
bi obišla talijanska jezera. Njezina se prtljaga sastojala od balonera i knji
žice mudrih maksima (»Teško je živjeti pod prisilom nužnosti, ali to ni
pošto nije nužno.«). Konstemirani tom eskapadom, roditelji su odlučili
da je uvedu u visoko društvo, vjerujući da će joj to izbiti iz glave daljnje
ludovanje. Predstavljena je kao debitantkinja belgijskoj kraljevskoj obitelji.
Društvu dvorske kreme Alexandra je pretpostavila društvo anarhista.
Bruxelles je u to doba bio glavno sastajalište evropskih anarhista, a Elisee Reclus, prijatelj njezina oca (poput Victora Hugoa, koji ju je ljuljao
kao djevojčicu) — njihov neokrunjeni kralj. Pod njegovim pokrovitelj
stvom, ubrzo je izgradila teorijsku podlogu (»Poslušnost je smrt«, po
učavao je Reclus) daljnjih pothvata. U Londonu uči engleski, a u Parizu
sanskrt. Tamo se preobraća na budizam.
Zahvaljujući neočekivanom nasljedstvu, ona provodi osamnaest mje
seci na Cejlonu i u Indiji. Indija koju otkriva nije ni pripitomljen svijet
engleskog radža ni bajkovite raskoši maharadža, već Indija mudracaprosjaka. U Benaresu upoznaje svog prvog učitelja koji, odrekavši se svi
jeta, živi gol u ružičnjaku. Vraća se 1893. u Belgiju bez prebijene pare,
a roditelje zatječe pred bankrotom. Pokušava se bezuspješno izdržavati
novinarstvom, no uspješnija je kao operna pjevačica. U Parizu ju je čuo
Massenet i preporučio za naslovnu ulogu u svojoj operi Manon. Ne do
biva angažman u Pariškoj operi jer odbija audiciju u direktorovu krevetu.
U toku angažmana u Tuniškoj operi upoznaje svog budućeg muža. Brač
nu dosadu razbija pisanjem. Objavljuje knjige Racionalni feminizam
(1909) te Budistički modernizam i budizam Bude (1911). Kada se i ta raz
bibriga pokazala nedostatnom za Alexandrin nemirni duh, gospodin
�ŽENE KOJE SU ISKORAČILE U POVIJEST
235
Neel joj predlaže malo putovanje. Ljeta 1911. otisnula se u Aziju. Pred
viđeno šestomjesečno putovanje potrajalo je trinaest godina.
Cejlon, Indija, Sikim, Tibet... Bila je prva Evropljanka koja je upoz
nala Dalaj-lamu i primila pouke lamaističkih mudraca. Godinu je dana
provela sama u spilji na Himalaji, u blizini pećine svog učitelja, mistika
poznatog po tome što je nezgodne himalajske kozje staze kratio lete
njem.
No, trebalo je proći još mnogo godina da ostvari svoj san: prodrijeti
u srce Tibeta, grad Lhasu, nedostupan strancima. Tri uzaludna pokušaja:
dvije godine lutanja pustinjom Gobi, jedan izgon engleskih kolonijalnih
vlasti. Uspijeva se probiti kao 56-godišnjakinja, u četvrtom pokušaju,
preko zapadne Kine. Potkraj 1924, prerušena u prosjakinju, kose oboje
ne u crno i nagaravljena lica ostvarila je ono po čemu njezino ime postaje
slavno u cijelom svijetu. Po povratku u Evropu 1925, objavljuje knjigu
Putovanje jedne Parižanke u Lhasu.
Ostatak dugog života provodi na svom imanju u Francuskoj, koje pret
vara u »tibetsku tvrđavu meditacije«. Poduzela je još nekoliko kraćih pu
tovanja u Aziju, upravo dovoljno dugih da s pristojne udaljenosti osluš
kuje eksplozije drugog svjetskog rata (to je uspjela i u prvom svjetskom
ratu.)
Alexandra David Neel postala je još za života spomenik — »Naša go
spa od Tibeta«. Avanturistkinja, feministkinja, anarhistkinja (počast su
joj uspjeli odati još pariški anarhisti šezdesetosmaši), davno prije no što
je to bilo iole respektabilno. Autorica je brojnih knjiga koje su publici
na Zapadu približili svijet istočnjačke mistike. Popularna i čitana do da
našnjeg dana (upravo je izišlo englesko izdanje putopisa o Lhasi, My
Journey to Lhasa, Beacon Press/Virago), iako ima zlobnika koji insinui
raju o njezinim minhauzenovskim sklonostima. Osobito su se okomili na
vjerodostojnost opisa scene samoizlječenja, kada je, navodno, provela
nekoliko dana izgubljena u mećavi, bez hrane i zaklona, iščašenih nogu
i čizama rasparanih od oštrog leda. No, bez obzira je li više uživala u
mistifikaciji ili u mistici, bila je mistik po vokaciji. Iskušala se kao budistkinja, teozofkinja, slobodna zidarica... Svoje dugo putovanje kroz sto
ljeće i preko kontinenata — Alexandra David Nćel završila je u 101. go
dini, srušivši tako još jedno od pravila lijepog ponašanja.
�236
KONJI, ŽENE, RATOVI
D U G I MARŠ Ž IV O T A D IN G LING
Vjerujem da bi neka imaginarna anketa u kojoj se traži ime jedne žen
ske ličnosti iz prošlosti ili sadašnjosti Kine završila predvidljivim rezul
tatom: pobijedila bi Jian Quing. Medijski eksponirana zloglasna »prva
udovica« potpuno, naime, potvrđuje evropocentričnu (da li i univerzal
nu?) stereotipnu predodžbu o nekoliko načina kako žena može stupiti
na javnu scenu. Ikonografija sirenske zavodnice, spletkarice iza trona
svakako je najeksploatiranija. Demonizacija Jian Quing koja svojim žen
skim čarima i lukavošću iskorištava Mao Zedonga — dobrog vladara,
čini je dostojnom nastavljačicom loze Lady Macbeth, bliskom i razum
ljivom i izvan njezina civilizacijskoga kruga.
Jedan od mnogih primjera antiteze Jian Quing mogla bi biti Ding Ling
koja je u svom dugom životu uspjela postati i njezinom žrtvom. Rođena
1905, Ding Ling bila je vršnjakinja, svjedokinja i sudionica kaotičnog X X .
stoljeća potresanog revolucijama u Kini. Njezino se ime provlači kroz
čitavu studiju Jonathana D. Spencea Vrata Nebeskoga mira (Penguin Bo
oks, 1982), kulturnu povijest Kine i njezinih revolucija od 1895. do 1980.
Sun-Yat-senovu revoluciju 1911, o kojoj je pisala u svojim romanima,
doživjela je gledajući preobrazbe svoje majke i probuđene nade njezine
generacije žena koje su se borile za ravnopravnost. Majka se tek kao
tridesetogodišnja udovica zajedno s njom upisala u školu. Prihvativši iza
zov da se uključi u satove gimnastike, skinula je tradicionalne poveze sa
stopala i nakon mnogo pretrpljenih boli i vježbanja napokon je (i to ne
samo simbolično) stala na vlastite noge. Ding Ling je rasla u društvu
feministkinja, energičnih i hrabrih žena majčine generacije. Odgojena na
razgovorima i literaturi koja kritizira brak sučeljujući mu slobodnu ljubav
i kohabitaciju, pobunila se protiv unaprijed ugovorenog braka koji su
utanačili još starci iz očeva klana. Uspjela ga je izbjeći zahvaljujući tome
što je njezin upis u dotada isključivo mušku školu bio popraćen tolikim
zgražanjem da se mladoženjina obitelj laka srca odrekla takve bestidnice.
Ding Ling je mogla nastaviti školovanje jer g aje njezina majka prekinula
zaposlivši se kao učiteljica da je može uzdržavati.
Položila je prijemni ispit na sveučilištu u Shanghaju 1923. nakon što
je sama proputovala po Kini, bezuspješno tražila zaposlenje, naučila po
nešto o sindikalnom organiziranju i o novinarstvu od prijatelja koji su
surađivali u anarhističkim i feminističkim časopisima. Na godinu se pre
bacuje na studij u Beijing, jer joj se to učinilo najzgodnijim načinom da
se iskobelja iz ljubavnog trokuta. Tamo se kreće u književnim krugovima,
studira i živi s vršnjakom Huom Yepinom, također aspirantom na knji
�ŽENE KOJE SU ISKORAČILE U POVIJEST
237
ževnu slavu. No kako je Hua više od pisanja (prilično konvencionalne)
poezije privlačila politika, 1926. sele se u Shanghai, koji zbog postojanja
internacionalnih zona i nešto liberalnije klime postaje pribježište cvijeta
kineske lijeve inteligencije. Ding Ling počinje 1927. objavljivati novele i
u nekoliko godina uspijeva objaviti tri veoma zapažene zbirke.
Protagonistice su žene — često marginalke — seljanke, prostitutke,
provincijalke u velegradu, razočarane intelektualke. Njihovi su životi opi
sani neuljepšano, bez dvoličnosti lažnog moraliziranja. Za to vrijeme lju
bavnik Ding Ling potpuno se posvetio revolucionarnom radu. Uhapšen
je i ubrzo smaknut u sve žešćim Guomintangovim progonima komunista
1931. godine. Ostavši sama s tek rođenim sinom, Ding Ling nastavlja
njegovu misiju. Piše roman o životu lijevih intelektualaca (Svjetlo je pred
nama). Uhapšena je kao komunistička aktivistkinja 1933. i zajedno s
muškarcem s kojim živi provodi tri godine u kućnom zatvoru. Pobjegla
je ostavivši ga samog s njihovom kćeri u rukama Guomintanga. Nakon
niza obavljenih partijskih zadataka dolazi 1937. na teritorij koji drži Cr
vena armija. Prihvaćena je s oduševljenjem kao priznata književnica i kao
progonjena aktivistkinja. Rukovodi kulturnim sektorom, radi s narodom,
prosvjeduje žene i zdušno ispunjava sve zadatke koje joj povjeravaju Mao
Zedong i povijesni vođe revolucije. Prve godine provedene u Yananu
jesu godine revolucionarne ekstaze: i oskudica i primitivni životni uvjeti
bili su za Ding Ling čista poezija.
Bilježila je s oduševljenjem kako proživljava drugu mladost, kako ho
da bosa i u jednostavnoj vojničkoj uniformi, da joj ne pada teško što se
danima nema gdje oprati. No postupno postaje sve kritičnija prema he
rojskom rukovodstvu Dugog marša. U svojim tekstovima otkriva bijedu,
patnje naroda, dvoličnost i borbe za vlast iza prividno vedrog lica jananskoga komunizma. Tako intoniran tekst Misli povodom 8. marta (1942)
u kojem razobličuje seksualnu (i ostalu) eksploataciju i ponižavanje žena
u revolucionarnom pokretu, zabilježit će niz uspona i padova koji će se
u njezinu životu smjenjivati idućih desetljeća. Taj joj je feministički ek
sces pribavio i ukor od samog Mao Zedonga, a revnosne je samokritike
nisu mogle spasiti od protjerivanja sa svih funkcija i dvogodišnjeg preodgajanja na selu. »Pomilovana« je kada se ukazala potreba za ličnošću
pogodnom i atraktivnom za pokazivanje stranim novinarima (književnica
— revolucionarka). Rad na provođenju agrarne reforme, kamo je upu
ćena 1946, postaje građa za njezin novi roman Sunce sja nad rijekom
Sang-ganom (1948). Ta je rijeka trijumfalno vraća u Beijing 1949. godi
ne, i to ravno u srce nove vlasti. Postaje visoka funkcionarka u kulturi,
osniva i vodi brojna udruženja, institucije, časopise, radi u propagand
�238
KONJI, ŽENE, RATOVI
nom odjelu KP. Ali plaća i cijenu sudjelovanja u igri moći: denuncira
kolege u nemilosti, odriče se vlastite prošlosti kao »malograđanske ilu
zije«, »ekscentričnosti«, »mrzovolje«....
Kada je 1954. osjetila muklo kuckanje paklenog stroja vlasti, bježi
pred čistkama. No svejedno biva optužena za doživotno antipartijsko dje
lovanje, za pisanje pornografije (rane novele o ženama), za vlastohleplje,
častohleplje i tvrdoglavo negiranje optužaba. Samokritike nisu dovoljne
— 1957. izbačena je iz KP i smijenjena sa svih dužnosti. Prognana je na
sjever, blizu granice sa SSSR. Kasnije će se tog progonstva sjećati s no
stalgijom. U društvu s dugogodišnjim partnerom književnikom Chenom
Mingom još može ukrasti poneku mrvicu romantike među seljacima is
crpljenima glađu u hladnoj i zabitnoj provinciji. Pravi pakao počinje
1966. novim uzletom Maova kulta ličnosti i divljanjem tzv. Kulturne re
volucije. Prokazana kao antipartijski element, pada u ruke pripadnicima
Crvene garde. Rastavljaju je od Chena, teški fizički rad smjenjuje se s
»borbenim sesijama« psihičke torture i fizičkog zlostavljanja. Uništavaju
joj nacrt novog romana. Chen joj poručuje na prokrijumčarenim cedu
ljicama: »Studeni dani pretvorit će se u proljetni povjetarac. Nikada, ni
kada ne očajavaj!«
Usponom Jian Quing studen ju je još više stegla. Ding Ling 1970. spro
vode u zloglasni beijinški zatvor Quincheng. Tamo u samici provodi pet
godina. Puštena je 1975. iznenadno, kako je bila i uhapšena. Potpuno je
rehabilitirana tek 1979.
Ding Ling je umrla godine 1987. Ostaje pitanje hoće li čitatelji na Za
padu (ali i zapadni autori koji o njoj pišu) moći pojmiti radikalnost i
raspone jedne takve egzemplarne egzistencije?
B O M B A S U K R A S N O M VRPC O M : FR ID A K A H LO
Fridi Kahlo smrt se najavila već u šestoj godini kada je preboljela dje
čju paralizu. U petnaestoj joj se zagledala duboko u oči. Poštedjela ju je
u prometnoj nesreći i nije je ispustila iz vida do kraja života. Poput vjer
nog psa uz nogu gospodara.
Frida Kahlo rođena je 7. srpnja 1910. — u godini izbijanja meksičke
revolucije u Coyoacanu, slikovitom predgrađu Ciudad de Mexica. Kako
je zapisala u svom dnevniku, oči prodornog pogleda naslijedila je od svog
oca Guillerma madžarskog Židova, fotografa, a tijelo uspaljene čednosti
od majke Matilde, stroge meksičke katolikinje. Jedan je kozmički trenu
tak nepažnje obilježio čitav njezin život. Tramvaj je udario autobus u
�ŽENE KOJE SU ISKORAČILE U POVIJEST
239
kojemu se vozila aspirantica na studij medicine. Metalni rukohvat raz
mrskao joj je zdjelicu i izašao kroz vaginu, trostruki prijelom kičme. Du
ga razdoblja nepokretnosti, 35 operacija, četiri gotovo fatalna pobačaja,
posljedica neutažive želje za potvrdom vlastite plodnosti. Čulna prisut
nost boli iduća četiri desetljeća. Ma kako da je sama opisivala svoje sli
karstvo, ma kako su ga prijatelji i kritičari nastojali klasificirati, bol je
opipljiva tema svih njezinih slika. Bol zbog boli. Naslikala je scenu ne
sreće, fantazmagorične prizore brojnih bolnica u kojima su je liječili. Bol
zbog agresivne uspravljenosti ljudskog bića u neprestanom ogledu s pri
rodnim tokom: Korijeni, platno iz 1943. jedan je od mnogih autoportreta
Fride Kahlo na kojemu leži ispružena, pomirena s nijemom mudrosti pri
rode, njezino srce, unutrašnji organi i noge granaju se u korijenje koje
je prolistalo pobjedonosnim zelenilom. Bol zbog izdane ljubavi: čuveni
autoportret Dvije Fride — obje rasporenih grudi — jedna ima čitavo srce
Čija se arterija napaja krvlju iz slike voljenog izdajnika, druga, raspolov
ljena srca, a krv polako istječe... Na njezinim je platnima bol oslikana u
svim mogućim verzijama, analitički i simbolički, lirski ili groteskno.
Fridu Kahlo nisu boljele samo njezine boli. Sa sedam godina, izvješ
tava u dnevniku, opaža društvene nepravde, sa 13 postaje članica Omla
dinskog saveza komunista, sa 17 pristupa Meksičkoj komunističkoj par
tiji. Od tada datira i njezina opčinjenost djelom Diega Rivere. Jedan od
njegovih murala krasio je i amfiteatar osnovne škole koju je polazila.
Kratkotrajna slikarska pouka koju je započela nekoliko mjeseci prije
nesreće, pomogla joj je da, prikovana uz krevet i invalidska kolica, zava
rava boli slikanjem. Bilo joj je 17 godina kada je svoje slike odnijela na
ogled Diegu Riveri, slavnom slikaru i poznatom komunističkom intelek
tualcu. Taj je susret bio početak doživotne ljubavne veze. Oženili su se
dvije godine kasnije. »Brak slona i golubice«, komentirali su Fridini ro
ditelji vezu s mnogo starijim korpulentnim Riverom.
Frida je intenzivno živjela njihov odnos. Čak ga je portretirala kao
petog idola svoje mladosti, uz Marxa, Lenjina, Staljina i Zapatu. Revo
lucionarni zanos iskazan u dnevnicima i autobiografiji (1953) i društvena
angažiranost nisu reducirali njezino slikarstvo na socrealističku formulu.
Za vrijeme boravka u Parizu 1938. bračni par Kahlo-Rivera pomaže La
vu Trockom u bijegu pred Staljinovom osvetom. Trocki se seli u Meksiko
i nakon nekog vremena provedenog u njihovoj kući postaje im prvim
susjedom u Coyoacanu, gdje ga 1940. ipak sustiže čekić u produženoj
ruci Generalissimusa. Trocki je flertovao, navodno i dosta ozbiljno, s Fridom koja mu je za rođendan naslikala autoportret na kojemu je odjevena
u pozlaćena leptirova krila. Andrć Breton je došavši Trockom u pohode
�240
KONJI, ŽENE, RATOVI
ostao fasciniran tim darom i Fridinim slikarstvom koje je definirao kao
nadrealističko. Tako ga je prikazao i u katalogu njezine prve samostalne
izložbe u New Yorku.
Breton je mislio da sam nadrealistkinja, ali to nije istina: nikada nisam slikala
snove, samo vlastitu stvarnost,
opirala se Frida Kahlo. Premda je i nakon toga sudjelovala na važnim
izložbama zajedno s prvacima nadrealizma.
Razvela se od Rivere 1939. u vrijeme kada on proživljava strasnu
avanturu s njezinom sestrom. Nanovo su se oženili godinu dana kasnije
u San Franciscu gdje žive do 1943. Vraćaju se u Meksiko gdje je samou
ka slikarica počašćena mjestom profesorice na Eksperimentalnoj umjet
ničkoj akademiji La Esmeralda.
Kao i mnoge žene u čijoj je žudnji istaknuto mjesto imala revolucija,
Frida Kahlo nije izravno propitivala položaj žene u svijetu. Kao auten
tična umjetnica, ona je to neprestano činila.
Slikar mora biti koristan društvu, borac koji klasni boj bije oružjem slikarstva,
zapisala je. Njoj je, poput najvećih, bilo dano da nadraste taj socrealistički kliše. Njezini su izvori nadahnuća meksičko pučko slikarstvo 19.
stoljeća, flora i fauna u svom tropskom izobilju, slikarstvo Boscha i Bruegela, a u Meksiku je drže predstavnicom »progresivnog realizma«.
»Obdarena svim sposobnostima zavođenja i navikla da se kreće među
genijalnim muškarcima«, kako ju je doživio Breton, izbjegla je jednom
još opasnijem klišeu. Nije podijelila sudbinu mnogih, svojedobno ravno
pravnih sudionica avangardnih umjetničkih smjerova koje su s protokom
vremena klizile k povijesnoj margini i ostale zapamćene u konvencional
nim ženskim ulogama muza i ljubavnica.
Umjetnost Fride Kahlo je ukrasna vrpca opasana oko bombe,
z ap isao je B re to n .
NEKE N O V E SVILENE BUBE: R A D H A KU M A R
Očekivala sam da ću ugledati svilenu bubu u sariju, kakve sam često
sretala na međunarodnim feminističkim konferencijama. Zamotane u
krotke sarije, one su se uspaljenom retorikom obrušavale podjednako na
mrski patrijarhat i na imperijalistički Zapad, na čijim su fakultetima i
dalje studirale.
�ŽENE KOJE SU ISKORAČILE U POVIJEST
241
Radha Kumar, 36-godišnja sitna Indijka, kratke, prosijede kose, od
jevena u nehajno-sportsku odjeću, svojom je pojavom osporila stereotip
nevine i autohtone, tradicijom obavijene Indije. Njezini su roditelji pri
padnici generacije koja se borila za nezavisnost i izgradnju modeme In
dije. Oboje su studirali u Engleskoj, gdje su se i upoznali. Svojim su bra
kom prekršili stroge kastinske podjele. Majka, sveučilišna profesorica
ekonomske povijesti, porijeklom je iz najviše kaste brahmana (svećeni
ka). Otac, stručnjak u ministarstvu petrokemije, jest vaišya iz potkaste
banija (bankara, zemljoposjednika).
No, Radha je u radikalizmu otišla nekoliko koraka dalje. Još u toku
školovanja u delhijskoj elitnoj i nacionalno osviještenoj školi, suučenici
— komunisti »prisilili« su je da prouči Komunistički manifest. Njezina
cimerica na studiju engleske književnosti u Cambridgeu čitala joj je naglas feminstički bestseler Ženski eunuh Germaine Greer. Bila je isprva
šokirana.
»Namjeravala sam se u Engleskoj dobro zabavljati, nositi lijepe haljine
i imati mnogo dečki«, priznaje danas. Ali, infekt feminizma nakalemljen
je na već prisutni marksistički virus. Po povratku u Indiju, polovicom se
damdesetih godina, uključila se u rad radikalnog ljevičarskog kružoka.
Izdavali su časopis za radnike na hindiju i sudjelovali u radničkim akci
jama. Bila je i »dežurna feministkinja u grupi« i pisala o položaju žena.
Kada je na Sveučilištu Jawharlal Nehru u New Delhiju, gdje je upisala
magisterij iz povijesti, osnovala s drugim ženama feminističku grupu, nje
zini su ih drugovi-ljevičari spremno proglasili malograđanskim frakcionašicama. Završilo je tako da su i sami ubrzo postali feministi.
Radha upravo dovršava knjigu o povijesti ženskih pokreta u Indiji od
polovice 19. stoljeća do danas. Tiskat će je feministička izdavačka kuća
koja nosi naziv »Kali«, po boginji plodnosti i vremena koja u indijskoj
mitologiji simbolizira istovremeno stvaranje i uništenje.
U Zagrebu, u sekciji »Žena i društvo« Sociološkog društva Hrvatske,
Radha je održala predavanje o suvremenom ženskom pokretu u čijem
je stvaranju i sama aktivno sudjelovala. Akcija koja je 1979. označila me
dijski proboj ženskog pokreta na cijelom prostoru Indije bila je kampanja
protiv »umorstva zbog miraza«. Ta je pojava (procjenjuje se da se jedno
takvo ubojstvo dogodi svaki dan) osobito rasprostranjena u sjevernoj In
diji. Seoski doseljenici u gradove iz Pandžaba dolaze ženskim mirazom
do gotovine za stvaranje malih poduzeća.
Ako ženina obitelj ne pristane da i nakon zaključenja braka nepresta
no povećava dogovorenu svotu, ženi se dogodi nesreća, naprimjer ek
splozija plinske peći ili se oklizne u bunar. Feministkinje su uspjele do
�242
KONJI, ŽENE, RATOVI
kazati da učestale novinske vijesti o takvim slučajevima ne govore o lošoj
kvaliteti peći indijske proizvodnje ili natprosječnoj sklonosti žena nesret
nim slučajevima. Najmasovnije demonstracije u suvremenoj Indiji, koje
su pridonijele nacionalnoj koordinaciji svih feminističkih grupa, uprili
čene su 8. ožujka 1980. Povod je bila oslobađajuća presuda policajcu,
kojemu je bilo dokazano da je silovao jednu ženu.
Te su akcije, prema mišljenju Radhe Kumar, pokazale da se u prvoj
fazi svoje borbe žene obraćaju državi. Traže zaštitu i nove zakone koje
im ona izdašno daje (npr. Indija ima najoštriji zakon protiv silovanja),
no prave promjene ipak izostaju. Stoga početkom osamdesetih, feminist
kinje razvijaju nove oblike samopomoći. Osnivaju ženske centre diljem
zemlje s namjerom da uđu u zatvorene zajednice i da tamo pronađu tra
dicijske elemente podrške. Populariziraju pojam saheli (sestra, pratilja,
drugarica u igri) i potiču autentičnu žensku solidarnost. To nije značilo
samo pomoć u nevolji. Organiziraju i ženske festivale, na kojima se zbli
žavaju žene različitih društvenih slojeva. Razmjena osobnih iskustava i
strategija preživljavanja uspjela je privući i žene sa sela te ih učiniti sa
mosvjesnim sugovornicama građankama. U tom je razdoblju osobito po
pularna reinterpretacija starih mitova, u kojima se traže primjeri zatrte
ženske kreativnosti i zaboravljenih strategija borbe.
Brojčano impresivan ženski pokret u Indiji potkraj osamdesetih posti
gao je jedan od svojih ciljeva. Zainteresirao je politiku za položaj i pro
bleme žena. No, činjenica da se sve vodeće političke stranke obraćaju
ženama s obećanjem da će potpomagati njihove interese i stvaraju čak
vlastite ženske organizacije, razjedinjuje i inače slab ženski pokret. Drugi
činilac marginalizacije feminističkih akcija jesu pozamašna sredstva iz
razvijenog svijeta, mučenog grižnjom savjesti, koja su u povodu deset
ljeća žena počela pritjecati u Indiju. Rivalstvo i borba ženskih grupa za
te fondove, namijenjene razvojnim programima, onemogućuju, prema
ocjeni Radhe Kumar, stvaranje jedinstvenog ženskog pokreta u Indiji.
Pa ipak, za nju to nije razlog za predaju. Pored feminističkog aktivizma dovršava i doktorat iz povijesti. Piše o tekstilnim radnicama u Bombayu s kraja 19. stoljeća. Jer — »bez spoznaje o svom sudjelovanju u
povijesti, žene nikad neće postati subjekti vlastite povijesti«, vjeruje Radha Kumar.
�II
U osvitu hrvatskog feminizma
BO R BA SRCA S R AZU M O M : DRAGOJLA JARNEVIĆ
Živeći u mnogočemu ispred i svom vremenu usprkos, književnicu Dragojlu Jamević resio je za života epitet jednog od »muževa ilirske dobe«,
prema istoimenoj litografiji iz 1870. koja prikazuje 59 portreta istaknutih
iliraca (među »muževima« je uz nju i Sidonija Rubido). Tri desetljeća
poslije smrti proglašena je najvećom našom — usidjelicom (!), a njezina
ju je prva biografkinja, Adela Milčinović (1907), izražavajući općedruš
tveni stav, portretirala kao jednu od
ostaijelih gospojica, koje mogu samo još ljubiti pse, mačke i druge životinje
i izgrizati sebe i druge.
Dobrohotniji anonimni autor sa željom da je »rehabilitira« piše 1910.
kako je
bila sve do najnovijeg vremena nepravednije osuđivana nego što je to za
služila.
Naš suvremenik Pavao Pavličić, pišući joj »otvoreno pismo« u časopisu
Republika (1986), mnogim udvornim paternalističkim frazama želi »cije
njenu gospodičnu« obraniti od »nametnute« joj uloge »rušiteljice tabua«
implicirajući da je (književno) svjedočenje o (ne)cjelovitosti ženskog is
kustva određenog vremena irelevantno (štoviše i štetno) za njezino djelo.
Tek će joj najnovija književnokritička studija dr. Divne Zečević, Dragojla
Jamević (Liber, Zagreb, 1985), vratiti puninu književne i ljudske (čitaj
ženske) egzistencije.
Rođena 1812. u Karlovcu, Dragojla Jamević provela je veći dio života
u tom provincijskom gradu, s kraćim boravcima u inozemstvu (Venecija,
Graz, Trst) gdje je službovala kao kućna učiteljica. Povijest njezina života
priča je potrage za identitetom, borbe za individualno oslobođenje i oslo
�244
KONJI, ŽENE, RATOVI
bođenje vlastita naroda, borbe jednog autsajdera protiv ravnodušnosti,
osamljenosti i siromaštva, u traženju nedostižna ideala... Ona je ujedno
i naličje života »velikodušnih ilirskih kćeri« — zagrebačkih plemkinja i
gornjogradskih gospođa, elegantnih pokroviteljica ilirskih salona (kakva
je bila i Sidonija Rubido), slika jednog života izvan »ideala žene« kako
ga je odredilo mlado građansko društvo.
Najviše je podataka o tom egzemplarnom životu ispisano na 1.194
stranice njezina dnevnika vođenog od 1833. do smrti 1875. godine. Divna
Zečević, stavljajući ga uz bok dnevniku Miroslava Krleže, veći dio studije
posvećuje pomnoj analizi i afirmaciji dnevnika kao ravnopravna književ
nog žanra. Činjenicu da nije do danas u cijelosti objavljen objašnjava
sudbinom žene i potcjenjivanjem tog žanra u hrvatskoj književnosti. S
primjernom senzibilnošću ta autorica prepoznaje Jamevićkine radikalne
tematske inovacije, bez presedana u toj istoj književnosti.
Već sredinom 19. stoljeća Dragojla Jam ević realizira motiv koji će se
u engleskoj književnosti javiti na početku 20. stoljeća u djelu D. H. Lawrencea (1885-1930). Cijelog života zaljubljena u ilirca Ivana Tmskoga,
Jarnevićeva je tek popustivši navaljivanju mlađahnog lieutnanta druge
Banske regimente u zrelim godinama upoznala tjelesnu ljubav.
Stvar je činjena — niti je nesmiem žaliti. Četrdesetu godinu sam minula, i u
ovoj dobi tekar razbludila se....
zapisala je u dnevnik 1852. Trajan romantičarski motiv borbe »srca« s
»razumom« prožima njezine zapise o novim ljubavnim doživljajima s
mladim seoskim momcima.
Miko je onaj uzrok, koji mi svađi duh i serdce; razum brani dečaka od 21
godine, dakle upravo na polovicu mlađi od mene; brani mi prostaka, seljana,
neodhranjena niti za pomisao meni spodobna — a ludo serce zahteva: mla
dost, zdravlje, živahnost i užitak... (1853)
Doživljaj drugog čovjeka, seoskih momaka koje Dragojla, nauživši ih
se, oprema mirazom i oženi, nije isključen »putenošću« i posredovanjem
novca, zapaža D. Zečević.
Otimajući tegobnoj svakidašnjici (... »variti, peći, mesti i šiti i kerpati...«) mrvice vremena za književni rad, Jarnevićeva se bori s oskudicom
zarađujući šivanjem i podučavanjem djece. Nakladnici joj vraćaju ruko
pise kad zatraži honorar, no ako ih daje besplatno, obasiplju je pohva^
lama. Tema novca kao lajtmotiv dnevnika govori ne samo o borbi za
opstanak nego i o naporima da se izbori osobna nezavisnost. Cijelog ži
vota u potrazi za stalnim zaposlenjem, Jarnevićeva uvodi književni model
zaposlene žene u društvo vjerne supruge ili »fatalne« (posrnule žene).
�U OSVITU HRVATSKOG FEMINIZMA
145
Brak kao jedini ispravni model ženske egzistencije odbacila je za sebe
već u dnevničkom zapisu iz 1842:
Deizovito se moje serdce uzbune, kada pomislim, da bi mužu podložna biti
morala: a ja i ne znam što je pokornost.
No, u jednoj kasnijoj noveli ocrtala je viziju braka ravnopravnih par
tnera s potpunom slobodom intimnog života. Tužnu stvarnost obiteljske
farse razotkriva kad joj kreposna sestra želi preoteti »dečka« ili kad je
majka naziva »starom kobilom«, a njezin rad »tvoje grintavo posrano pi
sanje«. Jamevićeva je u svom dnevniku i kritičarka društvenih odnosa:
prepoznaje kukavice i hulje u političkim ličnostima, podmitljive činovni
ke (»nabiguzice«) što varaju seljaka...
No, svakako je za ocjenjivanje suvremenosti ove spisateljice presudno
to što ona, prema ocjeni D. Zečević, prvi put u hrvatskoj književnosti
uspostavlja model osobnog života utemeljen na idealu intimne slobode
koji okreće vladajući model odnosa spolova. Jovan Skerlić, jedan od ri
jetkih kritičara, zapazio je to već 1910. nazivajući je »spisateljica ilirska
(...) oslobođenog duha žena«. To što nije mogla prihvatiti ideju ženskog
prava glasa (»Moj dnevnik nije za razmatranje ove ludosti...«, 1871) tek
je dug vlastitu vremenu. Ipak je tom vremenu usprkos realizirala dotad
u nas neslućenu mogućnost života žene. Živjela je na svoj način (zbog
čega je nije potrebno proglasiti rušiteljicom tabua) — već je to dovoljno
za afirmaciju jedne od temeljnih ideja povijesti žena.
PATULJASTA A M A Z O N K A HRVATSKOG FEM IN IZM A:
MARIJA JURIĆ ZAG O RKA
Da li bi sitna, neugledna žena bez »odličnog« pedigrea mogla u nas,
na prijelomu stoljeća, izrasti u pravu profesionalnu novinarku evropske
reputacije, najuspješniju spisateljicu X X . stoljeća, političku ličnost burne
»narodne borbe«, a da uz to nije bila i militantna feministkinja? Usu
đujem se vjerovati da ne bi! Stoga je mjesto zvijezde u još nenapisanoj
povijesti feminizma u Hrvatskoj osigurano Mariji Jurić Zagorki (18731957). Kako to ističe Stanko Lasić (Književni počeci Marije Jurić Zagorke,
Zagreb, 1986.) koji je prvi na primjeren način prepoznao njezin femini
zam, ona je od samog početka stvaranja svijesti o položaju žene u svijetu
prihvatila
dato stanje kao nešto od čega se kreće prema slobodi, a ne kao nešto na što
je čovjek definitivno osuđen.
�246
KONJI, ŽENE, RATOVI
Novinarskoj profesiji usmjerila ju je mladenačka fascinacija politikom.
Nakon brojnih i teških životnih iskušenja 1896. postaje članom redakcije
Obzora, najrenomiranijeg hrvatskog dnevnika. Unatoč visokom pokrovi
teljstvu biskupa Strossmayera, vlastitom talentu i manijakalnoj radinosti,
čitavo je vrijeme djelovanja u Obzoru bila izložena šikaniranju i poruzi
njegova najmoćnijeg čovjeka, Šime Mazzure. Za njega je Zagorka bila
»baba« bez imena i ugleda, nitko i ništa, »zagorska kravarica«, zaražena
»socijalističkim mentalitetom« i feminističkim novotarijama. Kada je
1897. organizirala tiskarske radnice u »Kolo radnih žena«, Mazzura ga
je zabranio, zaprijetivši joj otkazom, a redarstvo ju je smatralo umobol
nom. Skandal istog ranga poput organiziranja ženskog radničkog pokreta
bile su njezine akcije protiv rasprostranjene upotrebe njemačkog jezika
u Zagrebu. Zagorka je stvorila neke vrste uličnu organizaciju protiv
»švapčarenja« angažiravši đake, studente i djevojke koji su zaustavljali
ljude na ulici i upozoravali ih da govore hrvatski. Ubrzo su protiv nje
počeli gradom kružiti plakati ovakva sadržaja:
Tko zna štogod o nekoj luđakinji sufražetki koja ulicama Zagreba zaustavlja
kulturne građane s nekim ženskama i poziva ih da ne govore njemački? Tko
tu luđakinju ’švabožderku’ nađe, neka je odvede u ludnicu, ili na redarstvo,
da se grad oslobodi odurne muškarače.
Doista, iskoračivanje žene iz propisanog joj mjesta (supruga, majka)
bivalo je protumačeno kao siguran simptom ludila. No, Zagorka ne po
sustaje. Objavljuje u Obzoru seriju portreta žena (1901-1903) čime svje
doči o intuitivnoj spoznaji nužnosti upisivanja žene u povijest. Na vrhun
cu općenarodnog pokreta protiv Khuena (od ožujka do srpnja 1903) do
živjet će, prema vlastitom iskazu, »najljepše dane svog života« kao nje
gova istaknuta protagonistkinja. Punih je pet mjeseci faktično vodila Obzor (pošto su glavni urednici uhićeni) i bila član »Glavnog štaba« Narod
nog pokreta. Od svih akcija u kojima je sudjelovala, najglasovitije su bile
demonstracije žena koje je organizirala protiv Khuena. Lukavstvom je
uspjela dovesti tisuću žena pred banski dvor i pred čitavom evropskom
javnošću poniziti samodršca kojemu je zbor žena klicao: »Dolje krvnik
Hedervary«.
Prijete joj, čak je i nakratko zatvaraju, a istomišljenici je obasipaju po
hvalama. Frano Šupilo piše joj 1907: »Zagorčice, Vi ste muž na mjestu«.
Mada joj suborci priznaju dostojanstvo i društveni status »muža«, ona
ne može, ne želi i nije joj dopušteno zaboraviti da je »samo« žena. Drži
na stotine predavanja po austrougarskim zemljama o ženi i politici, so
lidarnosti, narodnoj borbi, o ženskom glasačkom pravu.... 1909. sudjeluje
u polemici o »naprednoj ženi i današnjim muškarcima«, u kojoj formu
�U OSVITU HRVATSKOG FEMINIZMA
247
lira svoj pogled na emancipaciju žene. U Zagorkinoj viziji »napredna že
na« skladno sjedinjuje »čovjeka i ženu«: ona mora izgrađivati sebe u tom
idealu, a muškarca odgojiti da joj prizna ljudskost i to »svojim ponaša
njem, superiornom tolerancijom«. I sama je nastojala odgajati žene u
tom duhu putem ženskih listova kojima je bila glavna urednica: Ženskog
lista (1925-1938) i Hrvatice (1939-1940).
Ni Zagorka spisateljica ne odustaje od svojih feminističkih ideja. Iz
bjegla je zamke pisanja »s tezom«, no androgini ženski likovi njezinih
romana (Gordana, Nera) i protagonistice dramskih tekstova (Evica Gupčeva) svjedoče o afirmaciji predodžbe aktivne žene koja ravnopravno su
djeluje i pokreće povijesna zbivanja.
Iako samoubojstvo glavne junakinje autobiografskog romana Kamen
na cesti (1936) ukazuje na nemogućnost uspješne egzistencije žene u ne
prijateljskom okružju, sama Zagorka umire u visokoj starosti, istovreme
no obožavana od svojih čitalaca i omalovažavana od književnih i poli
tičkih moćnika. No, dok joj je danas Lasićevom knjigom osigurano mje
sto u povijesti hrvatske književnosti, nenapisana povijest feminizma još
joj nije vratila dug.
JUNAKINJE NOVE ZEMLJE:
UGLEDNE HRVATICE U EMIGRACIJI
U grupnom portretu kopača kauri-smole na Novom Zelandu, sjekača
šećerne trske ili prašume u Australiji, rudara u Pennsylvaniji na prijelo
mu stoljeća nema žena. Surov svijet naših iseljenika, ljudi koji ne obita
vaju Ameriku nego žive u njezinu podzemlju, kako ih je opisao jedan od
njihovih slavenskih dušebrižnika, muški je svijet. Koji su pretpakao na
stavale naše iseljenice, otkriva li praznina u pogledu majke sa zaplaka
nim djetetom na Ellis Islandu u podnožju Kipa slobode fragment iz po
vijesti naših žena?
U Hrvatskoj supruge upozoravaju svoje muževe da će se u Americi stvan
izmijeniti, jer tamo žene imaju više moći.
Tu, kako je naziva, »legendu« koja je o položaju žena u SAD kolala
u Hrvatskoj na početku 20. stoljeća, zabilježila je Emily Balch u knjizi
Naši slavenski sugrađani (Our Slavic Fellow Citizens, New York, 1910),
prvom cjelovitom znanstvenom istraživanju iseljavanja Slavena u SAD,
potkrijepljenom analizom njihove autohtone kulture i društva. Dok je
odvažna profesorica Balch sa suputnicom pješačila našim selima (1905.),
književnik dr. Ante Tresić-Pavičić prokrstario je SAD Preko Atlantika
�248
KONJI, ŽENE, RATOVI
do Pacifika. Život Hrvata u Sjevernoj Americi, Zagreb, 1907). Svojim je
cifrastim stilom ocrtao američke žene kao mutante »atletskoga, muškaračkog« držanja.
Nježnost, i ono što mi u Evropi nazivamo vječno žensko, nemaju cijene. Žena
treba da je muškarac u tielu, ponašanju i u srcu. Ubije li žena muža ili lju
bavnika, to je junakinja dana.
Citira i »amerikansku poslovicu« koja kaže da je ondje dobro mač
kama i ženama, teško ljudima i konjima, aludirajući na ženinu »slobodu
u svietu« i zakonsku zaštitu.
Dakako, iseljavanje žena iz naših krajeva nije nadahnjivala niti pučka
»legenda«, niti Tresićevo indignirano karikiranje »modeme« žene. U pr
voj fazi emigracije (1880 — početak 20. stoljeća) domovinu, tada mrsku
Austro-Ugarsku, napuštali su mahom mlađi, neoženjeni muškarci u po
trazi za boljim životom i s čvrstom nakanom da se vrate čim steknu nešto
kapitala. U idućem razdoblju oni ubrzo, pošto su dovoljno zaštedjeli, ša
lju novac za put svojim obiteljima ili budućoj zaručnici. Amelia Batistich,
poznata novozelandska književnica našeg porijekla, u knjizi autobiograf
ske proze Pjevaj vilo u planini (prevedeno u Zagrebu 1981) ispisujući
tradiciju »svih onih snažnih dalmatinskih žena koje su unosile hrabrost
u život u ovoj stranoj zemlji, prepune iskrene pionirske odvažnosti« bi
lježi priču o tome kako je na prijelomu stoljeća fotograf dolazio tri puta
u godini u Zaostrog slikati djevojke koje su htjele poslati fotografiju u
Ameriku (to je bio sinonim za sve prekomorske zemlje) u nadi da će
naći muža. Po dolasku i susretu sa zaručnikom »na neviđeno« mnoge
djevojke nisu mogle sakriti odbojnost, no potražnja za nevjestama iz do
movine bila je takva da se lako mogao naći odgovarajući prosac koji bi
»otkupio« njezin putni dug i tako stekao suprugu bez muke i napora
prepiske. U razdobljima intenzivne ekonomske migracije i oskudice u
vlastitu selu takva je udaja bila jedina prilika za mnoge mlade žene da
se plasiraju na ženidbeno tržište.
Z a razliku od »nevjesta s razglednice«, kako su nazivali takve djevojke
iz Hrvatske, pripadnice nekih drugih slavenskih naroda bile su čak i pre
thodnica svojim muškarcima. Tako su npr. neudate Slovakinje odlazile
same u SAD gdje su se mahom zapošljavale kao kućno pomoćno osoblje.
E . Balch navodi nevjericu kojom je popraćeno pismo jedne od njih svojoj
bivšoj »milostivi« u domovini u kojem javlja kako se američki poslodavci
prema njoj lijepo odnose — pozdrave je prije nego štogod zapovjede, a
povrh svega još i nosi šešir! (Komentar je bio: »To ne može biti istina!«).
Čehinje koje su već oko 1869. počele dolaziti u grupicama zapošljavale
�U OSVITU HRVATSKOG FEMINIZMA
249
su se kao kvalificirane radnice u njujorškim tvornicama cigara i slale no
vac za put svojim muževima.
Žene iz razvijenijih slavenskih krajeva s takvim iseljeničkim putanjama
bile su i »vidljivije« u zemlji iseljenja, ali i kao subjekti znanstvenih istra
živanja (Čehinje su, npr. imale i svoj časopis Ženske Listy koji se zauzi
mao za žensko pravo glasa). Povijest žena sa slavenskog juga koje su u
prvim desetljećima iseljeničkog života sakrivene od očiju javnosti, već je
problem za istraživanje. Ipak, bile su prisutne u svim porama iseljeničkog
života.
»Mama se sjećala za nas«, piše Amelia Batistich o svojoj majci. Majke
su u svojoj tradicionalnoj ulozi prenosile na djecu baštinu »starog kraja«
— jezik, običaje, moralne vrednote. One su često primale u svoje kuće
na stan i hranu sunarodnjake samce, postajući boarding-boss (gazde) u
malim enklavama naših ljudi (boarding houses). Kuhale su, prale i spre
male danonoćno, poboljšavajući tako obiteljski budžet. Dijelile su sudbi
nu svoje klase: mnogi štrajkovi ne bi uspjeli da nisu podržavale i bodrile
»svoje« muškarce u surovom klasnom boju. Stjepan Lojen ( Uspomene
iseljenika, Zagreb, 1963) sjeća se njihove velikodušnosti. Držale su svoje
stanare besplatno za štrajkova i velike ekonomske krize, svojim tijelima
štitile štrajkaše od napada »kozaka« — privatne policije poslodavaca.
Slovenka Anna Clamenc, »junakinja štrajka« u rudnicima bakra u Calumetu (SAD) 1913. osnovala je prvu žensku organizaciju za potporu štraj
kaša.
Milena Gaćinović-Šotra jedna je od prominentnijih figura srpskog
radničkog pokreta američkih Srpkinja. Za ekonomske krize i naše ise
ljenice napuštaju izolaciju domova jer su ih kao jeftiniju radnu snagu
poslodavci radije zapošljavali. Suočene sa svijetom najamnog rada, poči
nju sudjelovati u aktivnostima sindikata, kulturno-prosvjetne i političke
organizacije. Osobita je zasluga naših iseljenica u antifašističkoj mobili
zaciji i prenošenju istine o NOB-u. Kako bi što bolje pomogle borcima
i stanovništvu u »starom kraju«, osnovale su 1944. u Pittsburgu Central
no vijeće američkih Hrvatica sa zadatkom da s Vijećem američkih Hrva
ta i Hrvatskom bratskom zajednicom prikupe pomoć u vrijednosti mili
jun dolara. Uz prvu predsjednicu te organizacije Rose Plodinec, za
počasne predsjednice izabrane su Joyce Borden-Baloković i operna diva
Zinka Kunc-Milanov.
Svakako, svojim znojem i istrajnošću naše su iseljenice od pionirke
Divljeg zapada Anne Pipinich, koja je svojim rukama vukla plug po pu
starama tek osnovane države Montane, do brojnih aktivistkinja suvreme
�250
KONJI, ŽENE, RATOVI
nih iseljeničkih organizacija, izgradile već same sebi spomenik trajniji od
mjedi.
Povijest ostaje tek da vjerno to zabilježi.
S PO R O ST-O PO R O ST: K N JIG A RADE IVEKO VIĆ
Fascinira činjenica da u književnosti poput hrvatske, bez izraženijega
kontinuiteta feminističke kulture i samosvijesti (ako izuzmemo nekoliko
časnih iznimaka poput Dragojle Jamević, Marije Jurić Zagorke, primje
rice), već četvrti put u ovom desetljeću nalazimo znalački tretiran jedan
od omiljenih toposa suvremenog feminizma i ženskog pisma: odnos majka-kći. Kći iz romana Sunčane Škrinjarić Ulica predaka (1980) ne
ublažava usijanje paralizirajućeg nepotkupljivog pogleda djeteta. Ono
pamti kolosalnost svih majčinih zločina intenzitetom upravno-proporcionalnim svojoj sićušnosti. Irena Vrkljan (Svila, škare, 1984) vraća se smjer
no na mjesto zločina, u djetinjstvo, kako bi ih obje pokušala iskupiti u
nekoj sivoj bezvremenoj odraslosti čije neizlječive rane prekriva svilenom
paučinom. I autobiografski roman Slavenke Drakulić Hologrami straha
(1987) savršeno kontroliranim stilom ljušti sloj po sloj patine sentimen
talnosti koja prekriva neizrecivu istinu ženskog rodoslovlja.
Najnovija knjiga Rade Iveković Sporost-oporost (Grafički zavod Hr
vatske, 1988) svjesno izmiče mogućim žanrovskim određenjima. Rada
Iveković poznata je kao autorica veoma širokog dijapazona interesa: uz
sustavno bavljenje indijskom filozofijom (napisala je nekoliko veoma za
paženih knjiga), djeluje kao književni kritičar, popularizira ženske studije
i feminističku kritiku znanosti i filozofije, a njezine prijašnje dvije knjige
sabiru razmjenu epistolarnih eseja s Bogdanom Bogdanovićem... Previra
njem igrivih mijena razina iskaza — samom svojom formom njezin naj
noviji tekst afirmira jednu od ideja koje će na različite načine tematizirati: Kako uzgojiti/sačuvati mnoštvenost očišta (očitovanja vlastitog bića)
neprestano ugrožavanu civilizacijskim-društveno-političkim-ideološkim
zahtjevom za svođenje na neupitni (očinski) »čvrsti okvir«. Ali istinsko
vezivno tkivo teksta znači opipavanje (mnoge stranice svjedoče o čulnosti
te čežnje mjesta majke u životu kćeri, traganje za ožiljkom prekinutog
dodira, za dosezanjem punine odnosa. Taj se susret, sluti autorica, ima
zbiti u jeziku (»Ova je knjiga mnome napisana, a od tebe pročitana«).
Jezik je »tutkalo«, melem koji bi možda mogao »zakrpati razliku«.
U naporu »prevođenja majke u jezik« Rada Iveković problematiku
jezika promišlja u kontekstu razmatranja njegovih izražajnih mogućnosti
�U OSVITU HRVATSKOG FEMINIZMA
251
u suvremenoj umjetnosti, često citirajući duhovne saveznike svoga pot
hvata — od gramatike orijentalnih jezika do Prousta i Handkea, ili ve
likih svećenica ženskog pisma. Pomno pripremajući žuđeni susret s maj
kom, upušta se u veliko spremanje kućanstva djetinjstva i mladosti. Bez
sentimentalnosti i poniznosti, jedino prizivajući »obuhvatno milovanje
majčina pogleda« odgađat će, jedan po jedan, prašan mit utopije kojom
je generacija otaca revolucionara obdarila ovu »vršnjakinju države«. Bru
talna nametljivost oca i onog autoriteta (svjetonazora koji simbolizira),
blijedi pred tragom neuhvatljive majke... Odbacivanjem odnosa domina
cije, odnos majka-kći ukazuje se kao odnos izvan povijesti, nasilja, umi
ranja. Fiksira se kao »ponavljanje koje ne ubija, koje prolazi kroz dru
goga, koje pretpostavlja i traži trećeg a ne isključuje ga«.
Sporost-oporost a priori prokazuje teoretiziranje (»te(r)orizam«). Pa
ipak, onaj tanahni, zameteni puteljak, parafrazu pupčane vrpce koja vodi
k majci i briše razlikovanje među njima (majka postaje kći i obratno),
koja ih sažima u nekoj pred(post)povijesti, potražit će autorica u svakom
dostupnom (teorijskom) referencijalnom okviru. Prkosnom ležemošću
opunomoćenice postmodeme Rada Iveković ispisuje svoju intelektualnu
autobiografiju. Vodi nas prostranstvima indijske kozmogonije, teksaške
pustinje, olovnim krajobrazima naše stvarnosti nakon revolucije, pariš
kim teatrima, handkeovskim brisanim prostorima — k šutljivoj, izmaštanoj majci.
Ovoj knjizi, primjerenoj po svojoj suvremenosti i otvorenosti, moguće
je prići na mnogo načina, i zasigurno će svaka čitateljica/čitatelj to učiniti
na svoj način. U književnosti koja već dulje vrijeme glavinja u traganju
za autentičnim izrazom — od egzotike borhesovskog podražavanja, do
nasilnog braka podžanrova — Sporost-oporost, kao posljednji u nizu sa
mosvjesnih ženskih glasova, definitivno prekida s tradicijom samozatajne
šutnje.
ISPRED M O G UĆNO STI RECEPCIJE:
VERA STEIN ERLICH
Problematika odnosa spolova promatrana kao indikator određenog
modela kulture i kao društveni odnos sui generis, na svojstven način pred
stavlja vezivno tkivo raznorodnih radova Vere Stein Erlich objavljenih u
četrdesetogodišnjem rasponu. Od objavljivanja knjige K olektivni rad u sa vrem enoj šk oli 1933. godine, do teksta R egionalne razlike u em ocionaln oj
�252
KONJI, ŽENE, RATOVI
klimi, posljednjeg objavljenog rada 1974. godine, ta je tematika leitmotiv
njezinog plodnog i angažiranog djela.
Analiza koja tu, u današnjem vremenu ponovno aktualiziranu, proble
matiku stavlja u žarište svog zanimanja, ima šansu da pokuša ispuniti
višestruku zadaću. To je, u prvom redu, ponovno otkrivanje onih znan
stvenih i publicističkih radova te autorice koji su u vrijeme svog nastanka,
tridesetih godina bili ispred mogućnosti recepcije vlastite sredine. No,
oni nam danas govore neobičnom svježinom i aktualnošću već i stoga što
se javljaju u prepoznatljivoj atmosferi ponovljene svjetske ekonomske i
društvene krize. Pored toga otvara se mogućnost da nakon četrdeseto
godišnjeg povijesnog iskustva utvrdimo stupanj razgradnje one slike svi
jeta čije je dezintegracijske procese autorica već tada razmatrala, kao i
stupanj ostvarenja utopijskih mogućnosti koje je tadašnja kriza vladajućeg modela kulture nagovještavala. Naposljetku, osvrt na odnos spolova
u djelu Vere Stein Erlich olakšava nam i evaluaciju pionirskog karaktera
njezinih radova, budući da postoji mogućnost usporedbe s bogatom su
vremenom literaturom koja problematizira istu temu, a nastala je kao
odgovor društvenih znanosti na poticanje novih društvenih pokreta, i to
posebice neofeminističkog pokreta sedamdesetih godina.
Razmatranje odnosa između spolova u djelu Vere Stein Erlich pratit
ćemo u okvirima specifičnog konteksta raznih područja njezinog istraži
vanja i djelovanja.
Prvu skupinu čine radovi s područja psihologije i pedagogije, gdje je
odnos spolova problematiziran u kontekstu kritike građanske porodice.
Osobit je naglasak na kritici spolnog determinizma u distribuciji moći i
hijerarhijskoj strukturi obitelji, te specifičnoj socijalizaciji muške i ženske
djece. Polarizacija spolnih uloga koja je rezultat takve socijalizacije čini
okosnicu jednog inače svagda latentnog, no katkada i veoma oštrog, ma
nifestnog konflikta — rivaliteta i nerazumijevanja muškaraca i žena kao
odvojenih društvenih grupa.
Druga skupina radova vezana je uz publicističku i javnu djelatnost Ve
re Stein Erlich, i nadahnuta je kritičkim angažmanom u širem kontekstu
borbe za demokratizaciju društva tridesetih godina. Usredotočivši se na
razobličavanje autoritarnog karaktera spolne i dobne asimetrije u ras
podjeli društvene moći, te na prevladavajuću praksu diskriminacije koja
je njegova neizbježna posljedica, ona stavlja znanstvenu analizu u službu
neposrednog mijenjanja društvene svijesti i stvarnosti.
Konačno, budući da su antropološka istraživanja te autorice danas
najbolje poznata, ovdje ćemo samo naznačiti mjesto i način na koji je
problem odnosa spolova u njima prisutan. Osvrnut ćemo se i na promiš
�U OSVITU HRVATSKOG FEMINIZMA
253
ljanja u kojima Erlichova tijekom posljednjeg desetljeća života nastoji
ocijeniti dosege promjena u tradicionalnom modelu odnosa među spo
lovima. U njima je očigledna težnja k reafirmaciji nekih aspekata tradi
cije na uštrb aktualnog stanja.
U prvim publiciranim radovima autorica, psiholog po prvobitnoj vo
kaciji, bavi se problemima odgojnog i obrazovnog procesa u okviru ta
kozvanog pokreta nove škole. Serija knjiga objavljena od 1933. do 1936.
godine — Kolektivni rad u suvremenoj školi1, Individualna psihologija u
školskoj praksi2, Metoda Montesori3, i Današnje dijete — Problemi suvre
menog odgoja4 — pokazuje širenje njezinog zanimanja od popularizacije
nove škole koja predstavlja kritičko osporavanje te tradicionalne repre
sivne institucije k problematici razvojne psihologije, da bi se naposljetku
usredotočila na kritiku građanske porodice.
Vera Stein Erlich prva je u našoj sredini koja s oduševljenjem i odo
bravanjem izvještava o pokretu nove škole koji je djelovao u prednacističkoj Njemačkoj. U spomenutim radovima nastoji opisati novu odgojnu
praksu koja osporava represivnu spregu autoritarne škole i obitelji. Školu
razobličava kao represivnu instituciju što služi obnavljanju autoritarne
ideologije odgajajući svoje štićenike za neupitno prihvaćanje postojećih
društvenih uloga i odnosa. Najaktivniji činioci pokreta nove škole su, po
njenim riječima, »silno zamašni i revolucionarni« omladinski i ženski po
kret. U knjizi Kolektivni rad u suvremenoj školi opisana su temeljna na
čela tog pokreta. On se zasniva na isticanju racionalnosti nasuprot na
glašavanju »čuvstvenog odgoja« i iracionalnog idealizma Blut und Boden
ideologije koji »zastupaju tezu da se razumom ne mogu riješiti socijalni
problemi«5, te na izgrađivanju slobodne i kritične ličnosti nasuprot po
daničkoj poslušnosti i, naposlijetku, uvođenju koedukacije kao preduvje
ta stvaranja jednog novog, bliskog, spontanog i slobodnog odnosa među
spolovima. Opisane su »samosvjesne djevojke«, »intimna prijateljstva iz
među pojedinih mladića i djevojaka« što nisu »smetnja u radu niti koga
uznemiruju«6. Zajednički odgoj djeluje »naročito na obaranje predrasu
da o različitim prirođenim svojstvima muškarca i žene«, piše autorica u
knjizi Današnje dijete. Ističe se da koedukacija nije puko mehaničko stva
ranje mješovitih razreda. Tek ako je odgajatelj uspio razbiti predrasude
o inferiornosti djevojaka što ih djeca donose u školu, smije se govoriti o
rezultatima koedukacije.
Erlichova u tim radovima tek ovlaš dotiče socio-ekonomske i povije
sne razloge društvene krize, budući da težište zanimanja usmjerava na
mikrorazinu društva — situaciju pojedinca i obitelji. Tragajući za uzro
�254
KONJI, ŽENE, RATOVI
cima neslobode i nelagode, utječe se psihoanalitičkim kategorijama i interpretativnim modelima. Iako se najviše oslanja na individualnu psiho
logiju Alfreda Adlera, radovi iz tog razdoblja otkrivaju autoričino po
znavanje Freuda i Reicha.
Vera Stein Erlich »razračunava« s atmosferom nejednakosti o kojoj
govori psihologijskom analizom mehanizama primame socijalizacije.
Osobitu pažnju poklanja društvenoj konstrukciji spola i ulozi seksualnog
potiskivanja, te funkciji porodice kao posrednika »nesvjesnog« obnavlja
nja postojećih nejednakosti. »Nove ekonomske prilike«, zaključuje auto
rica, zaoštrene postojećom krizom, suočile su pojedince s neodrživošću
zatečenih modela spolnih uloga i patrijarhalne porodice. Nužda ekonom
ske emancipacije velikog broja žena nespojiva je s prevlašću muškaraca
u porodici. No, traženje novih modela odnosa među spolovima nije se
pokazalo kao jednostavan i bezbolan proces. Dok je s jedne strane to
prelazno razdoblje bilo obilježeno nesnalaženjem pojedinca, s druge je
rezultiralo stvaranjem ženskog i omladinskog pokreta.
Kritika građanske obitelji Vere Stein Erlich temelji se, kako smo već
spomenuli, najvećim dijelom na psihoanalitičkim spoznajama. Psihoana
lizu poima kao kritičko oruđe privilegiranih marginalaca. To su u prvom
redu »proleterizirani intelektualci«, »mlađi i ženski članovi velegradskih
familija koji su uživali prava druge klase«, a potječu iz »srednjih i krup
nih« građanskih slojeva7. Psihoanalitička teorija o štetnosti zatomljenih
i potisnutih poriva, po shvaćanju autorice, odražava borbu žena protiv
svakog ugnjetavanja, »koje je u tom historijskom momentu postalo čista
nepravednost i brutalnost«8. No, ona se ne zaustavlja samo na toj ravnini
kritike obitelji. Žene i djeca su, pored »podjarmljivanja u seksualnom
pogledu« i na drugim područjima podložni muškarcu, a osobito u eko
nomskom pogledu. »Čitavo je doba patrijarhata ispunjeno autoritetom«,
piše autorica u knjizi Današnje dijete9. Patrijarhalna je porodica samo
jedna instanca autoritarnog društva te stoga ne iznenađuje što ona »ne
ostavlja mnogo mjesta za ostvarivanje ni izgrađivanje drugarstva, jedna
kosti i solidarnosti.«10 Upravo kriza načetog autoritamo-patrijarhalnog
sklopa vladajuće kulture koja je rezultirala otvorenim konfliktom ne/pri
vilegiranih članova obitelji, stvorila je preduvjete za razvoj pokreta za
emancipaciju žene. No, autorica unatoč izraženim simpatijama za taj po
kret ističe opasnost »nepotpune emancipacije«, takvog stanja na kojemu
žene još i danas najviše participiraju. Stari oblici društvenog uvjetovanja
spolnih uloga postali su neadekvatni i u suprotnosti s izraženim aspira
cijama deprivilegiranih grupa, dok do kvalitetnog pomaka nije došlo.
�U OSVITU HRVATSKOG FEMINIZMA
255
Stare uloge nisu u potpunosti odbačene, one su tek modificirane nekim
novinama, što je u slučaju žena dovelo do pukog udvajanja uloga.
Osobito su bliska suvremenim feminističkim analizama opažanja Vere
Stein Erlich koja se odnose na proces socijalizacije ženske djece. Ona
potvrđuju poznatu izreku Simone de Beauvoir da se žena ne rađa, već
da se ženom postaje.
I naposljetku, bitna instanca kritike društvene uvjetovanosti ženstve
nosti predstavlja osporavanje ideologijske mistifikacije te uvjetovanosti,
zaodjevene u načelo »ženske prirode«. Najuočljiviji primjer je dogma o
»materinjem instinktu« koji biološku činjenicu Što žene rađaju djecu želi
predstaviti kao tvrdnju u prilog majčinstva kao najadekvatnijeg »poziva«
žene. Erlichova argumentirano osporava takvo idealiziranje majke kao
»prirodne« i »instinktivne« odgojiteljice i zalaže se za racionalni, neautoritami odgoj obaju spolova.
Rezimirajući prikaz te skupine psihologijskih rasprava Vere Stein E r
lich valja istaći da je u njima autorica analizirala bitne determinante od
nosa među spolovima. Ženske studije, disciplina koja je znanstveni status
izborila sedamdesetih godina, ponovno su aktualizirale mnoge teme o
kojima ona piše tridesetih godina. Studije suvremenih autorica u rasponu
od Simone de Beauvoir, Juliet Mitchell, Ann Oakley, Adrianne Rich,
Elisabeth Badinter, Nancy Friday, Elene Gianini Belotti11 i mnogih dru
gih s obiljem novih uvida i empirijskih potkrijepa potvrđuju ispravnost
njezinih hipoteza i svjedoče o pionirskom karakteru autoričinih radova.
Vera Stein Erlich djelovala je svojim napisima u okvirima bogatog i
raznovrsnog ženskog pokreta u Jugoslaviji između dva rata. U njima na
popularan način iznosi teze iz znanstvenih radova, a često ih i radikali
zira. Svoje je feminističke tekstove objavljivala u zagrebačkom tjedniku
Židov, te beogradskim mjesečnicima Život i rad i Žena danas. Suradnja
u potonjem zasigurno je rezultat veza stvorenih u takozvanom klubu dr.
Bene Steina, njezina supruga.12 Žena danas što izlazi u Beogradu od
1936-1940. godine glasilo je komunistički inspiriranih žena koje, slijedeći
politiku Narodnog fronta, izdaju svoje glasilo i pridružuju se građanskim
feminističkim organizacijama tražeći način za legalnim javnim djelova
njem. Neke od aktivistkinja i suradnica posjećivale su spomenuti klub u
kući Vere Stein Erlich.13
U tekstovima objavljenim u glasilu zagrebačke židovske općine Židov
u toku 1935. godine14 problematiku emancipacije žene promatra i ko
mentira u okviru aktualnih zbivanja u židovskoj zajednici. S ponosom i
nadom piše o položaju »moderne jevrejske žene« u prvim kibucima
�256
KONJI, ŽENE, RATOVI
(»kvucama«), o ispravnom postavljanju ženskog pitanja unutar cionistič
kog pokreta, o učestalim pojavama diskriminacije žena u radu samih ži
dovskih općina, te o uspjesima jevrejske ženske organizacije W IZO koja
pomaže svojim članicama »da pređu granice svog uzanog privatnog živo
ta i nađu vezu s realnim svijetom, s onim stvarnim socijalnim i nacional
nim pritiskom koji daje poticaja za rad«.15
U publicističkim se radovima autorica često osvrće na društvenu prak
su feminističkih pokreta. U napisu »Prava žena«, prvom u seriji javljanja
u Ženi danas16 konfrontira mišljenje o potrebi, odnosno izlišnosti femi
nizma u drugoj polovici tridesetih godina. Protivnici jednakosti žena istu
paju s tezom njihove eliminacije s tržišta rada (»iz zvanja«) i osporava
njem aspiracija za sudjelovanjem u javnom i političkom životu (artikuli
ranom u zahtjevu za pravom glasa) i zagovaraju zatvaranje u porodicu,
unutar koje »neka bude ono prirodno, bezazleno i djetinjasto stvorenje
na veselje sebi i svojima.«
Razloge otpora ženskom pokretu nalazi u činjenici što on ne predstav
lja samo još jedan napad na patrijarhalne i autoritarne mehanizme druš
tvene regulacije već i u njegovim dalekosežnijim aspiracijama i prianjaju
uz »interese širokih slojeva«17. Antifeministi mogu zagovarati »podjelu
sfera za spolove«, no praksa otkriva zastrašujuću neimaštinu, eksploata
ciju žena, prisilno rađanje zbog zabrane »regulacije poroda« (jer »oni su
strogi čuvari morala«). Erlichova ih prikazuje kao one krugove koji vide
»rješenje sviju poteškoća u ratu, koji tvrde da sve vrline dozrevaju tek
pod oružjem«18. Pobijajući u istom tekstu argumente protiv proširenja
ženskih prava, za koje smatra da ne mogu ni u jednoj točki izdržati kri
tiku, Vera Stein Erlich u prilog svojim stavovima iznosi tezu o povijesnim
šansama marginalnih grupa. Ona smatra da su »nove grupe, ranije bespravne, mnogo zrelije nego što su to proricali protivnici njihove eman
cipacije«, i to stoga što su »istorijski prisiljene na kritički stav.«
Ekonomska je kriza dovela u pitanje već postignute uspjehe femini
stičkog pokreta — pravo na obrazovanje, ulazak žena u zvanja, demo
kratizaciju patrijarhalne porodice. Na žene se gleda kao na konkurente,
dok i one same uviđaju tegobnost »poluemancipovanog položaja«, ističe
autorica u tekstu »Žena i porodica« tiskanom u časopisu Život i rad19.
No, taj uzmak nije imao reprekusije isključivo na planu javne djelatnosti
žena. U privatnom životu on će uzrokovati regresiju na preživjele patri
jarhalne forme obitelji i uzdrmati novostečenu samosvijest žena.
U pojedinim tekstovima Vera Stein Erlich posebno se bavi problema
tikom porodice. Tako članak »Istraživanja o porodici« tiskan 1937. go-
�U OSVITU HRVATSKOG FEMINIZMA
257
dine u Ženi danas20 predstavlja pledoaje za znanstveno potkrepljivanje
aktualnih diskusija pro i contra porodice.
Rezimirajući značaj publicističke djelatnosti ove autorice, valja istaći
neke probleme koji i u današnjem znanstvenom proučavanju odnosa spo
lova zauzimaju važno mjesto. To je problematiziranje odnosa emancipa
cije žene u privatnoj i javnoj sferi, te radikalna kritika ahistorijskog po
imanja kategorija priroda i kultura. Erlichova naglašava društveni karak
ter procesa formiranja spolnosti i kodificiranog različitog ponašanja, pri
čemu njene ideje pokazuju veliku bliskost sa sofisticiranijim rezultatima
suvremene antropologije žena, osobito sa shvaćanjima Sherry Ortner21 i
određenjem »sistema spola/roda« kojim Gayle Rubin označava sklop
aranžmana kojim jedno društvo pretvara biološku spolnost u proizvode
ljudske djelatnosti22. Pored toga treba ukazati i na autoričino angažirano
shvaćanje zadaće empirijskih društvenih znanosti kao bitne instance
društvene kritike.
Zavojit je i mjestimično tegoban put kojim je Vera Stein Erlich stigla
do reputacije i karijere socijalnog antropologa. U više je napisa prikazala
svoju evoluciju od prve ankete provedene u razdoblju od 1937. do 1940.
godine, započete upitnikom od 130 pitanja o porodičnom životu i po
ložaju žene u tradicijskoj kulturi, provedene u 300 jugoslavenskih sela.
Početkom šezdesetih godina konačno je objavila svoje pionirsko istraži
vanje u cjelovitoj publikaciji — knjizi Porodica u transformaciji tiskanoj
prvi put 1964. godine (Naprijed, Zagreb). Problemi obrađeni u toj studiji
pripadaju krugu socijalno-psiholoških aspekata istraživanja porodice:
problematika autoriteta, konflikata i rivaliteta, ljubavi i mržnje, grupacija
unutar porodice, ranga i pozicije članova i procesa transformacije svih
odnosa. Velike razlike u porodici raznih krajeva Erlichova je istraživala
prvenstveno s »historijskog i ekonomskog gledišta, naime dodire, sukobe
i infiltracije koji su izvana djelovali na području i na prilagođavanje čita
vog života nadirućoj novčanoj ekonomiji.«23
Odnos spolova u socijalno-antropološkim radovima Vere Stein Erlich
praćen je u kontekstu proučavanja procesa transformacije tradicijske po
rodice kojoj je dobna i spolna razdioba bila temelj čitave strukture. Te
žište se, dakle, pomiče s radikalne kritike jednog historijskog oblika po
rodice, k istraživanju njezine evolucije. U daljnjim studijama nastalim
šezdesetih i sedamdesetih godina, Erlichova razrađuje i proširuje proble
me već sadržane u okviru tog zamašnog projekta. Krajem šezdesetih go
dina u jednom tekstu predlaže ponavljanje svoje pionirske studije nakon
�258
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
v re m e n s k e d is ta n ce o d trid e se t i tri g o d in e. K a o n a ro č ito in trig an tn u n e
p o z n a n icu sp o m in je e m o c io n a ln e v eze čla n o v a p o ro d ice . U toj se točki
kru g au to ričin ih in te re sa n a nek i n ačin z a tv a ra : p re d e n je p u t o d in te re sa
z a ind ivid ualnu su dbinu o tu đ e n o g p rip ad n ik a g rađ an sk o g d ru štva, p rek o
o tv o re n o sti z a in te ra k cije ljudi o kup ljenih u dru štven im p o k re tim a , tr a
dicijskim seo sk im z a je d n ica m a , p a n azad d o su dbine p o je d in a ca u v re
m e n u u k o jem se jo š nisu stišali tek to n sk i p o tre si onih društven ih i kul
tu rn ih m ijen a o k o jim a p iše n a p o če tk u svoje k a rijere. P o tre b u takvog
istraživ an ja p o tk re p lju je p o n jen o m m išljenju n eu tem eljen im i p ro izvo
ljnim tv rd n ja m a u č e sta lim u ča s o p isim a i p o p u la m o -n a u č n o j lite ra tu ri,
k o je sv o jim au to rita tiv n im to n o m že le »im p re sio n ira ti č ita o c a « . T o su
tv rd n je d a b ra k n e m a b u d u ćn o sti, d a sen tim en ti p rip ad aju p ro šlo sti. Iako
je E r lic h o v a sk lo n a p rizn ati d a se » n a p o v ršin i« o p a ž a »velika b ezo b zir
n o st m u š k a ra c a « , i » te šk e tr a u m e « k o je sv ak o d n ev n o doživljavaju žene
svih g e n e r a c ija u intim nim o d n o sim a , o n a to sta n je pripisu je cin ičnom
o d b a civ a n ju v a ž n o sti dijad ičkih o d n o sa . N a tra g u takvih razm išljan ja V e
r a S te in E r li c h više n e slijedi in te re s z a p o ro d icu k ao p o v ijesn o u v jeto
v a n u /p ro m je n jiv u k a te g o riju , v e ć je p r o m a tr a k ao u n iverzaln u ljudsku
tv o rb u . Š to v iše , u p re d g o v o ru knjige Ju go sla v en sk a p o ro d ic a u transfor
m a c iji, z a te m e lj ta k o u n iverzalističk i sh v aćen o j p o ro d ici uzim a » o sje ća j
n o p o v eziv an je ljud i« i »ind ivid ualističku k o m p o n e n tu ljudske narav i«,
što su p re ro g a tiv i/a s p ira cije tek p o ro d ic e razv ijen o g g rađ an sk o g društva.
P o r e d to g a , a u to r ic a se p o ziv a i n a »čo v je čje o rg an sk o u s tro jstv o « 24 i
r e z u lta te istraživ an ja sličn ih ob lik a u d ru živan ja kod a n tro p o id a (citira
K o n r a d a L o r e n z a i D e s m o n d a M o ris s a ). U tim ra d o v im a b io lo šk o m d e
te rm in iz m u p rid ru žu je se i ku lturni d e te rm in iz a m pri in te rp re ta ciji p o
lo ž a ja ž e n e 25. Ista k n u ta je ta k o đ e r a u to ričin a težn ja z a re a firm a cijo m
tra d icije . T o in zistiran je n a trad iciji, k o n tin u itetu , n a o d re đ e n n ačin stoji
u su p ro tn o s ti s k ritičk im o d n o so m sp ra m n jen e b re m e n ito sti h ije ra rh ij
sk im i a u to r ita rn im e le m e n tim a k o je a u to ric a ra z o b liča v a u ra d o v im a iz
trid e se tih g o d in a . T a k a v p re n o s te ž išta in te re sa m o g u ć e je razu m jeti
u k olik o u z m e m o u o b zir o k o ln o sti p o d k o jim a su ti in teresi izražavan i.
T r id e s e te g o d in e n ag o v ještav aju k a ta s tro fu svjetskih ra z m je ra , lo m svih
p o z n a tih tra d icija , reg resiju u b a rb a rstv o . Š e z d e se te i se d a m d e se te , pak ,
d aju više n a d e u k o n tin u ite t ljud skog o p sta n k a , ta k o d a j e shvatljiva te ž
nja z a » v je čn im « , filo g en etsk im istin am a — o n e se p o n o v n o čin e m o
g u ćim a ...
A firm a c ija ljudske afek tiv n o sti n a d a je se k a o p a n a c e ja i z a sve zbiljske
m an jk av o sti o d n o sa m e đ u sp olo v im a.
�U O SV ITU HRVATSKO G FE M IN IZM A
259
Znan stveno djelo n e vred nuje se p rem a odgovorim a koje daje, v eć p r
venstveno p rem a p ro d o rn o sti i o tvo ren o sti pitanja koja postavlja. O tvo
renost u rad o vim a V e r e Stein E rlich iskazuje se konzekventnim poziva
njem na p ra k su kao jedini kriterij vred novanja tuđih i vlastitih rezultata.
Znanstvena i publicistička prom išljanja te au to rice o odnosu spolova u
vrem enu brzog povijesnog to k a u crtala su nova p odručja relevantnosti i
upitanosti tam o gdje su nek ad bila bijela pro stran stv a sam orazum ljivosti,
trom e i uspavane, n ep o m ičn e »p riro d e«. A k o pri tom prom išljanju E rlichova s v ećo m p o m n jo m p ro m a tra položaj žen a u tom odnosu, to je zato
što njihov prosvjed protiv nejed nakosti p redstavlja historijski novum na
ovom tlu i o tv a ra n ek e, jo š n ed ostign ute, utopijske m ogućnosti. P o sto ja
nje auto n o m n o g ženskog p o k re ta tridesetih god ina osiguralo je javni p ro
stor za artikulaciju to g pro sv jed a. O n je dan as za trt u zaborav, i stoga su
radovi V e re Stein E rlich što se bave tom problem atikom doživjeli istu
sudbinu.26 N ak an a o vog p rik aza bila je da b arem djelom ično ispravi tu
nepravdu.
BILJEŠKE
1 Kolektivni rad u savremenoj školi, Minerva, Zagreb, 1933.
2 Individualna psihologija u školskoj praksi, Minerva, Zagreb, 1934.
3 Metoda Montesori, Minerva, Zagreb, 1934.
4 Današnje dijete — Problemi suvremenog odgoja, Atlas nakladnog zavoda u Zagrebu, Zagreb,
1936.
5 Kolektivni rad..., nav. dj., str. 8-11.
6 Isto, str. 66.
7 Individualna psihologija..., nav. dj., str. 11.
8 Isto, str. 8.
9 Današnje dijete..., nav. dj., str. 11.
10 Isto, str. 11.
11 Simone de Beauvoir, The second sex, Penguin Books, Baltimore, 1975; Juliet Mitchell, Women's
Estate, Penguin Books, Baltimore, 1973; Ann Oakley, Women Confined: Towards a Sociology of
Childbirth, Martin Robertson, Oxford, 1980; Adrianne Rich, Of Woman Bom. Motherhood as
Experience and Institution, Virago, London, 1977; Elisabeth Badinter, L ’amour en plus. Histoire
de I’amour matemel XVIIe — XXe siicle, Flammarion, Paris, 1980; Nancy Friday, My Mother/My
Self: The Daughter's Search for Identity, Fontana/Collins, 1979; Elena Gianini Belotti, Dalla parte
delle bambine, Feltrinelli Editore, Milano, 1973.
12 »Dr. Stein inicirao je i osnivanje Radne zajednice za individualnu psihologiju; u njoj su se okup
ljali pedagozi, liječnici, psiholozi, sociolozi koji su nastojali nadrasti pomodni interes i isprazno
intelektualiziranje izvornim socioloSkim istraživanjem, obrazovnom i medicinskom praksom.«,
prema; Zorica Stipetić, Argumenti za revoluciju — August Cesarec, CDD, Zagreb, 1982, str. 282.
13 Usp.: Mladen Iveković, Hrvatska lijeva inteligencija 1918-1945, Naprijed, Zagreb, 1970, knjiga
I, str. 280-287.
14 Slijedeći tekstovi objavljeni su u tjedniku Židov: »O uspjesima feminističkog pokreta«, 9, 1. 3.
1935, str. 6: »Žene i općinski izbor«, 40, 27. 9. 1935, str. 8-9; »O aktiviranju žena«, 52, 20. 12.
1935, str. 4. U kasnije objavljenom tekstu »Alfred Adler; Povodom smrti osnivača mdnnduatae
psihologije«, 24, 11. 6.1937, str. 5, ističe zasluge Adlerovih teorija (ali i njegovog učitelja freuda) u razobličavanju »konvencionalne laži o sretnoj i zadovoljnoj porodici«.
�260
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
15 »O aktiviranju žena«, nav. dj.
16 »Politička prava žena«, Žena danas, I, 1936, 1, str. 15; »Istraživanje o porodici«, II, 1937, 5-6,
str. 7-8; »Omladinska pitanja«, III, 1938, 14, str. 15-16.
17 »Politička prava žena«, nav. dj.
18 Isto.
19
»Žena i porodica«, Život i rad, Socijalno-književni časopis, 1938, juli-avgust, sv. 10 i 11, str. 11
—
12.
20 »Istraživanja o porodici«, nav. dj.
21 Sherry Ortner, »Žena spram muškarca kao priroda spram kulture?«, u: Antropologija žene,
Zbornik, ur. Žarana Papić i Lydia Sklevicky, Prosveta, Beograd, 1983, str. 152-183.
22 Gayle Rubin, »Trgovina ženama: Beleške o ’političkoj ekonomiji’ polnosti«, isto, str. 93.
23 »Sudbina jedne ankete: Umjesto predgovora«, u: Jugoslavenska porodica u transformaciji, Liber,
Zagreb, 1971, str. 17.
24 »Kriza ili transformacija porodice«, Gledišta, XV, 1974, 3, str. 336.
25 »An Antropologist’s View of Different Gender Roles«, rukopis.
26 U popisu »važnijih članaka« spomenutih u knjizi Jugoslavenska porodica u transformaciji, nav.
dj., str. 505, ne nalazimo ni jedan od autoričinih feminističkih članaka koji ne bi i po današnjim
standardima bili kadri izdržati znanstvenu kritiku.
�12
Biologija kao sudbina
JAJNICI NA TANJURIMA
O dstrane li se pažljivo svi uresi kojim a se cifrasto nastoji »o brazložiti«
opravdanost diskrim inacije p o spolu, o staje tek jed n a činjenica koja ra
zlikuje žen e od m u šk araca — njihova tijela. T e o rije m uške su periornosti
kao posljednji arg u m en t prizivaju biologiju. A m edicina — disciplina ko
ja se nalazi n a razm eđ i b iologije i socijalne politike, svijeta laboratorija
i svakodnevnog života — javnosti p o d astire in terp retacije bioloških te o
rija. Im ajući n a um u u p rav o tu funkciju m edicine i njezin doprinos seksističkoj ideologiji, dvije aktivistkinje ženskoga zdravstvenog p o k reta u
SAD B a rb a ra E h re n re ic h i D eid re English upustile su se u ranim danim a
novoga fem inističkog p o k re ta u to d a istraže socijalnu historiju žena i
medicine u A m erici ( Com plaints and, D isorders. T h e S exual Politics o f
Sickness. 1 9 7 3 ).
U svom su p am fletu , d o d an as če s to citiran o m i potkrijepljenom broj
nim novim istraživanjim a, p o šle od uvjerenja da je idejam a koje o žen a
ma lansira, sek sizam u m edicini efikasna sn aga društvene kontrole. Svoje
su istraživanje u sred o to čile n a razdoblje od druge polovice X I X . do dva
desetih g od ina n ašeg sto ljeća, je r u tom razdoblju up ravo m edicina po
staje glavnim u p orištem za »znan stv en o « opravd anje potlačivanja žena,
preuzevši štafetn u palicu od religije koja je ženinu zlu i bolesnu narav
prozrela jo š od E v in e esk ap ad e. T o je i razdoblje kad a se form ira m edi
cinska profesija, kao m uški elitizam koji je definitivno razvlastio on o što
je nakon p ro g o n a v ještica o stalo od ženskog au to riteta na području lije
čenja i farm akologije.
Ž en e o n d a (k a o što u o stalo m , nisu ni d an as) nisu bile jedinstvena sku
pina, niti su bile p o tlačiv an e n a isti način. Z a žen e iz vladajućih ldasa
društvo je propisivalo život dok o n e trom o sti, a za on e iz obespravljenih
slojeva težak rad u b itačn o g tem p a. Ž e n e i d jeca v eć su od šeste godine
�262
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
radili i p o še s n a e st sati n a d an u tv o rn ic a m a i ra d io n ica m a z a m inim alne
n a d n ice , a g azd in a je ž e n a bila u re s koji je sv jed o čio o njegovu uspjehu.
N jezin a d o k o n o st, k rh k ost i d jetin jasto n erasp o zn av an je »stv a rn o sti«
p ru žali su m u šk arcu d o k a z e p re stiž a k o je m u n o v a c sam n e bi m o g a o
p rib av iti. S to g a se b io m ed icin sk a m isao p o b rin u la za dva raz ličita ku ta
g le d an ja. B o g a te su ž e n e p rik a z a n e k ao p riro đ e n o b o lesn e , p re sla b e i
su više k rh k e z a sve o sim z a najfrivolnije razb ib rig e, a siro m a šn e su, kao
d a se ra d i o p o sv e različitim ljudskim p o d v rsta m a ženk i, sm a tra n e z d ra
v im a i ro b u stn im a . Ž e n e g orn jih slo jev a bile su »b o le sn e « (š to je o p ra v
d a v a lo d a ih p re z iru k ao slab e i d e fe k tn e ), a ž e n e rad n ičk e klase sm a
tr a n e su » n e z d ra v im a « (k a k o bi se ra cio n a liz ira o stra h od njih ove o p a sn e
i o k a lja v a ju će p r ir o d e ).
D o s a d a i o g r a n ič e n o s t eg zisten cije ž e n a g orn jih slo jev a p o d u p ira la je
m o rb id n i ku lt h ip o h o n d rije — »žen sk e inv alid n osti« — koji se jav lja p o
lo v ico m X I X . s to lje ća . B o le s t je d o m in irala n jih ov o m žen sk o m subkultu r o m , r a z n a lječilišta i sp ecijalisti za žen sk e b o lesti niču po sv u d a p ru
ž a ju ći im m o g u ć n o s t d a se n ečim b av e n e ra d e ć i n išta. N jih o v e b o lesti (i
b an k o vn i ra ču n i njih ovih m u žev a) činili su se g o to v o n eiscrp n im a . Z b o g
to g a je m ed icin s k a p ro fesija u u sp o n u — bijući bitku s p re o sta lim isc je lite ljica m a i b a b ica m a , ali i sa su fražetk in jam a k o je su sve nestrpljivije
k u ca le n a v r a ta m ed icin sk ih fa k u lte ta — sv esrd n o p o d rž a v a la m it o ž e n
skoj frag iln o sti. Išlo se d o tle d a se b o le st izjed n ačiv ala sa ž en stven osti.
» M u š k a r a c koji nije u p o z n a o b o lesn e ž e n e , nije u p o z n a o ž e n e « , p isao je
1 8 8 8 . filadelfijski liječnik S. W e ir M itch ell. Ž e n s k a »b o ležljiv ost« bila je
o d liča n a rg u m e n t d a se ž e n a m a o n e m o g u ći bilo k ak va d ru g a v rsta aktiv
n o sti. P r e m a
rije čim a je d n o g z a k o n o d a v ca iz d ržav e M a ssa ch u se tts:
» D a jte ž e n a m a p ra v o g la sa i m o r a t ć e te izgrad iti lu d n ice u svakoj p o k ra
jini i sud z a ra z v o d b ra k a u sv ak o m g ra d u « . I o b ra z o v a n je je m o g lo im ati
p r ije te ć e p o slje d ice : » A k o ž elim o d a ž e n a u p o tp u n o sti ispuni svoju m a
te rin sk u z a d a ć u , n e sm ije im ati m uški m o zak . A k o bi se sp osob n o sti že n e
ra z v ile d o isto g stu p n ja k a o i u m u šk a rc a , njezini bi o rg an i stra d a li i d o
bili b ism o o d b o ja n i b e sk o rista n h ib rid «, p isao j e u svojoj znan stvenoj
ra sp ra v i n jem ačk i liječnik P . M o eb iu s. K ad su p riro d u i psihologiju ž e n e
sveli n a njezin u rep ro d u k tiv n u funkciju, liječnici su sa sig u rn o šću u s ta
novljivali, iza svih b o lje tica — o d g lavo b o lje d o ku ijih o čiju — sm e tn je
u fu n k cio n iran ju jajn ik a ili m a te rn ic e . P u b e rte t, m e n stru a cija , tru d n o ć a
i m e n o p a u z a d efinitivno su p ro g lašen i b o lesn im stan jim a. D r . B liss j e s
p o n e š to p re z ira re k a o : » U tje c a j jajn ik a n ad ra z u m o m o čitu je se u ž e n
skoj lu k avo sti i h im b e n o sti.« M ed icin sk i m o d el žen sk e p riro d e u tjelo v
ljen u »p sih o log iji jajn ik a « d o v eo j e d o o štro g ra z g ra n ič a v a n ja re p ro d u k
cije o d sek su aln o sti. O b jašn jen o im je d a n em aju »p riro d n ih « sek su aln ih
�BIO LO GIJA K A O S U D B IN A
263
nagona. A k o bi se takvi pojavili, sm atrani su isključivo patološkim a. U
potrazi za to m o p asn om bolesti (iza čeg a se skrivao p rastari strah i fascinacija ženin om »n eu taživom p o žu d o m «), neki su liječnici podraživali
klitoris i grudi svojih p acijen tica. A k o je »b o lest« dijagnosticirana, tre t
mani su varirali od propisivanja po tp u n e izolacije i m irovanja (što je č e
sto bilo jed n ak o n ešto blažoj zatvorskoj kazn i), zab ran e svake intelek
tualne aktivnosti, d o ginekološke kirurgije. O d 1860. do 1890 . osobito je
popularno odstranjivanje jajnika (zv an o »ženska k astracija« ). D r. B a rk er-B en field bilježi kako su n a sastan cim a m edicinskog ud ruženja jajni
ci, kao n ek a v rsta tro feja, n a tanju rim a kružili m eđu liječnicim a. M edu
indikacijam a za odstranjivanje jajnika nalazim o »p režd erav an je, m astu r
baciju, pokušaj sam oubojstva, izostanak m en stru acije, nep ok orn o st i
o pakost«. N em a nikakve su m nje d a je kirurški zahvat (ili sam a prijetnja
njegova izvođ enja) bilo d jelo tv orn o sredstvo da se žen e održi »n a svom e
m jestu«. K ult invalidnosti p ridonio je da se učvrsti njihova ovisnost o
m uškarcim a (financijski su ovisne o m užu, o liječniku je ovisilo njihovo
»preživljavan je«...). I koja bi se usudila pobjeći, m a kako nezadovoljna
bila, kad a je v jero v ala d a je b o lesn a ili da je bolest v reb a na svakom
koraku. N a ko n cu , i želja za p ro m jen o m , za aktivnijim i sm islenijim živo
tom , m ogla je biti krunski d o k az njihove bolesti.
D ak ak o, fem inistkinje i prve liječnice v eć su tad a p ro zre le m edicinu
kao teoriju i praksu i k o n tro le i potlačivanja žen a. L iječn ica M ary P u t
nam Ja co b i pisala je 1 8 9 5 : » U stalnoj brizi za svoje živce koju im nam eću
dobronam jerni ali kratkovidni savjetnici, u skoro ć e i p ostati sam o kup
živaca«. K njiževnica i ek o n o m istica C h a rlo tte Perkin s G ilm an u p ozo ra
vala je am eričk e m u šk arce d a su »uzgojili pasm inu žen a dovoljno slabih
da ih tretiraju kao invalide, ili dovoljno m en taln o oslabjelih da se p re t
varaju d a to jesu — ča k d a im se to sviđa«. Iako je opozicija p o stajala
sve glasnija, lukavi (a i p o h lep n i) protivnik jo š dugo nije pokleknuo. D a
se i do dan as prilično d o b ro drži, svjedoči rasp ro stran jen o st i aktivnost
su vrem enoga ženskog zdravstvenog p o k reta.
BOLEST KAO SUBVERZIJA
Žene, dakako, nisu bile samo pasivne žrtve medicinske ideologije koja
je u drugoj polovici X I X . stoljeća bolest izjednačavala sa ženstvenosti.
Pripadnicima viših klasa na koje je takva ideologija bila u prvom redu
upravljena, otvarala je ograničeni manevarski prostor koji su one, makar
u nekim aspektima, mogle okrenuti u svoju korist.
Stvarna ili simulirana, ali društveno prihvatljiva bolest, oslobađala ih
je s medicinskim blagoslovom od »bračnih dužnosti« u doba kada je kon
�264
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
tr a c e p c ija bila g o to v o n e p o z n a ta , a p o b ačaj v e o m a risk an tan i n eleg alan .
N e k e su se ž e n e u tje ca le b o lesti d a n a seb e sk ren u p o z o rn o st i steknu
izvjesnu m o ć u v lastitim o b iteljim a. N ovi sin d ro m , koji su ča k i liječnici
bili sk lon i in te rp re tira ti k ao o tv o re n u su bverziju , nazv an je h isterijo m .
B o le s t je p o č e la p o p rim a ti r a z m je re ep id em ije i, saževši u sebi čitav kult
že n sk e in v alid n osti, p o sta la je »jezik žen stv en o sti sa m e « . Z a h v a ć a la je u
na jv ećo j m je ri ž e n e v iše k lase: n jezin o o rg an sk o p o rijek lo bilo je n e d o
ku čiv o, a uz to je b o le st bila p o tp u n o o tp o rn a n a m edicinski tre tm a n .
L ije čn ici su p o stali o p sjed n u ti »k rajn je zb u n ju ju ćom i n ajb untovnijom od
svih b o le sti« . N a nek i j e n ačin h isterija bila z a njih id ealn a : n ik ad a nije
b ila s m rto n o s n a , a z a h tijev ala je n ep rek id an tre tm a n i b ila je n e p re su šn o
v re lo h o n o r a ra . N o d o k je » u g la đ e n a in v alid n ost« uživala svu p odršk u
liječn ičk e p ro fe s ije , siloviti h isteričn i n ap ad i kvalificirani su k a o » tira n i
z ira n je « i » v o lja z a m o ć i« . N a p a d i bi se pojavljivali sa m o ak o je n etk o
b io p risu ta n , a n esv je stica, č e s to p o p r a tn a p o ja v a , ak o bi se u blizini n a
š a o koji m ek i ja stu k ... P o v je sn ič a rk a C a ro l S m ith R o s e n b e rg n e sm a tra
ta k v u o cje n u p r e tje r a n o m , je r su z a m n o g e ž e n e h isteričn i n a p a d i bili
je d in a p rih v atljiv a m o g u ć n o st d a isk ale svoj bijes, o ča j ili zato m ljen u
e n e rg iju . A li i k a o oblik p o b u n e, h isterija nije p ru ž a la p rev elik e m o g u ć
n o sti. B e z o b z ira n a to koliko joj se ž e n a u tje ca lo , o sta le su izo liran e:
h is te rič a rk e se n e ujed injuju niti se b o r e d a p ro m ije n e vlastiti p o lo žaj. U
krajn jo j liniji taj m ali ig ro k az m o g a o im j e d o n ijeti sa m o p riv re m e n o
o la k ša n je i n e z n a tn u k ra tk o tra jn u p re d n o s t n ad stu p o v im a d ru štva (m u
ž e v im a i lije čn ic im a ), a n ak o n uvjerljive i d r a m a tič n e s c e n e n a šle bi se
jo š o visn ije o n jim a i p o tk rijep ile »z n a n stv e n o « u tem eljen u sp ozn aju o
ž e n a m a k a o ira cio n a ln im a , n ep red vid ljiv im a i b o lesn im a. Ia k o je p re v la
d a v a lo m išljen je d a je h isterija o d ra z stv arn e b o lesti m a te rn ic e (sa m n a
ziv j e g rčk i izraz z a u te r u s ), u m ed icin sk o j se lite ra tu ri sve č e š ć e javljaju
p rije te ći to n o v i. J e d a n je liječnik z a p isa o : » P o n e k a d j e u p u tn o o b ratiti
se p ac ije n tici o d lu čn im to n o m i ak o u b rzo n e d o đ e k sebi naglasiti d a
joj tr e b a o b rijati glavu ili je p o liti le d e n o m v o d o m . U m iru ju ć e d jelovanje
s tr a h a u tje c a t ć e p o zitiv n o n a sm irivan je u zb u đ en ih živčanih c e n ta ra .«
N a d a lje su liječnici p re p o ru čiv a li d avljenje h is te ričn e ž e n e sve d o k n a
p a d aj n e p r o đ e , u d a ra n je m o k rim ru čn icim a ili p o n ižav an je i ism ijavanje
p re d čla n o v im a obitelji i p o slu g o m .
Š to je e p id e m ija h isterije više u zim ala m a h a , stav je liječnik a sve više
p o p r im a o k a r a k te r o d m a z d e . Svaki izraz n ezav isn osti i o tp o ra , a o so b ito
b o rb a z a žen s k a p ra v a , m o g a o je biti d ijag n o sticiran k a o h isterija. S hi
ste rijo m j e ku lt žen sk e invalidn osti d o v ed en d o sv o ga lo g ičn o g z ak lju čk a:
ž e n e su p a k p rih v atile svoju » p riro d n u « boležljivost i n ašle p r o s to r p o
b u n e p ro tiv n e m o g u ć e d ru štv en e u lo g e k o ja je (b o g a te ) ž e n e z a tv a ra la
u g e to izo lacije i u id io tizam p risiln e d o k o lice.
�BIO LO GIJA K AO S U D B IN A
265
D ok je »epid em ija histerije« u S A D zao štravala konflikt p a c ije n tica liječnik, u B e ču je n a prijelom u sto ljeća Sigm und F reu d razvijao m etodu
liječenja koja ju je u potpu nosti izuzela od d o m en e ginekologije. »Psi
hoanaliza je « , k aže C . Sm ith R o sen b erg , »dijete histeričn e ž en e.« F reu d
je histeriji pristupio k ao m en taln o m oboljenju i od b acio trau m atičn e teh
nike liječenja. N jegova terap ija, tem eljen a na razgovorim a, pacijen ticam a
je o m o g u ćav ala to d a — priznajući vlastiti bijes, pobunu, p a čak i sek
sualne o sjećaje — k o n ačn o prihvate društveno san kcioniranu ulogu žene.
Klasični F re u d o v spis D o ra : A naliza slučaja histerije koji prikazuje struk
turu i g en ezu histerije, do d an as je najp ozn atija rasp rav a o toj tem i. Č ita
se kao književno i so cio lo šk o djelo, a o p rem a nekih najnovijih izdanja
daje joj i au ru m ekih p o m ića . D o rin a se frigidnost jo š uvijek sm atra je d
nim od k am en a te m e lja ca histerije i njezinim najdubljim sim ptom om . N o
suvrem eno je fem in ističko čitan je F re u d a uputilo n a činjenicu da je nje
gova analiza ženske sek sualnosti sam o djelom ično to čn a. P re m a riječim a
psihoanalitičarke M a rie R a m a s » o n a je stru k tu riran a oko fantazije žen
stvenosti i ženske sek sualnosti koja o staje neosviještena, čak u ronjena u
nesvjesno (...). Štoviše, up u ću je n a ženski aspekt F reu d o v e ličnosti, na
njegovu histeriju«. U svojoj pionirskoj studiji Psihoanaliza i fem in iza m
(1 9 7 4 ) Ju liet M itch ell je zo rn o po k azala da psihoanaliza nije sam o te o
rija o stvaranju ro d n o g id en titeta i seksualnosti u p atrijarh aln o m društvu,
nego je p ro ž e ta jak im ideološkim b ojam a. F re u d nije bio k ad ar potpuno
objasniti D o rin o h isteričn o n eg iran je seksualnosti kao pronalaženje
kom prom isa izm eđu odbijan ja d a prihvati spolne o d n o se kao odnose
moći i želje d a se p o d red i p atrijarh aln o m značenju spolnih razlika. O n
se i sam n ad ov ezao n a jed n u od D orin ih fantazija, u kojoj se ova pripad
nica bečk e g orn je klase iden tificirala sa služavkam a, što upućuje na nje
zino nesvjesno izjedn ačavanje ženstven osti s rop stvom i ponižavanjem .
U Psihopatologiji sv a ko d n ev no g života F re u d otkriva (k ad a je tražio p o
godni pseudonim za svoju p acijen ticu Idu B a u e r ): » D o ra je bilo jedino
ime koje m i je p alo n a p a m e t« . A D o ra je bilo im e služavke u njegovoj
obitelji koja je m o ra la prom ijen iti svoje pravo im e R o s a , je r se tako zvala
i F reu d o v a sestra. T im e je F re u d potvrd io d a je u njegovoj svijesti, kao
i u uobrazilji Id e B a u e r, potčin javan je bilo m etafo ra ženstvenosti.
A n alizirajući razlo g e F re u d o v e nesposobnosti da dokraja pronikne
D orin slučaj, njegov sljedbenik, p sihoanalitičar R e n ć M ajo r 1974. zak
ljučuje: »H isterija jo š uvijek daje analitičaru iluziju m oći koju mu paci
jentica odu zim a u tren u tk u k ad a je povjerovao da ju je stek ao. Suptilna
u ro ta histerije navodi n a to d a se svlada p red rasu d a o sam oj m isteriji
ženstvenosti«.
Pitanje je da li je ta misterija doista nerješiva, ili se radi o tome da bi
njezino razgrtanje zapravo značilo kraj jedne dragocjene tlapnje.
Dragocjene jednima, mučne drugima.
�266
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
CRNA MAJKA EVA
Da smo bolji
smo i prije znali
a ovo je samo
doprinos mali
teoriji našeg
prvenstva na skali.
Vesna (Zagreb, 11. 3. 1977)
O v a v ra g o m e tn a p o sv e ta iz p e r a m o je p rijateljice svjedoči o iro n ičn o m
o d m a k u o d d a r a koji m i je p o k lo n ila u v rijem e n aše p rv e m lad o sti. R a d i
se o knjizi P rvi sp o l ( 1 9 7 1 ) a m e rič k e fem in istk in je E liz a b e th G o u ld D a
vis, k o ja n jo m e n asto ji d o k azati d o m in an tn u u lo g u ž e n e u civilizacijskom
u sp o n u čo v je ča n s tv a . T a j e knjiga j e d a n o d m n o gih p o k u šaja, o so b ito p o
p u larn ih u o k v iru tzv. rad ik aln e fem in ističk e stru je, koji n a više ili m an je
u sp io n a č in želi elim in irati m ito v e što sto je n a p u tu o stv a re n ja jed n ak o sti
sp o lo v a . A u to r ic e to g u s m jeren ja o so b ito j e iritirala biblijska p riča o p o
sta n k u ž e n e . E v u je B o g stv o rio iz re b r a svog p rv o ro đ e n c a A d a m a , a kao
» d ru g i« sp ol o n a je svoje in fe rio rn o p o rijek lo n a s to ja la k o m p e n z ira ti iz
d ajn ičk im lu k avstvo m — stra te g ijo m svih p o tla če n ih . M it o A d a m u i E v i
doživ ljavan je k a o m e ta fo r a z a o p ra v d a n je p o tčin jav an ja ž e n e u ju d e o k ršćan sk o j civilizaciji. I je d a n o d prvih zag o v o rn ik a h isto rije ž e n e , a m e
ričk i p o v je sn ič a r V e r n L . B u llo u g h , okrivljuje E v u zav od n icu (u z D jevicu
M a riju , sav ršen u m a jk u ) z a čin jen icu što je p red fem in ističk o z a n e m a riv a
n je u lo g e ž e n a u histo riji sa m o refle k tira lo (m u šk e ) p re d ra su d e i s te r e o
tip e o »v ječn o j p riro d i« ž e n e . J o h n S tu a rt M ill, englesk i m islilac i je d a n
o d n ajo d lu čn ijih za g o v o rn ik a je d n a k o sti ž e n a u 19. sto ljeću , s m a tra o je
n a d m o ć n u fizičku sn agu m u šk a rc a ra z lo g o m p o tčin jav an ja že n a .
N o , ovih je d a n a am e rič k i tjed n ik N ew sw eek d o n io re p o rta ž u k oja p o
n o v o rasp iru je p ra s ta r u k o n tro v e rz u : o d a k le d o la z im o ? S u vrem en i zn a n
stv en ici, v e rz ira n i u m o lek u larn o j b iologiji, došli su d o se n z a cio n a ln o g
o tk rić a . Z a razlik u o d svojih k o leg a, p a le o a n tro p o lo g a , koji su u p o trazi
z a to m ta jn o m svojim k a n tica m a i lo p a tica m a p rek ap ali p reth isto rijsk e
se d im e n te , utvrdili su d a se ev o lu cija m o d e rn o g h o m o sa p ien sa zbila u
o b itelji s a m o je d n e ž e n e . M a d a n ev o ljk o , im e z a nju posudili su od n je
z in e biblijske p o se s trim e . D o k p o rijek lo biblijske E v e n e se ž e u p ro šlo st
d alje o d 5 .9 9 2 g o d in e , ta n o v a E v a živjela j e p rije o tp rilik e 2 0 0 .0 0 0 g o
d in a. T a m n e k o že i k o se , lu n jala j e v ru ćim sa v a n a m a su b sah a rsk e A frik e
u p o tra z i z a h ra n o m . B ila je m išićav a p o p u t b ild erice Ire n e Č elik , m o ž d a
i sn ažn ija: m o g la je g olim ru k a m a ra zd irati životinjski plijen ia k o j e v je
ro ja tn o ra d ije rab ila k a m e n o o ru đ e . N ije, d ak ak o , bila je d in a ž e n a n a
zem lji niti n u žn o n ajp riv lačn ija. B ila je n a p ro sto n ajp lod n ija, a k o j e suditi
p o u sp jeh u kojim je ra z m n a ž a la o d re đ e n i sk lop g en a. J e r njezini su geni
�BIO LO GIJA K AO S U D B IN A
267
u svim d an as živućim ljudim a. Z a nas, 5 bilijuna njezinih krvnih srodnika,
E v a je u gen eracijsk o m nizu d esettisu ćita prabak a.
D o fascinan tnog o tk rića naše zajedničke pram ajke došla je grupa
znanstvenika s am eričk o g Sveučilišta B erkeley. Skupivši placen te (p o ste
ljice) od u zo rk a žen a čiji p reci p o tječu iz ljudskih gru pa sa svih kontine
nata, slijedili su trag D N A (dezoksiribonukleinska kiselina — m oleku
lam a b aza svih nasljednih o sn o v a) koji ih je do v eo do jed n e jedin e žene
od koje svi v u čem o porijeklo. Tkivo iz p lacen te p rerađ en o je do tekućeg
stanja kako bi se dobio ek strak t D N A koji p o tječe iz m itoh on drija (dio
stan ice izvan stan ičn e je z g re ), što proizvodi g otovo svu energiju potrebnu
da se stan ica održi u životu. M itohondrijska D N A sadrži gene koji su
isključivo naslijeđeni od m ajke (z a razliku od D N A u staničnoj jezgri,
koja je m ješavina o b a rod iteljska g e n a ), tako da je iz nje m og u će očitati
kontinuitet obiteljske povijesti koji je relativn o stalan kroz g en eracije. T a
se su p stan ca m ijenja sam o m u tacijam a — slučajnim , izoliranim greškam a
u prijenosu g en etsk og k o d a, koje o n d a nasljeđuju iduće generacije.
U p rav o b rojanjem takvih m u tacija ustanovljen je Evin rođ en d an . Prosjek
m utacija m itoh on drijske D N A u milijun godina je dva do četiri posto,
tako d a je po to m m o lek u larn o m p ro raču n u E v a m o rala živjeti između
14 0 .0 0 0 i 2 9 0 .0 0 0 god in a u prošlosti.
N o, što se dogodilo s o stalim ljudskim g ru p am a izvan E v in e porod ice
širom svijeta? O tk riće zajedn ičke pram ajk e p o rem etilo je sve v o d e će te o
rije o razvoju h o m o sa p ien sa , koje se slažu u to m e da se ljudska vrsta
polako, neu m itn om rav n o m jem o šću , razvija na različitim dijelovim a z e
maljske kugle. Z ag o v o rn ici teo rije »nove E v e « dokazuju da su svi naši
dosad po zn ati p reci, od jav an sk og i pekinškog pračo v jek a do n ean d er
talca, sam o slijepe ulice evolucije. B iolozi s B erk eley a zaključili su da su
Evini p o to m ci napustili svoju postojbinu u razdoblju izm eđu 9 0 .0 0 0 i
1 8 0 .000 god ina. Sigurno je d a su n a svojim pu tešestvijam a susretali n e
a n d ertalca i dru g e b ro jn e popu lacije arhajsk og h o m o sapiensa. N o, gdje
god su E v in e kćeri stigle, sam o je njihova m itohondrijska D N A preživ
ljavala. T a jn a su p eriorn e istrajnosti g en a naše p ram ajke u to m e je što je
im ala dovoljan broj kćeri koje su ih dalje prenosile. Iako se n a prvi p o
gled m ože činiti nepojm ljivim d a je izvor sve m itohondrijske D N A jedn a
žena, znanstvenici taj zaključak tem elje na do b ro dokazanom funkcio
niranju zak o n a vjero jatn o sti. Potkrepljuju to prim jerom bližim svakod
nevnom životu: i obiteljska im en a koja tak o đ er prenosi jed an spol (m uš
ki, u našoj civilizaciji), n ep restan o izum iru. N akon 2 0 g en eracija, stati
stička je v jero jatn o st d a će 9 0 od 100 originalnih prezim ena izum rijeti.
Najrevolucionarnije je otkriće ovih istraživanja, osim evolucijske supe
riornosti nove Eve, činjenica da ne postoje značajne razlike između rasa.
Zapravo, mnoge očigledne rasne razlike samo su trivijalne adaptacije na
različitu okolinu. Potrebno je samo nekoliko tisuća godina evolucije da
�268
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
se b o ja k o že p rilag od i klim i — n p r. ta m n a k o ža u A frici z a z aštitu od
su n ca , a b ijela u E v ro p i z a ap so rp ciju u ltralju b ičastih z ra k a k o je su nužne
z a p ro izvo d n ju v itam in a D .
C ini se d a je n a š e b io lo šk o se strin stv o /b ratstv o m n o g o dublje n o što
sm o m ogli ( a neki i željeli) slu titi! N ije m o g u ć e d a je su v rem e n a zn a n o st
z a n e m a rila A d a m a , d o n e d a v n o g nesu m n jiv og p a trija rh a . D a k a k o , i u
o v o m slu čaju vrijed i sp o zn aja d a je o čin stv o m n o g o te ž e d o k azati o d m a j
čin stv a. N o , z n an stv en ici n astavljaju rad n a istraživanju k ro m o so m a Y
koji se p re n o si sa m o m u šk o m linijom i m n o g o g a je te ž e izolirati. U m e
đ u v re m e n u , d o k ta istraživ an ja n e d o n esu r e z u lta te , tek je je d a n p riv re
m en i k a n d id a t z a A d a m o v o m je sto . B u d u ći d a svi p o tje če m o o d Evinih
k ć e ri, bilo koji njih ov m ušk i p re d a k m o g a o je biti n aš zajed n ičk i p rad jed .
P r ič e k a jm o d o k se n e riješi i ta ta jn a , j e r zaklju čivati o su p eriorn o j
V elik o j M a jci E v i (i su p e rio rn o sti je d n o g sp o la u razvo ju civilizacije)
z n a č ilo bi p o n o v o n asjesti ap su rd n o j igri o d m je ra v a n ja sn a g e . M n o g o je
sim p a tičn ija z a b lu d a kojoj je p o d le g a o J . J . B a c h o f e n , tv o r a c m ita o m a
trija rh a tu ( 1 8 6 1 ) , k a d a je , p ro u čav aju ći d rev n a d ru štv a u k o jim a u o p će
nije p o s to ja o p o ja m d o m in acije i vlasti, to začu đ u ju ć e obilježje p ro glasio
sig u rn im z n a k o m g in ek o k racije — v lad av in e ž e n a .
NEVINE U LUDNICI
V r e m e n a su te šk a . P o tr e b n o n a m je svim a m a lo ro m a n tik e . R a d o sn o
n a v je šte n je » p o v ra tk a r o m a n tiz m a u g ra d « d o n o si n a m T a n ja V u jić u
P olitici o d 15. ru jn a 1 9 8 7 . Izv ještav a o »m o d i k o ja je posljed nih m jeseci
z a h v a tila B e o g r a d « . T e k s t n ap isan u m an iri n e z a in te re sira n o g — ob jetiv n o g n o v in stv a in fo rm ira n as o p o tražn ji p o tv rd a — » č a g a o n ev in o sti«.
T r a ž e ih ž e n e —
o d m a lo lje tn ica d o če trd eseto g o d išn jak in ja , različita
k la s n o -s o c ija ln o g p o rije k la (» n e sa m o p ro d a v a čice d ž id ž a -m id ž a p o
b e o g ra d sk o m asfa ltu « , n e g o i » g o s p o đ ice iz m a lo o tm en ijih k ru g o v a « ).
T i zah tjev i n a jč e š ć e stižu iz B e o g ra d a i o k o lice (O b re n o v ca , V e lik e P la
n e , Z e m u n a , R ip n ja ). K a o p ru ž a la c uslu g a a p o stro fira n a je G in e k o lo šk o -a k u š e r s k a klinika u b eo g rad sk o j ulici N a ro d n o g fro n ta . Z a 4 3 7 0 ,4 di
n a r a k o m isija (d v a liječn ik a) koju im en u je n ačeln ik d ijag n o stik e izdaje
p o tv rd u o n ev in o sti n a m e m o ra n d u m u b o ln ice. U p ita n a o k v an titeti p o
tra ž n je s e k re ta r P o slo v o d n o g o d b o ra klinike (ž e n a !) pitijski p e d a n tn o iz
jav lju je d a u p o sljed n je v rijem e im a » d o s ta « , » m o ž d a n e m n o g o « (sic!)
takvih z a h tje v a . U želji d a objasn i ra z lo g e toj p o m a m i, a u to r ic a te k sta
a n k e tira n e k e o d tra ž ite ljica usluga. O n e n av o d e d a je p o tv rd u o n evi
n o sti p o tr e b n o p re d o čiti m ajci »k ad u d aje ć e rk u « , » fra je ru « k ad te su m
njiči » d a li si ili nisi«, m lad o žen jin o j o bitelji » d a te n e v ra te z a to što nisi
b ila c e la « , i z a to što su » p ra v e v red n o sti o p e t n a ce n i« .
�BIO LO GIJA K AO S U D B IN A
269
Cijelim tek sto m provlači se tvrdnja da žen e koje traže atest o nevinosti
to čin e dobrovoljno. O tud i ironički odm ak u naslovu teksta: »Najnoviji
’seksistički hit’ u glavnom g rad u «: O građ ivan je od seksizm a kao pojma
koji o zn aču je sistem atsk o potlačivanje/ponižavanje žen a u sklopu p atri
jarhalne kulture. Svi se doim aju spokojni: žen e koje se dobrovoljno po d
vrgavaju kontroli vlastite intim e, njihove obitelji i obitelji njihovih bu
dućih m uževa (jasn o , ak o su »ispunile uslove za virgo intakta«), gineko
lozi je r je o p e t d o lep ršala zlatn a koka (p ro tje ra n a legalizacijom ab o rtu
sa), društven a zajed n ica je r se vraćaju »p rav e v red nosti« i rom antik a u
sivilom op u stošen u svakidašnjicu.
N o, m ožd a ipak, m ožd a ipak nije baš sve najbolje u najboljem od m o
gućih sv jeto va...? Š o k iran a a u to rica ovih red ak a bori se s dvostrukom n e
lagodom . D elik atn o je suditi o pojavi u drugoj sredini na tem elju n e
dovoljnog b ro ja p o d atak a. A u to rica , sociologinja i fem inistkinja, odlu
čuje se za m anje zlo. P o k u šat će čitateljim a i zainteresiranim kolegam a
predočiti hip otetičk i referen cijaln i okvir za jed n o m oguće istraživanje
ove »m o d e«.
Podvrgnut će najprije sum nji svoju p očetn u reakciju — nije li m ožda
riječ o histeriji p ro u zro čen o j pojavom o pasn og A I D S -a ? T ešk o. P o sto ja
nje virusa A I D S -a ne m o že se isključiti testo m nevinosti — i nevina žena
m ože biti nositeljica ak o je n ark o m an k a (u p o treb a zaražen e igle), ili je
zbog nek og razlo g a p rim ila transfuziju. (A što je i u tom slučaju s m uš
karcim a kao n o sio cim a v iru sa? Š an sa d a je žen a »čista« sm anjuje o p a
snost širenja zara z e tek 5 0 p o sto .)
Poku šajm o pon o v o . U p itajm o se o sim boličkoj vrijednosti nevinosti
žene, je r stvarne vrijed nosti n em a. Č injenica d a su za potvrdu o nevinosti
zain teresiran e obitelji budućih supružnika upućuje na odnos p rem a ženi
kao razm jenskoj vrijednosti — robi (čak ako ženu svedem o na upotrebnu
vrijednost, po sto jan je nevinosti ništa joj n e pridn osi/oduzim a). »U kupni
odnos razm jen e koji čini brak n e uspostavlja se izm eđu m ušk arca i žene,
već izm eđu dvije skupine m u šk araca, a žen a se pojavljuje sam o kao jedan
od p red m eta razm jen e, a ne kao jed an od p a rtn e ra ...« , piše o prim itivnim
društvim a a n tro p o lo g C lau d e L ć v i-S tra u s s u klasičnom djelu E lem en ta r
n e strukture srodstva.
D akle, brak u nas pokazu je tendenciju involucije od slobodne zajed
nice žen e i m u šk arca kak o je san kcionira naše (i svako m o d e rn o ) zako
nodavstvo, p re m a ugo v orn o m sklapanju saveza širih društvenih grupa
(p o rod ica, p lem en a, k lasa...). N o , ne treb am o se vraćati tako daleko u
prošlost. V isoku korelaciju seksualne represije (m aterijaln i dokaz = n e
vinost) i to talitarn o g društva u o čio je W ilhelm R eich : » Z a osiguranje
brakova p o treb n o je sve dalekosežnije ograničavan je i obezvređivanje
prirodnih o sjetiln o -g en italn ih težnji«, zapisao je u M asovnoj psihologiji
fašizm a. U istom djelu navodi po d atak d a je 1932. u N jem ačkoj Središnji
�270
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
sa v ez k ato ličk ih u d ru žen ja d jev ica N je m a čk e najb rojnija k ato ličk a o rg a
n izacija sa 8 0 0 .0 0 0 čla n ic a . K ro z uzbudljivu studiju istog p o vijesnog ra z
d o b lja, M u šk e fa n ta zije K lau sa T h e w e le ita , p ro v lači se id eja sim boličkog
iz jed n ačav an ja tijela ž e n e (b u d u će ) m ajk e s tijelo m » m ajk e « dom ov in e
k o ja tre b a o sta ti » čis ta « , n ek o n ta m in ira n a za p e n e tra c iju » tv rd e m ušk e
je z g re (n a c ije )« . D in am ik a ig re podsvjesnih stru k tu ra s ovim sim boličkim
p r e d o d ž b a m a o tv a r a m o g u ć n o st za istraživ an je h ip o teze o tra ž e n ju k o
r e la cije n ag lask a n a » č is to ć i« ž e n e i p o ra stu o sje ća ja (to b o ž n je ) n a c io
n a ln e u g ro ž e n o sti. (G lo rifik a c ija n evinosti i razb ijan je izloga — povijesni
d eja v u .) B liži p rim je r: u s p o re d o s p o ra sto m k o n zerv ativn e (n a c io n a ln e )
id eo lo g ije u F ra n cu s k o j je p rije n ek olik o g o d in a zab ilježen a z n a č a jn a p o
tra ž n ja z a p o v ra tk o m nev in o sti (Politikin tek st ta k o đ e r n avodi želju za
» re tu š ira n je m n ev in o sti« m n o gih m lad ih B e o g ra đ a n k i); ženski je časop is
M a rie C la ire ča k i d o n io (d a k a k o u z m n o g o z g ra ž a n ja ) cjen ik tih usluga.
O d b a c im o li p o v ijesn e/teo rijsk e re fe r e n c e k a o p re n a te g n u te , n ašem
h ip o te tičk o m istraživ an ju o sta je d a isp ita jo š jed n u m o g u ćn o st. A n k e ti
ra n e ž e n e izrijek o m u p o zo rav aju d a zah tjev za (n jih o v o m ) nev in o šću d o
lazi n e s a m o o d obitelji n eg o i od njihovih p a r tn e r a . » M o m c i d an as m n o
go izvoljevaju i m o ra š d a b u d eš sp re m n a n a sv e.« ( Z . A ., 2 5 g o d in a )
» A k o te nek i fra je r su m n jiči ( ...) — ti m u lep o tu m e š p ap ir p o d n o s i
m o ž e d a se ’slik a’.« K a d a se stv arn a n ev in o st n e p o k a ž e u o b ičajen im z n a
k o m , »ti m u le p o p o k a ž e š ćag u i p re đ e š ih z a c e o živ ot«.
N ije li, d ak le, rije č i o o d m jerav an ju sn ag e u ra tu sp o lo v a ?! T ije lo žen e
p e r c ip ir a se k a o n e š to što je p o tre b n o »o sv ojiti, p e n e trira ti, o k u p irati,
p o sje d o v a ti — i to ek sk lu ziv n o «. W ilh elm R e ic h , p sih o an alitiča r: » U v o
đ e n jem če d n o sti, ž e n e p o d p ritisk o m sek su aln ih p ro h tjev a p o staju n e
če d n e , n a m je sto p riro d n o n ježn e osjetljivosti stu p a sek su aln a b ru ta ln o st
m u š k a rc a i to m u o d g o v a ra ju će sh v aćan je u ž e n a d a j e spolni ak t n ešto
što ih o b e š č a š ć u je .«
Z a k lju čn e n a p o m e n e : O v a p o jav a m o g la bi biti ind icija sn ažn o g sk re
ta n ja (in v o lu cije ) d ru štv a p r e m a trad icio n alističk o m m o d elu . O tv o re n o
tr e tira n je ž e n a k ao r o b e i njih ovo d o b ro h o tn o p ristajan je n a to o tv a ra
p itan je što se d o g o d ilo sa sto g o d išn jo m trad icijo m b o rb e ž e n a z a v lastito
o slo b o đ e n je n a n a še m p r o s to ru ? J e li bilo p re u ra n je n o sam o zad o v o ljstv o
n o rm a tiv n im u re đ e n je m p o lo ž a ja i stu p n jem o slo b o đ en ja ž e n a u n a še m
so cija liz m u ? D o k g in ek o lo šk a b rato v štin a m u d ro šu ti, trlja ru čice i p ro iz
vod i a te s te o n ev in o sti, p a c ije n tice sa tim a ček aju n a p re g le d e n u ž n e za
živ ot. N o v in a rk a Politike n as n e s m e ta n o (p a rd o n , o b jek tiv n o ) zab av lja
v ijestim a o novoj m od i. T k o ć e dignuti glas z a o b ra n u in te g rite ta , slo b o d e
i d o sto ja n s tv a ž e n e ?
O d b a cim o u logu ž rtv e -s u u če s n ik a . M o ž d a jo š nije p re k a sn o z a je d a n
novi ak tiv izam i o sv ještav an je.
�BIO LO GIJA K AO S U D B IN A
271
U POTRAZI ZA ZABORAVLJENIM SPOLOM
T ko dobije službeni poziv za sudjelovanje na uglednoj m eđunarodnoj
tribini »Socijalizam u svetu« (C a v ta t, 2 0 - 2 3 . 10. 1 9 8 8 ) naslovljen »D ragi
druže«, v e ć je unaprijed diskretn o u p ozoren koji je dom inantni spol m a r
ksističkih m islilaca. M alo b rojn o sudjelovanje žen a u dosadašnjim ju g o
slavenskim d eleg acijam a na cavtatskoj tribini nije, čini se, uznem iravalo
d om aće m ark siste. U red sk a p o litičk o -id eo lo šk a iskaznica, a ne spol, bile
su presu dne za sudjelovanje. P o tradiciji, žene su za okruglim stolom u
C avtatu, kao i u većini lijevo o rijen tiran ih partija, kako je prim ijetila d e
legatkinja T alijansk e K P L u cian a C astellina, p rihvaćan e sam o ako g ovo
re jezikom m u šk araca, ako su dio m uške kulture. »P o zn ajete li m uškarce
m arksiste koji poznaju golem u fem inističku kulturnu p roduk ciju?«, upi
tala je 1987. u C avtatu .
Z ahvaljujući tek kritikam a koje su jugoslavenskim o rganizatorim a
upućivali do sad ašnji sudionici, i sam i senzibilizirani aktivnošću ženskih
pokreta u vlastitim sred in am a (lijevim p artijam a, fakultetim a, instituti
m a), ove je god ine i u slu žbenom p ro gram u došla do izražaja činjenica
da i avan g ard a im a spol.
Z a razliku od prošlogodišnje rasp rav e o m ogućnosti utem eljenja m arkstičkog fem in izm a, o d ržan e u g oto v o ilegalnim uvjetim a, upornošću i
zalaganjem ženskog dijela o rg an izacion og a p a ra ta — N adežd e R adović,
M arise C rev atin i D ub ravke P o p o v ić — ovogodišnji » R azg o v o r o kulturi
žena i duhovnoj situaciji v re m e n a « okupio je šezd esetak zainteresiranih
sudionika. Iak o je o d ržan u d o b a popodn evn og o d m o ra, taj je razgovor
bio daleko od neo b av ezn o g ćask an ja uz čaj ili rub b azen a de luxe hotela
»C ro atia«.
»F em in izam , o d n o sn o n eofem in izam , kao jed an od novih socijalnih
pokreta ne m ože se red u cirati sam o na socijalni po k ret v eć je i duhovno
kretanje — p o k ret protiv volje za m o ć«, sm atra B laženk a D esp ot, prva
dam a jugoslavensk og m ark sističk og fem inizm a. Njezin se uvodni referat
pokazao kao od ličn o o d ab ran p oticaj diskusiji. R ad ik aln a kritika pojm a
m oći i nasilja u su vrem enoj civilizaciji izazvala je , naim e, nelagodu, pa
čak i negodovanje kod pojedinih ortodoksnijih »tvrdih m ark sista«. N e o
phodnom otrežn jenju od m ogućih utopističkih zastranjenja (iješenjem
klasnog, riješit će se au tom atsk i i žensko pitan je) pridonijela je interven
cija sociologinje Silve M ežn arić. O n a se zapitala: K ak o je m oguće da u
socijalističkim zem ljam a, koje se dek larativno zaklinju na ravnopravnost
žena, i dalje p o sto je svi problem i kao i u kapitalističkim ? D o b ar p ozna
valac stvarnosti socijalističkog svijeta (p ro p u to v ao ih je sve osim A lbani
je ), A u stra la c Đ ruce M cF a rla n e , potiskivanje slobodne diskusije o po lo
žaju žen a o zn ačio je kao »jednu od najvećih brukS u toku cijelog razvoja
socijalizm a«. P o njegovu m išljenju, djelotvornu kritiku neravnopravnosti
�272
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
sp o lo v a — » n a š e d ru g a rice « m o ra ju p o če ti p ro p itiv an jem o sobnih isku
sta v a. J e r , tek n ak o n sp o zn aje stru k tu re m o ći u o bitelji, z n a če n ja ženske
sek su aln o sti i re p re sije , te njih ove p o v ezan o sti s a u to rita rn o m p riro d o m
d ru štv a — bit ć e m o g u ć a d o sljed n a so cijalističk a an aliza to g a p ro b le m a .
N a n as to ja n je en g lesk o g p ro fe s o ra R a lp h a M ilib an d a, koje bi sigurno
g o d ilo i u šim a m n o gih naših slu žbenih r e fe re n tic a za žen sk o p itan je, d a
se p riziv an jem a p so lu tn o g p rv en stv a klasn e an alize že n e p o d ijele p re m a
»stu p n ju tla č e n ja « (b u ržu jk e sp ram ra d n ic a ), re a g ira la je žu stro L u cia n a
C a ste llin a . S a m o o d re đ e n je ž e n a k a o » tla če n ih « p o d razu m ije v a d a se
m o ra ju o slo b o d iti k ak o bi p o sta le iste k a o i tlačitelji. »M i n e ž elim o je d
n a k o s t, n e g o razlik u «, n ag lasila je . J e r , p o tv rđ ivan je p ra v a n a razliku, o t
k riće istinske b isek su aln osti ljudskog iskustva n a s p ra m ap stra k tn o g g ra
đ a n in a , k o je g a j e o d b u rž o a sk e trad icije p o tp u n o p re u z e o socijalistički
p o k r e t — v elik o je d o stig n u će žen sk o g p o k re ta u p o sljed n jem d esetljeću ,
s m a tr a C aste llin a .
T a j ca v ta tsk i ra z g o v o r nije iscrp ljen u n e c e n z u rira n o m iznošen ju k o n
tro v e rz i u m ark sističk im p ro m išljan jim a žen sk o g p itan ja. Ž e n sk i po k reti
i in icijativ e p rizn ati su k a o re le v a n tn e stra te g ije e m a n cip a to rsk e b o rb e.
D o k se R . M ilib an d z alo žio za sa m o sta ln o st žen sk o g p o k re ta u sklopu
ra d n ič k o g , njih ovu je d o sad ašn ju i b u d u ću su k o b ljen o st C aste llin a o cije
n ila » k o risn o m i p lo d n o m « . U to m je sm jeru b ila o so b ito ind ikativn a i
diskusija Š o n je L o k a r , izvršnog s e k re ta r a C K S K Slovenije:
Slažem se da današnje političke organizacije jesu u teškoćam a, je r ne mogu
neposredno da zagrabe svakodnevno življenje, ni svijet rada, ni svijet ljubavi,
ni svijet rađ anja, ni svijet prirode. (...) Zbog toga nastaju pokreti koji poku
šavaju ta pitanja rješavati na nov način i tim e razgrađuju klasične političke
p artije te postavljaju alternativnu političku strategiju, koja više n ije borba za
m oć, nego je n ešto drugo.
D a k a k o , p o tr e b a z a o sm išljav an jem altern ativ n ih političkih stra te g ija
z a d a ta k je koji nad ilazi sp ol, p a i sp o ln e p o d jele. N o , en tu zijazam i in
t e r e s su d io n ica i su d io n ik a, k a o i p itan ja o tv o re n a u to m ra z g o v o ru ,
o p ra v d a v a ju z a h tjev z a njeg o vim u v rštav an jem i u sljed eći p ro g ra m ca v ta tsk e trib in e 1 9 8 9 . I to , n a d a jm o se , u d o b a p rim jeren ije i du že o d p o
slijep o d n ev n e sieste.
�13
V
Ženska povijest
PRIČE O ŽIVOTU
D eset žen a koje p ro v o d e p erio d izolacija nakon p o ro d a u jed n om lenjingradskom rodilištu, odlučuju prekratiti vrijem e pripovijedajući svake
večeri p riče iz života, p o u zo ru n a B o cca ccio v D e ca m ero n . U suvrem enoj
verziji Ju lije V o zn esen sk aje (Ju lia V oznesensk aya, T h e W o m en ’s D e c a
m ero n, M eth u en , L o n d o n , 1 9 8 6 ) svakog dan a žen e od ab eru po jed n u te
mu i prepu štaju joj se bez zadrški. Z ap o čin ju »P rv om ljubavi«, i nastav
ljaju životnim situ acijam a po p u t »Z a v e d e n e i n ap u šten e«, »Seks u farsičnim situ acijam a«, uzim aju zatim na nišan »K u čk e«, »N evjeru i ljubo
m oru«, »Silovatelja i njegove žrtv e«, »N o v ac i slične stvari«, »O svetu«,
a sean se završavaju o ptim ističnim te m am a »P lem en ita djela« i »S rećk a«.
Knjige pisane u em igraciji v e o m a če sto s negativnim predznakom i
gorčinom opisuju p retjeran o sti društva iz kojih su njihovi autori nasilno
istrgnuti. T ak v a je reak cija, u o stalo m , ljudski sasvim razum ljiva. Ali V oznesenskaja, koja je 1 9 80. bila p rim o ran a da em igrira, potpu no je izbjegla
toj zam ci. N jezina knjiga sab rala je p red stavn ice svih socioprofesionalnih
slojeva ruskog društva: radnicu, znanstvenicu, um jetnicu, službenicu,
stjuardesu, skitnicu (» g ra đ a n k a bez stalnog m jesta b o ravk a«), disidenticu, funkcionarku Izvršnog k o m iteta grad skog sovjeta (»b u d ža«, kako joj
tepa au to rica )... Pripovijedanjem se gradi kom pleksnost i vjerodostojnost
likova, njihova u n utrašnja m otivacija, a postu pno se sve više ublažavaju
granice socijalne d istan cije, duhovnih i idejnih opredjeljenja. P red očim a
Čitalaca o digrava se zbližavanje žen a po m oću prepoznatljivosti zajednič
kih ženskih iskustava.
U studiji posvećen oj pričan jim a o životu ( U sm eno pjesništvo u obzorju
književnosti, M H , Z a g re b 1 9 8 4 .) književna teo retičark a M aja B o šk o v ićStulli ističe da se njihova po p u larn ost tem elji na današnjem op ćem du
�274
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
h o v n o m stav u u k o jem u p rev lad av a o rije n ta cija k a čin jen ičn o sti. G o v o
re ći o o d n o su d o k u m e n ta rn o g i fik cio n aln o g , a u to ric a sm a tra d a u sva
k o m p ričan ju im a izm išljanja, i d a se p rip o v jed ačk a fikcija ko rijeni v e ć
u sa m o m čin u p riča n ja k ad o n o obliku je rad n ju . P itan je o o d n o su zbilje
i izm išljan ja u knjizi Ž e n s k i D e k a m e r o n , g ra đ a k oje je sv ak o d n evica sov
je ts k e ž e n e u dru g o j po lo vici se d am d esetih g o d in a, zan im a m e p rv e n
stv en o u o n o j m jeri u kojoj je taj književni p re d lo ž a k d o k u m e n t o povi
je sti ž e n a . Ia k o u v ećin i su v rem en ih d ru štav a p o zitivno zak o n o d av stv o
iz je d n a ča v a ša n se o b aju sp o lo v a v e ć n a sta rtu u trk e za u sp o n o m n a lje
stvici d ru š tv e n e m o ći, m a lo je ž e n a k o je uspijevaju (ili p rista ju ) n a o tu
đu jući p u t k a v rh u . P o v ijesn a zn a n o s t k o ja (p o se b ice u n a s ) svoj p ogled
jo š u p rav lja p rv e n stv e n o p re m a tim sfe ra m a , gubi sto g a iz v id a iskustva
tzv. o b ičn ih ljudi, o so b ito ž e n a . S p ecifičn o ž e n sk a isk ustva — p o p u t m a j
č in stv a , k u ćn o g r a d a , u č e n ja sp oln ih u lo g a, sek su aln o sti, p o lo ž a ja u b r a
ku i o b itelji, o d n o s a s d ru g im ž e n a m a , i jo š m n o g a d ru g a — p red v iđ en a
su i o tp is a n a k a o izv an p o v ijesn a, k ao v je čn o v ra ć a n je isto g a ... N o , p ro b
le m » b e s p o ln o sti« povijesti nije sa m o p ro b le m nevidljivosti ž e n e — i
m u š k a ra c k a o k o n k re tn o , ču ln o b iće o sta je z a ta je n u fascin aciji igrom
s tru k tu ra m o ć i. S a m o isk ustvim a p o je d in a ca (k a o k o n k retn ih m u šk a ra ca
i ž e n a , n e k a o a to m a » m a s e « tzv. »v elik a p o v ijest« n e ć e o sta ti sa m o suh
k o stu r. A u p ra v o p riča n ja o živ otu k ao e le m e n ta rn i književni i u sm eno k n jiževn i ob lici d aju sliku p ovijesti i tzv. u sm en u po v ijest čin e »p o v i
je š ć u iz u s ta n a r o d a « , sm a tr a d r. B o šk o v ić-S tu lli. K n jiževn a d jela koja
se , p o p u t Ž e n s k o g D e k a m e r o n a , n ad ah n ju ju p riča n jim a o životu , čitatelju
(i p o v je sn ič a ru ) p ru žaju o b av ijesti o to m e k o je su o sje ća je i ljudske r e
a k cije njih ovi a u to ri sm a tra li m o g u ćim i v jero jatn im u d an o m razdoblju.
In ž e n je rk a N a ta š a i r a d n ic a O lg a o tk rit ć e d etalje o životu u p o g o n u ,
o p u k o tin a m a u tv o rn ičk im o g r a d a m a , k ro z k o je ž e n e b ježe sa sa sta n a k a
k a k o bi s ta le u re p o v e z a h ran u . S k itn ica Z in a i d isid en tica G a lin a crta ju
m ra č n e slike iz ž iv o ta » z e k - a « (z a tv o re n ik a u » ra d n im lo g o rim a « ), b ez
m u šk o g p a to s a n a p rim je r S o lžen jicin a. Š to v iše, d o k to r b io lo gije L a risa ,
z a k lju čit ć e iz svog in tim n o g p rijateljstv a s p o zn atim d isid en to m : » O n bi
z a ista d a o živ ot z a čo v je ča n s tv o , ali ni p rsto m n e bi m ak n u o z a svog su
s je d a « . D o z n a t ć e m o o (n e )p rilik a m a sek sualnih u žitak a u p re k rca n im
su sta n a rsk im sta n o v im a , o p o šasti alk o h o lizm a (p re d lo ž e n a je n o v a p a
r o la : » K o m u n iz a m je v last so v jeta plus alk o h o lizacija z e m lje « .), o k a te
g o rija m a p ro stitu tk i u zem lji u kojoj p ro stitu cija p re m a slu žbenim izv
je šta jim a n e p o sto ji. » B u đ o v a n k a « V a le n tin a , k o ja u prvim p rič a m a n e
o d u s ta je o d štu ro sti k lišea b iro k ratsk o g jezik a, iz d a n a u d an p o sta je
»Ijudskiji« lik i izv ještav a o ig ra m a u h o d n icim a m o ći. P riča n je m se o t
�ŽE N S KA POVIJEST
275
kriva i svakidašnji »k n ow -h ow « ženskih života — kako zadržati nevjerna
m uža ili neo d lu čn a ljubavnika privesti m atičaru ...
Ž en sk i D ek a m ero n nije knjiga s tezo m , iako potkrepljuje fem inističke
kritike p atrijarh aln e civilizacije: govori o učestalosti (sek sualnog) nasilja,
o ekonom skoj eksploataciji žen e, političkoj represiji g rađ an a. Svoj fem i
nizam au to rica u p red a u finu nit pripovijedanja o svakodnevici. V lastita
uvjerenja n ajčešće iznosi p u tem disidentice G aline. V oznesensk aja je kao
već p riznata pjesnikinja, uz T atjan u M am on ovu i druge žene, osnovala
1979. časop is (sam izd at) A lm a n a h : Ž en a i R usija, a fem inistički joj je an
gažm an d onio podsm ijeh (i o sp o rav an ja) prijatelja, književnika-disidenata lenjingradskog k ružoka »D ru g a kultura« i prijetnju K G B -a . Priklo
nila se prav oslavn o-fem in ističk o j grupi »M arija« — jedn oj od nekoliko
sovjetskih neofem inističkih frak cija (»K ršćan stv o je tak o đ er p o stalo disi
dentski p o k ret ovih d a n a « , izjavit će na ču đenje ostalih žen a autoričin
alter eg o G lin a).
O no što je ovu au to ricu najviše udaljilo od su vrem ene sovjetske disi
dentske tradicije je st o tv o re n o i iskreno suočavan je sa seksualnim isku
stvima žen a. A li usprkos n esp u tan o m govoru o seksu, junakinje nisu ni
nagovijestile p ro b lem e p o p u t postizan ja o rg azm a ili seksualne nesigur
nosti, n ezaobilazn e u zapad noj fem inističkoj literaturi. I kad a o braku
govore s cin izm om i kad g a idealiziraju, junakinje Ž en sk o g D eka m ero na
ne osporavaju ideal m o n o g am n o g b raka. O dstu panje od h etero sek su al
nih norm i tak o đ er nije p rik azan o laskavo.
N o dok u tradicijsk om ženskom pripovijedanju o životu prevladavaju
likovi nevinih žrtav a, Ž en sk i D ek a m ero n svjedoči o kvalitativnom p o m a
ku u prvoj zem lji socijalizm a. U p o rtretiran ju o d n o sa spolova ravn op rav
no se p rep liće bru taln ost i ek sp lo atacija, i nježnost i velikodušnost. B ez
imalo ideologijske p o m p e, »p u n ašn a sek retarica friška« zaključuje D ek a
m eron jed n ostavn om istinom : ni život ni ljudi nisu sam o dobri ili zli, a
sreću je m o g u će n aći i u najtežim životnim okolnostim a. U jed n om su
se složile sve p rip o v jed ačice:
Ž eljele bism o d a život ovdje p o stan e n ešto civiliziraniji.
VJEŠTICE JOŠ GORE
N a raskrižju p ro sto ra povijesnog m itskog svijeta, m ašte i prim ordijalnog strah a, zap aljen a je u prvoj polovici lipnja 1987. k u ća -lo m a ča nabijeđene v ještice A n tal G rubics u nek om m ađarskom selu južno od Segedina. J o š tinjajuće zg rarište n a rubu X X . sto ljeća m o ra oboriti naše m o
�276
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
g u će p ro sv ije će n e d vojbe o p o sto jan ju v ještica i u m e n ta ln o m o b z o ru su
v re m e n o g čo v jek a.
N o v in sk a v ijest o to m d o g ađ aju te k je po sljed nji u m n o g o sto lje tn o m
nizu izv ještaja koji sv jed o če o čin jen ici d a
im a vještih žena, koje, koristeći se m rakom , mogu svijet izvesti iz prirodnog
reda. (O vidije, 43. p.n.e. -1 8 . n.e.)
Ju lio C a rlo B a r o j a u knjizi Vještice i n jihov svet (B e o g r a d , 1 9 7 9 ) re z i
m ira v je ro v a n ja n ek o lik o v jek o va k lasičn e sta rin e o m o ći strix, strije (o tu
d a n a š a » š tr ig a « ) k o ja n e p o m u ć e n a traju poslije p ro p asti R im sk o g C a r
stv a, cijeli sred n ji vijek. R ije čju , »izv jesn e ž e n e « su im ale m o ć d a p r e t
v o r e u živ otin je seb e ili d ru g e ljud e, m o g le su letjeti n o ću i zavlačiti se
u n ajsk ro v itija m je sta , bile su m a jsto ric e z a sp rav ljan je v rad žb in a, kojim a
su m o g le u čin iti d a se n e k o g a zavoli ili o m rz n e , izazvati v re m e n sk e n e
p o g o d e i d o zv ati b o le štin e ljud im a i živ o tin jam a, ili ih liječiti. Z a p o m o ć
u sp ro v o đ e n ju svojih strašn ih šala, te su ž e n e n a m o ćn im sa b o rim a p o
e tsk im fo r m u la m a priziv ale H ek u b u i D ijan u , svoje b o ž ice za štitn ice ...
P išu ći o v je š tic a m a iz h rvatskih i srpskih n a ro d n ih p rip o v ijed ak a i vje
ro v a n ja , V u k S tef. K a r a d ž ić p o d a s tire sličan p o p is i n a d o m e ć e jo š d a ta k
v a ž e n a (m a h o m su to u n as s ta r ic e )
im a u sebi nekakav đavolski duh (...) pa leti po kućam a i je d e ljude, a osobito
malu djecu.
N a r o č ita p o sla s tic a b ila im je ljudsko s rce , krv i » đ ig e rica « , i to p rv e n
stv e n o v la stite ro d b in e i p rija te lja , k ak o ističe N jeg o š u G o rsk o m vijencu.
U n ašim su se k ra je v im a v ještice g o le sa s ta ja le n o ću n a guvnu, p ru žaju ći
ta k o m ašti za stra šu ju ću izvrn utu sliku »p riro d n o g r e d a « . N a im e , n a istom
se m jestu tra d icio n a ln o sa s ta ja la (m u šk a ) elita m o ći z a jed n ice , ovd je se
v ije ća lo i d o n o sile su se p re su d n e od lu k e.
A v je štice tu n o ću , p r e m a etn o g rafsk im zap isim a iz Srbije,
jed u iz zlatnih tan jura i piju iz vrčeva dragocijenim kam enjem narešenih.
D o k su u n as v je štice izaziv ale u stan o vljen i p o re d a k tim e što uživaju
u obilju d o k n a ro d istrajav a n a ru b u g ladi, iz m ag le k asn e je se n i sred n jeg
v ijek a v je štica p rijeti n e zasitn o šću svojih sek sualnih a p e tita . B u d n i d o m i
n ik an ci J a k o b S p re n g e r i H e in rich K r a m e r In stito ris, pišući djelo M a lleu s
M a lefica ru m {M a lj k oji ubija vještice, 1 4 8 6 ) p rim jeću ju :
Sve čarobnjaštvo proizlazi iz tjelesn e požude koja je nezajažljiva u žena...
zbog čijeg su zadovoljenja sprem ne općiti čak s đavlom.
�ŽE N S KA POVIJEST
277
M alleus... takvim ishodišnim stavom stavlja p ečat na stoljeća kršćanske
mizoginije.
Č arobn jaštvo poznaju sva ljudska društva. N o progoni vještica srazm je m o su nova historijska p raksa. Istraživači procjenjuju da je sam o kao
posljedica p ro ce sa Svete Inkvizicije na lo m ačam a kontin entalne E v rop e
od p o četk a X I V . do polovin e X V I I . sto ljeća izdim ilo 5 0 0 tisuća vještica
i vještaca, m eđu njim a 85 p o sto žen a. Prvi p ro ces u H rvatskoj, održan u
Zagreb u 1362. (bilježi V lad im ir B ay er u Ugovoru s đav lo m , Z ag reb ,
1953) tereti »nek u D rag icu «, optužen u da je »m eđusob no ogad ila« b ra
čne drugove.
O stale p resu d e koje B a y e r navodi u toj opsežnoj studiji u o p će ne p re
ciziraju zbog kakvih su čaro lija o p tu žen ice izvedene p red sud. Priznanja
najfantastičnijih zlo čin a, m eđu kojim a se ističe »p u ten o o bćen je s v ra
gom « koji bi se če s to pojavljivao i u liku njihovih m uževa (n o lako su ga
prepoznale » jer m u je bio h lad an «), iznuđivale su vrlo elaboriran im m e
todam a to rtu re (sm rskali su im p alce, lomili kosti nogu tzv. »španjolskom
čizm om «, razvlačili ih n a koloturi, itd .). D ok se s v ješticam a u H rvatskoj
vlast o b raču n av a zn an stv en o i prav n o solidno utem eljenim m etod am a,
koje su, p re m a B ay ero v u shvaćanju, zasn ovane na uvozu našem narodu
stranih predodžbi p reu zetih iz in tern acio n aln og složenog pojm a ča ro b
njaštva, u ostalim se našim krajevim a p ostu pa n a au tohtoni način.
Vuk izvješćuje o slučaju P au n e Stan ojević iz sela Ž a b a ra , koju su »po
zapovijesti K a ra -Đ o rđ ije v o j kao vešticu privezali uz ražanj p a pekli m e
đu dvije v a tre « (što nije bio usam ljen slu čaj), te o m aćehi P e tra Jok sića
iz T o p o le koju su »ubili iz pištolja i isjekli n oževim a«. N ešto civiliziranija
m etod a bilo je kam en o v an je, a vrijedilo je i pokušati da se »kam džijam a
izgoni veštičiji bes«. N e ro d ica koja je 1685. pogodila zagreb ačku okolicu
bila je povod »sp o n tan o m « spaljivanju (b ez up letanja crkvenog ili svjet
skog su da) »silesijah v ještica«, kako je zabilježio slovenski historičar V alvasor.
V ješticam a su u većini slu čajeva p roglašavan e žene. Pouzdani znaci
njihova prep o zn av an ja bili su »sijeda kosa i krst ispod n o sa« (N jeg oš),
razrokost, b rk ato st, pu nokrvn ost, »zle o či«... M ogle su biti i uznem irujući
lijepe i m lade. N o , zašto baš ž e n e ? D v ozn ačnost koju slika žene sadrži
u ku lturam a ju d e o -k ršća n sk o g ishodišta — izm eđu tave i pakla, kuhinje
i kozm osa, zaštitn ice i ž d eračice vlastite djece — učiniše je pogodnim
objektom za projekcije strah a, »n eobu zdane želje« (B a ro ja ), uzročnika
svih zala Što p o gađaju po jed in ce i zajednicu.
Strah od žene prerasta u historiju progona vještica u vrijeme raspada
nja srednjovjekovnog društva i slike svijeta, drastičnih promjena u eko
�278
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
n o m sk o j, d em o g rafsk o j i obiteljskoj stru k tu ri (n a p rim je r, u X I V . sto ljeću
g o le m p o r a s t b ro ja n eu d atih ž e n a ). B u d u ći d a se crk v a o sje ća u g ro ž e n o m
h e re tičk im s e k ta m a i seljačk im p o b u n a m a , želi n a taj n ačin o d rž a ti k o n
tro lu n a d stan o v n ištv o m i o tk lo n iti o d g o v o rn o st z a tešk e e k o n o m sk e i
d ru š tv e n e p rilik e — sa seb e i p lem stv a — sm atraju an tro p o lo g M arvin
H a r ris i p o v je sn iča rk a B a r b a r a T u c h m a n {D a lek o z rca lo , Z a g re b , 1 9 8 4 ).
O sim tih so cio -e k o n o m s k ih o b jašn jen ja d an as je ak tu aln a i fem in istič
k a in te rp re ta c ija p ro g o n a v ještica. Ističu ći njihovu g en o cid n u dim enziju,
zak lju ču je d a je p o srijed i la te n ta n stra h o d su bverzivnog p o te n cija la m o ć
n e , n ezav isn e i sa m o d o v o ljn e ž en e.
U d o b a s tv a ra n ja p ro fesija u m o d e m o m sm islu tre b a lo je potisn uti
v ra č a ru — tra d icio n a ln u ljek aricu i b ab icu , čije je p ro fe sio n a ln o zn an je
g e n e r a c ija m a p r e n o š e n o žen sk o m lo zo m — u k o rist fo rm a ln o o b ra z o v a
nih liječn ik a koji ć e razvlastiti ž e n e o d k o n tro le n ad v lastitim tijelo m i
se k su a ln o šć u .
A k o u z m e m o u o b zir d a v ještica k a o p a ra d ig m a p o tla če n o s ti uskrsava
k a o su v re m e n i fem in ističk i sim bol o tp o ra v lad aju ćim sistem im a d o m in a
cije u p ro šlo sti i sad ašn jo sti, o n d a tu žan i p o u č a n re ce n tn i p rim je r A n ta l
G ru b ics sv jed o či o n eizm jern o j u d aljen o sti k o ja žen u dijeli o d njezin a
p o tp u n o g o slo b o đ e n ja .
RAJ ŽENA: PRECIOZE
Što je žena? Razumni majmun. Što je brak?
Konačište živih mučenika. Što je Pariz? Raj
žena, čistilište muškaraca, pakao konja.
( 1668)
B ilo bi, d a k a k o , p r e tje r a n o u vjeriti ž e n e d a su o k o rje le p o p ra v k a šice
k o d s tr o g e u č ite ljic e H isto rije . R a z u z d a n o p o n av ljan je svakovrsnih b u
d a la š tin a , sv e d o e sk a p a d a k rv o lo čn e ag resivn osti, stalan je u re s p o v ije
sn o g h o d a cijelo g p le m e n a h o m o sa p ien sa . N o , p o v ijest ž e n a , p recizn ije,
p o v ijest id e ja i b o rb i z a o slo b o đ e n je ž e n a , ob ilježav aju c ir k u la m o st i z a
b o ra v .
R ije čju — h isto rija (ž e n a ) se p o n av lja, a n jezin e p o u k e slu žb en a p o
v ijesn a z n a n o s t p re ciz n o o d stran ju je iz m ira z a b u d u ćih g e n e ra cija . M o
d e r n a p o v ijest sv jed o či o to m e d a j e svako p o k o ljen je m o ra lo izn o v a sab irati zan ijek an u b aštin u : o sp o ra v a n je p a trija rh a ln e civilizacije uvijek se
o tk riv a izn o v a.
�ŽE N S KA POVIJEST
279
N adasve p o u čan p rim jer z a p o tkrepu te pesim ističke konstatacije epi
zoda je s p recio zam a i njihovim svijetom . N ešto istine o njim a m ora biti
poznato tek ek sp ertim a za francusku povijest X V I I . stoljeća. D o danas
njihova slika d o p ire u odbljescim a iskrivljenog o gled ala M oličreovih
Sm iješnih p recio za ( 1 6 5 9 ) ili U čenih žena (1 6 7 2 ) ponavljajući stereotip
»m nogo g od ina — m alo zd rav og razu m a«, kako su ih častili njihovi protivnici-suvrem enici.
M anje je p o zn ato d a je p ro tu refo rm acijsk a represija u vezi s obrazov a
njem osnažila po im an je žen a kao intelektu alno inferiornih bića čiju p ro
blem atičnu prirod u šk olovanje jo š više kvari. Č ak i za m lade plem kinje
koje su se m og le školovati u sam o stan im a i kod kućnih učitelja o no se
svodi n a brušenje m an ira i u m jetn o st d o p ad an ja. Ipak, i u X V I I . stoljeću
neke su žen e zahvaljujući sam o ob razo v an ju , če sto skrovitom i m ukotrp
nom , stek le slavu posvetivši se intelektu alnom životu. Stjecište su takvog
antikonform izm a francuski saloni (les salons) čija su duša i p ok retačk e
snage n ep rizn ate p recio ze.
C h aterin e d e V iv o n n e, m ark iza od R am b ou illeta, dala je prvi prim jer
svojom g lasovitom P lav o m so b o m . Iako je p ripad ala visokoj aristokraciji,
život n a dvoru bio joj je d o sad an i odbojan, te je 1610. svoju otm jenu
kuću o tvo rila intelektu alnoj eliti. T a k o je rođ en salon kao dem o k ratiza
cija dvora. R ed o v ito je okup ljala žen e i m u šk arce, podjed nako aristo k ra
te i g rađ an e, koji u atm o sferi prijateljske jedn akosti raspravljaju o ra
zličitim te m am a. K o n v erzira se o braku , ljubavi, o dnosim a s djecom , p ro
dubljuje an aliza o sjećaja, k om entiraju um jetničk a djela suvrem enika.
K roz užitak razg o v o ra, b iran e fraze čestih epistola i književna djela z a
četa u krilu salo n a grad i se ideal »čestita čo vjeka« ( l ’h on n ete h o m m e )
kao p ro tu teža preživjeloj pom poznoj slici »h ero ja«. N a slobodnom te ri
toriju salo n a žen e odbacuju ideal p okornosti: stječu novu sam osvijest i
nastoje izm ijeniti o b ičaje, čak i zak o n e koji ih sputavaju. N im alo ban al
nim, n ad ahnu tim razgo v o rim a n astoje redefinirati od n o se m ušk arca i že
ne, a njihovi spisi svjedoče o dubokoj sumnji u m ogućnost spoja ljubavi
i braka.
U p rav o u pristupu tim te m a m a uočavaju se dva suprotstavljena gle
dišta. K rep o sn e p recio ze (p rćcieu ses p ru d es) odstranjuju m uškarce sa svo
jih sastan ak a, iz društva i obitelji želeći izbrisati čak i znakove m uške
prisutnosti u jeziku. D o k je d o tad aspiracija žen a d a sudjeluju u društve
nom i ku lturnom životu bila o g ran ičen a na sam ostan ili nesigurnu p ro
fesiju kurtizan e, k rep o sn e su sm atrale d a je za sudjelovanje u spiritualnom životu dovoljno o d reći se o d n o sa s m uškarcim a. D jevičanstvo je bilo
zalog au to n o m ije žen e. N asu p rot to m e, galantne p recio ze (prćcieuses ga-
�280
K O N JI, ŽE NE , R A T O V I
lantes — te šk o p rev od ljiva v išezn ačn o st: »ga lan te« za žen u m o ž e značiti
i slo b o d n a i ra sp u šte n a ) o d a n e ljubavi tra ž e njezinu »d eb ru ta liz a ciju « i
z a h tijev aju slo b o d u u b rak u . Z a u z im a ju se za p o k u sn o razd o b lje zajed
n ištv a n ak o n k o jeg se m o ž e o d lu čiti z a b rak ili p ro tiv n jeg a. N o , i u braku
svaki p a r tn e r tre b a z a d rž a ti p o tp u n u n ezav isn ost s rc a i tijela i je d n a k o st
u p ra v im a i d u žn o stim a. P red v iđ ale su i staln o izm jenjivanje » k o m a n
d n e « u lo g e k ak o se n e bi uspostavili stari oblici m u šk e d o m in acije. T ru d
n o ću su n aziv ale »lju b avn om v o d e n o m b o le šć u « alu d iraju ći n a to d a p ri
silno m ajčin stv o z av ršav a p o ro b ljav an jem ž e n e . Ž e le stv o riti svoju ljubav
nu etik u , p ro tiv e se tab u iziran ju žen sk e sek su aln o sti. N jihov je p ro g ra m
i o tv o r e n o r e v o lu c io n a ra n k ad a g o v o re o » n o v o m d ru štv en o m p o re tk u « ,
a zah tjev i (iz je d n a č a v a n je p ra v a i d u žn o sti, d o b ro v o ljn o m a te rin stv o , ra z
v o d i si.) p o slu žit ć e k a o p la tfo rm a fem in istk in jam a u fran cu sk o j re v o lu
ciji. K n jižev n a d jela n ek ih o d salonskih d a m a p o p u t M ad e le in e d e S cu d e ry , M a d a m e d e S ev ig n e, N in o n d e L e n c lo s i M a d a m e d e la F a y e tte
žive d o d a n a s n e p o m u ć e n o m slav o m .
U n a t o č b ro jn im d o k a z im a in telek tu aln e n a d m o ći i sred išn je uloge
p r e c io z a u živ otu sa lo n a , njihovi ideali i težn je nisu p ro d rli izvan kruga
o d a b ra n ih . P le m stv o n a z alazu so lid ariziralo se s p o letn im g ra đ a n stv o m
u u sp jelo m p o tisk iv an ju ž e n a iz in telek tu aln o g živ o ta, stro g o o graničivši
n jih ov o o b ra z o v a n je n a v ještin e p o tre b n e z a v o đ en je d o m a ćin stv a . Iak o
su in te le k tu a ln o n asljeđ e id eja p re c io z a p reu zeli m islioci p o p u t » k a rte zijan sk o g fe m in iste « P o u lla in a d e la B a r r e a , tek n a s lu će n a slo b o d a i
o sv o je n e izra ž a jn e m o g u ćn o sti ž e n e u laze u p o v ijest id eja k a o » k a ć ip e r
stv o « . P rev rtljiv i i n estašn i M o lie re koji ih je o slik ao k a o sta r e i dijab o
ličn e u sid jelice, u sp io se d o d v o riti svojim m e c e n a m a i jav n o m m nijenju
(b ira ju ći »n ajslab iju « m e tu ), k o je d o d an ašn jeg d a n a u zn e m ira v a ta k o
d rsk o i o tv o r e n o p o d riv a n je p atrijarh aln ih v re d n o ta .
N a koji n ačin d a n a s m o ž e biti re le v a n ta n životn i i m isao n i e k sp eri
m e n t p r e c io z a ? P o la riz a cija njihovih e m a n cip a to rsk ih strate g ija p re p o z
n a tljiv a je i u ru h u su v rem en ih fem in ističk ih ten d en cija. K re p o sn im p re c io z a m a n e o b ič n o n alik u je v a rija n ta lezbijskog se p a ra tiz m a , a p re o k u p a
cije g alan tn ih rev o lu c io n ira n je m p riv atn o g i d ru štv en o g živ ota r a z a z n a
je m o u ra sp o n u fem in ističk ih stru ja o d so cijalističk o g d o re fo rm ističk o g
f e m in izm a. S ta r a n as u čiteljica, čin i se , m o ž e p o u čiti o p o sto ja n ju b o g a te
tra d icije b u n to vn ih ž e n a i žilavoj luk avosti p atrija rh a ln o g p o re tk a . P o r u
k a je : n e p o su stati!
�ŽE N S KA POVIJEST
281
GRIJEH KOJI JE NEMOGUĆE IMENOVATI:
BENEDETTA CARLINI
Ju d ith C . B row n , p ro feso rica povijesti na elitnom Sveučilištu Stanford,
im ala je vraške sre će . Listaju ći inventar D ržavn og arhiva F ire n z e pažnju
joj je privukao naslov dok u m en ta: Spisi u vezi s p ro ceso m protiv sestre
B en ed ette Carlini iz Veliana, nadstojnice Teatinskih opatica u Pescii, koja
se gradila mistikom, ali j e otkrivena kao žena na zlu gla su . Znatiželjna da
otkrije što je arhivista iz našeg sto ljeća sablaznilo toliko da je p red m et
zaveo tim riječim a, upustila se u čitan je stotinjak stran ica do k u m en ta nastalog od 1 6 19. do 1623. god ine. O tk riće nije sablaznilo prosvijećenu fe
ministkinju — razveselilo je znan stvenicu! R ezu ltat je knjiga Bestidni či
n i Život lezbijske opatice u ren esa n sn oj Italiji (Im m od est A cts. T h e L ife o f
a L esb ia n N u n in R en a issa n ce Italy, O xford U niversity Press, 1 9 8 6 ) koja
je doživjela p ap erb ack izdanje u najk raćem roku. U b rzo je uslijedilo
ostvaren je o n o g a o čem u p o tajn o sanjari svaki h isto ričar dok je o m a m
ljen p rašin om arhivskih spisa. H ollyw ood je ponudio da otkupi prava za
film!
»N evidljivost« ž en a u povijesti — prvobitni problem historije žena —
prevladan je u p etn aesto go d išn jem razvoju discipline sve sofisticiranijim
načinim a postavljanja istraživačkih pitan ja i vještim pro n alažen jem arhiv
skih m aterijala koji n ed vojben o dokazuju povijesnost ženske egzistencije.
Judith B row n m o ra la se suočiti s novim izazovom : s pro b lem om »neizrecivosti« jed n o g sp ecifičnog p o d ru čja ženskog iskustva.
E v ro p sk a povijest pokazu je koliko dugo se nije prihvaćala činjenica
da žen a m ože privući ženu . U razdoblju od tisuću i p etsto godina m ože
se naći jed v a tu ce posvuda razb acan ih referen cija na ljubav žena za žene.
F alo c e n tričn o shvaćanje ljudske seksualnosti g otovo je sasvim o n e m o
gućilo d a se takva ljubav pojm i, a zanem arivan je u pravu, m edicini, te o
logiji, literatu ri i pučkim p red o d žb am a navodi na to da je posrijedi g o
tovo »aktivna sp rem n o st n a nevjerovanje«. T ek je u d oba p rotestantizm a
ljubav izm eđu o p a tica p o stala književni topos, posluživši kao jed n a u ni
zu optužbi protiv »p o k v aren o sti« crkve. U D anteovim Čistilištu i P a k lu,
koji inventariziraju sve p o zn ate grijeh e, im a muških ali ne i ženskih »sod om i ta « . Ž e n i, koja je ionako u predindustrijskoj E v rop i sm atran a po
prirodi zn atn o p ohotnijom od m u šk arca, hom oseksualnost bi teško pala
» jer ljep o ta m u šk arca, p o prirod n o m zakonu, nadahnjuje ženu većom
žudnjom n o što bi to ljepota žen e ikad bila k ad ra«, sm atra talijanski pisac
X V I . st. A g n o lo F iren zu o la u djelu L ju ba v n e rasprave. Istom u kasnom
X V I . st. Đ rantdm e, k o m en tato r seksualnih bizarnosti na francuskom
dvoru, uk azuje n a to d a su istospolne v eze m eđu žen am a postale veom a
�282
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
u o b ič a je n e i prvi u p o treb ljav a rije č lezbijka. (T a j je term in u ša o u širu
u p o tre b u tek u X I X . st). P riru čn ik z a isp ovjedn ike iz X V . st, koji se p ri
pisuje J e a n u G e rso n u , sp om in je sa m o »zlo čin tak o g ro zan i p ro tu p riro
d an (...) d a g a je n e m o g u će im en o v ati«. Z lo čin i koje je n e m o g u će im e
n o v ati, koji d o slo v n o n em aju im en a, i nisu m ogli ostaviti tra g a . »Š u tn ja
ra đ a zab u n u , a za b u n a s tra h « , s m a tra J . B ro w n . I u p rav o z a to je o tk riće
crk v e n e istra g e n ad B e n e d e tto m C arlin i ta k o v ažn o . O n o p ru ž a rijetku
priliku d a se b aci p o g led izbliza n a za p a d n ja čk e stav o ve p re m a lezbijskoj
sek su aln o sti. P r o c e s n e sre tn o j n ad sto jn ici sa m o sta n a M ajk e B o ž je o m o
g u ća v a i uvid u dru šven i k o zm o s u k o jem u su cvali takvi stavovi. P riču
0 B e n e d e tti C arlin i isp riča la je Ju d ith B ro w n sa željo m d a » n jezin e g ri
je h e i n jezin živ ot u z m o g n e m o razu m jeti, ali im n e sm ijem o su diti«.
Č im je ro đ e n a , g o d in e 1 5 9 0 . u ap en in sk o m m jestu V e lla n o , njezin se
p o b o žn i o t a c z a v je to v a o d a ć e p o sta ti o p a tic a . S n av ršen ih d e v e t god in a
d je v o jčica je p o sla n a u sa m o sta n u obližnjoj P escii. J o š je u ra n o m d jeti
njstvu ste k la a u ru ju n ak in je iz b ajk e zahvaljuju ći ču d e sn o m zn am en ju k o
j e jo j se u k aziv alo . N o u sk o ro je u sa m o sta n u z n a m e n je iz rekvizitarija
p u čk e k u ltu re zam ije n je n o k ršćan sk im sim b o lim a. Ju n ak in ja iz b ajk e k re
n u la je s to p a m a sv e tice . P o č e la je doživljavati vizije: prikazivali su joj se
an đ eli, M a jk a B o ž ja , i n ap o sljetk u i sam Isus. Ia k o je isp rva su m n jala u
p o rije k lo vizija (m o g le su biti p o d jed n ak o d jelo B o g a i Đ a v la ), doživljaj
in ten ziv n e s r e ć e k aziv ao jo j je d a su isp rav n e. N a im e , d o k u n a še doba
e m o c ije p e r c ip ir a m o k a o p o sljed icu iskustva, se d a m n a e sto sto lje će ih je
s m a tr a lo isk u stv o m p o seb i: o n e su d av ale sm isao d o g ađ a jim a i p o tv r
đ iv ale m o r a ln e istin e. B e n e d e ttin a k o m u n ik acija s b o žan sk o m sfe ro m
k u lm in irala je p o ja v o m s tig m a ta — utisk ivan jem K risto v ih ra n a n a n je
zin o tijelo . P o s ta la je č u v e n a m eđ u stan o v n icim a P e s cie , a 1 6 1 9 . o p a tice
su je , u n a to č m lad o sti, iz a b ra le z a n ad sto jn icu . D o p u š te n o joj j e d a drži
p ro p o v ijed i o sta lim s e s tra m a , što je in a če bilo za b ra n je n o jo š stro gim
z a h tje v o m sv. P a v la d a »u crkvi ž e n a šu ti«. Č a š a ču d e sa p re lila se n ak on
D u h o v a 1 6 1 9 . k a d a j e B e n e d e tta o bjavila d a jo j se u viziji u k a z a o K rist
1 n a re d io jo j d a p rired i njihovu svadb u u sam o stan sk o j crkvi. M ističk o je
v je n ča n je o d rž a n o s m n o g o p o m p e , a z a o b re d a je Isus n a širo k o hvalio
(iz B e n e d e ttin ih u s ta ) v rlin e i k rep o sti svoje » o d a b ra n ic e « , te zap rije tio
g ra đ a n im a P e s c ie d a im je su d b in a u njezin im ru k am a.
C rk v e n e vlasti io n ak o su sa su m n jom g led ale n a v izio n a re koji su r e
m etili u staljen u h ijerarh iju p o sre d o v a n ja d o B o g a (jedini legitim n i p o
sre d n ici bili su sv e će n ici). P o d b o d e n e e k stra v a g a n tn o m Isu so v o m h v a
lo m u p u ćen o j n ad sto jn ici ( a z n a n o je d a j e želja z a p u b licite to m n e p rim
je r e n a istin sk o m m istik u ) u sk o ro su z a p o č e le istrag u . A li istra g a nije uni-
�ŽE N S KA POVIJEST
283
Stila B en ed ettin u rep u taciju , te je i dalje o stala na funkciji nadstojnice.
Što je p o tak lo drugu istragu 1 6 23. godine nije bilo m og u će utvrditi. M o
žda su to bili sukobi, intrige i bo rb a za m o ć u sam om sam ostanu , a m o
žda je i njezina po p u larn ost izvan sam o stan a bila prijetnja ustanovljenom
p oretku u svijetu u kojem u su politička i religiozna sfera bile usko ispre
pleten e. N o ta je istrag a nedvojbeno utvrdila da su stig m ata bila lažna
(posljedica sam o ran jav an ja), d a su njezine vizije bile đavolsko djelo, te
da je n eto leran tn o i a u to ritarn o rukovodila sam o stan o m .
A li nitko od papinih istražitelja nije bio priprem ljen za o tk riće sestre
B a rto lo m e e Crivelli, B e n e d e ttin e dugogodišnje d ružb enice i n jegovate
ljice u v rijem e bolesti i iskušenja. N jezino je svjedočenje bilo tako uzn e
m iru juće d a je pisaru d rh tala ru k a dok g a je bilježio, i njegov je inače
ured an rukopis n a tren u tk e p o stajao nečitljiv.
Đ arto lo m ea je o tk rila d a ju je u posljednje dvije godine B e n e d e tta naj
m anje tri p u ta n a tjedan p rim orav ala na bludne radnje, tvrdeći da to ne
čini o n a , v e ć njezin a n đ eo ču var. B e n e d e tta se nije n ičega sjećala.
P reo stalih trid eset i p et g od ina, do sm rti 1661. god ine, B e n e d e tta je
provela u sam ici, razvlašćen a, o sra m o će n a i usam ljena. N o na vijest o
njezinoj sm rti n aro d P e scie n a g m u o je do sam ostanskih zidina, da d o
takne leš ili d a se d o m o g n e n ek e relikvije. M o žd a nikada i nisu povjero
vali poku šajim a o sp o rav an ja njezinih ču desa.
N a kraju je B e n e d e tta ipak pobijedila: m ala provincijalka izdigla se iz
anonim nosti sam o stan sk o g života, ostavila svoj trag u svijetu m oćnih i
uglednih, a ni g od ine uzništva ni sm rt nisu je sasvim ušutkali.
TREĆI REICH, DRUGI SPOL
A k o su žen e n a sebi svojstven n ačin, p rem d a ga vladajuća historiogra
fija ne p rep o zn aje, djelovale kao sn aga u povijesti, m ože li se govoriti i
o njihovoj o d govornosti za razdoblja m rak a u kojim a su g ažene sve »uni
v erzaln e« ljudske vrijed nosti?
D ak ak o, žen e su če s to bivale prvim žrtvam a p atrijarh aln o -rep resiv n a
režim a. N o , povijest ž en a uspjela se vrlo brzo oduprijeti sentim entalnoj
napasti uzdizanja žen e kao p atetičn e žrtve i »p rirod n e« ču varice života.
M nogo važniju ulogu u razvoju te discipline, ali i u pružanju inspiracije
su vrem enim fem inističkim p o k retim a im alo je stjecanje raznolikosti ulo
ga koje su žen e im ale u pojedinim razdobljim a kao aktivne sudionice.
Povijest ž en a otkrivala je h ero in e i uzore.
�284
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
B ilo je sa m o p itan je v re m e n a k ad a ć e se istraživ an ja m o ra ti su očiti sa
svojim n eg ativ n im ju n ak in jam a — o n im a k oje su šu tk e trp je le zlo, (z lu )ra d o sudjelujući u (v la stito m ) p o rob ljavan ju ili g a čin ile s novim r e z e r
v a m a o k ru tn o sti.
N ajn o v ija o p se ž n a stu d ija a m e rič k e p o v jesn ičark e C lau d ije K o o n z
M a jk e u ota d žbin i: Ž en a , obitelj i nacistička politika (M o thers in F a th er
la n d : W o m en , the F a m ily a n d N a zi P olitics, 1 9 8 7 ) o k r e ć e n a g la v ce k o n
v e n cio n a ln o p ita n je : što su im činili n a c isti?
O n a se su o č a v a sa su u česn ištv o m ž e n a u zlo čin im a d ru štva koje se
te m eljilo n a glorifik aciji m u šk osti, ispisujući b o ln e i sra m o tn e stra n ice
ž e n s k e p o v ijesti. L a jtm o tiv istraživ an ja C . K o o n z je u lo g a koju je » z a se b
n a žen s k a s f e r a « , k a o n acističk i o d g o v o r n a žen sk o p itan je, im a la u o m o
g u ćav an ju u ž a s a T r e ć e g R e ic h a . V e ć u u v odu ističe:
K ao fan atičn e nacistkin je ili tek nevoljke sljed benice, žene su odlučno okre
nule glave od napada na socijaliste, Židove, vjerske disidente, hendikepirane
i ’d egradirane’. B u ljile su u vlastite kolijevke, djecu i ’arijsk e’ porodice. M ajke
i supruge su pod vodstvom G ertrud Sch o ltz-K lin k dale vitalan doprinos na
cističkoj m oći čuvajući iluziju ljubavi u okolini ispunjenoj m ržnjom , na isti
način na koji su m uškarci održavali privid reda u sveopćem rasulu suprotstavljen ih birokratskih p rio riteta i zapovijedi.
B u d u ći d a j e d jelo v an je n acistk in ja njihovim p artijsk im d ru g o v im a bilo
o d z a n e m a riv e v ažn o sti, uživ ale su isp rva zn atn u au to n o m iju .
N jih o v e v o đ e n a d a le su se p a rtn e rstv u s m u šk a rc im a u k o jem bi svatko
ig ra o svoju u lo g u u izgrad nji sav ršen o g d ru štva. T e k u kasnijoj fazi p o
sta le su sve p o tčin je n ije rep ro d u k tiv n im i p ro izvo d n im p o tre b a m a re ž i
m a , a n a izdisaju »T isu ćlje tn o g R e ic h a « zah tjev im a to ta ln o g ra ta .
C.
K o o n z o p isu je i žesto k u b o rb u za p rev last m eđ u lid e rim a žen sk e
o rg a n iz a c ije . P o b je d n ica G e rtru d S h o ltz -K lin k , o staju ći i p o la sto lje ća
n a k o n h o lo k a u s ta , b ez o sje ća ja stid a i k ajan ja, d ala je intervju a u to rici
že le ći o p ra v d a ti zlo d jela re ž im a k o jem u je v jern o služila.
U d o v ic a n a c ističk o g m u če n ik a , m ajk a če tv o ro d je c e , m lad o lik a, p lav o
k o sa, atletsk i razv ijen a, o b d a r e n a zn atn im b iro k ratsk im ta le n to m , bila je
z a u z v ra t z a m o ć n ad ž e n a m a što su jo j bile p o tčin je n e sp re m n a n a p o t
pu n u p o slu šn o st p artiji. Z a razliku od nezav isn osti n acistk in ja u d v a d e
se tim g o d in a m a , n jezin a o rg a n iz a c ija F ra u en w erk p ro p a g ira la j e prisilnu
ste rilizaciju » ra s n o n ep o željn ih « i p rijelaz n a ra tn u ek o n o m iju k o ja je
r a z a ra ju ći ob itelj ra z o tk rila svu d v o ličn o st n acističk o g stav a p re m a to j,
d o ta d a slavljenoj institu ciji. N acistk in je su o b iln o k o ristile m izoginiju r e
ž im a p o v la če ći se u »žen sk u sfe ru « b ez o d g o v o rn o sti, d o m k a o u to čište
u o k ru žju u b ilačk o g rasizm a. N o , o bitelj se p o k a z a la v išestru k o p re su d
�ŽE N S KA POVIJEST
285
nom : kao m jesto solidarnosti u svijetu kon cen tracio n ih logora, i to ne
sam o za njihove žrtve n ego i za m učitelje — jedin o je »ženska ruka«
m ogla očuvati »rav n o težu « m asovnih ubojica.
A n alizirajući sp ecifične uzro k e p rihvaćan ja nacističke ideologije m eđu
žen am a sredn je klase, C . K o o n z ističe osjećaj strah a koji je potaknula
borba za em ancip aciju u W eim arsk o j republici. »E m an cip a cija žena«,
p rem a riječim a jed n e su vrem en ice, »p rijetila je da em an cip ira i naše si
nove i k ćeri, p a čak i m uževe od naše k o n tro le«. Shvaćajući sebe kao
ugroženu vrstu u m o d e m o m svijetu koji sve m anje cijeni ulogu m ajk e ču varice ku ćnog ognjišta, priklonile su se m ilitantnom i m ilitarističkom
p atrijarh atu koji je o b ećav ao da ć e ih zaštititi od em an cip acije i »vezati
o čev e uz njihove obitelji«.
Iako jezg ru knjige čini u p ravo opis djelovanja nacistkinja, au to rica je
istražila i bro jn e d ržavne, crk v en e i privatne stvari u potrazi za in fo rm a
cijam a koje to djelo čin e d o sad a najopsežnijim prikazom iskustava žena
u T re će m R eich u . Poglavlja o židovskim žen am a i onim a koje su aktivno
sudjelovale u o tp o ru fašizm u zn atn o su sažetija, zbog ned ostatk a arhiv
ske g rađ e i z ato što je rod bio tek sekundarni elem en t njihove situacije.
T ek svaka p e ta p resu d a za »političke zlo čin ce« izrečen a žen am a, p re
m a analizi dr. K o o n z, n e svjedoči o njihovoj slabijoj zastupljenosti u o t
poru H itleru . O n a sm a tra d a ne sm ijem o previdjeti m en talitet su daca i
po licajaca koji su n erad o hapsili žene up ravo z ato što bi priznavanjem
tako in feriornog n ep rijatelja okaljali m it vlastite su periornosti.
K njiga M a jk e u otadžbini, koja počinje intervjuom s nacističkom p r
vakinjom S ch o ltz-K lin k , z atv ara krug ispoviješću žen e koja je preživjela
strah o te k o n cen tracio n o g lo go ra. T ešk o se oduprijeti zaključku da će tek
p ro tu iječn a iskustva ž en a pod n acizm om koja je istražila C laudia K oonz,
do sad a p o tp u n o zan e m a re n a u povijesnim istraživanjim a tog razdoblja
(p o p u t iskustava R o m a , skitnica i drugih zaboravljenih m arg in alaca),
o m ogućiti potpu nije razum ijevan je jed n e od najm račnijih epizoda novije
povijesti.
KAD ŽENE MARŠIRAJU
Slika n ao ru žan e žen e — »djevojka ju n ak «, »deklica vojak«
dakle
srod n ice m itskih am azon ki, ukorijenjena je u narodnim i pučkim trad i
cijam a našeg podn eblja. R a tn ica koja zam jenjuje o ca (b ra ta , m uža) u ra
tu čest je m otiv hrvatske i srpske, ali i svjetske naro d n e književnosti. N o
šenje o ru žja, sim bola m uškosti, bilo je dopu šteno i tzv. virdžinam a ili to-
�286
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
b e lijam a (u sjev ern ih A lb a n a c a i C rn o g o r a c a ) — ž e n a m a koje su se po
svojoj želji ili p o že lja m a ro d itelja zav jeto v ale n a celib at i p re u z im a le
d ru štv en u u lo g u m u šk a ra c a . E tn o lo z i koji su p ro u čav ali tu pojavu ističu
p riv re m e n i (k a d su p o srijed i ž e n e n aro d n i g lav ari) i prinu dni k a ra k te r
(k a d j e rije č o to b e lija m a , u g lav n o m zb o g ek o n o m sk e n u žd e ) ovih p o ja
v a. N ije p o srijed i, d ak le e m a n cip a cija ili p ro m je n a p o lo ža ja ž e n a , v e ć
p re u z im a n je ra z ličite d ru štv en e u lo g e, s atrib u tim a i p rivilegijam a koje
iz to g a p ro iz la z e .
N o , k ak o su ž e n e u tre n u tk u d izan ja u stan k a i stv aran ja p artizan sk ih
je d in ic a d o živ ljavale sliku n a o ru ž a n e ž e n e ?
D e s a n k a S to jić, k o ja se k ao 1 7 -g o d iš n ja sk ojev k a n ašla m e đ u 7 5 ž e n a
k o je su p o tk raj k o lo v o za 1 9 4 2 . sta ja le u stro ju p rv e isključivo žen sk e voj
n e fo rm a c ije , je d in stv e n e u cijeloj povijesti p o k r e ta o tp o ra , objavila je
knjigu o toj izu zetn oj ep izo d i iz povijesti ž en a.
P rva ž en sk a p artiza nska četa ( 1 9 8 7 ) knjiga je sp o m e n a r čija bi g ra đ a
tr e b a la m o ć i o sp o riti z a b o ra v (tk o je o d p o slijeratn ih g e n e ra cija u o p će
č u o z a p o sto ja n je ž en sk e č e t e ? ) i p re d ra su d e (slik a p artiz a n k e s pu škom
k a o n e u p itn a p r isu tn o st). Iz nje se stje če d o jam d a j e osn iv an je P rv e ž e n
sk e p a rtiz a n sk e č e te 2 5 . k o lo v o za 1 9 4 2 . u selu T rn a v cu n ed a le k o o d K o r e n ic e b ilo n a neki n ačin izn u đ en čin .
M n o g e su ličk e o m la d in k e v e ć u je se n 1 9 4 1 . navaljivale d a se p rid ru že
o p e ra tiv n im je d in ic a m a . N a im e , n a veliki p ritisak o m lad in e štab ovi n a ro d n o o slo b o d ila čk ih o d r e d a i sk ojev sk a ru k o v o d stv a n a te re n u osnovali
su više m u šk ih o m lad in sk ih č e ta . Z b o g » o p ra v d a n ih ra z lo g a « (koji u knji
zi nisu p re c iz ira n i) n a ila z e n a m n o g e o tp o re . A li, ra sp o lo ž e n je se usijava
to lik o d a o k ru žn i k o m iteti S K O J - a i K P H z a L ik u (p o d rža n i O d b o ro m
A F Ž - a s K a to m P e jn o v ić n a č e lu ), te Š tab G ru p e N O P o d re d a z a Liku
n a p o č e tk u lje ta 1 9 4 2 . o d lu ču ju o sn o v ati P rv u žen sk u ličku p artizan sk u
č e tu .
N a d an o sn iv an ja č e te d o šlo je u T r n a v a c 7 0 0 ž e n a zah tijev aju ći pu ške.
U č e tu ih je p rim ljen o sa m o 7 5 , n o u b rzo se osnivaju D ru g a ž en sk a č e ta ,
ž e n sk e č e te o d r e d a » V e le b it« , te 3. i 4. N O P o d re d a . P o slije je d n o m je
s e č n e v o jn o p o litičk e o b u k e č e ta j e r a s p o re đ e n a u sastav 2. ličke u d a rn e
b rig a d e . P o litičk i k o m e sa r b ila je ta k o đ e r ž e n a , N a r a n č a K o n č a r, a vojni
su in stru k to ri bili m u šk arci. P rip a d n ice č e te bile su v ećin o m čla n ice
S K O J - a k o je su se d o k a z a le u su rad nji s N O P -o m . U p ro sjek u bilo im
j e 18 g o d in a (n ajsta rijim a 3 2 , a n ajm lađ im a 15 g od in a. V e ć in a ž e n a bile
su seljan k e, a tek su če tiri u č e n ice gim n azije m eđ u m n o gim n ep ism en im
d ru g a ric a m a u živale sta tu s »in telek tu alk i«.
�ŽE N S KA POVIJEST
287
D ok su osnovne čin jen ice o osnivanju i postojanju ženske če te uglav
nom p o zn ate u historiografskoj literaturi, rad D esan ke Stojić donosi i
takve p o d atk e na koje su povjesničari najčešće neo p rav d an o posve n e
osjetljivi. V elik a je šte ta što su te pojedinosti, koje sm atram osobitom
vrlinom o ve knjige, d an e tek u nazn ak am a i bez in terp retacija kojim a bi
sudionica ovog povijesnog p resed an a o bogatila naše spoznaje o toj slav
noj epizodi povijesti žen a. »Sram ežljivost« žen a kad a su u toku obuke
treb ale »d a izvedu neku k o m andu «, to što su vrlo »tešk o podnijele sk ra
ćivanje dugačkih p leten ica na m ušku frizuru« o kojoj izvještava a u to rica,
m ože se objasniti p atrijarhalnim spolnim sim bolizm om . N jim e je ženi
propisan o d a sluša, a ne d a n aređ u je; šišanje duge kose bila je po tradiciji
kazna za djevojke koje bi došle »n a zao glas«. N eo b ičan p rizo r žena uni
form iran ih u odijela sk ro jen a od »talijanske ćeb ad i« i kape partizank e s
puškom u ruci, isprva je u su b o raca izazivao o tp o r. D opisnik agitprop a
trudio se d a popravi d o jam : »Savi se oko m ene kolo d ru g arica kao kita
poljskog cv ijeća«, izvještava o njim a za L ičk i partizan.
D a u slučaju pristup anja ženskoj četi doživljaj slike n ao ru žan e žene
im a izrazito em an cip ato rsk i naboj, svjedoči au to rica navodeći epizodu
prilikom m u čn og rasp o ređ iv an ja za bolničark e kad je »svaka htjela da
bude b o ra c s puškom u ru ci«. Biti b o ra c označilo je em an cip ato rsk o isku
stvo p o sebi. T o m ože objasniti duboko usađenu averziju p rem a bilo kak
vu angažiranju »p o ženskom pitanju« (aktivizam u A F Ž - u za ra ta i p o
slije n jega ili p re m a sam o m sp om enu riječi fem inizam zn atn o kasnije)
m nogih d ru g arica b o ra ca koje su svoj novi ženski iden titet stekle kroz
krvava ratn a iskušenja. N o, d a taj iden titet nije bio lišen o d ređ en e am
bivalentnosti svjed oče i opisi »slobodn og v rem en a«: » U nošenju oružja
i svim o stalim zad acim a ravn op ravn o su se izm jenjivale s drugovim a, a
noću um jesto o d m o ra krpale su, šivale i p rale odjeću b o rcim a«, sjeća se
D . Stojić.
Znatiželju čitatelja i žeđ za kom pleksnijim objašnjenjem pobuđuje,
osim sp om injanja o tp o ra i nep ovjerenja su b o raca, argu m en tacija nepri
jateljske p ro p ag an d e (k o je su to najpogrdnije klevete i laži kojim a se slu
ži kako bi spriječio utjecaj ženske č e te na m asovni odlazak om ladine u
partizanske je d in ic e ?).
D rugi, opsežniji dio knjige čin e kratki životopisi svih pripadnica žen
ske č e te . T ek poneki od njih sadrži zam etk e dram atskih elem en ata, a
ostali su napisani red u ciran im jezikom i nižu stereo tip n e biografske p o
datk e propuštajući priliku da se povijesti ratovanja nadopiše ljudska di
m enzija. U p ra v o n ejasn o ća žanrovskog određ en ja ove knjige
znan stvena studija, niti m em o arsk o svjedočenje, niti beletristika
niti
ostav
�288
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
lja m n o g o n e d o re č e n o g , u m an ju je m o g u ćn o st r e ce p c ije i p o p u larizacije
o v e v a ž n e te m e . O živjeti ljudsku puninu p rip ad n ica P rv e žen sk e č e te k a
kvu dosižu p rim je ric e ju n ak in je i ju n aci p ro z e tem e lje n e n a sjećan jim a
S a š e B o ž o v ić ( R atne ljubavi, 1 9 8 5 ) jo š o sta je z a d a ta k u p rav ljen b u d u ć
n o sti.
�14
Pobačaj pred carskim rezom
U prvoj fazi o bnove zag reb ačk ih p ro čelja 1983. pojavili su se grafiti
na novooličen im z g rad am a: D o lje p obačaj, K azn e m a jka m a ubojicam a,
K azne ginekolozim a koljačim a. D an as su njihovi istom išljenici m nogo ci
viliziraniji i tehnički uzn apredovaliji. G rad je u red n o oblijepljen naljep
n icam a A b o rtu s j e ubojstvo i Volim n ero đ en e. P o ru k a je ista.
Sve polem ike o n e/d o p u šten o sti po b ačaja izrazito su em otivno ob o je
ne i g oto v o n ep rim jetn o o m oguću ju zam jenu teza p rem a kojoj pobornici
prava n a izbor postaju ču desnim pom anjkanjem logike, pobuđivači na
pobačaj. T ak av salto m o rta le logike pruža privid da je riječ o sukobu
zagovornika p o b ačaja kao najd rastičnijeg oblika ko n tro le rađ an ja i nje
govih protivnika.
P ro b lem je ipak n ešto složeniji. Posrijedi je sukob dva su protstavljena
sv jeton azora, s njihovim etničkim i prije svega političkim im plikacijam a.
O pravu n a izbor n asu p ro t prisili da se po k o rav a slijepom djelovanju bio
loške nužnosti, ili diktatu n ek og a, pojedincu n ad ređ en o g au to riteta. D a
kako, u idealnim uvjetim a, žen e i m uškarci slobodni su svoju volju, i u
najintim nijim pitanjim a, podrediti izabranom strogom au to ritetu . T o
podjednako vrijedi i za pripadnike vjerskih i svjetovnih organizacija.
A k o vjern ica koja je up otrebljavala pilulu protiv za če ća ili spiralu kao
sredstvo k o n tro le rađ an ja (o po b ačaju da i ne gov o rim o ) pristane da je
njezina v jerska hijerarhija žigoše kao ubojicu, to je stvar njezina izbora.
O dluči li iz vjerskih razlog a rađati više djece no što bi to m ožd a inače
učinila, i to je o cjen a takvog sh vaćanja slobode. Što da kažem o za one
član ice K P J, broj kojih povijest n eće zabilježiti, za koje se u o n a herojska
p o ratn a v rem en a, prije legalizacije p o b ačaja, doznalo da su pobacile i
bile sram n o , p red svim član ovim a partijske ćelije, isključene iz org an iza
cije?
�290
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
P ra v o n a izb o r, n a odluk u što se u krajn jem slu čaju ipak tiče prije
sv eg a že n in a tijela — p ra v o n a k o n tra ce p ciju koje uk ljučuje (što n e znači
d a fa v o riz ira ) p o b a ča j —
civ ilizacijsk a je tek o v in a. O n a je p o k azatelj
stu p n ja d e m o k ra tiz a cije d ru štva. J e r sva d ru štva, svim z a b ra n a m a i svje
to n a z o rim a u sp rk o s, p o zn aju k o n tro lu ra đ a n ja . Š to je d ru štvo zao stalije
i siro m ašn ije, te su m e to d e bile i o sta le b ru taln ije i če š ć e završavaju sm r
ću ž e n e . N o b ru ta ln o s t i rizik so b o m nosi i poku šaj k o n tro le ra đ a n ja kad
je k o n tra c e p c ija stav ljen a izvan z a k o n a . T a k o je , n ap rim jer, u S R H rv a t
skoj u razd o b lju p rije n jeg o ve leg alizacije ( 1 9 6 9 ) , n a godinu u m iralo p r o
sje čn o 3 5 ž e n a o d p o sljed ica ileg aln o g p o b a č a ja . O tam n im b ro jk a m a d a
i n e g o v o rim o .
Z a k o n s k i zaja m čiti — d o p u stiti p o b ačaj — u k o n k retn im povijesnim
u v jetim a zn a či o d dva zla o d a b ra ti m an je. Izm eđ u gladi, siro m a štv a i n je
gov ih p o slje d ic a , b o lesti n o v o ro đ en ih ili je d n o s ta v n o n e s re ć e , p o n iž a v a
ju ć e g u m ira n ja ž e n a o d p o sljed ica n e le g a ln o g p o b a č a ja u zam je n u za
k v alitetn iji i d o sto jan stv en iji ljudski život. J e r u situaciji kad je p o b ačaj
izvan z a k o n a , io n a k o strad aju n aju gro žen iji. P riv ilegiran i ć e se uvijek
sn a ći, m o ž d a ć e ih to sa m o stajati m alo skuplje.
N o svaki, p a i ovaj izb o r, o d ig ra v a se n a te re n u m o ći. S to g a nas ne
sm ije ču d iti š to su p ro p a g a n d n e p o ru k e p ro tivn ik a k o n tra ce p cije (jed in a
m e to d a k o ju bi on i m o ž d a bili skloni p re p o ru čiti p o z n a ta je p o d lijepim
n a ro d n im im e n o m » V a tik an sk i r u le t« ) u p rav ljen e ž e n a m a . » U b o jic e « su
o n e k o je o d b ijaju d a u sv ak o m ča su i p o svim u v jetim a p rih v ate ženin u
z a d a ć u n a d z a d a ć a m a , uzvišen i i je d in o d oličn i v išek ratn i poziv m ajke.
N jihovi o so b n i m otiv i p ri izb o ru sasvim su n ezan im ljivi. O ni su u n ap rijed
o su đ en i k a o n ev aljan i. Ž e n a m a i je d in o n jim a o b r a ć a se n e ro đ e n o d ijete
svojim razm išljan jim a u prv im d an im a sv o ga fe ta ln o g živ ota ( » J a u o p će
n e sh v a ć a m zb o g č e g a j e m o ja m ati u b rizi« — 2 2 . d an o d z a č e ć a : » K o sa
i o b rv e p o č e le su rasti. T o m e re si« — 6 7 . d a n ) ili g ork im , besprizivn im
p rije k o ro m (» D a n a s m e m o ja m ajk a ub ila« — 8 0 . d a n ). P am fle t C . C h a e tz in g a D n e v n ik č e d a (tisk an u S lav o n sk om B r o d u ) n e po m išlja n a to d a
m o ž d a p a ra le ln o p ra ti D n e v n ik m a jk e . O n a to , k ao u b ojica, niti n e z a
slu žu je. S v o jo m im p o sta cijo m ovaj p am flet, iak o im p licitn o , p rizn aje
o b r a t o d n o s a m o ć i: p ad tisu ćljetn o g a m u šk og m o n o p o la n a k o n tro lu ž e n
sk e p lo d n o sti.
N a im e , k o n tra ce p cija i p ra v o n a p rek id tru d n o ć e p o re m e tili su p o sto
je ć u h ijerarh iju o d n o sa sp o lo v a, p a ča k i sveuk upn ih o d n o sa u društvu .
O d p r e d m e ta ra z m je n e , žu d n je ili p u k e k o n tro le , ž e n a je p o sta la ra v n o
p rav n i čla n d ru štva. Ž en sk i su p o k reti, n ak on g o to v o sto ljetn e b o rb e d o
bili bitku z a o d v ajan je sek su aln o sti o d ra đ a n ja . S tro g i obiteljski p a trija rh
�POBAČAJ PRED CARSKIM REZOM
291
gubi pok orn u i ovisnu ženu, a stro ga i au to ritarn a država neiscrpni izvor
podanika, radnik a i ratnika. Štoviše, kontrarevolucija je potvrdila m og u ć
nost isključivo ženske m oći u sferi rađ an ja. Svjedoci sm o žestoke kontraofanzive.
K onzervativni protivnici k o n tracep cije u S A D prešli su u napad u p o
četku osam d esetih . Po d stijegom bo rb e »za zaštitu života« postavljali su
bom be u klinike za plan iran je obitelji koje su obavljale pobačaj. O ko ž e
ne za zub zam etk a. U ovogodišnjoj uskršnjoj antik on tracep cijsk oj kam
panji bili su n ešto um jereniji. S am o su opsjedali klinike i fizički zlostav
ljali žen e koje bi poku šale ući.
Sve u im e zaštite (n e ro đ e n o g ) života. O d g o vo r na tu najnoviju kam pa
nju bile su d em o n stracije koje je o rganizirala N acio n aln a organizacija
žena, n ajv eća am eričk a ženska organizacija. U m im ohodu p red Bijelom
kućom sudjelovalo je 3 0 .0 0 0 žen a i skupljeno 6 0 0 .0 0 0 potpisa.
D a ni referen d u m , »volja n a ro d a « , nije jam stv o poštovanja prava na
izbor sv jed o če ned avn e d em o n stracije u R im u . Protivnici legalizacije p o
b ačaja postignu te referen d u m o m iz 1961. m orali su se suočiti s protudem on stracijam a njegovih zag ovornika koji su nosili tran sp aren te . N ećem o
dopustiti d a našim životim a ravnaju ajatolasi. J e li novi križarski ra t na
pom olu ?
Bilo bi p o g rešn o vjerovati d a je o g o rče n a b o rb a protiv p rav a na izbor
isključivo o sv eta razvlaštenih p atrijarh a. T ijelo žen e i dalje je poligon za
pokazivanje državne m oći. Ž eli li država sm anjiti pu čanstvo, kao na pri
m jer K in a, o n a će o b n aro d o v ati »id ealan «, tj. dopušteni broj djece po
obitelji. A k o g a, pak, kani u v ećati, uvest će , popu t R um unjske, gineko
lošku policiju. O n a ć e p o m n o bdjeti d a joj ne p rom ak ne nijedno m je
sečno krvaren je nijedne svoje p o d an ice. A k o nakon izostanka krvarenja
izostane i novi podanik, kazne će biti d rastičn e i prim jeren e. T k o je ovdje
»u b ojica«?
O sim p rav a n a izbor, civilizacijske i d em o k ratsk e tekovine u društvu
koje p o jed in ce ne svodi n a podan ike, m o ram o uvažavati višeglasje sta
vova. P ristan em o li poslušati izjave ljubavi nero đ en im a koje nam šalju
anonim ni su građan i, m o ram o biti sprem ni braniti i ne zlorabiti slobodu
izbora. Jed in i n am kriterij pritom m o ra biti naša savjest. J e r , pospješiti
dolazak n ero đ en ih nije m og u će prisilom . P raštan je bom bi pred klinika
m a n eće im n ad om jestiti pjesm u dobrodošlice. Niti će se naljepnicam a
nahraniti njihova gladna usta.
D o k svijet za sve n e p o stan e m jesto snošljivo za život, pravo na odluku
o sudbini n ero đ en ih — m a kakav bio njezin ishod, m a kakva bila m etod a
kojom ć e se postići — n e sm ije biti p red m et ničijeg licitiranja.
�292
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
A k tu a ln e ra sp ra v e o p o tre b i č a k i rad ik aln o novih m je ra u p o p u lacij
skoj p o litici Ju g o slav ije o b ilježen e su č e s to v rlo p ro tu rje čn im , k o n k re t
nim p o litičk im in te re sim a . B r ig a z a rep rod u k ciju stan ov n ištv a u nekim
s re d in a m a (i to z a o d re đ e n e p o p u la cije ) re z u ltira t ć e restrik tiv n im , antin a ta lite tn im m je ra m a . Isto d o b n o ć e d ru g e sred in e ra z m a tra ti m o g u ć
n o st d o n o še n ja p ro n a ta lite tn ih m je ra . N ije tešk o zam isliti kak ve bi te
m je re m o g le biti u situ aciji ak u tn e ek o n o m sk e krize. Z a pozitivnu stim u
laciju — u p rv o m re d u z a p o sle n o s t i rješav an je sta m b e n o g p itan ja m la
dih , d a n e g o v o rim o o p o v e ća n ju n a k n a d e za porod iljski d o p u st, njegovo
p r o d u ž a v a n je ili realn i dječji d o p la ta k — io n ak o sm o v e ć o d a v n o p resiro m a šn i.
O s ta je d ru g a m o g u ć n o st — n eg ativ n a stim u lacija, tj. su žavan je ili p o t
p u n o u k id an je (le g a ln e ) m o g u ćn o sti izb o ra. D ru g im riječim a , o p a sa n
u d a r a c p rav u n a k o n tra ce p ciju , uk ljučuju ći i p o b a ča j.
P r ib ro jim o li to m e sve ofen zivn ije p ro p a g a n d n e k am p an je protivn ika
k o n tro le ra đ a n ja , sa d ašn ja situ acija zah tijev a k o m e n ta r i javni stav. N a j
p o zv an iji su , d a k a k o , stru čn jaci iz Z a v o d a z a zaštitu m ajki i d je ce , kojega
je S av je to v a liš te z a p la n ira n je obitelji im alo p io n irsk u ulo g u u edukaciji
u p r o te k la d v a d e s e tlje ć a . N o , u n a to č o p e to v a n im , tro tjed n im n a s to ja
n jim a re d a k c ije Svijeta d a do b ije k v alificiran e i z n an stv en o u te m e lje n e
k o m e n ta r e te z a o s p o ra v a te lja p ra v a n a k o n tra ce p ciju o d dr. L a d e M agd ić iz S av je to v a liš ta , on i su izostali p o slije in terv en cije d ire k to ra dr. J o
sip a G rg u rić a .
O tem p o ra , o m o re s !
�BILJEŠKA O RADOVIMA U OVOJ KNJIZI
Prvi dio: NEVIDLJIVI PREDM ET
K oqji, žene, ratovi ltd.: Problem utem eljenja historye žena u Jugoslaviji. Čla
nak je u prvoj verziji napisan po narudžbi urednika britanskog časopisa History
Workshop Newsletter (O xford). Z a potrebe zbornika Žena i društvo. Kultiviranje
dijaloga što ga je Lydia sama uredila (Zagreb, 1987) proširila je njegov prvi dio
pregledom kritika povijesne »nevidljivosti žena«. Spomenuti Zbornik izašao je
u nakladi Sociološkog društva Hrvatske, a članak je objavljen u poglavlju »Upi
sati žene natrag u povijest«, str. 5 1 -6 0 . Članak je također objavljen u prvom
broju časopisa Gender and History (1989), te u knjizi Gli studi sulle donne nella
Universita, Rim 1988).
Kulturnom myenom do žene »novog tipa«. Tekst je dio magistarske radnje
pod naslovom Žene i m oć - povijesna geneza jednog interesa koju je Lydia god.
1984. obranila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. N ije smatrala da treba
objavljivati cijelu radnju, a ovaj dio te studije izašao je u časopisu Gordogan ,
siječanj-travanj 1984, br. 15-16, str. 73-111.
Em ancipacija i organizacija. Pod naslovom Emancipacija i organizacija: Ulo
ga Antifašističke fronte žena u postrevolucionamim mijenama društva Lydia je u
proljeće 1988. prijavila doktorsku disertaciju. Komisija u sastavu D. Rih tm an Auguštin, V jeran Katunarić i Ivan Kuvačić 15. 5 .1 9 8 8 . sa zadovoljstvom je pred
ložila Znanstveno-nastavnom vijeću tadašnjega O O U R -a Humanističke i
društvene znanosti Filozofskog fakulteta i Zagrebu da je prihvati, što je ovo i
učinilo. Potkraj 1989. Lydia je završila potrebna istraživanja za disertaciju te
izradila konačan plan rukopisa, a u siječnju 1990, neposredno prije odlaska na
kobno putovanje, dovršila i prvi dio radnje koji se ovdje prvi put objavljuje u
cijelosti. Ipak, riječ je o torzu, o naglom prekidu, je r tekst uostalom i završava
zarezom i podsjetnikom za daljnju razradu.
�294
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
Drugi dio:
OD A N TR O P O LO G IJE Ž E N E DO P O LITIČK E AN TRO PO LO GIJE
Nužnost ženske perspektive u antropologiji. Članak je objavljen u časopisu
Hrvatskog etnološkog društva E tnološka tribina br. 4 -5 , 1983, str. 1 2 1 -1 2 6 .
M atrijarh at: Prijepor mitologije, ideologije i utopije. Članak je objavljen u
godišnjaku Instituta za etnologiju i folkloristiku (prije Zavod za istraživanje fol
klora) N arodna um jetnost knj. 21, 1984, str. 6 9 -7 6 .
Izm išljanje tradicije: Dan koji sviće nadom. Članak je pod naslovom Otkada
se zapravo i zašto slavi m eđunarodni Dan žena objavljen u listu D anas br. 316,
8. 3. 1988, str. 6 9 -7 0 ; dopunjena i aktualizirana verzija istoga članka objavljena
je pod naslovom Dan koji sviće nadom u listu Svijet br. 5 ,1 0 . 3. 1989, str. 1 1 -1 2 .
O ba su članka bila tek priprem a za veći rad o značenju i ritualu 8. m arta koji
je autorica iznijela na sjajnom predavanju o toj temi održanom u Muzeju revo
lucije, i ponovljenom u tadašnjem Zavodu za istraživanje folklora u ožujku 1989.
Nova Nova godina: Od M ladog ljeta k političkom ritualu. K ao hommage pro
fesoru Milovanu Gavazziju, članak je objavljen u časopisu Hrvatskog etnološkog
društva Etnološka tribina br. 11, 1988, str. 5 9 -7 2 . Isti je članak pod naslovom
»T he new New Y e a r, o r how a tradition was tem pered« objavljen u E ast Euro
pean Politics & Societies 4, 1990, te nedavno pod naslovom »Sumrak stare tra
dicije, nova N ova godina: Božić 1 9 4 5 -1 9 4 8 « , Vijenac 1994, br. 26 (22. 1 2 .1 9 9 4 ),
str. 1 7 -1 8 .
P ro fesya etnolog: Analiza pokazatelja statusa profesije. Tekst je priređen na
temelju referata održanoga na 23. (zadnjem ) kongresu Saveza etnoloških
društava Jugoslavije u listopadu 1989. u Zadru. Objavljen je posthumno u zbor
niku Sim boli identiteta. Studije, eseji, građa, Zagreb 1991, str. 4 5 -6 7 .
Treći dio: Ž E N SK A P O V IJE ST
Između znanosti i um jetnosti: Pjesm e Erike Jon g (pogovor). L. S. okušala se
godine 1981. kao prevoditeljica poezije. Prijevod zbirke pjesama Voće i povrće
autorice Erike Jon g popratila je zanimljivim pogovorom (E rica Jong, Voće i
povrće , prijevod i pogovor Lydia Sklevicky, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb,
1981, pogovor str. 8 3 -8 9 ) koji daje uvid i u Lydijin prevoditeljski/pjesnički po
tencijal.
V eći dio ovoga poglavlja čine članci što ih je autorica objavljivala u ženskom
tjedniku Svijet. U skladu sa strukturom ove knjige ti su, uglavnom kraći publi
cistički radovi, okupljeni u nekoliko manjih poglavlja.
Točni podaci o svim objavljenim radovima Lydije Sklevicky sabrani su u Bib
liografiji radova što ju je istražila i izradila Anam arija Starčević Štambuk, koja
je i pom ogla pri uređivanju ove knjige.
D.
R. A.
�CITIRANA LITERATURA
Annas, Pamela J.: »Novi svjetovi, nove riječi: Androginija u feminističkoj znanstvenoj
fantastici«, Književna smotru, 46, 1982, str. 78-86.
Arbeiterbewegung und Feminismus, ur. Ernest Bomemann, Ullstein Materialen, Fran
kfurt, 1982, str. 18-19.
Ardener, Edwin: »Belief and the problem of women«, u: The Interpretation of Ritual, ur.
J. S. La Fontaine, Tavistock, London, 1972. Citirano prema K. Milton, »Male Bias
in Anthropology«, Man, 14, 1979, 1.
Arzenšek, Vladimir, Struktura i pokret, Institut društvenih nauka, Beograd, 1984.
Đadinter, Elisabeth: L ’amour en plus. Histoire de l’amour matemel XVIIe - XXe siicle,
Flammarion, Paris, 1980.
Bahtin, Mihail: Estetika slovesnogo tvorčestva, Nauka, Moskva, 1979.
Bahtin, Mihail: Marksizam i filozofija jezika, Nolit, Beograd, 1980.
Danac, Ivo: With Stalin Against Tito. Cominformist Splits in Yugoslav Communism, Cornell
University Press, Ithaca and London, 1988.
Banton, Michael: »Voluntary Associations«, I Antropological aspects, u: International
Encyclopedia of the Social Sciences, ur. David L. Sills, The Macmillan Company and
the Free Press, New York, Reprint Edition, 1972, Vol. 15, 16, 17, str. 357.
Đaijaktarević, Mirko: »Problem tobelija (virdžina) na Balkanskom poluostrvu«, Glasnik
etnografskog muzeja u Beogradu, 1965-1966, 28-29, str. 273-286.
Bausinger, Hermann — Felix J. Oinas — Carl Stief: »Folkloristik. Folklore«, u: Sowjetsystem und Demokratische Gesellschaft. Eine vergleichende Enzyklopiidie, Sonderdruck,
Herder, Freiburg/Basel/Wien, 585-587.
Beauvoir, Simone de: The second sex, Penguin Books, Baltimore, 1975.
Belaj, Vitomir: »Plaidoyer za etnologiju kao historijsku znanost o etničkim skupinama«,
Studia Ethnobgica, Vol. 1, 1989, str. 9-13.
Belaj, Vitomir: »Šezdeset godina neprekinute nastave etnologije na Zagrebačkom
sveučilištu«, Etnološka tribina, XV III, 1988, 11, str. 149-150.
Benjamin, Walter: »Povijesno-filozofijske teze«, u: Uz kritiku sile, Razlog, Zagreb, 1971.
Bertoša, Miroslav: »Povijest i etnologija u ’novoj historiji’«, Naše teme, 32, 1988, 6, str.
1572-1582.
Berus, Anka: »Za učvršćenje organizacije«, Žena u borbi, 1943, br. 1, str. 6-7.
�296
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
Bilandžić, Dušan: Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, III. dopunjeno
izd., Školska knjiga, Zagreb, 1985.
Bloch, M.: »Une ćtude rćgionale: gćographie ou histoire?«, Annales d’histoire čconomique et sociale, 6, 1934, str. 81.
Bock, Gisela: »Historische Frauenforschung: Fragestellungen und Perspektiven«, u: Fra
uen suchen ihre Geschichte, ur. Karin Hausen, Verlag C. H. Beck, Miinchen, 1983,
str. 52-53.
Bock, Gisela: »History, Women’s History, Gender History«, E U I Florence Working Paper
No. 87/291, str. 8.
Bonnie H., Erickson: »Networks, Ideologies and Belief Systems«, u: Social Structure and
Network Analysis, ur. Peter V. Marsden i Nan Lin, Sage Publications, Beverly
Hills/London/New Delhi, 1982. str. 170.
Broz, Josip - Tito: Žena u revoluciji, Svjetlost (et al.), Sarajevo, 1978.
Buttolo, Frančiščka, »O inteligenci i intelektualcih. Pogovor z Angelo Vodetovo«, Nova
revija, III, 1984, 24-25, str. 2788-2791.
Clifford, James: »Introduction: Partial Truths«, u: Writing Culture: The Poetics and Poli
tics of Ethnography, ur. James Clifford, George E. Marcus, University of California
Press, Berkeley, Los Angeles, London, 1986. str. 1.
Conti Odorisio, Ginevra: Donna e societd nel’600, Bulzoni, Roma, 1979.
Cook, Karen S.: »Network Structures From an Exchange Perspective«, u: Social Structure
and Network Analysis, ur. Peter V. Marsden i Nan Lin, Sage Publications, Beverly
Hills/London/New Delhi, 1982, str. 182.
Copans, Jean: »De l’ethnologie k l’anthropologie«, u: Copans, Godelier, Tomay, Backes-Clement: L ’anthropologie: science des socićtis primitives?, Editions E. P., 1971.
Corrado Pope, Barbara: »Angels in the Devil’s Workshop: Leisured and Charitable Wo
men in Nineteenth-Century England and France«, u: Becoming Visible: Women in
European History, ur. Renate Bridenthal, Claudia Koonz, Houghton Mifflin Compa
ny, Boston, 1977, str. 296-324.
Davin, Anna: »Feminism and Labour History«, u: People’s History and Socialist Theory,
ur. Raphael Samuel, Routledge and Kegan Paul, London, 1981, str. 177.
Delphy, Christine: »A Materialist Feminism is Possible«, Feminist Review, 2, 1979, str.
87.
Despot, Blaženka: Žensko pitanje i socijalističko samoupravljanje, Cekade, Zagreb, 1987.
Durkheim, Emile: The Division of Labor, Glencoe, Free Press, 1947.
Đuranović-Janda, Saša: Žena u radnom odnosu, Naprijed, Zagreb, 1960.
Edholm, Felicity — Olivia Harris — Kate Young: »Conceptualising Women«, Critique
of Anthropology, 3, 1977, 9-10, str. 101-130.
Erickson, Bonnie H.: »Networks, Ideologies and Belief Systems«, u: Social Structure and
Network Analysis, ur. Peter V. Marsden i Nan Lin, Sage Publications, Beverly
Hills/London/New Delhi, 1982.
Erlich Stein, Vera: Današnje dijete - Problemi suvremenog odgoja, Atlas nakladnog za
voda u Zagrebu, Zagreb, 1936.
Erlich Stein, Vera: Individualna psihologija u školskoj praksi, Minerva, Zagreb, 1934.
Erlich Stein, Vera: Jugoslavenska porodica u transformaciji, Liber, Zagreb, 1971.
Erlich Stein, Vera: Kolektivni rad u savremenoj školi, Minerva, Zagreb, 1933.
Erlich Stein, Vera: Metoda Montesori, Minerva, Zagreb, 1934.
Erlich Stein, Vera: »Alfred Adler: Povodom smrti osnivača individualne psihologije«,
Židov, 24, 11. 6. 1937, str. 5.
Erlich Stein, Vera: »Istraživanje o porodici«, Žena danas, II, 1937, 5-6, str. 7-8.
�C IT IR A N A LITERATURA
297
Erlich Stein, Vera: »Kriza ili transformacija porodice«, Gledišta, XV, 1974, 3 str. 336
Erlich Stein, Vera: »O aktiviranju žena«, Židov, 52, 20. 12. 1935, str. 4.
Erlich Stein, Vera: »O uspjesima feminističkog pokreta«, Židov, 9, 1.3. 1935, str. 6:
Erlich Stein, Vera: »Omladinska pitanja«, Žena danas, III, 1938, 14, str. 15-16.
Erlich Stein, Vera: »Politička prava žena«, Žena danas, I, 1936, 1, str. 15.
Erlich Stein, Vera: »Sudbina jedne ankete: Umjesto predgovora«, u: Jugoslavenska po
rodica u transformaciji, Liber, Zagreb, 1971, str. 17.
Erlich Stein, Vera: »Žene i općinski izbor«, Židov, 40, 27. 9. 1935, str. 8-9.
Erlich Stein, Vera: »Žena i porodica«, Život i rad, 1938, sv. 10 i 11, str. 11-12.
Evans, Sara: Personal Politics: The Roots of Women’s Liberation in the Civil Rights Move
ment & the New Left, Vintage Books, New York, 1980.
Feldman, Andrea: »Eine alternative Frauengruppe in Zagreb: Zwischen Aktivismus und
Frauenforschung«, u: Die ungeschriebene Geschichte, Dokumentation des 5. Historikerinnentreffens in Wien, 16. bis 19. April 1984, Wiener Frauenverlag, Wien, str.
113-123.
The Female Body in Western Culture, ur. Susan R. Suleiman, Cambridge, 1986.
Filipović, Milenko S.: »Žene kao narodni glavari kod nekih balkanskih naroda«, Godiš
njak balkanološkog instituta NR BiH, II, Sarajevo, 1961, str. 139-157.
Friday, Nancy: My Mother/My Self: The Daughter’s Search for Identity, Fontana/ /Collins,
1979.
Friganović, Mladen: Demografija. Stanovništvo svijeta, Školska knjiga, Zagreb, 1987.
Galtung, Johan: »After Camelot«, u: The Rise and Fall of Project Camelot, ur. I. Horo
witz, Cambridge M. I. T. Press, 1967, str. 296.
Gavazzi, Milovan: Godina dana hrvatskih narodnih običaja, knj. II, Matica Hrvatska, Za
greb, 1939.
Geertz, Clifford: The Interpretation of Culture, Basic Books, New York, 1973.
Gerhard, Ute: »Die Frauenrechtserklarung der Olympe de Gouges«, Die Neue GeselIschafL Frankfurter Hefte, 36, 1989, 7, str. 605.
Gianini Belotti, Elena: Dalla parte delle bambine, Feltrinelii Editore, Milano, 1973.
Gjukić, Mirjana: »O privrednoj aktivnost žena Jugoslavije od 1918-1953«, Ekonomski
pregled, 12, 1954, str. 817.
Gčttner-Abendroth, Heide: Die Gdttin und ihr Heros, Frauenoffensive, Miinchen, 1980.
Gross, Mirjana: Historijska znanost, Sveučilište u Zagrebu, Institut za hrvatsku povijest,
Zagreb, 1976.
Gusfield, Joseph R.: »Social Movements«, II The Study of Social Movements, u: Inter
national Encyclopedia of the Social Sciences, ur. David L. Sills, The Macmillan Com
pany and the Free Press, New York, Reprint Edition, 1972, Vol. 13, 14, str. 448.
Hausen, Karen: »Einleitung«, u: Frauen suchen ihre Geschichte, ur. Karin Hausen, Verlag
C. H. Beck, Miinchen, 1983, str. 7.
A Heritage of Her Own: Toward a New Social History of American Women, ur. Nancy F.
Cott and Elizabeth H. Pleck, Simon and Schuster, New York, 1979.
Herskovits, Melville J.: Cultural Anthropology, Knopf, New York, 1955.
Hobsbawm, Eric: »Introduction: Inventing tradition«, u: The Invention of Tradition, ur.
E. Hobsbawm, T. Ranger, Cambridge University Press, Cambridge, 1985. str. 1.
Hobsbawm, Eric: »Mass-Producing Traditions: Europe, 1870-1914«, u: The Invention of
Tradition, ur. E. Hobsbawm, T. Ranger, Cambridge University Press, Cambridge,
1985. str. 263.
�298
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
Horvat, Josip: Preživjeti u Zagrebu. Dnevnik 1943-1945, Sveučilišna naklada Liber (et
al.), Zagreb, 1989.
Hurwitz, Edith F.: »The International Sisterhood«, u: Becoming Visible. Women in Eu
ropean History, ur. Renata Bridenthal and Claudia Koonz, Houghton Mifflin Com
pany, Boston, 1977, str. 339.
Ivanković, Nenad: »Slovenski korak dalje«, Danas, V I, 296, 20. 10. 1987. str. 16-17.
Iveković, Mladen: Hrvatska lijeva inteligencija 1918-1945, knj. 1, Naprijed, Zagreb, 1970.
Iveković, Rada: »Studije o ženi i ženski pokret«, Marksizam u svetu, 8(32), 1980, str.
14-16.
The Invention of Tradition, ur. Eric Hobsbawm and Terence Ranger, Cambridge Univer
sity Press, Cambridge, 1985.
Jalušič, Vlasta: »V politiki potrebujemo podporo žensk... (Subjektivacija žensk v proletarsko razredno zavest ali kako je nastala podoba proletarke) (1890-1914)«, Razprave,
Problemi, 279-280, X X V , 1987, 7-8, str. 31-49.
Jancar, Barbara: »Women in the Yugoslav National Liberation Movement: An Over
view«, Studies in Comparative Communism, Los Angeles, vol. X IV , 1981, 283, str.
143-164.
Kašić, Biljana: »Uloga Agitpropa KPH u Slavoniji (1945-1950)«, Časopis za suvremenu
povijest, 20, 1988, 1-2, str. 173.
Kašpar, Libuše: »O studiju muzeologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu«, Etnološka
tribina, X V III, 1988, 11, str. 162.
Katunarić, Vjeran: Dioba društva, SDH, Zagreb, 1988, str. 49.
Katunarić, Vjeran: Ženski eros i civilizacija smrti, Naprijed, Zagreb, 1984.
Kecman, Jovanka: Žene Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama 19 14 1941, Narodna knjiga/ISI, Beograd, 1978.
Koštunica, Vojislav i Košta Čavoški: Stranački pluralizam ili monizam, Univerzitet u Beo
gradu, Institut društvenih nauka, Beograd, 1983.
Kolar-Dimitrijević, Mira: »Položaj i zarade radnih slojeva Zagreba od 1918-1931. godi
ne«, u: Radni slojevi Zagreba od 1918. do 1931, IHRPH, Zagreb, 1973, str. 183-377.
Koonz, Claudia: Mothers in the Fatherland: Women, the Family and Nazi Politics, Me
thuen, London, 1987.
Krajačić, Bosiljka: »Od obmane do izdaje«, Žena u borbi, 1944, br. 7, str. 5-6.
Lane, Christel (Kristl Lejn): »Ritual i ceremonija u suvremenom sovjetskom društvu«,
Kultura, 1986, 73-74-75, str. 195.
Lerner, Gerda: The Majority Finds Its Past, Oxford University Press, Oxford, 1979.
Lemer, Gerda: »Placing Women in History: A 1975 Perspective«, u: Liberating Women's
History, ur. Berenice A. Caroll, University O f Illinois Press, Chicago - London, 1976,
str. 365.
Levi-Strauss, Divlja misao, Nolit, Beograd, 1966, str. 53-54.
Liberalizam i socijalizam: Liberalne i socijalističke ideje i pokreti na tlu Jugoslavije, ur.
Dragoljub Mićunović, Centar za filozofiju i društvenu teoriju, Beograd, 1984.
Lukes, Steven (Stiven Ljuks): »Politički ritual i društvena integracija«, Kultura, 1986,
73-74-75, str. 147.
Lurie, Alison: Clever Gretchen and Other Forgotten Folktales, Heinemann, London, 1980.
Mackintosh, Maureen: »The Sexual Division of Labour and the Subordination of Wo
men«, u: Of Marriage and the Market, ur. K. Young, C. Wolkowitz, R. McCullagh,
C SE Books, London, 1981, str. 1-15.
Metikoš, Draginja: »Bilo je to prije četrdeset godina«, Žena, br. 5-6, 1982, str. 19.
Miščević, Nenad: Filozofija jezika, Naprijed, Zagreb, 1981.
�C IT IR A N A LITERATURA
299
Mitchell, Juliet: Women's Estate, Penguin Books, Baltimore, 1973.
Moore, Sally F. i Barbara G. Meyerhoff (S. F. Mur i B. G. Mejerhof): »Svetovni rituali.
Oblici i značenja«, Kultura, 73-74-75, 1986, str. 112.
Mrazović, Karlo: »Jedinstvena narodnooslobodilačka fronta Hrvatske naša velika i
snažna porodica«, Žena u borbi, 1944, br. 9, str. 1-2.
Muraj, Aleksandra: Živim znači stanujem, Hrvatsko etnološko društvo (et a l ) Zagreb
1989.
’
’
Neumann, Franz: Demokratska i autoritarna država. Studije o političkoj i pravnoj teoriji,
Naprijed, Zagreb, 1974.
Newton, Judith L. (et al.): »Editor’s Introduction«, u: Set and Class in Women's History,
ur. Judith L. Newton, Mary P. Ryan and Judith R. Walkowitz, Routledge and Kegaii
Paul, London, 1983, str. 6.
Oakley, Ann: Women Confined: Towards a Sociolog of Childbirth, Martin Robertson,
Oxford, 1980.
Oakley, Ann: »The Invisible Woman: Sexism in Sociology«, u: The Sociology of House
work, Martin Robertson, Oxford, 1978, str. 2
Obradović, Marija: »Koncepcija narodne demokratije«, Oslobođenje Hrvatske 1945, str.
297.
Opačić Ćanica, Stanko: »Narodnooslobodilačka borba stvorila je ženu novog tipa«, Žena
u borbi, 1943, br. 1, str. 5.
Ortner, Sherry: »Žena spram muškarca kao priroda spram kulture?«, u: Antropologija
žene, Zbornik, ur. Žarana Papić i Lydia Sklevicky, Prosveta, Beograd, 1983.
Papić, Zarana-Lydia Sklevicky, »Ka antroplogiji žene«, Revija za sociologiju, 1-2, 1980.
Papić, Žarana: Sociologija i feminizam, IIC, Beograd, 1989.
Prokop, Ana: Položaj žene u porodičnom pravu FNRJ, AIHRPH, KZDAŽH, 1948.
PoliĆ, Radko: »Novi lik slovenske žene«, Žena u borbi, 1944, br. 10, str. 6.
Popov, Č.: »Formiranje A FŽ -a 1942, Rezultat stava KPJ prema ženskom pitanju i posledice politike Narodnog fronta«, Godišnjak filozofskog fakulteta u Novom Sadu, VI,
1961, str. 32.
Poulantzas, Nicos: Država, vlast, socijalizam, Globus, Zagreb, 1981.
Pye, Lucian W.: »Political Culture«, u: International Encyclopedia of the Social Sciences,
ur. David L. Sills, The Macmillan Company and the Free Press, New York, Reprint
Edition, 1972, Vol. 11, 12, str. 218.
Radelić, Zdenko: »Prvi kongres Jedinstvenih sindikata Hrvatske«, Časopis za suvremenu
povijest, 20, 1988, 1-2, str. 117 i 128.
Rakar, Anica: »Prosvjeta je temelj svakog napretka«, Žena u borbi, 1944, br. 10, str. 12.
Rich, Adrianne: Of Woman Bom: Motherhood as Experience and Institution, Virago, Lon
don, 1977.
Rihtman-Auguštin, Dunja: Etnologija naše svakodnevice, Školska knjiga, Zagreb, 1988.
Rihtman-Auguštin, Dunja: Struktura tradicijskog mišljenja, Školska knjiga, Zagreb, 1984.
Rihtman-Auguštin, Dunja: »Djed Mraz«, u: Dunja Rihtman-Auguštin: Etnologija naše
svakodnevice, Školska knjiga, 1988, str. 103-106.
Rihtman-Auguštin, Dunja: »O ženskoj subkulturi u slavonskoj zadruzi«, u: Žena u seo
skoj kulturi Panonije, Etnološka tribina, Posebno izdanje, Hrvatsko etnološko društvo,
Zagreb, 1982, str. 35.
Rihtman-Auguštin, Dunja: »Pretpostavke suvremenog etnološkog istraživanja«, Narod
na umjetnost, X III, 1976, str. 1-23.
Rihtman-Auguštin, Dunja: »Velika pomutnja«, Danas, VI, 298, 3. 11. 1987. str. 5.
�300
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
Ritig, Svetozar: »Viteštvo, posestrimstvo i idealizam narodne borbene žene«, Žena u
borbi, 1945, br. 12-13, str. 4-6.
Rosaldo, M. Z.: »Woman, culture and society: A theoretical overview«, u: Woman, Cul
ture and Society, ur. M. Z. Rosaldo i L. Lamphere, Stanford Univ. Press, 1974, str. 3.
Rubin, Gayle: »Traffic in Women: Notes on the ’Political Economy« of Sex’, u: Toward
an Anthropology of Women, ur. Rayna R. Reiter, Monthly Review Press, N. Y &
London, 1975, str. 178-180.
Rubin, Gayle (Gejl Rubin): »Trgovina ženama: beleške o ’političkoj ekonomiji’ polnosti«, u: Antropologija žene, ur. Žarana Papić, Lydia Sklevicky, Prosveta, Beograd, 1983,
str. 91-151.
Rus, Veljko: »Protuslovlja između industrijalizacije i profesionalizacije rada«, Revija za
sociologiju, X IV , 1984, 1-2, str. 7-58.
Scott, Joan W.: Western Societies: A Documentary History, Volume II, Alfred A. Knopf,
New York, 1982.
Scott, Joan W.: »Gender: A Useful Category of Historical Analysis«, American Historical
Review, 91, 1986, 5, str. 1054, 1067-1069.
Scott, Joan W.: »Women’s Claims to Equal Rights« (summary), Salzburg Seminar-Ses
sion 271, Gender and the Humanities, Salzburg, 1988.
Shils, Edward: Tradition, Faber and Faber, London, Boston, 1981.
Sills, David L.: »Voluntary Associations«, II Sociological aspects, u: International Ency
clopedia of the Social Sciences, ur. David L. Sills, The Macmillan Company and the
Free Press, New York, Reprint Edition, 1972, Vol. 15, 16, 17, str. 374.
Singer, Milton: »Culture, The Concept of Culture«, u: International Encyclopedia of the
Social Sciences, ur. David L. Sills, The Macmillan Company and the Free Press, New
York, Reprint Edition, 1972, Vol. 3, 4, str. 532.
Sklevicky, Lydia: »Antifašistička fronta žena - kulturnom mijenom do žene ’novog tipa’«,
Gordogan, VI, 1984, 15-16, str. 77-111.
Sklevicky, Lydia: »Karakteristike organiziranog djelovanja žena u Jugoslaviji u razdoblju
do Drugog svjetskog rata«, Polja, Novi Sad, X X X , 1984, 1. dio, br. 308, str. 415-417;
2. dio, br. 309, str. 454-456.
Sklevicky, Lydia: »Mjesto i zadaća A F Ž -a u postrevolucionamim mijenama društva, NR
Hrvatska 1945-1953«, u: Razvoj, dileme i perspektive jugoslavenskog socijalizma, knj.
1, Komunist, Zagreb, 1988, str. 247-258.
Sklevicky, Lydia: »Nova Nova godina - Od ’Mladog ljeta’ k političkom ritualu«, Etno
loška tribina, X V III, 1988, 11, str. 59-72.
Sklevicky, Lydia, »Organizirana djelatnost žena Hrvatske za vrijeme Narodnooslobodilačke borbe 1941-1945«, Povijesni prilozi, Zagreb, 1984, 3(1), str. 85-127.
Sklevicky, Lydia: Žene i moć: Povijesna geneza jednog interesa, neobjavljena magistarska
radnja, Filozofski fakultet, Zagreb, 1984,.
Slocum, Sally: »Woman the Gatherer: Male Bias In Anthropology«, u: Toward an An
thropology of Women, str. 49.
Social Structure and Network Analysis, ur. Peter V. Marsden i Nan Lin, Sage Publications,
Beverly Hills/London/New Delhi, 1982.
Spehnjak, K.: »Narodni front Jugoslavije (SSRNj - razvoj, programsko-teorijske osnove
i procesi u društvenoj praksi 1945 - 1983)«, Povijesni prilozi, 1984, 3(1), str. 36-45.
Spehnjak, Katarina: »Organizaciono-politički aspekti djelovanja Narodnog fronta u Sla
voniji 1945-1951«, Časopis za suvremenu povijest, 20, 1988, 1-2, str. 184
Stipetić, Zorica: Argumenti za revoluciju - August Cesarec, CDD, Zagreb, 1982.
�C IT IR A N A LITERATURA
301
Strachey, Ray: The Cause: A Short History of the Women's Movement in Great Britain
Virago, London, 1978.
Stremec, Nada: »Naša ženska Štampa«, Žena u borbi, 1945, br. 16-17, str. 42-43.
Stuard, Susan Mosher: »The Annales School and Feminist History: Opening Dialogue
with the American Stepchild«, Signs, Chicago, vol. 7, 1981, no. 1, str. 135-143.
Supek, Olga: »Ethnology in Croatia«, Etnološki pregled, 1984, str. 23-24
Supek, Olga: »Osnovne značajke etnologije u Hrvatskoj od 1945. do danas«, Zbornik 1
kongresa jugoslavenskih etnologov in folkloristov, I, Knjižnica Glasnika Slovenskega etnološkega društva, Ljubljana, 1983, str. 51-65.
Supek, Rudi: Ispitivanje javnog mnijenja, Naprijed, Zagreb, 1968.
Supek, Rudi: Zanat sociologa, Školska knjiga, Zagreb, 1983.
Supek, Rudi: »Položaj jugoslavenske sociologije«, Revija za sociologiju, XX , 1989, 1-2,
str. 4-5.
Širić-Bogetić, Ljubinka: »Odluke Pete zemaljske konferencije KPJ o radu medu ženama
i njihova realizacija u periodu 1940-1942«, Peta zemaljska konferencija KPJ. Zbornik
radova, IHRPH/Školska knjiga, Zagreb, 1972, str. 82-83.
Theweleit, Klaus: Muške fantazije, GZH, Zagreb, 1983.
Thonnessen, Werner: The Emancipation of Women: The Rise and Decline of the Women's
Movement in German Social Democracy 1863-1933, Pluto Press, London, 1973.
Vision and Method in Historical Sociology, ur. Theda Skocpol, Cambridge University
Press, Cambridge/London, 1984.
Wesel, U. (Uve Vezel,): Mit o matrijarhatu, Prosveta, Beograd, 1983.
Die Wilde Frau: Mytische Geschichten zum Staunen, Fiirchten und Begehren, ur. Claudia
Schmolders, Eugen Diederichs Verlag, Koln, 1983.
Wolchik, Sharon L.: »Ideology and Equality: The Status of Women in Eastern and We
stern Europe«, Comparative Political Studies, 13, 1981, 4, str. 458.
Women in Revolutionary Paris 1789-1795, Selected Documents, Translated with Notes
and Commentary by Darline Gay Levy, Harriet Branson Applewhite, Mary Durham
Johnson, University of Illinois Press, Urbana, Chicago, London, 1979.
Yinger, J. Milton: »Prejudice«, II Social Discrimination, u: International Encyclopedia of
the Social Sciences, ur. David L. Sills, The Macmillan Company and the Free Press,
New York, Reprint Edition, 1972, Vol. 11, 12, str. 449.
Zagorac, Veda: »Ostvarujmo ravnopravnost u izgradnji domovine«, Žena u borbi, 1945,
br. 12-13, str. 15.
Zemon Davis, Natalie: »’Women’s History’ in Transition: The European Case«, Feminist
Studies, 1976, Spring-Summer, No. 3, str. 83-103.
Zimbalist Rosaldo, Michelle: »The Use and Abuse of Anthropology«, Signs, 1980, 5, str.
409.
Žena u društvu i privredi Jugoslavije. Statistički bilten br. 133, Savezni zavod za statistiku,
Beograd, 1959.
Županov, Josip-Željka Šporer: »Profesija sociolog«, Revija za sociologiju, XIV, 1984, 12, str. 11-46.
Žuvić, Maja: »Zastavica i na njojzi piSe, dobit će je tko uradi viSe«, Žena u borbi, 1945,
br. 12-13, str. 16-17.
s. n.: »Borbeni put žena Jugoslavije«, Leksikografski zavod »Sveznanje«, Beograd, 1972,
str. 126-127.
s. n.: »Govor maršala Tita radnom kolektivu Titovih zavoda Litostroj’ u Ljubljani«, Glas
rada, III. 36. 6. 9. 1947.
�302
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
s. n.: »Nova hrabrost i novi moral«, Razgovor s Marijom Šoljan-Bakarić, Žena, 1983, br.
3-4, str. 17.
s. n.: »Plenum mjesnog sindikalnog vijeća Zagreba«, Rad, VI, 8, 17. 1. 1948.
s. n.: »I kongres kulturnih radnika Hrvatske«, Žena u borbi, 1944, br. 9, str. 24.
s. n.: »Prva konferencija A FŽ Hrvatske. Smotra je to bila ljubavi, snage i rada«, Žena
u borbi, 1943, br. 2, str. 2.
s. n.: »Uklanjanje pet profesora s tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 19511953«, Scientia Yugoslavia, 13, 1987, 3-4, str. 129 - 130.
Časopisi:
Die Neue Gesellschaft - Frankfurter Hefte, 7,1989, 36: »Thema: 1789 - Sind Frauen Menschen?«
Slobodni dom, III (33), 49, Božić, 1945.
Slobodni dom, 50-51, Božić, 1946.
Slobodni dom, 52. Božić 1947.
Slobodni dom, 52, 24. 12. 1948.
Vjesnik, V, 209, 21. 12. 1945.
Vjesnik, V, 211, 23. 12. 1945.
Vjesnik, V, 212, 24-26. 12. 1945.
Vjesnik, V I, 217, 3. 1. 1946.
Vjesnik, V I, 513, 24. 12. 1946.
Vjesnik, V II, 518, 1. 1. 1947.
Vjesnik, V II, 822, 24. 12. 1947.
Vjesnik, IX , 1143, 3. 1. 1949.
Žena danas (Beograd, 1936-1940)
Ženski svijet (Zagreb, 1939-1941)
Rukopisi:
Stein Erlich, Vera: »An Anthropologist’s View of Different Gender Roles«
Šporer, Željka: »Razvijenost sociološke profesije i odnos prema njoj«, 1989.
�BIBLIOGRAFIJA RADOVA LYDIJE SKLEVICKY
Kigige:
1983 Antropologija žene, zbornik, & Zarana Papić, priredile i predgovor napisale, s en
gleskog preveo Branko Vučićević, Beograd, Prosveta, 393 str.
1987 Žena i društvo, Kultiviranje dijaloga, uredila i predgovor napisala, Zagreb, Socio
loško društvo Hrvatske, 181 str. (Biblioteka Revije za sociologiju).
1981 Erica Jong: Voće i povrće, prijevod i pogovor, Zagreb, Grafički zavod Hrvatske,
1981, 92 str. (BiblioTeka)
Izvorni znanstveni, pregledni i stručni članci:
1976 Od borbe za prava do prave borbe, Žena, Zagreb, XXXIV , 3, str. 92-99 =
Društveni položaj žene i razvoj porodice u socijalističkom samoupravnom društvu,
Komunist, Ljubljana, veljača 1979, str. 466-475.
1977 Antropolog — heroj u akciji: O potrebi kritičkog preispitivanja etnologijskoantropologijske tradicije, Pitanja, Zagreb, IX, 5/5, str. 69-77.
1977 Jugoslawien - Siidosteuropa - Handbuch, Bd. 1, Časopis za suvremenu povijest,
Zagreb, IX, 2, str. 96-100.
1977 Kad žena kaže ne - to znači ne!, Pitanja, Zagreb, IX, 8, str. 25-35.
1978 Orijentacioni pregled izvora i literature za proučavanje historije socijalističke
izgradnje, Časopis za suvremenu povijest, 2^agreb, X, 15-60.
1979 Društveni položaj žene i razvoj porodice u socijalističkom samoupravnom društvu,
Komunist, Ljubljana, veljača 1979, str. 466-475 = Od borbe za prava do prave
borbe, Žena, Zagreb, XXXIV , 1976, 3, str. 92-99.
1979 Ženski evnuh Žermene Grir u potrazi za izgubljenim spolom, Književna reč, Beo
grad, 128, str. 6-7.
1979 & Đurđa Milanović: Sadašnji trenutak zapadnoevropskog feminizma - novi institucizirani oblici za oslobođenje žena, Argumenti, Rijeka, 1, str. 209-224.
1980 Ka antropologiji žene, Revija za sociologiju, Zagreb, X, 1-2, str. 29-46 = Adalćkok
a n6 antropolćgi&jhoz, Letiink, 1982, XII, 5, str. 716-736.
1981 Pjesme Erike Jong, (eseji i prijevodi), Delo, Ljubljana, XXV II, 4, str. 123-134.
1982 Adalćkok a n6 antropolćgišjhoz, Letiink, XII, 5, str. 716-736 = Ka antropologiji
žene, Revija za sociologiju, Zagreb, X, 1-2, str. 29-46.
�304
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
1982 Pregled rezultata na istraživanju povijesti socijalističke izgradnje, Časopis za suvre
menu povijest, Zagreb, X IV , 1, str. 89-97.
1982 Trešnjevka u periodu obnove i socijalističke izgradnje [dio o ekonomskom razvoju
općine od 1945-1980], u: Crvena Trešnjevka, Monografija, Zagreb, Institut za hi
storiju radničkog pokreta Hrvatske, Spektar, Skupština općine Trešnjevka str
283-346.
1982 Ženske studije u osamdesetim godinama, Revija za sociologiju, Zagreb X II 1-4
str. 157-162.
1983 & Žarana Papić: Antropologija žene - novi horizonti analize polnosti u društvu,
u: Antropologija žene, zbornik, Beograd, Prosveta, str. 7-32.
1983 Nachkriegszeit und 1950er Jahre in Kroatien, u: Historikerinnentreffen, Dokumentation, 4, Berlin, str. 99-117.
1983 Nužnost »ženske perspektive« u etnologiji, Etnološka tribina, Zagreb, X I-X II, 4-5,
str. 121-126.
1984 Antifašistička fronta žena - kulturnom mijenom do žene »novog tipa«, Gordogan,
Zagreb, VI, 15-16, str. 73-111.
1984 Ispred mogućnosti recepcije - neki uvidi Vere Stein Erlich, Revija za sociobgiju,
Zagreb, X IV , 4-4, 309-317.
1984 Karakteristike organiziranog djelovanja žena u Jugoslaviji u razdoblju do drugog
svjetskog rata, Polja, Novi Sad, 1. dio, X X X , 308, str. 415-417; 2. dio, X X X , 309,
str. 454-456.
1984 Matrijarhat: Prijepor mitologije, ideologije i utopije, Narodna umjetnost, Zagreb,
21, str. 69-76.
1984 75. Međunarodni dan žena, Sindikat 85, Zagreb, N IRO »Radničke novine«, str.
40-44.
1984 Odnos spolova u znanstvenom i publicističkom radu Vere Stein Erlich, Žena, Za
greb, 42 (5-6), str. 62-74.
1984 Organizirana djelatnost žena Hrvatske za vrijeme Narodnooslobodilačke borbe
1941-1945, Povijesni prilozi, Zagreb, 3(1), str. 85-127.
1985 A FŽ kao potencijalni čimbenik procesa kulturne mijene tijekom razdoblja N OBe, (autorizirano izlaganje), Problemi, Ljubljana, 1, str. 71-74.
1985 Emanzipatorische und integrative Tendenzen in der Frauenbewegung Jugoslawiens 1918-1953, u: Historikerinnentreffen, Dokumentation, 5: Die ungeschriebene
Geschichte, Historische Frauenforschung, Wien, Wiener Frauenverlag, str. 94-101,
Frauenforschung, Bd. 3.
1985 Problemi istraživanja historije S F R J 1945-1980, Izlaganje na znanstvenom skupu,
Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 17 (1), str. 29— 33, 71-75.
31,
1985 Tradicija i društveni položaj žene [diskusija na okruglom stolu održanom 24. 5.
1985. u okviru projekta »Povijest političke misli u Hrvatskoj« o knjizi dr. Dunje
Rihtman-Auguštin: »Struktura tradicijskog mišljenja«], Naše teme, Zagreb, X X IX ,
4-6, str. 412-415.
1986 Modeli integracije emancipatorskog procesa, Antifašistička fronta žena Jugoslavije
1945-1953, Problemi, Ljubljana, X X IV , 9 str. 20-23.
1986 Natalie Zemon Daviš, Prema povijesti nade, Gordogan, Zagreb, V III, 1986, 22,
str. 85-91.
1986 Prvi kongres A F Ž -a Hrvatske, Putovi integracije žena u socijalističko društvo, u:
Oslobođenje Hrvatske 1945. godine, Zbornik Instituta za historiju radničkog pokre
ta Hrvatske, Zagreb, str. 357-366.
1986 Der Utopie entgegen - Das Bild der »Neuen Frau« im Befreiungskrieg Jugoslawiens (1941-1945), u: Frauenmacht in der Geschichte, Jutta Dalhoff, Uschi Frey,
Ingrid Scholl (Hrsg.), Diisseldorf, Schwann, str. 229-236.
1987 Žene & žanr, Gordogan, Zagreb, IX , 26-27, str. 153-159.
�BIBLIOG RAFIJA R A D O V A LYDIJE SKLEVICKY
305
1988 Cavalli, donne, guerre, Sulla difficoltš di ritrovare la vera storia delle donne in
Yugoslavia, u: Gli studi sulle donne nella University, Ricerca e transformazione del
sapere, a cura di Ginevra Conti Odorisio, Roma, Edizioni Scientifiche Italiane
str. 99-104.
1987 The fate of the institution of family in the period of revolutionary change in so
ciety, Balkanologische Verdffentlichungen, Berlin, 12, str. 73-78.
1987 Konji, žene, ratovi, itd., Problemi utemeljenja historije žena u Jugoslaviji, u: Žena
i društvo, Kultiviranje dijaloga, Zagreb, str. 51-60, (Biblioteka Revije za sociologi
ju).
1988 Mjesto i zadaća Antifašističke fronte žena u postrevolucionamim mijenama
društva (NR Hrvatska 1945-1953), Razvoj, dileme i perspektive jugoslavenskog so
cijalizma, knj. 1, Komunist [etc], Zagreb, str. 247-258.
1988 Nova Nova godina - od »Mladog ljeta« k političkom ritualu, Etnološka tribina,
Zagreb, 11, str. 59-72 = Nova Nova godina - ili kako se kalila tradicija, Gordogan,
Zagreb, 11, 1990, 29-30, str. 88-109 = The new New Year, Or, how a tradition
was tempered, translated by Dorothea Hanson, Berkeley, East European Politics
& Societies, 4,1990,1, str. 4-29 = Sumrak stare tradicije, Nova Nova godina: Božić
1945-1948., Vijenac, Zagreb, II, 1994, 26 (22. 12. 1994.), str. 17-18.
1989 Emancipated integration or integrated emancipation, The case of postrevolutio
nary Yugoslavia, u: Current Issues in Women’s History, edited by A. Angerman...
[et al. ], Routledge, London, str. 93 -108.
1989 More horses than women: On the difficulties of founding women’s history in Yu
goslavia, Gender and History, Oxford and New York, 1, 1, str. 68-75.
1990 Nova Nova godina - ili kako se kalila tradicija, Gordogan, Zagreb, 11, 29-30, str.
88-109 = Nova Nova godina - od »Mladog ljeta« k političkom ritualu, Etnološka
tribina, Zagreb, 1988, 11, str. 59-72 = The new New Year, Or, how a tradition
was tempered, translated by Dorothea Hanson, Berkeley, East European Politics
& Societies, 4, 1990,1, str. 4-29 = Sumrak stare tradicije, Nova Nova godina: Božić
1945-1948., Vijenac, Zagreb, II, 1994, 26 (22. 12. 1994.), str. 17-18.
1990 The new New Year, Or, how a tradition was tempered, translated by Dorothea
Hanson, Berkeley, East European Politics & Societies, 4,1, str. 4-29 = Nova godina
- od »Mladog ljeta« k političkom ritualu, Etnološka tribina, Zagreb, 1988, 11, str.
59-72 = Nova Nova godina - ili kako se kalila tradicija, Gordogan, Zagreb, 11,
1990, 29-30, str. 88-109 = Sumrak stare tradicije, Nova Nova godina: Božić 19451948., Vijenac, Zagreb, II, 1994, 26 (22. 12. 1994.), str. 17-18.
1991 Profesija etnolog - analiza pokazatelja statusa profesije, u: Simboli identiteta, (Stu
dije, eseji, građa), uredila Dunja Rihtman-Auguštin, Hrvatsko etnološko društvo,
Zagreb, str. 45-67.
Predano za tisak:
Sisterhood: National, Cross-National, International (Yugoslav Feminist Networks
Between the World Wars), [za antologiju]: All Over the Map: Women’s Internatio
nal Networks in History, (Pergamon Press, SAD), 12 str.
Stručni radovi:
1981 Bibliografski prilog: Studije o ženi i ženski pokret, Marksizam u svijetu, Zagreb,
V III, 8-9, str. 487-500.
1978 Uredila: Aktualna tema - Žena ili o slobodi, Pitanja, Zagreb, X, 7-8.
�306
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
1986 Prevela: Natalie Zemon Daviš: »Vladavina žena«, Simbolička inverzija spolova i
politički nemiri u Evropi na početku industrijskog doba, Gordogan Zagreb 8
1986, 22, str. 92-120.
’ ’
Radovi na znanstvenim skupovima:
1976 Od borbe za prava do prave borbe, Društveni položaj žene i razvoj porodice u so
cijalističkom samoupravnom društvu (III. tematsko područje: Žene u suvremenom
svijetu), Portorož 18-20. 3. 1976.
1981 Nužnost »ženske perspektive« u etnologiji, Uloga i položaj žene u tradicijskoj kul
turi, Godišnja skupština H ED -a, 26-27. 1. 1981.
1982 [Diskusija na evropskoj i povijesnoj sekciji], First International Conference on Re
search and teaching Related to Women, Montreal, Canada, 26. 7. 4. 8. 1982.
1982 Problem odnosa spolova u znanstvenom i publicističkom radu Vere Stein Erlich,
Sociologija, antropologija i etnologija, Sociološko društvo Hrvatske i Hrvatsko et
nološko društvo, Zagreb, 17-18. 12. 1982.
1983 Nachkriegszeit und 1950er Jahre in Kroatien, 4. Historikerinnentreffen, Berlin,
Martz 1983.
1983 The Typology of the 1960’s Women’s Liberation Movement in the USA, The Cru
cial Decade, America in the 1960s, Dubrovnik, IUC, 10-15. 10. 1983.
1984 Emanzipatorische und integrative Tendenzen in der Frauebewegung Jugoslawiens,
5. Historikerinnentreffen, Wien, 16-19. 1984.
1984 Problemi istraživanja historije SFR J 1945-1980, Institut za historiju radničkog po
kreta Hrvatske, Zagreb, 6-7. 1984.
1984 A FŽ kao potencijalni čimbenik procesa kulturne mijene tijekom razdoblja N OBe, Vloga in obmečje razlike v materijalističnoj teoriji II, Židovsko vprašanje, Ljub
ljana, 20. -22. 12. 1984.
1985 The Fate of the Institution of Family in the Period of Revolutionary Change in
Society, Die gesellschaftliche Stellung der Frau, Berlin, 3-7. 9. 1985.
1985 Prvi kongres A F Ž -a Hrvatske, Putovi integracije žena u socijalističko društvo,
Oslobođenje Hrvatske 1945., Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Za
greb, 22-24. 5. 1985.
1985 Der Utopie entgegen - das Bild der »Meuen Frau« wahrend des Befreiungkampfes in Jugoslawien, 6. Historikerinnentreffen, Bonn, 28-31. 5. 1985.
1986 Emancipated Integration or Integrated Emancipation, the case of post-revolutio
nary Yugoslavia, International Conference on Women’s History, Amsterdam, 24-27.
3. 1986.
Sažetak objavljen u: International Conference on Women’s History, Eds. de Bruijin,
de Wildt, str. 159-161.
1987 Miss. Onslow - In the Search of a Biography, University of Bredford Conference,
Black Lambs and Grey Falcons, Bredford, 3-5. 4. 1987.
1987 Horses, Women, Wars, etc., On the Difficulties of Founding Women’s History in
Yugoslavia, The Third International Interdisciplinary Congress on Women, Trinity
Colledge, University of Dublin, 6-10. 7. 1987.
1987 Žene migranti kao zanemarena »manjina«, Iseljenici u radničkom pokretu zemalja
iseljenja, Zagreb-Maribor, 7. 9. 987.
1988 Mjesto i zadaća Antifašističke fronte žena u postrevolucionamim mijenama
društva (NR Hrvatska 1945-1953), Razvoj, dileme i perspektive jugoslavenskog so
cijalizma, Institut za historiju radničkog pokreta i Centar CK SK J za idejno-teorijski rad »V. Bakarić«, Zagreb, 10. -11. 3. 1988.
1988 Nova Nova godina, Uloga A F Ž -a u stvaranju tradicije, Godišnji sastanak Hrvat
skog etnološkog društva, Zagreb, 3. 6. 1988.
�BIB LIOG RAFIJA R A D O V A LYDIJE SKLEVICKY
307
1988 Women and Postrevolutionaiy Invention of Tradition, 12th ICAES (SymposiumCurrent Issues in the Anthropology of Gender), Zagreb, 24-31. 7. 1988.
1989 Frauen in der Politik, 70 Jahre Frauenwahlrecht, Bonn/Konigswinter 19 -21 1
1989.
1989 Kako se svetkovao 8. mart?, Osmi marec - da ali ne; okrugli stol, Ljubljana 1 2
1989.
’
1989 Emanzipation und Organisation: Die Antifaschistische Frauenfront Jugoslawiens
in den Postrevolutionaren Veranderungen der Gesellschaft, Frauen in der Politik,
Wirtschaft und Wissenschaft, Wurzburg, 21. 6. 1989.
1989 Revolution - ein Thema fur Frauen?, Literatur - Frauen - Revolution, Paderborn
19-22. 9. 1989.
1989 Profesija etnolog, Analiza pokazatelja statusa profesije, 23. kongres SEDJ, Zadar
26 - 27. 10. 1989.
Radio i TV emisye
1984 Uredila seriju od pet emisija o: Američkim studijima; napisala uvodne napomene
i komentare tekstova, Treći program Radio Zagreba, siječanj i veljača 1984.
1984 Uredila seriju od tri emisije: Temelji naše socijalne antropologije, Treći program
Radio-Zagreba, srpanj 1984.
1989 Govorila o temi: Osmi mart - simbol trajne ambivalencije položaja žena, Prvi pro
gram Radio Zagreba, 8. 3. 1989.
1989 Pripremila prilog o tradicijama (nakon arhivskog istraživanja i upoznavanja etno
loške literature) povodom »Prvog aprila«, TV Zagreb, (snimljeno 31. 3. 1989).
1989 Pripremila prilog o božičnim običajima, Prvi program Radio Zagreb (obrazovni),
(snimljeno 8. 12. 1989), emitirano 25. 12. 1989.
1989 Pripremila prilog o božičnim običajima, Omladinski radio, Zagreb (snimljeno 18.
12. 1989), emitirano 24. 12. 1989.
1989 Napisala scenarij (u suradnji s Lj. Grgurićem) o božičnim/novogodišnjim tradici
jama, Obrazovni program TV Zagreb, emitirano 29. 12.1989. pod naslovom »Sretna
Nova godina«.
1989 Sudjelovala s kratkim prilogom o »revolucionarnom osporavanju tradicije« u emi
siji o božičnim običajima, TV Zagreb, (snimljeno 19. 12. 1989).
Recenzjje, prikazi i osvrti
1977 Lazarević, Aleksandra Sanja: Život i djelo braće Seljan, Etnografski muzej u Za
grebu, 1977, 128 str., Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, IX, 3, str. 143-148.
1980 Sociologija, marksizam i posebne znanosti, Redovna skupština Sociološkog društva
Hrvatske, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, XII, 3, str. 201-208.
1980 Redovni godišnji sastanak Hrvatskog etnološkog društva, Časopis za suvremenu po
vijest, Zagreb, XII, 3, str. 208-214.
1981 The Reversible World, Simbolic Inversion in Art and Society, Barbara A. Babcock,
Ed., Narodna umjetnost, Zagreb, 18, str. 353-361.
1981 Uloga i položaj žene u tradicijskoj kulturi, Redoviti godišnji sastanak Hrvatskog
etnološkog društva, Zagreb, 26. i 27. siječnja 1981, Časopis za suvremenu povijest,
Zagreb, X III, 2, str. 187-194.
1981 Ženski svijet, Reprint, Konferencija za aktivnost i ulogu žene u društvenom raz
voju RK SSRNH i Izdavački savjet časopisa Žena, Zagreb, 1979, Časopis za suvre
menu povijest, Zagreb, XIII, 2, str. 176-179.
�308
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
1982 Vujačić, Vidak: Etos Crnogorke, Tradicionalni oblici i sadržaji u životu Crnogorke,
Narodna umjetnost, Zagreb, 19, str. 294-296.
1983 Radnički pokret i feminizam, Izvještaji iz četrnaest zemalja, urednik Emest Borneman, 1981, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, XV , 2, str. 212-216.
1985 Dunja Rihtman-Auguštin, Struktura tradicijskog mišljenja, Školska knjiga, Zagreb
1984, Filozofska istraživanja, Zagreb, V, 13, str. 386-389.
1985 Vjeran Katunarić, Ženski eros i civilizacija smrti, Naprijed, Zagreb 1984, Filozof
ska istraživanja, V, 15, str. 853-856.
1985 & Andrea Feldman: U povodu šestog međunarodnog susreta historičarki, Časopis
za suvremenu povijest, Zagreb, X V II, 2, str. 139-146.
1986 Informacija o Međunarodnoj konferenciji o povijesti žena (International Confe
rence on Women’s History - ICWH), Amsterdam, 24-27. 3. 1986, Časopis za su
vremenu povijest, Zagreb, X V III, 1, str. 195-199.
1987 Rat u Španjolskoj 1936-1939. i jugoslavenski interbrigadisti, (Muzej revolucije na
roda Hrvatske, 18. 12. 1986. — 1. 2. 1987), Naše teme, Zagreb, X X X I, 8-9, str.
1342-1343.
1987 Novi putovi proučavanja, Uz zbornik radova »Socijalna struktura«. Biblioteka
»Revija za sociologiju«, Zagreb 1986. [Vjesnik], Zagreb, 21. 4. 1987. [bez apg.].
1988 Iveković, Rada: Sporost - oporost, Svijet, Zagreb, 13, 17. 6. 1988, str. 32.
1989 Badinter, Elizabeth: Jedno je drugo, Svjetlost, Sarajevo 1988, Svijet, Zagreb, 2, 27.
1. 1989, str. 36.
1988 Rihtman-Auguštin, Dunja: Etnologija naše svakodnevice, Školska knjiga, Zagreb
1988, Etnološka tribina, Zagreb, 11, str. 169-170.
1988 Koonz, C.: Mothers in Fatherland. Women, the Family and Nazi Politics, Me
thuen, London 1988, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 20, 1-2, str. 233-235.
1988 Stojić, D.: Prva ženska partizanska četa, Konferencija za društvenu aktivnost žene
i porodice R K SSRNH, Historijski arhiv Karlovac, Karlovac 1987, Časopis za su
vremenu povijest, Zagreb, 20, 1-2, str. 233-237.
1988 & Anamarija Starčević-Štambuk: »Demos«, Berlin, Etnološka tribina, Zagreb, 11,
str. 176-177.
1989 Gay, Peter: Freud for Historians (Freud za povjesničare), Oxford University Press,
New York/Oxford 1985, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 21, 1-3, str. 231—
235.
1989 Jakob Volčič in njegovo delo, Zbornik prispevkov in gradiva = Jakov Volčić i
njegovo djelo, Zbornik priloga i građe [Jakov Volčić und sein Werk, Sammlung
von Beitragen und Material - Jakov Volčić and his Work, An Anthology of Con
tributions and Fieldwork Materials), Hg. von Jurij Fikfak, Istarsko književno
društvo »Juraj Dobrila«... [etc.], Pazin... [etc.], 1988, Demos, Berlin, 29, 3, str. 161.
1989 National report on ongoing research projects on ’The changing role of women in
society’ in Yugoslavia, u: A Documentation of Current Research Projects in Progress
1984 - 1987, edited by W. Richter... [et al.], Akademie Verlag, Berlin (D D R), str.
706 - 707.
1989 Novi teorijski nered, Žarana Papić: Sociologija i feminizam, IIC, Beograd 1989,
Danas, Zagreb, 23. 5. 1989, str. 48.
1989 Rajković, Zorica: Znamenje smrti [Zeichen des Todes], Izdavački centar R ije
ka/Zavod za istraživanje folklora, Rijeka/Zagreb, 1988, Demos, Berlin, 29, 3, str.
165-166.
1989 Rihtman-Auguštin, Dunja: Etnologija naše svakodnevice, Školska knjiga, Zagreb
1988, Narodna umjetnost, Zagreb, 26, 1989, str. 245-247.
1989 Rihtman-Auguštin, Dunja: Etnologija naše svakodnevice [Ethnologie unseres AlItagslebens - The Ethnology of Our Eveiyday Life], Školska knjiga, Zagreb 1988,
Demos, Berlin, 29, 3, str. 157.
�B IBLIOG RAFIJA R A D O V A LYDIJE SKLEVICKY
309
1989 Supek, Olga: Ethnology in Croatia, »Etnološki pregled«, 23-24 (Beograd 1988),
Demos, Berlin, 29, 3, str. 161.
1989 U kralja od Norina, Priče, pjesme, zagonetke i poslovice s Neretve [Bei Konig
Norin, str. Erzahlungen, Lider, Ratsel und und Sprichworter von der Neretva In the Land of King Norin, str. Stories, Poems, Riddles and Poverbs from Neretva
River], Hg. von Maja Bošković-Stulli unter Mitarbeit von Zorica Rajković, Gale
rija Stećak, Metković-Opuzen, 1987, Demos, Berlin, 29, 3, str. 216.
1989 Zečević, Divna: Hrvatske pučke pjesmarice 19. stoljeća [Kroatische populare Liederbucher des 19. Jahrhunderts - Popular Croatian Secular and Religious Songbooks in the 19th Century], Izdavački centar »Revija«, Osijek 1988, Demos, Ber
lin, 29, 3, str. 220.
1990 Europa, Le tradizioni popolari del Natale, a cura di Paolo De Simonis, Comune
di Firenze, Firenze 1985, Narodna umjetnost, Zagreb, 27, str. 267.
Novinski članci:
1978
1982
1987
1987
1987
1987
1987
1987
1987
1987
1987
1987
1987
1987
1987
1987
1987
1988
1988
1988
1988
1988
1988
1988
1988
1988
1988
1988
1988
1988
Ne teorija, samo otvaranje vrata, Vjesnik, Zagreb, 14. 11. 1978, str. 13.
Nedovoljno je samo biti u pravu, Danas, Zagreb, 30, 14. 9. 1982, str. 74-75.
Tri revolucije Giuseppine Martinuzzi, Svijet, Zagreb, 11, 22. 5. 1987, str. 44.
Vještice još gore, Svijet, Zagreb, 13, 19. 6. 1987, str. 44—
45.
Stranka ispred vremena, Svijet, Zagreb, 14, 3. 7. 1987, str. 42-43.
Priča o životu, Svijet, Zagreb, 15, 17. 7. 1987, str. 42.
Bit će skoro propast svijeta, Svijet, Zagreb, 16, 31. 7. 1987, str. 42-43.
Crvena Emma, Svijet, Zagreb, 17, 14. 8. 1987, str. 41.
Grijeh koji je nemoguće imenovati, Svijet, Zagreb, 18, 28. 8. 1987, str. 44-45.
Junakinje nove zemlje, Svijet, Zagreb, 19, 11. 11. 1987, str. 46-47.
Nevine u ludnici, Svijet, Zagreb, 20, 25. 9. 1987, str. 42.
Borba srca s razumom, Svijet, Zagreb, 21, 9. 10. 1987, str. 46-47.
Kad riječi siluju, Svijet, Zagreb, 22, 23. 10. 1987, str. 30.
Treći Reich, Drugi spol, Svijet, Zagreb, 23, 6. 11. 1987, str. 32-33.
Kad žene marširaju, Svijet, Zagreb, 24, 20. 11. 1987, str. 30.
Raj žena, Svijet, Zagreb, 25, 4. 12. 1987, str. 32.
Sjećanje na budućnost, Svijet, Zagreb, 26, 18. 12. 1987, str. 43.
Dobri dusi feminizma, Svijet, Zagreb, 1, 1. 1. 1988, str. 11-12.
Patuljaste amazonke hrvatskog feminizma, Svijet, Zagreb, 2, 15. 1. 1988, str. 43.
Crna majka Eva, Svijet, Zagreb, 3, 29. 1. 1988, str. 40-41.
Genijalne gubitnice genija, Svijet, Zagreb, 4, 12. 2. 1988, str. 28-29.
Jajnici na tanjurima, Svijet, Zagreb, 5, 26. 2. 1988, str. 32.
Izmišljanje tradicije, Otkada se zapravo i zašto slavi međunarodni dan žena, Da
nas, Zagreb, 316, 8. 3. 1988, str. 69-70.
Bolest kao subverzija, Svijet, Zagreb, 6, 11. 3. 1988, str. 42-43.
Svoga tela gospodarice, Svijet, Zagreb, 8, 8. 4. 1988, str. 30-31.
Drugovi i ljubavnici, Svijet, Zagreb, 9, 12. 4. 1988, str. 42-43.
Sloboštine nepokorene žene, Svijet, Zagreb, 10, 6. 5. 1988, str. 43.
Dugi marš života Ding Ling, Svijet, Zagreb, 11, 20. 5. 1988, str. 32-33.
Od Samoe do slave, Svijet, Zagreb, 12, 3. 6. 1988, str. 32-33.
Bomba s ukrasnom vrpcom, Svijet, Zagreb, 16, 29. 7. 1988, str. 36-37.
�310
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
1988 U potrazi za zaboravljenim spolom, Svijet, Zagreb, 25, 2. 11. 1988, str. 37.
1988 Darovima razveselimo najbliže, Svijet, Zagreb, 26, 16. 12. 1988, str. 33.
1988 Neke nove svilene bube, Svijet, Zagreb, 27, 30. 12. 1988, str. 26.
1989 Naša gospa od Tibeta, Svijet, Zagreb, 1, 13. 1. 1989, str. 36.
1989 Dan koji sviće nadom, Svijet, Zagreb, 5, 10. 3. 1989, str. 12-13.
1989 Pobačaj pred carskim rezom, Svijet, Zagreb, 8, 21. 4. 1989, str. 12-13.
1994 Sumrak stare tradicije,
Nova
Nova godina: Božić 1945-1948, Vijenac,Zagreb, II,
1994, 26 (22.12.199 4), str. 17-18 = Nova godina - od »Mladog ljeta« k političkom
ritualu, Etnološka tribina, Zagreb, 11, str. 59-72 = Nova Nova godina - ili kako
se kalila tradicija, Gordogan, Zagreb, 11,1990, 29-30, str. 88-109 = The new New
Year, Or, how a tradition was tempered, translated by Dorothea Hanson, Berke
ley, East European Politics & Societies, 4, 1990, 1, str. 4-29.
Dokumentacijska građa pohranjena u
Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu
I. D o k u m e n ta c ija Instituta za etnologiju i folkloristiku u Z a g re b u
1. Žene i moć - povijesna geneza jednog interesa. Magistarski rad 1984. 173+49 str.
IE F rkp. 1281.
2. Politički rituali 1988/1989. T V program; IE F video 127.
3. Izlozi i prodajni štandovi prigodom 8. marta 1989. u Zagrebu; IE F foto 27659-27694
(snimio Ivan Lozica).
4. 8. mart u Zagrebu; 1989; IE F foto 28252-28315, 28446-28451 (snimio Ivan Lozica).
5. Emancipacija i organizacija. Uloga Antifašističke fronte žena u postrevolucionamim
mijenama društva i kulture (NR Hrvatska 1945-1953); nedovršena doktorska diser
tacija; 1989. 127 str. IE F rkp. 1444.
6. & Dunja Rihtman-Auguštin: T V emisija »Sretna vam Nova Godina« 29. 12. 1989;
IE F video 128.
II. D isketo tek a
1. Kalendar običaja, Izvještaji, Kutija V, 18, 19.
2. Disertacija, Kutija V, 26/I-VI.
III. O stavština
Tematske hemeroteke:
1. Kalendar narodnih/pučkih tradicija
(Božić, Sv. Valentin, Uskrs, 1. april, Dan mrtvih, Dan maturanata, rođendan/imen
dan).
2. Politički rituali [do 1990.]
(Božić, Nova godina, 8. mart, 1. maj, Dan mladosti, Dan borca, Dan ustanka naroda
Hrvatske, Dan Republike; suvremena politizacija simbola; odnos prema tradiciji;
oživljavanje starih tradicija; stvaranje/izmišljanje novih tradicija).
3. Ženska povijest
�BIBLIOG RAFIJA R A D O V A LYDIJE SKLEVICKY
3 11
R ecenzije ki\jige A ntropologija ž e n e :
Iveković, Rada: Antropologija žene, Politika, Beograd, 1984, (28. 4. 1984), [bez pag. ]
Jovanović, Bojan: Kritika androcentrične antropologije, Književne novine, Beograd, 1985,
686 (15. 4. 1985.), str. 8.
Jovanović, Maja: Žene i njihova posebna antropologija, Delo, [Beograd], X X X , 1984, 10,
str. 152-154.
Karanović, Zoja: Antropologija žene, Polja, Novi Sad, 1984, 301, str. 156.
Kuzmanović, Jasmina: Rod, a ne spol, Danas, Zagreb, 1984, 113 (16. 4. 1984), str. 62.
Panasiuk, Branislava: Feminizam kao kulturna alternativa, Iz feminističkog ugla, Glas
omladine, [Beograd],
Rihtman Auguštin, Dunja: Antropologija žene, zbornik, Žena, Zagreb, 42, 1984, 3, str.
77-79.
Sabalić, Ines: Žene, »Zagrebačka škola«, Nin, Beograd, 1984, (6. 5. 1984), [bez pag.]
Stojanović, Olga: Žene za žene, Mladost, Grad, 1985, 1406, (14. 1. 1985.), [bez pag.]
Supek-Zupan, Olga: Antropologija žene, priredile i predgovor napisale Žarana Papić i
Lydia Sklevicky, Narodna umjetnost, Zagreb, 21, 1984, str. 151-152.
(A): O antropologiji žene, Večernji list, Zagreb, 9. 4. 1984, str. 5.
D.
N.: Žena na margini, Feminizam kao alternativna kultura, Dnevnik, [Novi Sad], 1984,
(17. 11. 1984.), str. 17.
O Lydiji:
Jelavić, Željka & Maja Povrzanović: In memoriam Lydia Sklevicky (1952-1990), Etno
loška tribina, Zagreb, 20, 1990, 13, str. 135-136.
Kašić, Biljana: Lydia Sklevicky 1952-1990, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 1990,
22 (1-2), str. 257-260.
Kuzmanović, Jasmina: Lydia Sklevicky, In memoriam, Svijet, Zagreb, 1990, 3 (9. 2.1990),
str. 30.
Mežnarić, Silva: Lydia, 7. 5. 1952-21. 1.1990, In memoriam - Lydia Sklevicky, Gordogan,
Zagreb, 11, 1990, 29-30, str. 6-7.
Pavlović, Mirena & Sanja Magdalenić: Pregled dokumentacijske građe Z IF -a 1984—
1988, Narodna umjetnost, Zagreb, 1989, 26, str. 202.
Pavlović, Mirena & Olgica Tomik: Pregled dokumentacijske grade Instituta za etnologiju
i folkloristiku 1989-1993, Narodna umjetnost, Zagreb, 31, 1994, str. 401.
Rihtman-Auguštin, Dunja: Lydia Sklevicky (1952-1990), In memoriam, Oko, Zagreb,
1990, 3 (8. 2. 1990.), str. 26.
Starčević-Štambuk, Anamarija: Popis objavljenih radova suradnika Instituta za etnolo
giju i folkloristiku od 1989. do 1993. godine, Narodna umjetnost, Zagreb, 31, 1994,
str. 370-371.
[s. n. ]: Sklevicky, Lydia - Bibliografija objavljenih radova u 1989. godini /[podatke pri
redila Anamarija Starčević Štambuk], Gordogan, Zagreb, 11, 1990, 29-30, str. 8.
Lydia Sklevicky, 7. 5. 1952. — 21. 1. 1990. Kruh & Ruže 3, Tematski broj časopisa Ženske
infoteke, Zagreb, zima/proljeće 1995, 41 str.
P rired ila
A n am arija S tarčev ić Štam bu k
�IZDAVAČ
DRUGA.
Nina Zečković
Sanja Iveković
Radmila Zdjelar
ŽENSKA INFOTEKA
Zagreb, Berislavićeva 14
ZA IZDAVAČA
Đurđa Knežević
GRAFIČKA PRIPREMA I TISAK
Duriewc d.o.o.
Zagreb, Sm odekova 2
UVEZ
Librokon
Zagreb, P laninska 2
Objavljivanje ove knjige podupro je Institut »Otvoreno društvo« — Hrvatska
Izdavačka djelatnost Druga pokrenuta je i potporom Frauen Anstiftunga — Hamburg
�Često se događa u pisanju
biografija ličnosti čiji su ideali
bili veći od života da sam
njihov život bude idealiziran,
osakaćen , sveden na sjene...
Ostaju kltšei... Rigor mortis
koji ne popušta u povijesnom
sjećanju .
Lydia Sklevicky majka kćeri Nane,
feministica i znanstvenica, rođena u
Zagrebu 7. svibnja 1952,
smrtno stradala u prometnoj nesreći
21. siječnja 1990.
�Želim vam da živite u zanimljivom
vremenu, opaka je kletva u istočnjačkim
kulturama. Zanimljivo vrijeme je i
nedefinirano vrijeme, bremenito
mogućnostima, ali i izborima, čija
pogibeljnost nije na prvi pogled lako
prepoznatljiva.
U onoj mjeri u kojoj je budućnost
proizvod svjesne odluke, mjerit će se
naša odgovornost za nju. No pritom
nikada ne treba zaboraviti da se
budućnost može prikazati pod
obrazinom prošlosti.
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Konji, žene, ratovi
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Lydia Sklevicky
Publisher
An entity responsible for making the resource available
"DRUGA", Zagreb
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1996.
Contributor
An entity responsible for making contributions to the resource
Odabrala i priredila Dunja Rihtman Auguštin
Rights
Information about rights held in and over the resource
"DRUGA", Zagreb
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
Hrvatski
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M-71
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
316 str.
AFŽ Jugoslavije
antropologija
emancipacija
Lydia Sklevicki
položaj žene
povijest
ženska istorija
ženska prava
-
http://afzarhiv.org/files/original/9d7a62c91a0f37a053e5f785d1f75f05.pdf
64c24ec33e27b6a585dad3391385105c
PDF Text
Text
-.
-~_"..,,,_
��НОВО IIOЉE РАДА ЗА ЖЕНЕ
у
да дође до општег разоружања,
Одбор женских организащrја,
1<оме је председавала
г-ђа Ж.
Шејн претставница организације
што је њихов крајњи циљ ; оне
сматрају да Друштво народа,
које је сад једина међународна
организација с могуhношhу
да
снпце у с>лочину, кюји нису ю1а
"Узроци и срества рата" у Сје
допринесе
ле
дињеним Државама и г-ђа де
Липенс (Белгија), био је одбор
који је после Одбора синдиката
сакупио највећи број чланова (од
прилике 600 до 700
11засюши1<а
који заступају 60 милионз ЖбЈа) .
Два референта су бил а !1дрс
ђена, г-ђа Дингман претседница
Комитета женских органн :·тuиј э
за мир и разоружање, 1-:oj::i је
безбедности мора не само да је
са ч ува, већ и да је појача:
" Ако
са
се ;1\сне не 6уду uорнле
н а јвећом
зда
је
i(Oje
енергијом
на
противу
помоЈ1у ,
·оне
ће
бити одговорне за продивену 1<рв
своје деце! Оне
енергије да
ће
uити
спрече"
Ја
топло
поздрављам
овог
новог
женског
желим
живот
му
ве .лики
сауче
пој<:!ВУ
часописа
успех
и
и
дуг
...
У њему ће југословенс1<е же;-~с
наhи
ново
сретство да изразе
своје жеље, своје наде, да нас
у познају са својим напорима, би
ло да је у питању одбрана њихо
вих права или мира. Велики кон
грес који је одржан са тол!њ:о
успеха у Брислу, показао нам ј~
1<оли1<у
су д~латност не1<е од
же
на развиле да би га припремИ Јiе .
Интернационално удружење за
мир даt1е нм нове могућности, а
те he могуlшо.::ти жене морати да
искористе до 1<рајњих гранюџ1 .
Никада још с1<уп присталица
за мир није обухватио
то л и1<0
разних друштвених слојева, .~а
купио
толи1<0
ЈIИчности,
разних
угледних
здружио државнике
са
на.iскромнијим члановима народ
них заједница, · интелектуа .11це .:а
сељацима , које је тешко пр;що
бити, а који су, међутим, по :та
ни
да
играј у
једну
од
главш1х
улога у одбрши мира.
Сагласност која је постигнуrа
у главним тачкама у току О!!С мн
нифестације, г која је би ..
1а, не
заборавимо, поЈiазна тачка, у.ilи
ва храброст.
Многе жене из свих
коајена
света одмах су схватиле важност
једнога оваквог покрета за од
брану мира, а знамо и са каквим
су га
оне
одушевљењем,
жаром,
и пуне иницијативе успешно бра
и шириле у
својим
Зl'М
да
изабере најспособниј е
нарочито изнела конкретне
них
земаља,
разних
срединя,
ве
несени пред одбор:
Међународни плебисцит ~{::t
мир.
Организовање конференци
ја у појединим земљя"1а и међу
народних.
- Узајамна обавештавања о
разним методама 1<ојима се сЈ1у
же народни комитети, а
у
вези
са
миром
и
I<oja су
преду:~етим
акцијама.
Установљење Дана мира.
Образовање међунарпдних
група
говорника .
- Стварање
фронта за мир.
Међународног
Прикупљање
-
"Новчи:1а за
мир " .
- Увођење у што веhем 1јро
ју земаља поштанских
марака
мирољубивог карактера, да 611 се
испољила љубав према миру тих
земаља.
Захтев да жене бу ду у што
већем броју заступљене у Дру
-
штву народа
-штву
и
у централном од
Интернационалног
за
мир
Установљавање
народа
снаге
при
једног
одбора који ће бити
ра и у коме би биле
све
/(ру
.
Дру
нарочитог
стража
ми
заступљене
мира.
Сви су ови предлози усвојени
после живе дискусије.
Следеiш
закључци из мог а реферата нису
наищли
с в е оне биле прожете жељом да
слу ж е миру. Многе главниј~ ме
ђ у народне организације биле су
у раду овог о дб о ра :
2
ње
потстрекача
рата;
Оне су убеђене да снага опих
котстрекача
лежи
у
разе
р о и с повести, филозофских наче
Главни циљ овог претходног
с к у па био је да доведе у скЈ~ад,
што је могуhе
боље,
уч~шће
же на у специјалним одб(Јј)ИМd и
тичко попуштање опасн о бодре
мира".
Следеhи предлози су билн из
:rа, политичких убе~1ења, а ;ш су
зас тупљене.
Оне сматрају да уговори мо
рају бити неприкосновени;
Оне верују да је свако поли
недовољно
који сада желе мир.
.ъама .
: rош пре отварања Конгреса је
Оне желе његову демократиаа
ворим "О раду жена на одбрани
штва
:щ а 1<онференu.ија жена сакупи·
ла је многобројне жене из раз
колективне
цију;
схваћеној
бору
С Л\' .
пред- ·
стварању
логе и ја, која сам има Јi а дd го
ниле
Оне су продужиле да живо у
ч ес твују за све време рада у Бри
да
чествују у раду истих.
ни
на
кака в
о тпор:
"Делегати који су учествовали
Верују у недељиво ст · мира, о
не хоће мир за све;
Оне су убеђен е да се безбсд·
ност може да извојује
само за
једнички, да се само заједнич
ким мерама безбедности може
Оне
од г оворности
желе
да
најзад
ови
Ј.Iарода,
нар~)дИ из
енергично
сноју
чврсту намеру да. удруже
споје
напоре, не да би предузели по
ход на државе, 1<оје више ИЈIИ
мање
отворено
припремају
рат.
већ да ставе насупрот брану у
једињеног
фронта
пацифv.стн1<их
народа;
Оне се н.адају да he овај кон
грес бити једна важна етапа на
путу заједничког рада
народа,
држава , странака, појединаца;
Оне траже од жена из свих
земаља, свих друштвених слоје
ва, разних философских начела
и политичких убеђења, да бу ду
свесне своје одговорности и по
зивају их да придруже своје на
поре напорима оних које се веh
боре за мир."
Прочитани
закључци на пле
нарној седници
по
завршетку
конгреса
наишли
су
на
одушев
љени пријем од стране слушала
ца. На
седници
после
конгреса
од осам места, која су припада
ла светским организацијама, три
су
припала
женс1<им
организаци
јама .
Изабране организације су: Ко
митет
женских
мир и
разоружање,
митет
жена
организација
против
за
Светски
ко
рата
фа
и
шизма и Међународна лига же
на
за
мир
и слободу.
Помоhу ·ових организа ција же
не целога света могу да развију
велику делатност .
Ми смо сигурн е да југословен
с ке
жене
желе
да
што већем броју,
братски позивамо.
учествују
на
што
у
их
Габриела Дишен
претседница Комитета жена
протиь
рата и фашизма
�ПРИЛИКОМ ПРОСЛАВЕ
а реч
У
свим
као
напредним
што
земљама
су Енглеска,
Францу
ска, Чешка, Турска и друге, же
не имају своје листове које
са
ме издају и уређују. Преко тих
листова, износеlш
питања
их највише тиште,
која
Факат је и то да су се наше
жене до сада слабо бориле и за
лагале за она права која им не
оспорно припадају. То треба об
Знамо, да у тим истим земља
ном запоС!rављеношhу, делом не
обавештеношћу и незнањем .
Стога, да би
обавештене
ма жене имају право гласа и от
имале
шљења и
политичком
Међутим,
за
и
све
позиве
јавном
може ли
у
животу.
се поверова
ти да су им та права одувек при
падала
или
да
су
им
уступљена
о
наше жене б и ле
свим
догаi)ај има
који се дешавају у свету, да би
ворена
врата
Францусюz жене удружене
у "Народном фроншу н
манифесшују
јаснити делом њиховом друштве
оне се боре
за бољи живот свој и своје деце .
14 JY.l A
где
да
изнесу
најзад да
своја
ми
би се
упо
знале са борбама и успесима сво
јих другарица у другим
ма
земља
ми покрећемо овај лист. На
ша је жеља да се око њега оку
без икакве борбе с њихове стра
пи што веhИ број
не?
крајева наше земље, без обзира
На то
нам
he
оне најбоље
одговорити. Једна позната чехо
на
словачка
убеђење,
жена-сенатор
недавно
веру,
је изјавиЈЈа: "Да ми, жене у Че
кроз
хословачкој,
нисмо
која
народност
како
повезане
терен,
права
припремиле
данас ужива
мо никада не бисмо стекле. По
ма
њега
и
жена из свих
би
нашле
и
политичко
се
у њему и
уједињене и
заједничким
интереси
тежњама.
Жене мајке, домаћице, радни
грешно је мислити да су нам та
це,
права
све ви које сте вековима тр ети
поклоњена .
Ми
смо
их
освојиле".
ране
Ако се
ствар
чиновнице
запитамо
код
нас,
како
видимо
да
стоји
ни
на
као мање
да
буде
љима
као
и
свим
мушкарац,
-
по
па
ипак оне немају иста права.
од
и
једничком
на
ниже
искр е није
га за јавни и друштвени живот,
готово
вредне и
позивамо вас да нај
ступите
раде
интелектуалке,
мушкарца,
ше жене нису без икаквих заслу
оне
и
најпреданије
сарадњи
на
листу који
највернији
расположења
и
при
нашем
тумач
прави
за
треба
да
нашега
израз
на
ших заједничких тежњи.
Шта за жену значи позив?
Лист г-ђе Бруншвиг "Францу
скиња "
доноси
мишљење
г-ђ е
ПЈЈаминкове, сенатора у Чехосло
вачкој
о
горњем
Позив ствара
п ли новано
шњем
својство
значи
а
од жене дисци
биће,
тако
животу,
питању.
и
у
што
како у унутра
њеном
је
жене.
уштеду
нарочито
у
спољњем
иначе
Та
дисциплина
времену
уштеду
ретко
у
уопште,
раду,
време
се
да
цени
зараду,
а
Економска независност омогу
ћава јој СЈЈободнији избор друга,
укида
ропско
потчињавање
оне,
чији апетит зависи од онога који
га задовољава.
Тим е се подиже
морал брака ако жена и пре
стане
да
бу де
краљица
малог
краљевства своје куће, она за
то постаје равноправни ч лан је
дне шире заједнице.
Интелигенција, такт и умере
ност које стиче радом не одвра
Та иста дисциплина о
ћају је нимало од дужности пре
буздава осећања, потискујући их
за
учи
то је одвраћа од расипања.
се бр
дан одмор и в е штину да
зо обуче.
уре
улаже
вршења
дужности;
она
ма својима.
Уосталом,
завршила
је
г-ђа
је најбољи лек разочарењима и
Пламинкова, у земљама у којима
патњама . Шта више кроз рад же-
жене раде у свим
на
позитивни
постаје свесна
себи и другима;
да је
корисна
кроз труд који
професијама,
резултат11
су
нео
спорни .
3
�Нови феминизам
У последње време цримећу је
се међу женама једно снажно
кретање. Може се рећи да жене
вом месту погађа
жену .
Многе
масовно улазе у своје постојеће
феминистичке
организације
и
стварају нове. Док су десетина
државе, а нарочито фашистичке
покушале су на тај начин да ре
ше проблем запослености, што
жене избацују из производње и
удаљују са високих шI<ола. По
ма
ред тога,
година
служиле
шале,
женске
за
организације
потсмех
дотле данас
и
неукусне
приходи
мушкараца
стално смањују, таI<о да
се
су они
нас у
Немачкој
жена
треба
да
послужи као машина за рађање,
да буде доста
војника за
рато
борне планове фашизма.
тековину
немачких
Једну
жена
нису
јој фашисти одузели. А то је
право гласа. А и то само зато, јер
се тим правом не може никад
претстављају
у још мањој мери у могућности
користити. Немачка жена као
значајан чинилац у друштвеном
животу. Мада се програм није
да прехране своје породице, чи
мушкарац,
ји су чланови остали без посла.
Жена се у све већој мери поти
скује са посла. Услед тога и у
то
уклања
променио, сам феминизам у сво
ј ој суштини прошао је кроз ве
лике промене. Те промене су до
след
све
шле отуда, што је под утицајем
жене
су
спољних прилика тај програм
добио једно нарочито,
дубље
значење. Предратни феминиз<ш,
који је дотле стално
истrшао
него иI<ад да се окупљају oI<o
својих организација, да бране
тековине дугогодишњег развоја
и борбе, да очувају положаје и
своју неутралност и
предељивао, сада је
да
...___
није се о
- хтео, не
веће
ратне
приморане,
остваре
своје
опасности
данас
даље
више
захтев~.
На тој линији се женски покрет
може
право
оставили.
само са оних положаја
где се нешто зарађује. Јер нико
се не буни против тешI<ог рада
жене
и
деце
м у жем
и
ве
на поборниI<е фашизма, они· исти
I<ратије
догађаји
оцем,
ноправно
одре
ђени став.
жена,
ним
1 рам
док
данас
приликама,
тај
претставља
јег се жене
стички
у
промt~Њ~·
исти
центар
окупљају.
покрет
про"
око
Ј{С•
Фемини
претставља
ж~ну
која ради, претставља напр•~ !rну
жену, а бори се за права сних
жена. Сам покрет постоји још
определили
једнаку
надницу,
во на
рад
жене
упути
жене
лазиле
у
друштвени
темпом
живот,
у
ла-
1·ано су освајале позиције, о ЈШ,
тек је светски рат увукао и жену
у
вртлог
под
производње.
изванредно
кама. морала
способности.
године
су
Жена
тешким
је
прили
да опроба своје
Прве послератне
имале
да
поправе
оно
што се годинама рушило. Тако
су жене могле да учествују у
производњи у још већем броју,
јер је и њихов рад био потребан.
Оно што су прве феминистич
ке организације деценијама тра
жиле -- право гЈiаса добиле
су жене у већини напредних зе
маља доста лаI<о,
по очигледној
потреби. Учешће жена у јавном
животу створило је читав низ
социјалних установа, I<oje на пр
вом
месту
служе" заштити
ција.
После
неI<олико
година
полета долази
при
талас
оп
ште привредне кризе који на пр-
4
широке
соци
нако
право
родитеља,
једнак
олакшање развода
и
зараду,
-
и пра
може
да
исI<ључиво путем де
мократије.
Пр ог рам
баш
ште
тије.
бро,
дним
са тим, што постаје део оп
борбе за очување демокра
Јер видимо данас врЈiо до
да су фашистичI<е земље је
декретом
одузеле
сва
она
права која су жене I<роз дуги низ
година стекле. Фаruист~-tчка иде
ологија оснива с е на томе да же
ну
сматра другоразредним би
ћем које није способно за јавне
послове,
према
тоые
мора
да
се
врати домаћем огњишту. Фаши
стичI<о
"домаће
огњиште "
је
највећа заблуда, којом су жене
заваране да
спречава
високе
без
борбе
препусте
своје друштвене положаје.
Да-
се
немило
се
њихов
приступ
на
школе.
Насупрот
томе
видимо
демо
кратске земље као што је Фран
цусI<а. У борби за очување демо
жене
јиЈiе су
са
су
наступиле
мушкарцима,
себи
сва
права,
рав
осво
и данас
их видимо на највишим положа
јима државне управе. Научник
као г-ђа Кири-Жо ,шо , и
друге
могу
да
служе
пример
да
у
свима
женама
де мократсI<им
за
зем
љама само сrrособност одлучује
положаје, и жена је силом при
лика приморана да прихвати је
дан
од
ова
два
Промена у
феминистичI<ог
по
крет а добија нарочито значење
али
ма
најбоље
правца.
суштини
се
феминаз
испољава у
реду
којим
се
постављају
захтеви.
Досадашња главна тачка феми
нистичI<е борбе, женсI<о право
гласа
~ добија
другостепено
значење,
а
на
прво
место
ступа
један захтев који су феминисти
чке
организације
ратним
годинама
тек
у
истак~ е ,
п осле
а
то
је борба за мир. Фе~1Инизам не
тр<~жи само изједначењ е са му
шI<арцем, јер данас то изједна
чење значи једнакост у беди и
незапос.'!ен о сти, ј е днакост на бо
јиштима
и
у
смрти,
него
изједначење и једнакост
тражи
за
све
људе у једној лепшој и бољој
бу дућности.
деце
и матера. Жене постају свесне
својих права и то хоће да оси
гурају преко својих организа
вредног
жене
}алне установе, у породици јед
морал,
спорим
и
да заузму своје место у табору
демократије. Јер и сам фемини
стички програм, који тражи зэ
жену право гласа, за једнаI< рад
од почетка 19 века, али дуги нн:~
година није могао претстав.1ыm1
све жене. Све до светског рита,
су врло
су
пољопривреди,
срдно ую1ањају и најспособније
жене из свих плаћених места и
свет поделили на два табора; на
поборнике мира и демократије и
заузме
у
где она ради упоредо са својим
До пре кратког времена про
да
и
гласа,
Значајно је и то да се жена
грам феминистичког покрета ни
је могао привући широке слпје
морао
да
али не може да бира. Зато су јој
сусреће са осталим струјама, !<О
је хоће да одбране слободе ,1ич
ности. Они догађаји који су цео
хтео
само
Жене
ширите наш лист. Помозите нас
претплатnм
и сарадrоом
�Бахрија Нури Хаџиt.1. о Истамбулу
Доносимо
ресантю1х
ше
неколико
места
омиљене
госпођице
новој
из
врљо
позоришне
Бахрије
Турк.ињи,
на "Ус меним
инте·
п~редавања
умет ниц е
Нури
које
је
новинама"
Овако не говори само
млађи
свијет. Гази нема противника у
Турској. И ста рији га поштују
јер је он ишhерао
из Турске
на·
Хаџић , о
одржала
стран и
Новинар·
капитал
вређало
ског Удружења.
и
све
што
п онос турског
је
народа.
Али се мора рећи да су Га з и
јеве највј е рније при6алице же
Нарочито после Газијевих ре·
форама, овде је све у знаку пре·
порода . Нема више ни феса ни
фереџе. Све је одахнуло. И му·
не. Г1ос.1е вјековн_ог ро п ства , оне
су
стале
раме уз
раме
са
м у ш
нар()·
карцима. fЪима су итво ре н ~ сп е
шкоЈЈе, сва мјеста и · с в а з в ања у
држави. Оне су изј е днач е н е п р ед
чито, ослобођено вјековних пре
законом са муш1.:арци:v1а . Оне су
драсуда и тешких
окова вјер·
ског фанатизма. Код њi:ix се све·
изменило, све је ново. Остала им
своји господари . Оне се сл о бод
но крећу по Истю.1булу. О н е се
слободно купај у са м у ш к а р цима
на м о рскш~ плаж а:-.1а. Оне се но
се као св е Европ љ анке .
На прсте
се
могу избр о ја т и
земље у Европи у којима су ж е
не судије . А у Турској са д а већ
двадесет жена дјели правду.
У
шко
је
и
од
женско,
али
женско
старога учтивост
и
он1е
ност и урођена
способност за
културу и цивилизацију.
А како се жена осећа у мод<:р
ној Турској? Ево једног прю1е
ра .
Кад сам би.11а још мало дете,
тамо пред рат, једна наша 110 знаница из Сарајева, Хајрија Г
отишла је у Турску. Забуљена
у димијама и нанулама отишла
је Хајрија у Истамбул. Мислила
сам да је нећу више никад ни
дети.
А
прије
неког
времена
кад
Жена
Само
судија
понеко
у нон.о ј
вири
Турској
кроз
муше
бак.
Можда
F1е т е ПОМИС ЈЈИТИ да су
Турци само пре д свијетом Евро
пејци а да су у кућама остал и И
сточњаци . Боже сачувај". Посе
тила сам не колико 1< ућа .
Нико
не сје ди на поду и не једе пр
Истамбулу има више жена адно
ката него у Београд у .
Универ
зитет и у Анкари
и Царигр а д у
препуни су младих д јевојш<а к о
је ће да н ас сутра заједно с а му
шкарцима узети управу Тур с ке
у своје руке.
Двије младе Туркиње овнх да
на поставиле су са својим а еро
сам била по зва на на једну свад·
бу у Истамбулу, сасвим случа1н о, наишла сам на Хајрију. Пра
стима.
ва Европејка :
негде у запа дној Европи.
Сви
људи и жене рек ли су ми једно
Нико .више него жене помог ле
су Газију у његовој борби на о
бразовању турског народа. Када
је уведена латиница прве су же
ист.о:
не
Гази је наш спасилац. Же
лимо му сви да живи три вије·
буквара, позвале и ста ро и мла·
до и почеле да их
просвећују.
ка.
За
ни
налик на ону
Хајрију што је пред рат пош.11а
у димијама и са печом на лицу из
Сарајева.
Њој прошлост .11ичи
на
-
страшан
сан.
"Је ли могу:lшо, лијепа мо
ја. " вели она на српском језику,
"да се још жене у Босни п окри
вају? Видиш ли шта је наш Га
Мушкарци
и
жене
гово
рили су слободно једни с дру
гима.
-
Имала
сам
утисак
да
с~м
пл анима
два
пошле
у
њихо вим
нова
народ
рекорда .
са
го:'v!илама
примјером
по11ш1
зи овде урадио".
Око ''Хајрије стај ала су њена
дјеца. Једна ћерка има петнаест
година,
назије
иде у
и
шести
говори
разред
одлично
гиr.1-
ен~ле
ски . А и наша Хајрија са гости
ма час француски час турски.
Свадба
се славила у хотелу.
Мушкарци и жене сједили су за
једно баш као свуда у Европи.
Вјенчање није
било
код кадије
него на грађанском су ду.
Исто
тако и растава се обавља пред
редовним
грађанским
Муж не може
су ди ј ом.
више као досада,
и као што је, жалибоже, код нас
још увијек, да жени каже: "Ти
си пуштена " и да је из куће на
јури.
А какве је свадбе гледала Хај
рија у Сарајеву?
Мушкарци и
жене далеко
једни од других.
Анмфабетс~<н течај за жене у Турској
5
�Г-ђа д. Зечевић, претседиица Лиге жена за мир
и слободу, о миру
Г-ђа Зечевић била је љубазна да од
родне
. говори нашој сарадници иа ова три пи
Шта тера жену у борбу за
мир?
1.
у
подизању
нових
заузимањем
побољшање
временима
за
у
жена
и
ме
За време рата када се пореме
те и онако неуравнотежени и не-
су
и
мушкарци,
народни
посла
ыици, сваки у свој
изборни о
круг. Сам Гази вршио је дуж
ност учитеља,
зато су га прозва
ли Велики Муалим (учитељ).
Туркиња има
право не само
тајно да гласа,
него
може да
уђе и у парламенат. А у многим
земљама
културне
и
напредне
Европе ово право немају ни му
шкарци, а жене се тјерају у ку
хињу и средњи вијек.
Нас босанске Муслимане, че
сто оптужују да би цио дан сје
дили и кавенисали, да смо лије
ни, да ћемо цијелог живота о
стати
у
мраку
и
незнању.
Нека вам одговоре Босанци 1<0
ји су се иселили у Турску прије
педесет, двадесет година. Да ли
је и с њима тако? Ја сам улаэ11ла у њихове куће и дивила
бистрини
и
напредности
се
њихо
вих жена . Босанци у Кемаловој
Турској
одлично су се снашли.
На њима се не види ни трага од
уч малости босанских касаба. О
ни , може се ре!ш, спадају у нај напреднији елеменат у Кемало
вој Турској. Њихова бистирна и
вриједноћа, којој је Кемал дао
одушка, довела их је у прве ре
до ве. Међу нашим људима има
претседница
Лиге
и
сређени
жена
за
мир
слободу
друштвени
односи,
же
на је изложена свима невољама
које рат са собом носи. За вре
ме
ратних
заплета
мушке
радне
снаге напуштају своје домове и
остављају породице обезглавље
не, а жене и децу препуштају
својој
судбини. Наши
синови,
над којима смо бдиле дан и ноћ,
брижно их неговале и васпитале
по цену највећих жртава, по
стављају се за мету "неприја
тељског" оружја. Наши мили и
драги са којима смо везани нај
искренијом сестринском љубав
љу шаљу се у страдања. У мо
дерном
рату,
када
су
и
домови
отворени нападима непријатељ
ским из ваздуха, жене и деца је
днако
су
изложене
директним
опасностима за живот, као и рат
ници на фронтовима. Из тих ра
злога жена се мора борити да се
онемогуће
ратови и радити
се
његови
2.
отклоне
да
услови.
Је ли жена успела у своме до
садашњем раду за мир?
Од свога првог иступа на по
зорницу
јавне
делатности
жена
8
а
маса
ја и других манифестација
дан примирја 11 новембра,
дан
18
Прве
маја
и
на
на
конференције
хашке
у
другим
пригодама
стварају јавно мишљење које he
се увек определити у случају
потребе за мир. Настојимо да се
из ђачких уџбеника избаце сви
чланци који развијају
мржњу
према другим народима, а који
могу
да
рата.
посеју
семе ра~дора
Југословенска
лига
и
жена
за мир и слободу провела је ове
године
једно
писмено
гласање
за разоружање и мир и добила
је за то преко
600.000
потписа.
Овај рад био је примећен и на
међународним
конгресима
за
мир.
Што
је
до
сада
учнњено
у
свету и код нас за мир то је са
мо почетак једне акције која
има да се в.оди у будућности. Ка
да свака мајка буде свесна да је
мир највећа благодет и једини
ства, онда ће оне сматрати сво
ми
рољубивих идеј~ у народу. У
томе је имала и успеха. Књига
Берте
Сутнер
,,Доле
qружје "
усталасала је ја~но мишљење и
била претходница прве мировне
заслужне
плана.
страни,
ља у сузбијању ратних опасно
сти и ширењу мира. Она сара
ђује у свима међународним уд
ружењима која имају у свом
програму
обезбеђење
светског
мира . Наше жене разним преда·
вањима, приређивањем академи
предуслов
мира и ширење
ког
на
жи
ла за идеале
других Босанаца вриједно по
~1аже Кемала у извођењу вели
посланика
миран
се са свом одлучношћу заложи
конференције у Хагу и конфе
ренције за разоружање у Жене
ви. Лига народа, која је створе
на да буде чуварем мира у све
ту, основана је у главном на
принципима које је претседник
Вилсон добио од Џен Адамсове
и
за
Наша жена иде кораком са
женама из најнапреднијих зема
г ·ђа Д8RllQ8 ;se11U1111,
жене
неправда.
основица
З. Је ли наша жена што учинила
за мир?
опет
као
најмање
заштићене
највю.џе страдају . Из тих разло
друштвених
дата
вот.
У
га жене треба да раде да се у
друштву
задовољи
социјална
правда, јер су оне на удару свих
сло
питања повољније решена и ти
за
друштву
и
да јавно раде тамо су друштвен;.~
каквих невоља и кри
породици
мир
имају више права и могућности
генера
положаја.
свога
за
блема, а решавањем тих питања
избегавају се сукоби, борбе и
ратови. У којим државама жене
ција, дакле будућности народне.
Ово традиционално стање женlf
одржава се законом инерције и
моћи ће се поправити једино
енергичним
жена
ла на решавање соџијалних про
Жена је у подређеном поло
жају и у породици и у друштву
иако је сви сматрају темељем
породице и најважнијим факто
ром
лиге
боду.
Али рад жене био је посред
ним путем много обимнији. Же
на се свом својом душом баци
тања:
оснивачице
Међуна-
јом светом
за
прогрес
дужношћу
човечан
да своју
децу васпитају за мир и да све
догађаје у свету приказују са
једног
мирољубивог
станови
шта. Што више жене буду за
узимале функције у јавном жи
воту, оне ће све више, нарочито
као
наставнице
радити
и
васпитачице,
братства и
солидарности међу људима. Та
ко ће жене осигурати свету мир
и учинити највише за свој на
род,
за
на
ширењу
културу
и
човечанство.
�Пут ка слободи
Једна мануелна радница пише ...
У време рата било ми је око
десет година. Тада сам чула да
говоре како нисмо слободни. На
моја питања зашто нисмо сло
бодни старији су ми одговарали:
По његовом доласку били смо
сви уписани у школу, а он је сам
предузео бригу о храни . Најста
рији брат по свршеној гимнази
ји ступио је у суд. Отац је стал
но био премештан са службом
из места у место." због полити
ке» како је он причао. Када је
због тога што нам непријатељи
одузимају храну,
стоку и све
што је потребно војсци по це
ну нашег гладовања. Дакле за
долазио да нас види,
време рата упознала сам стање у
ишле
су
са
отвореним
очима
кроз живот. Баш у тој фабрици
уништене
старе
су
навике.
код
мене
донекле
Остатци
старога
живели су још увек у мени али
давао савете, а на нас децу често
коме нема слободе, а· нарочито
сам о слободи мислила кад сам
и
је викао. Овластио је једног ро
свима
је
била гладна. И тако ми је већ
као детету слобода постала дра
се бојала да у ње
ди, и у тој бојазни сам је тра
прила
очева плата није могла да их
све подмири. Једном је са оцем
жила
више
ћали и материјални трошкови, а
ном недостатку не умрем од гла
се нису . могли
ђака да се стара о нама· јер је
мајка била изнемогла. Ми смо
сви били одрасли, па су се пове
га, јер
они
годити новим условИма.
дошао неки човек и дао му је до
сам
на
сваком
месту,
па
чак
и
у дечијим играма (После као од
ста
расла, увидела сам да и сити љу
селили у другу кућу. Одмах по
селидби ја и један брат отиш.11и
смо на занат. Рођак се често опи
јао, псовао и тукао ме. Опет сам
у мислима долазила на слободу
ди могу бити без слободе). Та
ко, када би неко хтео да намет
не своју вољу као општу, ја сам
се бунила у име слободе. Деца
ме због тога назваше "Слобода".
Након дужег времена ми деца
уместо
да
се
играмо
излазили
бисмо на улицу и посматрали
војску у којој је било и црнаца.
Ускор о је цела паланка била њо
ме преплављена. Сада о слободи
нико није више говорио већ би
свако сакривао што је имао:
пара,
и донела
после
чега
одлуку:
смо
да
се
пре
сама
из
државам. Отишла сам у град и
ступила у фабрику као текстил
на радница. Посао сам брзо на
учила,
али
се надница
споро ди
зала. Била сам приморан~ да на
пустим ову фабрику и да потра
жим у другој боље
услове за
живот. Ступивши у другу фабри·
ку запазила
сам да
су и
нице исте као у првој:
Носећи брашно из воденице
била сам потпуно одвојена од
осталих жена које су ишле с мо
јом мајком. Постајале су ми већ
досадне, јер
чим би се виделе
се
су
мислиле
ја,
-
на
други
ту
рад
о свему
начин него
једноставније; о свему су
говориле слободно без устезања
са џакчетом
брашна, почеле би
одмах са старом причом. "Брзо
ће нам се људи вратити!". А ја
удаљена
од
њихових
прича,
Цуца Сокић: Праља
Пословођа
ми
фабрике
био
је
слила сам о многобројној војсци
пензионисани аустријски официр
која је исто као и она пре кра
који је задржао
ла ствари, ломила плотове и пља
особине.
чкала све што јој
је требало.
Чудила сам се зашто се старији
радују овој војсци, јер сам уви
ђала да нема никакве разлике
рала за почетак рада викао Је:
да уда ри једну радницу. Закон
ска повереница је устала у њену
заштиту, али он је навикао да
буде неограничени господар
и
напао је поререницу тако да у
мало ШТО није ДОШЛО ДО физи
чког обрачунавања. Одмах ~мо
ђењу старешина.
Једне вечери у дубоку јесен
дође ми отац . Били смо сви ра
досни и он нас је миловао. Два
брата јашила су му на колени
све устале и отишле у синдиюш
ну
како
сам још као дете себи
наш
многе деце.
интер
постав
љала било решено кроз практи
отац није остао у рату богаљ као
очеви
је
Тако је шпање слободе које
га по глави и по рукама. У кре
разговарали
организацију која
венисала, и ред је заведен.
ма а нас две сестре миловале смо
смо
војничке
"У строј ", а за свршетак рада:
"Ьољно" Тај човек је покушао
између војника који краду и о
них који реквирирају по наре
вету
све
Када би фабрика сви
Деца ~а периферије
чни
живот.
7
�Данашња муслиманка у Босни
Све до
манске
Каю
у
скора
жене
жене
је
ових
или
људи
су
оне
потчињене
муслй
изузетан.
феудалаца
служби
строго
положај
био
биле
обичајима ~ю
је су налагали патријархални од
носи и верск·И прописи. Ти оби
чаји
стављали
су
муслиманску
првог који наиђе. Тиме се обја
шњује велики број несрећних
,
бракова и чести разводи.
Девојке се удају врло рано:
почев од 15 год. а понекад (али
то су већ ређи случајеви) и од
13. Отуда велика неотпорност и
смртност прворођене деце. 18,
жену у бесправнији положај не
19 и 20 год. -
rо остале
рок за удају.
Тањо ,
жене
у
нашој
муслимнака·
земљи.
није
см е ла
то је већ крајњи
Покривање и сакривање жене
напустити куkу нити .иkи откри
пред
вена;
по
конвенционалност која са новим
вољи. Жи
генерацијама све више изчезава .
имала
се
безусловно
коравати мужевљевој
вела
је,
једнюставно,
роба
који није
смоо
животом
имати
сво
мушкарцима
Чим девојка
је
дорасте
обична
за
удају
почиње да меће на лице "печу"
јих жеља· •ни црохтева . Због та
(вео) и облачи "зар". На улици
квог свог
се ретко среће неоткривена Му
се
поло·Жаја муслимаака
у влачи.ла
ла
је
сама
слуге своrа
за
куЈiа
ради
он е
Општа
да
је
кад
се
и
и
отргну
привређива'Ј\И
породице .
почеле
оштр.е
одвајале
жена
п·очну
полако
кри
(то су
већином мла
де девојке из имућнијих поро
дица). Прича се, како су се не
живе
натерала
жене
одржања
су се
ти
и
себе,
осмаљенице
мужа...
и 0 QеСпослица
муслиман с ке
юд
у
животом
границе
муслиманке
Тако·
изглађива
-које
су
од •остали•х
Муслиманске жене сврше мек
женску
децу
тељске
школе.
у
средње
или
Примарни
учи
узро!с
је патријархална стега под 1<0 јом се женско дете одгаја, схва
тање да је жена преодређена з::~
рађање и кућевни посао. и вер
ски прописи који је спутавају.
Као последица првог узрока
јавља се неминовно и други,
а
то је прерана удаја која онемо
гућује похађање школе . Удајом
заувек
кида
са
школом
и
посвећује се искључиво дома
ћим пословима. Често су од пре
судног значаја рђави примери
школованих Муслиманки,
који
одвраћају многе родитеље да
дају кћери на школовање.
Најзад, узрок споредног зна
чаја који се јавља више као об
јективна сметња јесте закашње
ње
у
момци
да би
пењали
видели
на
девојку
мунаре
или
основну
и
средњу
школу
су
поткупљиваЈIИ укућане да је по
кажу. Видети девојку
била права реткост.
то је
-
Данас, ме
ђутим, девојке могу да "аliшку
ју" са момцима на капиџицима,
преко тараба, са прозора
...
теб (школу за верску обуку) и
највише основну шкоЈ1у . Права
је
реткост да родитељи
дају
жена
слиман ка
недељним
састанцима
и
на
тзв .
"те
феричима".
Док жене средњег сталежа ра
де у својим сопственим кућама,
сиромашне иду у надницу, слу
же, перу по кућама веш, рибају
шију и раде ручне радове за но
вац. Ручни рад, а нарочито "ке
рање" омиљен је и врло раширен
код Муслиманке. Њему посвећу
је она највише времена.
Као најбоља илустрација дру
штвеног и економског положаја
жене м_оже да послужи 9бичај
продавања
сиромашних
жена
у
Македонију, који се све више
практикује . То долази с једне
стране услед оскудице у женској
Затим, укорењено схватање да је
за жену једино прибежиште и
уточиште брак и према томе
девојка која се не уда на време,
да је промашила циљ.
Ако девојка не може да се уда
у свом месту, за њу ће се увек
наћи купац из Македоније коме
је потребна радна снага. Цена
по којој се продају жене варира
између 500 и 3000 дин. На ста
ници
увек
има трговачких
агена
та који су ту специја.Ј1но за то
да дочекују странце са високим
фесовима и да их упућују куда
треба.
Под
каквим
условима
живе
ове жене у Македонији, најбоље
показују
чести случајеви бек
ства. Истина , многе од њих код којих је економски момена:
одлучујући
газдинство
нашавши
о кю<вом
тамо
код
кућ е
нису ни сањале саблажњују
се. Ту свакако, пресудни значај
има тежња већине од њих да и
мају своју кућу, свој домазлук
или бар илузију да је то њихt>
во. Оне пре т постав љају да буду
сите, па макар по цену своје сло
боде и свог достојанства. О то
ме сведоче и писма у којима се
понеке хвале како имају у изо
биљу млека, сира, кајмака итд
Економски
моменат је, дакле,
одлучујући али је понекад и он
слаб да приволи жене на услове
недостојне
човека;
нечове• . но
поступање
и
немилосрдну
екс
плоатацију. Што је најгоре, вла
сници
купљених
доведу
њима
у
жена,
пошто
их
врше
са
Македонију,
даљу
'Грговину
препрода
вајуlш их по много скупљој це
ни. На тај начин жена претстав
ља
поред
радне
снаге
и
ствар
у
промету.
радној снази, која је готово бе
сплатна у :жвиру брачног "уго
вора" (за минимум егзистенције
век
жена
ропству обичаја, с друге стране
је ту ексnлоатисана
горе
Али док с једне стране још у
велики
жена
живи
него теглећа стока. За њу не по
све
стоји,
предним
уопште,
радно
време,
па
према томе ни одмор. Дакле,
њен п оложај је гори него поло
јача
муслиманских
потчињености
покре·т
муслиманима
међу
да
се
и
на
же
на открије, да се женска деца
шаљу у школу.и да се укине оби
чај затварања жене међу чет ири
жај
свог мужа!) а с друге стране у
след све већег осиромашења ко
зида .
.1 ику
дуже
је нагони чак и родитеље да тр
уседелица. Често се при томе не
поставља питање за кога. У не
о бузданој тежњи за удајом сла
бо се пази на избор а уз то де
војка нема готово никакве мо
п• ћности да ближе упозна сво1·
гују са својим кћерима. Томе
треба још придодџти апсолутну
бесправност и зависност од по
је последица третирања
жене
као нижег бића,
без слободне
слободе, нагло се еманципује.
Када већ једном изађе из оног
скученог оквира у коме је дота
да живела и пође у школу или
на рад, она се више не враћа на
траг, о покривању неће више да
чује, а своју прошлост сматра
воље и без правне способности.
срамном и понижавајућом.
ако
остане
с ) · ђеника. У даје се, на срећу, за
8
родице,
односно
старатеља,
за
у
због задржавања у мектебима.
Гла вни је циљ дев ој ке да се
што пре уда, јер се сматра за ве
срамоту
с .чушкиње, јер она ради
више
број
што
МусЈЈиманска
жена
кој а
прес:rавља здрав елеменат жељан
·
�Разговори са женама-домаliицама
У
овој
ћемо
рубрици
објављивахи
свију сталежа. Пратећи жену на свим
разговоре
оњим
заузима и на юојима корисно делује, даћемо
слику
о
то·ме
како жене
У првом
нама,
које
тили
саме
мисле о
броју објављујемо
су
с.воју
СМIО се дакле, најпре
радним
нашим
које
читаоцима
женама,
она данас
непосредну
свом положају.
раз говоре
енергију,
са
положајима,
са женама-домаћицама, са же
вољ у, свој живот, посветиле кући.
оним женама, чији је
Обра
рад и труд најмање При·
зната, о некој награди да· и не говор имо .
М. Ј. жена инжињера
дим. Кувам, спремам кућу, сама
приватног
чувам
чиновника
У једној
од типичних бео
градских кућа зиданој за ренту,
подаље
од
зазвоним
чаршијског
на
вратима
центра,
приземног
стана.
После
кратког чекања
врата се отварају. Једно љупко,
разиграно
дете
ресовању
за
у
великом
дошљака,
инте
спречава
ми улаз. Његова мама мора
прво
изгрдити,
тек
онда
га
могу
да уђем. У полутамном претсоб
љу љубазно се извињава за ма
ли
инцидент' на вратима
млада жена у
ном
стању
видљиво
очекивања
једна
напред
новог
чла
на породице. Најзад, у укусној,
чистој
трпезарији
заузели
смо
место, а ја укратко износим циљ
свог
доласка.
"О, ја само добро могу да
кажем о свом положају као до
маћица, као супруга... Али знам
да је мој случај редак". Многе
-
су
ми
се
жене
жалиле
да
мужа потцењиване ... "
Како мислите, госпођо,
ме :
вреди
ли
женин
рад
су
о
ван
од
то
.ку
ће, мислим кад и она привређу
је, више или мање него рад који
и ви радите-у кући?
- "И ја сам била запослена,
радила
сам
као
чиновница
у
једном
приватном
предузећу.
Много и напорно. А кад сам у
петој години брака, непосредно
пред порођај,
напустила
своју
службу, било ми је тешко
ср цу " .
Због смањеног прихода?
на
"И због тога. А о кућанству
појма нисам имала. Али видите,
све је испало добро. Изгледа да
-
свака жена има урођеног смисла
за послове у кући, ла и ја. До
шло је и д~те, приходи су били
мањи, али ја сам се снашла. И
верујте, ону зараду, којv сам
кроз
пет
година
сваког
првог
донела у заједницу са мужем,
надокнађујем мојим радом у ку
ћи, са шrедњом и пажљивим га
здовање~if . Само за грубе посло
ве држим помоћ, иначе с::~ма ра-
дете,
мање
ствари
сама
шијем и то се научи штедње
ради -, лети се побринем о зим
ници, и да колико се на томе у
штеди,
увидела
сам
на
пракси.
Цели мој дан је испуњен најра
зноврснијим пословима".
- Мамице, мамице, где је дру
га Мирина нога? прекида нас
мала враголанка држећи у руци
Миру, лутку инвалида, и у инте
ресу
даљег
несметаног
разгово
ра, обе смо се дале на потеру за
изгубљеном ногом.
"О, колико пута морам ја
у
току
дана
да
прекинем
свој
рад за такве и сличне ситнице!"
Дете тражи од вас и забаву,
не само помоћ приметим ја.
- "Па да, и то убрајам у сво
је дужжности. И радо их испу
њавам. Али тешко и заморно је
то. Због 5-600 динара, како се
данас плаћа жени-чиновници, и
пак не бих то препустила ни
коме".
Имате · ли прилике, госпођо,
по~~ад и за разоноду?
- "Ми врло ретко излазимо.
Мој муж сам неће никуд, а ја не
могу с њим због детета. Немам
на коме да га оставим. А одс1д
ћу још мање стизати на то, оче
кујем другу бебу".
Велика
много
су брига
кошта
приходи
ког
обично
света
не
данас
њихов
код
расту
деца,
одгој,
а
чиновнич
са
трошко
трошкова. Мој муж напорно за
рађује своју плату .. па мислим ..
ипак
немам
да
права
...
полажем
рачуна...
живим
ја
су
потлачене
и
ниподаштаване
од мужа страшно
жалим.
Ја
mатрам себе потпуно
равно
правном
са
мужем,
иако
ми
ту
једнакост закон не признаје . "
О борби жене за изједначење
у правима са мушкарцима ... ?
-
О томе причајте
ви мени
прекида моје питање живо
заинтересована
млада
жена
желела бих много да знам о ра
ду тих жена, које се залажу за
све нас. Једва већ чекам да и
дем и ја да гласам, интересујем
се за политику!"
Изгледа да се мој песимизам
очитавао на мом лицу, јер пре
но
што
сам
ишта
одговорила ,
она насмејано продужи:
- Знам ... знам... али док мо
ја кћерка одрасте ...
И док ме љубазно испраћа до
даје:
ко
Кад би се рачунало"'
врсте
послова
мора
коли
жена
да
посвршава сваки дан, не би
подцењивали. Ја се нимало
их
не
осећам подређена
мужу
што сам "само домаћица".
зато
А. Р., жена етолареког
радника
- "Мој муж ми даје целу сво
ју плату, ја морам да водим ра
чуна о томе да на све стигне. Ја
нисам потиштена због тога што
лично
знам
толико
и свој лични живот ... Жене које
вима.
ја
сад
уздржавам се ... 11наче ... не бих ја
дозволила да ме мој муж држи
под контролом,__ немам ја њему
да
не
лривређујем,
оно што
је заслуга.
имамо,
Треба
и
јер
моја
имати много
Тамо где престају вишеспрат
нице, на граници између "варо
ши" и периферије, у дну једног
дугачког
дворишта
са
неких
де
сет једнаких станова од собе и
кухиње, имају за 300 динара ме
сечне кирије свој дом моментал
вештине да од оно мало створим
но
све. то".
и његова жена, обоје већ у пе·
тој деценији живота. Киша, која
О једнаким правима ... ?
"Док
сам и ја зарађивала
била сам слободнија у трошко
вима за себе, помагала сам и
своју породицу ... а сад, богами,
ипак
се
уздржавам
од
личних
запослени
столарски
радник
је целог дана неуморно падала,
расквасила
је
некалдрмисано
двориште, и блато се у дебелом,
гломазном слоју нахватало на
моје ципеле. Како ли ћу да уђем
9
�у чисто избрисану собицу,
ми
слим се ја, мада ме та сува, прl>·
седа жена, коју сам тражила и
срећом затекла код куhе, већ по
дру ги-трећи пут позива да у
ђем. И р е шила сам се. На врхо
вима прстију.
- Уђите само, не мари и да
мало
упрљ а те
патос,
сваки
дан
це њено као да се озарило од да
положај, његов углед, ја де:~им
л~>ке
с њим, али су то његове ~а,-.11уге.
наде.
" Жена је искоришћавана, '10.Г;
само
грађен " . Пишите о томе каже
ми А. П . жена столарског радни ·
ка да је и домаћица радна
жена , а баш не важи данас ни
Не треба
зашта. "
м орам ја то да оперем, јер кад
ми
се
вр ат и
до несу
муж
они
љ авштине
и
и
син
много
са
са
посла
више
собом .
су
кад дођу, па не гледају баш на
т а к ве ситнице . А ја, хајд, па сва
ки дан рибај". Иако смо сиро
тиња, волим да ми је чисто ". Па
тако
дан
уз
дан,
слове,
стотине
питате
шта
увек
врсте,
сам
исте
па
радила,
по
кад
оно
се
се
и
не види."
А уморите се мн ого, зар не?
- И још те како! Више бих
волела један посао да радим, па
б аста, него овако" .
А ц е ни .1и бар ваш муж тај
ваш посао ?
- Којешта. Људи не цене
женин посао, дођу на готово, и
не питају одкуд т о. А човек ни•
кад не би у мео као жена..
Она
се снађе . О на држи куhу, ако ,ie
о на сп о собна и од ништа he '(а
с твори " . Кад је штрајк , или кад
.iема посла".
јести се мора у
век . " жена he да нађе опет он:Ј
најпотребн иј е. " Шта вреди
Да
човек д о в у ч е много у куhу,
ако
жена ниј е сп ос обна, неh е се ни
шта имати. А сваки неће ни да
да све". Све од жене зависи " .
А одкуд т о онда да мужеви
не
виде
корисност
и
вредност
тог р а д а ?
Жена даје · целу своју сна
гу, с воју младост у кућу, а муж
на рад само колико мора. Они
су ипак ти, који сма т рају да ~У
жене з ато т у да их с лушају, а
- зна т е г о спођице , - п римет и
-
као
у
поверењу
-
на ш и
људи
хоће жену често и да туку, а то
ј е велика непр а вда!
Ту устане забринута
лица и
у м о рног погледа, приђе орману
и
извади
рад ,
па
з г овор,
њем ,
неки
се
са
као
својим
започети
ручни
врати да продужи
очитим
да
од
ра
интерес о ва
тога
чека
неформулисаним
лек
јадима.
"За сина радим џемпер" -·
објашњава . - "иде зима"". "Ма
-
не
могу
да
седим
скрштених
ру
ку ни забога!" И насмеје се ИЗ ·
вињавајући се.
Кад сам јој причала о феми
низму,
о
циљевима
тог
К. М. жена професора
покрета,
На Дедињу, иза увек затворе
них капија,
окружена негова
ном баштом, отмена, пространа
вила,
где
једног
сам
осветљен
салон,
на
у комотну
жену
Ра·
шири осе·
отсечена
од
сам
пре
мало
фотељу,
оног
одак.1е
дошла, чекала
сам
на домаћицу.
да,
да пише
- почели
смо
право
да
вам
кажем,
на
С.С. државна чиновница
и жена државног
чиновника
Ништа не карактерише више
.J!f!1BOT једне чиновнице, која је
исти мах
и
околност
како
младом,
домаћица, него
сам ја са овом
културном,
радном
же
ном разговарала. Све се обавља
разговор.
Нисам ја о томе, што ви жели
те да знате,
а
"женска питања" нисам ни .:ги
гла. Знам да има :Жена које раде
за нека права и . шта ти ја све
знам. То је врло лепо!
у
Немојте о мени
те , није то за мене . "
жена
то је мени све, то Ј1ико окупира,
потпун о
света
-
његова
он да ме потцењује,
кад ја сама гледам на љега ()Д
доле на горе. Али, мен~ је до
бро.
Задовољна сам са _БОЈИМ
положајем. Жене које су и с ;н1е
запослене, питајте њих, оне , ве
рујем, имају више -да вам кажу.
hање сигурности и мира . Уваље·
никад
размишља .ла
.
Госпођо, велим ја, али то зна
брзо, економише се са временом
до крајности. По подне у пола
три
сам
отишла
код
ње.
Зате
те и 6-:з размишљања да сте су·
пруга, мајка, да сте домаhица у
овој куtш .
кла сам је баш при ручку .
О, па да! Са задовољством
осећам да кућа припада мени, и
она не може без мене. Ја сам ue- l
нам .
Док ручамо, можемо да
разговарамо. Журим, на:име. У
три имам опет посла. Знате, ја
се увек журим. И у јутро када
-·-
ли
дан
заузета,
иако
у
правом
смислу речи не послујем, јер и
мам
ко то да
рачуна
•
то
о
ради ."
с вему,
Је п оса о . "
па
али
в .:>дити
надзиравати
>;'
деца".
~во
и
Тек
што се вратила из канцеларије.
Изволите само, не сметате
-
идем у канцеларију и у два сата,
кад се враћам . Жена иако је за
послена
има
пуне
руке
посла
и
да
у кући. О свему треба водити ра
На з воно се појави собарица,
о стану. Мој муж ми често каже
"алал ти вера"". А ја нисам ни
вам и х покажем!
прими тихо
де ,
и
од
чуна:
изговарани налог, С·
некуд
са
спрата,
крi.з
ди ле - а , појаве с е после некrмико
тренут ака јед а н дечко, (иде већ
у шко лу ) и његова сестрица. Ле
пи,
здрави,
ч исти,
учтиви.
Ја
их
васпитавам,
цели
мој д а н посвећен ј е њима. Кад
-
баш морам и по п а тосу се В'/Ч\:'~1
с њима, возим о се лађом, аутом,
возом, а богами, понекад ми је
тtшко у мидеру се сагибатlf, пу
зити ..."
Видите, госп о ђо, и ви имате и
дужности и обавезе, и ви испу
ња в ате један з адатак ...
-
Један? Многе! Мој муж је
ле1шр,
заморан и
одговоран
је
његов р а д . Ја са м се посветИЈ1а
њему и деци. И све што је
-:
и
о
мужу,
и
о
исхрани,
какав изузетак. Жена -
и
у то сам\
уверена
- куд и камо је способ- ,
нија за разноврсне послове не
го мушкарац. Разлог је тај мислим llЏ'O су наши мушкар
0
ци
васпитани
тако
да
их
жене
служе.
Да ли бисте оставили службу
да би олакшали себи живот?
- Никако! Спремила сам се
за јавни рад, свршила сам фа
култет, волим своју професи ј у ,
а и материјални разлози нису на
последњем месту. Моја запосле
ност као што се види -- није
ниуколи к о
у
опречности
са
тим
да будем и домаћица . И ја у мем
да
кувам,
спремила
сам
чак
и
ти
зимницу . Видите, имамо и пара
ме у вези. Да ли : :е сматрам
од мање вредност11
нега
мој
дајза и пекмеза и слатка и ком
пота показује ми малу о с таву
чиновница-домаћица. Друге же
о тежњама жене за ослобођење
од подређеног положаја, њене
муж? Па
су се очи заблистале, уморно ли-
Л}1фикацију .
10
посетила
професора-лекара.
скошне
одаје
у
партеру,
са
многобројним сијалицама бли
ставо
зато што сам
Мене мој живот у породици,
универзитета
пр
Уморни
Ја сам ово што сам у друштпу
цењивана, јер њен рад није нп
жена,
свакако .
немам
вишу
Ја сам .:амо
шкоЈ1ску
Његов
ква
друштв ,~ни
не
недељом
се
одмарају ,
баш слда развијем највећу
а
ја
до-
�Црнкиња прича о свом
маћинску акцију. Мора се стићи
на све . "
А дете?
детињству
"Немамо деце. Али не зато
-
те су страшно мале. Од мене се
још и одузима половина плате, 1
Зовем се Ада Брајт, стара сам
година и имам седморо деце.
Али свега је петоро остало жи
во. Рођена сам у покрајини Те
неси. Тамо су ми рођени и отац
и мајка. Отац ми је био пољо
привредни радник. Сећам се још
како су он и мајка заједно из
јер сам
лазили
што се бојим још већег оптере
ћења пословима, а н е !
Нашла
бих ја и за одгој детета време
нс~". Ми не можемо да имамо де
це
из
новч аних
разлога,
иако
обоје радимо. Млади смо, а пла-
удата"
Баш
толико
да
не можемо да имамо дете". а во
лели би". много.
Мислим и не гледају радо ж~
ну у јавној служби .
- "Сада је мода да се говори
о
томе
да
запослена
жена
46
зане
марује своје дужное,ти "као чу
вар породице", да се извлачи од
,
на
поље
и
тамо
читав
дан радили. Тада су ми биле три
године. Мати је добивала за дан
25 цента, а отац 35. Ми, деца,
морали
смо код куће остати,
сами себи препуштени, старији
су морали пазити на млађе. Бит1
смо
сиромашни.
ства, и т. д. Али они који тако
говоре неће да размисле о дуб
Мислим да моја мајка није нн·
када имала више од 50 центи . И
она, и отац добивали су своју
зараду у неким папирним боно
љим
вима, које су у дућану, у којем
тешке
одговорности
разлозима
данашње
нездраве ситуације.
економске
и
материн
Када
социалне
другачије него
скроз
буду
прилике
данас,
жена
ће
своје способности на многостру
ки начин умети корисно манифР.·
стов ати.
- "А оно што кажете за бор
бу жена за једнака права". Рз.
дим и ја на ширењу феминисти
чких идеја". али наше су жei·Ie
тешко покрет љиве, треба их ра
љздрмати, јер ми ћемо само онда
успети, ако са уједињеном сна
гом бу демо тражили оно што
нам већ давно припада ".
Радо бисмо
разговор проду
жили, дотакли смо тему о којој
би се много
дало разговарати,
али три сата је, и жена се жури .
"Идем на једну конферен·
-
цију за мир
станку
-
живахно
додаје при ра
и
са
пуно
наде
та млада радна жена . "Ако бор
ба за грађанска права не ус
пе да раздрма жену, ваљда ће
борба за мир, која је данас т;~ко
неопходна,
пре
учинити
своје,
јер свака мајка, кћерка, сестр~
или супруга зна већ данас ruтa
би значио рат. Ми жене нећемо
рат! "
су
морали
куповати,
примали
нова. Ја сам у кући била једина
слушкиња .
Црнац се не сме потужити на
своју надницу . Сећам се како је
Ку-Клукс-Клан убио мога ујака,
премда им није ништа скривио.
Његова је жена имала сина од
свог првог мужа. И, ет6, тај мла
дић није хтео да ради за 25 цен
та на дан. И онда,
једанпут,
око поноћи, провалише им у
стан. Они увек проваљују око
поноћи. Мој ујак скочи са сто·
ла и пограби
столицу. Док се
спремао да
се њом одбрани,
у
бише га из револвера. Хитац га
је погодио у главу, тако да му
је мозак прснуо. Људи ~<оји су
га
убили
на лицу.
имали
Они
су
увек
црне
маске
убијају
ма
скирани.
у
место новца. И отац и мати би
ли су добри људи. Никад пред
никим
нису
затварали
врата,
чак
ако је о поноћи дошао сирома
шни Црнац, који је лутао по зе
мљи тражећи зараде,
извадили
су
нас
смо
децу
на
из
земљи
кревета,
спавати,
мора.11и
а
путник
је морао остати код нас колико
год је хтео. Када отац није више
могао зарађивати као пољопри
вредни радник, нашао је посла
у једној талионици .
Морао је
удисати
разне
отровне
плинове,
па је обо.11ио од туберкулозе.
Радио је тамо преко двадесет
година. Онда је умро. Моја мати
добила
је
од
талионице
венац
за његов гроб. Али нисмо до6и
л~-~ ништа да једемо.
Ми
деца
смо
ишли у
цркву.
Тако смо били одгојени. У кине
матограф нисмо могли ићи. Зато
је требало новаца. Белци
су за
црнце саградили цркве. Они во
ле кад ми
наши
су
идемо у цркву .
очеви
били
Али,
слободни
Ц.
Сокић:
Продавачице цвећа
Сећам се онда још, било ми је
14 година, како су испре
бијали мужа моје сестре. То се
тада
ДОГОДИЛО
у
МОМ
родном
месту.
И он је био пољопривредни ра
тек сваке друге недеље, а кућна
дник.
послуга је морала и недељом ра
јер није хтео да ради
бадава .
Једне ноћи дођоше
људи Ку·
дити. Моја је мати добија ла
Умољавамо све наше пријате
ље на чије смо адресе послали
први број да се претплате на
лист,
а
уколико
то
не
желе
да
нам лист натраг врате. Претплата
35
центи недељно зато што је јед
ној
белој
породици
праља
ру·
бље.
13
година мо
(која се добива код сваке поште)
на чек. рачун Бр.
поједем и да
шаље општом чек. упутни_ цом
54.372
са назна-
1<0м "За Жену данас".
Управа "Жена Дан~с".
сам
цу
су му у стан,
Клукс-Клана,
провалише врата.
изнесоше га и.11 куће, привезаше
га за једну стену на другој стра·
ни цесте и тамо га до крви иши·
Кад ми је било
рала сам и ја ићи белцима у по
сао. Добила сам за свој рад оно
лико колико ми је требало да
се
Провалили
морала
пазити,
се
обучем.
судове
кувати
прати,
и
ред
За
то
на
де
држати
у једној породици од десет чла·
баше.
Био
је тако
тешко
изра
њен, да му ни једно место на те·
лу није остало
маскирани
људи
здраво.
Кад су
отишли,
одве·
зали смо га, унели у кућу, и ле
чили. Ето, то су моје успом~не
из
детињства".
Ада Брајт.
11
�НОНГРЕСА
СА
Наше жене на Нонгресу говоре
Госпођица
Милена
вић, претседница
крета, на јавном
ма
у
По·
скупу о жена
индустрији,
говорећи
о
жени у индустрији у Југослави
ји, рек ,1а је измеђ у осталог и
ово:
"У Југославији као претежно
аграрној земљи индустрија је
још
врло
свега
млада, те
жена
60.000
Утолико
Атанацно
Женског
стога
има
запослених у
је већи и
страшнији
кон т раст са оним већим делом
друштва, који је из разних еко
номских недаt1а Ј!ишен свега то
га
и
пропада
од туберкулозе
На
прошлогодишњ ем
националном
конгресу
ј е ,да је
потребн о још најмање
12.000.000
дустри јске раднице, од којих су
малих
индустрији дувана итд.
У индустријама где раде жене,
само су у текстиЈ1ној индус т рији
жене
преко
купног
ка,
а
броја
у
јама
по Јювине
свим
више
од
упослених
осталим
или
цело
радни
индустри
мање
су
испод
ПО Ј!О ВИНе .
Највећи број жена је запо·
с.1ено у старости од 19 до 29 го
дин а. 38% жена раде у стар ости
од 14 до 24 године.
С обзиром на мали број
.~ификова них
радница
ква ·
запосле
се
у Европи,
задовоље
потребе
се птембра до
земаља.
л и она
На
конгресу је
жена
у члањених
10
o~
Женск ог
учеств о '
у
разн ~
стан
бе ну асанацију, који је одржан
станова
28
Интернационалног
Интер
за
у Прагу, констатовано
iб,5% у текстилној индустрији,
у индустрији одеће, 3,:3% у
rpec
других социјалних болести по
влажним, мрачним и нехигиј ·~ н
ским ћумезима.
њој.
По
статистици
из 1935
године од целокупног броја за·
послених жена 28% пада на ин
8%
Од
и
па да
с та нбене
културе.
У
Енглеској
је
подигнуто
нових малих станова,
ме~утим они којима су намење
2,000.000
ни ипак нису били у стању да се
ћилимове и јастуке, најразличи
тије врсте и за сваку употребу.
Хиљаде
козван е
офарбаних
"писанице"
јаја,
та
шаљу се за
време Ускрса на све стране. Је
дан од сеоских спец ија лит ета је
медењак,
може
"мали
месецима
крухек",
да
траје.
који
У
са
сви м сиромашним пределима ба
~1:>има користе, па су и даље оста
ве се прерадом дрвенарије, пле
Ј!И у
тењем
својим
бедним
и
мрачним
рупама .
Дакле, показало се да упо ре
до са грађењем оваквих стано
ва, треба економски омогућити
становање у њима онима којима
су и намењени .
Код нас је ц ео овај
проблем
корпи
и
других
предме
та, грнчаријом итд.
У јужним деловима наше о
таџбине наЈiазимо још трагов<1,
некада тако раширених породич
них
задруга ,
снажну
који
Ћелију
претстављају
наше
отаџбине.
још у з а че тку. Увек је сматрано
чини да
да има пречих потреба . Проблем
се оне у највећем броју налазе
г. д равих маЈiих станов а је прво
у
кла сан
них у индустрији,
нижим
што
платежним
разредима,
интереса нтно је пог леда ти
како
с тоји са орга низовањем жена у
одб ранбеним радничким орга ни
зац ијама . У синдикалним орга
низа циј ама жене су организова·
н е у малом броју и зато њихов
ути цај у тим најважнијим орга·
ннза цијама није много јак " .
На скупу о станбеном питању
1 · оворила
ск и
је
наш
архитек т,
Минић.
Она
познати
госпођа
је
жен
.IеЈЈена
отворил<t
Сl(УГЈ
овим речима: "Данашњи технич
ки изуми примењени у модерн о ј
арх итектури, пр уж ај у
максимал
социаЈ1ан
проблем
ко1' :1
треба што пре решавати и не мо
ж емо бити задовољни све дотле ,
докл е год
са лица
земље
не
иш
чезну и nоследње страћаре и јаз
бине За
станова ње,
које
прет
став ља ју најьеhе ругЈiо данашње
цивилизациј е.
О
тешком
сеља нке,
посЈюпима
и
мучном
изнурене
и
тешким
ним
недаЈ1ама,
свежа
вана
жена,
г оспођа
претставница
на
митингу
животу
најгруб љ им
материјил
и
однего
Крофта,
љубљанс1сих
о
жени
жена
сељанки,
не могућности конфора и хиги
имала је да каже само опо: "у ју
rосЈiове нској
куhевној
радино
јене.
сти
Међутим,
те
могућности
стварају се само за један
мањи
иУiуhнији део друштва који
чиње
свих
нике
фора.
12
већ
да бива
савршенстава
стављене
у
по
размажен
од
модерне
тех·
службу
кон
упослено је најмање
поЈiа
милиона особа, од то 1· а су већина
жене. У поје ди ним кућамd Пt:•
стоје праве ра д ионице за прера
ду
платнених
ил и
вунених
тка
ња за кућну потребу или за про
ђу. Читав низ везиља и ткаља ра
де беле и шарене везове , чип ке,
Сала за време
Зс
�ДУБРОВНИ НУ • • •
Интервју са страним женама
одговорност и же н е . Р ад им тако
ђе на кли ника ма и заступам кон
тролу рађања, јер су наше жене
<ТО 6:' о .
г
C z.ie зa
::>В а .1: ~ОО
а
i» о;.џрл.:u 11
на
1<·ом е
јс
је
~·
:t еле1·аткЈ1њ а
;;._,-~ а У:tРУЖ~њз
rю
врло с ир омашне,
ДубрО UНИК \' }{он
Сi н ло
з а сту пљено
11ретставни ца
40
Госпођа Сесил Бруншвин је
једна од трију француских же
на које су н еда вно ушле у влад у
Народнога фрон"га, и која са пу
а
имај у
много
но љубави и
свој зада та к
секретар при
свете . У име
30
ми
појединим земљама
је да
разумевања
врши
као државни пот·
Ј\'\инистарству про
своје владе дош ,1а
учествује на
Конгресу
у
Дубровнику . То је жена педесе
тих
година,
мирна,
сталожена,
Жена из Индије ; госпођа Са
ра,iини Дешпанде,
причала нам
са нечим врло благим у цртама .
ј е о своме ра ду и жи воту као и
више
о
феминизма у Француској, т. ј. у
чешћу најширих слојева жена у
борби за своја права, госпођа
Бруншвик нам је одговорила:
Јавно мњење је придобијен о
жив о ту
својих
д р у гарица
На наше питање: "Шта је нај
у
Ин д ији.
- Тек кад а сам се уда л а , 110чеЈiа
лује м
сам
за
да
се
спремам
друштве ни
рад
и
ш ко
и
жи
допринело
ствар
жене;
и
популарности
вот.
за
Ја ниса м образована као ост а
ле жене н а Конгресу, али имам
пуно љубави и воље за рад ме
исто толико колико и жена. Ра
то
мушкараца
није је фиминизам схваћен као
борба
тим
Ј)у женама.
против мушкараца,
данас то
више
није
међ у
случај .
Жене треба све своје захтеве да
прод иск уту ју и решавају заје д
Обилазим мала села радећи на
пр осве lшвању же на (јер жене не
радо оставља ју
своју
д ецу и
куће) . На с елу одржавам пре да
вања и курсеве, највише на по
љу хиг ијен е и буђења с о цијалне
но
са
мушкарцима,
како
они
не
б и имали утисак да је жена њи
хова
противница. Човеку је по
требна женина снага.
Г -ђа Сара ини Дешпанде
претставница
Индије
деце коју с тешком муком ис
храњују. Просечно жена има по
десеторо деце. Ја сам на челу и
r~одупирем покрет који ће удо
вицама д ати право преудаје, јер
је то у Ин д ији забрањено.
Просечна с м р т ност жене у Ин
ди .iи је 24 год ине поглавит о ус·
Тlед слабе
исхране,
последице
,·ешю1 х
економских
прилика;
сечни приход породиц е је
ме
7
пе
ниа, што је заис т а недовољно .
Жена у Индији је врло много
Г-ђа Бруншвнк
в езана за кућу и породицу кој е
су ц ентар њенога живота . П а
ип а к,
о на
се
вр ло
неправде;
У феминистичким удружењи
ма раде же не махом из грађан
ске класе.
Раденице више вол е
да раде са. својим друговима
у
сво јим синдикатима.
Па
ипак,
оне сарађују с нама и готове су
да учествују ·на свим нашим ?vlИ
тинзима, зборовима и демонстра
цијама .
Са радницима се може
највише радити на политичком
законодавних
поiьу и велики број интелекту
много
интере·
сује за п олит ику ; траже социал
ну еманци пациј у и уде ла у свим
јавним пос ло вима . Жене учест
вују н а и зборима (оне имају пра
во
г л аса
њу),
пре ма
раде
економском
активно на
ста
конгреси
ма, посећују јавне митинге и го
воре на њима,
дру штвених
оне
тела
су
агитују
невоља
чл анице
и
против
и одлазе у затвор заједно
са својим родољубивим мужеви
е
зас р авања
l<oвrpeca
ма ј
браћом.
алки
-
то
и
чини.
Када жене буду
постигле
сва своја права, како ће се фе-
13
�\1 Инизам да.~ье развијати у Фран
uу с кој? питали смо даље госпо
ђу Брунсквик.
-
И феминизам
је једна
вр
на наша питања. Како је то би ·
ло врао штетно по њих, они nи
убрзо изм е нили
направи ле
став.
смо
1qos
Већ
читав
низ
пр ед
повима о положају жене у
дустрији и на селу .
ин
требала
скупштин а да решава. Жене ек
Објаснили смо јој, да, с обзи
ром на функцију коју врш1: , же
н е интересе. И када буду доi5и
сперти
лимо да нам говори о положају
~е
не
ст а
синдиката,
одговорила
нам
је о на на то , синдиката за жени
с ва
политичка
треба да
.1ег рафској
са
жене
остану удружене.
н ас, н. пр., жене
!:f О
права,
у
Код
поштанско:те
служби,
мушкарцима
раде
у
зајед
свом синди
кату, па ипак оне имају
своју,
чисто женску, организацију.
Прави контраст госпође Бр ун
швик, је госпођа Пламинкова, се
натор У . ческој
Народној
Скуп
штини и једна од најистакнути
ло га које ј е те године
ставила, дошла је да, у име сво·
је в .l!ад е, узме овде реч на ску
о
г о вориле
су
питањима
на
ка о
све
што
стра
су
:1а
става, финансије, сељачко питй
њ е итд. Тиме смо хтеле да :и
кажемо да су и жене способне
да о тим питањима решавају.
Шеф једне партије рекао ми
је једном ово: "За мене је стн ар
јасна; ако будем имао за канди
дата жену способниј у од муш
карца, кандидоваћу њу . "Мора
ла сам му се наругати". Зар же-
јих поборница за политичка пра
ва жене. Иако има
је
врло
те мпераментна,
годину , то
61
енергична
жена,
жива,
одлучних
гесто
раденице
кати
је изгледало да смо старе позна
нице .
-на
синдикати:
године, почела је она, ми
ою се први пут кандидовале. Те
г о дине говорила сам у једној ва
праву
од
ту
Искористила
сам
о ко.1ност и на збору рекла: Ето
прилике
да
ваша
аа
ро ш буде прва која ће кандидо
вати жену.
"Имала сам успеха
јер се одмах прешло на пребро
јавањ е гласова које је жена до
била.
За све време наше
политичка
права
два
борбе за
примиле
анонимна
писма,
смо
што
доказује колико су нас мушкар
ци
озбиљно схватили, али и ~ш
ою
радиле
као
врагови .
Скуп
штина је хтела да анулира наше
г.1асо ве на предлог бечке владе,
а.1и чешки посланици били су уз
нас као и све партије осим кон
зерват иваца који су били за то
да жене бирају али не и да бу
ду биране.
Када
А како смо водиле борбу?
неки
посланик
умре,
мора
с е одмах заменити другим. На
равно да смо ми то искоришћа
ва ,1е и гледале да
на њихова ме·
ста пласирамо жене. Затим, по
стављале
смо
мушким
кандида
тима питање да ли су за или пра
тив активног права гдаса жен ;~?
Потом смо објављивале у виду
афиша
који
14
имена
би
оних
неповољно
кандидата
одговорили
синдиката
ко
послода
радника. Њи
хове су снаге подједнаке. У слу
чају спора,
постоји
нарочити
суд, али како је наша политика
према
раденицима, то
Имају ли и рад~ици своје
у тим
судовима.
У .судовима нема радничких
у
њима
седе
пра
А каква је надница жена?
--
Постоји велика
разлика у
на мора да буде четири главе ви
надици између мушкараца и же
на , просечно је 2/3, понекад и
половина.
То је ствар психоло
ша од човека, па да има подј е,;.~:
нака права ? Зар не може да бу
гије жене; она не тражи да буде
плаћена као мушкарац .
де бирана и кад је једнака, nко
баш хоћете и ИСТО ТО ЈI ИКО ГЛ\Т·
не највише раде?
Г -ђа П.1аминкова
Са свим случајно сазнала сам да
пос.~аника.
у
ве судије, а по потреби експерти.
гласа.
је у тој вароши умро један
раднице
синдикати
ваца и синдикати
-
1908
све га
великих
претставника;
женском
су
Код нас постоји само јед
претставнике
права.
згодне
колико
ји групишу све гране једне ин
дустрије. Иначе постоје двојаки
би жена у Чехословачкој за по
вам
у
врста
-
Замолиле смо госпођу Пламин
к о ву да нам прича нешто о бор
о
и
су обично одлуке су да у њихову
корист. О радницима вам нисам
посебно говорила, јер што важи
за једне, важи и за друге.
к о срдачан и једноставан, да нам
ро ши
Италији.
њима организоване?
управљена
ва. Наш сусрет са њом био је та
.1итичка
у
Постоје ли код вас синди
-
п а? Вама ј е муш1<арац увек спо
с обан
а
по 1<а же
жена
да
ли
мора
је
унапред
способна
да
пли
н е.
На крају смо запитале госпођу
Пламинков у да ли су жене у Че
хословачкој пре но што су доби
ле партиципацију
у
политици
имале
за
то
кадар
спрем них же
на?
Она нам је готово револтирано
одговорила :
"Зашто жене мо
рају унапред да се спреме;
оне
су
увек
спремне
у
,кад хоће и треба
раде " .
своме
позиву
озбиљно
да
Опраштајући се с нама, госпо
ђа Пламинкова је додала и ово:
"Знајте, ми жене у Чехословач"
кој чувамо демократију као на
-
У којим индустријама же
- Пре три месеца образован
је биро, коме стојим ја на челу,
с
циљем
да
проучи
у~лове
рада
жена
по
фабрикама. Постоји
тенденција да се жене извуку из
тешких
индустрија као што је
аутомобилска, те да се уведу у
индустрије које жени
највише
одговарају, као што је н. пр. ин
дустрија свиле, уопште текстил
на индустрија, индустрија моде
итд., у толико пре што су те ин
дустрије још недовољно разви
јене.
-
Да ли су жене замењивале
мушкарце по фабрикама за вре
ме последњег рата са Абисини-
јом?
-
~
Последњи рат је био мали;
ше највеће благо ".
у њему је учествовало свега ми
Госпођа
Амалија Фашио
из
Рима је једна од рет1<их мла!1их
жена које
овде, на
Конгресу
лио н људи,
од којих половина
добро вољаца и то је био махом
млад свет,
студенти и младићи
срећете . С обзиром да је просеч
но доба старости 60 год.
Шеф
Фашистичког савеза индустри ј
к оји још нису запослени . Уколи
ских
запослени.
раденика,
како нам
се
прет
ко је требало замењивати раде·
нике на фронту, чинили су то не
�ПојЈЈитичка права жена
Често чујемо у разrовору ова-
. ква
мишљења: Данас су прошла
времена
за
женска
права,
данас
ако
размотримо
ри
развиле
у
како
су
се стIЈа·
иностранству,
у
разним земљама, где су обе стра
рату, који тврде да све вр~и не
дозр евају тек под оружјем . Т о
су они кругови који стално сп ре
мају заво јевачки рат било све
сно било несвесно. Они ће ј е...r
никоме не требају жене у зва
њима, а још мање у политици!
не
Прошло је време када се жена
приближавала мушкарцу у кул·
кретне
ња . А када тако р азгледамо обе
н аркот изиране
турн о м
стране
новим ратом, који ће растрг ап r.
раздвојити појЈодице, уништи т11
и
политичком
животу!
Жена натраr у дом! Нека се вра·
ти
п ородици,
нриродно,
и
н е ка
безазлено
бу де оно
и детиња
сто створење на весеље себи и
својима! Мноrи утицајни rла
сови
дижу
се
и
истичу
ове
ло·
зию<е, одвраћајући жене од ле
дене и мрачне стварности јавног
живота. Нема сумње да у том
смеру иде јака струја, а мали
спољ ни знакови су јој на при·
мер:
н о ва
шено
са
и
женска
женским
мода са
стилом:
нагла·
дуга
ко·
слично.
Је ли ова тенденција једина и
најјача данас? Не чуј е мо ли и
друrе пароле, које нису тако ми
лозвучне,
али
су
можда
искре·
није? И ове друrе пароле истичу
да су пароле данашњице!
Да·
нас није време за деполитизаци
ју, за повлачење у приватни жи·
вот ,
ти
данас
у
све
се
оно
сваки
што
мора
се
у
упути
свету
до·
гађа, треба чак активно учество·
вати и борити се! Без борбе из
rубић е се и оне слабе позиције,
које су жене стекле задњих де·
ценија , снизиће се плате, отпу·
с тити жене из службе, затвори
ти звања за жене,
а у приватном
животу оживеће опет тr.нденције
строгог патријархалног аутори
тета и наглашо::не неједнакости
м у шкараца и жена, старијих и
млађих!
Како је данашње друштво по·
имале
се
прилике
размашу
и
и
да
резултате
пружа
С једне
времена
пока жу
свога
нам
се
делова
ова
слик э.:
стра не су бранитељи
пим
речима
н е, ни
v
с
ове
може да издржи критику.
се посвети
мужу и
деци,
како
је, дакле, неприродн о одва ја ти
је од тога. К ако је жена сретна
и
здрава
може
само
када
се
потпуно
своме
посветити
женском
позиву. Како се жена радо при·
лагођује и подређује мужу, који
ј е штити и води . Како је она
истински блиска природи, биљ
слу ша о цу
-
ко
буде.
заиста
Одговор
великих маса жена
само иза звучних
-
на
то
интересе
наћићемо
речи, само он
де r де смо раскринкали лозинке
и
уrледал и
дела,
права,
реална,
приметна дела; праве ефекте
конкретне
де.
резултате
Највише
можемо
и
пропаган
научити
женских
политичка
11р отив
пра ва
ие
t•)tio-
незрелост
са~ ю
је и з говор, а историја је 11ећ
давно осудила овај прастари
ar·
гуменат
цротив
надирања
. ва ~~
н о ве групације. Увек се п ока ..э ·
;,о да су нове групе, раниј е бес ·
правне, много зрелије него шт о
су то прорицали противници њи
приступачна
l!(ТОриски
читава
ална· сфера,
може
да
вредно
у
како
она никад
томе
створи,
интелекту
правцу
а
не
нешто
матерњи
ин
стинкти
јој
изумиру
код та
квог рада. Јавни живот и поли
тика тобоже су само за мушкар
це, који се у томе крећу као
у
своме прир. амбијенту, а за же
не је интерес за т о само спо љ а
налепљена фраза, док саму ствар
жена
никада
не
може
схватити .
гr1 што противници мис.11е,
присиљене
на
jf.p .: \·
кпr1 ~·нt;.
ки став . Аргуменат да жене Ј.а
нас
великим
делом
не
желе
сr~·
пити у јавни живот, да се rora
клоне и боје, само је делим иц е
истинит, а за блиску будућн ост
не доказују уопште ништа . Же
не ће бити фактима присиљеце
све више на сазнање, да је и њи
хов
приватни
живот
уrрож ен .
ако се не почну бринути саме за
своје интересе, који су истове т
Она улаже амбиције у то само
заведена неком модом.
Треба
ни
жене од тога
хо ве снаге потребне за јачањ е
д емократије, а само широка до·
след на демок ратија може свој о ч
одвратити васпи та
њем у детињству, треба опет
строго поделити сфере делова
ња за полове, јер је ова подела
природом одређена .
То су речи .
многе
жене
Лепе
речи ,
и за
сиrурн о
врло
при
природа ,
а
муж
као
са
интересима
широких
сл о
ј ева. Оне ће увидети да су њи ·
т раiном делотворном контрол ом
ос иrура1'И свим слојевима нар u ·
да,
дакле
и
женама
и
омладини .
напредак, слободу и мио.
де
Вера Ulтајн Ерлих
заштит
ник то може бити леп
Али пракса?
сан!
Ми познајем о из неких зема·
ља праксу оних који заступају
овакво становиште . Они немило
срдно
гурају
жене
звања, али их не
из
yrypajy
разних
у "топ
где сад нема ни оне зараде, која
заступа
жњa
децу.
аргуменат
хове еманципације. Такве гр уп е
већ су и зато много зрелије , 11е
стра
нн у осе ћањима која те речи у
уцвелити
Ниједан
ж ене
кама и животињама ; како јој ду·
ша пева када може да негује, .те
тоши. Даље, како је за жену не
обећањима,
оне
проб уди ти
успаване
да
ли дом" него у пуст и и хладни,
или
замашним
и
проширења
мамљиве, Топло скровиште,
Одговор нећемо наћи ни у ле
грозно
како природа нагони жену на то ,
ца ,
ва женам а бољи, сигурнији, лак·
ши живот?
дана
до мов е ,
денције у погледу женских пра
ва. И једна и друга страна исти
им а право? Која страна осигура
н о га
топлог оrњишта дома, заштиће
ноr гнезда. Они стално говоре
дв о јено, постоје и двојаке тен·
че своје аргументе, и д9казује
оправданост својих захтева. Ко
да
ко н
је била често једина за породи
цу. Ови исти смањују и плате
мушкараца,
домове.
Они
и
тиме
су
опет
строги
руше
чувари
морала, забрањују сва ку регула
цију
порода
и
тиме
нагоне
За наша пра ва
за срећу наше
деце
за
мир
ујединимо
се
на
свет (>едну дец у , која су пропаст
својих мајки. А што је г.~~авно ,
то су они исти кругови, rюји ви·
де решење свију потешкоћа у
15
�,,Невине''
Недав!l'О су наши дневни листо
ви донели вест о. побуни девојака
у једн.ом
Дому
крај Париза.
за
малолетнице
Ове су свезале
чу
ва1рке и пребацњли се преко зидо
ва вичући:
ска
тог
догађаја
књижевница
написа л а
ј-е
одличну
у
францу·
Жилије~·а
листу
Пари,
"Маријана"
репС'ртажу која
објављу
јемо за наше ~читатељке.
једну
же
ну: "Зашто су ме затвориле?"
Сама моја мајка довела ме је до
тога! А он ме је силом узео? За
што?" Жена висока, витка, седе
косе Булевар де Батињол, мис
Т илфорд,
"Слобода је наша!"
ЛоВ>одем
Грозничаво испитује
у
приватном
животу
своје
недужне
васпитнче.
ри, да помогне". Али за девој
чицу постоји следећи факат: за
то што су јој учинили зло, за
Сутрадан, бежи.
здарици: "Учинио ми
зло, га
зда!" Платили су 2000 франака
једном раднику да у зме кривицу
на себе и одседи годину дана.
Са имања на имање, из годи
не у годину, расла је, способна
за све . .Једе шта стигне, crraвa по
амбарима. Једне недеље, бал. И
чистоту детета,
лаковерност.
Док жена која игра улогу ста
-
рам ајке
косе
-
висока,
витка,
седе
испитује, пуна страха за
гонетну
малу:
" Та зашто си побегла? Зашто?
На један сат хода ОД Позо
-
ришта Уметности у Булоњу, у
пра вом Интернату, у коме је ди
ректорка та
иста
глумица,
друге
девојч1ще врше друго бекство.
Ко зна
них" ,
да није
случајно
тема
"Неви
произашла
из
пишчеве замисли (кроз најдебље
з идове девојке увек нађу начи
на
да
до
њих
продру
вести
из
с п ољ нег живота). породила план
о
бекству? Иста
грозничава ат
- ма
чос фера-пансионата-затвора
наст ира,
иста
рија
стада
.10ст
завере,
колективна
жена,
иста
сковане
хисте
ко
сва
крвава
да
се
пож9ли
га
.ie
гранка,
нежни
пог леди,
рука
ко
ј а милује: "Ти си слатка, златна,
и'маш лепе очи ." Никада није
чула тако нешто. Силовање, ба
тине,
скотски
рад,
глад,
али
то
не.
лис.
Крива?
Мајка једне од о~их које су
побегле :
"Какве све страхоте
долазе од те прошлrсти ! Зашто
је моја Ћерка то учинИЈ1а? Да
сте били тамо, сигурна сам да не
Оне и3
БуЈiоње и Пик·
писа
...
.Ј е днн од оних која
је
побе
r.~а ... петнаест година. Живела са
својо м мајком, а ова живи у кон
кvби натv
с
неким
р аздваја
од
пара
т роје у . истој
типом,
соби.
а
сви
Девој• 1 ицу
једна
з::шеса.
Једном,
када мајке није
било
код куће, он је искоришhу _:е .
Мајка тужи . Суђење. Ко бива ка
жњен? Љубавник? Мајка? Не.
Девојчица.
Осуђена на годину дана зато
чења,
од
рана у
18
пре
Дому
три
у
дана
мала
чупави,
жељни
сен
Дом слободња~, заточеница
и сирочади између · капЈ:iје Вен
сен и Пикписа уздижу се у оном
крају где се почетком деветнае
стог
века
налазио
чувени
мана
стир у коме је Виктор Иго сме
стио Коаету, ћерку Фантине, не
дужне
проститутке.
."Широка
пои , мале
улица,
атељеи,
де
приватне виле, станов
ници који се ни мало не интере
су ју за питомице велике куће иза
сивих зидова . До баште се про
стире гробље Пикписа. Прозори
Дома гледају на гробове. У дну,
пут,
rшштање
звиждаљ
ке, В()ЗОВИ који пролазе.
Оне никада не излазе.
У самом Дому има почасних
диплома. Од пре рата. Из 1900.
Можда
и
из
доба
Виктора
Ига? Дипломе
су на истакнутом
белодани ни да дискутује о ње
му. Бесумње има својих разлога.
Марсел )l{ениа, на против, тра
жи да се обелодани. Нека . зна
јавност! Нека контролише држа·
би' то учинила, она вас је и суви
ше волела . Рекла ми је волела
бих да Диреюорка не оде на
летњи одмор. Она која је знала
да ја и мој муж радимо да на
ва.
шој деци ништа не фали. Заиста
напорима у Домовима п.остоје
такви режими, да деца морају да
добри
Бог · нас
заборавља.
Ми
који смо били тако сретни при
помисли да сте помоћу лепе ре.
чи
успели
да
нам
створите
до
бро дете. Госпођо, шта треба у
чинити у животу да бисмо имали
ма ЈЮ среће ".
Кад се
интерни
Булоњу,
станари,
месту, неприкосновене. Што се
тиче режима у Дому, госпоtја
потпретседница неће ни да га о
зна
ч ијим сугестијама, влада од Ба
т ињола до Булоња ... И од Було
ња до Пикписа ... .Јесу ЈЈИ крине?
. Ј е су ли невине?
ни
зације, вребају шта се дешава
преко пута "код оних девојака".
окован
Хајде да попијемо коју!" И
остало. Сутрадан се буд11: "Ди
вота, имам малог пријатеља. Ако
будем имала среће, постаће мој
мали муж " .
Истог дана мали
пријатељ кида. Али остаје сифи
-
подмук
под
Дом за спас и збрињавање же
не (бивши Дом за слободњаке
из Сен Лазара) у Булоњу, налази
зграда за ре11ту, чији многоброј
Друга нека: у осмој години
чува~а је краве. Газда је сило
вао . Она је тако мало разумела
шта се с њом збило, да је дош
ја је вероваЈ1а у
своју
и
се у једној уској и јако насеље
ној улици. Пред кућом, велика
Крива?
Јiа,
плаћа
малолетне" изрекне одлуку, од
воде је у један од државних
затвора, Френ или Дулен, или је
Два су данас чувена: Булоњ
Пикпис.
хоће да утеши, да сми
-
А стара мајка, мис Тилфорд ко
ску по
заведена
воде у неки приватан Дом.
Булевар де Батињол, на сцени
јући
просто
торка
творили су је.
рано сазреЈ1е девојчице. Девој ч ица бежи из Интерната вређа'
или
било на пријаву родитеља,
било на улицu, воде је у Френ
где чека суђење. Када "Суд ;за
Марсел Жениа. У Булоњу; дирек
Невине И3 Батињола
Позоришта Уметности, плашљи
ве жене пробају пороке једне
заражена,
-
цн
-
хапси
нека малолетни
Ј{rад.љивица,
проститутка,
Јасним
гласом
као
њене очи, уметница
ка
-
што
су
директор
тврди:
"Нема
скандала!
скандал тај
што
Једини
упркос
је
нашим
прибегавају бекствима ' '.
Ваша једина радост
Пре самог бекс.тва,
имала
сам
прилике да посетим кућу у Бу
лоњу и". неоцењива срећа, да
говорим
насамо
пансионаткиња .
са
неколико
�-га, где се нал азе самице, у кој и
ци; затим следује пола сата од
мора, у трпезарији или малом
због анализе крви тако дуго,
гадно! А после, крај! Слободна!
ма су затворене преко ноlш, уза
дворишту,
ручају, враћај у се у
не али светле,
радионицу
где
п о;
одмор,
- Слободна? За место слу
жавке. За све.. . А затим, све ће
зав и сит и од људи код којих ће
служити . Тако плава, тако
на
смејана, тако свежа, тако руме
Силазила сам са треhег
том,
с једним
умиваоником,
л им СТОЛОМ,
спра
креве
столицом, ма
окреченим ЗИДОВИ МG
друг и
раде
до
шест
спавање.
и
Је
дампут недељно, час из францу
ишараним
натпиGима:
"Волим
мог малог "; "Патим у овој со
дн а
би " ;
них
"Живело бекство! ";
"Жан
је мој љуба вник " ...
Мање је натписа одкад ј е Же
ниа дозволила да се 01<аче слике,
цртежи,
1<ако
је
коме
воља .
Али ниједне сл ике, ниједн ог у1<раса у трпезарији и радионици,
где
30 пансионаткиња бораве
преко дана. Затвор светао, про
стран, сунчан, удоба н, хи гијен
ски,
али
-
затвор.
Изаћи! ох изаћи! Овде сам
веh осамнаест месеци а ниједном
још нисам изашла из куhе . Ни
-
ТОЛИКО да
купим
ШТОГОД
у
ра д
њи у пратњи чува рке. Ни колико
шетња две по две као ученице!
Кад би нас мало извели не бисмо
толико желеле
да
побегнемо!
Наша једина радост је да г.iiеда
мd кроз п укоти не на прозору, за ·
то што се види парче улице . Са
свим
мало
видимо
како
људи
живе!
Пре три године Жениа је ре
шила да их води зубном лекару.
Рекла ми је: "али вам унапред
кюкем, ако киднете, нећу поле
тети за вама . Само, доцније, не
ћу вас примити ." По три, слоб?д
но,
ишле
су
улицама
са
св t1.1с м
директорком; ни једна није по
казала да хоће да побегне. И, на
равно, после тога, свак~ је болео
зуб! Зашто Жениа ни.~е проду
жила с тим излазима? Зато што
су им
успут
људи
добацивали
свашта: речи заједљ иве, сажа
љиве, сви репе. Једн а мајка по
родице која се враћала с пијаце,
добацила је у очи
директорки:
"Ах, шетати с вашим бордело~1!"
Једна мајка породице ... свака
ко сигурна у своје ћерке!
Зашто се Дом налази баш у о
вом кварту? Зато што су му за
вештал и ову куhу. Деси се да се
некој Феријалној Колонији за
вешта
влажно
земљиште;
утоли
ко горе по назебе. Кад би држава
водила
н адзо р
над
приватним
ског и аритмет ике које држи је
добротвор ка (класа писме
и
класа
н е писмених
шно
колико
има!)
недељом
ових
-
стра
п оследњих
радио,
лектира:
У библиотеци има свега , почев
ши од "Софиј иних мук а" па до
"Протокола сионских мудраца " .
Новине су забрањене.
Не знамо шта се дешава у
-
свету!
- Незн амо ништа,
За време својих
ништа!
посета два п ут
недељно, Жениа им држи усме
не новине "Децо моја, нисте за
копане, у Шпанији с~ дешава о
во, у Америци оно ...
Сва њихова" забава, предава
ња, новине, биоскоп, то је Же
а заражена. Гадно!
Разноврсне Домове! пр екли
ње Жениа. Нека нам не ·убацу ј \'
у и сто време и невине и сифи ли
стичне и мале, још балаве, се
љанке, које су диг ле који гр ош ,
-
и несрећнице које су се година
ма
в у кле
по
тротоарима!
Јед н <l
ј ед ина зарази Ч>Идесет. Гот о в о
сам да примим само болесне , јер
је код нас специјално уређено за
лекарску негу
ва
изврши
-
али нека држа
разврставање.
Нека
нас држа ва контролише! Ја са~
л~уверена да ј ~ пој~диначно
милос ђе О.Ц>lј:~вело СЩ>.i~ !_]-Iека
@ж~ва . реоQiанизује
ста~ов е _
ниа. Никакво чудо што је вол е!
Она познаје живот, говори им
њиховим језиком, уме да убаци
коју сочну шатровачку реч... А
-~:~ рсте а ми, доброчини тељке,
_
донећемо сретства и снаге које
д ајемо сада!
када
особе,
од тридесет спасе десет ко
је оздраве, удају се, роде децу,
раде поштено, она налази потвр
ду за свој рад; али ни та љуба в
према Жении не успева да их С8е
задржи, зато што једно једино
лице ниј е у стању да испуни њи
хов живо т, а и да не говоримо
о
онима на другим местима, које
немају Жение! Треба им вежбе,
ра д а
...
Рада? За осам сати рада днев
но на конфекцији кокарди, ке
цеља, блуза, оставља им се 15
франака месечно на књижици .
Не волимо да правимо ко
карде! То не служи ничему ! Во
леле бисмо да научимо шивењ е,
да добијамо поуку; у том случа
-
ју кад изађемо, имале бисмо за
нат!
Оч иг ледно, све интелигентније
које раде на социалн о м
п ољу,
биле ОНР
патронатки ње
и л и сараднице, увиђају у шта с е
преобразило
"апостолство"
Пакао светаца
Знате л и шта је то када де
-
в о јке
заједно
добију
н ервну
кризу ? Када се неке грче , не.ке
урлају, неке пенуше, све у исто
време. · Лако је жалити их , ра зн.:
жавати
ном,
Да
-
се
... али
над
њиховом
судби
знате ли?
знам!...
Зато
разум е \!
над~орнице "апостолке" . Ваља
н е жене које нису мучиле дещ7 ,
ч ы.; кад би их за то овласти ли .
Дешава се обрнуто: деца њих
:v1уче!
·-- Не можемо ни тренутка пре
Оно што не заборав љају д а
ми кажу де војке, н е треба ве
стати да надгледамо, од јутра ;ю
ровати без проверавања то
је да сваког дана уче кување,
прање, пеглање (зато кућа носи
шта велите!
назив
"Школа
за
домаћице " ).
Али треба додат и и шивење .
но
Ја, уздчше једна , очиглед
школованија, волела бих д а
завешта њима , врt•tила би расп о
делу и еве нтуалне промене. До
бу дем стено - дактилографкиња!
Ж елела бџх д а студирам ...
зволила би смештај Дома за де
Стручно знање, докл~ hеш че
кати?
војке само у куhама окруженим
пространим земљиштем, где би
могле да трче, да се играју, не
гују цвеhе ...
Пошто се дигну у седам сати,
обуку се, доручкују, раде од о
сам ДО једанаест И ПО у радИОНИ-
-
на
-
Ми се не жалимо. Не МС\Же
мрака . ..
Дванаест
сати днеuно.
И стално страх од побуне ...
Оне нас не мрзе, низаш та 11' 1
шету не би нам учиниле зло (за
и с та, приликом беке г ва , з авеЈа
.;1е
су
ющзорнице
али
им нису
у
чиниле никакво зло). Али они су
изнервиране,
и изливају то I! a
нас! Например, Је.дна изјав љуЈР:
, . неhу да радим данас" ' и Тdко
бива. Штрајкује.
-
Записаhу те, изгvбиhеш јед
мо реhи да смо несрећне. Али З"'
ну посетv!
тво рене смо, разумете ли?
- Боли мене ... не могу. и онп
ко дэ миришем .мајку. Запишите
-
Ја
четири
сам скоро здрава.
месеца
под
Још
надзором
ме двecrlil пута ако xofieтe!
t-7
�Или нека xohe аспирин. Добро.
Све траже исто!
Та нећете рећи, ваљда, да има·
те глэвобољу!
апЬс{ола, кад би морали да воде
надзор о овим девојкама, изгу
били би ту своје апостолство!
Уосталом. онај који је био на
Дај, аспирин! Аспирин .~а
сае или штрајкујемо! И морамо
д:~ попустимо. То је разонода за
њих". Али ми, Боже мој, нисмо
жандари, не можемо вечито ју
рити за њима, кад крију <:воје
љубави по ћошковима, умивао
ницима, степеницама". Та на то
једино
и
мисле!
Ето
једна,
-
челу ове дванаесторице, још пре
две хиљаде година предложио је
други СИЈ:тем за изгубљене кhе-
својим другарицама,
знате
ли
ли шта је урадила?". Уради.ла· је
нешто у супу." Тек доцније се то
дознало.
Очајне, остале су ре·
кле: "Кад помислимо да обично
не једемо супу јер нема никца
сС\ли, а овај пут смо је сву по
љупале, тако ј~ била фино засо
љена." Њихови злочини, прчче
о
проституткама,
разни
ево
о чему говоре".
смо
поред
како
их
њих,
довести
трикови,
Читав дан
-
прогањане
до
тога
да
се
интересују за нешто друго? Ка
ко
испунити
њихово
срце
и
њи
хов дух?
То су сјајне жене; али нису
стручњаци . Ниједан педагог не
би пристао на дванаест сати ра
да дневно за триста франака ме
сечно. Пред неупућену надзор
ницу доводи се стадо разјарених
девојака. И тражи се од ње
да
бу де апостолка . Истина, о њима
се старају и добротворке, дивне
и благородне.
Механнчки, незанимљив,
корисан
рад;
ни
радости,
бес
ни
и
какве физичке вежбе, десет сати
потпуне усамљености у ћелији,
никаква веза са животом који на·
пољу струји нити са социалним
питањима, никакав идеал који би
их одушевио. Да се тражио не
би се нашао бољи начин да
се
код рано сазрелих девојака иза
з о ве
ненормална
сексуална
раз
д раженост . .Јер веh имају услоэа
за то .
Ово је · најбољи Дом те врсте,
пита се, онда, какав је најгори?
Кад се та
помамна
раздраже
ност, коју су у девојчицама про
бу дили: средина, људи које су
срели, често и сами родитељи, . а
к о ју је још више појачала усам
љеност у затвору
кризе,
плач,
-
претвори
претње
у
самоуби·
Није
ов де
реч
о
без војника, исто што и коњ без
главе. Мали би се стидео пред
не
својим друговима и било би мо
која нам
својим
душевним
и
говори
васnитким
гуће да нам школске в л асти оду
вољама :
зму
Наш Ханс је навршио осам го·
дина . Раније је рођендан нашег
детета за нас била права свеча
ност . Сада је његов рођендан за
нас
родитеље
само
дипломатско
изврдавање, а за дете право бој
но поље.
Били смо пацифисти. Ми смо
то још и данас. Али, ми то не
смемо да кажемо .
Чак ни нашем малом синчићу.
Не слутећи мали брбљивац би
могао већ сутрадан да нас уне
срећи.
посто л ке,
18
него
и
свих
а
дванаест
право
васпитања
тета , када би
у јавност.
цео
нашег
случај
де
избио
Ханс је дочекао свој рођендан
једном
битком.
Гласно је одје·
кивала његова убојна песма.
О Штрасбург, о Щтрасбург, ка
ко м~ срце боли
Кад се на твојим кубетима вију
триколори.
О Штрасбург, о Штрасбург, ку·
нем се до гроба црна
Да ће се скоро вити застава цр·
но-бела-црвена.
Ханс ј-е написао на једној це
дуљи
ове
Ова песма се сада највише пе
жеље:
Нови тенк са контраавионским
топом.
Војници, по могућности Француски и Немачки.
Оклопњача
наш учитељ то
каже .
Посматрам свог малог и · не мо
гу да кажем ни једну реч . Ништа
не смем да кажем, па ипак? Штг
ћу да урадим ако Ханс буде пре
причавао то у школи? Нарочито
своме учитељу? Не, то не могу .
Морамо наше пацифистичко осе
ћање задржати за себе .
Мајко,
наставља
Ханс
ва у свим немачким школама. По
мооа iv
пропису
руку
на
деца
заклетву
да
дигну
када
певају
други стих . Мој дечак то већ са
са топовима .
Шта да радимо?".
Ханс примећује моју<f<олебљи
вост. Важи, мама, зар не? Ти
ћеш ми купити све, све! Хоћу да
водим рат . Рат је тако леп. И
даље.
Наш учитељ је рекао да је онај
који не жели рат издајица отаџ
бине, кукавица и дрипац . Такве
вуцибатине треба презирати. Је
ли, мајко, да смо ми чисти Ари·
јевци?
За рођендан је Ханс добио
војнике . Вероватно ће , несхваћа
јући ово, вртети главом пацифи
сти иза граница Рајха. Али, ми
нисмо могли друкчије да посту·
сно је посматрати завезаних ру
само несретне
ју исти систем само. још појачан.
у ратном духу . Код нас је дечак
мајке ,
н е кој
цемерство, бес, револт, покушај
не
његовим именом и крстом покри·
внсокој
ј едне
о
пимо. Купили смо војнике. Ужа·
-
ли су га, разапели и похитали да
личности. Ов.о је .И•скрсн извештај
ством, .11езбијске склоности, ли
бекетва,
Није ни помишљао да затво
извесну Марију
Магдалену,
извесну жену која је покуша
да изврши браколомство . Чу·
Ханеов рођенда:ц:
одједном урла." из нервозе, же
ље, досаде, шта знам ја? "Ћути! "
~ Баш да не умукнем! И да до
ђе претседник Републике нећу да
умукнем!
"Да би се освети.'!а
ри .
рй
ни
ла
ку и запушених ушију како ва
спитачи васпитавају нашу децу
свим
механички
чини.
После извесног временЈ поно·
во улазим у његову собу. Скоро
сви француски војници леже
на
под у, без г Ј1аве.
питам,
Xaf:!C,
Све
лепе.
шта
нове
то
ра д иш?
војни к1:
сн
у ни
штио .
Блистајући
мали
од
фелдмаршал
за д ов о љства
ми
одг о вара :
Мајко, Немци су победили . О·
ни који леже, су све Французи ."
и
један
гомилу
презрив
п ал их
Али Хан с.
п о г лед
в о.1 н ик а
одм ери
на
поду .
за р Французи
нису
људи?
Мој дечак ме"посматра без ра
зумевања . Мама , па онй су наши
вековни
непр и јатељи.
И
даље
као да ми замера: Зар т и чак ни
то не знаш?
Зар ти
неразумеш
политику? али". дубок уздах се
оте
малом
из
груди
и
заврши ".
па ти си само жена!
Ужас ме је обузимао док сам
слушала
ове
речи.
�Болести ногу радног света
Проширење вена
Има једна читава група боле
сти од које болују људи и жене
само садашње цивилизације, а
примитивнији
и
некултурнији
народи од њих не болују . Нека
дашњи људ и који су се нестално
селили
по
природи
или
мушкарци и жене. У садашњој
цивилизацији и мутuкарац и жена
осуђени су да раде прекомерно,
изнад својих снага и да своје но-
па често и по ноћи, кроз годи
не, кроз цео живот, стално нашr
ноге слабимо и упропашnавамо ,
да скоро свака трећа особа сада
шњ е цивилизације има по неки
недостатак или оболење на но·
гама .
савреме·
Код наших же на долази
ни примитивци, . који живот Про·
в оде
у
трчању
и
лежању,
дец е , имају и довољно кретањ~
и д о вољ но одмора, да своје ми ·
шиhе развију и одморе, да своју
цирк улацију крви у ногама убр·
зају и одрже у току. Међутим,
откако
су
постала
села
и
не
хране и одмора,
само
што
раде
по
цео
дан ,
прве устају на ноге и последње
леж у , него оне подносе и све те ·
гобе материнства, од првих ун у ·
трашњих поремећаја у почетк у
трудноће , па до стварног прити·
ска повећања материце на окол
не вене и органе у доцнијим ме
сецима тру дно ће. Тако се код
већине наших домаћица ноге ис
кваре управо код трудноће, не
градо
ви, жене стално везане уз кућно
огњиште и за д о маће спремање,
а мушкарци, па сада и жене , ба
чени у радионице, канцеларије и
на п о ља, са напорним радом без
дово љ но
још
једна отежавајућа околност . Оне
попу1
кад
почеле
прве,
а
је носе цео терет тела и морају
стичу
заједно и рад и повећање те
жине, и слабији организам, и
већа потреба поштеде и одм о ра ,
који наше домаћице у већи ни
случајева немају довољно не с а
у
непрекидном
ста
ј ању.
Од превеликог стајања и седе
ња успорава се циркулација кр
ви у ногама. Крв почиње да оди
лази од срца и задржава се у ве
Пре лечења
навља
се
довољно,
пуни
се
уг·
љеном киселином и постаје там
нија . Оваква крв која се довољ
но не освежава кроз плућа, не
даје ногама свежу храну и због
тога
се
и
кожа
на
ногама
шири
и стањује, или запаљује и задеб·
љава и најзад пуца и отвара се.
Вене, модре жиле у којима крв
застаје, све се више шире и по
стају видљиве те у неким случа
јевима искачу под кожом као ка
кве кврге, вијуге, змијолико, па
чак и у величини јајета. То се
ге напрежу преко границе ко ју
ноге могу поднети. Ноге данас
подносе терет, за који оне нису
дорасле. Већ за један час стаја·
ња ноге отичу за преко 3% а за
8 или 12 часова стајања још мно
го више. За један час седења о
тичу за око 2%. То значи да ми
сталним седењем или стајањем
при раду или у собама, гостио
ницама, каванама, из дана у дан,
неповољне
та д а
околности
мо тада, него готово никад у то ·
ку
нама ногу. Ту она стоји, не об
све
јер се баш
по
да
држе
више,
друге,
сле
га
све
некад
су трпети у првом реду ноге, ко
свог
тешког
и
преоптереће ·
ног живота. Нарочито су опасн е
године између четрдесете и пе ·
десете
мења
када
и
се
цео
пролази
организ а~1
кризу,
док
не
уђе у нову равнотежу. У то д о
ба често се отварају прве ра н е
на ногама које су већ пре т ога
превеликим
радом
и
преоптер е·
ћењем ослабљене.
Савремена медицина може ове
болести са успехом да лечи . Она
истина
не
ширење
може
вена,
запречити
али
их
про·
може
от
клонити када се већ проши р е.
Без резања и операције: је д н о
ставним убризгавањем неког .~е
може често приметити и кроз ча
рапу. Крв може и да се разлива
из осл абљене вене по ножном
ка у њих (најбоље једне сп еци
који се прстом могу напипати у
јалне врсте рибљег зејтина ), по
сле чега се овакве непотребн е и
штетне вене смањују, сплаш њ а
вају и за неколико недеља н е ·
стају. Тада и нога постаје ла кша
и циркулација правилнија. А к о
ткиву. Чак и цела нога, од прста
су н о ге
до
најпре дрле око чланака, па И.Је
ткиву, па такве ноге онда имају
шарен
изглед, пун тамних и сме
ђих места . Ако се такве вене и
ткиво
око
њих
запале,
онда је
таква
нога
пуна
тврдих
чворова,
колена,
па
и
више
на
горе,
отечене,
-
оток почи ње
може бити отечена, задебљана и
тврда као бетон . Кроз такву оте
све
чену
онда се увијају неким специ ј а .1 ним фластерима, најпре два пут
и
стврднуту
ногу
циркула
ција се све теже обнавља, нога
све више страдава и најзад на
појединим местима отпада, то
јест отварају се тзв . живе или
вечне, хроничне ране (улкус кру·
рис).
Од ових бо.11ести
страдају
и
више
према
стврднуте,
недељно,
а
горе,
запаљене
после
и
два
у
ак о
су
ран ама.
пут
месе ч
но. У тим такозв . пластичним за·
Поспе печења
војима треба што више ходати
(Не лежи се, јер лежање још в и·
ше слаби ноге). У том ход<n-ьу
ногf' ~плашњавају, тврди чвора ·
19
�ви и конопи се упијају и неста
и новом кожом и тако зараш!1у
ју
те
се
цела
нога
опоравља
Плач
шњим
_ мора
у
извесним
размацима
Нажалост ово лечење није још
тога, у садашњој беди народних
управо
онима
приступачна
којима
би
била
најпотребнија. Зато би целу ме
дицину
требало
те жртве ко ј е оне радо чине за
своје дете, не само да детету не
користе
код
раширено међу лекарима, а осим
није
нарочито
реорганизовати
сиромашнијих
слојева
него
му
чак
и
шкоде .
Дете плаче. Мајка у томе ви
ди испољавање бола и према
прастаром обичају, узима га на
Нарочито је болно то питање
годи
да понавља, да
тако ноге одржавају здрави
щ1 и способним за даљи рад.
она
но
не непотребну нервозу и онемо
гуhу је миран сан.
ct>
слојева
одојчета,
одо.1чета
ћу проузрокује код целе околи
и
освежава. То наравно може да
врши само лекар. Ако су ноге
јако запуштене, онда се овакво
:1ечење
•
Плач
ју, ране испуњују свежим месом
где
дете није ноћу изоловано од о
сталих чланова породице. Љу ди
који су запослени преко целога
дана и којима је потребан од
мор, нису у могућности да надо
кнаде изгубљену енергију. И у
овом случају је жена у неповољ
нијем положају. Изнуреној од
порођаја, дојења и дневнога по
сла, њој специјално тешко пада
недостатак ноћног одмора. Она
крило,
љуља
га
и
пева
му
да
га
умири.
И заиста одојче ако нема на
рочитог
снн.
разлога,
умири
се
и
за
Шта је проузроковало - ово
наг ло стишавање?
Кад
одојче
узмемо у наручје и пригрлимо
оно има осећај тuплоте и зашти
ћености /{ао у мајчиној утроби.
ЈЬуљањем
се
понавља
ритам,
детета. Осећа се кривом, јер ми
који је оно осећало још у мајчи
ној утроби, кад је она ходала.
Тиме се је оно опет повратило у
која засеца у социјалну полити·
сли да је околина чини одговор
оно
ку,
ном за плач детета. Она налази
ј ем је било до рођења. Као што
да
видимо,
и
ставити
на
нове
основе,
у
слу
жбу народу. Али, то је већ тема
а
ми
ч.'Iанку
смо
желели
укажемо
да
на
само
у
овом
нека
о
болења на ногама, која су најче
шћа код нашег радног света.
реагира
на
сваки
покрет
и
глас
је једини лек узети дете у
наручје,
љуљати
га и дојити
иако овоме још није време. Тиме
постизава да дете сваке ноlш ре -
да
се
измени наш
начин живота,
јање и седење. Код свих посло
не само фабричких,
него
и
кухињских који се могу радити
седећи, треба
избегавати
пар
и
пута
опружити
на
дан
про
мишиће,
опружити
се
да
се
ноге
испразне
против
новонасталих
животних
неминовно
да
се
прилагоди.
да
га се узме
на руке
на
че
од
стекло
за
цео
неисправно
живот,
да
искуство,
плачем
може
све да постигне. Ми врло добро
накупљене крви. Два пут дневно
довио плаче, и по неколико пута
знамо да се мајка тешко
ићи у шетњу средњом брзином
се буди.
помирити
према ритму срца ~ млађе осо
Међутим је врло лако дете, од
бе брже, старије спорије. Бави
учити од буђења по ноћи. У бол
ти
се
што
више
на
свежем
ваз
.Јуху и природи, бавити се спор·
том
и
.Јати
и
и
санаторијама
бар доне_кл~ примењује
где
се
модер
на
тога
тим,
руке .
да
ако
да
Треба
то
не
да
ипак
може
узима де
је
свесна
чини,
само
испољава своје осећаје а не ради
у
корист
детета
.
пре
се одваја и дању и ноћу од мај
ке; донесу јој га само за време
кретању него до
дојења. Тиме се постиже да се
дете навикне
ношење,
уопште
трчању
ницама
те
с
Код одојчета, које није ноше
но и љуљана, плач остаје само
сигнал потреба организма, а не
сретство против
одраслих.
На
гимнастиком,
из.1етима,
не,
руке и Љуља га . Последица је да
дете све више плаче да би било
све више у рукама . Тиме је одој
и
кревет, или на земљу, бар на пет
минута
и
са том душевном појавом и само
ради према
свом осећају, код
најмањег плача узима дете на
Затим, по_сле једног сата
потребно је мало
здравог
ко
и љуља. Мати која није начисто
какав наслон . Енглеске домаhице
шетати
код
у
услова, којима међутим дете мо
сног циља
већ доста послова обављају се
седења
плач
стање
Плач више није сигнал . потребе
организма, већ сретство потсве
стаја
ње и употребити столицу или бар
дећи.
сретно
Одојче примети да овај плач
има своју последицу: узимање
на руке, љуљање и дојење, оно
га наравно осети и обилато ис
коришћава.
то јест избегне прекомерно ста
ва,
и
мирног одојчета је први протест
ра
У целој овој ствари важно је
мирно
недељним
више
се
с ада.
на
хигијена
дању,
док
и
педагогија,
на
их
дете
редовне оброке
ноћу
уопште
и
кање
љуљање~и
навикнуто
Наравно за све ово потребно
не добија и тако се и не буди.
је имати више слободног време
Осим тога не стиче штетну нави•
много труда,
на , боље наднице и здравије у·
ку љуљања и ношења на рукама.
То исто могу постићи и мајке
код своје куће, то јест и оне ко
је се не порађају у болници. Да
би имале потребну хигијену и
мирноћу која једина у овом слу
чају осигурава успех, потребна
им је само јасна свест о томе, да
на пла
врло
теш·
љења.
с.1ове рада. То је социјални за
тиме
дет~.
.Јатак оних који су за то позва
ни ,
а
у
првом
реду
самог
рад
н о г света, који мора да се брине
з а своје здравље и своју будуh·
н ос т .
20
ко
је
одучити
и
то
изискује
енергије
И• стрп
Ако мајка успе да своје соп
ствене
инстинкте
надвлада
и
де
те целисходно васпита оно ће
стећи искуство, да своје жеље
на здравији
испољава -
и кориснији начин
а неће својим пла
чем штетити себи и околини.
�ЖЕНА И СПОРТ
коатлетичарке Југославије, Б . с.
клуба и Баска. Присуствовао је
велики број гледалаца, који су
топло поздравили напоре женске
Све оне постају у неку руку ма
шине за постизање све веће бр
Није више потре бно трОШ"IТИ
речи и доказивати да је жени
спорт исто толико потребан кэо
и
мушкарцу.
То
је
данас
зине,
ге
-
престаном
где се непрекидно кроз ду
часове
понављају
и увек исти покрети
лико
механизиран
-
постао то
ке,
монотон,
чког
и
физичког освежавања
радних људи. Тако је кретање на
и
бно да
свежем
би
се
удови
повијена
груди;
и
цео
занесене
спортском
славом и
и
учини о
основни
циљеви
спорта,
несу~t
·
њиво најтеже погађа жену.
•
>Кенски пакоатпетски
горим хигијенским условима не
митннr
готово
животну потребу, он је још увек
привилегија
једне
обезбеђене
мањине којој служи као доко
тембра ове
лица.
учествовале само жене.
Први пут у Београду,
лакоатлетски
циљеви дана
се
у
године,
митинг
Београду
и
27
сеп
одржан
на
коме
је
су
Оне су
раније
бавиле
шњег спорта не пружају довољ
лакоатлетиком,
не
масовно
ле
своје утакмице увек у окви
напори и
ру
хазенских такмичења.
услове
за
спр овођење.
његово
Његови
али
су
одржава
Укуп
могло
се
видети
оне
тив предрасуда да физичка кул
тура није за жену.
Значајн о је да неке такмич:Јр
ке у
разговору
важну
подвлаче
Ми ћемо се трудити да да
спорту
његов
прави
није циљ да правимо
реко рде ,
већ да што већи и шири круг де
војака у Београду привучемо на
спортска
игралишта
и
дамо
Такмич ење је у сваком пог .1е
ду успело . Само би се могло по
желети да на идућем
митинг\'
буду заступљене девојке не са,1 0
из три воде ћа београдска клуба.
већ и ма лих клубова са перифе
рије, уколикс, имају хазену и.1и
лакоатлетску
су Чук аричк и, Брђанин,
uекордера
улажу
се
сва
ю1
могућности да се у једној дру
гарској средини и физички раз·
вијају.
чарки.
Овај митинг приредиле су ла-
i.
борба за рекорде, средство за
мерење снаге ."
Његова
снага
баш лежи у томе што се пом о ћу
њега ~~,!'!ија другарски дух ~е
ђу такмичарима не само једне
земље већ целог света".
Нама
љу
успеха и искоришћавања
крЈј
њих снага појединаца да би по
стигао рекорд.
Око "звезда" и
знача
Спорт никако не треба да буде
но је стартовало око сто такми
индивидуалннх
једн у
чињеницу :
тежње данас су управљени у ни
форсирања
с
схва
тају спорт и како се боре про·
лесна срца и да ће с тугом з2гледати своје деформисане ~ш
шиће.
Овакав спорт, у коме се у бе
сомучној трци за рекордима пот
пуно превиђају и запостављнју
леђа
преставља
лицима
-
организам
и
вим
мо
укочени
Организација
r-1ею1
резултати ,
коликом озбиљношћу
га дана да лече оболеле ноге, бо
оживели
мушкарци
им
нарочити
го воље и истрајности. На њихо
зичког напрезања морати једно
отпорнијим за многе штетне у
тицаје рада.
Иако спорт за многе жене ко
ј е раде под истим и можда још
го
да
неки
али су такмичарке показале мно
плуl1а,
се освежила
исправила
страху,
нути
потре
ваздуху
која су се напунила прашином и
димом по малим канцеларијама
и нездравим радионицама; да би
угнуте
рекорда .
појединачним успесима, треба да
знају да ће усЈ1ед претераног :Ри
спорт је неопходан ради психи
чистом
другог
"нова" не преотме славу.
И не
само оне, већ и све младе девој
одређени
и
неког
Због тога и престају да имају
свој лични интимни живот. .Је
дина им је жеља да туку своје
сопствене рекорде, живећи у не
већ
свакоме јасно. Данас, када је
посао у канцеларијама, у радИ •)·
ницама, а нарочито у фабрика
ма
или
омладине из Београда.
На овом мити нгу нису постиг
секцију,
као
шт о
Једин
ство.
сред
ства, да им се створе најповољ
нији услови, како би се из њих
извукла још која победа или ре
корд.
Међутим, шта видимо на дру
страни? Отсуство сваке
rој
rежње да се
огромном
броју
младог радног света омогући ак-
\
једно право спортско такмичење.
1
тивно учествовање у спорту Врло често
1
се поставља пи та·
ње: да жена, можда, н е губи од
своје
"женскости "
бавећи
се
спортом,
да спорт не утиче ште
тно на женино здравље? Свака
ко да
не, ако се н е претерује.
Али данас у преоштрој
конку
ренцији и претераној борби за
рекорде,
страдају
како
ње:1а
"женскост'', тако и њено здраз
ље. Стифенсова, Ван ден Оуце
нова, Валасијевичувна, постају
жртве
свог
сопственог
успеха.
Зрика Краин овнћ на старту
21
�Технички
ре3ултати:
метара.
60
Јуниорке:
(Панчевачки
спорт
Кордић
9.1,
Нела
Пуја
клуб)
9.1,
Радовановић
(обе Југославија) . Сениорк е:
9.2
Крајиновић
Кугла.
Баншчак
8.1,
Крајиновић
9.1.
8.25, Иве
Јошт 8.11, Живковић 7.12.
Ју
ниорке: Петровић 7.06.
Трчање 800 метара: Благојевић
3.03.8, Ђорђевић 3.20, Алимпије
вић 3.25.8.
Скок
у
даљину.
Крајиновић
Баншчаг 4.02, Пуја 3.99. Ју
Ра до вановић 4.1 1, Соти
5.06,
Дискос. Крајиновић
ковић
Скок у
Баншчаг
Штафета
ниорке :
ровић
3.87.
вис .
Јуниорке: Стефани
117,
Кордић
133,
117.
26.40, Жив
21.78.
Крајиновић 143,
Јошт
23.63,
Нела
4Х 100.
П. с. клуб
58.2.
Кунади
123,
Југослаю1ја
62.
Преко сто девојака са великим одуше вљење м учествовало је на првом лакоатлетском митингу жена у Београду.
МОДА
Неколико речи о моди
пе
и
шалови,
потпетицом,
цинеЈЈе
бере,
Мо да се мења све већом брзи
ном . Иностране и наш е веЈ1ике
модне ку ће неисцрпне су у 1ювим
идејама.
Скоро б и МОГЈIИ рећи
тични
да месечно
зо не, боје,
јају све већи број
лансирају нове фа
материје и украсе,
који нас у првом моменту збу
њ у ј у својом необичношћу, а ли
на које се брзо навикнемо. Је- '
дан
део
-
жена,
наравно
само
о не, чији џеп то допушта оба
везно примају све нове захтеве
моде.
Насупрот томе, све
изграђује једна мањ е
љ ива
мода,
-
мода
више се
промен
радне
жене.
Та мода захтева- од хаљине,
поред тога што
.ie
да
лепа, буде и
практична. На улици, у канцела
ријама, при проводу па чак и у
купаЈЈиштима с рећемо све више
жена, које нису обучене изричи
то по последњој моди, аЈЈи ипак
изгледају добро, љу пко а често
и елегантно обучене. Јер капри
си
стално
пр оменљ иве
моде
не
са
ниском
кратка
коса,
кратке чаране и .iош многи прак
из
детаљи
мод е ,
модних
-
не
великих
осва
жена .
доноси
ћемо с амо оно, што је заиста
практично, Ј1 е по и уз то и јеф
т ино.
Још је намера
да
помогне
наше
нашим
рубрике
читатељкама
~а мог у саме спремати себи је~
ноставне
ком
ше
ствари,
плетене
Поред
напр"
хаљине, да само
пр е правке,
нице.
као
разне
тога
модне
радо
ру
вр
он
одгтн
рамо на сва пита ња у нашој
брици
ру
"Савети " .
•
Зимски капут мора да бу де то
могу једноставно одбацити и у
пао ,
чинити
доброг кваЈiитета и у једној од
такозваних неутр ал них боја. Вр
ло је мали број жена које сваке
су
старомодним све оно што
радне
део
жене
жена
практично.
тлови
и
-
-
дакле
велики
прихватиле
Зимски
костими
као
капути,
ман
енглеског
кро
ј а без пелца, спортске хаљине за
лето
и
зиму,
кукичани
22
руком
костими,
плетени
пуловери,
или
ка-
тако
солидног
од
да
наш
послу)!ш
зимски
за
сваку
материје
године м огу себи да сашију по
један зимски капут, а још је ма
њи број оних које за једну се
зону могу се би да осигурају два
или више капута. Према томе , не.
ако изаберемо штоф
квалитета,
неупадљиве,
мирне и тамније боје, који се мо-
же носити како при лепом јесе
њем
и
или
у
зимском
данима
времену,
ружног
тако
времена,
на
киши и на снегу. При избору бо
је морамо исто тако једнако
имати пред очима боје оних ха
љина
са
којима
Водићемо
боја
располажемо.
строго
рачуна
зимског
бојом
капута
сваке
од наших
да се
слаже
са
хаљина .
Јер ништа није ружније неге· на
вући црн капут преко тегет пла
ве и браун хаљине, и,~и обратно.
То не зна чи, међутим, да само
исте боје могу да иду заједно
и
да
само
једно
Зимски каuуши
једноставан,
да
дино
него
салона
вида
прилику. То се може постићи је
Наша рубрика и наши савети
о мо д и треба да служе потреба
ма радне жене
Од париских и
осталих
из
мора
жалост
на највећу
-
капут
никако
изЈiазе
креатора
смемо ни једног тренутка да из
губимо
и да
оне
могу
само
да
иду
за
могу
оне
да
стварају потребну скљадност. По
стоје многи КО'Нтрасти боја који
се
игром тонова
по
слажу.
невероватно ље.
Узмимо,
напримfр,
шнала средње величине ~је су
обложене истим штофом или ис
више
подвукао
чисто
женски
карактер капута, потребно је да
они
до
буду окруласти
самог
иљи виспки
рамена .
Што се тиче кроја, сматрамо
да ће ова два типа најбоље од
говарати
за
овогодишњу
сезону:
�Капут
од
штофа
спортског
модерна пинија
кроја. Он најбоље одговара
тањим, виткијим женама. Зими
када се испод капута носе дебе
струку,
ли
капути
буду
а
врло
Како IЈеше освежиши
захтева да ови
јако
стегн ути
широки
при
у
вашу u11ошлоtодиљу
дну.
хаљину
Модеран је такозвани "крој зво
ова
на". Али у томе не треба прете
кав један капут на пунијој же
ни и сувише је кабаст да би мо-
ривати. lllирина капута при дну
Вашу стару зимску
хаљин у
моћићете врло лако да освежите
врло је
и реновирате, те ћете тако им а ти
1·ао лепо да изгледа, тим пре што
слободно
крој
са
џемпери
и
пуне
захтева
хаљине,
појас,
а овај
опет
резултати
могу бити и супротни: капут ће
појас и рукаве. Купите некол и
ландарати лево и десно, а то ће
ко боја вуне, јер
на пуначком струку, маколико га
капут
се
предњи
део,
носи
преко
ка
јер допушта
за јесен хаљину која ће изг.1е
дати као да је нова. Купите ву
н у у разним бојама, игле, и на
штрикајте . једну пасу, кра г ну ,
њом
затезали, још више подвлачи го
јазност. То се унеколико може
избећи тиме што ће се један део
појаса учинити невидљивим. Са
мо се једна половина појаса, ње
гов
практична
корачање,
претера
огромне
данас
често
и
али
ако
се
над овежу
на
г локне
чини,
као
што
ће наштрика-
још више сметати при ходу.
Рукав на капуту је уздигнут,
аЈЈИ не претерано као ш то је би
пута, док је дру га половина, део
на леђима, сакривен испод капу
ло
та где је провучен. Појасеви се
праве само од истог штофа од
кога је капут, или од коже. За
тварају се помоћ"
спортских
ваЈ1и да скроје што комп л ико
ваније и што надоданије рукаве.
Око лактова рукав је чак тесан,
шнала средње величине обложе
шта
не такође истим штофом или ис
си,
том
Никакве п уфне ни набори нису
више модерни. Сва је важност
усредсреl)ена на рамена , али се
кожом .
Крој
капута је једноставан,
широк, са шлицем ИЈЈИ дубоком
фалтном на леђима. Рамена су
скројена у полураглану, т. ј. ру
кав се ппродужава до самог вр:l
та, али
На
самој
као
нека
године,
ка
или бар
ни
на
норма Ј1не
том
ништа
са
не
њима
Џепови
т им
рукаву
сме
нс
ни су
капутима.
ширине.
не
да
сме
сме
га
отежава.
претеривати .
неопход ни
Ако
Ни
да ви
их
!Ia
желимо,
они се морај у усеlш у сам капут,
раглана.
код
ивици
врста
прошле
Ј1ин ијо'l1
не више косом
као што је случај
модерно
да су се кројачи просто утр1си
било укосо скоро до самог кука,
рамена,
рукав
нарамењаче
пре
лази ту ивицу и пење се до врата.
било сасвим
вертикално, у
последњем сЈ1 у 1 1ај у
овом
закопчавгју
се ј ед ним дуг метом за сам капут.
Ревери не морају бити строго
мушки. Напротив, да би се што
више
ски
нодвукао
карактер
је да
они
високи
до
као
чисто
капута,
буду
жен
потребно
округласти
самог
или
рамена.
Два џепа, нашивена, треба
нас потсећају својим обликом
ревере. Џепови су данас врло
жни на капутима и о њима
могло
Они
врло
много
угла вном
да
дају
се
сву
да
1н1
ва
би
пише.
ни делови бити лепши ако с у у
пругама; својом живошћу више
ће отскакати од штофа, што ће
дати весео изглед вашој ха љ и
ни. Ако купите основну бој у ву
ориги
налност капуту. Нећемо се овде
ба ви ти извесним џеповима који
се данас праве и који имитира
ју разне друге предм ете, као ам
ре.11чиће, ручне торбице, па чак
и рукавице . У питању нису вн111с
каприси
моде,
мо
покушаји,
као
интересантни
него
не
исту
пр от,
као
што
почнете
џепови морају бити нашивени и
правите
у облику ревера.
·1ије
три чет
врти дужине. Њих можемо, ме
ђутим, препоручити само онима
који су себи већ осигурали ка
нормалне
дужине.
Данашња
- - - -- --- -- - -- -- - -
Капут на струк .
Претплата:
годишња
стаје
дин.
48,
су
нај·
или
;i.a
најпре
штрикате ,
на
мустру (од хар
муслина)
према
к ојој
потребићете следеће боје: за uC·
нову, бод "жерсеј' ' ; за п руге U().
1
штру мпандла" . Можете, на пр н
:v~ер у овој п р о п ор цији: три ре
да жерсеј, један ред штр умпан
дла; три реда жерсеј, два р еда
ме ивице хаљине, али нису ружни
пут
на
од
ћете се равнати у току рада. У
Дужина капута допире до са
истог кроја
онда,
пруге
живљих боја; узмите, рецимо ,
црв ~ н у боју као гранат и п л ав о,
и ли зелено и жуто итд. Пре н о
са
прави,
примењени модни изуми.
Све
што желимо подвући то је л.а
ни капути
хаљина,
направите
штрумпадла
полугодишња
ција Пашићева
6 -
24
дин.
Број чек. рачуна
Уредница
прима петком
54372.
4-6.
итд.
Уредаи штво
и
администра
од
23
�nоштар1111 а п,1аl\ена у l'OTOBOM
L
.Ж:ЕНА ДАНАС
Наро д ш1
послаш1н
рес Ибар у ри,
"Ла 1111 ~ио нариј а"
н~:~.еље
1)виједа,
позна1 а
борила
-
на
rюд
1
Доло
именом
ноја се пуне
фронту
3
Гвада-
рам<'
Инкарнацио
~штета,
Једна
ш11а11ска
Воајола,
сада
Милицио11арк ~ пuлазе ма Фrюнт
~1111111цнонарка
В.ыс11ик и уред ник: Радмю1а Дию1 трнјсви\1
секретар но
милиционарка
Жор,1<а 1<.1ем . 1нсоа
23. Шта~1nар ијз Драг. Гlопонић а , Л _v ја Б аrтуn
61)
.Ј.
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Periodika/časopisi
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
SP
Periodika
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Žena danas br.1
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Omladinska sekcije Ženskog pokreta (Mitra Mitrović, Radmila Dimitrijević, Olga Timotijević…)
Source
A related resource from which the described resource is derived
http://gerusija.com
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
februar 1936.
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
SP-26
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
25 str.
1936.
antifašizam
emancipacija
Omladinska sekcija
Žena danas
ženska istorija
ženska prava
ženska štampa
ženski listovi
ženski pokret
-
http://afzarhiv.org/files/original/c0fe68ee956d1e82f3cc3e031e733193.pdf
6e3d93af91a446889360b9ee21d7122f
PDF Text
Text
��ЭАДАТАН
Н .АШ
Ако се осврнемо на
историј
и јефтина женска радна сн.ага с
ски развитак цивилизације, при
друге стране учиниле
метићемо да борба жене за своја
жена
постепено
права датира баш од почетка те
вати
мушкарца у
цивилизације.
Многобројне
су
жртве биле у току те дуге и не
равне борбе. Али било је и по
беда. Жене су полако освајале
позицију једну по једну, ма да
их је остало још доста до кона
чне победе. У колико су се на
људске радиности.
Светски рат
је убрзао овај процес и број за
послених жена у јавним и при·
ватним предузећима повећао на
до тада нечувену висину. Док су
чин
свакодневног
производње
структура
степену
и
друштва
њиховог
еконqмска
усавршавале,
развитка
одго·
варале су одређене форме дру
штвене свести. "Начин производ·
су да је
почела
замењи
свима
гранама
својим правима она је увек исти
цала да сврха њене
борбе
не
може бити ослобођење од извес
них обавеза, нити њихово преба
цивање на мушкарца, како се то
често и тенденциозно истиче, већ
ми.~1нонн људи годинама били о
је циљ љене борбе
п одела
и
примање обавеза
ради лакшег
сношења у заједничкој борби за
социјалну правду оба пола. То је
тргнути од својих
и
огњишта
и
данас
категорички
ммператив
жене су си
жене из широких народних сло
лом околности биле
принуђене
да заузму њихова места. У по
љима, фабрикама, мрачним руд
јева. Интерес је и појединаца и
друштва да се жени омогући ра
ницима
јућа улога у заједници,
и
рада,
државним
надлештви
вноправност
и
призна
одговара
и то на
ње условљава социјални, попити
ма, свуда су биле жене. Оне су
рочито данас када се све народне
чки
биле те које су издржавале по
родицу, лечиле рањенике, обезбе
l)иващ функционисање државног
снаге морају искористити до мак
симума. Снажна физички. и инте
ља мати и бољи друг и сарадник
и духовни
живот уопште".
Услове, дакпе, развитка људско
га друштва треба тражити у по
лектуално жена ће увек бити бо
литичкој економији.
Треба
се
само сетити примитивног
доба
апарата,
а
љивнм
фабрикама
људске
очајног
смртоносна сретства којима су се
данашњице. Осећање, пак, равно
положаја жене у то време, када
је она била објект, ствар у пра
вом смислу речи, са којом је му
шкарац располагао по своме ће·
фу, као са обичним предметом.
Данас већ није тако. Начин про
изводње људских добара развио
њихова деца и мужеви на боји
правности и чињеница да се у же
щту узајамно уништавали. У тој
тешкој и свирепој борби за опста
нак жена је положила испит. У
најкритичнијим часовима она је
нине способности има поверења
биће чвршћи и солиднији основ
за срећнији живот брачне зајед
се невероватно, а у извесној ме
огорченог
ри, ма да не равномерно
права
производње
и
са њим,
у исто
време у
праш
израl)ивале
показала своју способност.
нас
нема ниједног
скептика, ни
јој
може
супруга од заостале жене
нице, од осећања ропске потчи
њености
и
интелектуалне
учма
лости које су била главна карак
женских
теристика данашње жене. Усва
оспорити
јајући нетакнуто гледиште мно
противника
који
Да
свога
ге
и улози жене. Да је жена могла
у овој тешкој борби задобити и
витешку и тешку улогу коју је
одиграла у овој крвавој траге
дији човечанства. Једанпут укоп
ОВОЛИКО
чану
машинери
приличан број жена које су сво·
ју друштвене производње, жену
је било тешко отстранити на пре
јим радом и способностима успе
Чац од свих оних многобројних
степена друштвених лествица.
послова које је обављала за вре
ме рата. Период посператне об
кли,
и
схватање
друштва
права
о
правима
колико данас
ПО ·
седује, има у првом раду да за
хвали своме верном савезнику
-
неумитном току друштвеног раз
витка, који је уклањао све . пре
преке које су му стаја.'lе на путу.
Несумњиво, једна од таквих пре·
прека
јесте и
потчињени
поло
жај жене. А.ш победоносни ход
друштвеног развитка
уклониће
и њу као и многе друге и бацити
је на сметлиште људских заблу
да, на коју ће наше потомство
гледати са ·истим таквим
чуl)е·
у
компликовану
државе
признале
правност,
лосде
су
светског
рата
женама пуну равно
тако
да
данас
ле да се уздигну до
имамо
највиших
Али, као што смо и горе иста
зависност
друштвеног схва
који му је следовао омогућио је
тања од.
развитка
економских
прилика и овде је добила своју
да
снажну· афирмацију.
нове
и
жена
привредни
и
даље
просперитет
задржи
извесне
Доба про·
положаје које је заузимала
за
време рата. Као последица ових
појава долази до промене у схва
спернтета је прошло. Криза за
тању женске улоге и њених
стране. Капитализам у.11ази у јед·
пра- •
посма
ствара пустош и пометњу на
и
све
про
и улози која јој припада у дру
шлости.
штву. Дошла је до сазнања
да
ну нову фазу.
Као противтежа
слободоумним идејама, јавља се
одмах после рата један нови дру
штвени облик фашизам, који
Велюш светски рат са свима
својим последицама имао је ог
ромни утицај на развитак же н·
ских права. Он у ствари прет
ставља једну нову еру у њихо
вом животу. Још пре светског
она и мушкарац не претстављају
је у почетку, бар наизглед, прет
два света, веh два бића са одре·
стављао један напредни револу
!)еним функцијама, које се уза
ционарни покрет, чиме је ство
јамно
допуњују,
као и то да
функција која припада њој као
рио пометњу код радних маса
омогућио
жени не претставља нешто ниже
рата, услед јаког развитка инду
стријског капитализма и повољ
од функције која припада муш
ка рцу . Дошавши до овог сазна
власт. Пре освајања власт:i фа
шизам је главну снагу за свој
них коњуктурннх прилика, почео
ња она је све енергичније поче
која је у рату и доцније у пе ри
се осећати све већи при.qив жена
л а истицати своја права, траже·
у
при
ћи да она буду респектована од
оду кризе претрпела највећи бро
долом, стављајуlш јој у изглед
с .iедне
друге стране. Износећи захтев о
поправку тешког економског ста-
њем са каквим мй данас
трамо
преживе11е заблуде
разним
гранама
народне
вреде. Економски полет
2
ва. Прво сама жена долази до са
знања о својој правој вредности
хвата све друштвене слојеве
покрет
лакше
црпео
из
долажење
средње
и
на
класе,
�Са ирославе дана ир11м11рја
ња nо,а.рж11ыњем крупне н.нду·
\:трнје н Atoбow ае.1tnоссдннч кнх
и м ања . На власти, фашнэа и Ре
само да н"је нспунно своја обе
llања,
вell је постао
нај жешћи
До1tОСнwо говор светске
nацкфн:т·
ккње Гертру4е Бер, кој н је одржал~
бµан нл ац кап нталнстн.чког порет
прмккоw да11а и кра
ка . Прешао је јеАн оставн о сунђе ·
на Ко..tарче..ои универзитету.
ром п реко таблиuе основни х n р11.
ва грађана ; п редузета је дивља ·
чка хајка н а све слободоумн о и
напредно , нстн'tј'llн да се "нова
држава
не
раснпа
правима,
него
дужн остима " . У ствари, а кцепти·
pajy ilн корпоративни снстеи
и
средњевековно
сх ватање · дру
11
новембра о.
1.
С великим задовољством ко
ристим овај скуп да Вам и спо
Извршног Ко
митета Интернациона лне Ли ге за
ми р и слободу, чије ie седи ште
у Женеви и која има <1.~ан овс
\'
целом свету. Ова Ли г а је осно
н
прак.
вана средин о м Светско г рата, н1:
тнчно убеђивање својих п ротив
н ика.
О то ме с ведоч е
ломаче
само да би пр отествова .~а прv ·
ти в несреће рата, већ да бн дала
књи га највећи х светски х ми сли
~онкретан
лаца
Једног
и
тога
врем ена
за
концент рациони
логори .
предлог
прав ог
за
и
стварање
перманен тн ог
На би ск ренуо паж њу обесправ
мира за све народе света . Један
љеног
такав ми р може бити васnостаu ·
народа,
од
у ко•1е се налази,
тешког
стања
фашизам
Је.rt.ном, до тада нечувен о м ,
11а га ндом
створио
така в
је
про·
1iацио ·
нални занос , којн је својом екс
клузивношћу н величањем
рат·
них
страхота
постао
главна
пре·
Да о женск и~~ правима у фа ·
покрету,
при
-
но верујемо
људи н жене
овак ·
м и у то потпу
ако сви народи ,
-
ужи в ају
пол11 -
ти.чке. економске
и
сош1ја.111е
сдободе.
Ако се и скре1ю
хо11е
иир ,
ов
Није
прека ~1еђународне сарадње .
шнстнчскои
-
љен са м о онда
довољн о
се
мора
изјашњавање за
је упознати
11ри n ремити .
са ~10
п.1атонско
мир. Потр ебнu
и до
дна
испитати
вни околностнма, не може бити
ни говора сва коме је јасно. Је р
к оја се "не расипа
у држави,
лнти чке, економс ке, соци.iал11е 11
психолошке узроке. Лекар може
пра в има" нн за мушкарца, о по·
да .1ечи бо лестан органи за м с" .
стој ању неких п рава за жену не·
иа нн поие на . Фашнэаи је уни ·
мо ако познаје узроке бо лести
и акс> нх отклони. Нажалост наш
штио сва права
сироти свет је сувише б олестан
жене;
стотин а ~1а
хиљада и збацио их је из фабри ·
кз, предузеkа и државних надле
чу веној
штава. см атрајући. 110
крилатици , да је жена
једино
способн а
за:
• Kiпde r,
· Кi.lch.e uп d
Кirc h e" -: (дете, кухињу и 1tрк ву").
У погледу женских права фаши·
заи ј е вратио точак историје да·
леко у средњи век ,
којн
иу
је
служио за углед и при стварању
свога сталешког државног уређе ·
ња .
При размнш.ъању
стварима
~• ора се
човек
о овим
и нехо·
тице сетити речи јед11ог великог
иислкоца, који .ie рекао, да они
.љу• којН" покуша вају да зауста
ве т.о~ак друшт веног развитка и
окрен у
га
у
су протн ои
правцу,
л иче на брану у реци, која са•10
чики да река још јаче буч и. Ис
тн wа, оае
кочн 1ще фашистичког
уређења не могу зауст авити , нн·
тн окренути натра г , точак
ltC'l'O·
p!.fCXor
раэантЈСа, али могу учи ни
ти
мећу ћи по..уге у
JU,
зупце, маааову С1'раwне
.u
њихове
пО'!'ресе.
А
~ м потреса доћи иэгледа
са lq)ONТIOtje, јер страхови то
М;80P)'Ulbl и "н..UtТарнзација фа
ши.с:nаuџ 4.PJUU. довџа је до
pe11Cl(Jljc иа ApytOj стран и .
више С}
пра ве узроке ратов а . његове пv·
Какав је наш задатак у овом
с"учају? Да~1 ас, када се рат ве!\
на
жене
читавога
стати
извесном
делу
света
р авнодушне
не
пр11
::sе мљс .
11о г~1
о·
помис.1111
о неиино~::носrи једног
оп штег
покоља. Оне се морај у борити
свн и
сретствнма
да
до
њега
доl)е, јер су с весне да
данашњим
ст ра ховитим
као
једну
аутархију која 11очиње да по·~·
сећа на стање ствари ко је смо
,,_
nозиали за време рата. · Припре
мати
ти,
м ир
значи
спреч ити
прсдухитрити
р ат,
уклањајуl;и
ње гове узроке. Ако би се ста в11·
.1 е на
распо"1ожење народима
r·ромне
мањ~
сум е
новаuа
за
..,.
припре
мира као wто ратна инду
стр ија троши за припремање ра
та, мир би у свету био обсзбеlјец .
Један нови р ат неl\е раэл~ ко ва
т и више ни победиоца ни nобе·
~ене ~ он
ile
ног ун иштења
довести до потnv·
целог
човеча~·
ства .
А.1и о м.1адина целог ciieт a xu·
1\е да живи . Ради ње Интерuац и .
011а .1 н а .ll11ra жена за мир и сло
бод} ради. Пр 11дружите се и по
мозите нас у раду!
Сачувајте с на ма буктињу ми
ра . Обеilаји о данас. на сам дан
примирја, да смрт м илион а Љ\"
ди није била узалудна . Не жив;"
мо да бн убијали једн и друге!
с rворили
свет
који lle дати р ада и хлеба .
бnду и Мира r ви ма .
Живим о да би
C.1t"
Гертруда Бе11
јеRања ов их слобода .
Демо1<ра·
тија, социјал на пра вда и жен ска
paBflO П P3R H()(Т
.iPrl'
двојне ~т в<: рн ;
;-·," "
не мож ~
три
нер аЗ ·
,"".~ .1) · .,
1 1 н зам нt .~ ~·r ~.
Ан k·sщЈ
r.
:1i .1 d1 " ,11 ;1.
:1
не
1\е, в р и
ратним
сретств нма . светски рат који јс
прошао, изг.1едати
~·ранице
ше затв арају и стварају
Мада економско ста~ье iедн е зс ·
води
Jt.dBajy
света, државе се све више н вн ·
штвеног уређења, он је усвојио
меt.оде
гих, и м ада наук а и техника све
в ише н
Госпође, Господо, Другови!
руч им поздраве
м.ъе, ~ада један народ не MO>t<t:
посто Јати без
11 ронзвода дру
н г ра чка
према једном будућем рату, и да
Н ик.ада лепша , уз
В ИLЈеНИЈб ни кори
оне , њина деца и м ужеви би ·
ти храна ти!>! страшним оруђи~1а.
с ни ј3 же.п:-а ни је о
Г "8'1111 и најважнији задата к да
нашње *ене јесте борба п ротив
бу зимала људске
фаw11зма, против носиоца рата 11
духове, но што је
ile
заједничког непријатеља и жен е
и мушкарца,
п ротив
ковног ропсТва и
економске
средњеве
најсвирепи је
експ лоатације,
а
за
~"... начеЈ1а .1емократије и за
соqијu.ву
npa.a,11.y.
идеје сама п о себи
Борба за ове
ile
дон ети О·
сЈ1о6ођење жене и аф и рмац и ју
њених права . Илузорна. бн била
жеља за трајним У!
општим ми ром ме
ђу свим европским
НеЈрОДvlМб.
Ј. Ј. Rou~eQU
борба за жен ска п рав а без и зво·
а
�УЛОГА ЖЕНЕ У МУЗИЦИ
културној деЈ1ат
Једн ом речи, о не су ы оr .ле ама
ности жене, њена де11атност у о
У досадањој
терски да се баве оним што их
је привлачило, за шта су с е oce-
бласти музике од нарочитог
је
бу веhег усавршавања и могућ
ност јачег истицања, дотле је же
на имућнијих слојева и као из
интереса , и била је предмет нај
ha.1Je
способне, а11и са и о а матер
вођач и као ствараЈЈац остала ди
разноврснијих,
ски. У уметности је о соб ито му
зика била та жртва на к ој ој се
свирачица
летант, јер ј е и зу чавање музике
везано са великим материјалним
у
изд.ацима. Зато и сусрећемо
историји музике
међу
женама
кда всени
професионалним извођачима нај
често
контрадикторних
п отпун о
тумачења.
Године две стотине и триде
~1скаљивао
аматеризам
ж ена,
по
сете после Христа, по католичком
чевши од
веровању, ма ртирском с мрћу п о
гинула је Цеци.шја , прва музи
на
чарка,
музике,
тицом и најзад призната за па
ЈЈ.О данашњих грађа нских госпо
ђица у чиј~:~ вас11 итн и 11.лан до
-rронесу
,ђаЗи
ће и женама из економски слаби
касније
прог.1аwе на
музике
у
све
католичким
рене сансних
флаути, па
сткиња
преко
арист ократских
и
мршав о
салона
свируцкање-
на
земљама целога света. Не зна се
о њој да Ј1и је би.ла музичар -
пре певачице, јер ј е у тој грани
скупе
пошто
није
инструменте,
везана
.~акше
за
ъюгу
јих слојева л.а се усаврше и да
од оних која су заб.1и стаАа, ус
певањем зар ађују свој хлеб.
Светов н а музика
у
средњем
веку би11а је резервисана искљу
чиво за ыушкарце, јер је такав
био њен карактер . Као и п оези
ја, тако је и музика трубадура,
трувера и мин езинг ера бида ис
К.Ъ}' ЧИRО п ра в о мушкараца,
јер
се њена су ш тин а
састојала
у
пело да се
с.1ављењу
-
стваралац и .п и извођач
леген·
да тврди да се њој
има ::1ахва·
лити
о ргу.ъа
за
проналазак
али парадокс на је
-
чињен ица да
се касније кроз век ове у и сто
рији музике виш е ниј е заnаз и.10
име жене музичарке, нити је које
одржи.
и
оnевању
жене
као
Доста је расправљан о о недо
идола ; та музика је била израз
вољној креативности ж ене у об
витешког става ч овека према же
ласти
же но
ни као идеализ ованом бићу. Још
напросто
су тврдили- да је жени усЈ1ед њ е
мање је жена имала приступа у
црквен ој музици, јер, п о прави
не урођене
лу
музике.
м рсци
и
Психолози,
реакционари,
инфериорност и
ус
краћена и креати вна моћ, п от
крепљујући то тим е ш то жена
ма, кој има су 11 рофес ије му шк а
домен
се
даље околно
б.1е~ом. А.л и на то м тврђењу не
Мноrо су дубљи узроци кој и
музичком
тивном
пољу
смис.лу,
како
тако
у
и
продук
у
репро
дуктивном. Пре свега стара
и позната
истина да
на
је
је, у сви-.,
11атријархалннм друштвен им ф ор
-.,ациј аиа у
кулrурној
Ев ро п и,
n.лан испуни, да се она м оже на
звати
"образованом " .
Та чињеница
1· ајена
ш но,
ти
миниму м,
шта више на нулу. О неко м ра
ду ван кylie није могло бити нн
речи, јер то није био "же н ски "
н осао. Притешњена међу о квир t>
свога домаћег огњишта, же на ј е
м ог.ла само у том до мену да раз
вије коју од својих
способно
сти. Али ни ту не свака жен а без
разлик е, већ ·само она кој ој ј е
мате ријали(' стање
да је музика
-
днлетан тски,
ма.лим
повр
п озн авање м
њене
Lуштине и недо вољним удубљи
не
на
са мо
са
к роз векове друштвена улога же
сведена
и
-
л а ко се
примеро м
м оже
11отврд и
мушкараца:
зар
нису nропа~е у та ми и забораву
композиције аустриски х в11ада ра
Фердинанда 111, Леополда
1 и
Јозефа !? Зар не покушавају са
да на сиду да у 11аци о11алсоција
.пистичкој Немач кој оживе
ком
позиције Фридриха Великог, са
мо зато што је од пре·rстваник
најчистије теутонске расе?
Ето тај аматериза м с п реча вао
дозв ољаваЈ10
да се жен:~ која се
"бави ла
да ес бави нечим што би излаз и
ло и з оквира њених "дуж ности· ·
.ie
Такве су се жене бави;1е и у мет·
nољу. Ј ер док су мушкарци, · не
ношћу, али к ако им то ниј е била
само ло нагону свога та ле нта н е
професија , оне су јој приступа.1е,
као што се већ приступа н ече м у
го и по економски условљ е ној по
из доколи це и
с ионално и
бесп осл ич арства.
ари стократске
салоне
музиком "
и стакне на
м узи ч ком
треби радили на музици профе
тако
св оје
музичке капеле
и
п.лаhаЈ1и своје домаhе музичаре.
1-. Ј1авиру, коЈ1ико само да се тај
вањем
бил:~
жавали
Г·ђа Стана К.-аЈн
стати.
су омета.ли женино истицање
у
и до краја XVll века она је била
ск ор..>
искључиво
преимућство
владара и кнезова к ој и су одр·
сти и чињенице у ве зи с тим п ро
см емо
та
искључив
мушк араца .
преш.1а
баве ~1узи ком,
а не и стражуј у ћи
б и.1а
Са улице и из цркв е, музика је
раца би.'lе н едос-rуnне, ни1ю. ни:
је бран ио да
и
"mulier tace t in ecck sias",
је грана муз ике
им али и потре-
А ни у то м уском и затвореном
кругу жени из грађанских слоје
ва није би Ј1 0 места, док је оној
из
аристократс ких
•.юrућн ост да
остала
развије
само
аматери
зам кој и сщ> с помену11и.
Од п очетка индуст ријализаци
је па до данас, жена се више ис
тиче
п ри
у
области
данашње м
музике.
Ипак,
стању ствари не
можем о имати п раву с.л ику о же
ниним способностима на том по
љу у метности, јер док с једне
стране имамо ограничен број же·
на које се м огу бавити музиком,
а које т~ чин е а мате рски, без по
требне озбиљности. јер им је му·
зика забава, дотле с друге стране·
велики бр ој оних које иыају -rа
лента не м оже да се бави њоме .
~о на
cpeky
и пак смо далеко
од доба када ј-е Јероним,
от;щ
л атинске цркве, говори о да
"де
војка хришhан ка в е би чак сме,
1а
ни да зна шта је флаута" !
Ста11а Ђурић
-
Клајн
�ССОСКА Y'IHTCЉHl/A у ВЛАДИ
Суао110 Локор flllШ(l •••
Сузана Лакор је слабо
била
~озната ван синдикалн их и соци
Јалистичких кругова. Она је сео
ска учитељица малог села Аја, од
стотина становника, у Дордо ·
њи. Сузана Лакор оставља свој у
6
школу ва позив nретседника в ла
де г. БЈiуМа и долази на чело Ми
нистарства за
васпитање
деце.
Сетила сам се жене досто.iне сва·
и кецеља, крпљење одеЈ1а и св и
остали послови кој и се морају
сврш и ти: требљење ораха, коми
шање
кукуруза,
кухање
меће
кљукање гусака и п а така, ит.д.
'
" А ко само додате слици, риба
ње ку k е, одмачење рубља нз по
ток, п омис.1ите нз глача ње, мобе.
.одлажења на трг са те шким ко~
~ог поштова~:ьа и писма ко.iе ми
Је написала ЈОШ пре две године
шара ма пун им noвpka,
~ми са
си тном стоком за продају, коју
ке".
биl\ете појам о сјај ној употреби
о "Положају француске
Ево како и згледа
сеоске
сељан·
радни дан
жене:
"Рано устај ање, пи ше г-ђа Ла
кор. Човек тимари
у
г.лавном
крупну стоку : волове, краве, те
лад. Жена се стара за све остало.
"Чим устане, лети
зими
-
у зору.
-
пре но што сване , она је
заузета са хиљаду хитних и не
вуче кнло!'fетрим а за
собом . до·
вре мена наше сељанке.
" Ни душевни живот није леп
ши. Сузана Лакор се јако жа.1и
на душевну беду која пустоши
по н ашим се.~има: "Тrеба, каже
она с правом, објави :-11 рат не
знању у коме се развиј1 сељач к и
дух.
"Незнање, пи ше она, не значи
опходних послова. Ситна стока
са мо непи~меност. Уопште узев
надмећу се у заг11уwујуhем
посећивање школе је, изгледа,
живина, овце, свиње, пас, мачка: ·
не·
складу, свој им дре кањем, блејз·
њеи, гроктаiье м н р ик а њем .
"Треба дати раз11е меhе спрем·
љене у очи дана , н нахранити из·
гладнелу и немирну стоку.
"Затим , у журби старање о де·
ци, облаче ње, полазак у шко.1у.
"Посао, многоструки и
врстан према
годишњем
разно·
добу,
ши, ма ло ЈС посве неписмених
а
осредње.
..Лли
деца,
која
по
правилу,
ЈЗ је похађају нередовно ус.~ед
наме kу рад п рема годишњем до
бу, као што су кошење ,
жетва,
берба, брање ОР.аја, мас.,и н а, ке
стења, чување стоке ит.д
и поред
....
пожртвованости
која
васп и·
ље. Наизменце, са пијуком, секи
ром, грабља.ма и машином за пр
школе па све док не п остану љу·
скање,
ди, немају на расположењу ни·
час
жетелици,
на
пољу,
опет н а
жена
у
косачици
помаже
винограду,
и
човеку
у
шуми ,
какве душевне хране
шена
спорта,
...
читања,
која ли
уиетности
и узима на себе велики део свих
и лепотt остају да ча ме у досади
послова.
и мра ку
"Долази и време ручку, а бунар
није увек близу. Она одлази по
воду ·и са напором носи на рука
ма пуна ведра. Спрема се увек
једнаки сиромашан ручак. По по
дне,
.11ети,
човек
мало прилегне,
док жена, живчано издржљивија,
пере посуђе, спрема, и кући, која
се не може држати брижљиво и
укусно, даје привидан ред
"И понова од.11азн на посао, да
бн се пред ноћ вратила кући на
товарена корпааа пуним
траве,
репе и поврћа, .и поново нако је
већ време починху ...- наилази на
празна
ве.ч>&.
оr.11а.цвелу
стоку
и ва спремање вewtpe.
'Чар'~ ynomyњyjy: ноћна
б"ења, ~ Аеџе, уаГредно
npomt~
Cfii1ior
рубља, чарапа
111нннпарст11а
Ланор, поrсекретар
за
васпитање
деuе
е кономских при.~ ика , јер нм о ве
тача, при мај у оскудно и збркано
знање ... која од дана изласка из
алм увек тежак , зове жену напо·
Сузана
1.1ду у ш к олу до своје Ј 2 год., ко·
-
та деца, остају, ако
см е м реi'щ најпоузданиј и "чува
ри " незнања, неспособни да се,
сутра, ослободе притиска кој и
дави ,
да
схвате законе наук е
и
хи гијен е,
да протумаче смнсао
соција.1не и људске солидарно·
ности,
да
поведу
рат
противу
э.~очиначких п редрасуда и
ниске
себичности и да створе · око себе
радост, мисао, љубав високу
синтезу живота.
"Мрско незнање,
мати мрака,
ду,
~танове,
пољопривреду,
до·
иаћинстоо, за основну уrоднос'Т"
поро~~ице која би доне.1а здрав
ље и радост заједници на селу.
и која би у.1епшала њен живот.
"Нема дво рана за скуп штинt-,
нити "Народног дома" у коме би
се
сакупља ла
интелигенција
и
који би постао живо сред,ИШ1'е
ку.птурноr,
у метн ичког
11
дру
штве11оr живота: деце, омладине,
жена и стараца " .
"Снажни духови, људи од вред
ности који проведу
no
неколико
летњих дана на се.1у и који себе
с матрају прав им ·сељацим а з ато
што се наједу воhа или што не·
ког кишноr јутра натакну КЈЈОМ·
пе, ти људи
радо гоооре
да се
претерује када се тако приказује
стање на се.1у. У стdари , ми оста
јемо далеко од истине. Економ
ска беда на земљи је дубока,
сразмерна
мраком.
са
инт~л~ктуалннм
Оно што ми назива мо
шта предузимају да те одагнај у
и да на твоје место уведу про·
бедом не ограничав а се . са мо на
свећеност?"
се налази у укупности
"Ништа, ништа.
"Нема саветовалишта за мајке
пред порођајем . Н~.а, хигијеи.
ских одбора, нити '·•· :1·ледачица
кућа чији би се савет пощтовао.
потпуну оскудицу у хлебу. Беда
суровог,
мрачног и ружног живота, који
се проводи у атмосфери сумор·
ног, случајног рада у сталној не
сигурности за стурашњнцу.
Марсел Бребан
1
�Омладина говори ...
Изгледа да би међу младим де·
Rојкама и идадићи."1а треба.qо во·
лет паперј а ствара катар, који се
радост да ·оснују
никако не леч и.
овде
дити само веселе разговоре о љу
И упркос свему томе колико
љубави,
интелигенције
уносе
младе девојке у посао. Из њихо
вих марљивих прстију и злазе че·
Тако пролази наша младост пу
бави н ВР.ри у будућност.
д ,1и
-
нажа.юстl
У годинама када се очекује све
од
живота,
када
се сањ:~
свежином осећања
свом
младе девој·
ке, ми м о рамо да говори мо о жа·
лосној 11 ружној стварности .
Рођене за време страШ1-1их
- 18,
1914·
наша је м.1адост вр.'10 рано
познала драму разрушених огњи
шта: отац мобилисан, рањен, мр·
тав, и мајчине сузе ...
ПогЈ1едајмо око нас?
Младе девој ке, младе жене, у·
след тешког рада, често су оста
реле пре времена.
У нашим
данима
видимо их
свуда, !<ЗО раднице у индустрији
тканина, за плугом,
за писаhои
машин оы, у каме ним мајда н има,
v
са.'lонима, као продавачице или
iuваље које раде код куhе за кон·
фекцију, савијене над својим
столом у уској
мансарди где се
увлач и сумњива светлост.
И свуда се осећа
раднице.
рука
Лепе тоалете.
младе
украси,
чипк~. добре nосл.зстице н осе О·
зi1аку женских руку, руку млгдих
радн ица.
сто ремек дела уметности.
Па и ово све пре него што до·
ђе у руке потрошача прол ази по
ново кроз руке младих девојака
-
продавачица .
Али сви ови занати, које су же
не освојиле, макар и но цену ни
жих надница, прете да их изба·
це . Беспос.1ица им куца на врата.
Млада девојка не трпи само
од беспослице:
она се
налази
пред једном болном алтернати
вом. И тако се догађа да девој ·
ке
хитрих
руку,
упознавши
све
муке немаштине у~fесто мршавог
породичног буџета,
у место су·
морних усамљених дана, бивају
гурнуте у п роституцију. А и на
послу
претпостављ~ни
често
се
н е снебивају да упрљају оне ко·
је носе у себи светлост, будућ·
ност земље, мајке, сутрашње ва·
сnитачице. А оне су,
међутим,
сањале о раду, љубави, о ку hи.
Да, основати породицу
али разрушен
-
леп
сан.
шеширу, зар сте и за иом еи ат по·
сумњал и да су
на
огрлици
од
перл а, п еру лепо намештеном н а
то
руке
мл аде
раднице?
Емаљ који се топи а који
he
постати фантастична перла, пржи
очи
и црвени
трепавице
младе,
11ажљиве раднице.
Атмосфера
једне
радионице
пера није нимало здрави ја,
јер
породица,
неколико
деце,
породицу, јер,
беда је прогнала љубав.
на брига".
Колико м ладих девојака остај у
н еудате! Друге, рђаво удате јер су, без п осла, морале при м ити
првога који се јавио - не нал азе
љубав у свој им дом овима. Оне
сачињавају и пак део
rисаних" према
"привиле·
старим
рету родите.ъа, угушу јући у се·
би ин стин кте жене и ма.iке.
И живот свих ових дево.iака
Изражен је у писму једне од њих:
"Шта смо ми учиниле да буде·
мо тако малтретиране? Где
жале са храбрим ентузијазмом
руке ка животу . Ми смо ради11е
за
један
лел
идеал.
Из
помоћ".
Ми
ме
и
их не смемо оставити са
од1·оварамо
им:
-
Мн смо rаји.11и исте наде,
али ми нећемо разочарења. Ми
неhемо да се сурвамо на дно ам·
биса, већ да вам помогнемо да
изађете из њеr·а да би заједно
ишли
кроз живот.
Марија Н.
Кратке ве сти
Ч ехословачка
и
Младе девојке <Из сn0,!)1'ске органи
зације Ф. П. Т. израдиле су
"Жетве су леле, али
них
се више
н ишта не може продати. Све што
што
купи
има
да
се
јефтино, све
-
разо
чарења у које с мо пале, вичемо у
И млада сељанка нам прича:
-
су
наше лепе илузије? Ми сио пру
нада у будуће генерације.
има да се прода
неуда·
тим Девојкама, које живе на те·
С.1Јомити ыладу девојку значи
разрушити п ородицу.
У свакој
од њих разрушена је по јед·
Дивећи се једној
-
скупо.
џ е мпера
за
;рупе
де. Ова пошиљка , која
дирана
1
децембра,
1000
вуне
иадридске вла·
ke
бити експс·
намењена је спе·
ција.1н.о батаЉ<Оннма спортиста.
•
Младе девојке чак и не мис:~е на
Кинеске жене добиhе пра!IО гласа
Кинеска влца, на иноrобр.ојне зах·
тезе раэн11х Фе~1ннистичкнх
удруже·
ња, 06јави11а је јуна месеца декрет, да
ће сви кинески
rрађаин, мушкарци и
жене, нматн
не т а права прн.1нком Иду•
ћих
за
избора
претставнике
скупштине.
Поводом
11.
Народне
•
новембра
Лиге
м ајки и васпитачица за мир пре·
дале су властима у Паризу и о·
колини свој захтев, тражећи "да
се одмах сазове
једна
вели ка
и1:1тернационална
конференција
која би учини ла крај убитачном
наоружању, општој несигурно·
ст и коју оно подржава .и увећа·
Pa.t на
шнваtlем
~троју
ва и
еко ном. кризи, споразумом
између народа са добром вољом
и
сарадњом
пр отиву
оних
би хтели да наруще мир " .
ко.rи
�ДевоЈка без мираза
У низу иеАаhа,
кој е су зад
њих година снаш.11е наше палан
ке, свакако није без значај а про
бllеи. старијих и ј ош
неудатих
девојака. Ово пи тање заслужује
да се њим н ајозбиљније забави
мо: јер стоји у најтешњој вези
~а оп штом економском
и соци
Ј &Ј1но~1 кризом, са све већом жи
вотном
несигурношћу
жена
и
све дубљом кризом брака . Про
бле~~ није и ндивидуалан, нити
с11учајан и пролазан , већ општег
карантера, јер је нз године у го
~ину све већи број девојака, чи
ЈН су изгледи на брак мнннма11-
нн . Ч итаве генерације девојака
по паланкама стоје пред
њем брака
за њих
п ита
животни м питањем
-
збуњене и без одго
-
шт~о девојка средњег сталежа
НИЈе мor.
.iia тако лако прилагоди
НОВОЈ материј алној ситуаци
терету својим роднтељииа. Нај
мањи пре кор је вређа, постаје
преосет.ънва, склона свађи, цепи
д11ачењу и оговарањима.
Узрок
ЈИ. ~на је и даље веровала да ће
таквом душевном стању треба
тражити де.1ом у непрожнвљеној
младости, у томе што су је непо
СВОЈИМ здрав.ъсм, младошћу
вољне друштвене при.~ ике нате
'!""
СВОЈ.им пози тивним особинама
_
и
лепото~~. као вредна и способна
до~~а11ица ипак 11all11
себи лри
сто.1ну "прилику ". На сиро машне
редове у које су њени родитељи
дошли силом при.1нка, она г,1еда
са в~снне своје прошлости. Од
бацуј е
од
себе
чак и пом исае>
да бн се моr.•а удати за човека
који не договара њеном некада:
рале да се одрекне, ради доброг
rласа и угледа, оноr животног
задовољства, на које њен орга.
низам, по природни м законима,
има пуно право. Овако тешко
псих ичко стање неудатих не тре
ба п осматрати з.~урадо и с пот
смехом ; потребно
у11и у душу
је caoceliajнo
овзкв ог
бн11а,
па
шњем положају. Официр, чинов
схват~тн колико је то мучна си
туација за читав низ женских ге
"партије
нерација по нашим па.~анкаыа.
н ик, бо_r~;н трговац још су увек
на
које
ока
рефлек
Какао је нз,1аз из ове животне
тнра.
је
кризе~ у коју су без своје 1<ривицс
Ко је у низу послератних го
внти. Сва кокетерија, ,1укавост и
стицајем привредних и соцнја.1ннх околности запале м110rе де
дина посматрао пажљиво живот
умешност узалудн11 су. Тим ви
вора .
Али без мираза
-
овакве
младожење ~аво.11скн тешко у.110-
у нашим палан кам а, могао је за
лазити важне промене на разним
та за брак из године у годину
војке нз наше средине?
ше, што ј е број мушких ка ндида·
нараштајима девојака.
До
пре
неколико година била је млада,
све мањи.
лакше
Сам. без
се
живи
и
породице,
кроз тешкоће
прилаг одит и
се
менити свој начин лоо1атра ња н
мишљења, н пре свега ос rюсоGи
здрава, весела, безбрижна и ко·
пр обија
кетна, увек сп ремна на шалу и на
мушкараuа
смех .
је гледала
пред тешким проб.1еми ма брака.
ведр о, без бојазни да ће остати
неудата. Веров ала је у своју
"судбину", у
своју
животну
цу девој1<е већ се п о казују дуб·
ље боре, цео израз постаје су
у живот, без ружичастих иаоча
морннј и. Нестадо је он ог звонког
је личне тешкоhе и свој нереше
')Нди суви ше богати, ал и њи хово
смеха
~ерстзња,
ни животни пробле~1 не с ме г.1е
имовно стање довољно је гаран
место ш::~.~е све је више заокv п
дати као свој лични неуспех
и
ради тorn ес осс11атн маловред·
ности. С:з корзоа, забаве и п.1еса,
ном и потиштеном. Свој}' тешку
судби н у не треба посматратr1 из
двојено од друштвене средине,
У будућност
·:звезду водиљу". Родитељи нису
товало да ће девојка
имати со
лидну спрему и мираз. Ослања
-
тако резонује ве!\Ии а
Потребно је
новој друштвеној ситуаu11ји, из·
данас.
на.~азећи се
И тако године про.1азе. На .11н
и безбрижног
љују ~1н с-1и о неизвесној буд}tli
јући се на то, она н ије хтела да
она се п овлачи у кућу пред нео·
у чи школу нн занат, н ије тежи ла
дољивом нава.~ом
нових ге11ера
ција шипарица и
јака.
млађих дево
да постане економски
са мостал
на; сва њена брига и шла је за
tн м да себе оспособи за добру
и окретну домаћицу, и цдеа., јој
је бно да нађе у браку иирно и
срећно гнездо. Она је бнда наив
на; ван уског круга до маћичког
интересова ња, она није показива
ла
воље
да
се
занима
дом а,
она
про·
жнвљује своју дубоку интимну
трагедију. Неспособна да сама
прив ређу је, она oceha да је на
и
независан
живот. Девој~а треба да се пре
образи у нову радну жену, само
стално бнli е. које гледа отворено
ри и лреживедих традиција . Сво
од романтичне, сектнмента.1не и
за
И ту, затворена међу зидовима
осиромашеног
тн се за самоста.1ан
нови
живот
иепрнпраоне, де·
вој ка треба да се преобрази у но
ву радну жену, са~10ста.1110 биllе,
које отворено г.1еда у
живот,
без ружичастих наоча ра
и пре
живелих традициј а.
општим
п роблемима, да прошири своје о
бразовање, да се оспособи за ре
ално схватање живота и да буде
п рип равна
иа
све
његове
про
мене.
А те проме.н е су дошле нагло и
за њу не._ чекивано. Ви хор кризе
о
захватио је сред~ слојеве, бан
кроrстВА1 су се ннзапа, радње
су
~ранt, занати и
су
трговине
npon aдa.1e. Читави реАовк еко
номски НU88ИСНИХ људи
О.Ајед·
ном су се наw.tи без богатства,
па '181( • Оеэ сретстааа за анвот.
У тој aaar.oj хуци, наравно.
ontшao је• .-.ојааи мираз без
Трtга.
Шта са..а? С.Ој ~и .1ик.
c.ojt DOl'.ltJt "1iil801' и дру-
"
�Једна несванидашЕЬа из:ло.1Кба
на Коларчевом Ј'ниверзитету
Ма.нуелни радници и
ра.дни це
цртају људека. тела
uo
да што пре доlју до хлеба, н они се
но
израэ11п а же
морају за то што пре ос пособ ити.
п о ст и гну
љу да у чи щнат11 11 з простог раз л о
На тај начи н занат постаје шаб11он
јер људско
Чињеница да Је једн а же на,
эан11мању
кр оја•111uа,
га што не познаје
довољно
струкцију женског
п~Аа,
иако
њеи зан ат 11зрич11то захтева,
ни каква с.1учај11 ост
11
цртање је
сви
баш
тн
...
сретство
ну жни
да се
ус11ови
-
тело као жнвн објект
кон
који се јео.ноставно им итује н којн
преставља
то
непромењен прелази са мајстора на
за 11зучава1ье облика.
ниј е
11аводи нас на
калфу, са калфе на ш егрта
.•.
Ка рактер истнчно
Међутим омогуliавање 11нднвиду
је
Аа радници
показују много веhу ревност н ис
ал не
ход11у с тручну с прем у , а као пр е ду
њих овом с rн л и з овању , п р им е на л 11 ч
радн ице.
слов з а то једну ширу кулуру у об
ног
ес
ше разним
ласт11 кој а најв~tш е одго ва р а дотич-
тетс ког oc etiaњa. ннве нuије , духа
. ..
брига м а, оне не могу савесно да се
110Ј rр а11и зан ата.
дак.~е узајамно
к љу•1 и в о
као
срество
rp a1111uy
одр ж а ва
ел ног
пр в и
н
оп ажањ а ,
м а ш те,
ДОП)'њавање ману
интелектуалног рада,
Је
пре дусл ов за ус ав р ша ва ње за
трајнос т у
11 о с в ете
по хаlјању
ку р са,
Сп р ече не мање
кућевним
него
нпн ви
пос11овнма и
сво м ст р уч но м
усаврwава-
1ьу. И ту имам о до каз да је толико
н э внкан н
а ма т е ри з а м
н
ди л е т ант и
можда бн о н до
натства. За нат се баш по томе и р а
зам же на у свим областима у ствари
која се приближује
зл ину је од механ11з нране фабричке
п ос лед иц а њих ово г др у штв е ног
ње егзн с rе11u11Је,
сти гао
за
ис к ус тв а,
обли ка и
м атеријал
м 11 са о да сва ки з ана т з ах т ева п р е т
Када се занат н е бн трети рао ис
слободе у би ра њу
најбогатији
ум етности. Ап н .ьуди су прину ђени
flPY a
*
радин ости што
гуl\ностн за п рим е ну
ш11 роке
м о·
п о
ложаја.
ли чне ин ици
јативе. и ставља у покрет м исаони
Једна дсветнаестогодишња посети тељка
течаја
фигуралног
цртања ffp11чa:
обављају посебно т. ј . за сваку
ап а р ат .
ум е т н. за нат ства,
"Ја б их uрта.1 а
са мн о го ви·
1"стн tн1 те н онда
ш е вољ е када би ~1И се дала С.ЈЈ О·
не у к алу п ље •н1 с т 1 1
фо рин , а т•Ј
онако
ка ко
.ia
се
мора м
да
црта.~
наручи
-
по строго о.цреl)ено м ш абло
Радња у којој сам ја запосле·
на једина је те врсте у Југо сла
в ији. Ми сами и зраl)у је мо црте
же и " ф ортрук ераје" за руч не
радо ве. Мој з ан ат тзв. занатско
уметн ичко црта ње са стоји се из
три
посла :
с1шцир а ња,
и зраде
цртеж а и фортр уковања . Међу
т и ы у ф абри кама се та три посла
11
:., • ,
нада се )'\iP '
.~.,:_ ~ б) де 11здваја.1 а
нз реа,1но1 ·~ 1 . Ь ~ н уз1нзала на
не4осrнжан 11је ' ' ~ т,
него
када
постане
ну.
постоје наро чите з анатско -у мет
он се м ора прет
ходно ослободи ти од траанuиона11-
бода да употр ебю1 све свој е и1.:
куство и машту". ал 11
с ка 111 е ње н ост н
врсту посла п о стоји
други чо
век. У Н е~ ачкој, Аустриј и. Ма
ђарској и Францус кој, та вр ста
зан ата необи чно се негује. 4ак
Да бн се зан ат подигао иа степен
саст авни Аео жи вота сва
ког човека.
каАа буде приступачна
и он11ма кој н својнм рукама nронз
во,Ј.е добр а
њу
н амењ ена э адово.ь а в а
најразлич итнјнк
треба,
почев
ОА
љу дскнх
по
материјалних АО
ест е тски х .
Познато ј е да нарочито жене, ка·
ко у селу тако
много смисл а
11
у граду, показују
н у куса за ручне
ни ч ке ш коле. {"Kunstgewerbe-Schu-
le")
" . Ув ек са м воле.1а цртање. Још
док сам била у грађ анској школ и
скренул а
са м н а себе
пажњу
про фесора.
Једном сам туше м
нацртала подер ану цокулу. То 31:
би о читав догађај ! Највиш е са м
волела геом етриско цртање".
." Када сам први пут до шд а н а
ча с ф игура.п ног цртања и vrлi:-
PIJ·
дове, и често своЈ11м рукотворинама
превазилазе машту н и нвенциј у нај
веh11 х естетичара. (П р им ер : н арод
ни веэ~вн кој и служе нао ку риози
тет н украс богато намештених са
.10на, чнј11 су тво рщ1 нз народа ано·
ним нн).
Дакако.
већи на т их жена
нема најосновннјнх појмова о ум ет
н ости, а
з на нн
м ожда
в е л 11ки
део
њих
не
п н с а п1.
Све то 11оказује колико Је оправ
дан покуш ај Ко.1ар •1евог Уннвtрэ н
rета да
ра,
1ног
-
отварањем течаја фн гу
црта ња
п ристу п ач н о м
бра нwама.
-
уч1 1 нн
р азним
умеп1ост
з анат с ки м
Непоср едни задатак те
чаја б н б ио усавршавање рад ника у
својој струu11. Ат1 овоме, као што
смо рекли, нужно 11р етходн: оспобо·
ђе ње
од
нал н11м
поr ч и њ е ностн
фор м ама,
инте л е ~; та
њнхов о
за
к о1ше1 щн
оспособљавање
...
11р и. ање
репроду :ювањ е,
у r нс ака
и
и зо ш тр а
вање моћи запа жања итд. Фи гурал-
П олак: акт
8
""""""""!"""."""
В. Бухта : акт
�.ЦUЈ ••~ ~.11~,.~ла са14 запре·
nаЈ!Ьева м зlSуЊева. Чиuн.110 мк
се .ца никца нећу имати сиело
С'/'В да прl!н~сеw то на хартиЈУ.
Једва сам се в~ахо одЈl}'Чила д<t
седне11 м покушам цртати. Ма .!.;,
п о мало сам се прн.11агодила. По
чела сам да правим прве потезе
и .што сам даље р аЈЈ,ила
ла сам са
-
радn·
већом вољом и же
љом да ре шим постављени про
б.11ем, да постигнем савршенствv
форие. Ипак све зависи од р ас
положења: некада
Жена
sa
раз боЈем
у
ми необично
XepueroaннL
...
.
CHНllU
иде од руке, а некада
У оствар ивању свога циља н11юrазии на .многобројне
тешко
hе ... У поч етку саи имала борбу
r. ~
Имам: жељу да се у свои заяа·
са оцем коме никада није ишлt~
ту усавршим . То ие је највише
у главу моја одлука,
нарочито
навело да се упишем на курс фи·
када је видео актове. "То није
за тебе", понављао је упорно,
лакше сналази.~а у послу, треба
rуралног цртања- Јер, да би се
да
научим
за пажати
ствари,
да
умем лако решавати форме,
и
најзад да обоrатии м ашту ... Јер
нн она није неисцрпни
извор,
ако се стали9 не освежава.
су радови у највеhем
чији
броју за
ступљени на изложби.
-
који су
на најпримитивнији начин спро-
ЖЕНА
Развитак опажања и третирз
ње проблема којн стоје у неп:>
средној вези са л:-~ковнои ущт
нош l\у, убрзава процес ииш 1ы:
ња и сазнања, а то зt1а <1н
ку.~турно-просветном
Мануелним
потр ебно
поди ·
рада
Hil
n11ану.
радницима
НИЈ е
подизати дух и во.гоу
за овај рад. Јер они раде са 1:1е·
"Течај фиrуралног цртања има
за иаиуелне раднике
тичног и ЧИСТО ку.1турни ЗНЭЧ<IЈ.
зање једно г стварног
Најзад, да наведемо мишљење
једног иолерскоr радника
водили своје мис11и ка новим об
лицима, бе.1ежеhи њихов напре
. дак на хартији - поред прак
лико м
жељом
да
могуtшо сти остваре
у граннца~1 а
оно
шrо
виде".
ЊЕНО ТЕЛО
и
Жена је данас преоптерећена,
и у с.1ужби, жену која не распо ·
па и њено тело страда под тере-
ла же неки м нарочитим "секс- епи·
том ~шогобројних и разноликих
док се једног дана нисам уписа
ла, а да га нисам за то ни питеt·
ла. Хтела саи по сваку цену дii
искористим постојеће могућно
сти н развијем своју способност.
Дуго сэ,и тражила посао
који
ангажује не само руке него и
и најзад сам га нашлС1.
Мој посао преко· дана који радим
осам и по сати и
llfiOгo
пажње,
nрезања,
који
захтева
стрпљења
прип.ичко
ие
и
нџ
заиара.
Томе треба додати јо щ два сата
фвrуралног цртања."
диктатури мушког укуса , постале
ног делокруга. Она мора да испу ·
пота не зависи од детаља и сит·
њава свој пози в жене и мајке, а
них ефеката, ве ћ се одражава у
истовремено да самостално зара-
читавом држању и кретању чове·
њеног знатно прош иреног живот·
Зора Дедuнн: портрет
иозак,
лом" . Жене су се подвргле овој
задатака, који настају у оквиру
Али 011v
~ује за живот,
да води
куhан-
несИrурне и мало с весне да ле·
ковом. Из тог прецењинања му·
ство, и при томе да остане и н-
шког
своие мужу о~апа друг и при·
телесног саврш енства, к оје се по ·
јатељ.
стиже телесно
телектуално на висини,
да
би
Биолошка функциј а жене ca~ta
сексуално-естетског
суда
жене су створи.11е идеал једног
и
психич ки
нез·
дравим начином жнвота, не во·
је по себи узрок да жен а брже
дећи рачуна о потребама
п рофесионална преоптереhеност
исцрпљује снагу и с&еЖину же-
Преморена, и уцвала, n ренапе ·
та , немирна и нервозн а, уз лоше
не пре времена. Страх да неће
бити дорасла сви м овн и разним
функцион исање њених органа,
жена грчевито тражи п о11оћ }'
ф изичким
стари од мушкарца. Осим тога,
ceol'a
тела и његовим м оrуliиостима.
и душевним теретима
различитим вештачким сретстви·
напротив, делује као одмор ПО·
често пута убрзава овај процес.
м а, да споља и изнутра унесе о·
сле
И она се плаши тога. Узрок пре-
нет склад и ред, Неправилно по·
Оно пружа
тераном с.траху жене од старења
ступ.ање са њеним телом изазва·
око што мој занат не ио.же д11
u npyp. а то је: слобода у р1:
и њене очајне борбе за послед·
њи остатак женске привлачности,
ло је последице, које су веома че
сте. Ноге су јој спљоштене услед
последЈ:Ье
ие
не
иоuотоног
заиара
толик о.
и неинтер.есант
IЮТ дне.вuог посла.
шааању з.аЈЏtТКа, промена објек·
та Ј1 ве.пхо интересовање за саи
р.Д. -.('Јnхи tlY1' опри-јеи...нешw
llOВOI Оацн -решени npoбlleи
apnctaw за vене яогађајr
.11еж.и и у начину како мушкарац
неправи.1ног оптерећења
још и данас просУ,ђује вредност
хигнјt!н ске обуће, трбух избочен
-жеке..Јw,-и данас,
иожд& . још
и опуштен због неуредне и сл а
пре, већина иуwкара-
бе фун кције пробавног и полног
више
1:1ero
и не
ца ое признаје. и ие цени·, иакарап ара'та, седалица тешка и дебе·
9
�како том приликом
задржав 11те
дах све док крв не навали у гл а
ву због напињања. Претставите
себи како код ходања стискате
бедра, како дижете рамена када
хоhете да извадите
нешто
из
ор м а н а,
како притиску јете руке
уз тело када вам је хладно. Је
дан доктор у својој књизи о кул
тури тела жена каже: "Жене седе
у трамвај има, . као да морају му
скулама
седа.пице
кочити кола" .
Има .'Ьуди који су увек у жур
би, који су уве к згрчени, немир
ни и несп особни да се стварно
одм арају, да сваку
уко чен ост,
сваку
he
стегу тела уклоне.
Жене
често и на гимнастичком часу
у сваки корак, у сваку кретњу у
ложити
сув и ше
шиhне снаге .
живчане
и
ми
Оне мисле да ис
правно не вежбају ако притом н е
дахћу и не п оцрве не од напора.
Ове жене треба да науче пра
ву меру; оне треба да науче да
се
владање
телом и сувереност
уопште неhе постићи примењи ва
њем сиде, него еластичн оы сп ре
мом. Па
тако
he
једноставним
гимна стичкиы вежбама
научити
технику, која се заједно сз пси
хичким деловање м м оже пренети
и приыенити на цело животно др
жање.
На
другом месту треба да на
уче напињати мишиће. Хигијен
ска вредн ост и сп рав ног напи ња
ња, "енергизирања",
напетости
ми шиhа иноrо је познатија него
ла због пре~1ногог седења, боко
ви се нишу због не правилног ко
рачања; слабост мишића а и пси
хички разлози
грбава,
створили
округла
леђа
су јој
и у пал и
грудни кош. а запуштање муску
латуре
pyt<y
рокова1ю
и надлактице проуз
је
пљоснати
рељеф
важност попуштања мишића. Она
Како може гимнастика са сво
је стране помоћи жени у овој
борби са њеним органски ы сла
бостима
11 захте ви ма
живота,
llрави раз.1ози прераног про
штетна
за
хармоничан
ву у градовима, к оје имају мо-
зване "млитаве типове " .
Ствар
је само финог гимнастичког осе
1·уhности да проводе
ћања пронаhи између две крај
Мало је жена данас, а погото
у сваком
-
ности
вот: доста спорта, покрета и од
максима лне
мора на чистом
смо
бодној природи.
напред
спомену.1и,
nреопте
реl'iеност и нездрави ус.r~ови рада,
.1еже изван делокруга
гимнасти
цирања. Тај гимнастички рад мо
же једино да буде профилакса, предухитрити
-
п о пр ављати настаЈЈе
и
наиме
многострукост
може
модерним
људ има
да
доне
-
скоро
и
праву
музикал ну
дина мичких
раз
лика , којој се дивимо у кретњама
ведиких у м етница у п.1есу, и ле
пих
оште
на једностра н и непокретан
у нутрини смер, циљ за кретњу и
штетне
ка слабост жене ус,1ед њеног би
позива
презапос.~е ним
м еру,
млохавости
напетости
кле надомести рационалну физи
'IКУ негу, нарочито они ма
које
специфичност посла
приси:ьава
по сдедице. Верујс::мо, да фактич
о.1ошког
Гюшастика
ваздуху и у сло·
између
леч и
разна
ћења, ил и пак к оректура
бити
развитак
uслог тела. То је м етода за тако
средине и околине?
падања жене и њеног те.1а, које
ти и
скудатуре, која пре може
погледу здрав и хигијенски жи
гру дн.
може
је једно време била прецењивана
у обожавању т. зв. атлетске му
nревел иког
чин
на
Гимнастика мора нре свеrа да
рац ионад но
распо.1аже својо~~ снагом, да
је
с.1ободи .
Ван
рати ове млохаве типове, дати им
напетост,
живота.
научи жену како да
животиња у
граница је могуhности акт ивизи
држање
јер њихово
~оже
им ати
мл итаво
разних
уз
рока: коституција, животне при
.шке,
развитак
у
раном
детињ
трошења снаге којн изискује њен
н ауч и како да и сти ис1<и миру је.
приватни и социјални живот, не
Гимнастика )Юра да је на овФ1
могућности пружити им
)\Ора
или
подручју физи чке културе упути
љај угодности услед снаге и си
потпуног с.1ома. Снага жене мо
како треба да ради са исправно м
употребом своје енергије.
гурности, који осећамо после ги
Поо1 атрајте једном приликом,
давања тешкоћа, пружити им до·
жи вљај не као замену него као
побуду за истинску активност.
же
и
водити
да
до делиь1ичног
расте
упоредо
са
ве.1и
чином њене задаће, те да захте
ви живота буду потстрек за по
јачани рад.
10
шта све не учините са својим
трбухом, леђима, па и устима, и
ству, болест. Али је у грани цама
мнастичког
напора,
дож и в
noc,1e
свла
�и ~У јна >&.:на нс може ·и : не треба
пу помоll.и ће вреиенщ1, да по
он
да има изглед нежне жене деча
степено пренесе и у свој сваки
механич
чког типа. Оиа се не може оде·
ким, физиолошким а тиме и пси
дањи живот онај иир, р ед и ра ·
вати и кретати као ова последња
ционалност, што их је доживела
а да не деЈ1ује .11ажно и гротескно.
на своме те.11у. Примениће и на
Њено тело има други карактер
па треба да ииа и други изражај ,
који ()м-овара њеном биhу. Она
ће тада престати да имитира
стю1, f<ојн је често управо проти
ван њеном биhу,
и самосвесно
осталим подручјим а свога живо
Временом ће се жена научити
уз
гиинастнчки
оснива
на
холошким
рад, .ако
исправним
принципима,
се
да
влада свој им телом. Жена
познати исправне
теже,
откри.ти
односе
опет
he
у
равно
.
~ с~оме телу за
коне механи ке т. Ј . . оптереhења
и покр.ета.
Оптерећене
делове
тела расТеретmи, млитаве осве-
ће увидети колико ће се боље
та сазнање о могу hностима пове
ћања своје снаге и о граница ма
е.11астиэитета
своје
енергије, па
ће бити ви ше дорасЈ1а свнм сво
јим тешким и великим зэдаl\ама.
Јер
-
сваки успех у савлађи ·
осећати , колико ће бити леп а, ка·
да своју праву личност и у сво
јој телесној појави п озна, при
вању тешкоћа и победа запрека
јаче делују него свака појава
случајне и не заслужене 1'е11есне
зна и афирми ра.
и душевне лепоте
Али
-
најважн ије је ово: Ин
тензиван рад жене иа њеном те·
тост и
и.qн
дарови
...
Ина Шварц
Жена кочи} аш
жкти и -учврстити, и тако изнова
научити природан ход и слобод·
·но кретање.
Ослобођени
од
неједнаког
притиска и живљом
циркулаци
јом крви, освежени органи, боље
tie р адити и дуже ће остати у ак
цији, а 'биолошко старење усл~д
касније.
тога наступиће знатно
Жена
tie,
касније, проникнувшн
у бит свога тела и његових по:
треба сама подврћи критици с~ОЈ
начин живота на свим подручЈ И·
.ма .. Она ће показати веhе разу·
мевање за р~щионалну и хигијен
ску исхрану,
за "функцw он алну
козметику" уместо
примитивно~
спољашњег у.11епшавања . ОсећаЈ
младости, снаге и свежине де.110·
.
ваће на све органе, дакле на чи
таво физичко и душ.евно стање
жене. t;Ia тај начни 03ачана са~.ю·
свест одржава се поноао у др·
жању.
Можда
he жена захваљујући
овом осећању задовољства и све
жине, које јој даје
здраве
при родне ритиизиране
и
п~жрете,
почети· да исправља и свој доса
А8ЊИ идеаЈI женске лепоте. По·
мириће се са властитим
телом .
То значи ~а ће увидети да има
безброј типова тепа, те да може
бити пеп·а а .-а баш у свему не
о.-rовара последњем моментал·
иом модном типу. Пре свега тре·
ба да уклони 1рагове неисправ·
воr начина ЖИ11ота1 лоше вавихе
ве.хар11ОRМЧЈЮГ t:рет~а, јер че·
сто само оно унаказује. -еву и
'ЦЈНИ је,. З8ВС'1'8, py?QOK.
Да би жена познаЈtа свој ти~ ,
мора открити свој стил, коЈ и
кре-nьаwа и ~ржањеw ОАговара
t:a.иw њен.им особинама. Кi;Јwчата
••
�КАКО ЖИВЕ ЖЕНЕ НА
зетка, прешл и у хришћанство. На
Тонга Острвим а налази се и дан·
дањи титуларно п лемсrво, чији су
феуди ДОШ.ЈИ под удар потпуно
сп р оведене аграрне реформе. Сва·
ки живи од зе мље коју обрађу·
је. Острвљанин не служи. Мушка·
ра ц кад наврши 16 година, неудата
жена ил и у дов ица добијају најма·
ње оса м јутара земље од државе,
к оју су обавезни да обрађују. За
коном је прописа н број ко косових
стабала које м ора эасадити сваки
на сво ме земљишту, а то је мно го
више него што и зноси потреба је·
дне породице, јер пореза ес мора
платити Британ ској Им перији ...
перу руке, и то прање
руку
,,
и~1а
скоро фориу верског обреда. Брига
о народном здрављу законом је ре·
гулнсана. Н ароч ити контролни ор
гани обилазе недељно све куhе н
воде рачуна о чистоћи соба, кухи
ња, остава- и захода. Предвиђенt" су
казне за онога, који простор око
своје куће не држи у
примерном
реду.
Тако је то и у престо ници
Нукуалофа и у најудаљен ијеи селу.
Стога су природно на острву зара·
зне бопесrи та ко ретка појава. Ле·
кари~1а, који су сви од државе п.1а·
!\е н и, у ствари није првенствена д}'·
жност да .1ече бо"1ест, него
да
Клима иа острвииа је тропск а са
је
...,
че стим кишама и пов ремени •1 х лад·
ним ве"рови м а. Ве гетација ј е веоыа
ни испод Екватора у Тихо м Океану,
бу ј н а. 1:5оћа и поврћа и м11 преко це
ле годи не, кукуруза има у иэоби·
љу, жито не успева због велике
вруhнне . Хпеб месе од неког плода
с.11 ичног нашем кромпиру . Главна
ни је храна ип ак кокосов орах и
бана на.
Н а Тонги неиа бескућника, стан
бе но се питање ту решава лако. Ма·
ло труда и изло вештине па од бам·
бусове трске и л и шћа од пал ме ство
и 0 110 стоје под протекторато~1 Бри·
ри
танске Њmерије.
рање
Jll J(OЛCKt
девојке
113
11а тол н•1 к ог
завода
llpe
годину и
нешто више дан а
врати"а се наш а Београђанка, r·ђа
Вера Ми11 ер-Боби 1!, са
То11г1 или
Пријатељских острва, где
в е.1 1
Jt
про·
а ише од дванаест година.
20
Тоиrа острва се на.1аэе
Г· ђа Милер·Бобиl!
је одмах
сво~t повратку објавила
днев н и м
л истовима
степ е
у
у
по
нскии
вел ики\!
по·
тези~tа своје утиске са овоr плод
ног б.1агоr острва, а сада је
са р адници
оnш нрно
11awoj
причала
о
угодно
и
склон и ште
за
за зашт11ту од киша
одма·
и ве ·
трова. Пошто се много п о.1аже и на
леп изглед тих куhи ца, зидове та·
пеци рају савитљивом, танком а.пн
непр озрачном иатеријом, коју до ·
.бијају од коре једног дрвета, исти·
на на врло иучан начи н, израђено
руком, јер осим својих
жен н са Тонга Острва.
Тонга Острвим а, има
се
примитив ·
них алата не служе се благодетним
их
преко
изумима
м одерне техник е.
и напредно зако11одnвство. Станов
Хиг ијена је на Тонr и на завид·
но високом нивоу. Свако вече се
купају сви чланови породице . Ка
рактеристично је за схватање Остр·
ници су ви сок и, ра звијени, здрав и .
Боја њи хове коже је крео.1, коса и
веhа увреда ако се
три стотине, влада краљиц а Са11оте,
веома културна жена, којој острв·
љан и 11мају да зах вале за модерно
оч и су им црни . Под утицајем Ен ·
r.'Уеске Острвља ни су. скоро без изу·
вљана о чистоћ и в ећ и то да је нај·
неком
каже:
"Мо хе'' што значи "с паваш прљав'· .
Једу рука~1а, али пре и после јела
спрече. Ако се у некој кући р азбо·
ли један члан породице а укуhан ~
то не пријаве, бивају строго каж ·
њени. На тај начин успешно се суз·
б и јају празн оверице и надрилека р·
ство.
У опште м плану просвећивања.
жена је потпуно изједначена са му·
шкарцем. Основн а н астава је под
теретом казне обавезна .
Неп исме·
них на Тонги нема. Н а Тонги уро ·
ђеници не мај у прилике
да стек н у
вишу наобраэбу,
појединци
зато
иду у в еhе градове Новог Зеланда
иnи Аустралије ради да.ъег ш коло·
вања, али редак ј е случај да отац
пусти свог с и на а иарочитц ћерку
у далеку ту ђину. Зато је природно
да се у државној
осећа оскудица
урођеника,
положајима
управи
-
и зато на
одговорним
има ј ош
увек мн ого
Енглеза.
Жена у јавн ој служби
видети једино
Дtо насеља
стално
интелектуалаца
·телефони скиња,
у
може
престоници
се
као
дакти .юграфкиња
�1АТЕЉСК/IМ ОСТРВИМА''
м;ж хао aowohвo ~ у санитар
ним уставоаама.
А.11 н Аа жена на Тон гн н иј е још
напустНАа kућу, има свој нарочити
психолошки рамог.
Жене
су
на
Тонгн не саио п оштоване од му
шкараца, него су у п раво м см ислу
речи размажене. Жена је у кући го
сподар, она води о свему-, чак н о
новцу,
ил и
ци
рачуна
браћ а
и
мужеви,
~лушају
сврша вају
све
је.
си н ови
Мушкар
теже
п оспо
ве. Жена је у главном запослена
око деце. Жена је као м ај ка просто
обожавана. На х нгнјен скн живот
"рудне жене нарочито се пази. Она
Младе девој ке углавном се баве
руч ним радом,
свака себи спрема
покућанство, чаршаве н простирку,
што Ј:>е кад се уда поне'lн са собои .
Девој ке н и11аде жене п ри раду
увек певају, глас нм је Ј1еп н ва н ·
редно су иузн капне.
Воле забаве:
игран ке, слободно општење са м.~а·
днћнма нико им не брани . Када де·
војка наврш и 15--17 годи на удаје
се за младића
кога је
заволела .
Вен ча ње се обавља прво пред су
дом а после у цркви.
Госпођа Ми ·
.'Је~Бобиh каже да за време ти х
12 година, које је она провела међу
Тонганцима, никад није чула ни за
једак случај развода брака . Често
брачници н ису венча ни, али ни он и
њихова
обично многоброј н а
ни
деца, нису ни шта
ма1t1е
цењени
од
оних, чији је брак санкционисала
црква. Ту се не прави никаква раз·
лика, и а да црква п ропа гира r.'lеди·
ште да је тр.ајна срећа обезбеђена
са ио Божјии бЈЈЗГОСЈ\ово м.
не о храни.
Краљица СаЈtота је са негодова·
њеи
посматрала и
сувише
децу и наизмен ично по јеАН:Ј tix
надэнрава , док се ј една .1ругз бр.н ·
комотан
жнвот жене,
као и сразмере које
узима обожава ње жена од ст ра не
мушкараца, па је доwпа до зак.ъуч·
ка, да нерад ие води н и чем добром .
Морал се мора одржати радом · и
одговорношћу. Стога је донела за
Пошто су жене услеАе .'13 и зраде
више тканина н его ш то им је за
куhу потребн о, оне то заједн о
кокосовим
ни
opaxo•i,
.::<1
којн им ј е гл ав
експортн н артикап,
извозе
и на
1'Оие лепо зараде.
Са порастом б.1агостања п остале
су веће и њихове потребе, 11 с ве
кон, да се у сваком месту оснују
женска друштва, која је она назва ·
више се виђа на место сукњице од
па "Каутаха фефине". Сваког дана
женам а
састају се жене код једне од чnа·
ница друштва . Од раног јутра па
до увече жене ткају НАИ спремају
простирке н тапете. Али да би се
:а време трудноће неh е носи т и · н и ·
uта тесно на себи, н hи he ради што
нгурнијег хода сам о боса. Пр е по ·
юђаја често ће муж сазидати нову
:yt.y, где ће се жена на н овии, за
у сврху спрем љеним ткан инама
од
,ике на поду п ородити , а п оред ње
стварно
радило, а
не
да
се ти
са
не
готових
тка нина
где се онда предата количи н а раз
напу·
иужу да
адн то је спремање горког нап ит·
а "каве" (не наша каф а) н спрема·
.е дувана, кој н је неко љуто 11нш ·
е доста крупно сецкано н увијено
танке uстове ба н ане.
На пољу раде у главном мушкар ·
н , жене ми помажу саио ако не иа·
у ситне деце.
За в реме
вепнккх
ољскнх пОСЈ1ова жене ипак морају
а ие да спремају свој е куhе и да
отове јела .
пољопривредних
машина н теретних аутомобила. А
о добрим путевим а
брине се
др
би оскоп,
количину
предати једној државној установи,
муж обавља куhне по·
не препуш та
повику модерних
весну
пове , кува, пере нтд. Једи но што
<ена н икад
домаhа радиност дозвољава и ку ·
најоми љенија забава Тонганаца је
ово посело донесу увек
више цело то време
на љихови м ыуже
Ос им одела повећана
ку за оговарање или забаву, с в а ко
дру штво мора на крају године из
1а порођај у 6опинцу. П осле поро·
,аја мпада мајка не ради ни ш тв,
uта кућу;
него и
ви иа и деци.
жава.
дели на равноправне делове међу
члан ице каутаха фефине. Жене на
uта
европ ско одепо не само н а
станци изр оде сам о у згодну п рили·
,е се наћи спремна бабица. У по·
ледње време све чешhе иду жене
,јЈнке,
Cnpeмllbl ,.UИ
Гора наnЈ1тu
llJIJt
~ у CIU O
,lo6L
Cnptмajy
дt10J11t.
и
своју
Осим честих и весеЈЈих
игранкr1,
где се одлази са женом,
често и са децом .
Тонганкнња нарочито
радо чита ,
само сем бибпије њој ј е друга лек·
тира такорећи неприступачна, а он а
ту оскудицу ј ако осећа.
�Иэ п едаго г иј е
Смемо ли тући децу?
Батине играју велику улогу у
васпитању већине деце.
ДанС1·
шње п росечно дете једва може
да замис.1н како би изгледало
без батина. Батине су важни део
Главно осећањ~ приликом самог
нн
батинања је осеkање страха. Оно
могу се
чини да се батине урезују дуОо·
ња,
ко у душу детета и памте се ду·
глави,
го и са великом тачношћу. Врло
друге нежељене последице.
њихове
често
мисли
и
живота,
а врло
можете чути
да
говоре о
често остављају кобне последи·
батинама и кажу: "То сам тако
це
упамтио да нећу скоро забора·
и за цео живот.
Децу туку родитељи, учите
.ъи, мајстори и сви они који би
те животе требали да формир".
ју и спрем е за корисне чланове
друштвене заједнице.
У
питању
школ а
и
телесне
казне
су
потпуно
родитељи
с".
гласни. Родитељско кажњавање
подржава
и
вити " или "У животу неhу заоо
равити те часове" или "Страх ме
је гуш ио", "Обузем ме је гроз
ница од страха" .
зивају чине да деца памте своје
детињство као времена највећих
Код већине деце телесна
само закок<'давство
Јаким ударцнА1 а
изазвати разна запаље·
потреси
мозга,
бодови
у
глувоћа
нес.вестице;
н
Један учите~ је ј~даред изь·
звао
епилептични
ученика
свим
1\апад
ударивши
лака
му
шамара.
код
два
са
Дечак
је
имао диспозиције за епилепсију
(падавицу). Важно је то да ва1:·
питач
Батине и страх које Qне ИЭёt·
мука.
случајеви.
не може знати да ли дс·
те има неке д и спозиције или не
Телесна казна различито де·
иа свако дете. Г.fосдедице
J e
tyj
батина се не могу уопштити
и
казати да су о не увек исте. Врло
које у родитељско праве. васпи
често последице·
батина
имају·
тања хкључује и право кажња
трајно дејство, nрО!lлаче се кро::.
вања.
цео живот
Како сами
тврде,
родитељ11,
мајстор и и васпитачи, гл авни им
је циљ да дете тучом поправе и
да га натерају на кајање. Већи
утученост,
на старијих говори: "Батина је
себе,
и з раја изашла " . Она је неоп
ходна. Она је најбоље васп итно
моубистава у свету. Често, пак,
велика застрашеност води новим
казнама. Пример малих шеrрт11
који из застрашено сти постају
збуњиви, неспретни и често СС1·
го веће зло, но што доприносе
свим без кривице
поправљању и покајању детета
које је згреш и ло. А у они м слу
глед
изгледа
да
први
се дете
Телесна казна не показује У·
век своје дејство одмах. Некад·
се њени трагови не јављају у
детињству већ тек много доцни
посл~
батина поправило, не треба за
боравити да је то, у већини СЈ!}'·
чај ева, само тренутно дејство
под утицајем
страха
од
кој и
туку,
батинама
револт према себи. Код детета
се јавља
ност,
раздраженост,
пркос,
мржња
и
огорЧt:·
жеља
Зi:I
осветом, а све ово најчешће се
окреће против онога кој и тучt:.
Тако на ступа удаљавање и оту·
ђивање 11змеђу детета и васЛh·
тача, које се тешко да noпpii·
ви ти.
Какво је дејство, последице
батинања? Треба ли то дејство
жедети иди не? Да ли је у инте·
ресу
саме
деце
и
целок~лног
друштва? То су питања коЈа С>и
васпитачи и одрасли требали се·
би Да поставе пре но што подп
гну руку на нејако дете.
5airИ1ie стварају у дечији м ду·
шама
14
праву
пустош и
је у животу. Тежња за влашћу,
јогунаство и још велики број
поно;.·
изазивају
.панику.
добијају ба·
тине.
лu
них батина. Насупрот томе, они
trecpeha.
се код деце и жеља за смрћу. у.
деhемо да батине стварају мно
на
самог
мање вредности
жасне су статистике дечијих с;с·
Међутим ако проучимо то пи
тање, ако
дубље посматрамо
децу која су много тучена, ви·
нам
nu1·цењивање
осеhање
Из велике застрашености јавља
средство, то је увек било и увек
би ти, јер се без ње са децом
не м оже изићи на крај.
где
младост.
које доводе до других
ILe
чајевима
ил и
Од трајни,, пос.11едrща за жи
вот, ЛОСЛt'.ДИI ~(· •НI.;, . р~ !1 емо на
сваком корак у t) . .>ап.1ашеност,
других и зопач ености ј ављају с~
казна није једина околно ст кој<
мути њихов живот, батине често
постају основни
тон
њиховог
када дете одр1;1сте.
живота и стално утичу на њихu·
хладнокрвно да
во ра сположење. Код многе
деце
то
види
и
на
самом
ct:
ли~v
Ч есто то можемо опазити на л ~••
цу шкодске деце, деце која про
дају цвеће на улици, која нас Ч с·
кају пред биоскопю1а итд. Врло
Један дечко ко ј и је невино ту
чен прича: После тога почео ca~i
лажем
све:
оца,
мајку, учитеља и све друге Дру
ги дечак каже: "Поред тога што
сам
ста.1но
мислио
на
освету
учитељу бно
сам
зловољан и
према школски м друговима ". А
један одраСЈЈн прича ово: "Кад
је често страх од батина код дt:·
сад
це тако велики да нека не осе11:
да се борим да би се одвикао су·
одмах бо.1 од батина.
То је
зато што је услед
претераног
ровости п рема слабијим'!.
страха умањен
rуу окорели м злоч инцим а
рад
нерава
да бол не допире ни до
такu
мозга
ни до свести детиње већ се доц
није јавља као реакција.
При телесном кажњавању де·
це јављају се врло често несрећ·
завршио
школу
морао
сам
Не треба заборавити да је ме
један
од узрока често батињање у де·
тињству.
Телесна казна има такође вџ·
ло велики уцщај
на
развитак
сексуалног живота детета. Прво
�ради тога што убрзава сексуал.
но сазревање,
а .цруго
што
се
иоже прави ток сехс живота нз.
Мис Европа. ша.ље свој осмех ."
На досадашњим конкурсима за-лепо
опачитн.
Убрзавање секс. сазревања, у·
спед
те11есне
казне,
код
иноге
деце, а нарочито код оне са сл 11 •
бим нервним системом јавља се
отуда. што ударци
често изази·
вају полн и нагон. Полни нагон
се јавља услед тога што је деv
тепа, по коме се обично највише
туче, повезан са полни и органи ·
ма и стии нервни м везама, и по
вишена навала крви, изазвана у·
дарци ма, делује на суседне пол·
не органе.
Други ва жан м оменат за из~·
зивање
полног нагона
код деце
је стр ах: и стрепњ а због ударць
било по ком е делу тела.
ту биране су 11епе деwјке да "penpe·
зентују" св.оју земљу, а эатни да нх
прошетају преко
ue.1e
штих иенажера. После
изазван батинама доводи до са
ыозадовољења-онаније.
рављене, јер нису пружа,1е ништа што
бн заслуживало неку пажњу.
д.,н овогодишња инс Евроnа нelle бн·
ти заборављена. Јер, 011а нос је нэне·
надн11а једним 11епн~1 спонтанни г естом,
само посматрање батина постаје
оп асно по дете, јер изазива код
деце уживање . На п р. када уч и·
тељ туче ученика или мајка мл11-
ђеr брата ил и сестру код детета
се јавља задовољство на сексу·
Оиа неће да
напусти
мам само свој ос~1ех; н ја
hy нм ra
дати."
Плеиеннr и леп nок11011! Један осиех
кој11 се оружа да б11 кз.азвао радост,
који инје ФОrоrеннчаи, нн фабркко
ван, нн дат под најам за рек.1аиу па·
за зубе. Драговољан осмех нежне
девојке. која нема ништа др)'го н која
c-re
га носи својој отаџбини.
којим је међу сва ова nрнтворства н
11аж
земљу.
своје сунаwдннке. да се забав.ъа док
су они забринутн н док пате. "Ја н·
турн~Је
је љупко ННШТЭВИ.!О н бнва11е э~()о·
Помоl 1110aNcкoi д~ци
унела најшариантн11ју ствар ност.
Ове rоднне за мис Европу изабрана
је мис Шпанија, млада Катало1iка
ван нарочити
"која се не бави полнтико11 ".
одбОI) эа помоll же11ама н децн у ,1е·
11эјавнла је да
ова
ke
ьмада
девојка
Париз, 17 новембра. Овде је осно·
Међународн и
женски
енчарској Шпанији .
се вратити у Ката·
(По11нтика)
.1оннју. Шта? Нн иэпаrања на позор·
хзљнне ю
Југос11овенски 1.!рвснн крст повео Је
салона.~ нн ципеле од фирме" нн чз·
према од.11уци Лнrе 1.!рвено r крста, ак·
ра пе нз радње.. ни
цију за прикупљање npи.tora ~· оде.1у
ннцаwа, нн
Дешавало се доста често да 1t
своје
оне су се сасвн11 просто враhа11е у сво·
Интервјуисана,
.Прерани полни нагон код де11·~
Европе· до. Аме·
рике, на највеhу корнет неколико В< ·
њену
ва п.tажаиа, нн
уговору, нн
nуrовања. ни сан о
жеља за Хо.11ивудом?
-
Мш: Шпанија, крунисана за мис Европу,
не.
одр11че се своје
Bpaha
крхке
в.1 адае11·
се. куllн. И она каже заш то.
Сасвим nросто Гра~анскн рат раздире
и
новцу за шпанску децу, к оју је за·
десила
тешка
мо.1 и да се са
судбина.
прилозима
Uрвени
n ожур 1! .
крст
д~
зима не би затек.13 шпанску деuу Ot>
топлог одела.
алној бази.
Оси м опасности за децу бати·
не претстављају опасност и
за
онога који туче. Утврђено је да
ty м ноги батинашки педагози
Продавачица воћа
постапи садисти и да су децу rу
кди ради свог сексуа.
1. ужи вања .
И поред ових: ужасних посд1.:·
дица телесне казне, оиа и данас
постоји и много се прнм ењу;е.
Одрасли покушавају да батина·
ма
стекну
ауторитет
код
дец~.
Они хоће да утерају дисциплину
страхом.
Батине носе у својој би тности
карактер
силе и
не
одrовара3у
никако физичким и социјалним
потребама.
На суп рот таквом
васпитању
мн
морамо да тражнио једио
друго
васпитање,
ослобође но
сваке
п ринуде,
ауторитета
и
Hcs·
сиља. То васпитање мора да и:s·
м ен и однос између васпитача
"
васп и таник а, они морају да по·
стан у са радници. Ново васпита·
ње мора да се заснује н а позна·
вању потреба и жеља деце чији
се проблеми, интереси и идеали
не смеју превидети , јер су они
везани за живот одраслих и за
живот целокупног друштва . Са·
мо
таквиw васпитањем
створи·
ћеwо активне и корисне чланове
заједнице, зато се морамо борк·
тн против батина, а аа бољи н
чомчиији живот наше деце.
15
�Болничарка је дошла са дивн~'~t
бебом у наручју, спустила је на
Њено дете
њене груди и казала: "Ево јед:1а
" ..........................................
беба за вас. Хоћете ли. да по~u ·
јите дете? "
Ох, како не бшс
-
хтела! Радосна, Јања
али родити
цељама и викале : Госпођо! го
спођо! Јања није волела ову ту1,у, непријатну реч.
Четири сата хода! Не , она ни
није м ог.1а никако. По друг и п ут
је могла тако да лежи у кревt·
јој је сада дошло вре~1е да
ту над није ноћ. Четири сата ко·
Јања, жена Саве циглара, це·
дог је живота носила те шке Т\:·
рете , пр а.1а , прост ирала и
ла
се свакојако,
-
мучи ·
и:s·
рак по корак! На бескрајном У·
ба ци те шки плод из свога тела,
самљеном друму ! Кроз мрак! Ка·
сно .У но ћ Јања стиже до куhе.
а.1 и и ово се рођење несрећно
завршило. А ево како је било:
До болнице у
да се пешачи
"Да нам је бар мало ближе",
помисли овога пута. Али Сава,
граду имало Је
дуго: три сата по
меканој као гу ма земљи , а сат
њен муж,
п о тврдој калдрми. Четири п ута
прешле
иш .~а ј е Јања тим путем, три пу·
кућа, био
преко
цигле
ч ијих су ле1)11
читавих
великих
је становник насеља,
кьје се улогорило на блатњавим
та љуљајућ и дете у колевци ут
пољим а, где је· земља најјефти
нија, где се не n11aha за воду ни
робе, а четврти пут га више НИЈе
било у њој. Кад је Јања тако
издалека дошЈ1а у болницу но·
~а одношење ђубрета .
Сви су
живели од града, али нико није
сећи завежљај под пазухом, рс·
могао да живи у њеиу. Свако Је
~<оше јој: "Лез ите, го сп ођо! Ово
је ваш креuет". Јања се веома
за ч уди томе јер још никада по
лепио своју колибицу како је
боље умео, али ретко је ко на·
дану није .11сжала у кревету, ал и
предовао да је могао да се от·
сели на периферију града.
како није умела добро да одго
леж1.:.
Идућег дана Јања с дететом у
Цео јс дан Јања стрпљив о лежа·
,,а и чека ла свој час. Ва здух у
соби је био густ од јаког мири·
корача друмом за град. Сад веr.
вори
људима,
свуче
се
и
гнезду
утробе и по треhи
лут
са и те ш1<0 ес у дисао . Кревет ЈУ
не мисли о детињој главици на
јастучиt1у, ни о својој једној ко·
је
зи
об авио
несн осно м
тоn.'lином.
и
њ еном
ма сном
млеку, ни
о
Предвече, Јања изгуби с~р пље·
ње. Брзо се обуче, изиђ е у ход·
ник и ка д не угледа болни~ар·
ку, оде из болнице. Журил а је,
Сави, сво ме мужу. Ј:lемоћно Је
пливала тим бескрајним, сјајним
јер су м ожда већ трч але за њом
била храброст и пркосила, нато:·
болничарке у вел иким белим
ко рибља леђа на сунцу, друмом,
про падала је и издизал а се, гу
зала се и презнојавала од муке.
1<1.:·
У болници је већ није тиштаu
и
пажљиво
положила
је нежно
nрихватю1а
малу
главу,
дете
и
на
CBOJt:
велике груди. Дете је нашло си:.:у
и држећи се обема ручицама за
њу, же;.цно је аило. Јања је no·
сматрала зачуђено и радосно. У
подне она је веh ч екала на "сво
ју " бебу, а кад је болничарка
дошла · да је однесе, Јања жалu·
сно рече: "Ох, све ми се чини
да је моје" - "А и боље би . би·
ло да је ваше" одговори љуОа·
зно боЈiничарка. Ето, ви можете
дивно да :цо јите а немате ко1·а,
а њена мајка нема млека за дво
је". Мајка која је родила д11е.
бебе, пуна је захвалности и ра·
дости препуштала Јањи да Jtu·
доји дете и њих две су се ускu·
ро потпуно спријатељиле. Јања
Је сада већ мисnила, бринула се
и повијала дете сасвим искрено
као да је то потпуно природна
ствар, а после четвртог дојења,
толико се била навикла да дџ·
жи дете у наручју, толико се би
ла срасла са њим, да већ и сама
11ије знала је ли њено дете или
није . Оно је сада стварно било
њено, тако га је она осеhала.
Кад избије један сат поподне,
соба оживи. Око четири креве
та п оседају мужеви, очев и, бра
ћа и сестре. Нико није дошао до
Јање. Она је слушала и поема·
траЈIЗ
како
комшиница
разгова
дова. Дете је секло и цепало сна·
ра са својоы породицом. То је
била мала, весела женица, која
је лако рађа.1а и била веома по·
жним
носна на свој богати пород. "А
ни опојни мирис, ни белина зи
покретима њено месо, де
те је хтело по сваку
..
да се роди.
цену већ
шта вели? Чуди ли се што их је
сило као оно први пут кад је
рађала: доктори· и бопничарк1.:
свладали су јс, одузели јој свест
двоје?" говорила је она сво~
ме човеку. То је био миран •ю
век, кога брига увек чики пама·
а
.10
је
ис пливала
све
јеси л и п ричао тетка Мици? Па
де·
кад
Онда се
из
мрака
тужним и ћутљивим .. Као и
с.ломљена, слабачка, пуна бола,
сви припрости људи није умеv
болничарка је села код ње и тн·
да се снађе у разним новим си
хим
туацијама и само је кратко од
јој
гласом,
м еканим
каu
мед, г оворила како је њено дс·
те било најлепше, и најјаче што
говорио
су
Држао је шешир са масним обt•·
доы на ко л~нима и с времена нз
време га обртао.
икада
тако
видели,
али
га
нису
м орало пропасти.
У соби породиље било је про·
1
леће. На пр озору је стајало мнu·
го свежег цвећа а поред постеље
дисале су мале китице. У соои
је било весе.~о. Мале бебе цвр
кутале
су
попу т
малих
птица,
свака својим нарочитим гласом.
Мајке су ослобођене
лежале,
мирно и свечано, и слушале но·
ви глас свога детета. Тада се Ја·
њи
догоди
нешто
врло
лепо.
на
женина
запиткива
ња: "Јес', казао са и, чуди се".
-
"А
шта
ради
ради
Ма·
р и ца?"
- "Переш ли јој ноге
вања?"
-
npe
спа
"Пере м " .
А како је Миле? Је ли га
прошла кијавица?
·- Прошла је, иде већ у школу .•
А Перица, да се није 011ет
потукао у авлији?
-
�-Није се поrухао од онда.
Сада прави ЈЈађе од папира.
А шта ради тета Дана ; ку
-
ва .ан вам ручак ?
Кува, кува. Сваки дан. Па
ето,
Ј(ОСТа је пара
потрошила
рече бојажљиво човек. Треба!\~
на м сада више .
-
Да, требаhе, замнс.1н се м~. .
Мој муж је сти
-
мо ~рво да га подојим. Време
му Jel -
Седе на ниски троно
жац, на мести дете и снажио га
11рнтиску себи.
Сава Је стајао
ненавикнут и гледао мајку с яе
~ето м . Одједн~м му доl)е јако
1ешко да сад ЈОШ и дете имају,
ла за~овољна же ница, која је вс·
село рђала.
куhу уредити, све 1\у стићи! Са
да Јања мора и дете јо ш послу
жити, да ће се морати одвQјитн
и з а то дете . Он брзо изаl)е у
лар, знате, рече окреhуhн се Ја.
двориште.
љи . А ево сада имамо петоро
деце. Ја их све много во,1нм, а
Јања је била са)Ј.а срећна . Детt:
је било потпуно њено .. Комши:
и он нх вопи... Само кије лако
у ова врем ен а. Ран ије је много
ни це су навраliа.11е, г.~едале и пи
пале дете. Она је свима причала
више зарађивао." а сада је све
слабије и слабије."
о свом е тешком порођају у бол
. Столар не рече ништа. Седео
у nило
ници. Јања је п р ич ала, а дете се
у
њену
сису
и муз110
је
ЈС ћутке и некако СЈЈужбено, и
~кажним
тако дочекао
Је руке увек држала у цеђу, ку
четири
сата.
кад
зазвони звоно за одлазак, уста
де,
постави
столи цу на
место
окрете шешир два три пута, он~
д<Ј пољуби жену тихо у образ
Јања
која
nа11а је сада дете у благој ~ма
кој води и своји~~ грубии цркни
прстима додиривала
његов}' чи-
сту танку кожу.
h
оде скрушен . "Ех, рече млада
же на ожалошћ ена, он се · мало
ручи цама.
И кад је детиња глави ца лежа
ла на ш арено м јастучиkу, Јања
изненадио, знате , ни смо мисли-
јс гледапа у његове чврсто скло
11и да ће их двоје бити". А, ето,
пљене очи и била среk на да је
вн немате ни једно дете, разми·
из зноја и брига њиховог си ро·
шљал а је даље.
тнњског живота
-
"Немам, речt:
тешка срца Јања . Родим, па ни
шта. И као да са м права мајка,
спала, а Јања, срећна, положила
јс своје дете поред себе, бдНЈУ·
Ј\и над њим. Све више га је вv·
лела. Те вечери је спонтаност и
искреност која шета м еђу бол
н ичким
креветима
приближил а
те две мајке, једну која је пре
обилно рађала и другу ко ја је
остала без порода, и оне су тихо
разговарале до касно
у ноћ
Два дана доцније
...
пошле су
столарева жена и Јања заједно
из болнице и Јања је "помага·
ла" малој мајци да но си беое.
Али кад су подоста одмакле
од болнице, на једЈ1о ы празном
уrлу дес ило се нешто чудновато.
Јања и столарева жена раста;~1:
су се, држећи свака једну беоу,
онда су се три пута пољубиле h
пошле
-
свака
у другом
Све се објаснило оно.га дана
када је Сава у болници затра·
жио потврду о
живу децу!
-
Али његово детt:
је ж иво! Датум? Љ1е? Не ! Ње·
гово дете није ж и во ! Ок не •1а
детета! Ст ид га обузе. И бес!
Доста су га други изигравали,
магарцу, њега је са м живот из ·
неверно, а сад још жена! Дон о ·
си му дете! А сам н ема шта да
гризе! Полуде.1а је!
Од дечачких
година, док
је
м евао.
-
Ти ћеш ово ђубре, ово". д<>
сп акујеш и да
однесеш ! викао
је Саво.
Јања се укочи :
-
Ово
-
ово је мo.ie l Ја сам
држала га чврсто . Али Сава је
...,.... Ох, боме, нам}'Ч~rла се пv ·
1uтено!
Само ка4 сам опет ту,
рече аа'доюљна Јања. Данас ћу
јала усред собе и Јања
луд
п есницама
тук11а
уэа ·
.ie
no
њему .
он се кије дао оборити.
Онда
узрујана положи дете на кревет
и
журно
поче
да купи
no
соои
св оје.
рече Сава и неспретан обриса
~!Ној са чела . Онда се нагну и
А јеси ли
живо'Г)'.
није знао. А нежност није р азу ,
га подоји л а ! Без меке не бн жи
-
остане у
С авина јс одлука као грм ста ·
детиње ствари. На11рави завеж·
љај, умота дете у вунену мара
му н no~e. На вратима застаде и
Доие.11а си ? А." а ". а ... дете !
·. 1ољубн га у чело.
тешко родиЈ1а?
да
јо ш шегртовао, по Са.вин им Ле ·
!ји ма тукл и су сви: и мајстор,
и к алфа, и ·газда! Али о н се ни
је дао салои ити. Стајао је тврд
и отпоран. За милост и мекоту
эиднш како Је дивио дете!
-
деце! Саво, Саво ~ЈИ немам о ни·
једно! Саво. ми се мучиыо а не
мамо дете! 01fo мора да живи !
Не да м ја да угине! Моји су про·
пали а.1и ово је живо, оно м uра
подв аљива~1и му као тупоrлавом
...
Саво, Саво, ви кала је Јање:
рођењу дстет<r.
Родн и .11ист ? Издаје се са мо з;,
правцу
њему у сусрет. Саво, ево нашег
детета ! Ходи да видншl Ох, да
нешто
***
ето, а дете немам". У Јањином
наручју беба је, задовољна, зе.·
изникло
тако мирно, благо и безбрижно.
вело! Јања је дете ухвати.1а И
грмео, псовке су падале по соои
и
скакале
као
круп ан
град
П\Ј
Они
су сир о машн и. као
-
Збо r·о м,
Саво,
гледај
ти
Јањо, ви че Сава за њо•1,
куд k еш? Куд носиш дете? Ја
њо, не~1 ој! Ми ћемо као пре!
Али Јања ~е не окрете. Она Jt:
брзо одми цала, корача,iуh и од·
лучно, њене су сн ажне руке об·
виле замотано дете. Друм је не
стајао у вечерњој магл и ап н Ја
ња је ишла храбро у не нзве·
с ност ноћи, у неизвесност ново·
га самостал ног живота, носећи
собо м с воје право и нови живо1
Јањиној rАави , по детету.
-
реч е:
h
ин. Још вмше ! Она има 'Петоро
који је t.topaлa да заштити.
·
Ела Ненадовнli.
11
�СунчаН::>е деце вештачким
сунцем
Сунце,
већ сама
реч значи
симбол
ж ивота,
свет.11ости
и
здрав.ъа. Сунц е је идеал за ко·
јим су генерације веко в има бе·
природним
њем
и
и
вештачким
рационално
сунч~.·
није са мо корисно као лек за О·
· "-'ЈУ одојчад и децу, него оно
саста вљеном
исхрано)t.
1
Пр в и је захтен, да одојче жи
в и у најсвет;1и јој
соби
стана.
б<,дести. Суи чење снаж и децу 11
и ако нису пози·
тивно знале да је сунце и сун ча·
Због ниске спољне темпера тур1:,
разни м болестима.
Иако ултравиолетни зраци ис
продиру дубоко у дечји органи·
свесно жуделе
на енер гија један
од
r л авних
мајке често сун •1ају дете код зь
како год
ус певају у
твореног прозора . Нажалост овv
без сунца тако и дете, неж·
дете, јер обично стакло не про
на .ъудса биљка, императивно
захтева за свој правилни разви·
т ак у изобиљу сунчану енергију.
пушта ултравиолетне зраке, нај
У Београду за време зимских
м есеци недостаје деци разног
доба сунчана енергија. И што јС
дете мање утол и ко је овај не
достатак веhи. Млаl)и организам
много интензи вније расте од
старијег, а познато је да сун1{е
стакленим прозорима,
кој и 111::
задржавају удтравио.~етне зраке.
фактора жи вота.
И
бн.ъке не могу да
\t рану
има
пр есудну
уло гу
рашћења.
Но
зими
и зносе
мало
ваздуху
чад
-
а
кад
реду
се
сунца
:sa
се већ гр аде куће са спе ција.11н и:.r
сунч11·
и
\.
•
'"
свој
бољевају се од болести поремс·
ћаја у промени матер и је као што
су рахитис, тетанија и друге. (Ј.
ве бо.1ести развијају се, за око
опити показали су, да кож ни ка
пи.лари
(најтањи
крвн и
судови)
примају ове зраке и разн осе њи·
хову енергију п о цело м орган!! ·
зму. Они делују повољно иа ПО·
већање броја крвних зрнаца и
крвну боју. Ултравио.'!етни зра ·
ци делу ју такође
повољно
на
н еку
болест,
првенствено
и неот
nорни организам. У овим с;1уча
јевима је сунчање од неоцењиве
~
.
Rредност и.
Како
видимо
сун чана
купањ11
су корисна за децу сваког доt>а,
за
здрзву,
рекоива.11есцентну
ки
Др. МарнЈа ГаЈнli-Вајс
родитеЛ:
може
да
пружи
своме детету и за време зим ских
месеци св~ б.1агодети
сунч а ни х
зрака. Имућна деца могу се сун
Применои
вештачког
сунца,
чати у многобр ој ним
тако зване кварц-лампе, у стању
ј а~1а
опште 11литавости њене ма.'!е Ос:·
смо и у нашим климатским п ри
нам ештеника
бе. Дете се с времена на време
ли ка м а пружити деци све бдаго·
лажу са
трза, добија нападе
дети сунчања,
бо.1есничке
месеци.
за
време
Кв арц-лампа
зимских
п рои зводи
ординаци
приватн11х .'!екара,
и
радника
потребним
за децу
распо
апаратима
благајне.
Школс1н:
грч гЈiасних жица.
Тада лекар
већ констатује дечју авитамино
зу, рахитично или спазыофи.11н о
обољење. Ово се обољење пр
венствено развија код одојчади,
зраке, али постоје и друге лам
мају
пе, које дају топлотне зраке. И
наших сиромашних 1·rађана.
која
је
м.~еком
додуш е
само
пак су за дечји
органюам
крављим
г.'lавног
ултравиолетн11
или
храњена,
зраци. Поред рахитиса
значаја
но има и деце на сиси ко,iа су це
ле зиме била у мрачно.i соби и
сто га показу ју лаке
симптоме
рахитиса. Лек за ову болест Је
ултравиолетним
додавање
н алазе
онога
што
детету
не
достаје т. ј. nрихр~1на в итамина.
Оздрављење може се постићи
давањем витамина у облику рио·
:ьег зејтина, разних препарата,
18
ултравио11етне
прихрањивана
вештачки
и
болесну. У Београду данас сва
због
ИЈЈ'И
нарочито
да тренутно ослабљен и
.1ину скривено, у дечјем органи
фраса
имају
ју организам за туберкулозу, и
ова опака болест најлак ше наn;,
•
развитак довољно витам ина раз
ру и марту узнемирена је
ипак
грип, мале богиње и.11и ве.11и ки
кашаљ. Ове болест и дисnонири
.
п оремећаје здравља.
зму и показују ј асне симптоме
обично у п ролеће, мар та и аnри
,
1а месеца. За време зиме мајка
тек примећује да се главица ње
не бебе много зноји а у ф ебруа
они
дејство на састав крви. Науч.и и
,1а
·\
- ~~
да
недu·
за
за:м,
дејства је да сунчано дете до
бија знатно бољ и а петит, боље
и згледа и знатно боље напреду
је. Од нарочитог је значаја сун·
чзње за децу, која су прележа
задоби.ју озбиљн е
Одојчад к оја немају
чини их отпорнијом у борби са
рад плућа и срца. Резултат овог
и-s·
угрожена
услед ду1·отрајне зиме
статка
користи
баш се одојчад
сиромашном
првом
п у не
важније за организам. Но данас
зрацима. Стога су и одОЈ·
у
нема
приликом
носе, само им је лице изложено
ним
сунчање
, 1 одл ична п редохрана против
од
лече се
зраци м а
и
р аз·
н е друге болести: кожна обоље
ња, анемија,
д имфатизам,
ту
беркулоза и т. д. Ова деца се већ
под
стручним
лечењем
.'!екара, па овај у свако м случа
ју одређује потребно лечење за
свог малог пацијента.
За мајке
је важна чињеница, да сунчање
ПОЈIИК.'1ИНИКе,
државн и
и
ОП·
штински дечији днспансери при
на всштаЧК()
сун•1ање децу
�IllEГPТ
Са прозора иале кроја чке ра.
дноннце , на трећем спрату Qнде се
кухнњски баЈ1Кони и уски једно
крнлнн прозорчићи .
Лети
ок о
1:5а.-кона овија се- ладолеж а са ·
да, у јесен, упетљаЈ1е се о~ушене
гранчице око црних
гвоздених
шипки. Кад год спреиа радиони
цу Савка украде иинут два
гледа
те
прозоре
н
и
балконска
чнкове по соби", усудила се Сав
ка да ни прииетн. "Па шта? _
Зато сн тн ту да спремаш!", ре
иео); госпођа пије кафу коју
она, Савка, није скувала. "Ова
ма~а ужасно је прљава", рећи ће
ИаЈсторица сад њој
за шегрта.
"То дете је из глади утекло, а
не п оштује ме". А Савка ће у. се·
би: "Тако с и ти, дундо, и за ме
говорила, а сад могу и да ти от
кажем ако ми није право!" Тога
шегрта Савка he штитити . Хоће!
врата. А кад баци поглед доле, · Па она. зна шта је то! Пре свега
у тамно градско двориште, њој
се чинн
-
пресушени бунар. у
дну тога понора вндн
набацане
старе канте. Као у селу кад смет
љиштем затрпавају
проваљени
бунар. То је "пејзаж" коrа Савка
позна у свима детаљима. До сит
·"ица . Он ниа два изгледа
ју·
-
од СВОЈе плате купи \1е јој јастук
од вуне... не, шта ту, од перја!
. Па да, од перја! Да сиротица не
мора под главу мета ти овог твр
дог ђавола на коме се пеглају ру
кави". А било би добро да јој
купи и једно hебе, да не цвоко-
на
некога
иде иа рад. Можда је чиновни
he
ноhу на столу за кројење. Да·
боме! А од прве плате купиће јој
и чарапе. Гадно је то вечито под
влачити
подерану
ле ту,
па
кад
се најмање надаш рупетина
искочи. Hehe на њу ВИ1<ати, ни
Чекај, по реду: Пре свега неhе
мала брже и весе лије радити. Е,
морати прати ужасно иасне шер
тако. Сад је ве ћ протекао дан.
"Лаку ноћ", рећи he Савка увече
Н1кад времеиа • да се вода чести
то угреје.
Па онда: "Добро јутро, госпо
ђо" до.uзи она као у радио·
ницу, а р1ДИОНнцо већ поиtтена
(тnю 11екв шегрт је то аећ по·
две
нсде:ье,
а.1н ЈЗ
тачно
гом месту. И све кришом тра
жећи посао, она се решава: Да
рећи јој ни да ј е луда, ни глупа,
ни". Све лепо с њом, па he та
страшно је прати 'у м.11ахој води.
збогом мај
понаша, као и. пре, као да је Сав
ка још увек ученица. Алн зато
Савка тражи запослење на дру
А кад та књига заиста буде ту".
.110 и пече кобасице. Те wtphe
-
Савка је иnак престала бити ше
грт. Истина, мајсторица ес нето
Савка гледа сусетку, тоне у за
пе у којима мајстори ца топи са
љину". Не ! Чим се ослободи, до
десет дана . Али даље није могло.
ручка стати слободно на балкон ,
или на прозор, смејати се на не
кога и неће ослушкивати иде
лн иајсторнца.
tle онда". Па ће онда она".
ни:
десет. И збоr неких формално
сти још месец д'\На. И још дsа
као и девојка светЈ1е косе, после
Она
А
"Сутра. пресвуци самцима посте
Напокон је протекло и ти х се·
ликог дана ослободити се, би ·
тн радница. Па ће онда и она,
јој је већ радничка књи га у џепу.
пристави
кромпир".
дам дана, ла још седам, па још
че уздрхти у њој ишчекивање ве
и готово осећа да је она она де·
војkа са светлои косом . Ка о да
ољушти
бројим дане: још седам!
кад год је види, Савка јаче осе·
ти терет свога шегртовања, и ја
на балкону
воду,
ЈОШ
право не ни она, не г о време које
прекопута, пресавија руку
"Иди подложи ватру,
'!'У ~а на. Ти м ожда мис~иш да су
девојка проведе ту, код куће . И
на прозор као она
поглед на сат н неће моћи реhи:
корпу и ~1ИСЈ1и: Нека, још неде·
је споредно. Оно што Савку за
нима, то је сама та девојка. За
војке
сат. Седа м сати. "Лаку ноћ го·
споlјо"! А мајсторица he ба~ити
ла кафу. Мајсторица у.1азн. "Иди
на пијацу и купи "." Савка узима
ца, а иожда продавачица. Но то
Ае·
Па he онда ... Да, нарочито за
довољство бнhе јој погпедатн на
Савка је почистила радионицу,
но и то у кухињи. А после ваљда
п окрете
њене м ајсторице.
оч истила са мцима ципеле, скува·
одгонетала да девојка руча кас
прати
какве в~эе са при.ватноld куtюм
будем код вас!
см.еје и клима главом. Савка је
иисли,
Окренути!
у кревету! Да! Није мн сила да
се
носне
гл аву.
за кројење! Ја ћу сада спавати
и
за гледа се у "бунар". Или се о
кухињу,
о~р.енуће
Шта ЈОЈ могу? Радница нема ни
спавала н а овом дуга чко м столу
ној кецељи. Има плаву ~осу. На·
крене у
ако се <'
случајно сусретну у ходнику и
пр и ло~1исди како he рећи : "Нећу
остати код ва с. Три године сам
прозору Савкине радионице по
мути снвнну једна девојка у цр·
ограду балкона
ћи ће. ле.по поред њих,
код вас! Савка већ сада дрхти
Саио понекад на балкону према
на
то Савке тиче! И не само то. Про
:торице! Додијало је мени бити
ше крпе, и поподневни: тишина.
се
бацаЈу шт а куда xohe! Шта се
чепа се књижице
тарњн: тресу се ћилими и пра
слонн
кли су самци. Е, а сада". тојест
онда. кад се ослободи нека
и неће је се тицати да Ј[И је ово
ИЈrИ оно у кући урађено ИЈ[И није.
Госпођа држи два самца. Шта
су они, то се Савке не ти че, она
зна саио да су они гадови. Стра
шно испрљају собу 1 По два пута
.дкевно потребно је спремати њи
хоау собу! " Мопнм, не бацајте
јој кажем! Па зашто да јој не
каже м ? И рекла је. Руке су јој
Иса.110 дрхта ле,
гордо и осветнич
ки подигла је rпаву и гласно, да
забашури подрхтавање у гпасу,
изговорила:
- Госпођо, ја код вас неhу ра·
дити. Наkи lly посао".
Али посао није нашла. Наишла
је на војску незапослен их шва ·
ља.
Видећи је утучену, мајсторица
је рекла :
- Но, шта је? Код мене ти је
било као код матере. Плаћаћу
ти десе't ди11ара дневно. А док
не узиеи шегрта можеш ми по
моћи у куkи. Даћу ти за то хра·
'НУ. Од ручка увек нешто остане.
А и спавање имаш .
18
�,,Жена.-пол, жена. човек"
Од Др. Александра Костића. Издање Геце Кона 193б. Цена
150 д.
бр. 12.О, пов.
Александар Костић напи
неме је, уосталои, јасно да Је да
сао је у току последњих година
нас кључ женине судбине у муш
питања, али је још незрела деt их
правилно реши ..."
неколико обимних књига о пол
ким рукама". За нас је, напрu1:ИВ, јасно да се судбина жена
професор Костић нема ни
једне речи да осуди строгост и
Др.
r.
ним проблемима човека те се о
туд:~
сматра у нашој
щирокоЈ
јавности као највећи стручњ'1к
код нас за та питања. Његове
ру1щма и да he оне, у заједници
са социјално
напредним муш
гони хиљаде 11iладих и здрави:о.
књиге наишле су на врло добру
карцима.
прођу, па су чак неке прештам
н достојни.iу будућност. Оне не
0•1екују да им СЈЈОбоду и ·равно
биства због нездравих и непра·
паване у поновним
издањима.
Његова најновија књига: "Же
на-пол, жена-човек"
налази
у
њиховим
сопственим
изградити себи лепшу
правност п оклон е мушкарци, јер
рекламира
су свесне историске истине да се
на је са звучним ПОЈI.НаСЛОВИМё~,
у којима се наглашава захтев за
слободом
и
равноправношћу
слобода ни~ада није поклањала.
Ову мисао r. Костиhа
треоа
довести
у
везу
са
другом
жене. У посвети на првој страни
страни
:<њиге писац је ставио ове лепе
ја 1·л аси: "Жена се досада испu
.:1,авала највише и то искључи
речи :
потпуно
полу
способној и ослобођеној. као
чове1ч
и
одговорној
каu
грађаниtt''
по.:већује ово дело
Писац"
ОчигЈЈедно,
намера је писца
да'се читалачкој публици прет
стави као напредан и социјалан
културни радник, који иде Зi:!
духом
времена
и
новим
дру
штвеним струјањима. Та "соци
.iалност" нарочито је наглашена
у целој књизи и она је, изгледа,
срачуната на што бољи успех,
јер је писац бесумње увидео ЩЈ
се
код нас
дела
напредна
и
кv
-
во као пол. Појам жена-поп
"Жени
просвећеној и савршеној као
пуноправној
437
његове књиге,
на
со
цијал на много читају и цене.
Међутим, у предговору г. А
лександар Костиh открио се као
реакционаран пис.ац. После о
створен, док
жена-човек
тек
има
се
Jt
појам
да
ствара.
Жена-пол је садашњост, и жена ·
човек будућност".
Ове две мисли заједtrо
се
сматрати
водиље
као
основне
могу
идеје
цел ог дела "Жена-Пол,
Жена-Човек". Упркос томе штv
су многе генерације жена током
времена
доказале
на
разним
подручјима .људске делатности
да могу достојно носити назив
човека,
професор
Костић
их
сматра још увек само као пол на
б ић а, која треба мушки род д::.
уведе у будуhности и да од њих
створи
пуноправне људе.
несавремевост закона,
који
на
жена да врше, такорећи самоу·
вилних
прилика
у
којима
он1::
живе. Да, али зато г. професо11
преriоручује
други
радикалнt~
лек за решење многих друштве
них заЈЈа, а то је стерилизација,
шкопљење жена, ко је се већ
)'-
велико ·спроводи у Немачкој.
Уопште Др. Александар
ко
стић је велики побор~ик раси
зма . За њега је раса све, отуда
у расправљању
ма
он
полази
полН"Их пробле
са
гледишта
расе.
Десетине и десетине
страница
ове l<њи ге посвећене су описив.:
њу
у
расних
типова
детаљима
жена,
упушта
у
појединих де л ова тела,
порционалне
тематичке
односе и
формуле,
чак
ct
мерење
у
разне
преыа
про
ма
ко
јима би треба,10 да се одређује
пр ипадност
раси.
За правилно разумевање
по
ложаја савремене жене далеко
је важн ије
уочити
друштвену
поделу која постоји међу њим11.
У свакој раси им а жена које у
живају, не раде ништа и улеп
По свим крупним друштвеним
шавају се на све могуће начине,
питањима која интересу ју дана
шњу жену, проф. Костиh заузи
ма назадно и антисоцијално ста
новиште. У таква питања несум
њиво спада и пр облем побачаја.
док на другој страни постоје чи
Прошлогодищњи Лекарски Кон
таве легије жена радница, које
немају времена
ни да
се умију
како треба, а камоли да воде
1епоти. За те
рачуна о расној .
многобројне жене много су важ
нија питања х.11еба, стана, зара
билно сервираних ставова и сим"
гр ес донео је био резолуцију,
патија према новој и савременој
којој се тражи слобода побача
жени, Г· Костић закључује: "Сва-
ја у свим случајевима, кад је же
потреба, него да знају какве на
на принуђена
социјалних разлога да се лиши
ките носе жене поглавице у Цен
тралној Африци. Професор Ко
задовољства да буде мати. У и
стић није
Новог места нема. И тако Сав
ка и даље спрема самцима собу,
скупља њихове пикавце, пере су
де,
не
сме
да
г.11еда
часовник,
а
увече, што је најгоре, простире
ћебе н ~ сто за кројење и ,'Јеже
на тај тврди лежај.
А кад види сусетку, девојку
пдаве косе, Савка нервозно гуж
ва крај
прекројене
госnо ђине
хаљине на себи, очи јој се муте
маглицом nл ача.
(;;с се распр
штало, пропалQ. Осећа - још је
шегрт. И окреће главу, да не ви
ди плаву девојку ка1<0 без жур
бе,
.1агано
врата.
затвара балкон ска
Милка Жицина
из економских
у
и
де
и других основних животних
сматрао
за
потребно
и
да тим проблемима посвети бар
веhина наших јавних и култур·
онолико пажње колико описима
стом
них
смис;1у су се изјаснили
радника.
Међутим проф. Костић је од
лучан
противник
стр ог их
прописа
укидања
у
разних ..обичаја тзв. Д}IВЉИХ на
рода у колони јама.
Књига ,:же~а-Пол, Жена-Чо
ових
Кривичном
век" не претставља напредно дс
законику, који предвиђају роби
ју за жене које
'10бацују. На
страни
327 .он .и.ословно пиi.uе
с.ледеће: " Чак и када бих у н".
челу био за .1ега.11изацију поба·
чаја из социјалних разлога, не
бих никада био за ту легализа·
цију у нашо.i зе мљи ... Наша сре
дина може по1<р етати
поједина
л.о, како је то хтео њен аутор да
нам nри~аже.
У њој проблеми
данашње жене нису изнесени о
нако како заслужују да буду, тt
преиа томе,
ова књига не можt
бити путоказ, помоћу кога ће
се једна жена снаћи у 1'ешки111
и
комп·ликованим
нашњице.
питањима
да
�, /08 Џ~llO
•НО liOJЬf! flOДQ
Жf!Н1 ДQRQf
IQ
Борба upolilвв алнохолвзма
Нема друштвеног зла кој е то
.анко подмукло разара
и
п отко
nава заједницу, као што tO чини
алкохолизам . Скривен иза
р~а
внх народних обичаја. подржа
ван неп росвеkе11 ошћу и неупуhе
н оwћу маса. као
и
п о вршним
схвата њем, да је производња и
потрош ња алкохол а важна грана
народне привреде,
алкохо.~изам
·
сет дана затвора збо1·
ло кафанама .
псовања
Једна жена у очајању пнще по
ред
осталог :
..·.·.
....
но
како
алкохолизму
се
поново
живот
стао је неснош љив.
у
ода.о
куtш
по
У nослед1ье
време, тражећи излаза помишља
ла сам и н а са м оуби ств о, јер бод
није мог ла да пружи задов02ъа
вајуће резу.1тате. То долази оту·
да што она није имала довољн о
оодршке нити је наишла на ра
зумевање баш код оних кој н- су
за то најпозв_ан и ји. Зато ту бор
бу треба ставити н<~ wнру осно
ву. У њсниы редовима треба да
буду сен народни просветитељи
и учитељи; с ви они који увиђају
систематски
оштећује
људско
друштво. Несумњиво ~а и лека
ри са своје стране носе велик
део кривице, ј ер приликом бо
лести (с11 е ција.1н о венеричних) и
несрећних случајева заборавља.iу
да . п одвуку улогу алк ох ола кој и
је за ве hину ових пој а ва створио
погодну атмосферу а да и не го
кој и је од свих најтежи , бо.1 мај
ке која гледа с вој у децу уцвиље
вори мо о разн им живчаним и ор
мн ого п ропратних речи . Из њих
н е могу и н е смеју трпет11 да 1:1~1
rанскt1м поремеhајима којима је
алкохол непосредни узрок. На
се види да алкохо11 св ојом осо
се пијанство ~• уништавају њи хо
вен под маском заблуда и пред
мог ао
на је, утолико ви ше јер отац је
ту али своји м понашањем угро
жава живот и мир у куl\и".
Могло бн се навести хиљадама
сл ичних примера који говоре та
ко јасно да и м није
потребно
бином да пом ути свест, одст)>а
готово несм ета но
да коен своје жртве.
Али ако збацимо ту маску
погледаио С'l'вари онакве
и
какве
њује све оне моралне
рочи то они који су од њега било
непос редно нли посредно 1·1 ат или.
Треба
м обилисати
лизма и 1<ао супру ге н као мајке
и као сестре и као ћерке .
исто ТОЈ1 ИКО колик о и
ва н ајосновнија права. Жена ни
је дужна да уместо живо та с.~о
бодне н пунqп равне грађанке жи
и дужн ости према породици, оба
ви
pal;a
рад на за
једни чко м добру, све то н е по
стоји за алкохол11чара .
Он има
само једну страст и њој жртвује
као роб пијаног мума
жити п исма они х људи који
су
непо·сред~о
све и н а крају и свој е здравље
можемо сматрати
не
и дd
децу дегенерике .
Зато
у бо рби
за
и з војевање
-1<енск нх права, борба прот ив ад
па и живот. Дакле овакве људе
или
мушкарцн,
које човека чин е човеком. Љубав
су, онда ћемо разумети сву важ
посредно
О ни
кој и у животној борби дају бар
кочнице
ност а лкоходног питања. Мисл им
да he нам за то најбоље п ослу
саыи.
нарочито
жене, јер оне пате због адкохо
везе пре ма друштву,
тај начин је алкохолиза м, скри
расуда ,
ну и н апуштен у од оца, неизм ер
щ·гетност алкохола 11 најзад на
кохо.1 изма постаје ново п о.ъе ра
да
за
жену
данас.
Др. Катарина М11л11h
само неко
рисним него н штетним чланови
патили од алкохолизм_а. Тако .~е
ма друштва.
уг
Седом жена до611ло Је до~ада
нo5eJIOll'! ROi/!OAU
жа ствар, јер последице алкохо
рожена же на. Мада је же н а ал
кохоличарка ретк а појава (свега·
;ie 6ила је Марија К~и. Гlов и пут је
дан riише:
" ...А.1и
сад иде најте
ла су биле врло рђаве за м ене и
породицу, изгубио са м
службу,
углед у грађанству, оснром ~шно
li
имао других последица које су
вам позн ате и тако са и данас о
стао на сокаку
без
слуЈ!<бе
и
сретстава за жи вот јер сам сиро
машн ог стања а имам шест чла
нова у иојој пор~дици кој и че1еају хлеба од мој е личне зара
де" . Ил и један други
потпун()
искрено
каже
у
своме
" ...Већ
толико и толико
бало,
свакодневне
пис~tу:
година
у куhи живот не нде како бн тре
свађе до мржње
разми ри_це.
са женои,
са
братои т. ј. ортаком, у исто вре
ме и сталне неприлике. Наравно
да су у питању и ма;ернјадне о
кодн ости , саио се није могло yk~
у траг КОЈIНЧИНК , јер је ортак МОЈ
брат па је имао обзи ра према ме
ни, увек на штету своју". Трећи
п ише:
"... 1200
динара саи месеч
но зарађивао. полови ну
са и да
вао на пиtiе . Штету од пиt.а _саи
ммао, редоано после сваке пкЈаН ·
ке 111К8М кшао на рад, те <'ЗМ та -
8'о vсто rубмо рц.
сам
»• пута о_А
Кажњаван
пОЈtнцнје
no
де -
Алкохолизыом је
2%
нарочито
од СВi!Х пијаница) , њу алко
холизам трује преко мужа, оца,
брата. Она мора да 1·,1 еда
како
јој
алкохол нза~t разара породи
цу како јој деца иду
ro11a
и боса
и мора да трп и заједно с њима
разна физичка
и
душевн а
м у
чења.
Па можемо лн ми равнодушно
и скр штених руку гледати
~<ако
то11ихи људи а у вез и с њима _и
тол ике
жене
и
деца
11ро11адаЈу
услед овог отрова и то у данаш
ње вреие кад су нам за решава
ње других важн их
п итања
по
требне све наш е душевне и теле
П рва жена tЮСИnац Нобе.•оrе награ ·
награђена
за
рнком Бокере.1ои. а другк
NKj)·, сама
Ми знамо да
је
алкохол из~tу
да,
али да ли
заборавом
та
he
се
За
попра
вити?
Ни у ком случају, него ће напротив постати још веhа.
Зато мн не можем о остати са
мо посматрачи овог друштвеног
ЗЈ!а. Борба која се п ротив њега
води веt. иноrо година са
пуно
1tожртаовања и добре воље ипак
"' 1
књижевност су дооиле
Швеђанка Селма Лагерлеф
зз
xe-
награду
(1903). Та
.1нјанка Грагија Де11еда 11 Норвежзн·
ко С иr-рнја Индест.
Зо иир: бароница .(утнср. сара;:~н11-
ца и жена Нобе,1ова, која јс ~спела да
11оч11нн <>А њега пацнфttст)· и фнлан
т~юпа (1905) и амерички соцно.1ог Жа
на Адам.
•
ж~110 "1111dl/ap 11apo1111ot
3Jl,Q.Л,Q
тренутним
беда сам а
ра;~ну"а
(1911).
сне снаге?
врло често п овод економ ска бе
пронапазак
(1903) заједно сз својим мужем Хе11-
Мадридска влада ко.iа се еадс.
налази у Валенсији, наименова·
ла је г-ђу Федерику М онтени за
Мини стра
Народног
цраВЈЬо.
то је прва жена која је доби:~.s
мн ::н :тар:ю1 портфе.~. У Ш па
нији.
!t
�ФИЛМ
Мориша
Чешка продукција у режији др . Равенског, у rЈ1авноЈ упози Јир
МОДА
жина Стеnничкова
Плетене женске
Да л и нам је ова прича нова?
Или смо је хиљаду пута чули
ришиноr
са човеком,
опорим
и
рукавице
зликовачким, који у брачну со
бу улази са корбачем у руци .
Док Марнш а неповратно изгуб·
по вољи) н 5 грама · эатеореније нли от
Чули смо и свакога је путэ,
нарочито данас, све јези вија и
трагичнија. Мајке су пропати.1r
љена у том односу, регулисаном
11ореиије вуне, эа
с:~мо законом
ца. нr.1е број
своје, дошда је на ред нова Гс ·
мMt.!IC,
нера ција .
кс, ко_iэ н е
пр ич ану тужним, трагичним г.1а·
сом наших~ м~rјки . и старамајки :'
-
Изречена,
проста .
изгледа
Л.евојка
м,т1ади ha и не дају
kl
·!а њ ега.
Фра нцек:~.
тако
!!()ЈЈИ
једног
да се уда
.io.i
Мариша воли св1rа
:.~обро1·
младиhа. д,1 и
.r
поштенР Г
с иромашнt)г. И
-
то је довољан раз.101· да
.ie
ну судбину туђим, макар и роди·
тељским рукама. Јер. и новац ту
мора ла одигра своју улогу. О·
родитељ:~ко~:
вељом, даје само пасиван 0·1·1юр
1<y
и
щ:ср е lш е
она
продате
1111.111
,д~R<•.i·
н з~""'~ · }! ,\
r;-
с111н·11.
Траж е hи
nршстак
ре,
Р~· к авнце
,,..")\
H t' CDt' i1н:·
3<!·
у11е 1< тежак за реж11се·
не.:~.ос ледан је постављеном
nроб.'lему.
ry.
грама псрИ·вуне
60
(ooJ.s
проu1нрење .рукави·
2.
се
< 1 р11.1 1 1 жс 11 О)t
раде
у
шниту;
~111 1щ м ,
о
:·•J<'~I
ре111 е1: <: за
љубавнике . нараr>но срећно,
делове
почиње
у два де.,а
петљи
колики
c:i
према
се
гор ·
оно.1иким
()..:troвapa
шик ·
D<·hи де о се ради од леве ивице: до
линије
изреза а
мањи од десне ивице
д~ л.иније означене цртицама. На мо·
делу, веllи део ина 51 а мањи 21 пс:1 ·
љ~'. Сад се п,1ете један •па )фуги дw.
Францек се вpalia
уч~·
ни заувек несреliном и преда Њt.:·
и
МатериЈа11:
из
nојске,
Мариша је несрећн а, Францек ,1е
зове да v живот пођу заједно.
Али . је в·аора још ту,
чврст
и
формнрајуhн
при rоме
шниту. одуз.имањеи
изрез
прем<t
н додавањем. На
већем делу треба иапра вмtи отвор за
Ka.:i.
дугме.
се изрез заврWIН, плете се
1·рамзив, коме више ниј е стал11
преко целе ширине. За палце п.'lетнвu
тац, сеоски б огата ш који грче
до тога да 1·а Марнша воли, в~ћ
се
вито дрхти над своји м имањем
и прикупља новац, мрзи Фран·
да
~е исп.1".
се п.~ете засебно према 11~.~кјэма нз·
кроз КО.!)'
реза на шниту. Тада се састави са де·
цека и хоће да је прода Ваврн,
гuвори
младо1:т,
лом рукавице којн дО11ази на дл~н (ка
одвратном удовцу, чија је жен:~
умрла од његових бати на.
Да,
али то је само обичај дати M n ·
напаћена и измрцварена, али че·
слици десно)
одлvчна да нађе неко друго
це.пс ширине тога дела, паэеhи ув.ек ка
раа и то искључиво оноие К' јУ.
у тај брак такође уноси богат·
ство, као Вавра свој млин- И са·
свим је свеједно што Вавра не
му њен
!\ени
отац плати
мираз. Мариша
11е11роживљена
ше.;,с -
убија Вавру
Фотографија
веома
rлущ1
неко.nющ
сцена са женама и ма,iком.
раnно
да
има
ствар и
подели
зг
на
два деЈlа; свакн
н .плете се даље прек<.
линију изреза. а
јс добра,
жива, нарочито
f>t:·
поново
када се заврши~ изре~
па.,ац плете се преко це.пе рукав"·
це. l<о.з. прста се п.1етнво опет поде;rи
На
и сваки прст рреиа шниту засебно до·
осенч енчх
врши. Палац се по•1 не на месту озна·
уноси у тај брак ништа дру1·0:
неома .1ажно, као на пр и ме р сц~
ченом стрелицама, иа шниту фиг.
·о н је тука.о своју жену, он је у
не сувише ведре ПЈ.ЈИ одласку ре
моделу је почето са б пет.ън). Пnето.
грута у војску. У шаренилу н"
родни х мотива, ношње и кићан ·
се
ки, које засењују очи
1·леда.1аца· и одвраkају
врши. Ме!\уде.Ј1овн
• >снови
непоштен
и
граизив Ч "·
век, али он има имање . Ycкorp;r·
.:~.и роднте.ъи н сеоске
жене, ни·
викнуте преl{о свој и х
'судб11на
неуких
их од
;io
•разреза.
r де
се п11етиво
5
(На
~;одели
н сваки део за себе, према шниту эа·
фиг. б-11 -почи·
-
њу се на означено~~ крају једном пет·
на то, читава та средина сматра
проблема, за немарен је стварни
~ом
да је срећа Маришина тиме 1а·
прuблем и жив от сељака дат са
виђен шниrом. Кад се сви делови з.<t •
1·арантована
мо у иди ли'f нnм
за читав
живот.
Маришу, и покра.i њеноr oтn u·
ра, понекад за иста соетлог и И3·
ва нредног, удају за Вавру, дон
је Фран цек још у војсци.
Нама је мио тај покушај да се
продре у овај тешки друштвени
и морални проблем . И .11ик . Ма·
игран·
11рше, састане се пpli'O вуном ксте боје
а онда се сви wа~юви још једном пр ".
ни м,
сук
се н>м ~зтвореннјом вуном
КОЈУ
прошију
сви ,1еним
сликама
кошуљама
и
њама, веh 11роблемати ком
НОСИ у себи.
зас1:1ет.1и
покат·
кад као да ће се уобличити
л ик
чврсте
и
самосталне
у
деRОЈ·
ке, решен е да следује своју соп·
ствену
вољу
и
топло
младалач ·
ко осећање љубави. Социјална
страна ове драме правилно је
постављена, јер 1<од Маришиноr
.)ца не игра више улогу ·НИ ли<1·
ност човека
ни
Њеl'ОВИ квад\iТС:·
ти, ни ништа друго
вац.
Љ1астично
-
је дата
већ
Ht1 ·
прљ:н~а
страна тог куповно ~· брака Mu·
22
шију ву11ом затвореније 1111н отворени
је боје .
Горња ивица .и и3рез опш11ј)·
11
трн линије на
којо11 се
r'Qрњем .1е·
1у рука11ице, щш111и11rа отвор за дугме
и на одrоварајуhе иеС'tо 11рошнје О·
круr,10 дугме, боје друге вуне.
шности према родитељи ма а н::~
мајци,
плету се паэе~.и на облик пре;~·
ки . И фил м и ас није освежио mi
шаренилом декора, ни перјани·
цама ни ситно фалтаним, свеча·
ришин, покра.i све њене ы ало.щ··
рочито
11
.1-'emmes" лист
који у Поризу
издаје Светск и
комитет
жена
противу рата и фашизма дости
гао је тиражу од
55.000
а
можете
лист
често
срести вредне францускиње. ка
ко ул ицама носе огромне паке1'е
и продају сво.1 л ист.
Тако не остане ни један броЈ
неп родан.
сомота и друге
материје.
33
Жене саие разносе свој
киосцима,
И<>Же се скројн'!'lf
од штофа,
при м~:·
рака.
по
По нетом шннт:r
рукавица
да:.tе у
33
11остнма од којнх Је
rвакн стаЈао свега
99
динара појаз;1.1е
су с~ на једној друштвеној прире.:хr. 11
у Па ризу, која је бкла организован i у
qна8' у
штедње.
Свака
да ма је
•tnr.sн
да дvђе на ту забаву само у rо.ые 11•
коју је сама кројила, а чији матернј""
ю:,1 с 01to бити скупљи од
99
д1111ар,11.
�...
·~-уг
-
,1
1
1
1
' 1
1
1
1
1
1
1
:2
1
1
1
1
1
1
1
1
1
• 1
1
1
1
1
1
1 2'
"~ МА•
1
',, ~:н
',Ј
1
,
1
"'''
1
11 11\' ' '
l /l
,,,. , '
t•,1 МА
s ,,'
12 "
''' 12.:
',,
,
1.-'
------ -,
/
... ......
'
''
\
<
(
01.
t
оо
1
~~·
1 .... ;.,,
1
: МА t!
, МА , ,1
1ч
1
1
1
\
1
'
f
-------~
.... "-" -
------
МА
15
В•асммм м y p t AJIMM РЦЈ1а.11 Љ. ДнммтрмЈtвмh, ЖОР*• K11tN11
1coa 23. - Урtдн ~;w тво н адмнн11п р;щнј1 llawнt.eaa
( • t 3&11MH At CM PIAll CllKOI' AIHI ОА 4--6 'llC. llOCllt ПОАН f. YptдHHltl nр нма С811NОГ Пtfll 8 од 4- 6 • ас. llOC.lt nоднt.
O)
Го.-..-• nptт11.11ar1 стаје AlllllPI 48, по•уrодмwња 24; за мностра11ст11n годншн.t 70 ди н . а у 11ојtдн~;1·1ној продај и
.PL f . Ноец ct wa..« nptwo
рачуна бр. 5-4372 (са наэнамОN "За Жtну 111... с") мод П о1:1 т. w r t i:.110111:Le у Београ,u.
Штам парија Др аг. Поnовнhв, Луј а Бартуа бр. З. - Београ.t.
"u:.
�Две
шпанс11~
од стране
же н~.
во.t 1111н11
1тј е су
1· енерш1а
)' OOJ:ry:
Еми Молисо11, славна авијаrичарка
Жена вредно рс:ди и у фабрикама
Јолан Фtлдеш, мађарска 11њ11жевниuа
(111да
~•еђународну награ ду
11nja
Ло11дону :ia
" У.ню а мачке пецача".
<· - - Н е rа !>ю лепота
.v
oet;
11 хр~бр•)СЈ .i ~
о ,1.;1 ика шпа н с к е 11i~11e
Је овнх дана до
свој
нов
роман
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Periodika/časopisi
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
SP
Periodika
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Žena danas br.2
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Omladinska sekcije Ženskog pokreta (Mitra Mitrović, Radmila Dimitrijević, Olga Timotijević…)
Source
A related resource from which the described resource is derived
http://gerusija.com
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
decembar 1936.
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
SP-27
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
25 str.
1936.
antifašizam
emancipacija
Omladinska sekcija
Žena danas
ženska istorija
ženska prava
ženska štampa
ženski listovi
ženski pokret