1
10
1
-
http://afzarhiv.org/files/original/9463827a0076958154aec922febd7c33.pdf
4a0907ee76e6da85ba9382dab9e6cb73
PDF Text
Text
Adriana Zaharijević1
Institut za filozofiju i društvenu teoriju
Univerzitet u Beogradu
Beograd
Originalni naučni rad
UDK 141.72(497.11)(091)
Received: 19.10.2014.
DOI: 10.2298/SOC1501072Z
FUSNOTA U GLOBALNOJ ISTORIJI:
KAKO SE MOŽE ČITATI ISTORIJA
JUGOSLOVENSKOG FEMINIZMA?
Footnote in a Global History:
On Histories of Feminisms
APSTRAKT Tekst nastoji da pruži alternativno čitanje istorije jugoslovenskog
feminizma, usredsređujući se na godine njegovog razvoja u socijalizmu i na period
koji je usledio neposredno po raspadu zajedničke države. Kakve je putanje imao
feminizam koji je ponikao u socijalističkoj državi? I kako se razvijao kada su i
socijalizam i država prestali da postoje? Pojmovni okvir unutar kojeg se izvodi
ovo čitanje oslanja se na koncept režima državljanstva, koji treba da ponudi
složeniju sliku od onih koje se uobičajno koriste u preispitivanju postjugoslovenskog
feminizma. U tekstu se utoliko pokazuje da je okvir koji počiva na poređenju
feminizma i nacionalizma nedostatan, ali se takođe kritičkim čitanjem uticajnog
teksta Nensi Frejzer „Feminizam, kapitalizam i lukavstvo istorije“ pokazuje da je
u lokalnom kontekstu neophodno iskoračiti izvan okvira koji počiva na poređenju
razvoja feminizma i kapitalizma. Tekst utoliko poziva na pažljivo čitanje paradoksa
lokalne istorije feminizma.
KLJUČNE REČI feminizam, Jugoslavija, režim državljanstva, socijalizam, rat
ABSTRACT The paper attempts to offer an alternative reading of the history
of Yugoslav feminism. It focuses on birth and development of feminism during
socialism, and its aftermath in times of war and disintegration of the common
state. What were the trajectories of feminism that emerged in a socialist state?
What were its chosen paths when both socialism and the state ceased to exist? The
conceptual framework the paper uses draws upon the notion of citizenship regime,
which offers a more intricate picture then those customarily used in elaborations of
(post-)Yugoslav feminism – either those that compare feminism and nationalism,
or those that rely on the wider comparison of feminism and capitalism. In the light
of the latter remark, Nancy Fraser’s article ‘Feminism, Capitalism, and the Cunning
of History’ proved to be valuable for the argument on the complexities of (post-)
Yugoslav feminism. Thus, the paper calls for a meticulous reading of the paradoxes
of the local history of feminism.
KEY WORDS feminism, Yugoslavia, citizenship regime, socialism, war
1
adriana.zaharijevic@gmail.com
�Adriana Zaharijević: Fusnota u globalnoj istoriji: kako se može čitati istorija jugoslovenskog...
73
Konteksti feminizma2
U tekstu „Feminizam, kapitalizam i lukavstvo istorije“ koji je imao izrazito
dobar prijem u postjugoslovenskim levim feminističkim krugovima, postoji
naizgled nevažna fusnota koja čitaoce obaveštava o jednom propustu. „Ja ću“,
kaže Nensi Frejzer (Nancy Fraser), „slediti konvencionalniji pristup, te ću iz
prvog dela svog izlaganja isključiti ovaj region [komunistički blok], delom zbog
toga što se tek posle 1989. godine javlja drugi talas feminizma kao politička sila
u bivšim komunističkim zemljama“ (Fraser, 2011: 3, ft. 3). Ali, da li je zbilja
bilo tako? Očiglednu potvrdu da je feminizma bilo u socijalizmu i pre njegovog
raspada, nudi konferencija Drug-ca žena: Žensko pitanje – novi pristup? održana
u Beogradu 1978. godine, prva takve vrste ne samo u Jugoslaviji nego i u čitavoj
Istočnoj Evropi. Ako Nensi Frejzer hoće da sagleda drugi talas feminizma kao
„epohalnu društvenu pojavu u njenoj celini“ (isto: 1), kako da razumemo ovaj
propust? Verujem da je na to pitanje neophodno pružiti nekakav odgovor, i
to ne u polemičke svrhe, niti zbog pukog dijagnostifikovanja omaški u inače
značajnim teorijskim doprinosima. Odgovor na to pitanje trebalo bi da osvetli
značenje fraze „politička sila“ i nužnost kontekstualizacije javljanja nečega što
potencijalno ima političku moć.
Frejzer svoju istorijsko-kritičku analizu temelji na tri tačke: prva tretira
feminizam sedamdesetih godina XX veka kao „radikalni izazov preovlađujućem
androcentrizmu državno regulisanih kapitalističkih društava“ nastalim posle
Drugog svetskog rata (isto). Druga se tačka poklapa s devedesetim godinama
u kojima feminizam, prema njoj, nelagodno srasta s postfordističkim,
internacionalnim, neoliberalnim kapitalizmom. Treća i poslednja faza najavljuje
se u vreme kada je tekst pisan, u začetku svetske ekonomske krize, koja bi, tvdi
Frejzer, trebalo da pokrene neki novi oblik feminizma, takav da poniče upravo iz
privredne krize i političke nestabilnosti. Kako iz rečenog proizlazi, Nensi Frejzer
za središnju tačku svoje analize uzima odnos feminizma i kapitalizma.
Tretirajući, protivno struji, drugi talas feminizma koji je nastao u
Sjedinjenim Američkim Državama kao jednoobličan, singularan fenomen koji
traje i danas (zanemarujući na taj način potonje „talase“), kao pokret koji, dakle,
nije intrinsično pluralan već samo na različite načine prilagođen okolnostima
i zahtevima globalnog kapitalizma, Frejzer odmiče od uobičajenih klasifikacija
metapolitičkih okvira feminizma (Jaggar, 1972). Zanemarujući druge moguće
kontekste, ovim se drugi talas američkog feminizma takoreći identifikuje s
feminizmom kao takvim. Poistovećivanje globalnog i američkog feminizma,
koji se često nekritički prisvaja i aplicira na okolnosti u koje se ponekad smešta
prilično nahereno (Ghodsee, 2010), posebno je problematično u kontekstima
u kojima se osnovni okvir poređenja koji Frejzer bira ne može nedvosmisleno
2
Ovaj tekst je nastao na temelju istraživanja sprovedenog u okviru projekta „The
Europeanisation of Citizenship in the Successor States of the Former Yugoslavia“ (CITSEE)
Univerziteta u Edinburgu (European Research Council, grant no. 230239). On se utoliko
oslanja na određene materijale sakupljene u radnom članku (working paper) (Zaharijević
2013). Na izvanredno pronicljivim kritičkim komentarima na prvu verziju ovog teksta,
zahvaljujem se Marjanu Ivkoviću.
�74
SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
primeniti. Feminizam se u Sjedinjenim Američkim Državama uistinu može
propitivati na razne načine: ili, kako predlaže Frejzer, u duhu promena kulturne
klime, promena u radu institucija, kao i u odnosu na promene koje su se odigrale
u načinu funkcionisanja kapitalizma. Ključno je pitanje da li je to jedini pogled
na istoriju feminizma drugog talasa. Da li je previd koji se ističe naznačenom
fusnotom, previd koji pored ostalog pristaje samo na jedan, univerzalan i
jedini važeći model feminizma, nešto što bi moglo da otvori i drugačije putanje
feminizma u nekim drugim delovima sveta? Konačno, može li drugačije
tumačenje istorije drugog talasa da opravda odbacivanje nekritičkog prisvajanja
analize kakvu je ponudila Frejzer u svom vrlo uticajnom tekstu?
Ostavljajući po strani različita mesta koja mogu podleći problematizaciji, od
kojih je na mnoga, ispravno ili ne, već ukazala Nanet Fank (Nanette Funk, 2013),
u ovom tekstu ću pratiti samo ovaj naizgled nenametljivi propust koji je Frejzer
načinila. Razmatraću feminizam u onom delu sveta u kojem ga je bilo, premda
ga „konvencionalni pristup“ ne prepoznaje. Iako svakako ostaje upitno tvrditi
da je feminizam posle 1989. godine postao politička sila, u postkomunističkim
zemljama ili na nekom drugom delu planete, mene će u ovom tekstu zanimati
konteksti u kojima nešto uopšte može biti prepoznato kao politički relevantan
fenomen, a samim tim i konteksti u kojima se razvija njegova politička silovitost.
Kakav bi, dakle, bio feminizam koji nije ponikao iz konteksta državnog
kapitalizma i vestfalskog okvira države blagostanja, konteksta od kojeg polazi
Frejzer i koji se uglavnom podrazumeva kada se govori o feminizmu uopšte
uzev? Kakve je putanje imao feminizam koji je ponikao u jednoj socijalističkoj
državi? I kako se razvijao kada su i socijalizam i država prestali da postoje? Da bi
se napisala kratka istorija feminizma na prostoru koji je nekada bio Jugoslavija,
čak i ukoliko se zadrži trodelna struktura kakvu je uvela Frejzer, neophodno
je iskoračiti izvan paralelnog razvoja feminizma i kapitalizma. Za razliku od
drugih realsocijalističkih zemalja u kojima se feminizam zbilja pojavljuje kao
učinak pada socijalizma (Funk i Mueller, 1993; Ghodsee, 2010), u Jugoslaviji
oni imaju donekle paralelan razvoj. Uprkos tome, teško se može tvrditi da je
„relativni uspeh pokreta u promeni kulture izravno srazmeran njegovom
relativnom neuspehu u promeni institucija“ (Fraser, 2011: 2). Stoga se čini da
je za analizu (post)jugoslovenskog feminizma potreban temeljno drugačiji okvir
od onog koji se često misli kao globalni okvir. Taj okvir mora biti specifičniji
i od onog koji uzima u obzir razlike takozvanog postsocijalističkog dela sveta,
budući da okolnosti rata na ovim prostorima otežavaju jednostrana poređenja.
Namera mi je, dakle, da ponudim višeslojnu analizu koja feminizam ne ukršta
samo s kapitalizmom, niti pak njegove početke smešta u devedesete godine
kada su zemlje socijalističkog bloka već prestale da postoje, niti feminizam
posmatra isključivo u kontekstu nacije/nacionalizma, što je okvir koji je do sada
preovlađivao u analizi postjugoslovenskog prostora.
Predlažem da se za okvir analize uzme paradigma režima državljanstva
(citizenship regime), koja je široko postavljena i obuhvatnija od navedenih. Pojam
režima državljanstva obuhvata četiri dimenzije: odgovornost države prema vlastitim
građanima, stečena prava i obaveze građana, različite oblike upravljanja, i pitanja
�Adriana Zaharijević: Fusnota u globalnoj istoriji: kako se može čitati istorija jugoslovenskog...
75
koja se mogu grupisati pod široko određenu sferu doživljaja pripadnosti (Šo i
Štiks, 2012: 16). U tekstu „Laboratorija državljanstva: Koncepcije državljanstva u
Jugoslaviji i postjugoslovenskim državama“, Igor Štiks pokazuje kako je državljanstvo
na ovim prostorima poslužilo kao oruđe za uspostavljanje i kidanje veza između
pravnog statusa i političkog pripadanja (Štiks, 2012). Uvede li se u ovu jednačinu i
rod, može se pokazati da se neujednačena istorija (post)jugoslovenskog feminizma
možda najbolje da razumeti ukoliko se postavi u ovaj okvir.
Jugoslavija, pre 1989. godine
Prvi deo teksta razmatra feminizam u socijalističkom režimu državljanstva.
Od četiri navedene dimenzije režima državljanstva u ovom kontekstu
najznačajnija je ona koja se odnosi na prava i obaveze građana i građanki, i ona
koju Džo Šo (Jo Shaw) i Igor Štiks određuju kao aranžman upravljanja, koji je u
ovom razdoblju bio socijalistički. Socijalistička revolucija je institucionalizovala
jednakost: ona je omogućila ženama pristup redefinisanoj javnoj areni uz
ustavno obećanje potpune emancipacije. Prvi posleratni ustav jemčio je pravo
glasa svim građanima „bez razlike pola“ (Ustav, 1946: čl. 23). Žene su, u skladu s
tim, proglašene jednakima u svim domenima državnog, privrednog i društvenopolitičkog života, dok je njihov položaj u procesu proizvodnje bio posebno
zaštićen (čl. 24). Na tragu vlastitih ideoloških uverenja, među partizanima je već
tokom rata prihvaćena puna jednakost muškaraca i žena (Pantelić, 2011: 37).
Stoga, kada je, kako se izlaže u programu NOB-a, jednakost dostignuta, osnovni
zadatak svakoga ko se zalagao za ideale Narodnooslobodilačke borbe morao je
biti dalje konsolidovanje te jednakosti i ostvarenje punog učešća žena u svim
oblastima političkog i društvenog života (Ramet, 1999: 95). Tome je posebno
trebalo da doprinese udaljavanje od staljinističkog modela socijalizma i uvođenje
specifično jugoslovenskog samoupravnog sistema.
No, uz značajne promene koje su se potonjih decenija odigrale u sferi
ekonomije, spoljne politike i unutrašnjih institucionalnih aranžmana, menjala
se i politička subjektivnost građana. Prema Ustavu iz 1946. godine sva vlast
je proizlazila iz politizovanog entiteta „naroda“. Samo tri decenije kasnije, u
poslednjem jugoslovenskom Ustavu iz 1974, vlast je pripadala „radničkoj klasi
i svim radnim ljudima“ (Ustav, 1974: čl. 88). Ta promena ostavila je traga i na
političkoj subjektivnosti socijalističkih građanki, osobito ukoliko se posmatra
u sprezi s jednim od državotvornih mitova prema kojem je nova uloga žene
bila osvojena u ratu. Partizanka koja je vlastitu emancipaciju osvojila u borbi,
u postpartizanskom socijalizmu postaje majka koja privređuje. Titovim rečima,
pošto je revolucionarna borba u kojoj su žene učestvovale u neverovatnom broju
završena, „komunisti treba da prednjače u borbi za još veću društvenu i političku
aktivizaciju žena i afirmaciju“ njihove jedinstvene i društveno odgovorne uloge
majki i radnica (Tito, 1979: 2).
Pretvaranju borkinje u majku kojoj treba pomoći da bude više proizvođač
i samoupravljač, jamačno je doprinelo „samoukidanje“ Antifašističkog fronta
žena, organizacije koja će imati najveći značaj za posleratnu emancipaciju žena
�76
SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
širom Jugoslavije: do 1953. godine, jednakost žena imala je sopstveni status,
koliko god da je bio parcijalan i nestabilan, koji se posle toga sve temeljitije
pretvara u „zajedničko društveno pitanje... pitanje opšte borbe snaga socijalizma
koje predvodi Savez komunista i Socijalistički savez radnog naroda, nosilac
socijalističkog vaspitanja masa“ (nav. u Pantelić, 2011: 127).3
„Žensko pitanje“ je stoga relativno kratko posedovalo singularan i samostalan
status, nastao u duhu specifično socijalističkog aranžmana upravljanja. No, upravo
će u okvirima tog istog uređenja, i to u trenutku kada socijalistički aranžman postaje
samosvesno zasnovan na još temeljnijoj jednakosti u samoupravljanju, samostalnost
ženskog pitanja biti i ukinuta. Ono od tada počinje da se tretira kao integralni
deo klasnog pitanja, koje se predočava kao ključno društveno pitanje na koje se
sva ostala mogu redukovati. „Polazeći od marksističkog stava da se oslobođenje
žene može ostvariti jedino na putu realizacije ‘asocijacije slobodnih proizvođača’,
žensko pitanje je sastavni dio klasnog pitanja“ (Koprivnjak, 1980: 10). A kako se u
Jugoslaviji klasno pitanje smatralo rešenim, s lakoćom se moglo utvrditi „da je žena
danas i stvarno i formalno ravnopravna u našem društvu“ (isto).
Feminizam u socijalizmu
Ustavno podvedene pod „radničku klasu i sve radne ljude“, žene Jugoslavije
su imale jemstvo pune ravnopravnosti kao građanke, obećanje emancipacije
kroz proces rada kao radni ljudi, i zaštićeni status kao majke. Prava koja su
u zapadnom delu sveta bila pogon drugog talasa feminizma, poput prava
na jednake plate za jednak rad i prava na abortus, uzimala su se kao datost u
socijalističkom režimu državljanstva. Kada se pojavio sedamdesetih godina
XX veka, jugoslovenski feminizam stoga nije bio ekvivalentan „zapadnom“
feminizmu. Jugoslovenske feministkinje nisu morale da polaze od pretpostavke
da „prevazilaženje potčinjenosti žena zahteva radikalnu promenu dubinskih
struktura društvenog totaliteta“ (Fraser, 2011: 4), koji se odražava u spoju
kapitalizma i patrijarhata. Za pojavu jugoslovenskog drugog talasa bila je
karakteristična drugačija istorija osvajanja prava glasa, kao i bitno drugačiji
politički, društveni i ekonomski kontekst iz kojeg je ponikao. To, primera radi,
pokazuje analiza članaka italijanskih feministkinja posle konferencije Drugca žena, koju je sprovela Kjara Bonfiljoli (Chiara Bonfiglioli). Nerazumevanje
zapadnih feministkinja i njihovih istočnih domaćica obeležilo je skup pošto,
prema gošćama, Jugoslovenke nisu želele da prigrle politiku oslobođenja i da
napuste „staru priču o emancipaciji: o radu, zakonima, društvenoj integraciji i
načinu na koji je konstruisan socijalizam“ (Bonfiglioli, 2011: 119).
3
Navedeni tekst citiran je iz Rezolucije o stvaranju Saveza ženskih društava Jugoslavije, kišobran
organizacije koja je trebalo da zameni ekscesivno politički i emancipatorski AFŽ. Neda
Božinović, nekadašnja partizanka koja će tokom poslednjih godina svog života postati istaknuta
mirovna aktivistkinja, napisala je u Ženskom pitanju u Srbiji u XIX i XX veku da je „zaključke o
ukidanju AFŽ-a, odnosno o osnivanju Saveza ženskih društava, veliki broj delegatkinja doživeo
kao degradiranje ženskih organizacija i samih žena. A mnoge aktivistkinje organizacija AFŽ-a
reagovale su tako što su prestale da rade“ (Božinović, 1996: 174).
�Adriana Zaharijević: Fusnota u globalnoj istoriji: kako se može čitati istorija jugoslovenskog...
77
Socijalističko uređenje je bilo značajno za pozicioniranje jugoslovenskih
feministkinja. Blaženka Despot uznosi socijalističko samoupravljanje kao
alternativni model kako buržoaskom, tako i etatističkom načinu proizvodnje,
jer se njime stvara kvalitativno novi socijalizam utemeljen na neautoritarnim
odnosima (Despot, 1987: 43). Ima li se upravo to u vidu, autoritarne odnose je u
samoupravnom društvu neophodno stalno preispitivati, te se zbog toga žensko
pitanje ne može podvoditi pod klasni problem proletarijata (Despot, 1981: 112).
Njihova relativna autonomija je važna, pošto, uprkos tome što je klasno pitanje
rešeno, uprkos tome što su dubinske strukture društvenog totaliteta promenjene,
žensko pitanje zahteva osobenu budnost i tretman koji je bar u izvesnom smislu
zaseban. Razlozi za to su istorijski, s obzirom na istorijski primat reifikacije i
podređenosti žena (Ler-Sofronić, 1981: 74); oni su, potom, relevantni za način
funkcionisanja samog socijalizma, jer trajna emancipacija radničke klase u
socijalističkom samoupravljanju ne može biti moguća bez održivog rešenja
za žensko pitanje (Despot, 1987: 44); a u dubokoj su vezi i s budućnošću
progresivnog kretanja: na taj način treba razumeti razliku koju uvodi Vesna Pusić
između ravnopravnosti – koja je jugoslovenskim ženama „dostupna i poznata“ –
i emancipacije koju je tek potrebno osvojiti (Pusić, 1980: 167–168).
Ukrštanje socijalističkog aranžmana upravljanja i feminističkih zahteva
za proširenje opsega emancipacije uglavnom se uzimalo kao datost. „Posebno
bavljenje ženskim pitanjem ni na koji način ne znači odvajanje od fronta
socijalističkih snaga – nego baš suprotno, [ono je] doprinos borbi za socijalističku
transformaciju društva u cjelini, doprinos iz jedne specifično ženske perspektive“
(Drakulić, 1984: 178). Samo posredstvom ženskog pitanja „ostvarenje totaliteta
revolucionarnog pokreta“ postaje istorijski moguće, što opravdava njegov
strateški značaj za „usmerenje revolucionarnog radničkog i komunističkog
pokreta“ (Milić, 1981: 11). Suprotstavljajući se domaćim kritičarima i liberalnim
verzijama feminizma iz „inostranstva“, neke feministkinje, poput Nadežde
Čačinovič, insistirale su na tome da „teorijska relevantnost suvremenog
feminizma principijelno nije odvojiva od marksizma: nije reč o marksističkom
‘prerađivanju’ određenih teza ili feminističkim ‘dopunama’ marksizmu nego o
tomu da se problematika suvremenog feminizma može radikalno promišljati
samo marksistički“ (Čačinovič-Puhovski, 1976: 127). Iako feminizam nije puki
suplement, već nešto što treba da proishodi iz samog modela postojeće promene
društvenog totaliteta, on je neophodan kao korektiv za uočenu asimetriju
između ravnopravnosti i emancipacije, kojom se „zapostavlja ‘ženska polovina
stvarnosti’“ (Papić, 1987: 29).4
4
Poslednji citat je važan zbog toga što se njime naglašava da feminizam u socijalizmu nije bio
sasvim lagodno užljebljen. Ne treba nipošto potceniti disidentski status ovakvih iskaza: oni
su se izravno suprotstavljali dominantnoj perspektivi koja je žensko pitanje smatrala odavno
rešenim. Kako bilo da bilo, u ovom tekstu želim da istaknem unutrašnju vezu feminizma i
socijalizma koji ga je iznedrio, budući da se ona daleko ređe ističe kao važna. U tom smislu,
zanimljivo je navesti reči ključnih protagonistkinja koje se osvrću na dato vreme danas:
„Socijalizam je bio i ime sustava u kojemu smo živjeli ali i ime za bolju budućnost, u mnogome
različitu od sadašnjice... Ipak, raskorak između principa i ozbiljenja jasno se uočavao, kao
što su bile vidljive i dobre posljedice ravnopravnog školovanja, normalnoga očekivanja više-
�78
SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
O opsegu i obliku emancipacije nije bilo jednodušnog stava. Ovdašnji i strani
tumači prilika su kasnije, posle 1989. godine, ukazivali na to da emancipacija žena
u socijalizmu nije proizvodila ravnopravne građane, nego puke majke-radnice
(Einhorn, 1993: 40). Rečima Vlaste Jalušič, emancipacija koja je ženu bez ostatka
svodila na radnika nikada joj nije omogućila da se odmakne od arentijanskog
animal laborans-a, odnosno da je preobrazi u političko biće, u građanku (Jalušič,
1999: 112). No, u doba samog socijalističkog režima državljanstva, pojmovi
građanina, majke i radnika nisu bili sporni. Ako je za feministkinje bilo ičega
kontroverznog u tome što se žene prevashodno tretiraju kao majke-radnice,
onda je srž te kontroverze bila u činjenici da muškarci, sa svoje strane, nisu bili
percipirani kao radnici i očevi (Einhorn, 1993: 5). Građanstvo muškaraca se,
naime, na sličan način definisalo njihovom pozicijom u procesu proizvodnje, ali
se njihova roditeljska uloga po pravilu izostavljala kako iz definicije građanina,
tako i iz razumevanja njihove emancipacije. Jugoslovenski feminizam je upravo u
toj tački – u načinu na koji je ženama „trebalo pomoći da budu više proizvođači
i samoupravljači“ (Tito, 1979: 2), iako su kao radni ljudi i emancipovane i
ravnopravne – pronašao vlastitu nišu.
„Socijalistička revolucija nije uvek bila u stanju da prekorači prag porodice“
(Morokvasić, 1986: 127). Ovaj oprezni iskaz upućuje da je privatno bilo u
središtu feminističkog promišljanja i delovanja. Samoupravnom socijalizmu
uprkos, mikro-borbe za emancipaciju nisu dovršene iako je klasno pitanje
rešeno, a prostori privatnosti u kojima se one i dalje moraju voditi nalaze se „u
tramvaju, na ulici, u kavani, na radnom mjestu, u školi, u obitelji“ (Drakulić,
1984: 178). „‘Privatni sektor’ života nije bio dotaknut ekonomskom analizom“
(Iveković, 1987: 22), a taj sektor, naša „obiteljska svakodnevnica... i te kako utječe
na opće odnose samoupravnoga društva izvan obitelji“ (Rihtman-Auguštin,
1980: 85). Budući da prostor privatnosti zapravo nije nestao, niti je pak dubinski
transformisan, privatno bi trebalo da postane zadatak, kako je tvrdila Rada
Iveković, ženskih studija i ženskog pokreta (Iveković, 1987: 22).
U jednom od svojih tekstova o feminizmu u Jugoslaviji, Sabrina Ramet
(Sabrina Ramet) tvrdi da jugoslovenski feminizam nije govorio o „svrgnuću
socijalizma, ali je govorio o potrebi da se svrgne patrijarhat i o neuspehu
socijalizma da to učini“ (Ramet, 1995: 226). Za razliku od „zapadnih“
feministkinja koje su zahtevale „participativno-demokratsku državu koja
osnažuje svoje građane“ i u stanju je da integriše rodno određenu pravdu (Fraser,
2011: 5),5 jugoslovenske feministkinje su delovale u samoupravnom društvu
5
manje jednake radne biografije za žene kao i za muškarce“ (Čačinovič, 2012: 8). Ili, „u real
socijalističkim društvima teško da je moglo doći do nekog masovnijeg i osvešćenijeg, tj.
feminističkog sagledavanja vlastite situacije. Tek s nadolaskom snažnijih kriznih dešavanja u
jugoslovenskom društvu javlja se ponovo iskra feminizma koji je socijalistički sistem na svaki
način gušio u prethodnim periodima. Pri tom nosioci ovog trećeg talasa feminizma postaju
žene rođene i odrasle u okviru socijalističkog sistema, ali obrazovane na intelektualnim
tradicijama i marksizma i feminizma“ (Milić, 2012: 43).
Pod rodno određenom pravdom (gender justice) misli se na pravdu koja neće biti uslovljena
polom/rodom osobe koja pravdu zahteva. To shvatanje počiva na pretpostavci da pravda
sama po sebi nije univerzalna i egalitarna, i da postoje oblici nepravde koji se ne događaju
�Adriana Zaharijević: Fusnota u globalnoj istoriji: kako se može čitati istorija jugoslovenskog...
79
koje je bilo konstruisano kao temeljno participativno i demokratsko, i u koje
je rodna pravda već integrisana. Bilo da su ovaj stav uzimale doslovno ili s
zapitanošću, feministkinje nisu dovodile u pitanje aranžman upravljanja koji je
ženama omogućio i prava i državu koja je institucionalizovala ravnopravnost.
Socijalistički sistem je, s druge strane, obećavao delovanje u pravcu totalne
emancipacije čoveka, što je bilo sasvim u skladu s feminističkim razumevanjem
emancipacije žena. Stoga, ako je patrijarhata negde bilo, on nije počivao ni u
državi ni u njenoj socijalističkoj strukturi. Ono što se u kasnijim tekstovima –
više (Duhaček, 1993; Kesić, 2001) ili manje ambivalentno (Papić, 1992; Bollobás,
1993; Miroiu, 2007) – označava kao „socijalistički patrijarhat“, u Jugoslaviji
nije postojalo pod tim imenom pre 1989. godine. Pre toga, građani nisu bili,
po definiciji, maskulinizovani (Jones, 1997: 2), nego se verovalo da je ženama –
budući da su ravnopravan deo ravnopravnog društva – bilo moguće obezbediti
polno ravnopravniju emancipaciju. Država će postati patrijarhalna, i patrijarhat
će postati instrinsičan društvenoj i političkoj strukturi socijalističkog režima
državljanstva, ali tek u retrospektivi, tek kada socijalistički sistemi budu prestali
da postoje.
Posle 1989. godine, posle Jugoslavije
Moglo bi se spekulisati o tome kakva bi bila budućnost jugoslovenskog
feminizma u državi koja bi, posle 1989. godine, prestala da bude socijalistička, ali
bi ostala federativna (ili, što je možda i teže zamisliti, koja bi ostala socijalistička
izvan jugoslovenskog federalnog okvira). Međutim, preobražaj postojeće države
u skup nezavisnih država, uz ukidanje socijalističkog aranžmana upravljanja,
u potpunosti menja okvir feminizma koji je uspostavljen u prethodne dve
decenije. Jugoslovenski scenario kolapsa neće navesti feministkinje samo na
to da socijalizam proglase patrijarhalnim, pošto se njihovo osvajanje nove
pozicije građanke (Jalušič, 1999) preklapalo s ratovima i nastankom političke
subjektivnosti koja je bila patrijarhalna na do tada nezamislive načine.
Usled temeljne smene režima državljanstava početkom devesedetih godina,
postjugoslovenski feminizam prestaje da bude oblikovan razradom prava žena u
datom aranžmanu upravljanja. Umesto toga, njega će u bitnom smislu definisati
odnos prema državi, i to posebno pitanje odgovornosti države (u ratu i izvan
njega) i teško odredivo pitanje pripadanja.
Pitanja građanstva postaju naglašeno prisutna u procesu prelaska iz
socijalističkog u liberalno-demokratski aranžman upravljanja. Međutim, u
kontekstu rata koji prati raspad multinacionalne socijalističke federacije, gde
se građani iz radnika i samoupravljača rapidno preobražavaju u Srbe, Hrvate,
Crrnogorce, Slovence itd., smisao državljanstva dobija višestruke nove sadržaje.
U periodu ustavnog nacionalizma (Hayden, 1992) i pokušaja uspostavljanja
apsolutne kongruencije između države i nacionalne zajednice, odigrava se smena
u načinu na koji su se tretirala ključna pitanja u odnosu na koja se definiše režim
slučajno ovim ili onim pojedincima već su nekom njihovom odlikom, kao što je rod, bitno
uslovljeni (v. Gheaus, 2012).
�80
SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
državljanstva: prema kojim je građanima država (i koja država?) odgovorna, i
ko je, konsekventno tome, poželjan građanin? Kakva su prava koja građani i
građanke imaju u svojim državama i koja prava imaju prioritet? Kako meriti
pripadnost zajednici, i kojoj zajednici? I, na koji su način državne institucionalne
politike korišćene da bi se proizveo novi tip etnonacionalnih građana, koji će
zameniti „radničku klasu i sve radne ljude“?
Ovde je neophodno uvesti jednu značajnu distinkciju. Kolaps realnog
socijalizma posle pada Berlinskog zida sam bi po sebi proizveo ogromne promene
u režimu državljanstva – što se i dogodilo u drugim delovima postsocijalističke
Evrope posle 1989. godine. Insistiranje na građanskim i političkim pravima
umanjilo je značaj postojećih socijalnih prava, što će ih u narednoj deceniji
veoma ugroziti; odgovornost države prema građanima se postepeno redukovala;
struktura upravljanja se u potpunosti menja; a pitanje pripadnosti takođe dobija
nove dimenzije onoga časa kada se socijalističke države počnu da se preobražavaju
u (liberalno-demokratske) nacionalne države. Međutim, u prvih nekoliko godina
posle 1989, u Jugoslaviji svi ti procesi ostaju u senci neposrednih učinaka rata.
Svi oni će jamačno uslediti, postavši integralni deo procesa tranzicije koji je pre
ili kasnije zahvatio sve države koje su formirane na tlu Jugoslavije. Smatram da
je ovu razliku u načinu na koji su oblikovani režimi državljanstva posle 1989.
godine neophodno imati na umu kada se raspravlja i o feminizmu. Rečima
Renate Jambrešić-Kirin, „okrutno je i pojednostavljeno poistovetiti položaj civila
u ratu s pozicijom liberalnih pojedinaca u slobodnom društvu“ (2000: 289),
te stoga predlažem da se feministički aktivizam posmatra kao bitno drugačije
oblikovan okolnostima koje je proizveo specifično postjugoslovenski režim
izgradnje nacija, i okolnostima tranzicijskog režima državljanstva.6
Prema tome, feminizam koji se razvija devedesetih godina i gradi na
tekovinama feminizma u Jugoslaviji, zapravo je obeležen dubokim prekidom
koji se ne inicira iz samog feminizma, naprasno otsečenog od vlastitih korena,
ni iz njegovog „perverznog, podzemnog“ afiniteta prema neoliberalnom
kapitalizmu (Fraser, 2011: 6). Ne samo da je izravno pogrešno tvrditi da je
postjugoslovenski feminizam „cvetao u novim uslovima“, da je postao „široka,
masovna društvena pojava“ (ako je to uopšte i moguće tvrditi za feminizam bilo
gde u svetu devedesetih godina), ili da su „ideje feminizma pronašle svoj put do
svakog kutka društvenog života (every nook and cranny of social life) i promenile
samorazumevanje svih onih sa kojima su došle u dodir“ (isto), već se time sasvim
6
Uslovno rečeno, režim državljanstva koji se definiše procesom izgradnje nacija vremenski
se odnosi na deceniju sukoba različitih intenziteta u svim delovima ranijeg jugoslovenskog
prostora, dok se drugi, tranzicijski, odnosi na režim uspostavljen posle 2000. godine u
postsocijalističkim i postkonfliktnim državama koje su nasledile Jugoslaviju. Ovaj model
ima svoje nedostatke, pre svega zbog različitog teritorijalizovanja nasilja i različitih dinamika
razvoja ranijih jugoslovenskih republika, što je uticalo na različita „započinjanja“ tranzicije,
kao i na njen tok i svršetak. Međutim, taj se model može opravdati i bitno drugačijim
diskurzivnim uobličenjima tema koje su bile društveno i političke značajne, kao i dubokim
razlikama u delovanju „civilnog društva“ u ratnim i neposredno posleratnim okolnostima,
i u potonjim okolnostima postkonfliktne tranzicije (Stubbs, 2007; Stubbs, 2012). O
specifičnostima feminizma u poslednjoj deceniji, odnosno u kontekstu tranzicijskog režima
državljanstva v. Zaharijević 2013.
�Adriana Zaharijević: Fusnota u globalnoj istoriji: kako se može čitati istorija jugoslovenskog...
81
zanemaruje kontekst u kojem feminizam postaje ako ne politička sila, ono bar
fenomen koji ima specifičan politički sadržaj. Za sadašnje potrebe taj ću kontekst
predstaviti, svakako pojednostavljeno, evocirajući način na koji je u okolnostima
novog režima državljanstva ponovo izmenjena politička subjektivnost građana
i građanki, da bi se pokazalo kakav je politički sadržaj feminizam kao fenomen
devedesetih imao u državama koje su nasledile Jugoslaviju.
Diskurzivno anticipiranje demokratije već je krajem osamdesetih godina
počelo da istiskuje „radničku klasu“ u korist „naroda“ (Mimica i Vučetić, 2008),
iako taj narod prestaje da bude uporediv s političkim entitetom koji definiše
prvi jugoslovenski ustav. U ovom razdoblju, narod se iscrpljuje u pojmu nacije.
Etnonacionalna unutardržavna organizacija nije bila u potpunosti nova: narodi
su i u socijalističkom režimu državljanstva bili teritorijalizovani, s upadljivim
izuzetkom Bosne i Hercegovine, kao konstitutivni narodi socijalističkih
republika. Međutim, način na koji se to preklapalo sa zazivanom pluralnošću
koju je trebalo da proizvede vladavina narodā, pretvara narod u instrument
ustanovljenja specifično nacionalnog oblika zajednice. Otuda politička
subjektivnost naroda od sada postaje jemstvo kongruencije između nacionalnih
i republičkih zajednica, na temelju koje se definiše nepodeljena pripadnost
zajednici, ali i pripadnost određenom državljanstvu. Slom socijalističkog režima
državljanstva, uvođenje demokratije koja je mogla biti – i bila je – korišćena i
kao idealni okvir vladavine naroda i kao oruđe fragmentacije, te raspirivanje
nacionalnih animoziteta, deo su okvira koji omogućava jugoslovenske ratove.
Promena političke subjektivnosti ostavila je dubokog traga na percepciju
i konstrukciju uloge i statusa građanki. Gal i Kligman u tim procesima
prepoznaju depolitizovanje ili instrumentalizovanje žena (Gal i Kligman, 2000),
a primeri koji bi se mogli navesti u prilog njihovoj tezi odnose se na politiku
ženske reproduktivnosti, zajedničku ranim postsocijalističkim društvima, i na
političku upotrebu silovanja u jugoslovenskim ratovima. Pre nego što pređem na
feminizam koji se razvija kao odgovor na režim državljanstva obeležen ratovima
i izgradnjom nacija, želim da, razrađujući ukratko ova dva primera, ukažem na
dubinu prekida između feminizma kao političkog fenomena u socijalizmu i onog
koji se, vremenski posmatrano, samo naslonio na njega.
Žene su u socijalizmu konstruisane kao majke-radnice, kao naglašeno
prirodna i društvena bića. Odgovornost države prema ženama odnosila se pre
svega na zaštitu njihove reproduktivne/ prirodne uloge i na podsticanje njihove
društvenosti različitim institucionalnim merama. Procesi izgradnje nacija su, s
druge strane, počivali na skrajnuću društvene (žene kao radnice ili kao građanke)
i isticanju prirodne dimenzije (žene kao majke), koja se pojavljivala kao sama
suština ženske društvenosti. Sasvim suprotno (zapadnom) trendu napuštanja
ideologije „porodične plate“ i uvođenju „nove“ norme porodice s dva dohotka,
o kojem govori Frejzer (Fraser, 2011: 7), u Istočnoj Evropi se obnavlja model
buržoaske porodice u kojoj otac privređuje, a majka ostaje u domaćinstvu,
koji svoju potvrdu nalazi i u ustavnim okvirima, primera radi, slovenačkom i
hrvatskom, u kojima punopravni subjekt postaje porodica (Antić, 1992: 168).
Najčešće suprotno življenim okolnostima, žene se predstavljaju kao majke koje
�82
SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
ne rade, odnosno kao isključivo prirodna, polno i reproduktivno određena bića,
što u novoj konstrukciji političke subjektivnosti naroda kao nacije ima svoj
nedvosmisleno politički sadržaj. Takvo političko veličanje materinstva imalo
je više funkcija: njime se denunciralo pogrešno socijalističko obezvređivanje
uloge majke i podsticanje emancipacije žena (Verdery, 1996; Heinen, 2006), ali
se podsticao i razvoj diskursa o neophodnosti (pre)oblikovanja nacije u svetlu
željenih i neželjenih građana (Zajović, 1995a; Krasniqi, 2011).
U postsocijalističkoj „konzervativnoj, tradicionalističkoj, nacionalističkoj
i praznoglavoj“ demokratiji (Papić, 1992: 101), žene su neretko politički
percipirane kao puko sredstvo za reprodukciju nacije. U tom kontekstu treba
razumeti demografsku tranziciju iz socijalističkog u režim izgradnje nacija. Kao
pasivna sredstva u tom procesu, žene su mogle biti puka personifikacija nacije
kojoj bi slučajno pripadale. U kontekstu svoje reproduktivnosti, one su mogle biti
sprovodnici ka većoj ili manjoj naciji, te su zbog toga pitanja abortusa, niskog ili
visokog priraštaja, ali i silovanja u ratu, kao krajnjeg oblika opredmećenja žena,
postala relevantna za određenje nove političke subjektivnosti građanki. Prema
Žarani Papić, reproduktivne politike i silovanje u ratu morale su se razumeti
kao međuzavisni oblici nasilja nad („našim“ i „njihovim“) ženama (Papić, 2002).
Ratovi su, dakle, omogućili da tela žena budu više od bojnog polja: ona postaju
utrobe za proizvodnju etnički kalupljenih budućih građana.
Feminizam među nacijama
Nensi Frejzer je tvrdila da su feministkinje drugog talasa, iako su imale
kritički odnos prema vestafalskim okvirima nacionalnih država, države u
kojima su delovale ipak posmatrale „kao prave adresate sopstvenih zahteva“
(Fraser, 2011: 5). U Jugoslaviji koja je u svojoj socijalističkoj strukturi imala
državne organizacije koje su se direktno bavile ženskim pitanjem – od Saveza
ženskih društava, koji nasleđuje AFŽ 1953. godine, do Konferencije za društveni
položaj žene i porodice, koja se gasi 1990. – feministkinjama država nije bila
glavni adresat. Naslanjajući se na ovu donekle disidentsku tradiciju feminizma
u socijalizmu, feministkinje su i početkom devedesetih bile ambivalentne
u pogledu instance kojoj upućuju svoje zahteve.7 Pošto nisu jednodušno
prihvatile liberalnodemokratsku viziju državljanstva, budući da je zbog svojih
nacionalističkih dimenzija ono često percipirano kao konzervativno i nazadno,
feministkinje su zadržavale izvesnu distancu prema državnim strukturama. No,
7
„Minimalni program ženskih zahteva“, koji je 1990. godine sastavio Beogradski ženski
lobi, grupa u kojoj su bile okupljene mnoge istaknute aktivistkinje, mogao bi se uzeti kao
ilustrativan primer. Tekst „minimalnog“ programa počinje zahtevom Lobija, upućenog
„strankama, partijama i pokretima“, da u sve svoje programe uključe ženske zahteve i žensku
perspektivu. Pod te zahteve spadaju fer politika zapošljavanja, kraći radni dan, neseksističko
obrazovanje i vaspitanje, reproduktivna prava, imenovanje činova nasilja i njihovo
kriminalizovanje, otvaranje zdravstvenih centara za žene i slobodna kontracepcija, itd.
(Ćetković, 1998: 19–23). Način na koji su ti zahtevi artikulisani jasno pokazuje da oni nisu
upućeni nijednom određenom adresatu. Jasna i opredeljena saradnja s državom u zemljama
naslednicama počinje tek posle 2000. godine.
�Adriana Zaharijević: Fusnota u globalnoj istoriji: kako se može čitati istorija jugoslovenskog...
83
novi demokratski okvir omogućio im je da govore o ženskim pitanjima bez
ograničenja (odnosno, i izvan klasnog pitanja), i da insistiraju na tome da se
u demokratski otvorenoj raspravi to pitanje ne može redukovati ni na jedno
drugo. Nastanak brojnih inicijativa koje su pokrivale izrazito širok dijapazon
aktivnosti (Blagojević, 1998), ukazuje na to da su feministkinje u ovom razdoblju
prepoznale priliku za razvoj pluralnih formi građanstva žena – priliku za aktivno
kultivisanje političke subjektivnosti i unapređenje ravnopravnog prisustva u
javnom prostoru i procesima odlučivanja.
Raspad zajedničke države proizveo je, međutim, temeljnu promenu u
samopercepciji feminističkog aktivizma. Tokom prve konferencije Mreže
jugoslovenskih feministkinja 1987. godine doneta je odluka da feministkinje
ne pristaju na veštački stvorene, muške granice, „da su ujedinjene u sestrinstvu
i da iskustva koja dele kao žene nadilaze muške brige oko teritorijalnih prava
i geografskih granica“ (Batinić, 2001: 6). Dakle, i pre no što je rat postao
življena stvarnost, odnos prema potencijalno novim granicama i pitanje
pripadanja potencijalno novim državama morali su se nametnuti kao središnji
za transformaciju jugoslovenskog feminističkog aktivizma. Umesto da se poput
„zapadnog“ feminizma, kako ga (ispravno ili ne) opisuje Frejzer, devedesetih
godina preobražava u međunarodni, višeslojni, postvestfalski feminizam
globalnog civilnog društva (Fraser, 2011: 9), postjugoslovenski feminizam
zapravo ne može ne biti zaokupljen državom unutar koje se organizuje. Štaviše,
središnja pitanja za feminizam tada postaju ona koja su neposredno vezana za
probleme smene režima državljanstva: čija je (naša) država bila (gde su bile
njene granice i kako su one uspostavljane), ko je pripadao, a ko nije i zbog čega,
i kakva je bila cena bezrezervne lojalnosti novim nacionalnim državama koja se
očekivala od građana i građanki?
Postavši teritorijalizovane državama koje ratom nasleđuju Jugoslaviju,
uz reorganizaciju svih pitanja koja definišu određeni režim državljanstva,
feministkinje će pre svega organizovati vlastite aktivnosti kao odgovor na rat i
na mogućnost održanja sestrinstva uprkos uspostavljenim granicama. Tačka u
kojoj pitanje pravedne raspodele ustupa mesto pitanju priznanja, u kojoj, drugim
rečima, izvestan oblik politike identiteta postaje važan za feministkinje, duboko
je povezan s ukidanjem socijalističkog aranžmana upravljanja i s kritičkim
odnosom prema poistovećivanju državljanstva i nacionalnosti. Naime, prestavši
da budu jugoslovenske feministkinje, mnoge su feministkinje birale da budu
samo feministkinje, kao da je feminizam po sebi mogao da omogući nekakav
odvojeni prostor građanstva. Iako on nije počivao na zahtevima za pravednom
raspodelom sredstava, on svakako jeste počivao na zahtevima za pravdom.
Kontekst u kojem se takav zahtev formuliše jeste kontekst rata, kontekst u kojem
su sva elementarna prava ugrožena, i kontekst hrabrog i (u datim okolnostima
uvek potencijalno izdajničkog) dovođenja u pitanje nametnute pripadnosti.
U snažnom manifestu feminističke nelojalnosti, Staša Zajović je izložila
načela feminističkog odricanja od nacije, države i otadžbine koje obeležava
kontekst ranih devedesetih. Neprihvatanje nametnutog nacionalno definisanog
građanstva podrazumevalo je institiranje na pravu na samoodređenje i
�84
SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
autonomiju žene, pravu da govori i dela u vlastito ime. Njime se takođe odbacivala
militaristička ideologija koja je počivala na logici prema kojoj država može biti
ili žrtva ili agresor, logici koja poništava bilo kakvu moć delovanja građanki i
građana. Konačno, feministička nelojalnost podrazumevala je odbacivanje
politike koja deli žene prema njihovoj nacionalnosti i zatečenosti unutar novih
državnih granica, odričući im mogućnost da budu solidarne kao aktivistkinje,
kao feministkinje, kao žene, a ne kao Srpkinje, Hrvatice, itd. (Zajović, 1995b:
51).
Ovaj aspekt je važan i da bi se razumele mikropolitičke dimenzije identiteta
koji se iz datih okolnosti pojavljuje, takoreći, i pre samog zahteva za njegovo
priznanje. Politički nalog kojim se žene, i to posebno one koje su bile žrtve rata
na neposredan način, pretvaraju u puki instrument u procesu konsolidovanja
granica, proizveo je specifično feministički oblik delovanja kroz nepripadanje
(Kašić, 1995: 126). Nešto poetičnije, ovo bi se takođe moglo označiti i kao
bezdomnost u novom domu (Jambrešić-Kirin, 2000; Šeleva, 2004; Petrović,
2009), bezdomnost koja se mogla nadići samo nepopustljivim ulaganjem glasa
protiv jednostranog pristajanja na depolitizaciju. Biti feministkinja devedesetih
godina podrazumevalo je svestan izbor kojim se vlastiti identitet građanke
politizovao na specifičan način: dominantni nacionalni identitet zamenjivao se
apstraktnim, aktivističkim (bezdomnim) javnim sopstvom.8
Da li su konteksti važni?
Vratimo se sada analizi Nensi Frejzer. Pretpostavi li se da je Frejzer 2009.
godine tvrdila da je neoliberalni kapitalizam uspeo da kooptira određene
feminističke ideale, da preobrazi i iskoristi određene težnje i ideje ranih generacija
američkog drugog talasa, čemu je bez sumnje, između ostalog, doprineo i
završetak Hladnog rata, onda se toj tezi malo šta može zameriti. Istočnoevropska
i posebno postjugoslovenska perspektiva tranzicije mogla bi tome takođe da
posvedoči. Međutim, ono što njen tekst čini tako provokativnim i problematičnim
istovremeno, nije dijagnoza koja ukazuje na to da je feminizam u krizi i da je
žarište te krize njegova „zavedenost“ neoliberalnim kapitalizmom koja započinje
devedesetih godina. U zaključku želim da naglasim tri tačke koje se na izvestan
način spore s pretpostavkom koja provejava tekstom prema kojoj između
(globalnog) feminizma i (globalnog) neoliberalizma postoji jeretički afinitet.
Prva tačka se odnosi na nejasno pozicioniran rani drugi talas koji se najavljuje
kao izvesno „doba nevinosti“, doba pre no što je nastupilo „zabrinjavajuće
približavanje“ feminizma i kapitalizma (Fraser, 2011: 1). Istorijski posmatrano,
nije sasvim irelevantna činjenica da feministkinje anglosaksonskog govornog
područja, feministkinje koje su proizvele ne samo najznačajnije i najmasovnije
pokrete, nego su najčešće i promišljale o tome šta pokret jeste i treba da bude, po
8
Rečenica koju ovde parafraziram preuzeta je iz uvodnog teksta Ketlin Džons (Kathleen
Jones) za temat o građanstvu u feminizmu koji je objavjen u časopisu Hypatia. Ta rečenica
izvorno glasi: „Postati građanin znači zameniti vlastiti pojedinačni identitet apstraktnim,
javnim sopstvom“ (Jones, 1997: 2).
�Adriana Zaharijević: Fusnota u globalnoj istoriji: kako se može čitati istorija jugoslovenskog...
85
pravilu nisu bile socijalističke orijentacije kako se tekstom implicira. Zavedenost
feministkinja neoliberalizmom devedesetih godina, ili pak „perverzni, podzemni“
afinitet, za šta i sama Frejzer kaže da predstavlja pravu feminističku jeres (Fraser,
2011: 6), može se opravdati samo ukoliko se, suprotno teorijskoj i aktivističkoj
istoriji drugog talasa u Sjedinjenim Američkim Državama, tvrdi da je feminizam
do tada iznad svega radio na podrivanju kapitalističkih struktura. Međutim,
kako, tvrdila bih ispravno, naglašava Nanet Fank, „dominantan oblik feminizma
drugog talasa sredinom veka bio je liberalni feminizam koji je kritikovao državu,
usredsređen na promenu institucionalnih politika i zakona, i na modifikovanje,
a ne na temeljnu kritiku, kapitalizma“ (Funk, 2013: 181). Drugo je pitanje da li se
ovim iskazom potvrđuju slutnje prema kojima feminizam, kako se smatralo već
od kraja 19. veka (Zaharijević, 2014), ne može ne biti buržoaska stvar (što mu se
pak zameralo i u jugoslovenskom kontekstu). Međutim, dug je put između sasvim
ispravne teze da je feminizam drugog talasa – u SAD nedvosmisleno otprilike od
osamdesetih, u Jugoslaviji pak, od devedesetih – „bio deo šireg emancipatorskog
projekta, gde su borbe protiv rodne nepravde bile nužno povezane sa borbom
protiv rasizma, imperijalizma, homofobije i klasizma“ (Fraser, 2011: 6), s jedne
strane, i da ga je, s druge, upravo to činilo socijalističkim (čak i kada je svesno
bio suprotstavljen logici kapitalizma).9
Druga tačka nas vraća na propust koji se obznanjuje jednom uzgrednom
fusnotom. Iako je uopštavanje koje čitav rani drugi talas preobražava u
socijalistički feminizam po mnogo čemu neprecizno, pojedinačni slučajevi koji
isklizavaju iz „epohalne“ slike obrađenog fenomena jednako su neprecizno
izostavljeni iz razmatranja. Konvencionalni pristup ne prepoznaje feminizam u
socijalizmu, te se otuda u mimohodu preskače atipični, ponešto paradoksalni
feminizam u jednoj socijalističkoj zemlji pre 1989. godine. Premda bi tvrdnja
prema kojoj se ovaj feminizam tretira kao politička sila dakako bila prenaglašena,
njegovo političko – pa bilo ono i mikro-političko – prisustvo ne može se
osporiti. Način na koji je on oblikovan poziva na promišljanje odnosa feminizma
i socijalizma u specifičnom okviru u kojem su oba postojala u isto vreme, i u
kojem je feminizam iznutra bio prožet određenim postulatima socijalizma na
kojima je počivalo društvo koje ga je iznedrilo.
Najzad, pojmovni okvir koji je u obzir uzimao kompleksnu ideju režima
državljanstva trebalo je da unekoliko usložni okvir koji počiva na vezi globalnog
kapitalizma i globalnog feminizma. Time se valjanost i potreba za takvim
okvirom ne dovodi u pitanje, niti se na taj način poništava teza Nensi Frejzer,
i mnogih drugih, da su politike priznanja – politike identiteta – u velikoj meri
oslabile i depolitizovale feminizam. Uvođenjem i razmatranjem smene ovdašnjih
režima državljanstva, namera mi je bila da ukažem na drugačije kontekste u
kojima se iz politike pravedne preraspodele ulazi u politike priznanja ili, šire
postavljeno, na bitno drugačije putanje feminizma.
Već je odavno postalo truizam tvrditi da feminizam nije singularan fenomen.
Cilj mi nije bio da se upuštam u raspravu oko tačnosti te teze. Postoje globalni
9
Nanet Fank nemilosrdno kritikuje tačke uopštavanja manjinske socijalističke pozicije
nekolicine teoretičarki u politički stav drugog talasa kao takvog (Funk, 2013: 181–182).
�86
SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
trendovi, a neoliberalni kapitalizam je među njima danas svakako vodeći,
koji dubinski utiču na sve političke fenomene, pa i na feminizam. Međutim,
uvažavanje okolnosti nastanka određenih političkih fenomena i razvoja njihovog
sadržaja, nije nužno samo iz teorijskih razloga: ono je neophodno da bi se mogla
anticipirati njihova budućnost i da bi se praksi mogao dati određeni pravac koji
počiva na uvažavanju lokalnih specifičnosti, a ne na njihovom brisanju. Kada
se kritike koje Nensi Frejzer upućuje feminizmu (kao globalnom feminizmu)
u periodu kada se „doba nevinosti“ završilo, bez ostatka prenesu na lokalni
kontekst, onda se iz vida gube i specifičnosti razvoja jugoslovenskog feminizma
u socijalizmu, i specifičnosti razvoja feminizma u ratu. Te specifičnosti
nisu marginalne, niti se mogu lako uklopiti u tezu o zavedenosti ili „fatalnoj
privlačnosti“ između feminizma i neoliberalizma. One nas, unutar širokog
okvira poređenja koji je Frejzer ponudila, pozivaju da usmerimo pažnju na one
impulse, okolnosti i motive koji političke fenomene oblikuju lokalno – da ne
dopustimo da vlastitu istoriju čitamo kao pogrešnu fusnotu.
Antić, Milica. 1992. Yugoslavia. The transitional spirit of the age, u: Chris Corrin
(ur.). Superwomen and the Double Burden. London: Scarlet Press
Batinić, Jelena. 2001. Feminism, Nationalism, and War: The ‘Yugoslav Case’ in
Feminist Texts. Journal of International Women’s Studies, 3(1): 1–23
Blagojević, Marina (ur.). 1998. Ka vidljivoj ženskoj istoriji – ženski pokret u
Beogradu tokom 90-ih. Beograd: Centar za ženske studije, istraživanja i
komunikacije
Bollobás, Enikö. 1993. ‘Totalitarian Lib’: The Legacy of Communism for
Hungarian Women, u: N. Funk i M. Mueller (ur.), Gender Politics and PostCommunism. New York and London: Routledge
Bonfiglioli, Chiara. 2011. ‘Social Equality is not Enough, We Want Pleasure!’
Italian Feminists in Belgrade for the 1978 ‘Comrade Woman’ Conference.
Profemina, leto/jesen br. 2: 115–123
Božinović, Neda. 1996. Žensko pitanje u Srbiji u XIX i XX veku. Beograd:
Devedesetčetvrta i Žene u crnom.
Ćetković, Nadežda (ur.). 1998. Ženska politička perspektiva. Beograd: Beogradski
ženski lobi
Čačinovič-Puhovski, Nadežda. 1976. Ravnopravnost ili oslobođenje. Teze o
teorijskoj relevantnosti suvremenog feminizma. Žena, br. 3: 125–128
Čačinovič, Nadežda. 2012. Veliki narativi feminizma, u: Lidija Vasiljević (ur.).
Rod i levica. Beograd: ŽINDOK
Despot, Blaženka. 1981. Žena i samoupravljanje. Delo, XXVII (4): 112–116
Despot, Blaženka. 1987. ‘Žensko pitanje’ u socijalističkom samoupravljanju, u: Lydia
Sklevicky (ur.). Žena i društvo. Kultiviranje dijaloga. Zagreb: Sociološko društvo
Drakulić, Slavenka. 1984. Smrtni grijesi feminizma, u: Lydia Sklevicky (ur.)
(1987). Žena i društvo. Kultiviranje dijaloga. Zagreb: Sociološko društvo
�Adriana Zaharijević: Fusnota u globalnoj istoriji: kako se može čitati istorija jugoslovenskog...
87
Duhaček, Daša. 1993. Women’s Time in the Former Yugoslavia, u: Nanette Funk
i Magda Mueller (ur.). Gender Politics and Post-Communism. Reflections
from Eastern Europe and the Former Soviet Union. New York and London:
Routledge
Einhorn, Barbara. 1993. Cinderella Goes to Market. Citizenship, Gender and
Women’s Movement in East Central Europe. London: Verso
Fraser, Nancy. 2011. Feminizam, kapitalizam i lukavstvo istorije, prev. Dušan
Maljković. Perspektive, Rosa Luxemburg Stiftung, br. 2.
Funk, Nanette i Magda Mueller (ur.). 1993. Gender Politics and Post-Communism.
Reflections from Eastern Europe and the Former Soviet Union. New York and
London: Routledge
Gal, Susan i Gail Kligman (ur.). 2000. Reproducing Gender: Politics, Publics and
Everyday Life after Socialism. Princeton University Press
Gheaus, Anca. 2012. Gender Justice. Journal of Ethics and Social Philosophy, 6(1):
1–24
Hayden, Robert. 1992. Constitutional Nationalism in the Formerly Yugoslav
Republics. Slavic Review 51(4): 654–673
Heinen, Jacqueline. 2006. Clashes and Ordeals of Women’s Citizenship in Central
and Eastern Europe, u: J. Lukić, J. Regulska i D. Zaviršek (ur.), Women and
Citizenship in Central and Eastern Europe, Ashgate
Iveković, Rada. 1987. Studije o ženi i ženski pokreti, u: Lydia Sklevicky (ur.).
Žena i društvo. Kultiviranje dijaloga, Zagreb: Sociološko društvo
Jaggar, Alison, 1977 [1972], Political Philosophies of Women’s Liberation, u Mary
Vetterling-Bragging, Frederick Elliston and Jane English (eds.), Feminism and
Philosophy, Totowa: Rowman and Littlefield
Jalušič, Vlasta. 1999. Women in Post-Socialist Slovenia: Socially Adapted,
Politically Marginalized, u: Sabrina Ramet (ur.). Gender Politics in the Western
Balkans. Pennsylvania: The Pennsylvania State University Press
Jambrešić-Kirin, Renata. 2000. Personal Narratives of War: A Challenge to
Women’s Essays and Ethnography in Croatia, u: Svetlana Slapšak (ur.). War
Discourse, Women’s Discourse. Ljubljana: Topos
Jones, Kathleen. 1997. Introduction to the special issue on Citizenship in
Feminism: Identity, Action, and Locale. Hypatia, 12(4): 1–5
Kesić, Vesna. 2001. Gender and Ethnic Identities in Transition in the Former
Yugoslavia – Croatia, u R. Iveković i J. Mostov (ur.). From Gender to Nation.
Ravenna: Longo Editore
Koprivnjak, Vjekoslav. 1980. Uvodnik u temat. Žena, br. 4–5: 6–15
Krasniqi, Vjollca. 2011. Feminism and Nationalism. Profemina, leto/jesen br. 2:
53–57
Ler-Sofronić, Nada. 1981. Subordinacija žene – sadašnjost i prošlost. Marksistička
misao, br. 4: 73–80
Marshall, T. H. 2009 [1950]. Citizenship and Social Class, u: Jeff Manza and
Michael Sauder(ur.). Inequality and Society. New York: W. W. Norton and Co
�88
SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
Milić, Anđelka. 1981. Društvena jednakost polova: savremena teorijska
preispitivanja. Marksistička misao, br. 4: 3–15
Milić, Anđelka. 2012. Socijalizam i feminizam – spojevi i razilaženja, u: Lidija
Vasiljević (ur.). Rod i levica. Beograd: ŽINDOK
Mimica, Aljoša i Radina Vučetić. 2008. Vreme kada je narod govorio. Beograd:
Institut za sociološka istraživanja
Miroiu, Mihaela. 2007. Communism was a State Patriarchy, not State Feminism.
Aspasia, god. 1: 197–201
Morokvasic, Mirjana. 1986. Being a Woman in Yugoslavia: Past, Present and
Institutional Equality, u Monique Gadant (ur.). Women of the Mediterranean.
London: Zed Books
Pantelić, Ivana. 2011. Partizanke kao građanke. Društvena emancipacija
partizanki u Srbiji 1945–1953. Beograd: ISI i Evoluta
Papić, Žarana. 1987. Ženska perspektiva u sociologiji, u: Lydia Sklevicky (ur.).
Žena i društvo. Kultiviranje dijaloga, Zagreb: Sociološko društvo
Papić, Žarana. 1992. The Possibility of Socialist Feminism in Eastern Europe, u:
Ward, Anna, Jeanne Gregory i Nira Yuval-Davis (ur.). Women and Citizenship
in Europe. London: Trentham Books and European Forum of Socialist
Feminists
Papić, Žarana. 2002. Europe after 1989: Ethnic Wars, the Fascitization of Civil
Society and Body Politics in Serbia, u: Griffin Gabrielle i Rosi Braidotti (ur.).
Thinking Differently: A Reader in European Women’s Studies. London: Zed
Books
Petrović, Jelena. 2009. The Politics of Feminist Writing/Reading/Translation.
Borec LXI, št. 662–665: 239–257
Pusić, Vesna. 1980. Protiv psihologije odgađanja, u: Lydia Sklevicky (ur.) (1987).
Žena i društvo. Kultiviranje dijaloga. Zagreb: Sociološko društvo
Ramet, Sabrina. 1995. Social Currents in Eastern Europe. Duke University Press
Ramet, Sabrina. 1999. In Tito’s Time, u: Ramet (ur.). Gender Politics in the
Western Balkans. Pennsylvania: The Pennsylvania State University Press
Rihtman-Auguštin, Dunja. 1980. Moć žene u patrijarhalnoj i suvremenoj kulturi.
Žena, br. 4–5
Stubbs, Paul. 2012. Networks, Organisations, Movements: Narratives and Shapes
of Three Waves of Activism in Croatia. Polemos, 15(2): 11–32
Stubbs, Paul. 2007. Civil Society or Ubleha?, u: Helena Rill, Tamara Šmidling i
Ana Bitoljanu (ur.). 20 Pieces of Encouragement for Awakening and Change.
Belgrade-Sarajevo: Centre for Nonviolent Action
Šeleva, Elizabeta. 2004. Kuća i nelagoda. Sarajevske sveske, br. 5. Dostupno na http://
www.sveske.ba/bs/content/kuca-i-nelagoda [poslednji pristup 12.10.2014]
Šo, Džo i Igor Štiks. 2012. Državljani i državljanstvo posle Jugoslavije. Beograd: Clio
Štiks, Igor. 2012. Laboratorija državljanstva: Koncepcije državljanstva u
Jugoslaviji i postjugoslovenskim državama, u Šo, Džo i Igor Štiks (ur.).
Državljani i državljanstvo posle Jugoslavije. Beograd: Clio
�Adriana Zaharijević: Fusnota u globalnoj istoriji: kako se može čitati istorija jugoslovenskog...
89
Tito, Josip Broz. 1979. Šezdeset godina revolucionarne borbe Saveza Komunista
Jugoslavije. Žena, br. 2–3: 2.
Ustav FNRJ. 1946. Dostupno na http://www.arhivyu.gov.rs/active/en/home/
glavna_navigacija/leksikon_jugoslavije/konstitutivni_akti_jugoslavije/ustav_
fnrj.html [poslednji pristup 12.10.2014]
Ustav SRFJ. 1974. http://mojustav.rs/wp-content/uploads/2013/04/Ustav-SFRJiz–1974.pdf [poslednji pristup 12.10.2014]
Verdery, Katherine. 1996. What was Socialism and What Comes Next? Princeton:
Princeton University Press
Zaharijević, Adriana. 2013. Being and Activist: Feminist citizenship through
transformations of Yugoslav and post-Yugoslav citizenship regimes. CITSEE
working paper 2013/28.
Zaharijević, Adriana. 2014. Ko je pojedinac? Genealoško propitivanje ideje
građanina. Loznica: Karpos
Zajović, Staša. 1995a. Birth, Nationalism and War. Dostupno na http://www.
hartford-hwp.com/archives/62/039.html [poslednji pristup 12.10.2014]
Zajović, Staša. 1995b. I am Disloyal, u: What Can We Do For Ourselves? Belgrade:
Center for Women’s Studies, Research and Communication
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Istraživački radovi
Ostalo
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Fusnota u globalnoj istoriji. Kako se može čitati istorija jugoslovenskog feminizma? - Adrijana Zaharijević
Description
An account of the resource
Tekst nastoji da pruži alternativno čitanje istorije jugoslovenskog feminizma, usredsređujući se na godine njegovog razvoja u socijalizmu i na periodkoji je usledio neposredno po raspadu zajedničke države. Kakve je putanje imao feminizam koji je ponikao u socijalističkoj državi? I kako se razvijao kada su isocijalizam i država prestali da postoje? Pojmovni okvir unutar kojeg se izvodiovo čitanje oslanja se na koncept režima državljanstva, koji treba da ponudisloženiju sliku od onih koje se uobičajno koriste u preispitivanju postjugoslovenskog feminizma. U tekstu se utoliko pokazuje da je okvir koji počiva na poređenju feminizma i nacionalizma nedostatan, ali se takođe kritičkim čitanjem uticajnogteksta Nensi Frejzer „Feminizam, kapitalizam i lukavstvo istorije“ pokazuje da jeu lokalnom kontekstu neophodno iskoračiti izvan okvira koji počiva na poređenjurazvoja feminizma i kapitalizma. Tekst utoliko poziva na pažljivo čitanje paradoksalokalne istorije feminizma.
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Adrijana Zaharijević
Source
A related resource from which the described resource is derived
https://www.academia.edu/14801374/Fusnota_u_globalnoj_istoriji._Kako_se_mo%C5%BEe_%C4%8Ditati_istorija_jugoslovenskog_feminizma
Publisher
An entity responsible for making the resource available
SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
Udruženje za kulturu i umjetnost Crvena
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
2015.
Rights
Information about rights held in and over the resource
Adrijana Zaharijević
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
Srpski
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
22-IR
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
18 str.
Adrijana Zaharijević
feminizam
Jugoslavija
rat
režim državljanstva
socijalizam