1
10
71
-
https://afzarhiv.org/files/original/09e0180bbef806ecfb14e4aa704225ca.pdf
70906f47d43190f1132180a0427e1493
PDF Text
Text
Lydia Sklevicky
KONJI, ŽENE,RATOVI
ODABRALA I PRIREDILA
Dunja Rihtman Auguštin
��LYDIA SKLEVICKY / KONJI, ŽENE, RATOVI
DRUGA.
�#
DRUGA.
UREDILA
Radmila Zdjelar
OBLIKOVALA
Sanja Iveković
LEKTORIRALA / KORIGIRALA
Marilka Krajnović
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb '
UDK 316.66-055.2(497.1)
394.2(497.1)
SKLEVICKY, Lydia
Konji, žene, ratovi / Lydia Sklevicky
; odabrala i priredila Dunja Rihtman
Auguštin. - Zagreb : Ženska infoteka,
1996. - 311 str. ; 24 cm
Bibliografija: str. 296-303 i uz tekst. Str. 303-311: Bibliografija radova Lydije
Sklevicky / priredila Anamarija Starčević Štambuk
ISBN 9 5 3 -9 6 7 4 4 -0 -9
960122036
�Lydia Sklevicky
KONJI,
ZENE,
RATOVI
ODABRALA I PRIREDILA
Dunja Rihtman Augustin
Zagreb, 1996
��Sadržaj
Predgovor
7
Prvi dio: Nevidljivi predmet
1. KONJI, ŽENE, RATOVI ITD.:
PROBLEM UTEMELJENJA HISTORIJE ŽENA U JUGOSLAVIJI
2. ANTIFAŠISTIČKA FRONTA ŽENA:
KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE "NOVOG TIPA"
Određenje i putevi ostvarenja ravnopravnosti žena
Suočenje s društvenom diskriminacijom žena
Tradicijske vrednote u novom kontekstu
Sudbina institucije porodice
Utopiji ususret: »Žena novog tipa«
Značajke kulturne promjene
3. EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA:
ULOGA ANTIFAŠISTIČKE FRONTE ŽENA U
POSTREVOLUCIONARNIM MIJENAMA DRUŠTVA
(NR Hrvatska 1945-53)
»Nevidljivi« predmet, perspektivistička metoda i »netransparentni« izvori
Dvjesta godina tišine:
Pokušaj tipologije ženskih pokreta u modemom periodu
Red, rad & posluh
Grupni portret pred gigantski skok u povijest
Pokret i poredak
Organizacijska struktura A F Ž
13
25
28
34
42
47
50
55
63
63
73
88
96
107
115
Drugi dio: Od antropologije žene do političke antropologije
4. NUŽNOST ŽENSKE PERSPEKTIVE U ANTROPOLOGIJI
155
5. MATRIJARHAT: PRIJEPOR MITOLOGIJE, IDEOLOGIJE I UTOPIJE
163
6. IZMIŠLJANJE TRADICIJE: DAN KOJI SVIĆE NADOM
171
7. NOVA NOVA GODINA:
OD "MLADOG LJETA" K POLITIČKOM RITUALU
175
�Sumrak stare tradicije (Božić 1945 — Božić 1948)
Proizvodnja socijalističkog praznika (Nova godina 1948 — Nova Godina
1950)
Od »Mladog ljeta« k političkom ritualu
8. PROFESIJA ETNOLOG:
ANALIZA POKAZATELJA STATUSA PROFESIJE
17 7
181
184
189
Treći dio: Ženska povijest
9. IZMEĐU ZNANOSTI I UMJETNOSTI: PJESME ERIKE JONG
211
10. ŽENE KOJE SU ISKORAČILE U POVIJEST
Drugovi i ljubavnici: Rosa Luxemburg
Crvena Emma: Emma Goldman
Tri revolucije Giuseppine Martinuzzi
Od Samoe do slave: Margaret Mead
Svoga tela gospodar(ica): Margaret Sanger
Genijalne gubitnice genija: Mileva Marić-Einstein, Sylvia Plath
Naša gospa od Tibeta: Alexandra David Nćel
Dugi marš života Ding Ling
Bomba s ukrasnom vrpcom: Frida Kahlo
Neke nove svilene bube: Radha Kumar
219
219
221
224
226
228
231
234
236
238
240
11. U OSVITU HRVATSKOG FEMINIZMA
Borba srca s razumom: Dragojla Jarnević
Patuljasta amazonka hrvatskog feminizma: Marija Jurić Zagorka
Junakinje nove zemlje: Ugledne Hrvatice u emigraciji
Sporost-oporost: Knjiga Rade Iveković
Ispred mogućnosti recepcije: Vera Stein Erlich
243
243
245
247
250
251
12. BIOLOGIJA KAO SUDBINA
Jajnici na tanjurima
Bolest kao subverzija
Crna majka Eva
Nevine u ludnici
U potrazi za zaboravljenim spolom
13. ŽENSKA POVIJEST
Priče o životu
Vještice još gore
Raj žena: Precioze
Grijeh koji je nemoguće imenovati: Benedetta Carlini
Treći rajh, drugi spol
Kad žene marširaju
14. POBAČAJ PRED CARSKIM REZOM
261
261
263
266
268
271
273
273
275
278
281
283
285
289
Bilješka o radovima u ovoj knjizi
293
Citirana literatura
295
Bibliografija radova Lydlje Sklevieky
303
�Predgovor
Ovom knjigom pokušala sam prikazati opus Lydije Sklevicky njom sa
mom. Zbog toga sam nastojala unijeti što manje vlastitih intervencija u
njezine tekstove i što manje izmišljati nove, moje naslove njezinim rado
vima, pa i samoj knjizi.
Ako čitatelj/ica sada najprije preleti okom preko tih naslova, neka
je/ga ne zbuni ili udalji od čitanja često spominjanje tako dosadne, u
ovom trenutku naoko posve preživjele teme poput Antifašističke fronte
žena. Doduše, najnoviji prijepori o karakteru i značenju antifašizma
možda baš ponovno aktualiziraju tu dimenziju Lydijinih istraživanja. U
vrijeme kad je — potkraj sedamdesetih i tijekom osamdesetih — preka
pala po prašnjavoj arhivi tada već odavno ugasle antifašističke ženske
organizacije, mnogima se bavljenje tom temom moglo učiniti izlišnim.
No Lydia je željela odgovoriti na pitanje: »Na koji način istraživanje or
ganizacije žena može osvijetliti samu kvalitetu emancipatorskih procesa
u jednom društvu?«
Nakon dugotrajnog arhivskoga rada i proučavanja teorija — povijesne
znanosti, socijalne povijesti i ženske povijesti, antropologije i etnologije,
politologije i sociologije — uspjela je osmisliti pristup u kojem je pledi
rala za uspostavljanje dijaloškoga karaktera znanja. Dijalog među zna
nostima omogućio joj je percepciju rasta i pada AFŽ-a, ali i otkriće fe
minizma »u salonu«, među ženama srednjih slojeva i u intelektualnim
krugovima, dugo podjednako prešućivanoga u poslijeratnom povjesni
čarskom i ideološkom diskursu. Bila je ponosna na svoje otkriće, a po
jave zataškavanja tzv. salonskoga feminizma popratila je ironijom: »da
kako, u neposrednoj blizini pozicije moći nalaze se prostrani pašnjaci
ideologije«.
Najhitnije u njezinu radu svakako jest to što je uspjela proniknuti u
metode i političke pritiske kojima se jugoslavenska »revolucija« služila:
�8
KONJI, ŽENE, RATOVI
deklarativno zastupajući kulturnu i društvenu mijenu i »oslobođenje že
ne«, tijekom gotovo pola stoljeća mobilizirala je žene i uz pomoć »nji
hove« organizacije političkim elitama osiguravala podršku, tj. moć. Po
lazila je od pretpostavke da će »konzekventno uvođenje kategorije roda
u historiografsku naraciju imati za posljedicu brojna prevrednovanja: na
političke pokrete koji su smatrani progresivnima pasti će tmurne sjene,
a sama će se »priroda« pokazati tek kao diskurs, a ne više kao »proizvođačica uzročnosti«.
Zato rasprave Lydije Sklevicky, iako su prvenstveno feministički mo
tivirane, ili baš zbog toga što su tako motivirane, podjednako otkrivaju
mentalitete i ideološke manipulacije. A sve to nije relevantno samo za
prošla zbivanja na našim prostorima nego i za ona sadašnja.
Lydia je ova istraživanja provodila u vrijeme kad se medijski i znan
stveni prostor u bivšoj Jugoslaviji, pa čak i u Hrvatskoj, počeo otvarati;
odškrinuta vrata ona je širom rastvarala. Trudila se napisati »tekst koji
nastoji rekonstruirati i analizirati dominantni govor moći«. U svojem
zadnjem članku, o donekle marginalnoj profesiji etnologa, zalagala se
stoga za angažman znanosti koji je danas, kao i onda, nadasve aktualan:
»... društvena uloga svake znanosti, posebice društvenih znanosti, pored
neprekidne skepse podrazumijeva i stalan kritički dijalog s nosiocima
moći«.
Taj kritički dijalog jasna je nit u svim Lydijim radovima, bilo kad je
riječ o ženskoj povijesti, antropologiji žene ili o političkom ritualu, bilo
kad piše znanstvenu raspravu ili novinski članak u ženskoj reviji. No time
nisam nabrojila sva područja Lydijina interesa niti njezinu mnogostruku
nadarenost. Osobito je voljela i poznavala umjetnost pa se i sama oku
šala kao prevoditeljica stihova — naravno jedne feministkinje — Erike
Jong.
Knjigu sam nastojala složiti tako da dođu do izražaja svi Lydijini ta
lenti, podjednako kao i kvalitete: eros istraživačice i pedantni rad, teo
rijsko znanje i osobna imaginacija, sjajan stil pisca znanstvenih i publici
stičkih radova, fini ali ubojiti humor ili bolje reći ironija postmodeme.
Vjerujem da će čitatelji/ce zajedno sa mnom u Lydijinim člancima,
posebice u nedovršenoj doktorskoj disertaciji, otkrivati nove vidike i po
ticaje premda su neki članci napisani prije više od petnaest, a posljednji
prije šest godina. Od onog siječanjskog dana 1990. moglo se naslutiti ka
kva je praznina nastala njezinim odlaskom u ženskim studijima i u hrvat
skom (usudila bih se reći i europskome) feminizmu, u etnologiji i poli
tičkoj antropologiji, u ženskoj povijesti. Njezina smrt kao da je bila na
govještaj svega onoga tmurnoga i zloga što će nas snaći u godinama koje
�PREDGOVOR
9
su dolazile: rat, mizerija, izazov identitetima za koje smo mislili da su
čvrsti i jednom zauvijek dani... Ali tek sada, kad je prošlo već šest godina,
uviđamo koliko je Lydia Sklevicky bila — poslužit ću se njezinim riječima
— »ispred mogućnosti recepcije«, a ipak bliska širokom čitateljstvu u
svojim publicističkim skicama.
Zato sam u knjigu uvrstila sve žanrove pisanja kojima je Lydia vladala.
Knjiga stoga nije koncipirana po jednom kriteriju osim po onome koji
sadrži kritički dijalog znanstvenice i moći. Ipak, knjiga nije strogo znan
stvena, u smislu kako to sadašnji propisi moćnika u znanosti propisuju,
ali ni čisto publicistička.
Čitatelja/icu molim da prebirući Lydijine tekstove ima na umu vrijeme
u kojima su nastajali i ograničenja što ih je to vrijeme nametalo piscu.
U posljednjih su se pet, šest godina što zbog rata, a što zbog svih naših
osobnih kriza, uspona i padova, izoštrile naše optike, promijenila se re
torika, a i referentni okvir društva i države.
Tko zna čime bi se Lydijino pero danas bavilo. Sigurna sam da bi opet
bila pronicava i vidjela unaprijed, nudila nam teorijske uvide koje još ne
poznajemo, osporavala poteze moćnih. Za nju nije postojala dilema iz
među zanstvenoga promišljanja i aktivizma: i u jednom i u drugom bila
je neumorna i ostavila tragove.
Hrvatski je feminizam u ovim godinama na kušnji. Nedostaje mu Lydijina aktivnost i nemir, traženje činjenica koje će uznemiriti naše znanje.
Uzmimo samo članak koji se u ovoj knjizi nalazi na začelju: Pobačaj pred
carskim rezom. Što se zapravo uopće promijenilo? Taj je članak aktualan
možda i više nego 1987. godine kad je objavljen.
Vjerujem da bi se pokojna autorica ovih rasprava i članaka složila sa
mnom posvećujući ovu knjigu sadašnjim generacijama žena. Njihov po
ložaj nije nimalo ugodan, a diskurs o ženskim pitanjima nerijetko je
označen činilo nam se zaboravljenim, preživjelim frazama o ženskoj ulozi
u kući i kuhinji. No nadošli su mlađi naraštaji feministkinja koje nisu
uspjele upoznati Lydijin opus. Vjerujem da će im biti zanimljivi i u mno
gome poticajni radovi te hrvatske feminističke začinjavke, kako ju je s
pravom nazvala Rada Iveković.
Zagreb, siječnja 1996.
Dunja Rihtman Auguštin
��Prvi dio
NEVIDLJIVI PREDMET
��I
Konji, žene, ratovi, itd.:
Problem utem eljenja
historije žena u Jugoslaviji
Prigovor, da žena nema smisla za javni život
kao ni sposobnosti za isti, sasvim je neosno
van jer je žena rođeni političar. Pokazuje
nam to historija u kojoj su vladari samo po
nekoji Veliki, dok je od žena koje su sjedile
na prestolju skoro svaka bila Velika.1
Pravorijek povijesti bio je uvijek prizivan kao jedan od prvih argume
nata u diskusiji o (nejednakosti žena. Stoga ne čudi činjenica da je na
vedeni citat bio izrečen na osnivačkoj skupštini feminističkog društva
Ženski pokret u Zagrebu 1925. godine u prilog zahtjevu kojim su žene
tražile pravo glasa kao nužnog (mada ne i dovoljnog) uvjeta njihovog
ravnopravnog ulaska u javni život. Doista, velike vladarice mogle su
predstavljati »žene alibi« (kao što je to danas slučaj s predsjednicama
država i vlada) — argument kojim je moguće pobijati tezu o apolitičnosti
i ograničenosti ženskih aspiracija i mogućnosti, no trebalo je proći još
gotovo pola stoljeća do znanstvene artikulacije zdravorazumskog pitanja
o (praznom) mjestu žena u povijesti. Naime, već zdravorazumsko rasu
đivanje ukazuje na to da su žene uvijek doprinosile polovinu čitavoj rad
noj djelatnosti — proizvodnji i reprodukciji, da je polovina čitavog povi
jesnog iskustva bila njihova, no pisana povijest spominje ih (tek i ako)
kao »marginalne sudionike«. Kritičko preispitivanje činjenice da se u ve
ćini pisane povijesti »muškarac« pojavljuje kao mjera »čovjeka« (sub spe
cie aetemitatis) uslijedilo je tek nakon utemeljenja ženskih studija i nji
hovih specijaliziranih disciplina kakva je, uz ostalo, i povijest žene.
�14
KONJI, ŽENE, RATOVI
UPORIŠNE TOČKE KRITIKE POVIJESTI — "NEVIDLJIVOSTI" ŽENA
Iako osnovne teze kritike tradicionalne povijesne znanosti iz »ženske
perspektive« polaze od različitih ishodišnih, prvenstveno akcijskih usmje
renja2, mogli bismo ih sažeti po slijedećim točkama:
Osporavanje lažnog univerzalizma
Učiniti žene vidljivima prvi je korak kojim se stavlja u pitanje uobi
čajen odnos općeg i posebnog u hijerarhiji relevantnosti pisanja povijesti.
Polazeći od hipoteze da je uglavnom sve ono što nam je poznato o isku
stvima žena u prošlosti posredovano refleksijama muškaraca i prožeto
vrednosnim sistemima koje su oni definirali3, postavljeno je pitanje o
mogućnosti istraživanja i spoznavanja specifičnosti povijesne svijesti že
na.4 Gerda Lemer, jedna je od prvih teoretičarki historije žena smatra
da je kulturna determiniranost i intemalizirana marginalnost žena uzrok
teorijski relevantnih specifičnosti njihovog povijesnog iskustva. Unatoč
razumijevanju poriva feministkinja da u prvom entuzijazmu svog aktivizma pohrle ispunjavati »prazna mjesta« u povijesti (velike vladarice i si.)
što karakterizira tzv. »kompenzacijsku fazu«, ona predlaže postupni pro
ces k ostvarenju onakve povijesne znanosti koja bi bila »dostojna svog
imena«. Prvi stupanj bila bi »prijelazna historija«: postojećim općim ka
tegorijama prema kojima povjesničari organiziraju svoj materijal mogle
bi se dodati neke nove kategorije kao npr. seksualnost, reprodukcija,
učenje i intemalizacija spolnih uloga, ženska svijest, vrednote i mitovi o
ulozi spolova, seksualni simbolizam, itd. Nadalje, sve bi ove kategorije
valjalo analizirati uzimajući u obzir varijable klase, rase, etničke i reli
giozne pripadnosti. Dakle, ova faza ne donosi neki novi teorijsko-interpretativni okvir, već se radi o neophodnosti postavljanja novih pitanja
čitavoj »općoj povijesti«.5
Postavljanje novih pitanja
Tradicionalna povijesna znanost bila je usredotočena na »velike teme«
— odnose i strukture moći. Žene su kao društvena grupa minimalno pri
sutne u onim temama koje su činile okosnicu tradicionalnih povijesnih
istraživanja, kao što su politička, vojna i diplomatska povijest, zbog čega
se isuviše olako zaključivalo o njihovoj »nepovijesnosti«. No, ukoliko se
istraživanja usmjere k analiziranju povijesnih mijena svakodnevnog živo
ta, odnosno spola, međusobnih odnosa žena različitih klasa (model: slu
�KONJI, ŽENE, RATOVI...
15
žavka — gospodarica), kućnog (neplaćenog, »nevidljivog«) rada, jezika,
kreativnosti, društvenih običaja, autonomnog organiziranja, promjena i
pomaka u samospoznaji vlastitog položaja i uloge u društvu itd., proširu
je se obzor povijesnog svijeta.6 Tada je moguće transcendirati umjetnu
graničnu liniju koja odvaja (muški) prostor javnosti i (ženski) prostor pri
vatnosti i dokinuti je kao međaš (ne)relevantnog, odnosno (nepovije
snog.7 Istraživanje problema seksualnosti nadaje se, prema interpretaciji
urednica zbornika radova socijalističkih povjesničarki8 kao locus pove
zivanja sfera koje su dosada poimane kao odvojene. »Seksualnost se više
ne istražuje kao puko prirodna činjenica, već kao društveno konstruirana
praksa, splet veza koje su u suodnosu s klasnim i proizvodnim odnosi
ma.«9
Novija povijesna istraživanja utvrdila su da je značenje seksualnosti u
pojedinim povijesnim razdobljima centralno u procesima društvene pro
mjene koji zadiru u sferu rada i organizacije života zajednice.10
Otvaranju novih pitanja iz »ženske perspektive« pogodovao je i razvoj
tzv. »nove socijalne historije« u Sjedinjenim Američkim Državama. Ovaj
pravac povijesnih istraživanja naglašava neophodnost bavljenja »poslovi
ma običnih ljudi, umjesto bavljenja poslovima države i usredotočuje se
na trajne procese društvenog iskustva za razliku od izdvojenih političkih
događaja«.1
1
U evropskoj historiografiji takav je pogled na historiju »odozdo« ini
cirala pojava škole analista u dvadesetim godinama ovog stoljeća, ali nje
zin poticajni utjecaj na razvoj historije žena nije jednoznačno ocijenjen
u radovima feminističkih teoretičarki.12 No, navedene tematske i meto
dološke inovacije sadržane u pristupu socijalne historije omogućuje raz
voj naredne faze historije žena koja bi, prema Gerdi Lemer, mogla istra
živati postojanje specifične kulture žena u prošlosti. »Takva kultura ne
bi sadržavala samo zasebna zanimanja, probleme statusa, iskustva i ri
tuale žena, već i njihovu posebnu svijest, koja intemalizira patrijarhalne
pretpostavke. U nekim slučajevima takvo bi proučavanje uključivalo i na
petosti koje u toj kulturi postoje između propisanih patrijarhalnih pret
postavki i napora žena da postignu autonomiju i emancipaciju.«13
Novi i stari povijesni izvori
Danas je postao neodrživ argument povjesničara-tradicionalista da u
svojim istraživanjima ne dokumentiraju aktivnosti žena zbog nedostatka
povijesnih izvora. Iako su većinu pisanih povijesnih izvora proizveli muš
karci (pripadnici malobrojne obrazovane i moćne elite), izvori za demo
�16
KONJI, ŽENE, RATOVI
grafsku povijest, dnevnici, pisma, autobiografski zapisi, izvori za lokalnu
povijest i povijest radničkog pokreta (npr. usmena svjedočanstva, poli
tička kultura, rituali itd.) i si., pružaju dovoljno obavijesti o životima i
aktivnostima žena različitih klasa. Ukoliko se, pak, i tradicionalnim iz
vorima postave neka od novih pitanja, rezultati spoznaje o prošlosti mo
gu jednostavno opovrgnuti tezu o ženama kao marginalnim sudionicima
povijesnih zbivanja i procesa. Tražeći različitost unutar analitičke kate
gorije roda (o čijem će određenju još biti riječi) neke feminističke pov
jesničarke upozoravaju na promjene porodičnog i društvenog položaja
koje prate žene unutar njihovog životnog ciklusa. Pojam »kronobiologija«, kojim se označavaju promjene unutar životnog ciklusa (smjena uloga
kćerke, supruge, majke, udovice, itd.), korisna je korekcija mogućim po
jednostavljenjima i periodizacijama koje u većini slučajeva ne odražavaju
specifična iskustva (ženske) polovice čovječanstva.
Konceptualizacija roda kao analitičke kategorije u povijesnim
istraživanjima
Bez obzira na razlike i pomake u teorijskim polazištima, kritike povi
jesne znanosti koja isključuje žene jednoglasne su u isticanju neophod
nosti uvođenja kategorije roda kao kategorije historiografske analize,
»što bi imalo omogućiti određivanje i razumijevanje načina na koji su
spolne razlike sistematski zadirale u društvo i kulturu, i u tom procesu
ženama udijelile nejednakost«.14 Prisutno je upozorenje da se žene ne
mogu pojmiti po analogiji s ostalim društvenim grupama (manjinama,
rasama, klasama, kastama) — one su spol.15 No, prihvatimo li određenje
po kojemu je »’sistem pola/roda’ sklop aranžmana kojima jedno društvo
pretvara biološku plodnost u proizvode ljudske djelatnosti i u kojem se
ove preobražene polne potrebe zadovoljavaju«16, očito je da se radi o
društvenoj, dakle, povijesno uvjetovanoj i promjenjivoj intervenciji u bio
logiju. Značenje tako određenog spola/roda mora postati integralni dio
historiografskog spoznajnog procesa. Štoviše, »trebalo bi postati drugom
prirodom povjesničara, bez obzira na njegovu ili njezinu specijalizaciju,
da uzima u obzir posljedice roda s istim samorazumijevanjem s kojim to
čini kada je u pitanju klasa«.17
Tek kada ovo upozorenje postane realnost svakog povijesnog istra
živanja, moći će se prići onom stupnju razvoja historije žena koji će omo
gućiti dijalektičko sučeljavanje i usporedbu povijesnih žena i muškaraca
u pojedinim povijesnim periodima.18 Prema mišljenju G. Lemer, niti je
dan postojeći historiografski konceptualni okvir nije dorastao tako kom
�KONJI, ŽENE, RATOVI...
17
pleksnom predmetu. Historija žene će na tom stupnju razvoja uspostaviti
zahtjev za promjenom paradigme, zahtjev za novom univerzalnom povi
jesnom znanošću, za holističkom historijom koja će biti sinteza tradicij
ske historije i historije žena.19 Naime, u onoj mjeri u kojoj historija žene
uspije učiniti vidljivima žene u povijesti, učinit će vidljivima i muškarce,
a to je neophodan korak u dokidanju lažnog univerzalizma ljudskog po
vijesnog iskustva.
ŽENE U JUGOSLAVENSKOJ POVIJESTI:
NEVIDLJIVE ILI BROJČANO NADVLADANE?
Diskusija o »nevidljivosti« žena u jugoslavenskoj povijesti u nas je tek
prisutna u početnom obliku, i to izvan profesionalnih povjesničarskih
krugova.20 No, osobi čak i nadprosječna obrazovanja (kao što je npr.
završeni studij povijesti) poznat je izuzetno mali broj činjenica o povijes
noj djelatnosti žena općenito, a gotovo posve nepoznata djelatnost žen
skih pokreta na našim prostorima u novijoj povijesti.
Osnovni uzroci takvom stanju gotovo su identični onima koji su meta
izloženih kritika što ih je formulirala nova povijesna disciplina — histo
rija žena. Ipak, umjesno je zapitati se o našim specifičnostima, tim više
što ideološki govor često ističe (mada to vrlo manjkavo znanstveno do
kumentira) veliki doprinos »masa žena« naprednom međunarodnom po
kretu, narodnooslobodilačkoj borbi i revoluciji.
Smatra se da je patrijarhalni svijet svijet snažnih muškaraca, svijet bez
žena. Pogrešnost ove pretpostavke opovrgnuta je brojnim novijim istra
živanjima antropologije roda21, koja su nepobitno dokazala da i u izva
njski najrigidnijim patrijarhalnim porecima (Lćvi-Straussov ordre congu)
postoji dobro strukturirana ženska supkultura koja raspolaže znatnom
količinom moći koja ne mora biti javno priznata.22 Ako su generacije
žena i muškaraca socijalizirane tijekom procesa obrazovanja da vjeruju
kako nije bilo žena u povijesti njihovih naroda, one su socijalizirane u
duhu mita sveprožimajućeg patrijarhata.
Veoma opsežno najnovije istraživanje udžbenika povijesti u Socijali
stičkoj Republici Hrvatskoj23 pruža obilje ilustrativnih podataka. Kvan
titativna analiza slikovnog materijala mogla bi se sažeti na slijedeći način:
�18
KONJI, ŽENE, RATOVI
Tabela 1: Frekvencija pojavljivanja slika muškaraca, žena, djece i životinja u svim udžbenicima
povijesti (udžbenici, radne bilježnice, povijesne čitanke) od petog do osmog razreda osnovne
škole
Slika
razreda
Muškarci
u%
Žene
u%
Djeca
u%
Životinje
u%
Ukupno
u%
5.
985 (77,0)
91 (7,1)
nema podat.
203 (15,8)
1279 (100)
6.
1483 (79,2)
42 (2,2)
nema podat.
347 (18,5)
1872 (100)
7.
517 (84,2)
32 (5,2)
15(2,4)
8.
842 (85,0)
109(11,0)
39 (3,9)
50
(8,1)
nema podat.
614 (100)
990 (100)
Izvor: Rajka Polić, Povijesni sukob mitova o ženskoj emancipaciji, 1986.24
Tabela 2: Frekvencija pojavljivanja roda ličnih imenica
Razred
Muški
u%
Ženski
u%
Ukupno
u%
7.
123 (96,9)
4(3,1)
127 (100)
8.
492 (94,6)
28 (5,4)
520 (100)
Izvor: Rajka Polić, Povijesni sukob mitova o ženskoj emancipaciji, 1986.
U svom je istraživanju Rajka Polić diferencirala podatke i prema frek
vencijama uloga u kojima su prikazane analizirane slike/imenice. Grubo
uopćavajući, moguće je utvrditi da je uloga vojnika za muškarce na pr
vom mjestu, a slijede uloge istaknutih političara i umjetnika, dok se žene
pojavljuju kao seljanke, ženski simboli (sloboda, majčinstvo, itd.) ili nespecificirano. Djeca su u većini slučajeva prikazana u istom tekstualnom/
/vizualnom kontekstu sa ženama, a prikazane životinje su u većini slu
čajeva konji (kao vjerni pratioci muškaraca u ratovima). Riječju, u našim
školama najprominentnija je historija ratova, pobuna, sukoba, što prema
interpretaciji Rajke Polić25 objašnjava upadljivu brojčanu nadmoć životi
nja nad ženama u udžbenicima SRH. I dok muškarci stoje uspravni na
povijesnoj pozornici što je potkrijepljeno relativnom raznolikošću uloga
i zanimanja u kojima se pojavljuju, žene su u većini slučajeva prikazane
kao supruge, majke, kćerke, starice..., u najboljem slučaju kao simpati
zerke ili suputnice.
Jedno drugo, iako znatno uopćenije, istraživanje osam jugoslavenskih
udžbenika povijesti za srednje škole26 moguće je sažeti na slijedeći način:
Tabela 3: Frekvencija pojavljivanja muških i ženskih ličnih imena u osam jugoslavenskih sred
njoškolskih udžbenika povijesti
Vremenski period
Muška
imena
Ženska
imena
Zbroj svih imena
koja se pojavljuju
Ženska
imena
19. stoljeće-1918.
387 (98,7%)
5 (1,3%) 392
2565 (100%)
8 (0,3%)
1918.-1970.
448 (98,7%)
6 (1,3%) 454
2519 (100%)
8 (0,3%)
Izvor: Andrea Feldman, Istraživanje udžbenika za srednje škole, 1985.
�KONJI, ŽENE, RATOVI...
19
Dvije od pet spomenutih žena u prvom vremenskom periodu27 bile su
velike vladarice (koje, usput rečeno, nisu vladale u tom razdoblju), a tri
su bile žrtve nasilja. Tri od šest žena spomenutih u drugom razdoblju28
bile su heroine NOB-e ili aktivistkinje, dok za ostala tri imena nisam
uspjela pronaći reference niti uz pomoć mojih mnogo iskusnijih kolega
povjesničara u konvencionalnoj literaturi (razne enciklopedije, Tko je
tko, i si.). Čime li su zadužile pisce udžbenika? (Da li su bile nečije uzor
ne supruge, samozatajne majke ili »samo žene«?)
Niti jednoj od ovih studija nisu potrebni dodatni komentari — zak
ljučci su očigledni i govore u prilog hipotezi o mitu sveprožimajućeg pa
trijarhata.
No, navedena istraživanja ne objašnjavaju uzroke takvoj distribuciji
muških/ženskih imena, slika i uloga. Pored argumenata koje iznosi pri
kazana kritika »nevidljivosti« žena u povijesti, treba pokušati ukazati i
na moguće posebnosti jugoslavenske situacije.
U zemlji koja rado ističe da je na stijegu njezine socijalističke revolu
cije na časnom mjestu ispisana borba za ravnopravnost žena, koja se diči
neobično brojnim sudjelovanjem žena u narodnooslobodilačkom ratu i
revoluciji29, povijesna »nevidljivost« žena mogla bi se pripisati praksi ko
ju Eric Hobsbawm, britanski marksistički povjesničar, označava kao izum
tradicije (invention o f tradition)30. Naime, poduzimaju se znatni napori
kako na razini ideologije, tako i na razini suvremene (povijesne) znano
sti, da se dokaže kako su žene oduvijek bile gotovo integrirane u revo
lucionarnoj (socijalističkoj, komunističkoj) tradiciji. Neprestanim ponav
ljanjem, što je prema Hobsbawmu jedan od najprisutnijih načina izuma
tradicije, rasprostranjuje se uvjerenje kako žene nisu bile suočene ni s
kakvim preprekama (ili tek povremeno sa sasvim neznatnima) prilikom
integriranja u revolucionarne procese (sindikate, partije, političke akcije,
NOB, itd.) koji su se odvijali od sredine 19. stoljeća. Parafrazirajući Hobsbawma, takav je postupak moguće podvesti pod prevladavajući tip izu
ma tradicije, onaj »kojim se uspostavlja ili simbolizira društvena kohezija
ili pripadnost grupama, stvarnim ili artificijelnim zajednicama«.31
Kada je postojanje ravnopravnosti u prošlosti iznađeno, nije potrebno
riskirati pronalaženje dokaza o mogućoj neravnopravnosti. Nije, naravno
potrebno isticati kako takva vrsta iznađene tradicije ne potiče na znan
stveno istraživanje borbe žena i muškaraca protiv previda, zanemariva
nja, diskriminacije i postojanja znatnih prepreka na koje su žene nailazile
želeći se uspeti na ata revolucije. Kada sami podaci ne dopuštaju mnogo
uljepšavanja (kao npr. činjenica da su žene činile slijedeće postotke član
stva KPJ: 1925. -0,8%, 1926. -1,6%, 1935. -1%, 1940. -6%; ili da su u
�20
KONJI, ŽENE, RATOVI
svim jugoslavenskim sindikatima u međuratnom razdoblju čak 5% član
stva bile žene; da su dvije žene postale članice Centralnog komiteta KPJ
tek 1940. godine, itd. — da citiram samo neke od mnogih mogućih prim
jera)32 — oni se nikada ne podvrgavaju ozbiljnom preispitivanju. Umje
sto toga, njih se svodi na »devijacije«, lične nedosljednosti, »prežitke ne
narodnih režima«...33 Patrijarhalno-autoritami kompleks čitave kulture
(čiji je dio i politička kultura) ostaje neupitan.
»Otkriće« žena i »ženskih masa« kao djelatnog čimbenika povijesnih
procesa, uz zahtjev za takvom reinterpretacijom svih dominantnih druš
tvenih i kulturnih institucija koja će uzimati u obzir rod kao analitičku
kategoriju, dio je strategije suvremenih (neo)feminističkih pokreta koji
se javljaju na društvenoj sceni do kraja 1960-ih godina. Moja je hipoteza
da će pažnja koja se obraća »ženama u povijesti«, kao i napor da se ute
melji historija žene, biti u kauzalnom odnosu s načinom na koji se po
stavlja »žensko pitanje«.
Nakon dosta vremena pošto sam napisala podulju studiju o Antifa
šističkoj fronti žena Hrvatske (1941-1945)34, za čiju sam izradu pregle
dala čitav arhivski fond A FŽ-a od 22.675 dokumenata, kao i postojeću
literaturu, uspjela sam nabaviti tekst o istoj temi koji je tiskan u jednom
američkom politološkom časopisu.35 Većina zaključaka do kojih je au
torica tog teksta, Barbara Jancar, došla, iako se temelje samo na oda
branim dokumentima (usp. bilješku 34), sukladni su mojim zaključcima.
No to znači da su američke kolegice pretekle naše analitičke studije o
ženama u jednom od najvažnijih razdoblja suvremene jugoslavenske po
vijesti. Takvih bi se primjera za potkrepu moje hipoteze o međuzavisno
sti načina na koji se postavlja »žensko pitanje« i percepcije uloge žena
u povijesti moglo nabrojati više. Razmatrajući tipične stavove o ženskom
pitanju s društvenom legitimacijom, Vjeran Katunarić na prvom mjestu
ističe lažni univerzalizam.36 Prema njegovoj interpretaciji reduciranje
»ženskog pitanja« na »ljudska odnosno društvena pitanja« ukazuje na
težnju za »trenutačnim izjednačavanjem ljudi u svrhu izbjegavanja aktiv
nog suprotstavljanja nosiocima dominacije«.37
Dakako, u neposrednoj blizini pozicije moći nalaze se prostrani paš
njaci ideologije. Temeljna postavka svakog znanstvenog poduhvata, Qui
bene distinguit bene docet, zasjenjena je ideološkom mrljom — autono
mija subjekta istraživanja često se pokazuje kao potencijalna opasnost
od autonomnog političkog subjekta. Pokušaj koncentriranja istraživanja
na žene kao društvenu grupu sui generis, težnja da se reinterpretira čitav
svijet društvenog iskustva, kako prošlog tako i sadašnjeg, iz perspektive
�KONJI, ŽENE, RATOVI...
21
koja neće isključivati žene, automatski je pod sumnjom da (nekritički)
prihvaća ideološku poziciju feminizma (a ona nije nedvosmisleno odre
đena u vladajućem političkom/ideološkom diskursu).
Animozitet spram feminizmu kao isključivo »buržoaskom« fenomenu
ima svoju prethistoriju u jugoslavenskom revolucionarnom pokretu. Bila
sam iznenađena otkrićem da je u nerazvijenoj, siromašnoj i autoritarnoj
državi kakva je bila predratna jugoslavenska kraljevina, dolazilo do znat
nih preklapanja zahtjeva dobro artikuliranog i ne tako ekskluzivnog38
buržoaskog feminističkog pokreta sa zahtjevima tzv. proleterskog žen
skog pokreta39, uzmu li se u obzir nedvosmislena klasna razgraničenja
koja su se odvijala. Riječju, moja je analiza nevelikog korpusa historio
grafske literature o tom predmetu ukazala na činjenicu da su do sada
povjesničari započinjali istraživanja kako bi potvrdili (a ne kako bi stavili
u pitanje) ideološke zasade totalnog osporavanja feminizma koje su fun
kcionirale u različitim povijesnim uvjetima.40
Novija jugoslavenska istraživanja utemeljena na kritičkim polazištima
ženskih studija, kao i prvi pokušaji istraživanja historije žena i ženskih
pokreta u Jugoslaviji unatoč neizvjesnoj (institucionalnoj) budućnosti ot
varaju nove perspektive.
Većina poticaja i argumenata kojima sam željela ukazati na neophod
nost osvještavanja potrebe historije žena i u našim uvjetima, temelji se
na mojim istraživanjima ženskih pokreta i organiziranog djelovanja žena
u Jugoslaviji. No, bez obzira na ograničenost vlastitog istraživačkog isku
stva, prihvaćam upozorenje da se historija žena ne može svesti na raz
matranje isključivo ove problematike budući da bi to impliciralo »da že
ne zaslužuju pažnju povijesne znanosti jedino u onim situacijama kad
djeluju poput muškaraca, pojavljujući se u političkom životu« 41 Pregršt
veoma sofisticiranih tema — »novih pitanja« potaknutih razvojem disci
pline — čekaju da budu otkrivene u jugoslavenskoj historiografiji. Usu
đujem se ustvrditi da već postoje prazni prostori u koje bi se mogla upi
sati takva očekivanja. U historiografiji koja je, prema jednoj novijoj ana
lizi, u grču traženja marksističkih metodoloških oruđa koja će nadomje
stiti zaklinjanje na marksističku filozofiju povijesti42, uočavanje i izučava
nje međuodnosa roda i klase mogao bi biti plodonosan prvi korak. Hi
storiji radničkog pokreta u nas se posvećuje znatna pažnja i institucio
nalna podrška (svaka SR ima svoj institut za historiju radničkog pokre
ta). No, te institucije (što nije samo jugoslavenska posebnost) ograniča
vaju svoje istraživačke interese na »političku analizu koja naglasak stavlja
�22
KONJI, ŽENE, RATOVI
na rad i borbu (veoma usko definirane), dok zapostavljaju ostala važna
područja iskustva«.43
Teško je predvidjeti hoće li se u dogledno vrijeme stvoriti uvjeti da
potreba utemeljenja takve povijesne znanosti, koja će biti kadra integri
rati mnoge dimenzije i perspektive, među kojima i perspektivu žena, po
stane stvarnost. Bilo bi to vrijedno pokušaja, već i zbog toga što je ne
pobitna činjenica da žene u jugoslavenskom društvu čine (nešto veću)
polovicu stanovništva, a i zbog toga što su oduvijek brojem premašivale
konje.
BILJEŠKE
1
Zapisnik od 19. maja 1925. (Konstituirajuća glavna skupština društva »Ženski pokret« u Za
grebu), Arhiv Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske (AIHRPH), IV/3537.
2
A Heritage of Her Own: Toward a New Social History of American Women, ur. Nancy F. Cott i
Elizabeth H. Pleck, Simon and Schuster, New York, 1979, str. 14-15. »Karakterističan je pristup
nove historije žena da proteže na prošlost pitanja i osnovne uvide koji proizlaze iz vlastite po
zicije u okviru suvremenog ženskog pokreta. Liberalne, marksističke i radikalne feministkinje i
feministi postavljaju pitanja koja potiču povijesna istraživanja.«
3
Gisela Bock, »Historische Frauenforschung: Fragestellungen und Perspektiven«, u: Frauen suchen ihre Geschichte, ur. Karen Hausen, Verlag C. H. Beck, Miinchen, 1983, str. 52-53 (i bi
lješka 25).
4
Borba za priznavanje statusa povijesnosti tako heterogenoj društvenoj grupi kao što su žene
(pri čijem definiranju genus proximus predstavlja »prirodna« kategorija spola) usporediva je s
istom borbom tzv. »prirodnih naroda« (Naturvolker) koje je evropocentrično poimanje povijesti
do nedavno rangiralo kao pretpovijesna društva.
Gerda Lerner, »Placing Women in History: A 1975 Perspective«, u: Liberating Women’s History,
ur. Berenice A. Caroll, University Of Illinois Press, Chicago-London, 1976, str. 365.
5
6
Gerda Lerner, The Majority Finds Its Past, Oxford University Press, Oxford, 1979, str. 171.
7
8
Karen Hausen, »Einleitung«, u: Frauen suchen ihre Geschichte, nav. dj., str. 7.
»Editor’s Introduction«, u: Sex and Class in Women's History, ur. Judith L. Newton, Mary P.
Ryan and Judith R. Walkowitz, Routledge and Kegan Paul, London, 1983, str. 6.
9 Nav. dj., str. 6.
10 Nav. dj. Navedeni primjeri odnose se na istraživanja viktorijanske ere u Velikoj Britaniji i SAD.
11 Cott-Pleck, nav. dj., str. 9.
12 Usp.: Susan Mosher Stuard, »The Annales School and Feminist History: Opening Dialogue
with the American Stepchild«, Signs, Chicago, Vol. 7,1981, No. 1, str. 135-143; Natalie Zemon
Davis, »’Women’s History’ in Transition: The European Case«, Feminist Studies, 1976, SpringSummer, No. 3, str. 83-103.
13 Gerda Lemer, Liberating Women’s History, nav. dj., str. 365.
14
Sex and Class in Women’ History, nav. dj., str. 1.
s
15 Gisela Bock, nav. dj., str. 34.
16 Gayle Rubin, »Trgovina ženama: beleške o ’političkoj ekonomiji’ polnosti«, u:Antropologija
žene, ur. Žarana Papić i Lydia Sklevicky, Prosveta, Beograd, 1984, str. 93.
17 Natalie Zemon Daviš, nav. dj., str. 90.
18 Gerda Lemer, Liberating Women’ History, nav. dj., str. 365.
s
19
Gerda Lemer, The Majority Finds Its Past, nav. dj., str. 180.
�KONJI, ŽENE, RATOVI...
23
20
U toku Školske godine 1984/85. održan je u okviru sekcije »Žena i društvo« Sociološkog druStva
Hrvatske seminar na postdiplomskoj razini posvećen problematici historija žena u Jugoslaviji.
21
22
Usp. Antropologija žene, nav. dj.
Veoma je instruktivna analiza ženske subkulture u proSirenoj patrijarhalnoj obitelji (zadruzi)
u: Dunja Rihtman-AuguStin, Struktura tradicijskog mišljenja, Školska knjiga, Zagreb, 1984, str.
169-172.
Rajka Polić, »Povijesni sukob mitova o ženskoj emancipaciji«, Žena, Zagreb, 1986. Ovaj je rad
u svojoj prvoj verziji izložen na seminaru u sekciji »Žena i druStvo« (vidi biljeSku 20).
23
24
ViSe detaljiziranih tabela i pregleda prikazanih u tekstu Rajke Polić sažeta sam u navedenim
tabelama (br. 1 i 2).
25 U svom radu R. Polić sučeljava prezentaciju/interpretaciju različitih povijesnih razdoblja s pu
bliciranim i nepubliciranim arhivskim izvorima čime dokumentira značaj i domete participacije
žena u njima i razotkriva čitavu metodologiju autora udžbenika kao neopravdano pristranu.
26
Andrea Feldman, »Istraživanje udžbenika povijesti za srednje škole«, Zagreb — Beograd, ne
objavljeni rukopis, 1985.
27
A. Feldman ukazuje na činjenicu da udžbenici triju republika (Hrvatske, Srbije i Slovenije) i
dviju autonomnih pokrajina (Vojvodine i Kosova) ne spominju niti jedno žensko ime.
28
U ovom slučaju udžbenici dviju republika (Srbije i Cme Gore) i jedne autonomne pokrajine
(Kosova) ne spominju niti jedno žensko ime.
29
Prema službenim aproksimacijama, participacija žena u NOB-i procjenjuje se na dva miliona,
dok su žene u borbenim formacijama sačinjavale 34% od svih boraca. Usp. Lydia Sklevicky,
»Organizirana djelatnost žena Hrvatske za vrijeme Narodnooslobodilačke borbe 1941-1945«,
Povijesni prilozi, Zagreb, 1984, 3(1), str. 97.
The Invention of Tradition, ur. Eric Hobsbawm and Terence Ranger, Cambridge University
Press, Cambridge, 1985, str. 1-14 i 263-264.
31 Nav. dj., str. 9.
30
32
Usp. Lydia Sklevicky, »Karakteristike organiziranog djelovanja žena u Jugoslaviji u razdoblju
do Drugog svjetskog rata«, Polja, Novi Sad, XXX, 1984,1. dio, br. 308, str. 415-417; 2. dio, br.
309, str. 454-456.
33 Također su zanemareni problemi i specifična očitovanja roda kao antagonističkog elementa u
životu radničke klase. Usp. Sex and Class in Women’s History, nav. dj., str. 3.
34 Žena i moć: povijesna geneza jednog interesa, Zagreb, 1984., neobjavljena magistarska radnja.
Jedini relevantni izvorni materijali o AFŽ do sada objavljeni skupljeni su u dva veoma korisna
toma izabranih dokumenata: Žene Hrvatske u narodnooslobodilaćkoj borbi, I. i II. dio, Zagreb,
1955.
35
Barbara Jancar, »Women in the Yugoslav National Liberation Movement: An Overview«, Stu
dies in Comparative Communism, Los Angeles, vol. XIV, 1981, 283, str. 143-164. Autorica me
je obavijestila da je jedna od studija koju citira u svom radu (nav. dj., str. 143-144, bilj. 1)
prezentirana u SAD već 1977. kao referat na Berkshire Conference on the History of Women.
36 Vjeran Katunarić, Ženski eros i civilizacija smrti, Naprijed, Zagreb, 1984, str. 238-242.
37 Nav. dj., str. 239.
38
Prema podacima međunarodnog udruženja International Council of Women, u međuratnom
razdoblju su s njime povezana udruženja u Jugoslaviji pripadala istoj kategoriji (prema broju
individualnih članica) kao i Švicarska, Novi Zeland, Danska, Australija i Švedska (30.000 do
50.000 članica). Usp. Edith F. Hurwitz, »The International Sisterhood«, u: Becoming Visible.
Women in European History, ur. Renata Bridenthal and Claudia Koonz, Houghton Mifflin Com
pany, Boston, 1977, str. 339.
39 Termin »proleterski ženski pokret« pojavljuje se kao terminus technicus u našoj historiografskoj
literaturi, no činjenice ukazuju na to da bi bilo pravilnije govoriti o tzv. afiliranim organizaci
jama nego li o pokretu sa svim potrebnim prerogativima.
40 Detaljna kritika izvora provedena je u: Lydia Sklevicky, Polja, Novi Sad br. 309, str. 445-446.
41
Cott-Pleck, nav. dj., str. 13.
�24
42
43
KONJI, ŽENE, RATOVI
Smiljana Đurović, »Osnovni tokovi razvoja istorije 20. veka u Jugoslaviji: Teza za istoriju istoriografije«, neobjavljeni referat, Beograd, 1985.
Anna Davin, »Feminism and Labour History«, u: People’s History and Socialist Theory, ur. Ra
phael Samuel, Routledge and Kegan Paul, London, 1981, str. 177.
�2
Antifašistička fronta žena:
Kulturnom mijenom
do žene "novog tip a1*
1
Emancipacija od stega patrijarhalne kulture nadaje se kao jedan od
osnovnih ciljeva kulturne mijene koja se počela odvijati tijekom NOB-e.
Ona je s obzirom na specifičnu osujećenost žena u okvirima takve kul
ture predstavljala i jedan od neprijepornih zadataka Antifašističke fronte
žena Hrvatske. No, na osnovi rekonstrukcije njezinog organizacijskog
ustrojstva moguće je izvesti hipotezu kako AFŽ tijekom ratnog razdoblja
svog postojanja1 ne osigurava mjesto nužno za djelatnu artikulaciju i
ostvarenje kulturne emancipacije žena. Neophodno je, naime, govoriti o
dvije osnovne skupine zadataka koje je ova organizacija imala ostvariti
u tom periodu.
To su:
I) Zadaci AFŽ-a u kontekstu čitavog narodnooslobodilačkog pokreta,
kao što su pomoć vojsci (osiguravanjem njezine materijalne baze akcija
ma skupljanja hrane, materijalnih sredstava, dobrovoljnim radovima i
si.), te organizacija pozadine (osiguravanjem normalnog odvijanja života
na oslobođenim područjima, provođenjem svih mjera socijalne politike
— zbrinjavanjem djece, ranjenika, nemoćnih i dr.).
II) Zadaci s obzirom na specifičan položaj, odnosno interes vlastitog
članstva, mogu se grupirati kao:
1. politička emancipacija žena;
2. kulturna emancipacija;
3. integracija na ravnopravnim osnovama u NOB-i i borbi za novo
društvo i njegovu konsolidaciju.
Zadaci iz ove skupine u međusobnoj su kauzalnoj vezi. Politička
emancipacija žena kao čin političke volje ozakonjena je u Deklaraciji o
osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske donesenoj
�26
KONJI, ŽENE, RATOVI
na Trećem zasjedanju Z A VN O H -a svibnja 1944, a isticana je i primje
njivana kao aktivno i pasivno pravo glasa pri izborima za organe narodne
vlasti već od prvih dana NOP-a. Uz političku edukaciju žena, odnosno
edukaciju za politiku, politička emancipacija podrazumijevala je shvaća
nje žena kao svjesnih i samostalnih političkih subjekata, a osobito se isti
calo odgajanje žena za neautoritarnu, demokratsku politiku.
Kulturna emancipacija značila je poduhvat osposobljavanja žena za
puno korištenje tekovine političke emancipacije. Naglašava se nužnost
obrazovanja žena: kulturno »uzdizanje« putem predavanja »iz raznih
oblasti nauke« (zdravstvenih, higijenskih, historijskih, itd.), formiranje
kurseva (»viših i nižih«) za osposobljavanje aktivistkinja čak i na neoslo
bođenim teritorij ama i u okupiranim gradovima, čitanje i surađivanje u
ženskim listovima. Ovamo bih svrstala i direktivu postavljenu u Okruž
nici CK KPH već koncem 1941, koja naglašava kako valja »voditi borbu
za ravnopravnost žena i muškaraca (...)«. Iako tako eksplicitnu formula
ciju ne nalazimo isuviše često u odnosu na to koliko se nastoji na drugim
zadacima, ona ukazuje na činjenicu da je postojala svijest o tome da je
odnos među spolovima također društveni odnos sui generis, te da njegova
izmjena može uslijediti tek nakon zadovoljenja niza preduvjeta koje tre
ba omogućiti kulturna emancipacija. No, iz brojnih dokumenata vidljivo
je da često u svijesti rukovodilaca i nosilaca tih zadataka nije dolazilo do
razgraničavanja političke emancipacije kao akta političke volje i kulturne
emancipacije kao procesa. Svaki od tih zadataka, naime, podložan je ra
zličitoj dinamici, o čemu se nije vodilo računa (pitanje je koliko je to u
tadašnjim uvjetima uopće i bilo moguće), a što je bitno za sam ishod
postavljenih ciljeva. Shvaćanje kulturne emancipacije kao vrste epifenomena političke, dovodilo je do gubljenja jasnoće perspektive, što se oči
tovalo i u realizaciji trećeg zadatka — integraciji žena u narodnu vlast
na ravnopravnim osnovama. Ta grupa zadataka predviđala je aktivno
sudjelovanje žena u narodnoj vlasti, učvršćivanje vlasti koje znači obranu
tekovina NOB-a, pomoć AVNOJ-u i ZAVNO H-u, te sudjelovanje u
obnovi zemlje i izgradnji nove države. Prikazat ću neke od mnogobrojnih
dokumenata u kojima se kritizira »sektaški odnos prema ženama« bilo
kod njihovog uvažavanja kao članica NOO-a, bilo po prijemu u KP ili
borbene redove. Takvi podaci navode na zaključak da je realizacija po
litičke emancipacije žena provođenjem političke revolucije dovela do
preuranjenog uvjerenja da je oslobođenje žena neupitno postignuto. Ti
me je stavljena u pitanje efikasnost provođenja trećeg i, po definiciji, re
volucionarnog cilja djelatnosti organizacije žena — ravnopravne integra
cije žena u sve sfere javnog života iz kojih su do tada bile isključene.
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE "NOVOG TIPA"
27
Želimo li pratiti AFŽ kao čimbenik kulturne mijene, valja uvažiti či
njenicu da on, iako je nedvojbeno bio dijelom širokog antifašističkog i
narodnooslobodilačkog pokreta, u jednom periodu pokazuje izrazitije
odlike samostalne organizacije, a u drugom izraženiju subordinaciju os
talim organiziranim vidovima pokreta. Stoga mi se čini opravdanim da
u analitičke svrhe uvedem i primijenim kategoriju dobrovoljnog udruže
nja.2 Prednost ove kategorije, kako je definira Michael Banton određu
jući antropološke aspekte dobrovoljnih udruženja, jest činjenica što je
njihovo proučavanje dio proučavanja društvene promjene. Pored toga,
on naglašava važnost dobrovoljnih udruženja u situacijama kada ona
predstavljaju »sredstvo organiziranja ljudi pri ostvarivanju novih ciljeva«,
te »otkrivaju kulturne vrednote i ciljeve koje sami sudionici nisu u stanju
formulirati«.3 Daljnja karakteristika dobrovoljnih udruženja je »formu
liranje novih uloga i odnosa«, te njihove adaptivne i integrativne funkci
je.4 Sociološki aspekti dobrovoljnih udruženja ukazuju na to da ih je mo
guće pojmiti i kao »instrumentalne asocijacije« koje politologija naziva
interesnim grupama.5 Dobrovoljna udruženja čiji su ciljevi i programi
orijentirani na postupno usavršavanje postojećeg poretka razlikuju se od
onih koja imaju radikalne i ideološke ciljeve i programe čiji »članovi uno
se relativno visok stupanj afektivnosti u svoje učešće, a organizacijska
struktura je u većoj mjeri neformalna i fluidna. Te, u manjoj mjeri insti
tucionalizirane organizacije, moguće je nazvati udruženjima nalik na
društvene pokrete«.6
Uvođenje kategorije dobrovoljnog udruženja čini mi se opravdanim
upravo imajući u vidu slijedeće navedene elemente:
— povezanost s društvenom promjenom;
— značajna uloga dobrovoljnih udruženja u stvaranju novih uloga i
odnosa;
— funkcija adaptacije i integracije;
— mogućnost njihovog shvaćanja kao interesnih grupa i institucional
na bliskost s društvenim pokretima.
Specifični predznak društvene i kulturne mijene je u slučaju analize
AFŽ-a upravljen ka redefiniciji položaja žena — kao grupe — koje stoje
na marginama onog ustrojstva kulture koje je Claude Levi-Strauss naz
vao zamišljenim poretkom (ordre congu).1 Prilikom analize AFŽ-a —
dobrovoljnog udruženja i jednog od stvarnih mehanizama bez kojega bi
iniciranje procesa kulturne mijene bilo nezamislivo — valja spomenuti
Radcliffe-Brownovu definiciju društvenih vrednota. U kontekstu njego
ve teorije, poznate pod nazivom »društvena struktura kao teorija kultu
�28
KONJI, ŽENE, RATOVI
re«, društvene vrednote i njima odgovarajući interesi odrednice su dru
štvenih odnosa i time i društvene strukture.8
Slijedimo li ovaj izvod, možemo postaviti hipotezu da će u slučaju naše
analize društvene vrednote nužne za proces oslobođenja i mobilizaciju
žena biti formulirane kao antitradicionalističke, antipatrijarhalne — ri
ječju emancipatorske. Njima odgovarajući interes je realizacija oslobođe
nja zemlje i socijalističke revolucije. Projekt socijalističke revolucije teži
što egalitarnijoj društvenoj strukturi u kojoj bi na vertikalnom planu do
šlo do ukidanja klasnih antagonizama, a na horizontalnoj ravni svih vi
dova diskriminacije. No, »susret tradicija ujedno je i konflikt tradicija«,
kako piše Edward Shils u djelu Tradicija? Stoga ću nastojati pokazati
kako se manifestirala uloga A FŽ-a kao »legitimnog mjesta za afirmaciju
i izražavanje vrednota«10 — u ovom slučaju emancipatorske (antitradi
cionalističke, socijalističke tradicije) — naspram postojećih patrijarhal
nih zasada.11 Naposljetku ću pokušati odrediti karakter odnosno obrazac
kulturne promjene čije dimenzije pratim.
Emancipatorski kompleks društvenih vrednota analizirat ću ovim sli
jedom:
I. Određenje i putevi ostvarenja ravnopravnosti žena
II. Suočenje s društvenom diskriminacijom žena
III. Tradicijske vrednote u novom kontekstu
IV. Sudbina institucije porodice
V. Utopiji ususret — »žena novog tipa«
I. ODREĐENJE I PUTEVI OSTVARENJA RAVNOPRAVNOSTI ŽENA
Iako doseg pojma ravnopravnosti niti u jednoj prilici nije eksplicitno
određen, ono što se njime misli u implikacijama sadržanim u analizira
nim dokumentima odnosi se na jednaka prava i mogućnosti sudjelovanja
u NOP-u i organima narodne vlasti bez obzira na spol.
Zanimljivo je da se na ravnopravnost ne gleda kao na prvenstveno
motivacijsku vrednotu: ona je rezultat, a ne pokretač sudjelovanja žena.
Takav stav izražava već referat Mitre Mitrović na Osnivačkoj konferen
ciji A F Ž -a Jugoslavije u Bosanskom Petrovcu prosinca 1943. godine:
Mi nismo u ovu borbu ušli sa kakvim zahtjevima za ravnopravnost. Nije tome,
u tome trenutku bilo mjesta, niti je to bilo najvažnije, niti su se preko toga
mogle pokrenuti žene u tolikom broju. A ravnopravnost je tu, brže nego što
se dalo očekivati. Došla je, stekla se kako se jedino i može steći, kroz zajed
ničku borbu s narodom, za zajedničku slobodu.12
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE ’ NOVOG TIPA’
29
No, »parole o ravnopravnosti« kao motivacijska vrednota imaju važnu
ulogu tek prilikom mobilizacije žena za sudjelovanje u NOO-ima. Izbore
za članove NOO-a valja koristiti za propagiranje ravnopravnosti žena1
3
i same narodne vlasti kao njenog garanta.14
Ideja ravnopravnosti ima i neprikosnoveno mjesto u širem revolucionarnom/emancipatorskom kompleksu društvenih vrednota. U navede
nom referatu, Mitra Mitrović ističe kako »na našoj strani« nema nepri
jatelja ravnopravnosti žena, osim ponekog pojedinca koji se tako postav
lja zbog neshvaćanja potrebe učešća žena u svim oblicima borbe. Štoviše,
ona radikalizira svoj stav riječima da su se neprijatelji ravnopravnosti že
na potpuno izjednačili s neprijateljima naroda.15 Prevladavajuće je miš
ljenje da pojave »neshvaćanja« treba suzbijati uvjeravanjem o pravima
žena i o koristi koju ona donose čitavom pokretu.16 No, i pored toga,
očito da je u samoj praksi bilo dovoljno primjera »zapostavljanja« pitanja
ravnopravnosti, te je indikativan stav Milovana Đilasa:
Samim parolama o ravnopravnosti žena, pa čak ni samim ozakonjenjem rav
nopravnosti, još se ne postiže ravnopravnost, a još manje uvlačenje žena u
privredni i politički, uopće društveni život. (...) Žene su dio naroda, polovina
ako ne i više naroda. Njihova ravnopravnost je ustvari podjela sudbine sa
čitavim narodom. (...) Kako prići pitanju ravnopravnosti? Na taj način što će
se žene aktivizirati da učestvuju u općenarodnom životu, u narodnoj vlasti,
ne kao predstavnici žena nego kao najbolja djeca naroda, (podv. M. Đ.).17
Ovaj Đilasov stav pati od cirkularnosti dokaza — ako su žene u praksi
neravnopravne, kako će se, u slučaju kada nisu dovoljne niti parole, niti
samo ozakonjenje ravnopravnosti, aktivizirati u općenarodnom životu na
ravnopravnim osnovama? Sudjelovanje u javnom/političkom životu, u
onom segmentu kulture koji.politička znanost naziva politička kultura,1
8
zahtijeva zaseban proces socijalizacije.19 U slučaju nužnosti proboja žena
u političku sferu, njihova organizacija je najpozvanija da osigura preduv
jete za jednu novu socijalizaciju žena, odnosno resocijalizaciju muškara
ca. Žene su, što ne treba posebno dokazivati, oduvijek dijelile sudbinu s
čitavim narodom, no to ne znači da su imale jednake mogućnosti utjecaja
na donošenje odluka koje su se ticale te sudbine.
Da je doista, prema optimističkim, ali ishitrenim prosudbama Mitre
Mitrović, ravnopravnost (koju ona karakterizira i kao »krvavo stečena
prava«)20 došla neočekivanom brzinom, AFŽ ne bi imao svoj politički
raison d ’etre. No, kao dobrovoljno udruženje čiji je zadatak i afirmacija
vrednota, djelatnost organizacije žena u borbi za ostvarenje ravnoprav
nosti morala se očitovati u rasponu od propagiranja te vrednote među
samim ženama (razbijanje »pasivnosti«) do pružanja pomoći ženama ko
�30
KONJI, ŽENE, RATOVI
je rade u NOO-ima, pa sve do borbe protiv »niske političke svijesti muš
karaca«.
Obrazovanje žena smatralo se preduvjetom nužnim za ostvarenje rav
nopravnosti. A FZ je veliki dio svoje aktivnosti upravio u tom smjeru, te
možemo razlikovati nekoliko razina na kojima se ta zadaća ostvarivala.
Elementarna razina obuhvaćala je analfabetske tečajeve i opće obrazova
nje na koje se nadovezivalo političko obrazovanje — kao odgoj za poli
tiku, dok je pisanje za žensku štampu i propagiranje njenog čitanja zna
čilo poziv na stvaranje novog, aktivističkog identiteta.
Analfabetske tečajeve počeo je A FŽ organizirati još prije svog »for
malnog« utemeljenja (1941. godine) u gotovo svakom oslobođenom selu.
Žene su ih vrlo rado posjećivale unatoč poruzi (»bilo je i onih koji su ih
ismijavali zbog toga«).21 No, nije samo (eventualno) ismijavanje kočilo
žene u pohađaju tečajeva. Primijećeno je da ženska omladina mnogo neredovitije pohađa škole nego muška 22 Velika je zasluga A FŽ-a da su
nepismene majke počele učiti uz svoju djecu, a kursevi su se propagirali
i npr. plakatima sa slikama s kursa uz parolu:
Smrt nepismenosti — prosvjeta je oružje protiv neprijatelja.23
Štoviše, funkcionalni karakter obrazovanja projicira se i u budućnost.
Osnovno obrazovanje značit će povećanje »stvaralačke moći žena« u iz
gradnji zemlje,24 ali su njegove ambicije još mnogo dalekosežnije. Isti
čući činjenicu da narodna vlast ispunjava »živu želju« žena da ne »ostanu
slijepe kraj zdravih očiju«, u jednom tekstu Žene u borbi čitamo:
A Milka, mala radnica iz Omiša, uskliknulaje na završetku obrazovnog kursa:
Mislila sam da nije potrebno ništa znati o Šekspiru, a sada bih ga čitala svaki
dan! Bez povijesti se uopće ne može, a tek bez matematike!25
Kursevi političkog obrazovanja imali su za zadatak upoznati žene s
ciljevima NOB-a, značenjem NOO-a i ravnopravnosti žena, te ih ospo
sobiti za daljnji samostalni rad. Mnogobrojni dokumenti preporučuju
obrađivanje slijedećih tema:
1. Narodnooslobodilačka borba (ciljevi i karakter).
2. Neprijatelj i narodnooslobodilačka borba.
3. Narodnooslobodilačka vlast.
a) AVNOJ
b) ZA V N O H
4. SSSR u današnjoj oslobodilačkoj borbi i žena u SSSR-u.
5. Organizaciono pitanje A FŽ-a i zadaci (referat drugarice Spasenije
Babović na Zemaljskoj konferenciji AFŽ-a).
6. Žena i fašizam.26
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE "NOVOG TIPA"
31
Preporuka je, nadalje, da se ocjene i karakteristike svih polaznica po
završetku kursa upućuju njihovim rukovodstvima, te da se i dalje pomaže
i prati njihov razvoj. Doista, arhivska građa AFŽr-a sadrži veliki broj de
taljnih izvještaja takve vrste, gdje se uz ocjenu uspjeha polaznica daje
opis njihova karaktera, sklonosti i sposobnosti za prihvaćanje daljnjih od
govornosti. Da su politički kursevi u izvjesnoj mjeri bili i shvaćeni kao
kanal vertikalne mobilnosti žena u sfere »ozbiljne« politike, proizlazi iz
dokumenta u kojem se partijskim organizacijama stavlja u zadatak da se
iz redova AFŽ-a uzimaju drugarice koje će se sistematski odgajati u
marksističko-lenjmističkom duhu.27 Osvrnut ću se posebno na isticanje
uloge SSSR-a kao modela i nadahnuća za borbu naših žena. Sovjetske
žene su uzor heroizma, one su »najslavnije žene čovječanstva« (Mitra
Mitrović),28 dok su informacije o sretnom životu sovjetskih žena i po
ložaju žene u SSSR-u odigrale »ogromnu ulogu« u razvoju političke svi
jesti naših žena (Cana Babović) 29 Glasilo Glavnog odbora AFŽ-a Hr
vatske Žena u borbi donosilo je u svakom ratnom broju tekstove o SSSRu. Poruka tih napisa je da je tako sretne i hrabre žene, koje su sve »ustale
kao jedan čovjek u obranu svoje domovine«30, stvorilo sretno — besklasno sovjetsko društvo. Stoga će prikazivanje žene i majke u SSSR-u po
služiti raskrinkavanju klasne pozadine rata i ukazati na nužnost klasne
borbe 31 Prikazivanje ravnopravnog položaja sovjetske žene imalo je, da
kle, i širu ideološko-propagandnu zadaću, a to je da u funkciji općenitog
propagiranja SSSR-a istakne mnogobrojne prednosti prve zemlje socija
lizma, a time i socijalizma kao takvog.
»Ženska štampa postaje pomagač i učitelj u radu«, ističe se u prvom
ženskom listu koji je počeo izlaziti na oslobođenom teritoriju u Hrvat
skoj 32 Osnovna zadaća ženske štampe je komunikacija i povezivanje že
na. Ta se komunikacija na vertikalnom nivou očituje kao prenošenje di
rektiva s viših odbora AFŽ-a na niže, a o hijerarhijskom sistemu po
sredovanja informacija i znanja govori slijedeći citat iz ličke Žene u borbi
koji upućuje žene kako da se služe svojim listom:
Da bi uistinu imale koristi od našeg lista potrebno je da se on dobro prouči.
’Ženu u borbi’ treba da prouče najprije članice Kotarskog odbora A FŽ , zatim
da ga članice KO koje prisustvuju sastanku Općinskog odbora pročitaju i ob
jasne odbornicima općinskog odbora A FŽ . Kako na sastanku Općinskog od
bora A F Ž dolaze predstavnice Mjesnih odbora, te one imaju zadatak da list
obrade sa ostalim članicama Mjesnog odbora. Nakon što su list proučili ovi
odbori od Kotarskih do mjesnih, nakon što su se sve aktivistkinje upoznale s
direktivama koje daje Antifašističkoj fronti žena njeno rukovodstvo, tek onda
se on može čitati i objašnjavati na širokim sastancima.33
No, postoji i sistem povratnih informacija; žene »s terena« pišu dopise
o svom radu, uspjesima i stradanjima. Podjednako tako važna je i hori
�32
KONjl, ŽENE, RATOVI
zontalna ravan komunikacije. Žene će, čitajući svoje listove, spoznati
sličnost vlastitih života.
Ženska štampa u svojim napisima, pored toga, upoznaje čitateljice s
radom najviših organa vlasti (AVNOJ, ZAVNO H), te afirmira nove
vrednote: prikazuje sliku nove, aktivne žene, sudionice povijesnih zbiva
nja, radnice koja se laća svakog posla. Dovoljno je samo pogledati na
slovne stranice Zene u borbi koja prikazuje žene u demonstracijama,
pred mikrofonom za govornicom, s puškom u jednoj i djetetom u drugoj
ruci, u koloni, kako sije, za strojem u tvornici, na izgradnji porušene kuće
ili ceste... — prikazane su snažne i ujedinjene. S mnogo nade gleda se i
na buduću ulogu žene u oslobođenoj zemlji. Političko obrazovanje žena
posredstvom kurseva i ženske štampe nije bilo jedini vid političkog od
goja. On se, na najneposredniji način, zbivao u odborima AFŽ-a. Valja
imati na umu da je sama činjenica članstva u dobrovoljnom udruženju
već oblik društvene interakcije.34 Stoga se velika pažnja posvećivala dje
lovanju i osobinama aktivistkinja kao i njihovim međusobnim odnosima.
Postoje brojni izvještaji o »organizacionom stanju« odbora AFŽ-a koje
niži odbori šalju višim koji se na njih vrlo samo/kritički osvrću. Budući
da nisam naišla na slučaj kada bi takve informacije išle i u suprotnom
smjeru, može se zaključiti da je ideja hijerarhije među odborima AFŽ-a
bila prihvaćena kao samorazumljiva. No, veliki je naglasak na izgradnji
demokratskih (drugarskih) odnosa u samim odborima, te se kritiziraju
pojave autoritarnog ponašanja, koje vodi u konflikt i koči aktivitet od
bora. Tako se, npr. kritizira tajnica Okružnog odbora A FŽ-a Nova Gra
diška, koja se, iako je najsposobnija, »diktatorski odnosi prema nekim
drugaricama«.35 Kritiziraju se drugarice koje se svađaju, koje su »spo
sobne ali neće da rade«, ili su »nedisciplinirane« i »neodgovorne«. Osu
đuje se i međusobno kritiziranje članica odbora pred ostalim ženama či
me »i same krnje svoj autoritet«.36 U takvim slučajevima viši odbori mo
raju pružiti pomoć nižim, npr.:
Treba im se ukazivati na greške i da se lično ne vređaju i da se ne spuste na
nivo baba [koje] ne gledaju interese organizacije nego svoje lične (...) a na
samom kursu da ih se uči dobrom ponašanju.37
Među članicama nekih odbora prisutan je i latentni klasni konflikt, o
čemu govori ovaj izvještaj iz delničkog kotara.
Interesantno je interesovanje Visokih gospođa’ za našu organizaciju. Žele da
u njoj rade, ali se osjeća i to da žele imati prestiž nad ostalima. Radije rade
sa drugaricama iz ’viših foruma’ nego iz nižih. Zbog svega toga sazvan je za
3. X masovni sastanak žena u Delnicama, na kome će biti sve žene. Tamo će
se razjasniti svi ti problemi, kao i problem lijevog skretanja, koji postoji u
Delnicama kod siromašnijih žena.38
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE 'NOVOG TIPA'
33
Zadatak AFŽ-a u ovom slučaju, kao i u slučaju neadekvatnog ponaša
nja aktivistkinja, je da odigra ulogu medijatora konflikata kako bi se
ostvarila ideja široke fronte žena. Tu ulogu preuzimaju u prvom redu
viši odbori koji su garant održavanja demokratskog postupka, kao i u
slučajevima koje opisuje referat Jele Bićanić održan na I konferenciji
AFŽ-a Hrvatske.
Kod nekih naših odbora se uvela rđava praksa, da se odbori smjenjuju po
volji drugarica39 višeg rukovodioca. Treba paziti da se ne narušava demokrat
ski princip naše organizacije koji omogućava najširim masama da slobodno
izaberu rukovodioca svojih organizacija. Viši odbor, ali ne pojedinci, može
da izmjeni niži ako za to ima opravdanih razloga, a da se opet ne naruši
princip demokratskog biranja rukovodstva, jer su oni birani od većeg broja
žena nego niži.40
Polazeći od pretpostavke da se lojalnost nekom pokretu unapređuje
posredstvom mreže međuljudskih odnosa izgrađene u procesu sudjelova
nja,41 zanimljivo je pogledati na koji se način gleda na odnos privatnog
i javnog života aktivistkinja i potencijalnih članica. S jedne strane, viši
odbori brinu se za ugled svojih članica:
»Ako čujemo da što pričaju o nekoj našoj drugarici, odmah treba to
javiti nama a mi ćemo dotičnu drugaricu pozvati i upozoriti.«42 Dok tak
va praksa podupire demokratske odnose u grupi jer uključuje senzibilitet
za javnu artikulaciju privatnih idiosinkrazija, nalazimo i primjera kada
se »organizirane žene« služe anonimnim denuncijacijama svojim odbo
rima 43 Taj se problem manifestira u prilično drastičnom obliku kada
treba pomiriti zahtjev da se uključi što veći broj žena u redove AFŽ-a,
sa zahtjevima besprijekorne lojalnosti NOP-u. Mjesni odbor obraća se
kolovoza 1943. Kotarskom odboru AFŽ-a Sinja »u vezi sa šišanjem dje
vojaka u Sinju«:
Žene koje se osjećaju krive htjele bi na svaki način da sve žene budu kaž
njene. Odbor A.F.Ž.-a po direktivi koju je dobio od vas samih nastojao je
da otrgne i organizira one žene koje su išle s okupatorom. Tako danas orga
nizacija A .F.Ž.-a ima u svojim redovima žena koje su jednom išle s okupa
torima, a već nekoliko mjeseci rade u organizaciji, pa su bolje i vrednije dru
garice skoro i od onih žena koje su okupatora uvijek bojkotovale. (...) Sma
tramo potrebnim da vas upozorimo na ove stvari, jer lako može da se desi
da zlobom pojedinih žena stradaju drugarice koje to ne zaslužuju.44
Mjesni odbor zaključuje svoje pismo molbom za upute jer smatra da
taj problem stavlja u pitanje rad i opstanak same organizacije u Sinju.
Problem određivanja legitimnih granica između privatne i javne sfere ži
vota zadatak je koji za sebe mora riješiti svaka politička kultura, no u
�34
KONJI, ŽENE, RATOVI
slučaju kada se radi o ženama poprima i specifične dimenzije.45 Gene
ralna linija A FŽ-a — maksimalna elastičnost pri privlačenju žena u po
kret — sukobljavala se u praksi s mnogobrojnim preprekama. Jedan od
najočitijih razloga tome bila je upravo činjenica da nikada nije nedvo
smisleno utvrđen kriterij za pristupanje AFŽ-u te je bilo moguće da se
događaju konflikti poput navedenih.
II. SUOČENJE S DRUŠTVENOM DISKRIMINACIJOM ŽENA
Da je bilo moguće da se žene pod pritiskom povijesnih zbivanja bez
većih prepreka uključe u NOP, odnosno njegove institucionalizirane vi
dove (NOV, narodna vlast, KP), vjerojatno se nikada niti ne bi prišlo
formiranju zasebne organizacije žena. No specifičnom položaju i svijesti
žena u kulturi s jakim patrijarhalnim obilježjima, odgovarao je podjed
nako specifični položaj i svijest muškaraca. Dok je prvenstveni cilj A F Ž a bio da aktivizira žene, čime je implicirano da je za njihov položaj spe
cifična pasivnost, u odnosu na (opet implicirani) aktivni dio populacije,
zadatak A F Ž -a bit će da brani jednako pravo žena na aktivnost. Ako
društvenu diskriminaciju odredimo kao »nejednaki tretman jednakih« 46
zadaća organizacije žena bit će da se bori podjednako i za afirmaciju
ideje ravnopravnosti među samim ženama, kao i da se bori za promjenu
svijesti muškaraca u odnosu na poimanje i tretman žena. Na primjerima
diskriminacije žena u NOO-ima, vojsci i KP pogledajmo da li je organi
zacija žena imala osiguran institucionalni prostor da izvrši taj zadatak,
neophodan za krajnji ishod postizanja egalitame društvene strukture.
Kao jedan od osnovnih puteva za postizanje stvarne ravnopravnosti
žena, smatrano je njihovo uključivanje i sudjelovanje u radu organa na
rodne vlasti. Dokumenti u kojima se kritički govori o zaprekama na koje
žene nailaze prilikom uključivanja u NOO, služe se slijedećim formula
cijama: »(...) ženama ne daju raditi jer politika nije za žene« 47 »Muški
na svim položajima strašno sektaše u pogledu žena (...).«48 »(...) neki
članovi N. O. O. bremzaju odlazak žena na sastanke (...)«.49 »Odbornici
Luciji rekao je predsjednik seoskog NOO-a, da ona nije potrebna na
sastanku, jer mogu oni i bez nje.«50
Žene ne biraju u NOO-e, ne pozivaju ih na sastanke, ili ih dodjeljuju
komisijama gdje one ne dolaze do izražaja... No, ima slučajeva gdje takve
tenzije nisu ostale na razini diskriminacije žena kao pojedinaca, odnosno
kao grupe »za koju nije politika«. Zanimljiv je slučaj za koji doznajemo
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE 'NOVOG TIPA"
35
iz pisma upućenog Okružnom odboru AFŽ-a za Srednju Dalmaciju. U
njemu čitamo:
Odnos između A .F.Ž.-a i Kotarskog N.O.O. bio je zategnut ovo posljednje
vrijeme. Drug Kruno Ivandić član Kot. N.O.O. nije dozvolio nama pristup u
prostoriju NOO te nas je jednom nedrugarski izjurio iz sobe i kaže nam da
mi nemamo zašto dolaziti i da će poći daleko samo da nije u blizini A .F .Ž a.51
U pismu se nadalje ističe kako nije bilo vidljivih povoda za taj postu
pak, te kako su aktivistkinje mimo izašle i smjestile se u »komešnici« u
kojoj je hladno i nema uvjeta za život i rad. Naročito ih pogađa činjenica
što su grubo udaljene iz prostorija NOO-a u koje »svaki ulazi u svako
doba«. Nadalje se tuže i na loš odnos ostalih članova NOO-a i na SKOJ,
koji im je »oduzeo jednu drugaricu«. Taj su »nezdravi odnos« već iznijele
na sastanku Kotarskog komiteta KP, koji, čini se iz pisma, nije ništa po
duzeo.
Ovaj slučaj sam po sebi možda i ne bi bio osobito indikativan, da nema
odgovora višeg, Oblasnog odbora AFŽ-a za Srednju Dalmaciju datira
nog 12. 12. 1943, koji, možemo pretpostaviti, izražava jednu karakteri
stičnu samozatajnost.
Nemojte dozvoliti da dolazi do tako grubih sukoba između naše i ostalih or
ganizacija. (....) Uskladivši odnose olakšat ćete i sebi rad i ojačati opći po
kret.52
Odbor AFŽ-a je, dakle, taj koji mora pokazati toleranciju, iako je (što
nije osporeno) bio žrtva netolerancije. Viši odbor ne preporuča ofenzivnije načine za izvojevanje vlastitih prava u interesu jačanja pokreta.
Međutim, u pojedinim slučajevima, kao u onom koji navodi Žena u
borbi, zajednica (selo) ipak se stavlja na stranu žena kao pojedinaca. Nai
me, otjerana odbomica Lucija ne obraća se ženskoj organizaciji da zaštiti
njena prava (i ospori atak na ravnopravnost uopće), već predlaže selu
da smijeni predsjednika NOO-a, što je selo i učinilo.53
Da do sada žene u većini nisu bile ravnopravni članovi NOO-a, iznosi
se i na Oblasnom savjetovanju AFŽ-a za Srednju Dalmaciju potkraj
1943. godine 54 To se objašnjava »niskom političkom sviješću« muškara
ca (sic!). Odbori AFŽ-a se u tim slučajevima trebaju »baviti NOO« i
pružati pomoć ženama koje u njemu rade. Uz to,
Žena gdje neće da ju se sluša treba da se nametne da je se sluša. To će postići
radom. Krivica je i na A FŽ . (...) Žene se ne trude da budu ravnopravni čla
novi NOO, još ne osjećaju sadržaj riječi ravnopravnost.55
�36
KONJI, ŽENE, RATOVI
Krivnja se ponovno vraća ženama! Najrealističnijom se čini ocjena
Anke Berus koja smatra da se žene tretiraju kao »drugorazredni« članovi
NOO-a i da sudjeluju u narodnoj vlasti samo zato da im se oda priznanje
za njihove napore u pomaganju borbe, a da to nije izraz načelnog stava
»potpune političke ravnopravnosti žene«.56
Što je u takvoj situaciji mogao učiniti AFŽ? Iz analize odnosa AFŽ-a
i narodne vlasti očito je da AFŽ kao organizacija, u odnosu na specifične
potrebe svog članstva, nužno mora isticati — programatski, borbeno i
beskompromisno — interesnu dimenziju. U ovom je slučaju taj interes
borba za ravnopravno uključivanje u politički život. Takvo isticanje inte
resne dimenzije osiguralo bi ono što sam nazvala institucionalnim pro
storom za borbu protiv diskriminacije žena, odnosno za osporavanje cje
line patrijarhalnog modela kulture. Njegovo bi ostvarenje bilo moguće
da je A FŽ ustrajao na poziciji »samostalne masovne političke organiza
cije« 57 No ideja (a tamo gdje se očitavala) i praksa reprezentativnog/in
teresnog modela integracije žena u NOO-e doživjela je kritiku. Odbornice u NOO-ima ne predstavljaju niti svoju organizaciju, niti žene na
pose. To proizlazi iz činjenice da, iako se sporadično priznaje postojanje
»specifičnih« interesa, odnosno diskriminacija žena, oni nemaju »pokri
će« u marksističko-lenjinističkoj teoriji revolucije. Ako je žensko pitanje
podvedeno pod klasno pitanje, moguć je samo jedan legitimni subjekt
revolucije, a to je Komunistička partija kao avangarda radničke klase.
Pitanje usklađivanja revolucionarne teorije i prakse u odnosu na žensko
pitanje ima svoju posebnu težinu. »Ispravno« idejno postavljanje proble
ma i strategije njegovog rješavanja prelamaju se kroz mnogo netransparentnih razina. Da li su članovi avangardne partije, kao konkretna povi
jesna bića, formirani u okvirima patrijarhalnog socijalizacijskog obrasca,
mogli i u svakodnevnom ponašanju biti na razini teorijskog programa
koji prihvaćaju? Slijedi prikaz dokumenata u kojima odbori AFŽ-a kri
tiziraju ono što se u partijskom žargonu naziva »sektašenje prema žena
ma«. Centralni odbor A F Ž -a Jugoslavije uočio je postojanje »nazadnjačkih« i »nakaradnih« gledišta kod mnogih partijaca kako žene ne mogu
sudjelovati s oružjem u ruci u borbi, da ne trebaju vršiti razne funkcije
u štabovima, itd. Takva gledišta izjednačavaju se s gledištima pete kolone
... koja hoće onemogućiti aktivno sudjelovanje žena u borbi, a tome nasjedaju
mnogi naši drugovi kao npr. u Crnoj Gori. Žene su dokazale da su isto tako
sposobne snositi sve teškoće partizanskog ratovanja kao i muškarci. Zato tre
ba ženama omogućiti puno učešće u toj borbi, jednako kao i muškarcima 58
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE 'NOVOG TIPA”
37
Žene su trebale, dakle, dokazati svoju sposobnost, što su do 1943, ka
da je taj dokument pisan, i dokazale. Jednakost ljudi nije shvaćena kao
nešto neupitno. Općinski odbor AFŽ-a Zagreba žalio se na »sektašenje
kod primanja žena u Partiju«, gdje niti mnoge aktivne, borbene i odane
žene nisu čak ni kandidati. Indikativan je primjer samozatajnosti žena
navedeni slučaj žene iz Oštrine koja, unatoč priznatih joj zasluga, kaže
kako »samo želi da bi jednom postala tako sposobna da može postati
član Partije«.59 Slijedeći primjer ukazuje na to da se na svo partijsko
članstvo nisu stavljali jednako oštri kriteriji za prijem u KP. »Neiskustvo«
i »nerazumijevanje« pokreta i borbe žena koje pokazuje partijski kadar,
te »potqenjivanje« uloge i borbenosti žena, njihove spremnosti i sposob
nosti da se uklljuče u NOP, ocjenjuje se kao »opća bolest našeg partij
skog članstva, kada je riječ o ženi.«60 Dodaje se kako drugovi niti ne
pokušavaju pokrenuti neku akciju sa ženama jer uvjeravaju sebe i druge
da je to neizvedivo budući da su »naše žene nepokretne i neborbene
naravi, sposobne samo za kuhanje«. Ti isti drugovi, ističe se dalje, »slabo
ili nikako« poznaju partijske upute, liniju na području rada među žena
ma, a mlado partijsko članstvo »jednostavno ne zna da čita«, pa tim teže
provodi te upute u život. Zaključuje se kako se članovi partije i svi ko
munisti moraju »otresti besmislenih predrasuda u pogledu na žene«.
Ne kritiziraju se samo »mnogi naši partijci« ili »partijski kadar«. Kri
tike se upućuju i samoj KP koja shvaća AFŽ kao pomoćnu organizaciju,
i ne pridonosi omasovljenju partijske organizacije iz redova žena, niti ih
dovoljno politički prosvjećuje. Takav stav je doveo do toga da su žene
često mogli iskoristiti neprijateljski elementi61
O neadekvatnom tretiranju žena postoji i samokritička svijest unutar
same KP. Upozorava se na »natražnjačko potcjenjivanje žene i njenih
sposobnosti«, čime se gubila iz vida ogromna korist učešća žena u NOBu 62 Isti dokument navodi kako mnogi članovi KP nisu »dozvoljavali svo
jim drugaricama organizovanje«. Sličnog je sadržaja i izvještaj Kotarskog
komiteta Solina o radu žena63 u kojem se ističe kako je »bolna strana
našeg pokreta« baš AFŽ, čemu je glavni razlog to što »partijska organi
zacija nije dovoljno shvatila ulogu žene u NOB-u i našoj Partiji i što je
od vajkada bagatelisala žene«. A žene su se, prema navodima iz ovog
dokumenta, pokazale »iznad svakog očekivanja« gdje god im se pristu
pilo. Iz navedenih je dokumenata očito da i u AFZ-u i KP postoji svijest
o diskriminaciji žena i potcjenjivanju njihove organizacije. No, unatoč
uočenoj štetnosti/disfunkcionalnosti takve prakse za čitav NOP, kritike
ne razrađuju konkretne upute i mjere za suzbijanje diskriminacije. Zaht
jevi su upravljeni samo prema ženama — one se moraju dokazati, ospo
sobiti...
Naznačit ću prepreke na koje su nailazile žene koje su se željele uk
ljučiti u oružanu borbu protiv neprijatelja, kao borci u regularnim jedi
�38
KONJI, ŽENE, RATOVI
nicama NOV-a. Slika naoružane žene nije sasvim bez tradicije na Bal
kanu. Čest motiv naše (ali i svjetske) narodne književnosti je ratnica koja
zamjenjuje oca/brata/muža u ratu. Zanimljiv je podatak da se u redovima
srbijanske vojske za vrijeme Prvog svjetskog rata borilo nekoliko žena —
vojnika i podoficira — koje su, iako bez građanskih prava, u vojsci imale
ravnopravan tretman.64 Nošenje oružja dopušteno je i tzv. virdžinama/
/tobelijama (kod sjevernih Arbanasa i Crnogoraca) — ženama koje se
po vlastitoj želji, ili po željama roditelja, zavjetuju na celibat i preuzimaju
društvenu ulogu muškaraca.65 Etnolozi koji su proučavali ovu pojavu is
tiču privremeni (u slučaju žena kao narodnih glavara) i prinudni (u slu
čaju tobelija, kada se radi uglavnom o ekonomskoj nuždi) karakter ovih
pojava. Ne radi se, dakle, o emancipaciji ili promjeni položaja žena već
o preuzimanju različite društvene uloge, zajedno s pripadajućim privilegijama, koje iz toga proističu. U kolikoj mjeri žene, suočene s fašističkom
agresijom i organiziranim otporom partizanskih jedinica, doživljavaju sli
ku naoružane žene-partizanke kao emancipirajuću?
Prolaze jedinice, a u njima malo žena. Na sastancima stalno zapitkuju: ’Druže
možemo li mi u vojsku?’ ’Još ne!’ A , bile su već u svim skojevskim i partijskim
komitetima, u svim organizacijama, na svim tečajevima. Kolovoz 1942. Došle
u Tmovac, njih oko 700 toga dana: ’Zahtijevamo puške. Ako nema pušaka,
mi ćemo ih same osvojiti!’66
Intenzitet motivacije žena da se, usprkos svim vrstama teškoća, uk
ljuče u redove partizanskih boraca vidljiv je i iz podataka da su se one,
kao borci Prve ženske čete formirane u Tmovcu 25. 8. 1942. (komesar
je također žena, Naranča Končar), borile u neravnopravnim uvjetima: u
suknjama, tek poneka s puškom, golim rukama napadajući tenkove..67
Slijedećih mjeseci formirane su još Druga i Treća ženska četa, čiji su
borci nakon završetka jednomjesečnih kurseva raspoređeni u druge je
dinice.68
A FŽ kao svoj zadatak na Prvoj konferenciji ističe i brigu da se poveća
broj žena u vojsci. Imajući u vidu otpore, ovaj se zadatak može smatrati
izrazito emancipatorskim. U članku »Partizanke u borbi« objavljenom u
Udarniku, glasilu udarne brigade I. operativne zone Hrvatske (1942), či
tamo:
Sa sumnjom se gledalo i na borbenu vještinu drugarica. Međutim, sve te sum
nje su se danas rasplinule kao laka ljetna jutarnja magla. (...) U borbi, koja
se razvila, mlade partizanke, zajedno sa svojim drugovima partizanima, neu
strašivo su jurišale na neprijateljsku konjicu, kamione, pa čak i tenkove. Kao
da su to divni, stari i iskusni borci, a ne mlade seljanke, koje su tek jučer prvi
put primile pušku u ruke...69
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE "NOVOG TIPA"
39
»Divni, stari i iskusni borci«, a ne »mlade seljanke« (žene). Ovaj citat
ukazuje na to da je još dalek put do ravnopravnosti, do prihvaćanja nove
ženske uloge kao borca, a ne njegovog pukog supstituta (kao u navede
nom etnološkom materijalu). No, ženama se priznaje da unošenje hu
manosti u borbu predstavlja novu kvalitetu koja je prerasla u moralnu
obavezu i odigrala značajnu ulogu u jačanju borbenog morala.70 Tako
preobrazba jedne tradicijske ženske kvalitete kao što je briga za nemoć
ne, slabe, uloga njegovateljice i zaštitnice, u novom kontekstu dobiva
emancipatorski potencijal.
Ali i kada su se našle u redovima NOV-a, ne prestaje diskriminacija.
One se mogu osjećati »zapostavljene i izolovane« zbog »nepravilnog«
odnosa nekih drugova partizana. To se naročito odnosi na predrasude
prema drugaricama koje rade »ženske i niže poslove«71 (podv. L. S.). Sto
ga politički rukovodioci u NOV-u trebaju s tim drugaricama prema po
trebi održavati posebne sastanke, a drugove partizane treba »upozoriti
pobliže« na važnost ulaska žena u NOP. Ali i sam rukovodeći kadar u
vojsci nije bez predrasuda, što vidimo iz izvještaja Okružnog odbora
AFŽ Karlovac o situaciji u Vrginmostu prosinca 1942:
Komandir jedne čete rekao je u selu da on ne voli da žene budu u njegovoj
četi i da ako se koja pojavi da je on odmah najuri, pa je to na njih loše dje
lovalo.72
O širokoj rasprostranjenosti odbijanja žena, stava zamjetno iracional
nog u vrijeme najžešćeg terora neprijatelja, govori i sjećanje Draginje
Metikoš 73 koja smatra da je pri stupanju žena u vojsku, a osobito omladinki, odlučivalo jedino njihovo raspoloženje, njihov bi broj možda bio
jednak broju muškaraca pod oružjem 74 Žaleći zbog »iskonskog shvaća
nja o ženi kao manje vrijednom ljudskom biću, predodređenom samo na
obavljanje takozvanih ženskih poslova« i »primitivnih shvaćanja« rodite
lja djevojaka, sredine i pojedinih rukovodstava borbenih jedinica, D. Me
tikoš opisuje kako su odbomice AFŽ-a morale čak odgovarati žene od
odlaska u partizane i davati im
druga zaduženja u pozadini, koja nisu bila ni lakša, ni manje važna, ni manje
opasna, ali su bila slabije vrednovana 75 (podv. L. S.)
Većina tih poslova bili su tradicijski ženski poslovi: održavanje higije
ne, skupljanje mlijeka i pravljenje sira za bolnicu, tkanje zavoja za ra
njenike, pletenje čarapa, pulovera za borce, itd.
Dok su žene iz krajeva u kojima je bio jak antifašistički pokret i koji
su imali kontakte s NOV-om (polu/oslobođena područja) pokazivale ve
liki interes za pristupanje vojsci, žene iz novooslobođenih krajeva, koje
�40
KONJI, ŽENE, RATOVI
nisu imale prethodnog kontakta s emancipatorskim idejama, pokazuju
otpor prema ideji naoružane žene. O tome govori izvještaj Marice Zastavniković iz kotara Bjelovar. Nakon mitinga prosinca 1943. na kojemu
je govorila ženama Koprivnice,
Žene su pitale kako stoji s moralom u našoj vojsci. One sada prvi puta vide
žene borce pa im je to čudno i zanima ih život tih naših žena boraca. Ne
prijateljska propaganda širila je glasine da je skoro svaka druga žena u par
tizanima u drugom stanju.76
U istom dokumentu izneseno je i zapažanje kako ljudi imaju vrlo loše
mišljenje o ženama borcima i kako ih ne gledaju rado. Neprijatelji nao
ružanu ženu nastoje neuvijeno moralno diskvalificirati, pri čemu je na
glasak na seksualnom moralu. Svaka druga partizanka ili je u drugom
stanju, ili se pak našla u vojsci tražeći »slobodnu ljubav«.77 Bilo je ne
moguće zamisliti neku drugu motivaciju (ili opciju) za žene kada se nađu
same, bez zaštitničkih jastrebovih očiju obitelji, u nekom pothvatu pored
muškaraca.
Odbojnost koju prema ženama suborcima pokazuju pripadnici N O V a drugog je tipa. Ona proizlazi iz poimanja ratovanja kao isključivo muš
ke zadaće. Naoružana žena iz navedenih etnografskih primjera je izuzet
na, žena van svog mjesta. A s partizankom valja ravnopravno sudjelovati
u nastavljanju junačke, po definiciji, muške tradicije.
Na ovo razmišljanje nadovezuje se problem »ulaska« žene u povijest
kao povlašteni, također po tradiciji muški topos. Iako se na sastancima
A F Z -a i kursevima govori o ranijem potlačenom i bespravnom životu
žena, o povijesti koja se odvija bez žena ili na račun eksploatacije žena,
i o novoj povijesti u koju žene stupaju rame uz rame s muškarcima govori
se simboličkim predodžbama u muškom rodu.
Mi smo išle u borbu otvoreno, junački, muški, bez špekulacija i mešetarenja.
Anka Berus78 (podv. L. S.)
... imamo jedinu želju da nas i dalje peljate vi najboji sini od našega naroda,
a mi ćemo gledati da gremo ravno po vašem putu ...79 (podv. L. S.)
Zar ne pokazuju svu veličinu ovog učešća žena u borbi, velike i proste riječi
jedne stare seljanke od Andrijevaca, koja, kada je vode na strijeljanje epski
izražava čitavu jednu epohu u koju su zakoračile žene: Ponosim se što sam
stupila na mušku stopu. Mitra Mitrović80 (podv. L. S.)
Kako objasniti da u tako visoko politiziranim organizacijama kao što
su KP i NOV, u kojima se inzistira na »izgrađivanju svijesti« pripadnika,
ipak dolazi do pojave diskriminacije žena? Pretpostavku o klasnoj poza
dini te diskriminacije možemo odmah odbaciti. Stradanju, oskudici, pat
nji i smrti koju je nosilo surovo ratno vrijeme, svi su ravnopravno iz
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE 'NOVOG TIPA'
41
loženi. Brišu se sve razlike, pa tako i one između žena i muškaraca. Na
obzoru su samo dvije oštro odijeljene skupine: »mi« i neprijatelji. Više
uvjerljivosti ima pretpostavka da se radi o dubokom i nedostatno reflek
tiranom sukobu dviju tradicija. Jedna je ona u kojoj su oštro odvojeni
djelokruzi aktivnosti i kompetencija spolova (»prirodna« podjela rada),
a u drugoj se projekt društvene promjene — socijalne revolucije (a, s
obzirom na konkretne povijesne okolnosti, i sam opstanak članova za
jednice) — zasniva upravo na dokidanju takve podjele.
Organizacija žena osnovana je s ciljem da osposobi žene za ozbiljenje
jedne nove tradicije, tradicije njihovog priznatog i ravnopravnog učešća
u svim sferama života. Po svom organizacijskom ustrojstvu i položaju u
širem organizacijskom okružju NOP-a, kao oslobodilačkog pokreta, i na
rodne vlasti, kao novog političkog poretka u konstituiranju, AFŽ je ospo
sobljen samo za izvršenje prve etape tog puta. Žene su doista bile mo
bilizirane, dokazale su spremnost i sposobnost da se uključe. Za drugu,
tegobniju i dugotrajniju etapu, etapu ravnopravne integracije, AFŽ je
imao nedostatne kompetencije. Da su imali mogućnost djelovanja, od
bori AFŽ-a u vojsci, ili samostalne partijske ćelije unutar organizacije
žena, zasigurno bi uz političku socijalizaciju žena doprinijele i političkoj
resocijalizaciji muškaraca. U slučaju kada se samo pristupanje žena u
NOV, NOO-e, pa čak i KP smatralo dovoljnim (a ne samo nužnim) do
kazom emancipacije, bilo je moguće da prosvjedi protiv diskriminacije
žena u njihovim redovima nikada ne prerastu u djelatnu političku akciju.
U prilog toj tvrdnji govore i izvještaji o tome kako su bile sretne »dru
garice borci« koje su, prisustvovavši kursu AFŽ-a, mnogo naučile »što
će moći prenjeti na ostale drugarice u odredu«,81 kao i dosta dugo to
leriranje »ženskih« partijskih ćelija, koje su očito odigrale korisnu fun
kciju pri uvlačenju žena u općepartijski život. Drugim riječima, AFŽ je
kao dobrovoljno udruženje bio u mogućnosti da izvrši adaptacijsku fun
kciju — adaptaciju žena kao grupe bez iskustva djelovanja u donedavno
»muškim« sferama politike i vojske. Da je imao mogućnosti dokraja iz
vršiti i svoju potencijalnu integrativnu funkciju, izjednačavanje položaja
žena i muškaraca rezultiralo bi promaknućem novih, emancipatorskih
kvaliteta. Jedna od novih kvaliteta uspjela se afirmirati u vojsci — to je
humanost, nova vrednota koja je postala dijelom šireg vrednosnog susta
va. Da je to postignuto i prilikom ulaska žena u KP, žene ne bi bile in
tegrirane samo u funkciji jačanja i ekspanzije pokreta i ideja koje je ar
tikulirala partija, već bi to pridonijelo i dubljim promjenama na razini
individualne svijesti i izgradnji istinski emancipiranih subjekata nove po
litike.
�42
KONJI, ŽENE, RATOVI
III. TRADICIJSKE VREDNOTE U NOVOM KONTEKSTU
Postojanje tradicije barem je u istoj mjeri pos
ljedica ograničenih mogućnosti da je se oslo
bodi, koliko i posljedica želje da je se nastavi
i održi*2
Tradicijske ženske uloge vrlo se različito vrednuju, od deklarativnog
glorificiranja, preko uvažavanja njihove neophodnosti, ali slabijeg
vrednovanja od odgovarajućih muških uloga, pa sve do otvorenog prezira
i poruge. Neosporna je njihova korisnost (i potražnja) za funkcioniranje
i opstanak zajednice. Problem koji nam se ovdje postavlja je, kako ih u
situaciji nagle kulturne promjene kada se tisućljetne podjele naočigled
ruše, kada dolazi do svih vrsta transgresija, integrirati i modificirati u
okviru jednog novog, egalitamosti usmjerenog vrednosnog sustava. Pro
matrat ću kako se transformiraju ideje o ženskim poslovima, požrtvovnosti i pijetetu i identifikaciji sa slabijima, uloga majke kao njegovateljice
i odgojiteljice, te poimanje »ženske časti i poštenja« — modela i moral
nog uzora. Njima pripadajuće vrednote i u tradicijskom svjetonazoru re
lativno su visoko vrednovane. Spomenut ću i, u svakodnevnom životu
traženu, iako ne eksplicitno osobito cijenjenu, vrednotu »ljepote i gizdavosti«, te nove funkcije tradicijskih načina komunikacije.
Tradicijski ženski poslovi oduvijek su, uz pripravljanje hrane i odjeće,
sadržavali i mnoge teške fizičke poslove na gospodarstvu. U ratnim uv
jetima, kada su mnoge porodice ostale bez muške radne snage, žene se
uspješno prihvaćaju svih poslova: pored gospodarskih — oranja, sjetve,
sječe drveća, prihvaćaju se i poslova obnavljanja porušenih kuća, gradnje
cesta... Kao bolničarke, one ne njeguju samo ranjenike, već ih i prenose
u dugim i pogibeljnim marševima u sigurne zaklone. Kao borci podnose
sve teškoće iscrpljujućeg partizanskog ratovanja. No, za razliku od obav
ljanja teških poslova u normalnim uvjetima, u novim uvjetima ženama
se priznaje potrebna snaga i izdržljivost za njihovo obavljanje. Ne radi
se, dakle, o nekom novom dokazivanju, koliko o prekoračenju tradicijom
definiranih radnih zadataka. Unatoč brojnim priznanjima, ipak još nije
odumrlo slabije vrednovanje ženskog rada, kao perifernog, manje vrijed
nog (tzv. »ženski« ili »niži« poslovi). Organizirane u AFŽ, žene su osi
gurale gotovo cjelokupnu opskrbu vojske, kada iza neprijateljske kao i
savezničkih vojski stoji čitava razvijena ratna privreda. No, ono što naj
drastičnije ukazuje na potcjenjivanje tog rada je njegovo shvaćanje kao
»milodarskog«, i sukladno tome, shvaćanje organizacije žena kao pomoć
ne organizacije u okviru NOP-a.
Osporavajući »pomoćni« karakter AFŽ-a, član CK KPH Karlo Mra
zović u svom pozdravnom govoru na I. konferenciji AFŽ-a, upravo po
tvrđuje shvaćanje ženskih poslova kao pomoćnih. On poziva žene da se
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE 'NOVOG TIPA'
43
ne zadovolje samo tim pomoćnim poslovima (»krpanjem partizana, ora
njem i kopanjem naših polja«), niti da se samo zadovolje da postanu
borci s puškom u ruci, ili »politički borci za svoja prava«. One trebaju
postati politički borci tout courtP Implicitna je, dakle, hijerarhija: po
moćni poslovi, borci s puškom, politički borci. U istom govoru, K. Mrazović ukazuje na jednu drugu — žensku — kvalitetu koja ženama omo
gućava da postanu rodoljubi, barem jednako tako dobri kao i muškarci.
Drugarice, ako muškarci mogu biti dobri rodoljubi, tim više to mogu biti že
ne, koje mogu svojim nježnim srcem (podv. L. S.) da ljube svoju djecu, da
ljube svoju braću, da ljube svoje očeve, da ljube svoje muževe, svoj narod.8
4
Pripisane ženske kvalitete, kao što su pijetet, požrtvovnost i identifi
kacija sa slabijima, temelj su svih socijalnih funkcija koje žene vrše preko
svoje organizacije. To su briga za ranjenike, za zbrinjavanje staraca i dje
ce, organizacija i rad u dječjim domovima, da nabrojim samo neke od
njih. Taj priznati afektivni potencijal može se iskoristiti i za usmjeravanje
u suprotnom pravcu: afektivnost žena može se iskoristiti i za usađivanje
mržnje prema neprijatelju u odgoju i socijalizaciji djece. U toj se funkciji
gleda i na socijalizaciju uloge materinstva, kako je istakla Jela Bićanić u
referatu na I. konferenciji AFŽ Hrvatske:
To je nastavak, podizanje materinstva od individualnog na socijalno’, to je
ono što je danas kazala jedna drugarica ovdje, da će svu svoju mržnju prema
fašizmu, svoju borbenost usaditi svome djetetu i stotinama djece.8
5
Posredstvom uloge majke i njene tradicijske socijalizacijske uloge,
stvaraju se i temelji bratstva i jedinstva.
Vi žene uzgajate djecu u ljubavi prema bližnjima, prema domovini i iščupajte
iz vaših srca mržnju. Neka nestane mržnje Srba i Hrvata, građana i seljaka,
jer sm svi jednako doprinijeli u ovoj borbi8
o
6
Logika afektivnih veza, isticana na primjeru dijadičke veze majka-dijete, služi i kao simbolička predodžba isticanju zajedničke sudbine naših
naroda, te kao motivacija za solidarnu pomoć ženama i djeci iz drugih
krajeva, a majčinstvo, bremenito stvarnim teškoćama (»...žene kao majke
koje vole svoju djecu, koje ih u mukama rađaju i odgajaju ..., koje tegle
čitavog života«)87 može postati i motivacija u borbi za novo društvo. Kao
majka, žena zadobiva i vlastiti identitet preko svoje djece. U toku, a još
mnogo više poslije završetka rata, odaje se počast »majkama (palih) bo
raca«; majka na simboličan način posreduje između NOP-a i (sina) bor
ca.88
Da su »čast i poštenje« najljepši ures žene, izraženo je u raznim očito
vanjima »narodne mudrosti« i tradicijskom normativnom sustavu. Jedno
od mnogih očitovanja fašističkog terora bilo je usmjereno i protiv tog,
prema prevladavajućem shvaćanju, osnovnog prerogativa ljudskog dosto
�44
KONJI, ŽENE, RATOVI
janstva žena. O tom teroru vrlo rječito govori i proglas »Ženama Šibe
nika i okolice!«, koji izdaje odbor A FŽ Šibenika u svibnju 1942. godine.
Iznenadio je one koji nisu vjerovali da fašističke bande postupaju jednako
okrutno sa ženama, kao i sa muškarcima i još više da na primjer njemački
fašistički razbojnici siluju i odvode žene i djevojke iz okupiranih zemalja u
Njemačku u javne kuće. Stvaraju takozvane rasplodne stanice, da talijanski
okupatori isto tako siluju žene i djevojke po našim selima. Eto, tako fašistički
okupatori stavljaju pod noge ono što je ženi najsvetije: njezinu čast. Nije uza
lud veliki vođa Sovjetskog Saveza Staljin, na jednom mjestu u svom govoru
rekao ovo: ’Najzad treba osobito naše žene osloboditi od stida i rugla kojim
ih izvrgavaju njemački izrodi. Zar ima ičeg plemenitijeg i uzvišenijeg od tog
zadatka?’89
Atak na čast žena pojavljuje se ovdje kao motivacija za borbu protiv
okupatora. Ovaj zanimljiv navod Staljina ukazuje na korištenje simbo
ličkog izjednačavanja tijela žene s (tijelom) domovine, koja se često metaforički izjednačava s majkom. Silovanje žena neprijatelja staro je vje
rojatno koliko i povijest ljudskih ratova. Novina u ovom slučaju odnosi
se na to da se žene pozivaju da brane ono što »im je najsvetije«. Obrana
vlastite »časti« nije rijedak propagandni motiv. Žene se ili samo mogu
obraniti, uključivši se aktivno u NOP, ili to mogu učiniti posredstvom
utjecaja na muške članove obitelji — odgovarajući ih od pristupanja bilo
kojoj neprijateljskoj vojsci »da ne budu čuvari zločina«.90 U proglasu
»Ženama Slavonije« ističe se kako NOB čuva »čast i poštenje naših že
na«,91 te ih se poziva da se sklone na oslobođeni teritorij u »sigurnu
zaštitu k Narodno-oslobodilačkoj vojsci.«
One koje to ne shvaćaju i »priređuju ugodnost onima koji su poklali
toliko naših obitelji«,92 gazeći svoju čast gaze i »svoju nacionalnu čast«
i »svoje ljudsko dostojanstvo« 93 Cilj A F Ž -a je da takve žene preodgoji.
U istom dokumentu ukazuje se na mogućnost da takve žene »operu
dugim, mukotrpnim radom sa sebe ljagu« 94 Mogućnost njihova iskup
ljenja otvara im se u cilju postizanja širine organizacije AFŽ-a, koja će
ih primiti u svoje redove »kad to budu zaslužile«. O tome su postojale
direktive Centralnog odbora AFŽ-a, no za neke sredine one su se po
kazale preuskima, jer je u njima bio »vrlo mali broj žena« koje nisu »do
sada služile neprijatelju (ljubavnice)«, kako se to ističe u izvještaju
Okružnog odbora A F Z -a za Gorski kotar Glavnom odboru A FŽ-a Hr
vatske od siječnja 1944 95 Za njih su predviđeni pokusni oblici aktivnosti
kao npr. odbori za zidne novine ili dopisničke službe, a žene koje će se
tijekom vremena radeći u njima pokazati najbolje, bit će primljene u or
ganizaciju.
No, kada se govori o časti, ona nije ograničena samo na seksualni mo
ral pojedinca. Pojavljuje se i šire shvaćena kao »čast kuće«. Nju mogu
okaljati i muškarci, sudjelujući u kvislinškim formacijama, dezertirajući
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE "NOVOG TIPA"
45
iz redova NOV-a ili izbjegavajući njezinoj mobilizaciji. Žene će tako
shvaćenu čast osigurati ako npr. pozivaju muške članove obitelji iz »upo
rišta okupatora«, ako će djevojke napuštati momke koji se kriju pred
mobilizacijom. O uspjesima takve kampanje protiv »švabobranstva« i de
zerterstva u Sloveniji, koju Slovenska protufašistička ženska zveza vodi
»pomoću žena«, govori se u pismu njenog Glavnog odbora upućenom
Zeni u borbi96 Riječju, AFŽ poziva žene ne samo da se bore za vlastitu
čast, već i da odlučno brane nacionalnu, patriotsku čast, koja je defini
rana kao lojalnost NOP-u.
Iako fizička ljepota žene u tradicijskom vrednosnom sustavu kotira
znatno niže od ljepote »moralnog lika«, ona je dobrodošla kvaliteta u
svakodnevnom životu. Kada je same žene pretjerano samosvjesno ističu,
to može poslužiti kao jedna od osnova diskvalifikacije, sudu/predrasudi
o površnosti i frivolnosti žene uopće. No ukoliko se pak inzistiranje na
vanjštini dogodi u dramatičnim okolnostima, ono zadobiva novu kvalite
tu, kao u primjeru koji navodi Mitra Mitrović. Želju jedne mlade djevoj
ke iz Kolašina, koju neprijatelji vode na izvršenje smrtne osude vješanjem, da se lijepo dotjera, ona ističe kao primjer posebnog junaštva.
Ona je svoju finu djevojačku želju da se lijepo obuče vezala za svoju smrt
koju osjeća kao praznik, jer umire za slobodu.97
Tradicijski načini komunikacije reguliraju povezivanje i ponašanje čla
nova određene zajednice. U slijedećim ću primjerima pokazati kako se,
bez promjene takvih ustaljenih vidova društvenosti i ponašanja, pa čak i
tradicijskih obrazaca poznatih iz narodne književnosti, mogu prenositi
nove poruke i sadržaji. Za okupljanje i organiziranje seoskih žena koriste
se takve tradicijske forme ženskog okupljanja i kolektivnog rada kao što
su sijela, prela i kominjanje 98 U svrhu organiziranja žena u AFŽ-u, i
njihovog uvlačenja u NOP, uočljivo je posebno pažljivo uvažavanje i tak
vih običaja koji, samim svojim ustrojstvom, potvrđuju i obnavljaju po
tlačeni položaj žena. Tako se npr. poštuje uloga muškarca (supruga, oca)
kao posrednika u odnosu žene sa širom zajednicom. Kada se govori o
»pridobivanju« udatih žena, »naročito treba dobiti povjerenje muškar
ca«, a sličan je slučaj i s omladinkama koje »upravo gore od želje za
kontaktom s nama«.99 Indikativan je primjer pridobivanja muslimanskih
žena. Kada je Marija Novosel dobila zadatak da na I. zemaljsku konfe
renciju AFŽ^a u Bosanskom Petrovcu dovede dvije muslimanske žene,
koje će nakon toga pomagati u radu s muslimankama, ona piše u svom
izvještaju:
... za put u Petrovac [sam] predobila Asniju Pajić. Njenom sam mužu dala
garancije, da će ona sa mnom putovati i sa mnom se vratiti, kao i to da će
na putu biti poštivani njihovi običaji (također jelo i stanovanje u musliman
skim kućama).100
�46
KONJI, ŽENE, RATOVI
Sličan je primjer kada su muslimanske žene, nakon jedne priredbe u
Livnu 1943. koju su izveli sudionici NOV-a, u trenutku oduševljenja,
spontano i masovno, skidale zar s lica. Iako se radilo o spontanoj gesti,
agitprop nije dopustio da se o tom događaju piše u štampi kako se ne
bi dobio dojam da je do tako očiglednog narušavanja tradicijskih normi
došlo posljedicom propagandne akcije partizana.101 Riječju, poštovanje
tradicije smatralo se boljim/probitačnijim oblikom propagande i ekspan
zije pokreta, od njenog otvorenog osporavanja. Taj se izbor čini razum
nim imajući u vidu konkretni povijesni trenutak, u kojem je za uspjeh
NOB-a nužno postići što veću redukciju tenzija (nacionalnih, vjerskih,
klasnih i ideoloških). No, u slučaju kompromisnog postavljanja naspram
položaja žene u tradicijskoj kulturi, postavlja se problem s kojih pozicija
(i kada) osporiti tradiciju u kojoj žena ima drugorazredni položaj.
Prikaz formi tradicijske kulture završit ću nekim primjerima u kojima
članice A F Ž -a pišu obraćajući se Vrhovnom komandantu Josipu Brozu
Titu. Zanimljivo je korištenje formula narodne književnosti, a u nekim
formulacijama naziru se i tragovi liturgijskog jezika, pored općih mjesta
tadašnjeg političkog diskursa. Navest ću primjer jednog takvog pisma u
cijelosti.
Pozdrav drugu maršalu Titu sa masovnog sastanka žena i majki iz Crnog Po
toka od 6. IX 1944.
Mi žene i majke iz sela Crnog Potoka danas stojimo čvršće nego ikad okup
ljene oko naše Antifašističke organizacije žena, i dižemo tešku tužbu ispu
njenu mržnjom i ljutom osvetom protiv strašnog fašizma koji se pobrinuo da
mi u našem dragom selu Crni Potok provodimo crne dane tuge i žalosti za
onom divnom omladinom koju ustaše u svojim prvim zvjerskim zlodjelima
pohvataše — poklaše i spališe. Danas sa našeg masovnog sastanka žena jed
noglasno šaljemo nebrojeno najtoplijih pozdrava našem najmilijem sinu mar
šalu Titu koji nam je priskočio u pomoć u najcmijim danima — kada smo
ostale kao zalutale ovce — na velikom polju tuge i nevolje bez pastira i zaštite
progonjeni od krvožednih vukova fašističkih slugu.
Druže Tito naša najmilija nada ponovo te pozdravljamo i čvrsto obećajemo
mi žene i majke da ćemo hrabro preći sve poteškoće i nećemo skrenuti sa
puta na koji nas izvede tvoja očinska ruka i vodi nas sreći i blagostanju naših
naroda nas žena i djece.
Predsjednica A F Ž
Milka Vojnović i ostale antifašistkinje (31 potpis).102
U mnogobrojnim pismima isti adresat apostrofira se kao »sva naša
speranca na svijete«,103 »oličenje naše sreće i slobode (...) pobjednik u
ratu i pobjednik u miru«104, te postaje granična figura na raskrsnici kon
�KULTURNO M MIJENOM DO ŽENE "NOVOG TIPA"
47
kretne povijesne sudbine i mita. »V eć kad pomislim na ime Tito, podilazi
nas neko slatko ushićenje.«105 Nadljudski epiteti pridaju se i N O P -u —
»sveti Narodno-oslobodilački pokret«,106 kao i oružju njegovih boraca
u proglasu CK K P J za Bosnu i Hercegovinu (»sveta« borba partizana,
žene se pozivaju da »blagoslove njihovo o ru ž je« ).107
Iz podastrtih je primjera vidljivo da se ne nastoji na promjeni tradi
cijskih vrednota, već je naglasak na njihovoj m odifikaciji u odnosu na
novi kontekst/povijesni trenutak. Tradicijske »ženske vrednote« ne biva
ju osporene niti integrirane u neki novi vrednosni sustav, već se njihov
emancipatorski naboj u prvom redu očituje u funkciji korisnosti za šire
nje i jačan je N O P -a.
IV. SUDBINA INSTITUCIJE PORODICE
Proces transform acije tradicijskih oblika porodice u našim krajevima
odvijao se već tijekom posljednja dva stoljeća.108 No, porodica jo š uvijek
osigurava funkcije kao što su rađanje i socijalizacija djece, u njoj se od
vija veliki dio proizvodnje nužan za njenu ekonomsku egzistenciju, a b a
ziran ie na spolnoj podjeli rada. Ona je temeljni okvir za nasljeđivanje
sredstava za proizvodnju i ostalih dobara, a pored toga je i posljednje
uporište postojanja tradicijske zajednice (shvaćene kao Gemeinschaft).
Kod seoske populacije, porodica je jo š uvijek i osnovni referentni okvir
za egzistenciju žene. Štoviše, odgoj žena je ujedno odgoj za život u po
rodici. Za potrebe ove analize morat ću zanemariti neosporno postojanje
raznolikih oblika i stupnjeva razgradnje tradicijske porodice (ordre con
ga).
U dokumentima A F Ž -a , stvarna porodica često se ističe kao kočnica
aktivizacije žena i ostvarenja njihovog novog društvenog položaja. Žene
»žive starim potpuno patrijarhalnim životom«, te im ne dopuštaju da se
udalje od kuće radi pohađanja kurseva A F Ž -a .109 Prilikom izbora za or
gane narodne vlasti, »kod glasanja žena važnu je ulogu igrala fam ilija,
lične sim patije«, a A F Ž nije uspio »suzbiti reakcionarnih nagiba«, kako
se ističe u izvještaju Okružnog odbora A F Ž -a Karlovca od siječnja 1943.
godine.110 D a kuća i djeca jo š uvijek predstavljaju legitimni primarni in
teres žene, a politička aktivnost sekundarni, očitavamo iz intencije reor
ganizacije A F Ž -a iz 1944. godine, od kada se m anje inzistira na ekskluzivnosti (aktivističkom principu) članica, a više na masovnosti organiza
cije. Kaže se da sada u izvršne odbore mogu ući i one žene koje to prije
nisu mogle je r nisu bile spremne da ostave kuću i djecu.111
�48
KONJI, ŽENE, RATOVI
No, pored kritika stvarne porodice, AFŽ afirmira ovu instituciju. To
se naročito očituje u odbacivanju neprijateljskih insinuacija da partizani
»po ugledu, tobože, na Sovjetski Savez, ruše porodicu«. Čini mi se um
jesnom zamjedba da se ni u ženskoj štampi ni u arhivskim dokumentima
iz ratnog perioda ne govori o stvarnoj porodici u njenim konkretnim po
vijesnim manifestacijama. Jedina referencija su uvijek, spojeni u sintag
mi, »žene i djeca«, dok su očevi, često fizički zaista odsutni, podjednako
odsutni i iz svijesti o porodici kao društvenoj instituciji. No, i pored toga,
porodična problematika poima se kao » političko pitanje koje se tiče spe
cijalno žene«. Raspravljajući o zamiranju rada do kojeg je došlo poslje
dicom »nepravilnog« shvaćanja reorganizacije AFŽ-a, na Trećoj konfe
renciji A F Ž -a za okrug Karlovac, održanoj u listopadu 1944. godine u
Vojniću, smatra se da će se žene lakše okupiti upravo zahvaljujući upo
znavanju ovog pitanja, od specifičnog značenja za njih. Žene se, kako se
navodi, osjećaju ugroženima i strahuju od mogućnosti razvoda braka, ko
ji su »na žalost« česti u ovom okrugu, i zadatak AFŽ^a je da ih upozna
s pravima koje one, kao ravnopravne članice društva, uživaju. Pored to
ga, A F Ž će preuzeti i ulogu arbitra u mogućim konfliktima takve vrste,
određujući »krivca« u bračnim sporovima.112 Navedeni stavovi ukazuju
na pretpostavljenu veću zainteresiranost žene za instituciju braka i za
štitu porodice, što ukazuje i na banalnu istinu njihovog ovisnijeg položaja
u njenim okvirima.
Stvarna se porodica, dakle, poima kao proturječna: ona je i potreba,
ali i prepreka novoj društvenoj ulozi žene. Kao rješenje nadaje se ono
što ću nazvati metaforičkom porodicom. U metaforičkoj porodici atributi
istinske ljudske zajednice pridaju se pokretu, odnosno njegovom najši
rem organizacionom obliku — Jedinstvenoj narodnooslobodilačkoj fron
ti. Da je zaista riječ o djelatnom transferu, ukazuje i upotreba nomen
klature porodičnih uloga prenesena na subjekte iz političke sfere. Tak
vim postupkom postiže se dvostruki cilj. Ne negira se ideja porodice kao
neophodne ljudske zajednice, koja, pored ostalog, pruža pojedincu osje
ćaj sigurnosti i pripadnosti, a ujedno se jača NOP.
Narodna fronta spaja sve poštene ljude naše domovine u veliku i nepobjedivu
porodicu. (...) Neka ne bude ni jednog poštenog i čestitog čovjeka u našoj
domovini, koji bi stajao izvan njenih redova.113
Štoviše, poruka je da van porodice nema ispravnog života. Metaforička porodica, s druge strane, otvara prostor za pobunu protiv hijerar
hijskog autoriteta i patrijarhalnog-represivnog ustrojstva stvarne porodi
ce, bez opasnosti da se pojedinac osjeti izoliran i izgubi oslonac poro
dičnog okružja. Primjeri kada se lojalnost prema članovima stvarne po
rodice prenosi na pokret odnose se na brojne upute koje A FŽ daje žena
ma. Tako Inicijativni odbor A FŽ-a za Gorski kotar uvrštava u popis po
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE "NOVOG TIPA"
49
litičkih zadataka da žene željezničara u kotarevima Delnice, Ogulin i Vr
bovsko djeluju na svoje muževe da »ne voze neprijateljske vlakove, čime
koriste okupatoru i škode Narodnooslobodilačkoj borbi«.114 No, na is
tom području, i neprijatelji (ustaše) se služe ženama, šireći preko njih
parole o uzaludnosti NOB-a »i preko familijarnih veza nastoje pridobiti
jedan dio partizana da se predaju«.115
Još su brojniji primjeri »gdje se majka i žena ne slažu s radom svojih
najbližih u porodici«, upozorava Jela Bićanić na I. konferenciji AFŽ-a
Hrvatske. Pišući o priprema za I. kongres AFŽ-a, ističe se zadaća ženske
organizacije da ženama objašnjava kako
... svoju sudbinu ne smiju vezati za sudbinu tih zločinaca, pa makar oni bili
braća, sinovi ili muževi.116
Žena, distancirajući se od političkog opredjeljenja muških članova po
rodice, zadobiva svoj vlastiti politički identitet. Prenoseći svoju lojalnost
s tradicijskog nosioca porodičnog autoriteta na NOP, one se identifici
raju sa (naizgled) slabijim, ali moralno superiornim sudionicima rata —
partizanima. Navest ću neke primjere takvog prijenosa lojalnosti s čla
nova porodice na NOP. U izvještaju iz Plaškog navodi se kako majke od
sinova-četnika skrivaju stvari koje zatim daju »u našu borbu«.117 U Slu
nju, općina Neretić, jedna je majka pozvala sina kući iz neprijateljske
vojske. Kada se ovaj vratio, misleći da se nešto kod kuće dogodilo, uko
rila ga je i poslala u narodnu vojsku.
I sin je krenuo u brigadu. Kada su mu rekli da je to njegova svijest, on je
odgovorio: To je svijest moje stare majke.118
Tu je i primjer sestre »bandita« kojeg je žena pokušala sakriti, ali ga
je sestra predala komandi mjesta, prethodno mu objasnivši cilj NOB-a.
»Ako je kriv neka ga ubiju, ako nije kriv pustit će ga«, tim riječima ona
izražava povjerenje u pravednost autoriteta kojem se priklonila.119
Već sam spomenula primjer upotrebe nomenklature porodične uloge
primijenjene na subjekte iz političke sfere. No, kakvo se mjesto pridaje
ženama. Žene su »najmilija djeca ustanka«120, ili »najbolja djeca naro
da«.121 Njihova je organizacija mati, »rukovodilac i brižni vaspitač«, koja
će »narodu dati najbolje kćeri za stvar njihovog oslobođenja i budućno
sti«.122 Kao majka pojavljuje se i KPJ.
Uporna i čvrsta pred neprijateljem kao granitna stijena, a nježna prema na
šim narodima kao dobra majka prema svom djetetu, Komunistička partija,
boreći se za nacionalni opstanak i slobodu naših naroda, spojila je, slila je tu
neodoljivu i pravednu mržnju otaca i majki, muževa i žena, djevojaka i mla
dića prema fašističkom okupatoru i njegovim pomagačima u moćnu rijeku
svenarodne mržnje. (...) Narodna fronta spaja sve poštene ljude naše domo
vine u veliku i nepobjedivu porodicu. (...) Organiziran u JNOF, svaki građanin
slobodne Federativne Demokratske Jugoslavije moći će pružiti maksimalnu
�50
KONJI, ŽENE, RATOVI
podršku najvećem sinu naših naroda , voljenom našem maršalu drugu Titu,
koji se svim bićem stavio u službu naroda i ne samo ga spasio od propasti,
nego nas je poveo, iako teškim i trnovitim, ali ipak najlakšim i jedino isprav
nim putem, kojim će svi narodi naše zemlje doći do slobode.123 (podv. L. S.)
Patria potestas zasniva se na snazi i strahu, na prevlasti očinskog au
toriteta. Majčinski se princip zasniva na empatiji, ljubavi i razumijevanju.
Dok u prvom sustavu, djeca i žene nemaju nikakvih prava, oni su sada
privilegirani subjekti historije. Jedino što u ovim navodima zbunjuje je
nevidljivi otac. No, možda to upravo implicira na, iako nikada eksplicitno
izvedeno, osporavanje patrijarhalnog autoriteta u svim njegovim očitova
njima.
Još jedan način kojim se iskazuje pripadnost metaforičkoj porodici
očituje se u formulama kojima se govornici obraćaju ženama na skupo
vima. Uzet ću primjer II. okružne konferencije A F Ž -a za Srednju Dal
maciju, održane u oslobođenom Sinju prosinca 1944. godine. Žene se u
njima najčešće stavljaju u odnos s muškim članovima porodice: Druga
rice — »sestre i majke naših junaka«; »majke boraca, sestre, žene i kćeri
boraca«. Tek sintagma »drugarice, žene-borci« priznaje im identitet u
skladu s vastitim zaslugama, a obraćanje sa »drugarice, sestre« ili »dru
garice rodoljubke« uključuje ih u sveobuhvatnu, populistički intoniranu
ideju metaforičke porodice.124
Rezimirajući razmatranje o sudbini porodice u procesu kulturne mi
jene, valja naglasiti dva osnovna momenta. Očita je kritika stvarne pa
trijarhalne porodice u kojoj muškarac određuje politička opredjeljenja.
U metaforičkoj porodici pak dolazi do transfera ispoljavanja porodične
lojalnosti sa stvarnih članova porodice na NOP (odnosno JNOF). Iz me
taforičke je porodice odsutan otac kao nosilac tradicijskog autoriteta i
simbolički (ali i stvarni) predstavnik patrijarhalnog poretka. Žene su se
našle na raskrižju ovih, uvjetno rečeno, tipova porodice. U stvarnoj su
porodici slobodne — imaju pravo i dužnost — da za sebe osvoje vlastiti
politički identitet. U metaforičkoj porodici one su djeca — politički sub
jekti u nastajanju. Da li će ta prava u punoj mjeri ostvariti, da li će doista
stasati u »punoljetne« političke subjekte, moći će se ustanoviti tek nakon
povratka oca na porodičnu scenu, bilo u liku konkretne osobe, ili u liku
autoriteta države.
V. UTOPIJI USUSRET: "ŽENA NOVOG TIPA"
Svaki emancipatorski pokret, pored jasne svijesti o onome što želi
osporiti, nužno mora osloboditi potencijale imaginacije i svojih predvod
nika i svojih sljedbenika, kako bi se svijet budućnosti ukazao kao cilj do
stojan muke i stradanja neophodnih za njegovo moguće ozbiljenje. Na
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE "NOVOG TIPA"
51
govještaje slike »nove«, oslobođene žene, kako je prikazuje ženska štam
pa, analizirat ću na primjeru ratnih izdanja Žene u borbi.
Već iz samog karaktera ženske štampe moguće je odčitati nove domi
nantne vrednote koje rese ženu u procesu emancipacije. U diskusiji na
I. kongresu kulturnih radnika Hrvatske održanom u lipnju 1944., buduća
urednica Žene u borbi , Nada Stremec125 kaže o ženskoj štampi u NOB-u
slijedeće:
Kroz stranice tih listova izlazi pred nas novi lik naše žene — žene borca za
narodnu slobodu, žene čuvara narodnih svetinja, ali i žene graditeljke nove i
bolje budućnosti, žene partizanke.126
Ona u tekstu o istoj temi objavljenom godinu dana kasnije smatra da,
pored toga što sadrži mnoge neophodne direktivne članke, ženska štam
pa ima zaslugu što je kod žena stvorila istovremeno potrebu i pružila
mogućnost da i same pišu o vlastitim iskustvima. Iskustvo borbe stvorilo
je novu ženu, koja više nije povučena, stidljiva, zatočenica u kući koja
brine jedino za potrebe svog doma. Ona je izašla iz tog uskog kruga i
osjetila se ravnopravnim članom naroda: govori na zborovima, čita i pi
še.122
Ovu doista idealiziranu sliku dovršene »nove« žene, donekle korigira
Veda Zagorac, koja u tekstu »Ostvarujmo ravnopravnost u izgradnji do
movine«128 ukazuje na nephodne mjere koje imaju tek dati »novu ženu
Hrvatske«. Iako je politička ravnopravnost, koja je preduvjet prave na
rodne demokracije, ostvarena, ona postavlja pitanje koliko se žene same
osjećaju osposobljenima da se odmah uključe u izgradnju zemlje i na
rodnu vlast. Nedovoljno učešće žena u ostvarenju tih zadataka, Veda Za
gorac objašnjava njihovom mogućom bojazni da neće moći dobro vršiti
svoje dužnosti kao žene i majke. Konkretne socijalno-političke mjere, za
čije provođenje jamči NOP, omogućit će ženama da, ne zapostavivši ove
dužnosti (čiji primat autorica ne stavlja u pitanje), postanu zaista ravno
pravni i svjesni građani svoje nove domovine. U te mjere »u prvom redu
spadaju zaštita trudne žene i majke, zaštita djeteta i osposobljavanje žena
za stručni rad«.
Socijalno-političke mjere navedene u ovom tekstu jedini su konkretni
akcioni program za rješavanje »ženskog pitanja« objelodanjen u ratnom
periodu. Taj program u sažetom obliku slijedi liniju izraženu u referatu
Vide Tomšič na V. zemaljskoj konferenciji KPJ 1940. godine, a moguće
ga je svesti na formulu: politička ravnopravnost — zaštita ženine repro
duktivne funkcije — socijalizacija odgoja djece — obrazovanje — rad.
Van granica ovog slijeda razmišljanja ostaje, sumnjom netaknut, patri
jarhalni predznak tradicijske kulture. Za ilustraciju ovog previda indika
tivan je stav koji Stanko (Ćanica) Opačić iznosi u tekstu N arodno-oslobodilačka borba stvorila j e ženu novog tipa.
�52
KONJI, ŽENE, RATOVI
Uloga žene u Narodno-oslobodilačkoj borbi odstranila je reakcionarna shvatanja (podv. L. S.) o manjoj vrijednosti žene. (...) Žena dakle nije tražila rav
nopravnost, nego ju je stekla radom, ona ne sudjeluje u narodnoj vlasti kao
predstavnik ženske loze, nego je njen ulazak u vojno rukovodstvo i narodnu
vlast bio logična posljedica zdravog probiranja najboljih narodnih snaga. Ona
stupa uz bok sa muškarcem kao ravnopravan član ljudske zajednice i time su
joj otvorena vrata na sve položaje u društvu za koje je sposobna. Žena je
upoznala svoju snagu, stekla samopouzdanje i pročistila pojmove o svojim
pravima i dužnostima.129
Tekst zaključuje rečenica da je NOB dokazao »da se po spolu ne može
ocjenjivati vrijednost čovjeka, nego po onome koliko čovjek može da da
de, narodno-oslobodilačka borba stvorila je ženu novog tipa.«
Dokazni postupak proveden u ovom tekstu karakterističan je upravo
po tome da se specifični položaj žene u tradicijskoj kulturi tumači kao
»reakcionarno shvatanje«, a da se čitav kompleks te kulture u kojoj je
položaj žene tek jedna od njegovih dimenzija, uopće ne stavlja u pitanje.
Jer, ukoliko se radi o »probiranju najboljih narodnih snaga«, ili o tome
da su žene došle na položaje »za koje su sposobne«, mogli bismo zak
ljučiti o njihovoj (relativnoj) sposobnosti, imajući u vidu njihovu neznat
nu zastupljenost u vojnim rukovodstvima, ali i u narodnoj vlasti. Pored
navedenih tekstova, koje ne bismo trebali optužiti niti za doslovni reali
zam, no niti za uzlete imaginacije, navest ću preostala tri teksta koji, ra
beći poetski jezik, prizivaju »novu« ženu. Pjesničkom jeziku, koji u sebi
nosi potencijale da »naznači proces svake društvene preobrazbe«130,
utječu se isključivo muški autori. Odgovoriti zašto je tome tako nadilazi
analitičke pretpostavke ovog rada, no vidjet ćemo da autori o kojima će
biti riječ svoju imaginaciju zasnivaju na kontinuitetu literarne/mitološke
tradicije na kojoj su žene, kao stvarateljice, naročito na našoj strani, odu
vijek veoma skromno participirale. Slovenski novinar Radko Polič u tek
stu Novi lik slovenske žene uzima preobrazbu žene kao metaforu za preo
brazbu slovenskog naroda iz »naroda slugu u narod junaka«. Poredba se
vrši na tijelu žene »od kojih je poživinčeni fašizam htio načiniti poslasticu
za svoje vojnike«. Porobljena domovina izjednačava se sa (seksualno)
zlorabljenom ženom, a ona se »preobrazila iz žene mučenice, ugnjetene
i zapostavljene, u ženu-borca, ženu-junaka«.131
Hrvatski pjesnik Vladimir Nazor (1876-1949), od 1943. predsjednik
Z A VN O H -a, održao je 1. siječnja 1944. u Otočcu predavanje pod na
slovom Od Amazonke do partizanke .132 Obraćajući se partizankama, oda
je im priznanje da su stvorile »novi tip žene, novu vrstu ženstva — par
tizanku«. Žena se narodnom ustanku pridružila »dobrovoljno, spontano,
spremna na svaki rad, na svaki napor, na svaku žrtvu«. Štoviše, ona se,
po riječima pjesnika, odrekla
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE "NOVOG TIPA"
53
svega što su Evine kćerke uvijek volile, d a— jednaka muškarcu — doprinese
postignuću našeg ideala, (podv. L. S.)
Jedna od nakana Nazorovog predavanja bila je da dokaže
kako nije neprirodno i prisiljeno da žena izađe kod nas najedamput iz kuhi
nje, iz dječje sobe, iz svog vrtića itd., da se dade na rad, koji — kako neki
misle — čeka samo na muškarca (...).
U tu svrhu on priziva žene koje su u prošlosti bile »čuvene kao borci,
kao političari, pa i kao vladarice« — »drevne žene koje su čvrsto ukorije
njene u povijest«. Navodi primjere »idealiziranih likova iz priče, heroj
skih i ponosnih vladarica starih naroda«, ali i žene »iz puka«. No, unatoč
postojanju takve tradicije, žene su vjekovima trpile poniženja, potcjenjivanja i omalovažavanja — sve do pojave »čvrste, mirne, ustrajne i neu
strašive partizanke«. U jednoj nadahnutoj slici Nazoru se mlada parti
zanka na konju privida kao uskrsnula Pentezileja, glavarica Amazonki.
Uskrsnuo je lik davne Amazonke, ali ljepši i viši, jer partizanka ne radi samo
snagom svojih mišića, nego i svojim kroz vjekove od svih žena stečenim novim
znanjem, obogaćenim umom, produhovljenim bivstvom.
Od Amazonke do partizanke krug je zatvoren. Ne čudi stoga kratka,
energična rečenica na kraju teksta: »Žensko pitanje za nas je riješeno«.
Msgr. dr. Svetozar Rittig (1873-1961), župnik crkve sv. Marka u Za
grebu, potpisnik je teksta Viteštvo, posestrimstvo i idealizam narodne bor
bene žene.133 Poznati historičar i politički radnik ocrtava metamorfoze
»čudne etičke preobrazbe ženstva« koja je stvorila »novu borbenu ženu«.
Odbacuje »niska sumnjičenja protivnika« (...)
kako partizanke s bombom o pojasu ne predstavljaju čovječanski ideal žene
i djevojke,
u ime svijesti o presudnim trenucima u povijesti naroda koji mogu
»naložiti i slaboj ženi da zaboravi na svoju vlastitu prirodu«. Za to navodi
i povijesne presedane — to su primjeri iz »svete povijesti biblijske«: Ju
dita, sv. Ivanića D ’Ark, te likovi iz naše narodne poezije kao što su Hasan-aginica, Kosovka djevojka, Majka Jugovića, Majka Margarita. Kori
jen ovog »neviđenog ženskog heroizma« moguće je naći
negdje duboko u pradjedovskoj predaji i rasnom nasljeđu, kada se cijeli na
rod borio za krst časni i slobodu zlatnu.
U slijedećem navodu msgr. Rittig upotrebom kontrasta nastoji pod
vući svoju osnovnu tezu:
Slika ovih borbenih žena nije u njihovu proleterskom izgledu, u njihovoj za
nemarenoj nošnji, u njihovom muškaračkom držanju, u njihovim raščupanim
vlasima, u njihovoj pušci na ramenu i bombi o pojasu — nego o čudnoj etič
koj preobrazbi njihova ženstva, u njihovoj neustrašivosti i požrtvovnosti, u
�54
KONJI, ŽENE, RATOVI
njihovu viteštvu, u plamenu njihova idealizma, koji cijelom njihovu biću daje
posebni izražaj, nove biljege i etičke vrline.
Pored navedenih novih kvaliteta »ženstva«, ističe se još jedna — posestrimstvo. Ono je rodilo »u našem narodu novi ženski svijet drugarstva«, koji ukida antagonizme među ženama (»gorke i prijeke riječi«),
kulturne, nacionalne, klasne i socijalne podjele. To je bolji ženski svijet,
bez mržnje i zavisti, u kojem su sve sudionice jednako skromne, čedne,
svjesne »rodoljupke i borbene junakinje«, bez ženske taštine i nametljivosti i zavodništva k tome. Autor nadalje izražava povjerenje u »veliki
idealizam i silnu moć žene«, smatrajući da je iz iskustva poznato »kako
žena redovno pravilnije ocjenjuje životne stvarnosti nego muški svijet
svojim mozganjem«. »Blagorodna duša borbene žene« svojim će sestrin
skim osjećajem ljubavi prema svim našim narodima osigurati slogu i je
dinstvo, te obranu onoga što je »u krvi i borbi skovano i stvoreno.«
Usporedimo li tekstove V. Nazora i S. Rittiga, najveća je razlika uoč
ljiva u poimanju povijesnosti bića žene. Nazor dokazuje da nije nepri
rodno da žena izađe iz svog, tradicijom definiranog mjesta. Historija že
na (»žene čvrsto ukorijenjene u povijest«) objašnjava pojavu partizanke
kao baštinice jednog utemeljenog kontinuiteta. Da je potrebno posebno
naglašavanje te činjenice, Nazor izvodi iz svijesti o mizoginom karakteru
zapadnoevropske misli (u predavanju navodi »uvredljivo mnijenje o že
nama« filozofa Schopenhauera i Nietzschea), kao i iz svijesti o tradicij
skoj podjeli na muške i ženske sfere (»rad/koji/čeka samo na muškarce«).
Rittig, pak, govori o »čudnoj etičkoj preobrazbi ženstva« (podv. L. S.)
u situaciji kada »presudni časovi u povijesti naroda« nalažu po definiciji
slaboj ženi zaborav/transgresiju vlastite (spolne) prirode. Dakle, radi se
o privremenom karakteru prekoračenja. Sliku novog ženskog svijeta kao
boljeg, Rittig ocrtava metodom simboličke inverzije — obrćući stari/nor
malni ženski svijet naglavce. Mržnja, zavist, taština, nametljivost i zavodništvo preobražava se u posestrimstvo, skromnost, čednost, rodoljublje,
borbenost, idealizam. Imajući u vidu da je Rittig rimokatolički svećenik,
možda ne bih smjela inzistirati na njegovom osporavanju čulnosti žene,
no budući da je isticanje »novog ćudoređa«134 jedna od konstanti mo
dernih revolucionarnih pokreta, Rittigovi nazori mogu se promatrati kao
dio šireg sindroma. Vratimo se Rittigovom tekstu:
Nigdje ni traga volji ili želji opčarati ili začarati muškog stvora. Sve su go
spođe po društvenom iječniku starog ženskog svijeta, koji prolazi, a skromne
drugarice i radnice po nazivu novoga svijeta, što dolazi.
Parafrazirajući Rittiga, po iječniku starog svijeta naziv gospođa je
znak distinkcije, on stoji umjesto žena — označitelja u kojemu je nezakrivena komponenta prirodnog reda, čulnosti i nagona. Mehanički sup
stituirajući naziv gospođa nazivom novog svijeta — drugarica, dobivamo
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE 'NOVOG TIPA'
55
»bespolnu pčelu-radilicu« koju Ernst Bloch vidi kao produkt odgođenog
ženskog pokreta, nadomještenog proleterskim.135
Svoju viziju »nove žene« Rittig (pokazat će se, dalekovidno), već vidi
kao legendarnu »u narodnoj povijesti« i kao »nepresušivi izvor najuzvišenijih nadahnuća«.136
Bez obzira na ukazane temeljne razlike u tekstovima Nazora i Rittiga,
upadljivo je zajedničko traženje legitimiteta »nove« žene u prošlosti, čak
tako dalekoj da se njeni tragovi gube u mitskim izmaglicama.137 Poetski
potencijal njihove imaginacije i jezika nije se pokazao doraslim utopij
skom potencijalu predmeta o kojem pišu. »Društvena revolucija ne može
tražiti svoju poeziju u prošlosti već samo u budućnosti«, pisao je još
Marx.138 Slika »nove žene« kreće se u zabranu između idealizirane, iako
natopljene nadom i krvlju, slike u svemu ravnopravne i oslobođene žene
i poezije prošlosti. Ideologijska teza o dovršenosti emancipatorskog pro
cesa, ili barem o dovoljnosti njegovih pretpostavki, nije ostavila dostatno
životnog prostora imaginaciji, niti je otvorila mjesto zbiljskom upisivanju
utopije u daljnju viziju revolucionarnog preobražaja društva. Žena
van/bez svog doma, s puškom, za govornicom: da li je to bila žena van
svog mjesta? Odgovor na to dati će vrijeme kada utihne oružje, kada se
razgmu ruševine i sagradi novi dom. Budućnost će izreći pravorijek hi
potezi o skromnoj utopijskoj popudbini koju će žena ponijeti s ratišta.
ZNAČAJKE KULTURNE PROMJENE
Hipoteza koju sam željela testirati bila je da će društvene vrednote
nužne za proces oslobođenja i mobilizacije žena biti formulirane kao antitradicionalističke i antipatrijarhalne. Tako shvaćene emancipatorske
vrednote i njima odgovarajući interes bit će, uz oslobođenje zemlje od
okupatora i kvislinga, vezani uz provođenje socijalističke revolucije —
dakle, postizanje što egalitamije društvene strukture.
Promatrajući eksplicitnu ideologijsku ravan i djelovanje AFŽ-a kao
dobrovoljnog udruženja čiji su prerogativi, uz ostalo, i afirmacija vred
nota i formuliranje novih uloga i odnosa, isticanje emancipatorskog kom
pleksa vrednota je očito. No, sama analiza procesa recepcije emancipatorskih vrednota, kao i borba za njihovo ostvarenje, ukazuje na postoja
nje ambivalentnog tretiranja tradicijske kulture.
Na emancipatorskim se vrednotama inzistira u onoj mjeri u kojoj je
to nužno za akcionu motivaciju. To se vidi iz analize isticanja »parola o
ravnopravnosti«, iz kritike društvene diskriminacije žena u okviru NOPa, spolne podjele rada i distribucije moći u stvarnoj patrijarhalnoj poro
dici. Kada bi se inzistiralo na samom preuzimanju emancipatorskih vred
nota, i organizaciona struktura AFŽ-a bila bi tako osmišljena da osigura
�56
KONJI, ŽENE, RATOVI
najefikasnije mogućnosti za njihovu integraciju u jednu novu, antitradicionalističku (socijalističku) kulturu.
U isto se vrijeme pragmatistički pristupa naspram tradicijskoj kulturi.
Nju se tolerira i iskorištavaju se elementi u njoj specifičnog položaja že
ne. To je vidljivo u slučaju oslanjanja na tradicijske »ženske« vrednote
kao što su pijetet i požrtvovnost, čast i poštenje, te isticanje slike »nove
žene« kao dijela mitskog kontinuuma. Paralelno postojanje suprotnih
vrednota potvrdilo je istraživanje Dunje Rihtman139 koja smatra da se
kulturna mijena isprva oslanjala na tradicijske vrednote:
NO B se vjerojatno također oslanja i podudara s nekim tradicijskim i regio
nalnim vrednotama. Na primjer identificira se s vrednotama čojstva, nacio
nalnog oslobođenja; partizanski način života, koji je vojnički i seljački, podu
dara se s tradicijskim seljačkim vrednotama.140
No, pri ocjenjivanju mobilizacijskog potencijala tradicijskih »ženskih«
vrednota, ne smijemo izgubiti iz vida presudan značaj povijesnog kon
teksta. Te su se vrednote doista pokazale efikasnima u situaciji nepo
sredne ugroženosti pojedinaca i zajednice, te su, aktivizirajući žene za
sudjelovanje u NOP-u, nosile i emancipatorski predznak. Problem je,
gledano iz današnje perspektive, što one nisu bile integrirane u »zajed
ničku« sferu nove kulture, odnosno što postojanje tradicijski odvojenih
sfera (ženske kao partikularne ili prirodom zadane i »muške« kao opće/
ljudske) nije dokinuto. Deklarativno dokidanje tradicijskih podjela nije
stvorilo niti nužne, a kamoli dovoljne preduvjete za nastavljanje procesa
kulturne promjene izvan tako specifičnog konteksta kakav je predstav
ljala ratna kataklizma.
Imajući u vidu tu činjenicu, možemo karakter kulturne promjene koja
se zbila u promjenama društvenog položaja žena označiti kao proces re
interpretacije. Američki antropolog Melville J. Herskovits proces rein
terpretacije definira kao
proces kojim se stara značenja pripisuju novim elementima ili kojim nove
vrednote mijenjaju kulturno značenje starih oblika.141
Ukoliko susret tradicijskih i emancipatorskih vrednota promatramo
kao spajanje dviju tradicija, mogli bismo njegov rezultat označiti kao adiciju.142 Edward Shils adiciju određuje kao najuobičajeniji rezultat kon
takta dviju odvojenih tradicija, a ona nastaje kada »primalac usvoji nešto
novo, dok istovremeno nastavlja djelovati i vjerovati u manje-više isto
kao i prije«.143 Shils je također primijetio kako su tradicije u privatnoj
sferi najskrovitije i da je na njih najteže utjecati, dok su tradicije koje se
odnose na javni život prijemljivije na utjecaje. Većina tih novih akvizicija
dodaje se marginalno već posjedovanim tradicijama, dok centralne teme
tih tradicija ostaju nedodimute. Kombinacija elemenata dviju tradicija
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE "NOVOG TIPA"
57
uspostavlja se unutar postojećih obrazaca vjerovanja i djelovanja njihovih
posjednika.
Hipoteza od koje sam pošla u ovoj analizi samo je, dakle, djelomično
potvrđena. Emancipatorske vrednote bile su pridodane korpusu posto
jećih tradicijskih vjerovanja (o prirodnom) mjestu žene u kulturi, a tra
dicijom definirane »ženske« vrednote, i na njima zasnovane društvene
uloge, uklopljene su bez osporavanja u proces provođenja socijalističke
revolucije.
Alternativnu interpretaciju ove često arbitrarne kombinacije između
emancipatorskih i tradicijskih vrednota s kojima su žene bile suočene,
moguće je bazirati na ambivalenciji stava koji cjelokupni komunistički
pokret izražava prema ženama. U okviru revolucionarne tradicije i općeljudske emancipacije kao cilja socijalne i političke revolucije, antitradicionalističke i antipatrijarhalne vrednote jedina su moguća perspektiva
iz koje se može promatrati položaj žene. Međutim, sa stanovišta prak
tičnog zadatka organizacije upravljanja zemljom i funkcioniranja jednog
novog poretka u nastajanju, tradicijske vrednote, kao uvriježeni mehani
zam društvene samoregulacije, daleko su efikasnije. Emancipatorske
vrednote imaju revolucionirajući i mobilizatorski efekt, dok su tradicijske
vrednote stabilnija baza za svaki poredak. U onoj mjeri u kojoj je komu
nistički pokret bio razapet između svoje revolucionarne tradicije i zada
taka uspostavljanja poretka, stav prema položaju žene lavirao je između
emancipatorskog i tradicijskog. S tog stanovišta može se reći da je —
iako stoji da su društvene vrednote nužne za mobilizaciju i emancipaciju
žene antitradicionalističke i antipatrijarhalne — strategija društvene ak
cije samo djelomično bila usmjerena k toj mobilizaciji i emancipaciji kao
svom cilju.
BILJEŠKE
•
1
2
3
4
5
6
Ovaj tekst dio je Sire studije pod naslovom Žene i moć — povijesna geneza jednog interesa, ne
objavljena magistarska radnja, Zagreb, 1984.
AFŽ Hrvatske djeluje kao organizacija već od kraja 1941. godine, iako je formalno utemeljen
tek na Prvoj konferenciji AFŽ Hrvatske (11-13. 6. 1943).
»Udruženje je grupa organizirana za ostvarenje jednog interesa ili nekoliko zajedničkih intere
sa. Udruženja obično suprotstavljamo nedobrovoljnim grupiranjima koja zadovoljavaju viSe na
mjena, kao Sto su rodbinske grupe, kaste, druStvene klase i zajednice.« Michael Banton, »Vo
luntary Associations«, I Antropological aspects, u: International Encyclopedia of the Social Scien
ces, ur. David L. Sills, The Macmillan Company and the Free Press, New York, Reprint Edition,
1972 (u daljnjem navođenju biljeSki: IESS), Vol. 15, 16, 17, str. 357.
Michael Banton, nav. dj., str. 360.
Michael Banton, nav. dj., str. 361.
Isto, str. 366-367.
Isto, str. 367-368.
�58
KONJI, ŽENE, RATOVI
7
Dunja Rihtman Auguštin, »O ženskoj subkulturi u slavonskoj zadruzi«, u: Žena u seoskoj kulturi
Panonije, Etnološka tribina, Posebno izdanje, Hrvatsko etnološko društvo, Zagreb, 1982, str. 35.
U ovom tekstu autorica se služi Lćvi-Straussovim kategorijama zamišljenog reda (ordre congu)
i ostvarenog reda (ordre veću) kako bi pokazala da u životu zajednice postoji znatna diskrepan
cija između proklamirane ideologije i stvarnog funkcioniranja normi ponašanja. Upotrijebivši
ovaj Lćvi-Straussov koncept, slijedeći navedeni tekst, željela sam naglasiti da ideologija patri
jarhalne kulture tretira žene kao posve beznačajne, što dakako nije slučaj u stvarnom životu
zajednice.
8
9
Milton Singer, »Culture, The Concept of Culture«, IESS, Vol. 3, 4, str. 532.
Edward Shils, Tradition, Faber and Faber, London, Boston, 1981, str. 279.
10 »Dobrovoljna udruženja mogu služiti kao legitimno mjesto za afirmaciju i izražavanje vrednota,
kao što je to slučaj s patriotskim društvima ili političkim partijama.« David L. Sills, »Voluntary
Associations«, II Sociological aspects, IESS, Vol. 15, 16, 17, str. 374.
11
Određenje tradicije, čije ću manifestacije analizirati s osobitim naglaskom na patrijarhalni pred
znak, oslanja se na određenje iz rada: Dunja Rihtman, nav. dj., 1978, str. 103-104. »Tradicio
nalni način života uključuje tradicionalnu (patrijarhalnu) porodicu, nasljeđivanje po muškoj li
niji, zatim specifičan položaj žena, seljački poljoprivredni način života — s dnevnim i godišnjim
ciklusima (...).«
12
Arhiv Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, fond A FŽ-a, AFŽ 1/6. Isti stav gotovo
identičnim riječima, ističe i Anka Berus na I. konferenciji A FŽ-a Hrvatske.
A FŽ 9/1162.
13
14
A FŽ 1/7.
15
16
A FŽ 1/6.
A FŽ 9/1184.
17
A FŽ 2/135.
18 »Politička kultura je sklop stavova, uvjerenja i osjećaja koji uređuju i daju smisao političkom
procesu i koji stvaraju osnovne pretpostavke i pravila koja određuju ponašanje u političkom
sistemu. Ona obuhvaća i političke ideale i norme djelovanja zajednice. Politička kultura je zdru
ženo očitovanje psiholoških i subjektivnih dimenzija politike. Politička je kultura proizvod ko
lektivne povijesti političkog sistema, ali i životnih historija članova sistema, te je stoga ukorije
njena podjednako u javnim zbivanjima i u privatnim iskustvima.« Lucian W. Pye, »Political
Culture«, IESS, Vol. 11, 12, str. 218.
19 »Politička sfera čini zasebnu subkulturu s vlastitim pravilima ponašanja i zasebnim procesom
socijalizacije.« Lucian W. Pye, nav. dj., str. 219. »Historijska zbivanja u političkom sistemu mogu
zahtijevati promjene u političkoj kulturi koje su nekonzistentne bilo s prošlim, bilo s trenu
tačnim procesom socijalizacije.« Lucian W. Pye, nav. dj., str. 220.
20 A FŽ 1/6.
21 »Žene Hrvatske u narodnooslobodilačkoj borbi«, I. dio, Glavni odbor Saveza ženskih društava,
Zagreb, 1955, I, dok. 109, str. 156.
22 Prof. Anica Rakar, »Prosvjeta je temelj svakog napretka«, Žena u borbi, 1944, br. 10, str. 12.
23 A FŽ 12/1490.
24 Prof. Anica Rakar, nav. dj., str. 12.
25 »Na poslu obnove i izgradnje domovine. Osposobljavamo se za nove dužnosti«, Žena u borbi,
1944, br. 10, str. 9. Ovaj citat upućuje na ambiciju ukidanja razgraničenja kulturnih i obrazovnih
sadržaja na sfere »elitne« i »primijenjene« kulture. Patos kojim je taj ideal izražen u ovom
citatu mogao bi danas izazvati blagi podsmijeh, no ne valja zaboraviti da on još uvijek nije
ostvaren.
26 Pismo IO AFŽ Hrv. IO-u A FŽ-a Gorski kotar o organizaciji i zadacima općinskih, mjesnih i
kotarskih odbora A FŽ-a, te o programu za kurs AFŽ., 27. III 1943, Žene Hrvatske..., I, dok.
162, str. 254.
27 Pismo CK-a KPH od 14. XII 1942. CK-u KPJ o radu AFŽ-a, Žene Hrvatske..., I, dok. 116, str.
162.
28 A FŽ 1/6.
�KULTURNOM MIJENOM DO ŽENE 'NOVOG TIPA*
59
29 AFŽ 1/1a.
30 AFŽ 20/2308.
31 AFŽ 18/2166c.
32 U ožujku 1942. izlazi u Lici prvi ženski list na oslobođenom teritoriju Hrvatske, Žena u borbi.
Izdaje ga Okružni odbor AFŽ-a za Liku. U redakciji lista bile su u početku: Kata Pejnović,
Jela Bićanić, dr. Slava Očko i Marija Šoljan. Kasnije taj naziv preuzima centralno glasilo AFŽ-a
za Hrvatsku, a ovaj list mijenja naziv u Lička žena u borbi Žene Hrvatske..., I, dok. 141, str.
205.
33 Nav. dj., str. 208.
34 David L Sills, »Voluntary Associations«, II Sociological aspects, IESS, Vol. 15,16, 17, str. 366.
35 Zapisnik sa sastanka izvršnog oblasnog odbora AFŽ-a za Slavoniju, studeni 1943. AFŽ 8/1024.
36 Isto, izvještaj za kotar Požegu.
37 Isto, izvještaj za Pakrački kotar.
38 Izvještaj Inicijativnog odbora AFŽ Gorski kotar Glavnom odboru AFŽ Hrvatske, rujan 1943.
AFŽ 13/1529.
39 Drugarica u partizanskom žargonu u ovom slučaju znači žena, supruga (primj. D.R.A.).
40 AFŽ 1/12b,
41 Joseph R. Gusfield, Social Movements, II The Study of Social Movements, IESS, Vol. 13, 14,
str. 448.
42 AFŽ 11/1417.
43 Tako je npr. Mjesni odbor AFŽ-a Splita primio anonimnu prijavu, studenog 1944. potpisanu
s »organizirane žene Splita«. Potpisnice se tuže na D. B. (navedeno je puno ime i prezime), na
koju se »žali cijelo susjedstvo«, te pitaju kako je moguće da se »takav ološ prima u časnu NOV«.
AFŽ 21/2510.
44 AFŽ 21/2579.
45 U navedenim, kao i u mnogim drugim primjerima, problem seksualnog morala u slučaju žena
tretira se kao djelovanje u javnoj sferi koje podliježe u njoj prihvaćenim normama.
46 J. Milton Yinger, »Prejudice«, II Social Discrimination, IESS, Vol. 11, 12, str. 449.
47 AFŽ 1/61.
48 AFŽ2/77.
49 AFŽ 9/1150.
50 »Mi smo pa Istrani Hrvati pravi, Ma kano lavi svoju zemlju branimo!«, Žena u borbi, 1944, br.
10, str. 4-5.
51 AFŽ 21/2435. Pismo je pisano rukom, ne sadrži oznaku, odn. potpis pošiljaoca, no iz teksta je
moguće pretpostaviti da se radi o Kotarskom odboru AFŽ-a Sinj.
52 AFŽ 21/2440.
53 Isto kao i bilješka br. 5.
54 AFŽ 18/2166c.
55 Isto.
56 Anka Berus, »Za učvršćenje organizacije«, Žena u borbi, 1943, br. 1, str. 7.
57 AFŽ l/12b.
58 AFŽ 1/8.
59 AFŽ 8/1113.
60 AFŽ 2/143.
61 AFŽ 2/138.
62 Iz okružnice »Svim Partijskim organizacijama i članovima KP u Baniji« o organizaciji AFŽ-a
u Baniji, 9. X 1942. Žene Hrvatske..., I, dok. 104, str. 147.
63 Iz izvještaja Kotarskog komiteta KPH Solin od 6. X 1942. Okružnom komitetu KPH Split o
radu žena, Žene Hrvatske..., I, dok. 106, str. 152.
64 Milenko S. Filipović, »Žene kao narodni glavari kod nekih balkanskih naroda«, Godišnjak balkanološkog instituta NR BiH, Sarajevo, II, 1961, str. 139-157.
�60
65
66
67
68
69
70
KONJI, ŽENE, RATOVI
Mirko Barjaktarević, »Problem tobelija (virdžina) na Balkanskom poluostrvu«, Glasnik etno
grafskog muzeja u Beogradu, 1965-1966, 2S-29, str. 273-286. Baijaktarević u tom tekstu donosi
i nekoliko biografija u to vrijeme živućih tobelija. Među ostalim navodi i primjer tobelije rođene
1926. godine, koja je mobilizirana 1944, kada su partizani, oslobodivši sela oko Suve Reke (Me
tohija) mobilizirali mladiće u NOV-u. Ona je sa svojom jedinicom dospjela čak do Trsta, a
demobilizirana je nakon rata, kada je slučajno otkriveno da nije »muškarac«. Nav. dj., str. 275.
»Nova hrabrost i novi moral«, Razgovor s Marijom Šoljan Bakarić, Žena, 1983, br. 3-4, str. 17.
Isto.
Borbeni put žena Jugoslavije, Leksikografski zavod »Sveznanje«, Beograd, 1972, str. 126-127.
Isto.
71
Č. Popov, »Formiranje A FŽ-a 1942, Rezultat stava KPJ prema ženskom pitanju i posledice
politike Narodnog fronta«, Godišnjak filozofskog fakulteta u Novom Sadu, knjiga VI, 1961, str.
32. citira Titove riječi: »Taj humani elemenat odigrao je ogromnu ulogu u jačanju borbenog
morala, jer su naši ljudi znali da će, ako budu ranjeni, biti učinjeno sve da ih se spasi. To je
bio slučaj i kod Prozora, za vrijeme Četvrte ofenzive, kada smo nosili sa sobom 4.000 ranjenika,
a i u drugim situacijama«.
Iz članka »Antifašistički front žena« objavljenog u listu Proleter, br. 16, 16. XII 1942. AFŽ 1/2.
72
A FŽ 9/1150.
73
Draginja Metikoš sudjelovala je u NOP-u od 1941. Uz ostale funkcije u AFŽ-u i KPH, bila je
i komesar baterije IV. brigade XIII. divizije.
Draginja Metikoš, »Bilo je to prije četrdeset godina«, Žena, 1982, br. 5-6, str. 19. Ova inter
pretacija upućuje na preispitivanje tradicijskog razlikovanja žena prema bračnom statusu (veća
sloboda djevojaka u odnosu na udate žene). No, tek kada bi bilo moguće izvršiti egzaktnu kva
lifikaciju žena boraca NOV-a prema bračnom statusu, bilo bi moguće utvrditi da li je došlo do
kakve promjene (u ovom slučaju — veće slobode akcije i kretanja udatih žena).
74
75
D. Metikoš, nav. dj., str. 12-19. U ovom tekstu autorica navodi primjer dviju omladinki koje
se nisu dale zavarati, te su same pobjegle u partizane.
76
77
A FŽ 1/61.
»Nisam otišla radi slobodne ljubavi — kako bi neko pomislio — jer sam već tada naslućivala
da je to nešto neprirodno, gnusno, ne znam ni sama što bih o tome rekla. Htjela sam se boriti
za ravnopravnost žena. Smiešno: zar ne?« »Narod nas je mrzio i izbjegavao nas.« Bivša parti
zanka pripovijeda o krvavoj tragediji zavedenih, Nova Hrvatska, 11. 4. 1944, br. 134, str. 4.
78
Iz referata Anke Berus na I. kongresu A FŽ-a Hrvatske, srpanj 1945, Žene Hrvatske..., II, dok.
365, str. 87: Još je rječitiji primjer koji se navodi u tekstu: »Iz bratskog S. S. S. R. -a« (Žena u
borbi, 1944, br. 11, str. 10). Citirana je »dnevna zapovijed Staljina« u kojoj se kaže: »Neocjenjive
zasluge imaju naše sovjetske žene, koje samoprijegorno rade. U interesu fronte muževno su
one podnosile sve teškoće ratnog vremena, nadahnjujući drugove borce, oslobodioce naše do
movine.« Ovdje se muškarac/borac izjednačava s aktivnim, djelatnim principom (»oslobodioci«)
dok je ženski princip izjednačen sa trpljenjem, koje u izuzetnim slučajevima (s dodatkom »sa
moprijegornog« rada) može imati i karakteristike »muževnosti«.
A FŽ 16/1807.
Iz referata Mitre Mitrović na I. zemaljskoj konferenciji A FŽ-a, A FŽ 1/6.
A FŽ 1/61.
79
80
81
84
Edward Shils, nav.dj., str. 213.
»Onaj koji zna da se bori, koji hoće da se bori, zaslužuje slobodu! U ime Centralnog komiteta
Komunističke partije pozdravio je konferenciju drug Karlo Mrazović«, Žena u borbi, br. 2, 1943,
str. 8.
Nav. dj., str. 7.
85
A FŽ 1/12b.
86
87
88
A FŽ 20/2350.
A FŽ18/2166c.
Od brojnih primjera,navest ću onaj kada se čak i u stručnoj literaturi (Žene Hrvatske u NOB-u,
I, 1955) ne navodivlastitoime aktivistkinje, već je se apostrofira kao nečiju majku. U doku-
82
83
�KULTURNO M MIJENOM DO ŽENE "NOVOG TIPA"
61
menlu br. 50, str. 74, te edicije, »Majka braće Kavurić« nije ušla u povijest kao predratna akti
vistkinja »Društva za prosvjetu žene«, već je označena djelom svojih sinova.
89
A FŽ 20/2308.
90
A FŽ 8/1028.
91
Isto.
92
A FŽ 5/616.
93
A FŽ 18/2166c.
94
Isto.
95
96
A FŽ 13/1535.
»Pismo iz Slovenije. Svim našim drugaricama u Hrvatskoj«, Žena u borbi, 1944, br. 11, str
97
A FŽ 1/6.
18-19.
98
A F Ž 9/1162. Usp. i Okružnicu br. 4 CK KPH od 6. 12. 1941. Žene Hn’atske..., I, dok. 37, str
57.
99
Pismo Marije Novosel, od 30. 11. 1942. Okr. odboru A F Ž za Karlovac o radu sa ženama u
okolici Kladuše, Žene Hrvatske..., 1, dok. 120, str. 116.
100 Isto.
102 A FŽ 2/162.
103 »Oblasna konferencija A F Ž Istre, Našem dragom družetu Titu ki se bori za nas oslobodit«,
Žena u borbi, 1944, br. 10, str. 19.
104 A F Ž 6/775.
105 Isto.
106 A F Ž 9/1137.
107 Č. Popov, nav. dj., str. 33-34.
108 Vera St. Erlich, Jugoslavenska porodica u transformaciji: Studija u tri stotine sela, Liber, Zagreb.
1971.
109 A FŽ 9/1163.
110 A FŽ 9/1162. 111 A F Ž 2/139.
112 A F Ž 10/1331 f.
113 Karlo Mrazović, »Jedinstvena narodnooslobodilačka fronta Hrvatske naša velika i snažna po
rodica«, Žena u borbi, br. 9, 1944, sir. 1-2.
114 A F Ž 13/1526.
115 A F Ž 13/1530.
116 Maja Žuvić, »Zastavica i na njojzi piše, dobit će je tko uradi više«, Žena u borbi, 1945, br.
12-13, str. 16-17.
117 A FŽ 10/1331 h.
118 Isto.
119 A F Ž 12/1503b.
120 »Prva konferencija A F Ž Hrvatske. Smotra je to bila ljubavi, snage i rada«, Žena u borbi, 1943,
br. 2, str. 2.
121 A F Ž 2/135.
1 2 Isto.
2
123 Karlo Mrazović, nav. dj. Mada se može činiti nategnutom, sugerirat ću interpretaciju prema
kojoj u ovom citatu možemo također očitati biblijski motiv izabranog sina (»najveći sin«) koji
se stavio »svim bićem u službu naroda« i spasio ga od propasti. Put kojim ga je poveo ispravan
je, ali trnovit.
124 A F Ž 21/2469.
125 Nada Stremec postaje, uz Vedu Zagorac, urednica Žene u borbi od broja 11, studenog 1944.
12 »I kongres kulturnih radnika Hrvatske«, Žena u borbi, 1944, br. 9, str. 24.
6
12 Nada Stremec, »Naša ženska štampa«, Žena u borbi, 1945, br. 1 - 1 , str. 42- 43.
7
6 7
�62
KONJI, ŽENE, RATOVI
128 Veda Zagorac, »Ostvarujmo ravnopravnost u izgradnji domovine«, Žena u borbi, 1945, br. 1213, str. 15.
129 Stanko (Ćanica) Opačić, »Narodno-oslobodilačka borba stvorila je ženu novog tipa«, Žena u
borbi, 1943, br. 1, str. 5.
130 »Tako pjesnički jezik naznačuje proces svake društvene preobrazbe i u svom funkcioniranju
postavlja pitanje vlasti«, Nenad Miščević, Filozofija jezika, Naprijed, Zagreb, 1981, str. 226.
131 Radko Polič, »Novi lik slovenske žene«, Žena u borbi, 1944, br. 10, str. 6.
132 »Nazor o partizankama«, Žena u borbi, 1944, br. 7, str. 17.
133 Msgr. dr. Svetozar Ritig, »Viteštvo, posestrimstvo i idealizam narodne borbene žene«, Žena u
borbi, 1945, br. 12-13, str. 4-6.
134 Ta se misao provlači kroz čitavu studiju Klausa Theweleita, Muške fantazije, GZH, Zagreb,
1983. Evo samo jednog indikativnog navoda: »(...) dok je za muškarca dovoljno da bude čist i
odvažan borac za novi svijet, žena mora ostati i seksualno čista. (...) Tako ’novo ćudoređe’ ga
rantira kontinuitet ugnjetavanja ženske seksualnosti od jednog društva do drugog, a time i kon
tinuitet dominacije; žena koja nije oslobođena ponovo pruža materijal za izgradnju unutarnjih
granica života u novoj državi«. Nav. dj., knjiga 2, str. 136.
135 »Zbog toga je ženski pokret i tamo gdje je nadomješten proleterskim samo odgođen. To jest:
spolno biće žene koje je u dosadašnjim muškim društvima toliko malo razjašnjeno, toliko malo
određeno izvan puke obitelji, istupa kao problem i nakon ekonomsko-socijalnog oslobođenja.
Upravo propadanje potlačivanja žena ne stvara, per se ipsum, propadanje ženskog sadržaja. Lju
bavnica, majka, postvareno biće rada nisu još nigdje do kraja oblikovale taj sadržaj ili čak iscrple
utopijske mogućnosti.« »Budućnost ženskog pokreta koji to još nije«, odlomak iz Blochova Prin
cipa nade. Žena, 1976, br. 1, str. 62.
136 U prilog tome da Ritigova vizija niti trideset godina poslije njena ispisivanja neće biti lišena
samorazumljivosti govori i sažetak navedenog teksta u reprint izdanju Žene u borbi (1974). U
bibliografiji članaka iz te edicije, taj se tekst opisuje na slijedeći način: »U članku je na uvjerljiv
način prikazan lik žene borca, žene partizanke, koja se bori za slobodu svog naroda.« (podv.
L. S.)
137 U svom tekstu Legenda o Hanifi, srpski književnik Jovan Popović (1905-1952) pridružuje se
ovoj liniji razmišljanja. On piše: »Kao izatkani iz sna i želje, lebdjeli su pred nama likovi legen
darnih žena, otelotvorenja samopregome ljubavi i požrtvovanja. Izgledale su nam nedostižne,
obavijene oreolom vekova, Devica Orleanska, Vasilija Kuzmina, Majka Jugovića. Nismo znali
da ćemo ih sresti, da ćemo živeti s njima, disati isti vazduh, boriti se, radovati se i umirati s
njima«. Iako se u tom tekstu ne obraća eksplicitno viziji »nove žene«, Popović prikazuje sudbinu
djevojke Hanife u maniri ranokršćanske djevice-mučenice koja je radije odabrala smrt nego da
se preda »pohoti ostrvljenih razbojnika«, Žena danas, 1943, br. 31, str. 10.
138 Navedeno prema: Nenad Miščević, nav. dj., str. 226.
139 To se izražavanje usredotočilo na koegzistenciju tradicijskih vrednota i vrednota racionalnog,
industrijskog društva. Dunja Rihtman, nav. dj., (1978), str. 115.
140 Nav. dj., str. 104.
141 Melville J. Herskovits, Cultural Anthropology, Knopf, New York, 1955, str. 492.
142 Govoreći o spajanju različitih tradicija, Edward Shils opisuje nekoliko mogućih rezultata. Dok
je na jednom ekstremu moguće zamisliti sintezu u posve novu tradiciju — koja ne sadrži niti
jednu od karakteristika tradicija iz kojih je nastala, a na drugom ekstremu apsorpciju — kada
jedna tradicija potpuno apsorbira drugu, bez da se imalo izmijeni, u stvarnosti se javljaju ra
zličiti obrasci promjena obiju tradicija. Te oblike Shils naziva adicijom, amalgamacijom i fuzi
jom. E. Shils, nav. dj., str. 273-279.
143 E. Shils, nav. dj., str. 275.
�3
Emancipacija i organizacija:
Uloga Antifašističke fronte žena
u postrevolucionarnim
mijenama društva i kulture
(N R Hrvatska 1945-1953)
I. D IO
UVOD
"NEVIDLJIVI1 PREDMET, PERSPEKTIVISTIČKA
1
METODA I "NETRANSPARENTNI" IZVORI
Kako objasniti zašto priča o Antifašističkoj fronti žena (AFŽ) do da
nas — 37 godina nakon njezinog utmuća — još nije napisana? Problem
je, čini se, podjednako u predmetu i u metodi.
Predmet — metoda — predmet
Koji je razlog da je AFŽ, najmasovnija od svih masovnih organizacija,
još uvijek neispisani list naše poslijeratne povijesti? Iako kao zasebna
organizacija djeluje tek desetak godina (1942-1953), nije ipak posve ne
poznato da ona ima svoju jasno izdvojenu tradiciju, kontinuitet koji se
može pratiti od sredine tridesetih godina, kada je i u jugoslavenskom
komunističkom pokretu prihvaćena Komintemina linija stvaranja Narod
nog fronta svih demokratskih snaga protiv nadirućeg fašizma1- No isto
vremeno, AFŽ je u neposrednom poslijeratnom razdoblju jedina (preživ
jela) nasljednica tegobnog stoljetnog proboja žena2 na javnu-političku
scenu i nastojanja da one sebi primjerenim sredstvima osvoje ravnoprav
ni položaj u svim sferama društvenog života. Zbog čega su i usprkos to
me žene kao povijesni subjekt ipak ostale »nevidljive« u kolektivnom sje
ćanju i u povijesnoj znanosti, a njihovo mjesto u povijesti prazno?
�64
KONJI, ŽENE, RATOVI
Ne želimo li dogmatskom strogošću suditi o povijesnoj znanosti, treba
imati u vidu da je i historiografija (poput ostalih društveno-humanističkih znanosti) tek »oblik mišljenja prouzročen sviješću o strukturama i
procesima u društvu«. Stoga »svako društvo ima onoliko prošlosti koliko
ima i elemenata sadašnjosti, a različiti pojedinci mogu biti svjesni razli
čitih prošlosti
Društvena svijest o prošlosti stvar je množine, ne jed
nine.«3
Za raspoznavanje javnog/političkog djelovanja žena (a dakako i muš
karaca kao konkretnih povijesnih bića) bit će neophodno odvažiti se na
otklon od dominantne paradigme političke povijesti kakva istrajno pre
vladava u našoj historiografiji. I njezini najviši dometi4 široke su pano
ramske freske: povijesna pozornica osvijetljena je bengalskom vatrom re
volucije, a po njoj defiliraju — padaju ili se uzdižu — »bića klase«, snage
reakcije i napretka... Dramske zaplete potiču »objektivna nužnost« ili
»zakonomjernosti društvenog razvitka«...
To je povijest bez čovjeka. »Ljudi« se i u takvoj povijesti ponekad jav
ljaju — velike ličnosti, vođe naroda, heroji, genijalni učitelji, revolucio
nari i vojskovođe, ili pak pali anđeli izdaje. Muškarci. Oni kao da postoje
s one strane odnosa spolova, u istoj mjeri u kojoj su jamačno tim odno
sima dominirali.5
Razvojem socijalne povijesti koja je učinila radikalan odmak od tra
dicionalne historiografije — čiji su stubovi politička, vojna i diplomatska
historija — kontinuirani procesi različitih područja društvenog iskustva
i odnosa i tzv. »obični ljudi« postali su legitimni predmet znanstvenog
interesa. Ulaskom konkretnih, tjelesnih povijesnih bića otvoren je ujedno
prostor razvoju povijesti žena.6
Metodologiju socijalne povijesti odlikuje prihvaćanje metoda društve
nih znanosti u konceptualizaciji i testiranju hipoteza, te orijentacija ka
analizi procesa dugoga trajanja. Pored toga, ona je u neprestanom traga
nju za novim povijesnim izvorima. Dakako, i dobar dio te nove paradig
me može se označiti kao »politička povijest«. No niti politika više nije
usko određena kao formalna i neformalna borba za moć. Otvaraju se
nova pitanja poput onih koja propituju alokaciju moći i resursa među
spolovima, kao i društvene odnose među njima.7
Utemeljenje i ekspanzija povijesti žena potaknuti su snažnim uspo
nom ženskih pokreta (tzv. neofeminizmom) početkom 1970-ih godina i
njihovim zahtjevom da se kolektivno pamćenje osvježi »upisivanjem žena
u povijest«. Ta se nova disciplina nadovezuje na zasade društvene povi
jesti, a od samih svojih početaka nije se zadovoljavala pukim ispunjava
njem »praznih mjesta« i upisivanjem žena u postojeće historiografske ka
tegorije i obrasce. U pretpostavci govora o iskustvima žena u historiji i
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
65
s historijom našao se zahtjev za izmjenom kriterija znanstvene relevancije. Naime, u dotadašnjoj tradicionalnoj historiografiji njihova »iskustva,
aktivnosti i prostori nisu smatrani dostojnima temeljitog istraživanja«.8
Marginalizacija i minorizacija iskustava žena u prošlosti bila je tek odraz
njihovog stvarnog i simboličkog mjesta u suvremenim društvima.
Neodrživi su prigovori da povijest žena predstavlja nasilno izdvajanje
jedne unutar sebe nehomogene analitičke kategorije kakvu predstavljaju
žene. Teoretičarke povijesti žena nisu zanemarile dvostruku igru razlike.
»Razlike koje se temelje na kategoriji roda postoje svagdje, no s druge
strane njihove konkretne manifestacije nisu iste u svim društvima: one
nisu univerzalne.«9 Varijacije u statusu žena isto su tako mnogobrojne
kao i varijacije u statusu muškaraca te se razlikovanja prema kriteriju
roda stoga ne smiju izjednačavati s hijerarhijama izvedenima prema is
tom kriteriju. U pitanju su zanemareni odnosi među ljudskim bićima i
ljudskim grupama. »Žene valja poimati u odnosu — s drugim ženama i
s muškarcima — a ne u kategorijama razlikovanja i odvojenosti«10, upo
zoravala je američka antropologinja Michelle Zimbalist Rosaldo. Osobi
tu su pažnju teorijski radovi posvetili razobličavanju biološkog determi
nizma koji implicitno pretpostavlja muškarca kao povijesno biće, a povi
jesnu egzistenciju žena svodi na nijemo i vječno vraćanje iste igre izmjene
prirodnih ritmova. Spolovi i njihovi odnosi nisu nešto vanpovijesno —
pred ili nadpovijesno. Razumijevanje značenja spolova u prošlosti nadaje
se kao jedan od osnovnih ciljeva istraživanja. Pojam »rod« uveden je kao
posljedica nastojanja da se istakne bitno društvena kvaliteta razlika ba
ziranih na spolu.1
1
Američka povjesničarka Joan W. Scott rod definira kao složenu kate
goriju. Rod je, u prvome redu, konstitutivni element društvenih odnosa
koji su bazirani na percipiranim razlikama među spolovima, te je upravo
rod primami način označavanja odnosa moći. Kao konstitutivni element
društvenih odnosa rod, ffyrema J. W. Scott, sadrži četiri međusobno po
vezana elementa:
^ '
Prvi su element raspoloživi simboli koji u određenoj kulturi prizivaju
mnogostruke (i često protuslovne) reprezentacije — npr. Eva i Djevica
Marija kao simboli žene u judeokršćanskoj civilizaciji. Zadatak je povje
sničara da utvrdi koja se od tih simboličkih predodžbi priziva, kako i u
kojem kontekstu. Na drugome su mjestu normativni koncepti koji po
kreću interpretacije značenja tih simbola, koji nastoje ograničiti i uklju
čiti njihove metaforičke potencijale. Ti su normativni koncepti sadržani
u religioznim, odgojnim, znanstvenim i pravnim doktrinama. Poziciju ko
ja tim konceptima daje prevladavajući ton, koja je dominantna u odre
đenom povijesnom trenutku, oni sankcioniraju kao jedinu moguću, kao
univerzalnu normu. Posljedica je toga da se povijest piše kao da su te
�66
KONJI, ŽENE, RATOVI
normativne pozicije proizvod društvenog konsenzusa, a ne sukoba. Te
žište je novih historijskih istraživanja na osporavanju deklarirane nepro
mjenjivosti, na otkrivanju prirode prijepora ili represije koja dovodi do
privida bezvremene stalnosti binarnih reprezentacija roda, smatra J. W.
Scott. Takva vrsta analize ne može izbjeći problematiziranje politike
društvenih institucija i organizacija — trećeg aspekta odnosa roda. Pos
ljednji aspekt kategorije roda je rodni identitet. Povjesničari moraju is
tražiti samosvojne načine konstrukcije toga identiteta i staviti svoje na
laze u odnos sa čitavim spektrom aktivnosti društvenih organizacija i po
vijesno specifičnim kulturnim predodžbama. Riječju, ističe Joan Scott,
»koncepti roda uspostavljeni kao objektivni skup referenci strukturiraju
percepciju i konkretnu simboličku organizaciju čitavog društvenog živo
ta. U onoj mjeri u kojoj te reference uspostavljaju distribuciju moći (ra
zličitu kontrolu u pristupu materijalnim i simboličkim resursima), rod je
uvučen u sam nacrt i konstrukciju moći kao takve.«12]Bez obzira na ra
zličite premise i tradicije na koje se pozivaju teoTijsIće elaboracije povi
jesti žena i povijesti roda13, opće je mjesto zaključak da spolove i njihove
odnose valja promatrati kao društvene, političke i kulturne entitete. »Ne
smijemo i ne možemo ih svesti na čimbenike izvan povijesti, a još manje
na jedan, jednostavni, uniformni, prvobitni ili inherentni uzrok nastan
ka.«14
Razmatranje odnosa kategorija klase i roda također je jedna od ključ
nih preokupacija pri teorijskom utemeljenju povijesti žene/roda. Ističe se
da podjednako niti rod niti klasa ne označavaju homogene grupe, a još
manje da te kategorije podrazumijevaju nužne solidarne veze. Rod je
štoviše jedan od razloga nehomogenosti klasa, a klase su jedan od razlo
ga za nehomogenost roda.15
Smještajući svoj predmet — A FŽ — u obzor navedenih teorijskih pro
mišljanja povijesti roda/žena, mogla sam mu pristupiti bez osjećaja stida
i kajanja. To nije posve beznačajna prednost, budući da se teško oteti
dojmu da su autori/ce koji su u svojim radovima posvećivali pažnju po
vijesnom djelovanju žena, pritisnuti masivnošću referentnog okvira tzv.
»opće/političke povijesti«, svoje bavljenje doživljavali kao nešto margi
nalno, gotovo frivolno. Tako npr. Jovanka Kecman, autorica prve (i je
dine) iscrpne monografije o ženama Jugoslavije u radničkom pokretu i
ženskim organizacijama (misleći time na tzv. »građanski« feministički
pokret), nalazi neophodnim obrazložiti (na kraju ipak odbačenu) dilemu
»da li ovaj problem istraživati i obrađivati kao posebnu temu ili u okviru
drugih opštih tema iz istorije radničkog pokreta«.16
Upravo zbog toga feministički poklič »Upišimo žene natrag u povi
jest!« ne može predstavljati samo potragu za nekim prethodno zanema
renim »predmetom«. Njegova je realizacija nezamisliva bez teorijskometodološke osviještenosti, novog senzibiliteta17 za »nevidljive«, zatrte,
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
67
marginalne sfere iskustva i odnosa u prošlosti. Svakodnevica, tjelesnost,
seksualnost; žene, marginalci svih boja, gubitnici, potlačeni... uspjet će
izroniti ispod sive mrene povijesnog zaborava tek kada izoštrimo meto
du, oruđe da razaznamo i njihove glasove.
Istraživanje procesa emancipacije žena, koji svoje prve poticaje nalazi
u revolucionarnoj paroli »Sloboda, jednakost, bratstvo« (uz — nerijetko
brutalno — izuzeće sestrinstva18), otvara mogućnost da istražimo jedan
od zanemarenih civilizacijsko-povijesnih procesa dugoga trajanja. Što
više, proces oslobođenja žena valja promatrati kao epohalni proces.
Charles Tilly, američki sociolog povijesne orijentacije, podvrgnuo je kri
tici pojam društvene mijene tvrdeći da društvena promjena kao takva ne
postoji niti u nacionalnim niti u svjetskim razmjerima. Postoje epohalni
procesi (kao npr. procesi stvaranja država ili kapitalističke akumulacije)
koji su preoblikovati svijet u posljednjih nekoliko stotina godina.19 Oslo
bođenje žena također se nadaje i kao pretpostavka ostvarenja jednog od
najprominentnijih ideala socijalističke revolucije — jednakosti svih ljudi.
Na koji način istraživanje organizacije žena može osvijetliti samu kva
litetu emancipatorskih procesa u jednom društvu? Mada nikako ne treba
zanemariti upozorenja vodećih teoretičarki povijesti žena da se ona ne
iscrpljuje u povijesti njihovog organiziranog — javnog i političkog — dje
lovanja (u »ekskluzivno muškom« društvenom prostoru), problematiziranje odnosa organizacijskog modela i ciljeva organizacije žena može pru
žiti relevantne spoznaje o kvaliteti i dosezima toga procesa.
Stoga se kao prvi korak, neophodna pretpostavka govora o AFŽ-u,
podrazumijeva rekonstrukcija nacrta organizacijskog ustrojstva i stvar
nog funkcioniranja organizacije, te utvrđivanje njezine uloge u ukupnosti
procesa post/revolucionarnih mijena društva.
Unapređuju li učestale transformacije organizacijskog modela AFŽ-a
u periodu od 1945. do 1953. oslobođenje žena? U kojoj je mjeri način
na koji je organizacija zasnovana nakon drugog svjetskog rata bio instrumentalan za poticanje njihove emancipacije, a u kojoj je mjeri iskorišten
za realizaciju drugih prioriteta društvenog razvoja? Koji su organizacijski
resursi i opcije bili na raspolaganju samim ženama za artikuliranje stra
tegije vlastitog oslobođenja od specifične spolne diskriminacije?
Rekonstruirajući učestale promjene organizacijskog modela AFŽ-a,
koje su uslijedile kao reakcija na njezinu organizacijsku okolinu (u pr
vom redu Komunističku partiju i »narodnu vlast«), želim utvrditi stupanj
autonomije kojim je AFŽ raspolagala pri formuliranju svojih ciljeva,
strategije i taktika u mijenama društva koje su deklarativno (na ideolo
gijskoj ravni) bile neizvedive bez radikalnog pomaka u društvenom polo
žaju žene. Da li je organizacijsko ustrojstvo AFŽ-a pružalo potreban
prostor i adekvatan stupanj društvene moći za ostvarenje emancipacije
�68
KONJI, ŽENE, RATOVI
u zemlji opustošenoj ratnim razaranjima, nerazvijenoj i duboko prožetoj
patrijarhalnom kulturom (čiji je sastavni dio i politička kultura)?
Mikrorazinu — organizaciju žena i strukturu njezinih unutrašnjih od
nosa shvaćenu kao podsistem s vlastitom kulturom i grupnom dinami
kom — promatrat ću u odnosu na makrorazinu — na institucije global
nog društvenog/političkog sistema koje određuju mjesto i ulogu AFŽ^a
u konkretnom povijesnom trenutku. Pri utvrđivanju međuodnosa ovih
razina poslužit ću se nekim iskustvima historijski orijentirane sociologije.20
Ta je disciplina razvila dovoljno prostrani teorijsko-metodološki okvir za
novo čitanje klasičnih socioloških teorija, ponovno uvodeći u obzor nji
hova interesa sociokulturne raznolikosti, vremenske procese, konkretne
događaje, te dijalektiku smislenih akcija i strukturalnih determinanti u
makrosociološke eksplanacije i istraživanja.21
Dakako, središte mog istraživanja predstavlja život organizacije A F Ž a. Organizacije naravno čine ljudi: njihova svakodnevica, njihovi odnosi,
specifični tip izražajnosti/kreativnosti, određeni tip komunikacije — po
sredovanja, utjecanja... Ovako određen interes za »život organizacije« is
traživanje situira u ozračje još jedne humanističke discipline: etnologije.
U proučavanju kompleksnih društava suvremena etnologija morala je
razviti senzibilitet za »istraživanje odnosa dijelova i cjeline, globalnih
kultura i subkultura, vodećih slojeva i onih podređenih, kulture kao su
stava i kultura kao podsustava, odnosa velikih ideja i malih pogleda na
svijet, odnosa povijesti (...)«, ističe Dunja Rihtman-Auguštin.22 Još jedan
tip sociološke analize može pripomoći istraživanju A FZ-a na ovoj razini.
To je tzv. mrežna analiza (network analysis) koja uvodi pojam društvene
mreže određujući je kao »socijalnu dimenziju što posreduje između od
nosa i društvenog sistema (ili) društava, između lokalne razine i nacio
nalne razine«.23 Ovaj tip analize omogućuje da se na drugi način raz
mišlja o načinu na koji se određuju društvene pozicije ili o međuigri druš
tvene strukture i individualne akcije 24 Osobito je plodonosan u istraživa
nju političkih stranaka ili njima bliskih grupa (interesne grupe, grupe za
pritisak); fenomen društvene moći on ne svodi samo na političku sferu
»gdje se ona ’reprezentira’ (...). Mrežna analiza otkriva beskonačan izvor
vlasti u društvu (,..)«.25 Navedenim teorijskim pristupima poslužila sam
se pri konstruiranju svog predmeta istraživanja, polazeći od činjenice da
on nije objektivno »zadan« niti prethodno teorijski (konsenzusom) već
definiran. »Predmet« će se oblikovati, postati »čitljiv«, tek kroz raster
odabrane teorijsko-metodološke vizure. Uvijek analiziramo ono što mo
žemo vidjeti (lacanovski regard koji uočava nove dimenzije, a ne »otkri
va« stvari), a to je viđenje, zauzvrat, određeno analitičkom »podatnošću«
materijala, naročito kod tako eluzivnog »predmeta« poput (»nevidljivih«
— zanemarenih) povijesnih činjenica. Prema mišljenju Thede Skocpol,
upravo praksa analitičke povijesno orijentirane sociologije nameće in-
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
69
timniji dijalog s povijesnim činjenicama (evidence) nego što je za to kadra
interpretativna povijesno orijentirana sociologija ili primjena modela na
određeni povijesni slučaj.26 Možda je tu neprestanu dijalektičku napetost
između predmeta i metode, materijala i načina izvedbe, najlakše izraziti
metaforom Arthura Stinchombea koji smatra da analitički povijesno ori
jentirani sociolog »gradi poput stolara, prilagođavajući mjere tijekpm na
predovanja posla, za razliku od arhitekta koji prvo crta, a tek onda gra
di«.27
Dosadašnji rezultati široko zasnovanih povijesno orijentiranih socio
loških analiza omogućili su nove dimenzije razumijevanja načina na koje
obrasci iz prošlosti i alternativne putanje mogu biti relevantni/irelevantni
za izbore sadašnjice. »Stoga dobra historijski orijentirana sociologija o
zbiljskim preokupacijama stvarnosti može progovoriti na mnogo smisleniji način od usko fokusiranih empirijskih studija koje se diče svojom
’političkom relevantnošću’«.28
Osluškivanje glasova žena iz prošlosti danas može ukazati podjednako
na pogrešne izbore koje ne bi trebalo ponavljati, kao i na neistrošene
rezerve utopijske energije. Je r sa svakom sadašnjosti m ože u nepovrat iš
čeznuti slika prošlosti, u k o joj on a nije'znala prepoznati sebe. (Walter 'Be
njamin).29
Metoda — predmet — metoda
Interdisciplinarni rad, o kojemu se danas toli
ko diskutira, ne podrazumijeva sučeljavanje
već postojećih disciplina (niti jedna od njih,
zapravo, nije se spremna predati). Kako bi se
nešto moglo interdisciplinarnim učiniti, nije
dovoljno izabrati »predmet« (temu) i oko nje
ga sabrati dvije ili tri znanosti. Interdisciplinar
nost znači stvoriti novi predmet koji ne pripa
da nikome.
Roland Barthes, Jeunes chercheurs30
Metoda koja želi kompleksno zahvatiti tako zamišljen pristup pred
metu (podjednako na mikro i makro razini), te konstruirati adekvatni
hipotetičko-interpretativni okvir, nemoguća je bez interdisciplinarnog
pristupa. On će ujedno omogućiti nadilaženje disciplinarnih ograničenja
koja bi sapinjala složenost samog predmeta kao i njegovo upisivanje u
međuprostore i na margine znanstvenih disciplina.
Riječju, u svojim polaznim postavkama interdisciplinarni pristup upu
ćuje na dijaloški karakter proizvodnje znanja. Time se suprotstavlja po
zitivističkoj paradigmi (još uvijek ustrajnoj, posebice u pristupima prošlo
�70
KONJI, ŽENE, RATOVI
sti u nas) koja smatra da je znanje moguće pronaći/istražiti u obliku ne
posredno dostupnih činjenica/datosti {data).
Stoga ću i metodu (podjednako kao i predmet) nastojati zasnovati na
pretpostavkama dinamičkog istraživačkog modela — na komunikacijs
kom modelu.31 Metodološko uporište za očitavanje i strukturiranje raz
ličitih razina predmeta istraživanja (makro — mikro planova), predstav
ljat će kombinacija slijedećih disciplina/postupaka:
RAZINA RAZMATRANJA
DISCIPLINA
PRISTUP
AFŽ u povijesnom
kontekstu
povijest
*socijalna historija
*povijest roda/žena
"povijesno orijentirana
sociologija
interakcije:
AFŽ — organizacijsko okružje
sociologija
"analiza društvene mreže
"sociologija društvenih pokreta
AFŽ kao sustav
(kultura organizacije)
etnologija
"folkloristika
"simbolička antropologija
"proučavanje rituala
Mada proizlaze iz različitih teorijskih/disciplinarnih tradicija, svi ovdje
navedeni pristupi/discipline nalaze svoje dodirne točke u:
— sklonosti eklekticizmu;
— osviještenoj fluidnosti vlastitih granica (graničnih područja);
— težnji za prožimanjem sa srodnim disciplinama.
Njihov se eklekticizam najjasnije ogleda u činjenici da otklanjaju pro
pisivanje »metodoloških dicta«. Tako na primjer, kritička analiza repre
zentativnih djela vodećih povijesno orijentiranih sociologa ukazuje na to
da bi tu disciplinu »bilo pogrešno svesti na bilo koju epistemološku, teo
rijsku ili metodološku orijentaciju (...)«! Povijesno orijentirani sociolozi
postavlili su »široki program/djelokrug u istraživanju i teoretiziranju o
važnim samosvojnim preokupacijama«.32 Težište je na analizi određenog
problema, a cilj je shvaćanje smisla historijskog obrasca »koristeći se u
tom procesu svakim teorijskim resursom koji se čini korisnim i validnim«.33
Povijest roda, na sličan način, svoju originalnost nastoji utemeljiti ne
u primijenjenim metodama, već u postavljanju novih pitanja sa specifič
nim perspektivama.34
Evropska se etnologija (ali i anglo-američka tradicija kulturne antro
pologije)35 nakon procesa kritičkog preispitivanja, štoviše i žučnog os
poravanja vlastitog nasljeđa »kulturno-historijske« paradigme, otvara
prema socijalnoj povijesti svakodnevice u prošlosti i sadašnjosti, surađu
jući ne više isključivo s historiografijom, već i sa sociologijom, psihologi
jom, modernom lingvistikom, semiologijom, kibemetikom i ekonomskim
znanostima.36
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
71
Riječju, na sve je ove discipline moguće primijeniti tvrdnju Thede
Skocpol kojom opisuje povijesno orijentiranu sociologiju: radi se o nasto
janju da se zasnuje »mapa alternativnih strategija za istraživanje i pisanje
(...). Takva mapa ne može pružiti metodološka dicta za neko konkretno
istraživanje. No ona može senzibilizirati podjednako istraživače kao i pu
bliku (...) za ciljeve, prednosti i nedostatke alternativnih pristupa.«37
O izvorima ili kako izbjeći zamku iskrivljenih ogledala
Osnovni korpus mog empirijskog materijala predstavlja arhivski fond
Konferencije za društvenu aktivnost žena Hrvatske, pohranjen u Institu
tu za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Građa koju taj fond sabire
veoma je opsežna (oko 65 arhivskih kutija za razdoblje 1945-53), razno
lika po karakteru i pruža različite tipove obavijesti o prošlosti. Nije na
odmet spomenuti da se njome do sada nisu služili istraživači naše naj
novije povijesti. Neiskorištena i zanemarena, ona predstavlja izazov istra
živaču, onaj višak za koji Jacques Derrida i poststrukturalisti dokazuju
da je posljedica djelovanja procesa zamjene, a nazivaju ga supplement.
Poslužit ću se upravo tim Derridinim pojmom da označim karakter i ukažem na interpretativne mogućnosti arhivske građe koju je organizacija
AFŽ »proizvela« u razdoblju od 1945. do svog (samo)ukidanja 1953. go
dine, u odnosu na dosad uobičajene izvore za pisanje povijesti društva u
nas.
Supplement Derrida izvodi u slijedećim značenjima kao: 1) ono što je
suplementamo (dopunsko, pomoćno) i koje pribavlja ono što nedostaje;
2) ono što nadomješta original; 3) ono što je iznad i izvan neophodnog.
Pojam supplement je dvoznačan i stoga djeluje zbunjujuće /uznemiravajuće u odnosu na ono što je smatrano čitavim ili dovoljnim. Supplement
stavlja u pitanje dovoljnost kategorije univerzalnog.38
Pristup izvorima — arhivskoj građi AFŽ-a — i njihovoj interpretaciji
s takvih polazišta ima potencijal da stavi u pitanje naša znanja (ili pred
rasude) o jednom periodu iz tzv. opće povijesti, ali, naravno, kroz vizuru
povijesti žene. Upisivanjem jednog nezanemarivog segmenta prošlih
iskustava žena u tekst »Povijesti« osvijetlit će se neka od njezinih zastrtih
mjesta i razgrnuti netransparentnost institucionaliziranog (uvriježenog/ideologiziranog) diskursa39 o toj prošlosti. Dobro nam znani svjetio
nici zasjat će drugačijim svjetlom (i osvijetliti sjenovite zabrane): revolu
cija, socijalizam, jednakost svih ljudi, »bratstvo i jedinstvo« — tzv. nepri
jeporne i univerzalne vrednote pokazat će tamne napukline svoje
»općenitosti«. Što je to socijalizam revolucionirao u životima žena? Dok
govor ideologije neprestano ističe dobitke, smijemo li previdjeti gubitke?
Supplement, kao onespokojavajući šum što dopire s margina osnovnog
teksta povijesti, nadomeće sjenu upitanosti tezi da »točak historije« uvi
�72
KONJI, ŽENE, RATOVI
jek kreće naprijed tek sa zdravom dozom sumnje o ispravnosti njegova
smjera.
Uranjajući u arhivsku građu, valja imati na umu da niti ovi (ali niti
ikoji drugi) povijesni izvori nisu neposredovani odraz/opis »stvarnosti«.
Oni funkcioniraju i čitljivi su (spoznatljivi) isključivo na tekstualnoj razini.
Posegnemo li iza tekstova, suočit ćemo se s kontekstima moći, otporom,
institucionalnom prinudom i inovacijom...
No, kada polazimo od tekstova izvora koji predstavljaju iskaz, ne treba
zaboraviti da je iskaz imanentno društvena činjenica. U osnovi je svakog
iskaza, upozorava Bahtin, dijalogičnost, tj. u samom se iskazu slušalac
već podrazumijeva.40 Iskaz je u cijelosti formiran izvanlingvističkim, di
jaloškim momentom, a i sam jezik funkcionira kao »ideološki sistem« 41
Polazeći od tih premisa, pokušala sam klasificirati arhivsku građu prema
smjerovima u kojima se taj dijalog/komunikacija odvija.
Povijest A F Ž -a je (pri)povijest o organizaciji. Kad kažemo organiza
cija dakako podrazumijevamo postojanje određene hijerarhije. No i hi
jerarhija unutar A F Ž -a tek je dio jednog složenijeg spleta hijerarhijskih
odnosa u društvu. Zbog toga sam svakom dokumentu postavila pitanje:
tko govori? (s kojega mjesta u odnosu na govor vlasti?) i koga pretpostav
lja kao slušaoca? Na najuprošćenijoj razini, u obje ove pozicije nepresta
no se isprepleću dva tipa diskursa:
— kritičko-informativni (teži što vjerodostojnije predstaviti određenu
situaciju, samokritičan je, teži minimalizirati ideološku dimenziju te
omogućiti regulaciju i što bolje funkcioniranje svakodnevne prakse) i
— reprezentativni (autoreferencijalan je, oslanja se na neupitan/totalizirajući i totalitarni govor vlasti, a mobilizacijski eros kojim se reprezen
tira/legitimira usmjeren je na besprizivno i neposredno izvršavanje nje
govih zamisli; ideologičan je — pretpostavlja eventualno buduće stanje
kao realni entitet).
Primjer tipičnog odnosa ova dva tipa diskursa vertikalna je komuni
kacija između viših i nižih odbora AFŽ-a, te njezinih viših odbora s respektivnom organizacijskom okolinom (KPJ, Narodni front). Kritičkoinformativni diskurs prevladava prilikom artikulacije teškoća i problema
u vlastitim sredinama i »probija« se u obraćanju/izvještajima nižih hije
rarhijskih instanci višima. Ali na toj ravni komunikacije dolazi i do upo
trebe reprezentativnog diskursa u skladu s pretpostavljenim očekivanji
ma viših odbora AFŽ-a, Narodnog fronta, »komiteta«... Viši pak odbori
neprestano proniču/razotkrivaju tu zamku i učestalo upozoravaju na ne
pouzdanost takvih izvještaja i »podataka s terena«.
(Istraživači nikada ne smiju smetnuti s uma da se nalaze usred igre
iskrivljenih ogledala.)
Komunikacijski ću model, dakle, primijeniti podjednako i u određenju
predmeta/metode i u pristupu arhivskim izvorima. Takav pristup osjeća
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
73
nelagodu spram aksiomatskog shvaćanja prema kojemu izvori nisu pred
met spoznaje historičara, već puko sredstvo spoznaje povijesnog razvoja,
»kanali obavijesti«.42 Suvremena promišljanja na području tekstualne
kritike i teorije kulture, nasuprot tome, upozoravaju da su tekstovi »si
stemi ili ekonomije istine«, te da kroz njih govore moć i povijest na način
koji njihovi autori nisu bili kadri kontrolirati43 Jedan od promicatelja
takvoga pristupa, američki antropolog i povjesničar James Clifford, za
laže se za po njegovu shvaćanju jedini mogući pristup — djelomične in
terpretacije. Naime, smatra Clifford, pravi referent iskaza nije prikazani
»svijet« nego su to specifične instance diskursa. Kulturne interpretacije
koje vode računa o raznovrsnim recipročnim kontekstima — obavezuju
na iznalaženje različitih rakursa prikazivanja posredovanih stvarnosti kao
nečeg mnogosubjektivnoga, izloženoga djelovanju moći i nepodudamog.
Niti očekivani rezultat nije dakle prikaz »svijeta«, već zapis komunika
tivnih procesa koji povijesno postoje između subjekata u odnosima mo
ći.44 Teško je ne složiti se s Cliffordovim zaključkom da se, kao pos
ljedica takve vrste kritičke predostrožnosti, sve učestalije javljaju »neslavljeničke historije« (noncelebratory histories).
DVJESTA GODINA TIŠINE:
POKUŠAJ TIPOLOGIJE ŽENSKIH POKRETA U MODERNOM PERIODU
Od govornice do stratišta
Žene, probudite se; zvon razuma odjekuje či
tavim svemirom; otkrijte svoja prava. Moćno
carstvo prirode nije više okruženo predrasuda
ma, fanatizmom, praznovjerjem i lažima.
Baklja istine raspršila je oblake ludosti i uzur
pacije. Porobljeni je muškarac umnožio svoju
snagu i potrebna mu je vaša kako bi raskinuo
vlastite okove. Postavši slobodan postao je ne
pravedan prema svojoj družici. O, žene, žene!
Kada ćete prestati biti slijepe? Koji su vaši pro
bitci od revolucije?
Olympe de Gouges
Dćclaration des Droits de la Femme
et de la Citoyenne, (3. 9. 1791)45
Pitanje koje je autorica Deklaracije o pravima žene i građanke postavila
u Postscriptumu proglasa svojim sugrađankama nije bilo tek retorički
ukras. U narednoj je rečenici sama na njega odgovorila: Još izraženije
potcjenjivanje i još jači žig prezira.
�74
KONJI, ŽENE, RATOVI
Žene su s velikom energijom sudjelovale u dizanju Francuske revolu
cije. Po prvi se puta kao grupa pojavljuju u javnosti 1789, i to ne samo
kao puki dio revolucionarne »mase«, kao »piljarice« u pohodu na Ver
sailles, nego kao društveni pokret. Zahtijevale su mogućnost sudjelova
nja u politici, organizirale se u ženske političke klubove, izdavale prve
feminističke časopise (npr. L ’Observateur feminin, Le Journal de VEtat et
du citoyen) i salijetale Narodnu skupštinu svojim peticijama u kojima
upozoravaju: »Upravo ste dokinuti privilegije, odstranite i one koje se
odnose na muški rod«.46 Ovdje dakle počinje povijest novovjekog femi
nizma. Ali u povijesnoj svijesti (posredovanoj, horribile die tu, zapisima
muškaraca historičara) izranjaju žene Francuske revolucije kao »klišei ili
karikature, kao ’babe’ koje se pretvaraju u ’hijene’« 47 Slične su fantazme
progonile i njihove suvremenike, konzervativce i revolucionare podjed
nako, što je 1793. dovelo do zabrane svake javne aktivnosti žena, do raspuštanja njihovih političkih klubova i smaknuća brojnih žena koje su
zastupale interese vlastitog spola. »Žena ima pravo da se popne do stratišta; zbog toga podjednako mora imati pravo da se uspne za govornicu
(...)« napisala je (proročanski) Olympe de Gouges u članu X. svoje De
klaracije. Zbog »neprirodna« nagnuća prema govornici bila je giljotinirana kao žirondinka 13. brumairea 1793, u svojoj 45-oj godini.
Tada je započelo kruženje dugo dva stoljeća, vječno vraćanje istog u
povijesti žena.
Ženski su se pokreti javljati usporedo ili na marginama širih društve
nih pokreta, doprinositi njihovim usponima i — tonuli u zaborav nakon
pobjeda. Njihove kratkotrajne trijumfe smjenjivale su dugotrajne tišine.
Svaka je generacija žena koje se nisu mirile sa »svojom prirodom«, sve
do naših dana, iznova proživljavala i ponovno otkrivala borbe svoga spo
la. Do narednog zaborava?
Tipologija organiziranog djelovanja žena
Dakako, neopravdano je za prešućivanje tog povijesnog nasljeđa tere
titi isključivo (muški) hegemonizam povijesne znanosti. Problem se može
analizirati i propitivanjem statusa feminizma kao političke teorije —
kako zahtijevati jednakost u ime razlike? »Feminizam, opozicijska poli
tička perspektiva, može efikasno staviti u pitanje dominantni politički diskurs kojemu se suprotstavlja, ali ipak ostaje u okviru teorije protiv koje
se oblikuje. (...) On razotkriva protuslovlja, tišine i isključenja unutar li
beralne političke teorije«, zaključuje Joan W. Scott fazmatrajući ovaj
teorijski problem na primjeru Deklaracije Olympe de Gouges.48 Budući
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
75
T IP ORGANIZIRANOG DJELOVAN JA ŽENA
(IN D IK A T O R I)
IACIJA
INTEGf
P R O N IJE N A
(statu }
s
D RU ŠTV BN đ^M
SAVEZNIŠTVO
SUPSUMIRANJE
ISTICANJE
(klasno, političko...)
INTERESNE
INTERESNE
DIMENZIJE
reformizam
DIMENZIJE
—
KRITIKA NE,DOVOUNE
CUE ŽENA U
REPREZENTA >
POSTOIEĆIMr OKVIRIMA
TEORUSKO ^ ^ l i ]
POSTAVLJ/tfrf^^B
P rT A N M A M
* autom atsko tješenje ž. pitanja adekvatnijom zastup
ljenošću u organima
st°ieće institucije na
vlasti
sv> razinama
m
• nema direktnih aspi- * žene kao saveznici
racija u borbi za vlast
u borbi za vlast u
okviru postojećeg
sistema
• položaj žena je prob-
-
"3 S
■
■
le m p o M b i
* cilj: integracija u po-
018
>
‘
\J I
>
!
KRITIKA STR\UKTURALNIH
NEMOGlJĆNOSTI
INTEGRACZIJE ŽENA
* autom atsko
tjeSavanje ž. pita
nja kao dio reali
zacije određenog
p rogram a društve
ne preobrazbe
• cilj: em ancipaci
ja žena, njihovo
osposobljavanje
za provođenje toj
program a
* ž.
pitanje —
problem za sebe
• cilj: O SLO
B O Đ E N JE žena,
o n o je problem
sui generis, ima
-»
samosvojnu dina
miku ijeSavanja
dovest će do
N O V E K U LTU
R E (p otreb e,
način života)
* nacionalne organiza-
^ *
ena
I/'
1
i
* *one issue move-
merits*
^ I I S
heteroncimija
autonomija
ORCfANTZA^^^B
PRINCIP
* grupe za pritisak
* senzibiliziranje javnog mnijenja
^
h
sveobuhvatne
infiltracije -> pritisak
^
* pseudopri* pridružene organi
zacije (affiliated o/g.)
družene organi
zacije i druge
form e za M O BI
prom jena položaja
LIZA C IJU žena
žena kao posljedica
— »iskorištava
političke pobjede
nje« em ancipa»saveznika«
torskih zahtjeva
01 P01'*®01
neutra^
nost
W
o s ^ f T
PREMA
%
MASO^IOSTI
I
* integracija u sve in
stitucije
(
\
* »strateSka
R EFO RM ISTIČ KO /
FEM INISTIČKO
i
Šanse za razvoj
j ženskog pokreta
Ip
o v i j e s t žena
-»
FEM IN IZAM
(»organizacije
žena za žen e«)
* odustajanje od
vladajućih pravila
političke igre
* m ale
tzv. »rad medu/sa
ženam a«
* p otiče
se masovnost članstva
* presudna
alokacija«
autonom ija
uloga »ženske elite« alocirane
u pseudo/pridruženim organizacijam a
grupe
* networks
* m arginalizacija
* u slučaju istica
nja određenih
zahtjeva
* kod
stvaranja
javnog mnijenja
»ŽEN SKE O RG AN IZAC IJE«
(»ŽEN E KAO SUPUTN ICE«)
REVOLUCIONARNO /
FEM
INISTIČKO
nem a Šansi za razvoj ženskog pokreta
Šanse za razvoj
ženskog pokreta
žene u p o v i j e s t i
p o v i j e s t žena
�76
KONJI, ŽENE, RATOVI
da feminizam nije samostalan fenomen — nezavisna politička teorija ili
koherentna filozofija, valja ga prosuđivati unutar kritičke opozicije
spram respektivnih političkih teorija. Ono, dakle, što označava određenu
feminističku tradiciju, ističe J. W. Scott, »nije neka izvanjska ’žena’ ili
teleologija, već kontekstualno formulirana kritika isključenja žena«.49
(podv. L. S.)
Mutatis mutandis, na sličan način — kontekstualno — možemo uspo
staviti tipologiju ženskih pokreta u razdoblju nakon Deklaracije o pravi
ma čovjeka i građanina koja kao temeljnu vrednotu postavlja jednakost.50
Posredstvom različitih tipova odnosa ženskih pokreta prema društvenom
sistemu, bilo da se bore za integraciju žena u postojeće, bilo da nastoje
na promjeni ukupnog društvenog sustava (a nije isključeno niti supostojanje oba tipa, odnosno njihovih varijeteta u istom periodu), moguće je
očitati koordinate unutar kojih su upisane neke od tradicija koje će AFŽ
sabrati i pratiti, te u kojem će ih smjeru dalje razvijati.
Neka od »otkrića« bit će začudna današnjim čitateljicama/čitateljima,
budući da je i sama Antifašistička fronta žena zadobila status izumrle
prethistorijske životinje... No, već i površno poznavanje različitih tenden
cija suvremenog (neo)feminizma dovoljno je da razaznamo na koje se
od prikazanih tradicija iz povijesti ženskih pokreta i ne znajući naslanj aju/nadovezuj u.
Pojavljujući se na marginama moći (bez obzira na svoju stvarnu snagu
u određenom povijesnom trenutku), izazivajući i osporavajući dominan
tni politički diskurs, ženski pokreti neizbježno ostaju ispušteni iz povije
snog sjećanja, onoga koje upravo taj diskurs nastoji što vjerodostojnije
rekonstruirati.
Obje ravni predložene tipologije — ona općenita (odnos prema op
ćem društvenom sistemu) i ona posebna, koja obuhvaća osnovne indika
tore idejne i organizacijske konstrukcije pojedinih ženskih pokreta —
ukazuju na temeljnu distinkciju između njih, na opoziciju autonomija —
heteronomija.
Autonomnim ženskim pokretima (koji su sukladno tome i »apolitični«, tj. ne vežu se uz neku određenu političku snagu/partiju/ideologiju)
u najvećoj mjeri pripada tzv. građanski feminizam. Možda su najpromi
nentniji primjer engleske sufražetkinje s kraja 19. i početka 20. stoljeća,
čiji je osnovni politički program bilo žensko pravo glasa i mogućnost rav
nopravnog ulaska u sve profesije. Te prosvijećene i energične viktorijanske gospođe i pored svoje neustrašive militantnosti (nisu prezale od ulič
nih konfrontacija s policijom, bile su masovno suđene i zatvarane, a u
zatvorima su štrajkale glađu)51, nisu stavljale u pitanje potencijale bri
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
77
tanske demokracije. Od suvremenih primjera mogli bismo navesti Na
cionalnu organizaciju žena (National Organization o f Women — NOW)
iz Sjedinjenih Američkih Država koja mobilizira svoje članstvo (valja pri
pomenuti da iz njega ne isključuju muške podupiruće članove-feministe)
oko pojedinih problema, primjerice promjene pojedinih zakona kojima
se diskriminiraju žene (npr. Equal Rights Amendment, legalizacija poba
čaja, i si.). Pri tome je aktivnost NOW usredotočena na djelovanje u jav
nosti, dok se uvriježene podjele između privatne i javne sfere ne propi
tuju.52 Suvremene feminističke inicijative u Jugoslaviji također se ukla
paju u ovaj reformistički tabor 53
Drugi pol autonomne feminističke akcije predstavljaju pokreti čija
idejna platforma sadrži društvenu promjenu. Najistaknutiji eksplanatorni, ali i ideološki, koncept je patrijarhat čije se radikalno dokidanje sma
tra nužnom pretpostavkom bilo kakve revolucionarne (u feminističkom
smislu) preobrazbe. Od starijih primjera ovamo bismo mogli ubrojiti
anarhistički feminizam Emme Goldman sa svojim prezirom za »vječne«
institucije građanskog društva (brak, moral, religiju, »demokraciju«),
kombiniranim s ubojitom kritičnošću spram revolucionarnog asketizma
i puritanizma radničkog i komunističkog pokreta. Od novijih, to je široki
spektar ženskih grupa sastavljenih od disidentkinja radikalne šezdesetosmaške ljevice u SAD54 i Zapadnoj Evropi. Dakako, jedino u ovu kate
goriju možemo smjestiti i više/manje radikalne lezbijske grupe. Od »Cr
vene Emme« do njezinih unuka, poklič »epater les bourgeois« vidno je
ispisan na borbenom stijegu. Bez obzira na svoj subverzivni potencijal i
utjecaj na javno mnijenje u određenim historijskim situacijama, ove su
grupe izrazito marginalne u odnosu na centre moći i utjecaja u društvu.
Heteronomija odlikuje dvije ideološki oprečne struje unutar ženskog
pokreta — objedinjuje i one koji traže svoje mjesto pod suncem posto
jećeg, kao i one koji se, čvrsto ukorijenjeni u krilu nekog »šireg« društve
nog/političkog pokreta, bore za promjenu. Političko savezništvo žena za
nimljivo je etabliranim političkim partijama koje u svojim redovima ot
varaju prostor za njihovo djelovanje formiranjem tzv. pridruženih orga
nizacija. Najčešće je prostor namijenjen ženama sukladan nekim tradi
cionalnim ženskim djelatnostima u kojima je izražena »briga za druge«.
To su sektori poput zbrinjavanja djece, obrazovanja, socijalnog i dobrot
vornog rada i si. Podjednako i lijeve i desne partije formiraju svoje žen
ske odsjeke (suvremeni primjer su Socijaldemokratska i Kršćanskodemokratska partija u SR Njemačkoj), a kao nagradu za privrženost vlastitoj
stranci unose u svoje programe neke od ženskih zahtjeva. Dakako, am
bicioznije žene u tim partijama koriste pridružene organizacije ne samo
�78
KONJI, ŽENE, RATOVI
za isticanje specifično ženskih zahtjeva, već i kao kanal vlastite promocije
u krutim i još uvijek prevladavajuće muškim političkim hijerarhijama. U
slučaju da je takva partija progresivnije orijentirana, a naročito ukoliko
u društvu postoji artikulirani feministički pokret i konkurencija političkih
programa, može doći i do kvalitativnog pomaka kao posljedica pritisaka
iz ženskog odsjeka, kakav se zbio nedavnim usvajanjem odredbe o oba
veznim kvotama u SPD — Njemačkoj socijaldemokratskoj stranci.55 Ka
da je neka partija na vlasti, ona koristi svoju žensku organizaciju kao
podršku sistemu (da primjer ne tražimo predaleko, i današnja jugosla
venska Konferencija za društvenu aktivnost žena pri SSRNJ djeluje na
temelju takve logike).
Među partijama koje svoje članstvo mobiliziraju za izvođenje radikal
ne društvene promjene /revolucije, moguće je izdvojiti dva ekstremna
primjera. To su Sekretarijati žena pri III. intemacionali kao i tzv. Komi
sije za rad među ženama koje su pod pokroviteljstvom Kominterne dje
lovale pri KPJ u međuratnom razdoblju. Njihov je osnovni cilj bilo »po
litičko uzdizanje ženskih masa«, što je zapravo značilo odgoj za revolu
ciju. No, ovoj kategoriji pripadaju i ženske organizacije Nacionalsocijalističke partije Njemačke — NSAPD, koje predstavljaju poučan, iako vje
rojatno najekstremniji56 primjer kako se žene mogu mobilizirati i orga
nizirati u pokret na osnovama antifeminističkog programa. Nacistički su
ideolozi bez uvijanja izražavali prezir prema ženama, a posebice spram
»čudovišne« pojave emancipirane žene. Njihov je odgovor na izazove
ženskog pitanja bilo radikalno odvajanje sfera — muške (javnost, politi
ka) i ženske (obitelj, karitativni rad, a blagonaklono su dopuštali nijemo
i samozatajno služenje partiji). Žene (u većini iz niže srednje klase, ne
zaposlene, relativno siromašne i slabo obrazovane) hrlile su u nacističke
organizacije Frauenschaft ili Frauenwerk, motivirane strahom od procesa
emancipacije koji su uzeli maha u Weimarskoj republici. Vjerovale su
da će, utičući se militantnom i militarističkom patrijarhatu, ponovno za
dobiti samopoštovanje u tradicionalnim »ženskim ulogama« i vezati
»svoje« muškarce uz kuću i obitelj.57
Iako je status individue u oba ova primjera prilično podudaran (poje
dinac je ništa, partija/klasa, nacijaIVolk je sve), bilo bi nedopustivo za
ljubav jedne poopćavajuće tipologije zanemariti njihove neprijeporne ra
zlike. Politika će, smatrao je Hitler, iskvariti žene, a da ne popravi muš
karce.58 Komunistički je pokret, nasuprot tome, deklarativno visoko
vrednovao učešće žena u politici i aktivnostima van privatne sfere, iako
nikada nije radikalnije stavio u pitanje »prirodnu« podlogu radikalnog
reza između privatne i javne sfere. Ali i desničarska (autoritarno — fa
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
79
šistička) i ljevičarska (marksističko-lenjinistička) politička doktrina i
praksa pozivaju se na prirodu kao na izvor »prirodnih« prava i spolnih
razlika.
Ako je ovoj tipologiji (kao i svim primjerima ženskih pokreta koje bi
u nju bilo moguće upisati) uopće potreban zaključak, on bi se mogao
sažeti u slijedećoj hipotezi. Konzekventno uvođenje kategorije roda u hi
storiografsku naraciju imat će za posljedicu brojna prevrednovanja: na
političke pokrete koji su smatrani progresivnima past će tmurne sjene, a
sama će se »priroda« prikazati tek kao diskurs, a ne više kao proizvođačica uzročnosti.
AFŽ — heres legitima
Antifašistička fronta žena legitimna je baštinica dviju različitih, neri
jetko suprotstavljenih, tradicija ženskog pokreta koje su djelovale u međuratnoj Jugoslaviji.
U južnoslavenskim se zemljama građanski ženski pokret javio već po
lovicom 19. stoljeća, istodobno s razvojem kapitalizma i nacionalnim in
tegracijama, procesima u kojima je na specifičan način sudjelovao.59 To
kom 19. stoljeća razvijao se prema obrascu tzv. filantropskog feminiz
ma.60 Stvaranjem samostalnih ženskih organizacija, došlo je do socijali
zacije tradicionalnih ženskih uloga (briga za druge, pomoćnica i njegova
teljica ugroženih, čuvarica i prenositeljica nacionalnih identiteta...). No,
već početkom 20. stoljeća njihova se aktivnost upravlja prema političkoj
sferi — javljaju se prvi zahtjevi za ženskim pravom glasa i izjednačava
njem pred zakonom. Prvi svjetski rat dočekala su građanska ženska dru
štva na već uznapredovalom stupnju organizacije. Srpski ženski savez
objedinjuje 32 društva, član je međunarodnih organizacija (Međunarod
nog ženskog saveza i Internacionalne alijanse za žensko pravo glasa).
Slična tendencija uočljiva je i u radničkom pokretu u čijim su okvirima
žene, unatoč agilnom sudjelovanju u njegovim akcijama (štrajkovi, tarifni
pokreti, političke manifestacije, i si.), tek manjim dijelom obuhvaćene
klasnim organizacijama, odn. njihovim ženskim sekcijama. No znatnija
je mobilizacija žena pošla za rukom Sekretarijatu žena socijaldemokrata
Socijaldemokratske partije Srbije, zahvaljujući pored ostalog, listu Jed
nakost koji izlazi od 1910. godine.
Žene južnoslavenskih naroda aktivno su, u skladu s mogućnostima do
stupnima u okviru pozicionog ratovanja, sudjelovale u Prvom svjetskom
ratu iako, nažalost, na suprotnim stranama. Mada su, kao bolničarke na
frontu i radna snaga na ispražnjenim muškim radnim mjestima u poza
�80
KONJI, ŽENE, RATOVI
dini, ravnopravno dijelile ratne napore istovremeno se zalažući za mir61,
njihovim zahtjevima za ravnopravnošću, čiji je simbol bilo pravo glasa,
nije bilo udovoljeno za razliku od većine zapadnoevropskih zemalja i
SAD.
Nakon konstituiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca obnavlja se
predratni model organiziranja žena: u građanskim ženskim organizacija
ma i u okvirima radničkog pokreta. Dvije su najjače organizacije koje
okupljaju brojna i raznolika feministički orijentirana ženska društva i
udruženja u međuratnom razoblju: Jugoslovenski ženski savez i Alijansa
ženskih pokreta.
Jugoslovenski ženski savez nastavlja tradiciju Srpskog ženskog saveza,
a 1921. već okuplja 205 društava sa 50.000 organiziranih žena. Tijekom
svog postojanja nekoliko se puta reorganizira, no čitavo vrijeme djeluje
koordinirano sa srodnim organizacijama (Alijansom ženskih pokreta,
Udruženjem univerzitetski obrazovanih žena, i dr.).62
Alijansa ženskih pokreta 63 druga je značajna feministička centrala koja
objedinjava ženska društva na minimalnom programu borbe za pravo
glasa. Izrazitu aktivnost pokazuje prigodom parlamentarnih izbora 1927,
donošenja novog izbornog zakona 1935. godine, nacrta Jugoslavenskog
građanskog zakonika 1937, a bila je i veoma agilna u organizaciji najmasovnije akcije za žensko pravo glasa 1939.
Oštra linija, uspostavljena prije svega ideološkom isključivošću radnič
kog pokreta inspiriranog djelovanjem ilegalne KPJ, dijeli feminističke/
/građanske ženske organizacije od aktivnosti žena u radničkom pokretu
međuratnog razdoblja. Ali i unatoč tome, ozakonjena neravnopravnost
u sprezi s patrijarhalnom strukturom cjelokupnog javnog i privatnog ži
vota rezultirala je podudarnošću osnovnih zahtjeva žena, bez obzira na
njihovu klasnu pripadnost.
Opasnost od fašizma, koja je pogodovala formuliranju politike Narod
nog fronta, omogućila je povezivanje ovih dviju struja. U Zagrebu je,
primjerice, 1934. godine na inicijativu SKOJ-a (dakako, kao posrednika
KPJ) osnovana Omladinska podružnica Ženskog pokreta64, a u Beogra
du je takva podružnica uslijedila godinu dana kasnije. Skojevke, zainte
resirane za žensko pitanje, uskočile su u institucionalni prostor koji su
feministkinje osvojile.
Čini se da je takav konkubinat (tako dugo dok je trajao) obim strana
ma bio od koristi. Feministkinje, inače većinom ugledne predstavnice
profesija srednjih godina, pomladile su svoje redove svježom energijom
i idejama. Skojevke su u ekskluzivno ženskom zabranu imale veliku slo
bodu djelovanja (unatoč partijskim direktivama, a ponekad i prijekorima
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
81
da su se olako prepustile feminističkim skretanjima65), čime je tzv. pro
leterski ženski pokret krenuo s mrtve točke.66 Izvjesno je da je u komu
nistički pokret ušla manje kruta i dogmatska interpretacija ženskog pita
nja67 koja je tom zanemarenom »sektoru« partijskog rada68 dala digni
tet. Pored toga, nova samosvijest i argumentacija koju su pod okriljem
feministkinja kalile mlade komunističke snage, zasigurno je imala svog
udjela i u dramatičnom porastu broja žena, članica KPJ i »simpatizerki«
u tom razdoblju 69
Iako kritične prema autoritarnom i patrijarhalnom režimu međuratne
Jugoslavije, građanske feministkinje ne smatraju da rade na njegovom
prevratu, već nastoje na njegovom reformiranju u smjeru demokratskog
društva. Vjerovale su da će uvođenje žena u politički život biti pretpo
stavka takvog zaokreta. To najbolje ocrtavaju riječi jedne od utemeljite
ljica, izrečene na osnivačkoj skupštini društva Ženski pokret održanoj u
zagrebačkom hotelu Esplanade 1925. godine:
Treba pristajati uz pokret, koji ide za ostvarenjem Pravde i Ljubavi u svijetu.
Postigne li žena svoja prava, dobije li pravo glasa treba je odgojiti onamo da
se očuva onih metoda, koje danas upotrebljavaju muškarci. Treba ih odgojiti
tako da ne izaberu jednog Hindenburga ili Mussolinija, treba ih odgojiti tako,
da ne prihvate metode današnjeg parlamentarizma, koji je vrlo daleko od
onoga, što bi trebalo da bude.70
Politička neutralnost koju građanske ženske organizacije neumorno is
tiču nije, dakle, apolitičnost. Po njihovom je uvjerenju ona predstavljala
zalog ostvarenja lepeze demokratskih mogućnosti, koje će zaživjeti ula
skom žena u biračko tijelo.
Taktika za postizanje tog cilja odvijala se na dva plana aktivnosti. Vr
šile su stalne pritiske na vladu i njezina tijela (delegacije žena, predstav
ke, peticije) kako bi se usvojili ženski zahtjevi, a pored toga su nepresta
no obrazovale i poticale same žene da sudjeluju u tim aktivnostima, te
da se posredstvom njih pripremaju za integraciju u sistem. Slomom Kra
ljevine Jugoslavije građanske feminističke organizacije gube referentni
okvir svog djelovanja. Nisu sanjale neku svoju utopiju van okvira pozna
tog im društva za koje su usrdno vjerovale da nije nepopravljivo. Rat,
čiji su se odsjaji već jasno nazirali na obzoru, označio je kraj njihovih
nada. Pokret se sam raspustio potkraj 1940.
Antifašistička fronta žena, koja je stupila na povijesnu pozornicu dvije
godine kasnije, postala je legitimna (i jedina) nasljednica ove tradicije.
Tradicija građanskog feminizma u međuratnoj Jugoslaviji od tada je, di
jeleći sudbinu mnogih drugih tradicija iz povijesti žena, prekrivena ti
šinom.
�82
KONJI, ŽENE, RATOVI
AFŽ — exsecutrix
Iako je AFŽ 1942. osnovana kao »široki pokret«71 u čije su krilo bile
pozvane sve protivnice fašizma bez obzira na svoju klasnu pripadnost i
političke simpatije, njegova idejna podloga bila je čvrsto ukorijenjena u
socijalističkoj tradiciji promišljanja strateških i taktičkih potencijala žen
skog pitanja. Za bolje razumijevanja daljnjeg (a osobito poslijeratnog)
razvoja organizacije, neophodno je u kratkim crtama upoznati ovu tra
diciju čija ju je ideologija neopozivo obilježila.
Kao paradigma odnosa radničkog i ženskog pokreta poslužit će mi
model Wernera Thonnessena, konstruiran na temelju njegove detaljne
historiografske analize odnosa Socijaldemokratske partije Njemačke
(SPD) i ženskog pokreta. Thonnessen uočava tri prijelomne faze tog od
nosa: 1) faza proleterskog antifeminizma (1863-1868); 2) faza uključiva
nja žena u radnički pokret (1869-1888); 3) faza organiziranja žena unu
tar partije (1889-1913) 72
Proleterski se antifeminizam — osporavanje prava ženama da sudje
luju u plaćenom najamnom radu — javlja kao reakcija na sve masovnije
uključivanje žena u radnu snagu. Korijene te reakcije moguće je nazreti
u povećanju opresivnih radnih uvjeta i rastućoj bijedi radničkih obitelji.
Bila je to instinktivna reakcija na postojeću situaciju i ona se nije teorijski
oblikovala. Stav radnika bio je uvjetovan tradicionalnim poimanjem obi
telji i naviknutošću na uobičajenu podjelu rada među spolovima, što im
je otežavalo prihvaćanje tog trenda društvenog razvoja. Takav se stav,
prema Thonnessenu, mora nazvati antifeminističkim, budući da ne samo
odbacuje ženski rad pod danim uvjetima, već i nastoji perpetuirati ogra
ničavanje ženske uloge na kuću i podizanje djece.73
Nakon spoznaje da je u postojećim ekonomskim uvjetima porast žen
ske radne snage neizbježan (druga faza), priznaje im se pravo na rad van
kuće. Efekti koje bi ženska konkurencija na tržištu rada mogla imati na
nadnice muškaraca, nastoje se eliminirati uključivanjem žena u radnički
pokret. U toj se fazi uvodi zahtjev: jednaka plaća za jednaki rad. Taj je
zahtjev, naizgled, trebao prvenstveno štititi radnice čija je nadnica bila
niža od muških, ali je u stvari bila zamišljen kao mjera protiv »nelojalne«
konkurencije. U ovom se razdoblju javljaju i prvi zahtjevi za »zaštitom
ženske radne snage«. Sam problem dobiva i svoje prve (i do danas u nas
ad nauseam citirane) teorijske podloge. Teorije emancipacije žene Au
gusta Bebela, Friedricha Engelsa i Klare Zetkin razotkrivaju odnos iz
među emancipacije žena i radničke klase, ukazujući na nepobitnu ulogu
privatnog vlasništva u porobljavanju i jednih i drugih. Njihova je teza da
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
83
oslobođenje žena nije moguće bez prethodnog oslobođenja radničke kla
se74
U trećoj fazi, statutom SPD ženama je omogućeno učlanjivanje u par
tiju. Pokrenut je ženski časopis Die Gleichheit (Jednakost), a javljaju se i
prvi zahtjevi za žensko pravo glasa u okviru SPD. Ono, pored građanske
i zakonske jednakosti, postaje dijelom partijskog programa. Povećanje
udjela žena u radnoj snazi imalo je za posljedicu i povećanje partijskog
članstva. Povezanost žena s partijom nastojala je SPD pojačati brigom
za njihovo obrazovanje. No omasovljenjem ženskog pokreta unutar SPD,
došlo je i do reakcija u redovima partije. Pojavljuju se novi znakovi di
skriminacije žena, a u unutarpartijska polarizacija na »ortodoksne soci
jaliste« i »revizioniste«75 pred kraj tog razdoblja uvučene su i žene. Za
vrijeme revolucije u Njemačkoj 1918. godine najutjecajnije članice partije
našle su se u opoziciji spram partijskoj većini. Po završetku Prvog svjet
skog rata delegati SPD u vladi proglasili su žensko pravo glasa, a u novi
Ustav ušla je jednakopravnost žena.
Porast diskriminacije žena u Weimarskoj republici pokazao je da se
žensko pitanje niti iscrpljuje niti rješava isključivo u domeni zakonske
regulative.76 Ekonomskom krizom u Njemačkoj »točak historije« vraća
se natrag: uočljiv je porast proleterskog antifeminizma. Odgovor SPD na
takav nazadak procesa emancipacije i na zahtjeve žena da sudjeluju u
političkom radu sveo se na otvaranje područja socijalnog rada kao »spe
cifično ženske« sfere aktivnosti. Taj pomak u cilju emancipacije žena ka
»pravu da se bave dobrotvornim radom« (bez obzira na njegov značaj u
vrijeme ekonomske krize), moguće je interpretirati kao sredstvo perpetuiranja diskriminacije žena drugim sredstvima. Nezaobilazna je Thonnessenova ocjena da se na taj način teorija emancipacije nadomješta
»funkcionalnom teorijom« koja nije samo uvela jednaka prava, već i us
postavila monopol žena u sektoru socijalnog rada, tako da sve ostale sfe
re ostanu još dostupnije muškarcima. Zanemarivanje i manipulacija žen
skim članstvom SPD najizrazitije se očitovala u predrasudama spram
kandidatkinja za »ozbiljne« partijske funkcije. »Transformacija socijalde
mokracije u državi lojalnu (state-supportive) reformističku partiju imala
je paralelu u preobrazbi proleterskog ženskog pokreta u organizaciju za
obučavanje društvenih anđela«, zaključuje Werner Thonnessen.77
Za razumijevanje socijalističke tradicije pristupa ženskom pitanju veo
ma je instruktivna teorijska analiza subjektivizacije žena u proletersku
klasnu svijest koju na istom historijskom primjeru izvodi sociologinja
Vlasta Jalušič.78 Proces subjektivacije ova autorica određuje kao proces
konstituiranja subjekta na primjeru proleterskog klasnog subjekta kao
�84
KONJI, ŽENE, RATOVI
kolektivnog revolucionarnog subjekta. Veoma pojednostavljeno reče
no79, taj se proces odvija na pretpostavkama imaginarne zamjene između
kolektivnog klasnog Subjekta = Partija i individue u procesu subjektivizacije posredstvom klasne svijesti. Radnička se partija pri tome služi agitacijskim mehanizmom (koji se koristi radničkim obrazovnim društvima,
zborovanjima, letcima, partijskim tiskom, kongresima)80. Njegova je za
daća da raspršene, konkurentske individue s njihovom sindikalističkom
sviješću (klasa po sebi) preoblikuje u »sposobne, snažne i ujedinjene«
(klasa za sebe), ukine njihovu partikularnost, politizira ih, smatra V. Jalušič. Još veću partikularnost predstavljala je kategorija radnih žena sa
svojim »žensko specifičnim« deficitima — »zaostalošću«, »indiferentnošću« (kako se izrazila Klara Zetkin). Za subjektivaciju tog dijela proleta
rijata morao je nastati posebni agitacijski aparat koji će predstavljati dje
latnu jezgru proleterskog ženskog pokreta. Iako su unutar SPD bili snaž
ni glasovi protivnika posebnog ženskog pitanja/pokreta (npr. Karl Liebknecht je energično isticao da unutar radničke klase ne smije postojati
nikakav »ženski pokret«, već samo »društveni pokret«), ipak je došlo do
stvaranja posebnog proleterskog ženskog pokreta kao reakcije na radi
kalizam građanskog feminizma. Neosporan je kontinuitet njegovog na
stanka s liberalnom tradicijom — s njemačkim građanskim ženskim po
kretom — iako je Klara Zetkin u svojoj Povijesti proleterskog ženskog po
kreta u Njemačkoj »zaboravila« ta ishodišta.81 Ženske socijaldemokrat
ske agitacione komisije bile su utemeljene na tri osnovne premise: na
višestrukom ograničenju ženskog industrijskog rada i »ulozi« koju bi na
temelju svog uključenja u industrijsku proizvodnju žena dobila; na po
trebi »čistoće« proleterskog ženskog pokreta, njegovog jasnog razlučiva
nja od biirgerlichen Frauenrechtlerinnen (građanki koje se bore za ženska
prava); dok je treća premisa proizlazila iz pretpostavki o ženskoj »zao
stalosti« i »indiferentnosti«82. Zbog toga (ali i prije toga) trebalo je uv
jeriti drugove socijaldemokrate da je ženska agitacija značajna za probi
tak partije, no istovremeno je valjalo postaviti oštre granice između pro
leterskog i građanskog ženskog pokreta (što je značilo nikako ne dopu
stiti organizacijsku autonomiju). Drugove je trebalo uvjeriti da neće do
biti protivnike već suborce^ , čega se zdušno, riječju i perom prihvatila
Klara Zetkin. Upravo u stalnom dokazivanju jedinstvenosti (bespolnosti)
proletarijata u okvirima ženskog proleterskog pokreta Jalušička84 vidi
konzervativnost koja proizlazi iz njegovog poluautonomnog karaktera.
Prema njezinoj analizi, njemačka je socijaldemokracija »proizvela« pro
leterski ženski pokret tako da je postojeće ženske revolte prema režimu
i instituciji porodice, koji su se manifestirali primjerice tijekom demon
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
85
stracija protiv porasta životnih troškova, za žensko pravo glasa i u na
padnom smanjivanju biološke reprodukcije85, kanalizirala u smjeru oslo
bođenja proletarijata, ili ih potiskivala kao irelevantne za revoluciju, čak
kontrarevolucioname. Riječju, »mobilizacija žena nije bila mišljena kao
rušenje ’posebne ženske uloge u reprodukciji vrste’, žena — proleterka
je (...) imala čast reproducirati pripadnike opće, revolucionarne klase i
tako u svojoj posebnoj ulozi služiti revoluciji«.86
Rezultat subjektivacije žene u proleterku posredstvom socijalističke
agitacije ogleda se u slici proleterke kao »nove« žene. Povijesni se novum
sastojao u jednostavnoj operaciji zbrajanja. »Prirodnoj nužnosti« (uloge
majke, supruge, kućanice) pribrojena je »društvena nužnost« (najamni
rad kao posljedica »gladi« za radnom snagom koju proizvodi industrijska
revolucija, te politika kao odgovor na eksploataciju čitave radničke kla
se). Dakle, prirodna + društvena nužda = proleterka / nova, socijali
stička žena. Koliko je ta dvostruka potčinjenost »nužnosti« kao koordi
natama ženske egzistencije frustrirajuća, svjedoče trajni otpori žena tako
shvaćenoj emancipaciji (žal za izgubljenim okovima domaćeg ognjišta i
latentna želja za povlačenjem u privatnu sferu).87 Riječju, socijalistička
agitacija, smatra Vlasta Jalušič, osigurava instance prepoznavanja proleterki posredstvom svoje uloge u:
— proklamiranju jednakosti (političke i građanskopravne — pravo
glasa);
— najamnom radu van kuće (definicija proleterke);
— u definiranju žene kao su-pruge proletera;
— u određenju žene kao majke proletera.88
Individualna praksa žrtvovanja žene u porodici mehanizmima partij
ske agitacije nadomještena je žrtvovanjem revoluciji. Stoga se zaključak
Vlaste Jalušič čini neizbježnim: »Ženska agitacija je tista ki proizvede
množično gibanje in tu proletarskost nima nobenega pomena več. ’Proletarka’ je zgolj fantazmatska podoba Ženske«.89
Da li je model proizvodnje proleterskog ženskog pokreta primjenjiv i
na naše međuratne uvjete? Moguće je odgovoriti potvrdno, ali dakako
valja uzeti u obzir i neke posebnosti uvjetovane privrednom nerazvijenošću (malobrojni industrijski proletarijat) i autoritarnom prirodom po
litičkog režima (radnički je pokret ilegalan/polulegalan u najvećem dijelu
tog razdoblja).
Prva faza (proleterski antifeminizam) i druga faza (uključivanje žena
u radnički pokret) se preklapaju. Antifeminizam se, dakako, najčešće
ipak ne izražava eksplicitno, mada se na Kongresu ujedinjenja 1919. na
kojem je osnovana jedinstvena Socijalistička radnička partija Jugoslavije
�86
KONJI, ŽENE, RATOVI
(komunista) moglo čuti i mišljenje jednog delegata da ženama »ne bi
trebalo dati pravo glasa, jer su konzervativne«.90 Istovremeno je na tom
kongresu izabran Centralni sekretarijat žena komunista sa zadatkom da
planski i sistematski radi na organiziranju i komunističkom obrazovanju
žena91. U ilegalnoj je KPJ u više navrata pokretano djelovanje sekreta
rijata žena (npr. pri CK KPJ 1929), no učestale samokritike visokih par
tijskih funkcionara, kao i zanemariv broj članica KPJ ukazuju na činje
nicu da njihov rad nije bio naročito uspješan.92 Treća faza, organiziranje
žena unutar partije, započela je u periodu politike Narodnog fronta, po
lovicom 1930-ih godina. Plodonosno, iako ne i beskonfliktno, prožima
nje s građanskim/feminističkim ženskim pokretom pridonijelo je stvara
nju nove samosvijesti samih članica o »dvojnoj potčinjenosti« žena —
potčinjenosti kapitalu, ali i potčinjenom položaju u okviru radničkog po
kreta 93
Heres et exsecutrix
Antifašistička fronta žena, osnovana sumorne druge ratne zime94, no
sila je, dakle, sa sobom popudbinu građanskog ženskog pokreta uz uzvi
šeni teret izvršiteljice socijalističke tradicije konačnog rješenja ženskog
pitanja, koje je imalo uslijediti nakon uspješno okončane socijalističke
revolucije.
Najsažetija rekapitulacija njezinog organizacijskog ustrojstva u ratnom
razdoblju ukazuje na postojanje dvije jasno razgraničene faze:
1) faza autonomije unutar narodnooslobodilačkog pokreta (19421943);
2) faza direktne submisije i transmisionog karaktera (1944-1945).95
U prvoj fazi osnovni su zadaci A FŽ-a bili mobilizacija žena za
sudjelovanje i za pomoć NOP-u. Stoga je rukovodstvo revolucije toleri
ralo, i štoviše, podržavalo njezinu relativnu nezavisnost koja se ogledala
u postojanju jasno određene vlastite hijerarhijske piramide i vertikalne
linije komunikacija/autoriteta. U životu organizacije važnu je ulogu ima
lo centralno glasilo Žena u borbi, kao i lokalni ženski tisak (horizontalna
ravan unutarorganizacijske komunikacije), a vertikalnom su se putanjom
direktive redovno kretale od viših ka nižim odborima. Početkom 1944.
godine, kada se narodna vlast već konsolidirala kao poredak na oslo
bođenim područjima, CK KPJ upućuje CK KPH pismo kojim ga upozo
rava na greške koje su mnoge partijske organizacije dopustile u radu i
razvoju AFŽ-a. Na prvom je mjestu istaknuta tendencija pretvaranja
»tog pokreta u posebnu i krutu organizaciju čime se je oslabila i sve više
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
87
slabi osnovna povezanost lokalnih odbora AFŽ s narodnooslobodilačkim
pokretom i lokalnim organizacijama Partije«. Kritizira se i postojanje tzv.
»ženskih aktiva« u KP kao i stvaranje posebnih partijskih ćelija u samoj
organizaciji žena, čime je »razvitak tih drugarica partijki nepravilan i jed
nostran«.96 Čini se da je adresanta-ipak najviše brinuo razvoj »čak i izv
jesnih feminističkih tendencija«, dakle organizacijska autonomija. AFŽ
je nakon te »drugarske kritike« reorganizirana, a njezina je organizacij
ska struktura integrirana u hijerarhijsku mrežu Narodnooslobodilačkih
odbora (NOO). Time je AFŽ utopljena u hijerarhiju Jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta 97 Žene su tom odlukom bile doista integri
rane u NOO-e, ali kao manje »kvalificirane« i manje iskusne u jav
nom/političkom istupanju, ubrzo su bile marginalizirane u novim uloga
ma98. Time se iz AFŽ-a gotovo potpuno izgubila interesna dimenzija
(specifični emancipatorski sadržaji) koja je postala tek neznatnim dje
lićem u mozaiku globalne revolucionarne promjene.
Dok su emancipatorske vrednote koje imaju revolucionirajući i mobilizatorski efekt bile naglašavane u prvoj fazi NOB-e, u drugoj fazi one
više nisu istim intenzitetom isticane u prvi plan. Štoviše, nemalo je prim
jera kako se rukovodstvo NOP-a obzirno i tolerantno odnosilo prema
tradicionalnim (da ne kažemo konzervativnim) vrednotama u pogledu
na žene99. Razlog je tome u činjenici da upravo tradicionalne vrednote
predstavljaju najstabilniju bazu svakom poretku.
O vampirima i Feniksima...
Kakav je bio odnos rukovodstva AFŽ-a prema svom dvojnom nas
ljeđu? Odgovor glasi: pragmatičan. U trenutku osnivanja AFŽ-a nagla
šavanje kontinuiteta cjelokupnog prijeratnog ženskog pokreta (AFŽ —
heres legitima) imalo je za cilj pridobivanje i objedinjavanje svih žena u
zajedničkoj borbi protiv neprijatelja. Diskontinuitet (odnosno selektivni
kontinuitet) naglašavan je kada je trebalo istaknuti jedinu ispravnu, »na
prednu« liniju (exsecutrix — socijalistička tradicija proleterskog ženskog
pokreta) u ženskom pokretu100. Riječju, naglasci su ovisili o trenutačnoj
potrebi.
Teško je, ipak, zadržati distanciranu ravnodušnost prema baroknoj
metafori koju je pri spomenu na građanski ženski pokret upotrijebila Anka Đerus, počasna aktivistkinja organizacije, nakon 1945. jedina žena mi
nistar u prvoj hrvatskoj vladi. Govoreći o »snagama prošlosti« na Prvoj
konferenciji AFŽ-a Hrvatske 1943. poslužila se predodžbom vampira
(»Nije isključeno da će se povampiriti i ’Ženski pokret’. (...)«101. Posve
�88
KONJI, ŽENE, RATOVI
u duhu pučke kulture (da ne spekuliramo o mogućim utjecajima Holywooda i Bele Lugosija), preporučila je i lijek protiv vampirizma na
Prvom kongresu A FŽ Hrvatske u ljetu 1945: »Istešimo velik i jak glogov
kolac i probodimo vampira u srce (....)«.102
Dvjestogodišnja povijest ženskih pokreta zapadnog kulturnog kruga
tog će vampira, »porod od tmine«, prije prepoznati u bajkovitoj slici pti
ce Feniks koja se toj povijesti u prkos ponovno i ponovno rađa iz vlasti
tog pepela.
RED, RAD & POSLUH
Red i zakon
U Kraljevini Jugoslaviji neravnopravnost žena bila je sankcionirana na
svim područjima pravne regulacije. Jedini izuzetak predstavlja krivično
pravo u kojemu je u osnovi žena bila izjednačena s muškarcem: imala je
deliktnu sposobnost i odgovarala je za krivična djela pod istim uvjeti
ma.103 Osporavanje pravne nejednakosti žena predstavaljalo je minimal
ni program, platformu suradnje svih onodobnih ženskih udruženja/po
kreta. Na njihove učestale protestne akcije i zahtjeve za reformama, apo
strofirane su instance odgovarale ustrajnim odbijanjem. Postojeći su
pravni status žena više ili manje uvijeno i, naravno, prikrivajući stvarne
razloge njihovog isključivanja, opravdavale logikom »prirodnosti« takvog
stanja stvari.104
No i sam prednacrt evropske novovjeke demokracije, Deklaracija o
pravima čovjeka i građanina, temelji se na »prirodnim i neotuđivim« pra
vima čovjeka. U političkoj teoriji Francuske revolucije priroda je, naime,
podjednako izvor »prirodnih« prava i spolnih razlika. Isključivanje žena
iz domene političkih prava stoga se također nastojalo zasnivati na prirodi:
tijela i prava su prirodna, a organizacija društva samo odražava prirodnu
podjelu rada. Prirodni »zakoni« su, dakle, uzrok nemogućnosti protezanja političkih prava na žene.
Znanost i politika definirale su spolne razlike kao nešto što izmiče
svođenju na zajednički nazivnik. Teorije komplementarnosti (aktivno/pa
sivno; sloboda/dužnost; razum/skromnost, itd.) objašnjavale su i rješavale
tu asimetriju. Riječju: »Individualna sloboda djelovanja utjelovljena je u
muškarcu, principi društvene kohezije u ženi«.105 Ostajući unutar koor
dinata njezinog diskursa, Olympe de Gouges u svojoj kritičkoj dopuni
Deklaracije, ovu pretpostavku obrće naglavce. U članu XI. o slobodi go-
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
89
ona u »superiornoj« prirodi žene (majčinstvu i seksualnosti koje
su protivnici ravnopravnosti potezali kao krunski dokaz različitosti i stoga
argument protiv pravnog izjednačavanja žena i muškaraca) vidi nužni i
dovoljni razlog za njihovu jednakopravnost. Ali upravo će ambivalentni
teorijski status prirode sve do naših dana pružati argumente suprotstavIjenim gledištima. Za antifeministe je priroda uzročnost (naglašavaju in
kompatibilnost konzekvenci prirodne različitosti spolova), dok mnogi zagovomici/ce feminističkog stanovišta, poput Olympe de Gouges, iako u
pitanje ne stavljaju uzročnost prirode, osporavaju binarni karakter njezi
nih posljedica.
Građanski fem inizam također ostaje unutar te tradicije — zahtijevat
će politička prava za žene podjednako na temelju jednakosti i razlike.
Težište svojih zahtjeva stavljat će na pravnu sferu (simboliziranu ženskim
pravom glasa), smatrajući da će tek izjednačavanjem spolova u njezinim
okvirima moći zaživjeti demokratsko načelo jednakosti.
No kada se te pretpostavke ostvare, što i kako dalje?
Ovo istraživanje Antifašističke fronte žena započinje u povijesnom tre
nutku u kojemu je većina pravnih zapreka ravnopravnosti žena dokinuta
činom političke volje u okviru šireg sklopa »revolucionarnih« preobrazbi
čitavog društva. Stav je vladajuće politike da je tim reformama »žensko
pitanje« riješeno. Sve (i ne malobrojne) pojave diskriminacije žena tim
reformama usprkos, bit će nadalje tumačene »zaostalim shvaćanjima«,
»konzervativnom sviješću« ili kao »prežitci nenarodnih režima«.... No
koje je područje pravne regulacije smatrano od presudne važnosti za
uklanjanje »patrijarhalnog sistema iz porodice i društva«?
U elaboratu Položaj žene u porodičnom pravu FNRJ101, docentica
Pravnog fakulteta u Zagrebu Ana Prokop108 ističe uvjerenje da su žene
»najviše zainteresirane upravo na tome, kako je njihov pravni položaj
urešen u braku i porodici. To je i razumljivo — jer, ma da se politikom
danas bavi dosta žena, a u radnom odnosu ima ih još više, ipak, brak i
porodica su područje, u koje ulazi gotovo svaka žena.«109 To je mišljenje,
vjerojatno, dijelila i Olympe de Gouges, budući da je Postscriptumu svoje
Deklaracije pridodala nacrt bračnog »Društvenog ugovora muškarca i že
ne«, koji osobitu pažnju posvećuje pitanju zajedničke imovine, nasljeđi
vanju, izjednačavanju bračne i vanbračne djece... Tek izuzetno senzibilna
autorica poput dr. Prokop mogla je u »postrevolucionamo« vrijeme,
sklono velikim gestama i tektonskim mijenama društva, biti svjesna da
će brak i porodica (kao sudbina »gotovo« svake žene), dakle, privatna
sfera, ostati poprište na kojemu će se voditi odlučujuća borba protiv pa
trijarhalnog nasljeđa. Normativni optimizam onog vremena inače je si
v o ra l06
�90
KONJI, ŽENE, RATOVI
stematski previđao, čak je i nijekao, značaj privatne sfere za proces oslo
bođenja žena. Novo zakonodavstvo, ističe A. Prokop, ne predstavlja kon
tinuirani razvitak, već »znači revolucionarni skok iz starog u novo«.110
Dakako, taj će skok prouzročiti brojne lomove, a mnoge će žene zbog
otpora na koje su nailazile, straha, nelagode ili što je najčešće bio slučaj
— neznanja, teško ili nikako biti u mogućnosti iskoristiti svoja novoste
čena prava.
Jer »skok« je doista bio upečatljiv. Kraljevina Jugoslavija nije tijekom
čitavog svojeg postojanja imala jedinstveni građanski zakonik. U njoj je
bilo šest pravnih područja, i »pet-šest« priznatih vjera111 (svaka je priz
nata vjerska organizacija također donosila svoje propise o sklapanju, ra
stavi i poništenju braka) koja su nerijetko bila u koliziji. Jedina im je
zajednička crta, prema analizi A. Prokop, bio »patrijarhalni sistem«. Že
na niti u jednom od tih zakonodavstava nije egzistirala kao pravna osoba,
a kao posebno »odiozan« ističe član 920. Srpskog građanskog zakonika
iz 1844. Prema članu 920. je »udata žena u pogledu svoje poslovne spo
sobnosti bila izjednačena sa maloljetnicima, raspikućama, propalicama,
osobama lišenim uma i prezaduženicima stavljenima pod stečaj«.112
»Osnovni zakon o braku«, donesen polovicom 1946, uklonio je to ka
otično stanje. Uveden je obavezni građanski brak, a »suđenje u bračnim
stvarima« prešlo je u nadležnost državnih sudova. U porodično je pravo
uneseno ustavno načelo ravnopravnosti muškarca i žene113; dvostruki
moral stavljen je van zakona (... »što je slobodno mužu, slobodno je i
ženi« — iz presude »jednog našeg vrhovnog suda« u sporu o bračnoj
vjernosti114); ženi je omogućeno da u braku zadrži svoje porodično ime
i »time formalno obilježava svoju individualnost u bračnoj zajednici«, a
sve bitne odluke u braku donose se dogovorom partnera (zajedničko sta
novanje, domaćinstvo, slobodan izbor zanimanja, uzdržavanje, i si.).1
15
U reguliranju imovinsko-pravnih odnosa zanimljivo je istaknuti da se
»kao doprinos zajedničkoj imovini računa ne samo zarada svakog
bračnog druga, nego i pomoć jednog bračnog druga drugome, vođenje
domaćih poslova, staranje i održavanje imovine kao i svaki drugi rad na
upravi, održavanju i povećanju imovine. Time su žene dobile priznanje
za svoj rad u kući, za brigu oko muža i djece, a taj je rad u stvari preduslov za mužev rad i zaradu van kuće.«116 (podv. L. S.)
Ovaj komentar Ane Prokop odražava implicitni društveni konsenzus
o spolnoj podjeli rada. Mjesto realizacije žene prvenstveno je percipirano
u okvirima porodice, dok je mjesto muškarca »van kuće«. Osnovni zakon
o braku nastojao je djelovati protektivno u odnosu na ženu i pospješiti
nadopunjavanje (pretpostavljenih) zasebnih sfera prioriteta bračnih par
�EMANCIPACIJA I O RG ANIZACIJA
91
tn era. O d ije lje n o s t tih sfera n ešto je to lik o p riro d n o , da sc k rite rij pod v ajan ja niti ne stavlja u p itan je . J e r , zak lju ču je svoj e la b o ra t dr. P rok o p ,
» Z a porodicu se kaže da je osn ovna ć e lija društva. P rem a to m e — kakva
je ta osn ovna ć e lija — takvo je i d ru štv o .« 117
V an d o m ašaja pravnog p ro m išljan ja o sta le su ek o n o m sk e fu n k cije o b i
telji, o no što suv rem en a fem in ističk a k ritik a p o litičk e e k o n o m ije r o d a 1ls
d efin ira kao reprodu ktivni r a d .119
Ženski ra d : Izm eđu nužde i luksuza
D ok
su se g rađ an sk e fem in istk in je, uglavnom
v iso k o k v a lificira n e,
obrazo v an e p rip ad n ice sred n jih k lasa, m o rale bo riti za o stv a re n je je d n a
kog prava na rad i ulazak u p ro fe sije , njihovim je m a n je p riv ilegiranim
sestram a p laćen i rad van k uće n a jče šće p red stav ljao n eu godn u e g z is te n
cijaln u n u žn o st.120 Id eo lo g ija rad n ičko g p o k reta tu je čin je n ic u k oristila
kao je d a n u nizu d okaza u p rilo g tvrdnji da žen e kao takve n em a ju n ekih
zajed n ičk ih in teresa k oji ne bi bili klasno p o sred o v a n i.121 N o pogledi
građan skih fem in istk in ja na žen ski rad bili su p o n e što k o m p le k sn iji od
onih k o je je p ro m icao rad n ički p o k ret. P o red v isokog v re d n o v a n ja rada
van kuće kao čim b en ik a sa m o re a liz a cije i novog id e n titeta ž en e , o n e su
sp ozn ale (ia k o ne i te o rijsk i e la b o rira le ) ulogu rad a u d o m aćin stv u . U
okviru zah tjeva koji se o d n o se na izm jen e rad n og zak o n o d a v stv a 122, g ra
đan ske su fem in ističk e o rg a n iz a cije isticale i zah tjev da se rad u d o m a ćin
stvu prizna kao »produktivni poziv«, tj. da se v red n u je u ek o n o m sk im
k ateg o rijam a.
Z a id eolo giju tzv. p ro letersk o g žen sk og p o k reta u k lju čiv a n je ž en a u
n ajam n i rad isprva je p red m et p rijep o ra (v išestru k o p ogađ a i m u šk arce,
što je p red m et »p ro letersk o g a n tife m in iz m a « !), nužda koju n a m e ć e k a
p italističk i razvitak. P o k u šav aju ći izgladiti taj spor, M arxov a su v rem en ica
F lo r a T rista n , je d n a od prvih id e o lo g in ja p ro letersk o g žen sk og p o k reta ,
ukazivala je na em a n cip a to rsk e p o te n cija le žen sk og n aja m n o g rad a za
čitavu rad ničku klasu. »Isto m o n aj tk o je p ro šao k roz p ro ce s n a ja m n og
rad a m ože mu sud iti«, pisala j e . 123
U n ep o sred n om p o strev o lu cio n arn o m razd ob lju u nas, rad je je d n a od
n ajp rep o zn atljiv ijih crta id en tifik acijsk o g o b ra sca g rađanina/građanke
so cijalističk o g društva (» tk o n e radi n e treb a niti da je d e « , tj. n eć e dobiti
» to čk ice za g a ran tira n o s n ab d je v an je«, on/ona je ili ek s p lo a ta to r ili k u
la k ...). B r o jn e su u to v rije m e a k cije i k am p an je za » u v lače n je ž en a u
rad nu snagu «. T a j se tren d , p o red id eolo ško g m o m e n ta 124, b a z ira o stv ar
nim p o tre b a m a tren u tk a — obnovi ratom o p u sto še n e zem lje . G la d za
�92
KONJI, ŽENE, RATOVI
radnom snagom bila je neiscrpna, a na izrazito niskom stupnju tehno
loškog razvoja kombiniranom s ideološkom glorifikacijom »fizičkog«, da
kle, nekvalificiranog, niskoproduktivnog rada, ženski rad van kuće bio je
i u funkciji ispunjenja najvažnijih društvenih prioriteta.
Niti se u tom razdoblju spolna podjela rada ne propituje, njezine se
posljedice tek nastoje socijalizirati (govori se o potrebi društvene »po
moći radnoj majci i ženi«). Kada se postupnim saniranjem privredne si
tuacije i prelaskom na mirnodopsku proizvodnu logiku početkom 1950ih godina očituje drastični višak radne snage, ideološki će diskurs dopu
stiti da se na njegovim marginama vrati dignitet radu u domaćinstvu, ali
naravno, samo za ženu.
Radi se o implicitnom prepoznavanju produktivnih elemenata u okvi
ru procesa reprodukcije rada. Proces reprodukcije rada uključuje pro
izvodnju ljudi, i to ne samo rađanje djece (koje se može nazvati bio
loškom reprodukcijom), već i brigu za njih i socijalizaciju, te »održava
nje« odraslih osoba tijekom njihovog životnog vijeka125. To su procesi
koji formiraju ljude tako da više/manje odgovaraju postojećoj društvenoj
strukturi i na taj način osiguravaju kontinuitet te strukture u drugu ge
neraciju. Iako teorijska rasprava o reproduktivnom radu žena u okviru
suvremenih feminističkih promišljanja još uvijek vrvi kontroverzama126,
više je nezamisliva analiza ženskog rada u bilo kojem povijesnom razdob
lju bez uzimanja u obzir ove zanemarene sfere ekonomije. Usprkos kon
troverzama, svi se autori/ce slažu s premisom da je sama subordinacija
žena ukorijenjena u spolnoj podjeli rada127- Oni, štoviše, ističu da jedino
u društvima u kojima muškarci i žene predstavljaju neravnopravne ro
dove postoji razlog da rod postane presudan princip organizacije dru
štvene podjele rada, s razumljivim izuzetkom koji predstavlja rađanje
djece. Kada se jednom s čitavog procesa reproduktivnog rada skine ko
prena prirode — jer ništa u činjenici da žene rađaju djecu ne podrazu
mijeva da bi isključivo one trebale biti te koje će se za njih brinuti tije
kom djetinjstva, a još manje da bi žene trebale hraniti i brinuti se za
odrasle, bolesne, ili raditi u određenim sektorima privrede — on će ot
kriti sav svoj ideološki i prinudni karakter.
Upravo u netransparentnoj kategoriji reproduktivnog rada prelamat
će se i očitovati u »postrevolucionamom« razdoblju ideološka impregniranost i pragmatični karakter (u funkciji dnevno-političkih prioriteta)
»teorije« i prakse ženskog rada. Indikativno je da će funkcionarke i akti
vistkinje AFŽ-a, u najboljoj maniri lenjinističke tradicije, isticati kako će
socijalistički razvoj ženu osloboditi od »idiotizma« kućnog zabrana. Nai
me, ta se tradicija temelji na simplificiranoj ideološkoj jednadžbi: zapo
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
93
slenost žena = ekonomska samostalnost. Povećanje zaposlenosti žena =
povećanje ekonomske samostalnosti = napredak procesa emancipacije.
Rad van kuće bit će, dakle, prikazivan ne više kao nužda, već kao po
dručje slobode. (Heres et exsecutrix!)
Neumorno praćenje statistika o povećanju ženske radne snage služilo
je AFŽ-u pri dokumentiranju napretka u »oslobođenju« žena. Ali po
većanje ženske radne snage kontinuirani je proces koji je moguće pratiti
od osnutka Kraljevine Jugoslavije. Štoviše, tendencija kretanja radne
snage s obzirom na spol u razdoblju 1920-1940. godine pokazuje stalan
porast zaposlenosti žena (izuzevši godine vrhunaca ekonomske krize),
dok se kod muškaraca zapažaju znatniji poremećaji u kretanju broja za
poslenih.128 Ta se činjenica objašnjiva većom mogućnošću eksploatacije
ženske radne snage (općenito se visina nadnice ženske radne snage kre
tala u granicama od 45 — 75% od iznosa muške nadnice), a zbog svoje
potpune političke obespravljenosti žene su pružale i manje otpora ek
sploataciji.129
Predratna se Jugoslavija nalazila u skupini industrijski slabo razvijenih
kapitalističkih zemalja s izrazito agrarnom privrednom strukturom: 1921.
godine 80% svih privredno aktivnih osoba imalo je glavno zanimanje u
poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu, a svega 9% u industrijskoj i zanat
skoj djelatnosti. U 1931. godini taj je omjer bio 76% prema 11%.130 De
taljniju distribuciju spolne strukture stanovništva prema glavnim zanima
njima prikazuje Tabela 1:
Tabela 1: Stanovništvo prema glavnom zanimanju prema popisima
DJELATNOST
1921.
% muškarci
1931.
% muškarci
1921. i 1931. god.
1921.
% žene
1931.
% žene
Poljopr., šum., rib.
76
73
88
83
Industrija i zanati
12
13
3
6
Trgovina, krediti, saobr.
4
5
2
2
Javne službe, si. zan., vojska
5
5
2
3
Druga zan., bez zan.
3
4
5
6
Izvor M. Gjukić, nav. dj., Tabela 1, str. 815.
Vidljivo je da je najveći postotak svih privredno aktivnih žena zastup
ljen u poljoprivrednim zanimanjima. Najautoritativniji izvor za podatke
o zaposlenosti žena, analiza Mirjane Gjukić, ističe specifičnost tog tipa
privredne aktivnosti. To je u prvom redu nejasna granica između »po
ljoprivrednih radova i domaćinskih poslova«, te »patrijarhalni« odnosi
moći unutar poljoprivrednog gazdinstva. Oni su osobito utjecali na po
ložaj ženske radne snage, budući da, unatoč radnom doprinosu, ona »ne
ma sva obilježja ekonomski samostalnih osoba«, tj. »starješina gazdinstva
�94
KONJI, ŽENE, RATOVI
kao isključivi vlasnik« samostalno upravlja i odlučuje o procesu proizvod
nje, reprodukcije i distribucije.131
Zanimljivo je ove podatke o predratnoj spolnoj strukturi usporediti s
poslijeratnim stanjem.
Tabela 2: Pregled kretanja procentualnog udjela privredno aktivnog stanovništva zaposlenog u
poljoprivredi
1921.
1931.
1948.
1953.
Muškarci
76%
73%
64%
62%
Žene
88%
83%
83%
80%
Izvor: M. Gjukić, nav. dj., str. 822.
Iz ovog je pregleda očigledno da nagle »revolucionarne« preobrazbe
društva nisu znatnije utjecale na smanjenje ženske radne snage u po
ljoprivredi. Teško je bez kompleksnijih analiza pouzdano utvrditi uzroke
tome, no nije sasvim neplauzibilna hipoteza da je isprepletenost poljo
privrednog i reproduktivnog rada pogodovala tom trendu.
Radnice su u Kraljevini Jugoslaviji sačinjavale jednu četvrtinu od
ukupnog broja radnika, što je predstavljalo donju granicu koja je u to
vrijeme postojala u evropskim državama. Slijedeća tabela prikazuje spol
nu distribuciju zaposlenih radnika za razdoblje od 1929 — 1940. prema
godišnjim iskazima Središnjeg ureda za osiguranje radnika (SUZOR-a).
Tabela 3: Kretanje broja osiguranih radnika
GODINA
%
%
radnika
radnica
radnika
Index 1929 = 100
1929.
77
23
100
100
1930.
76
24
103
108
radnica
1931.
75
25
98
111
1932.
74
26
85
101
1933.
73
27
82
101
1934.
73
27
84
108
1935.
72
28
91
111
1936.
73
27
96
122
1937.
74
26
107
130
1938.
73
27
112
138
1939.
73
27
113
141
1940.
72
28
113
145
Izvor: M. Gjukić, nav. dj., Tabela 2, str. 816.
Ovi statistički prikazi ukazuju, dakle, na kontinuirani, iako spori pri
rast ženske radne snage. Za potpunije razumijevanje položaja žena u
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
95
radnom odnosu ilustrativni su podaci o starosnoj strukturi, stručnim kva
lifikacijama, kretanju nadnica i zdravstvenom stanju radnica.
Uočljiva je tendencija karakteristična za sve onovremene kapitalistič
ke zemlje da se u najvećem mogućem broju zapošljavaju maloljetnice/i,
a da se s posla uklanjaju starije radnice/i. Gotovo 40% svih zaposlenih
radnica nalazi se u dobnoj skupini od 13 — 22 godine starosti, dok u
istim godinama radi tek oko 27% radnika. U grupi od preko 33 godine
slabije su zastupljene žene nego muškarci, koji su u toj dobnoj skupini
najbrojniji. Gotovo 75% radnika nalazi se u starosnoj skupini od 23 go
dine naviše, dok je isti postotak radnica u skupini do 33 godine.132
Zbog pomanjkanja općeobrazovnih i stručnih kvalifikacija, radnice su
uglavnom zapošljavane kao pomoćno i nekvalificirano osoblje. Prema
popisu stanovništva iz 1931. godine 56,4% ženskog stanovništva iznad 10
godina bilo je nepismeno, dok je taj postotak za muško stanovništvo iz
nosio 32%. Iako su tadašnje službenice radile pod povoljnijim uvjetima,
postojala je izražena tendencija da se udate žene uklone s posla, pa je s
tim ciljem 1939. godine donesen zakonski propis koji je udatim službenicama snizio plaću za 30 — 50%.133 Obje ove činjenice — dominacija
žena u mlađim starosnim grupama zaposlenih, i snižavanje nadnica, od
nosno uklanjanje s posla udatih žena — ukazuju na tendenciju da se pla
ćeni rad žena van kuće učini nespojivim s društveno favoriziranim »pri
rodnim pozivom« žene, tj. društveno potrebnim ali neplaćenim repro
duktivnim radom u domaćinstvu. One ujedno otkrivaju i hipokriziju si
stema, budući da su podjednako i nadnice radnika i radnica bile ispod
mogućnosti zadovoljavanja potrebnog životnog minimuma.134
Teški životni i radni uvjeti radnica (najamni + reproduktivni rad) ima
li su za posljedicu i njihov veći morbiditet i mortalitet. Slijedeća tabela
prikazuje spolnu distribuciju broja osiguranika oboljelih i umrlih od tu
berkuloze.
Tabela 4: Broj osiguranika oboljelih i umrlih od tuberkuloze
GODINA
Oboljelih
(na 1000 osiguranika)
žene
muškarci
Umrlih
(na 100 smrtnih slučajeva)
žene
muškarci
1926.
39
29
44
32
1931.
45
40
51
45
Izvor M. Gjukić, nav. dj., str. 819.
Nakon provođenja socijalističke revolucije podržavano je uvjerenje da
će iješenjem klasnog pitanja biti razriješene i sve protuiječnosti ženskog
rada. Dokidanjem ekonomske eksploatacije radničke klase, osigurava
njem jednake plaće za jednaki rad, uvođenjem i poštovanjem socijalnog
zakonodavstva,135 te socijalizacijom reproduktivnog rada, rad je za čita
�96
KONJI, ŽENE, RATOVI
vu klasu, a posebno za žene kao njezin do tada najeksploatiraniji dio,
imao postati područjem slobode i samorealizacije. No upravo kretanje
procentualnog udjela zaposlenih žena u privrednim poduzećima od 1949
— 1953. može ukazati na postojanje dubljih i manje transparentnih pro
turječnosti. Naime, trend stalnog porasta ženske radne snage u privredi
zaustavljen je početkom 1950-ih godina i iz godine u godinu pokazuje
tendenciju pada. Međuratni trend porasta ženske radne snage (za oko
1% godišnje) nastavlja se do 1949. godine, da bi već od 1950. počeo preo
kret u suprotnom smjeru.
Tabela 5: Udio zaposlenih žena u ukupnom broju zaposlenih u privrednim poduzećima
1948.
1949.
1950.
1951.
1952.
1953.
24,5
25,7
25,0
23,3
21,0
20,1
Izvor: M. Gjukić, nav. dj., str. 823.
S tim i drugim proturječnostima koje prate ženski rad Antifašistička
fronta žena pokušat će se uhvatiti u koštac brojnim akcijama u svojim
djelatnostima tijekom čitavog razdoblja poslijeratnih mijena društva.
GRUPNI PORTRET PRED GIGANTSKI SKOK U POVIJEST
Junački ulazak žena u povijest
(...) Ne može se više kod nas voditi politika
bez posredna i neposredna sudjelovanja žena.
Već samo žensko srce naći će često pravi put
k rješenju mnogih zadataka. Prošla su vreme
na, kad se mislilo, da žene u teške dane znadu
samo kukati i gorke suze roniti Dokazalo se,
da znadu biti aktivnije od nekih muškaraca.
(...)
Neka tople struje djelotvorne energije, potoci
utjehe za rastužene, valovi ljubavi za nastra
dale, poteku iz ovog Kongresa, kao iz golema
srca, po čitavoj našoj zemlji!
I onda će ovaj dan mnogo značiti u životu na
šeg naroda.
Čast i slava prvom Kongresu Antifašističkih
žena Hrvatske u Zagrebu!
Vladimir Nazor136
Ovim se kićenim riječima Vladimir Nazor, predsjednik ZAVNOH-a,
obratio »Ženama partizankama, majkama i sestrama«, kako je oslovio
delegatkinje Prvog kongresa A FŽ Hrvatske. Kongres je održan potkraj
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
97
srpnja 1945, a Zagreb je, još opijen od pobjede, dočekao nekoliko tisuća
delegatkinja grandioznom scenografijom. Posred glavnog trga, koji je ta
da još nosio ime baruna Jelačića (gdje će na broju 8 biti smješten i Glavni
odbor AFŽ-a Hrvatske), postavljen je reljef žetelice u nadnaravnoj ve
ličini, a ulaz na trg iz Jurišićeve ulice bio je nadsveden slavolukom s poz
dravima kongresu. Grupe delegatkinja, mahom u narodnim nošnjama
svoga kraja, s uzdignutim transparentima (»Živjele žene borci!«) i zasta
vama približavale su se trgu gdje su na mitingu uoči kongresa održani
pozdravni govori. Građani Zagreba tada su se po prvi put susreli s ne
poznatom vrstom žena — s »afežejkama«. Teško je danas zamisliti kakve
je sve efekte na njih imao taj prizor, kao i prigodno »preoblačenje« Jelačićevog spomenika socrealističkom figurom žetelice. Strastveni proma
trač Josip Horvat u svoj je dnevnik unio pod nadnevkom 21. 7. 1945.
ovakav komentar: »Povodom kongresa AFŽ zakriven Jelačićev spome
nik, kažu da je zagrebačke purgare to povrijedilo (...)«.137
Pored manifestacijskog, bilo je zamišljeno da Prvi kongres AFŽ Hr
vatske ima i strategijski značaj — da formulira programsku platformu za
daljnji rad organizacije. Tijekom trodnevnog trajanja kongresa govornice
i govornici analizirali su položaj žena u trenutku neposredno nakon oslo
bođenja138. Nastojali su, prema uputama, »da se kroz diskusije iskrista
liziraju zadaci koji stoje danas pred JNOF-om [Jedinstvenim narodnooslobodilačkim frontom], a time i pred AFŽ-om, kao sastavnim dijelom
JNOF-a«139. Te je zadatke u završnoj riječi kongresa ovako pobrojala
Kata Pejnović, koja je izabrana za potpredsjednicu AFŽ Hrvatske: 1)
učvršćenje bratstva i jedinstva, čišćenje zemlje od ostataka fašizma; 2)
učvršćenje narodne vlasti; 3) izgradnja i obnova domovine razvijanjem
široke inicijative, pronalaženjem novih udarničkih načina rada, promje
nom odnosa prema radu; 4) odgoj mladih naraštaja, zbrinjavanje djece,
invalida i ranjenika, puna pomoć zdravstvenim službama i Jugoslaven
skoj armiji (»narodnoj mezimici«, kako joj je tepala); 5) suzbijanje nepi
smenosti, pohađanje stručnih tečajeva i škola.140 Organizacijska, taktička
razina tih zadataka na samom kongresu gotovo da i nije bila razrađena.
Prvu grupu zadataka predstavljaju opći, »frontovski« zadaci (1-3). No,
uočljivo je da su se navedeni specifični zadaci namijenjeni ženama u tre
nutku pobjede sastojali u socijalizaciji njihovog reproduktivnog rada (4):
one se pojavljuju kao kolektivni, ne više individualni davalac usluga.
Gledamo li s današnjeg odstojanja fotografije kongresa, možemo »uči
tati« sjenu koja se nadvija nad tim događajem. Narodnim ćilimima pre
kriti stol za kojim sjedi radno predsjedništvo od 19 žena nadvisuju por
treti vođa: Churchill, Tito, Staljin, Roosevelt... U prvom redu prostranog
auditorija u hali Zagrebačkog zbora počasni gosti — muškarci. Iza njih
upečatljiva masa delegatkinja. Njih 4000. Riječi iz političkog referata mi
nistra financija Anke Đerus: »Mi smo išle u borbu otvoreno, junački,
�98
KONJI, ŽENE, RATOVI
muški, bez špekulacije i mešetarenja.« (podv. L. S.)141 Iz te je borbe že
nama otvoren put u povijest. Pitanje je da li su za to one (ali i uvjeti u
društvu) bile posve spremne. Da li je simboličko prekrivanje nacionalnog
simbola poput bana Jelačića, protagonista junačke tradicije, moglo biti
prepoznato kao uspon »neznane junakinje«, klasno i spolno označene
kao simbola onih koje je, po shvaćanjima pobjednika, revolucija izvela
iz podzemlja povijesnog svijeta?
Naime, u svom je organizacijskom referatu Maca Gržetić, tom prili
kom izabrana za predsjednicu A FŽ Hrvatske, istakla nešto što je u eu
foriji pobjede bilo rijetko spominjano. »Činjenica je, da smo mi žene, sve
do pobjede Narodno-oslobodilačkog pokreta u našoj zemlji bile dvostru
ko neslobodne, dvojako potlačene.«142 Na svom prvom kongresu orga
nizacija žena nije razradila nedvosmislenu platformu za dvostruko oslo
bođenje. O tome kako se Antifašistička fronta žena u narednom razdob
lju intenzivnih »postrevolucionarnih« mijena društva nosila s tim proble
mom, progovorit će naša priča o organizaciji i emancipaciji.
Kroki za grupni portret (sa ženama)
Statistički podaci kadri su najsažetije ilustrirati pokazatelje položaja
žena; oni također mogu prilično zorno ukazati na neke od elemenata
procesa promjena tog položaja. Dakako, brojke nisu kadre otkriti kvali
tetu, uvjete pod kojima se procesi društvenih mijena odvijaju, moguće
teškoće i otpore na koje nailaze...
Cilj je prezentacije nekih statističkih/demografskih pokazatelja o mi
jenama položaja žena u Hrvatskoj/Jugoslaviji ocrtati okvir, raspone unu
tar kojih su žene organiziranom akcijom, posredstvom Antifašističke
fronte žena, nastojale djelovati na te procese. Glavni je izvor tih poka
zatelja Statistički bilten Žena u društvu i privredi Jugoslavije143, a budući
da obuhvaćaju podatke za čitavu zemlju, omogućavaju i sagledavanje
mjesta Hrvatske u usporedbi s ostalim republikama/pokrajinama. Iako
ima autora koji su pomalo skeptični prema podacima iz prvog poslije
ratnog popisa stanovništva 1948. godine144, treba spomenuti da oni, na
ročito kada su prezentirani u velikim serijama (primjerice od prvog ju
goslavenskog popisa stanovništva 1921. do 1953. godine kojom završava
razdoblje koje analiziram), ipak relativno vjerodostojno odražavaju os
novne tendencije i procese relevantne za mijene položaja žena.
Prvu grupu pokazatelja sačinjavat će izbor podataka o prirodnom kre
tanju stanovništva Jugoslavije (kretanje nataliteta i mortaliteta, s pregle
dom mortaliteta dojenčadi; prirodnog priraštaja; nupcijaliteta i divorcijaliteta). Izbor iz druge grupe podataka obuhvaća pokazatelje strukture
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
99
stanovništva. Oni omogućavaju očitavanje položaja žena u biološkoj,
ekonomskoj, socio-profesionalnoj i obrazovnoj strukturi društva. Ovoj
ću grupi podataka pridodati i podatke o učestvovanju žena u procesima
industrijske demokracije (članstvo u radničkim savjetima i upravnim od
borima državnih privrednih poduzeća). Navedeni će podaci, pored osta
log, olakšati praćenje mijena stupnja društveno-ekonomskog razvoja u
određenoj sredini.
Prirodno kretanje stanovništva
Odrednice prirodnog kretanja stanovništva definiraju se kao prirodne
i društvene. U pivu skupinu svrstava se natalitet, mortalitet i priraštaj145.
Natalitet (porod) osnovna je odrednica prirodnog kretanja stanovništva.
Demografi smatraju da se na osnovi općeg kretanja stanovništva glavnih
dijelova svijeta može zaključiti da je visoki natalitet karakterističan
uglavnom za agrostočarska područja u manje razvijenim društveno-gospodarskim sredinama. Nasuprot tome, niski je porod tipičan za urbano
stanovništvo i za društveno-gospodarski razvijene i mahom gusto nase
ljene sredine. Razvijene zemlje karakterizira kretanje nataliteta ispod
20 % o godišnje; u srednje razvijenima prosječna se godišnja stopa (u
proteklih petnaestak godina) snizila od 30% o na 20% o , dok je u neraz
vijenim natalitet neprekidno visok sa stopama od 33% o do 46% o pro
sječno godišnje.146
Tabela 1 ilustrira mjesto Jugoslavije u Evropi u odnosu na prosječnu
godišnju stopu nataliteta.
Tabela 1: Prosječna godišnja stopa nataliteta (u %o)
Zemlja
1920-1929.
1930-1939.
1946-1950.
Švedska
18,3
14,4
18,2
15,2
Švicarska
18,9
16,0
19,0
17,1
1951-1955.
Vel. Britanija
19,6
15,5
18,3
15,7
Jugoslavija
35,0
30,4
28,8
28,1
Poljska
29,0
27,7
29,0
29,8
Portugal
32,4
28,2
25,3
23,8
Izvor M. Friganović, nav. dj., str. 77.
Trend smanjenja stope nataliteta prema kojemu se Jugoslavija od izra
zito nerazvijene zemlje polako kreće ka graničnim vrijednostima srednje
razvijene zemlje, ilustrirat će još detaljnije slijedeće dvije tabele.
�100
KONJI, ŽENE, RATOVI
Tabela 2: Pregled kretanja efektivnog nataliteta (broj živorođene djece na 1000 stanovnika) po
petogodišnjim razdobljima
Efektivni natalitet
Razdoblje
1921-1925
35,0
1926-1930
34,2
1931-1935
31,9
1936-1939
27,4
1947-1951
28,4
1952-1956
27,8
Izvor: Statistički bilten, nav. dj., Tabela 8-1, str. 65.
U narednoj su tabeli uočljive znatne regionalne razlike u kretanju na
taliteta (od izrazito nerazvijenih područja poput Kosmeta, Makedonije,
Bosne i Hercegovine do graničnih vrijednosti karakterističnih za razvije
ne zemlje poput Slovenije). To će dakako, imati i reperkusije na regio
nalne varijacije u akcijama i kampanjama regionalnih (republičkih) or
ganizacija AFŽ.
Tabela 3: Kretanje efektivnog nataliteta po republikama u poslijeratnom razdoblju (1947 1955)
Srbija
Ukupno svega Uža Srbija Vojvodina Kosmet
Hrvat
ska
Slove
nija
Bosna i Make
Herce donija
govina
Cma
Gora
1947
26,7
25,1
23,1
24,4
38,5
22,4
21,7
35,1
35,0
28,9
1948
28,1
26,7
25,7
24,5
37,9
23,5
21,9
35,0
40,7
36,0
1949
30,0
28,3
26,9
25,6
42,1
25,3
23,5
39,6
39,6
33,7
1950
30,2
29,5
28,0
25,5
46,1
24,8
24,4
38,6
40,3
30,0
1951
27,0
25,6
24,5
22,8
37,5
22,6
23,4
33,9
35,9
31,7
1952
29,7
28,5
27,4
23,8
44,7
23,4
22,8
40,2
39,9
32,0
1953
28,4
26,6
25,3
22,4
42,6
22,9
22,4
38,5
37,9
32,9
1954
28,5
26,9
25,2
21,9
46,4
22,4
20,9
39,5
38,2
33,5
1955
26,8
24,6
22,4
21,2
43,4
22,0
20,9
36,8
36,4
30,7
Izvor: Statistički bilten, nav. dj., Tabela 8-2, str. 65.
Budući da je jedan od istaknutih sektora rada AFŽ^a bila »briga za
majku i dijete«, problem mortaliteta dojenčadi bit će često razmatran.
Na kretanje mortaliteta (pomora) društvena se zbivanja odražavaju mno
go neposrednije nego na porod, te je stoga pomor karakterističan po
kazatelj društveno-gospodarskih procesa i stanja higijensko-zdravstvene
zaštite stanovništva.147 Naredne će tabele prikazati kretanje prosječne
stope smrtnosti dojenčadi u Jugoslaviji u usporedbi s drugim zemljama
od 1920. do 1955. godine, te opći pregled smrtnosti dojenčadi s obzirom
na spol, i po tadašnjim narodnim republikama.
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
101
Tabela 4: Prosječna godišnja stopa smrtnosti dojenčadi na tisuću živorođene djece
1935-1939.
1956-1960.
Austrija
1920-1924.
142
86
41
Čehoslovačka
160
111
30
82
64
23
Jugoslavija
155
139
93
Meksiko
226
128
80
Japan
165
110
36
Zemlja
Danska
tvor M. Friganović, nav. dj., str. 84.
Demografska istraživanja su utvrdila da stopa smrtnosti dojenčadi spa
da među najznačajnije specifične stope populacijskog kompleksa. Pozna
to je da novorođenčad do jedne godine života najlakše podliježe lošim
uvjetima stanovanja, ishrane i njege, a povremene nedaće (epidemije,
glad, rat) najnepovoljnije se odražavaju na smrtnost dojenčadi.148
Tabela 5: Smrtnost dojenčadi po republikama (u %o)
Srbija
Ukupno Svega Uža Srbija Vojvodina Kosmet
Hrvat
ska
Slove
nija
Bosna i Make
Herce donija
govina
Cma
Gora
1949
102,1
107,1
91,2
129,7
133,0
111,7
79,2
83,9
136,1
41,0
1950
118,4
118,1
101,7
145,1
141,3
118,1
80,6
125,6
136,7
101,9
1951
139,8
133,1
119,5
139,6
174,2
130,7
86,8
178,1
161,3
84,7
1952
105,0
103,0
87,0
113,2
145,9
102,3
67,3
113,9
129,8
80,4
1953
116,1
108,4
90,0
104,1
173,4
111,2
58,9
143,1
138,0
98,1
1954
101,6
98,1
83,7
96,0
143,0
91,8
57,2
117,0
130,4
79,7
1955
112,8
107,6
90,5
99,3
164,0
93,4
56,7
142,6
144,3
84,2
1956
98,3
95,0
79,7
92,2
136,8
88,7
50,6
121,6
111,5
72,8
1957
101,5
102,0
82,6
92,0
161,1
84,2
41,9
118,6
136,3
88,6
wor. Statistički bilten, Tabela 8-19, str. 72.
Izrazito visoke stope infantilnog mortaliteta (s tendencijom porasta od
1950. do 1953. godine) nedvojbeno ukazuju na ozbiljnu krizu razvoja či
tave zemlje, ali i razvojne probleme pojedinih njezinih dijelova. Nevolja
je što nemamo odgovarajuće podatke da Tabelu 5 (regionalna distribu
cija) ukrstimo sa spolnom distribucijom smrtnosti dojenčadi, budući da
ie poznato da na opće kretanje smrtnosti dojenčadi po spolu znatno utje
h kulturne tradicije. U »patrijarhalnim krajevima«, kako ih označava
u
demograf Mladen Friganović, u demografskim projekcijama očekivana
prosječno veća smrtnost muške djece ustupa mjesto smrtnosti manje vre
dnovane (i zato u perinatalnoj i neonatalnoj dobi i manje njegovane)
ženske djece.149
�102
KONJI, ŽENE, RATOVI
Fertilitet (plodnost) je društvena determinanta prirodnog kretanja sta
novništva. Iz kretanja stopa fertiliteta moguće je očitati promjene po
ložaja žena, budući da su mnoga istraživanja fertiliteta nedvojbeno po
kazala slijedeće pravilnosti: privredno aktivno žensko stanovništvo ima
u pravilu manje djece nego neaktivno; manja obazovna razina stanov
ništva poklapa se u pravilu s većim brojem djece; slabiju ekonomsku sna
gu stanovništva prati veći broj djece.150 Odrednice ovog modela procesa
smanjenja fertiliteta koji prezentira Friganović u funkciji su promjena
položaja žena u društvu. To su npr. »pojačana tendencija planiranja po
rodice«, »mogućnost prakticiranja kontracepcije«, »smanjenje raznih ut
jecaja tradicije«151... Specifične stope fertiliteta (odnos između broja ži
vorođene djece prema starosti majke i broju ženskog stanovništva od
ređene starosti) ukazuju na istrajavanje ogromnih regionalnih razlika u
poslijeratnom razdoblju u okviru Jugoslavije. Primjerice, dok je 1956. go
dine ukupna stopa za Jugoslaviju iznosila 97,7 %o, u NR Hrvatskoj je za
sve kategorije starosti majki iznosila 77,50 %o, a u NR Sloveniji je bila
najniža — 77,10 % o. Istovremeno je stopa fertiliteta u NR Bosni i Her
cegovini iznosila 135,63 % o, a na Kosmetu 194,68 %o.152
Na kretanja fertiliteta utječu i nupcijalitet i divorcijalitet. Društvene
promjene (mogućnost razvoda braka, promjena razine aspiracija na kva
litetu bračnih odnosa, ekonomsko osamostaljivanje žena, i si.) najočitije
se ogledaju u kretanju ovih pokazatelja. Uočljivo je razlikovanje pojedi
nih pokazatelja po spolu, tako je npr. ilustrativno da u gotovo svim pe
riodima i dobnim skupinama (Tabele 6 i 7) ima veći broj razvedenih žena
nego muškaraca.
Tabela 6: Usporedni podaci o bračnom stanju (u %)
1953
1921
1931
1948
100
100
100
100
Neženjeni
30,7
30,2
31,8
31,0
Oženjeni
63,8
Muški
62,4
64,2
63,1
Udovci
6,6
5,2
4,7
4,2
Razvedeni
0,3
0,4
0,4
0,8
0,0
0,0
0.0
0.2
100
100
100
100
Neudate
23,1
21,5
24,8
24,2
Udate
58,5
62,3
57,3
58,5
Udovice
18,0
15,6
17,2
15,9
Razvedene
0,4
0,6
0,7
1,3
Nepoznato
0,0
0,0
o,°
0.1
Nepoznato
Ženske
Izvor: Statistički bilten, Tabela 9-1. str. 75.
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
103
Tabela 7: Stanovništvo staro 15 i viSe godina prema starosti i bračnom stanju 1953. godine
(u %)
Ukupno
Neženjeni
-neudate
Oženjeni
-udate
Udovci
-udovice
Razvedeni
Nepoznato
m
uški ženski muški ženski m
uški ženski muški ženski muški ženski muški ženski
15-19 godina
100
100
94,9
88,8
4,8
10,8
0,0
0.1
0,0
0,1
0,3
0,2
20-24
100
100
63,8 41,3
35,2
56,9
0,2
0,5
0,4
1,1
0,3
0,2
0,1
25-29
100
100
23,1
18,0
75,4 77,6
0,4
2,3
1,0
2,0
0,1
30-34
100
100
10,4
10,4
87,8
80,2
0,7
7,3
1,1
2,1
0,1
0,1
35-39
100
100
6,7
7,6 90,9
78,8
1,2
11,6
1,1
2,0
0,1
0,1
40-44
100
100
5,5
6,3 91,3
77,8
2,0
14,0
1,1
1,8
0,1
0,1
45-49
100
100
4,7
5,8 90,6
75,0
3,5
17,5
1,1
1,6
0,1
0,1
$0-54
100
100
4,2
5,6 88,9
69,6
5,8 23,4
1,1
1,4
0,1
0,1
$5-59
100
100
4,0
5,8 86,3
61,8
8,6 31,2
1,1
1,2
0,1
0,1
60-64
100
100
3,8
5,4 82,5
51,1
12,7
42,4
0,9
0,9
0,1
0,1
65 i više godina
100
100
3,3
4,5
67,8 31,2
28,2
63,8
0,6
0,5
0,1
0,1
Izvor: Statistički bilten, Tabela 9-3, str. 75.
Struktura stanovništva
Od pokazatelja koji su, prema različitim stanovištima,153 relevantni za
deskripciju strukture stanovništva, podastrijet ću dostupne podatke koji
osvjetljavaju položaj žena.
Biološka struktura s obzirom na spol u poslijeratnom je razdoblju »po
kazivala premoć ženskih«154 (npr. 1948. godine dolazila je na 1000 muš
karaca 1080,1 žena). No i u toj tendenciji uočljive su regionalne razlike,
tako da su npr. iste godine Kosmet i Makedonija bilježili manjak žena.155
Osnovnu distribuciju učešća žena u ekonomskoj strukturi ilustrirat će Ta
bela 8. U ukupnom poretku procentualno su domaćice najbrojnija kate
gorija (35%), a zatim slijede žene aktivne u poljoprivredi (24,7%). To
ukazuje na činjenicu da prevladava njihova zastupljenost u sferama re
produktivnog rada (više od polovice svih privredno aktivnih žena). Ak
tivnost žena u nepoljoprivrednim djelatnostima je relativno niska (6%),
mada regionalna distribucija u ovoj kategoriji pokazuje zamjetne razlike
s obzirom na stupanj društveno-ekonomske razvijenosti određene sredi
ne (npr. broj žena u nepoljoprivrednim djelatnostima u Sloveniji koji je
najveći u Jugoslaviji gotovo je dvostruko veći od istog broja u Hrvatskoj,
koja se nalazi na mjestu iza nje).
�104
KONJI, ŽENE, RATOVI
Tabela 8: Osnovne kategorije ženskog stanovništva 1953. godine (u %)
________________
---------------------------------------------------------------- Srbija
Hrvat- Slove- Bosna Make- Gma
i* •
ska
nija
i
donija Gora
Ukupno Svega Uža Vojvo- Kosmet
Herce
govina
Ukupno
Aktivno u poljoprivredi
24,7
100
100
100
100
100
100
100
100
100
100
27,7
33,7
20,3
9,6
24,1
22,2
23,0
19,8
16,4
6,4
1,3
7,7
13,3
3,9
3,1
3,9
Aktivno u nepoljoprivrednoj djelatnosti
6,0
4,9
4,9
3,4
2,9
2,6
4,3
1,1
4,3
7,2
2,1
1,3
4,8
Lica sa ličnim prihodi
ma
20,1
19,1
18,4
16,4
29,2
16,0
17,5
25,9
26,7
24,0
9,1
7,0
8,8
8,1
Deca
7,8
7,3
8,7
8,5
8,8
34,9
41,2
46,7
36,3
28,7
35,7
37,1
38,8
35,1
30,4
2,7
2,6
2,6
3,6
2,7
2,0
2,4
3,3
4,0
2,7
8,1
Učenice i studentice
Domaćice
Ostala izdržavana lica
Izvor: Statistički bilten, Tabela 1, str. 7.
Tabela 9: Broj aktivnih žena na 1000 muškaraca prema zanimanju i školskoj spremi
Školska sprema
*O 1
*
C N
*>J
o!
QO
s
2
MA
C
O
i
a
C
O
c
C
O
»o
3
Ukupno
AKTIVNO
818
425
410
122
252
630
256
152
369
151
208
77
62
03
C
A
2
MA
519
(A O)
>
s
c§
■
srednja škol
obrazovanje
S3
osnovna škol
T
O
MA
i
o
>
5
l
>
§
c
Nekvalifikovane
radnice
350
331
361
619
Poljoprivrednice
678
937
518
418
99
g
9
10
11
5
Rudarske radnice
Industrijske
i zanatske radnice
Saobraćajno osoblje
C
O
‘E*
s
</}
276
nepoznato
1
CL.
C
O
3.
a
a
C
O
fakulteti, vis
škole
$
8
T .Ž
O 2.
"o e
C
D
684
422
73
888
45
210
20
4
160
280
199
162
57
4
9
4
7
2
8
6
238
112
288
-
4
Trgovinsko osoblje
332
342
410
380
241
144
76
209
7
377
665
379
8
274
120
Osoblje zaštite i
usluga
264
782
376
563
407
311
151
464
933
Administrativno i
rukovodeće
osoblje
Stručnjaci
i umetnice_______ _
568
324
724
631
833
466
676
326
Izvor: Statistički bilten, nav. dj., Tabela 2-4, str. 16.
603
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
105
Indikativan je pregled odnosa aktivnih žena na 1000 muškaraca prema
zanimanju i školskoj spremi 1953. godine (Tabela 9). Iz njega je vidljivo
da su najmanje razlike među spolovima kod kategorije »bez školske spre
me«. Očigledna je i feminizacija određenih zanimanja (trgovina, zaštita
i usluge, administracija) koja se oslanja na tradicionalnu spolnu podjelu
rada. Zanimljivi kuriozum, svjedočanstvo o vremenu, predstavlja visoki
postotak »stručnjaka i umetnica« bez školske spreme i s osnovnim obra
zovanjem!
Pismenost, jedan od najelementamijih pokazatelja obrazovne struktu
re stanovištva, pokazuje značajne varijacije s obzirom na spol. Proces
opismenjavanja tekao je u čitavom prikazanom vremenskom rasponu br
že za muškarce nego za žene.
Tabela 10: Stanovništvo staro 10 i više godina prema pismenosti i spolu (u %)
1921.
1931.
1948.
1953.
100
100
100
100
Muški
100
100
100
100
Ženski
100
100
100
100
UKUPNO
48,5
55,4
74,6
74,6
Muški
59,0
67,7
84,6
85,9
Ženski
38,8
43,6
65,6
64,2
51,5
44,6
25,4
25,4
Muški
41,0
32,3
15,4
14,1
Ženski
61,2
56,4
34,4
35,8
Pismeno
Nepismeno
Izvor. Statistički bilten, nav. dj., Tabela 2-1, str. 12.
Više nego dvostruka razlika između nepismenih žena i muškaraca
1953. godine (u korist štete žena), sigurno je, pored ostalog, uvjetovana
i time što su učenice mnogo neredovitije ispunjavale školske obaveze od
učenika. Tako je npr. u školskoj godini 1947/48. među učenicima obuh
vaćenim obaveznim osnovnim školovanjem u Jugoslaviji bilo 43,7% žena,
a u to je vrijeme u dobnoj skupini koja je obuhvaćena zakonskom oba
vezom osnovnog školovanja (7 do 15 godina) bilo 49,2% žena.156
Podatke o obrazovnoj strukturi žena prema školskoj spremi sadržava
Tabela 11, iz koje je vidljivo da je još 1953. godine (nakon brojnih
kampanja pod rukovodstvom AFŽ-a) visina obrazovnog stupnja obrnuto
proporcionalna s postotkom učešća žena. »Bez škole« je još uvijek više
od polovice ženske populacije starije od 10 godina, a maksimalna kon
centracija školovanih nalazi se u kategoriji s osnovnim obrazovanjem. Iz
nenađujuće je mali procentualni raspon obrazovanih žena u ostalih pet
�106
KONJI, ŽENE, RATOVI
obrazovnih kategorija — od niže srednje škole za opće obrazovanje do
fakulteta/visokih i viših škola postotak obrazovanih žena smanjuje se od
3,7% do 0,3%.
Tabela 11: Žensko stanovništvo staro 10 i više godina prema školskoj spremi (u %)
Srbija
Ukupno svega
Uža Vojvo Kosmet
Srbija dina
Hrvat Slove Bosna Make Cma
ska
nija
i
donija Gora
Herce
govina
Ukupno
100
100
100
100
100
100
100
100
100
100
Bez škole
51,9
55,8
60,6
33,4
82,5
37,1
14,6
80,7
60,1
62,8
Osnovna škola
40,1
35,7
31,0
56,2
13,5
53,6
73,2
15,5
33,6
30,7
Niža srednja škola
za opšte obrazovanje
3,7
3,9
3,3
6,4
1,0
4,6
4,7
1,7
2,5
3,1
Niža stručna škola
1,6
1.5
1.6
1,3
0,6
1,5
3,7
1,2
1,0
1,4
Srednja stručna škola
1,2
1.2
1.3
1,3
0,4
1,5
2,5
0,6
0,7
0,8
Srednja škola za
opšte obrazovanje
0,9
1.1
0.6
0,1
0,1
0,8
0,7
0,2
0,5
0,6
Fakulteti, visoke i
više škole
0,3
0,3
0,4
0,2
0,0
0,3
0,3
0,1
0,1
0,1
Nepoznato
0,6
0,8
0,6
0,7
1,9
0,7
0,2
0,0
1,5
0,5
Izvor: Statistički bilten, nav. dj., Tabela 1, str. 8.
Posljednje dvije tabele prikazuju zastupljenost žena u radničkom
samoupravljanju (članice radničkih savjeta i upravnih odbora), koja znat
no zaostaje za njihovom zastupljenošću u radnoj snazi.
Tabela 12: Članice radničkih savjeta (u %)
Ukupno
Srbija
svega
Vojvodina Kosmet
Hrvatska Slovenija Bosna i
Hercego
vina
Make Cma Gora
donija
1952
14,0
11,5
-
_
15,9
21,8
10,3
6,8
13,4
1953
15,8
13,9
_
_
16,9
23,9
12,1
7,8
13,5
Izvor: Statistički bilten, nav. dj.. Tabela 4-6, str. 43.
Tabela 13: Članice upravnih odbora (u %)
Ukupno
Srbija
svega
Vojvodina Kosmet
Hrvatska Slovenija Bosna i
Herce
govina
Make Cma Gora
donija
1952
10,3
8,2
-
-
11,6
17,2
8,3
4,8
9,8
1953
9,8
8,6
-
-
9,8
17,1
6,5
4,4
7,7
Izvor: Statistički bilten, nav. dj., Tabela 4-7, str. 44.
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
107
Što već na prvi pogled odaje ovakav »grupni portret«? Žene u osvaja
nje socijalizma polaze s pozicija najnerazvijenijih među nerazvijenima.
One su najmanje pismene, najslabije obrazovane, opterećene učestalim
i pogibeljnim reproduktivnim radom, fizičkim radom u poljoprivredi i
nekvalificiranim radom u ostalim privrednim granama.
Podaci navedeni u ovih trinaest tabela moći će također, pored puke
informacije o trendovima, poslužiti i kao referentni okvir za usporedbe
s podacima koji će biti prikazivani u daljnjem tekstu. Njih su samoprije
gornim marom i zavidnom ustrajnošću prikupljale aktivistkinje organiza
cija žena — od njezinih najnižih, do najviših odbora.
II. DIO
ANTIFAŠISTIČKA FRONTA ŽENA:
ORGANIZACIJA ZA EMANCIPACIJU
POKRET I POREDAK
Na raskrsnici
U trenutku završetka Drugog svjetskog rata, Antifašistička fronta že
na, jedina baštinica i nastavljačica dviju tradicija ženskog pokreta u Ju
goslaviji, našla se na raskrsnici. Da li će AFŽ u posve novoj povijesnoj
poziciji i ulozi moći pomiriti i dalje razvijati proturječne tradicije (koje
sam nazvala feminističkom i socijalističkom) na koje se nadovezuje?
Naime, građanski ženski pokret djelovao je u okvirima postojećeg po
retka, iako se prema njemu određivao kritički. Feministkinje su zahtije
vale ravnopravno uključivanje žena u poredak i borile se protiv njihove
diskriminacije. Cilj je međuratnog građanskog ženskog pokreta bio hu
manizacija, daljnje izgrađivanje poretka uključivanjem žena u sve sfere
političkog, društvenog i privrednog života. Ravnopravnost bi, prema oče
kivanjima feministkinja, značajno pridonijela uspostavljanju drugačije
ravnoteže snaga, otvorila putove demokratizacije društva oslobodivši ne
slućene količine zapretane energije. Ovu je tradiciju ženskog pokreta,
prema predloženoj tipologiji organiziranog djelovanja žena157 moguće
opisati kao reprezentativnu varijantu reformističkog feminizma. Tradici
�108
KONJI, ŽENE, RATOVI
ja organiziranja žena u okvirima radničkog/komunističkog pokreta zasni
vala se na supsumiranju interesne dimenzije širem opozicionom, »proturežimskom« djelovanju. »Žensko pitanje« služilo je kao katalizator, mobilizacijska taktika za pridobivanje podrške žena (»ženskih masa«) pri
obaranju postojećeg poretka. Teorijski izvedeno iz klasnog pitanja (i nje
mu podređeno)158, žensko je pitanje, prema marksističko-lenjinističkoj
ideologiji, imalo biti riješeno revolucionarnom smjenom vlasti. Projekt
radikalne društvene promjene nije bio promišljan sa stanovišta žena kao
političkih subjekata ili interesne grupe, već kao dijela radničke klase.
Prepoznavajući svoj legitimitet u »opozicionoj«, socijalističkoj tradiciji,
a organizacijski uklopljena u Jedinstveni narodnooslobodilački front
(JNOF), uspostavljanjem nove »revolucionarne« vlasti (u ime radničke
klase) A FŽ se našla u njezinom ozračju, postavši tako i sama dio poretka.
Naime, samim činom »oslobođenja« zemlje istovremeno je izvršena i
smjena vlasti. U njoj je KPJ kao rukovodeća snaga uspješno okončane
nacionalno oslobodilačke borbe, koja je istovremeno imala i snažne ele
mente građanskog rata, stekla značajne prednosti pred svojim političkim
takmacima. Komunistička je partija tijekom rata počela izgrađivati novu
državnu vlast. Nakon rata ona već izgrađenu vlast, koja se nastavila u
državnom aparatu Demokratske Fedarativne Jugoslavije, tek naizgled di
jeli s dijelovima građanskih partija koje se nisu »kompromitirale« sura
đujući s neprijateljem. Time su bili prividno zadovoljeni zahtjevi savez
nika (konferencija na Jalti 4-11. veljače 1945), kao i odredbe o višestra
načkom sistemu iz sporazuma Tito — Šubašić. Na tim startnim osnova
ma, prema ocjeni povjesničara Dušana Bilandžića, »rukovodstvo KPJ je
imalo gotovo neograničenu mogućnost da utvrđuje politiku društvenog
razvoja Jugoslavije. U povijesti se rijetko stječe tako čvrsta i nepodije
ljena vlast u rukama jednog revolucionarnog pokreta: svi organi vlasti —
zakonodavni i izvršni, vojska i milicija, sigurnost i sudstvo — bili su bez
izuzetka čvrsto u rukama KPJ. Njezini članovi bili su gotovo na svim
ključnim funkcijama mehanizma vlasti (...)«159. Istovremeno, pak, svim
će raspoloživim sredstvima, KPJ onemogućavati djelovanje »lojalnoj
opoziciji«.160
Narodni front kao nadomjestak pokreta
Kako bi zadovoljila »neke stranačke tradicije koje su živjele u naro
du«161 i udovoljila međunarodnim obvezama (sporazum Tito— Šubašić),
Komunistička partija Jugoslavije u tom periodu još ne obznanjuje otvo
reno hegemonistički karakter svoje vlasti. Narodni front Jugoslavije
�EMANCIPACIJA I O RG ANIZACIJA
109
( N F J), u čijim okvirim a i sam a d je lu je , osnovan je na kon gresu J N O F - a
( 5 - 7 . kolovoza 19 4 5 ). O n je im ao izvanjsku form u k o a licije k o jo j su p ri
stupile sve (d o z v o lje n e ) p o litičk e grupe/partije: S a m o sta ln a d em ok ra tsk a
stran ka, Z e m ljo ra d n ič k a stran k a, N aro d n a se lja č k a stran k a, H rv atsk a r e
publikanska se lja č k a stran k a, Ju g o slav e n sk a rep u b lik an sk a stra n k a , N a
rodna rad ikaln a stran k a i druge p o litičk e g ru p acije. P o seb n o st je te k o a
licije bila da su sve o n e p rizn av ale ru kovod eću ulogu K P J u N F J.
N o, glavnu snagu N F J čin ile su tzv. m asovn e o rg a n iz a c ije , n jezin i k o
lektivni član ovi: om lad in sk a o rg a n iz a cija ( U S A O J — U je d in je n i save?
a n tifašističk e o m lad in e Ju g o sla v ije ), o rg a n iz a cija žen a (A F Ž ) , i sindikati
( J S R N j — Jed in stv e n i sin d ik ati rad n ik a i n a m je šte n ik a J u g o s la v ije ) 162.
U d o k u m en tim a N aro d n og fro n ta bila je uglavnom sad ržan a p latfo rm a
K P J ,163 ali p artija je i u novim u v jetim a d jelo v ala na stari n ačin — kao
kadrovska, (p o lu )ileg a ln a , stro g o h ijera rh ijsk a i m o n o litn a o rg a n iz a cija
zasnovna na ap so lu tn o j lo ja ln o sti i poslu šno sti član stv a.
Iak o d je lu je s p o zicija p o r e tk a , N F rabi diskurs p okreta p red sta v lja ju ći
se kao sp let d o b rov oljn ih in teresn ih o rg an izacija (različitih društvenih
grupa poput o m lad in e , žen a, rad n ik a i n a m ješte n ik a , i si.). U stv arn o sti,
pak, »to je bio put i n ačin in d o k trin a cije širokih n aro d n ih m asa id e o lo
gijom i p o litiko m P a r tije , a u isto v rije m e i put n jih ov og ak tiv iz ira n ja na
ostvarivanju p rog ram a P a r tije .« 164 N aro d n i fro n t, d ak le, n ije im ao fu n
kciju » a g re g a cije i a rtik u la c ije in teresa , već fu n k ciju izražav an ja m o n o
litn osti, m o b ilizacije i in te g ra cije m asa o k o id e je in teresn o g je d in stv a
radnih m a s a « .165 (podv. L. S .) O vakav zak lju čak p o tk rep lju ju i b ro jn e
sličn osti različitih m asovnih o rg an izacija. Prva je sličn o st u očljiv a u s a
m om činu o d b aciv an ja » starih «, to č n ije , n ek o m u n ističk ih d ijelo v a v la sti
tih trad icija. N elag od a spram staro g s in d ik a liz m a 166, p rim je ric e , u sp o re
diva je sa staln im strah o m od »fem in ističk ih z a stra n jiv a n ja « prisu tn im u
A F Ž - u . K o d čitav o g N F o sp o rav a se (k la sič n i) k o alicio n i k a r a k te r 167 k o
ji je uoči i to ko m D ru go g sv jetsk og rata bio zn a ča ja n čim b en ik m o b ili
z a cije ljudi različitih p o litičk ih u v je re n ja i k lasn e prip ad n osti na a n tifa
šističk im o sn ov am a. N ad alje, u svim se m asovnim o rg a n iz a cija m a isticao
zaseb an p o ložaj član o v a K P J. K o m u n isti su p e rso n ificira li m od el » u z o r
n o g fro n tov ca« i u je d n o zauzim ali n ajv iše h ije ra rh ijs k e p o z icije u N F.
» P red sjed n ici n aro d n ih o d b o ra i sek re ta ri p artijsk ih o rg a n iz a c ija isto d o b
n o su p red sjed n ici ili ta jn ici o d b o ra fro n ta « .168 P o s to ja la je , d a k le, n ek a
v rsta p e rso n aln e u n ije k ro z k oju je K P J o sigurav ala svoju d o m in a ciju na
svim razin am a o rg a n iz a cije društva. N a taj su način m asov n e o rg a n iz a
c ije , k ao i sam a » n aro d n a vlast« (n aro d n i o d b o ri), fu n k cio n ira le k ao dio
tran sm isio n o g m eh an izm a k oji je , da p arafraziram B ila n d ž ića , služio
�110
KONJI, ŽENE, RATOVI
»nepodijeljenoj vlasti« Partije.169 Treća se sličnost očitovala u prošire
nom uvjerenju o prinudnom karakteru članstva u masovnim organizaci
jama među građanima nekomunistima.170 Česte (samo)kritike koje su se
u svim masovnim organizacijama mogle čuti u tom vremenu odnosile su
se na »labavost organizacije«171, čije je članstvo »iz baze« u znatnoj mjeri
osjećalo samo formalnu pripadnost respektivnim organizacijama. Nez
natni stupanj društvene moći i utjecaja (a očito i ugleda) masovnih or
ganizacija ogledao se u »potcjenjivanju« rada u njima od strane komu
nista koji su se, bez obzira na vlastiti hijerarhijski položaj ulCPJ, identi
ficirali sa stvarnom, djelatnom, društvenom moći vlastite partije. Sami se
komunisti neprestano samokritički osvrću na takve tendencije koje imaju
za posljedicu »izbjegavanje rada« članova KP u masovnim organizacija
ma.172 Još jedan problem, konstantni predmet interesa i lamentacija
AFŽ-a, predstavljala je slaba aktivizacija žena i njihova neznatna zastup
ljenost na rukovodećim položajima u masovnim organizacijama. I naposlijetku, česte reorganizacije — promjene organizacijske strukture ma
sovnih organizacija — sve do stvaranja Socijalističkog saveza radnog na
roda Jugoslavije (SSRNJ) 1953. godine, ukazuju na probleme funkcioni
ranja paralelnih hijerarhija — partijske i masovnih organizacija.
»Dupliranje u radu«, kako su taj problem, žigošući ga, imenovale disku
sije u okvirima AFŽ-a, očigledno je dovodilo do stalnih blokada u siste
mu i povećavalo njegovu redundanciju.
Masovne organizacge, masovno društvo...
Državno vodstvo nastojalo je u neposrednom poslijeratnom razdoblju
političkom propagandom173 uvjeriti domaću i međunarodnu javnost da
je KPJ samo prva među jednakima na političkoj sceni. Pri naglašavanju
neophodnosti političke participacije svih građana u procesu »obnove i
izgradnje«, onodobni politički diskurs zapravo parafrazira osnovnu ideju
masovnog društva: građani ne mogu utjecati na politiku države ako ne
pripadaju politički relevantnim grupama174.
Odnos pojedinca i centralnog aparata vlasti klasična je sociološka te
ma. Već je Emile Durkheim, davno prije nastanka modernog totalitariz
ma, upozoravao na odnos masovnog društva i diktature. Smatrao je da
je, ukoliko ljudi svoju jedinu općenitost nalaze u državi, neminovan ra
spad društva na izolirane, atomizirane individue. »Nacija se može očuva
ti samo tako što će između države i individua postojati ceo niz sekun
darnih grupa koje su dovoljno blizu da individue privuku u svoje po
dručje akcije i na taj način ih baciti u opšti tok socijalnog života (...)
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
111
Hipertrofirana država je prisiljena da ugnjetava i obuhvata (...) društvo
koje čini veliki broj neorganizovanih individua.«175
Komentirajući ovu Durkheimovu tezu, sociolog Vladimir Arzenšek
domeće da »sekundarne grupe« — sistem organizacija — moraju posje
dovati određene karakteristike da bi bile sposobne posredovati između
individua i države, odnosno drugih centara moći. U prvom redu one mo
raju imati »izvore moći koji su nezavisni od centralnog tela a moć tih
grupa mora biti prilična u poređenju sa centrom. (...) Samo snažne i
autonomne grupe mogu delovati kao centri kontramoći i kao nezavisni
izvor komunikacije među svojim članovima, te na taj način eliminisati
društvo kao masu nemoćnih, izolovanih pojedinaca.«176 No u analizama
masovnog društva nije teško pronaći brojne povijesne primjere kako niti
demokratski pokreti/organizacije nisu imuni na postojanje oligarhijske
kontrole u vlastitim strukturama. Robert Michels opisao je oligarhiju u
dobrovoljnim udruženjima i političkim strankama, utvrdivši da domina
cija organizacijskog aparata, u kombinaciji s pasivnošću članstva, održava
oligarhijsku kontrolu. Oligarhiju u demokratskim organizacijama M i
chels tumači kao »nenamjeravanu posljedicu« organizacije.177 Njegova
analiza »nekompetentnosti masa«, prema Arzenešekovom mišljenju, po
dudara se s Lenjinovom analizom partije. Naime, Lenjin će se iz istih
razloga zalagati za partiju profesionalnih revolucionara. U daljnjem po
vijesnom slijedu događaja, staljinistička, totalitarna, definicija odnosa
društva i države, kao i definicija transmisione funkcije svih organiziranih
struktura odredit će razvoj realnog socijalizma, smatra Arzenšek.178
... totalitarno društvo
Ono što, dakle, masovna društva dijeli od totalitarnih nije odsustvo
sekundarnih organizacija, već njihova potpuna kontrola od strane centra
moći. »Totalitarna društva su participativna društva u okviru političkog
monizma; zato njihove organizacije imaju specifičnu funkciju. Poželjno
je da je stanovništvo organizaciono uključeno, ali tu nije reč o nastojanju
da se produbi demokratija u organizacijama i celokupnom društvu, već
o saznanju da je multiplikacijom kontrolisanih aktivnosti moguće pove
ćati indoktrinaciju stanovništva i na taj način smanjiti ravnodušnost i ot
por u kriznim situacijama.«179
Ovo Arzenšekovo određenje totalitarnog društva koje u prvi plan stav
lja pojmove: »organizaciono uključivanje« stanovništva — politički mo
nizam — krizu, vrlo vjerodostojno opisuje mjesto, zadaću i funkcionira
nje masovnih organizacija u Jugoslaviji u prvom poslijeratnom periodu.
�112
KONJI, ŽENE, RATOVI
Upravo izvršena revolucionarna smjena vlasti kojom otpočinje proces ra
dikalnih i dalekosežnih društvenih promjena, gotovo je idealtipska situa
cija koja odgovara formulaciji Arzenšekove opće hipoteze: »Što veću
promenu strukture društva želi da postigne vladajuća grupa, utoliko je
verovatnije da će postojati želja ili čak zahtev za visokim stepenom kontrolisane i manipulisane participacije građana u organizacijama.«180
Franz Neumann, jedan od najprominentnijih teoretičara autoritarnih
sistema, u svojim Bilješkama uz teoriju diktature181 definira totalitarizam
kao tip političkog režima koji je moguće odrediti pomoću pet elemenata.
To su: (1) zamjena pravne države policijskom; (2) koncentracija moći na
način koji isključuje mehanizme podjele vlasti ili dekoncentraciju moći
karakterističnu za liberalno-demokratske režime (podjela vlasti na zako
nodavnu, izvršnu i sudsku, uz postojanje višestranačkog sistema); (3) po
stojanje monopolističke partije; (4) brisanje razlike između društva i dr
žave (zamjena pluralističkih nepluralističkim sredstvima društvene kon
trole); (5) teror182. Za nas je zanimljivo Neumannovo shvaćanje masov
nih organizacija kao jedne od metoda (nepluralističke) kontrole nad dru
štvom. »Sinkroniziranje svih društvenih organizacija«, jedna je od tih me
toda, a ona omogućava »stvaranje stupnjevane elite koja vladajućima
omogućuje unutrašnju kontrolu masa i da prikriju izvanjsku manipula
ciju, tj. da birokraciju u uskom značenju riječi dopuni privatnim vodećim
grupama u različitim slojevima stanovništva«. Također i u slučaju »atomiziranja i izoliranja pojedinca« instrumentalne su »nediferencirane ma
sovne organizacije«. One su nametnute pojedincima nakon što je uslije
dila destrukcija »ili barem slabljenje društvenih jedinica utemeljenih bio
logijom (obitelj), tradicijom, religijom, ili sudjelovanjem u radu i razo
nodi (,..)«183.
Tragovi na marginama teksta povyesti
Ukoliko je A FŽ tek jedna od partijski usmjeravanih i kontroliranih
masovnih organizacija, jesu li historiografski radovi našli načina (i inte
resa) da uoče njezine eventualne posebnosti?
Podudarnost platforme KPJ i Narodnog fronta i u njemu sadržanih
masovnih organizacija iz prvih poslijeratnih godina omogućavala je, pre
ma Bilandžiću, indoktrinaciju ideologijom i politikom Partije, koja je slu
žila dirigiranom aktiviziranju na ostvarenju programa Partije.184 KPJ je
uspjela obuhvatiti gotovo sve stanovništvo masovnim organizacijama, ta
ko da su gotovo svi odrasli bili »organizirani«, a u tom kontekstu Bi-
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
113
landžić tek izrijekom, u nabrajanju, spominje i AFŽ.185 Na sličan način
istraživačica Narodnog fronta Katarina Spehnjak spominje AFŽ tek kao
jednu od karičica u transmisionom lancu KPJ — NF.186 Analizirajući
koncept narodne demokracije, Marija Obradović ističe specifične funkci
je omladinskih organizacija (SKOJ-a i Saveza narodne omladine Jugo
slavije) i AFŽ-a. Njihov je zadatak, pored mobilizacijskog i integrativ
nog, bio i »idejnoobrazovni«: »(...) AFŽ igra naročito važnu ulogu u vaspitavanju žena i dece u duhu socijalizma«.187
Tek toliko o Antifašističkoj fronti žena u »postrevolucionamom« pe
riodu. Navedeni radovi, reprezentativni za znanstveno »razmatranje«
uloge AFŽ-a, ostavljaju je na margini teksta povijesti, onog teksta koji
nastoji rekonstruirati i analizirati dominantni govor moći. Jedno od mo
gućih obrazloženja zbog čega je AFŽ nevidljiva u takvom shvaćanju po
vijesti nalazi se u implicitnom i teorijski nereflektiranom shvaćanju ka
tegorije društvene moći. Sva su, naime, ova istraživanja prošlosti zasno
vana na poimanju društvene moći u skladu s teorijom zero sum game,
kao fiksne veličine, neizbježno jednodimenzionalna. Najopćenitija zam
jerka koja se uvriježenom »nipodaštavanju« AFŽ (a vjerojatno i drugih
masovnih organizacija u tom periodu) može uputiti je ignoriranje rezi
dualnog područja slobode, nerijetko i samovolje, u njihovom djelovanju
pri oživotvorenju »viših« (partijskih) direktiva.
No ukoliko AFŽ promatramo kao jednog od aktera, društvenu mrežu
upletenu u razgranati splet ostalih mreža (gotovo svi odrasli članovi dru
štva su »organizirani«, ne zaboravimo!), kojima je premreženo čitavo
društvo, otvaraju se drugačije interpretativne mogućnosti. »Sociolozi čes
to govore o moći kao o funkciji pozicije bilo u nekoj hijerarhiji međuza
visnih uloga ili statusa, ili neke druge strateške lokacije unutar skupa
odnosa.«188 U okviru pristupa koji predlaže mrežna analiza moć se raz
matra u odnosu prema položaju ili lociranosti u strukturi društvenih mre
ža. Drugim riječima, organizaciju žena i njezinu društvenu moć — nje
zinu samoreprezentaciju, utjecaj, ugled, i si., valja promatrati podjednako
u odnosu spram drugih aktera u spletu društvenih mreža, ali i u odnosu
na vlastitu hijerarhiju uloga i statusa, te u odnosu na one (žene, poten
cijalne članice koje pokazuju otpor »organiziranosti«) koje stoje po stra
ni. To podrazumijeva istrajnu sumnjičavost naspram ideološkog diskursa
koji će prvo implicitno, zatim eksplicitno isticati isključivi monopol KPJ
u regulaciji i rješavanju svih društvenih pitanja, a kojeg usvaja i repro
ducira sama organizacija žena. Ideologije, naime, »nude ljudima kogni
tivne mape koje pokazuju sferu vidljivoga, do koje dopire zdrav razum,
a ono što je važno i bitno one skrivaju«, ističe Vjeran Katunarić.189 Tek
�114
KONJI, ŽENE, RATOVI
znanstvenom analizom, nepristajanjem na dijalog s ideologijom i raz
otkrivanjem njezinog netransparentnog karaktera, moguće je, dakle, na
zrijeti ono »važno i bitno«.
Priču o organizaciji žena kao dijelu poretka izložit ću u četiri dijela.
Prvi će obuhvatiti mijene nacrta organizacijskog ustrojstva i promjenjivu
sreću njegovog funkcioniranja. Drugi će dio podrobnije analizirati već
naznačeni odnos A FŽ-a i KPJ, dok će treći dio predstavljati njihovo
sučeljavanje. Nastojat ću prema arhivskim izvorima rekonstruirati život
organizacije — frustracije, napetosti, ograničenja, ali i tragati za inova
tivnim ponašanjem — koji se javljaju kako unutar hijerarhijske mreže
AFŽ, ali i u odnosu na organizacijsku okolinu. U četvrtom će dijelu biti
prikazana uloga A FŽ kao kolektivnog davaoca usluga u ispunjavanju
društvenih prioriteta koji su se u tom razdoblju artikulirali u vidu tzv.
kampanja. Kampanje su, naime, u »postrevolucionamom« razdoblju
predstavljale kratkoročne, neposredne, »općenarodne« zadatke za čiju
se realizaciju nije zahtijevala »specijalizacija«/stručnost, već je bio dovo
ljan (pretpostavljeni) revolucionarni zanos i odanost sistemu.
Pri tom će sami izvori biti analizirani/interpretirani prema tipu diskursa koji rabe. U rekonstrukciji i analizi organizacijskog ustrojstva AFŽ-a
kao izvori poslužit će materijali (zapisnici, izvještaji, okružnice) viših od
bora A F Ž -a (Glavni odbor A F Ž -a Hrvatske i Centralni odbor AFŽ-a
Jugoslavije), te zapisnici održanih kongresa, sjednica Izvršnog odbora
A F Ž -a Jugoslavije, plenumi GO-a i si. Kritičko-informativni diskurs u
tim je izvorima prisutan na zatvorenim sjednicama, sa strogo kontrolira
nom »javnošću«, dok se reprezentativni diskurs oglašava u direktivama
kojima se rukovodstva obraćaju nižim odborima ili kada reflektiraju ino
vacije/ /mijene organizacijske strukture. Periodizaciju evolucije organiza
cijske sheme/modela organizacije izvest ću na temelju odnosa AFŽ-a i
njegove organizacijske okoline (KP, NF, narodna vlast, tj. vladine usta
nove).
Pandan obrasca komunikacije viših s nižim odborima (i vice versa)
predstavlja komunikacija A F Ž -a s KP. Očituje se hijerarhijska priroda
odnosa (isprva prikriveno, da bi se kasnije vehementno afirmirala) koja
ukazuje na zadanu poziciju organizacije žena u sistemu društvene moći.
Posebno isticanje i analiziranje ovog odnosa (a ne izdvajanje npr. od
nosa s Narodnim frontom čiji je sastavni dio bila AFŽ) zasnivam na
spoznaji da je sam čin članstva u KP predstavljao totalni odnos (brišu se
granice privatno/javno, građanska/politička egzistencija). Upravo zbog
toga sačuvani zapisnici partijske ćelije pri GO A FŽH (a imam razloga
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
115
za sumnju da mnogi nisu sačuvani ili su iz razloga konspirativnosti vrlo
shematski vođeni) propuštaju više takozvanog »života« (međuljudski od
nosi, emocije, pa i strasti, svakodnevica, tijelo) od zbira svih ostalih do
kumenata. Razmatranja o »životu organizacije« temeljit će se na izvori
ma koji ocrtavaju diskusije nižih odbora (»na terenu«) i njihovim izv
ještajima višim odborima. Pogled izvana potražit ću u izvještajima raznih
komisija ili pojedinaca delegiranih za inspekciju »terena«. Kritičko-informativni diskurs prevladava kod iznošenja teškoća i nedoumica u vla
stitim sredinama. On se »probija« i u izvještajima nadređenima, no na
toj ravni komunikacije dolazi i do upotrebe reprezentativnog diskursa u
skladu s pretpostavljenim očekivanjima viših odbora, NF, »komiteta«....
Oni, pak, proniču/razotkrivaju tu zamku i učestalo upozoravaju na ne
pouzdanost takvih izvještaja i »podataka s terena«. (Nije na odmet ope
tovati upozorenje: nikada ne smetnuti s uma da se nalazimo usred igre
iskrivljenih ogledala). Kao izvori za analizu kampanja poslužit će mi direktivna pisma koja višim odborima upućuju instance vlasti, a oni ih pre
rađuju i upućuju na teren (nižim odborima), te povratnih izvještaja nižih
odbora o učinjenom.
Zbog ovakvog pristupa u daljnjem ću se slijedu izlaganja nastojati
oduprijeti sirenskom zovu primarnih izvora koji vodi k pripovijedanju
neprekinutih sekvenci događaja ili izlaganju svih činjenica o danom vre
menu/mjestu. Naime, čuveni je francuski povjesničar Marc Bloch nagla
šavao: »Jedinstvo mjesta potpuno je nepokorno. Samo jedinstveni prob
lem konstituira centralni fokus«.190
ORGANIZACIJSKA STRUKTURA AFŽ-a
Dobro je znano, doba revolucija nisu trenuci najpogodniji za kontem
placiju. Vrijeme je to snažnih zamaha »metlom historije«, kada se još
nereflektirano, tek naslućeno »novo«, iščahuruje iz raskošnih nada, iz ve
likih sveobuhvatnih vizija »boljeg sutra«. I ne samo organizacije stvarane
su bez statutamih nacrta, domišljenih piktograma zamišljenih hijerarhij
skih struktura i funkcija. Stoga nas ne smije čuditi što niti mame akti
vistkinje AFŽ-a, kao niti njihovi »značajni drugi«, tome ne posvećuju
mnogo pažnje.
Modele organizacijske strukture AFŽ-a, koje ću prikazati u procesu
njihovog razvoja, izvela sam na osnovu čitanja/interpretacije dokumenata
nastalih u toku uznositog i krivudavog hoda revolucije i mijena društva
koje su uslijedile. Elementi tih modela AFŽ-a raspoznatljivi su kao ide
alni nacrti — prevladavajući obrasci — čije se manje/više izravne nazna
�116
KONJI, ŽENE, RATOVI
ke nalaze u iskazima Centralnog odbora A FŽ-a Jugoslavije (CO), od
nosno Glavnog odbora A FŽ-a Hrvatske (GO). U njima se reprezenta
tivnim diskursom organizacija žena neumorno legitimira kao dio šire in
stitucionalne mreže, sastavni dio novog poretka, ali i kao samosvojna or
ganizacijska mreža. Izradom modela pokušala sam rekonstruirati jednu
»objektivnu« strukturu, ogoljelu od strasti, želja i utopijskih nada poje
dinačnih aktivistkinja organizacije. Rekonstruirala sam ih na temelju po
maka u diskursu koji rabe, budući da je upravo diskurs — način na koji
pišemo (i govorimo) — kadar odraziti strukturu moći u društvu.
Takav pristup, pored ostalog, obećava i viši stupanj apstrakcije. Nai
me, koristeći kompletni poslijeratni arhivski fond A FZ-a Hrvatske mo
guće je zaključivati o tendencijama bitnim za čitav jugoslavenski AFŽ-a,
budući da su njegov sastavni dio i zaprimljene osnovne smjernice i kon
kretne direktive koje se u tom strogo kontroliranom vremenu razrađuju
u saveznom rukovodstvu — Centralnom odboru AFŽr-a iz Beograda.1 1
9
Dakako, sva četiri modela koja je u razdoblju od 1945. do 1953. godine
moguće očitati, samo su aproksimacije koje opisuju željeno/zamišljeno
organizacijsko ustrojstvo. Oni se nerijetko preklapaju, a njihove su gra
nice u vremenu fluidne i ovisne o lokalnim/regionalnim uvjetima. Mode
li, slike organizacijskog ustrojstva AFŽ-a, odražavaju nekoliko razina
zahtjeva:
1) očekivanja koja dolaze od šireg društvenog sustava (revolucionar
nog poretka);
2) proturječnu samoreprezentaciju organizacije žena (kao sastavnog
dijela poretka, ali i kao pokreta);
3) mogućnosti stvarnog, djelatnog funkcioniranja organizacijske mre
že/ hijerarhije AFŽ-a, tj. realizacije zahtjeva koji na A F Ž postavlja nje
zina organizacijska okolina.
Iznoseći nacrte organizacijskih modela A F Ž -a nastojat ću problema
tizirati odnos organizacijskog modela i ciljeva organizacije žena u mije
nama društva. Pri tome ću poći od tvrdnje Bonnie Erickson da različiti
modeli strukture naglašavaju različite aspekte društvenih mreža, i stoga
vode ponešto različitim predviđanjima o usaglašavanju stavova među
mrežama.192 U svakom su analiziranom razdoblju nezaobilazna slijedeća
pitanja: Unapređuju li transformacije organizacijskih modela AFZr-a
realizaciju jednog od istaknutih ciljeva »socijalističke revolucije« — oslo
bođenje žena? U kojoj je mjeri način na koji je organizacija zasnovana
nakon 1945. bio instrumentalan za poticanje emancipacije žena kao
društvenog procesa dugog trajanja? Koji su organizacijski resursi i opcije
bili na raspolaganju ženama samima da artikuliraju strategije vlastitog
oslobođenja od specifične spolne diskriminacije? Kojim je stupnjem au
tonomije raspolagala A FŽ formulirajući svoje ciljeve, strategije i taktike
u mijenama društva koje su, kao jednu od svojih pretpostavki, nalagale
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
117
radikalne pomake u položaju žena? Da li je organizacijsko ustrojstvo
AFŽ-a pružalo potreban prostor i adekvatan stupanj društvene moći za
ostvarenje tog cilja u zemlji opustošenoj ratnim razaranjima, nerazvijenoj
i duboko prožetoj patrijarhalnom kulturom?
»Učiti, učiti, i samo učiti...«: Odgojni model AFŽ-a (1945-1947)
.... govorio je drug Lenjin, i proročanski nagovijestio početak istinskog
socijalizma tek u onom trenutku kada će se svaka kuharica moći znalački
baviti politikom. Svaka kuharica, ergo, svaka žena.
Autoritativni glas Vladimira Iljiča odzvanjao je i u riječima Anke Berus: »Proširujući rad na političko prosvjećivanje žena, pomoći će [AFŽ]
najširim masama da se nauče državnički misliti, uključit ćemo ih u stvarno
riješavanje svih opće narodnih problema i to već u suštini predstavlja
ostvarenje one ravnopravnosti koju su stekle u borbi, koja im je osigu
rana u našoj narodnoj državi i čija je jedina garancija istinska vlast na
roda.«193 (podv. L. S.)
Indikativno je da najmjerodavniji stavovi o sudbini organizacije žena
u poslijeratnom razdoblju dolaze s pozicije u kojoj je koncentrirana mak
simalna količina društvene moći — iz kancelarije Centralnog komiteta
KPJ, u čije se ime oglasio Aleksandar Ranković. U pismu koje će se s
dužnim pijetetom nadalje citirati u dokumentima AFŽ na svim razinama
stoji bezprizivna ocjena: »Po završetku rata aktivnost žena ne srne i ne
može prestati«.194 Nadalje se ističe neophodnost mobilizacije žena »na
novim političkim, privrednim i socijalnim zadacima«, koje valja postići
učvršćenjem ženskog pokreta. Forma pokreta (»izbegavati svako kruto
centralizovanje samog rada i što više razvijati inicijativu odozdo«) procje
njuje se kao optimalna za privlačenje žena, a pri tom se naglašava da
»AFŽ nije organizacija potčinjena NOF-u, ali mu pomaže svim sredstvi
ma kojima raspolaže«. Zadatak je KP, pored ostalog, da za rad »u AFŽ
mobiliše što veći broj partijki« na rukovodećim dužnostima.195
Što je to što »narodna vlast« očekuje od AFŽ u razdoblju neposredno
nakon »oslobođenja«? Zadaci su veoma općeniti:
— konsolidacija revolucionarne vlasti (borba protiv ostataka neprija
telja, »reakcije« i »protunarodnih elemenata« — crne burze, špekulanata, ilegalnog podizanja cijena, i si.);
— obnova i izgradnja rato m o p ustošene zem lje (sudjelovanje u d o
brovoljnim radovim a; uključivanje žena u privredu i p o m o ć sindikatim a
J organiziranju radnica; osposobljavanje žen a za kvalificirani rad, i si.);
— funkcioniranje svakodnevnog života (rješavanje čitavog niza socialnih problema, kao npr. organiziranje pomoći zaposlenim majkama;
inaprijeđenje zdravstvene zaštite žena; pomoć invalidima, ranjenicima,
‘atnoj siročadi; zaštita i zbrinjavanje djece).
�118
KONJI, ŽENE, RATOVI
Riječju, žene trebaju postati »ozbiljan oslonac države« i »snažni oslo
nac narodne vlasti«, naglašava se na Plenarnom sastanku CO AFŽJ po
četkom 1946. godine.196 Ovi zadaci, dakako, važe za sve građane, no ulo
ga je AFŽ^-a u njihovoj realizaciji dvojaka: da žene privuče i osposobi
za njihovo ostvarivanje (»borbom protiv nepismenosti«, organiziranjem
općeobrazovnih i stručnih tečajeva), ali da ih istovremeno odgaja u duhu
djelatnog iskazivanja lojalnosti novoj vlasti (politički odgoj/ indoktrina
cija). Upravo iz te dvojakosti proizlaze posebni zadaci organizacije žena.
U samoj su pretpostavci opstojanja A F Ž -a specifični deficiti, nedostaci
žena. To bi mogle biti »zaostalost«, »indiferentnost«, kako ih je imeno
vala još Klara Zetkin, ili pak neobrazovanost (nepismenost, niska kvali
fikacijska struktura ili zdravstveno-higijenska kultura). No ne treba za
nemariti niti neke implicirane »prirodne« predispozicije koje će žene sta
viti u »službu naroda« posredstvom svoje organizacije. Upravo su ove
dvije grupe specifičnosti (rad na sebi i za sebe, dakle, emancipacija, te
pretpostavljena predilekcija za rad za druge — za državu, ali i one ne
moćne i potrebite) izvor stalnih protuiječnosti s kojima se organizacija
žena neprestano suočava. Kako uskladiti potrebe žena kao specifične in
teresne grupe sa »širim« društvenim interesima?
Upravo ta će se napetost ogledati, ali i nastojati razriješiti, u modelima
organizacijskog ustrojstva AFŽ-a. Način na koji će A FŽ osigurati pro
vođenje postavljenih zadataka područje je njezine slobodne inicijative.
Po uzoru na ostale masovne organizacije, osnovni je princip izgradnje/
/funkcioniranja organizacijske hijerarhije teritorijalni.
Slika 1: Teritorijalni princip organizacijske strukture AFŽ-a197
Centralni odbor (Jugoslavija)
Glavni odbor (republike)
oblasni
okružni
kotarski
ODBORI:
JEZGRA AKTIVISTKINJA
seoski, gradski, ulični
Pri tome se također naglašava da je čitavu organizaciju potrebno
»odozdo do gore još više povezati s odborima Narodnog fronta, te razviti
najširu propagandu za upisivanje u Narodni front«. Unatoč upozorenju
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
119
da se izbjegava krutost i centralizacija, odbori su morali »da imaju takvu
organizacionu čvrstinu da mogu uključiti i posljednju ženu u opće na
rodni rad u ispunjavanju opće narodnih zadataka«198. Parola o organi
zacijskoj čvrstini bila je na terenu različito tumačena. U nekim se orga
nizacijama prikuplja članarina za AFŽ, u drugima dobrovoljni prilozi, a
u nekima oboje.199 Ekstremni slučajevi shvaćanja »čvrstine« svjedoče o
prinudnom karakteru organizacije. Podaci koji su kritički razmatrani na
sastanku tajnica okružnih odbora govore, primjerice, da su u Slavoniji
neki odbori AFŽ-a uvodili samoinicijativno kazne u novcu i namirnica
ma za žene koje nisu dolazile na sastanke.200 Takvu je praksu rukovod
stvo AFŽ-a suzbijalo s preporukom da se od žena ne ubire članarina,
već da ih se učlanjuje u »Frontu«, kamo bi se trebali prelijevati »prihodi
od zabava i priredaba« koje je upriličivala AFŽ.201
Pa ipak, i usprkos upečatljivog popisa zadataka, svijesti o specifičnosti
mobilizacije »ženskih masa«, i ozbiljno shvaćenog zahtjeva za čvrstinom
organizacije, ambivalentni karakter AFŽ (rad žena za druge kroz rad
žena za sebe same) istrajavao je kao ozbiljan problem. Tako će jedna od
članica GO AFŽH izjaviti: »AFŽ nema nekih svojih posebnih zadataka,
nego on kao sastavni dio Fronta treba da ostvari najužu suradnju s na
rodnim vlastima(...)«202 Slično rezonira i Anka Berus, »počasna« funkcionerka AFŽ-a:
Organizacije A F Ž nemaju nikakve odvojene linije, ali s druge strane one tre
ba da imaju takvu organizacionu čvrstinu, da mogu osigurati uključivanje pa
i posljednje žene u opće narodni rad i ispunjenje opće narodnih zadataka.203
Kako uskladiti nepostojanje »odvojene linije«, tj. strategije koja će že
nama olakšati ispunjenje složenih i zahtjevnih »opće narodnih« zadataka
sa specifičnim »deficitima« žena kao društvene grupe? Problem se tre
bao razriješiti u tipu organizacijskog ustrojstva koji sam nazvala odgojni
model. Njegova se odgojnost sastojala u pretpostavci da će već samo pro
vođenje »linije Fronta« pridobiti/odgojiti/transformirati žene svih druš
tvenih slojeva da učestvuju u revolucionarnim preobrazbama društva.
Činjenica da je organizacijsku strukturu moguće prikazati kao pirami
du sa širokom bazom (potencijalno je to svaka, »pa i posljednja žena«)
čiji je vrh također moguće nedvosmisleno utvrditi, navodi na zaključak
da možemo pretpostaviti izvjestan stupanj organizacijske autonomije. To
znači da je postojala mogućnost artikuliranja ciljeva specifičnijih/autonomnijih od onih koje je Antifašističkom frontu žena povjeravala »na
rodna« vlast. Na to ukazuje i činjenica da su jasno naznačene i dvije linije
unutarorganizacijske komunikacije: vertikalna i horizontalna. Prva se
�120
KONJI, ŽENE, RATOVI
proteže u dva pravca — od nižih ka višim hijerarhijskim razinama (i vice
versa). CO/GO put baze šalju direktive, okružnice, cirkulama pisma, a
prema potrebi sazivaju tajnice nižih odbora na konzultativne sastanke.
Odbornice su, pak, bile dužne slati pismene izvještaje predsjednicama
respektivnih odbora (gradskih, kotarskih, okružnih), dok se od istih
predsjednica očekuje da šalju elaborirane poslanice višem rukovodstvu
svakih tjedan do deset dana.204 Druga je linija komunikacije prožimala
čitavu strukturu posredstvom sekcije za agitprop koja se služi organom
GO-a, mjesečnikom Žena u borbi, te glasilom CO-a Žena danas. Pored
toga, horizontalnu ravan komunikacije osiguravaju i različite brošure,
tjedna ženska radio emisija (Radio Zagreba), a postojala je i ženska knji
žara na Trgu Republike u Zagrebu koja je distribuirala brojna izdanja
AFŽ-a.
Slika 2: Odgojni model AFŽ (1945-1947)
CO/GO
Ambivalentni karakter statusa organizacije očituje se u činjenici da se
»napredne« žene neposredno uključuju u Narodni front (NF), budući da
su ocijenjene kao dostatno odgojene u političkom smislu, dok one »ne
tako napredne« (koje nisu u dovoljnoj mjeri socijalizirane za razumijeva
nje/ provođenje revolucionarnih zadataka — one indiferentne, neodluč
ne, prestrašene ili čak neprijateljski nastrojene) ostaju u organizaciji i
djeluju u njezinim sekcijama (S). Isprva se po oblasnim i okružnim od
borima formiraju tri sekcije: propagandna, kultumo-prosvjetna i socijal
na, dok će se nadalje njihov broj uvećavati proporcionalno sa zahtjevima
za »raznolikošću i gipkošću« u radu organizacije žena20-\ Uputstva za
rad sekcija naglašavaju da se u svom djelovanju trebaju povezivati s od
govarajućim nadleštvima pri organima vlasti (npr. prosvjetnim odjelima
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
121
kod NO i dr.), dok je kod propagandne sekcije direktiva još nedvosmislenija:
Propagandna sekcija Okružnog odbora A F Ž nemože da pravi nikakav pose
ban plan o radu odvojen od plana N F i Narodne vlasti(...).206
Iako se ovaj organizacijski model doima još najmanje protuiječno (za
razliku od onih u godinama koje slijede), niti u ovoj prvoj, za mnoge
aktivistkinje još idiličnoj fazi razdraganosti nakon uspješno okončane
»revolucije«, on također nije lišen stalnih napetosti koje su posljedica
inherentnih mu ambivalentnosti. AFŽ, i kao dio pobjedonosnog poretka,
ipak dijeli sudbinu žena. Na terenu se na nju gleda »s omalovažava
njem«, a posljedica je toga da pojedine aktivistkinje »ne vole raditi sa
ženama«207; kod žena se opaža »osjećaj manje vrijednosti« unatoč Usta
vom zagarantirane ravnopravnosti.208 Djelotvorniju akciju protiv takvih
pojava koči latentni strah od »feminističkih zastranjivanja«, čiji bi znak
moglo biti pretjerano osamostaljivanje od NF. Tako primjerice tajnica
Kotarskog odbora iz Vinkovaca s mnogo nelagode izvještava GO kako
treba i dalje održavati sastanke samo sa ženama
gdje je rad A F Z slab, gdje se žene ustručavaju da odlaze na sastanke s muš
karcima, dok u drugim selima gdje je rad A F Ž -a na priličnoj visini i gdje su
žene shvatile da su i one dio fronta i da one nemaju svojih posebnih zadataka
izvan fronta treba da dolaze na sastanke fronta (...).209
Druga tajnica izvještava o nejasnoćama u odnosu na NF (i šire):
... mi svi skupa još nismo na čisto da li da održavamo masovne sastanke žena
posebno ili sa Narodnom frontom, te da li da ih održavamo uopće ili da ih
nikako ne održajemo.210
Stalan je problem što se
u nekim krajevima (...) na sastancima A F Ž pretresaju potpuno iste stvari kao
i na sastanku Fronte i jasno da žene nisu voljele da odlaze na sastanke žena
jer su morale da slušaju dva puta istu stvar 211
»Krute forme rada« krive su za opadanje aktivnosti organizacije i u
onim krajevima gdje je u vrijeme NOP-a AFŽ bila aktivna. No u pone
kom se izvještaju ono tumači činjenicom da su tada aktivne drugarice
nakon 1945. »prešle na druge zadatke« i prestale radom sa ženama 212
Vertikalna mobilnost žena posredstvom AFŽ-a već je počela uzimati da
nak!
No i kada procjenjuju uspjehe u radu, aktivistkinje su samokritične.
Prema općoj ocjeni AFŽ je najveće uspjehe zabilježila na planu socijal
nih aktivnosti (prvenstveno u raznim oblicima zbrinjavanje djece) i
�122
KONJI, ŽENE, RATOVI
»kampanjama« za obnovu zemlje (dobrovoljni radovi). Takve akcije
ocjenjuju se kao čisto »ženske akcije«, »takoreći humanitarne akcije« pri
kojima je zakazalo »vaspitanje«.
Naš rad među ženama na srne da ostane na prvom stepenu pojedinih akcija,
ne srne da se razbija na suve i praktične sitne radove, nego mora da uzdiže
uvek nove aktivne žene u politički pokret, u državni aparat, u produkciju.2 3
1
Riječju, odgojni model A F Ž -a pokazao se efikasnim za onaj tip mo
bilizacije žena koji je vodio instrumentalizaciji tradicionalnih ženskih
funkcija (karitativni rad — socijalne akcije i rad za lokalnu zajednicu —
obnova). Ogromni radni doprinos žena, kao i postojanje znatnog profe
sionalnog aparata A FŽ214, mogli su biti realni preduvjet organizacijskoj
autonomiji koja bi bila kadra tokom vremena suzbijati kod žena »osjećaj
manje vrijednosti« i nipodaštavanje organizacije. No blokada je nastupa
la sa zahtjevima da se djelovanje AF Ž -a podredi NF-u. On je, pak, puka
transmisija KP, što se ne ističe na masovnim sastancima članica iz baze,
ali o čemu pomno vode računa više hijerarhijske instance. O tome svje
doči i poimanje uloge GO-a iz 1947. godine:
Glavni odbor nije direktivno tijelo za organizaciju AFŽ na terenu, čijim ra
dom treba da rukovode lokalne part, organizacije dajući konkretne zadatke
i kontrolišući izvršenje. Glavni odbor treba da povezuje rad pojedinih orga
nizacija AFŽ, da prenosi iskustva u radu i organizacionim formama 215
Gl. odbori treba da budu studiozna tijela koja će pratiti ostvarivanje ravno
pravnosti kroz ekonomski i privredni razvitak zemlje 216
Dakako, nedirektivnost i »studioznost« republičkog rukovodstva orga
nizacije žena ne bi trebalo toliko naglašavati kada ono u praksi ne bi
prekoračivalo tako shvaćene ovlasti. I tajnice odbora na terenu vjerojat
no su znale pokazivati znakove nepoželjne »samosvijesti« (»nisu članovi
odbora N.F., te joj ne polažu računa o radu, niti ona to od njih traži«217).
Pred kraj ovog razdoblja zamjetno je opadanje aktivnosti i »masovno
sti« organizacije. Samo u Hrvatskoj prestao je rad odbora A FŽ-a u 1500
sela u kojima su djelovali za vrijeme NOB-e. Stoga ne smije čuditi samokritički osvrt Cane Babović, predsjednice CO A FŽ Jugoslavije na taj,
po svemu sudeći, općejugoslavenski trend:
... opaža se, što je isto u svim republikama, naime, da se rad među ženama
najčešće razvija povremeno i to kroz izvesne kampanje(...). AFŽ nije uspela
široko obuhvatiti žene na sudelovanju u svakodnevnom političkom, društve
nom i privrednom životu zemlje. Druga je stvar, što mi nemamo nečega po
sebnoga, specifičnoga, neko pitanje za koje bi se mi kao žene trebale boriti.2l8
(podv. L. S.)
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
123
Ostaje otvoreno pitanje da li je već 1947. godine Cana Babović u uoče
noj činjenici nedostatka autonomije cilja organizacije žena vidjela pozi
tivnu ili negativnu crtu.
Treniranje strogoće: Direktivni model A F Ž-a (1948-1949)
Godina je započela radno. Potkraj siječnja (25-27. 1. 1948) održan je
Drugi kongres AFŽ-a Jugoslavije, a iznesene samokritičke analize dota
dašnjeg rada organizacije i smjernice za njezin daljnji razvoj bile su u
neposrednom dosluhu s najnovijim zbivanjima u društvu.
Naime, sredinom prethodne godine donesen je, po uzoru na sovjetske
»pjatiljetke«, Zakon o petogodišnjem razvitku narodne privrede FNRJ
za period 1947 — 1951. godine, popularno poznat kao »plan industrija
lizacije i elektrifikacije«219. Ujesen 1947. održan je Drugi kongres NFJ
koji je raspršio neodređeni privid postojanja višepartijskog sistema i bezprizivno obnarodovao partijski monopol u svim sferama života. Josip
Broz Tito izabran je za predsjednika NFJ.
I bez »povijesnog NE« koje će uslijediti sredinom godine, 1948. imala
je sve preduvjete da postane »prelomna«, dakle, slavna. U svojoj periodizaciji poslijeratne povijesti Dušan Bilandžić uzima je kao početak »Ve
like prekretnice (1948-1953)«. Koje su se tendencije/procesi, prema Bilandžiću, očitovali u tom trenutku?
To je u prvom redu »tendencija birokracije da se od sluge društva
pretvori u njegovog gospodara«. Birokracija (koju Bilandžić analitički ne
situira u socijalnu strukturu, niti ne identificira u univerzumu političkih
aktera) je kao glavna društvena snaga »uvela monopol na idejno-politički život društva«. Ekstremni egalitarizam u shvaćanju raspodjele do
hotka prema radu, uz cijenu usporenijeg materijalnog razvitka društva
pogodovao je, i bio ostvariv, tek uz jačanje državne vlasti, dok je polu
vojni princip organizacije i funkcioniranja radničke partije, prema Bilandžiću, treći činilac koji je stimulirao proces stvaranja etatističke ekonom
ske strukture.220 U takvoj situaciji dolazi do prirodnog iscrpljivanja re
volucionarnog entuzijazma i požrtvovanja »nekoliko stotina hiljada akti
vista koji su gotovo danonoćno radili za napredak društva«. U radnim
kolektivima javljaju se prvi znaci opadanja proizvodnje i »’čuvanja’ vla
stite radne snage«; u rukovodećem sloju društva javljaju se znaci birokratizacije i »revolucionarnom« moralu posve neprimjerenog neasketskog prepuštanja privilegijama; seljaštvo se sve više buni protiv prisilnog
otkupa i kolektivizacije; javljaju se i prvi znaci međurepubličkih sukoba
�124
KONJI, ŽENE, RATOVI
»naročito zbog alokacije i raspodjele sredstava za investicije koja su u
cjelini bila u rukama federacije«.221
Ovu povijesnu situaciju Bilandžić imenuje »krizom revolucionarne
strategije društvenog razvoja«. KPJ na tu krizu reagira postavljanjem sli
jedećih etapnih ciljeva: učvršćenjem političke vlasti i svojeg rukovodećeg
položaja u društvu, te programom ubrzane industrijalizacije. Ti se poli
tički i ekonomski zadaci uzajamno dopunjavaju: »Ekonomski je utvrđi
vao političku vlast i moć, a politički je davao ekonomiji potreban za
mah.«222 Politika prožima sve pore života »upravo zato što je osnovni
zadatak te etape revolucije bio učvršćenje vlasti«, smatra Bilandžić.223
Udamištvo, natjecanje i slični zadaci tretiraju se kao političke direktive,
a nedisciplina na radu i »slične greške« kao nedvojbeni iskaz političkog
odnosa prema novom režimu.
Organizacija žena nije željela, niti smjela, zaostati. Samokritički se
osvrnula na svoj dotadašnji rad i u njemu utvrdila slijedeće slabosti. Na
prvom je mjestu već i prije konstatirano opadanje rada, zamiranje orga
nizacija na terenu i »samopotcjenjivanje«. Kritizira se aktivistički princip
(A FŽ je postala »uska organizacija aktivistkinja«) i činjenica da u dovo
ljnoj mjeri nisu mobilizirane (»zaostale«) ženske mase. Za to su okriv
ljene »krute« (ali i nedovoljno efikasne) metode rukovođenja; kampa
njski »prakticistički« rad uz nedostatak »političkog objašnjavanja«, tj.
edukacije/indoktrinacije.224 No rukovodstva A F Ž -a ne žele sama podni
jeti taj teret. Zamjeraju »partijskim organizacijama na terenu«
što nisu ozbiljno shvatile zadatke po sektoru rada među ženam a. Taj sektor
partijskog rada u partijskim Kom itetim a ili ne postoji uopšte ili ukoliko i po
stoji, on se u partijskoj organizaciji ne pretresa i potcenjuje se.225
NF također ne shvaća specifične zadatke A F Ž -a i koristi je »najčešće
za izvršavanje tehničkih poslova. (...) Čitavi odbori A FŽ-a upotrebljeni
su u kampanji samo kao tehnička lica, za popise itd.«226 Pri frontovskim
radnim akcijama ne vodi se računa o »specifičnim fiziološkim razlikama
žena«, te je bilo slučajeva teških oboljenja žena zbog neprimjerenog ra
da. Na svojim sjednicama mnogi odbori NF »ne tretiraju pitanje organi
zacije A FŽ u cjelini niti se interesiraju za rad žena. Mnogi drugovi ru
kovodioci Narodnog fronta, oficiri, rukovodioci u narodnoj vlasti ne šalju
i ne puštaju svoje žene da učestvuju u radu NF i AFŽ«.227
Drugi kongres A F Ž -a Jugoslavije donio je, nakon saslušanih referata
i diskusija, te iscrpnih samokritika, direktive za obnovu organizacije. Or
ganizaciju će biti moguće »učvrstiti« tako da se pored »izdignutih žena«
(aktivistkinja) obuhvate i one »najzaostalije«, i to rigoroznim vođenjem
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
125
evidencije i neprekidnim praćenjem rada žena. Njih valja »podići«, do
vesti »na liniju Narodnog fronta preko širokog kultumo-prosvjetnog i
političkog rada« i privući na »ostvarivanje zadataka Petogodišnjeg plana
i izgradnju socijalizma«228. Metode rukovođenja trebaju biti primjerene
»najširem i najmasovnijem pristupanju ženama«, te kroz razvijanje »svih
mogućih oblika rada«. Pristupajući »ženama kao majkama i domaćica
ma« valja ih poučiti kako da povežu svoje težnje s općim interesom i
radom229. Treba prestati s praksom rukovođenja preko mjesnih odbora,
a pridobiti žene na selu bit će moguće stvaranjem seoskih odbora230. Pri
Centralnom, glavnim i sreskim (okružnim) odborima, pored sekretarija
ta, kao stalnog radnog tijela, trebalo je formirati i slijedeće sekcije: 1)
organizacionu, 2) propagandnu i kultumo-prosvjetnu, te 3) sekciju
»Majka i dijete«.231 Postojeće ženske listove neophodno je učiniti pri
stupačnim najširim slojevima žena, u prvom redu seljankama. To će biti
moguće izvesti popularnijim i jednostavnijim načinom pisanja, unoše
njem više beletrističkih i reportažnih sadržaja, te tehničkim urešenjem
list učiniti živim i privlačnim232. Predstojeći izbori za odbore AFŽ-a is
koristit će se za »davanje organizaciji prave sadržine i radnog programa«,
a pažljivim odabirom sastava odbora »podići novi kadar žena« i istovre
meno osigurati neprekidan rad organizacije.233
Plenumi, savjetovanja, konferencije koji su uslijedili, detaljno su ela
borirali kongresne materijale. Pored njihovog ritualnog ponavljanja, do
metali su im, u skladu s pojedinačnom kreativnošću govornica, brojne
varijacije, tako da je, usprkos proklamiranoj kritičnosti prema »birokratizaciji«, počevši od 1948. godine količina i obim arhivske građe u dra
matičnom porastu. Tome je u prvom redu pridonijelo provođenje zak
ljučaka Sekretarijata GO AFŽH čija je svrha bila uvođenje novih mjera
kontrole rada nižih odbora.234 »Organizacione sekcije« zadužene su za
vođenje evidencije primljenih izvještaja (pismenih i usmenih) kotarskih
odbora, te kontrolu izvršenja postavljenih zadataka. Tu će evidenciju vo
diti »plaćeni činovnik«. Propisano je također vođenje arhive (»obične i
tajne«). CO je tiskao posebnu brošuru s detaljnim uputama za vođenje
evidencije i statistike, s podugačkim popisom obrazaca koje treba ispu
njavati i prosljeđivati višim instancama (svaka tri, odnosno šest mjeseci),
uputama za vođenje kartoteka i spiskova, te frekvencijom slanja različitih
izvještaja.235
Na svom trećem plenarnom sastanku GO A F Ž - Hrvatske razradio je
i »pristupačno« obrazložio društvene prioritete i zadatke AFŽ-a u nji
hovom ostvarenju. Petogodišnji plan razmatra se kao osnovni referentni
okvir rada organizacije. Štoviše, njegovo se izvršavanje izjednačava s ra
�126
KONJI, ŽENE, RATOVI
dom na ostvarenju socijalizma. Žene treba maksimalno mobilizirati da
sudjeluju u ostvarenju pjatljetke, što će se postići tek »učvršćenjem orga
nizacije«, tj. obuhvaćanjem svih žena i kontrolom njihovih postignuća.
Budući da do tada nije bilo moguće postići »uvlačenje« svih žena u AFŽ,
predlaže se da se sve one koje sudjeluju u akcijama koje pokreće/vodi
A F Ž smatraju članicama organizacije, a odbacuje se uvođenje članskih
iskaznica A FŽ-a.236
Iz ovakvog je shvaćanja članstva u organizaciji žena moguće zaključiti
da je zahtjev za »omasovljenjem« A F Ž -a zapravo usmjeren na organi
zaciono uključenje/utapanje svih žena u njezine okvire.
Sudjelovanje u organizaciji nije više čin slobodnog izbora pojedinca,
već nešto što se podrazumijeva samo po sebi. Na to više nije moguće
aspirirati, niti je protiv toga moguće prosvjedovati. Time se pospješuje
rastakanje A F Ž -a kao zasebne organizacije i brišu granice prema orga
nizacijskoj okolini. Supstituiranje vlastitog institucionalnog prostora za
odvijanje transakcija, gubljenje jasnih granica one društvene mreže koju
su u prvom postrevolucionarnom razdoblju sačinjavale aktivistkinje
AFŽ-a, moguće je opisati i jezikom mrežne analize. Naime, društveni
prostor za formiranje stavova neće se moći artikulirati ukoliko su veze
između društvenih mreža suviše brojne. U tom će slučaju doći do for
miranja jedne opsežne klike.237 U tom smislu moguće je razumjeti i je
dan od planskih zadataka »političkog izdizanja žena« koji u 1948. pred
viđa »još čvršće povezivanje sa ostalim organizacijama u Narodnoj fron
ti«, te obavezu da se u NF učlani 80% žena (»sa obavezom da redovito
uplaćuju članarinu«) koju je preuzeo III. plenum AFŽH.238
Nevoljko prihvaćanje (ili čak odbijanje) nepopularnih mjera narodne
vlasti (»obezbjeđenog snabdjevanja stanovništva«, odredbe o dvojnim ci
jenama, otkupa poljoprivrednih proizvoda, plaćanja poreza, i si.) AFŽ
ima suzbijati odgovarajućim propagandnim aktivnostima (»propagan
dom i kulturno-prosvjetnim radom«). Takvo će »unošenje svijesti« u na
rod postići objašnjavanjem:
Naši odbori nisu dovoljno objašnjavali da svaka ta mjera naše vlade znači
ogromnu brigu i ljubav za svakog našeg radnog čovjeka i njegov život, i da
socijalizam predstavlja upravo takvu brigu za čovjeka kakva se već sada, u
granicama mogućnosti, pokazuje u našoj zemlji prema čovjeku.239 (podv. L.
S.)
Osnovni zadatak A F Ž -a u ostvarenju petogodišnjeg plana je »uvlače
nje« žena u radnu snagu. »Svaka organizacija mora znati da će se njen
rad mjeriti i po tome, koliko se novih žena sa njenog terena uključilo u
proizvodnju.«240 Stoga je III. plenum A F Ž -a Hrvatske svojim planom
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
127
predvidio da se tokom 1948. u Hrvatskoj u privredu uključi 80.000 do
100.000 žena. Briga za djecu »radnih majki« formulirana je kao jedan od
preduvjeta za ostvarenje tih ambicija. To je ujedno i jedan od najvažnijih
zadataka koje je pred čitavu organizaciju na njezinom II. kongresu po
stavio maršal Tito govoreći o brizi za odgoj djece i majci kao prvom
odgajatelju.241
U ovoj godini plan postaje magična riječ i ulazi u svakodnevnu upo
trebu u životu organizacije. Posve po uzoru na državna privredna podu
zeća svi glavni, kotarski i gradski odbori trebaju izraditi svoje planove
»koji su sastavljeni na bazi planova sekcija i na bazi planova naših orga
nizacija« 242 Planovi s terena dostavljaju se višim odborima po točno
utvrđenoj shemi koja obuhvaća znatan broj točaka, kao što su napr: or
ganizaciono učvršćenje AFŽ; ideološko-politički rad među ženama; po
moć narodnoj vlasti; kultumo-prosvjetni rad; uključivanje ženske radne
snage u privredu; socijalistički preobražaj sela; briga o radnoj majci i dje
ci, zdravstveno prosvjećivanje; organizacija proslava (osobito 8. marta)
itd. Planovi i izvještaji dijele se na godišnje, polugodišnje, tromjesečne,
mjesečne i tjedne, a GO-u se izvještaji dostavljaju jednom mjesečno. Na
ravno, i ti izvještaji o učinjenom trebaju sadržavati sve navedene točke.
To, dakako, nije bio lagani zadatak. Stoga jezik tih izvještaja postaje sve
bogatiji stajaćim mjestima emfatičkog socrealističkog diskursa — učestali
su hvalospjevi »našoj Partiji koja nas vodi u bolji život«, »plameni poz
dravi« s terena, »trudbenici koje je zahvatio takmičarski pokret«, a uz
stari borbeni pozdrav »S. F. — S. N.« na kraju tih poslanica, javlja se i
novi: »S Titom u bolji život!«...
Odbomice se snalaze kako znaju i umiju. Izvještaji i planovi šalju se
GO-u neredovito, formulari se nepravilno ispunjavaju »i iz njih se ne
može vidjeti prava slika stanja i rada organizacije AFŽ-a«.243 Rad mašte
(ili podsvjesti) često ne mari za logiku. Tako primjerice, prema izvještaju
kotarskog odbora AFŽ^a Slunj 1948. godine njegove su aktivistkinje for
mirale 87 aktiva, a u njima je radom obuhvaćeno samo 87 žena; u riječkoj
oblasti organizacijom je obuhvaćeno 12.000 žena, više nego što ima žena
glasača; sam grad Rijeka ima 17.000 žena glasača, a organizacijom A F Ž a obuhvaćeno je 54.382 žene, dok je u Poreču, u kojemu živi 5.466 žena,
u organizaciji aktivno njih 15.722!244 Rezignirano »itd.«, nakon navođe
nja tih i sličnih primjera, komentar je autorica decidiranih uputstava za
pisanje godišnjih izvještaja.
Pored kategorije plana, u ovom su razdoblju ustoličene dvije nove or
ganizacijske forme: sekretarijati i aktivi. Sekretarijati su posebna tijela u
odborima AFŽ koja rukovode radom organizacije između dva sastanka
�128
KONJI, ŽENE, RATOVI
izvršnih odbora. Pored rukovodeće, imaju i koordinacijsku ulogu. U sa
moj organizaciji koordiniraju rad različitih sekcija (članice sekretarijata
moraju biti zadužene za vođenje jedne od sekcija ili na nekom konkret
nom zadatku u odboru), a također posreduju kontakte AFŽ-a s odgo
varajućim organizacijama i ministarstvima. Pomoćni organi za rad sekre
tarijata u glavnim odborima su sekcije (S), a u kotarskim i gradskim ak
tivi (A).
Aktivi se formiraju »oko sekcija gradskih i kotarskih odbora« (npr.
oko sekcije za propagandu preporuča se formiranje aktiva žena agitatorki, oko sekcija »Majka i dijete« aktiv za tečajeve o njezi djeteta, za trud
nice, i si.).245 Aktivi su zamišljeni kao oblici neposredne demokracije iz
baze s ciljem da, kao što im i samo ime daje naslutiti, aktiviziraju »sa
moinicijativu« masa. Posredstvom pojedinačnih i pitanja koja su smatra
na ženama bliska, A FŽ će »zainteresirati žene za opće zadatke u izgrad
nji socijalizma«.246 Nabrojat ću samo neke od aktiva koji su u to vrijeme
bili formirani (i djelovali s promjenjivim uspjehom), kako bi se u punoj
mjeri mogla spoznati njihova širina. To su, primjerice, aktiv za povrtlar
stvo i živinarstvo, aktiv za vezu sa »Zajednicom doma i škole«, za izvođe
nje djece u šetnju, za izvide (aktivistkinje A F Ž -a kontroliraju što rade
roditelji loših đaka), aktiv agitatora (aktivistkinje obilaze kuće žena koje
ne dolaze na sastanke A F Ž -a i tumače im mjere Narodne vlasti, politiku
KP, AFŽ, NF,), pravni aktiv (savjeti i informacije o novim pravnim mje
rama za poboljšanje položaja žena i djece), aktiv za uništavanje stjenica
i gamadi, za proučavanje brošure Dječje zarazne bolesti, aktiv za sabirne
akcije, za brigu o čekaonicama »Majka i dijete«, i tako u nedogled. Što
više, rukovodstvo A F Ž -a vjerovalo je da će na taj način kod žena oslo
boditi »njihovu inicijativu i (...) pravo da izmišljaju same što mogu da
rade, a mi ćemo obilaziti terene, dok će one dolaziti po savjete«.247 No
ta je inicijativa ipak trebala ostati dosljedno kontrolirana. »Jasno je da
mi sve inicijative ne ćemo moći prihvatiti kao dobre i složiti se s tim«,
ističe predsjednica A F Ž -a 248
Reformirana unutrašnja struktura organizacije doima se znatno razvedenijom od one prijašnjih godina, no mijenjaju se odnosi s organiza
cijskom okolinom. Sekretarijati direktno komuniciraju s »narodnom«
vlašću (npr. s Upravama za radnu snagu), i NF-om — obje instance pod
jednako, naime, vrše funkciju države 249 Sekretarijati su istovremeno direktivna tijela, a također imaju i kontrolnu funkciju. Bazna demokracija
potiče se pomoću aktiva koji, posredstvom rješavanja problema iz sva
kodnevnog života žena (praktičnih zadataka), imaju osigurati njihov ula
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
129
zak u orbitu javnosti regulirane i kontrolirane od narodne vlasti / NF/
KP.
Slika 3: Inovacije u unutrašnjem ustrojstvu A F Ž -a 1948-1949.
KP J
NF
NV
A FŽ
sekretarijat (CO)
^ s,
' l 2 .A ,
~V^A2
— A
3
' 1
4,
/ sekretarijat (gradski, kotarski)
sekretarijat (GO)
\
/
sekretarijat (oblasni)
/ osnovne organizacije AFŽ ^ masovna baza
A
n
No koja se bitna promjena zbila u položaju AFŽ-a u odnosu na nje
zinu organizacijsku okolinu tijekom 1948/49. godine? Kurs osnovnih pro
mjena, već sadržan u nagovještajima Drugog kongresa NFJ o zbiljskom
karakteru društvne moći/vlasti, formaliziran je na Drugom kongresu
AFŽ Jugoslavije. Tom je prilikom donesen Statut AFŽ-a (prvi u šesto
godišnjem životu ove organizacije) čiji prvi član ne ostavlja mjesta dvojbi:
Član Antifašističke fronte žena Jugoslavije može biti svaka žena koja uživa
sva građanska i biračka prava u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji,
usvaja program i statut Narodnog fronta i statut AFŽr-a i radi na ostvarenju
programa Narodnog fronta.
Članovi Antifašističke fronte žena su članovi Narodnog fronta.250
Takav bliski srodnički odnos AFŽ-a s NF-om ostavljao je mjesta broj
nim nedoumicama, posebice u svakodnevnom radu AFŽ-a na terenu, te
je stoga bio predmetom čestih dodatnih objašnjenja. Jasnoću takvih eks
plikacija ilustrira stav predsjednice CO AFŽ: »Mi smo već više puta go
vorili da AFŽ nije paralelna organizacija fronta. AFŽ je deo fronta, ali
nije ženski front«.251 Ideološki diskurs ne haje za suptilnosti, niti se bez
prijeke potrebe izlaže transparentnosti iskaza. Njegova je funkcija
prikrivanje i eufemistički prikaz stvarnog odnosa snaga (definicija putem
dvostruke negacije). Ovakva razmatranja organizacijskog statusa AFŽ-a
impliciraju nepostojanje AFŽ-a kao posebne organizacije, njezin uvir u
NF, ali tu činjenicu ne žele eksplicirati, ostavljajući bijeli prostor za nak
nadno upisivanje prigodnih interpretacija. I najdramatičniji događaj
L948. godine upisat će u njega svoja značenja.
�130
KONJI, ŽENE, RATOVI
Nakon Rezolucije zemalja IB-a i napada na KPJ i FNRJ održan je
Peti kongres KPJ (21-28. 7. 1948). Objašnjenja same biti tog sukoba du
go su ostajala na razini njegovih ideoloških i realpolitičkih premisa. Zanemarit ću do sada temeljito istražene stvarne presudne konstitutivne
elemente geneze i razvoja sukoba s IB-om,252 i zadržati se na navodu iz
Staljinova pisma od 27. 3. 1948. kojim se optužuje rukovodstvo Komu
nističke partije da vodi politiku likvidiranja KPJ njezinim rastvaranjem
u Narodnoj fronti.253
Partijski je kongres najenergičnije istakao apsolutno dominantu ulogu
KPJ u društvu, formalizirao svoj status novim programom (to je prvi pro
gram KPJ poslije Vukovarskog kongresa), a na I. plenumu CK KPJ, koji
je održan odmah poslije kongresa na kojemu je obavljeno i formalno
konstituiranje partije komunista, izabran je za generalnog sekretara Jo
sip Broz Tito. Borba protiv staljinizma započela je žestoko, i nastavljena
je staljinističkim metodama te se iskazala
sklonost rukovodećih kadrova na svim razinam a da se još dosljednije i bukvalnije u unutrašnjem društvenom razvoju ide stopam a staljinizma kako bi se
’pobile’ optužbe zasnovane na lažnim inform acijam a i izbilo svako moguće
oruđe iz ruku ’kritičara’ Inform biroa.254
Uslijedila je pojačana represija, posvemašnja kontrola svih građana i
konzekventno jačanje »centralističko birokratskih« metoda upravljanja.
Moć aparata je jačala — samo u federaciji i njezinim ustanovama bilo
je zaposleno blizu 140.000 službenika 255
Poduzeti su i radikalni koraci kako bi se optužbe »Velikog brata« uči
nile bespredmetnima. Već poslije prvog pisma CK SKP(b) otpočeo je
novi val nacionalizacija, što je preraslo u (ekonomskoj situaciji posve
kontraproduktivni) »juriš na male sitne privatne obrtnike«256. Naredna,
i mnogo dalekosežnija akcija, bila je direktiva za kampanju kolektivizacije koja je formulirana na II. plenumu CK KPJ (28-30.1.1949). Plenum
je obavezao lokalna partijska rukovodstva da po rokovima planiraju tok
kolektivizacije po selima, ususret konačnom iješenju seljačkog pitanja
koje je imalo (planski) uslijediti do kraja 1951. godine, kada je većina
seljaka trebala biti kolektivizirana.257
I zadaci koje je partija na Petom kongresu postavila pred organizaciju
žena odražavali su ove prioritete trenutka. Najjači je naglasak na propa
gandi i »vaspitanju«, i izgradnji socijalizma koja »traži saradnju svih, a
istovremeno i kontrolu najširih narodnih masa«.258 Ostali su osnovni za
daci — kultumo-prosvjetni rad čiji je zadatak da ispravi dotadašnju »ni
sku idejnost«, pomoć radnoj majci, mobilizacija žena za uključenje u pri
vredu (ističe se kako je tek 20% žena privredno aktivno) — nepromije
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
131
njeni. Novi, prioritetni zadatak koji se postavlja 1949. godine, nakon II.
plenuma CK KPJ, je provođenje »linije naše Partije na selu«. Unatoč
pomalo grotesknom načinu na koji predsjednica organizacije, urbana in
telektualka Vida Tomšič, zorno objašnjava »prelom u dosadašnjam obra
đivanju zemlje«259, strogost koju nameću direktive ne dozvoljava koleba
nja. Iako se izrijekom ograđuje od represivnih metoda (»natjerivanja«
seljaka koji ne shvaćaju...), i zalaže za metode uvjeravanja siromašnih i
»srednjih« seljaka, s kulacima (stvarnim i nabjeđenim) ne smije biti ne
doumica. Njih treba »uništiti fizički i svakojako«.260
No unatoč dopunjenom konvencionalnom popisu zadataka organiza
cije žena, jedna novina udara u oči. To je jaka impregniranost ideološkim
diskursom koji do tada nije bilo niti približno u toj mjeri prisutan. Ističu
se povijesne zasluge KPJ i CK KPJ i njihova vizionarska uloga, isprav
nost marksističko-lenjinističkog učenja, besklasno društvo kao cilj druš
tvenog razvoja, klasna borba — borba protiv eksploatatora i potreba raz
bijanja utjecaja reakcije, vaspitanje žena i djece u duhu socijalizma.
Politički raditi znači prvo omogućiti radnim masama da pomoću sredstava
agitacije i propagande shvate u čemu su njihovi interesi. (...) Treba znati do
kazati ženama da je njihov interes na našoj strani (...). Često puta žena neće
odmah da vidi gde je njen interes.«261 (podv. L. S.)
Bilo je neprijeporno koja je društvena snaga u ekskluzivnom posjedu
ispravnih spoznaja istinskog interesa (žena kao i svih drugih društvenih
grupa). Ona će te spoznaje obnarodovati nesebično a, kada je to potreb
no, i silom: »Kroz taj politički rad među ženama na osnovu revolucio
narne teorije marksizma-lenjinizma, podići ćemo žene kao aktivne čla
nove Narodnog Fronta, omogućit ćemo im da se odazovu pozivu Partije
da stupe u redove KPJ« 262
Direktiva da AFŽ postane regrutni centar za novačenje članica KP
govori, osim o pomaku u statusu AFŽ-a, i o promjeni partijske politike.
Pored činjenice da je u anti-informbiroovskim čistkama iz KP isključena
gotovo jedna petina komunista učlanjenih 1948. godine263, takav poziv
na obnovu i povećanje članstva, označava i želju za odmakom od kla
sičnog kadrovskog modela ilegalne, zavjereničke partije. Izlaskom u jav
nost KPJ će nadalje, preko svojih discipliniranih pripadnika, dovršiti pro
ces brisanja granica između države i društva 264
To nipošto nije značilo da se partija odricala krutog hijerarhijskog mo
dela ustrojstva i funkcioniranja. U odnosu spram masovnih organizacija,
objedinjenih u NF-u, nakon Petog kongresa KPJ ne ostaje nikakvog pro
stora za dvojbe. KPJ ima rukovodeću ulogu, njezino je mjesto na vrhu
�132
KONJI, ŽENE, RATOVI
hijerarhijskih piramida svih organizacija: partija daje direktive i usmje
rava njihov rad.
Slika 4: Direktivni model A F Ž (1 9 4 8 -1 9 4 9 )
Rukovodstvo A F Ž -a je, s tim u skladu, objelodanilo i novu definiciju
svoje organizacije. Sebe poima kao »partijske rukovodioce«, a AFŽ kao
»organizacionu formu Partije i Narodnog fronta među ženama.265 Ili još
preciznije: »Mi znamo da je A F Ž organizacioni oblik rada naše Partije
među ženama, da je A F Ž jedan sektor Partijskog rada, jedan sektor rada
fronta.«266 Program KPJ je i program »svih masovnih organizacija«267,
dakle i AFŽ. Koje su implikacije pristajanja na takvo određenje organi
zacije žena? To je u prvom redu potpuno gubljenje svih preostalih vidova
autonomije. Kao nasljednica ženskog pokreta koji je imao potencijal
aktiviranja »samoinicijative masa«268, A FŽ se ukrućuje u hijerarhiji koja
ističe potrebu »čvrstine«, dakle, kontrole njezinih pripadnica. Kao zaseb
na organizacija, ona dokida interesnu dimenziju gubeći se u poslušnom
ispunjavanju partijskih direktiva i općenitosti partijskog programa.269
Otpuštanje trudnica s posla, nepridržavanje uredbi o porođajnom do
pustu i zaštiti majki od strane direktora poduzeća, čedomorstva koja s
u
u očaju vršile vanbračne majke,270 i drugi slučajevi koji ukazuju na učes
talu diskriminaciju žena ne mogu funkcionirati kao argumenti za kritiku
sistema — države, odnosno partije...
Sistem je neupitan, pojedinac je u krivu. Stoga A FŽ mora djelovati
tako da žene prilagodi sistemu, kao »škola za žene«, da ih »podigne na
stepen nivoa političkog muškarca«.271
Taj pristup, dakako, nije bio najprimjereniji da poveća motivaciju za
»masovno« učestvovanje u organizaciji. Kako suzbiti vlastitu rastuću ne
�EMANCIPACIJA I ORGANIZACIJA
133
popularnost na terenu, razmatrale su rukovoditeljice AFŽ-a?272 Isklju
čuje se mogućnost da se žene mobiliziraju i organiziraju kao interesna
grupa (čak i u manjem broju definiranih interesa, npr. kao domaćice koje
dijele problem opskrbe, ili u pitanjima reproduktivnog zdravlja) koja bi
mogla ugroziti pretpostavljeno interesno jedinstvo unutar »općih«/»frontovskih« okvira. U isto se, pak, vrijeme ističu interesne dimenzije (briga
za majku i dijete, obrazovanje žena, njihovo uključivanje u privredu kao
preduvjet ekonomskom osamostaljivanju, a time i ostvarivanju stvarne
ravnopravnosti, kako se govorilo) koje bi se mogle realizirati putem ak
tiva.
Isticanjem takvih, i čitavog niza drugih, proturječnih stavova AFŽ se
pridružuje proizvodnji »razlomljenog i fragmentamog govora«, karakte
rističnog za reprodukciju državne vlasti, govora koji ovisi o »pravcima
koji presijecaju strategiju vlasti«.273 Jer kada, primjerice, predsjednica
organizacije u istom referatu/referatima govori o dosadnim sastancima i
konferencijama AFŽ-a zbog kojih se ništa drugo ne stigne raditi, o bespredmetnosti evidencije koja ništa ne kazuje, obara se na profesionali
zam i neprofesionalne profesionalke (nepismene odbomice), »krute« i
fiktivne planove rada, njezin se govor uklapa u tzv. kritiku birokratizma
masovnih organizacija, odnosno jednu od ideoloških strategija vlasti.
Istovremeno, sve te kritizirane pojave i dalje se forsiraju na terenu kao
strategija pojačane kontrole pojedinca i mehanizam učvršćenja te iste
vlasti — hombile dictu — partijske države.
Rijeku, rukovodstvo AFŽ, organizacije kojoj je dodijeljena uloga is
postave države nadležne za žene, govorit će kako žensko pitanje ne po
stoji, već postoje samo pitanja koja žene rješavaju. 274 Koja su to pitanja
koja žene trebaju iješavati, kada i kako, odredit će, dakako, država (NV)/
partija. Time se praksa (ali i teorija) ženskog pitanja vraća svojim iskon
skim izvorima — socijalističkoj tradiciji. Konstituira se, kao u junačka
vremena njemačke socijaldemokracije zadnjih desetljeća 19. stoljeća, kao
problem masovne agitacije i propagande, čime će povijest žena učiniti
još jednu piruetu na spirali svog cirkulamog kretanja.
AFŽ u ovom razdoblju ima tu dvojbenu prednost da žensko pitanje
konstituira posredstvom ideoloških aparata države. Ona »objašnjava«,
traži suradnju, ali i »kontrolira«. Ispisuje pohvale discipliniranju. Povo
dom tzv. Dachauskih procesa u Ljubljani primjerice, u kojima je osuđena
i Angela Vode275, poznata predratna komunistkinja koja je riječju i pe
rom zadužila agitaciju po ženskom pitanju, rukovodstvo AFŽ-a u ime
svih žena izražava zahvalnost Upravi državne bezbjednosti i njezinim ru
kovodiocima za »ovo junačko i uspješno djelo« kojim su ih oslobodili
�134
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
»hitlerovskih ratnih zločinaca i imperijalističkih agenata koji su se uvukli
u naš državni aparat(...)«276. Predsjednica organizacije sudjeluje u radu
tročlane komisije za ispitivanje »slučaja Hebranga i Žujovića«277; traži
da se unište kulaci (»fizički i svakojako«). Čitava organizacija uključena
je u kampanju suzbijanja informbiroovskih laži i obmana, a žene su sa
svojih sastanaka uputile riječi podrške i izraze odanosti državno-partijskom rukovodstvu 278 Participiranje AFŽ-a u ideološkim aparatima dr
žave ne iscrpljuje se samo u discipliniranju (funkcija represije). Ona pod
jednako otvara »zaostalim« ženama prozor u rajski vrt socijalističke uto
pije i ocrtava njegovu pojavu u ženskim slikama (ideološka funkcija)279
Socijalizam je, prema riječima Soke Krajačić, borba za kulturniji život
— čista kuća, bolja kvaliteta hrane; to je borba protiv svake zaostalosti,
praznovjerja i predrasuda kojima žene zavodi naročito reakcionarni kler,
borba protiv nepismenosti »koja je neznatna, ali ipak postoji«...280 Soci
jalizam koji će se ozbiljiti kao rezultat »džinovske bitke« bit će, uvjerena
je Vida Tomšič, onakav kakvim su ga zamišljali klasici marksizma i kak
vim ga »mi sami zamišljamo«.
Z nači, socijalizam koji će značiti sreću, a ne koji će biti onakav kakvim ga
danas proglašuju za uzor socijalizma u SSSR, sivi birokratski socijalizam, koji
zapravo znači ukalupljivanje čitavog života, koji znači svevlast birokracije, a
ne vlast naroda. (...) Mi vidimo po ruskim novinama kako su tam o sve žene
ružno odjevene, i to kao neka potreba socijalizma, sve što negira ono što mi
tražimo — ljepotu, veselje i raznolikost. Treba učiti žene da se znaju lijepo
odijevati i pospremiti svoj stan i da to znaju brzo uraditi.281 (podv. L. S.)
Tradicionalne »ženske sfere«, okosnice »ženskog« subjektiviteta (lje
pota, sreća, dom) dobivaju tako socijalističko-državni legitimitet, za ra
zliku od sovjetskog sivila koje se posve nehotice rimuje sa sivilom kame
na na Golom otoku.
Preostaje mi još da pokušam odgovoriti na pitanje kako (i da li) ovaj
model organizacijskog ustrojstva AFŽ-a unapređuje proces emancipaci
je žena. Promjene koje su do 1949. godine uslijedile u životima »ženskih
masa« iz najnižih slojeva društva, kojima su svojim samoprijegornim ra
dom posredstvom AFŽ-a i same pridonijele, u svakom su slučaju značile
kvalitativni pomak. Osnivanje dječjih vrtića, jaslica i zabavišta, opismenjavanje, podizanje minimuma zdravstvene, prosvjetne i domaćinske kul
ture, ulazak u plaćenu radnu snagu, i si., mnogima je od njih, u skladu
s tadašnjim mogućnostima i standardima, podiglo skromnu kvalitetu ži
vota. No sve su te promjene bile u uzročno posljedičnoj svezi s procesom
modernizacije koji su u nerazvijenim agrarnim zemljama pokrenuli ko
munisti došavši na vlast. Taj se proces modernizacije nije mogao odvijati
�EMANCIPAC IJA I O R G A N IZ A C IJA
135
bez ozbiljnog narušavanja patrijarhalne kulture. Žene su njezinim rastvaranjem dobile mnoge šanse, ali i odgovornosti. O onome Što su even
tualno izgubile, povijest (i ideologija) šute.
Ako se u razdoblju odgojnog modela AFŽ^a (1945-1947) osnovna
proturječnost iskazuje u problemu što učiniti s vlastitom organizacijskom
autonomijom, u razdoblju direktivnog modela (1948-1949) iskazuje se
kao problem kako biti dio sistema, a istovremeno raditi na sebi/za sebe,
prema samodefiniciji specifičnih vlastitih »deficita«. Analiza transforma
cije organizacijskog ustrojstva AFŽ-a u ovom razdoblju pokazala je kako
se takav pothvat, koji zahtijeva autonomni prostor društvenosti, svodi na
funkcionalni dio projekta na čije ciljeve i prioritete žene neće moći ut
jecati.
Što činiti sa suhom granom?
Dualistički model prelazne faze (1950-1953)
Kada se činilo da su pometene i posljednje krhotine Staljinove slike,
njegovi su se dojučerašnji sljedbenici uputili u istraživanje novog, auten
tičnog i samo našeg puta u socijalističku utopiju. Stvara se generalna li
nija KPJ koja će tijekom 1950. poprimiti obilježje novog — samouprav
nog diskursa. Demokratizacija, decentralizacija i debirokratizacija posta
ju parole trenutka, dok »birokracija«, taj grešni jarac, biva podvrgnuta
bespoštednoj kritici. Kao jedna od antibirokratskih mjera provodi se dra
stično smanjivanje broja zaposlenih (za oko 100.000) u saveznoj upravi,
organima vlasti i rukovodstvima društveno-političkih organizacija. Niz
privrednih grana predano je pod republičku upravu, a osnivanje radnič
kih savjeta u poduzećima, započeto potkraj 1949, trebalo je označiti do
kidanje državnog vlasništva i njegovu transformaciju u društveno. Što
više, prilikom inauguracije Osnovnog zakona o upravljanju državnim pri
vrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane građana
Tito je u svom govoru u Narodnoj skupštini obznanio da je donesena
odluka o imedijatnom odumiranju države. Rukovodstvo KPJ odlučilo je
(prvi, ali ne i posljednji put) da »se distancira od aparata vlasti i ojača
kao politička partija svoje klase«.282
Na koji su se način te globalne društvene transformacije odražavale u
životu i funkcioniranju organizacije žena? Od samog su početka 1950.
godine učestali sastanci saveznog i republičkog rukovodstva AFŽ-a. Na
njima se u skladu s novim, ali još ne posve preciziranim obzorima, smje
njuje isticanje uspjeha u radu sa samokritičkim tonovima. Reprezenta
�136
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
tivni i kritičko-informativni diskurs pretpaju se i isprepliću u sve vrtoglavijem ritmu.283
Ističe se kako je AFŽ izrasla u »stvarna politička i organizaciona ru
kovodstva širokih masa žena«, koja su osposobljena »da u svakom mo
mentu angažuju i usmere rad žena na najaktuelnije probleme«.284 For
mirani su oblasni odbori AFŽ-a i njihovi sekretarijati ne kao »neki ad
ministrativni aparat, već (...) operativna rukovodstva«, što je bio jedan
od zadataka koje je postavio još III. kongres AFŽ-a. Osnovane su i nove
komisije — za uključenje žena u privredu i za rad sa ženama na selu —
pri CO, GO-ima i oblasnim odborima.285 Kao dodatna potkrepa tvrdnji
o »učvršćenju organizacije« navodi se učešće žena u izborima za narodne
odbore koji su održani koncem 1949. godine — njihov primjeran »izlazak
na izbore« u kojima su birale »najbolje i u izgradnji socijalizma oprobane
trudbenike, među kojima su bile kandidovane i birane žene u mnogo
većem broju nego na prošlim izborima« 286 Pogledajmo koliko ih je bilo
među »najboljima«:
ORGANI NARODNE VLASTI
Broj izabranih žena iz NRH
5
Savezna skupština
9
Sabor NRH
1945. godine
341
1947. godine
Kotarski narodni odbori
470
1950. godine
Mjesni narodni odbori
360
1945. godine
1145
1947. godine
2630
1949. godine
2630
1950. godine
4588
Izvor: Referat Soke Krajačić, Sastanak 1.0. G0 AFŽ Hrvatske, 2. 2. 1950.
»Pravilno reagovanje« na napade IB-a također je dokaz hvalevrijedne
političke lojalnosti žena. Ona se iskazala i premašivanjem planskih oba
veza za 1949. (do Dana Republike plan industrijske proizvodnje u Hrvat
skoj premašen je sa 111%)287, povećanjem »garantirane opskrbe«288,
porastom broja žena uključenih u industrijsku proizvodnju289 i u seljačke
radne zadruge.290 S osobitim se ponosom ističe djelatnost organizacije
pri pomoći narodnim vlastima u zbrinjavanju djece291 i provođenju u ži
vot onih uredaba Savezne vlade koje »omogućuju još aktivnije učešće
žena u socijalističkoj izgradnji zemlje«, činjenica da je svaka treća žena
(od broja glasača) učestvovala u radnim akcijama NF-a, kao i rezultati
postignuti na opismenjavanju žena.
�EM ANCIPAC IJA I O R G AN IZ AC IJA
137
Samokritike, pak, ukazuju na to da su planovi za 1949. godinu »bili
nerealni, tj. odstupali su od glavnih zadataka Partije, zato jer nije bilo
koordinacije sa planovima part, organizacija, nego su se planovi sveli sa
mo na specifične zadatke organizacije AFŽ-a«.292 Zbog toga predsjedni
ca GO-a smatra da se kod sastavljanja planova za 1950. godinu treba
»tješnje povezati sa partijskom organizacijom« (odnosno s kotarskim,
gradskim i oblasnim komitetima Partije). Koji su, dakle, partijski priori
teti u okvirima kojih AFŽ mora planirati svoj rad? To je u prvom redu
socijalistički preobražaj sela (AFŽ će organizirati seminare u SRZ za
žene, pomagati kod otvaranja dječjih ustanova i servisa, formirati čita
lačke grupe, i si.), pomoć narodnoj vlasti u provođenju privrednih zada
taka (osposobljavati odbomice, poticati učešće žena u narodnoj inspek
ciji), kultumo-prosvjetni rad među ženama, pomoć narodnoj vlasti u
zdravstvenom prosvjećivanju (u tu će svrhu AFŽ formirati aktive), uk
ljučivanje stalne ženske radne snage u privredu i »borba za veću produk
tivnost rada«. Kao poseban zadatak koji je organizaciji žena postavio
Plenum CK KPJ javlja se pitanje odgoja predškolskog djeteta.
Istaknuta meta samokritika je i »formalizam« u radu AFŽ-a, prevelik
broj sastanaka i previše kruta »evidencija«, »dupliranje« tj. »nekoordini
rano« preklapanje rada s NF-om, te direktivni način rukovođenja
(okružnicama »od gore do dole«)293, a osobito su oštre bile zamjerke
»profesionalizmu« — plaćenim funkcionerkama kao glavnom osloncu
organizacije. »(...) Na taj način često pretvaramo našu organizaciju u su
hu granu na našem živom društvenom telu koje se bori sa tako ozbiljnim
problemima života«, lamentira Vida Tomšič na jednoj od sjednica Iz
vršnog odbora CO AFŽ-a.294 Sve ove kritike pogađale su hiperinstitucionalizaciju, rigidnost organizacije i, pored svih dosada provedenih mje
ra integracije u državni aparat, okrenutost ka vlastitim prioritetima
(»svođenje na specifične zadatke«). Diskusija o planovima rada za 1950.
godinu nije, dakako, ostavila nedoumice o izvoru direktiva. Osnovni ori
jentir više nije samo generalna partijska linija, već su to i respektivne
instance KP čije će smjernice morati uvažavati odbori AFŽ-a na istoj
hijerarhijskoj razini. Riječju, »glavne zadatke postavlja Partija, specifične
zadatke naša organizacija i uslovi terena«. One tajnice i predsjednice od
bora okupljene na prvom godišnjem sastanku koje nisu planove svojih
organizacija »prodiskutirale« s partijskim komitetima, obavezale su se da
će te »manjkavosti« obavezno ispraviti.295
Reorganizacija postaje ključna riječ u diskusijama o radu organizacije
žena tijekom proljeća 1950. godine. U ozračju sveprisutne nove frazeo
logije o »razvijanju demokratičnosti i učenju naroda na svakom mjestu
�138
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
samoupravljanju sa svojom sudbinom i sudbinom svoje domovine« dolazi
do kopemikanskog obrata u samodefiniciji organizacije i poimanju tek
donesenih zaključaka.296 U skladu s oštrim kritikama direktivnih metoda
rukovođenja ukidaju se istom formirani oblasni odbori, a specifični za
daci organizacije, netom izbačeni kroz prozor, ulaze kroz vrata. Upute
za reorganizaciju namijenjene terenu naglašavaju potrebu potpune do
brovoljnosti u radu AFŽ-a, širinu organizacije i raznolikost u radu koji
bi imali osigurati ostvarenje »ličnog interesa« — što treba značiti da sva
ka žena uključena u organizaciju učestvuje u rješavanju za nju najhitnijih
pitanja. Osnovna metoda rada trebala bi biti savjetovanja sa stručnjacima
i čitavim aktivima AFŽ-a, dok će vođenje evidencije biti maksimalno
pojednostavljeno 297 Težište rada ubuduće treba biti na neposredovanom i neposrednom aktivizmu osnovnih odbora. Najradikalnija od mjera
reorganizacije bila je deprofesionalizacija organizacije žena. Plaćene će
funkcionerke dobiti otkaz, *
BILJEŠKE
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
Usp. Jovanka Kecman, Žene Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama 191419 4 1, N arodna knjiga/ISI, Beograd, 1978; Lydia Sklevicky, »Karakteristike organiziranog dje
lovanja žena u Jugoslaviji u razdoblju do drugog svjetskog rata«, Polja, Novi Sad, 308 i 309,
1984, str. 415-417,454-456; Lydia Sklevicky, »Organizirana djelatnost žena Hrvatske za vrijeme
Narodnooslobodilačke borbe 1941-1945«, Povijesni prilozi, Zagreb, 1984, 3(1),-str. 85-127.
Prva ženska organizacija u Hrvatskoj (i južnoslavenskim zemljama) bio je »Gospojinski odbor
za održavanje pjestovališta« osnovan 1855. godine.
John A. Pockock, »The Origins o f the Study o f the Past«; nav. pr. Gisela Bock, »History, Wo
m en’s History, G ender History«, E U I Florence Working Paper No. 87/291, 8.
Usp. npr. Dušan Bilandžić, Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, III. dopu
njeno izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 1985.
G. Bock, nav. dj., str. 19.
Vidi poglavlje: »Konji, žene, ratovi: problem utem eljenja historije žena u Jugoslaviji«.
A Heritage o f Her Own. Toward a New Social History o f American Women, ur. Nancy F.Cott i
Elizabath H. Pleck, Simon and Schuster, New York, 1979, str. 9-20. O temeljima, preokupaci
jam a i metodološkim inovacijama »nove historije« usp. primjerice Miroslav Bertoša, »Povijest
i etnologija u ’novoj historiji’«, Naše teme, 32, 1988, 6, str. 1572-1582.
G. Bock, nav. dj., str. 4.
G. Bock, nav. dj., str. 10.
Michelle Zimbalist Rosaldo, »The Use and Abuse of Anthropology«, Signs, 1980, 5, str. 409.
Joan W. Scott, »Gender: A Useful Category o f Historical Analysis«, American Historical Review,
91, 1986, 5, str. 1054.
J. W. Scott, nav. dj., str. 1067-1069.
Na samim je počecima različite pristupe povijesti žena karakteriziralo preispitivanje i istraživa
nje onih problema u prošlosti koje su dotične varijante feminističke »političke filozofije« stav
ljale u fokus svojih suvremenih interesa. Tako su na pr. liberalna, marksistička i radikalna struja
feminizma sedamdesetih godina u SAD svaka na svoj način obogatile vlastitim tematskim preo
kupacijama istraživanje povijesti žena. Liberalna je struja poklonila najveću pažnju istraživa
njima povijesne evolucije ideologije i prakse »kućevnosti« (domesticity), odnosno privatne sfere;
marksistička se struja orijentirala na paralelnu analizu odnosa među spolovima s analizom kla
�EM ANCIPAC IJA I O R G A N IZ A C IJA
14
15
16
17
18
19
20
£ t t t t K
i e i i
i i
t t K
21
31
32
33
34
139
snih odnosa, i na problem žena kao najamne radne snage; radikalna struja je polazeći od pojma
patrijarhata kao ključne eksplanatome kategorije nastojala dokumentirati »univerzalnu« potla
čenost žena i njihovu »socio-ekpnomsku« ovisnost o rauSkarcima. N. F. Cott i E. H. Pleck, nav.
dj., str. 14-16. J. W. Scott, nav. dj., str. 1057-1066, navodi tri dominantna pristupa karakteri
stična za teoretiziranje roda u američkim društvenim znanostima osamdesetih godina: 1) teorije
patrijarhata; 2) marksistički feminizam; 3) psihoanalitičke teorije koje prožimaju dvije škole:
francuski poststrukturalizam i angloameričke teorije objektne relacije (object-relations).
G. Bock, nav. dj., str. 11.
G. Bock, nav. dj., str. 23.
J. Kecman, nav. dj., str. 1.
Usporediv je slučaj feministička kritika sociologije (usp. Žarana Papić, Sociologija i feminizam,
IIC, Beograd, 1989) koja razotkriva činjenicu da je situiranje nejednakosti spolova u »područje
tišine«, izvan teorijskog diskursa zapravo »sociološka verifikacija dominacije jednog spola nad
drugim«. Studija Z. Papić vrlo elaborirano razmatra dijalektiku između jednog od suvremenih
društvenih pokreta (feminizma) i društvenih znanosti i ističe teorijske implikacije feminističke
kritike sociologije, te analizira heurističke konzekvence — novi senzibilitet — koji se javlja kao
posljedica »sociološke pobune manjina«.
Usp. Rada Iveković, »Studije o ženi i ženski pokret«, Marksizam u svetu, Beograd, 8, 1980, 32,
str. 14-16; za nove evaluacije Francuske revolucije sa »stanovišta žena« usp. Die Neue GeselIschaft — Frankfurter Hefte, 7, 1989, 36, donosi tematski blok »Thema: 1789 — Sind Frauen
Menschen?«
Usp. Vision and Method in Historical Sociology, ur. Theda Skocpol, Cambridge University Press,
Cambridge/London, 1984, str. 16. O dvjestotoj obljetnici Francuske revolucije čini mi se oprav
danim govoriti o procesu oslobođenja žena najavljenom Deklaracijom o pravima žene i građanke
(1791) kao o epohalnom procesu u Tillyjevom smislu. Njezinoj autorici, »’Bezobraznoj Olympe
de Gouges, koja je napustila brigu domaćinstva da bi se umiješala u Republiku’, kako je pisao
Chaumette, odrezana je glava 13. brumairea zbog motiva koje je javno mnijenje smatralo posve
legitimnim: ’Htjela je biti državnik, i izgleda da je zakon kaznio ovu konspiratorku što je zabo
ravila vrline koje priliče njenom spolu’«. Nav. pr. R. Iveković, nav. dj., str. 15.
Ovako ću prevoditi termin »historical sociology« prema opisnoj definiciji Thede Skocpol (nav.
dj., str. 1), koja smatra da historijski orijentirane sociološke studije imaju neke ili sve od nave
denih karakteristika: 1) postavljaju pitanja o društvenim strukturama ili procesima koje razu
mijevaju kao konkretno situirane u vremenu i prostoru; 2) zahvaćaju procese tijekom njihovog
vremenskog trajanja i ozbiljno uzimaju u obzir vremenske sekvence u objašnjavanju njihovih
ishoda; 3) većina povijesnih analiza usmjerava pažnju na međuigre smislene akcije (meaningful
action) i strukturalnih konteksta kako bi shvatile nenamjeravane i namjeravane rezultate u ljud
skim životima i društvenim preobrazbama; 4) osvjetljavaju partikulame i varijabilne karakteri
stike specifičnih vrsta društvenih struktura i obrazaca promjene. »Pored vremenskih procesa i
konteksta, društvene i kulturne razlike od bitnog su interesa za povijesno orijentirane sociolo
ge.«
Usp. T. Skocpol, nav. dj., str. 4.
Dunja Rihtman-Auguštin, Etnologija naše svakodnevice, Školska knjiga, Zagreb, 1988, str. 15.
Vjeran Katunarić, Dioba društva, SDH, Zagreb, 1988, str. 49.
Social Structure and Network Analysis, ur. Peter V. Marsden & Nan Lin, Sage Publications,
Beverly Hills/London/New Delhi, 1982, str. 11.
V. Katunarić, nav. dj., str. 50.
T. Skocpol, nav. dj., str. 385.
T. Skocpol, nav. dj., str. 385.
T. Skocpol, nav. dj., str. 5.
Walter Benjamin, »Povijesno-filozofijske teze«, Uz kritiku sile. Razlog, Zagreb, 1971, str. 27.
Nav. pr. James Gifford, »Introduction: Partial Truths«, Writing Culture. The Poetics and Politics
of Ethnography, ur. James Clifford, George E. Marcus, University of California Press, Berkeley,
Los Angeles, London, 1986, str. 1.
Usp. D. Rihtman-Auguštin, nav. dj., str. 9-39.
T. Skocpol, nav. dj., str. 361.
T. Skocpol, nav. dj., str. 17.
G. Bock, nav. dj., str. 25.
�140
35
36
37
38
39
40
41
42
43
44
45
46
47
48
49
50
51
52
53
54
55
56
57
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
D. Rihtm an-Auguštin, nav. dj., str. 6.
D. Rihtm an-Auguštin, nav. dj., str. 15.
T. Skocpol, nav. dj., str. 362. U tekstu »Novi programi rada i strategije povijesno orijentirane
sociologije« Theda Skocpol podastire tabelu kojom prikazuje istraživačke strategije na temelju
upotrebljenih teorija, koncepata i usporedbi, te ih podvodi pod tri dom inantna tipa: 1) primjena
generalnog m odela na objašnjenje povijesnih instanci; 2) upotreba koncepata kojima se razvija
smislena historiografska interpretacija; 3) analiza kauzalnih pravilnosti u povijesti. (Tabela 11.
1, nav. dj., str. 363).
J. W. Scott, »W omen’s Claims to Equal Rights« (summary), Salzburg Seminar — Session 271,
Gender and the Humanities, Salzburg, August, 1988, šapirografirano.
» (...) diskurs, bez obzira da li je verbalni ili vizualni, fiktivni ili povijesni ili spekulativni, nije
nikada neposredovan, lišen interpretacije, nikada nevin. To vrijedi podjednako za naš vlastiti
diskurs, kao i za one koje nastojimo analizirati ili podvrgnuti kritici«. The Female Body in We
stern Culture, ur. Susan R. Suleiman, Cambridge, 1986, str. 2.
Mihail Bahtin, Estetika slovesnogo tvorčestva, Nauka, Moskva, 1979, str. 254.
Mihail Bahtin, Marksizam i filozofija jezika, Nolit, Beograd, 1980, str. 14-17.
Usp. sveučilišni udžbenik M irjane Gross, Historijska znanost, Sveučilište u Zagrebu, Institut za
hrvatsku povijest, Zagreb, 1976, str. 242.
Usp. veoma primjenjivu raspravu o etnografskim tekstovima, J. Clifford, nav. dj., str. 7.
J. Clifford, nav. dj., str. 14-15.
Nav. pr. Women in Revolutionary Paris 1789-1795. Selected Docum ents Translated with Notes
and Com mentary by Darline Gay Levy, H arriet Branson Applewhite, Mary Durham Johnson,
University of Illinois Press, Urbana, Chicago, London, 1979, 92. (podv. L. S.).
Usp. U te G erhard, »Die Frauenrechtserklarung der Olympe de Gouges«, Die Neue Gesellschaft.
Frankfurter Hefte, 36, 1989, 7, str. 605.
U. Gerhard, nav. dj., str. 605.
Joan W. Scott, »W omen’s Claim to Equal Rights«, nav. dj., str. 1.
J. W. Scott, nav. dj., str. 2.
O na je datirana 27. 8. 1789, dakle dvije godine prije njezine »ženske« nadopune. Usp. Brian
Tierney, Joan Scott, Western Societies. A Documentary History, Volume II, Alfred A. Knopf,
New York, 1982, str. 204-206.
Usp. Ray Strachey, The Cause. A Short History o f the Women's Movement in Great Britain, Vi
rago, London, 1978.
Usp. Sara Evans, Personal Politics, The Roots o f Women’s Liberation in the Civil Rights Movement
& the New Left, Vintage Books, New York, 1980, str. 19-25.
Usp. Žarana Papić, nav. dj., 94-97; A ndrea Feldman, »Eine alternative Frauengruppe in Za
greb. Zwischen Aktivismus und Frauenforschung«, Die ungeschriebene Geschichte. Dokumentation des 5. Historikerinnentreffens in Wien, 16. bis 19. April 1984, W iener Frauenverlag,
Wien, str. 113-123.
Nav. dj. Sare Evans, aktivne sudionice u američkom pokretu za građanska prava 1960-ih i fe
minističkog pokreta 1970/80— godina (inače profesionalne poyjesničarke)na izuzetno detaljan
ih
i zoran način prikazuje proces stvaranja takvih ženskih grupa.
Ta je odredba veoma diplomatski form ulirana — ističe da na izbornim listama SPD -a za gra
dove/pokrajine niti jedan spol ne može biti zastupljen u postotku manjem od 40, niti većem od
50.
Blažu varijantu predstavljaju, i u našem ženskom pokretu između dva svjetska rata zastupljene,
brojne konzervativne (od vjerskih zajednica i konzervativnih političkih stranaka inspirirane)
ženske organizacije koje su okupljale žene sentimentalizirajući njihovu »specifičnu prirodu« i
veličajući njihov »prirodni poziv« majke, supruge i domaćice u oporbi spram zahtjeva za (po
litičkom) ravnopravnošću žena koja je sm atrana »neženstvenom« i u svakom pogledu nećudorednom.
Usp. Claudia Koonz, Mothers in the Fatherland. Women, the Family and Nazi Politics, Methuen,
London, 1987. Autorica ove, do sada najiscrpnije i najlucidnije monografije o ženama u naci
stičkoj Njemačkoj, svoje je zaključke o strahu od emancipacije temeljila, pored ostalih izvora i
na brojnim autobiografskim iskazima tzv. »običnih žena«. To djelo, ujedno, predstavlja međaš
u povijesti žena, budući da je C. Koonz učinila najradikalniji zaokret od »ideologije žene-irtve«
i pokazala široku lepezu motiva koji su omogućili da se u određenoj povijesnoj situaciji žene
�EM ANCIPAC IJA I O R G A N IZ A C IJA
58
59
60
61
62
63
64
65
66
67
68
69
14 1
nađu u ulozi tlačiteljice i krvnika. »Žene su učinile više Štete nego koristi«, pisala je u svojoj
Deklaraciji i Olympe de Gouges, svjesna da bez njihovog saučesništva niti njihovo porobljavanje
ne bi bilo moguće. To je, dakako, nije priječilo da zahtjeva jednakost, budući da bi isključenjem
žena »revolucija bila izgubljena«. Usp. Women in Revolutionary Paris 1789-1795, nav. dj. str.
93.
»Nisam prijatelj ženskog prava glasa. Ako ipak moramo nastaviti s tom lakrdijom, moramo iz
nje izvući sve prednosti koje možemo.... Žene će uvijek glasati za red i poredak i uniformu, u
to možete biti sigurni.« Also sprach Hitler. Nav. pr., C. Koonz, nav. dj., 54.
Usp. Lydia Sklevicky, »Karakteristike organiziranog djelovanja žena u Jugoslaviji u razdoblju
do drugog svjetskog rata«, nav. dj.
Za podrobniji komparativni opis filantropskog feminizma u zapadnoevropskim zemljama usp.
Barbara Corrado Pope, »Angels in the Devil’s Workshop: Leisured and Charitable Women in
Nineteenth-Century England and France«, Becoming Visible. Women in European History, ur.
Renate Bridenthal, Claudia Koonz, Houghton Mifflin Company, Boston, 1977, str. 296-324.
Ilustrativan je primjer zahtjev koji je Zorka Janković-VelikoveČka u ime žena iznijela pred Na
rodnim vijećem u Zagrebu 16.11.1918. kojim traži da i žene budu članovi zakonodavnih tijela,
te da imaju aktivno i pasivno pravo glasa i protestira Sto žene nisu pozvane »na rad oko izgrad
nje nove slobodne države Srba, Hrvata i Slovenaca«. Usp. Arhivski vjesnik, I tom, 1959/60, do
kument 105, 128-129.
Od ovog su se saveza u dva navrata odvojila druStva s izrazitom vjerskom i karitativnom ori
jentacijom, nalazeći neprihvatljivima njegove progresivne — feminističke, socijalne i političke
zahtjeve. Ta su se druStva 1926. udružila u Narodnu žensku zajednicu. No i unatoč tome, 1930.
Jugoslovenski ženski savez objedinjuje 450 druStava. Usp. J. Kecman, nav. dj., str. 163-178.
Taj naziv prihvaćen je 1926, a ishodište orgnizacije je Društvo za prosvjećivanje žene i zaštitu
njenih prava osnovano 1919. u Beogradu i Sarajevu, koje na skupštini feminističkih društava u
Ljubljani 1923. promijenilo ime u Alijansa feminističkih društava. Usp. J. Kecman, nav. dj., str.
178-193.
Podružnica je raspuštena 1937. zbog sukoba sa seniorkama, koje su inače bile veoma zadovoljne
radom svog »podmlatka«, no razumljivo da politizaciju nakon određenog stupnja radikalizacije
nisu mogle više tolerirati. Povjesničari su do sada nanosili veliku nepravdu feministkinjama kada
su, ocjenjujući njihove aktivnosti, bez distance prenosili ideološke argumente »mladih snaga«
ili partijskih ideologa. Ocjenu o »reakcionamosti« ili čak kolaboraciji s režimom (i njegovom
policijom) opovrgava činjenica da niti jedna juniorka (članica SKOJ-a/KPJ) nije bila prijavljena
policiji, mada su seniorke bile itekako svjesne njihovih političkih simpatija i pripadnosti. Za
kritiku izvora, usp. L. Sklevicky, »Karakteristike organiziranog djelovanja žena«, nav. dj. str.
454-456.
Zanimljive indicije o tome moguće je naći u izlaganju »O ženskom pitanju« Vide Tomšič na
Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ, održanoj u Zagrebu 1940. Tim je referatom V. Tomšič do
životno promovirana u eksperticu za tu problematiku. Usp. AIHRPH, ZB-KOM-4/75-75a,
1940, X, str. 19-23.
Proleterski ženski pokret je, dakako, samo terminus technicus koji nalazimo u našoj historio
grafskoj literaturi.
Časopise Žena danas (Beograd, 1936-1940) i Ženski svijet (Zagreb, 1939-1941) pokrenule su i
izdavale juniorke. Oba mogu poslužiti kao primjer za ono vrijeme veoma modernog pristupa
ženskom pitanju (većina tekstova niti danas ne zvuči anakrono) i nizu društvenih problema iz
ženske vizure.
Brojne su samo/kritike komunista zbog zanemarivanja rada sa »ženskim masama«. Navest ću
samo primjer Zemaljskog savjetovanja KPJ u selu Tacen 1939. kada je generalni sekretar KPJ
Josip Broz Tito izjavio: »Ako je većina drugova do sada potcjenjivala važnost uvlačenja žena u
K(omunističku) p(artiju), sada moraju postati svjesni činjenice da je danas stvaranje ženskih
partijskih kadrova naš najvažniji organizacioni zadatak.« Nav. pr. Josip Broz Tito, Žena u revo
luciji, Svjetlost, Sarajevo (et al.), Sarajevo, 1978, str. 34.
Indikativni su slijedeći podaci o postocima učešća žena u članstvu KP: 1925. — 0, 8%; 1926.
— 1, 6%; 1935. — 1%; 1940. — 6%. Usp. J. Kecman, nav. dj., str. 207 i V. Tomšič, nav. dj.
Broj žena u KPJ 1940. godine, prema ocjeni iz referata V. Tomšič na Petoj zemaljskoj konfe
renciji KPJ, bio je slijedeći: od ukupnog članstva žene su u Sloveniji predstavljale 10%, u Crnoj
Gori 6%, u Srbiji 10%, u Hrvatskoj 4%, u Makedoniji 10%, u Vojvodini 5%, a u čitavoj KPJ
6%. Usp. V. Tomšič, nav. dj., Bez pretenzija na neku sustavniju analizu, ovi podaci ipak ukazuju
�142
K O N JI, Ž E N E . R A T O V I
na relevanciju daljnjeg istraživanja međuzavisnosti odnosa stupnja društveno-ekonomskog raz
voja i zastupljenosti žena u revolucionarnoj partiji.
70
Dr. Milica Bogdanović, Izlaganje na Osnivačkoj skupštini društva Ženski pokret, Zagreb 23
5. 1925, A IH R PH , IV/3537, 1925.
71
Usp. Anka Berus, »Za učvršćenje organizacije«, Žena u borbi, 1, 1943, str. 6.
W erner Thonnessen, The Emancipation o f Women. The Rise and Decline o f the Women’s Mo
vement in German Social Democracy 1863-1933, Pluto Press, London, 1973.
73 W. Thonnessen, nav. dj., str. 7.
74 W. Thonnessen, nav. dj., str. 7-8.
72
75 W. Thonnessen, nav. dj., str. 8-9.
76 W. Thonnessen, nav. dj., str. 9.
77
W. Thonnessen, nav. dj., str. 9.
78
Vlasta Jalušič, »V politiki potrebujem o podporo žensk... (Subjektivacija žensk v proletarsko
razredno zavest ali kako je nastala podoba proletarke) (1890-1914)«, Razprave. Problemi, 279280, XXV, 1987, 7-8, str. 31-49.
79
80
81
Usp. iscrpnu egzegezu V. Jalušič, nav. dj., str. 31.
Vidi: Jalušič, nav. dj., str. 32.
Usp. V. Jalušič, nav. dj., str. 35.
82
Nav. pr. V. Jalušič, nav. dj., str. 37.
83
Vidi: Jalušič, nav. dj., str. 41.
84
Usp. prim jere V. Jalušič, nav. dj., str. 38-42.
85
86
Usp. prikaz »G ebarstriekdebatte », V. Jalušič, nav. dj., str. 44-45.
Vidi: Jalušič, nav. dj., str. 46.
87
Usp. relativno suvremeni primjer istraživanja položaja žene u Hrvatskoj s početka 1970— go
ih
dina. Na pitanje »Sm atrate li da žena treba imati plaćeni posao?« neopozivo potvrdan odgovoi
(»Da«) dalo je tek 32% zaposlenih i 21,6% nezaposlenih žena. Indikativno je da kod tih odgo
vora nije potvrđeno postojanje korelacija niti sa stupnjem obrazovanja, veličinom obitelji niti
porijeklom. Jedina pozitivna korelacija utvrđena je s prosječnim dohotkom po članu obitelji.
Usp. M. Mihovilović, J. Klauzer, N. Ostojić, Položaj žene u porodici i društvu u Hrvatskoj, IDIS,
Zagreb, 1971.
88
Vidi: Jalušič, nav. dj., str. 46.
89
Svoju studiju Vlasta Jalušič zaključuje hipotezom (koju ocjenjuje kao »možda drsku«) da je
»ženska agitacija« u Njemačkoj socijaldemokratskoj partiji predstavljala uvertiru u masovnu
propagandu dvadesetog stoljeća. Tu tezu potkrepljuje iskazom nacionalsocijalističkog govorni
ka: »In der Politik braucht man die Unterstiitzung der Frauen, die Manner folgen einem von allein.«
V. Jalušič, nav. dj., str. 48.
90
91
Nav. pr. J. Kecman, nav. dj., str. 78.
»Žene socijalisti (komunisti) usvajaju maksimalni i minimalni program partije komunista Jugo
slavije i smatraju sebe kao deo partijske celine. U isto doba one isključuju svaku zasebnu or
ganizaciju žena, a sebe smatraju tehničkim — izvršnim odborom u agitaciji i organizaciji žena«,
(iz Statuta žena socijalista-komunista) nav. pr. J. Kecman, nav. dj., str. 78.
Polovicom 1930— godina CK KPJ kritizira »komuniste« zbog nerazumijevanja potrebe rada
ih
sa ženama i »postojanja najnakaznijih shvatanja« kao npr. »da žene nisu za revolucionarnu
borbu, da je besplodan rad među njima, da nisu konspirativne, itd. Takvim shvatanjima često
su neki naši odgovorniji drugovi nastojali da opravdaju svoj nerad među radnicima, a nekoji od
njih bili su čak i mišljenja da se žene ne smiju uvlačiti u našu partiju i omladinu iz gore navdenih, naravno, potpuno netačnih razloga.« Nav. pr. J. Kecman, nav. dj., 207. U izlaganju na
Petoj zamaljskoj konferenciji KPJ o »ličnom životu članova Partije«, Josip Broz Tito je osudio
postojanje »nedrugarskog ponašanja prem a drugarici«, je r ima i takvih drugova koji drugarice
»i tuku«. Također je izvrgao kritici i one drugove koji »vole da se žene ili neke drugarice po
našaju kao malograđanke...«. Usp. Izvori za istoriju SKJ: Peta zemaljska konferencija K PJ (19-23.
oktobar 1940), ur. P. Damjanović, M. Bosić, D. Lazarević, Izdavački centar Komunist, Beograd,
1980, str. 39.
92
93
Upravo termin »dvojna potčinjenost« koristi član CK KPJ Sreten Žujović u svom izvještaju
Centralnom kom itetu od augusta 1936. Nav. pr. J. Kecman, nav. dj., str. 210.
�EMANCIPAC IJA I O R G A N IZ A C IJA
143
94 AFŽ je osnovana na Prvoj zemaljskoj konferenciji AFŽ Jugoslavije održanoj u Bosanskom Pe
trovcu 6.-8. 12. 1942. No stvarno je funkcionirala kao dio narodnooslobodilačkog pokreta već
godinu dana prije formalnog utemeljenja, budući da Okružnica br. 4 CK KPH od 6. 12. 1941.
precizira njezine ciljeve i organizacioni oblik.
95 Za podrobniju analizu promjena organizacijskog ustrojstva i njegovih implikacija, usp. L. Skle
vicky, »Organizirana djelatnost žena Hrvatske za vrijeme NOB-e 1941-1945«, nav. dj., str. 98115.
96 Usp. »Upute za rad A. F. Žena«, AIHRPH, AFŽ, 2/71, siječanj 1944.
97 Usp. L. Sklevicky, »Organizirana djelatnost žena Hrvatske za vrijeme NOB-e 1941-1945«, nav.
dj., str. 102.
98 Veoma su ilustrativna zapažanja o efektima reorganizacije koja Marica Zastavniković iznosi u
pismu »s terena« od 24.4.1944. upućenom Glavnom odboru AFŽ Hrvatske. Primijetila je kako
»muški na svim položajima strašno sektaše u pogledu na žene, tako da imaš vrlo malo žena po
NOO-ima i te koje su članice, ne pozivaju redovno na sastanke, ili ih dodjeljuju komisijama u
kojima ne dolaze do izražaja. (...) Dogodilo mi se baš ovih dana na kot. Koprivničkom. Dođem
na sastanak, puna soba drugova, a niti jedne drugarice. Pitam gdje su drugarice. Zar nema niti
jedne žene? Vele mi kako — ne, AFŽ je zastupan. Pa drugarica od AFŽ je naša kuharica. (...)
Kad pokrenem pitanje drugarica i kada ih pronađem i dovedem, rasporedim rad, onda sam
sigurna da ću te drugarice slijedeći put naći u kuhinji.« AIHRPH, AFZ, 2/77.
99 Usp. Lydia Sklevicky, vidi poglavlje »Antifašistička fronta žena — kulturnom mijenom do žene
’novog tipa’«.
100 Usp. Lydia Sklevicky, Žene i moć. Povijesna geneza jednog interesa, neobjavljena magistarska
radnja, Filozofski fakultet, Zagreb, 1984, str. 105-115.
101 Usp. Žene Hrvatske u narodnooslobodilačkoj borbi. I, Glavni odbor Saveza ženskih društava,
Zagreb, 1955, dokument 183, 289.
102 Anka Berus, »Bratstvo i jedinstvo, nova narodna vlast = temelj sretne budućnosti naših naro
da«, politički referat na prvom kongresu AFŽ Hrvatske, Zagreb, 21-23. 7.1945. Usp. AIHRPH,
KZDAŽH, 1945.
103 Žena je bila lišena ustavnih prava (biračko pravo na izborne funkcije i javno istupanje u poli
tičkom životu); bila je izrazito diskriminirana u sferama društveno-ekonomskog života koje su
bile regulirane (nejedinstvenim) građanskim zakonikom, kao što je npr. bilo područje imovin
skog (stvarnog i obligacionog), nasljednog i porodičnog prava; socijalno i radno zakonodavstvo
također je postojalo tek u rudimentarnom obliku i obuhvaćalo veoma mali broj žena. Usp. J.
Kecman, »Pravni položaj žene«, nav. dj., str. 60.
104 Upitan što misli o ženskom pravu glasa, odgovor potpredsjednika vlade dr. Vlatka Mačeka
suradnicama Žene danas u intervjuu 1938. (objavljen je u Ženi u borbi tek 1944.) niti ne zvuči
osobito cinično: »Tko bi se na primjer brinuo za moju kuću i djecu, kada bi se moja gospođa
počela baviti politikom. Kuća i djeca to je nešto najljepše za ženu, jer žena izvan kućnog ognjišta
izgubila bi ono što je resi kao ženu. (...) Za ženu je kuća, a za muškarca politika.« Bosiljka
Krajačić, »Od obmane do izdaje«, Žena u borbi, 7, 1944, str. 5-6.
105 Usp. Joan Scott, »Women’s Gaim s to Equal Rights«, nav. dj., str. 1.
106 »Slobodno izražavanje misli i stavova jedno je od najdragocjenijih prava žena, jer ta sloboda
osigurava priznavanje očinstva djece. Svaka građanka može slobodno reći: ’Ja sam majka tvojeg
djeteta’, a da ne bude barbarskim predrasudama prisiljena sakrivati istinu. Ne treba joj oduzeti
odgovornost za zloupotrebu te slobode u zakonom određenim slučajevima.« »Dic ’Erklarung
der Rechte der Frau und BQrgerin’ von Olympe de Gouges«, Die neue Gesellschafi. Frankfurter
Hefte, 7, 1989, str. 618.
107 Dr Ana Prokop, Položaj žene u porodičnom pravu FNRJ, AIHRPH, KZDAŽH, 1948.
108 Dr Ana Prokop (1912-1975.) bila je prva žena nastavnica/redovni profesor tog fakulteta.
Formiranju njezinih pogleda i senzibiliteta za porodično pravo zasigurno je pridonio i njezin
angažman u prijeratnom ženskom pokretu. Bila je aktivna članica junior sekcije Udruženja uni
verzitetski obrazovanih žena, i funkcionerka Upravnog odbora (izabrana na listi omladinske
podružnice Ženskog pokreta u Zagrebu koju je predložila njezina »frakcija« SKOJ-a). Sura
đivala je s NOP-om, a od 1943. radi na oslobođenom teritoriju. Usp. Mira Alinčić, »Život i
rad prof, dr Ane Prokop«, Zbornik pravnog fakulteta u Zagrebu, XXVIII, 1978, 1-2, str. 5-7.
109 A Prokop, nav. dj., str. str. 1.
110 A Prokop, nav. dj., str. str. 3.
�144
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
111 Neodređenost tog broja proizlazila je iz nejasnog pravnog položaja starokatoličke crkve. Usp.
A. Prokop, nav. dj., str. 4.
112 Komentirajući ovaj paragraf, A. Prokop sm atra d a je njegov autor »morao upravo šopenhauerovski mrziti žene i da mu nije bilo dosta da im dade tako podređeni položaj, nego je osjećao
potrebu da ih i uvrijedi«. A. Prokop, nav. dj., str. 8.
113 Član 24. Ustava FN RJ glasi: »Žene su potpuno ravnopravne sa muškarcima u svim područjima
državnog, privrednog i društveno-političkog života.Z a jednaki rad žene imaju pravo na jednaku
plaću kao i muškarci i uživaju posebnu zaštitu u radnom odnosu. Država naročito štiti interese
majke i djeteta osnivanjem rodilišta, dječjih domova i obdaništa i pravom majke na plaćerii
dopust prije i poslije porođaja.«
114 Usp. A. Prokop, nav. dj., str. 12.
115 Usp. A. Prokop, nav. dj., str. 12-14.
116 A. Prokop, nav. dj., str. 14.
117 A. Prokop, nav. dj., str. 47.
118 Usp. Gejl Rubin (Gayle Rubin), »Trgovina ženama: beleške o ’političkoj ekonomiji’ polnosti«,
Antropologija žene. Zbornik, Ž. Papić, L. Sklevicky, prirediteljice, Prosveta, Beograd, 1983, 91151.
119 Polazeći od marksističke kritike političke ekonomije kapitalizma, brojne feminističke autori
ce/autori ukazali su na ograničenja ekonomskih teorija (i marksističke paradigme) u teorijskom
fundiranju ekonomije reprodukcije. Usp. M aureen Mackintosh, »The Sexual Division of La
bour and the Subordination of Women«, O f Marriage and the Market, K. Young, ur. C. Wolkowitz, R. McCullagh, CSE Books, London, 1981, str. 1-15.
120 O istrajnosti suprotstavljenih shvaćanja (ženskog) rada kao potrebe za samoreaJizacijom i kao
izraza nužde svjedoči i recentni primjer koji je m orao rješavati Ustavni sud SFRJ početkom
1980-ih godina. Tada je grupa sveučilišnih profesorica sudskim putem osporila ustavnost zako
na koji prisiljava žene da se umirove 5godina prije muškaraca. Pod rukovodstvom socijalističkih
samoupravnih sindikata došlo je do veoma oštre polarizacije intelektualki i radnica kojima je
taj zahtjev predstavljen kao prijetnja dokidanju njihovog prava da za punu mirovinu rade kraće
od muškaraca. U toj se polarizaciji na neobično jasan način očitovala (implicitna) kvalifikacija
ženskog rada kao izraza nužde. Druga strana nužde predstavljena je kao luksuz. Čini se da se
»proleterski antifeminizam« (i antiintelektualizam ) ne predaju tako Iako!
121 Da stare ideološke sheme istrajavaju i u drugim društvenim uvjetima svjedoče i napadi na novi
feminizam koji se u Hrvatskoj javio koncem 1970-ih godina. Tada su dežurni, ali i samozvani
ideolozi inzistirali na činjenici da su feministkinje zapravo »dokone gospođe« — mahom inte
lektualke! Usp. jedan od mnogih tekstova koji koriste tu argumentaciju, npr. Slaven Letica,
»Skica (!) za komunistički manifest protiv feminizma«, Pitanja, 1-2, 1980, str. 53-58.
122 Zahtjevi s područja radnog zakonodavstva formulirani su kao: izmjene svih odredbi u zakonima
i uredbam a koje stavljaju žene u neravnopravni položaj prem a muškarcu u pogledu zapošljava
nja i u radnom odnosu; osigurani pristup ženam a u zvanja za koja su kvalificirane; jednaka
nagrada za jednaki rad; priznavanje poziva žene kao majke i domaćice kao produktivnog poziva.
Zahtjevi žena u okviru radničkog pokreta stavljali su veći naglasak na socijalno-protektivne
kom ponente, poput plaćenog porodiljskog dopusta, ponovnog prim anja radnica i namještenica
na posao poslije bolovanja i porođaja, protiv izbacivanja trudnica s posla. U sferi radnog prava
isticani su jednaka plaća za jednaki rad i jednaki uvjeti za mušku i žensku radnu snagu. Usp.
L. Sklevicky, »Karakteristike organiziranog djelovanja žena u Jugoslaviji...«, nav. dj.
123 Flora Tristan (1803-1844) svoje je stavove izložila u djelu L ’Union ouvriire (1843) koje je, sma
tra E. Bom em an, »po jasnoći, viziji i prodornosti« jedino moguće usporediti s »Komunističkim
manifestom«. Nav. pr. Arbeiterbewegung und Feminismus, ur. E m est Bom emann, Ullstein Materialien, Frankfurt, 1982, str. 18-19.
124 Još od Oktobarske revolucije (a form ulirana je i na Prvoj međunarodnoj konferenciji radnih
žena održanoj u Moskvi 1920.), kao jedna od najvažnijih mjera za realizaciju revolucionarnih
preobrazbi društva sm atra se kidanje prvenstva prim arnih veza i izlaženje žena iz domova, te
njihovo uključivanje u ekonomiju.
125 Usp. M. Mackintosh, nav. dj., str. 9-10.
126 Temeljna je kontroverza proizvode li kućni poslovi neposredno višak vrijednosti, ili su samo
»presudan« elem ent proizvodnje viška vrijednosti i kapitala.
�E M ANCIPAC IJA I O R G A N IZ A C IJA
145
127 »Sva društva poznaju spolnu podjelu rada. To
značida sunekizadaci
alociranipretežno ili
isključivo ženama, drugi muškarcima, dok neke
moguizvršavatii žene i
muškarci.Kadaseu
društvu dešavaju ekonomske promjene, mijenja se priroda rada, kao i distribucija između muš
karaca i žena.« Usp. M. Mackintosh, nav. dj., str. 1. Reproduktivni rad je zbog svoje posebno
bliske povezanosti s područjima seksualnosti i reprodukcije ljudskog života, prema shvaćanju
feministički orijentiranih autora/ica, presudan za razumijevanje same prirode patrijarhata, nav.
dj., str. 9.
128 Usp. Mirjana Gjukić, »O privrednoj aktivnost žena Jugoslavije od 1918. do 1953.«, Ekonomski
pregled, 12, 1954, str. 817.
129 M. Gjukić, nav. dj., str. 814-815.
130 M. Gjukić, nav. dj., str. 815.
131 Usp. M. Gjukić, nav. dj., str. 816.
132 Nav. pr. M. Gjukić, nav. dj., Tabela 3, str. 817.
133 M. Gjukić, nav. dj., str. 819. »U red takvih mjera spada i odredba prema kojoj učiteljica koja
se uda za muškarca koji nije učitelj mora napustiti posao. Ukoliko se uda za učitelja, i ostane
u službi, dobiva 50% plaće. Uredba o ličnim i porodičnim dodacima državnih službenika iz
1935. godine predviđala je oduzimanje dijela ličnog dohotka udatim ženama. Protiv ovih mjera
Alijansa ženskih pokreta poduzimala je brojne, pa i međunarodne akcije (npr. u Komisiji za
socijalna pitanja pri Društvu naroda), ali bez rezultata.« Nav. pr. Ljubinka Sirić-Bogetić, »Od
luke Pete zemaljske konferencije KPJ o radu među ženama i njihova realizacija u periodu 19401942.«, Peta zemaljska konferencija KPJ, zbornik radova, IHRPH/Školska knjiga, Zagreb, 1972,
str. 82-83.
134 Usp. veoma iscrpne analize koje su indikativne, iako se odnose samo na grad Zagreb: Mira
Kolar-Dimitrijević, »Položaj i zarade radnih slojeva Zagreba 1918-1931. godine«, Radni slojevi
Zagreba od 1918. do 1931., IHRPH, Zagreb, 1973, str. 183-377.
135 Usp. Dr. Saša Đuranović-Janda, Žena u radnom odnosu. Naprijed, Zagreb, 1960.
136 »Govor predsjednika ZA V N O H -a Vladimira Nazora«, Žene Hrvatske u narodnooslobodilaćkoj
borbi, II, Glavni odbor Saveza ženskih društava Hrvatske, Zagreb, 1955, dokument 365, str. 76.
137 Josip Horvat, Preživjeti u Zagrebu. Dnevnik 1943-1945, Sveučilišna naklada Liber/JAZU i dr.
izdavači, Zagreb, 1989, str. 248.
138 Njihove analize »polaznih pozicija« žena u novom povijesnom trenutku moguće je sažeti u sli
jedeće osnovne točke: 1) novostečena ravnopravnost žena; 2) žena kao politički subjekt; 3)
obrazovanje žena; 4) žena radnica; 5) žena kao čimbenik socijalne politike; 6) žena kao majka.
Usp. Lydia Sklevicky, »Prvi kongres A F Ž -a Hrvatske: putovi integracije žena u novo društvo«,
u: Oslobođenje Hrvatske 1945, IHRPH, Zagreb, 1986, str. 360-365.
139 Nav. pr. L. Sklevicky, nav. dj., str. 359.
140 Nav. pr. L Sklevicky, nav. dj., str. 365.
141 »Politički referat Anke Berus«, Žene Hrvatske u NOB, II, nav. dj., dokument 365, str. 87.
142 »Iz organizacionog referata Mace Gržetić«, Žene Hrvatske u NOB, II, nav. dj., dokument 365,
str. 89.
143 Žena u društvu i privredi Jugoslavije. Statistički bilten br. 133, Savezni zavod za statistiku, Beo
grad, 1959.
>44 Usp. primjerice stav M. Gjukić, nav. dj., str. 820. kada komentira vjerodostojnost podataka o
školskoj spremi: »Postojala je tendencija u popisu stanovništva 1948. godine, da se ’uljepšaju’
odgovori (zbog širokog zamaha borbe protiv nepismenosti), dok je popis 1953. protekao u pot
puno mirnoj atmosferi, što je utjecalo i na realnost podataka.«
:45 Mladen Friganović, Demografija. Stanovništvo svijeta, Školska knjiga, Zagreb, 1987, str. 75.
■46 Usp. M. Friganović, nav. dj., str. 75-78.
47 M. Friganović, nav. dj., 81.
48 Usp. M. Friganović, nav. dj., str. 84.
49 Usp. M. Friganović, nav. dj., str. 109. Kao primjer takvog područja autor navodi »naš Dinarski
krš i druge patrijarhalne krajeve«.
50 Nav. pr. M. Friganović, nav. dj., str. 95.
51 Nav. pr. M. Friganović, nav. dj., str. 96.
52 Nav. pr. Statistički bilten, nav. dj., tabela 8-3, str. 65.
�146
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
153 »Općenito su za analizu stanovništva značajne ove strukture: biološka (dob i spol); ekonomski
(gospodarske djelatnosti); socio-profesionalna (zvanje i zanimanje); obrazovna (školska spre
ma); nacionalna (narodnost); religijska (vjeroispovijest); kultum o-etnička (posebnost baštine)..
M. Friganović, nav. dj., str. 107-108.
154 M. Friganović, nav. dj., str. 109. Autor tu činjenicu objašnjava u najvećem dijelu kao »posljedici
neravnomjernih gubitaka u drugom svjetskom ratu i narodnoj revoluciji«.
155 Nav. pr. Statistički bilten, nav. dj., Tabela 1, 7.
156 Nav. pr. Statistički bilten, nav. dj., Tabela 2-6, str. 18.
157 Vidi tablicu na str. 75.
158 Usp. Blaženka Despot, Žensko pitanje i socijalističkosamoupravljanje, Cekade, Zagreb, 1987
159 D. Bilandžić, Historija SFRJ, nav. dj.,str. 102-103.
160 Usp. V. Koštunica, K. Čavoški, Stranački pluralizam ili monizam,Institut društvenih
nauka
Beograd, 1983, str. 87-143.
161 D. Bilandžić, nav. dj., str. 105.
162 Isto, str. 105.
163 KPJ formalno nije imala pisanog programa poslije Vukovarskog. Isto, str. 110.
164 Isto, str. 110-111.
165 M arija Obradović, »Koncepcija narodne demokratije«, Oslobođenje Hrvatske 1945, nav. dj,
str. 297.
166 Usp. Zdenko Radelić, »Prvi kongres Jedinstvenih sindikata Hrvatske«, Časopis za suvremen
povijest, 20, 1988, 1-2, str. 117 i 128.
167 O problem atičnom karakteru koalicije govori i ova ocjena koalicijskih partnera koju je jeseri
1945. izrekao Josip Broz Tito: » Ja ovu našu ’opoziciju’ ne nazivam opozicijom. Opozicija 1
jednoj državi ne slaže se s izvjesnim taktičkim stvarima, hoće nešto bolje, ona zauzima opoz
cioni stav prem a režimu ili prem a vladi. Kod nas opozicija nije takva. Ona nije dala ni jedni
ideju koja bi bila bolja od onoga što smo mi dali u programu Narodnog fronta. Ona uopšte:
nema program a. To je onaj stari lager neprijatelja naroda koji vuku točak historije natrag,
točak ih okreće oko sebe i, razumije se, smrviće ih.« Nav. pr. D. Bilandžić, nav. dj., str. 103.
168 Usp. Katarina Spehnjak, »Organizaciono-politički aspekti djelovanja Narodnog fronta u Slavo
niji 1945-1951«, Časopis za suvremenu povijest, 20, 1988, 11-2, str. 84; Z. Radelić, nav. dj., str
117 i 133.
169 Pri CK KPH postojale su i posebne komisije koje se se bavile radom pojedinih masovnih or
ganizacija. Usp. npr. podatke o Sindikalnoj komisiji, isto, str. 132-134.
170 Usp. Z. Radelić, nav. dj., str. 124. U slučaju Narodnog fronta posebni je problem bilo njegovo
često »postavljanje s pozicija vlasti«, što će biti »jedan od uzroka opadanja članstva i gubljenja
spontanosti i dobrovoljnosti u odazivu na akcije«. Usp. K. Spehnjak, nav. dj., str. 185.
171 Usp. Z. Radelić, nav. dj., str. 134. U nastavku rada taj ću problem detaljno elaborirati na prim
jeru organizacije žena.
172 Usp. Z. Radelić, nav. dj., str. 133 i K. Spehnjak, nav. dj. str. 191.
173 Nem a dvojbi oko identifikacije državnog vodstva s rukovodstvom KPJ: »Globalni društveni si
stem sa svojim podsistemima — političkim sistemom, privrednim sistemom itd. — bio je neodjeljiv monolit, organiziran na principu revolucionam o-dem okratske (sic!, L. S.) hijerarhije u ko
jem se niži stupanj potpuno pokorava direktivi i odluci višeg stupnja. Na čelu globalnog sistema
stoji Politbiro Centralnog kom iteta KPJ sastavljen od desetak ljudi. To je bio štab rata i revo
lucije, a sada je upravljao cjelokupnim društvom i zemljom.« D. Bilandžić, nav. dj., 118. Ideo
logiju KP »odnosno program revolucije« u cijelom poslijeratnom razdoblju posreduje Agitprop
B. Kašić višeslojnu djelatnost Agitpropa centrira na dvije točke: 1) na ostvarenje neposrednoj
akcionog program a okupljanjem na ideologijsko-mobilizacijaskoj platformi radi njegovog odje
lovljenja; 2) u suglasju s pozicijom partije na vlasti, u nadležnosti Agitpropa je profiliranje i
kontrola cjelokupne nadgradnje kao njegov implicitni razlog postojanja. Usp. Biljana Kašid
»Uloga Agitpropa KPH u Slavoniji (1945-1950)«, Časopis za suvremenu povijest, 20, 1988, 1-2str. 173.
174 Usp. Vladimir Arzenšek, Struktura i pokret, Institut društvenih nauka, Beograd, 1984, str. 90.
175 Emile Durkheim, The Division o f Labor, Glencoe, III, Free Press, 1947, str. 28. Nav. pr. V
Arzenšek, isto, str. 90.
176 V. Arzenšek, isto, str. 90-91.
177 Isto. str. 91.
�EM ANCIPAC IJA I O R G AN IZ AC IJA
147
Isto, str. 92.
Isto, str. 92-93.
Isto, str. 93.
Franz Neumann, Demokratska i autoritarna država. Studije o političkoj i pravnoj teoriji, Napri
jed, Zagreb, 1974.
182 Leon Kojen je, diskutirajući o aplikativnosti Neumannovog shvaćanja totalitarizma, unio jednu
ogradu kod petog faktora, smatrajući da ono Sto je karakteristično za svaki totalitarni režim
»mogućnost terora pre nego sam teror«. Strah od represije, dakle, više nego njezino masovno
provođenje, stvara »kulturu straha«, a iz građana posluSne podanike. Liberalizam i socijalizam.
(Liberalne i socijalističke ideje i pokreti na tlu Jugoslavije), ur. Dragoljub Mićunović, Centar za
filozofiju i društvenu teoriju, Beograd, 1984, str. 96-97.
183 F. Neumann, nav. dj., str. 208. Pored ovih mjera kontrole nad društvom, Neumann navodi još
i princip vođe, te pretvaranje kulture u propagandu, a kulturnih vrijednosti u robe.
184 D. Bilandžić, nav. dj., str. 135.
185 Isto, str. 116.
186 Usp. FC Spehnjak, »Narodni front Jugoslavije (SSRNj — razvoj, programsko-teorijske osnove
i procesi u društvenoj praksi 1945 — 1983)«, Povijesni prilozi, 1984, 3(1), str. 36 i 39.
187 M. Obradović, nav. dj., str. 295.
188 Usp. Karen S. Cook, »Network Structures from an Exchange Perspective«, Social Structure and
Network Analysis, nav. dj., str. 182.
189 V. Katunarić, nav. dj., str. 58.
190 M. Bloch, »Une ćtude rćgionale: gćographie ou histoire?«, Annales d'histoire čconomique et
sociale, 6, 1934, 81; nav. pr., T. Skocpol, nav. dj., str. 383.
191 Arhivski fond KZDAŽH sadrži sve smjernice i obostranu komunikaciju (republička — savezna
razina), te zapisnike saveznih sjednica i kongresa.
192 Bonnie H. Erickson, »Networks, Ideologies and Belief Systems«, Social Structure and Network
Analysis, nav. dj., str. 163.
193 »Referat drugarice Anke Berus: O radnim zadacima žena Hrvatske«, AIHRPH, KZDAŽH,
1945. Napominjem da ova signatura (1945.) ne odgovara datumu stvarnog nastanka referata
(isti je slučaj s referatom M. Vranešević), što je vidljivo iz drugih dokumenata, već da su oba
održana na Plenumu CO AFŽ (Beograd, 24.-25. 2. 1946).
194 AIHRPH, CK SKH, 23. 10. 1945.
195 Isto. Argumentacija u prilog ženskog antifašističkog pokreta kao čimbenika pridobivanja (ne
samo) ženskih masa pokazuje upadljive sličnosti s već navedenom tvrdnjom: »In der Politik
braucht man die Unterstiitzung der Frauen, die M&ruier folgen einem von allein«; usp. bilješku 89.
196 »Zaključci Plenarnog sastanka Centralnog odbora Antifašističkog fronta žena Jugoslavije«,
AIHRPH, KZDAŽH, 24. -25. 2. 1946.
197 U AFŽr-u Hrvatske postojao je 1946. godine slijedeći raspored lokalnih odbora: broj seoskih
odbora je nespecificiran; 22 gradska (sa 6 rajonskih odbora u Zagrebu) i 94 kotarska odbora
(NR Hrvatska bez Istre); 10 okružnih odbora i 2 oblasna odbora. GO AFŽH sastojao se od
plenuma (115 članica) i sekretarijata (9 članica). Ivka Šegović, »Organizacioni izvještaj«,
AIHRPH, KZDAŽH, 8. 2. 1946. I ovo je jedan od mnogobrojnih krivo signiranih arhivskih
dokumenata. Prema događajima koji se u njemu spominju zaključujem da je nastao poslije svib
nja 1947.
178
179
180
181
198 »Zaključci sa sastanka Glavnog odbora A F Ž -a Hrvatske koji je održan 13. i 14. 4.«, AIHRPH,
KZDAŽH, 13.-14. 4. 1946.
199 Usp. dopis Okružnog odbora A F Ž-a Bjelovar G O -u kojemu prilažu 50.000 din. koje su skupili
»u akciji po jedan dinar. U akciji je obuhvaćeno 16 do 17 hiljada žena. U gradu smo obuhvatili
skoro sve žene, dok to na selu ide mnogo teže«. AIHRPH, KZDAŽH, 2. 4. 1946.
200 AIHRPH, KZDAŽH, 12. 2. 1946.
201 AIHRPH, KZDAŽH, 1947.
202 »Referat drugarice Milke Vranešević: O formama Antifašističke fronte žena i oblicima organi
zacije AFŽ-a«, AIHRPH, KZDAŽH, 1945.
203 »Referat drugarice Anke Berus (...)«, AIHRPH, KZDAŽH, 1945.
204 Različita uputstva na različite načine propisuju format i čestinu izvještavanja. U jednom od
takvih uputstava iz 1945. godine moguće je naći i propisane 23 tačke po kojima treba referirati.
�148
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
205 U ovom su razdoblju osnovane još i socijalno-zdravstvena, te privredna sekcija.
206 »Organizacija rada kulturno-prosvetne sekcije«; »Uputstva za rad u organiziranju propagandne
sekcije pri Okružnim odborim a A FŽ-a«, A IH RPH , K ZDA ŽH, 1946.
207 Ivka Šegović, »Organizacioni izvještaj«, isto.
208 »Kako ćemo pokrenuti i učvrstiti rad Antifašističke fronte žena«, AIH RPH , KZDA ŽH, 1.1947.
209 »Izvještaj o radu A F Ž -a kotar Vinkovci«, A IH R PH , KZDA ŽH, 16. 5. 1946.
210 »Organizacioni referat« (Stanić Bojana, Slavonski Brod), A IH RPH , KZDA ŽH, 27. 4. 1946.
211 Ivka Šegović, »Organizacioni izvještaj«, isto.
212 »Rad i zadatak Antifašističkog fronta žena od prvog kongresa do prvog plenuma«, AIHRPH
KZD A ŽH , 1946.
213 Isto.
214 Svi Okružni odbori A F Z imali su profesionalne tajnice koje je plaćao NF. I kotarski su odbori
u većini imali tajnice, no one su kao službenice N F -a imale više »odgovornih« dužnosti, taki
da su zanemarivale rad u A FŽ smatrajući ga »manje važnim«. Ivka Šegović, »Organizacioni
izvještaj«, isto.
215 A IH R PH , K Z D A ŽH , 1947.
216 »Plenum Glavnog odbora A F Ž -a za Hrvatsku«, A IH R PH , KZD A ŽH , 15. 5. 1947.
217 A IH R PH , K Z D A ŽH , 1947.
218 »Završna reč na Plenumu Glavnog odbora A FŽ^a Hrvatske«, A IH R PH , KZDAŽH, 15.5
1947.
219 Zakon je prihvatila Narodna skupština na zasjedanju 26. 4. 1947. Osnovni zadaci petogodišnjeg
plana (koji je trebao biti proveden uz tehničku pomoć sovjetskih stručnjaka) bila je likvidacija
privredne i tehničke zaostalosti zemlje, podizanje i učvršćenje privredne i obram bene snage, ti
socijalističkog sektora privrede. Krajnji cilj bilo je, dakako, »podizanje općeg blagostanja radnO.
ljudi«. Plan je zacrtao povećanje industrijske proizvodnje za pet puta, a u Hrvatskoj industrijska
je proizvodnja imala biti povećana za 452% u odnosu na 1939. godinu. M. Sentić, S. Sigetlija.
M. Potočki, Kronologija S K J 1919-1969, Stvarnost, Zagreb, 1970, str. 188-189.
220 D. Bilandžić, Historija SFRJ..., nav. dj., str. 140-141.
221 Isto, str. 143.
222 Isto, str. 144.
223 Isto, str. 144.
224 Usp. »Stanje u organizaciji A F Ž -a i prijedlozi za učvršćenje organizacije«, AIHRPH,
K Z D A ŽH , 1948.
225 Isto.
226 »Nedostaci i greške organizacije Antifašističkog fronta žena i nepravilan odnos nekih organi
zacija N arodnog fronta i organa vlasti prem a AFŽ«, A IH R PH , K ZD A ŽH , 1948.
227 Isto.
228 Zaključci Druge sjednice Izvršnog odbora A F Ž Jugoslavije po organizacionim pitanjima, C0
A F Ž Jugoslavije, Beograd, 6. 4. 1948, 1-2.
229 Isto, str. 3.
230 Isto, str. 4.
231 Isto, str. 8.
232 Isto, str. 10.
233 Isto, str. 11.
234 Zaključci Sekretarijata Glavnog odbora u vezi zaključaka seminara održanog pri Centralnom
odboru sa rukovodiocima org. sekcije, A IH R PH , K ZD A ŽH , 29. 2. 1948.
235 Uputstva Glavnim, sreskim i gradskim odborima A F Ž -a o vođenju evidencije i statistike, CO AFZ
Jugoslavije, 1948. Ova elaborirana uputstva, koja dolaze s najvišeg mjesta u organizaciji, razli
kuju se po odlučnom tonu i karakteru od zahtjeva za slanjem izvještaja u prethodnom periodu
koji, sudeći barem po količini arhivskih dokum enata, nisu naišli na očekivani odaziv.
236 III. plenarni sastanak Antifašističke fronte žena Hrvatske, G O A FZH , 1948,12-13. Taj je sastanak
održan u Zagrebu 29. 2. 1948.
237 Usp. Bonnie H. Erickson, »Networks, Ideologies and Belief Systems«, Social Structure and Net
work Analysis, nav. dj., str. 170.
238 Isto, 55-57. U godišnjem izvještaju G O A F ŽH konstatira se uspješno premašenje tog plana: u
N F je u NR Hrvatskoj učlanjeno 83, 7% od ukupnog broja žena glasača. One, pak, koje su
�EM ANCIPAC IJA I O R G AN IZ AC IJA
149
odbijale učlanjenje, činile su to s obrazloženjem da učlanjenje u NF znači učlanjenje u KPJ
(koje su, očigledno, smatrale neprihvatljivim). Ovaj, naizgled skroman podatak, govori o zdravoj
rasudnoj moći tzv. »običnih« žena koje proniču mehanizme društvene regulacije i integracije
bolje od mnogih povjesničara. Usp. »Godišnji izvještaj o radu Glavnog odbora i organizacije
AFŽ-a u Hrvatskoj«, AIHRPH, KZDAŽH, 1948.
239 Isto, str. 15.
240 Isto, str. 46.
241 Isto, str. 41-42. Plan za ostvarenje ovog zadatka bio je tom prilikom razdijeljen na slijedeće
točke: »1) Briga o trudnoj majci i djetetu do 3 godine; 2) Odgoj djece i pružanje pomoći majci
kao odgajatelju; 3) Upoznavanje žena sa zakonima i uredbama koje izdaje naša nar. vlast u
brizi za majku i dijete i borba za njihovo pravilno sprovodenje u život i 4) Briga o djeci koja
su pod zaštitom države.«
242 Upute za rad sekretarijata i sekcija kotarskih i gradskih odbora AFŽr-a, AIHRPH, KZDAŽH.
15. 5. 1948.
243 Uputstva za pisanje godišnjih izvještaja 1949. godine, AIHRPH, KZDAŽH, 24. 12. 1949.
244 Isto.
245 Upute za rad sekretarijata i sekcija kotarskih i gradskih odbora A FŽ-a, AIHRPH, KZDAŽH,
15. 5. 1948.
246 Soka Krajačić, referat na IV. Plenumu GO AFŽH, AIHRPH, KZDAŽH, 10. 10. 1948.
247 Vida Tomšič, referat na IV. Plenumu GO AFŽH, AIHRPH, KZDAŽH, 10. 10. 1948.
248 Isto.
249 Usp. K. Spehnjak, »Organizaciono-politički aspekti djelovanja narodnog fronta... .«, nav. dj.,
str. 185. Bilo je predviđeno da članovi sekretarijata sudjeluju u slijedećim komisijama Saveznog
odbora NF kao aktivni članovi: organizacionoj komisiji, komisijama za narodnu inspekciju, za
takmičenja, za radne brigade, za zdravstvena i socijalna pitanja.
250 »Statut Antifašističke fronte žena«, 8. mart, GO AFŽH, Zagreb, 1948, str. 135.
251 »Izlaganje drugarice Vide Tomšič na sastanku Izvršnog odbora A FŽ-a Jugoslavije /16. i 17.
decembra 1948. /«, AIHRPH, KZDAŽH, 16-17. 12. 1948.
252 Za najtemeljitiju analizu međunarodne konstelacije sukoba sa Staljinom/SSSR-om/zemljama
IB-a i njezinih korijena u kontinuitetu frakcijskih borbi unutar jugoslavenskog komunističkog
pokreta, usp. Ivo Danac, With Stalin Against Tito. Cominformist Splits in Yugoslav Communism,
Cornell Univestiy Press, Ithaca and London, 1988.
253 »U jugoslavenskoj Partiji ne osjeća se duh politike klasne borbe. Porast kapitalističkih eleme
nata u selu a i u gradu ide punim korakom, a rukovodstvo Partije ne poduzima mjere da bi
ograničilo kapitalističke elemente.« Nav. pr. D. Đilandžić, Historija SFRJ..., nav. dj., str. 155.
Iako su ti argumenti posve proizvoljni a, kako uvjerljivo dokazuje Danac, linija KPJ još od rata
bila mnogo radikalnija od linije SKP(b), u djelatnom demantiranju Staljinovih optužbi KPJ sli
jedi njihovu argumentaciju.
254 D. Bilandžić, Historija SFRJ... ., nav. dj., str. 161.
255 Isto. I broj profesonalnog kadra u A F Ž-a je slijedio taj trend. Za rad GO AFŽH predviđeno
je potrebnih 45 drugarica, oblasni odbori trebaju imati 6 profesionalki, dok je u kotarskim i
gradskim odborima potrebna jedna. »Analiza stanja profesionalnog kadra AFŽ-a Hrvatske«,
AIHRPH, KZDAŽH, 1949.
256 D. Bilandžić, Historija SFRJ..., nav. dj., str. 161.
257 Istraživanja procesa kolektivizacije pokazala su da je »najveći dio seljaka ušao u SRZ [seljačke
radne zadruge], prvo pod jačim ili slabijim ekonomskim, političkim i psihološkim pritiskom i,
drugo, zahvaljujući partijskoj disciplini i utjecaju stotine hiljada mladića i djevojaka, sinova i
kćeri seljaka koji su kao i u ’revoluciji’ prvi odlazili onamo kamo je Partija odredila«. Poznata
je i cijena tog procesa — u ljudskoj energiji i materijalnim sredstvima koja su se prelijevala
preko budžeta iz preostale poljoprivrede seljaka i industrije. Neminovnoj propasti projekta »so
cijalističke preobrazbe sela« doprinijela je i minimalna motivacija za unapređenje SRZ. Nav.
pr. D. Bilandžić, isto, str. 161.
£58 »Koje zadatke postavlja Peti kongres KPJ pred organizaciju AFŽ«, iz materijala IV. plenuma
GO AFŽH, AIHRPH, KZDAŽH, 10. 10. 1948.
£59 »Ali pošto vi znate da se i na brdo ne ide direktno, već se ide naokolo, pa malo dole, pa opet
gore, mi ne možemo udariti taj put direktno na vrh naše socijalističke izgradnje, mislim ni ad
ministrativno nikako, već prosto moramo znati da taj vrh treba da dosižemo, a da je najkraći
�150
260
261
262
263
264
265
266
267
268
269
270
271
272
K O N JI, ŽE N E , R A TO V I
put onaj koji ide mimo svih provala da ne upadnemo negdje u ćor-sokak iz koga ne možemo
da se izvučemo, ako ne budemo išli naokolo.« »Referat drugarice Vide Tomšič održan dne 23
m arta 1949. godine«, AIH RPH , K ZDA ŽH, 23. 3. 1949.
Isto. Nije nepoznato da su te prijetnje doista i realizirane. Na III. plenumu CK KPJ u prosincu
1949. godine Vladimir Bakarić je izvijestio da je samo u Slavoniji ubijeno pedeset seljaka pri
njihovom otporu otkupu. Nav. pr. I. Banac, With Stalin Against Tito..., nav. dj., str. 135. No bilo
je i žena koje su pružale otpor. A FŽ ih paternalistički (matemalistički?) tretira kao »sredstvo
neprijatelja u radu protiv SRZ«. Neke od njih po selima agitiraju protiv SRZ, dok im druge
»nasjedaju«, negdje se bune protiv »unošenja stoke u SRZ«, dok su ponegdje »organizirale
otpor« (ne kaže se na koji način). No u izvještajima A FZ ističu se i suprotni primjeri uspješno
razvijene »zadružne svijesti« kod žena. Krunski dokaz koji se spominje u gotovo svakom izv
ještaju je »srez Udbina« gdje je već 88% žena ušlo u SRZ. Primjer bi doista bio uvjerljiv kada
ne bismo znali kakve su mogućnosti poljoprivrede u tom siromašnom oporom i krševitom kraju!
Usp. »Referat drugarice Vide Tomšič na III. plenumu CO A F Ž -a 4. i 5. juna 1949«, AIHRPH,
KZD A ŽH , 4-5. 6. 1949.
»Izlaganje drugarice Vide Tomšič na sastanku Izvršnog odbora A FŽ^a Jugoslavije /16. i 17.
decem bra 1948. /«, A IH R PH , KZDA ŽH, 16. 12. 1948.
»Koje zadatke postavlja Peti kongres KPJ pred organizaciju AFZ«, iz materijala IV. plenuma
G O A FŽH , A IH R PH , K ZDA ŽH, 10. 10. 1948.
Banac, uz sve ograde, izvodi precizan broj partijaca uhapšenih, osuđenih i isključenih iz KPJ
pod zajedničkim nazivnikom »ibeovaca«. I. Banac, With Stalin Against Tito..., nav. dj., str. 149.
U prilog tome govori i činjenica da je od sredine 1948. do sredine 1950. godine partijsko član
stvo uvećano za 63%. Usp. I. Banac, isto, 140 i D. Bilandžić, isto, str. 178.
Usp. R eferat Vide Tomšič, predsjednice CO A F Ž Jugoslavije, 10. 10. 1948, AIHRPH,
K ZD A ŽH , IV. plenum G O AFŽH, 10. 10. 1948.
»Izlaganje drugarice Vide Tomšič na sastanku Izvršnog odbora A FŽ^a Jugoslavije /16. i 17.
decem bra 1948. /«, A IH R PH , K ZDA ŽH, 16.12.1948. Pažljivom čitatelju sigurno nije promakla
stalna praksa pisanja opće imenice »partija« velikim slovom, čime se vjerojatno željelo parafra
zirati biblijsko načelo m onoteizma (»Nemaj drugih partij§ osim mene!«). Sličnu je transforma
ciju (ali u obratnom smjeru) doživjela u tom razdoblju imenica »bog«, jer kada je pisana malim
slovom gubi monoteistički karakter i ekskluzivnost (»Nemaj drugih bogova osim mene!«).
M aterijal IV. plenuma G O A FŽH , A IH R PH , K ZDA ŽH, 10. 10. 1948.
Čak i aktivi, iako se neprekidno ističe kako su inicijative žena dobrodošle, nisu bili posve slo
bodni način udruživanja. »Inicjative« su morale biti prihvaćene od viših instanci.
«... na A F Ž ne smemo gledati kao na takvu čvrstu organizaciju gde je osnovna važnost verti
kalna veza, veza Centralnog odbora sa Glavnim odborima, ovih sa sreskim i osnovnim organi
zacijama, pa da tu dolazi svaka direktiva i da se tek onda sprovodi. Naša organizacija je orga
nizaciona forma naše P artije....«. »Referat drugarice Vide Tomšič održan dne. 23. marta 1949.
g.«, A IH R PH , KZD A ŽH , 23. 3. 1949.
M ara Naceva je u diskusiji na IV. plenumu GO A FŽH iznijela podatak kako je »u jednom
otsjeku« (vjerojatno sektoru AFŽ, op. L. S.) otkriveno 150 takvih slučajeva. AIHRPH,
KZD A ŽH , 10. 10. 1948.
V. Tomšič, A IH RPH , KZD A ŽH , 10. 10. 1948.
»(...) izvesne žene u Beogradu kažu za konferencije A F Ž -a da se tamo dobije samo četka i
kofa, — ništa drugo sem jedne radinosti u vidu dobrovoljnih radova, onda o tome treba raz
misliti«; žene ne osjećaju da im A F Ž daje pomoć i podršku, već »da je organizacija nešto gde
one samo treba da daju (...)«; iz diskusija na IV. plenumu G O A F Z H, A IH RPH , KZDAŽH,
10. 10. 1948.
273 Usp. Nicos Poulantzas, Država, vlast, socijalizam, Globus, Zagreb, 1981, 29.
274 »(„.) odvajati [će se] izvjesna pitanja koja leže u ženama, i koja su u tom smislu ženska, pošto
ih mi rješavamo, ali ćemo uzeti na sebe sigurno na izvjesnom terenu svakojaka pitanja. Uzet
ćemo pitanje higijene stanova i smrtnosti djece, uzet ćemo pitanje suzbijanja bolesti, epidemije
malarije, sifilisa (sic!) i drugih.« V. Tomšič, A IH RPH , K ZDA ŽH, 10. 10. 1948. »Svi ti zadaci
su na opštoj liniji mobilizacje masa u izgradnji socijalizma, na liniji njihovog vaspitanja za iz
gradnju socijalizma, znači u sklopu zadataka koji se danas postavljaju pred Partiju i Front. Ti
zadaci su specifični po načinu obrade pitanja. Kada mi kažemo da Front ima zadatak vaspitanja
narodnih masa u duhu socijalizma mi govorimo o vaspitanju Žena u duhu socijalizma, mi go*
�E M ANCIPAC IJA I O R G A N IZ A C IJA
15 1
vorimo o tome pitanju sa stanovišta žena. Mi računamo na zaostalost žena.« V. Tomšič, 17. 12,
1948.
275 Povodom pedesete obljetnice tiskanja knjige Angele Vode Žena v današnji družbi (1934.) objav
ljen je s njom intervju u kojemu ova bivša logorašica iz Ravensbriicka govori o procesu u ko
jemu je osuđena na 20 godina robije s prisilnim radom i gubitkom političkih prava na daljnjih
5 godina. Nakon 6 godina provedenih u zatvoru bila je oslobođena, ali do 1983, kada je voder
ovaj razgovor, još nije bila rehabilitirana. Frančiščka Đuttolo, »O inteligenci i intelektualcih,
Pogovor z Angelo Vodetovo«, Nova revija, III, 1984, 24-25, str. 2788 — 2791.
276 Usp. »Referat Soke Krajačić na IV. plenumu GO AFŽH«, AIHRPH, KZDAŽH, 10. 10. 1948.
277 Vidi Tomšič je, pored Ivana Gošnjaka i Blagoja Neškovića, povjerena ta povjerljiva i odgovorna
dužnost. I. Danac, With Stalin Against Tito, nav. dj., str. 119.
278 Usp. »Rezolucija Plenuma Glavnog odbora Hrvatske protiv klevetničke besprincipijelne kam
panje, koja se vodi protiv naše zemlje«, AIHRPH, KZDAŽH, 1948. Na II. kongresu AFŽH
svaka je referentica i svaka sudionica u diskusiji dala svoj prilog kritici IĐ-a koja je takodei
unesena u »Rezoluciju o narednim zadacima Antifašističke fronte žena« u kojoj se, pored osta
loga, kaže: »Uspješna borba za izgradnju socijalizma u našoj zemlji zasnovana na principima
marksizma-Ienjinizma od ogromnog je značaja ne samo za narod Jugoslavije, nego i za međuna
rodni radnički pokret. Ni bjesomučna kampanja informbiroovskih kleveta uperenih na svrgava
nje našeg partijskog rukovodstva, ni neprijateljsko zlobno ometanje naše socijalističke izgradnje
od strane CK SKP/b/ i rukovodstava zemalja Informbiroa nemogu naše narode odvratiti od
pravilnog puta kojim nas vodi naša slavna komunistička Partija, pod mudrim rukovodstvom CK
KPJ na čelu sa drugom Titom.« AIH RPH, KZDAŽH, 10. 7. 1949.
279 Razmatrajući Althusserovu pretpostavku države koja djeluje i funkcionira samo s pomoću re
presije i ideološkog zatupljivanja, N. Poulantzas zaključuje: »To u stanovitom smislu znači da
efikasnost države počiva na onome što država zabranjuje, isključuje, sprečava; ili na onome što
laže, sakriva, prikriva ili uvjerava (...)«. Usp. N. Poulantzas, Država, vlast, socijalizam, nav. dj.,
str. 27.
280 Soka Krajačić, IV. plenum GO AFŽH, AIHRPH, KZDAŽH, 10. 10. 1948.
281 Vida Tomšič, AIHRPH, KZDAŽH, 10. 10. 1948.
282 Usp. D. Šilandžić, isto, str. 171-175.
283 Usp. Zapisnik sa sastanka Izvršnog odbora AFŽ Hrvatske, AIHRPH, KZDAŽH, 2. 2. 1950.,
te dokument veoma sličnog sadržaja koji je pogrešno datiran AIHRPH, KZDAŽH, 1948, no
iz njegovog sadržaja proizlazi da je nastao približno u isto vrijeme (spominje se sastanak IO
NF 23. 1. 1950!!!).
284 AIHRPH, KZDAŽH, 1948.
285 AIHRPH, KZDAŽH, 1948.
286 Na izbore u Crnoj Gori izašlo je 99% žena, u Bosni i Hercegovini 98%, u Hrvatskoj 81, 83%
(za Sloveniju i Srbiju podaci su bili nepotpuni). Nav. pr. AIHRPH, KZDAŽH, 1948. Napadno
povećanje broja žena u mjesnim narodnim odborima (uz istovremeni pad njihova učešća na
višim hijerarhijskim razinama) moguće je tumačiti na dva načina. Jedan je opadanje društvene
moći narodnih odbora. Naime, Zakon o narodnim odborima izglasan 28. 5. 1949. trebao je
poslužiti dokidanju »birokratsko-centralističkih tendencija koje su težile da upravu narodnih
odbora pretvore u ekspozituru aparata centralnih organa vlasti« (nav. pr. D. Bilandžić, isto,
174). Drugi je funkcioniranje zakona povećane disproporcije (law o f increasing disproportion)
koji ukazuje da porastom hijerarhijske razine vlasti opada participacija žena. Usp. Sharon L.
Wolchik, »Ideology and Equality: The Status of Women in Eastern and Western Europe«,
Comparative Political Studies, 13, 1981, 4, str. 458.
287 AIHRPH, KZDAŽH, 2. 2. 1950.
288 U odnosu na 1948. garantirana je opskrba povećana za 5, 2% krušarica, 8, 1% masnoća, 100,
4% mesa, 33% šećera, 35, 8% tekstila, 75% drva, više obuće... »Sve to dokazuje da naša Partija
i narodna vlast posvećuje naročitu pažnju pitanju poboljšanja životnog standarda naših trudbe
nika«. Isto.
289 Broj žena u proizvodnji 1947. porastao je 45% u odnosu na 1945, a 1949. za 47% u odnosu na
1947. Te su godine u NRH 4393 žene stekle naslov udarnice. Isto.
250 Prema podacima od 15. 11. 1949. u SRZ su bile uključene 75. 172 žene (54%). Isto.
�152
K O N JI, Ž E N E , R A TO V I
291 U tom je trenutku u N R H radilo 53 dječjih jaslica (1.678 djece), 105 vrtića (5.183 djece), 54
dječjih socijalnih ustanova (4.427 djece), a 567 dječjih kuhinja raspodjeljivalo je 101.500 obroka
iz M eđunarodnog dječjeg fonda. Isto.
292 Zapisnik sa sastanka tajnica i predsjednica oblasnih odbora A F Ž -a, 3. 1. 1950, AIHRPH
KZD A ŽH , 3. 1. 1950. (podv. L. S.).
293 Tek koji mjesec prije toga na sastanku Izvršnog odbora A FŽ Hrvatske Anka Berus je katego
rički tvrdila: »Smatram drugarice da danas u 1950. godini mi ne samo da možemo nego i tre
bamo svuda postaviti odbore AFŽ.« Zapisnik sa sastanka Izvršnog odbora A FŽ Hrvatske
A IH R PH , K ZDA ŽH, 2. 2. 1950.
294 Sednica Izvršnog odbora A FŽ Jugoslavije (stenografske beleške), A IH RPH, KZDAŽH, 1951.
I u slučaju ovog dokum enta radi se o neispravnom datiranju, što je odmah zamjetljivo, jer je
već iz dnevnog reda vidljivo da se sastanak održao prije III. kongresa A FŽ (28-29. 10.1950.).
295 Zapisnik sa sastanka tajnica i predsjednica oblasnih odbora A F Ž -a 3. 1. 1950, AIHRPH,
K ZD A ŽH , 3. 1. 1950.
296 Pribilješke sa sastanka tajnica, rukovodioca sekcije »Majka i dete« i istorijskog odelenja iz Re
publika u CO A F Ž Jugoslavije«, A IH R PH , KZDA ŽH, 10. i 11. 4. 1950.
297 »Svim kotarskim i gradskim odborim a AFŽ«, A IH RPH , KZD A ŽH , 12. 6. 1950.
* Ovdje se rukopis prekida. Ostale su tek natuknice za nastavak koje ovdje također objavljujemo
(primj. D. R. A.):
+ kontradikcije:
1/ KP kao izvor direktiva za A F Ž vs. lični interesi članica (dakle društvo — pojedinac);
2/ odvajanje KP od države/vlasti (porast br. članova KP, postaje masovan partija, usp. Bil. 178)
= mijenja se diskurs, ali ne i m etoda (društv. matrica, KP je m reža koja prekriva/prožima sve
druge društv. mreže)
— pismo CK KPJ — legitimira promjene — da li ih nalaže jer se žene ne drže planova? Di
sperzija vlasti? (usp. Bilandžić)
Problemi s reorg:
— ukidanje profesion. — kartice — brojni otkazi, O TPO R I
— rad u okviru N F nitko ne pokreće, Štoviše, guši ga se
— 26. 9. 50. VT kompromis — oksimoronski model
— 1951-53. opadanje općenite društv. vidljivosti žena — da li je ono u funkciji smanjenja
kom petencija/aktivnosti AFŽ?
�OD ANTROPOLOGIJE
ŽENE DO POLITIČKE
ANTROPOLOGIJE
��4
Nužnost "ženske perspektive"
u etnologiji
Ne jednom do danas povijest je pokazala da se riječ »žena«, izdvojena
iz neupitnog poretka očiglednoga, podudara s riječju kriza. »Žensko pi
tanje«, »ženska prava«, »ženski problem«, ma koju sintagmu da podasti
re određeni diskurs, ona se javlja u suton neke krize. Zbog toga ću i ovo
dovođenje žena i etnologije u vezu započeti naznakama krize etnologije
koja izbija potkraj šezdesetih godina.1
Od svog konstituiranja kao znanost, etnologija je usmjerena na pro
učavanje »drugih«, udaljenih, tzv. primitivnih kultura. I kada je riječ o
izvanevropskoj, ali i evropskoj etnologiji, bez razlike u prostornoj distan
ci, nedvojbena je distanca dviju kultura: one koja postavlja pitanja nasu
prot onoj koja je predmet znanstvenog interesa. U oba slučaja onaj koji
promatra, tumači, intervenira i konceptualizira kulturu i društvo različito
od njegova, nije pripadnik te kulture. No, u slučaju izvanevropske etno
logije takav je pristup bio moguć u jednom ograničenom povijesnom raz
doblju — periodu prevlasti razvijenog Zapada nad »nijemim«, porob
ljenim i neosviješćenim kulturama drugačijeg lika. Ono što je, uz ostalo,
suočilo etnologiju s vlastitim ograničenjima, bilo je rezultat fundamen
talnih procesa emancipacije »primitivnih« društava, zbog čega je nužnost
radikalnog preispitivanja etnologijske tradicije imala burne i izvanznanstvene odjeke.
Sprega etnologije i kolonizatorske politike može se pratiti i posred
stvom dominantnih teorijskih orijentacija još od unilineamog evolucionizma devetnaestog stoljeća koji podastire sliku »divljaka« u vrijeme najizrazitije kolonijalne ekspanzije i na taj je način i »teorijski« pravda. Et
nologija stoga nije, kako je jednom ustvrdio Claude Lćvi-Strauss, »ne
čista savjest Zapada«, već je više plod »vjere u vlastitu superiornost« (J.
�156
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
Copans). Predmet proučavanja postaje ideološki proizvod na taj način
što »primitivnost« (sa svim zamislivim konotacijama) tih društava kon
struira i formulira sa stanovišta onih interesa koji su izvanjski i tuđi pro
učavanoj zajednici. »Empirijsko područje etnologije proizvod je političke
i ekonomske povijesti koja integrira različita društva unutar materijalne
i intelektualne orbite Zapada«2, naglašava francuski etnolog Jean Co
pans. Razlike između zapadnih i »primitivnih« zajednica ne smatraju se
posljedicom historijskih razlika (nejednak razvitak), nego se uzimaju za
specifična i nesvodljiva obilježja same njihove prirode. Uzmimo, primje
rice, onu različitost koja inzistira na historičnosti zapadnih društava i nehistoričnosti društava koje proučava etnologija. »Da su domoroci pro
učavali sami sebe, reklo bi se da se bave poviješću ili filologijom, a ne
etnologijom«, zaključuje Levi-Strauss.
Kada je u jednom trenutku spomenuta sprega znanosti i organiziranog
političkog nasilja postala odveć kompromitantna (npr. skandal oko pro
jekta Camelot, izravno sudjelovanje etnologa u špijunaži, itd.)3, valjalo
se suočiti s proturječjima, do tada latentno prisutnima, koja su se očito
vala na dva plana: 1) na planu implikacija djelatnosti etnologije, tj. nje
zine identifikacije s kolonijalističkom praksom i pogledom na svijet; 2)
unutar same discipline, tj. propusta da se pojme i prihvate granice i ka
rakter vlastite djelatnosti.
Naime, epistemološki gledano, etnološke spoznaje nose u sebi crte
»znanstvenog kolonijalizma«, u kome se »težište stjecanja znanja o od
ređenom narodu smješta izvan njega« (J. Galtung)4. Na taj je način i
etnolog — »domorodac« žrtva istog odnosa moći i nejednakosti, jer sliku
0 svojoj sredini usvaja iz druge, »kompetentnije« ruke, tj. onako kako je
viđena, formulirana i uobličena od strane »došljaka« s pomoću njegova
kategorijalnog aparata.
Oba ova plana možemo smatrati izdancima proturječja, utkanih u te
melj čitave tradicije znanosti i njezina »objektivizma«. Iako se demistifi
kacija pojma znanstvene objektivnosti javlja i prije u vidu radikalne sum
nje u sklopu drugih društvenih znanosti (T. Kuhn, C. W. Mills, T. R oszak
1 dr.), taj je problem složeniji kada je riječ o etnologiji. Utjecaj društve
nog, političkog i ekonomskog položaja istraživača na izbor pristupa, po
dataka i njihovu interpretaciju još više se pojačava činjenicom da osim
klasnih i ideoloških razlika postoji gust splet kulturnih karakteristika ko
je istraživača odvajaju od predmeta proučavanja. Ograničenost »pogleda
izvana«, kao nosioca znanstvene objektivnosti, nametnula je potrebu
uvođenja novih metodoloških pretpostavki — mnogodimenzionalnost
poimanja zbilje nameće zamjenjivanje pojma jedino važećega, objektiv
�N U Ž N O S T ŽENSKE PERSPEKTIVE
157
nog znanja p ojm om znan ja dobivenog na tem elju o d ređ en e perspektive
gledanja. P rih vaćan je stava da je znanje nužno p arcijaln o , te d a zah v aća
stvarnost s p oseb ne egzistencijaln e pozicije p ro m a tra ča , o m o g u ćit će ,
ako se jed an aspekt više n e predstavlja kao to talitet, nove i objektivnije
spoznaje.
Potpu no razob ličavanje p red o d žb e o etnologiji kao nep ristranoj i n e
zavisnoj disciplini i kritika njezina političkog savezništva (bilo kolonijal
nog, kao što je to u slučaju izvanevropske etn o lo gije, bilo klasnoga, u
slučaju evropske) dovela je do sp ozn aje d a znan stvena d jelatn o st, želi li
djelovati u skladu s in teresim a i istinskim p o tre b a m a ljudi koje p ro u čav a,
a ne prom icati isključivo o so b n e i p ro fesion aln e in terese discipline i nje
zinih poslenika, nužno m o ra p o stati an g ažiran a disciplina, svjesna i izvanznanstvenih im plikacija svog djelovanja.
Međutim, kritika etnoloških paradigmi, koje su podržavale nejedna
kost između razvijenih i nerazvijenih, ne ostaje samo na tim općim, na
cionalnim relacijama. Već u jeku najžešćih rasprava o granicama etno
loškoga pristupa javlja se svijest o tome da tradicija proučavanja nekih
društvenih skupina (obično marginalnih, kao što su žene, omladina, obo
jeni, manjine), i u industrijskim zemljama i u zemljama u razvoju (done
davno privilegiranom »terenu« etnoloških istraživanja), sadrži sve ele
mente kolonijalističkog pristupa. Specifična problematizacija žene i nje
zine djelatnosti u sklopu etnologije, izlazak iz posebne vrste »nevidlji
vosti« žene u znanosti, pa i u etnologiji, dobila je svoj najjači poticaj za
oslobođenje žena, koji su sveobuhvatno pristupili preispitivanju i »ras
krinkavanju« tradicionalnih predodžbi o ženi i njezinu položaju, odnosu
spolova, njihovoj podjeli rada i karakteru ženskosti i muškosti u pojedi
nim društvima. Taj pokret, koji u akademskom svijetu doživljava svoj pu
ni procvat početkom sedamdesetih godina, »senzibilizirao« je znanstve
nike (prije svega žene) da na novi, dekolonizirani način pristupe prouča
vanju žena kao marginalne društvene skupine, koja tvori polovicu čo
vječanstva. Kritika neadekvatnog pristupa ženi u sklopu etnologije dio je
šire kritike postojećeg seksizma u znanostima, kako prirodnima, tako i
društvenima, koji prepoznaje, označava, smatra valjanima, interpretira
»interese i djelatnosti muškaraca u društvu koje se razlikuje i dijeli po
spolu« (Ann Oakley)5 i u kome je kategorija spola i problem njegove
socijalne konstrukcije posve zanemarena u društvenim znanostima, ili je
Tak puna predrasuda o »vječnim« obilježjima i sklonostima spolova.
Sažet ću ovdje osnovne točke kritike etnologije, primijenjene na priJtup proučavanju žene.
�158
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
1.
Žena je u vlastitoj, kao i u ostalim kulturama, onaj »drugi«. Njezino
je određenje uvijek negativno — žena je reziduum pojma »čovjek« koji
nije muškarac. Njezina je različitost tumačena kao njezina ahistorična,
naravna bit, jednom za svagda spoznatljiva i spoznata. Univerzalna bio
loška kategorija spola (sex) supsumira i zamagljuje pogled na kategoriju
roda (gender)6 koja je rezultat društveno nametnute podjele među spo
lovima i proizvod je konkretnih društvenih odnosa na planu seksualne
ekonomije, koji ljudska bića muškog i ženskog roda pretvaraju u muškar
ce i žene.
Stoga je adekvatna konceptualizacija žene7 jedna je od prvih zadaća
koje je postavila ova perspektiva kritike etnologije.
2.
Ono što kritika etnologije tumači kao integriranje razlika kultura koje
su predmet proučavanja i one koja postavlja pitanja u krug intelektualne
i materijalne orbite Zapada, u stvari je kritika prevlasti muškog utjecaja
(male bias) na teorijske pretpostavke, iz kojih nužno proizlazi određeni
tip etnografskih podataka. Takva teorija, nazovimo je muškom, proizvod
je akademske tradicije koju su uglavnom stvarali muškarci, a počiva na
ustrojstvu industrijskog, zapadnog, građanskog društva kojega je dio.
Teoretičari su u temelje svojih pretpostavki ugradili ideološke predra
sude koje njihova vlastita kultura ima o ženi i o njezinu položaju, te su
već unaprijed osudili ženu na relativnu nevidljivost, usredotočujući se u
većoj mjeri na zanimanja i djelatnosti muškaraca.8
3.
Znanstveni se kolonijalizam, prilikom proučavanja žene, logički nadovezuje na univerzalnu razdvojenost, pa time i suprotstavljenost spolova.
Muškarac-etnolog je ovdje dvostruki outsider, on je stranac u proučava
noj kulturi, a također je i stranac u »ženskom svijetu«. Kako će se s teš
kom prtljagom predrasuda o ulozi žene u svom društvu probiti do ključa
razumijevanja »ženskog jezika« (jezik tijela, čuvstvenosti, čulnosti, ko
munikacija žena unutar vlastite skupine)? Neizvjesnost toga pothvata po
jačava još jedna činjenica: ženski je svijet najčešće dostupan posredova
njem lokalne »muške« strukture ili, kako je naziva Edwin Ardener9, do
minantne grupe, za razliku od prigušene, utišane ženske grupe. Taj autor
tumači prevlast muškog utjecaja kao prevladavajuću prisutnost muškara
ca — kao etnologa, kazivača i ljudi o kojima etnolozi izvješćuju, suprotstavljenu relativnoj odsutnosti žene. Muška se dominacija zasniva na či
�N U Ž N O S T ŽENSKE PERSPEKTIVE
159
njenici da su u proučavanim društvima muški modeli društva dostupniji
strancima, nego što su to modeli koje fomuliraju žene. Ta je tendencija
posljedica različitih djelatnosti i iskustava muškaraca i žena. Muškarci su
neusporedivo češće sudionici političkih aktivnosti i javnog diskursa, mo
bilniji su od žena koje su većinom ograničene na područje doma. Zahva
ljujući većoj pokretljivosti, češće dolaze u dodir s pripadnicima drugih
zajednica i, u skladu s time, suočeni su s problemom definiranja »sebe i
svojih žena«, nasuprot »drugima i njihovim ženama«. Tako određeni,
modeli društva se razmjenjuju, a istodobno su stavljeni na raspolaganje
manje mobilnim članovima društva, koji ih mogu preuzeti ako se ukaže
potreba. Zbog toga žene, pod određenim okolnostima, suočene s proble
mom definiranja, mogu preuzeti modele društva u onom obliku u kome
su ih formulirali muškarci (kao dominantna skupina). Modeli koje mogu
formulirati žene na osnovi svojih iskustava, neovisno o muškarcima, nisu
predmet javnog diskursa, pa se ne mogu ni izraziti istim mehanizmima
komunikacije i u istim situacijama kao što to mogu muški modeli.
No, kakvi su izgledi za adekvatnije proučavanje žena u sve brojnijim
slučajevima, kada se na teren upućuju žene-istraživači? Analiza literatu
re je pokazala da se i ovdje mogu potvrditi analogije s općim stanjem u
disciplini. Naša žena-etnolog (je li slučajno da i unatoč brojnosti djelat
nica nije uvriježen i ženski rod zanimanja?) u mnogome nalikuje krot
kom domorodačkom etnologu koji znanja o svojoj kulturi usvaja iz druge
ruke.
Prestiž muškarca u našem društvu toliko je izražen da žena, u etnologiji ili u
bilo kojoj drugoj profesiji može steći poštovanje ili ugled samo ako se bavi
pitanjima koja muškarci smatraju važnima. Tako su žene-etnolozi bile dje
latne godinama, rijetko je moguće otkriti bilo kakve razlike između njihova
rada i rada muškaraca etnologa. Profesionalna edukacija uključila je učenje
mišljenja iz muške perspektive tako da se ne bi trebalo čuditi što su žene
postavljale ista pitanja kao i muškarci.10
Postoje i iznimke, kao što su npr. radovi Margaret Mead ili pak kla
sična studija Phillis M. Kaberry Aboriginal Women: sacred and profane
(1939) koja je uspjela doprijeti do oba modela definiranja društva: dok
su muškarci tvrdili da postoji prevlast muškaraca, žene su je, u nekim
svojim iskazima, najžešće nijekale.
4.
Mnogodimenzionalnost poimanja zbilje koja teži zamjenjivanju pojma
jedino važećega i, kao što smo vidjeli, pogrešno nazvano objektivnog zna
nja, pojmom znanja dobivenog na temelju određene perspektive gleda
�160
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
nja, otvara novo polje mogućnosti za ono, što sam u naslovu navijestila
kao žensku perspektivu u etnologiji. Dosadašnja objektivnost, zapravo
muški kut gledanja, ostavljala je spoznaju o cijelosti ljudskoga svijeta ne
potpunom, pa time znatno iskrivljenom, što znači i neznanstvenom.
Temelji za to već postoje. Posljednjih desetljeća prisutan je proces
preispitivanja etnologijske tradicije i težnja za izgranjom takve etnologije
koja će radikalno preispitati svoje korijene i granice i redefinirati svoje
postulate kojima će žena postati »vidljivom« ne samo unutar discipline,
već i prisutna u društvu. Borbena antropologija (nezaobilaziva je sveza
s akcijskom antropologijom) koja želi omogućiti nove obzore u analizi
spolnosti u društvu, poprimit će obrise nove orijentacije i dobit će, ute
meljena na znatnom broju radova s tih polazišta i pretpostavki, naziv
antropologija žene.11 Zasnivanje takve alternativne perspektive nije mo
guće bez prethodne kritike izvora, kao što sam već napomenula, muški
posredovanih izvora. Žena (njezine djelatnosti, čitav njezin svijet, modeli
društva kako ga ona doživljava), do sada potisnuta na usku funkcionalističku marginu, vidljiva u onoj neizbježivoj mjeri u kojoj je nezamjenjiva
za funkcioniranje određenog društva, ipak je naišla na prikladniji izraz
u nekim područjima istraživanja kulture. Ardener smatra da su studije
rituala i simboliziranja omogućile lakšu komunikaciju sa ženama, da se
mnogo podataka s tog područja odnosi na žene, te da ono što ti podaci
donose često osporava muške modele društva. Ukrstiti ovako dobivene
podatke s onima koje nude mušku sliku svijeta, već znači skinuti veo koji
je zatamnjivao konkretum egzistencije, ne samo žena, već i cijele zajed
nice. Druga je zadaća promjena optike terenskih istraživanja. Literatura
s područja antropologije žena došla je do zanimljivih spoznaja, ponav
ljajući pojedina terenska istraživanja na dekoloniziran način, shvaćen ov
dje kao »demaskulinizirani«. Nadalje, ženska će perspektiva omogućiti
osvajanje novih područja istraživanja: omogućit će problematiziranje
spolne podjele u različitim društvima i kulturama prema kojoj je teorija
bila ravnodušna, tj. shvaćala je kao zadanu, integrirala je i na njoj se
temeljila12 ne preispitujući je.
Ženska perspektiva ima mogućnost i odgovornost da pridonese rein
terpretaciji i redefiniciji temeljnih kategorija ljudskog postojanja, da ko
rigira jedan isključivi način interpretacije koji je prevladavao tijekom ci
jele povijesti razvitka etnološke znanosti, da istraži istinski neistraženi
kontinent i usmjeri se na razaranje ideologiziranog poretka očiglednoga.
�N U Ž N O S T ŽENSKE PERSPEKTIVE
K l
BILJEŠKE
Već i etimološki izvod same riječi iena ukazuje na jednostranu semantičku razinu tog pojma.
Prema EtimoloSkom rječniku Petra Skoka, žena dolazi još od indoevropskog korijena koji znači
rađati, a muškarac od korijena koji znači misliti, gospodariti.
Jean Copans, »De I’ ethnologie k Panthropologie«, u: Copans, Godelier, Tomay, Backes-Clement: L'anthropologie; science des sociitis primitives'?, Editions E. P., 1971.
Lydia Sklevicky, »Antropolog heroj u akciji«, Pitanja, 1977, 4-5, str. 69.
Johan Galtung, »After Camelot«, u: The Rise and Fall o f Project Camelot, ur. I. Horowitz, Cam
bridge M. I. T. Press, 1967, str. 296.
Ann Oakley, »The Invisible Woman: Sexism in Sociology«, u: The Sociolog of Housework, Mar
tin Robertson, Oxford, 1978, str. 2
Gayle Rubin, »Traffic in Women: Notes on the ’Political Economy’ of Sex«, u: Toward an An
thropology o f Women, ur. Rayna R. Reiter, Monthly Review Press, N. Y. & London, 1975, str.
178-180.
Felicity Edholm, Olivia Harris, Kate Young, »Conceptualising Women«, Critique o f Anthropo
logy 3, 1977, 9-10, str. 101-130.
M. Z. Rosaldo, »Woman, Culture and Society: A Theoretical Overview«, u: Woman, Culture
and Society, ur. M. Z. Rosaldo i L. Lamphere, Stanford Univ. Press, 1974, str. 3.
Edwin Ardener, »Belief and the Problem of Women«, u: The Interpretation of Ritual, ur. J.
S. La Fontaine, Tavistock, London, 1972. Citirano prema K. Milton, »Male Bias in Anthropo
logy«, Man, 14, 1979, 1.
Sally Slocum, »Woman the G ath erer Male Bias in Anthropology«, u: Toward an Anthropology
of Women, str. 49.
Žarana Papić, Lydia Sklevicky, »Ka antropologiji žene«. Revija za sociologiju, 1980, 1-2.
Christine Delphy, »A Materialist Feminism is Possible«, Feminist Review, 1979, 2, str. 87.
��5
M atrijarhat:
Prijepor mitologije,
ideologije i utopije'
Ideja o povijesnoj zbiljnosti vladavine žena doimala se, prema riječima
Uwea Wesela, nevjerojatnom, kada je objavljena u Bachofenovu djelu
Materinsko pravo 1861. godine. Premda je bila tijekom vremena poste
peno prihvaćena od marksizma, psihologije, književnosti i ženskih pokre
ta, ona je još i mojoj generaciji studenata etnologije tumačena kao puka
tlapnja jednog beznadnog edipalca, konzervativca pod jakim utjecajem
romantike, svjesno antiracionalnog protivnika pozitivističke historiogra
fije svog vremena. Danas brojne rasprave o toj temi pobuđuju ujedno
strah i nadu; strah onih na vlasti od moguće repeticije »kaosa« koji pri
ziva slika »žene na vlasti« i nadu ljudi s margina užasnutih mogućim is
hodom vladavine »racionalne« tradicije poznate prakse moči. Knjige (o
kojima će biti riječi u ovom ogledu, bez obzira na njihovu znanstvenu
utemeljenost, metodološku dosljednost i ishodišno nadahnuće, usredo
točene su na propitivanje matrijarhata kao povijesne stvarnosti i mita,
ali i na otkrivanje u njemu iskoristivih utopijskih elemenata.
Rasprava Uwea Wesela1 koja nosi podnaslov »O Bahofenovom ’Ma
terinskom pravu’ i položaju žena u ranim društvima pre nastanka dr
žavne vlasti« istražuje sve mogućnosti koje otvara Bachofenovo klasično
djelo. To je prvenstveno kritička analiza u njemu iznesenih podataka,
metode i pojmovnog aparata, nakon čega slijedi pokušaj historijske re
konstrukcije matrilineamosti i naposljetku izgradnja teorijskog modela
prelaska od matrifokalnosti ka patrijarhalnom načelu društvene organi
zacije. Pri tom se Wesel služi kritikom izvora te komparativnom anali
zom — u prvom dijelu knjige Đachofen je suočen s »historijskom prov
jerom«, a u drugom dijelu s etnološkim spoznajama. Bachofenov se spoz
najni postupak o stvarnom postojanju »ginekokracije« temelji na mito
�164
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
logiji shvaćenoj kao sjećanje na stvarne historijske događaje te na zapi
sima trojice grčkih povjesničara: Herodota (5. st. p. n. e.), Heraklida
Pontijskog i Nimfisa iz 4. st. p. n. e., te filozofa Nikole Damaska (1. st.
p. n. e.). Postepeno potiskivanje žena i prelazak na patrijarhat on poima
kao opći razvoj ka duhovnom, muškom principu. Wesel nadalje analizira
djela koja su mogla poslužiti kao potvrda Bachofenovim tezama: Morganovo Drveno društvo (1877) i Engelsovo Porijeklo porodice (1884). Po
red učenja o matrijarhatu ovo »značajno trojstvo«2 udarilo je temelj evolucionističkog shvaćanja razvoja ljudskog društva. Pregledom odobrava
nja i odbijanja Materinskog prava dobivamo popis prominentnih autora
i djela: među odobravateljima nalazimo među ostalim od književnika T.
Manna, Rilkea, Benjamina, psihoanalitičare Freuda, Reicha, Fromma,
Horkheimera, od filozofa tu je Lukacs, dok najpoznatiju skupinu čine
feminističke autorice od dvadesetih godina do danas. Najoštriji osporavatelji Bachofenovih ideja bili su pored historičara i etnolozi. Nakon po
četne naklonjenosti koju su pokazivali McLennan, Morgan i Tylor, et
nolozi ga odbacuju zbog sve veće ahistoričnosti same etnologije koja od
bija istraživanje razvoja kultura, ali i zbog toga što su upoznata druga
matrilinearna društva u kojima muškarci imaju apsolutnu prevlast. Jed
nodušno prihvaćanje Bachofena postojalo je sve donedavno tek u mar
ksističkoj literaturi socijalističkih zemalja, u kojima je neosporavani ma
trijarhat (preko zasada Morgana — Engelsa — Bebela) trajao kao za
jedničko dobro materijalističke historiografije. Postavljajući si temeljno
pitanje što je danas preostalo od Bachofenovih otkrića, Wesel se najprije
usredotočuje na strogo određivanje pojmova. Ključni pojam materinsko
pravo (Mutterrecht) kod Bachofena je sinonim za ginekokraciju — domi
naciju žena u porodici, određivanje srodstava po ženskoj liniji, iz čega,
po njemu, nužno proizlazi povezanost s političkom dominacijom žena u
društvu, tj. njihova vladavina nad muškarcima. Osamdesetih godina pro
šlog stoljeća ulazi u upotrebu novi pojam — matrijarhat, koji sasvim po
tiskuje riječ ginekokracija, kovanicu nastalu kao suprotnost pojmu patri
jarhata koji kod Bachofena stoji za univerzalnu vlast muškarca u porodici
i društvu. No, prema Weselu, materinsko pravo nediferenciran je pojam
i ima tri značenja: 1) kod Bachofena to je sinonim za ginekokraciju; 2)
upotrebljava se u smislu matrilineamosti kao suprotnosti patrilineamosti
a da se ničim ne upućuje na dominciju žena; 3) javlja se i kao mješovit
pojam, naročito u arheologiji i povijesti starog vijeka. Pojmovi matri/patrilineamosti i matri/patrilokalnosti znanstveno su dostatno određeni a
kao nadomjestak materinskom pravu/ginekokraciji/matrijarhatu Wesel
predlaže termine matrifokalnost, odnosno matricentrično društvo. Ti
�M ATRIJARHAT...
165
pojmovi približno istog značenja obilježavaju društva u kojima žene imajustanovitu dominirajuću ulogu u porodici, a ponekad i u društvu. Takva
su društva, koja se međusobno mogu znatno razlikovati, redovno matrilineama i matrifokalna i unatoč mogućem dobrom položaju žena ne mo
že se govoriti o njihovoj vladavini. Drugi Weselov korak u propitivanju
Bachofenova nasljeđa sastoji se u »historijskoj provjeri«: suočavanju nje
gove interpretacije mitološke odnosno povijesne građe s drugim izvorima
i interpretacijama kulture Likije, Egipta i Krete.3 Zaključak je da Bachofen krivo interpretira izvore budući da je u antičko doba riječ ginekokracija bila negativno konotirana i izražavala opću bojazan za opstanak »od
prirode danog muškog uređenja«. U zaključnom poglavlju prvog dijela
knjige (»Istorija«), Wesel Bachofena upoređuje s Kolumbom. On je ot
krio jedan mit i opisao ga kao opći historijski i kulturni stupanj čovječan
stva. Time je stvorio novi mit čiji je sadržaj moralna i duhovna nadmoć
muškaraca koji su poslije dugih borbi naposljetku svladali kulturnu nad
moć žena. Dok je za samog Bachofena i njegovo vrijeme (da li zaista
samo njegovo?) taj novi mit imao funkciju legitimiranja vladavine muš
karaca, njegova je ideološka snaga bila prepoznata i dalje razvijana i od
ženskih pokreta koji upravo tada stupaju na evropsku povijesnu scenu.
Unatoč obilju pogrešaka koje je u njegovu djelu utvrdio Uwe Wesel, pre
sudno je za evaluaciju značenja Bachofenova djela to što je prvi uzdrmao
vjeru u univerzalnost patrijarhalne porodice, jer »Odjednom se opet čuo
prizvuk vlasti u reči, vlasti o kojoj je moglo da se diskutuje. Patrijarh je
postao čovek koji je morao da se opravdava«.4
U drugom dijelu knjige (»Etnologija«) Wesel se okreće empirijskim i
teorijskim rezultatima etnologije, kušajući historijski rekonstruirati nuž
ne uvjete postojanja društva bez potlačenosti žena. Istražuje položaj žene
kod ratara i pastira-stočara. Potom se koncentrira na matrifokalnost kod
Hopi Indijanaca i Irokeza. Njegov je zaključak da u tim društvima postoji
ravnoteža odnosa moći. Štoviše, matrifokalnost otkriva jedan radikalno
različit koncept moći: prevaga žena nije bila vezana uz individualno gori
položaj muškaraca, za razliku od patrilineamih/lokalnih društava kada
prevaga muškaraca uvijek individualno ide na račun pojedinih žena. La
nac uzroka nužnih (mada ne i dovoljnih) za postojanje takvog tipa dru
štava izražen je na sljedeći način: motička zemljoradnja -> kolektivni rad
žena — matrilokalnost — matrilineamost. Obilježja konkretnih etnološ
>
>
kih primjera takvih društava pokazuju da pored toga u njima uopće
nema (muškog) autoriteta, te da je očita labavost porodičnih veza (dru
gim riječima, struktura male porodice bitno utječe na pogoršanje žena).
Presudna kombinacija (ili elementi modela »političke ekonomije spolno
�166
K O N JI, Ž E N E , R A TO V I
sti« prema teoriji Gayle Rubin5) za poraz matrifokalnosti prema Weselu
izgleda ovako: egzogamija -» patrilokalnost -> otkup nevjeste -» poliginija. Po njegovu mišljenju, nijedan od prva tri elementa uzet zasebno ne
upućuje na nužnu diskriminaciju žena, već ima »mudre društvene fun
kcije«. Tek s dodatkom poliginije žene postaju pasivni objekti razmjene
i bivaju svedene na vrijednost robe. Iako dobar dio svog dokaznog ma
terijala preuzima iz rezultata američke antropologije žene, Wesel upu
ćuje kritiku njezinim autoricama zbog teze o univerzalnoj potlačenosti
žena do koje su došle prihvaćanjem etnoloških podataka bez historijske
analize. Historijska analiza, naime, omogućava utvrđivanje većeg broja
matrifokalnih društava. No Bachofen ih je, nailazeći na njihove tragove,
proglašavao matrijarhatskim, ne mogavši pojmiti (ideja je još sablažnjivija od vlasti žena) da u njima uopće ne postoji vlast. Weselove elegantno
izvedene kritike ne mimoilaze ni Levi-Straussa (pretjeranost teorije o
razmjeni žena), ni Morgana i Engelsa (postanak patrijarhalne porodice
nezavisan je od postanka privatnog vlasništva). Sučeljavajući u završnom
poglavlju »najraniju prošlost i blisku budućnost«, upozorava na treći i
još zanemareniji dio procesa političke ekonomije spolnosti — vezu po
jave političke vlasti koja nastaje kad se dominacija muškaraca nad žena
ma proširi u dominaciju muškaraca nad muškarcima. Pitajući se koje po
uke prošlosti mogu poslužiti zaključcima za budućnost, Wesel upućuje
još jedan sjetni pogled na cause celebre društava bez vlasti i dominacije,
društva jakih žena i slobodnih muškaraca — na Irokeze. »Povoda za to
danas ima dovoljno.«6
Neki od tih povoda zasigurno su potakli Claudiu Schmolders da skupi
mitske pripovijesti o »divljoj ženi« koje u čitalaca imaju pobuditi čuđe
nje, strah i žudnju. U njima se žena pojavljuje samostalna i autonomna,
u mnoštvu elementarnih obostranih i onostranih uloga i figura, onakvih
kakve ih je mitski pripovjedač pronašao dijelom u ženskoj svakodnevici
ili im ih pripisao složivši ih u funkcionalno jedinstvo. U predgovoru knjizi
autorica svoj izbor označava kao angažiran i subjektivan — najavljuje
igru simboličkim proizvodima pozivajući čitatelje da joj se pridruže.7
Svako poglavlje, posvećeno jednoj ulozi/slici »divlje žene«, koje sadrži
nekoliko priča pretežno izvanevropskih naroda (tek ih je nekoliko iz
evropske tradicije, čak i jedna »srpsko-hrvatska« vještica), ima uvod, »di
jelom informativan, dijelom zbunjujući«8. Komentari priča sadržani u
tim uvodnim naznakama doista zbunjuju jer Claudia Schmolders rabi ne
obično eklektičan teorijsko-interpretativni okvir. Jednom su to psihoa
nalitička tumačenja: jungovska, kao u poglavljima »Velika majka«, »Putovanje njezina života«, »Životinjska zaručnica, Kći bilja«, ili frojdovska,
�M ATRIJARHAT...
167
u poglavlju »Zavodnica«! Drugi će put to biti strukturalna antropologija
Lćvi-Straussa (»Vidarica, Čarobnica«), ili pak izvještaj starih putopisaca
»Amazonka, Mlada junakinja« i književnika antike. Ponegdje svi oni za
jedno, što ipak ne umanjuje užitak čitanja o »Divljoj kuharici«, »Čarobnici i vještici«, »Dobroj vili i suđenici«, »Vodenoj ženi« i drugima. U
Pogovoru teorijskih pretenzija, posvećenom u cijelosti mitskoj mašti, au
torica ističe kako se u drugoj fazi novih ženskih pokreta (osamdesetih
godina) osvješćuje pitanje o vlastitoj povijesti i tradiciji žena. Po njezinu
su mišljenju dosad najrabljenije slike žena proizvod »muške fantazije«
koja ih je uvijek formulirala kao svoj alter ego u obliku polarnih suprot
nosti (kurva/svetica, anđeo/vještica, kućanica/Amazonka i si.). Tražeći za
sebe »legitimirajuće rodoslovlje«, žene su otkrile samo dvije pretkinje:
Vješticu i Boginju mjeseca/Veliku majku, slike koje zajedno čine mitski
paradoks, jedinstvo zastrašujućeg i prisnog. No, »mitski pripovjedač«,
Lćvi-Straussov bricoleur9, iz svog priručnog arsenala iznalazi velik broj
elemenata koje slaže na bezbroj načina u različitim pripovjedačkim kul
turama. Upravo bogatstvo i višeslojnost njegovih proizvoda daje elemen
te mogućeg identifikacijskog modela jednog punijeg samopoimanja žene
(Selbstbild). Slike koje on nudi iskazuju imanentnu dvoznačnost žene
(»između kuhinje i kozmosa, tave i pakla«, »zaštitnice i žderačice vlastite
djece«) i pružaju mogućnost razrješenja. »Mitska mašta je u stvari prvi
oslobađajući odgovor na teror elementarnog, iskorak iz nijemog stra
ha.«10 Zaobilazeći kompleksne diskusije o mitu, autorica prihvaća odre
đenje mita koje daju braća Grimm. To su simbolički proizvodi koji fun
kcioniraju kao fantastična i, ako je moguće, didaktička utjeha, podjed
nako udaljena od realistične opomene sage i tjelesnosti lakrdije. Reper
toar »narativnog kućanstva« mitskog pripovjedača u pričama ove zbirke
i ženi današnjice, nada se Claudia Schmolders, može pružiti protuslike
(Gegenbilder) za vlastita tjeskobna civilizirana i siromašna osjetila, na isti
način na koji su »divlji ljudi« srednjeg vijeka služili kao protuslika ulju
đenom dvorskom društvu. One sadrže subverzivni potencijal da upozore
na štetočinstvo jednog isuviše bogatog društva »koje iskorištava prirodu
bez kućevnog smisla za dijalog s tijelima, s konkretnim«. I naposljetku:
»Možda će konačno druge priče upraviti naš pogled s čangrizave mono
tonije vladajućeg mišljenja na nasmijanu i uplakanu polifoniju potlače
nog.«11 Okrepljujuće poruke pripovjedačke, mitske mašte možda mogu
potaknuti i civilizacijski zaokret, otvoriti prostor za igru i osporavanje,
za znati-želju, »aus dem Zahlen wieder ein Erzđhlen machen«...12
Heide Gottner-Abendroth, u knjizi opisnog podnaslova Matrijarhalne
religije u mitu, bajci i epici, u velikoj mjeri sužava prostor dijalektičke igre
�168
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
suprotnosti, kako je u Divljoj ženi prekorava C. Schmolders, nazivajući
je »suvremenom propovjednicom Velike majke i matrijarhata«13. Što
više, ova autorica odbacuje sama načela dijalektike smatrajući je proiz
vodom patrijarhalnog mišljenja. Tek je patrijarhalni kozmos polariziran
suprotnostima, dok matrijarhalni počiva na ideji trijada po uzoru na tro
struki mjesec, simbol trojstvene boginje matrijarhata u njegovu najvišem
razvojnom stupnju. Matrijarhalni je kozmos nehijerarhičan, a njegovom
kozmičkom dezintegracijom u patrijarhatu dolazi i do društvene i psi
hičke dezintegracije. Boginja i njezin heroj proizvod su epohe dominacije
žena, epohe jedinstva u kojoj boginja predstavlja božansko načelo, koz
mičku integrativnu snagu i kreativnu sposobnost uopće, dok je njezin he
roj (kralj) princip herojskog žrtvovanja, cikličkog (sezonskog) umiranja
i rađanja, smješten u jezgri božanskog. Razbijeno jedinstvo, izgubljenu
cjelovitost kozmosa i čovjeka koje je ujedno i »patrijarhalno izobličavanje naše ženstvenosti« moguće je ponovno zadobiti otkrivanjem matrijarhatskog nasljeđa. U njemu sadržano određenje ženstvenosti i muškosti
može ženu današnjice izbaviti smrtonosne dijalektike patrijarhalnog sta
nja duha i ujedno postati putokazom (ideološkom platformom, reklo bi
se po autoričinu politiziranom diskursu), naznakom jedne konkretne
utopije. Cilj je ove knjige dakle dvojak: proizvesti ideologiju oslobođenja
od patrijarhata i, kao za to nužnu predradnju, teoriju matrijarhata —
istražiti njegovu povijesnu egzistenciju koju je tradicionalna historijska
znanost u svom 3000 godina dugom postojanju promišljeno odstranjivala
iz naše povijesne svijesti. Metodološko polazište autorica označava kao
transdisciplinamo, praćeno »ideološko-kritičkim oprezom« (on je sadr
žan u kritici znanstvenih kritika matrijarhata). Okvirnu shemu svoje stu
dije H. Gottner-Abendroth postavlja na sljedeći način:
1) Religija — mitologija boginja Zemlje i Mjeseca;
2) Ritual — godišnje svečanosti inicijacije heroja, svadbe Boginje i he
roja, herojeve smrti i ponovnog rođenja;
3) Struktura obitelji/države — rodovska struktura s materinskim pra
vom (matrilineamost/lokalnost), ginekokracija;
4) Ekonomija — poljoprivreda, vrtlarstvo, obrada zemlje, zajedničko
rodovsko vlasništvo.
Kada su sve četiri instance ove sheme prisutne u jednom društvu, mo
že se govoriti o matrijarhatu. Kao relevantni povijesni izvor svojoj studiji
autorica navodi matrijarhalnu mitologiju14 — sto dvadeset godina nakon
Materinskog prava ovaj princip očito nije izgubio na zavodljivosti. Na os
novi provedbe strukturalne sheme matrijarhatskih religija15 u indoevrop
skom prostoru, autorica namjerava izvesti relevantne zaključke o kultur
�MATRIJARHAT...
169
noj i socijalnoj povijesti svjetskog matrijarhata. Grandiozni zadatak čiju
je realizaciju (kada bi uopće bila moguća) potpuno promašila! Njezina
analiza funkcionira (bez obzira na pogreške u premisama) u čitanju mita
na semantičkoj i semiološkoj razini. Štoviše, to čitanje proizvelo je vrlo
intrigantnu lektiru, neki sub-genre znanstvene fantastike16 izokrenute
naglavce. Zaplet postaje još uzbudljiviji u dijelovima knjige o bajci i epici
u kojima H. Gottner-Abendroth upućuje na podzemno djelovanje obra
zaca matrijarhatskih religija u patrijarhalnoj kulturnoj tradiciji. U njima
ona prepoznaje utopijske elemente koji su nadmudrili lukavstvo patrijar
halnog svjetskog uma. Oni istrajavaju u alternativnim kultovima donjih
slojeva, kao tajni kultovi i čitave subkulture, kao ono običajno (folklor,
sage, bajke). Možda je najiritantniji propust knjige nedostatnost objaš
njenja razloga transformacije matrijarhatskih u patrijarhatske religije. O
tome ne doznajemo ništa više od činjenice da je do tog prelaska došlo
činom nasilja, što je dokumentirano materijalima iz motiva (Gotterschlacht Mythen). Nasilje, koje je nepoznato u matrijarhatsko doba, time
postaje konstanta patrijarhalnog svijeta — njegovog mišljenja, znanosti
i društvene prakse. Stoga se i ne čini nelogičnom utopijska vizija H. Gott
ner-Abendroth koja smatra da je jedina šansa ljudskog preživljavanja u
kozmosu povratak Here, Hagie Sofie, Jorde — ako nam za to još uopće
dostaje vremena.
Ma kako različite, ove tri knjige, svaka na svoj način, promišljaju ma
trijarhat u njegovim mitskim, ideološkim i utopijskim dimenzijama. Weselova se knjiga nadovezuje na znanstvenu tradiciju osporavanja mitologijskog mišljenja, dok Claudia Schmolders i Heide Gottner-Abendroth
u mitu nalaze nove poticaje za umornu maštu i opustošenu znanost bez/
/protiv žena. Dok Wesel raskrinkava Bachofena kao izumitelja novog mi
ta, njegovo je djelo do danas ostalo inspiracija objema autoricama za
ideologizirano osporavanje vladajuće, patrijarhalne ideologije. Da je vri
jeme sazrelo da matrijarhatska/matricentrična tradicija jedne drugačije
shvaćene moći predstavlja poželjni izvor nove utopije, slažu se svi autori.
Mogući prigovori o neznanstvenosti te teze očito su bespredmetni. Prem
da možemo prihvatiti Weselovu ogradu da »ma kakvu prošlost imale
žene, nijedna ne daje uzor za budućnost«12, ne čini se naodmet napo
menuti da zaroniti u prošlost, pa makar i fantastičnu, nije nerazumni ko
rak pri mišljenju utopije.
�170
K O N JI, Ž E N E , R A TO V I
BILJEŠKE
*
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
U tekstu se raspravlja o tri knjige koje, svaka na svoj način, promišljaju matrijarhat u njegovim
mitskim, ideološkim i utopijskim dimenzijama: Uwe Wesel (Uve Vezel), Mit o matrijarhatu,
Prosveta, Beograd, 1983; Die Wilde Frau: Mytische Geschichten zum Staunen, Furchten und Begehren, ur. Claudia Schmolders, Eugen Diederichs Verlag, Koln, 1983; Heide Gottner-Abendroth, Die Gottin und ihr Heros, Frauenoffensive, Miinchen, 1980, 252 str.
Iako knjiga nije oprem ljena bilješkom o piscu, niti podrobnijom karakterizacijom, dobiva se
dojam da se radi o disertaciji koja pedantnim i rigoroznim znanstvenim postupkom istražuje
sve mogućnosti koje otvara zadana tema. Izdavački nemar, pored ove zamjerke, potkrepljuje i
činjenica da je većina prezimena au to rici navedenih u II. dijelu knjige (»Etnologija«) prijevo
dom nasilno maskulinizirana.
Wesel, nav. dj., str. 29.
Wesel, nav. dj., str. 41-62.
Wesel, nav. dj., str. 75.
Usp. Gejl Rubin, »Trgovina ženama - beleške o ’političkoj ekonomiji’ polnosti«, u: Antropolo
gija žene, ur. Žarana Papić, Lydia Sklevicky, Prosveta, Beograd, 1983, str. 91-151.
W esel, nav. dj., str. 161.
Na istim osnovama pripremila je i Alison Lurie svoju zbirku Clever Gretchen and Other Forgotten
Folktales, Heinemann, London, 1980. Svoj pristup opravdala je činjenicom što su u dosadašnjim
izborima (koje su uglavnom sačinili muškarci 19. stoljeća) heroine uglavnom pasivne, dobre,
bespomoćne i dosadne — što se očekivalo od djevojčica tog vremena. No, tisuće narodnih priča
protuslove takvu shvaćanju — njih je prepričala A. Lurie koja im je time željela vratiti dobar
glas kod današnje djece i njihovih roditelja, nadajući se da će neke od u njima prikazanih junaki
nja jednoga dana postati isto tako popularne kao što su danas Pepeljuga i Snjeguljica.
C. Schmolders, nav. dj., str. 10.
C. Schmolders preuzima Lćvi-Straussovu definiciju »domaćeg majstora« kako je opisana u Div
ljoj misli, Nolit, Beograd, 1966, str. 53-54.
C. Schmolders, nav. dj., str. 284.
C. Schmolders, nav. dj., str. 299.
C. Schmolders, nav. dj., str. 300.
C. Schmolders, nav. dj., str. 294-295.
H. G ottner-A bendroth kao svoj izvornik za izradu strukturne sheme matrijarhatske mitologije
navodi djelo Ranke-G raves, Grčka mitologija, 1961.
H. G ottner-A bendroth, nav. dj., str. 17-22
Ako prihvatimo mišljenje američke književne teoretičarke J. Annas da je znanstvena fantastika
oduvijek bila potencijalno revolucionarna jer zamišlja, stvara alternativni svijet koji je komentar
postojećeg svijeta i da je, vjerojatno zbog tih razloga, gotovo ravnopravan udio ženskih autorica
u tom književnom genreu, ova prim jedba na račun Boginje i njenog heroja čini se manje ishitre
nom. Pam ela J. Annas, »Novi svjetovi, nove riječi: androginija u feminističkoj znanstvenoj fan
tastici«, Književna smotra, 1982, 46, str. 78-86.
Wesel, nav. dj., str. 161.
�6
Izmišljanje tradicije:
Dan koji sviće nadom
Svake godine uoči 8. marta iznova se raspravlja o tome treba li slaviti
ili obilježavati taj blagdan koji mnogi smatraju izmišljanjem tradicije,
mnogi ga vulgariziraju, a mnoštvo je onih koji ga i ne zapažaju. Shvati li
se, pak, 8. ožujka kao simbolični dan za pokretanje novih ženskih inici
jativa, to može biti program nade usredotočen na budućnost, lišen ideo
loških stega i negativnih konotacija.
U oporom vremenu preispitivanja svih donedavno neupitnih vrednota,
obavezni početak proljetnog ritualnog ciklusa označavaju žustre rasprave
0 tome kako (i treba li uopće) obilježavati Dan žena u nas. Smije li uto
pijsku nadu o međunarodnoj nadnacionalnoj solidarnosti žena i borbi za
istinsku ravnopravnost nadomjestiti tek »poljubac i kitica cvijeća« o ko
jima s čežnjom govore žene u nedavnoj anketi zagrebačkoga Večernjeg
lista? Čini li nas ispražnjenost socrealistički intoniranih svečarskih uvod
nika i »svečanih akademija«, sve izlizanijih tokom njegove neizbježne po
ratne obaveznosti, nužno siromašnijima za jedan plemeniti i još nedose
gnuti san?
Naime, samo utemeljenje 8. ožujka nije bilo nimalo jednostavno. Kla
ra Zetkin, zakonita kuma ovog praznika, morala se poslužiti lukavstvom
1 svojim velikim autoritetom u međunarodnome radničkom pokretu da
razbije predrasudu o bespolnom jedinstvu radničke klase. Na 11. me
đunarodnoj konferenciji socijalistkinja, održanoj u Kopenhagenu 27. ko
lovoza 1910, predložila je da socijalistkinje svih zemalja organiziraju je
danput u godini svoj dan. On je u prvom redu imao služiti agitaciji za
žensko pravo glasa u kojoj je dotad prednjačio tzv. građanski feminizam.
Njezin je prijedlog naišao na mlaki prijem, te odluku o novom blagdanu
ne spominje nijedna od 18 rezolucija te konferencije. Stoga je Klara Zet
kin svoj naum propagirala »u bazi« i na stranicama časopisa Jednakost
kojeg je bila glavna urednica. Ideologija radničkog pokreta najčešće je
�172
K O N JI, ŽE NE , R A TO V I
bila slijepa i zanemarivala je žene u vlastitim redovima. Upravo je po
sebno »ženski socijalistički dan«, osim ostaloga, imao i tu zadaću da upo
zori na dugogodišnju borbu radnica da se ravnopravno uključe u radnički
pokret. Borba protiv »proleterskog antifeminizma« vodila se još od po
lovice 19. stoljeća. Ne prozirući lukavstvo kapitala, pojedinačni sindikati,
pa čak i čisti nacionalni sindikalni savezi, denuncirali su žene nazivajući
ih »prljavim konkurenticama«. Kao jeftiniju radnu snagu dugo su ih po
kušavali odstraniti s tržišta rada.
Povijesni zaborav
Prvobitna nelagoda i loša savjest koja je bila u pozadini utemeljenja
Dana žena ogleda se i u drugom povijesnom zaboravu i previdu. Koji je
događaj potakao Klaru Zetkin da upravo 8. ožujka odabere za manifestiranje borbene solidarnosti žena? Povijest ovoga praznika puna je apo
krifnih priča i mistifikacija, a tek su novija istraživanja upozorila na to
da su u taj datum različite sredine upisivale vlastite, nimalo utopijske
simbole i tradicije.
Najčešće se spominju demonstracije njujorških radnica održane 8.
ožujka 1857. o kojima u američkim povijesnim izvorima nema ni traga.
U nas se često spominje 8. ožujak 1901. — demonstracije čikaških rad
nica. Dakako, standardni su dekor policajci na konjima i potoci krvi...
Najzanimljivija je svakako potpuno apokrifna priča što su je pomno ana
lizirale talijanske autorice Ilde Capomazza i Marisa Ombra u knjizi 8.
mart: priče, motivi i rituali o međunarodnom danu žena (Rim, 1987). Na
primjerima iz vlastite zemlje (kao primjeri poslužili su im materijali i
arhivi Komunističke partije Italije, Socijalističke partije, Sindikalne cen
trale CGL, i dr.) i sličnim primjerima iz drugih evropskih zemalja is
tražile su motiv zlog kapitalista koji je štrajkačice u svojoj njujorškoj tvor
nici zaključao tako da se nisu navrijeme mogle spasiti od vatre što je
zahvatila zgradu.
Mjesto, vrijeme i broj žrtava tragedije variraju od teksta do teksta.
Štoviše, u pretelevizijskoj civilizaciji taj je motiv bio zahvalan predložak
za prikazivanje u obliku fotomontaža i stripova, zanimljivi primjeri kojih
se mogu pronaći u Italiji pedesetih godina. Uporna pretraga izvora i li
terature pokazala je da se takav događaj doista zbio u New Yorku 29.
ožujka 1911, pri čemu su izgubljena 134 mlada života. Zabilježio ga je
list američke sindikalne organizacije Industrial Workers of the World u
tekstu »Kapitalistički zločin«, objelodanjenome 3. travnja 1911, dakle go
dinu nakon kopenhagenske konferencije.
�D A N KOJI SVIĆE N A D O M
173
U čemu je tolika privlačnost motiva nevinih žrtava spaljenih na lomači
kapitala da je postao općim mjestom? Autorice talijanske studije sma
traju da povezivanje tog motiva s ustanovljavanjem Dana žena — istica
njem progona, nasilja i krvi — slijedi dobro znani i rasprostranjeni obra
zac pučke kulture poznat iz života mučenika. Taj se motiv dobro uklopio
i u patrijarhalnu sliku svijeta u kojoj je stradanje najčišći oblik ženstve
nosti. Upisivanje američkog nadahnuća u tradiciju 8. marta može se ob
jasniti nastojanjem aktivista radničkog pokreta da se u vrijeme hladnoratovske napetosti distanciraju od suviše izravnih asocijacija na boljševič
ku tradiciju. Željelo se naime privući široke mase demokratski orijenti
ranih žena u vlastite redove dajući ženskome socijalističkom prazniku intemacionalnije i spontanije konotacije, a istodobno ga učiniti univerzal
no čitljivom metaforom za potlačivanje žena nadopisivanjem sakralnih
obilježja.
Radnice na lomači
U prilog ovoj hipotezi francuske povjesničarke Lilian Kandel govori
to što je u nas motiv radnica na lomači posve nepoznat. Naš se međuratni, ratni i poratni napredni tisak neinhibirano naslanja na sovjetsko na
dahnuće. Tako, naprimjer, Organizovani radnik (3. ožujka 1927), sjeća
jući se demonstracija ruskih radnica 1913, ističe da su »raspršene baju
netama i kundacima podivljalih kozaka i policista, ali aktivnost i požrtvovnost ruskih radnica oduševila je radnice cijelog svijeta i otad se 8.
mart slavi kao međunarodni dan žena.«
Stvarajući vlastitu tradiciju 8. ožujka, svaka je sredina uzimala sastojke
prema potrebama i mogućnostima vlastite kulture. Stoga ne bi bilo
opravdano govoriti o nekome svjesnom falsificiranju povijesne istine. Ri
ječ je o postupku koji je povjesničar Eric Hobsbawm, nimalo pogrdno,
nazvao »izmišljanje tradicije«. Navedeni primjeri sugeriraju da se izmišIjanje tradicije 8. ožujka oslanjalo na tradicije što su ih žene ostavljale
tek u procjepu između borbe i mučeništva. Dok su na Zapadu aktivistki
nje novih feminističkih pokreta pokušale same proizvesti nove scenarije
njegova obilježavanja, u nas su se odmicanjem od revolucionarnog razioblja osmomartovske proslave stapale s pučkim tradicijama Majčinog
lana. Takva redukcija prvobitno »socijalističkoga ženskog dana« upozoava na bolnu očiglednost toga što su i istinska (ne samo formalna) ravlopravnost i nadnacionalna solidarnost žena još i danas utopija.
�174
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
Odustanemo li od sadašnjem trenutku primjerene pesimističke vizure,
8. ožujka može biti još neispisani list za nove ženske inicijative. Popis je
neiscrpan.
To može biti aktivna podrška na koju pozivaju aktivistkinje zagrebač
kog telefona SOS za otvaranje skloništa za žene i djecu žrtve obiteljskog
nasilja. Jer, u društvenoj situaciji u kojoj se svaki mjesec na telefon SOS
javlja nekoliko stotina žena s vapajem za pomoć, ne može biti govora o
ostvarenju ravnopravnosti. Izvornu ideju 8. marta o međunarodnoj soli
darnosti žena možda najbolje ilustrira akcija osnivanja Jugoslavenske
ženske inicijative za razvoj Kosova koju je nedavno pokrenula Šonja Lokar. U osnivačkom proglasu čitamo: »Kosovo je, bez sumnje, ono jugo
slavensko pitanje koje na jednome mjestu, socijalno i politički, združuje
sve elemente razvojnog proturječja Jugoslavije. Socijalno-klasne i me
đunacionalne, civilizacijske, ekološke, demografske, generacijske i supro
tnosti među spolovima«. Proglas završava geslom: »Bolje razvoj nego
bratoubilački rat.«
Možda još nije kasno da na neispisane margine osmomartovske tra
dicije žene Jugoslavije upišu vlastiti program za nadu, za budućnost.
�7
Nova Nova godina:
Od »Mladog ljeta«
k političkom ritualu*
Nova godina, socijalistički praznik naroda Jugoslavije, dan je radosti za sve
trudbenike naše zemlje, jer toga dana sumiramo rezultate našeg rada. Svaka
nova godina jedna je stepenica više u našem usponu prema socijalizmu. Iz
tehnički i kulturno zaostale zemlje pretvaramo se u naprednu ekonomski ne
zavisnu i kulturnu zemlju.1
Mi imamo nače svečane dane kao što je 29. novembar, 8. mart, 1. maj i Nova
godina i na te dane ćem o mi darivati našu djecu i prirediti dječji praznik.2
(13. 12. 1948)
U gradovima bi se moglo na trgovinama ili raskršćima okititi veliku jelku,
koja bi bila naročito lijepo okićena petokrakom, srpom i čekićem i slično? (3.
12. 1948)
Ovogodišnja proslava dana ’Dječje radosti’ m ora imati masovan karakter, za
to se naša organizacija, kao i sve ostale organizacije moraju založiti da pro
slava što bolje uspije i da postane s vremenom Narodni običaj i da zamijeni
dosadašnji vjerski praznik.4 (6. 12. 1949)
Proslavi Nove godine treba dati i politički karakter.5 (16. 12. 1949) (podv. L.
s.)
Utopijskim elanom, svojstvenim novim pripadnicima elite vlasti, akti
vistkinje Antifašističkog fronta žena (AFZ) predvodile su potkraj 1948.
osvajački pohod na Novu godinu kao »socijalistički praznik«, »naš sve
čani dan«, budući »narodni običaj«. U vremenu kada se niti jedan pro
jekt nije činio neizvedivim — »napredak«, »kultura«, socijalizam/komu
nizam bili su nadohvat ruke — aproprijacija i resemantizacija jedne ti
sućljetne tradicije doimala se kao gotovo rutinski zadatak. Četrdeset go
dina nakon njihova ispitivanja, ovi su dokumenti6 više od svjedočanstva
o intenzitetu revolucionarnog erosa jedne generacije. Prigodni tekstovi
o željenom značenju Nove godine, upute i okružnice viših odbora AFŽ^a
odaslane put široke baze hijerarhijske piramide, kao i povratni izvještaji
�176
K O N JI, ŽE N E , R A TO V I
»s terena«, omogućuju nam da u gotovo laboratorijskim uvjetima pro
matramo kako su se (uz čelik) kalile i tradicije.
Stvaranje, iznašašće tradicije (the invention of tradition) »prakticirano
je s oduševljenjem u brojnim zemljama i s različitim ciljevima« od sre
dine druge polovice 19. stoljeća, ističe britanski povjesničar Eric Hobsbawm.7 Poticaje za stvaranje tradicija on je uvjetno podijelio na poli
tičke — inicijatori su države ili organizirani društveno-politički pokreti,
i socijalne koje promiču neformalno organizirane društvene grupe. Samo
iznašašće tradicije Hobsbawm definira kao »skup postupaka kojima obič
no upravlja otvoreno ili prešutno prihvaćanje pravila ritualne ili simbo
ličke naravi, koja nastoje usaditi određene vrednote i norme ponašanja
pomoću ponavljanja koje automatski implicira kontinuitet s određenom
historijskom prošlošću«.8 Osnovna tri tipa iznašašća tradicije u praksi se
najčešće preklapaju, a funkcioniraju kao: 1) uspostavljanje ili simboliziranje društvene kohezije ili pripadnosti grupama, stvarnim ili artificijelnim zajednicama; 2) ustanovljavanje ili legitimiranje institucija, statusa
ili odnosa autoriteta; 3) socijalizacija, usađivanje vjerovanja, vrijednosnih
sustava i konvencija ponašanja.9
Čitanje povijesnih izvora o uspostavljanju Nove godine kao socijali
stičkog praznika, građe o prazniku (ritualu) ceremoniji, neophodno je
situirati i u obzor interesa etnologije. Zamišljene i realizirane scenarije
ove svetkovine, kako je provođena koncem 1940-ih i početkom 1950-ih
godina u nas, mogu se na taj način čitati kao kolektivni tekst, »kao ma
štovita djela satkana od društvene građe«.10 Geertzova varijanta društve
ne semantike (»gusti opis«) otvara brojne mogućnosti interpretacije. Na
ime, cilj je »etnografije gustog opisa (...) da izvede dalekosežne zaključke
iz malih, ali vrlo gusto strukturiranih činjenica, da bi se potkrijepile opće
tvrdnje o ulozi kulture u konstrukciji kolektivnog života, sučeljavajući te
tvrdnje upravo sa složenim posebnostima.«11
Slijedeći Geertzov metodološki naputak, ovaj rad želi otvoriti disku
siju o problemu sučeljavanja i povezivanja dviju eksplanatomih strategi
ja: one koja se temelji na socijalnoj historiji orijentiranoj prema rekon
strukciji i spoznaji tzv. marginalnih društvenih aktera (kao što su prim
jerice žene ili njihova organizacija)12 i procesa (iznašašće tradicije), kao
i na primjeni »gustog opisa« koji je kadar suptilno i uvjerljivo dokumen
tirati spoznaju da za globalne društvene promjene nije dovoljno samo
osvajanje vlasti.
Riječju, ovaj će se tekst (kao prvi korak istraživanja u toku) usredo
točiti na slijedeće problemske sklopove: istraživanjem povijesnih izvora
utvrditi što je prethodilo i uzrokovalo iznašašće »socijalističke« Nove
Godine; kojim se političkim i simboličkim strategijama u ovom slučaju
koristi nova vlast za postizanje revolucionarnih mijena kulture (»kultur
�N O V A N O V A G O D IN A
177
ne revolucije«); koje su sociokulturne funkcije novouspostavljenog seku
larnog političkog rituala.
SUMRAK STARE TRADICIJE (BOŽIĆ 1945 — BOŽIĆ 1948)
Ciklus zimskih narodnih običaja predstavlja cjelinu sekvenci u čijem
je centru, uz brojne anticipacije/posticipacije od konca studenog do iza
sv. Tri kralja, »glavni uži božični skup«.13 Badnjak/Božić se u narodnoj
tradiciji često prepliće s Novom godinom o čemu, pored ostalog, svjedoči
i naziv »mali Božić« za Novu godinu (naročito kod kajkavaca), ili pripjev
stare specifično hrvatske božične popijevke »Narodi(l) nam se kralj ne
beski« koji o Božiću govori kao o »mladom ljetu«.14 Gavazzi to prekla
panje izvodi iz jednog mnogo starijeg iznašašća tradicije: crkva je, potirući konkurentske paganske svetkovine, u ritualno-magijski kontekst kalendae ianuariae smjestila datum Kristova rođenja da bi ga tek u 16-17.
stoljeću definitivno obilježavala 25. 12, a 1. 1. uvedeno je svetkovanje
nove godine »u crkvi i javnosti«.15 Mnoge od narodnih tradicija zimskog
ciklusa specifična su obrada elemenata svetkovanja »dana rođenja ne
pobjedivog sunca« (dies natalis solis invicti) koje je poznavao čitav antički
svijet (Bliski istok, Mediteran): istaknuta je uloga vegetacije (zelenilo,
borove grančice, građanski Christbaum)\ svjetlosti (svijeće, kresovi, u
Dalmaciji »kolede«-kalende); darova (u starom Rimu strenae) i čestita
nja...
Uvažavanje Božića kao istaknutog datuma ceremonijalnog kalendara
očito je i u prosincu 1945, u periodu dovršenja političke revolucije, uoči
donošenja prvog Ustava FNRJ 31.1.1946. Vjesnik Narodnog fronta Hr
vatske na dan sv. Nikole (6.12.1945) izvještava o »Nikolinjskom dariva
nju siromašne djece«. U toj su se akciji isprepleli caritas i propaganda:
Djeci je objašnjavano da ti darovi ne dolaze iz nekog imaginarnog koša, nego
da im to daju naše narodne organizacije (pojedini ulični odbori Narodnog
Fronta, sindikalne podružnice, A F Ž — primj. L. S.), da su to darovi Titovi.16
Približavanje Božića osjeća se u gotovo svakom prosinačkom broju
Vjesnika, da bi kulminiralo svečanim izdanjem dvobroja za 24. -26. 12.
1945. Uvodnik na prvoj strani naslovljen je »Prvi Božić u slobodnoj Na
rodnoj Republici«, a zaglavlje resi crveno otisnuta čestitka »Sretan Bo
žić!«. Popratnom ilustracijom dominira petokraka — parafraza betle
hemske zvijezde koja obasjava seljačke kućice, dok se u daljini naziru
ruševine.17 Slobodni dom — glavno glasilo Hrvatske republikanske se
ljačke stranke18 donosi prigodne tekstove prvaka stranke, dok ilustracija
predstavlja kakofoničnu igru simbola: dva anđelčića razapinju lentu s
natpisom »Republika«, koju obasjava crvena petokraka. Oba uvodnika
�178
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
mješavinom novog ideologiziranog diskursa i pohvale »starog patrijar
halnog običaja« naglašavaju civilizacijsko značenje Božića kao pretkrš
ćanskog nasljeđa, koje se održalo »u vidu božićnih običaja kroz vjeko
ve«.19 Prominentan je klasni pristup (siromašni, narodni Božić, naspram
pretilnoj svetkovini gospode, nenarodnih elemenata); mir iz tradicional
nih formula čestitanja stavljen je u stvarni povijesni kontekst završetka
Drugog svjetskog rata, dok se patriotski moment — pozivanje na tradi
ciju hrvatskog naroda — ugrađuje u sliku skladnog spleta bratstva i je
dinstva naroda Jugoslavije.
Vjesnik pokazuje sliku općeg ugođaja, posebno u Zagrebu. Aluzija na
biblijsku »nevinu dječicu« može se nazreti u tekstu koji informira da će
na sam Badnjak početi »razmještaj djece palih boraca po zagrebačkim
porodicama« (njih 1500)20 Radio-Zagreb emitira prigodne emisije čita
vog badnjeg dana, a u 24 sata prenosi ponoćku. Kazališta ne rade od 23.
do 31. prosinca, a na prvi i drugi dan Božića ne rade uslužne radnje niti
industrijska poduzeća. Kao pogodnost građanstvu oglašava se produljeno
radno vrijeme brijačkih radnji uoči Božića, »davanje plina« nekoliko sati
dnevno dulje od uobičajenog, kao i posebna prodaja govedine »u racioniranoj količini od 15 dkg po potrošaču na kupon G — razno — 19-2021«, po cijeni od 43 din za kg.21 Praznični broj Vjesnika na čitavih deset
stranica donosi mali oglasnik u kojem privatne i državne tvornice, obrtni
ci, ugostitelji i pojedinci, često kićenim jezikom upućuju poslovnim i inim
prijateljima, znancima, cij. mušterijama, dobavljačima, kupcima, cij. go
spođama i »čitavome narodu« božične čestitke. Naredni broj (28.12) do
nosi »čestitku borcima i rukovodiocima II. jugoslavenske armije prigo
dom Božića i Nove godine« koju potpisuju komesar-pukovnik Rade Zigić i komandant-general-major Milan Kuprešanin.
Nova godina 1946. dočekana je kao »godina bitke za obnovu i izgrad
nju (1945. je ispraćena kao »godina narodne pobjede«) bez posebnih ri
tualnih obilježja. Novogodišnji broj Vjesnika donosi prigodnu ilustraciju
na naslovnoj strani: partizani uzdižu zastavu koja se viori. U drugom pla
nu nižu se: zgarišta — most — traktor — tvornica, ilustrirajući asocija
tivni sklop prelaza od 1945. u 1946. godinu, dok ženski lik s lentom oko
pasa i petokrakom zvijezdom u uzdignutoj ruci personificira Republiku.
U idućem broju Vjesnik donosi »Govor msgr. dra Svetozara Rittiga na
svečanoj misi zahvalnici u crkvi sv. Marka«. Msgr. Rittig započeo je Te
deum sa »Odličnici, drugovi i drugarice«, pozdravivši predstavnike Na
rodne vlasti Hrvatske, JA, konzularni kor, te predstavnike masovnih or
ganizacija, javnog i kulturnog života.22 U novogodišnjem broju Slobodni
dom upućuje želje za sretnu i plodnu godinu, apostrofirajući time svoje
agrarne reference, te objavljuje primljenu čestitku »braće Srba«. 6. i 7.
siječnja 1946. Vjesnik donosi notice o proslavi pravoslavnog Badnjaka u
Zagrebu.
�N O V A N O V A G O D IN A
179
Godinu dana kasnije zamrli su koraci sv. Nikole, a naznake božične
atmosfere mogu se u Vjesniku očitati tek asocijativnim postupkom.
Uvodnik »Prema boljem životu« uopćeno evocira povijest borbe za slo
bodu, a popraćen je fotografijom drveća u snijegu obasjanog suncem.
Tek na 9. stranici nalazimo čestitku: »Uredništvo i uprava ’Vjesnika’ žele
svim svojim čitateljima katoličke vjeroispovijesti čestit Božić«. Adresat
je apostrofiran kao grupa građana određene vjeroispovijesti, a ne više
»čitav narod«, dok je adresant određeno »uredništvo i uprava« — ne više
izdavač, NF.23
Slobodni dom u uvodniku »Čestit Božić«, koji potpisuje Franjo Gaži,
seljak, predsjednik Izvršnog odbora HRSS-a i potpredsjednik vlade
NRH, pored etnografskog repetitorija božičnih običaja (još jedan neatribuirani hommage Gavazziju) svoje želje za mir aktualizira spomenom
netom završenog Sveslavenskog kongresa u Beogradu (»miroljubiva sla
venska zajednica«).24
Javni, medijski diskurs o Božiću 1946. pokazuje značajke prelaznog
oblika. Ponovno je naglašena civilizacijska dimenzija praznika (implicit
no suprotstavljena vjerskoj), dok se sama božična poruka aktualizira u
naznakama — u Vjesniku je to »navještanje« boljeg života, u Slobodnom
domu »mir među ljudima dobre volje«. Radio-Zagreb emitira samo ne
koliko prigodnih emisija, kina u Zagrebu rade uobičajeno, jedino kaza
lišta ne daju predstave na Badnjak, dok je broj oglasa — čestitki sveden
na samo 25 prigodnih poslanica, uglavnom obrtnika i pojedinaca.
Nova godina 1947. nije posebno svečano obilježena, no zamjetne su
neke novine u odnosu na prošlu godinu. Pojavljuju se prvi oglasi za sve
čane proslave (Hotel »Esplanade« u Zagrebu), te novogodišnji govor
maršala Tita, popraćen službenim fotoportretom u uniformi. Programatski govor predsjednika Republike nadalje će se redovito pojavljivati sva
kog 1. siječnja.25 Slijede brojni mobilizacijski tekstovi, podjednako u Vje
sniku i Slobodnom domu (1.1. 1947), o uspjesima i daljnjim zadacima u
obnovi i izgradnji prigodom skorog početka petogodišnjeg privrednog
plana.26
Božić 1947. označava jasnu prekretnicu prema dotadašnjem uvažava
nju i toleranciji predrevolucionamih tradicija. Očigledno se produbljuju
podvajanja u njegovu tretiranju u analiziranim glasilima. U Slobodnom
domu još je uvijek istaknuta svečana atmosfera, ali s intenzivnom prim
jesom aktualizacije-politizacije tradicionalnih motiva. Uvodnik — čestit
ka Franje Gažija — patetično apostrofira socijalni moment: »suze gor
čine umjesto darova« na podnožju božičnog drvca koje su lile siromašne
matere, među koje je svrstana »i majka sviju nas Hrvata, naša draga do
movina Hrvatska«. U ulozi »Mladoga kralja« (Spasitelja) pojavljuje se
»veliki sin naše drage majke domovine Hrvatske Josip Broz-Tito« i »divjunaci koji su se oko njega skupili«.27 Ilustracija na naslovnici prikazuje
�180
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
idilu seljačke obitelji: majka plete, dijete (sin) igra se na podu, a otac za
stolom čita HRSS-ovo glasilo. Na zidu je Titova slika, a kao stvarni do
kaz blagostanja i napretka u vidu elektrifikacije sa stropa blješti elek
trična žarulja.
Vjesnik prvi put ove godine potpuno prešućuje Božić kao kultumopovijesni simbol, čime obznanjuje njegovo iminentno povlačenje iz jav
nog diskursa. Jedini relikti još su najavljena 15-minutna emisija RadioZagreba »O Badnjaku« i oglas »Dame specijalizirane u Beču kod najbo
ljih majstora« koja, neestetskom vremenu usprkos, preporučuje svoj sa
lon za njegu lica i tijela.28
Podvajanje u tretiranju Božića, nagoviješteno 1946, ove se godine do
vršava. Dok Vjesnik ignorira Kristov rođendan (jedan je rođendan još
uvijek dolično obilježen — onaj Generalissimusa Staljina 21. 12. 1947),
u Slobodnom domu Božić sve više klizi prema marginama, prema zatvo
renom obiteljskom prostoru, kada se uvodničar patetično prisjeća njego
va svetkovanja u djetinjstvu, a domovinu simbolički locira u obitelj.
Do takvog obrata nije došlo bez najave. U svom govoru »prilikom pa
ljenja prve peći u najvećoj tvornici hidrauličnih strojeva u Jugoslaviji«29
maršal Tito, zalažući se za budnost i pažljiv odnos prema narodnoj imo
vini, kritizira izostajanje s posla »zbog raznih praznika«. Posebno su apo
strofirani vjernici (mada njihovo pravo na vjersko uvjerenje nije sporno)
koji »ostavljaju posao čim im svećenici zazvone na sva zvona«. Dakako
da su izostanci s posla zbog praznovanja mogli predstavljati stvaran prob
lem, što ilustrira i podatak da na drugi dan Božića 1947. samo u Zagrebu
nije radilo oko 11.000 radnika čime je, kako se procjenjuje, izgubljeno
oko 1 milijun dinara.30 Da se ipak radilo o pseudoracionalnom argumen
tu kad se potiskivalo svetkovanje Božića, svjedoči odredba Ministarstva
industrije i rudarstva u prosincu 1945. prema kojoj se »mirovanje na prvi
i drugi dan Božića ne plaća«, te se u dogovoru s Odborom jedinstvenih
sindikata radnika i namještenika nadoknađivao u slijedećim radnim da
nima.31 Briga za ekonomsku efikasnost, dakle, nije prvenstveni motiv
prilikom kritike svetkovanja. Potiskivanje Božića imalo je mnogo složeni
ju pozadinu. Spomenut ću tek jedan od najprominentnijih razloga. U Be
ogradu je od 26. do 28. 9. 1947. održan Drugi kongres Narodnog fronta
Jugoslavije na kojemu je nedvosmisleno dokinut postojeći stranački plu
ralizam. KPJ je javno obznanila hegemoni karakter svoje vlasti (do tada
se deklarirala kao prva među jednakim strankama),32 čime je dovršena
i posljednja faza političke revolucije. Slučaj izgona Božića iz javne sfere
označio je i afirmaciju jednog drugog tipa monopola. Naime, proizvodnja
značenja/simbola jedan je od centralnih prerogativa društvene moći. Svi
drugi konkurentski proizvođači morali su odstupiti. Sam Božić je, unatoč
svojoj »civilizacijskoj «/tradicijskoj dimenziji, ipak potpadao pod nadleštvo jedne dobro organizirane hijerarhije s tisućljetnom tradicijom, koja
�N O V A N O V A G O D IN A
18 1
je u tadašnjem političkom trenutku bila percipirana kao potencijalno naj
tvrdokornija opoziciona snaga poretku. Potkraj 1947. dovršena je konso
lidacija revolucionarne vlasti, čime su svi dotadašnji »kompromisi« mogli
biti anuliram.
Nova godina 1948. obilježena je u Vjesniku i u Slobodnom domu go
vorom maršala Tita i tekstovima o uspjesima u ostvarenju prve godine
petoljetke.
Naredni Božić ipak je, makar posredno, spomenut u Vjesnikovu tekstu
o dobrovoljnom radu frontovaca Istre u rudniku Raša. Posebno je po
hvaljena činjenica da je na dane 24, 25, i 26. prosinca 1948. radilo 1.169
aktivista NF-a 33 Slobodni dom na dnu zadnje stranice tiska neupadljivu
čestitku »svojim pretplatnicima i čitateljima«.34
PROIZVODNJA SOCIJALISTIČKOG PRAZNIKA
(NOVA GODINA 1948 — NOVA GODINA 1950)
Potkraj 1948. sve je bilo spremno za uspostavljanje novog ceremoni
jalnog kalendara. Naime, ceremonijalni kalendar jednog društva, prema
Stevenu Lukesu, funkcionira »okupljajući sve ljude i naglašavajući njiho
ve sličnosti i zajedničku baštinu: smanjujući razlike i doprinoseći da je
dinstveno misle, osjećaju i delaju«.35
Koje je političke i simboličke strategije stavio u pokret mehanizam
vlasti kako bi prekodirao stari ceremnonijalni kalendar s nepoželjnim
predrevolucionamim i religijskim konotacijama i proizveo socijalistički
praznik?
Glavni odbor AFŽ-a Hrvatske u okružnici od 3. 12. 1948. svojim ni
žim odborima obrazlaže potrebu njihova angažiranja pri proslavi »No
vogodišnje jelke« 36 Nije zanemariva činjenica da tu okružnicu potpisuje
Sekcija AFŽ-a »Majka i dijete«, kao i to da su djeca posrednici (target
group) pri uvođenju/iznašašću nove tradicije, jer promišljenost povjerava
nja tog zadatka ona otkriva upravo organizaciji žena. Očigledno je da je
svijest o žilavosti tradicije kao bitnog konstitutivnog elementa grupnog
nacionalnog identiteta, čak i u visokoideologiziranom i politiziranom
društvu, kakvo je bilo jugoslavensko u razdoblju revolucionarnog etatiz
ma, priječila njezino izravno osporavanje. Zato je AFŽ kao najmanje po
litizirana masovna organizacija, zaslužna za rješavanje brojnih tzv. prak
tičnih životnih problema37 (osobito pri zbrinjavaju djece), ali u isto vri
jeme i sastavni dio transmisionog mehanizma kojim je KP realizirala svo
ju političku liniju, delegirana kao idealni medij za izvršenje te zadaće.
AFŽ-i je povjereno koordiniranje suradnje sa svim masovnim organi
zacijama (pionirskom i omladinskom organizacijom, sindikatima, Cr
venim križem, Savezom boraca, NF) i narodnom vlašću (s povjereniš
�182
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
tvom trgovine i opskrbe, prosvjete, i dr.), te s armijom. Pored toga, AFŽ
je organizirala i propagandnu kampanju u tisku, na radiju, posredstvom
masovnih sastanaka i predavanja, preko aktiva agitatora i instruktora »na
terenu«, dekoracijama po izlozima koji će obznaniti rezultate brige na
rodne vlasti za djecu i omladinu, izradom i distribucijom grafikona i fo
tografija o uspjesima petogodišnjeg plana. »Parole i citate« valjalo je li
jepiti po »zidovima, dvoranama i ulicama«, a stavljene su u opticaj i pri
godne značke, plakati, te dva dijapozitiva za prikazivanje u kinima.38
Kao potkrepa propagandi imali su poslužiti i suptilni oblici represije. Mi
nistarstvo trgovine trebalo je osigurati dovoljnu količinu igračaka, slat
kiša i voća, a Ministarstvo šuma jelke, vodeći računa »da se osigura, ne
za Božić, nego za Novu godinu«, tj. stavi u slobodnu prodaju nakon 26.
prosinca.39 Riječju, političke strategije iznašašća nove Nove godine te
meljile su se na organiziranoj akciji (mobilizaciji političkih organizacija
i stvaranju različitih specijaliziranih komisija za proslavu, kao npr. za na
bavku darova, za dekoraciju, za nabavku jelke i za izradu programa), na
propagandi i prinudi.
Simboličke strategije zasnivaju se na resemantizaciji elemenata posto
jeće tradicije i na postupcima bliskim obrascu amalgamacije kojeg Ed
ward Shils određuje kao odbacivanje/modifikaciju elemenata koji su se
prethodno smatrali sastavnim dijelom jedne od tradicija i nadomještanjem tih elemenata odgovarajućim elementima iz druge tradicije.40 U
prilog tome može se navesti uputa Ministarstva prosvjete NRH o neo
phodnosti uvažavanja lokalnih posebnosti:
Imajući u vidu nastojanje da proslava Nove godine nosi obeležje narodnog
praznika, te da potisne i suzbije značaj verskih praznika, sadržina tih priredbi
treba da bude pažljivo prostudirana na osnovu lokalnih uslova, tako da budu
radostan i lep doživljaj za omladinu, a da se očiste od uticaja mističnih i sim
boličnih obreda koji su uz takve proslave često bili vezani. Baš zbog speci
fičnosti običaja u pojedinim krajevima naše zemlje nije m oguće slati detaljnija
i opštevažeća uputstva koji elem enti da se uključe u program i opremu pri
redbi. U krajevima gdje postoji tradicija ukrašavanja jelke, drvce će predstav
ljati ukrasni elem ent, ali osnovni elem ent proslave treba da bude birani pro
gram i organizovanje zakuske i eventualno darivanje povezano sa zabavnom
priredbom .41
Isprva je kao predložak samog izvođenja rituala još mogao poslužiti
tekst »Proslava Nove godine u SSSR-u« (1948)42 gdje je osobit naglasak
stavljen na organiziranje proslave u javnim prostorima (trgovi, domovi
kulture i si.), masovnost učesnika i na neizbježnu jelku (sa »socijalistič
kim obilježjima«). No uskoro se, u skladu s eskalacijom opće kritičnosti
prema prvoj zemlji socijalizma, traže autohtona iješenja. Naročito je loše
prošao Djed Mraz koji je kritiziran kao neuspio boljševičko-klerikalni
(sv. Nikola) bastard, contradictio in adiecto (»’mraz’ ne donosi ništa, ni
�N O V A N O V A G O D IN A
183
kog ne predstavlja i nikog još nije usrećio«).43 U diskusijama o original
noj personifikaciji nove godine tražio se pogodni lik iz naše narodne knji
ževnosti. Prijedlog da se uvede Baba Zima odbačen je budući da »Nova
Godina« mora zorno dočaravati »početak novih uspjeha, novih radosti
kako za djecu, tako i za čitav narod«.44 Nakon nadahnutih i opširnih
diskusija i konzultacija sa stručnjacima (pedagozima, književnicima i um
jetnicima), odlučeno je da darove djeci dijeli »Nova Godina«, personifi
cirana mladom djevojkom odjevenom u živopisnu narodnu nošnju.
Ona se može predstaviti tako kao da je na putu srela staru godinu koja joj
je pričala o njihovu radu u staroj godini i predala darove za njih.
Alternativa ovom prijedlogu bio je »stari Partizan koji dolazi djeci da
vidi kako ona čuvaju tekovine borbe i, pošto sazna za njihov rad i rezul
tate, nagrađuje ih« 45 Iako je stari Partizan, simbol »kontinuiteta s od
ređenom historijskom prošlošću« (Hobsbawm) i kao takav pogodna gra
đa za iznašašće tradicije, niti on, a niti mlada djevojka nisu uspjeli na
dulji rok istisnuti »baćušku Nikolu« — Djeda Mraza 46
Ekstrapolacijom elemenata označitelja iz rasprava o tome što ima biti
značenje nove Nove godine može se ustanoviti osnovna ideološka jed
nadžba ovog praznika, koji dobiva zaokruženi oblik potkraj 1949, kada
je uveden naziv Dan dječje radosti (v. tablicu).
Okvirna uputstva za proslavu Nove godine daju opću shemu odvijanja
ceremonije:
a) kratki govor (većim) pionirima o izvršenju Petogodišnjeg plana, a s tim u
vezi bolji i radosniji život djece. Govornik treba biti predstavnik Narodne vla
sti, N F ili komiteta; b) kratki program iz neke priče ili bajke gdje ima kaza
lišta lutaka; c) ukrašen bor (jelka); d) darivanje djece; »Nova Godina« među
djecom koja ih dariva; e) primanje najboljih pionira i đaka kao posjetilaca
Narodnih vlasti, masovnih organizacija 47
— ► SO C IJA LIZA M
NOVA
GODINA
_
simbol
budućnosti
— ►
T R U D B E N IC I
— ► »N AŠA D JE C A « — ►
DAN D JE Č JE
R ADOSTI
Dakako, brojne varijacije zadanih uputstava »na terenu« održavale su
napor i maštu u ispisivanju kolektivnog teksta.48 Jesu li te masovne pro
slave (samo zagrebačku centralnu proslavu upriličenu na Velesajmu po
sjetilo je »oko 40.000 djece«49 doista uspjele u namjeri da se »zaborave
vjerski praznici«,50 teško je ocijeniti. No, nedvojbeno je da je njihovom
realizacijom uspostavljena sekularna ceremonija čiji je zadatak da »pri
kazuje (...) postojanje društvenih odnosa«, opredmećuje i postvaruje
»ideje i vrednosti koje su u biti uglavnom nevidljive. (...) Ona prikazuje
simbole njihove egzistencije, a implicitnim ukazivanjem postulira i oznakovljuie njihovu ’stvarnost*«.51
�ooiupafez joipuopi
BJiuipiSoi 9S Bunfo^ IJU3UI913
VJLVNHPMHTH fflNTVO LIH IDN3HHHHH HVINHdS
novogodišnjim proslavama u SSSR-u
(»socijalistička obilježja« kod
ukrašavanja.
Djeca; »polaženici«.
Eva, betlehemari/pastiri (»igre, prikazi,
pače glume«); neprofesionalni izvođači.
Dramatis personae: sv. Nikola, A
dam i
Priroda = resurs (socijalističkog)
razvoja: istaknuta uloga jelke u
Priroda = resurs opstanka: vegetacija,
zelenilo, pšenica, jelka, CH RISTBAUM .
Dramski prikazi — repeticija (ritualne)
»prvobitne scene«.
Darivanje (»boni omnis causa«).
gfupBJ/ijoquiis
izvođači profesionalci i amateri
(djeca).
Godina«, stari Partizan. (Prigodni
didaktički igrokazi, prizori i bajki;
z
Dramatis personae: D
jed Mraz, »Nova
Najbolji pioniri; djeca i m
ajke palih
boraca.
Anticipacija socijalističkog razvoja
proizvodnih snaga u industrijskom
društvu (sumiranje rezultata i uspjeha u
realizaciji petogodišnjeg plana).
Anticipacija plodnosti/obilja u agrarnom Izvođenje rituala k zalog budućnosti
ao
društvu.
zajednice.
Afirmacija prirode k resursa.
ao
Država k dominantni proizvođač i
ao
interpret simbola: govori predstavnik
države (narodne vlasti, »komiteta«,
JNA).
Sudjelovanje je obavezno, simbolizira
identitet određene zajednice.
Spontanost sudjelovanja/izvođenja (uči
s kroz proces socijalizacije).
e
Kontinuitet revolucionarnih tradicija
(»stari Partizan«, »Partizanski kutić« na
novogodišnjim priredbama). Primanje u
Pionirsku organizaciju {rite de passage).
Uči s organiziranim, svjesnim naporom
e
(uputstva, okružnice) organizatora i
učesnika.
»REVO LUCIO NARNA«
TR A D IC IJA
Crkva k dominantni proizvođač i
ao
Doktrinama dimenzija.
interpret simbola: obilježavanje Kristova
rođenja k kulminacija crkvenog
ao
kalendara.
Uspostavljanje/simboliziranje društvene
kohezije.
ELEMENTI TEM ELJNE
RITUALNE STRUKTURE
(Semantički potencijal nove
Nove Godine)
Kontinuitet zajednice živih i mrtvih
(npr. pokojnička jela« n trpezi o
a
Badnjaku).
»STARA« TR A D IC IJA
184
KONJI, ŽENE, RATOVI
�N O V A N O V A G O D IN A
185
Prikaz političkih i simboličkih strategija pri stvaranju nove tradicije
možemo rezimirati i grafički.52 Iz takvog se prikaza može očitati neko
liko razina razmatrane pojave. Čim sučelimo elemente rituala u »staroj«
i »revolucionarnoj« tradiciji, uočavamo kako svaka tradicija na svoj način
manipulira zadanim spektrom njihovih referenci. Riječju, ritualni simboli
koje u svom značenjskom polju sabire ritual53 nove Nove godine »sa
žimaju mnoge reference, sjedinjujući ih u jedinstveno saznajno i osje
ćajno polje«. Victor Turner je zapazio da svaki ritualni simbol ima »le
pezu« ili »spektar« referenci. One »teže međusobnom povezivanju veo
ma različitih signifikata« 54 Postupkom sučeljavanja dviju tradicija posta
je transparentnija sama temeljna struktura rituala. Iz nje je moguće oči
tati semantički potencijale nove Nove godine, koji ujedno i objašnjava
sav trud uložen u resemantizaciju »stare« kulturne tradicije. Naime, te
meljnoj strukturi rituala ne proturječi niti činjenica da su njezini »spektar
referenci / signifikata« izvedeni iz različitih područja društvenog iskustva
(etičkih, normativnih, ideoloških sustava).55
OD »MLADOG LJETA« K POLITIČKOM RITUALU
Nedvosmisleni zahtjev za političkim karakterom proslave Nove godine
realiziran je na dvije razine. Eksplicitna doktrinama dimenzija56 dolazila
je do izražaja u obaveznom govoru predstavnika političke elite okuplje
nim sudionicima (roditeljima i djeci). Varirane su dvije teme: nove pob
jede u izvršenju petogodišnjeg plana i »briga narodne vlasti za djecu i
dužnost djece prema domovini.57
Ponegdje su se pioniri uključivali svojevrsnim »zavjetom« (...»da će
učiti i učiti, da će moći biti dosljedni građani nove Titove Jugoslavije«),58
dok je drugdje bila »tolika vika djece da se govornika uopće nije čulo i
govornik je bio nesretan«.59 Zbog toga je odlučeno da se ubuduće djeci
održavaju samo kratki govori. No, implicitna je politička poruka ozna
čena već i prisustvom »predstavnika narodne vlasti, partije, masovnih or
ganizacija i Seljačkih radnih zadruga«, te prijemima pri Savezu boraca /
JA za pionire.
Riječju, nova Nova godina približava se ritualu pod znakom politike
koji »pojačava, iznova stvara i organizuje representations collectives (kako
bi rekao Durkheim), nešto što predstavlja posebne modele političkih pa
radigmi društva i načina na koje ono funkcioniše«.60 Ukoliko novi praz
nik promatramo kao politički ritual, njegove su dimenzije / funkcije mno
gostruke.
Najprominentnija je spoznajna funkcija — praznik čini razumljivim
društvo i društvene odnose, služi organizaciji znanja o prošlosti i sadaš
njosti i uvećava sposobnost zamišljanja budućnosti.61 Iz spoznajne di
�186
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
menzije može se izvesti i funkcija društvene kontrole. Naime, »institu
cionalizirane aktivnosti kakve su rituali mogu da služe potkrepljivanju i
oživljavanju dominantnih i zvaničnih modela društvene strukture i
društvene promene (...)«.62 Proučavanje bujanja novih ceremonijala/ri
tuala u sovjetskom društvu također potvrđuje ritual kao »jedan od delotvornih načina usađivanja normi i vrednosti vladajuće ideologije«.63 Ne
treba zanemariti niti integrativnu funkciju političkog rituala: pored vrijed
nosne i političke (integracija u socijalističku zajednicu/društvo), u Jugo
slaviji kao višekonfesionalnoj državi neprijeporna je kulturna integracija
— jedinstveni praznik kao zajednički nazivnik različitih kultumopovijesnih tradicija.
Je li novi praznik u burno vrijeme svog nastanka (za neke smak, za
druge početak svijeta) mogao biti i izvor uzitkal Nesumnjivo je da su 120
kg bijelog kruha i 50 kg salame koje je za proslavu u kotaru Drniš osi
gurao rudnik Siverić,64 ili 10 dag bombona po djetetu »bačenih na selo«,
»Ples praščića« u izvođenju baleta HNK i zvuci fanfara na zagrebačkom
Trgu Republike (31. 12.1949) značili otklon od svakodnevice, predah od
oskudice na tegobnom putu u svjetliju budućnost.
Ustoličenjem (nove) Nove godine Božić kao vjerski/civilizacijski praz
nik, ili naprosto »narodni običaj«, niti je odumro, niti bio zaboravljen,
kako je to priželjkivao projekt iznašašća tradicije. Bio je potisnut u pri
vatnu sferu u kojoj je istrajao do današnjih dana kao simbol identiteta
(civilizacijskog? — nacionalnog? — konfesionalnog?).65 Nova godina
apsorbirala je u javnom prostoru (podjednako ritualnom i diskurzivnom)
nelagodni kompromis »stare« i »revolucionarne« tradicije.
BILJEŠKE
*
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
Ovaj tekst predstavlja sažetak istraživanja u toku, koje je bilo prezentirano kao referat na godiš
njem stručnom sastanku Hrvatskog etnološkog društva 3. 6. 1988. godine.
»Dan dječje radosti«, K ZD A ŽH , nedatirano, Arhiv Instituta za historiju radničkog pokreta Hr
vatske (A IH R PH ).
»Zapisnik sa sastanka gradskog izvršnog odbora A FŽ^a održanog 13. XII 48. (...)«, KZDAZH
(13. 12. 1948), AIH RPH .
»Oblasnom odboru A F Ž -a Dalmacije; Gradskim odborim a A F Ž -a; Kotarskim odborima
A F Ž -a« (Okružnica G O A FŽH ), K ZD A ŽH (3. 12. 1948), A IH RPH.
»Zapisnik od dne 6. XII. 1949. Sastavljen na proširenom sastanku Sekretarijata Odblasnog od
bora A F Ž -a u Bjelovaru«, K ZD A ŽH (6. 12. 1949), AIH RPH .
»Zapisnik sa sastanka Glavnog odbora AFŽr-a održanog 16. XII. 1949. povodom priprema za
proslavu Nove godine«, KZDAŽH (16. 11. 1949), AIHRPH.
Dokumenti A F Ž -a (1945-1953) dio su arhivskog fonda Konferencije za društvenu aktivnost
žena Hrvatske (K ZD A ŽH ), u AIH RPH .
Eric Hobsbawm, »M ass-Producing Traditions: Europe, 1870-1914«, u: The Invention o f Tradi
tion, ur. E. Hobsbawm, T. Ranger, Cambridge University Press, Cambridge, 1985, str. 263.
Eric Hobsbawm, »Introduction: Inventing tradition«, nav. dj., str. 1.
Nav. dj., str. 9.
Clifford Geertz, The Interpretation o f Culture, Basic Books, New York, 1973. str. 449.
�N O V A N O V A G O D IN A
187
11 Nov. dj., str. 28.
12 Nije na odmet spomenuti da se etnologija i socijalna historija posebno približavaju u istraživanju
povijesti žena. Talijanska etnologinja Ida Magli Štoviše smatra d a je povijest žena moguće jedine
»pisati na etnoloSki način, imajući pred sobom sliku cjelokupnog razmatranog razdoblja, historizirajući sve institucije svakodnevnog života, a ne osvjetljavati samo ’događaje’ bitne s najužeg
političkog stanovišta dominantne klase« (a trebalo bi dometnuti i spola — op. L. S.) Nav. prema
Ginevra Conti Odorisio,Donna e societč nel’600,Đulzoni, Roma,1979, str. 10.
13 Milovan Gavazzi, Godina dana hrvatskih narodnih običaja, knj. II, Matica Hrvatska, Zagreb
1939, str. 5.
14 Nav. dj., str. 54.
15 Nav. dj., str. 55.
16 Vjesnik, V, 196, 6. 12. 1945.
17 Vjesnik, V, 212, 24 — 26. 12. 1945.
18 Slobodni dom, Zagreb, III (33), 49, Božić, 1945. Ovo glasilo izdaje frakcija Hrvatske seljačke
stranke koja je 1944. prišla NF-u. HRSS je u to vrijeme bio jedina dozvoljena nekomunistička
stranka u Hrvatskoj. Druga frakcija HSS-a lojalna Vlatku Mačeku, pokušala je također tiskat
vlastiti opozicioni list Narodni glas čovječnosti, pravice i slobode (izdavač je Marija, udova Stje
pana Radića) no prvi — i jedini — broj od 20. 10.1945. bio je odmah zabranjen. Usp. Vojisla>
Koštunica, Košta Čavoški, Stranački pluralizam ili monizam, Univerzitet u Beogradu, Institui
društvenih nauka, Beograd, 1983, str. 72-73 i 59.
19 Čak i površno čitanje upućuje na činjenicu da su se njihovi autori obilno služili navedenorr
Gavazzijevom studijom.
20 Vjesnik, V, 209, 21. 12. 1945.
21 Vjesnik, V, 211, 23. 12. 1945.
22 Vjesnik, VI, 217, 3. 1. 1946.
23 Vjesnik, VI, 513, 24. 12. 1946.
24 Slobodni dom, 50-51, Zagreb na Božić, 1946.
25 Vjesnik, VII, 518, 1. 1. 1947, str. 1.
26 Narodna skupština prihvatila je zakon o petogodišnjem razvitku narodne privrede FNRJ zs
period 1947-1951. 28. 4. 1947.
27 Slobodni dom, 52, Božić 1947.
28 Vjesnik, VII, 822, 24. 12. 1947.
29 »Govor maršala Tita radnom kolektivu Titovih zavoda Litostroj’ uLjubljani«, Glas rada,Orgar
glavnog odbora jedinstvenih sindikata Hrvatske, III, 36, Zagreb, 6. 9. 1947.
30 »Plenum mjesnog sindikalnog vijeća Zagreba«, Rad, VI, 8, 17. 1. 1948.
31 Vjesnik, V, 211, 23. 12. 1945.
32 Koštunica, Čavoški, nav. dj., str. 99, i Katarina Spehnjak, »Narodni front Jugoslavije«, Povijesni
prilozi, 1984, 3(1), str. 42-45.
33 »Tri hiljade frontovaca Istre dobrovoljno je radilo u prosincu u rudniku Raša«, Vjesnik, IX,
1143, 3. 1. 1949.
34 Slobodni dom, 52, 24. 12.1948. Od 3. 12. 1948. iz zaglavlja Slobodnog doma nestaje i posljednji
HSS-ovski relikt, geslo »Vjera u Boga i seljačka sloga«.
35 Stiven Ljuks (Steven Lukes), »Politički ritual i društvena integracija«, Kultura, 1986, 73-74-75,
str. 147.
36 »Oblasnom odboru A F Ž-a Dalmacije (...)«, (Okružnica GO AFŽH), KZDAŽH, 3. 12. 1948,
AIHRPH.
37 Usp. Lydia Sklevicky, »Mjesto i zadaća A F Ž -a u postrevolucionamim mijenama društva NR
Hrvatske 1945-1953«, u: Razvoj, dileme i perspektive jugoslavenskog socijalizma, knj. 1, Komu
nist, Zagreb, 1988, str. 247-258.
38 »Plan propagande za proslavu ’Dana dječje radosti’«, KZDAŽH, nedatirano, AIHRPH.
39 »Zapisnik sa sastanka za formiranje komisije u vezi zadataka proslave Nove godine održanog
9. XII. 1949. u 16 sati«, KZDAŽH (9.12.1949). AIHRPH. Indikativan je podatak d a je optužba
za »neodržavanje nastave na Božić« mogla biti kvalificirana kao disidendski gest par excellence.
Usp. »Uklanjanje pet profesora s tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1951-1953«,
Scientia Yugoslavica, 13 (3-4), 1987, str. 129-130.
40 Edward Shils, Tradition, Faber and Faber, London-Boston, 1981, str. 275.
�188
41
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
Dopis: NRH, Ministarstvo prosvjete kulture i umjetnosti, Glavnom, odboru A F Ž -a Hrvatske
od 3. XII. 1949, Zagreb, K ZD A ZH (3. 12. 1949), A IH RPH.
»Proslava Nove godine u SSSR-u«, nedatirano, prilog dokumentu KZDA ŽH, (13. 12 1948)
A IH RPH .
43 Centralni odbor A F Ž Jugoslavije, K Z D A ŽH (17. 11. 1949), AIH RPH.
44 Isto.
45 »Plan propagande za proslavu D ana dječje radosti«, KZD A ŽH (1948), AIH RPH.
46 Usp. Dunja Rihtm an-Auguštin, »Djed Mraz«, u: Dunja Rihtman-Auguštin: Etnologija naše
svakodnevice, Školska knjiga, 1988, str. 103-106.
47 »Okvirna upustva za proslavu Nove godine«, K ZD A ŽH (1950), AIH RPH .
48 Usp. »Izvještaj o proslavi Nove godine«, K ZD A ŽH (1950), A IH RPH.
49 Isto.
50 »Zapisnik sa sastanka održanog u Glavnom odboru A F Ž -a povodom priprema za proslavu
Nove godine dne. 10. XI. 1949.«, K Z D A ŽH (10. 11. 1949) AIH RPH .
51 S. F. M ur i B. G. M ejerhof (Sally F. M oore, Barbara G. Meyerhoff), »Svetovni rituali. Oblici
i značenja«, Kultura, 1986, 73-74-75, str. 112.
52 Zbog ograničenog prostora ne mogu detaljno opisivati sve elem ente navedene u ovom prikazu.
53 Z a određivanje pojma rituala poslužit ću se veoma općenitom Lukesovom definicijom rituala
kao »pravilima određene aktivnosti simboličkog karaktera koja privlači pažnju učesnika na ob
jekte misli i osjećanja koje smatraju posebno značajnim«, Lukes, nav. dj., str. 142-143.
54 Lukes, nav. dj., str. 143, bilješka 2.
55 Isto.
56 »D oktrinam a dimenzija povećava efikasnost cerem onija uspostavljajući podesne radne veze iz
m eđu određenog izvođenja i širenja sistema postuliranih ideja i vjerovanja«, M oore, Meyerhoff,
nav. dj., str. 113.
57 »Teze za predavanje ’Briga narodne vlasti za djecu i dužnost djece prem a domovini’«,
K ZD A ŽH , nedatirano, A IH RPH .
58 »Sa proslave Novogodišnje jelke, škola Ježevo«, K ZD A ŽH (3. 2. 1949), A IH RPH.
59 »Zapisnik sa sastanka Glavnog odbora A F Ž -a Hrvatske održanog dne 8. XI. 1949. god.«,
K Z D A Ž H (8. 11. 1949). A IH RPH .
60 Lukes, nav. dj., str. 156.
61 Isto.
62 Isto.
63 Kristl Lejn (Christel Lane), »Ritual i cerem onija u suvremenom sovjetskom društvu«, Kultura,
1986, 73-74-75, str. 195.
64 »Izvještaj o proslavi D ana dječje radosti«, K ZD A ŽH , (siječanj 1950), AIH RPH .
65 Zanimljivi su podaci iz SR Slovenije koji ukazuju na to da velika većina stanovnika ove repu
blike slavi Božić (80%), a tek polovica od njih slave ga iz vjerskih razloga. Usp. Nenad Ivanković, »Slovenski korak dalje«, Danas, VI, 296, 20. 10. 1987, str. 16-17. Pladoyer za »civiliza
cijsku« interpretaciju Božića daje Dunja Rihtm an-Auguštin, »Velika pomutnja«, Danas, VI,
298, 3. 11. 1987, str. 5.
42
�8
Profesija etnolog:
Analiza pokazatelja statusa profesije
ETNOLOZI U ZANIMLJIVOM VREMENU
U nedjelju 8. listopada 1989, na zagrebačkom Trgu Republike, orga
nizatori medijski eksponirane akcije1 potpisivanja zahtjeva za vraćanje
Femkomove skulpture bana Jelačića, postavili su na mjestu gdje je ne
kada stajao postament spomenika malog drvenog konjića, dječju igračku.
Monumentalnu klasicističku skulpturu, negdašnji simbol Zagreba, nado
mjestili su proizvodom narodnog rukotvorstva iz njegove okolice (selo
Laz). Umjetnički artefakt tzv. visoke kulture simbolički je nadomješten
proizvodom tzv. narodnog/pučkog rukotvorstva. To je tek jedan od, u
posljednje vrijeme sve češćih i javno registriranih, primjera preispitivanja
povijesnih i kulturnih tradicija u nas, njihove reaktualizacije, resemantizacije, ili suvremene (političke) upotrebe. Ovamo spadaju i primjeri ko
rištenja dijelova narodnih nošnji, pjevanja pučkih ili tradicijskih popjevaka kao simbola identiteta u novom povijesnom kontekstu.
Riječju, živimo u interesantnom vremenu. Svjedoci smo, sudionici sva
kako, sukrivci možda — suvremenih nelagoda u kulturi, nelagoda s kul
turom. Nelagoda koje nedvojbeno zahtijevaju interpretaciju. No, tko je
pozvan, tko je kvalificiran, da takve interpretacije podastre javnosti? Mo
že li tko polagati pravo monopola na njih? Iskustvo kazuje da se do sada
redovito dešavalo da su »meritorne« interpretacije dolazile gotovo isk
ljučivo iz sfere službene politike.
Cilj je ovog istraživanja problematizacija slijedećeg pitanja: jesmo li
mi kao etnolozi/etnologinje dorasli izazovima (i nedaćama) vremena, na
šeg »sada i ovdje«? Jesmo li prepoznatljivi i prepoznajemo li sami sebe
kao pripadnike/ce profesije?
�190
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
Sociološko određenje profesije, naime, ističe da je njezina bitna od
rednica »monopol nad nekim kompleksnim dijelom znanja i praktičnih
vještina«.2 Profesionalizacijom se označava proces stvaranja i oformljiva
nja novih profesija na temelju sve specijaliziranih znanja i vještina koje
su funkcionalno važne za društvo.3 Kontinuirano odvijanje procesa pro
fesionalizacije značajka je razvoja zapadnog civilizacijskog kruga već
unazad više stoljeća, ali upravo naše vrijeme svjedoči o njegovoj najbur
nijoj ekspanziji. Sve znatnija profesionalizacija, dominacija profesionalne
nad tehničkom podjelom rada, karakteristika je razvijenih, postindustrijskih društava.4 Propitivanje statusa neke profesije nije puko akademsko
razmatranje. Ono ujedno znači i postavljanje pitanja o karakteru global
nog društva — o stupnju njegovog razvoja i dosegnutom stupnju demo
kratičnosti.
Profesije, naime, uvijek imaju poseban položaj i odnos prema vladajućoj klasi, grupi ili eliti. Monopol nad područjem svog djelovanja pro
fesija može održati samo njegovim zakonskim sankcioniranjem, što je izvedivo tek u slučaju ako oni koji imaju moć u društvu priznaju ta prava
profesiji. Drugim riječima, da li će neko društvo uopće imati razvijenu
neku profesiju, i kakav će položaj ta profesija imati, ovisit će o sprem
nosti nosilaca moći da priznaju potrebu za takvim tipom ekspertize.5 Da
kako, sistemi moći podjednako kao i pojedine znanosti ili kulturne po
jave, nisu imuni na povijesne mijene.
Poznavanje društveno-povijesnog kao i političkog konteksta nastanka
i razvoja etnologije nezaobilazno je, dakle, pri razmatranju njezinog su
vremenog položaja kao profesije. Etnologija u Hrvatskoj, primjerice,
prešla je stoljetni put od svog formativnog razvoja kada se oglasila kao
proizvod podjednako nacionalnog romantizma i znanstvenog pozitivizma. Tada je, u sazvučju s političkim i ekonomskim težnjama seljaštva
kao potlačene klase, izgrađivala teorijski okvir i metodološka oruđa da
izrazi njihov »znanstveni svjetonazor«.
Danas se, pak, našla u poziciji koja je, prema ocjeni Olge Supek (ali
i mnogih drugih etnoloških djelatnica/ka), marginalna u društvu, ali i me
đu ostalim društvenim znanostima.6
Primjenom analize osnovnih elemenata koji su bitni za određivanje
svake profesije na etnologiju, pokušat ću ocrtati njezin suvremeni status
u Hrvatskoj. Pri tome ću se, pored spoznaja koje pruža disciplina socio
logija profesije, koristiti i rezultatima ankete provedene među članovima
profesionalnog udruženja etnologa — Hrvatskog etnološkog društva.
�PROFESIJA ETNO LO G
191
ELEMENTI PROFESIJE ETNOLOG
Osnovni se elementi profesije klasificiraju prema slijedećim pokazate
ljima:
1) stupanj razvijenosti osnovnih teorija i tehnika koje čine sistematski
zaokruženu cjelinu i osnova su za profesionalni autoritet;
2) stupanj monopola na stručnu ekspertizu, tj. koliko pripadnici neke
profesije mogu isključiti nepripadnike da obavljaju taj posao i koliko je
taj monopol društveno sankcioniran;
3) stupanj prepoznatljivosti profesije od strane javnosti;
4) stupanj organiziranosti profesije (moguće ga je razabrati prateći
razvoj / funkcioniranje institucija za profesionalno obrazovanje, profesio
nalnih udruženja, te tipova organizacija u kojima se pripadnici neke pro
fesije najčešće zapošljavaju);
5) stupanj razvijenosti profesionalne etike?7
Stupaqj razvijenosti teorija i tehnika profesije etnolog
Utvrđeno je da neko »zanimanje prerasta u profesiju kada se obavlja
nje djelatnosti počinje zasnivati na širem specifičnom teorijskom znanju
i metodama«.8 Sklop teorijskih znanja i tehnika koje svaka profesija nuž
no propisuje kao obavezni korpus činit će, dakle, temelj profesije. Stu
panj profesionalizacije, tj. stvarno oblikovanje profesije iz posve akadem
ske discipline, ovisit će o mjeri u kojoj će se iz njih razvijati aplikativnost.
Dakako, i kontekst formiranja etnologije u konkretnom globalnom druš
tvu odredit će njezinu dominantnu teorijsku orijentaciju kao i stupanj i
smjer njezine primjenjivosti.
Teško je govoriti o profesiji ukoliko ne postoji minimalni teorijski kon
senzus o tome što bi bio njezin predmet i metoda. Da li je taj, prvi i
temeljni preduvjet profesionalizacije neke discipline, zadovoljen u slu
čaju hrvatske etnologije?
»Poput mnogih drugih humanističkih znanosti etnologija je u drugoj
polovici ovoga stoljeća počela gubiti svoj predmet«, ustvrdila je Dunja
Rihtman-Auguštin na početku svoje knjige Etnologija naše svakodnevize? No, takva kriza identiteta, umjesto osjećaja urgentnosti u preispitiva
nju vlastitog naslijeđa koje je odlikovalo zapadnoeuropska duhovna kre
tanja, »u nas kao da je poticala na sve rigidnije pridržavanje minulih teo
rijskih pretpostavki: onih bečke kultumo-historijske škole, Radićeve teo
rije o narodnoj kulturi (...)«.1®Etnologija je bila nespremna da odgovori
na takav izazov, budući da je »dugo vremena zazirala od teorijskog di-
�192
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
skursa zastupajući stanovište: neka oni drugi, oni dokoni, filozofiraju, mi
ćemo za to vrijeme marljivo istraživati, a teorija će doći nakon toga«.1
1
Tako, primjerice, profesor Milovan Gavazzi, korifej i učitelj niza gene
racija studenata etnologije od 1927, kada započinje radom na Katedri za
etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u svom opsežnom opusu
(preko 200 bibliografskih jedinica) uopće ne bilježi »čiste teorijsko-metodološke radove«.12 Neizbježna posljedica maćehinskog odnosa prema
teoriji je i izostanak teorijske kritike.13 Umjesto spoznaje mjesta i zadaće
teorijske kritike kao pogonskog motora razvoja znanosti, dugo je podr
žavan privid »jedinstva etnologije«.
Ovoj prilici, naravno, nije primjerena daljnja elaboracija konsekvenci
takvog teorijskog zaostajanja hrvatske etnologije,14 kao ni suvremenog
prijepora »a(nti)teorijskih« i teorijski inovativnih promišljanja. No rezul
tat je tog procesa bilo podvajanje etnologije u jednom dugotrajnijem raz
doblju na tzv. »arheo-etnologiju« (pristup koji je dominantan, iako ne
više posve isključiv, na Odsjeku za etnologiju Filozofskog fakulteta u Za
grebu) i »etnologiju suvremenog života« (na čijoj teorijskoj artikulaciji
već gotovo dva desetljeća sustavno djeluje Zavod za istraživanje folklo
ra).15 Nedosljednost u definiranju osnovnih teorijskih kategorija poput
»naroda«, »tradicije«, pa i »kulture« dodatno potkrepljuje sliku tog ra
skola. Moglo bi se, slijedeći navedenu liniju podvajanja, razmišljati ne
doprinosi li postojanje dviju paradigmi (etnologija kao historijska zna
nost o etničkim skupinama16 nasuprot etnologiji kao znanosti o kulturi
različitih društvenih slojeva i skupina,17 o kulturi/folkloru kao povije
snom procesu) neprepoznatljivosti i deprofesionalizaciji etnologije. Mož
da bi konstruktivniji pristup predstavljalo jasno priznanje i legitimiranje
tih razlika, poput kolega s Oddelka za etnologijo Filozofskog fakulteta
u Ljubljani, koji ozbiljno razmišljaju o uvođenju novog naziva Odsjeka
koji bi glasio: Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju.
Ne smijemo zaboraviti da je i društveni kontekst u kojemu je djelovala
i razvijala se suvremena etnologija u Hrvatskoj bio neprijateljski nastro
jen spram onog socijalnog sloja (seljaštvo) kojeg je radićevska narodopisna paradigma stavljala u žarište interesa (revolucionarni je diskurs sna
trio o dokidanju »idiotizma seoskog života«), kontekst koji je u samoj
ideji »tradicijske kulture« bio sklon vidjeti prežitke »nenarodnih reži
ma«. Situaciju dodatno komplicira antiprofesionalizam kao opće druš
tveni stav.18
Riječju, gledano izvana, teško je raspoznatljiv »sklop teorijskih znanja
i tehnika« koje bi imale odlikovati etnologiju, a sukladno tome i etnolo
gija kao profesija nedovoljno je prepoznatljiva.
�PROFESIJA ETNO LO G
193
Stu p aj monopola profesjje etnolog
Institucionalizacija profesije nemoguća je bez određenog, od države
potvrđenog monopola na obavljanje svog posla. Uz pomoć tog monopola
profesija sebe štiti podjednako od laika koji neovlašteno (bez adekvatnog
obrazovanja) upadaju na njezin teritorij, ali i od vlastitih pripadnika koji
se ogriješe o profesionalnu etiku. Istim autoritetom ona također štiti i
svoje pripadnike od intervencije izvana — od laika ili države.
Prvi korak prema monopolu nad profesionalnom ekspertizom pred
stavlja obrazovanje. Katedra za etnologiju sa seminarom osnovana je na
zagrebačkom Filozofskom fakultetu 1924. godine, otkada neprekidno
proizvodi školovane etnologe.19 Istraživanje provedeno na populaciji
članstva Hrvatskog etnološkog društva (o čemu će podrobnije još biti ri
ječi) upozorava na činjenicu da je danas to obrazovanje u očiglednom
raskoraku sa stvarnim potrebama, nazovimo ga uvjetno, tržišta radne
snage etnologa. Pored toga, još smo i danas svjedoci sistematskih dile
tantskih i amaterskih upada na »teritorij etnologa«. Svaki »dobronam
jerni« ljubitelj uzima si pravo da sabire i istražuje — »narodno blago«
svačija je svojina, a o »kulturi« kao takvoj da i ne govorimo!20
Drugi faktor bitan za uspostavljanje staleškog monopola je jasno raz
graničenje sfera kompetencije, tj. odnos između graničnih profesija. Et
nologija se slično kao i povijest ili sociologija, bavi istraživanjem društva
kao cjeline. No, »društvene znanosti u mnogo čemu problematski se uv
jetuju, iako imaju svoj poseban predmet izučavanja i svoju posebnu me
todologiju«21. Deklariravši se, od svojih početaka, kao povijesna zna
nost,22 etnologija je u trenutačno važećoj sistematizaciji znanosti u Hr
vatskoj podvedena pod (i podređena) povijesnoj znanosti što se odražava
i u nazivu titula za viša znanstvena zvanja: ne postoje magistri ili doktori
etnologije, već samo odgovarajući znanstveni stupnjevi »povijesnih zna
nosti«. Upravo zbog potrebe stalne budnosti nad granicama vlastite di
scipline, profesije se stalno nalaze u više ili manje »obrambenoj pozi«.23
Profesionalni jezik i profesionalni žargon jedan su od veoma efikasnih
načina obrane monopola. Pored prvenstveno tehničkih funkcija, zadatak
je profesionalnog žargona da olakšava međusobno prepoznavanje člano
va profesije (funkcija održanja grupnog morala i olakšavanja identifika
cije)* te da javnost drži na distanci (da »ne razumije o čemu se radi«).24
Kodificiranje jezika, odnosno definiranje osnovnih pojmova neophodan
je korak u konstituiranju svake znanosti. Da bi se moglo komunicirati u
znanosti, moramo imati set jasno definiranih pojmova koji imaju svoj
smisao jedino u okviru određene discipline i nemaju svoj pandan u sva
�194
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
kodnevnom jeziku ili, ako ga i imaju, u svakodnevnoj komunikaciji taj se
pojam različito i neprecizno definira«.25 Etnologija u ovom slučaju ne
dostiže razinu profesije, budući da (poput sociologije, primjerice) nema
jedinstvenog paradigmatskog okvira, odn. određenja osnovnih pojmova.
Posljedice toga su, pored otežane znanstvene komunikacije, i česti i ne
izbježni nesporazumi između stručnjaka i laika. No dok je namjerno dr
žanje javnosti na distanci pomoću profesionalnog jezika karakteristično
za mnoge etablirane profesije (u našem društvu takvima bismo mogli
smatrati odvjetnike i liječnike), etnologija, poput ostalih profesija s kra
ćom tradicijom, osigurat će monopol tek svojom većom popularizacijom.
Stupanj vanjske prepoznatljivosti profesije etnolog
Titula profesije jedan je od bitnih i »društveno vrlo upotrebljivih« iz
vora obavijesti o nekoj osobi. Ona pokazuje mjesto pojedinca u društve
noj podjeli rada, njegovo obrazovanje, očekivano ponašanje, položaj na
društvenoj ljestvici moći i ugleda... Zbog toga možemo govoriti o feno
menu jasne prepoznatljivosti profesija od strane javnosti, o kolektivnim
predodžbama u Durkheimovom smislu. 26 Pod kakvu će kolektivnu pre
dodžbu laici moći podvesti etnologe — magistre/doktore povijesnih zna
nosti? Mogu li od njih očekivati neki specifični tip ekspertize?
Etnolozi ne pripadaju lako prepoznatljivim profesijama i zbog drugih
razloga. Korisnici njihovih usluga nisu pojedinci (kao npr. kod liječnika).
Ne postoji jasna slika o tipu njihove ekspertize, već i zahvaljujući činje
nici da opća razina razvijenosti društva još nije nametnula potrebu za
znanstvenim pristupom svim društveno-kultumim fenomenima. Ne/pre
poznatljivosti određenih profesija pridonosi i tip društvenog sistema.
Najuprošćenije rečeno, demokratska društva odlikuje želja da stalno bu
du informirana o sebi, tako da ekspertiza koju pružaju različite društvene
znanosti »postaje sastavni dio javnih informacija i prepoznatljiva javnosti
(...). U nedemokratskim društvima, ukoliko su još nerazvijena, ne postoji
potreba da društvo o sebi nešto znade; a ukoliko su razvijena, onda obič
no imadu gotove odgovore date u projekciji budućih globalnih ciljeva«.27
Olakšavanje interakcije među grupama, kao jedan od prominentnih
zadataka društvenih znanosti u demokratskim društvima, očigledno nije
i jedan od ciljeva za koje je naša novija etnologija pozvana (ili se »sa
mozvanim« stupanjem u dijalog s politikom izborila). U društvu u koje
mu je praksa revolucije bila veoma dugo i jedina teorija kulturne mijene,
u kojemu su masovne i često forsirane migracije sa sela u gradove bile
dio nedodirljivog ideološkog projekta, etnologija je svojom šutnjom i na
�PROFESIJA ETNO LO G
195
izgled dobrovoljnim progonstvom u neku daleku, »izvanvremensku tra
diciju« (u »arheo-etnologiju«) sama pridonijela vlastitoj marginalizaciji.
Stupaitf organiziranosti profesije etnolog
O stupnju organiziranosti neke profesije zaključuje se na temelju stup
nja organiziranosti institucije za profesionalno obrazovanje; tipova orga
nizacije u kojima se profesije najčešće zapošljavaju, te organiziranosti
profesionalnih udruženja.28
Potvrđuje li obrazovanje etnologa hipotezu da će »obrazovanje za pro
fesiju biti organizirano u skladu s očekivanim tipom organizacije u kojoj
će se zapošljavati i ciljevima koje treba realizirati«?29 Ciljevi koje bi et
nolozi mogli realizirati u različitim tipovima organizacija veoma su ra
zličiti, te se stoga nameće pitanje jesu li u socijalizaciji za profesiju sa
držane pripreme za moguću prilagodbu različitim ciljevima. Odgovore
ćemo potražiti u rezultatima ankete među članovima Hrvatskog etno
loškog društva.
Neprijeporno je da su profesionalna udruženja instrumentalna u toku
procesa profesionalizacije, a može se naći i mišljenje da predstavljaju pr
vi stupanj profesionalizacije nekog zanimanja.30
Hrvatsko etnološko društvo osnovano je 1959. godine, kao ogranak
Etnološkog društva Jugoslavije. Taj bi podatak bilo moguće interpretirati
kao tridesetogodišnje zaostajanje struke (od 1924. kada je osnovana ka
tedra za etnologiju), no poznato je da na organiziranje profesionalnog
udruživanja i na ciljeve udruženja direktno utječe stupanj demokratično
sti sistema. Naime, totalitarni režimi »ne poznaju ničiji monopol osim
vlastitog političkog monopola, (i) osujećuju rad i ciljeve profesionalnog
udruženja i negiraju monopol znanja i vještina«.31 U totalitarnim (i nji
ma sličnim) režimima profesionalna udruženja imaju samo jedan cilj —
razmjenu stručnih iskustava i znanstvenih mišljenja, a okviri su im posve
neutralni. U drugim su, pak, tipovima sistema ciljevi višestruki, a variraju
od čisto stručnih i staleških, do djelovanja na vladu i utjecanja na šire
društvene ciljeve. Iz statusa i tipova aktivnosti profesionalnih udruženja,
dakle, možemo zaključiti o odnosima u globalnom društvu. Iako profe
sionalno udruženje etnologa u Hrvatskoj (poput ostalih profesionalnih
udruženja) djeluje u okružju stalnog trenda deprofesionalizacije ono, za
razliku od udruženja sociologa primjerice, nije nikada prekoračilo zada
ne mu granice: nije se (preglasno, ili barem javno) zalagalo za autono
miju profesije, za profesionalnu arbitražu u društvenim pitanjima, nije
se izjašnjavalo o potrebi demokratizacije društva, za poštovanje ljudskih
�196
KONJI, ŽENE, RATOVI
prava i sloboda, i tome slično. Može se, dakako, razmišljati da li je di
stanca od politike korisna za razvoj profesije. No, čini mi se, da su po
zitivni poeni (onemogućavanje, ili barem smanjivanje mogućnosti instrumentalizacije profesije i njezinih djelatnika, njihovog stavljanja u službu
dnevne politike) mnogo manji od negativnih, a to je gubljenje autentič
nih priključaka na društvene procese, zatiranje vlastitog glasa u javnom
diskursu, odbijanje vlastitog dijela odgovornosti za dobrobit i razvoj čita
vog društvenog sustava.32
Profesionalna etika etnologa
Profesionalna etika kao »skup normi, vrijednosti, ciljeva kojima bi se
trebali rukovoditi pripadnici neke profesije u primjeni svog profesional
nog znanja« djelomično je formalna, a djelomično neformalna.33 For
malna se sastoji u pisanom etičkom kodu koji je obično sistematičan,
eksplicitan i altruistički, a neformalna je obično mnogo šira i internalizira
se kroz proces obrazovanja i profesionalne socijalizacije (usvajanje »pro
fesionalnog duha«).
Dva člana statuta mogla bi se protumačiti kao pokušaj kodificiranja
ponašanja pripadnika Hrvatskog etnološkog društva: onaj o prestanku
članstva u H E D -u (čl. 13) i o instituciji suda časti čija je funkcija da
»iješava sporove i nesuglasice među članovima koji su u vezi s radom
Društva« (čl. 23).34 No niti jedan od njih ne sankcionira profesionalna
pitanja. Tu je činjenicu također moguće povezati s problemom deprofesionalizacije na globalnoj društvenoj razini koja, »povezana s radikalno
egalitarnom vrijednosnom orijentacijom direktno nasrće na etički
kod«.35
Ova kratka inventura osnovnih elemenata profesije primijenjenih na
etnologiju sugerira zaključak da se o njoj, unatoč postojanju institucio
nalnih pretpostavki za njezino konstituiranje, još ne može. govoriti kao o
ustanovljenoj profesiji. »Zanimljivo vrijeme« u kojem živimo, pored kon
kretnih nedaća, otežava prognoze razvoja etnologije kao profesije. No
moguće je ekstrapolirati dvije suprotne tendencije razvoja. Ukoliko se
trend deprofesionalizacije nastavi, bit će pogođene sve profesije. Najteže
će, dakako, biti pogođene one koje »nisu dovoljno afirmirane i profesionalizirane, a gdje stručni monopol na ekspertizu izravno konkurira poli
tičkom monopolu«.36 Dakle, taj će trend direktno ugrožavati napredak
profesionalizacije etnologije čiji je (najšire shvaćen) predmet, kultura i
dinamika njezinih mijena. U najoptimističkijoj varijanti, ukoliko se ozbilji projekt demokratizacije društva, jačat će svijest o potrebi za tipom
ekspertize kojeg bi etnologija mogla ponuditi društvu u potrazi za što
sveobuhvatnijom samospoznajom svojih različitih segmenata — društve
�PROFESIJA ETNOLOG
197
nih slojeva, institucija i procesa. Tada bi se otvorile brojne mogućnosti
za aplikaciju etnologije, a time i njezinu istinsku profesionalizaciju. U
takvoj bi situaciji etnologija bila prisiljena nastaviti kritičku teorijsku samorefleksiju bez koje je nemoguć priključak na mnogostrukost društve
nih interesa i dosluh s potrebama vlastitog vremena.37
ETN O LO ZI O SEBI S A M IM A
Formulacija problema i opis nacrta istraživanja
Čak i vrlo uopćena primjena navedenih osnovnih elemenata profesije
na profesionalni status etnologije ne pruža etnolozima mnogo povoda za
samozadovoljstvo. No kako stojimo s vlastitim viđenjem naše profesije?
Doživljavaju li etnolozi sami sebe kao pripadnike profesije? U svibnju
1989. godine Hrvatsko etnološko društvo uputilo je svojim članovima an
ketu čiji je cilj bio prikupiti empirijske podatke o statusu profesije. An
ketni se upitnik sastojao od 14 pitanja38 koja su predstavljala operacio
nalizaciju četiri osnovna elementa profesije prema modelu profesije iz
studije Josipa Županova i Željke Šporer. Krajnji je cilj istraživanja bio
odgovor na ishodišno pitanje: možemo li govoriti o etnologiji kao profe
siji?
Metoda prikupljala podataka
Anketom koja je distribuirana poštom obuhvaćena je čitava populacija
HED-a, ukupno 174 člana.39 U roku od pet tjedana pristigao je 51 od
govor (29,3%).
Takav broj dobivenih odgovora možemo interpretirati na dva načina.
Općenito je poznato da je nedostatak anketiranja pomoću pošte veliki
broj uskraćenih odgovora (50-75% ), što znači da se do završetka anke
tiranja ne zna kakvim uzorkom raspolažemo i koliko je prikladan za
predviđene analize.40 S obzirom na to da je riječ o ciljanoj populaciji,
polazili smo od hipoteze da će ona biti zainteresirana da dozna što više
o sebi.
Veliki broj uskraćenih odgovora nije tu hipotezu potvrdio, iz čega se
nameće zaključak o niskom stupnju profesionalne svijesti etnologa, i to
onih koji svojim učlanjenjem u HED barem na latentan način gaje takve
aspiracije. Upravo zbog te činjenice nije moguće smatrati reprezentativ
nima provedena ukrštanja svih varijabli sa svima, te o tim rezultatima
neću ovom prilikom izvijestiti.41
No, na temelju osnovnih obavijesti koje su respondent na anonimnu
anketu dali o sebi (pitanja 1-4), može se ipak vjerovati da bi zaključci
�198
KONJI, ŽENE, RATOVI
mogli biti plauzibilni. Spolna distribucija respondenata, naime, odgovara
spolnoj distribuciji članstva (odgovorilo je 76,5% žena, od 70,7% žena u
ukupnom članstvu, te 23,5% muškaraca od ukupno 29,3% ). Budući da
se evidencija članova H E D -a ne vodi prema dobnim skupinama, ne mo
žemo utvrditi da li je i ona reprezentativna za populaciju. Tome u prilog
govori i činjenica da je većina respondenata u dobnim skupinama koje
se mogu smatrati najaktivnijim godinama za formiranje i usmjeravanje
profesionalne karijere, te da upravo njihova motivacija za sudjelovanje
u anketi odražava zainteresiranost za daljnji razvoj i sudbinu profesije.
Dob (godine starosti) respondenta
% odgovora na anketu
1. do 30 godina
29,4
2. 31-40 godina
35,3
3. 41-50 godina
9,8
4. 51-60 godina
17,6
5. 60 i više
7,8
U odnosu na profesionalnu formaciju (pitanje 1), većina respondenata
su profesionalno formirani etnolozi (82,4% ), »nešto drugo« je diplomi
ralo 7,8% respondenata, a 9,8% ih nije završilo dodiplomski studij. Ovi
rezultati upozoravaju na činjenicu da se, unatoč svojim profesionalnim
prerogativima, H ED dosljedno ne pridržava određenja prema kojemu je
za profesiju potrebno tzv. visoko obrazovanje.
Prikaz rezultata
Prvi element profesije — stupanj razvijenosti osnovnih teorija i tehni
ka koje čine sistematski zaokruženu cjelinu i tvore podlogu profesional
nog autoriteta — pokušala sam utvrditi posredno, uvidom u one radove
koji propituju suvremene teorijske prijepore, odnosno stanje etnologije
kao znanosti.42
Ne želeći osporiti poticajnost suvremenih trendova prožimanja granič
nih disciplina43, niti zagovarati neki znanosti neprimjereni teorijski mo
nolit, zaključak je nedvosmislen: etnologija u Hrvatskoj još uvijek ne po
sjeduje prepoznatljivi minimum teorijskog zajedništva na temelju kojeg
bi mogla »prema van« graditi svoj profesionalni autoritet. Takav zak
ljučak potkrepljuju i odgovori na pitanje o područjima s kojih članovi
H E D -a osjećaju najveću potrebu za daljnjim stručnim usavršavanjem
(pitanje 11). Rezultati su slijedeći:
�PROFESIJA ETNOLOG
Područja
odgovori u %
(1) opća teorijska znanja
15.6
rang
35.6
(2) metode i tehnika terenskog istraživanja
199
(3)
obrazovanje za komunikaciju i suradnju s korisnicima usluga
(4)
nešto drugo
Područja (ponuđeni odgovori u kombinacijama)
(1) + (2)
(1)
+ (4)
13,3
6,7
2
3
4
odgovori u %
13,3
4,4
(2) + (3)
0,0
2,2
(1) + (2) + (3) + (4)
8,9
(1) + (2) + (3)
Odgovori na ovo pitanje pokazuju da velika većina respondenata
(ukupno 78% u različitim kombinacijama odgovora) iskazuje latentnu
nesigurnost u odnosu na ovladavanje temeljima profesije — opća teorij
ska znanja i metode.
O stupnju monopola na stručnu ekspertizu pokušat ću zaključiti na
temelju odgovora na pitanja o participaciji respondenata u strukturama
moći (pitanja 15 i 16).
Distribucija prema funkciji u društveno-političkim zajednicama/orga
nizacijama (na razinama od općinske pa naviše) bila je slijedeća: preko
polovice članova H ED -a (58,3% ) nije vršilo funkciju; jednu do tri fun
kcije obnašalo je 25,0% članova, a više od 3 funkcije 16,7% članova. Me
đu respondentima bilo je 83,3% nečlanova SK. Činjenica da je 41,7%
članova H ED -a bilo u nekoj poziciji donošenja odluka, još uvijek ne go
vori o mogućnosti osiguravanja društveno sankcioniranog monopola na
profesionalnu ekspertizu. Vjerojatnije je pretpostaviti da su takvi, i inače
društveno aktivniji članovi, skloniji shvatiti odgovaranje na anketu kao
svoju prvenstveno društvenu, a ne samo profesionalnu obavezu.
Iako jedna od ponuđenih ocjena/odgovora (pitanje 14, o položaju et
nologa u društvu) u marginalnom društvenom položaju etnologije vidi
prednost (nedostatak »pritisaka« u planiranju istraživanja), u svojoj po
vijesti hrvatska etnologija nije uvijek bila apolitična, tj. po strani od stvar
nih društvenih/političkih kretanja. Politizacija na kojoj je u krajnjoj liniji
iznikla (afirmacija seljaštva kao temeljnog socijalnog sloja, njegova kul
tura kao »najautentičniji« odvjetak nacionalne kulture, povezanost sa
stranačkim tradicijama Hrvatske seljačke stranke, i si.), u postrevolucionamom ju je periodu učinila »sumnjivom« i ideološki dvojbenom. Dru
gačiji pristup seljaštvu i tradiciji od onog kakvog je hrvatska etnologija
gajila između dva rata nije se artikulirao u ozračju nove komunističke
vladavine, te je stoga definitivna marginalizacija i stagniranje etnologije
na (teorijsku) »razinu početka 20. stoljeća« logična posljedica takvog po
vijesnog razvoja.44 Ne želim, dakako pledirati za politizaciju profesija ili
njihove političke koalicije bilo koje vrste.45 No društvena uloga svake
�200
KONJI, ŽENE, RATOVI
znanosti, posebice društvenih znanosti, pored neprekidne skepse podra
zumijeva i stalan kritički dijalog s nosiocima moći. Prekid komunikacije
određenu znanost/profesiju osuđuje na životarenje i/ili irelevantnu pozi
ciju u društvu.
Obrazovanje etnologa, pored jasne sfere kompetencije (određenja od
nosa između tzv. graničnih disciplina) također je faktor važan za mo
gućnost određivanja profesionalnog monopola. Ilustrativno je da velika
većina respondenata nema postdiplomskog obrazovanja (74,5% ih nije
magistriralo, a 84,3% nije doktoriralo). No značajno je da među etnolo
zima s doktoratima znanosti ima jednaki postotak onih koji su doktori
rali etnologiju, kao i »nešto drugo« (7,8% ), dok je na trećem stupnju
(magisterij) situacija znatno bolja: etnologiju je magistriralo 21,6% re
spondenata, a »nešto drugo« 3,9% .
O stupnju vanjske prepoznatljivosti i organiziranosti profesije etnolog
zaključit ću na temelju pitanja o području zaposlenja respondenata (pita
nje br. 6), karakteru radnog mjesta (br. 7), te o stupnju iskorištenosti
etnološkog znanja (br. 9).
Područje zaposlenja:
% odgovora
rang
kultura (muzej, zaštita spomenika, centri za kulturu)
52,9
1
znanost (fakultet, znanstvena ustanova)
31,4
2
student
9,8
3
obrazovanje
2,0
4-6
bez stalnog zaposlenja (povremeno radi)
2,0
4-6
ostalo
2,0
4-6
Većina etnologa (preko polovice) zaposlena je, dakle, u muzejima,
centrima za kulturu i zaštitu spomenika kulture. Da li ih njihovo obra
zovanje adekvatno priprema za ta zvanja? Tek odnedavno studenti et
nologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu slušaju predmete muzeologija i zaštita spomenika kulture (oba dvosemestralno), no oni se ne
predaju u okviru Odsjeka za etnologiju, već ih budući etnolozi slušaju sa
studentima povijesti umjetnosti, arheologije, povijesti.46 Mnoge genera
cije etnologa koji su se nakon diplome zapošljavali u muzejima suočavale
su se s nizom problema.47 Obrazovanje za profesiju, dakle, nije u doslu
hu s očekivanim tipom organizacije u kojima se etnolozi najčešće zapoš
ljavaju.
Karakter radnog mjesta
% odgovora
rang
čisto etnološko
68,6
1
djelomično etnološko
25,0
2
6,3
3
neetnološko
Ukupni postotak čisto etnoloških i djelomično etnoloških48 radnih
mjesta (93,6% ) bio bi dobra podloga za razvoj profesije, budući da su-
�PROFESIJA ETNOLOG
201
gerira da se etnolozi, koji su se izjašnjavali prema vlastitoj ocjeni, sma
traju pravim ljudima na pravom mjestu.
No, pitanje o stupnju iskorištenosti etnonoškog znanja na radnom
mjestu baca nešto pesimističkiju sliku.
Stupanj iskorištenosti
% odgovora
rang
0 -2 0 %
29,2
1
20 — 50%
27,1
2
50 -
25,8
3
18,8
4
80%
80 — 100%
U ovom ću slučaju učiniti iznimku, i podastrijeti rezultate ukrštanja
nekih odgovora na pitanja o karakteru radnog mjesta i stupnju iskorište
nosti etnološkog znanja na radnom mjestu. Od svih respondenata koji
su odgovorili na anketu, a rade na čisto etnološkim radnim mjestima,
samo 18,8% ima 80-100% iskorišteno svoje profesionalno — etnološko
znanje. Od svih onih (68,6% ) koji su izjavili da imaju iskorišteno etno
loško znanje u najvišem postotku (80-100% ), na etnološkim radnim mje
stima radi 27,3%. Nitko od onih koji su odgovorili da rade na djelomično
etnološkim mjestima nema iskorišteno etnološko znanje u najvišem po
stotku. Riječju, izrazito nepovoljna primjena etnološke ekspertize suge
rira nedvosmisleni odgovor da ne možemo o etnologiji govoriti kao o
profesiji.
Kolektivne predodžbe pomoću kojih profesije postaju prepoznatljive
sadržavaju tipično idealno profesionalno ponašanje prema korisnicima.
No već citirani odgovori na pitanje o područjima s kojih etnolozi osjećaju
najveću potrebu za daljnjim usavršavanjem, pokazuju da u raznim kom
binacijama 24,4%, dakle, jedna četvrtina respondenata osjeća nedostatak
profesionalne naobrazbe za komuniciranje i suradnju s korisnicima uslu
ga. Pa ipak, u pitanju o tome kako i koliko često upoznaju javnost s re
zultatima svoga rada (br. 10), dobili smo slijedeće odgovore koji ilustri
raju prisutnost etnologa u stručnoj i široj javnosti.
Tip aktivnosti
% ne
% redovito
% povremeno
objavlj. u znanstv. / stručnim publikacijama
29,2
50,0
20,8
referati na znanstv. / stručnim skupovima
18,8
54,2
27,9
postavljanje izložbi
22,9
37,5
39,6
istupanje u sredstvima mas. komunikacije
16,8
52.0
31.2
Kako vidimo, najveći postotak respondenata prema vlastitoj procjeni
povremeno komunicira sa stručnom/znanstvenom i širom javnošću, dok
je broj onih koji uopće ne komuniciraju veći (u slučaju istupanja u sred
stvima masovnih komunikacija je taj postotak gotovo dvostruk) od broja
onih koji to čine redovito.
Već je bilo riječi o HED— kao profesionalnom udruženju. Ono nije
u
razgranato (nema sekcija), izdaje redovitu godišnju publikaciju (Etnološ
�202
KONJI, ŽENE, RATOVI
ka tribina), a godišnje organizira jedno do dva savjetovanja. Iz takvog
tipa aktivnosti očigledno je da su njegovi ciljevi striktno stručni, a to je
moguće razabrati i iz nehijerarhijskog principa njegove organiziranosti.
Ona udruženja koja koriste monopol svoje struke ne samo u korist pro
fesije, već i za ekonomski probitak svog članstva (npr. odvjetničke ko
more u nas) imaju hijerarhijsku i monolitsku organizacijsku strukturu što
im omogućava fleksibilnost i brzo reagiranje na vanjske podražaje. Širo
ka podrška članstva profesionalnim organizacijama dio je neformalne so
cijalizacije u toku profesionalnog obrazovanja. Ako je suditi po sprem
nosti članstva H E D -a da se odazove na ovu anketu, ta socijalizacija nije
naročito uspješna.
Anketa nije sadržavala pitanja iz kojih bi se izravno moglo suditi o
identifikaciji s profesijom i o profesionalnoj etici. No pitanje o položaju
etnologa u društvu (br. 14) koje je bilo otvorenog tipa, ipak pruža po
sredne obavijesti. Moguće ih je sažeti prema prevladavajućem tonu:
Ocjena položaja etnologa u društvu
odgovori %
loš
79,2
osrednji
10,4
dobar
2,1
bez odgovora
8,3
Položaj etnologije etnolozi ocjenjuju patetičnim diskursom; ona je
»zapuštena«, položaj joj je »sramotan«, »marginalan«, »nebitan«, »mize
ran«. Proziva se »društvo« koje ne poznaje i ne cijeni etnologiju, »etno
lozi su nevidljivi«, »oni u našem društvu ne postoje«. Među krivcima za
takvo stanje na prvom mjestu su sami etnolozi koji u anketi sebi samima
upućuju mnoge gorke riječi samoprijekora: »Mislim da u našem društvu
etnolozi imaju položaj — kakav i zaslužuju, znači ne i onakav kakav bi
trebalo!« Grupiramo li uzroke lošeg položaja etnologa/etnologije u druš
tvu riječima samih respondenata49 dobivamo slijedeći »grupni portret«:
1) uzroci su u sistemu obrazovanja:
zastarjeli sistem studiranja, zastarjelost kadra; studij etnologije je zaglup
ljujući, ograničen, primitivan; znanje nekih predavača je sumnjivo; slabosti
postdiplomskog studija; negativna selekcija na katedri.
2) uzroci su u samim etnolozima:
(a) nekompetentnost etnologa:
niski nivo stručnog i znanstvenog rada; neatraktivnost 1
naše robe’; neaplikativnost; teorijsko određenje predmeta i ciljeva etnologije još je uvijek
odvajaju od suvremene kulturološke problematike; neaktivnost etnologa
(npr. od 1962. do danas nisu bili u stanju napisati etnološku čitanku, sin
tezu o tradicijskoj kulturi Hrvata, etnološke preglede o pojedinim regijama,
povijest etnologije u Hrvatskoj); gotovo potpuni nedostatak teorijsko-metodoloških istraživanja ozbiljan je nedostatak u hrvatskoj etnologiji (kolege
�PROFESIJA ETNOLOG
203
se međusobno baš ne čitaju!!!, primj. L. S.); u Hrvatskoj se radi o dobrovo
ljnom izgnanstvu etnologa iz vlastitog društva (ne kaže zašto, L. S.).
(b) nedovoljna probojnost u javnosti:
građani misle da znaju sve o predmetima koje proučava etnologija; ne
dovoljna financijska podrška (SIZ-ovi); etnolozi premalo populariziraju
struku; premalo se o njoj zna (...) vezuje je se uglavnom uz narodnu nošnju;
niska razina stručnog znanja ('etnografi’); premala borbenost etnologa za
struku; u javnosti, ali i među obrazovanim svijetom često se ne razlikuje
etnologa od enologa; slaba povezanost/zatvorenost samih etnologa; tenzija
’stare i nove’ etnologije umjesto borbe između dobre i loše etnologije; pojave
kritizerstva i privatizacija među samim etnolozima; nedovoljna društvena
moć etnologa (u DPO/DPZ); izoliranost etnologa u provinciji.
3) položaj kulture u društvu općenito:
loš položaj etnologa dio je cjelokupnog materijalnog položaja kulture; ne
dovoljni sluh struktura; položaj kulture je ispod nivoa civiliziranog čovjeka
pa ako je kultura na margini, onda je i položaj etnologa tu negdje: potcjenjivački odnos prema etnografskoj građi koja se smatra ’balastom’; druge
društvene znanosti koje zapostavljaju etnologiju jer nije aktivna kao npr.
arheološke iskopine.
4) negativni politički stavovi:
u svom desetogodišnjem radu doživjela sam i to da mi je od nekih od
govornih drugova bilo rečeno da živimo na grbači društva i da se bavimo
stvarima koje našem društvenom razvoju uopće nisu interesantne; (etnolo
giji se zamjera da se) struka bavi nečim što je nevažno, seljacima, kome je
to uopće interesantno?; krivi su i iskompleksirani rukovodioci sa sela, koji
žele prikriti porijeklo i vezu sa selom; poistovjećuju se nacionalno s nacio
nalističkim ( ’izvorno narodno’ s ’nacionalnim u najgorem smislu riječi’);
sloboda rada, istraživanja i objavljivanje vezani uz (nestručna, autoritarna)
mišljenja naših nadređenih; kada je potrebno da se politika i vlast pokaže
pred javnošću onda je folklor, nošnja, kolo to što je u prvom redu i što čini
bit gotovo svega manifestacionog, a kada je potrebno zaposliti ljude koji se
o tome trebaju brinuti, to sve zabilježiti, obraditi i onda pokazati, tada je to
sve nepotrebno; etnologa nema tko zaštititi kada pojedini moćnici odluče
ugasiti radna mjesta u kulturi; društvo se afirmativno odnosi najčešće prema
onim znanostima čiji rezultati brzo donose neposrednu materijalnu korist
(• ■ l mogu staviti u funkciju važeće političke ideologije; etnologija se u bli
•)
žoj prošlosti afirmirala stavljanjem u službu nacionalističkim političkim in
teresima veličanjem kulture vlastitog naroda.
I tako dalje... Odgovore na ovo pitanje mnogi su respondenti nizali i
na više kucanih stranica. No nadasve je zanimljiva gotovo klasična freudovska omaška pri čitanju tog pitanja. Umjesto o položaju etnologa, ve
�204
KONJI, ŽENE, RATOVI
ćina je respondenata komentirala položaj etnologije. Problem je, ipak, u
profesiji...
Nepravedno bi bilo etnologe koji nisu žalili truda niti vremena da op
širno odgovore na anketu optužiti za pasivnu rezignaciju. U svojim od
govorima oni predlažu i neka rješenja kojima bi se popravio loš položaj
struke. Navest ću neka od njih: uvesti etnologiju u školu; istraživanje su
vremenih tema; interdiscipliniranost; izboriti se za aplikaciju etnološkog
znanja (turizam, mala privreda, ugostiteljstvo, kod društvenih istraživanja,
pri organizacijama za međupodručnu i međunarodnu suradnju); etnolozi
se moraju nametnuti društvu i ukloniti ljubomoru među sobom; afirmacija
na osnovi stručnih i znanstvenih rezultata svoga rada; veća prisutnost etno
loga na svim nivoima (u javnosti) kao preduvjet mijenjanja zaostale druš
tvene svijesti; sudjelovanje etnologa u mijenjanju odnosa prema znanosti
općenito; etnolozi se unutar sebe moraju analizirati i shvatiti da je problem
djelomično i u njima.
Iako je većina predloženih rješenja konstruktivna i dobronamjerna,
valja primijetiti da niti jedno od njih ne propituje problem na razini glo
balnog društvenog sustava. Umjesto zaključka, navest ću jedan integralni
odgovor:
»Da bi mogla težiti izvjesnom društvenom ugledu, dakle moći, etnologija
u Hrvatskoj mora se konstituirati kao profesija u suvremenom smislu riječi.
Konstituirati je u tom smislu mogu jedino etnolozi sami, definiranjem i
ostvarivanjem — visokih! — profesionalnih kriterija.«
E T N O L O Z I, N A Š I SUVREMENICI
Tvrdnjom da živimo u zanimljivom vremenu, bogatom poticajima za
etnološka istraživanja i zahvalnom za etnološko tumačenje, započela sam
ovaj ogled o profesiji etnolog. Tu je tvrdnju pak moguće razumijevati u
svjetlu kulturnog relativizma. »Želim vam da živite u zanimljivom vre
menu«, opaka je kletva u istočnjačkim kulturama. Zanimljivo vrijeme je
i nedefinirano vrijeme, bremenito mogućnostima, ali i izborima, čija
pogibeljnost nije na prvi pogled lako raspoznatljiva. No imajući u vidu
aktivističku orijentaciju zapadne civilizacije, teško će se biti othrvati iza
zovu zanimljivog vremena. Nastojanje za profesionalizaciju etnologije je
dan je takav izazov. Ona može biti tek proizvod kolektivnog napora koji
podrazumijeva osviješteni stav o društvu — njegovoj prošlosti, suvreme
nosti i budućnosti. Postepeno prevladavanje profesionalne nad tehnološ
kom podjelom rada vodi nas u budućnost postindustrijskog društva s vi
zijama blagostanja i mira među ljudima i suradnje s prirodom. U onoj
mjeri u kojoj je budućnost proizvod syjesne odluke, mjerit će se naša
odgovornost za nju. No pritom nikada ne treba zaboraviti da se buduć
nost može prikazati pod obrazinom prošlosti.
�PROFESIJA ETNOLOG
205
Prilog: Anketa upućena članovima HED-a
Hrvatsko etnoloSko društvo, Đure Salaja 3, 41000 Zagreb
ANKETA: Profesija etnolog. Osnovni pokazatelji statusa profesije
UPITNIK
Upute za ispunjavanje upitnika:
Molimo da na pitanja odgovarate tako da zaokružujete svoje odgovore, a kod ukrštenih pitanja da
zaokružite znak »+«. Odgovor na zadnje pitanje (br. 14) možete priložiti na posebnom papini.
01. Što ste diplomirali
1. etnologiju (Filozofski fakultet)
2. nešto drugo
3. nisam završila(o) dodiplomski studij
02. Da II ste magistrirali I što
1. etnologiju
2. nešto drugo
3. nisam
03. Da II ste doktorirali I što
1. etnologiju
2. nešto drugo
3. nisam
04. Dob (godine starosti)
1. do 30 godina
2. 31 — 40 godina
3. 41 — 50 godina
4. 51 — 60 godina
5. 60 i više godina
05. Spol
1. žena
2. muškarac
06. Podruje u kojem ste zaposleni 1. znanost (fakultet, znanstvena ustanova)
2. kultura (muzeji, centri za kulturu, zavodi za zaštitu spome
nika i si.)
3. obrazovanje
4. ostalo
07. Karakter Vašeg radnog njjesta
1. Čisto etnološko (etnolozi istraživači, znanstveni radnici i sveučilišni nastavnici, muzejski ku
stosi, zaštita spomenika i si.)
2. djelomično etnološko (radno mjesto gdje je etnološko znanje dobro upotrebljivo, ali na tim
radnim mjestima mogu raditi široki profili društvenih profesija)
3. neetnološko
08. Val netto osobni dohodak za travanj 1989:
09. Procijenite stupanj iskorištenosti Vašeg etnološkog znanja na svom radnom mjestu
1-0 — 20%
2.20 — 50%
3.50 — 80%
4 .8 0 — 100%
10. Molimo da navedete kako I koliko često upoznajete Javnost s rezultatima Vašeg etnološkog rada
redovito povremeno ne
1. objavljivanjem u znanstvenim i stručnim publikacijama
+
+
+
2. referati na znanstvenim i stručnim skupovima
+
+
+
3. postavljanje izložbi
+
+
+
4. istupanje u sredstvima masovne komunikacije (TV,radio, novine)
+
+
+
11. S kojeg od navedenih područja osjećate najveću potrebu za daljnjim stručnim usavršavanjem
1- opća teorijska znanja iz etnologije
2. metode i tehnike terenskog istraživanja
3. obrazovanje za komuniciranje i suradnju s korisnicima usluga
4. nešto drugo
12. Da II ste bUl delegat ili vršili funkciju u nekqj društvenopolItlčkqj organizaciji IH zajednici (de
legat u općinskoj Ul republičkoj skupštini, gradskom H republičkom vijeću Saveza sindikata, općin
i
skom IU višem komitetu SK, nekom općinskom Ul republičkom SIZ-u, I sL)
1. ne
2. da — 1 do 3 funkcije
3. da — više od 3 funkcije
13. Da li ste član SK
1. da
2. ne
14. Sto mlatite o položaju etnologa u društvu?
�206
KONJI, ŽENE, RATOVI
BILJEŠKE
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
Tu je akciju organizirao Hrvatski socijalno liberalni savez (HSLS). Skulptura bana JelaČića, rad
kipara Antona Fernkorna, postavljena je 1866. na tadašnjoj Harmici, a uklonjena je pod okri
ljem noći od 25. na 26. srpnja 1947. i bez objašnjenja pod još neistraženim okolnostima. Jedno
je pak izvjesno. Ona je u postrevolucionarnom periodu predstavljala simbol kojeg je trebalo
simbolički (ali i tvarno) razvlastiti, svrgnuti i odbaciti na »smetlište historije«. Za diskusiju o
problemu proizvodnje i svrgavanja simbola kao prerogativa odnosa moći usp. poglavlje »Nova
Nova godina — Od ’Mladog ljeta’ k političkom ritualu«.
»Termin profesija u sociološkom smislu znači zanimanje koje ima monopol nad nekim kom
pleksnim dijelom znanja i praktičnih vještina za koje je potrebno dugotrajno školovanje, tzv.
visoko obrazovanje te tako postaje jasno prepoznatljivo u društvu.« Nav. prema Josip Županov,
Željka Šporer, »Profesija sociolog«, Revija za sociologiju, XIV, 1984,1-2, str. 15. Pri izradi ovog
teksta, kao i njegovog empirijskog dijela, slijedila sam prvenstveno tu studiju koja svojim is
crpnim i teorijski fundiranim izlaganjem osnovnih pretpostavki sociologije kao profesije pred
stavlja neophodan temelj za sustavno promišljanje tog problema. Također dugujem zahvalnost
dr. Zeljki Sporer koja mi je kao iskusna istraživačica profesija u suvremenom društvu dala mno
ge korisne sugestije prilikom izrade anketnog upitnika.
Nav. pr. Županov-Šporer, nav. dj., str. 12.
Usp. Veljko Rus, »Protuslovlja između industrijalizacije i profesionalizacije rada«, Revija za
sociologiju, XIV, 1984, 1-2, str. 52 i 54.
Županov, Šporer, nav. dj., str. 13.
Olga Supek, »Ethnology in Croatia«, Etnološki pregled, 1984, 23-24, str. 17.
Prve četiri dimenzije ove klasifikacije čine odvojene sfere koje je moguće jasno analizirati i
mjeriti, dok je peta dimenzija pridodana zbog toga što predstavlja posebno važan i za profesije
specifičan čimbenik; nav. prema Županov, Šporer, nav. dj., str. 16.
Isto, str. 16.
Dunja Rihtman-Auguštin, Etnologija naše svakodnevice, Školska knjiga, Zagreb, 1988, str. 3.
Isto, str. 4.
Isto, str. 16.
Aleksandra Muraj, Živim znači stanujem, Hrvatsko etnološko društvo (et al.), Zagreb, 1989, str.
25.
»Čuvalo se to jedinstvo etnološke misli, pa se pri tome nije zamjećivalo da ta misao stagnira
na razini početka 20. stoljeća«, Dunja Rihtman-Auguštin, nav. dj. str. 16.
Za analizu teorijskih prijepora i pokušaja teorijskih inovacija u hrvatskoj etnologiji, usp. među
ostalima, slijedeće radove: Dunja Rihtman-Auguštin, Struktura tradicijskog mišljenja. Školska
knjiga, Zagreb, 1984; nav. dj., 1988; Narodna umjemost, Zagreb, 13,1976; Olga Supek, »Osnov
ne značajke etnologije u Hrvatskog od 1945 do danas«, Zbornik I kongresa jugoslavenskih etnologov in folkloristov, I, Knjižnica Glasnika Slovenskega etnološkega društva, Ljubljana, 1983, str.
51-65; nav. dj. 1988.
Usp. Olga Supek-Zupan, »Osnovne značajke etnologije u Hrvatskoj...«, nav. dj., str. 56.
Ono određenje etnologije koje kao njezin cilj prepoznaje proučavanje elemenata kulture poje
dinih naroda koji nose etnička obilježja posredstvom kojih je moguće doprijeti do etnogenetičkih procesa, odnosno utvrditi etničku povijest pojedinih naroda, kao osnovnu kategoriju et
nologije ističe pojam ethnosa. Usp. Vitomir Belaj, »Plaidoyer za etnologiju kao historijsku zna
nost o etničkim skupinama«, Studia Ethnologica, Zagreb, Vol. 1, 1989, str. 9-13.
Usp. Dunja Rihtman-Auguštin, »Pretpostavke suvremenog etnološkog istraživanja«, Narodna
umjetnost, Zagreb, XIII, 1976, str. 1-23.
Usp. djelovanje antiprofesionalizma na razvoj, odn. kočenje razvoja sociologije, Županov, Špo
rer, nav. dj., str. 17.
Usp. Vitomir Belaj, »Šezdeset godina neprekinute nastave etnologije na Zagrebačkom sveuči
lištu«, Etnološka tribina, XVIII, 1988, 11, str. 149-150.
Iskustva istraživača Zavoda za istraživanje folklora svjedoče, primjerice, da su više puta bili u
prilici da se sukobe s lokalnim amaterima koji su se posesivno postavljali u odnosu na »svoj«
teren.
�PROFESIJA ETNOLOG
207
21 Usp. Rudi Supek, »Položaj jugoslavenske sociologije«, Revija za sociologiju, XX, 1989 1-2 str
4-5.
22 Utemeljitelj hrvatske etnologije, M. Gavazzi, decidirano poima etnologiju »kao granu univer
zalne povijesti«, usp. Aleksandra Muraj, nav. dj., str. 24.
23 Usp. Županov, Šporer, nav. dj., str. 18-20.
24 Isto, str. 20-21.
25 Isto, str. 21.
26 Usp. Županov-Šporer, nav. dj., str. 26.
27 Županov, Šporer, nav. dj., 27.
28 Isto, str. 28.
29 Isto, str. 28.
30 Isto, str. 29.
31 Isto, str. 29.
32 Prema mišljenju predsjednice društva u više mandata i dugogodišnje aktivistkinje HED-a, dr.
Dunje Rihtman-Auguštin, kojoj ovom prilikom zahvaljujem na poticajnim kritičkim komenta
rima, jedini politički čin predstavljao je sam naziv društva.
33 Županov, Šporer, nav. dj., str. 32.
34 Usp. Statut Hrvatskog etnološkog društva donesen na izvanrednoj skupštini održanoj 29. 5.
1986. Ta je odredba prenesena iz prethodnog Statuta donesenog na Osnivačkoj skupštini HEDa 17.1. 1975. Zanimljivo je spomenuti da je Skupština Jugoslavenskog udruženja za sociologiju
1972. godine u Portorožu usvojila moralni kodeks sociologa, te da samo postojanje tog kodeksa,
prema mišljenju Josipa Županova i Željke Šporer, upućuje na stupanj razvijenosti profesije
sociolog u Jugoslaviji.
35 Usp. Županov-Šporer, nav. dj., str. 33.
36 Isto, str. 41.
37 Olga Supek, primjerice, navodi koristi od redefiniranja pojma »tradicijska kultura«. Kada bi se
osporio njegov »povijesno nejasan i relativan status« i precizirali društveni segmenti/povijesna
razdoblja na koja se odnosi (npr. »kultura radničkih predgrađa« početkom 20. stoljeća), ublažio
bi se motiv etnoloških projekata spašavanja, odn. konzervatorski stav etnologa. Usp. Olga Su
pek, »Osnovne značajke etnologije u Hrvatskoj...«, nav. dj., str. 62-64. No zasigurno nije najveći
problem etnologije vapaj za spašavanjem baštine, već činjenica da je taj vapaj nečujan i da ostaje
neuslišen. To pak govori u prilog tvrdnji o društvenoj nemoći, dakle, neartikuliranosti, profesije.
38 Integralni tekst upitnika sadržan je u Prilogu, na kraju ovoga teksta.
39 Prema podacima dobivenima od tajnice HED-a Ljubice Katunar, društvo broji ukupno 174
člana. Od toga su 104 člana (59,8%) iz Zagreba, a njih 70 (40,2%) izvan Zagreba; žene čine
70,7% (123 članice), a muškarci 29,3% (51 član). Brojčana nadmoć žena upozorava na još jedan
faktor relevantan za ocjenu statusa profesije, a to je feminizacija profesije.
40 Usp. Rudi Supek, Ispitivanje javnog mnijenja, Naprijed, Zagreb, 1968, str. 100.
41 Podaci o ukrštanju varijabli, koji mogu poslužiti kao podloga za buduća istraživanja i tretirati
se kao pilot istraživanje, nalaze se u arhivi HED-a.
42 Usp. radove navedene u bilješci 14.
43 Usp. Dunja Rihtman-Auguštin, nav. dj., str. 15. Ona se zalaže za suradnju i otvorenost etnologa
(pored tradicionalne suradnje s historiografijom) prema znanostima poput sociologije i socijal
ne povijesti, psihologije, modeme lingvistike, semiotike, kao i kibemetike, te ekonomske zna
nosti. U toj otvorenosti, smatra autorica, etnologija »ne može izgubiti — ona samo dobiva«.
44 Na sličan način ove procese ocjenjuje i Olga Supek koja smatra da su nakon 1945. »promjena,
razvoj i kulturni napredak postali osnovni ciljevi, tj. zbila se opća rcorijentacija vrijednosti u
smjeni budućnosti, za razliku od zagledanosti u prošlost kulture«. Nav. pr. Olga Supek, »Ethno
logy in Croatia«, nav. dj., str. 24.
45 Nisu u povijesti bila rijetka pretvaranja znanstvenih disciplina/profesija u oruđe propagande
određenog režima. Folkloristika, ali i sami stvaraoci folklora (npr. narodni pripovjedači) bili su
u SSSR-u dio agitacionog aparata i »sredstvo za ostvarenje socijalizma i komunizma«. Usp.
Hermann Đausinger, Folklore, u: Sowjetsystem und Demokratische Gesellschaft. Eine vergleichende Enzyklopddie, Sonderdruck, Herder, Freiburg/Basel/Wien, str. 585-587.
46 Zanimljiv je podatak da u Savezu muzealaca Jugoslavije ne postoji sekcija za etnografsku muzeologjju.
�208
KONJI, ŽENE, RATOVI
47 Nav. pr. Libuše Kašpar, »O studiju muzeologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu«, Etno
loška tribina, XVIII, 1988, 11, str. 162.
48 »Djelomično (etnološka) radna mjesta su sva ona radna mjesta gdje je etnološko znanje dobro
upotrebljivo, ali na tim radnim mjestima mogu raditi široki profili društvenih profesija.« Ova
definicija modifikacija je određenja djelomično socioloških radnih mjesta, nav. pr. Željka Šporer, »Razvijenost sociološke profesije i odnos prema njoj«, 1989, neobjavljeni rukopis, str. 3.
49 Ovo su sve autentične izjave respondenata, te ih zbog toga neću stavljati pod navodnike nego
ću ih istaknuti kurzivom.
�tBNSKA P o v e s t
��9
Između znanosti i umjetnosti:
Pjesme Erike Jong
Ti zapravo i ne želiš biti pjesnik. Prvo, ako si žena, moraš biti tri puta bolja
od ma kojeg muškarca. Drugo, moraš se pojebati sa svakim. A treće, moraš
biti mrtva. Iz razgovora s pjesnikom muškarcem ( Zapovijedi)
Osporavanje tih triju pjesničkih i muških istina provlači se kroz sve
pjesme Erike Jong. Činjenicu da jest žena ističe i tematskim izborom
svojih najčešćih preokupacija: spolnost i erotsko u odnosu s vlastitim
stvaralačkim činom veže se na traženje »kolektivnog identiteta« ženske
sudbine, na trenutke prelazi i u osluškivanje nijemog, tjelesnog jezika
koji je, kao i dobar dio ženskog stvaralaštva, uronjen u povijesni zaborav.
Artikulirajući svoj kreativni prostor, E. Jong mu ga otima, otima ga te
retu »dnevnog« života koji time prestaje biti tek lako predvidljiva mar
gina. Kulinarstvo postaje posrednikom u odnosu s prirodom, svijet od
bačenih, trivijalnih stvari postaje ogledalom duše — gotovo uopće ne ličnost, ili žena, zasigurno ne još jedna ’poetesa’ nego...
Robert Lowell o Sylviji Plath {Gorke pilule za mračne dame)
Na pitanja ima li pjesničko umijeće spol, E. Jong odgovara potvrdno.
Bez izravne veze, a i mnogo prije vrlo žive i žučne debate o »spolnosti«
književnoga stvaralaštva koja je uzavrela francuske književne krugove,
Jongova u svojoj prvoj knjizi pjesama (Voće & povrće, 1968) osvještava
taj problem. Spomenuta je debata, gotovo »raskol«, procvala u kulturi
koja daje prvenstveno riječi; u njoj je jezik oružje borbe i sredstvo vlada
nja. I dok je u ostalom svijetu bilo govora o osvješćivanju žena, u Fran
cuskoj se već čulo da prise de conscience mora slijediti prise de la parole.
La parole i njezin rođak le verbe (Logos) bili su donedavna u posjedu
male visokoobrazovane muške elite. Na taj način i sami oblici dominan
tnog diskursa odražavaju vladajuću mušku ideologiju.
�212
KONJI, ŽENE, RATOVI
(...) Ambicija ujeda. Vrati ugriz.
(Gotovo da je beskorisno.) Zamisli da si rođena
polucmkinja polužidovka u Missis
sip p i, & jednonoga
Jasno?
Samo imaj na umu da nemaš nikakvih prava. Pođe li što po zlu
opkolit će te & zaurlati »Pjesnikinja!«
(...)
Riječi su skliske & poezija je
Uglavnom stvar muda,
& posljednja pohvala uvijek je stvar negacije:
naime, ne kao žena
naime, »zasigurno ne još jedna ’pjesnikinja’«,
što znači
ima pičku, ali ne trabunja
& on je crnja, ali ne zaudara
& jedina dobra pjesnikinja je mrtvac.
{Gorke pilule za mračne dame)
Zagovornici takvih teza (zagovornice u većoj mjeri), stavljaju u pitanje
»objektivnu«, impersonalnu poziciju dominantnog diskursa. Po njima je
jezik definiran muškim standardima: oznaka »impersonalnosti« zamag
ljuje preferenciju suhog, analitičkog, »koherentnog«. Takav jezik teži vla
sti pokušavajući iskazati »umijeće« nad svojim subjektom. Stoga kad že
na »sebe progovara«, prisiljena je govoriti sebi stranim jezikom, jezikom
u/na kojemu se osjeća nelagodno. Alternativa je promjena područja ima
ginarnog, kako bi se djelovalo na stvarno. Na taj bi se način stavile u
pitanje (i u igru) preobražavajuće snage jezika, njegova sposobnost da
stimulira promjene na ideološkom i ekonomskom planu.
Julia Kristeva, jedna od sudionica u toj raspravi, smatra da »žensko«
stvaralaštvo jedino može biti negativno; ona stavlja u pitanje postojeći
red stvari, tvrdeći da žensko nikada ne može biti definirano. »La femme,
ce n ’est jamais ga.« Ono bi moralo nastojati da izbjegne definicijama i
prodre iza vladavine Logosa. Kristeva smatra da je njezino istraživanje
žensko u onoj mjeri u kojoj pokušava rastvoriti pojam identiteta (uk
ljučujući tu i rigidni seksualni identitet) kako bi oslobodila snage nepotisnute spolnosti i u pitanju i u društvu.
Kako rekosmo, Erica Jong ne bavi se teorijskim promišljanjem tih
problema, no, svi su oni, do jednoga, prisutni u njezinoj poeziji. (Dotiče
�IZMEĐU ZNANOSTI I UMJETNOSTI
213
ih i u prozi, ali su prisutni s manje žestine, zatočeni u klasičnoj formi.)
U potrazi za identitetom valja joj prokazati ludilo,
(...)
M
islili su da je tvoja smrt
bila tvoja posljednja pjesma:
crna knjiga
zlatom urezanih korica
& stranica boje pepela.
Ali ja sam mislila drugačije,
znajući da ludilo
ne vjeruje u metaforu. (...)
što smo ti mogli reći
pošto si potonula u sebe
& bila progutana
od svojih pjesama?
(U zemlji Sylvije Plath)
psihoanalitičku retoriku i njezinu »označiteljsku« moć,
Zavidim muškarcima koji mogu žudjeti
bezgraničnom prazninom
za tijelom žene,
nadajući se da će žudnja napraviti dijete,
da će praznina sama oploditi tamu. (...)
No kako sam žena,
ne moram samo nadahnuti pjesmu
moram je i natipkati,
ne samo začeti dijete,
već ga i nositi
već ga i kupati,
i ne ga samo kupati
već ga i hraniti,
i ne samo hraniti dijete
već ga i voditi
posvuda, posvuda...
dok muškarci pišu pjesme
o tajnama materinstva.
Zavidim muškarcima koji mogu žudjeti
bezgraničnom prazninom.
(Zavist zbog penisa, Izabrane pjesme)
�2 14
KONJI, ŽENE, RATOVI
kao i njihovo dijete, mazohizam (tzv. »pasivnost ženske prirode«).
Najboljeg roba
nije potrebno tući.
Ona se sama tuče. (...)
Ako je umjetnica
& približi se genijalnosti
sama činjenica njene darovitosti
neka joj prouzroči takvu bol
da uzme vlastiti život
radije no da nas nadmaši.
& nakon što umre, plakat ćemo
& proglasiti je sveticom.
(O poetskom slijedu, Izabrane pjesme)
Ako teži nepoznatom toposu, onom mjestu iz kojega žena želi početi
pisati, valja joj u pomoć prizivati duhove zaboravljenih žena (Mary Wollstonecraft Godwin /1759—
1798/ i Mary Shelly);
Byron & Shelly
Šepirili su se kraj jezera
& pisali svoje pjesme
na najčistijem planinskom zraku.
Žene su imale svoje trudnoće
& strahove.
Nosile su njihovu djecu,
prepisivale rukopise,
& slušale govore
o »slobodnoj« ljubavi.
Bratstvo ljudi
nije primjenjivo:
sve što su životu pridonijele
bio je život. (...)
Drage Mary,
bilo je jasno
da ste bile stvarnije.
Kćerke kćeri,
majke budućih majki,
nastojaste se uzvinuti
iznad jadikovki
o ženskoj sudbini & umrle pri porodu
za prava Čovjeka. (...)
(Draga Mary, Draga majko, Draga kćeri, Izabrane pjesme)
�IZMEĐU ZNANOSTI I UMJETNOSTI
215
Najveća snaga poezije Erike Jong proizlazi iz uočavanja svoje (ženske)
seksualne različitosti, iz nastojanja da »jezik tijela« transponira na po
dručje poetskog.
(...)
Želim pisati o nečemu što nisu žene!
Želim pisati o nečemu što nisu muškarci (...)
Umjesto toga
Čitam svoju sudbinu iz tragova krvi na plahtama. (...)
Vraća se ponovo & ponovo na to:
seks.
Ma kako joj se jako rugali,
ma kakvom je pičkom nazivali,
ma kako šokirani njeni otac & majka,
uhvaćeni u svom krevetu — oblaku,
uhvaćeni u prvobitnom prizoru
u Disneyjevoj koreografiji,
vraća se
plesu
protiv smrti. (...)
(OdaSiljanje, Izabrane pjesme)
Štoviše, tijelo i pjesma oglašavaju se jednoglasno.
(...)
Pička je gluhonijemo krzno
koje govori crvenim jezikom.
Jezik je glas. (...)
(Početak)
Tijelo prestaje biti ograničavajući faktor ženskih potencijala, »anato
mija je sudbina« onoga što se tek ima zbiti.
(...)
Tako ostavljam maternicu praznom
& punom mogućnosti.
Svaki mjesec
krv iz plahte
poput dobre crvene kiše.
Ja sam vrtlar.
Ništa ne raste bez mene.
(Vrtlar, Izabrane pjesme)
Polazna točka svakog daljnjeg istraživanja. Ishodišna tama.
�216
KONJI, ŽENE, RATOVI
(...)
Ispitujući dugu pjesmu svog tijela
na poprištu gdje leži jašući,
njezina mu koljena uokviruju lice,
njene grudi & trbuh pod bijelim šatorom,
on sklanja pogled
kao da zaboravlja
da je njegova ruka
nestala.
Tamno je. (...)
(Objektivna žena)
Pjesnikinja u te skrivene predjele pokušava prodrijeti i s pomoću pred
meta svakodnevnog života — tamnice u koju je potrošačko društvo okovalo ženu lancima od lažnoga zlata. Njihovim kidanjem, »desimboliziranjem«, da se poslužim izrazom iz citirane rasprave, otvara se put napuš
tanju svake filozofije koja na ženu gleda kao na »drugo«, odsutno ili ne
postojeće. Dok je ona tu, u svom tijelu.
I zato slavim mlade žene što zapleću svoje bračne veze
& stare žene praznih utroba & punih torbi za kupovinu
I zato slavim babe narumenjenih bora koje kupuju u smeću
I zato slavim sve žene koje čekaju majstore & sve žene koje spavaju s flašama
(...)
I zato slavim žene koje kupuju bolne cipele & šešire koji se više ne mogu
zamijeniti
I zato slavim njihove vanjštine koje postaju njihova unutrašnjost
& njihove nutrine koje će postati njihova vanjština. (...)
(iObjektivna žena)
Neke od najduhovitijih metafora u pjesmama Erike Jong posvećene
su namirnicama. Kroz njih pjesnikinja prerađuje (jede) prirodu i u isti
je mah osjetilno spoznaje.
(...)
Pjesnik u svijetu bez luka,
u svijetu bez jabuka
poima zemlju kao veliku voćku.
U daljini galaksije svjetlucaju poput ribiza.
Čitav jestivi svemir pada mu u
navodnjena usta...
(Voće & povrće)
�IZMEĐU ZNANOSTI I UMJETNOSTI
217
»Trudna riža«, »tjeskoba luka« koji traži svoju dušu i nalazi samo svo
je različite ljuske. Taj isti, inspirativni luk, kaže ona, »nije samouvjereno
krepostan poput proleterskog krumpira, niti sirena poput jabuke. Ne kaćiperka poput banane. Već skromno, samouništavajuće povrće, upitno,
introspektivno; (...)«
Voće i povrće sinonimi su za »prirodu« — mjesto kamo je žena pri
padala po vladajućem ustrojstvu svijeta. Po njima će, osjeća Erica Jong,
ona napokon razvlastiti lažnu dihotomiju »prirode« nasuprot »kulturi/
/povijesti«
(...)
To nije praznina,
voćka među tvojim nogama,
već dugi hodnik historije,
& snovi se njime spuštaju
po mjesečini. (...)
(Voće & povrće)
i afirmirati svoje stvaralačke moći a da se ne odrekne vlastite specifično
sti.
Tražeći ljubav, čitala je kuharice.
(...)
Ako se ne bi pojavio muškarac koji bi je volio
(lica zaparena od kuhanja,
grudiju punih jabukova soka
ili vina),
ona bi jednog umijesila
od medenjaka,
s praškom za pecivo
da se digne.
Čak su i njezine pjesme
bile recepti.
»Glad«, pisala bi ona, »glad«. (...)
(Žena koja je voljela kuhati, Izabrane pjesme)
Svjesna sam da bi svaki sud o kvaliteti ove poezije bez književno-teorijske prosudbe bio nepotpun. No, i iz navedenog je prosedea moguće
zaključiti o njezinoj relevanciji. Uvažimo li mišljenje da je u današnjem
povijesnom trenutku, obilježenom razornim potresanjem spolnih uloga i
�218
KONJI, ŽENE, RATOVI
njihove vjekovne uvjetovanosti, la venue a Vecriture podudarno s čino
ponovnog rađanja (la venue au monde), pjesništvo Erike Jong u puno
smislu ispunjava istinsku subverzivnu misiju kojoj je poezija oduviji
stremila. Težnju da »jezik prebiva u blizini tijela«, kao i shvaćanje jezi]
i podsvijesti ne kao odvojenih entiteta, već prihvaćanje jezika kao jedim
proboja do nesvjesnog, do onog potisnutog, koje će oslobođeno potre
ustanovljeni simbolički poredak i ono što je Lacan imenovao Zakone
Oca. Silna popularnost koju je to pjesništvo postiglo, upravo svjedoči
tome da je vrijeme za takav pothvat sazrelo.
�10
Žene koje su iskoračile u povijest
D R UG O VI I LJU BAVN IC I: ROSA LUXEMBURG
Često se događa u pisanju biografija ličnosti čiji su ideali bili veći od
života da sam njihov život bude idealiziran, osakaćen, sveden na sjene
koje, kako vrijeme promiče, postaju sve manje. Ostaju klišeji o nespoji
vosti privatnosti i života posvećenog revoluciji, o beznačajnosti ljubavi za
jednu ženu ili muškarca naspram uzvišenosti ljubavi za potlačene, za proleterijat ili čovječanstvo. Likovi revolucionarki ukrućeni su u bori brige
za sudbinu svijeta, u bojnom pokliču, u jurišu.... Rigor mortis koji ne po
pušta u povijesnom sjećanju. Za Juliju Kristevu to su »Elektre — ’lišene
himena zanavijek’, borci za stvar očeva, hladne od egzaltacije, drama
tične figure pomoću kojih se društvenim sporazumom gradi predodžba
žena koje žele izbjeći svojoj sudbini žene: to su opatice, revolucionarke,
i (nije isključeno) feministkinje«.
Sretna je okolnost što Rosa Luxemburg (1871-1919) nije imala tele
fona: strastveno je pisala pisma. Sačuvano je i oko 1000 ljubavnih pisama
koja je u 17 godina veze odaslala svom ljubavniku i suborcu Leu Jogichesu (E. Ettinger, Rosa Luxemburg's Letters to Leo Jogiches, London,
1981). Ona svjedoče o odlučnosti da osvoji pravo na sreću, svim namet
nutim podjelama (i klišeima) usprkos.
Kad otvorim tvoja pisma i ugledam šest strana ispunjenih raspravama o Po
ljskoj socijalističkoj partiji, a ni jedne riječi o svakodnevnom životu, klonem.
Usprkos svemu što si mi rekao (...), pjevam ti uvijek istu otrcanu pjesmu,
zahtijevam ličnu sreću. Da, imam prokletu čežnju za srećom i spremna sara
se tvrdoglavošću mazge cjenkati za svoju dnevnu porciju. (6. 3. 1899)
Lea Jogichesa upoznala je kada je kao dvadesetogodišnja prognanica
iz Poljske počela studirati na sveučilištu u Ziirichu. Njemu su bile 23
godine i zajedno su izmislili Poljsku socijalističku partiju koju je Rosa
predstavljala u socijalističkoj internacionalni. Drugarstvo u revolucionar
nom radu trajalo je do smrti, iako je intimna veza prekinuta 1907.
�220
KONJI, ŽENE, RATOVI
Rosina pisma u tim godinama ljubavi otkrivaju da su se njihove žudnje
često mimoilazile. Jogiches se u njima pojavljuje (možda i nepravedno
jer se ne može braniti — njemački su vojnici opljačkali njezin radni stol
nakon što su umorili Rosu) kao asketski revolucionar, potpuno predan
političkoj borbi, strastven i samozatajan u ispunjavanju svojih dužnosti.
Predbacivala mu je da ga opsjednutost politikom čini hladnim, ravno
dušnim, slijepim i neosjetljivim prema njoj — ženi koju voli. Da se boji
intimnog drugarstva za kojim je čeznula. Rosa Luxemburg željela je sve:
i ljubav i revoluciju. Njezina pisma izražavaju nesputanu čežnju za obite
ljskom srećom — željela se udati za Lea, htjela je imati njegovo dijete.
Nije se stidila malih svakodnevnih užitaka — veselila se novim haljina
ma, uspješnom vođenju kućanstva. Sanjarila je o njihovu zajedničkom
stanu, verandi natkrivenoj vinovom lozom, velikom klaviru, o ostakljenoj
polici za knjige.... Bila je dovoljno sigurna u svoju žudnju da se mogla
njome ironično poigravati:
Skrasimo se kao pravi pripadnici srednje klase. (2 1. 2. 1902)
N em a tog para na svijetu koji ima takvu priliku kao mi. Radit ćemo oboje i
naš će život biti savršen. Bit ćemo sretni, moramo biti. (6. 3. 1899)
I dok je Rosa u svojim političkim i teorijskim spisima tvrdila da će
»žensko pitanje« biti riješeno tek u socijalizmu, vjerovala je da će ih nji
hova ljubav izdići iznad historijske nužde. Jogiches je bio njezin heroj i
ljubavnik: lijep, misteriozan muškarac, opsjednut i nadahnut velikim ci
ljevima, energičan i ambiciozan, lojalan i veoma inteligentan. Sve ju je
to snažno privlačilo. Bio je otjelovljenje mogućeg, budućnosti.
Nijedan drugi par nema zadatak poput našeg: da jedan iz drugog izgradimo
ljudsko biće. (3. 7. 1900)
Pred Rosom je mogao otkriti raznolikost svoje ličnosti: opisivala ga je
i kao dobrog, umiljatog i nježnog. Revolucionar koji je znao skuhati ob
jed ili joj pomagao pri biranju nove odjeće. Tada bi pisala:
J a sam samo obična mačkica koja voli milovati i biti milovana. (17 . 5. 1898)
Pa ipak, Jogiches je neprestano pokušavao Rosine zahtjeve i nastoja
nje za potpunom ljudskom egzistencijom svesti na »hirove«, »nedosljed
nost«, »glupu naviku« itd., kako bi ih žigosao kao sebičnost u usporedbi
sa zahtjevima političke borbe. Ta su joj predbacivanja padala to teže što
je i njezin politički angažman bio podjednako strastan.
Uzroke njihove osobne tragedije (»jedne od velikih tragičnih ljubavnih
priča socijalizma«, kako je označava Rosin biograf J. P. Nettl) moguće
je očitati iz različitosti emocionalnog prostora koji je svakom od njih bio
potreban, ili koji se mogao osloboditi za bilo što osim za revolucionarni
program za koji su se oboje borili.
�ŽENE KOJE SU ISKORAČILE U POVIJEST
221
Rosa Luxemburg mogla je sve: živjela je podjednako intenzivno i lju
bav i revoluciju. Ona je doktorirala s briljantnom tezom (1897), njegova
je teza ostala nedovršena. Pisala je s neobičnom lakoćom i sugestivnošću
na nekoliko jezika, on nije nikada uspio pretočiti plodnost svog uma ni
u kakvo suvislo djelo ni na kojem jeziku. Kako je rasla njezina slava u
njemačkom socijaldemokratskom pokretu (pristupila je 1898. Socijalde
mokratskoj partiji), rasla je i frustracija predanog aktivista male revolu
cionarne partije u egzilu. Žena koju je Jogiches volio postala je jedna od
najutjecajnijih ličnosti evropske političke ljevice i marksističke scene, one
iste kojoj je posvetio sav svoj život. (Rijetko je koji socijalist-muškarac
prije 1896. bio u prilici da u svom ljubavnom odnosu doživi takav obrat
konvencionalnih spolnih uloga!) Dok je Jogiches patio od grizodušja
zbog bogate rente od koje je živio i kojom je financirao partijske aktiv
nosti i Rosu, za nju ta činjenica (kao i njezina nehajnost spram novca)
nije bila više od »male teškoće«.
Rosa Luxemburg nije se nikada željela natjecati s Jogichesom, nije ga
željela posjedovati niti ga pokoriti. Pokušavala ga je voljeti, otkriti, za
držati njegovu naklonost i pažnju, izvući iz ljušture... Dugo je vjerovala
da će uspjeti, da će se njihova ljubav razvijati sama ako se on otvori i
sudjeluje u zajedničkom životnom projektu. To nije uspio, nisu uspjeli,
no Jogiches nije nikada našao snage da ostavi ženu koja se stalno obra
ćala onom najboljem u njemu. Ona je njega ostavila (u dobi od 37 godina
ušla je u novu vezu s dvadesetdvogodišnjim sinom svoje prijateljice Clare
Zetkin). Jogiches, taj ljubomorni i posesivni muškarac, nije se mogao po
miriti s rastankom. Prijetio joj je da će je ubiti, a potom i sebe. Nabavila
je revolver. Ipak joj je ostao odan do smrti — ubijen je 1919. kada je
pokušao otkriti njezine ubojice.
Pisma Rose Luxemburg Leu Jogichesu svjedoče o mogućoj punini ži
vota u borbi za socijalizam. Pisala ih je revolucionarka koja se svom vre
menu usprkos intelektualno razvijala, sazrijevala podjednako politički i
emocionalno. Pisana su revolucionaru, muškarcu koji to nije uspio. Ona
je to znala i nije mu tajila.
Znao je to i on.
CRVENA EMM A: EMM A G O LD M AN
Uobičajeni image revolucionarke, prvakinje radničkog pokreta (prem
da, nikad baš u prvim redovima), slika je smjernog bića, kojega samozatojnost zasjenjuje hrabrost, avanturu i ustrajnost, dok besprizivnom odanošću svojoj partiji ističe poslušnost kao temeljnu vrlinu, potiskujući izrazitiju originalnost ideja. Povijest radničkog pokreta uzdiže je kao mu
čenicu, a njezin život ocrtava tamnim tonovima, kao nepregledan niz pat
�222
KONJI, ŽENE, RATOVI
nji koje podnosi stoički, kamena lica pred klasnim neprijateljem. Ona je
majka, sestra, drugarica (ponekad drugarica i u smislu supruge), ali ni
kada ljubavnica. Radost života je tabu.
Dakako životi žena radničkih boraca (zašto baš ta imenica toliko us
trajava u muškom rodu, opire se transformirati u ženski ekvivalent?) doi
sta jesu bili teški, ali vjerojatno je i njih ipak, kad-tad, barem na trenutak
obasjao tračak sunca.
Lik Emme Goldman, koja je u povijest ušla kao ličnost s radikalne
ljevice američkog radničkog pokreta, u svakoj svojoj crti proturječi toj
shemi. Rođena je u Rusiji 1869. godine, u siromašnoj židovskoj obitelji.
U osamnaestoj godini, utekla je sa sestrom u SAD, i na taj način izmakla
kućnoj tiraniji grubog oca i policijskim progonima nakon ubojstva cara
Aleksandra II.
Naselila se u Rochesteru (država New York), i za život zarađivala sva
kodnevnim desetsatnim radom u tvornici odjeće, za dva i pol dolara na
tjedan. Amerika ju je razočarala vrlo brzo. Nedugo nakon dolaska, udala
se za imigranta Jacoba Kershnera.
Razočaranje u brak došlo je još brže. Pobjegla je u New York, slijedeći
sirenski zov revolucije.
Vješanje petorice čikaških anarhista 1887. njezin je prevratnički duh
definitivno usmjerilo k anarhizmu (konstantu svog života sažela je rije
čima »uglavnom u pobuni«) i otada je živjela u vrtlogu radikalne misli i
akcije u Evropi i Americi.
Alix Kates Shulman, autorica biografskog djela Na barikade. Anarhi
stički život E m m e Goldman, opisuje ju kao »magnetsku anarhistkinju, fe
ministkinju, radikalnu aktivistkinju, govornicu, spisateljicu, pacifistkinju,
teoretičarku, babicu, pobornicu slobodne ljubavi i svesrdnu podstrekačicu nemira«.
Uskoro je Emma Goldman stekla veliku popularnost strastvenim go
vorima. Imala je nepogrešiv talent da njima pogodi ravno u centar osinjeg gnijezda: predavanja o ateizmu držala je pobožnim anglikancima, o
slobodnoj ljubavi govorila je moralistima, a o ograničenostima prava gla
sa propovijedala je sufražetkinjama. U govorima i u tekstovima pisanim
za časopis Mother Earth (Majka Zemlja) koji je pokrenula i uređivala od
1906. do 1918. godine, skrnavila je sve prihvaćene svetinje buržoaskog
društva:
Što sam se s više otpora suočavala, osjećala sam se više u svom elementu,
pisala je Emma Goldman.
Njezin je politički život bio dug niz oduševljenih nada što su se smje
njivale s razočaranjima, od pristanka uz američku obalu do iskustava u
Sovjetskom Savezu i izdaje anarhista u građanskom ratu u Španjolskoj.
Z a antiboljševičke histerije u SAD, 1919. godine je s grupom anarhista
�ŽENE KOJE SU ISKORAČILE U POVIJEST
223
deportirana u SSSR. U onemogućavanju slobode govora i partijskom eli
tizmu vidjela je nagovještaj budućih događaja. Tada je zapisala:
Trijumf države znači poraz revolucije.
Ali takva predviđanja, i njezine ideje o decentralizaciji, u romansi rad
ničkog pokreta s centralizmom u godinama staljinističke pomrčine, osta
la su nepoznata. SSSR je napustila 1922. godine, i ostala pisati i politički
djelovati u Evropi sljedećih dvadeset godina. Nikada se nije pokorila re
volucionarnom puritanizmu, prepoznavajući u njemu sjenu Velikog bra
ta:
Cenzura mojih drugova djelovala je na mene isto kao policijski progoni: uči
nila me sigurnijom u sebe.
Jedna od njezinih najpopularnijih izjava kojom je razjarila svoje ćudo
redne, »ispravne« drugove, kad su joj spočitnuli što ne odustaje od takve
frivolnosti kao što je ples u trenucima kad se sprema svjetska proleterska
revolucija (danas se u SAD može kupiti majica s tim citatom) glasi:
Ako ne smijem plesati, ovo nije mora revolucija.
Feminizam Emme Goldman bolje odgovara feminizmu sedamdesetih
godina nego senzibilitetu njezina vremena. U jeku najžešće borbe za žen
sko pravo glasa, ona kritizira apsurdan argument da će samo sudjelova
nje žena na izborim označiti kvalitativni pomak u političkom životu.
Prigovara uskom shvaćanju emancipacije žena:
One [napredne žene] mislile su da je sve što im je potrebno neovisnost o
izvanjskoj tiraniji, ali unutrašnji tirani mnogo su pogubniji za život i rast,
tvrdi u eseju Tragedija emancipacije žena. Redukcionističko shvaćanje
emancipacije (po formuli: ekonomsko + političko oslobođenje)
preusko je da bi obuhvatilo bezgraničnu ljubav i ekstazu sadržanu u dubokim
osjećajima istinske žene — dragane i majke u pravoj slobodi.
Brak je, misli Emma Goldman, prvenstveno ekonomski aranžman,
sporazum o osiguranju, po mnogo čemu lošiji od obične police osigurauja, jer žena premiju (muža) plaća gubitkom vlastitog imena, intime, samopoštovanja. A ljubav, naprotiv, »ne treba zaštitu, ona štiti samu sebe«.
Slobodna ljubav i slobodno majčinstvo — to su ideali Emme Goldman.
Kampanju za kontrolu rađanja započela je nekoliko godina prije Marga
ret Sanger — pionirke pokreta za kontracepciju u SAD. Godine 1916.
uhapšena je zato što je javno podučavala o upotrebi kontraceptiva (uz
parolu: »Žene, širite duh a ne maternicu«), ali čim je puštena iz zatvora,
Pohrlila je da ponovi predavanje.
�224
KONJI, ŽENE, RATOVI
Autobiografija od tisuću stranica, Živjeti svoj život (1931), primjer je
duhovite i autoironične samorefleksije, i dokument vremena i odnosa
među ljudima u revolucionarnom radničkom pokretu. Iz nje se može do
znati o mnogim ljubavima crvene Emme, i o njezinu dugogodišnjem
»drugu« Alexandru Berkmanu, vođi američkih anarhista.
Nekoliko godina prije smrti, ta je neumorna revolucionarka u šezdeset
i petoj godini doživjela ljubavnu vezu s tridesetšestogodišnjim muškar
cem, u Kanadi. S njim je doživjela »potpuni sklad ideja (...) i potpune
ispunjenje moje ženske duše«. Do smrti (1940) nije se prestala boriti,
postavljati pitanja, voljeti.
TR I REVOLUCIJE GIUSEPPINE M A R T IN U Z Z I
Hoće li slava moju raku ikad obasjati?
Ne hajem za to.
Pitanje autorice soneta Genio, Giuseppine Martinuzzi, ispisano 1890
dobilo je potvrdan odgovor. Pogreb te militantne antifašistkinje 25. stu
denoga 1925. u Labinu prometnuo se u prkosnu manifestaciju borbenoga
istarskog proletarijata protiv fašističkog režima. Iza lijesa, pod »crvenim
internacionalnim stijegom« okićenoga »simboličnim cvijetom socijalnog
oslobođenja« išlo je mnoštvo labinskih rudara sa zapaljenim fenjerima,
građani i seljaci iz okolnih sela, te gradonačelnik s općinskim savjetnici
ma.
Dug život i prisutnost u svim političkim mijenama Istre druge polovice
19. i prve četvrtine 20. stoljeća, osim njezine neosporne izuzetnosti, osi
gurali su Giuseppini Martinuzzi zasluženo mjesto u povijesti. Za razliku
od mnogih snažnih i značajnih žena radničkog pokreta na našem tlu, nje
zino je djelovanje iznimno dobro historiografski obrađeno.
Rođena 14. veljače 1844. u Labinu, u intelektualnoj sredini maloga
grada, provela je djetinjstvo u »dosadnom blagostanju«. Pjesme je počela
pisati već u dvanaestoj, prvi se put javno oglasila 1869. baladom u časo
pisu. La donna e la civilta — »Zena i uljuđenost«. Odlučila se za poziv
učiteljice i 1873. postala suplentica ženske stručne škole u Labinu. Služ
bovala je kao učiteljica 32 godine po Istri i u Trstu. Autorica je značajnih
metodičko-pedagoških rasprava i udžbenika.
Giuseppina Martinuzzi stasala je u doba procvata talijanske nacional
ne svijesti u Istri. Nacionalistički vođa Tomaso Luciani, prijatelj obitelji
i Giuseppinin kum, uvelike je, čak i za svog progonstva u Veneciji,
usmjeravao njezino političko sazrijevanje.
No, za razliku od većine utjecajnih predstavnika istarskog iredentizma,
nacionalni liberalizam Giuseppine Martinuzzi nikad nije bio obojen an-
�ŽENE KOJE SU ISKORAČILE U POVIJEST
225
tislavenskim tonovima. Od 1877. predaje u školama tršćanskih radničkih
četvrti. Ondje se priklanja humanističko-ljevičarskoj, garibaldističkoj (re
publikanskoj) struji nacionalnog pokreta. Ta je struja već 1869. uteme
ljila Tršćansko radničko društvo (TRD), s namjerom da privuče radnike
u svoje redove. U početku devedesetih godina ono je rasadnik grupa koje
prihvaćaju marksizam na ideološkome i organizacijskom planu. Postup
no prerastanje Giuseppine Martinuzzi od talijanske nacionalistkinje u in
ternacionalističkog borca za radnička prava trajalo je godinama.
Kako je napisala, »uzmogla sam postati socijalistkinja baš zato što sam
bila učiteljica«. Postaje tajnica TRD, rukovodi Ženskom sekcijom i Sek
cijom za narodnu prosvjetu. Neumorno piše i objavljuje. Godine 1888.
osniva vlastiti časopis Pro patria.
List je nakon dvije godine izlaženja ukinut zbog pritisaka austrijskih
vlasti i sukobljavanja s načelima ekstremnoga talijanskog nacionalizma.
Kao urednica časopisa morala je trpjeti prikrivene i otvorene otpore
(»postali su ljubomorni na patriotsko djelovanje jedne žene«, zapisala
je). Kad se udaljila od zasada nacionalizma, proglasili su je izdajicom.
Knjigu lirske proze Semprevivi (Stolisti) posvećuje 1896. labinskim ru
darima. Iduće godine napušta mjesto tajnice TRD i prilazi novoosnova
noj Talijanskoj socijaldemokratskoj stranci u Austriji. Upija djela klasika
marksizma. Napadaju je još žešće. Napredni je listovi ističu kao »idol
radnika«: Građanska »škrabala zabavljaju se jeftinom duhovitošću na ra
čun godina i spola naše prijateljice spominjući žensku prevrtljivost«, od
govara u njezinu obranu neki suborac.
Godine 1905. osniva Žensku socijalističku sekciju: okupljene radnice
obrazuje i potiče na ravnopravno sudjelovanje u radničkom pokretu.
Svrstavši se u lijevo krilo Socijalističke stranke, nakon osnivanja Komu
nističke partije Italije (1921) postaje jedna od njezinih utemeljiteljica u
Trstu. Vodi Žensku komunističku sekciju. Iako ne sudjeluje neposredno
u ustanku labinskih rudara (1921. već joj je 77 godina), njezin utjecaj i
popularnost toliki su da je pozivaju da bude kuma zastavi Labinske re
publike.
Svako vrijeme ima svoje čitanje pojedinih povijesnih ličnosti. Studija
Giacoma Scottia (Sjeme revolucionarne Istre. Život i djelo Giuseppine
Martinuzzi, ’crvene učiteljice', Rijeka 1979) pohvaljena je kao demistifika
cija socrealističkog klišea koji je zatajivao pola vijeka političke evolucije
Giuseppine Martinuzzi (P. Strčić). No, ona nije umjela nadrasti samo
svoje nacionalno i klasno porijeklo. Transcendirala je ograničenja namet
nuta vlastitom spolu već pojavom u javnosti, pa onda upornom borbom
za prava žena, osobito onih najobespravljenijih — radnica. Trećoj rev° luciji Giuseppine Martinuzzi povjesničari nisu dosad posvetili dužnu paž
nju. Njezina djelatnost aktivistkinje ženskog pokreta u rasponu od četvrt
stoljeća i sastavci što tematiziraju oslobođenje žena još čekaju istins o
�226
KONJI, ŽENE, RATOVI
priznanje koje treba izaći iz današnje upitanosti nad položajem žene. Od
referata o ženskom pokretu na Regionalnom kongresu talijanskih soci
jalista u Puli 1899. Giuseppina Martinuzzi uvijek je nedoktrinamo osjet
ljiva na postojanje spolnih antagonizama (nerazumijevanja i nasilja) žena
i muškaraca proletera. Objašnjavajući dvostruku eksploataciju žene i
ženskog rada, otklanja optužbe za nelojalnu konkurenciju i razobličava
klasnu i natklasnu potlačenost žena.
Lirska, pripovjedačka i programatska proza i poezija, te politička ese
jistika s elementima romantičnoga i realističkoga književnog izraza svje
doče o nadrastanju spola, nacije i klase... Te tri revolucije Giuseppine
Martinuzzi nisu tekle bezbolno. Ali slika labinskog pogreba svjedoči o
trajnom ostvarenju težnji njezina života.
O D SAM O E D O SLAVE: M AR G AR ET MEAD
Pitanje što ženama »nedostaje« da — osim rijetkih iznimaka — osvoje
vrhunce znanstvene karijere, suvremena feministička kritika neprisutno
sti i diskrimincije žena u znanosti obrće naglavačke. Umjesto toga pro
pituje što to u znanosti odbija žene.
Odgovori su mnogoznačni: Prirodnim i tehničkim znanostima femi
nistkinje zamjeraju posvemašnju ravnodušnost za posljedice koje prim
jena njihovih otkrića može imati na pojedinca i društvo, pa čak i na op
stanak čitavog čovječanstva. Surova kompetitivnost i spletke u sistemu
napredovanja ponajviše se oslanjaju na veze i poznanstva po muškoj li
niji. Utrka za rezultatima ne ostavlja znanstvenicima slobodan prostor (a
ni vrijeme) za privatni, obiteljski život...
No kulturna antropologija/etnologija, nasuprot tome, ima reputaciju
da privlači žene. Vjerojatno zbog toga što sjedinjuje strast da se uoči
detalj i težnju za spoznajom cjeline jedne kulture. Ljudsko tijelo, jezik,
običaji i rituali, materijalna kultura, religija proučavaju se kao podjedna
ko važni. Dok eksperiment u laboratorijskim uvjetima pruža istraživaču
iluziju da vlada situacijom, proučavanje stvarnih ljudi i njihova načina
života zahtijeva od znanstvenika sposobnost da se prepusti situaciji.
Osim toga, o antropologiji vlada mišljenje da je kao profesija otvorena
ženama. Spektakularna karijera Margaret Mead (1901-1978) zasigurno
je najviše pridonijela toj mistifikaciji.
Potkraj kolovoza 1925. dvadesettrogodišnja doktorandica, zaljubljena
u romantične priče o južnim morima R. L. Stevensona, stajala je uz ogra
du palube putničkog broda koji je klizio u tropski bujnu luku otoka Pago-Paga. Luka je bila puna usidrenih ratnih brodova američke pacifičke
flote, avioni su nadlijetali brodove, a mornarički je orkestar svirao rag
time. Margaret Mead se iskrcala i iznajmila sobu u rasklimanom hotelu
�ŽENE KOJE SU ISKORAČILE U POVIJEST
227
koji je Somerset Maugham opisao u jednoj od svojih priča. Tako je po
čeo devetomjesečni boravak čiji je rezultat bio prvi antropološki bestse
ler Sazrijevanje na Samoi (1928) i svjetska slava njegove autorice.
Bavljenje antropologijom bio je tek jedan od mogućih izazova za stu
denticu s elitnog ženskog sveučilišta Barnard koje se kolegice sjećaju kao
projektila nabijenog energijom, inteligencijom i znatiželjom u očekivanju
lansiranja. Bila je odlučila da u životu postigne »nešto veliko« — što, to
i nije bilo tako važno. Njezina ženska klapa s Bamarda predvodila je u
eksperimentiranju svim novim idejama. Uz solidno obrazovanje toj su
generaciji žena bili bliski i psihoanaliza i feminizam, ideje (i praksa) sek
sualnog oslobođenja. Izazvale su javnu sablazan kada su se na petogodišnjicu oktobarske revolucije pojavile u studentskoj blagovaonici okru
žene crvenim svijećama i zastavama i otpjevale »Internacionalu«. Ismi
javale su se nevinosti i njegovale »duboka i kreativna ženska prijatelj
stva« (koja nisu isključivala ni seksualnu bliskost) i punim plućima sud
jelovale u životu njujorške intelektualne boheme. Otvorenost za sve novo
na svoj je način simbolizirala antropologija. Ta je mlada znanost, prema
riječima Meadove, dvadesetih godina nudila odgovore na protuiječja su
vremenog svijeta koji je glavinjao između »guštare glupih argumenata
19. stoljeća zasnovanih na etnocentričkoj superiornosti« — izolacioniz
mu, viktorijanskom moralu i ksenofobiji i novih putokaza koje su naz
načili Marx, Freud, Havelock Ellis i njezini učitelji, znameniti antropo
lozi Franz Boas i Ruth Benedict.
Freudu se pripisuje da je na upit nekog sugrađanina što misli da bi
normalna osoba morala dobro raditi, odgovorio lieben und arbeiten (lju
biti i raditi). Margaret Mead u obje je stvari bila natprosječna. Objavila
je 28 knjiga i 181 znanstveni rad, uz mnoštvo novinskih tekstova i kolumna, televizijskih nastupa itd. Što se, pak ljubavi tiče, iako sitna i nelijepa (najbolje što bi se u prilog njezinu izgledu danas moglo reći jest
to da je u mladosti imala lice slično Micku Jaggeru), čitavog je života
privlačila muškarce. I potkraj života »sex appeal njezina uma« bio je, pre
ma riječima brojnih svjedoka koje je njezina biografkinja Jane Howard
(Margaret Mead. A life, 1984) intervjuirala, neodoljiv. Udavala se tri puta,
a učinila bi to opet da nije imala prečeg posla. Svoga prvog muža iz stu
dentskih dana ostavila je upoznavši na povratku kući sa Samoe lijepog i
briljantnog Novozelanđanina Rea Fortunea. Za njega se udala na putu
za Novu Gvineju kamo ih je vodio zajednički istraživački rad. Margaret
se vratila kući s te ekspedicije s bilješkama za novu knjigu, također be
stseler Odrastanje na Novoj Gvineji (1930). S druge zajedničke ekspedi
cije s Reom vratila se s bilješkama za knjigu Spol i temperament u tri
Primitivna društva (1935) i s kandidatom za trećeg muža, antropologom
Gregoryem Đatesonom. Bateson, pripadnik engleske aristokracije i aka
demskog establishmenta rodnoga Cambridgea, kao suprug je potrajao
�228
KONJI, ŽENE, RATOVI
malo dulje, a u tom je braku rođena i jedina kći Margaret Mead. »Nisam
mogao više držati s njom korak«, požalio se Bateson nakon njihove ra
stave.
Radni hiperaktivizam i intelektualni razvoj u bliskom dosluhu s preo
kupacijama i problemima vlastitog vremena zaslužni su za planetarnu
popularnost te znanstvenice. Već je od prvih knjiga tražila potvrde za
teoriju kulturnog determinizma svog mentora Boasa, za teoriju koja ra
zlike među kulturama i u ponašanju ljudi ne tumači »prirodnom« zada
nošću, nego uvjetovanošću kulturnom tradicijom.
Široku su publiku privukla djela koja sadržavaju implicitnu kritiku za
padne civilizacije upozoravajući na »neprirodnost« konkurencije, seksu
alnog potiskivanja i ljubomore, zatvorene male obiteljske zajednice, stro
gog odgoja djece.... Dajući argumente za njihove teze, postala je savez
nicom različitih progresivnih ideja i pokreta — dr. Spocka (argumenti za
neautoritarni odgoj djece), feminizma (uloge spolova su naučene, a ne
urođene), ekologije, omladinske kontrakulture šezdesetih godina (javno
se zalagala za legalizaciju pušenja marihuane, napadala seksualnu represiju).
Svoje je izvještaje iz »egzotičnih« društava dopunjavala usporedbama
sa suvremenom američkom kulturom ne ostajući puki promatrač druš
tvenih promjena.
Ruth Benedict pripisuje se ova izjava o učenici i prijateljici: »Ona ne
namjerava postati najbolji antropolog, već najčuveniji«. Možda u toj, ne
sumnjivo ispravnoj procjeni, ima i ponešto prijekora jer Margaret nije
krenula stopama svoje učiteljice. Čitavog je života bila zaposlena u naj
većem američkom muzeju American Museum of Natural History i prem
da je predavala na svim sveučilištima koja drže do svoga dobroga glasa,
nije se ograničila samo na akademsku znanstvenu karijeru. O diskriminciji žene u tom okružju poučio ju je i primjer same Ruth Benedict koja
je tek nakon 25 godina rada na Sveučilištu Columbia, nekoliko mjeseci
prije smrti, promaknuta u zvanje redovnog profesora. I danas je u zna
nosti koju je Margaret Mead učinila svojinom najšire publike u SAD naj
veći postotak nezaposlenih žena doktora znanosti (40,5 %). U onim sre
dinama (poput naše) gdje većinu etnologa čine žene, profesija ima nizak
društveni status.
Niti čini jedna lasta proljeće, niti slava Margaret Mead jamči ženama
ravnopravan tretman u profesiji. Ona tek pokazuje put.
SV O G A T E LA G O S P O D A R (IC A ): M AR G AR ET SANGER
Dok je kao mala djevojčica iz prenapučenog radničkog predgrađa u
sjeni smrdljivih tvornica dizala pogled k plavičastim brežuljcima koji su
�ŽENE KOJE SU ISKORAČILE U POVIJEST
229
skrivali otmjene vile i čijim su se obroncima micale sićušne figure »majki
koje su u predvečeije igrale kroket i tenis sa svojim muževima, djelujući
tako svježe i mlado, u lijepim čistim haljinama, namirisane«, Margaret
Sanger (1879-1966) čvrsto je odlučila: taj će svijet jednom osvojiti. Margaretina je majka mirisala po mlijeku koje u njezinoj uspomeni nikada
nije prestalo teći: rođena je kao šesto od jedanaestero djece koja su, iako
sva dobrodošla, samo pridonosila siromaštvu obitelji. Voljela je svoju
obitelj, ali je mrzila taj čađavi industrijski gradić čija je beznačajnost pri
jetila da uzme mjeru njezinoj ambiciji. Spoznavši njezin talent, dvije sta
rije sestre žrtvovale su skromnu ušteđevinu i poslale je na školovanje.
Ostavivši s trinaest godina roditeljski dom, krenula je put briljantne ka
rijere jedne od malobrojnih feminističkih aktivistkinja porijeklom iz rad
ničke klase, utemeljiteljice i karizmatske voditeljice pokreta za kontrolu
rađanja.
Suprotno uobičajenim klišeima, žene su i u tradicionalnim društvima
imale stanovit stupanj kontrole nad vlastitim tijelom i reprodukcijom. U
našim su krajevima bile poznate specijalizirane »majstorice koje dicu
gnjavu«, a u 19. stoljeću kritičari zadružnog života žigošu pojavu što žene
»za prepričit porod štokakve lekove (vračtva) uzimaju, tiskati se daju,
samo da decu iz utrobe ma kako izteraju«. Najveći ginekolog antike Soranos iz Efeza (98-138. n. e.) nabraja u svojim spisima niz kontracepcij
skih sredstava koja u vagini uništavaju spermu. Takvi su pripravci bili
najrasprostranjenija kontracepcija sve do 16. stoljeća, kada je epidemija
sifilisa u Evropi potakla otkriće platnenog pretka današnjeg prezervativa.
Riječ condum zapisana je prvi put 1706, a vjeruje se da je dr. Condum
bio dvorski liječnik engleskoga kralja Charlesa II. Condum je uz vaginalne spužvice bio najpopularniji kontraceptiv u 18. stoljeću. Kada je 1840.
izumljena vulkanizacija gume, kondom (prezervativ) postao je mnogo
pouzdanije sredstvo zaštite i počeo se prodavati na ulicama Londona i
ostalih gradova. Pa ipak, mnogim se muškarcima nije mililo njime tratiti
vrijeme pa su žene, nezaštićene od neželjenih trudnoća i dalje rađale,
abortirale i masovno umirale.
U prvoj polovici 19. st., kada se medicinska profesija u usponu uspjela
razračunati s vješticama i babicama — »majstoricama za ugnjavit dite«
— Charles Knowlton objavio je (anonimno) 1832. u New Yorku poučni
priručnik poetičnog naslova Plodovi filozofije. Obraćajući se ženama čija
ga stradanja nisu ostavila ravnodušnim u toku vlastite liječničke prakse,
na pristupačan je način izložio funkcioniranje tijela, spolnog čina i po
drobno opisao tehnike za sprečavanje začeća. Preporučivao je, uz upo
trebu spužvice, ispiranje vagine biljnim preparatima 5 do 10 minuta na
kon snošaja. Knjiga je ubrzo zabranjena, a kad se pojavila Daily Tele
graph je konstatirao: »Nema nikakve razlike između te opake knjige i
otrovane hrane«. Dr. Knowlton je za svoj doprinos ženskom užitku i
�230
KONJI, ŽENE, RATOVI
zdravlju nagrađen sa tri mjeseca robije. Dok je bio na prisilnom radu,
knjiga je postala bestseler i prvo je izdanje rasprodano u 125.000 prim
jeraka. Slijedio ju je priručnik Charlesa Drysdalea Fizička , seksualna i
prirodna religija (1855.) koji naglasak stavlja na tehniku (u tom pionir
skom pokušaju netočno izračunanu) ustanovljavanja ne/plodnih dana ko
ja je i danas popularna, osobito u religioznih žena (zlobnici je nazivaju
»vatikanski rulet«). Kada je 1886. Henry Allbutt napisao Priručnik za su
pruge u kojemu preporuča tzv. holandsku kapicu, prethodnicu današnje
dijafragme, izbačen je iz udruženja liječnika. Knjižica je, pak, prodana u
390.000 primjeraka.
Pa ipak, sve su to bili osamljeni viteški pokušaji. Propagandu kontra
cepcije osujećivali su zakoni za zaštitu ćudoređa i željezni zakon medi
cinske profesije. Margaret Sanger im je nagovijestila rat — i pobijedila.
Ona, dakako, nije izumila kontracepciju za žene, čak nije ni bila njezina
prva zagovornica, ali je organizirala ženski pokret za kontracepciju u pr
voj četvrtini 20. stoljeća. Apatiji, čak i neprijateljstvu tadašnjih feminist
kinja usprkos, učinila je kontracepciju feminističkim pitanjem. Smatrala
je da je slaba korist od toga što se žene bore za jednaka prava ili za bolju
naobrazbu ako ne mogu kontrolirati vlastito tijelo. Tek će im kontracep
cija dati »ključ za hram slobode«, isticala je. Bila je svakako jedna od
najomrznutijih feministkinja jer je demistificirala seks kao nužno zlo: kao
dužnost ili puko sredstvo prokreacije. Žena koja može uživati bez straha
od kazne doimala se opasnom poput prethistorijske zmijurine.
Margaret je zanat medicinske sestre izučila u trogodišnjem šegrtovanju po zapuštenim američkim bolnicama. Pred kraj školovanja pojavio
se njezin vitez-izbavitelj u liku perspektivnog arhitekta Williama Sangera. Poveo ju je u (vlastitu) bijelu kućicu na brijegu, no Margaret je ubrzo
shvatila da se u toj metafori uspona ne iscrpljuju čežnje iz djetinjstva.
Preselili su se u srce radikalnog New Yorka — Greenwitch Village. Prik
ljučili su se Socijalističkoj stranci, a Margaret se vratila svom zvanju me
dicinske sestre i počela posjećivati bijedne radničke četvrti. Nizali su se
stravični prizori: po deset ljudi u jednoj sobi, bez hrane i novca da uz
državaju prekobrojno potomstvo. Subotom su se stvarali repovi žena
pred opskurnim mjestima gdje su se jeftino obavljali abortusi. Mnoge od
njih ne bi doživjele iduću subotu. »Bogati znaju sve trikove, a mi rađamo
svu djecu« — tužile bi joj se radnice. Smijale su joj se kada bi im govorila
o coitusu interruptusu ili o kondomu. Suočena s odbojnim stavovima vo
dećih feministkinja čija je osnovna preokupacija u to doba borba za pra
vo glasa, okreće se socijalistima za podršku. Počela je s predavanjima za
Zdravstvenu komisiju Socijalističke stranke, iz kojih je nastala serija čla
naka i brošura Ograničavanje porodice namijenjena radnicima. Izdavala
je časopise Pobunjena žena (1914), Revija za kontrolu rađanja (1915) i
neumorno agitirala. Kada je uspjela svladati otpore tiskarskih poduzet
�ŽENE KOJE SU ISKORAČILE U POVIJEST
231
nika (»To je posao za Sing-Sing, draga gospođo!«), zaskočile bi je poli
cijske zabrane. Godine 1916. otvorila je sa sestrom i prijateljicom (nisu
uspjele pridobiti niti jednog liječnika) Savjetovalište za kontracepciju.
Pet stotina žena potražilo je u prvih nekoliko dana njihovu pomoć, a
onda je policija upala u Savjetovalište i uhapsila sve tri. No ni to nije
moglo zaustaviti ženski pokret za kontracepciju.
Margaret Sanger jedna je od rijetkih revolucionarki koja je doživjela
ostvarenje svojih ideala. Već 1937. ozakonjeno je pravo na savjet o kon
tracepciji. Osnovan je — o, ironije! — Komitet za kontracepciju Ame
ričkog liječničkog udruženja. Naslijedivši imetak svog drugog muža,
osnovala je istraživački centar koji je financirao otkriće »spirale« (IUD)
i hormonske kontracepcijske pilule 1959.
Nije bila ni skromna ni samozatajna. Voljela je biti u centru pažnje i
nije praštala onima za koje je mislila da bi se s njome mogli natjecati. U
povijest će ući kao feministkinja. No biografija Margaret Sanger tipična
je za ženu koja je u muškom svijetu imala ambiciju i sposobnost da se
iz veoma skromnih početaka uspne na sam vrh. Morala je otrpjeti ra
zličite, često i nelagodne saveze — od radikalnih do najkonzervativnijih
političkih krugova (neki od liječnika koji su počeli prihvaćati ideje kon
trole rađanja bili su izraziti rasisti i eugeničari), do (bogatih) muževa.
Borila se za žensko pitanje, ali nije trpjela potencijalne suparnice. No
jedno je izvjesno: djelo koje je svima nama Margaret Sanger ostavila u
nasljeđe podsjeća na to da kontrola rađanja pridonosi kvaliteti spolnog
života (ne samo »sigurnosti«) i na to da je jedino svjesno izabrano maj
činstvo dostojno svog imena.
GENIJALNE G UBITN IC E GENIJA:
M ILEVA M AR IĆ -EIN STEIN , SYLVIA PLATH
Nakanila sam danas pisati o Milevi Marić-Einstein (1875-1948), ženi
koja je mogla ući u povijest znanosti kao briljantna matematičarka, ali
je život završila kao anonimna i zaboravljena bivša supruga jednoga ge
nija. No istodobno sam, prelistavajući ovogodišnji kalendar znamenitih
žena, što ga je izdao njemački nakladnik džepnih knjiga Suhrkamp (koji
je, za razliku od enciklopedija Leksikografskog zavoda, zabilježio Marićku), ustanovila da će se upravo 11. veljače 1988. navršiti 25. godišnjica
dana kad je neprežaljena pjesnikinja Sylvia Plath (1932-1963) u svojoj
tridesetoj godini, bolesna od života, uronila glavu u plinsku pećnicu i više
se nikad nije probudila.
Pjesnikinja i matematičarka, jedna Amerikanka u egzilu u Engleskoj,
druga Srpkinja u egzilu u Švicarskoj; tamno pijanstvo poezije nasuprot
beskrajnoj lakoći pronicanja u apstraktni svijet matematičkih formula
�232
KONJI, ŽENE, RATOVI
i jedna frapantna sličnost. Upravo me je ta sličnost oslobodila dileme u
izboru čiji da odraz, od njih dvije, potražim danas u zrcalu ženske povi
jesti. Obje su, naime, postale žrtvom preteške (da li i nemoguće) veze
između (ženske) kreativnosti i braka.
Brak je moguće, štoviše, čini se to uobičajeno i neupitno, promatrati
kao vrhunsko ostvarenje ženske žudnje. Brak kao pravna i idealna za
jednica muškarca i žene, skladni dom u kojemu »ženska ruka« na oltar
svakodnevice prinosi tzv. male stvari — opojan miris opranog rublja, to
plinu juhe, dječji smijeh... Ili: pokakane pelene, neoprano suđe, loše po
dijeljeno siromaštvo, ratište u kojemu nakon bitke ostaju razbacani slom
ljeni udovi, masnice i pregažena razbijena srca. Život je i jedno i drugo,
ili od svega pomalo. Da li brak kao ženska želja isključuje i neobuzdanu
potrebu za kreativnošću, težnju k apsolutu? Povijest žena pruža izobilje
dokaza da su se te dvije žudnje najčešće isljučivale i potirale. Izbor je za
ženu (bio) neizbježan, a cijena visoka: samoća ili stvaranje, žrtva u sva
kom slučaju. Suvremeni, pak, feminizam, kao i komunistička utopija ko
načnog rješenja »ženskog pitanja«, priziva sliku novog mutanta — superžene koja jednom rukom slika ili piše roman ili znanstvenu knjigu,
drugom ljulja dijete, trećom miješa ručak, četvrtom dotjeruje šminku na
nasmiješenom licu. A život i dalje protuiječi, iako žena danas više no
ikada dosad samouvjereno i tvrdoglavo pokušava. Samo one poznaju
svoje zapetljano knjigovodstvo dobitaka i gubitaka.
Mileva Marić rođena je u Titelu (Vojvodina), a peta je žena (i jedina
na svojoj godini) koja je studirala matematiku i fiziku na sveučilištu u
Ziirichu. Na istoj je godini studija bio i Albert Einstein, kojemu imponira
njezina lakoća shvaćanja, ustrajnost i sposobnost da pronađe jednostavna
i elegantna rješenja teških matematičkih problema. Vjenčali su se 1903.
Od tada odustaje Mileva Einstein od svih vlastitih znanstvenih ambicija
kojima je također kompenzirala prirođenu bolest kuka koja joj je zada
vala smetnje pri kretanju. Nije pristupila diplomskom ispitu, a na pitanje
zbog čega ne želi patentirati stroj za mjerenje elektronskih titraja u čijem
je konstruiranju sudjelovala pod svojim (a ne muževim) imenom, odgo
vorila je: »Zašto? Ta mi smo sada Ein Stein (Jedan kamen)!« Ein Stein
je značilo: nakon rođenja prvog djeteta cjelonoćna suradnja na teoriji
relativnosti, nakon kućanskih poslova bez ičije ispomoći i nakon zbri
njavanja studenata koje su Einsteinovi zbog svojih oskudnih prihoda bili
prisiljeni uzimati na stan. Njezin točan udio u radu na teoriji relativnosti
nećemo nikada saznati. Originali spisa su uništeni. Ali matematičku po
dlogu teorije Einstein uvelike zahvaljuje Milevi: »Trebao sam svoju že
nu«, uvijek je naglašavao, »ona mi je rješavala sve matematičke proble
�ŽENE KOJE SU ISKORAČILE U POVIJEST
233
me«. Kada je 1921. taj rad okrunjen Nobelovom nagradom, sav je novac
predao njoj. Godine njihova braka posvećene razvoju teorije relativnosti
(1905) Einsteinovo su najplodnije razdoblje. Mileva se sa svojim mužem
selila kako su slijedile njegove profesure na sveučilištima u Pragu, Ziirichu i Berlinu. Kako Einsteinova slava raste, nakon rođenja njihova dru
gog sina (1910) opada njezin udio u njegovu radu. Čini se da su braku
time narušeni temelji. Kada izbija prvi svjetski rat, već žive odvojeno. Uz
glasovitog profesora, Mileva ne djeluje dovoljno reprezentativno. Brak
je razveden 1918. Dok je Mileva Marić na početku svog odnosa s Einsteinom samouvjereno tvrdila da može postati isto tako dobra fizičarka
kao i njezini muški kolege, sada joj je ostalo tek uzgajanje cvijeća, nov
čane brige, davanje satova i samouništavajuća briga za duševno bolesnog
drugog sina. Kada je 1965. taj sin umro, o njemu se pisalo kao o »sinu
preminulog profesora Einsteina«. Majka nije spomenuta.
Ona je umrla u jednoj ciriškoj bolnici, nepoznata i ogorčena.
Istinsko značenje lirike Sylvie Plath prepoznato je tek nakon njezine
smrti. Neobičan senzibilitet buduće pjesnikinje obilježen je doživljajem
očeve smrti kada joj je bilo tek sedam godina. Iako je vrlo uspješna stu
dentica na elitnom sveučilištu, smrt je trajno gleda zavodljivim pogle
dom. Depresije, psihijatrijsko liječenje, krize opisane u autobiografskom
romanu Stakleno zvono. Na studijskom putovanju u Englesku susreće
mladog pjesnika Teda Hughesa. Udaja 1956. Oboje vide svoj brak kao
mogućnost da se međusobno potiču na književnom polju. Tek se poslije
pokazalo da je Hughes bio taj na kojega je njihova veza imala plodo
tvorniji učinak. Godine 1960. Sylvia rađa kćer, 1962. sina — sve manje
vremena za pisanje, sve više svakodnevice, klatno raspoloženja njiše se
sve luđe. Nakon rođenja sina muž je ostavlja i traži rastavu. Sylvia pret
postavlja da ga odbija njezina (prisilna) kućevnost; priznaje da je u toku
braka potisnula svoj rad. Sama sebe hrabri: »Postat ću istinski aktivna
žena — ne služavka-sjena koja sam bila«. Posljednji val optimizma i —
plinska pećnica koja je ušla u legendu.
Njezine pjesme kojima do metafizičkih dubina dolazi nerijetko kuhi
njskim metaforama ostaju kao memento: The smog o f cooking the smog
of hell (...) (Miris kuhanja, miris pakla...) Samoubijena »malim larima i
penatima« (kućnim duhovima) o kojima je znala govoriti s nježnošću...
Nikada nećemo sa sigurnošću znati bi li Mileva Marić-Einstein doista
ostvarila karijeru znanstvenice koju su joj omogućavale natprosječne
sposobnosti, niti bi li se Sylvia Plath othrvala sirenskom zovu smrti da
su ostale »same«. Bez Alberta Einsteina ili Teda Hughesa.
Znamo samo to da su s njima bile na gubitku.
�234
KONJI, ŽENE, RATOVI
N A Š A G O SPA O D TIB E T A : A L E X A N D R A D A V ID NEEL.
Za viktorijanske gospođice iz boljih krugova, od polovice 19. st. »Ve
liko krstarenje« u egzotične krajeve bilo je dio uobičajenog općeg obra
zovanja. No, one među njima koje su iz raznih razloga bile sklone pre
tjerivanju i otiskivale se samostalno na putovanja bile su ekscentrično
društvance.
Alexandri David Neel lutanje je, čini se, bilo u krvi. Prvi je put pob
jegla s pet godina. Lunjala je Vincenneskom šumom sve dok je kući nije
priveo dežurni policajac. Kada su se iz Pariza njezini roditelji preselili u
Bruxelles, pohađala je strogu samostansku školu, gdje je stekla i solidno
muzičko obrazovanje. Drugi je bijeg vodio petnaestogodišnju Alexandru
pješice duž belgijske obale u Nizozemsku, gdje se ukrcala na brod za
Englesku. S osamnaest je pregazila planinski prijevoj Sv. Gothard kako
bi obišla talijanska jezera. Njezina se prtljaga sastojala od balonera i knji
žice mudrih maksima (»Teško je živjeti pod prisilom nužnosti, ali to ni
pošto nije nužno.«). Konstemirani tom eskapadom, roditelji su odlučili
da je uvedu u visoko društvo, vjerujući da će joj to izbiti iz glave daljnje
ludovanje. Predstavljena je kao debitantkinja belgijskoj kraljevskoj obitelji.
Društvu dvorske kreme Alexandra je pretpostavila društvo anarhista.
Bruxelles je u to doba bio glavno sastajalište evropskih anarhista, a Elisee Reclus, prijatelj njezina oca (poput Victora Hugoa, koji ju je ljuljao
kao djevojčicu) — njihov neokrunjeni kralj. Pod njegovim pokrovitelj
stvom, ubrzo je izgradila teorijsku podlogu (»Poslušnost je smrt«, po
učavao je Reclus) daljnjih pothvata. U Londonu uči engleski, a u Parizu
sanskrt. Tamo se preobraća na budizam.
Zahvaljujući neočekivanom nasljedstvu, ona provodi osamnaest mje
seci na Cejlonu i u Indiji. Indija koju otkriva nije ni pripitomljen svijet
engleskog radža ni bajkovite raskoši maharadža, već Indija mudracaprosjaka. U Benaresu upoznaje svog prvog učitelja koji, odrekavši se svi
jeta, živi gol u ružičnjaku. Vraća se 1893. u Belgiju bez prebijene pare,
a roditelje zatječe pred bankrotom. Pokušava se bezuspješno izdržavati
novinarstvom, no uspješnija je kao operna pjevačica. U Parizu ju je čuo
Massenet i preporučio za naslovnu ulogu u svojoj operi Manon. Ne do
biva angažman u Pariškoj operi jer odbija audiciju u direktorovu krevetu.
U toku angažmana u Tuniškoj operi upoznaje svog budućeg muža. Brač
nu dosadu razbija pisanjem. Objavljuje knjige Racionalni feminizam
(1909) te Budistički modernizam i budizam Bude (1911). Kada se i ta raz
bibriga pokazala nedostatnom za Alexandrin nemirni duh, gospodin
�ŽENE KOJE SU ISKORAČILE U POVIJEST
235
Neel joj predlaže malo putovanje. Ljeta 1911. otisnula se u Aziju. Pred
viđeno šestomjesečno putovanje potrajalo je trinaest godina.
Cejlon, Indija, Sikim, Tibet... Bila je prva Evropljanka koja je upoz
nala Dalaj-lamu i primila pouke lamaističkih mudraca. Godinu je dana
provela sama u spilji na Himalaji, u blizini pećine svog učitelja, mistika
poznatog po tome što je nezgodne himalajske kozje staze kratio lete
njem.
No, trebalo je proći još mnogo godina da ostvari svoj san: prodrijeti
u srce Tibeta, grad Lhasu, nedostupan strancima. Tri uzaludna pokušaja:
dvije godine lutanja pustinjom Gobi, jedan izgon engleskih kolonijalnih
vlasti. Uspijeva se probiti kao 56-godišnjakinja, u četvrtom pokušaju,
preko zapadne Kine. Potkraj 1924, prerušena u prosjakinju, kose oboje
ne u crno i nagaravljena lica ostvarila je ono po čemu njezino ime postaje
slavno u cijelom svijetu. Po povratku u Evropu 1925, objavljuje knjigu
Putovanje jedne Parižanke u Lhasu.
Ostatak dugog života provodi na svom imanju u Francuskoj, koje pret
vara u »tibetsku tvrđavu meditacije«. Poduzela je još nekoliko kraćih pu
tovanja u Aziju, upravo dovoljno dugih da s pristojne udaljenosti osluš
kuje eksplozije drugog svjetskog rata (to je uspjela i u prvom svjetskom
ratu.)
Alexandra David Neel postala je još za života spomenik — »Naša go
spa od Tibeta«. Avanturistkinja, feministkinja, anarhistkinja (počast su
joj uspjeli odati još pariški anarhisti šezdesetosmaši), davno prije no što
je to bilo iole respektabilno. Autorica je brojnih knjiga koje su publici
na Zapadu približili svijet istočnjačke mistike. Popularna i čitana do da
našnjeg dana (upravo je izišlo englesko izdanje putopisa o Lhasi, My
Journey to Lhasa, Beacon Press/Virago), iako ima zlobnika koji insinui
raju o njezinim minhauzenovskim sklonostima. Osobito su se okomili na
vjerodostojnost opisa scene samoizlječenja, kada je, navodno, provela
nekoliko dana izgubljena u mećavi, bez hrane i zaklona, iščašenih nogu
i čizama rasparanih od oštrog leda. No, bez obzira je li više uživala u
mistifikaciji ili u mistici, bila je mistik po vokaciji. Iskušala se kao budistkinja, teozofkinja, slobodna zidarica... Svoje dugo putovanje kroz sto
ljeće i preko kontinenata — Alexandra David Nćel završila je u 101. go
dini, srušivši tako još jedno od pravila lijepog ponašanja.
�236
KONJI, ŽENE, RATOVI
D U G I MARŠ Ž IV O T A D IN G LING
Vjerujem da bi neka imaginarna anketa u kojoj se traži ime jedne žen
ske ličnosti iz prošlosti ili sadašnjosti Kine završila predvidljivim rezul
tatom: pobijedila bi Jian Quing. Medijski eksponirana zloglasna »prva
udovica« potpuno, naime, potvrđuje evropocentričnu (da li i univerzal
nu?) stereotipnu predodžbu o nekoliko načina kako žena može stupiti
na javnu scenu. Ikonografija sirenske zavodnice, spletkarice iza trona
svakako je najeksploatiranija. Demonizacija Jian Quing koja svojim žen
skim čarima i lukavošću iskorištava Mao Zedonga — dobrog vladara,
čini je dostojnom nastavljačicom loze Lady Macbeth, bliskom i razum
ljivom i izvan njezina civilizacijskoga kruga.
Jedan od mnogih primjera antiteze Jian Quing mogla bi biti Ding Ling
koja je u svom dugom životu uspjela postati i njezinom žrtvom. Rođena
1905, Ding Ling bila je vršnjakinja, svjedokinja i sudionica kaotičnog X X .
stoljeća potresanog revolucijama u Kini. Njezino se ime provlači kroz
čitavu studiju Jonathana D. Spencea Vrata Nebeskoga mira (Penguin Bo
oks, 1982), kulturnu povijest Kine i njezinih revolucija od 1895. do 1980.
Sun-Yat-senovu revoluciju 1911, o kojoj je pisala u svojim romanima,
doživjela je gledajući preobrazbe svoje majke i probuđene nade njezine
generacije žena koje su se borile za ravnopravnost. Majka se tek kao
tridesetogodišnja udovica zajedno s njom upisala u školu. Prihvativši iza
zov da se uključi u satove gimnastike, skinula je tradicionalne poveze sa
stopala i nakon mnogo pretrpljenih boli i vježbanja napokon je (i to ne
samo simbolično) stala na vlastite noge. Ding Ling je rasla u društvu
feministkinja, energičnih i hrabrih žena majčine generacije. Odgojena na
razgovorima i literaturi koja kritizira brak sučeljujući mu slobodnu ljubav
i kohabitaciju, pobunila se protiv unaprijed ugovorenog braka koji su
utanačili još starci iz očeva klana. Uspjela ga je izbjeći zahvaljujući tome
što je njezin upis u dotada isključivo mušku školu bio popraćen tolikim
zgražanjem da se mladoženjina obitelj laka srca odrekla takve bestidnice.
Ding Ling je mogla nastaviti školovanje jer g aje njezina majka prekinula
zaposlivši se kao učiteljica da je može uzdržavati.
Položila je prijemni ispit na sveučilištu u Shanghaju 1923. nakon što
je sama proputovala po Kini, bezuspješno tražila zaposlenje, naučila po
nešto o sindikalnom organiziranju i o novinarstvu od prijatelja koji su
surađivali u anarhističkim i feminističkim časopisima. Na godinu se pre
bacuje na studij u Beijing, jer joj se to učinilo najzgodnijim načinom da
se iskobelja iz ljubavnog trokuta. Tamo se kreće u književnim krugovima,
studira i živi s vršnjakom Huom Yepinom, također aspirantom na knji
�ŽENE KOJE SU ISKORAČILE U POVIJEST
237
ževnu slavu. No kako je Hua više od pisanja (prilično konvencionalne)
poezije privlačila politika, 1926. sele se u Shanghai, koji zbog postojanja
internacionalnih zona i nešto liberalnije klime postaje pribježište cvijeta
kineske lijeve inteligencije. Ding Ling počinje 1927. objavljivati novele i
u nekoliko godina uspijeva objaviti tri veoma zapažene zbirke.
Protagonistice su žene — često marginalke — seljanke, prostitutke,
provincijalke u velegradu, razočarane intelektualke. Njihovi su životi opi
sani neuljepšano, bez dvoličnosti lažnog moraliziranja. Za to vrijeme lju
bavnik Ding Ling potpuno se posvetio revolucionarnom radu. Uhapšen
je i ubrzo smaknut u sve žešćim Guomintangovim progonima komunista
1931. godine. Ostavši sama s tek rođenim sinom, Ding Ling nastavlja
njegovu misiju. Piše roman o životu lijevih intelektualaca (Svjetlo je pred
nama). Uhapšena je kao komunistička aktivistkinja 1933. i zajedno s
muškarcem s kojim živi provodi tri godine u kućnom zatvoru. Pobjegla
je ostavivši ga samog s njihovom kćeri u rukama Guomintanga. Nakon
niza obavljenih partijskih zadataka dolazi 1937. na teritorij koji drži Cr
vena armija. Prihvaćena je s oduševljenjem kao priznata književnica i kao
progonjena aktivistkinja. Rukovodi kulturnim sektorom, radi s narodom,
prosvjeduje žene i zdušno ispunjava sve zadatke koje joj povjeravaju Mao
Zedong i povijesni vođe revolucije. Prve godine provedene u Yananu
jesu godine revolucionarne ekstaze: i oskudica i primitivni životni uvjeti
bili su za Ding Ling čista poezija.
Bilježila je s oduševljenjem kako proživljava drugu mladost, kako ho
da bosa i u jednostavnoj vojničkoj uniformi, da joj ne pada teško što se
danima nema gdje oprati. No postupno postaje sve kritičnija prema he
rojskom rukovodstvu Dugog marša. U svojim tekstovima otkriva bijedu,
patnje naroda, dvoličnost i borbe za vlast iza prividno vedrog lica jananskoga komunizma. Tako intoniran tekst Misli povodom 8. marta (1942)
u kojem razobličuje seksualnu (i ostalu) eksploataciju i ponižavanje žena
u revolucionarnom pokretu, zabilježit će niz uspona i padova koji će se
u njezinu životu smjenjivati idućih desetljeća. Taj joj je feministički ek
sces pribavio i ukor od samog Mao Zedonga, a revnosne je samokritike
nisu mogle spasiti od protjerivanja sa svih funkcija i dvogodišnjeg preodgajanja na selu. »Pomilovana« je kada se ukazala potreba za ličnošću
pogodnom i atraktivnom za pokazivanje stranim novinarima (književnica
— revolucionarka). Rad na provođenju agrarne reforme, kamo je upu
ćena 1946, postaje građa za njezin novi roman Sunce sja nad rijekom
Sang-ganom (1948). Ta je rijeka trijumfalno vraća u Beijing 1949. godi
ne, i to ravno u srce nove vlasti. Postaje visoka funkcionarka u kulturi,
osniva i vodi brojna udruženja, institucije, časopise, radi u propagand
�238
KONJI, ŽENE, RATOVI
nom odjelu KP. Ali plaća i cijenu sudjelovanja u igri moći: denuncira
kolege u nemilosti, odriče se vlastite prošlosti kao »malograđanske ilu
zije«, »ekscentričnosti«, »mrzovolje«....
Kada je 1954. osjetila muklo kuckanje paklenog stroja vlasti, bježi
pred čistkama. No svejedno biva optužena za doživotno antipartijsko dje
lovanje, za pisanje pornografije (rane novele o ženama), za vlastohleplje,
častohleplje i tvrdoglavo negiranje optužaba. Samokritike nisu dovoljne
— 1957. izbačena je iz KP i smijenjena sa svih dužnosti. Prognana je na
sjever, blizu granice sa SSSR. Kasnije će se tog progonstva sjećati s no
stalgijom. U društvu s dugogodišnjim partnerom književnikom Chenom
Mingom još može ukrasti poneku mrvicu romantike među seljacima is
crpljenima glađu u hladnoj i zabitnoj provinciji. Pravi pakao počinje
1966. novim uzletom Maova kulta ličnosti i divljanjem tzv. Kulturne re
volucije. Prokazana kao antipartijski element, pada u ruke pripadnicima
Crvene garde. Rastavljaju je od Chena, teški fizički rad smjenjuje se s
»borbenim sesijama« psihičke torture i fizičkog zlostavljanja. Uništavaju
joj nacrt novog romana. Chen joj poručuje na prokrijumčarenim cedu
ljicama: »Studeni dani pretvorit će se u proljetni povjetarac. Nikada, ni
kada ne očajavaj!«
Usponom Jian Quing studen ju je još više stegla. Ding Ling 1970. spro
vode u zloglasni beijinški zatvor Quincheng. Tamo u samici provodi pet
godina. Puštena je 1975. iznenadno, kako je bila i uhapšena. Potpuno je
rehabilitirana tek 1979.
Ding Ling je umrla godine 1987. Ostaje pitanje hoće li čitatelji na Za
padu (ali i zapadni autori koji o njoj pišu) moći pojmiti radikalnost i
raspone jedne takve egzemplarne egzistencije?
B O M B A S U K R A S N O M VRPC O M : FR ID A K A H LO
Fridi Kahlo smrt se najavila već u šestoj godini kada je preboljela dje
čju paralizu. U petnaestoj joj se zagledala duboko u oči. Poštedjela ju je
u prometnoj nesreći i nije je ispustila iz vida do kraja života. Poput vjer
nog psa uz nogu gospodara.
Frida Kahlo rođena je 7. srpnja 1910. — u godini izbijanja meksičke
revolucije u Coyoacanu, slikovitom predgrađu Ciudad de Mexica. Kako
je zapisala u svom dnevniku, oči prodornog pogleda naslijedila je od svog
oca Guillerma madžarskog Židova, fotografa, a tijelo uspaljene čednosti
od majke Matilde, stroge meksičke katolikinje. Jedan je kozmički trenu
tak nepažnje obilježio čitav njezin život. Tramvaj je udario autobus u
�ŽENE KOJE SU ISKORAČILE U POVIJEST
239
kojemu se vozila aspirantica na studij medicine. Metalni rukohvat raz
mrskao joj je zdjelicu i izašao kroz vaginu, trostruki prijelom kičme. Du
ga razdoblja nepokretnosti, 35 operacija, četiri gotovo fatalna pobačaja,
posljedica neutažive želje za potvrdom vlastite plodnosti. Čulna prisut
nost boli iduća četiri desetljeća. Ma kako da je sama opisivala svoje sli
karstvo, ma kako su ga prijatelji i kritičari nastojali klasificirati, bol je
opipljiva tema svih njezinih slika. Bol zbog boli. Naslikala je scenu ne
sreće, fantazmagorične prizore brojnih bolnica u kojima su je liječili. Bol
zbog agresivne uspravljenosti ljudskog bića u neprestanom ogledu s pri
rodnim tokom: Korijeni, platno iz 1943. jedan je od mnogih autoportreta
Fride Kahlo na kojemu leži ispružena, pomirena s nijemom mudrosti pri
rode, njezino srce, unutrašnji organi i noge granaju se u korijenje koje
je prolistalo pobjedonosnim zelenilom. Bol zbog izdane ljubavi: čuveni
autoportret Dvije Fride — obje rasporenih grudi — jedna ima čitavo srce
Čija se arterija napaja krvlju iz slike voljenog izdajnika, druga, raspolov
ljena srca, a krv polako istječe... Na njezinim je platnima bol oslikana u
svim mogućim verzijama, analitički i simbolički, lirski ili groteskno.
Fridu Kahlo nisu boljele samo njezine boli. Sa sedam godina, izvješ
tava u dnevniku, opaža društvene nepravde, sa 13 postaje članica Omla
dinskog saveza komunista, sa 17 pristupa Meksičkoj komunističkoj par
tiji. Od tada datira i njezina opčinjenost djelom Diega Rivere. Jedan od
njegovih murala krasio je i amfiteatar osnovne škole koju je polazila.
Kratkotrajna slikarska pouka koju je započela nekoliko mjeseci prije
nesreće, pomogla joj je da, prikovana uz krevet i invalidska kolica, zava
rava boli slikanjem. Bilo joj je 17 godina kada je svoje slike odnijela na
ogled Diegu Riveri, slavnom slikaru i poznatom komunističkom intelek
tualcu. Taj je susret bio početak doživotne ljubavne veze. Oženili su se
dvije godine kasnije. »Brak slona i golubice«, komentirali su Fridini ro
ditelji vezu s mnogo starijim korpulentnim Riverom.
Frida je intenzivno živjela njihov odnos. Čak ga je portretirala kao
petog idola svoje mladosti, uz Marxa, Lenjina, Staljina i Zapatu. Revo
lucionarni zanos iskazan u dnevnicima i autobiografiji (1953) i društvena
angažiranost nisu reducirali njezino slikarstvo na socrealističku formulu.
Za vrijeme boravka u Parizu 1938. bračni par Kahlo-Rivera pomaže La
vu Trockom u bijegu pred Staljinovom osvetom. Trocki se seli u Meksiko
i nakon nekog vremena provedenog u njihovoj kući postaje im prvim
susjedom u Coyoacanu, gdje ga 1940. ipak sustiže čekić u produženoj
ruci Generalissimusa. Trocki je flertovao, navodno i dosta ozbiljno, s Fridom koja mu je za rođendan naslikala autoportret na kojemu je odjevena
u pozlaćena leptirova krila. Andrć Breton je došavši Trockom u pohode
�240
KONJI, ŽENE, RATOVI
ostao fasciniran tim darom i Fridinim slikarstvom koje je definirao kao
nadrealističko. Tako ga je prikazao i u katalogu njezine prve samostalne
izložbe u New Yorku.
Breton je mislio da sam nadrealistkinja, ali to nije istina: nikada nisam slikala
snove, samo vlastitu stvarnost,
opirala se Frida Kahlo. Premda je i nakon toga sudjelovala na važnim
izložbama zajedno s prvacima nadrealizma.
Razvela se od Rivere 1939. u vrijeme kada on proživljava strasnu
avanturu s njezinom sestrom. Nanovo su se oženili godinu dana kasnije
u San Franciscu gdje žive do 1943. Vraćaju se u Meksiko gdje je samou
ka slikarica počašćena mjestom profesorice na Eksperimentalnoj umjet
ničkoj akademiji La Esmeralda.
Kao i mnoge žene u čijoj je žudnji istaknuto mjesto imala revolucija,
Frida Kahlo nije izravno propitivala položaj žene u svijetu. Kao auten
tična umjetnica, ona je to neprestano činila.
Slikar mora biti koristan društvu, borac koji klasni boj bije oružjem slikarstva,
zapisala je. Njoj je, poput najvećih, bilo dano da nadraste taj socrealistički kliše. Njezini su izvori nadahnuća meksičko pučko slikarstvo 19.
stoljeća, flora i fauna u svom tropskom izobilju, slikarstvo Boscha i Bruegela, a u Meksiku je drže predstavnicom »progresivnog realizma«.
»Obdarena svim sposobnostima zavođenja i navikla da se kreće među
genijalnim muškarcima«, kako ju je doživio Breton, izbjegla je jednom
još opasnijem klišeu. Nije podijelila sudbinu mnogih, svojedobno ravno
pravnih sudionica avangardnih umjetničkih smjerova koje su s protokom
vremena klizile k povijesnoj margini i ostale zapamćene u konvencional
nim ženskim ulogama muza i ljubavnica.
Umjetnost Fride Kahlo je ukrasna vrpca opasana oko bombe,
z ap isao je B re to n .
NEKE N O V E SVILENE BUBE: R A D H A KU M A R
Očekivala sam da ću ugledati svilenu bubu u sariju, kakve sam često
sretala na međunarodnim feminističkim konferencijama. Zamotane u
krotke sarije, one su se uspaljenom retorikom obrušavale podjednako na
mrski patrijarhat i na imperijalistički Zapad, na čijim su fakultetima i
dalje studirale.
�ŽENE KOJE SU ISKORAČILE U POVIJEST
241
Radha Kumar, 36-godišnja sitna Indijka, kratke, prosijede kose, od
jevena u nehajno-sportsku odjeću, svojom je pojavom osporila stereotip
nevine i autohtone, tradicijom obavijene Indije. Njezini su roditelji pri
padnici generacije koja se borila za nezavisnost i izgradnju modeme In
dije. Oboje su studirali u Engleskoj, gdje su se i upoznali. Svojim su bra
kom prekršili stroge kastinske podjele. Majka, sveučilišna profesorica
ekonomske povijesti, porijeklom je iz najviše kaste brahmana (svećeni
ka). Otac, stručnjak u ministarstvu petrokemije, jest vaišya iz potkaste
banija (bankara, zemljoposjednika).
No, Radha je u radikalizmu otišla nekoliko koraka dalje. Još u toku
školovanja u delhijskoj elitnoj i nacionalno osviještenoj školi, suučenici
— komunisti »prisilili« su je da prouči Komunistički manifest. Njezina
cimerica na studiju engleske književnosti u Cambridgeu čitala joj je naglas feminstički bestseler Ženski eunuh Germaine Greer. Bila je isprva
šokirana.
»Namjeravala sam se u Engleskoj dobro zabavljati, nositi lijepe haljine
i imati mnogo dečki«, priznaje danas. Ali, infekt feminizma nakalemljen
je na već prisutni marksistički virus. Po povratku u Indiju, polovicom se
damdesetih godina, uključila se u rad radikalnog ljevičarskog kružoka.
Izdavali su časopis za radnike na hindiju i sudjelovali u radničkim akci
jama. Bila je i »dežurna feministkinja u grupi« i pisala o položaju žena.
Kada je na Sveučilištu Jawharlal Nehru u New Delhiju, gdje je upisala
magisterij iz povijesti, osnovala s drugim ženama feminističku grupu, nje
zini su ih drugovi-ljevičari spremno proglasili malograđanskim frakcionašicama. Završilo je tako da su i sami ubrzo postali feministi.
Radha upravo dovršava knjigu o povijesti ženskih pokreta u Indiji od
polovice 19. stoljeća do danas. Tiskat će je feministička izdavačka kuća
koja nosi naziv »Kali«, po boginji plodnosti i vremena koja u indijskoj
mitologiji simbolizira istovremeno stvaranje i uništenje.
U Zagrebu, u sekciji »Žena i društvo« Sociološkog društva Hrvatske,
Radha je održala predavanje o suvremenom ženskom pokretu u čijem
je stvaranju i sama aktivno sudjelovala. Akcija koja je 1979. označila me
dijski proboj ženskog pokreta na cijelom prostoru Indije bila je kampanja
protiv »umorstva zbog miraza«. Ta je pojava (procjenjuje se da se jedno
takvo ubojstvo dogodi svaki dan) osobito rasprostranjena u sjevernoj In
diji. Seoski doseljenici u gradove iz Pandžaba dolaze ženskim mirazom
do gotovine za stvaranje malih poduzeća.
Ako ženina obitelj ne pristane da i nakon zaključenja braka nepresta
no povećava dogovorenu svotu, ženi se dogodi nesreća, naprimjer ek
splozija plinske peći ili se oklizne u bunar. Feministkinje su uspjele do
�242
KONJI, ŽENE, RATOVI
kazati da učestale novinske vijesti o takvim slučajevima ne govore o lošoj
kvaliteti peći indijske proizvodnje ili natprosječnoj sklonosti žena nesret
nim slučajevima. Najmasovnije demonstracije u suvremenoj Indiji, koje
su pridonijele nacionalnoj koordinaciji svih feminističkih grupa, uprili
čene su 8. ožujka 1980. Povod je bila oslobađajuća presuda policajcu,
kojemu je bilo dokazano da je silovao jednu ženu.
Te su akcije, prema mišljenju Radhe Kumar, pokazale da se u prvoj
fazi svoje borbe žene obraćaju državi. Traže zaštitu i nove zakone koje
im ona izdašno daje (npr. Indija ima najoštriji zakon protiv silovanja),
no prave promjene ipak izostaju. Stoga početkom osamdesetih, feminist
kinje razvijaju nove oblike samopomoći. Osnivaju ženske centre diljem
zemlje s namjerom da uđu u zatvorene zajednice i da tamo pronađu tra
dicijske elemente podrške. Populariziraju pojam saheli (sestra, pratilja,
drugarica u igri) i potiču autentičnu žensku solidarnost. To nije značilo
samo pomoć u nevolji. Organiziraju i ženske festivale, na kojima se zbli
žavaju žene različitih društvenih slojeva. Razmjena osobnih iskustava i
strategija preživljavanja uspjela je privući i žene sa sela te ih učiniti sa
mosvjesnim sugovornicama građankama. U tom je razdoblju osobito po
pularna reinterpretacija starih mitova, u kojima se traže primjeri zatrte
ženske kreativnosti i zaboravljenih strategija borbe.
Brojčano impresivan ženski pokret u Indiji potkraj osamdesetih posti
gao je jedan od svojih ciljeva. Zainteresirao je politiku za položaj i pro
bleme žena. No, činjenica da se sve vodeće političke stranke obraćaju
ženama s obećanjem da će potpomagati njihove interese i stvaraju čak
vlastite ženske organizacije, razjedinjuje i inače slab ženski pokret. Drugi
činilac marginalizacije feminističkih akcija jesu pozamašna sredstva iz
razvijenog svijeta, mučenog grižnjom savjesti, koja su u povodu deset
ljeća žena počela pritjecati u Indiju. Rivalstvo i borba ženskih grupa za
te fondove, namijenjene razvojnim programima, onemogućuju, prema
ocjeni Radhe Kumar, stvaranje jedinstvenog ženskog pokreta u Indiji.
Pa ipak, za nju to nije razlog za predaju. Pored feminističkog aktivizma dovršava i doktorat iz povijesti. Piše o tekstilnim radnicama u Bombayu s kraja 19. stoljeća. Jer — »bez spoznaje o svom sudjelovanju u
povijesti, žene nikad neće postati subjekti vlastite povijesti«, vjeruje Radha Kumar.
�II
U osvitu hrvatskog feminizma
BO R BA SRCA S R AZU M O M : DRAGOJLA JARNEVIĆ
Živeći u mnogočemu ispred i svom vremenu usprkos, književnicu Dragojlu Jamević resio je za života epitet jednog od »muževa ilirske dobe«,
prema istoimenoj litografiji iz 1870. koja prikazuje 59 portreta istaknutih
iliraca (među »muževima« je uz nju i Sidonija Rubido). Tri desetljeća
poslije smrti proglašena je najvećom našom — usidjelicom (!), a njezina
ju je prva biografkinja, Adela Milčinović (1907), izražavajući općedruš
tveni stav, portretirala kao jednu od
ostaijelih gospojica, koje mogu samo još ljubiti pse, mačke i druge životinje
i izgrizati sebe i druge.
Dobrohotniji anonimni autor sa željom da je »rehabilitira« piše 1910.
kako je
bila sve do najnovijeg vremena nepravednije osuđivana nego što je to za
služila.
Naš suvremenik Pavao Pavličić, pišući joj »otvoreno pismo« u časopisu
Republika (1986), mnogim udvornim paternalističkim frazama želi »cije
njenu gospodičnu« obraniti od »nametnute« joj uloge »rušiteljice tabua«
implicirajući da je (književno) svjedočenje o (ne)cjelovitosti ženskog is
kustva određenog vremena irelevantno (štoviše i štetno) za njezino djelo.
Tek će joj najnovija književnokritička studija dr. Divne Zečević, Dragojla
Jamević (Liber, Zagreb, 1985), vratiti puninu književne i ljudske (čitaj
ženske) egzistencije.
Rođena 1812. u Karlovcu, Dragojla Jamević provela je veći dio života
u tom provincijskom gradu, s kraćim boravcima u inozemstvu (Venecija,
Graz, Trst) gdje je službovala kao kućna učiteljica. Povijest njezina života
priča je potrage za identitetom, borbe za individualno oslobođenje i oslo
�244
KONJI, ŽENE, RATOVI
bođenje vlastita naroda, borbe jednog autsajdera protiv ravnodušnosti,
osamljenosti i siromaštva, u traženju nedostižna ideala... Ona je ujedno
i naličje života »velikodušnih ilirskih kćeri« — zagrebačkih plemkinja i
gornjogradskih gospođa, elegantnih pokroviteljica ilirskih salona (kakva
je bila i Sidonija Rubido), slika jednog života izvan »ideala žene« kako
ga je odredilo mlado građansko društvo.
Najviše je podataka o tom egzemplarnom životu ispisano na 1.194
stranice njezina dnevnika vođenog od 1833. do smrti 1875. godine. Divna
Zečević, stavljajući ga uz bok dnevniku Miroslava Krleže, veći dio studije
posvećuje pomnoj analizi i afirmaciji dnevnika kao ravnopravna književ
nog žanra. Činjenicu da nije do danas u cijelosti objavljen objašnjava
sudbinom žene i potcjenjivanjem tog žanra u hrvatskoj književnosti. S
primjernom senzibilnošću ta autorica prepoznaje Jamevićkine radikalne
tematske inovacije, bez presedana u toj istoj književnosti.
Već sredinom 19. stoljeća Dragojla Jam ević realizira motiv koji će se
u engleskoj književnosti javiti na početku 20. stoljeća u djelu D. H. Lawrencea (1885-1930). Cijelog života zaljubljena u ilirca Ivana Tmskoga,
Jarnevićeva je tek popustivši navaljivanju mlađahnog lieutnanta druge
Banske regimente u zrelim godinama upoznala tjelesnu ljubav.
Stvar je činjena — niti je nesmiem žaliti. Četrdesetu godinu sam minula, i u
ovoj dobi tekar razbludila se....
zapisala je u dnevnik 1852. Trajan romantičarski motiv borbe »srca« s
»razumom« prožima njezine zapise o novim ljubavnim doživljajima s
mladim seoskim momcima.
Miko je onaj uzrok, koji mi svađi duh i serdce; razum brani dečaka od 21
godine, dakle upravo na polovicu mlađi od mene; brani mi prostaka, seljana,
neodhranjena niti za pomisao meni spodobna — a ludo serce zahteva: mla
dost, zdravlje, živahnost i užitak... (1853)
Doživljaj drugog čovjeka, seoskih momaka koje Dragojla, nauživši ih
se, oprema mirazom i oženi, nije isključen »putenošću« i posredovanjem
novca, zapaža D. Zečević.
Otimajući tegobnoj svakidašnjici (... »variti, peći, mesti i šiti i kerpati...«) mrvice vremena za književni rad, Jarnevićeva se bori s oskudicom
zarađujući šivanjem i podučavanjem djece. Nakladnici joj vraćaju ruko
pise kad zatraži honorar, no ako ih daje besplatno, obasiplju je pohva^
lama. Tema novca kao lajtmotiv dnevnika govori ne samo o borbi za
opstanak nego i o naporima da se izbori osobna nezavisnost. Cijelog ži
vota u potrazi za stalnim zaposlenjem, Jarnevićeva uvodi književni model
zaposlene žene u društvo vjerne supruge ili »fatalne« (posrnule žene).
�U OSVITU HRVATSKOG FEMINIZMA
145
Brak kao jedini ispravni model ženske egzistencije odbacila je za sebe
već u dnevničkom zapisu iz 1842:
Deizovito se moje serdce uzbune, kada pomislim, da bi mužu podložna biti
morala: a ja i ne znam što je pokornost.
No, u jednoj kasnijoj noveli ocrtala je viziju braka ravnopravnih par
tnera s potpunom slobodom intimnog života. Tužnu stvarnost obiteljske
farse razotkriva kad joj kreposna sestra želi preoteti »dečka« ili kad je
majka naziva »starom kobilom«, a njezin rad »tvoje grintavo posrano pi
sanje«. Jamevićeva je u svom dnevniku i kritičarka društvenih odnosa:
prepoznaje kukavice i hulje u političkim ličnostima, podmitljive činovni
ke (»nabiguzice«) što varaju seljaka...
No, svakako je za ocjenjivanje suvremenosti ove spisateljice presudno
to što ona, prema ocjeni D. Zečević, prvi put u hrvatskoj književnosti
uspostavlja model osobnog života utemeljen na idealu intimne slobode
koji okreće vladajući model odnosa spolova. Jovan Skerlić, jedan od ri
jetkih kritičara, zapazio je to već 1910. nazivajući je »spisateljica ilirska
(...) oslobođenog duha žena«. To što nije mogla prihvatiti ideju ženskog
prava glasa (»Moj dnevnik nije za razmatranje ove ludosti...«, 1871) tek
je dug vlastitu vremenu. Ipak je tom vremenu usprkos realizirala dotad
u nas neslućenu mogućnost života žene. Živjela je na svoj način (zbog
čega je nije potrebno proglasiti rušiteljicom tabua) — već je to dovoljno
za afirmaciju jedne od temeljnih ideja povijesti žena.
PATULJASTA A M A Z O N K A HRVATSKOG FEM IN IZM A:
MARIJA JURIĆ ZAG O RKA
Da li bi sitna, neugledna žena bez »odličnog« pedigrea mogla u nas,
na prijelomu stoljeća, izrasti u pravu profesionalnu novinarku evropske
reputacije, najuspješniju spisateljicu X X . stoljeća, političku ličnost burne
»narodne borbe«, a da uz to nije bila i militantna feministkinja? Usu
đujem se vjerovati da ne bi! Stoga je mjesto zvijezde u još nenapisanoj
povijesti feminizma u Hrvatskoj osigurano Mariji Jurić Zagorki (18731957). Kako to ističe Stanko Lasić (Književni počeci Marije Jurić Zagorke,
Zagreb, 1986.) koji je prvi na primjeren način prepoznao njezin femini
zam, ona je od samog početka stvaranja svijesti o položaju žene u svijetu
prihvatila
dato stanje kao nešto od čega se kreće prema slobodi, a ne kao nešto na što
je čovjek definitivno osuđen.
�246
KONJI, ŽENE, RATOVI
Novinarskoj profesiji usmjerila ju je mladenačka fascinacija politikom.
Nakon brojnih i teških životnih iskušenja 1896. postaje članom redakcije
Obzora, najrenomiranijeg hrvatskog dnevnika. Unatoč visokom pokrovi
teljstvu biskupa Strossmayera, vlastitom talentu i manijakalnoj radinosti,
čitavo je vrijeme djelovanja u Obzoru bila izložena šikaniranju i poruzi
njegova najmoćnijeg čovjeka, Šime Mazzure. Za njega je Zagorka bila
»baba« bez imena i ugleda, nitko i ništa, »zagorska kravarica«, zaražena
»socijalističkim mentalitetom« i feminističkim novotarijama. Kada je
1897. organizirala tiskarske radnice u »Kolo radnih žena«, Mazzura ga
je zabranio, zaprijetivši joj otkazom, a redarstvo ju je smatralo umobol
nom. Skandal istog ranga poput organiziranja ženskog radničkog pokreta
bile su njezine akcije protiv rasprostranjene upotrebe njemačkog jezika
u Zagrebu. Zagorka je stvorila neke vrste uličnu organizaciju protiv
»švapčarenja« angažiravši đake, studente i djevojke koji su zaustavljali
ljude na ulici i upozoravali ih da govore hrvatski. Ubrzo su protiv nje
počeli gradom kružiti plakati ovakva sadržaja:
Tko zna štogod o nekoj luđakinji sufražetki koja ulicama Zagreba zaustavlja
kulturne građane s nekim ženskama i poziva ih da ne govore njemački? Tko
tu luđakinju ’švabožderku’ nađe, neka je odvede u ludnicu, ili na redarstvo,
da se grad oslobodi odurne muškarače.
Doista, iskoračivanje žene iz propisanog joj mjesta (supruga, majka)
bivalo je protumačeno kao siguran simptom ludila. No, Zagorka ne po
sustaje. Objavljuje u Obzoru seriju portreta žena (1901-1903) čime svje
doči o intuitivnoj spoznaji nužnosti upisivanja žene u povijest. Na vrhun
cu općenarodnog pokreta protiv Khuena (od ožujka do srpnja 1903) do
živjet će, prema vlastitom iskazu, »najljepše dane svog života« kao nje
gova istaknuta protagonistkinja. Punih je pet mjeseci faktično vodila Obzor (pošto su glavni urednici uhićeni) i bila član »Glavnog štaba« Narod
nog pokreta. Od svih akcija u kojima je sudjelovala, najglasovitije su bile
demonstracije žena koje je organizirala protiv Khuena. Lukavstvom je
uspjela dovesti tisuću žena pred banski dvor i pred čitavom evropskom
javnošću poniziti samodršca kojemu je zbor žena klicao: »Dolje krvnik
Hedervary«.
Prijete joj, čak je i nakratko zatvaraju, a istomišljenici je obasipaju po
hvalama. Frano Šupilo piše joj 1907: »Zagorčice, Vi ste muž na mjestu«.
Mada joj suborci priznaju dostojanstvo i društveni status »muža«, ona
ne može, ne želi i nije joj dopušteno zaboraviti da je »samo« žena. Drži
na stotine predavanja po austrougarskim zemljama o ženi i politici, so
lidarnosti, narodnoj borbi, o ženskom glasačkom pravu.... 1909. sudjeluje
u polemici o »naprednoj ženi i današnjim muškarcima«, u kojoj formu
�U OSVITU HRVATSKOG FEMINIZMA
247
lira svoj pogled na emancipaciju žene. U Zagorkinoj viziji »napredna že
na« skladno sjedinjuje »čovjeka i ženu«: ona mora izgrađivati sebe u tom
idealu, a muškarca odgojiti da joj prizna ljudskost i to »svojim ponaša
njem, superiornom tolerancijom«. I sama je nastojala odgajati žene u
tom duhu putem ženskih listova kojima je bila glavna urednica: Ženskog
lista (1925-1938) i Hrvatice (1939-1940).
Ni Zagorka spisateljica ne odustaje od svojih feminističkih ideja. Iz
bjegla je zamke pisanja »s tezom«, no androgini ženski likovi njezinih
romana (Gordana, Nera) i protagonistice dramskih tekstova (Evica Gupčeva) svjedoče o afirmaciji predodžbe aktivne žene koja ravnopravno su
djeluje i pokreće povijesna zbivanja.
Iako samoubojstvo glavne junakinje autobiografskog romana Kamen
na cesti (1936) ukazuje na nemogućnost uspješne egzistencije žene u ne
prijateljskom okružju, sama Zagorka umire u visokoj starosti, istovreme
no obožavana od svojih čitalaca i omalovažavana od književnih i poli
tičkih moćnika. No, dok joj je danas Lasićevom knjigom osigurano mje
sto u povijesti hrvatske književnosti, nenapisana povijest feminizma još
joj nije vratila dug.
JUNAKINJE NOVE ZEMLJE:
UGLEDNE HRVATICE U EMIGRACIJI
U grupnom portretu kopača kauri-smole na Novom Zelandu, sjekača
šećerne trske ili prašume u Australiji, rudara u Pennsylvaniji na prijelo
mu stoljeća nema žena. Surov svijet naših iseljenika, ljudi koji ne obita
vaju Ameriku nego žive u njezinu podzemlju, kako ih je opisao jedan od
njihovih slavenskih dušebrižnika, muški je svijet. Koji su pretpakao na
stavale naše iseljenice, otkriva li praznina u pogledu majke sa zaplaka
nim djetetom na Ellis Islandu u podnožju Kipa slobode fragment iz po
vijesti naših žena?
U Hrvatskoj supruge upozoravaju svoje muževe da će se u Americi stvan
izmijeniti, jer tamo žene imaju više moći.
Tu, kako je naziva, »legendu« koja je o položaju žena u SAD kolala
u Hrvatskoj na početku 20. stoljeća, zabilježila je Emily Balch u knjizi
Naši slavenski sugrađani (Our Slavic Fellow Citizens, New York, 1910),
prvom cjelovitom znanstvenom istraživanju iseljavanja Slavena u SAD,
potkrijepljenom analizom njihove autohtone kulture i društva. Dok je
odvažna profesorica Balch sa suputnicom pješačila našim selima (1905.),
književnik dr. Ante Tresić-Pavičić prokrstario je SAD Preko Atlantika
�248
KONJI, ŽENE, RATOVI
do Pacifika. Život Hrvata u Sjevernoj Americi, Zagreb, 1907). Svojim je
cifrastim stilom ocrtao američke žene kao mutante »atletskoga, muškaračkog« držanja.
Nježnost, i ono što mi u Evropi nazivamo vječno žensko, nemaju cijene. Žena
treba da je muškarac u tielu, ponašanju i u srcu. Ubije li žena muža ili lju
bavnika, to je junakinja dana.
Citira i »amerikansku poslovicu« koja kaže da je ondje dobro mač
kama i ženama, teško ljudima i konjima, aludirajući na ženinu »slobodu
u svietu« i zakonsku zaštitu.
Dakako, iseljavanje žena iz naših krajeva nije nadahnjivala niti pučka
»legenda«, niti Tresićevo indignirano karikiranje »modeme« žene. U pr
voj fazi emigracije (1880 — početak 20. stoljeća) domovinu, tada mrsku
Austro-Ugarsku, napuštali su mahom mlađi, neoženjeni muškarci u po
trazi za boljim životom i s čvrstom nakanom da se vrate čim steknu nešto
kapitala. U idućem razdoblju oni ubrzo, pošto su dovoljno zaštedjeli, ša
lju novac za put svojim obiteljima ili budućoj zaručnici. Amelia Batistich,
poznata novozelandska književnica našeg porijekla, u knjizi autobiograf
ske proze Pjevaj vilo u planini (prevedeno u Zagrebu 1981) ispisujući
tradiciju »svih onih snažnih dalmatinskih žena koje su unosile hrabrost
u život u ovoj stranoj zemlji, prepune iskrene pionirske odvažnosti« bi
lježi priču o tome kako je na prijelomu stoljeća fotograf dolazio tri puta
u godini u Zaostrog slikati djevojke koje su htjele poslati fotografiju u
Ameriku (to je bio sinonim za sve prekomorske zemlje) u nadi da će
naći muža. Po dolasku i susretu sa zaručnikom »na neviđeno« mnoge
djevojke nisu mogle sakriti odbojnost, no potražnja za nevjestama iz do
movine bila je takva da se lako mogao naći odgovarajući prosac koji bi
»otkupio« njezin putni dug i tako stekao suprugu bez muke i napora
prepiske. U razdobljima intenzivne ekonomske migracije i oskudice u
vlastitu selu takva je udaja bila jedina prilika za mnoge mlade žene da
se plasiraju na ženidbeno tržište.
Z a razliku od »nevjesta s razglednice«, kako su nazivali takve djevojke
iz Hrvatske, pripadnice nekih drugih slavenskih naroda bile su čak i pre
thodnica svojim muškarcima. Tako su npr. neudate Slovakinje odlazile
same u SAD gdje su se mahom zapošljavale kao kućno pomoćno osoblje.
E . Balch navodi nevjericu kojom je popraćeno pismo jedne od njih svojoj
bivšoj »milostivi« u domovini u kojem javlja kako se američki poslodavci
prema njoj lijepo odnose — pozdrave je prije nego štogod zapovjede, a
povrh svega još i nosi šešir! (Komentar je bio: »To ne može biti istina!«).
Čehinje koje su već oko 1869. počele dolaziti u grupicama zapošljavale
�U OSVITU HRVATSKOG FEMINIZMA
249
su se kao kvalificirane radnice u njujorškim tvornicama cigara i slale no
vac za put svojim muževima.
Žene iz razvijenijih slavenskih krajeva s takvim iseljeničkim putanjama
bile su i »vidljivije« u zemlji iseljenja, ali i kao subjekti znanstvenih istra
živanja (Čehinje su, npr. imale i svoj časopis Ženske Listy koji se zauzi
mao za žensko pravo glasa). Povijest žena sa slavenskog juga koje su u
prvim desetljećima iseljeničkog života sakrivene od očiju javnosti, već je
problem za istraživanje. Ipak, bile su prisutne u svim porama iseljeničkog
života.
»Mama se sjećala za nas«, piše Amelia Batistich o svojoj majci. Majke
su u svojoj tradicionalnoj ulozi prenosile na djecu baštinu »starog kraja«
— jezik, običaje, moralne vrednote. One su često primale u svoje kuće
na stan i hranu sunarodnjake samce, postajući boarding-boss (gazde) u
malim enklavama naših ljudi (boarding houses). Kuhale su, prale i spre
male danonoćno, poboljšavajući tako obiteljski budžet. Dijelile su sudbi
nu svoje klase: mnogi štrajkovi ne bi uspjeli da nisu podržavale i bodrile
»svoje« muškarce u surovom klasnom boju. Stjepan Lojen ( Uspomene
iseljenika, Zagreb, 1963) sjeća se njihove velikodušnosti. Držale su svoje
stanare besplatno za štrajkova i velike ekonomske krize, svojim tijelima
štitile štrajkaše od napada »kozaka« — privatne policije poslodavaca.
Slovenka Anna Clamenc, »junakinja štrajka« u rudnicima bakra u Calumetu (SAD) 1913. osnovala je prvu žensku organizaciju za potporu štraj
kaša.
Milena Gaćinović-Šotra jedna je od prominentnijih figura srpskog
radničkog pokreta američkih Srpkinja. Za ekonomske krize i naše ise
ljenice napuštaju izolaciju domova jer su ih kao jeftiniju radnu snagu
poslodavci radije zapošljavali. Suočene sa svijetom najamnog rada, poči
nju sudjelovati u aktivnostima sindikata, kulturno-prosvjetne i političke
organizacije. Osobita je zasluga naših iseljenica u antifašističkoj mobili
zaciji i prenošenju istine o NOB-u. Kako bi što bolje pomogle borcima
i stanovništvu u »starom kraju«, osnovale su 1944. u Pittsburgu Central
no vijeće američkih Hrvatica sa zadatkom da s Vijećem američkih Hrva
ta i Hrvatskom bratskom zajednicom prikupe pomoć u vrijednosti mili
jun dolara. Uz prvu predsjednicu te organizacije Rose Plodinec, za
počasne predsjednice izabrane su Joyce Borden-Baloković i operna diva
Zinka Kunc-Milanov.
Svakako, svojim znojem i istrajnošću naše su iseljenice od pionirke
Divljeg zapada Anne Pipinich, koja je svojim rukama vukla plug po pu
starama tek osnovane države Montane, do brojnih aktivistkinja suvreme
�250
KONJI, ŽENE, RATOVI
nih iseljeničkih organizacija, izgradile već same sebi spomenik trajniji od
mjedi.
Povijest ostaje tek da vjerno to zabilježi.
S PO R O ST-O PO R O ST: K N JIG A RADE IVEKO VIĆ
Fascinira činjenica da u književnosti poput hrvatske, bez izraženijega
kontinuiteta feminističke kulture i samosvijesti (ako izuzmemo nekoliko
časnih iznimaka poput Dragojle Jamević, Marije Jurić Zagorke, primje
rice), već četvrti put u ovom desetljeću nalazimo znalački tretiran jedan
od omiljenih toposa suvremenog feminizma i ženskog pisma: odnos majka-kći. Kći iz romana Sunčane Škrinjarić Ulica predaka (1980) ne
ublažava usijanje paralizirajućeg nepotkupljivog pogleda djeteta. Ono
pamti kolosalnost svih majčinih zločina intenzitetom upravno-proporcionalnim svojoj sićušnosti. Irena Vrkljan (Svila, škare, 1984) vraća se smjer
no na mjesto zločina, u djetinjstvo, kako bi ih obje pokušala iskupiti u
nekoj sivoj bezvremenoj odraslosti čije neizlječive rane prekriva svilenom
paučinom. I autobiografski roman Slavenke Drakulić Hologrami straha
(1987) savršeno kontroliranim stilom ljušti sloj po sloj patine sentimen
talnosti koja prekriva neizrecivu istinu ženskog rodoslovlja.
Najnovija knjiga Rade Iveković Sporost-oporost (Grafički zavod Hr
vatske, 1988) svjesno izmiče mogućim žanrovskim određenjima. Rada
Iveković poznata je kao autorica veoma širokog dijapazona interesa: uz
sustavno bavljenje indijskom filozofijom (napisala je nekoliko veoma za
paženih knjiga), djeluje kao književni kritičar, popularizira ženske studije
i feminističku kritiku znanosti i filozofije, a njezine prijašnje dvije knjige
sabiru razmjenu epistolarnih eseja s Bogdanom Bogdanovićem... Previra
njem igrivih mijena razina iskaza — samom svojom formom njezin naj
noviji tekst afirmira jednu od ideja koje će na različite načine tematizirati: Kako uzgojiti/sačuvati mnoštvenost očišta (očitovanja vlastitog bića)
neprestano ugrožavanu civilizacijskim-društveno-političkim-ideološkim
zahtjevom za svođenje na neupitni (očinski) »čvrsti okvir«. Ali istinsko
vezivno tkivo teksta znači opipavanje (mnoge stranice svjedoče o čulnosti
te čežnje mjesta majke u životu kćeri, traganje za ožiljkom prekinutog
dodira, za dosezanjem punine odnosa. Taj se susret, sluti autorica, ima
zbiti u jeziku (»Ova je knjiga mnome napisana, a od tebe pročitana«).
Jezik je »tutkalo«, melem koji bi možda mogao »zakrpati razliku«.
U naporu »prevođenja majke u jezik« Rada Iveković problematiku
jezika promišlja u kontekstu razmatranja njegovih izražajnih mogućnosti
�U OSVITU HRVATSKOG FEMINIZMA
251
u suvremenoj umjetnosti, često citirajući duhovne saveznike svoga pot
hvata — od gramatike orijentalnih jezika do Prousta i Handkea, ili ve
likih svećenica ženskog pisma. Pomno pripremajući žuđeni susret s maj
kom, upušta se u veliko spremanje kućanstva djetinjstva i mladosti. Bez
sentimentalnosti i poniznosti, jedino prizivajući »obuhvatno milovanje
majčina pogleda« odgađat će, jedan po jedan, prašan mit utopije kojom
je generacija otaca revolucionara obdarila ovu »vršnjakinju države«. Bru
talna nametljivost oca i onog autoriteta (svjetonazora koji simbolizira),
blijedi pred tragom neuhvatljive majke... Odbacivanjem odnosa domina
cije, odnos majka-kći ukazuje se kao odnos izvan povijesti, nasilja, umi
ranja. Fiksira se kao »ponavljanje koje ne ubija, koje prolazi kroz dru
goga, koje pretpostavlja i traži trećeg a ne isključuje ga«.
Sporost-oporost a priori prokazuje teoretiziranje (»te(r)orizam«). Pa
ipak, onaj tanahni, zameteni puteljak, parafrazu pupčane vrpce koja vodi
k majci i briše razlikovanje među njima (majka postaje kći i obratno),
koja ih sažima u nekoj pred(post)povijesti, potražit će autorica u svakom
dostupnom (teorijskom) referencijalnom okviru. Prkosnom ležemošću
opunomoćenice postmodeme Rada Iveković ispisuje svoju intelektualnu
autobiografiju. Vodi nas prostranstvima indijske kozmogonije, teksaške
pustinje, olovnim krajobrazima naše stvarnosti nakon revolucije, pariš
kim teatrima, handkeovskim brisanim prostorima — k šutljivoj, izmaštanoj majci.
Ovoj knjizi, primjerenoj po svojoj suvremenosti i otvorenosti, moguće
je prići na mnogo načina, i zasigurno će svaka čitateljica/čitatelj to učiniti
na svoj način. U književnosti koja već dulje vrijeme glavinja u traganju
za autentičnim izrazom — od egzotike borhesovskog podražavanja, do
nasilnog braka podžanrova — Sporost-oporost, kao posljednji u nizu sa
mosvjesnih ženskih glasova, definitivno prekida s tradicijom samozatajne
šutnje.
ISPRED M O G UĆNO STI RECEPCIJE:
VERA STEIN ERLICH
Problematika odnosa spolova promatrana kao indikator određenog
modela kulture i kao društveni odnos sui generis, na svojstven način pred
stavlja vezivno tkivo raznorodnih radova Vere Stein Erlich objavljenih u
četrdesetogodišnjem rasponu. Od objavljivanja knjige K olektivni rad u sa vrem enoj šk oli 1933. godine, do teksta R egionalne razlike u em ocionaln oj
�252
KONJI, ŽENE, RATOVI
klimi, posljednjeg objavljenog rada 1974. godine, ta je tematika leitmotiv
njezinog plodnog i angažiranog djela.
Analiza koja tu, u današnjem vremenu ponovno aktualiziranu, proble
matiku stavlja u žarište svog zanimanja, ima šansu da pokuša ispuniti
višestruku zadaću. To je, u prvom redu, ponovno otkrivanje onih znan
stvenih i publicističkih radova te autorice koji su u vrijeme svog nastanka,
tridesetih godina bili ispred mogućnosti recepcije vlastite sredine. No,
oni nam danas govore neobičnom svježinom i aktualnošću već i stoga što
se javljaju u prepoznatljivoj atmosferi ponovljene svjetske ekonomske i
društvene krize. Pored toga otvara se mogućnost da nakon četrdeseto
godišnjeg povijesnog iskustva utvrdimo stupanj razgradnje one slike svi
jeta čije je dezintegracijske procese autorica već tada razmatrala, kao i
stupanj ostvarenja utopijskih mogućnosti koje je tadašnja kriza vladajućeg modela kulture nagovještavala. Naposljetku, osvrt na odnos spolova
u djelu Vere Stein Erlich olakšava nam i evaluaciju pionirskog karaktera
njezinih radova, budući da postoji mogućnost usporedbe s bogatom su
vremenom literaturom koja problematizira istu temu, a nastala je kao
odgovor društvenih znanosti na poticanje novih društvenih pokreta, i to
posebice neofeminističkog pokreta sedamdesetih godina.
Razmatranje odnosa između spolova u djelu Vere Stein Erlich pratit
ćemo u okvirima specifičnog konteksta raznih područja njezinog istraži
vanja i djelovanja.
Prvu skupinu čine radovi s područja psihologije i pedagogije, gdje je
odnos spolova problematiziran u kontekstu kritike građanske porodice.
Osobit je naglasak na kritici spolnog determinizma u distribuciji moći i
hijerarhijskoj strukturi obitelji, te specifičnoj socijalizaciji muške i ženske
djece. Polarizacija spolnih uloga koja je rezultat takve socijalizacije čini
okosnicu jednog inače svagda latentnog, no katkada i veoma oštrog, ma
nifestnog konflikta — rivaliteta i nerazumijevanja muškaraca i žena kao
odvojenih društvenih grupa.
Druga skupina radova vezana je uz publicističku i javnu djelatnost Ve
re Stein Erlich, i nadahnuta je kritičkim angažmanom u širem kontekstu
borbe za demokratizaciju društva tridesetih godina. Usredotočivši se na
razobličavanje autoritarnog karaktera spolne i dobne asimetrije u ras
podjeli društvene moći, te na prevladavajuću praksu diskriminacije koja
je njegova neizbježna posljedica, ona stavlja znanstvenu analizu u službu
neposrednog mijenjanja društvene svijesti i stvarnosti.
Konačno, budući da su antropološka istraživanja te autorice danas
najbolje poznata, ovdje ćemo samo naznačiti mjesto i način na koji je
problem odnosa spolova u njima prisutan. Osvrnut ćemo se i na promiš
�U OSVITU HRVATSKOG FEMINIZMA
253
ljanja u kojima Erlichova tijekom posljednjeg desetljeća života nastoji
ocijeniti dosege promjena u tradicionalnom modelu odnosa među spo
lovima. U njima je očigledna težnja k reafirmaciji nekih aspekata tradi
cije na uštrb aktualnog stanja.
U prvim publiciranim radovima autorica, psiholog po prvobitnoj vo
kaciji, bavi se problemima odgojnog i obrazovnog procesa u okviru ta
kozvanog pokreta nove škole. Serija knjiga objavljena od 1933. do 1936.
godine — Kolektivni rad u suvremenoj školi1, Individualna psihologija u
školskoj praksi2, Metoda Montesori3, i Današnje dijete — Problemi suvre
menog odgoja4 — pokazuje širenje njezinog zanimanja od popularizacije
nove škole koja predstavlja kritičko osporavanje te tradicionalne repre
sivne institucije k problematici razvojne psihologije, da bi se naposljetku
usredotočila na kritiku građanske porodice.
Vera Stein Erlich prva je u našoj sredini koja s oduševljenjem i odo
bravanjem izvještava o pokretu nove škole koji je djelovao u prednacističkoj Njemačkoj. U spomenutim radovima nastoji opisati novu odgojnu
praksu koja osporava represivnu spregu autoritarne škole i obitelji. Školu
razobličava kao represivnu instituciju što služi obnavljanju autoritarne
ideologije odgajajući svoje štićenike za neupitno prihvaćanje postojećih
društvenih uloga i odnosa. Najaktivniji činioci pokreta nove škole su, po
njenim riječima, »silno zamašni i revolucionarni« omladinski i ženski po
kret. U knjizi Kolektivni rad u suvremenoj školi opisana su temeljna na
čela tog pokreta. On se zasniva na isticanju racionalnosti nasuprot na
glašavanju »čuvstvenog odgoja« i iracionalnog idealizma Blut und Boden
ideologije koji »zastupaju tezu da se razumom ne mogu riješiti socijalni
problemi«5, te na izgrađivanju slobodne i kritične ličnosti nasuprot po
daničkoj poslušnosti i, naposlijetku, uvođenju koedukacije kao preduvje
ta stvaranja jednog novog, bliskog, spontanog i slobodnog odnosa među
spolovima. Opisane su »samosvjesne djevojke«, »intimna prijateljstva iz
među pojedinih mladića i djevojaka« što nisu »smetnja u radu niti koga
uznemiruju«6. Zajednički odgoj djeluje »naročito na obaranje predrasu
da o različitim prirođenim svojstvima muškarca i žene«, piše autorica u
knjizi Današnje dijete. Ističe se da koedukacija nije puko mehaničko stva
ranje mješovitih razreda. Tek ako je odgajatelj uspio razbiti predrasude
o inferiornosti djevojaka što ih djeca donose u školu, smije se govoriti o
rezultatima koedukacije.
Erlichova u tim radovima tek ovlaš dotiče socio-ekonomske i povije
sne razloge društvene krize, budući da težište zanimanja usmjerava na
mikrorazinu društva — situaciju pojedinca i obitelji. Tragajući za uzro
�254
KONJI, ŽENE, RATOVI
cima neslobode i nelagode, utječe se psihoanalitičkim kategorijama i interpretativnim modelima. Iako se najviše oslanja na individualnu psiho
logiju Alfreda Adlera, radovi iz tog razdoblja otkrivaju autoričino po
znavanje Freuda i Reicha.
Vera Stein Erlich »razračunava« s atmosferom nejednakosti o kojoj
govori psihologijskom analizom mehanizama primame socijalizacije.
Osobitu pažnju poklanja društvenoj konstrukciji spola i ulozi seksualnog
potiskivanja, te funkciji porodice kao posrednika »nesvjesnog« obnavlja
nja postojećih nejednakosti. »Nove ekonomske prilike«, zaključuje auto
rica, zaoštrene postojećom krizom, suočile su pojedince s neodrživošću
zatečenih modela spolnih uloga i patrijarhalne porodice. Nužda ekonom
ske emancipacije velikog broja žena nespojiva je s prevlašću muškaraca
u porodici. No, traženje novih modela odnosa među spolovima nije se
pokazalo kao jednostavan i bezbolan proces. Dok je s jedne strane to
prelazno razdoblje bilo obilježeno nesnalaženjem pojedinca, s druge je
rezultiralo stvaranjem ženskog i omladinskog pokreta.
Kritika građanske obitelji Vere Stein Erlich temelji se, kako smo već
spomenuli, najvećim dijelom na psihoanalitičkim spoznajama. Psihoana
lizu poima kao kritičko oruđe privilegiranih marginalaca. To su u prvom
redu »proleterizirani intelektualci«, »mlađi i ženski članovi velegradskih
familija koji su uživali prava druge klase«, a potječu iz »srednjih i krup
nih« građanskih slojeva7. Psihoanalitička teorija o štetnosti zatomljenih
i potisnutih poriva, po shvaćanju autorice, odražava borbu žena protiv
svakog ugnjetavanja, »koje je u tom historijskom momentu postalo čista
nepravednost i brutalnost«8. No, ona se ne zaustavlja samo na toj ravnini
kritike obitelji. Žene i djeca su, pored »podjarmljivanja u seksualnom
pogledu« i na drugim područjima podložni muškarcu, a osobito u eko
nomskom pogledu. »Čitavo je doba patrijarhata ispunjeno autoritetom«,
piše autorica u knjizi Današnje dijete9. Patrijarhalna je porodica samo
jedna instanca autoritarnog društva te stoga ne iznenađuje što ona »ne
ostavlja mnogo mjesta za ostvarivanje ni izgrađivanje drugarstva, jedna
kosti i solidarnosti.«10 Upravo kriza načetog autoritamo-patrijarhalnog
sklopa vladajuće kulture koja je rezultirala otvorenim konfliktom ne/pri
vilegiranih članova obitelji, stvorila je preduvjete za razvoj pokreta za
emancipaciju žene. No, autorica unatoč izraženim simpatijama za taj po
kret ističe opasnost »nepotpune emancipacije«, takvog stanja na kojemu
žene još i danas najviše participiraju. Stari oblici društvenog uvjetovanja
spolnih uloga postali su neadekvatni i u suprotnosti s izraženim aspira
cijama deprivilegiranih grupa, dok do kvalitetnog pomaka nije došlo.
�U OSVITU HRVATSKOG FEMINIZMA
255
Stare uloge nisu u potpunosti odbačene, one su tek modificirane nekim
novinama, što je u slučaju žena dovelo do pukog udvajanja uloga.
Osobito su bliska suvremenim feminističkim analizama opažanja Vere
Stein Erlich koja se odnose na proces socijalizacije ženske djece. Ona
potvrđuju poznatu izreku Simone de Beauvoir da se žena ne rađa, već
da se ženom postaje.
I naposljetku, bitna instanca kritike društvene uvjetovanosti ženstve
nosti predstavlja osporavanje ideologijske mistifikacije te uvjetovanosti,
zaodjevene u načelo »ženske prirode«. Najuočljiviji primjer je dogma o
»materinjem instinktu« koji biološku činjenicu Što žene rađaju djecu želi
predstaviti kao tvrdnju u prilog majčinstva kao najadekvatnijeg »poziva«
žene. Erlichova argumentirano osporava takvo idealiziranje majke kao
»prirodne« i »instinktivne« odgojiteljice i zalaže se za racionalni, neautoritami odgoj obaju spolova.
Rezimirajući prikaz te skupine psihologijskih rasprava Vere Stein E r
lich valja istaći da je u njima autorica analizirala bitne determinante od
nosa među spolovima. Ženske studije, disciplina koja je znanstveni status
izborila sedamdesetih godina, ponovno su aktualizirale mnoge teme o
kojima ona piše tridesetih godina. Studije suvremenih autorica u rasponu
od Simone de Beauvoir, Juliet Mitchell, Ann Oakley, Adrianne Rich,
Elisabeth Badinter, Nancy Friday, Elene Gianini Belotti11 i mnogih dru
gih s obiljem novih uvida i empirijskih potkrijepa potvrđuju ispravnost
njezinih hipoteza i svjedoče o pionirskom karakteru autoričinih radova.
Vera Stein Erlich djelovala je svojim napisima u okvirima bogatog i
raznovrsnog ženskog pokreta u Jugoslaviji između dva rata. U njima na
popularan način iznosi teze iz znanstvenih radova, a često ih i radikali
zira. Svoje je feminističke tekstove objavljivala u zagrebačkom tjedniku
Židov, te beogradskim mjesečnicima Život i rad i Žena danas. Suradnja
u potonjem zasigurno je rezultat veza stvorenih u takozvanom klubu dr.
Bene Steina, njezina supruga.12 Žena danas što izlazi u Beogradu od
1936-1940. godine glasilo je komunistički inspiriranih žena koje, slijedeći
politiku Narodnog fronta, izdaju svoje glasilo i pridružuju se građanskim
feminističkim organizacijama tražeći način za legalnim javnim djelova
njem. Neke od aktivistkinja i suradnica posjećivale su spomenuti klub u
kući Vere Stein Erlich.13
U tekstovima objavljenim u glasilu zagrebačke židovske općine Židov
u toku 1935. godine14 problematiku emancipacije žene promatra i ko
mentira u okviru aktualnih zbivanja u židovskoj zajednici. S ponosom i
nadom piše o položaju »moderne jevrejske žene« u prvim kibucima
�256
KONJI, ŽENE, RATOVI
(»kvucama«), o ispravnom postavljanju ženskog pitanja unutar cionistič
kog pokreta, o učestalim pojavama diskriminacije žena u radu samih ži
dovskih općina, te o uspjesima jevrejske ženske organizacije W IZO koja
pomaže svojim članicama »da pređu granice svog uzanog privatnog živo
ta i nađu vezu s realnim svijetom, s onim stvarnim socijalnim i nacional
nim pritiskom koji daje poticaja za rad«.15
U publicističkim se radovima autorica često osvrće na društvenu prak
su feminističkih pokreta. U napisu »Prava žena«, prvom u seriji javljanja
u Ženi danas16 konfrontira mišljenje o potrebi, odnosno izlišnosti femi
nizma u drugoj polovici tridesetih godina. Protivnici jednakosti žena istu
paju s tezom njihove eliminacije s tržišta rada (»iz zvanja«) i osporava
njem aspiracija za sudjelovanjem u javnom i političkom životu (artikuli
ranom u zahtjevu za pravom glasa) i zagovaraju zatvaranje u porodicu,
unutar koje »neka bude ono prirodno, bezazleno i djetinjasto stvorenje
na veselje sebi i svojima.«
Razloge otpora ženskom pokretu nalazi u činjenici što on ne predstav
lja samo još jedan napad na patrijarhalne i autoritarne mehanizme druš
tvene regulacije već i u njegovim dalekosežnijim aspiracijama i prianjaju
uz »interese širokih slojeva«17. Antifeministi mogu zagovarati »podjelu
sfera za spolove«, no praksa otkriva zastrašujuću neimaštinu, eksploata
ciju žena, prisilno rađanje zbog zabrane »regulacije poroda« (jer »oni su
strogi čuvari morala«). Erlichova ih prikazuje kao one krugove koji vide
»rješenje sviju poteškoća u ratu, koji tvrde da sve vrline dozrevaju tek
pod oružjem«18. Pobijajući u istom tekstu argumente protiv proširenja
ženskih prava, za koje smatra da ne mogu ni u jednoj točki izdržati kri
tiku, Vera Stein Erlich u prilog svojim stavovima iznosi tezu o povijesnim
šansama marginalnih grupa. Ona smatra da su »nove grupe, ranije bespravne, mnogo zrelije nego što su to proricali protivnici njihove eman
cipacije«, i to stoga što su »istorijski prisiljene na kritički stav.«
Ekonomska je kriza dovela u pitanje već postignute uspjehe femini
stičkog pokreta — pravo na obrazovanje, ulazak žena u zvanja, demo
kratizaciju patrijarhalne porodice. Na žene se gleda kao na konkurente,
dok i one same uviđaju tegobnost »poluemancipovanog položaja«, ističe
autorica u tekstu »Žena i porodica« tiskanom u časopisu Život i rad19.
No, taj uzmak nije imao reprekusije isključivo na planu javne djelatnosti
žena. U privatnom životu on će uzrokovati regresiju na preživjele patri
jarhalne forme obitelji i uzdrmati novostečenu samosvijest žena.
U pojedinim tekstovima Vera Stein Erlich posebno se bavi problema
tikom porodice. Tako članak »Istraživanja o porodici« tiskan 1937. go-
�U OSVITU HRVATSKOG FEMINIZMA
257
dine u Ženi danas20 predstavlja pledoaje za znanstveno potkrepljivanje
aktualnih diskusija pro i contra porodice.
Rezimirajući značaj publicističke djelatnosti ove autorice, valja istaći
neke probleme koji i u današnjem znanstvenom proučavanju odnosa spo
lova zauzimaju važno mjesto. To je problematiziranje odnosa emancipa
cije žene u privatnoj i javnoj sferi, te radikalna kritika ahistorijskog po
imanja kategorija priroda i kultura. Erlichova naglašava društveni karak
ter procesa formiranja spolnosti i kodificiranog različitog ponašanja, pri
čemu njene ideje pokazuju veliku bliskost sa sofisticiranijim rezultatima
suvremene antropologije žena, osobito sa shvaćanjima Sherry Ortner21 i
određenjem »sistema spola/roda« kojim Gayle Rubin označava sklop
aranžmana kojim jedno društvo pretvara biološku spolnost u proizvode
ljudske djelatnosti22. Pored toga treba ukazati i na autoričino angažirano
shvaćanje zadaće empirijskih društvenih znanosti kao bitne instance
društvene kritike.
Zavojit je i mjestimično tegoban put kojim je Vera Stein Erlich stigla
do reputacije i karijere socijalnog antropologa. U više je napisa prikazala
svoju evoluciju od prve ankete provedene u razdoblju od 1937. do 1940.
godine, započete upitnikom od 130 pitanja o porodičnom životu i po
ložaju žene u tradicijskoj kulturi, provedene u 300 jugoslavenskih sela.
Početkom šezdesetih godina konačno je objavila svoje pionirsko istraži
vanje u cjelovitoj publikaciji — knjizi Porodica u transformaciji tiskanoj
prvi put 1964. godine (Naprijed, Zagreb). Problemi obrađeni u toj studiji
pripadaju krugu socijalno-psiholoških aspekata istraživanja porodice:
problematika autoriteta, konflikata i rivaliteta, ljubavi i mržnje, grupacija
unutar porodice, ranga i pozicije članova i procesa transformacije svih
odnosa. Velike razlike u porodici raznih krajeva Erlichova je istraživala
prvenstveno s »historijskog i ekonomskog gledišta, naime dodire, sukobe
i infiltracije koji su izvana djelovali na području i na prilagođavanje čita
vog života nadirućoj novčanoj ekonomiji.«23
Odnos spolova u socijalno-antropološkim radovima Vere Stein Erlich
praćen je u kontekstu proučavanja procesa transformacije tradicijske po
rodice kojoj je dobna i spolna razdioba bila temelj čitave strukture. Te
žište se, dakle, pomiče s radikalne kritike jednog historijskog oblika po
rodice, k istraživanju njezine evolucije. U daljnjim studijama nastalim
šezdesetih i sedamdesetih godina, Erlichova razrađuje i proširuje proble
me već sadržane u okviru tog zamašnog projekta. Krajem šezdesetih go
dina u jednom tekstu predlaže ponavljanje svoje pionirske studije nakon
�258
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
v re m e n s k e d is ta n ce o d trid e se t i tri g o d in e. K a o n a ro č ito in trig an tn u n e
p o z n a n icu sp o m in je e m o c io n a ln e v eze čla n o v a p o ro d ice . U toj se točki
kru g au to ričin ih in te re sa n a nek i n ačin z a tv a ra : p re d e n je p u t o d in te re sa
z a ind ivid ualnu su dbinu o tu đ e n o g p rip ad n ik a g rađ an sk o g d ru štva, p rek o
o tv o re n o sti z a in te ra k cije ljudi o kup ljenih u dru štven im p o k re tim a , tr a
dicijskim seo sk im z a je d n ica m a , p a n azad d o su dbine p o je d in a ca u v re
m e n u u k o jem se jo š nisu stišali tek to n sk i p o tre si onih društven ih i kul
tu rn ih m ijen a o k o jim a p iše n a p o če tk u svoje k a rijere. P o tre b u takvog
istraživ an ja p o tk re p lju je p o n jen o m m išljenju n eu tem eljen im i p ro izvo
ljnim tv rd n ja m a u č e sta lim u ča s o p isim a i p o p u la m o -n a u č n o j lite ra tu ri,
k o je sv o jim au to rita tiv n im to n o m že le »im p re sio n ira ti č ita o c a « . T o su
tv rd n je d a b ra k n e m a b u d u ćn o sti, d a sen tim en ti p rip ad aju p ro šlo sti. Iako
je E r lic h o v a sk lo n a p rizn ati d a se » n a p o v ršin i« o p a ž a »velika b ezo b zir
n o st m u š k a ra c a « , i » te šk e tr a u m e « k o je sv ak o d n ev n o doživljavaju žene
svih g e n e r a c ija u intim nim o d n o sim a , o n a to sta n je pripisu je cin ičnom
o d b a civ a n ju v a ž n o sti dijad ičkih o d n o sa . N a tra g u takvih razm išljan ja V e
r a S te in E r li c h više n e slijedi in te re s z a p o ro d icu k ao p o v ijesn o u v jeto
v a n u /p ro m je n jiv u k a te g o riju , v e ć je p r o m a tr a k ao u n iverzaln u ljudsku
tv o rb u . Š to v iše , u p re d g o v o ru knjige Ju go sla v en sk a p o ro d ic a u transfor
m a c iji, z a te m e lj ta k o u n iverzalističk i sh v aćen o j p o ro d ici uzim a » o sje ća j
n o p o v eziv an je ljud i« i »ind ivid ualističku k o m p o n e n tu ljudske narav i«,
što su p re ro g a tiv i/a s p ira cije tek p o ro d ic e razv ijen o g g rađ an sk o g društva.
P o r e d to g a , a u to r ic a se p o ziv a i n a »čo v je čje o rg an sk o u s tro jstv o « 24 i
r e z u lta te istraživ an ja sličn ih ob lik a u d ru živan ja kod a n tro p o id a (citira
K o n r a d a L o r e n z a i D e s m o n d a M o ris s a ). U tim ra d o v im a b io lo šk o m d e
te rm in iz m u p rid ru žu je se i ku lturni d e te rm in iz a m pri in te rp re ta ciji p o
lo ž a ja ž e n e 25. Ista k n u ta je ta k o đ e r a u to ričin a težn ja z a re a firm a cijo m
tra d icije . T o in zistiran je n a trad iciji, k o n tin u itetu , n a o d re đ e n n ačin stoji
u su p ro tn o s ti s k ritičk im o d n o so m sp ra m n jen e b re m e n ito sti h ije ra rh ij
sk im i a u to r ita rn im e le m e n tim a k o je a u to ric a ra z o b liča v a u ra d o v im a iz
trid e se tih g o d in a . T a k a v p re n o s te ž išta in te re sa m o g u ć e je razu m jeti
u k olik o u z m e m o u o b zir o k o ln o sti p o d k o jim a su ti in teresi izražavan i.
T r id e s e te g o d in e n ag o v ještav aju k a ta s tro fu svjetskih ra z m je ra , lo m svih
p o z n a tih tra d icija , reg resiju u b a rb a rstv o . Š e z d e se te i se d a m d e se te , pak ,
d aju više n a d e u k o n tin u ite t ljud skog o p sta n k a , ta k o d a j e shvatljiva te ž
nja z a » v je čn im « , filo g en etsk im istin am a — o n e se p o n o v n o čin e m o
g u ćim a ...
A firm a c ija ljudske afek tiv n o sti n a d a je se k a o p a n a c e ja i z a sve zbiljske
m an jk av o sti o d n o sa m e đ u sp olo v im a.
�U O SV ITU HRVATSKO G FE M IN IZM A
259
Znan stveno djelo n e vred nuje se p rem a odgovorim a koje daje, v eć p r
venstveno p rem a p ro d o rn o sti i o tvo ren o sti pitanja koja postavlja. O tvo
renost u rad o vim a V e r e Stein E rlich iskazuje se konzekventnim poziva
njem na p ra k su kao jedini kriterij vred novanja tuđih i vlastitih rezultata.
Znanstvena i publicistička prom išljanja te au to rice o odnosu spolova u
vrem enu brzog povijesnog to k a u crtala su nova p odručja relevantnosti i
upitanosti tam o gdje su nek ad bila bijela pro stran stv a sam orazum ljivosti,
trom e i uspavane, n ep o m ičn e »p riro d e«. A k o pri tom prom išljanju E rlichova s v ećo m p o m n jo m p ro m a tra položaj žen a u tom odnosu, to je zato
što njihov prosvjed protiv nejed nakosti p redstavlja historijski novum na
ovom tlu i o tv a ra n ek e, jo š n ed ostign ute, utopijske m ogućnosti. P o sto ja
nje auto n o m n o g ženskog p o k re ta tridesetih god ina osiguralo je javni p ro
stor za artikulaciju to g pro sv jed a. O n je dan as za trt u zaborav, i stoga su
radovi V e re Stein E rlich što se bave tom problem atikom doživjeli istu
sudbinu.26 N ak an a o vog p rik aza bila je da b arem djelom ično ispravi tu
nepravdu.
BILJEŠKE
1 Kolektivni rad u savremenoj školi, Minerva, Zagreb, 1933.
2 Individualna psihologija u školskoj praksi, Minerva, Zagreb, 1934.
3 Metoda Montesori, Minerva, Zagreb, 1934.
4 Današnje dijete — Problemi suvremenog odgoja, Atlas nakladnog zavoda u Zagrebu, Zagreb,
1936.
5 Kolektivni rad..., nav. dj., str. 8-11.
6 Isto, str. 66.
7 Individualna psihologija..., nav. dj., str. 11.
8 Isto, str. 8.
9 Današnje dijete..., nav. dj., str. 11.
10 Isto, str. 11.
11 Simone de Beauvoir, The second sex, Penguin Books, Baltimore, 1975; Juliet Mitchell, Women's
Estate, Penguin Books, Baltimore, 1973; Ann Oakley, Women Confined: Towards a Sociology of
Childbirth, Martin Robertson, Oxford, 1980; Adrianne Rich, Of Woman Bom. Motherhood as
Experience and Institution, Virago, London, 1977; Elisabeth Badinter, L ’amour en plus. Histoire
de I’amour matemel XVIIe — XXe siicle, Flammarion, Paris, 1980; Nancy Friday, My Mother/My
Self: The Daughter's Search for Identity, Fontana/Collins, 1979; Elena Gianini Belotti, Dalla parte
delle bambine, Feltrinelli Editore, Milano, 1973.
12 »Dr. Stein inicirao je i osnivanje Radne zajednice za individualnu psihologiju; u njoj su se okup
ljali pedagozi, liječnici, psiholozi, sociolozi koji su nastojali nadrasti pomodni interes i isprazno
intelektualiziranje izvornim socioloSkim istraživanjem, obrazovnom i medicinskom praksom.«,
prema; Zorica Stipetić, Argumenti za revoluciju — August Cesarec, CDD, Zagreb, 1982, str. 282.
13 Usp.: Mladen Iveković, Hrvatska lijeva inteligencija 1918-1945, Naprijed, Zagreb, 1970, knjiga
I, str. 280-287.
14 Slijedeći tekstovi objavljeni su u tjedniku Židov: »O uspjesima feminističkog pokreta«, 9, 1. 3.
1935, str. 6: »Žene i općinski izbor«, 40, 27. 9. 1935, str. 8-9; »O aktiviranju žena«, 52, 20. 12.
1935, str. 4. U kasnije objavljenom tekstu »Alfred Adler; Povodom smrti osnivača mdnnduatae
psihologije«, 24, 11. 6.1937, str. 5, ističe zasluge Adlerovih teorija (ali i njegovog učitelja freuda) u razobličavanju »konvencionalne laži o sretnoj i zadovoljnoj porodici«.
�260
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
15 »O aktiviranju žena«, nav. dj.
16 »Politička prava žena«, Žena danas, I, 1936, 1, str. 15; »Istraživanje o porodici«, II, 1937, 5-6,
str. 7-8; »Omladinska pitanja«, III, 1938, 14, str. 15-16.
17 »Politička prava žena«, nav. dj.
18 Isto.
19
»Žena i porodica«, Život i rad, Socijalno-književni časopis, 1938, juli-avgust, sv. 10 i 11, str. 11
—
12.
20 »Istraživanja o porodici«, nav. dj.
21 Sherry Ortner, »Žena spram muškarca kao priroda spram kulture?«, u: Antropologija žene,
Zbornik, ur. Žarana Papić i Lydia Sklevicky, Prosveta, Beograd, 1983, str. 152-183.
22 Gayle Rubin, »Trgovina ženama: Beleške o ’političkoj ekonomiji’ polnosti«, isto, str. 93.
23 »Sudbina jedne ankete: Umjesto predgovora«, u: Jugoslavenska porodica u transformaciji, Liber,
Zagreb, 1971, str. 17.
24 »Kriza ili transformacija porodice«, Gledišta, XV, 1974, 3, str. 336.
25 »An Antropologist’s View of Different Gender Roles«, rukopis.
26 U popisu »važnijih članaka« spomenutih u knjizi Jugoslavenska porodica u transformaciji, nav.
dj., str. 505, ne nalazimo ni jedan od autoričinih feminističkih članaka koji ne bi i po današnjim
standardima bili kadri izdržati znanstvenu kritiku.
�12
Biologija kao sudbina
JAJNICI NA TANJURIMA
O dstrane li se pažljivo svi uresi kojim a se cifrasto nastoji »o brazložiti«
opravdanost diskrim inacije p o spolu, o staje tek jed n a činjenica koja ra
zlikuje žen e od m u šk araca — njihova tijela. T e o rije m uške su periornosti
kao posljednji arg u m en t prizivaju biologiju. A m edicina — disciplina ko
ja se nalazi n a razm eđ i b iologije i socijalne politike, svijeta laboratorija
i svakodnevnog života — javnosti p o d astire in terp retacije bioloških te o
rija. Im ajući n a um u u p rav o tu funkciju m edicine i njezin doprinos seksističkoj ideologiji, dvije aktivistkinje ženskoga zdravstvenog p o k reta u
SAD B a rb a ra E h re n re ic h i D eid re English upustile su se u ranim danim a
novoga fem inističkog p o k re ta u to d a istraže socijalnu historiju žena i
medicine u A m erici ( Com plaints and, D isorders. T h e S exual Politics o f
Sickness. 1 9 7 3 ).
U svom su p am fletu , d o d an as če s to citiran o m i potkrijepljenom broj
nim novim istraživanjim a, p o šle od uvjerenja da je idejam a koje o žen a
ma lansira, sek sizam u m edicini efikasna sn aga društvene kontrole. Svoje
su istraživanje u sred o to čile n a razdoblje od druge polovice X I X . do dva
desetih g od ina n ašeg sto ljeća, je r u tom razdoblju up ravo m edicina po
staje glavnim u p orištem za »znan stv en o « opravd anje potlačivanja žena,
preuzevši štafetn u palicu od religije koja je ženinu zlu i bolesnu narav
prozrela jo š od E v in e esk ap ad e. T o je i razdoblje kad a se form ira m edi
cinska profesija, kao m uški elitizam koji je definitivno razvlastio on o što
je nakon p ro g o n a v ještica o stalo od ženskog au to riteta na području lije
čenja i farm akologije.
Ž en e o n d a (k a o što u o stalo m , nisu ni d an as) nisu bile jedinstvena sku
pina, niti su bile p o tlačiv an e n a isti način. Z a žen e iz vladajućih ldasa
društvo je propisivalo život dok o n e trom o sti, a za on e iz obespravljenih
slojeva težak rad u b itačn o g tem p a. Ž e n e i d jeca v eć su od šeste godine
�262
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
radili i p o še s n a e st sati n a d an u tv o rn ic a m a i ra d io n ica m a z a m inim alne
n a d n ice , a g azd in a je ž e n a bila u re s koji je sv jed o čio o njegovu uspjehu.
N jezin a d o k o n o st, k rh k ost i d jetin jasto n erasp o zn av an je »stv a rn o sti«
p ru žali su m u šk arcu d o k a z e p re stiž a k o je m u n o v a c sam n e bi m o g a o
p rib av iti. S to g a se b io m ed icin sk a m isao p o b rin u la za dva raz ličita ku ta
g le d an ja. B o g a te su ž e n e p rik a z a n e k ao p riro đ e n o b o lesn e , p re sla b e i
su više k rh k e z a sve o sim z a najfrivolnije razb ib rig e, a siro m a šn e su, kao
d a se ra d i o p o sv e različitim ljudskim p o d v rsta m a ženk i, sm a tra n e z d ra
v im a i ro b u stn im a . Ž e n e g orn jih slo jev a bile su »b o le sn e « (š to je o p ra v
d a v a lo d a ih p re z iru k ao slab e i d e fe k tn e ), a ž e n e rad n ičk e klase sm a
tr a n e su » n e z d ra v im a « (k a k o bi se ra cio n a liz ira o stra h od njih ove o p a sn e
i o k a lja v a ju će p r ir o d e ).
D o s a d a i o g r a n ič e n o s t eg zisten cije ž e n a g orn jih slo jev a p o d u p ira la je
m o rb id n i ku lt h ip o h o n d rije — »žen sk e inv alid n osti« — koji se jav lja p o
lo v ico m X I X . s to lje ća . B o le s t je d o m in irala n jih ov o m žen sk o m subkultu r o m , r a z n a lječilišta i sp ecijalisti za žen sk e b o lesti niču po sv u d a p ru
ž a ju ći im m o g u ć n o s t d a se n ečim b av e n e ra d e ć i n išta. N jih o v e b o lesti (i
b an k o vn i ra ču n i njih ovih m u žev a) činili su se g o to v o n eiscrp n im a . Z b o g
to g a je m ed icin s k a p ro fesija u u sp o n u — bijući bitku s p re o sta lim isc je lite ljica m a i b a b ica m a , ali i sa su fražetk in jam a k o je su sve nestrpljivije
k u ca le n a v r a ta m ed icin sk ih fa k u lte ta — sv esrd n o p o d rž a v a la m it o ž e n
skoj frag iln o sti. Išlo se d o tle d a se b o le st izjed n ačiv ala sa ž en stven osti.
» M u š k a r a c koji nije u p o z n a o b o lesn e ž e n e , nije u p o z n a o ž e n e « , p isao je
1 8 8 8 . filadelfijski liječnik S. W e ir M itch ell. Ž e n s k a »b o ležljiv ost« bila je
o d liča n a rg u m e n t d a se ž e n a m a o n e m o g u ći bilo k ak va d ru g a v rsta aktiv
n o sti. P r e m a
rije čim a je d n o g z a k o n o d a v ca iz d ržav e M a ssa ch u se tts:
» D a jte ž e n a m a p ra v o g la sa i m o r a t ć e te izgrad iti lu d n ice u svakoj p o k ra
jini i sud z a ra z v o d b ra k a u sv ak o m g ra d u « . I o b ra z o v a n je je m o g lo im ati
p r ije te ć e p o slje d ice : » A k o ž elim o d a ž e n a u p o tp u n o sti ispuni svoju m a
te rin sk u z a d a ć u , n e sm ije im ati m uški m o zak . A k o bi se sp osob n o sti že n e
ra z v ile d o isto g stu p n ja k a o i u m u šk a rc a , njezini bi o rg an i stra d a li i d o
bili b ism o o d b o ja n i b e sk o rista n h ib rid «, p isao j e u svojoj znan stvenoj
ra sp ra v i n jem ačk i liječnik P . M o eb iu s. K ad su p riro d u i psihologiju ž e n e
sveli n a njezin u rep ro d u k tiv n u funkciju, liječnici su sa sig u rn o šću u s ta
novljivali, iza svih b o lje tica — o d g lavo b o lje d o ku ijih o čiju — sm e tn je
u fu n k cio n iran ju jajn ik a ili m a te rn ic e . P u b e rte t, m e n stru a cija , tru d n o ć a
i m e n o p a u z a d efinitivno su p ro g lašen i b o lesn im stan jim a. D r . B liss j e s
p o n e š to p re z ira re k a o : » U tje c a j jajn ik a n ad ra z u m o m o čitu je se u ž e n
skoj lu k avo sti i h im b e n o sti.« M ed icin sk i m o d el žen sk e p riro d e u tjelo v
ljen u »p sih o log iji jajn ik a « d o v eo j e d o o štro g ra z g ra n ič a v a n ja re p ro d u k
cije o d sek su aln o sti. O b jašn jen o im je d a n em aju »p riro d n ih « sek su aln ih
�BIO LO GIJA K A O S U D B IN A
263
nagona. A k o bi se takvi pojavili, sm atrani su isključivo patološkim a. U
potrazi za to m o p asn om bolesti (iza čeg a se skrivao p rastari strah i fascinacija ženin om »n eu taživom p o žu d o m «), neki su liječnici podraživali
klitoris i grudi svojih p acijen tica. A k o je »b o lest« dijagnosticirana, tre t
mani su varirali od propisivanja po tp u n e izolacije i m irovanja (što je č e
sto bilo jed n ak o n ešto blažoj zatvorskoj kazn i), zab ran e svake intelek
tualne aktivnosti, d o ginekološke kirurgije. O d 1860. do 1890 . osobito je
popularno odstranjivanje jajnika (zv an o »ženska k astracija« ). D r. B a rk er-B en field bilježi kako su n a sastan cim a m edicinskog ud ruženja jajni
ci, kao n ek a v rsta tro feja, n a tanju rim a kružili m eđu liječnicim a. M edu
indikacijam a za odstranjivanje jajnika nalazim o »p režd erav an je, m astu r
baciju, pokušaj sam oubojstva, izostanak m en stru acije, nep ok orn o st i
o pakost«. N em a nikakve su m nje d a je kirurški zahvat (ili sam a prijetnja
njegova izvođ enja) bilo d jelo tv orn o sredstvo da se žen e održi »n a svom e
m jestu«. K ult invalidnosti p ridonio je da se učvrsti njihova ovisnost o
m uškarcim a (financijski su ovisne o m užu, o liječniku je ovisilo njihovo
»preživljavan je«...). I koja bi se usudila pobjeći, m a kako nezadovoljna
bila, kad a je v jero v ala d a je b o lesn a ili da je bolest v reb a na svakom
koraku. N a ko n cu , i želja za p ro m jen o m , za aktivnijim i sm islenijim živo
tom , m ogla je biti krunski d o k az njihove bolesti.
D ak ak o, fem inistkinje i prve liječnice v eć su tad a p ro zre le m edicinu
kao teoriju i praksu i k o n tro le i potlačivanja žen a. L iječn ica M ary P u t
nam Ja co b i pisala je 1 8 9 5 : » U stalnoj brizi za svoje živce koju im nam eću
dobronam jerni ali kratkovidni savjetnici, u skoro ć e i p ostati sam o kup
živaca«. K njiževnica i ek o n o m istica C h a rlo tte Perkin s G ilm an u p ozo ra
vala je am eričk e m u šk arce d a su »uzgojili pasm inu žen a dovoljno slabih
da ih tretiraju kao invalide, ili dovoljno m en taln o oslabjelih da se p re t
varaju d a to jesu — ča k d a im se to sviđa«. Iako je opozicija p o stajala
sve glasnija, lukavi (a i p o h lep n i) protivnik jo š dugo nije pokleknuo. D a
se i do dan as prilično d o b ro drži, svjedoči rasp ro stran jen o st i aktivnost
su vrem enoga ženskog zdravstvenog p o k reta.
BOLEST KAO SUBVERZIJA
Žene, dakako, nisu bile samo pasivne žrtve medicinske ideologije koja
je u drugoj polovici X I X . stoljeća bolest izjednačavala sa ženstvenosti.
Pripadnicima viših klasa na koje je takva ideologija bila u prvom redu
upravljena, otvarala je ograničeni manevarski prostor koji su one, makar
u nekim aspektima, mogle okrenuti u svoju korist.
Stvarna ili simulirana, ali društveno prihvatljiva bolest, oslobađala ih
je s medicinskim blagoslovom od »bračnih dužnosti« u doba kada je kon
�264
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
tr a c e p c ija bila g o to v o n e p o z n a ta , a p o b ačaj v e o m a risk an tan i n eleg alan .
N e k e su se ž e n e u tje ca le b o lesti d a n a seb e sk ren u p o z o rn o st i steknu
izvjesnu m o ć u v lastitim o b iteljim a. N ovi sin d ro m , koji su ča k i liječnici
bili sk lon i in te rp re tira ti k ao o tv o re n u su bverziju , nazv an je h isterijo m .
B o le s t je p o č e la p o p rim a ti r a z m je re ep id em ije i, saževši u sebi čitav kult
že n sk e in v alid n osti, p o sta la je »jezik žen stv en o sti sa m e « . Z a h v a ć a la je u
na jv ećo j m je ri ž e n e v iše k lase: n jezin o o rg an sk o p o rijek lo bilo je n e d o
ku čiv o, a uz to je b o le st bila p o tp u n o o tp o rn a n a m edicinski tre tm a n .
L ije čn ici su p o stali o p sjed n u ti »k rajn je zb u n ju ju ćom i n ajb untovnijom od
svih b o le sti« . N a nek i j e n ačin h isterija bila z a njih id ealn a : n ik ad a nije
b ila s m rto n o s n a , a z a h tijev ala je n ep rek id an tre tm a n i b ila je n e p re su šn o
v re lo h o n o r a ra . N o d o k je » u g la đ e n a in v alid n ost« uživala svu p odršk u
liječn ičk e p ro fe s ije , siloviti h isteričn i n ap ad i kvalificirani su k a o » tira n i
z ira n je « i » v o lja z a m o ć i« . N a p a d i bi se pojavljivali sa m o ak o je n etk o
b io p risu ta n , a n esv je stica, č e s to p o p r a tn a p o ja v a , ak o bi se u blizini n a
š a o koji m ek i ja stu k ... P o v je sn ič a rk a C a ro l S m ith R o s e n b e rg n e sm a tra
ta k v u o cje n u p r e tje r a n o m , je r su z a m n o g e ž e n e h isteričn i n a p a d i bili
je d in a p rih v atljiv a m o g u ć n o st d a isk ale svoj bijes, o ča j ili zato m ljen u
e n e rg iju . A li i k a o oblik p o b u n e, h isterija nije p ru ž a la p rev elik e m o g u ć
n o sti. B e z o b z ira n a to koliko joj se ž e n a u tje ca lo , o sta le su izo liran e:
h is te rič a rk e se n e ujed injuju niti se b o r e d a p ro m ije n e vlastiti p o lo žaj. U
krajn jo j liniji taj m ali ig ro k az m o g a o im j e d o n ijeti sa m o p riv re m e n o
o la k ša n je i n e z n a tn u k ra tk o tra jn u p re d n o s t n ad stu p o v im a d ru štva (m u
ž e v im a i lije čn ic im a ), a n ak o n uvjerljive i d r a m a tič n e s c e n e n a šle bi se
jo š o visn ije o n jim a i p o tk rijep ile »z n a n stv e n o « u tem eljen u sp ozn aju o
ž e n a m a k a o ira cio n a ln im a , n ep red vid ljiv im a i b o lesn im a. Ia k o je p re v la
d a v a lo m išljen je d a je h isterija o d ra z stv arn e b o lesti m a te rn ic e (sa m n a
ziv j e g rčk i izraz z a u te r u s ), u m ed icin sk o j se lite ra tu ri sve č e š ć e javljaju
p rije te ći to n o v i. J e d a n je liječnik z a p isa o : » P o n e k a d j e u p u tn o o b ratiti
se p ac ije n tici o d lu čn im to n o m i ak o u b rzo n e d o đ e k sebi naglasiti d a
joj tr e b a o b rijati glavu ili je p o liti le d e n o m v o d o m . U m iru ju ć e d jelovanje
s tr a h a u tje c a t ć e p o zitiv n o n a sm irivan je u zb u đ en ih živčanih c e n ta ra .«
N a d a lje su liječnici p re p o ru čiv a li d avljenje h is te ričn e ž e n e sve d o k n a
p a d aj n e p r o đ e , u d a ra n je m o k rim ru čn icim a ili p o n ižav an je i ism ijavanje
p re d čla n o v im a obitelji i p o slu g o m .
Š to je e p id e m ija h isterije više u zim ala m a h a , stav je liječnik a sve više
p o p r im a o k a r a k te r o d m a z d e . Svaki izraz n ezav isn osti i o tp o ra , a o so b ito
b o rb a z a žen s k a p ra v a , m o g a o je biti d ijag n o sticiran k a o h isterija. S hi
ste rijo m j e ku lt žen sk e invalidn osti d o v ed en d o sv o ga lo g ičn o g z ak lju čk a:
ž e n e su p a k p rih v atile svoju » p riro d n u « boležljivost i n ašle p r o s to r p o
b u n e p ro tiv n e m o g u ć e d ru štv en e u lo g e k o ja je (b o g a te ) ž e n e z a tv a ra la
u g e to izo lacije i u id io tizam p risiln e d o k o lice.
�BIO LO GIJA K AO S U D B IN A
265
D ok je »epid em ija histerije« u S A D zao štravala konflikt p a c ije n tica liječnik, u B e ču je n a prijelom u sto ljeća Sigm und F reu d razvijao m etodu
liječenja koja ju je u potpu nosti izuzela od d o m en e ginekologije. »Psi
hoanaliza je « , k aže C . Sm ith R o sen b erg , »dijete histeričn e ž en e.« F reu d
je histeriji pristupio k ao m en taln o m oboljenju i od b acio trau m atičn e teh
nike liječenja. N jegova terap ija, tem eljen a na razgovorim a, pacijen ticam a
je o m o g u ćav ala to d a — priznajući vlastiti bijes, pobunu, p a čak i sek
sualne o sjećaje — k o n ačn o prihvate društveno san kcioniranu ulogu žene.
Klasični F re u d o v spis D o ra : A naliza slučaja histerije koji prikazuje struk
turu i g en ezu histerije, do d an as je najp ozn atija rasp rav a o toj tem i. Č ita
se kao književno i so cio lo šk o djelo, a o p rem a nekih najnovijih izdanja
daje joj i au ru m ekih p o m ića . D o rin a se frigidnost jo š uvijek sm atra je d
nim od k am en a te m e lja ca histerije i njezinim najdubljim sim ptom om . N o
suvrem eno je fem in ističko čitan je F re u d a uputilo n a činjenicu da je nje
gova analiza ženske sek sualnosti sam o djelom ično to čn a. P re m a riječim a
psihoanalitičarke M a rie R a m a s » o n a je stru k tu riran a oko fantazije žen
stvenosti i ženske sek sualnosti koja o staje neosviještena, čak u ronjena u
nesvjesno (...). Štoviše, up u ću je n a ženski aspekt F reu d o v e ličnosti, na
njegovu histeriju«. U svojoj pionirskoj studiji Psihoanaliza i fem in iza m
(1 9 7 4 ) Ju liet M itch ell je zo rn o po k azala da psihoanaliza nije sam o te o
rija o stvaranju ro d n o g id en titeta i seksualnosti u p atrijarh aln o m društvu,
nego je p ro ž e ta jak im ideološkim b ojam a. F re u d nije bio k ad ar potpuno
objasniti D o rin o h isteričn o n eg iran je seksualnosti kao pronalaženje
kom prom isa izm eđu odbijan ja d a prihvati spolne o d n o se kao odnose
moći i želje d a se p o d red i p atrijarh aln o m značenju spolnih razlika. O n
se i sam n ad ov ezao n a jed n u od D orin ih fantazija, u kojoj se ova pripad
nica bečk e g orn je klase iden tificirala sa služavkam a, što upućuje na nje
zino nesvjesno izjedn ačavanje ženstven osti s rop stvom i ponižavanjem .
U Psihopatologiji sv a ko d n ev no g života F re u d otkriva (k ad a je tražio p o
godni pseudonim za svoju p acijen ticu Idu B a u e r ): » D o ra je bilo jedino
ime koje m i je p alo n a p a m e t« . A D o ra je bilo im e služavke u njegovoj
obitelji koja je m o ra la prom ijen iti svoje pravo im e R o s a , je r se tako zvala
i F reu d o v a sestra. T im e je F re u d potvrd io d a je u njegovoj svijesti, kao
i u uobrazilji Id e B a u e r, potčin javan je bilo m etafo ra ženstvenosti.
A n alizirajući razlo g e F re u d o v e nesposobnosti da dokraja pronikne
D orin slučaj, njegov sljedbenik, p sihoanalitičar R e n ć M ajo r 1974. zak
ljučuje: »H isterija jo š uvijek daje analitičaru iluziju m oći koju mu paci
jentica odu zim a u tren u tk u k ad a je povjerovao da ju je stek ao. Suptilna
u ro ta histerije navodi n a to d a se svlada p red rasu d a o sam oj m isteriji
ženstvenosti«.
Pitanje je da li je ta misterija doista nerješiva, ili se radi o tome da bi
njezino razgrtanje zapravo značilo kraj jedne dragocjene tlapnje.
Dragocjene jednima, mučne drugima.
�266
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
CRNA MAJKA EVA
Da smo bolji
smo i prije znali
a ovo je samo
doprinos mali
teoriji našeg
prvenstva na skali.
Vesna (Zagreb, 11. 3. 1977)
O v a v ra g o m e tn a p o sv e ta iz p e r a m o je p rijateljice svjedoči o iro n ičn o m
o d m a k u o d d a r a koji m i je p o k lo n ila u v rijem e n aše p rv e m lad o sti. R a d i
se o knjizi P rvi sp o l ( 1 9 7 1 ) a m e rič k e fem in istk in je E liz a b e th G o u ld D a
vis, k o ja n jo m e n asto ji d o k azati d o m in an tn u u lo g u ž e n e u civilizacijskom
u sp o n u čo v je ča n s tv a . T a j e knjiga j e d a n o d m n o gih p o k u šaja, o so b ito p o
p u larn ih u o k v iru tzv. rad ik aln e fem in ističk e stru je, koji n a više ili m an je
u sp io n a č in želi elim in irati m ito v e što sto je n a p u tu o stv a re n ja jed n ak o sti
sp o lo v a . A u to r ic e to g u s m jeren ja o so b ito j e iritirala biblijska p riča o p o
sta n k u ž e n e . E v u je B o g stv o rio iz re b r a svog p rv o ro đ e n c a A d a m a , a kao
» d ru g i« sp ol o n a je svoje in fe rio rn o p o rijek lo n a s to ja la k o m p e n z ira ti iz
d ajn ičk im lu k avstvo m — stra te g ijo m svih p o tla če n ih . M it o A d a m u i E v i
doživ ljavan je k a o m e ta fo r a z a o p ra v d a n je p o tčin jav an ja ž e n e u ju d e o k ršćan sk o j civilizaciji. I je d a n o d prvih zag o v o rn ik a h isto rije ž e n e , a m e
ričk i p o v je sn ič a r V e r n L . B u llo u g h , okrivljuje E v u zav od n icu (u z D jevicu
M a riju , sav ršen u m a jk u ) z a čin jen icu što je p red fem in ističk o z a n e m a riv a
n je u lo g e ž e n a u histo riji sa m o refle k tira lo (m u šk e ) p re d ra su d e i s te r e o
tip e o »v ječn o j p riro d i« ž e n e . J o h n S tu a rt M ill, englesk i m islilac i je d a n
o d n ajo d lu čn ijih za g o v o rn ik a je d n a k o sti ž e n a u 19. sto ljeću , s m a tra o je
n a d m o ć n u fizičku sn agu m u šk a rc a ra z lo g o m p o tčin jav an ja že n a .
N o , ovih je d a n a am e rič k i tjed n ik N ew sw eek d o n io re p o rta ž u k oja p o
n o v o rasp iru je p ra s ta r u k o n tro v e rz u : o d a k le d o la z im o ? S u vrem en i zn a n
stv en ici, v e rz ira n i u m o lek u larn o j b iologiji, došli su d o se n z a cio n a ln o g
o tk rić a . Z a razlik u o d svojih k o leg a, p a le o a n tro p o lo g a , koji su u p o trazi
z a to m ta jn o m svojim k a n tica m a i lo p a tica m a p rek ap ali p reth isto rijsk e
se d im e n te , utvrdili su d a se ev o lu cija m o d e rn o g h o m o sa p ien sa zbila u
o b itelji s a m o je d n e ž e n e . M a d a n ev o ljk o , im e z a nju posudili su od n je
z in e biblijske p o se s trim e . D o k p o rijek lo biblijske E v e n e se ž e u p ro šlo st
d alje o d 5 .9 9 2 g o d in e , ta n o v a E v a živjela j e p rije o tp rilik e 2 0 0 .0 0 0 g o
d in a. T a m n e k o že i k o se , lu n jala j e v ru ćim sa v a n a m a su b sah a rsk e A frik e
u p o tra z i z a h ra n o m . B ila je m išićav a p o p u t b ild erice Ire n e Č elik , m o ž d a
i sn ažn ija: m o g la je g olim ru k a m a ra zd irati životinjski plijen ia k o j e v je
ro ja tn o ra d ije rab ila k a m e n o o ru đ e . N ije, d ak ak o , bila je d in a ž e n a n a
zem lji niti n u žn o n ajp riv lačn ija. B ila je n a p ro sto n ajp lod n ija, a k o j e suditi
p o u sp jeh u kojim je ra z m n a ž a la o d re đ e n i sk lop g en a. J e r njezini su geni
�BIO LO GIJA K AO S U D B IN A
267
u svim d an as živućim ljudim a. Z a nas, 5 bilijuna njezinih krvnih srodnika,
E v a je u gen eracijsk o m nizu d esettisu ćita prabak a.
D o fascinan tnog o tk rića naše zajedničke pram ajke došla je grupa
znanstvenika s am eričk o g Sveučilišta B erkeley. Skupivši placen te (p o ste
ljice) od u zo rk a žen a čiji p reci p o tječu iz ljudskih gru pa sa svih kontine
nata, slijedili su trag D N A (dezoksiribonukleinska kiselina — m oleku
lam a b aza svih nasljednih o sn o v a) koji ih je do v eo do jed n e jedin e žene
od koje svi v u čem o porijeklo. Tkivo iz p lacen te p rerađ en o je do tekućeg
stanja kako bi se dobio ek strak t D N A koji p o tječe iz m itoh on drija (dio
stan ice izvan stan ičn e je z g re ), što proizvodi g otovo svu energiju potrebnu
da se stan ica održi u životu. M itohondrijska D N A sadrži gene koji su
isključivo naslijeđeni od m ajke (z a razliku od D N A u staničnoj jezgri,
koja je m ješavina o b a rod iteljska g e n a ), tako da je iz nje m og u će očitati
kontinuitet obiteljske povijesti koji je relativn o stalan kroz g en eracije. T a
se su p stan ca m ijenja sam o m u tacijam a — slučajnim , izoliranim greškam a
u prijenosu g en etsk og k o d a, koje o n d a nasljeđuju iduće generacije.
U p rav o b rojanjem takvih m u tacija ustanovljen je Evin rođ en d an . Prosjek
m utacija m itoh on drijske D N A u milijun godina je dva do četiri posto,
tako d a je po to m m o lek u larn o m p ro raču n u E v a m o rala živjeti između
14 0 .0 0 0 i 2 9 0 .0 0 0 god in a u prošlosti.
N o, što se dogodilo s o stalim ljudskim g ru p am a izvan E v in e porod ice
širom svijeta? O tk riće zajedn ičke pram ajk e p o rem etilo je sve v o d e će te o
rije o razvoju h o m o sa p ien sa , koje se slažu u to m e da se ljudska vrsta
polako, neu m itn om rav n o m jem o šću , razvija na različitim dijelovim a z e
maljske kugle. Z ag o v o rn ici teo rije »nove E v e « dokazuju da su svi naši
dosad po zn ati p reci, od jav an sk og i pekinškog pračo v jek a do n ean d er
talca, sam o slijepe ulice evolucije. B iolozi s B erk eley a zaključili su da su
Evini p o to m ci napustili svoju postojbinu u razdoblju izm eđu 9 0 .0 0 0 i
1 8 0 .000 god ina. Sigurno je d a su n a svojim pu tešestvijam a susretali n e
a n d ertalca i dru g e b ro jn e popu lacije arhajsk og h o m o sapiensa. N o, gdje
god su E v in e kćeri stigle, sam o je njihova m itohondrijska D N A preživ
ljavala. T a jn a su p eriorn e istrajnosti g en a naše p ram ajke u to m e je što je
im ala dovoljan broj kćeri koje su ih dalje prenosile. Iako se n a prvi p o
gled m ože činiti nepojm ljivim d a je izvor sve m itohondrijske D N A jedn a
žena, znanstvenici taj zaključak tem elje na do b ro dokazanom funkcio
niranju zak o n a vjero jatn o sti. Potkrepljuju to prim jerom bližim svakod
nevnom životu: i obiteljska im en a koja tak o đ er prenosi jed an spol (m uš
ki, u našoj civilizaciji), n ep restan o izum iru. N akon 2 0 g en eracija, stati
stička je v jero jatn o st d a će 9 0 od 100 originalnih prezim ena izum rijeti.
Najrevolucionarnije je otkriće ovih istraživanja, osim evolucijske supe
riornosti nove Eve, činjenica da ne postoje značajne razlike između rasa.
Zapravo, mnoge očigledne rasne razlike samo su trivijalne adaptacije na
različitu okolinu. Potrebno je samo nekoliko tisuća godina evolucije da
�268
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
se b o ja k o že p rilag od i klim i — n p r. ta m n a k o ža u A frici z a z aštitu od
su n ca , a b ijela u E v ro p i z a ap so rp ciju u ltralju b ičastih z ra k a k o je su nužne
z a p ro izvo d n ju v itam in a D .
C ini se d a je n a š e b io lo šk o se strin stv o /b ratstv o m n o g o dublje n o što
sm o m ogli ( a neki i željeli) slu titi! N ije m o g u ć e d a je su v rem e n a zn a n o st
z a n e m a rila A d a m a , d o n e d a v n o g nesu m n jiv og p a trija rh a . D a k a k o , i u
o v o m slu čaju vrijed i sp o zn aja d a je o čin stv o m n o g o te ž e d o k azati o d m a j
čin stv a. N o , z n an stv en ici n astavljaju rad n a istraživanju k ro m o so m a Y
koji se p re n o si sa m o m u šk o m linijom i m n o g o g a je te ž e izolirati. U m e
đ u v re m e n u , d o k ta istraživ an ja n e d o n esu r e z u lta te , tek je je d a n p riv re
m en i k a n d id a t z a A d a m o v o m je sto . B u d u ći d a svi p o tje če m o o d Evinih
k ć e ri, bilo koji njih ov m ušk i p re d a k m o g a o je biti n aš zajed n ičk i p rad jed .
P r ič e k a jm o d o k se n e riješi i ta ta jn a , j e r zaklju čivati o su p eriorn o j
V elik o j M a jci E v i (i su p e rio rn o sti je d n o g sp o la u razvo ju civilizacije)
z n a č ilo bi p o n o v o n asjesti ap su rd n o j igri o d m je ra v a n ja sn a g e . M n o g o je
sim p a tičn ija z a b lu d a kojoj je p o d le g a o J . J . B a c h o f e n , tv o r a c m ita o m a
trija rh a tu ( 1 8 6 1 ) , k a d a je , p ro u čav aju ći d rev n a d ru štv a u k o jim a u o p će
nije p o s to ja o p o ja m d o m in acije i vlasti, to začu đ u ju ć e obilježje p ro glasio
sig u rn im z n a k o m g in ek o k racije — v lad av in e ž e n a .
NEVINE U LUDNICI
V r e m e n a su te šk a . P o tr e b n o n a m je svim a m a lo ro m a n tik e . R a d o sn o
n a v je šte n je » p o v ra tk a r o m a n tiz m a u g ra d « d o n o si n a m T a n ja V u jić u
P olitici o d 15. ru jn a 1 9 8 7 . Izv ještav a o »m o d i k o ja je posljed nih m jeseci
z a h v a tila B e o g r a d « . T e k s t n ap isan u m an iri n e z a in te re sira n o g — ob jetiv n o g n o v in stv a in fo rm ira n as o p o tražn ji p o tv rd a — » č a g a o n ev in o sti«.
T r a ž e ih ž e n e —
o d m a lo lje tn ica d o če trd eseto g o d išn jak in ja , različita
k la s n o -s o c ija ln o g p o rije k la (» n e sa m o p ro d a v a čice d ž id ž a -m id ž a p o
b e o g ra d sk o m asfa ltu « , n e g o i » g o s p o đ ice iz m a lo o tm en ijih k ru g o v a « ).
T i zah tjev i n a jč e š ć e stižu iz B e o g ra d a i o k o lice (O b re n o v ca , V e lik e P la
n e , Z e m u n a , R ip n ja ). K a o p ru ž a la c uslu g a a p o stro fira n a je G in e k o lo šk o -a k u š e r s k a klinika u b eo g rad sk o j ulici N a ro d n o g fro n ta . Z a 4 3 7 0 ,4 di
n a r a k o m isija (d v a liječn ik a) koju im en u je n ačeln ik d ijag n o stik e izdaje
p o tv rd u o n ev in o sti n a m e m o ra n d u m u b o ln ice. U p ita n a o k v an titeti p o
tra ž n je s e k re ta r P o slo v o d n o g o d b o ra klinike (ž e n a !) pitijski p e d a n tn o iz
jav lju je d a u p o sljed n je v rijem e im a » d o s ta « , » m o ž d a n e m n o g o « (sic!)
takvih z a h tje v a . U želji d a objasn i ra z lo g e toj p o m a m i, a u to r ic a te k sta
a n k e tira n e k e o d tra ž ite ljica usluga. O n e n av o d e d a je p o tv rd u o n evi
n o sti p o tr e b n o p re d o čiti m ajci »k ad u d aje ć e rk u « , » fra je ru « k ad te su m
njiči » d a li si ili nisi«, m lad o žen jin o j o bitelji » d a te n e v ra te z a to što nisi
b ila c e la « , i z a to što su » p ra v e v red n o sti o p e t n a ce n i« .
�BIO LO GIJA K AO S U D B IN A
269
Cijelim tek sto m provlači se tvrdnja da žen e koje traže atest o nevinosti
to čin e dobrovoljno. O tud i ironički odm ak u naslovu teksta: »Najnoviji
’seksistički hit’ u glavnom g rad u «: O građ ivan je od seksizm a kao pojma
koji o zn aču je sistem atsk o potlačivanje/ponižavanje žen a u sklopu p atri
jarhalne kulture. Svi se doim aju spokojni: žen e koje se dobrovoljno po d
vrgavaju kontroli vlastite intim e, njihove obitelji i obitelji njihovih bu
dućih m uževa (jasn o , ak o su »ispunile uslove za virgo intakta«), gineko
lozi je r je o p e t d o lep ršala zlatn a koka (p ro tje ra n a legalizacijom ab o rtu
sa), društven a zajed n ica je r se vraćaju »p rav e v red nosti« i rom antik a u
sivilom op u stošen u svakidašnjicu.
N o, m ožd a ipak, m ožd a ipak nije baš sve najbolje u najboljem od m o
gućih sv jeto va...? Š o k iran a a u to rica ovih red ak a bori se s dvostrukom n e
lagodom . D elik atn o je suditi o pojavi u drugoj sredini na tem elju n e
dovoljnog b ro ja p o d atak a. A u to rica , sociologinja i fem inistkinja, odlu
čuje se za m anje zlo. P o k u šat će čitateljim a i zainteresiranim kolegam a
predočiti hip otetičk i referen cijaln i okvir za jed n o m oguće istraživanje
ove »m o d e«.
Podvrgnut će najprije sum nji svoju p očetn u reakciju — nije li m ožda
riječ o histeriji p ro u zro čen o j pojavom o pasn og A I D S -a ? T ešk o. P o sto ja
nje virusa A I D S -a ne m o že se isključiti testo m nevinosti — i nevina žena
m ože biti nositeljica ak o je n ark o m an k a (u p o treb a zaražen e igle), ili je
zbog nek og razlo g a p rim ila transfuziju. (A što je i u tom slučaju s m uš
karcim a kao n o sio cim a v iru sa? Š an sa d a je žen a »čista« sm anjuje o p a
snost širenja zara z e tek 5 0 p o sto .)
Poku šajm o pon o v o . U p itajm o se o sim boličkoj vrijednosti nevinosti
žene, je r stvarne vrijed nosti n em a. Č injenica d a su za potvrdu o nevinosti
zain teresiran e obitelji budućih supružnika upućuje na odnos p rem a ženi
kao razm jenskoj vrijednosti — robi (čak ako ženu svedem o na upotrebnu
vrijednost, po sto jan je nevinosti ništa joj n e pridn osi/oduzim a). »U kupni
odnos razm jen e koji čini brak n e uspostavlja se izm eđu m ušk arca i žene,
već izm eđu dvije skupine m u šk araca, a žen a se pojavljuje sam o kao jedan
od p red m eta razm jen e, a ne kao jed an od p a rtn e ra ...« , piše o prim itivnim
društvim a a n tro p o lo g C lau d e L ć v i-S tra u s s u klasičnom djelu E lem en ta r
n e strukture srodstva.
D akle, brak u nas pokazu je tendenciju involucije od slobodne zajed
nice žen e i m u šk arca kak o je san kcionira naše (i svako m o d e rn o ) zako
nodavstvo, p re m a ugo v orn o m sklapanju saveza širih društvenih grupa
(p o rod ica, p lem en a, k lasa...). N o , ne treb am o se vraćati tako daleko u
prošlost. V isoku korelaciju seksualne represije (m aterijaln i dokaz = n e
vinost) i to talitarn o g društva u o čio je W ilhelm R eich : » Z a osiguranje
brakova p o treb n o je sve dalekosežnije ograničavan je i obezvređivanje
prirodnih o sjetiln o -g en italn ih težnji«, zapisao je u M asovnoj psihologiji
fašizm a. U istom djelu navodi po d atak d a je 1932. u N jem ačkoj Središnji
�270
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
sa v ez k ato ličk ih u d ru žen ja d jev ica N je m a čk e najb rojnija k ato ličk a o rg a
n izacija sa 8 0 0 .0 0 0 čla n ic a . K ro z uzbudljivu studiju istog p o vijesnog ra z
d o b lja, M u šk e fa n ta zije K lau sa T h e w e le ita , p ro v lači se id eja sim boličkog
iz jed n ačav an ja tijela ž e n e (b u d u će ) m ajk e s tijelo m » m ajk e « dom ov in e
k o ja tre b a o sta ti » čis ta « , n ek o n ta m in ira n a za p e n e tra c iju » tv rd e m ušk e
je z g re (n a c ije )« . D in am ik a ig re podsvjesnih stru k tu ra s ovim sim boličkim
p r e d o d ž b a m a o tv a r a m o g u ć n o st za istraživ an je h ip o teze o tra ž e n ju k o
r e la cije n ag lask a n a » č is to ć i« ž e n e i p o ra stu o sje ća ja (to b o ž n je ) n a c io
n a ln e u g ro ž e n o sti. (G lo rifik a c ija n evinosti i razb ijan je izloga — povijesni
d eja v u .) B liži p rim je r: u s p o re d o s p o ra sto m k o n zerv ativn e (n a c io n a ln e )
id eo lo g ije u F ra n cu s k o j je p rije n ek olik o g o d in a zab ilježen a z n a č a jn a p o
tra ž n ja z a p o v ra tk o m nev in o sti (Politikin tek st ta k o đ e r n avodi želju za
» re tu š ira n je m n ev in o sti« m n o gih m lad ih B e o g ra đ a n k i); ženski je časop is
M a rie C la ire ča k i d o n io (d a k a k o u z m n o g o z g ra ž a n ja ) cjen ik tih usluga.
O d b a c im o li p o v ijesn e/teo rijsk e re fe r e n c e k a o p re n a te g n u te , n ašem
h ip o te tičk o m istraživ an ju o sta je d a isp ita jo š jed n u m o g u ćn o st. A n k e ti
ra n e ž e n e izrijek o m u p o zo rav aju d a zah tjev za (n jih o v o m ) nev in o šću d o
lazi n e s a m o o d obitelji n eg o i od njihovih p a r tn e r a . » M o m c i d an as m n o
go izvoljevaju i m o ra š d a b u d eš sp re m n a n a sv e.« ( Z . A ., 2 5 g o d in a )
» A k o te nek i fra je r su m n jiči ( ...) — ti m u lep o tu m e š p ap ir p o d n o s i
m o ž e d a se ’slik a’.« K a d a se stv arn a n ev in o st n e p o k a ž e u o b ičajen im z n a
k o m , »ti m u le p o p o k a ž e š ćag u i p re đ e š ih z a c e o živ ot«.
N ije li, d ak le, rije č i o o d m jerav an ju sn ag e u ra tu sp o lo v a ?! T ije lo žen e
p e r c ip ir a se k a o n e š to što je p o tre b n o »o sv ojiti, p e n e trira ti, o k u p irati,
p o sje d o v a ti — i to ek sk lu ziv n o «. W ilh elm R e ic h , p sih o an alitiča r: » U v o
đ e n jem če d n o sti, ž e n e p o d p ritisk o m sek su aln ih p ro h tjev a p o staju n e
če d n e , n a m je sto p riro d n o n ježn e osjetljivosti stu p a sek su aln a b ru ta ln o st
m u š k a rc a i to m u o d g o v a ra ju će sh v aćan je u ž e n a d a j e spolni ak t n ešto
što ih o b e š č a š ć u je .«
Z a k lju čn e n a p o m e n e : O v a p o jav a m o g la bi biti ind icija sn ažn o g sk re
ta n ja (in v o lu cije ) d ru štv a p r e m a trad icio n alističk o m m o d elu . O tv o re n o
tr e tira n je ž e n a k ao r o b e i njih ovo d o b ro h o tn o p ristajan je n a to o tv a ra
p itan je što se d o g o d ilo sa sto g o d išn jo m trad icijo m b o rb e ž e n a z a v lastito
o slo b o đ e n je n a n a še m p r o s to ru ? J e li bilo p re u ra n je n o sam o zad o v o ljstv o
n o rm a tiv n im u re đ e n je m p o lo ž a ja i stu p n jem o slo b o đ en ja ž e n a u n a še m
so cija liz m u ? D o k g in ek o lo šk a b rato v štin a m u d ro šu ti, trlja ru čice i p ro iz
vod i a te s te o n ev in o sti, p a c ije n tice sa tim a ček aju n a p re g le d e n u ž n e za
živ ot. N o v in a rk a Politike n as n e s m e ta n o (p a rd o n , o b jek tiv n o ) zab av lja
v ijestim a o novoj m od i. T k o ć e dignuti glas z a o b ra n u in te g rite ta , slo b o d e
i d o sto ja n s tv a ž e n e ?
O d b a cim o u logu ž rtv e -s u u če s n ik a . M o ž d a jo š nije p re k a sn o z a je d a n
novi ak tiv izam i o sv ještav an je.
�BIO LO GIJA K AO S U D B IN A
271
U POTRAZI ZA ZABORAVLJENIM SPOLOM
T ko dobije službeni poziv za sudjelovanje na uglednoj m eđunarodnoj
tribini »Socijalizam u svetu« (C a v ta t, 2 0 - 2 3 . 10. 1 9 8 8 ) naslovljen »D ragi
druže«, v e ć je unaprijed diskretn o u p ozoren koji je dom inantni spol m a r
ksističkih m islilaca. M alo b rojn o sudjelovanje žen a u dosadašnjim ju g o
slavenskim d eleg acijam a na cavtatskoj tribini nije, čini se, uznem iravalo
d om aće m ark siste. U red sk a p o litičk o -id eo lo šk a iskaznica, a ne spol, bile
su presu dne za sudjelovanje. P o tradiciji, žene su za okruglim stolom u
C avtatu, kao i u većini lijevo o rijen tiran ih partija, kako je prim ijetila d e
legatkinja T alijansk e K P L u cian a C astellina, p rihvaćan e sam o ako g ovo
re jezikom m u šk araca, ako su dio m uške kulture. »P o zn ajete li m uškarce
m arksiste koji poznaju golem u fem inističku kulturnu p roduk ciju?«, upi
tala je 1987. u C avtatu .
Z ahvaljujući tek kritikam a koje su jugoslavenskim o rganizatorim a
upućivali do sad ašnji sudionici, i sam i senzibilizirani aktivnošću ženskih
pokreta u vlastitim sred in am a (lijevim p artijam a, fakultetim a, instituti
m a), ove je god ine i u slu žbenom p ro gram u došla do izražaja činjenica
da i avan g ard a im a spol.
Z a razliku od prošlogodišnje rasp rav e o m ogućnosti utem eljenja m arkstičkog fem in izm a, o d ržan e u g oto v o ilegalnim uvjetim a, upornošću i
zalaganjem ženskog dijela o rg an izacion og a p a ra ta — N adežd e R adović,
M arise C rev atin i D ub ravke P o p o v ić — ovogodišnji » R azg o v o r o kulturi
žena i duhovnoj situaciji v re m e n a « okupio je šezd esetak zainteresiranih
sudionika. Iak o je o d ržan u d o b a popodn evn og o d m o ra, taj je razgovor
bio daleko od neo b av ezn o g ćask an ja uz čaj ili rub b azen a de luxe hotela
»C ro atia«.
»F em in izam , o d n o sn o n eofem in izam , kao jed an od novih socijalnih
pokreta ne m ože se red u cirati sam o na socijalni po k ret v eć je i duhovno
kretanje — p o k ret protiv volje za m o ć«, sm atra B laženk a D esp ot, prva
dam a jugoslavensk og m ark sističk og fem inizm a. Njezin se uvodni referat
pokazao kao od ličn o o d ab ran p oticaj diskusiji. R ad ik aln a kritika pojm a
m oći i nasilja u su vrem enoj civilizaciji izazvala je , naim e, nelagodu, pa
čak i negodovanje kod pojedinih ortodoksnijih »tvrdih m ark sista«. N e o
phodnom otrežn jenju od m ogućih utopističkih zastranjenja (iješenjem
klasnog, riješit će se au tom atsk i i žensko pitan je) pridonijela je interven
cija sociologinje Silve M ežn arić. O n a se zapitala: K ak o je m oguće da u
socijalističkim zem ljam a, koje se dek larativno zaklinju na ravnopravnost
žena, i dalje p o sto je svi problem i kao i u kapitalističkim ? D o b ar p ozna
valac stvarnosti socijalističkog svijeta (p ro p u to v ao ih je sve osim A lbani
je ), A u stra la c Đ ruce M cF a rla n e , potiskivanje slobodne diskusije o po lo
žaju žen a o zn ačio je kao »jednu od najvećih brukS u toku cijelog razvoja
socijalizm a«. P o njegovu m išljenju, djelotvornu kritiku neravnopravnosti
�272
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
sp o lo v a — » n a š e d ru g a rice « m o ra ju p o če ti p ro p itiv an jem o sobnih isku
sta v a. J e r , tek n ak o n sp o zn aje stru k tu re m o ći u o bitelji, z n a če n ja ženske
sek su aln o sti i re p re sije , te njih ove p o v ezan o sti s a u to rita rn o m p riro d o m
d ru štv a — bit ć e m o g u ć a d o sljed n a so cijalističk a an aliza to g a p ro b le m a .
N a n as to ja n je en g lesk o g p ro fe s o ra R a lp h a M ilib an d a, koje bi sigurno
g o d ilo i u šim a m n o gih naših slu žbenih r e fe re n tic a za žen sk o p itan je, d a
se p riziv an jem a p so lu tn o g p rv en stv a klasn e an alize že n e p o d ijele p re m a
»stu p n ju tla č e n ja « (b u ržu jk e sp ram ra d n ic a ), re a g ira la je žu stro L u cia n a
C a ste llin a . S a m o o d re đ e n je ž e n a k a o » tla če n ih « p o d razu m ije v a d a se
m o ra ju o slo b o d iti k ak o bi p o sta le iste k a o i tlačitelji. »M i n e ž elim o je d
n a k o s t, n e g o razlik u «, n ag lasila je . J e r , p o tv rđ ivan je p ra v a n a razliku, o t
k riće istinske b isek su aln osti ljudskog iskustva n a s p ra m ap stra k tn o g g ra
đ a n in a , k o je g a j e o d b u rž o a sk e trad icije p o tp u n o p re u z e o socijalistički
p o k r e t — v elik o je d o stig n u će žen sk o g p o k re ta u p o sljed n jem d esetljeću ,
s m a tr a C aste llin a .
T a j ca v ta tsk i ra z g o v o r nije iscrp ljen u n e c e n z u rira n o m iznošen ju k o n
tro v e rz i u m ark sističk im p ro m išljan jim a žen sk o g p itan ja. Ž e n sk i po k reti
i in icijativ e p rizn ati su k a o re le v a n tn e stra te g ije e m a n cip a to rsk e b o rb e.
D o k se R . M ilib an d z alo žio za sa m o sta ln o st žen sk o g p o k re ta u sklopu
ra d n ič k o g , njih ovu je d o sad ašn ju i b u d u ću su k o b ljen o st C aste llin a o cije
n ila » k o risn o m i p lo d n o m « . U to m je sm jeru b ila o so b ito ind ikativn a i
diskusija Š o n je L o k a r , izvršnog s e k re ta r a C K S K Slovenije:
Slažem se da današnje političke organizacije jesu u teškoćam a, je r ne mogu
neposredno da zagrabe svakodnevno življenje, ni svijet rada, ni svijet ljubavi,
ni svijet rađ anja, ni svijet prirode. (...) Zbog toga nastaju pokreti koji poku
šavaju ta pitanja rješavati na nov način i tim e razgrađuju klasične političke
p artije te postavljaju alternativnu političku strategiju, koja više n ije borba za
m oć, nego je n ešto drugo.
D a k a k o , p o tr e b a z a o sm išljav an jem altern ativ n ih političkih stra te g ija
z a d a ta k je koji nad ilazi sp ol, p a i sp o ln e p o d jele. N o , en tu zijazam i in
t e r e s su d io n ica i su d io n ik a, k a o i p itan ja o tv o re n a u to m ra z g o v o ru ,
o p ra v d a v a ju z a h tjev z a njeg o vim u v rštav an jem i u sljed eći p ro g ra m ca v ta tsk e trib in e 1 9 8 9 . I to , n a d a jm o se , u d o b a p rim jeren ije i du že o d p o
slijep o d n ev n e sieste.
�13
V
Ženska povijest
PRIČE O ŽIVOTU
D eset žen a koje p ro v o d e p erio d izolacija nakon p o ro d a u jed n om lenjingradskom rodilištu, odlučuju prekratiti vrijem e pripovijedajući svake
večeri p riče iz života, p o u zo ru n a B o cca ccio v D e ca m ero n . U suvrem enoj
verziji Ju lije V o zn esen sk aje (Ju lia V oznesensk aya, T h e W o m en ’s D e c a
m ero n, M eth u en , L o n d o n , 1 9 8 6 ) svakog dan a žen e od ab eru po jed n u te
mu i prepu štaju joj se bez zadrški. Z ap o čin ju »P rv om ljubavi«, i nastav
ljaju životnim situ acijam a po p u t »Z a v e d e n e i n ap u šten e«, »Seks u farsičnim situ acijam a«, uzim aju zatim na nišan »K u čk e«, »N evjeru i ljubo
m oru«, »Silovatelja i njegove žrtv e«, »N o v ac i slične stvari«, »O svetu«,
a sean se završavaju o ptim ističnim te m am a »P lem en ita djela« i »S rećk a«.
Knjige pisane u em igraciji v e o m a če sto s negativnim predznakom i
gorčinom opisuju p retjeran o sti društva iz kojih su njihovi autori nasilno
istrgnuti. T ak v a je reak cija, u o stalo m , ljudski sasvim razum ljiva. Ali V oznesenskaja, koja je 1 9 80. bila p rim o ran a da em igrira, potpu no je izbjegla
toj zam ci. N jezina knjiga sab rala je p red stavn ice svih socioprofesionalnih
slojeva ruskog društva: radnicu, znanstvenicu, um jetnicu, službenicu,
stjuardesu, skitnicu (» g ra đ a n k a bez stalnog m jesta b o ravk a«), disidenticu, funkcionarku Izvršnog k o m iteta grad skog sovjeta (»b u d ža«, kako joj
tepa au to rica )... Pripovijedanjem se gradi kom pleksnost i vjerodostojnost
likova, njihova u n utrašnja m otivacija, a postu pno se sve više ublažavaju
granice socijalne d istan cije, duhovnih i idejnih opredjeljenja. P red očim a
Čitalaca o digrava se zbližavanje žen a po m oću prepoznatljivosti zajednič
kih ženskih iskustava.
U studiji posvećen oj pričan jim a o životu ( U sm eno pjesništvo u obzorju
književnosti, M H , Z a g re b 1 9 8 4 .) književna teo retičark a M aja B o šk o v ićStulli ističe da se njihova po p u larn ost tem elji na današnjem op ćem du
�274
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
h o v n o m stav u u k o jem u p rev lad av a o rije n ta cija k a čin jen ičn o sti. G o v o
re ći o o d n o su d o k u m e n ta rn o g i fik cio n aln o g , a u to ric a sm a tra d a u sva
k o m p ričan ju im a izm išljanja, i d a se p rip o v jed ačk a fikcija ko rijeni v e ć
u sa m o m čin u p riča n ja k ad o n o obliku je rad n ju . P itan je o o d n o su zbilje
i izm išljan ja u knjizi Ž e n s k i D e k a m e r o n , g ra đ a k oje je sv ak o d n evica sov
je ts k e ž e n e u dru g o j po lo vici se d am d esetih g o d in a, zan im a m e p rv e n
stv en o u o n o j m jeri u kojoj je taj književni p re d lo ž a k d o k u m e n t o povi
je sti ž e n a . Ia k o u v ećin i su v rem en ih d ru štav a p o zitivno zak o n o d av stv o
iz je d n a ča v a ša n se o b aju sp o lo v a v e ć n a sta rtu u trk e za u sp o n o m n a lje
stvici d ru š tv e n e m o ći, m a lo je ž e n a k o je uspijevaju (ili p rista ju ) n a o tu
đu jući p u t k a v rh u . P o v ijesn a zn a n o s t k o ja (p o se b ice u n a s ) svoj p ogled
jo š u p rav lja p rv e n stv e n o p re m a tim sfe ra m a , gubi sto g a iz v id a iskustva
tzv. o b ičn ih ljudi, o so b ito ž e n a . S p ecifičn o ž e n sk a isk ustva — p o p u t m a j
č in stv a , k u ćn o g r a d a , u č e n ja sp oln ih u lo g a, sek su aln o sti, p o lo ž a ja u b r a
ku i o b itelji, o d n o s a s d ru g im ž e n a m a , i jo š m n o g a d ru g a — p red v iđ en a
su i o tp is a n a k a o izv an p o v ijesn a, k ao v je čn o v ra ć a n je isto g a ... N o , p ro b
le m » b e s p o ln o sti« povijesti nije sa m o p ro b le m nevidljivosti ž e n e — i
m u š k a ra c k a o k o n k re tn o , ču ln o b iće o sta je z a ta je n u fascin aciji igrom
s tru k tu ra m o ć i. S a m o isk ustvim a p o je d in a ca (k a o k o n k retn ih m u šk a ra ca
i ž e n a , n e k a o a to m a » m a s e « tzv. »v elik a p o v ijest« n e ć e o sta ti sa m o suh
k o stu r. A u p ra v o p riča n ja o živ otu k ao e le m e n ta rn i književni i u sm eno k n jiževn i ob lici d aju sliku p ovijesti i tzv. u sm en u po v ijest čin e »p o v i
je š ć u iz u s ta n a r o d a « , sm a tr a d r. B o šk o v ić-S tu lli. K n jiževn a d jela koja
se , p o p u t Ž e n s k o g D e k a m e r o n a , n ad ah n ju ju p riča n jim a o životu , čitatelju
(i p o v je sn ič a ru ) p ru žaju o b av ijesti o to m e k o je su o sje ća je i ljudske r e
a k cije njih ovi a u to ri sm a tra li m o g u ćim i v jero jatn im u d an o m razdoblju.
In ž e n je rk a N a ta š a i r a d n ic a O lg a o tk rit ć e d etalje o životu u p o g o n u ,
o p u k o tin a m a u tv o rn ičk im o g r a d a m a , k ro z k o je ž e n e b ježe sa sa sta n a k a
k a k o bi s ta le u re p o v e z a h ran u . S k itn ica Z in a i d isid en tica G a lin a crta ju
m ra č n e slike iz ž iv o ta » z e k - a « (z a tv o re n ik a u » ra d n im lo g o rim a « ), b ez
m u šk o g p a to s a n a p rim je r S o lžen jicin a. Š to v iše, d o k to r b io lo gije L a risa ,
z a k lju čit ć e iz svog in tim n o g p rijateljstv a s p o zn atim d isid en to m : » O n bi
z a ista d a o živ ot z a čo v je ča n s tv o , ali ni p rsto m n e bi m ak n u o z a svog su
s je d a « . D o z n a t ć e m o o (n e )p rilik a m a sek sualnih u žitak a u p re k rca n im
su sta n a rsk im sta n o v im a , o p o šasti alk o h o lizm a (p re d lo ž e n a je n o v a p a
r o la : » K o m u n iz a m je v last so v jeta plus alk o h o lizacija z e m lje « .), o k a te
g o rija m a p ro stitu tk i u zem lji u kojoj p ro stitu cija p re m a slu žbenim izv
je šta jim a n e p o sto ji. » B u đ o v a n k a « V a le n tin a , k o ja u prvim p rič a m a n e
o d u s ta je o d štu ro sti k lišea b iro k ratsk o g jezik a, iz d a n a u d an p o sta je
»Ijudskiji« lik i izv ještav a o ig ra m a u h o d n icim a m o ći. P riča n je m se o t
�ŽE N S KA POVIJEST
275
kriva i svakidašnji »k n ow -h ow « ženskih života — kako zadržati nevjerna
m uža ili neo d lu čn a ljubavnika privesti m atičaru ...
Ž en sk i D ek a m ero n nije knjiga s tezo m , iako potkrepljuje fem inističke
kritike p atrijarh aln e civilizacije: govori o učestalosti (sek sualnog) nasilja,
o ekonom skoj eksploataciji žen e, političkoj represiji g rađ an a. Svoj fem i
nizam au to rica u p red a u finu nit pripovijedanja o svakodnevici. V lastita
uvjerenja n ajčešće iznosi p u tem disidentice G aline. V oznesensk aja je kao
već p riznata pjesnikinja, uz T atjan u M am on ovu i druge žene, osnovala
1979. časop is (sam izd at) A lm a n a h : Ž en a i R usija, a fem inistički joj je an
gažm an d onio podsm ijeh (i o sp o rav an ja) prijatelja, književnika-disidenata lenjingradskog k ružoka »D ru g a kultura« i prijetnju K G B -a . Priklo
nila se prav oslavn o-fem in ističk o j grupi »M arija« — jedn oj od nekoliko
sovjetskih neofem inističkih frak cija (»K ršćan stv o je tak o đ er p o stalo disi
dentski p o k ret ovih d a n a « , izjavit će na ču đenje ostalih žen a autoričin
alter eg o G lin a).
O no što je ovu au to ricu najviše udaljilo od su vrem ene sovjetske disi
dentske tradicije je st o tv o re n o i iskreno suočavan je sa seksualnim isku
stvima žen a. A li usprkos n esp u tan o m govoru o seksu, junakinje nisu ni
nagovijestile p ro b lem e p o p u t postizan ja o rg azm a ili seksualne nesigur
nosti, n ezaobilazn e u zapad noj fem inističkoj literaturi. I kad a o braku
govore s cin izm om i kad g a idealiziraju, junakinje Ž en sk o g D eka m ero na
ne osporavaju ideal m o n o g am n o g b raka. O dstu panje od h etero sek su al
nih norm i tak o đ er nije p rik azan o laskavo.
N o dok u tradicijsk om ženskom pripovijedanju o životu prevladavaju
likovi nevinih žrtav a, Ž en sk i D ek a m ero n svjedoči o kvalitativnom p o m a
ku u prvoj zem lji socijalizm a. U p o rtretiran ju o d n o sa spolova ravn op rav
no se p rep liće bru taln ost i ek sp lo atacija, i nježnost i velikodušnost. B ez
imalo ideologijske p o m p e, »p u n ašn a sek retarica friška« zaključuje D ek a
m eron jed n ostavn om istinom : ni život ni ljudi nisu sam o dobri ili zli, a
sreću je m o g u će n aći i u najtežim životnim okolnostim a. U jed n om su
se složile sve p rip o v jed ačice:
Ž eljele bism o d a život ovdje p o stan e n ešto civiliziraniji.
VJEŠTICE JOŠ GORE
N a raskrižju p ro sto ra povijesnog m itskog svijeta, m ašte i prim ordijalnog strah a, zap aljen a je u prvoj polovici lipnja 1987. k u ća -lo m a ča nabijeđene v ještice A n tal G rubics u nek om m ađarskom selu južno od Segedina. J o š tinjajuće zg rarište n a rubu X X . sto ljeća m o ra oboriti naše m o
�276
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
g u će p ro sv ije će n e d vojbe o p o sto jan ju v ještica i u m e n ta ln o m o b z o ru su
v re m e n o g čo v jek a.
N o v in sk a v ijest o to m d o g ađ aju te k je po sljed nji u m n o g o sto lje tn o m
nizu izv ještaja koji sv jed o če o čin jen ici d a
im a vještih žena, koje, koristeći se m rakom , mogu svijet izvesti iz prirodnog
reda. (O vidije, 43. p.n.e. -1 8 . n.e.)
Ju lio C a rlo B a r o j a u knjizi Vještice i n jihov svet (B e o g r a d , 1 9 7 9 ) re z i
m ira v je ro v a n ja n ek o lik o v jek o va k lasičn e sta rin e o m o ći strix, strije (o tu
d a n a š a » š tr ig a « ) k o ja n e p o m u ć e n a traju poslije p ro p asti R im sk o g C a r
stv a, cijeli sred n ji vijek. R ije čju , »izv jesn e ž e n e « su im ale m o ć d a p r e t
v o r e u živ otin je seb e ili d ru g e ljud e, m o g le su letjeti n o ću i zavlačiti se
u n ajsk ro v itija m je sta , bile su m a jsto ric e z a sp rav ljan je v rad žb in a, kojim a
su m o g le u čin iti d a se n e k o g a zavoli ili o m rz n e , izazvati v re m e n sk e n e
p o g o d e i d o zv ati b o le štin e ljud im a i živ o tin jam a, ili ih liječiti. Z a p o m o ć
u sp ro v o đ e n ju svojih strašn ih šala, te su ž e n e n a m o ćn im sa b o rim a p o
e tsk im fo r m u la m a priziv ale H ek u b u i D ijan u , svoje b o ž ice za štitn ice ...
P išu ći o v je š tic a m a iz h rvatskih i srpskih n a ro d n ih p rip o v ijed ak a i vje
ro v a n ja , V u k S tef. K a r a d ž ić p o d a s tire sličan p o p is i n a d o m e ć e jo š d a ta k
v a ž e n a (m a h o m su to u n as s ta r ic e )
im a u sebi nekakav đavolski duh (...) pa leti po kućam a i je d e ljude, a osobito
malu djecu.
N a r o č ita p o sla s tic a b ila im je ljudsko s rce , krv i » đ ig e rica « , i to p rv e n
stv e n o v la stite ro d b in e i p rija te lja , k ak o ističe N jeg o š u G o rsk o m vijencu.
U n ašim su se k ra je v im a v ještice g o le sa s ta ja le n o ću n a guvnu, p ru žaju ći
ta k o m ašti za stra šu ju ću izvrn utu sliku »p riro d n o g r e d a « . N a im e , n a istom
se m jestu tra d icio n a ln o sa s ta ja la (m u šk a ) elita m o ći z a jed n ice , ovd je se
v ije ća lo i d o n o sile su se p re su d n e od lu k e.
A v je štice tu n o ću , p r e m a etn o g rafsk im zap isim a iz Srbije,
jed u iz zlatnih tan jura i piju iz vrčeva dragocijenim kam enjem narešenih.
D o k su u n as v je štice izaziv ale u stan o vljen i p o re d a k tim e što uživaju
u obilju d o k n a ro d istrajav a n a ru b u g ladi, iz m ag le k asn e je se n i sred n jeg
v ijek a v je štica p rijeti n e zasitn o šću svojih sek sualnih a p e tita . B u d n i d o m i
n ik an ci J a k o b S p re n g e r i H e in rich K r a m e r In stito ris, pišući djelo M a lleu s
M a lefica ru m {M a lj k oji ubija vještice, 1 4 8 6 ) p rim jeću ju :
Sve čarobnjaštvo proizlazi iz tjelesn e požude koja je nezajažljiva u žena...
zbog čijeg su zadovoljenja sprem ne općiti čak s đavlom.
�ŽE N S KA POVIJEST
277
M alleus... takvim ishodišnim stavom stavlja p ečat na stoljeća kršćanske
mizoginije.
Č arobn jaštvo poznaju sva ljudska društva. N o progoni vještica srazm je m o su nova historijska p raksa. Istraživači procjenjuju da je sam o kao
posljedica p ro ce sa Svete Inkvizicije na lo m ačam a kontin entalne E v rop e
od p o četk a X I V . do polovin e X V I I . sto ljeća izdim ilo 5 0 0 tisuća vještica
i vještaca, m eđu njim a 85 p o sto žen a. Prvi p ro ces u H rvatskoj, održan u
Zagreb u 1362. (bilježi V lad im ir B ay er u Ugovoru s đav lo m , Z ag reb ,
1953) tereti »nek u D rag icu «, optužen u da je »m eđusob no ogad ila« b ra
čne drugove.
O stale p resu d e koje B a y e r navodi u toj opsežnoj studiji u o p će ne p re
ciziraju zbog kakvih su čaro lija o p tu žen ice izvedene p red sud. Priznanja
najfantastičnijih zlo čin a, m eđu kojim a se ističe »p u ten o o bćen je s v ra
gom « koji bi se če s to pojavljivao i u liku njihovih m uževa (n o lako su ga
prepoznale » jer m u je bio h lad an «), iznuđivale su vrlo elaboriran im m e
todam a to rtu re (sm rskali su im p alce, lomili kosti nogu tzv. »španjolskom
čizm om «, razvlačili ih n a koloturi, itd .). D ok se s v ješticam a u H rvatskoj
vlast o b raču n av a zn an stv en o i prav n o solidno utem eljenim m etod am a,
koje su, p re m a B ay ero v u shvaćanju, zasn ovane na uvozu našem narodu
stranih predodžbi p reu zetih iz in tern acio n aln og složenog pojm a ča ro b
njaštva, u ostalim se našim krajevim a p ostu pa n a au tohtoni način.
Vuk izvješćuje o slučaju P au n e Stan ojević iz sela Ž a b a ra , koju su »po
zapovijesti K a ra -Đ o rđ ije v o j kao vešticu privezali uz ražanj p a pekli m e
đu dvije v a tre « (što nije bio usam ljen slu čaj), te o m aćehi P e tra Jok sića
iz T o p o le koju su »ubili iz pištolja i isjekli n oževim a«. N ešto civiliziranija
m etod a bilo je kam en o v an je, a vrijedilo je i pokušati da se »kam džijam a
izgoni veštičiji bes«. N e ro d ica koja je 1685. pogodila zagreb ačku okolicu
bila je povod »sp o n tan o m « spaljivanju (b ez up letanja crkvenog ili svjet
skog su da) »silesijah v ještica«, kako je zabilježio slovenski historičar V alvasor.
V ješticam a su u većini slu čajeva p roglašavan e žene. Pouzdani znaci
njihova prep o zn av an ja bili su »sijeda kosa i krst ispod n o sa« (N jeg oš),
razrokost, b rk ato st, pu nokrvn ost, »zle o či«... M ogle su biti i uznem irujući
lijepe i m lade. N o , zašto baš ž e n e ? D v ozn ačnost koju slika žene sadrži
u ku lturam a ju d e o -k ršća n sk o g ishodišta — izm eđu tave i pakla, kuhinje
i kozm osa, zaštitn ice i ž d eračice vlastite djece — učiniše je pogodnim
objektom za projekcije strah a, »n eobu zdane želje« (B a ro ja ), uzročnika
svih zala Što p o gađaju po jed in ce i zajednicu.
Strah od žene prerasta u historiju progona vještica u vrijeme raspada
nja srednjovjekovnog društva i slike svijeta, drastičnih promjena u eko
�278
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
n o m sk o j, d em o g rafsk o j i obiteljskoj stru k tu ri (n a p rim je r, u X I V . sto ljeću
g o le m p o r a s t b ro ja n eu d atih ž e n a ). B u d u ći d a se crk v a o sje ća u g ro ž e n o m
h e re tičk im s e k ta m a i seljačk im p o b u n a m a , želi n a taj n ačin o d rž a ti k o n
tro lu n a d stan o v n ištv o m i o tk lo n iti o d g o v o rn o st z a tešk e e k o n o m sk e i
d ru š tv e n e p rilik e — sa seb e i p lem stv a — sm atraju an tro p o lo g M arvin
H a r ris i p o v je sn iča rk a B a r b a r a T u c h m a n {D a lek o z rca lo , Z a g re b , 1 9 8 4 ).
O sim tih so cio -e k o n o m s k ih o b jašn jen ja d an as je ak tu aln a i fem in istič
k a in te rp re ta c ija p ro g o n a v ještica. Ističu ći njihovu g en o cid n u dim enziju,
zak lju ču je d a je p o srijed i la te n ta n stra h o d su bverzivnog p o te n cija la m o ć
n e , n ezav isn e i sa m o d o v o ljn e ž en e.
U d o b a s tv a ra n ja p ro fesija u m o d e m o m sm islu tre b a lo je potisn uti
v ra č a ru — tra d icio n a ln u ljek aricu i b ab icu , čije je p ro fe sio n a ln o zn an je
g e n e r a c ija m a p r e n o š e n o žen sk o m lo zo m — u k o rist fo rm a ln o o b ra z o v a
nih liječn ik a koji ć e razvlastiti ž e n e o d k o n tro le n ad v lastitim tijelo m i
se k su a ln o šć u .
A k o u z m e m o u o b zir d a v ještica k a o p a ra d ig m a p o tla če n o s ti uskrsava
k a o su v re m e n i fem in ističk i sim bol o tp o ra v lad aju ćim sistem im a d o m in a
cije u p ro šlo sti i sad ašn jo sti, o n d a tu žan i p o u č a n re ce n tn i p rim je r A n ta l
G ru b ics sv jed o či o n eizm jern o j u d aljen o sti k o ja žen u dijeli o d njezin a
p o tp u n o g o slo b o đ e n ja .
RAJ ŽENA: PRECIOZE
Što je žena? Razumni majmun. Što je brak?
Konačište živih mučenika. Što je Pariz? Raj
žena, čistilište muškaraca, pakao konja.
( 1668)
B ilo bi, d a k a k o , p r e tje r a n o u vjeriti ž e n e d a su o k o rje le p o p ra v k a šice
k o d s tr o g e u č ite ljic e H isto rije . R a z u z d a n o p o n av ljan je svakovrsnih b u
d a la š tin a , sv e d o e sk a p a d a k rv o lo čn e ag resivn osti, stalan je u re s p o v ije
sn o g h o d a cijelo g p le m e n a h o m o sa p ien sa . N o , p o v ijest ž e n a , p recizn ije,
p o v ijest id e ja i b o rb i z a o slo b o đ e n je ž e n a , ob ilježav aju c ir k u la m o st i z a
b o ra v .
R ije čju — h isto rija (ž e n a ) se p o n av lja, a n jezin e p o u k e slu žb en a p o
v ijesn a z n a n o s t p re ciz n o o d stran ju je iz m ira z a b u d u ćih g e n e ra cija . M o
d e r n a p o v ijest sv jed o či o to m e d a j e svako p o k o ljen je m o ra lo izn o v a sab irati zan ijek an u b aštin u : o sp o ra v a n je p a trija rh a ln e civilizacije uvijek se
o tk riv a izn o v a.
�ŽE N S KA POVIJEST
279
N adasve p o u čan p rim jer z a p o tkrepu te pesim ističke konstatacije epi
zoda je s p recio zam a i njihovim svijetom . N ešto istine o njim a m ora biti
poznato tek ek sp ertim a za francusku povijest X V I I . stoljeća. D o danas
njihova slika d o p ire u odbljescim a iskrivljenog o gled ala M oličreovih
Sm iješnih p recio za ( 1 6 5 9 ) ili U čenih žena (1 6 7 2 ) ponavljajući stereotip
»m nogo g od ina — m alo zd rav og razu m a«, kako su ih častili njihovi protivnici-suvrem enici.
M anje je p o zn ato d a je p ro tu refo rm acijsk a represija u vezi s obrazov a
njem osnažila po im an je žen a kao intelektu alno inferiornih bića čiju p ro
blem atičnu prirod u šk olovanje jo š više kvari. Č ak i za m lade plem kinje
koje su se m og le školovati u sam o stan im a i kod kućnih učitelja o no se
svodi n a brušenje m an ira i u m jetn o st d o p ad an ja. Ipak, i u X V I I . stoljeću
neke su žen e zahvaljujući sam o ob razo v an ju , če sto skrovitom i m ukotrp
nom , stek le slavu posvetivši se intelektu alnom životu. Stjecište su takvog
antikonform izm a francuski saloni (les salons) čija su duša i p ok retačk e
snage n ep rizn ate p recio ze.
C h aterin e d e V iv o n n e, m ark iza od R am b ou illeta, dala je prvi prim jer
svojom g lasovitom P lav o m so b o m . Iako je p ripad ala visokoj aristokraciji,
život n a dvoru bio joj je d o sad an i odbojan, te je 1610. svoju otm jenu
kuću o tvo rila intelektu alnoj eliti. T a k o je rođ en salon kao dem o k ratiza
cija dvora. R ed o v ito je okup ljala žen e i m u šk arce, podjed nako aristo k ra
te i g rađ an e, koji u atm o sferi prijateljske jedn akosti raspravljaju o ra
zličitim te m am a. K o n v erzira se o braku , ljubavi, o dnosim a s djecom , p ro
dubljuje an aliza o sjećaja, k om entiraju um jetničk a djela suvrem enika.
K roz užitak razg o v o ra, b iran e fraze čestih epistola i književna djela z a
četa u krilu salo n a grad i se ideal »čestita čo vjeka« ( l ’h on n ete h o m m e )
kao p ro tu teža preživjeloj pom poznoj slici »h ero ja«. N a slobodnom te ri
toriju salo n a žen e odbacuju ideal p okornosti: stječu novu sam osvijest i
nastoje izm ijeniti o b ičaje, čak i zak o n e koji ih sputavaju. N im alo ban al
nim, n ad ahnu tim razgo v o rim a n astoje redefinirati od n o se m ušk arca i že
ne, a njihovi spisi svjedoče o dubokoj sumnji u m ogućnost spoja ljubavi
i braka.
U p rav o u pristupu tim te m a m a uočavaju se dva suprotstavljena gle
dišta. K rep o sn e p recio ze (p rćcieu ses p ru d es) odstranjuju m uškarce sa svo
jih sastan ak a, iz društva i obitelji želeći izbrisati čak i znakove m uške
prisutnosti u jeziku. D o k je d o tad aspiracija žen a d a sudjeluju u društve
nom i ku lturnom životu bila o g ran ičen a na sam ostan ili nesigurnu p ro
fesiju kurtizan e, k rep o sn e su sm atrale d a je za sudjelovanje u spiritualnom životu dovoljno o d reći se o d n o sa s m uškarcim a. D jevičanstvo je bilo
zalog au to n o m ije žen e. N asu p rot to m e, galantne p recio ze (prćcieuses ga-
�280
K O N JI, ŽE NE , R A T O V I
lantes — te šk o p rev od ljiva v išezn ačn o st: »ga lan te« za žen u m o ž e značiti
i slo b o d n a i ra sp u šte n a ) o d a n e ljubavi tra ž e njezinu »d eb ru ta liz a ciju « i
z a h tijev aju slo b o d u u b rak u . Z a u z im a ju se za p o k u sn o razd o b lje zajed
n ištv a n ak o n k o jeg se m o ž e o d lu čiti z a b rak ili p ro tiv n jeg a. N o , i u braku
svaki p a r tn e r tre b a z a d rž a ti p o tp u n u n ezav isn ost s rc a i tijela i je d n a k o st
u p ra v im a i d u žn o stim a. P red v iđ ale su i staln o izm jenjivanje » k o m a n
d n e « u lo g e k ak o se n e bi uspostavili stari oblici m u šk e d o m in acije. T ru d
n o ću su n aziv ale »lju b avn om v o d e n o m b o le šć u « alu d iraju ći n a to d a p ri
silno m ajčin stv o z av ršav a p o ro b ljav an jem ž e n e . Ž e le stv o riti svoju ljubav
nu etik u , p ro tiv e se tab u iziran ju žen sk e sek su aln o sti. N jihov je p ro g ra m
i o tv o r e n o r e v o lu c io n a ra n k ad a g o v o re o » n o v o m d ru štv en o m p o re tk u « ,
a zah tjev i (iz je d n a č a v a n je p ra v a i d u žn o sti, d o b ro v o ljn o m a te rin stv o , ra z
v o d i si.) p o slu žit ć e k a o p la tfo rm a fem in istk in jam a u fran cu sk o j re v o lu
ciji. K n jižev n a d jela n ek ih o d salonskih d a m a p o p u t M ad e le in e d e S cu d e ry , M a d a m e d e S ev ig n e, N in o n d e L e n c lo s i M a d a m e d e la F a y e tte
žive d o d a n a s n e p o m u ć e n o m slav o m .
U n a t o č b ro jn im d o k a z im a in telek tu aln e n a d m o ći i sred išn je uloge
p r e c io z a u živ otu sa lo n a , njihovi ideali i težn je nisu p ro d rli izvan kruga
o d a b ra n ih . P le m stv o n a z alazu so lid ariziralo se s p o letn im g ra đ a n stv o m
u u sp jelo m p o tisk iv an ju ž e n a iz in telek tu aln o g živ o ta, stro g o o graničivši
n jih ov o o b ra z o v a n je n a v ještin e p o tre b n e z a v o đ en je d o m a ćin stv a . Iak o
su in te le k tu a ln o n asljeđ e id eja p re c io z a p reu zeli m islioci p o p u t » k a rte zijan sk o g fe m in iste « P o u lla in a d e la B a r r e a , tek n a s lu će n a slo b o d a i
o sv o je n e izra ž a jn e m o g u ćn o sti ž e n e u laze u p o v ijest id eja k a o » k a ć ip e r
stv o « . P rev rtljiv i i n estašn i M o lie re koji ih je o slik ao k a o sta r e i dijab o
ličn e u sid jelice, u sp io se d o d v o riti svojim m e c e n a m a i jav n o m m nijenju
(b ira ju ći »n ajslab iju « m e tu ), k o je d o d an ašn jeg d a n a u zn e m ira v a ta k o
d rsk o i o tv o r e n o p o d riv a n je p atrijarh aln ih v re d n o ta .
N a koji n ačin d a n a s m o ž e biti re le v a n ta n životn i i m isao n i e k sp eri
m e n t p r e c io z a ? P o la riz a cija njihovih e m a n cip a to rsk ih strate g ija p re p o z
n a tljiv a je i u ru h u su v rem en ih fem in ističk ih ten d en cija. K re p o sn im p re c io z a m a n e o b ič n o n alik u je v a rija n ta lezbijskog se p a ra tiz m a , a p re o k u p a
cije g alan tn ih rev o lu c io n ira n je m p riv atn o g i d ru štv en o g živ ota r a z a z n a
je m o u ra sp o n u fem in ističk ih stru ja o d so cijalističk o g d o re fo rm ističk o g
f e m in izm a. S ta r a n as u čiteljica, čin i se , m o ž e p o u čiti o p o sto ja n ju b o g a te
tra d icije b u n to vn ih ž e n a i žilavoj luk avosti p atrija rh a ln o g p o re tk a . P o r u
k a je : n e p o su stati!
�ŽE N S KA POVIJEST
281
GRIJEH KOJI JE NEMOGUĆE IMENOVATI:
BENEDETTA CARLINI
Ju d ith C . B row n , p ro feso rica povijesti na elitnom Sveučilištu Stanford,
im ala je vraške sre će . Listaju ći inventar D ržavn og arhiva F ire n z e pažnju
joj je privukao naslov dok u m en ta: Spisi u vezi s p ro ceso m protiv sestre
B en ed ette Carlini iz Veliana, nadstojnice Teatinskih opatica u Pescii, koja
se gradila mistikom, ali j e otkrivena kao žena na zlu gla su . Znatiželjna da
otkrije što je arhivista iz našeg sto ljeća sablaznilo toliko da je p red m et
zaveo tim riječim a, upustila se u čitan je stotinjak stran ica do k u m en ta nastalog od 1 6 19. do 1623. god ine. O tk riće nije sablaznilo prosvijećenu fe
ministkinju — razveselilo je znan stvenicu! R ezu ltat je knjiga Bestidni či
n i Život lezbijske opatice u ren esa n sn oj Italiji (Im m od est A cts. T h e L ife o f
a L esb ia n N u n in R en a issa n ce Italy, O xford U niversity Press, 1 9 8 6 ) koja
je doživjela p ap erb ack izdanje u najk raćem roku. U b rzo je uslijedilo
ostvaren je o n o g a o čem u p o tajn o sanjari svaki h isto ričar dok je o m a m
ljen p rašin om arhivskih spisa. H ollyw ood je ponudio da otkupi prava za
film!
»N evidljivost« ž en a u povijesti — prvobitni problem historije žena —
prevladan je u p etn aesto go d išn jem razvoju discipline sve sofisticiranijim
načinim a postavljanja istraživačkih pitan ja i vještim pro n alažen jem arhiv
skih m aterijala koji n ed vojben o dokazuju povijesnost ženske egzistencije.
Judith B row n m o ra la se suočiti s novim izazovom : s pro b lem om »neizrecivosti« jed n o g sp ecifičnog p o d ru čja ženskog iskustva.
E v ro p sk a povijest pokazu je koliko dugo se nije prihvaćala činjenica
da žen a m ože privući ženu . U razdoblju od tisuću i p etsto godina m ože
se naći jed v a tu ce posvuda razb acan ih referen cija na ljubav žena za žene.
F alo c e n tričn o shvaćanje ljudske seksualnosti g otovo je sasvim o n e m o
gućilo d a se takva ljubav pojm i, a zanem arivan je u pravu, m edicini, te o
logiji, literatu ri i pučkim p red o d žb am a navodi na to da je posrijedi g o
tovo »aktivna sp rem n o st n a nevjerovanje«. T ek je u d oba p rotestantizm a
ljubav izm eđu o p a tica p o stala književni topos, posluživši kao jed n a u ni
zu optužbi protiv »p o k v aren o sti« crkve. U D anteovim Čistilištu i P a k lu,
koji inventariziraju sve p o zn ate grijeh e, im a muških ali ne i ženskih »sod om i ta « . Ž e n i, koja je ionako u predindustrijskoj E v rop i sm atran a po
prirodi zn atn o p ohotnijom od m u šk arca, hom oseksualnost bi teško pala
» jer ljep o ta m u šk arca, p o prirod n o m zakonu, nadahnjuje ženu većom
žudnjom n o što bi to ljepota žen e ikad bila k ad ra«, sm atra talijanski pisac
X V I . st. A g n o lo F iren zu o la u djelu L ju ba v n e rasprave. Istom u kasnom
X V I . st. Đ rantdm e, k o m en tato r seksualnih bizarnosti na francuskom
dvoru, uk azuje n a to d a su istospolne v eze m eđu žen am a postale veom a
�282
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
u o b ič a je n e i prvi u p o treb ljav a rije č lezbijka. (T a j je term in u ša o u širu
u p o tre b u tek u X I X . st). P riru čn ik z a isp ovjedn ike iz X V . st, koji se p ri
pisuje J e a n u G e rso n u , sp om in je sa m o »zlo čin tak o g ro zan i p ro tu p riro
d an (...) d a g a je n e m o g u će im en o v ati«. Z lo čin i koje je n e m o g u će im e
n o v ati, koji d o slo v n o n em aju im en a, i nisu m ogli ostaviti tra g a . »Š u tn ja
ra đ a zab u n u , a za b u n a s tra h « , s m a tra J . B ro w n . I u p rav o z a to je o tk riće
crk v e n e istra g e n ad B e n e d e tto m C arlin i ta k o v ažn o . O n o p ru ž a rijetku
priliku d a se b aci p o g led izbliza n a za p a d n ja čk e stav o ve p re m a lezbijskoj
sek su aln o sti. P r o c e s n e sre tn o j n ad sto jn ici sa m o sta n a M ajk e B o ž je o m o
g u ća v a i uvid u dru šven i k o zm o s u k o jem u su cvali takvi stavovi. P riču
0 B e n e d e tti C arlin i isp riča la je Ju d ith B ro w n sa željo m d a » n jezin e g ri
je h e i n jezin živ ot u z m o g n e m o razu m jeti, ali im n e sm ijem o su diti«.
Č im je ro đ e n a , g o d in e 1 5 9 0 . u ap en in sk o m m jestu V e lla n o , njezin se
p o b o žn i o t a c z a v je to v a o d a ć e p o sta ti o p a tic a . S n av ršen ih d e v e t god in a
d je v o jčica je p o sla n a u sa m o sta n u obližnjoj P escii. J o š je u ra n o m d jeti
njstvu ste k la a u ru ju n ak in je iz b ajk e zahvaljuju ći ču d e sn o m zn am en ju k o
j e jo j se u k aziv alo . N o u sk o ro je u sa m o sta n u z n a m e n je iz rekvizitarija
p u čk e k u ltu re zam ije n je n o k ršćan sk im sim b o lim a. Ju n ak in ja iz b ajk e k re
n u la je s to p a m a sv e tice . P o č e la je doživljavati vizije: prikazivali su joj se
an đ eli, M a jk a B o ž ja , i n ap o sljetk u i sam Isus. Ia k o je isp rva su m n jala u
p o rije k lo vizija (m o g le su biti p o d jed n ak o d jelo B o g a i Đ a v la ), doživljaj
in ten ziv n e s r e ć e k aziv ao jo j je d a su isp rav n e. N a im e , d o k u n a še doba
e m o c ije p e r c ip ir a m o k a o p o sljed icu iskustva, se d a m n a e sto sto lje će ih je
s m a tr a lo isk u stv o m p o seb i: o n e su d av ale sm isao d o g ađ a jim a i p o tv r
đ iv ale m o r a ln e istin e. B e n e d e ttin a k o m u n ik acija s b o žan sk o m sfe ro m
k u lm in irala je p o ja v o m s tig m a ta — utisk ivan jem K risto v ih ra n a n a n je
zin o tijelo . P o s ta la je č u v e n a m eđ u stan o v n icim a P e s cie , a 1 6 1 9 . o p a tice
su je , u n a to č m lad o sti, iz a b ra le z a n ad sto jn icu . D o p u š te n o joj j e d a drži
p ro p o v ijed i o sta lim s e s tra m a , što je in a če bilo za b ra n je n o jo š stro gim
z a h tje v o m sv. P a v la d a »u crkvi ž e n a šu ti«. Č a š a ču d e sa p re lila se n ak on
D u h o v a 1 6 1 9 . k a d a j e B e n e d e tta o bjavila d a jo j se u viziji u k a z a o K rist
1 n a re d io jo j d a p rired i njihovu svadb u u sam o stan sk o j crkvi. M ističk o je
v je n ča n je o d rž a n o s m n o g o p o m p e , a z a o b re d a je Isus n a širo k o hvalio
(iz B e n e d e ttin ih u s ta ) v rlin e i k rep o sti svoje » o d a b ra n ic e « , te zap rije tio
g ra đ a n im a P e s c ie d a im je su d b in a u njezin im ru k am a.
C rk v e n e vlasti io n ak o su sa su m n jom g led ale n a v izio n a re koji su r e
m etili u staljen u h ijerarh iju p o sre d o v a n ja d o B o g a (jedini legitim n i p o
sre d n ici bili su sv e će n ici). P o d b o d e n e e k stra v a g a n tn o m Isu so v o m h v a
lo m u p u ćen o j n ad sto jn ici ( a z n a n o je d a j e želja z a p u b licite to m n e p rim
je r e n a istin sk o m m istik u ) u sk o ro su z a p o č e le istrag u . A li istra g a nije uni-
�ŽE N S KA POVIJEST
283
Stila B en ed ettin u rep u taciju , te je i dalje o stala na funkciji nadstojnice.
Što je p o tak lo drugu istragu 1 6 23. godine nije bilo m og u će utvrditi. M o
žda su to bili sukobi, intrige i bo rb a za m o ć u sam om sam ostanu , a m o
žda je i njezina po p u larn ost izvan sam o stan a bila prijetnja ustanovljenom
p oretku u svijetu u kojem u su politička i religiozna sfera bile usko ispre
pleten e. N o ta je istrag a nedvojbeno utvrdila da su stig m ata bila lažna
(posljedica sam o ran jav an ja), d a su njezine vizije bile đavolsko djelo, te
da je n eto leran tn o i a u to ritarn o rukovodila sam o stan o m .
A li nitko od papinih istražitelja nije bio priprem ljen za o tk riće sestre
B a rto lo m e e Crivelli, B e n e d e ttin e dugogodišnje d ružb enice i n jegovate
ljice u v rijem e bolesti i iskušenja. N jezino je svjedočenje bilo tako uzn e
m iru juće d a je pisaru d rh tala ru k a dok g a je bilježio, i njegov je inače
ured an rukopis n a tren u tk e p o stajao nečitljiv.
Đ arto lo m ea je o tk rila d a ju je u posljednje dvije godine B e n e d e tta naj
m anje tri p u ta n a tjedan p rim orav ala na bludne radnje, tvrdeći da to ne
čini o n a , v e ć njezin a n đ eo ču var. B e n e d e tta se nije n ičega sjećala.
P reo stalih trid eset i p et g od ina, do sm rti 1661. god ine, B e n e d e tta je
provela u sam ici, razvlašćen a, o sra m o će n a i usam ljena. N o na vijest o
njezinoj sm rti n aro d P e scie n a g m u o je do sam ostanskih zidina, da d o
takne leš ili d a se d o m o g n e n ek e relikvije. M o žd a nikada i nisu povjero
vali poku šajim a o sp o rav an ja njezinih ču desa.
N a kraju je B e n e d e tta ipak pobijedila: m ala provincijalka izdigla se iz
anonim nosti sam o stan sk o g života, ostavila svoj trag u svijetu m oćnih i
uglednih, a ni g od ine uzništva ni sm rt nisu je sasvim ušutkali.
TREĆI REICH, DRUGI SPOL
A k o su žen e n a sebi svojstven n ačin, p rem d a ga vladajuća historiogra
fija ne p rep o zn aje, djelovale kao sn aga u povijesti, m ože li se govoriti i
o njihovoj o d govornosti za razdoblja m rak a u kojim a su g ažene sve »uni
v erzaln e« ljudske vrijed nosti?
D ak ak o, žen e su če s to bivale prvim žrtvam a p atrijarh aln o -rep resiv n a
režim a. N o , povijest ž en a uspjela se vrlo brzo oduprijeti sentim entalnoj
napasti uzdizanja žen e kao p atetičn e žrtve i »p rirod n e« ču varice života.
M nogo važniju ulogu u razvoju te discipline, ali i u pružanju inspiracije
su vrem enim fem inističkim p o k retim a im alo je stjecanje raznolikosti ulo
ga koje su žen e im ale u pojedinim razdobljim a kao aktivne sudionice.
Povijest ž en a otkrivala je h ero in e i uzore.
�284
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
B ilo je sa m o p itan je v re m e n a k ad a ć e se istraživ an ja m o ra ti su očiti sa
svojim n eg ativ n im ju n ak in jam a — o n im a k oje su šu tk e trp je le zlo, (z lu )ra d o sudjelujući u (v la stito m ) p o rob ljavan ju ili g a čin ile s novim r e z e r
v a m a o k ru tn o sti.
N ajn o v ija o p se ž n a stu d ija a m e rič k e p o v jesn ičark e C lau d ije K o o n z
M a jk e u ota d žbin i: Ž en a , obitelj i nacistička politika (M o thers in F a th er
la n d : W o m en , the F a m ily a n d N a zi P olitics, 1 9 8 7 ) o k r e ć e n a g la v ce k o n
v e n cio n a ln o p ita n je : što su im činili n a c isti?
O n a se su o č a v a sa su u česn ištv o m ž e n a u zlo čin im a d ru štva koje se
te m eljilo n a glorifik aciji m u šk osti, ispisujući b o ln e i sra m o tn e stra n ice
ž e n s k e p o v ijesti. L a jtm o tiv istraživ an ja C . K o o n z je u lo g a koju je » z a se b
n a žen s k a s f e r a « , k a o n acističk i o d g o v o r n a žen sk o p itan je, im a la u o m o
g u ćav an ju u ž a s a T r e ć e g R e ic h a . V e ć u u v odu ističe:
K ao fan atičn e nacistkin je ili tek nevoljke sljed benice, žene su odlučno okre
nule glave od napada na socijaliste, Židove, vjerske disidente, hendikepirane
i ’d egradirane’. B u ljile su u vlastite kolijevke, djecu i ’arijsk e’ porodice. M ajke
i supruge su pod vodstvom G ertrud Sch o ltz-K lin k dale vitalan doprinos na
cističkoj m oći čuvajući iluziju ljubavi u okolini ispunjenoj m ržnjom , na isti
način na koji su m uškarci održavali privid reda u sveopćem rasulu suprotstavljen ih birokratskih p rio riteta i zapovijedi.
B u d u ći d a j e d jelo v an je n acistk in ja njihovim p artijsk im d ru g o v im a bilo
o d z a n e m a riv e v ažn o sti, uživ ale su isp rva zn atn u au to n o m iju .
N jih o v e v o đ e n a d a le su se p a rtn e rstv u s m u šk a rc im a u k o jem bi svatko
ig ra o svoju u lo g u u izgrad nji sav ršen o g d ru štva. T e k u kasnijoj fazi p o
sta le su sve p o tčin je n ije rep ro d u k tiv n im i p ro izvo d n im p o tre b a m a re ž i
m a , a n a izdisaju »T isu ćlje tn o g R e ic h a « zah tjev im a to ta ln o g ra ta .
C.
K o o n z o p isu je i žesto k u b o rb u za p rev last m eđ u lid e rim a žen sk e
o rg a n iz a c ije . P o b je d n ica G e rtru d S h o ltz -K lin k , o staju ći i p o la sto lje ća
n a k o n h o lo k a u s ta , b ez o sje ća ja stid a i k ajan ja, d ala je intervju a u to rici
že le ći o p ra v d a ti zlo d jela re ž im a k o jem u je v jern o služila.
U d o v ic a n a c ističk o g m u če n ik a , m ajk a če tv o ro d je c e , m lad o lik a, p lav o
k o sa, atletsk i razv ijen a, o b d a r e n a zn atn im b iro k ratsk im ta le n to m , bila je
z a u z v ra t z a m o ć n ad ž e n a m a što su jo j bile p o tčin je n e sp re m n a n a p o t
pu n u p o slu šn o st p artiji. Z a razliku od nezav isn osti n acistk in ja u d v a d e
se tim g o d in a m a , n jezin a o rg a n iz a c ija F ra u en w erk p ro p a g ira la j e prisilnu
ste rilizaciju » ra s n o n ep o željn ih « i p rijelaz n a ra tn u ek o n o m iju k o ja je
r a z a ra ju ći ob itelj ra z o tk rila svu d v o ličn o st n acističk o g stav a p re m a to j,
d o ta d a slavljenoj institu ciji. N acistk in je su o b iln o k o ristile m izoginiju r e
ž im a p o v la če ći se u »žen sk u sfe ru « b ez o d g o v o rn o sti, d o m k a o u to čište
u o k ru žju u b ilačk o g rasizm a. N o , o bitelj se p o k a z a la v išestru k o p re su d
�ŽE N S KA POVIJEST
285
nom : kao m jesto solidarnosti u svijetu kon cen tracio n ih logora, i to ne
sam o za njihove žrtve n ego i za m učitelje — jedin o je »ženska ruka«
m ogla očuvati »rav n o težu « m asovnih ubojica.
A n alizirajući sp ecifične uzro k e p rihvaćan ja nacističke ideologije m eđu
žen am a sredn je klase, C . K o o n z ističe osjećaj strah a koji je potaknula
borba za em ancip aciju u W eim arsk o j republici. »E m an cip a cija žena«,
p rem a riječim a jed n e su vrem en ice, »p rijetila je da em an cip ira i naše si
nove i k ćeri, p a čak i m uževe od naše k o n tro le«. Shvaćajući sebe kao
ugroženu vrstu u m o d e m o m svijetu koji sve m anje cijeni ulogu m ajk e ču varice ku ćnog ognjišta, priklonile su se m ilitantnom i m ilitarističkom
p atrijarh atu koji je o b ećav ao da ć e ih zaštititi od em an cip acije i »vezati
o čev e uz njihove obitelji«.
Iako jezg ru knjige čini u p ravo opis djelovanja nacistkinja, au to rica je
istražila i bro jn e d ržavne, crk v en e i privatne stvari u potrazi za in fo rm a
cijam a koje to djelo čin e d o sad a najopsežnijim prikazom iskustava žena
u T re će m R eich u . Poglavlja o židovskim žen am a i onim a koje su aktivno
sudjelovale u o tp o ru fašizm u zn atn o su sažetija, zbog ned ostatk a arhiv
ske g rađ e i z ato što je rod bio tek sekundarni elem en t njihove situacije.
T ek svaka p e ta p resu d a za »političke zlo čin ce« izrečen a žen am a, p re
m a analizi dr. K o o n z, n e svjedoči o njihovoj slabijoj zastupljenosti u o t
poru H itleru . O n a sm a tra d a ne sm ijem o previdjeti m en talitet su daca i
po licajaca koji su n erad o hapsili žene up ravo z ato što bi priznavanjem
tako in feriornog n ep rijatelja okaljali m it vlastite su periornosti.
K njiga M a jk e u otadžbini, koja počinje intervjuom s nacističkom p r
vakinjom S ch o ltz-K lin k , z atv ara krug ispoviješću žen e koja je preživjela
strah o te k o n cen tracio n o g lo go ra. T ešk o se oduprijeti zaključku da će tek
p ro tu iječn a iskustva ž en a pod n acizm om koja je istražila C laudia K oonz,
do sad a p o tp u n o zan e m a re n a u povijesnim istraživanjim a tog razdoblja
(p o p u t iskustava R o m a , skitnica i drugih zaboravljenih m arg in alaca),
o m ogućiti potpu nije razum ijevan je jed n e od najm račnijih epizoda novije
povijesti.
KAD ŽENE MARŠIRAJU
Slika n ao ru žan e žen e — »djevojka ju n ak «, »deklica vojak«
dakle
srod n ice m itskih am azon ki, ukorijenjena je u narodnim i pučkim trad i
cijam a našeg podn eblja. R a tn ica koja zam jenjuje o ca (b ra ta , m uža) u ra
tu čest je m otiv hrvatske i srpske, ali i svjetske naro d n e književnosti. N o
šenje o ru žja, sim bola m uškosti, bilo je dopu šteno i tzv. virdžinam a ili to-
�286
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
b e lijam a (u sjev ern ih A lb a n a c a i C rn o g o r a c a ) — ž e n a m a koje su se po
svojoj želji ili p o že lja m a ro d itelja zav jeto v ale n a celib at i p re u z im a le
d ru štv en u u lo g u m u šk a ra c a . E tn o lo z i koji su p ro u čav ali tu pojavu ističu
p riv re m e n i (k a d su p o srijed i ž e n e n aro d n i g lav ari) i prinu dni k a ra k te r
(k a d j e rije č o to b e lija m a , u g lav n o m zb o g ek o n o m sk e n u žd e ) ovih p o ja
v a. N ije p o srijed i, d ak le e m a n cip a cija ili p ro m je n a p o lo ža ja ž e n a , v e ć
p re u z im a n je ra z ličite d ru štv en e u lo g e, s atrib u tim a i p rivilegijam a koje
iz to g a p ro iz la z e .
N o , k ak o su ž e n e u tre n u tk u d izan ja u stan k a i stv aran ja p artizan sk ih
je d in ic a d o živ ljavale sliku n a o ru ž a n e ž e n e ?
D e s a n k a S to jić, k o ja se k ao 1 7 -g o d iš n ja sk ojev k a n ašla m e đ u 7 5 ž e n a
k o je su p o tk raj k o lo v o za 1 9 4 2 . sta ja le u stro ju p rv e isključivo žen sk e voj
n e fo rm a c ije , je d in stv e n e u cijeloj povijesti p o k r e ta o tp o ra , objavila je
knjigu o toj izu zetn oj ep izo d i iz povijesti ž en a.
P rva ž en sk a p artiza nska četa ( 1 9 8 7 ) knjiga je sp o m e n a r čija bi g ra đ a
tr e b a la m o ć i o sp o riti z a b o ra v (tk o je o d p o slijeratn ih g e n e ra cija u o p će
č u o z a p o sto ja n je ž en sk e č e t e ? ) i p re d ra su d e (slik a p artiz a n k e s pu škom
k a o n e u p itn a p r isu tn o st). Iz nje se stje če d o jam d a j e osn iv an je P rv e ž e n
sk e p a rtiz a n sk e č e te 2 5 . k o lo v o za 1 9 4 2 . u selu T rn a v cu n ed a le k o o d K o r e n ic e b ilo n a neki n ačin izn u đ en čin .
M n o g e su ličk e o m la d in k e v e ć u je se n 1 9 4 1 . navaljivale d a se p rid ru že
o p e ra tiv n im je d in ic a m a . N a im e , n a veliki p ritisak o m lad in e štab ovi n a ro d n o o slo b o d ila čk ih o d r e d a i sk ojev sk a ru k o v o d stv a n a te re n u osnovali
su više m u šk ih o m lad in sk ih č e ta . Z b o g » o p ra v d a n ih ra z lo g a « (koji u knji
zi nisu p re c iz ira n i) n a ila z e n a m n o g e o tp o re . A li, ra sp o lo ž e n je se usijava
to lik o d a o k ru žn i k o m iteti S K O J - a i K P H z a L ik u (p o d rža n i O d b o ro m
A F Ž - a s K a to m P e jn o v ić n a č e lu ), te Š tab G ru p e N O P o d re d a z a Liku
n a p o č e tk u lje ta 1 9 4 2 . o d lu ču ju o sn o v ati P rv u žen sk u ličku p artizan sk u
č e tu .
N a d an o sn iv an ja č e te d o šlo je u T r n a v a c 7 0 0 ž e n a zah tijev aju ći pu ške.
U č e tu ih je p rim ljen o sa m o 7 5 , n o u b rzo se osnivaju D ru g a ž en sk a č e ta ,
ž e n sk e č e te o d r e d a » V e le b it« , te 3. i 4. N O P o d re d a . P o slije je d n o m je
s e č n e v o jn o p o litičk e o b u k e č e ta j e r a s p o re đ e n a u sastav 2. ličke u d a rn e
b rig a d e . P o litičk i k o m e sa r b ila je ta k o đ e r ž e n a , N a r a n č a K o n č a r, a vojni
su in stru k to ri bili m u šk arci. P rip a d n ice č e te bile su v ećin o m čla n ice
S K O J - a k o je su se d o k a z a le u su rad nji s N O P -o m . U p ro sjek u bilo im
j e 18 g o d in a (n ajsta rijim a 3 2 , a n ajm lađ im a 15 g od in a. V e ć in a ž e n a bile
su seljan k e, a tek su če tiri u č e n ice gim n azije m eđ u m n o gim n ep ism en im
d ru g a ric a m a u živale sta tu s »in telek tu alk i«.
�ŽE N S KA POVIJEST
287
D ok su osnovne čin jen ice o osnivanju i postojanju ženske če te uglav
nom p o zn ate u historiografskoj literaturi, rad D esan ke Stojić donosi i
takve p o d atk e na koje su povjesničari najčešće neo p rav d an o posve n e
osjetljivi. V elik a je šte ta što su te pojedinosti, koje sm atram osobitom
vrlinom o ve knjige, d an e tek u nazn ak am a i bez in terp retacija kojim a bi
sudionica ovog povijesnog p resed an a o bogatila naše spoznaje o toj slav
noj epizodi povijesti žen a. »Sram ežljivost« žen a kad a su u toku obuke
treb ale »d a izvedu neku k o m andu «, to što su vrlo »tešk o podnijele sk ra
ćivanje dugačkih p leten ica na m ušku frizuru« o kojoj izvještava a u to rica,
m ože se objasniti p atrijarhalnim spolnim sim bolizm om . N jim e je ženi
propisan o d a sluša, a ne d a n aređ u je; šišanje duge kose bila je po tradiciji
kazna za djevojke koje bi došle »n a zao glas«. N eo b ičan p rizo r žena uni
form iran ih u odijela sk ro jen a od »talijanske ćeb ad i« i kape partizank e s
puškom u ruci, isprva je u su b o raca izazivao o tp o r. D opisnik agitprop a
trudio se d a popravi d o jam : »Savi se oko m ene kolo d ru g arica kao kita
poljskog cv ijeća«, izvještava o njim a za L ičk i partizan.
D a u slučaju pristup anja ženskoj četi doživljaj slike n ao ru žan e žene
im a izrazito em an cip ato rsk i naboj, svjedoči au to rica navodeći epizodu
prilikom m u čn og rasp o ređ iv an ja za bolničark e kad je »svaka htjela da
bude b o ra c s puškom u ru ci«. Biti b o ra c označilo je em an cip ato rsk o isku
stvo p o sebi. T o m ože objasniti duboko usađenu averziju p rem a bilo kak
vu angažiranju »p o ženskom pitanju« (aktivizam u A F Ž - u za ra ta i p o
slije n jega ili p re m a sam o m sp om enu riječi fem inizam zn atn o kasnije)
m nogih d ru g arica b o ra ca koje su svoj novi ženski iden titet stekle kroz
krvava ratn a iskušenja. N o, d a taj iden titet nije bio lišen o d ređ en e am
bivalentnosti svjed oče i opisi »slobodn og v rem en a«: » U nošenju oružja
i svim o stalim zad acim a ravn op ravn o su se izm jenjivale s drugovim a, a
noću um jesto o d m o ra krpale su, šivale i p rale odjeću b o rcim a«, sjeća se
D . Stojić.
Znatiželju čitatelja i žeđ za kom pleksnijim objašnjenjem pobuđuje,
osim sp om injanja o tp o ra i nep ovjerenja su b o raca, argu m en tacija nepri
jateljske p ro p ag an d e (k o je su to najpogrdnije klevete i laži kojim a se slu
ži kako bi spriječio utjecaj ženske č e te na m asovni odlazak om ladine u
partizanske je d in ic e ?).
D rugi, opsežniji dio knjige čin e kratki životopisi svih pripadnica žen
ske č e te . T ek poneki od njih sadrži zam etk e dram atskih elem en ata, a
ostali su napisani red u ciran im jezikom i nižu stereo tip n e biografske p o
datk e propuštajući priliku da se povijesti ratovanja nadopiše ljudska di
m enzija. U p ra v o n ejasn o ća žanrovskog određ en ja ove knjige
znan stvena studija, niti m em o arsk o svjedočenje, niti beletristika
niti
ostav
�288
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
lja m n o g o n e d o re č e n o g , u m an ju je m o g u ćn o st r e ce p c ije i p o p u larizacije
o v e v a ž n e te m e . O živjeti ljudsku puninu p rip ad n ica P rv e žen sk e č e te k a
kvu dosižu p rim je ric e ju n ak in je i ju n aci p ro z e tem e lje n e n a sjećan jim a
S a š e B o ž o v ić ( R atne ljubavi, 1 9 8 5 ) jo š o sta je z a d a ta k u p rav ljen b u d u ć
n o sti.
�14
Pobačaj pred carskim rezom
U prvoj fazi o bnove zag reb ačk ih p ro čelja 1983. pojavili su se grafiti
na novooličen im z g rad am a: D o lje p obačaj, K azn e m a jka m a ubojicam a,
K azne ginekolozim a koljačim a. D an as su njihovi istom išljenici m nogo ci
viliziraniji i tehnički uzn apredovaliji. G rad je u red n o oblijepljen naljep
n icam a A b o rtu s j e ubojstvo i Volim n ero đ en e. P o ru k a je ista.
Sve polem ike o n e/d o p u šten o sti po b ačaja izrazito su em otivno ob o je
ne i g oto v o n ep rim jetn o o m oguću ju zam jenu teza p rem a kojoj pobornici
prava n a izbor postaju ču desnim pom anjkanjem logike, pobuđivači na
pobačaj. T ak av salto m o rta le logike pruža privid da je riječ o sukobu
zagovornika p o b ačaja kao najd rastičnijeg oblika ko n tro le rađ an ja i nje
govih protivnika.
P ro b lem je ipak n ešto složeniji. Posrijedi je sukob dva su protstavljena
sv jeton azora, s njihovim etničkim i prije svega političkim im plikacijam a.
O pravu n a izbor n asu p ro t prisili da se po k o rav a slijepom djelovanju bio
loške nužnosti, ili diktatu n ek og a, pojedincu n ad ređ en o g au to riteta. D a
kako, u idealnim uvjetim a, žen e i m uškarci slobodni su svoju volju, i u
najintim nijim pitanjim a, podrediti izabranom strogom au to ritetu . T o
podjednako vrijedi i za pripadnike vjerskih i svjetovnih organizacija.
A k o vjern ica koja je up otrebljavala pilulu protiv za če ća ili spiralu kao
sredstvo k o n tro le rađ an ja (o po b ačaju da i ne gov o rim o ) pristane da je
njezina v jerska hijerarhija žigoše kao ubojicu, to je stvar njezina izbora.
O dluči li iz vjerskih razlog a rađati više djece no što bi to m ožd a inače
učinila, i to je o cjen a takvog sh vaćanja slobode. Što da kažem o za one
član ice K P J, broj kojih povijest n eće zabilježiti, za koje se u o n a herojska
p o ratn a v rem en a, prije legalizacije p o b ačaja, doznalo da su pobacile i
bile sram n o , p red svim član ovim a partijske ćelije, isključene iz org an iza
cije?
�290
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
P ra v o n a izb o r, n a odluk u što se u krajn jem slu čaju ipak tiče prije
sv eg a že n in a tijela — p ra v o n a k o n tra ce p ciju koje uk ljučuje (što n e znači
d a fa v o riz ira ) p o b a ča j —
civ ilizacijsk a je tek o v in a. O n a je p o k azatelj
stu p n ja d e m o k ra tiz a cije d ru štva. J e r sva d ru štva, svim z a b ra n a m a i svje
to n a z o rim a u sp rk o s, p o zn aju k o n tro lu ra đ a n ja . Š to je d ru štvo zao stalije
i siro m ašn ije, te su m e to d e bile i o sta le b ru taln ije i če š ć e završavaju sm r
ću ž e n e . N o b ru ta ln o s t i rizik so b o m nosi i poku šaj k o n tro le ra đ a n ja kad
je k o n tra c e p c ija stav ljen a izvan z a k o n a . T a k o je , n ap rim jer, u S R H rv a t
skoj u razd o b lju p rije n jeg o ve leg alizacije ( 1 9 6 9 ) , n a godinu u m iralo p r o
sje čn o 3 5 ž e n a o d p o sljed ica ileg aln o g p o b a č a ja . O tam n im b ro jk a m a d a
i n e g o v o rim o .
Z a k o n s k i zaja m čiti — d o p u stiti p o b ačaj — u k o n k retn im povijesnim
u v jetim a zn a či o d dva zla o d a b ra ti m an je. Izm eđ u gladi, siro m a štv a i n je
gov ih p o slje d ic a , b o lesti n o v o ro đ en ih ili je d n o s ta v n o n e s re ć e , p o n iž a v a
ju ć e g u m ira n ja ž e n a o d p o sljed ica n e le g a ln o g p o b a č a ja u zam je n u za
k v alitetn iji i d o sto jan stv en iji ljudski život. J e r u situaciji kad je p o b ačaj
izvan z a k o n a , io n a k o strad aju n aju gro žen iji. P riv ilegiran i ć e se uvijek
sn a ći, m o ž d a ć e ih to sa m o stajati m alo skuplje.
N o svaki, p a i ovaj izb o r, o d ig ra v a se n a te re n u m o ći. S to g a nas ne
sm ije ču d iti š to su p ro p a g a n d n e p o ru k e p ro tivn ik a k o n tra ce p cije (jed in a
m e to d a k o ju bi on i m o ž d a bili skloni p re p o ru čiti p o z n a ta je p o d lijepim
n a ro d n im im e n o m » V a tik an sk i r u le t« ) u p rav ljen e ž e n a m a . » U b o jic e « su
o n e k o je o d b ijaju d a u sv ak o m ča su i p o svim u v jetim a p rih v ate ženin u
z a d a ć u n a d z a d a ć a m a , uzvišen i i je d in o d oličn i v išek ratn i poziv m ajke.
N jihovi o so b n i m otiv i p ri izb o ru sasvim su n ezan im ljivi. O ni su u n ap rijed
o su đ en i k a o n ev aljan i. Ž e n a m a i je d in o n jim a o b r a ć a se n e ro đ e n o d ijete
svojim razm išljan jim a u prv im d an im a sv o ga fe ta ln o g živ ota ( » J a u o p će
n e sh v a ć a m zb o g č e g a j e m o ja m ati u b rizi« — 2 2 . d an o d z a č e ć a : » K o sa
i o b rv e p o č e le su rasti. T o m e re si« — 6 7 . d a n ) ili g ork im , besprizivn im
p rije k o ro m (» D a n a s m e m o ja m ajk a ub ila« — 8 0 . d a n ). P am fle t C . C h a e tz in g a D n e v n ik č e d a (tisk an u S lav o n sk om B r o d u ) n e po m išlja n a to d a
m o ž d a p a ra le ln o p ra ti D n e v n ik m a jk e . O n a to , k ao u b ojica, niti n e z a
slu žu je. S v o jo m im p o sta cijo m ovaj p am flet, iak o im p licitn o , p rizn aje
o b r a t o d n o s a m o ć i: p ad tisu ćljetn o g a m u šk og m o n o p o la n a k o n tro lu ž e n
sk e p lo d n o sti.
N a im e , k o n tra ce p cija i p ra v o n a p rek id tru d n o ć e p o re m e tili su p o sto
je ć u h ijerarh iju o d n o sa sp o lo v a, p a ča k i sveuk upn ih o d n o sa u društvu .
O d p r e d m e ta ra z m je n e , žu d n je ili p u k e k o n tro le , ž e n a je p o sta la ra v n o
p rav n i čla n d ru štva. Ž en sk i su p o k reti, n ak on g o to v o sto ljetn e b o rb e d o
bili bitku z a o d v ajan je sek su aln o sti o d ra đ a n ja . S tro g i obiteljski p a trija rh
�POBAČAJ PRED CARSKIM REZOM
291
gubi pok orn u i ovisnu ženu, a stro ga i au to ritarn a država neiscrpni izvor
podanika, radnik a i ratnika. Štoviše, kontrarevolucija je potvrdila m og u ć
nost isključivo ženske m oći u sferi rađ an ja. Svjedoci sm o žestoke kontraofanzive.
K onzervativni protivnici k o n tracep cije u S A D prešli su u napad u p o
četku osam d esetih . Po d stijegom bo rb e »za zaštitu života« postavljali su
bom be u klinike za plan iran je obitelji koje su obavljale pobačaj. O ko ž e
ne za zub zam etk a. U ovogodišnjoj uskršnjoj antik on tracep cijsk oj kam
panji bili su n ešto um jereniji. S am o su opsjedali klinike i fizički zlostav
ljali žen e koje bi poku šale ući.
Sve u im e zaštite (n e ro đ e n o g ) života. O d g o vo r na tu najnoviju kam pa
nju bile su d em o n stracije koje je o rganizirala N acio n aln a organizacija
žena, n ajv eća am eričk a ženska organizacija. U m im ohodu p red Bijelom
kućom sudjelovalo je 3 0 .0 0 0 žen a i skupljeno 6 0 0 .0 0 0 potpisa.
D a ni referen d u m , »volja n a ro d a « , nije jam stv o poštovanja prava na
izbor sv jed o če ned avn e d em o n stracije u R im u . Protivnici legalizacije p o
b ačaja postignu te referen d u m o m iz 1961. m orali su se suočiti s protudem on stracijam a njegovih zag ovornika koji su nosili tran sp aren te . N ećem o
dopustiti d a našim životim a ravnaju ajatolasi. J e li novi križarski ra t na
pom olu ?
Bilo bi p o g rešn o vjerovati d a je o g o rče n a b o rb a protiv p rav a na izbor
isključivo o sv eta razvlaštenih p atrijarh a. T ijelo žen e i dalje je poligon za
pokazivanje državne m oći. Ž eli li država sm anjiti pu čanstvo, kao na pri
m jer K in a, o n a će o b n aro d o v ati »id ealan «, tj. dopušteni broj djece po
obitelji. A k o g a, pak, kani u v ećati, uvest će , popu t R um unjske, gineko
lošku policiju. O n a ć e p o m n o bdjeti d a joj ne p rom ak ne nijedno m je
sečno krvaren je nijedne svoje p o d an ice. A k o nakon izostanka krvarenja
izostane i novi podanik, kazne će biti d rastičn e i prim jeren e. T k o je ovdje
»u b ojica«?
O sim p rav a n a izbor, civilizacijske i d em o k ratsk e tekovine u društvu
koje p o jed in ce ne svodi n a podan ike, m o ram o uvažavati višeglasje sta
vova. P ristan em o li poslušati izjave ljubavi nero đ en im a koje nam šalju
anonim ni su građan i, m o ram o biti sprem ni braniti i ne zlorabiti slobodu
izbora. Jed in i n am kriterij pritom m o ra biti naša savjest. J e r , pospješiti
dolazak n ero đ en ih nije m og u će prisilom . P raštan je bom bi pred klinika
m a n eće im n ad om jestiti pjesm u dobrodošlice. Niti će se naljepnicam a
nahraniti njihova gladna usta.
D o k svijet za sve n e p o stan e m jesto snošljivo za život, pravo na odluku
o sudbini n ero đ en ih — m a kakav bio njezin ishod, m a kakva bila m etod a
kojom ć e se postići — n e sm ije biti p red m et ničijeg licitiranja.
�292
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
A k tu a ln e ra sp ra v e o p o tre b i č a k i rad ik aln o novih m je ra u p o p u lacij
skoj p o litici Ju g o slav ije o b ilježen e su č e s to v rlo p ro tu rje čn im , k o n k re t
nim p o litičk im in te re sim a . B r ig a z a rep rod u k ciju stan ov n ištv a u nekim
s re d in a m a (i to z a o d re đ e n e p o p u la cije ) re z u ltira t ć e restrik tiv n im , antin a ta lite tn im m je ra m a . Isto d o b n o ć e d ru g e sred in e ra z m a tra ti m o g u ć
n o st d o n o še n ja p ro n a ta lite tn ih m je ra . N ije tešk o zam isliti kak ve bi te
m je re m o g le biti u situ aciji ak u tn e ek o n o m sk e krize. Z a pozitivnu stim u
laciju — u p rv o m re d u z a p o sle n o s t i rješav an je sta m b e n o g p itan ja m la
dih , d a n e g o v o rim o o p o v e ća n ju n a k n a d e za porod iljski d o p u st, njegovo
p r o d u ž a v a n je ili realn i dječji d o p la ta k — io n ak o sm o v e ć o d a v n o p resiro m a šn i.
O s ta je d ru g a m o g u ć n o st — n eg ativ n a stim u lacija, tj. su žavan je ili p o t
p u n o u k id an je (le g a ln e ) m o g u ćn o sti izb o ra. D ru g im riječim a , o p a sa n
u d a r a c p rav u n a k o n tra ce p ciju , uk ljučuju ći i p o b a ča j.
P r ib ro jim o li to m e sve ofen zivn ije p ro p a g a n d n e k am p an je protivn ika
k o n tro le ra đ a n ja , sa d ašn ja situ acija zah tijev a k o m e n ta r i javni stav. N a j
p o zv an iji su , d a k a k o , stru čn jaci iz Z a v o d a z a zaštitu m ajki i d je ce , kojega
je S av je to v a liš te z a p la n ira n je obitelji im alo p io n irsk u ulo g u u edukaciji
u p r o te k la d v a d e s e tlje ć a . N o , u n a to č o p e to v a n im , tro tjed n im n a s to ja
n jim a re d a k c ije Svijeta d a do b ije k v alificiran e i z n an stv en o u te m e lje n e
k o m e n ta r e te z a o s p o ra v a te lja p ra v a n a k o n tra ce p ciju o d dr. L a d e M agd ić iz S av je to v a liš ta , on i su izostali p o slije in terv en cije d ire k to ra dr. J o
sip a G rg u rić a .
O tem p o ra , o m o re s !
�BILJEŠKA O RADOVIMA U OVOJ KNJIZI
Prvi dio: NEVIDLJIVI PREDM ET
K oqji, žene, ratovi ltd.: Problem utem eljenja historye žena u Jugoslaviji. Čla
nak je u prvoj verziji napisan po narudžbi urednika britanskog časopisa History
Workshop Newsletter (O xford). Z a potrebe zbornika Žena i društvo. Kultiviranje
dijaloga što ga je Lydia sama uredila (Zagreb, 1987) proširila je njegov prvi dio
pregledom kritika povijesne »nevidljivosti žena«. Spomenuti Zbornik izašao je
u nakladi Sociološkog društva Hrvatske, a članak je objavljen u poglavlju »Upi
sati žene natrag u povijest«, str. 5 1 -6 0 . Članak je također objavljen u prvom
broju časopisa Gender and History (1989), te u knjizi Gli studi sulle donne nella
Universita, Rim 1988).
Kulturnom myenom do žene »novog tipa«. Tekst je dio magistarske radnje
pod naslovom Žene i m oć - povijesna geneza jednog interesa koju je Lydia god.
1984. obranila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. N ije smatrala da treba
objavljivati cijelu radnju, a ovaj dio te studije izašao je u časopisu Gordogan ,
siječanj-travanj 1984, br. 15-16, str. 73-111.
Em ancipacija i organizacija. Pod naslovom Emancipacija i organizacija: Ulo
ga Antifašističke fronte žena u postrevolucionamim mijenama društva Lydia je u
proljeće 1988. prijavila doktorsku disertaciju. Komisija u sastavu D. Rih tm an Auguštin, V jeran Katunarić i Ivan Kuvačić 15. 5 .1 9 8 8 . sa zadovoljstvom je pred
ložila Znanstveno-nastavnom vijeću tadašnjega O O U R -a Humanističke i
društvene znanosti Filozofskog fakulteta i Zagrebu da je prihvati, što je ovo i
učinilo. Potkraj 1989. Lydia je završila potrebna istraživanja za disertaciju te
izradila konačan plan rukopisa, a u siječnju 1990, neposredno prije odlaska na
kobno putovanje, dovršila i prvi dio radnje koji se ovdje prvi put objavljuje u
cijelosti. Ipak, riječ je o torzu, o naglom prekidu, je r tekst uostalom i završava
zarezom i podsjetnikom za daljnju razradu.
�294
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
Drugi dio:
OD A N TR O P O LO G IJE Ž E N E DO P O LITIČK E AN TRO PO LO GIJE
Nužnost ženske perspektive u antropologiji. Članak je objavljen u časopisu
Hrvatskog etnološkog društva E tnološka tribina br. 4 -5 , 1983, str. 1 2 1 -1 2 6 .
M atrijarh at: Prijepor mitologije, ideologije i utopije. Članak je objavljen u
godišnjaku Instituta za etnologiju i folkloristiku (prije Zavod za istraživanje fol
klora) N arodna um jetnost knj. 21, 1984, str. 6 9 -7 6 .
Izm išljanje tradicije: Dan koji sviće nadom. Članak je pod naslovom Otkada
se zapravo i zašto slavi m eđunarodni Dan žena objavljen u listu D anas br. 316,
8. 3. 1988, str. 6 9 -7 0 ; dopunjena i aktualizirana verzija istoga članka objavljena
je pod naslovom Dan koji sviće nadom u listu Svijet br. 5 ,1 0 . 3. 1989, str. 1 1 -1 2 .
O ba su članka bila tek priprem a za veći rad o značenju i ritualu 8. m arta koji
je autorica iznijela na sjajnom predavanju o toj temi održanom u Muzeju revo
lucije, i ponovljenom u tadašnjem Zavodu za istraživanje folklora u ožujku 1989.
Nova Nova godina: Od M ladog ljeta k političkom ritualu. K ao hommage pro
fesoru Milovanu Gavazziju, članak je objavljen u časopisu Hrvatskog etnološkog
društva Etnološka tribina br. 11, 1988, str. 5 9 -7 2 . Isti je članak pod naslovom
»T he new New Y e a r, o r how a tradition was tem pered« objavljen u E ast Euro
pean Politics & Societies 4, 1990, te nedavno pod naslovom »Sumrak stare tra
dicije, nova N ova godina: Božić 1 9 4 5 -1 9 4 8 « , Vijenac 1994, br. 26 (22. 1 2 .1 9 9 4 ),
str. 1 7 -1 8 .
P ro fesya etnolog: Analiza pokazatelja statusa profesije. Tekst je priređen na
temelju referata održanoga na 23. (zadnjem ) kongresu Saveza etnoloških
društava Jugoslavije u listopadu 1989. u Zadru. Objavljen je posthumno u zbor
niku Sim boli identiteta. Studije, eseji, građa, Zagreb 1991, str. 4 5 -6 7 .
Treći dio: Ž E N SK A P O V IJE ST
Između znanosti i um jetnosti: Pjesm e Erike Jon g (pogovor). L. S. okušala se
godine 1981. kao prevoditeljica poezije. Prijevod zbirke pjesama Voće i povrće
autorice Erike Jon g popratila je zanimljivim pogovorom (E rica Jong, Voće i
povrće , prijevod i pogovor Lydia Sklevicky, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb,
1981, pogovor str. 8 3 -8 9 ) koji daje uvid i u Lydijin prevoditeljski/pjesnički po
tencijal.
V eći dio ovoga poglavlja čine članci što ih je autorica objavljivala u ženskom
tjedniku Svijet. U skladu sa strukturom ove knjige ti su, uglavnom kraći publi
cistički radovi, okupljeni u nekoliko manjih poglavlja.
Točni podaci o svim objavljenim radovima Lydije Sklevicky sabrani su u Bib
liografiji radova što ju je istražila i izradila Anam arija Starčević Štambuk, koja
je i pom ogla pri uređivanju ove knjige.
D.
R. A.
�CITIRANA LITERATURA
Annas, Pamela J.: »Novi svjetovi, nove riječi: Androginija u feminističkoj znanstvenoj
fantastici«, Književna smotru, 46, 1982, str. 78-86.
Arbeiterbewegung und Feminismus, ur. Ernest Bomemann, Ullstein Materialen, Fran
kfurt, 1982, str. 18-19.
Ardener, Edwin: »Belief and the problem of women«, u: The Interpretation of Ritual, ur.
J. S. La Fontaine, Tavistock, London, 1972. Citirano prema K. Milton, »Male Bias
in Anthropology«, Man, 14, 1979, 1.
Arzenšek, Vladimir, Struktura i pokret, Institut društvenih nauka, Beograd, 1984.
Đadinter, Elisabeth: L ’amour en plus. Histoire de l’amour matemel XVIIe - XXe siicle,
Flammarion, Paris, 1980.
Bahtin, Mihail: Estetika slovesnogo tvorčestva, Nauka, Moskva, 1979.
Bahtin, Mihail: Marksizam i filozofija jezika, Nolit, Beograd, 1980.
Danac, Ivo: With Stalin Against Tito. Cominformist Splits in Yugoslav Communism, Cornell
University Press, Ithaca and London, 1988.
Banton, Michael: »Voluntary Associations«, I Antropological aspects, u: International
Encyclopedia of the Social Sciences, ur. David L. Sills, The Macmillan Company and
the Free Press, New York, Reprint Edition, 1972, Vol. 15, 16, 17, str. 357.
Đaijaktarević, Mirko: »Problem tobelija (virdžina) na Balkanskom poluostrvu«, Glasnik
etnografskog muzeja u Beogradu, 1965-1966, 28-29, str. 273-286.
Bausinger, Hermann — Felix J. Oinas — Carl Stief: »Folkloristik. Folklore«, u: Sowjetsystem und Demokratische Gesellschaft. Eine vergleichende Enzyklopiidie, Sonderdruck,
Herder, Freiburg/Basel/Wien, 585-587.
Beauvoir, Simone de: The second sex, Penguin Books, Baltimore, 1975.
Belaj, Vitomir: »Plaidoyer za etnologiju kao historijsku znanost o etničkim skupinama«,
Studia Ethnobgica, Vol. 1, 1989, str. 9-13.
Belaj, Vitomir: »Šezdeset godina neprekinute nastave etnologije na Zagrebačkom
sveučilištu«, Etnološka tribina, XV III, 1988, 11, str. 149-150.
Benjamin, Walter: »Povijesno-filozofijske teze«, u: Uz kritiku sile, Razlog, Zagreb, 1971.
Bertoša, Miroslav: »Povijest i etnologija u ’novoj historiji’«, Naše teme, 32, 1988, 6, str.
1572-1582.
Berus, Anka: »Za učvršćenje organizacije«, Žena u borbi, 1943, br. 1, str. 6-7.
�296
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
Bilandžić, Dušan: Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, III. dopunjeno
izd., Školska knjiga, Zagreb, 1985.
Bloch, M.: »Une ćtude rćgionale: gćographie ou histoire?«, Annales d’histoire čconomique et sociale, 6, 1934, str. 81.
Bock, Gisela: »Historische Frauenforschung: Fragestellungen und Perspektiven«, u: Fra
uen suchen ihre Geschichte, ur. Karin Hausen, Verlag C. H. Beck, Miinchen, 1983,
str. 52-53.
Bock, Gisela: »History, Women’s History, Gender History«, E U I Florence Working Paper
No. 87/291, str. 8.
Bonnie H., Erickson: »Networks, Ideologies and Belief Systems«, u: Social Structure and
Network Analysis, ur. Peter V. Marsden i Nan Lin, Sage Publications, Beverly
Hills/London/New Delhi, 1982. str. 170.
Broz, Josip - Tito: Žena u revoluciji, Svjetlost (et al.), Sarajevo, 1978.
Buttolo, Frančiščka, »O inteligenci i intelektualcih. Pogovor z Angelo Vodetovo«, Nova
revija, III, 1984, 24-25, str. 2788-2791.
Clifford, James: »Introduction: Partial Truths«, u: Writing Culture: The Poetics and Poli
tics of Ethnography, ur. James Clifford, George E. Marcus, University of California
Press, Berkeley, Los Angeles, London, 1986. str. 1.
Conti Odorisio, Ginevra: Donna e societd nel’600, Bulzoni, Roma, 1979.
Cook, Karen S.: »Network Structures From an Exchange Perspective«, u: Social Structure
and Network Analysis, ur. Peter V. Marsden i Nan Lin, Sage Publications, Beverly
Hills/London/New Delhi, 1982, str. 182.
Copans, Jean: »De l’ethnologie k l’anthropologie«, u: Copans, Godelier, Tomay, Backes-Clement: L ’anthropologie: science des socićtis primitives?, Editions E. P., 1971.
Corrado Pope, Barbara: »Angels in the Devil’s Workshop: Leisured and Charitable Wo
men in Nineteenth-Century England and France«, u: Becoming Visible: Women in
European History, ur. Renate Bridenthal, Claudia Koonz, Houghton Mifflin Compa
ny, Boston, 1977, str. 296-324.
Davin, Anna: »Feminism and Labour History«, u: People’s History and Socialist Theory,
ur. Raphael Samuel, Routledge and Kegan Paul, London, 1981, str. 177.
Delphy, Christine: »A Materialist Feminism is Possible«, Feminist Review, 2, 1979, str.
87.
Despot, Blaženka: Žensko pitanje i socijalističko samoupravljanje, Cekade, Zagreb, 1987.
Durkheim, Emile: The Division of Labor, Glencoe, Free Press, 1947.
Đuranović-Janda, Saša: Žena u radnom odnosu, Naprijed, Zagreb, 1960.
Edholm, Felicity — Olivia Harris — Kate Young: »Conceptualising Women«, Critique
of Anthropology, 3, 1977, 9-10, str. 101-130.
Erickson, Bonnie H.: »Networks, Ideologies and Belief Systems«, u: Social Structure and
Network Analysis, ur. Peter V. Marsden i Nan Lin, Sage Publications, Beverly
Hills/London/New Delhi, 1982.
Erlich Stein, Vera: Današnje dijete - Problemi suvremenog odgoja, Atlas nakladnog za
voda u Zagrebu, Zagreb, 1936.
Erlich Stein, Vera: Individualna psihologija u školskoj praksi, Minerva, Zagreb, 1934.
Erlich Stein, Vera: Jugoslavenska porodica u transformaciji, Liber, Zagreb, 1971.
Erlich Stein, Vera: Kolektivni rad u savremenoj školi, Minerva, Zagreb, 1933.
Erlich Stein, Vera: Metoda Montesori, Minerva, Zagreb, 1934.
Erlich Stein, Vera: »Alfred Adler: Povodom smrti osnivača individualne psihologije«,
Židov, 24, 11. 6. 1937, str. 5.
Erlich Stein, Vera: »Istraživanje o porodici«, Žena danas, II, 1937, 5-6, str. 7-8.
�C IT IR A N A LITERATURA
297
Erlich Stein, Vera: »Kriza ili transformacija porodice«, Gledišta, XV, 1974, 3 str. 336
Erlich Stein, Vera: »O aktiviranju žena«, Židov, 52, 20. 12. 1935, str. 4.
Erlich Stein, Vera: »O uspjesima feminističkog pokreta«, Židov, 9, 1.3. 1935, str. 6:
Erlich Stein, Vera: »Omladinska pitanja«, Žena danas, III, 1938, 14, str. 15-16.
Erlich Stein, Vera: »Politička prava žena«, Žena danas, I, 1936, 1, str. 15.
Erlich Stein, Vera: »Sudbina jedne ankete: Umjesto predgovora«, u: Jugoslavenska po
rodica u transformaciji, Liber, Zagreb, 1971, str. 17.
Erlich Stein, Vera: »Žene i općinski izbor«, Židov, 40, 27. 9. 1935, str. 8-9.
Erlich Stein, Vera: »Žena i porodica«, Život i rad, 1938, sv. 10 i 11, str. 11-12.
Evans, Sara: Personal Politics: The Roots of Women’s Liberation in the Civil Rights Move
ment & the New Left, Vintage Books, New York, 1980.
Feldman, Andrea: »Eine alternative Frauengruppe in Zagreb: Zwischen Aktivismus und
Frauenforschung«, u: Die ungeschriebene Geschichte, Dokumentation des 5. Historikerinnentreffens in Wien, 16. bis 19. April 1984, Wiener Frauenverlag, Wien, str.
113-123.
The Female Body in Western Culture, ur. Susan R. Suleiman, Cambridge, 1986.
Filipović, Milenko S.: »Žene kao narodni glavari kod nekih balkanskih naroda«, Godiš
njak balkanološkog instituta NR BiH, II, Sarajevo, 1961, str. 139-157.
Friday, Nancy: My Mother/My Self: The Daughter’s Search for Identity, Fontana/ /Collins,
1979.
Friganović, Mladen: Demografija. Stanovništvo svijeta, Školska knjiga, Zagreb, 1987.
Galtung, Johan: »After Camelot«, u: The Rise and Fall of Project Camelot, ur. I. Horo
witz, Cambridge M. I. T. Press, 1967, str. 296.
Gavazzi, Milovan: Godina dana hrvatskih narodnih običaja, knj. II, Matica Hrvatska, Za
greb, 1939.
Geertz, Clifford: The Interpretation of Culture, Basic Books, New York, 1973.
Gerhard, Ute: »Die Frauenrechtserklarung der Olympe de Gouges«, Die Neue GeselIschafL Frankfurter Hefte, 36, 1989, 7, str. 605.
Gianini Belotti, Elena: Dalla parte delle bambine, Feltrinelii Editore, Milano, 1973.
Gjukić, Mirjana: »O privrednoj aktivnost žena Jugoslavije od 1918-1953«, Ekonomski
pregled, 12, 1954, str. 817.
Gčttner-Abendroth, Heide: Die Gdttin und ihr Heros, Frauenoffensive, Miinchen, 1980.
Gross, Mirjana: Historijska znanost, Sveučilište u Zagrebu, Institut za hrvatsku povijest,
Zagreb, 1976.
Gusfield, Joseph R.: »Social Movements«, II The Study of Social Movements, u: Inter
national Encyclopedia of the Social Sciences, ur. David L. Sills, The Macmillan Com
pany and the Free Press, New York, Reprint Edition, 1972, Vol. 13, 14, str. 448.
Hausen, Karen: »Einleitung«, u: Frauen suchen ihre Geschichte, ur. Karin Hausen, Verlag
C. H. Beck, Miinchen, 1983, str. 7.
A Heritage of Her Own: Toward a New Social History of American Women, ur. Nancy F.
Cott and Elizabeth H. Pleck, Simon and Schuster, New York, 1979.
Herskovits, Melville J.: Cultural Anthropology, Knopf, New York, 1955.
Hobsbawm, Eric: »Introduction: Inventing tradition«, u: The Invention of Tradition, ur.
E. Hobsbawm, T. Ranger, Cambridge University Press, Cambridge, 1985. str. 1.
Hobsbawm, Eric: »Mass-Producing Traditions: Europe, 1870-1914«, u: The Invention of
Tradition, ur. E. Hobsbawm, T. Ranger, Cambridge University Press, Cambridge,
1985. str. 263.
�298
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
Horvat, Josip: Preživjeti u Zagrebu. Dnevnik 1943-1945, Sveučilišna naklada Liber (et
al.), Zagreb, 1989.
Hurwitz, Edith F.: »The International Sisterhood«, u: Becoming Visible. Women in Eu
ropean History, ur. Renata Bridenthal and Claudia Koonz, Houghton Mifflin Com
pany, Boston, 1977, str. 339.
Ivanković, Nenad: »Slovenski korak dalje«, Danas, V I, 296, 20. 10. 1987. str. 16-17.
Iveković, Mladen: Hrvatska lijeva inteligencija 1918-1945, knj. 1, Naprijed, Zagreb, 1970.
Iveković, Rada: »Studije o ženi i ženski pokret«, Marksizam u svetu, 8(32), 1980, str.
14-16.
The Invention of Tradition, ur. Eric Hobsbawm and Terence Ranger, Cambridge Univer
sity Press, Cambridge, 1985.
Jalušič, Vlasta: »V politiki potrebujemo podporo žensk... (Subjektivacija žensk v proletarsko razredno zavest ali kako je nastala podoba proletarke) (1890-1914)«, Razprave,
Problemi, 279-280, X X V , 1987, 7-8, str. 31-49.
Jancar, Barbara: »Women in the Yugoslav National Liberation Movement: An Over
view«, Studies in Comparative Communism, Los Angeles, vol. X IV , 1981, 283, str.
143-164.
Kašić, Biljana: »Uloga Agitpropa KPH u Slavoniji (1945-1950)«, Časopis za suvremenu
povijest, 20, 1988, 1-2, str. 173.
Kašpar, Libuše: »O studiju muzeologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu«, Etnološka
tribina, X V III, 1988, 11, str. 162.
Katunarić, Vjeran: Dioba društva, SDH, Zagreb, 1988, str. 49.
Katunarić, Vjeran: Ženski eros i civilizacija smrti, Naprijed, Zagreb, 1984.
Kecman, Jovanka: Žene Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama 19 14 1941, Narodna knjiga/ISI, Beograd, 1978.
Koštunica, Vojislav i Košta Čavoški: Stranački pluralizam ili monizam, Univerzitet u Beo
gradu, Institut društvenih nauka, Beograd, 1983.
Kolar-Dimitrijević, Mira: »Položaj i zarade radnih slojeva Zagreba od 1918-1931. godi
ne«, u: Radni slojevi Zagreba od 1918. do 1931, IHRPH, Zagreb, 1973, str. 183-377.
Koonz, Claudia: Mothers in the Fatherland: Women, the Family and Nazi Politics, Me
thuen, London, 1987.
Krajačić, Bosiljka: »Od obmane do izdaje«, Žena u borbi, 1944, br. 7, str. 5-6.
Lane, Christel (Kristl Lejn): »Ritual i ceremonija u suvremenom sovjetskom društvu«,
Kultura, 1986, 73-74-75, str. 195.
Lerner, Gerda: The Majority Finds Its Past, Oxford University Press, Oxford, 1979.
Lemer, Gerda: »Placing Women in History: A 1975 Perspective«, u: Liberating Women's
History, ur. Berenice A. Caroll, University O f Illinois Press, Chicago - London, 1976,
str. 365.
Levi-Strauss, Divlja misao, Nolit, Beograd, 1966, str. 53-54.
Liberalizam i socijalizam: Liberalne i socijalističke ideje i pokreti na tlu Jugoslavije, ur.
Dragoljub Mićunović, Centar za filozofiju i društvenu teoriju, Beograd, 1984.
Lukes, Steven (Stiven Ljuks): »Politički ritual i društvena integracija«, Kultura, 1986,
73-74-75, str. 147.
Lurie, Alison: Clever Gretchen and Other Forgotten Folktales, Heinemann, London, 1980.
Mackintosh, Maureen: »The Sexual Division of Labour and the Subordination of Wo
men«, u: Of Marriage and the Market, ur. K. Young, C. Wolkowitz, R. McCullagh,
C SE Books, London, 1981, str. 1-15.
Metikoš, Draginja: »Bilo je to prije četrdeset godina«, Žena, br. 5-6, 1982, str. 19.
Miščević, Nenad: Filozofija jezika, Naprijed, Zagreb, 1981.
�C IT IR A N A LITERATURA
299
Mitchell, Juliet: Women's Estate, Penguin Books, Baltimore, 1973.
Moore, Sally F. i Barbara G. Meyerhoff (S. F. Mur i B. G. Mejerhof): »Svetovni rituali.
Oblici i značenja«, Kultura, 73-74-75, 1986, str. 112.
Mrazović, Karlo: »Jedinstvena narodnooslobodilačka fronta Hrvatske naša velika i
snažna porodica«, Žena u borbi, 1944, br. 9, str. 1-2.
Muraj, Aleksandra: Živim znači stanujem, Hrvatsko etnološko društvo (et a l ) Zagreb
1989.
’
’
Neumann, Franz: Demokratska i autoritarna država. Studije o političkoj i pravnoj teoriji,
Naprijed, Zagreb, 1974.
Newton, Judith L. (et al.): »Editor’s Introduction«, u: Set and Class in Women's History,
ur. Judith L. Newton, Mary P. Ryan and Judith R. Walkowitz, Routledge and Kegaii
Paul, London, 1983, str. 6.
Oakley, Ann: Women Confined: Towards a Sociolog of Childbirth, Martin Robertson,
Oxford, 1980.
Oakley, Ann: »The Invisible Woman: Sexism in Sociology«, u: The Sociology of House
work, Martin Robertson, Oxford, 1978, str. 2
Obradović, Marija: »Koncepcija narodne demokratije«, Oslobođenje Hrvatske 1945, str.
297.
Opačić Ćanica, Stanko: »Narodnooslobodilačka borba stvorila je ženu novog tipa«, Žena
u borbi, 1943, br. 1, str. 5.
Ortner, Sherry: »Žena spram muškarca kao priroda spram kulture?«, u: Antropologija
žene, Zbornik, ur. Žarana Papić i Lydia Sklevicky, Prosveta, Beograd, 1983.
Papić, Zarana-Lydia Sklevicky, »Ka antroplogiji žene«, Revija za sociologiju, 1-2, 1980.
Papić, Žarana: Sociologija i feminizam, IIC, Beograd, 1989.
Prokop, Ana: Položaj žene u porodičnom pravu FNRJ, AIHRPH, KZDAŽH, 1948.
PoliĆ, Radko: »Novi lik slovenske žene«, Žena u borbi, 1944, br. 10, str. 6.
Popov, Č.: »Formiranje A FŽ -a 1942, Rezultat stava KPJ prema ženskom pitanju i posledice politike Narodnog fronta«, Godišnjak filozofskog fakulteta u Novom Sadu, VI,
1961, str. 32.
Poulantzas, Nicos: Država, vlast, socijalizam, Globus, Zagreb, 1981.
Pye, Lucian W.: »Political Culture«, u: International Encyclopedia of the Social Sciences,
ur. David L. Sills, The Macmillan Company and the Free Press, New York, Reprint
Edition, 1972, Vol. 11, 12, str. 218.
Radelić, Zdenko: »Prvi kongres Jedinstvenih sindikata Hrvatske«, Časopis za suvremenu
povijest, 20, 1988, 1-2, str. 117 i 128.
Rakar, Anica: »Prosvjeta je temelj svakog napretka«, Žena u borbi, 1944, br. 10, str. 12.
Rich, Adrianne: Of Woman Bom: Motherhood as Experience and Institution, Virago, Lon
don, 1977.
Rihtman-Auguštin, Dunja: Etnologija naše svakodnevice, Školska knjiga, Zagreb, 1988.
Rihtman-Auguštin, Dunja: Struktura tradicijskog mišljenja, Školska knjiga, Zagreb, 1984.
Rihtman-Auguštin, Dunja: »Djed Mraz«, u: Dunja Rihtman-Auguštin: Etnologija naše
svakodnevice, Školska knjiga, 1988, str. 103-106.
Rihtman-Auguštin, Dunja: »O ženskoj subkulturi u slavonskoj zadruzi«, u: Žena u seo
skoj kulturi Panonije, Etnološka tribina, Posebno izdanje, Hrvatsko etnološko društvo,
Zagreb, 1982, str. 35.
Rihtman-Auguštin, Dunja: »Pretpostavke suvremenog etnološkog istraživanja«, Narod
na umjetnost, X III, 1976, str. 1-23.
Rihtman-Auguštin, Dunja: »Velika pomutnja«, Danas, VI, 298, 3. 11. 1987. str. 5.
�300
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
Ritig, Svetozar: »Viteštvo, posestrimstvo i idealizam narodne borbene žene«, Žena u
borbi, 1945, br. 12-13, str. 4-6.
Rosaldo, M. Z.: »Woman, culture and society: A theoretical overview«, u: Woman, Cul
ture and Society, ur. M. Z. Rosaldo i L. Lamphere, Stanford Univ. Press, 1974, str. 3.
Rubin, Gayle: »Traffic in Women: Notes on the ’Political Economy« of Sex’, u: Toward
an Anthropology of Women, ur. Rayna R. Reiter, Monthly Review Press, N. Y &
London, 1975, str. 178-180.
Rubin, Gayle (Gejl Rubin): »Trgovina ženama: beleške o ’političkoj ekonomiji’ polnosti«, u: Antropologija žene, ur. Žarana Papić, Lydia Sklevicky, Prosveta, Beograd, 1983,
str. 91-151.
Rus, Veljko: »Protuslovlja između industrijalizacije i profesionalizacije rada«, Revija za
sociologiju, X IV , 1984, 1-2, str. 7-58.
Scott, Joan W.: Western Societies: A Documentary History, Volume II, Alfred A. Knopf,
New York, 1982.
Scott, Joan W.: »Gender: A Useful Category of Historical Analysis«, American Historical
Review, 91, 1986, 5, str. 1054, 1067-1069.
Scott, Joan W.: »Women’s Claims to Equal Rights« (summary), Salzburg Seminar-Ses
sion 271, Gender and the Humanities, Salzburg, 1988.
Shils, Edward: Tradition, Faber and Faber, London, Boston, 1981.
Sills, David L.: »Voluntary Associations«, II Sociological aspects, u: International Ency
clopedia of the Social Sciences, ur. David L. Sills, The Macmillan Company and the
Free Press, New York, Reprint Edition, 1972, Vol. 15, 16, 17, str. 374.
Singer, Milton: »Culture, The Concept of Culture«, u: International Encyclopedia of the
Social Sciences, ur. David L. Sills, The Macmillan Company and the Free Press, New
York, Reprint Edition, 1972, Vol. 3, 4, str. 532.
Sklevicky, Lydia: »Antifašistička fronta žena - kulturnom mijenom do žene ’novog tipa’«,
Gordogan, VI, 1984, 15-16, str. 77-111.
Sklevicky, Lydia: »Karakteristike organiziranog djelovanja žena u Jugoslaviji u razdoblju
do Drugog svjetskog rata«, Polja, Novi Sad, X X X , 1984, 1. dio, br. 308, str. 415-417;
2. dio, br. 309, str. 454-456.
Sklevicky, Lydia: »Mjesto i zadaća A F Ž -a u postrevolucionamim mijenama društva, NR
Hrvatska 1945-1953«, u: Razvoj, dileme i perspektive jugoslavenskog socijalizma, knj.
1, Komunist, Zagreb, 1988, str. 247-258.
Sklevicky, Lydia: »Nova Nova godina - Od ’Mladog ljeta’ k političkom ritualu«, Etno
loška tribina, X V III, 1988, 11, str. 59-72.
Sklevicky, Lydia, »Organizirana djelatnost žena Hrvatske za vrijeme Narodnooslobodilačke borbe 1941-1945«, Povijesni prilozi, Zagreb, 1984, 3(1), str. 85-127.
Sklevicky, Lydia: Žene i moć: Povijesna geneza jednog interesa, neobjavljena magistarska
radnja, Filozofski fakultet, Zagreb, 1984,.
Slocum, Sally: »Woman the Gatherer: Male Bias In Anthropology«, u: Toward an An
thropology of Women, str. 49.
Social Structure and Network Analysis, ur. Peter V. Marsden i Nan Lin, Sage Publications,
Beverly Hills/London/New Delhi, 1982.
Spehnjak, K.: »Narodni front Jugoslavije (SSRNj - razvoj, programsko-teorijske osnove
i procesi u društvenoj praksi 1945 - 1983)«, Povijesni prilozi, 1984, 3(1), str. 36-45.
Spehnjak, Katarina: »Organizaciono-politički aspekti djelovanja Narodnog fronta u Sla
voniji 1945-1951«, Časopis za suvremenu povijest, 20, 1988, 1-2, str. 184
Stipetić, Zorica: Argumenti za revoluciju - August Cesarec, CDD, Zagreb, 1982.
�C IT IR A N A LITERATURA
301
Strachey, Ray: The Cause: A Short History of the Women's Movement in Great Britain
Virago, London, 1978.
Stremec, Nada: »Naša ženska Štampa«, Žena u borbi, 1945, br. 16-17, str. 42-43.
Stuard, Susan Mosher: »The Annales School and Feminist History: Opening Dialogue
with the American Stepchild«, Signs, Chicago, vol. 7, 1981, no. 1, str. 135-143.
Supek, Olga: »Ethnology in Croatia«, Etnološki pregled, 1984, str. 23-24
Supek, Olga: »Osnovne značajke etnologije u Hrvatskoj od 1945. do danas«, Zbornik 1
kongresa jugoslavenskih etnologov in folkloristov, I, Knjižnica Glasnika Slovenskega etnološkega društva, Ljubljana, 1983, str. 51-65.
Supek, Rudi: Ispitivanje javnog mnijenja, Naprijed, Zagreb, 1968.
Supek, Rudi: Zanat sociologa, Školska knjiga, Zagreb, 1983.
Supek, Rudi: »Položaj jugoslavenske sociologije«, Revija za sociologiju, XX , 1989, 1-2,
str. 4-5.
Širić-Bogetić, Ljubinka: »Odluke Pete zemaljske konferencije KPJ o radu medu ženama
i njihova realizacija u periodu 1940-1942«, Peta zemaljska konferencija KPJ. Zbornik
radova, IHRPH/Školska knjiga, Zagreb, 1972, str. 82-83.
Theweleit, Klaus: Muške fantazije, GZH, Zagreb, 1983.
Thonnessen, Werner: The Emancipation of Women: The Rise and Decline of the Women's
Movement in German Social Democracy 1863-1933, Pluto Press, London, 1973.
Vision and Method in Historical Sociology, ur. Theda Skocpol, Cambridge University
Press, Cambridge/London, 1984.
Wesel, U. (Uve Vezel,): Mit o matrijarhatu, Prosveta, Beograd, 1983.
Die Wilde Frau: Mytische Geschichten zum Staunen, Fiirchten und Begehren, ur. Claudia
Schmolders, Eugen Diederichs Verlag, Koln, 1983.
Wolchik, Sharon L.: »Ideology and Equality: The Status of Women in Eastern and We
stern Europe«, Comparative Political Studies, 13, 1981, 4, str. 458.
Women in Revolutionary Paris 1789-1795, Selected Documents, Translated with Notes
and Commentary by Darline Gay Levy, Harriet Branson Applewhite, Mary Durham
Johnson, University of Illinois Press, Urbana, Chicago, London, 1979.
Yinger, J. Milton: »Prejudice«, II Social Discrimination, u: International Encyclopedia of
the Social Sciences, ur. David L. Sills, The Macmillan Company and the Free Press,
New York, Reprint Edition, 1972, Vol. 11, 12, str. 449.
Zagorac, Veda: »Ostvarujmo ravnopravnost u izgradnji domovine«, Žena u borbi, 1945,
br. 12-13, str. 15.
Zemon Davis, Natalie: »’Women’s History’ in Transition: The European Case«, Feminist
Studies, 1976, Spring-Summer, No. 3, str. 83-103.
Zimbalist Rosaldo, Michelle: »The Use and Abuse of Anthropology«, Signs, 1980, 5, str.
409.
Žena u društvu i privredi Jugoslavije. Statistički bilten br. 133, Savezni zavod za statistiku,
Beograd, 1959.
Županov, Josip-Željka Šporer: »Profesija sociolog«, Revija za sociologiju, XIV, 1984, 12, str. 11-46.
Žuvić, Maja: »Zastavica i na njojzi piSe, dobit će je tko uradi viSe«, Žena u borbi, 1945,
br. 12-13, str. 16-17.
s. n.: »Borbeni put žena Jugoslavije«, Leksikografski zavod »Sveznanje«, Beograd, 1972,
str. 126-127.
s. n.: »Govor maršala Tita radnom kolektivu Titovih zavoda Litostroj’ u Ljubljani«, Glas
rada, III. 36. 6. 9. 1947.
�302
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
s. n.: »Nova hrabrost i novi moral«, Razgovor s Marijom Šoljan-Bakarić, Žena, 1983, br.
3-4, str. 17.
s. n.: »Plenum mjesnog sindikalnog vijeća Zagreba«, Rad, VI, 8, 17. 1. 1948.
s. n.: »I kongres kulturnih radnika Hrvatske«, Žena u borbi, 1944, br. 9, str. 24.
s. n.: »Prva konferencija A FŽ Hrvatske. Smotra je to bila ljubavi, snage i rada«, Žena
u borbi, 1943, br. 2, str. 2.
s. n.: »Uklanjanje pet profesora s tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 19511953«, Scientia Yugoslavia, 13, 1987, 3-4, str. 129 - 130.
Časopisi:
Die Neue Gesellschaft - Frankfurter Hefte, 7,1989, 36: »Thema: 1789 - Sind Frauen Menschen?«
Slobodni dom, III (33), 49, Božić, 1945.
Slobodni dom, 50-51, Božić, 1946.
Slobodni dom, 52. Božić 1947.
Slobodni dom, 52, 24. 12. 1948.
Vjesnik, V, 209, 21. 12. 1945.
Vjesnik, V, 211, 23. 12. 1945.
Vjesnik, V, 212, 24-26. 12. 1945.
Vjesnik, V I, 217, 3. 1. 1946.
Vjesnik, V I, 513, 24. 12. 1946.
Vjesnik, V II, 518, 1. 1. 1947.
Vjesnik, V II, 822, 24. 12. 1947.
Vjesnik, IX , 1143, 3. 1. 1949.
Žena danas (Beograd, 1936-1940)
Ženski svijet (Zagreb, 1939-1941)
Rukopisi:
Stein Erlich, Vera: »An Anthropologist’s View of Different Gender Roles«
Šporer, Željka: »Razvijenost sociološke profesije i odnos prema njoj«, 1989.
�BIBLIOGRAFIJA RADOVA LYDIJE SKLEVICKY
Kigige:
1983 Antropologija žene, zbornik, & Zarana Papić, priredile i predgovor napisale, s en
gleskog preveo Branko Vučićević, Beograd, Prosveta, 393 str.
1987 Žena i društvo, Kultiviranje dijaloga, uredila i predgovor napisala, Zagreb, Socio
loško društvo Hrvatske, 181 str. (Biblioteka Revije za sociologiju).
1981 Erica Jong: Voće i povrće, prijevod i pogovor, Zagreb, Grafički zavod Hrvatske,
1981, 92 str. (BiblioTeka)
Izvorni znanstveni, pregledni i stručni članci:
1976 Od borbe za prava do prave borbe, Žena, Zagreb, XXXIV , 3, str. 92-99 =
Društveni položaj žene i razvoj porodice u socijalističkom samoupravnom društvu,
Komunist, Ljubljana, veljača 1979, str. 466-475.
1977 Antropolog — heroj u akciji: O potrebi kritičkog preispitivanja etnologijskoantropologijske tradicije, Pitanja, Zagreb, IX, 5/5, str. 69-77.
1977 Jugoslawien - Siidosteuropa - Handbuch, Bd. 1, Časopis za suvremenu povijest,
Zagreb, IX, 2, str. 96-100.
1977 Kad žena kaže ne - to znači ne!, Pitanja, Zagreb, IX, 8, str. 25-35.
1978 Orijentacioni pregled izvora i literature za proučavanje historije socijalističke
izgradnje, Časopis za suvremenu povijest, 2^agreb, X, 15-60.
1979 Društveni položaj žene i razvoj porodice u socijalističkom samoupravnom društvu,
Komunist, Ljubljana, veljača 1979, str. 466-475 = Od borbe za prava do prave
borbe, Žena, Zagreb, XXXIV , 1976, 3, str. 92-99.
1979 Ženski evnuh Žermene Grir u potrazi za izgubljenim spolom, Književna reč, Beo
grad, 128, str. 6-7.
1979 & Đurđa Milanović: Sadašnji trenutak zapadnoevropskog feminizma - novi institucizirani oblici za oslobođenje žena, Argumenti, Rijeka, 1, str. 209-224.
1980 Ka antropologiji žene, Revija za sociologiju, Zagreb, X, 1-2, str. 29-46 = Adalćkok
a n6 antropolćgi&jhoz, Letiink, 1982, XII, 5, str. 716-736.
1981 Pjesme Erike Jong, (eseji i prijevodi), Delo, Ljubljana, XXV II, 4, str. 123-134.
1982 Adalćkok a n6 antropolćgišjhoz, Letiink, XII, 5, str. 716-736 = Ka antropologiji
žene, Revija za sociologiju, Zagreb, X, 1-2, str. 29-46.
�304
K O N JI, Ž E N E , R A T O V I
1982 Pregled rezultata na istraživanju povijesti socijalističke izgradnje, Časopis za suvre
menu povijest, Zagreb, X IV , 1, str. 89-97.
1982 Trešnjevka u periodu obnove i socijalističke izgradnje [dio o ekonomskom razvoju
općine od 1945-1980], u: Crvena Trešnjevka, Monografija, Zagreb, Institut za hi
storiju radničkog pokreta Hrvatske, Spektar, Skupština općine Trešnjevka str
283-346.
1982 Ženske studije u osamdesetim godinama, Revija za sociologiju, Zagreb X II 1-4
str. 157-162.
1983 & Žarana Papić: Antropologija žene - novi horizonti analize polnosti u društvu,
u: Antropologija žene, zbornik, Beograd, Prosveta, str. 7-32.
1983 Nachkriegszeit und 1950er Jahre in Kroatien, u: Historikerinnentreffen, Dokumentation, 4, Berlin, str. 99-117.
1983 Nužnost »ženske perspektive« u etnologiji, Etnološka tribina, Zagreb, X I-X II, 4-5,
str. 121-126.
1984 Antifašistička fronta žena - kulturnom mijenom do žene »novog tipa«, Gordogan,
Zagreb, VI, 15-16, str. 73-111.
1984 Ispred mogućnosti recepcije - neki uvidi Vere Stein Erlich, Revija za sociobgiju,
Zagreb, X IV , 4-4, 309-317.
1984 Karakteristike organiziranog djelovanja žena u Jugoslaviji u razdoblju do drugog
svjetskog rata, Polja, Novi Sad, 1. dio, X X X , 308, str. 415-417; 2. dio, X X X , 309,
str. 454-456.
1984 Matrijarhat: Prijepor mitologije, ideologije i utopije, Narodna umjetnost, Zagreb,
21, str. 69-76.
1984 75. Međunarodni dan žena, Sindikat 85, Zagreb, N IRO »Radničke novine«, str.
40-44.
1984 Odnos spolova u znanstvenom i publicističkom radu Vere Stein Erlich, Žena, Za
greb, 42 (5-6), str. 62-74.
1984 Organizirana djelatnost žena Hrvatske za vrijeme Narodnooslobodilačke borbe
1941-1945, Povijesni prilozi, Zagreb, 3(1), str. 85-127.
1985 A FŽ kao potencijalni čimbenik procesa kulturne mijene tijekom razdoblja N OBe, (autorizirano izlaganje), Problemi, Ljubljana, 1, str. 71-74.
1985 Emanzipatorische und integrative Tendenzen in der Frauenbewegung Jugoslawiens 1918-1953, u: Historikerinnentreffen, Dokumentation, 5: Die ungeschriebene
Geschichte, Historische Frauenforschung, Wien, Wiener Frauenverlag, str. 94-101,
Frauenforschung, Bd. 3.
1985 Problemi istraživanja historije S F R J 1945-1980, Izlaganje na znanstvenom skupu,
Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 17 (1), str. 29— 33, 71-75.
31,
1985 Tradicija i društveni položaj žene [diskusija na okruglom stolu održanom 24. 5.
1985. u okviru projekta »Povijest političke misli u Hrvatskoj« o knjizi dr. Dunje
Rihtman-Auguštin: »Struktura tradicijskog mišljenja«], Naše teme, Zagreb, X X IX ,
4-6, str. 412-415.
1986 Modeli integracije emancipatorskog procesa, Antifašistička fronta žena Jugoslavije
1945-1953, Problemi, Ljubljana, X X IV , 9 str. 20-23.
1986 Natalie Zemon Daviš, Prema povijesti nade, Gordogan, Zagreb, V III, 1986, 22,
str. 85-91.
1986 Prvi kongres A F Ž -a Hrvatske, Putovi integracije žena u socijalističko društvo, u:
Oslobođenje Hrvatske 1945. godine, Zbornik Instituta za historiju radničkog pokre
ta Hrvatske, Zagreb, str. 357-366.
1986 Der Utopie entgegen - Das Bild der »Neuen Frau« im Befreiungskrieg Jugoslawiens (1941-1945), u: Frauenmacht in der Geschichte, Jutta Dalhoff, Uschi Frey,
Ingrid Scholl (Hrsg.), Diisseldorf, Schwann, str. 229-236.
1987 Žene & žanr, Gordogan, Zagreb, IX , 26-27, str. 153-159.
�BIBLIOG RAFIJA R A D O V A LYDIJE SKLEVICKY
305
1988 Cavalli, donne, guerre, Sulla difficoltš di ritrovare la vera storia delle donne in
Yugoslavia, u: Gli studi sulle donne nella University, Ricerca e transformazione del
sapere, a cura di Ginevra Conti Odorisio, Roma, Edizioni Scientifiche Italiane
str. 99-104.
1987 The fate of the institution of family in the period of revolutionary change in so
ciety, Balkanologische Verdffentlichungen, Berlin, 12, str. 73-78.
1987 Konji, žene, ratovi, itd., Problemi utemeljenja historije žena u Jugoslaviji, u: Žena
i društvo, Kultiviranje dijaloga, Zagreb, str. 51-60, (Biblioteka Revije za sociologi
ju).
1988 Mjesto i zadaća Antifašističke fronte žena u postrevolucionamim mijenama
društva (NR Hrvatska 1945-1953), Razvoj, dileme i perspektive jugoslavenskog so
cijalizma, knj. 1, Komunist [etc], Zagreb, str. 247-258.
1988 Nova Nova godina - od »Mladog ljeta« k političkom ritualu, Etnološka tribina,
Zagreb, 11, str. 59-72 = Nova Nova godina - ili kako se kalila tradicija, Gordogan,
Zagreb, 11, 1990, 29-30, str. 88-109 = The new New Year, Or, how a tradition
was tempered, translated by Dorothea Hanson, Berkeley, East European Politics
& Societies, 4,1990,1, str. 4-29 = Sumrak stare tradicije, Nova Nova godina: Božić
1945-1948., Vijenac, Zagreb, II, 1994, 26 (22. 12. 1994.), str. 17-18.
1989 Emancipated integration or integrated emancipation, The case of postrevolutio
nary Yugoslavia, u: Current Issues in Women’s History, edited by A. Angerman...
[et al. ], Routledge, London, str. 93 -108.
1989 More horses than women: On the difficulties of founding women’s history in Yu
goslavia, Gender and History, Oxford and New York, 1, 1, str. 68-75.
1990 Nova Nova godina - ili kako se kalila tradicija, Gordogan, Zagreb, 11, 29-30, str.
88-109 = Nova Nova godina - od »Mladog ljeta« k političkom ritualu, Etnološka
tribina, Zagreb, 1988, 11, str. 59-72 = The new New Year, Or, how a tradition
was tempered, translated by Dorothea Hanson, Berkeley, East European Politics
& Societies, 4, 1990,1, str. 4-29 = Sumrak stare tradicije, Nova Nova godina: Božić
1945-1948., Vijenac, Zagreb, II, 1994, 26 (22. 12. 1994.), str. 17-18.
1990 The new New Year, Or, how a tradition was tempered, translated by Dorothea
Hanson, Berkeley, East European Politics & Societies, 4,1, str. 4-29 = Nova godina
- od »Mladog ljeta« k političkom ritualu, Etnološka tribina, Zagreb, 1988, 11, str.
59-72 = Nova Nova godina - ili kako se kalila tradicija, Gordogan, Zagreb, 11,
1990, 29-30, str. 88-109 = Sumrak stare tradicije, Nova Nova godina: Božić 19451948., Vijenac, Zagreb, II, 1994, 26 (22. 12. 1994.), str. 17-18.
1991 Profesija etnolog - analiza pokazatelja statusa profesije, u: Simboli identiteta, (Stu
dije, eseji, građa), uredila Dunja Rihtman-Auguštin, Hrvatsko etnološko društvo,
Zagreb, str. 45-67.
Predano za tisak:
Sisterhood: National, Cross-National, International (Yugoslav Feminist Networks
Between the World Wars), [za antologiju]: All Over the Map: Women’s Internatio
nal Networks in History, (Pergamon Press, SAD), 12 str.
Stručni radovi:
1981 Bibliografski prilog: Studije o ženi i ženski pokret, Marksizam u svijetu, Zagreb,
V III, 8-9, str. 487-500.
1978 Uredila: Aktualna tema - Žena ili o slobodi, Pitanja, Zagreb, X, 7-8.
�306
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
1986 Prevela: Natalie Zemon Daviš: »Vladavina žena«, Simbolička inverzija spolova i
politički nemiri u Evropi na početku industrijskog doba, Gordogan Zagreb 8
1986, 22, str. 92-120.
’ ’
Radovi na znanstvenim skupovima:
1976 Od borbe za prava do prave borbe, Društveni položaj žene i razvoj porodice u so
cijalističkom samoupravnom društvu (III. tematsko područje: Žene u suvremenom
svijetu), Portorož 18-20. 3. 1976.
1981 Nužnost »ženske perspektive« u etnologiji, Uloga i položaj žene u tradicijskoj kul
turi, Godišnja skupština H ED -a, 26-27. 1. 1981.
1982 [Diskusija na evropskoj i povijesnoj sekciji], First International Conference on Re
search and teaching Related to Women, Montreal, Canada, 26. 7. 4. 8. 1982.
1982 Problem odnosa spolova u znanstvenom i publicističkom radu Vere Stein Erlich,
Sociologija, antropologija i etnologija, Sociološko društvo Hrvatske i Hrvatsko et
nološko društvo, Zagreb, 17-18. 12. 1982.
1983 Nachkriegszeit und 1950er Jahre in Kroatien, 4. Historikerinnentreffen, Berlin,
Martz 1983.
1983 The Typology of the 1960’s Women’s Liberation Movement in the USA, The Cru
cial Decade, America in the 1960s, Dubrovnik, IUC, 10-15. 10. 1983.
1984 Emanzipatorische und integrative Tendenzen in der Frauebewegung Jugoslawiens,
5. Historikerinnentreffen, Wien, 16-19. 1984.
1984 Problemi istraživanja historije SFR J 1945-1980, Institut za historiju radničkog po
kreta Hrvatske, Zagreb, 6-7. 1984.
1984 A FŽ kao potencijalni čimbenik procesa kulturne mijene tijekom razdoblja N OBe, Vloga in obmečje razlike v materijalističnoj teoriji II, Židovsko vprašanje, Ljub
ljana, 20. -22. 12. 1984.
1985 The Fate of the Institution of Family in the Period of Revolutionary Change in
Society, Die gesellschaftliche Stellung der Frau, Berlin, 3-7. 9. 1985.
1985 Prvi kongres A F Ž -a Hrvatske, Putovi integracije žena u socijalističko društvo,
Oslobođenje Hrvatske 1945., Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Za
greb, 22-24. 5. 1985.
1985 Der Utopie entgegen - das Bild der »Meuen Frau« wahrend des Befreiungkampfes in Jugoslawien, 6. Historikerinnentreffen, Bonn, 28-31. 5. 1985.
1986 Emancipated Integration or Integrated Emancipation, the case of post-revolutio
nary Yugoslavia, International Conference on Women’s History, Amsterdam, 24-27.
3. 1986.
Sažetak objavljen u: International Conference on Women’s History, Eds. de Bruijin,
de Wildt, str. 159-161.
1987 Miss. Onslow - In the Search of a Biography, University of Bredford Conference,
Black Lambs and Grey Falcons, Bredford, 3-5. 4. 1987.
1987 Horses, Women, Wars, etc., On the Difficulties of Founding Women’s History in
Yugoslavia, The Third International Interdisciplinary Congress on Women, Trinity
Colledge, University of Dublin, 6-10. 7. 1987.
1987 Žene migranti kao zanemarena »manjina«, Iseljenici u radničkom pokretu zemalja
iseljenja, Zagreb-Maribor, 7. 9. 987.
1988 Mjesto i zadaća Antifašističke fronte žena u postrevolucionamim mijenama
društva (NR Hrvatska 1945-1953), Razvoj, dileme i perspektive jugoslavenskog so
cijalizma, Institut za historiju radničkog pokreta i Centar CK SK J za idejno-teorijski rad »V. Bakarić«, Zagreb, 10. -11. 3. 1988.
1988 Nova Nova godina, Uloga A F Ž -a u stvaranju tradicije, Godišnji sastanak Hrvat
skog etnološkog društva, Zagreb, 3. 6. 1988.
�BIB LIOG RAFIJA R A D O V A LYDIJE SKLEVICKY
307
1988 Women and Postrevolutionaiy Invention of Tradition, 12th ICAES (SymposiumCurrent Issues in the Anthropology of Gender), Zagreb, 24-31. 7. 1988.
1989 Frauen in der Politik, 70 Jahre Frauenwahlrecht, Bonn/Konigswinter 19 -21 1
1989.
1989 Kako se svetkovao 8. mart?, Osmi marec - da ali ne; okrugli stol, Ljubljana 1 2
1989.
’
1989 Emanzipation und Organisation: Die Antifaschistische Frauenfront Jugoslawiens
in den Postrevolutionaren Veranderungen der Gesellschaft, Frauen in der Politik,
Wirtschaft und Wissenschaft, Wurzburg, 21. 6. 1989.
1989 Revolution - ein Thema fur Frauen?, Literatur - Frauen - Revolution, Paderborn
19-22. 9. 1989.
1989 Profesija etnolog, Analiza pokazatelja statusa profesije, 23. kongres SEDJ, Zadar
26 - 27. 10. 1989.
Radio i TV emisye
1984 Uredila seriju od pet emisija o: Američkim studijima; napisala uvodne napomene
i komentare tekstova, Treći program Radio Zagreba, siječanj i veljača 1984.
1984 Uredila seriju od tri emisije: Temelji naše socijalne antropologije, Treći program
Radio-Zagreba, srpanj 1984.
1989 Govorila o temi: Osmi mart - simbol trajne ambivalencije položaja žena, Prvi pro
gram Radio Zagreba, 8. 3. 1989.
1989 Pripremila prilog o tradicijama (nakon arhivskog istraživanja i upoznavanja etno
loške literature) povodom »Prvog aprila«, TV Zagreb, (snimljeno 31. 3. 1989).
1989 Pripremila prilog o božičnim običajima, Prvi program Radio Zagreb (obrazovni),
(snimljeno 8. 12. 1989), emitirano 25. 12. 1989.
1989 Pripremila prilog o božičnim običajima, Omladinski radio, Zagreb (snimljeno 18.
12. 1989), emitirano 24. 12. 1989.
1989 Napisala scenarij (u suradnji s Lj. Grgurićem) o božičnim/novogodišnjim tradici
jama, Obrazovni program TV Zagreb, emitirano 29. 12.1989. pod naslovom »Sretna
Nova godina«.
1989 Sudjelovala s kratkim prilogom o »revolucionarnom osporavanju tradicije« u emi
siji o božičnim običajima, TV Zagreb, (snimljeno 19. 12. 1989).
Recenzjje, prikazi i osvrti
1977 Lazarević, Aleksandra Sanja: Život i djelo braće Seljan, Etnografski muzej u Za
grebu, 1977, 128 str., Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, IX, 3, str. 143-148.
1980 Sociologija, marksizam i posebne znanosti, Redovna skupština Sociološkog društva
Hrvatske, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, XII, 3, str. 201-208.
1980 Redovni godišnji sastanak Hrvatskog etnološkog društva, Časopis za suvremenu po
vijest, Zagreb, XII, 3, str. 208-214.
1981 The Reversible World, Simbolic Inversion in Art and Society, Barbara A. Babcock,
Ed., Narodna umjetnost, Zagreb, 18, str. 353-361.
1981 Uloga i položaj žene u tradicijskoj kulturi, Redoviti godišnji sastanak Hrvatskog
etnološkog društva, Zagreb, 26. i 27. siječnja 1981, Časopis za suvremenu povijest,
Zagreb, X III, 2, str. 187-194.
1981 Ženski svijet, Reprint, Konferencija za aktivnost i ulogu žene u društvenom raz
voju RK SSRNH i Izdavački savjet časopisa Žena, Zagreb, 1979, Časopis za suvre
menu povijest, Zagreb, XIII, 2, str. 176-179.
�308
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
1982 Vujačić, Vidak: Etos Crnogorke, Tradicionalni oblici i sadržaji u životu Crnogorke,
Narodna umjetnost, Zagreb, 19, str. 294-296.
1983 Radnički pokret i feminizam, Izvještaji iz četrnaest zemalja, urednik Emest Borneman, 1981, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, XV , 2, str. 212-216.
1985 Dunja Rihtman-Auguštin, Struktura tradicijskog mišljenja, Školska knjiga, Zagreb
1984, Filozofska istraživanja, Zagreb, V, 13, str. 386-389.
1985 Vjeran Katunarić, Ženski eros i civilizacija smrti, Naprijed, Zagreb 1984, Filozof
ska istraživanja, V, 15, str. 853-856.
1985 & Andrea Feldman: U povodu šestog međunarodnog susreta historičarki, Časopis
za suvremenu povijest, Zagreb, X V II, 2, str. 139-146.
1986 Informacija o Međunarodnoj konferenciji o povijesti žena (International Confe
rence on Women’s History - ICWH), Amsterdam, 24-27. 3. 1986, Časopis za su
vremenu povijest, Zagreb, X V III, 1, str. 195-199.
1987 Rat u Španjolskoj 1936-1939. i jugoslavenski interbrigadisti, (Muzej revolucije na
roda Hrvatske, 18. 12. 1986. — 1. 2. 1987), Naše teme, Zagreb, X X X I, 8-9, str.
1342-1343.
1987 Novi putovi proučavanja, Uz zbornik radova »Socijalna struktura«. Biblioteka
»Revija za sociologiju«, Zagreb 1986. [Vjesnik], Zagreb, 21. 4. 1987. [bez apg.].
1988 Iveković, Rada: Sporost - oporost, Svijet, Zagreb, 13, 17. 6. 1988, str. 32.
1989 Badinter, Elizabeth: Jedno je drugo, Svjetlost, Sarajevo 1988, Svijet, Zagreb, 2, 27.
1. 1989, str. 36.
1988 Rihtman-Auguštin, Dunja: Etnologija naše svakodnevice, Školska knjiga, Zagreb
1988, Etnološka tribina, Zagreb, 11, str. 169-170.
1988 Koonz, C.: Mothers in Fatherland. Women, the Family and Nazi Politics, Me
thuen, London 1988, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 20, 1-2, str. 233-235.
1988 Stojić, D.: Prva ženska partizanska četa, Konferencija za društvenu aktivnost žene
i porodice R K SSRNH, Historijski arhiv Karlovac, Karlovac 1987, Časopis za su
vremenu povijest, Zagreb, 20, 1-2, str. 233-237.
1988 & Anamarija Starčević-Štambuk: »Demos«, Berlin, Etnološka tribina, Zagreb, 11,
str. 176-177.
1989 Gay, Peter: Freud for Historians (Freud za povjesničare), Oxford University Press,
New York/Oxford 1985, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 21, 1-3, str. 231—
235.
1989 Jakob Volčič in njegovo delo, Zbornik prispevkov in gradiva = Jakov Volčić i
njegovo djelo, Zbornik priloga i građe [Jakov Volčić und sein Werk, Sammlung
von Beitragen und Material - Jakov Volčić and his Work, An Anthology of Con
tributions and Fieldwork Materials), Hg. von Jurij Fikfak, Istarsko književno
društvo »Juraj Dobrila«... [etc.], Pazin... [etc.], 1988, Demos, Berlin, 29, 3, str. 161.
1989 National report on ongoing research projects on ’The changing role of women in
society’ in Yugoslavia, u: A Documentation of Current Research Projects in Progress
1984 - 1987, edited by W. Richter... [et al.], Akademie Verlag, Berlin (D D R), str.
706 - 707.
1989 Novi teorijski nered, Žarana Papić: Sociologija i feminizam, IIC, Beograd 1989,
Danas, Zagreb, 23. 5. 1989, str. 48.
1989 Rajković, Zorica: Znamenje smrti [Zeichen des Todes], Izdavački centar R ije
ka/Zavod za istraživanje folklora, Rijeka/Zagreb, 1988, Demos, Berlin, 29, 3, str.
165-166.
1989 Rihtman-Auguštin, Dunja: Etnologija naše svakodnevice, Školska knjiga, Zagreb
1988, Narodna umjetnost, Zagreb, 26, 1989, str. 245-247.
1989 Rihtman-Auguštin, Dunja: Etnologija naše svakodnevice [Ethnologie unseres AlItagslebens - The Ethnology of Our Eveiyday Life], Školska knjiga, Zagreb 1988,
Demos, Berlin, 29, 3, str. 157.
�B IBLIOG RAFIJA R A D O V A LYDIJE SKLEVICKY
309
1989 Supek, Olga: Ethnology in Croatia, »Etnološki pregled«, 23-24 (Beograd 1988),
Demos, Berlin, 29, 3, str. 161.
1989 U kralja od Norina, Priče, pjesme, zagonetke i poslovice s Neretve [Bei Konig
Norin, str. Erzahlungen, Lider, Ratsel und und Sprichworter von der Neretva In the Land of King Norin, str. Stories, Poems, Riddles and Poverbs from Neretva
River], Hg. von Maja Bošković-Stulli unter Mitarbeit von Zorica Rajković, Gale
rija Stećak, Metković-Opuzen, 1987, Demos, Berlin, 29, 3, str. 216.
1989 Zečević, Divna: Hrvatske pučke pjesmarice 19. stoljeća [Kroatische populare Liederbucher des 19. Jahrhunderts - Popular Croatian Secular and Religious Songbooks in the 19th Century], Izdavački centar »Revija«, Osijek 1988, Demos, Ber
lin, 29, 3, str. 220.
1990 Europa, Le tradizioni popolari del Natale, a cura di Paolo De Simonis, Comune
di Firenze, Firenze 1985, Narodna umjetnost, Zagreb, 27, str. 267.
Novinski članci:
1978
1982
1987
1987
1987
1987
1987
1987
1987
1987
1987
1987
1987
1987
1987
1987
1987
1988
1988
1988
1988
1988
1988
1988
1988
1988
1988
1988
1988
1988
Ne teorija, samo otvaranje vrata, Vjesnik, Zagreb, 14. 11. 1978, str. 13.
Nedovoljno je samo biti u pravu, Danas, Zagreb, 30, 14. 9. 1982, str. 74-75.
Tri revolucije Giuseppine Martinuzzi, Svijet, Zagreb, 11, 22. 5. 1987, str. 44.
Vještice još gore, Svijet, Zagreb, 13, 19. 6. 1987, str. 44—
45.
Stranka ispred vremena, Svijet, Zagreb, 14, 3. 7. 1987, str. 42-43.
Priča o životu, Svijet, Zagreb, 15, 17. 7. 1987, str. 42.
Bit će skoro propast svijeta, Svijet, Zagreb, 16, 31. 7. 1987, str. 42-43.
Crvena Emma, Svijet, Zagreb, 17, 14. 8. 1987, str. 41.
Grijeh koji je nemoguće imenovati, Svijet, Zagreb, 18, 28. 8. 1987, str. 44-45.
Junakinje nove zemlje, Svijet, Zagreb, 19, 11. 11. 1987, str. 46-47.
Nevine u ludnici, Svijet, Zagreb, 20, 25. 9. 1987, str. 42.
Borba srca s razumom, Svijet, Zagreb, 21, 9. 10. 1987, str. 46-47.
Kad riječi siluju, Svijet, Zagreb, 22, 23. 10. 1987, str. 30.
Treći Reich, Drugi spol, Svijet, Zagreb, 23, 6. 11. 1987, str. 32-33.
Kad žene marširaju, Svijet, Zagreb, 24, 20. 11. 1987, str. 30.
Raj žena, Svijet, Zagreb, 25, 4. 12. 1987, str. 32.
Sjećanje na budućnost, Svijet, Zagreb, 26, 18. 12. 1987, str. 43.
Dobri dusi feminizma, Svijet, Zagreb, 1, 1. 1. 1988, str. 11-12.
Patuljaste amazonke hrvatskog feminizma, Svijet, Zagreb, 2, 15. 1. 1988, str. 43.
Crna majka Eva, Svijet, Zagreb, 3, 29. 1. 1988, str. 40-41.
Genijalne gubitnice genija, Svijet, Zagreb, 4, 12. 2. 1988, str. 28-29.
Jajnici na tanjurima, Svijet, Zagreb, 5, 26. 2. 1988, str. 32.
Izmišljanje tradicije, Otkada se zapravo i zašto slavi međunarodni dan žena, Da
nas, Zagreb, 316, 8. 3. 1988, str. 69-70.
Bolest kao subverzija, Svijet, Zagreb, 6, 11. 3. 1988, str. 42-43.
Svoga tela gospodarice, Svijet, Zagreb, 8, 8. 4. 1988, str. 30-31.
Drugovi i ljubavnici, Svijet, Zagreb, 9, 12. 4. 1988, str. 42-43.
Sloboštine nepokorene žene, Svijet, Zagreb, 10, 6. 5. 1988, str. 43.
Dugi marš života Ding Ling, Svijet, Zagreb, 11, 20. 5. 1988, str. 32-33.
Od Samoe do slave, Svijet, Zagreb, 12, 3. 6. 1988, str. 32-33.
Bomba s ukrasnom vrpcom, Svijet, Zagreb, 16, 29. 7. 1988, str. 36-37.
�310
K O N JI, ŽE N E , R A T O V I
1988 U potrazi za zaboravljenim spolom, Svijet, Zagreb, 25, 2. 11. 1988, str. 37.
1988 Darovima razveselimo najbliže, Svijet, Zagreb, 26, 16. 12. 1988, str. 33.
1988 Neke nove svilene bube, Svijet, Zagreb, 27, 30. 12. 1988, str. 26.
1989 Naša gospa od Tibeta, Svijet, Zagreb, 1, 13. 1. 1989, str. 36.
1989 Dan koji sviće nadom, Svijet, Zagreb, 5, 10. 3. 1989, str. 12-13.
1989 Pobačaj pred carskim rezom, Svijet, Zagreb, 8, 21. 4. 1989, str. 12-13.
1994 Sumrak stare tradicije,
Nova
Nova godina: Božić 1945-1948, Vijenac,Zagreb, II,
1994, 26 (22.12.199 4), str. 17-18 = Nova godina - od »Mladog ljeta« k političkom
ritualu, Etnološka tribina, Zagreb, 11, str. 59-72 = Nova Nova godina - ili kako
se kalila tradicija, Gordogan, Zagreb, 11,1990, 29-30, str. 88-109 = The new New
Year, Or, how a tradition was tempered, translated by Dorothea Hanson, Berke
ley, East European Politics & Societies, 4, 1990, 1, str. 4-29.
Dokumentacijska građa pohranjena u
Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu
I. D o k u m e n ta c ija Instituta za etnologiju i folkloristiku u Z a g re b u
1. Žene i moć - povijesna geneza jednog interesa. Magistarski rad 1984. 173+49 str.
IE F rkp. 1281.
2. Politički rituali 1988/1989. T V program; IE F video 127.
3. Izlozi i prodajni štandovi prigodom 8. marta 1989. u Zagrebu; IE F foto 27659-27694
(snimio Ivan Lozica).
4. 8. mart u Zagrebu; 1989; IE F foto 28252-28315, 28446-28451 (snimio Ivan Lozica).
5. Emancipacija i organizacija. Uloga Antifašističke fronte žena u postrevolucionamim
mijenama društva i kulture (NR Hrvatska 1945-1953); nedovršena doktorska diser
tacija; 1989. 127 str. IE F rkp. 1444.
6. & Dunja Rihtman-Auguštin: T V emisija »Sretna vam Nova Godina« 29. 12. 1989;
IE F video 128.
II. D isketo tek a
1. Kalendar običaja, Izvještaji, Kutija V, 18, 19.
2. Disertacija, Kutija V, 26/I-VI.
III. O stavština
Tematske hemeroteke:
1. Kalendar narodnih/pučkih tradicija
(Božić, Sv. Valentin, Uskrs, 1. april, Dan mrtvih, Dan maturanata, rođendan/imen
dan).
2. Politički rituali [do 1990.]
(Božić, Nova godina, 8. mart, 1. maj, Dan mladosti, Dan borca, Dan ustanka naroda
Hrvatske, Dan Republike; suvremena politizacija simbola; odnos prema tradiciji;
oživljavanje starih tradicija; stvaranje/izmišljanje novih tradicija).
3. Ženska povijest
�BIBLIOG RAFIJA R A D O V A LYDIJE SKLEVICKY
3 11
R ecenzije ki\jige A ntropologija ž e n e :
Iveković, Rada: Antropologija žene, Politika, Beograd, 1984, (28. 4. 1984), [bez pag. ]
Jovanović, Bojan: Kritika androcentrične antropologije, Književne novine, Beograd, 1985,
686 (15. 4. 1985.), str. 8.
Jovanović, Maja: Žene i njihova posebna antropologija, Delo, [Beograd], X X X , 1984, 10,
str. 152-154.
Karanović, Zoja: Antropologija žene, Polja, Novi Sad, 1984, 301, str. 156.
Kuzmanović, Jasmina: Rod, a ne spol, Danas, Zagreb, 1984, 113 (16. 4. 1984), str. 62.
Panasiuk, Branislava: Feminizam kao kulturna alternativa, Iz feminističkog ugla, Glas
omladine, [Beograd],
Rihtman Auguštin, Dunja: Antropologija žene, zbornik, Žena, Zagreb, 42, 1984, 3, str.
77-79.
Sabalić, Ines: Žene, »Zagrebačka škola«, Nin, Beograd, 1984, (6. 5. 1984), [bez pag.]
Stojanović, Olga: Žene za žene, Mladost, Grad, 1985, 1406, (14. 1. 1985.), [bez pag.]
Supek-Zupan, Olga: Antropologija žene, priredile i predgovor napisale Žarana Papić i
Lydia Sklevicky, Narodna umjetnost, Zagreb, 21, 1984, str. 151-152.
(A): O antropologiji žene, Večernji list, Zagreb, 9. 4. 1984, str. 5.
D.
N.: Žena na margini, Feminizam kao alternativna kultura, Dnevnik, [Novi Sad], 1984,
(17. 11. 1984.), str. 17.
O Lydiji:
Jelavić, Željka & Maja Povrzanović: In memoriam Lydia Sklevicky (1952-1990), Etno
loška tribina, Zagreb, 20, 1990, 13, str. 135-136.
Kašić, Biljana: Lydia Sklevicky 1952-1990, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 1990,
22 (1-2), str. 257-260.
Kuzmanović, Jasmina: Lydia Sklevicky, In memoriam, Svijet, Zagreb, 1990, 3 (9. 2.1990),
str. 30.
Mežnarić, Silva: Lydia, 7. 5. 1952-21. 1.1990, In memoriam - Lydia Sklevicky, Gordogan,
Zagreb, 11, 1990, 29-30, str. 6-7.
Pavlović, Mirena & Sanja Magdalenić: Pregled dokumentacijske građe Z IF -a 1984—
1988, Narodna umjetnost, Zagreb, 1989, 26, str. 202.
Pavlović, Mirena & Olgica Tomik: Pregled dokumentacijske grade Instituta za etnologiju
i folkloristiku 1989-1993, Narodna umjetnost, Zagreb, 31, 1994, str. 401.
Rihtman-Auguštin, Dunja: Lydia Sklevicky (1952-1990), In memoriam, Oko, Zagreb,
1990, 3 (8. 2. 1990.), str. 26.
Starčević-Štambuk, Anamarija: Popis objavljenih radova suradnika Instituta za etnolo
giju i folkloristiku od 1989. do 1993. godine, Narodna umjetnost, Zagreb, 31, 1994,
str. 370-371.
[s. n. ]: Sklevicky, Lydia - Bibliografija objavljenih radova u 1989. godini /[podatke pri
redila Anamarija Starčević Štambuk], Gordogan, Zagreb, 11, 1990, 29-30, str. 8.
Lydia Sklevicky, 7. 5. 1952. — 21. 1. 1990. Kruh & Ruže 3, Tematski broj časopisa Ženske
infoteke, Zagreb, zima/proljeće 1995, 41 str.
P rired ila
A n am arija S tarčev ić Štam bu k
�IZDAVAČ
DRUGA.
Nina Zečković
Sanja Iveković
Radmila Zdjelar
ŽENSKA INFOTEKA
Zagreb, Berislavićeva 14
ZA IZDAVAČA
Đurđa Knežević
GRAFIČKA PRIPREMA I TISAK
Duriewc d.o.o.
Zagreb, Sm odekova 2
UVEZ
Librokon
Zagreb, P laninska 2
Objavljivanje ove knjige podupro je Institut »Otvoreno društvo« — Hrvatska
Izdavačka djelatnost Druga pokrenuta je i potporom Frauen Anstiftunga — Hamburg
�Često se događa u pisanju
biografija ličnosti čiji su ideali
bili veći od života da sam
njihov život bude idealiziran,
osakaćen , sveden na sjene...
Ostaju kltšei... Rigor mortis
koji ne popušta u povijesnom
sjećanju .
Lydia Sklevicky majka kćeri Nane,
feministica i znanstvenica, rođena u
Zagrebu 7. svibnja 1952,
smrtno stradala u prometnoj nesreći
21. siječnja 1990.
�Želim vam da živite u zanimljivom
vremenu, opaka je kletva u istočnjačkim
kulturama. Zanimljivo vrijeme je i
nedefinirano vrijeme, bremenito
mogućnostima, ali i izborima, čija
pogibeljnost nije na prvi pogled lako
prepoznatljiva.
U onoj mjeri u kojoj je budućnost
proizvod svjesne odluke, mjerit će se
naša odgovornost za nju. No pritom
nikada ne treba zaboraviti da se
budućnost može prikazati pod
obrazinom prošlosti.
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Konji, žene, ratovi
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Lydia Sklevicky
Publisher
An entity responsible for making the resource available
"DRUGA", Zagreb
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1996.
Contributor
An entity responsible for making contributions to the resource
Odabrala i priredila Dunja Rihtman Auguštin
Rights
Information about rights held in and over the resource
"DRUGA", Zagreb
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
Hrvatski
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M-71
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
316 str.
AFŽ Jugoslavije
antropologija
emancipacija
Lydia Sklevicki
položaj žene
povijest
ženska istorija
ženska prava
-
https://afzarhiv.org/files/original/d26fff9c3df8ffb799a7b94793ed2bc1.pdf
2420100007510702dc2c1deb3d927043
PDF Text
Text
��Biblioteka LEGENDE
dobitnik je Povelje »4. juD«
— najvećeg društvenog priznanja
za doprinos u gajenju tradicija
narodnooslobodilačkog rata
naroda i narodnosti Jugoslavije.
�Izdavač
NIP »Dečje novine«
Gornji Milanovac
Za izdavača
Miroslav Petrović
generalni direktor
Recenzenti
Jelena Popović
Razumenka Petrović
Odgovorni urednik
Radmilo Lale Mandić
Uređivački odbor
Mirko Vujačić
Radmilo Lale Mandić
Ivo Matović (urednik)
Dragan Marjanović
Lektor
Zora Maksimović
Korektor
Dobrila Petrović
Grafički dizajn
Rade Rančić
Tehnički urednik
Mirjana Avramović
Štampa
»Nikola Nikolić«, Kragujevac
Štampanje u tiražu od 3.000 primeraka
završeno maja 1978. godine
�STANKO MLADENOVIĆ
Duka Dinić
ŽIVOTNI PUT I REVOLUCIONARNO DELO
�BIBLIOTEKA »LEGENDE« VII KOLO
NARODNI HEROJI JUGOSLAVIJE
�DUBOKI KORENI
Đurđelena Duka Dinić rođena je 1913. godine
u selu Donje Konjuvce, nedaleko od Leskovca, u
kući veoma cenjenog domaćina Nikolaja Dinića.
Donje Konjuvce, smešteno podno šumovitog
Rađana i stotinak metara od Puste reke, u stva
ri, ni u brdi ni u ravnici — imalo je dve stoti
ne kuća, osnovnu školu i opštinu. Plodna srnomca dobro je rađala, ali mnoge Konjuvčane, pogo
tovu one s velikim brojem dece, nije zadržala da
se njenim brazdama raduju i iz njenih nedara
ubiraju plodove. Većina ih je, još s proleća, od
lazila u pečalbu — neki u Rumuniju, a neki u
Beograd, pa i Leskovac, odakle bi se tek u kasnu
jesen vraćali, donoseći po koji zlatnik, toliko da
bi platili porez i druge namete. Na to ih je, pre
svega, primoravala i česta deoba imanja na ve
liki broj članova domaćinstava, posle čega im je
ostajalo malo zemlje i tek pokoje grlo. Razume
se, na tu njihovu pokretljivost uticala je i tra
dicija, tim pre što su se njihovi preci, ne mogavši da izdrže na Vlasini, duge i velike zime, ražani
hleb i silne postove, ovamo doselili negde sre
dinom devetnaestog veka.
�Nikolaj Dinić, otac Đukin, umnogome se iz
dvajao od drugih seljaka Donjeg Konjuvca i okol
nih sela. Dok je bio mlad, mnogo je, kažu, pio i
bio pobožan. Ali kada je, početkom ovog veka,
čitajući list »Zdravlje«, saznao kakve sve štete
izaziva alkohol, prestao je da pije i upisao se u
društvo trezvenjaka, čak je jednog dana, kažu,
otišao u voćnjak i oko dve stotine šljiva posekao,
a zemlju iskrčio! Kad je to videla njegova žena
Marija, zakukala je iz sveg glasa i umalo od mu
ke nije presvisnula, ali se nije usudila da ga za
taj nenadani postupak i veliku štetu prekori.
I u široj okolini Nikolaj Dinić je bio poznat i
po jednom, za one prilike retkom, svojstvu —
kao čovek koji čita novine i knjige; na neke lis
tove, kao »Zdravlje« i »Republika«, sam se pret
plaćivao, a imao je za ono vreme i poveću biblio
teku koju će Bugari, zahtevajući od Marije da
im kaže da li joj je muž bio učitelj ili pop — za
paliti početkom prvog svetskog rata. Nikolaj je
za one prilike dosta čitao, a najviše dela Janka
Veselinovića, Svetolika Rankovića, Milovana GliNikolaj Dinić (prvi zdesna) s dvojicom ratnih
drugova
�šića, Jovana Sterije Popovića (»Kir Janju« je, ka
žu, znao gotovo napamet), a pred drugi svetski
rat roman »Mati« od Maksima Gorkog i Marksov
»Komunistički manifest«.
Srčan i bistar seljak, snažnih i dugačkih ru
ku, vredan kao krtica, Nikolaj se pročuo i kao
zemljoradnik. Njegove nevelike njive kao da su
i suše manje od ostalih pogađale; duboko bi ih
poorao, sve je na vreme poradio, dobro pođubrio i vesto branio od štetočina. Imao je sve ala
te, i plug, i trijer, i vršalicu, pa ih je, ne samo
rođacima, već i seljacima često posuđivao. Sam
je napravio i vodenicu na dolap, a volovska kola,
počev od drvenarije do okova gvožđa, izrađivao
je bez ičije pomoći. Jedini je on u Donjem Konjuvcu imao kuću s hrastovim podom. Drugači
je se od seljaka i oblačio; od 1903. godine nije
nosio čakšire od seljačkog sukna, oblačio se po
varoški, pa su ga seljaci, u šali, nazivali »novovercem«.
Socijalističke ideje Nikolaj Dinić je rano us
vojio, videći u njihovom ostvarivanju mogućnost
da se promeni život i naroda ovog kraja. Zbog
toga je na političku pozornicu stupio već počet
kom veka, kada je, 1905. godine, postao član So
cijaldemokratske partije. U jesen 1920. godine
bio je kandidat za poslanika na listi Komunistič
ke partije Jugoslavije i samo su mu dva glasa
nedostajala da bi pobedio u jablaničkom srezu.
Kao i veliki broj Pustorečana, Nikolaj je bio
oličenje ratnika karađorđevskog kova: nepoko
ran, hrabar, odlučan i razborit. Dva rata je ra
tovao, ali oba, i balkanski i prvi svetski rat, nije
doratovao; u prvom ga je sprečio tifus, u Bitolju,
i jedva je živu glavu izneo, a u drugom je, već u
sudaru na Ceru, zarobljen pa je sve četiri godi
ne proveo zatočen u zloglasnom Mathauzenu.
Nikolaj Dinić je bio od one vrste ljudi koja
ni za živu glavu nije pristajala da ukorak s re
žimom hoda; nikada pred nepravdom nije zatva
rao oči niti u odnosima s predstavnicima režima,
kako to njegovi Konjuvčani dobro kažu, lisičio.
Uvek je napred gledao i boljem stremio. Mnogo
je u kući i na njivi radio i mnogo pešačio, pa" je
bio vitka stasa i ni u dubokoj starosti se nije povio. Imponovao je čitavom svojom ličnošću, a na
ročito buntovnim stavom prema svemu što nije
smatrao za pravdu.
�Režim nije trpeo Nikolaja. Već posle Obznane
policija ga je progonila, pretresala mu staje i
odaje, tražila zabranjene knjige i ilegalni mate
rijal koji je čitao i davao drugima »na poslugu«.
Čak je 1925. godine po njega i Svetozar Vujković, policijski agent, iz Beograda u selo dolazio.
On se, međutim, policije nije plašio, pa ni za nje
ne pretnje nije mnogo mario. Nije se dao ni
sreskom načelniku iz Lebana kada ga je ovaj, ne
kako posle prvog svetskog rata, uhapsio i upitao
zašto, kao komunista, i njemu ne podari konja,
pa da obojica imaju po jednog, dodajući podrug
ljivo: »Vi komunisti delite sve što imate!« Na to
mu je Nikolaj uzvratio istom merom: »Jednog
ću ti rado dati, gospodine načelniče, ali i ti meni
svakog prvog u mesecu pola plate šalji u Konjuvce!« Načelnik je ućutao, čime se njihova netrpe
ljivost produbila.
Đukina majka Marija, rođena Momčilović, ne
što višlja od Nikolaja, čvrsta i stamena žena, bi
la je dobra domaćica i plemenita mati, koja je
gotovo ceo svoj vek teret kuće na sebi nosila. I
osmoro dece je očuvala u dugim ratnim godina
ma, radeći u kući i u polju po ceo dan. U prvom
svetskom ratu teško je stradala od Bugara, ko
jima to nije bio ni prvi ni poslednji put da u
ovom kraju, kao okupatori, čine nedela. Oni su,
naime, čuli da su u njenoj kući prespavali ljudi
koji su se borili protiv bugarske okupacije, što
je bilo tačno, mada ih ona nije zvala niti ih je
naročito ugostila. Bugari su naredili da se okupe
svi seljaci, a onda su ih postrojili ukrug. Mariju
su ubacili u sredinu kruga i nemilice su je tukli
motkom po golom stomaku. Ona se dugo lečila
oblogama od kopriva i crnog luka. Rane su joj,
istina, zarasle, ali su joj leđa ostala povijena i
nikada se više nije uspravila. Hrabra, kao i većina
ljudi ovog pečalbarskog kraja, i pored toga što je
često poboljevala, ona je sve izdržala.
Nikolaj i Marija su izrodili desetoro dece, od
kojih su osmoro podigli i uputili u život. Od njih
je drugi svetski rat preživelo šestoro: kćerke
Anđa, Vukosava, Jevrosima, Dragica i Zlata i si
novi Milorad i Draško.
U narodnooslobodilačkom ratu od 1941. do
1945. godine porodica Nikolaja Dinića je u jablaničkom srezu bila poznata i po tome što je go
tovo sva, već od ustaničkih dana, bila na strani
pokreta. Glava porodice, sedamdesetogodišnji Ni-
�kolaj, je s članovima Okružnog komiteta KPJ
za leskovački okrug, naročito s Boškom Krsti
ćem, odlazio u pustoreoka sela i svojim ugledom,
opredeljenjem za oružanu borbu, i plamenom
rečju podizao narod na oružje. Kad je počela par
tizanska borba, pošao je i starina u šumu i u svo
joj 74. godini bio jedan od najstarijih partizana
toga kraja. U ofanzivi neprijatelja, u proleće
1942. godine, upao je u klopku Nedićevaca i oni
su ga, onako stara, od sela Bublice do Doljevca,
petnaestak kilometara, bez stida i srama, naizmenično jahali. Ubrzo je predat Specijalnoj po
liciji i nemačkim vlastima u Nišu, a ovi su ga str
pali u niški koncentracioni logor u Crvenom
krstu, gde je ostao oko šest meseci. Odande je
izašao u jesen 1942. godine, na intervenciju ne
kog nemačkog generala koji, obilazeći logor, nije
mogao da veruje da je čovek tih godina pošao u
borbu, u čemu se ljuto prevario. Kući se, među
tim, Nikolaj nije vratio; ponovo je otišao u Jablanički partizanski odred, u kome je ostao sve
do kraja rata. Nikolaj je bio i prvi predsednik
Okružnog narodnooslobodilačkog odbora za lesko
vački okrug.
Najstariji sin, Milorad, poveo se za hrabrim
ocem; najpre je bio borac Jablaničkog partizansokg odreda, a posle zarobljavanja logoraš na Banjici, Sajmištu i u Nemačkoj. Krajem 1943. go
dine pobegao je iz nemačkog logora, najpre u
Belgiju, potom u Veliku Britaniju. Odande je, po
četkom 1944. avionom prebačen u Bosnu, na par
tizansku teritoriju i sve do kraja rata bio bo
rac NOVJ. Njegov sin Vladimir sledio je oca i
dedu; ustanku se pridružio 1941. i 1943. poginuo
kao partizan u Bosni. I kći Milorada — Milica je
nosilac Partizanske spomenice.
Srednji sin Nikolaja i Marije — Dragomir
Draško, advokatski pripravnik — postao je član
KPJ još 1933. godine i od tada sve do jeseni
1941. bio je na radu u beogradskoj partijskoj
organizaciji. Oktobra 1941. uhapšen je i posle šesl
meseci ležanja u Banjičkom logoru, interniran u
Norvešku. U zemlju se vratio septembra 1945.
godine.
Najstarija kći Nikolaja i Marije Vukosava
dala je dva prvoborca — Danu i Jovana, a nešto
mlađa Jevrosima kćer Zagorku (Jevrosimin muž
Miloje Ristić streljan je kao pripadnik NOP-a na
Bubnju kod Niša). Prvoborac je i njihova kći
Dragica, koja je za sve vreme rata radila na za-
�đacima Partije u beogradskoj partijskoj organi
zaciji; Anđa je bila pouzdan saradnik NOP-a u
Beogradu; njen stan u Rasinskoj ulici (danas uli
ca Duke Dinić) vazda je bio utočište brojnih ilegalaca, koje je, rizikujući život, s mužem Stančom Ljubićem, brižno hranila, oblačila i skri
vala.
Tako je Nikolaj Dinić imao čime da se po
diči: dva sina (Milorad i Draško) su mu prvobor
ci i nosioci Spomenice 1941, dva unuka (Vladi
mir i Jovan) i tri unuke (Milica, Dana i Zagorka)
imaju Spomenice, a kći Duka je narodni heroj
Jugoslavije.
OD ČOBAN 1CE DO REVOLUCIONARA
Zdrava i bistra, mezimica majke, braće i ses
tara, Duka je brzo rasla i lepo se razvijala. Liči
la je na oca: smeđa, zelenih očiju, ne tako viso
ka, tanka struka, laka hoda, čvrsta i živahna. U
sedmoj godini nije, kao jedan broj njenih vrš
njakinja, pošla u osnovnu školu. Otac je, teška
srca, poslušao Mariju da njihovoj Duki, nešto
zbog tradicije, a više zbog potreba višečlane poro
dice, uskrati školovanje. Važno je i dovoljno —
govorila je Marija, da je njihova najmlađa kći
zdrava i naočita, da ima dosta spreme i da nau
či da dobro vodi kuću, pa će se, kao i većina devojaka na selu, i lepo udati.
Tako je Duka već u desetoj godini postala
čobanica. Čuvala je dvadesetak ovaca i oko njih
poslovala: napasala ih, muzla, »dojila« jaganjce...
Zimi je po ceo dan i do dugo u noć plela
čarape i džempere i vezla čaršave i prekrivače.
Volela je duge i vesele noćne sedeljke s vršnja
kinjama, a ponekad se i našalila na račun bo
jažljivih vršnjaka. Tako se i danas u njenom
rodnom selu može čuti priča kako se jednom
preobukla u muškarca, uzela pušku i banula na
sedeljku; nastao je vrisak, cika, dva momčića
su sunula kroz prozore, a Duka je prsnula u
smeh. Drugi put se potukla sa čuvarom atara,
postarijim čovekom, koji ju je bez razloga na
pao, tvrdeći da su joj ovce ušle u tuđu njivu.
Posle toga se ovaj žalio njenog ocu na šta mu je
Nikolaj odbrusio: »Kako ti dozvoli da te obori
nejaka devojka!« Jednom je Duka, kažu, i na vu
ka po tegla kamenicama.
�Duka, dakle, nije na vreme naučila da čita i
piše, ali je dobro zapamtila ono što joj je otac
tada pričao. A on — čovek koji nikad slavu ni
je slavio, kolač popu nije nosio, postove nije
držao, boga za kišu i sunce nije molio — imao
je šta da joj priča o borbi radničke klase Jugo
slavije, komunistima, sovjetskoj Rusiji, revolu
ciji, kolhozima... Kad je pominjao Lenjinovu
Rusiju, govorio je kako je zamišljao: o nepre
glednim poljima žita, kojeg svako uzima koliko
mu treba; mašinama u koje s jedne strane žito
ulazi, a s druge hleb izlazi!
Kad je već u devojku stasala, otac je Duku,
s grupom vršnjakinja iz sela, poslao u Lcskovac
da završi domaćički tečaj koji je trajao devet
meseci. Tu je naučila i da čita i piše, a i kako
se vodi domaćinstvo, čuvaju deca, priprema hra
na, šije i plete, neguje cveće itd.
Školu je Duka dobro završila, ali se u selo
nije vratila. Ostala je u Leskovcu i skoro čitavu
godinu dana radila kod učitelja Davidovića; ču
vala mu decu, prala, kuvala, čistila, jednom rcčju služila. Ali kako joj nije bilo u prirodi da ncĐuka Dinić sa siricom l'ro š a n (Miš, 1916);
�kome služi, u jesen 1934. godine napustila je dom
učitelja Davidovića i otišla u Niš. Stanovala je
kod strica Uroša Dinića i vodila mu kuću, što
je — kako je on pisao bratu Nikolaju — činila
»na puno zadovoljstvo — i kao dojučerašnja čobanica za sve imala toliko volje i razumevanja«.
Stric Uroš, službenik u Železničkoj radioni
ci i komunista između dva rata, retko obrazo
van u to vreme (znao je četiri strana jezika —
nemački, francuski, ruski i bugarski), nije dozvo
lio da mu bratanica ostane bez zanata. »Dao sam
je« — piše on u jesen 1934. bratu — »u štrikeraj, i to svakog dana, da ide po podne. Plaćam
mesečno po 100 dinara. Ona kaže da je taj zanat
u selu mnogo rentabilan i kako će imati velike
koristi od njega, to ga s voljom uči«. On je na
Duku, naročito dok je stanovala i živela u nje
govoj kući, i dosta uticao da se opredeli za ide
je Komunističke partije Jugoslavije i uključi u
revolucionarni pokret niških radnika.
Duka je dobro završila i štrikerski zanat, ali
se ni tada nije vratila u selo, mada je stric Uroš
imao nameru da joj kupi i mašinu za pletenje.
Zaposlila se u niškoj Fabrici koža A. D. kao fi
zička radnica i tek tada videla koliko su otac i
stric imali jednomišljenika i saboraca. Bila je
jesen 1936. godine.
RADNICA U FABRICI KOŽA
Niš je sredinom četrdesetih godina imao 28
većih ili manjih industrijskih preduzeća i oko
8.000 zanatskih i industrijskih radnika. Njihov
položaje, kako stoji u jednom letku Mesnog ko
miteta KPJ, bio više nego očajan. »Radnici u Ni
šu rade pod najtežim uslovim a... Tekstilna fa
brika Smederevske banke AD, Fabrika koža go
spodina Dajča, Ristićeva tekstilna fabrika, Pejićeva livnica — nečuveni su primeri eksploatacije
radnika; očajni higijenski uslovi, neograničeno
radno vreme, mizerne plate, rad do iznemoglos
ti — to su uslovi pod kojima žive i rade radni
ci u tim preduzećima, dok poslodavci zgrću milionske zarade. Svaka akcija za povećanje nad
nica smesta se suzbija najgrubljim merama
pandura i policijskih agenata. Svako traženje
povišice poslodavci nazivaju antidržavnim ra
dom, svaki štrajk nasilno sprečavaju, najbolje
�radnike izbacuju sa posla, dostavljaju ih polici
ji i ona ih tamo muči i zlostavlja, zato što traže
veće nadnice, što hoće da žive, da spasu svoju
decu od gladi (Kožara, Pejić i d r u g i . N i š t a
nije bolji položaj ni zanatskog radništva. Dok je
radnicima državnih preduzeća zabranjeno slobod
no organizovanje u sindikatima, dotle neodgo
vorni policijski agenti upadaju u Radnički dom
i ometaju svaki rad na organizovanju radnika i
traženju većih nadnica, hapse i progone sve po
štene radnike, muče ih i prebijaju. Položaj či
novnika, malih majstora i sitnih trgovaca je mi
zeran. Oni sve više padaju u bedu. Sitniji i sred
nji slojevi sve više propadaju, velike kapitalistič
ke ajkule gutaju ih jednog po jednog.«
Duka je u toj po zlu čuvenoj »fabrici koža
gospodina Dajča« radila pet godina. Njena prepodneva su prolazila u uslovima surove eksplo
atacije: nosila je tovare koža od podruma do ra
dionica, od sprata do sprata, radeći u vlažnim i
od isparenja koža i hemikalija smrdljivim pro
storijama. Težak fizički rad obavljala je za tako
nisku nadnicu da je jedva mogla da se prehrani
i nabavi štogod od odeće.
S grupom radnika fabrike koža (Niš, 1938);
�Snažna i izdržljiva, Duka je stoički podno
sila težak položaj fizičkog radnika i nikome se
nikada nije požalila. Kada joj je jedan od čla
nova OKKPJ za leskovački okrug, ponudio da
joj, preko prijatelja, nađe drugi, lakši posao, ona
jc to bez dvoumljenja odbila. Iz solidarnosti, ni
za živu glavu nije htela da napusti svoje druga
rice i drugove s kojima je radila i drugovala.
Duka jc takvim postupkom htela da im se oduži
za svu onu ljubav i pažnju koju su prema njoj
ispoljavali. Već tada se u njoj formirao moralno
snažan i politički čist odnos prema radu i rad
nicima, što će biti dovoljno široka i čvrsta os
novica za njeno izrastanje u odlučnog borca ko
munističkog pokreta. U toj mladoj seoskoj devojci već je bio probuđen proleterski borac koji
teorijski ne zna mnogo, ali zna najvažnije — da
se za proletersku pravdu treba boriti bez obzira
na posledice, i koji ima snage da u borbi za
svoje ideje, za ideje klase, podnese sve teškoće i
žrtve.
Težak ekonomski položaj, obespravljenost i
opšte nezadovoljstvo radnika i građanstva bili su
povoljna osnova za rad niške partijske organiza
cije. Upravo u to vreme, nakon šesto januarske
diktature u teških provala iz 1929. i 1935. godi
ne, ona se postepeno oporavljala, jačala, hvatala
sve dublje korene. Pokrajinski komitet KPJ za
Srbiju ulagao je mnogo napora da se Partija i
ovde učvrsti prijemom novih članova, pretežno
mlađih i nekompromitovanih ljudi, da se ruko
vodstva kadrovski ojačaju, a ćelije oslobode učaurenosti i osposobe za revolucionarni rad u ma
sama, na širokom frontu. To je bio put jačanja
i niske partijske organizacije, put njenog ospo
sobljavanja »da stvarno postane začetnik i ru
kovodilac masovnih akcija«, da — povezivanjem
s mnogobrojnim akcijama radnih masa i svih ro
doljubivih antifašističkih snaga, kao i svojom
aktivnošću u oblasti kulture i marksističke teo
rije — razbije obruč svoje ilegalnosti i postane
glavni organizator i nosiiac akcija. Po tom za
datku u Nišu su, kraće ili duže vreme, boravili
mnogi istaknuti komunisti, partijski instrukto
ri ili članovi CKKPJ i PKKPJ za Srbiju: Spasenija Cana Babović, Krsto Popivoda, Veselin Masleša, Petar Stambolić, Aleksandar Ranković, Milinko Kušić, Ratko Mitrović, Ljubinka Milosavljević, a pred rat i Sreten Žujović i Svetozar Vukmanović Tempo. Najduže se u Nišu — od kraja
�1938. do sredine 1940. godine — zadržao Filip
Kljajić Fića i za to vreme predano radio u sin
dikalnim podružnicama i partijskim organizaci
jama, inspirisao i vodio veliki broj akcija rad
nika, obnavljao partijske organizacije i učvršći
vao njihova rukovodstva.
U fabrici koža, gde je jedno vreme i radio,
Fića je bio sekretar partijske ćelije i tamo, ka
ko se seća Petar Lavrnić, tadašnji kožarski rad
nik, »vodio glavnu reč«; jula 1939. godine s Dimitrijem Stoiljkovićem i Mijom Šimićem iza
bran je u Mesni međustrukovni odbor URS-ovih
sindikata; kožarci su ga te godine delegirali za
svog predstavnika na Kongresu kožarsko-prerađivačkih radnika Jugoslavije; podsticao je aktiv
nost komunista u sindikatima; jačao skojevsku
organizaciju i razvijao masovni rad u kulturnim
društvima (bio je član kulturno-umetničkog dru
štva »Abrašević«), sportskim organizacijama i dr.
Sve te i druge zadatke izvršavao je s mnogo po
leta i smisla za organizovani rad, pa je ubrzo
stekao nepodeljene simpatije niskih radnika i
omladine.
Uspeh nije izostao. Niška partijska organi
zacija, koja je u to vreme imala 25 članova Par
tije, sve snažnije je — kako je zapisao Milivojc
Perović — »sprovodila liniju masovno-političkog
rada, okupljanja oko Narodnog fronta svih sna
ga spremnih da se bore protiv opasnosti od fa
šizma i profašističkih režima u Jugoslaviji, pove
zujući tu borbu sa pogoršavanjem uslova života
širokih narodnih masa. U naporima da stvori ve
zu s masama, partijska organizacija je nastoja
la da šire i dublje prodre u sve industrije, gra
đanska društva i udruženja. Isto tako išlo se za
tim da napredni ljudi uđu i u neke građanske
partije. Radilo se na stvaranju organizovanije
saradnje radničke i studentske omladine, na po
kretanju radničko-studentskog lista, raspravlja
no je o tome kakva treba da bude sadržina us
menih novina, diskusionih sastanaka, kako tre
ba sistematski proučavati izvesna pitanja. Takav
se rad naročito sprovodio preko priredaba kulturno-umetničkog društva 'Abrašević', izleta, vaspitnih grupa, debatnih klubova i marksističkih kru
žoka. Na ovaj način davani su osnovni pojmovi
iz društvenih i političkih nauka. Radeći na or
ganizacionom učvršćivanju i omasovljenju URSovih sindikata, Partija je bila inicijator radnič
kih akcija za veće nadnice, skraćenje radnog vre
�mena, poboljšanje uslova rada, ona je preko svo
jih osnovnih organizacija pomagala održavanje
štrajkova strukovnih orrganizacija.«
POČETAK DRUGOVANJA SA
FIĆOM KLJAJIĆEM
Borba komunista, o kojima je mnoge poje
dinosti saznala od oca Nikolaja i strica Uroša,
Duku je već tada, ubrzo posle stupanja u fabri
ku, privlačila svom snagom. Brzo se uključila
u akcije koje je Partija organizovala: odlazila na
izlete i predavanja; posećivala marksističke kru
žoke; sakupljala pomoć radnika za komuniste u
zatvorima; učestvovala u demonstracijama radni
ka i građanstva protiv režima; družila se s komu
nistima; rasturala le tk e...
Od svih tih akcija najviše su je privlačili
štrajkovi radnika. Volela je da sluša govornike i
organizatore štrajkova, jer su dostojanstveno na
stupali i nisu se bojali poslodavaca i vlasnika
Početak borbenog drugovanja: Duka Dinić (druga
sleva) sa Filipom Kljajićem (prvi sleva), Niš, 1939.
�fabrika, lepo govorili i skromno sc odevali. Ipak,
jedan od tih čelnih boraca brzo je osvojio njeno
srce. Prvi put ga je, — seća se njena sestričina
Vera Ignjatović, — videla u leto 1939. godine, na
nišavskoj plaži, gde je taj čovek zanosno govorio
omladini o novom životu koji će doći. Bio je to
Filip Kljajić Fića. S njim se Duka brzo upozna
la i do kraja života mu ostala veran drug i po
uzdan saborac.
Fića je bio bujan, borben i originalan duh;
tipičan primer radnika revolucionara koji je svo
ju individualnost, a naročito jednostavnost, ne
posrednost, smelost, čvrstinu i odlučnost, iskovao kroz revolucionarni pokret posle Titovog do
laska na čelo Partije. Bio je i markantna figura;
povisok, koščat, plav, govorljiv i šaljiv; čovek
koji je svoja razmišljanja i osećanja izražavao
na jednostavan način.
Fića je često odlazio u Fabriku koža, uvek
s punim džepovima letaka ili sindikalnih listova
što je delio radnicima. Jednog jutra, u leto 1939.
godine, od njega je uzela sindikalni list »Rad
nički tjedan« i Duka Dinić, lepa, crnomanjasta
dcvojka. To je učinila i sutradan tražeći više primeraka — da ih sama rasturi u fabrici. »Daću
ti, lepa Đuko, večeras kod mosta na Nišavi!« odgovorio je Fića, ne krijući da mu se svidela. Na
pitanje: »Hoćeš li doći«, Duka je pocrvenela i,
bez mnogo dvoumljenja, odgovorila: »Hoću!«
Taj susret je prošao u razgovoru o idealima
za koje se treba boriti i on je, priznali su oboje
kasnije, presudno uticao da se među njima raz
vije i ljubav, i to iskrena, topla i nežna. Fića je
u Duki našao saradnicu i drugaricu sličnu se
bi — otvorenu, vedru, borbenu, a ona u njemu
čoveka kakvim je zamišljala svog životnog saputnika. Njihova veza, zasnovana na iskrenim
osećanjima i ideološkim opredeljenjima, bila je
tako jaka, da se nisu razdvajali sve do ustaničkog jula 1941. godine, kada su, na zadacima Par
tije, pošli različitim putevima — Duka u Beo
grad kao ilegalka a Fića u unutrašnjost Srbije
da diže, razvija i učvršćuje oružani ustanak. Ta
dva bića, politički opredeljena i formirana, do
kraja su, kako to kaže Razumenka Petrović Žu
rna, Đukina bliska saradnica iz vremena ilegal
nog rada u Beogradu, ostala »po mnogo čemu
bliska, ali i svoja; i Fića i Duka već su bili for
mirali svoj personitet.«
2 Duka Dime
*'
■
�Još pri prvim susretima shvatili su da jedno
drugom odgovaraju: njoj Fića — zato što je bio
već formiran čovek i revolucionar, a Duka njemu,
mada još nije bila član KPJ — zato što je imala
sva bitna svojstva komuniste.
LEKCIJA SA PRVOG PARTIJSKOG
SASTANKA
18
Duka Dinić je postala član Komunističke
partije Jugoslavije u jesen 1939. godine. Odluku
o tome doneli su i saopštili joj Fića Kljajić i
Aleksandar Zdravković, metalski radnik i stari
član KPJ, koji je, sklanjajući se od progona po
licije, povremeno iz Beograda dolazio u Niš i
uključivao se u rad niške partijske organizacije.
Tada su joj podrobno govorili o principima na
kojima se temelji rad KPJ, o ciljevima i zadaci
ma borbe radničke klase, osobinama komuniste,
o društvu za koje se bore. Obojica su naglasili
dva svojstva koja komunisti moraju imati u uslovima bespoštedne borbe protiv režima — hrab
rost i konspirativnost. Predočili su joj i moguć
nost da se s klasnim neprijateljem, oličenim u
policiji, nađe oči u oči, ali u neravnopravnom položaju, kada se, kako je tada Fića naglasio, »na
muci poznaju junaci«. Klasni protivnik komunis
ta, rekli su joj, nemilosrdan je u obračunu sa
članovima KPJ i u borbi ne bira sredstva, pa se
pred njim moraju držati hrabro, što znači ništa
ne priznati čak i pod najvećim mukama.
Duka je postala član Partije u vreme kada su
u KPJ primani pretežno mlađi ljudi, mahom rad
nici, koji su se, neopterećeni sektaškim shvatanjima i manirima ilegalnog života u vreme monarhofašističke diktature, istakli svojom inici
jativom i borbenošću u štrajkovima i demonstra
cijama, pokazali sposobnost da prihvataju i iz
vršavaju raznovrsne zadatke koje je Partija po
stavljala u toj veoma složenoj situaciji. Bili su
to ljudi koji su brzo shvatili novi duh, način i
oblike rada Partije, za koje se uporno zauzima
lo novo rukovodstvo KPJ, s Josipom Brozom na
čelu. Bile su to sveže i nezaplašene snage, ljudi
od akcije, smeli, čvrsti, postojani, jednostavni i
neposredni, koji neće omanuti ni na kakvom po
slu ili zadatku; pre će poginuti nego odustati od
zadataka Partije. Bilo je u njima nečeg što ni ne
prijatelj nije mogao da slomi.
�Do kraja 1938. godine Duka je stanovala i
hranila se kod srica Uroša. A tada je, da bi bi
la bliža dugaricama i drugovima s kojima je po
litički radila, napuustila to utočište i uselila se u
stan Mare Naceve, tekstilne radnice i člana KPJ.
Duka je Nacevu odmah osvojila svojim osobi
nama, čega se Naceva ovako seća:
»Bila je lepa devojka, čista, vedra, otvorena,
čvrsta, zdrava, smela i odlučna. Izuzetan lik.
Duka se isticala snagom duha i lepotom karakte
ra. Tiha, skromna, plemenita, s mnogo topline u
sebi. Ta njena unutrašnja svojstva plenila su
svakog s kim se družila, gde se pojavila, kad se
borila. Ideje Partije i borba radničke klase, koje
je od oca još sa brežuljaka i gora Donjeg Konjuvca dobila, obogatile su njen karakter još jednim
svojstvom koje ju je do smrti kao dragulj krasi
lo — izuzetnom hrabrosti. Radila je mnogo, u
fabrici i van nje, ali nikad nije bila umorna i
premorena; zadatke je izvršavala lako i ponese
no, kao da se, reklo bi se, igra. Volela sam je
zbog one njene čudesne dobrote. Kakvo me je
�prijatno osećanje obuzimalo kada bih se s posla
ili zadatka kasno uveče vraćala, a ona me nestr
pljivo čeka, strahujući da mi se nešto nije dogodi
lo. Spremila je večeru, zagrejala sobu i Čeka me,
čeka do ponoći. Kao što se mlađa sestra ili brat
čeka. Bila je srednjeg rasta, imala je blagorodno
lice, crnu i gustu kosu, plavozelene oči. Volela je
da se doteruje, uvek je bila lepo očešljana i ima
la blago nakarminisane usne. To za nju, a bilo
je tada takvih mišljenja, nije bila buržoaska
predrasuda.«
U njihov stan, teskoban i malen, Fića je čes
to dolazio i dugo bi se, s večeri ili o praznicima,
zadržavao. Svaki njegov dolazak bio je neka vr
sta partijskog sastanka; jednom se čitala mark
sistička literatura; drugi put se vodila diskusi
ja. .. Ponekad bi se po ćelu noć razgovaralo o
akciji koju treba izvesti u fabrici kože ili drugde
u gradu, o ljudima na koje se mogu osloniti, o
protivnicima koji će im se svim sredstvima su
protstaviti. U tom stanu utanačeni su i mnogi
dogovori kako da se rasturi radnička štampa i
da se organizuje i prikupi što više Crvene pomo
ći, što treba učiniti na izletima u okolna sela,
kako pomoći da na izborima za radničke poverenike najveći broj glasova dobiju kandidati URSovih sindikata ili simpatizeri Partije, kako razbiti
profašističke zborove Ljotićevih ili Cvetkovićevih pristalica, koje štrajkove povesti i kakve ak
cije pokrenuti... S Fićom Kljajićem, Marom
Nacevom i Aleksandrom Zdravkovićem Duka je
bila i organizator dveju akcija, u kojima će se
potvrditi kao jedan od boraca i istaknutih ko
munista Niša. Bile su to demonstracije povodom
Mačekovog dolaska u Niš i veliki štrajk obućar
skih radnika.
DEMONSTRANT I ŠTRAJKAČ
Demonstracije, održane sredinom novembra
1939. godine, povodom dolaska Vlatka Mačeka u
Niš, bile su jedna od prvih organizovanih akcija
nakon sređivanja i učvršćivanja niške partijske
organizacije. Posle potpisivanja sporazuma o »hr
vatskom pitanju«, Dragiša Cvetković, predsednik
kraljevske vlade, pozvao je Mačeka u Niš da bi
ga, o svojoj krsnoj slavi, ugostio i pokazao mu
snagu svog navodno velikog uticaja u tom kraju.
�Dan pre Mačekovog dolaska niška opština je,
preko proglasa, pozvala građanstvo da masovno
dočeka gosta. Na veliko iznenađenje policije, ko
munisti, radnici i napredna omladina pretvorili
su taj doček u demonstracije protiv režima i nje
gove profašističke orijentacije. Najviše zasluga u
tome imali su Fića Kljajić, Mara Naceva, Aleksan
dar Zdravković, Milisav Ignjatović i Duka Dinić,
koji su izradili detaljan plan za bojkot dočeka.
Akcija je trebalo da počne već na žclezničkoj sta
nici i da se nastavi kroz gradske ulice.
Uputivši se na doček, veći broj radnika i omladinaca nosio je ispod kaputa ili mantila paro
le antifašističkog i revolucionarnog sadržaja, kao
što su bile: »Živela sloboda!«, »Živeo mir!« »Sa
vez sa Sovjetskim Savezom!« »Zatvorenike na slo
bodu!« itd. Kad se Maček pojavio na železničkoj
stanici podigli su ih uvis. Uz put, duž sadašnje
Ulice Borisa Kidriča, sve do Trga oslobođenja, bi
lo je transparenata na sve strane. Milisav Ignja
tović, tada sekretar Mesnog komiteta KPJ za
Niš, popeo se jednog trenutka na papuču fijake
ra kojim su se vozili Cvetković i Maček i počeo da
govori. Policajci su potegli palice, pa i bajonete.
Nastala je gužva kakva se retko viđala na ulica
ma Niša. Nije se znalo ko koga udara...
Štrajk obućarskih radnika izbio je krajem no
vembra 1939. godine, kada poslodavci nisu prih
vatili zahteve radnika da se sklopi kolektivni ugo
vor kojim bi se nadnice povećale za 10 do 15 pro
cenata, a radno vreme sa 10 i 14 časova skratilo
na 8 časova. Štrajkom su rukovodili Fića Kljajić,
Duka Dinić i Konrad Žilnik. Oni su uspeli da oku
pe veći broj radnika i da ih povedu u akciju koja
će snažno odjeknuti u gradu i okolini. Na jednom
sastanku štrajkače su pozivali da se u slučaju na
pada policije drže hrabro i ponosito. »Neka gra
đani vide«, rekao je Fića, »da mi nismo razboj
nici, već borci za prava radnika«.
Štrajk je trajao danima. Poslodavci nisu po
puštali, i i su i radnici odlučno odbijali sve uslove
poslodavaca. Fića i Duka bili su u središtu doga
đaja. Na njihovu inicijativu preduzete su mere
obezbeđenja: određene su straže koje će motriti
na štrajkbrehere, formirane su grupe za prikup
ljanje dobrovoljnih priloga, organizovana kuhinja
za ishranu štrajkača. Štrajk, međutim, nije uspeo
kako su oni zamislili, jer su poslodavcima pružili
pomoć majstori iz vojnoobućarske radionice. Ali
�je zapamćen po tome što je pokrenuo veliki broj
radnika, pre svega, obućara i kožaraca, na akciju
i što je uživao široku pomoć i izazvao simpatije
građana u vreme sve oštrijih političkih sukoba.
Pre štrajka podružnica obućarskih radnika imala
je samo 73 člana, a posle njega je broj sindikal
no organizovanih radnika porastao na 270.
U to teško vreme Duka se istakla i u značaj
noj akciji oko prikupljanja Crvene pomoći. U fa
brici koža, gde je radila, rukovodila je odborom
za prikupljanje pomoći, a kada je, početkom 1940.
godine postala član Mesnog komiteta KPJ za Niš,
zadužena je za rad na toj akciji u čitavom gradu.
Odbor Crvene pomoći u fabrici koža je dobro ra
dio i ubrzo je prikupljeno dosta sredstava, što je
Partija davala kao prvu pomoć porodicama naših
»španaca«, koji su tada čamili u logorima na ju
gu Francuske, radnicima koji su u štrajkovima
ili demonstracijama hapšeni, zatočenicima koncen
tracionih logora, osuđenima na robiju i drugim
žrtvama klasne borbe. Iz tih sredstava je obično
finansiran i rad mnogih partijskih tehnika. Ta po
moć je dobrodošla i zatvorenicima Kaznenog za
voda u Nišu, osuđenim u raznim krajevima zem
lje, kojih je tada bilo tridesetak.
ČLAN MESNOG KOMITETA KPJ ZA N IŠ
Borbenošću i ljudskim kvalitetima Duka je
brzo stekla simpatije radnika i omladine. U radu
je ispoljavala odlike revolucionara, pokazivala se
kao odlučan i energičan borac. To je i objašnje
nje što je već u prvoj polovini 1940. godine po
stala član Mesnog komiteta KPJ za Niš, na kojoj
je dužnosti ostala sve do provale, u jesen 1940.
Sekretar komiteta bio je radnik Ratko Stefanović Cačanin, a članovi radnici Duka Dinić, Niko
la Dražić, Petar Vulić i Mara Naceva, te advokatski pripravnik Života Đošić. Jedno vreme je
član tog rukovodstva bila i Jelena ćetković, ko
ja je po zadatku Partije došla u Niš iz Beograda.
Članovi Mesnog komiteta bili su zaduženi za rad
po sektorima: jedan je odgovarao za rad u sindi
katima, drugi za ideološku aktivnost, treći za rad
sa ženama, četvrti za Crvenu pomoć. »Svaki član
komiteta«, piše Dragomir Bulatović, »koji je bio
zadužen za pojedini od navedenih sektora pove
zivao se sa odgovarajućim grupama aktivista u
fabrikama, školama i regionima grada, prenosio
�im zadatke i organizovao njihov rad za realizovanje tih zadataka«.
Dva puta je policija hapsila Duku zbog re
volucionarnog rada i oba puta surovo mučila.
Ali se ona držala hrabro, onako kako su joj rekli
na prvom partijskom sastanku, i nije ni reči priz
nala o sebi i drugovima. Na pitanje policijskog
agenta Andre Milutinovića — da li poznaje čoveka koji ju je teretio da mu je dala zabranjeni le
tak, ona je, sva izubijana i krvava, odgovorila:
»Nikad ga nisam videla!« Kada je od nje zatražio
da prizna s kim je u organizaciji za rasturanje
letaka radila, odgovorila je: »Ni s kim!« Na pita
nje islednika: od koja dobila letke, Duka je od
govorila: »Otkud mi leci kada ne umem ni da
čitam!«
Novembra 1940. godine izbila je velika pro
vala u niškoj partijskoj organizaciji. Tom prili
kom je uhapšeno oko 20 članova KPJ i SKOJ-a.
Među uhapšenima su bili i Mara Naceva, Ratko
Stefanović Ćačanin, Vidak Markovič, Života Đošić i Nikola Dražić. Tada je Duka napustila Niš
i, na Fićin predlog, otišla u Valjevo.
U Valjevo je Duka došla kada je partijska
organizacija, kao čvrsta i jedinstvena celina, ima
la snažan uticaj na radnički pokret, uspešno delovala u sindikalnim organizacijama i organizovala veliki broj akcija. Neposredna i komunikativ
na, Duka se upoznala s većim brojem komunis
ta i ubrzo izbila u red istaknutih aktivista. Najpre je — sa Obradom Stefanovićcm, Ristom Mihailovićem, Ljubinkom Marić, Sofijom Stanišić
i Ankom Daus — bila član Komisije Okružnog
komiteta KPJ za rad među ženama, a uskoro i
član partijskog rukovodstva za valjevski okrug.
Kad je izbio rat, Duka je po zahtevu Partije
prešla u Beograd, gde je na partijskom radu os
tala do svoje herojske pogibije.
BEOGRADSKI PARTIJSKI AKTIVIST
Okupirani Beograd Duki je stravično izgle
dao. Ličio je na slike davno porušene Pompeje.
Dim se visoko dizao nad bombardovanim gra
dom. Duž ulica, bez reda, strčali su oboreni elek
trični stubovi; električna i vodovodna mreža bi
le su prekinute: tramvaji nisu radili.
�Ulicama mrtvog grada odjekivao je bat kora
ka nemačkih vojnika okićenih orlovima na tamnozelenoj uniformi. Katkad bi promakao, šepureći se poput ćurana, po koji domaći Švaba, folksdojčer, sa nevešto iscrtanim kukastim krstovima
mastiljavom olovkom na levom rukavu i kapi.
Tako nadmen, kao da je hteo reći kako će Beo
grad pretvoriti »u folksdojčerski bastion, koji će
postati ne samo centar Srbije i Jugoslavije već i
države podunavskih Švaba, zemlje Evgenija Savojskog«.
Beograd je, prema proceni Ministarstva spoljnih poslova Trećeg Rajha, predstavljao »isture
nu vladajuću tačk u ... čije je posedanje od pre
sudnog značaja za nemački Rajh«. I da bi ga
pretvorio u vojnu tvrđavu Balkana i jugoistoka
Evrope, okupator je u njemu, već na početku,
stacionirao štab 11. korpusa, a uskoro i štab ko
mandanta Srbije. U raniju zgradu Narodne skup
štine, zatim u Ratnički dom, Okružni sud i bivša
ministarstva, okupator je smestio najviše orga
ne svoje vlasti i štabove policije.
Po zidovima pojedinih zgrada u centru visile
su fašističke zastave s kukastim krstom ili ve
like plakate s pobedničkim slovom V (od reči »victoria« — pobeda). Sa drugog mesta je zlokobno
zurila naredba nemačkog komandanta:
ko ne
preda vatreno oružje, municiju, bombe i druga
ratna sredstva, čeka ga smrtna kazna!
Uveden je policijski čas; kretanje ulicama
je dozvoljeno od 5 ujutro do 19 časova uveče.
Ko bi se van tog vremena našao na ulici, mogao
je računati samo na najgore.
Na Jevreje, kojih je tada u Beogradu bilo
oko devet hiljada, kao i Rome, organizovan je
pravi lov — da bi se, navodno, ustanovio njihov
tačan broj. Jevrejima, vidno označenim žutim tra
kama s natpisom »Jude«, nije bilo dozvoljeno
da se snabdevaju na pijacama. Pohlepni na zlato
i druge plemenite metale, nakit, novac i hartije
od vrednosti, Nemci i folksdojčeri su bez milosti
pljačkali sve do čega bi stigli: trgovačke radnje,
sajdžinice, banke, preduzeća.
Grad je ostao bez hleba, mesa i masti. Dva
dana u nedelji proglašena su za bezmesne dane.
Feldmaršal Gering je zahtevao od svog opuno
moćenika u Beogradu, Nojhauzena, »da ne radi
/a blagostanje tog naroda, nego da mu oduzme
sve što je moguće, kako bi nemački narod mo"ao da živi. Biće mi sasvim svejedno ako me
oV.vestite da ti narodi umiru od gladi«.
�MESNI KOMITET KPJ — RATNI ŠTAB
Samo koji dan posle ulaska u Beograd, Nemci su pozvali na saradnju i pokornost žandarme,
policijske činovnike i druge petokolonaše. A ovi,
ohrabreni »trijumfalnim ulaskom Nemaca«, doče
kali su ih ozarena lica, otvoreno veličajući nji
hovu vojnu silu. Usluge okupatoru ponudili su i
dojučeranji političari Ljotić, Hođera, Kumanudi.
Vodstva ranijih političkih stranaka su ili pobegla, ili prišla okupatoru, ili se od straha zavukla
u mišje rupe. Jedina organizovana politička sna
ga koja je u tim teškim danima ostala vcrna
narodu, bila je Komunistička partija Jugoslavi
je. Već u drugoj polovini aprila i početkom ma
ja, ona je nastavila pripreme za odlučan otpor
i borbu protiv okupatora i izdajnika. Proglas
Partije pripremljen za Prvi maj stigao je iz Za
greba u Beograd krajem aprila, pozivajući sve
rodoljube na akciju i hrabreći narod:
»Radnici, seljaci, građani — svi rodoljubivi
elementi! Na okup! . . . I kao što je Komunistič
ka partija do sada stajala u prvim redovima bor
be, tako će od sada još upornije organizovati i
voditi borbu protiv okupatora i njegovih slugu u
zemlji, protiv raspirivanja šovinističke mržnje,
za bratstvo naroda Jugoslavije... za bolju i srećniju budućnost... U ovim sudbonosnim danima
potrebno je ujediniti sve snage za vaš opstanak...
Ustrajte u borbi u koju vas poziva i koju vodi
avangarda radničke klase — Komunistička par
tija.«
Bio je to program borbe protiv okupatora.
Za koji dan \ Zagreba, s Majskog savetovaz
nja CK KPJ, stigao je dokument u kome su, na
osnovi marksističke procene nove vojno-političke
situacije, naznačeni zadaci komunista iz ćele zem
lje, a onda je ukazano na posebne zadatke čla
nova KPJ u svakoj od pokrajina. Tako je o zada
cima komunista Srbije, sem ostalog, rečeno:
»Srpski narod mora danas najviše da trpi
zbog zločinačke politike koju je 22 godine sprovodila srpska kapitalistička klika. Zbog te politi
ke srpski narod opet doživljava svoju golgotu,
opet njegovu zemlju gazi okupatorska čizma, opet
mora da podnosi poniženja i stradanja. Ali srp
ski narod, koji je toliko puta kroz istoriju vo
dio herojsku borbu za svoje oslobođenje, znače
i ovoga puta da izvojuje svoju slobodu i nezavis
nost. ali slobodu za sebe, a ne za kapitalističke
�trutove koji su krivi za današnju njegovu tra
gediju. Vodeći borbu protiv okupatora, srpski
narod će morati da vodi isto tako odlučnu bor
bu protiv izdajnika srpskog naroda... Komunisti
Srbije imaju pred sobom neodložnu zadaću: da
okupljaju srpski narod za borbu protiv imperi
jalističkih osvajača, da se stave na čelo narodnooslobodilačke borbe srpskog naroda, da dadu
narodu jasnu perspektivu njegove borbe, da ras
krinkavaju pred narodom tu vladajuću kapitalis
tičku kliku koja je kriva za ovu tragediju srpskog
naroda...«
Dva nova žitelja Beograda, Filip Kljajić i Du
ka Dinić, došla su u razrušeni glavni grad kada
se njegova proređena partijska organizacija, ko
ja je tada imala oko 200 članova, prilagođavala
radu u novim uslovima. Veliki broj komunista,
posle kraćeg odsustvovanja za vreme bombardovanja i aprilskog rata, vratio se na svoja mesta. Partijska organizacija, uz pomoć PKKPJ za
Srbiju, brzo je reorganizovana. Mesni komitet
KPJ za Beograd, čiji su članovi bili Miloš Matijević Mrsa, Đuro Strugar, Vukica Mitrović, Da
vid Pajić, Voja Leković i Luka Šunka, ličio je na
ratni štab: radio je dan i noć, bez prestanka, ana
lizirao situaciju, preformirao rukovodstva rejona, stvarao nove partijske ćelije, podsticao pri
jem novih članova Partije. Tada je Beograd podeljen na sedam partijskih rejona, čija se teri
torija nije poklapala sa administrativnom podelom grada.
Drugi partijski rejon, u kome je Duka najviše
radila i kraće vreme, početkom 1942, bila njegov
član, obuhvatao je teritoriju Rakovice, Dedinja,
kliničkih bolnica — sve do železničke stanice Ra
kovica. Članovi komiteta u to vreme bili su dr
Nenad Parenta, Lajoš Jo i Žika Petrović Debeli.
Komitet je na svom području imao oko 100 člano
va KPJ, obuhvaćenih radom više partijskih će
lija, od kojih su najznačajnije bile one u klinič
kim bolnicama, ložionici na železničkoj stanici
i u državnoj markarnici.
SEKRETAR PARTIJSKE ĆELIJE NA
SENJAKU
Jedno vreme Duka Dinić i Filip Kljajić su sta
novali kod neke babe u Davidovićevoj ulici; hra
nili su se kod Đukine sestre Anđe, čiji je muž
�Stanče držao narodnu kuhinju u Rasinskoj ulici.
Zbog prirode partijskih poslova i zadataka ponekada se danima nisu viđali. Kao novoizabrani član
Vojnog komiteta PKKPJ za Srbiju, Fića je radio
na vojnoj pripremi ustanka u Beogradu i u unu
trašnjosti Srbije, a Duka se uključila u rad beo
gradskih komunista. U borbu koja će se, kako je
često govorio Miloš Matijević Mrša, sekretar Mes
nog komiteta KPJ za Beograd, voditi prsa u prsa,
Duka je stupila veoma smelo. Hrabra i odlučna,
vešta i preduzimljiva, konspirativna i tačna, ve
dra i s puno optimizma, ona je, kažu, pokazivala
izuzetne osobine borca ilegalca i brzo izbila u
red najistaknutijih beogradskih udarnika i diver
zanata.
Sve do leta 1942. godine, kada je poslala
član Mesnog komiteta KPJ za Beograd, Duka se,
uglavnom, borila na području Drugog partijskog
rejona. Pripadala je terenskoj partijskoj ćeliji
na Senjaku, koja je, kako se seća Jelena Popović, obuhvatala Senjak, Topčidersko brdo, Dedinje i jedan broj fabrika na tom području. Člano
vi te partijske ćelije, čiji je sekretar od septem
bra bila Duka Dinić, bili su: Anka Skorić, radni
ca, Draginja Gina Radovanović — Marinković, stu
dent filozofije, Dubravka Bijelić Aša, student istorije umetnosti (kćerka slikara Jovana Bijelića),
Duka Dinić i »jedan drug iz Konjušnice na Dedinju«, čijeg se imena Jelena, kao jedina živa pri
padnica te ćelije, više ne seća. Bila je to, dakle,
grupa komunista različitog porekla, zanimanja i
obrazovanja, ali s mnogo niti — političkih, psi
holoških i ličnih — međusobno povezana. Odli
kovala se velikim drugarstvom, disciplinom, odgo
vornošću i visokom svešću u izvršavanju zadata
ka koje im je Partija u to teško vreme dodeljivala. Lične razlike u karakteru, temperamentu, poreklu ili profesiji pojedinih članova nisu značile
mnogo u poređenju s tim unutrašnjim jedin
stvom. Ličila je ta ćelija na jednu porodicu, u
kojoj svako zna što, kako i kada treba da radi.
Sto su ratni dani više odmicali, kompaktnost će
lije bila je sve veća.
Partijska ćelija u kojoj je Duka delovala, kao
i čitava partijska organizacija Beograda, tada se
često sastajala i mnogo radila: objašnjavala uz
roke tako brzog sloma kraljevske Jugoslavije,
razmatrala perspektive borbe protiv okupatora
i domaćih izdajnika, prikupljala oružje, sanitetski
materijal, hranu, odeću i obuću, pronalazila sta-
�nove za partijske i skojevske rukovodioce i ku
rirske punktove, organizovala sanitetske kurseve
i dr. Kad bi se ponovo sastali, svaki komunista
je podnosio izveštaj šta je tokom dana uradio.
Zatim bi, naročito tokom maja, dugo i s velikom
pažnjom proučavali materijale koje je Partija sla
la članstvu.
Radeći na tim i drugim zadacima, Duka ni
je znala za odmor. Cesto je odlazila na Dedinje,
cla bi u neku od kuća u kojima su stanovali nemački oficiri ubacila letak Partije, da bi prenela
poruku do partijske veze ili s drugaricama ispisi
vala antifašističke parole po zidovima i ograda
ma: »Dole nemački fašisti!« »Dole okupator!« »Živela sloboda« i dr. Stizala je i do brata, na dru
gom kraju Beograda, da bi iz štamparije podigla
hrpu letaka Partije i podelila ih komunistima i
građanima u svom rejonu.
Pripreme za otpor i oružanu borbu još su se
povećale kada je u Beograd, sredinom maja, do
šao generalni sekretar KPJ Josip Broz Tito, sa
članovima Politbiroa CK KPJ. »Prva pomisao bi
la mi je«, sećao se drug Tito povodom desetogodišnjice oslobođenja Beograda, »da će u Beo
gradu, iako će tu biti teško raditi zbog velikog
broja okupatora, taj rad biti zahvalan jer ima
ljudi spremnih na sve. I nisam se prevario. Tu
smo više puta održavali razne sastanke, i optimi
zam i jedna silna vjera da moramo uspjeti u
našem poduhvatu provaljivali su iz naših ljudi.
Mi smo se tada pripremali, bez obzira na to što
još nije došlo do napada na Sovjetski Savez, za
borbe koje su nam predstojale. Mi, članovi CK
KPJ, imali smo prilično sreće i svi smo se odr
žali, bez obzira na to što smo imali dosta muke,
jer su nas ponekad otkrivali uz pomoć provoka
tora. Ali, na žalost, stradao je mnogo srednji i
niži kadar«.
STOTINE UDARNIH GRUPA U AKCIJI
Sprovodeći zaključke Majskog savetovanja,
uputstva Josipa Broza Tita i zadatke dobijene
od PKKPJ za Srbiju, partijska organizacija Beo
grada se brzo obnavljala i efikasno spremala za
odlučni boj. Za dva i po meseca, od aprilskog
rata do nemačkog napada na Sovjetski Savez,
ona je porasla za više od 200 novih članova, pa
�je u leto 1941. imala oko 500 komunista. Redove
Partije popunili su pretežno mlađi ljudi, najviše
borbeni skojevci, koji su bili spremni da partij
ske zadatke izvršavaju s velikom hrabrošću i
energijom.
Krajem maja i početkom juna prišlo se stva
ranju udarnih grupa, koje su se ubrzano pripre
male da bi u pogodnom trenutku stupile u bor
bu. Svaka partijska ćelija imala je po jednu ili
više udarnih grupa čiji su članovi mahom bili
skojevci — srednjoškolci i mladi radnici. Sve
grupe su se intenzivno pripremale i osposobljava
le za rukovanje oružjem i drugom ratnom opre
mom. Neke od njih su se obučavale na Zvezdari,
druge na Pašinom brdu ili kod Novog groblja,
uvek na periferiji grada. Jedan broj drugova od
lazio je i na vašarska strelišta da tamo gađa iz
vazdušne puške i da se tako vežba u rukovanju
oružjem, dok su neke grupe održavale čak prob
ne smotre u parkovima, oko kalemegdanskih ku
la ili na drugim pogodnim mestima.
Partijske organizacije su organizovale i sani
tetske kurseve na kojima su se, pretežno žene i
omladinke pripremale za bolničarke, učeći se pru
žanju prve pomoći i nezi ranjenika. Na većem
broju tečajeva predavanja su držali lekari, sim
patizeri ili pripadnici NOP. Skojevska organiza
cija je organizovala veći broj sanitetskih tečajevea za srednjoškolke.
Došlo se i do oružja, koje su komunisti paž
ljivo skrivali za dane kada će im biti neophod
no. Jedno poveliko skladište oružja napravili su
komunisti Žarko Ostojić Lala i Nikola Stanković
— na Vilinim vodama; drugo je bilo na Zelenom
vencu i o njemu se starao Jure Čule; treće u po
drumu kuće u Braće Nedića broj 3, a čuvao ga
je Slobodan Papakoča; Huso Osmanlić je za ču
vanje oružja zakupio kuću u Ulici Rada Neima
ra broj 48; tajno skrovište municije i sanitetskog
materijala imao je i Predrag Stojković, član par
tijske ćelije u Zavodu za izradu novčanica; Vlatko
Pajić je u dvorištu jedne kuće na Senjaku otkrio
skrovište s većom količinom oružja i municije...
Beograd se užurbano pripremao za borbu.
Kada su 22. juna 1941. Nemci napali Sovjet
ski Savez Centralni komitet KPJ obratio se ko
munistima i narodu Jugoslavije proglasom u ko
me ih je pozvao na oružanu borbu. »Započela je
odsudna bitka protiv najvećih neprijatelja rad-
�ničke klase, bitka koju su fašistički zločinci sa
mi zametnuli. Proleteri svih zemalja Jugoslavije
na svoja mesta, u prve borbene redove! Komu
nisti Jugoslavije! Ne oklevajte ni trenutka, već
se hitno spremajte za tu tešku borbu. Smesta
prilagodite svoje organizacije i njihov rad za taj
poslednji boj. Stanite na čelo radnih i nacional
no ugnjetenih masa i vodite ih u borbu protiv
fašističkih tlačitelja naših naroda!«
Pokrajinski komitet KPJ za Srbiju upozora
vao je srpski narod da će predstojeća borba biti
teška, na život i smrt, pri čemu alternative ne
ma. »Ili rob podivljalih fašističkih bandi, koje
nas, Slovene, smatraju nižom rasom, ili narod
srećan, slobodan i nezavisan« — pisalo je u pro
glasu Pokrajinskog komiteta. Zato je poručivao
narodu da oklevanja nema: »čekati — to znači
igrati se svojom sudbinom, budućnošću narod
nom«.
Početak jula označio je i početak borbe pro
tiv okupatora i svih onih koji su mu, iz bilo ko
jih razloga, služili. Nepokorni, slobodarski Beo
grad najavio je tu borbu akcijama kojih je bilo
toliko da okupator, kako je sam priznavao, nije
stizao čak ni da ih registruje.
Četvrtog jula, na dan kad je Politbiro CK KPJ,
sa sastanka u kući Vladislava Ribnikara u Botićevoj ulici, pozvao narode Jugoslavije na sveopšti ustanak, nepoznata grupa omladinaca presekla je vod beogradske radio-stanice...
Desetog jula diverzanti su to učinili s vojnim
telefonskim kablom u Poenkareovoj (sada Ma
kedonskoj) ulici. Dva dana potom, na više mes
ta i usred dana, planula je okupatorska i kvislinška štampa, a u ponoć je presečena telefonskotelegrafska veza između železničkih stanica Žarkovo i Čukarica.
četrnaestog jula širom Beograda su osvanu
le antifašističke parole: »Ništa okupatorima!«
»Napolje s okupatorima!« i druge, a dva dana
kasnije skojevci su izazvali požar u garaži Ljubivoja Perišića u Miloševoj ulici, koja je radila
za potrebe okupatora.
Sedamnaestog jula deo magacina sa eksplo
zivom na Železničkoj stanici otišao je u vazduh,
a 21. jula, negde u 20,30 časova, dva omladinca i
imenjaka, Jovan Stefanović i Jovan Gajger, zapa
lili su skladište eksploziva na Tašmajdanu.
Sledećeg dana, 22. jula, udarna grupa je iza
zvala eksploziju u nemačkoj garaži u Zahumskoj
�ulici, a sutradan je izbio požar u nemačkoj Po
štanskoj direkciji u Siminoj ulici.
Danju 25. jula, udarna grupa je zapalila nemačke automobile u Kondinoj, Ivankovačkoj, Bel
gijskoj, Zadarskoj i Kralja Petra (danas 7. jula)
ulici.
U noći između 26. i 27. jula udarne grupe će
lija radnika tekstilnih preduzeća, koje su organizovali i vodili komunisti Radmila Rajković i
braća Ljubomir i Dragutin Lenard, firmopisci,
zapalile su garažu »Ford« u Grobljanskoj ulici.
Tom prilikom su izgorela 23 nemačka automobi
la, a ujutro su planuli nemačka garaža u bivšoj
Krajslerovoj ulici i okupatorske i kvislinške novi
ne (»Novo vreme«, »Obnova« i dr.) širom grada.
Krajem meseca grupa komunista je s uspehom izvela akciju oslobođenja Aleksandra Rankovića, člana Politbiroa CKKPJ iz bolnice u Vidinskoj ulici.
Posebna grupa udarnika pokušala je da u bi
feu braće Sikimića u Zmaj-Jovinoj ulici, stavlja
njem otrova u piće, usmrti zloglasnog agenta Spe
cijalne policije Đorđa Kosmajca.
Avgust je za okupatore i njihove pomagače
bio još »vreliji«. Otpor naroda rastao je iz dana
u dan. Akcija, manjih ili većih, bolje ili slabije
organizovanih, s manjim ili većim uspehom izvedenih — bilo je mnogo. Jedne su organizovali
članovi Mesnog ili rejonskih komiteta, druge se
kretari ili članovi partijskih ćelija; u njima su
učestvovali ne samo komunisti i skojevci već i
vanpartijci — antifašisti i rodoljubi, ali se nji
hov pravi broj nikada neće saznati. Podaci o mno
gim podvizima beogradskih udarnika u ta dva me
seca — julu i avgustu 1941. godine — nestali su
u ratnom vihoru, sa njihovim nosiocima i učes
nicima.
Kako su se Nemci osećali na beogradskim
ulicama slikovito prikazuje i pismo vazduhoplovnog majora Helmuta, u kome između ostalog,
piše:
»Osećam se kao da sam padobranom pao u
vraško neprijateljsko gnezdo. Grad je razrušen
i spaljen (nesentimentalne »štuke«). Prljav. Još
sve miriše na paljevinu. Kada letim i posmatram
iz vazduha ovu zemlju, izgleda mi vrlo pitoma.
Ali nije tako, dragi moj Gintere (njegov rođak u
Hamburgu; S. M.). Neprijatno se čovek ovde oseća. Kako su bili divni pariški dani prema ovome
što se ovde događa! Ovaj grad je zaista poludeo.
31
�Pogledi su mrski i izazivački. To i nije čudo,
jer smo ih strašno udesili bombardovanjem. Ali
već dva meseca ovde prašte revolveri i gore na
ši kamioni. Ne znam šta hoće ti njihovi fanatič
ni dečaci kada pale novine i garaže, ili kada iz
vršavaju atentate na naše narednike. Očajnička
ludost. Ali to nije tako prosto.
Sinoć sam imao goste na večeri. Svi se žale
da se neprijatno osećaju u ovom gradu. Jedva
čekaju da ponovo poletimo, makar i na Istok.
Kada uveče izlazim iz automobila, imam osećanje kao da će mi svakog časa neki grubi Balka
nac sručiti metak u glavu (kako bi bila glupa
smrt poginuti od kuršuma nekog fanatičnog na
cionaliste). Dragi Gintere, ti si stari ratnik, ali
tako nešto nisi doživeo. Nespokojstvo polako ki
da živce. Postaje suviše vrelo u ovom toplom gra
du na jugu E vrope...«
U okupiranom Beogradu zadataka je i za
Duku Dinić bilo dosta, naročito od sredine avgusta, kada je, umesto Rašele Baruh, ona postala
sekretar partijske ćelije na Senjaku. Poletna i
nikad umorna, kao partijski radnik, organizator
ili izvođač akcija, bila je svuda: čas na sastanku
svoje ćelije ili Drugog rejonskog komiteta — da
bi donosila važne odluke; čas na skupu simpatize
ra Partije i NOP-a da bi im govorila o borbi i
slobodi; dan pre je spaljivala okupatorsku i kvislinšku štampu, lepila plakate, ispisivala antifaši
stičke parole ili raznosila ilegalni materijal, tog
dana je isekla telefonski kabl na Dedinju ili prometnije ulice posipala železnim»ježevima« koji
su efikasno bušili gume nemačkih vozila, a sutra
će biti organizator paljenja nemačkih skladišta
benzina, radionica ili štala.
Jednog dana žalila se bratu Drašku da je jed
va isekla kao ruka debeli telefonski kabl u Topčideru, i to usred dana, dodavši: »Umalo me Nemci nisu uhvatili!« Kada joj je Draško dao nove
makaze za sečenje žice, bila je presrećna.
Jelena Popović kaže za Duku iz tih dana da
je bila izrazit pozadinski radnik i vanredan or
ganizator raznovrsnih akcija, diverzija i sabotaža.
»Sa njom sam se — seća se — pre rata upoznala
u Valjevu, gde je jedno Vreme živela i radila.
Avgusta 1941. godine partijski sekretar Drugog
partijskog rejona, Žika Petrović Debeli, uputio
me u partijsku ćeliju na Senjaku i rekao mi kako
ću za sekretara imati drugaricu koja se posle Ca
�ne Babović najbolje držala pred policijom. Zna
la sam odmah da je to Duka. Odmah sam se s
njom povezala i tako je nastala jedna neprekidna
veza, prijateljska i radna, sve do njenog hapše
nja septembra 1942. Duka je bila izuzetan lik o
kome bi se moglo i moralo mnogo pričati. Bila
je neobično nežna, osetljiva na tuđi bol, izvan
redan drug, plemenita, ali u odnosu na zadatke
veoma stroga. Izvela je mnogo akcija. Ja bih re
kla da se sve akcije, koje su omladinci i skojevci izveli na području Senjaka, Dedinja i Topčidera, mogu njoj pripisati. Ona je s njima pose
bno radila. Kakav čovek! Neko je dobro rekao
da njoj među znanim i neznanim junacima Beo
grada pripada posebno mesto.«
Ogorčen i uznemiren tolikim brojem akcija
beogradskih udarnika, neprijatelj je poveo okrut
nu protivakciju. Prvi na udaru bili su komunisti.
Šef okupacione uprave za Srbiju, dr Turner, pr
vih dana posle nemačkog napada na Sovjetski
Savez, spremao je njima, naročito rukovodećem
kadru, hapšenje, progonstvo na Adu Ciganliju i
likvidaciju. U tome je, delom uz svesrdnu podr
šku Specijalne policije, i uspeo. Za nekoliko da
na uhapšeno je oko 150 lica, među kojima i više
desetina komunista koje je policija već poznava
la. Petnaestak dana notom general fon Šreder.
vojni zapovednik za Srbiju, u naredbi upućenoj
Ministarstvu unutrašmih poslova kvislinga Aćimovića, upozorava: »Tako su prošle noći, ponovo
posečeni kablovi u Beogradu. Zbog ovakvih i
sličnih dela sabotaže u poslednie vreme je streljan jedan deo tvoraca tih ncdela. More odmaz
de biće sprovedene u još većem obimu u slu
čaju ako se dela sabotaže ponove.«
Hronika reoresali'a koje je preduzimao oku
pator i domaći izdajnici, bila je u lo vreme
strašna: 5. jula streljano je 13 uhapšenih lica; 10.
jula otvoren je logor na Banjici, zloglasna »kuća
smrti«; 18. jula »zbog sabotaže i nasilja« strelja
no je 28 komunista i rodoljuba, među mirna i
Vidak Marković, Aleksandar Stojanović, Dimitrije Stoiljković i Života Đošić, s kojima je Duka
do rata radila u niskoj partijskoj organizaciji; 28.
jula okupator je u Beogradu zaveo opsadno sta
nje. ..
Sedamnaestog avgusta Nemci su izveli iz za
tvora pet zatvorenika i obesili ih o električne stubove na Terazijama. Bili su to Milan Pokrajac,
3 Duka Dinic
33
�srednjoškolac iz Vinkovaca, Radomir i Velimir
Jovanović, seljaci iz Parcana, Svetislav Milin, obu
ćarski radnik iz Beograda, i Jovan Janković, kro
jački radnik iz Beograda. Na varvarski postupak
Beograd je odgovorio još većom mržnjom pro
tiv okupatora i rešenošću da u toj borbi bude još
nepomirljiviji. Takvo raspoloženje verno je iz
razio Mesni komitet KPJ za Beograd u svom pro
glasu, gde, između ostalog, kaže: »Ne strah, već
sveti pravedan gnev, ne pokornost, već plamena
želja za osvetom, ne umirenje, već još nepomirljivija borba protiv mrskog tuđinskog jarma.«
Dan posle tog zločina Ministarstvo unutraš
njih poslova izdajnika Aćimovića objavilo je ras
pis: »Svako, bio zvanični organ ili ne, ko posle
gornjeg roka ubije ili uhvati komunistu, člana
naoružane bande, biće nagrađen sa 3.000 dina
ra, a ako ubije vođu bande — sa 25.000 dinara.«
TITO: »PRETRPJELI SMO
NENADOKNADIVE GUBITKE«
Kada merama zastrašivanja i odmazde nisu
uspeli da uguše otpor i Beograđane nateraju na
uzmak, Gestapo i Specijalna policija su oštricu
napada sve više usmeravali na glavna uporišta
otpora. Došli su do saznanja da se krajnji cilj ne
može postići bez uništenja partijskih i skojevskih
organizacija i njihovih komiteta. To je dokaz da
im nije dugo trebalo da shvate kako imaju po
sla sa dobro organizovanim protivnikom, čije vo
deće jezgro čine komunisti. Težeći da prodre u
njihove redove, neprijatelj je prilagođavao i sopstvenu taktiku. Tako se front borbe i sukoba sa
ulica postepeno prenosio u zatvorske ćelije i mučionice, u nevidljive partijske i skojevske punk
tove, u aktive, ćelije i komitete.
Pored ubacivanja agenata u redove NOP-a,
Gestapo je koristio kolebljive i demoralisane sim
patizere ili pripadnike Partije i NOP-a i zavrbovana lica. Značaj takvog postupka formulisao je
i SS-general Miler kada je, drugom polovinom
oktobra 1941. godine, svoje potčinjene upućivao:
»Među zarobljenim članovima bandi i licima uhap
šenim zbog ilegalne delatnosti biće ih izvestan
broj koji su podesni i koji pristaju da sarađuju.«
Desna ruka Gestapoa bila je Specijalna po
licija Uprave grada Beograda, koja je u to vreme
�imala oko 150 činovnika, 300 policijskih agenata
i više od 1.500 naoružanih stražara. Verujući u
brz i trijumfalan završetak rata protiv Sovjetskog
Saveza i konačan slom partizanskog pokreta, ovaj
verni saveznik okupatora poverovao je da mu se
ostvario davnašnji san — »biti sila nad sila
ma, vlast nad vlašću, gospod bog na zemlji«. Do
rata je zločine vršila više tajno i na mig držav
nih funkcionera; sada je bila u prilici da besni,
da sc javno sveti, da sudi bez suda i zakona, da
ubija, progoni...
Rukovodstvo Specijalne policije znalo je da
u komunistima ima dobro organizovanog protiv
nika koji je raspolagao bogatim iskustvom iz ile
galnog rada i borbe s policijom, koji ima dobar
kadar u Partiji i SKOJ-u i uživa podršku i sim
patije velikog dela stanovništva. Zato se znalo: u
bespoštednoj borbi protiv takvog protivnika po
licija mora uložiti sve snage, upotrebili sva ras
položiva sredstva i isprobati sve metode.
Gestapo i Specijalna policija dugo su traga
li za rukovodstvom oružane borbe i otpora u
Beogradu. Slučajno hapšenje Ratka Mitrovića na
jednom salašu kod Kikinde, koji je do rata bio
član Centralnog komiteta SKOJ-a, pomoglo im je
da saznaju još neka imena. Posle kraćeg, ali su
rovog mučenja, Mitrović je u Specijalnoj poličiji popustio i postao izdajnik. U želji da sačuva
život, pred policijom je ne samo priznao svoj do
tadašnji rad već je odao imena nekih partijskih
rukovodilaca, otkrio adrese ilegalnih stanova i
skloništa, objasnio sistem rada partijskih orga
nizacija i rukovodstava, dao njihovu organizacij
sku strukturu. Time je policiji omogućio da poč
ne surovi obračun s rukovodstvom KPJ Beogra
da i da mu zada težak udarac.
U drugoj polovini septembra policija je uhap
sila Luku Šunku, zatim Dušana Grubača i Savu
Stijepića, članove MKKPJ za Beograd. Grubač ni
je izdržao mučenje pa je početkom oktobra poli
ciji otkrio vreme i mesto održavanja sastanka
Mesnog komiteta. Čak je s agentima i sam pošao
u Vinogradsku ulicu, u kojoj je pre sastanka tre
balo da se sretne sa Vukicom Mitrović i Davidom
Pajićem. Tom prilikom došlo je do oružanog su
koba. David Pajić je hrabro poginuo u okršaju na
ulici, a ranjenu Vukicu policija je uhvatila i ona
se herojski držala sve do smrti u koju je pošla
a da nikoga nije odala i ništa priznala. Posle
kraćeg vremena stradao je i Đuro Strugar, član
35
�MKKPJ; uhapšen je posle otpora na ulici i u zat
voru je svirepo ubijen. Policija je uspela da uhva
ti i Miloša Matijeviša Mršu, prvog ratnog sekre
tara Mesnog komiteta. Bila je to prva, jesenja,
provala u kojoj je stradao i Mesni komitet SKOJ-a
za Beograd.
Provala, međutim, nije dobila veće razmere
zbog hrabrog držanja većine članova komi
teta KPJ i SKOJ-a. Istina, partijska organi
zacija je izgubila čitavu plejadu neustrašivih ko
munista koji su bili spremni da sve, pa i sam ži
vot, dadu za srećniju budućnost naroda. Drug
Tito je povodom stradanja komunista Beograda
oktobra 1941. pisao Spašenij i Cani Babović i Blagoju Neškoviću:
»Nesumnjivo, poslednji udarci koje nam je
naneo neprijatelj u Beogradu, predstavljaju za
našu Partiju, a naročito za organizaciju u Srbiji,
teške i nenadoknadive gubitke. Strašna je i pomi
sao o nestanku tolikog broja naših najboljih ru
kovodilaca, zapravo u borbi prekaljenih i Parti
ji najodanijih drugova. Mrski zločinci rastavili
su nas od onih koji su sačinjavali temelj naše
organizacije u Srbiji.«
HEROJSKO DRŽANJE
PRED KLASNIM NEPRIJATELJEM
U jesen 1941. godine bilo je mnogo akcija
Gestapoa i Specijalne policije protiv organizato
ra i nosilaca borbe i otpora u Beogradu. Počela
je prava hajka protiv komunista i skojevaca: ra
cije, hapšenja sumnjivih lica, akcije protiv tala
ca, razne mere odmazde. Tako je okupator do
kraja godine uhapsio preko stotinu istaknutih
rukovodilaca Partije, SKOJ-a i oslobodilačkog po
kreta.
Komunisti i skojevci držali su se pred polici
jom hrabro. Radmila Rajković, radnica fabrike
čarapa »Moravija« i učesnica u paljenju garaže
u Grobljanskoj ulici, nije priznala svoju pripad
nost Partiji ni pod najtežim mukama.
Marijana Gregoran, tekstilna radnica i komu
nista, član PKSKOJ-a za Srbiju, kojoj je od ba
tina bila povređena kičma, u zatvoru je govorila
da joj je jedino žao što će poginuti a da nijedan
metak nije ispalili:.
�Zagorka Malivuk izgubila je život zbog odbi
janja da oda svoj rad i rad drugih aktivista Par
tije i SKOJ-a.
Olga Alkalaj, advokatski pripravnik, poricala
je sve za šta su je teretili. Svirepo je mučena
iz dana u dan, ali je zapisnik ostao prazan.
Nada Purić, komunistkinja i službenik mini
starstva finansija, umrla je tokom mučenja bez
reči priznanja.
Dvadesetogodišnji radnik Aleksandar Ignjatović, na saslušanju u Gestapou, iako svestan
šta ga čeka, rekao je u lice nemačkom isledniku
da »Nemačka nikad neće pobediti!«.
Posle velike provale i stradanja beogradske
partijske organizacije, jedan broj komunista kompromitovanih kod policije pošao je na slobod
nu teritoriju, a drugi, veći, ostao je u Beogradu,
ali je pooštrio konspirativnost u radu i pri iz
lascima postao mnogo obrazriviji.
U jesen 1941. godine u ilegalnost je prešla i
Duka Dinić. Najpre je izvadila lažnu legitimaci
ju, a potom je, krajem godine, prešla u ilegalni
stan na Dedinju. Lažnu legitimaciju joj je izva
dio brat Draško Dinić, koji j radio u tehnici PK
KPJ. To je bilo u septembru; pri tom mu je po
mogao Sveta Barjaktarević, službenik ministar
stva finansija. U formularu koji je popunio za
Šesti policijski kvart, Draško je dao lažne po
datke ne samo o Đukinom imenu i prezimenu
već i o ostalim generalijama. Sada se zvala Mir
jana S. Obradović, rođena u selu Brestovcu, srez
jablanički, po zanimanju čistačica, udata za Ljubomira Obradovića, bravara, u Beogradu živi kao
izbeglica iz Skoplja, stanuje kod Stanče Ljubića,
sopstvenika kuhinje u Rasinskoj ulici broj 1, mu
ža njene sestre Anđe.
— To je tvoja slika. Dobro zapamti podatke
koje smo uneli! — opominjao je brižni brat Duku.
— Ne brini, Draško! — odgovorila je Duka.
Ilegalni stan pronašla joj je Jelena Popović
kod inženjera Predraga Đurđevića u Rumunskoj
ulici broj 6 , čija je kuća bila kurirski punkt za
vezu s Josipom Brozom Titom dok je boravio
na Dedinju. Kako se seća Borjanka Đurđević, Du
ka je stanovala »u omanjoj kući u dvorištu i bi
la prijavljena kao naša kućna pomoćnica. U stva
ri, samo je tu spavala; ujutro je negde odlazila, a
kasno uveče vraćala. Nekada nije dolazila i po
�dva-tri dana. Išla je, po raznim zadacima, i van
Beograda, nekada čak do Grocke. Često se vra
ćala umorna, gladna i sva prašnjava. Nekoliko
puta, kada nije uspela da stigne do početka poli
cijskog časa, Duka je prespavala pod vedrim ne
bom, jednom u nekoj drvari na periferiji Beo
grada, drugi put u nekom vinogradu...« Priča
Borjanka i o Đukinim osobinama: »Bila je lepa
i dobroćudna devojka, skromna i pažljiva, tiha i
nežna, vedra i uvek nasmejana.«
Kontrola nad stanovnicima Beograda, naro
čito na području Dedinja, gde je stanovao veliki
broj nemačkih oficira i agenata, u to vreme je
znatno pooštrena. Policijski agenti i žandarmi, ko
jih je u svakom kvartu bilo po dve stotine, mo
trili su na svaki korak prolaznika. Žbiri i doušni
ci, plaćenici izmećari okupatora, kojih je bilo
među pazikućama, zavrbovani prinudom ili nov
cem, izveštavali su policiju o svakome u koga bi
posumnjali.
U »svetu borbu protiv komunizma« uskočili
su i pripadnici ruske emigracije, belogardejci, kao
i ljotićevci. Tako je Beograd, po rečima druga
Tita, tada postao »centar reakcije, nabijen svim
mogućim agentima i šljam om ...«
Pored Glavnjače i Uprave grada, glavni grad
je dobio još nekoliko novih zatvora: u zgradi Sreskog suda, u Ratničkom domu i u Đušinoj ulici.
U decembru je počeo da radi i Preki sud u Beo
gradu, koji je ustanovio kvisling Nedić, »otac
Srbije«, da bi se što nemilosrdnije obračunavao
sa svakim ko bi se odupro okupatoru i njegovim
saradnicima.
Broj uhapšenih građana povećavao se iz dana
u dan. Zastrašujuću atmosferu okupatori i do
maće sluge začinili su i nizom propagandnih mera. Preko zvučnika na trgovima i raskrsnicama
emitovani su fašistički marševi i pesme, vesti o
spektakularnim pobedama Nemaca na frontovima, pretnje građanima. Okupatorski i kvislinški
listovi »Donauzeitung«. »Novo vreme«, »Obnova«,
»Naša borba« i drugi bili su prepuni članaka o
pobedama nemačkih trupa i porazima partizan
skih jedinica. Često su objavljivana saopštenja
o streljanju talaca i zatvorenika, a i izveštaji s fo
tografijama uhvaćenih partizana. Fašistički izme
ćari, među njima su najglasniji bili D. Ljotić,
Borivoje Jonić i Dragi Jovanović, održavaju pre
davanja u kojima veličaju novi
»red i mir«.
�Strah se uvlačio u dušu građana kao opaka bo
lest; niko nije bio siguran šta mu donosi dan, a
šta noć.
Vreme u kome je Duka Dinić radila bilo je,
dakle, surovo i od komuniste je tražilo čvrstinu
karaktera, snagu da izdrži i sposobnost da se u
raznim složenim situacijama sam snađe. Budu
ći da je imala sve te osobine, Duka je vršila niz
odgovornih poslova; zato je i dobila zadatak da
bude među onima koji su, pod besomučnim na
letima Gestapoa i Specijalne policije, obnavljali
rad Partije i podizali borbeni duh članova udar
nih grupa. Radila je mnogo i za strah gotovo
nije znala. Vcselinka Malinska seća se Duke iz
tog vremena:
»Duka Dinić se sa mnom viđala svakog dana
u toku šest meseci. Mirjana Obradović joj je bi
lo lažno ime. Možda je imala 25 ili 26 godina.
Nisam znala šta je po zanimanju, ali sam pret
postavljala da je radnica. Uvek je bila neobično
tačna, sve je stizala, čak i da se svakog dana na
đe sa kurirom Pokrajinskog komiteta... Morale
smo da hranimo čitav svet ilegalaca, tako da sam
ja svakog dana od Anafa donosila po 10 kilogra
ma brašna Duki. Ona je morala da ga raspore
đuje na nekoliko m esta... Nismo jedna za dru
gu znale ko sm o... Ona je znala da sam ja »Vi
soka«, a ja da je ona Mirjana. Uvek smo imale
po desetak tačaka dnevno koje treba uraditi...«
TEŠKE POSLEDICE PROVALE
IZ MARTA 1942.
Partijska organizacija se posle provale rela
tivno brzo konsolidovala. Formiran je novi Mesni
komitet KPJ, pod rukovodstvom Jelene Ćetković (članovi su bili Stevan Jovičić, Petar Ristić i
Bora Drenovac); u rejonska rukovodstva došao je
veliki broj novih ljudi; ojačao je rad partijskih
organizacija; uspostavljena je čvrsta veza s ruko
vodstvom SKOJ-a i organima Narodnooslobodilačkog fonda; junački podvizi udarnih grupa redali
su se jedan za drugim. Naročito veliki odjek imale
su, po Stevanu Jovičiću, tri akcije — spašavanje
Ivanke Muačević — Nikoliš iz Ginekološkog odeljenja Opšte državne bolnice i likvidacija dvojice
agenata Uprave grada Beograda, Đorđa Kosmajca i Dragoljuba šterića.
�40
U martu i aprilu 1942. godine oslobodilački
pokret Beograda pretrpeo je nov i veoma težak
udarac. Specijalna policija uspela je da, preko
zavrbovanih Lazara Dožića, Branka Miškovića, Žike Petrovića i drugih izdajnika pokreta, otkrije
veći deo beogradske partijske organizacije. Bila
je to poznata »martovska provala«, u kojoj je uha
pšeno oko 200 članova Partije i aktivista narodnooslobodilačkog pokreta. Trećeg marta policija je
iznenada upala na sastanak Četvrtog rejonskog
komiteta KPJ u Ulici žorža Klemansoa, na kome
su bili Jelena ćetković, sekretar Mesnog komite
ta, Marko Janković, sekretar Četvrtog rejonskog
komiteta, i Lazar Dožić, instruktor Mesnog komi
teta. Tom prilikom uhapšeni su Jelena Četković
i Marko Janković, a Lazar Dožić, po dogovoru s
policijom, radi kamuflaže svog izdajstva, puca u
prazno i »beži« kroz otvoreni prozor. Ubrzo je
uhapšen i Petar Ristić, član Mesnog komiteta, ko
ji je otkrio organizacionu strukturu partijske or
ganizacije i imena nekih ljudi s kojima je radio
u tri partijska rejona (Treći, Četvrti i Šesti), što
je policiji omogućilo da u kratkom roku uhapsi
veliki broj komunista.
Borbu s policijom na život i smrt komunisti
su vodili u zatvorima i u Banjičkom logoru. Iako
svesni sigurne smrti, mučeni svim sredstvima, većina su se, ostajući verni sebi i idealima za koje
su se borili, herojski držali.
Jelena četković je strahovito mučena, sva cr
na od batina, sa slomljenom kičmom, ne priznavši ništa prkosila je agentima sve do smrti.
Olga M. Jovanović i Olga T. Jovanović — prva
je bila sekretar partijske ćelije, a druga član Tre
ćeg rejonskog komiteta KPJ takođe su odbile da
bilo šta priznaju o sebi i drugima.
Olga Kršulj, činovnica Hipotekarne banke,
komunista i član jednog odbora Narodnooslobodilačkog fonda, uporno je odbijala sve optužbe i ni
šta nije priznala.
Od Draginje Radovanović — Marinković Gi
ne, studenta, kurira i partijskog aktiviste u teh
nici, posle Jelene ćetković, najviše mučene zatvo
renice, policija ništa nije saznala, iako je uhap
šena hodala na kolenima i bila sva u ranama.
Draginja Dada Konstantinović, student i sekre
tar aktiva SKOJ-a na Senjaku, prkosila je dželalima do poslednjeg trenutka svog života.
Sav u ranama i sukrvici, Dušan Nikolić, služ
benik i odani simpatizer Partije i oslobodilačkog
�pokreta, umro je od mučenja u ćeliji zatvora Up
rave grada.
Obrad Pelemiš, mehaničar i komunista do
rata, rešio se na samoubistvo, ne želeći da oda
drugove i organizaciju.
Branko Tasovac, trgovački pomoćnik, sekretar
jedne od partijskih ćelija i učesnik u atentatu na
Kosmajca, ostao je nem i u najtežim mukama od
kojih je i umro.
Hrabro se ponela i Amalija Podhraški, knjigovezačka radnica i komunist. Dželati su je ubili u
zatvoru.
Dragutin Filipović Jusa, električarski radnik i
član MK SKOJ-a, ostao je i u zatvoru borben i
čvrst, kao što je i do tada bio u borbi s polici
jom. Policiji nije rekao ni jednu jedinu reč o
skojevskim rejonima u kojima je radio.
Josipa Šćurlu, člana MK SKOJ-a, agenti su naj
pre ubili batinama, pa njegovo telo vezali u vre
ću i bacili pod led u Savu.
U dvorištu Banjičkog logora obešen je Dra
gan Rodić, jedan od najborbenijih srednjoškola
ca skojevaca.
Petog marta streljano je 180 zatočenika Ba
njičkog logora; svi su u smrt pošli s pesmom:
»Drugarska se pesma ori — pesma koja slavi
rad...«
Komunisti i skojevci su se herojski borili i
i* toj borbi prkosno ginuli.
,
Martovska provala je beogradskoj partijskoj
organizaciji nanela velike gubitke, pa se narodnooslobodilački pokret Beograda, početkom leta
1942, našao u vrlo teškoj situaciji. Razbijeni su
Mesni komitet KPJ, Mesni komitet SKOJ-a, Mesni
odbor Narodnooslobodilačkog fonda. Junačkom
pogibijom Todora Dukina partijsko rukovodstvo
beogradskog okruga izgubilo je svog sekretara.
Nastradali su i mnogi članovi rejonskih komiteta.
Neke partijske ćelije praktično su ostale bez ru
kovodstva. Jedan broj komunista, koji je ostao
na slobodi, povukao se u duboku ilegalnost i pri
vremeno izgubio svaku vezu s partijskim rukovo
dstvima i organizacijama.
ZAMENIK SEKRETARA MK ZA BEOGRAD
Pokrajinski komitet KPJ za Srbiju činio je
ogromne napore da ponovo oživi rad rukovod
stava i organizacija KPJ u Beogradu. S tim u ve-
�7.\ ubrzo je Blažu Radunoviću, dotadašnjem se
kretaru Petog rejonskog komiteta KPJ, naloženo
da što pre okupi preostale članove Partije i organizuje njihov rad. Njemu je u tome trebalo da
pomogne Žika Petrović Debeli, sekretar Drugog
rejonskog komiteta KPJ. Debeli je, međutim, već
bio zavrbovan, pa je Specijalnoj policiji odao mno
ge drugove s kojima je održavao vezu, a potom
je pobegao u četnike. Pošto je došlo do novog ta
lasa hapšenja, Radunović je morao da se skloni
iz Beograda, a njegovu ulogu trebalo je da spro
vedu Zora Ilić Obradović iz Trećeg i Lepa Vujošević Laloš iz Prvog rejonskog komiteta KPJ. Ka
da je i njima zapretila opasnost da budu uhapšeni,
Pokrajinski komitet im je naredio da što pre
napuste Beograd.
Tada je Pokrajinski komitet odlučio da tra
ži nove ljude za rukovodstvo Partije u Beogradu.
Taj problem mu je oduzeo dosta vremena i bio
je skopčan s mnogo teškoća. Izbor je pao na Janka Lisjaka, Duku Dinić i Razumenku Zumu Petro
vić. Njima je Pokrajinski komitet 26. juna 1942.
pisao:
»Dragi drugovi,
Pokrajinski komitet za Srbiju doneo je odlu
ku da vas troje, koje je PK odredio za sređiva
nje prilika u beogradskoj mesnoj organizaciji,
budete Mesni komitet za Beograd. PK smatra da
ste svojim dosadašnjim radom kao članovi naše
Partije i sadašnjim radom oko sređivanja mesne
organizacije to zaslužili. PK smatra da ćete svojim
budućim radom opravdati to poverenje i da ćete
časno ispuniti sve zadatke i dosledno nastaviti
tradicije beogradske mesne organizacije, koja je
uvek bila naša najbolja partijska organizacija, i
da ćete imati pred očima uvek samo interese Par
tije, kao što su to imali naši najbolji borci koje
nam je neprijatelj otrgao, kao što su drugovi
Mrsa, Đuro Strugar, Đaka, Šunja, Ješa, Dukin,
Kovačević i dr., kao i oni drugovi koji se i sada
bore u našim redovima u pozadini i partizanskim
odredima.
Za sekretara MK određujemo druga Pavla
(Janka Lisjaka), a za zamenika drugaricu Radu
(Duka Dinić). Raspodela posla i veza već vam je
javljena, a sa sređivanjem SKOJ-a, NOF-a i dr.
izvršili biste potrebne reorganizacije«.
Kao što će se ubrzo pokazati, izbor je bio do
bar.
�Janko Lisjak, metalac, rodom iz sela Šagudovca, kod Donje Stubice, član KPJ od 1935. godine,
u beogradskoj partijskoj organizaciji istakao se
još do rata kao jedan od najborbenijih komunis
ta. Posle okupacije zemlje bio je sekretar Sreskog
komiteta KPJ za Zemun, pa je »narodnooslobodilački pokret u Zemunu, pod njegovim rukovod
stvom, ispisao prve slavne stranice svoje borbe«.
Razumenka Žurna Petrović, profesor, rodom
iz Stančića, kod Čačka, član KPJ od 1939. godine,
već se istakla kao partijski radnik na području
Niša i Leskovca (od juna do oktobra 1941. godi
ne član je OK KPJ za niški okrug, a od oktobra
do januara 1942. član OK KPJ za leskovački okrug,
odakle je po zadatku Pokrajinskog komiteta i do
šla u leto 1942. godine u Beograd.
Novi Mesni komitet KPJ za Beograd radio
je u vrlo teškim uslovima. Pošto je Specijalna
policija uspela da otkrije staru organizacionu
shemu sastava beogradske partijske organizacije,
Mesni komitet je umesto sedam formirao četiri
partijska rejona. Za članove rejonskih komiteta
odabrani su nekompromitovani, iskusni, požrtvovani i hrabri komunisti. Sekretar Prvog partijskog
rejona postao je inženjer Vasilije Ivanović, a čla
novi rukovodstva su bili Aleksa Martinović i Milenko Grbić; u Drugom rejonu, koji je obuhvatao
teritoriju »kruga dvojke«, sekretar je, kako se
seća Stevan Jovičić, postala Duka Dinić, a člano
vi Radivoje Božić i Nikola Nastasović; Treći par
tijski rejon su vodili Miloš Petrović, kao sekre
tar, i članovi rukovodstva Josip Kiseljak i Radmila Šnajder; u četvrtom rejonu sekretar je treba
lo da bude Rudolf Jontović, ali on se sklonio iz
Beograda, pa su rukovođenje tom partijskom or
ganizacijom preuzeli Danilo Janjatović i Milica
Miloj ković.
Pokrajinski komitet KPJ za Srbiju krajem ju
na je obavestio CK KPJ.
»U beogradskoj mesnoj organizaciji smo sre
dili prilike, a sada učvršćujemo rejone. Pretrpeli
smo velike gubitke. Svedena nam je mesna orga
nizacija od 7 na 4 rejona sa smanjenim brojem
članova. Važnost mesne organizacije je vrlo veli
ka i mi sve ulažemo da je podignemo«.
Rejonski komiteti su uspeli da povežu član
stvo koje nije stradalo u martovskoj provali i
da formiraju partijske organizacije. Uskoro je
�44
Mesni komitet obnovio i rad Mesne i rejonskih
tehnika Partije, kao i jedan broj organizacija i
organa Narodnooslobodilačkog fonda. Njihovi od
bori i pododbori obrazovani su po preduzećima i
naseljima. U rejonu Čukarice, na primer, koju je
na vezi držala Duka Dinić, radilo je u jesen 1942.
devet takvih pododbora. Mesni komitet je mnogo
učinio i u pogledu formiranja agitprop-grupa, u
kojima su članovi Partije bili zaduženi da stvara
ju grupe simpatizera s kojima bi održavali sastan
ke, objašnjavali im situaciju na svetskim i unutraš
njim frontovima, proučavali vesti, proglase, ilegal
ni partijski materijal, skupljali priloge za narodnooslobodilačku borbu.
Mesni komitet KPJ za Beograd održavao
je sastanke na različitim mestima, jednom u sa
dašnjoj Ulici Narodnog fronta, drugi put na Pašinom brdu, u Ulici Vojvode Gligora (danas Ustanička), na D edinju...
»Svaki od nas je«, seća se Razumenka Petrović, »pored opštih imao i posebna zaduženja. Janko Lisjak je održavao vezu sa Pokrajinskim komi
tetom, rukovodio je partijskom tehnikom, imao
vezu sa partizanskim odredima. Duka je držala
svoj Drugi rejon (centar grada) i Cukaricu, a ja
ostala dva rejona. Duka je imala i specijalne zadatke, koje joj je davao ili Janko Lisjak ili Blagoje Nešković, sekretar PK KPJ za Srbiju. Cesto je
išla na periferiju grada, nešto je nosila, nešto do
nosila. Kakav je ona optimizam unosila kada je
na sastanke dolazila! I to ne samo onim što je či
nila ili uradila već i svojom pojavom, svešću, rečima. Ćim je opazila da je čekamo, ona sva od
radosti zatreperi, oči joj se smeju, lice joj zrači,
prostoriju nam ispuni vedrinom, poletom. Bila je
prirodna, neposredna, komunikativna, neoptereće
na. Zadatke je s lakoćom izvršavala i nikada se
nije dvoumila. Jednog dana ja sam od Blagoja Neškovića dobila zadatak da s njom teoretski radim;
bilo je to, koliko se sećam, krajem jula i počet
kom avgusta 1942. Jedan dan čitamo Istoriju
SKP(b), a drugi diskutujemo. Situacija je bila teš
ka, ne može biti teža: Rusi na Istočnom frontu
još odstupaju, a mi proučavamo Istoriju SKP(b)
i samo što u sav glas ne uzviknemo:, Eto, živi smo,
tu smo, ne damo se, borimo se, front smo i mi...’
Partija je na Duku računala pa ju je pripremala i
ideološki, politički. Blagoje me je često pitao:
,Kako Duka napreduje?’ — »Dobro napreduje. Ka
ko i ne bi! Silna je to devojka!’ odgovarala sam«.
�LECI U BUKETU RUŽA
Duka Dinić je u to vreme neumorno radila na
novoj i odgovornoj dužnosti i svuda stizala. Pored
sastanaka koje je održavala s komunistima i par
tijskim ćelijama, organizovala je nove udarne
grupe, pripremala akcije, pronalazila nove stano
ve za ilegalce, hrabrila posustale ili zaplašene ko
muniste i rodoljube, skupljala materijalnu pomoć
za porodice uhapšenih komunista, starala se za
rad partijske tehnike, odvodila kompromitovane
drugove na mesta gde su ih čekali partizanski
kuriri, raznosila letke, proglase Partije, ilegalni
propagandni materijal, sastajala se s kuririma PK
KPJ ili partizanskih odreda, Slavkom Morić, Bra
nom Perović.. Sa Slavkom Morić se svakoga da
na dvaput sastajala; ujutro joj je predavala poštu
za Pokrajinski komitet, a posle podne uzimala
odgovore.
Kada se Mirko Tomić, član PK KPJ za Srbiju
(u Beograd došao sredinom maja 1942.) pobojao
da ga Žika Petrović Debeli, provokator i izdaj
nik, ne provali, Duka ga je odvela u kuću Vere
Nenadović.
Početkom, septembra 1942. u Beograd su ile
galno ušli Stanislav Sremčević, sekretar Okruž
nog partijskog poverenstva za Aranđelovac, i Đura Gajić, borac Prvog šumadijskog partizanskog
odreda. Oni su u Beograd došli po zadatku PK
KPJ za Srbiju, da pomognu rad Mesnog komite
ta. Duka ih je smestila u stan Milice Đačić, u Prin
ca Pavla ulici (sada Ulica Mladena Stojanovića),
i pobrinula se da jedu, okupaju se, preobuku
(došli su, kako se seća Žurna Petrović, gotovo u
prnjama). U njihov ilegalni stan ona je svaki dan
dolazila i uvek nešto donosila: hranu, nove vesti
ili zadatke Partije, propagandni materijal.
Koliko se seća tadanji docent Beogradskog
univerziteta Dušan Dokčević, Duka je bila »speci
jalni delegat« u akciji instaliranja tajne radio-stanice na Zelenom vencu, koja će ometati okupator
ski program Beogradske radio-stanice. Kao jedan
od tehničkih organizatora tog poduhvata, Dokče
vić se rado seća svoje saradnje sa Dukom: »Među
nama je bila iskrena i prisna saradnja i savrše
no razumevanje«.
Radio-stanica o kojoj je reč počela je da radi
u leto 1942. godine. »Jednog dana«, zapisao je Dra
gan Marković u knjizi »Zabranjeni život«, »na kro
vu zgrade broj 2 na Zelenom vencu, blizu Speci-
�jalne policije, osvanula je antena radio-stanice.
Nikome lo nije izgledalo neobično, a možda je niko nije ni zapazio. Beograđani su imali dovoljno
radio-aparata, da bi ih tako nešto iznenađivalo.
Uskoro, međutim, ova mala stanica uključena je
u glavni vod kod Rakovice. Tih dana nemački
program na Radio-Beogradu neobjašnjivo je po
čeo da se prekida. Smetnje su postajale sve ja
če. Agenti Gestapoa posumnjali su da je u pita
nju nova sabotaža na aparaturi. Pohapsili su teh
ničare, ispitali ćelo osoblje, ali i posle toga emi
sije se nisu čule jasno«.
Ilegalni stan u kući Predraga Đurđevića Duka
je držala u tajnosti. Cesto se u jutarnjim časovi
ma žurila polupraznim beogradskim ulicama, no
seći poveći buket ruža ili nekog drugog cveća.
Mnogi su je sa čuđenjem posmatrali, a neki, zabri
nuti za sudbinu Beograda, gotovo su glasno ne
godovali:
— Ma šta hoće ova žena s tim ružama! Kome
je danas do cveća i provoda!
Međutim malo je ko mogao pomisliti da su u
buketu ruža često bile makaze za sečenje tele
fonskih žica, a ponekad partijski proglas, letak
ili nešto drugo.
Na ulične sastanke s pojedincima, članovima
rejonskog komiteta ili drugim komunistima i
članovima udarnih grupa, najčešće je dolazila s
dečjim kolicima, u kojima je, pod pazuhama ili
ispod pelena Borjankinog sinčića Gige, nosila let
ke i drugi propagandni materijal.
NEKI N ISU IZDRŽALI
Mesni komitet KPJ za Beograd tih dana, kra
jem avgusta i početkom septembra, odlučio je da
se obračuna s pojedincima pokreta koji su, ne iz
državši u policiji, pristali da rade za račun Spe
cijalne policije. »Kolebljivci i izdajice iz naših
redova, — piše Borivoje Romić, — koji su pos
lali otvoreni ili tajni agenti Specijalne policije,
bili su naročito opasni za pokret u Beogradu, s
obzirom na to da su poznavali metode rada i delovanja partijskih i drugih organizacija koje su
se aktivno borile. A, pre svega, poznavali su ljude
koji su radili u tim organizacijama. To je veoma
otežalo kretanje po Beogradu onih lica koja su
inače živela u ilegalnosti. Pri tome su posebno opa-
�sni bili oni koji još nisu otkriveni kao agenti«.
Među takvima je bila i Jelena Matić, advokalska
pripravnica, koja je posle puštanja sa Banjice,
postala agent Specijalne policije.
Obračun s njom organizovali su Janko Lisjak
Puška, sekretar i Duka Dinić, zamenik sekretara
Mesnog komiteta KPJ. Ilija Mrgić, krznarski rad
nik, dobio je od njih zadatak da 18. septembra
1942. s udarnom grupom upadne u stan Jelene
Matić, u Ulici Alekse Nenadovića broj 3, i da je
likvidira. Oni su to uspešno izvršili, ali tom pri
likom su žandarmi uhvatili Mrgića i predali ga
Specijalnoj policiji. Mučenje u policiji Mrgić nije
izdržao. Provalio je svoju višu vezu — člana Dru
gog rejonskog komiteta Radivoja Božića, a ovaj
je, posle hapšenja, odao svoju višu vezu — Đurđelenu Duku Dinić i sve partijske ćelije u svom
rejonu. Bio je to početak nove, septembarske,
provale u kojoj je oko 50 ljudi uhapšeno i odve
deno u Banjički logor.
Provala je ubrzo zahvatila i druge partijske
rejone. U Prvom rejonu policija je uhapsila sekre
tara, inženjera Vasilija Ivanovića, i ranila ga pri
pokušaju bekstva. Nastradala su i dva člana re
jonskog komiteta — Aleksa Martinović i Milenko Grbić, a s njima i veći broj komunista i ro
doljuba.
U Trećem partijskom rejonu uhapšen je se
kretar Miloš Petrović, koji je brzo prihvatio sram
nu dužnost policijskog doušnika i odao dva člana
Partije — Radmilu Milanović Šnajder i Josipa
Kiseljaka. Za razliku od Petrovića, ovo dvoje pro
kazanih herojski su se držali; Kiseljak je ubijen
u policijskom zatvoru, u Đušinoj ulici. Izdahnuo
je s rečima: »Nastavite, drugovi, borbu do pobede!« Radmila Šnajder je pogubljena na Banjici.
Stradala su i oba člana Četvrtog rejonskog
komiteta KPJ — Danilo Janjatović, koji je posle
ranjavanja u sukobu s policijom i teškog muče
nja umro u bolnici, i Milica Milojković, koju je
pri pokušaju da pobegne ubio agent Specijalne
policije Branko Mišković Bliher, na uglu Dalma
tinske ulice i Ulice Stanoja Glavaša.
HEROJ PRED POLICIJOM
Najveći gubitak za Mesni komitet KPJ za Beo
grad bilo je hapšenje Duke Dinić. Dogodilo se to
2 0 . septembra 1942. godine. Kao i mnogo puta do
�tada, Duka je iz Rumunske ulice broj 6 , gde je
stanovala, krenula prema mestu gde je danas Sta
dion JNA. Trebalo je da se sastane sa Radivojem
Božićem, članom Drugog rejonskog komiteta. Ni
je slutila da je on, dan ranije, uhapšen.
Advokatski pripravnik Radivoje Božić, do ra
ta napredni student i fudbaler BSK, ni jednu
noć u policiji nije izdržao. U zapisniku Specijal
ne policije stoji da je »sve otkrio i priznao«.
Policiju je najpre obavestio da sutra, 20. septem
bra u 16 časova, ima sastanak sa svojom višom
vezom, a zatim je o njoj i nešto podrobnije is
pričao. Rekao je kako ga je Zora Obradović Ilić
jednog dana u blizini pijace na Smerevskom đer
mu upoznala »sa jednom crnomanjastom ženskom,
manjeg rasta, starom oko 25—27 godina, čije su
noge bile malo krive na O, koja mi mesto nje
postaje viša veza. Kako se ova ženska zvala, šta
je po zanimanju i gde stanuje, nije mi poznato.
Sa njome imam sastanak danas u 16 časova u
Ulici Vojvode Gligora, od njenog početka pa do
bioskopa »Bobi«. Sa ovom ženskom održavao sam
svakodnevne ulične sastanke u vreme i na mestu
koje je ona određivala. Ona je tada bila sekretar
Poslednji snimak Duke Dinić
�rejona »Centar«. Formira udarne grupe. Jedna
je i ona koja je likvidirala Jelenu Matić. Bila je
jedan od organizatora Fonda NOB-a. Od nje sam
dobijao »Proleter«, br. 13 i 14, i letak CK i PK«.
Kada je sutradan došla na mesto sastanka,
Duku je s Božićem dočekao i agent Specijalne po
licije. Kad ga je ugledala, taj sastanak se više ni
je mogao izbeći.
— Ti si Duka Dinić? — sumnjao je agent i s
pištoljem u ruci naredi joj da pođe s njim.
— Nikada za to ime nisam čula. To je zabu
na! Zovem se Mirjana Obradović.
— Ne mari što ne priznaješ. Nama se, inače,
ne žuri. Imaćeš vremena da se prisetiš i kada si
majku prvi put za sisu ugrizla — pretio je agent.
Seka Gavrilović — Odrljan zapisala je povo
dom tog hapšenja:
»Prilikom hapšenja Duka je kod sebe imala
pismo koje je trebalo da preda meni, ali je us
pela da ga proguta«.
ISTINA 0 ZATVORU U ĐUSINOJ ULICI
Duku Dinić je prvi u Upravi grada Beograda
saslušao zlikovac Bećarević, »Bećar«, kako ga je
Duka nazivala, šef istražne službe Specijalne po
licije, koji je, kako je za njega rekao Velibor Gligorić, »ličio na dresera konja u palanačkim cir
kusima«. On je s Dukom ostao sve do ponoći. Po
čeo je blagim tonom, kao da je sažaljevao mladu
devojku zbog toga što se našla u takvoj situaciji.
— Ti si član partijskog rukovodstva u rejonu
»Centar«? — bilo je njegovo prvo pitanje.
— Ne! Nikakvo rukovodstvo niti poznajem
niti sam mu pripadala. Ja sam samo kućna pomoć
nica, od toga živim i samo se time bavim.
— Poznaješ li Radivoja Božića?
— Ne! Prvi put čujem za njega.
— Aha, dobro. Ali šta ćeš onda kad on bude
došao i sve ispričao gde ste se i zašto sastajali?!
— upitao je Bećarević, sav crven u podbulom licu,
iz kojeg se nazirala zver žedna ljudske krvi.
— Rekla bih sve da sam se stvarno s njim
sastajala i nešto radila.
— Dobro. Razmisli do sutra! Ako priznaš šta
si i s kim si radila, poštedećemo ti život. U pro
tivnom, i sama znaš šta te čeka.
4 Duka Dinić
�Tako je protekao prvi susret dva istaknuta
predstavnika ovih odavno zaraćenih i nepomirlji
vih strana. Sutradan je Duka prebačena u zatvor
u Đušinoj ulici.
Istražni zatvor Specijalne policije bio je smešten u suterenu bivše konjičke kasarne, na uglu
Takovske i Đušine ulice. Osim nekoliko manjih
odeljenja, u kojima su agenti saslušavali i muči
li zatočenike, zatvor je imao i oko 2 0 prljavih,
vašljivih i smrdljivih ćelija. Jedan red ćelija, nas
tao pregrađivanjem velike prostorije koja je bila
bez prozora na oba bočna krila, nije dobijao svetlosti niotkuda. Svaka od ćelija imala je oko pet
kvadratnih metara i mogla je primiti samo tri za
tvorenika; taj broj policija nikad nije poštovala,
već je u njih, kao vreće, strpala i po deset zatvo
renika. Mučenja su bila smišljeno okrutna. Držav
na komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupato
ra i domaćih izdajnika upoznala je svet sa pra
vom istinom o tom mestu mučenja i umorstva
mnogih komunista i rodoljuba, razume se, pošto
je proučila pronađena dokumenta i prikupila iz
jave preživelih svedoka.
U Saopštenju Državne komisije, br. 44, sem
ostalog, zapisano je:
»Većina žrtava iz Beograda, pre nego što bi
bila upućena u logor, provela bi po koji dan, a
neki i po nekoliko meseci, u jednom od zatvora
Gestapoa (u Ratničkom domu, u Ulici braće Jugovića i u Ulici kralja Aleksandra br. 5) ili Speciejalne policije UGB (Obilićev venac, br. 6 , i Đušina ulica). To su bili najstrašniji dani žrtava,
iako je režim logora, pod krvoločnim upravlja
čima i u očekivanju streljanja, bio teško fizičko i
duševno mučenje. Zatvori su bili prava, do tan
čina proračunata mučilišta, kojima su kod Nemaca rukovodile stare izvežbane nacističke zveri
sa već osvedočenom praksom u čehoslovačkoj i
Poljskoj. Zatvorom Specijalne policije i krvavim
mrcvarenjem žrtava rukovodili su zločinci — iz
dajnici: Dragomir J. Jovanović, upravnik grada;
Miodrag Đorđević, njegov pomoćnik; Ilija Paranos, šef odeljenja Specijalne policije. Ali najstraš
niji izvršilac onog što su ova trojica zamislila, sa
svojim nemačkim gospodarima i njihovim poma
gačima — Milanom Aćimovićem, Milanom Nedićem, Tasom Dinićem, Đurom Sarapom i Cvetanom
Čekom Đorđević — bio je Bećarević, sa pomoć
nikom Grujičićcm i štabom od desetak referenata.
�Oni su svaku žrtvu podvrgavali sistematskom
mučenju, pred kojim bledi strašna srednjovekovna inkvizicija. Svaki zatvorenik, ukoliko nije
bio ubačeni provokator i izdajica, vezivan je lan
cima tako da su mu noge i ruke skupljene na le
đima, da mu tabani budu okrenuti naviše. Onda
je po tabanima tučen satima. Tako pretučeni, bau
ljajući, vraćali su se u ćelije, i danima posle toga
nisu mogli stati na noge. Neke su donosili u ćebadima i kao klade izručivali pred ćelije. Ko bi
se pokazao uporniji u nepriznavanju optužbi, bio
bi podvrgnut još svirepijim mučenjima. Tučen je
kesicama peska po stomaku i bubrezima, a po
što je za to vreme bio vezan, krvoloci bi mu sa
stola skakali na stomak. Mnoge su žrtve i podlegle takvim mučenjima: isprebijani, ležali su bez
svesti u hodnicima pred ćelijama (namemo ih ni
su hteli unositi u ćelije da im drugi pritvorenici
ne bi pomogli) i posle dva — tri dana neverovatnih muka često su umirali. Njihovo jezivo ste
njanje, u polusvesnom stanju, bilo je nepodnošlji
vo za ostale zatvorenike, koji su svakog dana oče
kivali ko će te noći biti na redu. To je, obično,
bilo posle večere, kad se krvožedne životinje najedu i napiju. Ovi sadisti, koji su uživali u krvi i
mukama, mogli su da ubiju kad god su hteli a da
za to nikome ne odgovaraju...
Za vreme bavljenja u ovim zatvorima smeštaj, ishrana i higijenske prilike bili su strašni. U
teskobnim ćelijama, uzanim i niskim, obično bez
svetlosti, smešteno je toliko ljudi da su najčeš
će morali da stoje ili, u najboljem slučaju, da sede skupljenih nogu. Nikome nije bilo dozvoljeno
da dobije hranu spolja, tako da su zatvorenici živeli samo od 150 grama proje i neke čorbe, koju
su dobijali u podne...«
»BEĆAR« JE NIJE SLOMIO
Istragu nad Dukom Dinić vodio je Božidar Bećarević, šef Četvrtog antikomunističkog odseka i
istražne službe, jedan od najkrvoločnijih agenata
Specijalne policije. Duku je saslušavao danima i
noćima, mučio je pakosno i strpljivo, i sve činio
da je slomi i dođe do podataka ko je ona i s kim
je sve radila. Duka je pristala da o sebi priča, ali
je gotovo sve podatke izmislila:
»Ja sam Mirjana Obradović, domaćica; rani
je sam bila štrikerska radnica; žena sam Obra-
�52
dović Ljubomira, bravara; stanujem u Rumunskoj
ulici br. 6 , kod Predraga Đurđevića, inženjera, kod
koga i radim kao služavka; rođena sam 1915. go
dine, ali datum ne znam, u Brestovcu, srez Jablanički; otac mi se zove Jovan Jovanović, a majka
Stana, rođena Stojanović; Srpkinja sam, vere pra
voslavne; neosuđivana, nekažnjavana, niti odgova
rala zbog čega.
U Beogradu živim od posle rata kao izbeglica, pošto mi se muž nije vratio iz vojske kući,
već je, kako sam čula, poginuo. Pre toga živela
sam sa svojim mužem u Skoplju, gde je on imao
svoju radnju u Kralja Petra ulici br. 75. Kada sam
došla u Beograd, jedno kratko vreme sam radila
kod Ljubica Stanče, sopstvenika kujne u Rasinskoj ulici br. 1, jer je moja sestra od tetke Anđa
udata za njega. Posle sam jedno vreme radila kod
Atanacković Marka, farbara u Krfskoj ulici br. 7,
onda kod Savića, i, u poslednje vreme, kod Đurđević Predraga, inženjera u Rumunskoj ulici br. 6 .
Istovremeno sam i stanovala na svim ovim mestima gde sam radila...«
Kada je Bećarević zatražio da prizna pripad
nost Partiji i oda drugove i svoj rad, ona je to
kategorički odbila: »Nikada nisam bila komunist
kinja, niti sam to sada. Nikada se uopšte nisam
bavila politikom, niti sam u politiku upućena. Ne
poznajem nikoga od komunista, niti sa komunis
tima imam ma kakve veze«.
Tada je Bećarević doveo Radivoja Božića,
uhapšenog dan ranije, koji je odmah priznao i
rekao sve što je znao. On je i Duku teško tere
tio, što je zapisano u policijskom dosijeu:
»Ja tebe, Mirjana, poznajem od juna 1942.
godine. Sa tobom me je za konspirativni rad upo
znala Obradović Zora, činovnica Ministarstva finansija. Od tada pa do mog hapšenja mi smo se
sastajali svakog dana na ulici. Onoga dana kad si
uhapšena, ti si bila došla na sastanak sa mnom
i ja sam te prokazao, jer je policija već znala o
našem radu i nisam imao šta da krijem. Ti si za
vreme našeg rada jednom prilikom tražila od me
ne da te povežem sa gazdaricom od ilegalnog sta
na Voje Ilica, bankarskog činovnika, inače višeg
funkcionera komunističkog, čija sam ja pisma da
vao tebi kao višoj vezi, i ja sam te povezao s njom.
Tebe je interesovalo šta Ilić priča njoj, da li je
poverljiv i o tome si govorila meni da pitam nje
govu gazdaricu. Ja sam tada držao dve jedinice,
koje su bile u formiranju, a ti si mi bila viša
veza«.
�— Sta kažeš na ovo? — obratio se Bećarević
Duki.
Ona je, izmučena od nespavanja, odgovorila:
— To nije istina. S tobom se nisam poznava
la uopšte, niti poznajem ma koga od lica čija
imena navodiš. Nikada ništa nisam radila s vama.
Ne znam zbog čega ovako govoriš!
Kada je odbila da prizna bilo kakvu vezu s
Radivojem Božićem, Boško Bećarević se razbes
neo i počeo da je tuče. Kad se umorio, taj su
»posao« nastavili drugi, i to profesionalno, bez
uzbuđivanja, kao da je reč o životinji, a ne o devojci skoro njihovih godina. Tukli su je čime su
stigli: motkama, goveđom žilom, čas jedan, čas
drugi, na smenu.
Kada bi od bolova i udaraca pala u nesvest,
pohvali su je vodom, vraćali iz besvesnog sta
nja i ponovo tukli. Bećarević je divljao, pretio
i psovao, tukao ju je rukama po glavi, gazio no
gama, nemilice je pesnicama udarao po bubrezi
ma. S njom je tada, u istoj ćeliji, bila Zora Kulidžan-Božović, i ona se Đukinih muka ovako seća:
»Toliko su je tukli da se nije znalo gđe joj
je glava, a gde noge. I ruke i noge bile su joj
izlomljene. Bila je potpuno deformisana. Tukli
su je i po pet sati žilama po ustima. Onda su je
vešali, metnuli joj glavu između nogu, a ruke i
noge vezali lancima. Stavljali su joj šake soli u
usta...«
JANKO LISJAK JE ZNAO ISHOD DVOBOJA
Tako je počeo dvoboj dva ljuta protivnika.
Ishod tog dvoboja se unapred znao, a njega je
Janko Lisjak, na vest da je Duka uhapšena, ova
ko formulisao: »Neće Duka ništa priznati, niti će
koga odati, makar je sekli na komade. A kraj se,
na žalost, zna — ubiće je!«
Odnos dva protivnika bio je posve neravno
pravan. Neprijatelj, koga je u Đukinom slučaju
predstavljala grupa fanatičnih antikomunista —
Božidar Bećarević, Stevan Šterić i Vladimir Ćora
Popović, raspolagao je svim sredstvima da poli
tički i fizički slomi protivnika, da ga razori i, odu
zimajući mu deo po deo života, natera da prizna
ne toliko šta je lično radio, koliko da oda organi
zaciju i one s kim je radio. A drugi protivnik, za
točenik Duka Dinić, »ćutala je nepomično, kao
�skamenjena sfinga«, kao da je nemi spomenik ko
ga je umetnik isklesao da bude simbol borbenosti,
trpljenja, herojstva i čovečnosti. Drugog oružja
u toj samici — grobnici Duka nije ni imala.
Islednik Bećarević je bio vrlo uporan. Jed
nog dana pozvao je uhapšenicu Zoru StojanovićJovanović i, suočivši je s Dukom, naterao je da
ponovi ono što je posle hapšenja, nakon kraćeg
batinanja, priznala. Ova je, licem prema Duki, to
i učinila:
»Mene je u avgustu povezao Radivoje Božić
sa jednom ženskom, koja se tada interesovala za
stanje zdravlja Vojislava Ilica, bankarskog činov
nika, ilegalca, koji je stanovao kod mene ilegalno.
Ta ženska je pitala da li Voji treba da se dovede
lekar i rekla da ga ona može dovesti. Ja sam ta
da rekla toj ženskoj da ću pitati Voju i da ću je
0 tome obavestiti. Posle ovog ja sam ubrzo uhap
šena i tako je nisam ništa izvestila. Ovde u zatvo
ru uhapšeni Božić je označio tebe kao tu žensku
1 ti si tada prikazana meni, pa sam pitana da li si
se ti interesovala kod mene za Voju Ilića. Ja sam
tada rekla da si ti ta žena, jer si mi zaista ličila
na nju. Ja i sada tvrdim da ti ličiš na tu ženu po
rastu i fizionomiji, ali sa apsolutnom sigurnošću
ne mogu reći da si to baš ti, jer sam te samo on
da jednom videla i nisam te mogla dobro zapa
ziti. ..«
Duka je i ovu optužbu odlučno odbila:
— Nije istina da je mene Radivoje Božić ika
da upoznao sa Tobom, niti sam te ja ikada pre
videla dok mi nisi prikazana ovde u zatvoru. Voju
Ilića ne poznajem, niti sam se interesovala za
njega. Nisam se uopšte interesovala ni za kakvo
lice sa bolesnom nogom.
Bećareviću je preostalo samo da besni. Pono
vo je nasrnuo na Duku. Tukao ju je najpre žila
ma po tabanima. To je bio i najčešći metod obra
čuna s komunistima, koji je Duka dobro zapam
tila još u niškoj policiji, pre rata. Svaki udarac
je izazivao težak bol od kojeg se Duka čas grčila,
čas stenjala, a na vrhuncu tih muka kriknula bi
koliko je grlo nosi. Kada je od nesnosnih bolova
u glavi ostala gotovo nepokretna, Bećarević, Šterić
i Popović za trenutak su prestali. Čim je došla
k sebi, nastala je druga »tura« mučenja — olov
kama, koje joj je Šterić strpljivo i vešto, stavljao
između prstiju na nogama. Kada joj je svojim
koščatim rukama sve jače i jače stiskao prste,
Duka se onesvestila. Povratili su je vodom, pa su
�ponovo nastavili s mučenjem. Svoju bolesnu maš
tu agenti su ispoljavali novim vrstama zlostavlja
nja: tukli su je pesnicama i volovskom žilom po
licu i glavi, sipali joj so u usta, udarali je kesicama peska po stomaku, čupali joj čuperke kose,
boli je usijanim iglama, velikim sijalicama pekli
o či...
MASA PRETUČENOG MESA
I POLOMLJENIH KOSTIJU
Telo su joj slomili, ali ne i duh, prkos i po
nos. Ostala je Duka hrabra, odvažna, čvrsta kao
kamen. Svojim držanjem zadivila je i svoje dru
garice, s kojima je ove strašne časove doživljava
la i preživljavala u istoj ćeliji. Bile su to Zora
Minderović, Seka Odrljan-Gavrilović, Julijana Dogradić i Radmila Milošević. Julijana se seća da joj
je Duka u najtežem trenutku rekla: »Božić me je
dini tereti, ali nisam ništa priznala. Agenti sum
njaju da ih Božić zbog velikog kukavičluka laže«.
Radmila Milošević se seća i toga kako su Duku
jedne noći doveli »strahovito pretučenu. Ja sam
do jutra sedela kraj nje i razgovarala. Bila je do
kraja konspirativna i nikada ni reči nije rekla. Dr
žala se hrabro. Mi smo joj stavljali obloge na
noge. Bila je jake volje i trudila se da prikrije
bolove i da razgovara, čak i da se nasmeši. Ništa
nije priznala«. Duka je, kako veli Seka Odrljan,
bila toliko uporna da je gotovo i Bećarevića po
kolebala: »Govorila je leskovačkim dijalektom i
glumila primitivku, i to tako da je Bećarević po
mislio da tuče nevinu ženu«.
Sredinom oktobra Specijalna policija je odlu
čila da Duku, onako izmučenu, izubijanu, u sta
nju u kome više gotovo nije bilo nade za ozdrav
ljenje, prebaci u Pritvoreničko odeljenje Opšte
državne bolnice. Tu je zatvorenica Danica Nešić
bila svedok užasa koji ni u snu nije mogla da
zamisli:
»Bila je noć. Sa stražarom sam sišla u prizem
lje, gde se nalazilo kupatilo. U kadi nešto zamota
no u ćebe, skupljeno u klupče, nekim čudnovatim
glasom ječi. Kada sam otkrila ćebe, ja sam se užasnula. Iako sam videla dosta pretučenih, pa i sa
ma sam bila zlostavljana, takve strahote do tada
nisam videla. To je, jednostavno, bila masa izlom
ljenih kostiju, krvi i modrog, natečenog mesa;
�kosa slepljena od zakorele krvi, odeća pocepana
i natopljena krvlju. Užas! Od oteklina na glavi,
oči su joj bile zatvorene, a nos je sav krvav. Je
zik joj odebljao... Nisam znala s koje strane da
joj priđem; gde god sam je dotakla, to su bile
rane i otekline. Trebalo je da je operem da bi je
stražari preneli u sobu. Međutim, ja nisam nigde
mogla da je dotaknem, jer bi ona jače ječala ili
bi se onesvestila. Pošto sam morala da joj zakorelu krv bar sa glave skinem, to sam učinila dok
je bila u nesvesti. Kada je došla k svesti, ja sam
pokušala da doznam kako se zove, s kojom je
grupom uhapšena, ko je progovorio u zatvoru, ka
ko se ko držao. Ništa mi nije odgovorila, već je
rekla da je kriminalka i da su je tako tukli zbog
toga što je jednom bogatašu uzela zlato! Sve što
je govorila, jedva sam razumela, pošto od odebijalog jezika i ranjavog grla (kroz koje su agenti
Specijalne policije gurali metalnu crv da bi je naterali da govori) nije mogla razgovetno da govori.
Pa tebe su rastrgli gore od komunista!’ rekoh
joj. Ona je tako ćutala da nisam znala da li se
ponovo onesvestila ili neće da govori. Stražaru
sam rekla da sam je spremila, i ja sam se vratila
u bolesničku sobu«.
Kada su je stražari, uvijenu u ćebe, »istresli«
na bolesnički krevet, Duka više dana i noći nije
dolazila k svesti. Gorela je u groznici, buncala,
jaukala. Donekle oporavljena, Danica Nešić je,
ležeći na susednom krevetu, činila sve što je mo
gla da joj pomogne i ublaži bolove: kvasila joj us
ta vodom »jer nije mogla vodu da proguta«, menjala obloge po telu. Kada se, posle nekoliko da
na, osvestila, banuli su agenti Specijalne policije
i ponovo pokušali da s njom »porazgovaraju«.
»Nisam čula šta su je pitali«, veli Danica Ne
šić, »ali sam čula stravično ječanje, koje jc liči
lo na užasne krikove... Kada su agenti napustili
bolesničku sobu i, u besu, s treskom zatvorili
vrata, sve smo bile neme i blcde. Kada sam smo
gla malo snage, sa strahom sam prišla našoj »kriminalki«... Shvatila sam da je važna partijska
ličnost. Draginja Dada Konstantinović pozvala me
svom krevetu i šapnula da je to Mira Obradović...«
Pritvoreničko odeljenje, smešteno u Glavnoj
vojnoj bolnici, bilo je jedno od odeljenja Opšte
državne bolnice koje je imalo posebne lekare i
naj neophodnije instrumente za hirurške interven
cije. Sve intervencije — hirurške, ginekološko-akušerske i druge — samo su ovde i obavljane, bez
�obzira na njihovu težinu. Jedan od lekara Pritvoreničkog odeljenja, dr Veljko Majstorović, seća se
tog vremena.
»Hirurški slučajevi bili su većinom žrtve po
licijskog mučenja u toku saslušavanja. Batinanje
po tabanima izazivalo je velike potkožne krvne
podlive, koji su se kasnije inficirali i zagnojili.
Gnoj nije mogao probiti debelu kožu na tabanu,
nego sa strane i to tako da je, obično, u jednom
komadu otpadala koža sa tabana u vidu otkinutog
pendžeta, ostavljajući otvorene i bolne rane koje
su zjapile od prstiju do pete. Bilo je strašno gle
dati ove mučenike kako zbog bolova ne mogu da
leže, već sede, držeći se rukama za noge, s izbe
zumljenim licem od bolova... Ta je zgrada dobro
čuvana. Ispred snopova bodljikave žice stajao je
jedan stražar, iza njega drugi, a ispred ulaza u
zgradu jedan teški mitraljez na nekakvom posto
lju. Treći stražar stajao je u hodniku iza ulaza,
a pred ulazom u bolesničke sobe poslednji«.
Duka se dugo oporavljala. Rane su joj s vre
menom zarasle, ali su je noge jako bolele. »Mora
da ih pari i masira a leva noga joj je ukočena«,
obaveštavala je Lepa Stamenković sestru Đukinu,
pišući joj na cigaretpapiru zašivenom u rubu sal
veta. — »Bolele su je i oči, imala je napade žuči,
često je povraćala.« »Posledice batina« — kako
je i sama Duka pisala.
U bolnici je Duka našla Lepu Stamenković i
Draginju Dadu Konstantinović, koje su kao i ona
prošle sličan pakao u Specijalnoj policiji i ovde
dovedene da se porode. One su bile veoma bliske
jer ih je sve tri čekala ista sudbina — smrt na
stratištu u Jajincima.
Lepa Stamenković, tekstilna radnica iz Leskovca, pripadala je krugu najborbenijih radnika u
Beogradu i vršila je mnoge odgovorne dužnosti u
Partiji i sindikatima. Član KPJ postala je 1933.
a član MK KPJ za Beograd 1939. godine. Bila je
delegat beogradske partijske organizacije na Pe
toj zemaljskoj konferenciji KPJ. U vreme pripre
manja oružanog ustanka postala je instruktor PK
KPJ za Srbiju u leskovačkom okrugu i jedan od
organizatora i rukovodilaca oružanog ustanka u
južnoj Srbiji. Kada je, posle jednogodišnjeg bo
ravka u partizanskim odredima na tom području,
avgusta 1942, došla u Niš da, po zadatku PK KPJ
za Srbiju, radi u Pokrajinskom povereništvu Niša,
policija ju je uhapsila. U policiji se držala hrabro.
»Nije htela da kaže čak ni svoje pravo ime« —
�stoji u njenom policijskom dosijeu, već se drža
la kao što se drže prekaljeni i dugogodišnji komu
nisti.« Duhom nije klonula ni u Specijalnoj poli
ciji u Beogradu. Kako je bila pred porođajem,
prebačena je u Pritvoreničko odeljenje, gde se
14. novembra 1942. i porodila.
Draginja Dada Konstantinović, student tehni
ke, obavljala je, kako navodi Jovan Marjanović,
vrlo poverljive zadatke u okupiranom Beogradu:
putovala je kao partijski kurir, nabavljala eksplo
ziv za diverzantske grupe, prenosila ilegalni mate
rijal, prebacivala ilegalce iz Beograda u Zemun,
prenosila oružje iz jednog partijskog rejona u dru
gi. Uhapšena je februara 1942. godine, istog meseca kada je postalai član KPJ, kao sekretar rejonskog aktiva SKOJ-a na Senjaku. U zatvoru Speci
jalne policije držala se herojski i ništa nije priz
nala. Pošto je bila bremenita, prebačena je u
Pritvoreničko odeljenje, gde se i porodila.
PRIČA O FICI
Sa Lepom i Dadom Duka je dugo sedela, pri
čajući o svom revolucionarnom radu do rata, ak
cijama u Beogradu za vreme okupacije, držanju
u Specijalnoj policiji, postupcima Bećarevića, šterića, Ćore i drugih zlikovaca. S ponosom im je
kazivala i o svom drugu Fići Kljajiću, čiji je »pro
test pred policijama pre rata postao uzor za mno
ge mlade komuniste«. Ta slika pred policijom,
koju joj je Fića pred rat nekoliko puta oživeo,
nikada nije izbledela i ona ju je i ovde, kao ohrabrenje, putokaz i opomenu sebi i drugima, pre
pričavala. A to se dogodilo ovako.
Bio je april 1940. godine. Posle pada više ev
ropskih država, rat se uveliko primicao Jugosla
viji. Značajna granična mesta neprekidno su bila
pod prismotrom jugoslovenske policije. Tako je
bilo i sa Đerdapom, važnim graničnim objektom
prema Rumuniji. Policija je često i iznenada pre
tresala i pregledala putnike na brodovima, traže
ći, navodno, špijune i švercere. Prilikom takvog
jednog pretresa uhvaćen je i Fića Kljajić s kofe
rom u kom je bio partijski materijal.
Brodom »Karađorđe« Fića je putovao iz
Prahova u Donji Milanovac. Zagledan u lepote
obala Dunava, odjednom je opazio kako policija
pretresa putnike. Nije stigao da kofer sa zabra-
�njenim materijalom negde sakrije. Pretresli su ga,
vezali i odmah sproveli u Beograd.
U koferu policiji već odranije poznatog par
tijskog aktiviste bila su tri primerka »Proletera«,
dva »Pisma Inicijativnog odbora Stranke radnog
naroda«, sedam brošura Georgija Dimitrova, »Rat
i radnička klasa kapitalističkih zemalja«, stotinak
letaka »Radnom narodu Niša i okoline«, primerak
uvodnog dela »Istorija SKP(b)« i pesma »Mome
sinu vojniku«.
Policijskom agentu Miloradu Markoviću, koji
ga je lišio slobode, Fića je na prvom saslušanju
Ispričao izmišljenu verziju o tome kako se kod
njega našao zabranjeni materijal. Putovao je, ve
li, kao delegat niških radnika na kongres Saveza
kožarsko-prerađivačkih radnika, koji je trebalo da
se održi 24. marta 1940. u Slavonskom Brodu. Kad
je u Beogradu saznao da je kongres odložen, is
tim se putem vratio u Zaječar. Na putu se slučaj
no sreo s nepoznatim mladićem, studentom. Iz
razgovora s njim uvideo je da su istomišljenici
0 mnogim pitanjima, naročito o ratu i skupoći.
U optužnici protiv Filipa Kljajića, koji je uskoro
izveden pred sud, stajao je: »Posle dužeg razgovo
ra taj mu je mladić poverio da ima kod sebe ve
ći broj letaka u kojima se govori protiv rata i
skupoće, pa mu je rekao da bi bilo dobro da uzme
jedan broj tih letaka i da ih razdeli radnicima.
Kljajić ih je primio i stavio u svoj koferčić a
da prethodno nije proverio šta se nalazi u prim
ljenom zavežljaju.«
Islednik Vujković, nepokolebljiv u nameri da
ga batinama i mučenjem slomi, nije prihvatio ta
kvu verziju Filipove priče. S njim je u samici
Glavnjače proveo čitavu noć i sve činio da mu iz
nudi priznanje. Kada to obećanjima, vikanjem,
psovanjem i pretnjama nije postigao, prešao je
na svoj omiljeni »posao«. Najprc ga je žilama tu
kao po tabanima. Fića je udarce stoički podnosio
1 svaki put, posle dva-tri udarca, na pitanje Vujkovića od koga je materijal primio, odgovarao:
»To je moja tajna!« Tada bi pljuštali sve češći i
jači udarci. Iako sav slomljen, gotovo nepokretan,
Fića je izdržao i kada ga je, vešto i strpljivo,
olovkama mučio Đorđe Kosmajac. Bio je to agent
Antikomunističkog odseka beogradske policije, su
rov i neuravnotežen, od preležanih boginja. On je
divljao:
»Od koga si materijal primio i kome si ga
nosio?!«
�Tražio je od Fiće da prizna. A on, sav u znoju
od strašnih bolova, ponavljao je: »To je moja
tajna!«
Na mnogo teže muke stavio je Fiću sutra
dan Vujković, verni sluga i čuvar kraljevskog re
žima. Sada je pozvao žandarma i naredio da mu
donese dve kofe: jednu s vodom, a drugu praz
nu. Zahtevao je zatim da praznu kofu veže kanapom za Fićine mošnice i da u nju presipa vodu
iz druge. Fića je dugo izdržavao muke, sve dok
jdenog trenutka nije od bolova pao u nesvest.
Kada se, posle polivanja vodom, osvestio, na Vujkovićevo pitanje da li sada može saznati njego
vu tajnu, odgovorio je:
»Ne! Ja samo pred svojom Partijom nemam
tajni! Vama ništa neću reći!«
Na zajedljivu Vujkovićevu primedbu da je
»teško Srbin biti«, Fića je odgovorio: »Da, ali
lepo!«
Tromesečna istraga nije slomila snažan duh
Filipa Kljajića. Ne uspevši da ga silom natera
da prizna, policija je odlučila da ga sredinom ju
la 1940. prebaci na Adu Ciganliju i preda Sudu za
zaštitu države.
»Takav je bio moj Fića. Hrabar, izdržljiv, ne
pokolebljiv. Ja ga ne smem obrukati«, završila je
toplu priču o čoveku koga je gotovo jednako i
volela i poštovala.
PORUKE IZ ZATVORA
Mala rešetkasta okna na bolničkoj sobi ili u
hodniku Pritvoreničkog odeljenja bila su sada
jedini dodir sa spoljnim svetom. Kako se javiti
svojima? Kako ponovo videti Borjankinog sinči
ća Gigu, »koga su«, kako je zapisao Dragan Marković, »ona i Jelena Popović često uzimale od
Đurđevićevih i šetale ga u kolicima na čijem su
se dnu skrivali udžbenici Partije i vesti koje su
brzo i sigurno morale negde da stignu. Kako? U
trenucima samoće, kada su agenti bili van njene
sobe, pisala je poruke na zavojima, kojima su je
previjali ili na parčićima hartije, zašivenim paž
ljivo u rub maramice. Pokušaji nisu bili uzalud
ni«.
U prvom pismu Duka je sestri Dragici, koja
joj je svakog dana donosila ručak, a preobuku sa
mo sredom, ispisala podatke koje je o sebi dala
�policiji i od nje tražila da što pre pođe u selo
Brestovac i pokuša da uredi tako da opština po
liciji pošalje odgovor iste sadržine. Pisala je:
»Rođena sam 1915. godine u Brestovcu. Ču
vale su me tetke Selima i Mitra i Anđina majka.
Tri razreda osnovne škole sam učila u Konjuvcu.
1931. godine otišla sam u Leskovac i do 1937. go
dine učila zanat i radila u Leskovcu. Onda sam
otišla u Skoplje i venčala se sa Ljubom. Otvorili
smo limarsku radnju i tamo živeli do rata. On
je poginuo u Novom Sadu, a ja sam došla ova
mo, radila kod Stanče i stanovala kod Mirka u
Đurićevoj, a posle kod Savića. Sa Borjankom sam
se srela kod Mostara i pogodila da radim. Ljuba
je bio u Banatu kod Jovana Atanackovića, nje
gov otac je Nikolaj a majka Mari ja... Otac Jovan
Jovanović, majka Stana Stojanović, umrla, brat
stariji, godina 35, Milan, dva strica, Gligorije i
mlađi Radovan. Starija sestra Stana, kćerke Persa i Stanojka, mlađa sestra Mileva nema dece...
Otac iz Brestovca, a majka iz Brestovine. Oni su
umrli i nema nikoga. Pitao me za Anđinog oca
i majku, rekla sam njihovo ime, ako nemate nov
ca uzajmite, ja ću vratiti, vadite me što pre...«
Sestra Dragica je požurila, ali je kasno stigla
u selo Brestovac. Opština je, naime, na zahtev
Specijalne policije iz Beograda, već bila odgovo
rila da u dokumentima, opštinskim i crkvenim,
nikakvih podataka nema o Mirjani Obradović. Ta
ko je taj Đukin pokušaj da olakša svoj položaj
— ostao uzaludan.
Ipak nije gubila nadu u mogućnost spašava
nja iz zatvora Specijalne policije, sve dok zapis
nik o njoj, kako je govorila, ne bude gotov. »Mož
da bi mogli nešto da uradite ti ili Stanče preko
Lale!« pisala je sestri Dragici iz bolnice. »Budite
oprezni. Ako imate koji dinar — možete, a ako
nemate, nem ojte... Zapisnik mi nije gotov. In
tervencija vredi preko Šterića. Prema meni je
ljubazan, ali mi stalno preti, treba mu dati no
vaca. .. Verujem, kad bi se bolje zauzela, bila bi
napolje... jer sam čvrsta.«
Spasa joj, međutim, nije bilo. Neprijatelj je
bio suviše nemilosrdan da bi joj poštedeo život.
Toga je, čini se, već u bolnici i ona postala svesna. To saznanje, koje je u stanju da čoveka do
vede do ludila ili da ga baci u neku čudnu rav
nodušnost, nije razorilo Đukin duh. Kao da je i
sama bila svesna da u borbi između dva nepomir-
�1jiva protivnika nema pardona: ili jedan ili dru
gi. Ona nije bila malodušna ni od one vrste ljudi
koje u teškim trenucima treba tešiti ili hrabriti.
To ona nije volela. Bila je svesna da će umreti,
još svesnija onoga — za šla će umreti.
Pisma koja je iz bolnice ili iz zatvora u Đušinoj ulici pisala, svedoče da je Duka imala izu
zetno mnogo ljubavi prema ljudima«, a što joj se
više bližio kraj, ta ljubav je postajala sve veća.
Jednom ona piše ovako: »Onaj veš koji nije
moj, pošalji paketom na adresu Milica Đačić. Po
šalji njima moj žuti kombine i lila haljinu. Mi
lici gledaj da pošalješ paket, jer će biti hrabrija.
To udesi sa N anom ...!«
Drugi put traži: »Molim te otiđi u Kraljice
Marije ulicu broj 67, dvorište, traži Ružu Brečević
i reci joj da se njena sestra Ljubica nalazi u voj
noj bolnici, pritvoreničko odeljenje. Neka joj po
šalju ručak i salvet... Molim te ako možeš od
mah idi u Kralja Milana br. 70, desno u dvoriš
tu, šuster Nenad Branković, kaži da je Mara u
bolnici i da može da joj donosi svakog dana ru
čak.«
Rešenje o upućivanju u logor i zapisnik o saslušanju
u Upravi grada Beograda
�I Lepu Stamenković je povezala sa sestrom
Dragicom, od koje je zatražila da se za malog Bo
ška, sinčića kojeg je Lepa rodila u Prilvoreničkom odeljenju, zauzme koliko god bude mogla.
»Za Boška bi trebalo da se izvadi krštenica, da
bi dobijao sapun i griz. To je tu u krugu, u bol
ničkoj kapeli, to neka uradi Mara, traži joj neš
to staro za Boška... Lepa ne valja, ima tempera
turu. Boško je zlatan, a vunu smo dobile. Pošalji
i sapun.«
Decu Borjanke i Predraga Đurđevića, Gigu i
Mirka, volela je kao da su njena i gotovo da nije
bilo pisma u kojem se za njih nije interesovala:
»Kako su Giga i Mirko! Kako se Giga oseća kad
ne maze njega, već Mirka. I kod najvećih muka
ja pričam o Gigi, pa me kritikuju. Svi se raduje
mo za Mirkovo ime, jer mislimo da će doneti
m i r . ..«
Stigla je Duka da iz zatvora u Đušinoj ulici,
i to u trenucima kada se donosila odluka o nje
noj sudbini, poruči drugovima: »Otišli su u Grocku 180 agenata, ako možeš, javi odmah!«
�K R IV A C
PRVE
K A T E G O R IJE
Specijalna policija je Duku nekoliko puta iz
bolnice vraćala u zatvor u Đušinoj ulici, pokuša
vajući, po ko zna koji put, da od nje iznudi priz
nanje. Kada to, i pored strašnog mučenja i zlo
stavljanja, nije uspela, Specijalna policija je 23.
marta 1943. donela rešenje da se Duka, kao kri
vac prve kategorije, uputi u koncentracioni lo
gor na Banjici. Tekst te odluke je glasio:
»Uprava grada Beograda, Odeljenje Specijal
ne policije, na osnovu člana 13 Zakona o zaštiti
javne bezbednosti i poretka u državi... rešava
ida se Obradović Mirjana, radnica, žena Obradović Ljubomira, bravara, rođena 1915. godine u
Brestovcu, srez jablanički, kći Jovanović Jovana
i Stane, rođ. Stojanović, Srpkinja, vere pravo
slavne, udata bez dece, navodno neosuđivana i
nekažnjavana, stavi u koncentracioni logor, kao
opasna po javnu bezbednost, mir i red u zem
lji, s tim da u logoru ostane trajno, kao krivac
prve kategorije.
Saopštiti joj ovo rešenje i odmah ga izvršiti.
OBRAZLOŽENJE
Obradović Mirjana je bila viša veza Božić Radivoju, privatnom činovniku, organizovanom ko
munisti, koji je rukovodio sa dve organizovane
komunističke jedinice. Održavala je sa Božićem
svakodnevne ulične sastanke u leto i jesen 1942.
godine, na kojima je prenosila Božiću naređenja
od viših funkcionera KP a primala od njega izveštaj za ove. Prema tome, bila je organizovani
član KPJ i član nekog višeg foruma. Mirjana ovo
ne priznaje, ali je Božić označava kao takvu. Sem
toga i Stojanović — Jovanović Zora, privatna činov
nica, koja svoju krivicu priznaje, kaže da joj Mir
jana liči na ženu sa kojom ju je povezao Božić
po partijskom zadatku, ali da ništa ne može da
tvrdi sa sigurnošću, pošto se sa tom ženskom sa
stala samo jednom ...
Mirjani se ne srne dozvoliti dalje slobodno
kretanje, već se mora onemogućiti u svakoj ak
ciji. ..«
�SUŽANJ »KUĆE SMRTI.
Koncentracioni logor na Banjici, čiji je zato
čenik Duka Dinić postala 28. marta 1943. godine,
smešten u kasarni 18. pešadijskog puka i opasan
zidom visokim pet metara s velikim brojem mi
traljeza — bio je namenjen da uništi rodoljube
i borce protiv fašizma i slomi otpor naroda. Ide
ja o »kući smrti« ponikla je još maja 1941. kada
su se kvislinzi sporazumeli s Nemcima o izgrad
nji »jednog koncentracionog logora u koji bi bi
li prikupljeni svi poznati komunisti«. Napad Nemačke na Sovjetski Savez 22. juna 1941. ubrzao
je proces formiranja logora. Petog jula nemački
komandant grada i Gestapo odlučili su da se »organizuje koncentracioni logor na Banjici u naj
kraćem roku«.
Prvi zatočenici dovedeni su već 9. jula 1941.
godine, a poslednji 2. oktobra 1944, dan pre zvaničnog raspuštanja logora. Kroz taj pakao, prema
knjigama evidencije i podacima, koje je objavila
Državna komisija za zločine, prošlo je 23.697 ljudi,
od kojih se najveći broj više nikada nije vratio.
U taj broj ulazi i oko 3.000 žena, od kojih je više
od 500 streliano.
Upravnik logora na Banjici i glavni tamničar
bio je krvolok Svetozar Vujković, koji je na tom
dželatskom položaju ostao sve dok jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije nisu došle
nadomak Beograda. Tada je, sa svojim gospoda
rima, Nemcima — pobegao. Bio je t»» neugledan
čovek, srednjeg rasta, trbušast, velikih obrva ko
je su mu visile kao da ih je savijao u pletenice,
s ustima razvučenim gotovo do ušiju. Nosio je ci
lindar, džokejske pantalone i velike naočare iza
kojih su gledale pakosne oči. Vujković je Šaku
Franoviću ličio »na crnu utvaru; imao je kreštav
glas kao u sove. Smejao se kad se drugi mučio,
a kad se ljutio, prelazio je u besni vrisak koji
je podsećao na vrisak konja koji rže. Kad čoveku prilazi, ima se utisak da će ga, kao gladna hi
jena, sveg raščupati«.
Pomoćnik nemačkog komandanta logora bio
je Petar Kriger, folksdojčer i bivši trgovački po
moćnik iz Crvenke, mali i ružan nacista, u stvari,
sadista, degenerik i zločinac. Njegova pojava je,
kako je zapisao Velibor Gligorić, »donosila sa so
bom nešto gadno i ljigavo, nešto što vređa lik
muškarca. Nije bio ni dete, ni čovek«. Kriger je
imao dva zadovoljstva: da glađu iznurava i zlo5 Duka Dinić
55
�66
stavlja zatvorenike i da, pred veće, kad logor
očekuje prozivku za streljanje, sa cvećem odlazi
na udvaranje Vujkovićevoj kćerki. Voleo je da
mlade, lepe i punačke žene tuče po grudima; kad
bi se od udaranja umorio, onda bi ih, kako se is
tiče u saopštenju Državne komisije za zločine,
»pendrekom bušio po grudima i polnim organi
ma«.
Doktor Jung, visok i snažan dželat, »tipične
nemačke glave«, krut i prek, pre je bio grobar
nego logorski lekar. On je prisustvovao vešanjima
i streljanjima i konstatovao smrt; puštao je cijankali u gasne komore i hemijskim sredstvima
palio leševe. Uživao je da pre streljanja, kredom
na odeći, obeležava mesto srca stradalnika — ka
ko bi dželati imali što tačniju metu; posle stre
ljanja revolverom je ubijao one koji bi još po
kazivali znake života.
Povremeni gost logora bio je i Božidar Bećarević; dolazio je da bi one koje su svakodnev
ni prizori smrti iznurili, ponovo vraćao u policiju
i iznuđivao od njih priznanja.
Njima uz bok, kao verni poslušnici i izmećari, bili su i ostali tamničari: komandir straže
Nedeljko Rajkov, zvani Zlić, i ključari Milan Kobiljski Lala, Milan Trifunović, Radovan Gudelj,
Obrad Belić, Dragutin Zagorac, Gvozden Simeonović, Danilo Marković, Arsen Srdić i Dragan Beronja. Svi su oni bili neljudi i krvopije, ali se
svaki po nečemu izdvajao i razlikovao od osta
lih: Nedeljko Rajkov je pljačkao ubijene zatoče
nike, kundakom tukao žrtve i lažno ih optuživao;
Kobiljski je tražio i primao mito, krao hranu iz
paketa poslatih zatvorenicima pa im je sve to pro
davao za skupe pare, pendrekom tukao žene i de
vo jke za vreme kupanja, vezivao lancima žrtve
pre streljanja, a na pozive teško obolelih odgova
rao: »Zovite me tek kad umrete!«; Mirković je
pritvorenike tukao gvozdenom polugom kojom
je zatvarao vrata i kao sulud vikao: »Sad pikiram kao štuka!«; Trifunović je pojedince i Čitave
sobe budzašto predlagao upravniku za strelja
nje ili za teške kazne, a žrtve pre streljanja ismejavao, skidao im odela, pljačkao ih i vezivao
žicom; Gudelj je nemilosrdno tukao žrtve i terao
ih da skaču »žablji skok«, da hodaju »pasjim ho
dom«, da brzo zaležu i ustaju; Simeonović je od
rođaka zatvorenika primao stvari od vrednosti
da bi im omogućio da ih, kada bi išli na posao
van logora, »videli izdaleka«...
�Takvim nakazama od ljudi bili su, na mi
lost i nemilost, prepušteni i takvi likovi boraca,
rodoljuba i komunista kao: Jelena ćetković, Du
ka Dinić, Drinka Pavlović, Kristina Kovačević, Julija Delere, Slavka Đurđević-Đuričić, Olga T. Jovanović i Olga M. Jovanović, Olga Kršulj, Lepa
Laloš-Vujošević, Milica Radulaški, Dara Pavlović,
Draginja Gina Radovanović-Marinković, Draginja
Dada Konstantinović, Slobodanka Danka Savić,
Zora Ilić-Obradović, Desanka Ležajić, Milica Đa
čić, Mila Dimić, Leposava Mihajlović, Jelena Hadjinikolić, Sofija Vunjak, Margita Hladni, Amalija Pothraški, Radmila Šnajder...
Kao i sve krivce prve kategorije, Duku je sa
čekala soba smrti, po zlu poznata »trideset osmi
ca«, iz koje će, posle dvomesečnog čamovanja,
poći na stratište. Ta je soba bila prepuna žena —
boraca i članova udarnih grupa, političkih i par
tijskih aktivistkinja, članova Partije i SKOJ-a.
One su tu živele poslednje dane, uzdignuta čela,
hrabro. One su, kako piše u monografiji »Žene
Srbije u NOB«, uspele da, uprkos krajnoj suro
vosti logorskog režima i minimalnim mogućnosti
ma za rad, u svojim sobama organizuju život u
kolektivu i da kroz razne forme rada održavaju
duh otpora i veru u pobedu i da to prenose na
sve logorašice. Zavele su proste gimnastičke vežbe koje su, uz muziku na češlju, mogle da izvo
de na skučenom prostoru; održavale su povreme
no časove stranih jezika, naravno samo usme
no; prepričavale su romane, pripovetke, filmove;
svako drugo-treće veče izvodile su pozorišne ko
made po sećanju, a uz ove predstave spreman je
obavezno i vrabac. Jedna drugarica je dobila u
ambulanti na poklon igle za pletenje, i tada je
počelo preštrikavanje džempera i izrada malih
ukrasnih predmeta i igračaka od vune, koje su
logorašice slale za uspomenu svojoj deci i rodi
teljima. Na maramicama i peškirima, iskroje
nim iz komada rublja, vezene su simbolične šare,
parole, poruke i imena svojih najmilijih. Od kr
pica od odela pravljene su lutke, od izvučenih
vlakana vezeni su umetnički gobleni... Policajci
nisu mogli da shvate moral zatvorenika. Izmiš
ljali su kazne i mučenja kojima bi slomili njihov
otpor i naterali ih da skrušeno i sa strahom iš
čekuju streljanje. Skrušenosti i straha, međutim,
nikada nije bilo. Do poslednjeg časa postojanja
logora i do poslednjeg streljanja — žene su od5*
57
�lazile na gubilište ponosne, prkosne, sa pesmom
i izvikujući parole. Preživeli logoraši ih se sećaju sa divljenjem.«
POZDRAV
B O R C IM A
I SLOBO DI
Poslednjih dana svog kratkog života Duka je
u Banjičkom logoru na sve mislila, a na sebe
i blisku smrt najmanje. Želela je da dogori hrab
ro i da svoj dvomesečni logorski život ispuni
razmišljanjima o drugima, kojima je sebe bez os
tatka darovala. Teško je hodala, pa se, kako se
seća Danka Karišić, opirala na pete »pošto su
joj tabani bili gnojavi«. Najviše je razmišljala
0 ljudima s kojima je do hapšenja radila i bori
la se, zatim je plela i vezla simbolične šare, izra
đivala lutke. Posle nje su, kao dokument i po
tresno svedočanstvo, ostale dve parole koje je,
crvenim koncem, izvezla na maramici i poslala
van logora: »Živela Narodnooslobodilačka vojska
1 partizanski odredi!« i »Smrt fašizmu — sloboda
narodu!« U pismu s kojim je maramicu poslala,
pisala je da ih »hrabrim partizanima šalje dru
garica iz . . . Đ. D.«
Taj pozdrav narodnoj vojsci i ta čudesna vera u pobedu nad fašizmom, koju nisu slomili ni
krvavi tamničari ni bliza smrt, uputila je, dakle,
onima koji su se puškom borili, a, možda, najpre,
svome Fići, ne znajući da je on upravo tada, kao
glasoviti proleterski komesar, vodio Prvu prole
tersku diviziju iz borbe u borbu, iz pobede u po
bedu, ka Neretvi i S rb iji...
Duka Dinić je streljana 25. maja 1943. na
strelištu u Jaj inčima. Poslednju prozivku, koju
je Vujković izvršio s praga »trideset osmice«,
mirno je dočekala. Kako se, zbog bolova u prebi
jenim nogama, nije mogla da opre na stopala, tam
ničari su je do »marice« izveli na kolicima.
Iza nje je, u Specijalnoj policiji i u logoru na
Banjici, nakon osmomesečnog mučenja i suoča
vanja, ostao prazan dosije, a u njemu i jedno
svedočanstvo, ispisano rukom krvnika Bećarevića: »I pored svih sredstava, nije htela da prizna
ni svoje pravo ime. Vodimo je kao Mirjanu Obradović. Ali, ko je ona, u stvari? Na suočenjima s
drugim uhapšenicima samo je govorila: 'Ja ih ne
poznajem!’ To je sve što je pristala da kaže na
saslušanjima.«
�Pozdravi narodnoj vojsci iz Banjičkog logora (vez Duke Dinić na maramici);
�70
Božidar Bećarević je, pored svih sredstava ko
je je upotrebio, ostao nemoćan. Svojim potpi
som istražnog dokumenta i sam je, bez obzira na
to koliko je toga bio svestan, potvrdio da se Du
ka pred klasnim neprijateljem držala herojski.
Na poslednji put, u Jajince »maricom« i u
pratnji ubica Vujkovića i Krigera, krenula je sa
Lepom Laloš Vujošević, Milicom Radulaški, Da
rom Pavlović, Draginjom Ginom Radovanović Marinković, Draginjom Dadom Konstatinović, Alek
sandrom Cacom Golubović, Angelinom Nedeljković Milosavljević, Milenom ćorković, Olgom Petrović, Dragicom ćorković, Bosiljkom Bačić, Anđelijom Galović, Leposavom Mitrović, Zorom Selaković, Verom Janićijević, Teodorom Lončarević, Natalijom Sinadinović, Jelenom Sarić, Milkom Milošević, Milicom Katić, Vidom Malešević,
Ankom Budimir, Ljubinom Mitić i Verom Stojišić.
Rastajući se od drugarica i saboraca koje su,
u očekivanju sopstvene smrti, ostale u »trideset
osmici«, one su, lepo očešljane i uredne, sa crve
nim mašnama u kosi, klicale: »živela sloboda!«
»Dole fašizam!« »Dole krvnici!«...
Iz Jajinaca se ni tog puta, kao i u bezbroj
prilika ranije, niko, sem Vujkovića i njegovih
dželata, nije vratio da bi posvedočio kakav je
bio poslednji oproštaj sa životom ovih hrabrih
žena. U smiraj dana proneo se »kućom smrti«
šapat da je Duka i na strelištu klicala slobodi,
Partiji i pobedi. Dželatu Svetozaru Vujkoviću je
prkosno dobacila: »Vidite li da komunistima ne
možete ništa! Nas ima m nogo...!«
Tako je umrla Duka Dinić, po Jeleni Popović,
»jedna od najhrabrijih i najhumanijih žena Sr
bije«. Svojim držanjem i svojom smrću ona je
ušla u red mnogih znanih i neznanih vojnika
revolucije iz redova žena kojima je drug Tito
odao priznanje i ovim rečima:
»Bilo je dosta zadataka koji su posebno po
vjeravani ženama i koje su one savjesno i disciplinovano izvršavale izlažući se i najvećim opas
nostima. Svoju hrabrost žene su ravnopravno do
kazivale i onda kada bi pale u ruke policije, u
trenucima najvećeg zlostavljanja i mučenja«.
Priznanje za herojstvo na svoj način je odao
i Pokrajinski komitet KPJ za Srbiju. On je, u je
sen 1943. godine, ovako obavestio Centralni komi
tet Komunističke partije Jugoslavije:
�»Herojski su se držali od poznatih Vama:
Đuro Strugar, Šunja (Vukica Mitrović — S. M.),
Janko Lisjak Puška i njegova drugarica omladin
ka Desanka Ležajić, Trajko Stamenković i Fićina
drugarica (Duka Dinić — S. M.).«
Predsedništvo Antifašističkog veća narodnog
oslobođenja Jugoslavije, »za osvjedočena djela
na bojnom polju i herojsko držanje pred nepri
jateljem«, odlikovalo je 6. jula 1945. godine Đurđelenu Duku Dinić Ordenom narodnog heroja.
71
�REČ AUTORA
Izuzetan lik Đurđelene Duke Dinić zapazio sam
kad sam pre nekoliko godina radio na opširnoj mo
nografiji Filipa Kljajića Fiće, čija je ona bila dru
garica i saborac. Od tada sam i počeo da prikup
ljam građu, koje, istini za volju, nema mnogo, da
bih jednog dana pokušao da o toj divnoj i hrabroj
devojci napišem podužu povest preko koje bih čita
oce, naročito decu i omladinu, upoznao sa »jednom
od najhumanijih i najhrabrijih žena Srbije«.
Duka Dinić je kratko živela, tridesetak godina.
Ali njen ljudski lik ostao je duboko u srcu i misli
ma svih koji su je znali i poznavali, koji su s njom
radili i borili se. Stoga sam se, u težnji da što vernije predstavim njen život i rad, pre svega oslonio
na kazivanja rodbine — sestara Anđe i Dragicc i
brata Draška, i saboraca — Mare Naceve, Jelene Popović i Razumenke Zume Petrović. Mnogo su mi po
mogla, naročito kada je reč o Đukinom držanju u
Specijalnoj policiji i Banjičkom logoru, i sećanja Veselinke Malinske, Zore Minderović, Julijane Dograjić, Zore Kulindžan Božović, šaka Franovića, Radmile Milošević, Seke Odrljan-Gavrilović, Predraga i Borjanke Đurđević, Danice Nešić i Danke Bajić Karišić
(reč je o sećanjima koja se čuvaju u Istorijskom
arhivu Beograda). Imao sam mogućnosti da dođem i
do sačuvanih dokumenata Specijalne policije, saslu-
�sanja i isleđenja, koja na svoj način govore o izuzetnoj hrabrosti Duke Dinić, a posebno do Đukinih
pisama koje je iz zatvora slala rodbini i saborcima
(originali se nalaze u Arhivu Srbije).
73
�P OGOV OR
74
U plejadi žena revolucionarnih aktivistkinja
predratnog radničkog i komunističkog pokreta,
boraca narodnooslobodilačkog rata i revolucije i
partijskih rukovodilaca — vidno mesto zauzima
Đurđelena Duka Dinić.
Odrasla u naprednoj pustorečkoj seljačkoj
porodici, Duka je, kao i mnoge mlade devojke
njenog kraja, i ne samo toga kraja, i ne samo
Srbije, napustila svoje rodno selo tražeći izlaza iz
tadašnjeg teškog seoskog života mnogočlane poro
dice koju je trebalo ishraniti da bi u novim
saznanjima i novim, širim vidicima sagledala ži
vot u celini. Mnoge su na tom putu malaksale,
dok je Duka, podržana verom u novi život svoga
oca i svoje porodice, a pre svega snagom svoje
snažne i vedre ličnosti, koja nije prezala ni od
najtežeg fizičkog rada, uspela da na tom putu iz
drži do kraja, hrabro i ponosno.
Novi život, koji je započeo u Leskovcu, na
stavio se u Nišu, zatim u Valjevu i Beogradu. S
mnogo teških iskušenja, nedvosmisleno je kre
nula putem borbe. Podjednako je krupno njeno
delo i njen doprinos revolucionarnoj borbi, ka-
�ko Niša, tako i Beograda, ova dva značajna centra
revolucionarne borbe u Srbiji.
Radnica fabrike koža u Nišu, mlada i zdra
va dvadesetogodišnja devojka Duka Dinić, osetila je na svom i iskustvu radničke klase svoje i
drugih fabrika, gde je stekla brojne prijatelje,
svu težinu kapitalističke eksploatacije, a posebno
težak položaj radnica žena. Nije joj bilo teško
da se upozna i duboko oseti smisao borbe rad
ničkog i naprednog pokreta u kojoj su niški rad
nici imali već dug revolucionarni put. Smelo se
uključila u borbu preko svojih drugova iz Fabri
ke koža. Sa puno oduševljenja, beskompromisnog
stava i ljubavi za saborce, Duka započinje svo
ju revolucionarnu delatnost rasturanjem štampe
i letaka da bi vrlo brzo postala istaknuti aktivis
ta. Jedan je od organizatora štrajka kožarskih
radnika Niša, u sklopu štrajka kožarskih i tek
stilnih radnika Srbije, zatim učesnik ilegalnih sa
stanaka kojim rukovodi radnički borac, partij
ski aktivista Filip Fića Kljajić. Učestvuje u le
galnim formama rada radničkog sindikalnog po
kreta, prikuplja pomoć za uhapšene radničke i
komunističke borce.
Svesno se opredeljujući za politiku Komu
nističke partije, ona ne preza ni od čega i bez
straha zastupa interese radničke klase. Njena de
latnost postaje sve vidljivija i svojim radom okup
lja veliki broj simpatizera KPJ. I tako se naš
la među progonjenim komunistima. Uskoro je
uhapšena zajedno sa grupom drugova.
U zatvoru, teško mučena, ostaje dosledan bo
rac po primeru njenih starijih drugova i druga
rica o kojima je slušala i čijim se držanjem odu
ševljavala. I ta žena — Duka Dinić — puna lju
bavi za svoje saborce, pokazuje u policiji svoj
novi lik — komuniste heroja koji će za ideale
pravedne borbe, za komuinstičke ideje, za sve
one koji se bore, izdržati sve. Misleći na njih,
ostajala je nema pred klasnim neprijateljem i ste
kla izuzetno mesto u revolucionarnoj borb i iljubav
svih onih koje je znala, na koje je mislila, sa ko
jima se borila.
Kada se pred sam rat našla na slobodi, već
narušenog zdravlja od mučenja u policiji, Duka
je nastavila ilegalnu delatnost u Valjevu. Dobi
la je nove zadatke, među kojima i rukovođenje
komisijom za rad sa ženama, rad koji je bio od
velikog značaja zbog rata na pomolu i uloge že-
�ne u njemu. Da bi široki masovni pokret žena za
političku i ekonomsku ravnopravnost mogao đa
se usmeri na borbu protiv fašizma, Duka je mo
gla na njoj svojstven način đa najbolje objasni
radnim ženama šta znači ekonomska eksploataci
ja, šta znači politička platforma Komunističke
partije u kojoj žena ima ravnopravan položaj.
Lično se povezujući sa mnogim ženama radnici
ma, imala je velikog uspeha u njihovoj orijenta
ciji ka naprednom pokretu.
U nemogućnosti da ostane duže u Valjevu
zbog progona policije, koja je u njoj osetila jed
nog od najhrabrijih agitatora naprednog pokreta,
morala je Duka da pređe u Beograd, u kome do
življava nemačku okupaciju. Pripreme za oru
žani ustanak već su počele, njen životni drug i
saborac Fića Kljajić, ilegalac, postaje jedan od
organizatora ustanka u Srbiji. U to vreme, radeći
sa njim u Beogradu, uspostavlja veze sa istak
nutim ilegalcima — partijskim rukovodiocima,
neumorno radi sa još većim oduševljenjem u kru
gu svojih saboraca i s pravom traži i od drugih
da slede njen primer.
Kada je Komunistička partija Jugoslavije po
zvala narode na ustanak, u borbi protiv okupa
tora, i komuniste da stanu u prve redove te bor
be, ona sa svojom partijskom organizacijom za
počinje ilegalnu delatnost, organizuje diverzantske
grupe i smele akcije protiv okupatora. Ona ne
učestvuje u radu samo svoje partijske organiza
cije na Senjaku, čiji je i sekretar, već mnogo ši
re: uspostavlja veze i sa drugim partijskim pun
ktovima, a zajedno sa onima koje je organizovala učestvuje u raznim akcijama — sečenje tele
fonskih kablova, paljenje nemačkih kamiona, is
pisivanje parola, uništavanje neprijateljske štam
pe, rasturanje letaka. Istorija narodnooslobodilačkog rata pridaje veliki značaj letu i jeseni 1941.
godine u Beogradu, zbog snažnog otpora okupa
toru, u kome učestvuje i Duka. Raznovrsni su ob
lici borbe u okupiranom gradu. Okupatoru i do
maćim izdajnicima nije se smelo dopustiti da
strahovladom uništavaju rodoljube i svaku mi
sao u otporu. U gradu je radila partijska štam
parija iz koje je izlazilo stotine letaka i biltena
koje je trebalo doturiti širokim slojevima rodolju
bivog stanovništva. Duka je sa svojim drugovima
učestvovala i u ovoj širokoj agitacionoj i propa
gandnoj delatnosti i sticala nove drugove i saborce.
�U takvom Beogradu, u vreme u kome je u
njemu zivela i radila Duka Dinić, agenti Specijal
ne policije i Gestapoa hapsili su sve one za koje
su verovali da pripadaju narodnooslobodilačkom
pokretu. Zatvori i logor na Banjici bili su prepu
ni rodoljuba, komunista i njihovih porodica. Me
đu njima i Đukini saborci, koje ona podržava u
hrabrom držanju organizujući slanje paketa, is
pisujući tople drugarske reći u hlebu koji šalje
i prihvatajući brigu o njihovim porodicama, deci i roditeljima. Patnje koje su oni podnosili ni
su ih slomile, kao ni njihove drugove na slobodi,
koji preduzimaju nove akcije, stvaraju nove par
tijske i skojevske organizacije, u sve većem bro
ju odlaze u odrede, koji su, pretrpevši teške gu
bitke u nemačkoj ofanzivi na slobodnu teritori
ju Srbije, ponovno oživljavali, baš kao i nove or
ganizacije u Beogradu. Svakodnevna streljanja svedoče o herojstvu naroda.
Posle martovske provale početkom 1942. godi
ne, beogradska partijska organizacija je teško
oporavljala. Pokrajinski komitet KPJ za Srbiju
u leto 1942. poverava onima koji su u »dosadaš
njim i sadanjim radom to zaslužili«, koji će »čas
no ispuniti sve zadatke« i biti »dosledni tradici
jama beogradske mesne organizacije« — rukovo
đenje beogradskom organizacijom. Među izabra
nima je i Duka Dinić, jedna od onih o kojima je
drug Tito rekao da su »spremni na sve«.
Sada, u novim uslovima, Duka ispoljava spo
sobnost za samostalno rukovođenje. Na teritori
ji na kojoj deluje uskoro se obnavljaju partijske
organizacije, novi borci odlaze u partizanske od
rede, sve je više i onih koji pronalaze i svoje ve
ze za odlazak u borbu.
Kao odgovor na ove pojačane akcije, na no
ve letke koji se rasturaju po gradu, pojavu »Gla
sa«, lista narodnooslobodilačkog fronta Srbije u
gradu, na spontan i ne uvek organizovan otpor
zbog velikog terora, Specijalna policija organizuje nove potere za partijskim aktivistima i ruko
vodiocima. Obaveštavajući javnost o uništenju
svakog pokreta u Beogradu i koristeći se slabo
stima pojedinaca, pravi planove za nova hapše
nja. Te jeseni 1942. godine policija vrši svako
dnevna streljanja, ne preza od ubistva mlade devojke na ulici Beograda, od mučenja pod kojima
u zatvoru umire druga mlada devojka. Septem
bra 1942. godine, pored drugih saboraca, zahva-
�78
Ijujući izdaji, uhapšena je i Duka. Prekinut je
njen borbeni put.
U partijskoj praksi bilo je uobičajeno da se
posle pada neprijatelju u ruke sklone drugi ak
tivisti. Međutim, ovoga puta ništa se nije preduzimalo, već su komunisti izvešteni da se ne tre
ba plašiti jer Duka neće ništa izdati, ona se neće
predati okupatoru i domaćim izdajnicima. Tako
je i bilo. Podvrgnuta zverskim mučenjima, ona se
opet herojski držala. Izlomljenih ruku i nogu,
brinula se za druge oko sebe. Kao da je i odan
de njeno držanje zatvorilo i ono što je po logici
stvari neprijatelj mogao da otkrije.
Pokušaj partijskog rukovodstva u Srbiji da
se Preko Vrhovnog štaba NOVJ Duka razmeni za
nemačke zarobljenike nije uspeo.
Duka nije rekla ni svoje ime. Streljali su je
pod imenom Mirjana Obradović, 25. maja 1943.
godine.
Među komunistima pre i za vreme rata bilo
je mnogo heroja. Oni su posle revolucije dobili
priznanja društva. Njihov život ispunjen ideali
ma bio je čist, a pogibija onih koji nisu dočeka
li slobodu — slična: zatvor, mučenje, streljanje.
Bilo je različitih likova na tom našem putu bor
be za socijalizam — izvanrednih govornika, ljudi
oštrih na peru, hrabrih puškomitraljezaca i bom
baša, ali i veštih i hitrih organizatora, kao što je
bila Duka Dinić. I kada je živela i kada je umi
rala, najmanje je mislila na sebe, i zato postala
pojam, ona sama, jedinstvena.
Jelena Popović
Razumenka Petrović
���LITERATURA
M. Perović, J u ln a S rb ija , Beograd, 19t>l.
N i i u vihoru oslobodilačkog rata, grupa autora. N iš, 1968.
D. Bulatović, D elatnost organizacije KPJ u N išu 1939— 1941,
Tokovi revolucije. Zbornik istorijskih radova, Beograd, 1971.
Valjevo grad usta n ika , Beograd, 1967.
D. Marković, Z ab ra n jen i tiv o t, Beograd, 1956.
J. M arjanović, B eograd, Beograd, 1964.
B eograd u ratu i revoluciji 1941—1945, Istorijski arhiv Beogra
da, 1971.
NOP Beograda 1941— 1944 (sećanja učesnika), Beograd, 1974.
V. Glišić, KPJ u S rb iji 1941-1945, knj. I, Beograd, 1975.
M. Naceva, Đ urđelena D uka D inić, Likovi revolucije, knj. I,
Beograd. 1962.
V. Gligorić, K uća sm rti, Beograd, 1952.
Banjica, Istorijski arhiv Beograda, Beograd, 1967.
Saopšte nje br. 44, 0 zločinim a okupatora i njihovih pomaga
ča, knj. III, Beograd, 1945.
N arodni he ro ji S rb ije, Beograd, 1951.
P ism a na sm rt o b so je n ih , Ljubljana, 1958.
��SADRŽAJ
DUBOKI KORENI
5
10
12
16
18
20
22
BEOGRADSKI PARTIJSKI AKTIVIST
Mesni komitet KPJ — ratni štab
Sekretar partijske ćelije na Senjaku
Stotine udarnih grupa u akciji
Tito: »Pretrpjeli smo nenadoknadive gubitke«
Herojsko držanje pred klasnim neprijateljem
Teške posledice provale iz marta 1942.
Zamenik sekretara MK za Beograd
Leci u buketu ruža
Neki nisu izdržali
23
25
26
28
34
36
39
41
45
46
HEROJ PRED POLICIJOM
Istina o zatvoru u Đušinoj ulici
»Bećar« je nije slomio
Janko Lisjak je znao ishod dvoboja
Masa pretučenog mesa i polomljenih kostiju
Priča o Fići
Poruke iz zatvora
Krivac prve kategorije
Sužanj »kuće smrti«
Pozdrav borcima i slobodi
47
49
51
53
55
58
£s
OD COBANICE DO REVOLUCIONARA
Radnica u fabrici koža
Početak drugovanja sa Fićom Kljajićem
Lekcija sa prvog partijskog sastanka
Demonstrant i štrajkao
Član Mesnog komiteta KPJ za Niš
65
68
REC AUTORA
72
LITERATURA
81
����
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Đuka Dinić
Životni put i revolucionarno delo
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Stanko Mladenović
Publisher
An entity responsible for making the resource available
NIP "Dečje novine", Gornji Milanovac
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1978.
Rights
Information about rights held in and over the resource
NIP "Dečje novine", Gornji Milanovac
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M-70
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
82 str.
Đuka Dinić
Niš
NOB
revolucija
Stanko Mladenović
žene u NOB-u
-
https://afzarhiv.org/files/original/8c646f39c37195f4a99bfc1878e6da85.pdf
d4304becc1650a83da498ede09b84fc4
PDF Text
Text
���������������������������������������������������������������������������������������������������������������������������������������
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Žena u revoluciji
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Josip Broz Tito
Publisher
An entity responsible for making the resource available
"Svjetlost", Sarajevo, "Državna založba Slovenije", Ljubljana, "Mladost", Zagreb, "Prosveta", Beograd, "Pobjeda", Titograd, "Matica srpska", Novi Sad, "Misla", Skopje
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1978.
Rights
Information about rights held in and over the resource
"Svjetlost", Sarajevo, "Državna založba Slovenije", Ljubljana, "Mladost", Zagreb, "Prosveta", Beograd, "Pobjeda", Titograd, "Matica srpska", Novi Sad, "Misla", Skopje
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M-69
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
267 str.
AFŽ
AFŽ Jugoslavije
AVNOJ
Josip Broz Tito
položaj žene
revolucija
socijalističko samoupravljanje
socijalizam
-
https://afzarhiv.org/files/original/69ba9fc9915157c18eb575c83fc76b96.pdf
2a7d96aac77ec1c5324d576775791975
PDF Text
Text
����Ida Ograjšek Gorenjak
Opasne iluzije
Rodni stereotipi u međuratnoj Jugoslaviji
�Za izdavača
prof. dr. sc. Damir Agičić
© Autorska prava: dr. sc. Ida Ograjšek Gorenjak i Srednja Europa, 2014.
Urednik
prof. dr. sc. Damir Agičić
Recenzenti
dr. sc. Suzana Leček
prof. dr. sc. Božena Vranješ-Šoljan
Grafička priprema
Banian ITC
Tisak
Tiskara Zelina
ISBN 978-953-7963-20-0
C1P zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 894161
Objavljivanje knjige financijski su pomogli Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta
RH te Ministarstvo kulture RH.
Knjiga je tiskana u studenome 2014.
�IDA OGRAJŠEK GORENJAK
O PASNE ILUZIJE
Rodni stereotipi
u međuratnoj Jugoslaviji
6 ?
srednja europa
Zagreb 2014.
��I.
I.
II.
III.
IV.
V.
Sa d rža j
UVOD
RO D KAO PRED M ET ZNA NSTV EN E ANALIZE
1. Uzbudljiva povijest povijesti žena ............................................................
2. ,,Her-story“ .............................................................................................
3. Rodna povijest .........................................................................................
4. Problematična dihotomija rod/spol .........................................................
5. Rod, nacija i građansko društvo ...............................................................
6. Rodna povijest u „ratu teorija** i problemima globalizacije .......................
7. Povijest žena i rodna povijest u hrvatskoj historiografiji ...........................
STEREO TIPI KAO PRED M ET ZN A NSTV EN E ANALIZE
1. Pisanje o stereotipima ..............................................................................
1.1 Imagologija ..................................................................................
1.2 Stereotipi kao predmet istraživanja historiografije, sociologije i
antropologije ................................................................................
1.3 Interes hrvatske znanosti za stereotipiju .......................................
2. U potrazi za značenjem pojma „stereotip** ................................................
2.1 Hermeneutički pogled .................................................................
2.2 U službi identiteta i ideologije ......................................................
3. Konstrukcija i dekonstrukcija stereotipa ..................................................
4. Terminologija ...........................................................................................
9
11
12
14
17
20
22
31
31
33
35
39
40
40
41
46
RAT I R O D N I STEREO TIPI
1. Teorije o ratu i rodu ..................................................................................
2. Rod i Prvi svjetski rat na području međuratne Jugoslavije: pitanja, izvori i
metodologija ............................................................................................
3. Žene s budućeg teritorija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u vrtlogu
rata ...........................................................................................................
4. Ratni imaginarij ........................................................................................
4.1 Medijska slika muškaraca i žena u ratu ..........................................
4.2 Jednaka i pojunaštvu sa mužem i bratom
- iskustvo rata u interpretaciji ženskih časopisa ............................
5. Poraće i rodni odnosi ................................................................................
5.1 „Iluzije (za) koje bi bilo opasno da se šire**:
problem zaposlene žene .................................................................
5.2 Rat i pravo glasa .............................................................................
5.3 Rat i ženski pokret ........................................................................
74
89
112
NOVA ŽENA U N O V O J DRŽAVI - ŽENSKI ČASOPISI I
R ED EFIN IC IJA R O D N IH OBRAZACA
1. Ženski časopisi .........................................................................................
2. Modernost i ženski časopisi ......................................................................
2.1
Odbacimo staro! ........................................................................
127
141
142
50
54
55
61
61
67
73
�3.
VI.
2.2 Aktivne i svestrane ..........................................................................
2.3 Preuzele su „muške osobine" i uspješne su u „muškim"
zanimanjima ....................................................................................
2.4 Ugrožena muškost i „moderni muškarci" .......................................
2.5 Mostovi „stare" i „nove" ženskosti ..................................................
2.6 Modernost i vrijeme .........................................................................
Politika ženskog tiska ..............................................................................
3.1 Ženski časopisi unutar političkih procesa .......................................
3.2 „Ženska politika" .............................................................................
U SLUŽBI IDENTITETA IM ODERNIZACIJSKIH
PROCESA: R O D NI STEREOTIPI U K O PRIV AM A
1. Karikatura - pogodan medij za istraživanje stereotipa ..............................
1.1 Karikatura demaskira istinu .............................................................
1.2 Karikatura i stereotipizirani prikazi ................................................
2. Metodologija, okviri i ograničenja ..............................................................
3. Muškarci i žene u svijetu Kopriva: kvantitativna analiza ............................
3.1 Rodna zastupljenost u karikaturama ...............................................
3.2 Zanimanja likova iz karikatura .......................................................
4. Korištenje roda u Koprivama ......................................................................
5. Moderni trendovi: Sport, seks i ženski pokret ...........................................
5.1 Kult tijela ........................................................................................
5.2 Erotske karikature ............................................................................
5.3 Ženski pokret ..................................................................................
6. Vrline i mane muškaraca i žena ..................................................................
143
148
149
152
158
162
162
166
189
189
191
192
194
194
197
205
217
217
226
231
234
VII. RODNI STEREOTIPI U ZAKONIM A KRALJEVINE JUGOSLAVIJE
1. Zavrzlame oko Građanskog zakonika ......................................................... 246
2. Ravnopravnost ...........................................................................................
252
3. Zaštita žena i majki ..................................................................................... 258
4. Institucija očeve i muževe vlasti - otac kao hraniteljobitelji ....................... 259
VIII. ZAKLJUČAK
IX.
4
IZVORI I LITERATURA
1. Izvori ...................................................................................................
1.1 Tisak ........................................................................................*......
1.2 Statistički izvještaji ..........................................................................
1.3 Zakoni i uredbe ..............................................................................
2. Literatura ...................................................................................................
271
271
271
271
273
�I.
UVOD
Tema ove knjige SU rodni_sff»iynripi i pnlirikg međnrarne Jugoslavije u vezi S time.
Pri tome se rodni stereotipi ne tretiraju kao kulturni otpaci, već ih se analizira kao
kulturne proizvode koji nastaju pod utjecajem političkih i kulturnih procesa, ali
i sami utječu na oblikovanje ijusmjeravanje društvencjstvarnosti. Stoga je gladno
istraživačko-pitanie uspostava međuodnosa između rodnih stereotipa i političke
realnosti. Knjiga nastoji detektirati i definirati rodne stereotipe danog razdoblja,
objasniti i staviti u međuodnos koncepte muškosti i ženskosti te odgovoriti na pi
tanje na koji su se način rodni stereotipi kao imaginarni kulturn i fenomeni reali
zirali u društvenoj, ekonomskoj i političkoj realnosti i ohrnnro- koja je bila uloga
rodnih stereotipa u objašnjavanju, kreiranju i funkcioniranju pnlirilrr m rđnnrnr
Jugoslavije?
Koncepcijski je knjiga podijeljena u pet poglavlja kojima je poveznica potraga
za vezom između rodnih stereotipa i realnih zbivanja. Rodni se stereotipi istražuju
kroz prizmu utjecaja P rv ia g a c v je rc lrrtg r a ra na rodne odnose, diskusije različitih
rnnžlfntri« ženskosti u međuratnom razdoblju, načina na koji su rodni
stereotipi korišteni u <>Tjflč n ^j1
~
l^
1
kanaliziranju modemizarijskih nrocejS^te kako su se rodni stereotipi kroz zakonske propise uspjeli realizirati, ali i vršiti
utjecaj na glavne političke trendove u zemlji.
Knjiga se prije svega bazira na izvorima za kulturnu povijest kao tišinu, literar
nim ostvarenjima, autobiografijama i satiričkim časopisima, ldasičnim povijesnim
izvorima kao štp su statistički iskazi, zakoni i uredbe, te naravno na bogatom historiografijom.-K^ebna je pozornost posvećena fenskom tisku\i kojem se odražavao
prprr< pregovaranja oko ..novog1 koncepta ženskosti, ali i muškosti>U međurat
1
nom razdoblju u Jugoslaviji je sporadično izlazilo t ridesetak ženskih časopisa ra-^
zličitog usmjerenja. Ovdje se posebna pozornost posvetila politički usmjerenim
ženskim glasilima kao 7^m ki pnkrut ('Beograd. lg?.0.-1938J. JugodauenskgJena
f^agreh, 1 Q lft-Ig m ).1 Ženska misan (7.agreb. 1919.-1921.). Slovenka (Ljubljan ^ J 9 1 9 ,J . Eva (Zagreh 197ft) i Naša žena (Zagreb. 1935.-3&A te ženskom ti
sku koji se nam etnuo zbog svoje popularnosti i rasprostranjenosti: ŽenskomJistu
(1225^193^.),2 Ženskom svetu: mesečnom časopisu za ženska pitanja i moduJ^Beo
grad, 1910.-1934) i 7 f n j i sorti,
1Q9S —
LQA1 )
1 Jugoslavenska žena je nastavak Ženskog svijeta koji u Zagrebu izlazi od 1917. godine.
2 Ženski list počinje izlaziti pod nazivom Ženski list za modu zabavu i kućanstvo, 1934.
godine mijenja ime u Ženski list, 1938. godine u Novi ženski list. Cijelo vrijeme glavna
5
�UV OD
4^
------------
Među politički usmjerenim časopisima ističe se Ženski pokret, kako po duljini
opstojanja na tržištu, tako i po svojoj^feminisiičkej-orijentaciji. Ženski pokret zapo
čeo je izlaziti kao organ ..Društva za prosvećivanja žena i zaštitu njenih prava* koje
je osnovano 1919;. s ciljem borbe za građanska i politička prava žena, da bjJL2^6^
postao list „Alijanse ženskog pokreta". U početku se koncepcijski nije znatno ra
zlikovao od ostalih ženskih listova političke orijentacije te je, kao Ljugos/avenska
žena-ilLŽenska misao. objavljivao kratke crtice ili članke što su se doticali proble
ma položaja žena u društvu, s naročitim osvrtom na pitanje političkih prava. O d
sredine_dvadesetih list počinje objavljivati dulje-esejističke,članke, s jačim nagla
skom fcmiiHstičkeu^rijefttacije, da bi tijekom rridesgtjh uglavnom pratio aktivnosti
i događaje naJtenskoj-sceni. Nastojao se nam etnuti kao glasilo za-Zitavu-dfžavu
te se u njemu, iako je izlazio uglavnom -pa-ćkihei, posgbire-u tridesetima, mogu
pronaći pojedini tekstovi n a latinici ili na slovenskom jeziku, a jedno gaje vrijeme
uređivala i istaknuta slovenska predstavnica ženskog pokreta AioizijaŠtebi.3 Stoga
je Ženski pokret ij-dvadf<pfijaa-gndinam a vrijedan izvor za praćenje-diskusije J_izgradnje.nmaagJžf^^pfa
ali Žemkipokret, tridesetih-godina više se može
iskoristiti kao inform ^tor o događajim a nžLjugoslavenskoj zgn široj-scem) Jt^ o sla V£nskaJz£na^ Ženik a misao i Sjjaienkajz\ 2 otprilike u istom razdoblju^ između
a.t
ujedinjenja i donošenja Vidnvd^pdcng mrava, kada su se političke, kulturne i naci
onalne promjene događale u dtam atičnoin nizu, *
gl asal e još uvijek
bila aktualna i vrlo o tvorenajema. Sva su se tri časopisa nastojala nam etnuti kao
ozbiljni listovi za žensku publiku te čine yid]iivodm akjc>d -pejorarivnQg_ženskog
ti§ka i propagiraju određenu političku, kulturnu ijyjersku opciju. Slijede vrlo ujed
načen obrazac jednostavnog vizualnog izgleda, bez fotografija, crteža i reklama te
imaju istg uredničku logiku koja u prvom dijelu časopisa objavljuje pristigle članke
i rasprave, a u zadnjem su dijelu rubrike »Listak", ^Bilješke" i rr7.apisciM kojima se
u
objavljuju vijesti iz domaćeg i stranog ženskog svijeta. Sva tri časopisa nastaju kao
reakcije na društvene promjene, podupirujodređcaj-vid ženskog pisanja, ali je ono
u drugom planu, potisnuto glavnom dacionalnom ji (ili) vjersko^ jalogom lista.
Ženski list. Žena i svet te Ženski svet odgovor su na potrebe p otrošačkog-dmštva
urednica je Marija Jurić Zagorka. Godine 1939. list mijenja ime u Hrvatski ženski list,
ali i urednicu (od tada ga ureduje Sida Košutić). Izlazi tijekom Drugog svjetskog rata.
3 Alojzija Štebi (1883.-1956.) bila je političarka socijalističke orijentacije, urednica ra
znih časopisa (Zarja, Ženski pokret) i istaknuta predstavnica slovenskog feminističkog
pokreta. Među urednicama Ženskog pokreta nalazimo i brojna imena tadašnje srpske
feminističke scene, npr. Katarinu Bogdanovič (1885.-1969.), profesoricu filozofije i rav
nateljicu brojnih ženskih škola u Srbiji i Bosni i Hercegovini, ili Kseniju Atanasijević
(1894.-1981.), doktoricu filozofije i profesoricu na Odsjeku za filozofiju Univerziteta
u Beogradu.
6
�UVOD
- na svojim su zabavnim, iiusiriranijTLstfanicama istovremeno poučavali čitatelji
ce kako se uklopiti u moderne trendove i informirali ih o novim proizvodima na
rastućem tržištu. fy u 4 j,e ua koncepcijski je slična Jugoslavenskoj ženi ili Slovenki s
tim da je izlazila.petnaestak god ina..kasnije i nešto se slobodnije koristila alatom
l^rnercijalnih časopisa.
predstavlja svojevrsni knricmretm ženskom tisku te
na posredan način govorio^nelagodf koju je zamagljivanje poj™-* *f»f>g*
rr>*iri tada
izazivalo kod muškaraca."Tcjjednosr ženskog tiska kao izvora za ovu je knjigu dvo
jaka. O ni su se prvenstveno koristili kao izvori za rodni imaginarij, ali su ponekad
poslužili u atlikom rekonstrukcije događaji) koji su slabo ohrađrni n historiografiji^"
Izaajd tiaravno nameću i ograničenja knjizi. Stoga se zaključci mogu primije^
niti većinom na pripadnike i pripadnice^tjiđaoskog društvjjf- upravo oni aktivno
sudjeluju u osmišljavanju i pokretanju tisk ate čineglavninu njegovog čitateljstva.
Knjiga obrađuje tneđuratno razdohlj^. To je vrijeme vrlo zahvalno za analizu
stgiggupa budući da ga obilježavaju brojni povijesni lomovi. Počinje <^rvim svjet?
skim ratom, obuhvaća vrijeme u kojem se procesi ljb ^ a liz a c ije jjn o ^
društva natječu s najavama totalitarizma i jačanjenijjacionali^ma, ima vlastitu
prekretnicu - veliku ^ćonom skuk^ u , da bi završilo novim velikim lomom dva
desetog stoljeća^j&fugim svjetskim ratonp
Obrađivanje jugoslj Yfn<:'fr>Pi prr>Q
tora, koji je kulturološki vrlQ-bf trrP{J'‘n
m prndrJašlpi-Jp-iz^zov povjesničaru ili povjesničarki koji bi se htjeli usmjeriti na
kulturne procese u državi. Stoga je fokus knjige usmjeren prvenstveno na hrvatski
prostor, a dobiveni se rezultati uspoređuju s ostalim dijelovima države, poglavito
SrBijom i Slovenijom.
7
��II.
RO D K AO P R ED M ET ZN AN STVEN E AN ALIZE
1. Uzbudljiva povijest povijesti žena
Ženska povijest više nije novo historiografsko područje. U biti ona to nikad nije
ni bila! Interes za proučavanje žena u povijesti razvijao se usporedno s interesima
za nacionalnu, političku i vojnu povijest, ali se tijekom profesionalizacije povijesne
znanosti u 19. stoljeću našao izvan znanstvenog diskursa. Žene koje su se bavi
le istraživanjem žena u povijesti označene su kao amaterke, a njihovi su tekstovi
publicirani kao zabavno štivo.4 Ulazak žena u profesionalne djelatnosti tijekom
dvadesetog stoljeća označio je i početak profesionalizacije bavljenja ženskom po
vijesti. No, prvi pokušaji povjesničarki da osvijetle žene kao sudionice povijesnih
zbivanja nisu nailazili na odobravanje njihovih kolega. Kada je nagrađivana ame
rička povjesničarka Lucy Maynard Salman5 1897. objavila knjigu Domestic Service,
kolege povjesničari uputili su joj kritiku da se bavi nedostojnim, trivijalnim tema
ma.67
Stoga je dugo vremena bavljenje temama iz ženske povijesti bilo sporadično i
imalo značaj pojedinačnih interesa ili kurioziteta u ponudi pojedinih obrazovnih
institucija/ Velika promjena događa se krajem šezdesetih i početkom sedamdese
tih godina dvadesetog stoljeća unutar zapadne historiografije i to prvenstveno u
SAD-u, Velikoj Britaniji i Francuskoj. Michelle Perrot8 smatra da je iskorak žen
ske povijesti bio posljedica sazrelih znanstvenih, socioloških i političkih prilika.
Američka ,,nova“ socijalna historija i francuski krug analista pružili su potreban
znanstveni okvir unutar kojeg se uspjela afirmirati potreba za istraživanjem pro
blematike žena u povijesti. Nadalje, šezdesetih godina već se stvorila kritična masa
žena na sveučilištima, kako među znanstvenicama tako i među studenticama, što
4 Smith, The Gender o f History: Man, Women, and the Historical Practice, 1-13; Perrot,
„Moja*povijest žena, 7-16.
5 Lucy Maynard Salmon bila je profesorica na Vassar Collegu od 1889. godine. Nagradu
je dobila za knjigu History o f the AppointingPoiver o f the President (1886.). Sudjelovala je
u osnivanju American Historical Association, te je od 1915. do 1919. bila član njegovog
izvršnog odbora.
6 Smith, The Gender o f History: Man, IVomen, and the Historical Practice, 206.
7 Poznati su napori Mary Rjtter Beard koja je izradila syllabus od 55 stranica o predava
njima o ženama u povijesti, a 1946. godine izdala je i knjigu Žena kao sila u povijesti ili
Alme Luts koja je 1952./53. predavala žensku povijest na Radcliff Colegu. (Feldman,
Žene u Hrvatskoj. Ženska i kulturna povijest, 16)
8 Michele Perrot je profesor emeritus suvremene povijesti na sveučilištu Pariš VII. Jedna
je od pionirki ženske povijesti te je sudjelovala u velikom projektu „Histoire des fammes
an Occident de 1' Antiquite a nos jours“.
9
�ROD KAO PR ED M ET Z N A N STV E N E AN ALIZE
je osiguralo potreban broj zainteresiranih stranaka da temu proguraju. Napokon
pojava neofeminizma kao pokreta za oslobađanje žena, s jedne strane je poticala
rad na pamćenju kako bi se ženskim zahtjevima dao potreban legitimitet, a s druge
strane pružila je vrlo plodonosnu kritiku lažnog univerzalizma tadašnje etablirane
znanosti.9 Sljedećih trideset godina ženska povijest imala je strelovit razvoj i doži
vjela je značajnu afirmaciju u krugovima zapadne historiografije. Uzbudljiva je to
priča s klasičnim motivom autsajdera koji se uspio nametnuti kao glavni metodo
loški i teoretski inovator te protagonisticama koje usporedno proživljavaju osobnu
i profesionalnu afirmaciju i sudjeluju u izgradnji novog područja historiografije.
Prisjećajući se prvih pokušaja osmišljavanja tada još imaginarne ženske povijesti,
povjesničarke kao Sally Alexander1 i Michele Perrot osvrću se na podsmjeh uglav
0
nom muške studentske publike i osobnu anksioznost oko uspjeha i svrhe avanture
u koju su se upuštale.1 Stoga ne treba čuditi da je proces razvitka ove povijesne
1
grane nabijen emocijama: ushitom povjesničarki kada su uspjele probiti barijeru
izoliranosti, nelagode povjesničara koju je izazivala kritička oštrica rodne analize,
straha osnivačica da će nove generacije iznevjeriti njihov entuzijazam i sveopće na
petosti zbog mogućnosti, noviteta, ali i nepredvidivih horizonata koje su novi teo
retski obrasci unosili u povijesna istraživanja. Povijest žena nije se samo istraživala,
ona se živjela. Kada je Michelle Perrot na početku novog milenija napisala pregled
razvoja ženske povijesti, toplo ju je nazvala „Moja"povijest žena. S druge strane,
upravo je ova emocionalna obojenost pružala novi razlog za sumnju među ostalim
povjesničarima naviklima da ključ uspjeha leži u distanciranom i objektivnom pro
matranju povijesti kroz „ogledalo povijesti." Povjesničarke ženske povijesti često su
optuživali zbog prevelike političnosti i angažiranosti njihovog rada. Otpor je kul
minirao sredinom osamdesetih godina, usporedno s početkom redefiniranja žen
ske povijesti u novo ime: rodnu povijest. Rodna povijest kao neutralna povijesna
disciplina koja je u fokus svog istraživanja stavila rod kao kulturnu, promjenjivu i
povijesnu kategoriju te se trebala baviti konstrukcijom oba roda, odnosima među
rodom i među-utjecajem roda i ostalih kulturnih, političkih i ekonomskih faktora
kroz povijest bila je prihvatljivija u znanstvenim krugovima te je lakše krčila put na
sveučilišta.
9 Perrot, „Moja"povijest žena, 16-18.
10 Sally Alexander je profesorica suvremene povijesti na Goldsmyth's College, University of London.
11 Downs, Writing Gender History, 182; Perrot, „Moja"povijest žena, 7-11.
10
�,,Her-story“
2. „Her-story"
O d kraja sedamdesetih do polovice osamdesetih žensku povijest označilo je pri
hvaćanje feminističke teorije da je ljudsko društvo izgradilo svoje ekonomske,
društvene i političke strukture na rodno uvjetovanim dihotomijama: prirode na
suprot kulture, privatnog nasuprot javnog, žene nasuprot muškarcima. Potencijal
ove postavke nalazio se u činjenici da, ukoliko je društveni život organiziran u dvi
je sfere: javnoj i privatnoj, koje neminovno stoje u međuodnosu, tada je za razu
mijevanje povijesti društva krucijalno poznavanje oba područja djelatnosti. Stoga
se tijekom ovog razdoblja nastoji afirmirati vrijednost ženskog iskustva. Žene se
nastoje prikazati kao povijesni subjekti, stvaraoci, aktivni sudionici u povijesti
na koje povijesna zbivanja u konačnici imaju konkretne i specifične posljedice.
Poigravajući se riječima i u potpunosti u skladu s dihotomnom percepcijom svi
jeta, povjesničarke su isticale da se one, za razliku od dosadašnje ,,his-story“, bave
pisanjem ,,her-story!‘ Zanimalo ih je na koji je način žensko povijesno iskustvo
slično ili različito muškom. Isticali su da se žene kao povijesni subjekti ponašaju
slično kao i muškarci. Naglašavali su potrebu reinterpretacije i ponovne periodizacije povijesti. Zaključuju da žene nisu doživjele renesansu, barem ne u isto vrijeme
kada i muškarci, da tehnološke inovacije nisu dovele do oslobođenja žena te da je
doba demokratskih revolucija negativno utjecalo na njihove društvene mogućno
sti. Jedan dio povjesničarki u potpunosti se okreće intrinzičnom istraživanju žen
skog iskustva, istražujući teme kao žensko prijateljstvo, majčinstvo itd. Njihovi su
napori akumulirali kritičan broj radova na temu ženske povijesti, postavili temelje
za buduća istraživanja, etablirali žensku povijest kao zasebnu granu historiografije,
te uveli kategoriju roda u društvena istraživanja.1
2
S vremenom se potencijal ,,her-story“ istrošio, a sam pristup suočio je povjesni
čarke sa sasvim konkretnim problemima. One su nailazile na znatne poteškoće u
nastojanu da svoja saznanja integriraju s ostalim dostignućima historiografije. Ovo
je upućivalo na ozbiljnu opasno st segregacije ženske povijesti, odnosno postojanja
dvije paralelne povijesti bez većeg međusobnog utjecaja. Drugi, možda ozbiljniji
problem ticao se same dihotom ne postavke društva. Paradoksalno, u borbi pro
tiv lažne univerzalnosti konvencionalne znanosti, povjesničarke ženske povijesti
same su kreirale novi univerzalizam koji se pokazao jednako upitan. Pojmovi kao
žena, separatne sfere i patrijarhat pokazali su se kao diverzibilne i promjenjive ka
tegorije i konstrukti društvenih, kulturnih, povijesnih i drugih procesa. Značenje
separatnih sfera, pa i samog rodnog identiteta oblikovali su se i mijenjali ovisno
o razdoblju, klasi, rasi, etnicitetu, regiji i religiji. O ni više nisu bili pojmovi koji
objašnjavaju rodnu podjelu, već sami postaju predmet analize.
12 Scott, Rod i politika povijesti, 23-46; Downs, IVriting Gender History, 43-53.
1
�RO D KAO PR ED M ET Z N A N STV E N E AN ALIZE
3. Rodna povijest
U želji da prevladaju ove probleme povjesničarke su se okrenule novom predm etu
analize: rodu. Rod je imao višestruki potencijal odgovora na njihove probleme.
On je odhnrivno. prirod mi. hio M k " '7arlanrti r pr>
S jrn^„spr?lKi označavao „ženskost"
i ,,muškost“ kao promjenjive, društvene kategorije. Uvođenje nove kategorije u
potpunosti je redefiniralo pristup i metodologiju ženske povijesti. O na više nije
bila u potrazi za zanemarenim objektom istraživanja već je dekonstruirala lažnu
bezvremenost i lažnu prirodnost čitavog niza društvenih odnosa. Rodna povijest
omogućavala je holističko prom atranje društva i otvarala putove korelacije ženske
povijesti i ostalih historiografskih dostignuća. Uz to, zvučala je politički neutralnije što joj je olakšavalo pu t u kurikulume zapadnih sveučilišta.
Središnji rad ovog razdoblja nesumnjivo je poznati tekst Joan Wallach Scott
„Rod: korisna kategorija povijesne analize", koji je prvi p u t objavljen 1986. go
dine. U njemu Joan Wallach Scott daje vlastitu viziju afirmacije roda kao „kori
sne kategorije povijesne analize". Njezina definicija sastojala se od dvije funkcije
roda koje su u neprestanom i dinam ičnom m eđuodnosu. Prvi dio definicije na
neki je način sukus dotadašnje preokupacije rodnim odnosima. Rod se definira
kao društvena tvorevina koja nastaje na temelju uočenih razlika m eđu spolovima.
Pri tome se rod „konstruira" kroz četiri elementa: simbole, normativne koncepte,
društvene institucije i procese te subjektivni identitet. Zadatak povjesničara je da
dekonstruira procese izgradnje roda, istraži kontekste u kojima se ti procesi odvi
jaju, te da dokaže da su rodni koncepti rezultat konstantnih konflikata i promjena,
a ne fiksne kategorije. U drugom dijelu definicije Joan Wallach Scott rod vidi kao
način označavanja moći. O na naglašava da se rodna hijerarhija, koja se percipira
kao prirodna, često koristi prilikom legitimizacije ostalih oblika hijerarhije i moći,
da se vlast u pravilu identificira s dom inantnim diskursom muškosti, dok se nepri
jatelji i „drugi" omalovažavaju pripisanim atributima ženskosti. Nadalje, nadzor
nad ženama, bez obzira da li se radi o totalitarnim režimima koji nastupaju kao
autoritativne figure ili liberalnim sustavima gdje država zauzima „očinsku" ulogu,
ima za konačan cilj potvrđivanje državnog autoriteta. Napokon, rat, diplomacija i
visoka politika često koriste rodne diskurse u objašnjavanju i legitimiranju vlasti
tih stajališta. Demonstriraju to odnosi među kolonizatorima i kolonijama, izrazita
virilizacija društva za vrijeme rata i isključivanje žena iz visoke politike s ciljem što
višeg pozicioniranja politike u društvu. U konačnici se autorica pita: ukoliko se
rod i moći izgrađuju međusobno, što generira promjene? O dnosno koja je uloga
rata, pobuna, revolucija, demografskih kriza na normativne rodne obrasce i hije
rarhiju političke moći?1
3
13 Scott, Rod i politika povijesti, 47-73.
12
�Rodna povijest
Teoretske postavke Joan Wallach Scott pružale su velike potencijale razvoju
povijesti žena, odnosno sada već povijesti roda. Ne samo da su pružale temelje za
širenje interesa rodne povijesti na polje politike, diplomacije, izgradnje strukture
moći i rata, već su i svako istraživanje koje se bavilo ovim tematikama obvezale da
uzme u obzir rodnu dimenzije problematike. Rod se kroz ovaj tekst i lepezu radova
koji su nastali na osnovu teoretskih postavki J. W. Scott uspio afirmirati kao jedan
od centralnih označivača i pokretača povijesnih procesa i društvenih odnosa.
Dijalog između roda i politike dao je brojne zanimljive radove. Nezaobilazni su
radovi Natalie Zemon Daviš o korištenju rodnog diskursa ženskosti prilikom eko
nomskih i političkih pobuna 18. i 19. stoljeća.1 Učestala su istraživanja na temu
4
odnosa roda i rata, roda i nacionalnih identiteta, roda i političkih sustava. Tako
Fran^oise Thebaud u poznatoj raspravi o Prvom svjetskom ratu i podjeli spolova
propituje ideju famoznog političkog oslobođenja žena nakon rata.1 Veliki se pro
5
stor posvetio proučavanju položaja žena u totalitarnim režimima. Poznat je tekst
Gisele Bock o načinu na koji je nacizam koristio rodne diskurse u potvrđivanju
vlastite ideologije, te Victorie de Grazie o položaju žena u fašističkoj Italiji.1 Obje
6
autorice zaključuju da su fašizam i nacizam načelno nastojali organizirati društvo
na patrijarhalnim temeljima, ali su istovremeno prepoznali neophodnu potrebu
podrške žena kako bi se uspjeli realizirati kao masovan pokret. Pristup im se pri
tome razlikovao. D ok je nacizam pokušao centralizirati i potčiniti ženski pokret i
ženska djelovanja potrebama nacističkih političkih struktura te mobilizirati žene
poželjnog ili barem prihvatljivog rasnog podrijetla u izgradnji novog njemačkog
poretka, fašizam je radio na razbijanju i marginaliziranju značenja ženskog dje
lovanja. Potčinjavanje žena i lišavanje žena bilo kakve društvene moći, pa čak i
tradicionalne uloge u humanitarnom radu, dalo je važan oslonac u uspostavi au
toriteta i kontrole u društvu. O no što sve ove radove povezuje jest zaključak da
je, bez obzira o kojem razdoblju i društvenom uređenju govorimo, politika uvijek
bila rodno obilježena. Regulacija rodnih odnosa nosila je konkretnu i prenesenu
političku poruku i stoga se redovito koristila u promoviranju određenih političkih
ciljeva, a povezivanje identiteta muškosti i moći predstavljalo je važan oslonac u
kreiranju autoriteta državnih struktura.
14 Zemon Daviš, „Women on top", 285-306.
15 Thebaud, „The Great War and the Triumph of Sexual Division", 21-75.
16 Gisela Bock, „Nazi Gender Policies and Wommen 's History“, 149-176; Bock, JVomen
in European History\ Gisela Bock, ,,Ordinary Women in Nazi Germany: Perpetrators,
Victims, Followers, and Bystanders“, 85-100; Grazia, ,,How Mussolini Ruled Italian
Women“, 120-148.
13
�RO D KAO PR ED M ET Z N A N STV E N E AN ALIZE
4. Problematična dihotomija rod/spol
Skretanje prema rodnoj povijesti, pa i sam koncept dihotom ije roda i spola od
početka je nailazio na kritičare. Neke su povjesničarke smatrale da korištenje poj
ma rodna povijest nepotrebno zamagljuje pravi fokus istraživanja ženske povije
sti, a protagonistice i protagoniste rodne povijesti optuživale su za konformizam.
Veliku napetost izazvala je pojava muških studija, kao odgovor na potrebe da se
dekonstruiraju koncepti muškosti. Ova istraživanja isticala su da se za razliku od
„ženskosti", „muškost" najčešće dokazuje u nekom procesu inicijacije, te da njezi
no oblikovanje više ovisi o dinamičnim tenzijama unutar roda, nego o korelaciji s
pojmom „ženskosti!*1
7
Neke su povjesničarke strahovale da će se rodne studije i rodna povijest s vre
menom udaljiti od svojih ideoloških postavki, da će je preuzeti muškarci. O ne
nisu željele odustati od pojm a ženska povijest, te od kraja osamdesetih godina
dvadesetog stoljeća u biti možemo pratiti paralelni razvoj rodne i ženske povijesti
koje se ponekad tretiraju kao istoznačnice, a ponekad inzistiraju na međusobnim
razlikama.1
8
Nadalje, sama podjela rod/spol također je za neke povjesničarke bila problem a
tična. Njemačka povjesničarka Gisela Bock 1989. godine objavila je rad ,,Women 's
history and gender history: aspects o f an international debate" u kojem izražava
sumnju u bazičnu podjelu rodne povijesti: kulturno konstruiran rod i biološki
determiniran spol. O na smatra da je ovu podjelu angloameričkim znanstvenicama nametnula lingvistika engleskog jezika, dok znanstvenice iz ostalih jezičnih
područja rod/spol nazivaju, a time i promišljaju na drugačiji način. Uz to, ona od
bacuje ideju biologije kao prirodne i nepromjenjive komponente, te naglašava daje
biologija također nov i rodno obilježen pojam, a biološke razlike među rasama ili
spolovima su se tijekom povijesti često koristile u svrhu legitimizacije društvenih
odnosa. Stoga predlaže da se pojam biologije u potpunosti napusti te da povje
sničari trebaju istraživati rod kao cjelokupnu kategoriju koja uključuje spolne i
kulturno konstruirane komponente.1 2
9
0
Novi impuls redefiniranju pojma rod 1990. godine potaknula je čuvena knjiga
Nevolje s rodom. Polazeći od poznate izjave Simone de Bouvoir (Ženom se ne rađa,
ženom se postaje),10Judith Butler odbacuje distinkciju roda i spola, kao neptrebno i
17 Rose, IVhatis Gender History, 56-79.
18 Downs, Writing Gender History, 73-87.
19 Bock, ,,Women's history and gender history: aspects of an international debate",
25-42.
20 Utjecaj Simone de Bouvoir na feministički pokret je kontroverzan. Iako su njezina djela
nesumnjivo bila dio obavezne feminističke literature, osamdesetih godina feministice
14
�Problematična dihotomija rod/spol
krivo seciranje jedistvenog subjekta feminizma. Pogrešku vidi u pretpostavci da se
rodni identitet bazira na spolu kao ontološkom i nepromijenjivom fenomenu. No,
Judith Butler tvrdi da ne postoji biološki determinirana baza identiteta. Prema nje
zinoj teoriji, i spol je kulturološki konstruiran pojam, te stoga prestaje biti temelj,
a postaje element u konstrukciji roda. Dakle, rodni identiteti nemaju jedisntvenu,
sigurnu bazu konstrukcije i stoga su podložni konstantnom redefiniranju. Stabil
nost rodnih identiteta održavaju društveno konstruirani okviri: žena, majčinstvo,
patrijarhat, heteroseksualnost. Nastojeći objasniti proces izgradnje identiteta J.
Buder posiže za psihologijom i to Freudovom tezom o ulozi identifikacije u izgrad
nji identiteta. Teza je polazila od pretpostavke da se proces identifikacije odvija na
podsvjesnoj razini pri čemu se osoba identificira s idealnom unutrašnjom slikom
druge osobe. No, dok je Freud predviđao dvije vrste identifikacije (primarne i se
kundarne), J. Buder smatra da se rodni identitet kreira kroz niz identifikacija koje
potiču okružje i potrebe individue. Rod je dakle produkt imaginacije, on je namet
nut tijelu koje ponavlja pretpostavljene tjelesne izvedbe i potrebe kako bi održalo
iluziju rodne stabilnosti.2 U svojoj drugoj knjizi, Bodies that Matter, J. Buttler
1
ističe da kulturno konstruirani subjekti imaju kulturno konstruirane kritičke ka
pacitete koji im omogućavaju promjene u izvedbama tijela.22 Teze Judith Butler
prodrmale su same temelje feminističkog učenja te potaknule brojne polemike.
Njezine postavke naročito su popularne među lezbijskim studijama i studijama
homoseksualnosti te su izvršile značajan utjecaj na daljnji razvoj rodne povijesti.
J. Buder otvorila je niz novih izazova pred istraživače rodne povijesti, ali je
istovremeno dovela u krizu ideju proučavanja suodnosa roda i ostalih društvenih
i povijesnih procesa. Stoga ubrzo nastaju djela koja teže izgraditi mostove između
novog i starog pristupa. Ovdje treba istaknuti njemačku povjesničarku Lyndal Roper koja ističe utjecaj društvenih, ekonomskih i političkih procesa na sadržaj ima
ginacije, te ne odustaje od ideje biološke determiniranosti potke procesa izgradnje
identiteta. Napokon, sam psihološki fenomen konstrukcije identiteta ima svoj
promjenjivi dio (primjerice sadržaj maštanja i konstrukcija o ženskosti i muškosti),
ali i nepromjenjivu konstantu psiholoških procesa formiranja tih maštanja.23
počinju njezine ideje smatrati zastarjelima i prevladanima. Budući da su tadašnje fe
ministice kao svoj glavni cilj stavile afirmaciju ženskog iskustva kao alternativnog, ali
jednakovrijednog društvenog fenomena, one su zamjerale Simone de Bouvoir zazorni odnos prema ženskoj tjelesnosti i majčinstvu te shvaćanje da se oslobođenje može
ostvariti samo unutar muških termina afirmacije. (Vidi: Čale Feldman, „Nevolje s
izvedbom", 154-165)
21 Butler, Nevolje s rodom:feminizam i subverzija identiteta.
22 Downs, WritingGenderHistory, 165.
23 Isto, 165-181.
15
�RO D KAO PR ED M ET Z N A N STV E N E ANALIZE
Pokušaji širenja rodnih paradigmi izvan zapadnih kulturnih područja i doticaj
povijesnih iskustava zapadnih povjesničarki i povjesničarki iz bivših socijalističkih
zemalja postavili su nove probleme pred istraživačice rodne povijesti. Znanstvenice
iz bivših socijalističkih zemalja smatrale su kako je postavka da je svako društveno
djelovanje prije svega rodno obilježeno, problematična. U tranzicijskim državama,
naglašavale su one, probleme s kojima se suočavaju žene ne treba uvijek gledati kroz
prizmu „ženskih interesa!' Kao simptomatičan primjer Joan Wallach Scott navodi
primjer češke socijologice Hanke Havelkove o odnosu češke prostitutke i njemačke
mušterije koji se ne može shvatiti bez razumijevanja šire ekonomske i društvene pa
radigme položaja dviju zemalja.24 Nadalje, kulturni, klasni, rasni, ideološki i naci
onalni diverzibilitet iskustva neminovno je nametao pitanje univerzalnosti pojma
žena i roda te je naveo Joan Wallach Scott da se krajem devedesetih upita: „Ali ako
je rod-nepromjenjiva činjenica spolne različitosti-univerzalan, što, osim biologije,
uopće može objasniti njegovu univerzalnost? Ako rod znači društvene oblike koji
su nametnuti postojećim razlikama između žena i muškaraca, tada priroda (tijela,
spol) ostaje kao odlučujući čimbenik razlike".2 Takav pristup u konačnici postav
5
lja pitanje u čemu se rod i spol razlikuju. Stoga i J. W. Scott prihvaća tezu da su i
rod i spol u biti povijesno konstruirani koncepti te stoga međusobno nerazlučivi
pojmovi. Nadalje, ukoliko su rod i spol posljedice, a ne agensi, oni više ne mogu
biti polazišta povjesničarske analize. Prihvaća i da je prilikom „konstrukcije" spol
ne različitosti važnu ulogu imaju nesvjesni procesi. No, nakon utvrđivanja ovih
činjenica J. W. Scott zaključuje da to ne znači da se povjesničari moraju ograničiti
na psihoanalitičku metodu. Umjesto toga, ona traga za načinom na koji će nova
saznanja pridonijeti istraživanjima o rodu i politici. Novi potencijal vidi upravo
u uvođenju kategorije mašte u objašnjavanje političkih djelovanja. „Ljudska spo
sobnost zamišljanja... poigrava se hirovito s granicama koje bi postavili stručnjaci
društvenih znanosti: područje ekonomije nikad ne pokriva puko zadovoljavanje
osnovnih potreba, područje politike nikad se ne tiče samo borbi između racional
no motiviranih sebičnih aktera. Ova se područja također mijenjaju pod utjecajem
fantazmičkih projekcija koje pokreću u kolektivne identifikacije".26Stoga naglašava
da ukidanje razlika između „roda" i „spola" otvara nove mogućnosti promišljanja
i objašnjavanja identiteta „muškarca" i „žene," načina na koje tijelo materijalizira
psihu, ali i na povezanost spolnih različitosti i politike. Povjesničari bi pri tome
trebali biti svjesni da termini „muškarac" i „žena" nisu unaprijed zadani, da su ideje
o „muškarcima" i „ženama" tek koncepti koji bi trebali oblikovati ponašanje te da
24 Scott, Rod i politika povijesti, 249-251.
25 Isto, 239.
26 Isto, 242.
16
�Rod, nacija i građansko društvo
kulturne norme artikuliraju razlike među spolovima na nedosljedan, a ponekad i
proturječan način.2
7
5. Rod, nacija i građansko društvo
Usporedno s intrinzičnim potragama za specifičnim ženskim subjektivitetom, ra
zvijala se debata o odnosu roda i građanskog društva. Među značajnim sudionica
ma ove rasprave je Carol Pateman koja je u svojim tekstovima istraživala načine na
koji su demokratske teorije isključivale žene iz političke sfere društva. Ona zaklju
čuje da je osnovna premisa klasičnih teoretičara ugovora ideja da su samo muškarci
rođeni jednaki i slobodni iz čega je proizlazio zaključak da su sve žene podređene.
Ovom postavkom je spolna razlika dobila političku dimenziju, muškarci postaju
nositelji neophodnih karakteristika za stjecanje građanskog statusa i javne sfere
(razum, osjećaj pravde, sposobnost potiskivanja emocija), dok su žene definirane
unutar vlastite tjelesnosti i spolnog nagona, a taj potencijalno opasan „ženski ne
red” potiskuje se u prostor privatne sfere. Dakle, prvobitni ugovor je, zaključuje
Pateman, „muški ili bratski savez." Žene su morale biti isključene i postaju simbo
li svega što je izostavljeno, a odvojena javna sfera prezentira se kao univerzalna i
spolno neutralna. Ovakve pretpostavke u startu su diskvalificirale svaku femini
stičku kritiku društvenog poretka i dovele su do toga da se svaki ženski politički
angažman u povijesti previdi kao marginalna i nebitna pojava. No, Poteman ističe
da se javna sfera kreira u međuovisnosti s privatnom te da postavke jedne utječu
na definiciju druge. Tako se primjerice na radnom mjestu ponavlja obrazac žen
ske podređenosti i isključenosti iz struktura moći, zanimanja se dijele na ženska i
muška, žene rjeđe zauzimaju odgovorne pozicije, a nije rijedak slučaj da u ženskim
kolektivima rukovodeće mjesto dobiva muškarac.28
Pojam „separatne sfere" počeo se problematizirati u radovima povjesničarki i
povjesničara osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća. Ideja da je tradicio
nalno mjesto žene u kući te da samo muškarac može sudjelovati u javnom životu
pokazala se starom tek oko dvjesto godina stara. Catherine Hali je u članku „The
early formation o f Victorian domestic ideology“ početak formacije ideologije od
vojenih sfera smjestila u ranu devetnaestostoljetnu Englesku, gdje su je počele širiti
male evangelističke grupe. Koncept da se moralnost žene mora štiti u okrilju doma
naišao je na odobravanje rastuće građanske klase te se brzo širio Europom.29 Leonore Davidoff je proces odvajanja „muških" i „ženskih" područja djelovanja povezala
s industrijskim i društvenim revolucijama koje su obilježile kraj 18. i 19. stoljeće.
27 Isto, 237-256.
28 Pateman, Ženski nered.
29 Hali, „The early formation of Victorian domestic ideology“, 181-196.
17
�RO D KAO PR ED M ET Z N A N STV E N E AN ALIZE
Proces stvaranja građanskog društva iz temelja je pretresao društveni vrijednosni
sustav prijeteći s krizom morala i identiteta. Novac i trgovina koji su do tada loše
kotirali na skali društvenih vrijednosti, postaju temelji novog ekonomskog su
stava. S druge strane, kao zalog bolje budućnosti promoviraju se nove društvene
vrijednosti: sloboda, jednakost, individualnost, racionalnost. Nadolazeće društvo
legitimiralo se i opravdalo kroz „prirodnu" rodnu hijerarhiju. Muškost pri tome
preuzima obrasce novog društva - muškarci su racionalni, slobodni, individualni,
moralni građani i nemoralni trgovci, dok se dom i ženskost povezalo s tradicio
nalnim odlikama - religioznost, praznovjerje i neokaljana moralnost.30 Nadalje, u
radu „Gender and the „Great Divide",, L. Davidoff zaključuje kako je sama podjela
na privatnu i javnu sferu pojava modernog društva. Predindustrijska faza u kojoj
su plemićki dvorci istovremeno funkcionirali kao stambeni, obrambeni, kulturni,
trgovački i jurisdikcijski objekti nije poznavala ovakav koncept. Razvojem građan
skog društva javlja se ideja organizacije javnog prostora kojeg počinju obilježavati
vijećnice, knjižnice, javni parkovi, te doma kao privatnog utočišta. Ovaj proces
pratila je ideja odvajanja javne i privatne imovine, formalizacija zanimanja itd.
No L. Davidoff upozorava da sam proces nije nužno bio negativan za žene. Iako
je njihovo djelovanje u javnom prostoru bilo ograničeno, privatni prostor im je
jamčio sigurnost i zaštitu. Napokon, žene u novom društvu nisu bile lišene moći.
Kroz sustav društvenih i obiteljskih veza, druženja i večera one su imale utjecaj na
društvena i ekonomska događanja. Kada je nakon Prvoga svjetskog rata važnost
društvene elite počela opadati, žene se aktivnije počinju probijati u profesionalna
zanimanja. Na sličnom tragu Amanda Vickery upozorava da povjesničari moraju
imati na umu da to što je nešto propisano, ne znači da se zaista striktno provodilo.
Ona smatra da ideja odvojenih sfera nije bila nužno vezana za srednju klasu niti za
19. stoljeće, već je u to vrijeme postala norma. S druge strane, tijekom 19. stolje
ća istovremeno je postajalo nekoliko drugih rodnih koncepata, te su u stvarnosti
muškarci i žene znatno češće kretali istim prostorom nego što se to priznavalo.3
1
Drugi vid diskusije o suodnosu roda i građanskog društva potaknula je knjiga
Jiirgena Habermasg, The-Structu^aJ^ a n s f o r m a tim o f the Public Sphere (1962.) u
kojoj autor zastupa tezu da se tijekom 18. i 19. stoljeća počela formirati „treća sfenf* - f^ n o j^adansicollrustvo u kojem svi sudionici mogu ravnopravno promišlja
ti pitanja oČTdrustvene i^ofiticke važnosti. No, devedesetih godina feministice su
naglasile daje ta „treća sfera" bila rezervirana jsključivo^ muškarce, te pokušavaju
30 Davidoff, „Gender and the Great Divide. 'Public and Private' in Đritish Gender History“, 11-27.
31 Vickery, „Golden age to separate spheres? A review of the categories and chronology
of English women 's history“, 197-225.
18
�Rod, nacija i građansko društvo
procijeniti posljedice te segregacije na oblikovanje pojma muškosti i ženskosti.
O ne tragaju za uzrocima izolacije žena, ali i posljedicama koje je konstitucija žen
skosti kao ,,drugotnosti“ ostavila n efo rmiran je suvremene mnškmri Ove debate
otvaraju vrata feminističkoj l^jdicici liberalizma i suvremenog građanskog društva.3
2
Posebno je zanimljiva knjiga Nirejfuval Daviš Rod i nacija u kojoj autorica pro
žima procese izgradnje nacionalnih i rodnih diskursa. Pri tome ona rodne odnose
stavlja u suodnos s biološkom i kulturnom reprodukcijom nacije, građanskim sta
tusom, karakterom vojski i ratova te etničkom pripadnošću. Reproduktivna uloga
žene uvijek je bila važna za održavanje zajednice. Stoga se N. Y. Daviš zanima za
pitanje utjecaja žene na vlastitu reprodukciju, pritiska struktura moći na žene kao
članove nacionalnih kolektiviteta da imaju djecu, državne brige za žensko zdravlje i
zaštitu na radu. Tradicionalno žene$u bile označene i kao simboličke čuvarice gra
nica i predstavnice kolektiviteta, ^ n e su čuvarice sjećanja, dio teritorija, simboli
doma koji se trebaju branitpfcJ tom je kontekstu emancipirana i tradicionalna žena
ušla u središte nacionalnih pitanja. Stjecanje gr<
ađanskog_sratusa podrazumijevalo
je afirmaciju žena kao punopravnih članova zajednice koji uživaju jednaka građan
ska. politička i cnrijalna p p v a i obaveze. Stoga N. Y. Daviš ovo pitanje stavlja u
kontekst različitih interpretacija i diverziteta obaveza civilnog društva te proble
me stjecanja građanskog statusa žena sagledava kroz prizmu multikulturalnosti.
Pripadnice vjerskih, nacionalnih i etničkih manjina suočavale su se s različitim
preprekama u zadobivanju građanskog statusa u odnosu na pripadnice većinske
nacije. Osim toga, civilno društvo je u pitanju davanja punopravnih građanskih
prava i obaveza pripadnicama manjina često suočeno s konfliktom principa pošti
vanja multikulturalnosti i dopuštanja njegovanja tradicije lokalnim zajednicama i
očuvanja individualne slobode.33
Za ovu je knjigu zanimljiv i članak Sonye O ’Rose ,,Sex and Citizenship in Wartime Britain" u kojem autorica kroz naoko marginalnu temu seksualnih kontakata
američkih vojnia i britanskih građanki za vrijeme Drugoga svjetskog rata ispituje
dinamiku odnosa roda i nacije. Pri tome traži odgovor na pitanje zašto je slobodno
ponašanje britanskih žena u odnosu prema američkim vojnicima stacioniranim
na otoku u vrijeme D rugog svjetskog rata ugrozila britanski nacionalni identitet
i duh zajedništva. Zaključuje da je očuvanje imidža nacionalnog identiteta ima
lo značajan utjecaj na održavanje morala i objašnjavanja uloge Britanije u ratu.
Britanci su po tom uvjerenju bili obični ljudi koji rade u vrtu, skupljaju marke
ili se bave nekim drugim hobijem; za razliku od Amerikanca, oni su tolerantni
prema crncima i svaki Britanac na svoj način „doprinosi svoj dio“ ratnim naporima
32 Downs, Writing Gender History, 145-164.
33 Yuval Daviš, Rod i nacija, Zagreb, 2004.
19
�RO D KAO PR ED M ET Z N A N STV E N E AN ALIZE
zemlje. Djevojke koje se zabavljaju s američkim vojnicima, umjesto da žive tihim,
običnim životom i čekaju povratak britanskih vojnika ozbiljno su narušavale ideju
nacionalnog integriteta, a kada su se još k tome zabavljale s crncima otkrivale su
licemjerstvo britanske tolerancije i izazivale rasni strah od poplave crnih beba pu
nopravnih britanskih građanki.34
6. Rodna povijest u „ratu teorija" i problemima globalizadje
Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća američku je javnost potresao ne
svakidašnji skandal iz znanstvenog miljea. Fizičar Alan Sokal35 objavio je čla
nak „Transgressing the Boundaries: Toward a Transformative Hermeneutics o f
Quantum Gravity u posebnom broju renomiranog časopisa Social Text koji je bio
posvećen ratovima teorija. Nekoliko tjedana kasnije Sokal je razotkrio je daje nje
gov rad u biti parodija postmodernizma; naravno, time je izazvao brojne žestoke i
ogorčene odgovore.36 U raspravi koja je slijedila poststrukturalisti su bili ismijani
kao „akademski carevi", koji pišu „neprobojnu teoriju i „nerazumljivu prozu",37
te se skrivaju iza analiza lingvističkih konstrukta stvarnosti, umjesto da se suoče s
realnošću.3 Ovaj događaj vrlo slikovito opisuje atmosferu koju je pojava postmo
8
dernizma izazvala u znanstvenim krugovima, ali i otvara specifične probleme pred
kojima su se našli povijest i feminizam. Postmodernizam je na neki način podijelio
znanost. Ova je raspodjela u kuloarskom rječniku dobivala nimalo laskave nazi
ve: „društvene znanosti protiv humanističkih, dostupno populističko učenje pro
tiv žargonističkog elitističkog mračnjaštva, naivni empirizam protiv sofisticirane
kulturne analize, politika protiv teorije i anti-intelektualno izvještačeno držanje
protiv angažirane kulturne kritike".39 Historiografija se naravno uključila u raspra
ve. Ona se naročito mučila s činjenicom da je poststrukturalizam doveo u pitanje
34 Rose, ,,Sex, Citizenship and the Nation in World War II Britain", 1147-1176.
35 Alan Sokal je profesor matematike na University College of London i'fizike na New
York University.
36 Navedeni članci mogu se naći na http://www.diskrepancija.org/casopis/5br/sokall.pdf (4.11.2010.), a rasprave na http://www.phisyc.nyu.edu./faculty/sokal.
(4.11.2010.)
37 Rosen, ,,A Physics Prof. Drops a Bomb on the Faux Left" i Epstein, ,,Why Poststructuralism Is a Dead End for Progressive Though", 83-119.
38 Sam dogadaj detaljnije je opisan u: Duggan, „Teorija ratova ili 'Tko se boji Judith
Buttler?'", 399-410.
39 Isto, 399-410.
20
�Rodna povijest u „ratu teorija" i problemima globalizacije
njezinu epistemološku bazu. Naime, ukoliko su svi tekstovi samo lingvistički kon
strukti, oni ne mogu biti izvori saznanja o povijesnoj zbilji.40
U osnovi, i jedan i drugi „tabor" slažu se u jednoj postavci: dekonstrukcijska
kritika dovela je humanističke znanosti u krizu. No, razlikuju se u valorizaciji te
krize: za anti-postrukturaliste kriza je destruktivna, a za poststrukturaliste poticaj
na i plodonosna jer je potaknula produkciju brojnih teorijskih rasprava.4 Taj argu
1
ment mogao bi se protumačiti kao svojevrsno podsmjehivanje „tradicionalistima"
da tekstove poststrukturalista uzimaju previše ozbiljno. Napokon, niti jedan tekst
nije i ne može biti istina. O n je samo poziv na novu raspravu. Kritičari postmodernizma pak upozoravaju da potpuno relativiziranje „povijesne istine" otvara
prostor proizvoljnim interpretacijama i politizaciji povijesti. Kako to obično biva
u sukobima, uskoro se pojavila i srednja struja. Povjesničari i povjesničarke ove
struje odbijaju promatrati situaciju kroz crno-bijelu prizmu. Odbacuju mogućnost
objektivne spoznaje i prihvaćaju potencijal teoretskog promišljanja istraživačkog
procesa. No, ističu da je teorija samo alatka historiografskog rada, a ne sama sebi
svrha, te ne prihvaćaju ideju da je historiografija podvrsta književnog stvaralaštva.
Njezina djela nisu produkt mašte, već znanstvene interpretacije povijesnih izvora
koji ipak stoje u određenoj korelaciji sa stvarnošću. Izlaz vide u interdisciplinarno
sti, ali i njegovanju glavnog istraživačkog interesa historiografije: odnosa teksta i
konteksta, izvora i stvarnosti.42
Feministička problematika također je odigrala specifičnu ulogu u ratu teorija.
Za tradicionaliste je činjenica da poststrukturalisti rohrivizirajiL-pojmove kao što
su „muškarac" ili „žena", evidentan dokaz besmislenosti njihovog teoretiziranja. S
druge strane, postrukturalističko odbacivanje pojma „žena" stavilo je feminizam
pred neugodno pitanje: ukoliko ne postoji „žena", može li uopće biti feminizma?
Naravno, i feministice su se podijelile u dva tabora. Prve nastoje u potpunosti
O db^citU li-barem ^lažiti^oitavke^iostruknir^lizm a, dok druge smatraju da su
postrukturalistički diskursi uveli feminizam u novu fazu koju karakterizira raspr
šenost pristupa i „pluraUzam-femirtizma".43
Daljnja dinamika razvoja rodne povijesti i povijesti žena bit će određena ra
zvojnim putem „ratajeorija" te pozicijama i odnosom feminizma i povijesti unutar
tog sukoba. Vrijeme će pkazati hoće li ova kriza za rodnu povijest u konačnici biti
40 Dovvns, Writing Gender History, 88-105.
41 Smatram da diskusija o odnosu povijesti, feminizma i postrukturalizmu nadilazi pa
rametre ove knjige. Opširnije vidi i: Jenkins, Promišljanje historije; Bloch, Apologija
historije ili zanat povjesničara; Roksandić, Uvod u komparativnu historiju-, Gross, ,,Dekonstrukcija historije ili svijet bez prošlosti", 165-194.
42 Janeković Romer, „O pisanju povijesti i znanju o prošlosti", 445-458.
43 Hakalović, „Feminizam i postmodernizam: susret ili sukob?"
21
�RO D KAO PR ED M ET Z N A N STV E N E A NALIZE
destruktivna, kako se boje tradicionalisti, ili konstruktivna, kako vjeruju postrukturalisti. O no što možemo već danas zaključiti jest da rodna povijest više nije jed
noznačna, te da se unutar tog naziva skriva čitava lepeza pristupa, metodologija,
teorija i ciljeva kojima se stremi.
U najnovije vrijeme rodna povijest našla se pred novim izazovom - trendom
proučavanja tzv. globalne povijesti. Trend je vrlo razumljiv budući da historiogra
fija teži k tome da odgovara na pitanja i probleme suvremenog društva. U tom
cilju sve se češće javljaju sinteze, ali i predm eti na sveučilištima koji pokrivaju teme
globalizacije i globalne povijesti te dovode u pitanje dom inantne zapadnjačke
obrasce. Problem je što se u takvim pristupim a pitanja rodne povijesti i povijesti
žena ponovno istiskuju na marginu ili u potpunosti izostavljaju zbog prevelike opsežnosti gradiva. U tom cilju nastaju i priručnici koji bi omogućili historiografiji
globalne povijesti da sagleda i rodnu stranu problematike. Stoga suvremeni tren
dovi pokazuju porast interesa za povijest žena iz udaljenih dijelova svijeta kao npr.
Latinske Amerike, Kine, Indije, Japana, Afrike, bivšeg istočnog bloka itd.44 Ipak,
teško se oteti dojmu da je globalna povijest rodnu povijest ponovno suočila s pri
marnim problemom ženske povijesti: kako postati i ostati vidljive?
7. Povijest žena i rodna povijest u hrvatskoj historiografiji
Povijest žena i rodna povijest u Hrvatskoj nije nikada dosegla popularnost koju
je imala u zapadnoj historiografiji. Uzroci te pojave m nogostruki su i ne m ogu se
jednostavno objasnitijotporom hrvatske historiografije prema novim trendovima
i teoretskim jzazovima uppće. Treba uzeti u obzir da hrvatski prim jer u tom p o
gledu ne odskače od ostalih historiografija bivših socijalističkih zemalja. Proh.
s jedne strane proizlazi iz odnosa ^cijalizm k prema rodnoj^roblematici.'SKodna^
tavnopravnost. ili barem načelna politička ravnopravnost muškaraca i žena^j
zentirana je kao JcMjiw;Y tekovina socijalizma, ^a značaj i napori grgđanskogie^
fl
minizrpa i ostalih političkih opcija u principu su se prešućivali ili marginalizirali^?
Nadalje, marksistički pristup promatrao je neravnopravnost spolova prim arno u
kontekstu ekonomske neravnopravnosti društva. Stoga bi u sustavu koji dokida
klasnu nejednakost i rodna nejednakost trebala sama od sebe nestati. Prvih_nekolik o4gsetljeća socijalizma u Jugoslaviji obilježilo je ifnffif+canjp K kakvih problem a
»lr>
u položaju žena. Antifašistička fronta žena (AFŽ). koja je nastavila s nezgodnim
upozoravanjima na probleme na koje su žene nailazile na putu prema ravnoprav
nosti, u konačnici je ulynuta, a žensko pitanje obrađivano je samo u kontekstu
zahvala JosigujSrozu T itu i komunizmu za dobivenu ravnopravnost. Eventualne
44 Smith, ur„ IVomen 's History in GlobalPerspective, 1-7.
22
�Povijest žena i rodna povijest u hrvatskoj historiografiji
poteškoće s kojima su se žene suočavale u svakodnevnom životu nisu se percipirale
kao problem društva kao cjeline, već kao specifični ženski problem. Kritike tzv.
ženske ravnopravnosti počele su se javljati tek tijekom sedamdesetih godina unutar
razvoja neofeminističkog pokreta u Jugoslaviji. Ovaj je pokret karakterizirala snaž
na m edukulturna i međunacionalna suradnja i prema tome simpatizerstvo prema
jugoslavenskoj ideologiji. Hrvatsko društvo nakon raspada Jugoslavije prolazi kroz
razdoblje tranzicije u kojem se obračunava s tekovinama socijalizma. Stoga tijekom
devedesetih godina pratimo nekoliko kontradiktornih diskursa koji su obilježili
pristup rodnoj problematici. S jedne strane, naslijedilo se uvjerenje da rodna ne
ravnopravnost u hrvatskom društvu ne postoji, da je otklonjena socijalističkom
revolucijom ili da je rodna nejednakost marginalan problem u odnosu na ostale
društvene procese i stoga joj ne treba posvetiti veću pozornost. S druge strane,
politička emancipacija žena geccipiraiugejiap tekovin^ocijalizma i kao takva nije
pobu3lvala simpatije u društvu, ajfeminizam je bio sumnjjy_zhggjiadnacifiiialnog
koncepta koji nije odgovarao političkoj retorici tog razdoblja. Socijalistička jugo
slavenska žena simbolički je odbačena zaboravljanjem Dana žena, a „nova (stara)
hrvatska žena“ gradila se unutar procesa virilizacije ratom opterećenog društva i
potrage za starim hrvatskim tradicijama.45 U trenutku kada je rodna problematika
u zapadnoj historiografiji doživljavala svoj vrhunac, u Hrvatskoj je rodno pitanje
tretirano kao marginalan, ili čak opasan i subverzivan problem. Napokon, hrvat
ska historiografija trebala je odgovoriti na „značajne" izazove s kojima se mlada
hrvatska država suočavala: dovršetak izgradnje hrvatske nacije, početak stvaranja
hrvatske državnopravne tradicije i istočnoeuropski problem tranzicije. No, s druge
strane, dok su se povjesničari i povjesničarke zapadne historiografije borili s prona
laženjem smisla djelovanja u društvu, hrvatska historiografija nalazila se u samom
središtu društvenog interesa. Stoga, slabi interes za žensku povijest u proteklih
dvadeset godina ne bi trebalo obilježavati vrijednosnim kriterijima nekakve ,,nazadnosti" ili „zastarjelosti" hrvatske historiografije, već ga treba sagledati u širem
kontekstu razvoja društva i korelacija društvenih procesa i razvoja povijesne zna
nosti. Novo vrijeme nameće nove probleme. Rodna problematika u tom kontekstu
sve više ulazi u vidokrug hrvatskih povjesničarki i povjesničara, ali to ne znači da
se oni trebaju isključivo kretati stopama zapadne historiografije. O dnos se ne bi
trebao razvijati na pukom oponašanju obrazaca, već na dijalogu hrvatskog specifi
kuma i globalnog konteksta.
45 Ograjšek, „Osmi mart. Međunarodni dan žena", 112-141; Scott, Rod i politika povije
sti, 249-251; Sklevicky, Konji, žene i ratovi, 25-115; Senjković, „Domovina je ženskog
roda", 281-298.
23
�ROD KAO PR ED M ET Z N A N STV E N E A N ALIZE
Prvi interesi povjesničarki Jugoslavije za pisanje povijesti žena nastali su krajem
sedamdesetihjjj očetkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, usporedno s p o
javom neofeminističkog pokreta i povijesti žena u svijetu. Sukladno s političkom
situacijom u zemlji, ovi su napori obrađivali p ovijest-fadnica i žena^u, radničkorrh
p o k ren u li N O B-u. Ovdje treba posebno naglasiti istraživanja Jovanke Kecman,
koja je objavila niz radova o sudjelovanju žena u rajlničkom, socijaldemokratskom
i sindikalnom pokretu. Najpoznatija njezina knjiga je Žene Jugoslavije u radničkom
pokretu izčnskim organizacijama 1918-1941. Nastala je na temelju rada na diser
taciji i, ia jp jp -ujpploški -obojena^ tejieproporcionalno mnogo mjesta posvećuje
r^diuocijalističkih i komunističkih ženskih organizacija, ona je zbog svoje informativnosti i vrijednog sakupljačkog rada nezaohilazarugočetak svakog istraživanja
o povijesti žena u Jugoslaviji.46 O samdesetih godina, u trenutku kada se u zapadnoj
historiografiji afirmirala potraga za ženskim subjektom koja se uvelike oslanjala
na anriopološk&Jiietode, na našim prostorim a palicu ženske povijesti preuzimaju
etnologinje Dunja Rihtnjan_Auguštin i Lydia S ld ^ u c l^ Prva se ženskom proble
matikom bavila sporadično i to većinom poslijeratnim razdobljem, a Lydia Sklevicky bila je istaknuta predstavnica domaćeg feminističkog pokreta i usmjerila se na
problematiku Antifašističke fronte žena. Kompilacija njezinih radova posthum no
je objavljena pod naslovom Konji, žert&ratovi.47 U isto vrijeme tematiku ženske p o
vijesti počela je otvarati povjesničarka Axidt«a_Eeidm<m, koja se prvenstveno bavila
roeduraimirLTazdobljem, ali-i-tgorejskim prohlem imaTstraživanja povijesti žena.48
Ona je ujedno pokrenula projekt organizacije predavanja i kompilacije tekstova s
tematikom iz ženske povijesti. Rezultat tog rada je zbornik Žene u Hrvatskoj. Ž enska i kulturna povijest, u kojem su radovi koji se bave određenim temama iz hrvat
ske ženske povijesti kronološki poredani od antike do devedesetih godina prošlog
stoljeća. Time je pružen impuls razvoju ženske povijesti u Hrvatskoj te ukazano
na različite metodologije i pristupe njezinom istraživanju. Teoretskim i m etodo
loškim aspektom istraživanja povijesti žena bavila se i M irjana Gross, kako u knjizi
Suvremena historiografija, tako i u nekoliko članaka u kojima jeL
daTa pregled razvoja
46 Kecman, Žene Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama 1918-1941.
Vidi i: Jovanka Kecman, „Žene u sindikalnim organizacijama i štrajkovima ujugoslaviji (1935-1941)“, 257-322; Vesković Vangeli, Osmi mart i naprednoto dviženje na zenite
vo Makedonija (1939-1945)■
47 Rihtman Auguštin, Ulice moga grada-, Rihtman Auguštin, Etnologija i etnomit-, Sklevicky, Konji, žene i ratovi.
48 Feldman, „Prilog istraživanju ženskih organizacija - Udruženje univerzitetski obrazo
vanih žena", 61-67; Feldman, „Posljednjih tisuću godina", 30-37; Feldman, „Proričući
gladnu godinu - žene i ideologija jugoslavenstva (1918.-1939.)“, 235-246.
24
�Povijest žena i rodna povijest u hrvatskoj historiografiji
i analizu značaja ovog novog područja historije.49 Na larvom kongresa_hrvatskih
povjesničara u prosincu 1999. osnovana je Sekcija za povijest žena koja djeluje u
sklopu Hrvatskoga nacionalnog odbora za povijesne znanosti. Izlaganja s te sek
cije obrađivala su široki raspon te m a^ d mizoginije u renesansnom Dubrovniku
do sjećanja i značenja iskustva partizanki u Jugoslaviji i Hrvatskoj te su većim di
jelom objavljena u časopisu Otium (br. 7/8, 1999.-2000^N a Drugom kongresu
hrvatskih povjesničara u rujnu/listopadu 2004. u Puli Sekcija za povijest žena bila
je jedna od većih te je također uspjela okupiti povjesničarke i povjesničare različi
tih povijesnih razdoblja. Radovi sekcije objavljeni su 2006. godine u Historijskom
zborniku. Na Trećem i Četvrtom kongresu hrvatskih povjesničara Sekcija za povi
jest žena se održala, a referentice i referenti su obrađivali široki vremenski raspon
otLsfednjeg vijeka do Dom ovinskog rata.50 Uspješnost sekcija potaknula je 2000.
godine osnivanje Udruge za istraživanjf-povijesti ženaJClioJcoja svake godine orga
nizira nekoliko izlaganja na teme ženske povijesti. Interes za sudjelovanje u Sekciji
za povijest žena I j rvatskoga nacionalnog odbora za povijesne znanosti, kao i široki
raspon tema koje su obrađivane upućuju na činjenicu da tematika ženske povijesti
redovito dolazi u vidokrug hrvatskih istraživača ili istraživačica, ali da je obraduju
usporedno, kao dio širih i općih istraživačkih projekta. Takav pristup ima pozitivne
i negativne posljedice za razvoj rodne povijesti u Hrvatskoj. S jedne strane, gomila
bazu informacija i otvaia-nove teme kao polazišta za buduća istraživanja, ali s druge
strane taj „psporeijni" ra^Lna-žcgsj&oj tematic£yrlo često ne uzima u obzir specifične
metodološki* pirhlcrnt; i
ovog historijskog p o d ru čja^
Poticaje daljnjem istraživanju na području povijesti žena daju međunarodni
projekti istraživanja povijesti žena koji mobiliziraju domaće povjesničarke i po
vjesničare ili obrađuju tematiku vezanu za ovo područje. Posebno valja istaknuti
knjigu G m d
IVpctpm falkant n -kojoj su skupljeni tekstovi
regionalnih i zapadnih istraživača i istraživačica o rodnoj problematici na područ
ju zapadnog Balkana.5 Pristup je interdisciplinaran, odnosno uvršteni su tekstovi
1
književnopovijesnogrpoviksnog i zntropolo|kog karaktera. Za ovaj rad zanimljiv
je tekst Thomasa A-iLm m erta-^- ženskom pokretu-u-SfbijrTtvadesetih godina
dvadesetog stoljeća, rad V k steja ln šićo ženama u međuratnoj Sloveniji, Barbare
JanearW sh$tet-o ženama u N O B-u ili Gordane P. Crnković o ženskim piscima
49 Gross, „'Nevidljive žene'“, 56-64; Gross, „Žena-čovjek: L'homme", 149-155; Gross,
Suvremena historiografija: korijeni, postignuća i traganja.
50 O radu ove sekcije vidi: Janković, „Prikaz III. kongresa hrvatskih povjesničara SplitSupetar".
51 Ramet, Genderpolitics in the JVestem Balkans: tvomen and society in Yugoslavia and the
Yugoslav successor States.
25
�RO D KAO PR ED M ET Z N A N STV E N E AN ALIZE
u hrvatskoj i srpskoj literaturi.52 Nadalje, radovi o rodnoj problematici s ovoga
prostora mogu se pronaći i u kompilacijama koje obrađuju širi europski prostor.
Primjerice, u knjizi
in Europe 1919-1945 mogu se
naći poglavlja Melise DokoyoyJ C arol SJLiIIy o H rvatskoj i Srbiji.53
S druge strane, postoje m eđunarodni projekti koji mobiliziraju domaću femini
stičku scenu i historiografiju u potrazi za gpecifićnr>cfirP^ rr>rlnrip;
Europe. Jedan takav projekt je „Sjećanje žena na život u socijalizmu" koji je 1995.
godine pokrenula češka sociologinja i feministkinja Jirina Šiklova. Cilj projekta bio
je potaknuti žene iz bivših socijalističkih zemalja da provedu istraživanje o povijesti
žena i njihovom identitetu u socijalizmu, koristeći se prvenstveno metodama usmene
povijesti („oral history“). U sklopu projekta nastalo je djelo koje pokriva prostor biv
še Jugoslavije, odnosno Hrvatske - Ženski biografski leksikon. Sjećanje žena na život u
socijalizmu. Objavljeni su intervjui s deset pripadnica „prve generacije" u socijalizmu,
te je dana analiza povijesnog i kontekstualnog okvira.54 Sličnom idejom i m etodolo
gijom vodio se projekt „Životne priče Vojvođanki" unutar kojeg je objavljena knjiga
intervjua Vojvođanke (1917-1931): životne priče Godine u naslovu ne označavaju
razdoblje koje se obrađuje, već godine rođenja žena s kojima se razgovaralo.
U Hrvatskoj i susjednim zemljama razvili su se i domaći projekti kojima je
cilj promovirati teme iz povijesti žena. Tako je u Hrvatskoj nastao već spomenuti
zbornik Žene u Hrvatskoj. Ženska i kulturna povijest}6 U Srbiji je pokrenut p ro
jekt Instituta za noviju istoriju Srbije „Srbija u modernizacijskim procesima 19. i
20. veka" unutar kojeg su održana četiri znanstvena skupa i izdana četiri zborni
ka. Drugi zbornik posvećen je temi Položaj žene kao merilo modernizacije te se u
njemu obrađuje problematika povijesti žena u Srbiji u odnosu na zakonodavstvo,
obrazovne mogućnosti, nacionalna pitanja i probleme manjina, javno mnijenje,
rat i metodološke postavke.57 U Sloveniji je objavljen zbornik Ženske skozi zgodovino. Zbornik referatov 32. Zborovanja slovenskih zgodovinarjev Prije nekoliko
godina izašao je i zbornik Pozabljena polovica. Portreti žensk 19. in 20. stoletja na
.5
5
,5
8
52 Emmert, „Ženski pokret: The feminist movement in Serbia in the 1920s, 33-49; Jalušić , ,,Women in Interwar Slovenia", 51-66; Jancar-Webster, „Women In the Yugoslav
National Liberation Movement", 67-87; Crnković, ,,Women writers in Croatian and
Serbian literatures", 221-241.
53 Passamore, Women, Gender andFacism in Europe 1919.-1945., 91-124.
54 Dijanić i dr., Ženski biografski leksikon. Sjećanje žena na život u socijalizmu.
55 Savić, Vojvođanke (1917-1931).
56 Feldman, Žene u Hrvatskoj. Ženska i kulturna povijest.
57 Perović, Srbija u modernizacijskim procesima 19. i 20. veka 2. Položaj žene kao merilo
modernizacije.
58 Žizek, Ženske skozi zgodovino. Zbornik referatov 32 Zborovanja slovenskih zgodovinarjev.
26
�Povijest žena i rodna povijest u hrvatskoj historiografiji
Slovenskom u kojem su obrađene 129 biografske priče slovenskih književnica, glaz
benica, umjetnica, učiteljica, alpinistica, gostioničarki i medicinskih sestara itd.59
Za povjesničare ženske povijesti značajan je i rad komparatistica književnosti i et
nologinja koji je opširnije obrađen u sljedećem poglavlju.
istraživanja teme.
M eđu političkim strankama u Kraljevini Jugoslaviji najviše sluha za žensko
pitanje pokazivale su Hrvatska seljačka stranka i K J ^ t e stoga neTreba^čuđiti da
najveći broj radova koji se bavi odnosom političkih stranaka i žena, obrađuje upra
vo ove dvije stranke. Ovdje, uz već spomenutu knjigu Jovanke Kecman, prije svega
treba spomenuti rad Suzane Lećgk ..‘D okada se samo polovica hryatskog_naroda
bojila.’ Hrvatska seljačka stranka i žene“ u kojem autorica istražuje ženske organizacij'eJđSi'Ua, Seljačkejlo g e i Hrvatskog srcavženske časopise koji su propagirali
ideologiju)HSS-a, ali i mjesto i značaj r63a)u oblikovanju i provođenju nacionalne
ideologije ove stranke.5 Branka-Boban je u članku „‘Materinsko carstvo’" - za
60
9
laganje Stjepana Radića za žensko pravo glasa i ravnopravan položaj u društvu"
dala analizu odnosa Stjepana Radića prema položaju žena,61 a NJira Kolar je kroz
knjigu o Mari Matočec pružila presjek aktivnosti Radićevog seljačkog pokreta
kroz perspektivu njegove istaknute sudionice.62 O odnosu ostalih stanaka prema
ženama u principu nema posebnih radova, vjerojatno zbog uvjerenja da stranke
nisu izražavale poseban odnos prema ženama. Ipak, treba spomenuti rad Gordane
Krivokapić-Jović ,,‘D p išrm za ^ r 5svj€Ćivanje^ene~i^štitujijenih-prava’ - Radikali
i žensko pravo glasa posle Prvog svetskog rata" u kojem se autorica doduše prije
svega osvrće na aktivnost i razvoj navedenog društva i Žensko?pokreta, za koje tvr
di da su nastali unutar miljea Radikalne stranke, ali pokušava dati i ocjenu odnosa
radikala prema ženskom pitanju.63
59 Šelih i dr., Pozabljena polovica. Portreti iensk 19. in 20. stoletja na Slovenskom.
60 Leček, „ 'Do sada se samo polovica hrvatskog naroda borila.' Hrvatska seljačka stranka
i žene (1918.-1941.)“, 93-130.
61 Boban, „ 'Materinsko carstvo'. Zalaganje Stjepana Radića za žensko pravo glasa i rav
nopravan položaj u društvu", 191-209.
62 Kolar-Dimitrijević, Mara Matočec - hrvatska književnica i njen rad na socijalno-političkom i kulturnom polju u okviru seljačkogpokreta bračeRadič.
63 Krivokapić-Jović," ‘Društvo za prosvećivanje žena i zaštitu njenih prava radikali i žen
sko pravo glasa posle Prvog svetskog rata", 299-308.
27
�RO D KAO PR ED M ET Z N A N STV E N E AN ALIZE
Ženski pokret u međuratnoj Jugoslaviji obrađen je u knjizi Jovanke Kecman
(1978.) te u radovima Lydie Sklevickjr,64 Andree Feldman,65 Thomasa A. Emmerta66 i Vlaste Jalušič.67 Uz to postoje radovi o pojedinim ženskim udrugam a. Z bog
opsežnosti građe dosta dobro je obrađen rad „Društva Hrvatske žene", kojim se
u više navrata bavila Lucija B enjrovsk/8 i „Udruženja univerzitetski obrazovanih
žena" kojim su se bavile A ndrea Feldman69 i M irjana Obradović.70 D oprinos razu
mijevanju organiziranog djelovanja žena u m eđuratnoj Jugoslaviji dale su i magi
starske disertacije Dubravke Peić Čaldarović, koja se bavila ženskim profesional
nim udrugama u Hrvatskoj od 1918. do 1941. godine,71 i Vijolete H erm an Kaurić
koja je obradila rad dnhrorvnm ih finm aniprnih društva u Zagrebu za vrijeme
Prvog svjetskog rata.72
U međuratnom razdoblju na prostoru Kraljevine Jugoslavije izlazilo je tridesetak
župskih časopisa kojima nije posvećena dovoljna niti ravnomjerna pažnja u suvreme
noj historiografiji. Svojevrsni pregled naslova ženskih novina u Hrvatskoj može se
naći u članku Marine Čizmić-Horvat „Ženski listovi u hrvatskom novinarstvu".73
Najviše se pozornosti posvetilo^Vt^gpp^lauig^n^islfii. Tako su se poznatim i popu
larnim Zafforkinim Ženskim listom bavile Suzana C oha74 i M arina Vujnović.75 Prva
64 Sklevicky, „Karakteristike organiziranog djelovanja žena u Jugoslaviji u razdoblju do
drugog svjetskog rata (I)“; Sklevicky, „Karakteristike organiziranog djelovanja žena u
Jugoslaviji u razdoblju do drugog svjetskog rata (II)“.
65 Feldman, „Proričući gladnu godinu - žene i ideologija jugoslavenstva (1918.-1939.)“.
66 Emmert, „Ženski pokret: T h ^ m i r u c r mnvpm e n r in S erh iaJn rhe 19?.0s“
67 Jalušič, ..Women in Itirfrwar sinvfnia"
68 Benyovsky, „Društvo Hrvatska žena", 747-750; Benyovsky, Društvo Hrvatska žena u
Karlovcu 1921.-1945., 1991-1996; Benyovsky, „Društvo Hrvatska žena i Zagorka",
124-136.
69 Feldman, „Prilog istraživanju ženskih organizacija - Udruženje univerzitetski obrazo
vanih žena".
70 Obradović, „Udruženje univerzitetski obrazovanih žena u Jugoslaviji 1927-1941. go
dine", 252-262.
71 Peić Čaldarović, „Osnovne karakteristike profesionalne djelatnosti žena u Hrvatskoj
između dvaju svjetskih ratova (1919.-1941.)“, 491-503.
72 Herman Kaurić, „Za naše junake: Rad dobrotvornih humanitarnih društava u gradu
Zagrebu 1914.-1918“
73 Čizmić-Horvat, „Ženski listovi u Hrvatskom novinarstvu", 101-107.
74 Coha, „Konstrukcija i reprezentacija ženskog identiteta u Z^orkinom^enskomJisttY,
257-297.
75 Vujnović, „The Emergence of Ženski list in the Context of Intervvar Croatia and the
Bubikopf Debate", 237-256; VujasmL-Earging the BubikapfMatinn. Joumalism. Gender, and Modemity in Interutar Yugoslavia.
28
�Povijest žena i rodna povijest u hrvatskoj historiografiji
je analizom tekstualnog i grafičkog sadržaja časopisa pokušala dekonstruirati meha
nizme konstrukcije ženskog identiteta i pitanja politizacije žene. S druge strane, M.
Vujnović zanimao je ekonomski i politički kontekst unutar kojeg je časopis izlazio te
njegov utjecaj na ženski pokret i uvjerenja i stavove čitateljica. Srpski pandan popu
larnog ženskog lista pod nazivom Z§na-Lsyet obradila je Svetlana Stefanović.76 Uz to,
postoje radovi koji se bave odjecima ženskog pitanja u općem tisku. Tako Predrag J.
Marković obrađuje javno mnijenje Beograda o položaju žene između 1918.-1965.,77
jyiira Bogdanović analizira čl^akeJ^gge Egzope koji se dotiču ženskog pitanja.78 Na
pokon, određena pažnja posvećena je stavovima tadašnjih političara prema ženskom
pitanju, tako je Nadežda Jovanović obradila je stavove Dragoljubalovanoviča o ulozi
žene u društvu,79 a Branko Nadoveza obradio je stajališta Vladimira Dvornikovića i
Dimitrija Ljotića.80
76
77
78
79
80
Stefanović, „Ženska štampa: Žena i svet 1925-1942“, 408-420.
Marković, „Mesto žene u javnom mnenju Beograda 1918-1965“, 373-384.
Bogdanović, „Zensko-pitapjf n časopisu Nova F.vrnpa-{ L
9-20-1
-941)“, 385-393.
Jovanović, „Dragoljub Jovanović o ulozi žene u društvu”, 421-433.
Nadoveza, „Neka konzervativna gledišta o položaju žene u Srbiji između dva svetska
rata“, 434-442.
29
��III.
ST ER EO TIP I KAO PRED M ET ZN AN STVEN E AN ALIZE
1. Pisanje o stereotipima
U vidokrug znanstvenog interesa stereotipi su ušli još u 19. stoljeću. Njima se ba
vila filozofska hermeneutika koja ih je promatrala kao predosnovu za spoznaju i
komunikaciju. Kada je postalo evidentno da stereotipi ne odražavaju bezvremenska i prirodno utemeljena uvjerenja, već nastaju u kontekstu određenog razdoblja
i sukladno potrebama grupe koja ih je formirala, za stereotipe su se zainteresira
li povijest i sociologija koje su u dekonstrukciji procesa njihove izgradnje vidjeli
priliku propitivanja pitanja mentaliteta, identiteta i konstrukcije društvene moći.
No, kontinuirani i sustavni interes za pitanje stereotipa pokazala je komparativna
književnost unutar koje se razvila i posebna grana koja se bavi istraživanjem predodžaba - imagologija.8
1
1.1
Imagologija
Izvan diskursa komparativne književnosti značenje imagologije stoji prije svega u
činjenici da je prepoznala s^greotip kao promjenjivi predmet istraživanja i pri tome
razvilajjdređeni analitički znanstveni aparat. Iako se prvenstveno bavila pitanji
ma (hacionalnih stereotipi, njezini se principi i metode lako mogu primijeniti i
na ostaleoBIDce kulturnih stereotipa. Stoga je vrijedno osvrnuti se na glavne točke
razvoja ove grane komparativne književnosti.
U radu „Imagologija: povijest i metoda“ Joep Leerssen je interes komparativne
književnosti za stereotipe podijelio u tri razdoblja: „arheologiju" (rani novi vijek),
„prethistoriju" (19. stoljeće) i stvaranje suvremene imagologije u drugoj polovici
20. stoljeća. O no što je zajedničko prvoj i drugoj fazi jest uvjerenje da nacional
ni identiteti zaista postoje i da su prirodno utemeljeni. No, ova ideja poljuljana
je krajem 19. stoljeća kada Ernest Renan zaključuje da nacija nije fiksan i deter
miniran pojam, već društveno konstruirana i promjenjiva kategorija. U daljnjim
istraživanjima pokazalo se da su nacionalne predodžbe o Španjolcima, Nijemcima
ili Englezima dramatično varirale kroz povijest.82 Time pitanje oblikovanja nacije
postaje predm et historiografske analize i činilo se daje književnopovijesna potraga
za nacionalnim identitetima bespredmetna.
Interes za nacionalnu reprezentaciju u književnima djelima obnovio je 1966.
godine H ugo Dyserinck tekstom „O problemu ‘images’ i ‘mirages’ i njihovu
81 Dukić i dr., Kako vidimo strane zemlje. Uvod u imagologiju, 5-22.
82 Leerssen, „Imagologija: povijest i metoda", 169-185.
31
�STEREO TIPI KAO PR ED M ET Z N A N STV E N E ANALIZE
istraživanju u okviru komparativne književnosti" te time utemeljio suvremenu
imagologiju. Književni tekst ponovno postaje izvor informacija, s time da se više
ne traga za nacionalnim identitetima, već za predodžbam a o sebi i drugima. Ipak,
suvremeni imagolozi opterećeni su dvojakom odnosom književnog teksta i kultur
nih segmenata. O ni naglašavaju da kulturni tekstovi nisu puki produkti povijesnih
procesa, već i umjetnička djela, te da svijet koji grade ne mora vjerno odražavati
svijet u kojem nastaju. Korištenje nacionalnih heteropredodžba i autopredodžba
u fikcionalnim tekstovima ima estetsku i umjetničku funkciju, ali se ne može razu
mjeti bez kontekstualizacije, odnosno proučavanja tadašnjeg javnog mnijenja kako
gaje nazvao H. Dyserinck, drevnih mitova i nadnacionalnih povijesnih univerzal
nosti kako je isticao M anfred S. Fischer ili „Scenarija" kako je predlagao DanielHenri Pageaux.83
Fluidna granica između književnog, umjetničkog i realnog svijeta predstavljala
je veliki problem prilikom afirmacije nove komparatističke grane, te je poticala kri
tičare da postavljaju pitanja: „je li to prava znanost o književnosti" i „je li književni
znanstvenik uopće za to ovlašten."84 Stoga većina imagologa pokazuje određenu
nesigurnost kada izlazi iz okvira tekstualnog svijeta te naglasak stavljaju na intrinzičnu analizu, a kao referencijalni okvir uzimaju tekstove, a ne stvarnost. S druge
strane, kada su povjesničari i sociolozi počeli koristiti književni tekst kao izvor
za dekonstrukciju nacionalnih, rodnih i drugih kulturnih stereotipa, imagolog
Manfred S. Ficher ih upozorava da se prilikom povijesne analize književnog uratka
moraju uzimati u obzir i specifična književno-znanstvena znanja. Korištenje stere
otipa u književnim tekstovima nije nužno puko bilježenje kulturoloških uvjerenja
određene sredine u nekom povijesnom razdoblju, ona može biti svjesno upotrebljena radi ironiziranja ili u neku drugu estetsku svrhu. Napokon, interakcija
teksta i stvarnosti funkcionira u oba smjera. Joep Leerssen ustvrđuje da književna
djela nisu samo riznica zabilježenih nacionalnih i drugih stereotipa, ona su i sudje
lovala u njihovom oblikovanju i širenju. Budući da književnost djeluje na principu
„obustave sumnje", književna djela postaju vrlo pogodan način širenja stereotipa te
predodžbe oblikovane u literarnom uratku sudjeluju u procesu oblikovanja javnog
mnijenja. Njihov utjecaj nije nužno ograničen razdobljem u kojem su napisani što
83 Dyserinck, „O problemu ,,images“ i „mirages" i njihovu istraživanju u okviru kompara
tivne književnosti", 23-36; Ficher, „Komparatistička imagologija: za interdisciplinarno
istraživanje nacionalno-imagotipskih sustava", 37-56; Pageaux, „Od kulturnog imaginarijado imaginarnog", 125-150.
84 Dysernick, „O problemu „images" i „mirages" i njihovu istraživanju u okviru kompa
rativne književnosti", 57.
32
�Pisanje o stereotipima
se posebice odnosi na umjetnička djela visoke umjetničke vrijednosti.85 U posljed
njih dvadeset godina imagologija nije ostala imuna na krizu u kojoj se našla kom
pletna komparativna književnost. Sukob između teorijskog i praktičnog pristupa
istraživanju i uspon kulturoloških pravaca srodnih humanističkih znanosti posta
vili su niz pitanja pred znanstvenike ove komparatističke grane o smislu, granica
ma, putu i metodama. I dok je komparativna knjiženost zapadala u vlastitu krizu
identiteta, nove znanstvene sociološke, povijesne, filozofske teorije prepoznale su
identitete kao predmete istraživanja i analize, pri čemu se interes za nacionalne
predodžbe polako širi na rasna, etnička, klasna, rodna i ostala kulturološka pitanja.
1.2
Stereotipi kao predmet istraživanja historiografije,
sociologije i antropologije
Sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća ideja da su nacionalni
identiteti kulturološki konstrukti počela se probijati i među povjesničarima, so
ciolozima i antropolozima a uskoro nakon toga razvila se ambicija da analizira
ju proces njihove konstrukcije. Članak „Izmišljanje tradicije" povjesničara Erica
Hobsbawma iz 1983. godine izazvao je ustaljene obrasce o društvenim tradicio
nalnim vrijednostima, reprezentacijama i običajima. E. Hobsbawm je zaključio da
određene društvene skupine m o g u tradicije^ i zmisliti" sukladno potrebama povi
jesnog trenutka. Tradicije se izmišljaju kontinuiranim-pnnavljanjem ritualnih rad,«ji koje nose simboličku poruku s ciljem usađivanja određenih vrijednosti i normi
ponašanja. Pri tome se najčešće nastoji pozvati na odgovarajuće, pomno izabrane
običaje iz prošlosti, čime se ostvaruje dojarn kormnnjtgra i neprekinute tradicije.
Nove vrijednosti bivaju prihvaćene u društvu kao stare, same po sebi razumljive
istine koje ne treba propitivati.86
U nutar ovog vala razvoja kulturne povijesti i sociologije te rastućeg femini
stičkog pokreta pojavio se pojam ^O c
T)
nova knlrnrna analirička kategorija.
Afirmacija ovog pojma trebala je osvijestiti znanstvenu, ali i širu javnost da spolne
podjele, uloge, položaj i predodžbe nisu prirodno "uvjetovane, već su posljedica
kiilpirrph i drnšrvenih procesa. Kategorije ^.muškosti^i (^ženskosti/*koje su se
do tada uzimale kao same po sebi razumljive/sađaTpostaju varijable koje ovise o
kulturi, društvenoj skupini i vremenskom razdoblju. Slično kao i nacija, spol/rod
prestaje biti kategorija koja objašnjava i postaje predmet dekonstrukcijske analize.
Istraživanja su pokazala da su se predodžbe o rodu i rodni identiteti mijenjali su
kladno kontekstu u kojem su nastajali, ali i da su u istom vremenskom razdoblju
85 Dukić i dr., Kako vidimo strane zemlje. Uvod u imagologiju, 5-22; Leerssen, „Imagolo
gija: povijest i metoda", 169-186.
86 Hobsbawm, „Izmišljanje tradicije", 137-150.
33
�STEREO TIPI KAO PR ED M ET ZN A N ST V E N E ANALIZE______________________
koegzistirali različiti koncepti ^ iijk o s^ U -^ e D sk o šii)<^Primjerice, u 19. stoljeću
istovremeno se oblikuje imidž.pionder>pr p rn fin j^ f, ndanp
višeg društvenog
sloja koja svoje vrijeme posvećuje društvenom životu, dok su njezin dom i djeca
prepušteni brizkgesluge, kao i ideja požrtvovne, em ocionalne i m oralne žene ku
ćanice i majke. U isto vrijeme u binarnoj su opreci i ideje koje „mujkost" povezuju
sa razumom, samokontrolom,
herern<elf<nalnr>šrii i brigom za obitelj, ali i
/ agresijom, tučnjavama i izazivanjem autoriteta.87
N o, rasprava o konstrukciji rodnih identiteta proširila je horizonte utjecaja^gd^
na društvena zbivanja)O na je ukazala da društvene pojave kao rat, moć, bogatstvo,
znanost nisu rodno neutralne, već aktivno sudjeluju u kreiranju rodnih identite
ta, koriste spolne razlike u svrhu vlastite legitimizacije ili ih nekritički ugrađuju u
same potke svojih pretpostavki. Tadašnja rasprava među povjesničarima i povjesni
čarkama o tome koji dio društva - rodno obilježen ili rodno neutralan - čini veći
utjecaj na povijesna događanja postaje izlišna. „Rodna neutralnost" pokazala se
kao još jedna zabluda izrasla na rodnim predrasudam a, a istaknuta protagonistica
ženske i rodne povijesti Gisela Bock 1989. godine u članku ,,Women 's history and
gender history: aspeets o f an international debate" slavodobitno zaključuje: „Rod
je konstitutivni faktor svih ostalih odnosa".88 Ukoliko je svaki segment društva
rodno obilježen, nužno proizlazi da isto vrijedi i za vjerovanja, predodžbe i znanja.
Filozofski, umjetnički i književni uratci prestaju biti prenositelji informacija o pre
vladavajućim rodnim predodžbama i postaju objekti dekonstrukcije norm ativnih
koncepata koje žele prenijeti, pri čemu se trebala posebna pažnja posvetiti ro d u /
spolu, klasi, političkim i vjerskim uvjerenjima njihovog autora.89 Kada se ovakvo
rezoniranje prenese na znanstvena istraživanja, dolazi se do zaključaka da su so
ciološka, biološka i historiografska i druga djela u potku svog istraživanja, vjero
jatno nesvjesno, utkala rodne predodžbe vremena u kojem su nastala. Budući da
tada nisu osvijestila odnose medu rodovima kao varijabilnu komponentu, relacije
muškarac-žena preuzela su kao prirodno utemeljene konstante na osnovu kojih se
objašnjavaju i ostali odnosi u društvu.90 Stoga se i staro objašnjenje povjesničara,
pa i ženske povijesti, da se povijest do tada bavila ženama tek sporadično, i to naj
češće vladaricama, jer je pokazivala interes samo za područje javnog, dakle muškog
djelovanja te da se širi utjecaj žena u povijesti može prepoznati samo kroz analizu
obiteljskog i privatnog života, pokazalo upitnim i rodno neosviještenim. Umjesto
toga nudi se teza da je historija, koja se oblikovala kao znanstveno polje tijekom
87
88
89
90
34
Rose, IVhat is Gender Historyf, 56-79.
Bock, ,,Women 's hiscory and gender history: aspeets of an international debate “, 37.
Isto, 36.
Perrot, „Moja"povijest žena, 7-40.
�Pisanje o stereotipima
19. stoljeća, preuzela rodne obrasce razdoblja u kojem je nastala kao normativne
i jedine moguće. Stoga je ona društveno djelovanje podijelila na javnu i privatnu
sferu pri čemu je predmet njezinog interesa javna, dakle muška sfera, a eventualni
trago^dJenskogjogM mana u njoj bi se ignorirali, zaboravljali ili prikazivali kao
devijacije koje potvrđuju pravilo. Žene koje bi se okušale u politici ili ratu označa
vane su kao „tcovaćir ^ -^vprefokinjervjcštice^Tli u najboljem slučaju „zgvjcm^ane
djevice^*. Promatrajući društvo iz takve perspekeivrhis^oftegrafija^ejikonačnici i
• sama pridonosila kreiranju i perpetu jjan ju jodjiih obrazaca 19. stoliećaž 1 Dakle,
9
mogli bismo ustvrditi da je propitivanje rodnih predodžaba i rodnih stereotipa
izazvalo ne samo etabliranijuaon povijesnog znanja, već i metode, polazišta i sa
znanja rodne povijesti.
1.3
Interes hrvatske znanosti za stereotipiju
Postmodemistički interes za stereotipe kao kulturni kapital iskazali su i hrvatski
krugovi. U nutar antropologije, filologije, komparativne književnosti i povijesti
pojavili su se projekti posvećeni pitanjima konstrukcije i dekonstrukcije identi
teta. Pri tome je fokus interesa prvenstveno na problematici nacionalnih stereo
tipa. O d vrijednih projekata svakako treba istaknuti zbornik Kulturni stereotipi.
Koncepti identiteta u srednjoeuropskim književnostima koji su uredili zagrebačka
filologinja Dubravka Oraić Tolić i mađarski povjesničar književnosti Erno Kulcsar
Szabć. U zborniku su sakupljeni tekstovi hrvatskih, mađarskih, slovačkih i austrij
skih znanstvenika koji obrađuju nacionalne i etničke stereotipe u književnostima
i kulturama Srednje Europe 19. i 20. stoljeća. Postavljajući niz provokativnih pi
tanja o paralelnoj konstrukciji dvostrukog hrvatskog nacionalnog identiteta kroz
povijest, načina na koji su hrvatski pisci percipirali susjedne zemlje i obrnuto, oni
otvaraju problematiku tvorbe i širenja stereotipije kao i metodologije njezinog
izučavanja.92 D oprinos populariziranju analize stereotipa svakako je dao i zbornik
KakomdimjLstrane-zeznlje. Uvod u imagologiju u kojem su prevedeni tekstovi knji
ževnih komparatista koji su obilježili razvoj imagologije. Interdisciplinarno ured
ništvo ovog zbornika i samo se bavilo imagološkim temama. Komparatist Davor
Dukić 2004. objavio je knjigu Sultanova djeca: Predodžbe Turaka u hrvatskoj
književnosti ranog novovjekovlja, a povjesničarka Zrinka Blažević 2008. objavila
djelo Ilirizam prije ilirizma u kojem problematizira pojavu, upotrebu i značenje
ilirskog ideologema u sedamnaestostoljetnoj Hrvatskoj. M eđu povjesničarima i
povjesničarkama ovog prostora izuzetno veliko zanimanje izaziva pitanje uloge
91 Isto.
92 Oraić Tolić i Kulcsar Szabć, Kulturni stereotipi. Koncepti identiteta u srednjoeuropskim
književnostima.
35
�STEREO TIPI KAO PR E D M E T ZN A N ST V E N E A N ALIZE
stereotipa u izgradnji nacionalnog identiteta i kreiranju m eđunacionalnih odnosa
Hrvata i Srba. Tako se hrvatska povjesničarka Natalija Rumenjak bavila stereotipiziranim prikazima Srba u hrvatskim glasilima i H rvata u srpskim glasilima na
samom početku 20. stoljeća,93 a srpska povjesničarka Olivera Milosavljević nacio
nalnim autostereotipima i heterostereotipim a H rvata i Srba u 20. stoljeću. Radovi
Olivere Milosavljević zanimljivi su i zbog znatne pažnje koju je autorica posvetila
metodologiji historičarskog pristupa problematici.94 S druge strane, pitanje-todfuh^tereoetpa i identiteta prvenstveno je zanimalo antropologinje, sociologinje i
komparatistice. U svojim radovima one spajaju potragu za nacionalnim i rodnim
identitetima te istražuju njihove interakcije. Komparatistica N atka Đadurina ne
davno je objavila knjigu Nezakonite kćeri Ilirije. Hrvatska književnost i ideologija u
19. i 20. stoljeću, u kojoj traga za ideološkim obrascima iz vremena nastanka hrvat
skog modernog društva i njihovom utjecaju na suvremenost. N a tragu imagologije, kroz analizu umjetničkih uradaka, autorica otvara pitanje sprege književnosti,
ideologije, povijesti i pamćenja pri čemu glavni fokus stavlja na korelaciju fikcije i
stvarnosti, te naglašava: ,,U potrazi za poviješću ideja i stvaranjem stereotipa, moja
je analiza ponekad namjerno zanemarila umjetničke kriterije".95 Knjiga je podije
ljena u dvije cjeline čiji naslovi, „Mitovi" i „Traume", sugeriraju osnovne segmente
izgradnje identiteta. No, autoricu posebno zanima rodna dimenzija društvenih i
nacionalnih integracijskih procesa. Rodna tematika problematizira se kroz ana
lizu ženskih likova u književnim djelima te radova istaknutih i poznatih književ
nica. Pri tome „ukroćena kreposna ratnica" Teuta iz tragedije D imitrije D em etra
po autoričinom sudu ukazuje „nužnost utemeljenja građanskog društva i nacije
na jednoobraznim rodnim odnosima". Nadalje, u djelu se problematizira uloga
žene u samopredodžbi H rvata kao gostoljubive nacije i činjenica da je silovanje u
književnosti često korišteno kao motiv za pobunu. Kroz uratke Zofke Kveder ili
dramu Evica Gupćeva Marije Jurić Zagorke otvara se pitanje sudjelovanja žena u
političkim događajima, a proučavanjem ženskih svjedočanstva iz koncentracijskih
logora upozorava se na rodnu različitost traumatskih iskustava. N a taj način auto
rica stavlja u korelaciju nacionalne i rodne identitete i istražuje kako se nacionalni
93 Rumenjak, „Ideološki stereotipi u zagrebačkoj javnosti početkom XX stoljeća - Obzor
i Srbobran 1901.-1902. godine", 151-189.
94 Milosavljević, „Metodološki problemi izučavanja stereotipa Srba o Hrvatima i Hrvata
o Srbima", 171-187; Milosavljević, „Autostereotipi - o autentičnosti i kvarenju naci
je", 83-97; Milosavljević, „Otac - genije - ljubimac: Kult vladara - najtrajniji obrazac
vaspitanja dece", 188-292; Milosavljević, „Metodološke pretpostavke istraživanja naci
onalnih stereotipa. Primjer: 1918- 'oslobodioci' i 'poraženi'".
95 Badurina, Nezakonite kćeri Ilirije. Hrvatska književnost i ideologija u 19. i 20. stoljeću,
10.
36
�Pisanje o stereotipima
diskurs kreira kroz rodne predodžbe. Tom idejom vodila se i etnologinja Renata
Jambrešić Kirin te je na temelju njezinog projekta o odnosu roda i nacije nastao
zbornik Između roda i naroda. Sam naslov predstavlja svojevrsnu igru riječi jer po
jam ,,rod“ ima dvostruko značenje. Tradicijski on opisuje pripadnost određenom
plemenu, a u suvremenoj terminologiji predstavlja društvenu konstrukciju spolno
sti. No, nema sumnje da je spolna-rodna dimenzija izgradnje i prezentacije nacije
glavna misao vodilja ovog zbornika. Interdisciplinarno okupljene tekstove pove
zuje zajednički interes. „Riječ je o razumijevanju predodžbi o rodu u tradicijskoj,
ali i pučkoj i suvremenoj popularnoj kulturi koje posebice dolaze do izražaja kada
se osvijesti ulog svih sudionika (uključujući i znanstvenike) u tvorbi stereotipnih
prikaza i tumačenja rodnih uloga, rodnih simbola i rodnih metafora u sociopolitičkom diskursu."96 Rod se analizira etnološkim, folklorističkim, muzikolološkim,
etnoteatrološkim i etnokoreološkim metodološkim aparatom. Za naše je istraži
vanje najzanimljivije poglavlje „Vidljive žene i zamišljene zajednice" u kojem se
istražuje način na koji rod sudjeluje u konstrukciji nacionalnih identiteta i „povi
jesnih istina". Reana Senjković je u tekstu „Domovina je ženskog roda" istraživala
personifikaciju nacionalnog identiteta kroz ženske likove. Brigitte Bardot, koja
je utjelovila francusku nacionalnu ikonu Marianne, ili hrvatska manekenka koja
se sustavno pojavljuje u reklamama H D Z -a devedesetih godina prošlog stoljeća
ukazuju kako se propaganda koristi ženskim likom da bi definirala i perpetuirala
osnovne nacionalne vrijednosti određenog doba. Znakovito je da se lik hrvatske
manekenke u spotu mijenjao dinamikom promjena u društvu. U početku je pri
kazivana u haljini koja podsjeća na narodnu nošnju i uz muškarca u vojničkoj uni
formi te je istovremeno simbolizirala Hrvatsku koja se brani, Hrvaticu koja čeka
i okamenjene virilističke rodne obrasce koji su obilježavali ratno društvo, da bi
u kasnijim spotovima dobila tradicionalnu ulogu majke i supruge koja čini stup
nove hrvatske obitelji.97 D ok se u ovom tekstu istražuje kako se ženski lik koristi u
konstrukciji poželjne samopercepcije, Renata Jambrešić Kirin je u članku „Heroine
ili egzekutorice: partizanke u 1990-ima“ na primjeru prezentacije i recepcije uloge
partizanki analizirala kako masovni mediji tretiraju postupke žena koji odudaraju
od zamišljene rodne slike nacije. Iako se u memoarskoj građi partizanki i ostalih
sudionika rata tijekom osamdesetih godina tražio oslonac u prevladavanju druš
tvene krize, tijekom devedesetih godine one postaju društveno nepoželjna pojava.
Partizanke su istovremeno simbolizirale odbačeni i prezreni sustav i žene koje su
iskoračile iz prihvatljivih uloga. Umjesto heroina, one u filmovima i medijskim
96 Jambrešić Kirin i Škokić, Između roda i naroda: etnološke ifolklorističke studije, 7-13.
97 Senjković, „Domovina je ženskog roda", 281 -298.
37
�STEREO TIPI KAO PR ED M ET ZN A N ST V E N E A N ALIZE
prikazima postaju simbol moralne deformacije društva, okrutne egzekutorice.98
Ovu dvostruku ulogu „ženskosti" kao pojm a koji potvrđuje nacionalne obrasce i
„drugotnost" prema kojoj se definira granica identiteta razrađuje se i u radovima
Lađe Čale Feldman „Dvoglave hidre: nacija, žene i gluma" i Marijane Hameršak
„Trivijalno ženstvo - Bez Trećega". Pri tom e se Lađa Čale Feldman fokusirala na
propagandu, medije i kazališnu scenu tijekom devedesetih godina, a Marijana
Hameršak na opterećenost reakcija javnosti i publike poratnog razdoblja rodnim
tipovima iz prošlosti.99
Renata Jambrešić Kirin je objavila i autorsku knjigu D om i svijet, u kojoj obra
đuje povijest žena i kulturu pamćenja u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata.
Polazi od tvrdnje da postoje dvije vrste povijesnog pamćenja - povijesna kultura
i kultura pamćenja. Prvo označava službeno povijesno znanje koje se promovira
kroz medije i školstvo, a drugo predstavlja niz individualnih povijesnih iskustva
koja mogu, ali i ne moraju, biti u skladu s općim saznanjima. Posebno se zani
ma za sraz ženskog povijesnog iskustva i nacionalne povijesne kulture, te kako on
utječe na oblikovanje nacionalnih i rodnih identiteta. Proučavajući pojedina povi
jesna iskustva žena u SFRJ, partizanka, zatvorenica na G olom otoku, prognanica
i marginaliziranih umjetnica R. Jambrešić Kirin dekonstruira mehanizme kojima
povijesna kultura potiskuje ženski „višak" pamćenja, te posljedice tog procesa na
kreiranje identiteta.100 Potragu za uzrocima i m ehanizm ima povijesnog zaborava
i marginalizacije ženskog iskustva i doprinosa označio je i zbornik Rodno/spolno
obilježavanje prostora i vremena u Hrvatskoj. Taj interdisciplinarni zbornik radova
pod uredništvom književnice i sociologinje Jasenke Kodrnje želi dekonstruirati
način na koji su prostor i vrijeme rodno obilježeni. Prema urednici, u srži kultu
rološke imaginacije društva stoji patrijarhalna matrica koja konstantno cenzurira
pamćenje i valorizaciju povijesnih događaja. Analiza Hrvatskog općeg leksikona i
imena ulica u 154 hrvatska grada pokazala je da se muška dostignuća češće zapisuju
i komemoriraju, među „velikanima" obrađenim u leksikonu prevladavaju muškar
ci, a od središnjih trgova u 154 hrvatska mjesta samo su dva dobila imena po žena
ma. Ova se paradigma perpetuira gotovo sama od sebe, te sve veći angažman žena u
javnim i umjetničkim djelatnostima u konačnici ne ostaje zabilježen u povijesnom
pamćenju. Budući da su muškarci nositelji moći u sadašnjosti, oni određuju koja
su znanja i dostignuća društveno važna i vrijedna pamćenja, a koja su marginalna
i prepuštaju se zaboravu. U konačnici knjiga pruža uvid na koji način se kreiraju i
98 Jambrešić Kirin, „Heroine ili egzekutorice: partizanke u 1990-ima,“ 299-322.
99 Čale Feldman, „Dvoglave hidre: nacija, žene i gluma", 323-340; Hameršak, „Trivijalno
i ženstveno - Bez Trećega", 340-354.
100 Jambrešić Kirin, Dom i svijet.
38
�U potrazi za značenjem pojma „stereotip*
perpetuiraju rodni stereotipi u društvu. Pristupivši problemu pomalo aktivistički,
urednica smatra da se postupak osvještavanja mehanizma rodne marginalizacije
mora iskoristiti za borbu protiv sadašnjih obrazaca povijesnog zaborava.1 1 So
0
ciolozi i sociologinje bave se rodnim stereotipima kao fenomenom suvremenog
društva. Zanimljiv je rad psihologinja Jasne Hudek Knežević i Mladenke Tkalčić
o rodnim stereotipima u gradu Rijeci, odnosno što ispitanicima predstavlja po
jam „tipična žena** i „tipičan muškarac**.1 2 Inga Tomić Koludarević i Mirko Petrić
0
obradili su pitanje rodnih i nacionalnih stereotipa na hrvatskim portalima širokog
dosega: H tnetu i Iskonu.1 3
0
2. U potrazi za značenjem pojma „stereotip"
Logično je da istraživanje o rodnim stereotipima započinje potragom za defini
cijom pojma „stereotip.** No, značenje pojma koji je široko prihvaćen u našem je
ziku i često se upotrebljava kako u svakodnevnom govoru tako i u znanstvenom
diskursu pokazalo se fluidnim i neodređenim. Tako se u Rječniku hrvatskogjezika
Vladimira Anića pojam „stereotip** uopće ne pojavljuje u obliku koji je zanimljiv
za ovo istraživanje. Za Anića je stereotip „metalna ploča odlivena s matice, kopija
sloga ili uvijek isti postupak, rutina**, banalnost, svakidašnjost. Iz toga se izvode
izvedenice „stereotipan", odnosno koji je uvijek isti, otrcan, banalan, i „stereotipija“ koja označava „proces izrade stereotipa, odnosno kliširanih ploha ili prostorija
u kojoj se taj proces obavlja**.1 4 Na sličnom tragu je i Bratoljub Klaić u Velikom
0
rječniku stranih riječi. „Stereotip** prije svega označava kao metalnu ploču koja se
koristi u tipografiji, a tek njegova izvedenica „stereotipan** može imati i preneseno
značenje i označuje nešto „neizmjenjivo, otrcano, banalno, ukalupljeno ili uvijek
isto**.1 5 JVebster ’s New World Dictionary o f the American Language nudi tri objaš
0
njenja pojma „stereotype,“ pri čemu se prva dva odnose na njegovu ulogu u tipo
grafskom procesu, a treće ga označuje kao „nepromjenjiv oblik obrasca, specifičan,
fiksiran ili konvencionaln pojam ili koncept koji određen broj ljudi ima o nekoj
osobi, grupi ili ideji, a ne dozvoljava individualizaciju ili kritično prosuđivanje**.1 6
0
Uočljivo je da, kada se u rječnicima pojam stavlja u kontekst komunikacije i druš101 Kodrnja, „Rodna/spolna hijerarhija javnog prostora ili žene**, 81-106.
102 Hudek-Knežević i Tkalčić, „Sadržaj stereotipa spolnih crta - komparativno ispitiva
nje", 37-43.
103 Tomić Koludarević i Petrić, „Identiteti na mreži: rodni i nacionalni stereotipi na hr
vatskim portalima širokog dosega", 803-825.
104 Anić, Rječnik hrvatskogjezika, 683.
105 Klaić, Veliki rječnik stranih riječi, 1243.
106 Guralnik, IVebster ’s Neto World Dictionary o f the American Language, 1396-1397.
39
�STEREO TIPI KAO PR E D M E T ZN A N ST V E N E AN ALIZE
tvenc interakcije, dobiva negativne konotacije, te se ponavljaju opisni pridjevi kao
otrcan, banalan, nepromišljen, nepromjenjiv, klišeiziran.
2.1
Hermeneutički pogled
U znanstvenim tekstovima koji se bave ovom tematikom definicije postaju nešto
kompleksnije, ali i manje ujednačene. Stereotipi se najčešće smještaju u herm e
neutički kontekst spoznaje i komunikacije ili u proces stvaranja identiteta. Treba
naglasiti da ova dva pristupa nisu kontradiktorna već se vrlo uspješno mogu među
sobno nadopunjavati. Prema herm eneutičkom shvaćanju, stereotipi su vrsta pred
znanja koje se ne temelji na iskustvu, već na „općem uvjerenju". No, to ne znači
da su stereotipi i predrasude negativna pojava ili da su nužno netočni. S hermeneutičkog stajališta predrasude i stereotipi su preduvjet spoznaje i komunikacije.
Zaključuju da razumijevanje uspijeva zahvaljujući „kao" i „pred" strukturam a koji
se oblikuju u kontekstu tradicije, javnog mnijenja, prijašnjih društvenih konflikata
itd.1 7 Dakle, niti se možemo niti se trebamo osloboditi predrasuda, ali ih moramo
0
osvijestiti i propitati kroz iskustva. Problem se javlja kada se ti „pred-sudovi" treti
raju kao neosporno znanje. Teolog H einz-G iinter Stobbe to naziva „dogmatskim
predrasudama" koje odbacuju mogućnost korekcije i time remete spoznajni pro
ces.1 8 Sljedeći problem spoznajnih kapaciteta stereotipa i predrasuda psihološke
0
je prirode i odnosi se na pojavu „samoispunjavajućeg proročanstva". Govoreći o
sadržaju stereotipa rodnih crta psihologinje J. H udek Knežević i M. Tkalčić upo
zoravaju da stereotipi imaju mogućnost realizirati se u stvarnosti, pretvarajući hi
poteze i pretpostavke u realnost: „Fenomen samoispunjuće prognoze objašnjava
činjenicu da očekivanja koje imamo o nekoj grupi ljudi uvjetuju naša ponašanja
prema toj grupi, a to opet dovodi do očekivanja te grupe ljudi prem a sebi samima i
do ponašanja koja su u skladu s društvenim očekivanjima. N a taj se način početna
očekivanja potvrđuju u socijalnoj realnosti što još više potvrđuje stereotip".109
2.2 U službi identiteta i ideologije
Sljedeće područje koje se povezuje sa stereotipima jest konstrukcija identiteta. Kao
što je vidljivo iz rasprave iz prethodnog poglavlja, sociolozi, komparatisti i povje
sničari stereotipe najčešće smještaju u kontekst izgradnje identiteta: nacionalnog,
rodnog, rasnog, klasnog itd. S tog stajališta stereotipi nisu izrazi unaprijed danih
107 Feher, „Ni neutralnost ni poricanje sebe, nego otvorenost: Predrasude kao uvjeti ra
zumijevanja", 59-70.
108 Stobbe, „Predrasude - stereotipi - slike o neprijatelju", 421.
109 Hudek-Knežević i Tkalčić, „Sadržaj stereotipa spolnih crta - komparativno ispitivanje", 37-43.
40
�Konstrukcija i dekonstrukcija stereotipa
biti. O ni su „imagološki konstrukti", „posljednje okamenjene identifikacijske toč
ke" koje se naknadno naturaliziraju, odnosno pretvaraju u „prirodne autentične
biti".1 Pri tome se identiteti grade na osnovu sraza izmeđeu ,,Ja“ i „Drugog", od
10
nosno na graničnim oprekama autostereotipa i heterostereotipa.1 1 No, ukoliko
1
stereotipi igraju važnu ulogu u kreiranju ideologije o tome tko smo/tko bismo
trebali biti mi i tko su i kakvi su drugi, oni se ne mogu promatrati kao marginalni,
okamenjeni otpaci kulturne retorike, već postaju kulturni elementi od izvanredne
društvene moći. Stereotipi u konačnici imaju veliki utjecaj na društvo koje ih je
prihvatilo. Rodne studije ističu ulogu koju imaju u kreiranju, legitimiranju i perpetuiranju moći, a povjesničari koji se bave nacionalnim identitetima upozoravaju
na načine na koje stereotipija objašnjava društvo u kojem je nastala, utječe na kre
iranje „povijesne istine" i stvara dojam „tradicije" i „pravednosti". Pri tome razne
vrste stereotipa i identifikacijskih odrednica nemaju jednako društveno značenje
već slijede određen hijerarhijski obrazac. Ovo je uočljivo u trenucima kada po
jedinci ili grupe odluče odustati, odnosno promijeniti određenu identifikacijsku
točku. Promjena zanimanja, uspon ili pad na društvenoj ljestvici u pravilu izaziva
zanimanje, podsmjeh, zavist ili sažaljenje, ali ne ostavlja veće tragove na društvo.
Promjena nacionalnosti ili vjere izaziva polemike, etičke diskusije, eventualno osu
du i evocira ideju „izdaje," dok promjena spola ili rase u potpunosti marginalizira
pojedince i etiketira ih kao devijantne osobe. Stoga se znanstvenici i znanstvenice
koji analiziraju problem identiteta najčešće fokusiraju na rodne, rasne i nacionalne
stereotipe.
3.
Konstrukcija i dekonstrukcija stereotipa
Dekonstrukcija izgradnje stereotipa u pravilu znači dekonstrukciju vladajuće ideo
logije i otkrivanje načina na koji strukture na pozicijama moći kreiraju odgovaraju
ću stvarnost i društvo. Pri tome se postavljaju pitanja: kako nastaju stereotipi ? Tko
ih proizvodi? Kada nastaju? Kako se prenose? Koju funkciju izvršavaju u društvu?
N a koji način opstaju, odnosno nestaju iz društvene imaginacije? Odgovori nisu
uvijek jednoznačni niti pretjerano analitički. Mnogi se radovi zaustavljaju tek na
jednom segmentu ove problematike, ignorirajući dubinu problema ili pružajući
pojednostavljena rješenja. Imagolozi posvećeni pitanjima konstrukcije stereotipa
često zapinju na utvrđivanju odnosa i korelacije između stvarnosti i umjetničkog
svijeta, a povjesničari ponekad olako označuju prirodu i značaj stereotipa i foku
siraju se isključivo na njihovu realizaciju u funkciji konkretne povijesne pojave.
Zanimljivo viđenje procesa konstrukcije stereotipa dala je Dubravka Oraić Tolić.
110 Oraić Tolić, „Hrvatski kulturni stereotipi: Diseminacije nacije", 30.
111 Pageaux, „Od kulturnog imaginarija do imaginranog", 125-151.
41
�STEREOTIPI KAO PR E D M E T ZN A N ST V E N E A N ALIZE
Prema njoj temelji proizvodnje stereotipa su emocije: želje i strahovi. O n i kreira
ju imagologiju, imagologija gradi ideologiju, ideologija generira diskurs, diskurs
stvara stereotipe koji se prezentiraju kao samo po sebi razumljive činjenice. Stoga
D. Oraić Tolić prepoznaje sedam strategija izrade identiteta: „imaginacija, totalizacija, naturalizacija, generalizacija, diskriminacija i dominacija". Prvo postoji
ideja o „Ja" koje se razlikuje od „Drugog". Zatim ta ideja postaje apsolutna i jedin
stvena, a u sljedećem koraku ona se nameću kao esencija „Drugoga" (npr. „židov
sko lihvarenje", „rusko pijančevanje," „ženska glupost"). Ovaj proces često prati
generalizacija prilikom koje se jedna karakteristika identificira s cijelom grupom
(npr. Hrvati su fašisti, „ljudi" su oženjeni, odrasli muškarci). Slijedi diskriminacija
koja se može provesti putem šala, viceva ili sintagmi (npr. guska ili kokoš za žene).
Proces završava masovnom institucionalnom proizvodnjom simbola kojima je za
cilj imaginaran svijet pretočiti u realan (primjerice način na koji m odna industrija
pokušava stvoriti idealnu ženu) i dominacija „Svoga" nad „Drugima".112 S druge
strane, Olivera Milosavljević smatra da historijski stereotipi nastaju na temelju
bipolarnosti relacija „prošli-željeni, kontinuitet-diskontinuitet, historija/tradicija-izbor; nacija/etnos-individua, iracionalni argum enti-racionalni zahtjevi, sloboda-razumijevanje“. Proučavajući nacionalne stereotipe i autostereotipe „srpstva"
u međuratnom razdoblju, ona zaključuje da je em ocionalna obojenost stereotipa
tek krinka iza koje se skrivaju konkretni teritorijalni, politički i drugi zahtjevi.
Iracionalnost stereotipa, tvrdi autorica, ima sasvim razumno opravdanje. O ni su
namjerno emocionalno obojeni kako bi imali veći efekt na slušatelja. Uzvišen, svet,
neponovljiv prizvuk stereotipa lakše prodire do publike od često vrlo materijalnih
zahtjeva koje u biti prom iču.1 3
1
Ovo otvara pitanje funkcije stereotipa, odnosno kakvu ulogu imaju stereotipi
u suvremenom društvu. Iz perspektive rodnih studija stereotipi su važni za odr
žavanje socijalnog i simboličkog reda. Rodni obrasci pružaju ideju prirodne utemeljenosti društvene hijerarhije i održavaju neravnotežu moći.114 Imagolozi ističu
da korištenje stereotipa može imati i umjetničku funkciju, primjerice ironiziranja
ili lakše komunikacije s čitateljima. Raspravljajući o filmskoj adaptaciji poznatog
bestselera D nevnik BridgetJones, Tatjana Jukić osvrnula se i na način na koji roman
i film koriste nacionalne i rodne stereotipe u svrhu kreiranja likova, ali i stjecanja
simpatija čitatelja. Fizički obračun dva glavna junaka smješten je u grčki restoran, a
glavni muški lik je odvjetnik za ljudska prava i time predstavlja idealnog muškarca
112 Oraić Tolić, „Hrvatski kulturni stereotipi: Diseminacije nacije", 29-34.
113 Milosavljević, „Metodološke pretpostavke istraživanja nacionalnih stereotipa. Pri
mjer: 1918 - 'oslobodioci' i 'poraženi'".
114 Tomić Koludarević, „Konstrukcija spolnosti i tolerancija", 331-345.
42
�Konstrukcija i dekonstrukcija stereotipa
- građanina, njegov oponent, negativac, neprestano se politički nekorektno izra
žava o ratovima i patnjama u svijetu, bosanskim izbjeglicama itd. No, ovo umjet
ničko korištenje i poigravanje stereotipima ima sasvim konkretnu posljedicu u
realnom svijetu: njihovo perpetuiranje i širenje.11 Povjesničari pak smatraju da
5
stereotipi igraju važnu ulogu u političkoj borbi za kontrolu kolektivnog pamćenja.
O ni čine osnovu za izgradnju sadašnjosti s prividom kontinuiteta i bezvremenosti.
Kroz njih se popularne ideje društva ahistorijski preslikavaju u prošlost, a povi
jesni procesi se neupitno vrednuju kao pozitivni ili negativni. Trenutni trendovi
i ideje tako dobivaju lažan dojam tradicije i povijesti te za suvremenike postaju
neupitne istine. Pri tome se uočavaju dvije zanimljive činjenice. Prva je da se ste
reotipi znatno više koriste u prijelomnim povijesnim trenucima. Vrijeme nakon
revolucije, ratova, promjena društvenog uređenja vrvi stereotipnim leksikom što
se lako može povezati s prethodnim objašnjenjem uloge stereotipa u „izmišljanju
tradicije? D ruštvo se tijekom povijesnih lomova redefinira, otvara se atmosfera za
velike i naizgled neminovne promjene, a masa se, ponekad i nesvjesno, potčinjava
novim potrebama. Posezanje za stereotipima pruža privid stabilnosti i tradicije i
mogućnost povezivanja novih vrijednosti i starih paradigma. Stoga je novo druš
tvo u svojim začecima često obojeno raznim ideološkim konstruktima: nacional
nim, patrijarhalnim, političkim .1 Druga činjenica na neki način se nadovezuje na
16
prvu i ukazuje da stereotipi pokazuju veliku^elastičnost i dugovječnost. Pokazalo
se da oni često uspijevaju nadživjeti svoje kreatore, sustave i ideologije koje su ih
stvorili, s tim da u tom procesu dobivaju novo značenje ili novi predznak. Olivera
Milosavljević zaključila je da se određeni stereotipi srpske imaginacije zadržavaju,
a da se objekti stereotipa pri tom mijenjaju. Primjerice, sintagma „mrze Srbe i sve
srpsko" postoji već više od sto godina, a „mrzitelji" se mijenjaju od Bugara, preko
Albanaca, H rvata do Amerikanaca. Nadalje, nakon pada komunističkih režima,
u tranzicijskom društvu zadržala se crno-bijela slika povijesti, ali se ideja o tome
što je crno, a što bijelo obrnula.117 Iz toga slijedi da stereotipi vrše i stabilizacijsku
funkciju u društvu u vrijeme velikih promjena te, posljedično, društvo u tranziciji
na kraće ili dulje vrijeme postaje konzervativno.
Ukoliko stereotipi aktivno sudjeluju u oblikovanju realne stvarnosti i promi
canju određene ideologije i racionalnih zahtjeva, može li se dekonstrukcijom doći
115 Jukić, „Gospodin Darcy i Pemberley Press. Vidljivo i nevidljivo u filmu Dnevnik BridgetJonesu, 227-233.
116 Cipek i Milosavljević, 1918. Kultura sjećanja. Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti,
7-10; Milosavljević, „Metodološke pretpostavke istraživanja nacionalnih stereotipa.
Primjer: 1918 - 'oslobodioci' i 'poraženi'".
117 Milosavljević, „Metodološki problemi izučavanja stereotipa Srba o Hrvatima i Hrva
ta o Srbima", 171-187.
43
�STEREO TIPI KAO PR E D M E T ZN A N ST V E N E AN ALIZE
do njihovih „proizvođača"? T ko je odgovoran za konstrukciju stereotipa? Postoje
li pojedinci ili društvene grupacije koje svjesno i organizirano koriste njihov p o
tencijal u promoviranju vlastitih ciljeva ili se proces odvija izvan strukturalne razi
ne, kao posljedica neke apstraktne društvene inercije prem a velikim promjenam a
i potresima sustava vrijednosti ? O dnosno, možemo li stereotipiju prom atrati kao
svjestan proces upravljan od strane moćnika „iz sjene," ili se jednostavno radi o
neosviještenom elementu psihologije mase koji u konačnici koristi pobjedničkoj
ideologiji ili o kombinaciji te dvije teze? O dgovor nije niti jednostavan niti jed
noznačan. Glavni generator stereotipa obično je ideologija, a svaka ideologija ima
svoje začetnike, filozofe, promicatelje. M ogu li se ove interesne grupe povezati s
planskom konstrukcijom stereotipa? Povjesničari često izbjegavaju direktan od
govor na ovo pitanje. Kreatori izmišljenih tradicija ostaju apstraktni „Oni". Kada
je Leonor Davidoff objašnjavala oblikovanje separatnih sfera tijekom industrij
ske revolucije, kao njezine promicatelje imenovala je građansko društvo. Dunja
Rihtman Auguštin povezala je način na koji se socijalistički način obilježavanja
vremena oslanjao na pučke tradicije i običaje s ciljevima socijalističke ideologije.
Dubravka Oraić Tolić je za oblikovanje paralelnih nacionalnih sustava stereotipa
optužila dvije ideologije: jugoslavenstvo i kroatocentričnost. Sulejman Bosto je za
pojačan razvoj stereotipa u tranzicijskom društvu optužio vakuum vrijednosnog
sustava i „politički motivirane strategije manipulacije."118
No, tko su konkretno te grupacije i jesu li one proces pokrenule i upravljale
njima svjesno? Olivera Milosavljević smatra da se ne može govoriti o svjesnom
i kontroliranom procesu. Zaključuje da su grupacije koje prom iču stereotipe
heterogene i bez svijesti o zajedničkoj akciji. O no što ih povezuje jest korištenje
zajedničkih strategija u svrhu promoviranja vlastitih interesa.119 N apokon, sama
činjenica da se neki stereotipi u određenom povijesnom trenutku mogu koristiti
u službi određene ideologije, dok će u sljedećem razdoblju biti upereni protiv nje,
upućuje da ideologije nemaju potpunu kontrolu nad sustavom proizvodnje ste
reotipa. Iste stereotipe m ogu istovremeno koristiti različite društvene ideologije
(recimo patrijarhalnost i nacionalizam) s time da će ih pri tom svaka manipulirati
prema vlastitim potrebama. M ožemo zaključiti da su stereotipi sastavni dijelovi
komunikacije i kulturni segmenti društva, koje ideologije mogu iskoristiti, prena118 Davidoff, „Adam spoke first and named the orders of the w orldm asculine and feminine domains in history and sociology“, 85-104; Rihtman Auguštin, „Metamor
foza socijalističkih praznika", 21-32; Rihtman Auguštin, Ulice moga grada, Beograd,
124-125; Rihtman Auguštin, Etnologija i etnomit, 229-235; Bosto, „Teorije sjećanja.
Motivi, pretpostavke, kontekst", 27-41.
119 Milosavljević, „Metodološki problemi izučavanja stereotipa Srba o Hrvatima i Hrva
ta o Srbima", 174.
44
�Konstrukcija i dekonstrukcija stereotipa
mijeniti, preoblikovati, ali ne i kontrolirati. O ni žive vlastiti život u heterogenom
sustavu strategija prenošenja, proizvodnje i oblikovanja stereotipa.
Ostaje pitanje kako se stereotipi prenose? Kojim mehanizmima određena idej
na konstrukcija dolazi do širih slojeva i postaje element masovne upotrebe. Joep
Leerssen smatra da se stereotipi oblikuju i šire unutar književnosti. Umjetnički
tekstovi, tvrdi on, baziraju se na uspostavi povjerenja između čitatelja i književnika
te stoga proces čitanja otvara kanale kojima stereotipi lako prelaze u realnost.12
0
No, Davor Dukić upozorava da iej. Leerssen precijenio važnost književnosti u mo
dernom društvu te da su danas film i mediji glavni generatori proizvodnje stereo
tipa.1 1 Povjesničari se najčešće osvrću na medije kao izvore stereotipnih prikaza,
2
proučavajući pri tom njihovu manifestaciju u tiskovnim materijalima i električ
nim medijima. Kao važan izvor prenošenja stereotipa prepoznati su odgoj, škol
stvo i udžbenici. U tu svrhu analiziraju se školski programi, udžbenici povijesti,
hrvatskog, biologije ili bon-ton. Nadalje, važan čimbenik širenja i perpetuiranja
stereotipa jest zakonodavstvo koje u suvremenom društvu igra kompleksnu ulogu.
O no istovremeno leži na okamenjenim stereotipiziranim obrascima pri čemu daje
mogućnost da ideje zažive u realnom životu, dok s druge strane, suvremeno zako
nodavstvo vrši i ulogu zaštite i promovira ideju „nediskriminatornogdruštva*. Na
cionalni, rodni, vjerski i rasni stereotipi manifestiraju se i u različitim pravilnicima
i propisima društva, radnih organizacija, osiguravajućeg društva itd. Heterogenost
manifestiranja i načina prenošenja stereotipa predstavlja metodološki problem
znanstvenicima koji se njima žele baviti.
Na koji se način uopće znanstveno može obraditi ovako fluidan i sveprisutan
fenomen? Olivera Milosavljević smatra da se znanstvenik mora usmjeriti na kvan
titativnu zastupljenost određenog vrijednosnog stava i njegovu prepoznatljivost. S
druge strane, imagolozi se često kvalitativno fokusiraju na određeno književno dje
lo, jednog ili više autora u točno određenom razdoblju sužavajući tako referencijalan okvir i ograđujući se od ostalih vanjskih utjecaja. Povjesničari se također koriste
metodološkim ogradama: usmjeravaju se na jednu vrstu stereotipa i jedan sustav
u određenom vremenskom razdoblju (primjerice, rodni stereotipi u obrazovnom
sustavu nekog razdoblja) ili međusobno stereotipiziranje dvije etničke matrice
kroz medije ili proučavaju imagoloških neslaganja tijekom kontakata i konflikta
dva ideološka obrasca. M ogućnosti istraživanja stereotipa su neiscrpne, baš i kao i
spoznaja o njihovom utjecaju i značaju u društvu.
Zanimljivo da većina povjesničara stereotipe ocjenjuje kao negativne pojave ili
barem nuspojave negativnih društvenih procesa. Inga Tomić Koludarević i Mirko
120 Leerssen, „Imagologija: povijest i metoda“, 169-185.
121 Dukić i dr., Kako vidimo strane zemlje. Uvod u imagologiju, 18.
45
�STEREO TIPI KAO PR ED M ET ZN A N ST V E N E AN ALIZE
Petrić u istraživanju o rodnim i nacionalnim stereotipima na mreži zaključuju da
su stereotipi koji se pripisuju pojedinim grupacijama posljedica nerazmjera moći,
a često korištenje rodnih i nacionalnih stereotipa ukazuju na „antim oderne" ten
dencije u društvu.1 Natalija Rumenjak smatra da su oni posljedica nedem okrat
22
skih procesa, neslobode medija, nacionalizma i političke ideologije, dok Olivera
Milosavljević zaključuje kako je slabo obrazovanje plodno tlo za negativno stereotipiziranje drugih i pozitivnoj autopredodžbi.123 Ovaj pristup je vrlo optimističan
jer u konačnici ostavlja m ogućnost za postojanje nekog utopijskog demokratskog,
liberalnog, multikulturalnog, obrazovanog društva u kojem stereotipi i predrasude
ne bi postojale. No, prema herm eneutičkom uvjerenju tada ne bi bilo ni kom uni
kacije. O dređenu sumnju u ovakav rasplet događaja dala je Dubravka O raić Tolić.
Ustvrdivši paradoksalnu situaciju da je hrvarsln nacija napokon uspjela izgraditi
j H ;nfrvpn n ac re n lm d isku rs n trenutku Frada-m ^n^M lti ku lt u rni obrad i odlaze
u pgvjjest, a globalno društvo ulazi u eru m ultikulturalnosti, ona se pita nije li to
novo društvo tek krinka za nove nositelje monologa: kapital i medije.124
4. Terminologija
Rasprava o stereotipima u hermeneutičkim, ideološkim, imagološkim obrascima
ukazala je određene nejasnoće u terminologiji. Stereotipi se u ovim tekstovima
koriste usporedno s drugim pojmovima - p redrasudama, identitetim a, predodž
bama, ponekad uz jasnu distinkciju, ponekad kao sinonim i ili bez ponuđenog
objašnjenja. Ovo otvara problem imenovanja i podvlačenja jasne granice. Koji je
odnos između stereotipa i predrasuda? Kada za neku predrasudu možemo reći da
je stereotip i obrnuto? M ožemo li u određenim situacijama stereotipe i predrasude
tretirati kao sinonime? Ukoliko se identiteti grade uz pom oć stereotipa kako m o
žemo ustvrditi kada je neka odrednica dio identiteta, a kada tek predstavlja stere
otip o naciji, rodu, rasi itd.? Primjerice, ukoliko neka ženska organizacija za sebe
izjavi da promovira ženske vrijednosti:osjećajnost, brižnost, religioznost, govori li
ona o identitetu ili autostereotipima? Postoji li uopće grupni identitet? M ijenja li
se situacija kada se prijeđe na pojedinačna iskustva? Ukoliko neka'osoba za sebe
izjavi da je ona kao prava žena osjećajna, samopožrtvovana i brižna može li se sma
trati da govori o svom identitetu ili tek izražava niz stereotipa i autostereotipa?
122 Tomić Koludarević i Petrić, „Identiteti na mreži: rodni i nacionalni stereotipi na hr
vatskim portalima širokog dosega", 803-806.
123 Rumenjak, „Ideološki stereotipi u zagrebačkoj javnosti početkom XX. stoljeća - Ob
zor i Srbobran 1901.-1902. godine", 131-170; Milosavljević, „Metodološki problemi
izučavanja stereotipa Srba o Hrvatima i Hrvata o Srbima", 171-187.
124 Oraić Tolić, „Hrvatski kulturni stereotipi: Diseminacije nacije", 34.
46
�Terminologija
Mogu li se i u kojem trenutku autostereotipi realizirati kao identiteti? I mogu li
stereotipi prestati biti predrasude?
Pokušaj jednostavnog objašnjenja O odnosu srrrftnripa, predrasuda i idfjnritfira
glasio bi otprilike ovalfr> ^ r^r>ripi nasraj1 »a bazi predrasudam identiteti se obli1
a
k aju n a osnovu -stereotipnoj tekstovima u kojima se objašnjava hermeneutičko
shvaćanje spoznaje daje se prednost pojmu „predrasude" Tako Istvan M. Feher
zaključuje da su stereotipi neosporno posljedice predrasuda. Na to ga upućuje nji
hov km r i šahloniziran karalcrpr koji je posljedica pgdoka7anng i nrp^tvrden^g
zujanja. Ustvrdivši u uvodu članka da su stereotipi u svojoj biti predrasude, u dalj
njem tekstu koristi gotovo isključivo pojam predrasude.1 5 S druge strane, Heinz
2
Giinter Stobbe pravi jasnu distinkciju između predrasuda i stereotipa. Za njega su
predrasude unaprijed stvorena mišljenja koja nisu nužno ni točna ni kriva. Stere
otipi su pak one predrasude koje nekoj skupini dodjeljuju određene pozitivne ili
negativne karakteristike i time prejudiciraju njihovo ponašanje.126 Treba naglasiti
da jedan i drugi autor naglašava važnost nedostatka osobnog iskustva kao nezaobi
laznu odrednicu predrasuda, kao i činjenicu da ona ne mora nužno biti kriva. Ovo
ostavlja prostor da se stereotip potvrdi na testu osobnog doživljaja i tada teoretski
prestaje biti pred-rasuda. No, postavlja se pitanje ostaje li tada i dalje stereotip?
Pitanje odnosa identiteta i stereotipa također je kompleksno. Imagolozi koji su
nastali na juševinam akom pararisričke potrage za nacionalnim identitetima jasno
su odaslali poruku: ^ e postoje nacionalni identiteti, postoje samo nacionalni stereo tif^P ri tome simultano koriste pojam stereotip i predodžbe te se javljaju slične
složenice autostereotipi i heterostereotipi zajedno sa autopredodžbe i heteropred&džbe. Uz to, M anfred S. Fischer lansirao je pojam „imagotip", koji bi označavao
iffiiiednosno obojene predodžbe^o stranim zemljama u specifičnom povijesnom
trenutku. T^o, nisu svi imagolozi pristali uz njegov prijedlog te se među njima i
dalje koristi pojam stereotip.
125 Feher, „Ni neutralnost ni poricanje sebe, nego otvorenost: Predrasude kao uvjeti ra
zumijevanja", 37-56.
126 Stobbe, „Predrasude - stereotipi - slike o neprijatelju", 417-420.
47
��IV. tiAT1 RODNI STEREO TIPI
!
N etom nakon završetka Prvoga svjetskog rata novinarka i književnica Marija Jurić
Zagorka1 7 krenula je prema prostorijama „CospojinskogJduba1 humanitarne
2
,
ženske udruge u kojoj su se okupljale dame iz tadašnjih elitnih zagrebačkih obite
lji.12 U očima dotičnih gospođa, Zagorka je Kila društvena sablazan: žena koja je
8
pobjegla od muža, odrekla se miraza i odlučila živjeti od-svoga-tada, i to političkog
novinarstva, koja je prezirala društvenu hijerarhiju, zauzimala se za socijalno obe
spravljene slojeve društva, upozoravala zagrebačke prolaznike da govore hrvatski,
a ne njemački jezik, u svakom slučaju društvena marginalka koju su zagrebačke
gospođe prezirale, baš kao što je ona prezirala njihov način života i svjetonazor.
Njihovi su se dotadašnji odnosi svodili na okršaje pri čemu su zagrebačke dame
postajale teme Zagorkinih satira, a Zagorka je bila meta njihovog podrugivanja,
izmišljanja nadimaka, javnog prebiranja njpbiprtg rađa i protestnih pisama u koji
ma se zahtijevao njezin otkaz.1 9 Zagrebačke dame i Zagorka bile su dva različita
2
svijeta, pozicija i opozicija, te ih je Zagorka krenula obavijestiti kako je njihovo
vrijeme prošlo:
Na dan klupskog sastanka, odemo nas nekoliko žena na čelu sa Ženkom
Frangeš, u klubske prostorije. Mene su odabrale za govornika. Najavim
gospođama, da <n-,<r^ra v r e m e n a a n srm -n g arslce reakcije razorena, padaju
naslovi, položaji, vrednota je samo radna sposobnost i poštenje i stoga treba
„Gospojinski klub“ pretvoriti » dfrr>f>lfr3t'I^f> ^nižryn Bio je to nezapam
ćen prizor. Gospođe su upravile u mene poglede pune duboke mržnje i prePuna dva sata trajala je vrlo uzbuđena debata, a konac je bio taj da se klub
raspao, a 7 ? n k a F r a n g e š nsnnvala_jf> H e m o k ra rsk o -fln išrv o žena!*130
127 Marija Jurić Zagorka bila je hrvatska novinarka i spisateljica, urednica Ženskog lista
i Hrvatice, a kratko vrijeme tijekom 1903. uređivala je i Obzor. Pisala je za brojne
novine, a njezina opsežna bibliografija i dalje plijeni pažnju čitateljstva. Gotovo svako
njezino djelo odražava tri osnovne komponente njenog rada: nacionalnu, socijalnu i
f e m in is tič k u.
128
p C o s p o jin tk i k1nhMn s rm v n la -je-1 9 0 2 .^ 7 .e m a ljs k a gospojinska udruga za naobrazbu
i zaradu ženskinja u Hrvatskoj i Slavoniji" (osnovana 1900.) sa zadatkom razvijanja
društvene svijesti, organizacija tečajeva i dobrotvornih akcija. Predsjednica udruge
bila je banica Margica Khuen-Hedervarv. a tajnica Marija lambrišak.
129 Marija Jurić Zagorka, „ 'Što je moja k riv n ja ? 451-499,454-457,465,478-484.
130 Jurić Zagorka, „ 'Što je moja krivnja?'“, 483.
49
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
Ovaj slikovit i dramatičan prizor dočarava uvjerenje (i strah) d a je kraj rata ozna
čio i kraj jedne ere nakon koje slijedi smjena položaja moći i društvenih klasa.
„Gospojinski klub“ bio je simbol elitizma i uglednih dokonih dama. Zagorka je
bila samostalna, samosvjesna em ancipirana žena i smatrala je da je došao trenutak
kada svoje rivalke može obavijestiti da su upravo postale dinosauri.1 1
3
No, što se^91^)godine zaista dogodilo? Kako to da se utjecaj Prvog svjetskog
rata nije zaustavlona prekrajanju karata i smjeni vladarskih kuća, već se prelio u
svakodnevicu, na način na koji su ljudi objašnjavali i pozicionirali svoj položaj u
društvu, definirali životne ciljeve i rangirali društvene vrijednosti? Možemo li d o
ista ustvrditi da je rat unio velike prom jene u rodne ndnrup, redefiniran pr^irije
moći Lkoncepte-rodnih identiteta? I koliko su prom jene uzrokovane ratom bile
trajne i duboke?
1. Teorije o ratu i rodu
Sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća u zapadnoj historiografiji vladalo je
uvjerenje da je Prvi svjetski rat imao izuzetno velik utjecaj na položaj žena. Ideja se
temeljila na euforiji koja je vladala nakon rata, na činjenici da su žene održale poza
dinski front i pri tom e okupirale brojna zanimanja koja su dotad bila rezervirana za
muškarce, a netom nakon rata žene su u nekim državama dobile pravo glasa, skra
tile suknje, ošišale kosu i uključile se u propitivanje^seksualnosti. No, u posljednjih
tridesetak godina ideja o j^ Jik o jn jjJo z iciv n o n u itjss^^
rata nije se
uspjela potvrditi na testu povijesne analize, a povjesničari i povjesničarke zauzeli
su različita stajališta - od toga da je Prvi svjetski rat imao malo stvarnog utjecaja
na položaj žena, odnosno da je rat u biti ^ frio pravi duh ženskog pokreta ili pak da
je utjecaj rata na društvo bio kratkoročan i bez važnijih posljedica na društvene
procese.
U poznatom radu „The Great War and the Triumph o f Sexual Division" F,
Thebaud problematizira popularne pretpostavke o utjecaju rata na kasniji položaj
žena. Prije svega ona naglašava da rat nije imao pozitivan utjecaj na političku i eko
nomsku emancipaciju žena. Naprotiv, uvjerena je da je rat u b^'< ^ ncr^/in
snfražerske pokrete n Velikoj Britaniji i SAD-u. gdje SU aktivistice z a fjfznnle svoie
zahtjeve u ime viših nacionalnih ciljeva. Stoga je stjecanje političkih prava nakon
rata u biti zakašnjela posljedica sufražetskih napora, a ne priznanje ženskoj podršci
u pozadinskom frontu. F. Thebaud odbacuje i tezu da je rat označio veliku prekret
nicu u zapošljavanju žena. Rat je samo porem etio proces uključivanja žena u sustav
131 Radi se o raspuštanju „Gospojinskog kluba" 1918. godine i formiranju „Kola sestara
SHS“, kasnije „Kola jugoslavenskih sestara". Više vidi u: Benyovsky, „Dobrotvorna
gospojinska društva u Hrvatskoj od osnivanja do Prvog svjetskog rata", 73-93.
50
�Teorije o ratu i rodu
rada, a poremećaji nisu nužno išli ženama u prilog. One početkom rata u većem
broju dobivaju otkaze zbog smanjene potražnje na tržištu, ali nakon dugoročnog
ratovanja počinje nevoljko pojačano zapošljavanje žena i to u onim sektorima koji
su do tada bili rezervirani za muškarce. No, poslijeratno vrijeme obilježio je pro
ces otpuštanja i otežanog zapošljavanja žena. F. Thebaud naglašava da ne postoji
jedinstveno žensko ratno iskustvo. Mlade gradske žene dobile su priliku zarađivati
više novca i uživati u novostečenoj slobodi, dok su udate žene s djecom i seoske
žene osjećale samo terete rata (nestašice, gubitak voljenih osoba, teror i strah). Na
dalje, insistiranje ratne propagande na jasnoj granici rodnih uloga u nacionalnoj
zajednici (muškarci su vojnici, a žene majke) te briga službene politike za očuvanje
„ugroženog" muškog elementa u društvu rezultirali su zaoštravanjem rodnih od
nosa u poslijeratnom društvu. Neposredno nakon rata žene su više vezane uz kuću
i majčinstvo, a feministice umjerenije u svom pristupu. S druge strane, kraj rata
označava početak procesa dubokih društvenih promjena koje će bitno utjecati i
na mogućnosti i dnevnu rutinu žena. Nove mlade generacije žena bave se spor
tom, plešu na modernu muziku, obrazuju se i istražuju svoju seksualnost, te u većoj
mjeri odlučuju o svom životu.1 2 Dakle, mogli bismo sumirati da je F. Thebaud
3
zaključila da su posljedice rata na položaj žena bile kratkoročno negativne, ali je
nakon prolaznog poslijeratnog šoka i procesa normalizacije društvo ušlo u fazu
redefiniranja rodnih obrazaca.
Sušan Kingsley Kent zauzela je stav da je rat izvršio snažan utjecaj na_položaj
žena i tijek ženskog pokreta. Zaključila je da je Prvi svjetski rat dokinuo radikalni
^ feminizam u Velikoj Britaniji te su nakon rata ..nove feministice" bile spremnije
na brojne kompromise. Pristale su na parcijalno dobivanje_praya glasa.1 3 uvođenje
3
protektivnog zakonodavstva, promovirale su jednakop^vnr>cr nmjptrn jpdnalmsri
i oslanjale se na argumente spefifičnjh^porrehe žena i-majka. Uzroke transforma
cije autorica traži u podjeli unutar feminističkog pokreta koji je sada trebao oču
vati pozicije stečene za vrijeme rata i antifeminističkom i mizoginom raspoloženju
koje je zavladalo nakon rata. Naime, ratna propaganda prizivala je tradicionalne
vrijednosti te prikazivala dihotom nu sliku društva podijeljenog na dom i ratište.
Takav pristup trebao je očuvati moral i opravdati potrebu ratovanja, ali je u konačnici izazivao osjećaj usamljenosti i izdanosti kod vojnika koji pate u rovovima dok
žene uživaju u obiteljskom miru. Istovremeno, ratna stvarnost preokreće rodne
uloge budući da vojnici pasivno čekaju na frontu, a žene zauzimaju aktivnu ulogu
u ekonomskim procesima. Stoga je poslijeratno društvo obilježavao defenzivni,
132 Thebaud, „The Great War and the Triumph of Sexual Division", 21-75.
133 Nakon Prvoga svjetskog rata pravo glasa u Velikoj Britaniji dobili su svi punoljetni
muškarci i žene koje su napunile 30 godina.
51
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
mizogini maskulinitet, te pacifistički fem initet.134 N o, iako je teorija S. Kingsley
Kent naišla na zanimanje u povjesničarskim krugovima, dio povjesničarki nije bio
uvjeren njezinom argumentacijom. Zamjeraju joj da previđa tradiciju umjerenog
feminizma te da je svoje zaključke bazirala isključivo na događajima neposredno
nakon rata zanemarujući slojevitost problematike i razvitak feminizma tijekom
tridesetih.1 5
3
S druge strane, Sušan Grayzel u knjizi Women a n d the First World War smatra
da se utjecaj Prvoga svjetskog rata na'položaj ženaltreba gledati u kontekstu povije
snog kontinuuma. Rat je neke procese prekinuo, neke ubrzao, a neke preusmjerio.
Stoga njegove posljedice ne mogu biti jednoznačne: pozitivne ili negativne. Za vri
jeme rata ruše se brojne barijere u zapošljavanju žena i one dobivaju priliku stjecati
nova znanja i vještine. Iako je ovaj proces obrnuo smjer u poslijeratnom razdoblju,
snažan zamah ulaska žena u sustav obrazovanja više se nije mogao zaustaviđ-Jlat
je poticajno utjecao na proces nacionalizacije žena, uspostavio je vezu između(ženskog jjflkrčt^i i(držayeJosvijestio žene kao korisne članice zajednice, te potaknuo
rasprave o položaju žena u društvu i ženskoj seksualnosti. No, istovremeno za vri
jeme rata žene doživljavaju emocionalne, psihičke i fizičke traume. Ratni i porat
ni procesi i^ v rs tiliju jd e ju da n^jrintfvrfeL^ m a r i n s cito predstavljaju prim arne
odrednice^ženskog identiteta^Rat je konačno definirao pacifizam kao prepoznat
ljivu karakteristiku feminiteta, ali je ovaj proces imao dvojake posljedice. S jedne
strane, isticalo se daje političko angažiranje žena zalog politici mira, s druge strane
ženski pacifizam izazivao je sumnju u njihovu spremnost obrane nacionalnih in
teresa. Autorica zaključuje da su posljedice rata na rodne uloge bile dugoročne ili
kratkoročne i često nisu bile jednake za pripadnice različitih klasa. N o, iako žensko
iskustvo rata nije bilo jedinstveno ono ima jednu zajedničku točku: različito je od
muškog ratnog iskustva. Naime, ženski doprinos ratnim naporima u principu je
bio dobrovoljan i nije uključivao vojevanje. Stoga je on često percipiran kao manje
vrijedan i lako se previđa u historiografskim pregledima.136
Navedeni radovi daju uvid u raznolikost interpretacija uzročno-posljedičnih
veza između Prvoga svjetskog rata i rodnih uloga, ali ujedno i ukazuju na nekoliko
zajedničkih problema koji su okupirali pažnju autorica.
134 Kingsley Kent, ,,World War I and the Demise of British Feminism", 232-253; Kingsley Kent, Making Peace: The Reconstruction o f Gender in Interivar Britain, Princeton, 1993.
135 Isto; Sohn, „Sušan Kingsley Kent, Making peace. The Reconstruction of Gender in
Interwar Britain", 139-140.
136 Grayzel, Women and the First World War\ Grayzel, Women ’s Identities at IVar: Gen
der, Motherhood, and Politics in Britain and France during the First World War.
52
�Teorije o ratu i rodu
Prije svega, tu je pitanje veze između^enskog^doprmosal ratnim naporima na
cije i stjecanja p/plitičkih prava fiakon rata. Pri tome su anglosaksonske autorice
sklone priznati određen utjecaj ženskog ratnog iskustva na otvaranja političke
arene ženama, dok je francuska povjesničarka Fran^oise Thebaud zaključila da je
povezivanje ovih pojmova posljedica poslijeratne propagande i da nema nikakve
veze sa stvarnom pozadinom društvenih procesa.
Drugo je pitanje rata kan gpnf n t nra-glconnnvilcp erm nrip'icijf* žena. Većina
autorica zaključuje da su posljedice na ovom planu dvojake. Kratkoročno, rat je
ženama na određeno vrijeme otvorio bolje plaćena radna mjesta, ali su one bez
njih ostala netom nakon završetka demobilizacije. Dugoročno, nakon rata dolazi
do otvaranja obrazovnih institucija i državnih službi, što se pozitivno odrazilo na
buduće generacije žena. No, ovdje se možemo zapitati u kojoj je mjeri otvaranje
vrata obrazovnih institucija ženama posljedica rata ili je ono tek završetak procesa
koji je započeo još krajem 19. stoljeća.
Uz to, većina autorica složila se da prve poslijeratne godine nisu bile obilje
žene redefinicijom rodnih obrazaca i ženskom emancipacijom, već naprotiv jača:
njem virilističkog elementa u društvu i inzistiranjem na tradicionalnim rodnim
konceptima. Bila je to posljedica prirode rata, ratne propagande i straha od ratom
poljuljanih rodnih identiteta i u principu nije bila dugog vijeka. Nakon prvih
stabilizacijskih poratnih godina izrazita tradicionalizacija društva gubi na svom
intenzitetu, ali ostavlja dugoročne tragove: popularnost ideologije majčinstva kao
glavnog ženskog društvenog doprinosa te otvaranje čitavih lepeza novih tema kao
što su ženska seksualnost, ambicioznost i moralnost.
Napokon, većina se autorica slaže da je rat otvorio poglavlje nacionalizacije
žene, odnosno uspostave veze između ^ejjskeg-pokreta i nacionalnog diskursa.
Ženska potpora ugroženoj naciji ukazala je sufražetkinjama mogućnost da se
ženska prava isposluju pod okriljem nacionalnih interesa te da se žensko pitanje
prezentira kao problem od opće društvene i nacionalne važnosti. Ovaj pristup
usmjerio ih je prema umjerenim metodama i sklonosti kompromisnim rješenjima,
kao i prihvaćanju ideologije majčinstva.
No, ovi se radovi uglavnom bave pitanjima nekoliko zapadnih zemalja. S. Kingsley Kent usmjerava se isključivo na Veliku Britaniju, S. Grayzel svjesna je parti
kularnosti različitih ženskih ratnih iskustava, a F. Thebaud povremeno pokazuje
ambiciju obuhvaćanja šireg teritorija, ali u konačnici, njezini se zaključci većinom
baziraju na usporedbi britanskog ^francuskog slučaja.
Uz to, većina tih autorica previđa da poslijeratno propitivanje rodnih obra
zaca nije bilo samo posljedica ratnih zbivanja, već i uvjeta mira. Redefiniranje
rodnih koncepata mora se promatrati kao dio revolucionarnih, demokratskih i
53
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
nacionalnih procesa koje su obilježile poslijeratno društvo i kompletne strukture
moći dovele u pitanje.
2. Rod i Prvi svjetski rat na području međuratne
Jugoslavije: pitanja, izvori i metodologija
|> u itv e n a uloga_stereotip^ najviše dolazi do izražaja upravo u vrijeme društvenih
lomova kada sve strukture moći dolaze u pitanje i započinje proces stvaranja novih
društvenih mitova. Stoga je Prvi svjetski rat dobar početak za istraživanje odnosa
rodnih stereotipa i politike u Kraljevini Srba, H rvata i Slovenaca, odnosno u međuratnoj Jugoslaviji.
U ovom poglavlju nastoji se odgovoriti na nekoliko glavnih pitanja: što se do
g a đ a lo ^ ženama za vrijeme rata, kako su rat i ratna propaganda koristili(rodne
koncepteji utjecali na njihovu t^efiničiju i redefiniciju. te u konačnici u kojoj mjeri
suHrealni događaji i ratni imaginarij zaista utjecali na rodne stereotipe janrnfaog
djustva, ali i konkretan položaj žena? Misao vodilja cijelog poglavlja je ispitivanje
međuutjecaja ratne i poratne realnosti i društvenog imaginariia. Nastojati će se
istražiti kako se rat odrazio na rodne.-odnose, mogućnosti i koncepte^ Jugosjaviji i
što jugoslavenska priča govori o odnosu rata i brava gla)^em ancipaci)e (naciona)
lizacije žena i redefiniranja rodnih identiteta. v
------Istraživanje se velikim dijelom temelji na tisku. K oristit će se prvenstveno žen
ski tisak koji je izlazio neposredno nakon r ^ - Juaml/ivpnchji fona. (Zagreb 1918.1920.), 7tpn<k/i mic/in (Zagreb, 1919.-1921.), Slasžcukd-(Ljubljana, 1919.) i Ženski
pfl£zz^(Beograd, 1920.-1938.) te tjednik Nova. Evropa (Zagreb, 1920.-1941).
Kao vrijedan izvor ratnog imaginarija pokazao <e i Vu\trmmnLlut (Zagreb. 1914.1920.), pr.yi hrvatski tjednik koji jf bio R ^ i-r. ^ p r^ rn lj^ J prg-reportažom . Tisak
se pri tome koristio dvojako. U njemu se može detektirati na koji je način raijja
propaganda koristila mdmj srerenripijii ili iščitati raspoloženje i reakcije javnosti
ili barem jednog njezinog dijela na događaje i procese koji su obilježili poratno
razdoblje. Samim time odškrinuo je pogled u duh vremena i način na koji su p o
jedine društvene grupe objašnjavale i vrednovale promijene koje su ih zahvatile. S
druge strane, tisak se koristio tican izvor informaciji i to posebice na dijelovima
koji nisiudovoljno obrađeni n historiografiji kao što je pitanje uloge žena u ratnim
zbivanjima Kraljevine Srbije ili rekonstrukcije |$pihe 7a ženskopraMojjlasa)koja se
vodila neposredno nakon rata. Opisi ratnih i poratnih zbivanja oslanjaju se jednim
dijelom na spoznaje historiografije. Ipak, budući da-je ratna problematika još uvi
jek prilično fragmentamcLobrađena. podaci iz literature uspoređeni su i dopunjeni
54
�Žene s budućeg teritorija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u vrtlogu rata
analizom podataka jugoslavenskog statističkog godišnjaka,13 podacima službenog
7
glasnika Središnjeg iuprla
ncignranjp- radnjko (Radnilkejzaštite) o broju osiguranica i osiguranika,1 8 Izvještaju gradskog poglavarstva osueapčoi upravi slobodnog
3
kraljevskog grada Zagreba-!.*, ratne godine,13 donesenim uredbama i zakonima
9
koje se odnose na biračka prava.
Fokus interesa analize je prvenstveno ratna i poratna situacija u Hrvatskoj, s
time da će se nastojati povući paralele između Hrvatske i ostalih područja koja su
ušla u sastav Kraljevine SHS.
3. Žene s budućeg teritorija Kraljevine Srba,
Hrvata i Slovenaca u vrtlogu rata
Prvi svjetski rat bio je problematično povijesno iskustvo za Kraljevinu SHS
(Jugoslaviju). S jedne strane, Kraljevina SHS predstavljala je tekovinu Prvoga svjet
skog rata, a s druge strane to je bilo vrijeme kada su se južnoslavenski narodi borili
na suprotnim stranama. Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, slovenske zemlje, Bosna i
Hercegovina te Vojvodina su se kao dio Austro-Ugarske svrstale uz Centralne sile,
a Kraljevina Srbija i Kraljevina Crna Gora bile su članice Antante. Njihovi vojnici
nalazili su se na suprotnim stranama crnogorskog, srpskog i solunskog fronta, što
će dodatno opteretiti kompleksne međunacionalne odnose nove države. Gotovo
svi krajevi buduće države bilježili su velike žrtve, a svi dijelovi budućeg teritorija
Kraljevine pretrpili su ogromne ljudske gubitke.1 0
4
Najviše su stradale Srbija i Crna Gora koje su se ulaskom Bugarske u rat našle
u okruženju i uskoro pod okupacijom austro-ugarskih i bugarskih snaga. Srpska
vlada tijekom zime 1915.-1916. godine provodi veliko povlačenje preko Kosova,
Crne Gore i Albanije pri čemu je uspjela iz zemlje izvesti oJko-l60.QQQ_yojmka
koji su nastavili borbu protiv Centralnih sila na solunskoj bojišnici. Time je Srbija
zadržala-položaj savezničke sile, ali je s druge strane bila prepuštena nasilju i samovoljCgMtBarijske uprav^.1 1 Na okupiranom teritoriju stanovnici su pruža^pasjvan
4
i alfrivan r>rpr>r organizirali su se u komite (gerilske jedinice) i dizali pobune od
kojih je najpoznatiji bio ustanak protiv bugarske okupacije u Toplicama 1917. go
dine. Proboj solunskog fronta 1918. godine najavio je kraj rata, ali i pitanje rješava
nja sudbine južnoslavenskih naroda.
137 Milković,Jugoslavija 1918-1988: Statistički godišnjak.
138 Radnička zaštita izlazila je u Zagrebu od 1919. do 1940.
139 Izvještaj gradskog poglavarstva o sveopćoj upravi slobodnog kraljevskog glavnoga
grada Zagreba: Zagreb 1913.-1918.
140 Petranović, IstorijaJugoslavije 1918-1978,35.
141 Isto, 19.
55
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
Istovremeno, Prvi svjetski rat otvorio je m ogućnost raspada Austro Ugarske
i samim tim uređenja nove državne tvorevine koja bi okupljala južnoslavenske
narode. O d samog početka rata za ideju se zainteresirala srpska vlada koja je za
počela pregovore s Jugoslavenskim odborom - predstavnicima južnoslavenskih
naroda Austro-Ugarske u emigraciji, a pred kraj rata koncept je postao popularan
i među Hrvatima, Srbima i Slovencima u domovini. Put nastanka Kraljevine SHS
popločen je deklaracijama: Niškom deklaracijom iz 1914. godine kojom je srpska
vlada formulirala ideju o ujedinjenju svih jugoslavenskih naroda u jednu državu,
kao svoj ratni program, Krfskom deklaracijom iz 1917. godine koja predstavlja
svojevrstan kompromis između srpske vlade i Jugoslavenskog odbora o uvjetima
stvaranja nove države i Svibanjskom deklaracijom iz 1917. godine koja zastupa
ideju ujedinjenja Slovenaca, H rvata i Srba u zajedničku državu pod habsburškim
žezlom,1 2 a završen je adresom delegacije Države Slovenaca, H rvata i Srba srbi
4
janskom regentu Aleksandru, nakon čega je on 1. prosinca 1918. godine svečano
proglasio ujedinjenje Srbije i Države SHS u jedinstveno Kraljevstvo Srba, H rvata
i Slovenaca.1 3 S druge strane, pregovori oko deklaracija upozorili s iy ia različita
4
viđenja nove državne zajednice sa srpske, hrvatske i slovenske stran e 5 p °k su Srbi
novu državu doživljavali tek kao proširenu Kraljevinu Srbiju i oživotvorenje ve
likosrpske ideje, H rvati i Slovenci nadali su se konfederalnoj zajednicJ^Sam čin
ujedinjenja nije riješio njihove nedoumice pa su novu državu čekali veliki izazovi:
heterogena nacionalna i vjerska struktura ekonomska i pravna neujednačenost.
Žene s područja na koierru-ie-nastala Kraljevina Srba, H rvata i Slovenaca p ro
življavale su r a j j r i r n j flrnn icLjncjj^p) D ok su žene na prostoru Austro-Ugarske rat
provele u pr^a^ini boreći se s nestašicam a hrane i uključujući se u humanitarne
i nacionalne akcije, građanke Kraljevine Srbije i Kraljevine C rne G ore doživjele
su okupaciju, pružale nj-ppr hngarivariji i ijlrljnrivalf se u ratne operacije. Treba
naglasiti d a je sudbina žaaa na tom području na kojem na nastala Kraljevina SHS
u Prvom svjetskom ratu, kao uostalom većina pitanja iz razdoblja trajanja rata,
obrađena slaho i fragm entarno.1 4 Tragove ženskog angažmana možemo naći u
4
radovima koji su se bavili hum anitarnim akcijama i udrugama za vrijeme Prvog
142 Pri tome treba naglasiti da Svibanjska deklaracija, koja je nastala za vrijeme rata na
prostoru Austro-Ugarske, ne zastupa ideju saveza južnoslavenskih naroda Monarhije
sa Srbijom, to bi bila veleizdaja, ali je utjecala na razvoj tzv. „Deklaracijskog pokreta"
koji je u Sloveniji i Hrvatskoj agitirao za Svibanjsku deklaraciju i time širio ideju ju
goslavenstva, te u konačnici pripremao teren za političke promjene koje su uslijedile.
143 Petranović, IstorijaJugoslavije, 15-28.
144 Bibliografiju hrvatske historiografije o Prvom svjetskom ratu objavila je Herman Kaurić, „Bibliografija radova o Prvom svjetskom ratu objavljenim u historijskim časopi
sima u razdoblju 1945-1998. godine", 491-498.
56
�Žene s budućeg teritorija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u vrtlogu rata
svjetskog rata, agitacijom političkih stranaka ili [ženskim pokretorrTjmeđuratne
Jugoslavije,1 5 a eventualne praznine mogu se dopuniti užpomoc podataka iz tiska
4
Kraljevine SHS.
U radu Btanke-Bohan, koji prenosi govore i tekstove Stjepana Radića o položa
ju žena za vrijeme Prvog svjetskog rata, mogu se iščitati osnovni problemi s kojima
su se susretaleieneu_pozadini fronte. Žene u Hrvatskoj osobno su najviše osjećale
r e r r r rara Nedostatak muške snage osobito s^josjećao-među seoskim
stanovništvom, što je postavilo nove izazove pred žene.V^enski rad postaje esen
cijalan^ održavanje seoskog gospodarstva, one se više uključuju u obrađivanje
zemlje i brigu o popravcima na kući i oko nje, a navodno su ih ponekad angažirali
i državni organi za o d rž a v a n je irig arin n n frg iisrav a i]i V>rign nlcn p rrn v im a n ja p n šre
Obitelji vojnika imale SU pravo na rarne__porporer lroj e sn re c rn k a s n ile, a.lokaln i_ čin o v n ici ponekad <n Tlonporrehl^ali svoj položaj i tražili od neukih žena da
im za te potpore besplatno rade. Ipak, prema izjavama suvremenika, neke su žene
novcem od ratnih potpora uspjele otplatiti dio predratnih dugova. Poseban pro
blem činila jejrrkvizicija dobara i dodjela-aprovizacija, odnosno dozvola za nabavu
garantirane količine hrane i druge robe. Tijekom 1916. godine javila se glad n Daljiaciji. Lici i florslrnm kora ni, tu žene bile prisiljene odlaziti na dugo putovanje
do Slavonije i Srijem* kal™ hi_nabqviU branu Naravno, to su mogle činiti samo
ako su imale aprovizaciju, u protivnom su se izvrgavale riziku da im željeznički
službenici, oružnici i činovnici otmu namirnice i izbace ih iz vlaka.1 6
4
S druge strane,
grnd/wimo prn-pr.m-^1/. su ili organizirale^rad humar»n-^»rr»ib ndmgo i n/lr.igi
cn jio sebe preuzimale rješavanje gorućih problema
prouzrokovanih ratom. Prema istraživanju Vijolete Herman Kaurić, običaj ud
ruživanja i hum anitarnog rada nastavio se usprkos zabrani rada društava iz 1914.
godine. Neka su društva nastavila rad u ilegali, ali je do kraja rata samo u Zagrebu
barem 80 udruga dobilo dozvolu rada. Dinamika osnivanja i svrha društava pratila
je specifične ratne potrebe. U početku su to bila društva koja su za cilj imala zbri
njavanje ranjenih i bolesnih vojnika te pružanje pomoći u hrani obiteljima mobi
liziranih ratnika (npr. Liga za zaštitu djece, Patronaža za zaštitu mladih djevojaka,
145 Vidi: Herman Kaurić, „'Za naše junake'"; Herman Kaurić, „Koliko je društava
djelovalo u Zagrebu za vrijeme Prvog svjetskog rata", 427-463; Kolar-Dimitrijević,
Zbrinjavanje gladne djece u Hrvatskoj na pragu Prvog svjetskog rata\ Boban „ 'Mate
rinsko carstvo'"; Boban, Stjepan Radiću vrijeme Prvog svjetskog rata-, Kecman, Žene
Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama : 1918-1941.
146 O gladi u Hrvatskoj za vrijeme Prvog svjetskog rata vidi i Kolar-Dimitrijević, Zbri
njavanje gladne djece u Hrvatskoj na pragu Prvog svjetskog rata i Boban, „Sabor Kra
ljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije o problemima prehrane tijekom I. svjetskog
rata", 315-328.
57
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
koja se zadužila za podmirivanje potreba fronta za zimskom robom, D ruštvo sv.
Vida, koje se brinulo za oslijepljele vojnike, ili Hrvatski „Zitin dom “, koji je kupio
i adaptirao dom za vojne invalide). Dozvolu za rad dobivala su i društva koja su se
brinula o djeci i trudnicam a (npr. „Dobrotvor", sekcije „Za našu djecu", Udruge
učiteljica, Društva za prehranu školske mladeži pučkih škola ili „Ratno kumstvo").
Ta društva pomagala su mladim majkama i promicala ideje higijene, redovitih
liječničkih pregleda i odgovornog odnosa prem a zdravlju. Kulturna i prosvjetna
društva dobila bi dozvolu za rad ukoliko su ciljeve modificirala potrebam a druš
tva u ratu. Kako se rat širio, tako se širila i svrha dobrotvornih udruga. O d 1917.
godine nove udruge nastoje odgovoriti na probleme nestašice radnika, pravne p ro
bleme s kojima su se susretale obitelji poginulih, nestalih, zarobljenih i invalida,
većeg broja stranaca u Zagrebu, alkoholizma, nepismenosti i, naravno, nestašice
hrane (npr. „Prehrana").1 7 Iako rad V. H erm an Kaurić obrađuje samoupodn^čje
4
Zagreba, može poslužiti kao svojevrstan „case study,“ prim jer dinamike i simbolike
humanitarnog rada u Hrvatskoj. Udruge koje je V. Herm an Kaurić obradila nisu
isključivo ženske, ali iz teksta proizlazi daje ženskLcad bio važan oslonac njihovog
rada. Znakovito je da se cjelokupan dobrotvoran rad, barem službeno, usmjerio na
apskrhn fronta, brigu o vojnicima i njihovim obiteljima te je V. H erm an Kaurić
svoj doktorat o radu zagrebačkih udruga za vrijeme Prvog svjetskog rata nazvala
^ a n a še ju ria ke, sintagmom koja se, kako je autorica naglasila, možda nije nepre
stano doslovce ponavljala, ali koja je prema njenoj ocjeni stajala iza svake akcije tog
razdoblja.1 8 U centru simbolike, objašnjenja i akcije ratnih udruga je patriotizam i
4
nacionalna potpora te možemo pretpostaviti da su odbornice Lige za zaštitu djece,
koje su već u kolovozu 1914. godine obilazile Zagreb, okićene carskom crno-žutom
vrpcom i narodnom trobojnicom i sakupljale podatke o potrebitim obiteljima ili
čak davale pomoć na licu mjesta, osjećale da pomažu ratne napore svoje domovine.
Žene s prostora Kraljevine Srbije i Kraljevine C rne G ore proživljavale su bitno
drugačije ratno iskustvo. Za razliku od žena u p rečanskim .krajevim a koje su rat
većinom provele u g r a d in i, Srbija i C rna G ora okusile su rat na čitavom terito
riju. Okupacija, povlačenje, pobune i komitske borbe nisu se događali na nekom
dalekom apstraktnom ratištu, već pred očima žena koje i same postaju dio vrtloga
ratnih operacija. U prvim godinama ratovanja to je značilo brigu za rodbinu na
bojištu koju su snabdijevale hranom i odjećom, a nakon poraza i povlačenja srp
ske vojske preko Albanije, suočavaju se s okupacijskom austro-ugarskom i bugar
skom vojskom, pljačkanjima, silovanjima i ostalim oblicima ratne agresije. U tim
147 Herman Kaurić, „Koliko je društva djelovalo u Zagrebu za vrijeme Prvog svjetskog
rata", 424- 463.
148 Herman Kaurić, „ 'Za naše j u n a k e 4.
58
�Žene s budućeg teritorija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u vrtlogu rata
prilikama žene su preuzimale brigu oko opskrbe svojih obitelji, ali i ispunjavanja
nameta okupacijskih vlada. Istovremeno, žene pružaju važnu podršku gerilskom
. ratovanju, one su se aktivirale oko saznavanja in fo rm a c ija o kretanjima bugarske
vojske, prosljeđivanja i prenošenja informacija i liječenja ranjenih, u gradovima
stvaraju organizacije koje su vršile propagandu za podizanje morala, nabavljale su
lijekove i ostale potrepštine za gerilske snage, a određeni dio žena je postao dio
borbenih snaga komita ili srpske re^ovne-vojske. Vrlo je popularan lik više puta
odlikovane pješadijske narednice(Mjjjjnke S^v\ć.1 9 ali u zadnje vrijeme osvjetlja
4
vaju se i ostala imena srpskih žena koje su nosile oružje za vrijeme rata (primjerice
Živane Terzić150). Žene su odigrale značajnu ulogu u potpomaganju i organizaciji
pobune u Toplicama te su ravnopravno padale i kao žrtve odmazde bugarskih
snaga nakon što ustanak nije uspio. Neobični likovi žena izbjeglica, komita, po
bunjenica, ranarnica na samom bojištu i žena s oružjem u ruci tada su plijenili
pažnju novinara, a danas bude interes suvremenih povjesničarki.11 U novije doba
5
149 Milunka Savić započela je vojnu karijeru za vrijeme Prvog balkanskog rata kada se
prerušena u muškarca imenom Mjlun priključila srpskim borbenim snagama. Nakon
ranjavanja u prsa krajem Drugog balkanskog rata otkrivena je njezina prijevara, ali
ipak nije demobilizirana. U Prvom svjetskom ratu istakla se u Kolubarskojjnci i na
Solunskom frontu, dogurala je do čina pješadijskog narednika i nagrađena brojnim
srpskim, francuskim, ruskim i engleskim odlikovanjima i ordenima. Nakon rata se
udala, rodila djecu i zaposlila, te je U mirovinu Otišla kao rjy a riri> JJip r> re k a rn r-h a n k e .
Umrla je 1973. godine. Vidi: Marković, Milunka Savić - čovek i ratnik.
150 Zjyana-3eržić se priključila vojsci u potrazi za svojim momkom Milanom Terzićem.
Prošla je obuku i odradila tri godine vojnog staža. Za vrijeme balkanskih ratova bila
je bolničarka, ali se tijekom Prvog svjetskog rata pridružila borbenim snagama u želji
da osveti smrt svog brata. Dogurala je do čina narednice i dobila odlikovanje Miloš
Obrenović. Vidi: Mladenović, „Živana Terzić - ratnica sa Drine".
151 Tako je p^rpsko^ženi za vrijeme rata pisala I^lara-Ceikm, a idejom srpskih žena u uni
formi pozabavila se F. Thebaud. Zanimljivo bi bilo sagledati u kojoj mjeri je na<g§£reprjjii
n Srhiji utjecalo sudjelovanje srr?n;h,
hrinmMh
Naime, u bolnicama koje je organizirao „Serbian Reljef Fond" radile su većinom žene,
najčešće B rita n k e , i rn _ k an m e d ic in s k e sestre ali i doktgrice.koje su liječile ranjenike
i bolesnike i brinule se o organizaciji bolničkih kapaciteta i konstantnom premješta
nju bolnica zbog događaja na ratištu. Prvu bolnicu otvorila je n Skopju još krajem
1914. godine žena britanskog poslanika u Srbiji L^dv Louisa M. L. W. Paget (supruga
britanskog diplomata Sir Ralpha Spencera Pageta. Za svoj doprinos je nakon rata pri
mila red sv. Save), a u narednih nekoliko godina slijedile su nove humanitarne misije
koje mahom predvode žene. Vjerojatno najpoznatija medu njima je ..Bolnica škotskih
jicaar-pod vodstvom drJEliseJnglis (Elise Inglis bila je britanska liječnica i sufražetkinja. Za vrijeme raca sudjelovao je u osnivanju „Scottisc Women 's Hospital for Foreign Service", te je osobno sudjelovala u organizaciji rada bolnicaiTSrEiji i Rusiji.)
59
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
Slika IV -1
„Crnogorski C rveni križ“
{Koprive, 2 9 .9 .1 9 1 4 ., br. 31)
je sudbinu srpskih žena za vrijeme Prvoga svjetskog rata obrađivala srpska povje
sničarka Božica Mladenović.1 2
5
No, žene nisu uvijek pružale bezuvjetnu i šutljivu podršku. Suočene s teškim
životnim uvjetima i nestašicama nakon 1SJL6. godine one ponekad postaju i destabilizatorski faktor društva, koji protestira protiv rata i gladi. U duhu revolucio
narne retorike Jovanka Kecman nas uvjerava da su žene tijekom Prvoga svjetskog
Ova se prvotno smjestila u Kragujevcu, a kasnije se, zbog ratne situacije, premjestila
u bolnice pod šatorom u Valjevu i Mladenovcu i u bolničke prostore u Lazarevcu. U
kasnijim sjećanjima na ova vremena nailazimo na imena izvanrednih doktorica kao
dr. Hutschison koja je vodila bolnicu pod šatorima u Valjevu, dr. McDugal koja je
vodila sobu za Roentgen u Kragujevcu, dr. King-May itd. Nakon okupacije neke su
od njih ostale djelovati na okupiranim prostorima (kao primjerice Lady L. Paget), a
druge su slijedile evakuaciju srpskih snaga (dr. King-May) organizirajući ranjeničke
komande neposredno iza fronta („Bolnice škotskih žena pre deset godina (E. Inglis)",
N o v a E v ro p a , 1. prosinca 1925-, br. 16: 486-492; „Najveći dobrotvori Srbije u ratu
(Sebian Relief Fund)“, N o v a E v r o p a , 01. prosinca 1925, br. 16: 492-496).
152 Vidi: Mladenović, Ž e n a u Topličkom u sta n k u 1 9 1 7 . godine-, Mladenović, „Živana
Terzić - ratnica sa Drine", 275-278; Mladenović, P o ro d ica u S r b iji u P r v o m svetskom
ratu-, Mladenović, „Poljakinja u Topličkom ustanku 1917. godine".
60
�Žene s budućeg teritorija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u vrtlogu rata
rata pokazale spremnost da „masovno učestvuju u svim akcijama koje su organizovane u tom vremenu*.153To je u principu značilo da su se bunile protiv nestašica
hrane, rekvizicija, aprovizacija, organizirale proslavu Dana žena1 4 i tražile bolje
5
radne uvjete i pravo glasa. Tako su u Osijeku žene 1516. godine demonstrirale
protiv nepravilnepodiele šećera, a mjesec dana kasnije Riječanke su protestirale
^bog nedostatkThrane. Vukovarke su se preko zime 1916 -15)7 digle zbog loše
podjele aprovizacije, žene iz sela pored Sarajeva 1917. godine pobunile su se protiv
prisilne prodaje stoke, a zagrebačke radnice štamparija i k n jig o v g T n ir ^ slovenske
željezničke radnice i sarajevske duhanske radnice zahtijevale su bolje radne uvjete.
K a o 7anTm 1jivn<r j K > r m a n U rirp d a <11 T^ncka g jh an j a 11 S arajevu uspjela okupiti
i veliki broj muslimanki Uz to, žene u Hrvatskoj i Sloveniji su tijekom rata poče
le isticati zahtjeve-za_p£axa-glasa. Hrvatice su uputile vahrjev Hrvat<kf>m-cabr»rii
1917. godine u kojem traže potpunu-tavnopravnost s muškarcima, a Slovenke su u
ožujku 1918. godine organizirale zbor na kojem se govorilo o miru, emancipaciji i
ravnopravnosti žena.1 5
5
Iako je retorika J. Kecman politički obojana, a pobune p ro tiv gladi_sn r r a d ir i7
,fpgkf>gpr>1
irirkr.g
ova kretanja na ženskoj sceni upozoravaju
na slojevitosL-shke-catnog-društva. Iza promicanog imidža žene - stupa pozadin
skog iro rnav koja na svojim plećima šutke nosi prehranu čitave zemlje i brigu o ra
njenicima, stajala je žena shrvana nestašicama i obavezama, ali istovremeno svjesna
vlastite snage i važnosti. Ratna propaganda i ratno iskustvo proizvodili su često
različite i kontradiktorne sustave simbola, a društvo nakon rata bilo je proizvod i
jednog i drugog diskursa.
4.
Ratni imaginarij
4.1
Medijska slika muškaraca i žena u ratu
Prvi svjetski rat širom je otvorio vrata organiziranoj propagandi i manipulaciji jav
nog mnijenja. Ratna propaganda po prvi put se masovno koristila u svrhu infor
miranja i dezinformiranja javnosti, unošenja nemira u redove protivnika i dizanje
morala u vlastitim snagama.1 U čitavom procesu stereotipi su se koristili u svrhu
56
brzog prenošenja poruka i recepcije bez većih propitivanja, a fotografija se kao
neverbalan i još uvijek nov oblik komunikacije afirmirala kao značajno sredstvo
153 Kecman, ŽeneJugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama, 21.
154 Radi se o proslavi Dana žena 24.3.1918. u Sarajevu na kojoj je navodno sudjelovalo
2000 žena.
155 Kecman, Žene Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama, 16-22.
156 O propagandi kao dijelu ratovanja tijekom Prvoga svjetskog rata vidi: Novak, Hrvat
sko novinarstvo u 20. stolječu, Zagreb 2005,94-95.
61
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
prenošenja željenih koncepata. Stoga upravo u ovom razdoblju medijski prikazi
muškaraca i žena postaju uočljivo ispolitizirani te samim time čine zahvalan m ate
rijal za istraživanje m eduutjecaja rodnih stereotipa i politike.
Glavna podloga analize medijske slike muškaraca i ž e n i n Prvom svjetskom
tatu u Hrvatskoj je Ilustrovanijist (Zagreb. 1914-1920.1 p rvi list u Hrvatskoj koji
se obilno k o ris tio io to jgportažom . U sporedno s njim, u to vrijeme počinje izlaziti
dencije koji izlazio isključivo za vrijeme rata. O ba su lista izlazila u uvjetima ram e
cenzure-pri čemu su se informacije i interpretacije događaja usklađivale s uputama
Ratnog nadzornog ureda za štam pu.157
O d prvog dana rata fotografije i crteži objavljeni na stranicama Ilustrovanog
lista prenosili su jasnu poruku koje su uloge namijenjene ženama, a koje muškarđm ai ali_ičinjenicu Ha ra r m ijg n ja , i treba mijenjati, živote i žena i muškaraca.
(Ž ena u ratu,bitno je drugačija od žene u miru, najavljuje crtež Karneval iz 1915.
godine. Prema njemu žena u miru je posvećena lakoumnoj zabavi, a žena u ratu je
požrtvovana bolničarka. (Slika IV-3)
Slika IV-4 '
„Ratnici s B ogom !
Iz junačke borbe
M nogo vas ima.
Slika IV-3
„Karneval"
D on esite slavu
Želim vam sretan
I junačkoj majci
Povratak svima!
O k ru n 'te glavu!"
„1914.; 1915";
(Ilustrovani list, 6.2.1915., br. 6 )
157 Novak, H r v a ts k o
62
n o v in a r s tv o u 2 0 . stoljeću, 9 6 .
(Ilustrovani list, 16.10.1915., br. 42j
�Žene s budućeg teritorija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u vrtlogu rata
Tijekom sljedećih nekoliko godina na njihovim stranicama nižu se prikazi žena
kao podrške pozadinskog fronta. One ispraćaju svoje najmilije riječima podrške,
učenice šivaju vreće ili pletu čarape za vojnike, učiteljice i bolničarke njeguju ranje
nike, a ženska društva sakupljaju priloge i organiziraju dobrotvorne akcije za po
moć obiteljima mobiliziranih vojnika. (Slika IV-4-7) Ženske se akcije prate, hvale i
prikazuju, ali se i djelovanje koje nije u skladu s postavljenom normom sankcionira
društvenim zgražanjem. ,,U našem gradu nisu gospođe jošte nigda tjerale taki luksus kao sada", piše 1915. ogorčeni autor Katoličkog lista te nastavlja: „odakle volja
kćerima, sestrama, zaručnicama i ženama naših vojnika, koji su dnevice i stalno u
smrtnoj pogibelji da se tako kite".158 Na sličan način autor Jutarnjeg lista protesti
ra protiv žena *™jf „rj**r*jn lpkcnT* ^Knj? troškove njihove toalete te zaključuje:
„Kad ih vidim onda se sjetim patnika po bolnicama koje su već sve naše gospodje
zaboravile [...]“1 9
5
Slika IV-5
„Sabiranje za naše vojnike"
Slika IV-6
„Šivanje vreća za vojsku u Mitrovici"
„Sabiranje prinosa za ranjenike i obitelji vojnika
(Ilustrovani list, 3.10. 1915., br. 44)
na dan kraljevog rođendana zagrebačkim ulica
ma."
(Ilustrovani list, 22.8.1914., br. 54J
158 „Nedolična moda“, Katolički list, 10. lipnja 1915-, br. 23. Citati preuzeti iz: Jurić,
„Zagreb u Prvom svjetskom ratu: povijesne novine kao izvor za istraživanje socijalne
povijesti", 121-144.
159 „Da li krasni spol tjera luksuz T, Jutarnji list, 17. ožujka 1916. Citati preuzeti iz: Jurić,
„Zagreb u Prvom svjetskom ratu: povijesne novine kao izvor za istraživanje socijalne
povijesti", 121-144.
63
�ra t i r o d n i s t e r e o t ip i
Slika IV-7
„Za naše ranjenike"
„Udruga zagrebačkih dama za njegu ranjenika1
'
(Ilustrovani list, 15.9.1914., br. 3 6 )
Slika IV-8
„Opraštanje pučkih ustaša na zagrebačkom kolodvoru
prilikom odlaska na ratište."
(Ilustrovana ratna kronika, 1914., br. 2)
Fotografijama žena u bijelim kutama ili s bijelim pregačama stoje uz bok fotogra
fijama muškaraca u uniformama. U ratnim izdanjima I l u s t r o v a n o g l i s t a muškarci
su redom vojnici. O ni poziraju za grupne fotografije, pozdravljaju zapovjednike,
primaju medalje, bore se, ginu ili leže ranjeni u bolnicama. Žene i muškarci, osim
u slučajevima ranjenika i njegovateljica, rijetko se nalaze na istoj fotografiji čime se
potcrtava ideja duboko podijeljenog društva na front i pozadinu, rat i mir, muški i
ženski prostor. (Slika IV-9-11) Ovakvu je sliku još više potcrtala I l u s t r o v a n a r a t n a
k r o n ik a koja je izlazila isključivo za vrijeme rata s ciljem dokumentiranja ratnih pri
lika. U njoj se prikazi žena pojavljuju samo u prvim brojevima na slikama oproštaja
vojnika (Slika IV-6), a kasnije kao da nestaju iz kronologije rata. U sljedećih četiri
godine I l u s t r o v a n a r a t n a k r o n ik a pružila je kolaž slika bojišta, ranjenika, borbe,
naoružanja, razrušenih kuća i članova kraljevske obitelji, ali za žene koje nisu plave
krvi na njima nije bilo mjesta. Poruka koja je izbijala sa stranica ovog lista je jasna:
rat je samo muška priča, a ratuje se za cara.
Kako su godine rata napredovale, prvotno oduševljenje je izblijedilo, realnost
rata i bojišnice sve eksplicitnije izbija sa stranica I lu s t r o v a n o g l is ta , a prikazi žena
u dobrotvornom radu su nešto rjeđi. Umjesto njih sramežljivo se probijaju realne
slike stanja u pozadini: skitnice, nestašice, skupi ogrjev i redovi za hranu. Nešto
češće se nameću slike žene i djece koje čekaju ili dočekuju svoje bliske - vojnike.
64
�Žene s budućeg teritorija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u vrtlogu rata
Slika IV-9
„ J u n a č k e č e te n a b o jiš tu "
„1. D olazak zapovjednika „vražje divizije" podmaršala Lipošćaka.
Ž.Odlikovanje momčadi.
3. Časnici na jednom razorenom majuru.
4. Časnički zbor III. 27. bataljuna sa zapovjedni
kom CsarhornT
Slika IV-10
„ H rva ti id u !"
Prizor s posljednjih bojeva na besarabijskoj
granici s Rusima koji na vrat na nos naginju na
bijeg, na glas da hrvatske čete dolaze na juriš! U
tim 24 satnim borbama izgubili su Rusi 70.000
mrtvih i ranjenih i 6000 zarobljenih.
(Ilustrovani list, 22.1.1916., br. 4)
(Ilustrovani list, 25.9.1915., br. 39)
Podvojena slika društva: muškarci - vojnici; žene - humanitarna djelatnost.
Slika IV -11
„D obrovoljne bolničarke iz okolice Staze".
.Pregledavanje putnica po našim vojnicima u
pokrajini."
(Ilustro va n i list, 3.10.1914., br. 3 9 )
Slika IV-12
„Jelačićevci prije odlaska na bojište.
Dobrotvorna predstava u Makarskoj.
Hrvatski učitelji u ratu 1914.-1915".
(Ilustrovani list, 5.5.1915., br. 19 )
^5
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
Slika IV -13
Slika IV -14
„Kad će se vratiti tatica s b ojnog polja?"
„Uskrs u vojnoj bolnici"
(Ilustrovani list, 30.3.1918., br. 3)
(Ilustrovani list, 1.1.1916., br. 1)
Nada koju je pobudila situacija na istočnom
ratištu početkom 1918. potaknula je izradu
medijske slike vojnika koji se vraćaju i uživaju u
krugu obitelji.
N a fotografijama Ilustrovanog lista iz
kasnijih ratnih godina prom atralo nas
je društvo koje je bilo um orno od rata i
nalazilo se u fazi čekanja da se situacija
normalizira. Norm alno stanje simboli
ziralo se kroz porodicu na okupu, muš
karca i ženu ponovo na istoj fotografiji.
(Slika IV -13-15)
Ratna simbolika sadrži niz tradici
onalnih prikaza žena i muškaraca te je
očigledno pridonijela evociranju ideje
podijeljenih sfera. Mediji pokušava
ju ratnom kaosu dati određen smisao
koji će lako i brzo doprijeti do javnosti
i pri tom e se oslanjaju na provjerene
šablonizirane stereotipne rodne slike.
Svijet je pri tom e postao podijeljen.
Rat, agresija, nasilje događaju se u svi
jetu muškaraca, dok su ženska realnost
briga, njegovanje i čekanje. Iza bučnog
Slika IV -15
„Slike iz zagrebačkih
ulica:“
„Slike prikazuju:
Ugljenare koje pro
daju preskup ugljen
(gore desno).
Žene koje stoje u
redu za sol (dolje
desno).
Žena koje proriče iz
kanarinca u krletki!1
66
�Žene s budućeg teritorija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u vrtlogu rata
zveckanja oružja, stajala je šutljiva, požrcvovana, moralna i humana žena koja čuva
tradicionalne vrijednosti, pruža moralnu i materijalnu podršku svome muškarcu
na frontu i čeka njegov povratak.
No, iako je simbolika sama po sebi radila na konzerviranju ili čak repatrijarhalizaciji rodnih obrazaca, ona je u sebi prenosila i jednu subverzivnu poruku: prizna
nje važnosti ženskog doprinosa društvu. Kontrola i briga oko ženskog ponašanja za
vrijeme rata otvorila je mogućnost ženama da sudjeluju u nacionalnim procesima,
ali i da osvijeste značaj vlastitog angažmana. Stoga su u godinama nakon rata pri
sjećanja ženskih časopisa na ulogu žena u ratu obično bila u službi argumentacije
da bi žena trebala steći neka nova prava: glasačka, obrazovna, profesionalna itd.
4.2
Jednakaipajunaitvu m mužemibratom'6
0
-is k u stvo rata u interpretaciji ženskih časopisa
1^
^
^ h a ti^ j a t ^ relativno se često pojavljivao u gotovo svim ženskim časopisima međuratne Jugoslavije i to netom nakon rata učestalo, a u kasnijim godinama izgrad
nje nove države s nešto blažom dinamikom. Treba ipak naglasiti da je sam rat ili
ženski doprinos ratu vrlo rijetko tema za sebe. Priče o ratu najčešće se pojavljuju
U sklopu diskusija O pr> )irirkirp p ra v im ^ y n a , raTvpja fr-n«;)rr>g p o k re ta , krize_mOrplj nakon rara ird Ipak, ovi nam fragmenti mogu ilustrirati način na koji su žene
željele zapamtiti i valorizirati svoje ratno iskustvo.'Analiza koja slijedi temeljila se
na sjećanjima koja se pojavljuju u četiri časopisaJcoji izlaze u prvim poslijeratnim
godinama u Zagrebu. Ljubljani i Beogradu:^ ^ s la v e m koj^mij^lovenk}, xgnsj$oj
njish i Ž^tjskom pokretni
Prvenstveno se isticao ženin doprinos ekonomskom opstanku zemlje. Na osni
vanju nekog ženskog društva u Makarskoj Marija Parčić Brovet11 naglasila je ulo
1
0
6
6
gu žena u ratu.
Bilo je to baš vrijeme kada je seljačka žena zasukala rukave [...] Pripasala je
ona suknju, povezala kosu, pa u ranu zoru, kad bi inače cekar otvarale oči,
srpom u ruci žanje, žanje ne kao težakinja, već kao junakinja (...) Na njoj
je sada sve i kuća i djeca i polje i konoba te kroz dan radi, radi do mrtve
umornosti, a u veče do kasne noći šivaj, peri, krpi za sebe i djecu, pleti tople
čarape i prsluke za muža na ratištu (...) Tako je bilo na selu, a u gradu je (u)
(...) ženi tad nastala borba, ili stradati sa svojima ili odlučiti da prestupi
160 „Srpkinje i opštinski izbori," Ženski pokret, 22. lipnja 1920., br. 2,3.
161 Marija Parčić Brovet bila je učiteljica na Krku. Navodno je prije Prvoga svjetskog rata
imala platonsku ljubavnu vezu s Vladimirom Nazorom koji joj je posvetio zbirku
pjesama Intima. Kasnije se udala za slovenskog liječnika. (Gračaković, Tražim nekog
dječaka)
67
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
kućni prag, da potraži rada izvan kuće [...] Mnoga žena imala je medjutim
razne službe i zaslužbe, bile su to one obdarene jakom voljom ili prisiljene
velikom bijedom, koje su se pojavile prve na javnoj areni života [...] Nije
nas niti začudila pojava žene kod tramvaja na mjesto konduktera ili kao
listonoša, iako su to bila prije isključivo mjesta za muškarce. Po uredima kao
kod pošte, brzojava, na kolodvoru, u bankama, pa u trgovinama, svuda je
žena zasjela muška mjesta, tako da poslovi i promet uzmognu život održati
u onoj kolotečini kao prije.1 2
6
Božidar Protić se u tekstu u kojem se 1920. godine zalagao za žensko p ravo glasa
pozvao na ulogu žene u m odernom ratovanju:
Moderan rat pogađa žene gotovo isto kao i borce na frontu[...] Na pozadin
skim poslovima žene su bile angažovane u najvećoj meri kao,ioferi, milosrd
n e sestre^po kancelarijama-vojnim; obrađivale zemlju - spremale ishranu za
ćelu državu; u fabrikama izrađivale municiju1 3
6
Rat se javlja istovremeno kao zastrašujućer^raumatsko, ali Lafirmammn
iskustvo koje je ženama omogućilo da se angažiraiu(najavnom poljubi kroz koje su
se dokazale kao ravne muškarcima. „Doista je čudna sudba ove naše srpske žene",
ogorčeno je izjavila autorica članaka koja p rotestira što Srpkinje n isu dobile pravo
ima te je nastavila:
Ostala je sama nezaštićena, nepripremljena da vodi najtežu borbu koju rat
može nametnuti, borbu sa neprijateljem koji je zaposeo zemlju[...] Ona je
iz te mučne borbe izašla kao pobednik. Ishranila je zemlju otimajući svaki
zalogaj, očuvala je decu, ognjište i ime, dokazala je hiljadostruko da je jed
naka i po junaštvu sa mužem i bratom.1 4
6
Na sličnom tragu Ružica Stojanović ističe m oralnu pobjedu srpske žene u ratu:
„Srpska polja nisu osetila da nema ratara - tu je bila ratatka [...] D ete nije bilo
gladno, nešto više, dete je išlo u školu. I škola je radila i apoteka je radila i Ijekarska služba i trgovine i radionice."1 U sličici iz svakodnevnog života objavljenoj u
65
Žemkspmisli jedna čitateljica ogorčeno opisuje dogadaj u nekoj hrvatskoj lokalnoj
pošti. Ljutit zbog gužve, muškarac koji je zadnji stigao prosvjeduje što ga poštarica
ne prima preko reda, iako su ispred njega same žene. N a to mu ova samosvjesno
odgovara da su žene u ratu, u odsustvu muža, dobro radile.166 D ruga je čitateljica
iste godine u ženskom pokretu izrazila žaljenje za-žen skim angažmannm-za vrijeme
162
163
164
165
166
68
Marija Parčić Brovet, „Priznajte i ženu Jugoslavenska žena, 1919: 209-215.
Božidar Protić, „ O ženskom pravu glasa", Ženski pokret, prosinac 1920., br. 9: 4-11.
„Srpkinje i opštinski izbori", Ženski pokret, 22. lipnja 1920., br. 2: 3.
Jugoslavenska žena, 1919: 14
Lucija Persoli, „Sličice", Ženska misao, 15. srpnja 1920., br. 5-6: 80.
�Žene s budućeg teritorija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u vrtlogu rata
r ^ j v r d e ć i da je Tn rim d a n im a , s obzirom na rad bio ostvaren ideal budućeg druš
T
tva: nije bilo ni jednog stvora bez obzira na godine i pol, koji nije radio, nijednog
mozga da nije mislio - sve pod jednim impulsom, podjednakim tempom za istu
ideju'.1 7
6
U časopisima uz to nalazimo tekstove koji su isticali ženski doprinos nacional
nom pokretu ili očuvanju nacionalne ideje. Minka Govekarjeva, koja je bila pozva
na da opiše ulogu ^jpvenki u-ratu, ističe njihov-humanit aran rad prilikom kojeg
su obilazile kuće i sakupljale darove za vojnike, udovice, bjegunce i vojne slijepce,
pomagale u bolnicama, te akciju sakupljanja potpisa za Svibanjsku deklaraciju koju
je organizirala Franja Tovčarjeva.1 8 Veliki doprinos žena tzv. ..deklaracijskom po6
k*euu4staknuo je i Ksaver Meško koji je za Slovenku konstatirao:
Što se tiče žena, one su bile uz nas. Dokaz: mnogobrojni potpisi za dekla
raciju, mnogo brojniji nego što smo očekivali [...] Mnoge koje sakupljačice
nisu tražile potpis jer su ih smatrale protivnicama, osjećale su se zapostavlje
ne i naknadno su zahtijevale da im daju izjavu. Druge su željno izjavljivale:
I ja bih rado išla sakupljat potpise [...].1 9
6
Srpkinje su pak rado isticale svoju ulogu u otporu bugarskoj okupaciji. „Srpske
žene imale su da stupe u borbu s neprijateljem praznih ruku i bez zaleđa. Pred so
bom su imale bugarske i austriske lagere, bugarska i austriska vešala, za sobom svo
ju slavnu prošlost, a jednog, jedinog saveznika: onu veliku veru", započela je Mileva Petrović svoj iskaz o otporu srpskih žena bugarizaciji. U daljnjem tekstu ona
ističe kako su Bugari nakon okupacije Srbije stanovništvo obasipali intenzivnom
ratnom propagandom koja ih je uvjeravala da su Srbi u biti Bugari, te da su njihovi
vojnici svi izginuli. Srpkinje su na to organizirale „neku vrstu usmene žurnalistike"
kojom su uz mnogo duha i hrabrosti izazivale sumnju u bugarske vijesti i ismijavale
bugarske kolonizatorske pokušaje. Zbog tih radnji, tvrdi autorica, brojne su žene
internirane, jedna je učiteljica poginula, a gospođa jednog poslanika odvedena je
u ludnicu.1 0
7
Božidar Protić pak citira izvještaj bugarske vojne inspekcije od 29. svibnja 1918.
koji se žali da srpske žene zavode bugarske oficire te ih iskorištavaju u pomaganju
srpske stvari.1 1 Uz to nalazimo izvještaje da su srpske učiteljice pisale budnice te da
7
167 M. P., „Organizacija nastavnica osnovnih škola i gimnazija", Ženski pokret, 18. travnja
1920., br. 1:8-10.
168 Minka Govekarjeva, „Slovenke 1914-1919“
Jugoslavenka žena, 1919: 183-185.
169 Ksaver Meško, „Koroško ženstvo", Slovenka, 15. travnja 1919., br. 3-4: 59-60.
170 Mileva Petrović, „Opštinski izbori i naše žene", Ženski pokret, 22. lipnja 1920., br.2:
9 - 10 .
171 Božidar Protić, „O ženskom pravu glasa", Ženski pokret, prosinac 1920., br. 9: 4-11.
69
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
su žene aktivno sudjelovale u pobuni u Toplicama. N akon što je pobuna ugušena,
neke su završile na vješalima, a veliki dio je navodno interniran i njihova sudbi
na više nije poznata.172 Crnogorke su pak, prem a izvještajima iz časopisa, pratile
muževe na bojnom polju i snabdijevale ih hranom , djelomice i municijom .173 N a
pokon, naglašavaju autorice gotovo svih članaka, žene su naciji davale svoju djecu.
Kada je Radunka J. Anđelinovićeva odgovarala na zamolbu Zofke Kveder174 da
opiše patnje Srbije za vrijeme rata, ona je svoje pismo započela: „Teški su to dani
bili[...] kad smo vas ljubljenu braću, muževe, očeve i sinove gledali gde um orni i
tužni napuštate [...] Otačbinu."175Zofka Kveder je svoje putovanje na prvi Kongres
jugoslavenskih žena u Beogradu započela sa susretom „jednog am aneta na putu".
Bila je to dostojanstvena starija žena u crnini koja je izjavila: ,,I ja, da znadeš dala
sam jedan kamen temeljac Jugoslaviji [...] Sina jedinca sam dala!*176
Tekstovi koji obrađuju m otiv rata u Srbiji često žene smještaju u scene nasilja u
kojima one postaju svjedoci, žrtve ili čak akteri borbenih akcija. O pisujući stanje
netom pred okupaciju, R. J. Anđelinovićeva daje potresnu sliku Kruševca i žene
koje pod granatama iščekuju okupacijsku vojsku i brinu se za svoje odbjegle voj
nike:
Poslednje veće bez njih, rasulo, pljačke, paljevine, bacanje municije i oružja,
ostali vojnici još beže, ili traže, da se kriju po podrumima. Neki minut pred
toga granate, upućene varoši, padaju i na vagone s municijom pred stani
com,- eksplozija: zaključana vrata se s treskom otvaraju ili izvaljaju, kao i
prozori, staklo silno zveči, i ćela se kuća od podruma trese. Čuje se kuknjava
nad žrtvama od granata[...] Težina, težina, težina[...] Ne znaš dokle će to
trajati, svakog časa očekuješ svoju smrt i misliš: Oh gdje li su „oni" sada, i da
Ii izmakoše i da li će se spasiti ?1 7
7
U ostalim izvještajima nalazimo žene na vješalima, žene u ludnicama, žene koje su
streljane jer su švercale oružje ili ženu kojoj su Bugari stavili glavu na panj i deset
172 M. Petranović, „Heroji u ratu i heroji u miru", Ženski pokret, 15. kolovoza 1920., br.
4-5: 27-30.
173 Ženski pokret, 15. kolovoza 1920., br. 4-5:16-20.
174 Zofka Kveder (1878.-1926.) bila je slovenska spisateljica i feministica liberalne i projugoslavenske orijentacije. Njezini prvi, izrazito feministički romani {Misterij žene
i Njeno življenje) pisani su na slovenskom jeziku, da bi nakon Prvog svjetskog rata
počela pisati na hrvatskom jeziku. Bila je urednica slovenskog Domaćeg prijatelja i
hrvatske Jugoslavenske žene.
175 Radunika J. Anđelinović, „Patnje Srbije za vreme rata",Jugoslavenska žena, 1919:133.
176 Zofka Kveder Demetrović, „Dojmovi s kongresa jugoslavenskih žena u Beogradu",
Jugoslavenska žena, 1919: 288-312.
177 Radunika J. Anđelinović, „Patnje Srbije za vreme rata"Jugoslavenska žena, 1919:133.
70
�Žene s budućeg teritorija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u vrtlogu rata
puta lupili nožem po njemu ne bi li izvukli priznanje o prepiski s komitima u njenoj kući.1 8 Izvještaji s druge strane okupacijskih snaga nisu ništa manje uznemi
71
9
7
rujući. Za činovnicu austro-ugarske vojske Blanku Maliak sudjelovanje u okupaciji
Srbije bilo je gorko iskustvo. Bila je uvrijeđena obvezom mjesečnog ginekološkog
pregleda, seksualnim uznemiravanjem na poslu i konstantnim slikama nasilja nad
srpskim ženama:
Da su dobivale dvadeset pet i onda još morale doći u ured, pozdraviti za
povjednika ili narednika, reći mu hvala, i tek onda mogle ići - bilo je na
dnevnom redu. Ali kad jednom izletješe sva gospoda iz ureda[...] da idu
gledati kako će jednoj ženi - u drugom stanju - udarati dvadeset i pet. Po
slije nekoliko časaka vrate se uz grohotan smijeh podčasnici, zapovjednik i
jedan Hrvat, sudac iz V.r9
Iz daljnjeg teksta je očito da se B. Maliak u tom grubom vojničkom svijetu uspije
vala izboriti za sebe, ali da joj je iskustvo ostavilo potrebu izgradnje visoke barijere
prema muškarcima i uvjerenje da živi u muškom svijetu u kojem je ženama jedina
obrana njihov integritet. S druge strane, Srpkinje su nakon rata bile osobito po
nosne na svoje rarno-iskustvo. U njihovim interpretacijama ženska podrška na
cionalnoj borbi nosila je potvrdu nepobjedivosti srpstva te su i Nijemci i Bugari,
nakon što su se osvjedočili u žensku predanost srpskom nacionalnom biću, ostali
malodušni po pitanju ishoda rata.1
80
Žene iz Slovenije, Hrvatske i Srbije rado su isticale vlastiti doprinos ratu i u
brojnim tekstovima izvire novi osjećaj samopouzdanja i potvrde vlastite vrijedno
sti i kao žene i kao građanke, a taj im je doprinos, barem u ženskim časopisima,
priznat i od strane muškog čitateljstva. Pri tome ipak treba naglasiti da postoje
određene razlike između načina na koji se ratna priča evocira u tekstovima autorica
iz h^rvatskeJ^Slovenije, nasuprot autorica iz Srbije i Crne Gore. Erviju najčešće
općenite, gotovo Ufsk^ drdfrjprijp ženskog doprinosa ratu u vidu humanitarnog
djelovanja, borbe protiv nestašice ili brige oko ppskrhe ohitelji i zajednice, te gu
bitka dragih osoba. Ženski doprinos ratu tretira se kao nešto samo po sebi razu
mljivo, bez potrebe dodatnih objašnjenja i on je najčešće argument, a ne predmet
polemike. S druge strane, priče iz_Srbije su detaljnije, konkretnik-Lemocionalniie.
178 Mileva Petrović, „Opštinski izbori i naše žene", Ženski pokret, 22. lipnja 1920., br. 2:
9-10; M. Petranović, „Heroji u ratu i heroji u miru", Ženskipokret, 15. kolovoza 1920.,
br. 4-5: 27-30; Blanka Maliak, „Žena ponižena", Jugoslavenska žena, 1919: 144-149.
179 Blanka Maliak, „Žena ponižena",Jugoslavenska žena, 1919: 144-149.
180 Mileva Petrović, „Opštinski izbori i naše žene", Ženski pokret, 22. lipnja 1920., br.
2: 9-10; M. Petranović, „Heroji u ratu i heroji u miru", Ženski pokret, 15. kolovoza
1920., br. 4-5:27-30.
71
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
U njima se također spominje sudjelovanje žena u tatnoLekonom iji, ali se često
vrlo plastično opisuje vojni doprinos žena ratnim naporima okupirane Srbije. Ove
razlike naravno proizlaze iz različitog povijesnog iskustva, ali i činjenice daje ratno
iskustvo-scpskih-žcna jedinstven fenomen. D ok su se sjećanja žena u Hrvatskoj i
Sloveniji naslanjala na europske diskurse, žene u Srbiji morale su ispričati priču
ispočetka.
Nadalje, u tekstovima o ratu prihvaća se društveni obrazac hijerarhije važnosti
ratnih doprinosa. Pri tom e se na vrh ljestvice nameće upravo bnthcna_aktivnost
žena, pa posljedično i veće zasluge žena uJukiji-i-Crnoj Gori. O čito je da su prije
svega Srpkinje, ali i pripadnice ostalih nacija, bile sklone više cijeniti žrtvu Srpkinja
i Crnogorki koje su sudjelovale u direktnim ratnim zbivanjima, odnosnaosjetile
rat u najužem smislu. Tužeći se na inertnost srpske vlade prema(zenskom pitanju,
autorica članka „Srpkinje i opštinski izbori" naglašava o tp o r srpskih žena bugar
skoj okupacijiza vrijeme rata te očito smatra da su žene time zadužile srpsku vladu.
Stoga, nyrijpripm J r a cn hrvatdrp i <lr>ypn<lrp vlasti p nlraTalf vije razumijevanja
za svoje žene zaključuje: „Žalosno je da se naša vlada nije osetila pobuđenom da
ona prva oda priznanje svojoj ženi[...] ali je nečuveno i neshvatljivo da se ona nije
prenula ni optdajcada je to već učinjeno u dverga pokrajinama ove iste zemlje."1 1
8
Nadalje, n a j m om kongresu jugoslavenskih žfpa u Beograd i^hernjcrvr,
također je dobilo istaknuto mjesto. Opisujući atmosferu kongresa Zofka Kveder
oduševljeno je napisala:
S govorničke tribine su nam čitali jednostavnim službenim rečenicama
historijat tog rata, kako ga je ispisala sudbina u životu srpskih žena, a duh
nam se zastajao u grudima [...] O ženama koje su s muževima odlazile u rat
i tamo spašavale ranjenike sa bojnog polja, da mnogo puta i same zaglavile
kod toga [...]. O ženama koje su spašavale djecu i ranjenike iz kuća i bolnica
pod kišom granata. O ženama koje izgubivši oca, muža i sina, pa odoše u
daleki svijet, da tamo rade. Q ženama, koje nisu plakale za svojom djecom,
jer nije bilo kada plakati. I tada osjetismo sve, koje smo došle sa naših strana,
da smo malene, da je naša ljubav spram naroda našeg malena spram njihove
ljubavi i njihovih žrtava.
Kada se nakon veličanja srpskog doprinosa ratu iz publike čuo glas da su i H rvati
i Slovenci isto toliko učinili za ujedinjenje^^Srpkinjesu odgovorile: -N e isto
toliko!"1 Tim nastojanjem ncp^crovljsnjot'hijfprfojj^
82
žfnfkng doprinos
181 „Srpkinje i opštinski izbori", Ženski pokret, 22. lipnja 1920., br. 2: 3. Radi se o trenut
ku kada su Slovenke dobile neograničeno, a Hrvatice ograničeno pravo sudjelovanja
na općinskim izborima.
182 Zofka Kveder Demetrović, „Dojmovi s kongresa jugoslavenskih žena u Beogradu",
Jugoslavenska žena 1919: 288-312.
72
�Poraće i rodni odnosi
p»fn- a time i stvaranju nove države željelo se nametnuti i legitimizirati viši položaj
Srpkinja unutar ženskog pokreta Kraljevine.
Imaginarij rodnih koncepata na području na kojem je nastala Kraljevina SHS,
baš kao i u ostalim zemljama tijekom Prvog svjetskog rata odražavao je konfuzne
procese ratnog društva. Ovo se naročito odrazilo na slike žena i interpretacije nji
hovog doprinosa ratu. O ne okićene nacionalnim simbolima već u kolovozu 1914.
godine sakupljaju informacije o ubogoj djeci i time vrlo vjerojatno ne odgovaraju
na potrebe tek započetog rata, već vrše simboličku ulogu moraliziranja društva
koje se brani. O ne T an rim a jn j o m koja
<d
-»
< ž h ijp' brinu o siromašnoj
"»f
djeci, ^vaju robu za vojnike, sa k u p jja ju potrepštine za front, njeguju invalide i bo
lesnike i napokon daju svoje sinove na bojišnicu i time evociraju sliku žene-majkesuprugedcoja požrtvovnoč^ka^iTpo^dTnl fronta i simbolizira društvo za koje se
vrijedi boriti. Istovremeno, ratna je stvarnost porušila prijašnje moraLneJ realne^
ograde i stavila žene u okolnostima koje odudaraju od ove idilične slike.(Ženski radi'
i doprinos privrednom opstanku zemlje postaje jasno vidljiv, zapošljavaju se u za
n imanjima koja su « t>dn ra d a bila arv o ren a , na razne način izražavaju spremnost
t
pomoći nacionalnoj stvari i u konačnici postaju dio direktnih ratnih operacija. No,
što ostaje nakon rata? Na koji način društvo o b jašnjava i v a lo riz ira ra m e proce
se kada jednom izvanredno stanje prestane ?^oiože li kratkoročna ratna realnost
utjecati na redefiniranje nacionalnih i j o dnih stejgotipaTZanimljivo je da većina
poslijeratnih članaka koja želi istaknuti žensku ulogu u ratu manje naglašava nje
zin humanitaran rad, a znatno više rad kojim je iskoj^čilaJz_sYojejr^kiona^e
uloge. Ovo nas upućuje da su autorice i autori vjerovali daje doprinos žena u onim
oblastima koje su do tada bili rezervirane za muškarce vredniji, značajniji i da upra
vo on najbolje legitimizira njihove zahtjeve za promjenom položaja. Što su žene
sudjelovale u više „muškoj" sferi djelovanja, to je njihova važnost postajala veća, za
vršavajući sa ženama koje su zaista participirale u ratnim operacijama. No, jesu li u
tom pitanju bile u pravu? Kako je društvo nakon rata valoriziralo ženski doprinosi
kako se čitav ratni doživljaj pretočio u simboliku nove države ?
7
5. Poraće i rodni odnosi
Autori koji su obrađivali rat u Velikoj Britaniji i Francuskoj zaključili su da je on
imao nekoliko velikih posljedica na život žena i py>pirr-njn
ma
sovno zapošljavanje, masovno otpuštanje, dobivanje praya glasa i uključivanje u
nacionalne procese i-ijziiiak-fcmimzma. Možemo li isti zaključak primijeniti na
Jugoslaviju?
73
�RAT I R O D N I STEREOTIPI
5.1
„Iluzije (za) koje bi bilo opasno da se šire":1 3problem zaposleno fone
8
Žene su ponosno isticale kako su tijekom rata same preuzele brigu o opskrbi obi
telji, bojišnice i zemlje te podnijele veliki dio tereta rata. No, je li to značilo veliko
zapošljavanje žena i posljedično otpuštanje nakon rata?
Naizgled, p rivredna struktura,stanovništva Jugoslavije ne ide u prilog toj tezi.
U Jugoslaviji je prema popisu i z l9 2 I ) godine živjelo oko jedanaest milijuna sta
novnika, od čega je oko dfYfr milijuna pripadalo poljoprivrednom sektoru.184
Nameće se zaključak da u pretežito seoskoj sredini nije bilo potrebe za velikim
porastom broja plaćene žensk&jadne snage fiz jednostavnog razloga što nije bilo
mnogo radnih mjesta koja su ostajala napuštena. Teret proizvodnje, žene su najče
šće prenijele preuzimajući vpri d io h r igp 7?
N o što je s industrijski
razvijenijem gradovima?
Jvlože se pretpostaviti da su žene u većim gradovima, od kojih je tada prednjačio
(^agrebj/iolazile u priliku da lakše nalaze posao, ali i da se bave djelatnostima koje
su im do tada bile zatvorene. To su u konačnici potvrdila i tadašnja svjedočanstva,
no pitanje je koliko je to realno povećalo udio žena u zaposlenom stanovništvu i
možemo li govoriti o učestalim primjerima ili pojedinačnim slučajevima.
U potrazi za odgovorom na ovo pitanje dragocjeni su napori M ire Kolar-Dimitrijević u istraživanju radničkog sloja Zagreba, Hrvatske i Slavonije. Takoje ona
U radu U kojem se bavi gtrukturom ra H n irlrn g cr^ n o v m č rv a m p f > n n f n n / ag rpK a\
ustvrdila da su tada žene počele potiskivati muškarce sa slahijp plaćani h ~ njFgfa^
~7
Proces je, prema njoj, započeo u ratu kada su žene radile mnoge poslove koji su
do tada bili rezervirani za muškarce. Nakon rata mnoge od njih napuštaju posao,
ali velik dio ostaje jer su radničkoj obitelji bile potrebne dvije plaće da bi mogla
preživjeti. Nakon toga M. Kolar-Dimitrijević iznosi podatak koji u biti ne ide u
prilog prijašnjoj tezi o dramatičnim promjenama udjela žena u radničkoj strukturi.
Naime, prema podacima Statističkog godišnjaka i D efinitivnim rezultatima popisa
stanovništva iz 1931. godine konstatirala je da su_191Q. godine radnice činile
a_dyadgset-godina kasnije 36% privredno aktivnog stanovništva Zagreba.185 Iako
se pri tome njihov broj navodno povećao za gotovo 7-5.000 radnih mjesta, ovaj
7
183 Citat preuzet iz: „Feminizam i profesionalna nastava", Ženski pokret, studeni 1920.,
br. 8: 3.
184 Kecman, Žene Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama, 23.
185 Kolar-Dimitrijević, „Obrisi strukture radničke klase međuratnog razdoblja u svjetlu
privrednog razvitka", 115-132. Udjelom od 35% u ukupnom radništvu radnice Za
greba su tek neznatno nadmašile ukupan udio radnica koji je na teritoriju Hrvatske
1910. iznosio 34%. (Kolar-Dimitrijević, „Struktura privredno aktivnih stanovnika
sjeverne Hrvatske prema materinjem jeziku uoči Prvog svjetskog rata", 127-161)
74
�Poraće i rodni odnosi
podatak samo potvrđuje da je proces zapošljavanja žena u industrijskim gradovima
krenuo pjgje rata te da je do 19^1, godine pratio porast u k u p n o g broja radništva.
Što se dakle dogodilo s velikim zapošljavanjem za vrijeme rata?
U svojoj knjizi Radni slojevi Z agreba M. Kolar-Dimitrijević ponavlja ovu tezu
te dalje razrađuje ffrn lc rn m radnica Zagreba, ustvrdivši da se u dvadeset godina,
od 1910. do 1931. broi radnica udvostručio, činovnica n tro srj-ijćin a. hmj
zppiTilmh i7v1P p riVrH r pnvrrnn ir črriri p u n Krivca ove promjene M. KolarDimitrijević ponovo pronalazi u ratnim okolnostima, zaključivši da su do Prvog
svjetskog rata žene prvenstveno bile zaposlene u primarnim djelatnostima, u se
kundarnim djelatnostima ih nalazimo tek u tvornicama duhana, šibica, papira i
tekstila, a u tercijarnim djelatnostima nalaze se u ugostiteljstvu ili kao kućna po
sluga.18 Za vrijeme rata žene zauzimaju veći broj č in o v n ič k ik m jp s p , k ao p o š rarice
6
i učiteljice, ali naglo prodiru i u industrijski sektor gdje su 1913. godine muškarci
činili 78% ukupne radne snage, a 1918. godine njihov udio je pao na 65%.1 7
8
No, enigmu o broju zaposlenih žena u Zagrebu posredno je otvorio rad M.
Kolar-Dimitrijević o utjecaju Prvog svjetskog rata na kretanje stanovništva i sto
čarstva u Hrvatskoj i Slavoniji. O na ovdje uspoređuje popise stanovnika po gra
dovima Hrvatske i Slavonije iz 1910., 1917. i 1921. godine. Pri tome naglašava da
pojpis iz_1917. godine ima ograničenja jer se pridržavao naputaka_OJrajnqj__tajni
(što je vjerojatno značilo da mofrili?it3nLjtf>jmri njsiLhiltpopisani) te mu je pr
venstvena namjena bila rješavanje pitanja prehrane države. Iz njih proizlazi da su
1917. godine gotovo svi gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji bilježili pad udjela civilnog
muškog stanovništva i rast udjela žena, o sim Zagreba~koji bilježi rasc-broja^mkuh
rr^ a ra r*
Ovaj n e o b ič a n p o ra s t hrnja m uS k^rar^ n agrphn, M. Koiar-Dimitrijević objašnjava ^ h i l i z a d jo a ^ mtiškftraca kao radni c u neophodnoj
ramoj-proizvodnji i službama.1 8 No, ukoliko je Zagreb namirivao potrebe radne
8
snage uz pomoć regrutacije muškaraca ili njihovog j&lnhađanja od-vojnr-obvea^,
zaito bi onda uopće bilo p otrebno p o v e ć a n o , zapošljavanje žena za vrijeme rata?
M ožda bi bilo ispravnije devijaciju zagrebačkog podatka promatrati u kontekstu
razvoja grada. Zagreb je od 1910. do 1921. godine doživio rast broja žitelja od oko
74.000 do oko 108.000 stanovnika, odnosno bilježio je porast broja.stanovnikaza
7
186 Slična je situacija na prostoru Hrvatske i Slavonije. Prema popisu iz 1910. godine žene
su činile 36% radnika zaposlenih u poljoprivredi, 13,5% radnika zaposlenih u rudar
stvu, trgovini i prometu, te 26% radnika zaposlenih u državnoj službi, vojsci i slobod
nim zanimanjima. (Kolar-Dimitrijević, „Struktura privredno aktivnog stanovništva
sjeverne Hrvatske prema materinjom jeziku uoči Prvog svjetskog rata“, str. 147)
187 Kolar-Dimitrijević, Radni slojevi Zagreba od 1918. do 1931., 52-58.
188 Kolar-Dimitrijević, „Utjecaj Prvog svjetskog rata na kretanje stanovništva i stočarstva
na području Hrvatske i Slavonije", 47-48.
75
�RAT I RO D N I STEREO TIPI
jxreko 40% i time nadmašio sve ostale gradove u Hrvatskoj. N o, ovim je Zagreb tek
nastavio rast koji je započeo u prethodnom razdoblju za vrijeme kojeg je od lgSD.
c 1910- godine više nego udvostručio u kupan broj stanovnika.189 Iz tabele IV-2
do
vidljivo je daje Zagreb nastavio bilježiti stalan porast stanovništva i između 1910.
i 1917. godine, te da se u tom razdoblju broj ukupnih muških žitelja povećao za
gotovo 10.000. Ovaj podatak, izuzetak u kretanju zagrebačkog muškog stanovniš
tva stavlja u drugačiju perspektivu. Naime, usporedimo li indeks broja muškaraca
u gradovima Hrvatske i Slavonije između 1910. i 1917. godine uočljivo je da je
on vrlo različit i da se razlike među gradovima kreću od +3 do -36 što vjerojatno
ovisi o prethodnom rastu grada i geostrateškom položaju (Varaždin -22; Osijek
-14; Zagreb +3, Zemun -361901, ali s druge strane ukoliko se oduzme indeks žena
)
9
i muškaraca u pojedinim gradovima za 1917. godinu dobije se nešto ujednačenija
slika (Varaždin -25, Osijek -32, Zagreb -31, Zem un -33). Nadalje, između 1917. i
1921. godine broj muškog stanovništva prati porast za relativno ujednačen indeks
od oko 45 (Varaždin +41, Osijek +43, Zagreb +52, Zem un +54). O vo ostavlja
prostor pretpostavci da odljev zagrebačkih muškaraca za vrijeme rata nije bio p o
sve neujednačen s ostalim gradovima u Hrvatskoj te da činjenica da Zagreb nije
zabilježio pad broja muškaraca ne mora nužno biti posljedica povećanog zapošlja
vanja za ratne potrebe, već da je grad do 1917. godine već toliko narastao u broju
stanovnika da se odljev muškaraca na front nije odrazio u negativnom indeksu
(vidi tabelu IV-1).
Tabela IV-1: Indeks rasta stanovništva u gradovima Hrvatske i Slavonije za godine 19 10 ., 1 9 1 7 . i 1 9 2 1 .191
1910.
GRAD
M
1921.
1917.
Ž
M
Ž
M
Ž
ZAGREB
100
100
103
134
155
VARAŽDIN
100
100
78
103
119
106
OSIJEK
100
100
86
118
129
113
ZEMUN
100
100
64
97
118
115
136
No, vratimo li se na tabelu IV-2, koja prikazuje kretanje civilnog i vojnog sta
novništva Zagreba od 1910. do 1930. godine, upada u oči još-jedna devijacija.
Stanovništvo grada Zagreba bilježilo je imeftzivaxLxast pd 191 C -do 1914^godine
L
i nakon toga se događa očekivana stagnacija rasta za vmem^-ratnih-godina. O no
što iznenađuje jest da je depresija^ o stotka-prrmsra ženskog
189 Vranješ-Šoljan, Stanovništvo Banske Hrvatske, 233.
190 Vrlo veliki indeks Zemuna vrlo je vjerojatno posljedica njegovog pograničnog polo
žaja za vrijeme rata.
191 Kolar-Dimitrijević, „Utjecaj Prvog svjetskog rata na kretanje stanovništva i stočarstva
na području Hrvatske i Slavonije", 47 i 48.
76
�Poraće i rodni odnosi
depresije postotka porasta muškog stanovništva. U grafu IV-1 prikazano je da u
godmamTprije'rata^ene Bilježe veći godišnji porast od muškaraca te da se poslje
dično povećavao njihov udio u ukupnom stanovništvu. Za vrijeme rata gotovo
se prepolovljuje i jedan i drugi postotak porasta, pri čemu je pad porasta ženskog
stanovništva strmiji od pada porasta muškog stanovništva. Uočljiva je i devijacija
1917. godine kada porast ženskog stanovništva bilježi blagi rast i nadmašuje porast
muškog stanovništva i nakon toga strmoglavi pad ženskog porasta 1918. godine.
No, kako ovaj podatak uklopiti u priču o velikom porastu ženske radne snage za
vrijeme rata ? I ukoliko je Zagreb ipak bilježio odljev^muškejadne snage na bojišni
cu, a pri tom nije privlačio veće doseljavanje Tonske,populacije, kako je namirivao
svoje potrebe za radnom snagom?1
2
9
Tabela IV-2: Srednje godišnje žiteljstvo (građansko i vojničko) grada Zagreba 1910.-1930192
GODINA
M
U odnosu na
prethodnu
godinu
Ukupni
godišnji
porast
Ž
U od
nosu na
prethodnu
godinu
Ukupni
godišnji
porast
Žena
na 1000
muških
1910.
39.269
+ 910
2,372%
38.798
+979
2,588%
989
1911.
40.592
+ 1323
3,369%
40.126
+ 1328
3,422%
988
1912.
42.306
+ 1714
4,224%
41.841
+ 1715
4,274%
990
1913.
44.040
+ 1734
4,098%
43.600
+ 1759
4,204%
990
1914.
45.784
+ 1744
3,960%
45.316
+ 1716
3,935%
989
1915.
47.396
+ 1612
3,520%
46.844
+ 1528
3,371%
987
1916.
48.832
+1436
3,029%
48.148
+ 1304
2,783%
985
1917.
50.178
+1346
2,756%
49.251
+1103
2,908%
978
1918.
51.317
+1139
2,699%
50.101
+850
1,725%
974
1919.
52.541
+1224
2,385%
51.191
+1090
2,175%
974
1920.
54.063
+1522
2,896%
52.704
+1513
2,955%
975
1921.
56.557
+2494
4,613%
55.313
+ 2609
4,950%
980
1922.
59.991
+3434
6,071%
59.014
+3701
6,691%
987
1923.
63.539
+3548
5,914%
62.850
+3836
6,500%
991
1924.
67.207
+3668
5,772%
66.794
+3994
6,354%
996
1925.
70.940
+3733
5,554%
70.762
+3968
5,940%
999
1926.
74.715
+3775
5,321%
74.768
+4006
5,661%
1003
1927.
78.361
+3646
4,879%
78.691
+3929
5,254%
1006
1928.
81.874
+3513
4,483%
82.471
+3780
4,803%
1009
+3857
4,676%
1012
+4013
4,648%
1013
1929.
1930.
85.442
89.210
+3568
+3768
4,357%
4,410%
86.328
90.341
192 Gradski vjesnik, 31. prosinca 1931., br. 22-24: 384.
77
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
Graf IV-1: Ukupni godišnji porast muškog i ženskog stanovništva 19 13 .-19 18 . (Tabela 11-2)
Graf IV-2: Ukupni godišnji porast muškog i ženskog stanovništva Zagreba 19 10 .-19 18 . (Tabela IV-2)
U izvještaju o radu električne centrale Zagreba u ratno vrijeme ističu se problemi
nedostatka radne snage.
Čudo je da već prvoga dana nije zapeo rad u poduzećima. Prvim pozivom
nastupilo je preko 60 činovnika i radnika u centrali u vojnu službu i napu
stilo rad ostavljajući pogon nekolicini starijih i nedostatno upućenih ljudi
[...]. U godinama 1915. i 1916. postao je pogon sve teži i teži. Mnogi naši
ljjidi starijih godišta kao i nesposobni za vojsku [...] uvršteni (su) u vojsku i
oduzeti iz naše službe.
Kroničan manjak zaposlenika pokušao se riješiti uz pomoć reskih zarobljenika,
ali se od ove ideje odustalo zbog čestih bjegova. Kako su ratne godine odmicale
78
�Poraće i rodni odnosi
pojedini_su se zaposlenici vraćali zbog ozljeda, ali problem(akutnog nedostatka
radne snagfročito nije riješen do kraja rata.193
^
Sličnu situaciju prenose izvještaji o broju i^meljskggjjsobjjia u nižim pučkim
školama. Kako je uočljivo u grafu IV-3, broj učitelja izrazito pada tijekom 1915.
godine, ali jpiie-automatski zamijenjen proporcionalnim krnjim nrir^ljira Tije
kom l^l6--g©dine-situaeija~sejdjelomično popravila, ali se pri tome vi$£j7slanjalo
na-p£vratak ili zapošljavanje j iovih učitelja, a manje na upošljavanju i enskog učiteljskog osoblja. Ovaj trend se nastavlja tijekom 1917. godine, da bi !11& godina
zabilježila novi pad učiteljskog osoblja uopće, ali i značajan porast broja učiteljicaknje sada čine više od 50% pučkih nastavnika. Ipak, treba naglasiti da je ovaj ne
ujednačen trend ukupnog broja učitelja i učiteljica bio prisutan i u predratnom
razdoblju što upućuje na moguću nepouzdanosistatističkejobrade izvora.
G raf IV-3: Broj u čitelja i učiteljica nižih pučkih škola u Zagrebu 1913.-1918.1941
5
9
200
-,-----
■ Učiteljica
■ Učitelja
1913.
1914.
1915 .
1916.
1917.
1918.
193 Izvještaj gradskog poglavarstva o sveopćoj upravi slobodnog i kraljevskog glavnoga
grada Zagreba: Zagreb 1913.-1918. (Dalje IGP), 200-201.
194 IGP, 149-150.
195 IGP, 58
79
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
Izvještaji financijskog i obrtnog gradskog ureda ponavljaju sliku stagnacije gradske
privrede. U njima se ističe da od 1915. do 1917. godine „nisu uslijed rata izdane
nikakove naročite subvencije za podupiranje obrta i industrije",1961a tablice koje
7
9
registriraju broj obrta i prihoda gradske blagajne bilježe silaznu bilancu za vrije
me prvih ratnih godina. U grafu IV-4 vidljivo je da je broj gradskih obrtnika za
vrijeme rata pao za 15% i nije se oporavio do kraja ratnog razdoblja. Pri tom e su
postojale određene razlike među pojedinim obrtnicim a. Trgovci i sitničari lakše
su se nosili s ratnom situacijom, dok su mesari, pekari ili postolari koji su bili na
ročito pogođeni nestašicama materijala i zadanim maksimalnim cijenama opadali
u broju do kraja rata. Prihod grada pak u konstantnom je padu do 1916. godine,
kada je čak 22% manji nego na početku ratnog razdoblja, da bi od 1917. godine
nadalje opet počeo trend rasta, te je rat čak završio s pozitivnom gradskom bilan
com. (G raf IV-5)
Ovi podaci jasno govore d aje grad tijekom rata prolazio kroz stagnaciju proizvod
nje i razvoja za koju očito nije nalazio efikasno rješenje. Dapače, izgleda kao da
se problem nije niti pokušao otkloniti. Zagreb je u prve dvije godine rata bio u
stadiju čekanja, rješavao je tek goruće probleme i očekivao mirnodopsko vrijeme.
N ^ o v a j je pristup samo produbio krizujatno^jdruštvaJcoja je eskalirala tijekom
(191^L godine kada je postalo jasno da će rat trajati znatno duže nego što se očeki
valo. Opisujući ratni Zagreb kroz prizmu tadašnjeg tiska Mirjana Jiirić prenijela je
depresivnu sliku grada u kojem vlada nestašica osnovnih životnih potrepština, u
kojem se škole zatvaraju zbog nedostatka ogrjeva, a zapuštena djeca šeću ulicama
na kojima premali broj redarstvenika teško izlazi na kraj s rastućim brojem skitni
ca, prosjaka i lopova.1 Ovakav Zagreb nije bio prostor povećanog zapošljavanja
98
196 IGP.36.
197 IGP, 50-51
198 Jurić, „Zagreb u Prvom svjetskom ratu: povijesne novine kao izvor za istraživanje
socijalne povijesti", 121-144.
80
�Poraće i rodni odnosi
žena. Naprotiv, zaustavljeni pogoni i smanjena proizvodnja ograničavala je mo
gućnost zarade žena, a kako podaci zavoda za zapošljavanje pokazuju teške ratne
prilike dovele suL do smanjene potražnj^-za-kućnom poslugom, tradicionalnim
( azilom žensjsograaa? (G raf IV-6)
Graf IV-6: Zapošljavanje sluškinja 1 9 1 3 .-1 9 1 6 .'"
Nakon 1917. godine nastupilo je novo ozračje u kojem se nastoji pokrenuti pro
izvodnja te se očito poseže i za pojačanim zapošljavanjem žena što svjedoči po
većanje postotka godišnjeg porasta broja žena tijekom 1917. godine, ali je ovaj
postotak još uvijek bio znatno manji od postotka porasta prije rata i u kasnijem
mirnodopskom vremenu.
Što se događa sa zaposlenim ženama i muškarcima u Zagrebu nakon 1917.
godine možemo pratiti n izvještajima Središnjeg ureda za osiguranja radnika
u
(SUZOR) za Hrvatsku i Slavoniju, koji doduše pružaju tek okviran uvid u tadašnje
trendove zapošljavanja. O vaj je izvor relativno često upotrebljavan u historiografiji
radničkog pokreta međuratne Jugoslavije, ali treba naglasiti da je njegov potcncijal vrlo ograničenj a ratno vrijeme i prijelazno n z d n hlje- rio donošenja Zakona o
osiguranju radnika (14. svibnja 1922., na snagu je stupio 1. srpnja 1922.).1 Pro
200
9
bleme stvaraju fragmentarni podaci, odvojeno vođenje osignranika i osiguranica
7 ? slučaj bolesti i slučaj nezgode.201 koji nakon 1922. godine postaju skupni podaci
199 IGP, 227. U izvještaju postoji jedan tipfeler. Tamo naime piše da je 1913. zaposlena
301 sluškinja i da to čini preko 75% od zahtjeva za posao (1192). Budući da se iste
godine otvorilo 930 mjesta za sluškinje, pretpostavila sam da se radi o tipfeleru i da je
pravi broj zaposlenih sluškinja 901.
200 Radnička zaštita, 15. srpnja 1922., br. 7: 146-167; Radnička zaštita, 31. kolovoza
1922, br. 8: 221-252.
201 Do 1920. godine izvještaji su posebno iskazivali osiguranike i osiguranice jednog i
drugog vrsta osiguranja. Činjenica da se ponekad radi o istim brojkama govori u pri
log da se već tada veliki broj članova osiguravaloJ^ohjejDsnovi, ali to očito nije bio
uvijek slučaj. (Ovu pretpostavku potvrđuje i činjenica da u izvještaju Okružne blagaj
ne za osiguranje-radnika Broda i Varaždina iz 1920. godine stoje fđentične stavke za
osiguranice i osiguranike oba tipa osiguranja. Uz to upisi novih prijava osiguranika za
81
�C)
4
G j- ^
.
( - — ■^ eA
r
RAT I R O D N I STEREO TIPI
te činjenica d aje razdoblje <^919.-19^£. godine predstavljalo prijelazno razdoblje
tijekom kojeg se postepeno širistrulttura obveznika osiguranja. Stoga se ovi podaci
moraju uzeti sa zadrškom, tek kao pokazateljikretanja zaposlenosti ratnog i porat
nog razdoblja.
U tabeli IV-3 obrađeni su podaci osiguranika i osiguranica za slučaj bolesti i
nezgode za 1917., 1918. i 1920. godinu u Zagrebu i Hrvatskoj i Slavoniji. U njima
se može iščitati da je udio žena radnica veri n Zagrebu
u ostalim dijelovima
Hrvatske i to u sva tri godišta. Nadalje, oni upućuju d aje apsolutan broj žena rad
nica tijekom 1917. i 19.18. godine pratio umjeren rast, a da je udio radnica u uku
pnom broju radnika 1917. godine dosegao maksimum oko 34,5%. No, usporedba
stanja 1917. godine s podatkom M. Kolar-Dimitrijević d a je udio radnica(l9.10)
godine bio oko 35% navodi na zaključak da^pEve godine rata-ftisn hitno utjecale
na udio žena u radničkom tijelu Zagreba.-^ d r u g e strane, zanimljiv je podatak o
| odstupanju-osigurajuk radnika i radniea-između 194&J 1917. godine za prostor
Hrvatske i Slavonije iz kojeg izlazi da je broj muškaraca koji je izašao iz radnog
1iznosa i broj žena koje su zasnovaleradni odnos vrlo sličanpR) daje prosTcJr za pret
postavku da su žene z ^ i s t a ^ u z i n u k r n j ^ koja .smiaguštali muškarci. Tijekom
1918. godine u Zagrebu dolazi do ravnomjernog rasta muškog i ženskog radništva
zbog čega nema značajnije promjene u ukupnom udjelu žena radnica. No, veće
promjene događaju se medu-klijentelom ~ ^ e rk u ra “ koji je osiguravao činovnike
i činovnice, i to u korist žena koje 1918. godine čine preko 50% ukupnog broja
slučaj bolesti i za slučaj nezgode su ponekad isti brojevi, a konačne sume jedne i druge
vrste osiguranja su vrlo slične. / Radnirk*
31. prosinca 1921., br. 10-12: 194195). Poseban problem kod obrade ove vrste izvora jest činjenica da popularnost ra
zličitog vrsta osiguranja varira u odnosu na grad i vrijeme. Tako tijekom 1917. i 1918.
godine u većini gradova Hrvatske i Slavonije veći dio osiguranika bira psiguranjeza
sliičaj-hnleftLi, osim u Osijeku i Karlovcu gdje je više muškaraca osigurano za slučaj
nagode, što nije slučaj i za žene. S druge strane, 1920. godine svugdje je popularnije
osiguranje za slučaj nezgode. No, ono što je još problematičnije jest činjenica da su
se Kjujfrirpi-rršrf osiguravali (i) od slučajeva nezgode nego žene te metoda zbraja
nja obje vrste osiguranja dovodi do prevlasti broja radnika nad radnicama. (Do ovog
podatka došla sam izračunavajući postotak osiguranja od nezgode muškarca i žena
u ukupnom broju osiguranja za 1917., 1918. i 1920. za Hrvatsku i Slavoniju. Prema
tom postotku, 1917. godine 48% od ukupnog broja prodanih osiguranja muškim
radnicima je osiguranje za slučaj nezgode, istovremeno u ukupnom broju prodanih
osiguranja ženama 40% otpada za osiguranje za slučaj nezgode. Godine 1919. je od
nos m.-51%, ž.-35%, a 1920. godine je odnos m.-56%, a ž.- 51%. / Radnička zašti
ta 30. prosinca 1920., br. 11-12: 126-127, 132-133 i Radnička zaštita 31. prosinca
1921., br. 10-12:209).
82
�Poraće i rodni odnosi
osiguranika. S druge strane, na prostoru Hrvatske i Slavonije već se osjeća povratak
muške radne snage, ali i porast zaposlenih žena. U konačnici se odnos snaga ipak
promijenio u korist muškaraca. Tijekom 1920. godine bilježi se značajan porast u
broju radnika i radnica. No, on nije posljedica s am o p o v ra tk a m nšlcara ra < fm n ra i
jveće-potfebe-zajadnicam a. već i č in je n ire da je r t ^ n r ^ n ff ip m š iriln svnj djplrtlrm g
Između ostalog, u njega je sada uključena i(kućna posluga u kojoj su većinu činile
sluškinje. Ovaj podatak baca sasvim _drugačije svjerln na p o v eć an je a p s o lu tn o g broj a j a dnica. S obzirom daje M . Kolar-Dimitrijević procijenila d a je Jj_ R ,g o d in e u
Zagrebu bilo oko-SO C
O Llgjćrijh-poffioćpica, porast broja osiguranih žena ^a-oko
4300-upućuje d aje u razdoblju od 1918. do 1920. godine stagniralo zapošljavanje
žena te da su neke, dobrovoljno ili ne, ostale bez posla. Slična je situacija u ostalom
dijelu Hrvatske. Posljedično, udio žena u ukupnom radništvu prati tendenciju
pada te je Z a g r e b kraj ra ra rlo re lra o ^ y n a rn n manjim udjelom žena radnica nego
na^početku. Tabela IV-4, koja prikazuje porast broja i udjela radnica Zagreba od
1922. do 1930. godine, ukazuje da trend pada apsolutnog broja radnica prestaje
nedugo nakon rata te da poslijeratno vrijeme ponovo bilježi porast udjela radnica
u ukupnoj radničkoj strukturi, a razinu od 34% iz 1917. godine dosegnuo je tek
(ili veći 193jL_godine. Ovaj se podatak poklapa s podacima iz tabele IV-2 i grafa
IV-2 o kretanju broja zagrebačkih žitelja budući da je u njima vidljivo da Zagreb
od 1921. godine ponovo bilježi značajan porast broja stanovništva te da od tada
porast broja žena iz godine u godinu nadmašuje porast broja muškaraca.
Dakle, proces ulaska Zagrepčanki u plaćena zanimanja bio je prvenstveno
uvjetovan irmnsrrijskimrazvojem Zagreba i počeoje znatno prije Prvogjsvjetskog
rata. Budući da je r^t doveo do-stagnaeije privrednog razvoja grada, za njegova
trajanja ne dolazi do povećanog zapošljavanja žena, već naprotiv, ratni_su_procesi
negativno utjerali na rast gradca,.im ig r a r i ji prorrse muškaraca i žrnaj^ trendove
zapošljavanja. Tek opća kriza i nestašica robe 1917. godine potaknula je povećano
regrutiranje ženske radne snage, ali ni tada nema gnvpn ? ^ ik ftrp p ^ ^ 1 broja
1
zaposlenih žena. No, bitne promjene događaju se i r s ^ i^ n ri^ a goslenicabudući
da je akutna nestašica radne snage radafot’ ftc^a ženama određena 7animanja lcoja
v
su tradicionalno obavljali muškarci. Tako je uzadnjoj godini rata Zagreb je imao
više osig1 «-*"'*^
1
a (fciteljskh zanimanje u velikoj je mjeri
femin izirano. No, ovaj je proces 7^)cpyljpn nakon rata te su se za vrijeme prvih po
ratnih godina potrebe za radnom snagom namirival^.goiovoisključimiz-muškog
kontingenta. Ipak, poratna situacija bila je poticajna za razvitak zagrebačke privre
de što je rezultiralo povratkom prijeratnog trenda porasta udjela žena u radničkoj
strukturi i ukupnom stanovništvu grada.
91
83
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
Tabela IV-3: Osiguranja i osiguranice SUZOR-a u Hrvatskoj i Slavoniji 1 9 1 7 ., 19 18 . i 1920.202
B la g a jn e
n je
1 9 2 0 .2 3
2
0
0
1918.
1917.
O sig u ra z a s lu č a j
U d io
U d io
U d io
M
Ž
žena
M
Ž
žen a
M
9485
8617
4979
3411
34,4%
24.822
28,3%
35.918
385
431
52,8%
1387
OBZOR24
0
Zagreb
Bolesti
Nezgode
8466
6760
4471
34,5%
2994
Merkur
Zagreb
Bolesti
Nezgode
442
407
30,6%
47,9%
Ž
žena
10.009 28,7%
10.324 22,3%
33,7%
707
710
1405
Zemaljska Bolesti 30.907 10.818 25,9% 43.238 12.517 22,4% 88.004 19.361
Blagajna
(uku
Nezgode 24.952 6268 20,0% 31.400 7223 18,7% 88.039 19.364
pno)25
02
7
6
0
Odstupa-1811 +1686 +4,1% +12.331 +1699 - 3,5% +24.265 +4110
Bolesti
nja
od prošle Nezgode -686
+785 +2,6% +6448 +955 -1,3% +25.141 +3996
godine20
0
33,5%
18,0%
18,0%
-1,5%
-1,4%
Tabela IV-4: Osigurani« i osiguranice SUZOR-a na području zagrebačkog okružnog ureda 19 22-19 3 0.207
Godina
Osiguranici
Osiguranice
Udio žena u ukupnom broju osiguranika
1922.
31.016
12.064
28%
1923.
32.413
12.569
28%
1924.
29.470
13.191
31%
1925.
29.548
13.937
32%
1926.
30.009
14.830
33%
1927.
35.309
17.078
33%
1928.
37.586
17.906
32%
1929.
39.828
20.016
33%
1930.
41.941
21.854
34%
Na državnoj razini žene nakon rata također bilježe sve veći rast apsolutnog
broja kao i udjela u ukupnom radničkom tijelu. U Jugoslaviji je vidljiv trend
202 Radnička zaštita, 30. prosinca 1920., br. 11-12: 127, 133; Radnička zaštita, 31. pro
sinca 1921., br. 10-12: 209.
203 Za 1920. godinu podaci se odnose na stanje u kolovozu.
204 Okružne blagajne za osiguranje radnika (Bjelovar, Brod, Karlovac, Osijek, Sušak, Va
raždin, Zagreb, Zemun).
205 Obuhvaća: okružne blagajne za osiguranje radnika (Bjelovar, Brod, Karlovac, Osijek,
Sušak, Varaždin, Zagreb, Zemun), poduzetničke blagajne za potporu bolesnika (Belišće, Beočin, Duga Resa, Đurđenovac, Mitrovica, Osijek Drava, Otočac) i Zagreb
„Merkur".
206 Za 1920. godinu radi se o usporedbi mjeseca kolovoza za 1919. i 1920. godinu.
207 Kolar-Dimitrijević, Radni slojevi Zagreba od 1918. do 1931., 59.
84
�Poraće i rodni odnosi
gospodarskog razvitka koji je obilježio njezinu privredu i to naročito industrijski
razvijenije krajeve. Hrvatska i Slovenija našle su se u situaciji da iz zaostale perife
rije Austro-Ugarske postanu generatori industrijskog razvitka s velikim nezasiće
nim tržištem. Rast proizvodnje poticala je i inflacijska-poUtika. koja je obilježila
razdoblje od 1918. do ^ Z ^ godine. Tijekom ovog vremena osnivali su se brojni
npvi pogoni proizvoda široke potrošnje, kao što su t<kstilna,(kožna", prehrambena,
kćmijska i metalna industrija, dakle većinom industrijske grane koje naginju ka
zapošljavanju žepa.208 Stoga vrijeme nakon, 1920. godine nije obilježeno otkazima
ženama, već naprotiv porastom ukupnog hrpja zaposje n ih je n a. razmjerno njiho
vom ukupnom udjelu u zaposlenom stanovništvu. Prema podacima iz S ta tis tič k o g
g o d i š n j a k a J u g o s la v ij e , tijekom međuratnog razdoblja broj radnica neprestano je
rastao i to u apsolutnoj cifri, kao i u udjelu u ukupnom broju radništva. (Graf IV-7
i IV-8)2092
0
1
G raf IV-7: Udio radnica u ukupnom broju zaposlenih u Kraljevini SHS/Jugoslaviji210
1920.
1922.
1924.
1926.
1928.
1930.
1932.
1934.
1936.
1938.
1940.
■ Udio radnica u broju zaposlenih
208 Šimončić-Bobetko, I n d u s tr ija H rva tsk e 1 9 1 8 . do 1 9 4 1 . g o d in e , 15-37.
209 Kada se ovi opći podaci s državne razine analiziraju iz perspektive pojedinih regija
Kraljevine SHS uočljivo je da je udio radnica najveći u Sloveniji, a najmanji u Srbiji,
ali je zajedničko svim regijama da u razdoblju od |923*x q_1926. godine udio radnica
1
bilježi rast. (Kecman, Ž e n e J u g o slavije u radn ičkom p o k retu i žen sk im o rg a n iza c ija m a ,
28)
210 Milković, J u g o sla v ija 1 9 1 8 - 1 9 8 8 : S ta tistič k i godišn ja k . 51. Podaci su izvedeni na
osnovu podataka S re d iš n je g -n rrrla 7 a o s ig u ra n je r a d n ik a . Nisu uključeni osiguranici
Osiguranja namještenika Ljubljana, Bolesničkog fonda saobraćajnog osoblja i Bano
vinskih službenika koji nisu izrazili svoju podjelu po spolu. Ovdje nisu uvršteni ni po
daci Bolesničkog fonda Direkcije rečne plovidbe, Državni službenici i Glavna Bratinska blagajna. Žene su u ova tri osiguranja zastupljene manjim postotkom do 1,5-1,8%
u Glavnoj bratinskoj blagajni, pri čemu se prati konstantan porast broja žena; s time
daje udio žena rastao do 1923. godine i od onda prati silaznu liniju, medu Državnim
službenicima broj radnica i udio radništva raste (3,4-4,4) do 1922. godine, u razdo
blju 1922.-1925. godine nastavlja se porast broja zaposlenih žena, ali pada njihov
udio u ukupnom broju koji 1928. godine doseže 3%, za vrijeme krize ponovno raste
udio, ali ne i broj državnih službenica tako da 1936. godine one opet čine 3,6%, da bi
85
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
Graf IV-8: Broj radnica u Jugoslaviji 1920-1940.211
300
200
100
•Radnice u tisućma
0
1920 .
1925 .
1930 .
1935 .
1940 .
Qrl 1923 godine zaustavlja se inflacija. a.1925. godine zemlja ulazu u razdoblje
jiahilizacijfc u kojem se dinar branio dcEaciiskom politikom i protekcijskim carin
skim zakonima.212 Iako su novi ekonomski uvjeti zahtijevali sposobnost prilagod
be, smanjili investicije i uveli u probleme poduzeća i seoska imanja koja su se opte
retila kreditima, u ovom razdoblju se [rtVray|j? trend porasta zaposlenosti ž e n ^ Jcao
i njihovog u^fila,u ukupnoj radnoj populaciji. Stoga tada dolazi do porasta rienpeIjivostLradnika prema ženama koje su percipirali kap nelojalmi-knpkiirpncijn koja
im oduzima posao i ugrožava njihov status hranitelja obitelji. <K ad ja ne mogu
dobiti posla [...] ja ću ostati kod kuće, prati i mesti kuću i kuhati, ako bude šta, a
ti idi sutra tražiti posla^>?gorčeno u Borbi izjavljuje radnik svojoj supruzi 1927.
godine.213 Ipak, u ovo vrijeme pada udio osiguranica Bolesničkog fonda Direkcije
rečne plovidbe, kao i udio žena među državnim službenicima.
Ekonomska kriza je, doduše kratkoročno, donijela pad broja zaposlenih žena
tije k o n ^ 23f-Jgodine koja je označena kao vrhunac krize u Jugoslaviji, ali je znatno
povećalam finovuH iou ukupnom broju radnika. Činjenica d a ^ j|o žena vidljivo
rasrr upravo zaatrijeruf križ a te tadašnja netrpeljivost muških radnika prema tren
du ulaska žena u plaćena zanimanja potaknula je povjesničarke koje su se bavile
u posljednjim godina pratili pad broja i udjela koji do 1940. dolazi do 2,9%. Pri tome
se radi o vrlo malom broju žena te je u najboljem slučaju bilo 108 (1922.), a najmanje
je bilo 72 (1920.) državnih službenica. Što se tiče Bolesničkog fonda Direkcije rečne
plovidbe, ovdje možemo pratiti konstantan porast broja zaposlenih žena, kao i blagi
napredak u udjelu od 1,8 do 2%. {MAhsvlć, Jugoslavija 1918-1988: Statistički godiš
njak, 57) Jovanka Kecman došla je do nešto drugačijih rezultata. Ona svoje podatke
bazira djelomično na porlarim a JtaAnjrfr.r
službenog lista Središnjeg urgdaza
Osiguranje radnikajjiterature. Pri tome izražava nešto veće brojke za svaku godinu,
ali postotak udjela i trernTrazvitka ovog postotka u principu odgovara proračunima iz
Statističkog godišnjaka sve do 1938. godine kada se prema izračunima statistike dalje
nastavlja trend pada udjela radnica, dok se prema Jovanki Kecman trend oporavlja.
(Kecman, Žene Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacija, 26)
2 11 Milkovi ć,Jugoslavija 1918-1988: Statistički godišnjak, 57.
212 Šimončić-Bobetko, Industrija Hrvatske 1918. do 1941. godine, 41-71.
213 Kolar-Dimitrijević, Radni slojevi Zagreba od 1918. do 1931, 58.
86
�Poraće i rodni odnosi
radnicama u Jugoslaviji na zaključak da je rast udjela radnica vjerojatno posljedica
atraktivnosti slabije plaćenog ženskog tada.214 No, to tek djelomice opisuje uzroke
ove pojave. Rast udjela zaposlenica u vrijeme krize posljedica jej različitog utjecaja
krizg na pojedine j cktoce-pri čemu su tekstilna i-kemijdn industrija u kojima je bio
znatan udio žena prošle bolie od ostalih. Naime, zbog otežanog uvoza dolazi do
nestašice stranih proizvoda što je naravno pozitivno utjecalo na domaću proizvod
nju. S druge strane, drvna, industrija u kojoj je zaposleno najviše muškaraca bilježi
veliku depresiju.215
zpakove pada udjela, iako ne i broia zaposlenih žena, hilježimn nakon
.
dine. IakoJg o jja d n ira )nasm lia-irenclporastardoJt^asgidgseah godifSTŽaanje razdoblje Jugoslavije zabilježilo ieJčonstantanCpad ucjjelaiadnicahiedu
radno aktivnim stanovništvom. (G raf IV-7 i G raf IV-8) Ovo može biti posljedica
nPPr?Yka »ndustrijr pri čemu su se ponovo počeli zapošljavati nezaposleni radnici
u drvnoj, građevinskoj i
;r>dvgrrij;i ali vjerojatno ima veze i s ekonomskim
ugovorima koje je nacistička Njemačka potpisivala s jugoslavenskom vladom.
214 Naime, prema istraživanjima J. Kecman ukupne plaće radnica hile snVprosjeku 30%,
myije ori plarp raHnilca ali su oba prihoda slijedila jednake trendove:ja$r-«jekom
^dvadesetih, pad za vrijemeJrrize Lrast krajenuridesetih. Pri tome su se prihodi muš
karaca za vrijeme krize nešto više strmoglavili, ali su se i brže oporavili. Manji doho
dak žena bio je posljedica većeg zapošljavanja u slabije plaćenim zanimanjima, niže
stručne spreme, ali i običaja da se radnica za isti posao plaća manje nego radnika.
Gledano po sektorima, žene su činile većinu medu Imrnnm polugom
iu
tekstilnoj industriji (57%), a znatan udio čine i medu radnicima industrij£_papka
(39%), grafičke industrije f31.19%). industrije odieće (27.2%V prehrambenoj industriji (21.4%) i kemijskoj industriji (19.4%) te medu kazališnim (29.7%). novčarskim
„(20,7%) i sanitetskim (23.6% 1djelatnicima. Najmanje su zastupljene medu plaćenim
poljoprivrednim radnicima (1,6%), te u prometnoj (3,5%), drvnoj (3,9%) i građe
vinskoj (4,6%) industriji. Ukoliko se usporedi visina plaće u pojedinim sektorima,
uočljivo da je ona najviša u novčarstvu (32,62 din) u kojem je udio žena oko 20%,
ali i u prometu (31 din) u kojem se žene gotovo uopće ne zapošljavaju, a najmanja
. je u industriji odjeće (14.3? din) grlj«» 7fr»» čine oko 27% radništva i među kućnom
poslugom (\ 6.23 dini gdje su žene preko 80% djelatnika. Žene su se zapošljavale i u
dobro plaćenim sektorima kao što je primjerice industrija papira, kemijska i grafička
industrija, rudarstvu i topionicama, ali su pri tome zarađivale znatno manje novaca
nego njihove muške kolege. U gotovo svim sektorima muški su radnici bili plaćeni
više od žena uz zanimljiv izuzetak metalne industrije. Grane u kojima su diskrepancije
između muških i ženskih plaća najmanje bile su novčarski zavodi, trgovine, sanitetska
služba, grafička, prehrambena i metalna industrija te ugostiteljstvo. (Kecman, Žene
Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama, 42- 43)
215 Šimončić-Bobetko, Industrija Hrvatske 1918. do 1941. godine, 77-99.
87
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
Naime, u sklopu politike širenja utjecaja na zemlje Jugoistočne Europe,
je koristila niz ekonomskih mjera (preferencijalne carine, stabilne cijene, dugoroč
ne trgovačke ugovore) kojima je praktički vezala jugoslavensko gospodarstvo uz
njemačko tržište. Ovakvo stanje povoljno je djelovalo n ;tdi^iiujndustriju, ali su
damping cijene njemačkih industrijskih proizvoda ugrozile upravo kožnu, mg ^lkstilnu industriju.216
| nije ženama Jugoslavije otvorio vrata svijeta plaćenograd%. Nije ih čak
nitrodškrinuo jer su se one u proces zapošljavanja ukljuciIeTprije početka Prvog
svjetskog rata. Podaci o razvoju Z agreba svjedoče da je rat u biti imao negativne
posljedice na brojnos^zaposlenjh žena, ali im je otvorio nove mogućnosti i ukazao
tro jn e potencijale prodora ženske radne snage. Pred kraj rata žene su dobivale
^ ' " r n H a mj/»sta)u državnim službama koja su do tad bila rezervirana za muškar
ce, one su brže i više nego prije prodirale u -tazn e^ranc industrije. No, ovo je bio
izvanredan pmrec kr>ji j*
kr^jVm i™aqrf»dn^g srianja Krajem rata, dobro
voljno ili ne, n a p o r in j e jt n v l a r e n j e h ro ja a p o s l ^ n i h j p n a , a poslodavci SU-U prvim
poratnim godinama^preferirali mušku radnu snagu. Novi prodor žena u radne
strukture osigurali su. haiLkao i prije rata, ekonomski, a ne politički_razlozi. Jlazvoj
industrije, p o s f h i r r /j a k p i n d n s r r i j d k a o štO SU j £ ^ r a m b e j ^ (£ ^ iijc lr^ )il; C k c r i l p ^
7
grane otvorio je nove mogućnosti zapošljavanja žena, a njihovasudEina i broj ovi
sit će prije svega o trendovima u ekonomiji i načinu na koji su se gospodarski uzleti
i krize odražavali na pojedine sektore.
S druge strane, ne treba poicijeniti psihološki efekt koji je ra rn a slilra ^
t-oja
radi „muške* poslpve. jfoz^tramv^j, p renosrpoštui na svojim plećima nosi opskr
bu zemlje ostavila u nasljeđe generacijama koje dolaze. Dugoročan učinak rata na
realizaciju rodnih odnosa više je bio ideološke-nego "konkretne prirode. U ženskim
časopisima netom nakon rata osjeća se
a rat se evocira kao
iskustvo koje je ženama otvorilo ili bi barem trebalo otvoriti nove mogućnosti. Rat
je bio prekretnica novog vremena, on je najavio riovi tip žene, a u njenom životu
karijera i neovisnost zauzimaju značajno mjesto. Promjene su naravno istovreme
no izazivale oduševljenje jedne strane i otpor druge, te koliko je ratni rodni imaginarij bio poticajan, toliko je bio i zastrašujući. „Novi su putovi otvoreni, rat je
ubrzao rešenje koje je još ranije bilo na dogledu, i žene su polako zadobile mesta u
administraciji, u industriji i trgovini naročito" najavljuje autor članka M
tZenskom
p/)kxety, koji obrađuje pitanje profesionalne djelatnosti žena, ali nastavlja; S<akoća
kojom su primane svuda u oskudici muške radne snage ponekad je moglaJzazvati
iljjzije, koje_bi bilo opasno da se širg ^a d a kad se redovne prilike za rad ponovno
1.
216 Isto.
1
88
�Poraće i rodni odnosi
uspostavljaju, važno je utvrditi u kolikoj meri i pod kakvim pogodbama mogu se
žene primati u izvesne karijere".2172Autorica uvodnog članka prvog broja Ženske
8
1
misli također primjećuje dvojaki odnos društva prema promjenama uJdeji-žeru
sjsosthjjedni su oni, koji teže za lijepim starim vremenima i žele da sve bude opet
po starom [...]. Drugi dopuštaju ženi i visoku obrazovanost, ali [...] postavljaju
njenoj slobodi razvoja neke granice, koje se mijenjaju prema individualnom ukusu
i shvaćamar?,li
^
bila produkt ratnog imaginarija, ali ekonomska
Jconiukutura poslijeratnog razvoja učinila ju je međnrarnom realnošću. Jugoslavija
između dva svjetskajaia-suečila se s pitanjem sve većeg ulaska žena u razna zanimanja, a nje7ino-'K>kflqndavsrvo bavilo se pitanjima koja su pratila regrutaciju žena
U sustav ^ d a r r nng radžK ćudoređem radnica, pravom na porndiljini dopust, pita
njem n o ćnogjada i napokon pitanjem šfn predstavlja plaća - neornđivu nagradu
Jiloien rad ili rek naknadu za porrebno uzdržavanje.219 U fokusu ovih briga
nije bilasama ideja-ženfcjadniccnego nemir oko konsekvenca koje bi veći ulazak
žena
plaćene radne snage V
nogao izazvati na položaj muškarca-radnika i
objašnjenja društva kao cjeline. Kako osigurati reprodukciju društva. a da se pri
tome ne ograničavaju potrebe suvremenog načina proizvodnje? Što žena radnica
znači za poziciju muškarca radnika u društvu? Odnosno, zarađuju li žene samo za
sebe ili one mogu preuzimati brigu za cijelu obitelj? I tko je u suvremenoj porodici
hranitelj obitelji? Zakonodavstvo Jugoslavije nastojalo je ublažiti posljedice plaće
n o g ženskog rada na odnose špaga medu rodovima. Stoga nije imalo problema u
načelnoj zaštiti pozicije radnice-majke, ali je istovremeno štitilo poziciju radnikahranitelja obitelji.
^
5.2
Rat i pravo glasa
jforba zaTžensko^ravftgl ^ odvijala se na dvije razine: lokalnoj i državnoj. Žene
su nakon stvaranja nove države bile suočene s nekoliko opcija rješenja njihovog
biračkog prava. S jedne strane,^Kraljevina SH ^ bila je nova državna zajednica pred"
kojom je bio zadatak iz g r a d n je cje lo k u p n e d rž a v n e in fra s tr u k tu re , te SU Stoga sve
opcije bile otvorene. N n v a -d rž ^ v a trebala je donijeti nnvi flisrav u kojem bi se re
guliralo izborno pravo muškaraca i žena, a politička klima pogodovala jejje m okratizaciji d ruštva i uvođenju općeg prava glasa. Ukoliko bi se ustav izjasnio po
zitivno prema ženskom pravu glasa, njihovo bi pravo bilo riješeno i na lokalnoj
217 „Feminizam i profesionalna nastava", Ženski pokret, studeni 1920., br. 8: 3.
218 Dr. B., „Ženi mog naroda", Ženska misao, 21. studenog 1919., br. 1: 1-4.
219 O odnosu ideje radnice i političke ekonomije vidi Scott, Rod i politika povijesti, 171197.
89
�RAT I RODNI STEREOTIPI
i na državnoj razini. S druge strane, postojala je opcija da se ženama nove države,
sukladno tradiciji nekih zapadnih država, prvo dodijeli pravo glasa na^pćinskim
i gradskim izhorjm*. dok bi državni izbori ostali rezervirani isključivo za muške
birače. U oba slučaja nametalo se pitanje treba li žene uključiti u biračko tijelo pod
istim uvjetima kao muškarce ili bi njihovo biračko pravo trebalo biti ograničeno
nekim im ovinskim, obrazovnim ili starosnim-cenzusom. Napokon, postojala je
opcija da se žene p pnrpnnosri isključi iz biračkog procesa i na lokalnoj i na držav
noj razini.
Pitanje prava glasa na državnoj razini riješilo bi se_ustavom ili zakononvodzboru u narodno predstavništvo, dok je pitanje prava glasa na općinskim i gradskim
izborima rješavano posebnim-ucedhama i-zakonim at^fijekom dvadesetih godina ( '
općinski i gradski izbori regulirani su zakonima na regionalnoj razini, - tako je \
primjerice postojao poseban zakon za Hrvatsku i Slavoniju, pa zakon za Dalmačiju, Sloveniju itd., ali su se u prvoj polovici tridesetih godina donijeli zakoni o
gradskim i seoskim općinama na razini države. Stoga se tijekom dvadesetih godina
otvorio prostor da različiti dijelovi države različito reguliraju žensko pravo glasa/
na gradskim i općinskim izborima, ali su u tridesetim godinama te nejednakosti
izbrisane/)>
Borba za žensko pravo glasa bila je prilično intenzivna dodonošenja-Videvdanskog ustava, odnosno izbilrnog zakona, ali je u nešto manjem intenzitetu ostala
aktualna tijekom čitavog postojanja Kraljevine. O na je izričito em ocionalno obo
jana i možemo pratiti kako se početni nprimiram-i v jen u priznanje položaja žene
u novoj državi pretvara u nevjericu, ogorčenost i razočaranje da bi se u konačnici
pretvorila u konstantan pritisaklenske^cene.
U borbi su se iskristalizirali pobornici i protivnici ženskog prava glasa, iako se
po tom pitanju teško može ustvrditi postojanje konsenzusa, pa čak i u redovima
ženskog pokreta. U prvom valu žensko pravo glasa h^-z ikakvng r»grani^r|j? podrzavalisu kl^rikalci (Slovenska ljudska stranka, H rvatska pučka stranka) j^ocijalisti
(Socijalistička radnička partija Jugoslavije), a iziazitu-naldonost ideji iskazivala je
Hrvatska republikanska seljačka stranka (IJKSS) i nešto manje Zemljoradnička
stranka, dok su najodlučniji pm rivniri bilo kakve dodjele prava bili Jugoslavenska
muslimanska organizacija (JM O ) i frlarndna radikalna fran k a Ženski pokret sa
svojom tek stvorenom krovnom državnom organizacijom ^arodnim ženskim sa
vezom Kraljevine Srba, H rvata i Slovena^a^rganizirao je brojne skupove i peririje
za pravo glasa. No, nakon što je Vidovdanskim ustavom dano na znanje da poli
tički krugovi na vlasti nisu spremni podržati inicijativu ženskog pokreta, u samom
vrhu ove organizacije došlo je do nesuglasica, s time da je opcija koja se zalagala
za nastavak borbe za pravo glasa donijela pobjedu. Ipak, u kasnijim dvadesetim
godinama štafetu borbe za žensko pravo glasa preuzele su druge organizacije kao
90
�Poraće i rodni odnosi
A lijansa ženskog pokretnih Ženika strankapali i nacionalne i stranačke ženske or
ganizacije.
Na sljedećim stranicama pruža se pregled fcorhe 7 pravo glasa na općinskim,
.a
gradskim i državnim- izborima. Analiza se naravno osvrće i na stalno pitanje od
nosa re^m h Thivanja i imaginacija, odnosno načina na koji su suvremenici objaš
njavali događaje i procese kojima su svjedočili. Posebno su zanimljive rasprave o
pravu glasa vodene neppsredno ngikon Prvog svjetskog rata koje su se pokazale
kao vrijedan izvor za detekciju
pfoaaiena u definiranju rodnih koncepata)
nakon Prvog svjetskog rata. No, specifičnost predratne situacije Kraljevine SHS
i različitost ratnog iskustva žena s prostora nove države pruža jedinstvenu priliku
da analiziramo vezu između ratnog angažmana žena i stjecanja političkih prava.
5 .2a Žensko pravo glasa: od općinskih izbora do Vidovdanskog ustava
N ovi p o čeci, n o ve m o g u ćn o sti
Kraj rata označio je početak demokratizacije društva. Pravo glasa bilo je aktualna
tg p a gotovo svih europskih parlamenata toga vremena i postalo je izvjesno da je
vrijeme imovinskih i obrazovnih cenzusa prava glasa prošlost, te da će se nova po
litička kultura graditi na principu lopćeg prava glasah No, ono što nije odmah upa
dalo u oči da je sintagama „opće pravo glasa“ ra s r e z ljiv p n j a m koji je u različitim
političkim prilikama nosio različito značenje.
Kraljevstvo SHS nije po tom pitanju bilo nimalo drugačije od ostalih europ
skih država. Demokratizacija društva i donošenje ustava postali su imperativ za
novu državu koja se nadala da će ovaj proces pridonijeti stabilizaciji unutrašnje
situacije, olakšati priznanje od strane Velike Britanije i Francuske koje su još uvijek
imale rezerve prema ovoj državnoj tvorevini i ojačati poziciju Kraljevstva SHS na
2 Stoga se ubrzano kreće s organizacijom općinskih izbomirovnim pregovorima .20
ra te izbora za.Ustavotvornu skupštinu.
Brzina kojom su se nizali događaji ostavljala je prostor mnogirn nedorečenostima, a veličina promjena koje su pogađale naročito prečanske krajeve doprinosila je
ideji da je nastupilo vrijeme kada se svi segmenti društva propituju i kada sum ogućnosti promjena neograničene. O čito je ovaj duh optimizma ohnhvarioi žensku
scen^ koja je očekivala da demokratizacija društva neosporno mora značiti i izbor
no pravo za žene. »U to m kratkom trenutku velikoga saznanja mogli ste čitati sa
svih strana kako jelensko pravo glasa)sazrela stvar [...] kako posle velikog svetskog
rata nastaje u našemHruštvenomzivotu druga era“, naglašava ogorčen članak Žen
skogpokreta o izglasavanju izbornog reda za Ustavotvornu skupštinu te nastavlja:
220 Amo Milušić, „Politički i pravni aspekti općinskih izbora u Hrvatskoj i Slavoniji go
dine 1920“, 77.
1
91
V ^
(/0
-k 4 a
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
Tako se govorilo i kod nas[...] pa je se onda počelo govoriti na svakom ko
raku kako je projekt novog izbornog zakona obuhvatao žensko pravo glasa
i kako će žene već učestvovati u izborima za konstituantu[...] Narodni klub
je za to, radikalna stranka prožeta sva širokim demokratizmom napominje
poluglasno da neće imati ništa protiv, demokratska zajednica se izjasnila pi
smeno, a republikanci i socijaliste primaju žene za aktivne članove stranke.
Pri takovom stanju izgledalo je komično priređivati demonstracije i mlata
rati rukama po praznom prostoru .21
2
U jednoj od prvih rezolucija za žensko pravo glasa za Ustavotvornu skupštinu koja
je početkom 1920. godine krenula iz Beograda na obilazak ostalih gradova odraža
va se iznenađenje zbog neizvjesnosti ovog pitanja:
Svi su izgledi bili da će žena učestvovati na ovim izborima i stoga od strane
naših ženskih organizacija nije upućivan vladi nikakav apel, ali kako je sa
svim iznenada rješenje toga pitanja opet gurnuto u pozadinu, mi apelujemo
na uviđavnost vlade i tražimo, da se ženi dopusti učešće u nastupajućim
22
3
izborima.22
Ideja da će se rat i demokratizacija odraziti na ženski položaj u društvu dovela
je do pokretanja brojnih časopisa za
koji
formalno niču oslanjali na poli
tičke stfankertdi^su jasno izražavali retoriku pojedinih političkih opcijaJTajco je
Jugoslavenska ž en#> bila neformalno glasilo dem pkrata. imenska misab i ŠJovenka,
klerikalaca, a Ženski pokret\e u prvim godinama bio organ -Pcužrva ?a pmsvjeri*nnjf ž^nn i za^ j r ^ p ^ p r a v a koje je, prema Gordani Krivokapić Jović, nastalo
u okiilju-Ra^ijtalae-stTanke/^^inim ljivo je da je većina njih prestala izlaziti ili se
transformirala u pristupu i imenu nakon š to jc postalo evidentnoga žene ipak neće
dobiti pravo g lasa?/7
*
Prve naznake da žensko pravo glasa nije niti gotova niti sigurna stvar javile su
se u skromnoj bilješci Ženske misli još krajem 1919. godine. U njoj se priopćava da
su doznali „od jednog od najodličnijih naših političara i člana bivše vlade u Beog ra d n ^ d a js a h in fit n ijr tv ilrln n jp n žgn slrrun p ra v u glasa Naime, U raspravi O pitanju
za neograničeno pravo glasa istupili su samo članovi Jugoslavenskog kluba, neki su
bili za parcijalno pravo glasa, muslimanski su politički predstavnici bili odlučno
protiv, a Srbi s Kosova su se čitavom pitanju ismijavali.24Uočljivo je da su autor ili
2
221 „Žensko pravo glasa pred Narodnim predstavništvom", Ženski pokret, 15. kolovoza
1920., br. 4-5: 10-16.
2 2 „Jugoslavenske žene za pravo glasa", Ženska misao, 10. ožujka 1920., br. 3:46-48.
2
223 Krivokapić-Jović, „‘Društvo za prosvjećivanje žene i zaštitu njenih prava’ - radikali i
žensko pravo glasa posle Prvog svetskog rata", 299-308.
224 „Žensko pravo glasa u Jugoslaviji", Ženska misao, 21. studenog 1919., br. 1:16.
92
�Poraće i rodni odnosi
autorica bilješke pobornike i protivnike ženskog prava glasa geografski podijelili, a
ovaj će se princip ponoviti prilikom donošenja izbornih redova za lokalne izbore
koji će napokon otvoriti karte o odnosu prema ženskom pravu glasa.
B orb a z a p rav o g la sa n a o p ćin sk im i g rad skim izborim a
Budući da je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca predstavljala specifičan primjer
države čiji su dijelovi teritorija proživljavali vrlo različito ratno iskustvo, varijacije
koje se javljaju u odnosu lokalnih vlasti prema ženskom pravu glasa pružaju jedin
stvenu priliku ispitivanja utjecaja participacije žena u ratu na stjecanje sufražetskih
prava. Zanimljivo je da je ženska scena nakon rata nastupala poprilično jedinstve
no, argumentacija je vrlo slična u svim dijelovima države, ali postignuti rezultati
variraju od regije do regije.
Nedostatak vremena i nestabilnost vlada25uvjetovali su da su se izbomLtedovi
2
za opčine tijekom 1919. i 1920. godine donosili kraljevskim uredbama, zaobila
zeći uobičajenu zakonsku proceduru, te su se međusobno znatno razlikovali. Pri
tome su razlike u tretiranjufeenskog prava glasa evjdenrr|c. ali i vrlo slabo istražene
i objašnjene u našoj historiografiji .26
2
Borbu za žensko pravo glasa na općinskim i nacionalnim izborima najavio je za
grebački skup koji se u organizaciji Demokratskog udruženja jugoslavenskih žena
održao u kinu Metropol 23. veljače 1919. godine. Na njemu su se nizali govori žena
iz svih dijelova države u kojima se isticao doprinos žsna ratnim zbivanjima, obrazo
vanost učiteljica, brojnost radnica, spremnost i zrelost žena u gradovima i na pro
vinciji da se uključe ’ d<»mr>|franW‘ ; nacionalne procese te iskustvo drugih naroda
j
u svijetu. Države su se pri tome dijelile na pravedne - Rusiju. Češku. Njemačku ili
Mađarsku, koje su u narodna vijeća već uključivale žene, i-oepcamitie - primjerice
225 U kratko vrijeme od 1918-do4520. promijenilo se nekoliko saziva vlada, a po dva
puta su se redali i predsjednici vlade: Stojan .Prutić, Ljuba Davidović i Miljenko
Vesnić. (Milušić, „Politički i pravni aspekti općinskih izbora u Hrvatskoj i Slavoniji
godine 1920“, 81)
2 2 6 Dubravka Peić čaldarović spominje p a rc ija ln o p ra v o žerp da glačaju na lo k a ln im iz
borima u H rvatskoj 1 9 7 0 gndine. ali ne objašnjava^daldc je preuzela informaciju, te
u kasnijem tekstu^ivn_^aldjyčuj£ da je ovo pravo ukinuto Vidovdanskim ustavom.
(Peić Čaldarović, „Ženska profesionalna udruženja u Hrvatskoj 1 9 1 8 -1 9 4 1 . godine:
(Prilog istraživanju društvenog položaja žena u Hrvatskoj između dvaju svjetskih ra
tova)", 4 9 ) . Iste opeinske-izbore u Hrvatskoj dosta opširno je obradio Anto Milušić
koji činjenicu da su žene tada dobile djelomično pravo glasa samo spominje, a dalje se
fokusira pretežno na pravne i ekonomske aspekte izbora te izborne rezultate. (Milu
šić, „Politički i pravni aspekti općinskih izbora u Hrvatskoj i Slavoniji godine 1 9 2 0 “,
6 7 -2 1 8 )
93
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
Kinu, gdje su žene prije 25 godina sudjelovale u nacionalnoj i državnoj revoluciji,
,,a kad su došle pred konstituantu [...] rekli su im muškarci da nisu još zrele". Iako
je Jugoslavija u ovoj paraleli uspoređena s „nepravednom" Kinom, skup završava
optimističnim riječima Zofke Kveder Demetrović koja procjenjuje daje u Jugosla
viji još sve nesređeno, ali već »ključa novi život", a u izgradnji „jugoslavenske kuće"
muškarci i žene trebaju surađivati. U tom je duhu napisana rezolucija u kojoj se
„oslobađanježena" povezuje s iskustvom poratnog ^narodnog oslohodenja “ pozi
va se na argument doprinosa žena funkcioniranju državnih institucija i_gospodarskog ustroja zemlje za vrijeme rata, te se zahtijeva da žene steknu ^olitička^prava)i
to na lokalnim i državnim izborima.
U vrijeme velikih-flackmakuh i socijalnih pokreta na čitavome svijetu, u
vrijeme kad smo i mi Srbi, Hrvati i Slovenci doživjeli svoje narodno oslo
bođenje i ujedinjenje, tražimo i mi žene, da nas se prizna jednakopravnim
državljanima naše jugoslavenske^države SHS, jer kad vršimo(svč^užnoki
istih, treba da nam se daju(Tpraya? Mi smo svojim radom dokazaleTda inožemo nositi na svojim ledjima sve terete, koje je prije, za doba patrijarhal
nih, nosio za nas muškarac. Mi smo luvernkam a,» nn»Hima- mškolama, u
seljačkoj kući i u pinnvnjčlcom stanu radile, brinule se i zaradi ivale, odgajaje
djecu, a i gladovale. Radile smo u karitativnim i kulturnim društvima, u
staleškim organizacija, pa sada držimo daje došlo vrijeme, da suodlučujemo
o sudbini našoj i naše djece, da udjemo u općinske, kotarske i županijske od
bore i u državno vijeće kao jednakopravne saradnice naših muževa. Tražimo
da se pozovu žene k svim vijećanjima o promjeni našeg zakonodavstva, koli
državnog, toli autonomnog. Tražimo da se kod predstojeće_reforme £pgipskog izbornog prava podijeli i nama Qctivno i pasivno pravo glas^. Tražimo
da se nas još prije konstituante pozoveJTsVimTvažmjln^preufedbama naše
državne i autonomne uprave. Tražimo da se kod raspisa prvih izbora za
konstituantu države Srba, Hrvata i Slovenaca^nezaboravi nas žene, jer mi
ne ćemo mirovati, dok ne postignemcfnišfLJjudskaprava.27
2
Dva mjeseca kasnije na sličnom skupu u Beogradu ponovljeni su motivi ratnog
iskustva, nepravednog zapostavljanja žena u zakonicima, naglašen je materinski
poziv žena u društvu, donesena rezolucija i osnovano Društvo za prosvjećivanje
žene i zaštitu njenih prava .28
2
U sljedeće dvije godine (od polovice 1919. godine do početka 1921. godine)
donesen je niz uredbi o lokalnim izborima prema kojima se stvorila zanimljiva
227 „Skupština žena u Zagrebu za pravo glasau,Jugoslavenska žena, 1919:118-119.0 ovoj
skupštini vidi i „Velik shod za žensko volilno pravico", Slovenka, 15. travnja 1919., br.
3-4: 84
228 Kecman, Žene Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama, 178.
94
�Poraće i rodni odnosi
situacija da su
Srbije koje su najeksplicitnije sudjelovale u ratnim operacijama
u po*f«aosi iJ skliučene-izJzbornog procesa (svibanj 1920.), u IJtvatskoj i Slavonijkpravo glasa na općinskim i gradskim izborima dobile su državljanke koje vode
svoje ili obiteljsko gospodarstvo, obrtničku ili trgovaćkn ra d n ju , te.z ap o slen ice jav
nih ili privatnih institucija koje su završile červ ern g n d išn jii-srg d n jn školu (studeni
rwunuškarce (lipanj 1920.).229
Ovako raznolike odluke rezultirale su i vrlo različitim reakcijama ženske scene
tijekom 1920, godine, kao i interpretacijama uzroka varijacija odnosa prema žen
^lovenkafc ponosna što se sve tri političke stranke u Sloveniji20
3
skom pravu glasaS
zalažu za ravnopravnost među rodovima, a uzroke različitog regionalnog odnosa
prema položaju žena nalazila je u stupnjujculturnog razvoja. „Što je uzvišenija
kultura, to više gubi na vrijednosti sirova sila koju utjelovljuje muškost, a više se
cijene intelektualne i etične kvalitete [...]. Iz toga proizlazi da što su narodi kultur
no uzdignutiji tim više se trude osloboditi njene sposobnosti i staviti ih u službu
društva!' Slovenci, nastavlja autor ili autorica, možda nisu napredni kao Cesi, ali u
Jugoslaviji oni čine najzapadniji i najkulturnijijiarod. Kod Hrvata se doduše osjeća
utjecaj zapada, ali neki dijelovi Hrvatske su još vrlo konzervativni, a u najgorem
položaju j^ O ^ g o r ka koja živi u izrazito ratnički organiziranoj zajednici.21 Za3
grebačk^Ženska misa,b hnn; zbr>
g*tjnj<5Prava Tp naglašava da će „zanimljivo biti
>
vidjeti, koliko ćeUopće žena u Banovini imati pravo glasa1.22Srpkinje su odluku
13
0 izbornom redu u Srbiji doživjele kao izdaju i a raje ne samo na njihov položaj u
srpskom društvu, već i na pozicioniranje srpskog žent|™g pokret? na jugoslaven
skoj ženskoj sceni. U tonskom p o le tu izlaze ogorčeni članci u kojima se eiporivnr
1n j« fjn n ističe uloga i žrtva Srpkinja u ratu te zaključuje:
I u ruke tih istih žena, danas, nekoliko ljudi koji se zovu ministri, od čijih
imena neka ništa ne znače za Srpstvo ni za Jugoslovenstvo, hoće da metnu
jedno parče hartije, odvažno sa potpisom svojim, na kome stoji napisano:
vi srpske žene, koje-ste po hrabrosti j ja č in i n r p n m f
p rv e_ u -E w n p i.
229 „Uredba o izboru gradskih zastupstva za gradove Hrvatske i Slavonije" i „Uredba <
izboru općinskih odbora za upravne općine Hrvatske i Slavonije"; „Privremeni zakot
za izbor svih opštinskih časnika u granicama ranije Kraljevine Srbije i okruzima Be
lopoljskom, Beranskom, Metohijskom i Pljevaljskom"; „Uredba o izboru u opštinsk;
zastupstva u Sloveniji".
230 Misli se na Slovensku ljudsku stranku, socijaliste i demokrate.
231 „Stališće žene v Jugoslaviji", Slovenka, 15. travnja 1919., br. 3-4: 80-81.
232 „Žensko pravo kod općinskih i gradskih izbora", Ženska misao, 1. siječnja 1920., bi
2: 32.
9!
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
,vi ste poslednje u Jugoslaviji - jer Slovenke i Hrvatice imaju pravo glasa za
opštinske izbore! 3
23
p r uštvo za prosvjećivanje žene)i zaštitu njenih prava napisalo je protest koji su
njegove predstavnice odnijele tadašnjem predsjedniku vlade i predsjedniku par
lamenta. Njih dvojicu je navodno zapanjila informacija da s u l e ne u H rvatskoj
i Sloveniji dohile pravo glasa,234 te su zaključili da se po tom pitanju m ora nešto
poduzeti. No, predsjednik vlade nije pokazao mnogo razumijevanja prema zahtje
vima Ženske delegacije te je istaknuo da H želi da ,,na<p sesrrc siđu s am nvm ijjiđn
j*
u tu prljavu gomilu i prljavu horhu!* 235 Nekoliko mjeseci kasnije donesen je novi*
L r b n r n i r/» d -7-1
,1 lr o j/» m <j|l 7, f » e n p n r p p n n s r i i z g u b i l e i v b p i n O p r a V O .236
Uočljivo da je proces donošenja općinskog izbornog reda obilježen ubrzanošću, neusuglašenošću i određenom dozom kaosa. Država je bila nova, pravila su
bila nedefinirana, u zemlji su kolala različita uvjerenja o organizaciji, uređenju i
stupnji(tokaine autonogdj^, a čitav se proces odvijao u sjeni mnogo većeg i značaj
nijeg događaja: donošenja državnog ustava, listanje u konačnici mogao i dokinuti
razlike u tretiranju ženskog prava glasa jer ukoliko bi on propisao da se izborno
pravo odnosi na državljane i državljanke nove države, ta bi se odredba morala pro
širiti i na lokalnu razinu. No, y id r> an<:ki nsrav.dnnin je razočaranje pobornicim a
v^
ženskog prava glasa, a borba za proširenje ili barem očuvanje prava glasa na lokal
nim izborima postala je tim važnija.
Nastavak borbe za žensko pravo glasa na općinskim izborima najavio se već
na sjednici uprave N arodnog ženskog saveza SHS koja se održala u^Splitu.krajem
listopada 1-2ŽJ-. godine .27Sljedeći veći skup za žensko pravo glasa održao se u jesen
3
1921. u Zagrebu, u vrijeme kada se donosio zakon o općinskim izborima. Naime,
jicgrlhp i-z_JQiQ_; 1070 godina t-cghalp cn c
dobiri ^ k o n s k u. form u. Na ovoj
skupštini isticala se uloga žene U f u n k c i o n i r a n j a lok^n^; ^ajcdnir^ utjecaj općin
skih prohlcma (skupoća, h igijenske prilike, mladenačka dclilrv^prija nedostatak
parkova) na život žena, te žensku „snošljivost" i ljubav kao zalog uspješnoj politici.
U tom duhu donesena je rezolucija u kojoj zahtijevaju da se pravo glasa koje je
233 Mileva Petrović, „Opštinski izbori i naše žene", Ženski pokret, 22. lipnja 1920., br. 2:
9-10.
234 Iako je kasnije J. Hohnjec u jednom intervjuu izjavio da je slovenski porez učinjen
nakon dogovora s T rifk rtv iffrP ' S Prr>ri'rm k?ji je 1 fr>vrijeme h in predcjednilr y|ode
1
{Ženskipokret, ožujak 1926., br. 3: 91-93)
235 „Srpkinje i opštinski izbori**, Ženski pokret, 22. lipnja 1920., br. 2: 3.
236 „Uredba o ispremembah in poplnitvah uredbe o volitvi v občinska zastopstva v Slo
veniji od 15.5.1920.“
237 „Sjednica ženskog saveza SHS u Splitu (20, 21, 22 10)“, Ženski pokret, studeni-prosi.
nac 1921.. br. 11-12: 383-384.
96
�Poraće i rodni odnosi
ženama Hrvatske i Slavonije već djelomično dano uredbom o općinskim izborima,
proširi na sve žene, ali ,,i na sve pokrajine naše države1:
4
Žene sakupljene na skupštini u Zagrebu, zahtijevaju da se uredba o općin
skim izborima za Hrvatsku i Slavoniju ispravi utoliko, da se žene u dužno
stima i pravima potpuno izjednače s muškarcima i da se tako ispostavljena
uredba potegne na sve pokrajine naše države.2 *
1
Prijedlozi zakonske regulacije općinskih ivhnra-n Hrvarsknj i Slavoniji re zakon
o^ppćinskim izborima u Sloveniji-pretresani su u sekciji zakonodavnog odbora
Narodne skupštine početkom prosinca 1921. godine. U principu su bili identični
odredbama uredbi iz 1919. i 1920. godine, odnosno Hrvatska i Slavonija predla
gala je da se pravo glasa dodijeli samo odrederum-skiipinama žena, dok je Slovenija
ponovo zahtijevala opće pravo glača 7a žene i muškarce. Hrvatski je-prijedlog prihyać£n, a slovenski odbijen .29U skladu s tim donesen je Zakon o izboru gradskih
20
84
32
3
zastupstva za gradove Hrvatske i Slavonije koji je ipak djelomično proširio prava
glasa ženama jer su sada aktivno i pasivno pravo glasa imale itčne koje samostalno
vode imanje, javnu nhrrnirkn ilLrrgovar|m r^ n jn , javne službeniceJcoje imaju sred
nju Školu, ali i sve druge žene koje su završile srednju ili njoj sličnu srnicnn škoju ^0
S druge strane, žene u Sloveniji su zakonom konačno izgubile bilo kakvo izborno
pravo .21Krajem prosinca 1921. odlučeno je da će zakon o izboru općinskih zastup
4
stva u Sloveniji vrijediti i u Dalmaciji te je u skladu s time donesen Zakon o izboru
općinskih zastupstva u Dalmaciji, koji pravo glasa dodjeljuje punoljetnim muškar
cima .22Očekivano, isti princip uveden je i za izbore u Bosni i Hercegovini.23
4
4
Iz ovoga slijedi da su početkom dvadesetih-godina u Kraljevini SHS jedino
ž
rene u Hrvatskoj i Slavoniji stekle i zakonom potvrdile određena izhnrna^arava na
f>
pćinskimJ gnd<=ki™ i-rhr^jprt? O no što povjesničare zbunjuje jest'izhguia-praksa
tijekom dvadesetih godina koja, prema svemu sudeći, pije pnrvrđivala^vn činjeni
cu; Pretpostavka daje Vidovdanski ustav odgovoran za prekid bilo kakvih izbornih
prava žena nije točna jer je Ustav određivao da će se o tom pitanju izjasniti zakon, a
238 Rezolucija: Žene sakupljene na skupštini u Zagrebu, zahtijevaju da se uredba o op
ćinskim izborima za Hrvatsku i Slavoniju ispravi utoliko, da se žene u dužnostima i
pravima potpuno izjednače s muškarcima i da se tako ispostavljena uredba potegne
na sve pokrajine naše države. („Skupština žena u Zagrebu4, Ženski pokret, studeni4
prosinac 1921., br. 11-12: 384-389)
239 „Zakonodavni odbor", Ženski pokret, studeni-prosinac 1921., br. 11-12: 388-389.
240 „Zakon o izboru gradskih zastupstva za gradove Hrvatske i Slavonije"
241 „Zakon o volitvi v občanska zastopstva v Sloveniji"
242 „Zakon o izboru u općinska zastupstva u Dalmaciji"
243 „Zakon o izboru opštinskih zastupstva u Bosni i Hercegovini"
97
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
izborni zakon za Hrvatsku i Slavoniju u principu je potvrdio odredbe prethodnih
uredbi. Nadalje, Zakon o biračkim spiskovima iz 1922. godine u čl. 18 propisao je
vođenje duplih ja ln ih biračkih spiskova za one općine koje su imale drugačije iz
borne zakone od izbora za narodne poslanike. Naravno, to je poskupljivalo izborni
proces i nije doprinosilo popularizaciji donošenja drugačijeg općinskog izbornog
reda .24Prema svemu sudeći, žene u H nnrsknj i Slavoniji-^ iz.hnrno pravo izguhile
4
neobičnim propisom .Zakona n R udarskim dvanaestinama za mjesece juli, august
i septembaL-1323-godine u kojem se između odredbi koje reguliraju rad akcionih
društava (čl. 44-46) i propisa koji određuje prava stranih državljana da kupuju ne
kretnine (čl. 48), našao čl. 47 koji glasi:
Biračko pravo za izbor općinskih zastupnika (zastupstva) u cijeloj Kralje
vini isto je kao biračko pravo za ostale izbore, te po tom izbori narodnih
poslanika, oblasnih i sreskih skupština, općinskih časnika (zastupstva) vršit
će se po stalnim biračkim spiskovima izrađenim po čl. 1 Zakona o biračkim
spiskovima.25
4
O d sredine dvadesetih godina pokrenut je projekt izrade jedinstvenog zakona o
.općinama i gradovima za-čitav prostor Kraljevine Srba, H rvata i Slovenaca. Iako
se dio pobornika ženskog prava glasa nadao da će novi zakon uvesti princip žen
skog prava glasa u čitavu državu, kada je konačno
^ grodd-im o p
ćinam a. .on n jjf i7ravn^ p*gnlirn^ pirnnjf ženskogprava glasa Naglasilo se da će se
pravo glasa u općinama regulirati sukladno Zakonu o biračkim spiskovima, a ovaj
se pozivao na Zakon o izboru narodnih poslanika za N arodnu skupštinu čime je
neposredno ukinut svaki oblik ženskog prava glasa .26
4
K o n stitu a n ta i V id o v d a n s k i u sta v
Ženski pokret se u borbu za pravo glasa na Ustavotvornoj skupštini uključio već
početkom 1920. godine, kada je u Beogradu donesena rezolucija za žensko pravo
.glasa koja je potom razaslana u jugoslavenske gradove. Rezolucija polazi od pret
postavke daje žena važan-člarukuštva i aktivna sudionica ekonomskog i kulturnog
napretka, poziva se na procese modernizacije, ali i na specifične potrebe žene i maj
ke.27No, izgleda da su predstavnice pokreta imale problema u dostavljanju peticija
4
organima vlasti. Naime, jedna kratka bilješka u Ženskom pokretu napominje da je
potpisana peticija dostavljena u kabinet Ljube Davidovića, ali tjedan kasnije za
244 „Zakon o biračkim spiskovima"
245 „Zakon o budžetskim dvanaestinama za mesece jul, august i septembar"
246 „Zakon o gradskim opštinama"; Ustav KraljevineJugoslavije; Zakon o biračkim spisko
vima; Zakon o izboru narodnih poslanika za Narodnu skupštinu, 1931.
247 „Jugoslavenske žene za pravo glasa", Ženska misao, 10 ožujka 1920., br. 3: 46-47
.
98
�Poraće i rodni odnosi
kašnjeli dio potpisa iz Bosne nikako nije mogao doprijeti do novog predsjednika
vlade Stojana Protića. Puni tekst rezolucije glasi:
U trenutku, kada se naša proširena i ujedinjena otadžbina nalazi pred
obnovljenjem i kada se sastaje ustavotvorna skupština, da vrši izmjene i u
samom ustavu, prilagođavajući ga duhu vremena, težnjama i potrebama
svoga cjelokupnog naroda, tpi žene, koje predstavljamo čitavu polovicu na
roda, nalazimo da zahtijevaju i nužda i pravda, da se povede račun s našim
prirodnim pravima. 1. Što se današnje prilike i način života dijametralno
razlikuju od onih, pod kojima su građanski zakoni, specijalni zakoni i ustav
pisani.; 2 Što danas poslije tolikih gubitaka zahtijevaju prilike, da se kako
.
u općem privređivanju, tako i u svim javnim poslovima radi udvojenom
snagom i prema tome je žena upućena, da popuni onaj ogromni nedosta
tak žive radne snage.; 3. Što danas imamo već i veliki broj žena koje su se
i svojom kulturom i svojim uspješnim radom na privređivanju izravnale s
muškarcima, a broj žena koje su prinuđene da se bore za svoj opstanak, raste
nevjerojatnom brzinom.; 4. Što jedna moderna država ne može da ostane i
razvija se, ako ne učini sve, da joj žena stoji s muškarcem na istom stepenu
kulture i da prema svojoj državljanki pokaže bar onoliko pravičnosti, koliko
je pokazala prema svome državljaninu.; 5. Što nitko nema više prava, niti je
pozvaniji da u odlučnim trenucima sudjeluje u rješavanju sudbine svoje dje
ce.; 6 Što, ako se žena oslobodi neuračunljivosti, koja je pritiskuje, podiže
.
se njeno dostojanstvo, povećava se poštovanje koje joj duguju njena djeca
i učvršćuje se porodica.; 7. I najposlije što je žena kao prirodni zaštitnik
djeteta i porodice nemilosrdni protivnik alkohola, koji razara porodicu i
stvara tuberkulozu.razvrat, ludilo i zločin. Stoga tražimo u ime pravičnosti,
u ime sretnije budućnosti i uspješnijeg razvića našeg cjelokupnog naroda, da
se žena što prije, još prije zastupajućih izbora izjednači sa čovjekom u poli
tičkim pravima. Svi su izgledi bili, da će žena učestvovati u ovim izborima i
stoga od strane naših ženskih organizacija nije upućivan vladi nikakav apel,
ali kako je sasvim iznenada rješenje tog pitanja opet gurnuto u pozadinu,
mi apeliramo na uviđavnost vlade i tražimo da se ženi dopusti učešće u nastupajućim izborima. Izmjena je već učinjena u pogledu biračkog prava, što
se glasanje dopušta svim građanima bez obzira na plaćanje poreza, prema
tome ne stoji nikakva prepreka, đa se učini jedna izmjena više i proširi pravo
glasanja i na žene. Žene glasuju u Engleskoj, Danskoj, Švedskoj, Norveškoj,
Finskoj, Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj, Poljskoj, Čehoslovačkoj, Saveznim
Američkim Državama, Kanadi, Australiji i Novom Zelandu. Za ustavotvor
nu skupštinu hoće da glasuju i žene kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.2
4
8
248 Ženski pokret, 15. kolovoza 1920, br. 4-5: 10-16; Prva i druga Davidovićeva vlada je
trajala od 16.8.1919. do 19.2.1920, a potom slijedi vlada Parlamentarne zajednice
(19.2.-7.5.1920).
99
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
Borba za pravo glasa doživjela je novi udarac kada je u ljeto 1920. godine N arodno
predstavništvo donijelo nacrt zakona za izborni red za Ustavotvornu skupštinu
koji nije uključivao žensko izborno pravo. U debati-olw tw og pitanja demnkrari
i radikali te predstavnici N arodnog kluba istupili su protiv prava glasa žena isti
čući patrijarhalnost sredine, činjenicu da4$ne ne traže pravo glasa pa im ga stoga
ne treba ni d a n > e
ppre pravn glflga dnnosi brojne nepoznanice u političkoj
budućnosti, pa prema tom e nije m udro unositi nove zagonetke .29Neovisni srp
4
ski kandidat Aleksa Žujević izjasnio se da bi žene eventualno mogle dobiti pravo
glasa umjesto muškaraca kao ratne udovice, dok su se republikanci i predstavnici
Jugoslavenskog kluba zalagali za pravo glasa ženama. Isticali su temeljne postavke
demokracije, činjenicu da su žene svojim doprinosom kao majke, intelektualke,
činovnice i radnice zaslužile participirati u političkom životu zemlje, da su u ja ru
dokazale svoju požrtvovnost domovini, te da će žensko „toplo čuvstvo" pozitivno
utjecati na razvoj politike .20A rgumentu da žene Kraljevine SHS ne traže pravo
5
glasa suprotstavili su zborove za pravo glasa u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, a
Josip Hohnjec je svoje izlaganje temeljio na rezoluciji koju su donijele žene. Na
kraju se velikom većinom (253 prema 36) izglasalo da žene neće dobiti pravo glasa
na izborima za Ustavotvornu skupštinu .21 Izbori su se održali 28. studenog 1920.
5
godine .22
5
No, time borba za žensko pravo glasa nije prestala. Činjenica da žene neće su
djelovati u radu Ustavotvorne skupštine nije značila da njihovo pravo konačno ne
može biti uvršteno u ustav. Stoga se u godini pred donošenje Vidovdanskog ustava
održava piz *knpova 7?
potpisuju peticije i donose rezolucije.
Počelo je već na drugoj skupštini Na rndnr»g ženskog saveza Srha, Hrvata i Slovena
c a koja se početkom srpnja l92£L_pdržala u Zagrebu. Na njoj je donesena .pomalo
Ogorčena rezolucija u kojoj se jednostavno od vlade zahtjevalo da se sukladno m o
dernim trendovima poštuju građanska prava žena?
Delegatkinje od dvije stotine jugoslavenskih udruženja okupljene na svojoj
godišnjoj skupštini u Zagrebu ogorčene zbog neshvaćanja potrebe današ
njeg vremena i značajne ženine uloge u društvu od strane naših .odluču
jućih faktora, obraćaju se i ovom prilikom Parlamentu i Vladi sa molbom
249 Protiv prava glasa za žene istupili su Ivan Paleček, Ladislav Polić i Stojan Protić.
250 Za pravo glasa istupili su Velimir Deželić, Jaša Prodanović, Josip Hohnjec i Vaša Kne
žević.
251 „Žensko biračko pravo i naše narodno predstavništvo", Ženska misao, 15. srpnja
1920, br. 5-6: 65-72; „Žensko pravo glasa pred narodnim predstavništvom", Ženski
pokret, 1920., br. 4-5: 10-16.
252 O raspravi za pravo glasa vidi i: Neda Englesfeld, Prvi parlament Kraljevstva Srba,
Hrvata i Slovenaca - Privremeno narodno predstavništvo, 251-261.
100
�Poraće i rodni odnosi
i zahtjevom da se i njima kao i svim ostalim ženama kulturnih naroda za
jamče u ovoj državi sva politička i građanska prava koja uživaju državljani
muškog pola.23
5
U studenom 1920. godine, nekoliko tjedana prije održavanja izbora za
Konstituantu, Društvo za prosvjećivanje žene i zaštitu njenih prava organiziralo
je Konferenciju žena u Beogradu na kojoj se ističe zahtjev za izjednačavanjem po
litičkih prava žena i muškaraca. Pred zasjedanje Ustavotvorne skupštine održavaju
se velike skupštine za pravo glasa u Ljubljani, Zagrebu i Sarajevu, a u Beogradu se
skup zapravo glasa održao 8 svibnja 1921. godine, odnosno za vrijeme održavanja
.
Ustavotvorne skupštine .24
5
Prilikom donošenja mrava 1971 godine iskristaliziralo se nekoliko ustavnih
koncepata: T
Srjgvina Radija, ustavniprojekt Stojana Prnrjra nacrt 1jugosla
venskog kluba. narxr Josipa Smnjlake. nacrt Jugoslavenske muslimanske organiza
cije,
Tnimbićf-v-projekr i, naravno, cbižk^r,; prijedlog ustavne
komisije. M eđu službenim verzijama, o kojima se raspravljalo u parlamentarnoj
proceduri postojale su brojne razlike, a glavno pitanje koje je plijenilp_pažnju od
nosilo se na ustroj zemlje i stupanj autonomije njezinih pokrajina.255\ŽenskapraVo
glasa egzistiralo je negdje na.marginama debate, ali je ipak na različite načine zastu
pljeno u ovim konceptima. U principu, od većih projekata nacrt ustavne komisije,
kao i nacrt Stojana Protića, pravo glasa žena odgađao je za zakonsku regulaciju
nakon donošenja ustava, dok je nacrt Josipa Smodlake predviđao da se opće pravo
glasa odnosi na žene i muškarce .26Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, tzv.
55
7
2
Vidovdanski ustav, donesen je,28. lipnja 1921. godine. Biračko pravo regulirano je
člankom 70:
Biračko pravo ima svaki državljanin po rođenju ili prirođenju, ako je navršio 21 godinu. Oficiri, aktivni i u nedejstvu, kao i podoficiri i vojnici pod
zastavom, ne mogu vršiti biračko pravo, ni biti b ira n i Zakon ćf
ženskom pravu glasaj5
7
Ustav je r>rLrir> mribiv;i*‘nrnr>cf TIgravr.rvnme skupštine u rješavanju pitanja žen
*
skog prava glasa. Iako je bilo očito da nemaju niti snage niti volje da provedu
253 „Značajna rezolucija", Ženski pokret, 15. kolovoza 1920., br. 4-5: 9: „Izvještaj sa skup
štine jugoslavenskih žena", Ženski pokret, 15. kolovoza 1920., br. 4-5: 16-20.
254 Kecman, ŽeneJugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama, 179.
255 Petranović, IstorijaJugoslavije 1918.-1978, 51-56.
256 Anđelija Vidaković, „Žensko biračko pravo i nacrti novog ustava", Ženski pokret, 6.
rujna 1920., br. 6: 5-7; Neda Englesfeld, Povijest hrvatske države i prava. Razdoblje od
18. do 20. stoljeća, 313-318.
257 „Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od 28.6.1921 “
101
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
princip općeg prava glasa u punom obimu, oni niti ne rješavaju problem u po tp u
nosti negativno, već ostavljaju m ogućnost da se riješi nekom budućom zakonskom
regulativom. Ovakva odluka dvojako ie odjeknula u ženskom pokretu. U početku
je i dalje vladala vjera u pozitivno rješavanje pitanja ženskog prava glasa. Ističe se
uvjerenje da nerješavanje ovog problema ne proizlazi iz izričitog protivljenja stra
naka prema tom pitanju, već !•> n<.r.dlnčnrn;n n L-njpm nKimii hi prsvn žene trebale
dobiti. Vjeruje se da će se pitanje riješiti budućim zakonskim aktom, ali se ipak
naglašava da bi to bilo vrlo nespretno rješenje budući d aje yisrav fnrmalniji od zakpna^te-da se zakon lakše donosi, ali i ukida .28No, kad je izborni zakon napokon
5
donijet-L222^godine ,29on je u većem djelu bio p reslika zakona o izboru narodnih
5
.poslanika za Ustavotvornu skupštinu.te je izborno pravo dodijelio samo muškim
državljanima koji su navršili 21 godinu .20
6
Konačna posljedica ovakve formulacije Ustava jest da je ženski pokret shvatio
da su vrata za žensko pravo glasa i dalje otvorena ti^svakg revizija izbornog zakona
.za lokalne izbore ili za N arodnu skupštinu n hiri otvara mogućnost uvođenja prin
cipa ženskog prava glasa. Stoga je svaka izborna reforma bila obavezno popraćena
raznim ženskim skupštinama i peticijama.
Ž e n sk o p rav o g la sa n a k o n d o n o š e n ja V id o v d a n s k o g u sta v a
Tijekom sljedećih 18 godina učestale su rrmnifesttrijr za p n v n glasa koje su re
dovito pratile donošenje nr»yih valfn n a n o p ć in a m a , promjene izbornog reda itd.
M eđu većim manifestacijama treba istaknuti skupove za žensko pravo glasa u
Ljubljani, Zagrebu, Varaždinu, Sarajevu, Bosanskom Brodu, Splitu, Kragujevcu,
Belom M anastiru i D ubrovniku koje je Alijansa ženskog pokreta organizirala u
listopadu 1927. godine. G odinu prije toga N arodni ženski savez SHS poljuljan
je istupanjem dijela srbijanskih konzervativno orijentiranih članica koje se nisu
slagale s inzistiranjem na političkim ciljevima pokreta, te je vjerojatno ova mani
festacija poslužila kao prilika za afirmacijom u javnosti. Uz to, to je bila izborna
godina, a istovremeno je započeo i projekt izrade zajedničkog općinskog zakona.
Na ovim skupovima donesena je rezolucija u kojoj se poziva na član 70 Ustava, te
se na temelju njega zahtijeva da žene dobiju pravo glasa za izbore u N arodnu skup
štinu i sva samoupravna tijela. Spominje se da je žensko pravo glasa tekovina svih
demokratskih država, u koje se i Kraljevina SHS voli svrstavati, te da žene svojim
radom doprinose funkcioniranju države.
258 Anđelija Vidaković, „Žensko biračko pravo i nacrti novog ustava", Ženski pokret, 6
.
rujna 1920., br. 6 5-7.
:
259 „Zakon o izmenama zakona na osnovu koga su izvršeni izbori na dan 28.11.1920.
godine?
260 Ladislav Polić, Izborni zakon, 7.
102
�Poraće i rodni odnosi
Žene sakupljene na zboru na dan 9 oktobra, traže na osnovu člana 70 Us
tava opšte i jednako, aktivno i pasivno pravo glasa za Narodnu skupštinu i
za sva samoupravna tela. Osim balkanskih i romaniskih država sve ostale
evropske zemlje izjednačile su žene sa muškarcima u pogledu političkih
prava, i u svima tri državama rezultati ženskog učestvovanja u političkom
životu odlična su. Posledica političkog izjednačenja bila je ta da se socijalna
svest žene kao građanke visoko podigla, jer se ona osetila potpuno odgo
vornom za dobro naroda i države. U našoj zemlji u kojoj je na svim poljima
javnoga života toliko nužan intensivan, konstruktivan rad, za koji žena ima
neosporno naročite sposobnosti, saradnja velikog dela našeg naroda, koji
sačinjavaju žene, ne samo da je potrebna, već je neophodna, tim pre što se
naša država nalazi u stadiju, u kojem ne srne da odbaci i jednog sposbnog
radenika. Naši političari i državnici uvek predstavljaju našu zemlju kao
demokratsku, a prava načela demokratije traže neminovno jednakost svih
građana bez razlike pola i klasa. S toga i u ime demokratskih načela, čiji smo
mi privrženici, zahtevamo potpuno političko izjednačenje s muškarcima.21
6
IzboniaJ_9&5-godina potaknula je novu veliku manifestaciju za ženska prava koja
se održavala u listopadu 1935. godine i to u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Splitu,
Skopju, Banja Luci, Novom Sadu, Varaždinu, Jasenovcu i Šapcu. Ponovo se donosi
rezolucija u kojoj se zahtijeva da se dopusti ženama da utječu na „formiranje druš
tva i države", te da se u novi izborni zakon unese odredba o jednakom pasivnom
i aktivnom pravu za žene i muškarce. „Žene shvatajući da za svesno ispunjavanje
građanskih dužnosti treba da imaju uticaj na formiranje društva i države, traže da
se u novi izborni zakon unese jednako, opšte, trajno, aktivno i pasivno pravo glasa
za sve građane, muške i ženske."6 Posljednji val velikih manifestacija za pravo glasa
22
održao se krajem 1939. godine u raznim gradovima diljem zemlje, uključujući i
C rnu G oru koja se do tada rijetko uključivala u ovakve akcije.23No, ovo je ujedno
6
bila i posljednja akcija ovakvog tipa, budući da joj je prethodio nslrnl unutar femi
nističkog pokreta u kojem Alijansa ženskog pokreta, kao glavnimoior dotadašnjih
zbivanja, odlučuje da novonastala situacija ne pogoduje održavanju zborova i inzistiranju na ovom problemu .24
6
Brojne akcije za pravo glasa ipak nisu polučile željene rezultate. ^
Oktroir^ni
Ustav Kraljevine Jugoslavije iz 1931. glasačko je pravo regulirao člankom 55 koji
u biti pxmavlja-čLJZD-prethndnog I Isnavav pa tako i formulaciju da če^zakon rije
šiti o ženskom pravu glasa."25Nakon toga donesen je Zakon o izboru narodnih
6
261
262
263
264
265
„Naši izbori", Ženski pokret, 15. listopada 1927., br. 18: 1-2.
„Za pravo glasa za žene", Ženski pokret, rujan-studeni 1935., br. 7-9: 82-84.
Kecman, ŽeneJugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama, 335-345.
Vjerojatno se mislilo na početak Drugog svjetskog rata. Isto, str. 307.
Ustav KraljevineJugoslavije, 1931.
103
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
poslanika za N arodnu skupštinu koji ne uključuje žene, te se čak u Zakonu o birač
kim spiskovima ne spominju posebni spiskovi za općinske izbore .26
62
7
6
5-2b G
ovorite luii tM zb iljn o ?^ - argumentacija i žensko pravo glasa
„Sa zadovoljstvom konstatujem da se protiv ženskog prava glasa nisu iznosi
li principelni razlozi. To je jedan korak napred“, naglasio je jedan od osniva
ča Republikanske stranke Ja*a Prodanovir prilikom debate za izborni zakon za
Ustavotvornu skupštinu .28
6
Zaista, kada pogledamo rasprave koje su se bavile pitanjem ženskog prava glasa,
upada u OČi da se dogodilo određenn-skretanje n ^rgiimerirariji u odnosu na pret
hodno razdoblje.izgubile su se reze da Sli žene i n t e l e k t u a l n o ili na n e k i drugi nafjn
inferiorne i stoga nesposobne da se bave politikom. Tadašnji protivnici ženskog
prava glasa mnogo se češće pozivaju na pragmatične razloge: zaostalost sredine, ne
postojanje ženskog pokreta, strah od neizvjesnosti izbornih rezultata, neodlučnost
oko načina rješavanja ovog pitanja. Demokrati su optuživalLkjprikalce da se zalažu
za žensko pravo glasa jer se nadaju da će tako povećati svoje biračko tijelo, a klerikalci su im vraćali da ne puštaju žene u politiku samo zato što vjeruju da neće glasati za
n jih ^ e lik i dio našeg naroda živi još yjiekom herojskom dobu, pa bi bilo vrlo teško
shvatiti najedanput ovako veliku novim ^naglašava Ladislav Polić,29te kasnije do
6
daje: „Izbori za konstituantu (su) .vrlo.velika ^jagonetka; nitko ne može znati što će
se tu izroditi, pa bi bilo da tim nepoznanicama dodam o još jednu?“ Stojan Protić
je istom prilikom ustvrdio: „Radikali misle o tom u gospodo ovako: Xad_netko-ne
^ražTpiavo,-nL treba mu pravo m-datil*7 Ovaj zaokret u argumentaciji očito se do
20
godio naglo jer brojni tekstovi i govori koji se zalažu za žensko pravo glasa još uvijek
uzimaju u obzir stare stavove i polemiziraju s njima kao s tragovima prošlosti.21
7
266 Ustav Kraljevine Jugoslavije; Zakon o biračkim spiskovima; Zakon o izboru narodnih
poslanika za Narodnu skupštinu, 1931.
267 Božidar Protić, „O ženskom pravu glasa", Ženski pokret, prosinac 1920., br. 9: 4-11.
268 Jaša Prodanović, „Žensko pravo glasa pred Narodnim predstavništvom", Ženski po
kret, 15. kolovoza 1920., br. 4-5: 13.
269 Ladislav Polić bio je redoviti profesor općeg državnog prava i međunarodnog prava
na Pravoslovnom i državoslovnom fakultetu u Zagrebu, 1920. godine bio je i član
arbitražnog suda u Haagu.
270 „Žensko biračko pravo i naše Narodno Predstavništvo", Ženska misao, 15. srpnja
1920, br. 5-6: 65-72.
271 Vidi primjerice: Božidar Protić, „O ženskom pravu glasa", Ženski pokret, prosinac
1920., br. 9: 4-1 1; Katarina Bogdanović: „Za žensko pravo glasa“,Jugoslavenska žena,
1919.: 218-219; Augustin Juretić, „Zar i žene u političku arenu?", Ženska misao, 10.
ožujka 1920., br. 3: 36-38.
104
�Poraće i rodni odnosi
Jedan od uzroka evolucije u pristupu ženskom pravu glasa zasigurno je jgrno
isknsfvo- Činilo se da su ratne traume i uloga žena u proteklom ratu dokinule pri
hvatljivost omalovažavanja žena. Autorica ili autor članka u Domaćici ističe:
Posle užasne propasti naše države i bezmjeme nesreće sviju onih koji osta
doše u okupacionoj zemlji videla sam, da se sa zgarišta naše državne propasti
prve pojavile srpske žene i počele spašavati što se još moglo spasiti. Ona
je polako, ali odlučno stupila u život i u borbu. Nije se libila ni najtežih
poslova, primila je sve na svoja pleća i postala je jaka i moćna, kao što žena
nije nikada bila niti se mislilo da može biti. To nije više bila žena koju smo
mi navikli da vidimo, ona je postala div, heroj u koga se sa puno poverenja
podizahu oči nezaštićene i nejake dece njene [...] I posle svega ovoga ja se
pitam da li će se naći i jedan pošten čovek koji će dozvoliti da se ona kleveta i
da se na njenu prošlost bacaju blatom oni koji su bili najgori među nama.22
"
\
Doprinos ratu vrlo je čest argument pobornika ženskog prava glasa, osobito u po
ratnim godinama kada su sjećanja na rat još uvijek bila vrlo živa. „Žena za vreme
okupacije išla je na vešala, za nacionalne ideje našeg naroda, išla je na vešala za opšte
interese, to joj se dozvoljava, a međutim joj se osporava pravo da glasa", naglasio
je Vaša Knežević 1920. godine. „Žene su za vreme ovog rata, i jugoslavenske i aa:
fflčiro ove našf srhijanske radile sa toliko samoprijegorenja da je to za divljenje",
ustvrdio je istom prilikom Jaša Prodanović .23„Nisu li žene u tom ratu žrtvovale
2
7
7
svoju snagu, svoju mladost i svoje zdravlje?", pitao se Ivica Neznan u Slovenki.24
7
No, ratno iskustvo prodrmalo je više nego površinske slojeve društva, ono je odškrinulo vrata promjeni svjetonazora i među seoskim krugovima. Vrlo simpatičan
prikaz kako je rat izazivao tradicionalna uvjerenja daje nam pismo „dida iz Tunje"
objavljeno u Evi 1928. godine:
Ujesen 1914. godine kada su se trebale kositi livade, ja se uzloćudijo, šta ću
napravit treba travu kosit, a nije tko. Jesam šijo na jedan panj u dvoru pa se
plako, ali kad to vidla najstarija snaja, da ja plačem, upita ona mene ovako:
O dido, zašto ti plačeš? Ja joj odgovorim. Čuješ Maro, kako ne bi plakao,
trava je prispila kositbu, ja star ne mogu, sinovi u ratu, sve će nam propast
upropasti, pocrkaće marva od gladi. Ali kad ču to moja sna Mara, tada ona
meni reče ovako: Moj dido, nas četiri jake žene i dvi mlade u kući, mi ćemo
sve livade pokosit i šino doma svozit, to tebe nije brige.
272 „O budućoj emancipaciji žena", Domaćica, studeni 1921., br. 3: 3-5.
273 „Žensko pravo glasa pred Narodnim Predstavništvom", Ženski pokret, 15. kolovoza
1920., br. 4-5:11,13.
274 Ivica Neznan, „Ali spada ženska v politiko?", Slovenka, 15. lipnja 1919., br. 5-6: 9194.
105
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
Na njegovo iznenađenje šest snaha sve su napravile složno i još bolje nego muški. A
uz to su radile i ženske poslove.
Zato kažem: Treba ženi jednako pravo dat ko i muškom. Treba da je žena
u svemu ravna muškarcu, pošto je pravo, žena može da zamini muškarca
u svem i zaminjuje, pa zašto da ne bi i one imale svoja prava ko muškarci.
Jednaka braća jednaka plaća.25
7
Zatim, poslijeratno vrijeme obilježio je nov duh vremena. Zauzimanje čvrstog sta
va protiv ženskog pitanja nije bilo m oderno niti u skladu s dem okratičnim proce
sima koji su zahvatili tadašnje društvo. „Svuda vlada dem okratična misao. S tog
stajališta treba ocijeniti sve političke sustave", upozoravao je Josip H ohnjec ,26a au
7
torica u Slovenki je smatrala da je oslobođenje žena preduvjet da Jugoslavija stane
u kolo najkulturnijih naroda svijeta .27Ženska misao je zauzimanjem za pravo glasa
72
7
8
davala svoj doprinos duhu m odernog vremena, a stranke kojima je stalo do imidža
u društvu bile su vrlo oprezne kada su se izjašnjavale o ženskom pitanju. „M oram
da naglasim da ne očekujem da ćete u ovom pogledu dobiti negativan odgovor
predstavnika bilo koje političke stranke, jer sve su građanske stranke na riječi i na
jeziku za jednakopravnost žena sa muškarcima, prem da je njihova politička praksa
sasvim obratna", naglasio je zastupnik socijalističke stranke u intervjuu za Evu.279
Napokon, novo doba donijelo je pravo glasa širokim narodnim masama čime
je pitanje intelektualne zrelosti žena za politiku postalo bespredmetno. Naprotiv,
upravo se intelektualna superiornost obrazovanih žena postavlja kao važan argu
ment pristalica ženskog prava g la s a /^ a r nije smiješno i groteskno, da žena s matu
rom ili pače fakultetskom spremom, koja dnevno čita novine i prati razvoj javnih
prilikaj^nema ništa da traži na biralištima, dok tamo glasuju analfabeti, a često i
kreten ij^p itala se autorica članka u Našoj i e n t ^ 9 N a istom tragu Velimir Deželić
je upozoravao: „dogodit će se apsurd da će učiteljica koja je morala nedotupava
đaka otpraviti iz škole, jer nije mogao naučiti azbuke, da će ta učiteljica gledati
kako taj analfabeta glasuje jer je muško, a ona nema pravo glasa jer je žensko !20
*8
275 „Pismo dida iz Tunje iz Slavonije", Eva, 12. siječnja 1928., br. 2: 1-2
.
276 „Žensko biračko pravo i naše Narodno Predstavništvo**, Ženska misao, 15. srpnja
1920, br. 5 6 69.
- :
277 IK, „Stališće žene v Jugoslaviji", Slovenka, 15. travnja 1919., br. 3-4: 80-81.
278 „Stanovišta političkih stranaka Narodne skupštine prema ženskom pitanju: Socijali
stička Partija Jugoslavije", Eva, 6 veljače 1928., br. 5: 1.
.
279 „Žensko pravo glasa", Naša žena, 24. kolovoza 1935., br. 31:1-2.
280 „Žensko biračko pravo i naše Narodno Predstavništvo", Ženska misao, 15. srpnja
1920., br. 5-6: 6 .
6
106
�Poraće i rodni odnosi
No, znači li
f»wdm-ija n or^nnr»/»nta^iji i evoluciju n stereotipima tog raz
doblja? Ukoliko pobliže analiziramo srž postavke problema, uočit ćemo da nema
govora o značajnim promjenama i pomacima. Kada je radikal Ivan Palaček isticao
da se ženama ne može dati pravo glasa jer se ne pozna raspoloženje masa, on je to
objasnio riječima: „Jer gospodo da smo se mi već odlučili na to, da ženama damo
pravo glasa, pa da se široki slojevi naroda postave na stanovište da smo mi nešto
učinili, što sa njihovim mišljenjem ne stoji u skladu, oni bi bili u mnogo težem
položaju nego što će biti, ako budu htjeli da uskrate ženama pravo glasa!21Ovim
*8
argumentom perpetuira se ideja da narod čine muškarci i da su muškarci nepriko
snovena norma društva kojoj se žena mora prilagođavati. Postavka da su muškarci
nosioci moći, ne samo da ostaje mjerilo društvenih odnosa nego se brani spreča
vanjem ulaska žena u političku arenu. Žene se i dalje percipiraju kao drugotnost,
varijabla čija sudbina ovisi o poziciji norme.
S tog stajališta ženama i ne treba pravo glasa jer ih predstavljaju njihovi muževi.
„Moguće je da naše žene imaju potpuno povjerenje bar u političkim poslovima
svojih muževa", naglasio je Ivan Palaček.22Samo priznanje da narod čine i žene
8
i muškarci značilo bi otvaranje dodatne nepoznanice, subverzivno opasne zago
netke. Postavka da ,,mi“ znači jednakopravno i muško i žensko, zamagljuje granice
identiteta te uvodi nove i neistražene principe u samoj srži nacionalne biti. Uko
liko je žena samo „naša", onda nema razloga da nema povjerenje u poslove svojih
muževa, kako je to naglasio Ivan Palaček, ali ideja da je žena i „svoja," zasebna,
odvojena, drugačija, budi nesigurnost i neizvjesnost u odgovor na esencijalno pita
nje: tko smo ,,mi“? Nakon što se demokratski orijentirana projugoslavenska Nova
Evropa opredijelila: „Tvrdimo da bez Jugoslavenki nema Jugoslavenstva", dvojila
se oko pitanja tko su i što predstavljaju Jugoslavenke. U daljnjem dijelu teksta one
postaju zapuštene, „bitno konzervativne, teško pristupačne gledanjima i strujama
novim [...] predstavnik surove i nazadne prošlosti[...] po egoizmu i uskosti duše i
srca [...] prototip separatizma i uzvišenosti kokošinjaka jednog društva, rob-žensko (koje) daje preimućstveno sve ono što je azijsko i „tursko" u nama u čemu se
.lepršamo’". U suvremenom društvu, u novom vremenu žena postaje enigma, za
boravljeni, pritajeni, prijeteći ostatak prošlosti koji može uništiti budućnost, ona je
„siroto žensko, mnogobrojno, neizvesno, sklupčano, polucivilizovano, zagonetno,
a ipak kao takovo neka sila i nepoznata količina agilno i aktivno u celokupnom
našem dešavanju [...]!*23
8
281 „Žensko biračko pravo i naše Narodno Predstavništvo", Ženska misao, 15. srpnja
1920., br. 5-6:. 65.
282 Isto.
283 „Jugoslavenska žena", Nova Evropa IV, 1. siječnja 1922., br. 1: 1-3.
107
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
Suočivši se s vlastitim strahovima protivnici ženskog prava glasa prihvatili su
tradicionalne mehanizme rješavanja problema: izbjegavanje i marginalizaciju. Iza
argumenta Ladislava Polica da nije potrebno u ova turbulentna vremena uvoditi
žensko biračko tijelo kao dodatnu nepoznanicu, stoji stara pretpostavka da su pi
tanja vezana za položaj žena nevažna i marginalna te da se njihovo rješavanje može
bezbolno odgoditi za neka buduća vremena .24
8
No, glavni mehanizam marginalizacije ženskog pitanja bazirao se na izrugi
vanju i ismijavanju svih koji bi se pokušali ozbiljno posvetiti ovoj temi. Božidar
Protić je u članku koji se bavio ženskim pravom glasa ustvrdio: „Ako vam se nekad
i desi da sa nekim o ovom pitanju govorite, čućete samo podsm eh i šaljiva doba
civanja na račun žena. O n vas u početku sluša pažljivo, i vi mu govorite ubedljivo,
argumentirate, dajete jake razloge, i najednom on se nasmeje i zapita: „Govorite li
8
vi to ozbiljno? Verujete li zaista da će žena glasati? ,,25Rasprava o ženskom pravu
glasa za izbore za ustavotvornu skupštinu bila je puna pošalica i upadica, posebice
za vrijeme izlaganja Velimira Deželića kojem su zastupnici čak dolazili pred govor
nicu i dizali mu „neku artiju pred lice".26
8 Jaša Prodanović je na kraju svog govora
umorno zaključio: „Ja žalim gospodo, što sam sada umesto prave i otvorene disku
sije o ženi i čoveku... vidio ovde samo prezrive pošalice i osmehe na račun žena ."82
27
8
U konačnici i pobornici ženskog prava glasa prepoznaju činjenicu da se, bez
obzira na proklamirani novi duh vremena, rodne postavke nisu bitno promijenile.
Stoga argumentacija u prilog ženskog prava glasa ne samo da ne bježi od starih
stereotipa, već ih upravo upotrebljava u svoju korist. Uz ideju žene radnice i inte
lektualke, obavezno se ističe uloga žene-majke i žene-stupa porodice, koja je već
dotadašnjim radom doprinijela razvitku zemljdS^injenica da žene traže politička
prava „ne znači da žena danas smatra kao svoju najpreču dužnost da strmoglavce
upadne u vrtlog našeg nezdravog političkog života i da joj je tolika želja da u našoj
Skupštini svojom vikom pojača onu opštu jarmu, vrlo čestih, hučnih i besplodnih
d eb a ta^ a g lasila je Zora Kasnar u uvodnom članku Ženskog pokreta?™ Ideji da
ulazak žene u politiku označava početak redefinicije ženskosti, pobornici ženskog
prava suprotstavljaju tvrdnju da se nije promijenila ženskost nego politika koja se
počinje jednako ticati žena i muškaraca.
284 „Žensko biračko pravo i naše Narodno Predstavništvo", Ženska misao, 15. srpnja
1920., br. 5-6: 65.
285 Božidar Protić, „ O ženskom pravu glasa", Ženski pokret, prosinac 1920., br. 9: 4- 11.
286 „Žensko biračko pravo i naše Narodno Predstavništvo", Ženska misao, 15. srpnja
1920., br. 5-6: 67.
287 „Žensko pravo glasa pred Narodnim Predstavništvom", Ženski pokret, 15. kolovoza
1920., br. 4-5: 16.
288 Zora Kasnar, „Program našeg rada", Ženski pokret, 18. travnja 1920., br. 1: 5-6.
108
�Poraće i rodni odnosi
U jednom se članku u Ženskom pokretu ističe:
Sem toga, neka se ima na umu da država više nije čisto politička zajednica
kakva je nekad bila. Nadležnost njena iz dana u dan raste i ona se širi toliko
da se gotovo poklapa s društvom. Ona danas reguliše javnu i privatnu higi
jenu, meša se u odnose pri sklapanju braka, propisuje kako valja negovati i
školovati decu, ulazi čak i u privatne stanove i ne dopušta da se jedni šire,
a drugi guše, srne da ograniči broj prostorija, da zabrani stanovanje i sruši
nezdravu i neuglednu kuću na javnom mestu. Za vreme rata videli smo je
da propisuje i koliko svaki pojedinac srne da jede. Sve su to društvena ili
bolje reći životna pitanja o kojima se brine država i zato u njoj ne mogu više
da gospodare građani samo jednog pola, jer na tako jednostranoj osnovi ne
bazira ni život ni društvo.29
8
Na istom tragu Božidar Protić naglašava da država ima kulturne i humanitarne
zadatke, da se brine o pitanjima narodnog zdravlja, prostituciji, zaštiti djevojaka,
zavodima za porođaj, nastavi za djevojke, te da je za sva ta pitanja potreban ženski
angažman .20
9 Napokon, pobornici ženskog prava glasa redovito koriste stereotipne
prikaze milih, emotivnih žena koje će baš zato što su takve unijeti novi i poziti
van element u politiku. „Dajte nam pravo glasa da pomognemo pobedi pravde i
morala u našem političkom životu, da pomognemo da se skine s našeg političkog
života oznaka balkanizma. Mi ne ispovedamo u političkom životu princip nasilja,
nego sledeći našoj prirodi kojoj je osnovna crta materinstvo, hoćemo da izvodimo
princip međusobnog razumevanja“, uzviknule su predstavnice Alijanse ženskog
9
pokreta za vrijeme skupština za pravo glasa 1927. godine .21 „Mi trebamo suo
sjećanje, razum, čisti moralni instinkt žena“, zaključio je Ivan Hohnjec, a Velimir
Deželić u istom duhu dodao: „Muškarac je kod uređenja države stilizirao sve svoje
sposobnosti i osobine i usavršio svoju snagu do militarizma, svoje nemilosrdno
rasuđivanje do juristeraja, svoj hladni razum do materijalizma. Pozovimo ženu da
u današnju državu punu patnja unese malo svog toplog čuvstva!'22
9
Na kraju se nameće zaključak da^modavendci primjer u hiti niši tezu daje žen
ska participacija u ratnim operacijama povoljno utjecala na stjecanje ženskog prava
glasavOva veza se pokazuje kao mitološka konstrukcija koju su satkali političari
SAD-a i Velike Britanije kada su željeli prikazati da je žensko pravo glasa poklon
vladajućih struktura zaslužnim ženama, a ne izborena tekovina snažnog domaćeg
289
290
291
292
„Ustav, parlament i partije", Ženski pokret, srpanj - kolovoz 1921., br. 7-8: 224-240.
Božidar Protić, „O ženskom pravu glasa", Ženski pokret, prosinac 1920., br. 9:4-11.
„Za pravi AcmoVizuzim", Ženski pokret, 15. srpnja 1927., br. 12: 1.
„Žensko biračko pravo i naše Narodno Predstavništvo", Ženska misao, 15. srpnja
1920., br. 5-6:68i 72.
109
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
feminističkog pokreta.293^udjelovanje u bofbam a. nošenje oružja i p o gibanie na
stratištima okupatora nisu srpskim ženama osigurali pravo glasa u m irnodopskim
vremenima. Naprotiv, pokazalo se da su upravo srpski političan hi li najmanja cpr/».
ipni prom ijeniti pristup p odnosu na pozicioniranje žena u d rp š m pSS druge Strane,
u hrvatskim i poseh ice slovenskim političkim strukturam a prevladavala je o tv o rejio s t prema ideji da demokratizacija društva uključuje i redefiniranje uloge žene, a
kao glavni promicatelji ove ideje ističu
No, pitanje je možemo li ove
razlike jednostavno pripisati kulturološkom jazu koji dijeli H rvatsku i Sloveniju
kao dio Zapada i Srbiju u kojoj još postoji snažan utjecaj Istoka, kao što su to voljeli
isticati pobornici ženskog prava glasa izprečanskih krajeva. Vrlo je vjerojatno da su
kulturne promjene koje su pratile industrijalizaciju gospodarstva povoljno utjecale
na otvaranje pitanja redefinicije položaja žene u društvu, ali teSkn da se ova teza
može primijeniti u hrvatskom i slovenskom prim jeru. Iako su u novoj državi one
ulazile među industrijski razvijenije regije, obje su i^ a lje Rile p r u ž i m agrarne
zemlje. U svakom slučaju, industrija Hrvatske i Slovenije bila je manje razvijena od
primjerice Francuske koja nije pokazivala znatno razumijevanje prema ženskom
pravu glasa. Teza da je zalaganje Slovenije za žensko pravo glasa bila posljedica
žgnsks-udfuge postojao je u gotovo svim dijelovima buduće države i prije izbijanja
Prvog svjetskog rata .24N eosporno je da s e ai S l o v e n iji f e m i n i z a m n a j h r a h r i j e ispi9
.r i v a n g r a n i c e ž e n s k o g p r> ln ž a ja _ n društvu, ali se izazivanje tradicionalne ženskosti
događalo na marginama ili rak izvan slovenskih granica. Fen^inistički orijentirana
Slovenka ie početkom stoljeća izlazila u jz s m , a slovenske feministice kap Znfka
K m ter ili Ivanka A n/ir KJemenčič25u biti su se ostvarivale i pisale feminističke
9
uratke tijekom boravka u inozemstvu, najčešće u^Češkoj. Činjenica da su glavni
pobornici ženskog prava glasa u Sloveniji bili lderikalci, te da se od principa žen
skog prava glasa na općinskim izborima relativno lako i m irno odustalo, također
293 Ovo je navodno bio stav W. Wilsona kada je najavio ulazak žena u politička prava.
(.Ženska misao, 15. srpnja 1920., br. 5-6: 72)
294 O ženskom udruživanju prije Prvog svjetskog rata vidi Kecman, Žene Jugoslavije u
radničkom pokretu i ženskom organizacijama. ; Sklevicky, „Karakteristike organizi
ranog djelovanja žena u Jugoslaviji u razdoblju do drugog svjetskog rata I“; Jalušić,"
Women in Intervvar Slovenia", 52-54; Antić Gaber i Selišnik, „Slovene Women 's Suffrage Movement in a Comparative Perspective“, 219-241; Emmert, „Ženski pokret:
The feminist movement in Serbia in the 1920s“, 35.
295 Ivanka Anžič Klemenčič (1876.-1960.) bila je slovenska novinarka, književnica i fe
ministica. Uređivala je dvije Slovenke (tršćansku i ljubljansku), radila u Slovencu, te
pisala za razne slovenske ženske časopise (npr. Ženski svet).
110
�Poraće i rodni odnosi
ne ide u prilog ideji da je slovenski stav nastao na temelju pritiska razgranatog fe
minističkog pokreta.
Možda bi bilo najbolje frrvarskL i slovenski primjer promatrati kroz prizmu
velikih ekonomskih, političkih i ideoloških promjena koje su zahvatile Srednju i
Istočnu Europu. Uočljivo je da gotovo sve države koje su prolazile kroz transfor
macije političkih okvira i urušavanjf; d^adašnjih političkih srrnknira n prvim
poratnim godinama dodjeljuju politička prava i ženama. Ustavi Njemačke. Čehoslovačke, Austrije, Mađarske, Poljske, i Rusije nastajali su pod utjecajem principa
dgmakratizma, zamaha modernizma i odbacivanja tradicionalnih pozicija. Stoljet
ne kraljevske kuće su nestajale s povijesne pozornice, društvene elite se urušavale
zajedno sa sustavom vrijednosti koje su propagirale .26U tom valu kaosa, kada su
9
se preslagivale i redefinirale strukture moći, sva su pitanja bila otvorena i svi su
odgovori bili mogući. Budući da su ustave novih država pisali pravnici kao novi
autoriteti društva i budući da novi ustavi nisu trebali štiti stari poredak i stare au
toritete, ništa nije stajalo na putu afirmarije jpjitkng pravog glasa 27No, koliko
9
će ova promjena političkog položaja žena utjecati na njihovu ulogu u društvu u
kasnijim godinama ipak je ovisilo ™prrcrppji i n«-jp<-ajn ž rn s ^ g p^Vrrn u poje1
dinim_držayama.29^ a k o se primjerice 1 Njemačkoj <h Austriji pokazalo da sama
politička prava j^to nam etnuta ,,odozgo“ nisu mogla bitno poboljšat iŽpioŽajjerfcP
Slovenija i Hrvatska na neki način prolazile su kroz kalvariju Srednje Europe! U
godinu dana promijenila se dinastija, promijenio se politički okvir, prodrmale su
se stare ekonomske i kulturne veze. Sa stajališta hrvatskih i slovenskih političara
država se nalazila pred novim početkom pri čemu su se hrabro otvarala sva pitanja,
od granica do državnopravnog uređenja .29
9
296 Čehoslovački ustav donesen je 29.2.1920., austrijski 1.10.1920, poljski 17.3.1921.,
ruski 1923. godine, vveimarski 14.8.1919. godine - svi su predviđali opće-pravo glasa
za žene i muškarce. (Čapka,DejinyzemiKoruny češke vdatech, 583; Zćllner i Schiissel,
Povijest Austrije, Zagreb, 295; Tymowski, Kratka povijest Poljske, 121). U Mađarskoj
je Mihaly Karoly predvidio uvođenje općeg i javnog prava glasa koje je uključivalo
i žene, ali se pod utjecajem revolucionarnih zbivanja i reakcije u Mađarskoj nakon
Trijanonskog mira 1921. godine to pravo limitiralo na određene skupine žena starije
od 30 godina. (Hanak, Povijest Mađarske, 213; Rappaport, Encyclopedia o/JVomen
Social Reformers, 627)
297 O ulozi pravnika u prvim godinama međuraća vidi Mazower, Mračni kontinent. Eu
ropsko dvadeseto stoljeće, 17-49.
298 Vidi primjerice: Melissa Feinberg,Elusive Equality.
299 Ovdje treba napomenuti da se ulazak žena u politički život novih država često pove
zuje s uključivanjem žena u nacionalne procese. Vidi: Sulkunen i dr., Suffrage, Gender
and Citizenship. International Perspectives on Parlamentary Reforms.
111
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
S druge strane, Srbija je imala bitno drukčije povijesno iskustvo rata. O kruženje,
okupacija, v |a d a n izbjeglištvu prodjm ali su p o si^ v k ^ p sk e ^ ržav e , koja se nakon
rata nastojala ponovo afirm irati.^rpslđ političari nisu sr mlaziH pred novim pftčetkom,.baš naprotiv, oni su imali zadatak da dokažu da rar nije-ništa promijenio,
da SU Stari mffrniri i dalj^ m ^ n i, da j<* e r a r a k r a l j e v s k a k u r a i r la lje n a č e l u n n v p dr
žave r p j l a j e S r h i j a i d a l j e U ra k ta ljp v 'n v ^ m o
YfĆa ; rnol^ p m č;r‘
°n'^ Vir>ljivr>
je m n a č i n u q a k o ji su provodili ujedinjenje te na kasnijem p r i n c i p u proširivanja
1
1
s rp s k ih te m e ljn ih d o k u m e n a ta n a č ita v u d r ž a v n
U k o n a Č n ic j.C V i d o v d a n s k i UStaV>
u svojim temeljnim postavkama predstavljao je(proširenu verziju ustava Kraljevine
Srbije.30
0 Atmosfera konzerviranja prijeratnih odnosa i pozivanja na neku mitološp.
ku, herojsku prošlost nije bila naklonjena prema r e d e f i n i r i j i r o d n i h n h r a T a r s j j B a š
k y i Francuska. Srbija se nalazila pred zadatkom da ryyuti*a-pfijeratno stanje i
stoga 7re n s k o p r a v o glasa postaje žrtvaove državne m itolo g ije ^
Rat je ipak utjecao na (^vnidiskursto muškosti i ženskosti. Uloga žena u druš
tvu postaje vidljivija i jasnija, asrarepredrasj]de r>ženskoj jpferiomosti i nesposobn^Stiviše nisu bile politički korektnima. Prinrip j H ^ k '^ t i j H ^ s r i
je jednako
posljedica demokratiza'-'j'*
i ratnog iskustva. Ipak, nove definicije nasto
je se ukalupiti u stare obrasce odnosa snaga. Afirmacija ženske uloge u društvu
kanalizirala se kroz revalorizaciju onoga što se smatralo tradicionalnim ženskim
djelovanjemi^majčinstvom, jnniirivnnščn, „toplim emocijama" i ženstvenošću,
dok se izazivanje muške pozicije u društvu i pokušaji ulaska žena u strukture moći
sankcioniralo, ismijavalo i ograničavalo. U konačnici, promjene su se dogodile tek
površinski. Žene u Jugoslaviji više nisu označene kao „inferiorne" i „nesposobne",
ali su i dalje drugom e i marginalne. Predstavnici naroda i nosioci diskursa moći
ostaju i dalje - muškarci.
5.3
Rat i ženski pokret
Ostalo nam je još odgovoriti na pitanja utjecaja rata)na ž^rtaki pokr^r n J u g o s la v iji.
Možemo li ustvrditi da j c j a f u t j e r a o n a uzn™1 ^ i n i 7 m o n p o r a t n i m g o d i n a m a
''
na kompguajsni pristup definiranju ciljeva i k o r i š t e n j e kn p 7 erY ?t_ fv n ^ a r g u m e n t a cije?
5.3a Ženski pokret u prvim godinama nakon rata
„Poslije jedne skupštine, na kojoj se tretiralo žensko pitanje, dopratilo je neko
liko mladjih gospodjica govornicu njenoj kući", započeo je članak čitateljice
Jugoslavenske žene iz 1919. godine, u kojem se dalje objašnjava da ih je govornica
300 Petranović, IstorijaJugoslavije 1918.-1978, 36-56.
12
�Poraće i rodni odnosi
tada pozvala u svoj dom. „Unidjoše u stan i namjestiše se u^ d n o j sobLotsutnog
gospodara. ‘Kad je moj suprug kod kuće nikada ne smetam, ali kad ga nema volim
biti u njegovoj sobi’ [...]“, naglasila je govornica te nastavila govoriti pred zapanje
nim sugovornicama koliko joj imponira njezin-suprug. Posjet je završio dolaskom
supruga: „‘Moj muž Anlavi] rere gospod? ‘i ja rpPrJm da c r>fp rfP irni jer znate:
žena treba da doda onoj izreci Isusovoj:jlaj Bogu što je hnzje, a caru što je carevo,
još i daj mužu što je muževo: mira i odmora u njegovoj kući. 0 Treba naglasiti da
’"31
niti jedna od ideja u ovom članku nije bila nova. Slika-žene-kojajagovatLŽenska
gravai bolji položaj žene u društvu nije više bila usamljena pojava. S druge strane,
lik kućanice koja u centar svog svijeta stavlja tk>rn. ohitelj-i-prije svega muža bio je
j općeprihvaćen, čak i poželjan. O no što je zapanjilo autorice članka jest da su se oba
konceDta oživotvorila u istoj osobi.
atak članak najavljuju oprečne poruke koje ie rjuPbstavio na pitanje ženu društvu. S jedne strane, to jeoilo razdoblje demokratizacije zemlje kada se pitanje prava glasa žena postavlja glasnije nego u godinama
prije rata i kada sudjelovanje u ženskim manifestacijama postaje gotovo dio folklora
žena srednje klase koje su željele pratiti trendove. S druge strane, ra^no narušavanje
rodnih granica rezultiralo je vprim nrpnrnm prema z<»n<kr>m pnkrem, primkom
cr „vrar^ na gvnjr mjp<rQ“ i inzistiranjem na ideji odynjrnng ženskog ijnuškog pmsrora. N eke su žene bile izložene izravnom pririsku ppkr>ravar>ja Tako
su hnc^nck^ ,^ara rkft^iakon rata zadržale običaj da se sastaju na „pazaru* radnim
danom. Kada je 1920. godine Jugoslavenska mndiman^ka-organizarija izgubila Str
pljenje, angažirala je organe javnog reda da ih popiše i upozori „nemojte se, drage
seke, ovdje dugo zadržavati[...] svršite vi svoj posao, ali nemojte da se drugi puno
o vas češu“. Dali su i prijedlog da žene moraju donijeti svoju robu „na pazar" do
deset ujutro, nakon čega će „telal H. Ibrahim izvikati i iza 12 sati novce uručiti
ili neprodanu stvar povratiti."32Druge su utihnule vla^ir^ fpmmicrirjfp n?7r>rp
0
kako bi potpomogle nacionalnu integraciju i nacionalnu stvar. Tako Ivanka An^ić-Klemeneić, žena koja je na prijelazu stoljeća u tršćanski kulturni list Slovenku
udahnula duh feminizma, 1919. godine počinje uređivati klerikalno orijentiranu
ljubljansku Slovenku, Marija jurić Zagorka u ovo vrijeme piše roman Kći Lotršćaka
(1921.) s jednim od nj^jrrhkjjih j n a jp ris n ijih glavnih ženskih likova iz njenog
opusa, a Z ofka Kveder Demetrović, autorica feministički nadahnutih uradaka,
1921. godine piše dramu Ardite na otoku Krku u kojoj se ženski likovi pojavljuju
301 Sanja Gabrovska, „Iskrenost",Jugoslavenska žena, 1919.: 375-376.
302 „Iz akcije za zaštitu morala", Pravda, 13. svibnja 1920., br. 51; Pravda, 22. svibnja
1920., br. 54; Dalje se nastavlja u Pravda, 29. svibnja 1920., br. 57; Pravda, 8 lipnja
.
1920., br. 60.
113
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
isključivo u tradicionalnim pozama ruajke^uprugeistupa-nacije .33No, kako su se
0
ovofdvostruke poratne p o n ^ odrazile na daljnji razvoj ženskog pokreta?
5.3b Ženski pokret u Kraljevini Jugoslaviji
žen sk i pokrej u Jugoslaviji relativno je dobro obrađena rpma O njemu su o p
širno pisale već pionirke ženske povijesti kod nas kao T
ovanka Kecman ili I.ydia
Sjdevicky. koje su nastojale obraditi cjelokupnu domenu ženskog organiziranog
djelovanja, te brojne druge povjesničarke, koje su se fokusirale na određene orga
nizacije kao Što SU U d r u ž e n je
,i****U ----T fn g, ^H rvardra-iena lPriKrvn 7a prrtcvjefivsnje žene i -™žriMi nj?nih
trA 34
0
Činjenica da su temeljne postavke o ženskom pokretu postavljene u vrijeme
kada je su
S_tičke_ ideologije, obilježila je i p rv a znanja^oj
Dugo je vremena prevladavala postavka Jovankr Kecman o nekakvoj podjeli meduratnog ženskog pokreta na knrrm nijl'f1 1 građanski. Pri tome je prvi bio^^ius.
^
5
0
3
ptedan“ i hgrhcn, a drugi ..buržujski." ali razgranat i stoga ipak utjecajan na žensku
scenu. No, već u samoj knjizi Jovanke Kecman nazire se da ova podjela nije n iti
čvrsta niti smislena. Naime, obrađenipodaci pokazali su da je tijfiknm dvadesetih
godina komunistička partija imalafjhalo interesa za regrutaciju ženskog članstva i
jđš manji odazivte da su žene u to vrijeme činile jedva 1% ukupnog članstva. Tride
sete godine su pak probudile interes za ženskim sudjelovanjem^ali se_on ostvarivao
kroz infiltraciju komunistički orijentiranih žena i<^ n ^ n is tič k e jo ^ n iz a c ije i to
posebice njihove pmladinske sekcije ili ženske časopise.35* Tydia Sklevirky je pak
pokušala učiniti odmak od dotadašnjih ideološki usmjerenih istraživanja o žen
skom pokretu te je u kratkoj analizi organiziranog rljelovanja žena naglasila utjecaj
Upravo ^građanskog" feminizma), odnosno organizacija za koje je smatrala da su
autonom ne ženske udruge koje su nastale neovisno od političkih stranaka .36No,
0
analiza pojedinih udruga, kao i utjecaja političkih stranaka na razvijanje ž^iskog
303 Badurina, Nezakonite kćeri Ilirije. Hrvatska književnost i ideologija u 19. i 20. stoljeću,
173-196.
304 Vidi: Benyovsky, „Društvo Hrvatska žena“, Benyovsky, Društvo Hrvatska žena u
Karlovcu, Benyovsky, „Društvo Hrvatska žena i Zagorka"; Feldman, Prilog istraživa
nju ženskih organizacija - Udruženje univerzitetski obrazovanih žena; Obradović,"
Udruženje univerzitetski obrazovanih žena u Jugoslaviji 1927.-1941“
305 Kecman, Žene Jugoslavije u radnićkom pokretu i ženskim organizacijama, 67-197 i
— ^318-387.
(306 /Sklevicky, „Karakteristike organiziranog djelovanja žena u Jugoslaviji u razdoblju do
drugog svjetskog rata I" i „Karakteristike organiziranog djelovanja žena u Jugoslaviji
u razdoblju do drugog svjetskog rata II".
114
�Poraće i rodni odnosi
pgjsre-ta, otkriva zinatno kompleksniju žensku scenp u kojoj su autonomne ženske
udruge odraz određene političke pozadineežanteres za parriripacijom žena u stra
načkim organizacijama np pokazuje samo komunistička stranlca>Od devedesetih
godina prošlog stoljeća javlja se vpći inrerpc 7ifl s p r ^ ^ n^na'-i™nalpa ženska jirjniLa_nayan
Šlovensk
____
ženja Društvo ^Hrvatska žena^l^olo srpskih sestara, Šjovensko splošno ženski
društvo, š^ranačkTdruštva ipr. H(R)SS-a) itd. Treba naglasiti da se o ženskom
pokretu pisalo ili kao o jedinstvenom jugoslavenskom fenomenu (u vrijeme do
raspada SFRJugoslavije) ili iz prizme specifičnih nacionalm kienskih kretanja (na
kon raspada SFRJ). O ba pristupa opisuju tek jedan dio vrlo-k©mpkksne_slagalice
razdnhlja koji je bio v fo d ic p e r-^ n j prema-.stavovjma i
prema ndnosu prema nacionalnoj prohlemat-iri Narinnalno pitanje pružalo je važan okvir djelovanju ženskih organizacija, s tim da je u dvadesetim godinama veliki
dio udruga p
ca^indirektno potpomažući kohezivne državne prnrese !
godina takve nadnacionalne organizacije gube na ugledu, a utjecaj se prebacuje na
M eđu vodećim jugoslavenskim ženskim organizacijama međuratnog vremena
ističu seljNarodni ženski savez Srba. Hrvata i Slovenacay(od 1929. Jugoslavenski
ženski savez),^Alijansa ženskog pokret^ i (Udruženje Univerzitetski obrazovanih
žena, a kao svojevrstan kuriozitet ističe se jZenska stranka,^oja je doduše djelovala vrlo kraiko-vrijeme - od 1927 do 1929. godine. Zanimljiva je i nedovoljno
obrađena M ala ženska antanta]koja je okupljala žene iz Jugoslavije, Češke, Poljske,
Rumunjske, Bugarske i Grčke.
ItNarodni ženski savezi Srba. Hrvata i Slovenaca nastao je 1215. godine, osla
njajući se na tradiciju Srpskog ženskog saveza. Savez je okupljao sva nacionalna,
vjerska i humanirar n a jenska udruženja koja su se bavila dobrotvornim i prosvje
titeljskim radom te je bio član Međunarodnog saveza žena. Imao je običaj održa
vanja godišnjeg kongresa u različitim gradovima, te su se kao domaćini kongresa
veći uzlet doživljava u prvim podinama nakon ujedinjenja te je d a 1973 godine,
okupljao preko 20 ženskih drnjfava i oko Sf) f>nf) r|anir?i odnosno oko djrijgjfe0
ćine ženskih društava u zemlji. U programu Saveza, donesenom u Ljubljani 1922.
godine ističu se ciljevi kao: ..narodno jedinstvo" pravpp, ekonomsko i kulturno
miičlr'ir',/.., i
zaštita rnaiki i djece. hocba_proriv alkoholni prostiiucjje. No, ovaj program postao je kamen spoticanja Saveza budući se određeni
dio članica nije složio s njegovim liberalnim smjernicama. Stoga se 1926. godine
iz N arodnog ženskog saveza izdvojilo deset beogradskih društava koja su oformila
konzervativnu N arodnu žensku zajednicu ■- ona je iz programa izhacila dig o izjed
*
načavanju muškaraca i ženg n pravima a usmjerila se prvenstveno na nacionalni
115
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
ijium anitarni rad, brigu za, djecu, čuvanje narodnih običaja i bnrhu protiv-j)rogrirnrije i allrrthnlJTma Zajednica je maksimalno okupljala ftS ffcpšrava Iako su
od početka postojali prijedlozi da Savez preuzme jugoslavensko ime, on postaje
|ugošIavenski ženski j ave^ tek 1929,-godine. Tijekom trjdesglih-godina opada.važnost tog društva i dolazi do njegove flecfinfralizarijr na banovinske sekcije, pokret
se Glaa tik jugm lavm skog-žmskeg-saveza ijurađuje s Alijansom ženskog pokreta, i
Udruženjem univerzitetski obrazovanih žena, f 0
7
N ija n sa ženskih p o k ig i a ^ stalaje J^ 2 3 jg o d in e na inicijativu p ru š tv a za pro
svjećivanje žrne-i zaštitu njenih prava .38Okupljala je sva dru štv akoja s u ujvojim
70
03
39
0
pravilima isticala borbu za^ensko-pravo glasa, a njezin list je biož e n s k i pokret i U
Programu Alijanse p iše da se ona bori za opće i jednako izborno pravo za žene, ali se
ističe da je pravoglasa samo sredstvo, a cilj je po tp u no oglofrođenie žena. Stoga se u
nastavku programa nabrajaju i drugi zahtjevi: ^ y
■domaćice prizna
kan p ^ n l- r iv ^ n rafl, ekonomska nfj/avicnociLiifj^rp 7 P| prava staratelistva i Ofa
fn
i majke, 7^ ^ n < ;h ocignranj? iz d a v a n ja majke i djeteta te promjena n asljednog
prava-u-korist udate i neudate žene. Bila je glavni inicijator većine skupova za pravg
glgsa, 1937. godine donosi Statut žene™ ali je nakon početka Drugoga svjetskog
rata odlučila da odgodi ovu borbu za primjerenija vremena. U nutar Alijanse žen
skog pokreta postojala je.gnipaaja koja nije bila zadovoljna-s intenzitetom borbe
zapravo glasa^e-seJ^žT rgodine iz nje izdvojilajZeaska stran kat, koja je u centar
borbe stavila upravo ižpUtičkuem ancipaciju^eh^ No, taj ekspeciment-prekiiiut je
uvođenjem diktam tf ^ 2 3 r'^0^^ne‘3103 ___ ^
1
^/druženje univerzitetski obrazovanih žena^osnovano je u Beogradu 1927. go
dine na inicijativu Elen Gledić, docentice iz Osla i predsjednice M eđunarodne federacije univerzitetski obrazovanih
Jh jc-d ru štv o član ^aro d n o g žen šk o g
savezaJ U j ^ i surađuje s Alijansom žm skjli-pokreta^e sudjeluje u izradi Statuta
307 Isto; Kecman, Žene Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama, 163178, 266-281; Emmert, „Ženski pokret: The feminist movement in Serbia in the
1920s,“ 35-39.
308 U prve tri godine djelovala je pod nazivom Alijansa feminističkih društava.
309 Puni tekst Statuta žene može se naći u Ženskom pokretu, siječanj-veljača 1937., br.
1-2: 6-16.
310 Kecman, Žene Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama, 178-193 i
281-307; Sklevicky, „Karakteristike organiziranog djelovanja žena u Jugoslaviji u raz
doblju do drugog svjetskog rata“.
311 Udruženje je kasnije organiziralo sekcije u Skopju, Novom Sadu, Zagrebu, Ljublja
ni i Sarajevu, a beogradska sekcija imala je pododbore u Užicu, Kragujevcu i Šapcu.
Prema statutu UUOŽ iz 1931. godine, sekcije postaju međusobno ravnopravne, a
Glavna uprava se odvaja kao zasebno tijelo.
16
�Poraće i rodni odnosi
žene. To je j^ p ^ <» rijetkih ženskih udruga s obilnom arhivclfonr> gradom koja se
"H
čuva u Isrorijskom arhivu n Beogradu, zbog čega je i češće predmet znanstvene
analize. Prvenstveni cilj bila joj je p rnfij^ inrifllpfl pr^mry;iia žena i ostvarivanje međuparpdnjk fcnnmlnn ali se pridružuje i akcijama ?a pravp glasa i za promicanje
pacifizma. Istaknula se u nastupu pjoriv najavljene rednkfijc
1 javnim služ
1
bama za YEijeme_Velik£^koilQm«keJžiize, c n r^ n je n ja dodatka na skupoću javnim
službenicama. Članice udruženja zalažu se da na čelu ženskih obrazovnih zavoda
budu d i r e k t o r i c e , ^ n e direktori. « .ikir> p >-plih?r 7 " f i t e l j i c e da žene mogu biti
jf
0
suikinje harem na sudovima-aa maloljetnike itd .32
1
Ženski pokret nije se odvajao niti paralelno niti odvojeno od ostalih događaja u
državi. Većina ženskih organizacija doprinosila je nacinnalnim-integracijskim-procesima i istovremeno ulazila u interakciju s polirićkim opcijama, koje su pokazivale
interes za sirenje utjecaja na žensku političku scenu.
O dnos političkih cn-analra prema »pnskom pitanju često se obrađuje dosta po
vršno, p ri čemu se stranke jednostavno dijele na protivnike i pobornike ženskog
(pravajrlasa te se najčešće zaključuje da niti jedni niti drugi nisu bili spremni na
znatnije promicanje ženskog pokreta. Iako ovi zaključci u svojoj biti nisu pogreš
ni, oni ne otkrivaju slojevitost i kompleksnost odnosa političkih stranaka prema
ženskom pitanju. Stav neke stranke prema ženskom pravu glasa često je ovisio o
političkom trenutku, vrlo rijetko je bio produkt konsenzusa kompletnog članstva,
a pobornici ženskog prava glasa ponekad su kretal/otfvrlo različke-argumentacijen
Načelno žensko pravo glasa podržavale su lijevo orijentirane stranke kao socijalisti.
demokrati ili republikanci, a protivile su im se stranke desnog centra kao radikali
ili Jugoslavenska muslimanska organizacija. No, odmah nakon rata pokazalo se
da su se jedino rrpnbliHTrri i Timrijnlnri konkretno zauzeli za žensko pravo glasa
i pritom se našli uz bok(klerikalcima/d o k sn dem okratu ™ m ljr.rad n ici smatrali
da trenutno ne treba inzistirari na rješavanju ovog pitanja. Tako se dogodilo da su
naizgled usuglašeni socijalisti, koji su zahtijevali žensko pravo glasa u sklopu rješa
vanja pitanja klasne potlačenosti, i klerikalci, koji su češće naglašavali ulogu žene
majke i moralnog stupa društva .33Stav H(R)SS-a o položaju žena bio je pozitivan,
1
a polazio je od ideje žene gazdarice i žene majke, stupa obitelji.34
1
312 Sklevicky, „Karakteristike organiziranog djelovanja žena u Jugoslaviji u razdoblju do
drugog svjetskog rata"; Obradović, „Udruženje univerzitetski obrazovanih žena u Ju
goslaviji 1927-1941. godine“, 252-263.
313 Peić Čaldarović, „Ženska profesionalna udruženja u Hrvatskoj 1918-1941. godine",
59-63.
314 Leček „ 'Do sada se samo polovica hrvatskog naroda borila.' Hrvatska seljačka stranka i žene (1918.-1941.)“, 93-130.
117
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
Nadalje, kako to obično biva^ a ž b e ni-stav stranaka često nije zrcalio raspolo
ženje svih njegovih članova. K o g am stičkar^arti]^ je načelno promovirala rodnu
ravnopravnost, ali su njegove članice bile izložene preziru i n ^ g ^ h ^ z a c i j i v la< ririh
kolega, a još je z a o š^ p ^ ^ ^ u a p ja -b ila u Hndilrariiri^ gdje su ih rgdnjf i doživljavali
kao direktnu ko n k u r ir a ju. (HfRjSS pokazuje razumijevanje i naklonost prema
ženskom pokretu i aktivho-pdfiče sudjelovanje žena u politici, što je u konačnici
davalo veliki poticaj politizaciji žena, ali istovremeno vrlo rržkn.promovict_syoju
ideju pred vlastitim, ipal<^k<^7ervirivnim| seoskim hiračkjm tijelom koje je bilo
spremnije na kompromisna rješenja, naglašavajući neukost žena i otpor prem a su
djelovanju žena u „političkom kalu.“ Stjepan Radić imao je vrlo otvorene stavove
prema ženskom pitanju, njegova stranka aktivno promovira politički angažman
žena, u J kravu Stjepana Radića 35jasno se izražava podrška ženskim političkim
1
pravima, te su na skupovima H (R)SS-a sudjelovale i žene, ali se stranačko vodstvo
pcjnekad moralo boriti protiv 9 * v n rc n r> g p rc 7 ira p re m a g o v o rn ic a m a . Istovremeno,
tadikale)se vrlo opravdano etiketiralo kao yelike protivnike ženskom pravu glasa i
p o k r o v ite lje kf>n7.prvarivnih i patrijarhalnih društvenih stavova, ali ni oni nisu po
pitanju ženskog prava glasa bili posve usuglašeni. U njihovim redovima postojala
je određena struja mlađeg rlanuv^ l<;oji je smatrao da ovaj stav ne odgovara potre
bama modernog društva .36
1
O pćenito gledano, zainteresiranost stranaka prema ženskog^ pitanju možemo
podijeliti u4 vije faze. Prva se odnosi na same(jx>četke nove države\kada je postojala
realna opcija da će se žene ravnopravno uključiti u dtpnokram acijn društva. Stoga
u ovo vrijeme počinje i stranačka aktivnost m eđu ženama, nekad direktna, a nekad
kanalizirana kroz formalno nestranačke ženske listove. Tada su komunisti organizirali Organizaciju žena socijalista koja je pokrenula i vlastito z\zsi\c(jednakos^ u
Hrvatskoj i Sloveniji organizirale su se u katoličke ženske sveze sa ženskim listovi
ma Ženska misao\ Slovenka\i kojima sy^e-promovirale klerikalne ideje, demokrati
su pronaslT TvđjprostoFul/«^^,«^«^^'ž e n i l o , ova prva faza stišava se nakon što
je postalo očito da se ponttčkarafirmacija žena neće dogoditi. Kada je žen ski po'^r^poleattegm dvadesetih godinaj>okrenuo anketu o ženskom pravu gla$a, samo
Strse-^publikancf) ^ocijalistijte(klerikalci^jasnili i7.ra7.iro po 7irivno prema ovom
315 Radić, Ustav Stjepana Radića: državno uređenje ili Ustav Neutralne seljačke republike
Hrvatske.
316 Kecman, Žene Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama: 1918-1941,
67-116; Leček, „ 'Do sada se samo polovica hrvatskog naroda borila'. Hrvatska se
ljačka stranka i žene (1918.-1941.)“, 99-101; Boban, „'Materinsko carstvo'. Zalaga
nje Stjepana Radića za žensko pravo glasa i ravnopravan položaj u društvu", 204-210;
Peić Čaldarović, „Ženska profesionalna udruženja u Hrvatskoj 1918-1941. godine",
59-63.
118
�Poraće i rodni odnosi
pitanju, ostali su se pokazali su kao neodlučni pobornici ili protivnici.37Sljedeća
1
faza interesa za žensko pitanje počinje Jf«jem-dvadesetih_godina( srjšava se za vri
jeme rljV T
irH lif'e. da bi se opet pojačaj nrUrgdinp tridesetik^odina. U ovo vrijeme
se i ^Samostalna demokratska stranka) napokon opredijelila «
pravo glasa.
te se Svetozar Pribićević 1928. godine prvi puta pozitivno izrazio za žensko pravo
glasa na općinskim izborima, a od J937. godine njihov^ sfMj^i „S'-fočk™
ima i žepsku sekcjjp .38H rvatska^seljačka^tran ka je 1927. g odine osnovala svoju
3
7
1
1
prvu žensku-organizaciju, iste godine pokreće se Narodni val. koji od drugog broja
ima i prilog Ženski listek, žene HSS-a organiziraju sastanke i manifestacije slično
kao i muškarci, nakon Radićeve smrti organiziraju po^asmuiražulkomemoracije
te potiču organizaciju zasebnog ^drvarskog ženskog-saveza, kao konkurenciju ju
goslavenskom savezu. Tijekom dvadesetih godina žene počinju sudjelovati u radu
Seljačke sloge, a od polovke-tridesetih godina u vrijeme kada HSS sve više dobiva
obilježje pokreta i pokušava naglasiti da ima podršku masa, ženska uloga u manife
stacijam a HSS-a postaje sve važnija i zapaženija. U to vrijeme se pokreće i \\s{Naša_
zenfy koji formalno nije stranački list, ali se vidljivo oslanja na ideologiju stranke, a
žene sve više pokazuju odanost politici stranke. Dok su tijekom dvadesetih godina
žene HSS-a bile spremne na suradnju s ostalim ženskim organizacijama i 1927.
sudjelovale na demonstracijama za pravo glasa, 1939. godine odbijaju sudjelovati
na skupu koji je organizirala „Hrvatska žena“ uz obrazloženje da imaju povjerenje
u program vlastite stranke te da će se njihovo pitanje riješiti kad dođe vrijeme.39
13
0
2
Istovremeno, Komunistička partija provodi obrnutu taktiku, ali s istim ciljem širenja partijskih ideja medu ženskonipopulacijom. Njihov se rad preniopoglavito na
Sindikalni^ razinu^teJiapokušaj infiltracije n p o k e r a j^ n d r a drnŠr^nm ladm dce
’
M Udruženja univerzitetski obrazovarnlTžefta^te časopise
kao 2
m ^ ^ e n s k r s t ^ f ^ d s a ze;?£^otonjiTist^izlaziojeTTt^uBIjani).3
317 „Pribićević o ženskom pravu glasa", Ženski pokret, ožujak 1926, br. 3: 89-91; „Sloven
ska ljudska stranka o ženskom pravu glasa", Ženski pokret, ožujak 1926., br. 3: 91-93;
„Savez zemljoradnika i akcija ženskog pokreta", Ženski pokret, travanj 1926, br. 4:
137-140; „Gospodin Radić o ženskom pravu glasa", Ženski pokret, travanj 1926., br.
4: 140-142; „Socijaliste i žensko pitanje", Ženski pokret, svibanj 1926, br. 5:181-183;
„Republikanska stranka i žensko pitanje", Ženski pokret, srpanj 1926., br. 6: 178-186.
318 „Gospodin Svetozar Pribićević za žensko pravo glasa", Ženski pokret, 15. siječnja
1928., br. 1-2: 2.
319 Leček," 'Do sada se samo polovica hrvatskog naroda borila.' Hrvatska seljačka stran
ka i žene (1918.-1941.)“, 93-130
320 Kecman, ŽeneJugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama: 1918-1941,
318-387.
119
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
Ženski pokret u m eđuratnoj Jugoslaviji nije u uzmaku. Upravo suprotno, novi
politički okvir omogućio je povezivanje ženskih društava na široj osnovi, osnažio
ženski pokret koji je odlučnije nego prije rata inzistirao na političkoj emancipaciji
žena. Žene su tada češće zahtijevale politička prava i jasnije artikulirale svoje sta
vove. Majčinstvo, pacifizam i blagost obično su uključeni u argum entaciju ženske
borbe, ali ovo nije u neskladu s t r a d irijr>m pn»rhr>dnr»g razdoblja. S druge strane,
u ovo vrijeme nastaju organizacije kagfodijansa ženskog pokreta ili ^ enska stranka
koje radikaliMjc-rheskompromisnjje nego prije ističu potrebu političkog i pravnog
oslobođenja žena.
Ipak, to ne znači da su radikalne feminističke ideje bile široko popularne i imale
brojne pristalice u ženskim krugovima. U više navrata pobornice ženskog prava
glasa žalile su se na n p ć n n e 7 a in reresH ;an n y r -fena prema ovom pitanju. Katarina
Bogdanović naglasila je da veliki dio žena smatra da ženama ne treba ili da još nije
vrijeme da steknu politička prava, a Alojzija Štebi sm atralaie da jedva 12% žena
pristaje uz inzistiranje na pravu glasa .31 No, istovremeno (ženska scena} pokazuje
2
veliku živost, osniva se sve veći broj ženskih udruga raznih profila, a ženski časopisi
prate rad ženskih organizacija i pozivaju žene da se obavezno uključe u rad neke
ženske udruge. U beogradskom elitističkom IŽenskom'svetujističe se angažiranost
tadašnje elite u raznim ženskim organizacijama, a M. Turić Zagorka nas izvještava
da joj je nakon intervjua s kraljicom prišao maršal dvora i tražio da potpiše tekst
koji kraljicu prezentirajm o „ženski politički ideal Jugoslavije !"32O d žene, posebi
2
ce žene iz visokih slojeva, očekivala se aktivnost na ženskoj sceni i interes za poliHčfa pitanja države. Ova diskrepancija između slabe političke osviještenosti žena
i popularnosti ženskog angažmana ima svoje korijene u kulturnoj, ekonomskoj i
nacionalnoj pozadiniženskog pokreta.
---------Naime, ženski pokreuniie se bazirao na isključivoj borbi za ženska p rava) O n je
kroz humanitarne akcije, zbrinjavanje diece i v o jm h iaju lid a jršio jasnu ekonom
sku ulogu u društvu, a potpom aganjem glavnih n^cionalnih-procesa nameće se
kao važan segment-mgodavenskih integracijskih procesa, ali kasnije i procesa de
zintegracije. Krovna ženska organizacija]|Narodni savez žena S H S ^svom nastanku
slijedi obrazac državne razine. Ta organizacija nastaje proširivamem srpske ženske
o rganizaciju na prostor čitave države, ime joj slijedi logiku državnog okvira prvi
kongres imao je naznake srpske hegemonije te je čak pao prijedlog 4aj?redsjednica saveza Jaude uvijekSrpkinja. Iako je navodno taj prijedlog i prihvaćen, nova
321 Katarina Bogdanović, „Ženska politička prava“, Ženski pokret, 26. srpnja 1920., br.
3. 11-13.
322 Jurić Zagorka „ 'Što je moja k r iv n j a ? 488.
120
�Poraće i rodni odnosi
predsjednica odbila je da ude u statut Saveza, „jer to nije potrebno ".33U svom
2
programu fcjarodni ženslti savgz S H ^ n a prvo mjesto je stavio upravo ..nariorLalnn
borbu," a tele na_drugom mjestu se izjašnjava za poliričko i pravno izjednačavanje
žena i to ne bez otpora dijela članstva. Spor oko ovog pitanja nastao je već godinu
dana ranije (1921. godine) kada je zbog odluke Saveza da nastavi borbu za pravo
glasa i u to ime pošalje rezolucije, predsjednica Saveza dala ostavku.34Napokon,
23
5
2
inzistiranjem na kulturnoj suradnji medu ra z n im narodima d rž a v e , međusobnim
posietinaa-iorganizaciiom godišnjih kongresa u različitim gradovima u biti se pri
donosilo J|renjuJugQslav£nsk£udej£u 4ligQJilax£J&skim-^^
Ženske su organizacije i na ostale načine potpomagale jugoslavenske ili partikularne nacionalne ciljeve. One, primjerice, organiziraju dem onstracij£_za-3sk)bodenje
„porobljenih" krajeva, dočekuju vl?k <p ^ c m r m i m rtc r a r iip a G a v r ila P r i n r i p a ili se
na međunarodnim ženskim kongresima <nlrr>Klj^«ijn c predcr^vn;^.™ -Tenzijo s
kojima je Jugoslavija imala p o g r a n i č n e r a 7rr>iri,-e
Naravno, jvgoslavizam se spo
ticao unutar samog ženskog pokreta kao i u državi, te su nacionalne razmirice bile
predm etom brojnih svađa unutar ženskog pokreta^ftamžko^od-kraja j v^desetih
godina .36Sukladno promjeni opće političke klime i općem razočaranju u ideju
2
jugoslavenstva,jugoslavenski ženski savez tijekom tridesetih godina gubi na utje
caju, dok istovremeno raste značaj nacionalnih ženskih udruga ili čak stranačkih
ženskih ogranaka koje potpomažu težnje vlastite n ac ije^ d ru g e strane, pokušaj
LŽenske strankejda se odmakne od^nadPtuhieJ^tranačke ideologije_te_u-pr^i plan
stavi isključivo borbu za ženska^prava. naišao je na osudu r Ženskog pokreta. \,Ženska stranka je pogrešan pokušaj, ona je dokaz političke nedozrelosta^aključila je
prilikom njenog osnivanja Alojzija Štebi.37
2
323 Adela Milčinović, „Kongres Jugoslavenskih žena u Beogradu", Jugoslavenska žena,
1919.: 281-287.
324 Kecman, ŽeneJugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama: 1918-1941,
170.
325 „Protestni shodi jugoslavenskega ženstva proti italijanski okupaciji i nasilje", Sloven
ka, 15. travnja 1919, br. 3-4: 82-83; Delfa Iv. Ivanića, „Jugoslavenske žene na pogrebu
Principa i drugova mu", Ženski pokret, 15. kolovoza 1920., br. 4-5: 3-4; „Osmi kon
gres internacionalnog ženskog saveza", Ženski svet, srpanj 1930., br. 7: 3-5..
326 Feldman, „Proričući gladnu godinu - žene i ideologija jugoslavenstva (1918.-1939.)“,
235-246327 Alojzija Štebi, „Ženska stranka", Ženski pokret, 1. lipnja 1927., br. 9: 1.
121
�RAT I R O D N I STEREO TIPI
fj£ah je prijeloman trenutak društva, vrijeme kada se sustav vrijednosti, pitanje j^£Qfitjgra. ali i sama egzistencija propituje i redefinira. O vo je razdoblje koje se urezuje
u pamćenje generacija koje dolaze i događaj s kojim završavaju i počinju povije
sni udžbenici. Posljedice rata su dvojake: materijalne i ideološke. Materijalne se
broje izgubljenim životima, porušenim gradovima, prekrojenim kartama, ali i n o
vim počecima. Ideološke su satkane od mitologije kojom društvo nastoji objasniti
smisao rata i vlastitu egzistenciju, te sustava simbola koji prezentiraju novonastale
promjene. O bje posljedice u svojim temeljima nose niz kontradiktornih i paradok
salnih poruka koje poratno društvo stavljaju pred specifične izazove.
Fndn^ obrasce nakon ra n oblikovali su kontradiktorni diskursi fam e m irologije. Prvi su se bazirali na patrijarhalnoj retorici okam enjenih, „vječnih" rodnih
uloga kojom se nastojao uvesti red u kaos ratne realnosti. D rugi su prenosili priču o
probuđenoj i redefiniranoj ženskosti koja se željela upisati u temelje naičagjdaištia.
Ovi imagološki konstrukti natjecali su se u pokušajima realizacije u stvarnosti i
posredno ili neposredno usmjeravali realne događaje. U konačnici, oba koncepta
doživljavaju neuspjeh. Poratno društvo bilo je previše pod utjecajem virilističkeretoriiceo podijeljenim sferama da bi valoriziralo doprinos žena ratnim naporima. U
takvoj atmosferi ideološki konstrukt zapnslenp že nr koja se bori i radi „kao muška
rac" u biti ieJzazivala nepovoljne reakcije Snprornn nrrlrivnnjimi djHfl javnosti,
(žene nakon rata nisu doživjele niti političku, niti ekonomsku afirmaciji}. S druge
strane. y adtnnnalm ratnčlf^agepri_jodnih uloga nisu se m ogirodržati u društvu
koje je prolazilo kroz velike ekonomske i političke promjene. Poratno društvo na^spjalojejžionaći kom prom isnoriešenie. M eđuratnu Jugoslaviju obilježio je proces
^definicije muškostLLže n sk o st ali se on odvijao unutar tradicionalnih^>kvira.
Ženskoj} napokon doživljavajLfirmaciiu u društvu, ali se pritom ne. dira u osnovne
stereotipe koji ga definiraju: ljupkost, nježnost, osjećajnost, miroljubivost, majčin
stvo. U tranzicijskom društvu rodni stereotipi odjgrali su stabilizatorsku ulogu.
S druge strane, kada se otvorila opcija^ H e f inicije rodnih koncepat^, javili su
se razni kulturni, politički i ekonomski pokretncojl^iTnastojari nam etnuti svoju
koncepciju nove žene i novog muškarca.
122
�V. NOVA ŽEN A U NOVOJ DRŽAVI - ŽENSKI ČASOPISI I
REDEFINICM A RODNIH O BRAZACA
<C v
---S
Članak „Vaspitanje ženske ckce upogledu telesne kulture", koji je objavljen 1930.
u pomodnom beogradskom Ženskom svetu, popraćen je s dvije fotografije mladih
djevojaka. Jedna je predstavljala ženu „iz prošlog veka“, koja je nosila dugu haljinu
zakopčanu do vrata, a s druge nam se smiješila suvremena mlada žena u novom
modnom hitu - kupaćem kostimu.328 Ova slikovita transformacija ženskog imidža
dogodila se u samo četrdeset godina pred zapanjenim očima suvremenika i pota
knula je poplavu ženskog tiska koji je na razne načine interpretirao i reagirao na
pojavu ..modernog ženstval*
Slika V-2
„Mlada devojka iz
Slika V -l
„Mlada devojka
iz prošlog veka“
(1 8 9 0 . god.)
1930“.
(Ženski svet,
svibanj, 1930.,
br. 5: 17)
328 „Vaspitanje ženske dece u pogledu telesne kulture", Ženski svet, 1930., br. 5, str. 17. /
Ovo je poglavlje nastalo na temelju objavljenog teksta: Ida Ograjšek Gorenjak, „Poli
tika ženskog tiska", u: Kakoje bilo... O Zagorki i ženskoj povijesti, ur. Sandra Prlenda,
145-190, Zagreb: Centar za ženske studije 2011, koji je za potrebe knjige proširen i
nadopunjen.
123
�NOVA ŽEN A U N O V O J DRŽAVI
Na idućim stranicama usporedit će se nekoliko ženskih časopisa s osvrtom na nji
hovu svrhu i ^koncept ženskosti'(koji promoviraju. U fokus istraživanja stavljeni su
ženski časopisi određene političke orijentacije i to iz razdoblja netom nakon stva
ranja države kada je rasprava o ,,novoj_ženij* koja treba odgovoriti na potrebe novog
vremena bila vrlo aktualna i dinamična. U tu svrhu uspoređeni su pristupi različitih
političkih časopisi: Jugoslavenske žene (1918.-1920.), Ženske misli (1919.-1921.) i
Slovenke (1919.). Nagla popularnost iz5avanj a te n skog političkog tisk^uglavnom
je nestala naj™"
yiHr>vdanclrr>p; mrava Kao protuteža početnom entu
zijazmu ranog politi& og ženskog tiska, analizirani su koncepti ženskosti u žen
skim političkim listovima koji su izlazili u kasnijem razdoblju - Eva (L928.) i Naša
žena ( 1935.-1938J . No. iako su brojni „ozbiljni" ženski listovi nastojali utjecati
na r^definiciiu i revalorizadiu-jenskostilu društvu, oni su imali velikog problema
u dopiranju do čitalačke^pnbhk^. Najveći utjecaj na način na koji su žene percipi
rale i definirale svoje mjesto i društvu, ciljeve i aspiracije zasigurno su imali listovi
zabavnog karaktera koji su se oslanjali i širili rastuću potrošačku kulturu. Stoga se
u posljednjem dijelu analize ženskoenska-projazi upravo kroz\&enski list]( 1925.1939) ^en skT šveli (1930.-1934.) i Ž e n u is v e tjj 1925.-1941.). Ova tri lista imaju
mnogo međusobnih razlika. Ženski list izlazi u Zagrebu, a Ženski svet i Žena i svet
u Beogradu. Ženski list je više popularno orijentiran, s jasnom hrvatskom nacional
nom notom , dok su fe n a A svet i Ženski svet vrlo elitistički časopisi, unitarističke i
rojalisiićke^tiijentacije, a u centru njihovih društvenih vrijednosti su dvnr-iJcrajjica
Marija. Ipak, sva tri časopisa u konačnici se oslanjaju i prom oviraju(potrošačku kupturu života i stoga je njihova poruka o novom konceptu ženskosti vrloHičnju
U prvom dijelu časopisi su predstavljeni pojedinačno, a interes se stavlja na vriiemejiastanka, koncepciju lista. p<4i£ifiku-opcedj£ljenost, publiku kojoj se obraćaju
i osnovnuudeju ženskost^ koju promiču. Cilj je naglasiti raširenost i raznolikost
interpretacija značaja i uloge ženskosti u društvu koji prolazi kroz niz političkih,
ekonomskih i kulturnih transformacija. U d rugom poglavlju istražuje se na koji
način je bučna rasprava u konačnici utjecala n^ rodne odnoseji rdjSefiniciju rodnih
Stereotipa. Nastoji se pronaći sličnost u raznolikosti, odnosno identificirati osnov
ne ideje „modernosti" koja je zajednička svim navedenim časopisima te istražiti
koji su faktori utjecali na širenje, usmjeravanje i redefiniranje leđ n ih obrazaca.
U zadnjem poglavlju ispituje se odnos ženskih časopisa i politike/ Pri tom e će se
istražiti uloga politike na nastanak i djelovanje ženskih časopisa, i obrnuto uloga
ženskih časopisa unutar političkih procesa koje promiču. No, s druge strane ženski
časopisi imaju i vlastitu uredničku politiku koja najčešće promiče određenu poli
tičku opciju, ali se vodi raspravama koje su zanimljive ženskoj čitalačkoj publici.
Stoga će se ispitati teme koje se redovito pojavljuju u različitim ženskim časopisima
i time pokušati definirati obrise „ženske politike" časopisa.
124
�nov a žen a u n o v o j državi
125
�NOVA ŽEN A U N O V O J DRŽAVI
Slika V-7 Slovenka. Glasilo Slovenskega ženstva
Slika V-9 Ženski list
126
Slika V-8 Ženski svet
Slika V -10 Ž e n a i svet
�i J W | l / V ^ /-^ A a
Ženski časopisi
Analiza koja slijedi naravno ima svoja ograničenja. Prvo nam nameće i$paživa^ko pitanje. Ukoliko tragamo za rasponom ideji rvpodnim konceptima koje su se
natjecale na otprilike istom prostoru u otprilike isto vrijeme, rezultat u najboljem
slučaju mogu biti upravo - ideje. Odgovori do kojih dođemo neće nam nužno go
voriti o ponašanjima, vjerovanjima i konceptima realnih ljudi i realnom vremenu,
već će ilustrirati niz koncepata koji su, s više ili manje uspjeha^autorlii_časopisima
pokušavali nametnuti čitateljstvu. Drugo ograničenje proizlazi iz prirode izvora
koje smo koristili, odnosno njihove recepcije. Naime, rasprava koja se vodila na
stranicama ženskog lista stizala je i odnosila se prvenstveno na publiku koja je zna
la, mogla si priuštiti i imala običaj čitanja tiskovine građansku klasu
1. Ženski časopisi
Prvi ženski^listov ijia prostoru buduće Kraljevine Jugoslavije javljaju se još u 19.
stoljeću, ali su često bili na stranom, najčešće njemačkom jeziku. O d početka 20.
stoljeća sramežljivo se javljaju domaće inačice žensjsogtiska, da bi_u međuratnom
razdoblju na prostoru Jugoslavije izlazilo prek</fndese^)ženskih časopisa, mnogi
od njih tek po nekoliko godina. Nagli porast ženskn^ml^a bio je posljedica neko
liko faktora. Velike političke promjene koje su zahvatile svijet nakon Prvog svjet
skog rata na razne su načine obuhvaćale i žene, te su ih brojne političke grupacije
željele mohilmrari u svoje redove. Nadalje, demokratizacija i liberalizacija društva
tijekom prve polovice 20. stoljeća zahvatila je prostor svakodnevnice i obitelji,
mijenjajućijiačin_žiyota, očekivanja i perspektive, način oblačenja, frizure i sva
kodnevne navike. Ovo se neminovno odrazilo na (definiranje rodnih identitet^ i
prodrmalo tradicionalni sustav vrijednosti koji se prenosio međugeneracijskim pu
tem. Nove su djevojke trebale vodiče koji bi im pomogli u snalaženju kroz zamršen
(poderan svijet i učinili od njih suvremene žen^. Između ostalog, zahtijevala se i
bolja informiran ost o feminističkoTrTpokretu^coji je u ovom razdoblju postajao
sve popularniji i zastupljeniji, a bilježio je i prve veće rezultate na političkom po
lju. Napokon, zahvaljujući dugotrajnom procesu ^razo v n e refoi^e i obveznog
školovanja počeo je davati vidljive rezultate te je, nova generacija građanskih žena
bila obrazovanija ili barem pismenija od generacije svojih baka, što je ženskom ti
sku otvaralo nov^n-pišn^ m ^ ^ n r ^ r i S druge stranoT^ t r o šagkajdrujtvo^koje se
razvijalo logikom kapitalističke ekonomije, prepoznalo je u ženama novu proizvo
đačku, alm j potrošačku snagu\Žene~su vodile nabavku za kućanstvo, brinule se o
prehrani, oJaafcLnam k š a a ju doma i bile su više nego muškarci zainteresirane za
kupovinu preparata koji će im omogućiti atraktivniji izgled i stoga su predstavljale
novo i zanimljivo trž ište^ ap ita l, političke formacije, religije i feministički pokret
natjecali su u utjecaju na žensku populađju^pokušavajući im nametnuti vlastite
127
�NOVA ŽEN A U N O V O J DRŽAVI
kriterije, ideje i rodne obrasce. Mediji, posebice 6sak^ postaju njihov prostor za
plasiranje poruka i stoga se pokreću brojni listovi namijenjeni ženama, šaroliki u
pristupu, koncepciji, izgledu i sadržajima koji su nudili.
Jugoslavenska žena izlazila je jednom mjesečno u Zagrebu od 1917. godine pod
nazivom Ženski-uiijet. da bi već 1. studenog 1918. godine prom ijenila ime uJ ugoslavenska žena, što očito govori o snažnoj potpori koju je list davanSjjpdinjrnjn) Nje
gov naslov ga vrlo dobro opisuje. To je lisr linitam rirlrp jngnJav^nclfg-nrijgiM-arijp,
koji je namijenjen ženama i bavi se „ženskim" problemima i pitanjima. Urednica je
bila_7nfka
nam prr0V;r) poznata književnica i pripadnica ženskog pokreta
u Jugoslaviji. Inrpl^lft'ialka, prtrlrijfflnm Slnv^gka, udata za-socijaldemokrata Jurja,
Demetrovića. H rvata jugoslavenske orijentacije i liberalnog svjetonazora, ona na
neki način čini dušu ovog časopisa. Autorica je brojnih članaka, a s ostalim tek
stovima ulazi u polemike, često objavljujući komentare na kraju vijesti ili članaka.
Uz nju, u listu objavljuju i druge istaknute pripadnice tadašnje ženske scene kao
Ženka Frangeš,329 Adela M ilčinović,330 M ileva M ilojević. M inka Govekarjeva,331
ali i brojni intelektualci. A utori su svih nacionalnosti iz raznih dijelova Jugoslavije
i to se s ponosom ističe. Tekstovi su većinom esejistički, krijiže^iinli angažirane
diskusije o glavnim ženskim političkim problemima, a nakon svakog teksta objav
ljena je pjesma, često rodoljubnog karaktera. Jugoslavenska orijentacija potertana
je korištenjem dva pisma fćirilice i latinice) i tri jezika (hrvatskim, <rp<lrim i slo
venskim) poštujući pritom odabir autora. Časopis izlazi jednom mjesečno i ima
oko 50 stranica s time da je zadnjih desetak rubrika pod nazivom „Rad Jugosla
venskih žena" kasnije preimenovana u ..Listale! U njoj se objavljuju vijesti o radu
jugoslavenskih udruga ili pojedinki te pisma čitatelja i čitateljica iz raznih dijelova
Jugoslavije. Ovaj dio daje posebnu vrijednost časopisu jer otvara jcpmpnikaciiu s
realnošću, zbiljom i životnosti. D ok su glavni članci većinom idealističkhjnisaoni,
filozofski, pisma govore o realnom životu, o l^orbi za preživljavanje, (^činovničkim
329 Ženka Frangeš bila je hrvatska kulturna djelatnica koja je djelovala na prijelazu iz 19. i
u prvoj polovici 20. stoljeća. Poseban interes iskazivala je za pitanja ženskog položaja
u društvu, kao i očuvanja narodne kulture.
330 Adek Milčinović (1979.-1968.) bila je poznata hrvatska knjižvenica moderne. Sura
đivala je sa brojnim časopisima {Domaće ognjište, Nova Evropa, Politika itd.)
331 Minka Govekar Vasič (1874.-1950.) slovenska učiteljica, novinarka, književnica i
istaknuta predstavnica slovenskog ženskog pokreta. Ona je jedna od osnivačica Slo
venskog splošnog ženskog društva te je aktivno sudjelovala u radu Narodnog ženskog
saveta Srba, Hrvata i Slovenaca. Pisala je za brojne slovenske časopise {Slovenka, Žen
ski svet, Edinost, Slovenski narod itd.)
128
�___________________________ _______________________ __________ Ženski časopisi
ženamjL koje »krpajukraj s krajem", o gorljivim Jugoslavenkama u ironičnoj, neza
interesiranoj sredini. Tako urednica lista piše:
Ona utopistička Jugoslavija, kojoj su se izrugivali naši neprijatelji, a za
koju su patili i umirali toliko naši narodni mučenici, postala je zbiljom [...]
Radujmo se, sestre! [...] sada (je) vrijeme za slogu, najiskreniju najjaču na
cionalnu slogu, bez jednog tračka separatizma. Svi Srbi, Hrvati, Slovenci
moramo biti danas svjesni Jugoslaveni [...] Neka već zašute [...] izlišna mu
drovanja o republici.332
Jugoslavenski orijentirana učiteljica iz Zagorja žali se na svoju okolinu:
Svi su Republikanci, ali to ih nije naučio siromah Radić. Oni su zavoljeli
republiku u Americi, a za vrijeme rata u Rusiji. Agitatora, koliko ja znam
nije bilo. Oni drže da je republika za narod, a kraljevina za - gospodu [...]
Nisu ni protiv ni za kralja Petra, ali ne zamjeraju mu srpstvo nego to što je
kralj. Moralo se ići u narod davno prije!3
33
Slično raspoloženje opisuje čitateljicaJZ-Turopolja gorko raspravljajući sa svojim
zemljacima koji proklinju Srbe. O na im s prozora viče: „Ljudi, budite pametni,
ne dajte se varati! Srbi su naša braća[...] Nu oni se srde na me i vele da im je ‘vrag
brat!’"334 Učiteljica koja piše iz Srijema sasvim je drugačijeg raspoloženja. U tre
nutku kada je narod oduševljeno na nogama zbog novih političkih događaja, ona
je zabrinuta zbog svog izuzetno teškog položaja na selu i zaključuje: „Sloboda?[...]
Ujedinjenje?[...] ja, ja i ja lično htjela bih Oslobođenje!**3 Stoga se može zaključiti
35
daje glavni pravac jugoslavenstvo, ali politika časopisa je uređivački, politički, kul
turni i feministički liberalizam te otvorenost prema diskusiji, svim vrstama tema
i stavova. Nema tabua, ne bježi se od stvarnosti, otvoreno se raspravlja o ženskoj
seksualnosti, moralnosti, nevjenčanim majkama, antisemitizmu, alkoholizmu, a
tekstovi koji opisuju sudbinu pojedinih žena vrlo su intimni i bez zadrške.
Ciljana publika su intelektualke, a one su i prezentirane kao idealna nova žena
za novo doba: obrazovana, osviještena^jugoslavenski orijentirana žena koja se akti
vira za svoj narod, organizira u ženske udruge i promišlja o svom položaju u druš
tvu. Majčinstvo, obitelj i dalje izrazito visoko kotiraju u tekstovima, ali obrazovana
žena ne može stati na tome.
Budući da nije objavljivao reklame, list se od samog početka list borio s financij
skim problemima, te je polovicom 1920. godine prestao izlaziti.
332
333
334
335
Zofka Kveder, „U \to\o\u,Jugoslavenska žena, 1919.: 1-4.
„Naša pisma“
Jugoslavenska žena, 1919.: 43-48.
„Naša pisma",Jugoslavenska žena, 1919.: 167.
„Naša pismau,Jugoslavenska žena, 1919.: 46.
129
�NOVA ŽEN A U N O V O J DRŽAVI
Ženska misao - list za prosvjetu, socijalni rad i organizaciju bio je organ H r
vatske karoličke ženske sveze.336 Imao je petnaestak stranica i izlazio u Zagrebu,
jedanput mjesečno, od kraja 1919. do polovice 1921. godine, pod uredništvom
Zore Vasić. To nije bio prvi katolički ženski časopis. Prethodio mu je lis tZ a vjeru i
koji je izlazio od 1908. do 1919. godine, a uređivala ga Marijina kongregacija
učiteljica iz Zagreba.337 No, dok je list Z a vjeru i dom upozoravao mlade djevoj
ke da ne gledaju kino-predstave, a o ženskom pravu glasa izjavljivao jednostavno:
„Čemu si navaljivati na ramena posao, koji nije za nas, nego za muževe naše",338
Ženska misao pokazala se otvorenom prema određenim segmentima modernog
društva i aktivno se zalagala za pravo glasa.
Časopis nastaje kao svojevrsna reakcija na novo doba i promjene koje ono do
nosi u društvu i položaju žena. Rat, liberalizam, racionalizam, sekularizam i pro
boj znanosti uzdrmali su položaj i značaj religije, a samim tim i Katoličke crkve.
Crkva se suočila s izazovom prilagođavanja novom svijetu i poretku. Ženskajnisao
pokušavala je promovirati ideje m odernog društva među vlastitim katoličkim či
tateljima. U tom cilju oni zauzimaju pomirljive stavove prema određenim smjer
nicama modernizma te želeJato lički orijentiranu ženu učiniri šro . uvrerneftijom,
s
a da pritom ne izgubi iz vida vjerske principe i temelje katoličke nauke. O ni dakle
žele „[...] stvoriti tip kršćanske organizovane žene koja će prem a starim i vječnim
načelima na posve moderan i suvremen način sagraditi svoje životno naziranje i
djelovanje."339
Žemk*-misao svjesna je pluraliteta ženskih identiteta, govori o problemima
zaposlenih žena - učiteljica, radnica, sluškinja, domaćica, dokonih žena - dama,
majki i supruga i djevica te nudi prevladavanje tog diverziteta, kako između muš
karaca i žena, tako i među ženama u kršćanskoj egalitarnosti: duša nema spol ni
klasu.
336 Hrvatska katolička ženska sveza osnovana je 31. svibnja 1918. godine sa svrhom
okupljanja svih katoličkih ženskih društva u Hrvatskoj i osnivanja ženskih prosvjet
nih društava diljem Hrvatske. Bila je pod direktnim nadzorom hrvatskog katoličkog
episkopata i predstavljala paralelnu organizaciju muškom Hrvatskom katoličkim
narodnom savezu. Više o HKŽS vidi u „Hrvatska katolička ženska sveza i njezine
organizacije", Ženska misao, 20. travnja 1920., br. 4: 59-64; Anić, Više od zadanoga.
Žene u Crkvi u Hrvatskoj u 20. stoljeću, 438.
337 O razvoju časopisa Za vjeru i dom vidi: M. Stankovič, „Naš dragi Jubilarac", Za vjeru
i dom, rujan 1944., br. 7: 1-4.
338 „Naš ženski svijet", Za vjeru i dom, 1917, br. 10-12.
339 Dr. Božena Deželić, „Ciljevi katoličkih ženskih organizacija", Ženska misao, siječanj
1921., br. 7-10:93-96.
130
�Ženski časopisi
Ženska misao zauzima prihvatljiv stav prema novoj državi. Nema doduše odu
ševljenog jugoslavenstva, kao u Jugoslavenskoj ženi, ali se nastoji prilagoditi novom
političkom okviru. Povremeno koristi jugoslavenske nacionalne simhole u argu
mentaciji vlastitih teza i želja je da se afirmira kao list koji se zanima za probleme
katolika u cijeloj Jugoslaviji. Dotiče probleme katolkinja u Bosni, Srbiji^Sloveniji
i čitavo) H rvatskoi te onda dodaje univerzalnu komponentu kršćanstva u kojem
prelazi granice jedne države te koristi univerzalne kršćanske simbole. Tako se već u
prvom broju isprepleću motivi kosovske djevojke, sestre vojvode Momčila i KraljevićajMarka s Djevicom Marijom ili „Tovankom ođ Arka* (Ivanom O rkanskom).340
Pred kraj godine izlazi trobroj u kojem se naglašavaju financijski problemi lista,
da bi tijekom 1921. godine izašla još dva dvobroja nakon čega se list ugasio. Četiri
godine kasnije ponovo će se pokrenuti stari katolički list Za vieru i dom, ali će on
obnoviti i izrazite anrimodernističke tendencije.
Slovenka -g la silo slovenskogženstva bio je novi časopis staroga imena. Prva Slo
venka izlazila je na prijelazu s ro lje r^ j i T rcr^, A < ljn h lja n d ro m v erzijo m b 1919j
;
dine povezivalaiiijc-ista uredni h ’ Tv^pka Kl^mrnčir An^ič No, dok je(tršćansk«
j)
Slovenka bio kulturni list s feminističkom notom, ljubljanskaMovenka je glasilo
Slovenske ženske zveze,341 list namijenjen kršćanski orijentiranim ženama.
Bal kao i_Z&tsktr m is*o, Slovenka je predstavljala n»akrijn kršrancfva na libera
lizaciju d m šrva nakon rata. U posljednjem broju ovog lista Ivica Neznan342 ističe
kako se nakon ujedinjenja opazilo da ,,slobodoumnici“ žele osnovati državu na li
beralnim temeljima koji je Crkvi stran. Pri tome su mobilizirali sve segmente druš
tva, pa i žene u mjeri koja do tada nije bila zabilježena. Stoga se borba nije vodila
samo na političkom polju, već i kroz kulturna društva. Jugoslavenska demokratska
stranka imala je utjecaj među sokolicama, klerikalci medu otlicama^a čak je i Soci
jaldemokratska stranka organizirala prosvjetnu organizaciju ^Svoboda". U ovom
boju, zaključuje a u t o r f z e m p j j e postala bitna i to kao „^gitatorska sil^T i potencijalna
glasačica.343
.. ^ ,
4 U
6 ^
340 Dr. B, Ženi mog naroda, Ženska misao, 21. studenog 1919., br. 1: 1-4; Srpkinja,
„Nove dužnosti katoličkih žena“, Ženska misao, 21. studenog 1919., br. 1: 5-6.
341 Slovenska ženska sveza nastala je na inicijativu Slovenske kršćanske socijalne sveze 14.
ožujka 1918. godine. Cilj je bio organizirati slovenske žene u kulturni rad po kršćan
skim načelima, boriti se za politička, građanska i socijalna prava žena, za osiguranje
radnica, službenica i majki. {Slovenka, 15. travnja 1919, br. 3-4:49-51)
342 Ivica Neznan je vrlo čest autor u ovom listu. Vjerojatno se radi o pseudonimu, a moja
pretpostavka je da iza njega stoji urednica lista - Ivanka Klemenčič Anžič.
343 Ivica Neznan, „Orliće", Slovenka, 15. prosinca 1919, br. 7-12: 162.
131
�NOVA ŽENA U N O V O J DRŽAVI
Koncepcijski ‘ 'S lo ven k^ bila negdje
^
O na je, kao i Ženska misao, organ katoliekog-žeiLskQg_pokreta te nastoji izgradi
ti mogt između tradicionalnog i suvremenog ženstva. ali je ij inrerpreradiU deie
nešto slobodoumnija - znatno više prostora posvećuje nacionalnoj (slovenskoj)
problematici. Iako u jednom od prvih brojeva ističe da ima ambiciju odgovoriti na
razne potrebe suvremenog društva, ona sej=<*paqra » d -d r^ a č n jih -žrpclrib časopisa
kao hdadchen-Zeitunfc koji su prema njihovom mišljenju svaštarili pišući malo o
k u h in ji malo o (^dgoiiuroaloj) £rtu) Za novu ženu predlaže nov tij> časopisa koji
ce poticati temeljitu naobrazbu žena, bratiti potrebe zaposlenih žena] i boriti se za i
njihovo sustavnolobjazova^b i primjeren ^ plaču, raditi na odgoju dobrih majki, /
poticati žene na socijalan rad] boriti se za ulazak žena u političko polje i to na teme- i
Iju ženskog pacifizma i potrebe da sudjeluje u školskom, ekonomskom i socijalnom
zakonodavstvu te se boriti protiv predrasuda koje priječe slobodan razvoj žena.3443
5
4
Cilj ovog lista je izgraditi samosvjesnu, obrazovanu, ponosnu i snažnu ženu,
koja će preuzet novu ulogu u društvu, izgraditi most između majčinstva i zaposlene žene, očuvati razlike između pojma ženskosti i muškosti i isticati žensko pravo
glasa.
'■'"'Značajnu ulogu u listu ima nacionalno pitanje, pri čemu se Slovenka prvenstve
no usmjerila na teritorijalne probleme L-nji tu m nrj|j <\lr>vpnijn Zbog svoje sloven
ske nacionalne orijentacije Slovenka je došla u sukob s luaasljivemknm žennm koja
joj prjgovara da zanemaruje jugoslavensku ideju, na što joj Slovenka odgovara da
jesžvaka dobra Slovenka - dobra Tugoslavenka. te da u Sloveniji nema separatizma
k ao u R rv atskoj^45
Krajem 1919. godine izlazi zadnji broj Slovenke. Nova, treća Slovenka počet će
izlaziti 1923. godine, ali pod novim uredništvom i s novim porukama.
Tijekom prvih mjeseci 1928^ godine Zagreb je svjedočio neobičnom projektu.
Dvojica poduzetnika, braća A dolf i Franjo Rautenstrauch, odlučili su pokrenuti
politički list za žene: 1
EvajJzenski politički časopis. Sama ideja ne bi bila ni po čemu
posebna, da urednici i ujedno anrnp gnmvn <fvib rlanalca niču Kili mnSlrarri Eva
je izlazila vrlo kratko vrijeme (od 5. siječnja do 8. travnja 1928. godine) s učesta
lošću od dva tjedna i cijenom, od 2,5 dinara što je bio znatan iznos budući da je
imala samo 4jtra n ic e i obilovala propagandnim porukam a! Svojim formatom i
grafičkim rješenjima trudila se im itirati informativne dnevnike rog ra^rlnhlja, ima
la je informativni dio, rubrike koje govore o raznim aspektima ženske problema
tike, zabavnu pripovijetku, a na predzadnjoj ili zadnjoj stranici obavezna je bila
rubrika:“Kazalište, kino, umjetnost i šport" u kojoj se objavljuju gradske kulturne
344 „Za dr. Krekom!", Slovenka, 15. veljače 1919, br. 2:43-44.
345 „Naravno prašanje in ženska", Slovenka, 15. lipnja 1919, br. 5-6: 118-119.
132
�Ženski časopisi
vijesti. No, koncepdjiumk^bila j a r a s t r a n a listai>ud ući_da se rubrike nasu miče po
javljuju i gase.
Prema riječima urednika, Eva je nastala kao reakcija na novo doba i nove po
trebe suvremene žene. „Moderne žene“, zaključuju urednici, „nisu više zadovoljne
svojom tradicionalnom ulogom, one su postale buntovne i traže slobodu, a ono što
se nekad smatralo nepristojnim danas postaje prihvatljivo, dapače lijepo".3
46
No, u svom pokušaju da, kao moderni muškarci, novim listom izađu u susret
modernoj, novoj ženi, urednici su u biti osvjedočili kaotičnost shvaćanja i nesnalažljivost tadašnjeg muškarca u pluralitetu ženskih identiteta i brojnim promjenama
koje su se događale u životima žena. Adolf i Franjo Rautenstrauch nastupaju kao
autoriteti koji će povesti moderne žene prema njihovoj pobjedi, odnosno stjecanju
političkih prava. Pri tome je očita njihova percepcija (žena kao drugotnos^l i obra
ćaju joj se kao jedinstvenoj, nedjeljivoj grupaciji čije su eventualne razlike nebitne
u odnosu na zajedništvo koje ih povezuje.3473Napokon, različiti ženski identiteti
8
4
samo su konstrukti različitih muškarčevih potreba. Tako se objavljuje predava
nje Yladjmita-Dvornikoviča da postoji više tipova muškaraca pa se prema tome
oformilo nekoliko vrsra žena. Za kriminalca postoji prostitutka, a za duhovno
produbljenog muškarca - madona, te se zaključuje: „[...] po današnjem načinu
života i psihičkim osobinama postao je muškarac formativan, on je izgrađivač, a
žena je materija, ona je samo sredstvo, koje vodi do realizacije muškarčeve težnje!*
348 Žene su stoga kao neka vojna formacija obavezni pretplatnici njihovog lista i
naglašava se da je „njena sveta dužnost prema svom spolu da se pretplati, a u tjednu
jedanputa naći će svako toliko vremena, da naš skromni tjednik pročita. Kako pak
imade dosta siromašnih žena [...] to bi trebala svaka imućnija žena, da pretplati
također po jednu siromašnu ženu!*349 Alternativni stavovi s gnušanjem se odbacuju
te - kada je jedna čitateljica napisala da se žena može realizirati samo u braku uredništvo joj odgovara da neće objaviti njezin prilog jer ,,[...]držimo da biste se
postidjeli vašeg uvjerenja. Razmišljajte!"350
Na stranicama novog časopisa uskoro počinje izbijati na površinu urednička
fascinacija tamnom stranom ženstva, odnosno žene kao iyiisterioznog)(prijetećeg^
Keistraženđg društvenog fenomena drugotnosti. U Evi se pojavljuju članci koji
obrađujtrtćm e zatvorenica, atentatorica, ubojica, djecoubojica, samoubojica, žena
346 Dr. Brodman, „Etos naših dana", Eva, 15. siječnja 1928., br.l: 1
347 „Prvi koraci u borbi", Eva, 12. siječnja 1928., br. 2: 2-3: „Iz uredništva", Eva, 12. si
ječnja 1928., br. 2:3.
348 Vladimir Dvorniković: „Žensko pitanje i kriminal", Eva, 5. ožujka 1928., br. 7-8: 3.
349 „Iz uredništva", Eva, 12. siječnja 1928., br. 2: 3.
350 „Iz uredništva", Eva, 19. siječnja 1928., br. 3: 2
132
�NOVA ŽEN A U N O V O J DRŽAVI
koje podmeću muškarcima tuđu djecu, žrtava muškarčeve pohote i pj-gstitutki.35
1
Žene su dakle histerične spodohe koje u ime propale ljubavi oduzimaju život sebi
1 svojoj djeci te ih se nastoji poučiti da je majčinska ljubav iznad seksualne.352 U
objavljenim zabavnim p ripovijetkama glavni su akteri većinom muškarci, a žene
se eventualno pojavljuju kao zavodnice, kokete koje ih mame na krivi put. Uz to,
urednici pokazuju pgrpnno nesnalaženje n događajima na Hnm-aroj-fensknj srrni,
koja se gotovo ni ne spominje, dok su se naširoko raspisali o(z<£nskom pokret$ru_
Poljskoj ili Finskoj.353 Ovakve novine uskoro su izazvale revolt među zagrebačkim
gospođama koje organiziraju sastanak u Ženskoj realnoj gimnaziji gdje odlučuju
preuzeti Evu, ali i izabrati novo uredništvo, dodati broj stranica, smanjiti cijenu,
promijeniti ime i dati listu novi smjer: obrana žene i priprema za sudjelovanje u
političkom životu.354 Ubrzo nakon toga list se gasi, a novi se ipak ne uspijeva p o
krenuti.
Iako ova neobična epizoda nije ostavila većeg traga na ženski pokret u H rvat
skoj i uskoro pada u zaborav kako tadašnjih protagonistica, tako i suvremenih povjesničara-kaotične stranice F.ve ostaju svjedokom straha i nesnalaženja tadašnjeg
muškarca^Tnovimjrodnim konceptima^ Promjene kroz koje su prolazile žene bile
su evidentne. O ne su se očitovale u kraćim frizurama, kraćim suknjama, d ruga
čijim ciljevima i obavezama koje su stavljane pred suvremenu ženu, no što je to
značilo za muške rodne identitete? Ukoliko su urednici Eve, koji su se u početku
deklarirali kao načelni pobornici moderne žene, uskoro pokazali tragove straha i
m izoginije, kako su se s novim rodnim konceptima nosili oni koji su od početka
prema suvremenim trendovima iskazivali rezervu?
Naša žena - tjednik za ženski svijet izlazio je u Zagrebu u razdoblju od 1935. do
1938. godine, jednom tjedno. U prvoj godini izlaženja imao je 8 stranica i koštao
2 dinara. Glavna urednica je Zdenka Smrekar,355 a njezina uloga pomalo podsjeća
na utjecaj Zofke Kveder Demetrović u Jugoslavenskoj ženi. Naime, časopis odiše
351 „Čuvajte se muškarci! (Žena atentator)“, Eva, 19. siječnja 1928, br. 3: 1; „Ženska kazniona“, Eva, 19. siječnja 1928, br. 3: 3; „Žena kao zločinac", Eva, 30. siječnja 1928,
br. 4: 3: „Osobna sreća i materinstvo", Eva, 13. veljače 1928, br. 6: 1-2; „Žensko pita
nje i kriminal", Eva, 5. ožujka 1928, br. 7-8: 3
352 „Osobna sreća i materinstvo", Eva, 13. veljače 1928. br. 6: 1-2.
353 „Žensko pitanje u Poljskoj", Eva, 30. siječnja 1928., br. 4: 2, Eva, 6. veljače 1928., br.
5: 2; Eva, 13. veljače 1928., br. 6: 2; „Ženski pokret u Finskoj", Eva, 13. veljače 1928,
br. 6: 1; Eva, 5. ožujka, br. 7-8: 2.
354 „Poziv na konferenciju i Reorganizacija našeg lista", Eva, 5. ožujka 1928., br. 7-8: 1;
„Iz uredništva", Eva, 8. travnja 1928, br. 9-10-11-12: 2-3.
355 Zdenka Smrekar (1884.) bila je hrvatska spisateljica, a posvetila se najviše dječjoj
književnosti. Pokazivala je interes i aktivistički pristup za politička, socijalna i „ženska
134
�Ženski časopisi
stavovima, zadanim ciljevima i sustavom vrijednosti svoje urednice. Pri tome je
ona znatno čvršće ruke i ne dopušta polemike, članke koji ne promiču poželjne
stavove_ili potkopavaju samu koncepciju lista, jjrednička politikj i tekstovi koji se
objavljuju su puno višA-discipliniranij, obavezno na pravoj liniji. Uz Zdenku Smrekar u tjedniku objavljuju i druge istaknute predstavnice hrvatske ženske scene kao
npr. Milka Pogačić ili Tagoda Truhelka, ali nalazimo i tekstove običnih čitateljica,
često učiteljica iz „različitih dijelova H r v a r s k e To su većinom kratke polemike.
svjgdpranstva o vlastitom životu ili sudbinama svojih poznanika, bračni savjeti.
icg ili pjesme, medu kojima treba posebno istaknuti radove seljanke
dare Matočggf56 Na taj način ženama se daje prostor za izražavanje i kreaciju te
uspostavlja živa komunikacija s čitateljstvom.
Nafo žena želi biti edukativna, prosvjetiteljska i praktična. Dotiče se svih druš
tvenih temalcoje smatra relevantnima, kako općih, tako i ženskih. Obavještava o
ekonomskoj situaciji na selu, nudi polemike o anarhizmu i komunizmu, te objav
ljuje članke o ženskom pokretu i radu ženskih udruga. Uz to objavljuju se savjeti
o braku, odgoju, lijepom ponašanju i njeguju poželjne ženske osobine: dobrota i
plemenitost, religioznost, prijateljstvo, ljubav, rodoljublje, ponos i smjernost, su
ćut i spremnost na suradnju.3 List se prije svega obraća domaćicama iz građanskih
357
6
5
obitelji, £jyremeno[ ženrkoju se potiče na zauzimanje aktivpe uloge u društvu,
korištenje s u v r e m e n i h I r n ć a n d r i h i|parara i n p o r r e L o m ulja umjesto masti U pripre
manju jela.358 Prepoznaje se diverzitet ženskih potreba i identiteta, ali se ove razlike
želi prebroditi. List nastoji izgraditi mostove između zaposlenih žena i domaćica.
( građanki i seljanki. Pri tome se velitapažnja posvećuićralu i seljanki kao čuvarici
izvorišne narodne kulture i snagejfeelo nije sve ali je glavno: selo nije vrhunac,
ali je osnov[...] D uh grada ne'smije dakle biti izvan linije sela, nego u nastavku
njenom[...] A naše je selo moćno, originalno, svoje i stvaralačko."359 Selo je čuvar
narodne tradicije, izvorište nacije!^)
356
357
358
359
pitanja? Svoju aktivnost nastavila je i nakon 1941. godine, dok 1943. godine nije pala
u nemilost ustaškog režima.
Mara Matočec (1886.-1967.) bila je pučka spisateljica i aktivna pobornica_H(R)SS-a.
U svojim politički angažiranim literarnim i dramaturškim radovima propagirala je
ideologiju H(R)SS-a, a nakon atentata u Narodnoj skupštini aktivno se angažirala u
stranačkim aktivnostima, osobito u radu Seljačke sloge. Više vidi: Kolar, Mara Matoćec.
Ljuba Šikić," Koja ženska vrlina ima najveću vrijednost", Naša žena, 23. veljače 1935.,
br. 5: 4.
„Uvodna riječ", Naša žena, 20. siječnja 1935., br. 1: 2.
„Naše selo", Naša žena, 2. veljače 1935., br. 2:4.
135
�NOVA ŽEN A U N O V O J DRŽAVI
[...] I bilo je vremena, te knezovi zaboravile, da je osnov života domovine
tLŽuljavo) seljačkoj ruci i priprostom seljačkom srcu. Duša im se onda poče
okretati k tuđem svijetu, oni poiskaše sreću u drugoj misli i drugom jeziku.
A n a r o d n a m is a o hrvatska ostala je da živi bez knezova, svojim životom, u
onom seljačkomsrcu i na tihome seljačkom domu.360
Pažnja i briga za selo ne proizlazi iz činjenice da se časopis obraća seoskoj ženi, već
naprotiv, o n ^nastoji uvjeriti građanku u vrijednost i važnost seoske kulture^ ruralnog pučanstva za održanje vitalnosti naroda. Selo-se percipira kao temelj hrvatskog
naroda, a građanke se potiču da prihvate i njeguju te temeljne narodne vrijednosti.
Najmanje simpatija pokazuju prema visoko obrazovanim ženama. Studentice se
optužuje za nemoral,3 1 a Udrugu univerzitetski obrazovanih žena za elitizam i ne6
funkcionalnost.362 Žene ipak ujedinjuje potreba i obaveza da svojim djelovanjem
primarno pomažu razvitku hrvatskog naroda. Zaposlena žena, seljanka, radnica
činit će to radom, vršeći osnovne ženske dužnosti i njegujući narodnu kulturu i
baštinu.
lasa žena službeno nije bila organ HSS-a, ali nesumnjivo da je podržavala i
promovirala ideologiju te stranke. Tijekom 1936. godine objavljivala je feljton o
seljačkom pokretu363 te se u više navrata obraćala čelnicima HSS-a tražeći njihovu
podršku i potvrdu. Tako je objavila brzojav V. Mačeka u kojem on daje punu p o
dršku: „Gospođi dr. Zdenki Smrekar, urednici ‘Naše žene’ Zagreb: Pratim pisanje
‘Naše žene’ pa mogu taj list obzirom na njegov nacionalni i kulturni sadržaj hrvat
,
skih građanskih krugova najtoplije preporučiti!*364 U prvoj godini izlaženja tjednik
je rijetko objavljivao slike i ilustracije, ali ipak je pronašao prostora za fotografiju
Stjepana Radića i Vlatka Mačeka. Uz to. Naša ž ena j>očinje izlaziti n politički p o
voljnom trenutku za strankiKJcada HSS prerasta u pokrefr i kada mu je za daljnji ra
zvoj potrebna podrška žena. Naime, drugu polovicu tridesetih g odina obilježavaju
masovn£-manifestacije stranke prilikom kojih im je bilo važno naglasiti da stranku
podržavaju svi slojevi dm črv^ cr^rj jjnladi. i muški i ženski.365
360 „Hrvatski seljak", Naša žena, 29. lipnja 1935., br. 23: 1.
361 „Žena i njega tijela", Naša žena, 27. srpnja 1935., br. 27: 1-2.
362 „Udruženje sveučilištarki", Naša žena, 27. travnja 1935., br.14: 6; „Suvišno napreza
nje", Naša žena,16. studenog 1935., br. 43: 6-7.
363 „Hrvatski seljački pokret", Naša žena, 11. siječnja 1936., br. 2: 3-4; Naša žena, 18.
siječnja 1936. br. 3: 3; Naša žena, 26. sijačanj 1936. br. 4: 3-4, Naša žena, 1. veljače
1936., br. 5: 3-4; Naša žena, 8. veljače 1936., br. 6: 4-5; Naša žena, 22. veljače 1936.,
br. 8: 3-4.
364 „Doktor Vladko Maček „Našoj ženi"", Naša žena, 6. srpnja 1935., br. 24: 1.
365 Leček, „ Do sada se samo polovica hrvatskog naroda b o r i l a 93-130.
136
�li
Ženski časopisi
Časopis je u drugoj godini povećao broj stranica, još je izrazitije naglasio svoju
poveznicu uz HSS, pofeo objavljivatfreklame. Posljednje godine izlaženja Zdenka
Smrekar se povlači zbog bolesti nakon čega se Naša žena restrukturirala u popular
ni .tip časopisa koji obiluje foto-materijalom i znatno više prostora posvećuje modi,
majetestvu i zabavi. Krajem 1938. godine prestaje izlaziti.
Zanimljivo je da su svi navedeni časopisi izlazili vrlo kratko vrijeme. Inzistiranje
na strogom konceptu, izbjegavanje reklama, pejorativnosti, fotografija i sentimen
talnosti te fokusiranje na ozbiljne rasprave o braku, moralu i političkim pravima
očjflLnjsu bili recept za stjecanje simpatija šireg čitateliskog kruga. Put do publi
ke pronašli su tek časopisi koji su se oslonili na tržišnu logiku i prigrlili blagodati
-masovnejsilture. Otprilike u isto vrijeme, 1925. godine, pokrenuta su dva ženska
časopisa koja sii-ahilježila sljedeća dva desetljera_jugr><;lavpn<lfp povijan venskog ti
ska: zagrebački 'Ženski list i beogradska Ž ena i svet. Nakon prvotnog osluškivanja
potreba tržišta za ova dva lista nije bi|o^sporno tko će im biti ciljana gghlika. Ž&pki
list je uskoro dobio .nastavak naziva: za modth-zabavu i kura mrvo, a Žena i svet se
obratila ženi kao stšzeru doma. stožeru porodice i stožer u društva.366 Časopisi su se
oslanjali na tradicionalne ženske teme kao što su moda, brak, moral, kućanstvo i
djeca, ali ih obraduju na zabavan i dinamičan način, nudeći kratke crtice, odlom
k e ! ? suvremenih knjiga, pokrećući ankete i sveskupa prateći obilnim slikovnim
materijalom. O ba su lista pretendirala pr>knn(rj<»lr>kppnf> jn g rtcl^ n sko tržišteJ
ali su pritom imala ograničene uspjehe. Početni polet Žensko? lista zaustavila je
ekonomska kri7a a ^ fm is v e t)p o s \\s t 2 z je i ranije zbog barij era pisrri^. Prvotna
l
ideja da izlazi na oba pisma pokazala se ekonomski neisplativa zbog slabog odaziva
pretplatnica iz Hrvatske.367 Usprkos visokoj cijeni, časopisi su se uspjeli nametnuti
na tržištu, te su u najboljim godinama imali nakladu od otprilike 60.000 primje
raka.368 Njihova popularnost privukla je suvremene istraživačice te je Ženu i svet
obradila Svetlana Stefanović.369 Ženski list bio je tema disertacije Marine Vujnović
koja ga je obradila u kontekstu suodnosa kulture, medija, ekonomije i politike,370
366 Stefanović, „Ženska štampa,: Žena i svet 1925-1942“, 413.
367 „Onima koji traže latinicu", Žena i svet, 15. travnja, 1925., br. 4: 11.
368 Vujnović, Forging the Bubikopf Nation. Journalism, Gender, and Modemity in Interivar Yugoslavia, 160-172.
369 Stefanović, „Ženska štampa: Žena i svet 1925-1942.“
370 Vujnović, Forging the Bubikopf Nation. Journalism, Gender, and Modemity in Interwar Yugoslavia\ Vujnović, „The Emergance of Ženski list in the Context of Interwar
Croatia and the Bubikopf Debate".
137
�NOVA ŽEN A U N O V O J DRŽAVI
dok je Suzanu C oha zanimalo na koji je način Ženski list konstruirao i reprezenti
rao ženski identitet.3 1
7
Uredništvo Ženskog lista preuzela je Marija JurićZagorkaJcoja je ovu funkciju
vršila sve dal23SLgodine, kada pod konzervativnim pritiskom novih vlasnika daje
ostavku i pokreće novi časopis Hrvatica, a Ženski list je pod novim uredništvom i
s novom koncepcijom promijenio ime u HrvatskU ’enski list . Zagorka je listu dala
.
snažan osobni biljeg uspostavljajući brižan i direktan odnos s publikom , jevno či
tajući i odgovarajući iu-fljiliQya_pisma. List je prilagodila potrebama obične žene,
nastojeći da što praktičnije odgovara na njihove zahtjeve, ali je kroz njega prom o
virala i poruke ženskog i nacionalnog pokreta.
Prvi broj Žene i sveta bio i£_hesplatni dodatak
, a u početku ga
je uređivala Jelena Zrnić, supruga urednika Ilustrovanog lista. Pod njezinim ured
ništvom list je bio izrazito rojalisrirki diristiekLi unitaristički. N a naslovnicama
se vrlo često pojavljuju fotografije pripadnica kraljevske porodice Karađorđevića,
a fotografije prate
0
nja i zabave jl.,,..... ..... .. _u—
...............p. _____
i srpskih obitelji. (Slika V -ll, V-12) G odine 1930. akcijsko društvo „Ilustracija**
propada te Žena i svet mijenja vlasnike, ali i uredništvo. Pod novom urednicom
JfemAiC&cu
Slika V -12
„Nj. V. Kraljica Marija"
(Ž en a i svet, 15. 3 .1 9 2 5 ., br. 3)
371 Coha, „Konstrukcija i reprezentacija ženskog identiteta**.
138
�Ženski časopisi
Marijom Gregorić časopis postaje nešto ležerniji i više okrenut svakodnevnici i
običnim ženama, dok je Jelena Zrnić pokrenula paralelni ženski časopis Ženski
attl-u-kojem nastavlja svoju uredničku politiku.372
Sva tri časopisa predstavljaju se kao autoriteti i vodiči kroz moderan život gra
đanskih žena. U njemu su tadašnje žene mogle pronaći slike modernih frizura,
najnovije krojeve za razne vrste toalete, kozmetičke savjete kako ostati i postati
lijepa, steći ili zadržati muža, dobiti savjet o ekonomičnom vođenju kućanstva,
ali i informaciju o najnovjjiiruteh.nološkim izumima koji olakšavaju kućanske po
slove. Saznale su da se (pioderna žena bavi sportom , vozi avion i obožava voziti
auto. Ž ene će ovdje naučiti da svako dijete treba imati svoju sobu, da svaka žena
mora imati budoar. da trebaju imati posebnu toaletu za jutro i popodne, za sport i
večernji izlazak, dobit će savjete kako moderno i udobno namjestiti stan i kako se
pripremiti za more. O čito je da „moderan život" lodnosi prije svega na pripadnice
^iše srednje klase,^coje su si uostalom i mogle priuštiti ove časopise, dok seoske
žene još uvijek ostaju izvan kruga propagande. (Slike V-13, V-14) U centar ženske
Slika V -13
„Rajka Lovrić, rođena G rudenić iz Bakra,
Slika V -14
„Moderna žena voli istorisku frizuru!*
supruga poznatog seoskog kapetana Luje
(Ž en a i svet, 4. 1. 1925., br. 1)
Lovrića, oduševljena je sportastica. “
{Ž en a i svet, 1925-, br. 7 )
372 „Izjava naše urednice*1 Ženski svet, siječanj 1930, br. 1: 3.
,
139
�NOVA ŽEN A U N O V O J DRŽAVI
pažnje sve više dolazi dijete koje postaje predm et obožavanja, ali i brige, te žene
dobivaju savjete za vođenje trudnoće, njegu i odgoj djeteta, a Žena i svet i Ženski
svet objavljuje brojne fotografije djece iz srednje i više klase s kostim iranih zabava i
dječjih predstava. (Slika V-15)
Slika V -15
„U Sarajevu je vrlo
razvijen društveni
život. Čak i dečica
imaju svoje mondenske zabave. Ove
sličice su s kostim ira
nog dečjeg bala.
[D O N JE SLIKE]
„rteffrnnšcg m i
nistra vanjskih
poslova priredila su
vrlo uspelu domaću
zabavu u vrlo lepom
dekoru kuće G.dr.
Ninčića. Gosti na
skupu i desno - mali
priređivača
{ Ž e n a i s v e t, 15.
4.1925.. br. 4)
No, ilustrirani časopisi ne djeluju
kao puki inform atori o suvremenim
trendovima. Na njihovim stranicama
otvara se diskusija o novoj ženskosti
i muškosti koja dopušta izražavanje
različitih stavova, a noviteti se isto
vremeno kritiziraju s konzervativnih,
feminističkih ili liberalnih gledišta.
Smjer polemike kreiraju čitateljice i
čitatelji sudjelujući u raznim anketa
ma koje ispituju granice m odernog i
starog društva. Uredništvo časopisa
poziva svoje čitatelje da im kažu: „Što
mislite o braku?"373, „Da li vam je
žao da ste se udali? D a li biste se rado
udali?374 Kako su žene raspoložene
prema pravu glasa?"375 Čitatelji se na
dalje pozivaju da kažu svoja mišljenja
o „dobrim i rđavim" osobinama suvre
menih djevojaka376 ili muškaraca,377
muškarce se poziva da izlože kakve im se djevojke sviđaju,378 a djevojke da opišu
svog idealnog muškarca.379 Čest je slučaj da se ista pitanja pojavljuju u nekoliko
373 Anketa je povedena u Ž e n i i sve tu 1925. godine, a odgovori su pristizali do polovice
1926. godine.
374 Ž e n s k i lis t 1927 br. 10, str. 30. Ista pitanja postavljena su čitateljicama Ž e n e i s ve ta u
lipnju 1930. godine.
375 Anketa je pokrenuta u Ž e n i i svetu u ožujku 1926. godine i Ž en sk o m listu u veljači
1927. godine.
376 „Jedna anketa: dobre i rđave osobine današnje mlade djevojke", Ž e n a i s v e t , 15. trav
nja 1927., br. 4:13-14; „Anketa: naša mlada devojka", Ž e n a i sv e t , 15. svibnja 1927.,
br. 5: 10-11.
377 „Anketa ženskog lista", Ž e n s k i lis t , 1926., br. 2: 31 -32..
378 Ž e n s k i list, 1927., br. 12, str. 25.
379 „Ideal moderne žene", Ž e n a i sv e t , lipanj, 1932., br. 6: 4; „Anketa 'Ženskog lista'",
Ž e n s k i list, 1926., br. 2: 31-32.
140
�Modernost i ženski časopisi
domaćih časopisa, a same ideje, kao i preliminarni odgovori nerijetko se preuzima
ju iz francuskog, njemačkog ili američkog tiska.380 Na taj način kreira se globalna
diskusija u kojoj domaće čiiaieljicej^itatelji_pdgovaraju ili reagiraju na probleme
koji identificiraju neki udaljeni centri. Iako se time stvaraju temelji otvorene ra
sprave i kritike suvremenih trendova, polemike i ankete u časopisima u konačnici
pridonose generiranju modernog društva. Naime, iako se pojmovi „moderne dje
vojke", „modernog muškarca", „tradicionalnih vrijednosti" nastoje problematizi
rati, oni se istovremeno potvrđuju kao norma o kojoj se raspravlja. U društvu u
kojem se moderni trendovi u realnom životu tek probijaju i osvajaju svoje prve
simpatizere u uskom građanskom krugu, ženskim časopisima je neosporno što je
„moderna djevojka", sporno je samo u kojoj mjeri je to pozitivno ili nije.
2. Modernost i ženski časopisi
Promjene koje su zahvatile svijet nakon Prvog svjetskog rata zadirale su u sve pore
društva. Političke karte, politički sustavi, način odijevanja ili način života popri
mali su sasvim nove konture i čekali da ih se ponovno definira. Svijet se mijenjao,
a časopisi su nastojali uhvatiti, objasniti, pa i usmjeriti navedene promjene. U tom
kontekstu vodila se rasprava o tome što je, a što nije moderno, kako se ponaša i
živi modema^ženaje kako se to odražava na suvremeno društvo i modernog muš
k a rc a .k o d n ij)b ra ^ p o s u ju j> re d m e to m j^ s k u $ ij£ j^ ^
pažnju
izazivala upravo e k s t r a v a g a n r n a , g la s n a , r a z u z d a n a pojava Inove ženskosti;. Imidž
„nove Žene" koja je imala bufeikopf frizuru, k r a t k u c n k n ju - .r i g a r r r p n m r i i p o m a l o
« -.!i je odudarao od tradicionalnih obrazaca daje upravo ona
•<
često simbolizirala radikalan rez novog društva.
Svaki od navedenih časopisa propagiraoj e vlastitu ideju što predstavlja žena
novog doba. Za Jugoslavensku ženu to je obrazovana i angažirana Tugoglavenka, za
Ž ensku misao i Slovenku žena koja uspijeva uskladiti svoju moralnost i religioznost
s potrebama i tempom suvremenog života, za Evu to je žena-bojovnica za ženska
prava, za Našu ženu to je domaćica - stup obitelji, koja je stup nacije, a z^Ž em ki
liji, Ženski svet iZ e n u ijv e t to je žena koja vodi kućanstvo po suvremenim standar
dima, aktivna u javnom životu, a da pritom ne zapušta vlastiti izgled, kupuje kreme
za njegu tijela i prati modne trendove.
No, u svakom ovom konceptu nalazimo mnogo sličnosti.
380 Anketa: „O savršenoj ženi", (Žena i svet, 15. svibnja 1925., br.5: 10-11), preuzeta je
od francuskog ženskog časopisa, kao i anketa: „Jedna anketa: dobre i rđave osobine
današnje mlade djevojke", (Žena i svet, 15. travnja 1927., br. 4:13-14). I Ženski list i
Žena i svet pitaju svoje čitateljice da li bi se udale i žale li što su u braku, ali u različitim
navratima (Ženski list, veljača 1927, br. 10:30; Žena i svet lipanj 1930., br.6:14 )
141
�NOVA ŽEN A U N O V O J DRŽAVI
2.1
Odbacimo staro!
Tridesetih godina prošlog stoljeća austrijski filozof i povjesničar Egon Friedell za
vršio je svoju opsežnu studiju-Q jgnlnimoj pnvijejiizaldjučkom da se zapadna kul
tura nalazi pred novim, neispisanim početkom, Q „fazi inkubacije'*.381 Dotadašnji
se svijet činio preživljenim, a novi je još bio nepoznatiuzbudljiv, otvarajući na
glašen generacijski jaz nerazumijevanja između starih, kojima se činilo da se svijet
raspada, i mladih, koji su vjerovali da se svijet ponovno gradi i da se stara iskustva
u novom svijetu više ne mogu prim ijeniti.3823Procjep među generacijama nije se
4
8
zaustavljao na načinu života i vrijednosnom sustavu, već je sezao duboko u pitanja
identiteta kreirajući novediskurse ženskosti i muškosti. rvfinii-'injp npvjh ripr>v^
zahtijevalo je artikulaciju karakteristika i performansi koje ih određuje, ali i im eno
vanje ideja od kojih su se željeli odmaknuti.
Proučavani časopisi bili su više-manje suglasni u određivanju karakteristika za
koje nisu željeli da se veže uz pojam ženskosti: dokonost, besposlenost, bespomoć
nost i sentimentalnost. „Žene budoara, čiji se kućni život ionako kreće samo na
kratkom razmaku od ležaja do toaletnog stolića, te čiji se društveni rad ograničuje
na pokazivanje toaleta, čajanke, plesove i flirt, ta će žena ostati zauvijek ista i ta
može da ima u najboljem slučaju značenje samo u očima trgovca haljina i dragu
ljara", naglašaya^utor u Evi.m Upravo tu „ženu budoara" osuđuju sve proučavane
novine. Za jugoslavensku ien h ona je neaktivna žena, za Žensku m isa\ subverzivan
ženski element jer ne pokazuje interes za žensko pravo glasaTiTža^fafa ie m i koja se dosta posvetila kultu domaćice - dokone dame su odgovorne za krivu per
cepciju uloge domaćica. To je relikt, stara žena koja se treba odbaciti! „Žena neka
nastupa u javnosti i sudjeluje u javnoj koristi, ta žena koju je do sada vodio muž
kao što majka vodi dijete [...] žena čija zona nije prelazila domaće ognjište i koja
je bila dražesna i zavodnička u svojoj nedosljednosti, nesamostalnosti i duševnoj
površnosti", pozivala je Slovenka. „N iti žene danas hoće niti više mogu da se zatva
raju samo u svoj uski krug obitelji, a da se ništa ne brinu za ono, što se događa u
svijetu [...]", istaknuo je Ženski list.iU U tu svrhu žene moraju odbaciti dosadašnje
običaje i karakteristike „starog", koketnog sentimentalnog.ženstva. Nova žena neće
se više boriti za sebe uz pom oć parfema, pudera i umjetnog smijeha, već će kao
obrazovana individualka, svjesna vrijednosti svoga rada, tražiti i adekvatno mjesto
381 Friedell, A cultural history o f the Modem Age, 459.
382 Davidow Hirshbein, „The flapper and the fogy: representations of gender and age in
the 1920s“
383 Dr. Brodman, „Etos naših dana",Eva, 5. siječnja 1928., br. 1: 1.
384 „Svestranost suvremene žene", Ženski list, siječanj 1930., br. 1: 11.
142
�Modemost i ženski časopisi
u društvu i primjerenu plaću.385 Stoga Slovenka odbija objavljivati sentimentalne
pjesme i naglašava: „Idealno žensko srce je[...] snažno, energično, veliko
Sen
timentalnost nije snaga, već praznina, ne odgaja srca, već ih slabi!*386 Autorica u
Ženskom svetu u članku ,,Suze“ ističe da suze nisu opravdano sredstvo borbe za
„časnu^enu" te da je pobjeda postignuta suzama u biti poraz žene.387 Na istom
traguC^agorka se u Ženskom listu rugala i žalila zbog parerikp i r ra g irn r» ;ri r p k m v a
čitateljica koji su dolazili u njezinu redakciju te je zavapila „Gdje vam jeJhjjaipr?"38
8^
No, Zagorka je prenijela taj rez ^ove i stare ženskosti na leksičku razinu, pozivajući^
svoje čitateljice da se od sada ženama ne obraćaju s ..ijiilo«:riva“j l i „gospođice", već
jednostavno „gospodo".389
Naravno, ovo odbacivanje „starih" karakteristika događa se na imaginarnoj
razini i ono u biti označava vid borbe protiv predrasuda o ženama i njihovog ma
terijaliziranja u realnom životu. Na taj način se detektiraju 5
rerprn-ipi r>
koji dovode do marginalizacije žena, ne ulazi se u polemiku o njihovoj točnosti,
već ih se stigmatizira kao preživjele pojave, označjtelje odbačene „stare" ženškosul
oslobađajući novi konstrukt od balasta štetnih predrasuda.
2.2
Aktivne i svestrane
Većina se časopisa slaže da bi žene novog doba trebale biti angažirane, aktivne,
svesTrane? informirane i ohrazovane. No, značaj, doseg i dubina promjena interpre
tirale su se sukladno općoj orijentaciji novina.
Slovenka. Ž enska misao i Naša žena polaze od stajališta da žena suvremenog
d p h a jm a obavezu šireg društvenog angažmana. „Mati koja ne poznaje ništa drugo
osim rada u obitelji je sebičnica i njezina djeca će biti jednako tako uskogrudna,
kako je i ona sama", zaključuje Angela Piskernik u posljednjem broju Slovenke.i390
Ženska misao također polazi sa stajališta da se žensko djelovanje treba proširiti na
Javnijjrošrbi*jer se u njemu napokon odvija život njihove djece! Žene se stoga
trebaju organizirati u humanitarne i političke kršćanski orijentirane udruge te
385 Angela Piskernik, „Nekaj ključnih misli o vzgoji naše ženske inteligence", Slovenka,
15. veljače 1919., br.2: 28-31.
386 „Slovenka Slovenkam", Slovenka, 15. prosinca 1919., br. 7 12: 153-154.
387 „Suze", Ženski svet, travanj 1930., br. 4: 4.
388 „Gdje vam je humor", Ženski list, veljača 1936., br. 2:6.
389 „Milostiva ili gospodja", Ženski list, veljača 1927., br. 10:27; „Ne gospodjica nego gospodja", Ženski list, kolovoz 1929., br. 8: 10.
390 Angela Piskernik, „Poklič in materisntvo", Slovenka, 15. prosinca 1919., br. 7-12:
121-123.
143
�NOVA ŽENA U N O V O J DRŽAVI
aktivno zahtijevati pravo na sudjelovanje u političkom životu.391 Svoje stavove na
stoje potkrijepiti potvrdama od strane crkvenih autoriteta:
Od velikog je interesa za J iiićanski feminizam/, da se je Benedikt XV
H
pre kratkog vremena jasno izrazio za učešće žena u javnom životu. „Nous
voudrions vior des fammes ćlćctrices partout". (Mi bismo želeli videti žene
izbornike svuda) rekao je Sveti Otac prošlog maja piscu ovih redaka."3 2
9
Ipak ^Slovenka i Ženska misao prilaze prodoru žena u javnu sferu s određenom do
zom opreza. Novostečenim pravorrLŽene bi trebale unaprijediti obitelj i društvo, a
ne udovoljavati vlastitim individualnim hirovima. Žene koje se zapošljavaju zbog
(teškog financijske^ staniaAi kojem se našlajjjjhova objjd j treba pomagati edukaci
jom i borbom za(vrednovanjem niihovo^rada pa tržištu.js druge strane, žene koje
radom žele steći samostalnost i poštovanje u društvu treba osuditi i usmjeriti ih
da se radije uključe ^ t^ e k ^ u m a nitame-aktivpostLffi3 Na sličan način pristupaju
pitanjtfženskogj^razovan^ ilJ p n n c ip u se ponČe'potreba školovanja žena koje će
time postatfbolje supruge i majke, sposobne da, u slučaju potrebe, samostalno i na
moralan način zarađuju za egzistenciju. No, obrazovanje nije svrha sama sebi niti
može biti put ka osobnom rastu. To prema njihovom uvjerenju može biti jedino
vjera: „Brzo je morao čestoput takav inteligent pravo dati priprostom vjerniku i
priznati, da mu pam et njegova i sva učenost nije podala svijetla, pa često ni u stva
rima prirodnog reda, što gaje priprostom vjerniku podala vjera."394
Pitanje obrazovane žene i utjecaja koje će školovanje polučiti na ženin status u
obitelji i društvu adresirano je i u drugim časopisima. Tako J u g o s la v e n i fona na
glašavala novi trend obrazovanja žena treba voditi redefipiriji nj^ in o g položaja u
'ObiteljLjŽofca Kveder u jednom članku ogorčeno naglašava:
391 „Bilješke: Žensko pravo glasa", Ženska misao, 21. studenog 1919., br. 1: 15-16; „Bi
lješke: Žensko pravo glasa kod općinskih izbora", Ženska misao, 1. siječnja 1920., br.
2: 32; Dr. Augustin Juretić: „Zar i žena na političku arenu?", Ženska misao, 10. ožujka
1920., br. 3: 36-38; „Bilješke: Jugoslavenske žene za pravo glasa", Ženska misao, 10.
ožujka 1920, br. 3: 46-47; „B.K.: Žene u općinskim i gradskim izborima", Ženska
misao, 20. travnja 1920., br. 4: 58-59; „Žensko biračko pravo i naše narodno predstav
ništvo"; Ženska misao, 15. srpnja 1920., br. 5-6:65-72; „Iz katoličkog svijeta: Katolici
i kongres za žensko pravo glasa", Ženska misao, siječanj 1921. br. 7-10: 108; „Velika
skupština za izvoještenje ženskih građanskih i političkih prava", Ženska misao, lipanj
1921., br. 1-2: 11.
392 „Srpkinja, Nove dužnosti katoličkih žena", Ženska misao, 21. studenog 1919., br. 1:
5-6.
393 Angela Piskernik, „Poklič in materinstvo", Slovenka, 15. prosinca 1919., br. 7-12:
121-123.
394 K. Pećnjak, „Naši vidici", Ženska misao, lipanj 1921., br. 1-2: 18-20.
144
�Modernost i ženski časopisi
Često se čudim, kako muškarci vole da pričaju kako su njihove žene radine,
kako kuhaju sapun, kako p^ku kruh,
kuhaju, Šivaju, gladčaju rublje,
kako su vrsne domaći re-ma Ha imadu licejsku maturu! [...] Ja onda često
mislim da je sasma suvišno, šrn < njihove žene položile „čaku i maturu, kad
1
1
njihovi muškarci toliko uživaju ne da vode jedan duševno viši i ljepši život,
nego da rade kao sluškinje.36
3
5
9
9
Ženski list pak pokreće raspravu u kojem pita svoje čitateljice „Da li loše utječe
na brak i na porodični život ako se žena u svojoj djevojačkoj dobi naobražala za
budućnost samostalnog zvanja?”3
96
Ženski list Žena i
i
»'gfjalove niz struiu plobalizaciie i potrošačkog
društva i sukladno tome ocrtavaju /tove konture ženskosčDte vrlo uspješno nameću
društvene trendove. N ova se žena naravno vrlo dobro snalazi u svim segmentima
modernog svijeta: jsportu, tehnološkoj revoluciji, profesionalizaciji zanimanja i
revoluciji mode.
Sa stranica ilustriranih časopisa smiješe nam se žene koje igrajjngnis, rukomet,
skijaju ili se čak bave streljaštvom. (Slika V-13,V-16; V-18) Ženski list vrlo rano
uvodi kolumnu „Gimnastika”. U njoj daje savjete za ispravno vježbanje, ali i ističe
da suvremene žene osvajaju područje sporta. „Danas se više ne pita da li se treba ba
viti športom, nego koji ćemo sport izabrati”, naglašava autorica u Ženskom listu,397
Nadalje, moderne žene se savršeno snalaze s novim čudima tehnike u kućan
stvu, javnom prostoru i na poslu. One obavljaju poslove operatora za radio, grade
i voze avione ili automobile (Slika V-21, V-17), te razigrano poručuju: „Mislite da
je vrlo opasno peti se na avionu? To je savršena zabava!” Ili: „Zadovoljstvo uprav
ljanja automobilom je slično osećaju koji se ima kad se vlada sobom.”398
D iskutira se i o zahtjevima koje suvremeno društvo stavlja pred ženu. Promiče se
ideja zaposlene žene, objavljuju članci o ženskim profesijama i ženama u zvanjima,
te pozivaju zaposlene žene da ispričaju svoju iskustva.399 Govori se o majčinstvu,
braku, obrazovanju, vođenju kućanstva, modi, ali se ženu pritom ne tjera da bira.
395 Zofka Kveder, „Povodom jedne publikacije gdje Adele Milčinović”, Jugoslavenska
žena, 1919.: 158-160.
„Anketa”, Ženski list, rujan 1928., br. 9: 32.
„Koji ćete šport izabrati?”, Ženski list, travanj 1937., br. 4: .8.
„O čemu sanjaju mladi naraštaji”, Žena i svet, 4. siječnja 1925., br. 1:10.
„Ženska zvanja”, Ženski list, veljača 1927., br. 10: 26; „Jedna kulturna radnica; Jelica Belović Đernadzikovska”, Ženski list, svibanj 1927., br. 1: 6; „Ženska zaposlenja”,
Ženski list, listopad 1928., br. 10, str. 36; „Ženska zvanja su postojala već u davnini”,
Ženski list, srpanj 1929., br. 7: 34; „Žena u diobi rada”, Ženski list, kolovoz 1930., br.
8: 8; „Žena naučni i socijalni radnik”, Ženski list, kolovoz 1930., br. 8: 9.
396
397
398
399
145
�NOVA ŽENA U N O V O J DRŽAVI
Slika V-16
(Ž en ski list, veljača 1926., br. 11)
Slika V -17
(Ž en ski list, svibanj 1927., br. 1)
Baš naprotiv, prototip moderne žene je
uspješna žena koja se iispijan nervariti
Z m a i svet prenosi jedan ironičan
članak iz £>ie D am e-.
Modema žena najnovijeg izdanja je
pravo svetsko čudo. Ona sve ume.
Ona ima dvoje do četvero dece koje
sama dojila i gajila. Ona se boriL fehtuje“) pjiva, jaši, ju ri n a sk ija m a igra
hokej, .tenis*, golf, igra, okrern^igre
(„stepuje"). Ona ume da sastavlja jela
(„plate") od sirovih namirnica (zbog
vitamina), ume peći štrudlu, popra
viti kvar na autu, oplesti đemper,
rešavati krajcvortretzel-e (ukrštene
Slika V -18
(Ž enski list, studeni 1929., br. 11)
146
�Modernost i ženski časopisi
reči)[...] Ona ima najnužniju poslugu, a kraj nedelje... ona provodi veselo
i bez posluge.4 0
0
Ženski list donosi reportažu o Dorothy Shover, uspješnoj američkoj poslovnoj
ženi, te naglašava: ,,DQrothy Shover je atraktivna, mlada dama koja voli parfeme,
cvijeće, lijepe haljine, „lipstick", i puder i sva druga kozmetička sredstva [...] /jer
ona vjeruje/ da žena koliko god briljantna na poslu ne smije da bude manje briljan
tna kao žena!*4 Na istom tragu ZenskLsvet donosi oduševljenu priču o Radmili
01
Radonjić, studentici prava koja je na šifrira5Qm=ffi^čajtMdobila kraljevu nagra
du. Najavljuje ju kao modernu djevojku, ($hovi tip ž e ^ kod nas i uopće^. Ona je
mršava, voli sport, živo razgovara o svemusamo ne opravu, imaTmbiciju raditi
kao odvjetnica, hraniteljica žene i djece te očekuje sreću u braku iz ljubavi. „Na
ulici slavna žena, a u kući voljena i dobra!'402 Zanimljivo je da ovi časopisi nude
pomalo različita rješenja problema dvojnog opterećenja žena. Žena, i svet i Ženski
sueLhticn pomoć druge žene te Radmila Radonjić na pitanje o brizi o djeci nagla
šava: „Odgajati ih, to je zadaća matere. Ali čuvati kao kvočka - neko bi se morao
naći da ih čuva."403 S druge strane, žćnsk^list oslanja se na uporabu tehnologija i
pomoć supruga, tražeći na taj način da se redefinira kućanstvo kao isključivo žen
ski prostor, ali i ideja muškosti. Tako Milka Pogačić donosi članak o razgovoru
sa svojom unukom u kojem ova najavljuje da će voditi kućanstvo po modernim
načelima, s modernim epruvetama i uz pomoć muža. Objavljuju se i tekstovi koji
govore da je u prošlosti domaćinstvo bilo muško zanimanje ili prenose priče o su
vremenim muškarcima koji uživaju u obavljanju kućanskih poslova.404 Razlike u
pristupu ovoj temi vjerojatno proizlaze iz različiujj polazišta listova i poruka koje
žele prenijeti. D ok su Z m a i svet i Ženski svet elitistički* listovi kofise obraćaju vi
sokoj građanskog klasi, polazeći od njihovog sustava vrijednosti,^tgnski-list je više
poplrfani&'usmjeren te promatra problem zaposlene žene u c j e l i n i ne samo kao
problem žena s dobro pozicioniranim zanimanjima.
Napokon, suvremena žena bi dakako trebala biti informirana o dostignućima
"suvremenog društv^L, naročito onima koja se odnose na održavanje ljepote i vođenje
kućanstva. Tako se u ovim časopisima mogu naći fotografije moderno opremlje
nih kupaonica, dnevnih boraYka4li-dkčjih soba, informacije o povimdaićanskim
400
401
402
403
404
„Mondei to više nije moderno", Žena i svet, 15- kolovoz 1928., br. 8:10.
„Žena i poslovni čovjek", Ženski list, studeni 1936., br. 11: 30.
„Moderna devojka, pravnik i književnik", Ženski svet, travanj 1930., br. 4: 10.
Isto.
„Razgovori o kućanstvu u moderno doba", Ženski list, prosinac 1927., br. 8: 26-27;
„Domaćinstvo-muško zvanje", Ženski list, siječanj 1934., br. 1: 10; „Muž u kućan
stvu", Ženski list, lipanj 1935., br. 6: 26.
147
�NOVA ŽEN A U N O V O J DRŽAVI
aparatirna, blagodatima uporabe plina u kuhinji, korištenjajiliajumiestcumasti ili
medicinski savjeti o odgoju djece i održavanju tijela.405
Ideju aktivne ženskosti prihvaćali su svi proučavani listovi, ali se značenje koje
se upisivalo u taj pojam mijenjalo sukladno ciljevima i procesima koje su časopisi
zastupali. K oncept angažirane žene kakav su propagirali listovi kao Sjoum ka, Ž en di& jpkaaM i\k& i£K 4pslanjao se na procese fiblitizaciie }
te
je obavezivao sve slojeve društva. S druge strane, i^oderna ženskosp kakvu su pro
pagirali ilustrirani časopisi potpom agala je procese izgradnje potrošačkog društva
i u ovo je vrijeme još uvijek bila klasno ograničena. O na je polazila od koncepta
slobodnog vremena i financijske podloge koja je preduvjet za odlazak na skijanje ili
ljetovanje, kupovinu automobila ili kućanskih i farmaceutskih proizvoda.
2.3
Preuzele su „muške osobine" i uspješne su u „muškim" zanimanjima
Žena koja radi nešto što se do tada smatralo „muškim poslom" zauzima posebno
m jestou gotovo svim navedenim časopisima. Ženska mi$a}>svoj p rogramski članak
započinjeupravo s£ ženama kočijašima\ radnicam a na željeznici^06 N a stranicama
Ž ene i svet£> pojavljuju se fotografije žena kpja vnzdanrn ili avinrJ, bave se streljaš
tvom ili st bore^-aligatorom)407 te se raspravlja koja je žena najjača na svijetu.408 Svi
časopisi rado objavljuju tekstove o prvim senatoricama. lijerniram a, p r a v n i r a m a
„na strani" ili kod nas.
405 „Lekarka: Zašto su nam decableda?u, Žena i svet, 15.travnja 1926. br.4: 8; „Ideal 42",
Žena i svet, 15. srpnja 1926., br. 7: 23; „Električna kuhala", Žena i svet, 15. listopada
1926., br. 10: 16; „Skidajte salo - Debljina vam nije potrebna jer niti je korisna ni
lepa!“, Žena i svet, 15. svibnja 1927., br. 5: 16-17; „Film: Moj čarlrston oko „kralja
čarlstona", Žena i svet, 15. kolovoza 1927., br. 8: 9; „Za 30 leta sve žene uskočiće u
pantalone", Žena i svet, 15. kolovoza 1927., br. 8: 10-11; „Kozmetika: Vaša lepota
zimi", Žena i svet, 15. siječnja 1928., br. 1: 18-19; ,,'Luftgas'", Žena i svet, 15. ožuj
ka 1928., br. 3: 16-17; „Naš ten i sunčanje", Žena i svet, srpanj 1930., br. 7: 15-16;
„Prozori su oči modernog stana", Žena i svet, kolovoz 1930., br. 8: 51-52; „Lepota
modernih kupatila", Žena i svet, kolovoz 1930., br. 8: 58; „Higijena kose", Žena i
svet, rujan 1930. br. 9: 4; „Kako treba da njegujemo svoje telo?“, Žena i svet, listopad
1930., br. 10: 15; „Dečja soba", Žena i svet, 1930., br. 12: 20; „Kako da ostanem lepa
i mlada", Ženski list, listopad 1925., br. 7: 24-25; „Njegovane ruke", Ženski list, rujan
1925., br. 6: 25; „O ljepoti naročito u ženskom budoaru", Ženski list, rujan 1925-, br.
6: 24; „Naš dom", Ženski list, veljača 1926., br. 11: 15; „Praktičko i što jednostavnije
uređenje doma", Ženski list, rujan 1926., br. 5: 29; „Naš dom", Ženski list, svibanj
1927., br. 1:34.
406 Dr. B, „Ženi mog naroda", Ženska misao, 2 1. studenog 1919., br. 1: 1-4.
407 Žena i svet, 15. veljače 1926., br. 2: 61.
408 „Koja je najjača žena na svetu?", Žena i svet, 15. veljače 1927., br. 2: 19.
148
�Modernost i ženski časopisi
Čitatelji i čitateljice primjerice dobivaju informaciju o načelnicama u Velikoj
Britaniji ili pravnicama i inženjerkama kemije kod nas.409 No, afirmacijom uspjeha
žena u „muškom svijetu" često se upada u zamku veličanja „muških" zanimanja
i uspjeha nad „ženskim". Pišući o Anđi Buniševac, novinarki koja radi za Politi
ku, „što bi moglo biti san svakog novinara", novinarka Ženskog sveta zaključuje da
Anđa Buniševacnije krojila svoju novinarsku karijeru baveći se ženskim temama,
već „mondenstvom ; iz prve ruke. Anđa Buniševc pak opisuje svoju redakciju ri
ječima: „Tu ne postoji obzir, ni osećanje za finoću. Morate potisnuti svu toplinu,
morate ućutkati svu osećajnost, morate očeličit na sve grubosti i zaboraviti da ste
žena: da ste rođeni za blagost, da ulepšavate život i da vam ga ulepšavaju."410 Uspjeh
u poslu se dakle poistovjećuje s nadvladavanjem vlastite ženstvenosti. Kontradik
tornost ove poruke koja se gotovo nesvjesno prenosila bila je uzrok mnogih disku
sija i polemika, pa i napada na modernu ženstvenost.
Kada se u Ž eni i svetu povela anketa o dobrim i lošim osobinama „naše mlade
devojke", odgovori su više-manje isticali da djevojke preuzimaju osobine muškara
ca. Žene se optužuju da žele biti muškarci ili se ponašaju kao muškarci. „Luksuziraju" se, zabavljaju se, nisu čedne ali su samostalne. Iskrene su i rlndjpdn^ ali neA
dražesne^1 „Danas ima ogroman broj modernih žena koje su neverovatno tačne,
održavaju svoju rečjhivajupoverenu tajnu, trguju i pouzdane su u svakom poslu
[...]“, zaključuje u jž jn i i svetupMtoi članka „Moderna žena je dosadna!".412 No iza
ovih diskusija uvijek leži tjeskobno pitanje: ukoliko moderno društvo zahtijeva od
moderne žene da se ponaša kao muškarac, kako se onda treba ponašati moderan
muškarac? Odgovori su se nudili većinom u ilustriranim, potrošačkim listovima i
ovisili su o vremenu kada su nastali, kao i stajalištu koje su autori zauzimali.
2A Ugrožena muškost i „moderni muškarci"
Za razliku ori 19. -Stoljeća U kojem S<f m u š l^ t vezivala U7. m o d e rn e p o jm o v e ra ci
materijalističke kulture, afzensko^t je označavala starovrijeme religioznosti, praznovjernosti Unorahrasd. nakon
Prvoga svjetskog rataj modernost se personificirala u lik i^ ^ o b ođene" žejp! Dok
se žena rado prikazuje kao simbol novog društva, muškarci često posuju oznaka
o n a ln o s ti gro rt? ne kp o d g o v o rn o s ti i b e s p o š te d n e
409 „Žena prvi put načelnik u Engleskoj", Ženski list, studeni 1927., br.7: 42; „Hrvacski
inženjer kemije", Ženski list, srpanj 1928., br. 7:30; „Naše pravnice", Ženski list, stu
deni 1928., br. 11:24.
410 „Anđa Buniševac", Ženski svet, svibanj 1930., br. 5: 7; „Žena novinar", Ženski svet,
svibanj 1930., br. 5:7.
411 Ženaisvet, 15. svibnja 1927., br. 5: 10; Žena i svet, 15. lipnja 1927., br. 6:10.
412 „Moderna žena je dosadna", Ženaisvet, listopad 1931.,br. 10:11.
149
�NOVA ŽEN A U N O V O J DRŽAVI
bedema tradicionalnosti. Između redaka šaljivih tekstova ojciaikoj-fcizuri i kratkoj_suknji, može se iščitatijabnm itost i zbunjenost suvremenog muškaraca suoče
nog s novim pravilima. M oderne žen^im p^jpjiše sve cigarete iz tahakere,.isprazne
.novčanike. uzimaju posloVtM-pi^laTrT P j1 vlaf^Hi
1
Što će se dogoditi s
muškarcima koji više ne kontroliraju svoje žene? „Nadolazi vremejcadavće jnuževi
zazidavati svoje žene“ šokantan je naslov vrlo duhovitog članka (27 i svetaj^ko^
,ene
jem se prati muka muža kojem se žena odlučila na bubikopf frizuru.4 periski liti,
414
3
1
pak donosi pisma čitateljice koja se žali da joj muž zaprijetio da će joj razbiti glavu
ako se odlučLošišati n a k ra tk o ili joj ne dopušta da nosi kratku suknju.415 Kada je
Zagorka u Ženskom lispii zapitala čitatelje kakva im se žena najviše sviđa, rezigni
rano je n ap isaladaje dobila dvadeset sedam odgovora, ali da objavljuje samo tri
jer se odgovori ponavljaju: lijepu, dobru domaćicu koja stavlja muža u centar svog
svijeta.416
Česta reakcija na novo vrijeme bila je zabrinutost zbog brisanja jasnih rodnih
g n n ir i Jgd injifjL iim r u 7 crti >
'
pnlovirom dvadesetih godina zabrinuto za)
pitao: c b a se polako ne stvara!kakav srednji rocTn U tom novom poretku žena
je napustila svoj ženski salon i romantične knjige” ojačala mišiće, obukla sportsko
odijelo i šoferske naočale i „juri sto kilometara sama u svom autu", a muškarci „spa
vaju napudrani i parfimirani, lutkasti i indolentni, kao hanum e kakve u haremu
istočnjačkom!*417 U kasnijem članku (Žene i sveti, s hum orom se uspoređuje „stari" i
„novi" idealan muškarac. Stari je snažan, dobrohotan, bogatog unutrašnjeg života,
imponira svojoj ženi i razumije je. Novi ustaje tiho, obavlja kućanske poslove, ide
na posao, vraća se odm ah nakon posla, donosi ženi zanimljivu knjigu i hvali njenu
frizuru i ručak.418
Ova kriza polučila je potrebu da se njtuškost redefinirali time učini novi, jasno
prepoznatljivi rez između rodnih identitetaTPri tom e su se propitivali poželjni in
teresi, želje i ambicije suvremenih muškaraca. Opisi „^an^šnjih^i^adića^koji su
T
.lepo odeveni. naparfimisani. kalmovani" povremeno se ponavljaju tijekom pgla
vice dvadesetih godina.419 ali do^llaska " rnVlpcptv* ncpijrv-i cr -lfirmirari jacat/rp-7
/Kicosi) tvrdi autor članka „Kakav se čovek dopada ženama?", iy£U-fejg£di. Ideja^
jedite trgovine u Francuskoj da uvede muške manekene nije polučila uspjeh. Šalji413 „Zašto pušite?", Žena i svet, 15. veljače 1927., br. 2: 14.
414 „Nadilazi vreme, kad će muževi zazidavati svoje žene", Žena i svet, 15. kolovoza 1925.,
br. 8: 5.
415 Ženski list, svibanj 1927., br. 1: 40; Ženski list, lipanj 1925., br. 3: 26.
416 Ženski list, kolovoz 1927., br. 4: 32.
417 „Možda srednji roAT, Žena i svet, 15. ožujka 1926., br. 3: 14.
418 „Dajte mi idealnog muškarca", Žena i svet, lipanj 1930., br. 6: 14.
419 „Kriza mladih ljudi", Žena i svet, 15. srpnja 1926., br. 7: 11.
150
�Modernost i ženski časopisi
vo se zaključuje dajunodu-ponovo ulaze brkovi j jyada)kako bi se muškarci mogli
razlikovati od žena.420„Zašto se kiti žena, a ne muškarac?" glasi naslov jednog član
ka u Ženikom listu iz polovice tridesetih godina. „Lepša je žena, a interesantniji
je muškarac", zaključuje autor članka „Dajfeuni idealnog muškarca".421 a za jednu
američku čitateljicu idealan muškarac je g r i j a n, uredan, ali ne i kic^iš.422
Muškarci koji su željeli biti moderni nisu trebali odbaciti samo potrebu za
pomnim uređivanjem. O ni su jasnije ocrtavali granicu svoje muškosti isticanjem
vlastite snage te pokazivanjem prezira prema svim vidovima društva koji se vežu
uz umjetnost, ljepotu ili neprofitabilno znanje. Umjesto toga, oni se aktivno bave
sportom, imaju snažnu volju, materijalno su situirani i zanimaju se za automobi
le. „Čovek koji se bavi sportom naručito je suvremen i idealan[...] Interesantan
čovek, koji danas donese dokaze o svojim mišicama, i o svojoj volji, to je današnji
„Adonis."... Žene se danas radije pokazuju na ulici s jednim bokserom, jednim futbalerom, nego sa pesnikom ili muzičarem, zaključuje autor gore citiranog članka!*,
zaključuje autor gore citiranog članka.423 Drugi autor ironično naglašava da žene
od muškarca očekuju hrabrost, ali da nedostatak smionosti može nadoknaditi no
vac, vožnja automobilom, avionom ili filmska karijera.424
U odgovorima na ankete o idealnom muškarcu čitateljice ističu ekonomsku
nezavisnost, čvrst karakter, inteligenciju, simpatičnost, plemenitost, pravednost,
poštovanje prema ženama i ljubav prema djeci. Komentari o izgledu su nešto rjeđi
i izdvajaju „crnjomaste", visoke, vitke, zdrave muškarce koji imaju „muške ruke"
i puše lulu.425 Treba naglasiti da se ideja karakternosti i nezavisnosti naslanja na
rodnu ideologiju građanskog društva 19. stoljeća426 dok je naglašavanje prioriteta
poštovanja prema ženama i djeci princip koji se tek najavljuje.
No, pokazalo se da „moderna muškost" izaziva jednako zgražanje i nezado
voljstvo kao i „moderna ženskost". Tako jedan članak kritizira brzopletost, nepri
stojnost, nemoralnost i drskost „mladih ljudi", te ustvrđuje: „Njihovo obrazovanje
420 Dr. K.M Jov, „Kakav se čovek dopada ženama?", Žena i svet, kolovoz 1930., br. 8:
9- 10.
421 „Dajte mi idealnog muškarca", Žena i svet, lipanj 1930., br. 6: 14.
422 „Ideal moderne žene", Žena i svet, lipanj 1932., br. 6:4.
423 „Dajte mi idealnog muškarca", Žena i svet, lipanj 1930., br. 6: 14.
424 Dr. K.M Jov., „Kakav se čovek dopada ženama?", Žena i svet, kolovoz 1930., br. 8:
9- 10.
423 „Kakav treba da izgleda današnji idealan muž?", Žena i svet, kolovoz 1930., br. 8: 58;
„Ideal moderne žene", Žena i svet, lipanj 1932., br. 6 :4; „Anketa," Ženski list, svibanj
1926., br. 2:31-32.
426 Vidi: DavidoflF Adam spoke first and named the orders of the world“
151
�NOVA ŽEN A U N O V O J DRŽAVI
oscilira između ocenjivanja m otora od 5 konjskih i arbitraže u futbalerskom
meču."427 Prema anketi prenesenoj 1927. godine iz jednog francuskog časopisa „su
vremeni mladići" su „bež." Bave se sportom , gordi su na svoje držanje, pokrovitelji
su slabijih, nisu kavaliri, ne ustaju u tramvaju, sebični su, kom otni, grubi, prezirno
se odnose prema djevojkama, nem oralni su, studiraju samo ono od čega će imati
koristi, ne idu u kazalište, ne čitaju i općenito ih zanima samo novac.428 Anke
ta provedena u Ženskom listu dala je još poraznije rezultate. U njoj se muškarci
identificiraju kao varalice i seksualni predatori kojih se djevojke m oraju čuvati. „O
muškarcima iza rata imam samo jedno mišljenje: žena je izgubila prema njemu
svaki respekt, a to je dosta", rekla je jedna čitateljica.429
Pojam „nove muškosti" ipak je izazivao znatno manje pažnje nego „nova
ženskost" te se ona gotovo iščitava između redaka kao sub-tekst ili eho rasprava
o suvremenoj ženskosti. Pri tom e se diskusija o suodnosu „moderne muškosti" i
„moderne ženskosti" gotovo vodi na nivou problema kokoši i jajeta. Jedni tvrde
da je „moderna ženskost" tek rezultat promjena u muškom standardu te iznose
mišljenje da su moderne žene „[...] izraz muške filozofije o ženi, kako muškarci
sviraju, tako žene igraju."430 Drugi smatraju da muškarci kaskaju u prilagođavanju
suvremenim društvenim standardima te izjavljuju: „No ipak, ja mada verujem u
sve lepe osobine „nove žene" plašim se da se ne prevarim u računu, jer joj ljudi
mogu uspehe uknjižiti kao gubitak. Eto iz tog razloga trebalo bi otpočeti nov peri
od u kome bi i ljudi morali pretrpeti izvesne promene."431
2.5 Mostovi „stare" i „nove" ženskosti
„Novo vrijeme" ipak nije bilo posve novo. M eđuratno razdoblje svjedočilo je ruše
nju brojnih tabua i ograničenja, ali i revitalizaciji i isticanju nekih naoko vrlo tra
dicionalnih vrijednosti. Tako se usporedno s kreiranjem im idža zaposlene, svestra
ne, aktivne ženskosti propagirala i ideja predane majke i vrijedne kućanice. Kult
majčinstva u m eđuratnom razdoblju istovremeno je promoviralo više različitih
aktera. Država i političke strukture suočene s prijetnjom demografskog pada, ali i
završetkom procesa ponarođivanja širih slojeva društva (re)valoriziraju majčinstvo
kao instituciju od značajne političke važnosti. Obitelj se imenuje kao osnovna je
dinica društva, a prepoznaje se i činjenica da prosperitet i razvoj zajednice polazi
od zdravog doma i kućnog odgoja. Osim toga, im enujući uloge države obiteljskim
427
428
429
430
431
152
„Kriza mladih ljudi", Žena i svet, 15. srpnja 1926., br. 7:11.
„Odjek ankete. Suvremeni mladić". Žena i svet, 15. lipnja 1927., br. 6: 14.
Ženski list, svibanj 1926., br. 2:32.
„Anketa: Naša mlada devojka", Žena i svet, 15. svibanj 1927., br. 5:10.
„Nova žena", Žena i svet, srpanj 1933., br. 7: 2.
�Modernost i ženski časopisi
imenima (otac, majka, stric) ugrađuje se emocionalna komponenta pripadnosti i
krvne povezanosti u same temelje izgradnje kolektivnog identiteta. Nadalje, maj
činstvo postaje krucijalan faktor u ponarođivanju žena. Žene - majke prepoznate
su kao temeljni faktor u biološkoj i kulturnoj reprodukciji nacije, a nacionalistički
projekti koji su se organizirali oko eugeničkih diskursa žene su vidjeli kao ,,gensku zalihu" prikladnih ili nepoželjnih gena. Stoga se većina procesa koji su obilje
žili prvu polovicu dvadesetog stoljeća na neki način odredila prema majčinstvu.
Razvijanje socijalne države najavljuje organizaciju i poboljšanje stambenih uvjeta i
zaštitu zdravlja majke i djece. Majčinstvom se počinju intenzivno baviti razne gra
ne sve utjecajnije znanosti: higijena, medicina, psihologija itd. Publiciraju se knjige
savjeta mladim majkama o njezi i odgoju djece, širi se ideologija srednje građanske
klase da se dijete treba razvijati u primjerenim okolnostima te daje ono izvor sreće
obitelji, a ne ekonomski faktor. Velike promjene doživljava i ideja vođenja kućan
stva i to posebno u srednjoj klasi. Promjene su prije svega potaknute od strane teh
noloških inovacija u domaćinstvu, odljeva kućne služinčadi u industrijske sektore i
medicinskih saznanja o važnosti čistoće. U novim prilikama i feminizam prihvaća
reinterpretirano majčinstvo i profesionalizirano kućanstvo kao polazišnu točku u
borbi za valorizaciju ženskog položaja u društvu.432 Ovaj proces redefiniranja tra
dicionalnih ženskih uloga pružao je platformu za uspostavu veza između „nove" i
„stare" ženskosti koju su ženski časopisi dobro prepoznali.
Stoga usporedno s promoviranjem željenih karakteristika „nove ženskosti" svi
navedeni časopisi nastoje očuvati određene kvalitete „stare ženskosti." O ni imaju za
cilj izgraditi mostove koji će uvesti žene u moderno doba, ali pri tome očuvati kva
litete ženstvenosti koje se prema mišljenju uredništva (ili čitateljstva) časopisa ne
smiju izgubiti. Na stranicama Žene i sveta usporedno se objavljuju fotografije „mo
dernih" žena sa ženama u narodnim nošnjama i narodnim vezovima. (Slike V-19 i
V-20) Ženski list 1929. godine organizirao je izložbu rukotvorina čitateljica lista u
Umjetničkom paviljonu u Zagrebu i slavodobitno ju popratio tekstom pod naslo
vom „Ništa se nije promijenilo!".433 Pri tome uloga nošnje dobiva novo, specifično,
političko značenje. Nošnja se označava kao simbol tradicije, naroda, izvornog sela,
oznake nacionalnog bića, a žene se označavaju kao čuvarice te nacionalne i kuturne
tradicije. Tako se kroz brigu o nošnjama i rukotvorinama istovremeno prožimaju
432 Yuval-Davis, Rod i nacija-, Rose, lVhat is gender history, 80-101; Taylor Allen, Feminism and Motherhood in IVestem Europe, 1890-1970 The Maternal Dilemma-,
Moutoni, From Nurturingthe Nation to Purifyngvolk, 107-152; Cott, ,Jhe Modem
Women of che 1920s, American Style“, 76-91; Sohn, ,,Becween che Wars in France
and England", 92-119; Bock, ,,Poverty and Motehrs' Rights in the Emerging Welfare
States", 402-432;
433 „Ništa se nije promjenilo!", Ženski list, lipanj 1929., br. 6: 1.
153
�NOVA ŽEN A U N O V O J DRŽAVI
Tradicionalno i „moderno" u Ž en i i svetu :
Slika V-19
„Tri beogradske dame u tri divna kostima"
[Ž en a i sve t, 15. 5. 1925., br. 5)
Slika V-20
„1. Za sekretara engleskog ministra pro
svjete postavljena je nedavno vojvotkinja
od Atola. 2. Ženski članovi njemačkog
Reichstaga. (Sve su iz socijaldemokrat
ske stranke). 3. Francuskinja gđica Ulie
je arheolog, ona iskopava grad Maliju
na Kreti. 4. Ženski automobili u Parizu;
5. Prva žena inženjer za gradnju avio
na Francuskinja Olga Fradis; 6. Miss
Emerson, Engleskinja, prvi ženski opera
ter za radio."
[Ž ena i svet, 15.4. 1925., br. i )
obje uloge žene; tradicionalna, ali i politička i angažirana, Slovenka ističe da je
,,novodobna“ žena istovremeno i stara i nova. Stara jer je zadržala svoj „prirodni
poziv," a nova jer ima šire obzore i ciljeve, čvršće nazore i veći djelokrug.434
Ideja „prirodnog poziva" žene, odnosno njezine uloge majke, supruge i dom a
ćice prisutna je u svakom proučavanom časopisu. N iti jedan list ne smatra da žena
434 Jos. Debeljak, „Novodobna žena", Slovenka, 15. prosinca 1919., br. 7-12: 134-136.
154
�Modernost i ženski časopisi
može prihvatiti nova prava i obaveze na uštrb ili čak umjesto njezine uloge majke.
Ženska misao isticala je da se bori da žena ostane „požrtvovana majka“ i „blaga
sestra".435 Za Slovenku majčinstvo predstavlja nesumnjivi ideal ženske sudbine.436
Majčinstvo se smatralo krucijalno kako za sreću žene kao osobe, tako i za društvo
u cjelini. U prvih nekoliko brojeva Ženskog lista lik žene na naslovnici redovito se
pojavljuje u društvu djeteta. (Slika V-9) Kada je Ženski list poveo anketu o sreći
u braku, žene su izrazile različita mišljenja o bračnom životu, ali su jednoglasne
u pozitivnoj ocjeni iskustva majčinstva.437 Naša žena načelno potiče ženu na širu
društvenu aktivnost, ali ističe da je ona primarno domaćica, majka i supruga te
piše: „Dom je prva, neosporna domena žene, a kultura doma - prva i najodlučnija
njena zadaća, najvrednije ostvarenje njenog iskonskog poziva [...].“4384Napokon,
9
3
suvremena saznanja medicine i psihologije ističu da žena svojom ulogom majke
sudjeluje u izgradnji zdravog društva. „Mi danas znamo, daje prvo i početno obli
kovanje djetinje duše od odlučnog značenja za čitav život budućeg čovjeka, a to
oblikovanje vrši žena majka. Mi smo danas na čistu o tome, da atmosfera doma
daje ili čestite ljude ili moralno bezbojne ili pače kriminalne tipove, a atmosferu i
duh doma daje žena domaćica", istaknuo je članak u Našoj ženi™ Žena i svet tije
kom čitavog razdoblja ističe važnost žene-majke u društvu, a u kasnim tridesetim
godinama uloga majčinstva povezivala se sa „znanstvenim saznanjima" o zdravlju
rase.440
S druge strane, časopisi ističu da je tradicionalna uloga žene otežana izazovima
društva u nastajanju. Žene sada moraju istovremeno obavljati svoju javnu i obitelj
sku funkciju, a vođenje kućanstva iziskuje više znanja i vještina nego u prijašnjim
godinama. „Nije danas kućanstvo neki primitivni posao, za koji ne treba ni znanja
ni spreme, ono zahtijeva od današnje žene i kulturu uma i srca; ono traži zvanja i
osjećanja, i vjernosti tradicijama i poštivanja za tekovine modernog doba u znano
O d žene se dakle ne očekuje samo da bude
sti i tehnici", ističe se u Našoj ženi
domaćica, ona je trebala biti „moderna" domaćica. U rubrikama kao što su „Od
govori" {Naša žena), „Oprobani kulinarski recepti" {Žena i svet) ili „Domaćica" i
„Kuharica" {Ženski list) nude se niz praktičnih savjeta o vođenju kućanstva i spravljanju hrane. Treba ipak naglasiti da se savjeti vezani za vođenje kućanstva redovito
-4
41
435
436
437
438
439
440
Dr. B.: „Ženi mog naroda", Ženska misao, 21. studenog 1919., br. 1:1-4.
Dr. Aleš Ušeničnik, „Razporoka", Slovenka, 15. veljače 1919., br. 2: 25-27.
Ženski list, veljača 1927., br.10: 29-31., Ženski list, travanj 1927., br. 12: 24-25.
„Kultura doma", Naša žena, 30. ožujka 1935., br. 10: 4.
„Emancipacija žene", Naša žena, 15. lipnja 1935., br. 21: 1-3.
Jovanka Nikolić, „Majke činovnice ili samo dobre majke?", Žena i svet, rujan 1932.
br. 9: 5.
441 „Kultura doma", Naša žena, 30. ožujka 1935., br. 10:4.
155
�NOVA ŽEN A U N O V O J DRŽAVI
nalaze na zadnjim stranicama tih listova i često su gusto pisani, manjim slovima.
Vizualno ilustriranim časopisom dom iniraju savjeti koji propagiraju kulturu živo
ta (prije svega modu i krojeve, a onda uređenje doma, način serviranja stola itd.).
U određenom broju časopisa javljaju se i praktični savjeti o majčinstvu s ciljem
promoviranja novog, „m odernog majčinstva". Pri tom e se pitanju odgoja djece
pristupa sa znanstvenog stajališta prem a kojem bi majke trebale slijediti savjete psi
hologa, pedagoga, liječnika i higijeničara. Ženski list u nekoliko brojeva objavljuje
feljton „Zdrava djeca su sreća majke"442 te od 1927. godine objavljuje rubriku „O
odgoju djeteta", a od tridesetih godina i „Majčinstvo". Naša žena od 1936. godine
pokreće rubriku „Za domaćice i majke" u kojoj se prvenstveno usmjerila na pitanja
vođenja domaćinstva, ali povremeno objavljuje i savjete o njezi djece. Žena i svet
od 1930 do 1932. godine objavljuje „Savete majkama" dr. Koste Jovanovića. Briga
za djecu tako prestaje biti vještina koja se prenosi sa starijih generacija na mlađe,
već postaje znanje koje regulira i usmjerava struka. O d „moderne majke" očekuje
se da ,,i ako [...] ima da sluša po neku oštriju prim edbu svoje majke ili babe - stoički
se bori za moderni način odgajanja dece"443. „M oderan način odgajanja djece" pro
pisuje koliko često žena mora dojiti bebu, u kakvom ga krevetiću mora uspavati,
kako slagati jelovnik sukladno djetetovom uzrastu, kako se brinuti o djetetovoj
higijeni, kako ga njegovati u bolesti i koje odgojne mjere smije primjenjivati.444
Majke su uz to trebale biti inform irane o djetetovim razvojnim fazama te graditi
svoj odnos s djetetom na temelju pedagoških i psiholoških saznanja.445 Iza niza
ovih praktičnih savjeta potcrtava se poruka da „moderna majka" stavlja dijete u
centar svog života. D ok je „m ondena žena" iz prošlosti dane provodila u praćenju
društvenih događaja, a „prje supea (večere) saginje se, u velikoj večernjoj toaleti,
iznad posteljine svoga deteta", nova žena „ima dvoje do četvero dece koje je sama
442 „Zdrava djeca su sreća majke", Ženski list, od travnja 1926. br. 1 do prosinca 1927.
br. 8.
443 „Što treba da nam bebe budu zdrave i napredne?", Žena i svet, ožujak 1931., br. 3: 3.
444 St. Z. Ivanić, „Ishrana male dece", Žena i svet, 15. ožujka 1928., br. 3: 14 i Žena i
svet, 15. travnja, 1928., br. 4: 14; Košta Jovanović, „Saveti majkama", Žena i svet, od
1930.-1932; „Zdrava djeca su sreća majke", Ženski list, od travnja 1926. br. 1 do pro
sinca 1927. br. 8; „Majka - kako odgajamo svoju djecu, sa šibom ili bez", Ženski list,
listopad 1925., br. 7: 27; „Njega djece u Engleskoj", Naša žena, 18. siječnja 1936., br.
3: 10; „Umjetno hranjenje dojenčadi", Naša žena, 16. lipnja 1936., br. 21: 18;
445 „Majka - kako odgajamo svoju djecu, sa šibom ili bez", Ženski list, listopad 1925., br.
7: 27; „Majka prijateljica svoga djeteta", Ženski list, veljača 1938., br. 2: 33; „Majka
pravi prijatelj svog djeteta", Naša žena, 16. lipnja 1936., br. 21: 17; „Dijete u predš
kolskoj dobi", Naša žena, 1. rujna 1936., br. 26: 11; „Nešto o školskom djetetu", Naša
žena, 16. rujna 1936., br. 27: 20.
156
�Modernost i ženski časopisi
Slika V-21
„Svaka mama hrani dijete"
{Ženski list, lipanj 1926., br. 3)
Slika V-22
„Laka masaža mišića"
(Ž enski list, studeni 1926., br. 7)
dojila i gajila!'446 Čitateljice su na stranicama svoga lista čitale da „mati mora sva
da se posveti nezi i brizi o svom detetu!, a dete mora da bude „otvorena knjiga"
za svoju majku."447 Dobivale su savjete da odmor i putovanja planiraju sukladno
karakteru djeteta448 te daje „nesumnjivo /d a / će svaka majka izabrati u svom stanu
najprostraniju i najsvetliju sobu za svoje čedo".449 (Slike V-21, V-22)
Nadalje, svi su se časopisi naročito brinuli da redefinicija ženskosti ne znači napu
štanje onog što su smatrali samom bazom ženskog bića. Pri tome se najčešće misli
na žensku emocionalnost, intuitivnost, religioznost, blagost i ljepotu. Očuvanje
granica između ženskosti i muškosti bilo je krucijalno za očuvanje sreće i dosto
janstva žena. Jedan tekst u Ž eni i svetu ističe da nijedna žena „ne srne da zaboravi
na svoju ženskost, ako hoće da bude srećna makar i kao moderna žena!*450 Ženska
misao naglašava: „Ne ćemo da se dira u ženino biće, da se potcjenjuju njene ženske
sposobnosti, a pogotovu ne ćemo da ona pritaji svoje žensko biće i slijedi muškar
ca kao uzor!4 U nastavku objašnjava koju žensku osobinu treba naročito čuvati:
„Onu najveću vrlinu naše primitivne žene, duboku religiju u srcu njezinu, po kojoj
ona gradi život na kršćanskim etičkim načelima, hoćemo da sačuvamo, razvijemo i
446
447
448
449
450
„Mondei to više nije moderno", Žena i svet, kolovoz 1928., br. 8:10.
„Uloga majke u vaspitanju svoje dece", Žena i svet, kolovoz 1931., br. 8:1.
„Saveti majkama", Žena i svet, kolovoz 1930., br. 8:7-8;
„Soba za naše bebe", Žena i svet, rujan 1931., br. 9:13.
„Moderna žena", Žena i svet, svibanj 1931., br. 5:3.
157
�NOVA ŽEN A U N O V O J DRŽAVI
pobudim o na djelatni život!*451 Za urednike Eve žene su nesumnjivo zadržale svoje
tradicionalne osobine. O ne su majke, pune ljubavi i osjećaja, religioznije od muš
karaca, znatiželjne i brbljive.452 Slovenka se brine za očuvanje pojm a „ženskosti"
kao odvojenog prostora od pojm a „muškosti." Žene i muškarci imaju jednake duše,
ali njihove duševne snage odvijaju se u različitim smjerovima, naglašava Angela
Piskernik u članku o odgoju žena.453 „Muškarac neka ostane muškarac, a ženo osta
ni žena!“ uskliknuo je Ivo Pire raspravljajući o tjelovježbi za muškarce i žene te
zaključio: „Muška tjelovježba gaji zdravlje i snagu, ženski tjelesni odgoj neka vodi
do zdravlja i ljepote!"454
N apokon, upravo očuvanjem svojih ženskih osobina žena može najviše dopri
nijeti društvu. Njezin razvijen instinkt, blagost i pacifizam m ogu postati podloga
za zdravije i bolje društvo sutrašnjice. „Žena u svojem srcu sve osjeća. Što muškaracu svojem razumu ne vidi. Kada bi naše osobnosti bile produkt i srca, a ne samo
produkt strogog i bezobzirnoga razuma, svaka bi osobnost bila osobnost drugačija
i čovječnija", poručila je Slovenka.455 Naša žena je pak istaknula važnost ženske
ruke za pravilan razvoj porodice i naroda: „Iskustvo kulturnog društva nas je na
učilo, da nema ni za muško ni za žensko ni sretna ni potpuna života, ako nema
zajedništva muža i žene i ako ta zajednica nije razgrijana predanošću žene te topli
nom i dobrotom njena srca. A ta je zadaća u rukam a žene supruge."456 N a taj način
se u Slovenki i Našoj ženi jasno ocrtava razlika između ravnopravnosti i jednakosti
muškaraca i žena. Prema tome, žene i muškarci nisu jednaki, ali trebaju biti ravno
pravni. Ravnopravnost žene neće se ostvariti prom jenom žene, nego promjenom
društva. Žena bi trebala njegovati i usavršavati se u svojem tradicionalnom žen
skom identitetu, a društvo bi trebalo te kvalitete prepoznati kao vrijednost koju
treba cijeniti.
2.6 Modernost i vrijeme
O dnos pojedinih časopisa prema m odernim trendovima ovisio je o svjetonazo
ru koji su zastupali, ali i vremenu kada su izlazili. Kratko m eđuratno razdoblje
451 Dr. B.: „Ženi mog naroda", Ženska misao, 21. studenog 1919., br. 1: 1-4.
452 „Žena u odnosu prema kršćanstvu", Eva, 5. ožujka 1928., br. 7-8: 3.
453 Angela Piskernik, „Nekaj ključnih misli o vzgoji naše ženske inteligence", Slovenka,
15. veljače 1919., br. 2: 28-31.
454 Ivo Pire," O ženski telovadbi", Slovenka, 15. travnja 1919., br. 3-4: 68-73.
455 „Strnimo svoje vrste", Slovenka, 15. lipnja 1919., br. 5-6: 89-91; O ženskom pravu
glasa vidi još: Ivica Neznan, „Ali spada ženska v politiku", Slovenka, 15. lipnja 1919.,
br. 5-6: 89-91; „Velik shod za žensko volilno pravico", Slovenka, 15. travnja 1919., br.
3-4: 83.
456 „Emancipacija žene", Naša žena, 15. lipnja 1935, br. 21: 1-3.
158
�Modemost i ženski časopisi
svjedočilo je dinamičnim i često oprečnim političkim i socijalnim trendovima, a
kao granična oznaka najčešće se uzima prijelaz između drugog i trećeg desetljeća.
Politički/flvatjesete su
i lib^ta^zam, a tridesete su označile au
toritarni i totalitarni »»TjmpKVaj Prvog svjetskog rata obilježilo je optimističko
vjerovanje u i^ovu Europujkoja će biti sagrađena na demokratskim i liberalnim
načelima. PadalaTil stoljetna carstva, a nove su se države osnivale između ostalog
na temelju prava na samoodređenje. Granice su se crtale uz pomoć plebicistica,
gotovo sve europske države uvode opće pravo glasa (za muškarce), a posebna se
pažnja pridavala izradi ustava koii će obraniti trodiobu vlasti, individualna ljudska
prava građana i ograničiti izvršnu vlast. No do kraja desetljeća zvijezda demokra
cije i liberalizma polako blijedi, a kada se pokazalo da se demokratski režimi teško
nose s izazovima nacionalizma i ^kon^mske kr;?p,
klimu počinju obilje
žavati autoritativni i totalitarni režimi. O ni pretpostavljaju interese zajednice nad
individualnim pravima, organiziraju militantne skupine koje provode nasilje nad
nepoželjnim grupacijama i kažnjavaju „neadekvatno" ponašanje, legitimiraju se
kroz konstriranu i imaginarnu tradiciju te insistiraju na autoritativnoj izvršnoj vla
sti koja kontrolira zakonodavnu i sudsku/ ekonomski, u dvadesetima vlada klima
ekgRomskeg rasta, a
^p^činjn-c j^nr>m nrl najvpćib-^konomskih kriza
dvadesetog stoljećaT/Pijekom dvadesetih propagira se politika „laissez-faire", bi
lježi se veliki rast trgovine dionica, Sjedinjene Američke Države uživaju u novom
statusu financijskog središta, dok britanska i francuska ekonomija traže putove
povratka na staro. Tridesete godine prolaze u znaku recesije, koncepata oporav
ka, te pitanjem tko treba podnijeti najveći teret krize. Države se zatvaraju i traže
vlastita rješenja iz krize, ideju slobodne trgovine polako zamjenjuje koncept držav
nog kapitalizma, pa čak i autarkije. Kulturološki, tijekom dvadesetih godina dolazi
do rušenja i redefiniranja konvencija, uvode se revolucionarne promjene u modi,
propagira se ideja slobode: sloboda kretanja, sloboda tiska, sloboda tijela koja se
naglašava oskudnijim odjevnim predmetima i dinamičnim plesovima, sloboda bi
ranja bračnih partnera, dok se u tridesetim godinama sloboda raskrinkala kao krh
ka iluzija. Žene su se u dvadesetima prikazivale kao aktivne i energične građanke,
te „menadžerice" vlastitog doma, u tridesetima se naglasak stavlja na emocionalnu
i nježnu m ajku.457
Stoga časopisi ne tretiraju modemost na isti način u dvadesetim i tridesetim go
dinama. U dvadesetima moderni procesi grabe društvenu pažnju i samouvjereno
se nameću kao novi i neprikosnoveni normativi. U takvoj atmosferi ideja modernosti se prihvaćala kao nešto pozitivno ili barem neminovno, te je čak i novi ženski
457 Vidi: Cott, „The Modern Women ofthe 1920s, American Style“; Sohn, ,,Between the
Wars in France and England"; Mazower, Mračni kontinent.
159
�NOVA ŽEN A U N O V O J DRŽAVI
katolički list pomirljivo zaključio: „[...] živimo u doba kada se ženin položaj u
društvu mijenja iz temelja i već se promijenio!*458 No, tridesetih godina m odernost
je izgubila dosta od svoje privlačnosti i novosti. N akon gotovo dva desetljeća ideja
„nove žene" više i nije bila tako nova, bila je znatno više profilirana što je otvaralo
prostor za kritiku. Tako se primjerice Naša žena obraćala suvremenim ženama, ali
one nisu nužno morale biti „moderne"! Dapače, „modernost" dobiva negativne
konotacije te se kaže: „Djevojke koje se previše povode za modom , obično su slabe
kućanice." Ili: „Lična slobodajplaća_se u starosti samoćom."459
Časopisi kak £enski lis\ Žena isvet\tt Ž enski svetj^koji su se upravo nametali kao
vodiči kroz moderan svijet i moderan život, tijekom tridesetih godina sve glasnije
polemiziraju i o negativnim stranama m odernog života. Iako se ne odbacuje činje
nica da su procesi modernizacije globalizirali društvo, da se roba, ljudi i inform a
cije izmjenjuju znatno brže i učestalije te d aje taj proces otvorio nove m ogućnosti
ženama, postavlja se pitanje u kojoj su mjeri te promjene zaista pozitivne. „Svakog
dana gubi se nešto od ličnog ja, samo zato da bi postali sličniji m om entalno m o
dem om tipu", naglašava se u jednom članku Žene i sveta iz 1930. godine.460 Članak
u Našoj ženi dolazi do sličnog zaključka: „Oznaka je našeg vremena, da se negdje u
velikome svijetu stvori neki ‘tip’ i taj se onda kopira u hiljade i stotine primjeraka.
,
A ima žena, kojima su sve te modne novotarije dosadne i mrske, nu one ih ipak pri
maju i primjenjuju na svoj vlastiti život od samog straha, da ne bi izgledale u očima
svijeta ‘nem oderne’."4 1 Jesu li se žene oslobodile na uštrb osobnog integriteta kao
64
2
6
ljudskih bića, pitala se autorica članka u Ženskom listu j 61
Nadalje, problematizira se o dvojnoj ulozi žene i njezinom utjecaju na položaj
žene u društvu. Tako Žena i svet u jednom članku postavlja pitanje tko se u suvre
menom društvu „oslobodio", žena ili muškarac, a novi se položaj slikovito naziva:
„ropstvo moderne žene.463 Ženski list pak u jednom tekstu naglašava: „Zvanje,
domaćinstvo pa još i briga za muža, stavljaju velike zahtjeve za tjelesnu, duševnu
i duhovnu sposobnost žene i samo se hrabre žene u današnje vrijeme odlučuju za
takav korak!*464 Posebnu pažnju izazivaju promjene u ilustriranim časopisima za
vrijeme 1933. i 1934. godine kada su se mogle snažno osjetiti posljedice političke
i gospodarske krize. Iako se u njima mogu naći tekstovi koji brane pravo žene na
458
459
460
461
462
463
464
160
Dr. B: „Ženi mog naroda", Ženska misao, 21. studenog 1919., br. 1: 1-4.
„Iskrice", Naša žena, 9. ožujka 1935. br. 7: 5.
„Da li žena treba biti lepa ako želi da pobeđuje?" Žena i svet, rujan 1930., br. 9: 6.
„Lična crta", Naša žena, 16. ožujka 1935., br. 8: 6.
„Svestranost moderne žene", Ženski list, siječanj 1930., br. 1: 11.
„Ropstvo moderne žene", Žena i svet, studeni 1930., br. 11: 2.
„Dvostruka dužnost žena", Ženski list, travanj 1934., br. 4: 12.
�Modernost i ženski časopisi
rad i raspravljaju o njenom položaju u društva,465 tijekom ovog vremena ženski
časopisi još izrazitije postaju eskapističko štivo u kojem dominiraju teme o ljuba
vi, braku, ljubomori, počinje se reklamirati čipkasto donje rublje, nježno uređeni
ženski budoari, nižu se pripovijetke i feljtoni, a žene na naslovnicama nisu više
aktivne tenisačice ili skijašice, već otmjene, zamišljene, romantične mlade djevojke
s knjigom u ruci (Slika V-23 i V-24),466 dok tekstovi upozoravaju svoje čitateljice
na važnost elegancije za ženinu ljepotu.467
Slika V-23
{Žena i svet, 15. 10. 1926., br. 10)
Slika V-24
[Žena i svet, 15.9. 1934, br. 9)
„Moderna ženskost" i „moderna muškost" formiraju se u skladu s vrijednosnim
sustavom društva u nastajanju i imaju brojne zajedničke karakteristike. Oba pojma
465 „Politička i građanska prava žena u svjetskom društvu", Ž en sk i list, ožujak 1936., br. 3:
4-5 Julka Mahulja, „Odgovor na primedbe onih, koji su mišljenja da žena radeći van
kuće pooštrava krizu i gubi od svojih vrlina", Ž e n a i svet, siječanj 1934., br. 1: 2; „Da li
ženu treba reducirati iz službe u korist muškaraca T ,Ž e n a i svet, ožujak 1934., br. 3: 1.
466 U Ž e n sk o m listu se tijekom 1934. godine još u dva navrata našla naslovnica sa ženama
skijašicama i tenisačicama, ali su žene na naslovnicama znatno mirnije i odjevene. U
narednim godinama sportašice gotovo u potpunosti nestaju sa stranica Ž en skog lista,
dok se povremeno ipak vraćaju na naslovnice Ž e n e i sveta.
467 ,,U čemu se sastoji privlačnost žene", Ž e n a i svet, siječanj 1931., br. 1: 14; „Što se ne
pristoji otmenoj ženi u odnosu prema društvu?", Ž e n a i svet, rujan 1932., br. 9: 4.
161
�NOVA ŽEN A U N O V O J DRŽAVI
nastoje naglasiti: almvnpst, moć, materijalizam i rehnnkrad|u. Redefinicija oba
pojma uzajaman je proces u kojem promjene u značenju jednog pojma nem inovno
iziskuju propitivanje drugog. U ovo vrijeme žena je snažnije zakoračila u ono što
se do tada smatralo „muškim" područjima. Kao reakciju na to<^novi muškarciT su
jasnije podvukli granicu vlastite muškosti, odbacivši sve karakteristike koje su se
feminizirale (kao npr. ljepota, um jetnost) te istaknuvši snagu, ekonomsku moć i
surovost kao prepoznatljive pokazatelje njihovog rodnog identiteta. No, iako na
prvi pogled „nova ženskost" izgleda kao izazivač i generator prom jena u rodnim
konceptima, očito je da se jednako tako osjetila ugrožena. Svi navedeni časopisi inzistiraju na revalorizaciji, ali i očuvanju „ženskih osobina" i ženske uloge u društvu,
kreirajući na svojim stranicama prostor u kojem će žene naučiti pom iriti zahtjeve
m odernog društva i vrijednosnog sustava u kojem su odgajane. Na taj način ženski
časopisi istovremeno postaju prostor izgradnje „modernih" rodnih koncepata, kao
i očuvanja odvojenog prostora ženskosti.
3. Politika ženskog tiska
M eđusobni utjecaj ženskog tiska i politike odvija se na dva nivoa: a) Žene, ženski
listovi sudjeluju u „glavnim" političkim trendovima toga vremena i b) ženski tisak
pokrivao je specifične ženske teme koje su u konačnici definirale prosror~.ženske
politike". Istražujući ova dva politička aspekta ženskog tiska nastoji se odgovoriti
na pitanje uloge politike, kako Opće tako i „ženske", na kreiranje uredničke politike
časopisa, analizirati dinamiku odnosa između časopisa kao agenta političkih opci
ja i časopisa kao „ženskog prostora" i kako se ta dinam ika u konačnici odrazila na
(re)definiranje, širenje i ograničavanje prostora ženskosti.
3.1
Ženski časopisi unutar političkih procesa
O dnos ženskih časopisa i politike je neosporan. O ni nastaju unutar određenih političkih procesa i redom otvoreno podupiru odabranu političku opciju ili barem
ideju (jugoslavenska žena zalažese za jugoslavenstvo i liberalizam / Ž g « ^ misaojfc
list klerikalne orijentacije, §lovenfy je klerikalni j k r s jasnom nacionalnom (slo
venskom) notom , a Naša zenaj je neosporno vođena socijalnom i nacionalnom ideologijom-HSS-a. Ilustrirani listovijcojima je na prvi po g led j^avnajmsija zaljavg
čitateljstva ipak nastupaju s jasnim političkim stajalištem. ’ enaTšvef'i Ženski svet^j
Ž
im ajiuuiitarisrjrkn i rojalisrićkn notu, a Zagorka je sama izjavila da je pokreta^
njt^ e n sk o g / / ^ rezultat njenog nadonalneg-bunra^O na je naime svojevremeno
odbila predstavnika njemačkog tiskarskog koncerna Ullstein. koji joj je ponudio
a. za domaćice. Shvativši to
162
�Politika ženskog tiska
kao još jedan pokušaj prodora njemačke kulture na hrvatski prostor, Zagorka je
odlučila pokrenuti ženski list uz pomoć cfomaćeg kapitala, našavši oslonac u ži
dovskim bcaČnompaHlJ$chwartz( dioničarima zagrebačkog dioničarskog društva
M eđunarodnog prometnog, novinskog i oglasnog zavoda.468 Napokon, svi ilustri
rani listovi igrali su važnu zajedničku ulogu u promicanju i širenju globalne potro
šačke kulture.
Nadalje, vrijeme izlaženja časopisa koincidira s potrebama političkih opcija
koje su podupirali. Prva tri lista izlazila su u vremenskom razmaku H » j^ in jr- jija do donošenja. ViHovdanskng.n^tayaJcada se društvo počelo demokratizirati, a
granice tog novog procesa su još bile neispisane. Stvaranje nove države bilo je više^
od prekrajanja zemljopisnih karata, ono je zahtijevalo ^definiranje društv^ kao
cjeline. Stoga je od početka bila prepoznata potreba Regrutacije žena jposeblce žena
koje su imale šansu dobiti pravo glasa. Znakovito je da se ovi listovi gase kada je
počinje izlaziti u trenutku kada HSS prerasta iz stranke u pokret, što je značilo
je stranka pokušavala prodrijeti n svg pore društva. pa im i podrška žena postaje
važnija nego prethodnih godina, 'enskiUs) i (£.ena i sve) pokreću se iste godine
(1925.) koju su obilježile rasprave oJibprali7.aciji novinstva i donošenje novog li
beralnog zakona o tisku.469 Budući da su ova dva časopisa jedina izlazila-u-duljem
vrem enskom periodu, u njima jasno možemo vidjeti kako se {on_časopi$a mijenjao
s promjenom političke klime. Oba su časopig^započela u više ili manje liberalnom
tonu, podupirući modemizacijske i glohaIiTarijske*procese n-drnšrvn Oba časopi
sa snažno reagiraju na jecizu koja je jednako pogodila njihovo čitateljstvo, kao i njih
same. Napokon, oba časopisa krajem tridesetih godina bilježe skreranje nd^snn
odnosno U jcon7ervarivi7am i narinnali?am ili rasprave o snazi i zdravlju rase.
Svi navedeni listovi nastoje potaknuti svoje čitateljice na aktivniju ulogu u
društvu, ali ih pritom i regrutirati za vlastitu političku opciju. Štoviše, velik broj
njih političke ciljeve stavlja u prvi plan.(Jugoslavenska ženi} optimistično je zastu
pala ideju da će Tugoslavenke svojim radom na narodnomjedinsivu zaslužiti pravo
glasa: „Ako hoće naša inteligentna žena da igra ulogu muškog u društvu i politi
ci, mora poći hrabro njegovim putem u radu za narod''470<£enska misa^ držala se
uvjerenja da u pravom kršćanskom dnišrvn ženskog pitanja nTKrhitl bilo i tvrdi:
„Dok je kršćanska nauka živo provejavala kroz sve ljudske čine, nije bilo ženskog
468 Kasnije je predstavnik Ullsteina ipak ušao u odbor Međunarodnog prometnog, no
vinskog i oglasnog zavoda.
469 Vujnovic, Forging the BubikopfNation, 135.
470 Milan Pribičević, „Nova žena u novoj državiu,Jugoslavenska žena, 1919.: 129-132.
163
�NOVA ŽEN A U N O V O J DRŽAVI
pitanja",471 a(Naša zeru} smatrala je da je ostvarivanje prava žena pravedno ne samo
prema ženamaTvec je u interesu čitavog društva, te naglašavala da im je hrvatsko
natodno-vodstvo dalo garanciju kako će se fodna nejednakost otkloniti rješavanjemjirvatskog nacionalnog pitanja^72
_ Ž e n sk i listovi pišu o političkim temama, ali obavezno sa ,,ženskog“ stajališta.
r Slovenka^problematizira pitanje granica Slovenije tako da pokriva m im ohod žena
u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu p rp tiv jah janske okupacije ili objavljuje rezolu
ciju koju su 2. ožujka 1919. uputile u Pariz žene okupljene u Zagrebu, Ljubljani
i Novom Mestu.4734Pišući o ovom problemu, oni obično naglašavaju ppippelcrivii
7
ie n e i „Mi nećemo bit njemačke državljanke [...] za našu djecu zahtijevamo slo
bodu, slobodni razvoj, sunca zahtijevamo, m ir i sreću [...] R ij^it^
polje, riješite naše
polje ?“ uskliknula je Angela Piskrenik u vapaju
prema Wtxsz\\\ts\i.A (jugoslavenska žerta također donosi izvještaje o okupiranim
7A
dijelovima Hrvatske i Slovenije u kojima se izražava briga za tamošnje žene, objav
ljuju njihova tužna rodoljubna pisma ili vijesti o ženskim prosvjedima u Ljubljani,
Zagrebu i Beogradu protiv gubitka teritorija.475 U ovom listu ipak nalazimo i niz
rasprava o procesu ujedinjenja: članalc o npvpm kalendaru ili konceptu uvođenja
jedinstvenog pisma za kraljevinu.476(Ze»đ i s v e t^ otiče se teme predsjedničkih iz
bora u SAD-u u tekstu „Koja će biti predseHnica? G -đa Huver jli g.đa Smir>“ 477
Reagira na atentat na Stjepana Radića, objavivši članak na latinici pod naslovom
g o s p o d a Ana Radić" 478 te nekoliko zadaća „veoma m ladih hrvatskih devojaka"
na temu sloge i jedinstva.479
U (Evi)\(Ženskoj misi%nema političkih članaka u klasičnom smislu riječi. Iako
se o h a a k tiv n o za lažii 7.a p o l i ti čk a p ra v a ž e n a . ne dotiču se rasprava O političkoj
situaciji u zemlji ili svijetu. S druge strane,(Naša žena)je jedina bila odlučna u želji
da čitateljice educira o političkim događajima u svijetu i domovini bez ikakvog
471 Sofija Brajša,“Žensko pitanje (po Ušeničniku)“ , Ženska misao, 21. studenog 1919.,
br. 1:8-9.
472 „Na kraju naše prve godine", Naša žena, 28. prosinca 1935., br. 49: 1-2.
473 „Dve znanemnitosti", Slovenka, 15. travnja 1919., br. 3-4: 51-52; „Zapiski", Slovenka,
15. travnja 1919., br. 3-4: 82-83.
474 Angela Piskemik, „Za naše Kosovo Polje", Slovenka, 15. travnja 1919; br. 3-4: 55-59.
475 Tržačanka, „Naše jugoslavenske sestre v Trstu, Jugoslavenska žena, 1919.: 97-98.
476 Simeon Gačeša, „Jedinstveno pismo Srba, Hrvata i Slovenaca", Jugoslavenska žena,
1919.: 99-100; Simeon Gaćeša: „Novi Kalendar",Jugoslavenska žena, 1919.: 65-67.
477 Žena i svet, rujan 1928., br. 9: 14.
478 Žena i svet, srpanj 1928., br. 7: 5.
479 ,,U slozi je spas", Žena i svet, srpanj 1928., br.7: 14; „Historija našeg oslobođenja i
ujedinjenja (1908.-1918.)“, Žena i svet, srpanj 1928., br.7: 14-15.
164
�Politika ženskog tiska
smještanja u ženski okvir. No, to nije prolazilo glatko. Nakon što je Naša žena
posvetila jedan članak ratu u sjevernoj Africi480 i u nekoliko tekstova analizirala
ekonomsku situaciju u Hrvatskoj,4 1 Zdenka Smrekar suočila se s negodovanjem
8
svojih čitateljica da previše prostora posvećuje temama koje nisu ženske. No, ona je
stala u obranu uredničke politike:
Ako mi dakle u svakom broju našeg lista ne istupamo oštro za pojedine
ciljeve ženskog pokreta, onda to nema značiti da smo ih bacili u pozadinu.
Treba samo savjesno ogledati svaki naš broj, pak će se lako steći uvjerenje,
da se u svakom ide savjesno i odlučno za tim, da se ženama otvaraju ispravni
pogledi na sve ono, što je za njih u životu važno.4 2
8
List nastavlja povremeno objavljivati britke, analitičke komentare najvažnijih do
gađaja u hrvatskoj i svjetskoj politici. Ova epizoda je tek izuzetak koji potvrđuje
pravilo da klasične političke teme, obrađene na klasičan način teško nalaze mjesto
u ženskim časopisima. Naravno, ovo ne znači da žene nisu pratile političke vijesti
u dnevnim i stranačkim novinama. O d jedne informirane i angažirane žene to se
sigurno očekivalo.
No, ženski časopisi na svojim stranicama kreirali su jedan imaginaran ženski
prostor u kojem su ispitivale i ponovno definirale granice ženskosti, a unutar njih
politika ne nalazi mjesto. Ženski časopisi izražavaju i zastupaju različite političke
opcije i različite koncepcije ženskosti, ali uglavnom imaju jednu zajedničku ideju:
ženski časopisi bave se „ženskim" pitanjima. Politika postaje „ženska" samo u slu
čaju kada direktno utječe na njihov život.
Gotovo svaki list izražava potrebu za komunikacijom sa svojim političkim uzo
rima od kojih traže potvrdu i legitimitet svoga rada. U jugoslavenskoj žerti Zofka
Kveder je posebnu pažnju posvetila ministrima koji su posjetili kongres Narodnog
ženskog saveza SH S, smatrajući da pažnja koju državni političari posvećuju skupu
uzdiže značaj i dignitet događaja. Ženska misjao objavljivala je blagoslove svetog
oca pape, predstavnice H rvatske ženske katoličke sveze na kongresu za žensko
pravo glasa šalju papi brzojav u kojem ga mole blagoslov^ / p g g g ^ svoj program
rada najavljuje u članku pod naslovom „Zadr. Krekom!", ^ N ^ a ž e n ^)objavljuje
dilfnjj^rzojav Vlarka
kojem on daje podršku listu. Izuzeci su ilustrirani
časopisi, i^ena i svet pronašla je autoritet u ženskom likiikialjire Marije, no s druge
strane potenciKTiđeju muža i oca obitelji. \Jve.Anio^Ženskogliftz pak neprestano
480 „Obzorje se mrači", Naša žena, 7. rujna 1935., br.33: 1-2.
481 „Narodna disciplina", Naša žena, 20. srpnja 1935., br. 26: 1-2; „Crna kreljut", Naša
žena, 10. kolovoza 1935., br. 29: 1-2; „Zar to smije biti?", Naša žena, 17. kolovoza
1935., br. 30: 1-2; „Zapovijed vremena", Naša žena, 12. listopada 1935., br. 38: 1-2.
482 ,,U narodnoj službi", Naša žena, 19. listopada 1935., br. 39: 1-2.
165
�NOVA ŽEN A U N O V O J DRŽAVI
potencira ravnopravnu diskusiju sa svojim čitateljima bez obzira na njihov rod ili
ugled u društvu, nesmiljena je prema čitateljima za koje procijeni da govore na
uštrb interesa žena i poziva čitateljice da se same kritičke osvrnu na takve teksto
ve.483
Politika se pokazala kao glavni pokretač izdavanja pojedinih ženskih časopisa, a
političke stranke ili ideje mogle su imati koristi od djelovaaja^erakogtiska. Ženski
časopisi stupaju na scenu u politički pogodnom trenutku, nastoje neposredno širi
ti stavove i ideje političkih struja kojima su se priklonili, potpom ažu popularizaciji
njihovih ideja, zahtijevaju potvrdu svojih političkih uzora i time naglašavaju nji
hov društveni kredibilitet. S druge strane, uočljiva je nelagoda koja nastaje kada se
političkim temama pristupa direktno i nastojanje da se politika obradi kroz raspra
ve s „ženskog4 aspekta. Posljedice ovakvog odnosa su dvostruke. Ženski časopisi
4
koji redom nastoje potaknuti svoje čitateljice na aktivnu ulogu u društvu, zaziru
od direktnih rasprava o politici na vlastitim stranicama i time potvrđuju proble
matičnost odnosa žena i politike. Ukoliko ženski časopisi ne bi trebali raspravljati
o političkim temama s općeg društvenog stajališta, ne potvrđuju li na svojim stra
nicama ideju da politika nije za žene? S druge strane, kreiranjem zavisnog odnosa
prema političkim autoritetim a koje cijene, ponovo ponavljaju ideju muškaraca kao
vođe i nosioca moći, i žena, ženskog prostora kao sljedbenika.
3.2
„Ženska politika"
Interesna ž^nskctpitanje može se podijelitUia-više^azina: zanimanje-za-eadženskih
udrugaTorganizapija, praćenje borbe za(prayo glasaj općenita rasprava o^oložaju
žene u društvtTuz koju se često veže bilježenje doprinosa žena za vrijeme-pata. te
pisanje o tipičnim „ženskim temama4 i problemima.
4
Rad ž e n sk ih u d ru g a i o rg a n iz a c ija
Ideja okupljanja žena u razne udruge, društva ili organizacije bila je istovremeno
popularna i tradicionalna. Na području Kraljevine Srba, H rvata i Slovenaca još
prije osnivanja nove države djelovala su razna ženska udruženja koja su se najče
šće posvećivala karitativnim Ledukativnim poslovima.484 U m eđuratnom razdo483 Tako jednog čitatelja naziva „bijelom muhom4 i „bijelim elefantom4, a čitateljice na
4
4
kon ankete koje provela među umjetnicima o idealnoj ženi poziva da komentiraju nji
hove odgovore. {Ženski list, rujan 1926., br. 5: 28; Ženski list, srpanj 1927., br. 3: 7).
484 Primjerice „Kolo srpskih sestara" u Srbiji, „Spjošno žensko društvo1 u Ljubljani ili
4
„Gospojiaski klnh“ iiHrvatskoj. Vidi: Emmert, „Ženski pokret; The feminist movement in Serbia in 1920s“; Sklevicky, „Karakteristike organiziranog djelovanja žena u
Jugoslaviji u razdoblju do drugog svjetskog rata I.“
166
�Politika ženskog tiska
biju broj ženskih udruga u neprestanom je porastu, a nastaju i razni savezi žen
skih udruženja. M eđu većima-su prirnjeric^ J a ro d n i ženski savez Kraljevine SH S,1
Alijansa žensko.g-pokreta, ^vatskhženski:savezi Ženske udruge velikim dijelom
nastavljaju s humanitarnim radom, organiziraju se u cilju promoviranja potreba
svoje struke, ali sve češće naglašavaju svoju ulogu u promicanju nacionalnih ili dr
žavnih ciljeva, te specifične ciljeve ženskog pokreta.
Ideja udruživanja žena bila je posve u skladu s promicanim imidžom aktivne
žene zainteresirane za društvo u kojem živi. Stoga, svi proučavani časopisi potiču
udruživanje žena u razne organizacije. Organizirane će žene lakše doprinijeti šire
nju nacionalnih ideja i suradnji sa ostalim narodima u državi, potpomagati održa
vanje kršćanskih ideala, boriti se za stjecanje vlastitih prava ili pružati potporu na
rodnoj borbi. Pri tom, naravno, svaki list pokazuje najviše interesa upravo za ono
žensko djelovanje koje je najviše u skladu s njegovom programskom koncepcijom.
{ Jugoslavenska žena načelno podržava svaku aktivnost žena, a obrazovane žene
smatra obveznima da se uključe u razne ženske udruge U uvodnom članku na
početku 1919. godine 7.ofka Kveder Demermvir poziva; „Treba da se osvijestimo,
treba da se združimo, da se čvrsto uhvatimo za ruke, da dižemo u našem narodu
svijest jedinstva i da ga moralno dignemo!*485 U listu nalazimo tekstove aJiumanitarnim i strukovnim udrugama (udruženim"pošfarican^, udrugama sluškinja. )
N arodnoj ženskoj udruzi u Splitu, pedagoški usmierenom Društvu svjesnih žena
u Zagrebu ili tradicionalnom M aterinstvu). No, najviše prostora dobivajuučfruženja jugoslavenske orijentacije kao Demokratsko udruženje jugoslavenskih žena ili
Pmjpcfnmcnrn" _ cavez jugoslavenskih f? n e k i h r l r n č r v < i - n R w ij«»cfi 0 osnivanju re
gionalnih ženskih ogranaka s jugoslavenskim imenom urednica je javno podržala
komentarima: „Tako valja! Samo naprijed!" te pohvalama da su naše žene ispravno
shvatile ideju ujedinjenja.486 Vijesti o ženskom djelovanju objavljuju se u rubrici
„Rad jugoslavenskih žena", kasnije preimenovanoj u „Listak" ili, kada se radilo o
naročito bitnom djelovanju, dobivale su istaknuto mjesto u „glavnom" dijelu lista.
Tako se u drugom broju 1919. godine, odmah nakon uvodnog teksta, objavljuje
članak Ženke Frangeš o osnivanju „Posestrimstva" - saveza jugoslavenskih ženskih
društva.487 Posebnu pažnju list je posvetitio i Kongresu jugoslavenskih žena u Beo
gradu na kojem je sudjelovala i sama urednicaJugoslavenske žene. Ovaj kongres po
kriven je s čak dva vrlo opširna članka na prvim stranicama lista: izvještajem Adele
Milčinović koji daje informacije o službenom dijelu kongresa i iscrpnim tekstom
485 Zofka Kveder, „U kolo"Jugoslavenska žena, 1919.: 1-4.
486 „Naša pisma",Jugoslavenska žena, 1919.: 125-128.
487 Ženka Frangeš, „Posestrimstvo-savez jugoslavenskih ženskih društava",Jugoslavenska
žena, 1919.: 57-58.
167
�NOVA ŽEN A U N O V O J DRŽAVI
Zoflce Kveder Demetrović o događajima u pozadini, idealima, simbolima, ženskoj
solidarnosti i međunacionalnoj suradnji.488 N o,Jugoslavenska žena. ne zaustavlja se
samo na ženskim organizacijama, ona potiče i individualni angažman žena, pose
bice intelektualaka u perifernim dijelovima države.
Ženska misao je list Hrvatske katoličke ženske sveze, pod uredništvom pro
svjetne sekcije udruge, tako da je logično da se zanima i prati rad ove organizacije.
List dosta temeljito prati rad katoličkih udruga u Hrvatskoj. N a njegovim zadnjim
stranicama nalazi se poveća rubrika „Organizacije", koja se onda dijeli na manje:
„Staleške organizacije", u kojima obrađuju problemi udruga zaposlenih žena (naj
češće radnica i sluškinja ili učiteljica), „Religiozne i prosvjetne organizacije", a
ponekad se posebno izdvajaju i „Karitativne organizacije". Pred kraj prve godine
izlaženja rubrika je pojednostavljena te je izgubila manje rubrike, ali je osvanula
nova rubrika „Iz katoličkog svijeta", u kojoj su se objavljivale vijesti o radu kato
ličkih udruga u svijetu, kao i komunikaciji katoličkih žena i pape. Udruge za koje
se list zanimao najčešće su katoličke ili barem katolički orijentirane organizacije
sa sjedištem u Hrvatskoj ili drugim dijelovima Jugoslavijc_($arajevu, Beogradu ili
M ariboru). U trobroju na kraju prve godine izlaženja Ženske misiji izlazi i tekst Božene Deželić „Ciljevi katoličkih ženskih organizacija" te iscrpan posebno izdvojen
izvještaj o radu Hrvatske katoličke ženske sveze.489 List prati i glavna događanja
ostalih ženskih organizacija u zemlji i svijetu, pod rubrikom „Bilješke". U toj su
se rubrici nalazile kratke vijesti o radu kongresa jugoslavenskih ženskih udruženja
u Beogradu i Zagrebu, peridjama jugoslavenskih žena za pravo glasa te bilješke o
\ N arodnom ženskom savezu Kraljevstva Srba. H rvata i Slovenaca čiji je član u to
vrijeme bila i Hrvatska katolička ženska sveza.490
Prirodno je da je Slovenka kao organ Slovenske ženske zveze objavila članak
o njezinom osnivanju, ciljevima i pravilima društva. U njemu se naglašava da se
pod okriljem udruge teže okupiti žene svih slojeva društva. Stoga će se osnovati
posebna udruženja za radnice, građanke i seljanke, a žene se poziva da se aktivno
488 Adela Milčinović, „Kongres jugoslavenskih žena u Beogradu", Jugoslavenska žena,
1919.: 281-287; Zofka Kveder Demetrović, „Dojmovi s kongresa jugoslavenskih žena
u Beogradu",Jugoslavenska žena, 1919.: 287.
489 Božena Deželić, „Ciljevi katoličkih organizacija", Ženska misao, siječanj 1921., br.
7-10: 93-96; „Rad Hrvatske katoličke ženske Sveze", Ženska misao, siječanj 1921., br.
7-10: 101-109.
490 „Bilješke", Ženska misao, 21. studenog 1919., br 1: 15-16; „Bilješke", Ženska misao, 1.
siječnja 1920., br. 2: 32; „Bilješke", Ženska misao, 10. ožujka 1920., br. 3: 46-47; „Bi
lješke", Ženska misao, 20. travnja 1920., br. 4: 64; „Zborovanje jugoslavenskih žena" u
Zagrebu, Ženska misao, 15. srpnja 1920., br. 5-6: 81; „Bilješke", Ženska misao, siječanj
1921., br. 7-10: 112; „Bilješke", Ženska misao, lipanj 1921., br. 1-2: 31.
168
�Politika ženskog tiska
uključe u izgradnju novog društva: „Rad za druge i rad za zajednicu danas se ne
smije izbjegavati, svatko je dužan narodu dati sve."491 Članak koji popratio osniva
nje Splošnog slovenskog ženskog društva u Ljubljani (koje je za svoj list izabrao Ju
goslavensku ženu) također popraćuje riječima ohrabrenja za žensko ujedinjavan jeu
svrhu promicanja vlastitih interesa: „Žena mora raditi za ženu, meka ruka neka se
drži žuljave!'492 U rubrici „Zapiski" bilježe se razne akcije žena u svrhu poboljšanja
položaja žena u društvu ili promicanja nekih političkih ciljeva (kao npr. prava glasa
ili pripojenja dijelova teritorija Sloveniji), a posebno se prati rad „Orlića" koje vide
kao kršćansku konkurenciju liberalnim „Sokolicama".493
K^enski lispna svojim stranicama široko otvara prostor problematiziranju žen
skog položaja u društvu. Ovdje se traže odgovori na pitanja za kakvo se društvo
trebaju boriti žene ili tko se u suvremenom društvu emancipirao - muškarci ili
žene?494 List pokazuje interes za događaje na domaćoj i svjetskoj ženskoj sceni te
k222Lgodine šalj^oziy-ž@nskim_društvima da mu dostave podatke,495 nakon čega
pokreće rubriku ,,Iz ženskog pokreta u kojoj objavljuje informacije o aktivnosti
ma ženskih udruga, međunarodnih ženskih organizacija ili o uspjesima ženskog
pokreta u drugim državama. Primjerice, nalazimo informacije o osnivanju Ženske
stranke i Hrvatskog ženskog saveza, proslavi desetogodišnjice Narodnog ženskog
saveza, radu nekih lokalnih ženskih udruženja i pojedinih akcija za pravo glasa.496
List se napokon sam aktivirao u idejama koje bi ih naročito zainteresirale, a jedan
od većih događaja koju su organizirali bila je izložba rukotvorina čitateljica lista u
Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1929. godine.497 _____________ ______
- ^ g ena i svet < vHilpm je interesom pratio radJ^Ja rodnog 7.enskog_saveza Srba.
Jd rv ata i Slovenaca) Napokon, aktivnost ovog saveza bila je u potpunosti u skladu s
uniraricrii^U rtm i jiig r.c U w n<i|fr>m o r ijr n r a r jjo m lUra Posebnu pažnju OVe SU novine
491
492
493
494
„Ob prvem mejniku", Slovenka, 15. travnja 1919., br. 3-4:49-51.
„Zapiski, Splošno žensko društvo v Ljubljani", Slovenka, 15. travnja 1919., br. 3-4:85.
Ivica Neznan, „Orliće", Slovenka, 15. prosinca 1919., br. 7-12: 162.
„Za kakvo se društvo moraju boriti žene!. Ženski list, srpanj 1925., br. 4: 19; „Žensko
pitanje: Tko se emancipirao?" Ženski list, listopad 1925., br. 7: 27.
495 Ženski list, ožujak 1927., br. 11: 32.
496 „Mala Antanta", Ženski list, veljača 1926., br. 10: 6; „Ženska stranka", Ženski list, sr
panj 1927., br. 3: 38; „Hrvatski ženski savez", Ženski list, prosinac 1928., br.12: 38;
Ženski list, studeni 1929., br. 11: 12; „Susačko udruženje" Ženski list, studeni 1928.,
br. 11: 28; „Kolo sestara u Karlovcu", Ženski list, srpanj 1931-, br. 7: 32; „Ženski skup
za pravo glasa", Ženski list, studeni 1927., br. 7: 30; „Ženski pokret", Ženski list, pro
sinac 1927., br. 8: 34. itd.
497 Ovoj izložbi posvećen je čitav jedan broj Ženskog lista (lipanj 1929., br. 6). Više vidi:
Vojinović, Forging the BubikopfNation, 150-152.
169
�NOVA ŽENA U N O V O J DRŽAVI
posvetile raskolu koji
rtocorh^kada su 1Q?6, frrnpilf konvervarivn^ udruge
oformivši konkurentnu N arodnu žen<=kn 7ajt»dnin J lT tom je sukobu<^ena i svet
angažirano stao na stranu Saveza, objavivši niz članaka u kojima traga za uzrokom
raskola zbog čega je urednica lista završila na sudu i očito izgubila spor koji je pro
tiv nje podignula M ara Trifković, člam caN arodne ženske zajednice.498 Žena i svet
daje odrede.ni^rostor i Ženskom jjokretujte se u nekoliko članaka prati njihov rad
ili stavovi.499 Nadalje, Žena i svet, a kasnije iZenskLsmk, zanimali su se za sudjelo
vanje i uspjehe jugoslavenskih žena i udruga na m eđunarodnim skupovima.500 N o
najviše prostora oba lista posvećuju lokalnim i nacionalnim (srpskim) udrugam a
od kojih se ističe Kolo srpskih sestara. Veliki interes pri tom e se daje suradnji srp
skih ženskih društava sa ženskim društvim a diljem zemlje ili širenju njihove ak
tivnosti na ostale krajeve (osobito hrvatske gradove) te se svaka ovakva suradnja
bilježi, a često i prati foto-materijalom.5 1
0
498 „Kriza na muški način", Žena i svet, 15. studenog 1926., br. 11: 5; „Savez i zajednica",
Žena i svet, 15. prosinca 1926., br. 12: 6; „Okružnica, Narodnog ženskog saveza nje
govim društvima", Žena i svet, 15. veljače 1927., br. 2: 5; „Kome je ćela za kapom?",
Žena i svet, 15. ožujka 1927., br. 3: 5; „Ispravka g-đe Mare Trifković", 15. ožujka Žena
i svet, 1927., br. 3: 6; „Predsednica Narodnog ženskog saveza optužuje", Žena i svet,
15. travnja 1927., br. 4: 5-6; „Je li mogućno izmirenje", Žena i svet, 15. svibnja 1927.,
br. 5: 5; „Tako je htela gospođa Mara Trifković", Žena i svet, 15. prosinca 1927., br.
12:5.
499 „Za pravo naše žene"; Žena i svet, 14. travnja 1926. br. 4: 12-13; „Skupština ženskog
pokreta", Žena i svet, 15. siječnja 1928., br. 1: 6; Alojzija Štebi, „Za žensko pravo gla
sa", Žena i svet, 15. studenog 1927., br.l 1: 6.
500 „Jedan naš uspeh", Žena i svet, 15. veljače 1926., br. 2: 12; „Naše žene u svetu", Žena
i svet, 15. svibnja 1926., br. 5: 7-8; „Sastanak u Pragu", Žena i svet, 15. srpnja 1927.,
br. 7: 6; „Sufražetkinje na delu (utisci sa septembarskog Internacionalnog Ženskog
saveza za pravo glasa u Ženevi)", Žena i svet, 15. listopada 1926., br. 10: 6-10; „Novi
uspesi naših žena", Žena i svet, 15. ožujka 1928. br. 3: 6; „Dobro nam došli braćo i
sestre iz svih slovenačkih zemalja", Žena i svet, lipanj 1930., br. 6: 1-2; „Sa interna
cionalnog kongresa ženskog saveza", Žena i svet, srpanj 1930, br. 7: 7; „Uloga žene u
bugarsko-jugoslavenskom zbliženju", Žena i svet, kolovoz 1934, br. 8:1; Marina Božić
Spaić, „Uspeh na ćelom frontu: Nezvanično o Narodnom ženskom savezu", Ženski
svet, veljača 1930., br. 2: 3; „Sveslavenski slet Sokola", Ženski svet, srpanj 1930., br. 7:
2; „Osmi kongres internacionalnog ženskog saveza", Ženski svet, srpanj 1930., br. 7:
3. itd.
501 „Beogradsko žensko društvo", Žena i svet, 15. ožujka 1926., br. 3: 5-6; „Privrednik
za domaćice", Žena i svet, 15. travnja 1926., br. 4: 7; „Dobrotvorna zadruga Srpkinja
u Sarajevu", Žena i svet, 15. svibnja 1926., br. 5: 8; „Zaslužne žene beogradskog žen
skog društva", Žena i svet, 15. lipnja 1926., br. 6: 8-9, „Izložba beogradskog ženskog
društva", Žena i svet, 15. lipnja 1926., br. 6: 9; „Pedesetpetogodišnjica Podružnice
170
�Politika ženskog tiska
Za(E tw }c organizirano djelovanja ženp hiln nd krncijalnf važnosti. U prvom
broju u listu se nabraja sedam točaka koje su predstavljale osnovne preduvjete
stjecanja ženskih političkih prava. Ovdje se uz borbu protiv prostitucije, žensku
solidarnost i međusobno opraštanje, razumno biranje zanimanja i pravilan odgoj,
njegovanje b 'g 'je ^ » sporra te prihvaćanje modela postupnog dobivanja prava,
našla i ideja o osnivanju ženske organizacije u koju bi ušle sve žene, pa se državna
uprava na nju ne bi mogla oglušiti.502 Ipak, <jam lkr »opre ng-polra-mj*- interes zaliji, a od istaknutih imena fenske scene, u Hrvatskoj
d rugejtta g e, objavljuju se relativno iscrpne informacije o razvoju ženskog pokreta
fajfoljclro^ i Finskoj.5 Ova šutnja o ženskom djelovanju u Hrvatskoj može biti
503
2
0
posljedica nesnalaženja uredništva lista u događajima na ženskoj sceni, ali vjero
jatno proizlazi i iz činjenice da su.urednici Evu percipirali kao glavnog pokretača
ženskog pokreta u.H rv< fcll'rtj ^ j '
>
dr a d in i
U uvodnom članku prvog broja^Afcfc žen£ utvrđuju se četiri glavna cilja ovog
lista: donositi članke iz područja vezanih za život žene, pružati praktične savjete
ženama, objavljivati odgojno i zabavno štivo te pratiti, podupirati i pomagati cjelo
kupan ženski rad. No, ovaj posljednji zadatak ostao je pomalo zapostavljen u prvim
tjednima, pa i mjesecima izlaženja. Prve vijesti o radu ženskih udruga nalazimo tek
u šestom broju gdje je objavljena vijest o osnivanju Kluba likovnih umjetnica.504
Nakon toga slijedi nekoliko sporadičnih vijesti o radu „Hrvatske žene“, čiji je član
ženskog društva u Čačku", Žena i svet, 15. kolovoza 1926., br. 8: 9: „Što je uradilo
Kolo srpskih sestara u Splitu", Žena i svet, 15. ožujka 1927, br. 3: 8; „Kragujevačko
žensko društvo", Žena i svet, 15. travnja 1927., br. 4: 7; „„Uspešan rad Kola srpskih
sestara u Karlovcu", Žena i svet, 15. ožujka 1928., br. 3: .6; „Godišnja skupština Kola
srpskih sestara u u Beogradu", Žena i svet, lipanj 1930., br. 6: 7-8; „Skupština društva
za zaštitu devojaka", Žena i svet, srpanj 1930., br. 7: 3; „ 'Srpska majka' u Nišu"; Žena
i svet, kolovoz 1930., br. 8: 9; „Kolo srpskih sestara u Prijedoru", Žena i svet, siječanj
1931.,br. 1:4; „Jedna pohvalna akcija 'Srpske m a j k e Žena i svet, veljača 1931.,br.
2: 9; „Društvo 'Srpska majka' u Vel. Gradištu", Žena i svet, veljača 1934., br. 2: 4;
„ Cvijeta Zuzorić'“, Ženski svet, siječanj 1930., br. 1: 5-6, „Drage sestre iz Hrvatske",
Ženski svet, veljača 1930., br. 2: 2; „Izložba Jugoslavenskog narodnog blaga", Ženski
svet, srpanj 1930., br. 7: 5 itd.
502 „Žena pobornica za jednaka prava obiju spolova", Eva, 5. siječnja 1928. br. 1: 1-2.
503 „Žensko pitanje u Poljskoj*, Eva, 30. siječnja 1928., br. 4: 2; Eva, 6. veljače 1928., br.
5: 2; Eva, 13. veljače 1928., br. 6: 2; „Ženski pokret u Finskoj", Eva, 13. veljače 1928.,
br. 6: 1; Eva, 5. ožujka 1928., br. 7-8: 2.
504 „Klub likovnih umjetnica", Naša žena, 2. ožujka 1935., br. 6: 5.
171
�NOVA ŽENA U NOVOJ DRŽAVI
bila i Zdenka Smrekar, na podizanju spomenika don Frani Buliću,505 te relativno
negativno konotiran članak o Udruženju sveučilištarki.506 Tek u 36. broju uredni
ca objavljuje članak pod naslovom „Saradnja ženskih društava" u kojem naglašava
važnost organiziranog djelovanja žena: ,,U današnjem vremenu ne bi smjelo biti
žene, koja o tom e ne vodi brigu, i koja nije ušla u bilo koju žensku organizaciju,
već prema svojim sklonostima. Iskustvo nas uči da se baš zajedničkim povezanim
^sitnim radom ostvaruju najbolji rezultati i polučuju najveći uspjesi."5075Članak za
8
0
vršava pozivom ženskim društvim a da uredništvu šalju prikaze svog rada, a prema
nešto učestalijim obavijestima u sljedećim brojevima lista možemo zaključiti da
se dio udruženja odazvao tom pozivu. Tako se u Našoj ženi pokreće nova rubri
ka: „Iz života i rada žena" u kojoj su najučestalije informacije o radu „Hrvatske
jLejje", ..Hrvatskog srca" i Katarina Zrindri", a m ogu se naći i povremeni podaci o
radu KlubaJikoMlih-umjemica, Kola dprnagra, Z rndrng Karnlirkng prosvjetnog
d fiiš t-v s D o n i z - ^ n ^ c p ^ j i n c l f r t g d n h m r v o m n g d m ŠM /3 n R j d o v o r n i d r u š tv a V flraž -
dinskejdrvatke, Hrvatskog rimokatoličkog dohrorvornogg^pojjndt^gdnišrvn U
Srijemu, D ruštvu hrvatskih književnira jrd Mjerna praktičnoj orijentiranosti lista
i ideji promicanja hrvatskih interesa,Wasa ženajhskoro je iznijela i originalni pri
jedlog organizacije ženske udruge kojaSTradila na spašavanju hrvatske privrede.
Naime, oni pn-prtrnajn hrvatsku domaćicu kao značajan ekonomski faktor u lancu
proizvodnje i potrošnje te predlažu da se žene organ iririj111 pahavriJctrenih-po1
rrpPŠritva Tako bi one od malih potrošača postale oHll,|X,1j1,o £>kror f t fom e ..tkoće
v
biiLtrgoya£ijko-UMlusmjalacrkeja4obadmaai_naŠ£4-zemlji-da-se_pmnećeu_odakIe
da se n ab avljaj08 Iako autor ili autorica ovog članka nisu ozbiljno očekivali da bi
se takva organizacija zaista mogla i osnovati, Naša žena je u sljedećim brojevima
nastavila poticati čitateljice da promišljaju kod kojih trgovaca nabaviti potrebnu
robu. Napokon, sasvim u skladu sa svojom aktivističkom stranom i praktičnim
duhom, na kraju prve godine izlaženja Naša žena sama pokreće akciju pomoći
Hrvatima, p osebice djeci iz južnih krajeva koje je te godine pogodila glad. Na taj
način list koji je u prvim svojim danima pokazivao tek deklarativnu podršku žen
skom organiziranom radu, sam postaje aktivni sudionik humanitarnih aktivnosti
u zemlji.
505 „'Hrvatska žena' za spomenik don Frani Bulića",Naša žena, 9. ožujka 1935. br. 7: 6;
„Društvo 'Hrvatska žena' u Osijeku, Naša žena, 23. ožujka 1935., br. 9: 5: „K otkriću
spomenika Don Frani Buliću", Naša žena, 31. kolovoza 1935-, br. 32: 5.
506 „Udruženje Sveučilištarki", Naša žena, 27. travnja 1935., br. 14: 6.
-507 Zdenka-Smrekar, „Saradnja ženskih društava", Naša žena, 28. rujna 1935., br. 36:1-2.
508 „Žena kao gospodarski faktor", Naša žena, 26. listopada 1935., br. 40: 2.
172
�Politika ženskog tiska
B orba za p ravo g lasa
Kada se spomene ženski p o k r e t n m^đu ratnom razdoblju, jedna od prvih asoci
jacija je l^orba za pravo glasaj Naravno, niti jedan od navedenih listova nije ostao
ravnodušan prema ovom pitanju i gotovo svi zauzimaju ^krivan i-p/vzirivan ctav
prema ženskom stjecanju političkih prava. Pitanje ženskog prava glasa naročito
je bilo zanimljivo lisggag« koji su izlazili-prije-doftošenja-Vidovdanskog ustava.
Jugoslavenska zeri*, Ženska rnisao)i S ^ v e n k a ^ z z t u vrijeme kada je borba za žen
sko pravo glasa Dila aktualnapolitička temaTa jedno se vrijeme čak vjerovalo da je
vrlo ostvariva. No, njihova podrška ženskom pravu glasa i značaj koji su pridavali
temi varirala je sukladno političkoj orijentaciji. Zofka Kveder Demetrović načelno
je poticala ideju o pravu glasa za žene, ali u konkretnom slučaju Jugoslavije nastu
pala je nešto opreznije. U početku je smatrala da se to pravo treba davatLu-£azama.
s time da ono ide usporedno s edukacijom i osvješćivanjem žena. Time se nadove
zala na-dgbičajeni strah lihrralada bi nagli ulazak ženejajpohtiku ojačaojDoziciju
klenkalačaTlgak na kraju zaključuje: „ubrzo sam se otresla ovakvih maljušnih ob
zira. Pa da budubirane u naš parlament i najreakcionarnije žene, još uvijek je bolje
nego da ne sjedi u zastupstvu našem nijedna žena!1 ^
^
S druge strane, za Ženski^ misaox\\a \h e nije bilo. Žene su zaslužile pravo glasa,
to je onaj kompromis mode mosti koje su oni spremni učiniti i s ponosom ga ističu.
Prate se ženski kongresi za pravo glasa, objavljuju re^ojucije, 4iskijsije, te tiskaju
transkrjptu rasprave o ženskom pravu glasa u Narodnom predstavništvu.5
510
9
0
(Šlovenkg, se u više navrata založila za žensko pravo glasa, prateći skupove za
pravo glasa ili objavljujući članke koji pokrivaju tu temu.511Pri tome je spojila svoju
nacionalnu i k r š ć a n < k ii_ a rp n m f» n ra rijn ponosno ističući daje Slovenija „napredni
ja" od ostalih dijelova nove države po ovom pitanju, ali i argumentirajući političke
zahtjeve na temelju majčinskog poziva i „ženskih osobina".
509 Jugoslavenska žena, 1919: 55.
510 „Bilješke: Žensko pravo glasa kod općinskih i gradskih izbora", Ženska misao, 1. siječ
nja 1920., br 2: 32; Augustin Juretić: „Zar i žene na političku arenu?", Ženska misao,
10. ožujka 1920., br. 3: 36-38; „Bilješke: Jugoslavenske žene za pravo glasa", Ženska
misao, 10. ožujka 1920., br. 3: 46-47; „Pučka stranka za pravo glasa ženama", Ženska
misao, 10. ožujka 1920., br. 3: 48; „Žensko biračko pravo i naše narodno predstavniš
tvo", Ženska misao, 15. srpnja 1920., br. 5-6:65-72; „Bilješke: Hrvatska pučka stranka
i žensko pravo glasa", Ženska misao, 15. srpnja 1920., br. 5-6: 88. O ovim raspravama
vidi i Englesfeld, Prvi parlament Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.
511 „Velik shod za žensko volilno pravico", Slovenka, 15. travnja 1919., br. 3-4: 83; Ivica
Neznan, „Ali spada ženska v politiko?", Slovenka, 15. lipnja 1919., br. 5-6: 91-94;
„Strnimo svoje vrste!", Slovenka, 15. lipnja 1919., br. 5-6: 89-91.
173
�NOVA ŽENA U NOVOJ DRŽAVI
Eva je svoj glavni cilj posvetila upravo političkom pravu žene te je sebe smatrala
predvodnikom budućih akcija na tom polju.
JNašažena izlazi u rjfy ^<
jfif;rrP cr> inom^ kada se politička atmosfera hitno
^
momijenila. O na se načelno zalaže za izborno pravo, ali ipak sa nešto manje žara.
-šoiatra da ključ ženskog položaja u društvu nije u prom jeni njenog, političkog pra
va, već društva kao cjeline, posebice u pogledu v alo rizira n ji^ en sk o g T ^ r Više se
pozornosti ovom problemu posvećuje tek u trenutku kada je ]9^TgnH inp izborni
7alrniw>per hir> p r ^ m er revizije. Tada zaključuju: „Stojadinović ima dva zadat
ka. D a smiri duhove i da demokratizira zemlju. O pet je na tapeti izborni zakon.
To je mom enat kada mi kao žensko glasilo m oramo istupiti za ostvarenje ženskog
aktivnog i pasivnog prava glasa s punom sigurnošću, da govorimo iz duše čitavog
ženskog svijeta u našoj Kraljevini."512
( Ilustrirani listovi ^-edom zauzimaju pozitivan stav prem a ženskom pravu
glasa,513 ali nam oni kroz sustav anketa i dopisništva sa čitateljstvom daju uvid u
mišljenje sdruge-strane, koje nije nužno bilo na istoj valnoj duljini kao časopis.
Tako npr.yŽ?na i svet u brojnim člancima propagira i promiče ideju o političkim
pravima za žene, no kada su 1926_godine proveli anketu o tom pitanju odgovori
nisu bili toliko jedinstveni. Baš naprotiv! Pokazalo se da anketa nije izazvala veliko
zanimanje, a rijetki odgovori bili su negativni ili ravnodušni. Žensko pravo glasa
smatralo se marginalnim u odnosu na ostale probleme s kojima su se žene susreta
le. „Rano nam je plivati u političke vode jer imamo mnogo da spasimo iz mutne
vode", ustvrdila je jedna čitateljica. Druga je istaknula da je žena prvenstveno majka.i supruga, a tek se jedna učiteljica pobunila protiv ovog tijeka rasprave.514 G o
dinu dana kasnije nalazimo tekst koji prepričava događaj iz vlaka u kojem su dvije
žene dijametralno suprotnih pozicija raspravljale o ženskom pravu glasa. Raspravu
je okončao do tada šutljiv suputnik sa zaključkom da se žene trebaju brinuti d a
jis reće muškarce, a onda če svi biti sretni.515 Zanimljivo je da je ista anketa godinu
dana kasnije provedena u Ženskom listu gdje je pobudila znatno više interesa, a
odgovori su bili više naklonjeni stavu da žene trebaju dobiti pravo glasa. Čitateljice
smatraju da bi stjecanje prava glasa donijelo dobrobit ženama, ali i društvu koje bi
512 „Žensko pravo glasa", Naša žena, 24. kolovoza 1935., br. 31: 1-2.
513 „Ženski skup za pravo glasa", Ženski list, studeni 1927., br. 7: 30; „Borba francuskinja
za općinske izbore", Ženski list, travanj 1936., br. 4: 36; „Ženski pokret za prava naše
žene", Žena i svet, 15. ožujka 1926., br. 3: 9; „Za prava naše žene", Žena i svet, 15.
travnja 1926., br. 4:12; „Žensko pitanje", Žena i svet, 15. rujna 1927., br. 9:9; Alojzija
Štebi, „Za žensko pravo glasa", Žena i svet, 15. studeni 1927., br. 11: 6.
514 „Naša anketa i pravo glasa", Žena i svet, 15. srpnja 1926., br. 7: 7; Žena i svet, 15.
listopada 1926., br. 10: 8• Žena i svet, 15. studenog, br. 11: 9.
,
515 „Koja ima pravo?", Žena i svet, 15. listopada 1927., br. 10: 11.
174
�Politika ženskog tiska
postalo plemenitije. Neke izjavljuju da one načelno jesu za pravo glasa, ali se boje
reakcije supruga*Jruge odbacuju ideju univerzalnog prava glasa jer ne žele da ih se
stavlja u isti rang sa čobanicarpirNa kraju ankete progovara i sama urednica šaljivo
zaključujući da bi parlament s ošišanim kosama izgledao bolje nego današnji u ko
jem sjede ošišane muške pameti.516
^
P o lo žaj ž e n e u d ru štvu
^ ~
^
Vv^
v
froložaLžene u društvu] budio je interes svih proučavanih listova. Pri tome su se
nametala i ispreplitala dva otvorena pitanja: međusobni odnosi žena te odnosi
žena_i_muškarca. & ienskim ilustriranim časopisima ponekad se javljaju tekstovi
koji propituju intimnu dinamiku ženskog prijateljstva, istražuju mogu li žene biti
međusobno prijateljice, s kim se najradije druže ili se čitateljice potiče da zajed
no provode vrijeme.517 Uz to, problematizira se odnos domaćice i zaposlene žene.
Ženski listovi na više ili manje ozbiljan način otvaraju diskusiju o tome koja žena
više pridonosi društvu, koja je više opterećena, na koji način uspostaviti ravnotežu
među različitim ulogama žene i kako se to u konačnici odražava na položaj žene u
društvu.
Jedna od najpopularnijih anketa („konkursa") Žene i sveta glasila je: „Koji vam
se poziv za žene najviše sviđa? Za koji će poziv naše čitateljke najviše glasati? Da li
treba ženu koja ostaje na dgmu, gaji svoj porod i vodi kuću, ženu majkuj. domaći
cu* smatrati za ženu radilicu?"518 Pristiglo je ukupno 29 odgovora pri čemu je 14
čitateljica izjavilo da im se najviše sviđa poziv domaćice, majke-domaćice ili majke,
a čak 26 je smatralo da će većina čitateljica odgovoriti da žena treba biti domaćica,
majka-domaćica ili jednostavno majka. Većina čitateljica (26) smatra da majka-domaćica jest „radilica!*519No, istovremeno možemo pratiti kako se domaćice susreću
s novim-starim predrasudama u kojima se njihov posao od strane muškaraca, ali i
516 Ženski list, veljača 1927., br. 10:29-31; Ženski list, ožujak 1927., br. 11:29; Ženski list,
travanj 1927., br. 12: 24-25.
517 „Što mislite o ženama kao prijateljicama", Ženski list, svibanj 1926., br. 2:31 -32;“Drugovanje žena", Ženski list, travanj 1930: 1; „Postoji li pravo prijateljstvo žena", Žena i
svet, srpanj 1930., br. 7: 10.
518 „Prvi konkurs žene 'Žene i sveta'", Žena i svet, 15. kolovoza 1927., br. 8: 6.
519 Relativno popularno je bilo zanimanje učiteljice (6), žene majke koja uz to ima poziv
(3), umjetnice ili književnice (3). Jedna je čitateljica izjavila da je najpoželjniji poziv
biti „žena poštena", druga je izjavila da je svaki poziv dobar ako ga žena savjesno radi,
a jedna se opredijelila za ženu koja je borac za ženska prava. Žena i svet, 15- listopada
1927., br. 10: 10; Žena i svet 15. studenog 1927., br. 11: 10; Žena i svet, 15. prosinca
1927., br. 12: 10-11; Žena i svet, 15. siječnja 1928., br. 1: 10-11.
175
�NOVA ŽENA U NOVOJ DRŽAVI
zaposlenih |ena ocjenjuje kao lakši i manje vrijedan.520 Na istom tragu kućanica u
Ženskom listu smatra da je domaćicama trže-nego rndnirnma jer su podcijenjene i
ne mogu dati otkaz.5 1 Zaposlene žene su pak suočene s nizom zakonskih prepreka
2
u najpredgvajtfti, v ^ n o v |žju jijih p y o g rada i usklađivanju pnvatnih* i poslovnih
obaveza. Stoga je dvojna uloga žena bila neiscrpna tema polemika u žensfem ča
sopisima.522
Položaj žena u odnosu na muškarce u principu se svodio na pitanja pravne pri
rode. Ženski časopisi otvarali su prostor raspravama o pravnoj neravnopravnosti
žene u društvu. U Jugoslavenskoj ženi, Slovenki i Ž en i i svetu objavljuju se članci u
kojima se traži pravo žene na raspolaganje svojom imovinom i samoopredjeljenje
bez muževa odobrenja, ukidanje tutorstva punoljetnim ženama, ravnopravno na
sljeđivanje, otvaranje svih struka ženama, jednake plaće za jednak rad, obavezna
osnovna nastava i za žene, skraćeno radno vrijeme, plaćeni porodiljni (i to mjesec
pred porodom i mjesec po porodu), organizacija usluge obavljanja kućanskih po
slova, ukidanje zakona o neistraživanju oca vanbračnog djeteta, pravo na zadržava
nje državljanstva u slučaju udaje za stranca i pravo glasa.523
Ženska misao, Ženski list i Slovenka osvrtali su se na pitanja neravnopravnog
položaja zaposlenih žena, osobito učiteljica. Protestiralo se zbog nemogućnosti
učiteljica da napreduju i zauzmu neka rukovodeća mjesta u školi sa svim pravi
ma i dužnostima koje nose, zbog projekta zakona koji je najavio zabranu udaje
učiteljicama, zbog ukidanja dodatka na skupoću državnim službenicama udanim
za državne službenike i zbog neravnopravnog položaja službenica zaposlenih u
bankama, a pozdravljali su se propisi kojima se ujednačuju plaće profesora i profe
sorica u Srbiji.524 Kritika pravne nejednakosti bračnih partnera također često do520 Npr. „Da li je lakši posao u birou ili domaćinstvu?", Žena i svet, srpanj 1930., br. 7:
11- 12;
521 Ženski list, svibanj 1926., br. 2: 30.
522 Više o tome vidi: Vujnović, Forgingthe BubikopfNation, 135-152.
523 Zorka Kasnar, „Hitni poslovi“Jugoslavenska žena, 1919.: 49-56; „Rad Jugoslavenskih
žena: Žene i državljansko pravo",Jugoslavenska žena, 1919.: 157-168; Mileva Milojević, „Današnji položaj žene u d ru štv u Jugoslavenska žena, 1919.: 175-182; Angela
Piskernik, „Poklici in materinstvo", Slovenka, 15. prosinca 1919., br. 7-12: 121-123;
„Žena i ravnopravnost", Žena i svet, 15. studenog 1927., br. 11: 7; „Položaj naše žene
u novom projektu građanskog zakona"; Žena i svet, 15. ožujka 1928., br. 3:7.
524 „Bilješke: Izjednačenje pred zakonom", Ženska misao, 15. srpnja 1920., br. 5-6: 8788; „Tražimo zaštitu svojih prava" Ženska misao, siječanj 1921., br. 7-10: 109-111;
„Tražimo zaštitu svojih prava", Ženska misao, lipanj 1921., br. 1-2: 8-10; „Učiteljici
zakonom određen muž", Ženski list, lipanj 1928., br. 6, str.26; „Za žensko enakopravnost v bančni službi", Slovenka, 15. travnja 1919., br. 3-4: .85.
176
�Politika ženskog tiska
laži do izražaja. U jugoslavenskoj ženici Ženskoj misi),(Ženi i svetih i Ženskom listu
izlaze članci koji se bave neujednačenim i neravnopravnjrrTdbiteljskim pravom, a
naročito je bilo osjetljivo pitanje ostavljene žene. Tako je u Ženskom listu pismo
žene koja je nakon 26 godina braka ostavljena s malim djetetom i bez sredstava za
život otvorilo raspravu o pravnom položaju žena u društvu,525 a tfaša žena u nešto
veselijem tonu objavljuje „životnu priču" u kojoj žena uspijeva lukavstvom prebro
diti nezaštićenu ekonomsku i pravnu poziciju u kojoj se našla nakon razvoda braka
te prevariti muža da joj da dio imovine.526
No, kritika se ne zaustavlja uvijek na pravnim aspektima i povremeno se otva
ra rasprava o licemjerstvu odnosa muškaraca prema ženama. Opisujući zabavu
^
provincijske elite na kojoj nije manjkalo zdravica i kićenih komplimenata u čast
ženskom rodu, autorica članka u Ženskoj misli prisjeća se svih prepreka na koje je
naišla kao žena koja se sama uzdržavala i samostalno kročila kroz život. Zaklju
čuje da je žena svakodnevno obasipana trivijalnim kavalirskim ljubaznostima, ali
da u realnim životnim situacijama od muškaraca može očekivati samo prepreke i
poruge.527
M oral i n em o ral
Pitanje morala, nemorala i dvostrukog morala često je zaokupljalo pažnju, kako
autora i autorica tekstova, tako i čitateljstva. Pri tome se govor o moralu ili žen
skom poštenju najčešće referirao na njihovo seksualno ponašanje.
U Ž eni i svetu tijekom 1926. godine izlazila je kolumna „O palima“ u kojoj
Zorka Jovanović opisuje tragične sudbine djevojaka na koje je naišla radeći za
društvo „Zaštita devojaka"528 u Beogradu. One su mahom kradljivice, lažljivih,
skitnice, ali njihov najdublji „pad“ označava upravo-gubi rak nrviaesti^često mi
jenjanje seksualnih parrnfra ili prnsrjtnrija Takn se navodi primjer dviju sestra
koje su uhvaćene u krađi i skitnji. One objašnjavaju da ekonomski ovise o nasil
nom polubratu koji ih neprestano pokušava seksualno napastovati. Tjedan dana
kasnije ista djevojka dolazi s informacijom o svom ^ n ^ n n m padm .Svršeno je.
upropastio me!*529 U sljedećim nastavcima Zorka Jovanović opisuje razne slučajeve
disfunkcionalnih obitelji koje redovito razaraju nasilni, pijani ili odsutni očevi i/ili
525 Ženski list, veljača 1927., br. 10: 25526 S.P, „Lukavost žene. Povodom jednog istinitog događaja", Naša žena, 23. ožujka
1935: br. 9:1-3.
527 S. Dubovačka, „U društvu", Ženska misao, 1. siječnja 1920., br. 2: 23-27.
528 „Društvo „Zaštiita devojaka" je 1924. godine izraslo iz „Sekcije za zaštitu napuštene
ženske dece", a cilj mu je moralno, fizički i materijalno zaštiti nezbrinutu žensku mla
dež, od 7-21 god.... „O 'palima'", Žena i svet, 15. ožujka 1926., br. 3: 8
529 „O 'palima'", Žena i svet, 15. ožujka 1926., br. 3: 8.
177
�NOVA ŽENA U NOVOJ DRŽAVI
promiskuitetne ili pasivne majke. Smatra daje društvo samo krivo za krizu morala
s kojom se suočava: „Tu mislim na rat. Posledice mu znamo. Deca nam se rađaju i
rastu na poljuljanim porodičnim temeljima"5305
1
3
fl-Ćp^je ostavio duboke posljedice na poratno društvo. Odvojenost, nestašice
htgne, gladi socijalnifuoblemi uzdrmali su^tabilo^st U cohei^ ^
p o
većali stopu kriminala i nasilja_u društvu. Ponovno objedinjavanje obitelji donosi
lo je nove trzavice, porast-nasilja, ali i spolnih-boksti. Stoga je ideja da je rat glavni
generator moralnih problema poratnog društva prisutna u većini proučavanih
novina.,/Ženski Snijet - ne znam u kojem broju - preporučio je ženama, da bez
okolišanja pitaju svoje muževe, povratiše se sa bojišta: Jesi li zdrav? Na žalost to
isto moraju danas i muškarci da pitaju svoje žene", zaključuje Marjan Sert Erdevik
govoreći o padu-moralarkecUeoskih žena \ijugoslavenskofženi}n Lujo Thaller ne
koliko brojeva kasnije smatrao je daje problemjeđnako prisutan i u boljim obitelji
ma: „Ako je pred rat bilo i „boljih" djevojaka, koje su se podavale uživanju, ipak se
moglo govoriti o izuzecima, danas se toliko naših mladih djevojaka, inteligentnijih
djevojaka podaje, i čak nameće muškarcima, da to mora svakog ozbilinogjčovj^ka
zabrinuti.532 Govoreći o krizi braka-u suvremenom društvu autor u ženskom !i$w
zaključuje daje tat sve „prodrmag": „moćne države, ogromne svjetske snage - ljud
ski moral, poštenje, shvaćanje života".533 U Našoj ženi izašao je tekst Jagode Truhelke o moralnim i drugim izazovima koje je rat stavio pred muslimansku ženu.534
Drugi krivac za „nemoralno" ponašanje je modernost i „nova ženskost". Jed
na se autorica Naše zg«gjohunila protiv koketiranja sa ženskom seksualnošću od
strane ipr^lplcmallH ^sfalickane" obrazovaneženek ršeetikusvogzvanja, vjerovala
je i naglasila da sehičireljica ne bi smjela oblačiti kao dama iz polusvijet^, a štujem
tica se ne bi smjela ponašati kao damalz bara.535 Stanovita .Nikoleta u Ž eni i svetu
ističe da je u novom društvu .(^nepristojnost? sveprisutna. Ona se nalazi u modi,
kinu, plesu, „čaršiji", „štampi," a jedino je književnost ostala netaknuta.536 Druga
čitateljica ovog časopisa piše pismo naslovljeno „Moda je izvor mnogih grehova" u
kojem poziva „suvremenu ženu" da ne zaboravi na „svoje žensko dostojanstvo".537
530 „O 'palima'", Žena i svet, 15. svibnja 1926., br. 5: 14.
531 Marjan Šert Erdevik, „Moral na selu", Jugoslavenska žena, 1919.: 78-80.
532 Lujo Thaller: „Primjedbe o seksualnom odgoju i životu naše ženske mladeži",Jugosla
venska žena, 1919.: 80-84.
533 „Kriza braka", Ženski list, ožujak 1929., br. 3: 10
534 Jagoda Truhelka, „Naša muslimanska žena", Naša žena, 20. siječnja 1935., br. 1: 3.
535 „Žena i njega tijela", Naša Žena, 27. srpnja 1935., br. 27: 1-2.
536 Nikoleta, „O nepristojnostima", Žena i svet, 15. ožujka 1927., br. 3:9.
537 „Naši dopisi", Žena i svet, lipanj 1930., br. 6: 15-16.
178
�Politika ženskog tiska
S druge strane, u istom listu problematizira se licemjerstvo institucija koje osuđuju
promjene u ženskom stilu oblačenja.538
Dvostruka mjerila muške i ženske seksualnosti česta su tema rasprava u ovim
novinama<^z& ženajtioz navodno istinitu priču o učiteljici Juranićevoj problema
tizira dvostruki moral i nezaštićenost položaja samostalne žene u patrijarhalnom
društvu. Učiteljica Juranićeva ulazi u ljubavnu vezu prvo s lokalnim liječnikom,
a onda s činovnikom. Prvi je ostavlja zbog bogatije prilike, a drugi je nakon svađe
lažno optužuje za propuste na poslu, te ona biva premještena u zaselak. Autorica
priče značajno naglašava da je učiteljica na kraju oštećena zbog svog ponašanja,
dok nemoralnost obojice muškaraca nije sankcionirana.539 Vera B. Tanezić u Ju
goslavenskoj ženi zaključuje da su žene, osobito neudane žene, po pitanju dvojne
moralnosti u neravnopravnom položaju prema muškarcima.540 S njom se složio
autor ili autorica viEvejvt&zci da se od žena očekuje da čuvaju nevinost, a od muš
karaca upravo suprotno: „Zar se ne smatra danas porugom, ako se slučajno među
tisućama nadje jedan muškarac, koji je isto tako živio, kao njegova sudjenica?“
Dvostruka mjerila prelaze granice osude društva i primjenjuju ih i organi javnog
reda: „Naiđe li javni sigurnosni organ na ljubavni sastanak, tada muškarca samo
legitimira i time je s njim apsolvirao, dok ženu odvede na redarstvo, gdje bude sa
prostitutkam a zatvorena i u slučaju bolesti predana u bolnicu!'5 1
4
No, prijedlozi rješenja problema nisu bili jednoglasni. Za Veru B. Tanezić
žensko usvajanje slobodne seksualnosti bilo je jednako tako neprihvatljivo „jer
seksualni nemoral [...] utiče [...] naročito kod žena - na celokupni razvoj njiho
ve ličnosti." Stoga ona jedini izlaz vidi u uzajamnom odricanju od seksualnosti za
opće dobro.542 Uredništvo Eve rješenje svih problema vidi u putu žena na pozicije
političke moći. Angela Piskrenik u Slovenki smatra da je korijen problema nerav
nopravnost tena i muškaraca u pbiteliskom zakoniku.543 Lujo Thaller u Jugoslaveneskoj ženi, smatra da je izvor problema činjenica da su seksualna pitanja tabu
u društvu i da se o njima uopće ne govori. „Kod nas se s jedne strane razvija sve
veća pruderija, sve se više službeno drži, kao da djevojka ne zna, da je djevojka,
dok s druge strane sve veći dio tih istih prividno neiskusnih djevojaka baca u ralje
538 „Oblačite se pristojno", Žena i svet, 15. lipnja 1926., br. 6: 21; „Krstaški rat protiv
kratke suknje", Žena i svet, 15- siječnja 1927., br. 1:13.
539 „Učiteljica Juranićeva", Naša žena, 30. ožujka 1935., br.10: 2-3; Naža žena, 6. travnja
1935., br. 11:2-4.
540 Vera B. Tanezićeva, „Žena i seksualno pitanje",Jugoslavenska žena, 1919.: 28-32.
541 „Žena pobornica za jednaka prava obiju spolova", Eva, 5. siječnja 1928., br. 1: 1-2.
542 Vera B. Tanezićeva, „Žena i seksualno pitanje", Jugoslavenska žena, 1919.: 28-32.
543 Angela Piskernik, „Dvojna morala drica", Slovenka, 15. prosinca 1919., br. 7-12:126127. Uredništvo se ogradilo od njezinih stavova.
179
�NOVA ŽENA U NOVOJ DRŽAVI
prodavanja svoga tijela i u ralje slobodne, recite: divlje ljubavi."544 Naša žena kroz
priču o moralnom padu lijepe Manjuše implicitno naglašava da je za loše ponaša
nje djevojaka kriv preblagi odgojjijihovih majki.545 No, za njih pitanje moralnosti
žena nije izdvojeno društveno pitanje i ono će se riješiti u sklopu odgoja kojemu
će biti cilj izgradnja čvrste i samostalne osobe. „Što dakle može biti
i arUl’ 6r ji3
g
7 > ^>
Konačno jedino to da u svome gojeniku izgradimo takvog čovjeka, koji na podra
žaje svijeta ne će odgovarati samo instinktivno kao dijete ili životinja, nego kod
kojega će podražaj biti podvrgnut intervalu razmišljanja i prosuđivanja, te da pri
tom poslu pobjeđuju uvijek oni motivi, koji su čovjeka najdostojniji."546 Ukoliko
se ženaodgoji po ovim principima neće pokleknuti pred moralnim izazovimamvremenog svijet^: „Kulturna će žena potražiti i naći svoju ličnu crtu, kad je našla u
puhoj'rnjeri seoe. Prema tome će onda biti uređena i njena vanjština čitavoj svojoj
biti i prirodi!"547
Zanimljiva rješenja ponudila je diskusija o seksualnom moralu žena koja se
razvila u poratnim godinama na stranicama Jugoslavenske žene u kojem se sama
definicija seksualnog morala dovela u pitanje. Diskusiju je potaknuogrovokatj^ni
članak u kojem sV S. Andrejeypa pita treba li(suvremena žen^ biti fgksualno neak^
tivna? Naglasivši da pojmove ..moral" i ..pad" smatra staromodnima, ona izjavljuje
da jelženska seksualnos)| i težnja majčinstvi|prirodna potreba svake žene, udane
ili neudane. Društveni pritisak na odricanje od seksualnosti izvan braka smatra
licemjernim jer usidjelice, iako nevine, na kraju bivaju ismijane od strane društva i
životare bez većeg uglgda i-ma ći D riišrvo bi, dakle, trebalo odbaciti stare predra
sude i prihvatiti ideji(samohrane majke)Napokon, sam pojam moralnosti trebalo
bi redefiniratič^e li tonemoral, akožena zdrava, obrazovana, marljiva, jake volje,
očeličena životnom borbom i unutarnjom, naiđe na obrazovanog muškarca, kojim
ne vladaju strasti nego i opet njegova volja i nastojanje za skladom psihičkih i fizič
kih potreba, i kad se ovakvi ljudi združe kao prijatelji, a ipak kao muško i žensko
biće, je li to onda n e m o r a l548 Moral ne bi trebao proizlaziti iz odricanja od samog
seksualnog čina, nego iz uspostave kontrole nad njim, iz prevladavanja razuma nad
strašću i emocijama. Žena bi trebala imati pravo - ne pokleknuti svojoj putenosti
- nego svjesno odlučiti ući u seksualne odnose s jednako tako razumnim, odraslim
muškarcem. Seksualnost se pokušava povući iz sfere biologije i dovesti na nivo slo
bodne odluke i slobode individue da upravlja vlastitim tijelom. Pri tome žena po
544 Lujo Thaller, „Primjedbe o seksualnom odgoju i životu naše ženske mladeži",Jugosla
venska žena, 1919.: 80-84.
545 „Portreti: Manjuša", Naša žena, 8. lipnja 1935., br. 20: 2-4..
546 „Smisao uzgoja”, Naša žena, 1. lipnja 1935., br. 19: 1-2..
547 „Lična crta", Naša žena, 16. ožujka 1935., br. 8: 6.
548 S. Andrejevna, „O moralu i nemoralu",Jugoslavenska žena, 1919.: 32-34.
180
�Politika ženskog tiska
staje ravnopravni partner muškarcu što se podtcrtava dodjeljivanjem ženi upravo
onih atributa koje su do tada bile vezane za muškost: razumnost, neovisnost, slo
boda, samokontrola. Opis u kojem žena u seksualnom činu nije niti zavedena, niti
biće izgubljeno u kovitlacu strasti i emocija, već osoba koja kontrolira i - što je još
važnije - sama odlučuje o vlastitom tijelu bio je izrazito revolucionaran za tadašnju
hrvatsku sredinu, te se od njega ogradilo i samo uredništvo. Ipak, sudeći po objav
ljenim komentarima tekst je podigao dosta prašine medu čitateljima i čitateljicama
lista. Nekoliko brojeva kasnije Blanka Maliak iz Iloka napisala je: „Mnogo se o tim
člancima kod nas razgovaralo, a osječka Narodna obrana je priopćila povodom
ovih članaka nekoliko feljtona!' No, ona snažno ustaje protiv stavova S. Andrejevne smatrajući da mlade djevojke dovode u zabludu. Govoreći iz osobnog iskustva,
osobito za vrijeme svoga namještenja u okupiranoj Srbiji, ona iznosi mišljenje da
žene još uvijek žive u muškom svijetu u kojem su njihova tijela često puki objekt
muške požude. Posrnule ili oskrvljene žene ostaju na vjetrometini muške volje bez
ikakve pomoći ili zaštite u društvu. Stoga je čuvanje vlastite reputacije i ćudore
đa jedini bedem i obrana žene te poručuje: „moramo biti moralne, pretjerano
moralne ako hoćemo izbjeći strašnom poniženju."549 Zanimljivo je da oba stava,
iako naizgled oprečna, u biti izražavaju istu potrebu: uspostave kontrole žene nad
vlastitim tijelom. No, dok S. Andrejevna ocrtava koncept u kojem seksualnost
označuje kao rodno neutralan pojam u kojem jednako sudjeluju i muškarac i žena,
Blanka Maliak naglašava da u realnosti žena gubi kontrolu u trenutku kada postaje
sudionik seksualnog čina. Treba naglasiti da se ova razina slobode razgovora o sek
sualnom ponašanju žena vrlo rijetka, osobito za listove koji su izlazili netom nakon
rata. Za autorice novina katoličke orijentacije kao Ženska misao i Slovenka nema
spora oko toga treba li žena biti seksualno moralna. Prema njima, postoje samo dva
prihvadjiva ženska identiteta: supruga i majka ili djevica. Ženska moralnost se niti
ne problematizira smatrajući da je naklonost prema religioznosti, pa tako i moral
nosti, jedna od prirodnih ženskih osobina koju treba njegovati i očuvati.550 Naša
žena također moralnost žena smatra jednim od bitnih zaloga na oltaru domovine.
Žena ima ulogu čuvanja vjere, tradicije i moralnosti naroda te se zaključuje: „Nema
blagostanja u obitelji bez razumne i štedljive žene. Nema valjane djece bez razbori
te i brižne majke! Prema tome nema valjanog i ekonomski dobro stojećeg društva i
naroda bez razboritih, štedljivih i moralnih majki!*5 1
5
549 Blanka Maliak, „Žena poniženau,Jugoslavenska žena, 1919.: 144-149.
550 Sofija Brajša, „Žensko pitanje", Ženska misao, 1. siječnja 1920., br, 2: 20-23 i.Ženska
misao, siječanj 1921., br. 7-10: 96-97; Ljubimir Maraković, „Kult nakaznosti u mo
demom društvu", Ženska misao, 15. srpnja 1920. br. 5-6: 76-77; Ivica Neznan, „Zakaj
je ženska pobožnjejša od moškega?", Slovenka, 15. prosinca 1919., br. 7-12: 123-126.
551 „Jedan ekonomski članak", Naša žena, 28. prosinca 1935., br. 49:2-3.
181
�NOVA ŽENA U NOVOJ DRŽAVI
Krajnje točke rasprave o moralu i nem oralu predstavljali su članci posvećeni
problemu prostitucije koja je s jedne strane predstavljala ekstremni otklon od ide
alizirane suzdržane ženske seksualnosti, ali je istovremeno otvarala pitanje druš
tvene odgovornosti za njihov odabir životnog puta. Prostitutke su simbolizirale
poniženje i degradaciju žena na puku razinu biologije ili još gore - robu. Članak iz
feljtona „O palima" koji je prenosio priču o prostitutkam a, izašao je pod naslovom
„Živi mrtvaci".552 S druge strane, rasprave o prostituciji dekodirale su licemjerje
društva u odnosu na položaj žena i otvarale pitanja izbora, mogućnosti i sankcija.
Pozornost koju su svi listovi posvećivali moralnosti žena otvara potrebu potra
ge za uzrocima ove-preokupacije. Što je za ženu u prvoj polovici dvadesetog sto
ljeća značila n(oralnosy i držanje pravila(cudor^đa f l zašto je poziv S. Andrejevne
za redefinira njem pojma moralnog ponašanja naišao na negodovanje i nerazumijevanje ne samo\javnosti^nego i pripadnic^ lib eraln i orijentiranog dijela ženskog
j>qkrpra ? D io odgovora možda pruža analiza Leonor DovidofEo uzrocima rodne
bipolarizacije društva tijekom 19.^stoljeća pri čemu se „ženskost^ identificira sa
starim sustavom (one su praznovjerne, ali
a .(giuškosff
preuzima identitet oovftg društva (racio n a ln jjju d i koji sudjeluju nem oralnom
novom .svijetu). Mitologija ispletena oko ,|prirodnem oralnosti žejta? imala je dvo
jake posljedice na njihov položaj. S jedne strane, ona predstavlja okov, obavezu i
mehanizam kontrole |nad ženskom tjelesnošću i djelovanjem, ali istovremeno im
osigurava status i priznaje doprinos žena suvremenom društvu što je u konačnici
čini glavnim osloncem u borbi „iznutra" za poboljšanje položaja žena. Uvjerenje
da je žena p»™ dnn mm-alnij? r>rl.miičl-arr fl
se iskoristiti u njezinu korist jer
iz toga slijedi da će žena neminr>Ynr> hiri hr>|ji mrlit-^lj, bolja odgojiteljica, da je
neophodna za^očuvanje narodne i nacionalne tradicije, a pripuštanje m oralnih i
miroljubivih žena u političku arenu moglo bi doprinijeti pacifističkom rješavanju
problema.
B rak
Brak je bio jedini prihvatljivi put društvenog ostvarivanja za žene. Alternative koje
su koegzistirale u smislu samostalnih zaposlenih žena, žena koje su prakticirale slo
bodnu ljubav ili „usidjelica-djevica" neminovno su dovodile do još veće društvene
marginalizacije i ostavljale svoje protagonistice u situacijama u kojima su lišene
društvenog ugleda ili barem bilo kakve društvene moći. Stoga je kriza instituci
je braka koja se već polako počela manifestirati na početku dvadesetog stoljeća
najviše ugrožavala upravo poziciju žena. Rat, mogućnost razvoda, brak iz ljubavi,
552 Žena i svet, 15. rujna 1926., br. 9: 21
182
�Politika ženskog tiska
koncept seksualne slobode narušili su tradicionalnu poziciju braka u društvu i
nove generacije suočile s brojnim problemima.
Brak je bio neiscrpna tema ženskih listova i časopisa, ali i tema koja je očito
budila interes čitateljica. List Žena i svet u jednoj od svojih prvih anketa pozvao
je svoje čitateljice i čitatelje da odgovore na pitanje „Što mislite o današnjim
brakovima?"553 Dobiven je niz vrlo raznolikih i često pesimističkih odgovora koji
su govorili o pitanju miraza, braku iz ljubavi, braka iz interesa, slobode žene u bra
ku, vjernosti u braku (osobito muške), budućnosti braka kao institucije, specifič
nosti braka među umjetnicima itd.554 S druge strane, kada su Ženski list 1927. go
dine555 i Žena i svet 1930. godine556 upitali svoje čitateljice kaju li se što su se udale
i da li bi se rado udale, pozitivni i negativni odgovori pristizali su u podjednakom
broju. Nezadovoljne žene često su isticale promjene ponašanja svoga muža nakon
povratka iz rata, osjećaj da ih se tretira kao svojinu, gubitak djeteta, a jedna se žali
daje nesretna jer sama ima „nevaljali temperament!*557Neudane čitateljice različito
odgovaraju o perspektivi braka, neke mu se raduju očekujući da će tako pronaći
ljubav, prijateljstvo i zaštitu, druge ga odbacuju smatrajući da se od mladića ne
može očekivati iskrene osjećaje, treće pragmatično zaključuju daje to jedina opcija
ženske sudbine, pa kad se već moraju udati gledat će da se udaju „što bolje!*558
Način na koji će se list suočiti s krizom i rješenja koja će ponuditi ovisi o vre
menu izlaženja i programskoj orijentaciji. Jugoslavenska žena objavljuje članak
koji ustvrđuje da je glavni problem u činjenici da je brak jedini prostor u kojem
žena može ostvariti svoju egzistenciju.559 Za razliku od toga Ženska misao i Slo
venka uzroke krize vide u novoj pojavi nestalnosti bračne zajednice, te ističu da
je opstojnost braka u interesu zajednice te je žena dužna po tom pitanju podni
jeti žrtvu. Bilo bi dobro da žena u braku uspije pronaći sreću, no ukoliko se to
553 „Šta mislite o današnjim brakovima?", Žena i svet, 15. kolovoza 1925., br. 8: 10.
554 Prvi odgovor je „G. Stjepan Radić o braku", Žena i svet, 15. rujna 1925., br. 9:12;
„Povodom ankete o braku", Žena i svet, 15. rujna 1925., br. 9: 14; „Šta mislite o da
našnjem braku", Žena i svet, 15. listopada 1925., br. 10: 10; „Šta mislite o današnjem
braku?" Žena i svet, 15. studenog 1925-, br.l 1: 10-11; „Šta mislite o današnjem bra
ku", Žena i svet, 15. prosinca 1925., br. 12: 10; „Naša anketa o braku", Žena i svet, 15.
travnja 1926., br. 4: 11.
555 „Žena o udaji", Ženski list, svibanj 1927., br. 1:34;
556 „Anketa Žene i sveta"; Žena i svet, lipanj 1930., br.6: 14.
557 Ženski list, veljača 1927., br. 10: 30; Ženski list, ožujak 1927., br. 11: 29; Ženski list,
travanj 1927., br.l2: 24-25; Ženski list, svibanj 1927., br.l: 34; Žena i svet, lipanj
1930., br. 6:6-14; Žena i svet, kolovoz 1930., br. 8:12; Žena i svet, rujan 1930., br. 9:5.
558 Isto.
559 Ljuba Ilaković, „Žena nekoć i danas",Jugoslavenska žena, 1919.: 352-355.
183
�NOVA ŽENA U NOVOJ DRŽAVI
ne dogodi, od nje se očekuje da oprosti i trpi.560 Naša žena, vjerna praktičnom
pristupu, u nekoliko brojeva objavljuje feljton „Petnaest godina našeg braka i naša
zlatna bakica" u kojem se kroz niz priča iz „običnog života" dotiču najčešći bračni
problemi kao ljubomora, pitanje_autoriteta, pravo glasa, odnos s obitelji te daju
konkretni savjeti kako prebrodit(Sračnekrize>561 Zagorka zaključuje da suvremeni
brak dolazi u krizu zbogffiivreifienog načina život|. Muškarci se „ne ogledavaju"
zzJxr\om čim steknu uvjete jer je kućanstvo danas znatno jednostavnije. Postoje
(giskuhavaoneT. kupuje se dnevno, glačanje Je jednostavnije, gumbi su prišiveni na
Jcošulje. l^ene stječuzvabje,(slobodnome krećfr i ne provode mladost čekajući muža,
već same počinju zarađivati za život.562 Stog^zailustrirane časopisi izlazakizJcrize
braka leži u njegovoj rrancfr>rma/-iji; brak se više ne može definirati kao potreba
nego kao aspiracija, mjesto gdje će se realizirati sreća i ljubav.563 Uz to, Ženski list
inzistira na ^eSefiniranju uloga supružnika.jNova zajednica treba počivati na uza
jamnom poštovanju i ravnBpavnnm Tirfnosn muža i žene koji će se međusobno
podržavati i u privatnim i u javnim aktivnostima:564 „Pravi muž i prava žena nalaze
se i u radu i u ljubavi."565
Rasprava o bfgku^gesto je završavala na bračnoj vjernosti. U načelu je bilo neos
porno da jej3£eljub žene osobito velika prijetnja opstojanju braka te se primjerice
u jednom članku u JZeni i svetu upozorava: „Žena ma koliko bila emancipovana
i kulturna, mora uvek da bude j tnđeo čuvar bračne-zajednice kao najveće svoje
560 Božena Deželić, „Ciljevi katoličkih ženskih organizacija", Ženska misao, siječanj
1921., br. 7-10: 93-96; Dr. Aleš Ušeničnik, „Razporoka", Slovenka, 15. veljače 1919.,
br. 2: 25-27.
561 „Petnaest godina braka i naša zlatna bakica", Naša žena, 20. siječnja 1935., br. 1: 4;
Naša žena, 2. veljače 1935., br. 2: 5-6; Naša žena, 9. veljače 1935., br. 3: 2-4; Naša
žena, 16. veljače 1935., br. 4: 3-4; Naša žena, 23. veljače 1935., br. 5: 3-4; Naša žena,
2. ožujka 1935., br. 6:2-3; Naša žena, 9. ožujka 1935. br. 7:2-3; Naša žena, 16. ožujka
1935., br. 8:2-3.
562 „Žena o udaji", Ženski list, svibanj 1927., br. 1: 34; „Smanjeno domaćinstvo i neovi
snost", Ženski list, travanj 1929., br. 4: 1.
563 „Veština živeti u braku, Što je potrebno da bi bili srećni Žena i svet, lipanj 1931., br.
6: 11; „ 'Uslovi za bračnu s r e ć u Žena i svet, srpanj 1933., br. 7: 5; „ 'Duševni pore
mećaji u b r a k u Žena i svet, kolovoz 1933., br. 8:1; „Kako da budemo sretni", Ženski
list, ožujak 1926., br. 12: 29; „Pravi put bračnoj sreći", Ženski list, veljača 1928., br. 2:
36; „Ljubomor u braku", Ženski list, studeni 1928., br.l 1: 30; „Ljubav i brak", Ženski
list, svibanj 1929., br. 5: 1;
564 „Pravi put bračnoj sreći", Ženski list, veljača 1928., br. 2: .36; „Odnos muža spram
žene", Ženski list, srpanj 1931., br. 7: 30-31;
565 „Prava žena i pravi muž", Ženski list, kolovoz 1934., br. 8: 28.
184
�Politika ženskog tiska
svetinje!*566 No, što je s muževom vjernosti ? U Jugoslavenskoj zć«Apovela se raspra
va na temu čija je nevjera opasnija: muževa ili ženina. Š.B. iznosi stav da ženska
nevjera ima dalekosežnije posljedice. Ukoliko je muž nevjeran, njegova žena bit
će izvrgnuta samo samilosti okoline, dok će muž nevjerne žene biti izvrgnut ruglu
ili čak dvojbi o očinstvu njihovog potomstva. Nadalje, različiti su i uzroci nevjere
muškarca i žena. Za-mnjfovfr r^vjprijJfrjiva j< ^ k f t r ga n p zadovoljava, azaže:
»
ninti je nevjeru kriva (flokolje a f'tKirpa*tjn*. .kp
jajužiticbfp.5
1
Ovaj članak naišao je na negodovanje stanovite,
ije koja naglašava da
i ostavljena ili prevarena žena
Ilustrirani
se časopisi prvenstveno bave emocinnalpim i praktičnim Tspekrnm .nevjere davajući savjete svojim čitateljicama kako zadržati suprugovu pažnju5 te raspravljajući o
569
8
7
5
6
prirodi ljubomore kod muškaraca i žena.
No, ukoliko su žene mogle ugroziti brak nevjerom, muškarci su ga ugrožavali
pretjeranom sklonošću piću. Alkoholizam, pri čemu se najčešće govori o muškom
alkoholizmu, dovodi do nasilnosti i neimaštine koja teško pogađa sve članove
obitelji. O n se stoga koristi kao realan pokazatelj neodrživosti ženske podređene
pozicije u braku te njezine ekonomske i pravne zavisnosti.
Seksualnost općenito, pa tako ni bračna seksualnost, nije bila često adresirana
u časopisima, ali se primjerice u Ženi i svetu našao članak „Što udavača treba da
zna?“.570 Godine 1928. u Ženskom listu razvila se vrlo iskrena rasprava o seksualnoj
sebičnosti muževa.57
1
Vjerojatno na prvi pogled rasprave o.moralu, vjernosti, braku i seksualnosti spada
ju u privarmi a ne političku sferu života, ali ovakva bi procjena bila vrlo površna i
ne bi uzela u nbrir speeifirnns^ženskog položajaUnlruštvu. Odavno su povjesni
čarke povijesti žena zaključile da ova historiografska grana mora redefinirati dota•d ašq ja l^až iv ačkaj>itan|^ i ^ interpretirati povijesne istine. Događaji i procesi koji
se iz perspektive opće historije čine kan-margina|ni i-nebitni, za žensku povijest
mogu predstavljati glavne prekretnice i obrnuto. Tako je primjerice Michelle Perot
ustvrdila da seksualna revolucija i prodoj: kontracepcije koji se odvijaju na mar
ginama procesa liberalizacije društva, iz ženske perspektive čine prekretnu točku
566
567
568
569
„Slobodna ljubav moderne žene“, Žena i svet, travanj 1933., br. 4: 1.
Dr. Š.B, „O nevjeri u braku. Jugoslavenska žena, 1919.: 155-157.
Rada, „Nezvestoba v zakonu Jugoslavenska žena, 1919.: 370.
„Da biste sačuvali muža menjajte frizuru", Žena i svet, listopad 1931., br. 10:11; „Ko
rist od povrmenog razdvajanja supružnika", Žena i svet, studeni 1931., br. 11: 3.
570 Žena i svet, rujan 1932, br. 9:4.
571 Ženski list, siječanj 1928., br. 1:41. Vidi i: Vujnović, Forging the BubikopfNation, 195.
185
�NOVA ŽEN A U N O V O J DRŽAVI
oslobođenja [ u s p o s t a v e k o n tr o le .n a d v l a c r ip m jjjf iln m .572 Raspravljajući ojnocalu,
seksualnosti, braku, nevjeri i pravnom položaju ženski je tisak o b iti kpitivgn g r a n i
ce, istraživao je margine okvira unutar kojeg je tada bila smještena i definirana eg
zistencija žena. Svaki je od ovih problema predstavljao dodir ženske privatne sfere
s političkom datosti i prejudicirao obaveze društva prema ženi kao pojedinki. Za
žene ove teme nisu bile samo privatne i intimne, one su bile ključ njihovog društve
nog statusa i stoga glavne smjernice „ženske politike".
Proces kojim ženski listovi i časopisi (konkretno-^em ^ž-^s^^rade^prpstor
j gnskojt^S uzana C oha nazvala je p rocesom izgradnje (Ićontra-mita.^Pri njemu
se kroz <fiihver7.ivnr m m jere.-po lem ilrr i argum ente p romiču isti koncepti koji-se
nastoje osporiti j rezultiraju. kreacijom novog-starog m ita.573 Nove se žene koriste
r^ovim kućanskim aparatima da bi radilg stare kućanske poslove, služe se novim
kozmetičkim preparatima da bi zadovoljila erom hrig^ 7a ljepotom i L-r>^re saznanja medicine d a bi što bolje icpnni|f> nlogn rr^jrincrva Savjeti za uređenje ženskog
kutka, ženskog budoara, naglašava Suzana Coha, teže da taj prostor urede što njež
nije cvijećem, čipkom i jastučićima 574
No, analizimji^eseafilsfeiasopise teško se oteti dojmu da ovaj proces nije bio ni
malo slučajan.^^E^dc^^Jgpokazuje se kao prostor u kojem se ^ggskggt istovre
meno i mijenja i čuva. Ideja niie bila okrenuti svijet ..naglavačke" iako se ponekom
promatraču tadašnjih događaja vjerojatno činilo da se upravo to događa. Ideja je
bila ženskost prilagoditi potrebam a modernih trendova. Čitateljice (i čitatelji)
ženskog tiska upoznavale su se sinovom , u z b u d ljiv o m . vrtoglavom ženskošću, ftli
ba£2_ie_ženskosti n ikad nije prestala biti tradicionalna. C‘nval< su
*
upravo ^ne
osobine koje su ženama bile poznate i prihvatljive-i s kojima su se lako mogle
identificirati: nježnost, in m ir iv n n e r emocionalnost, hlagnsr i lje p o ta Napokon,
preduvjet uspješne izgradnje stereotipa leži upravo u spretnom prožimanju tradi1cjonalnih elemenata i s u v re m e n ih p p rr e h a
Ženski časopisi imali su jednako dinamičan i uzajaman odnos s političkim
procesima tog vremena. Neosporno je da su oni predstavljali novi prostor poli
tičke propagande u kojem su razne političke opcije testirale nove granice javnog
B$Qstora_i u konačnici se koristile angažmanom političkog tijela koji se tek budio.
No, istovremeno je ffnck-i rjc^k bio «g»«-an
kojem se žene upućuju n a a k
tivno djelovanje1na idem iene kao političkog bića, na promišljanje i raspravljanje
o društvu i ženskoj ulozi u njemu, a da pri tome ne izlaze iz prihvatljivog prostora
572 Perrot, ,,Moja“ povijest žena, 169-176.
573 Coha, „Konstrukcija i reprezentacija ženskog identiteta u Zagorkinom Ženskom li
stu" 260.
,
574 Isto, str. 286-292.
186
�Politika ženskog tiska
ženskosti. Rezultat dinamičnog odnosa ne može biti jednoznačan i jednostavan.
Činjenica da ženski časopisi traže oslonac u političkim autoritetima koje promiču
(a koji su najčešće muškarci) indirektno ponavlja ideju o muško-ženskim odnosi
ma kao odnosima moči i zavisnosti. Potreba da se ženski časopisi organiziraju kao
r^ sđ m žf!n<ki prostor n koji teško prodiru teme koje se direktno ne tiču života
žena dovodi u pitanje njihovu ideju da ženu predstave kao ravnopravno političko
biće. No, u konačnici upravo će taj siguran prostor otvoriti mogućnost rasprave,
ispitivanja granica i definiranja baze za kreiranje i populariziranjafredefinirane žen
sk o s t i osnaživanje ženske pregovaračke pozicije u društvu.
187
��VI.
U SLU ŽBI ID EN TITETA IM O DERNIZACIJSKIH
PRO CESA : RODNI STEREOTIPI U K O P R IV A M A
1. Karikatura - pogodan medij za istraživanje stereotipa
Karikatura je u historiografiji prepoznata relativno rano. U početku karikature su
prvenstveno korištene kao zanimljiy_Lzahayan dodatak osnovnom tekstu koji će na
pejorativan način ilustrirati smjernice i zaključke rada. U takvim analizama karika
ture nisu^bileposebnp^i^đene, niti im se pridavala veća pažnja od komentara koji
objašnjava njezin smisao i izvor. No, šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada se
vidokrug historiografije sve više širi na objašnjavanje društvenih procesa i postavlja
pitanja društvenih standarda, ideja i mentaliteta, uporaba karikature dobiva nove
potencijale. Povjesničari i povjesničarke prepoznaju činjenicu da karikature ne pru
žaju samo zabavnu ilustraciju pojedinih događaja, već i prenose poruku o tome kako
je taj dogadaj bio pfrripiran i interpretiran u javnosti, ili barem jednom njezinom
dijelu i u konačnici utječu pa javno mnijenje. Tako se primjerice Victor Alba u član
ku „The Mexican Revolution and the Cartoon" bavi utjecajem karikature na politič
ki život Meksika neposredno prije revolucije, W. A. Coupe u članku „The German
C artoon and the Revolution o f 1848“ proučava njemački satirički tisak za vrijeme
revolucije 1848. godine,575 a M artin J. S. Rudwick u satiričkim crtežima britanskog
geologa Henry Thomasa De la Bechea u kojima ovaj ismijava svog suvremenika, ko
legu i teoretičara geologije Charlsa Lyella, traži pravu prirodu znanstvenog promi
šljanja i shvaćanja znanosti početkom 19. stoljeća.576Novi način uporabe karikature
zahtijevao je i problematiziranje ideja koje su se vezale uz sam pojam karikature.
1.1
Karikatura demaskira istinu
Za mnoge povjesničare i povjesničarke, a vjerojatno i suvremenike, karikatura je
prvenstveno bila zanimljiva jer su smatrali da se u njezinom humoru može iščita
ti demaskirani! icrinfrT iovani Lorenzo Bernini, jedan od prvih teoretičara kari
-G
kature iz sedamnaestog stoljeća, ustvrdio je da „karikatura teži da otkrije sličnost
u izobličenosti; na ovaj način [...] ona se više približava istini nego realnost."577
Lowrence R. Streicher u pokušaju teoretskog razmatranja političke karikature
zaključuje da je preduvjet razvoja karikature bila spremnost da se „izobličene
575 Streicher, „On a Theory of Political Caricature".
576 Rudwick, „Caricature as a Source for the History of Science: De la Beche's AntiLyellian Sketches of 1831“, 534-560.
577 Ernst Kris, Psihoanalitička istraživanja u umetnosti, 187.
189
�U SLUŽBI ID E N TITETA I M O D ER N IZ A C IJSK IH PROCESA
i standardizirane slike" prihvate kao smiješne i možda „bliže istini nego prava
stvar."578 M artin J. S. Rudwick bio je uvjeren da u karikaturam a H enrya Thomasa
De la Bechea može iščitati pravu prirpdu njegovog znanstvenog razmišljanja. O n
zaključuje da „De La Beche nije bio jedna osoba kad je crtao takve karikature sa
znanstvenim sadržajem i drugi čovjek kada je odlazio u krajolik D evonshirea da
proučava biologiju."579 Za Ernsta Krisa koji je karikaturu pokušao analizirati s
psihološkog aspekta, čitalačka percepcija veze između karikature i realnosti nije
bila upitna. Upravo suprotno, on smatra d aje preduvjet procvata karikature i ra
zumijevanja njenog hum ora bilo shvaćanje da agresija crteža ima samo estetsku, a
ne i realnu funkciju. O n crteže koji se agresivno izražavaju o nekoj osobi ili pojavi
dijeli u tri faze. U prvoj fazi, u vremenu kada je bilo uobičajeno vj ero vati
vračapja, smatralo se da se agresjja_s_crteža može prenijeti u realnost. U drugoj
fazi agresivni likovni prikaz još je uvijek neprijateljski čin, ali je njegova djelo
tvornost ograničena na sam crtež. U trećoj fazi javlja se karikatura kao im hlirena
TrHnrerprerarija 7xrvp“ i time agresija dobiva novu estetsku i umjetničku razinu
T
te postaje smiješna i prihvatljiva.580
Shvaćanju karikature kao detektora „prave istine" pomoglo je i njezino često
povezivanje s podsvjesnim i asocijativnim elementima. Ernst Kris je interpretaciju
karikatura povezao s interpretacijom snova, a M artin J. S. Rudwick posebnu je
pozornost posvetio činjenici da se u njima održavaju slobodne, asocijativne misli
De la Bechea.58 Karikatura je, dakle, produkt naše podsvijesti koja na neosviješte
1
noj razini uspijeva iščitati pravi smisao često kontradiktornih podataka sa svjesnog
nivoa.
S druge strane, Lawrence H . Streicher ovo nekritičko poistovjećivanje karika
tura i istinite, prave prirode stvari smatrao je problematičnim. Za njega je karika
tura tek likovni prikaz koji se suočava s uobičajenim ograničenjima u detektiranju
„istine." Prije svega naglašava da je sam pojam istine problematičan. Istinit prikaz
može značiti da je događaj korektno prikazan ili da je pogođen „pravi duh" doga
đaja. Karikatura u principu daje prednost umjetnikovoj interpretaciji istine, a ne
točnosti opisa. Pri tome se naravno nameće pitanje ciljeva karikaturista. O n može
biti samo umjetnik koji se izražava kroz crtež, ali može nastupati i kao pobornik
određene opcije koji smišljeno želi utjecati na javno mnijenje. Nadalje, istraživač
karikature mora imati na umu i ostale elemente jednadžbe: povijesni trenutak,
578 Streicher, „On a Theory of Political CaricatureM435.
,
579 Rudvvick, „Caricature as a Source for the History of Science: De la Beche s AntiLyellian Sketches of 1831".
580 Kris, Psihoanalitička istraživanja u umetnosti, 203-219.
581 Kris, Psihoanalitička istraživanja u umetnosti, 193-201; Rudwick, „Caricature as a
Source for the History of Science: De la Beche 's Anti-Lyellian Sketches of 1831", 560.
190
�Karikatura - pogodan medij za istraživanje stereotipa
socijalno okruženje i uredničku prJiriL-nJ^cnpisa u kojem karikatura izlazi. Kari
kature mogu biti oružje u političkim sukobima, sredstvo kritike struktura moći, a
mogu se iskoristiti i u svrhu popularizacije određene ideje ili osobe. L. H. Streicher
naglašava da karikature suprotstavljenih strana koje nastaju vrijeme „vrućih i hlad
nih" ratova često pružaju dijametralno suprotne interpretacije stvarnosti.
Stoga Streicher predlaže da se karikature promatraju u povijesnom, psiho
loškom i sociološkom kontekstu u kojem nastaju te da se posebna pažnja posve
ćuje institucionalnim okvirima moći koje karikature dopuštaju, ali i zabranjuju.
Stoga je odsustvo određenih vrsta karikatura također važan dio slagalice. Nada
lje, istraživač karikatura mora se osvrnuti na političku i umjetničku motivaciju
karikaturista te na uredničku politiku časopisa. Napokon, treba biti oprezan s
ishitrenim zaključcima o utjecaju karikature na javno mnijenje. Ipak, Streicher
naglašava da u konačnici utjecaj svakako postoji što se očituje i u pojedinim lin
gvističkim sintagmama koje su dio svakodnevne uporabe, a nastale su na temelju
karikatura.582
1.2
Karikatura i stereotipizirani prikazi
Druga odlika karikatura, koja je naročito zanimljiva za ovu knjigu, jest veza izme
đu karikatura i stereotipa te korištenja stereotipiziranih prikaza. Prema tumačenju
Ernsta Krisa, stereotipizacija se nalazi u samim temeljima privlačnosti karikature:
ona smanjuje mentalni napor koji čitatelj treba uložiti da bi razumio crtež i vraća
recipijenta u svijet djetinjstva.5
83
Streicher naglašava da stereotipizirani prikazi olakšavaju komunikaciju s čita
teljstvom. Stoga se u karikaturama često javljaju ^tipovi identitet^", odnosno likovi
i situacije svode se na prepoznatljive točke (primjerice Hitlerovi brkovi). „Tipovi
identiteta" subjekt istovremeno stereotipiziraju i interpretiraju. U konačnici oni
postaju „stvarniji" od realnog subjekta koji se tijekom vremena ipak mijenja. Stoga
Streicher karikature naziva „suvremenim hijeroglifima" - tipiziranim, metafhričkim. simboličkim i široko prepoznatljivim crtežima.584
‘ Koketiranje karikatura i stereotipa ima dvostruke posljedice. S jedne strane,
karikaturisti u težnji da se što brže povežu s tadašnjim receptorima, nužno su se
morali pozivati na prevladavajuće i raširene društvene stereotipe. S druge strane,
učestalom uporabom stereotipiziranih prikaza i sami su sudjelovali u širenju,
oblikovanju i potvrđivanju stereotipnih uvjerenja. Dakle, povjesničari Jbi kvanti
tativnom i Irv^itativnomjinalizom karikaturam ogli okvirno definirati raspon i
582 Streicher, „On a Theory ofPolitical Caricacure", 427-445.
583 Kris, Psihoanalitička istraživanja u umetnosti, 186.
584 Streicher, „On a Theory of Political Caricature", 431-438.
191
�U SLUŽBI ID EN TITETA I M O D E R N IZ A C IJSK IH PROCESA
značenje^i£YladavaJu£ifa=££e£eaHpa, a praćenje razvoja stereotipa u karikaturama
tijekom duljeg povijesnog razdoblja otvara mogućnost analize korelacije karikatu
ra i javnog mnijenja.585
N a osnovu ovih zaključaka krenuli smo u potragu za rodnim stereotipima međuratne Jugoslavije u jednom od tadašnjih vodećih satiričkih listova - Koprivama.
2. Metodologija, okviri i ograničenja
Prema ocjeni Frana Dulibića, autora monografije Povijest hrvatske karikatu
re, Koprive su najvažniji humoristički časopis u povijesti hrvatskog novinarstva.
Njihova pojava 1906. godine kao r)erljeljnng priloga Hrvatckng p qprff/iT l[cra
Hrvaisko^srpske-koalicije, označila je konačan kraj atmosfere (auto)cenzure koja
je obilježavala vladavinu Khuena Hedervaryja. Tridesettri godine postojanja
Koprive Frane Dublić podijelio je u tri faze: r herojsku" p r v u f a r u (1906-1914)
za vrijeme koje su se Koprive profilirale i osamostalile na tržištu, ratnu drugu
fazu (1914-1918) u kojoj se list susreće s izazovima cenzure i progona te uvodi
elemente fotoreportaže, i posljednju, najplodniju treću fazu (1^18-1939) koju
obilježavaju novi suradnici, političke karikature o domaćoj i vanjskoj situaciji te
pojava kratkog stripa i erotskih ilustracija. N a redakciju Kopriva, koja je sakupljala
rukopise i smišljala dosjetke u opuštenoj atmosferi Kazališne kavane, utjecali su
brojni istaknuti hrvatski umjetnici kao A ntun Gustav Matoš ili Ivan M eštrović.
a interes za objavljivanje svojih crteža u Koprivama iskazali su „gotovo svi (ladašnji) grafičari H rvatske i čisti majstori crno-bijele umjetnosti, slikari, ilustratori, pa_
i diletanti!* Koprive SU r > h ja v ljjv a lp cirinrijcL-p, p r .l i r i r l - p ;_ p r> rrrp fn p 1-a r il- s r i i r p a
586
u kasnijim godinama i crtcže_sa-seksualnom konotacijom.587 M eđu karikaturistima
lista ističe se Slavko Vereš koji je jedini kontinuirano surađivao s listom tijekom
585 Vezom karikatura i stereotipa te njihovim utjecajem na oblikovanje identiteta bavila
se Nives^uipenjak. Istražujući karikature u P^mt-pamagaa^ srpskom oporbenom
listu s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, ona je pokušala identificirati dominante etničke i
nacionalne autostereotipe tog razdoblja. (Rumenjak, „Manjinski identiteti i autostereotipi: Srpska karikatura u Hrvatskoj 1896.-1902., 459-467)
586 Dulibić, Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940. godine, Zagreb 2009., 195. Citat je
F. Dulibić preuzeo od Josipa Horvata.
587 Za ovaj rad je neprihvatljiva Streicherova podjela karikatura na političke i socijalne
prema kojoj prve izvrgavaju ruglu osobe i grupe koje su uključene u borbu oko moći,
dok druge ne utječu na podjelu moći u društvu. (Streicher, “On a Theory of Political
Caricature“, 432) Drugi dio definicije je sporan jer knjiga teži dokazati da socijalne
karikature u kojima se ocrtavaju rodni odnosi u konačnici imaju utjecaja na način
na koji se moč distribuira u društvu te pomažu u prihvaćanju i objašnjavanju ove
distribucije.
192
�Metodologija, okviri i ograničenja
čitavog njegovog postojanja, Sergej Mironovič Glovčenko, ruski emigrant koji
je bez umjetničkih pretenzija „vazda umio da iz stranačkih odnosa izvede šaljivu
pozadinu"588 Dubrovčanin Andrija Maurović koji je u Koprive uveo strip „Maks i
Maksić“ kao novi oblik likovnog izražavanja te objavio niz erotiziranih realistič
kih crteža u kojima je bez karikiranja komentirao ženske udruge, modu, običaje
i izvještačenost mladih dama, a od 1929. godine crtao je političke komentare za
naslovnice Kopriva, pulski slikar Antun Motika koji je zadržao svoj karakterističan
umjetnički likovni izražaj i u karikaturama, slikar Ivo Režek koji je navodno bio
politički proganjan zbog radova koji su osuđivali nacizam, Mirko Uzorinac koji se
orijentirao na portretne karikature, Bogumil Car i drugi. Posljednje dvije godine
izlaženja Koprive nisu uspijevale zadržati suradnju s iskusnim karikaturistima te su
nakon početka Drugog svjetskog rata ugašene.589
U poglavlju koje slijedi provest će se kvalitativna i kvantitativna analiza karika
tura u Koprivama u međuratnom razdoblju s ciljem detektiranja tpdpih-agreotipa
tog vremena i opisivanja njihovog sadržaja, učestalosti i značenja. Pri tome će se
pokušati odgovoriti na pitanje dinamike oblikovanja rodnih stereotipa, ali i uloge
koju su imali u objašnjavanju društva u kojem su nastali kao i formiranja nacional
ne i socijalne autopercepcije. Kvantitativna analiza obradit će cikluse od pet godi
na, počevši od 1918. godine, s nastavkom 1923, 1928, 1933. i 1938. godine. Cilj
ovakvog pristupa je lakše uočavanje trendova i promjena u simbolici, učestalosti i
porukama karikatura.
Naravno, ostaje pitanje relevantnosti ovih podataka za svjedočenje o rodnim
stereotipima u m eđuratnom razdoblju. Glavni problem je koherentnost grupaci
je oko Kopriva, odnosno pitanje u kojoj mjeri nekoliko umjetnika, pa čak i većina
hrvatskih likovnih stvaralaca tog vremena, ima kredibilitet za opisivanje rodnih
stereotipa čitavog društva. Nesumnjivo je da su stereotipi u Koprivi prije svega
jea te da ih ne možemo bezrezervno
pripisati svim hrvatskim ili jugoslavenskim sredinama. Napokon, oni se niti ne
obraćaju svima. Rezultati će pokazati daje njihov zamišljeni recipijent muškarac
i pripadnik g ra đ a n s k o g s loja, ^žene i seljaštvo\ koji se relativno često pojavljuju
u karikaturalnim prikazima - igraju ulogu Drugog, prema kojem se postavlja
granica ili koji „iz vana“ komentira društvene događaje. Dobiveni odgovori su
dakle liaiittfftni i to u svom i n t e r t e k s n ia ln o m » relacijskom značenju. O no što
interpretaciju karikatura Kopriva ipak čini relevantnom za detektiranje rodnih
stereotipa danog vremena jest odnos karikaturista prema stereotipima i društve
na moć samih umjetnika, kao i publike kojoj su se obraćali. Primarna svrha ovih
588 F. Dulibić prenio je riječi Mironovičevog suvremenika Josipa Draganića.
589 Dulibić, Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940. godine, 143-231.
193
�U SLUŽBI ID E N T IT E T A I M O D E R N IZ A C IJSK IH PROCESA
karikatura je kom entiranje društvenih događanja, a steretipi i njima imaju svrhu
brzog i jasnog prenositelja poruke. Karikaturist je dakle morao računati da koristi
stereotipne prikaze koji su razumljivi i koji po njegovom uvjerenju odgovaraju
percepciji i shvaćanju čitateljstva. Stoga možemo pretpostaviti da stereotipni
prikazi u karikaturam a odgovaraju stereotipnim uvjerenjima miljea u kojem ka
rikaturisti žive i rade. Nadalje, umjetnici koji su objavljivali karikature imali su
određeni društveni ugled, a njihovi čitatelji pripadali su sloju koji je imao velik
utjecaj na ekonomske, društvene i političke trendove u zemlji. Stereotipi i uvje
renja upravo muškog građanskog sloja imali su najveći društveni kredibilitet i
značaj te su se samim time nam etnuli kao norm a prem a kojoj su institucije moći,
ali i njihovi izazivači (primjerice feminizam) zauzimali pozitivnu ili negativnu
poziciju.
3. Muškarci i žene u svijetu Kopriva : kvantitativna analiza
Popularnost karikatura kao satiričnog izražaja u Koprivama tijekom godina poste
peno raste. D ok se na početku međuratnog razdoblja godišnje objavljivalo manje
od 100 karikatura, u najplodnijim godinama Koprive su nudile gotovo 600 kari
katura godišnje.590
3.1
Rodna zastupljenost u karikaturama
Najviše su zastupljeni prikazi muškaraca, posebice 1918. i 1923. godine kada čine
gotovo 80% od ukupnog broja objavljenih karikatura. Karikature koje prikazuju
samo muškarce dominirale su u gotovo svim analiziranim godištima uz izuzetak
1933. godine kada se bilježi drastičan pad „muških" karikatura u korist „mješovi
tih". Najmanje su popularni bili crteži koji su prikazivali samo žene. Tijekom 1918.
i 1923. godine objavljeno je manje od desetak takvih prikaza godišnje, u kasnijem
razdoblju taj broj raste, ali nerazmjerno s ukupnim porastom broja karikatura te
čak i u najplodnijim godinama objavljivalo se manje od pedeset karikatura na koji
ma nije bilo muškaraca. S druge strane, broj karikatura koje su prikazivale muškar
ce i žene u nekom m eđuodnosu postepeno raste, - dok u prvim godinama brojimo
tek nekoliko desetina takvih prikaza, od druge polovice dvadesetih godišnje izlazi
više od 150 karikatura koje prikazuju muškarce i žene. Brojčana analiza karikatura
po godinama upućuje da broj objavljenih karikatura pokazuje tendenciju rasta do
1928. godine, zatim je upadljiva izrazita sličnost u broju i rodnoj zastupljenosti ka
rikatura između 1928. i 1938. godine, ali i devijacije koje se događaju 1933. godine
590 Ovdje nisu uračunati stripovi „Maks i Maksić" kao i neke portretne (auto)karikature
umjetnika koje su pratile tekst ili pjesmu posvećenu njima.
194
�Muškarci i žene u svijetu Kopriva : kvantitativna analiza
kada pada ukupan broj karikatura, posebice broj karikatura koje prikazuju samo
muškarce, a istovremeno broj karikatura koje prikazuju muškarce i žene doseže
svoj vrhunac. (G raf VI-1, Tabela VI-1)
G raf VI-1: Broj karikatu ra i rodna zastupljenost na karikaturam a5915
2
9
400
■ Prikazi muškaraca
■ Prikazi žena
■ Prikazi muškaraca i žena
Tabela VI-1. P rikazi m uškaraca i žena u Koprivama 1918.-1923.592
Godina:
Prikazi
muškaraca
Prikazi žena
Prikazi muškaraca
i žena
Ukupno
1918.
70 (77%)
4 (4%)
17(19%)
91
1923.
257 (85%)
9 (3%)
36(12%)
302
1928.
335 (61%)
43 (8%)
173 (31%)
551
1933.
167 (41%)
23 (6%)
214(53%)
404
1938.
344 (63%)
43 (8%)
158(29%)
545
Karikature koje prikazuju muškarce i žene najčešće ih smještaju u scenu razgovora
ili udvaranja, a ponekad su muškarci i žene jednostavno prisutni kao dio grupe,
statisti na slici bez jasne komunikacije. Uz to, karikature zaviruju u razgovore su
pružnika ili opisuju odnos u kojem jedan spol (najčešće muškarac u liku poslodav
ca) ima jasnu poziciju autoriteta nad drugim. Ponekad je neki apstraktni pojam
kao mir, nacija, stranka ili regija personificiran u liku žene ili muškarca i kao takav
stavljen u odnos s ostalim likovima u karikaturi. Analiziraju Ii se ovi podaci pre
ma godinama, vidljivo je da su situacije razgovora bile stalan motiv u gotovo svim
591 Koprive 1918; 1923; 1928; 1933; 1938.
592 Koprive: 1918; 1923; 1928; 1933; 1938.
195
�U SLUŽBI ID E N TITETA I M O D ER N IZ A C IJSK IH PROCESA
Osebujna hrabrost.;
Slika V I -1
Slika V I-2
„Moderni Herkul na raskršću"
„Osebujna hrabrost"
„Lijevo ili desno pitanje je sada;
„Čekaj, čekaj, m ogla bi i ti dobiti svoje ako ti
nekako na desno više oko pada,
dom a pijan dodjem!"
a u braku katkad ne škodi rošada."
{Koprive, 1.6.1919., br. 18)
{Koprive, 12.5.1928., br. 20)
godištima, od početka su se koristili i crteži koji su prikazivali muškarce i žene kao
dio neke grupe, karikature u kojima su žene personificirale određenu ideju, te ka
rikature koje su prikazivale supružnike. Pri tom e su karikature koje su prikazivale
supružnike proporcionalno rasle s godinama, dok su karikature koje su prikazi
vale personifikaciju određenog pojma bile popularne do kraja dvadesetih godina,
nakon čega su vrlo rijetke, ili ih uopće nema. S druge strane, običaj prikazivanja
udvaranja pojavljuje se u drugoj polovici dvadesetih godina, nakon čega postaje
stalna tema Kopriva, iako s godinama pomalo opada popularnost ove tematike.
(G raf VI-2) Krajem dvadesetih godina bilježi se i pojava karikatura u kojim se
muškarci i žene stavljaju u odnos u kojem jedan ima autoritet (moć) nad drugim.
Najčešće su to prikazi šefova i tajnica ili poslodavca i sluškinje, a postoji i nekoliko
crteža u kojem autoritativnu ulogu dobiva žena. No, smiješnost u ova dva slučaja
ima drugačije uporište. D ok se situacije u kojima muškarac zauzima pozu autori
teta smatraju razumljivima, a komičnost najčešće proizlazi iz seksualnih aluzija,
situacije u kojima žena nastupa kao autoritet problematične su same po sebi i stoga
smiješne. (Slika V I-1 i 2)
196
�Muškarci i žene u svijetu Kopriva: kvantitativna analiza
G raf VI-2: Karikature koje su prikazivale muškarce i žene u međuodnosu393
3.2
Zanimanja likova iz karikatura
Ukoliko se analizira zanimanje muškaraca i žena, uočljivo je da su zanimanja
muškaraca češće izražena ce da su muškarci većinom političari, vojnici i seljaci. S
vremenom se raspon zanimanja proširio što je vjerojatno posljedica sve veće po
pularnosti socijalne i situacijske karikature unutar kojih se tada pojavljuju konoba
ri, gostioničari, obrtnici ili umjetnici koji iz vlastite vizure komentiraju promjene
u društvu. (Grafovi VI-3-8; Tabela VI-2) Žene pak tijekom čitavog razdoblja u
najvećem dijelu karikatura nemaju jasno izraženo zanimanje ili pripadaju sloju
Slika VI-3
Slika VI-4
„Brz napredak"
„Zna li već što tvoja tipkačica?”
„Sve!"
„Prodajem članke o svim aktuelnim pitanjima na malo
{Koprive, 2 5 .1.1935., br. 5)
{Koprive, 20.4.1919., br.4)
„Novinarska piljarica"
i veliko."
593 Isto.
197
�U SLUŽBI ID E N T IT E T A I M O D ER N IZ A C IJSK IH PROCESA
seljaštva. O d kraja dvadesetih godina bilježi se promjena u idejnom prikazu žena.
Iako je u cijelom razdoblju dominirao udio žena koje nemaju ili im nije definirano
nikakvo zanimanje, 1923. godina skromno najavljuje prikaze zaposlenih žena koji
su postali učestaliji i ustalili su se tijekom sljedećeg razdoblja.
Ipak, treba naglasiti da se žene u karikaturam a prikazuju zaposlene u tradici
onalnim ženskim zanimanjima. Zaposlene žene su prvenstveno seljanke, zatim
sluškinje, prodavačice, glumice, glazbenice, a javljaju se i kao vještice (vračare),
tajnice, daktilografkinje, medicinske sestre, manikirke, fotom odeli itd. (G raf VI-9,
Tabele VI-3 i 4) Proboj žena u zanimanja bijelih ovratnika bio je rijetko zabilježen
i pritom popraćen negativnim komentarima. M otiv tajnice redovito je obilježen
insinuacijom seksualnog odnosa sa šefom, a Marija Jurić Zagorka prikazana je kao
novinarska piljarica. (Slika VI-3 i 4) Zanimljivo da nema prikaza učiteljica iako
su one bile relativno česta pojava u tadašnjem društvu. No, budući da su i prikazi
učitelja i profesora relativno rijetki, možemo zaključiti da je ovaj nedostatak p o
sljedica manjka interesa uredništva lista za teme iz obrazovanja uopće. (G raf VI-9;
Tabele VI-3 i 4)
G raf VI-3: Zanim anja m uškaraca u Koprivama 1918-1938.594
600
■ Bez jasnog zanimanja
500
■ Ostalo
400
■ Činovnici
300
■ Sportaši
200
■ Umjetnici
■ Seljaci
100
■ Političari
0
■ Vojnici i policajci
1918.
594 Isto.
198
1923.
1928.
1933.
1938.
�Muškarci i žene u svijetu Kopriva : kvantitativna analiza
Tabela VI-2. Zanimanja muškaraca u Koprivama 1918-1938.595
MUŠKARCI PO ZANIMANJIMA
1918.
1923.
1928.
1933.
1938.
Vojnici i policajci
20
40
67
27
26
180
Političari
23
139
105
25
123
417
Seljaci
11
18
40
48
29
146
Umjetnici'9
6
5
8
22
5
23
63
Novinari
0
7
12
0
18
37
Profesori i znanstvenici
0
5
8
12
14
29
Sportaši5 7
6
5
9
9
0
6
11
24
7
48
Ukupno
Svećenici
3
7
7
3
8
28
Činovnici
3
12
8
6
15
44
Obrtnici
3
4
6
6
7
26
Trgovci
0
3
3
6
8
20
Studenti
0
2
0
2
1
5
Vozači
0
2
4
7
12
25
Suci i odvjetnici
0
1 ^
4
2
0
7
Liječnici i veterinari
0
1
4
7
8
20
Kockari
0
1
1
6
0
8
Prosjaci
3
0
4
5
6
18
Lopovi i kriminalci
1
0
7
4
15
27
Piloti
0
0
8
0
1
9
Konobari
0
0
4
0
8
12
Gostioničari
0
0
3
0
4
7
Ostalo5 8
9
3
1
13
7
17
41
31
42
121
153
135
482
Bez jasnog zanimanja
595 K o p r iv e : 1918; 1923; 1928; 1933; 1938.
596 Slikari, kipari, pjesnici, glazbenici, književnici, glumci, pjevači, fotografi, cirkusanti,
redatelji.
597 Nogometaši, planinari, boksači, hrvači, ribolovci, lovci, tenisači, skijaši, sklizači.
598 Zanimanja koja se pojavljuju samo u 1-2 godine i to u malim brojkama: radnik, ar
hitekt, kućarac, žongler, inkasator, mađioničar, smetlar, nosač, čuvar muzeja ili zoo,
penzioner, ribar.
199
�U SLUŽBI ID E N TITETA I M O D ER N IZ A C IJSK IH PROCESA
G raf VI-4. M uškarci po zanim anjim a u Koprivama 1918.
G raf VI-5. M uškarci po zanim anjim a u Koprivama 1923.
profesori i
G raf VI-6. M uškarci po zanim anju u Koprivama 1928.
2 00
�Muškarci i žene u svijetu Kopriva : kvantitativna analiza
G raf VI-7. Muškarci po zanim anju u Koprivama 1933.
G raf VI-8. Muškarci po zanim anju u Koprivama 1938.
Vojnici i policajci
5%
201
�U SLUŽBI ID EN TITETA I M O D E R N IZ A C IJSK IH PROCESA
G raf VI-9. Žene u Koprivama prem a zanim anjim a u Koprivama 1918.-1938.
■ Sportašice
■ Učenice
■ Bez jasnog zanimanja
■ Zaposlene
■ Seljanke
1918.
1923.
1928.
1933.
1938.
Tabela VI-3. Žene u Koprivama prem a zanim anjim a 1918.-1938.5"
Bez
jasnog
zani
manja
Članice
ženske
organi
zacije
Učenice
Sporta
šice
14
0
0
0
18
6
19
0
0
4
34
141
Seljanke
Zaposlene
1918.
4
0
1923.
5
Uku
pno
1928.
13
16
106
2
3
1
1933.
30
24
131
0
10
0
195
1938.
9
24
119
1
3
6
162
599 Koprive: 1918; 1923; 1928; 1933; 1938.
202
�Muškarci i žene u svijetu Kopriva : kvantitativna analiza
Tabela VI-4: Žene prema vrsti zaposlenja u Koprivama 19 18 .-1938.600
1918.
1923.
1928.
1933.
1938.
Žene prema
zaposlenju
Seljanke
4
5
13
30
9
61
Učenice
0
0
2
0
1
3
Vještice/gatare
0
1
1
0
1
Prodavačice
0
0
1
5
3
Glazbenice
0
0
2
2
1
Fotomodeli
0
0
2
0
0
2
Sluškinje
0
1
3
7
6
17
3
’
9
5
Medicinske sestre
0
0
1
0
1
2
Glumice
0
1
1
1
2
5
Manikirke
0
0
3
0
0
3
Slikarice
0
0
1
0
0
1
Telefonistice
0
0
1
0
0
1
Gostioničarke
0
0
0
3
0
3
Konobarice
0
0
0
3
0
3
Daktilografkinje
0
0
0
1
1
2
Cvjećarke
0
0
0
1
0
1
Gazdarice
0
1
0
2
1
4
Tajnice
0
1
0
0
2
3
Novinarke
0
0
0
0
2
2
Pralje
0
0
0
0
1
1
Učiteljice
0
0
0
0
1
1
Sportašice
0
0
3
10
3
16
Prosjakinje
0
1
0
0
0
1
Iz ovih podataka može se iščitati da su Koprive bile orijentirane prvenstveno prema
muškim čitateljima, te da polaze od pretpostavke da je muško iskustvo, muški ko
mentar, kao i događaji koji se tiču muškaraca, norma kojoj se treba posvetiti najviše
prostora u časopisu. Zanimljivo daje ovaj pristup izrazito dominirao 1918. i 1923.
600 Isto.
203
�U SLUŽBI ID E N T IT E T A I M O D ER N IZ A C IJSK IH PROCESA
godine kada su crteži na kojima nema uopće muškaraca izrazito rijetki, kao i crteži
koji prikazuju muškarce i žene u nekom međuodnosu. Ovi podaci idu u prilog
teoriji daje poslijeratno društvo obilježeno procesom repatrijarhalizacije i isticanja
virilističkog iskustva. U tom kontekstu žena se gubi iz vidokruga karikaturista, a
kada se pojavljuje, vrlo često tek statira na slici, personificira neki pojam ili regiju ili
ima ulogu podcrtavanja (ne)m oći određene nacije u odnosu na drugu.
Znakovito je da prikazi žena u tom poslijeratnom razdoblju ne odudaraju od
tradicionalnog obrasca: žene su većinom prikazane u čednim pozama, obučene,
kao seljanke, dame, kućanice i vrlo rijetko zaposlene. Ratom obilježeno društvo
odražava se i u prikazu profesija muškaraca, odnosno izrazitoj zastupljenosti vojni
ka i policajaca u karikaturama. Naravno, uniform irani pojedinci zahvalna su tema
budući da na jednostavan način utjelovljuju autoritet, državu i propisanu normu,
ali ipak je uočljivo da normalizacijom života i odmakom od ratnih dana opada broj
karikatura koji prikazuje vojnike i policajce. Analiza zanimanja muškaraca prika
zanih u Koprivama pokazuje da je udio vojnika m eđu profesijama muškaraca pri
kazanih na karikaturama bio najveći 1918. godine, odnosno za vrijeme i netom na
kon rata, a potom je pokazivao laganu tendenciju pada do kraja dvadesetih godina
te je tijekom tridesetih godina gotovo nestao iz retorike karikature ili se barem nije
izdvajao iz ostalih zanimanja. D om inantnost broja prikaza muškaraca proizlazi i iz
činjenice da je list bio prvenstveno orijentiran prem a političkoj karikaturi. Poslje
dično, karikature su vrlo često pokazivale političare čiji udio u ukupnim muškim
profesijama prati konstantu od nešto više od 20% uz dvije devijacije: 1923. godine
kada su političari činili preko 40% ukupnih muških profesija i 1933. godine kada
su činili jedva 7% ukupnog broja muškaraca. (G raf VI-3-7)
Izrazitu zastupljenost političara 1923. godine možda bismo mogli objasniti ko
načnom orijentacijom lista prema suvremenim političkim temama, a da se istovre
meno još nije afirmirala socijalna karikatura kao alternativni prepoznatljivi izražaj
Kopriva. Pet godina kasnije, 1928. godine, socijalna karikatura, posebice ona koja
se odnosila na nove pojave modernog, potrošačkog društva i poljuljane rodne od
nose, zauzima sve važnije mjesto u Koprivama i time umanjuje razmjeran postotak
prikaza političara. No, drastičan pad u broju prikazanih političara 1933. godine
nije odraz dobrovoljne promjene uredničke koncepcije lista, već je vjerojatno p o
sljedica režima diktature za vrijeme kojeg je bio zabranjen rad političkih stranaka i
kritika vladajuče strukture.
U takvoj situaciji Koprive su bile prisiljene napustiti političku karikaturu i kom
penziraju je većim brojem situacijskih, socijalnih karikatura te crtežima s erotskim
sadržajem. Posljedično opada broj političara, ali i karikatura koje prikazuju samo
muškarce, a raste broj karikatura koje prikazuju muškarce i žene u nekom m eđu
odnosu, prizore udvaranja, te samim time broj muškaraca bez jasnog zanimanja.
204
�Korištenje roda u Koprivama
Istovremeno, kritičnost društva pronalazi put kroz usta idejno neutralnog seljaka
i seljanke čiji udio u ukupnim prikazima u pravilu iznosi od 7 do 10%, da bi 1933.
godine naglo narasla i brojem dosegla svoj vrhunac (oko 14%). (Grafovi VI-4-7)
Učestalo korištenje motiva seljaštva ne upućuje na traženje čitalačke publike u tom
društvenom sloju. Naprotiv, seljaštvo se najčešće koristi u svrhu davanja druge per
spektive, pogleda izvana i interpretacije događaja s pozicije „običnog čovjeka iz na
roda,” koji sam po sebi ne sudjeluje u modernizacijskim procesima koji su zahvatili
društvo niti ima utjecaja na političke događaje. S druge strane, seljaci koji nose na
rodne nošnje koriste se i kao simboli nacija ili regija koje se stavljaju u međuodnos.
U sljedećem istraživanom razdoblju - 1938. godine, politički život u zemlji je
normaliziran te se i broj političara i muškaraca na karikaturama povratio, a Koprive
1938. godine po tipu karikatura koje nude vrlo su slične Koprivama 1928. godine.
(Grafovi: VI-2; VI-3; VI-8)
4. Korištenje roda u Koprivama
Karikature su se često koristile sredstvom personifikacije u svrhu prenošenja po
ruke. Najčešće se radilo o personifikaciji određene zemlje ili regije, a ponekad su
se personificirale institucije kao političke stranke ili Liga naroda, ili pojmovi kao
primjerice mir, rat ili godina.
Nacije su najčešće personificirane kao žene ili muškarci, a vrlo rijetko kao djeca
ili životinje. O dređene nacije predstavljene su kroz tzv. tipove id en rirera ili naci
onalne simbole kao „Uncle Sam“ za SAD, Marianne za Francusku ili muškarac
predstavljen sa tipičnim šiljastim šeširom s perom za Italiju. U drugim slučajevima
nacije su predstavljene kroz likove tadašnjih istaknutih političara, kao npr. Adolfa
Hitlera, Benita Mussolinija ili Nevillea Chamberlaina. Uz to su karikaturisti ko
ristili narodnu nošnju ili jednostavno natpis uz lik koji je personificirao određenu
naciju. (Slike VI-5-30)
Odabir lika žene ili muškarca kao simbola neke nacije ili situacije nije bio ni
malo slučajan. U karikaturama se može prepoznati obrazac kada se nacija pred
stavlja kroz lik žene, a kada kroz lik muškarca. Pri tome su određene nacije gotovo
uvijek bile prikazane kao muškarci, no niti jedna nije uvijek bila žena. Tako su
SAD, SSSR, Njemačku, Veliku Britaniju, Italiju i Japan uobičajeno prikazivali
muški likovi, uz jedan izuzetak kada je Velika Britanija predstavljena kao stara
bogata dama, okružena udvaračima iz Kraljevine SHS. Francuska je ponekad bila
prikazivana kao muškarac u francuskoj odori, ali često je predstavljena kroz svoju
nacionalnu ikonu - Marianne. (Slike VI-5-9) Dakle, svjetske velesile i države koje
su vodile agresivnu vanjsku politiku u pravilu su dobivale lik muškarca čime se
registrirao njihov politički autoritet, kredibilitet, ali i spremnost na uporabu sile.
205
�U SLUŽBI ID E N T IT E T A I M O D ER N IZ A C IJSK IH PROCESA
Slika VI-5
Slika VI-6
„Pokladni mamurluk na Istoku"
„Rivali na Dalekom istoku"
{K o p riv e ,
24.2.1933-, br. 2)
{K o p riv e , 4 . 2 . 1933.,
br. 6)
Francuska je povremeno bila prezentirana kroz lik Marianne. No, ukoliko je na slici bila zajedno s Velikom
Britanijom, u pravilu je stajala iza nje. Velika Britanija najčešće se prezentirala putem prepoznatljivog cilindra
kao na slici VI-7, no u jednom je slučaju prikazana u liku engleske dame (slika VI-8) za čiju se naklonost bori
Stjepan Radić.
Slika VI-7
„Poslije amputacije"
(K o p riv e , 16.10.1938., br. 42)
206
Slika VI-8
„Engleska i bistrička bogčija"
(K o p riv e ,
8.9.1923. br. 3)
�Korištenje roda u Koprivama
Ukoliko se taj autoritet nije uspio po Gubitak autoriteta Velike Britanije zbog politike
tvrditi u konkretnoj situaciji, karikature appeasementa i karikaturist je zabilježio obukavJi N.
Chamberlaina u haljinu.
su njihovu rodnu pripadnost stavljale u
pitanje. Tijekom tridesetih godina ugled
Velike Britanije bio je prodrman zbog
politike popuštanja appeasementa; stoga
je ona na jednoj karikaturi prikazana u
liku Nevillea Chamberlaina, obučenog u
suknju kako vješa rublje, odnosno bavi se
poslovima domaćice. (Slika VI- 9)
Rod ostalih nacija je varirao. Pri tome
je personifikacija nacije u liku žene obič
no upućivala je da je ona u nekoj nevolji,
da je žrtva krađe ili nasilja, ili je u podre
đenoj poziciji prema ostalim državama
na karikaturi. Ovo je posebice vidljivo
na primjeru prikaza Kraljevine Jugosla
vije ili nekih njezinih regija u suodnosu s
ostalim državama. Na karikaturama koje
Slika VI-9
komentiraju ugroženost njene teritori
„ P o tv rd a jed n e važne izjave**
jalne cjelovitosti, Jugoslavija je gotovo
„Nek se cijeli svijet boji rata kolko hoće - mi
uvijek dobivala lik žene. O na je gola žena
m irno radim o kod kuće svoj posao. Ako smo rekli
na mučilištu kojoj se velesile spremaju da nijedan engleski vojnik neće ići preko Kanala,
odrezati udove ili je žena na lomači dok kod toga i ostajemo! A i čemu bi išao kad mu sto
njezini susjedi spremaju ražanj. (Slika je na raspolaganju toliki ratni brodovi i avioni...?“
{Koprive, 26.5.1933., br. 22)
VI-11 i 14)
Budući da su talijanski teritorijalni zahtjevi najviše ugrožavali teritorijalnu cjelovitost Kraljevine SHS i izravno se ticali hrvatskog teritorija, oni su česta tema
karikaturista Kopriva. Italija je svoje pretenzije na Istru i Dalmaciju temeljila na
tajnom Londonskom ugovoru iz 1915. godine. Granica Kraljevine SHS i Italije re
gulirana je Rapalskim ugovorom kojim je Italija dobila Trst, Goricu, Gradišku, dio
Kranjske, Istru (bez Kastva), Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu. Budući da
je Rijeka od 1919. godine bila pod okupacijom trupa Gabriela D Annunzia, ona je
organizirana kao Riječka Država u kojoj su fašističkim udarom 1923. godine vlast
faktički ponovno preuzeli Talijani. Rimskim ugovorom iz 1924. godine Rijeka je i
formalno pripala Italiji.60
1
601 Goldstein, Hrvatska 1918. -2008., 36-42
20 7
�U SLUŽBI ID EN TITETA I M O D E R N IZ A C IJSK IH PROCESA
Jugoslavija u krizi dobiva lik žene.
Slika VI-10
„Talijansko kavalirstvo"
„Talijan: Evo mc lijepa Jugoslavijo da te pozdravim.
„Jugoslavija: Samo mi nemoj ukrasti mojih dragulja
‘plemcniti’ viteže?
{Koprive, 25.11.1918., br. 22)
Slika VI-11
„Jugoslavija na mirovnoj konferenciji"
„Pošto Jugoslavija nije sama htjela da prizna opravdanost londonskog ugovora kojem joj se ima oduzeti jedna noga, povjerila je mirovna komisija tu misiju Italiji."
{Koprive, 7.5.1920., br. 5)
Koprive ne propuštaju registrirati neravnopravan položaj novonastale Kraljevine
SHS i stare sile Italije, a stupanj neravnomjernosti prolazi kroz gradaciju kako
je Italija uspijevala u ostvarivanju svojih nauma. Tako je na prvim karikaturama
Talijan prikazivan kao lukavi udvarač, a djevojka (Kraljevina SHS) u njegovom
društvu treba zaštitu treće strane i mora paziti da dobro čuva svoje dragulje. U
komentaru fašističkog udara u Rijeci Italija je prikazana kao muškarac, a Rijeka
kao žena pod njegovim nogama. Napokon, na karikaturi iz 1923. godine, kada
je pod fašističkim utjecajem talijanska vlast u Istri i dijelovima Dalmacije postala
agresivnija prema nacionalnim manjinama, obespravljena Slavenka postaje djevoj
čica na koljenima pred krupnim Mussolinijem s bičem u ruci. (Slike VI 10-13)
Neposredno prije isteka Mirovnog ugovora s Italijom u ljeto 1928. godine Koprive
su zabilježile nove teritorijalne aspiracije prema Dalmaciji, koja je prikazana kao
talijanska prisilna zaručnica. (S lik a V I-l6 i 17)
208
�Korištenje roda u Koprivama
S a d tvl|eg z a p a d a .
Slika VM 2
„Sa divljeg zapada"
„Mussolini: Moja draga Slavenko, tko hoće da
upozna talijanske kulture, taj mora najprije da
upozna talijansku početnicu?
{K o p riv e , 3.11.1923., br. 44)
Slika V I-14
T alijanska b rig a z a R ijek u.
Slika VI-13
„Talijanska briga za Rijeku"
„Mi smo došli na Rijeku daje oslobodimo
užasnog položaja u kojem se nalazi i da riječke
Slavene zaštitimo od eventualnih progona;'
{K o p rive, 13 . 10 . 1923., br. 41)
Slika VI-15
„Jugoslavija na ražnju"
„Incident na zajm ovnom balu"
„Rumunj: Ja vas braćo neću smetati ako i mene
kada bude gotovo pozovete na gozbu!“
{K o p riv e , 11.2.1928., br. 7)
„Mussolini: Santa Madona - danas joj ne može
mo ništa! Ona je u pratnji Johna Bule!'
{K o p rive, 18.2.1928., br. 8)
209
�U SLUŽBI ID EN TITETA I M O D E R N IZ A C IJSK IH PROCESA
Slika V I-16
„P red zaruke"
„Brižni otac Velja: N e plači, ćerko moja, što te
Slika V I-17
dajem ovom crnom Talijanu. Imaj na umu da
„Z aruke sign ora M ussolinija s D alm acijom "
ćem o ako ovako naš budući zet nastavi, doskora
„Dan vjenčanja odredit će prema usm enom i
mi svi skupa biti pod jednim krovom!4
pism enom utanačenju sa roditeljima sam g osp o
[Koprive, 23.6.1928., br. 26)
din zaručnik!4
(.Koprive, 3 0.6.1928, br. 27)
Naravno, činjenica da su Jugoslavija, Rijeka i Dalmacija prezentirane ženskim li
kom može se protum ačiti i ženskim rodom njihovog imena ili pretpostavkom da se
u likovnim prikazima domovina često utjelovljuje u liku žene kako je to istaknula
Reana Senjkovič.602 Jugoslavija se zaista češće prikazuje kao žena nego druge ze
mlje, a znakovito je da uzima oblik žene i u situacijama koje komentiraju unutrašnjo-politička pitanja.
Ipak, Jugoslavija nije uvijek prikazana kao nemoćna žena. U slučajevima u
kojima je stajala u ravnopravnom odnosu s ostalim akterima u karikaturi ili ne
utralno komentira određenu političku situaciju, ona dobiva lik muškarca. (Slika
VI-18 i 19)
Zanimljiva je karikatura koja prikazuje tri žene u narodnim nošnjama Kra
ljevine SHS, Čehoslovačke i Rumunjske kako se dogovaraju da će zajedničkim
snagama odbiti svog ,,dilberta“ Italiju. Iako na prvi pogled izgleda da su zemlje
na ravnopravnoj osnovi prikazane kao žene, poanta karikature je da su njih tri u
602 Senjkovič, „Domovina je ženskog roda", 281-298.
2 10
�Korištenje roda u Koprivama
V«u»k« politika Albantjr
Slika V I-18
„Vanjska politika Albanije"
„Nakon Italije nudi kralj Zogu i ostalim europ
skim silama koje vjeruju da u košari nešto ima,
da ruke - par, nepar."
C
Koprive, 17.11.1928., br.47)
Slika V I-19
„Rabota talijanskih saveznika"
„Jugoslaven: Ej vi, što ste toliko zapeli da čistite
tu dronjavu čizmu! Nikakve vajde od te rabote,
kad ona ionako sve dublje gazi u blatu..."
{Koprive, 19.5.1928., br. 21)
neravnopravnoj poziciji prema Italiji,
koja se u pozadini karikature javlja kao
muškarac. (Slika VI-20)
Sličan obrazac ponavlja se kod prika
zivanja unutrašnjih međunacionalnih
odnosa. Ukoliko se pri tome dva naroda
želi staviti u neravnopravan položaj, u
pravilu ih prezentiraju osobe različitog
spola, pri čemu naravno seljanka_prederavlja zavisni, slabiji narod- (regiju), a
Sfljak^vojnjk Hi pnlirirar nnsi^rp mori
Tako primjerice 1918. godine Ličanka
na koljenima moli Slavonca za hranu, a
zagrebačka kumica pita srpskog vojni
ka kada će ih početi tući.603 U jednom
Slika VI-20
„Tri djevojke, tri dilberke"
„Glas jedne djevojke:
Kako bi bilo da mi,
umjesto da se među
sobno počupamo,
isprašimo metlom tog
našeg dilbertar
{Koprive, 23.6.1928.,
br. 26)
603 Ovi prikazi su reakcija na nestašice hrane koja je zavladala u određenim dijelovima
Hrvatske za vrijeme rata. Žene i mladi iz pogođenih krajeva bili su prisiljeni putovati
u Slavoniju da bi nabavili osnovne životne namirnice. Pri tome su često bili izloženi
211
�U SLUŽBI ID E N TITETA I M O D ER N IZ A C IJSK IH PROCESA
prikazu političara iz 1928. Velimir Vukičević, Svetozar Pribićević i Ljubo Davidović
prikazani su kao muškarci, dok su Stjepan Radić i A nton Korošec obučeni u žen
ske seoske narodne nošnje. No, deset godina kasnije, kada je hrvatska opozicija
oformila homogen blok i vršila snažan pritisak na vladu da riješi hrvatsko pita
nje, dok je vlada istovremeno pokušavala izbalansirati nesiguran vanjskopolitički
položaj Kraljevine Jugoslavije, odnos snaga bitno se preokrenuo u korist hrvatske
strane. Tada je karikaturist u postelju smjestio Vlatka Mačeka u muškoj zagorskoj
nošnji i seljanku koja je predstavljala srpski narod. (Slike VI-21-24)
žabrinuta.
Iz S la v o n ije .
iP '
i
i
Slika VI-21
Slika VI- 22
„ Z a b r in u ta "
„ I z S la v o n ije "
„Naš gospon župnik furt nam pripoveda, kak ste
„Draga m oja Ličanko, mi ne prodajemo ž ito na
vi Vlahi došli sim klati i m učit! Ja bi htela znati,
kilograme, već samo na cente!"
gda bute s tim klanjem i m učenjem počeli ?“
{Koprive, 10.7.1918., br. 13)
{Koprive, 6 .3.1920., br. 9)
Prikazi susjednih zemalja ponavljaju ovu logiku. Simptomatična je promjena
prikaza Mađarske koja se nakon raspada Austro-Ugarske suočila s teritorijalnim
zahtjevima Rumunjske i novonastalih država - Kraljevine SHS i Čehoslovačke.
Trijanonskim mirovnim ugovorom 1920. M ađarska gubi gotovo 70% svog
dotadašnjeg teritorija pri čemu je Austriji ustupila Gradišće (bez Šoprona),
Cehoslovačkoj Slovačku, Rumunjskoj Transilvaniju, a Kraljevini SHS zapadni
nasilju te su ostajali i bez hrane i aprovizacije. (Boban, „'Materinsko carstvo'", 191209)
212
�Korištenje roda u Koprivama
Slika VI-23
„K akav će b iti kraj pjesme?"
„Kladilo se m om če i devojče!
D a spavadu, da se ne diradu!"
(.Koprive, 9.9.1938., br. 37)
Slika VI-24
„Najbolje političke maske ove pokladne sezone"
„Korošec kao - djevojka za sve, Pribićević kao vatrogasni trubač, Davidović kao - sabirač buba,
Vukičević kao - u.k pukovnik u miru, ^ a d ić kao
- Vječno raspoložena namigušjL
{Koprive, 18.2.1928., br. $)
Banat, Bačku, Baranju, Međimurje i Prekomurje. Koprive su na svojim stranicama
zabilježile ovo odumiranje dotadašnjeg najvećeg hrvatskog rivala. Neposredno na
kon rata Mađarska je još uvijekjnuškarar, bolesnik na izdisaju, okružen svojim su
sjedima koji čekaju njegovu smrt, na karikaturi iz 1923. godine Mađarska je dječak
koji maše prevelikom sabljom, da bi 1928. godine postala ženam otrcanoj odjeći s
krunom na glavi koja moli zajam od SAD-a. (Slike VI- 25- 27)
Bugarska je pak u većini slučajeva prikazana kao poludivlji, krvoločan balkan
ski vojnik što je vjerojatno odraz neriješenih teritorijalnih problema između dvije
države i percepcije Bugarske kao susjeda s agresivnim namjerama (Bugari su ima
li aspiracije prema Caribrodu i Bosiljgradu te Makedoniji). No, na karikaturi iz
1928. godine, objavljenoj nedugo nakon dva katastrofalna potresa u Plovdivskoj
oblasti, Bugarska postaje žena koja treba pomoć Jugoslavena. (Slike VI-29 i 30)
Austrija nije čest motiv karikatura. Ipak, pobjede nacističke stranke na izbo
rima u Njemačkoj 1933. u Koprivama je izašla karikatura „Apokaliptički plesači“
koja prikazuje ples Adolfa H idera u zagrljaju sa ženom koja personificira Austriju.
(Slika VI-28)
Ponekad su institucije ili pojmovi personificiraimUiku-žene. To je obično znači
lo da im je narušen ugled ili da poruka crpi značenje iz neke „ženske" karakteristike.
213
�U SLUŽBI ID EN TITETA I M O D E R N IZ A C IJSK IH PROCESA
Slika V I-25
„Madjarska u Agoniji"
„Madjarszag: Dr. W ilson reče da će me ove
sablasti zadaviti. Liječio sam se žandarim a, sam nicom i vojskom, pa ništa ne pom aže. Još ću
pokušati s Karolijevom m edicinom ... ako mi to
Slika VI-26
ne pom ogne, onda ću slavno umrijeti s p okli
„Velika sablja m alog Madjara"
kom: Živjela integracija!"
„Ako već ne mogu da lupam, barem ću zveckati"
{Koprive, 20.1.1923., br. 21)
{Koprive, 25 .1 0 .1 9 1 8 ., br. 20)
Tako, karikatura iz 1933. godine koja komentira Ženevsku konferenciju o razoružavanju, utjelovljuje Ligu naroda u liku žene koja bezuspješno pokušava spasiti
uskršnje jaje, odnosno konferenciju. U to vrijeme utjecaj Lige naroda već je bio
ozbiljno narušen, a Konferencija o razoružanju pokazivala je očite znakove pro
mašaja. (Slika VI-31) Kada se željelo naglasiti da se nsTjaBadnoj-slmpštini-KFftljevin e jn g o sla v jjp izgovara previše riječi, ona je prikazana ljlilm hrhljive žen e. (Slika
VI-89) Zanimljivo je da je Nova godina obično dobivala lik žene, što vjerojatno
izlazi iz roda pojma, ali i mističnosti, nedokučivosti budućnosti i varljivosti nade
u bolje sutra. (Slika VI-32) Nadalje, u karikaturama iz 1918. godine m irje jje rsonificiran-u-Uku žene, dok je rat bio prikazan u liku muškaraca, vjerojatno boga
rata. Zanimljivo je d aje dvadeset godina kasnije, kada je navodni ženski pacifizam
postao argumentom za stjecanje izbornog prava, ova tvrdnja u Koprivama postala
predmetom poruge. (Slike VI-33-34)
214
�Korištenje roda u Koprivama
Slika VI-27
„M agjarski zajam A m erici”
„Magjarska: Opljačkana, uništena, izgladnjela
Magjarska m oli jedan mali dolarski zalogajčić.
Ujak Sam: Valjda želiš, da si kupiš hljeba?
Magjarska: N e, nego revolver
(Koprive, 28.1.1928., br. 5)
Slika VI-28
„A pokaliptični plesači”
(Koprive, 7.7.1933., br. 38)
Bugarska se prikazuje kao poludivlji Balkanac u kari
katurama koje izražavaju sumnju u njezine teritorijalne
aspiracije prema Kraljevini SHS, ali nakon što su je po
godila dva potresa postaje žena koja treba zaštitu.
Slika VI-30
„Balkansko m ilovanje”
Slika VI-29
„Eto kakvi ste vi Balkanci! T i se osušio od gladi
„Balkanski Locarno”
ko drveno raspelo, ti ostala bez krova zbog po
„Najiskrenijim i najmiroljubivijim namjerama
polaze prema Jugoslaviji delegati za balkanski
još jučer m e bijesni dozivaste jedan protiv dru
Locarno, koji se osniva uz dobronamjernu i
goga. Kako bi bilo da vas zajedno blagoslovim?”
solidarnu asistenciju velikih sila”
(Koprive, 31.3.1928., br. 14)
(Koprive, 5-5.1928., br. 19)
tresa i baš sada udariste u ljubav i milovanje. A
215
�U SLUŽBI ID E N TITETA I M O D ER N IZ A C IJSK IH PROCESA
Slika VI-31
Slika V I-32
„Uskrsno razočaranje"
„Novogodišnje priviđenje"
„Tko bi m islio da ovako lijepa pisanica m ože biti
„Razgovorljivi Radić, šutljivi Pašić i godina
tako strašan mućak!"
Tisućudevestodvadesetčetvrta."
{Koprive, 1 4 .4.1933., br. 16)
{Koprive, 29.12.1923., br. 52)
Slika VI-34
Slika V I-33
„Kad bi bilo do žena"
„Novi pokušaji"
„Zlata Perlić iz Šandrovca traži da se om ogući ženama da
„MIR: Ta pusti, ta pusti me već
aktivno sudjeluju u politici.
R udolf Herceg: „No, ove sigurno ne bi rješavale hrvatsko
jednom k njima!"
{Koprive, 15.4.1915., br. 11)
pitanje 100 godina."
{Koprive, 1.7.1938., br. 27)
216
�Moderni trendovi: Sport, seks i ženski pokret
Navedeni primjeri ilustriraju na koji su se način rodni obrasci koristili u objašnja
vanju i definiranju sebe i drugih, te kako se uz pomoć korištenja rodnih koncepta
uspijevalo brzo i jednostavno iznijansirati odnose snaga među likovima karikature.
Ovime su se ujedno ocrtavale osnovne ideje koje su se vezale uz koncepte muškosti
i ženskosti. Ženskost kao zavisnost, podređenost, ugroženost i nježnost te muškost
kao snaga i moć predstavljali su općenit obrazac, normu unutar koje su se objaš
njavale i interpretirale ostale situacije i trendovi. Nove pojave, procesi i događaji
propitivali su se upravo kroz prizmu rodne dihotomije društva koja je percipirana
kao temeljna i istinska odrednica zajednice. Na sljedećim stranicama pokazat će se
da se apstraktna definicija ne uspijeva uvijek potvrditi u konkretnim situacijama.
No, odmak od norme u pravilu uvijek postaje predmetom poruge i time se norma
u konačnici ponovno potvrđuje.
5. Modemi trendovi: Sport, seks i ženski pokret
Koprive su bilježile reakcije na nove društvene trendove prve polovice 20. stoljeća.
Stoga na njihovim stranicama nalazimo komentare o potrošačkoj kulturi, novom
načinu provođenja dokolice, izrazitim promjenama u ženskom modnom izražaju,
značaju sporta u novom društvu te ženskom pokretu.
5.1
Kult tijela
Zdravlje, hig»j**nci, cp ^ rr; kuli- rij^la nimpmnli su se kao nerazdvojive nove smjer
nice popularne kulture življenja koja je slavila sunčevu energiju i tjelesnu snagu.
Tijelo prestaje biti predm et srama, te postaje objekt brige kako pojedinaca, tako
i državnih institucija. U međuratnom razdoblju ljude se poticalo na rekreativno
bavljenje sportom (plivanje, šetnju, skijanje, bicikliranje itd.), rastao je broj par
kova, kupališta i igrališta u gradovima, popularizirala su se sportska natjecanja i
sportski klubovi, izgradili su se novi stadioni u Wembleyu, Beču i Berlinu, a poja
vila su se i natjecanja ljepote.604 Tijelo se sve više izlagalo pogledima: na plažama,
na igralištima ili na ulici. „Potekavši iz nordičkih zemalja razmahao se veliki pokret
po svijetu kome je svrha zdravlje, snaga i ljepota čovječjeg tijela, postizava se zdrav
organizam, snažno mišičje i savršena forma", hvalio je autor članka „Snaga ljepote
tijela" trend nudističkog bavljenja sportom.605
M eđuratna Jugoslavija nije bila izuzetak. Oslanjajući se na tradiciju sokolskih
udruga u Hrvatskoj i Sloveniji, već 1919. godine osnovan je Sokolski savez Srba,
Hrvata i Slovenaca koji je 1921. godine brojio oko 30.000 članova. No, jedinstvo
604 Mazower, Mračni kontinent. Europsko dvadeseto stoljeće, 83 i 94.
605 „Snaga i ljepota čovječjeg tijel", Svijet, 10 srpnja 1926., br. 2: 27
217
�U SLUŽBI ID EN TITETA I M O D ER N IZ A C IJSK IH PROCESA
organizacije nije dugo sačuvano te je već 1922. godine dio hrvatskih sokolskih
organizacija osnovao paralelni Hrvatski sokolski savez, a iz matične organizacije
istupili su i pojedini srpski sokolski klubovi. Istovremeno se slovenska klerikalna
organizacija > rao“ širila prvo na prostor Hrvatske, a onda i Bosne i Hercegovine,
(O
te se 1921. godine organizirala Jugoslavenski orlovski savez sa sjedištem u Ljublja
ni. D o 1940. godine u Jugoslaviji je osnovano 1250 sportskih udruga, od čega su
gotovo dvije trećine otpadale na nogom etne klubove.606
Prvo natjecanje za miss Jugoslavije održano je 1926. godine, a njegova p o
bjednica Štefica Vidačić postala je medijska ličnost, krenula na europsku turneju
i okušala se u filmskoj karijeri. Ovaj oblik zabave očito je postao popularan te su
tijekom raznih društvenih događaja organizirani manji izbori za miss određenog
grada, miss udanih žena, miss kupališta itd. Tako nas primjerice Svijet često oba
vještava o lokalnim izborima ljepote,607 prenosi svečano otvorenje plovnog kanala
u M aksimiru za vrijeme kojeg je održan izbor za miss gospođa,608 sam organizira
izbor za miss kupaćih kostima,609 a Koprive iz 1928. godine donose karikaturu
izbora za ipis^-Save u kojem se članovi žirija (muškarci) tuže što se izbor ljepo
te održava samo za žene, što se ne odvija u privatnoj atmosferi njihovog ateljea
ili što su prim orani na takav dodatni izvor zarade. N a taj način autor karikature
naznačuje višestruku ulogu natjecanja u ljepoti - osim što su predstavljali izvor
zabave za pučanstvo, oni su svojom spolnom ekskluzivnošću prenosili poruku da
prvenstveno žensko tijelo mora biti lijepo, razgolićene natjecateljice pridonosile
su erotiziranom naboju natjecanja, a cjelokupna manifestacija postaje dio po tro
šačke kulture. (Slika VI-35)
O d 1928. godine Koprive bilježe nove načine provođenja dokolice među
Zagrepčankama i Zagrepčanima. N a njihovim stranicama nižu se kupači i kupa
čice na Savi, odlasci u Crikvenicu preko ljeta, izletnici i planinari koji izazivaju
čuđenje, ali i zaradu lokalnog seljaštva i scene sa skijanja ili sanjkanja. Usporedno
s ovom pojavom javljaju se prikazi muškaraca i žena koji se bave određenim spor
tom. Pri tome se prikazi sportaša javljaju već početkom dvadesetih godina, dok se
prve karikature sportašica javljaju u drugoj polovici dvadesetih godina. Broj prika
za sportaša i sportašica doseže svoj vrhunac 1933. godine, vjerojatno kao posljedi
ca veće zastupljenosti karikatura društvenih događaja. (Grafovi VI-3-9)
606 Christensen, International Encyclopedia oflVomen and Sports, 1303. O sokolskim sa
vezima vidi i: Radan, Pregled historije tjelesnog vježbanja i sporta, 134-155; Herout,
,, 150. godišnjica sokolskoga pokreta", 14-20; Paar, Hrvatski sokol.
607 Svijet, 20. kolovoza 1927., br. 8: 168; Svijet, 27. kolovoza 1927., br. 9: 196.
608 „Izbor krasotica u Maksimiru", Svijet, 24. srpnja 1926., br. 4:65.
609 Svijet, 23. srpnja 1927., br. 4:76
2 18
�Moderni trendovi: Sport, seks i ženski pokret
M eđutim, kult tijela međuratnog raz
doblja nije bio samo dio potrošačke kulture
življenja (kao u poslijeratnom razdoblju),
već se oslanjao i na političke i nacionalne
procese. Zdravo tijelo poistovjećivalo se sa
snagom i zdravljem kolektiva i uspješnom
prokreacijom nacije. Joan Tumblety, koja
proučava suodnos fizičke kulture i muškosti
u međuratnoj Francuskoj, i Erik N . Jensen,
koji je slično istraživanje proveo za područ
je Weimarske Republike, dolaze do zaključ
ka da su sport, i to naročito timski sport,
koristili politički prvaci u svrhu imaginacije
poželjne nacionalne zajednice i m obilizaci
je masa. Zdravo, snažno, oblikovano muško
tijelo označavalo je zdravu i snažnu naciju
Slika IV-35
te pripremalo izdržljivu vojsku. Osim toga,
„Žiri natječaja za ‘M iss Save’“
timski sportovi su u vrijeme razvoja masov
„Papageno D ABAC: Šteta što se za miss
ne kulture predstavljali prostor promicanja mogu natjecati samo žene jer inače sumnjam
nacionalnog zajednišr
klasne suradnje i da bi mi tko mogao konkurirati.
D on (JEAN): Šteta što se taj natječaj ne vrši
„mail bondinga".'
Karikature u Koprivama rano su žabi- “ ^ o m ateljeu jer ja imam za takve stvari
r
.
*)ezlle ovu s apsfbnnacuu društvenog
ekstra cimer’
.
m» chevalier (KRI
-
čenja s p o r ta š a već 1923. godine nalazimo u današnja dem okm tirareem en a mora da
karikature koji ističu da je sport postao novi uz aranžiranje izloga bavi i ovakvim nadrislisim bol nacionalne snage. Karikaturist Fra- karskim poslovima.”
njo Maxiner u karikaturi „Hajduk nekoć i
(Koprive, 18.8.1928., br. 34)
daii£$“ uz pom oć igre riječi oko imena split
skog nogom etnog kluba, nogom etaše prikazuje kao nasljednike hajduka -junaka
narodne tradicije. N a istom tragu je i njegova karikatura „Novo doba, novi Napoleoni" u kojoj pobjedničkog nogom etaša okružuju zamišljeni duhovi hrvatskih
nacionalnih heroja: kralja Tomislava i Zvonimira, Nikole Zrinskog, Matije Gupca
i bana Josipa Jelačića. Crtež pod naslovom „Kultura X X veka“ iz 1928. godine
upućuje na veliku popularnost sportskih predstava. Na njemu su u četiri sličice
suprotstavljeni prazni muzeji i slabo posjećeni koncerti klasične glazbe prepunim 6
0
1
610 Vidi: Tumblety. R e m a k in g th e M a le B ody: M a s cu lin ity a n d th e uses o fP h ysica lC u ltu re
in I n te n v a r a n d V ichy France; Jensen, B o d y b y PViemar: Ath letes, G en d er a n d G erm an
M o d e m ity .
21 9
�U SLUŽBI ID E N TITETA I M O D ER N IZ A C IJSK IH PROCESA
Novi načini provođenja dokolice.
Slika V I-36
Slika V I-37:
„Nedjeljni izlet"
„Savski tipovi"
„Muž: D a nism o što zaboravili?
„Laffovi bi htjeli biti hrabri. Udavače su vrlo
Žena: Ja m islim da nism o! O sim Pokućstva
oprezne. Profesori vjeruju tek toplomjeru. U lju
ostao je kod kuće još sam o kanarinac."
bavi je i najhladnija voda vruća. U natoč vrućeg
{Koprive, 2 1 .7.1933., br. 30)
sunca i čeznutljivih pogleda neke ostaju hladne.
O n i koje voda ne privlači."
{Koprive, 21.7.1933., br. 30)
S lik a V I-3 8
„Gde su ti cajti..."
„Pak si i njima ra
čunala vino samo 6
dinara litru?
N eg kaj bi drugo?
Bara, Bara - nigdar
se ti s pameću zestala
ne buš! Kaj ne znaš
da jc zaljubljenima
cifra manje ili više
sejeno?
Je, gde su ti cajti da
bi se ja natosetila!"
Ude su li a ijti. . .
{Koprive, 21.7.1933.,
br. 30)
Slika V I-39
„Morala bi biti teža."
„Moj muž M ilan nikako ne vjeruje da imam
samo p edeset kilograma.
Kako to?
Pa kaže čovjek da je to nem oguće kad se uzme
220
da sam nam pojela dvije kuće i automobil"
{Koprive, 30.6.1928.. br. 27)
�Moderni trendovi: Sport, seks i ženski pokret
gledalištima nogom etnih utakmica i boksačkih mečeva. Ipak, desetak godina
kasnije karikaturist Ivo Režak, koji je često objavljivao pod pseudonimom IVES,
uočio je drugu stranu medalje nogom etne bajke. Na njegovom crtežu nogometaš
više nije nacionalni heroj več „novi jugoslavenski eksportni artikl" kojeg odgaja
jugoslavenski nogom etni savez, da bi ga kasnije na njegovo zadovoljstvo, kupio
strani sportski „špekulant". (Slike V I-40-43)
Sportaši su prikazivani kao suvremeni heroji.
Slika VI-40
„Hajduk"
„Nekoć i danas“
{Koprive, 2 7 .10.1923., br. 43)
Slika VI-41
„N ovo d oba, novi Napoleoni"
„Zbor pradjedova: Gle, gle, ipak su naši unuci
našli pravo oružje za njihove svjetske pobjede;1
{Koprive, 23.6.1923., br. 25)
Kako se novo pom odarstvo odrazilo i uklopilo u međuratne rodne koncepte i m o
žem o li ustvrditi daje kult tijela jednako utjecao na redefiniciju muškosti i žensko
sti?
Brojčani pokazatelji prikaza sportaša i sportašica ukazuju da je sport bio o tv o
ren za pripadnike oba roda - i žene i muškarci plivaju, šeću, igraju nogom et i uživa
ju u prirodi. S druge strane, interpretacija poruka crteža pokazuje da sudjelovanje
u sportskim aktivnostima nije bilo jednako prihvatljivo za žene i za muškarce.
Prikazi sportaša većinom su se bavili njihovom m išićnom snagom i društve
nim kredibilitetom. (Slike V I-40-45) Iako se u karikaturama osjeća nelagoda
221
�U SLUŽBI ID EN TITETA I M O D E R N IZ A C IJSK IH PROCESA
Slika V I-42
„Novi jugosla
venski eksportni
artikl**
Novi jugoslavenski
eksportni artikl
Kultura XX. vijeka
„N ogom etni savez
(kao brižni odgoji
telj): Tako, tako dije
te! Čim više budem o
imali amatera, tim
časniji i ugledniji će
biti naš sport. I zato
mi da to polučim o
ne žalimo ni truda ni
troška.
Strani športski
špekulant: Hvala
vam lijepo na tru
du - takova roba se
kao profesionalna
dade svugdje dobro
Slika VI-43
plasirati.
„Kultura XX veka (GRADACIJA
INTERESA
Kupljeni as: Sad
sam napokon postao
čovjek!"
(,Koprive, 13.9.1935.,
br. 38)
N o g o m e t n i s a v e z (kao briž
ni odgojitelj): Tako, tako, djeco!
Čim više budemo imali asova ama
tera, tim časniji i ugledniji će biti
)4
*
„Publika rezonira. Publika se oduševljava.
Publika zijeva. Publika u ekstazi!*
{Koprive, 27.10.1928. br. 44)
Slika V I-44
„Iz športskog svijeta**
Apis iz varaždinskog športskog kluba.
(Koprive, 28.6.1919., br. 22)
�Moderni trendovi: Sport, seks i ženski pokret
ČOVJEK BUDUĆNOSTI
P red tra in in g za O lim pijadu u Berlinu
©
, ^
|
b
L
V
/
S
f
&
B
B
s
r
Nai čovjek budućnosti u petoboju. Sprintu, kratkim prugama 1 — zbrajanju.
Slika VI- 46:
j
„Predrrainining za O lim pijadu u Berlinu"
Naš čovjek budućnosti u petoboju, sprintu, kratkim pruga
ma i - zbrajanju.
{Koprive, 15.11.1935., br. 47)
f
intelektualnog miljea pred imperativom sporta u
životu suvremenog muškarca, autori Kopriva bili su
„Novi np čovjeka koji će se razvi- p rjm orani p oložiti oružje pred činjenicom da se mus
Slika V I-45
„Č ovjek budućnosti**
ti iz današnjeg našeg pračovjeka!"
{Koprive 20 8 1920 br 33)
,
.
...
, ,
. . . .
... ,
karci njihovog doba moraju baviti sportom ili barem
za njega pokazivati zanimanje. „Kako vas nije stid
sjediti ovdje na klupi i sanjariti, mjesto da učestvuje
te u nogom etnoj utakmici?", upitala je djevojka svog
udvarača u jednoj karikaturi iz 1919. godine. Na njegov odgovor da ga ne zanima
utakmica već poezija, ona mu prezirno odgovara „Ah, kakva poezija, molim vas,
to je nem oderno! Nas m oderne ljude zanima šport!“611 Ipak, pretjerana orijentiranost tijelu nem inovno je izazvala i kritičke osvrte, pa se Ivo Režak u karikaturi
„Predtraining za Olimpijadu u Berlinu" iz 1935. godine podsmjehuje intelektual
nim kapacitetima sportaša. (Slika V I-46)
S druge strane, sportašice nisu niti u jednoj karikaturi percipirane kao nacional
ne ikone. Čak i zagrebačke rukometašice/hazenašice, koje su 1934. godine osvojile
svjetsko prvenstvo, u Koprivama nailaze samo na poruge, te 1935. godine izlazi
njihova karikatura nakon sraza s Poljakinjama u kojoj se objašnjava da niti jedan
klub ne zna dobro igrati.612 (Slika V I-47) Žensko bavljenje sportom s podsmjehom
se pokušavalo interpretirati u kontekstu tradicionalnog ženskog kruga djelovanja.
611 „Savremeno pitanje" K o p r iv e , 13. rujna 1919., br. 33: 3.
612 Hazena ili Č eška b a z e n a bio je jedan oblik rukometa koji se igrao na malom polju,
a nastao je u Češkoj. Zagrebački ženski hazenaški klub osnovan je 1925. godine, a
njegov najveći uspjeh je osvajanje svjetskog prvenstva 1934. godine. Ubrzo nakon
223
�U SLUŽBI ID E N TITETA I M O D ER N IZ A C IJSK IH PROCESA
Razgolićene plivačice su m eta zavodni
ka, skijašice u biti tragaju za udvaračima,
a gimnastičarke će svoje nove vještine
iskoristiti za obranu od dosadnih prosaca, zadržavanje i kontroliranje muža te
uspješno vođenje dom aćinstva. Najviše
poruge izazivaju nogom etašice koje se
obavezno prikazuju s nekim sim bolom
kućanskih poslova. O n e stoje u klasičnoj
klupskoj pozi za grupno fotografiranje,
ali u ruci um jesto lopte drže kupus, igra
ju nogom et s klupkom vune i pri tom
pletu čarape, a uz njihove portretne kari
Slika V I-47
kature pojavljuje se sličica bebe i kuhače.
„ P o b jed n ičk i povratak u d om ovinu"
(Slike V I-48-53; 56)
Iz ovog proizlazi da je kult tijela utje
dade u inostranstvu pobjedjivati i bez njih. A li
cao na značenje, manifestaciju i impera
priznati i Poljakinjama, koje o hazeni nemaju
Sad su zagrebačke hazenašice bar vidjele da se
neka se zasluga za naše tri pobjede ipak mora
tive i muškosti i ženskosti m eđuratnog
baš pravo ni pojma. Jer da one znadu igrati, ne
razdoblja, ali je pri tom e postavio razli
bi nas bile sam o dva puta remizirale i samo dva
čite zahtjeve i očekivanja pred oba roda.
puta tukle!
{Koprive, 27.9.1935., br. 40)
Ukratko, od ženskog tijela očekivalo se
da bude lijepo, a muško je tijelo trebalo biti snažno. Upravo stoga ženama se kroz
oskudnu odjeću i natjecanja u ljepoti otvara prostor izlaganja tjelesnih atributa,
a muškarce se potiče da se bave sportom i tim e jačaju mišiće, razvijaju m om čad
ski duh i demonstriraju snagu nacije. D oduše, i žensko participiranje u sportskim
aktivnostima bilo je prihvatljivo, ali isključivo kao vrsta rekreacije ili prilike za
druženje. O ne su tim e pridonosile afirmaciji koncepcije zdravog života i boravka
u prirodi. N o, natjecateljski sport nije se smatrao primjerenim za žene.613 N epošti
vanje ove logike bilo bi sankcionirano porugom i manjim društvenim ugledom .
Muškarci koji su previše polagali na vlastitu ljepotu i žene koje su se okušale u na
tjecateljskom, ili čak m om čadskom sportu obeshrabrivani su podsm jehom okoline
i egzistirali su na marginama sportskih događanja.
toga hazena ustupa mjesto sve popularnijem standardnom rukometu. (Christensen,
1303)
613 Ženama je bilo zabranjeno sudjelovanje na prvim Olimpijskim igrama 1896., ajugoslavenke su prvi put sudjelovale na Olimpijadi u Berlinu 1936. (Christensen: I n te r n a
tio n a l E n c y c lo p e d ia o f W o m e n a n d S p o rts, xi)
I n te r n a tio n a lE n c y c lo p e d ia o f l V o m e n a n d Sp o rts,
2 24
�Moderni trendovi: Sport, seks i ženski pokret
Slika VI-49
„D a znate..
„Ovo nisu učenice Domaćinske škole, spremne
za gnječenje kupusa, nego članice ženskog n o
gom etnog kluba ‘Zagreb’".
{Koprive, 25.2.1928., br. 9)
„ K oristi o d gim n astik e za žene**
„Ova vježba izvrsno razvija noge... a to se može
uvijek dobro upotrijebiti.
Na ručama se fenom enalno jačaju ruke... a to
može da bude vrlo korisno u bračnom životu.
I visjeti treba naravno znati... jer i to ženi može
često dobro da posluži.
N o ni ritmičke vježbe ne treba zanemariti... jer
to ženi jamčuje da će uvijek ostat graciozna."
{Koprive, 11.2.1933., br. 7)
Slika VI-50
„K orisno s prijatnim**
„Da bi naše Sportašice dokazale, da ne tjeraju
šport samo iz prokšenosti i snobizma, odlučio je
novi ženski športski savez, da u svoj šport uvede
klupko i čarapu!'
{Koprive, 24.6.1938., br. 26)
Slika VI-5I
„Kak je Eva zdriblala
Adama“
{Koprive, 29.7.1938..
br. 31)
225
�U SLUŽBI ID E N TITETA I M O D ER N IZ A C IJSK IH PROCESA
Slika V I-53
„Napokon"
„N apokon sam se ipak i ja našla u naručju
jed n og muškarca!"
{Koprive, 7.1.1933., br. 2)
Slika V I-52
„ N a ž a lo s t“
„Koliko m i je mama govorila, kako je p ogibelj
no, da idem na skijanje ovako sama, a kad tamo
- o tom na žalost ni govora!"
{Koprive, 25.1 .1 9 3 5 . br. 5)
5.2
U konačnici, i muška i ženska cijela
m ogla su se afirmirati kao ikone nacije,
ali isključivo unutar rodno prihvatljivih
parametara: žene na natjecanjima ljepo
te, muškarci u sportskim srazovima.
Erotske karikature
Kult tijela nem inovno se manifestirao u većem broju erotskih karikatura. Prikazi
rekreativnih sportskih aktivnosti često su bili popraćeni seksualnim insinuacijama.
Tako se skijaši i skijašice prepuštaju strastima za vrijeme očekivanja snijega, plaže
i kupališta postaju poligoni za zavođenje i udvaranje, a nakon ljetne sezone dio
djevojaka vraća se kući u drugom stanju. (Slike V I-54-56) Istovremeno, raste i broj
karikatura na kojima su žene ili muškarci djelom ično ili u potpunosti razodjeveni,
a kratka ženska suknja bila je nepresušna inspiracija za karikaturiste krajem dva
desetih godina. Posebice su uočljive karikature Andrije Maurovića na kojima se
gotovo svakoj ženi vide barem rubovi samostojećih haltera. (Slika VI- 57)
Pogleda li se broj takvih karikatura po godinam a uočljivo je da je golotinja re
lativno rijetka tijekom 1918. i 1923. godine. Povremeni prikazi nagog tijela koji
se javljaju tijekom 1918. godine obično prikazuju urođenike ili Jugoslaviju na m u
kama. N o, 1928. godina bilježi veliki rast prikaza razgolićenih tijela, a njihov broj
22 6
�Moderni trendovi: Sport, seks i ženski pokret
Slika VI-54
„Č ekanje snijega"
D a je moja sirota teta znala kak je lepo čekati
sneg, kad ga nema, i ona bi se bila više skijala.
{Koprive, 11.1.1935-, br. 3)
Slika VI-55
„R oda dočekuje dam e, koje se vraćaju sa lje
tovanja: „Oprostite, ako ću doskora imati čast
da Vas posjetim, ali to je - na vašu žalost - moje
jedino zanimanje"
{Koprive, 1.9.1928., br. 36)
Slika V I-56
Slika VI-57
„Diplomatski pregovori na plaži"
„Na prozoru"
Kad bi ja znao da se vi ne bi na me srdili.. - A
zašto bi se srdila? - ... ja bi Vam nešto rekao...- Pa
recite? - ... zapravo nešto predložio! - O nda mi
nem ojte ništa reći - ja se već srdim!"
{Koprive, 7.7.1933., b r.28)
„Odlučila sam da odmah poslije mature odem
u banku.
Kako to najedanput? Pa mi smo govorile da
ćemo se upisati na filozofski.
Istina, ali sam se predomislila, jer mi je direktor
Mirić kazao da će mi se u banci otvoriti sjajna
perspektiva u budućnosti!*
{Koprive, 16.6.1928., br. 25)
227
�u SLUŽBI ID E N T IT E T A I M O D ER N IZ A C IJSK IH
PROCESA
te godine ujedno dosiže i vrhunac, da bi tijekom tridesetih godina bilježio kon
stantan pad. Uočljivo je i da su na crtežim a žene češće i više skidaju nego muškarci
te da je mali postotak crteža koji prikazuju samo razodjevene muškarce, najčešće
u kupaćim kostim im a, dok dominiraju crteži koji prikazuju nage ili razodjevene
žene. Nadalje, česti su prikazi na kojima razodjevena ili oskudno obučena žena
stoji u interakciji s obučenim ili barem obučenijim muškarcima. (Grafovi V I-10
i l i ) Tako npr. muškarac u odijelu udvara ženi u kupaćem kostim u, odjeveni muž
razgovara sa suprugom u donjem rublju ili fotograf slika nagi m odel. (Slike V I-56,
58 i 59)
G raf VI-11. Erotski p rikazi u Koprivama615
614 K o p r iv e : 1918; 1923; 1928; 1933; 1938.
615 Isto.
2 28
�Moderni trendovi: Sport, seks i ženski pokret
Slika V I-58
„ E n e rg ič a n m u ž “
Slika V I-59
„Sve je visoko"
„K am o se ti to sprem aš draga?
Idem m alo u grad.
A k ad ćeš se v ratiti ?
K ad m i bu d e drago!
D o b ro , ali d a znaš: ni sekundu kasnije!"
( K o p riv e , 5.5.1933., br. 19)
„Kako ti se sviđam?
Vidim da je na tebi sve visoko: i šešir na glavi i
pete na cipelama, a bit će - bojim se i račun za
putovanje."
{K o p rive, 4.11.1938., br. 45)
U pregledanim godištima nalaze se i dvije homoerotične sličice, jedna prikazuje
poljubac dva muškaraca (vojnika), a na drugoj se ljube dvije žene. (Slika VI-60 i
61) U njima se istražuju rubne granice novootkrivene seksualne slobode, a činje
nica da ovakvi prikazi nisu česti navodi nas na pretpostavku da nisu nailazili na
pozitivan odjek kod publike.
Seksualna sloboda koja je izbijala iz ovih crteža naslanja se na slične trendove
u svijetu. Dvadesete godine svjedočile su rušenju barijera čednosti koje je iz ame
ričke sredine prodrlo u europske krugove. Karakterizirala ju je učestala medijska
eksploatacija seksualnih motiva, prepoznavanje i identificiranje specifične ženske
seksualnosti, afirmacija ideje braka iz ljubavi i seksualnog ostvarivanja žene unutar
braka te susretanje s pitanjima h o moseksualnosti. 616
No, karikature su najčešće objektivizirale samo žensko tijelo. Iako je tijekom
dvadesetih godina uočljiv porast prikaza i muškog i ženskog tijela, razgolićena
žena prikazuje se znatno češće od razodjevenog muškarca, a ovaj omjer postaje još
616 Cott, „The Modern Women of the 1920s, American Style“, 76-9.
229
�U SLUŽBI IDENTITETA I MODERNIZACIJSKIH PROCESA
Homoerocični prikazi:
Aha-u!
■m i i u n u ,
■
Z a t o mi već mjesec ritam
r, i i i i i i n n _____ />/■- u v n i . - h . i ---------
Slika V I-60
Slika V I-61
„Jedna teža vojnička kazna"
,,A ha-a! Z a to m i već m jesec d a n a š m iram o za
(K o p riv e , 1.1.1928., br. 1)
n jim a - bez uspjeha!"
( K o p r iv e , 28.7.1928.. br. 31)
izraženiji kada se uzme u obzir daje u ukupnom broju karikatura bilo manje prika
za žena nego muškaraca. (Graf V I-11)
Ovo nas upućuje da se proces oslobađanja seksualnosti odvijao u okvirima tra
dicionalnih rodnih paradigmi. Seksualna revolucija erotizirala je ono tijelo koje je
već bilo prvenstveno obilježeno svojim spolom i biološkom funkcijom. Činjenica
da su žene na crtežima često oskudnije odjevene od muškaraca, te da su pogledi
ma čitatelja izloženi dijelovi njihovog donjeg rublja u naoko svakodnevnim situ
acijama, doprinosila je percepciji žene kao seksualnog objekta, slabijeg i zavisnog
spola. Erotske karikature bazirale su se na eksploataciji prvenstveno ženskog tijela,
ponavljajući pri tome tradicionalni obrazac seksualnog ponašanja prema kojem je
žena pasivan, a muškarac aktivan čimbenik seksualnog čina. Na njima se, uz nešto
slobodniji izričaj, ponavljala stara priča: o ženi-objektu i plijenu i muškarcu-predatoru.
Ipak, u pozadini ove tradicionalne paradigme nazire se nova moć koju je že
nama ponudila probuđena i osviještena seksualnost. Ovo je naročito uočljivo u
prikazima supružnika u kojima muževi pomirljivo popuštaju svojim razodjevenim
ženama: oni im primjerice kupuju preskupu odjeću ili prihvaćaju njihovu slobodu
u kretanju. (Slike VI-58 i 59)
230
�Moderni trendovi: Sport, seks i ženski pokret
5.3
Ženski pokret
Društveni i politički folklor međuratne povijesti obilježila je i pojava rastuće fetninistjčke scene. Tijekom ovog razdoblja na području Jugoslavije djelovalo je .pre
ko dvjesto ženskih nrjrpga raznih profila te se pokrenulo više od trideset.ženskih
časopisa. U njima nalazimo da su se u svim većim gradovima često organizirali
ženski skupovi s ciljem borbe protiv alkoholizma, prava na rad i naravno iž^ornog
prava} Ni prema Vidovdanskom ni prema Oktroiranom ustavu žene nisu dobile
pravo glasa na izborima za Narodnu skupštinu, ali su temeljem iz^omogiakona iz
izborima Koprive su reagirale na ove događaje prikazima koje se bave ženama - glasačicama i ženskim skupovima. Karikature koje obraduju ovu temurFelativno su rijetke,
što se uklapa u opću
n<?7ainiyrf><;iranosri prr™^ tipičnoj ženskoj problematici.
U kvantitativno obrađenim godištima pronađeno je tek 11 karikatura koje pri
kazuju žene - sudionice ženskih skupova. Pri tome najveći broj otpada na dvije
godine: J938. (6) i 1923. (4). Zanimljivo je da njihova učestalost obrnuto proporcionalna-učestalpsti erotskih prikaza žena^Ipak, treba naglasiti da u ovom slučaju
provedena kvantitativna analiza ne daje potpune rezultate. Karikature o ženskom
pokretu javljale su se sporadično i to najčešće kao odgovor na
događa
je: (žensko pravoghis na općinskim i^hnrima nakrm Prvng svjetskog rata, k>rugi
kongres jugdUavenških žena kop se održao u Zagrebu 5. svibnja^l^ O . godine itd.
Sveobuhvatno gledano, reakcije na aktivnost ženske scene bile su prilično ne
gativne. Žene su prije svega prikazane kao apolitična bića. One, iako imaju pravo
glasa na općinskim izborima, nifii»zainteresirane.za kandidate nego za modu, ili će
glasati shodno kandidatovom izgledu. (Slike VI-66 i 67)
Ženske udruge uspoređuju
jarom gusaka ili prosjakinjama. njegove sudi
onice su nakaradno ružne žene koje zanemaruju svoju djecu i ne kuhaju ručak,
a suprotstavlja im se lik njegovane dame koja zaključuje: „To /pravo glasa/ bi im
trebalo i dati! Onda bi mi druge žene sigurno bile muškarcima simpatičnije!*617
(Slika VI-62-65; 69)
Pojava ženskih udruženja i feminističke scene među autorima Kopriva izaziva
la je porugu i podsmijeh. Napokon, Koprive su gotovo uvijek zauzimale kritičan
stav prema modernim trendovima i izvrgavale ruglu nove pojave u društvu. Žen
ske udruge dvadesetog stoljeća opisivane su već poznatim stereotipima o ženskim
grupama i ženama općenito. Ona nije nužno bila vezana uz stavove koje su udruge
zauzimale. Ružne i frustrirane bile su i žene koju su se predstavljale kao hraniteljice
617 „Nakon Kongresa unviverzitetski obrazovanih žena", Koprive, 15. studenog 1935., br.
47: 572.
231
�U SLUŽBI IDENTITETA I MODERNIZACIJSK1H PROCESA
Slika VI-62
„A socijacija ideja"
,,U jednom za
grebačkom listu
predlaže neka dama
organiziranje zagre
bačkog „Ženskog
kluba".
Jesi li Olgicc, ikad
došla na ideju, da bi
u tom današnjem
bezobzirnom , e g o
ističnom i surovom
Zagrebu trebalo
osnovati ženski
klub?"
{Koprive, 1.4.1938.,
br. 14)
Slika V I-63
„ U z aštitu gradjana"
„Zagrebačka policija objelodanila je nedavno
fotografiju zagrebačkih žepara kako bi se slavno
općinstvo ovih m oglo da čuva. Nadopunjujći
ovu korisnu mjeru, donosim o sliku poznatih
zagrebačkih prosjaka, kako bi im se slavno o p
ćinstvo m oglo da ugne."
[Koprive, 6.10.1923., br. 40)
Slika VI-64
„Sa žen sk o g k ongresa u Zagrebu"
„Služnik: ‘Vrag vas stvoril babski da sam ja bog,
pak da od m ene iščete jednakost z muškarcima
ja bi vas zmesta pretvoril u dinstm ana!’"
{Koprive, 8 .7 .1 9 2 0 ., br. 27)
Slika V I-65
„ P oslije ž en sk og kongresa u Zagrebu"
T i sigurno nemaš roditelje kad si tako zapušten?
O imam, tata mi dela, a mama je otišla na kon
gres.
{Koprive, 8.7.1920., br. 27J
232
�Moderni trendovi: Sport, seks i ženski pokret
Slika VI- 66
„ Ž en sk o pravo glasa**
, pustite me m olim vas, ovaj izbor mi zadaje
velike brige.
Što, ne možete da se odlučite za koga
da glasujete ?
Ah, to ne, nego ne znam kakvu
bi opravu obukla!*
{Koprive, 29-11.1919., br. 4 2 )
Valjda ta im ali i za što !
Slika VI-67
„Politička svijest naših žena**
„Ja ću na izborima glasovati za Korošca, koji se u
parlamentu zauzimao za žensko pravo glasa.
Fuj, to je onaj bradati. Vidite po mom ukusu su
uvijek bili obrijani muškarci i zato ću ja glasovati
za župnika Korošca!*
(Koprive, 17.6.1920., br. 24)
Slika V I-68
„Valjda su im ali i zašto!**
„Vjerojatno prava slika razloga zašto su neki
Sarajlije osnovali „Udruženje ženomrzaca**.
(Koprive, 7.10.1938., br. 41)
Nakon kongresa uni
verzitetski obrazovanih
žena
Slika V I-69
„ N ak on k ongresa u n iverzitetsk i obrazovanih
žena**
„A što zapravo hoće te univerzitetski obrazovane
žene? Što one kažu?
Potpunu ravnopravnost s muškarcima u javnom
radu i službama.
To bi im trebalo i dati. O nda bi m i druge žene
sigurno bile muškarcima simpatične!*
(Koprive, 15.11.1935., b r.47j
233
�U SLUŽBI IDENTITETA I MODERNIZACIJSKIH PROCESA
moralnih i religioznih društvenih vrijednosti. Pokušaji žena da grupiranjem steknu poziciju društvene moći i autoriteta bili su nakaradni sami po sebi, a poli
tički zahtjevi samo su podcrtavali ovu ocjenu. Slično kao i žene koje sudjeluju u
momčadskom sportu, ženske su udruge osuđivane zbog nepoštivanja standarda o
poziciji žena u društvu. Prihvatljiva ženska moć proizlazila je iz ljepote, seksipila
i požrtvovanosti u obitelji, stoga su žene koje su se pokušavale pozicionirati na
drugačiji način izazivale sumnju u posjedovanje ovih atributa.
6. Vrline i mane muškaraca i žena
Karikature koje komentiraju određene odlike i mane muškaraca i žena u pravilu se
mogu podijeliti na dva tipa: one koje potvrđuju određeni rodni stereotip i one čija
komičnost proizlazi upravo iz činjenice da se očekivana karakteristika nije uspjela
realizirati u stvarnosti. Pri tome su karikature koje se bave stereotipima o muš
karcima jednoličnije i jedinstvenije u porukam a, dok prikazi stereotipa o ženama
prezentiraju ili izazivaju čitavu lepezu uvjerenja.
Tabela VI-5. Stereotipi o ženama i muškarcima618
Stereotipi koji se potvrđuju
Stereotipi koji se ne
uspijevaju realizirati
Skloni su alkoholu.
Autoritet su u svom
domu.
Muškarci
Žene
Tašte su.
Sklone su potrošnji i polažu puno na izgled.
Brbljive su.
Traže muža.
Dobre su domaćice.
Vjerne su i čedne.
Pijanci su predstavljali zahvalno vrelo za prikaze karikaturista. Osobe pod utje
cajem alkohola upadale bi u niz smiješnih situacija: gubile su orijentaciju, vidjele
dvostruko i suočavale se sa svojim ljutitim i ratobornim suprugama. (Slike VI-7073) Napokon, alkoholizam ^e bio česta tema brojnih članaka i rasprava u međuratnoj Jugoslaviji, a borha protiv alkoholizma nalazila se u programu gotovo svake
ženske oxganizacije. Pri tome se ra c p ra v lja l^ iclrljnrivr. o_pcahlprmrmn<ke sklonosti
alkoholu. Karikaturisti Kopriva preuzeli su ovaj obrazac, te su na svim prikazima
pijanci-muškarci.
618 Koprive 1918.-1938.
234
�Vrline i mane muškaraca i žena
Utjeha u neizvjesnosti
„Recite Jakob, je li se na m eni kaj vidi, da sam
m alo pil?
-Bok i bogm e to se ne vidi!"
{Koprive, 11.8.1933., br.33)
Slika VI-71
„Utjeha u neizvjesnosti"
„Ako sam u kinu onda čast filmskoj tehnici i
fotogeničnosti moje žene. Ali ako sam pred
svojim vratima, onda hvala Bogu da nema druge
publike!"...
{Koprive, 22.9.1933., br. 39)
Koprive
ju
dosta pozornosti posvetile
Slika VI-73
„K orišten svet"
Slika VI-72
„S am o k ad čovjek d vostruko vidi"
„Napokon sam ipak otkrio dvije zagrebačke ure,
koje idu jednako!"
{Koprive, 18.1.1935., br. 4)
„Srcčnežem katcrim bolše polovice pri kesncm
prihajanju dom ov znaju prirediti imcnitcn sprcjem, priporučamo takšno napravo..."
{Koprive, 10.11.1938., br. 50)
235
�U SLUŽBI IDENTITETA I MODERNIZACIJSKIH PROCESA
pitanju autoriteta muškarca kao glave obitelji. Očev i mužev autoritet predstavljao
je društvenu, zakonski zaštićenu normu. Tako su očevi imali pravo skrbništva nad
djecom, a muževi su se kroz zakonske propise tretirali kao glavni hranitelji obitelji.
No, muškarci u Koprivama rijetko uspijevaju nam etnuti taj svoj pretpostavljen au
toritet. Naprotiv, oni u kući moraju slušati naputke supruge o održavanju čistoće,
pomažu ženi u namatanju vune, a supruge ignoriraju njihove naredbe. (Slike VI74-77) Čest je motiv i inverzija uloga muškaraca i žena. „Gospodjice što vi držite o
braku?" pitao je u jednoj karikaturi uglađeni kavalir damu koja je imala suvremenu
kratku frizuru i cigaretu u ruci. „Kad gledam vas“, odgovara ona, „dolazim do za
ključka da bih se ja trebala ženiti, a vi udati."619 Ova inverzija registrirala je osjećaj
ugroze muških identiteta prilikom redefiniranja rodnih obrazaca. Promjena u rea
lizaciji i definiciji ženskosti nužno je propitivala poziciju i definiciju muškosti. Sto
se uopće događa tradicionalnom kavaliru u susretu s emancipiranom, modernom
ženom? Ne postaje li u g l a đ e n i muškarac relc o r ir a ln z a 7Pruy k a o što je to ustvrdila
karikatura iz 1938. godine? (Slika VI-78) Najeksplicitniji osjećaj ugroze muškog
Usput
Idealan suprug
Slika V I-74
„Id ealan suprug"
Slika V I-75
„U sput"
„Sto je gospodin Pajhurić sve naučio, da s njim
„Što ste vi to zaboga napravili iz svog muža?
bude zadovoljna njegova žena, koja n e trpi, da
Liječnik m u je preporučio da svaki dan gimna-
joj svojim cipelama m aže parkete."
sticira, pa ga m i usput upotrebljavamo za nama-
{Koprive, 7 .1.1933., br. 2)
tanje pamuka!*
{Koprive, 4.2.1933., br. 6)
619 Koprive, 10. studenog 1928., br. 46:911.
236
�Vrline i mane muškaraca i žena
identiteta i autoriteta nalazimo u brojnim karikaturama koje prikazuju muževe
kao žrtve fizičkog nasilja njihovih supruga. (Slike VI-79-81)
Slika V I-76
„G azde u kući"
„Ako vam je mama rekla da je sve u redu, čemu
si onda došla s tim još k meni ?
D a nam i ti to još kažeš pa da izgleda, da nam je
mama samo povjerljivo odala, što si ti odlučio
jer on za sada ne smije p o tebi još opaziti, što mu
se sprema!"
Slika VI-77
„Jaki autoritet supruga"
„Čudi me kako tvoj muž trpi da se tako dugo
zadržavaš izvan kuče.
Ti se varaš. On mi je to bar sto puta jednom
zauvijek zabran io?
{Koprive, 23.8.1935., br. 35)
{Koprive, 1.2.1935., br. 6)
Slika VI- 78
„U služni muškarac"
{Koprive, 16.10.1938., br. 42)
237
�U SLUŽBI IDENTITETA I MODERNIZACIJSKIH PROCESA
Slika VI-81
„Z a vrijem e ‘K u ltu rn og tjedna’"
„Čujte gospa, bar sad d ok još traje kulturni tje
dan ne bi se trebali hariti!
Slika VI- 80
„T očan referat"
Baš zato! H oću ga naučiti kulturi i pameti!"
{Koprive, 2.11.1938., br. 36)
„Halo! Je li tam o h otel A storija?... O vdje
Papue ići M olim Vas, gospodine portir, recite
gospodi u plavoj sobi, da večeras ne m ogu d oći
na sjednicu, jer m e je žena tako lijepo m olila da
večeras ostanem kod kuće, da joj tu m olbu n i
sam m ogao odbiti..."
{Koprive, 15.9.1933., br. 38)
Ove karikature ujedno su i ekspresije
otpora prema braku koji se repetitivno iskazuje na stranicama Kopriva. Pri
tome kritiku bračnog života izgovara is
ključivo muž koji dobiva jpgoveJaatine,
postaje papučar, troši previše novaca na
ženine hirove, a povrh svega gubi svoj
mir. (Slike VI-58-59; 74-83; 91-93) S
druge strane, neupitno je da žene teže da
se udaju, te su u to ime spremne i skakati
u rijeku kako bi ih spasio potencijalni za
ručnik. (Slika VI-90) Ugroženi muškar
ci i nesretni muževi u biti registriraju vid
mizogiijije koja sejDroteže kao reakcija
na (modernizacijske promjen^ u društvu.
Karikature koje su komentirale stere
otipe o ženama pružaju nešto šarolikiji
spektar tema, no one se ipak mogu sve
sti u nekoliko motiva koji se neprestano
238
Slika V I-82
„Ksantipa"
„Ti se još tužiš, a sve sam ti donijela u brak.
N em oj, a zbilja si m i sve donijela?
Kaži, samo, što si imao prije mene?
Imao sam - mir"
{Koprive, 25.8.1928.. br. 35)
�Vrline i mane muškaraca i žena
se vra
ćaju kući iz kupovine zatrpane kutijama, one se ne hBe'potrositTvelike novce za
odjevne predmete, a njihova opsesija šeširima prati ih i na drugom svijetu. (Slike
VI-82-84) Nadalje, često se eksploatira poslovična ženska taština. Žene se prika
zuju pred ogledalom ili traže izgubljenu ljepotu u odrazu rijeke, a kada prolaznik
pita svoju sugovornicu zašto nosi crne naočale, ona mu zabrinuto odgovara: „Zar
mi ne stoje dobro?"620 (Slike VI-58; 59; 83; 86) Uz to, žene su zbog brige o toa
leti zapustile svoje obaveze domaćice. One znaju mnogo više o uređivanju nego o
kuhanju, pa mlade djevojke parfemiraju jela kako bi postala ukusnija, a nakon odr
žanog kulinarskog natjecanja, karikaturist zaključuje da bi natjecanje u kozmetici
imalo više interesentica. (Slike VI-85; 87) U nekoliko slučajeva ismijava se ženska
isprazna brbljavost. Tako žena na telefonu vodi podulji razgovor o trivijalnostima,
a kad se željelo naglasiti da se u Narodnoj skupštini priča bez veze, ona je perso
nificirana u liku žene. (Slike VI-89; 90) Ženska (ne)vjera i upitan moral tradici
onalni su motivi satiričkih prikaza, ali su u Koprivama prikazani kao posljedice
modernizacije i seksualnog osvještavanja žene. (Slike VI-92-94) Priča o nevjernoj
ženi imala je mnogo potencijala da bude smiješna. S jedne strane, izvrgava se ruglu
Slika VI-84
Slika VI-83
„Na povratku sa kupovanja"
,,Žrtva“
„Egoisto - nosiš to od dućana do kuće i već
„Vaša žena izgleda žrtvuje vrlo m nogo za modu?
uzdišeš! Što da kažem ja koja ću to nositi cijelo
Da već je potrošila polovicu m og imetka!"
ljeto?!"
{Koprive, 14.1.1938.. br. 3)
{Koprive, 8.7.1938. br. 28)
620 „Prava briga", Koprive, 14. lipnja 1919., br. 20:10.
239
�U SLUŽBI IDENTITETA I MODERNIZACIJSKIH PROCESA
ideja o ženskoj čednosti i moralnosti, a s druge
strane tu je i prevaren muškarac. Komičnost u
tom slučaju proizlazi iz činjenice da je očekiva
ni autoritet izgubio na ugledu. Prevarene žene
nisu bile zanimljiv motiv za satirične prikaze.
N apokon, od muškaraca se i nije očekivalo da
budu čedni, a supruge nisu imale autoritet koji
Slika VI-85
„Vječni problem "
{Koprive, 12.8.1938.
br. 34)
se mogao narušiti.
Na prvi pogled izgleda da karikature o muš
kim i ženskim vrlinama i manama izazivaju i
ponekad opovrgavaju uvriježene stereotipe o
muškosti i ženskosti. N itko ovdje nije ono što
bi trebao biti. Muškarci nisu glave kuće, a žene
nisu dobre domaćice i vjerne supruge. Ipak,
motivi i poruke nisu nimalo novi. Priča o mužu
„papučaru" i „rogonji" u konačnici je opet priča
o muškom autoritetu i m oči, a ženska taština i
rastrošnost u pravilu se vrte oko pitanja ljepote.
Ideja da žene brbljaju bez veze proizlazi iz či
njenice da fenski glas nema ai i raritet n d ruštvu,
pa prema tome nema ni snagu prenijeti važnu
Slika V I-86
,,U d ob a natječaja"
„Zaboga O lgice, što to radiš?
N isi tatice, čitao da će skora biti natječaj za najbolju zagre
bačku kuharicu, a ja bi tako rado bila izabrana!“
{Koprive, 14.1.1938., br. 3)
240
�Vrline i mane muškaraca i žena
Slika VI-88
„Sa zagrebačkih utakmica4
4
Slika V I-87
„Fatam organa1
4
„Gle čudo, ja sam se pomladila!*
{Koprive, 28.7.1928., br. 31)
„Ovako je izgledala zagrebačka ‘internacionalna’ utakmica
u racionalnom kuhanju!*
A ovako bi izgledala zagrebačka 'nacionalna* utakmica u
kozmetici!4
{Koprive, 11.2.1938., br. 7)
Nelogično
V budžetskoj debati u Narodnoj «kupilini Ltnor.oreno
a4 preko dva milijuna riječi
Slika VI-89
„Važan razgovor4
4
- Vidiš Malek, kad moja stara ima sigurnih para, ona ćuti/
„-,-da-,- i ribu sam kupila to ti voliš
- i citronu sam kupila - 1 Gajdarov
će doći u Zagreb— i o svemu ćem o
još opširno razgovarati kod ručka:
Požuri se dušo, i - skoro sam zabo
ravila - i prašak za zube sam kupila.
Čekaj, da i o nda još n ešto—*
4
Slika Vl-90
„Nelogično4
4
,,U budžetskoj debati u Narodnoj skupštini izgovoreno je
do sad preko dva milijuna riječi.
Vidiš Matek, kada moja stara ima sigurnih para, ona šuti.**
{Koprive, 18.3.1938., br. 12)
{Koprive, 29.9.1928., br. 40)
241
�U SLUŽBI IDENTITETA I MODERNIZACIJSK1H PROCESA
Neželjeni efekat
Prefektu (jojeniruma; » V id ite , dra
ga djeco, na ovom mjestu pala je pred
kratko vrijeme jedna djevojka u vo
du. V taj čas dojurio je jedan aulomobilista, skočit} za njom. spasio jf i
pred par dana njih su se dvoje vjen
č a li....
Slika V I-92
„Sram ota"
„Dakle tako, nesretnice! A n on im n o pism o na
pokon m i je otvorilo oči!
Zar se ne sramiš da vjeruješ a nonim nim
pismima!"
{Koprive, 15.12.1933. b r.51)
. . . . Kad je nekoliko časaka iza to
pi u blizini zatrabio auto .. .
Slika VI-91
„N eželjen i efekt"
„Prefekta gojenicama: V idite draga djeco, na
ovom mjestu pala je pred kratko vrijeme jedna
djevojka u vodu. U taj čas dojurio je jedan autom obilista, skočio za njom , spasio je i pred par
dana njih su se dvoje vjenčali...
... Kad je nekoliko časaka iza toga u blizini zatrubio auto..."
{Koprive, 2 5 .3.1938., br. 13)
Slika VI-93
„Vjernost"
„Ja da tebe varam?.. Zar ti nisam cijeli prošli
tjedan bila upravo idealno vjerna?
Da, znam, imala si influencu."
{Koprive, 15.9.1928., br. 3 8 j
242
�Vrline i mane muškaraca i žena
poruku. Demaskirana ženska lažna moralnost i čednost, žene ponovno objektivizira kao lake mete novih osvajanja. Komičnost karikatura proizlazi iz potvrđivanja
stereotipa o manama muškaraca i žena i propitivanja ideje njihovih vrlina, ali pri
tome sami koncepti ostaju netaknuti. Napokon, činjenica da je muž koji je izgubio
autoritet smiješan i izvrgnut ruglu samo potvrđuje normu da muškarac treba biti
nosilac moći, a propitivanje ženske čednosti oslanja se na pretpostavku da žene
trebaju biti sramežljive i pasivne.
Slika VI- 94
„Još ih nema"
„No, kako se snalaziš u braku?
Vrlo dobro! M oj ti je m už pravi, živi djavo!
Što ne kažeš! D a nema i rogove?
Još ih nema, ali će ih doskora dobiti!!*
(,Koprive, 24.3.1928., br. 13)
Slika VI-95
„Napadaj"
„Što vi zaboga hoćete? Pustite me! Zvat ću u
pomoć!
Pa Štel bi vas kušnuti—
A-a, samo to? Čemu me onda tako strašite?"
{Koprive, 6.10.1928., br.41)
243
�U SLUŽBI IDENTITETA I MODERNIZACIJSKIH PROCESA
Rodna pitanja u Koprivama očituju se u tematici i ciljanoj publici. Autori karika
tura su mahom muškarci, a i zamišljeni recipijent je Tiučfara*'17 prađanskih kru
gova. Vidljivo je to u pretežitosti karikatura koje prikazuju muškarce, te načinu
na koje su komentirane teme. Bez obzira da li se radilo o politici, braku, modi ili
sportu Koprive su pružale interpretaciju iz muške perspektive. Politika se svodila
na pitanje moći i nemoći, moda na pitanje skupoće i kratke suknje, dokolica na
način pristupanja ženama, sport na okršaj muške snage, aj^cak je trebalo svakako
izbjegavati.
Uz, to karikature su na direktan ili indirektan način prenosile poruku Q.prilir-_
-no . stabilnim rodnim obrascima. Muškost se u pravilu vezala uz pitanje.potencije,
autoiineta-Lsnage, a ženskost uz n^m^r,
n'>c*™™falnnsr i seksualnost.
Ovi rodni koncepti koristili su se i u političkim i u socijalnim karikaturama. Po
litičke karikature su uz pomoć rodnih obrazaca ilustrirale odnose moći među dr
žavama strankama i nacijama, a socijalne su kroz prizmu rodne dihotomije kao
društvene norme propitivale modernizacijske procese. Činjenica da su suvremeni
trendovi u modi, ekonomiji i načinu života poremetili ono što se smatralo redom
u rodnim odnosima bila je zahvalna tema za satiričke prikaze. No, njihova inter
pretacija tih procesa u biti ih je ponovo smještala u tradicionalne okvire. Analiza
karikatura u Koprivama upućivala je da su naizgled velike promjene u konceptima
i izražavanju muškosti i ženskosti bile samo površinske. Suvremeni trendovi najlak
še su se ostvarivali kada su se oslanjali na ustaljene rodne obrasce. Žene su se mogle
baviti sportom, ali samo u svrhu održavanja ljepote i zdravlja, one su se uključile
u poiT™0*1 /^rnčfw> isključivo kao potrošačice koje se brinu za svoj izgled, a u
™
seksualnoj revoluciji postaju ili ostaju seksualni objekti. Muškarci se bave sportom
da bi održali tjelesnu snagu i prezentirali potenciju nacije, u potrošačkom društvu
oni su vlasnici kapitala (koji financiraju modne hirove svojih žena), a oslobađana
seksualnost otvorila im je je nove prilike za osvajačke pohode. Ženski pokret, na
tjecateljski i momčadski sport percipirani su tek kao neželjene nuspojave moder
nizacije te su sankcionirani porugom i diskreditacijom. U karikaturama muškarci
i žene bivaju kažnjeni gubitkom upravo onog što se smatralo temeljem njihovog
društvenog položaja: muškarci ostaju bez autoriteta, a žene bez ljepote. Karikatu
risti nisu propustili zabilježiti
; n*-por djela društva prema vizualnim
promjenama rodnog izražaja. No, ova pojava upućuje na još jedan moment - ona
ukazuje da rodni obrasci bez obzira na pretpostavljenu stabilnost, nisu bili pro
dukt društvenog konsenzusa, već su nastajali mmur-proecsa-konstantnog^pregovar^nja i konflikta.
244
�VII.
RODNI STEREO TIPI U ZAKONIM A KRALJEVINE
JU G O SLA V IJE
Odnos rodnih stereotipa i zakonskih regulativa je dvojak i ovisi o stupnju osviještenosti društva i stavu prema fenomenu rodne (ne)ravnopravnosti. S jedne strane,
žakonTsu odraz društva u kojem nastaju i u njima se zrcali vrijednosna ljestvica
zajednice, a s druge strane mogu najaviti promjene društva prema starom poretku
i štititi prava ugroženih pojedinaca. Konkretno za pitanje rodnih odnosa to znači
slijedeće: ktoz zakone se rodni stereotipi i rodna ( n e )ra v a n p ra v n r> < r re a liz ir a ju i
štite, zakoni mogu okameniti diskriminatorne procese, ali s druge strane demokra
tizacija društva počiva upravo na donošenju novih zakona koji starim običajima su
protstavljaju ideju ravnopravnosti. Zakonici i zakonske regulative Kraljevine SHS
( Tugoslavije)uključuju se u oba procesa.
(Jugoslavija je bila kompleksna državna tvorevina u kojoj su se kosili principi
!)
starog i novog društva. Ona je bila realizacija različitih devetnaestostoljetnih na
cionalnih koncepata, vrhunac ideje oslobođenja srpskog naroda i širenja srpske
države te ostvarenje austro-slavenskog separatizma. Bila je to višenacionalna dr
žava koja je svoju egzistenciju temeljila na starom pravu pobjednika i tadašnjoj
novini: pravu na samoodređenje. Postanak Jugoslavije započeo je najavom demo
kratskih principa i ukidanjem im ovinskog rprmisa za pravo glasa. alLLpotvrdom
sr^re kraljfvclrf k ^ e Karađorđevića. Temelji ove nove državne tvorevine bili su
jednako rradirionalni koliko m n d f r n i , no nadasve nestabilni i zakonske regulati
ve koje će se poštivati ili donositi u međuratnom razdoblju morale su računati sa
sva tri navedena faktora. Kratka analiza stanja u jugoslavenskom zakonodavstvu
upućuje na nekoliko točaka: U Jugoslaviji n ije n g r jn f l-a ja lia -p ra v n ik a i in ir ija r iv a
m n rfa rm T d f-ijc jrih p r p e e c ^ alj joj je nedostajalo političke volje i p o lit i č k e h r a h m c r i
^/Jugoslaviji se pokušavalo provesti nemoguće: uvesti demokratske principe i mo
dernizirati pravni sustav, a da se pritom ne uzburkaju tradicionalna uvjerenja i stari
sustav vrijednostpPosljedica takvog pristupa su neprevedeni i nedovršeni pravni
proj^kti.'^ovremeno'inzistiranje na ideji ravnopravnosti u društvu i zakonsko
podržavanje tradicionalnih institucija muževe i očeve vlasti te zaštite majčinstva i
djece, dozvoljavanje ženama da ulaze u sve slojeve obrazovanja, ali sprečavanje da
steknu pozicije moći, uvođenje opće demokracije koja ipak nije uključivala žene^
No, neodlučnost i nedovoljna hrabrost državnih struktura da se uhvate ukoštac s
ozbiljnim problemima pravnog sustava možda se najviše očitovala u izbjegavanju
rješavanja akutnog problema raznovrsnih i neusuglašenih građanskih zakonika
koji su se provodili na teritoriju nove države.
uu
V +*
245
�R O D N I STEREO TIPI U ZA K O N IM A KRALJEVINE JUGOSLAVIJE
1. Zavrzlame oko građanskog zakonika
Pitanje kompleksnosti smrava
Kraljevine Jugoslavije
česta je tema povijesnih analiza.621 Gotovo svaki tekst koji se bavio ženskom povi
jesti međuratnog razdoblja započeo je naglašavanjem neujednačenosti građanskog
zakona. Jugoslavija jej>ila država u kojoj su koegzistirala čakjri građanska zako
nika: Austrijski,622 Ugarski623 i j^pslu)6246a neki njezini dijelovi nisu priznavali niti
5
2
jedan od njih. Tako se u ^ moj Ggjri j oiju d ilo prema odredbama običajnog prava,
a muslimani su se ravnali premj(serijatskin) propisima. Ovi su zakonici i običajna
prava na vrlo različite načine regulirali prava i odnose među spolovima.
Jedna od najočitijih razlika odražavala se u pravu [nasljeđivanja^ U srpskom
Građanskom zakoniku najeksplicitnije se provodio princip nasljeđivanja po muš
koj liniji. Kćeri su nasljeđivale samo ukoliko nije bilo sinova, sestre i majka su dola
zile na red tek ako nije bilo oca i braće ili njihovih potomaka, a supruge su dobivale
j>ravr> nac ljp d sfv a re k n lc rJ ik n m i n n ije irp a o n a s lje d p ik a p rt rrm šknj i]i TPncknj lin iji
do šestog koljena. Leposava Maksimović Petković u jednom je svom govoru du
hovito s r o č ila ^ udovica do sada u Srbiji još nije došla do nasleđa od kada je ovaj
zakon izdat [...] Jer da bi udovica mogla naslediti, muž bi direktno trebao da padne
s neba kao m eteor^ 5 Ovaj zakonik je ujednobio najstroži po pitanju poticanja
muškog nasljeđivanja. Crnogorsko nhičajnn pratio predviđalo je daJcćciLLsinovi
imaju jednaka praya-na-tELajčinn imovinu, arkčf»ri c r jr lp c n o m manO™ t n d j p lo v a lf cn
i u nasljeđivanju očeve-imovine. ^erijatsko pravo prepoznavalo je dvije vrste imo
vine: ,,gniriju“ .(nasljedni zakup) i^ jn u lk l (imanje u neograničenom vlasništvu).
Prva tri reda nasljednika (djeca, unučad i roditelji) nasljeđivala su „miriju" bez
obzira na spol. No, u daljnjim redovima se vršio princip prioriteta muške loze (npr.
prvo braća, pa sestre). Supružnicima je pripadala četvrtina zaostavštine. „^lulk^se
621 Q zakonicima u Kraljevini SHS (Jugoslaviji) vidi: Peić Čaldarović, „Ženska profesi
onalna udruženja u Hrvatskoj 1918-1941. godine", 40-52; Drašković, Popović Obradović, -Pravni položaj. 7fnp prema crpslcnm građanskom zakoniku. (1844-1946)“,
11-25.
622 hx^n)^\X^rađanski7jiknyiib (L81 j ) S time da se u Sloveniji, Dalmaciji i PrekomurjiLprimjenjivao se zakonik s novelama iz 1914..J915. i 1916. godine. n Hrvarskoj i
Slavoniji! nekim dij^lovim^ Vojvodine-bez novela. Austrijskiaakonik, u ograničenom
obliku, primjenjivao se i na prostoru Bosne i Hercegovine.
623 Ugarski- v a k o n i L j 1894 X Primjenjivao se u-Mpđimnrju CVnjvr.fl ini
624 -Srpski Građanski zakonik (1844.). Kao podloga srpskog Građanskog zakonika služila
je^austrijska inačica^s tim da se prilagodila tadašnjim potrebama srpskog društva.
625 Leposava Maksimović Petković, „Žena pred građanskim zakonom u Srbiji (Referat
čitan na plenarnoj sednici Ženskog saveza u Splitu 22. oktobra ove godine"), Ženski
pokret, studeni-prosinac 1921., br. 11-12: 337-344.
246
�Zavrzlame oko Građanskog zakonika
nasljeđivao po principu prvenstva muških, nasljednika. Sinovi su nasljeđivali dvo
struko više nego kćeri, a kćeri nisu nikada mogle naslijediti cjelokupnu imovinu
- kćer jedinica dobila bi pola ,,mulka“, a više kćeri naslijedile bi dvije trećine. Muž
je nasljeđivao četvrtinu ženinog imanja, a žena četvrtinu ili osminu muževe imo
vine, ovisno o činjenici imaju li ili nemaju djece. Austrijski i mađarski-Građanski
zakonik previđali su jednaka nasljedna prava za svu zakonitu djecu pokojnika. Pre
ma austrijskom Građanskom zakoniku nep^a razlike niti ir naređivanju supruga i
supružnika koji su nasljeđivali četvrtinu ili polovinu imanja, ovisno o srodnicima
s kojima su dijelili nasljedstvo. UgacskLGrađanski zakonik pak razlikuje stečenu i
obiteljsku imovinu. Pri tome fljeca nasljeduju cjelokupno imanje, ali iirlovirua-be.7
djece ima pravo nasljeđivanja srećene i uživanja nhireljske jrpnvine k^j’i gryarnn
^sljeduje obitelj pf>)re>jnika Treba naglasiti da su ptava udovice bila su veća od
prava udovca.626
Druga značajna razlika, sa ženskog stajališta, ticala se prava dokazivanja očin
stva nezakonite djece, kao i prava nasljedstva istih. Srpski Građanski zakonik nije
dopuštao zahtjeve za dokazivanjem očinstva, a nezakonito dijete lišeno je svih
prava nad očevom i majčinom imovinom.627 Austrijski i ugarski zakonik otvarao
je mogućnost dokazivanja očinstva. Otac je u tom slučaju morao uzdržavati di
jete (koje je živjelo kod majke), te podmiriti troškove poroda i opskrbe majke. U
slučaju smrti oca, nezakonito dijete nije sudjelovalo u raspodjeli njegove imovine,
ali su očevi nasljednici preuzimali na sebe obavezu njegovog uzdržavanja. Ipak,
nezakonito dijete ravnopravno je nasljeđivalo majku i njezine srodnike.628
626 O zakonskom nasljeđivanju vidi: Leposava Maksimović Petković, „Žena pred gra
đanskim zakonom u Srbiji", Ženski pokret, studeni-prosinac 1921., br. 11-12: 337344; Mira Kočonda Vodvarka, „Žena pred Građanskim Zakonikom u Hrvatskoj i
Slavoniji”, Ženski pokret, studeni-prosinac 1921., br. 11-12: 344-351; Alojzija Štebi,
„Žena pred Građanskim Zakonom u Slovenačkoj", 7s-nski pokret, studeni-prosinac
1921., br. 11-12: 351-362); „Statut žene", ZenskLpokret, siječanj-veljača 1937., br.
1-2:6-16; Peić Čaldarović, „Ženska profesionalna udruženja u Hrvatskoj 1918-1941.
godine", 40-51.
627 Izvorno je srpski Građanski zakonik dopuštao utvrđivanje očinstva, ali je ova odredba
ukinuta 1868. godine s obrazloženjem da šteti javnom moralu (Draškivić i Popović
Obradović, „Pravni položaj žene prema Srpskom građanskom zakoniku (1844.1946.)“, 19.)
628 Leposava Maksimović Petkovićka, „Žena pred građanskim zakonom u Srbiji", Ženski
pokret, studeni-prosinac 1921, br.. 11-12: 337-344; Mira Kočonda Vodvarka, „Žena
pred Građanskim Zakonikom u Hrvatskoj i Slavoniji", Ženski pokret, studeni-pro
sinac 1921., br. 11-12: 344-351; Alojzija Štebi, „Žena pred Građanskim Zakonom
u Slovenačkoj", Ženski pokret, studeni-prosinac 1921., br. 11-12: 351-362; „Statut
247
�R O D N I STEREO TIPI U ZA K O N IM A KRALJEVINE JUGOSLAVIJE
Srpski Građanski zakonik najstroži je i prema principu pravne sposobnosti
žene. Prema austrijskom, mađarskom i šerijatskom pravu punoljetne žene m bile
AnV
crpcUi
\ri T i k o n i k p ^ f l t f s p o s o b n a ^ l l T i m o n
_udarim ženama, bez obzira na nj ihove godine.629
----Velike razlike odražavale su se i u pitanjim a bračnog prava^U Kraljevini SHS
koji je propisivao ugarski Građanski-ja k n m k, te je stoga bio obavezan u MeđijTmrjii i V o j v o d i n i Posljedično, nafin rješavanja bračnih p itanja varirao je od re
gije do regije, a bračni sporovi spadali su u kompetenciju državnih.630 civilnih 631
ili crkvenih sudova.632 Situaciju je dodatno komplicirao pljiralitgMneroispovijesti
(četiri varijante katoličanstva, pravoslavlje, islam, dvije varijante evangelizma i dvi
je varijante judaizma) koje su različito tretirale jpravai obaveze supružnika te ideju
neraskidivosti bračne zajednice. Rimokatolička crkva nije dozvoljavala razvod, već
samo „rastavu od stola i postelje" nakon koje supružnici ipak i dalje ostaju formal
no u braku. Starokatolička crkva je razvodila brakove i sklapala nove koji su pone
kad nailazili na nerazumijevanje državnih organa. Pravoslavna crkva je povremeno
dozvoljavala razvod braka. Islam je muževima dopuštao da otpuste svoje žene, a
judaizam je predviđao sporazuman razvod potaknut otpusnim pismom supruga.
S druge strane, b/ačne obaveze Lprava se više-manje poklapaju. O ba supružnika
su imali obavezu vjernosti, pristojnosti i vršenja bračnih dužnosti. M už se smatrao
odgovornim za upravljanje kućom, uzdržavanje i zakonsko zastupanje obitelji. O d
supruge se zahtijevala poslušnost, preuzimanje suprugovog imena i prebivališta te
pom oć u kućanskim p o d o v i m a
p r o v o d i l a se u svim zako
nicima. iDtacjeJjio-skchoik-djeteta, odlučivao je o njegovoj sudbini, upravljao nje
g o vom imovinom, a u slučaju-rastave-braka
«i » pravilu pripgdalg nrnj^pdm
*dječaka_koji nisu napunih-€etiri-godinfe4-djeynjrira
g o d i n a ) Po
očevoj smrti majka je najčešće mogla biti staratelj vlastitoj djeci.633
629
630
631
632
633
248
žene", Ženski pokret, siječanj-veljača 1937., br. 1-2: 6-16; Peić Čaldarović, „Ženska
profesionalna udruženja u Hrvatskoj 1918-1941. godine", 40-51.
„Statut žene", Ženski pokret, siječanj-veljača 1937., br. 1-2: 7.
Na prostorima koji su priznavali ausffijdri-Građnnski zakonik f
Na prostorima koji su priznavali "garski G radiški zakonik
Na ostalom prostoru Kraljevine, s time da su se imovinska pitanja rješavala na civil
nim sudovima.
Prema austrijskom G r a đ a n s k o m z a k o n ik u he* n o v e la i u pojedinim slučajevima za
konika s n o v p l a m a ^ j k a j r d o h iv a la p o m o č n o g cra rqr<»ljq, dok je prema mađarskom
Građanskom zakoniku, crnogorskom običajnom pravu, šerijatskom pravu i Uredbi
o ubrzanju rada kod sudskih i islednih vlasti iz 1921. godine koja je vrijedila na teri
toriju ranije Kraljevine Srbije, majka bila samostalna starateljica vlastitoj djeci. (Peić
�Zavrzlame oko Građanskog zakonika
Naravno. laznolikostj&akonskih normi nije nužno garantirala velike razlike u
r&lovnoj^ica&i. Mirela Krešić je u svom doktoratu Zakonsko nasljeđivanje prema
Općem građanskom zakoniku na hrvatsko-slavonskom području 1853.-1946. godine
zaključila kako
jam čim
r>Kirpl|i hrvatsko-slavonskog prostora na razne
načine (testamentima, odricanjima sestara u korist braće) zaobilazile pravilo jedna^og-nasljedivanja ženskeJ muške djece, te da se ovaj zakon u pravilu striktno
provodio tek u slučajevima kada bi roditelji umrli još dok su djeca bila mala, pa
nisu uredili nasljedstvo na drugi način.634 Nadalje, obaveznost,ciyilnog braka u
Međimttrjtri-Vejvodini navodno se često zaohilazila pod izlikom da nema dnvoljn<u>pćimkih bilježnika.635
Ipak, ovakva situacija pi^vosilđe-Jugoslavije stavljala je pred vrlo kompleksne
probleme. Uz raznolikost pravnih sustava, postojao je i problem tretiranja presu
da sudova različitih dijelova Kraljevine. Naime, u pokrajinama koje su priznavale
drugačiji zakonik nne sn se rretirale-kao-presude inozemnih sudova. Stoga se ubrzo
nakon ujedinjenja pokrenuo i projekt izrade zajedničkog zakonodavstva i to prije
svega graffcnskofri kaznenog prava.
M eđu prvim dovršenim projektima je svakakp Ustav Kraljevine Srha. Hrvata
i Slovenaca izjj& L -ggdine636 nakon čega se prionulo uz projekt osmišljavanja za
jedničkog građanskog i kaznenog zakonika. Tadašnji ministar pravosuđa Marko
Trifković oformio je komisiju za izradu projekta jedinstvenog građanskog zakoJlika. Novi zakonik trebao se temeljiti na austrijskom Građanskom zakoniku-.«;
pnvelatnarhndiifi da se isti primjenjivao na najvećem djelu teritorija, a i sam srpski
p rađam ki zakonik n ™
»/r»j cp mjpri ocGnjor,
^^cfrjjcku » a ririrbln pokazalo
n
se da je.jedna od
p r/>pr<»ka n<k|adivanjHiaaslffflr>np prav^ j neđu pokra
jinama, pri čemu su se čak pojavili prijedlozi da se na čitavom teritoriju primje
njuju odredbe o nasljednom pravu srpskog Građanskog zakonika. Pravnici koji su
propagirali ovu ideju tvrdili su da se odredbe srpskog Građanskog zakonika zaista
Čaldarović, „Ženska profesionalna udruženja u Hrvatskoj 1918-1941. godine", 4149; „Statut žene", Ženski pokret, siječanj-veljača 1937., br. 1-2: 8)
634 Mirela Krešić, „Zakonsko nasljeđivanje prema Općem građanskom zakoniku na hr
vatsko-slavonskom području 1853.-1946. godine". Treba naglasiti da se, prema izja
vama tadašnjih pravnika, princip jednakog nasljeđivanja ipak provodio na teritoriju
Slovenije i Vojvodine. (Dragoljub Aranđelović, „O izjednačenju muških i ženskih
srodnika u zakonskom nasljeđivanju", Ženski pokret, travanj 1925., br. 4:129-139)
635 Peić Čaldarović, „Ženska profesionalna udruženja u Hrvatskoj 1918-1941. godine",
47.
636 „Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od 28. juna 1921. god!*. O položaju žene u
Ustavu vidi: Stanković, „Žena u ustavima Kraljevine Jugoslavije (1918-1945)“, 36-41.
249
�R O D N I STEREO TIPI U ZA K O N IM A KRALJEVINE JUGOSLAVIJE
£rovodeu_praksi, što dokazuje da odgovaraju ( p r avnoj svesti našega m r orb ?637
Njima se suprotstavljala struja pravnika koja je težila rnpdejrni7
.acil.skun procesima
u zakonodavstvu i stoga se polovicom dvadesetih godina javila pom akr nespretna
kompromisna ideja koja je stanovništvo Kraljevine podijelila na^sepskoT-gradsko;
pri čemu bi seljanke imale pravo na manji dio roditeljske imovine, a građanke bi
rpvnnpravno sndjgiovftle-tLnasliedsiVU.638
No, izazovi jedinstvenom građanskom zakoniku pokazali su se preveliki, te se
krajem dvadesetih godina donio tek_jgdinstvefti Krivični zakonik-Srh a, H rvata i
Slovenaca ( 1929.) u koji su ipak uspjelejm^drijeti ideje m odernizarnra, Vesna Nikolić Ristanović ocjenjuje daje jakonik iz 192% godine uveo niz pozitivnih mjera
u pogledu krivičnopravnr ^ ^ ‘te
N jim pižggappsrajf prayni C b r 1 \ ‘ ili
r
"'w
■ od interesa muža. krim inali7ira_«;e silo v ^ V Rp7i obzira
san
cp|fciialnn prošlost
žrtve, a krivična kažnjivost preljuba ravnopravno se provodi prem a muškarcima
i ženama.639 I tadašnje pravnice su bile zadovoljne Krivičnim zakonikom te su u
članku „Statut žene“ zaključile da „po jugoslavenskom krivičnom zakonu žena ne
trpi od nejednakog tretiranja!*640 Ipak, Vesna Nikolić Ristanović zaključuje da je
zakonik zadržao ideju o mužu kao vlasniku svoje supruge, budući da ne predviđa
kaznu za silovanje u braku te naglašava d aje sudska praksa i nakon donošenja Kri
vičnog zakonika i dalje radila pod utjecajem starih propisa.641
Ideja o jedinstvenom građanskom zakoniku ponovo se zahuktala tijekom tri
desetih godina, te je 1934. izašao nacrt (ili službeno - „predosnova") komisije za
izradu jedinstvenog Građanskog zakonika. N acrt je u mnogim pogledima pred
viđao rodnu ravnopravnost. Udane žene bi postale pravni subjekti, otvorila bi se
mogućnost civilnog braka (za parove koji ne m ogu sklopiti crkveni brak, a nema
prepreka da sklope civilni), žene bi mogle usvajati djecu, mogle bi biti tutorice, a
udane žene bi uz privolu supruga mogle imati štićenike. O tvorila bi se mogućnost
dokazivanja očinstva i nezakoniti očevi bi trebali preuzeti financijsku brigu o svo
joj djeci. Najveće su promjene unesene u nacrte nasljednog prava, gdje je predviđe
no ravnopravno nasljeđivanje sinova i kćeri, te da supruzi m eđusobno nasljeđuju lA
imanja ukoliko pokojnik ili pokojnica imaju potom ke ili žive roditelje ili dobivaju
polovicu nasljedstva ukoliko ga dijele s bakom i djedom, a kada ne bi bilo ni bake
ili djeda, preživjeli supružnik ili supruga nasljeđivali bi cjelokupno imanje. Ipak,
,,predosnova“ je zadržala odredbe o očevoj vlasti, ženinoj poslušnosti i muževoj
637 Dragoljub Aranđelović, „O izjednačenju muških i ženskih srodnika u zakonskom
nasljeđivanju", Ženski pokret, travanj 1925., br. 4: 132.
638 Isto, 129-139.
639 Ristanović, „Krivičnopravna zaštita žena u Srbiji 19. i 20. veka“, 26-35.
640 „Statut žene", Ženski pokret, siječanj-veljača 1937., br. 1-2: 10.
641 Nikolić Ristanović, „Krivičnopravna zaštita žena u Srbiji 19. i 20. veka", 26-35.
2 50
�Zavrzlame oko Građanskog zakonika
obavezi da se brine o supruzi. No, i žena bi dobila obavezu da se skrbi za onemoća
log supruga.642 Niti ovaj nacrt nije uspio zaživjeti i Jugoslavija je dočekala svoj kraj
bez jedinstvenog Građanskog zakonika.643
Neuspjeli pokušaji reforme građanskog prava na teritoriju Jugoslavije upućuju
na nekoliko momenata. Zakonodavstvo je bilo opterećeno patrijarhalnom tradi
cijom koja se zadržala i u dijelovima zemlje gdje su zakonici nastojali regulirati
nasljedno pravo na bazi ravnopravnosti muške i ženske loze. U državi su postojale
dvije pravničke struje. Jedna od njih je nastojala pravno uređenje urediti na teme
lju „pravne narodne svijesti," odnosno naglašavajući tradiciju i običaje pretežito
seoskog stanovništva Kraljevine. Ovaj se argument ispriječio brojnim pokušajima
da se postigne određena rodna ravnopravnost: ideji ženskog prava glasa, ideji izjed
načavanja žena i muškaraca u nasljednom pravu na čitavom državnom teritoriju,
ideji da se ženama otvori mogućnost stjecanja sudačke pozicije itd. Druga struja
pravnika nastojala je da se u pravne regulative nove države unesu postulati suvre
mene pravne misli ili da se bar sačuvaju tekovine austrijskog Građanskog zakonika
s novelama. Prema njihovom konceptu, nova država trebala se uključiti u tadašnje
demokratske i pravne procese čiji je bitan segment bilo i načelo društvene ravno
pravnosti. N a ovaj način stvorila se određena napetost u pravnim konceptima koja
je poticala brojne rasprave, ali i usporavala postizanje konačnog rješenja. U konačnici većina pravnih dokumenata (primjerice Ustav, Zakon o činovnicima, Zakon
o osiguranju) u većem dijelu predstavlja realizaciju tada moderne pravne misli, ali
rješenja koja su direktno zadirala u život širih narodnih masa (kao promjena pro
pisa o nasljeđivanju ili donošenja općeg prava glasa) nisu se uspijevala nametnuti.
Ovo nam sugerira da je službena politika težila prezentiranju Kraljevine kao su
vremeno uređene države, ali se istovremeno libila dirati u ustaljene, tradicionalne
rodne odnose. Zanimljivo je, da su stereotipi o ženskoj i muškoj ulozi u društvu
preživjeli čak i u tadašnjim modernim pravnim konceptima. „Predosnova" jedin
stvenog građanskog zakonika uzela je u obzir izjednačavanje muške i ženske linije
u nasljednom pravu, ali je također perpetuirala instituciju očeve i muževe vlasti,
te prvenstvenu ulogu žene kao supruge i majke. Ona je time prezentirala naoko
paradoksalne tendencije tadašnjeg zakonodavstva: da se načelno proklamira ideja
rodne ravnopravnosti, ali i čuva princip oca kao hranitelja obitelji i majčinstva kao
institucije pod posebnom zaštitom države.
642 Milica Blajić, „Pravni položaj žene u nacrtu novog Građanskog zakona za Kraljevinu
Jugoslaviju", Ženski pokret, siječanj-veljača 1935., br.1-2: 2-9: Ženski pokret, ožujaktravanj 1935., br. 3-4: 34-39.
643 O predosnovi Građanskog zakonika vidi i Radović, „Pokušaji kodifikacije građanskog
prava u staroj Jugoslaviji („Predosnova Građanskog zakonika za Kraljevinu Jugoslavi
ju")" i Engelsfeld, Povijest hrvatske države i prava, 366.
251
�R O D N I STEREO TIPI U ZA K O N IM A KRALJEVINE JUGOSLAVIJE
2.
Ravnopravnost
Načelo ravnopravnosti i jednakopravnosti nalazilo se u samoj potki tadašnjih modernizacijskih procesa. Pitanja samoodređenja, prava nacionalnih manjina, dem o
kratizacije izbornog procesa u svojoj srži sadrže tendenciju načelnog poravnavanja
različitih segmenta društva. Jugoslavensko zakonodavstvo uključilo se u navedene
procese. U brojnim zakonima i propisima m eđuratnog razdoblja nameće se ide
ja društvene, pa prema tom e i rodne ravnopravnosti. O vu ideju propagira Ustav
Kraljevine Jugoslavije iz 1921. godine čiji čl. 4 kaže: „Svi su građani pred zakonom
jednaki. Svi uživaju jednaku zaštitu vlasti.", čl. 16 ustvrđuje: „Nauka i um etnost
slobodne su i uživaju zaštitu i potporu države. Univerzitetska nastava je slobod
na", a u čl. 19 piše: „Sva zvanja u svim strukam a podjednako su dostupna, pod
zakonskim pogodbama, svima državljanima po rođenju, kao i onim državljanima
po prirođenju koji su narodnosti srpsko-hrvatsko-slovenske."644 Na ovim načelima
izrađen je 1923. godine Zakon o činovnicima koji u čl. 2 u biti prepisuje čl. 19
Ustava o jednakoj dostupnosti svih zvanja u svim strukam a.645 Zakon o osigura
nju radnika koristi se tada vrlo popularnim neutralnim term inom „lice" te ističe
da obvezuje „sva lica koja na području Kraljevine Srba, H rvata i Slovenaca stalno
ili privremeno [...] daju svoju telesnu ili umnu snagu pod najam [...] bez obzira
na spol, doba života i državljanstvo!'646 U Srbiji je nakon četrdeset godina borbe
donošen zakon koji izjednačava nastavnice srednjih škola u plaći, tituli i pravima s
njihovim muškim kolegama.647 N o, praksa je pokazala da se ove pomalo neutralne
odredbe mogu različito tumačiti te su stoga pojedini zakoni izričito isticali da su
zaposlenja ili zvanja otvorena za oba roda. Tako primjerice Zakon o ženskim za
natskim školama iz 1922. godine, za razliku od uredbe koja je bila objavljena neko
liko mjeseci ranije, spominje ,,upravnika-icu“ i ,,nastavnike-ice“ škole,648 a Zakon o
advokatima iz 1928. godine nakon brojnih nedoum ica u prethodnom razdoblju u
čl. 2 nedvosmisleno ustvrđuje: „Ženska lica mogu steći pravo na advokaturu i istu
obavljati"649 S druge strane, formulacija „pod zakonskim pogodbama" otvarala je
mogućnost da se u specijaliziranim zakonima ženama prepriječi ili barem ograniči
ulazak u određena zanimanja. Primjerice, Zakon o državnom prom etnom osoblju
u čl. 2 ponavlja stavak o otvorenosti pozicija državnih prom etnih službi svim dr
644 „Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od 28. juna 1921. god.“
645 „Zakon o činovnicima i ostalim državnim službenicima građanskog reda od 31. jula
1923.
godine".
646 „Zakon o osiguranju radnika za slučaj bolesti, iznemoglosti, smrti i nesreće".
647 „Najzad", Ženski pokret, 18. travanj 1920., br. 1:4.
648 „Zakon o zanatskim školama"; „Uredba o ženskim zanatskim školama".
649 Zakon o advokatima u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
2 52
�Ravnopravnost
žavljanima, ali je u čl. 14 izričito naglasio da se na pisarske, telegrafske, telefonske,
skladištarske i služiteljske poslove mogu primati i žene, čime ih je indirektno isklju
čio iz svih ostalih zanimanja ove struke.650
Načelo ravnopravnosti osobito je bilo na kušnji kada se radilo o pozicijama s
određenom društvenom moći. Ima li žena pravo biti upraviteljica škole u kojoj
postoje i učitelji? Može li žena biti školska nadzornica, načelnica u ministarstvu
ili čak sutkinja? To su bila pitanja prakse na kojima se lomilo novo načelo. Ideja da
žene sudjeluju u procesima odlučivanja od državne važnosti tadašnjim prevodite
ljima zakona često se činila nelogičnom i neprihvatljivom, a raznovrsnost njihovih
odgovora i odluka ilustrira zbunjenost i neodlučnost javnih službenika kada bi
se našli pred ukrštenim načelom ravnopravnosti i uvjerenja da žene ne bi trebale
participirati u procesu odlučivanja. U Ženskoj misli nalazimo podatak daje 1920.
godine odbijen zahtjev hrvatskih učiteljica da se za upravitelja škole u kojoj radi
učitelj i učiteljica imenuje iskusniji djelatnik.651 Istovremeno, u Beogradu su se uči
teljice nakratko izborile za princip da se za upraviteljice osnovnih škola postavlja
učiteljica, te je čak upraviteljica vježbaonice postala nadzornica, ali je ova odluka
ministra prosvjete izazvala toliko negodovanja da su do 1924. godine upraviteljice
suspendirane.652 Zanimljiva je i anegdota sa ženskim delegatima na školskim dis
ciplinskim sudovima iz 1928. godine. U njoj su škole iz Zagreba, Beograda i Lju
bljane koje su delegirale učiteljice, dobile odbijenicu koja se poziva na aktualnu ra
spravu o pravu žena da budu sutkinje i naglašava da se u školske disciplinske sudove
biraju isključivo muškarci te se savjetuje školama koje nemaju muških djelatnika
da kandidiraju učitelje iz obližnje muške škole. Istovremeno, mariborski župan
prihvatio je ženske kandidate.653 Žene su se teže probijale u komisije za državne
programe ili u prosvjetne savjete. No, vjerojatno najveći poraz principa ravnoprav
nosti predstavljao je Zakon o sudijama redovnih sudova koji u čl. 2 utvrđuje da
žene ne mogu biti sutkinje.654 Promicatelji ovog zakona, koji je donesen nakon što
je Zakon o advokatima izričito dozvolio ženama da se bave odvjetničkim poslom,
naglašavali su daje izricanje presude teže i za državu važnije, da narod ne želi da mu
žena sudi i da bi suđenje uvrijedilo ženinu moralnost. Zakon je prošao iz drugog
650
651
652
653
654
„Zakon o državnom prometnom osebju".
„Učiteljice i njihovi kolege", Ženska misao, siječanj 1921., br. 7-10: 109-110.
J.O., „Učiteljice za svoja prava", Ženski pokret, 1. travnja 1927., br. 5: 2.
„Jedna velika nepravda učiteljicama", Ženski pokret, 15. lipnja 1927., br. 10: 2.
„Zakon o sudijama redovnih sudova".
253
�R O D N I STEREO TIPI U ZA K O N IM A KRALJEVINE JUGOSLAVIJE
pokušaja i nakon što je proradila stranačka stega,655 ali su u vrijeme njegovog don o
šenja najmanje dvije pravnice već radile kao sudske pripravnice.656
Dakle, ravnopravnost se ipak najavljuje u pomalo krnjem i nedovoljno odluč
nom obliku, a zakonski akti struke mogli su narušiti načelnu ravnopravnost na
općem državnom nivou. N apokon, sam izborni zakon koji je isključivao žene iz
demokratskog izbornog procesa otvorio je presedan da se isto učini u ostalim za
konskim aktima. Kraljevina SHS je na taj način proživljavala određeno prijelazno
razdoblje u kojem se ideja o rodnoj ravnopravnosti najavljuje kao koncept, ali se
njezino provođenje odgađa ili zaobilazi, dopuštajući da se u skladu sa situacijom
na terenu, odnosno raspoloženjem stručnih tijela donese odluka o odnosu prema
zapošljavanju žena. Dvojaki stav usporavao je i otežavao ženske karijere, a ženski su
listovi pom no pratili pojedinačne uspjehe u stjecanju pozicije odvjetnice, nadzor
nice ili ravnateljice ženskih gimnazija.657
No, s druge strane ova oačelnajDroklamirana ravnopravnost otvorila je nove
mogućnosti ženam ajcako u argumentaciji i definiranju vlastitih ciljeva tako i vrlo
konkretno u ^ b ra g w aim >nogućnostirna koje su bile pred njima. Ovo je posebice
uočljivo U porastu broja.srednjoškolsldhjičf-nica-i-diplomiranih srndenrk^U grafovima i tabelama uočljivo je da broj srednjoškolskih polaznica prati kon
tinuirani porast tijekom čitavog razdoblja, te da se u m eđuratnom razdoblju goto
vo udvostručio, dok je u istom razdoblju broj srednjoškolaca porastao za polovicu.
Ipak, zbog velikog nesrazmjera u broju srednjoškolaca i srednjoškolki, djevojke su
u čitavom razdoblju kontinuirano činile tek oko 5-6 % ukupne srednjoškolske p o
pulacije. Broj diplom iranih studentica doživljava znatno uočljiviji porast. I ovdje
se ne samo da se iz godine u godinu povećavao njihov broj, već se to povećanje
primjećivalo u promjeni omjera diplom iranih studenta i studentica. Kako prika
zuju grafovi VII-3 i VII-4, broj diplom iranih studenata u m eđuratnom razdoblju
povećao se za otprilike dva i pol puta, dok se broj diplom iranih studentica više
655 Milica M. Vlajić, „Žene sudije", Ženski pokret, 1. lipnja 1928. br. 11: 1; „Zakon o
sudijama pred Narodnom skupštinom", Ženski pokret, 1. lipnja 1928., br. 11: 2.
656 H. Verk, „Žene kao sudije i odvetnici", Nova Evropa, 14. travnja 1925., br. 11: 335337.
657 Primjerice u Ženskom pokretu nalazimo informaciju da je dr. Mara Ilić u ponovnom
pokušaju 21.5. 1927. uspjela dobiti rješenje dr. Milana Srškića kojim postaje odvjet
nica u Zagrebu. Prema ovom izvještaju ona je prva odvjetnica. Na tom mjestu je ipak
ostala samo mjesec dana. {Ženskipokret, 15. svibnja 1927., br. 9-10: 4) Ili, nalazimo
informaciju da je na čelo ženske gimnazije u Kragujevcu postavljena žena {Ženski
pokret, 1. ožujka 1928., br. 5: 2) ili da je gđa Ljubica Jovičić postavljena za školskog
nadzornika {Ženskipokret, 15. siječnja 1929., br. 1 i 2: 2.). Opširnije o ženama u advokaturi vidi: Knežević, „Žena u našoj advokaturi", 300-305.
2 54
�Ravnopravnost
nego upeterostručio. D ok su 1922. godine diplomirane studentice činile oko 10%
ukupnih diplomanata, na kraju razdoblja se udio povećao na oko 20%.
Graf Vll-1. Broj polaznika (u tisućam a) srednjih škola u međuratnoj Jugoslaviji638
G raf VII-3. Dip lom irani studen ti u m eđuratnoj Jug o sla viji6
<
658 Milković,J u g o sla vija
659 Isto, 363.
660 Isto
1 9 1 8 - 1 9 8 8 : S ta tistič k i g o dišn jak,
361.
255
�R O D N I STEREO TIPI U ZA K O N IM A KRALJEVINE JUGOSLAVIJE
Graf VII-4. Diplomirane studentice u međuratnoj Jugoslaviji661
Usprkos brzom prodoru ženske populacije na sveučilišno obrazovanje, njihov na
stavak obrazovanja na doktorskim studijima ponovo se kretao nešto sporijim i ne
ujednačenim ritmom. U tabeli V-l uočljivo je d a je godišnje doktoriralo od 2 do
12 žena. U kupno je u Kraljevini u čitavom razdoblju doktoriralo 2246 muškaraca i
102 žene, dakle doktorandice su činile tek oko 4% ukupnog broja. Ipak, uočljiva je
znatna razlika između broja doktorandica tijekom dvadesetih i tridesetih godina,
što upućuje da se i ovaj trend polako počeo afirmirati.
Tabela VII-1. Doktori i doktorice struke u međuratnoj Jugoslaviji662
God.
D o k to ri
D o k to rice
1922.
1926.
1930.
1934.
1938.
109
92
155
170
154
3
2
8
12
9
Porast broja doktorica struke odrazio se i na trend zapošljavanja žena na sveučiliš
nim ustanovama. Iz tabele VII-2 uočljivo je da su tijekom 1938./39. godine žene
činile oko 3 % ukupnog sveučilišnog nastavnog kadra u Kraljevini Jugoslaviji. Iako
taj broj izgleda vrlo mali, treba naglasiti da je dvadeseto stoljeće tek započelo s
otvaranjem sveučilišne naobrazbe ženama i to ne na svim studijskim programima,
te da je sama činjenica da su žene dolazile na nastavnička mjesta na fakultetima bila
fascinantna, a njihov uspjeh se bilježio u ženskom tisku.
661
Is to .
6 6 2 Is to
2 56
�Ravnopravnost
Tabela VII-2. Nastavnici i nastavnice na visokoškolskim ustanovama šk. god. 1938V39.663
G rad
N astavnici
N astavnice
Beograd
528
13
Ljubljana
164
8
Skoplje
29
2
Subotica
14
-
Zagreb
536
16
Ukupno
1271
39
No, nisu svi s entuzijazmom pratil^ptodor žena-u sustav yiie^obrazovanj^j)Zakax>i
koji jamče jednake uvjete tek su prvTkbrak ka stjecanju ravnopravnosti i prema ne
kim izjavama studentica, one su itekako Rile svjesne svoga roda za vrijeme studira
nja jer su bile izložene pritisku sredine, predrasudama i porugamaJtolega i profesora
s fakulteta koji su sa strepnjom pm m ifnli fHT)in^7^^apj', cvr>jp crrnlfp „Znate li kako
je to kad dođete na ispit iz matematike, a profesor vam kaže: ‘Kolegice, znate li vi
da je matematika za muškarce, a za vas su kuhače ?’“ prisjećala se Dora Majer-Vinski,
profesorica psihologije i romanistike u intervjuu s Andreom Feldman. .Anica
N^agaši^profesorica matematike i fizike, imala je slično iskustvo: „Ja sam studirala
fiziku i nas je te godine 1933., došlo na fakultet puno žena, to je bila najteža grupa
na Filozofskom fakultetu. I došao je profesor teoretske fizike i rekao: Uajieću početi
predavanje dok pola žena ne ode/ Doživjeti tako nešto! Studenti su šutjeli, a on je
rekao: ‘Pa šro rn <rnlikim ženama, rko je vidio da tolike žene studiraju fiziku?’"6
664
3
6
Rodna ravnopravnost se pokazala kao relativno krhko načelo. Njezina reali
zacija nalazila se na iskušenju kod izrade svakog pojedinog zakona, a kada bi se i
srušila zakonska barijera, godinama je ostajao tradicionalni i kulturološki pritisak
na osobe koje su nastojale ostvariti svoja prava. Iako je načelo jednakopravnosti
donijelo određene beneficije ženama i samim time odškrinulo vrata suštinskih
promjena u društvu, ni država ni zakonodavci nisu pristupili rješavanju proble
ma rodne neravnopravnosti dovoljno odlučno da se ona nametne kao neosporna
vrijednost novog društva. Napokon, ovaj je problem marginaliziran i u ostalim
europskim državama, gdje su žene različitim tempom kročile put afirmacije načela
ravnopravnosti u zakonodavstvu. No, vjerojatno je najveća prepreka realizaciji ide
je rodne ravnopravnosti bila činjenica da je jugoslavensko zakonodavstvo istovre
meno zadržalo i njegovalo dva znatno starija načela: očevu i muževu vlast te zaštitu
žena i majki kao ugroženih segmenta društva.
663 Isto. 368.
664 Feldman, „Prilog istraživanju ženskih organizacija - Udruženje univerzitetski
obrazovanih žena“, 61-67.
257
�R O D N I STEREO TIPI U ZA K O N IM A KRALJEVINE JUGOSLAVIJE
3. Zaštita žena i majki
JT-tfećgm odjeljku U stala Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca koji je obrađivao
’
ftocijalne i ekonomske odredbejdržava se postavlja kao zaštitnik ugroženih slojeva
društva: fiwalidži,(ratne siroTadijd je ^ j^ena.^Tako je primjerice ustavom ustvrđeno
da: '^ ™ S S 3 * M ;a^ i m a j u se^osebno zaštiti od štetnik poslova po njihovo zdravjje“ ili „da invalidi)r^tr^L siročad^atne udovce i (irnmač'ni i 7a rad nesposnhn) ro
ditelji umrlih ratnikauživaju naročitu državnu zaštitu i pomoć u znak priznanja?665
Sukladno tom e u Zakonu o zaštiti radenika zabranjuje se noćni rad ženama i djeci
do 18 godine, uvodi zabrana rada trudnicam a dva mjeseca prije porođaja i rodiljama dva mjeseca nakon poroda. Zabranjuje se da se ženama da otkaz ukoliko se zbog
zdravstvenih problema ne vrate na posao do godine dana nakon porođaja djeteta.
Majke dobivaju pravo na pauzu za dojenje, a poduzeće koje ima 100 radnika od
kojih 25 nema kome ostaviti djecu dužno je organizirati dječje sklonište ili snositi
troškove uzdržavanja djece zaposlenika u obližnjem vrtiću. Ističe se da ovi propisi
vrijede za sve žene bez obzira na godine i bračno stanje.666N a istom tragu je i Zakon
o osiguranju radnika za slučaj bolesti, iznemoglosti, starosti, smrti i nesreće u kojem
su uvodi plaćeni porodiljni dopust i to za osigurane radnice i supruge osiguranih
radnika. Prve su imale pravo na potporu za dva mjeseca prije i dva mjeseca poslije
poroda u iznosu od 3 /4 nadnice, pom oć u iznosu od 14 dnevnih nadnica za živo
rođeno dijete, nakon isteka dva mjeseca nakon poroda dojilje su imale pravo na
naknadu za dojenje još 26 tjedana u visini od pola nadnice (maksimalno 3 dinara
dnevno) ili ukoliko imaju liječničku potvrdu da ne mogu dojiti, dobivaju dječju
hranu. Supruge osiguranih radnika imale su pravo na potporu za porodilje za četiri
tjedna prije i četiri tjedna poslije poroda u iznosu od 1,5 dinara dnevno.667
Ovi zakonski propisi uvrstili su jugoslavensko zakonodavstvo u trend stvaranja
socijalne države, uključili Jugoslaviju u europski trend deimngmfrkt p olitike te afirmirali ideju nmjrinrpvn Ino fenomena od društvene važnosti. No, oni su istovremeno
pomagali potvrđivanju državnog autoriteta i očuvanju percepcije žena kqo zavisnog
sloja zajednice. D ržavau ovom slučaju preuzima poziciju očinske figure koja vodi
brigu o potrebitim članovima društva, pri čemu se žene zajedno s djecom, invalidi
ma i onemoćalima nalaze u grupaciji koja zahtijeva naročitu pažnju i zaštitu.668
U tadašnjem europskom zakonodavstvu postojala je dilema rkp rr^ha Hnhivati
pomoć za podizanje obitelji,
majlrr ;1.
i
majke, te
665
666
667
668
25 8
„Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od 28. lipnja 1921.“, čl. 23 i čl. 32.
„Zakon o zaštiti radenika".
„Zakon o osiguranju radnika za slučaj bolesti, iznemoglosti, smrti i nesreće".
O izgradnji socijalne države i njegovom utjecaju na položaj žena vidi: Bock, ,,Poverty
and Motehrs' Rights in the Emerging Welfare States", 402-432.
�Institucija očeve i muževe vlasti - otac kao hranitelj obitelji
kome bi se pomoć trebala isplaćivati - giajkama koje odrađuju posao ili očevima
koii predstavljaju hranitelje obitelji. G isela Bock zaključuje kako su odgovori ovi
sili o političkom uređenju ^dem okratskim državama dodatak su dobivale majke,
a u totalitarnim očevi.66% Jugoslaviji je rješenje bilo dvojako) U Zakonu o zaštiti
U
radenika i Zakonu o osiguranju naznačuje se da pravo na potporu za novorođe
no dijete i pravo na naknadu za vrijeme neposredno prije i poslije poroda pripada
majci (zaposlenoj, i supruzi zaposlenog radnika) pod uvjetom da se osiguranje pla
ća barem tri uzastopna mjeseca. No, u ostalim zakonskim rješenjima, posebice u
pitanjima koja su rješavala činovnički dodatak na skupoću, bilo je evidentno da se
propagira institucija očeve vlasti i ideje oca kao hranitelja obitelji.
4. Institucija očeve i muževe vlasti - otac kao hranitelj obitelji
Institucija očeve i muževe vlasti pokazala se kao najkonstantniji princip koji je u pra
vilu potiskivao pravo ravnopravnosti te prava žena i majki u slučajevima kada su se
našli u koliziji. Očeva i muževa vlast nalazila u svim građanskim zakonicima, ostav
ljena je u „predosnovi" jedinstvenog građanskog zakonika i obilježila brojne zakone
koji su doneseni u međuratnom razdoblju. Primjerice Zakon o državljanstvu pred
viđao je da žena mora imati državljanstvo supruga, što znači da ga automatski stječe
udajom za jugoslavenskog državljanina, ali i automatski gubi udajom za stranog dr
žavljanina. Udana strana državljanka nije imala pravo neovisno tražiti stjecanje jugo
slavenskog državljanstva.6"0 Zakon o općinama predviđao je da žena ima prebivalište
svoga supruga, čak i u slučajevima kada je općinska ili državna službenica sa stalnom
službom u određenoj općini.6 1 Zakon o osobnim imenima obvezivao je udanu ženu
0
72
97
66
7
da preuzme suprugovo prezime i zabranjuje joj da zadrži svoje djevojačko prezime.6"2
Princip oca hranitelja vjerojatno je najveći utjecaj na život žena imao u nači
nu na koje se odrazio na radno zakonodavstvo. U srži preklapanja principa očeve
669 Isto.
670 „Zakon o državljanstvu Kraljevine Jugoslavije s uredbom za njegovo izvršenje", čl. 5;
čl. 10; čl. 12; čl. 29.
671 Inače je zakon predviđao da državni i samoupravni službenici automatski dobivaju
prebivalište u mjestu stalnog službovanja. „Zakon o gradskim opštinama", čl. 12.
672 Doduše, u socijalnoj korespondenciji žena zadržava pravo potpisati se s oba prezime
na, s tim da ispred djevojačkog prezimena obavezno dopise rod., ali se upozorava da
ni ovakvtf potpisivanje nije preporučljivo u službenoj dokumentaciji. No, korištenje
suprugovog imena je isključivo njezino osobno pravo i ne može ga prenijeti na druge
članove. Tako bračna djeca dobivaju ime po ocu, a ukoliko udata žena ili udovica
odluče posvojiti dijete, ono dobiva njezino djevojačko prezime. („Zakon o ličnim
imenima od 19.2.1929", čl. 13 i čl. 14.)
259
�R O D N I STEREO TIPI U ZA K O N IM A KRALJEVINE JUGOSLAVIJE
vlasti i radnog prava stajala je pretpostavka da žena ima pravo na rad, ali da ona
radi za sebe, a muškarac radi za obitelj. „Propisi činovničkog zakona jasno govore
0 borbi između dvije težnje. O utjecaju patrijarhalnog porodičnog prava i skreta
nja ka novom stvorenom stanju stvari. O ni su kompromis između novog i starog
gledišta", zaključila je Angela M. Vidaković u Ženskom pokretu. Dalje naglašavala
da je činovnički zakon znatno učinkovitiji u zaštiti udovice, nego službenice.673
Posljedično, prava radnica i činovnica pokazala su se znatno manjima i u pravilu su
one bile zakinute u prenošenju svojih prava na djecu.674 Ponekad su činovnice d o
bivale manju novčanu nagradu za rad samo stoga što su udane. Zaposlene žene bile
su prije svega zakinute u zakonima koji su regulirali pravo na mirovinu, porodične
dodatke i dodatlcena skupoću.
, ZakofLCLOsiguranju predviđao je da pravo na mirovinu uplatitelja imaju supru
ga i djeca te u određenim slučajevima roditelji, djed i baka po ocu, unučad ili braća
1 sestre do 16. godine života ukoliko su ovisili o plaći službenika. Muž nije imao
pravo naslijediti ženinu mirovinu, osim u slučajevima kada je „sirotog stanja" i do
kaže daje nesposoban brinuti se za sebe, i to samo u trajanju nesposobnosti. Zakon
o činovnicima ne spominje ni to pravo.675 Djeca su u principu primala penziju po
ocu, s time daje Zakon o osiguranju radnika predviđao da siročad koja imaju pravo
na rentu po ocu ili po majci biraju veću rentu. N o Zakon o činovnicima uopće
ne spominje mogućnost nasljeđivanja majčine mirovine.676 U prvom Zakonu o
činovnicima iz 1923. godine djeca službenika bila su izjednačena u pravima ko
rištenja penzije - ta su prava u principu trajala do navršene 16. godine života, ili
do završetka školovanja. No, budući da je ovaj zakon zakinuo činovničke kćeri u
Srbiji koje su do tada zadržavale pravo na očevu mirovinu ukoliko se ne bi udale,677
novi Zakon o činovnicima iz 1931. godine pravio je razliku između muške i ženske
djece, pri čemu su kćeri primale penziju do udaje, a sinovi do punoljetnosti, odno
sno završetka školovanja (a najdulje do 23 godine). Proširila su se i prava uživanja
udovičke rente.678 Trend je dakle išao prema ograničavanju prava zaposlenih žena
673 Angelina M. Vidaković, „Što svaka žena treba da zna?", Ženski pokret, 15. ožujka
1927., br. 4: 3.
674 Primjerice, djeca nisu po majci mogla dobiti status i prava činovničke djece. (Olga
Osterman, „Žena državni službenik", Ženski pokret, siječanj-veljača 1934., br. 1-2: 7)
675 „Zakon o osiguranju radnika za slučaj bolesti, iznemoglosti i nesreće"; „Zakon o či
novnicima sa svim izmenama i dopunama i praksom državnog saveta", čl. 147-157.
676 Isto.
677 Angelina M. Vidaković, „Što svaka žena treba da zna?", Ženski pokret, 15. ožujka
1927., br. 4: 3.
678 „Zakon o činovnicima sa svim izmenama i dopunama i praksom državnog saveta", čl.
147-157.
2 60
�Institucija očeve i muževe vlasti - otac kao hranitelj obitelji
da prenesu svoje pravo na mirovinu na članove obitelji, a istovremeno se šire prava
uzdržavanih ženskih članova kućanstva koje zadržavaju pravo na muževu / očevu
penziju čak i u slučaju (novog) udovištva koje bi ih ostavilo bez prihoda.679
Činovnici su osim plaće imali pravo na dodatke na skupoću i to „lični dodatak",
dodatak na stanovanje (koji se isplaćivao samo u Srbiji i Crnoj Gori) te „porodični
dodatak“.680“Porodični dodatak" bio je prerogativ oca i on ga je dobivao za za
konitu ženu koja nema vlastite prihode, zakonitu i posvojenu djecu te pastorčad,
a ponekad je dobivao dodatak na članove šire obitelji koji su ovisni o njegovim
primanjima. Službenica ili umirovljenica nije imala pravo na obiteljski dodatak na
djecu ukoliko je imala muža, niti na članove šire obitelji ukoliko joj je otac još bio
živ. Iznimno se obiteljski dodatak na djecu isplaćivao majci ukoliko su roditelji
rastavljeni ili žive odvijeno, a djeca žive kod majke.68 „Porodični dodatak" je dosta
1
stradao za vrijeme velike ekonomske krize. Novi Zakon o činovnicima iz 1931.
godine više ne spominje pravo na „porodični dodatak" članova šire obitelji, a ured
bom iz 1935. godine dodatak za djecu se smanjio za deset dinara, a za uzdržavane
supruge u potpunosti ukinuo.682
_
______
Najviše kontroverzi izazivao je famozan ,$ični dodatak na skupoću" koji je
shižhfnirft stavljao u neravnopravnu poziciju Izgleda da su činovnice pomirljivo
_prihvaćale činjenicu da (porodični dodatak" bude d^dij/»lj<»n isključivo n m Ira o
K fT - a n ir^ jn o h i i v l j i / i l i s u s e j e š k o m i r i l e s o d n z i m a n j p m d o d a r k a k o ji im je osobno
p ripadao^Pri tome treba naglasiti da dodatak na skupoću nije bio nimalo nebit
na stavka u proračunu činovničke obitelji te je svojim i z n o s o m često premašivao
plafe-službenika. Proračun dodatka na skupoću slijedio je dosta kompleksan obra
zac i r j s r a o je proporcionalno * visinom p h rr, razredom skupoće i činovničkim
i
ry g o m . Slikovit je primjer da su činovnici koji su primali p laću do 2999 dinara
godišnje imali pravo na d o d a r a k n a s k u p o ć u o d 9 0 - 7 « d i n a r a d n e v n o , odnosno
okg^O O O-10.000dinara^o3ls ^ e !683 Naravno da je odredba Zakona o dodacima
na skupoću koja je pivprtlovik-dodatak n a skupoću državnih činovnica udanih
679 Isto.
680 „Zakoni o dodacima skupoću", čl. 3.
681 „Zakoni o dodacima na skupoću", čl. 24-37; Uredba o ličnom i porodičnom dodatku:
a) državnih službenika; b)penzionera sa izmenama i dopunama zaključno 8.10.1937.,
čl. 5-9; „Zakon o činovnicima sa svim izmenama i dopunama i praksom državnih
saveta", čl. 27.
682 Isto.
683 Radi se o aktivnim državnim činovnicima, nastavnicima srednjih škola i stručnih
škola, stalnim učiteljima i učiteljicama, privremenim činovnicima Ministarstva gra
đevina, činovničkim praktikantima, kocipijentima i elevima, „Zakoni o dodacima na
skupoću", čl. 5-
261
�R O D N I STEREO TIPI U ZA K O N IM A KRALJEVINE JUGOSLAVIJE
za državne činovnike izazivala brojna negodovanja, pogotovo jer je bila izrađena
dosta nespretno te su udate činovnice čiji muž nije bio državni službenik i dalje
zadržale pravo na puni doplatak.684 Zakon je doduše sročen neutralnim jezikom
te propisuje da se u slučaju da su oba supružnika državni službenici, prepolovljuje
manji dodatak na skupoću, te u nastavku nudi kompenzacija - suprug u tom slu
čaju izuzetno prim a dodatak na zaposlenu ženu. No, prema izjavama suvremenica
praksa je rezala dodatke na skupoću suprugama i to bez obzira čiji je dodatak bio
veći.685 Puni dodatak na skupoću je nakratko vraćen 1932. godine,686 ali će već dvi
je godine kasnije, uslijed krize, sve udane činovnice u potpunosti izgubiti pravo na
dodatak na skupoću.687 Nakon 1937. godine dodatak im je djelomično vraćen, a
njegova visina ovisila je o-visini prim anja njihovih muževa.688
p rincip
k*r> hiMnirpljA r.bitglji najozbiljnije je zaprijetio
p rijeme opće nezaposlenost) usmjerilo je ljutnju jav
nosti prema obiteUima u kojima rade oba supružnika, svalivši sav bijes na zaposlenu
udanu ženu, koianelojgHn
por^hirim H f e ™ 0] „Nema sumnje
da iefredukdja žena iz državne službgVrlo popularna u širokim krugovima, ali je zato
u svojoj biti asocijalna", ogorčeno je izjavila gospođa Amautović Mikačić na jednoj
od konferencija za pravo na rad, koje su se 1934. godine održavale u JSeogradu. Za
grebu, Splitu i Kosovskoj M irroviri N ervom međnlndaninf rinovnicama)podizale su glasine o otpuštanju žena službenica u N arodnoj hanri
istupi u Narodnoj
skupštini za otpuštanje udinih žen^,691 odluke ministra prosvjete da u prve razrede
učiteljskih šk^la ne upisuje nčenire ier ie p r ^ j ^
prwiž>
692
69
8
.60
9
oglasi za radna mjesta u Agrarn^jJ Narodnoj banci u kojima se striktno traže muške_osgbe,693 najava uvođenja(kvpta)n poštansko-telegrafska zanimanja i napokon
684 „Zakoni o dodacima na skupoću", čl. 4.
685 „Žena u državnoj službi i nova odredba ministarstva o doplacima", Ženska misao, si
ječanj 1921., br. 7-10: 110-111
686 „Najzad izjednačenje", Ženski pokret, 15. ožujka 1932., br. 3: 42.
687 „Zaobilaznim putem", Ženski pokret, travanj 1934., br. 4: 34; „O smanjenju prihoda
državnih službenika s obzirom na učiteljice", Ženski pokret, svibanj-lipanj 1934., br.
5-6: 52-53.
688 Uredba o ličnom i porodičnom dodatku a) državnih službenika; b) penzionera sa izmenama i dopunama zaključno 8.10.1937.
689 „Za pravo na rad", Ženski pokret, ožujak 1934., br.3: 19-28; „Što kažu žene", Ženski
pokret, ožujak 1934., br. 3: 28.
690 „Beleške", Ženski pokret, lipanj 1933., br. 6: 83.
691 „Borba protiv ženskog prava na rad"., Ženski pokret, 15. ožujka 1932., br. 3: 42.
692 „Jedna neumesna odluka", Ženski pokret, rujan-listopad 1933., br. 7-8: 86-88.
693 „Utešne perspektive", Ženski pokret, svibanj-lipanj 1934., br. 5-6: 60.
262
�Institucija očeve i muževe vlasti - otac kao hranitelj obitelji
zloslutni^fiaancijski zakon uz hndžer 7.a-godinu-1334j35^popraćen opasnim ovla
štenjem: „Ministarski savet će ustvrditiiisiove daljnjeg ostanka u državnoj službi ili
samoupravnoj službi službenica čiji su muževi također uposleni u državnoj ili privat
noj duž,hi iU-inarp imaju dovoljno prihoda za održavame p orodice^94 U ženskom
tisku-javljali su se zabrinuti napisi koji su izražavali ^trah žena za radna mjesta^.Svi
znaci kažu da se našoj radnoj ženi spremaju crni dani?P©čelo je time da su zatvorili
Ženaroajlčiteliske škole, produžilo se z a b ra n o m p rim an ja žena 1 viš*1
ško] e j postavljanjem muškaraca na mesra na koje su žene predestinjrane. [...] i najzad
se određuje procentualni odnos izm edumnžkih i ^ n ^ j h d rž av n ih d iižh rn ik a " * 9^
ustvrdila je Alojzija Štebi, a u drugom članku nastavlja u istom tonu: „Ovakva fak
ta su: otpuštanje žena iz Narodne banke, ne primanje žena činovnika u Agrarnu
banku, pravilnik za poštansko - telegrafsku službu s obzirom na žene, ne primanje
učiteljica u Više pedagoške škole i obustava upisivanja ženske omladine u učiteljske
škole!*6 Suprotno anti-ženskoj propagandi javljaju se glasovi koji upozoravaju na
696
5
6
4
9
postignute rezultate u afirmaciji ideje ravnopravnih šanci n posljednjih petnaest go
dina, a pojmu nelojalne, sebične zaposlene žene, oni suprotstavljaju izraze: „udar na
našu kulturu", „asocijalne ideje" i „nesuvremene mjere!* 697 U jeku nenaklonosti pre
ma ženskom radu donose se određene nepovoljne odredbe kao ^numerns klanzusl*
zajnšrap«!™ - jrdrPjrafclf11 J»*bu698 ili ukidanje dodarka na skupoću svim udanim
ženama, 6997
0
^nezaposlenim ženama^u se znatno smanjile šanse u potrazi za poslom,
no niie se dogodilo najavljivano masovno otpuštanje žena. Umjesto toga, donesena
je odluka kojom se ukidaju dodaci na skupoću Velikom dijelu ženskih i muških činovnika te smanjuju ili čak ukidaiu^bm'odićni dodagl
694 Alojzija Štebi, „Važna ovlašćenja vladi", Ženski pokret, siječanj-veljača 1934., br. 1-2: 2.
695 Alojzija Štebi, „Što se sprema ženama", Ženski pokret, studeni-prosinac 1933., br.
9- 10: 102.
696 „Za pravo na rad", Ženski pokret, siječanj-veljača 1934., br. 1-2:2.
697 „Za pravo na rad", Ženskipokret, ožujak 1934., br. 3:27 i 28; „Kronika", Ženski pokret,
siječanj-veljača 1934., br. 1-2: 12.
698 Prema ovoj odredbi u poštansko - telegrafskoj struci nije moglo biti više od 30% žena
s nepotpunom srednjom školom, više od 25% zaposlenica sa završenom srednjom
školom, i više od 10% zaposlenica sa završenim fakultetom. („Statut žene", Ženski
pokret, siječanj-veljača 1937., br. 1-2: 12.)
699 Tada se dodatak ukinuo svim službenicima koji dijele kućanstvo s drugim službeni
cima, s time da je pravo na dodatak zadržao samo najstariji službenik. „Zaobilaznim
putem", Ženski pokret, travanj 1934., br. 4: 34; „O smanjenju prihoda državnih služ
benika s obzirom na učiteljice", Ženski pokret, svibanj-lipanj 1934., br. 5-6: 52-53.
700 „Zaobilaznim putem", Ženski pokret, travanj 1934., br. 4, str. 34; „0 smanjenju priho
da državnih službenika s obzirom na učiteljice", Ženski pokret, svibanj-lipanj 1934.,
br. 5-6: 52-53.
263
�R O D N I STEREO TIPI U ZA K O N IM A KRALJEVINE JUGOSLAVIJE
pa očeve i muževfcjrlasei jupućuje na važnost koju je ta ide
ja uživala u političkim i zakonodavnim krugovima. Očeva vlast tretirala se kao
r l r ž a v n ^ - i n s r i r n c i j a visokog prioriteta koja se u zakonima međuratnog razdoblja
perpetuira, štiti i uživa prvenstvo, ali pod pritiskom ekonomska p^ln^ifri i k g anojierogira. O na je ekonomski vrlo zahtijevna u uredbama koje ureduju rente i
dodatke zavisnih članova. Stoga će vrijem ^v e lik e e k o r^ " glfp ^ d ^ ^sviietlithprve.
n g p n l f l i n p ii-r> v n ro r r i d i r i r m - i l n n m p r i n r i p n Kriza je zaoštrila Sukob-StarOg-punfipa nerv? vlasri-i-nove ideje ravnopravnosti. Pri tom e se ^ar^lrt nvn^provnr>cri
pokazalo vitalnijim. U konačnici žene nisu izgubile posao, već su muževi izgubili
doplatak na ženu, očevi su dobili manji doplatak na dijete, a veliki broj žena i muš
karaca je izgubilo dodatak na skupoću. Za žene tog vremena to je vjerojatno bila
Pirova pobjeda koja se negativno odrazila na kućne budžete, ali za nas je ona prva
naznaka da su se
r r p p d n v i n a ja v ljp n i porrrbnm dvndrsrrih godinn
u tridesetima jiapnkon_počeli nametati kao ozbiljni p n l i r i r l d a r g u m e n t- i
Što nam 7.akftniri ' ^ a l r n m l r p r p g n la riv f* govoreVo^ t e i g ^ i p i r ^ u međuratnoj
Jugoslaviji ? Prije svega, oni ponavljaju priču tranzicijskog društva rastrganog iz
među iradkionainogTtnodernog^rijednosnog sustava te upozoravaju na vitalnost
rodnih stereotipa u prijelaznom razdoblju. N eosporno je da su rodni stereotipi
odigrali
nlngij n i7gr?^nji 7alfr>niEa 19 crnlj^ra, ali se pokazalo da oni na
stavljaju vršiti snažan utjecaj na zakonodavstvo dvadesetog stoljeća i to u vidu oču
vanja starih principa - kao očeve i muževe vlasti, ali i uvođenju novih vrijednosti
- izgradnji sijidjaliiejiržate. Zakoni koji se nisu oslanjali na rodne stereotipe naila
zili na ozbiljne probleme u realizaciji.
r>
lm
j »upnizi te<iavisnfim
članu društva, muškarcu kao isključivom nositelju autoriteta i moći kao području
muške sfere stoji u^poeki ctanih-građanskih zakonik a .-a liinekih n n ^ h zakonskih
rješenja. Uz to, ona nadživljava same zakone i nastavlja utjecati na pravnu praksu
i u slučajevima u kojima su nova zakonska rješenja nastojala nam etnuti principe
ravnopravnosti. Rodni stereotipi se pokazuju kao moćan društveni faktor koji
kroz zakonske regulative i praksu oblikuje živote, definira životne šanse i utječe na
.distribuciju moći. O ni se nameću kao vjralna prepreka tpodernizari-jskim strujanja
i odiizimaju-odlučnosr renrralistiekkn tendencjjama-vlagti. Istovremeno, novo je
društvo gradilo vlastiti sustav stereotipa koji je, primjerice, prenosio poruku što je
„moderno" ili „napredno" pripremajući teren za buduće sukobe na imaginarnoj i
realnoj razini.
26 4
�VIII.
Z A K LJU Č A K
Stereotipi su vitalni kulturni fenomeni svakog društva. O ni su preduvjet uspješne
komunikacije i nezaobilazan faktor kreiranja identiteta. Na pitanje tko smo i što
smo Mi, u pravilu se odgovara s protupitanjem tko su i što su Drugi. Odgovori
nas društveno pozicioniraju i definiraju naše ponašanje i očekivanja. Stereotipi su
i društvena konstanta, oni preživljavaju ideologije, političke i kulturne promjene i
potrese ekonomske konjunkture te upravo stoga ostavljaju dojam tradicionalnosti
i prirodne.uvjetovanosti. Njihova uloga u društvu naročito dolazi do izražaja u \
vrijem^društvenih lomova kada istovremeno proživljavaju proces redefinicije i do
bivaju istaknuto mjesto u objašnjavanju i stabilizaciji novonastale situacije. Stoga
je društveni značaj stereotipa neosporan, a njihov utjecaj na politička, ekonom
ska i kulturna zbivanja čest je predmet znanstvenih istraživanja. Pri tome se slijedi
određeni hijerarhijski obrazac u kojem istaknuto mjesto dobivaju upravo nacio
nalni, rasni, vjerski i rodni stereotipi kao osnovni segmenti i^enxiteta, a pažnja se
usmjerava na njihovu konstrukciju i dekonstrukciju, kreatore i utjecaj na povijesne
događaje.
M eđuratno razdoblje izrazito je plodonosno za istraživanje uloge stereotipa u
društvu. To je vrijeme velikih promjena, lomova i rađanja nove ekonomske, poli
tičke i socijalne kulture, odnosno vrijeme u kojem stereotipi postaju objekti koji se
propituju i ponovno pozicioniraju, ali i subjekti koji kanaliziraju i umiruju druš
tvene p r a ^ s e .Q ^ r a edoblje-obiljgŽila dva prijelomna „velika” događaja: Prvi
svjetslnrat y^ lik a ekonomska križajte niz značajnih društvenih, kulturnih i ekopratio razvoj potrošačkog društva. Svaki od njih zasebno predstavljao je izazov za
stari sustav vrijednosti i svaki od njih zasebno revitalizirao je određene stereotipne
obrasce. Konflikti koji nastaju na imaginarnoj razini nerijetko su imali značajan
utjecaj na realne događaje i upravo je ta veza između kulturnih, u ovom slučaju,
rodnih koncepata i političke realizacije predstavljala glavnu okosnicu moga istra
živanja i ove knjige.
^rvLatjgtskj,rat granična je crta nadolazećeg razdoblja. Bio je to upečatljiv i
dramatičan rez sa starim političkim, socijalnim i ekonomskim sustavom i početak
novog, „modernog," uzbudljivog vremena. Rat je proizveo dva odvojena i pone
kad kontradiktorna seta rodnih p o ru k ^ R am i imaginarij do krajnosti je zaoštrio
podijeljenu sliku svijeta u kojem su rodne uloge predodređene i strogo definira
ne. Vojevanje, agresija, moć jasno se naznačuju kao muška sfera društva, dok su
ženama prepuštene briga, čekanje i nježnost. Bipolarna slika društva anticipirala
je tradicionalizaciju, repatrijarhalizaciju i virilizaciju poratne atmosfere, ali je u
svojoj srži prenosila i jednu subverzivnu poruku: žensko iskustvo je bitno, ono
265
�ZAKLJUČAK
je integralni dio društvenog povijesnog doživljaja i žene „igranjem svoje uloge"
doprinose realizaciji društvenih vrijednosti i promicanju nacionalnih interesa. S
druge strane, ratna realnost izazivala je tradicionalne granice. O na je rušila imagi
narne barijere definicija muških i ženskih poslova ili muških i ženskih sposobnosti
te time podcrtavala sliku ratnog kaosa, ali i postavljala pitanje redefiniranja rod
nih uloga. Poratno društvo obilježeno je sukobom ova dva kontradiktorna seta
poruka pri čemu su oba koncepta posredno ili neposredno usmjeravala političke
događaje ili odluke tadašnje političke elite. Izazivački koncepti ratne realnosti
doživljavaju se kao destabilizatorski faktor u društvu i stoga je poraće obilježeno
potrebom ©bnoye ideje predratnog društva i to onakvog kakvo gaje definirao ratni
imaginarij. K onkretno, prve godine nakon rata donijele su dobrovoljan ili prisilan
odljev radnica, inzistiranje na separatnim sferama, utišale su istaknute i ratoborne
feministice te stvorile nepovoljnu klimu za stjecanjeienskog prava glasa. Pokazalo
se da je sudbina sufražetskog pitanja ovisila o stabilizatorskim potrebama društva.
Zapadni dio zemlje koji se nalazio na političkoj i ekonomskoj prekretnici bio je
spremniji prihvatiti promjene u rodnim obrascima, dok je istok težio restaurira
nju i potvrđivanju predratnog autoriteta. No, ovaj trijum f ratnog imaginarija bio
je kratkotrajan. Uskoro su realne potrebe društva nam etnule potrebu dogovora
između dva seta ratnih poruka. Rezultat kompromisa bio je otvaranje dijaloga o
rodnim obrascima i revalorizacija pojm a i uloge ženskosti u društvu, ali na temelji
ma tradicionalnih ženskih „kvaliteta": majčinstva, osjećajnosti i nježnosti.
rH .njh obrazaca najglasnije je zahvatilo ideju žegskosti. Prom o
tori novih normativnih koncepata postaju vjerske i političke skupine, ali i eko
nomski procesi, čime društveno tržište kulturnih ideja postaje poprište sukoba,
natjecanja, ali i dijaloga, nadopunjavanja i nadogradnje. Čitav proces obilježila
je sprega novog i starog, a kulturni imaginarij gotovo postaje imaginarni šoping
ceoiar u kojem se određeni rodni stereotipi odbacuju (kao praznovjerje, nazadnost, ,,ne-modernost,“ dokoličarstvo, trivijalnost), a drugi se ugrađuju u temelje
nove-stare ideje o ženskosti (npr. nježnost, majčinstvo, rodoljubnost. ženstvenost.
. ljepota, modernost,.angažiranost). Rodni stereotipi stoga igraju krucijalnu ulogu
u definiranju onog što nismo u opreci prema onome što jesmo. Ideja vodilja gotovo
svih koncepata bila je potreba da se ideja ženskosti revalorizira i da joj se naglasi
društvena važnost. No, temelj novog značaja ženskosti je bio varijabilan. Neki su
isticali njezinu ulogu u procesu stvaranja nacije, drugi su je označili kao čuvateljicu tradicionalnih vrijednosti u kaotičnom svijetu promjena, treći su je gledali kao
stup obitelji i doma, a potrošačka kultura prezentirala ju je kao simbol modernosti,
gospodaricu suvremenih trendova, savršenu domaćicu u kuhinji sa suvremenim
aparatima, savršenu majku koja slijedi upute suvremene medicine i pom odnu
damu koja je svoj m odni izričaj prilagodila brzom i angažiranom tempu života.
266
�ZAKLJUČAK
Ova glasna, probuđena i propitivana ženskost neminovno je budila anksioznost
naoko normativne, stabilne muškosti koja se odražavala u naglašenoj pojavi mizoginije i podcrtavanju granice između ženskosti i muškosti. Oba procesa imala
su vrlo konkretne posljedice na život žena. Prvi je utjecao na definiranje ciljeva i
ambicija te organizaciju kulture života, a drugi je limitirao i marginalizirao procese
i pojedinke koje su se usudile dovesti u pitanje osnovnu granicu muškosti i žensko
sti: moć i autoritet naspram blagosti i zavisnosti.
Način na koji stereotipi utječu na oblikovanje percepcije o Sebi i Drugima, ali
i na realizaciju društvenih procesa može se iščitati iz tragova koje su ovi dinamični
procesi ostavili u karikaturalnim prikazima tog vremena. Karikature se neposredno
koriste stereotipima u svrhu društvene kritike, ali i lakše uspostave komunikacije te
je stoga prihvaćenost i raširenost korištenih stereotipa krucijalna za razumijevanje
njihove poruke. To karikature čini pogodnim medijem za istraživanje korelacije
d ruštvenih procesa i stereotipnih obrazaca te strategija prenošenja stereotipa i nji
hove uloge u kanaliziranju društvenih procesa. Iz karikature možemo iščitati priču
0 načinu na koji se nacionalni identiteti i politički odnosi iskazuju i dokazuju kroz
rodne koncepte, ali i velikom utjecaju koji su rodni obrasci izvršili na objašnjavanje
1 prihvaćanje faodernizacijskih procesa^Tokazalo se da, iako nove društvene pojave
kao knlt-rijcla, ženski pokret ili pnrm tarkp društvo naoko izazivaju tradicionalne
rodne stereotipe, u konačnici se realiziraju unutar okvira stereotipne vizije svijeta.
Kult tijela naglašavao je žensku ljepotu i seksipil, a mušku snagu i potenciju. Pri
padnice ženskog pokreta koje su izravno polagale pravo na društveni kredibilitet
i moć ženskosti do danas se nisu oslobodile stigme frustriranih, ružnih, neudanih
žena, a potrošačko društvo realiziralo se kroz sliku žene kao potrošačice i muškarca
kao vlasnika kapitala.
Najočitiji utjecaj stereotip^ na ii^ot-pojedinaca i društvenih skupina ostva
ruje se u njihovom utjecaju na lakonske regulative. Zakoni pritom vrše dvostru
ku ulogu prenositelja i realizatora stereotipnih uvjerenja i korektiva koji nastoji
suzbiti utjecaj stereotipa na funkcioniranje zajednice. Stoga zakonske regulative
ukazuju na status koje pojedine stereotipne konstrukcije uživaju u društvu, ali i
utjecaj tih konstrukcija na oblikovanje ciljeva i smjernica političke_elite. Zakoni
i zakonici Kraljevine Jugoslavije osvjetljuju konflikt t«diciimalluh4-mQdeniizatorskih pravnih principa pri čemu modemizarijske struje pokazuju manje poleta
u nametanju vlastitih ideja. Rodni srer^m-ipi nvdjp figuriraju kao glavna prepreka
prodoru moderne pravne misli, a zakoni koji se baziraju na stereotipiziranoj dihotom noj slici društva pokazuju iznenađujuću rezistentnost i popiilatnost među
pravnicima u praksi.“€mi-su glavna prepreka uspješnoj unifikacijfgrađanskog za
ja m ika, projektu koji zasigurno nije zauzimao nevažno mjesto npnrar unitarističke"
jugoslavenske polit&e^ čak prodiru u nove zakone koji reguliraju tadašnje odnose
267
�ZAKLJUČAK
države i obitelji, poslodavca i zaposlenika. Pokazalo se da zakoni koji se oslanjaju
na stereotipne obrasce doživljavaju brzu i laku afirmaciju u praksi, dok zakonske
osnove koje nastoje provesti m rrln jH n n k r f ^ ^ n s r i
već prilikom izglasa
vanja zakona, a praksa ih često nastoji zaobići ili izigrati. Tako se zakoni koji imaju
c v rK n T sčrir/* m -a jl-f' p r i r t v i r p ili reguliraju princip očeve i muževe vlasti afirmiraju i
šire u pravnoj praksi, dok propisi koji se vode načelom ravnopravnosti zahtijevaju
eksplicitna objašnjenja i posebne inrrrprfrarjjeJ7.alfr>ni ujedno dokazuju izuzetnu
političku moć društvenih stereotipa koji se ovdje javljaju kao kulturni koncepti
koji definiraju živote građana i građanki, te obeshrabruju volju političke elite.
Na kraju nam ostaje da ukratko sumiramo odnose rodnih stereotipa i politike
u Kraljevini Jugoslaviji.
Rfldni srerenripLsn prije svega imali svrhu ^rahili-rarijp društvenih i političkih
jjrcviranja. Presumpcija njihove bezvremenosti i tradicionalnosti čini ih pogod
nim alatom za pozivanje na red u vrijeme kada sve društvene vrijednosti dolaze u
pitanje. Stoga su se rodni stereotipi najočiglednije aktivirali i propitivali upravo u
vrijeme'^ i ^ a V j^ p m ^ ^ t s k om rat^) i v0 ik o j ekpnomskojlćrizL Povlačenje jasne
crte između muškog i ženskog p rostora, muškog i ženskog prava te muške i ženske
uloge.imalo je syrhu~-uspostave kontrole nad eskalacijom društvenog nezadovolj
stva i osjećajemHjgroze'.
Nadalje, politika se pomoću rodnih stereotipa definira i pozicionira. O na pre
uzima očevu ulogu u regulaciji obiteljskih odnosa, preuzima muški identitet kao
potvrdu svoje autoritativnosti, a političke grupacije koje nemaju ili su izgubile kre
dibilitet često dobivaju oznakcjienskosti.
No, Jsorelariia jadnih stereotipa i ^olitil^e nije jednosmjerna. Rodni stereotipi
nisu se pokazali samo kao alati u rukama političkih skupina, već se nameću i kao
korigirajući i limitirajući faktor koji usmjerava njihove odluke te ograničavaju i
usmjeravaju m odemizacijskgjrendove. Rodni stereotipi nam etnuli su se kao jedna
od prepreka potpunoj d g n j^ j^ fg a ciji društva, suprotstavljaju se modernizaciji
pjCiva i, što je još značajnije<$j>rečavaju unitaristički projekt jugoslavenskog zakoni
ka. Tim e su se potvrdili kao kulturni fenomeni od izrazite političke moČL^
Ne postoji razlika u strategijama prenošenja i strategijama suzbijanja stereoti
pnih slika u društvu. O ba se procesa koriste istim prostorom medija, umjetnosti i
zakonskih propisa i - što je još važnije - djeluju u istom kulturnom i ekonomskom
okviru zbog čega se često događaju paradoksalne situacije da pokušaj odbaciva
nja stereotipnih uvjerenja završava realizacijom i potvrđivanjem istog. Primjerice,
|snskL£asopisi.koji nastoje napraviti odmak od pasivne, zavisne ženskosti, kreiranjem zasehnog ženskog prosrr>|ra^r><;r.hirr>m valorizacijom uspjeha pojedinih žena
u „muškom" svijetu i težnjom za afirmacijom vlastitog značaja kod političkih uzora
u konačnici gOftavljgju o^ragaf^o ženama kao zavisnom, drugotnom i muškarcima
268
�ZAKLJUČAK
kao normativnom dijelu društva. No, stereotipi koji se predstavljaju kao dio tra
dicijske kulture imaju poziciju autoriteta, pa time i dva klasična sustava kontrole
kojima usmjeravaju i korigiraju društvene procese koji su ozbiljno ugrozili baznu
ideologiju rodnih stereotipa: podsmijeh i marginalizaciju. Ove strategije čine
osnovu dugovječnosti stereotipa: elastičnost i mehanizme kontrole.
Odumiranje stereotipa je dugo, oni nadživljavaju propise i uvjerenja koji su ih
stvorili, mijenjaju značenje i funkciju u društvu, a u slučaju da izgube svaki druš
tveni kredibilitet vjerojatno i dalje egzistiraju na marginama kulturnog pamćenja,
jebiti u sasvim novom značenju i za posve novu svrhu, ali sa starim prizvukom
tradicionalnosti.
269
��IX.
IZVORI I LITERATURA
1. Izvori
1.1 Tisak
Domaćica (Beograd, 1921.), Eva (Zagreb, 1928.), Gradski vjesnik (Zagreb, 1931.),
Ilustrovan list (Zagreb 1914.-1918.), Ilustrovana ratna kronika (Zagreb,
1914.-1918.), Jugoslavenska žena (Zagreb, 1918.-1920.), Koprive (Zagreb,
1918.-1938.), Naša žena (Zagreb, 1935.-1938.), Nova Evropa (Zagreb,
1920., 1922., 1925.), Pravda (Sarajevo, 1920.), Radnička zaštita (Zagreb,
1920., 1921., 1922,), Slovenka (Ljubljana, 1919.), Svijet (Zagreb, 1926.,
1927.), Z a vjeru i dom (Zagreb, 1944.), Ženski list (Zagreb, 1925.-1939.),
Ženska misao (Zagreb, 1919.-1921.), Žena i svet (Beograd, 1925.-1941),
Ženski svet (Ljubljana, 1923.), Ženski svet (Beograd, 1930.-1934.), Ženski
pokret (Beograd 1920.-1938.).
1.2 Statistički izvještaji
Milković, Dušan, m. Jugoslavija 1918-1988: Statistički godišnjak. Beograd, 1989.
Izvještaj gradskog poglavarstva o sveopćoj upravi slobodnog i kraljevskogglavnoga
grada Zagreba: Zagreb 1913.-1918. Zagreb, 1927.
1.3 Zakoni i uredbe
„Općinski pravilnik za Dalmaciju". Zbirka Službenogglasnika. Sv. XX. Split, 1927.
Polić, Ladislav. Izborni zakon. Zagreb, 1923.
„Privremeni zakon za izbor svih opštinskih časnika u granicama ranije Kraljevine
Srbije i okruzima Belopoljskom, Beranskom, Metohijskom i Pljevaljskom".
Službene novine, 15. svibanj 1920., br. 106.
„Uredba o izboru u opštinska zastupstva u Sloveniji". Službene novine, 8. lipnja
1920., br.123.
„Uredba o ispremembah in poplnitvah uredbe o volitvi v občinska zastopstva v
Sloveniji od 15.5.1920". Službene novine, 25. veljače 1921., br. 43.
„Uredba o izboru gradskih zastupstva za gradove Hrvatske i Slavonije i Uredba o
izboru općinskih odbora za upravne općine Hrvatske i Slavonije". Narodne
novine, 24. studenog 1919.
271
�IZVO RI I LITERATURA
„Ustav Kraljevine Srba, H rvata i Slovenaca od 28.06.1921“ Zbirka zakona protu
mačenih i objašnjenih sudskom i administrativnom praksom. Sv.60. Beograd,
1928.
Ustav Kraljevine Jugoslavije; Zakon o biračkim spiskovima, Zakon o izboru Narod
nih poslanika za Narodnu Skupštinu. Zagreb, 1931.
Uredba o ličnom i porodičnom dodatku a) državnih službenika; b) penzionera".
Beograd, 1938.
„Uredba o ženskim zanatskom školama". Službene novine, 8. rujna 1921., br. 199.
Zakon o advokatima u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Zagreb, 1928.
„Zakon o biračkim spiskovima'. Zbirka službenog glasnika. Sv. 10. Split, 1926.
„Zakon o budžetskim dvanaestinama za mesece juli, august i spetembar". Službe
ne novine, 30. lipnja 1923., br. 146.
„Zakon o činovnicima i ostalim državnim službenicima građanskog reda od 31.
jula 1923. godine?. Zbirka zakona. Sv. 51. Beograd, 1923.
„Zakon o činovnicima". Narodne novine, 31. ožujka 1931., br. 36: 490.
„Zakon o činovnicima sa svima izmenama i dopunam a i praksom državnog saveta“. Zbirka zakona. Sv. 53. Beograd, 1940.
„Zakoni o dodacima na skupoću". Zbirka zakona. Sv. 48. Beograd, 1922
„Zakon o državljanstvu Kraljevine Jugoslavije sa uredbom za njegovo izvršenje".
Zbirka zakona. Sv. 109. Beograd, 1934.
„Zakon o državnem prom etnem osebju". Zbirka zakonov. Sv. 13. Ljubljana,
1923.
„Zakon o državnom saobraćajnom osoblju od 22 jula 1931". Zbirka zakona. Sv.
187. Beograd, 1931.
„Zakon o gradskim opštinama". Zakoni i naredbe, 22 srpnja 1934., br. 2.
„Zakon o izboru gradskih zastupstva za gradove H rvatske i Slavonije". Službene
novine, 17. svibnja 1922., br. 107.
„Zakon o izboru opštinskih zastupstva u Bosni i Hercegovini". Službene novine,
30. prosinca 1922., br. 294.
„Zakon o izboru u općinska zastupstva u Dalmaciji". Zbirka službenog glasnika.
Sv. 10. Split, 1926.
„Zakon o izmenama zakona na osnovu koga su izvršeni izbori na dan 28.11.1920.
godine". Službene novine, 10. srpnja 1922., br.150.
„Zakon o ličnim imenima od 19.2.1929". Zbirka zakona. Sv. 127. Beograd, 1929.
„Zakon o osiguranju radnika za slučaj bolesti, iznemoglosti i nesreće". Službene
novine, 30. svibnja 1922., br. 117.
2 72
�Literatura
„Zakon o volitvi v občanska zastopstva v Sloveniji". Službene novine, 18. ožujka
1922., br.6.
„Zakon o sudijama redovnih sudova". Zbirka zakona. Sv. 118. Beograd, 1933.
„Zakon o zanatskim školama". Službene novine, 15. svibnja 1922., br. 105.
„Zakon o zaštiti radenika". Službene novine, 14. lipnja 1922., br. 128
2. Literatura
Allen, Ann Taylor. Feminism and Motherhood in Westem Europe, 1890-1970 The
M atem alD ilem m a. New York: Palgrave Macmillan, 2005.
Anić, Rebeka Jadranka. Vise od zadanoga. Žene u Crkvi u Hrvatskoj u 20. stoljeću.
Split: Franjevački institut za kulturu mira, 2003.
Anić, Vladimir. Rječnik hrvatskogjezika. Zagreb: Novi Liber, 1991.
Antić Gaber, Milica i Selišnik, Irena. „Slovene Women 's Suffrage Movement in
a Comparative Perspective". U: Suffrage, Gender and Citizenship. Inter
national Perspectives on Parlamentary Reforms, ur. Irma Sulkunen, Leena
Nevala-Nurmi Pirjo Markkola, 219-241. Newcastle upon Tyne: Cambridge Scholars Publishing, 2009.
Đadurina, Natka. Nezakonite kćeri Ilirije. Hrvatska književnost i ideologija u 19. i
20. stoljeću. Zagreb: Centar za ženske studije, 2009.
Benyovsky, Lucija. „Dobrotvorna gospojinska društva u Hrvatskoj od osnivanja
do Prvog svjetskog rata". Časopis za suvremenu povijest 30/1 (1998): 73-93.
Benyovsky Lucija. „Društvo Hrvatska žena". Marulić - Hrvatska književna revija
26 (1993): 747-750.
Benyovsky Lucija. „Društvo Hrvatska žena i Zagorka". Hrvatska revija: časopis
Matice hrvatske 2 (2009): 124-136.
Benyovsky Lucija. Društvo Hrvatska žena u Karlovcu: 1921-1945 1991-1996.
Karlovac: Društvo „Hrvatska žena", 1996.
Blažević, Zrinka. Ilirizam prije ilirizma. Zagreb: Golden marketing - Tehnička
knjiga, 2008.
Brešić, Vinko, (ur.). Autobiografije hrvatskih pisaca, Zagreb: AGM, 1997.
Đloch, Mare. Apologija historije ili zanat povjesničara. Prevela Jagoda Milinković.
Zagreb: Srednja Europa, 2008.
Boban, Branka. „ 'Materinsko carstvo'. Zalaganje Stjepana Radića za žensko
pravo glasa i ravnopravan položaj u društvu". U: Žene u Hrvatskoj. Ženska
i kulturna povijest, ur. Andrea Feldman, 191-209. Zagreb: Institut „Vlado
Gotovac", Ženska infoteka, 2004.
273
�IZVO RI I LITERATURA
Boban, Branka. „Sabor Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije o problemima
prehrane tijekom I. svjetskog rata". U: Zbornik M ire Kolar-Dimitrijević.
Zbornik radova povodom 70. rođendana, 315-328. Zagreb Filozofski fakul
tet, 2003.
Boban, Branka. Stjepan R adiću vrijeme Prvog svjetskog rata: Zagreb: Alinea,
2006.
Bock, Gisela. „Nazi G ender Policies and Women 's H istory“. U: A History o f
Women in the West. Sv. V, Toward a Cultural Identity in the Twentieth
Century, ur. Georges Duby i M ichelle Perrot, preveo A rthur Goldhammer,
149-176. Cambridge, Mass.; London: Belknap Press ofH arvard University
Press, 1996.
Bock, Gisela. ,,Ordinary W omen in Nazi Germany: Perpetrators, Victims,
Followers, and By$tanders“. U: Women in the Holocaust, ur. Dalia O fer i
Leonore J. Weitzman, 85-100. New Haven, Conn.; London: Yale University Press, 1998.
Bock, Gisela. ,,Poverty and M otehrs' Rights in the Emerging Welfare States".
U: A History ofW om en in the West. Sv. V, Totvard a Cultural Identity in
the Twentieth Century, ur. Georges Duby i M ichelle Perrot, preveo A rthur
Goldhammer, 402-432. Cambridge, Mass.; London: Belknap Press o f
Harvard University Press, 1996.
Bock, Gisela. Women in European History. Oxford: Blackwell Publishers, 2002.
Bock, Gisela. ,,Women 's history and gender history: aspeets o f an international
debate". U: Gender and History in JVestern Europe, ur. Robert Shoameker i
Mary Vincent, 25-42. London: Arnold, 1998.
Bogdanović, Mira. „Žensko pitanje u časopisu Nova Evropa (1920-1941)“. U:
Srbija u modernizacijskim procesima 19. i 20. veka. Sv. 2, Položaj žene kao
merilo modernizacije, ur. Latinka Perović, 385-393. Beograd: Institut za
noviju istoriju Srbije, 1998.
Bokovoy, Melissa. „Croatia". U: Women, Gender and Fascism in Europe 19191945, ur. Kevin Passmore, 111-123., Manchester: M anchester University
Press, 2003.
Bosto, Sulejman. „Teorije sjećanja. Motivi, pretpostavke, kontekst". U: 1918.
Kultura sjećanja. Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti, ur. Tomislav Cipek
i Olivera Milosavljević, 27-41. Zagreb: Disput, 2007.
Butler, Judith. Nevolje s rodom: fem inizam i subverzija identiteta. Prevela M irjana
Paić-Jurinić. Zagreb: Ženska infoteka, 2000.
2 74
�Literatura
Đutler Judith. Tela koja nešto znače: o diskurzivnim granicama »pola". Prevela
Slavica Miletić. Beograd Samizdat B92, 2001.
Cipek, Tihomir, Olivera Milosavljević, (ur.). 1918. Kultura sjećanja. Povijesni
lomovi i svladavanje prošlosti. Zagreb: Disput, 2007.
Christensen, Karen, Allen Guttmann, G ertrud Pfister (ur.). International
Encyclopedia ofWomen and Sports, Svezak 1. New York: Macmillan Refe
rence USA, 2001.
Coha, Suzana. „Konstrukcija i reprezentacija ženskog identiteta u Zagorkinom
Ženskom listu'.AE Nezna na junakinja^-.nova čitanja Zagorke, ur. Masa Grdešić, Masa i Slavica Jakobović Fribec, 257-297., Zagreb: Centar za ženske
studje, 2008.
C ott, Nancy F. „The M odern Women o f the 1920s, American Style“. U: A
History oflVomen in the West. Sv. V, Toward a Cultural Identity in the
Tiventieth Century, ur. Georges Duby i Michelle Perrot, preveo Arthur
Goldhammer, str. 76-91. Cambridge, Mass.; London: Belknap Press of
Harvard University Press, 1996
Crnković, Gordana P. ,,Women writers in Croatian and Serbian Literatures" U:
Genderpolitics in the IVestem Balkans: women and society in Yugoslavia and
the Yugoslav successor States, ur. Sabrina P. Ramet, 221-241. Univer$ity Park,
Pa: The Pennsylvania State University Press, 1999.
Čale Feldman, Lađa. „Nevolje s izvedbom". Frakcija 12/13 (1999): 154-165.
Čale Feldman, Lađa. „Dvoglave hidre: nacija, žene i gluma". U: Između roda i
naroda: etnološke i folklorističke studije, ur. Renata Jambrešić Kirin, Tea
Škokić, 323-340. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, Centar za
ženske studije, 2004.
Čapka, František. Dejiny zem ikoruny češke v datech. Prag: Libri,1998.
Cizmić-Horvat, Marina. „Ženski listovi u hrvatskom novinarstvu". Riječ 11
(2005): 101-107.
Davidoff, Leonore. „Adam spoke first and named the orders oft he world: masculine and feminine domains in history and sociology“, U: Gender and
History in IVestem Europe, ur. Robert Shoameker i Mary Vincent, 85-104.
London: Arnold, 1998.
Davidoff, Leonore. „Gender and the 'Great D ivide'. Public and Private in British G ender History, Journal ofPVomen 'sHistory 15/1(2003): 11-27.
Davidow Hirshbein, Laura. „The flapper and the fogy: representations o f gender
and age in the I920su,Journalo/Family History, 26/1 (2001): 112-137.
275
�IZVO RI I LITERATURA
http://deepblue.lib.um ich.edu/bitstream /handle/2027.42/83264/
LD H % 20flapper.pdf?sequence=l (posjet 1.7.2013.)
Dijanić, Dijana i dr., (ur.) Ženski biografski leksikon. Sjećanje žena na život u soci
jalizm u. Zagreb: Centar za ženske studije, 2004.
Downs, Laura Lee. Writing Gender History, London, New York: H odder Am old,
2004.
Drašković Marija i Olga Popović. „Pravni položaj žene prema Srpskom građan
skom zakoniku (1844.-1946.)“ U: Srbija u modemizacijskimprocesima 19.
i 20. veka. Sv. 2, Položaj žene kao merilo modernizacije, ur. Latinka Perović,
11-25. Beograd: Institut za noviju istoriju Srbije, 1998.
Duby, Georges i Perrot, Michelle (ur.). A History ofW om en in the West. Sv.
V, Toward a Cultural Identity in the Twentieth Century. Preveo A rthur
Goldhammer. Cambridge, Mass.; London: Belknap Press o f Harvard University Press, 1996.
Duggan, Lisa. „Teorija ratova ili 'T ko se boji Judith B u t t l e r ? Kolo: časopis M a
tice hrvatske 11(2001): 399-410.
Dukić, Davor i dr., (ur.). Kako vidimo strane zemlje: uvod u imagologiju. Zagreb:
Srednja Europa, 2009.
Dukić, Davor. Sultanova djeca: predodžbe Turaka u hrvatskoj književnosti ranog
novovjekolvlja. Zadar, Zagreb: Thema i d., Ibis grafika, 2004.
Dulibić, Frano. Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940. godine. Zagreb Leykam
International, 2009.
Dyserinck, Hugo. „O problemu „images" i „mirages" i njihovu istraživanju u
okviru komparativne književnosti", U: Kako vidimo strane zemlje: uvod u
imagologiju, ur. Davor Dukić i dr., 23-36. Zagreb: Srednja Europa, 2009.
Emmert, Thomas A. „Ženski pokret: The feminist movement in Serbia in the
1920s“. U: Genderpolitics in the Westem Balkans: women and society in
Yugoslavia and the Yugoslav successor States, ur. Sabrina P. Ramet, 33-49.
University Park, Pa: The Pennsylvania State University Press, 1999.
Englesfeld, Nada. Povijest hrvatske države i prava. Razdoblje od 18. do 20. stoljeća.
Zagreb: Pravni fakultet, 2002.
Englesfeld, Nada. Prvi parlam ent Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca - privre
meno narodno predstavništvo. Zagreb: Globus, Pravni fakultet Sveučilišta
u Zagrebu, Centar za stručno usavršavanje i suradnju s udruženim radom,
1989.
Epstein, Barbara. ,,Why Poststructuralism Is a D ead End for Progressive Thou-
2 76
�Literatura
ght“, SocialistReview 25/2 (1995): 83-119.
Feher, Istvan M. „Ni neutralnost ni poticanje sebe, nego otvorenost: predrasude
kao uvjeti razumjijevanja". U: Kulturni stereotipi. Koncepti identiteta u
srednjoeuropskim književnostima, ur. Dubravka Oraić Tolić i Erno Kulcsar
Szabo, 59-70. Zagreb :FF-press Filozofski fakultet, Zavod za znanost o
književnosti, 2006.
Feinberg, Melissa. Elusive Equality: Gender, Citizenship, and theLimits ofDemocracyin Czechslovakia 1918-1950. Pitsburgh: University ofPitsburgh,
2006.
Feldman; Andrea. „Posljednjih tisuću godina". Otium 7-8 (1999): 30-37.
Feldman, Andrea. „Prilog istraživanju ženskih organizacija - Udruženje univerziteski obrazovanih žena", U: Žene i društvo kultiviranje dijaloga. Zbornik
radova, ur. Dunja Rihtman-Auguštin, Zvonko Lerotić, 61-67. Zagreb:
Sociološko društvo Hrvatske 1987.
Feldman, Andrea. „Proričući gladnu godinu - žene i ideologija jugoslavenstva
(1918.-1939.)“ U: Žene u Hrvatskoj. Ženska i kulturna povijest, priredila
Andrea Feldman, 235-246. Zagreb: Institut „Vlado Gotovac", Ženska
infoteka, 2004.
Feldman, Andrea (prir.). Žene u Hrvatskoj. Ženska i kulturna povijest. Zagreb:
Institut „Vlado Gotovac", Ženska infoteka, 2004.
Ficher, M enfred S. „Komparatistička imagologija: za interdisciplinarno istraživa
nje nacionalno-imagotipskih sustava", U: Kako vidimo strane zemlje. Uvod
u imagologiju, ur. Davor Dukić, 37-56. Zagreb: Srednja Europa, 2009.
Friedell, Egon. A cultural history o f the M odem Age. Svezak 3, The Crisis ofEuropean Soul from Congres ofVienna to the First World War. Preveo Charles
Frances Atkinson. New York: Alfred A. Knopf, 1954.
Goldstein, Ivo. Hrvatska 1918.-2008. Zagreb: Novi Liber, Europapress holding,
2008.
Goldstein, Ivo. Ž idovi u Zagrebu 1918.-1941. Zagreb: Novi Liber, 2004.
Grayzel, Sušan R. Women and the First World War. Harlow: Longman, 2002.
Grayzel, Sušan R. Women ’s Identities at War: Gender, Motherhood and Politics in
Britain andFrance duringthe First World War. Chapel Hill, N.C.: University o f N orth Carolina Press, 1999.
De Grazia, Victoria. „How Mussolini Ruled Italian Women“ U; A History o f
Women in the West. Sv. V, Totvard a Cultural Identity in the Twentieth
Century, ur. Georges Duby i Michell Perrot, preveo Arthur Goldhammer,
277
�IZVORI I LITERATURA
120-148. Cambridge, M ass.jLondon: Belknap Press o f Harvard University
Press, 1996.
Gračković, Marija. Tražim nekog dječaka: Vladimir N azor među Crikvenčanima.
Crikvenica: Gradska knjižnica Crikvenice, 2010.
Grdešić, Masa i Slavica Jakobović Fribec (ur.). Neznana junakinja - nova čitanja
Zagorke, Zagreb: C entar za ženske studije, 2008.
Gross, Mirjana, „Dekonstrukcija historije ili svijet bez prošlosti", Historijski zbor
n i k o m ): 165-194.
Gross, Mirjana. „ 'Nevidljive ž e n e Erasmus 3 (1993): 56-64.
Gross, Mirjana. Suvremena historiografija: korijeni, postignuća i traganja. Zagreb:
Novi Liber, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta,
2001 .
Gross, Mirjana. “Žena-čovjek: L'hom m e". O tium 1-2 (1996): 149-155.
Guralnik, David B. (ur.). JVebster ’s New JVorldDictionary ofthe American Language, New York: Prentice H ali Press. 1986.
Hakalović, Anela. „Feminizam i postmodernizam : susret ili sukob?" N ovi izraz
časopis za književnu i umjetničku kritiku 47-48 (2010). http://w w w .pen bih.ba/izraz/novi/tekstl.php (posjet 4.11.2010.)
Hali, Catherine.“The early formation o f Victorian domestic ideology“, U: Gender
and History in JVestern Europe, ur. R obert Shoameker i M ary Vincent, 181196. London: Arnold, 1998..
Hameršak, Marijana. „Trivijalno i ženstveno - Bez Trećega", U: Između roda i
naroda: etnološke i folklorističke studije, ur. Renata Jambrešić K irin i Tea
Škokić, 340-354. Zagreb: Institut za etnologiju i folldoristiku, C entar za
ženske studije 2004.
Hanak, Peter i dr. (ur.). Povijest Mađarske. Preveli Drago Roksandić i Veljka
Čolić Peisker. Zagreb: Barbar, 1995.
Herman Kaurić, Vijoleta. „Bibliografija radova o Prvom svjetskom ratu objav
ljenim u historijskim časopisima u razdoblju 1945-1998. godine". Radovi
Zavoda za hrvatsku povijest 32-3(199972000): 491-498. Herman Kaurić, Vijoleta. „Koliko je društava djelovalo u Zagrebu za vrijeme
Prvog svjetskog rata", Historijski zbornik 62 /2 (2009): 427-463.
Herman Kaurić, Vijoleta, „Za naše junake: rad dobrotvornih hum anitarnih
društava u gradu Zagrebu 1914.-1918". D oktorska disertacija, Sveučilište u
Zagrebu, 2007.
2 78
�Literatura
Herout, Vjenceslav." 150. godišnjica sokolskoga pokreta". Vrela (Daruvar)
37(2012): 14-20.
Hobsbawm, Eric. „Izmišljanje tradicije", U: Kultura pamćenja pamćenja i histo
rija, priredile i prevele Maja Brkljačić i Sandra Prlenda, 137-150, Zagreb:
Golden Marketing - Tehnička knjiga, 2006.
Horvat, Josip. Prvi svjetski rat. Zagreb: „Stvarnost", 1967.
Hudek-Knežević, Jasna i Mladenka Tkalčić. „Sadržaj stereotipa spolnih crta komparativno ispitivanje". Godišnjak Zavoda za psihologiju 1(1992): 37-43.
Iveković, Rada. „Studije o ženi i ženski pokreti" U: Žene i društvo kultiviranje
dijaloga. Zbornik radova, ur. Dunja Rihtman Auguštin, Zvonko Lerotić,
9-28. Zagreb: Sociološko društvo Hrvatske, 1987.
Jalušić, Vlasta. ,,Women in Intervvar Slovenia", U: Genderpolitics in the PVestern
Balkans: women andsociety in Vugoslavia and the Yugoslav successor States,
ur. Sabrina P. Ramet, 51-66. University Park, Pa: The Pennsylvania State
University Press, 1999.
Jambrešić Kirin, Renata. Dom i svijet: o ženskoj kulturi pamćenja. Zagreb: Centar
za ženske studije, 2008.
Jambrešić Kirin, Renata. „Heroine ili egzekutorice: partizanke u 1990-ima“. U:
Između roda i naroda: etnološke i folklorističke studije, ur. Renata Jambrešić
Kirin i Tea Škokić, 299-322. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku,
Centar za ženske studije 2004.
Jambrešić Kirin, Renata; Tea Škokić, (ur.). Između roda i naroda: etnološke i
folklorističke studije, Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, Centar za
ženske studije, 2004.
Jancar-Webster, Barbara. ,,Women in the Yugoslav National Liberation Movement", U: Gender politics in the Westem Balkans: women and society in
Yugoslavia and the Yugoslav successor States, ur. Sabrina P. Ramet, 67-87.
University Park, Pa: The Pennsylvania State University Press, 1999
Janeković Romer, Zdenka. „O pisanju povijesti i znanju o prošlosti". U Zbornik
M irjane Gross. Upovodu 75. rođendana, 445-458. Zagreb: Filozofski fakul
tet, Zavod za hrvatsku povijest, 1999.
Janković, Branimir. „Prikaz III. kongresa hrvatskih povjesničara
Split - Supetar, 1-5.10. 2008“.(http://www.historiografija.hr/news.
php?id=25, 1.10.2011.)
Jenkins, Keith. Promišljanje historije. Prevela Snježana Koren. Zagreb: Srednja
Europa, 2008.
279
�IZVORI I LITERATURA
Jensen, Erik N. Body by Wiemar: Athletes, Gender and German M odem ity. New
York: Oxford University Press, 2010
Jovanović, Nadežda. „Dragoljub Jovanović o ulozi žene u društvu". U: Srbija u
modemizacijskim procesima 19. i 20. veka. Sv. 2, Položaj ženi kao merilo
modernizacije, ur. Latinka Perović. 421-433. Beograd: Institut za noviju
istoriju Srbije, 1998.
Jukić, Tatjana. „Gospodin Darcy i Pemberley Press. Vidljivo i nevidljivo u filmu
Dnevnik Bridget Jones". Hrvatskifilm ski ljetopis 27-28(2001): 227-233.
Jurić, M irjana. „Zagreb u Prvom svjetskom ratu: povijesne novine kao izvor za
istraživanje socijalne povijesti". Libellarium 2/2(2009): 121-144.
Jurić, Zagorka, Marija. Kći Lotrščaka. Zagreb: Stvarnost, 1977.
Jurić, Zagorka, Marija. „ 'Što je moja krivnja? ' “U Autobiografije hrvatskih
pisaca,priredio Vinko Brešić, 451-499. Zagreb: A GM , 1997.
Biljana Kašić. „Feminizan na pragu tisućljeća". Dialogue (Dijalog) 12 (2002):
7183. http://w w w .scribd.com /doc/47175569/C E E O L -2, (posjet
19.9.2011.).
Kecman, Jovanka. Žene Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama:
1918-1941. Beograd: N arodna knjiga, Institut za savremenu istoriju, 1978.
Kecman, Jovanka. „Žene u sindikalnim organizacijama i štrajkovima u Jugoslaviji
(1935.-1941)“. Istorija 20. veka 13 (1975): 257-322.
Kingsley Kent, Sušan. Makingpeace: The Reconstruction o f Gender in Interivar
Britain. Princeton: Princeton University Press, 1993.
Kingsley Kent, Sušan!* W orld War I and the Demise o f British Feminism",
TheJournal o f British Studies 27(1988): 232-253., www.jstor.org/stab le /175664, (posjet 2.5.2011.).
Klaić, Bratoljub. Veliki rječnik stranih riječi. Zagreb: Zora, 1972.
Knežević, Ida. „Žena u našoj advokaturi". Odvjetnik. Glasilo advokatske komore u
S R H 9(1968): 300-305.
Kodrnja, Jasenka. „Rodno/spolna hijerarhija javnog prostora". U Rodno/spolno
obilježavanje prostora i vremena u Hrvatskoj, ur. Jasenka Kodrnja, 81-106.
Zagreb: Institut za društvena istraživanja, 2006.
Kodrnja, Jasenka (ur.). Rodno/spolno obilježavanje prostora i vremena u Hrvatskoj.
Zagreb: Institut za društvena istraživanja, 2006.
Kolar-Dimitrijević, Mira. Mara Matočec - hrvatska književnica i njen rad na
socijalno-političkom i kulturnom polju u okviru seljačkog pokreta braće Radić.
Koprivnica: ,,Dr. Feletar“,1993.
28 0
�Literatura
Kolar-Dimitrijević, Mira. „Obrisi strukture radničke klase međuratnog razdoblja
u svjetlu privrednog razvitka", U: Revolucionarni radnički pokret u Zagrebu
između dva svjetska rata, ur. Leopold Kobsa i dr., 115-132. Zagreb, 1968.
Kolar- Dimitrijević, Mira. Radni slojevi Zagreba od 1918. do 1931. Zagreb: Insti
tu t za historiju radničkog pokreta Hrvatske, 1973.
Kolar-Dimitrijević, Mira. „Struktura privredno aktivnih stanovnika sjeverne H r
vatske prema materinjem jeziku uoči Prvog svjetskog rata". Acta historicooeconomica Jugoslavie 17/1( 1990): 127-161.
Kolar-Dimitrijević, Mira. „Utjecaj Prvog svjetskog rata na kretanje stanovništva
i stočarstva na području Hrvatske i Slavonije". Radovi Zavoda za hrvatsku
povijest, 24 (1991): 41-56.
Kolar-Dimitrijević, Mira. Zbrinjavanje gladne djece u Hrvatskoj na pragu Prvog
svjetskog rata. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest - Podružnica za
povijest Slavonije, Srijema i Baranje,2008.
Krešić, Mirela. „Zakonsko nasljeđivanje prema Općem građanskom zakoniku
na hrvatsko-slavonskom području 1853.-1946." Doktorska disertacija,
Sveučilište u Zagrebu, 2009.
Kris, Ernst. Psihoanalitička istraživanja u umetnosti. Preveo Slobodan Petković.
Beograd: Kultura, 1970.
Krivokapić-Jović, Gordana. „ 'Društvo za prosvjećivanje žene i zaštitu njenih
prava' - radikali i žensko pravo glasa posle Prvog svetskog rata". U: Srbija
u modemizacijskim procesima 19. i 20. veka. Sv. 2, Položaj žene kao merilo
modernizacije, ur. Latinka Perović, 299-308, Beograd: Institut za noviju
istoriju Srbije, 1998.
Krizman, Bogdan. Hrvatska u prvom svjetskom ratu: hrvatsko-srpski politički odno
si. Zagreb: Globus, 1989.
Leček, Suzana. „ 'D o sada se samo polovica hrvatskog naroda borila.' Hrvatska
seljačka stranka i žene (1918.-1941.)“ Historijski zbornik 59 (2006): 93130.
Leerssen.Joep. „Imagologija: povijest i metoda". U: Kako vidimo strane zemlje.
Uvod u imagologiju, ur. Davor Dukić i dr., 169-185. Zagreb: Srednja Euro
pa, 2009.
Leerssen, Jopep, „Odjeci i slike: refleksije o stranom prostoru". U: Kako vidimo
strane zemlje. Uvod u imagologiju, ur. Davor Dukić i dr., Zagreb, 2009., str.
83-98.
281
�IZVO RI I LITERATURA
Leerssen, Joep. „Retorika nacionalnog karaktera: programski pregled", U: Kako
vidimo strane zemlje. Uvod u imagologiju, ur. Davor D ukić i dr., 99-124.
Zagreb: Srednja Europa, 2009.
Marković, Predrag J. „Mesto žene u javnom mnenju Beograda 1918-1965.“. U:
Srbija u modemizacijskim procesima 19. i 20. veka. Sv. 2, Položaj žene kao
merilo modernizacije, ur. Latinka Perović, 373-384. Beograd: Institut za
noviju istoriju Srbije, 1998..
Marković, Žika. M ilunka Savić-čovek i ratnik. Kragujevac: Etnopublik, 1997.
Mazower, M ark. Mračni kontinent. Europsko dvadeseto stoljeće. Preveo Evelin Toth
Mucciacciaro. Zagreb: Prometej, 2004.
Mercier, Jaques. Povijest Vatikana. Prevela Vesna Pavković. Zagreb: Barbat 2001.
Milosavljević, Olivera. „Autostereotipi - o autentičnosti i kvarenju nacije". D ija
log povjesničara-istoričara 5( 2002): 83-97.
Milosavljević, Olivera. „Metodološke pretpostavke istraživanja nacionalnih
stereotipa. Primjer: 1918 - 'oslobodioci'i 'poraženi', U: 1918. Kultura
sjećanja. Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti, ur. T ihom ir Cipek i Olive
ra Milosavljević. Zagreb: D isput, 2007.
Milosavljević, Olivera. „M etodološki problemi izučavanja stereotipa Srba o
Hrvatima i H rvata o Srbima". Dijalog povjesničara-istoričara 4(2001): 171187.
Milosavljević, Olivera. „Otac-genije-ljubimac: Kult vladara - najtrajniji obrazac
vaspitanja dece" U: Srbija u modemizacijskim procesima 19. i 20. veka. Sve
zak 4, Žene i deca, ur. Latinka Perović, 188-292. Beograd: Institut za noviju
istoriju Srbije, 2006.
Milušić, Anto. „Hrvatsko izborno pravo 1848.-1918. Povijesni uvid u raspravu
Zakona o izbornom redu za Hrvatski sabor iz 1918. godine". Pravni vjesnik
Pravnogfakulteta u Osijeku 15/ 3-4 (1999): 309-318.
Milušić, Anto. „Politički i pravni aspekti općinskih izbora u Hrvatskoj i Slavoniji
godine 1920". Zbornik Historijskog instituta Slavonije i Baranje 7-8 (1970):
67-218.
Milušić, A nto i Josip Vrbošić. „Saborska rasprava o osnovi zakona o izbornom
redu za Hrvatski sabor iz 1918. godine". Pravni vjesnik Pravnogfakulteta u
Osijeku 15/ 3-4(1999): 418-457.
Milušić, Anto. „Temeljna obilježja izbornog sustava za Hrvatski sabor u njego
vom izbornom redu iz 1918. godine". Pravni vjesnik Pravnogfakulteta u
Osijeku 16/1-2(2000): 123-150.
2 82
�Literatura
Mladenović, Božica. „Poljakinja u Topličkom ustanku 1917. godine". Temejunis
3(2012): 1371-1378, h ttp :// teme.junis.ni.ac.rs/teme3-2012/teme%20
3-2012-22%201at.pdf, (posjet 1.6.2013.)
Mladenović Božica. Porodica u Srbiji u Prvom svetskom ratu. Beograd: Istorijski
institut, 2006.
Mladenović Božica. Žena u Topličkom ustanku 1917. godine. Beograd: Socijalna
misao, 1996.
Mladenović, Božica. „Živana Terzić - ratnica sa Drine". Istorijski časopis
49 (2002): 275.278.,http://scindeks-clanci.ceon.rs/data/pdf/03500802/2002/0350-08020249275M .pdf (posjet 1.6.2013.)
Moutoni, Michelle. From Nurturing tbe Nation to Purifyng Volk: Weimarand
Nazifamilypolicy, 1918-1945. New York, Cambridge: Cambridge University Press; Washington, D.C: German Historical Institute, 2007.
Nadoveza, Branko, „Neka konzervativna gledišta o položaju žene u Srbiji između
dva svetska rata", U: Srbija u modemizacijskim procesima 19. i 20. veka. Sv.
2, Položaj žene kao merilo modernizacije, ur. Latinka Perović, 434-442. Beo
grad: Institut za noviju istoriju Srbije, 1998.
Nikolić-Ristanović, Vesna. „Krivičnopravna zaštita žena u Srbiji 19. i 20. veka“,
U: Srbija u modemizacijskim procesima 19. i 20. veka. Sv. 2, Položaj žene
kao merilo modernizacije, ur. Latinka Perović, 26-35. Beograd: Institut za
noviju istoriju Srbije, 1998.
Novak, Božidar. Hrvatsko novinarstvo u 20. stolječu. Zagreb: Golden
marketing - Tehnička knjiga, Press data, medijska agencija H N D -a, 2005.
Obradović, Mirjana. „Udruženje univerzitetski obrazovanih žena u Jugoslaviji
1927-1941. godine", U: Srbija u modemizacijskim procesima 19. i 20. veka.
Sv. 2, Položaj žene kao merilo modernizacije, ur. Latinka Perović, 252-262.
Beograd: Institut za noviju istoriju Srbije, 1998.
Ograjšek, Ida. „Osmi mart. Međunarodni dan žena". Povijest u nastavi 3(2004):
112-141.
Oraić Tolić, Dubravka. „Hrvatski kulturni stereotipi: Diseminacije nacije". U:
Kulturni stereotipi. Koncepti identiteta u srednjoeuropskim književnostima,
ur. Dubravka Oraić Tolić i Erno Kulcsar Szabo, 29-45. Zagreb: FF-press
Filozofski fakultet, Zavod za znanost o književnosti, 2006.
Oraić Tolić, Dubravka i Erno Kulcsar Szabo (ur.). Kulturni stereotipi. Koncepti
identiteta u srednjoeuropskim književnostima. Zagreb: FF-press, Filozofski
fakultet, Zavod za znanost o književnosti, 2006.
283
�IZVO RI I LITERATURA
Paar, Adolf! Hrvatski sokol. Samobor: Društvo za športsku rekreaciju „Šport za
sve“, 2011.
Pageaux, Daniel-Henri. „O d kulturnog imaginarija do imaginranog" U: Kako
vidimo strane zemlje. Uvod u imagologiju, ur. Davor D ukić i dr., 125-150.
Zagreb: Srednja Europa, 2009.
Passmore, Kevin. Women Gender andFascism in Europe 1919-1945, Manchester:
M anchester Univeristy Press, 2003.
Pateman, Carol. Ženski nered: demokracija, fem in iza m i politička teorija. Zagreb:
Ženska infoteka, 1998.
Peić Čaldarović, Dubravka. „Osnovne karakteristike profesionalne djelatnosti
žena u Hrvatskoj između dvaju svjetskih ratova (1919.-1941.)“. Časopis za
suvremenu povijest 29/3(1997): 491-503.
Peić Čaldarović, Dubravka. „Ženska profesionalna udruženja u Hrvatskoj 19181941. godine: (Prilog istraživanju društvenog položaja žena u Hrvatskoj
između dvaju svjetskih ratova)“. Magistarski rad, Filozofski fakultet, Sveu
čilište u Zagrebu, 1996.
Perrot, M ichele.,M oja"povijest žena. Prevela Vesna Čaušević Greho. Zagreb: Ibis
grafika, 2009.
Perović, Latinka (ur.). Srbija u modemizacijskimprocesima 19. i 20. veka. Svezak
2, Položaj žene kao merilo modernizacije. Beograd: Institut za noviju istoriju Srbije, 1998.
Petranović, Branko. Istorija Jugoslavije 1918-1978. Beograd: N olit, 1980.
Radan, Živko. Pregled historije tjelesnog vježbanja i sporta. Zagreb: Školska knjiga,
1981.
Radovčić, Vesna. „Pokušaj kodifikacije građanskog prava u staroj Jugoslaviji
( 'Predosnova Građanskog zakonika za Kraljevinu Jugoslaviju')“. M agistar
ska radnja, Pravni fakultet u Zagrebu, 1971.
Ramet, Sabrina P. (ur.). Genderpolitics in the Westem Balkans: women andsociety
in Yugoslavia and the Yugoslav successor States. University Park, Pa: The
Pennsylvania State University Press, 1999.
Rappaport, Helen. Encyclopedia ofW om en SocialReformers. Svezak 1. Santa
Barbara, Califi; Oxford: A B C -C L IO , 2001. (www.books.google.com,
2.5.2011.)
Rihtman Auguštin, Dunja. Etnologija i etnomit. Zagreb: ABS 95, 2001.
Rihtman Auguštin, Dunja. „Metamorfoza socijalističkih praznika". Narodna
umjetnost 27(1990): 21 -32.
284
�Literatura
Rihtman Auguštin, Dunja. Ulice moga grada: antropologija domaćeg terena. Ze
mun: Biblioteka XX vek; Beograd: Čigoja štampa, 2000.
Roksandić, Drago (ur.). Uvod u komparativnu historiju. Prevele Dubravka Hrastovec i dr. Zagreb: Golden marketing - Tehnička knjiga, 2004.
Rose, Sonya O. ,,Sex, Citizenship, and the Nation in WorId War II Britain". The
American HistoricalReview 103/4 (1998): 1147-1176.
Rose, Sonya O. JVhat isgender History?. Cambridge: Polity Press, 2010.
Rosen, Ruth. „A Physics Prof. Drops a Bomb on the Faux Left", Los Angeles
Times, 23. svibnja 1996.
Rudwick, M artin J. S. „Caricature as a Source for the History of Science: De la
Beche 's Anti-Lyellian Sketches o f 1831“. Isis 66/4(1975): 534-560.
Rumenjak, Natalija. „Ideološki stereotipi u zagrebačkoj javnosti početkom
XX. stoljeća - Obzor i Srbobran 1901.-1902. godine". Povijesni prilozi
15(1996):151-189.
Rumenjak, Nives. „Manjinski identiteti i autostereotipi: Srpska karikatura u H r
vatskoj 1996.-1902.“, Časopis za suvremenu povijest 38 (2006): 459-467.
Savić, Svenka (ur.). Vojvođanke (1917-1931). Novi Sad: Futura publikacije, 2001.
Scott, Joan Wallach. Rod i politika povijesti. Prevela Marina Leustek. Zagreb:
Ženska infoteka, 2003.
Senjković, Reana. „Domovina je ženskog roda" U: Između roda i naroda: etnološ
ke i folklorističke studije, ur. Renatajambrešić Kirin i Tea Škokić, 281-298.
Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, Centar za ženske studije 2004.
Shoemaker, Robert i Mary Vincent (ur.). Gender &History in JVestern Europe.
London: Arnold, 1998.
Sklevicky, Lydia. ..Karakteristike organiziranog djelovanja žena n Jugoslaviji u
razdoblju do drugog svjetskog rata (I)“.
- časopis za kulturu, umetnost
i društvena pitanja 308(1984): 415-417.
Sklevicky, Lydia. ..Karakteristike organiziranog djelovanja žena u Jugoslaviji u raz
doblju do drugog svjetskog rata (II)". fyfaa - časopis za kulturu, umetnost i
društvena pitanja 309(1984): 454-456.
Sklevicky, Lydia. Konji, žene, ratovi. Zagreb: Ženska infoteka, 1996.
Smith, Bonnie G. The Gender ofHistory: Man, Women, and the Historicalpractice. Cambridge, Mass.; London: Harvard University Press,1998.
Smith, Bonnie G. (ur.). Women ’sH istoryin GlobalPerspective. Urbana: University of Illinois Press, 2004.
285
�IZVO RI I LITERATURA
Sohn, Anne-Marie. „Sušan Kingsley Kent, Making peace. The Reconstrucđon o f
G ender in Interwar Britain". Annales. Historie, Sciences Sociales 1(1999.):
139-140.
Stanković, Đorđe. „Žena u ustavima Kraljevine Jugoslavije (1918.-1945.)“. U:
Srbija u modemizacijskim procesima 19. i 20. veka. Sv. 2, Položaj žene kao
merilo modernizacije, ur. Latinka Perović, 36-40. Beograd: Institut za noviju
istoriju Srbije, 1998.
Stefanović, Šveđana. „Ženska štampa: Ž ena i svet 1925-19421*. U: Srbija u modernizacijskim procesima 19. i 20. veka. Sv. 2, Položaj žene kao merilo moder
nizacije, ur. Latinka Perović, 408-420. Beograd: Institut za noviju istoriju
Srbije, 1998.
Stobbe, Heinz- Giinter. „Predrasude - stereotipi - slike o neprijatelju". Crkva u
svijetu 4(1996): 417-425.
Streicher, Lowrence H . „On a Theory o f Political Caricature". Comparative Studies in Society andH istory 9/4(1967): 427-445.
Sulkunen, Irma, Seija-Leena Nevala-Nurmi i Pirjo Markkola (ur.). Suffrage,
Gender and Citizenship. International Perspectives on Parlamentary Reforms.
Newcasde upon Tyne: Cambridge Scholars Publishing, 2009.
Šelih, Alenka i dr. (ur.). Pozabljenapolovica. Portreti žensk 19. in 20. stoletja na
Slovenskom. Ljubljana: Založba Tuma, 2007.
Simončić-Bobetko, Zdenka. Industrija Hrvatske 1918. do 1941. godine. Zagreb:
AGM , 2005.
Thebaud, F ran^ise. „The Great War and the Triumph o f Sexual Division". U:
A History ofWomen in the JVest. Sv. V, Towarda C ulturalIdentitj in the
Tiventieth Century, ur. Georges D uby i Michelle Perrot, preveo A rthur
Goldhammer, 21-75. Cambridge, Mass.; London: Belknap Press o f Harvard University Press, 1996.
Tomić Koludarević, Inga, M irko Petrić. „Identiteti na mreži: rodni i nacionalni
stereotipi na hrvatskim portalim a širokog dosega**. Društvena istraživanja
72-73/4-5 (2004): 803-825.
Tomić Koludarević, Inga. „Konstrukcija spolnosti i tolerancija". Društvena istraživanja 5/2(1996): 331-345.
Tumblety, Joan. Remaking the M ale Body: Masculinity and the uses ofPhysical Culturein Interivarand Vichy France. Oxford: Oxford University Press, 2012.
Turčinović Petar. ,,Stereotypes, Identity and Branding". Diplomatic academy Proceedings 6/1 (2004): 181-193.
2 86
�Literatura
Tymowski, Michal. Kratka povijest Poljske. Prevela Magdalena Najbar-Agičić.
Zagreb: Matica hrvatska, 1999.
Vesković Vangeli. Osmi m art i naprednoto dviženje na ženite vo Makedonija
(1939-1945). Skopje: Arhiv na Makedonija, 1985.
Vickery, Amanda. „Golden age to separate spheres? A review oft he categories
and chronology o f English women 's history“. U: Gender and History in
JVestem Europe, ur. Robert Shoameker i Mary Vincent, 197-225. London:
Arnold, 1998.
Vranješ-Soljan, Božena. Stanovništvo Banske Hrvatske: demografska slika Banske
Hrvatske u kontekstu društveno-povijesnih promjena od 1850. do 1910.
Zagreb: Educa, 2009.
Vujnović, Marina. Forging the BubikopfNation. Journalism, Gender, and Moder
n i in Intervvar Yugoslavia. New York: Peter Lang, 2009.
Vujnović, Marina. „The Emergence of Ženski list in the Context of Interwar
Croatia and the Bubikopf Debate". U :Neznana junakinja. Nova čitanja
Zagorke, ur. Masa Grdešić i Slavica Jakotović Fribec, 237-256. Zagreb:
Centar za ženske studije, 2008.
Yuval-Davis, Nira. Rod i nacija. Prevela Mirjana Pajić Jurinić. Zagreb: Ženska
infoteka, 2004.
Zemon Daviš, Natalie. ,,Women on top“. U: Gender and History in Western
Europe, ur. Robert Shoameker i Mary Vincent, 285-306. London: Arnold,
1998.
Zollner, Erich i Therese Schussel. Povijest Austrije. Preveli Vlatka Ana Dujić i
Šonja Ledinčić. Zagreb: Barbat,1997.
Župan, Dinko. M entalni korzet: Spolna politika obrazovanja žena u Banskoj H r
vatskoj (1868-1918). Osijek, Slavonski Brod: Učiteljski fakultet u Osijeku,
Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i
Baranje, 2013.
Žižek, Aleksandar (ur.). Ženske skozi zgodovino. Zbornik referatov 32. Zborovanja
slovenskih zgodovinarjev, Celje, 30. septem ber-2. oktober 2004, Ljubljana:
Zveza zgodovinskih društev Slovenije, 2004.
http://www.diskrepancija.org/casopis/5br/sokall.pdf (4.11.2010.)
http://www.phisyc.nyu.edu./faculty/sokal. (4.11.2010.)
287
��Kazalo osobnih imena
Alba, Victor 189
Alexander, Sally 10
Andrejevna, S. 180, 181, 182
Anđelinović, Radunka J. 70
Anić, Vladimir 39
Anžič Klemenčič, Ivanka 110, 113, 131,
264
Atanasijević, Ksenija 6
De Grazia, Victoria 13
Demetrović, Juraj 128
Deželić, Božena 130, 168, 184
Deželić, Velimir 100, 106, 108, 109
Dukić, Davor 33, 35, 45
Dulibić, Frano 192, 193
Dvorniković, Vladimir 29, 133
Dyserinck, Hugo 31, 32
Badurina, Natka 36, 114,
Benyovsky, Lucija 28, 50, 114
Bernini, Giovani Lorenzo 189
Blažević, Zrinka 35
Boban, Branka 27, 57, 118, 212
Bock, Gisela 13, 14, 34, 153, 258, 259
Bogdanović, Mira 29
Bogdanović, Katarina 6, 104, 120
Bokovoy, Melissa 26
Bosto, Sulejman 44
Bulić, Frane 172
Buniševac, Anđa 149
Butler, Judith 14, 15
Emmert, Thomas A. 25, 26, 28, 110,
116, 166
Feher, Istvan M. 40, 47
Feldman, Andrea 9, 24, 26, 28, 114, 121,
257
Ficher, Menfred S. 32
Frangeš, Ženka 49, 128, 167
Friedell, Egon 142
Car, Bogumil 193
Carol, Lilly S. 26
Chamberlain, Neville 205, 207
Coha, Suzana 28, 138, 186
Coupe, V. A. 189
Crnković, Gordana R 25, 26
Čale Feldman, Lađa 15, 38
Čizmić-Horvat, Marina 28
Habermas, Jiirgena 18
Hali, Catherine 17
Hameršak, Marijana 38
Havelkova, Hanka 16
Herman Kaurić, Violeta 28, 56, 57, 58
Hitler, Adolf 191, 205, 213
Hobsbawm, Eric 33
Hohnjec, Josip 96, 100, 106, 109
Hudek-Knežević, Jasna 39, 40
DavidofF, Leonore 17, 18, 44, 151, 182
Davidović, Ljubo 93, 98, 99, 212, 213
Jalušič, Vlasca 25, 26, 28, 110
Jambrešić Kirin, Renata 37, 38
Govekar Vasič, Minka 69, 128
Grayzel, Sušan R. 52, 53
Gregorić, Marija 139
Gross, Mirjana 21, 24, 25
289
�K a z a h osobnih im ena
Jambrišak, Marija 49, 171
Jancar-Webster, Barbara 25, 26
Jensen, Erik N. 219
Jovanović, Dragoljub 29
Jovanović, Košta 156
Jovanović, Nadežda 29
Jovanović, Zorka 177
Jukić, Tatjana 42, 43
Jurić, Mirjana 63, 80
Karađorđević, kraljica Marija 120, 124,
138, 165
Kecman, Jovanka 24, 27, 28, 57, 60, 61,
74, 85, 86, 87, 94, 101, 103, 110,
114, 116, 118, 119, 121
Kingsley Kent, Sušan 51, 52, 53
Knežević, Vaša 100, 105
Kodrnja, Jasenka 38, 39
Kolar, Mira 27, 57, 74, 75, 76, 82, 83,
84, 86, 135
Korošec, Anton 211,213
Krešić, Mirela 249
Kris, Ernst 189, 190, 191
Krivokapić-Jović, Gordana 27, 92
Kulcsar Szabo, Erno 35
Kveder, Zofka 36, 70, 72, 94, 110, 113,
128, 129, 134, 144, 145, 165, 167,
168, 173
Leček, Suzana 27, 117, 118, 119, 136
Leerssen, Joep 31, 32, 33, 45
Ljotić, Dimitrije 29
Maček, Vlatko 136, 165, 212
Magašić, Anica 257
Majer-Vinski, Dora 257
Maksimović Petković, Leposava 246, 247
Maliak, Đlanka 71, 181
Marković, Predrag J. 29
Matočec, Mara 27, 135
Maurović, Andrija 193, 226
2 90
Maxiner, Franjo 219
Maynard Salman, Lucy 9
Milčinović, Adela 121, 128, 145, 167,
168
Milojević, Mileva 128, 176
Milosavljević, Olivera 32, 42, 43, 44, 45,
46
Milušić, Anto 91, 93
Mironovič Glovčenko; Sergej 193
Mladenović, Božica 59, 60
Motika, Antun 193
Mussolini, Benito 13, 205, 208, 209, 210
Nadoveza, Branko 29
Neznan, Ivica 105, 158, 169, 173, 181
Nikolić- Ristanović, Vesna 250
Obradović, Mirjana 28, 114, 117
OraićTolić, Dubravka 35, 41, 44, 46
Paget, Louisa 59, 60
Paleček, Ivan 100
Parčić Brovet, Marija 67, 68
Pateman, Carol 17
Peić Čaldarović, Dubravka 28, 93, 117,
118, 246, 247, 248, 249
Perrot, Michelle 9, 10, 185
Petrić, Mirko 39, 46
Pire, Ivo 158
Piskernik, Angela 143, 144, 158, 164,
176, 179
Pogačić, Milka 135, 147
Polić, Ladislav 100, 102, 104, 108
Pribičević, Svetozar 119, 212, 213
Prodanović, Jaša 100, 104, 105, 107
Protić, Božidar 68,69,104, 108, 109
Protić, Stojan 93, 96, 99, 100, 101, 104
Radić, Stjepan 27, 57, 101, 118, 119,
129, 136, 164, 183, 206
Radonjić, Radmila 147
Rautenstrauch, Adolf i Franjo 132, 133
�Kazalo osobnih imena
Režek, Ivo 193
Rihtman Auguštin, Dunja 24, 44
Roper, Lyndal 15
Rose, Sonya O. 14, 19, 20, 34, 153
Rudwick, Martin J. S. 189, 190
Rumenjak, Natalija (Nives) 36, 46, 192
Savić, Milunka 59
Scott, Joan Wallach 11, 12, 13, 16, 23, 89
Shover, Dorothy 147
Sklevicky, Lydia 23, 24, 28, 114, 116,
117, 166
Smrekar, Zdenka 134, 135, 136, 137,
165, 172
Sokal, Alan 20
Spencer Paget, Ralph 59
Stefanović, Svetlana 29, 137
Stobbe, Heinz-Gunter 40, 47
Stojanović, Ružica 68
Streicher, Lowrence H. 189, 190, 191,
192
Šert Erdevik, Marjan 178
Šiklova, Jirina 26
Tanezić, Vera B 179
Terzić, Živana 59, 60
Thaller, Lujo 178, 179, 180
Thebaud, Fran^oise 13, 50, 51, 53, 59
Tkalćić, Mladenka 39, 40
Tomić Koludarević, Inga 39, 40, 42, 45,
46
Tovčar, Franja 69
Trifković, Mara 170
Trifković, Marko 96, 249
Truhelka, Jagoda 135, 178
Tumblety, Joan 219
Uzorinac, Mirko 193
Vasić, Zora 130
Vereš, Slavko 192
Vesnić, Miljenko 93
Vickery, Amanda 18
Vidaković, Angela M. (Anđelina, Angelina) 101, 102, 260
Vujnović, Marina 28, 29, 137, 163, 176,
185
Vukičević, Velimir 212, 213
Yuval-Daviš, Nira 19, 153
Zagorka, Marija Jurić 6, 28, 36, 49, 50,
113, 114, 120, 138, 143, 150, 162,
163, 184, 186, 198
Zemon Daviš, Natalie 13
Zrnić, Jelena 138, 139
Žujević, Aleksa 100
291
�������Ida Ograjšek G orenjak
povijesti i češkoga jezika :
Zagrebu, gdje radi od 200
povijesti, kao i povijesti c
19. i u prvoj polovici 20. si
u nastavi.
Knjiga predstavlja značajan doprinos istraživanjima rodne i zensKe
povijesti u Hrvatskoj, dosad zanemarenim temama u hrvatskoj
historiografiji. Autorica obrađuje širok raspon problema, primjerice
utjecaj Prvoga svjetskog rata na položaj žena, razvoj ženskog pokreta
u Hrvatskoj i drugim dijelovima međuratne Jugoslavije, borbu za
pravo glasa, pravni položaj žena, razvoj ženskog tiska te otvara brojna
pitanja i stvara podlogu za nova istraživanja.
www.srednja-europa.hr
Cijena: 21 0,00 kn
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Opasne iluzije
Rodni stereotipi u međuratnoj Jugoslaviji
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Ida Ograjšek Gorenjak
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Srednja Europa i prof. dr. sc. Damir Agičić
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
2014.
Rights
Information about rights held in and over the resource
Ida Ograjšek Gorenjak i Srednja Europa
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
Hrvatski
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
67-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
291 str.
Drugi svjetski rat
Ida Ograjšek Gorenjak
istorija
Jugoslavija
Kraljevina Jugoslavija
Prvi svjetski rat
rodni stereotipi
ženska štampa
žensko pitanje
-
https://afzarhiv.org/files/original/77673fffece23062b896e306d25edbdf.pdf
204f4e3e1f29fb69e6f6ade088e179fa
PDF Text
Text
��Predgovori.
K d v a d e se tip e to m iz d a n ju .
T a „skroz i naskroz neznanstvena knjiga “, kako „ Z e n u “
nazva H . H erkner1, doživljuje eto u njemačkoj literaturi
vrlo rijedak slučaj dvadesetipetog izdanja, a ja se nadam,
da će slijediti i daljnja. Vanredno povoljnome odzivu, na
koji je naišla u njemačke čitalačke publike, odgovaraju u
različitim stranim jezicima mnogi prijevodi, koje je doživjela,
otkako je izašla. Osim toga, što je dvaput prevedena na
engleski (London i New-York), ona je prevedena na fran
cuski, ruski, talijanski, švedski, danski, poljski, vlamski,
grčki, bugarski, rumunjski, madžarski i češki. Mogu se dakle
ponositi uspjehom moje „skroz i naskroz neznanstvene
knjige “.
Mnoga pisma, osobito od žena iz najrazličitijih društvenih
krugova, pokazaše mi dalje, kako je djelovala naročito na
ženski svijet, koji ju je n a j t o p l i j e dočekao.
U z to moram da se srdačno zahvalim svima onima,
koji me pomogoše bilo gradjom, bilo ispravkom i dopunom
navedenih činjenica, stavivši me tako u položaj da mogu
knjigu obraditi što tačnije.
A li toplome pristajanju na jednoj stoje nasuprot žestoki
protivnici na drugoj strani. Dok jedni označuju knjigu najbeskorisnijom i najopasnijom od knjiga, koje su izašle u
novije vrijeme (u tom smislu pisahu jedne antisemitske
novine u Berlinu), dotle drugi — medju ostalima dva
evangelička duhovnika — izjavljuju, da je to jedna od najćudorednijih i najkorisnijih knjiga, što ih uopće ima. Ja
sam zadovoljam i s jednim i s drugim sudom. Knjiga, koja
govori o javnim stvarima, mora kao i govor o javnim odno
1 Radničko pitanje. N apisao dr. H . Herkner. Berlin 1894.
A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
I
�sima upravo p r i s i 1 i t i na to, da svatko zauzme stano
vište. T ek tako može da poluči svoju svrhu.
Medju ostalim brojnim napadajima i pokušanim pobi
janjima, što ih je tijekom godina izazvala moja knjiga, dva
djelca zaslužuju osobitu pažnju poradi naučenjačkoga ka
raktera njihovih pisaca. T o je knjiga dra. H . E. Zieglera,
izvanrednog profesora zoologije na sveučilištu u Freiburgu
i. B., a nosi naslov: „Prirodna nauka i socijalnodemokratska
teorija, odnošaj njihov, izložen na temelju Darwinovih i
Bebelovih djela V i poslije ove rasprava dra. Alfreda Hegara, profesora ginekologije na sveučilištu u Freiburgu i B.,
imajući naslov: „Spolni nagon4
*.2
Obadvije ove knjige čine utisak, kao da su po dogo
voru njihovih autora napisane u svrhu „znanstvenog uni
štenja4 moje knjige. Z a to govori, što oba pisca djeluju
4
na istom sveučilištu, što su obadvije knjige izašle u istoj
nakladi i što obojica svoje izdanje opravdavaju time, da ih
je na pobijanje potakla neobično velika prodja, koju je
doživjela moja knjiga sa svojim „pogrješnim4 i „neznan
4
stvenim teorijama4 . D a je to učinjeno po dogovoru, svje
4
doči dalje podjela rada, za koju su se (čini se) oba pisca
sporazumjela. Dok Ziegler nastoji pobiti moja kultumohistorijska i prirodoznanstvena naziranja, bacio se Hegar u
glavnome na fizijološko i psihološko karakterisanje žene,
kako ga ja iznosim u svojoj knjizi, ne bi li kakogod do
kazao, da je pogrješno i netačno. O nda obojica, svaki sa
svoga gledišta, pokušavaju pobijati moja ekonomska i socijalnopolitička izlaganja, i to njihovo pokušavanje pokazuje,
da su se upustili u područje, na kojemu nijesu upućeni i
na kojemu će poradi toga ubrati još manje lovorika, nego
li na polju stručnjaka, od kojih bih najprije mogao očekivati
stvarno pobijanje.
Poslije toga imaju obadvije ove knjige zajedničko još
i to, što obradjuju područja, kojih se ja nijesam ni dotakao
i koja s mojim izlaganjima ne imaju baš nikakove veze, ili
što, kao naprimjer Hegar, čine izjave, kojima ja ne imam
1 Stuttgart 1894., nakladom Ferdinanda Enkea.
2 Stuttgart 1894., nakladom Ferdinanda Enkea.
�III
razloga prigovarati. O ba djela su nadalje t e n d e n c i j o z n i
s p i s i , koji pod svaku cijenu hoće da dokažu, da ni pri
rodne znanosti ni antropologija ne mogu pružati materijala
u dokazivanju potrebe i koristi socijalizma. O ba su pisca,
što se medjutim u polemikama često dogadja, vadila iz
mojega djela i trgala iz saveza, što im se činilo prikladno,
ostavljajući, što im bijaše nezgodno, po strani tako, te sam
se upravo izmučio, dok sam prepoznao vlastite svoje riječi.
Govoreći o obim knjigama, ja ću se najprije pozabaviti
Zieglerovom raspravom, koja je izašla prije.
Ziegler je pogriješio već u naslovu svoje knjige. Ako
je htio pisati kritiku na socijaldemokratske teorije s obzirom
na Darwina, nije za podlogu svoje kritike trebao uzimati
moju knjigu, jer bi bilo čudnovato učenje od mene, kad
bih ja sebe htio smatrati jednim od socijalističkih teoreti
čara ; on je za svoju svrhu trebao odabrati djela Marksova
i Engelsova, čijim stopama mi svi idemo. T o je on dakako
mudro propustio. O n nije trebao da smatra moju knjigu
nekom vrsti stranačkog dogmatičkog spisa, jer sam u njoj,
i to u uvodu, izrijekom objasnio, u koliko se nadam svojom
knjigom naići na saglasje mojih stranačkih drugova. Ziegler
toga nije mogao ne opaziti. Ali pošto je ipak ostao kod
izabrana naslova, bilo mu je jamačno više stalo do pikant
noga, nego li do istinitoga.
Ponajprije moram da na ovome mjestu odbijem tešku
objedu, kojom Ziegler objedjuje Engelsa, za kojega tvrdi,
da je u svom djelu „Porijetlo familije, privatnog vlasništva
i države4 preuzeo b e z i k a k o v e k r i t i k e čitave teorije
'
Morganove. Engels ima u znanstvenome svijetu i suviše
cijenjeno ime, a da bi ta Zieglerova objeda ostavila ma
kaki dojam. Đespristrano proučavanje Engelsovog djela do
kazat će i laiku — a medju ove u ovom slučaju ne spada
Ziegler —, da je Engels Morganove nazore tek adoptirao,
jer su se podudarali sa nazorima i studijama, koje je sam
s Marksom stekao na tom području. I pošto ih je Engels
jednom usvojio, on ih je podupro novim dokazima tako,
te će protivnicima biti nemoguće pobijati ih s nadom u
uspjeh. O no, što izvodi Ziegler, potpomagan W estermarckom i Starckeom, proti naziranjima Morganovim, En-
�IV
gelsovim i svih onih, koji sa Morganom i Engelsom stoje
u bitnom na istim polaznim točkama, to je tako klimavo i
bez temelja i svjedoči o jednoj takovoj površnosti shvatanja, te se nije nimalo uvećalo moje počitanje prama
znanstvenjacima Zieglerova kova.
Ziegler se boji (str. 15. njegova djela), da će i njega
stići kleveta, kojom sam tobože udario sve današnje naučenjake, naime optužba, da oni svoj naučenjački položaj
izrabljuju na korist vladajućih klasa. Ja se ogradjujem od
toga, da sam ikoga oklevetao. Cini se, da našim profeso
rima riječ kleveta vrlo lako teče iz pera, kako se vidi iz
Hackelova napadaja na mene (vidi str. 250. ove knjige).
U koliko izričem vlastita moja naziranja, sve, što pišem u
ovoj knjizi, moje je potpuno osvjedočenje, koje može da
bude i k r i v o , no koje nije nikada izrečeno p r o t i v m o
j e g a b o l j e g a u v j e r e n j a , što bi se jedino moglo
krstiti klevetanjem. O no dakle, što sam ustvrdio o većem
dijelu naših učenjaka, ne samo da vjerujem, nego bih mo
gao i dokazati mnogim činjenicama. Meni je dovoljno, da
uz sud jednoga muža kao što je Buckle (strana 246. ove
knjige) navedem sud jednog Fridrika Alberta Langea, koji
u drugoj nakladi svojega „Radničkog pitanja" na strani 15.
govori o k r i v o t v o r e n o j z n a n o s t i , koja poslije prvog
miga stoji na usluzi kapitalistima. I pošto je Lange malo
podalje izložio postojeće nazore o državnim znanostima i
statistici, on nastavlja ovako : ,,A da su u jarmu takovih
nazora (kakove imaju monarsi) i muževi od znanosti, lako
je objasniti podjelom rada na duhovnim područjima. Uz
rijetkost koje slobodne filozofije, koja u sebi kao u kakovu
žarištu okuplja rezultate sviju znanosti, naši su, pa i najučeniji i najvrsniji istraživaoci do stanovitoga stepena upravo
djeca općenite predrasude v i d e ć i , i s t i n a , v r l o o š t r o
u s v o m u ž e m kr u g u , ali i z v a n o v o g a ni š t a.
U r a č u n a m o li a m o n e s r e ć u j e d n e . f i l o z o f i j e * ,
koju d r ž a v a plaća, koja se tje^a o b r t i mi c e i
koj a je uvi j e k s p r e m n a p o s t o j e ć e p r o g l a s i t i
r a z u m n i m , o t k r i t ć e m o d o s t a r a z l o g a za n a s u
uzdržaljivost, kad već i z n a n s t v e n a pitanja
vode tako n e p o s r e d n o prama e l e ment i ma
�V
b u d u ć i h s v j e t s k i h r e vol uc i j a , ka ko se to oči
tuje i u zakonu životne konkur enci j e. “
Ovi izvodi F. A . Langea jasni su i ne trebaju nikakova
dodatka. Opširnije naći će Ziegler u prvom i drugom po
glavlju Langeove knjige. Ziegler veli dalje, kako su mu
savjetovali, neka napusti svoj spis proti meni i mjesto njega
neka dovrši već odavno započeto djelo o embrijologiji, jer
će „više koristiti svojoj karijeri“. Ja isto držim, da bi to
bilo pametnije ne samo zbog njegove karijere, no i zbog
njegova učenjačkoga glasa, koji nije nimalo porasao nje
govom knjigom proti meni. — Ne mogu, a nije ni potrebno
da na ovome mjestu opširno ulazim u Zieglerove prigovore,
što ih on izlaže proti znanstvenim istraživanjima, koja su
se već od Bachofena i Morgana amo činila o odnošaju
spolova kod naroda na najnižim stepenima ljudskoga života.
Ne prodje gotovo ni jedan dan, a da ne donese sa sobom
novih dokaznih činjenica za Bachofen-Morganova načela,
pa i ja sam u prvom odsjeku ove knjige iznio za šire kru
gove nekoliko novih fakata, koji će po mome uvjerenju
isto tako posvjedočiti neosporivu opravdanost tih načela.
Cunowljeva rasprava: „ O rodbinskim organizacijama kod
australskih crnaca“ , koja je medjuto izašla i o kojoj govorim
u prvom odsjeku ove knjige, ne samo da donosi mnoštvo
novih čjnjenica u tom smjeru, već se opširno bavi i s na
zorima W estermarcka i Starkea — Zieglerovih pomagača —
pobijajući ih temeljito. Poradi kratkoće upućujem Zieglera
na to.
Nastojeći Ziegler da iz vlastite pobude dokaže, kako
je monogamijski odnošaj izmedju muža i žene „jedan posve
prirodni običaj“ (strana 88. njegove knjige), on je sebi
silno olakšao dokazivanje. Na jednome mjestu nastao mu
je monogamski odnos iz čisto psiholoških razloga : „ljubavi,
uzajmične težnje, ljubomore**, ali odmah dalje kaže, da je
brak potreban, „jer javnim sklapanjem braka priznaje čovjek
pred društvom kao dužnost ostati vjeran svojoj ženi, skr
biti za svoju djecu i odgajati svoj podmladak**. Na jednom
mu je dakle mjestu monogamija „jedan posve prirodni običaj“ ,
odnošaj, koji nastaje iz „čisto psiholoških uzroka**, dakle
nešto kao prirodni zakon posve jasno, a nekoliko stranica
�VI
podalje označuje brak prisilnom zakonskom ustanovom, koju
je društvo uredilo zato, da muž ostane svojoj ženi vjeran,
da se za nju brine i da odgaja djecu. Kakva mi je to
dosljednost? Lijepo li će mišljenje imati dobri gradjanin o
tom prirodoznanstvenom učenjaku!
A ko je javno sklapanje braka potrebno za m u š k a r c a ,
kako bi bio vjeran svojoj ženi, kako bi se za nju brinuo
i kako bi uzgajao svoju djecu, čemu nam Zigler ne kaže
ni riječi o jednakoj obvezi žene ? O n i nehotice naslućuje,
da se žena današnjega braka nalazi u jednom prisilnom
položaju, koji joj namiče ono, što se od muškaraca može
postići tek osobitim svečanim zavjetom, no što se u bez
broj primjera ne postizava. Ziegler nije tako ograničen ili
neupućen, te ne bi znao, da je primjerice već u starom
zavjetu patrijarhalnoj familiji bila podlogom poligamija, u
kojoj su živjeli praoci naši do kralja Salamuna, a da ih nije
od toga odvraćao onaj „posve prirodni običaj“ i da na njih
nijesu djelovali „psihološki razlozi za monogamiju“ . Poli
gamija i poliandrija, koje u historijskom vremenu postoje
već tisućljeća i od kojih je prva još i danas na istoku od
mnogih stotina milijuna ljudi priznata socijalnom ustanovom,
najjači su protudokazi Zieglerovim ,,prirodoznanstvenim“
razlozima čineći ih apsurdnima. Eto, kuda će zabasati
čovjek, prosudjuje li po ograničenim buržoaskim predrasudama
tudje običaje i društvene ustanove tražeći prirodoznanstvene
razloge ondje, gdje mogu biti mjerodavni tek s o c i j a l n i
uzroci.
Ziegler nije trebao navoditi ni primjera iz spolnog života
antropoidnih majmuna, kako bi dokazao, da je monogamija
nekim načinom prirodna nužda, dok majmuni ne budu po
sjedovali bar kao najprimitivniji ljudi jednu društvenu orga
nizaciju, koja bi ravnala njihovo mišljenje i poslovanje.
Darwin, na kojega se proti meni poziva, bio je daleko
oprezniji u svom prosudjivanju. I Darwinu se činilo nevjerovatnim postojanje „skupnog braka“ i stanje promiskuiteta
prije ovoga, ali on je bio dosta objektivan da kaže, kako
su svi oni, koji su potanje proučavali ovo pitanje, bili dru
goga mišljenja nego on, i da je „skupni brak“ (specifični
ovaj izraz potiče od nas. Opaska pisca) činio prvotni i
�VII
općeniti oblik spolnog saobraćaja na čitavoj zemlji, kao i
brak medju braćom.1 Ali od Darwina je istraživanje drevnih
društvenih prilika u velike uznapredovalo; mnogo, što se
onda činilo nevjerojatnim, danas je posve jasno, pa bi ja
mačno i sam Darwin, kad bi danas živio, napustio stare
svoje sumnje. Ziegler ne vjeruje u Darwinovu nauku, da
se stečene sposobnosti mogu baštiniti, i pobija najener
gičnije ovo shvatanje; ali onaj nazor, što ga sam Darwin
ostavlja kao nevjerojatan, da je naime monogamija bila
prvotni odnošaj spolova medju ljudima, poprima Ziegler
kao nepogrješivu istinu, sa žarom vjernoga kršćanina, koji
misli, da je izgubio duševno spasenje, ne vjeruje li u dogmu
svetoga trojstva, ili sumnja li kao katolik u bezgriješno
Marijino začeće. Ziegler se veoma vara, ako misli, da će
svojim jako dogmatičnim, ali s historijskog i prirodoznanstvenog gledišta posve krivim načelima moći pobiti doka
zana fakta, koja tumače razvitak spolnih odnosa na razli
čitim kulturnim stepenima čovječanstva.
Kako Ziegler i jednako misleći pojimaju Morganovo
shvatanje razvoja spolnih odnosa, čini se, da će oni s tim
proći isto onako, kako je većina naših naučenjaka prošla
s materijalističkim shvatanjem povjesti. Jednostavnost i pri
rodnost ovoga, po kojoj svi protuslovni i na oko nejasni
dogadjaji postaju jasni i razumljivi, ne imponira njima, jer
je ono i suviše prosto i ne pušta maha spekulacijama.
Dalje, oni se boje — a da niti sami toga ne vide —
konzekvencije ovoga naziranja za postojeći državni dru
štveni poredak; jer, ako vrijede zakoni razvijanja i za
društvo, kako bi onda buržoasko društvo moglo tvrditi, da
izvan njega ne može biti nijedno bolje društveno uredjenje ?
Ziegler ne pojmi vezu, koja postoji izmedju Darwinove nauke i socijalističkog naziranja na svijet; preporučam
mu ovdje, neka pročita u F. A . Langeovu „Radničkom
pitanju*4 prva.dva poglavlja, koja nose naslove: „Borba za
opstanak** i „Borba za bolje namještenje** ; možda će mu
tamo biti jasnije, što mu je bilo nerazumljivo kod mene.
1 Porijetlo čovjeka i spolni izbor, od Charlesa Darwina. 2 0 . poglavlje.
Sekundarni spolni karakteri čovjeka. H a lle a. d. S ,, naklada O tona
H endela.
�VIII
Na strani 247. ove knjige pokazao sam i to, kako Ziegler
ima krivo, kad misli, da može proti meni upotrebiti nazor
Virchowljev o Darwinovim teorijama, koje vode prama
socijalizmu.
Dok ja Darwinove prirodoznanstvene nauke posmatram
u uskoj vezi sa socijalističkim naziranjem na svijet, Ziegler
misli pobiti to shvatanje pozivajući se na Darwinov sud
o ratovima i na njegova malthuzijanistička načela. Prije
svega moram zahtijevati, da me se citira ispravno, kad
me se već hoće citirati. O no, što Ziegler na 186. strani
svojega djela navodi kao moju misao o vječnome miru,
jest posvema netačno i pokazuje potpunu njegovu nespo
sobnost, da se snadje u mislima jednog socijaliste. Može
se dopustiti, da su mnogi ratovi bili poticalo kulturi, ali da
je takovo značenje svih ratova, to može da ustvrdi tek
jedan ignorant u stvarima povjesti. A samo barbar može
još vjerovati, da razvoj čovječanstva unapredjuju današnji
ratovi, gdje se u masama ubijaju najjači ljudi, cvijet kul
turnih nacija, i gdje se u množinama uništuju sredstva
kulture, jer to zahtijevaju današnji ratovi. Svaki trajniji mir
bio bi po ovom nazoru Zieglera i drugova zločin, počinjen
na čovječanstvu. T o, što Ziegler iznosi u svojoj knjizi o
tom poglavlju, glupava je zasukanost, a isto takova je zasukanost ono, što poduprt Darwinom tvrdi o malthuzijazmu. Posvemašnje Darwinovo nepoznavanje društvenoekonomskih teorija zavelo ga na najsmionije tvrdnje,
čim bi se radilo o društvenim temama; ali od Darwina
ovamo tako su veliki koraci učinjeni na socijalnom po
dručju, te se ono, što se još dalo oprostiti Darwinu, ne
može pregledati jednom njegovom učeniku, osobito, ako
taj kao Ziegler dolazi s pretenzijom imati na tom po
dručju mjerodavan sud. Sto bih mu o tom imao kazati,
rekao sam u onom odsjeku ove knjige, koji nosi naslov
„Napučenost i prenapučenost**, pa ga zato upućujem tamo.
Jedan od glavnih aduta, koje Ziegler iznosi proti meni,
tiče se mojega nazora o spospbnosti razvijanja kod čo
vjeka, specijalno pak o istoj sposobnosti kod žene u ra
zumnim i prirodnim društvenim odnošajima, o sposobnosti
razvijanja pomoću uzgoja i nasledja. Svome krivom načelu,
�IX
da je nasledje stečenih vlastitosti nemoguće ili moguće
tek u beskrajno dugim vremenskim perijodima — gdje se
oslanja na W eismanna, — podaje on toliko značenje, te
o njem čini ovisno čak i ostvarenje socijalističke misli. O n
naime tvrdi: „Prije, no što bi se ljudi privikli na novu
društvenu organizaciju, propala bi već davno ta nova organizacija“ (strana 19). T a rečenica svjedoči o čudesno na
ivnom shvatanju, što ga Ziegler ima o nastajućim društvenim
oblicima. O n ne zna, da su društvene potrebe ono, što
stvara društvene formacije, i da prema tomu društveni
oblici rastu zajedno s ljudima, kao i ljudi s njima, da jedno
nastaje pomoću drugoga i oboje zajedno. T a društveno
se uredjenje ne da ni zamisliti bez ljudi, koji hoće i koji
su kadri uzdržati ga i unaprijediti. A ko se igdje može go
voriti o prilagodjivanju, to se može ovdje. Povoljniji odnošaji, koje ima svako novo društveno uredjenje prema
prijašnjemu, prenose se na pojedince i oplemenjuju ih ne
prestano.
Prema Zieglerovim izvodima čini se nazor o nasledjivanju stečenih osobina već toliko preživio, te još samo
natražnjaci vjeruju u nj. Pošto nijesam stručnjak i pošto
sam prenatrpan najrazličnijim poslovima, koji od ovog
pitanja stoje vrlo daleko, ne mogu se pozvati na slična
iskustva i opažanja, ali pozorno mi je posmatranje pokazalo,
da ovaj, s tako apodiktičnom sigurnošću od Zieglera obradjivani tema stoji na vrlo slabim nogama, imajući uz to
proti sebi najpriznatije zastupnike Darwinizma. T ako je u
„Prilogu k općim novinama**, Miinchen, 13. ožujka 1894.,
dr. Louis Biichner objelodanio raspravu pod naslovom
„Prirodna nauka i socijalna demokracija**, u kojoj govori
o Zieglerovu djelu. N e samo, da se Biichner izjavljuje
proti W eismann-Zieglerovom shvatanju, već odmah upućuje
na to, kako uz Darwinova naziranja pristaju Hackel,
Huxley, Gegenbauer, Fiirbringer, Eimer, Claus, Cope,
Lester W ard i H erbert Spencer. Dalje je proti W eismannu ustao H ake u polemičkom spisu, kojega stručnjaci
u velike cijene i koji nosi naslov: „Stvaranje i nasljedjivanje, mehanika razvoja kod organizama**.1 Pa i H egar
1 Leipzig 1893.
�X
se izjavljuje proti Weismannu u svojoj raspravi, upravljenoj
proti meni (strana 130. i dalje). Posvema na zemljištu
teorije o nasljedjivanju stečenih vlastitosti stoji nadalje
profesor dr. Dodel, koji u svom sp isu : „Mojsije ili Darwin,
jedno školsko pitanje"1 na strani 99. piše doslovce ovako:
„Ali od najvećeg su značenja činjenice progresivnog ili po
stepenog nasledja. Bitnost njihova stoji u tome, da se
mogu baštiniti i individualne vlastitosti, to jest vlastitosti
najnovije, osobine najnovijega datuma. “ A Hackel piše o
istom pitanju u listu na L. Điichnera od 3. ožujka 1894.
— citiranom u gore spomenutom Điichnerovom spisu o
Zieglerovoj knjizi — ovako: „Iz ovog članka vidjet ćete,
da je moje stajalište u ovom temeljnom pitanju nepro
mjenljivo isto, to jest strogo monističko (a u isto vrijeme
Lamarckovo). Teorije Weismannove i ovima slične dovode
uvijek u d u a l i s t i č k e i t e l e o l o š k e predodžbe,
koje naposljetku postaju šušti misticizam. A u ontogeniji
vode one ravno prama staroj dogmi o preformaciji“ itd.
Na istom stanovištu stoje Lombroso i Ferrero u svom
djelu: „Z ena kao zločinka i prostitutka"a, u kojemu na
strani 140. govore o nagonima potčinjenosti i podatljivosti,
koje je žena stekla prilagodjivanjem. Isto tako dopušta
Tarnowsky8, da se može baštiniti perverznost spolnog
nagona, stečena u osobitim prilikama, a Krafft-Ebing4 go
vori o značaju žene, koji se kroz bezbrojne generacije
razvio u stanovitom smjeru.
Ovi navodi dokazuju, da se ja sa mojim shvatanjem
nasljedjivanja stečenih vlastitosti nalazim u uglednome
društvu i da Ziegler tvrdi više, no što može dokazati.
Ziegler je po svom gradjanskom pozivu prirodoznanac,
ali kao zoon politicon — da govorimo s Aristotelom —
jamačno je nacijonalni liberal. Z a to govori česta neodredjenost izražavanja, kad dolazi u nepriliku s dokazima, za
to, dalje, svjedoče grčevita naprezanja, kojima bi htio
čitavi ljudski razvoj dovesti u vezu s današnjim buržoaskim
1
2
3
4
Stuttgart 1895. P eto, popravljeno izdanje.
Leipzig 1894.
Nezdrave pojave spolnog nagona. Berlin 1886.
Psihijatrijski naukovnik. 1. svezak, 2, naklada.
�XI
poretkom, hoteći nas uvjeriti, da su socijalne i političke
ustanove obzirom na brak, familiju, državu i t. d. u svim
vremenima nalikovale današnjima, što bi imalo vrijediti
kao dokaz, da se na koncu devetnaestog stoljeća filistar
ne treba apsolutno ništa brinuti oko toga, što će mu do
nijeti dvadeseti vijek.
Prelazim na Hegara. Svoju knjigu označuje ovaj društvenomedicinskom studijom. Da je križao riječ društveno
i onaj dio rasprave, koji se odnosi na tu riječ, knjiga bi
mu bila bitno bolja. Jer je socijalni odjeljak jako mršav i
pokazuje u najvišem stupnju maleno poznavanje naših
socijalnih odnosa i stanja. Nijednom rečenicom ne diže se
Hegar iznad buržoaske prosječnosti, pa je kao i Ziegler
potpuno nesposoban izreći jednu misao, koja bi izlazila iz
najužega kruga buržoaskih načela. U mudroj dakle samospoznaji učinio je Hegar vrlo pametno napustivši obradjivanje čitavoga ženskog pitanja, što mu je bila prvotna
namjera (vidi predgovor njegovoj knjizi); on je odabrao
ograničeni tema, „kako bi se usprotivio pogrješnim i u
velike štetnim nazorima, koji se . . . naročito u Bebelovoj
knjizi ,Zena i socijalizam* šire u velikim množinama
I
onda dalje d o d a je : „Nasuprot, dobri radovi, počivajući
zaista na znanstvenim temeljima, kao što je Ribbingova
,Seksualna higijena*, nalaze na razmjerno maleni odziv."
T a mi je knjiga poznata, pisac joj stoji na strogo religijoznom zemljištu. Ali ta je knjiga zbilja neznatne vrijed
nosti i nosi vrlo jasno obilježenu konzervativnu tendenciju.
Vrlo jaku tendenciju ima i Hegarovo pobijanje mojega
djela. U svom protivničkom žaru on kazuje više, no što
može kao strukovnjak dokazati. Pri tom uzima uvijek u
zaštitu otmjene klase prikazujući ih kao uzore ćudorednosti,
dok na radnike baca kamen za kamenom, tako, te ćeš na
mnogo mjesta pomisliti, da imaš posla s jednim klasno
osviještenim buržoazom, a ne sa učenjakom. U koliko je
opet H egar kao učenjak zbilja objektivan u svojim izla
ganjima, u toliko njegovo djelo sadrži niz poučnih saop
ćenja, kojima se može zaželjeti rasprostranjenje. Uzalud
ćeš medjutim u njegovome spisu tražiti za velikim, opće
nitim gledištima i mjerama društvene higijene, kakovu bi
�XII
tek država, upoznavši njezinu potrebitost, mogla provesti
obzirom na društvo, kako bi se čitavi ljudski rod mogao
odgajati na temelju najnaprednije znanstvene spoznaje
U gradjanskom društvu postoje dva razreda, koji ne
pripadaju proletarijatu, i koji bi, da se oslobode svog
uskog buržoaskog horizonta, oduševljeno morali pristati uz
socijalizam: to su učitelji i medicinari (higijeničari, gineko
lozi, liječnici). Imalo bi se dakle očekivati baš od ljudi,
kao što je Hegar i njemu slični, kojipo svom zvaničnom
položaju znaju za bezbrojna zla, od kojih pati velika ve
ćina ljudi, a osobito žena poradi naših društvenih odnosa,
da progovore jednom riječ o mjerama ozdravljenja i pre
obražaja, koje bi jedine mogle pomfoći. Ali to se ne de
šava. Oni dapače još i brane prilike,koje su sama nepri
rodnost, i pokrivaju svojim ugledom truli i gnjili poredak
jednoga društva, koje danomice dokazuje, da ne zna sebi
pomoći u pogledu sve većih fizičnih i moralnih zala.
Upravo užasava takovo držanje mnogih naučenjaka, koji
imaju za se samo to jedino opravdanje, da im društveni
ambijenat, u kome se kreću, i predrasude, stečene u tom
ambijentu, a postale drugom navikom, čine nemogućim,
da misle izvan toga; oni ostaju uza svu svoju znanost
„siromašni duhom“ .
Hegar ima kao i Ziegler osobiti način citiranja; i on će
izvaditi ono, što nije bitno, a ostaviti ono, što je bitno,
pa će prema tome konstruisati pobijanje. Veliko značenje,
koje ja podajem n o r m a l n o m zadovoljenju spolnoga na
gona kod zrelih ljudi, daje mu naročito povoda, da proti
meni polemizuje, a to čini tako, kao da sam ja zagovarao
neumjerenost. Ističe, da se ja pozivam na Đuddhu i Schopenhauera i označuje izjave Hegewischa i Đuscha zastarje
lima, ali prešućuje, da na mcjoj strani stoje autoriteti kao
Klencke, Ploss i Krafft-Ebing, koji su se mnogo odrješitije
izjavili, nego ona prva dvojica. U ovom izdanju navodim
dalje konzervativnog statističara o ćudoredju v. Ottingena
(strana 98. i dalje), koji je na temelju svojih statističkih
studija došao do rezultata, što su posve slični mojima.
Svemu tomu ne ima Hegar ništa boljega da postavi na
suprot, nego statistiku Decarpieuxovu o smrtnim slučaje
�XIII
vima neoženjenih u Francuskoj od 1685. do 1745. (!!!)
godine, i onda Đauerovu statistiku o oženjenima, koja se
odnosi na godine 1776. do 1834. O bje ove statistike na
stale su u doba, kad je još statistika bila u povojima,
i ne mogu služiti kao dokazala.
No i Hegar se zapliće u jaka protivuriječja. Na 9. strani
svojega djela kao dokaz za neopasnost spolne uzdržaljivosti kod odraslih ljudi navodi katoličke svećenike i muške
i ženske redovnike, koji od svoje volje živu u celibatu.
O n pobija prigovor, da ovi ljudi ne živu uzdržaljivo ; na
to da ih sili osim osjećaja dužnosti i javni njihov položaj,
po kom bi svaka njihova zabluda postala predmetom ogo
varanja i uskoro došla do sluha njihovih poglavara. Ali
na stranama 37. i 38. svoje knjige piše on doslovno:
„Jedna od Druruya (citirana kod Bertillona) utvrdjena či
njenica g o v o r i v r l o o d l u č n o o š t e t n o m u p l i v u
s u s p r e z a n o g a spolnog nagona kod stva
r a n j a o v i h v r s t i z l o č i n a (silovanja, antentati na
djecu itd.) Druruy je uporedio ispade proti ćudorednosti,
koji su se kroz trideset mjeseci dogodili na školama, vodjenim od laika i svećenika. 34.873 laičkih škola pokazuju
19 zločina i 8 prestupaka, dok 3581 kongregacijskih škola
pokazuju u isto vrijeme 23 zločina i 32 prestupka. D a k l e :
zavodi, vodjeni
religijoznim kongrega
cijama, broje č e t i r i p u t više p r e s t u p a k a
i d v a n a e s t p u t više zločina proti ćudored
n o s t i ! " Mislim, da mi nije potrebno pobijati onoga,
koji se sam tako pobija.
Sličnih protivurječja ima i više Hegarovo djelo. Na
strani 18. i 19. navodi tablice smrtnosti u Francuskoj, P a
rizu, Belgiji, Nizozemskoj, Pruskoj, Bavarskoj, koje daju
pregled o broju smrtnih slučajeva na 1000 oženjenih ili
neoženjenih u raznim starostima. Gotovo sve ove tabele
govore u prilog mome naziranju, jer pokazuju, da je smrt
nost neoženjenih — izuzevši starost od 15 do 20 godina —
prosječno veća od one kod oženjenih ljudi. Dakako da
veliki broj udatih žena umire u babinjama ili u posljedi
cama porodjaja u dobi od 20 do 40 godina, a Hegar za
ključuje iz te činjenice i iz mnogih bolesti, koje nastaju
�XIV
poslije porodjaja, da zadovoljenje spolnih potreba znatno
diže broj smrtnih slučajeva kod žena. Ali on ne vidi, da
one ne umiru poradi spolnog saobraćaja, već zbog njegovih
posljedica, i da je prema tome tek f i z i č k o ustrojstvo
velikog broja žena krivo, te im je oteščano preturenje radjanja. A ta fizička slabost opet je posljedica naših ku
kavnih s o c i j a l n i h odnosa: jadna hrana, stan, život,
uposlenje, duševni i tjelesni odgoj, odijelo (korzet) i t. d.
Kao strukovnjak mogao bi Hegar znati i to, da je teškim
patnjama roditeljica kriva u mnogim- slučajevima manjkava
ili nikakva pomoć kod porodjaja, ili pak zaraza od muža.
Sve te stvari mogle bi nestati razumnim društvenim usta
novama i metodama odgoja, i ne bi bilo posljedica, koje
se danas javljaju. I dok mi Hegar spočitava, da sam
pretjerao govoreći o štetnom uplivu udovoljenoga spolnog
nagona, pada on u drugi ekstrem ; štete udovoljenih spolnih
potreba kod žena opisuje on tako, te dobija pravo apoštol
Pavao, koji je, kako je poznato, naučavao: Zeniti se —
dobro je, ne ženiti se — bolje.
Hegar pobija nadalje tačnost mojega mišljenja, da neudovoljene spolne potrebe kod neženja upliviše i na broj
samoubijstava. Ponajprije upućujem ovdje na statističke
podatke, što se nalaze na 99. strani moje knjige. Ali i
sam Hegar mora da prizna (strana 23) : „V e ć i n o m s u
i u c j e l i n i v e ć i b r o j e vj s a m o u b i j s t a v a k o d
s t a l i š a n e o ž e n j e n i h . " Cemu dakle polemisati?
Dalje pobija Hegar moje mišljenje, da svladavanje
spolnog nagona kod žena dovodi često do duševnih bo
lesti, te se zovu satirijazis i nimfomanija. Ali i to pobi
janje mojega mišljenja „ potpunoma mu je neuspjelo. Na
strani 80. izjavljuje: „Ženski je spol u većini slučajeva
više izvrgnut ludilu, nego m uški; ali razlika nije velika.
N a p r o t i v j e v r l o v e l i k a r a z l i ka i z m e d j u n e
o ž e n j e n i h i o ž e n j e n i h , jer se kod p r v i h broj
otprilike p o d v o s t r u č u j e . Taj odnošaj s e j o š j a č e
i s t i č e , ako se ne obaziremo na djecu, kod koje se
rijetko dešavaju duševne bolesti, već ako se računa samo
na neoženjene počam od petnaeste godine. D o b i t ć e
se t a d a za n e ž e n j e č e t i r i p u t v e ći br oj
�XV
s l u č a j e v a l u d i l a p r a m a o ž e n j e n i m a.“ Hegar
nastoji tu veliku diferenciju, koja je tako nepovoljna za
neženje, objasniti raznim razlozima, a ja mogu mirne duše
potvrditi neke od tih razloga, pošto nijesam nigdje ustvrdio,
da je susprezani spolni nagon j e d i n i uzrok bolesnim
stanjima kod neženja; napokon i sam Hegar mora ko
načno da dopusti (strana 31.) : „ I p a k j e r a z l i k a i zmedju neženja i oženjenih prevelika, a
d a b i s m o j e m o g l i s a m o t i m e (naime od njega
navedenim razlozima) o b j a s n i ti. “ Pitam i o pet: čemu
dakle polemisati?
Dalje veli on na strani 2 3 .: „Nimfomanija i satirijazis
javljaju se kadgod uz vrlo znatne promjene u seksualnom
aparatu ili u centralnom živčanom sistemu. “ Ali poradi
čega nastaju te promjene, o tom on daje vrlo nedovoljna
tumačenja. O n d o p u š t a , da postanku bolesti pomaže u
velike spolno neudovoljavanje. „Nego prvo i glavno je
umjetno i nasilno izazvano uzrujavanje.“ (!) Ali to uzrujavanje nalazi se već u spolnoj prirodi čovječjoj, jer bi
inače bilo nemoguće. Hegar dopušta isto tako i to, da se
u starini postajanje histerije pripisivalo susprezanju spolnoga
nagona, ali on ne usvaja taj razlog; pa ipak piše na strani
3 3 .: ,,U ranijim su se vremenima, pa i danas, i ako
rjedje, opažala s i l n a o b o l j e n j a od histerije i histerijske psihoze u zatvorenim zavodima kao što su ž e n s k i
s a m o s t a n i , d j e v o j a č k i p e n z i j o n a t i , i ta su
se oboljenja pripisivala isto tako često susprezanom spolnom
nagonu. “ Hegar se ne buni proti ovome, već samo na
stoji objasniti uzroke, a ja ne imam ništa proti tomu, jer
sam ih i sam djelimično naveo. „Bolest tako dobija oso
bito kod žena seksualno obilježje, “ veli Hegar dalje, —
priznanje, koje opet odobravam. Nadalje veli: „Teško je
medjutim odlučiti, u koliko se kod nastajanja tih seksualnoživčanih i duševnih bolesti ima uzimati obzir na susprezanje spolnog nagona.“ I to mi je priznanje dovoljno.
U šestom odjeljku svojega djela obradjuje Hegar zla,
koja nastaju za ženu otuda, što je ona pozvana, da radja
djecu. Kako već gore navedosmo, tvrdi Hegar, da daleko
veće opasnosti i zla prijete stališu udatih žena, no stališu
�XVI
neudatih, ako i ne može da posvema zaniječe štetni upliv
neudovoljivanju seksualnih potreba. Pa ipak će i samoga
laika o zlim posljedicama neudovoljivanja podučiti cijeli
izgled starih djevojaka, nazvanih usjedjelicama. T o ne može
ni Hegar posvema prećutati, pa zato veli na 30. strani:
„No postoji još i drugi jedan razred djevojaka, koje su
posvema zdrave ili barem ne pokazuju nikakve znatnije
štete u njihovom tjelesnom razvoju, pa dospiju pomalo u
višu starost, a da se ne udadu. Ove nerijetko pokazuju
više ili manje izrazitim načinom sliku, koja ima mnogo za
jedničko sa sušičavcima: osjećaj slabosti i propadanja, neveselje k radu, neraspoloženje, velika razdražljivost, bljedoća,
mršavost, zapreke u genitalnim funkcijama i dr.“ Ove riječi
sadrže i opet jedno dragocjeno priznanje. Pa opet neka
padne sve zlo na me, što sam se — manje uvijeno od
njega — usudio nazvati stvari pravim imenom.
O onome, što Hegar tvrdi u sedmom odsjeku svoje
rasprave o neumjerenosti u spolnom uživanju i o poslje
dicama tako zvanog divljeg braka, ne ću da gubim riječi.
Prvo zbog toga, što me nije razumio polemišući proti meni
(da li proračunano, ili ne, ostavljam po strani), a drugo,
jer se tu radi o izvodima, koji se uopće ne tiču mojih
izlaganja.
Inače se dogadja Hegaru kao i svim buržoaskim ideo
lozima, da stavlja posljedicu na mjesto uzroka, izvodeči
naprimjer pijanstvo iz nekog „etičnog defekta** umjesto iz
društvenih uzroka. U toj sam knjizi govorio tako opširno
o djelovanju socijalnih prilika na sve životne odnošaje, te
ne ču da na ovome mjestu trošim u to riječi.
Hegar se vrlo ogorčava poradi toga, što ja navodim,
kako pripadnici „posjedujućih i obrazovanih klasa** često
zavode kćeri iz naroda. T o da nije istina, krivci da su
skoro bez iznimke vojnici, radnici, zanatlije, sluge, a rijetko
je krivac koji od pripadnika boljih staleža, koji ^ obično
kasnije teško okajava svoju zabludu, kod koje možda nije
ni sudjelovao sam. Nije moguće zamisliti zasukaniju
tvrdnjuod ove. Istina je, da su očevi od 170.000 ne
zakonite djece, koja se prosječno godimice rodi u Nje
mačkoj, tek dijelom pripadnici „posjedujućih i obrazo*
�XVII
vanih klasa*', ali u p o s t o c i m a oni predstavljaju n e
o b i č n o v e l i k i k o n t i n g e n a t . Nažalost se i pre
često dešava, da su kmetovi, radnici i naročito sluge u
otmjenim kučama pripravni preuzeti na se grijehe svojih
gospodara. Neka se Hegar raspita o tom na rodilištu u
Freiburgu, pa če biti bolje upućen u stvar, ako je uopće
pristupan poučavanju u toj stvari. Preporučam mu još i to,
neka pročita djelo svog mladjeg kolege, dra. M aksa T aubea
u Leipzigu „O zaštiti nezakonite djece",1 koji kod izla
ganja ovog pitanja dolazi do posvema p r o t i v n i h zaklju
čaka. O no, što kod prosudjivanja socijalnih momenata go
vori iz Hegara, jest slijepi, pun predrasuda branič buržoaskog društva. Isto tako, kad pjeva pravi panegirik posto
jećem u Francuskoj sistemu dvoje djece, koji se po njegovu
mišljenju ima smatrati idealnim stanjem. O uzrocima i po
sljedicama toga sistema dovoljno sam govorio u drugom
odsjeku ove knjige. Hegar, postavljajući se na obranu toga
sistema, opet ne vidi posljedica, što ih taj sistem vrši na
m o r a l n o m s t a n j u francuskog pučanstva. Njemu je, kao
ginekologu, nepoznato, da taj sistem u velike unapredjuje
rpimično pobacivanje, ubojstva djece, zavadjanje djece i
nenaravni blud.
N a istoj visini shvatanja stoje i ostala socijalna i po
litička gledišta, koja zagovara proti mojim izvodima, pri
mjerice ono, što govori o pravu na rad — koje njemačka
socijalna demokracija nikada nije smatrala programatskim
svojim zahtjevom — , o medjunarodnim odnosima, o za
jednicama rada i o naravi novca. Njegova gospodarska
mišljenja o agrarnim pitanjima posvjedočuju odista fenome
nalnu površnost. Prema njegovu mišljenju ima se propa
danje engleskoga poljodjeljstva pripisati ukinutim godine 1847.
carinama na žito ! Pošto sam u svojoj knjizi na više mjesta
istaknuo, da se danas plodno zemljište nasadjuje u velike
šumama, gdje se gaje jeieni i srne, kako bi otmjena i bo
gata gospoda mogla udovoljavati lovačkim svojim strastima,
ponukalo ga je to (strana 94.) na slijedeću opasku: „Z a
volju lovu nijesu nikakova ili jamačno vrlo malena zemljišta
1 Leipzig, 1893., K eil i dr.
A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
II
�XVIII
zasadjena šumom i oduzeta njihovoj pravoj svrsi. Jedva
uspijeva zaštititi od posvemašnje propasti mnoge vrsti ži
votinja, kao što su jeleni i veprovi; dakako, pristaši jedno
stranog utilitarističkog principa to je ravnodušno i njemu je
pravo, ako će nestati i zadnjega zeca i zadnje srne. Kako
će onda izgledati šume i livade!"
Tako može pisati tek čovjek, koji ne ima ni pojma o
onome, što se dogadja u zbilji, jer inače bi morao znati,
kako su svi naši seljaci na sjeveru i jugu, na istoku i za
padu složni u tom, da su štete, što ih nanosi uzgajanje
lova u svim dijelovima Njemačke, dosegle toliku visinu,
te je to upravo žalosno. Ni u feudalnim vremenima nije
moglo biti gore, no što je sada u velikim dijelovima Nje
mačke.
I samo agrarno pitanje riješava Hegar začudo jedno
stavno. O n piše (strana 106.): „Trgovačka politika, način
oporezovanja, zakonodavstvo i d o b r a v o l j a l a t i f u n d i s t a mo r a t će u č i n i t i n a j v i š e za p o d i z a n j e
m a l o g i s r e d n j e g s e l j a k a . . . " O n se dakle od vu
kova nada spasu janjaca. Ovdje nestaje moje sposobnosti
i volje, da i dalje polemizujem.
Ne bude li njemački profesorski stalež poslao boljih
boraca u borbu proti aždaji socijalizma, no što su to Hegar
i Ziegler, moderno će „strašilo" postati gospodarom buržoaskog društva. Đesnene noći ne će nam zadati takovi
junaci.
O Uskrsu 1895.
A. Bebel.
�K tridesetičetvrtom izdanju.
O d dvadesetipetog izdanja ovoga djela napustio sam
njegovo popunjavanje ili djelimičnu preradu. Ali pošto se
knjiga sve više tražila, činilo mi se poželjnim, da i opet
preduzmem reviziju njezina sadržaja.
Nijesam našao ništa, što bi trebalo mijenjati na temelj
nim načelima, koja su našla izražaja u ovoj knjizi. Ali
obazreo sam se na niz novih činjenica, koje postadoše
poznate od dvadesetipetog izdanja ovamo, a isto sam tako
povukao u krug njegovih izlaganja nekoliko novih literarnih
pojava, koje sadržavaju izvode, vrijedne pažnje. Uzeo sam
u obzir i nekoliko saopćenja i uputa, koje mi stigoše od
strane čitalaca, na čemu im ovdje najsrdačnije zahvaljujem.
Kako ne bi knjiga narasla još i više opsegom, bio sam
prinužden izabrati od nagomilanog materijala tek ograničeni
izbor. Jer bi se sa množinom gradje njezin sadržaj čisto
lako podvostručio. Mnogi razlozi odvratili su me od takvog
prošijivanja.
Sto je knjizi bila svrha i što je ona, to smijem kazati,
u velikoj mjeri i postigla — naime pobijanje predrasuda,
koje stoje proti potpunoj ravnopravnosti žene, nadalje pro
paganda socijalističkih ideja, kojih će se ostvarenje imati
da zahvali u prvom redu ženi — to će knjizi biti svrha
i u sadašnjem njezinom obliku i tu će svrhu, nadam se,
postići ona još u većoj mjeri. N e prodje gotovo nijedan
dan, a da ne bi misaonim ljudima donio novih dokaza,
da sve to većem rasapu naših državnih i društvenih stanja
može donijeti konac tek temeljiti preobražaj države i društva.
Spoznaja, da je nuždan takav preobražaj, ne samo da
je obuzela sve šire krugove proletarskog ženskog svijeta,
već i sam buržoaski ženski pokret pošao je u svojim tež
njama sve dalje, stavljajući zahtjeve, koje, se ranije usudjivahu stavljati tek najnapredniji elementi. Ženski je pokret
u svim gotovo kulturnim zemljama osvojio godinama sve
više zemljišta, pa i ako još ima u tom pokretu štošta ne
�XX
jasno i polovično, to sve ne će ostati trajno sakriveno
elementima, koji u njemu djeluju, oni će napredovati sve
dalje, htjeli oni, ili ne htjeli.
Osobiti znak napredovanja toga pokreta jest u sve
mnogobrojnijoj literaturi o ženskom pitanju, koju već po
jedinac nikako ne može da pomno prati. Dašto, da se
kvaliteta rijetko pokriva kvantitetom, ali ona je znak du
ševne uzbudjenosti, a konačno nije manje velika ta razlika
ni na ostalim područjima duševne djelatnosti. Glavno je,
da pokret napreduje, a što će možda pregledati pojedinci,
popravit će nagon mase, koja ne će skrenuti s pravoga
puta, kad je jednom dovedena u kretanje.
Berlin-Schoneberg, 15. studenoga 1902.
A. Bebel.
�K ped eseto m izdanju.
Početkom ove godine navršilo se trideset godina, otkako
je objelodanjeno prvo izdanje ove knjige. Kako sam već
kazao u predgovoru k devetom izdanju, dogodilo se to u
iznimnim prilikama. Nekoliko mjeseci prije, no što je ob
javljen zakon o socijalistima, kojim je bila zaplijenjena sva
socijalistička literatura. A ko se tkogod ipak usudio širiti
kakvo zabranjeno djelo ili ga je ponovno izdao i bio pri
tom uhvaćen, bio je za to nadaren šestmjesečnom tamni
com. P a ipak je bilo učinjeno oboje.
Prvo izdanje bilo je dogotovljeno u Leipzigu, ali je
izašlo pod krivom zastavom. Kao nakladnik bijaše ozna
čena pučka knjižara u Ziirich-Hottingenu, gdje je izlazio i
u Njemačkoj zabranjeni „Socijalni Demokrat". S drugim
izdanjem išlo je tešk o ; mogao sam ga objelodaniti tek
1883., pošto mi to lične zapreke ne dopuštahu ranije.
Drugo izdanje izašlo je u nakladi J. Schabelitza u Ziirichu.
O d onda do 1890. godine slijedilo je daljnjih šest izdanja,
svako u 2500 primjeraka. Zapreke, koje su smetale proši
renju knjige, bijahu savladane. O vda onda pala je po koja
pošiljka policiji u ruke, koja je zaplijenila i nešto egzemplara prigodom kućnih piemetačina. Ali te knjige ne osta
doše izgubljene, one dospješe, doduše besplatno, u druge
ruke i bijahu možda još s većim žarom no od mojih stra
načkih drugova čitane od policijskih činovnika, njihovih
rodjaka i prijatelja.
Kad je konačno 1890. pao zakon o socijalistima, preduzeo sam posvemašnju preradu i znatno proširenje knjige,
koja je kao deveto izdanje izašla godine 1891. u sadašnjoj
nakladi. Pedeseto sadašnje izdanje sadrži znatnu obnovu
sadržaja. Sadržaj je postao pregledniji većim brojem poglavlja
i razdiobom ovih u odjeljke.
Knjiga je dosada izašla u četrnaest različitih jezika, u
nekim zemljama u više izdanja, kao u Italiji i Sjedinjenim
�XXII
Državama. Prijevodom na srpski izlazi ona sada u petnaest
jezika.
Knjiga je dakle pošla svojim smjerom, a ja mogu da
kažem bez pretjeravanja: ona je p o k a z a l a n o v e p u
t ove.
Nijesu se uzalud njezini protivnici i preko svoje
volje brinuli za njezino proširenje.
Ali ona je naišla sa raznih strana i na priznanje I U
svom djelu „Seksualno pitanje"1 zove je profesor Aupust
Forel „važnom i znamenitom knjigom", koju se ima, pu
stivši po strani njegove prigovore, „smatrati znamenitom i
izvrsnom radnjom, kojoj se mora u glavnom svakako odo
bravati". A na drugome mjestu veli, da — premda se
osvrće na neke tačke, u kojima imam krivo po njegovu
mišljenju — „duguje mojoj knjizi kao znamenitoj radnji
veliko priznanje".
Taj se sud odnosi na drugo izdanje od godine 1883.
Profesor Forel. čini se, ne poznaje kasnija, bitno promije
njena i proširena izdanja. Stoga moram propustiti da go
vorim o kritici, koju je činio o izdanju od godine 1883.
A jedan engleski pisac, G . S. Howard, sudi u svom
djelu * „A History of matrimonial institution" (Povjest
bračne ustanove) na strani 234._ i 235., London 1904.
ovako: ,,U svojoj izvrsnoj knjizi ,Zena i socijalizam* diže
August Bebel tešku optužbu proti današnjim bračnim od
nosima." Daje zatim kratak pregled sadržaja i svršava:
„Neka se misli, što se hoće, o pomoćnim sredstvima, što
ih predlažu socijalisti, i neka se čini kolikogod nevjero
jatnim, da sva naša nada ima biti u osnivanju jedne koope
rativne republike, jedno stoji svakako: socijalisti su društvu
učinili jednu vrlo dragocjenu uslugu proučivši temeljito i
neustrašivo iznesavši činjenice. O ni su bez obzira otkrili
bolesti, od kojih pati naša porodica u današnjoj državi.
Oni su bjelodano dokazali, da se problem braka i porodice
može riješiti samo u zajednici s problemom današnjeg eko
nomskog sistema. O ni su pokazali, da je napredak omo
gućen tek poslije potpunog oslobodjenja žene i poslije
1 Izašlo u miinchenskoj tiskari M . Miillera i sina. 4. i 5. izdanje
Str. 578. i 5 89.
�XXIII
apsolutne jednakosti spolova u braku. S v i m o v i m o n i
s u p o s t i g l i t o, t e j e d a n a s č o v j e č a n s t v o s e b i
s t v o r i l o v e ć d a l e k o vi ši i d e a l o b r a č n o m e
život u. "
Ženski je pokret — kako buržoaski, tako proletarski —
postigao vrlo mnogo u ovo trideset godina, otkako je izašla
moja knjiga, i to u svim kulturnim dijelovima svijeta. Jedva
da ima drugi koji pokret, koji bi u tako kratkom vremenu
dostigao tako povoljne rezultate. U velike je napredovalo
priznavanje političke i gradjanske ravnopravnosti žene, pri
puštanje žena u nauke na visokim školama i pristupanje
njihovo u zanimanja, koja su joj prije bila zabranjena. D a
pače i stranke, koje su se ranije sa svojega principijelnog
stajališta protivile modernom ženskom pokretu, kao kato
lički centrum i evangelički kršćanski socijali, uvidjele su
napokon, da treba promijeniti držanje. Prosto iz toga raz
loga, da ne izgube posvema upliv na njima dostupne ženske
krugove.
Pitamo li, kako se objašnjava ta pojava, glasit će od
govor: T o je uzrokovao veliki socijalni i ekonomski pre
vrat u svim našim odnosima. K ad čovjek ima da se brine
kao jedan bivši siromašni pruski ministar nastave za namještenje svojih sedam kćeri, krute će ga činjenice naučiti
logici i uvidjavnosti. A kao njemu, tako ide nebrojenima
u našim takozvanim višim društvenim krugovima, ma i ne
bilo tu baš s e d a m kćeri, koje moraju postići životno za
nimanje, koje im odgovara.
Razumije se samo po sebi, da je tomu razvoju dobar
dio doprinijela i agitacija žena, koje vode pokret. Ali nji
hovi su uspjesi postali omogućeni tek tako, što je s n j i m a
u p o r e d o r a d i o naš društveni i gospodarski razvitak,
upravo kao i kod socijalne demokracije. Jer i sami andjeoski jezici imaju tek onda uspjeha, kad nailaze na
posluh onoga, što propovijedaju. A ne ima sumnje, da je
taj posluh sve povoljniji, i to zajamčuje daljnje uspjehe.
Mi živimo u socijalnoj revoluciji, samo što to većina ne
će da vidi. Lude djevice još ne izumriješe.
Najposlije moram da se na ovome mjestu najtoplije
�XXIV
zahvalim mom stranačkom drugu N. Rjazanovu za veliku
pomoć kod priredjivanja pedesetog izdanja. O n je obavio
glavni dio posla. Bez njegove pomoći bilo bi mi nemoguće
objelodaniti već sada knjigu u bitno popravljenom obliku,
jer je bolest u posljednje dvije godine veoma oslabila moju
radnu snagu, a osim toga mi je vrijeme i silu oduzeo drugi
jedan veći posao.
Schoneberg-Berlin, 31. listopada 1909.
A. Bebel.
�V
Zena i socijalizam.
A . B ebel: Ž ena i socijalizam.
��Uvod.
Živimo u doba velikog društvenog preobražaja, koji
svakim danom čini nove napretke. Sve jači pokret i nemir
duhova opaža se u svim slojevima društva i teži prema
velikim i važnim promjenama. Svi osjećaju, da se miče
tlo, na kome stoje. Rodilo se mnoštvo pitanja, koja zani
maju sve šire krugove, i velika se borba za i proti povela
oko tih pitanja. Jedno od najvažnijih medju njima iskače
sve više pred nas, a to je ž e n s k o p i t a n j e .
Radi se naime o položaju, koji bi žena imala zauzi
mati u našem društvenom organizmu, o načinu, kako bi
mogla svestrano razviti svoje sile i sposobnosti, da bude
potpun, jednakopravan i što je više moguće koristan član
ljudskoga društva. T o je s našega stajališta pitanje isto
kao i o v o : kakova bi oblika i kako bi organizovano imalo
biti ljudsko društvo, da na mjesto tlačenja, izrabljivanja,
bijede i nevolje dodje (izično i socijalno ozdravljenje po
jedinaca i društva? Žensko je dakle pitanje za nas tek
jedna strana općenitog socijalnog pitanja, koje ispunja
danas sve glave, što misle, stavljajući u pokret sve duhove.
O no se dakle može konačno riješiti tek uništenjem druš
tvenih razlika i svih zala, koja otuda izlaze.
P a ipak je potrebno baviti se specijalno ženskim pi
tanjem. Jer pitanje, kakvi je položaj žene bio nekoć, kakvi
je sada i kakvi će biti u budućnosti, tiče se — barem u
Evropi — veće polovice društva, pošto je v e ć i dio či
tavoga pučanstva ženskoga spola. P a i predodžbe o raz
voju, koji je diljem tisućljeća mijenjao društveni položaj
žene, tako malo odgovaraju zbilji, te su potrebna objašnjenja.
Jer samo na nepoznavanju i nerazumijevanju ženskog po
ložaja temelji se dobar dio predrasuda, s kojima danas na
taj pokret gledaju najraznolikiji krugovi, i to .ne samo
�4
ženski. Mnogi dapače tvrde, da žensko pitanje i ne po
stoji, jer da je položaj, koji je žena zauzimala dosada i
koji će zauzimati u budućnosti, odredjen već njenim „pri
rodnim pozivom", a taj joj dopušta tek to, da bude žena,
majka i kućanica. O na se ne bi smjela zanimati ni za što,
što se dogadja izvan kuće njezine i što nije u najtjesnijoj
vezi s njenim dužnostima kućanice.
Prema ženskom pitanju stoje nasuprot različiti protiv
nici, isto kao i prema općenitom socijalnom pitanju, gdje
se radi o društvenom položaju radničke klase. Oni, koji
hoće da ostane sve pri starom, brzi su na odgovoru i
misle, da su stvar riješili uputivši ženu na njezin „prirodni
poziv" kućanica, roditeljka i dadilja iz razloga, koje ćemo
dalje opširno izložiti. Oni ne vide, da su milijuni drugih
žena promašili taj poziv, jer im je brak postao jarmom,
dok one postadoše robinje životareći u bijedi i nevolji. T o
ne će da vide ti „mudraci", isto kao ni to, da se mili
juni žena moraju istrošiti u najrazličitijim životnim zvanjima,
često nenaravnim i preko njihovih sila, a sve to zato, što
moraju da održe svoj goli život. Pred tom užasnom činje
nicom oni zatvaraju i oči i uši, isto kao i pred nesrećom
proletarca, tješeći sebe i druge, da je „uvijek" bilo tako
i da će „uvijek" biti tako. Da bi žena mogla imati pravo
sudjelovati kod uživanja svih kulturnih tečevina, da bi imala
pravo iskoristiti ih za olakšanje i popravak svoga položaja,
da bi isto tako kaoi muškarac imala pravo na razvoj svih
duševnih i tjelesnih sposobnosti sebi u korist, o tom da
kako ne će oni ni da čuju. P a ako im još kažete, da žena
mora da bude i ekonomski neodvisna, kako bi mogla biti
slobodna tjelesno i duševno i kako ne bi morala biti
ovisna o milosti drugoga spola, onda ste iscrpili njihovu
ustrpljivost, raspalili njihovu srdžbu i sad slijede cijele pre
gršti žestokih navala na „ludosti vremena" i na „njegova
glupa emancipatorska nastojanja".
T o su filistri muškog i ženskog spola, koji se ne mogu
osloboditi uskoga kruga svojih predrasuda. T o je rod mrač
njaka, kojih ima svagdje, gdje vlada tmina, i koji vrisnu
od straha, čim jedna zraka svijetlosti padne u mrak, koji
im prija.
�5
Drugi dio protivnika ovoga pokreta ne može doduše
zatvoriti oči pred činjenicama, koje tako glasno govore;
on priznaje, da se nikada ranije, s obzirom na cjelokupni
kulturni razvitak, nije nalazio tako veliki broj žena u ovako
nepovoljnom stanju kao danas, i da je stoga potrebno is
pitati, kako da se podigne njihov položaj, u koliko su one
upućene na sebe same. Ali ovome dijelu protivnika čini
se, da je riješeno socijalno pitanje za one žene, koje su
uplovile u pristanište braka.
Stoga taj dio zahtijeva, da se neudatoj ženi otvore ona
polja rada, za koja dostaju njezine sile i sposobnosti, kako
bi mogla s čovjekom stupiti u privrednu utakmicu. Neki
idu još i dalje i traže, da ta utakmica ne ima ostati samo
u oblastima nižih vrsta zanimanja, nego da se proširi i na
više pozive, na područja umjetnosti i znanosti; oni traže,
da se ženama dopusti studiranje na svim višim školama,
pa i na sveučilištima. Traži se nadalje slobodan pristup u
državnu službu (poštansku, telegrafsku, željezničku), i to
s obzirom na rezultate, koje su žene postigle naročito u
Saveznim Državama. I jedan i drugi dio^ zahtijeva još i to,
da se ženama dadu politička prava. Z ena je isto tako
dobar čovjek i državljanin kao i muškarac, i dosadanje
isključivo rukovanje zakonodavstvom od strane muškaraca
dokazuje, da su oni svoje privilegije izrabljivali samo u
svoju korist tutorišući ženu u svakom pogledu, što se mora
spriječiti.
Značajno je u ovim ovdje kratko označenim nastoja
njima to, da ona ne izlaze iz okvira današnjeg društvenog
uredjenja. Ne postavlja se pitanje: da li se time uopće
postiže štogod bitnije i temeljitije za položaj žena. Stojeći
na gledištu gradjanskog, to jest kapitalističkog društvenog
uredjenja, gradjanska jednakopravnost muža i žene smatra
se konačnim riješenjem ovoga pitanja. O ni ne pojimaju ili
se varaju u tome, da je, u pogledu slobodnog zanimanja
žene u privrednim i industrijskim zvanjima, taj cilj u stvari
već i postignut i da ga radi svojih vlastitih interesa potpo
mažu baš najviše vladaiuće klase. Ali u prilikama, koje
postoje, djelovanje žena u svim industrijskim i privrednim
zanimanjima ima za posljedicu to, da se konkurencija radnih
�6
snaga zaoštrava, a posljednji je rezultat toga: smanjivanje
dohotka za žensku i mušku radnu snagu, bio dohodak u
obliku dnevnice ili plaće.
Jasno je, da o v a k o v o riješenje ne može biti pravedno.
Potpuna gradjanska jednakost žene nije posljednji cilj tek
onih ljudi, koji se prijateljski drže prama tim ženinim
težnjama u okviru današnjeg društvenog uredjenja, nego ga
kao takvog priznaju i buržoaske žene, koje u tom pokretu
sudjeluju. O ne i njihovi muški jednomišljenici stoje dakle
sa svojim težnjama u protivnosti prama onim ljudima, koji
su neprijatelji toga pokreta iz filistarske ograničenosti, iz
niske samoživosti i straha od konkurencije, u koliko se tu
radi o pristupanju žena na više nauke i u bolje plaćene
položaje, ali tu ne ima razredne suprotnosti, kakva postoji
izmedju radničke i kapitalističke klase.
A ko dopustimo, da bi buržoaski ženski pokret i ostvario
sve svoje zahtjeve za ravnopravnost s muškarcima, time još
ne bi bilo uništeno ni ropstvo, što je današnji brak za
nebrojene žene, ni prostitucija, ni materijalna zavisnost velike
većine žena od njihovih muževa. Z a veliku većinu, žena
sasvim je svejedno, da li će nekoliko hiljada njihovih dru
garica, koje pripadaju bogatijim društvenim slojevima, dospjeti
do položaja nastavnika, do liječničke prakse ili ma kakve
naučne ili činovničke karijere. Tim e se n i z a d l a k u ne
bi ništa promijenio c j e l o k u p n i p o l o ž a j njihova spola.
Ženski spol strada u svojoj masi dvostruko: on trpi zbog
društvene zavisnosti od muževa — koja je formalnom ravnopravnošću pred zakonima i pravima doduše ublažena, ali
ne uklonjena, — i zbog ekonomske zavisnosti, u kojoj se
nalaze sve žene uopće, a osobito žene proletarske, koje
se nalaze u jednakom položaju.kao i muški proletarski svijet.
O tuda slijedi, da sve žene bez razlike svog društvenog
položaja, kao spol podjarmljen i zapostavljen prema mu
ževima samim kulturnim razvitkom, imaju interesa kako
je god moguće promijeniti zakone i uredbe u postojećem
državnom i društvenom uredjenju. Ogromna množina zena
najživlje je interesovana kod toga, da se iz t e m e l j a pro
mijeni postojeći državni i društveni poredak, kako bi se
uklonilo isto tako najamničko ropstvo, od kojega pati naj-
�7
više ženski proletarijat, kao i spolno ropstvo, koje je najuže
vezano za naše oblike vlasništva i način privrede.
O ne žene, koje stoje u buržoaskom ženskom pokretu,
ne pojimaju potrebitost takve radikalne promjene. Pod
uplivom svog privilegovanog položaja one u napredovanju
proletarskog ženskog pokreta vide opasna i neprijateljska
nastojanja, koja treba da suzbijaju. Klasna suprotnost, koja
zijeva izmedju kapitalističke i radničke klase, postoji dakle
i u ženskom pokretu.
P a ipak imaju te razdvojene sestre više dodirnih točaka
u svojoj borbi, nego ljudi, razdvojeni klasnom borbom, pa
se s toga mogu zajedno boriti nastupajući razdvojeno, ali
navaljujući u slozi. T o je slučaj na svim poljima, gdje
dolazi u pitanje ravnopravnost žena sa ljudima u današnjem
državnom i društvenom uredjenju: naime djelovanje žene
na svim poljima, za koja dostaju njezine snage i sposob
nosti, i potpuna gradjanska i politička ravnopravnost sa
čovjekom. T o su vrlo važna, i kao što ćemo vidjeti, vrlo
opsežna pitanja. Osim toga imaju proletarske žene naročitog
računa da se bore ruku pod ruku s proletarskim muškim
svijetom za sve mjere i ustanove, koje štite radničku ženu
od fizičke i moralne degeneracije, dajući joj mogućnost da
bude mati i uzgojiteljica djece. Nadalje mora proletarka
ući sa svojim drugovima po klasi i sudbini u borbu za
temeljiti društveni preobražaj, za novo društvo, u kome će
se potrebnim socijalnim ustanovama stvoriti mogućnost za
potpunu ekonomsku i duševnu nezavisnost obih spolova.
N e radi se dakle samo o tome, da se ostvari ravno- ,
pravnost žene i muža u postojećem državnom i društvenom
uredjenju, što je cilj buržoaskog ženskog pokreta, već se
radi i preko toga, da se otklone svi okovi, koji dovode u
zavisnost čovjeka prema čovjeku kao i jedan spol prema
drugome. O v a k o v o riješenje ženskog pitanja isto je kao
i riješenje društvenog pitanja. Prem a tome onaj, koji teži
za potpunim riješenjem ženskoga pitanja, mora ići rame uz
rame s onima, koji su na svojim barjacima napisali riješenje
socijalnog pitanja kao kulturnog pitanja za cjelokupno čo
vječanstvo, a to su socijaliste.
O d svih stranaka socijalnodemokratska je stranka j e-
�8
d i n a , koja je uzela u svoj program potpunu jednakopravnost žene, njezino oslobodjenje od svake ovisnosti i
potlačenosti, ne iz agitatorskih razloga, već zbog nužde.
N e im a o s l o b o d j e n j a č o v j e č a n s t v a b e z s o c ij a l ne n e z a v i s n o s t i i r a v n o p r a v n o s t i spol ova.
U ovim temeljnim načelima složit će se s nama svi
socijaliste. Ali to još ne znači, da će se s nama složiti i
u n a č i n i m a , kojima mi zamišljamo ostvariti naše krajnje
ciljeve, to jest, kojim se mjerama i putovima može postići
ta željena nezavisnost i jednakopravnost sviju.
Čim se ostavi oblast stvarnosti i upusti u opisivanje
budućnosti, otvoreno je spekulaciji široko polje. Borba se
počima oko t o g a , što je vjerojatno, a što nije. Z ato sve,
što jc u tom pogledu izloženo u toj knjizi, može se sma
trati kao l i č n o shvatanje piščevo i zato treba sve even
tualne napadaje upućivati samo na n j e g o v u' 1i č n o s t ;
za ono, što je kazano, on će sam nositi odgovornost.
Napadaji, koji će biti objektivni i iskreni, dobro će
nam doći, dok ćemo prelaziti sa ćutanjem preko napadaja,
koji neistinito iznose sadržaj ove knjige i koji se temelje
na lažnim podmetanjima. U daljim izlaganjima bit će po
vučene s v e konzekvencije, koje će slijediti iz ispitivanja
činjenica. Prvi uvjet za spoznaju istine jest, kad se ne
ima predrasuda, a k cilju .se dolazi samo na taj način, da
se bez obzira izreče sve ono, što jest i što biti mora.
�Prvi odsjek.
Žena u prošlosti.
Prvo poglavje.
Položaj žene u prastarom društvu.
1. Glavna razdoblja prastare povijesti.
Z en a i radnik imaju zajedničko to, što su ugnjetavani.
Oblici toga ugnjetavanja mijenjali su se tijekom vremena i
u različitim zemljama, ali je ugnjetavanje ostalo. Tijekom
historijskog razvoja došla je ugnjetenima često u svijest
spoznaja, da su ugnjetavani i to je vodilo promjeni i ublaženju njihova položaja, ali pravilno shvatanje uzroka ovog
ugnjetavanja i kod žene kao i kod .radnika rezultat je
naših dana. Trebalo je prije toga saznati suštinu društva
i zakone, po kojima se ono razvija, pa tek onda da se javi
pokret, koji će s nadom na uspjeh otklanjati ove nepravedne
odnose. Objam i dubina jednog takvog pokreta zavise od
količine uvidjavnosti, koju imaju zapostavljani slojevi, i o
količini slobode kretanja, koju posjeduju. I u jednom i u
drugom pogledu žena zaostaje iza radnika, kako po obi
čajima i uzgoju, tako i po slobodi, koja joj se daje. Drugo
je opet t o : prilike, koje traju generacijama, postaju konačno
navikom, a nasledje i uzgoj čine, te se to obim spolovima
čini „prirodno". O tuda žena još i danas smatra svoj potčinjeni položaj kao nešto, što se samo po sebi razumije,
i nije joj lako objasniti, da je taj položaj nedostojan i da
ona treba nastojati, kako će sa muškarcem postati jedna
kopravan i u svakom pogledu ravan član društva.
A li ma koliko se dalo sličnosti pokazati u položaju
žene i radnika, žena ima prema radniku jednu pred n o st:
o n a je p r v o l j u d s k o b i ć e , k o j e j e d o s p j e l o u
r o p s t v o . Z en a je postala robom prije, no što je rob
postojao.
�10
Svaka društvena ovisnost i ugnjetavanje potiče iz e k o
n o m s k e o v i s n o s t i potlačenoga od tlačitelja. U tom se
položaju nalazi žena od najranijih vremena, što nam poka
zuje povjest razvijanja ljudskog društva.
Poznavanje ovog razvijanja na svaki je način nešto
novo. Kao što se nije moglo održati biblijsko pričanje o
stvorenju svijeta pred istraživanjima zemlje, prirode i društva,
zasnovanim na nepobitnim i bezbrojnim činjenicama, isto
se tako neodrživim pokazao biblijski mit o stvorenju i raz
voju čovjeka. Još nijesu doduše sve partije u toj povjesti
razvijanja posve jasne, i u nekim već poznatim dijelovima
još postoje razlike mišljenja medju ispitivačima o značenju
i vezi ove ili one pojave, ali uzevši općenito, postoji jas
noća i saglasje. Nepobitno stoji, da čovjek nije došao na
zemlju kao kulturni čovjek, kako se to tvrdi o prvom bi
blijskom paru, već je on prošao, oslobodjavajući se po
stepeno čistog životinjskog stanja, kroz beskrajno duge
periode razvitka, u kojima su se najraznovrsnije mijenjali
kako njegovi društveni odnosi, tako i odnosi izmedju muža
i žene.
Laka tvrdnja, koju svakoga dana slušamo od neznalica
ili varalica o odnošaju izmedju muža i žene, kao i izmedju
siromaha i bogataša, da je naime „uvijek bilo tako“ i da
„će uvijek biti tako*4, ti s v a k o m j e p o g l e d u pogri j ešna, p o v r š n a i lažna.
Z a svrhu ovoga djela od osobite ie važnosti postepeno
izlaganje odnosa muškog i ženskog spola od prastarih vre
mena ovamo. Pošto su se u dosadanjem razvijanju čovje
čanstva ovi odnošaji izmjenjivali zajedno sa razvijanjem
načina proizvodnje na jednoj strani i sa razvijanjem načina
proizvodne podjele na drugoj strani, onda se samo po sebi
razumije, da će se usporedo sa daljnjim izmjenama u na
činu proizvodnje i podjele dobara o p e t i z m j e n j i v at i i
o d n o s i i z m e d j u j e d n o g i d r u g o g sp o la .^ Ništa nije
„vječno** ni u prirodi ni u ljudskom životu; vječno je samo
mijenjanje, promjena.
U koliko se može pogledati natrag u razvoj ljudskoga
�društva, prva je ljudska zajednica bila horda.1 T ek sa namnožavanjem i oteščavanjem pribavljanja životnih namirnica,
•koje u početku bijahu korijenje, jagode, voće, nastupilo je
cijepanje i razdvajanje horda i traženje novih staništa.
Ovo skoro životinjsko stanje, za koje ne imamo nikakovih izvornih dokaza, nesumnjivo je postojalo sudeći po
svemu, što smo doznali o različnim kulturnim stupnjevima
divljih naroda, koji su posmatrani u historijsko doba ili
koji kao takovi još živu. Čovjek nije došao na svijet gotov
kao više kulturno biće po zapovijedi Stvoritelja; on je u
beskrajno dugom i laganom procesu razvijanja prošao kroz
najrazličnija stanja i prolazeći kroz promjenljive kulturne
periode i neprestano diferenciranje u svim dijelovima svijeta
i podnebljima uzdignuo se postepeno do današnje kulturne
visine.
1 dok na jednom dijelu zemljine površine borave veliki
narodi na najvišem kulturnom stupnju, drugi narodi u najrazličnijim dijelovima svijeta stoje na najrazličnijim stup
njevima kulturnoga razvoja. Ovi nam narodi daju sliku
naše prošlosti i pokazuju putove, koje je čovječanstvo u
dugom toku svoga razvitka prešlo. Uspije li jednom po
staviti zajednička, opće priznata gledišta, po kojima kulturno
istraživanje treba da uputi svoja ispitivanja, pokazat će se
mnoštvo činjenica, koje će baciti posve novo svjetlo na
ljudske odnose u prošlosti i sadašnjosti. T ad a će nam se
ukazati objašnjivima i prirodnima mnogi pojavi, koji su
nam danas nerazumljivi i koje površni ocjenivači napadaju
kao nerazumne, a nerijetko kao „nemoralne". — Zavjesu,
koja je prekrivala najstariju historiju razvitka našeg roda,
počeo je svojim ispitivanjem poslije Đachofena skidati ve
liki broj učenih ljudi, kao Tylor, M ac Lennan, Lubbock i
drugi. Ovima se pridružuje svojim temeljnim djelom Morgan,
1 „Čovjek samac, kojega prirodno pravo (i nauka o društvenom ugo
voru) postavlja u početak ljudskoga razvoja, iznašašće je bez ikakove
stvarne podloge i zato za teoretsku analizu čovječjih životnih oblika od
isto tako m alene vrijednosti, kao i za povjesnu spoznaju. Čovjek pripada
medju životinje, koje živu u stadima, to jest medju one životinjske vrsti,
u kojima pojedine jedinice živu u trajno čvrstim savezima." (E d . M eyer,
O počecima države i o njezinom odnošaju prama spolnim savezima i na
rodnosti. 1907.).
�12
kojega je opet dopunio Fridrik Engels nizom historijskih
činjenica ekonomske i političke naravi, a u novije vrijeme
Cunow dijelom potvrdio, dijelom pak ispravio.1
^
Jasna i temeljita izlaganja, koja je Fridrik Engels, osla
njajući se na Morgana, dao u svome izvršnome spisu, pro
sula su množinu svijetlosti na mnoge nerazumljive i dijelom
besmislene pojave u životu naroda višeg i nižeg kulturnog
razvitka. T ek sada smo dobili pravi pojam o postepenom
sagradjivanju ljudskog društva u toku vremena. Iz toga se
vidjelo, da su se sva naša dosadanja shvatanja braka,
porodice i države osnivala na potpuno pogrješnim pogle
dima, da su predstavljala sliku mašte, kojoj je manjkala
svaka podloga u stvarnosti.
A što je dokazano za brak, porodicu i državu, vrijedi
naročito i za ulogu žene, koja je u raznim periodima raz
vitka zauzimala stanovit položaj, koji je takodjer bitno od
stupao od onoga, što joj se kao ,,vječno“ pripisuje.
Morgan, kojemu se pridružuje Engels, dijeli dosadašnju
povjest ljudskoga roda u tri glavna razdoblja: divljaštvo,
barbarstvo, civilizaciju. O ba prva razdoblja dijeli opet na
niži, srednji i viši stupanj, jer se ti stupnjevi razlikuju po
stanovitim osnovnim poboljšicama u pribavljanju sredstava
za život. Sasvim u duhu materijalističkog shvatanja histo
rije, kao što su ga zasnovali Karl Marks i Fridrik Engels,
Morgan vidi u promjenama, što ih u stanovitim epohama
izaziva u životu naroda napredak u procesu proizvodnje,
to jest napredak u pribavljanju sredstava za život, glavno
obilježje kulturnog razvitka. T ako niži stupanj u periodi
divljaštva čini djetinjstvo ljudskoga roda, kada je čovjek
živio djelimično na drveću, hranio se poglavito plodovima
1 Bachofenova je knjiga izašla 1861. pod naslovom: Materinsko
pravo. Istraživanje o ginekokratiji u starini po njenoj religijoznoj i pravnoj
prirodi. Stuttgart, izdali Krais i Hoffman. — Tem eljno Morganovo djelo
izašlo je u njemačkom prijevodu pod naslovom : Prastaro društvo. Ispiti
vanje o napredovanju čovječanstva iz divljine kroz barbarstvo do civili
zacije, u izdanju J. H . W . D ietz, Stuttgart 1891. U istoj nakladi izašlo
j e : Porijetlo familije, privatnog vlasništva i države. K ao ^dodatak Lew is
H . Morganovim istraživanjima. Napisao Fridrik Engels. Četvrto, pomnožano izdanje, 1892. D alje: Rodbinske organizacije kod australskih crnaca.
Jedan prinos k povjesti razvijanja obitelji. Napisao Henrik Cunow, 1894.
�13
i korijenjem, ali kada počima kod njega i artikulisani govor.
Srednji stupanj divljaštva počima upotrebom manjih živo
tinja (riba, raka itd.) za hranu i upotrebom vatre. Javlja
se izrada oružja, najprije toljage i koplja od drveta i ka
mena, a zajedno s ovim počima lov, pa i rat sa susjednim
hordama oko izvora hrane i mjesta za stanovanje i lov.
Na ovom stupnju javlja se i ljudožderstvo, koje joi i danas
postoji kod nekih plemena i naroda Afrike, Australije i P o
linezije. V iši stupanj divljaštva označen je usavršavanjem
oružja u luk i strjelicu; javlja se pletenje rukom, pravljenje
kotarica od like i trske i pripravljanje orudja od brušena
kamena. Tim e je omogućena prerada drveta za pravljenje
čamaca i koliba. Način života postao je dakle već mnogostručniji. Ova orudja i pomoćna sredstva omogućiše pri
bavljati više hrane za uzdržavanje većeg društva ljudi.
Niži stupanj b a r b a r s t v a počima po Morganu lončarstvom. Nastaje kroćenje i gojenje životinja, a zajedno
s tim proizvodnja mesa i mlijeka i upotreba koža, rogova
i dlake za najrazličitije svrhe. Rukom o ruku s ovim po
čima njegovanje bilja. Na zapadu kultiviranje kuruza, na
istoku gotovo svih poznatih vrsta žita osim kuruza. Srednji
stupanj barbarstva pokazuje nam na istoku sve rasprostranjenije gojenje domaćih životinja, a na zapadu njegovanje
hranivog bilja pomoću umjetnog natapanja. Sada se javlja
takodjer upotreba suncem osušenih opeka i kamena za
zgrade. Kroćenje i gajenje životinja zahtijeva stvaranje stada
i vodi pastirskome životu. Dalje, potreba za većom koli
činom hrane za ljude i marvu vodi prema poljodjelstvu.
T o pak znači veću stalnost obitavanja, umnožavanje i raz
novrsnost sredstava za život i postepeno iščezavanje ljudožderstva.
V iši stepen barbarstva nastaje sa talenjem gvozdene
rude i iznalaskom pisma. Pronadjen je gvozdeni plug, omo
gućeno intenzivnije obradjivanje zemlje, primjenjena željezna
sjekira i željezna lopata, koje su olakšale krčenje šume.
Sa preradjivanjem željeza počima množina radova, koji ži
votu daju drugi oblik. Željezna orudja olakšavaju gradnju
kuća, ladja i kola; preradjivanjem metala javlja se dalje
umjetni zanat, savršenija tehnika oružja, podizanje gradova
�14
medju zidovima. Javlja se graditeljstvo kao umjetnost, a
mitologija, pjesništvo i povjest po cimaj u se održavati i ras
prostirati iznalaskom pisma.
Osobito na istoku i u zemljama oko Sredozemnog m ora:
Egiptu, Grčkoj, Italiji razvio se ovaj način života, koji je
postavio temelj za socijalne preobražaje, koji su u tijeku
vremena odlučno uplivisali na kulturni razvitak Evrope i
čitave zemlje.
2. Oblici porodice.
Razdoblja divljaštva i barbarstva imala su svoje osobite
spolne i društvene odnošaje, koji se vrlo znatno razlikuju
od odnošaja kasnijega vremena.
Đachofen i Morgan otkrili su ove odnošaje svojim te
meljitim istraživanjima. Đachofen, proučavajući najpomnije
djela starih pisaca, nastojao je da udje u suštinu pojava,
koje nam se u mitologiji, narodnoj priči i historijskim spo
menicima čine potpuno stranima, pa ipak imaju mnogo
sličnosti s pojavama i dogadjajima kasnijih vremena, čak i
naših dana. Morgan, pošto je desetljećima boravio medju
Irokezima u državi New-York, pravio je posmatranja, po
moću kojih je stekao posve nove i neslućene vidike u ži
votne, porodične i srodničke odnošaje tih indijanskih plemena,
a na temelju toga postala su osvijetljena i objašnjena takva
posmatranja i na drugim mjestima.
Đachofen i Morgan otkrili su svaki na svoj način, da
su odnošaji spolova kod raznih naroda bili u prastaro doba
ljudskoga razvitka bitno drugačiji, no što* su to u historij
skom vremenu i kod modernih kulturnih naroda. Naročito
je Morgan svojim dugogodišnjim bavljenjem medju sjevernoameričkim Irokezima i na temelju uporednih proučavanja,
na koja je bio potaknut tamošnjim opažanjima, otkrio, da
se kod svih kulturno zaostalih naroda nalaze porodični i
srodnički sistemi, koji se u osnovi razlikuju od naših, ali
koji su slični njima morali postojati kod svih naroda na
najraznijim stupnjevima kulture.
Morgan je našao, da je u ono, vrijeme, kad je on živio
medju Irokezima, postojao monogamski brak, koji se s obje
�15
strane lako mogao razriješiti i koji je on nazvao „poro
dicom sparivanja". O n je našao i to, da su nazivi za stepene srodstva, k a o : otac, majka, sin, kći, brat, sestra, koji
su po našem mišljenju nesumnjivo postojali, označavali tada
posve druge odnose. Irokez ne naziva samo svoju rodjenu
djecu svojim sinovima i kćerima, već i djecu sve svoje
braće, a ona njega zovu ocem. T ako isto i Irokeskinja ne
naziva samo svoje sinove i kćeri svojom djecom, nego i
djecu svojih sestara, koja opet nju nazivaju majkom. N a
suprot djecu svoje b r a ć e zove ona nećacima i nećaki
njama, a ona nju zovu tetkom. Djeca od braće zovu se
braća i sestre, a isto tako i djeca od sestara. A djeca od
jedne žene i njenog brata zovu se medju sobom bratići i
sestrične. Značajno je dakle to, što se rodbinski nazivi
kod njih ne ravnaju kao kod nas prema stepenu rodbin
stva, već prema s p o l u rodjaka.
Ovaj sistem rodbinstva vlada još ne samo kod svih
amerikanskih Indijanaca i kod indijskih urodjenika, dravidskih plemena na Dekhanu i gaurskih plemena u Hindostanu, već prema istraživanjima poslije Đachofena slično je
stanje moralo u prastaro vrijeme postojati svuda. A ko se
na ovaj način posvuda ispitaju spolni i porodični odnosi
još živih divljih ili barbarskih plemena, pokazat će se, da
su ono, što je Đachofen našao kod mnogobrojnih plemena
staroga svijeta, Morgan kod Irokeza, Cunow kod austral
skih crnaca i drugi kod ostalih plemena, društvene i spolne
formacije, k o j e s u č i n i l e o s n o v r a z v i t k u s v i h
n a r o d a na z e ml j i .
U Morganovim istraživanjima padaju u oči još i druge
zanimljive činjenice. Irokeška porodica sparivanja stoji u
nerazrješivom protivurječju s njezinim rodbinskim nazivima,
i iz toga protivurječja izašlo se na taj način, što je još u
prvoj polovici ovog stoljeća na sandvičkim otocima (H aw ai)
nadjena porodica, koja je potpuno odgovarala tom rodbin
skom sistemu, koji je kod Irokeza postojao samo još po
imenu. Ali rodbinski sistem na Hawajima nije odgovarao
opet tamošnjem obliku porodice, već upućivaše na jedan
stariji, prvobitniji, ali više ne postojeći porodični oblik.
Tam o su sva djeca braće i sestara bila smatrana kao braća
�16
i se stre ; kao braća i sestre važila su sva djeca ne samo
jedne matere i njenih sestara, ili jednog oca i njegove
braće, već ukupno djeca sve braće i svih sestara bez razlike.
Hawajski rodbinski sistem odgovarao je dakle jednoj
stepenici razvoja, koja je stajala još niže od postojećeg
porodičnog oblika. Pokazala se osobita činjenica, da su na
Hawajima kao i kod sjevernoamerikanskih Indijanaca po
stojala dva različita rodbinska sistema, koji više nijesu od
govarali stvarnim prilikama, jer su u stvari bili prešli u jedan
viši oblik. Morgan veli o tom ovako: „Porodica je aktivni
elem enat; ona nije n i k a d a stacijonarna, n e g o p r e l a z i
o d n i ž e g a o b l i k a u v i š i , u t o j mj e r i , u k o j o j
s e r a z v i j a o d n i ž e n a v i š u s t e p e n i c u . Naprotiv
su rodbinski sistemi pasivni; oni tek u dugim razmacima
vremena registriraju napretke, koje je porodica u tijeku vre
mena učinila, i mijenjaju se radikalno tek onda, kada se
porodica promijenila radikalno.“
Još i danas mjerodavno shvatanje, koje zastupnici sa
dašnjosti tvrdoglavo brane kao istinito i neoborivo: da je
sadašnji porodični oblik postojao od prastarog vremena
i da mora, ako se ne će dovesti u opasnost cjelokupna
kultura, uvijek postojati, pokazuje se dakle prema otkrićima
tih istraživača kao skroz pogriješno i neosnovano. Prouča
vanje prastare prošlosti ne dopušta više nikakove sumnje
0 tom, da se na najnižim stupnjevima ljudskog razvoja
odnos izmedju spolova potpuno razlikuje od odnosa ka
snijeg vremena, i da su se na tim razvojnim stupnjevima
razvila stanja, koja nam se čine užasom i blatom od ne
morala, ako li gledamo očima našeg vremena. Ali kao
što svaki stupanj ljudskoga razvoja ima svoje vlastite uslove
za proizvodnju, ima isto tako i svoj moralni zakonik, k o j i
j e s a m o o d r a z d r u š t v e n i h p r i l i k a . Moralno je
ono, što je običajno, a običaj je opet ono, što odgovara
najhitnijoj bitnosti, to jest socijalnim potrebama stanovite
jedne periode.
Morgan dolazi do zaključka, da je na nižem stepenu
divljaštva vladao takav običaj spolnoga snošaja u spolnim
savezima, po kome je svaka žena pripadala svakom čovjeku
1 svaki muškarac svakoj ženi, u kome je dakle postojala
�17
opća mješavina (promiskuitet). Svi muškarci živu u mnogoženstvu i sve žene imaju mnogo muževa. Postoji opća
zajednica žena i muževa, ali i zajednica djece. Strabo
pripovijeda (66. godine prije Krista), da su kod Arapa
braća spavala kod sestre i kod rodjene majke. Drukčije,
no putem incesta (krvnoga grijeha), nije ni moglo biti pr
vobitno umnožavanje ljudi, pogotovo, ako uzmemo po
bibliji, da su ljudi potekli od jednog ljudskog para. Biblija
protuslovi sebi samoj u ovoj škakljivoj tački, ona pripo
vijeda, da se Kain, pošto je ubio brata svojega A bela,
sklonio ispred lica Gospodnjega u zemlji Nod. Tam o je
upoznao svoju ženu, koja zatrudni i rodi mu sina. Ali
otkuda je bila njegova žena? Z ar Kajinovi roditelji nijesu
bili prvi ljudi? Po židovskome predanju imali su Kain i
A bel dvije sestre, s kojima su oni u incestu rodili djecu.
Kršćanski prevodioci biblije izostavili su, ćini se, ovu po
njih fatalnu činjenicu. Z a promiskuitet u prastarim vreme
nima, to jest, da je horda bila endogama, da je spolni
snošaj bio opći, govori i to, što se po indijskome mitu
Brahma oženio svojom rodjenom kćeri Saravasti; isti se
mit javlja kod Egipćana i u sjevernoj Eddi. Egipćanski
bog Ammon bio je muž svoje matere i ponosio se time,
Odin je prema E ddi bio muž svoje kćeri Frigge.1 A dr.
Adolf Bastian pripovijeda: ,,U Svaganwari su rajahove
kćeri imale povlasticu, da slobodno biraju sebi muževe.
Četiri brata, koji su se nalazili u Kapilapuru, proglasili su
najstariju od svojih pet sestara za kraljicu majku i o ž e n i l i
s e o s t a l i m a. “ 2
Morgan uzima, da se iz stanja opće spolne mješavine
doskora razvio jedan viši oblik spolnog snošaja, koji on
1 Ziegler se ruga u svom djelu, koje smo spomenuli u predgovoru,
što se mitu pridaje ma kakovo značenje za kulturnu historiju. U tom
shvatanju zrcali se sva jednostranost toga prirodoznanca. U mitima ima
duboki smisao, oni su nastali iz „narodne d uše“, oni se tem elje na
prastarim narodnim ' običajima i navikama, kojih je pomalo nestalo, ali
koje obasjane religijoznom glorjom živu i dalje u mitu. A ko nadjemo
činjenice, koje objašnjavaju sam mit, onda mu se s puno razloga mora
priznati njegovo historijsko značenje.
2 Dr. A d olf Bastian, Putovanja po unutrašnjosti Arhipela, Singapora, Batavije, M anile i Japana. Str. 12. Jena 1869,
A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
2
�18
naziva p o r o d i c o m k r v n o g a s r o d s t v a . Sada su
grupe, koje stoje u spolnom saobraćaju, odijeljene po
g e n e r a c i j a m a tako, te djedovi i bake ćine jednu
spolnu zajednicu muževa i žena. Njihova djeca ćine isto
tako jedan krug zajedničkih bračnih drugova, a isto taka
i njihova unučad, čim su dorasla do stanovite dobi. Tako
je sada, za razliku od spolne zajednice na najnižem stupnju,
kada je spolni saobraćaj bio opći, s p o l n i o d n o š a j
jedne generacije
sa d r ug o m isključen.
Medjutim on sada postoji medju braćom i sestrama, bra
tićima i sestričnama prvog, drugog i daljih stepena. Svi
su oni medjusobno braća i sestre, ali su svi jedno drugome
muž i žena. Ovom obliku porodice odgovara krvno srodstvo,
koje se u prvoj polovici prošlog vijeka nalazilo na Hawajima još samo po imenu, ali ne i u zbilji. Naprotiv po
amerikansko-indijanskom rodbinskom sistemu brat i sestra ne
mogu nikad biti otac i mati jednog djeteta, kao što je to
moglo biti po hawajskom obiteljskom sistemu. Porodica
krvnog srodstva bilo je stanje, koje je postojalo kod Masageta u vrijeme Herodotovo, o čem on p iše : „Svaki
se oženi jednom wženom, ali svima je dopušteno, da je
upotrijebe“ . . . „Čim se jednom čovjeku prohtjedne jedna
žena, on samo ovjesi svoj znak na prednji dio njezinih
kola i bezbrižno spava sa ženom . . . Pri tom zabode svoj
štap u zemlju kao sliku svojega djela . . . Obležanje biva
javno.*“ Na slične odnošaje pokazuje Đachofen i kod Likijaca, Etruščana, Krećana, Atenjana, Lezbijaca, Egipćana.
Z a porodicom krvnog srodstva slijedi po Morganu
treći, viši oblik porodične zajednice, koji on zove poro
dicom punalua. Punalua: mili drug, mila drugarica.
Protiv mišljenja Morganovog, da je naime porodica
krvnog srodstva — zasnovana na organizaciji bračnih klasa,
koje su se generacijama stvarale — prvotni oblik, koji je
predhodio porodici punalua, ustaje Čunow u svojoj na
prijed spomenutoj knjizi. O n ne vidi u njoj^ najprimitivniji
od dosada otkrivenih oblika spolnog saobraćaja, već jedan
prelazni oblik, koji se javio tek s pojavom spolne zajed1 B achofen: Materinsko pravo.
�19
nice, jedan prelazni stupanj prema čistoj plemenskoj orga
nizaciji, na kome se — pored podjele na totem e1 — na
lazi još neko vrijeme u izmijenjenom obliku i podjela na
klase po starosti, takozvane porodice krvnog srodstva.
Cunow izvodi dalje: Podjela na klase — svaki pojedini,
muškarac ili žena, nosi ime svoje klase i svog spolnog sa
veza (totema) — ne isključuje spolni saobraćaj izmedju
rodjaka u pobočnoj liniji, nego spriječava kohabitaciju iz
medju rodjaka u s p r a v n e i n i s p r a v n e linije, izmedju
roditelja i djece, tetaka i nećaka, stričeva i sinovki. Izrazi
tetka, stric i t. d. su imena slojeva.
Cunow navodi dokaze za ispravnost svojih naziranja,
koja se u pojedinostima udaljuju od Morganovih. Ali ma
koliko on u pojedinostima odstupao od Morgana, on ga
odlučno uzima u zaštitu od napadaja W estermarcka i
drugih. O n veli:
„Neka se i pokažu pojedine hipoteze Morganove pogrješnima i neka se druge i priznaju samo pod uvjetom,
ipak mu nitko ne može poreći zaslugu, da je on prvi kon
statirao identitet sjevero-američkih totema sa plemenskim
organizacijama Rimljana, i drugo, da je dokazao, kako su
naši današnji srodnički sistemi i oblici porodice rezultati
dugog razvojnog procesa. Na taj je način prvi on omogućio
novija istraživanja i stvorio temelj, na kom se dalje može
graditi." I u predgovoru k svojoj knjizi opaža on izričito,
da je njegov spis djelimična dopuna Morganove knjige o
prastarom društvu.
W estermarcku i Starckeu, na koje se u glavnom poziva
Ziegler, može biti drago ili ne, da se nastojanje i razvi
janje porodice ne ravna prema njihovim buržoaskim pred
rasudama. Kritika, koju je Cunow posvetio Zieglerovim po
moćnicima, morala bi pokolebati i najfanatičnijeg njihovog
pristašu u ocjeni njihovih prigovora Morganu.
1 Totem je spolna zajednica. Svaki spol ima svoju totemsku živo
tinju, naprimjer leguanskoga guštera, australskog parcova, vuka, medvjeda
i t. d., po kojoj zajednica nosi svoje ime. Totem ska je životinja osobito
obožavana, ona je savezu sveta i njegovi članovi ne smiju tu životinju
ni ubiti ni njeno m eso jesti. Totem ska životinja ima slično značenje, kao
i sveci, patroni cehova u srednjem vijeku.
�20
3. Materinsko pravo.
Brak punalua počima po Morganu sa isključenjem spolnih
odnošaja izmedju rodjene braće i sestara po materi. Kad
jedna žena ima više muževa, nemoguće je znati za oca.
Očinstvo postaje fikcijom. Očinstvo se osniva i danas, u
doba monogamnog braka, „samo na dobrom vjerovanju**,
kako je već rekao G oethe na usta Fridrikova u svom
„ Školovanju “. Ako je očinstvo u jednostrukom braku čestoput sumnjivo, njega je u mnogostrukom braku nemoguće
utvrditi, samo porijeklo po majci je nesumnjivo i neosporno,
pa su stoga djeca za vrijeme materinskog prava nazivana
spurii, t. j. posijani. Kao što su se sve dublje promjene
u socijalnim odnosima ljudi na primitivnom kulturnom
stupnju vršile postepeno, to je van svake sumnje trebalo
više vremena, da se porodica krvnoga srodstva preobrazi u
porodicu punalua i mnogi tragovi toga preobražaja primje
ćuju se još i u mnogo kasnije vrijeme. Najbliži izvanji po
vod za razvitak porodice punalua bilo je možda to, da se
zbog namnoženosti izvrši dioba, kako bi se zauzelo novo
zemljište za pašu i obdjelavanje. A vjerojatno je i to, da
su se na višem kulturnom stupnju javili pomalo pojmovi
0 štetnosti i nepristojnosti spolnog općenja izmedju braće
1 sestara i blizih rodjaka, što je zahtijevalo novo uredjenje
bračne ustanove. D a je tako doista bilo, potvrdjuje jedna
lijepa predaja, koju je — po Cunowljevu saopćenju —
našao G ason kod Dieyerijaca, južnoaustralskog plemena, o
postanku murdu-a (spolne zajednice). O na pripovijeda:
„Poslije stvorenja svijeta uzimali su se očevi, majke,
sestre, braća i drugi blizi rodjaci bez razlike, dok se nijesu
jasno pokazala štetna djelovanja ovakovih spajanja. Održalo
se vijeće starješina i vijećalo se o tome, kako da se to
spriječi. Kao posljedica savjetovanja upućena je jedna molba
Muramuri (velikom duhu), a taj zapovijedi u svom odgo
voru, da se pleme podijeli na različite grane, a ove da se
zbog razlikovanja označe raznim imenima prema živim i
mrtvim predmetima, naprimjer prema dingu (vrsta domaćeg
psa), mišu, kazuaru, kiši, leguanskom gušteru itd. Članovi
jedne iste grupe nijesu se smjeli medju sobom uzimati,
�21
nego samo članovi jedne grupe i članovi druge grupe. Sin
jednoga dinga nije se primjerice smio oženiti kćerju dru
goga dinga, ali se zato svako od njih dvoje moglo uzeti
sa članom iz porodice miša, kazuara, parcova ili iz koje
druge porodice, “
Ova je predaja jasnija od biblijske predaje; ona po
kazuje najjednostavnijim načinom postanak spolnih zajed
nica. Uostalom Paul Lafargue navodi u „Novom Vremenu*41
veoma oštroumno sa našeg gledišta potpuno opravdani
dokaz, da imena, kao A dam i Eva, nijesu imena pojedinih
osoba, već imena rodova, u kojima su živjeli Zidovi u
predhistorijskom vremenu. Lafargue riješava svojim doka
zivanjem čitav niz inače tamnih i protuslovnih mjesta u
1. knjizi Mojsijevoj. Isto je tako M Beer u „Novom V remenu“ 2 obratio pažnju na to, da je kod Zidova još i danas
ženidbeni običaj, da nevjesta i majka mladoženjina n e
s m i j u i m a t i i s t o i me , jer bi se u porodici dogodila
nesreća, bolest i smrt. T o je drugi dokaz za tačnost Lafargueovog shvatanja. Gentilska organizacija branila je že
nidbu medju osobama, koje su potjecale iz istoga roda.
A po rodovskim pojmovima jesu zajedničkog porijetla ne
vjesta i majka mladoženjina, ako imaju ista imena. Naravno,
da današnji Zidovi ne imaju ni pojma o savezu te njihove
predrasude sa starinskim njihovim rodovnim uredjenjem,
koje je branilo takove brakove izmedju rodjaka. U početku
su se time htjele spriječiti degenerativne posljedice krvnog
spolnog općenja, i ma da je rodovsko uredjenje kod Z i
dova propalo još prije hiljadu godina, predaja se ipak, kako
vidimo, održala u predrasudi.
Iskustva, stečena još prije kod gajenja životinja, morala
su predočiti štetnost krvnoga grijeha. Kako su daleko sizala ta iskustva, vidi se iz 1. knjige Mojsijeve, iz glave
30., stiha 32. i slijedećih, gdje je Jakov znao da podvali
svome tastu Labanu gojeći šarene janjce i koze, koji su
po Labanovu obećanju imali pripasti njemu. Stari su dakle
1 9 . godište 1891., str. 2 2 4 . i dalje.
2 12. godište 1 8 9 3 ./9 4 . str. 119.
�22
Izraelci već mnogo prije Darwina proučavali u praksi darwinizam.
Kad smo već počeli da govorimo o prilikama starih
Zidova, ajde da navedemo još i neke druge č i n j e n i c e ,
koje potvrdjuju, da je kod njih u prastaro vrijeme vladalo
materinsko pravo. U 1. knjizi Mojsijevoj (3, 16) veli se
o žen i: „I ti se moraš pokoravati volji tvoga muža, a on
nejca bude tvoj gospodar. “ Ovaj stih glasi i drugačije:
„Zena treba da napusti oca i mater i da se priveže za
muža.“ Ali u prvoj knjizi Mojsijevoj (2, 24) veli se i to:
„Zat o će č o v j e k n a p u s t i t i s v o g a oca i svoju
m a t e r i z a s v o j u s e ž e n u p r i v e z a t i i postat će
jedno meso.“ Isto se ponavlja kod Mateja 19, 3, Marka
10, 7 i u listu Efežanima 5, 31. O dista se dakle radi o
tom, da je iz m a t e r i n s k o g p r a v a postala zapovijed,
o kojoj tumači biblije ne imaju ni pojma, pa je zato u
posve krivom svijetlu prikazuju.
Materinsko pravo izbija i u 4. knjizi Mojsijevoj (32,
41). Tam o stoji, da je Jair imao oca iz plemena Jude, a
majku iz plemena Manasije, pak se ipak Jair izričito zove
s i n o m M a n a s i j e i bio je u tom plemenu nasljednik.
Jedan drugi primjer za materinsko pravo kod starih Zidova
nalazi se u knjizi Nehemijinoj (7, 63). Tam o se djeca
jednog svećenika, koji se oženio iz židovskog bratstva
Đarzilaj, zovu imenom toga bratstva Đarzilaj, pa se prema
tomu zovu ne imenom svojega oca, već imenom majke.
U porodici punalua uzimaju se po Morganu jedno ili
više koljena sestara jedne porodice sa jednim ili više ko
ljena braće d r u g e porodice. Rodjene sestre ili sestrične
prvog, drugog i daljeg stepena bijahu zajedničke žene
svojih zajedničkih muževa, a ovi nijesu smjeli biti njihova
braća. Rodjena braća ili rodjaci raznog stepena bijahu
zajednički muževi svojih zajedničkih žena, a ove nijesu
smjele biti njihove sestre. Pošto je tako krvni spolni sa
obraćaj prestao, novi je oblik porodice nesumnjivo doprinjeo
bržem i snažnijem razvitku plemena i pribavio onima, koja
su uzela ovu porodičnu (ormu, premoć nad onima, koja
su zadržala stari oblik odnošaja.
Rodbinski odnos, koji se razvio iz porodice punalua,
�23
bio je ovaj: Djeca od sestara moje majke i njena su djeca,
a djeca od braće mojega oca su i njegova djeca, a sva
zajedno su moja braća i sestre. Djeca od b r a ć e moje
majke su njezini nećaci i nećakinje, a djeca od sestara
mojega oca su njegovi sinovci i sinovke, a sva zajedno su
moji bratići i sestrične. D a lje : Muževi od sestara moje
majke su i njeni muževi, a žene od braće mojega oca su
i njegove žene, ali sestre od mojega oca i braća od moje
majke isključeni su iz obiteljske zajednice, a njihova su
djeca moji bratići i sestrične1.
Podizanjem kulture razvija se ukidanje spolnog odnošaja izmedju sve braće i svih sestara, pa se to postepeno
prenosi na najudaljenije rodjake u sporednoj liniji po ma
terinoj lozi. Javlja se nova grupa krvnog srodstva rod (gens),
koji se u prvom obliku razvio iz rodjenih i daljih sestara,
njihove djece i njihove rodjene i dalje braće po materi.
R od ima jednu pramajku, od koje potiču ženski nasljed
nici u generacijama. Muževi svojih žena ne spadaju u tu
grupu krvnog srodstva, u rod svojih žena, već pripadaju
rodu svojih sestara. Naprotiv djeca ovih muževa pripadaju
porodičnoj grupi svojih matera, jer se porijeklo mjeri po
materi: Mati je glava obitelji i tako postaje „materinsko
pravo “ , koje je dugo vremena bilo podlogom porodičnih i
nasljednih odnošaja. Prema tome — doklegod je bilo pri
znato nasljedje po materi — i žene su imale pravo su
djelovanja i glasanja u rodovskom vijeću, one su birale
saheme (poglavare) i ratne starješine i skidale ih. K ad je
Hanibal s Galima učinio savez proti Rimljanima, imalo se
u slučaju nesuglasica sa saveznicima povjeriti pravo pre
sude galskim ženama. Toliko je bilo Hanibalovo povjerenje
u njihovu nepristranost.
O Likijcima, koji su priznavali materinsko pravo, veli
H e ro d o t: „Njihovi su običaji dijelom kretski, dijelom karski.
P a opet imadu jedan običaj, kojim se razlikuju od svakog
drugog naroda na svijetu. Pitaš li Likijca, tko je on, od
govorit će ti najprije svojim imenom, ^zatim imenom svoje
matere i tako dalje u ženskoj liniji. Sta više, kad se slo1 Fr. E ngels, Porijetlo porodice i t. d.
�24
bodnjakinja uda za roba, njihova su djeca slobodni gradjani,
ali ako slobodan čovjek uzme inozemku ili robinju, nje
gova djeca, pa bio on i najviša ličnost u državi, gube sva
gradjanska prava."
U ono se vrijeme govori o matrimonium-u mjesto o
patrimonium-u, o mater (amilias mjesto o pater familias, a
domovina se naziva dragom materinskom zemljom. Kao
raniji porodični oblici, tako se i gens osnivao na zajednici
vlasništva, to jest na komunističkom načinu gospodarstva.
Z ena je upravljala i vodila porodičnu zajednicu, za to je
imala veliki ugled kako u kući tako u pitanjima odnosa
familije prema plemenu. O na je izravnjavala sporove,^ bila
suditeljica i obavljala vjerske obrede kao svećenica. Ceste
pojave kraljica i vladarica u starini, njihov odlučni upliv,
kad su vladali njihovi sinovi, primjerice u Egiptu, sve je
to bilo posljedicom materinskog prava. U onim je vreme
nima mitologija u velikom dijelu poprimila ženski značaj;
Astarta, Demetra, Cerera, Latona, Izida, Frigga, Freja,
G erda i t. d. Z ena je nepovredljiva, ubijstvo matere je
najteži zločin pozivajući sve muževe na osvetu. Krvna je
osveta zajednička stvar za sve ljude jednoga plemena, svaki
je dužan da osveti nekoga člana te porodične zajednice za
nepravdu, koju mu je nanio član drugoga plemena. Obrana
žena potiče muškarce na najveću hrabrost. Tako su se
pokazivala djelovanja materinskog prava u svim životnim
odnosima starih naroda, kod Babilonaca, Asiraca, Egipćana,
kod Grka prije herojskoga vremena, kod italskih plemena
prije sagradjenja Rima, kod Skita, Gala, Iberaca i Kantabrijaca, Germana i t. d. Z ena ima u onim vremenima po
ložaj, kakav nije imala nikada poslije. Tako veli Tacit^ u
svojoj „Germ aniji:" „Germani drže, da je u ženi nešto
sveto i proročko, zato poštuju savjet žena i pokoravaju se
njihovim riječima." Diodor, koji življaše u vrijeme Ceza
rovo, u najvećoj se mjeri ljuti nad položajem žena u Egiptu ;
on je doznao, da stare roditelje ne hrane njihovi sinovi,
već kćeri njihove. O n prezirno govori o ženskim slugama
sa Nila, koji su pripadnicima slabijega spola dali u do
maćem i javnom životu prava i slobode, koje su jednome
Grku ili Rimljaninu morale izgledati nečuvene.
�25
Z a vrijeme materinskog prava vladalo je uopće stanje
mira. Odnosi su bili posve jednostavni, život primitivan.
Pojedina plemena odijeliše se jedno od drugoga, ali zato
poštivahu jedno drugomu oblasti. Kad je pleme bilo na
padnuto, bili su ga muškarci dužni braniti, u ćem ih snažno
pomagahu žene. Po Herodotu su kod Skita i žene sudje
lovale u b o ju ; po njegovoj se tvrdnji djevica mogla udati
tek onda, pošto je ubila jednog neprijatelja. Uopće bijahu
u starini tjelesne i duševne razlike izmedju muškarca i žene
daleko manje, no u današnjem društvu. Gotovo kod svih
divljih i u barbarstvu živućih naroda su razlike u težini i
i veličini mozga manje no kod naroda u civilizaciji. Kod
tih naroda ne zaostaju žene tjelesnom snagom i spretnošću
nimalo za muškarcima. Z a to ne govori samo svjedočanstvo
starih pisaca o narodima, kod kojih vladaše materinsko
pravo, za to svjedoče i ženske vojske Ašantija i zapadnoafričkoga kralja u Dahomeu, koje se odlikuju hrabrošću i
divljaštvom. T o potvrdjuje i sud Tacitov o ženama kod
starih Germana i podaci Cezarovi o ženama Iberaca i
Skota. Kolumbo je pred Santa Cruzom imao održati bitku
s jednim indijanskim plemenom, u kojoj su se žene ponijele
isto tako hrabro kao i muškarci. Z a ovo shvatanje nalazimo
potvrdu i kod Havelocka E llisa: „Prema H . H . Johnstoneu
moraju žene Andombijaca na Kongu teško raditi i nositi
velike terete, ali opet provode posvema sretan život. O ne
su često snažnije od muževa, bolje razvijene i imadu često
upravo prekrasna tjelesa. O Manymenima kod Arruwima
u istome kraju veli P a rk e : ,T o su lijepi ljudi, osobito su
žene ljepušaste i mogu nositi isto tako teške terete kao
i muškarci.* U Sjevernoj Americi rekao je jedan indijanski
poglavica H e a rn e u : ,Z ene su stvorene za rad, jedna od
njih može toliko nositi ili dignuti kao dva muškarca.*
Schelong, koji je s antropološkog stanovišta temeljito pro
učavao Papuance u njemačkoj koloniji Nove Guineje, našao
je, da su žene mnogo jače gradjene od muškaraca. T ako
u srednjoj Australiji dogadja se zgodimice, da muževi tuku
svoje žene iz ljubomora, ali u takovim slučajevima nerijetko
se dešava, da žena uzvrati i bez pomoći izlupa muža. N a
Kubi su se žene borile uz bok svojih muževa i imale su
�26
veliku neovisnost. Kod nekih indijanskih rasa, kao kod Puebla
u Sjevernoj Americi i kod Patagonaca, žene su velike kao
muškarci, a ni kod Rusa, što se tjelesne veličine tiče, ne
postoji tako velika razlika izmedju spolova, kao kod Engleza
ili Francuza.4
*1)
Ali i u radu su žene u izvjesnim prilikama strogo po
stupale, i jao si ga muškarcu, koji je bio odviše trom ili
odviše nespretan, a da bi doprinesao svoj dio općenitom
uzdržavanju. Njega su prosto otjerali, pa se onda ili po
vratio u svoj rod, gdje je bio dočekan neprijateljski, ili je
stupio u drugi rod, gdje su prama njemu bili snošljiviji.
D a bračni život urodjenika u unutrašnjosti Afrike nosi
još i danas ovaj karakter, našao je na svoje veliko iznenadjenje Livingstone, kako pripovijeda u svom d jelu:
„Missionary travels and researches in southern Africa4
4
(Misijonarske radnje i istraživanja u južnoj Africi), London
1857. Na Sambeziju naišao je na Đalondu, lijepo i snažno
poljodjelsko pleme crnaca, kod kojega su žene uživale
privilegovan položaj, što su mu potvrdila saopćenja Portu
galaca, koja su mu se u početku činila nevjerovatna. O ne
sjede u vijeću; mladoženja mora iz svojega sela putovati
u ženino; on se pri tom obvezuje, da će majku svoje
žene, dok bude živa, opskrbljivati gorivom, a u slučaju da
dodje do rastave, ostat će djeca vlasništvo matere. No
naprotiv mora se žena brinuti za muževljevu hranu. Pa i
ako dodje gdjekada do malih razmirica izmedju muževa i
žena, Livingstone je našao, da se muževi ne bune proti
tomu ; vidio je naprotiv, da se muškarci, koji su uvrijedili
žene, kazne vrlo osjetljivo i to — gladovanjem. Čovjek
dodje kući da jede, ali žena ga pošalje drugoj i on ostaje
gladan. Umoran i gladan popne se on u najnapučenijem
dijelu sela na drvo i javlja plačnim glasom: „Čujte! čuj
te ! Mislio sam, da sam se oženio ženama, ali one su mi
sve od reda vještice! Ja sam neženja, ne imam ni jedne
žene! Je li to pravo za čovjeka, kao što sam j a ! 4
4
x) H avelock E llis, Muškarac i žena. Str. 3 . do 4. Leipzig 1894.
�27
Drugo poglavlje.
Borba izmedju m aterinskog i očinskog
prava.
1. Postanak očinskog prava.
Sa namnožanjetn stanovništva postaje čitav niz sestrin
skih rodova, koji opet stvaraju kćerinske rodove. Materin
je rod za njih fratrija. V iše fratrija čine pleme. O va je
društvena organizacija tako čvrsta, te je bila podlogom voj
ničkoj organizaciji u starim državama, kad je već staro ro
dovsko uredjenje bilo propalo. Pleme se dijeli u više ple
mena, koja imaju jednako uredjenje i u svakom od njih
ostaju stari rodovi. Ali pošto rodovsko uredjenje zabranjuje
brak izmedju braće i sestara i svih rodjaka u materinoj
liniji do najudaljenijeg člana, ono je time samo sebe po
kopalo. Kako su medjusobni odnošaji pojedinih rodova
bivali tijekom društvenog i privrednog razvitka sve zamr
šeniji, to se zabrana braka izmedju različnih rodova nije
mogla dugo održati, ona je morala sama po sebi pasti i
rasprsnuti se. Dok je proizvodnja životnih namirnica sta
jala još na najnižim stepenima zadovoljavajući vrlo malenim
zahtjevima, bila je djelatnost muža i žene u glavnom jed
naka. Ali sa uvećavanjem podjele rada nastupila je ne
samo podjela poslova, već i podjela zanimanja. Ribolov,
lov, stočarstvo, poljodjelstvo zahtijevali su naročitih znanja,
a ona su u daleko većoj mjeri bila potrebna za pravljenje
alata i posudja, koja su bila poglavito vlasništvo muževa.
Muškarac, koji je u tom razvoju stupio naprijed, bio je
pravi gospodar i vlasnik ovih izvora bogatstva.
Sa namnožavanjem stanovništva i sa težnjom za većim
pašnjacima i oranicama javila su se ne samo trvenja i borbe
oko posjeda najboljeg zemljišta i tla, nego se javila i po
treba radnih snaga. Sto su brojnije bile te snage, to veće
je bilo bogatstvo proizvoda i stada. T o je najprije dovelo
do otmice žena, a kasnije do zarobljivanja pobijedjenih
muževa, koje su u početku ubijali. T im e su došla dva ele
menta u staro rodovsko uredjenje ne slažući se dugo
s njim.
�28
K tome je došlo još i nešto drugo. Sa sve većim dife
renciranjem poslova nastaje iz sve veće potrebe orudja,
sudova, oružja itd. zanat, koji uzima samostalni razvoj
odjeljujući se malo pomalo od poljodjelstva. Nastaje po
sebno stanovništvo, koje se bavi zanatom, sa zasebnim
interesima kako u pogledu na imanje tako i na njegovo
nasljedjivanje.
Dokle se porijeklo vodilo u ženskoj liniji, nasljedjivali
su rodovski srodnici svoje pokojne rodovske drugove po
materinoj lozi. Imanje je ostalo u rodu. Ali u novom stanju,
kad je otac postao vlasnikom, to jest posjednikom stada
i robova, oružja i posuda, kad je postao zanatlijom i trgov
cem, pripala je poslije njegove smrti, dokle je on ubrojavan u materin rod, njegova svojina ne njegovoj djeci,
nego njegovoj braći i sestrama i djeci i potomstvu njegovih
sestara. Rodjena djeca nisu dobila ništa. Težnja, da se
ovo stanje promijeni bila je dakle vrlo velika, i ono se
promijenilo. Prije svega, namjesto braka sa više muževa i
žena postala je porodica parova. Neki čovjek živio je sa
jednom ženom i djeca, potekla iz toga odnošaja, bila su
njihova djeca. O ve porodice parova rasprostirale su se u
toliko više, u koliko je zabrana braka u rodovskoj organi
zaciji otežavala takovo uzimanje i u koliko su navedeni
ekonomski uzroci iziskivali nov oblik porodičnog života.
Staro stanje stvari, počivajući na zajedničkom gospodar
stvu, nije se moglo izmiriti sa ličnom svojinom. S t a l e ž i
z a n i m a n j e odlučivali su, kad je bilo nužno odabrati
mjesto za stanovanje. Iz proizvodnje robe, koja je sada
nastala, izašla je trgovina sa susjednim i stranim narodima,
što je bilo povodom novčanoj privredi. Taj razvoj je vodio
i upravljao muškarac. Privatni njegovi interesi nijesu u glav
nom imali ništa zajedničko sa starom rodovskom organi
zacijom, čiji interesi bijahu često puta protivni njegovima.
T ako je značaj rodova sve više opadao. Najposlije je rod
sačuvao još samo vršenje vjerskih funkcija u porodičnoj
zajednici; njegovo je ekonomsko značenje propalo i po
svemašnji raspad rodovskog uredjenja bio je tek pitanje
vremena.
Sa ovim raspadanjem starog rodovskog uredjenja pao
�29
je ubrzo upliv i položaj ženin. Materinskog je prava ne
stalo, a na njegovo je mjesto došlo očinsko pravo. Čovjek
je kao privatni vlasnik imao interesa u djeci, koju je mogao
smatrati z a k o n i t o m i učiniti nasljednicima svojega vlas
ništva, p a j e z a t o z a b r a n i o ž e n i s n o š a j s a
drugim muškarcima.
Naprotiv, on je za sebe zadržao pravo, da pored
prave žene ili više njih drži toliko priležnica, koliko je
mogao da ih uzdržava. I djeca ovih priležnica bila su
smatrana zakonitom djecom. Dva važna dokaza u tom po
gledu nalazimo u bibliji. U 1. knjizi Mojsijevoj, u glavi
16, u stihu 1. i 2. veli se : „Ali Sara, žena Avramova,
ne radjaše mu djece. A imaše robinju Misirku, po imenu
Agaru. Pa reče Sara A vram u: gle, G ospod me je za
tvorio, da ne rodim ; nego idi k robinji mojoj, ne bih li
dobila djece od nje. I Avram prista na riječ Sarinu.“
Drugo značajno mjesto je u 1. knjizi Mojsijevoj, u glavi
30., u stihu 1. i slijedećima. Tam o stoji: ,,A Rahilja vi
djevši gdje ne radja djece Jakovu, pozavidje sestri svojoj;
i reče Jakovu: daj mi djece, ili ću umrijeti. A Jakov se
rasrdi na Rahilju i re č e : zar sam ja, a ne Bog, koji ti
ne da poroda? A ona reče: eto robinje moje V ale, lezi
s njom, neka rodi na mojim koljenima, pa ću i ja imati
djece od nje. I dade mu Valu, robinju svoju, za ženu, i
Jakov leže s njom.“
Jakov je dakle imao ne samo kćeri Labanove, dvije
sestre, za žene istovremeno, već su mu one dale i svoje
služavke, što je po običaju onog vremena bilo „moralno” . O n
je, kao što je poznato, obje glavne žene kupio služeći za
svaku od njih njihovu ocu Labanu po sedam godina.
ono doba bijaše kupovanje žena općenit običaj kod Z i
dova, ali pored kupovanja žena bila je veoma razvijena
otmica žene od pobijedjenih naroda; tako su primjerice
oteli Benjaminovi potomci žene silonske.1 Zarobljena žena
postala je robinjom, priležnicom. Ali ona je mogla postati
zakonitom ženom, čim je ispunila ove propise: morala je
odrezati sebi kosu i n o k te ; odjeću, u kojoj bijaše zaro1 Knjiga o sudijama 21, 2 0 i dalie.
�30
bijena, morala je svući i zamijeniti je drugom, koja joj je
bila dana; poslije toga je mjesec dana morala oplakivati
oca i majku i kad je tako umrla za svoj narod i postala
mu strana, tek onda je mogla legnuti u bračnu postelju.
Najviše je žena imao, kako je poznato, kralj Salamun,
koji je po knjizi o kraljevima (I, 11) imao ne manje nego
700 žena i 300 priležnica.
Čim je očinsko pravo, to jest porijeklo po muškoj
lozi ovladalo u židovskoj rodovskoj organizaciji, kćeri su
bile isključene od nasljedstva. Ovo je kasnije bilo samo u
toliko izmijenjeno, ako otac ne bi ostavio nijednoga sina.
T o se vidi iz 4. knjige Mojsijeve (27, 2 do 8), gdje se
govori o tom, kako je Mojsije — kad je Zelafead umro
bez sinova i kada su kćeri gorko požalile, što su isključene
iz očeva nasljedja, koje je imalo da se vrati Josipovu
plemenu — presudio, da u ovom slučaju kćeri treba da
budu nasljednici. Ali kad one stadoše namjeravati, da se
po starome običaju udadu u neko drugo pleme, Josipovo
se pleme požalilo, da će mu na taj način propasti nasljedje. Na to je Mojsije presudio (4, 36), da nasljednice
mogu slobodno birati muževe, ali da su obvezane ostati
u plemenu svojih otaca. Dakle, zbog svojine je povrijedjeno staro bračno uredjenje. Uostalom, već je u staro
zavjetnom, dakle historijskom vremenu ovladalo očinsko
pravo kod Zidova i organizacija bratstva i plemena osni
vala se kao kod Rimljana na nasljedjivanju po muškoj
lozi. Prema tomu bijahu kćeri isključene iz nasljedja, kako
se to vidi iz I. knjige Mojsijeve (31, 14 i 15), gdje se
tuže Labanove kćeri, Lea i R a h ela : „Eda li još imamo
kakav dio i nasljedstvo u domu oca svojega? Nije li nas
držao kao tudjinke, kad nas je prodao? pa je još i naše
novce jednako jeo.“
1 kod Zidova, kao kod svih naroda, kod kojih je
nasljedje po ocu stupilo na mjesto nasljedja po materi,
žjena je bila potpuno bespravna. Brak je bio kupovni brak.
Z eni je bila nametnuta najstroža čistoća, dok muškarac
nije bio vezan uz tu zapovijed, već je osim toga imao
pravo imati i više žena. A ko se mužu prve bračne noći
učinilo, da mu je žena već prije vjenčanja izgubila djevi-
�31
čanstvo, imao je pravo, ne samo da ju otjera, već da je
dade i kamenovati. Ista bi kazan stigla i brakolomnicu, a
muža samo onda, kad bi počinio brakolomstvo s tudjom
ženom židovskoga porijekla. Po 5. knjizi Mojsijevoj (24,
1 do 4) imao je čovjek pravo otjerati skoro dovedenu
ženu, ako u njegovim očima ne steče milosti, ili ako ga u
čemu bilo ne zadovolji. O n je tada morao napisati knjigu
odpusnicu, dati ženi ruku i pustiti je iz kuće. D a je
kasnije kod Z idova ženin položaj bio nizak, vidi se i
otuda, što još i danas žene u sinagogi prisustvuju službi
božjoj odvojeno od ljudi i što se ni u molitvi ne spo
minju.1 Po starom židovskom shvatanju ne pripada žena u
općinu, ona je i u vjerskom i u političkom pogledu jed
naka ništici. A ko se nadje deset muškaraca na okupu,
oni smiju vršiti službu božju. Z ene toga ne mogu, ma
koliko ih bilo.
Slično tome naredio je Solon u A teni, da se na
sljednica mora udati za svoga najbližeg muškog agnata,
ma oboje pripadali istomu rodu i ma je takav brak bio
zabranjen po ranijem pravu. Solon je naredio i to, da
vlasnik ne mora, kao dotle, ako umre bez djece, ostaviti
svoj imetak svomu rodu, već da može u oporuci imeno
vati za nasljednika koga hoće. Vidimo dakle, da čovjek
ne upravlja vlasništvom, već vlasništvo upravlja njime i
postaje njegovim gospodarom.
Sa vladom privatnog vlasništva bilo je zapečaćeno podjarmljenje žene pod muškarca. Nastupilo je vrijeme pod
cjenjivanja i čak preziranja žene.
M a t e r i n s k o je pr a vo z nač i l o komuni z a m,
j e d n a k o s t svi j u; p o j a v a o č i n s k o g p r a v a z na č i l a
je vl adu p r i v a t n o g vl as ni š t va i u i sto vr i j eme
1 U nastarijem dijelu grada Praga nalazi se jedna mala sinagoga,
koja potječe iz šestog stoljeća poslije Krista i koja je valjda najstarija u
Njemačkoj. A k o posjetilac sidje za sedam stepenica u polumračan prostor,
primjetit će prema sebi na zidu otvore, koji vode u jedan potpuno
mračan prostor. N a pitanje, kuda vode ti otvori, odgovorio nam je v o d ič :
u prostor za žene, gdje one prisustvuju službi božjoj. M oderne su sina
goge povoljnije udešene za žene, ali je odvojenje žena od muškaraca
očuvano.
�32
p o d č i n j e n o s t i r o p s t v o ž e n e . T o je uvidiao i kon
zervativni Aristofan, koji je u svojoj komediji „Pučka skup
ština žena" ocrtao, kako žene dolaze na vladu u državi i
kako uvode komunizam, koji on karikira najcrnijim bojama,
da bi žene diskreditirao.
Na koji se način ovaj preobražaj u pojedinostima iz
vršio, teško je pokazati. Ali ova p r v a v e l i k a r e v o l u
ci j a, koja se javila u razvoju čovječanstva, nije izvršena
istovremeno kod svih starih kulturnih naroda niti svuda na
isti način. Medju narodima Grčke bila je prva A tena, gdje
je najprije nastupio novi poredak u odnosima.
Fr. Engels drži, da se ovaj veliki preobražaj izvršio
posve mirno, i kad su stvorene sve pogodbe za novo
pravo, bilo je tek potrebno jednostavno glasanje rodova,
da se materinsko pravo zamijeni očinskim. Naprotiv, Đach
ofen pozivajući se na stare pisce misli, da su se žene že
stoko usprotivile tom društvenom preobražaju. O n naime
u pričama o amazonskim carstvima, koje se nalaze u povjesti Azije i Istoka i koje su se pojavile i u Južnoj
Americi i Kini, vidi dokaze za borbu i otpor žena protiv
novog uredjenja.
Sa nastupom muške vladavine izgubile su žene i svoj
položaj u općini, isključene su iz vijeća i svakog važnog
uticaja. Čovjek ih sili na bračnu vjernost, koju za sebe ne
priznaje; ako žena prekrši tu vjernost, ona čini najveću
prevaru, koja može snaći novoga gradjanina; ona mu do
nosi u kuću stranu djecu kao baštinike njegova imetka,
čega radi kažnjavahu stari narodi ženu, koja je prekršila
bračnu vjernost, kaznom smrti ili ropstva.
2. Materinsko pravo u grčkim mitima i dramama.
I ako su tako žene uklonjene sa svog vladarskog po
ložaja, ipak su stari običaji i navike vladali duhovima još
mnogo stoljeća, premda je dublji njihov smisao postao
pomalo sve nerazumljiviji narodima. T ek sadašnje se vrijeme
trudi, da bi ispitalo značenje tim starim običajima. Tako
se u Grčkoj zadržao religijozni običaj, da žene prizivaju
za savjet i pomoć samo boginje. 1 godišnje svetkovine
i
�33
t h e s m o f o r i j a nastale su u doba m a t e r i n s k o g p r a v a .
Još i u kasnijem vremenu grčke su žene svetkovale ovaj
praznik pet dana u čast Demetre i na svetkovini nije smio
biti prisutan nijedan muškarac. Slično se dogadjalo u starom
Rimu u čast Cererinu. Demetra i Cerera bijahu boginje
plodnosti. Takve svetkovine obdržavale su se i u N je
mačkoj daleko u kršćanski srednji vijek i bile su posvećene
Friggi, koja je starim Germanima bila boginja plodnosti;
i ovdje su muškarci bili isključeni od učestvovanja.
U Ateni, gdje je materinsko pravo ustupilo mjesto
očinskome pravu najranije, ali, kako se čini, poslije velikog
otpora žena, očito se odražava tragičnost ovoga preobra
žaja u Eshilovim ,,Eumenidama“ . Predm et je ovaj: A ga
memnon, kralj u Mikeni, muž Klitemnestrin, žrtvuje po
zapovijedi proročišta pri svom pohodu na Troju svoju kćer
IHgeniju. Mati se bunila proti žrtvovanju svog djeteta, koje
po materinskom pravu ne pripada njezinome mužu, i u
Agamemnonovoj odsutnosti uzima za muža Egista, što nije
bilo nemoralno po starinskom pravu. Kad se Agamemnon
iza mnogogodišnjeg izbivanja vratio u Mikenu, ubije ga po
nagovoru Klitemnestrinu Egist. O rest, Agamemnonov i
Klitemnestrin sin, osvećuje po zapovijedi Apolona i A tene
smrt očevu, ubijajući mater i Egista. Poradi ubijstva, po
činjenog na materi, progone O resta Erinije, koje zastupaju
staro pravo. Apolon i A tena, koja po mitu n e m a ma j ke ,
jer je gotova iskočila iz glave Zeusove, brane O resta i
zastupaju novo, očinsko pravo. Radi presude stvar dolazi
pred areopag, gdje se razvije ovakav razgovor, u kom su
izražena oba suprotna gledišta:
Erinija : Je li te prorok (A p o lo n ) naveo na ubijstvo majke ?
O r e s t: Još ni do danas ne proklinjali svoju sudbinu.
Erinija: Tako veliš sada, ali ćeš uskoro drukčije govoriti.
O rest: Vjerujem , ali će mi pom oći otac iz groba.
Erinija: Nadaj se u mrtve ti, što si m a jk u ubio.
O rest: Dvostruki je grijeh navukla ona na svoju griješnu glavu.
E rinija: Kako to ? Obavijesti o tom i sudije.
O r e s t: O na je ubila muža i ubila mi je oca.
Erinija: 1 ti još živiš, dok je o n a okajala ubivstvo.
O rest: Z ašto je nijesi gonila za života?
Erinija: O n a n i j e b i la u k r v n o m s r o d s t v u s a m u ž e m , k o g a
j e u b i la .
A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
3
�34
O rest: A ja s a m , v e l i i, o d m a j č i n e kr vi .
Erinija: Z a r t e o n a , u b i c o , n i j e n o s i l a p o d s v o j i m
srcem?
Zar se ne k u n e š d r a g o c j e n o m
krvi
svoje matere?
Erinije dakle ne priznavaju nikakovo očinsko i muževIjevo pravo, za njih postoji samo materinsko pravo. Njima
je ravnodušno, što je Klitemnestra dala umoriti muža, jer
on je bio stranac; naprotiv, one zahtijevaju, da se kazni
ubica matere, jer je O rest, ubivši majku, učinio najteže
zločinstvo, koje se u starom rodovskom uredjenju moglo
učiniti. Naprotiv, Apolon stoji na suprotnom stajalištu: on
je po nalogu Zeusovu nagovorio Oresta, da ubije svoju
mater, kako bi osvetio umorstvo oca, i brani taj postupak
pred sudijama ovako:
„Na to velim, čuj moju pravednu r ije č :
Nije majka tvorac svo g a djeteta.
O na samo prima i nosi probudjeni ž iv o t;
O tac ga stvara, ona čuva tu zalogu
Prijateljstva medju njima, ako je Bog ne povrijedi.
T o ću potvrditi sigurnim dokazom.
Jer otac m ože da bude bez majke;
Dokaz je rodjena kći (A ten a) olimpskoga Zeusa,
Koju nije nikada skrivala tama materine utrobe,
A plemenitijeg podmlatka nije rodila nijedna boginja/1
Prema Apolonovu mišljenju stvaranje daje prvo pravo
ocu, dok je naprotiv po dotadanjem mišljenju majka davala
krv i život djetetu i bila jedini vlasnik djeteta, a otac njenog
djeteta bio je za nju samo s t r a n a c . Z ato na mišljenje
Apolonovo odgovaraju Erinije:
T i uništavaš sile starog vremena . . .
T i, mladi bože, hoćeš da upropastiš nas stare.
Sudije se spremaju za presudu, pola ih je za staro, a
pola za novo pravo, tako da prijeti opasnost jednakih gla
sova. T ada dohvati A tena glasački kamečak s oltara i spu
štajući ga u žaru govori:
M eni je pripalo dati posljednju riječ
I ja spuštam ovaj kamečak za O re sta ;
Ja z a m a j k u n e z n a m , nije me rodila, k o,
N o iz sveg srca hvalim s v e , š t o j e m u š
P a č a k i u b r a k u , jer sam sva očeva.
Z ato smatram sada, da je m a n j e k a ž n j i v o ubistvo žene,
Koja je ubila svoga muža, k u ć n u o b r a n u .
Neka pobijedi Orest i pri jednakoj podjeli glasova.
�35
Druga jedna priča prikazuje propast materinskog prava
u A teni na ovaj način „Z a Kekropsova vladanja dogodi
se dvostruko čudo. Izbiju iz zemlje u isto vrijeme na
jednom mjestu maslina, a na drugom voda. Preplašeni
kralj pošalje poslanstvo u Delfe, da pita proročište o zna
čenju ovih dogadjaja. Odgovor je glasio: Maslina označuje
Minervu, a voda Neptuna i sada stoji do gradjana, po
kome će od ta dva božanstva nazvati svoj grad. Kekrops
sazove narodnu skupštinu, u kojoj su imali pravo glasanja
muškarci i žene. Muževi su glasali za Neptuna, žene za
Minervu, i pošto su žene imale jedan glas više, pobijedi
Minerva. T o razljuti Neptuna i on poplavi morem zem
ljišta Atenjana. D a bi ublažili srdžbu boga. osudiše A tenjani svoje žene na trostruku kazan: d a i z g u b e p r a v o
g l a s a , d a n j i h o v a d j e c a n e n o s e m a j č i n o i me , a
o n e s a me da se vi š e ne z o v u A t e n j a n k e . " 1
Tako pobijedi novo pravo. Brak, koji učini oca glavom
porodice, očinsko pravo pobijedi materinsko pravo.2
3. Zakonite žene i hetere u Ateni.
Prelaz iz materinskog prava u očinsko izvršen je svuda
kao i u Ateni, čim je dostignut sličan stupanj kulturnog
razvitka. Z ena je potisnuta u kuču, izolovana je i dobiva
posebne prostorije — ginekonitis — u kojima živi. Isklju
čena je čak od dodira s muškarcima, koji posjećuju kuću.
T o je bila glavna svrha odjeljivanja.
Ovaj preobražaj u običajima dolazi do izražaja već u
Odiseji. T ako Telem ak kori svoju majku Penelopu zbog
prisutnosti medju proscima i zapovijeda jo j:
„T a podji kući i brini se za svoje poslove,
Z a vreteno i stan i gledaj, da ti se radu
Djevojke nauče ; govor priliči ljudima,
A p r i j e s v e g a m e n i , j er ja s a m
gazda
u
k u ć i 1“ 3
1 Bachofen, M aterinsko pravo.
2 Kada je zimi izmedju 1899 i 1900 predstavljana u Berlinu, Beču
itd. Eshilova O restija u novoj obradi gosp. v. W ilam owitz-M ollendorfa,
publika i kritika bijahu nesposobne da shvate duboki smisao ove tragedije
i ona je za njih bila nešto nerazumljivo.
3 Homerova O diseja. Prvo pjevanje.
�36
Ovakovo shvatanje već ^ je zavladalo u ono doba u
cijeloj Grčkoj. Još i više. Žena, i kad je udovica, stoji pod
gospodstvom najbližeg muškog rodjaka i nema više prava
da bira muža. Siti dugog obmanjivanja lukave Penelope,
prosioci se kroz usta Antinojeva obraćaju k Telemaku i
zahtijevaju:
Eto, prosci te opominju, da znaš i sam
U srcu svom, a da i svi Ahajci znadu !
P o š a l j i m a t e r i r e c i jo j, d a u z m e z a m u ž a .
Koji joj se svidja i k o g a j o j o t a c i z b e r e . 1
Ženinoj je slobodi sad već odzvonilo. Ako izadje iz
kuće, mora da se zavija, da ne bi izazvala požudu kakvog
drugog čovjeka. Na istoku, gdje su spolne strasti uslijed
žarke klime najžešće, još je i danas najstrože provadjano
ovo odjeljivanje žena. Medju starim narodima služi A tena
za ugled novim uredjenjem. Z ena doduše dijeli s mužem
postelju, ali ne i s to l; ona ga ne zove po imenu, nego
„gospodaru**; ona mu je sluškinja. Javno se nije smjela
nigdje pokazati, na ulicu je izlazila pod koprenom i odje
vena najjednostavnije. Ako je učinila brakolomstvo, ona je
po Solonovu zakonu platila taj svoj grijeh gubitkom života
ili slobode. Muž ju je mogao prodati kao robinju.
Položaj grčke žene u ono doba plastično je prikazan
u Euripidovoj „Medeji**.2 O na ovako jadikuje:
„O d svega, ah, što ima dušu i život.
M i sm o ž e n e n a j b j e d n i j a b i ć a l
Svojim mirazom moramo da kupimo muža, —
1 što je još gore od to g a :
N a š e je t i j e l o od t a d a n j e g o v o .
I uvijek postoji strašna o p a sn o st:
Kakav će on biti, dobar ili rdjav?
J^r je razvod za ženu uvijek mrlja,
T e svoga sudjenika n e s m i j e p r e z i r a t i .
1 kad se uda za ljude s novim navikamn i nenaviknutim
običajima,
O na sama — pošto je nitko ne uči —
Mora dokučiti prirodu svoga muža.
1 ako nam sve to srećno podje za rukom,
1 Homerova O diseja. Drugo pjevanje.
3 Stih 2 3 0 i dalje. Euripid je rodjen u Salamini 4 8 0 god.
Krista.
prije
�37
I ako naš dragi rado i veselo živi s nama,
Tada se našem životu može pozavidjeti. —
/
A inače — bolje biti m rtav! — muž, ako mu je
j
K uća omrzla, nalazi i z v a n n j e ono, što će
Ublažiti tugu njegove duše,
(
Kod prijatelja, kod vršnjaka sv o jih ; —
1
Mi imamo da gledamo samo na j e d n o g a .
V e le nam, da živimo ugodno, bezbrižno
,
U kući, dok oni bitke biju I
/
Luda zabluda ; r a d i j e b i h t r i p u t
1
B i l a u b o r b i , d e g o da j e d n o m r o d i m l
Sasvim su drukčije bile prilike za muževe. A ko je muž
tražiood žene zbog radjanja zakonitih nasljednika strogu
uzdržljivost prema drugim ljudima, on nije bio sklon da i
sebi nametne istu uzdržljivost prema drugim ženama. N a
stade doba h e t e r a. Ž ene, koje su se istaknule ljepotom
i duhom, obično tudjinke, cijenile su više slobodan život
u najintimnijim vezama sa muškarcima, nego bračno ropstvo.
U tome tada nije bilo ničega za gnjušanje. Ime i slava
ovih hetera, koje su podržavale najintimnije odnose sa
prvim ljudima Grčke i prisustvovale njihovim učenim raz
govorima i njihovim gozbama, doprlo je do naših dana,
dok su imena zakonitih žena većinom zaboravljena i iščeznula. T ako je lijepa Aspazija bila intimna prijateljica zna
menitog Perikla, koji se kasnije s njom oženio; ime hetere
Frine postalo je kasnije ime za sve one žene, koje su se
za novac prodavale. Frina je stajala u intimnim odnosima
sa Hiperidesom i poslužila je Praksitelu, jednom od prvih
vajara Grčke, kao model za njegovu Afroditu. Danaja je
bila draga Epikurova, Arheanasa draga Platonova. Druge
znamenite hetere bijahu Lais Korintska, Gnathaneja i t. d.
N e ima znamenitijega Grka, koji nije općio s heterama.
T o je bio način njihova života. Demosten, veliki govornik,
precizirao je u svom govoru protiv Neera spolni život A tenjana ovako: „ M i u z i m a m o ž e n u , d a b i s m o s t e k l i
b r a č n u d j e c u i i ma l i u k u ć i v j e r n u p a z i t e l j i c u ;
p r i l e ž n i c e d r ž i mo , da n a s d v o r e i d a n a s n j e
guj u, a h e t e r e r a d i l j u b a v n o g u ž i v a n j a . " Z en a je
bila tek stroj za radjanje djece, vjeran pas, što čuva kuću.
A domaćin je živio, kako ga je bila volja. I danas se to
često dešava.
�38
Da bi se zadovoljilo pohoti za ženama, što se prodaju,
osobito od strane mladih ljudi, nastala je prostitucija, koja
je za vlade materinskog prava bila n e p o z n a t a . Prosti
tucija se od slobodnog spolnog saobraćaja razlikuje time,
što žena prodaje svoje tijelo za materijalna dobra bilo
j e d n o m čovjeku, bilo cijelom nizu muškaraca. Prostitucija
nastaje, ćim za ženu prodavanje njezinih draži postaje
zanat. Solon, stvorivši A teni novo pravo, slavljen kao
stvoritelj novog pravnog stanja, osnovao je javne ženske
kuće, deikterion (državni bordel), i za sve je posjetitelje
bila cijena jednako visoka. Po Filemonu iznosila je ta
cijena jedan obol, od prilike dvadesetipet filira našega
novca. Deikterij je bio nepovredljiv kao i hramovi Grka i
Rimljana i kršćanske crkve u srednjem vijeku, on je stajao
pod zaštitom vlasti. Oko stoipedeset godina prije Krista
bio je i jeruzolimski hram običajno sastajalište ovakovih
djevojaka.
Z a dobročinstvo, koje je Solon učinio atenskim muš
karcima osnivanjem deikterija, bio je od svojih savremenika
ovako slavljen: „Solone, slava ti! Jer ti si prodavao javne
ženskinje za zdravlje grada, za moral grada, koji je pun
snažnih mladih muškaraca, te bi se bez tvoje mudre uredbe
bili podali proganjanju boljeg ženskog svijeta.“ Mi ćemo
vidjeti, da se u današnje doba posve istim razlozima oprav
dava potreba prostitucije i bordela u državi. Tako su
državni zakoni priznavali muškarcima kao prirpdno pravo,
da rade ono, što bi za žene značilo prezrenje i težak
prestup. Kako je poznato, ima i danas ne malo ljudi,
koji predpostavljaju društvo jedne lijepe griješnice društvu
svoje bračne drugarice, pa ipak vrijede kao „stupovi
države", „stupovi poretka" i „čuvari bračne i obiteljske
svetosti".
Čini se, da su se grčke žene često osvećivale svojim
muževima za naneseno ugnjetavanje. Ako je prostitucija
dopuna monogamnog braka s jedne strane, brakolomstvo
žena i nevjera prema muževima jest njegova dopuna s druge
strane. Medju grčkim pjesnicima drama važi Euripid kao
ženomrzac, jer voli u svojim dramama napadati žene. Sta
im je on sve iznosio, najbolje se vidi iz jednog napadaja,
�koji je jedna Grkinja u Aristofanovim „Tesmoforijskim
svečanostima" upravila na Euripida.1 Tam o se veli:
„Kakvim nas blatom on (Euripid) još nije uprljao ?
1 je li kadgod umuknuo klevetnički njegov jezik ? Kratko i jasno :
G djegod ima publike, tragedija i borova,
Tu se mi nazivamo noćnim pticama, pohotljivicama,
Prijateljicama flaša, varalicama, brbljavicama,
K od nas nije ništa dobro, mi smo muškarcima krst i pokora,
Stoga, kad nam muž dodje kući izkazališta,2
G leda nas zlobno i obazire se,
D a gdjegod nije skriven kakav ljubavnik.
O dsad nam se ne dopušta ništa, što smo prije toga
R adile, jer nas je on predstavio muževima tako opako,
D a im žena izgleda
zaljubljena, ako vijenac plete,
Hi ako u kućanstvu što razbije,
Muž odmah p ita : Zašto su ti crijepovi ?
Sigurno zbog prijatelja iz Korinta."
Pojmljivo je, što rječita Grkinja na taj način predusreće
napadača svojega spola, ali teško, da bi Euripid mogao
podići ovakve optužbe i da bi mogle naići na kakvo vjero
vanje kod muškaraca, da oni nisu dobro znali, koliko su te
optužbe opravdane. Sudeći po završnim rečenicama ove
optužbe, u Grčkoj nije postojao onaj običaj, koji je vladao
ranije u Njemačkoj i mnogim drugim zemljama, po kome
je domaćin svoju ženu i rodjenu kćer ustupao gostu za
jednu noć. O ovom običaju, koji je vrijedio u Holandiji
još u petnaestom vijeku, kaže Murner o v o : ,,U Holandiji
je običaj, kad domaćin ima dragoga gosta, da mu ustupi
svoju ženu na dobru vjeru."3
Razvijanje klasnih borbi u grčkim državama i žalosno
stanje u mnogim od ovih malih zajednica potaknulo je Pla
tona, da istražuje najbolji ustav i najbolje državno uredjenje.
U svojoj „Državi", koja je njegov ideal, traži za prvi
razred gradjana, za čuvare, potpunu ravnopravnost žena. I
one, kao i muškarci, treba da se vježbaju u oružju i da,
kao i oni, vrše sve dužnosti, a „zbog slabosti spola" da
rade lakše poslove. O n tvrdi, da su kod oba spola iste
1 Aristofan, Tesm oforijske svečanosti.
2 Iz kazališta, kamo grčke žene nijesu
3 Povijest njemačke kulture i običaja
Leipzig 1867., O tto W igand. Poznato je,
predmet u svojoj drami „C astu.
Stih 38 5 i dalje.
imale pristupa.
od Joh. Scherra. 9. izdanje.
da Sudermann obradjuje isti
�40
prirodne sposobnosti, ali da je žena u svemu slabija od
muškarca. Dalje, da žene budu zajednička svojina ljudi, a
tako isto i djeca, tako, da otac ne pozna svoje dijete, ni
dijete svojega oca.
Aristotel misli više buržoaski. Po njegovoj „Politici“
ženi treba ostaviti, da slobodno bira muža, ali da mu ona
bude podčinjena, a da ipak ima pravo „dati mu dobar
savjet“. Tukidid izriče jedan nazor, kojemu će povladjivati
svi filistri. O n veli, da najveću pohvalu zaslužuje ona
žena, o kojoj se van kuće ne govori ni dobro ni zlo.
Pri takvim pogledima moralo je poštovanje žena sve više
padati. Z bog straha od prenaseljenosti izbjegavan je dapače
intiman dodir s njom. Došlo se do neprirodnog udovolja
vanja spolnom nagonu. Grčke države bijahu gradovi sa
malom okolinom, koja je mogla ishraniti samo ograničen
broj stanovništva. Ovaj strah od prenaseljenosti pobudio
je Aristotela, da savjetuje ljudima uzdržavanje od žena i
vršenje spolnog snošaja s dječacima. V eć je prije njega
Sokrat hvalio ljubav prama dječacima kao znak više obra
zovanosti. Najzad, ovoj neprirodnoj strasti bili su naklonjeni
najčuveniji ljudi Grčke. Poštovanje žena spade na najniži
stepen. Bilo je kuća s muškim prostitutkama, kao što ih
je bilo sa ženskima. U takovoj društvenoj atmosferi mogla
je postati Tukididova izreka, da je žena gora od morskog
talasa za bure, od žara vatre i od divlje gorske bujice.
„A ko je Bog izumio ženu, ma gdjegod on bio, neka znade
da je prokleti tvorac najvećeg zla.“
Dok su se muškarci u Grčkoj podavali ljubavi prema
dječacima, žene su pale u drugi ekstrem, podajući se lju
bavi prema pripadnicima vlastitoga spola. T o se dogadjalo
naročito medju stanovnicima otoka Lesbosa, poradi čega
se ova zabluda zvala i zove lesbijskom ljubavi, jer još nije
izumrla i još se danas podržava. Kao glavna predstavnica
ove ljubavi važila je znamenita pjesnikinja Safo, „lezbijski
slavulj“, koja je živjela oko 600 godina prije Krista. Nje
zina strast nalazi silni izraz u njezinoj odi na Afroditu,
koju preklinje:
„Svevišnja, te sjediš na prijestolu od cvijeća,
Lukava kćeri Zeusova, od pjene stvorena,
Čuj me,
�41
O boginjo, ne ostavi me da propadnem
U jadu, u gorkoj muci 1“ —
Još strastveniju čulnost izražava njena oda lijepoj Atidi.
Dok je u A teni i u ostaloj Grčkoj već vladalo očin
sko pravo, u Sparti, koja-je s Atenom vodila borbu oko
prevlasti, još je vladalo materinsko pravo, dakle stanje,
koje je postalo posve neobično većini Grka. Predaja veli :
Jednoga dana upita jedan Grk nekoga Spartanca, kojom se
kaznom kazni u Sparti brakolomnik. Na to ovaj odgovori:
„Stranče, kod nas nema brakolomnika!“ Stranac: ,,A kad
bi ga bilo ?“ „O n bi morao“, rugaše se Spartanac, „dati
za kaznu jednog tako velikog vola, koji bi preko Tajgeta
mogao piti vodu iz Eurota.“ Na začudjeno pitanje stranč e v o : „K ako može jedan vo biti tako velik ?“ odgovori
Spartanac smijući s e : „Kako može u Sparti biti brako
lomnika!“ Da su Spartanke bile svijesne svojeg položaja,
vidi se iz obolog odgovora Leonidine žene jednoj tudjinki.
K ad je ova primijetila: „V i ste, Lakedemonke, jedine žene
što vladaju ljudim a!“ ona je odgovorila: „Mi smo i jedine
žene, što radjaju ljude. “
Slobodan položaj žena za vlade materinskog prava
razvio je njenu ljepotu i uzdigao njen ponos, njeno dosto
janstvo i samostalnost. Svi stari pisci tvrde, da su ove
osobine kod žena u doba materinskog prava bile veoma
razvijene. Neslobodan položaj, koji je kasnije nastupio,
morao je utjecati šte tn o ; ta se promjena ogleda u razno
likosti odijela u oba razdoblja. Odijelo dorske žene stajalo
je slobodno i lako na ramenima, ruke i listovi bili su slo
bodni, to je odijelo Dijane, koja je u našim muzejima
predstavljena slobodno i smjelo. Naprotiv jonsko odijelo
sakrivaše oblik i spriječavaše pokret. Način, na koji se
žena odijeva, daleko je više znak njene zavisnosti i uzrok
njene nemoći, nego što se to obično i danas uzima. Z.enino odijelo i danas čini, da je ona slaba i da osjeća svoju
slabost, što se najzad očituje u njenom držanju i u njenom
karakteru. Spartanski običaj, da djevojke idu gole sve do
udaje — što je uostalom i podneblje dopuštalo — pogla
vito je činio, po mišljenju jednog starog pisca, da se kod
Spartanaca razvije ukus za jednostavnost i težnja za dosto
�42
janstvenom spoljašnošću, i prema pogledima onoga vremena,
nije nimalo vrijedjao sramežljivost i izazivao požudu. I
djevojke su zajedno s dječacima prisustvovale svim tjele
snim vježbama. Tako se odgajao jedan snažan, samosvijestan spol, koji je znao svoju- vrijednost, kako to do
kazuje odgovor Leonidine žene tudjinki.
4. Ostaci materinskog prava u običajima različitih
naroda.
U najužoj vezi sa nastalim materinskim pravom stajal.
su stanoviti običaji, koje moderni pisci, ne poznavajuć1
1
nikako njihovo značenje, nazivaju „prostitucijom". Tako
bijaše u Babilonu r e l i g i o z n a dužnost djevojaka, do
raslih za udaju, da jedanput dodju u hram Milite, da bi
žrtvovale svoje djevičanstvo prodajući se jednom čovjeku.
Slično se dogadjalo u Serapeumu u Memfisu, u Armeniji
u čast boginje Anaite, na Cipru, u Tiru i u Sidonu na
čast A starte ili Afrodite. Sličnim običajima takodjer slu
žile su Izidine svetkovine kod Egipćana. Ovo žrtvovanje
djevičanstva bilo je kod boginje otkupljivanje isključivog
pripadanja jednome muškarcu u braku. „Jer priroda nije
obdarila ženu svim čarima, koje posjeduje, da uvene u
naručaju jednog čovjeka. Prirodni zakon tvari odbacuje
svako ograničenje, mrzi sve okove i smatra svaku isklju
čivost kao grijeh prema božanstvu."1 Dalja blagonaklonost
boginje morala je biti otkupljena žrtvovanjem djevičanstva
nekom strancu. — U smislu starog shvatanja bilo je i to, što su
libijske djevojke dolazile do miraza prodavanjem sebe. Po
materinskom pravu žene su prije udaje mogle slobodno
stupati u spolni saobraćaj, a muškarci su se protiv toga
tako malo bunili, te su najviše cijenili onu ženu, za kojom
se najviše žudjelo. Slično je bilo u Herodotovo doba kod
Tračana : „O ni djevojke ne čuvaju, nego im daju potpunu
slobodu, da se miješaju, s kime hoće. Naprotiv, na žene
strogo p a z e ; oni ih kupuju od njihovih roditelja za veliko
1 Đachofen, Materinsko pravo.
�43
blago.“ Čuvene su bile hijerodule u korintskom hramu
Afrodite, gdje je preko tisuću djevojaka činilo glavnu privlačivost za grčki muški svijet. A o kćeri kralja Keopsa u
Egiptu pripovijeda priča, da je sazidala jednu piramidu sa
dohodcima od prodaje svojih draži.
Slične prilike postoje još i danas na marijanskim, fili
pinskim i polinezijskim otocima, zatim po W aitzovu mi
šljenju kod različitih afričkih plemena. Drugi jedan običaj,
koji se dugo održao na Đalearima i u kome se ogleda
pravo svih muškaraca na ženu, bijaše u tom, što su prve
bračne noći puštani kod nevjeste krvni srodnici po godi
nama starosti. Najzadnji je došao zaručnik. Ovaj se običaj
kod drugih plemena izmijenio u toliko, što su ovaj privileg kod nevjeste uživali predstavnici toga plemena, sve
ćenici ili plemenske poglavice (kraljevi). Tako na Malabaru
Caimari plaćaju patamarima (svećenicima), da uzmu ne
vinost njihovim ženama . . . Najviši svećenik (namburi)
dužan je, da ukaže kralju (zamorinu) ovu uslugu pri nje
govu vjenčanju, a kralj mu za to plaća pedeset zlatnika.1
U Zadnjoj Indiji i na raznim otocima u Velikom O ceanu
vrše ovu službu sad svećenici, a sad plemenski poglavice
(kraljevi) a Slično je u Senegambiji, gdje plemenski po
glavar vrši kao službenu dužnost defloraciju djevojke do
bivajući zato uzdarje. K od drugih nekih naroda vršena je
i vrši se ta defloracija djevojke, gdjekad dapače i ženske
djece samo od nekoliko mjeseci, s pomoću naročito u tu
svrhu udešenih kipova. Može se uzeti i to, da jus primae
noctis (pravo prve noći), koji je do u kasni srednji vijek
postojao kod nas u Njemačkoj i u Evropi, zahvaljuje svoj
postanak jednakoj tradiciji. Vlastelin, koji se smatrao go
spodarom svojih pripadnika ili kmetova, naslijedio je ovo
pravo od plemenskoga poglavice. Kasnije više o tom.
Tragovi materinskog prava pokazuju se dalje u oso
bitim običajima južnoameričkih plemena, — ovi su se, iz
gleda, održali i kod Baska, naroda sa prastarim navikama
i običajima, — da na mjesto rodilje njezin muž legne u
1 K. K autsky, Postanak braka i porodice. K osm os 1883.
2 M ontegazza, Ljubav u čovječjem rodu.
�44
postelju, da se savija i da se dade njegovati od primalje.
Ovaj običaj znači, da otac priznaje novorodjenče za svoje dijete.
Ovaj običaj kao da još postoji kod raznih gorskih plemena
Kine, a pred nedugo vrijeme postojao je još i na Korzici.
Medju spomenicima, koje je njemačka vlada predložila
njemačkom saboru (zasijedanje 1894./95.) o njemačkim
kolonijama, nalazi se u spomenici o južnoafričkim područ
jima na str. 239. ovo mjesto: „Bez svojega viječa, koje
sačinjavaju najstariji i najbogatiji, ne može on (plemenski
poglavica u kojem selu Herera) stvoriti ni najmanji za
ključak, i ne samo muškarci, več d o s t a č e s t o i ž e n e ,
dopače i sluge d a j u s v o j s a v j e t . “ A u izvješču o maršalskim otocima veli se na strani 254.: „Vlada nad sve
ukupnim otočjem maršalske grupe nikad nije bila u rukama
jednog jedinog poglavice . . . N o p o š t o v i š e n e i m a
na ž i v o t u n i j e d n o g č l a n a o v o g r a z r e d a
(irodija) i p o š t o s a m o m a t i d a j e d j e t e t u p l e m
s t v o i č i n , i z u m i r u i r o d i j e s p o g l a v i c a m a “.
Način izražavanja i opisivanja kod izvjestitelja pokazuje,
kako su im tudje prilike, koje spominju, i kako se u njima
ne mogu snači.1
1 Slični odnošaji postoje još u kamerunskoj naseobini i inače u za
padnoj Africi. Njemački jedan pomorski liječnik, te je proučavao zemlju
i ljude na vlastite oči, piše nam : „Kod velikog broja plemena postoji
pravo nasljedja na tlu materinskog prava. O činstvo je ravnodušno ; braća
i sestre sama su majčina djeca. Muškarac ne predaje svojinu u nasljedje
svojoj djeci, već djeci svoje sestre, dakle nećacima i nećakinjama, kao
najbližim krvnim srodnicima. Neki poglavica W aya objasnio mi je užasnom
engleštinom : Sestra moja i ja smo sigurni krvni srodnici, pošto smo
djeca iste matere; jasno je dalje, da je moja sestra u krvnom rodbinstvu
sa svojim sinom, dakle je njezin sin moj nasljednik i bit će poslije
moje smrti kralj mojega grada (tow n). ,A otac vaš ?* upitam. ,N e znam,
što je to, moj o ta c/ odgovori on. Kad sam ga zatim upitao : zar o n ne
ima djece, odgovorio mi je valjajući se u smijehu na zemlji, da kod
njih ne imaju djecu muškarci, već samo ženskinje.u
„M ogu vam zajam čiti/' piše dalje naš izvjestitelj, „da je i baštinik
kinga (kralja) Bella u Kamerunu n e ć a k n j e g o v , a n e j e d a n o d
n j e g o v i h s i n o v a . Takozvana djeca Bellova, koja se često odgajaju
u njemačkim gradovima, djeca su njegovih žena, kojima s e n e z n a
z a o č e v e ; jer jednim bih se možda i ja mogao nazvati.
Sto će na taj opis iz sadašnjosti reći poricatelji nasljedja po ma
teri? N aš je izvjestitelj čovjek s otvorenim očima, koji pogleda stvar do
dna; koliko čini to isto od onih, koji živu medju tim poludivljim ple
menima? O tuda dolaze netačni opisi „nemorala* kod ovih urodjenika.
�45
Dr. Henrik v. Wlislocki, koji je godinama živio medju
sedmogradskim ciganima i bio konačno adoptiran od jed
noga njihovih plemena, javlja,1 da su od četiri ciganska
plemena, koja su u vrijeme, dok je on medju njima živio,
dobila stari svoj ustav, bila dva plemena, A ian i i Cale,
gdje je postojalo nasledje po materinoj lozi. Oženi li se
putujući ciganin, on dolazi u porodicu svoje žene, koja
ravna čitavim ciganskim domom. Imanje je vlasništvo že
nino, odnosno ženine familije, dok je muž stranac. A po
materinskom pravu ostaju i djeca u materinoj porodici.
Dapače i u današnjoj Njemačkoj postoji još materinsko
pravo. Tako javlja drugi list „Zapadnonjemačkog O bzora"
od 10. lipnja 1902., da u halternskoj općini (W estfalija)
vrijedi još prastaro materinsko pravo kod nasljedjivanja
• gradjanskog imetka. D j e c a s u b a š t i n i l a o d m a t e r e .
Uzalud su dosada bili svi pokušaji, da se ukine taj stari
običaj.
Kako malo može vrijediti sadašnji oblik porodice i
monogamskog braka kao prastara i vječna ustanova, poka
zuje još i raširenost kupovnog braka i otmice, poligamije
i poliandrije.
I u Grčkoj bijaše žena predmet kupovnine. Čim je
prestupila kućni prag svoga bračnog druga, prestala je po
stojati za svoju porodicu. Simbolski se to izražavalo tako,
što su narešena kola, koja su je dovezla u kuću muževljevu, bila spaljena pred vratima. Kod O stiaka u Sibiriji
prodaje još i danas otac svoju kćer; s poslanicima zaručnikovim on pregovara o visini cijene. Kao u doba JakovIjevo, postoji kod različnih afričkih plemena običaj, da
muškarac, koji prosi kćer, služi kod budućeg tasta. Poznato
je, da kupovni brak nije ni kod nas izumro, postojeći
danas više no ikada u buržoaskom društvu. Novčani brak,
te je općenito običan kod naših bogatih klasa, nije ništa,
do li kupovni brak. Kao simbol, da je žena stečena kao
blago, valja smatrati i vjenčani dar, te ga po običaju daje
zaručnik zaručnici.
1 H . v. W iislocki, Slike iz života sedmogradskih cigana.
narodopisu, jeziku i pjesništvu. Hamburg 1890.
O povjesti,
�46
Uz kupovni brak postojala je i otmica. Otmica nije bila
obična tek kod starih Zidova, već svagdje u starini, ona
postoji kod svih gotovo naroda. Najpoznatiji je primjer iz
povjesti otmica Sabinjanaka po Rimljanima. Otmica žena
bijaše svagdje ondje, gdje nije bilo dovoljno žena ili gdje
je običajem mnogoženstvo, kao općenito na istoku. Naro
čito je tamo obuzela ona velike opsege, dok je još posto
jalo arapsko carstvo, od sedmog do dvanaestog stoljeća
naših vremena.
Simbolski se pojavljuje otmica žena još i danas pogdjegdje, primjerice kod Araukanaca u južnoj Chili. Dokle
prijatelji mladoženjini pregovaraju s ocem nevjestinim, mla
doženja se prikrada do blizine kuće, da bi se dočepao
nevjeste. I čim je uhvati, baca J e na spremljena konja i
bježi s njome u najbližu šumu. Ž ene, ljudi i djeca podignu
veliku viku i gledaju da spriječe bijeg. Ali čim se mlado
ženja sa svojom nevjestom dohvati šumske guštare, već se
smatra, da je brak zaključen. O n je zaključen, pa ma dje
vojka bila odvedena i proti volji roditelja. Slični običaji
postoje kod australskih plemena.
Kod nas sjeća još na otmicu žena običaj svadbenog
putovanja; nevjesta se odvodi iz očinskoga doma. N a
protiv, mijenjanje prstena podsjeća na podložnost i vezanje
žene uz čovjeka. Ovaj se običaj prviput javio u Rimu.
Nevjesta je dobijala od mladoženje željezan prsten, kao
znak njezinog vezanja uz čovjeka. Kasnije se ovaj prsten
pravio od zlata, a tek mnogo kasnije uvedena je medjusobna izmjena prstenova, kao znak medjusobnog spajanja.
Prema mnogoženstvu (poligamiji), koje smo vidjeli kod
istočnih naroda i kod kojih još i danas postoji, ma da samo
kod privilegovanih i imućnih zbog malog broja žena i ve
likih troškova, ističe se mnogomuštvo (poliandrija). Ono
postoji poglavito kod gorskih naroda u Tibetu, kod Garrasa na indijskokineskoj granici, kod Đaiga u Godwani,
kod Naira u najjužnijoj Indiji, a kao da postoji kod Eskima
i Aleuta. Porijeklo se odredjuje po materi, jer nije drukčije
moguće, djeca pripadaju njoj. Muževi ženini su redovito
braća. Ako se oženi najstariji brat, ostala su braća isto
tako muževi ženini, a pored toga ima žena pravo da uzme
�47
i druge muževe. Ali i muškarci imaju prava na više žena.
Kakvi su uzroci izazvali postanak poliandrije, još nije ra
svijetljeno. Pošto poliandrijska plemena živu sva bez iz
nimke ili na visokim gorama ili u hladnim podnebljima,
vjerovatno je, da je poliandriju izazvala jedna pojava, o
kojoj Tarnowsky govori.1 Tarnowsky je doznao od pouz
danih putnika, da duže bavljenje na znatnim visinama uma
njuje spolni nagon i da se on poslije silaska s tih visina
javlja u novoj snazi. Tarnowsky misli, da se ovim sma
njivanjem spolne akcije može objasniti relativno sporo mno
ženje stanovnika u visokim predjelima i da ono putem
baštinjivosti postaje jedan od degenerativnih momenata,
koji utiču na perverznost spolnog osjećanja.
Trajno stanovanje i življenje u vrlo visokim ili hladnim
predjelima čini, te više muževa nije ništa mnogo za jednu
ženu. Z ene su za to već i od prirode udešene prema
tomu, zašto svjedoči činjenica, da kod eskimskih djevojaka
menstruacija nastupa redovito tek u devetnaestoj njihovoj
godini, dok se ona u vrućim krajevima javlja već u de
vetoj ili desetoj, a u blagom podneblju izmedju četrnaeste
i šesnaeste. A ko žarki predjeli po općem mišljenju poja
čavaju spolni nagon, zbog čega je naročito u vrućim zem
ljama rasprostranjeno mnogoženstvo, onda ga hladni pre
djeli, a ovamo pripadaju visoke gorske zemlje, moraju
znatno oslabljivati. Pored toga je iskustvom utvrdjeno, da
se začeće rjedje javlja kod žena, koje stupaju u spolni
odnošaj s više muškaraca. Z ato je priraštaj stanovništva
kod poliandrije slab i potpuno odgovara teškoći pribav
ljanja životnih namirnica u hladnim predjelima i visokim
planinama. Tim e bi bilo dokazano, da je način proizvodnje
— u ovom, nama naoko tako stranom stanju poliandrije —
od presudnog uticaja na odnose medju spolovima. Još bi
se imalo utvrditi samo to, da li i kod plemena na visokim
planinama i u hladnoj zoni vlada ubijanje ženske djece,
kao što je to poznato kod mongolskih plemena, što živu
u visokom kineskom gorju.
1 Tarnowsky, Nezdrave pojave kod spolnog nagona. Berlin 1886.
�48
5. Postanak državnog uredjenja. Nestajanje gensa
u Rimu.
Poslije roda sa materinskim pravom došao je na nje
govo mjesto rod s očinskim pravom, koji je imao znatno
slabije funkcije. Glavni mu je zadatak bio da vrši zajed
ničke religijozne poslove i sahranjivanja i da primi na sebe
uzajamnu obvezu za zaštitu i pom oć; pravo, a u izvjesnim
slučajevima i dužnost roda bila je, da se brine o ženidbi
i udaji, pa
ticalo se to bogatih nasljednica ili ubogih
sirotica. Rod je još upravljao i preostalom zajedničkom
svojinom.
Sa postankom privatnog vlasništva i vezanog s njim
nasljednog prava nastale su klasne razlike i klasne suprot
nosti. Nastupio je tijekom vremena savez imućnika protiv
onih, što ništa nemaju. Imućni su htjeli da prigrabe u
svoje ruke sve vladajuće položaje u novoj zajednici i da
ih osigurajusvojim nasljednicima.
Novčana privreda po
stavši neizbježivom stvorila je prije nepoznate dužničke
odnose. Borbe protiv vanjskih neprijatelja i suprotni inte
resi u unutrašnjosti, kao i različiti interesi i odnosi medju
poljodjelstvom, zanatom i trgovinom, iziskivali su zamršene
pravne odredbe i naročite organe, koji su bdili nad redo
vitim kretanjem društvenoga stroja i presudjivali sporove.
Isto to vrijedi za odnose izmedju gospodara i robova,
dužnika i vjerovnika. Tako je postala potrebna jedna sila,
koja je sve ove odnose nadgledala, vodila, uredjivala, izravnjavala, zaštićivala i kažnjavala. P o s t a l a j e d r ž a v a ,
k o j a je b i l a n u ž n i p r o d u k t s u p r o t n i h in
t er e s a , št o su se p o j a v i l i u n o v o m e dr u
š t v e n o m u r e d j e n j u . Prirodno je, da je državna uprava
pala u ruke
onih,koji su imali najvećeg interesa, da se
ona osnuje
i koji su silom svoje društvene moći vršili
najveći uticaj, — u r u k e i m u ć n i k a . Aristokracija po
sjeda stajala je dakle nasuprot demokraciji i tamo, gdje je
vladala potpuna jednakost političkih prava.
Z a vrijeme odnošaja, koji su vladali u vrijeme starog
materinskog prava, nije bilo pisanih prava. Odnošaji su
bili jednostavni, a običaj je bio smatran svetinjom. U
�49
novom, mnogo složenijem uredjenju, bilo je pisano pravo
jedna od najvažnijih potreba, a bili su potrebni i naročiti
organi, koji će ga primjenjivati. Ali kako su pravni odnosi
i poslovi postajali sve složeniji, pojavila se osobita klasa
ljudi, koja je imala za zadatak izučavati pravna pravila i
koja je najzad imala i sama interesa, da ih sve vise komplikuje. Tako su postali pravni naučenjaci, juristi, koji su
zbog značenja, te ga je stvoreno pravo imalo za čitavo
društvo, postali najuplivniji stalež. Novi gradjanski pravni
poredak dobio je u toku vremena svoj najklasičniji izraz
u rimskoj državi, i otuda onaj uticaj, što ga rimsko pravo
vrši do dana današnjega.
Državno je dakle uredjenje nužna posljedica svakog
društva, koje se na višem stupnju podjele rada razdijeli
na velik broj različitih zanimanja sa različnim, često puta
suprotnim interesima, te se bore. O tuda dolazi nužno tla
čenje slabijih. T o su uvidjali i Nabatejci, jedno arapsko
pleme, koji su se po Diodoru pokoravali ovoj zapovijedi:
ne sijati, ne saditi, ne piti vina i ne graditi kuća, već sta
novati u šatorima, jer kad bi tako radili, l a k o b i i h
j e d n a v i š a s i l a (državna sila) p r i s i l i l a , d a s e p o
k o r a v a j u . Slični propisi postojali su i kod Rahebićana,
potomaka Mojsijeva tasta.1) Uopće jewmojsijevsko zako
nodavstvo bilo upravljeno na to, d a Z i d o v e z a d r ž i
na s t u p n j u z e m l j o r a d n i č k o g d r uš t va , j er su
s e n j i h o v i z a k o n o d a v c i b o j a l i , d a s e n e bi
upropast il a njihova demokrats ko-komuni s ti čka
z a j e d n i c a . Z ato je i „obećana zemlja* izabrana u pre
djelu, koji s jedne strane graniči s malo pristupačnom liba
nonskom planinom, a s druge strane, naročito s istoka i
s juga, malo plodnim krajevima i v pustinom, koja je omo
gućivala izolovanje. O tuda su se Zidovi klonili mora, jer
ono pogoduje trgovini, kolonizaciji i gomilanju blaga; otuda
nadalje strogi zakoni proti dodiru s drugim narodima, stroge
zabrane zaključivanja braka s drugim narodnostima, zakoni
o siromasima, agrarni zakoni, godina svečanosti, sve dakle
1 M ojsijevsko ptavo, napisao Joh. David M ichaelis. I. svezak, 2. iz
danje. Reutlingen 1793.
A . Bebel: Ž en a i socijalizam.
4
�50
ustanove, da se spriječi skupljanje^ bogatstva kod poje
dinaca. Trebalo je spriječiti, da Zidovi postanu narod,
k o j i i m a d r ž a v u . Stoga se kod Zidova i održala ple
menska organizacija, zasnovana na rodovskom uredjenju,
sve do njihovog potpunog rasula, a tragovi toga osjećaju
se i danas.
U osnivanju Rima učestvovala su, čini se, latinska
plemena, koja su već bila izašla iz materinskog prava. Zene,
kojih nijesu imali, oteli su, kako je već spomenuto, iz ple
mena Sabinaca i prozvali se po tom Kviritima. Još u
kasno vrijeme nazivani su rimski gradjani u pučkoj skup
štini imenom Kvirita. Populus romanus značilo je slobodno
stanovništvo Rima uopće, a populus Romanus quiritium
značilo je rimskog gradjanina i po porijeklu i po pravima.
U rimskom rodu vladalo je očinsko pravo. Djeca su bila
jedini nasljednici, a gdje njih nije bilo, nasljedjivali su srod
nici u muškoj liniji, a ako nije bilo ni njih, imanje je pri
padalo rodu. Sa udajom je žena gubila pravo da naslijedi
imanja svojega oca i njegove braće, ona je istupila iz svog
roda, i ni ona ni njena djeca nisu mogli nasljedjivati njenog
oca i njegovu braću. A ko se pak ne uda, njeno je nasljedje bilo izgubljeno za očinski rod. Podjela na rodove
i bratstva činila je u Rimu vjekovima podlogu za vojničku
organizaciju i vršenje gradjanskih prava. Ali sa propadanjem
rodova, zasnovanih na očinskome pravu, i sa opadanjem
njihova značenja nastajale su povoljnije prilike za rimske
žene; kasnije su one ne samo nasljedjivale, već su i uprav
ljale svojim imanjem, dakle su bile u daleko povoljnijem
položaju, nego njihove grčke sestre. Ovaj slobodniji položaj,
koji su žene postepeno stekle, pobudio je starijega Catona,
koji se rodio 234. godine prije Krista, da se ovako žali:
„Kad bi svaki otac obitelji po primjeru svojih predaka
držao svoju ženu u potpunoj podčinjenosti, onda ne bismo
u javnosti imali tako mnogo da se bavimo ovim spolom."
1 kad su neki pučki tribuni 193. godine prije Krista istakli
zahtjev, da se ukine jedan ranije donesen zakon protiv
ženskog luksusa u odijelu i nakitu, grmio je on: „Kad
bi svaki od nas oprezno čuvao prema svojoj ženi pravo
i starešinstvo muževljevo, imali bismo ovdje manje teškoća
�51
s cjelokupnim ženskim svijetom : naša sloboda, s kojom
je kod kuće već svršeno, sad je i ovdje na forumu zgažena i uništena ženskom neobuzdanošću, i kad pojedinima
ne možemo da odolimo, moramo se onda bojati i od svih
njih ukupno . . . Kod naših starih žene nijesu mogle vršiti
čak ni privatne poslove bez skrbnika i bile su u potpunoj
zavisnosti od očeva, braće, m uževa: mi trpimo ćak i to,
da one prisvajaju ono, što pripada republici, pa i da se
miješaju u narodne skupštine . . . Puštate uzde njihovoj
vlastoljubivoj prirodi, pa se opet nadate, da će one same
ograničiti svoju samovolju. T o je još najmanje ograničenje,
koje žene trpe, više preko svoje volje, nego iz poštovanja
prema običajima ili zakonima. O ne, da u istinu govorimo,
žele slobodu, ne, razuzdanost u svakom pogledu . . . I ako
su tek počele, da nam budu jednake, doskora će biti nad
nama."
U ono vrijeme, koje Caton u svom govoru spominje,
otac je za života bio tutor svojoj kćeri, ma se ona i udala,
ili joj je odredjivao skrbnika. Po smrti očevoj za skrbnika
je dolazio najbliži muški srodnik, pa ma on i ne imao
uslova, da bude agnat. Skrbnik je bio u pravu, da prenese
skrbništvo svakog časa na kojugod treću osobu. Rimska
dakle žena nije u početku imala pred zakonom svoje volje.
Oblici zaključivanja braka bijahu različni i primahu
tijekom stoljeća najraznolikije promjene. Najsvečaniji brak
bio je zaključen pred najvišim svećenikom u prisutnosti od
najmanje deset svjedoka, i tu je bračni par kao u znak
spajanja jeo kolač od brašna, soli i vode. Vidi se, da se
ovdje radi o jednom obredu, koji ima veliku sličnost sa
lomljenjem hostije kod kršćanske mise. Drugi oblik bračnog
zaključivanja bio je zauzimanje imanja, koje se smatralo
kao izvršeno, čim je žena, po pristanku oca ili skrbnika,
živjela godinu dana pod jednim krovom zajedno sa svojim
mladoženjom. N a treći je način brak zaključivan nekom
vrsti uzajamne kupovnine, pri čemu jedno drugome dade
novce i obećanje, da žele da budu muž i žena. Z a vrijeme
C iceronovo1 bio je za obje strane slobodan razvod i čak
1 Rodjen 106. godine prije Krista.
�52
nije bilo potrebno njegovo oglašenje. Ali lex Julia de adulteriis propisao je, da se razvod mora svečano oglasiti, i to
je propisano zbog toga, što su se žene, koje su imale da
odgovaraju za brakolomstvo, često puta pozivale na to,
kako su razvod već izvršile. Justinijan (kršćanin)1 zabranio
je razvod braka, osim kad je oboje htjelo ići u manastir.
Ali njegov nasljednik Justin II. bio je prinudjen, da ga
opet dopusti.
S porastom moći i bogatstva u Rimu dodje na mjesto
nekadašnje stroge ćudorednosti porok i strasti najgore vrsti.
Rim je bio središte, iz kojega su se rasprostirali blud,
raskoš i čulna istančanost po cijelom tadašnjem kulturnom
svijetu. Strasti su naročito za carskih vremena, pomagane
na razne načine od careva, poprimale oblike, koji su gra
ničili sa ludilom. Muškarci i žene natjecali su se u poro
cima. Broj javnih ženskih kuća bivao je sve veći, a pored
njih grčka ljubav (ljubav prama dječacima) sve je više hva
tala maha u muškim krugovima. Neko vrijeme bio je u
Rimu broj prostituisanih mladih ljudi veći od broja prostituisanih žena.2
H etere su se, okružene svojim štovateljima, pojavljivale
svečano na ulicama, šetnji, u cirku i kazalištu, često no
šene od crnaca na nosiljkama, gdje su — sa zrcalom u
ruci, sjajne od uresa i dragulja — ležale polunage, medju
robovima, te su ih hladili lepezama, opkoljene četom dje
čaka, eunuha, svirača; čudni patuljci su svršavali povorku.
Ove strasti zauzeše u Rimu tolike razmjere, te postadoše opasnost za opstanak carstva. Z a primjerom muška
raca išle su ž e n e ; bilo je žena, kako veli Seneka,3 koje
su brojile svoje godine ne po konzulima kao obično, već
po broju svojih muževa. Brakolomstvo je bilo posvudašnje,
i žene, da bi izbjegle teške kazni, koje su ih očekivale,
dale su se upisivati kao prostitutke u edilske listine. T o
su radile i najotmjenije dame u Rimu.
1 Živio od 527. do 565. poslije Krista.
2 Poslanica sv. Pavla Rimljanima 1, 2 6 i 27 : Zato ih je i Bog pustio,
da dotle odu u sramnoj nasladi. Jer su se i njihove žene odale nepri
rodnom vršenju snošaja. Isto tako su i ljudi napustili prirodno vršenje sa
ženom iv tražili naslade jedan s drugim i vršili blud medju sobom.
3 Živio od 2. do 65. godine poslije Krista.
�53
Pored ovih raskalašenosti gradjanski su ratovi i sistem
latifundija povećali nestupanje u brak i neimanje djece u
tolikom stupnju, te se broj rimskih gradjana i patricija bio
znatno smanjio. Z ato je 16. godine prije Krista August
izdao takozvani Julijev zakon,1 kojim je propisana nagrada
za radjanje djece i kazan zbog nestupanja u brak za rimske
gradjane i patricije. Koji je imao djece, bio je u činu veći
od onoga, koji nije imao djece, ili od onoga, koji nije bio
oženjen. T ko nije bio u braku, nije smio primiti nasledja,
osim od svojih najbližih rodjaka. Ljudi bez djece mogahu
baštiniti tek polovicu. Ostalo je pripalo državi. Z ene, koje
su bile okrivljene zbog brakolomstva, morale su jedan dio
svog miraza ustupiti prevarenomu mužu. Uslijed toga bilo
je muževa, koji su se ženili računajući na brakolomstvo
svoje žene. T o je bio povod Plutarhovoj o pasci: Rimljani
se ne žene, da bi dobili baštinike, već da baštine.
Kasnije je bio Julijev zakon još i pooštren. Tiberije
je naredio, da se ne smije podavati za novac nijedna žena,
čiji je djed, otac ili muž bio rimski plemić. Z ene. koje
bi se dale unesti u popis prostitutkinja, neka se prognaju
iz Italije kao brakolomnice. Z a muškarce dašto nije bilo
takvih kazni. Dalje, kako Juvenal javlja, u Rimu je u nje
govo doba (u prvoj polovici prvog vijeka prije Krista) tro
vanje bračnih drugova bilo česta pojava.
Treće poglavlje.
Kršćanstvo.
Protivno običajima Rimljana u doba careva, kada je
bezbračnost i neimanje djece prevršilo svaku mjeru, radili su
Zidovi. Židovka nije doduše imala pravo izbora, otac joj je
odredjivao muža, ali je brak bio dužnost, koju je ona
zdušno vršila. Talm ud svjetuje: „Kad ti bude kći za udaju,
daj jednom od ^tvojih robova slobodu i oženi ga njome.“
Isto su tako Zidovi savjesno slijedili zapovijed svojega
1 A u gust, posiaak Cezarov, pripao je adopcijom rodu Julijevn i otuda
oznaka Julijev zakon.
�54
Boga: „Radjajte se i množite." I zato su se usprkos svim
progonima i ugnjetavanjima znatno umnožili; oni su zakleti
neprijatelji malthusijanizma.
V eć T acit veli o njima: „Medju njima vlada tvrda
sloga i pripravno pomaganje, ali prema svima drugima ne
prijateljska mržnja. Nikad ne jedu, nikad ne spavaju s ne
prijateljima, i premda su jako podvrženi putenosti, izbje
gavaju spolni odnošaj s tudjinkam a. . . Pa ipak nastoje
oko množenja naroda. Jer ubiti jednoga od potomaka grijeh
je kod njih; a duše slučajno poginulih ili pogubljenih sma
traju besmrtnima. O tuda i ljubav vprema rasplodjavanju i
preziranje smrti." T acit je mrzio Zidove i prezirao ih, jer
su gomilali blaga i bogatstva prezirući očinsku svoju vjeru.
O n ih naziva „najgorim ljudima", „ružnim narodom."1
Pod vladom Rimljana Zidovi su se sve više prikupljali.
1 pod dugim patnjama, koje su oni od tada pa gotovo
kroz cijeli kršćanski srednji vijek morali podnositi, razvio
se onaj unutrašnji porodični život, koji današnjem buržoaskom
svijetu vrijedi kao neka vrst uzora. Naprotiv, u rimskom
se društvu izvršavao proces raspadanja i rasula, koji je
carstvo vodio prema njegovu koncu: Raspuštenosti, koja
je graničila s ludilom, usprotivio se drugi ekstrem najstrože
uzdržaljivosti. I kao što je prije raskalašenost, tako je sada
asceza poprimila religijozne oblike. Z a nju je činio propa
gandu sanjarski fanatizam. Raskoš i blud vladajućih klasa,
koji prelažahu svaku mjeru, stajahu u najžešćoj suprotnosti
prema bijedi i nevolji milijuna i milijuna ljudi, što ih je
osvajački Rim dovukao u Italiju u ropstvo iz svih zemalja
tada poznatog svijeta. Medju ovima bijaše mnogo žena,
koje su, otrgnute od domaćeg ognjišta, rastavljene od rodi
telja i muža i od svoje djece, osjećale najdublju nevolju i
težile za oslobodjenjem. Veliki broj rimskih žena, gnjušajući
se nad onim, što se oko njih zbivalo, osjećao je to isto.
Svaka promjena njihova položaja bila bi im dobro došla.
Duboko čeznuće za promjenom i za spasenjem obuzelo je
široke slojeve i činilo se, da se približava spasitelj. Osvojenju židovskoga carstva i Jerusolima po Rimljanima bilo
1 Tacit, Historije, 5. knjiga.
�55
je posljedicom uništenje narodne samostalnosti i stvorilo je
medju ascetskim sektama one zemlje sanjare, koji su pro
povijedali postanak nekog novog carstva, te će svima
donijeti slobodu i sreću.
Krist je došao i pojavilo se kršćanstvo. O no je bilo
opozicija proti životinjskom materijalizmu, koji je vladao
medju mogućnicima i bogatašima rimskoga carstva, ono je
bilo ustajanje proti vpreziranju i potlačivanju masa. Ali poŠto
je ono poteklo iz Židovstva, koje je poznavalo tek bespravnost žene i — zaneseno biblijskom predodžbom —
gledalo u njoj uzroke svega zla, ono je propovijedalo pre
ziranje žene, uzdržaljivost i uništenje puti, zbog koje se u
ono vrijeme tako teško griješilo, ono je svojim dvosmislelim
pripovijedima upućivalo na neko buduće carstvo, u kom
su neki vidjeli nebesko, a drugi zemaljsko, i koje će svima
donijeti slobodu i pravdu. O no je s takovim naukama našlo
plodno zemljište na močvarnome tlu rimskoga carstva. Z ena
se, kao i svi bijednici, nadajući se oslobodjenju i spasu
iz svog položaja, gorljivo i pripravno priključila tome po
kretu. T a do danas nije bilo većeg i znatnijeg pokreta u
svijetu, u kom se ne bi i žene istaknule kao borilice i
mučenice. Oni, koji hvale kršćanstvo kao neku veliku kul
turnu tečevivu, ne smiju zaboraviti, da je baš žena bila,
kojoj ono mora da zahvali veliki dio svog uspjeha. Njezina
gorljivost pri preobraćanju na novu vjeru igrala je veliku
ulogu kako u rimskom carstvu, tako i medju barbarskim
narodima srednjega vijeka. O na je često i najmogućnije
obratila na kršćanstvo. T ako je primjerice Klotilda sklonula
na primitak kršćanske vjere franačkoga kralja Klodviga.
Berta, kentska kraljica i Gizela, ugarska kraljica, uvele su
u svojim zemljama kršćanstvo. Uplivu žena treba zahvaliti
preobraćenje mnogih velikih ličnosti. A li kršćanstvo je vrlo
zlo platilo ženi za te usluge. O no u svojim naukama sadrži
isto preziranje žene, što ga u sebi sadrže sve istočne reli
gije. O no joj zapovijeda, da bude poslušna služavka svome
mužu, pa još i danas mora ona da mu pred oltarom dade
obećanje poslušnosti.
Cujmo, kako govori biblija i kršćanstvo o ženi i o
braku.
�56
Deset zapovijedi starog zavjeta upućeno je samo na
muškarca. U devetoj se zapovijedi spominje žena zajedno
sa služinčadi i domaćim životinjama. Čovjek se opominje,
da ne žudi ni za ženom svoga bližnjega, ni za svojim
slugom, ni za svojom sluškinjom, ni za svojim volom, ni
za svojim oslom, ni za svim onim, što ima njegov bližnji.
Z ena je dakle stvar, komad vlasništva, kojega muškarac
ne smije željeti, dok je u tudjem posjedu. Isus, koji je
pripadao jednoj sekti najstrožeg ascetizma i uzdržaljivosti,1
odgovorio je svojim učenicima na pitanje o braku ovako:
T u riječ ne razumije svako, već kojima je to dano. Jer
su neki uškopljeni zato, što su takvi izašli iz utrobe ma
terine, neki su uškopljeni zato, što su ih ljudi uškopili; a
neki su uškopljeni zato, š t o s u s a m i s e b e u š k o p i l i
r a d i c a r s t v a n e b e s k o g . 2 dkopljenje je prema tome
bogu ugodan čin, a odricanje od ljubavi i braka dobro
djelo.
Pavao, koji se može još u većem stepenu i od samog
Isusa nazvati osnivačem kršćanstva, Pavao, koji je tek dao
toj nauci medjunarodno značenje istrgnuvši je iz ograni
čenog židovskog sektarstva, piše Korinćanima: „O onom,
što ste mi pisali, odgovaram: za čovjeka je dobro, da se
ne dotakne nijedne žene. Ali, radi kurvarstva svaki čovjek
treba da ima svoju ženu i svaka žena svog muža“ . . .
„Brak je nisko sta n je ; dobro je oženiti se, a još bolje ne
ženiti se.“ „Živite duhovno i odupirite se željama tijela.
Tijelo se buni protiv duha i duh protiv tijela.“ „Oni, koje
je Krist pridobio, raspeli su svoje tijelo zajedno sa svojim
strastima i požudama. “ O n je sam slijedio svoje nauke i
nije se ženio. T a mržnja protiv tijela, to je m r ž n j a
p r o t i v ž e n e , a l i i s t r a h o d ž e n e , koja je pri
kazivana zavodnicom muža — vidi prizor u zemaljskom
paradizu. U tome su smislu propovijedali apoštoli i crkveni
oci, u tom je smislu radila crkva kroz čitavi srednji vijek
stvarajući samostane i uvodeći celibat svećenika, pa u tom
smislu djeluje ona još i danas.
1 Mantegazza, Ljubav u čovječanstvu.
2 Matejevo evang., gl. 19, stih II i 12.
�57
Ž ena je prema kršćanskoj nauci n e č i s t a , zavodnica,
te je donijela grijeh na svijet i upropastila čovjeka. I zato
su apostoli i crkveni oci brak smatrali uvijek nekim po
trebnim zlom, kako se to danas veli za prostituciju. T ertulijam je uskliknuo: „Ženo, ti treba
da ideš uvijek u
žalosti i prnjama, tvoje oči treba da budu pune pokajničkih
suza, da bi se zaboravilo, kako si upropastila čovječji rod.
Ž en o ! T i si vrata od p a k la !“ I dalje: „Valja odabrati
nestupanje u brak, pa ma i propao ljudski rod.“ Jeronim
v e li: „Brak je uvijek porok i sve, što se može učiniti,
jest, da ga se oprosti i posveti “, zbog čega su učinili brak
crkvenim sakramentom. Origen k a ž e : „Brak je nešto obesvećeno i nečisto, sredstvo požude“, i da bi se usprotivio na
pastima, uškopio se. Augustin uči: „O ni, koji se ne žene,
s ja tć e n a n e b u kao sjajne zvijezde, dok će njihovi roditelji
ličiti na tamne zvijezde.“ Euzebije i Jeronim slažu se u tom,
da biblijska izreka: „Radjajte i množite se “ , ne odgovara
više vremenu i da se ne tiče kršćana.Moglo bi se na
vesti još stotine citata od najuplivnijih crkvenih otaca,
koji su svi od reda naučavali isto. O ni su svojim nepre
stanim učenjem i propovijedanjem rasprostrti one neprirodne
poglede na spolne stvari i odnošaj izmedju spolova, k o j i
je m e d j u t i m j e d n a z a p o v i j e d p r i r o d e i čije
je v r š e n j e j e d n a od n a j v a ž n i j i h d u ž n o s t i
u ž i v o t u . O d ovih nauka boluje još teško današnje
društvo i oporavlja se vrlo polako.
Petar uzvikuje snažno: „Ž ene, budite poslušne svojim
muževima.“ Pavao piše Efežanim a: „Muž je glava ženi,
kao što je Krist glava crkvi“, a Korinćanim a: „Čovjek je
slika i slava božja, a žena slava čovjekova. “ Prem a tome
bi se i najgori čovjek mogao držati boljim od najbolje
žene i u praksi je dosada to tako i bilo. Pavao podiže
svoj moćni glas i protiv višeg obrazovanja ženina govoreći
u prvoj poslanici Timoteju (2, II i t. d.) : „Neka se
žena uči u tišini najvećoj p o k o r n o s t i . J a n e d o
p u š t a m ženi, da uči d r u g o g a , n i t i da b u d e
g o s p o d a r mužu, v e ć da b u d e s k r o m n a . “ A
Korinćanima (14, 34 i 3 3 ): „Naredite svojim ženama, da
š u t e u općini, j e r n j i m a n e t r e b a d o p u s t i t i
�53
d a g o v o r e , v e ć d a s e p o k o r a v a j u , kao što i
zakon veli. Ako pak hoće, jda štogod nauće, n e k a p i
taju d o m a muže ve. Ž e n a m a ne pri l i c i da
g o v o r e j a v n o u d r u š t v u.“ Sveti Toma Akvinac
(1227. do 1274.) veli: „Zena je korov, što brzo raste,
ona je nesavršen čovjek, čije se tijelo samo zbog toga
brže razvija, što je manje vrijednosti i što se priroda na
njemu manje zadržava.“ „Z en e se radjaju, da vječito
budu pod jarmom svoga gospodara i meštra, koga je pri
roda bogato obdarila u svakom pogledu i namijenila za
gospodara. “
Takva se učenja ne nalaze samo u kršćanstvu. Pošto
je kršćanstvo smjesa od židovstva i grčke filozofije, koji
imaju korijen u starijim kulturama Indijaca, Đabilonaca i
Egipćana, to je podčinjeni položaj, što ga je ženi pridije
lilo kršćanstvo, zajedničko učenje u cijelom kulturnom svi
jetu od prestanka materinskog prava. Tako stoji u Manuovu
indijskom zakoniku: „Sramoti je uzrok žena, neprijateljstvu
je uzrok žena, svjetovnom je životu uzrok ž e n a ; zato treba
izbjegavati ženu.“ Pored preziranja žene pokazuje se uvijek
i strah od n je ; tako se u Manu dalje veli: „Z ene su po
prirodi naklonjene da zavode ljude: zbog toga ne smije
čovjek ni sa najbližom srodnicom sjedjeti na samu“. Z ena
je dakle i po indijskom kao i po starozavjetnom shvatanju
zavodnica. Svaki gospodarski odnos ponizuje podčinjenoga.
A podčinjen položaj ženin očuvan je sve do danas, i to
na nekulturnom istoku još više, nego medju narodima
s kršćanskim naziranjem na svijet. Ono, što je postepeno
popravilo položaj ženin u takozvanom kršćanskom svijetu,
nije bilo kršćanstvo, već k u l t u r a z a p a d a , k o j a s e
razvi la b o r b o m pr ot i v k r š ć a n s k o g nazora.
Kršćanstvo nije uzrok, da je položaj ženin danas po
voljniji, no u vrijeme postanka njegovog. Kršćanstvo je
bilo primorano, da protiv svoje volje izmijeni svoje držanje
prema ženi. Nema sumnje, da drukčije misle o tom oni,
koji sanjaju o „misiji kršćanstva, koje će osloboditi ljudski
rod“. Sta više, oni tvrde, da je kršćanstvo oslobodilo ženu
iz njezinog ranijeg niskog položaja, i pozivaju se pri tom
naročito na vjerovanje u Mariju, odnosno Bogorodicu, na
�59
vjerovanje, koje je kasnije zavladalo kršćanstvom i koje je
znak nekog poštovanja prema ženskom spolu. Katolička
crkva, u kojoj ovo vjerovanje postoji, teško da bi smjela
dijeliti ovo mišljenje. ’ Navedene misli svetaca i crkvenih
otaca, koje bi se mogle još i umnožati, govorile su sve
zajedno i svaka o sebi protiv žena i protiv braka. Crkveni
sabor u Makonu, koji je u šestom vijeku pretresao, da li
žena ima dušu i sa jednim glasom većine odlučio, da ima,
tako isto pokazuje neprijateljsko raspoloženje prema ženi.
Grgur VII. zaveo je celibat svećenika,1 da ih ne bi ni
kakve porodične obaveze odvajale od crkvene službe, a
tome je išlo na ruku i samo vjerovanje u griješnost tjelesne
požude. Ni razni reformatori, kao što su Kalvin i škotski
svećenici, koji su bijesnih protiv „tjelesnih požuda“, ne
dopuštaju ni najmanju sumnju u neprijateljsko raspoloženje
kršćanstva prama ženama.2
Uvodeći obožavanje Marije katolička ga je crkva vrlo
vješto stavila na mjesto obožavanja neznabožačkih boginja,
koje se nalazilo kod s v i h naroda, što ih je tada kršćan
stvo obuhvatalo. Na mjesto Kibele, Milite, Afrodite, V e
nere, Cerere i t. d. kod južnih naroda, na mjesto Freie,
Frigge i t. d. kod germanskih naroda, došla je M a r i j a ,
koja je bila idealizovana po kršćansko-spiritualističkom shva
tanju.
Četvrto poglavlje.
Ž ena u srednjem vijeku.
1. Položaj žen e kod Germana.
Stari, zdravi i surovi, ali nepokvareni narodi, koji su
u prvim vjekovima poslije Krista nagrnuli s istoka i sjevera
1 Protiv celibata su se pored ostalih borili i neki svećenici dijeceze
u Mainzu izjavljujući : „ V i biskupi i opati imate velika bogatstva, kra
ljevski stol i sjajne lovačke kočije, a mi siromašni prosti svećenici imamo
radi utjehe samo jednu ženu. Uzdržaljivost je možda lijepa vrlina, ali je
u stvari teška i gorka.*4 Y ves G uyot, Socijalne teorije kršćanstva. 2. iz
danje. Pariz.
2 Mnogobrojni primjeri za ovo ualaze se kod Bucklea u njegovoj ,,P o vjesti civilizacije u Engleskoj", koju je na njemački preveo Arnold R uge.
4. izdanje. Leipzig i H eidelberg 1870.
�60
kao golemi morski talasi i preplavili umorno rimsko carstvo,
u kom je postepeno zavladalo kršćanstvo, odupriješe se
svom snagom ascetskim naukama kršćanskih propovijednika
i oni, htjeli ili ne htjeli, morali su voditi računa o ovim
zdravim prirodama. Sa začudjenjem vidjeli su Rimljani, ^da
su obićaji tih naroda bili posve drugačiji od njihovih. Što
se tiče Nijemaca, T a c i t je ovu činjenicu priznao ovim
riječima: „Njihovi su brakovi vrlo strogi i nijedan od nji
hovih običaja nije više za pohvalu od ovoga, jer oni su
gotovo jedini barbari, koji se zadovoljavaju jednom ženom ;
vrlo rijetko čuje se u tom mnogobrojnom narodu o pre
ljubi i ona se smjesta kažnjava, što je dopušteno samim
muževima. Čovjek odreže kosu preljubnici i otjera je pred
srodnicima golu iz sela, jer se prema povrjedjivanju ćudoredja ne ima nikakovih obzira. Ni po ljepoti, ni po mla
dosti ili bogatstvu ne će takva žena naći muža. Tamo
nitko ne smatra, da su poroci sitnica, kojoj se možeš na
smijati ; tamo nije nikako uživanje zavesti ili biti zaveden.
Mladići se kasno žene i zbog toga zadržavaju svoju snagu;
pa ni djevojke se ne udavaju brzo i kod njih se opaža
isto takva bujnost i jednaka tjelesna veličina. U istim go
dinama, jednako jaki uzimaju se i snaga roditelja prelazi
na djecu.“
Očevidno je Tacit, da bi Rimljanima pružio neki
uzor, nešto odviše ružičasto opisao bračne odnošaje starih
Germana. Dakako, da je kod njih bila preljubnica strogo
kažnjena, ali to nije vrijedilo za brakolomnog muža. U T acitovo je doba rod kod Germana bio još u cvjetanju. O n,
kome su u vremenu razvijenih rimskih odnosa rodovsko
uredjenje i njegovi osnovi bili nepoznata i nerazumljiva
stvar, pripovijeda sa začudjenjem, da kod Germana čovjek
smatra djecu svoje sestre kao svoju rodjenu, dapače, da je
krvna veza izmedju ujaka i nećaka svetija još i uža od
one izmedju oca i sina, tako, da je u potrazi za jamcima
sin sestre vrijedio kao veća garancija od rodjenoga sina.
Engels pripominje na t o : Ako članovi jednog takvog roda
dadu kao zalogu jednog svog sina i ako on padne kao
žrtva nevjerstva očeva, takav se otac morao sam ubiti.
A ko je pak to bio nećak, onda je njegovom propašću po-
�61
vrijedjeno najsvetije rodovsko pravo. Z a njegovu je smrt
kriv najbliži mu rodjak, koji je prije svih drugih bio dužan
da štiti dječaka ili m ladića; on ga ili nije smio dati u
zalog ili je morao ugovor očuvati.1
Uostalom, u Tacitovo doba materinsko je pravo, kao
što Engels dokazuje, bilo već ustupilo mjesto očinskome
pravu. Djeca su nasljedjivala oca, a ako njih nije bilo,
nasljedje je prelazilo na njegovu braću i braću njegovih
roditelja. Priznavanje prava nasljedja majčinoma bratu, i ako
su očevi rodjaci imali pretežno pravo nasljedja, objašnjava
se time, što je staro pravo tek bilo iščezlo. Uspomene na
staro pravo bile su dakle uzrok pažnji Germana prema
ženskome spolu, što je T acita tako iznenadilo. O n je
našao još i to, da su im žene hrabrost jako raspaljivale.
Z a starog Germana bilo je najgroznije pomisliti, da vidi
svoju ženu u ropstvu i podčinjenosti, i takva ih je pomisao
podstrekavala na skrajnji otpor. Ali su i žene bile prožete
jednim duhom, koji je Rimljanima jako imponovao. Kad
Marije nije pristao, da zarobljene žene Teutonaca posveti
za svećenice V esti (božici djevičanske nevinosti), one su
izvršile samoubijstvo.
U Tacitovo doba Nijemci su već bili stalno nastanjeni;
dioba zemljišta vršila se svake godine podjelom, a u za
jedničkoj svojini ostali su šuma, voda i pašnjaci. Njihov
način života bio je još vrlo jednostavan, bogatstvo im se
sastojalo poglavito u sto c i; odijevali su se grubim vunenim
ogrtačem ili životinjskim krznom. Z ene i prvaci nosili su
još i lanenu košulju. Izradbom kovina bavila su se tek ona
plemena, koja su živjela i suviše daleko, a da bi se kod
njih mogli uvoziti rimski industrijski proizvodi. Pravdu je
izricalo za manje stvari vijeće starješina, za važnije pak
narodna skupština. Starješine su birane, i to ponajčešće
iz iste porodice, ali prelazak u očinsko pravo omogućio je
nasljednost ovog položaja i doveo je najzad do plemstva,
iz kojega je kasnije niknula kraljevska vlast. Kakogod u
Grčkoj i Rimu, i njemački je rod propao uslijed postanka
privatne svojine, uslijed razvitka zanata i trgovine i mije1 E ngels, Porijeklo porodice i t. d.
�62
sanja sa tudjim plemenima i narodima. Na mjesto roda
došla je ustanova marke (Markgenossenschaft), demokratska
organizacija slobodnih seljaka, koja je u toku stoljeća da
vala jak otpor u borbi protiv plemstva, crkve i knezova,
i koja nije potpuno iščezla ni onda, kad je zagospodarila
feudalna država i počela dotle slobodne seljake bacati u
zavisnost i ropstvo.
Predstavnici marke bili su porodični starješine. Z ene,
kćeri, snahe bijahu isključene iz vijeća i uprave. Bila su
prošla vremena, kad su žene rukovodile plemenskim po
slovima, što je Tacita veoma začudjavalo i što on spo
minje s prezirom. U petom je stoljeću salijski zakon ukinuo
pravo ženskoga spola na nasljedjivanje plemenskih dobara.
Svaki muški član bratstva, čim se oženi, sticao je pravo
na jedan dio zajedničkog zemljišta. Djed i baka, otac i
mati i njihova djeca živjeli su obično pod jednim krovom
u zadruzi, i češće se dogadjalo, da otac, da bi dobio nov
dio zemljišta, oženi još nedorasla i za brak nerazvijena
sina odraslom djevojkom, s kojom je on mjesto sina vršio
supružanske dužnosti.1 Mladi bračni drugovi dobivali • su
jedan tovar bukovih drva i drva za kolibu. A ko im se
rodi kći, dobivaju tovar d rv a ; ako je novorodjenče sin,
dva tovara.2 Ženski je spol bio cijenjen za pola vrijed
nosti manje.3
Zaključivanje braka bilo je jednostavno. Vjerski je
obred bio nepoznat, izjave pristanka s obje strane bile su
dovoljne i kad je par ušao u bračnu postelju, brak je bio
1 Isto se to dešavalo u ruskome miru. V idi de Laveleye, Pravlasnišlvo, prijevod Karla Đuchera. Autorizovano njemačko izdanje. Str. 35.
Leipzig 1879.
2 A k o je nekom čovjeku žena rodila, pa ako je dijete kći, neka iz
šume proda tovar bukovih drva u subotu. A ko je sin, onda neka to isto
učini u utorak i u subotu, pa neka ženi kupi od toga vina i bijela hljeba,
dok boluje od poroda. G . L. v. Maurer, Povjest ustanove marke u N je
mačkoj.
3 T o biva još i danas. T o se potvrdjuje uobičajenim pozdravom,
kojim otac u Amrischwendu kod St. Blasiena odgovara na glas o rodjenju djeteta. A k o je djevojka, on usklikne : A h , sto mu muka I A ako
je sin, klikne on : A h, hiljadu mu muka 1 Narodni život u Badenu, na
pisao Eduard H ugo Maier. Strassburg 1900.
�63
svršen. Običaj, da brak postaje pravovaljan istom poslije
crkvenoga obreda, nastao je tekar u devetom stoljeću, a
istom je u šesnaestom vijeku odlukom trijentskog sabora
brak proglašen sakramentom katoličke crkve.
2. Feudalizam i pravo prve noći.
Sa postankom feudalne države pogoršalo se stanje za
veliki broj članova zajednice. Pobjedonosni vojskovodje
služili su se silom, da zavladaju velikim oblastima ; sebe
su smatrali za gospodare zajedničke svojine, koju su
na stanovito vrijeme ili s pravom nasledjivanja ustupali
svojoj odanoj pratnji: zarobljenicima, robovima i oslobodjenim robovima, obično stranog porijetla. Na taj su način
stvorili dvorsko ili službujuće plemstvo, koje im je u svemu
stajalo na službu. Osnivanje velikog franačkog carstva uni
štilo je i posljednje ostatke starog rodovskog uredjenja. Na
mjesto vijeća starješina došle su pod vojskovodje i plemstvo,
koje se sad stvorilo.
Z bog neprekidnih osvajačkih ratova i medjusobnih
borbi prvaka, ogromna masa slobodnih ljudi, koja je sve
te terete snosila, propadala je i osiromašavala. O ni više
nijesu mogli odgovarati vojnoj obvezi. Mjesto toga su kne
zovi i velika vlastela skupljali plaćenike, a od tada su se
seljaci zajedno sa posjedom stavljali pod zaštitu svjetov
noga ili duhovnoga gospodara, — jer crkva je umjela, da
za nekoliko stoljeća prigrabi i veliku svjetovnu vlast, —
kojima su plaćali danak i za sebe i za imanje. T ako je
slobodno seljakovo imanje postalo zakupno dobro, koje je
vremenom opterećivano sve više i više. K ad je jedared
dopao ovog zavisnog položaja, nije trebalo mnogo, pa da
seljak izgubi i ličnu slobodu. Zavisnost i ropstvo rasprostirali su se sve dalje.
Vlastelin je imao gotovo neograničeno pravo raspola
ganja nad svojim robovima i zavisnim ljudima. O n je imao
pravo da prinudi na brak svakoga čovjeka, čim stupi u
osamnaestu, a djevojku, kad navrši četrnaest godina. O n
je mogao nametnuti čovjeku ženu, a ženi čovjeka. Isto je
�64
pravo imao i prema udovcima i udovicama. Kao gospodar
svojih podanika smatrao je, da ima pravo spolnog uživanja
svojih ženskih robova, što se ogleda u jus primae noctis
(pravo prve noći). T o je pravo imao i njegov zastupnik,
ali se moglo osloboditi te obveze izvjesnim daćama, ćija
se priroda vidi iz samog imena, k a o : posteljina, interes na
nevinost, porez na košulju, kamati na pregaču, groševi za
žigosanje i t. d.
Mnogi su osporavali, da je ovo pravo prve noći po
stojalo. O no je doduše ponekim ljudima neugodno, jer je
vršeno ćak i u takvo jedno vrijeme, koje se s izvjesne
strane želi istaknuti kao primjer morala i pobožnosti. V eć
je naglašeno, da se ovo pravo prve noći razvilo iz jednog
običaja, koji je u vezi sa materinskim pravom. Kad je ne
stalo stare porodične organizacije, održavao se u početku
običaj, da se nevjesta prve noći preda ljudima u zadruzi.
Ali je to pravo u toku vremena ograničeno i najzad je
prešlo na plemenskog poglavicu ili svečenika. Vlastelin ga
je primio kao znak svoje vlasti nad licem, koje pripada
njegovu zemljištu, i vršio ga je, kad je htio, ili zamjenjivao
dankom u proizvodima ili novcu. D a je ovo pravo prve
noči odista postajalo, vidi se iz „Starina" Jakova Grimma
(1, 43), gdje stoji: „Vlastelinski zapisnik, koji hoće da se
vjenča, treba da pozove i majera (upravnika dobra) i nje
govu ženu. Majer treba da donese mladoženji lonac, u
kome će on kuhati ovna, zatim tovar drva za svadbu, a
majer i njegova žena treba da donesu još i četvrtinu od
divlje svinje; a čim se svadba svrši, mladoženja je dužan
pustiti majera, da mu spava sa ženom prvu noć ili je odkupljuje sa četiri šilinga i pet pfeniga."
Sugenheim1 misli, da jus primae noctis kao pravo vla
stelina potiče odatle, što je on imao da dade privolu za
vjenčanje. Iz toga prava poteklo je u Đearnu i to, da su
sva prvorodjena djeca iz braka, u kom se vršilo to pravo
prve noći, bila slobodnjaci. Kasnije se to pravo iskup
ljivalo nekim porezom. Najtvrdokornije su, po Sugenheimu,
1 Povjest ukinuća kmetstva i zavisnosti u Evropi do sredine devet
naestog stoljeća. Petrograd 1861.
�65
utjeravali taj porez biskupi od Amiensa, i to sve do po
četka petnaestog stoljeća. U Škotskoj je kralj Malcolm III.
objavio krajem jedanaestoga vijeka, da se pravo prve noći
može zamijeniti porezom. Ali je ono u Njemačkoj posto
jalo još mnogo dulje. Po papinskoj knjizi švapskog mana
stira Adelberga iz godine 1496. morali su se kmetovi u
Bortlingenu osloboditi prava prve noći na taj način, što je
mladoženja davao krupicu soli, a mladenka jednu funtu i
sedam šilinga ili zdjelu tako veliku; „da se u nju može
smjestiti stražnjica**. Po drugim je mjestima nevjesta mo
rala davati vlasteli u ime otkupa toliko sira ili masla, „ko
liko je njena stražnjica bila debela i teška**. N a drugim su
mjestima one davale ukrašene korduanske stolice, „koje
su mogle tačno ispuniti tim svojim dijelom tijela**.1 Po
opisima bavarskog apelacijonog suca W elscha otkup od
prava prve noći postojao je u Bavarskoj još u posljednjem
vijeku.3 Dalje tvrdi Engels,3 da se pravo prve noći održalo
kod stanovnika W alesa i Skota kroz cijeli srednji vijek i
da su ga zbog rodovske organizacije vršili ne vlastelin ili
njegov zastupnik, već poglavica bratstva kao predstavnik
sviju muževa, razumije se, ako to pravo nije bilo is
kupljeno.
Prema tome ne ima sumnje, da je pravo prve noći
vladalo ne samo kroz srednji vijek, nego čak i u novo doba
i da je igralo izvjesnu ulogu u zakoniku feudalnoga prava.
U Poljskoj je plemstvo prisvojilo sebi pravo, da oskvrne
svaku djevojku, koja mu se svidi, a naredjivalo je, da se
udari sto šiba onome, koji bi se potužio. D a oduzimanje
djevojačke časti izgleda još i danas veleposjedniku ili nje
govim činovnicima kao nešto, što se samo po sebi razu
mije, vidi se iz toga, što se ono vrši tako često ne samo
u Njemačkoj, već i na cijelom istoku i jugoistoku evrop
skom, kao što tvrde poznavaoci tih predjela.
1 Memminger, Stalin i drugi, O pis wiirtemberikih služba. Svezak
2 0 . (M agistrat u G oppingenu). Hormayr, Bavarci na istoku. O paska na
str. 3 8 . V idi Sugenheim , str. 3 6 0 .
2 O plaćanju i otkupu od seljačkih tereta s osobitim obzirom na
Bavarsku, W iirtemberg, Baden, H essen , Prusku i Austriju. Landshut 1846.
8 u pomenutoj knjizi, str. 97.
A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
5
�66
U feudalno doba bilo je zaključivanje brakova u inte
resu spahija, jer su djeca, rodjena u tim brakovima, stu
pala u istu podčinjenost, kao i njihovi roditelji; time su
spahije umnožavali svoje radne snage i povečavali svoj
dohodak. O tuda su d u h o v n i i s v j e t o v n i gospo
dari išli na ruku stupanju u brak svojih podanika. Drukčije
je postupala crkva, kada je imalo izgleda, da će sprječa
vanjem braka prisvojiti izvjesnu zemlju. Ali je to obično
snalazilo samo niži red slobodnih ljudi, koji su se uslijed
spomenutih okolnosti sve manje mogli održavati i koji su
svoje imanje ustupali crkvi, da bi iza manastirskih zidova
našli zaštite i mira. Drugi su opet sticali crkvenu zaštitu
za novac i usluge. Ali su često zbog toga njihovi potomci
dopadali sudbine, koju su njihovi predji htjeli rado izbjeći;
oni su postepeno padali u crkveno ropstvo ili su postajali
samostanski novaci.
3. Razvoj gradova. Samostani i prostitucija.
Gradovi, koji od jedanaestog vijeka počeše cvjetati, imali
su živog interesa, da pomažu namnožavanje stanovništva
olakšavanjem naseljavanja i zaključivanja brakova ; oni postadoše utočišta seoskome stanovništvu, zavisnima i robo
vima, koji umakoše nesnosnome pritisku. Ali su se ka
snije prilike izmijenile. Čim su gradovi dospjeli do moći i
u njima zanatlijstvo osjetilo izvjesnu ugodnost, razvila se
mržnja zanatlija prema došljacima, koji se htjedoše naseliti
kao zanatlije i u kojima se gledalo nezgodne konkurente.
Postavljene su zapreke došljacima. Velike takse na naselje,
skupi majstorski ispiti, ograničavanje prava na vršenje za
nata samo na izvjestan broj majstora i pomoćnika osudili
su hiljade ljudi na zavisnost, vanbračni život i sitničarenje.
K ada je u toku šesnaestog stoljeća bilo prošlo vrijeme
cvjetanja gradova iz uzroka, koje ćemo kasnije navesti, i
nastalo njihovo propadanje, smetnje naseljivanju i samo
stalnom zanimanju povećavane su samo iz ograničenih na
ziranja onoga vremena. A bilo je tu i drugih uzroka.
Spahijska tiranija rasla je iz decenija u decenij, tako
da su mnogi njihovi podanici rado zamjenjivali svoj bijedni
�67
život za život prosjaka, skitnica ili razbojnika, čemu su
pripomagale velike šume i rdjavi putovi. Ili su se u mnogo
brojnim ratovima onoga vremena odavali najamništvu i pro
davali se onoj strani, koja više plati i na kojoj je u izgledu
bogatiji plijen. Tako postade mnogobrojni muški i ženski
lumpenproletarijat, koji je bio bič za zemlju. Crkva je znatno
pripomogla širenju opče pokvarenosti. Ako je celibat duhovništva bio glavni uzrok nemoralnih spolnih strasti, dodir
sa Italijom i Rimom još im je više išao na ruku.
Rim nije bio samo središte kršćanstva kao prijestol
nica papinstva, on je bio, vjeran svojoj prošlosti u pogansko vrijeme careva, novi Babilon, evropsko sveučilište
nemorala, a papinski dvor njerovo najotmjenije sjedište.
Rimsko je carstvo u svom raspadu ostavilo kršćanskoj Ev
ropi sve svoje proroke. Blagodareći dodiru duhovnika sa
Rimom oni su prodrli u Njemačku. Neobično mnogobrojno
svećenstvo, koje velikim dijelom sačinjavahu ljudi, čije su
spolne potrebe uslijed lijenosti i izobilja dostigle najviši
stupanj, a prisilnim neženstvom upućene na nezakonito ili
neprirodno podmirenje, unosilo je nemoral u sve društvene
krugove; ono je bilo kužna opasnost za moral ženskoga,
spola u gradovima i selima. Veliki broj muških i ženskih
samostana razlikovao se često puta od javnih kuća samo
time, što je život u njima bio bjesniji i nemoralniji. I
mnogobrojni zločini, poglavito ubijanje djece, mogli su u
njima biti u toliko lakše sakriveni, što su tamo sudili samo
oni, koji su obično stajali na čelu ove pokvarenosti. P o
nekad su seljaci gledali da osiguraju svoje žene i kćeri od
duhovničkog zavodjenja time, što za svoga duhovnog pa
stira nijesu primali onoga, koji se nije obvezao, da će uzeti
prilježnicu. T o je bio povod, da biskup u Konstancu na
metne svećenicima svoje dijeceze porez na prilježnice.
Tim e se i da objasniti historijom utvrdjena činjenica, da
je u onome srednjem vijeku, što ga naši romantičari pri
kazuju tako pobožnim i moralnim, godine 1414. na saboru
u Konstancu bilo prisutno ne manje od 1500 bludnica.
Ali ove prilike nijesu nastupile tek sa propadanjem
srednjega vijeka, one su se pojavile mnogo ranije i izazvale
su razne tužbe i naredbe. T ako je godine 802 izdao Karlo
�68
Veliki ovakovu naredbu: „Nad ženskim samostanima treba
voditi strog nadzor, kaludjerice se ne smiju skitati, nego
ih treba najpomnije čuvati; medju sobom ne smiju se prav
dati i svadjati i u svemu se moraju pokoravati nadstojnicama i opaticama. Gdje postoje samostanski propisi, neka
ih u svemu ispunjavaju. Neka se ne podaju kurvarluku,
pijanstvu i gramzljivosti, nego neka u svakom pogledu živu
pravično i trijezno. Nijedan čovjek ne smije uniči u njihov
samostan, več samo za vrijeme službe božje, pa se onda
mora odmah ukloniti." A jedna naredba iz 869 godine
glasi: „Ako svećenici drže v i š e žena, ili prolijevaju krv
kršćana ili neznabožaca, ili gaze kanonske propise, treba
ih lišiti svećeničkog čina, jer su gori od običnih ljudi!“
Sama činjenica, što je u to doba zabranjivano svećenicima
držanje više žena, govori u prilog toga, da još u devetome
vijeku nijesu bili rijetkost brakovi sa više žena. U stvari
nije bilo nikakovih zakona, koji bi to zabranjivali.
Pa još i kasnije, u doba pjevača, u dvanaestom i
trinaestom vijeku, nije bilo sablažnjivo držati više žena. U
jednoj pjesmi Albrechta od Johansdorfa u zbirci „Pjevačko
proljeće" (Zbirka Karla Lachmanna i Moritza Haupta.
Leipzig 1857, S. Hirzel) stoji:
Zar ie nepristojno
Z a poštenoga muža
D a ima dvije žene ?
Sto je muževima mogućno,
T o se ne dopušta ženama.
Z a moralno stanje toga doba od sudbonosnoga su
uticaja bili križarski ratovi, koji su desetine hiljada ljudi
udaljavali za više godina od domovine, pa ih upoznali u
istočno-rimskome carstvu s običajima, koji su dotle bili, tako
reći, posvema nepoznati u zapadnoj Evropi.
Položaj žena bijaše još nepovoljan osobito radi toga,
što je njihov broj znatno nadvisivao broj muškaraca, ne uzi
majući u obzir zapreke, koje su im oteščavale ulazak u
brak i naseljenje. Kao poglavite uzroke tomu imamo da
smatramo brojne ratove, bitke i dvoboje, a i opasna trgo
vačka putovanja onog vremena. Dalje bijaše poradi^ neumjerenosti i raskalašenosti veći broj smrtnih slučajeva
�69
kod muževa, i to potencirano raspoloženje za bolesti i
smrt, izazvano takovim životom, očitovalo se osobito u
vremenima kuge, koja je u srednjem vijeku bijesnila tako
često. T ako je u razdoblju od 1326 do 1400 bilo tridesetidvije, od 1400 do 1500 četrdesetijedna, a u razdoblju
od 1500 do 1600 trideset kužnih godina.1
Z ene su u masama krstarile po drumovima kao vračare,
pjevačice, sviračice, u društvu sa djacima i klericima i po
plavljivale sabore i vašare. U plaćeničkim vojskama one
su činile naročita odjeljenja, bile su prema cehovskome
duhu onoga vremena organizovane u cehove i prema ljepoti
i starosti podjeljivane različitim činovima. Teškim kaznama
bilo im je zabranjivano, da se podaju ma kome izvan
toga kruga. U logorima su morale sa poslugom vući sijeno,
slamu i drva, puniti jame, močvare i rupe i održavati čistoću
u taboru. Pri opsadama imale su da zatrpavaju rupe gra
njem i korovom, da bi olakšale juriše, one su pomagale
namještati puške, a kad bi ove zaostale na putu, one bi
pomagale da ih dopreme dalje.2
D a bi se barem u nekoliko doskočilo nevolji tih bez
brojnih nesrećnih žena, osnivali su se počevši od sredine
trinaestog vijeka u mnogim gradovima takozvani beguinski
zavodi, što stajahu pod gradskom upravom. U tim zavo
dima bijahu te ženskinje smještene, da bi provodile pristojan
život. No ni ti zavodi, a niti silni kloštri ne bijahu podobni
da se pobrinu za sve ove nesrećnice.
Bračne zapreke, putovanja knezova, gospode svjetovnog
i duhovnog staleža uz pratnju vitezova i slugu, koji su
prolazili kroz gradove, mladi ljudi u gradovima, a da ne
zaboravimo oženjene muževe, što su bez obzira jurili za
promjenama u nasladi životnoj, — sve je to stvorilo u
srednjevjekovnim gradovima potrebu prostitucije. I kao što
je svaki obrt u ono doba bio organizovan i reguliran ne
mogući postojati bez cehovskih uredaba, tako se dogodilo
i sa prostitucijom. U svim većim gradovima bilo je javnih
1 Dr. Karl Bucher, Ž ensko pitanje u srednjem vijeku. Str, 6 . do 7.
Tiibingen 1882.
2 Dr. Karl ĐiicKer, u pomenutoj knjizi, str. 35.
�70
ženskih kuća, koje su bile gradski, kneževski ili crkveni
regal, ćiji je čist prihod pripadao njihovim blagajnama.
Ženske su u ovim kućama same birale upraviteljicu, koja
je imala voditi račun o redu i naročito paziti, da bespravne
konkurentkinje ne bi nanosile štete zakonski odobrenoj
radnji. A ko bi se žene uhvatile u tome poslu, bile su
kažnjavane od vlasti. T ako su se članice jedne takve
ženske kuće u Nurnbergu potužile magistratu na bespravne
konkurentkinje, „da i drugi krčmari drže ženske, koje noću
izlaze na ulicu, noćivaju sa oženjenim i drugim ljudima i
da one to vrše mnogo više i mnogo grublje, nego u običnim
(cehovskim) javnim kućama, i da je žaliti, što se tako što
dešava u ovoj hvaljenoj varoši.“ 1 Ženske su kuće uživale
osobitu zaštitu; narušavanje mira u njihovoj blizini dvo
struko je strože bilo kažnjavano. I članovi ovih ženskih
cehova imali su pravo prisustvovati u povorci kod procesija
i svečanosti, kod kojih su bili nazočni i drugi cehovi. A ne
rijetko su bile ove ženskinje pozivane na kneževske i senatorske gozbe. Smatralo se, da su ženske kuće tu zato,
„da bi se bolje očuvao brak i čast djevica**. T o je isti
razlog, s kojim su u A teni opravdavali državne bordele i
s kojim se još i danas ispričava prostituciju. Medjutim
nisu izostajala ni nasilnička gonjenja bludnica od strane
istih tih ljudi, koji su prostitutke održavali svojim prohtje
vima i svojim novcem. T ako je Karlo Veliki naredio, da
se jedna prostitutka dovuče gola na trg i išib a; on sam,
„najkršćanskiji** kralj i car, imao je ne manje no šest žena
u isto vrijem e; a ni njegove kćeri, koje su očigledno išle
za primjerom svojega oca, nijesu bile predstavnice vrline.
O ne su mu svojim životom spremile miiogi neugodni čas,
da, donesle su mu i nešto nezakonite djece u kuću. Alkuin,
prijatelj i savjetnik Karla Velikog, opominjao je svoje uče
nike, da se čuvaju „krunisanih golubica, koje noću lete po
Pfalzu**, razumijevajući time careve kćeri.
Iste te zajednice, koje su javno organizirale bordele i
uzimale ih u svoju zaštitu dajući svećenicima Venere
svakojake povlastice, vršile su najstrože i najgroznije kazne
1 Joh. Scherr, Povjest njemačke žene. 4. izdanje. Leipzig 1879.
�71
nad sirotom i napuštenom djevojkom, koja je pala. Ubice
svoje djece, koje su iz očajanja ubijale plod svojega tijela,
podvrgavane su najgroznijim smrtnim kaznama, a za ne
savjesnim zavodnicima nije ni pijetao kukurijeknuo. O ni su
možda zasjedavali u sudovima, koji su izricali smrtnu pre
sudu nad javnim žrtvama. T akve se stvari još i danas
dogadjaju.1 A i ženino brakolomstvo kažnjavano je naj
strože, bar joj nije bilo dano izbjegnuti porugu na sramot
nom stu p u ; medjutim, brakolomstvo muževljevo bilo je po
kriveno plaštem kršćanske ljubavi.
U W iirzburgu se gazda ženske radnje zakleo pred
magistratom, „da će biti gradu vjeran i naklonjen i da će
ženske nabavljati". Isto tako je bilo u Niirnbeigu, Ulmu,
Leipzigu, Kolnu, Frankfurtu i t. d. U Ulmu, gdje su žen
ske kuće ukinute 1573. godine, cehovi su tražili 1551, da
se opet uvedu, „da bi se uklonila veća nezgoda" ! V iso
kim strancima stavljane su na uživanje bludnice o grad
skom trošku. Kad je kralj Vladislav 1452. ušao u Beč,
magistrat mu pošlje u susret jednu deputaciju javnib ženskinja, čiji su se najljepši dijelovi tijela pokazivali kroz
tanko odijelo. Isto je tako i cara Karla V ., pri njegovu
ulasku u Antwerpen, pozdravila jedna deputacija golih
djevojaka, i tu scenu predstavio je H ans Makart na jednoj
velikoj slici, koja se nalazi u hamburškom muzeju. T akve
pojave nijesu u ono doba izazivale nikakovo uzbudjenje.
4. V iteštvo i poštovanje žena.
Fantazijom bogati romantici i ljudi lukave proračunanosti pokušali su prikazati srednji vijek osobito ćudorednim
i oduševljenim od istinskoga poštovanja prema ženama.
Tom u je naročito morala da posluži doba pjevača — od
dvanaestog do četrnaestog stoljeća. Ljubavna služba vite
1 L eon Richer saopčuje u „Slobodnoj ženi" jedan slučaj, kako je
u Parizu jednu služavku zbog čedomorstva osudio o t a c n j e n o g r o d j e n o g d j e t e t a , jedan ugledni, p o b o ž n i advokat, koji je zasijedao
u poroti. Još i više. S a m j e a d v o k a t b i o u b o j i c a , a m a j k a
p o t p u n o n e v i n a , kao što je ova t e k p o s l i j e osude izjavila
pred sudom.
�72
zova, koju su ovi naučili od Mavara u Španiji, imala bi da
bude svjedočanstvo o poštivanju, koje se u ono vrijeme
iskazivalo ženi. T u treba da na nešto podsjetimo. Prvo,
viteštvo je bilo samo jedan maleni dio stanovništva, što
vrijedi i za njihove žene ; drugo, samo je jedan vrlo mali
dio viteštva vršio tu toliko uzvisivanu ljubavnu službu;
treće, ili se ne poznaje, ili se izopačuje pravi smisao ove
ljubavne službe. Doba, kada je cvjetala ova ljubavna služba
bilo je d o b a n a j c r n j e g p r a v a p e s n i c e u Nje
mačkoj, doba, kada je svaki red bio uništen, a viteštvo se
odalo izlijetanju na drumove, pljačkanju i ucjenama. Takvo
vrijeme najbrutalnijih nasilja ne može biti vrijeme, u kome
vladaju samo blagi i pjesnički osjećaji. Naprotiv. Ovo je
vrijeme u bitnom pridoneslo, da se uništi još i ono malo
štovanja prema ženskome spolu. Viteštvo, kako na selu
tako i u gradovima, sačinjavali su najvećim dijelom grubi,
pusti bećari, čija je najmilija strast pored borenja i preko
mjernog pijančevanja bilo najrazuzdanije zadovoljavanje spol
nim požudama. Kroničari onoga vremena ne mogu se do
voljno napričati o silovanju i nasilju, koje je vršilo kako
seosko, tako i varoško plemstvo, u čijim rukama bijaše
gradska uprava do trinaestog, a negdje do četrnaestog i
petnaestog stoljeća. Zlostavljene su ličnosti rijetko kada
imale mogućnosti, da pribave sebi prava, jer u gradovima
plemići su zasijedali u općinskom sudu, a na selu je spahija imao neograničeno pravo kažnjivanja. Grdno je dakle
pretjerivanje, da su plemstvo i gospoštija sa takovim obi
čajima i navikama ukazivali kakvo osobito poštovanje prema
ženama i da su ih nosili na rukama kao neku vrstu viših bića.
Čini se, da je vrlo maleni dio viteštva obožavao žensku
ljepotu, ali i to obožavanje^nije imalo nikakovih platonskih,
nego vrlo realnih ciljeva. Čak i onaj harlekin medju obožavaocima ženske ljepote, onaj smiješne uspomene Ulrich
von Lichtenstein bio je samo dotle pristaša platonske lju
bavi, dok je to morao biti. U stvari je ova ljubavna služba
bila obožavanje ljubaznice na račun — zakonite žene, bila
je dakle s r e d n j e v j e k o v n i k r š ć a n s k i h e t e r i z a m ,
kakav je postojao u Grčkoj za vremena Periklovih. U za
jamno zavodjenje žena bilo je kod vitezova veoma razvijen
�73
ljubavni običaj, na kakav i danas nailazimo u izvjesnim
krugovima naše buržoazije.
Nesumnjivo je, da tako o t v o r e n a težnja za sjetilnim
zadovoljenjem u to doba sadrži u sebi priznanje, da pri
rodni nagon, koji je usadjen u svakom zdravom i zrelom
čovjeku, ima prava da bude podmiren. U toliko je zdrava
priroda odnijela pobjedu nad kršćanskim ascetizmom. S druge
pak strane mora se opet naglasiti, da je to bilo priznato
samo jednome spolu, a da se prema drugome postupalo
tako, kao da ovaj nije mogao ni smio imati iste nagone.
Najmanje prekoračenje onih moralnih zakona, koje su ljudi
propisali za drugi spol, bilo je najstrože kažnjavano. A
ženski spol navikavan je neprekidnim ugnjetavanjem i oso
bitim uzgojem na mišljenje svojih gospodara, tako, te mu
ovo stanje i do danas izgleda sasvim prirodno.
Z ar nije bilo milijuna robova, koji su ropstvo smatrali
za prirodno i koji se ne bi nikad oslobodili, da im se
osloboditelji nijesu pojavili iz klase njihovih gospodara?
Z ar nisu pruski seljaci molili, kada ih je Steinovo zako
nodavstvo htjelo da oslobodi zavisnosti, da ostane pri
starom, jer „tko će se za njih brinuti, kad se razbole ili
ostare “ ? A zar nije tako nešto i s modernim radničkim
pokretom? Koliko još radnika dopušta bez ikakva otpora,
da eksploatatori na njih utiču i njima upravljaju !
Ugnjetenome je potreban onaj, koji će ga probuditi i
oduševiti, jer on nema slobodne inicijative. T ako je bilo
u modernome proletarskome pokretu. Cak su i buržoaskoj
borbi za oslobodjenje, koja je relativno bila u povoljnom
položaju, prokrčili put učitelji plemićskog i svećeničkog
porijekla.
M a koliko mana imao srednji vijek, on je posjedovao
zdra\u čulnost, koja je odgovarala jedroj i krepkoj naravi
puka i koju kršćanstvo nije moglo uništiti. O n nije znao
za licemjerno pretvaranje i prikrivenu pohotljivost našega
vremena, koje se plaši i ustručava da stvari nazove njihovim
pravim imenom i da o prirodnim stvarima prirodno govori.
O n nije poznavao ni onu pikantnu dvosmislenost, u koju
se zavijaju one stvari, koje se zbog nedostatka prirodnosti
ili zbog pretvaranja ne će otvoreno da nazovu, čime se
�74
prave još opasnijima, jer takav govor draži, ali ne zado
voljava, izaziva samo slutnju, ali ne kaže jasno. Naša
društvena zabava, naši romani i naša pozorišta puna su
ovih pikantnih dvosmislenosti i njihovo je djelovanje oči
gledno. Ovaj spiritualizam bogatih razuzdanaca, te se
skriva iza religijoznoga spiritualizma, ima danas silnu moć.
Peto poglavlje.
Reformacija.
1. Luter.
Zdrava čulnost srednjega vijeka našla je u Luteru svoga
klasičnog tumača. Malo će nas se ovdje ticati religijozni
reformator, a više će nas zanimati Luter kao čovjek. U
njemu kao čovjeku pojavljuje se krepka i nepokvarena pri
roda ; ona ga je nagnala, da otvoreno i tačno iskaže svoju
potrebu za ljubavlju i uživanjem. Njegov položaj nekadaš
njeg rimskog svećenika otvorio mu je oči. O n je u praksi
upoznao tako reći na vrelu neprirodnost kaludjerskog i
opatičkog života. O tuda toplina, kojom pobijaše svećenički
i samostanski celibat. Njegove riječi vrijede još i danas za
one, koji misle, da smiju griješiti proti prirodi, i koji drže,
da je u skladu s njihovim pojmovima morala i ćudoredja
to, kada državne i društvene ustanove priječe milijunima
ispunjavati svoje prirodne potrebe. Luter veli: „Zena, ako
joj ne pomaže visoka, osobita milost, ne može se odreći
muškarca, isto kao ni jela, spavanja, pića i druge prirodne
potrebe. A isto tako ni muškarac ne može biti bez žene.
Razlog je tomu, što je u prirodi isto tako duboko usadjeno radjati djecu, kao i jesti i piti. Z ato je Bog dao
tijelu uda, žile, krv i sve, što je za ovu svrhu potrebno.
A onaj, koji se od toga brani i ne će da se pusti prirodi
na volju, što čini ovaj drugo, nego spriječava, da priroda
bude prirodom, da vatra peče, da voda teče, da čovjek
jede, pije i spava?" A u svojoj propovijedi o bračnom
životu veli o n : „Kao god što ne zavisi od mene, hoću li
biti čovjek ili ne, isto tako ni ti nijesi u stanju da budeš
�75
bez čovjeka, jer ne zavisi od slobodne volje ili savjeta,
već od prirode, da svaki čovjek mora imati ženu, a svaka
žena muža.“ Ali Luter nije samo tako energičnim načinom
branio bračni život i potrebu spolnog općenja, on ustaje i
proti zavisnosti braka od crkve. O n je u tome pitanju
potpuno stajao u naziranju starog vremena, koje je gledalo
u braku akt slobodne volje učesnika, koji se crkve ništa
ne tiče. O n veli o to m e : „Z ato znaj, da je brak isto,
što i svako drugo ljudsko zanimanje. Kao što ja mogu
sa jednim neznabošcem, Židovom, Turčinom, krivovjercem
da jedem, pijem, spavam, hodam, jašim, kupujem, go
vorim i radim, i s t o t a k o m o g u s n j i m b i t i i o s t a t i
u braku. I n i ma l o se ne mo j o s v r t a t i na z a k o n e
l u d j a k a , k o j i t o b r a n e . . . Neznabožac može isto
tako da bude muž i žena, stvoreni od Boga, kao i sv.
Petar ili sv. Pavao ili sv. Luka, pa i kao taj glupi, krivi
kršćanin.'* Luter se izjavio dalje, kao i drugi reformatori,
protiv svakog ograničavanja braka, a bio je i za obnavljanje
braka, što je crkva zabranjivala. O n v e li: „Kako će se
sada u nas smatrati bračne stvari ili razvod braka, rekao
sam, d a to t r e b a d a s e o s t a v i p r a v n i c i m a i s v j e t o v n o j vl ast i , j er je b r a k s v j e t o v n a u s t a n o v a . "
T ek krajem sedamnaestoga stoljeća protestanti su primili
crkveno vjenčanje kao uslov, da brak bude pravovaljan.
D otada je važio takozvani brak po savjesti, to jest prosta
uzajamna obveza, da će se biti muž i žena i živjeti u
braku. Po njemačkom pravu takav je brak smatran zako
nitim. Luter je išao još i dalje, pa je strani, koja u braku
nije zadovoljena — makar to bila i žena — priznao pravo,
da se zadovolji izvan braka, „da se podmiri priroda, koja
se ne može ugušiti".1 Luter je ovdje postavio načela,
koja će izazvati živo negodovanje velikog dijela „poštenih
ljudi i žena" našega doba, koji se rado u svojoj gorljivoj
pobožnosti pozivaju na Lutera. U svom traktatu „ O brač
nome životu", II, 146, Jena 1522, veli o n : „A ko zdrava
žena podje za nezdrava čovjeka i ne može javno da primi
1 Dr. Karl H agcn. Književne i religijozne prilike Njem ačke u doba
reformacije. Frankfurt a. M . 1888.
�76
drugoga, a ne će da radi protivno svojoj časti, treba da
kaže svome m užu: Vidiš, dragi moj, ti ne možeš da mi
se odužiš, prevario si mene i moje mlado tijelo, doveo si
u opasnost čast i spokojstvo moje, mi pred Bogom nismo
časni, zato mi dopusti, da ja budem u tajnom braku
s tvojim bratom ili najbližim prijateljem, a ti da nosiš ime,
d a t v o j e i m a n j e ne p r e d j e na t u d j e n a s l j e d
n i k e , i d o p u s t i mi , d a t e p o t v o j o j v o l j i
v a r a m , k a o š t o si ti m e n e b e z s v o j e v o l j e
p r e v a r i o . " Čovjek je, izvodi dalje Luter, dužan pri
voljeti na to. „A ko ne će, ona ima prava da pobjegne u
drugu zemlju i da nadje drugoga. Tako isto, ako žena ne
će da ispunjava bračnu dužnost, ima muž prava, da obleži
drugu, samo joj to mora prije reći.'*1 Kako se vidi, to su
vrlo radikalne i za naše doba, koje je bogato prijetvornošću
i licemjerstvom, dapače vrlo nemoralne misli, što ih razvija
veliki reformator.
Luter je samo izrekao ono, što je u ono doba bilo
naziranje naroda. T ako Jakov Grimm iznosi:2
„Ako muž ne može da živi zadovoljno i srećno sa
ženom, neka je pažljivo natovari na ledja i odnese devet
koračaja daleko od svoje kuće, ostavi je tamo pažljivo,
ne objašnjavajući se, ne udarajući je, ne bacajući, ne go
voreći joj ni jedne ružne riječi i ne pogledajući je ljutito;
neka onda dozove svog susjeda, da mu on pomogne u
nevolji, a ako njegov susjed ne će ili ne može to učiniti,
neka je odvede na prvi budući vašar; ona mora da bude
nakićena i urešena, a on je dužan ogrnuti je ogrtačem
zlatom izvezenim, ne bi li na taj način primamili koga;
pa ako joj ni to ne pomogne, onda neka joj sam djavo
pomogne."
Srednjevjekovni seljak htio je u prvom redu imati na
sljednike iz braka, pa kad ih nije mogao stvarati sam,
prepustio je to zadovoljstvo bez ikakvih skrupula drugomu
kao praktičan čovjek. Glavno je bilo, da postigne svoju
svrhu. Mi opetujemo : čovjek ne vlada svojinom, svojina
vlada njime.
1 Dr. Karl H agen, u pomenutoj knjizi str. 23 4 .
2 Njemačke pravne starine, Starine iz okružja Blankenburg, str. 4 4 4 .
�77
Iz spisa i govora Luterovih izvadjena mjesta o braku
važna su naročito zbog toga, što su u najoštrijoj suprot
nosti s naziranjima, koja danas vladaju u crkvi. Socijalna
se demokracija može u borbi, što je vodi sa svećenstvom,
punim pravom pozvati na Lutera, koji u pitanjima braka
stoji na potpuno slobodnom stajalištu.
Luter i reformatori išli su u pitanju braka još i dalje,
razumije se iz oportunističkih razloga, da bi se dopali po
jedinim knezovima, čiju su moćnu potporu ili trajnu blago
naklonost gledali da pridobiju i očuvaju. Prijatelj reformacije landgraf od H essena Filip I. imao je pored svoje za
konite žene jednu ljubavnicu, koja mu se htjela predati
samo pod uslovom, da se vjenčaju. Slučaj je bio škakljiv.
Razvod sa ženom bez opravdanih razloga značio je veliki
skandal, a brak sa dvjema ženama u isto vrijeme bio bi
za jednog kršćanskog vladara novijega vremena nečuven
dogadjaj, koji bi izazvao isto toliki skandal. P a ipak se
Filip u svojoj zaljubljenosti odlučio za potonje. Trebalo je
samo utvrditi, da to ne stoji u protivurječju sa biblijom i
da to odobravaju Luter i Melanchthon, reformatori. Prije
svega započeše pregovori landgrafa s Butzerom, koji se
s time slagao i koji je obećao, da će za to pridobiti Lutera i M elanchthona. Butzer je svoje mišljenje motivirao
rekavši: Imati u isto vrijeme više žena ne protivi se evangjelju. Pavao, koji govori mnogo o onima, koji ne će doći
u carstvo nebesko, ne govori ništa o onima, koji imaju
dvije žene. Pavao veli dapače, „da svaki biskup treba da
ima samo jednu ženu, a isto tako i sluge. Ako bi bilo
nužno, da svakom pripadne po jedna žena, tada bi bilo
zabranjeno, da jedan ima više žena." Luter i M elanchthon
pridružiše se ovim razlozima i odobriše dvostruki brak,
pošto je landgrafova žena pristala na njegov uslov, „da
svoje bračne dužnosti prema njoj ispunjava još više, nego
dosada".1 Pitanje o opravdanosti bigamije morilo je Lutera
još ranije, kada je trebalo odobriti dvostruki brak Henrika
VIII., kralja engleskog. T o izlazi iz jednog pisma na
1 Joh. Janssen,
Freiburg i B.
Povjest
njemačkoga
naroda
od
1525.
do
1555.
�78
saskog kancelara Brinka, komu je u siječnju 1524. pisao:
,,U n a č e l u d a k a k o n e m o ž e on, L u t e r , ž a
b a c i t i b i g a m i j u, jer ova se ne protivi svetom pismu,1
ali on drži, da to nije lijepo, kad se to dogadja medju
kršćanima, koji se moraju odreći i dopuštenih stvari.“ A
poslije vjenčanja landgrafovog u ožujku 1540., pisao je
(10. travnja) kao odgovor na njegovo zahvalno pism o:
„Neka vječna milost prati V aš korak, koji smo Vam sa
vjetovali, no k o j i ž e l i m o d a o s t a n e u t a j n o s t i .
J e r b i i n a č e i g r u b i s e l j a c i (slijedeći primjer
landgrafa) n a v e l i m o ž d a i s t o t a k o v e l i k e i
v e ć e r a z l o g e , š t o bi n a m z a d a l o m n o g o
p o s 1 a.“
Melanchthonu je bilo lakše odobriti dvostruki brak
landgrafu, jer je on još ranije pisao Henriku VIII., „da
svaki vladar ima pravo da uvede poligamiju u svojoj zemlji".
Ali je dvostruki brak landgralov izazvao u njegovoj zemlji
toliko negodovanje, da je on 1541. naredio, da se rasturi
jedan spis, u kome se branila poliganija kao jedna stvar,
koja nije protivna svetome pismu.2 Nije se više živjelo u
devetom i dvanaestom vijeku, kada se mnogoženstvo još
podnosilo. Dvostruki brak hessenskog landgrafa, koji je
izazvao nezadovoljstvo u najširim krugovima, nije bio
usamljen. Takvih je dvostrukih kneževskih brakova bilo
još i u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću, kao što
ćemo još pokazati.
Objavljujući, da je podmirivanje spolnog nagona jedna
zapovijest prirode, Luter je iskazao samo ono, što su savremenici mislili i što su ljudi za sebe tražili. Reformacijom, koja je ukinula celibat svećenika i samostane u
protestantskim zemljama, stvorio je on mogućnost stotinama
hiljada ljudi, da zadovoljavaju svoj prirodni nagon u za
konitoj formi. Ali stotinama hiljada drugih bilo je to i
1 Što je potpuno tačno, ali i objašnjivo, jer je biblija postala u
doba, kada je poligamija bila veoma rasprostranjena medju zapadnim
i istočnim narodima; ali je ona bila u najstrožoj opreci s običajima
šesnaestog stoljeća. Pisac.
2 Joh- Janssen, po pomenutoj knjizi, 3. svezak.
�79
dalje zabranjeno zbog postojećeg oblika svojine i zakona,
koji su njemu odgovarali.
Reformacija je bila protest nove krupne buržoazije
protiv sputanosti feudalnog stanja u crkvi, državi i društvu.
Krupna buržoazija, koja se naglo razvijala, težila je da se
oslobodi od uskih okova cehovskih, plemićskih i pokra
jinskih prava i da uvede državnu centralizaciju, jedno
stavnu organizaciju raskošne crkve, da uništi mnogobrojne
položaje za Ijenivce, da ukine samostane i da ih pretvori
u privredna poduzeća.
Luter je bio na vjerskom polju zastupnik ovih gradjanskih težnja. Zastupajući slobodu braka radio je za gradjanski
brak, koji je ostvaren tek u naše doba zakonom o gradjanskom braku i ostalim gradjanskim zakonodavstvom,
slobodom kretanja, slobodom rada i naseljivanja. Vidjet
ćemo, u kolikoj je mjeri time položaj ženin izmijenjen. U
doba reformacije nije se bilo otišlo tako daleko. Reforma
cija je, istina, mnogima omogućila brak, ali s druge strane
najstrože gonila slobodni spolni saobraćaj. U koliko se ka
toličko svećenstvo pokazivalo popustljivim i tolerantnim
prema spolnim strastima, u toliko je sad bjesnije ustajalo
protiv njih protestantsko duhovništvo, koje je sebe već bilo
zadovoljilo. Javnim ženskim kućama objavljen je rat, one
su zatvorene kao „spilje sotonine“ , prostitutke rastjerane
kao „djavolje kćeri**, a svaka žena, koja bi „pogriješila**,
obilježena kao čudovište od rdjavštine.
O d veselog sitnog gradjanina srednjega vijeka, koji je
živio i puštao da se živi, postade bigotni, strogo moralni,
mračni filistar, koji je štedio, da bi njegovi kasniji krupnoburžoaski nasljednici što raspuštenije živjeli i što više
rasipali. Poštovani gradjanin s tvrdom kravatom, uskim
horizontom, strogim ali licemjernim moralom postade pro
totip društva. Zakonita žena, kojoj nije prijala — od ka
toličke strane snašana — čulnost srednjega vijeka, veoma
se slagala s puritanskim duhom protestantizma. Ali ostale
okolnosti, koje su nepovoljno uplivisale na općenite prilike
u Njemačkoj, imale su nepovoljan uticaj i na žene.
�80
2. Posljedice reformacije. Tridesetgodišnji rat.
Promjena u odnosima proizvodnje, novca i trgovine,
koju je u Njemačkoj izazvalo naročito otkriće Amerike i
novog pomorskog puta u Istočnu Indiju, proizvela je ve
liku reakciju u društvenom životu. Njemačka je prestala
biti središtem evropskog prometa i trgovine. Njemačka pri
vreda, njemačka trgovina počeše propadati. U isto je vrijeme
crkvena reformacija razorila političko jedinstvo naroda. Reformacija bijaše izlika, kojom se njemački knezovi nastojahu
emancipirati od carske sile. S druge strane, knezovi su
podjarmljivali plemstvo i, da bi lakše postigli svoj cilj, po
magali su podizanje gradova. A mnogi su se gradovi uslijed
mutnih vremena dragovoljno podvrgavali gospodarstvu kne
zova. Uslijed privrednog nazadovanja gradjanstvo je za
htijevalo sve veće zaštitne mjere, da bi se zaštitilo od
neprijatne konkurencije, a knezovi su rado izlazili ovim
željama ususret. Zastoj je bivao sve veći, a time i osiro
mašivanje.
Dalje posljedice reformacije bile su vjerske borbe i
progoni — knezovi su ih upotrijebili za svoje političke i
ekonomske ciljeve — koje su sa izvjesnim prekidima bijesnile po Njemačkoj duže od jednoga vijeka i završile sa
potpunim iscrpljenjem Njemačke krajem tridesetgodišnjeg
rata. Njemačka je bila nepregledno polje lešina i ruševina.
Čitave zemlje i provincije bijahu opustošene, stotine gra
dova, tisuće sela bilo je dijelom ili posvema spaljeno, a
mnogo ovih nestalo je onda uopće sa lica zemlje. U
mnogim je mjestima stanovništvo spalo na treći, četvrti,
peti, dapače na osmi i deseti dio. T o je vrijedilo primje
rice za gradove kao Niirnberg i za čitavu franačku pokra
jinu. U ovoj krajnjoj nuždi, da bi se raseljene varoši i sela
opet što prije naselili, pribjeglo se tome drastičnome sred
stvu, da se muškarcima izuzetno d o p u s t i l o , d a i m a j u
p o d v i j e ž e n e . Muškarce su uništili ratovi, ali žena je
bilo na pretek. Z bog toga je 14. veljače 1650. godine
franačka okružna skupština u Niirnbergu donijela odluku,
„da se ljudi ispod 60 godina ne smiju primati u samostane“ ;
dalje je izdana naredba, „da su svi svećenici i pastiri, koji
�81
ne pripadaju nijednome ordenu ni kanonikatu, ^ obvezani
stupiti u brak.“ „Pored toga treba svakom muškom licu
dopustiti, da uzme po dvije ž e n e : ali ih treba podsjetiti i
sa p r o p o v j e d a o n i c a češće opominjati, da se brižljivo
i sa potrebnom diskrecijom trude, da kao vjenčani muževi
dviju žena ne samo obje zadovolje, nego i da svako ne
raspoloženje medju njima otklone. “
Upotrijebila se dakle i propovjedaonica, da propagira
dvostruki brak i da muževima daje upute, kako će se vla
dati. U to dugo vrijeme nastupio je zastoj u trgovini i
prometu i privredi, u mnogočemu je to propalo posvema
i moglo se tek pomalo oporavljati. Veliki dio pučanstva
osurovio je, demoralizovao se i odviknuo od svakog urednog
rada. I dok su za vrijeme ratova bile plaćeničke vojske,
što su robile, plijenile, oskvrnjivale i ubijale prolazeći Nje
mačkom s iednoga kraja na drugi i uništavajući i prijatelja
i neprijatelja, sada su, poslije ratova, bile bezbrojne čete
razbojnika, prosjaka i skitnica, koje su pučanstvo nagonile
u strah i prepast spriječavajući ili uništujući trgovinu i
promet. Naročito je za ženski spol došlo doba velikih muka.
U ovo doba razuzdanosti dospio je prezir žene do vrhunca,
na ženina se ledja najviše svalio teret općeg nerada. Hilja
dama žena tumaralo je po drumovima i šumama kao skitnice
puneći ubožišta i tamnice. Svima ovim patnjama pridružilo
se još i to, što je plemstvo, pohlepno na zemlju, nasilno
razgonilo mnoge seljačke porodice. Pošto je od reformacije
moralo sve više i više popuštati pred kneževskom vlasti i
pošto je dvorskim zvanjima i vojnom službom dovodjeno
u sve veću zavisnost od nje, plemstvo je gledalo, da štetu,
koju su mu knezovi nanijeli, nadoknadi dva ili tri puta
više otmicom seljačkih dobara. U isto vrijeme reformacija
je za knezove bila zgodan izgovor, da ovladaju bogatim
crkvenim dobrima i da proždru bezbroj jutara njihove
zemlje. T ako je primjerice knez izbornik August Saksonski
prisvojio do kraja šesnaestoga vijeka ne manje od tri stotine
crkvenih dobara.1 Tako su isto uradili njegova braća i
rodjaci, ostali protestantski knezovi, a poglavito H ohen1 Joh. Janssen, Povijest njemačkoga naroda. 3. svezak.
A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
6
�82
zollerni. Plemstvo se ugledalo na taj primjer i prisvajalo
sebi one općinske zemlje, sto je još bilo ostalo, kao i
seljačka dobra bez gospodara, tjeralo od kuće seljake i
bogatilo se njihovom zemljom. Bezuspješne seljačke pobune
u šesnaestom stoljeću pružale su im željeni izgovor za ovo.
I kad im je ta otmica jedamput pošla za rukom, nije se
oskudijevalo u razlozima, da tako nasilno i dalje rade.
Pomoću različitih šikaniranja, nasilja i izvrtanja prava, u
čemu im je tadašnje rimsko pravo odlično pomagalo, se
ljacima je oduzimana zemlja za najnižu cijenu, ili su oni
rastavljeni od svojine radi toga, da se plemićska dobra
zaokruže. Na ovaj su način uništena čitava sela i pokrajine.
Da navedemo tek nekoliko primjera: od 12.543 seljačkih
porodica na viteškim dobrima, koliko ih je bilo u Mecklenburgu u vrijeme tridesetgodišnjeg rata, ostalo ih je 1848.
godine samo još 1213. U Pomoranskoj je propalo od
1628. godine preko 12.000 seoskih kuča. Preobražaj u
seoskoj privredi, koji se izvršio u toku sedamnaestoga
stoljeća, izazvao je novu eksproprijaciju seoskih dobara i
pretvaranje posljednjih ostataka općinske zemlje u plemićsku
svojinu. Z avedena je naizmjenična poljoprivreda, po kojoj
je u izvjesnom vremenu vršena promjena u obradjivanju
zemlje. Oranice su kroz neko vrijeme pretvarane u pa
šnjake, što je potpomagalo stočarstvo i omogućivalo manji
broj radnih snaga.
U gradovima nije bilo bolje, nego na selu. Nekada je
i ženama bilo dopušteno da budu majstori i da drže po
moćnike i šegrte, samo su morale biti u cehovima, da bi
se u konkurenciji izjednačile sa ostalima. Bilo je samo
stalnih žena, koje su izradjivale lanene i vunene tkanine,
čohu, odijelo i sagove, bilo je ženskih zlatara, livaca kovina,
pojasara, remenara itd. Nalazimo primjerice ženskih krznara
u Frankfurtu i šleskim gradovima, pekara u gradovima na
srednjoj Rajni, pojasara vu Kolnu
Strassburgu, remenara
u Bremenu, čohaša u Frankfurtu, košaraša u Niimbergu,
zlatara u K olnu.1 Ali u koliko se pogoršavao položaj za
natlija, u toliko se pogoršavalo i raspoloženje prema ženskim
1 Dr. Karl Biicher, Ž ensko pitanje u srednjem vijeku.
�83
konkurentima. U Francuskoj je ženama zabranjeno obavljanje
zanata još krajem četrnaestog stoljeća, u Njemačkoj tek
krajem sedamnaestog vijeka. U početku im je zabranjivano
da budu majstori — izuzimajući udovice — kasnije im je
uskraćeno, da budu i pomoćnice. Uništenjem ceremonijalnog
katoličkog kulta protestantizam je oštetio ili potpuno uništio
masu zanata, naročito umjetničkih, u kojima je radilo mnogo
žena. A konfiskacija i sekularizacija velikih crkvenih imanja
povukla je za sobom slabije pomaganje sirotinje, zbog
čega su u prvom redu stradale udovice i siročad.
Općenito gospodarstveno rasulo, koje je uslijed svih
tih navedenih uzroka nastupilo u šesnaestom stoljeću i
trajalo kroz sedamnaesti vijek, izazvalo je sve strože za
kone o braku. Zanatlijskim pomoćnicima i slugama i sluš
kinjama brak je bio uopće zabranjen, osim, kad su mogli
pokazati, da ne ima opasnosti za njihovu općinu, da će
joj sa svojom budućom porodicom pasti na teret. Zaklju
čivanje brakova mimo zakona bilo je kažnjavano strogo,
kadgod i barbarski, primjerice po bavarskome pravu korbačem i zatvorom. Ali su naročito strogim progonima bili
izloženi takozvani divlji brakovi, koji su postajali u toliko
češći, u koliko se teže dobijalo dopuštenje za stupanje u
brak. Duhove bijaše obuzeo strah od prenaseljenosti i da
bi se umanjio broj prosjaka i skitnica, dolazio je dekret
za dekretom, a jedan bijaše stroži od drugoga.
Šesto poglavlje.
Osamnaesti vijek.
1. Dvorski život u Njemačkoj.
Slijedeći primjer Ljudevita X IV ., kralja francuskog, ve
lika većina u ono doba mnogobrojnih njemačkih kneževskih
dvorova rasipala je novac na svakojaki sjaj i raskoš, naro
čito na metrese, što je premašilo snagu njihovih država i
državica. Povjest kneževskih dvorova u osamnaestom vijeku
spada medju najodvratnija poglavlja u historiji. Jedan je
mogućnik nadmetao drugoga u praznoj naduvenosti, sum a
�84
nutoj rasipnosti i skupim vojničkim igrama. Naročito se
daleko otjeralo u bijesnom ženskarenju. Teško je reći,
kome od mnogih njemačkih dvorova pripada slava u ovo
rasipno vrijeme, te korumpiraše javni život. Danas je to
bio ovaj, sjutra onaj kneževski dvor, i nijedna njemačka
država nije ostala od toga poštedjena. Na knezove se
ugledalo plemstvo, a na plemstvo opet gradjani prijestol
nice. Ako je kći iz kakve gradjanske porodice bila srećna
da se dopadne kome visokom gospodinu na dvoru ili
samoj Njegovoj Svijetlosti, od dvadeset takvih slučajeva
devetnaest ih je smatralo to za najveću sreću i porodica
je bila gotova, da ih dade za plemićske ili kneževske metrese. T o su isto radile plemićske porodice, ako bi se
njihove kćeri svidjele knezovima. Đeskarakternost i bestid
nost bijahu ovladale najširim krugovima.
U ovom pogledu najgore je bilo u obim njemačkim
prijestolnicama, u Beču i u Berlinu. U njemačkoj Kapui,
u Beču, vladala je doduše jedan dobar dio stoljeća strogo
moralna Marija Terezija, ali je ona bila nemoćna prema
bogatome plemstvu, ogrezlom u sjetilna uživanja, i prema
buržoaziji, koja mu je podražavala. Marija Terezija je po
moću svojih komisija za nevinost bila organizovala razgranjen špijunski sistem, zbog čega je izazvala ogorčenje i
podsmijevanje. Uspjeh je bio ravan ništici. U frivolnom
Beču kružila je u drugoj polovici osamnaestog vijeka reče
nica : „Ljubi bližnjega svojega kao sama sebe, to jest, ljubi
ženu drugoga kao svoju vlastitu.“ Ili: „Ako žena podje
desno, muž treba da ide lijevo. A ko ona nadje pratioca,
on treba da traži prijateljicu.** Kako se u ono vrijeme nisko
mislilo o braku i brakolomstvu, vidi se iz jednoga pisma
pjesnika Chr. von Kleista, što ga je ovaj 1751. pisao svom
prijatelju Gleimu. T u stoji: „V eć su Vam poznate stvari
markgrofa Henrika. O n je poslao svoju suprugu na svoja
dobra i hoće da se rastavi od nje, jer je zatekao kod nje
u postelji princa od Holsteina . . . . Markgrof bi doduše
bolje učinio, da je tu stvar prećutao, umjesto što je učinio,
da sada cijeli Berlin i pola svijeta govori o njemu. Pored
toga n e t r e b a j e d n u t a k o p r i r o d n u s t v a r u z e t i
t a k o r d j a v o , naročito kad ni sam muž nije tako vjeran.
�85
Sablazan je u braku neizbježiva, i s v i l j u d i i ž e n e ,
g l e d a j u ć i d r u g e o mi l j e n e ličnosti, p r i mo r a n i
su, d a i s a m i b u d u n e v j e r n i . A k a k o s e m o ž e
k a ž n j a v a t i o no, n a š t o j e č o v j e k p r i m o r a n ? ” O
stanju u Berlinu pisao je 1772. engleski poslanik Lord
Malmesbury: „Potpuna moralna pokvarenost vlada kod oba
spola sviju klasa, čemu još pridolazi neimaština, koja po
tiče bilo zbog velikog poreza sadašnjega kralja, bilo zbog
ljubavi prema luksusu, kome su se naučili od njegova djeda.
Ljudi sa malo sredstava provode razvratan život, žene su
prave harpije bez trunke stida. Prodaju se o n o m e , koji
im najviše plati, a nježnost i prava ljubav za njih su ne
poznate stvari.”
U Berlinu je u ovom pogledu bilo najgore pod Fridrikom Vilimom 11., koji je vladao od 1786. do 1797. O n
je svome narodu pružio najgori primjer. Njegov dvorski
svećenik Zollner spustio se tako nisko, te mu je priznao
za drugu ženu njegovu metresu plemkinju Juliju V oss. A
kad je ova skoro za tim, prve nedjelje umrla, Zollner se
se nije ustezao, da ga vjenča s drugom metresom, groficom
Sofijom Donhoff.
Na rdjave primjere, kakve je Fridrik Vilim II. poka
zivao krajem toga vijeka, upućivali su ga njegovi rodjaci
još početkom toga vijeka. Koncem srpnja 1706. vojvoda
Eberhard Ljudevit Wiirttemberški uzeo je za drugu ženu
svoju metresu Gravenitzovu, „upropastiteljicu zemlje”, kako
je i danas u W iirttenbergu nazivaju. Brak je zaključio neki
mladi svećenik M. Pfahler, te bijaše župnikom u Miihlenu
a. N. A rodjeni bratić Eberharda Ljudevita, vojvoda L eo
pold Eberhard u Mompelgardu, radio je još i gore: on
je u isto vrijeme držao t r i žene, od kojih su povrh svega
dvije bile sestre. O d svoje trinaestero djece dvoje je
vjenčao jedno s drugim. Držanje ovih narodnih otaca iza
zvalo je veliko negodovanje kod njihovih podanika, ali je
na tom i ostalo. Samo se kod vojvode wiirttemberškog
uspjelo carskim posredovanjem 1708. godine, da se uništi
brak sa Gravenitzovom. Ali ona uskoro stupi u prividan
brak s nekim propalim grofom W iirbenom i ostade još
dvadeset godina vojvodina ljubavnica i „upropastiteljica
zemlje” za Švabe.
�86
2. Merkantilizam i novo bračno zakonodavstvo.
Sa jačanjem kneževske vlasti od šesnaestog vijeka i sa
početkom nove ere stvaranja većih država postala je sta
jaća vojska, koja se nije mogla održati bez velikih poreza.
Jedno zbog toga, a drugo zbog raskalašenog života na
svim dvorovima iznudjivane su od naroda goleme svote.
O ve zahtjeve mogao je zadovoljiti samo jedan mali
dio naroda, koji je bio sposoban za plaćanje poreza. Z bog
toga su razne vlade, naročito u većim državama, gledale
od osamnaestog stoljeća da zgodnim mjerama po moguć
nosti povećaju broj stanovnika i podignu sposobnost
plaćanja poreza.
Put prema tome pokazivao je društveni i gospodarski
preobražaj, što su ga izazvali, kao što je već spomenuto,
otkriće Amerike, plovidba oko Afrike i pronalazak mor
skoga puta u Istočnu Indiju, i što ga je potpomagala
svaka nova plovidba oko zemlje. Ovaj je preobražaj obuzeo
najprije zapadnu Evropu, ali kasnije i Njemačku. Novi
saobraćajni putovi stvoriše nove trgovačke odnose, koji
dostigoše do tada nepoznatu i neslućenu razgranjenost.
"Portugalci, Španjolci, Nizozemci, Englezi gledali su prije
sviju, da se okoriste tim novim prilikama. Ali se time
koristila i Francuska, a najzad i Njemačka. Njemačka je
bila vjerskim ratovima i svojom političkom pocijepanošću
vrlo oštećena i privredno veoma zaostala. Nove potrebe
svjetskog tržišta, izazvane proširenjem oblasti za prodaju
evropskih zanatskih i industrijskih proizvoda, revolucijonirale su ne samo zanatlijsku proizvodnju, već i poglede,
osjećanje i mišljenje evropskih naroda i njihovih vlada.
Namjesto dosadašnje isključivo zemaljske proizvodnje,
koja je izradjivala za dnevne potrebe mjesta i njegove naj
bliže okoline, stupi manufaktura, što znači proizvodnja na
veliko pomoću što većeg broja radnika sa što razvijenijom
podjelom rada. Trgovac sa većim financijskim sredstvima i
širim pogledima postade rukovalac ovog novog oblika pro
izvodnje, koji je ili sasvim zamijenio ili barem potisnuo
zanat, a njegovu cehovsku organizaciju uništio. Tim e je
nastalo vrijeme, kad je žena mogla upotrijebiti svoju snagu
�87
u privrednom radu. Kućna industrija ili fabrička preduzeća
za preradu lana, za predenje i tkanje vune, krojenje, ple
tenje gajtana i t. d. otvoriše joj veliko polje za rad. Krajem
osamnaestog stoljeća radilo je već 100.000 žena i 80.000
djece u predionicama, tkaonicama i štamparijama Engleske
i Škotske, istina, pod takvim uslovima rada, koji su u
pogledu nagrade i radnog vremena izazivali jezu. lste su
prilike bile i u Francuskoj, u kojoj je u to vrijeme radilo
desetinama hiljada žena u mnogobrojnim tvornicama.
Ali ovaj ekonomski razvitak iziskivaše više ljudi za
rad, a kako je ovih zbog osvajačkih ratova šesnaestog,
sedamnaestog i osamnaestog vijeka u Evropi i s onu
stranu mora bilo vrlo malo i kako početkom osamnaestog
stoljeća nastade iseljavanje u prekomorske zemlje, napred
nije vlade moradoše osjetiti potrebu za olakšavanjem na
seljavanja i zaključivanja brakova.
Spanija, koja je zbog svoje osvajačke politike vrlo rano
osiromašila na ljudima, bila je već 1623. prinudjena, da
izda zakon, po kome su se sva lica, vjenčana izmedju 18.
i 25. godine, oslobodjavala za izvjestan niz godina svih
tereta i poreza. Siromašnim licima davana je stanovita
pomoć iz državne blagajne. Dalje su oslobodjavani svih
poreza i tereta oni roditelji, koji su imali bar šestero djece
na životu. Osim toga je Spanija potpomagala useljavanje
i kolonizaciju.
U Franceskoj je Ljudevit X IV . bio prinudjen, da istrebljenje ljudi u njegovim ratovima nadoknadi time, što je
kroz četiri ili pet godina oslobodjavao svih tereta sve one
porezne obvezanike, koji bi se oženili prije 21. ili 20. go
dine. Potpuno je oslobodjavao tereta sve one, koji su
imali desetero žive djece, od kojih nijedno nije otišlo u
svećenike, fratre ili opatice. Plemići sa istim brojem djece,
od kojih nijedno nije postalo duhovnikom, dobijali su go
dišnju mirovinu od 1000 do 2000 livra, a ostali gradjani,
koji ne bi bili podvrgnuti plaćanju poreza, dobijali su pod
istim uslovima polovinu ove svote. Maršal Mavro Saksonski preporučivao je Ljudevitu X V ,, da dopusti zaklju
čivanje brakova samo na pet godina.
Pruska je naredbama iz godina 1688, 1721, 1726,
�1736 i drugim podesnim mjerama išla na ruku useljavanju,
naročito useljavanju vjerskih prognanika iz Franceske i
Austrije. Teorija populacije Fridrika Velikog našla je dra
stičnog izraza u jednom pismu, koje je on 26. kolovoza
1741 pisao Voltaireu. U pismu stoji: „Ja smatram ljude
za stado jelena u košutnjaku jednog velikog gospodara,
koji imaju zadatak, da ga nasele.“ O n je svojim ratovima
svakako učinio, te je bilo nužno, da se njegov košutnjak
ponovo naseli. A i u Austriji, Wiirttembergu, Đraunschweigu pomagano je useljavanje, a zabranjivano iselja
vanje kao i u' Pruskoj. Dalje su u osamnaestom vijeku
Engleska i Franceska otklonile sve smetnje zaključivanju
brakova i nastanjivanju, za kojim su primjerom pošle i
druge države. U prve tri četvrtine osamnaestog vijeka nacijonalni ekonomi i vlade smatrali su veliku naseljenost kao
uzrok najvećeg blagostanja u državi. T ek krajem osam
naestog i početkom devetnaestog stoljeća nastade nov obrat,
koji izazvaše velike ekonomske ■
krize i revolucijonarni i
ratni dogadjaji prve polovine devetnaestoga stoljeća, na
ročito u južnoj Njemačkoj i Austriji. Sada su iznova po
višene godine, koje se traže za stupanje u brak, a zahtije
valo se za to izvjesno imanje ili osiguran dohodak i izvjestan
položaj. Sirotinji je stupanje u brak bilo onemogućeno, a
naročito je općinama bilo dano veliko pravo u pogledu
utvrdjivanja uslova za stupanje u brak. Ovdje ondje selja
cima je zabranjivano čak i podizanje takozvanih dnevnih
radionica ili je naredjivano, kao u Bavarskoj, što nazadna
zakonodavstva još i danas imaju, da se razruše sve dnevne
radionice, koje su podignute bez dopuštenja izbornih kne
zova. Samo je u Pruskoj i Saskoj ostalo bračno zakono
davstvo relativno napredno. Posljedica ovih bračnih ograni
čenja, pošto se ljudska priroda ne da ugušiti, bila je ta,
da se broj prilježnica, usprkos svih zapreka i progona,
umnožio, a broj vanbračne djece u nekim njemačkim drža
vicama dostignuo broj zakonite djece. T o su bile posljedice
jednog očinskog režima, koji se prčio svojim moralom i
kršćanstvom.
�89
3. Francuska revolucija i velika industrija.
U data žena iz gradjanskog staleža živjela je u ono
doba u najstrožoj domaćoj povučenosti, krug njenih radova
i poslova bio je tako velik, te je ona kao savjesna do
maćica morala biti na nogama od jutra do mraka, da bi
ispunila svoje dužnosti, pa i to jedva uz pripomoć svojih
kćeri. O na je imala da posvršava ne samo dnevne kućne
poslove, koje i danas opravljaju domaćice sitnih gradjana,
nego i mnoge druge poslove, od kojih je danas žena oslobodjena modernim razvitkom. O na je morala presti, tkati,
bijeliti, sama šivati rublje i odijelo, pripravljati sapun, svijeće,
pivo, ukratko, ona je bila prava pepeljuga, a odmarala se
jedino, kad je nedjeljom išla u crkvu. Brakovi su sklapani
samo medju istim društvenim redovima, najstroži i naj
smješniji kastinski duh vladaše u svim odnosima. Kćeri
su uzgajane u istom duhu i držane su u najstrožem kućnom
zatvoru; njihov horizonat nije se širio dalje od najužih
kućevnih odnosa. Tom e se bio pridružio još i jedan šuplji
formalizam, koji je zamjenjivao obrazovanost, a duh i život
ženin pretvorio u okretanje mlinskoga kola. Duh refor
macije bio se posvema izopačio, najprirodniji nagoni čo
vjekovi i njegova težnja za životom bili su ugušeni pod
masom „dostojanstvenih" regula, koje medjutim ubijahu
duh. dupljoglavost i ograničenost vladale su gradjanstvom,
a niži staleži živjeli su pod pritiskom i u najbjednijim pri
likama.
Došla je francuska revolucija uništivši staro državno i
društveno uredjenje u Francuskoj i poslavši jedan dah
svojega duha i u Njemačku, i tom se duhu nijesu mogli
dugo odupirati stari odnošaji. Specijalno za Njemačku
francuska je vladavina značila jednu revoluciju; ona je ono,
što je bilo staro i preživjelo, oborila ili ubrzala njegov pad
kao u Pruskoj. I pored svega, što je pokušavano u doba
reakcije poslije 1815, da se točak vremena opet vrati
unazad, novi je duh postao i suviše moćan, pa je najposlije i pobijedio.
Cehovske povlastice, lična zavisnost, tržišna i oblasna
prava odoše malo po malo u naprednijim državama u ro
�90
potarnicu. Pojaviše se nova tehnička poboljšanja i izumi,
prije svega izumljeni i popravljeni parostroj i uslijed toga
pojeftinjavanje robe pružiše rada masi radnika, a naročito
žena. Krupna industrija slavila je svoje rodjenje. Pojaviše
se tvornice, željeznice i parobrodi, rudarstvo, gradjevinarstvo, manufaktura stakla i porculana, tekstilna industrija
najrazličitijih grana, izrada strojeva, fabrikacija alata i t. d.,
univerziteti i visoke tehničke škole pružahu umne snage,
koje su ovome razvitku bile potrebne. Nova klasa, kapi
talistička krupna buržoazija, potpomognuta od sviju na
prednih ljudi, borila se za uništenje ovih sve više ne
snosnih prilika. Sto je revolucija odozdo 1848. i 1849.
zakolebala, to revolucija odozgo 1866. uništila. Ostvareno
je po želji buržoazije političko jedinstvo, za kojim je došlo
ukidanje starih ekonomskih i društvenih ograničenja, koja
su bila još zaostala. Nastala je sloboda rada, sloboda kre
tanja, uništenje bračnih prepreka, sloboda nastanjivanja,
ukratko, pojavilo se cjelokupno ono zakonodavstvo, koje
je kapitalizmu bilo potrebno za njegov razvitak. Pored rad
nika koristila se ovim novim razvitkom i žena, jer joj je
on otvorio slobodan put.
Još prije novoga stanja, koje je nastupilo 1866. godine,
uništena su mnoga ograničenja u raznim njemačkim drža
vama, što je izazvalo zatucane reakcijonare, da proriču
propast ćudorednosti i morala. Tako je već 1858. biskup
u Mainzu, gospodin Ketteler jadikovao, „da ukidanje
bračnih zapreka znači uništenje braka, pošto je sada mužu
i ženi ostavljeno, da se razidju, kad hoće.“ Ova tužaljka
sadrži i nehotice priznanje, da su moralne veze u današnjem
braku tako slabe, te samo najjača prinuda održava muža
i ženu u zajednici.
Kako je sad lakše sklapanje brakova izazvalo brže nagomilavanje ljudstva i kako je u novoj eri divovski razvitak
industrije stvorio mnoge, ranije nepoznate društvene nedaće,
to se i sada, kao i u ranijim periodima, iznova pojavi strah
od prenaseljenosti. Kasnije ćemo pokazati, što znači ovaj
strah od prenaseljenosti, pokazat ćemo pravu njegovu
vrijednost.
�Drugi odsjek.
Žena u sadašnjosti.
Sedmo poglavlje.
Zena kao spolno biće.
1. Spolni nagon.
U buržoaskome svijetu zauzima žena drugo mjesto.
Najprije dolazi muškarac, onda ona. Postoji dakle gotovo
obratni odnos, no u doba materinskog prava. U prvom je
redu izazvao ovu promjenu razvitak od primitivnoga ko
munizma do vlade privatnoga vlasništva.
Platon je zahvalio bogovima za osam dobročinstva,
koja su mu bili učinili. Kao prvo dobročinstvo smatrao je,
što su učinili, da bude rodjen kao slobodan, a ne kao
rob, a kao drugo to, što je rodjen kao muškarac, a ne
kao žena. Slična se misao nalazi u židovskoj jutarnjoj mo
litvi. Zidovi se mole Bogu: „D a si hvaljen, Bože, gospo
daru naš i svega svijeta, k o j i m e n i j e s i u č i n i o ž e n o m ."
Nasuprot tome Židovke se mole zamijenjujući to mjesto
riječima: „ . . . k o j i si m e s t v o r i o po s v o j o j v o l j i . “
Suprotnost medju spolovima ne može se oštrije izraziti,
nego što je to u riječima Platonovim i u molitvi Zidova.
Muškarac je pravi čovjek prema mnogim mjestima u bibliji,
kao i po engleskom i francuskom jeziku, u kojima postoji
jedna riječ za pojm ove: muško i čovjek. A kad govorimo
o narodu, obično mislimo samo na muškarce. Z ena je za
nemareno biće i u svakom je slučaju muž njezin gospodar.
T o muškarci smatraju da je u redu, a većima žena nalazi,
da im je takva sudbina. U ovom se shvatanju ogleda po
ložaj ženskoga spola.
Sasvim nezavisno od pitanja, je li žena potištena kao
proleterka, ona je potištena u društvu privatnoga vlasništva,
kao spolno biće. Množina zapreka i prepreka, te ih mu
�92
škarac ne poznaje, postoji za nju na svakom koraku. Mnogo
štošta, što je muškarcu dopušteno, njoj je zabranjeno; sva
sila društvenih prava i sloboda, , što ih ovaj uživa, njoj
se, ako ih upotrijebi, pripisuju u grijeh i zločin. O na trpi
i kao društveno i kao spolno biće. Teško je kazati, u
kome pogledu trpi ona najvećma, i zato je razumljiva želja
mnogih žena, koje bi voljele, da su se rodile kao muškarci,
a ne kao žene.
O d svih prirodnih nagona, koje čovjek ima, poslije
nagona hranjenja radi održanja života najjači je spolni
nagon. Nagon za održanje vrste najsilniji je izraz „volje
za
životom". Ovajje nagonduboko usadjen u svakom
normalno razvijenom čovjeku i kad se dospije u doba
zrelosti, tada je podmirenje toga nagona najhitniji uslov
fizičkog i duševnog zdravlja. Luter ima pravo, kad veli:
„Tko se protivi prirodnom nagonu i ne postupa, kao što
priroda hoće i mora, taj ne čini ništa drugo, no se protivi,
da
priroda ne bude priroda, da vatra ne gori, da voda
ne kvasi, da čovjek ne jede, ne pije, i ne spava." Ove
bi riječi trebalo urezati u kamenu nad vratima naših crkava,
u kojima se tako revno propovijeda protiv „griješnoga
mesa". Zgodnije ne može ni jedan liječnik ni fiziolog
istaknuti nužnost podmirenja ljubavne potrebe kod čovjeka.
T o je zapovijed čovjekova prema sebi samom, koju
on mora ispuniti, ako hoće da se razvija na normalan i
zdrav način. O n ne smije zanemariti nijedan organ svoga
tijela, niti odreći ijednom prirodnom nagonu normalno pod
mirenje. Svaki organ ima da vrši funkcije, koje mu je pri
roda namijenila, u protivnom slučaju škodi organizmu. Z a
koni fizičkog razvitka čovjekovog moraju se proučavati i
ispunjati isto tako, kao i zakoni duhovnog razvitka. Du
ševni rad čovjekov zavisi od fizijološkog sastava njegovih
organa. Potpuno zdravlje obih priroda stoji u najtjesnijoj
medjusobnoj zavisnosti. Poremećenje u jednome mora iza
zvati poremećenje i u drugom dijelu. Takozvane životinjske
potrebe stoje u istom redu s takozvanim duševnim potre
bama. 1 jedne i druge su djelovanje istog organizma, i
i jedne na druge utječu. T o vrijedi i za muškarca i za ženu.
Prema tome poznavanje osobina spolnih organa isto je
�93
tako potrebno, kao i poznavanje svih drugih organa, i
čovjek mora pokloniti njihovoj njezi istu pažnju. O n mora
znati, da organi i nagoni, koji su usadjeni u svakom čo
vjeku i čine jedan vrlo bitan dio njegove prirode, a u
stanovito doba života p o t p u n o njime ovladaju, ne smiju
biti predmet tajenja, lažnog srama i potpunog neznanja.
Iz toga dalje izlazi, da poznavanje fiziologije i anatomije
raznih organa i njihovih funkcija kod ljudi i žena treba da
bude isto tako raspostranjeno, kao i ma koja druga grana
ljudskoga znanja. Naoružan tačnim poznavanjem svoje
fizičke prirode, čovjek če mnoge životne odnose posmatrati
drugim očima. T ada bi sama po sebi iščezla tolika zla,
pored kojih danas društvo prolazi ćutke i bogobojažljivo,
ali koja gotovo svakoj porodici zadaju muka. U svim
drugim stvarima znanje važi kao vrlina, kao najuzvišeniji,
najljepši ljudski cilj, ali samo ne znanje o v i h stvari, koje
stoje u najtjesnijoj vezi sa bićem i zdravljem našeg vla
stitog Ja i sa temeljem svakog društvenog razvitka.
K a n t veli: „Muž i žena tek zajedno čine potpunnog
i cijelog čovjeka, jedan spol dopunjava drugi. “ S c h o p e n
h a u e r izjavljuje: „Spolni je nagon najsavršeniji izraz
volje za životom, a time i koncentracija svih voljinih
težnji." „ . . . Potvrda volje k životu koncentrirana je u
aktu stvaranja potomstva i to je njezin najodlučniji izražaj."
A dugo pred njim rekao je B u d d h a : „Spolni je nagon
oštriji od sjekire, kojom se ukroćava divlji slon, on je
topliji od plamena, on je kao strijela, što se zabada u
duh čovjekov."
Pri takvoj intenzivnosti spolnog nagona ne smijemo se
čuditi, što spolna uzdržaljivost u zrelim godinama kod
jednog kao i kod drugog spola utiče na nervni život i na
cijeli organizam tako, te dovodi do teških poremećenja i
nenormalnosti, a u stanovitim prilikama do ludila i samoubijstva. Naravno, da se spolni nagon ne javlja kod svih
priroda podjednakom jačinom; on se u mnogome može
obuzdati odgojem i vladanjem nad samim sobom, a naročito
izbjegavanjem podražaja zabavom, lektirom, alkoholizmom
i sličnim stvarima. Uopće, kako se čini, podražljivost se
manje opaža kod žena, nego kod ljudi, a gdjekada se,
�94
šta više, kod žena javlja izvjesno neraspoloženje prema
spolnom snošaju. Ali je takvih malo i takvo stanje kod
njih izazivaju fizijološke i psihološke dispozicije.
Prema tome smije se re ć i: u koliko se nagoni i mani
festacije života kod spolova jače pokazuju, kako u organ
skom tako i u duševnom pravcu, i sa jasnijim oblikom i
karakterom, u toliko je čovjek savršeniji, bio on muško ili
žensko. Svaki je spol dostigao svoje najviše savršenstvo.
„Kod moralnog čovjeka*4, veli K l e n c k e u svom spisu
„Zena kao supruga**, „obaveza supružanskog života stoji
pod moralnim principom, kojim upravlja razum. “ Ali ni
pri najpotpunijoj slobodi n i j e m o g u ć e potpuno ugušiti
neizbježivu potrebu održanja vrste, koju je priroda pridijelila
normalnim organizmima obih spolova. Gdje muški ili ženski
pojedinci n e o d g o v o r e na vrijeme ovoj d u ž n o s t i
prema prirodi, to ne biva uslijed s l o b o d n e o d l u k e
0 u z d r ž a l j i v o s t i , makar se ona takvom predstavljala,
ili u s a m o o b r a n i označavala kao akt slobodne volje,
v e ć u s l i j e d d r u š t v e n i h z a p r e k a , koj e su
ž a v a j u p r i r o d n o p r a v o i ubijaju organe. T e
zapreke daju cjelokupnom organizmu tip kržljavosti kako
po izgledu, tako i u karakteru, i rastrojstvom nerava iza
zivaju bolesno stanje duše i tijela. Čovjek dobije ženski,
a žena muški lik i karakter, jer spolna suprotnost nije
ostvarena prirodnim pu tem : čovjek ostaje j e d n o s t r a n ,
ne d o p u n j a v a s e b e s a ma , ne p o s t i ž e n a j v i š u
t a č k u s v o g a b i ć a . “ A Dr. Jelisava B l a c k w e l l
veli u svojem spisu „T he moral education of the young
in relation to sex“ (Moralni odgoj mladeži u pogledu na
spolni nagon) : „Spolni nagon posto:i kao neizbježivi uvjet
života i društvenih temelja. O n je najjača sila u čovječjoj
prirodi. . . 1 ako nije razvijen, niti rezultat razmišljanja,
ipak je ovaj neodoljivi nagon c e n t r a l n a v a t r a ž i v o t a
1 prirodni čuvar od svakog mogućeg uništenja.‘€1 Praktični
Luter dolazi odmah s pozitivnim savjetima. O n preporuča:
„Tko se ne osjeća spokojnim kao nevin, treba za vremena
da pribavi sebi zanimanja i rada, a zatim u ime Boga da
1 E. Blackw ell, Eseji o medicinskoj socijologiji. Str. 177. London 1906.
�95
stupi u brak. Momče najdalje u dvadesetoj, a djevojka u
petnaestoj ili osamnaestoj godini, tada su oni još zdravi i
spretni, a neka ostave Bogu, da se brine, kako će im
djecu odhraniti."1 Nasljedovanje dobrih savjeta Luterovih
nažalost je nemoguće u našim društvenim prilikama, a o
pouzdanju u Boga, koji će othraniti djecu, ne će da znade
ni kršćanska država ni kršćansko društvo.
Z nanost se dakle slaže s nazorima filozofa i sa zdravim
Luterovim razumom, iz čega slijedi, da bi čovjek trebao
da normalnim načinom zadovoljava svojim nagonima, koji
su sa njegovim unutarnjim bićem u najužoj vezi, koji su
dapače samo to biće. Ako to zbog društvenih ustanova
ili predrasuda nije moguće, onda je spriječen razvitak
njegove prirode. A o posljedicama toga znaju pričati naši
liječnici, bolnice, ludnice i tamnice, da i ne spominjemo
hiljade razorenih porodica. U Leipzigu je izašla jedna
knjiga, čiji pisac veli: „Spolni nagon nije ni moralan ni
nemoralan, on je samo prirodan, kao god glad i žedj, a
priroda ne zna za moral, “ 2 ali je društvo daleko od toga,
da bi priznalo ovu misao.
2. Nestupanje u brak i brojna samoubijstva.
Medju liječnicima i filozofima jako je rasprostianjeno
mišljenje, da je čak i oskudan brak bolji od neženstva, a
njima u prilog govori i iskustvo. „D a se smrtnost kod
oženjenih (ako stavimo u poredbu 1000 tridesetgodišnjih
neženja i 1000 tridesetgodišnjih oženjenih) ukazuje manjom,
čini se, da je sigurno, a ta je činjenica upravo karakteri
stična. Osobito se kod muškaraca opažaju velike razlike.
T a je smrtnost u nekim starostima upravo dvostruka. Veom a
je čudnovat i veliki broj smrtnih slučajeva kod muškaraca,
koji su rano ostali udovci.“ 3
Neki tvrde, da specijalno i broj samoubijstava raste
1 Luterova sabrana djela.
10. svezak, str. 742.
H alle a. S. 1744.
2 V eritas, Prostitucija pred zakonom. Leipzig 1893,
3 Dr. G . Schnapper-Arndt, Društvena statistika. Str. 196. Leipzig 1908.
�96
uslijed nezdravih spolnih odnosa. Uopće u svim zemljama
broj samoubijstava kod muškaraca znatno je veći nego kod
žena. Tako je primjerice došlo :
Na
1 0 0 .0 0 0 ljudi
samoubilaca
U godinama
Odnošaj
ženskih pre
ma muškim
samouboji
ženskih
cama
muških
N je m a č k a .....................
A u s t r i j a .....................
Š v ic a r s k a .....................
I t a l i j a ..........................
Franceska .....................
Nizozemska . . . .
E n g l e s k a .....................
Š k o ts k a ..........................
I r s k a ...............................
N o r v e š k a .....................
Švedska
.....................
Finska ..........................
Evrop. Rusija . . .
1899
1898
1896
1893
1 888
1901
1891
1891
do
..
„
„
190 2
1901
1903
1901
1892
1902
1 900
1900
1901
1891 do 1900
1891
.. 1900
1891
1900
1885 „
1894
3 3 .0
2 5 .4
3 3 .3 '
9 .8
3 5 .5
9 .3
13.7
9 .0
2 .3
10.0
21.1
7 .8
4 .9
8 .4
7 .0
6 .4
2 .4
9 .7
3 .0
4 .4
3 .2
1.2
2 .5
8 .6
1.8
1.6
2 5 .5
2 7 .6
19.2
2 4 .5
2 7 .3
3 2 .3
32.1
3 5 .6
5 2 .2
25
4 0 .8
23.1
3 2 .7 1
U njemačkom carstvu bilo je u godinama 1898 do
1907 sam oubojica:
G od.
U kup- M ušDO
kih
1898 .
1899.
1900.
Z enskih
G od.
. . 10835 8 5 4 4
.1 0 7 6 1 8 4 6 0
. .U 3 9 3 8987
2291
2301
2406
1902 . .
1904. .
1907. .
Ukupno
M uš- Zenkih
skih
. 1 2 336
.1 2 4 6 8
.1 2 7 7 7
9 7 6 5 2571
9704 2764
9753 3024
Na 100 muških samoubojica dolazilo je ženskih 1898
26.8, 1899 27.2, 1900 26.8, 1904 28.5, 1907 31. Ali u
doba izmedju 15. i 30. godine veći je nego kod muževa
procenat samoubijstava kod ž e n a . Tako je postotak samo
ubijstava u dobi izmedju 15. do 20. i izmedju 21. do 30.
godine bio u prosjeku ovaj:
1 F. Prinzing, Priručnik medicinske statistike. Str. 3 5 6 . Jena 1906.
�97
15 do 2 0 god.
21 do 3 0 god.
U godinama
muških ženskih muških ženskih
Pruska ..........................
Danska
.....................
Š v ic a r s k a .....................
Franceska .....................
1896
1896
1884
1887
do
„
„
..
1900
1900
1899
1891
5 .3
4 .6
3 .3
3 .5
10.7
8 .3
6 .7
8 .2
16
12.4
16.1
10.9
2 0 .2
14.8
21
141
Na hiljadu samoubojica u dobi izmedju 21. i 30. go
dine dolazilo je prosječno godina:
Muškaraca
1 854
1868
1881
do 1868 ..........................................
„ 1880 ..........................................
„ 1888 ..........................................
14.95
14.71
15.3
Z ena
18.64
18.79
2 2 .3
Broj samoubijstava obudovjelih i razvedenih veći je od
prosječnog broja samoubica. U Saskoj dolazi na razvedene
muževe s e d a m p u t a , a na razvedene žene t r i p u t a
toliko samoubijstava, koliko ih je prosječno za ljude i žene.
Samoubijstva razvedenih ili obudovjelih ljudi i žena č e š ć a
su, ako ne imaju djece. O d djevojaka, koje su bile nagnane
na samoubijstvo od 21. do 30. godine, bilo ih je, koje su
oduzimale sebi život zbog prevare u ljubavi, ili pošto su
„pale4 Statistika pokazuje, da se sa dizanjem prosječnoga
*.
broja vanbračne djece diže i broj ženskih samoubojica.
Broj ženskih samoubica u dobi izmedju 16. i 21. godine
neobično je velik, što nas takodjer upućuje na to, da po
tražimo uzroka u nepodmirenom spolnom nagonu, ljubavnoj
čežnji, tajnoj trudnoći ili prevari od strane muških.
0 položaju žena kao spolnih bića veli profesor v o n
K r a f f t - E b b i n g : 2 „Jedan od uzroka ludosti kod žena,
koji se ne smiju ^podcjenjivati, leži baš u njenom dru
štvenom položaju. Z ena, po prirodi razvijenijih spolnih po
treba od muškarca, bar u idealnom smislu, ne zna ni za
kakvo drugo časno podmirenje tih potreba osim u braku
(Maudsley).
„O n joj jedini pruža potrebno zadovoljenje. U ovom
se pravcu njen karakter razvijao kroz čitave generacije. Još
1 H . K rose, Uzroci čestih samoubijstava. Str. 2 8 . Freiburg 1906.
2 Psihijatrijski učevuik. I. svezak, 2 . izdanje. Stuttgart 1883.
A . Bebel i Ž ena i socijalizam.
7
�98
mala djevojčica igra se majke svoje lutke. Moderni život
sa uvećanim potrebama daje sve manje mogućnosti tom
podmirenju spolnoga nagona putem braka. T o vrijedi na
ročito za više staleže, u kojima se brakovi zaključuju ka
snije i rjedje.
„Dok čovjek, kao jači, pomoću veće umne i tjelesne
snage i slobodnog društvenog položaja, lako podmiruje
spolne potrebe ili umjesto toga nalazi zadovoljstva u ka
kvome radu, kome se predaje svom snagom, dotle su neudatim ženama ovi putovi zatvoreni. T o vodi neposredno
svijesnom ili nesvijesnom nezadovoljstvu prema sebi i svi
jetu i bolesnom maštanju. Katkada se traži naknada u re
ligiji, ali uzaman. Iz religijozne zanesenosti, uz pratnju
masturbacije ili bez ove, razvija se mnoštvo živčanih bo
lesti, medju kojima se često javljaju histerija i ludilo.
Samo se tako može pojmiti ta činjenica, da najveća uče
stalost ludila kod neudatih žena dolazi u doba od 25. do
35. godine, to jest u vrijemenastupanja bujnosti i nada,
dokle kod muškaraca ludilo nastupa najčešće od 35. do
50. godine, u vrijeme najteže borbe za opstanak.
„Sigurno je, da nije slučajno, što se sa umnožavanjem
vanbračnosti pitanje o emancipaciji ženskinja sve više
ističe na dnevni red. Njega treba shvatiti kao odjek ne
snosnog socijalnog položaja ženina u modernom društvu,
kao opravdan apel na društvo, da ženi stvori nadoknadu
za ono, za šta je od prirode upućena, a što joj prilike
današnjega društva uskraćuju. “
A Dr. H . P i o s s u svom djelu „Zena u prirodi i
narodopisu**1 raspravlja pitanje o uplivu nepodmirenog
spolnog nagona na neudate žene i veli: „Neobično je
značajno ne samo za liječnika, nego i za antropologa, da
postoji jedno sredstvo, kojim se ovaj proces opadanja
(kod djevojaka, koje stare i venu) može pouzdano ne samo
zaustaviti u njegovu napredovanju, nego i izgubljena bujnost
opet povratiti, ako ne do stare ljepote^ a ono ipak do
znatnoga stepena. Ali nažalost naše društvene prilike do
puštaju i omogućuju upotrebu ovoga sredstva u veoma
1 Osmo izdanje, 2. svezak, str. 606. Leipzig 1905.
�99
malo slučajeva. Kod već ocvjetalih ili skoro propalih dje
vojaka, ako im se samo ukaže prilika za udaju, vidja se,
da za kratko vrijeme po vjenčanju cijelo tijelo dobije
svoju staru oblinu, rumenilo se povrati na licu, a oči opet
dobiju svoj nekadašnji sjaj. B r a k j e d a k l e p r a v i
i z v o r m l a d o s t i z a ž e n s k i s p o l . Priroda ima
svoje odredjene zakone, koji sa neumoljivom strogošću
traže svoje pravo, i svaka vita praeter naturam, svaki ne
prirodni život, s\aki pokušaj prilagodjivanja životu, koji
ne odgovara prirodi, ne može proći bez vidnih tragova
degenerisanja u organizmu, životinjskom, kako god i ljud
skom. “
Pitanje je sa d a : ispunjava li društvo zahtjeve, koje
razum ističe za život naročito ženskoga spola? A ko se
na to odgovori niječno, javlja se pitanje : može li društvo
ispuniti te zahtjeve? Ali ako se na oba pitanja mora dati
negativan odgovor, nastaje treće pitanje: kako se ti za
htjevi mogu ispuniti?
Osmo poglavlje.
M oderni brak.
'
1. Brak kao zvanje.
„Brak i porodica su osnovi države, tko dakle napada
njih, napada društvo i državu i potkopava ih,“ viču bra
nioci današnjeg društvenog uredjenja. Monogamni je brak,
kao što smo već utvrdili, rezultat buržoaskog načina privredjivanja i oblika svojine, on je neosporno najvažnija
podloga buržoaskog društva, ali drugo je već pitanje, od
govara li on prirodnim potrebama i zdravom razvitku ljud
skoga društva. Mi ćemo pokazati, da je ovaj brak, što se
osniva na buržoaskim odnosima vlasništva, više ili manje
brak po nuždi i da pokazuje mnoge nezgode i da svoj za
datak postizava samo nepotpuno ili nikako. Mi ćemo dalje
pokazati, da je on jedna društvena ustanova, do koje ne
mogu doći milijuni ljudi, a da je ponajmanje zasnovan na
�100
slobodnom izboru i da nikako ne postizava svoju prirodnu
svrhu, kako to tvrde njegovi hvalitelji.
O današnjem braku veli John Stuart Mi l l : „ B r a k
je j e d i n o s t v a r n o r ops t vo, za koj e z a k o n z na. “
Po Kantovu mišljenju čine potpuna čovjeka tek muž i
žena. Na normalnom spajanju spolova osniva se zdrav raz
vitak ljudskoga roda. Podmirenje spolnog nagona nužno je
za zdrav fizički i duševni razvitak čovjeka i žene. Ali čo
vjek nije životinja i za više zadovoljenje njegovog najsilnijeg
nagona nije mu dovoljno samo fizičko podmirenje, potrebno
je i duševno privlačenje i podudaranje sa bičem, s kojim
se spajanje vrši. A ko toga ne ima, spolni se snošaj vrši
čisto mehanički i on je tada nemoralan. Kao više biće
čovjek traži, da se uzajamno privlačenje očuva i poslije
svršenog spolnog akta i d a r a s p r o s t r e s v o j o p l e m e
n j u j u ć i u t i c a j i n a b i ć a , k o j a s e i z t o g me d j u s o b n o g s p a j a n j a r a d j a j u . 1 U stvari, to se sve u da
našnjem društvu ne može tražiti od nebrojeno mnogo bra
kova i to je pobudilo V a r n h a g e n v. E n s e a , da piše:
„Sve, što nam je izlazilo pred oči, kako od zaključenih
brakova tako i od onih, što su imali da se zaključe, nije
nam moglo dati lijep pojam o takovu spajanju; naprotiv,
cijela ustanova, koja je trebala da se osniva na ljubavi i
poštovanju, a koju smo mi u svima ovim primjerima vidjeli,
da je prije na svemu drugom osnovana, postade nam prosta
i odvratna i mi glasno ponavljamo misao Fridrika Schlegela iz fragmenata .A teneja*: Gotovo svi brakovi su pre
ljube, provizorni pokušaji i daleki nagovještaji stvarnog
braka, čija će prava suština po svim duhovnim i svjetskim
pravima biti u tome, da više lica treba da postanu jedno. “ a
Ovo mišljenje potpuno odgovara Kantovu.
Uživanje u potomstvu i obveze prema njemu čine lju1 „Raspoloženja i osjećanja, kojima supruzi jedan drugome prilaze,
nesumnjivo su od najpresudnijeg upliva na rezultat spolnog akta i prenose
izvjesne karakterne osobine na novo biće.“ Dr. Elisabeth Blackwell :
„Moralni odgoj mladeži s obzirom na spolni nagon.“ I G oethe opisuje,
od kakvog su upliva osjećaji, koji dovode dva čovjeka do intimnog sa
obraćaja.
~
Osobitosti, 1. svezak, str. 239. Leipzig, F. A. Brockhaus.
�101
bavni odnos dvoje trajnijim. Koji par, dakle, hoće da stupi
u brak, treba da bude nacistu sa time, da li su obostrane
osobine podesne za takvo spajanje. Ali odgovor morao bi
biti neuplivisan. Ali to se može dogoditi tek o d s t r a
n j e n j e m s v a k o g d r u g o g i n t e r e s a , koji nije ni u
kakvoj vezi sa pravom svrhom spajanja, podmirenja pri
rodnog nagona i umnožavanja vlastitoga bića u umnožavanju
rase, a i sa nekom mjerom uvidjavnosti, koja obuzdava
slijepu strast A pošto u današnjem društvu u mnogo
brojnim slučajevima ovih pogodaba nema, današnji je brak
daleko od toga da ispuni svoj pravi cilj i zbog toga nije
opravdano smatrati ga kao neku idealnu ustanovu.
Koliko se brakova zaključi iz sasvim drugih obzira, no
što su ovi, ne može se ustvrditi. Dotični imaju interesa,
da pred svijetom svoj brak drukčije predstave, no što je
u zbilji. T u vlada licemjerstvo, za kakvo nijedna ranija
društvena perioda nije znala. A država, politički predstavnik
ovoga društva, nema interesa, da istražuje stvari, koje bi
to društvo prikazale u sumnjivoj svijetlosti. Pravila za stu
panje u brak, što ih država postavlja svojim činovnicima i
službenicima, n e s l a ž u s e sa* mj e r i l o m , k o j e t r e b a
da b u d e p o d l o g a br aku.
2. Manji broj poroda.
Brak treba da bude spajanje, u koje dvoje iz uzajamne
ljubavi stupa, da bi postiglo svoj prirodni cilj. A li se ovaj
motiv javlja danas č i s t samo u najrjedjim slučajevima.
Ogromna većina žena smatra brak kao sklonište, u koje
pod svaku cijenu moraju stupiti. Obratno, veliki dio ljudi
posmatra brak sa čisto spekulativnog gledišta i cijeni i ra
čuna njegove materijalne dobitke i gubitke. A čak i u bra
kove, za koje niski i egoistički motivi nijesu bili od pre
sudnog značenja, gruba stvarnost unosi toliko povoda za
neslogu i razdor, te se samo u rijetkim slučajevima ispune
nade, koje su mladenci u svom zanosu očekivali.
T o je prirodno. D a bi brak pružio supruzima zado
voljan zajednički život, potrebno je, pored uzajamne ljubavi
i poštovanja, o s i g u r a n j e m a t e r i j a l n e e g z i s t e n c i j e ,
�102
raspolaganje
onim ži vot ni m
pot r e pš t i na ma ,
k o j e oni s m a t r a j u k a o n u ž n e za s e b e i s vo j u
d j e c u . T eška briga, teška borba za opstanak jesu prvi
klinac u mrtvački lijes bračne sreće i bračnog zadovoljstva.
A briga postaje u toliko veća, u koliko se bračna zajed
nica pokaže plodnija, u k o l i k o j e d a k l e p o t p u n i j e
i s p u n i l a s v o j ci l j . Seljak naprimjer dočekuje sa zado
voljstvom svako tele, koje mu krava oteli, broji radosno
prasiće, koje mu krmača oprasi i sa zadovoljstvom priča o
tome svojim susjedima, ali tužno gleda, kad mu žena do
nese prinovu o n o m e broju njegovih izdanaka, koji je još
mogao bez brige odgajati, — a taj broj n e s m i j e biti
ve l i k, — u toliko tužnije, ako novorodjenče nesrećom
bude d j e v o j k a .
Može se dakle kazati, da i zaključivanje brakova i
radjanja zavisi od ekonomskih prilika. U Francuskoj se to
najklasičnije pokazuje. Tam o prevladjuje u poljoprivredi
sistem sitnih gazdinstva. A kad se zemljište ispod izvjesne
granice raskomada, ne može više da porodicu ishrani. Tako
je postao čuveni i zloglasni sistem dva djeteta, koji se u
Francuskoj razvio u jednu društvenu ustanovu, izazvavši u
mnogim krajevima na užas državnika zastoj ili čak znatno
opadanje stanovništva. Ono, što na selu izaziva razvoj
proizvodnje robe i novčano gospodarstvo, to još u većoj
mjeri stvara industrija u gradovima. T u najbrže opada plodovitost braka.
Broj radjanja opada neprestano u Francuskoj, usprkos
umnožavanju brakova, i ne samo u Francuskoj, već u ve
ćini kulturnih država. U tom se razvoju opaža posljedica
naših društvenih prilika, koje bi morale izazvati na mišljenje
vladajuće klase. U Francuskoj se rodilo g. 1881— 937057
djece, godine 1906. samo 806847, dok se godine 1907.
rodilo još samo 773969 djece. Porodjaji godine 1907.
manji su za 163088 od porodjaja u godini 1881. Karak
teristično je pak, da je broj vanbračnih rodjenja, koji je
iznosio u Francuskoj 1881. godine 70079 i dostigao u
razdoblju od 1881. do 1890. najviši broj od 75754 u
1884. godini, stajao i 1906. na 70866 glava, tako da
opadanje rodjenja pada isključivo na bračne porode. O p a
�103
danje porodjaja je karakteristična crta, koja se opaža kroz
cijelo stoljeće. Na 10000 stanovnika u Francuskoj dolazilo
je porodjaja u godinama:
1801 do 1810 332
1811 „ 1820 316
1821 „ 1830 308
183! * 1840 290
1841
1851
1861
1881
do
„
„
„
1850
1860
1870
1890
273
262
261
239
1891
1905
1906
1907
do
. .
. .
. .
1900
.
.
.
221
206
206
197
Prema tomu je godina 1907. prama godini 1801 (333)
za 136 poroda manje na 10000 stanovnika. Jasno je dakle,
da taj rezultat pripravlja francuskim državnicima i socijalnim
političarima velike glavobolje. Ali Francuska nije u tom je
dina. Njemačka, a osobito Saska, pokazuje već odavna
siičnu pojavu i smanjivanje broja radjanja izvršuje se još
brže. T ako je u Njemačkoj dolazilo na 10000 stanovnika
porodjaja u godinam a:
1875 . . 423
1880 . . 391
1885 . . 385
1890 , . 370
1895 . . 373
1900 . . 368
1905 . . 340
1906 . . 341
1907 . . 332
V ećina ostalih evropskih država pokazuje sličnu sliku.
T ako je na 1000 stanovnika došlo poroda u :
1871
1891
1901
1881
do 1880 do 189 0 do 190 0 do 1905
Engleska i W ales . .
Š k o t s k a ..........................
Irska
...............................
I t a l i j a ...............................
Švedska ..........................
A u s t r i j a ..........................
U g a r s k a ..........................
B e lg ij a ...............................
Švicarska . . . . . .
N iz o z e m s k a .....................
3 5 .4
3 4 .9
26 .5
3 6 .9
3 0 .5
39
4 4 .3
3 2 .3
3 0 .8
3 6 .2
3 2 .5
3 2 .3
2 3 .4
3 7 .8
29.1
3 7 .9
4 4 .0
3 0 .2
28.1
3 2 .5
2 9 .9
3 0 .2
23
3 4 .9
2 7 .2
37.1
4 0 .6
29
28.1
3 2 .5
28.1
2 8 .9
2 3 .2
3 2 .6
26.1
3 5 .8
3 7 .2
2 7 .7
28.1
3 1 .5
1907
2 6 .3
27
2 3 .2
3 1 .5
2 5 .5
3 5 (1 9 0 6 )
36
2 5 .7 ( 1 9 0 6 )
2 6 .8
3 0 .0
Manji broj poroda je dakle posve općenit i premda
Francuska i Irska pokazuju najniže kvote, to smanjivanje
porodjaja vrši se najbrže u Engleskoj, Njemačkoj (Saskoj)
i Škotskoj. Iste pojave nalazimo u Sjedinjenim Državama
i Australiji. T o će se još očitije pokazati, ako namjesto
općenitih brojeva poroda uzmemo u obzir bračnu plodo-
�104
vitost, to jest djecu, rodjenu u braku kod žena od 15. do
svršene 49. godine:
do
„
„
1885 .
1895 .
1905 .
D esetljeća
1876
1886
1 896
do
„
„
1885 .
1895 .
1905 .
c
d
0
9
a
c
d
Q
V
>
o
z
a
0
9
~o
u
►
tn
a
L
iu
<
Ugarska
(kraljevina)
1876
1886
1896
c
d
0
9
o
>n
c
>
cO
250
22 9
203
271
25 5
235
250
24 5
264
244
235
217
262
259
246
240
231
21 9
259
246
244
246
250
242
234
2 25
216
239
230
225
B
a
N
u
O
:S S T3 .2 *
®
ta
C Z -3
Q
.2.
’5j
4)
Njemačko
carstvo
D esetljeća
Engleska i
W ales
Živorodjena bračna djeca na 1000 udatih žena u dobi
izmedju 15. i 49. godine (u godišnjem prosjeku)
i
«
►
•a
C
Q
0
0
9
a
to
268
258
243
273
265
250
276
263
259
267
250
216
ta
c
d
a
.0
b
V
288
259
262
266
248
251
293
286
272
ffi
264
236
213
ta
V
u
e
ta
0
0
u
£
£
167 2 4 8
150 2 4 9
132 2 3 2
Navedene činjenice pokazuju, da se rodjenje jednog
čovjeka, „slike božje4 , kao što se u religiji veli, prosječno
1
manje cijeni, nego prinova jedne domaće životinje, a to je
znak žalosnog stanja, u kom se nalazimo. U gdjekojem
pogledu naši se pojmovi malo razlikuju od pojmova bar
barskih naroda. Ovi su često puta ubijali novorodjenčad,
ta je sudbina naročito pogadjala djevojke, a poneka ple
mena čine to i danas. Mi ne ubijamo djevojke više, za to
smo dovoljno kulturni, ali vrlo često postupamo s njima
kao sa zadnjim stvorenjima. Jači čovjek potiskuje ženu u
borbi za opstanak, a ako i ona stupi u borbu, jači je spol
sa mržnjom prati kao mrsku konkurentkinju. Ljudi viših
staleža bore se protiv ženske konkurencije najogorčenije i
najžešće. Vrlo rijetko pak biva, da isključenje ženskog rada
i radnici traže. K ad je na primjer jedan takav predlog
podnesen jednom francuskom radničkom kongresu g. 1876.,
velika se većina izjavila protiv njega. O d toga je vremena
kod klasno osviještenih radnika sviju zemalja prevladalo
uvjerenje, da je radnica ravnopravno biće, što se naročito
pokazuje u odlukama medjunarodnih radničkih kongresa.
�105
Klasno svijesni radnik zna, da današnji ekonomski razvitak
nagoni ženu, da bude konkurenat muškarcu, ali on zna i
to, da bi zabrana ženskog rada bila isto tako besmislena
kao i zabrana primjene strojeva, i zbog toga nastoji, da
obavijesti ženu o njenom položaju u društvu i d a j e
o d g o j i za d r u g a u o s l o b o d i l a č k o j b o r b i p r o
letarijata protiv kapitalizma.
3. Novčani brak i bračna burza.
Današnje društvo stoji bez sumnje iznad svih ranijih,
ali je shvatanje odnosa izmedju oba spola ostalo u mnogom
isto. Profesor L. v. Stein objelodanio je 1876 knjigu:
„Z ena u oblasti nacijonalne ekonomije4 , koja malo odgovara
4
svome naslovu i u kojoj daje vrlo poetičnu sliku braka.
U toj slici pokazuje se podčinjeni položaj žene prema ,,lavu“
muškarcu. Stein p iš e : „Čovjek hoće biće, koje ga ne samo
voli, već i razumije. O n hoće nekoga, čije srce ne samo
da za njega kuca, već čija ga ruka i po čelu gladi; on
hoće biće, koje pojavom svojom prosipa zrake mira, spokojstva, reda, tihog gospodarstva nad samim sobom i nad
hiljadu stvari, koje mu danomice trebaju; on hoće nekoga,
tko će sve te stvari obasuti onim neopisanim mirisom ženske
nježnosti, koji je sunčana toplota za kućni život. “
U ovom prividnom hvalospjevu ženi krije se ponižavanje
žene i egoizam muškarca. Gospodin profesor slika ženu kao
mirisno biće, koje će svojim praktičnim računanjem umjeti
održati u ravnoteži prihode i rashode kućanstva, ali u isto
vrijeme kao zefir, kao krasno proljeće lebdjeti oko gospo
dara kućnog, zapovjedničkog lava, čitajući mu iz očiju svaku
želju, gladeći mu nježnom rukom čelo, koje on, „gospodar
kuće“ , nabere možda pri poradjanju svojih vlastitih gluposti.
Ukratko, gospodin profesor opisuje ženu i brak, kakvih se
u stotini jedva j e d a n slučaj može naći. O n ne vidi i ne
zna ništa o mnogim hiljadama nesrećnih brakova, o velikom
broju onih žena, koje ne uspiju nikako da brak zaključe,
kao ni o milijunima onih, koje naporedo sa čovjekom mo
raju da tegle i rade od jutra do mraka, da bi zaradile
koricu kruha. K od svih njih gruba, surova stvarnost otare
�106
poetičnu boju lakše, no što ruka obriše obojani prah sa
lepirovih krila. Jedan pogled na one nebrojene patnice
pokvario bi gospodinu profesoru njegovu poetski obojenu
sliku i njegov koncept. Z ene, koje on vidi, čine samo
jednu neznatnu manjinu, a sumnjivo je, da one stoje na
visini svoga vremena.
Jedna često puta citirana izreka glasi: „Najbolje mjerilo
za kulturu jednoga naroda je položaj, koji žena zauzima."
Mi uzimamo to kao tačno, ali će se vidjeti, da naša toliko
hvaljena kultura još nije daleko odmakla. U svome spisu
„Zavisnost ženina4 — naslov karakteriše mišljenje piščevo
4
o položaju žene — John Stuart Mill veli: „Život je ljudi
postao više domaći- Napredak civilizacije nameće čovjeku
prema ženi više okova." T o je tek u stanovitoj mjeri tačno,
u koliko izmedju čovjeka i žene postoji iskren bračni odnos,
ali sumnjivo je, da ova izreka vrijedi za jednu dobru ma
njinu. Pametan čovjek smatrat će za svoju vlastitu korist,
da žena iz uskoga kruga kućnog rada izadje u život i da
se upozna sa strujama vremena. „O kovi4, koje on time
4
sebi natura, ne stežu. A li pitanje j e : da li moderni život
nije podvrgao brak novim faktorima, koji ga razoravaju jače,
no prije?
Brak je postao u velikom stepenu predmet materijalne
spekulacije. Čovjek, koji se ženi, gleda, da sa ženom privjenča i svojinu. U ranije doba to je bio glavni razlog, što
su kćeri u početku, kad je očinski red nasledja važio, bile
isključene cd nasledja, stekle ponovo pravo nasledja. Ali
nikada ranije nije brak na tako ciničan način, tako reći na
javnom trgu, bio predmet spekulacije i prost novčani posao
kao danas. Danas se razvila halapljivost za brakom sa
takvom bestidnošću, te stalno ponavljana fraza o „svetinji4
4
braka izgleda prosto kao poruga. O va pojava ima kao i
sve svoj uzrok. Nikada ranije ne bijaše velikoj većini ljudi
tako teško, da se popnu do izvjesnog blagostanja, kao što
je d a n a s; ali nikad ni opravdana žudnja za životom, do
stojnim čovjeka, ne bijaše tako o p ć e n i t a . T ko postav
ljenog cilja ne dostigne, osjeća to u toliko teže, što svi
vjeruju, da imaju j e d n a k o p r a v o na uživanje. F o r
m a l n o ne postoji n i k a k v a staleška i klasna razlika.
�107
Svaki hoće ono, sto on prema svome položaju u životu
smatra kao cilj, vrijedan borbe. Ali mnogi se osjećaju zvani,
a malo je izabranih. Da bi u buržoaskom društvu mogao
jedan ugodno živjeti, dvadeset ih mora skapavati. I da bi
jedan mogao plivati u svim uživanjima, stotine i hiljade
moraju ostati u bijedi. Ali svatko hoće da bude medju
privilegovanima i laća se svakog sredstva, za koje mu se
ćini, da vodi k cilju, predpostavljajući, da se ne će suviše
kompromitovati. Najpogodnije i najbliže sredstvo, da se
postigne viši društveni položaj jest n o v č a n i b r a k . Potraga
što veće svote novaca s jedne strane i čežnja za rangom,
titulom i dostojanstvom s druge strane podmiruju se uza
jamno u višim društvenim redovima. Kod njih se brak
smatra kao trgovački posao, kao neka konvencijonalna veza,
koju obje strane izvana poštuju, a u ostalom svaka strana
postupa po svojim sklonostima.1
U svakom većem gradu postoje naročita mjesta i dani,
u kojima se viši razredi sastaju poglavito u svrhu zaklju
čenja brakova. Ovi se sastanci zgodno nazivaju „bračnim
burzama". Jer kao i na burzama, i ovdje igraju glavnu
ulogu spekulacija i halapljivost, a ni podvala ni prevara
1 Politički brak u najvišim krugovima spominjem samo potpunosti
radi. U ovim brakovima postoji redovno, za muškarca opet u većem stepenu
nego za ženu, privilegij, da se v a n b r a č n o naplaćuje, kako hoće i
koliko hoće. Nekada je za knezove bilo sasvim u redu, da izdržavaju
bar j e d n u m etresu; to je bio tako reći jedan od kneževskih atributa.
Tako je, po Scherru, Fridrik Vilim I., kralj pruski, inače poznat kao s o
lidan (1 7 1 3 . do 1740.), održavao odnose s jednom generalicom. M edjutim poznato je uopće, da je naprimjer A ugust Jaki, kralj Poljske i
Saske, imao 3 0 0 vanbračne djece, a talijanski kralj Viktor Em anuel, re
galantuomo, ostavio je 32 vanbračna djeteta. Nedavno je postojala jedna
romantična mala njemačka rezidencija, u kojoj je bilo jedno tuce naj
ljepših zaselaka, koje je odnosni „gospodar4 podigao svojim isluženim
4
metresama. O tom predmetu mogu se pisati debele knjige, a i postoji,
kao što je poznato, jedna velika biblioteka o ovim pikantnim stvarima.
Unutrašnja historija većine evropskih kneževskih dvorova i plemićskih
porodica predstavlja za svakog poznavaoca gotovo neprekidnu Chronique
8candaleuse. Nasuprot takvim činjenicama zaista je potrebno, da siko(anti, koji pišu historiju, ne samo priznaju „legitim nost4 različnih „go
4
spodara i gospodarica44, već i da se trude, da ih sve predstave kao
uzor domaćih vrlina, kao vjerne supružnike ili dobre majke. Auguri
nijesu još izumrli i živu, kao nekada rimski, i danas od neznanja gomila.
�108
ne izostaju. Dugovima preopterećeni oficiri, koji donose
stari plemićski naslov; od razvrata rastočeni raskalašenci,
koji u bračnom pristaništu žele da oporave svoje srušeno
zdravlje i traže dadilje; fabrikanti, trgovci, bankiri, koji
gdjekad stoje pred bankrotom i htjeli bi da se sp a su ;
najzad svi, koji idu za novcem i bogatstvom, činovnici,
koji imaju izgleda za napredovanje u činu ili su u nov
čanim neprilikama, — svi oni izlaze kao mušterije na
„bračnu burzu“ i zaključuju bračnu trgovinu. Vrlo je često
ravnodušno, je li buduća žena mlada ili stara, lijepa ili ružna,
prava ili grbava, obrazovana ili neobrazovana, smjerna
ili naprčena, kršćanka ili Židovka. Nije li jedan „ čuveni
državnik rekao: „Brak izmedju kršćanina H . i Židovke
St. može se veoma preporučiti* ?l T a karakteristična
slika, uzeta iz konjušnice, nailazi, kao što iskustvo poka
zuje, u visokim krugovima našeg društva na živo odobra
vanje. Novac naknadi svu štetu i pretegne mane. Njemački
kazneni zakonik (§§ 180. i 181.) kazni podvodjenje
teškom robijom ili tamnicom, ali kad roditelji, skrbnici ili
rodjaci podvedu za cijeli život svoju djecu, pitomce ili rodjake čovjeku ili ženi, prema kojima se ne ima ljubavi,
samo radi novca, dobitka ili ranga, ili kakve druge koristi,
nikakav državni tužilac ne može podići tužbu, i ako je
prestup tu. Ima mnogo dobro organizovanih biroa za udadbu i
ženidbu i svodnika i svodilja svih vrsti, koji profitiraju
tražeći kandidate i kandidatkinje za „sveto stanje braka**.
T akve se radnje veoma dobro rentiraju, naročito ako
,,rade“ sa članovima viših staleža. Godine 1878. bio je u
Beču krivični proces protiv jedne svodilje zbog trovanja,
koji se završio osudom na petnaest godina tamnice. U
istom je procesu pored ostalog utvrdjeno, da je prije fran
cuski poslanik u Beču, grof Banneville, plaćao toj ženi
22.000 formata svodilačke nagrade, da mu pribavi ženu. I
drugi članovi visoke aristokracije takodjer su u ovom pro
cesu teško kompromitovani. Stanoviti državni organi pu
stili su tu ženu, da svoj mračni i zločinački zanat godinama
prakticira. Z ašto su to činili, o tome, prema ovome, što
1 V i d i : „Knez Bismarck i njegovi ljudi*4, od Buscha.
�109
smo rekli, ne može biti sumnje. U prijestolnici njemačkog
carstva pričaju se slične stvari, one se dešavaju svakog
dana, gdjegod ima kandidata za brak. Naročiti predmet
bračne trgovine postale su posljednjih decenija za pohlepno
evropsko plemstvo kćeri i nasljednice bogate sjevernoameričke buržoazije, koja opet sa svoje strane traži ranga
i dostojanstva, kojih u njihovoj otadžbini nema. O tome
su objavljeni karakteristični podaci u jednom dijelu nje
mačke štampe u jeseni 1889. Jedan plemićski industrijski
vitez u Kaliforniji preporučio se u njemačkim i austrijskim
novinama kao bračni agent. Ponude, koje je dobio, poka
zale su jasno, kakvo shvatanje vlada u tim krugovima o
„ svetinji “ braka i njegovoj „etičkoj “ strani. Dva pruska
gardijska časnika, od najstarijeg pruskog plemstva, bijahu
gotovi da učine bračne ponude, jer su po vlastitom pri
znanju dugovali zajedno preko 60000 maraka. U pismu
svome svodniku vele od riječi do riječi: „Naravno, mi
unaprijed ne možemo ništa plaćati. V ašu nagradu dobijate
poslije svadbenog putovanja. Preporučite nas samo da
mama, protiv čijih porodica ne ima nikakovih primjedaba.
Isto bi tako bilo veoma p o ž e l j n o , da nas upoznate
s damama po mogućnosti dopadljive spoljašnosti. Ako je
potrebno, mi ćemo dati naše fotografije za povjerljive svrhe
onom Vašem agentu, koji nas bude obavijestio o bližim
okolnostima i pokazao fotografije i t. d. Mi smatramo ci
jelu stvar u potpunom povjerenju kao stvar č a s t i (?) i
naravno zahtijevamo to isto od V as. Očekujemo što prije
odgovor preko V ašeg ovdašnjeg agenta, ako ga imate.
Berlin, Friedrichstrasse 107.
B a r u n v. M ............
15. prosinca 1889.
B a r u n v. W . . . .“
Neki mladi njemački plemić, H ans v. H ., pisao je iz
Londona, da je visok 5 stopa i 10 palaca, da je od stare
plemićske porodice i da služi u diplomatskoj službi. Priznao
je, da je svoju imovinu jako umanjio nesrećnom okladom
na konjskim utrkama i da je prinužden tražiti bogatu ženu,
da bi deficit mogao izmiriti. A spreman je, da se odmah
krene na put u sjevernoameričke Savezne Države.
Spomenuti industrijski vitez tvrdio je, da su se osim
�110
mnogih grofova, baruna itd. prijavili kao kandidati za že
nidbu tri princa i 16 vojvoda. Ali ne samo plemiće, već
i gradjane vuće srce za bogatim Amerikankama. Neki
arhitekt Maks W . iz Leipziga tražio je ženu, koja mora
imati ne samo novca, već i ljepote i obrazovanosti. Iz
Kehla na Rajni pisao je jedan mladi tvornićar, Robert D.,
da bi bio zadovoljan sa ženom, koja bi imala samo 400.000
maraka, a obećava unaprijed, da će je učiniti srećnom.
Ali zašto ići tako daleko, svega toga ima tako blizu. P o
gledajmo samo na mnogobrojne anonse za brak u velikim
buržoaskim listovima, pa ćemo naći i takvih ponuda, koje
može napisati samo potpuno propala savjest. Ulična dje
vojka, što iz gorke bijede radi svoj zanat, katkada je uzor
pristojnosti i vrline prema ovim ponudjačima braka. Koji
socijalnodemokratski ekspeditor, koji bi takav oglas primio
u svoj list, bio bi izbačen iz svoje partije. Buržoasku
štampu takvi oglasi ne ženiraju, oni donose novaca, a ona
misli kao car V espazijan: non olet (ne smrdi). Ali to ne
smeta ništa buržoaskoj štampi, da piše protiv namjera so
cijalne demokracije, koja tobože razara obitelj. Licemjernijeg doba od ovog našeg nije bilo nikada.
Poslovnice za udadbu i ženidbu jesu danas novinski
oglasi većine buržoaskih listova. A ko muško ili žensko
nemaju boljeg načina da stupe u brak, oni povjere svoje
srce pobožno konzervativnim ili moralno liberalnim novi
nama, koje se za novac i b e z lijepih riječi brinu, da se
slične duše nadju. Mogle bi se čitave strane ispuniti samo
primjerima, koji jednoga dana izadju u tim novinama. Ovda
onda dogodi se i interesantan fakat, da se pomoću oglasa
traže d u h o v n a l i c a za supruge i obrnuto da duhovna
lica traže žene. Ponekad se ponudjači obavežu, da ne će
gledati na n e v j e r u , ako tražena žena bude bogata.
Ukratko, moralna propalost izvjesnih krugova našeg društva
ne može se bolje izobličiti ni na kaki način, no ovakvim
nabavljanjem braka.
�I ll
Deveto poglavlje.
Rasap porodice.
1. U čestale rastave braka.
1 država i crkva ne igraju u takvom „svetom braku“
nikakovu lijepu ulogu. Mogu državni činovnik ili svećenik,
koji su za zaključenje braka potrebni, biti uvjereni, da je
mladenački par, koji pred njima stoji, sastavljen najprlja
vijim radom ; može biti očigledno, da mladenci ni po sta
rosti, ni po tjelesnim i duševnim osobinama nijesu jedno
za drugo; može na primjer nevjesta imati dvadeset, a mla
doženja sedamdeset ili obrnuto; može nevjesta biti mlada,
lijepa, vesela, a mladoženja star, nemoćan i mrzovoljast,
predstavnika države ili crkve to se ne tiče ništa. Bračna
se veza „ blagoslovi “ i to blagoslovi sa toliko većom sve
čanošću, u koliko se „sveti čin“ bogatije plati.
A ako takav brak poslije nekog vremena postane nesrećan, kao što je s v a t k o mogao predvidjati i kao što
je nesrećna žrtva, u većini slučajeva žena, predvidjela, i
ako se jedna strana odluči na razvod, tada država i crkva
postavljaju najveće zapreke, a prije nijesu pitali, uzimaju
li se mladenci iz ljubavi i moralnih nagona, ili golog, pr
ljavog egoizma. Sad se ne smatra kao dovoljan razlog
razvodu moralna omraženost, sad se traže opipljivi dokazi,
dokazi, koji jednu stranu u očima javnog mišljenja obeščaste
i ponize, inače se razvod ne može dobiti. Sto katolička
crkva razvod braka uopće ne dopušta, osim naročitim do
puštenjem pape, koji se vrlo teško dobija i u krajnjem
slučaju znači samo rastavu od stola i postelje, to pogor
šava stanje, pod kojim pate svi katolički narodi. 1 nje
mački gradjanski zakonik otežao je razvod braka znatno.
Tako je otpao razvod braka na osnovu uzajamnog pristanka,
što je primjerice bilo dopušteno po pruskom zemaljskom
pravu. O tpala je jedna odredba, na osnovu koje je izrečen
znatan broj razvoda braka, često puta i takvih, kod kojih
je bilo i ozbiljnih razloga, ali koji se iz obzira prema
krivoj strani prećute. T ako je na primjer u Berlinu od
�112
5623 slučajeva bračnih rastava, koje su raspravljene od
1886. do 1892. izvršeno 1400 ili 25 procenata na osnovu
uzajamnog pristanka. U mnogobrojnim slučajevima razvod
braka može nastupiti samo tako, ako se zahtjev za razvod
podnese za šest mjeseci od dana, u koji je tužilačka strana
saznala za uzrok razvoda (§ 1565. do 1568. nj. gradj.
zak.). Po pruskom zemaljskom pravu trajao je taj termin
godinu dana. Uzmimo na primjer slučaj, da jedna mlada
žena vidi odmah poslije stupanja u brak, da se udala za
čovjeka, koji nije muž. O d nje se i suviše traži, potrebna
je izvjesna moralna snaga, pa da u toku od šest mjeseci
podnese zahtjev za razvod braka. Kao razlog za ove po
teškoće navedeno j e : „Jedino što većim otežavanjem
bračnog razvoda može se suzbiti s v e j a č e raspadanje
porodice i ona iznova učvrstiti " Ovaj je razlog u svojoj
osnovi protuslovan. Poremećeni brak ne postaje opet pod
nošljiv, ako se supruzi prinude, da usprkos unutrašnjoj
odvratnosti i mržnji ostanu zajedno. Takvo stanje, poduprto
od zakona, skroz je i naskroz nemoralno. Posljedica je,
da se u toliko slučajeva stvori za bračnu rastavu razlog,
koji će sudac m o r a t i da uvaži, a od čega ne dobija
ništa ni država ni društvo. Kao koncesija katoličkoj crkvi
usvojena je rastava od stola i postelje, koje u starom gradjanskom pravu nije bilo. U buduće se ne uzima više kao
razlog bračnom razvodu ni to, kad brak krivnjom jedne
strane ostane bez djece. A unošenjem odredbe u gradjanski
zakon (§ 1588.) : „Crkvene obveze u pogledu braka ne
mijenjaju se propisima ovoga odjeljka (o braku),“ učinjena
je takodjer koncesija crkvi; ona ima doduše samo deko
rativan značaj, ali je karakteristična za duh, koji u početku
dvadesetog vijeka vlada u Njemačkoj. Z a nas je dovoljno
priznanje, da je bračni razvod oteščan zato, da bi se
suzbilo sve jače raspadanje familije.
Tako dakle i protiv svoje volje ljudi ostaju za cijeli
život prikovani jedni za druge. Jedna strana postaje robom
druge, prinudjena, da se iz „bračne dužnosti" poda naj
intimnijim zagrljajima druge strane, kojih se ona možda
gnjuša više, nego grdnje i zlostavljanja. Punim pravom veli
M antegazza: „N e ima veće torture, nego što je ta, koja
�113
primorava jedno ljudsko biće, da se podaje milovanjulica
koje ne v o li. .
Z ar takav brak nije gori od prostitu-’
cije? Prostitutka ima do stanovitog stepena slobodu, da
se otrgne od svog ružnog zanata, i ima prava, ako ne živi
u javnoj kući, da ne proda zagrljaj onome, koji joj se iz
ma kakvog uzroka ne svidi. Ali prodana žena mora da
podnosi zagrljaje svoga muža, ma imala stotinu razloga,
da ga mrzi i prezire.
A ko je brak unaprijed, sa znanjem obadviju strana,
zaključen kao brakza novac ili položaj, tada je stvar po
voljnija. Strane se
uzajamno prilagode i pogode na neki
modus vivendi. Skandal se ne želi i s obzirom na djecu
mora da se izbjegava, i ako baš djeca najviše stradaju u
hladnom, mrzovoljnom životu roditelja, i kad on ne predje
u otvoreno neprijateljstvo, svadju i razdor. Još češće se
uzajamno prilagode zbog toga, da bi otklonili materijalne
štete. Obično je rnuževljevo držanje kamen smutnje u braku,
to pokazuju procesi za razvod braka. Hvaleći svome go
spodarskom položaju, on umije da se naplati i gdje na
drugom mjestu, ako mu se brak ne svidi i ako u njemu
ne nadje podmirenja. Z ena može poći stranputicom mnogo
manje, jedno iz psihološkog razloga, jer je to za nju kao
za osjetljiviju stranu mnogo opasnije, a drugo, što se njoj
svaki prestup bračne vjernosti uračunava u grijeh, koji ni
društvo ne oprašta. Ista radnja ženi se računa kao ,,pad“,
— bila ona supruga, udovica ili djevojka, — mužu u naj
gorem slučaju kao „nekorektnost". Jedan i isti postupak
cijeni se sasvim različno, prema tome, potiče li on od
muža ili žene, pa i same žene obično sude o „paloj"
sestri najstrože i najnemilosrdnije.2
Obično se žena samo u slučajevima najteže muževljeve
nevjernosti i muževljeva zlostavljanja odluči da zatraži
razvod braka, jer se najčešće nalazi u materijalnom za
visnom položaju i prinudjena je, da brak smatra kao pri1 Fizijologija ljubavi.
1 Aleksander Dumas veli vrlo tačno u „G ospodinu A lfonzu“ : „Čovjek
je stvorio dvije vrsti morala: jedan za seb e, drugi za ženu; jedan, koji
mu dopusta ljubav sa svim ženama, i jedan, koji ženi u naknadu za
uvijek izgubljenu slobodu dopusta ljubav samo sa jednim čovjekom .”
V idi Margaretinu samooptužbu u Faustu.
A . Bebel: Ž ena i tocijallzam.
g
�114
bježište; zatim, što se kao raspuštenica nalazi u nimalo
zavidnom položaju. Na nju se gleda i s njom se postupa
tako reći kao sa srednjim rodom. I kad ipak najveći broj
molbi za razvod braka potiče od žena, to je dokaz, pod
kakvom moralnom torturom one živu. U Francuskoj su žene
prije stupanja na snagu novog zakonodavstva o razvodu
braka (1884) isticale zahtjeve za rastavu od stola i postelje.
O ne su mogle podići tužbu za razvod braka protiv muža
samo tada, ako on, proti volji svoje supruge, dovede u
kuću ženu, s kojom živi u intimnim odnosima. Zahtjeva
se rastave od stola i postelje podneslo prosječno godišnje o d :
1856
1861
1866
1901
do
n
„
žena
1 8 6 1 .................... .................... 1729
186 6 . . . .
.................... 21 3 5
1 8 7 1 ..................... . . . .
2591
1905 .................... .................... 2 3 6 8
muškaraca
184
260
330
591
.
Ali ne samo da su žene podnesle najviše zahtjeva,
brojevi pokazuju i to, da su oni od perijode do perijode rasli.
I s druge se strane pokazuje, u koliko nam predleže
vjerojatna saopćenja, da molbe za rastavu braka u većini
slučajeva potiču od žena. Slijedeća će tabela omogućiti
ovu poredbu.1
Procenti tužba
u godinama
muža
žene
obih
supruga
5 .0
6 8 .9
4 5 .4
59.1
59.1
3 9 .6
5 6 .7
9 0 .6
0 .5
8 .2
—
4 .9
—
—
16.6
84.1
9 7 .0
100
7 8 .5
—
—
—
Razvodi
Austrija .
Rumunjska
Švicarska
Francuska
Đadenska
Engleska i
Škotska .
Austrija .
Franceska
Engleska i
Škotska .
do
W ales
. . .
1893
1891
1895
1895
1895
1895
1898
. . .
. . .
W ales
. . .
1897
1895
1895
1898
do
. . .
.
. .
.
n
n
n
n
r
t
1897
1895
1899
1899
1899
1899
1899
4 .4
3 0 .6
2 6 .4
4 0 .0
3 6 .0
6 0 .4
4 3 .3
Rastave
n
n
1 899
1899
1899
1899
4 .9
15.9
3 .0
—
1 Georg v. Mayr, Statistika i društvena nauka. 3 svezak, str. 253.
Tubingen 1909.
�115
U Sjedinjenim Državama, gdje sad postoji statistika
kroz četrdeset godina, razdijelile su se tužbe za razvod
braka, kako slijedi:
1906.
Proc*
O d muževa .
žena . .
1867. do 1886.
11 2 5 4 0
216176
Proc. 1887. do 1906. Proc.
3 4 ,2
6 5 ,8
316149
629476
3 3 ,4
6 6 ,6
23455
48607
3 2 ,5
6 7 ,5
Ukupno
328716
100
945625
100
72062
100
Vidimo dakle, da su žene pcdnesle više nego dvije
trećine od svih molba za razvod braka.1 Sličnu sliku po
kazuje nam Italija. Tam o se u godinama 1887. i 1904.
raspravilo 1221 i 2103 molba za razvod braka. Ovima je
bila povodom žena u 393 i 1142 slučajeva, muž u 214 i
454 slučajeva, a oboje supruga u 414 i 507 slučajeva.
Ali statistika nas uči, ne samo da žene podnose veći
dio molbi za razvod braka, već i da broj razvoda brzo
raste. U Francuskoj je razvodjenje braka 1884. regulisano
novim zakonom i od tada su razvodi iz godine u godinu
znatno porasli. Bilo ih je godine 1884.— 1657, 1885 —4123,
1 8 9 0 .-6 5 5 7 , 1895.— 7700, 1900.— 7820, 1905.— 10099,
1 9 0 6 .-1 0 5 7 3 , 1907.— 10938.
I u Švicarskoj brzo rastu slučajevi bračnih razvoda. U
godišnjem prosjeku od 1886. do 1890. bilo ih je 882, od
1891. do 1895. — 898, 1897. — 1011, 1898.— 1018,
1899.— 1091, 190 5 — 1206, 1906.— 1343.
U Austriji došlo je godine 1899. do 856 bračnih raz
voda i do 133 bračnih rastava, u godini 1900. do 1310
i 163, u 1905. do 1885 i 262. Dakle u vremenu od
deset godina broj se razvoda i rastava više nego podvo
stručio. U Beču se od 1870. do 1871. desilo 148 raz
voda, oni su godinama učestali i bilo ih je od 1878. do
1879. — 319 slučajeva. Ali u Beču, kao jednom pretežito
katoličkom gradu, teško je provesti razvod b raka; pa ipak
je već sredinom osamdesetih godina mogao primijetiti jedan
bečki sudac: „Tužbe za razbijene brakove tako su česte,
kao i tužbe za razbijene prozore. “
U Saveznim Državama broj razvoda braka iznosio je
1 Brak i razvod. 1887. do
9 6 , str. 12, W ashington 1908.
1906.
Bureau of the C ensus.
Bulletin
�116
godine 1867— 9937, 1886— 25535, 1895— 40387, 1902
—61480, 1906— 72062. Da je broj bračnih razvoda ob
zirom na pučanstvo ostao u godini 1905. isti kao u godini
1870., apsolutni broj bračnih razvoda iznosio bi godine
1905. samo 24000, a ne 67791, kako je bilo u stvari.
Ukupan broj razvoda braka 1867. do 1886. bio je 328716,
od 1887. do 1906. — 945625. U glavnom u Saveznim
je Državama najviše bračnih razvoda. Na 100.000 po
stojećih brakova došlo je razvoda : 1870.— 81, 1880.— 107,
1890.— 148, 1900— 200.
Uzroke tomu, da su tamo bračni razvodi češći nego u
ikojoj drugoj državi, treba tražiti u tome, što je, prvo,
razvod braka, naročito u pojedinim državama, lakše dobiti,
nego u većini drugih zemalja, a drugo, š t o ž e n e i ma j u
d a l e k o n e z a v i s n i j i pol ožaj , ne g o u dr u g i m z e m
l j a ma , i z b o g t o g a m a n j e d o p u š t a j u , d a i h m u
ž e v i t i r a n i š u.
U Njemačkoj je broj pravovaljanih osuda za razvod
braka iznosio od 1891. do 1900.:
1891 6 6 7 8
1892 6 5 1 3
1893 6 6 9 4
1894 7 5 0 2
1895 8 3 2 6
1896 8601
1897 9 0 0 5
1898 9 1 4 3
1899 9 5 6 3
1900 7 9 2 8
Vidimo, da je od 1899. do 1900. broj bračnih razvoda
spao za 1635, jer je 1. travnja 1900. stupio na snagu
gradjanski zakonik s otežavajućim naredbama. Ali život je
bio jači od zakona. Razvodi braka, pošto imse broj u
godinama 1900. do 1902. umanjio, učestaše od onda još
više. Porast njihov dogadja se češćom upotrebom § 1568.
njem. gradjan. zakona. (Raspad bračnog odnošaja.) U
koliko su učestali bračni razvodi poslije 1900., pokazuju
slijedeći brojevi: 1 9 0 1 -7 9 6 4 , 1902— 9069, 1903— 9933,
1904— 10868, 1905— 11147, 1 9 0 6 -1 2 1 8 0 , 1907— 12489.
U Saskoj usprkos svim nestalnostima raste broj razvoda.
T ako je palo:
U pet
godina
1836 d o
1846 „
1871 „
1840
1850
1875
Bračnih N a 10 0 0 0 0
razvoda
brakova
356
395
581
121
121
122
U pet
godina
1891
1896
>901
d o 1895
„ 1900
„ 1905
Bračnih
razvoda
921
1130
1385
N a 100000
brakova
138
151
168
O d 100000 postojećih brakova razvelo ih se u Pruskoj
�117
prosječno godimice od 1881 do 1885 67.62, 1886 do
1890 80.55, 1891 do 1895 86.77, 1896 101.97, 1905
106, 1908 121.
T o je znatan porast. T aj porast učestalih razvoda
medjunarodna je pojava. Tako je na 100000 postojećih
brakova dolazilo prosječno godimice razvoda ili rastava u :
1881
do 1885
1886
do 189 0
3 1 .6
3 7 .3
11.8
3 3 .9
6 .5
12.3
0 .6
25 .5
19.4
3 0 .4
5 2 .3
11.3
7 5 .9
7 .4
13
0 .4
3 1 .9
19.7
3 0 .5
73.1
10.6
8 0 .9
7
16.7
1.1
43
13.9
2 8 .5
16.1
220
12.1
2 8 .6
7 .8
200
19.3
3 1 .6
10.0
188
1876
do 1880
A u s t r ij a ...............................
U g a r s k a ...............................
R u m u n jsk a ..........................
I t a l i j a ....................................
Franceska ..........................
Engleska i W ales . . .
Š k o t s k a ...............................
I r s k a ....................................
B e l g i j a ...............................
Nizozemska
.....................
Norveška
..........................
Švedska ...............................
Finska ....................................
Š v i c a r s k a ..........................
_
—
—
—
oko 1900
31
58
98
15
129
10.6
26
1
72
78
33
45
29
199.9
Pogriješno bi bilo, ako bi se iz ove razlike u brojevima
izmedju različitih zemalja htjelo izvoditi povoljne i nepo
voljne zaključke o „moralnom stanju". Nitko ne će tvrditi,
da švedski narod ima četiri puta više uzroka za razvod
brakova, nego engleski. U prvom redu treba imati na umu
zakonodavstvo, koje razvod braku u jednoj zemlji oteščava,
a u drugima više ili manje olakšava1. T ek u drugom redu
dolazi u obzir moralno stanje, to jest prosječna suma
razloga, koju bilo muž ili žena smatraju kao dovoljnu za
podnošenje molbe za razvod. A li brojevi pokazuju: uopće
razvodi braka rastu b r ž e od stanovništva i r a s t u i o n d a ,
k a d z a k l j u č i v a n j e b r a k a o p a d a . O tom ćemo
govoriti malo dalje.
1 U Engleskoj je razvod braka povlastica bogatih. Troškovi procesa
tako su veliki, te je razvod braka nemoguć gotovo za neimućnika, koji bi
bili još prisiljeni, da putuju u London. U cijeloj zemlji ima samo jedno
sudište za bračne rastave, a ono je u Londonu.
�118
Vrlo znatno djeluju na bračne razvode veće razlike u
starosti kod supružnika, bilo da je muž mnogo stariji od
žene, bilo da je žena starija od muža. T o će pokazati
slijedeća tabela, sastavljena na temelju švicarske službene
statistike:
Godišnji broj rastava na 1 0 0 .0 0 0 brakova
I
1881
do 1890
1891
do 1900
271
189
193
195
226
365
759
|
328
198
181
19 0
226
431
870
Muž stariji za 2 6 i više g o d in a ...............................
„
„
„ 1 1 do 25 g o d i n a ..........................
„
„
„
1 do 10 g o d i n a ..........................
M už i žena jednako s t a r i .........................................
M už mladji za 1 do 10 g o d i n a ..........................
„
„
„ 11 do 25 g o d i n a ..........................
..........................|
„
„
„ 2 6 i više godina
O pitanju, kako su žalbe za razvod braka razdijeljene
na različite slojeve naroda, mi imamo medju ostalima po
datke iz Saske od 1905. do 1906. i iz Pruske od 1895.
do 19051.
G odišnji broj razvoda na
1 0 0 .0 0 0 oženjenih muškaraca
Saska
Zemljoradnja i š u m a r s t v o ..........................
I n d u s tr ija ..............................................................
Trgovina i p r o m e t .........................................
Činovništvo i slobodna zvanja
. . . .
.
Pruska
59
220
297
346
34
158
229
165
Bračni razvodi bijahu u Saskoj najčešći u činovništvu i
slobodnim zvanjima, a u Pruskoj u trgovini i prometu. T ada
dolazi u Saskoj na red trgovina i promet, a u Pruskoj
činovništvo i slobodna zvanja. T reće mjesto zauzima indu
strija sa 220 slučajeva za Sasku, a sa 158 slučajeva za
Prusku. Najmanji je broj u zemljoradnji. Češći slučajevi
bračnih razvoda u gradskom pučanstvu prema seoskom
dokaz su, da uopće sve veće industrijalizovanje čitavoga
društva i sve manja stabilnost javnog života izazivaju sve
1 Paul Kollmann, Razvodi braka u Saskoj. Časopis kr. saskog državnog
sudišta 1907., II., i F. Kiihnert, Pokret bračnih razvoda u Pruskoj od
1895. do 1905. godine. Časopis kr. pruskog državnog sudišta 1907., II.
�119
nepovoljnije bračne odnose, te se umnožavaju faktori, koji
razorno djeluju na brak. S druge strane oni su dokaz, da
se sve veći broj žena odlučuje na to, da zbaci sa sebe
jaram, koji im se čini nesnošljiv.
2. Gradjanski i proletarski brak.
A li zla u braku rastu i korumpiranje braka raste za
jedno sa zaoštravanjem borbe za opstanak i pretvaranjem
braka u stvar novca i kupovine. Porodicu je danas sve
teže uzdržavati, a to opredjeljuje mnoge ljude, da se
uopće ne žene i tako pričanje, kako žena treba da ogra
niči svoj rad na kuću, da izvrši svoj poziv kao domaćica
i majka, postaje sve više b e s m i s l e n a f r a z a . Na
drugoj strani ove prilike idu na ruku vanbračnom podmi
rivanju spolnog saobraćaja i umnožavanju broja prostitutkinja; takodjer raste broj onih, koji boluju zbog nepri
rodnog podmirivanja spolnog nagona.
U imućnim klasama žena često puta spadne, kao god
u staroj Grčkoj, na ulogu prostog aparata za radjanje za
konske djece, čuvara kuće ili starateljke oko muža, koji je
razoren razvratom. Radi svog zadovoljstva ili svojih lju
bavnih potreba muž izdržava hetere — danas nazvane
kurtizane ili metrese — koje stanuju u najljepšim dijelo
vima grada. Drugi, kojima sredstva ne dopuštaju da izdr
žavaju metrese, živu prije ili poslije stupanja u brak sa
bludnicama, za koje im srce više kuca nego za ženom ;
s njima se zabavljaju, a jedan dio naših žena toliko je
pokvaren, te nalazi, te su takva zabavljanja sasvim u
redu.1
1 Diicher u svojoj već više puta citiranoj knjizi : „Žensko pitanje
u srednjem vijeku u žali za raspadanjem braka i porodičnog života; on
osudjuje porast ženskog rada u industriji i traži ,,povrataku „pravom p o
zivu žene", gdje ona „vrijednosti" stvara kući i porodici. T ežnje m o
dernih prijatelja žena izgledaju mu kao „diletantizam" i nada se, „da će
uskoro naći tačniji put", ali očigledno nije u stanju, da taj put pokaže.
A to je sa buržoaskog gledišta i nem oguće. Bračni odnosi, kao i položaj
svega ženskoga svijeta, nijesu stvoreni po čijoj volji; oni su prirodni
proizvodi našeg društvenog razvitka. A ovaj kulturni razvitak teče po
imanentnim zakonima.
�120
U višim i srednjim klasama društvenim glavni izvor
zla u braku leži dakle u vjenčanju radi novca i položaja.
Ali brak je još više iskvaren načinom života ovih razreda.
T o se tiče i žene, koja se često odaje lijenosti i zani
manjima, koja korumpiraju. Njenu duševnu hranu čine
često puta jedino čitanje dvosmislenih romana i bludničkih
knjiga, gledanje frivolnih kazališnih komada, slušanje mu
zike, koja draška sjetila, podraživanje nerava i zabavljanje
skandalima svake vrsti. Ili je lijenost i dosada odvedu ga
lantnim pustolovinama, koje čovjek još više traži. Ona
juri od jednog zadovoljstva k drugom, od jedne gozbe na
drugu, a ljeti hrli u kupatila i ladanje, da bi se od
zimskih napora osvježila i našla novih zadovoljstva. Cronique scandaleuse nalazi u ovakvom načinu života po
voljnog zem ljišta; zavodi se i podaje se zavodjenju.
U nižim klasama novčani je brak nepoznat. Radnik
se redovito ženi iz naklonosti, ali razoravajući uzroci prate
i njegov brak. Veliki blagoslov u djeci donosi brige i muke
i najčešće dovodi do bijede. Bolest i smrt pohadjaju rad
ničku porodicu često. Besposlica pooštrava bijedu do naj
višeg stepena. I šta li još ne smanjuje radnikovu zaradu
ili šta li ga sve za neko vrijeme ne lišava svake zarade!
Trgovačke i industrijske krize donose mu besposlicu, uvodjenje novih strojeva ili načina rada izbacuje ga kao pre
kobrojnog na ulicu; ratovi, nepovoljni carinski i trgovački
ugovori, zavodjenje novih posrednih poreza, gonjenje od
strane poduzetnika zbog zastupanja svog uvjerenja i t. d.
uništavaju njegov život ili ga teško poremete. Cas nastupi
jedno, čas drugo, zbog čega ostaje bez posla čas duže,
čas kraće vrijeme, to jest gladuje. Nesigurnost je obilježje
njegova života. Takvi udari sudbine izazivaju neraspolo
ženje i ogorčenost, a to se poslije prenosi u kućni život.
Kad se svakog dana i svakog sata javljaju potrebe, koje
se ne mogu da podmire, izbijaju razdor i svadje. Kao po
sljedica toga nastupa rušenje braka i porodice.
Ili oboje, muž i žena, idu na rad. Djeca su ostavljena
sama sebi ili nadgledanju starije braće i sestara, kojima
su nadzor i njega takodjer potrebni. O podne se u naj
većoj hitnji proguta ono bijedno jelo, i to, ako roditelji
�121
uopće imaju vremena, da dotrče kući, sto u hiljadama
slučajeva zbog udaljenosti mjesta za rad od stana i zbog
kratkoće pauze nije moguće. Umoreno i malaksalo oboje
se uveče vraća kući. Mjesto prijatne, vesele kućice oni
dodju u tijesan, nezdrav stan, koji često nema dovoljno
ni svijetlosti ni zraka i u kome nedostaju najpotrebnije
ugodnosti. Sve veća oskudica na ugodnim stanovima i
užasne posljedice, koje otuda potječu, čine jednu od naj
mračnijih strana našeg društvenog poretka, koja vodi mno
gobrojnim nesrećama, porocima i zločinima. I ta oskudica
dobrih stanova, usprkos svih pokušaja da se ublaži, po
staje sve veća u gradovima i industrijskim okružjima. O na
zahvata sve šire slojeve: sitne proizvodjače, činovnike,
učitelje, male trgovce i t. d. Z ena radnikova vrativši se
uveče kući umorna i iznurena ima opet pune ruke p o sla ;
na vrat na nos mora se starati, da bar ono, što je naj
nužnije, dovede u red. Djeca se odmah odvedu u postelju,
žena sjedi i šije i krpa duboko u noć. O na ne zna za
odmor i okrepu. Muž ima često malo znanja, žena još
manje, i ono majo, što imaju jedno drugome da kažu,
brzo je gotovo. Čovjek ide u gostionu, da tamo nadje
prijatnosti, koje kod kuće nema, pije i potroši prema svojim
prilikama i suviše. Ponekad se oda kartanju, koje stoji
velikih žrtava i više društvene krugove, i izgubi u kartama
još više, no što zapije. Z a to vrijeme žena sjedi kod kuće
i ljuti s e ; ona mora da radi kao tegleća marva, za nju
nema oduška i odm ora; čovjek iskorišćuje, što može bolje,
slobodu, koju mu je donio taj slučaj, što je rodjen kao
muškarac. T ako se javlja nesloga. Još ako je žena manje
predana, ako uveče, vrativši se kući s posla umorna, traži
opravdanog razonodjenja, gospodarstvo podje natrag i bijeda
se podvostruči. I usprkos svemu tomu mi živimo u „naj
boljem od svih svjetova'*.
T ako se i brak proletarijata sve više razorava. I pri
povoljnom radnom vremenu proletarski je brak ipak izložen
razornom uplivu, jer tada prekomjerni i nedjeljni rad odu
zima radnikovo vrijeme, koje mu jedino za njegovu porodicu
ostaje. U bezbrojnim slučajevima on ima da ide čitave
sate do radionice, za vrijeme odmora opodne nije mu
�122
moguće ići kući; jutrom ustaje vrlo rano, kad djeca još
najdubljim snom spavaju, uveće se vraća kući tako kasno,
kad se ona u istom stanju nalaze. Hiljade radnika, naročito
gradjevinara u velikim gradovima, zbog daljine stanovanja
ne vraćaju se kući preko cijelog tjedna- Pri takvim prili
kama neka se onda goji porodični život! Osim toga prevladjuje sada sve više ženski rad, osobito u tekstilnoj
industriji, koja je hiljadi parnih tkaonica i mehaničkih vre
tena stavila u službu jeftine ženske i dječije ruke. Sada
se raniji odnošaj preokrenuo. Z ena i dijete idu u tvornicu,
a muž bez posla i hljeba sjedi kod kuće i vrši kućne
poslove. „Tako se u radionama za priredjivanje surovina
u okolici Chemnitza nadje mnogo žena, koje tu rade samo
zimi, jer njihovi muževi, koji su rukodjelje, zidari, tesari
itd., ne imadu zimi nikakvu ili tek malu zaslužbu. U drugim
okružjima traže žene gradjevinara posla u tvornicama za
zimskih mjeseci. Dešava se često, da se u ženinoj otsutnosti muž brine za kućanstvo.” 1 U sjevernoj Americi,
koja je svojim brzim kapitalističkim razvitkom dala sva zla
evropskih industrijskih država u mnogo većem razmjeru,
postoji jedno vrlo karakteristično ime za stanje, što ga ovi
odnosi izazivaju. Industrijska mjesta, u kojima rade poglavito
žene, dok muževi sjede kod kuće, zovu se she towns,
što znači „njihovi gradovi”, gradovi žena.2
Pristup žena u sve privredne pozive danas je priznat
od svih strana. Buržoasko društvo, jureči za dobitkom i
profitom, odavna je uočilo, kako je odličan predmet za
eksploataciju radnica u sravnjenju s muškarcem, jer je
1 Tehnika i gospodarstvo. Listopad 1909. Str. 3 7 7 ,
2 Z a ovu činjenicu govori slijedeća bilješka iz jednih novina od
godine 1893. U njoj se v e li: „Jedna od o s o b i t o s t i t v o r n i č k i h
s e l a jest klasa muževa, koji se vrlo tačno zovu „kućanstvenicima“ .
G otovo u s v a k o m gradu, gdje ima mnogo i n d u s t r i j e , nadje se
takovih muževa u v e l i k o m broju. Tko dodje k njima malo iza ručka,
naći će ih sa pregačama, gdje peru posudje. U drugo doba može ih se
naći, gdje zapremaju krevete, umivaju djecu, pometaju ili kuhaju . . . Ovi
muškarci bave se kućanstvom iz toga j e d n o s t a v n o g razloga, sto
njihove žene m o g u v i š e o d n j i h z a s l u ž i t i i što se nešto prištedi, kad žene idu na rad.u
�123
podložnija i sa manjim zadovoljna.1 Broj zvanja i vrsta
zanimanja, u kojima žene kao radnice rade, raste sve više.
Prevladjivanje i usavršivanje strojeva, jednostavniji proces
rada poradi sve veće njegove podjele, sve jača medjusobna
konkurencija kapitalista, kao i borba industrijskih zemalja
na svjetskom tržištu, sve to sprema uvjete za sve veću
primjenu ženinog rada. O va je pojava zajednička svim
industrijskim državama. Ali u koliko se broj radnica pove
ćava, u toliko su oni jači konkurenti muških radnika. O vo
potvrdjuju mnogobrojne izjave tvorničkih nadzornika i sta
tistički podaci o radnicama u privredi.
Najgori je položaj žena u onim privrednim granama, u
kojima one pretežito rade, kao na primjer u industriji
odijela i rublja, naročito u onim radnim granama, u kojima
se radi u svome stanu za poduzetnika. Ispitivanja o polo
žaju radnica u fabrikaciji rublja i u konfekciji, koja je ca
revinsko vijeće izvršilo 1886., pokazala su, da žalosne
nagrade prinudjivaju ove radnice na sporednu zaradu pro
davanjem svoga tijela.
Naša kršćanska država, čije se kršćanstvo redovito
uzalud traži tamo, gdje bi trebalo da ga ima, a nalazi
tamo, gdje je suvišno ili štetno, ta krećanska država radi
kao i kršćanski buržoa, što ne čudi onoga, koji zna, da
je kršćanska država tek agenat kršćanske buržoazije. D r
žava se teško odlučuje na zakone, koji ograničavaju ženino
radno vrijeme na snošljivu mjeru i zabranjuju dječiji rad,
kao što ni mnogim svojim činovnicima ne da ni dovoljno
nedjeljna odmora ni normalno vrijeme rada i time šteti
njihov porodični život. Poštanski, željeznički, kaznionički
i tako dalje činovnici često moraju da vrše svoju službu
1 „G ospodin E ., jedan tvorničar, saopćuje mi, da on isključivo žene
zaposluje kod svojih mehaničkih vretena; on daje prednost u d a t i m
ženama, osobito takvima, koje imaju porodicu, č i j e j e u z d r ž a v a n j e
o v i s n o o d n j i h , one. su mnogo pozornije i lakše ih se dade naučiti,
nego neudate, a o n e s u p r i s i l j e n e , d a s v e s v o j e s i l e
n a p n u , kako bi pribavile potrebna sredstva za život. Tako se kreposti,
osobite kreposti ženskoga značaja upotrebljavaju na njegovu štetu, —
tako je sve moralno i nježno u njihovoj naravi samo sredstvo njihova
ropstva i njihovih muka.w Govor lorda A sh leya o desetsatnom radu,
1844. Karl M a r k s , Kapital, 2 . izdanje.
�124
preko dopuštenog vremena, a plaća im stoji u obratnom
razmjeru.
Pošto su dalje cijene stanova prema dohotku radnika,
nižeg činovnika i sitnog čovjeka i suviše velike, oni se
moraju ograničiti na najskromnije. U stan, na prenoćište,
uzimaju samce ili djevojke, ili jedne i druge u isto vrijeme.1
Stari i mladi stanuju u natjesnijim sobama, zbijeni, bez
rastavljenosti spolova, često puta svjedoci najintimnijih stvari.
O tome, kako tada prolaze osjećanje stida i moral, postoje
strašna fakta. Ogrubjelost i podivljavanje omladine, o čem
se u posljednje vrijeme tako često govori, imaju se pri
pisati poglavito takvim prilikama, koje postoje u gradu i
na selu. A kakav upliv na djecu mora imati privredni rad ?
Najgori, što se zamisliti može u fizičkom i moralnom po
gledu.
Nagomilavanje udatih žena u industriji od najkobnijih
je posljedica naročito za vrijeme trudnoće, porodjaja i u
prvim danima djetinjeg života, kad su djeca ovisna o maj
činome mlijeku. Z a vrijeme trudnoće javlja se veliki broj
bolesti, koje razorno utiču kako na plod, tako i na orga
nizam ženin izazivajući prije vremena porod ja je i pobacivanja. Cim dijete » dodje na svijet, majka je prinudjena,
da se što prije vrati u tvornicu, da njeno mjesto ne za
uzme konkurentkinja. A neizbježne posljedice toga za dojenčad jesu : zanemarena njega, rdjava hrana, čak potpuna
oskudica u hrani; da bi ih umirili, daju im raznih opiuma.
Dalje su posljedice: umiranje i zakržljavanja u masi, jednom
riječi: degeneracija rase. Cesto puta djeca rastu, a nikad
ne uživaju pravu materinsku ili očinsku ljubav i ne osjete
istinsku roditeljsku ljubav. T ako se radja, živi i umire pro
letarijat- A država i društvo čude se, što se surovost, ne
moral i zločin nagomilavaju.
1 Prema popisu pučanstva u Pruskoj od 1900. bilo je 3 4 6 7 3 8 8
osoba, koje nijesu bile u rodu s kućegazdom, a prosječno su ti strani
elementi sastojali za Prusku od preko četvrtine sustanara (3 7 8 3 4 8 pod
stanara i 4 5 3 3 2 2 sunočnika), na ladanju od jedne sedmine, u gradovima
već od jedne trećine, a u samom Berlinu od preko polovice (5 7 1 8 0 pod
stanara i 9 9 9 7 5 sunoćnika). G . v. Mayr, Statistika i društvena nauka.
3. svezak, str. 89. Tiibingen 1909.
�125
Kada je početkom šezdesetih godina prošloga vijeka
hiljadama radnica u engleskim pamučnim okruzima uslijed
sjeveroameričkog rata za slobodu robova ostalo bez posla,
liječnici su opazili neobičnu stvar, da je smrtnost djece
usprkos velikoj bijedi stanovništva o p a l a . Uzrok je bio
u tome, što su djeca dobijala sada hranu od majke i bolju
njegu, no što su je ikada imala. Isti je fakat konstatiran
za vrijeme krize sedamdesetih godina u sjevernoj Americi,
naročito u N ew Yorku i M assachusettsu. Besposlica je
lišila žene rada i ostavila im vremena za njegovanje djece.
Isti su se pojavi opažali za vrijeme generalnog štrajka u
Švedskoj (kolovoz i rujan 1909). Brojevi smrtnosti u Stockholmu i u drugim većim švedskim gradovima nijesu odavna
bili tako povoljni, kao što je to bilo u tjednima toga gole
mog štrajka, jedan od najistaknutijih medicinskih autoriteta
grada Stockholma izjavio se u tom smislu, da ovi neobično
povoljni odnosi smrtnosti i uopće zdravlja stoje bez sumnje
u najužoj vezi s generalnim štrajkom. Naročito je izvan
svake sumnje okolnost, da su velike gomile, od kojih je
za vrijeme štrajka bila sastavljena „vojska ljenivaca“ , imale
prilike nalaziti se skoro n e p r e s t a n o p o d s l o b o d n i m
n e b o m , na svježem zraku, što je naravno vrlo povoljno
utjecalo na tjelesno zdravlje. Ma koliko bili opsežni sani
tarni propisi, što vrijede za radione, zrak je u radionama
ipak uvijek takav, te mora obzirom na zdravlje djelovati
manje ili više štetno. A ne smije se podcjenjivati ni z a
b r a n a a l k o h o l a za vrijeme generalnog štrajka.
U kućnoj industriji, koju privredni romantičari prave
tako idilskom, odnosi nijesu nimalo bolji. Ovdje je pored
čovjeka i žena prikovana za rad od jutra do mraka i
djeca se za najranije mladosti upotrebljavaju za taj isti
rad. Strpani u najmanjem prostoru, čovjek, žena, porodica
i pomoćnici živu zatrpani odpacima od rada i zagušeni
najneprijatnijim isparenjima. Kakav lokal za stanovanje i
rad, takav i za spavanje. T o su obično mračne rupe,
bez ventilacije, veoma opasne po zdravlje, čak i kad bi u
njima stanovao samo jedan dio onih, koji su smješteni.
Sve teža borba za opstanak goni često puta žene i
muškarce na postupke, kojih bi se oni pod drugim priii-
�126
kama gnjušali. T ako je 1877. utvrdjeno, da je u Miinchenu
medju prostitutkama, koje su stajale pod policijskom kon
trolom, bilo nešta manje nego 203 žene radnika i zanatlija.
A koliko se udatih žena podaje iz bijede ne podvrga
vajući se policijskoj kontroli, koja duboko dira osjećaj
stida i ljudskog dostojanstva 1
Deseto poglavlje.
Brak kao opskrba.
1. Opadanje zaključivanja braka.
Nije potrebno dalje dokazivati, da u opisanim prili
kama raste broj onih, koji ne gledaju na bračni život kao
na paradiz bojeći se da stupe u nj. O tuda dolazi to, što
broj sklapanja brakova u većini kulturnih država opada. Iz
iskustva se zna, da visoke cijene žitu u jednoj jedinoj
godini utiču štetno na sklapanje brakova i radjanja. I što
više napreduje industrijalizovanje jedne zemlje, to većma
ovisi ^ j broj o držanju i padanju čitave ekonomske ko
njunkture. Duže privredne krize i sve jače pogoršavanje
općeg privrednog stanja moraju uplivisati stalno nepovoljno.
T o potvrdjuje bračna statistika u svim gotovo kulturnim
zemljama.
Prema najnovijem vladinom izvješću sklopljeno je u
Saveznim Državama od 1887. do 1906. godine 12,832.044
brakova.
1887.
1891. .
1892.
1893. .
1894.
.
4 8 3 .0 9 6
562*412
5 7 7 .8 7 0
,
.
.
.
.
.
.
.
.
578.673
566.161
1902.
.
1903. . .
1904. . .
1905. . .
1906. . .
7 4 6 .7 3 3
7 8 6 .1 3 2
781145
.
.
804*787
. 8 5 3 -2 9 0
Vidimo dakle, da zbog krize 1893./94 broj zaključenih
brakova godine 1894. ne samo da se ne diže, već da za
12.312 pada. Ista se pojava opetuje godine 1904. poka
zujući, da je broj zaključenih brakova spao za 4987.
U Francuskoj pokazivaše sklapanje brakova slijedeću
sliku:
�127
1873.
1878.
1883.
1888.
do
do
do
do
1877. .
1882. .
1887. .
1892. .
.
•
.
.
1893. do 1897. . . . 288.000
1898. do 1902. . . . 296.000
1903. do 1907. . . . 306.000
.299.000
. 281.000
.284.000
. 279.000
Najvišu brojku pokazuje godina 1873. sa 321.238
brakova. O donda se umanjuje broj sklopljenih brakova podignuvši se opet s napredovanjem gospodarskog života.
Godine 1907. pokazuje Francuska najviši broj poslije 1873.
godine: 314.903. sklopljenih brakova. T aj je porast do
nekle posljedica novog zakona od 21. lipnja 1907., koji
je nužne formalnosti za sklapanje braka pojednostavio
unapredivši tako broj brakova.
Na 1000 srednjeimućnog pučanstva došlo je brakova:
Države
Njemačko carstvo . . .
otuda Pruska . . . .
„
Bavarska . . .
„
Saska . . . .
A u s t r ij a ...............................
U g a r s k a ...............................
I t a l i j a ....................................
Švicarska
..........................
Francuska ..........................
Engleska i W ales . . .
Š k o t s k a ...............................
I r s k a ....................................
B e l g i j a ...............................
Nizozemska
.....................
D a n s k a ...............................
Norveška
..........................
Švedska ...............................
Finska ....................................
Evropska Rusija isklj.
područje V isle . . .
B u garsk a ...............................
S r b i j a ............................... |
1871
do
1875
1876
do
1880
1881
do
1885
1886
do
1890
1891
do
1895
1896
do
1900
1901
do
1905
1907
18.84 15.68 15.40 15.68 15.88 16.83 16 16.2
18.88 15.86 15.92 16.32 16.40 16.86 16.2 16.4
18.92 14.65 13.64 13.96 14.76 16.09 15.2 15.4
19.96 17.70 17.62 18.64 17.52 18.76 16.6 16.8
18.30 15.52 15.88 15.40 15.76 16.04 15.8 15.81
21.50 19.30 20.24 17.72 17.92 16.05 17.2 19.6
15.54 15.06 14.08 17.64 14.96 14.40 14.8 15.4
16.06 14.90 13.80 14.00 14.72 15.59 15 15.6
16.96 15.16 15.04 14.48 14.90 15.14 15.2 16
17.08 15.34 15.14 14.70 15.16 16.14 15.6 15.8
14.98 13.76 13.76 18.02 13.68 14.94 14 14
9.72 9.04 8.66 8.66 9.48 9.87 10.4 10.2
15.44 13.94 13.94 14.34 15.24 16.45 16.2 16.2
16.64 15.76 14.28 14.04 14.48 14.88 15 15.2
15.88 15.54 15.38 13.94 13.84 14.79 14.4 15.2
14.58 14.40 13.82 12.76 12.92 13.73 12.4 11.8
14.04 13.20 12.84 12.20 11.45 12.04 11.8 12.0
17.68 15.72 14.90 14.40 12.98 15.34 13 13.6
19.62 17.62 18.06 17.94 17.08 17.80
—
—
18.04 17.24 16.07 —
22.80 23.32 22.14 21.76 19.84 —
—
—
—
—
—
—
D a broj zaključenih brakova u večini zemalja, gdje vlada
industrijska prosperiteta ili kriza, opada, pokazuje se posve
1 Iz godine 190 6 .
�128
jasno u Njemačkoj. 1872., godina za njemačko-francuskim
ratom, dala je za Njemačku, kao godina 1873. za Fran
cusku, najveći broj zaključenih brakova (423.900). O d go
dine 1873. pada taj broj i dodje u godini 1879., u vrijeme
najžešće krize, do svog najnižeg stepena (335.113); onda
se lagano diže do godine 1890., koja još bijaše godina
prosperiteta; pada iznova u godini 1892. i diže se opet
u godinama prosperiteta, da u godinama 1899. i 1900., u
vrijeme najljepšeg industrijalnog procvata, dosegne svoj
vrhunac (476.491 godine 1900., 471.519 godine 1899.).
Nova kriza donese opadanje sa sobom. Godine 1902. pada
broj sklopljenih brakova opet na 457.208, da u godi
nama 1906. i 1907. (498990 i 503964) opet dospiju do
vrhunca. Pa ako je godine 1906. broj zaključenih brakova
bio za 13.004 viši nego 1905., pokazuju se već uplivi
krize od 1907. u smanjenom apsolutnom prirastu (samo
4974 prema godini 1906.) i relativnom nekom prirastu
(mjesto 8.2 na 1000 stanovnika tek 8.1).
Uopće pokazuju brojke u većini zemalja tendenciju
opadanja zaključenih brakova. Najpovoljnije stanje u skla
panju brakova bilo je sredinom sedamdesetih godina; od
tada pa do kraja devedesetih godina to je stanje samo
izuzetno dostignuto i kako se vidi iz priložene tabele, velika
većina navedenih zemalja ostala je iza njega.
Ali ne samo odnosi zarade, već i o d n o s i s v o j i n e
utiču u velikoj mjeri na zaključivanje brakova. Schmollerov
Godišnjak za 1885., sveska I., pruža saopćenja o kretanju
stanovništva u kraljevini Wiirttembergu, iz kojih izlazi, da
sa uvećanjem k r u p n o g posjeda broj ž e n j e n i h ljudi od
25 do 30 godina o p a d a , a broj n e o ž e n j e n i h izmedju
40 i 50 godine r a s t e . (V idi tablicu na strani 129.).
Sitni posjed ide na ruku sklapanju brakova, on omo
gućava većem broju porodica i ako skromnu egzistenciju,
dok krupni posjed utiče nepovoljno na sklapanje brakova.
Neprestanim industrijalizovanjem ladanja raste broj zaklju
čenih brakova u gradjanskim zanimanjima. Tako je u go
dinama 1901. do 1904. na 1000 pripadnika jednog zanimanja
došlo u Švedskoj do zaključenja braka:
�129
Z e m ljo r a d n ja ...............................4.78
Industrija i ru darstvo.................. 7 17
Trgovina i p r o m e t .................. 7.75
Slobodna i druga zanimanja . . 6.33
U prosjeku 5.92
Svi ovi brojevi pokazuju, da su presudni ne m o r a l n i ,
već m a t e r i j a l n i uzroci. B r o j s k l o p l j e n i h b r a k o v a
kao i m o r a l n o s t a n j e j e d n o g d r u š t v a zavi si
j e d i n o od n j e g o v e m a t e r i j a l n e podl oge.
Postotno vlasni
štvo zemljišta u
hektarima
Postotno vlasništvo
muškaraca
oženjenih u neoženjenih
dobi od 25 u dobi od 4 0
do 5 5do20 preko 20 do 3 0 god. do 5 0 god.
Gornji Neuenbiirg
. . . .
Istočno od Stuttgarta . . .
Južno od Stuttgarta . . . .
Sjeverno od Stuttgarta
. .
Schw arzw ald ...............................
Gornji N e c k a r ..........................
Prema i s t o k u ..........................
S j e v e r o is to k ...............................
Svapski A l b ...............................
Sjeverna gornja Svapska . .
O d H alla prema istoku . .
Područje Bodenskog jezera .
Srednja i juž. Gor. Svapska
7 9 .6
7 8 .9
6 7 .6
5 6 .5
5 0 .2
4 3 .6
3 9 .5
2 2 .2
2 0 .3
19.7
15 .5
14 .2
1 2 .6
2 0 .4 ' 0 .0
17.7
3 .4
2 4 .8
7 .6
3 4 .8
8 .8
4 2 .2
7 .6
4 0 .3 16.1
4 7 .6 12 .8
2 7 .7
50.1
4 0 .8 3 8 .3
4 8 .0 3 2 .3
5 0 .0 3 4 .5
6 1 .4 2 4 .4
4 1 .1 4 6 .3
6 3 .6
5 1 .3
4 8 .6
5 0 .0
4 8 .6
4 4 .3
4 8 .7
3 8 .8
3 8 .8
3 2 .5
3 2 .5
2 3 .5
3 0 .0
4 .4
8.1
8 .7
1 0 .0
10.1
1 0 .8
1 0 .0
1 0 .6
7 .5
9 .7
1 3 .8
2 6 .4
19.1
2. Čedomorstva i pobacivanja.
Strah od siromaštva i bojazan, da se djeca ne će moći
odgojiti, kao što položaj iziskuje, glavni je uzrok, koji žene
iz s v i h klasa goni na postupke, koji nijesu suglasni s pri
rodnom svrhom, a cesto puta ni sa kaznenim zakonikom.
O tuda su se pojavila najrazlićitija sredstva za sprijećavanje
oplodbe, ili, ako je ova i protiv volje bila, za uništavanje
ploda, pobačaj, abortus. Pogriješno bi bilo tvrditi, da ova
sjedstva upotrebljavaju samo lakoumne, nesavjesne žene.
Cesto puta vrlo odane žene žele da ograniče broj djece
A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
Q
�130
i stojeći pred dilemom: ili da odreku mužu ili da ga otje
raju na ono, za što je on inače vrlo sklon, — radije se
izlažu opasnosti upotrebe abortivnih sredstava. Osim toga
ima žena, koje, da bi sakrile ,,pad“ , ili iz neraspoloženja
prema trudnoći, porodu ili odgoju djece, ili iz straha, da
ne izgube brzo svoju dražest i ugled u očima muža ili
ljudi, rade to isto i za dobre novce nalaze predusretljive
potpore kod liječnika i primalja.
Umjetni pobačaj, sudeći po različnim znacima, ulazi
sve više u praksu. V eć kod starih naroda postojao je, a
danas se upotrebljava od najcivilizovanijih naroda pa do
barbarskih. Stari Grci obavljahu ga otvoreno, a da proti
tomu nijesu ustajali zemaljski zakoni. U vrijeme Platonovo
bilo je primaljama dopušteno izazivati abortuse, a Aristotel
je preporučao prijevremeni porodjaj kod neudatih ondje,
„gdje je žena uza sve mjere opreznosti zatrudnjela**.1 Po
mišljenju Julesa Rouyera 'rimske su žene pribjegavale poba
čaju iz više razloga. Jedno su htjele izbjeći rezultat nedo
puštenih odnosa, dalje su htjele zadržati mogućnost nepre
kidnog uživanja, osim toga htjele su izbjeći i promjenama,
koje izazivaju na tijelu žena trudnoća i porodjaj.2 Kod
Rimljana se žena od 25 do 30 godina smatrala već starom
i zato se ona uklanja s puta svemu, što bi njemu dražest
okrnjilo. U srednjem vijeku pobačaj je kažnjavan teškim
tjelesnim kaznama, čak smrtnom kaznom, a slobodna žena,
kad to učini, postaje rob.
Danas je pobačaj najviše rasprostranjen u Turskoj i u
Saveznim Državama. „Turci misle, da dijete do petog
mjeseca ne ima pravog života; oni se ne ustručavaju ni
malo izazvati pobačaj. P a ni u vremenima, kad će aborti
biti kažnjavani, ne će oni biti rjedji. U samom vremenu
od šest mjeseci godine 1872 raspravljalo se u Carigradu
o više nego 3000 slučajeva umjetnim načinom izazvanih
abortusa. “ 3
Još su češći slučajevi pobacivanja u Saveznim Držažama. U svim većim gradovima Unije ima zavoda, u ko
1 E. M etschnikoff, Studije o prirodi čovjeka. Str. 135. Leipzig 19 0 4 .
2 Jules Rouyer, M edicinske studije o starome Rimu, Paris 1859.
s E. Metschnikoff, u pomenutoj knjizi, str. 134, 135.
�131
jima djevojke i žene prije vremena vrše porodjaje; mnoge
američke novine donose oglase o tim zavodima.1 U ta
mošnjem društvu govori se o pobačaju isto tako bez ustru
čavanja, kao i o urednom porodjaju. U Njemačkoj i ostalim
evropskim zemljama vladaju o tome drukčiji pojmovi, a
njemački kazneni zakonik predvidja tamnicu za učinioca i
pomočnika.
U mnogo slučajeva pobačaj prate najgore posljedice,
često nastupi i smrt, često se zdravlje za uvijek razori.
„Najteža trudnoća i najteži porodjaj mnogo su lakši od
bolova, koji su posljedica vještačkog abortusa. “ 2 Neplodnost
je jedna od najobičnijih posljedica. Usprkos svega toga
pobačaji su sve češći u Njemačkoj. T ako je radi odstra
njivanja ploda osudjeno od 1882. do 1886. godine 839
osoba, od 1897. do 1901. 1565, od 1902. do 1906.
2236.3 Chronique scandaleuse posljednjih godina ispunjena
je slučajevima pobačaja, koji su izazvali veliko interesovanje, jer su u njemu igrali ulogu ugledni liječnici i žene
iz otmjenog društva. A sudeći po sve češćim oglasima o
tome u buržoaskim novinama, množe se zavodi i mjesta,
u kojima udate i neudate žene imaju prilike, da posljedice
svojega ,,pada“ dočekaju u potpunoj tajnosti.4
Strah od velikog broja djece s obzirom na imovno
stanje i troškove oko uzgajanja učinio je, da se kod čitavih
klasa i naroda upotreba preventivnih sredstava razvila u
sistem, koji je postao društvenom bolešću. Poznato je, da
je gotovo u svim slojevima francuskog društva proveden
sistem dvoje djece.
Malo je kulturnih zemalja sa tako
čestim brakovima, kao što su u Francuskoj, ali ni u jednoj
zemlji nije prosječni broj djece tako malen i porast sta
1 P . Brouardel, Pobačaj. Str. 36. do 3 9 , Pariz 1901. Prema jednom
službenom izvješću bilo je u New -Y orku nabrojeno do 2 0 0 osoba, koje
se kao zanatom bave odstranjivanjem ploda.
2 Ed. R eich, Povjest i opasnosti abortusa. 2. izdanje. Leipzig 1893.
3 Statistika njemačkoga carstva. 3. svezak. Kriminalna statistika za
godinu 1906.
4 U Švedskoj došlo je na 1 0 0 .0 0 0 stanovnika pred sudbenu istragu
kriminalnih abortusa: 1851. do 1880. 3 .0 4 , od 1881. do 1690. 6 .6 6 , a
od 1891. do 1900. 19*01. F. Prinzing, u spomenutom djelu str. 4 4 .
�132
novništva tako spor. Francuski buržoa kao i sitni vlasnik
i seljak drže se ovog sistema, njima se pridružuje i fran
cuski radnik. Naročite seoske prilike, čini se, da su u
nekim krajevima Njemačke dovele do sličnih stanja. U
jugozapadnoj Njemačkoj postoji jedan dražestan kraj, u
kom se u vrtu svake seljačke kuće nalazi drvo somina,
čiji se dijelovi upotrebljavaju kao abortivna sredstva. U
drugom jednom okrugu iste oblasti postoji već odavna kod
seljaka sistem dvoje d jec e ; oni ne će da dijele svoje
imanje. Osim toga pada jako u oči, kako se u Njemačkoj
rasprostire literatura, koja pretresa i preporučuje sredstva
za „svojevoljnu besplodnost“ . Naravno, uvijek pod „nauč
nom4 zastavom i sa pokazivanjem na tobože opasnu pre
*
naseljenost.
Pored pobačaja i umjetnog spriječavanja začeća igra
izvjesnu ulogu i zločin. U Francuskoj se ubijstva i napu
štanja djece nagomilavaju, potaknuta francuskim gradjanskim
zakonikom, koji zabranjuje istraživanje oca. § 340. fran
cuskog gradjanskog zakonika veli: „La recherche de la
paternite est interdite4 (zabranjeno je istraživati oca dje
4
tetu), dok § 314. veli: „La recherche de Ia maternite
est admise4 (dopušteno je istraživanje majke). Zabranjeno
4
je tražiti oca, a dopušteno je tražiti majku, to je zakon,
koji bez uvijanja izražava nepravdu prema zavedenima.
Ljudi u Francuskoj mogu zavesti žena i djevojaka, koliko
im god podje za rukom, svake su odgovornosti prosti i
nemaju nikakvog plaćanja troškova. O ve su odredbe do
nesene radi toga, da se ženski spol zastraši od zavodjenja
muškaraca. V idi se, da je posvuda slabi muškarac, taj
predstavnik jakoga spola, onaj, kojega zavode, a koji nikada
ne zavodi. Kao konzekvencija članka 340. francuskog gra
djanskog zakonika došao je članak 312, koji glasi: „ L ’enfant
conQU pendant le mariage a pour pere le mari4 (dijete,
4
rodjeno u braku, ima za oca muža). Kad je traženje oca
zabranjeno, muž se onda mora zadovoljiti i smatrati za
svoje dijete, koje je njegova žena dobila s drugim. Fran
cuskoj se buržoaziji ne može poreći barem dosljednost.
Svi pokušaji, da se članak 340 ukine, propali su dosada.
S druge strane francuska je buržoazija gledala, da
�133
okrutnost zakona, po kom je prevarenim ženama oduzeta
mogućnost prenesti uzdržavanje djeteta na njegova oca,
izgladi ustanovom kuća za nahodčad. O duzeta je dakle
novorodjenčetu osim oca i majka. Po francuskom pravnome
uobraženju nahodčad je siročad i francuska buržoazija pre
nosi uzdržavanje svoje vanbračne djece na d r ž a v n i
t r o š a k kao „djecu otadžbine". Divna ustanova! U Nje
mačkoj se sve više ide za francuskim stopama. O dredbe
gradjanskog zakonika za njemačko carstvo sadrže o pravnim
odnosima vanbračne djece propise, koji su protivni ranijem
humanijem pravu. T u stoji: „Vanbračno dijete i njegov
otac nijesu rodjaci." Naprotiv je već car Josip II. izdao
dekret o jednakosti vanbračne djece s bračnom. „Nikakva
oca ne ima vanbračno dijete, za čiju je majku u vrijeme
začeća postojala conceptio plurium (odnošaj s više m u
škaraca)." Z a lakoumnost, slabost ili siromaštvo materino
kazna je prenesena na dijete. Z a lakoumne očeve ne zna
zakon. „Majka ima pravo i dužnost, da se stara za van
bračno dijete. Roditeljska vlast ne pripada njoj. O tac vanbračnog djeteta dužan je, da dade djetetu do navršetka
šesnaeste godine uzdržanje prema p o l o ž a j u m a j k e
računajući tu i troškove oko uzgoja i školovanja. O va
obveza vrijedi i preko šesnaeste godine, ako je dijete
nesposobno, da samo sebe izdržava. O tac je obvezan, da
naknadi materi troškove oko porodjaja, kao i uzdržavanje
za prvih šest tjedana poslije porodjaja i druge neizbježive
troškove oko trudnoće i porodjaja." I tako dalje. Po pruskom
zemaljskom pravu zavodnik je plaćao besprijekornoj neudatoj ženskoj ili udovici prema svome stanju i imanju, ali
ta svota nije smjela prekoračiti četvrtinu njegove imovine.
Vanbračno je dijete imalo pravo tražiti od oca za uzdr
žavanje i odgoj, bez obzira na to, je li mu mati bila bes
prijekorna osoba, ali samo do iznosa, koji je bio dovoljan
za uzgajanje bračnog djeteta kod ljudi seljačkog ili običnog
gradjanskog staleža. A ko je vanbračni spolni snošaj vršen
pod obećanjem za budući brak, sudac ima da prizna osra
moćenoj ime, stalež i čin zavodnika, kao i sva prava jedne
razvedene žene, oglašene za nevinu, a u tom slučaju van
bračno dijete ima sva prava djece, rodjene u pravovaljanome
�134
braku. T o je sada prestalo. Natražnost je deviza našeg
zakonodavstva.
U razdoblju od 1831. do 1880. raspravljeno je pred
francuskim porotnim sudištima 8568 slučajeva čedomorstva,
a taj se broj 471 (u godinama 1831. do 1835.) dignuo
do 970 (u godinama 1876. do 1880.). U isto vrijeme
bilo je raspravljeno 1032 slučaja abortusa, 100 slučajeva
u samoj godini 1880.1 Razumije se samo po sebi, da tek
najmanji dio umjetnih pobačaja dolazi do znanja sudova,
redovito to biva tek onda, kad slijede teške bolesti ili
smrt. Čedomorstvo je dolazilo kod stanovništva čitave
zemlje u 75, postotaka, a abortus samo u gradovima u 67
postotaka. Z ene u gradovima imaju pri ruci više sredstava,
da bi odstranile normalni porodjaj, otuda tako mnogo slu
čajeva abortusa i razmjerno malo čedomorstva. Na selu
je odnošaj obrnut. U Njemačkoj je zbog čedomorstva
osudjeno u godinama 1882. do 1886. — 884, od 1897.
do 1901. — 887, od 1902. do 1906. — 745 osoba.*
T o je eto slika, što nam je pruža današnje društvo o
svojim najintimnijim odnosima. O na se daleko udaljuje od
slike, koju o društvu sastavljaju fantaste, tek ima tu pred
nost, da je — istinita. T reba medjutim dodati još nekoliko
karakterističnih poteza kistom.
3. Odgajanje za brak.
Uopće ne bi trebalo da bude podijeljenih mišljenja
o tom, da danas ženski spol stoji u duševnom pogledu
prosječno ispod muškoga. Balzac,wkoji nije bio nikakav pri
jatelj žena, tvrdi doduše o v o : „Zena, koja dobija muško
obrazovanje, ima najsjajnije i najplodnije osobine, koje su
potrebne, da osnuju svoju i svoga muža sreću“, a Goethe,
koji je žene i ljude svoga vremena dobro poznavao, zlobno
veli u Djačkim danima Meštra Vilima (Ispovijesti jedne
lijepe duše) : „Učene su žene ismijavane, a ni školovane
nijesu trpljene, vjerovatno zato, što se držalo za neučtivo
1 A . Pouzol, Potraga za ocem. Str. 134, 471 Paris 1902.
2 Statistika njemačkog carstva 183. svezak.
�i3 5
zastidjeti tako mnogo ljudi neznalica*4, ali time nije ništa
izmijenjeno u faktu, da uopće žene duševno zaostaju za
muškarcimn. O va razlika m o r a da postoji, j e r j e ž e n a
s a m o ono, š t o je č o v j e k , kao n j e n g o s p o d a r ,
n a č i n i o o d n j e . Obrazovanje žena zanemarivano je
još više od obrazovanja proletarijata, a ono, sto se na tom
polju čini, nije dovoljno. Mi živimo u vremenu, u kom
potreba za izmjenom misli raste u svim krugovima, i tu je
zanemareno duševno razvijanje žene velika pogriješka, koja
se muškarcu osvećuje.
Kod muškarca je obrazovanje upućeno — bar se tako
veli, i ako se to sadašnjim sredstvima ne postizava — na
razvitak razuma, izoštravanje mišljenja, proširenje stvarnog
znanja i učvršćivanje volje, ukratko na obrazovanje funk
cija razuma. Nasuprot tome, kod žene viših staleža obra
zovanje se upućuje poglavito na pojačanje o s j e ć a n j a ,
na formalno i estetičko obrazovanje, pomoću kojega se
samo pojača ženina živčana osjetljivost i fantazija, kao što
je to glazba, beletristika, umjetnost, poezija. T o je najobrnutije, što može biti. Ovdje se pokazuje, da se faktori,
koji imaju da odluče o obrazovanju žene, daju voditi
svojim predrasudama o prirodi ženskoga karaktera i ogra
ničenom njenom položaju u životu. Osjećajni život i fan
tazija žena ne smije se i dalje razvijati, što pojačava samo
njene sklonosti prema nervozi, već i kod nje, kao i kod
muškarca, treba razviti rad razuma i upoznati je sa poja
vama praktičnog života. Z a oba spola bilo bi od najveće
koristi, kad bi i žena imala namjesto suvišne osjećajnosti,
koja često puta postaje neprijatna, jednu dobru porciju
razvijenog razuma i sposobnosti za egzaktno mišljenje, na
mjesto nervozne osjetljivosti i plašljivosti čvrstinu karak
tera i fizičke hrabrosti, namjesto estetičnog znanja, u
koliko ga ona uopće ima, poznavanje svijeta i ljudi i pri
rodnih sila.
Uopće je dosada osjećajni život žene bezmjerno razvijen,
naprotiv njen dušeVni razvitak spriječavan, zanemarivan i
ugušivan. Uslijed toga žena pati od hipertrofije osjećajnog
života i zbog toga je podložna svakom praznovjerju i zabludi,
divno tlo za religijozne i druge šarlatanerije, lako upotrebljivo
�sredstvo za svaku reakciju. Ograničeni ljudi oplakuju to,
jer i oni od toga pate, ali ga ne mijenjaju, jer još i sami
u ogromnoj većini stoje do iznad ušiju u predrasudama.
Uslijed ovoga, što smo iznijeli, žene gledaju na svijet
drukčije od ljudi, a time je stvoren još jedan jak izvor
razlika izmedju obih spolova.
Sudjelovanje u javnom životu danas je za svakog
čovjeka jedna od najhitnijih dužnosti njegovih; što mnogi
ljudi toga još ne pojimaju, ne mijenja stvar ništa. Ali je
sve veći krug onih, koji uvidjaju, da javni interesi stoje u
n a j u ž o j vezi sa privatnim odnosima pojedinaca, da dobro
i zlo pojedinih lica i porodica zavise mnogo više od javnih
ustanova, nego od ličnih osobina i radnja. Saznaje se, da
su najveći napori pojedinaca nemoćni prema nedostacima,
koji leže u stanju stvari i odredjuju njihov položaj. S druge
strane borba za život traži mnogo veće napore, nego prije.
Danas se uopće traže od čovjeka napori, koji u sve većoj
mjeri zauzimaju njegovo vrijeme i njegove snage. A bez
znanja i indiferentna žena ne razumije ga. Može se reći,
da je duševna odijeljenost muža od žene danas veća, nego
prije, kada su odnosi bili još sitni i uski i ženi pristupačniji.
Osim toga bavljenje javnim poslovima angažuje veliki broj
ljudi u dotle nepoznatoj mjeri, što proširuje njihov horizonat,
a odvaja ih od kuće sve više i više. Tim e se žena osjeća
zapostavljenom i stvoreno je novo vrelo razmiricama. Vrlo
rijetko zna čovjek, da se razumije sa ženom i da je uvjeri.
Obično čovjek misli, da se ono, što on hoće, ništa ne tiče
žene, ona toga ne razumije. O n se ne trudi, da je uputi.
„T i ne razumiješ toga“, stereotipni je odgovor muža na
žalbu njezinu, da je zapostavlja. Nerazumijevanje žena još
se više povećava nerazumnošću većine muževa. Povoljniji
odnos izmedju muža i žene javlja se u proletarijatu, jer
obadvoje znadu, da vuku ista kola i da za njihovu buduć
nost, dostojniju čovjeka, postoji samo jedno sredstvo:
temeljiti društveni preobražaj, koji će učiniti sve slobodnim
ljudima. U koliko se ova spoznaja medju proleterskim že
nama više širi, u toliko se više usprkos bijedi i nevolji
i d e a 1i z u j e njihov bračni život. O bje strane imaju sada
zajednički cilj, prama kome teže, i nepresušno vrelo pobuda
�137
u izmjenjivanju misli, do kojih ih vodi zajednička borba.
Broj proleterskih žena s ovom spoznajom svakom je go
dinom sve veći. T u se razvija pokret, koji je od odlučnog
značenja za budućnost čovječanstva.
U drugim brakovima osjećaju se u zrelijim godinama sve
jače razlike u obrazovanju i u gledištu, koje se u početku
braka, dok još strast prevladava, lako previdjaju. U koliko
se spolna strast gasi, u toliko je više treba zamijeniti du
hovnim saglasjem. Ali bez obzira na to, razumije li čovjek
svoje gradjanske dužnosti i vrši li ih, on samim svojim
poslom dolazi u stalan saobraćaj s vanjskim svijetom, u
neprekidan dodir sa najrazličnijim elementima i najrazličnijim
stvarima; ta duhovna atmosfera proširuje njegov horizonat
O n se nasuprot ženi nalazi najčešće u nekoj vrsti duhovnog
pabirčenja; nasuprot tome, kućni posao, koji ženu od jutra
do mraka zauzme, ne daje joj vremena za obrazovanje i
duševno je slabi i zahiruje.
Ovu kućnu bijedu, u kojoj danas većina žena živi,
tačno opisuje buržoaski pisac Gerhad v. Amyntor u „ O p as
kama na knjizi života**.1 U poglavlju „Smrtonosni ugrizi
muha“ stoji pored ostalog i o v o :
„Ne dirljivi dogadjaji, koji nikoga ne štede i donesu
ili smrt muža ili moralnu propast dragog djeteta ili dugu,
tešku bolest ili propast kakvog važnog plana, ne uništuju
oni svježinu i snagu domaćice, već sitne svakidašnje brige,
koje srž i kosti jedu . . . Koliko milijuna vrijednih doma
ćica u kuhanju i ribanju istroše volju za životom, u službi
domaćih briga izgube rumene jagodice i djavolasti osmjeh,
dok ne postanu, nabrana, mršava, skršena mumija. Vječito
novo pitanje : ,Sto ćemo danas kuhati ?*, neprestano stru
ganje, tucanje, čišćenje, rezanja jesu kaplje, što padaju
lagano, ali i stalno i sigurno razoravaju duh i tijelo. Ognjište,
na kom se kuha, je mjesto, gdje se sastaju najtužnije bilanse prihoda i rashoda, gdje razmišljanja o poskupljivanju
životnih namirnica i sve težem pribavljanju potrebnog novca
najjače deprimiraju. N a plameni oltar, gdje juha vrije, pri
nose se kao žrtve mladost i čednost, ljepota i vedra
1 Sam. L ucas, Elberfeld.
�138
volja, i tko može poznati u staroj kuharici grbavih ledja i
upalih očiju nekadašnju bujnu, veselu, koketnu nevjestu sa
nakitom ? — Još je starima ognjište bilo svetinja i kraj
njega su oni stavljali svoje Lare i kućne zaštitnike, —
pustite i nas, da čuvamo ognjište kao svetinju, na kojoj
odavna njemačka domaćica umire polaganom smrću, da bi
održala kuću ugodnu, prostrt stol i porodicu zdravu.“
T o je utjeha, koju buržoaski svijet pruža ženi, koja
pri sadašnjem uredjenju bijedno skapava.
O ne žene, koje se uslijed svojih društvenih odnošaja
nalaze u slobodnijem položaju, imaju obično jednostranu
obrazovanost, koja se silno ističe zajedno sa nasljedjenim
ženskim karakterističnim osobinama. Obično imaju one
smisla samo za čistu vanjštinu, brinu se samo za tričarije
i urese i cilj životu svome traže u zadovoljavanju pokva
renog ukusa i u robovanju razbuktalim strastima. Z a djecu
i njihov uzgoj ne zanimaju s e ; ona im zadaju suviše muka
i dosade i one ih ostavljaju guvernantama i služavkama,
a kasnije predaju uzgojilištima. O ne smatraju svojom za
daćom, da od kćeri načine lutke, a od sinova jeunesse
doree, onu odvratnu klasu ljudi, koja bi se smjela staviti
u isti red sa svodnicima i svodiljama. T a jeunesse doree
čini glavni kontigenat za zavodjenje kćeri radnog naroda;
ništa ne raditi a rasipati, to ona smatra svojim pozivom.
Iz opisanih prilika razvile su se neke karakteristične
osobine žena, koje se sa pokoljenja na pokoljenje sve pot
punije prenose. Muškarci se rado zadržavaju na tome za
boravljajući, da su oni sami tomu krivi. U te rdjave ženske
odlike broji se strašna govorljivost i brbljavost, sklonost,
da o najništavijim i najbesmislenijim stvarima vode bes
krajno duge razgovore, razmišljanje samo o vanjskom iz
gledu, nakitu i društvu i robovanje svim budalaštinama
mode, dalje lako nadražljiva zavist i ljubomora prema ostalim
ženama, sklonost na neistine i pretvaranja.
O ve se odlike primjećuju kod ženskog spola još u mla
dosti, samo u različnom stepenu. T o su odlike, koje su
postale pod pritiskom društvenih prilika i dalje se razvile
nasljedjem, ugledanjem i odgojem. Bedasti odgojitelj ne
može druge pametno uzgojiti.
�139
Da bi se protumačili uzroci postanka i razvitak odlika
kod spolova i čitavih naroda, mora se postupati istom me
todom, koju upotrebljavaju moderne prirodne nauke, kad
hoće da saznadu postanak i razvitak organskih tijela i nji
hovih karakterističnih osobina. Svakom živom biću historijski
uslovi života daju njegove karakterne
osobine; ono je prinudjeno, da se prilagodi postojećim
uslovima života,koji
napokon postaju njegova priroda.
Čovjek ne čini izuzetak od onoga, sto u prirodi vrijedi
za sva živa bića1; čovjek ne stoji van domašaja prirodnih
zakona, on je, fizijološki posmatran, najrazvijenija životinja.
T o se ne će da prizna. Stari su već prije hiljadu godina,
i ako nijesu znali moderne prirodne nauke, u mnogim
ljudskim stvarima imali mnogo pametnije nazore od mo
dernih, a glavno je to, što su oni svoje nazore, zasnovane
na iskustvu, praktično primjenjivali. S udivljenjem se cijene
ljepota i snaga grčkih muškaraca i žena, ali se ne će da
vidi, da su na prirodu i razvitak stanovništva tako po
voljno uticali ne srećna klima i čarobna priroda zemlje, koja
leži na moru, već načela tjelovježbe i uzgoja, dosljedno
od države provedena i odredjena radi toga, da ljepotu,
snagu i okretnost spoje s oštrinom i elastičnošću duha.
U duševnom pogledu i tako je žena prema čovjeku bila
zanemarena, ali ne u pogledu tjelesnog razvitka.2 U Sparti,
koja je najdalje otišla u tjelesnom vježbanju obiju spolova,
dječaci i djevojke išli su goli do potpunog uzrasta i vjež
bali su se zajedno u tjelesnim radnjama, u igranju i rvanju.
Neskrivanje ljudskog tijela i prirodno ponašanje prema
onom, što je prirodno, uticali su, da se ne razvije čulna
podražljivost, koja se najprije umjetno stvara tamo, gdje se
priječi druženje obiju spolova u mladosti. Tijelo jednog
spola nije bilo nikakva tajna za drugi spol. T u se nije
1 V idi sud Krafft-Ebbinga aa str. 101. do 102.
2 P l a t o n traži u svojoj „Državi", „da se žene odgajaju kao i
muškarci", i zahtijeva o d a b i r a n j e ; on je dakle poznavao značenje
odabiranja za razvoj čovjeka. A r i s t o t e l postavlja u svojoj „Politici"
kao uzgojno n a č e lo : „Najprije se mora razviti tijelo, a onda razum."
K od nas s e misli, ako se uopće misli, napokon na tijelo, koje razumu
daje oružje.
�140
mogla javiti igra dvosmislenosti. Priroda je bila priroda.
Jedan je spol uživao u ljepotama drugoga.
1 jednom neusiljenom, prirodnom saobraćaju spolova
čovječanstvo se mora vratiti, ono mora oturiti sadašnje
nezdrave spiritualističke nazore o čovjeku i stvoriti načine
uzgoja, koji će omogućiti fizičku i duševnu regeneraciju.
Kod nas vladaju, naročito o ženskom uzgoju, još vrlo
natražni pojmovi. D a i žena treba da ima snage, duha i od
lučnosti, smatra se kao nešto krivo vjerno, kao ,,nežensko“, i
ako nitko ne će moći poreći, da bi se ona takvim od
likama mogla zaštititi od mnogih nepravda i neprijatnosti.
Nasuprot tome njezin se tjelesni razvitak, baš kao i
duhovni, spriječava, što je moguće više, pri čem bedasto
odijevanje igra priličnu ulogu. O no je ne samo spriječava
u fizičkom razvitku, ono je često puta neposredno upro
pasti, pa ipak se malo liječnika usudjuje da ustane protiv
toga. Strah od toga, da se ne zamjere pacijentici, goni ih,
da ćute ili čak da laskaju njezinim budalaštinama. M o
derno odijelo spriječava u velikoj mjeri ženu u slobodnoj
upotrebi njenih snaga, ono šteti njeno tjelesno razvijanje i
budi u njoj osjećanje nemoći i slabosti. A ovo je odijelo
opasno i za zdravlje okoline, jer je žena u stanu i na ulici
pokretna mašina za dizanje prašine. Razvitak žene sprije
čava i stroga odijeljenost spolova u školi i u društvenom
saobraćaju, a ona odgovara spiritualističkim nazorima, što
ih je kršćanstvo u nama duboko usadilo.
Koja žena ne postigne razvitak svojih odredjenja i spo
sobnosti, koja se zadrži u najužem krugu ideja i opći samo
sa licima svojega spola, n e m o ž e se uzdići nad ono, što
je svakidašnje i obično. Njen se horizonat kreće samo oko
pojava u njenoj najbližoj okolini, oko rodbinskih odnošaja
i onoga, što s time stoji u, svezi. Mnogoglagoljivo zabavljanje
najvećim besmislicama, sklonost brbljavosti dobijaju otuda
najveću pobudu, jer žive duševne odlike traže, da se na
bilo koji način izraze. A čovjek, kojega ovo često dovede
u neprilike ili očajanje, ljuti se na ove odlike, koje on,
„otac stvorenja", nosi na svojoj savjesti.
Ne smije se poreći, da se u najnovije doba javlja sve
više usklika za razumnijim nazorom o svijetu i životu, ali
to su tek zametci i tiču se tek nekih društvenih slojeva.
�141
4. Bijeda današnjeg bračnog života.
U našim društvenim i spolnim odnosima žena je svim
dijelićima svojega bića upućena na brak i onda je sasvim
prirodno, što brak i vjenčanje čine glavni predmet njezinih
težnja i razgovora. Isto tako ženi, koja je fizički slabija i
običajima i zakonima potčinjena muškarcu, jezik je glavno
oružje protiv muškarca i ona se njime koristi. T ako stoji
stvar i sa izvikanom ženinom žudnjom za kićenjem i dru
štvom, te ona pokazuje svoju užasnu stranu u ludostima
mode, a očeve i muževe dovodi^ do najveće bijede i ne
prilike. T o je lako protumačiti. Z ena je za muža u prvom
redu predmet uživanja; u ekonomskom i društvenom po
gledu zavisna, ona mora da gleda svoje sklonište u braku,
ona zavisi dakle od čovjeka i predstavlja jedan dio njegova
vlasništva. Njezin položaj postaje još nepovoljniji zbog
toga, što je broj žena obično veći od broja muškaraca —
stvar, o kojoj ćemo još pobliže govoriti. T a nerazmjernost
pojačava konkurenciju žena medju sobom, koja se još jače
pojačava time, jsto se iz najrazličnijih razloga izvjestan broj
ljudi ne ženi. Z ena je time prinudjena, da se što povoljnijom
vanjštinom bori sa svojim spolnim drugaricama oko muža.
A ko se ima na pameti trajanje ove nerazmjemosti kroz
mnoge generacije, ne će nam biti čudnovato, što su ove
pojave pod stalnim uticajem istih uzroka dobile današnji
ekstremni oblik. Pri tom možda konkurencija medju ženama
oko ljudi ni u koje doba nije bila tako oštra, kao u da
našnje, dijelom iz uzroka, koje ćemo još pretresti. Sve
veće poteškoće oko toga, da se egzistencija obezbijedi, kao
i sve veće društvene potrebe upućuju ženu više nego
ikada prije na brak, kao na „ sklonište “.
Muškarcima se ovo stanje svidja, jer oni crpu koristi
iz njega. Njihovom ponosu, taštini i interesu godi uloga
gospodara, a u toj gospodarskoj ulozi oni su, kao i svi
vlasnici, teško pristupačni razlozima. U toliko je više u
interesu žena, da se oduševe za izvojevanje pjrilika, koje
će ih osloboditi ovog nedostojnog položaja. Ž ene smiju
čekati na pomoć ljudi isto tako malo, kao i radnici na
pomoć buržoazije.
�142
Ako se dalje uzme u obzir, koje karakterne osobine
izaziva borba za povlašteni položaj i na drugim područjima,
naprimjer na industrijskom; kako se niska, čak i sramna
sredstva u borbi upotrebljavaju; kako se bude mržnja,
zavist i klevetništvo, onda postaje jasno, što se u konku
renciji žena oko muževa pokazuju slične karakterne odlike.
O tuda dolazi, da se žene medju sobom prosječno manje
podnose, nego muškarci, da se čak i najbolje prijateljice
lako posvadjaju, ako se tiče ugleda kod nekog muškarca
i t. d. O tuda se zapaža i to, da se žene, ma se nikad
prije ne vidjele, gledaju obično kao dva neprijatelja. Sa
neobičnom sposobnošću žena primijeti, kad druga u nečemu
pogriješi, rdjavo namjesti haljinu ili učini kakovu sličnu kar
dinalnu pogriješku. U pogledima, kojima se one susreću,
nehotice se dade pročitati i sud, koji jedna o drugoj ima.
Kao da jedna drugoj hoće da rekne: „Ja znam bolje od
tebe namjestiti se i privući na sebe pažnju."
S druge strane žena je od prirode impulzivnija od
muškarca, ona manje razmišlja nego on, ona je nesamostalnija, naivnija i zbog toga podaje se mnogo većoj strastvenosti, koja se u najljepšem svijetlu pokazuje u istinskom
herojskom požrtvovanju, sa kojim se za svoje dijete zalaže,
ili za svoje brine i u bolesti ih njeguje. Naprotiv ova
strastvenost pokazuje se u žudnji za osvetom u najružnijoj
formi. Ali i dobre i rdjave strane uvjetuju se, podstiču,
spriječavaju i izmjenjuju u prvom redu socijalnim polo
žajem. Isti nagon, koji se u nepovoljnim odnosima javlja
kao pogriješka, pod povoljnim uvjetima postaje izvor sreće
za tu osobu, kao i za druge. Fourierova je zasluga, što je
sjajno dokazao, kako jedan te isti nagon čovjekov u raz
ličitim prilikama daje potpuno suprotne rezultate.1
Pored upliva ludog duhovnog uzgoja ne manje su
važni uticaji bedastog ili nedovoljnog fizičkog uzgoja s ob
zirom na prirodni cilj. Svi se liječnici slažu u tome, da je
pripremanje žene za njen materinski poziv u svakom po
gledu nedostatno. „Vježba se vojnik u rukovanju oružjem
1 A . Bebel, Charles Fourier, njegov život i njegove teorije. Stuttgart
1907., J. H . W . Dietz.
�143
i zanatlija u rukovanju alatom, svaka služba traži studije;
čak i fratar ima svoje ispite. Samo se žena ne uzgaja za
svoje ozbiljne materinske dužnosti.4,1 Devet desetina dje
vojaka, koje dobiju prilike da se udadu, stupaju u brak sa
gotovo potpunim nepoznavanjem materinstva i njegovih
dužnosti. Neopravdano ustručavanje, čak i matera, da sa
odraslim kćerima govore o tako važnim spolnim funkci
jama, ostavlja ih u najvećem neznanju dužnosti prema sebi
i svome mužu. Stupanjem tf brak žena stupa obično u
potpuno nepoznatu oblast života; ona je o tome stvorila
neku sliku u fantaziji, obično iz romana ne baš najpreporučljivije vrsti, sliku, koja tako malo odgovara stvarnosti.2
Nedostatna znanja o privrednom životu, koja su, kako
stvari još stoje, za brak nužna, i ako su ženi mnoge dje
latnosti, za koje je bilo prije posvema razumljivo, da ih
žena obavlja, oduzete, daju takodjer povoda za diferencije.
Jedne ne znaju iz privrede ništa, jer smatraju, da im ne
dolikuje voditi brigu o tome, po njihovu mišljenju to je
stvar sluškinja; druge pak, iz široke mase, spriječava
borba za opstanak, da se obrazuju za poziv gazdarice,
one moraju da budu od zore do mraka u radionici ili
tvornici. Razvoj prilika sve više potiskuje pojedinačna go
spodarstva, ona se održavaju samo besmislenim žrtvama
novca i vremena.
Drugi uzrok, koji mnogim ljudima uništava cilj braka,
leži u fizičkom razvitku mnogih žena. Naš način hranjenja,
stanovanja, rada i nastave, ukratko cijeli način života u
1 Irma v. Troll-Borostyani, M isija našeg stoljeća. Studija kao prilog
ženskom pitanju. Pressburg i Leipzig.
2 U jednom svom romanu pripovijeda Aleksander Dumas sin ovo :
Jedan katolički svećenik visokog položaja saopćio mu je u razgovoru, da
je od stotitu žena, koje su se udale, najmanje osam deset u toku mje
seca dana došlo k njemu i reklo, da su se u braku razočarale, da se
kaju, što su se udale. T o je vrlo vjerovatno. Volterijanski odgojena
francuska buržoazija misli, da se slaže s njezinom savješću dati svoje
kćeri na odgoj u manastire, ona polazi od pretpostavke, da je lakše ru
kovoditi neobrazovanom, nego obrazovanom ženom. T ada se moraju jav
ljati sukobi i razočaranja. Zar ne savjetuje L aboulaye, da držimo žene u
umjerenom neznanju, jer „notre empire est detruit, si 1’ homme est
reconnu". (N aša će vladavina biti razorena, čim upoznaju muškarca).
�144
mnogočem nas više uništava, nego unapredjuje. S pravom
se može govoriti o nervoznom vrem enu; ali nervoznost ide
ruku o ruku s lizičkom degeneracijom. Malokrvnost i ner
voznost su naročito mnogo rasprostranjene kod ženskog
spola. O ne postaju sve više društvenom bolešću, koja, ako
još koje pokoljenje potraje, a ne uspije se, da se naša
društvena organizacija postavi na povoljniju osnovu, vodi
naš rod prema propasti.1
Ženskom je organizmu s obzirom na spolnu svrhu po
trebna naročita njega, a prije svega dobra hrana i u izvjesnim
perijodama dovoljno čuvanja. Obadvoje velika većina žen
skog spola nema, a pod današnjim odnosima teško može
da stvori. Z ena se čak toliko naučila na ograničenje po
treba, te naprimjer mnoge smatraju za svoju bračnu dužnost,
da svaki bolji zalogaj zaštede za muža zadovoljavajući se
same najslabijom hranom. Isto se tako odjeljuju u hrani
dječaci od djevojaka. Uopće se smatra, da se žena može
zadovoljiti ne samo lakom, već i gorom hranom nego čo
vjek. Z ato nam ženska mladež pruža žalosnu sliku za
svakoga, koji stvari razumije.2 Veliki dio naših mladih žena
tjelesno je slab, malokrvan, užasno nervozan. Posljedice
su bolovi pri menstruaciji, oboljenje organa, koji stoje u
vezi sa spolnom svrhom, koje dovodi često puta do opas
nosti po život ili do nesposobnosti da se djeca radjaju ili
doje. „Ako ova generacija naših žena bude napredovala
i dalje, kao do sada, nije daleko čas, kad će biti pitanje,
mogu li se kulturni ljudi i dalje uračunavati u red sisavaca
ili ne.“ 3 Mjesto zdrave, vesele supruge, sposobne majke,
1 Progresivna paraliza (mekšanje mozga) raste mnogo brže medju
ženama, no medju muškarcima. Tako je primjerice došlo u Pruskoj do
paralitičkog ludila kod 100 osoba :
Muških Ženskih
Muških Ženskih
1876 do 1879
17,0
3,7
1895 do 1897
18,5
7,6
1880 „ 1891
17,3
5,4
1898
., 1901
16,2
7,5
1892 „ 1894
17,7
6 .8
V idi F, Prinzing, u spom. knjizi, str. 177.
2 Opširnije o tom u „Knjizi za žene“ od gospodje H . S. Adam s,
Dr. med., Stuttgart.
3 Dr. F. B. Simon, Njega zdravlja kod žene. 7. izdanje, str. 2 4 0 .
Stuttgart 1909, J. H . W . Dietz.
�145
kućnim dužnostima predane žene čovjek ima bolesnu, ner
voznu ženu, od koje liječnik ne odlazi, koja se neprestano
tuži na propuh i ne može da podnese ni najmanji sum.
Mi se ne ćemo kod ove stvari dalje zadržavati, svaki može
za sebe zamišljati dalje ovu sliku; u svojim porodičnim
krugovima naći će dosta primjera.
Iskusni liječnici uvjeravaju, da se veća polovica žena,
naročito u gradovima, nalazi u više ili manje nenormalnom
stanju. Prema stepenu bolesti i karakteru čovjeka takvi
brakovi moraju biti nesrećni i oni daju čovjeku u očima
javnosti pravo na vanbračne slobode, koje kod žena mo
raju da izazovu najnesrećnije raspoloženje. A često puta
vrlo različna spolna očekivanja jednog ili drugog dijela daju
povoda velikim razmiricama, a rastava, i ako je tako po
trebna i opravdana, ostaje nemoguća.
Ovdje se ne smije prećutati, d a v e l i k i d i o l j u d i
p r e d s t a v l j a k r i v c e za f i z i č k e b o l o v e , koje
n j i h o v e ž e n e u b r a k u p o d n o s e . Veliki dio
muškaraca boluje zbog razvrata od kroničnih spolnih bo
lesti, koje se zbog toga, što im ne pričinjavaju velike ne
prijatnosti, vrlo često uzimaju na laku ruku. A li one u
spolnom saobraćaju sa ženom proizvode kod nje vrlo ne
prijatne i očajne unutrašnje bolesti, koje se jave odmah
poslije stupanja u brak i vrlo često dovode do nesposob
nosti za primanje ili za radjanje djece. Obično nesrećna
žena nema ni pojma o pravom uzroku bolesti, koja joj
dušu pritiskuje, život ogorčava i svrhu braka razorava; ona
čini sama sebi i prima prijekore za stanje, za koje je
drugi kriv. Mnoga bujna žena, čim stupa u brak, dopadne
kronične boležljivosti, za koju ni ona ni njeni nemaju ob
jašnjenja, jer liječnik mora da šuti.
Kako novija ispitivanja pokazuju, ova okolnost — što
uslijed kapavca materija muškarčeva nema sjemena i čovjek
ostane cijelog života nesposoban za stvaranje djece —
r e l a t i v n o je č es t u z r o k b r a č n o j n e p l o d
nosti, n a s u p r o t staro] p o v o l j n o j t r a d i c i j i
g o s p o d a r a s t v o r e n j a , koji su u v i j e k bili
A . Bebel: Ž en a
/ socijalizam.
]Q
�146
g o t o vi d a k rivic u za nemanje djece svale
na ž e n u . 1
Vidi se, da veliki broj uzroka u množini slučajeva ne
daje, da bračni život bude ono, što treba da je. Sumnjive
je dakle vrijednosti, kad i sami naučenjaci vjeruju, da su
sa emencipacijonim težnjama žena gotovi time, što ih
upućuju na brak, koji u našim socijalnim prilikama po
staje sve više karikatura, a sve manje odgovara svojoj
pravoj svrsi.
Jedanaesto poglavlje.
Šanse braka.
1. Odnošaj spolova u brojkama.
Medjutim savjet ženi, neka potraži svoj spas u braku,
kao u svom pravom pozivu, savjet, komu većina muška
raca bez razmišljanja odobrava, zvuči kao najgorča poruga,
dok savjetnici i odobravaoci baš protivno čine. Schopen
hauer, filozof, ima o ženi i njenom položaju razumijevanje
jednog filistra. O n veli: „Z ena nije pozvana za velike
radnje. Njezina karakteristika nije djelotvornost, već s t r a
d a n j e . O na se odužuje životu bolovima kod porodjaja,
brigom za dijete, p o d l o ž n o š ć u m u ž u . Njoj su za
branjene najsilnije manifestacije životne snage i bsjećanja.
Njen život neka bude tiši i neznatniji od muževljeva.
Z ena je pozvana da bude njegovateljica i odgojiteljica
djece, p o š t o je s a m a d j e t i n j a s t a o s t a j u ć i
k r o z c i j e l i s v o j v i j e k d j e t e t o m , neki srednji
stupanj medju djetetom i muškarcem, k o j i j e t e k a r
p r a v i č o v j e k . . . Djevojke se neka odgajaju za kućanstvenost i p o d l o ž n o s t . . . Z e n e s u n a j p o t
p u n i j i i n a j n e i z l j e č i v i j i filistri.*4
U d u h u ' Schopenhauerovu je pisano i djelo Lombro1 D i. F. B. Simon u pomenutoj knjizi, str. 2 6 7 . Simon govori op
širno o ovoj temi i njoj srodnoj: zašto tolike žene ne znaju, otkuda
toliko poboljavanja poslije vjenčanja ? — gdje se našem muškom svijetu
podaje lekcija.
�147
sovo i Ferrerovo: Ž ena kao zločinka i prostitutka.1 Nijesrno upoznali nijedno znanstveno djelo tolikoga opsega,
— ono ima 590 strana, — koje bi o zadanoj temi sadr
žavalo tako malo dokaznog materijala. Statistički materijal,
iz kojega se povlače najsmioniji zaključci, većinom je
manjkav. Piscima dostaje često tucet slučajeva, da bi
otuda povlačili najzamašnije konzenkvencije. Materijal, koji
može imati najveću vrijednost za ovo pitanje, sakupljen je,
što je karakteristično, od jedne žene, od gospodje Dr.
Tarnowske. Upliv socijalnih prilika i kulturnog razvoja
ostavljen je gotovo sasvim po strani, sve se prosudjuje
s jednostranog fizijološko-psihološkog stanovišta, a osim
toga upleten je u dokazivanje veliki broj etnografskih sa
općenja o najrazličitijim narodima, a da se dublje ne ispi
tuje značenje tih saopćenja. Po izvodima spisateljičinim
žena je, baš kao kod Schopenhauera, veliko dijete, lažljivica par excellence, nesposobna da prosudjuje, nestalna u
ljubavi, nesposobna ni za koje herojsko djelo. T u se tvrdi,
da se inferijornost žene prema muškarcu vidi iz velikog
broja tjelesnih razlika i odlika. „Ljubav ženina nije u os*
novi ništa drugo, već sekundarni karakter m aterinstva; sva
osjećanja predanosti, koja vežu ženu za muža, nijesu stvar
seksualnih impulza, već n a g o n a p o k o r n o s t i i o d a
n o s t i , s t e č e n i h p r i 1 a g o d j i v a n j e m .“ 2 Kako su
se ti „nagoni" stekli i prilagodili, ne ispituju p isci; oni
bi pri tom morali istraživati socijalni položaj žene u tijeku
tisućljeća, koji ju je učinio time, što ona jest. Pisci do
duše opisuju ropstvo i podložno ženino stanje kod najrazličitijih naroda i u najrazličnijim kulturnim razdobljima,
ali kao Darwinovci, te imaju svezane oči, izvode oni sve
to iz fizijoloških, a ne iz društvenih i ekonomskih uzroka,
kojima je u prvom redu uvjetovan fizijološki i psihološki
razvoj žene.
Pisci dolaze i. na to, da govore o ženskoj taštini i
postavljaju nazor, da su kod naroda nižega kulturnog ste
pena tašti spol muškarci, i to da se vidi još i danas pri
1 Autorizovani prijevod, Dr. med. H . Kurella. Hamburg 1894.
2 U pomenutoj knjizi, str. 140.
�148
mjerice na Novim Hebridima, na Madagaskaru, kod plemena
oko Orinoka, na mnogim otocima polinezijskog arhipela i
kod nekih afričkih naroda. Naprotiv vide oni, da su kod
naroda višega kulturnog stepena tašti spol ženske. Ali
zašto i otkuda? Odgovor je vrlo blizu. Kod plemena na
nižem kulturnom stupnju vladaju prilike materinskog prava,
ili te prilike još nijesu prevladane. Uloga, koju igra žena u
tim odnosima, ne sili je, da se bori za muškarca, muš
karac osvaja nju i za tu svrhu kiti se on i postaje tašt.
Kod naroda na višem kulturnom stepenu, osobito kod svih
kulturnih naroda, ne bori se uz malo iznimaka muškarac za
ženu, već žena za muškarca, i ako se dešava rijetko, da
bi žena uzela inicijativu i ponudila se muškarcu. T o joj
brani takozvana pristojnost; ali u stvari se to nudjenje
dogadja načinom njezina nastupanja, luksusom, što ga raz
vija, načinom, kako se kiti, predstavlja u društvu i nami
guje. Ovako joj držanje nameće njena prekobrojnost i
socijalna potreba, zbog koje smatra brak kao sklonište
ili kao ustanovu, preko koje jedino može podmiriti svoj
spolni nagon i steći neku društvenu vrijednost. Prema
tome i ovdje su č i s t o e k o n o m s k i i s o c i j a l n i
u z r o c i , koji izazivaju jednu odliku čas kod žene, čas
kod muža, a koja se po navici smatra kao potpuno neza
visna od socijalnih i ekonomskih uzroka. Iz toga se dalje
može izvesti: čim društvo dodje u stanje, u kome će pre
stati zavisnost jednog spola od drugog i oba biti podjed
nako slobodni, n e s t a t ć e i t a š t i n e i b u d a l a š t i n a
m o d e , k a o i m n o g i h d r u g i h m a n a , k o j e mi
d a n a s s m a t r a m o za n e i s k o r j e n j i v e , jer su
t o b o ž e p r i r o d j e n e čovjeku.
Sto se specijalno tiče Schopenhauera, on prosudjuje
kao filozof ženu isto tako jednostrano, kao i većina naših
antropologa i medicinara, koji u njoj vide samo spolno, a
nikada društveno biće. Schopenhauer se nije nikada ženio,
on dakle sa svoje strane nije ništa pridonio, da jedna žena
više oduži dug svoj životu, koji joj on pripisuje. I tu do
lazimo na drugu stranu medalje, koja nije nipošto ljepša.
Mnoge se žene ne udadu, jer ne mogu da se udadu,
to svaki zna. Običaj zabranjuje ženi, da se nudi, ona mora
�149
biti isprošena, to jest izabrana, ona sama ne smije da
prosi. A ko se ne nadje prosilac, ona ostaje u velikoj vojsci
onih sirotica, koje promijene cilj života i nemajući sigurne
materijalne podloge obično dopadnu bijede i nevolje, a
često trpe porugu. Otkuda dolazi nerazmjemost spolova?
Mnogi su brzo gotovi s odgovorom : suviše se djevojaka
radja. O ni su, kao što će se vidjeti, rdjavo obaviješteni.
Drugi pak zaključuju iz toga, što je u većini kulturnih
država više žena, nego ljudi, da se poligamija (mnogo
ženstvo), bila zlo ili dobro, mora dopustiti. Ali poligamija
je ne samo protivna našim običajima, ona je p o n i ž e n j e
za ženu, što doduše ne smeta Schopenhaueru, da iz svoga
poznatog omalovažavanja i preziranja žene potvrdi: „ Z a
ž e ns ki spol u cjel ini p ol i ga mi j a je d o b r o činstvo.“
Mnogi se muškarci ne žene, jer misle, da ne će moći
prema svom položaju uzdržavati j e d n u ženu i eventualnu
djecu. Uzdržavati dvije žene moguće je tek maloj manjini,
a tu ih ima vrlo mnogo, koji imaju jednu i više žena,
jednu zakonitu, a jednu ili više njih nezakonitih. Ovi, što
su po svom bogatstvu privilegovani, ne dadu se priječiti
u tom, da čine, što ih je volja.
I na istoku, gdje poligamija po običaju i zakonu po
stoji već tisućljećima, ima razmjerno malo muževa više nego
jednu ženu. Govori se o nemoralnom uplivu turskog ha
remskog života. Ali se ne vidi, da je on pristupačan samo
m a l o m dijelu ljudi, i to iz v l a d a j u ć i h k l a s a , dok
većina muževa živi u monogamiji. U gradu Alžiru bilo je
krajem šezdesetih godina od 18282 braka 17319 sa samo
jednom ženom, 888 sa dvije žene i samo 73 sa više od
dvije. Carigrad, prijestolnica turskog carstva, pokazao bi
isti rezultat. Kod seljačkog stanovništva na istoku još jače
prevladjuje brak sa jednom ženom. Na istoku, kao i kod
nas, dolaze u obzir materijalne okolnosti, koje većinu ljudi
nagone, da se ograniče na jednu ženu.1 A kad bi ma
1 „Sto se tiče poligamije, ona je u čitavoj Indiji tek malo raspro
stranjena. U čitavom carstvu došlo ie prema popisu od 1901. kod svih
religija na 1000 supruga 1011 supružnica; monogamski brak ne trpi
dakle od smetanja poligam ije .“ G . v. Mayr, u navedenoj knjizi, str. 7 7 .
�150
terijalne okolnosti bile za sve ljude podjednako povoljne,
poligamija se ipak ne bi mogla provesti, jer bi nedostajalo
žena. Br o j g l a v a o b i j u s p o l o v a , ko j i j e u n o r
m a l n i m p r i l i k a ma g o t o v o j e d n a k , u p u ć u j e s v u d a
n a b r a k s a j e d n o m ž e n o m.
Z a dokaz navedimo tabelu, koju je Biicher objelodanio
u jednom članku u „Općem statističkom arkivu".1
Muškaraca
Stanovništva
uopće
N a 1000
muškaraca
dolazi žena
17 0 818561
41643389
177648044
2197799
6994064
174914119
40540386
170269179
1 871821
6771360
345732680
82183775
347917223
4066920
13765424
1024
973
958
852
968
399301857
Evropa . . . .
Amerika . . . .
A z i j a .....................
Australija . . .
A fr ik a .....................
Zenskinja
394366865
793668722
988
Rezultat ove tablice morao bi mnoge začuditi. S iz
nimkom Evrope, gdje na 1000 muških dolazi prosječno
1024 ženskih stanovnika, u svim je drugim dijelovima
svijeta protivno. P a ako se i uzme, da su u stranim dije
lovima svijeta, a i tamo, gdje se obavljao popis, popisi
s obzirom na ženski spol neobično netačni, — to treba
naročito istaknuti za sve zemlje s muhamedanskim stanov
ništvom, gdje je broj ženskih stanovnika manji naveden,
no što je u stvari, — ipak stoji, da, bez obzira na poje
dine evropske zemlje, nigdje broj ženskih glava ne nadmašuje znatno broj muškaraca.
Medjutim je carski statistički ured u Berlinu u svom
novom popisu pučanstva godine 1900. sastavio za evropske
i neevropske države novu tabelu, koja se proteže na 838
milijuna ljudi. „Uzme li se u obzir, da tu nije uzet rezultat
popisa u Italiji, Bosni i Hercegovini, Costarici, Argentini,
1 Karl Biicher, O podjeli obih spolova na zemlji. Predavanje, držano
6. siječnja 1892. u Geografskom i Statističkom Društvu u Frankfurtu a. M.
O pći statistički arkiv. Izdao Dr. Georg v. Mayr. 2. godište. Tiibingen.
1892.
�151
Transvaalu, Oranje, Cipru, Formosi i Pescadoresu, broj
popisanih ljudi iznosio bi 882 milijuna, a na 1000 muškaraca
prosječno 991 ženska glava . . . Može se dakle za popisane
ljude uzeti gotovo jednaki razmjer obiju spolova, pa ako i
ima nešto više muškaraca, to je jamačno minimalno."1
Drukčije stvar stoji s Evropom, koja nas poglavito za
nima. Izuzimajući južne evropske zemlje Bosnu i H erce
govinu, Srbiju, Bugarsku, Rumunjsku i Grčku posvuda je
žensko stanovništvo jače zastupano od muškog. O d velikih
država ovaj je odnos najpovoljniji u Ugarskoj i Italiji: na
1000 muškaraca dolazi 1009, dotično 1010 ženskinja;
poslije toga u Belgiji, gdje na 1000 muških stanovnika
dolazi 1013 ženskih. Naprotiv Portugalska (1093) i Nor
veška (1082) pokazuju najnepovoljniji odnos. Z a ovima
dolazi odmah Velika Britanija sa Irskom: tu na 1000
muških dolazi 1063 ženskih stanovnika. Francuska, Nje
mačka, Austrija i Rusija leže u sredini, tu na 1000 muških
dolazi 1033, dotično 1032, 1033 i 1029 ženskih sta
novnika.2
U Njemačkoj se u zadnja dva decenija sa svakim po
pisom pučanstva razvio na bolje odnošaj izmedju ženskog
i muškog pučanstva. D ne 1. prosinca 1885. bilo je žensko
stanovništvo za 988.376 glava mnogobrojnije od muškoga,
kod pučkog popisa dne 1. prosinca 1890. iznosio je taj
suvišak još 966.806 glava, 1895. — 957.401, 1900. —
892.684, a kod popisa od 1. prosinca 1905. spao je na
871.916 glava (1029 ženskih na 1000 muških stanovnika).
Glavni uzrok smanjivanju te razlike jest u smanjivanju
iseljenika, medju kojima sudjeluje poglavito muški spol. T o
se jasno pokazuje na odnosu spolova u sjeveroameričkoj
Uniji, u koju uvire glavna rijeka iseljenika i koja ima isto
toliku oskudicu u ženama, koliki je suvišak u Njemačkoj
(na 1000 muškaraca dolazilo je godine 1900. tek 953
ženskinja). Iseljavanje iz Njemačke spalo je sa 220.902
1 G . v. Mayr, u pomenutoj knjizi, str. 3 6 . do 37. D o istog rezultata
dolazi i Dr. G . Schnapper-Arndt, Društvena statistika, str. 105. Leipzig
1 908.: ,,U glavnom se pokazuje prilična jednakost izmedju obih spolova."
2 P o G . Schnapper-Arndtu, navedeno djelo, str. 107. do 108. N a
temelju novih popisnih rezultata — u glavnom oko 1900. godine.
�152
glave u godini 1881. na 22073 u godini 1901. i na 19883
u godini 1908.
Veliko iseljavanje ljudi u odnosu prema iseljavanju žena
prouzrokuje dakle u prvom redu razliku izmedju broja glava
obiju spolova. Tako se Italija, gdje je još početkom četrde
setih godina prevladavao broj muških glava, pretvorila zbog
velikog iseljavanja u zemlju sa ženskim suviškom.
Dalje, unesreči se mnogo više ljudi, nego žena u poljo
privredi, obrtu, industriji i saobračaju, isto se tako mnogo
veći broj ljudi nego žena nalazi u tudjini — trgovci, po
morci, mornarske čete i t. d.
Druga jedna pojava, koja je statistikom utvrdjena i za
služuje veliku pažnju, jest to, što žene d u ž e živu od
muškaraca i zbog toga u s t a r i j i m godinama ima više
žena, nego muškaraca. Prema pučkom popisu od godine
1900. nadjen je ovaki odnošaj starosti kod obih spolova:
U starosti
V iše
muških
Ženskih
6904732
2925918
3179813
4251204
3669656
27 7 0 4 5 1
2053085
13 0 0 6 3 7
681751
6871599
2912573
3162448
4293775
3731556
2923228
2320273
1545808
868671
33133
13345
17365
—
27737247
Ispod 10 godina
10 do ispod 15 godina
O d 15 do 21
„
.2 1
„ 3 0
,,
• 30 „ 40
„
.. 4 0 „ 5 0
„
„ 50 „ 60
„
, 60 „ 70
„
„ 7 0 i više
„
Muških
28629931
V iše
ženskih
Suvišak
žena
_
_
—
—
—
—
—
—
42571
61900
15 2 7 7 7
267188
245171
186920
—
—
—
—
63843
956527
892684
—
—
—
—
—
O va tablica pokazuje, da do 21. godine broj dječaka
nadmašuje broj djevojčica.1
U prvom je redu taj suvišak dječaka uvjetovan odnošajem rodjenja. Svagdje se rodi više dječaka, nego dje
vojčica ; tako se na primjer u njemačkom carstvu rodilo:
U godini 1 8 7 2 na 1 0 0 djevojčica 1 0 6 ,2
dječaka
„
„ 1884 „ 100
„
1 0 6 ,2
„
„
1900 „ 100
„
1 0 6 ,0
w
„
„ 19 0 5 „ 1 0 0
„
1 0 6,3
„
„
1907 .. 1 0 0
1 0 6 ,3
1 Prema popisu od 1890. postojao je suvišak dječaka samo u starosti
ispod 10 godina, a prema popisu od 1895. do ispod 16 godina.
�153
Ali muški spol umire ranije od ženskoga, a naročito u
djetinstvu umire više muike, nego ženske djece. T abela
pokazuje, da od 21. godine ženski spol brojem nadmašuje
muški.
O d 100 muških dotično ženskih stanovnika srednjeg
pučanstva umrlo j e :
U godinama
1 8 7 2 -1 8 7 5
1 8 7 6 -1 8 8 0
1 8 8 1 -1 8 8 5
1 8 8 6 -1 8 9 0
muških
2 9 ,5
2 7 ,8
2 7 ,3
2 5 ,8
ženskih
2 6 ,3
2 4 ,5
2 4 .2
U godinama
1 8 9 1 -1 8 9 5
1 8 9 6 -1 9 0 0
1901— 1905
muških
2 4 ,6
2 2 ,6
2 1 ,0
ženskih
2 2 ,1
2 0 ,0
18,8 1
23,1
T abela na strani 152. pokazuje dalje, da u doba za
ključivanja brakova izmedju 21 i 50 godina ženski spol
nadmašuje muški za 257248 (godine 1890. za 422519)
glava, a u doba od 50 do 70 i više godina dapače za
699279 (godine 1890. za 566400) glava. Kako u Engleskoj
tako i u Njemačkoj raste godimice broj starica.
V eom a velika nerazmjemost spolova, koja od godine
do godine raste, vidi se nadalje 'medju obudovjelim i raz
dvojenim licima.
Kod popisa od 1890. i 1900. iznosio je broj obu
dovjelih :
1RQO
M u š k a r a c a ..........................
ž e n a ....................................
V iše ž e n a ............................
1QOO
774967
2157870
809238
2352921
1392903
1543683
K od tih obudovjelih stajaše u starosti od
4 0 do 6 0 godina
6 0 i više godina
. .
. .
1890 „
M uževa
Z ena
. 222286
842920
. 506319
1158712
1900 „
M uževa
Z ena
225191 900357
537116 1299805
Razvedenih je bilo 1890. godine 25271 muškaraca i
49601 ženskinja, a 1900. godine 31279 muškaraca i
60738 ženskinja.
O d tih je bilo u starosti od
4 0 do 6 0 godina
6 0 i više godina
. . . .
. . . .
1890v
Muževe.
Z ena
13825 24842
4917
7244
1900„
M uževa Žena
16976 30385
5713
8452
1 Njemačko carstvo u zdravstvenom i narodopisnom pogledu. Str.
29. Berlin 1907. G odine 1907. došlo je na 100 umrlih ženskinja 109,3
muškaraca.
�154
Ovi nam brojevi pokazuju dalje, da su u prvom redu
o b u d o v j e l e i razvedene žene isključene od ponovnog
stupanja u brak, čak i u godinama najveće sposobnosti
za brak, jer u dobi od 15 do 40 godina bilo je obudov
jelih muškaraca godine 1890. 46362, a 1900. 46931,
obudovjelih žena godine 1890. 156235, a 1900. 152659,
razvedenih muškaraca godine 1890. 6519, 1900. 8590,
razvedenih žena godine 1890. 17515, a 1900. 21901.
Ovdje je brojkama utvrdjena šteta, koju razvod braka
nanosi ženama.
N e ž e n j e n i h i n e u d a t i h bilo je 1900. u godi
nama od
Muškaraca
15 do 4 0 godina
4 0 do 6 0 godina
6 0 i više godina
. . . .
. . . .
. . . .
Zena
6700352
426388
141416
5824464
503406
2521341
Kod neudatih i neženjenih lica izmedju 15 i 40 go
dina muški je spol dakle za 875.880 glava jači od ženskog,
što za ovaj može izgledati vrlo povoljno. Ali ljudi od 15
do 21 godine sa malim izuzetkom ne mogu da se žene,
njih je bilo 3175.453 prama 3064.567 žena. Isto je tako
velikom broju ljudi izmedju 21 i 25 godine nemoguće da
zasnuju porodicu — podsjećamo samo na vojna lica,
djake i t. d. — medjutim su sve žene u ovim godinama
sposobne za brak. A ko uzmemo dalje, da se veliki broj
ljudi iz najrazličnijih razloga nikako ne ženi — samo broj
samaca preko 40 godina iznosi 567.804, računajući tu
udovce i razvedene, prema kojima je stajalo 812.181 ne
udatih žena sa preko 2 milijuna obudovjelih i razvedenih
— vidjet će se, da je položaj ženskog spola u pogledu
zaključenja braka vrlo nepovoljan. Prema tome, veliki je
broj žena u današnjim prilikama prinudjen da se odreče
zakonitog podmirenja spolnog nagona, dokle ljudi podmi
renje njegovo traže i nalaze u prostituciji. Položaj žena
bio bi sasvim drugačiji, čim bi preobražajem naših soci
1 Statistika njemačkog carstva: Popis 1.
mačkom carstvu. 150. svezak, str. 9 8 , do 99.
prosinca
1900.
u nje'
�155
jalnih prilika bile otklonjene smetnje, koje danas mnogim
stotinama hiljada ljudi ne dopuštaju zasnivanje braka.
Vidjeli smo, da veliku razliku u broju spolova prouz
rokuje prekomorsko iseljivanje. I vojna obveza goni mlade
ljude, i to najsnažnije, u inozemstvo. Godine 1900., prema
vojnom izvještaju, osudjeno je zbog nedopuštenog iselji
vanja 135.168 ljudi, a iz istog razloga nalazilo se još
13.055 pod istragom. Ovi brojevi obuhvataju generacije do
45. godine života. Gubitak je Njemačke zbog ovog ne
dopuštenog iseljivanja vrlo znatan. Osobito je jako iselji
vanje u godinama poslije velikih ratova, to se pokazalo
poslije 1866. i u godini 1871. do 1874.
Veliki gubitak u ljudima dolazi dalje zbog nesrećnih
slučajeva. Broj nesreća sa smrtnim svršetkom iznosio je u
Pruskoj u godinama 1883. do 1905. ništa manje nego
297.983 (od toga godine 1905. — 11.792 muških i 2922
ženskih unesrećenika). O d 1886. do 1907. godine iznosio
je broj usmrćenih osoba u industriji, privredi, državnim i
općinskim poduzećima 150.719, medju njima i jedan dio
žena. Jedan znatan dio lica, što u ovim poduzećima radi,
ostao je uslijed nesreće v j e č i t i bogalj i postao nespo
soban za porodični život (od 1886. do 1907. — 40.744),
drugi umiru rano i ostavljaju svoju obitelj u bijedi i ne
volji. Veliki gubici ljudi skopčani su i s pomorstvom. U
vremenu od 1882. do početka 1907. potonulo je 2848
brodova izgubivši pri tom 4913 ljudi posade — to bijahu
s malo iznimaka sami muškarci — i 1275 putnika.
Kad ljudski život bude cijenjen po punoj vrijednosti
svojoj — a to će u najvećoj mjeri biti u socijalističkom
društvu — društvo će moći otkloniti najveći broj nesreća,
naročito u brodarstvu. U mnogobrojnim slučajevima ljudski
život i ljudsko tijelo jesu žrtve opake štedljivosti podu
zetničke klase, a u mnogim drugim slučajevima uzrok je
žurba i umor od rada. Ljudsko je meso jeftino; pogine li
jedan radnik, ima drugih, koji će da ga nadomjeste.
Naročito se u brodarstvu gospodari bez odgovornosti.
U engleskom je parlamentu sredinom sedamdesetih godina
otkrio Plimsolls, da su mnogobrojni vlasnici ladja iz zlo
činačke pohlepe za profitom visoko osiguravali s l a b e
�156
ladje i zajedno sa svim radnim osobljem puštali da od
najmanje nezgode na moru propadnu, da bi dobili visoke
osigurnine. T e se ladje zovu m r t v a č k i*m b r o d o
v i m a , a nijesu nepoznate ni u Njemačkoj. Svake godine
pomorski činovnici sude velikom broju pomorskih nesrećnih
slučajeva, pri čemu se obično utvrdi, da je nesreća na
stupila uslijed starosti, ili pretovarenosti, ili neispravnog
stanja i nedovoljne opreme ladje, ili zbog mnogih od tih
uzroka zajedno. Z a veliki dio propalih ladja nije moguće
utvrditi uzrok propasti, jer se ona dogadja na moru, a ne
ostane na životu nitko, tko bi mogao dati obavještenja o
uzroku propasti. Baš na tom području kriju se najveći
grijesi. Z aštitne mjere na obalama za spašavanje brodolomaca još su vrlo nedovoljne i manjkave, jer su gotovo
isključivo upućene na privatna dobročinstva. Sa spaša
vanjem brodolomaca na dalekim tudjim obalama stoji još
gore. Društvena zajednica, koja će smatrati kao svoj naj
viši zadatak podjednako staranje za dobro sviju, moći će
učiniti ovakve nesrećne slučajeve vrlo rijetkima. Ali da
našnji zvjerski privredni sistem, koji računa s ljudima kao
sa brojevima, da bi što veći dobitak postigao, često puta
ubije čovjeka za talir profita.
2. Smetnje i zapreke braku. V eći broj žena.
Ali ima još i drugih momenata, koji oteščavaju ili one
mogućuju bračna sklapanja. Velikom broju muškaraca ne
da država, da stupe u brak. Okreće se očima nad celi
batom, koji je dužnost katoličkom duhovništvu, a nitko ne
ima ni riječi pokude kraj daleko većeg broja vojnika, koji
su na to odsudjeni. Časnici ne trebaju za brak samo pri
vole svojih predpostavljenih, oni su ograničavani i u slo
bodnom izboru žene, jer je propisano, da ona treba da
ima neki odredjeni imetak. T ako je na primjer godine
1889. a u s t r i j s k i č a s n i č k i z b o r dobio neko druš
tveno „poboljšanje**. O d tada je časniku kao k a n d i d a t u
z a ž e n i d b u poskočila cijena. Kapetanu, kad mu je
p r e k o t r i d e s e t g o d i n a , porasla je cijena za či
tavih 8000 f o r i n t i , dok se kapetan i s p o d t r i d e s e t
�157
g o d i n a teško dobija, a nikako ispod 30000 forinti miraza.
Oficir, koji je htio da se ženi, a preturio je tridesetu,
imao je* dotada da pokaže zajednički imetak od 12.000
forinti ili 600 forinti nuzgredne plaće, pa i kraj tako ma
lenih nuzgrednih dohodaka gledalo se gdjekada kroz prste
pružajući olakšice. Novi su ženidbeni propisi stroži. K a
petan ispod trideset godina mora da ima 30.000 forinti,
a ako je preko trideset godina star, 20.000 forinti, štopski
oficir do pukovnika 16.000 forinti kaucije, pa ipak smije
tek č e t v r t i n a časnika da bude oženjena, dok se od
zaručnica traži besprijekorni predživot i položaj, koji od
govara staležu. T o vrijedi za časnike i vojničke liječnike.
Z a ostale vojničke činovnike s časničkim činom novi su
ženidbeni propisi blaži, ali za časnike u generalnom štopu
još stroži. Časnik, pridijeljen generalnom štopu, n e s m i j e
s e u buduće u o p ć e d a ž e n i , dok pravi kapetan iz
generalnog štopa ispod trideset godina treba da ima kauciju
od 36.000, a kasnije od 24.000 forinti. U Njemačkoj
postoje od 1902. u glavnom ove o d re d b e : Odobrenje za
vjenčanje oficira ili sanitetskog oficira sa manjom plaćom
od kapetana prve klase može se tražiti tek tada, kad
dotični oficir pokaže, da ima v a n r e d n i d o h o d a k ,
koji mora biti najmanje za kapetana druge klase i distriktnog oficira zemaljske žandarmerije sa plaćom 4500
maraka — 1500 maraka godišnje, za distriktnog oficira
zemaljske žandarmerije s plaćom od 3300 maraka — 2100
maraka godišnje, za poručnika i potporučnika zajedno sa
višim oficirima poljskog lovačkog zbora 2500 maraka go
dišnje. Cak i podoficirski zbor podleži ograničenjima za
stupanje u brak i podčasnicima je za stupanje u brak po
trebno odobrenje viših starešina. T o su drastični dokazi za
m a t e r i j a l i s t i č k o s h v a t a n j e , koje država ima o braku.
Uopće javno mišljenje smatra, da ljudi ispod 24 ili 25
godina ne treba da se žene i to zbog toga, što obično
tek tada stiču gradjansku samostalnost. Samo kod lica, koja
su u ugodnom položaju, da ne moraju tek nezavisan po
ložaj osvajati, na primjer kod lica vladarskog staleža, smatra
se, da je u redu, da se čovjek od 18. ili 19. godina oženi
djevojkom u 15. ili 16. godini. V ladar postaje punoljetan i
�158
sa 18. godinom, tada se smatra da je sposoban da vlada
mnogobrojnim narodom. Obični smrtnici stiču punoljetnost
tek sa 21. godinom.
Ova razlika u naziranju o starosti, u kojoj treba da se
brak zaključi, pokazuje, da su za to mjerodavni samo so
cijalni obziri, a sa čovjekom kao spolnim bičem oni ne
maju ničega zajedničkog. Ali se prirodni nagon ne da
sputati izvjesnim socijalnim prilikama i nazorom, koji njima
odgovara. Cim čovjek dostigne zrelost, spolni se nagon
razvije svom jačinom.
Spolna zrelost kod ženskog spola, javlja se ranije ili
kasnije, što zavisi od ličnosti, klime i načina života. U
žarkoj zoni nastaje već od devete do desete godine i tamo
će se naći žena, koja u tim godinama već nosi prvo dijete
na rukama, ali u 25. do 30. godini one su već ocvjetale.1 U
umjerenoj zoni pravilo je 14. i 16. godina, a u nekim slu
čajevima i kasnije; a pojava spolne zrelosti različna je i
kod djevojaka na selu i u gradu. Kod zdrave, snažne se
ljanke, koja radi teške poslove, menstruacija se prosječno
kasnije javlja, nego kod naših rdjavo hranjenih, razmaženih,
preosjetljivih, eteričnih gradskih djevojaka. Tam o se spolna
zrelost razvija obično normalno, ovdje je normalni razvoj
izuzetak, javljaju se svakojaka poboljevanja, koja liječnike
često puta dovode do očajanja. Koliko su puta liječnici
prinudjeni da izjave, da je udaja najradikalnije sredstvo za
liječenje! Ali kako da se primijeni to sredstvo? Nesavla
dive zapreke stoje na putu izvodjenju ovog predloga.
Sve to pokazuje, šta se mora mijenjati. Prvo je po
trebno promijeniti odgoj, koji ima da vodi račun o fizičkom
i duhovnom čovjeku, zatim treba stvoriti potpuno drukčiji
način života i rada. Ali oboje je moguće stvoriti za sve
samo u p o t p u n o p r o m i j e n j e n i m d r u š t v e n i m p r i
l i k a ma .
Naši su socijalni odnosi stvorili duboku protivrječnost
izmedju čovjeka kao spolnog bića i čovjeka kao društvenog
bića. T a protivrječnost nije bila ni u koje doba tako očita
1 E. Metschnikoff. Studije
Leipzig 1904.
o prirodi
čovjeka.
Str.
118.
do
119.
�159
kao u današnje, i ona je uzrok mnogom zlu i mnogoj bo
lesti, koji snalaze u prvom redu ženski spol. Jedno zbog
toga, što njen organizam u mnogo većoj mjeri stoji u za
visnosti i pod uplivom spola — naprimjer redovna pojava
perioda — zatim je žena mnogo više izložena zaprekama,
da svoj najjači prirodni nagon na prirodni način podmiri.
O va protivrječnost izmedju prirodne potrebe i društvene
prinude vodi k neprirodnosti, tajnim porocima i razvratima,
koji potkopaju svaki slabiji organizam.
Protuprirodnom podmirenju povladjuje se često puta
na najsramniji način. V iše ili manje tajno nude se izvjesni
fabrikati, koji se obično preporučuju oglasima u familijarnim
novinama i listovima za zabavu. T e su ponude većinom
upućene na bolje situirani dio društva, jer su cijene tih
fabrikata tako velike, da ih siromašniji teško mogu nabaviti.
Zajedno s ovim oglasima preporučuju se i gadne slike
(često puta čitave serije fotografija), pjesme i prozna djela
slične sadržine, čiji su već naslovi sračunani na spolno
draženje i izazivaju progon policije i državnih odvjetnika.
Ali pošto ovi imaju i suviše posla sa socijalnom dem o
kracijom, koja ruši „kulturu, brak i porodicu< ne ostaje
(,
im vremena za ove stvari. Jedan dio naših romana djeluje
u istom pravcu. Poslije svega toga bilo bi čudo, kad
umjetno izazvani spolni razvrat ne bi postao društvenom
bolešću.
Tromi, udobni život mnogih žena imućnih razreda,
podraživanje živaca najrafiniranijim sredstvima, presićavanje
uživanjem izvjesne vrste umjetnosti, koja je postala redovno
zanimanje i u kojoj ženski spol, koji pati od duševne hi
pertrofije i živčane preosjetljivosti, gleda najodličnije sredstvo
zabave i obrazovanja, sve to pojačava spolnu nadražljivost
i goni na ekscese. Kod siromašnih žena izvjesni naporni
radovi, naročito, koji se sjedeći obavljaju, izazivaju priliv
krvi u donje organe i spolno draženje Najopasniji rad u
ovom pogledu jeste danas vrlo rasprostranjeno šivanje na
stroju. O n je tako opasan po zdravlje, da se dnevnim
radom od deset do dvanaest sati za nekoliko godina razori
najjači organizam. Pretjerano spolno draženje izaziva i dug
rad u radionicama sa visokom temperaturom, naprimjer u
�160
šećernim fabrikama, radionama za bijeljenje, poduzećima
za štampanje platna, zatim noćni rad pri plinskoj svijetlosti
u prepunim radionicama, naročito pri zajedničkom radu
obiju spolova.
T o je takodjer niz onih pojava, koje jasno osvjetljavaju
mahnitost i bolesno stanje naših današnjih prilika. Ali se
ova zla, duboko ukorjenjena u našim socijalnim prilikama,
ne dadu odstraniti ni moralnim propovijedima ni palijativnim
sredstvima, koja su uvijek pri ruci socijalnim i religijoznim
šarlatanima i šarlatankama. Sjekira se mora spustiti na
korijen zla. T reba stvoriti društvene prilike, koje omogu
ćavaju prirodni uzgoj, zdrav način života i rada i svakome
normalno podmirenje prirodnog i zdravog nagona.
Mnogi obziri, koji ženu vežu, ne postoje za čovjeka.
Đlagodareći gospodarećem položaju na njegovoj je strani,
u koliko nije jograničen socijalnim zaprekama, slobodan
izbor ljubavi. Činjenica, da je brak za ženu utočište, na
dalje prekobrojnost žena, a i običaj, ne dopušta ženi, da
svoju vojju izjavi, već je sile, da čeka, hoće li biti po
tražena. Cim se pruži prilika, da nadje muža, žena obično
jedva čeka, da je on spasi iz društvenoga prezira i bagatelisanja, koje je čini ,,usjedjelicom“ . Često puta ona
sa prezirom gleda na one svoje sestre, kojima osjećaj
ljudskog dostojanstva ne dopušta, da se prvom namjereniku
prodadu u bračnu prostituciju i predpostavljaju, da same
idu trnovitim putom života.
S druge strane, čovjek, koji hoće da u braku podmiri
svoju ljubavnu potrebu, obično je vezan socijalnim zapre
kama. O n mora sebi da postavi pitanje: možeš li ti hraniti
ženu i možda djecu i osloboditi se briga? U koliko su
idealnije njegove bračne namjere, u koliko je on rješeniji
oženiti se samo iz čiste naklonosti, u toliko će ozbiljnije
morati postaviti ovo pitanje. Mnogima je u današnjim
odnosima priredjivanja i svojine nemoguće postići to, sto
žele, i oni više vole da ostanu neoženjeni. Drugima, koji
su manje savjesni, nameću se druge sumnje. Hiljade ljudi
postižu tek kasnije samostalan, dobar položaj, a zenu
„prema položaju“ mogu izdržavati, samo ako ona ima veći
imetak. Svakako mnogi mladi ljudi imadu pretjerane poj-
�161
move o takozvanom životu prema položaju, ali oni moraju
računati s tim, da će mnoge žene uslijed lažnog odgoja i
društvenih navika tražiti više, no što su oni u stanju.
Dobre, skromne žene oni obično ne upoznadu, one su
povučene i nema ih tamo, gdje se obično žene traže. A
žene, s kojima se oni susreću, nijesu rijetko one, koje
gledaju da zadobiju čovjeka spoljašnjom pojavom, pretva
ranjem i koje ga varaju o svojim ličnim odlikama i svom
materijalnom položaju. O ne se dalje služe u toliko revnije
svim sredstvima namamljivanja, u koliko više stižu godine,
koje ih gone, da sa udajom požure. A ko jednoj takvoj
podje za rukom da osvoji muža, ona je toliko navikla na
reprezentaciju, tričarije, kićenja i skupocjene zabave, te
bez toga ni u braku ne može biti. T u se za muškarce
otvara ponor, te mnogi radije poštede cvijet, što cvate na
njegovu rubu, a može se ubrati tek uz opasnost, da slomiš
vrat. O ni polaze sami svojim putom i traže zabave i užitka
čuvajući svoju slobodu. Obm ama i prijevara, to vlada
danas posvuda u gradjanskom društvu. Nije dakle čudo,
što se one upotrebljavaju i kod sklapanja brakova povukavši oba dijela u tešku patnju, ako uspiju.
Statistika pokazuje, da boljeg društvenog položaja i
obrazovani razredi običavaju sklapati brak u višoj starosti,
no što je to običaj kod nižih klasa. T ako je prosječna
starost onih, koji se vjenčavahu, iznosila u Kopenhagenu
od 1878. do 1882. (po W estergaardu) za slobodna zvanja,
tvorničare, velike trgovce i bankire 32,2 godine; za obrt
nike i male trgovce 3 1 ,2 ; za trgovačke pomočnike i na
mještenike 2 9 ,7 ; za konobare i sluge 2 8 ; za tvorničke
radnike, mornare i nadničare 27,5 U Pruskoj je od 1881.
do 1886. iznosila prosječna starost vjenčanih muškaraca
kod rudara 2 7 ,6 ; kod tvorničkih radnika 27,7; kod kovinara 2 8 ; kod kamenara 2 8 ,2 ; kod gradjevinara 2 8 ,6 ; kod
drvodjelaca 28,7 ; kod strojara 29 ; kod odgojitelja i uči
telja 29,1 ; kod poljodjelaca 2 9 ,6 ; kod prometnih činov
nika 3 0 ; kod trgovaca 3 0 ,9 ; kod liječnika, duhovnika i
činovnika 31,8 do 33,4. U Engleskoj je, prema Ansellu,
ženidbena starost bolje situiranih i obrazovanih od 1840.
do 1871. iznosila prosječno 29,95 godina, a odonda je
A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
1J
�162
ženidbena starost za ove razrede narasla. Kod različitih
poziva od godine 1880 do 1885. bila je prosječna starost
vjenčanika kod
G odina
Godina
R u d a r a .................................... 2 3 ,5 6
Tekstilnih radnika . . . 2 3 ,8 8
K r o j a č a ............................... 2 4 ,4 2
O b r tn ik a
2 4 ,8 5
N a d n i č a r a ..............................2 5 ,0 6
Trgovačkih pomoćnika
. 2 5 ,7 5
T r g o v a c a ...................... 2 6 ,1 7
M a r v o g o j a c a ............ 2 8 ,7 3
Slobodnih zvanja i rentijera 3 0 ,7 2
Ovi brojevi pokazuju i opet jasno, kako društveni po
ložaj upliviše na zaključivanje brakova. Pa ako je u većini
evropskih država prosječna starost vjenčanika zadnjih deset
ljeća devetnaestog stoljeća donekle pala, to je- opet jedna
posljedica jakog industrijalizovanja društva. Tako je u nje
mačkom carstvu, Austriji i Švedskoj, gdje porast mladih
vjenčanika ide ruku o ruku sa znatnim umnožavanjem indu
strijskog radništva. Naprotiv je ženidbena starost u starim
industrijskim zemljama, u Francuskoj i Engleskoj, porasla.
Izuzetak čini Rusija, gdje je porast ženidbene starosti po
sljedica uništavanja zadruga.
Broj ljudi, koji iz najrazličitijih razloga ne stupaju u brak,
stalno raste. I to su baš takozvani viši krugovi, u kojima
se ljudi češće ne žene, jedno zbog toga, što su im za
htjevi veliki, zatim, što oni nalaze uživanja i zabave i izvan
braka. S druge strane, za žene su veoma nepovoljni odnosi
u mjestima, u kojima stanuje mnogo penzijoniraca s poro
dicama, a malo mladih ljudi. Tam o se broj žena, koje ne
mogu da se udadu, penje na 20 do 30 i više od stotine.
U pogledu kandidata za brak u najgorem su položaju oni
ženski krugovi, koji uslijed svoga društvenog položaja gle
daju visoko, ali ne imaju da dadu novca čovjeku, koji to
traži. T o vrijedi naročito za ženske članove mnogobrojnih
porodica, koje živu od plaće, uživaju ugled, ali nemaju no
vaca. Život ovih žena je relativno najgori. Iz ovih se kru
gova rekrutira opasna konkurencija radnicama u pletenju,
pranju rublja, cvjetarstvu, čišćenju, rukavičarstvu i kitničarstvu, ukratko, u svim poslovima, koje poduzetnik radije
daje u stan na izradu. O ve dame rade za najmanje na-
�163
grade, jer mnogo puta rade, da zarade ne cijelo izdrža
vanje, već samo stanoviti suvišak za odijelo i svrhe luksusa.
Poduzetnik rado iskorišćuje konkurentski rad ovih dama,
da bi snizio nagrade siromašnih proletarka i iscijedio im
posljednju kaplju krvi, one su prisiljene da napregnu i
istroše sve svoje sile. Isto tako mnoge činovničke žene, čiji
su muževi slabo plaćeni i ne mogu da im omoguće način
života „prema položaju", upotrebljavaju svoje slobodno
vrijeme za ovu nečistu konkurenciju, koja pritiskuje tako
silno široke slojeve ženskih proletaraca.
Akcija buržoaskih ženskih udruženja za podizanje žen
skog rada i pristup žena u više pozive, upućena je pogla
vito na to, da ženama iz viših slojeva stvori bolji životni
položaj. D a bi to mogla postizavati sa više izgleda na
uspjeh, ona se rado stavlja pod zaštitu visokih i najviših
dama. Ovim buržoaske žene podražavaju samo buržoaskim
muškarcima, koji isto tako vole protektorate i rade na
onom, što može imati u s p j e h a s a m o u m a l o m , a
nikad u velikom. T o je Sizifov posao, što ga oni rade
varajući sebe i druge, kako nijesu nužne korjenite reforme.
S te se strane suzbija i svaka sumnja u racijonalnost osnova
naše državne i društvene organizacije. Konzervativna pri
roda tih težnja spriječava, da se u tim udruženjima uko
rijene takozvane destruktivne tendencije. Kad je na berlin
skom ženskom kongresu s proljeća 1894. manjina istaknula
misao o zajedničkom radu buržoaskih žena s proletarskima,
to jest sa socijalnodemokratskima, u većini se podigla bura
protesta. Ni buržoaskim ženama ne će poći za rukom, da
se iz blata izvuku vukući same sebe za kose.
Koliki je broj žena, koje se iz navedenih okolnosti
moraju odreći bračnog života, ne da se tačno utvrditi.
Suvišak žena, što ga ima Njemačka, dijeli se vrlo ne
jednako na pojedine zemlje i okruge, kao i prema klasama
starosti. Po popisu stanovništva od 1900. (statistika nje
mačkoga carstva. 150. svezak, str. 92) dolazi primjerice:
�164
Na 1000 muških lica dolazi
ženskih u godinama
ispod 15 15 do 40 40 do 60 preko 60
I 1012
Berlin . .
...................................................
Kraljevina S a s k a .........................................
1015
„
Bavarska desno od Rajne
1015
lijevo od Rajne
| 986
Kraljevina W i ir t t e m b e r g ..........................1
101 5
1000
Đaden ..................................................................
999
H a m b u r g ........................................................
Provincija B ran d en b u rg...............................
993
„
P o m o r a n s k a ...............................
989
.................................... | 991
„
Rajnska
1 044
1 030
1024
99 7
1041
974
1031
1015
1035
954
1191
1107
108 3
1 07 0
1134
1 079
1038
108 9
109 9
1009
1659
1 360
1 163
1157
1179
117 3
14 5 4
1 276
1214
112 0
Njemačko c a r s t v o .........................................
1 00 8
1087
1218
995
U doba prave sposobnosti za brak od 15 do 40 go
dina suvišak žena u čitavome njemačkom carstvu iznosi
8 na lOOO ljudi, a pošto za vrijeme ovih klasa starosti
pada 1 1,100.673 muških stanovnika na 11,187.779 ženskih,
pokazuje se suvišak od 87.106 žena. I to je lako razumljivo,
jer izmedju onih 11,146.833 njemačkih žena, što su 1900.
bile sposobne za radjanje (18 do 45 godina), bilo ih je
samo 6,432.772 (57*71 po sto) oženjenih, 283.629 (2*54
po sto) obudovjelih, 31.176 (0 ’28 po sto) rastavljenih i
4,399.286 (39*47 po sto) neudatih.
U iste četiri klase starosti pokazao se (prema statistici
njemačkog carstva, 150. svezak, str. 91.) odnošaj spolova
u drugim zemljama, kako to pokazuje tabela na str. 165.
Vidimo, da gotovo u svim zemljama sa istom ili sličnom
ekonomskom strukturom postoji slično stanje u pogledu
podjele spolova prema klasama starosti. U svim ovim
zemljama znatan dio žena — bez obzira na druge različite
uzroke — ne ima izgleda da stupi u brak. Tako je u
Engleskoj godine 1901. od 1000 ženskih lica preko 15
godina bilo udatih 496,4; u Škotskoj 442,8; u Irskoj 370,9;
u Švedskoj 468,2; u Norveškoj 469,9.
Šta vele na to oni, koji odbijaju težnju žena za neza
visnim, ravnopravnim životnim položajem upućujući je na
�165
brak i kućanstvo? Nije krivica na ženama, što se tako
mnogo njih ne udaje.
A šta biva sa žrtvama naših socijalnih prilika? Osveta
uvrijedjenih i poniženih priroda pokazuje se u naročitim
crtama lica i karaktera, po kojima se takozvane stare dje
vojke kao i stari asketski neženje u svim zemljama i pod
svim klimatima razlikuju od ostalih ljudi, i pruža dokaz o
silnom i štetnom uplivu prigušenog prirodnog nagona. T ako
zvana nimfomanija kod žena, kao i mnogobrojne vrsti
histerije, niču iz ovoga izvora. Histeričkim nastupima vodi
dalje nepodmirenost u braku, koja je često puta kriva za
neplodnost
G od.
N a 1 0 0 0 muških lica došlo
je ženskih u godinama
ispod 15 15 do 40 40 do 60 preko 60
N j e m a č k a .........................................
A u s t r ij a ...............................................
U g a r s k a ..............................................
S r b i j a ...................................................
I t a l i j a ....................................................
Švicarska
.........................................
Francuska .........................................
L u x em b u r g .........................................
B e l g i j a ...............................................
Nizozem ska
....................................
D a n s k a ...............................................
Š v e d s k a ............................... .... . •
Engleska i W a l e s ..........................
Š k o t s k a ...............................................
I r s k a ....................................................
Sjedinjene američke države
. .
Egipat
...............................................
Japan ....................................................
Novi južni W a l e s ..........................
Q u e e n s l a n d ....................................
T a s m a n i j a .........................................
N eva Zeelandija
.....................
Rt dobre N ad e
..........................
!i
1900
1890
1900
1896
1881
1888
1896
19 0 0
1890
1899
1890
1899
1891
189 1
1901
1900
1897
1891
1 891
1891
1891
189 1
189 1
995
1005
998
969
963
999
998
992
992
986
978
97 1
1006
973
968
979
943
978
978
976
977
979
989
1008
1046
1029
952
1021
1059
1012
852
984
1031
1080
1016
10 7 5
10 7 3
1 03 7
969
996
962
827
698
877
927
1008
1087
1079
982
925
100 5
11 0 3
1029
988
10 1 8
1031
1073
1146
1096
1165
110 3
889
943
951
679
559
898
661
939
1218
1130
1033
804
980
1148
1108
1063
1117
1145
1179
1252
1227
1389
1032
987
1015
1146
665
611
632
654
1019
T o je u glavnim potezima naš sadašnji bračni život
s njegovim uticajima. Rezultat je ovaj: Današnji je brak
ustanova, k o j a j e p o s t o j e ć i m s t a n j e m n a j u ž e
�166
v e z a n a i sa nj i m st oj i i pada. Al i se ovaj
brak nal azi u r a s p a d a n j u i p r o p a d a n j u , kao
i s a m o b u r ž o a s k o d r u š t v o . Jer šta smo utvrdili za
buržoaski brak?
1. Broj rodjenja relativno opada, i ako stanovništvo
raste, što pokazuje, da se životni položaj porodice
pogoršava.
2. Broj zahtjeva za razvod braka raste, i to daleko
jače, nego što se stanovništvo namnožava, a u ve
ćini slučajeva zahtjevi dolaze od žena i ako one
razvodom u privrednom i društvenom pogledu naj
više gube. T o govori, da raste broj nepovoljnih
faktora, da se dakle brak raspada.
3. Broj zaključivanja brakova r e l a t i v n o o p a d a , i
ako stanovništvo raste, što pokazuje, da brak u
očima mnogih ne odgovara više svojim socijalnim i
moralnim ciljevima i da se na njega počima gledati
kao na stvar bez vrijednosti ili bar sumnjive vrijednosti.
4. U svim kulturnim državama postoji nerazmjernost u
broju spolova, i to na štetu ženskog spola, koja
nije stvorena radjanjem, — jer se prosječno radja
v i š e dječaka, nego djevojaka, — već nepovoljnim
s o c i j a l n i m i p o l i t i č k i m uzrocima, koji leže u
u državnom i društvenom uredjenju.
P o š t o sve ove n e p r i r o d n e , o b i č n o po
ženu š t e tn e prilike leže u suštini buržoaskoga društva,
p o j a č a v a j u ć i se u t o k u
n j e g o v a razvi ja nj a, ono se p o k a z u j e ne
s p o s o b n i m , da ovo zlo u k l oni i ž en u osl o
bodi. Z a t o je p o t r e b a n j e d a n dr ugi d r u
štveni poredak.
Dvanaesto poglavlje.
Prostitucija je nužna socijalna ustanova
buržoaskog svijeta.
1. Prostitucija i društvo.
Brak predstavlja jednu stranu spolnoga života buržoaskoga svijeta, prostitucija drugu. Brak je lice, prostitucija
�167
naličje medalje. Ne nadju li muževi u braku zadovoljenja,
oni ga po pravilu traže u prostituciji. 1 tko se od muškaraca
ma iz kojeg razloga odrekne braka, on isto tako po pravilu
traži zadovoljenja u prostituciji. Z a ljude, koji ne živu u
braku, bilo zbog toga, što tako Koće, ili što su prinudjeni,
kao god i za one, kojima brak ne pruža ono, što su oče
kivali, odnosi za podmirenje spolnoga nagona mnogo su
dakle povoljniji, no za ženske.
Ljudi su iskorišćivanje prostitucije uvijek smatrali kao
jednu povlasticu, koja im „po pravu“ pripada. U toliko
strože i oštrije oni paze i osudjuju, kad žena, koja nije
prostitutka, „zgriješi4 . Sto žena ima iste nagone, koje i
4
čovjek, šta više, što su ti nagoni u izvjesno doba ženina
života silniji, nego li inače, to ove ne smeta. Snagom svog
vlasničkog položaja čovjek primorava ženu, da nasilno
ugušuje svoje najžešće nagone i od njene nevinosti dovodi
u zavisnost njen društveni ugled i stupanje u brak. Ničim
se drastičnije, ali ni u strašnijem obliku ne može pred
staviti zavisnost žene od muža, no ovim iz osnova različitim
shvatanjem i različitom ocjenom podmirenja jednog te istog
prirodnog nagona
O dnosi su za čovjeka osobito povoljni. Priroda je
dodijelila ženi, da snosi posljedice akta oplodjavanja, dok
čovjek ima samo zadovoljstva, a nikakve muke ni odgovor
nosti. Ovaj položaj, koji je bolji no ženin, doprinjeo je
znatno onoj razuzdanosti u spolnim prohtjevima, kojom se
odlikuje dobar dio ljudi. Ali pošto ima toliko uzroka, koji
spriječavaju ili ne dopuštaju u dovoljnoj mjeri legitimno
podmirenje spolnog nagona, posljedica je toga njegovo divlje
podmirenje.
P r o s t i t u c i j a j e d a k l e j e d n a n u ž n a soci j al na
u s t a n o v a za g r a d j a n s k o d r u š t v o , i st o onako,
kao što je policija, s t a j a ć a vojska, crkva,
kapitalizam.
O vo nije pretjerano i mi ćemo to dokazati.
Izložili smo, kako je stari svijet gledao na prostituciju
i kako ju je smatrao potrebnom, pa je šta više i zvanično
organizovao, i to kako u Grčkoj, tako i u Rimu. Kakvi su
nazori o ovom postojali u kršćanskom srednjem vijeku,
�168
takodjer smo naveli. Cak se ni sveti Augustin, koji se po
Paulusu mora smatrati kao najjači stup kršćanstva i koji je
neumorno propovijedao askezu, nije mogao uzdržati, a da
ne uzvikne: „Istrijebite bludnice i silna će strast srušiti
sve.“ A sveti Tom a Akvinski, koji dosada važi kao najveći
autoritet na području bogoslovlja, izjavio je to isto još
drastičnije: „Prostitucija u gradovima liči na zahod u palači;
odstrani li se zahod, palača će postati nečisto i smrdljivo
mjesto." Provincijski koncil u Milanu godine 1663. izjavio
je isto.
Cujmo sada, šta govore moderni.
Dr. F. S. Hiigel veli: ,,S napredovanjem civilizacije
prostitucija će se uvijati u sve snošljivije oblike, ali nje
će nestati sa zemaljske kugle tek onda, kad p r o p a d n e
s v i j e t . " 1 T o je smiona tvrdnja, ali tko ne može da sebi
zamisli nikakvog društvenog oblika, osim buržoaskog, tko
ne priznaje, da će se društvo promijeniti i doći u zdrave
i prirodne odnose, taj mora da se složi s drom. Hiigelom.
Slično izjavljuje znameniti higijeničar M. Rubner, pro
fesor na berlinskom sveučilištu i ravnatelj higijenskog insti
tuta : „Prostitucija je kod žene postojala u sva vremena i
kod svih naroda na zemlji, ona je nešto neuništivo, jer
služi spolnom saobraćaju, jer izlazi iz p r i r o d e č o
v j e č j e i jer je nagon prostitucije u mnogim slučajevima
tako reći p r i r o d j e n a mana mnogih žena. Pa kako je u
nekom narodu zastupan genij i bluna, golem čovjek i pa
tuljak i druge iznimke od općenite, obične sredine, isto
se tako igrom poroda javljaju one abnormalnosti, koje vode
k prostituciji."2
Nijednom od navedenih ne pada na um, da bi drugim
društvenim uredjenjem moglo nestati uzroka prostitucije,
nijedan ne kuša istražiti njezine povode. Dašto, da i jedan
i drugi sluti, baveći se otim pitanjem, da su nepovoljni
društveni odnosi glavni razlog, zašto toliko žena prodaje
svoje tijelo, ali ta se misao ne razvija u konzekvenciju,
da bi zbog toga trebalo stvoriti nova društvena stanja.
1 F. H iigel. Z a povjest, statistiku i reguliranje prostitucije u Beču 1865.
9 Maks Rubner, Nauka o higijeni. 8. izdanje, str. 6 5 4 . Leipzig 1907.
�169
Medju malo onih, koji priznaju, da su glavni povod pro
stituciji gospodarske prilike, spada T h . B a d e :1 „Uzroci
beskrajne moralne propalosti, iz koje se javlja prostituisana
djevojka leže u današnjim s o c i j a l n i m prilikama . . .
T o naročito izaziva r a sp ad a nj e srednjih
klasa i n j i hove e g zi s t en c i j e , o s o b i t o kod
z a n a t l i j s k o g s t a l e ž a , koji danas samo u malom
dijelu živi od samostalnog, privrednog rada." Dade za
ključuje svoja razmatranja ovako: „ Bijeda materijalne egzis
tencije, koja je jednim dijelom već upropastila tolike po
rodice, a jednim dijelom će ih tek upropastiti, vodi i mo
ralnome razoravanju porodice, a naročito ženskog spola." 2
Ali prostitucija nije samo od prirode stvorena ustanova,
koja će, kako veli R. Schmolder, „po ljudskome mišljenju
o s t a t i n e p r e s t a n i p r a t i l a c l j u d s t v a " . 3 O na je
i društvena institucija, bez koje se ne bi moglo zamisliti
buržoasko društvo.
Leipziški policijski liječnik dr. J. Kiihn v e li: „Prosti
tucija nije samo zlo, koje se mora trpjeti, v e ć j e to
j e d n o p o t r e b n o z l o, jer ona žene štiti od nevjerstva
(na koje samo muškarci imaju pravo. Pisac.) i krepost
(razumije se žensku; muškarcima ona nije potrebna. Pisac.)
od napadaja (sic 1), a time i od p a d a."4 O ve riječi karakterišu na najotvoreniji način suhi egoizam muškog svijeta.
Kiihn zauzima korektno gledište policajnog liječnika, kome
je zadaća kontrolom prostitucije spasiti muškarce od neu
godnih bolesti. T reba misliti samo na muškarca, komu je
celibatski život ogavan i mučan ; ali milijuni celibatskih žena
1 T h. Bade, O skitanju i javnim plesnim zabavištima. Berlin 1858.
2 1 zbilja, statistika, koju je berlinska policijska uprava prikupila o po
rijeklu 2 2 2 4 upisanih prostitutki g. 1 8 7 1 /7 2 , pokazuje, da su <015 =
4 7 ,9 procenata iz zanatlijskog staleža, 4 6 7 = 2 2 .0 procenata iz staleža
tvorničkih radnika, 3 05 = 14,4 procenata iz staleža sitnih činovnika,
2 2 2 = 10,4 procenata iz trgovačkog i prometnog staleža, 8 7 = 4,1 pro
centa iz poljoprivrednog, a 2 6 = 1,2 procenta iz vojničkog staleža. Za
102 prostitutke nije se moglo saznati očevo zanimanje.
2 R. Schm older, Kažnavanje i policajni progon obrtimične prosti
tucije. D iisseldorf 1892.
* J. Kiihn, Prostitucija u devetnaestom vijeku s liječničkopolicajnog
stanovišta, Leipzig 1892.
�170
moraju se zadovoljiti. Sto se kod muškarca smatra pravom,
to je kod žena nepravo, nemoralnost i prestup.
Drugi je zanimljivi gospodin dr. Fock, koji smatra
prostituciju „nužnim korelatom naših civilizovanih uredaba*4. 1
O n se plaši suvišne proizvodnje ljudi, ako bi se ženili
svi, koji sazore za spolni odnos, pa zbog toga smatra kao
važnu stvar, da prostituciju država „regulira**. O n nalazi
opravdanim, da država upravlja prostitucijom i vodi nadzor
nad njom i da na sebe primi brigu o snabdjevanju ljudi
bludnicama, koje nemaju sifilis. O n traži najstrožu kon
trolu svih ženskinja, za koje je dokazano, da provode
slobodnu ljubav. Z ar i onda, kad dame, koje vode „slo
bodnu ljubav**, pripadaju višim klasama? Stara je to pjesma.
Dr. Fock traži isto tako oporezovanje prostitutki i koncentrisanje prostitutkinja u o d r e d j e n i m u l i c a m a . Drugim
riječima, k r š ć a n s k a d r ž a v a hoće da od prostitucije
stvori izvor novčanih prihoda time, što za račun muškaraca
organizuje i štiti prostituciju. Kako je ono rekao car V espazijan u sličnom slučaju ? Non o le t! (N e smrdi.) Osobito
stajalište zauzima dr. Henrik Severus,3 koji se isto tako
izjavljuje za zakonito priznanje prostitucije. O n u njoj vidi
vrlo k o r i s n u ustanovu, jer je ona nužni pratilac braka,
pošto bez nje ne bi mogla postojati sloboda bračnog za
ključivanja. Prema tomu, njemu je prostitucija neka vrst
sigurnosnog ventila za buržoasko društvo. O n tvrdi: „V e
liki dio bijede, koja danas izaziva tako neprijatno društveno
stanje, potiče otuda, što se brakovi sklapaju bez razmi
šljanja, bez studiranja pitanja, kako će se osigurati život.
Država ima interesa, da se takovi brakovi ne sklapaju, jer
su djeca, koja iz njih izlaze opasnost za s i g u r n o s t
d r u š t v a , pošto se za njihovo uzdržavanje roditelji nijesu
dovoljno pobrinuli, a kao bračna djeca ne mogu u kuću
za nahodčad.** Medjutim, prostitucija spriječava, da se „pod
prinudom prirodnih zakona zaključuju brakovi, koji vode
u m n o ž a v a n j u o n i h e l e m e n a t a u n a r o d u , što
1 Dr. Fock, Prostitucija s e t i č k o g i zdravstvenog gledišta. N je
mački tromjesečnik za javno zdravstvo. 2 0 . svezak, 1. sveščić.
2 Dr. H . Severus, Prostitucija i državna vlast. Dresden 1899.
�171 .
postaju p r o t i v n i c i m a d r ž a v e i d r u š t v a jedno
zbog toga, što živući u bijedi nisu mogli dobiti nikakva
odgoja, a drugo zato, što su proživjeli mladost bez sreće. “
Prema tome bi dakle u prostituciji, koju reguliše država,
bio nadjen čak i lijek i zaštita od socijalne demokracije,
naziranje, koje, ako ništa drugo, ima bar prava na origi
nalnost.
D a k le ! ostaje kod toga : prostitucija je nužna društvena
ustanova buržoaskoga svijeta, isto tako, kao što je policija,
stajaća vojska, crkva i kapitalizam !
2. Prostitucija i država.
U njemačkom carstvu država ne organizuje i ne kontroliše prostituciju, kao što je to slučaj u Francuskoj, nego
je samo trpi. Zvanične javne kuće zakonom su zabranjene,
za bludničenje se prijeti teškom kaznom. Ipak to dosada
nije priječilo, da u velikom broju njemačkih gradova, iz
medju ostalih u Mainzu, Magdeburgu, Altoni, Kielu, Niirnbergu, W ormsu, Freiburgu i Br., Leipzigu, Regensburgu,
Hamburgu, Augsburgu, Wiirzburgu i t. d., i poslije toga,
kao i prije, postoje javne kuće, koje policija trpi.1 Stanje,
koje je teško razumjeti i čija je protivrječnost sa zakonima
naših državnih upravljača dobro poznata. Njemački kazneni
zakonik prijeti kaznom za izdavanje stana jednoj prostitutki.
Ali s druge strane policija je prinudjena trpjeti hiljade
prostituiranih žena i štititi ih u njihovu zanatu, čim one
pristanu da budu unesene u policijski registar kao prosti
tutke i da se podvrgnu pravilima, što su propisana za
prostitutke — naprimjer periodičnom liječničkom pregledu
i t. d. Ali ako država koncesijonira prostitutke i pomaže
im time da vrše svoj posao, onda one moraju imati i stan,
šta više, u interesu je javnoga zdravlja i reda, da one
imaju stan, u kome če moći vršiti svoj zanat. Kakva pro
tivrječnost! N a jednoj strani država zvanično priznaje:
prostitucija je nužna, na drugoj, ona goni i kažnjava blud1 Paul Kampffmeyer, Prostitucija kao klasna pojava društva i njezin
socijalnopolitički ustuk. Str. 41. Berlin 1905.
�172
nice i bludničenje. Osim toga ovakvo ponašanje države
potvrdjuje, da je prostitucija za moderno društvo sfinga,
čiju zagonetku ono ne može da riješi. Vladajuća religija i
moral osudjuju prostituciju, zakoni kažnavaju njeno povladjivanje, pa ipak je država trpi i štiti. Drugim riječima,
naše društvo, te se prči svojim čudoredjem, s\ojom religijoznošću, svojom civilizacijom i kulturom, mora trpjeti, da
njegovo tijelo razoravaju kao svirepi otrov nemoral i ko
rupcija. K r š ć a n s k a d r ž a v a d o p u š t a , d a j e b r a k
n e d o s t a t a n i d a mu ž i ma p r a v o z a h t i j e v a t i i
i z v a n z a k o n s k o p o d m i r e n j e s p o l n o g nagona.
U toj državi žena se samo toliko uzima u obzir, u koliko
se podaje nezakonskim požudama muškarca, to jest, ako
postane bludnicom. Isto tako, nadzor i kontrola, koju dr
žavni organi vrše nad licima, koja se prostituišu, ne rasprostiru se i na muškarca, koji traži prostitutku, što bi
samo po sebi moralo doći, ako bi se htjelo, da policijskoliječnička kontrola ima nekog smisla i bar polovicu uspjeha
— da već i ne govorimo o tome, što pravda traži, da se
zakoni podjednako primjenjuju na oba spola.
Ovo štićenje muškaraca od žene, što ga vrši država,
posvema izokreće prirodne odnošaje. C i n i se, k a o d a
su mu š k a r c i sl abi j i , a ž e n s k e j ači spol , kao da
je žena z a v o d n i k , a ubogi , sl abi č o v j e k z a v e
d e n i . Priča o zavedenju A dam a po Evi u paradizu djeluje
i nadalje u našim naziranjima i zakonima dajući pravo
kršćanstvu: „Z ena je velika zavodnica, posuda grijeha.“
Muškarci bi se imali stidjeti ove tužne i nedostojne uloge.
Ali njima nije neugodno u toj ulozi „slabih** i „zavedenih**,
j e r š to su v i š e š t i ć e n i , t o v i š e m o g u d a g r i j e š e .
Kad se muškarci sastanu u gomili, oni se, kako se
čini, ne mogu zabavljati bez prostitutke. T o su izmedju
ostaloga pokazali i dogadjaji na proslavi njemačkih strije
laca u Berlinu ljeti 1890., dogadjaji, koji su potaknuli
2300 gospodja, da se jednom peticijom obrate na vrhovnog
načelnika njemačke prijestolnice: „Dopustite milostivo.
V aša Visokoblagorodnosti, da vam o saveznoj njemačkoj
strjeljačkoj proslavi, što se održala od 6. do 13. srpnja
kod Pankova, saopćimo ono, što je do nas u unutrašnjosti
�173
doprlo putem štampe i drugih obavještenja. Izvještaji o
tome, koje smo primili s najdubljim ogorčenjem i zgra
žanjem, donijeli su izmedju ostalog, da je na toj sveča
nosti bilo i ovakvih igrokaza: ,Prvi njemački herold, naj
veći šantan na svijetu*. ,Sto i četrdeset kavalira.* Pored
toga manji tingl-tangli i strjeljački šatori, u kojima su se
nametljive ženske vješale o vrat ljudima. Dalje, .slobodni
koncerat', na kojem su prozračno obučene konobarice drsko
i bezobzirno, sa zavodničkim posmjehom, pozivale na .stre
ljački odmor* gimnazijalca kao god i oca porodice, mladića
kao god i odrasla čovjeka . . . A onu gotovo golu ,dam u\
koja je pozivala publiku na posjet u šatoru .Tajne H am
burga ili jedna noć u Sv. Pauliju’, mogla je policija i uklo
niti. Naužasnije pak, što smo mi prosti gradjani i gradjanke
iz unutrašnjosti mogli čuti o tako mnogo hvaljenoj prije
stolnici carevine, jest vijest: da je odbor za svečanost
umjesto konobara, koji su se nudili, ponamještao velik broj
.mladih ženskinja’, kojima on za službu ništa nije plaćao . . .
Mi njemačke žene imamo kao supruge, majke i sestre
hiljadostruka razloga da svoje muževe, sinove i braću ša
ljemo u Berlin na službu otadžbini, pa u svojoj pokornosti
i tvrdom povjerenju molimo V ašu Visokoblagodarnost, da
velikim i moćnim uplivom, kojim V i, kao najviši činovnik
prijestolnice carstva, raspolažete, budete dobri, pa da na
redite, da se ti nedostojni dogadjaji ispitaju, ili da izdate
ma kakve odredbe, koje se Vašoj Visokoblagorodnosti čine
pogodne, da se više nitko ne usudi priredjivati ponovno
te orgije, naročito na budućoj S e d a n s k o j s v e č a
n o s t i . . .“( ! ! ! )
K od svih velikih, pa i kod takozvanih narodnih pro
slava, gdje muškarci dodju u većem broju, opetuje se
slično 1
Njemačke su vlade pokušavale toliko puta izaći iz
protivrječnosti, u kojoj se gledom na prostituciju nalazi
praksa državne vlasti i kazneno zakonodavstvo. O ne su
donosile zakonske osnove, kojima se, izmedju ostalog, po
1 „Kad u Buschovom cirkusu zasijeda savez poljoprivrednika ili kad
se u Berlinu obdržavaju veliki kongresi, tada rastu cijene . . . ljudskome
m esu.“ Satir, Noćni život u Fridrikovoj ulici. Str. 16. Berlin 1907.
�174
licija opunomoćava, da prostitutke uputi na jedno odredjeno
mjesto stanovanja. Priznalo se, da se prostitucija ne može
uništiti, pa je zbog toga najpraktičnije, da se ona na odredjenim mjestima trpi i kontrolira. Jedan takav zakon —
u kome se cijeli svijet slaže — povratio bi u život bor
dele, koji su četrdesetih godina prošlog vijeka službeno
ukinuti u Pruskoj. Ovi zakonski odnošaji izazvaše veliko
uzbudjenje i silni broj protesta, kojima se obraćala pažnja
na to, da će se država istaknuti kao zaštitnica prostitucije
i time izazvati uvjerenje, da eksploatisanje prostitucije nije
protivno moralu i da je ona zanat, koji država odobrava.
Ovi zakonski projekti, koji su u plenumu i komisiji dr
žavnog sabora naišli na najžešći otpor, ostadoše sve do
danas samo neuspjeli pokušaji. Ali i samo to, što su oni
mogli biti predloženi, pokazuje grdnu nepriliku, u kojoj se
danas našlo društvo.
Državno reguliranje i kontrola prostitucije ne samo da
kod ljudi stvara uvjerenje, da država povlašćuje prostitu
ciju, nego još da državna kontrola štiti i od bolesti, i to
uvjerenje baca ljude sve više u prostituciju i lakoumnost.
Bordeli ne umanjuju spolne bolesti, oni ih umnožavaju,
ljudi po st aju lakoumniji i nepažljiviji.
Kakvo shvatanje izaziva državna zaštita bordela, pokazuje
onaj slučaj, kad su se prostitutke u Engleskoj, upisane na
osnovu spisa o prostituciji, u šali nazivale k r a l j i č i n i m
ž e n a m a , jer su bile privilegovane zakonom, koji je obja
vila kraljica.
Iskustvo nas je naučilo, da od zaraze ne zaštićuju ni
zavodi za prostituciju, koji se policijski kontrolišu (kuće
tolerancije, bordeli), kao god ni liječnička pregledba, što je
odredjuje policija.
T ako je tajni medicinski savjetnik dr. Albert Eulenburg godine 1898 pisao na jedno pitanje bečkom odboru
gospodja za borbu protiv kasarnskoga uredjenja prostitu
cije: ,,U pitanju policijskog kontroliranja bludnica, ja
uzimajući dašto u obzir poteškoće kod momentane pro
vedbe — principijelno stojim potpuno na stanovištu vaše
peticije i smatram, da je praksa, koja je u najvećem broju
zemalja odavno uobičajena, i nepravedna i nedostojna i
�175
povrh toga sasvim nemoćna da donekle sigurno postigne
navedenu svrhu. “
D ne 20. srpnja 1892. izjavilo je berlinsko medicinsko
udruženje, da se ponovno uvodjenje bordela ne može pre
poručiti ni sa higijenskog, ni sa moralnog gledišta.
Priroda ovih bolesti u najviše je slučajeva takva, da se
one ne mogu lako i odmah opaziti, pa ako bi se htjela
makar kolika sigurnost, onda bi se pregledba morala vršiti
više puta dnevno. A to nije moguće, kad se ima na umu
broj žena, koje treba da budu pregledane i troškovi oko
toga. G dje se za jedan sat mora „ekspedirati" trideset do
četrdeset prostitutkinja, tu je pregled teško što više, no
samo jedna komedija, a isto je tako broj pregleda jedan
put ili dvaput nedjeljno sasvim nedovoljan. T ako veli dr.
Đ laschko:1 „Mišljenje, da kontrola bludnica pruža neku
zaštitu od zaraze, jest kobna zabluda, te je na žalost
veoma rasprostranjena. M ože se naprotiv reći, da svaki,
tko se pušta u odnos sa prostitutkom ili kojom lakoumnom
djevojkom, srlja svaki put u veliku opasnost. “
Uspjeh ovih mjera osujećen je još i zbog toga, što
ljudi, koji prenose bolest s jedne žene na druge, nijesu
podvrgnuti nikakvoj kontroli. Prostitutku, koja je baš sada
pregledana i pronadjena kao zdrava, zarazi poslije jednog
sata kakav spolno oboljeli čovjek i ona tu zarazu prenosi
na čitav niz drugih posjetilaca sve do prvog idućeg dana
kontrole ili dok sama ne primijeti bolest. Kontrola nije
samo iluzorna, nego još uz to ovi pregledi, koje po ko
mandi vrše muški liječnici namjesto ženskih, najdublje
vrijedjaju osjećaj stida i doprinose, da on bude potpuno
uništen. O vo potvrdjuje veliki broj liječnika, koji tu kon
trolu vrše.2 T o priznaje čak i službeni izvještaj berlinske
1 Priručnik higijene. Izdaje dr. med. Th. W ey l. 10. svezak. „H igi
jena prostitucije i veneričkih bolesti." N apisao Dr. A . Blaschko — Berlin.
Str. 111. Jena 1901.
8 „Zapravo čitavim ovim sistemom regulisanja ne pobijaju se nikako
uspješno venerične bolesti, a niti se njihov broj vidljivo ne umanjuje.
Varljiva sigurnost, što se daje muškarcima, čini ih neopreznijima; umno
žavanje izmjeničnih odnosa povećava opasnost zaraze barem za toliko, za
koliko je umanjuje liječničko odstranjivanje nekoliko teško bolesnih."
August Forel, Seksualno pitanje. Str. 3 3 8 /3 3 9 . M iinchen 1907.
�176
policijske uprave, u kome se veli: „Može se priznati i to,
da z b o g u p i s i v a n j a ž e n s k e j oš d u b l j e mo
r a l n o p r o p a d a j u . 1 A prostitutke i gledaju na sve
moguće načine da izbjegnu toj kontroli. Dalje, posljedica
ovih policijskih mjera jest i to, sto je bludnicama vanredno
otežano, čak učinjeno i nemogućim, da se vrate na koji
pristojniji posao. Z e n a , k o j a j e p o t p a l a p o d r e
d a r s t v e n i n a d z o r , i z g u b l j e n a je za d r u
štvo;
o n a u n a j v i š e s l u č a j e v a za n e k o
l i k o g o d i n a j a d n o s v r š i . Zgodno i iscrpivo se
protiv policijskog reguliranja prostitucije izjavio u Ženevi
peti kongres protiv nemorala rekavši: „Obligatna liječnička
pregledba prostitutkinja u toliko je kobnija kazan za ženu,
što ona baca u posvemašnju propast nesrećnice, koje su
joj silom podvrgnute, jer razorava i onaj ostatak osjećanja
stida, koji se još može naći i kod najpokvarenijih. Država,
koja hoće policijski regulirati prostituciju, zaboravlja, da je
dužna pružiti jednaku zaštitu obim spolovima; ona mo
ralno upropašćuje ženu i oduzima joj dostojanstvo. Svaki
sistem službenog reguliranja prostitucije ima za posljedicu
policijsku samovolju, kako god i povredu sudskih garancija,
koje su zajamčene svakoj individui, čak i najvećem zlo
čincu, proti samovoljnog apšenja i zatvaranja. Pošto se ova
provedba prava vrši samo na štetu žene, otuda ^proističe
neprirodna nejednakost izmedju nje i muškarca. Z ena se
povlači na niveau prostog predmeta i s njom se više ne
postupa kao s osobom. O n a s e n a l a z i i z v a n z a
k o n a. “
Kako malo koristi redarstvenoliječnička kontrola, daje
nam najuvjerljiviji dokaz Engleska. Pred početkom zakon
skog reglemantiranja godine 1867. bio je na 1000 Jjudi
kod vojništva 91 spolno zaražen prema vojničkom izvještaju.
Godine 1886., dakle poslije devetnaestgodišnjeg postojanja
reglemantiranja, bilo ih je na 1000 već 110 slučajeva, ali
godine 1892., šest godina poslije ukinuća reglemantiranja,
bilo je samo 79 slučajeva spolno zaraženih na 1000 ljudi.
1 Drugi izvještaj kraljevske policijske uprave u Berlinu
1881 do 1890. Str. 351 do 3 59 .
za godine
�177
U gradjanstvu je od 879. do 1882. — dakle za vrijeme
reglemantiranja — dolazilo 10 slučajeve sifilisa na 1000
ljudi, a od 1885. do 1889., naime poslije ukinuća, 8,1
slučajeva na lOOO.
Ali na prostitutke, podvrgnute pregledu, taj zakon je
imao sasvim drukčije djelovanje, nego na č e te : 1886. na
1000 prostitutkinja bilo je 121 slučajeva bolesti, 1886.,
pošto je zakon već dvije godine bio u krjeposti, 202, broj
bolesti je zatim postepeno opadao, ali je 1874. iznosio
ipak 16 slučajeva više, no broj od 1886. I smrtni slučajevi
kod prostitutkinja strahovito su se umožili pod vladom toga
zakona. 1865. broj smrtnih slučajeva na 1000 prostitutkinja
iznosio je 9,8, medjutim godine 1 8 7 4 - 23. Kad je krajem
šezdesetih godina engleska vlada pokušala proširiti akt
o pregledu na sve engleske gradove, ppdiže se čitava bura
protesta u engleskom ženskom svijetu. Ž enske su smatrale
taj zakon kao uvrjedu cijeloga spola. A k t habeas corpus,
taj osnovni zakon, reklo se, koji engleskoga gradjanina štiti
od napadaja policije, hoće da se za ženu ukine; prema
tome, svakom surovom policijskom činovniku, koga pokreće
osveta ili drugi niski motivi, bit će dopušteno, da napadne
na najčestitiju ženu, ako samo posumnja, da je ona pro
stitutkinja, dok naprotiv razuzdanost ljudi ostaje i dalje ni
čime nespriječena, pa se, šta više, i zakonom štiti i potiče.
M a da je ovo zauzimanje engleskih žena, pod vodstvom
Jezefine Đutlerove, za propala bića iz njihovoga spola
izazvalo rdjava tumačenja i sumnjive primjedbe ograničenih
ljudi, one sa velikom energijom ustadoše proti uvodjenju
toga zakona. U novinskim člancima i brošurama pisalo se
,,za“ i „protiv“ i spriječavalo se širenje toga zakona, poslije
čega je 1886. došlo i njegovo ukinuće.1
1 Najpouzdaniji pomoćnici žena bijahu engleski radnici. U svom zna
menitom spisu „Povjeat jedne križarske vojne" piše Jozefina Butlerova:
„M i smo zaključili pozvati narod. V e ć u jeseni 1869. pisali smo svakom
članu parlamenta obih kuća, a i mnogim drugim vodjama svjetovnih i
crkvenih partija. O d svih odgovora, što ih primismo na naša pisma, izjaviše
se malo njih, da se s nama potpuno slažu . . . P ošto nadjo3mo vrlo malo
uspjeha kod krugova, na koje smo zbog njihovih interesa najviše računali,
obratismo se na radnički narod zemlje. T u nas se susrelo posvema
drukčije. Ja vrlo dobro znadem, da i radničke klase imaju svojih pogriA . B e te l: Ž ena i tocijalizam.
12
�178
Njemačka policija ima sličnu vlast za te stvari i česti
slučajevi iz Berlina, Leipziga, Kolna, Hannovera i mnogih
drugih mjesta, koji su prodrli u javnost, dokazuju, da su
zloporabe ili „ nesporazumi“ vrlo laki pri vršenju te vlasti,
ali kod nas ne ima ni traga od jedne energične opozicije
protiv tih ovlaštenja.1 Čak su i u sitnoburžoaskoj Norveškoj
godine 1884. z a b r a n j e n i bordeli, i godine 1888. u
glavnom gradu Christianiji u k i n u t o prisilno upisivanje
prostitutkinja i pregled, koji je s njime spojen. U s i j e č n j u
1893. i z d a n a j e j e d n a k a n a r e d b a z a c i j e l u
z e m l j u . Vrlo dobro kaže gospodja Guillaume - Schack
gledom na državne „zaštitne mjere“ za muškarce : „Čemu
učimo mi naše sinove kreposti i čudoredju, kad država
proglasuje nemoral potrebnim zlom ? Kad ona mladom
čovjeku još prije, no što je duševno sazrio, dovodi ženu,
ožigosanu od vlasti kao robu, da bude igra njegovih strasti?4
'
M ože jedan spolno bolesni čovjek u svojoj razuzdanosti da zarazi koliko ga volja tih jadnih bića, koja u naj
većem broju na taj stidni zanat nagna gorka nevolja ili
zavodjenje, tome gubavcu nitko ni riječi ne će kazati, ali
jao teško bolesnoj prostitutkinji, koja se odmah nije pod
vrgla liječničkoj pregledbi. Garnizonski, univerzitetski, pri
morski i t. d. gradovi nagomilavajući u sebi snažne, zdrave
ljude postaju glavnim rasadištima prostitucije i njenih opa
snih bolesti, koje se odatle prenose u najudaljenije kutove
zemlje i posvuda šire propast. Kako jejnoralno kvalificiran
veliki dio naših djaka, o tom govori „Časopis za pobijanje
javnog nemorala44:2 „ K o d o g r o m n o g d i j e l a d j a š ješaka i da su kao i ostali narodni slojevi isto tako malo slobodne od
egoizma; ali sam čvrsto uvjerena, da prosti narod, kad ga se pozove u
ime pravednosti, uvijek dokazuje lojalne i povjerljive namjere." Citirano
kod P. Kampffmeyera, u pomenutoj knjizi, na str. 69.
1 „G odine 1901. zlostavljena je u Beču uz odobravanje svjetine
jedna Francuskinja po policajnom agentu Neuhoferu, bačena k bludnicama
u zatvor i nasilno liječnički pregledana. Taj slučaj izazvao je u saboru
pet interpelacija. G odine 1902. uapšene su u Hamburgu i Kielu gospodje
pod sumnjom, da su prostitutke, a dijelom su i zlostavljene. Ovi slučajevi
izazvale 8. rujna golemu demonstrativnu skupštinu u Hamburgu, na kojoj
sudjelovahu pripadnici svih stranaka." P. Kampffmeyer, u pomenutoj
knjizi, str. 66.
2 15. kolovoza 1893. Berlin.
�179
t v a d a n a s s u p o j m o v i o m o r a l n i m s t va r i ma
s t r a h o v i t o niski, š t a više, to su p o j m o v i
n o ć n i h s k i t n i c a .“ A iz tih krugova, koji se razmeću
svojim nacijonalizmom i „njemaćkim moralom", rekrutiraju
se naši administrativni činovnici, naši državni odvjetnici i
naši suci.
Kako zlo stanje u tom pogledu mora da bude speci
jalno kod studenata, vidi se iz toga, što je u jesen 1901.
veliki broj profesora i liječnika, medju njima imena prvih
stručnjaka, uputio jedan apel njemačkim studentima skre
ćući im izričito pažnju na žalosne posljedice spolne razuzdanosti i pretjeranog alkoholizma, koji u toliko slučajeva
podjaruje spolnu razuzdanost. Najzad se uvidja, da se sa
prikrivanjem dalje ne može, već da stvari treba iznijeti
onake, kakve su, da bi se ma koliko spriječilo nedogledno
zlo. 1 u drugim klasama bilo bi potrebno, da se ove opo
mene primu srca.
„ Z a tvoje grijehe plaćat će tvoji potomci sve do trećeg
i četvrtog koljena." O va izreka biblije odnosi se najpot
punije na spolno razuzdanog i oboljelog čovjeka, pa naža
lost i na njegovu nevinu ženu. „Napadaji kaplje kod mla
dih muških i ženskih lica, razni oblici sušenja hrptenjače
i mekšanja mozga, živčane bolestiraznih vrsti, očne bo
lesti, kostobolja i zapala crijeva, sterilnost i sušica u to
likim slučajevima ne potječu ni iz čega drugog do iz sifi
lisa, koji je zastario, koji se nije opazio, ili je iz pojmljivih
razloga bio prećutkivan . . . Kako sada stvari stoje, ne
znanje i lakoumnost vode k tomu, da se od bujnih seoskih
djevojaka stvaraju žuti, uveli stvorovi, koji za ekstravagan
cije svojih muževa prije braka i izvan braka moraju da
plaćaju kroničnim spolnim zapaljenjima."1 A dr. A . Blaschko
veli medju ostalim : „Epidemije,
kao kolera i kozice,
difterija i tifus, čije naglo djelovanje pada odmah svakom
u oči, izazivaju kod pučanstva užas, ma da se po svojim
opakim posljedicama jedva mogu uporediti sa sifilisom, a
po širenju ne mogu to ni izdaleka . . . Medjutim prema
1 O pasnost prostitucije po zdravlje. N apisao dr. Oskar Lassar. Ber
lin 1892., A ugust H irschwald.
�180
sifilisu društvo stoji, moglo bi se reći, sa ravnodušnošću,
koja čovjeka užasava.4 1 Krivica je u tome, što se smatra
4
za „nepristojno4 , da se o takvim stvarima javno govori.
1
T a ćak se ni njemački državni sabor nije mogao odlučiti,
da unese u zakon i to, da bolničke blagajne imaju prema
spolnim bolesnicima postupati, kao god i prema ostalim
bolesnicima.2
Sifilitični je otrov po svome djelovanju najžilaviji od
svih otrova i najteže se od svih može iskorijeniti. Mnogo
godina, pošto je bolest prošla i ozdravljeni živi u zabludi,
da je svaki trag uništen, javljaju se u braku mnogobrojne
posljedice kod žene ili kod novorodjenčadi, a za porijetlo
čitave jedne vojske bolesti žena i djeca imaju da zahvale
muževljevim odnosno roditeljskim spolnim bolestima. U
jednoj peticiji, koju je udruženje za zaštitu mladeži uputilo
u jesen 1899. njemačkom državnom saboru, navedeno je,
da je u Njemačkoj oko 30.000 djece još od rodjenja sli
jepo zbog toga, što je zaraženo kapavcem (triperom), a da
je kod 30 postotaka nerotkinja isto to uzrok njihovoj ne
plodnosti.3 Zbilja čovjeka mora da užasava činjenica, što
postoji toliki silni broj brakova bez djece i što on raste.
1 slaboumna i kretenska djeca imaju u najviše slučajeva
da tu svoju nesreću pripišu istom uzroku, a kakve se grozne
posljedice mogu izazvati jednom sićušnom kapljicom sifilitične krvi prilikom cijepljenja kozica, za to postoje grozni
primjeri.
T o, što se nalazi veliki broj onih, koji pate od spolnih
bolesti, poticalo je toliko puta na donošenje jednog zakona
za carevinu, koji bi propisao postupak specijalno prema
1 Liječenje spolnih bolesti na okružnim blagajnama i u bolnicama.
Berlin 1890., Fischerova medicinska knjižara.
2 O va odredba zakona o bolesničkom osiguranju ( § 6. a) omogu
ćila je općinama, da zaključe, da se kod bolesti, nastalih od spolne
razuzdanosti, ne daje uopće ili samo djelimice bolesnička potpora, ali ta
je ustanova ukinuta novelom od 2 5 . svibnja 1903., koja je stupila na
snagu 1. siječnja 1904.
8 Medju stanovnicima slijepačkih zavoda bilo ih je poradi infekeije
slijepih od poroda u Berlinu 2 1 , 3, Beču 3, 1, Breslavi 3 5 , !, Budim
pešti 47, 9 , Miinchenu 78, 8. Th. W e y l, Društvena higijena. Str. 6 2 .
Jena 1904.
�181
spolnim bolesnicima. Dosad se još nije moglo odlučiti na
takav jedan korak, vjerovatno od straha pred veličinom zla,
koje bi se tada pokazalo. U stručnjačkim krugovima došlo
se do općenitog uvjerenja, da je triper, koji je prije smatran
sitnicom, najopasnija bolest. Prividno izliječen, on i dalje
razvija svoje djelovanje u ljudskome tijelu, tako, te je, kao
što je to dr. Blaschko saopćio u jednom svom predavanju
u Berlinu 20. veljače 1898., pri policijskim pregledima u
Berlinu svega kod jedne četvrtine do najviše jedne trećine
prostitutkinja, koje bolovahu od tripera, konstatirana bolest.
A u stvari od tripera boluje ogromni, pretežni dio prosti
tutkinja,- no bolest se prilikom kontrole utvrdjuje samo kod
jednog malog broja. A pošto se i od toga dijela liječi samo
mali dio, društvo ovdje stoji pred jednim zlom, od koga
ono za danas ne ima lijeka, a koje prijeti teškim opas
nostima, naročito ženskom dijelu stanovništva.
3. Trgovanje djevojkama.
U koliko se ljudi, od svoje volje ili prinudjeni, od
riču braka tražeći podmirenja spolnoga nagona u divljini, u
toliko se sve više umnožavaju prilike za zavodjenje. Velika
dobit, što ju pruža svako poduzeće, zasnovano na nemo
ralu, potiče mnogobrojne neskrupulozne špekulante, da mame
k sebi mušterije nudeći im rafinirana zadovoljstva svih vrsti.
T u se vodi računa o svakoj potrebi mušterije prema njenom
činu i položaju, o svakoj sposobnosti plaćanja. Kad bi
„javne kuće“ mogle izbrbljati sve svoje tajne, pokazalo bi
se, da one, koje u njima stanuju i koje su tolikoput i bez
ugledna porijetla i bez više obrazovanosti i odgoja, ali koje
raspolažu to većim tjelesnim dražestima, stoje u najintim
nijim odnosima sa vrhovima društva, sa ljudima visoke
inteligencije i obrazovanosti. O datle izlaze i tamo ulaze
ministri, viši oficiri, tajni savjetnici, narodni predstavnici,
suci itd. pored predstavnika nasljedne, financijske, trgovačke
i industrijske aristokracije, ljudi, koji se danju i u društvu
pojavljuju dostojanstveno i ozbiljno kao „zastupnici i čuvari
morala, reda, braka i porodice“ i stoje na čelu kršćanskih
dobrotvornih ustanova i udruženja za „suzbijanje prostitu
�182
cije“. Vlasnik jednog lokala, koji služi tome podvodjenju
u . . . . ulici u Berlinu izdaje čak i svoj ilustrovani list,
u kom se slikaju orgije društva iz te kuće. Lokal ima
preko 400 sjedala i u njemu se svako veče skuplja ele
gantna publika, koja kao stalni gost — kako se to u listu
veli — pripada najvišoj aristokraciji po rodjenju i po bo
gatstvu. Radosni uzvici i klicanja dobijaju prosto strahovite
dimenzije, kad se tu nadju, kao što to gotovo svaki dan
biva, mnogobrojne dame iz pozorišnog svijeta i poznate
ljepotice iz veselog svijeta, i kad dosjetljiva direkcija, da
bi krunisala veselje, priredi pred zoru lov na jegulje . . .
U krugu oko basena čuče visoko uzdignutih haljina lijepe
posjetilice ovoga doma i love jegulju. I tako dalje, Policija
zna tačno za ove orgije, ali se čuva, da otmjenome
društvu pokvari uživanje. Isto tako nije ništa drugo, do li
kuplerstvo najprostije vrsti, kad jedan berlinski zavod za
balete šalje ovakvu pozivnicu otmjenome muškom svijetu:
„Potpisana uprava lovačke dvorane, kojoj ste Vi, visokopoštovani gospodine, preporučeni kao strastveni lovac, do
pušta sebi visoku čast, da Vašoj visokoblagorodnosti skrene
pažnju na jedan novopronadjeni divni lovački teren i da
V as najučtivije pozove na prvi lov plemenite divljači 26.
kolovoza o. g. u lovačkim dvoranama. Naročita okolnost
čini našu novu šumsku oblast osobito prijatnom i ugodnom :
zemljište, na kome se lovi, nalazi se u sredini prijestolnice,
divljač se nimalo ne štedi. “ Naše buržoasko društvo liči
na neko veliko karnevalsko društvo, u kom jedan drugoga
kuša da prevari i napravi budalom. Svaki nosi dostojan
stveno svoju službenu masku, da bi poslije, slobodan, u
toliko neobuzdanije dao maha svojim sklonostima i stra
stima. A i z v a n a sve se to prelijeva moralom, religijom i
poštenjem. Ni u jedno doba nije bilo većeg licemjerstva,
no u naše. Broj augura raste svakim danom.
Ponuda žena za uživanje množi se brže, no njihova
potražnja. Sve gori socijalni odnosi, bijeda, zavodjenje,
žudnja za izvana sjajnim životom, koji je prividno slobodan,
sve to lifruje kandidatkinje iz svih društvenih slojeva. K a
rakteristično opisuje stanje u prijestolnici njemačke care
�183
vine jedan roman H ansa W achenhusena.1 Pisac se ovako
izražava o svrsi svog rom ana: „Moja knjiga govori naročito
0 žrtvama ženskoga spola i sve većem propadanju nje
govom zbog n e p r i r o d n o s t i n a š i h d r u š t v e n i h i
g r a d j a n s k i h o d n o s a , zbog krivice baš i samog žen
skog spola, zbog zanemarivanja uzgoja, zbog potrebe za
luksusom i zbog sve veće, brže ponude na trgu života.
O na govori o prekobrojnosti ovog spola, koja svakim danom
oduzima sve više nadu onima, koji se radjaju, izglede
onima, koji prirastuju . . . Ja sam pisao otprilike kao što
državni odvjetnik iznosi tok života jednog zločinca, da bi
iz toga resumirao njegov grijeh. A ko se dakle pod romanom
razumijeva nešto izmišljeno, suprotnost istini, koja se ne
kazni, onda u tome smislu ovo, što će se čitati, nije ni
kako roman, već istinska slika života, bez retuširanja.“ U
Berlinu odnošaji nijesu ni bolji ni gori, no u ostalim ve
likim gradovima. D a li na stari Babilon više liči grčkopravoslavni Petrograd ili katolički Rim, kršćanskogermanski
Berlin ili neznabožački Pariz, puritanski London ili veseli
1 strastveni Beč, teško je riješiti. Isto socijalno stanje pro
izvodi iste socijalne pojave. „Prostitucija ima svoje pisane
i nepisane zakone, svoja pomoćna sredstva, mjesta, iz
kojih se rekrutira (various resorts), od najsiromašnije kolibe
pa do najsjajnije pa la če ; svoje bezbrojne stupnjeve i to
od najnižeg pa do najprefinjenijeg i najkultiviranijeg; ona
ima svoja specijalna uživanja i javna mjesta za sastanke ;
svoju policiju, svoje bolnice, svoje tamnice i svoju litera
turu.“ 2 „Mi više ne slavimo svetkovine Ozirisa, bakanalije
i indijske orgije u proljetnome mjesecu, ali se u Parizu i
drugim velikim gradovima, u mračnoj noći, iza zidova javnih
i privatnih kuća, predaju ljudi orgijama i bakanalijama,
kojih ni najsmionije pero ne može da se usudi opisati**.3
U takvim odnošajima zauzela je trgovina ženskim me
som goleme dimenzije. O na se vodi u središtima civili
zacije i kulture na najbolje organizovani način, rijetko kada
1 „Sto proguta cesta**. Socijalni roman u 3 sveska. Berlin, A . H off
mann i drug.
2 Dr. Elisabeth Blackw ell, T h e moral education (Moralni uzgoj.)
3 M antegazza, L ’amour dans l’humanite (Ljubav u čovječanstvu).
�zapažena od policije. Čitava vojska pribavljača, agenata i
transportera muškoga i ženskoga spola vodi taj posao istom
hladnokivnošću, kao da se radi o prometu ma kakove robe,
krivotvore se legitimacije i izdaju svjedodžbe, u kojima se
tačno opisuju kvalifikacije pojedinih „komada", a trans
porteri ih daju kupcima kao uputu. Cijena se kao kod
svake robe ravna po kakvoći i roba se prema ukusu i
tražbini mušterije razvrsta i razašalje u različita mjesta i
zemlje. Najprepredenijim manipulacijama nastoji se umaknuti pozornosti i ispitivanju policije, a nerijetko se upo
trijebe i velike svote, kako bi se zatvorilo oko čuvara
zakona. T ako se poimence veliki broj takvih slučajeva kon
statirao u Parizu.1
Njemačka uživa žalosnu slavu, da je žensko tržište za
polovicu svijeta. Nijemcima prirodjeni nagon za putovanjima
čini se da ispunja i jedan dio njemačkih žena, tako, da
one više, nego li žene drugih naroda, osim austrougarskih,
pružaju svoj kontingenat za opskrbljivanje medjunarodne
prostitucije. Njemačke žene nastavaju hareme turske, kao i
javne kuće u unutrašnjosti Sibirije sve do Bombaya, Singapora, San Francisca i Chicaga. U golemom svojem djelu
,,lz Japana u Njemačku kroz ^Sibiriju" govori pisac W .
Joest ovako o njemačkoj trgovini djevojkama: ,,U našoj
moralističkoj Njemačkoj užasavaju se ljudi nad trgovinom
robija, koju tjera ma koji zapadnoafrički crnački knez, ili
nad odnošajima na Kubi i u Đraziliji, a nitko se ne bi
sjetio brvna u vlastitom oku, j e r n i u k o j o j d r u g o j
z e m l j i ne t r g u j e s e t a k o b i j e l i m r o b i n j a m a ,
n i i z k o j e z e m l j e ne e k s p o r t i r a se t o l i k o
r o b e , k a o b a š i z N j e m a č k e i A u s t r i j e . Put,
što gfc proputuju ove djevojke, dade se posve tačno slije
1 Držanje policije naprama prostituciji u mnogom je pogledu vrlo
interesantno. Tako je godine 1899. u jednom berlinskom procesu usta
novljeno, da je jedan poticajni komesar upotrijebio jednu prostitutkinju,
kako bi nadzirao i uhodio jednog djaka smatrajući ga anarhistom. A u
Pragu saopćio je u kolovozu 1902. poticajni šef jednom tamošnjem listu,
da je ženi nekog nižeg policijskog činovnika oduzela koncesija da drži
javnu kuću, pošto joj je muž zlostavljao jednog uapšenika. Praska po
licija nagradjuje dakle svoje činovnike podjeljivanjem koncesija za javne
kuće. Prekrasno stanje.
�185
diti. U Hamburgu ukrcaju se one za Južnu Ameriku,
Bahia i Rio de Janeiro dobije svoju količinu, najveći dio
odredjen je za Montevideo i Buenos Aires, dok mali
ostatak odlazi Magelhaensovim putom do Valparaisa.
Druga grupa uputi se preko Engleske ili ravno u Sjevernu
Ameriku, ali ovdje može samo teško konkurirati domaćim
produktima, zato se razdijeli po Missisipiju do New
Orleansa i Teksasa, ili ode prema zapadu u Kaliforniju.
P od naslovom .„Ceškinja" eksportiraju se daljnje čete nje
mačkih djevojaka preko A lpa u Italiju, a onda južno u
Aleksandriju, Suez, Bombay, Kalkutu do Singapora, sve
do Hongkonga i Shanghaja. Holandijska Indija i istočna
Azija, osobito Japan, slaba su tržišta, jer Holandija ne
podnosi u svojim kolonijama bijelih djevojaka takve vrsti,
a u Japanu su domaće kćeri i same dosta lijepe i jeftine ;
pa i amerikanska konkurencija iz San Francisca kvari po
voljnu konjunkturu. Rusija je opskrbljivana iz Istočne Pruske,
Pomoranske i Poljske. Prva je postaja većim dijelom Riga.
Ovdje se nalaze petrogradski i moskovski trgovci i šalju
svoju robu u velikim količinama u Nižni Novgorod, preko
Urala u Irbit i Krestovskij, pa čak u unutrašnjost Sibirije ;
tako sam primjerice jednu njemačku, na taj način prodanu
djevojku našao u Tšiti. T a golema trgovina je potpunoma
organizovana, nju posreduju agenti i trgovački putnici, i
kad bi n j e m a č k o m i n i s t a r s t v o i z v a n j s k i h
p o s l o v a z a t r a ž i l o k a d a i z v j e š ć a od svojih
k o n z u l a , d a l e bi se s a s t a v i t i o d i s t a z a n i m
ljive s t a t i s t i č k e tablice."
O va trgovina cvate u punoj mjeri, kako su često kon
statirali socijalnodemokratski zastupnici u njemačkom držav
nom saboru.
O sobito jako tjera, se ta trgovina ženskim mesom u
Galiciji i Ugarskoj za Carigrad i ostale gradove u Turskoj.
Naročito se tamo šalju mnoge Židovke, koje se inače
rijetko nadju u javnim kućama. Novac za putovanje i ostale
troškove šalje se agentima već unaprijed. A da bi se pre
varile i zavele oblasti, izdaju se nenapadni brzojavi naru
čiteljima.
�186
Neke od tih depeša glase ovako: „5 b u r e t a ma g j a r s k o g v i n a s t i ć i ć e t a d a i t a d a u V a r n u “, pod
čime se misli na pet vrlo lijepih djevojaka; ili „3 v r e ć e
k r u m p i r a , p o s l a n e p o p a r o b r o d u L l o y d M in e r v a " . T u se radi o tri manje lijepe djevojke, ili o
„običnoj robi“ . Druga jedna depeša glasi: „U p e t a k d o
l a z i m s k o b r o m. I m a m sa s o b o m d v a o mo t a
fi ne svi l e. “
4. Množenje prostitucije. N ezakonite matere.
Broj prostitutkinja teško se dade ocijeniti, a tačno se
nikad ne može dati. Policija može približno ustanoviti broj
onih, kojima je glavno zanimanje prostitucija, ali ona to ne
može o daleko većem broju onih, kojima je to tek spo
redno zanimanje. P a ipak su i približno poznati brojevi
užasno veliki. Po Ottingenu ocijenjen je već krajem šez
desetih godina broj prostitutkinja u Londonu na 80.000.
U Parizu je 1. siječnja 1906. bilo 6196 upisanih prosti
tutkinja, ali i od ovih izbjegavalo je liječničkoj pregledbi
više od jedne trećine.
U cijelom Parizu bilo je 1892. od prilike 60 bordela
sa 600 do 700 bludnica, dok ih je godine 1900. bilo 42.
Taj broj neprestano p a d a (godine 1852. bilo je 217 bor
dela). Ali zato je broj tajnih prostitutkinja mnogo narasao.
Na temelju ispitivanja, što ga je poduzelo pariško municipalno vijeće godine 1889., navedena je brojka od 120.000
za žene, koje se prostituiraju. Pariški policajni prefekt, Lefrine, cijeni broj upisanih na 6000 prosječno, a do 70.000
tajnih prostitutkinja. O d 1871. do 1903. policija je uapsila
725.000 bludnica, a 150.000 njih došlo je u zatvor. G o
dine 1906. bio je broj uapšenih prostitutkinja 56.196.1
U Berlinu iznosio je broj bludnica, upisanih kod redarstva :
1886.— 3006, 1890 —4039, 1893.— 4663, 1897.— 5098,
1 8 9 9 .-4 5 4 4 , 1 9 0 5 .-3 2 8 7 .
1890. bilo je postavljeno šest liječnika, koji su imali
1 Dr. Sicard de Plauzoles, La fonetion sexuelle (Spolno zanimanje).
Str. 67. Paris 19 08.
�187
da svakog dana vrše pregled po dva sata. O tada se broj
liječnika umnožio na dvanaest, a od nekoliko godina ovamo,
na protest mnogih muških liječnika, postavljen je za taj
pregled jedan ženski liječnik. Prostitutke, koje su kod po
licije upisane, sačinjavaju u Berlinu samo jedan ma l i dio
prostitutkinja, čiji broj ljudi, upućeni u te stvari, cijene
n a j m a n j e na 50.000. (Drugi, kao Lesser, računaju 24.000
do 25.000, a Raumer 30.000.). G odine 1890. bilo je
samo u berlinskim točionama 2022 konobarica, koje bijahu
gotovo sve odane prostituciji. A isto tako i broj djevojaka,
uapšenih zbog povrede moralnopolicijskih propisa, broj, koji
se iz godine u godinu diže, pokazuje, da prostitucija u Berlinu
stalno raste. Broj uapšenica bio je godine 1881.— 10.878,
1 8 9 0 .-1 6 .6 0 5 , 1 8 9 6 .-2 6 .7 0 3 , 1897.— 22.915. O d dje
vojaka, koje su 1897. poapšene, predano je 17.018 njih
na osudu, — dakle na svaki sudski dan dolazilo je njih 57.
Kolik je broj prostitutkinja u cijeloj Njemačkoj? Neki
tvrde, da bi taj broj mogao biti 200.000 od prilike. Strohmberg cijeni broj javnih i tajnih prostitutka u Njemačkoj na
92.200 ili izmedju 75000 i 100.000. Kamillo K. Schneider
pokušao je god. 1908. saznati tačan broj upisanih pro
stitutkinja. Njegova tabela obuhvaća za 1905. godinu 79
gradova- „Pošto ne manjkaju velika mjesta, u kojima bi
još mogao biti znatan broj bludnica, drži on, da bi 15000
bio prilično tačan skupni broj Uzevši, da svih stanovnika
ima okruglo 60,600.000, došla bi jedna upisana na 4040
stanovnika. “ U Berlinu dolazi jedna prostitutka na 608, u
Breslavi na 514, u Hannoveru na 529, u Kielu na 527,
u Danzigu na 487, u Kolnu na 369, u Braunschweigu na
363 stanovnika. Broj prostitutkinja, koje se nalaze pod
kontrolom, stalno opada.1 Prem a različitim računanjima
odnosi se broj zvaničnih prostitutkinja prema tajnima, kao
l prama 5 do 10. T u postoji dakle čitava vojska onih,
koje prostituciju- smatraju kruhom, a isto je tako velik broj
ortih žrtava, koje padnu od bolesti i smrti.
1 Kamillo Karl Schneider, Prostitutka i društvo. Socijalnoetička stu
dija. Str. 4 0 do 4 1 , 188 do 189. Leipzig 1908.
�188
Da je ogroman broj prostitutkinja1 i suviše sit svog
načina života, šta više, da ga se grozi, stvar je, koju pri
znaju svi, koji poznaju to. Medjutim, kad se jednom za
padne u prostituciju, vrlo malome broju njih ukaže se
prilika da se od nje spasu. Hamburški pododbor britanske,
kontinentalne i opće federacije priredio je 1899. jednu
anketu medju prostitutkama. Ma da je samo malo njih od
govorilo na postavljena pitanja, odgovori su ipak karakte
ristični. Na pitanje: Da li biste V i ostali pri tom zani
manju, kad, bi se drugačije mogli izdržavati ? odgovorila
je jedna : Šta čovjek može početi, kad ga svi ljudi pre
ziru ? Druga jedna odgovorila j e : Ja sam iz bolnice molila
pomoć. T reć a: Moj me je prijatelj izbavio tako, što je
isplatio moje dugove. Sve se one nalaze u dužničkome
ropstvu prema bordelskim gazdama. Jedna saopćuje, da
svojoj gazdarici duguje 700 maraka. Odijelo, rublje, nakit,
sve im to gazda daje za strahovito visoku cijenu, a isto
im se tako i jelo i piće uračunava po najvišoj cijeni. 1
osim toga, one imaju da daju gazdi po jednu odredjenu
svotu dnevno za stan. O va stanarina iznosi do 6, 8, 10
pa i više maraka na d a n ; jedna piše, da svome Ljude
vitu mora dnevno plaćati 20 do 25 maraka. Dok ne isplate
dugove, gazda ih ne p u šta ; a isto tako njihovi iskazi ba
caju sa raznih strana svijetlost na držanje policije, koja
stoji više na strani tih gazda, no usamljenih djevojaka bez
ikakve pomoći. Ukratko, mi usred kršćanske civilizacije
imamo tu jedno ropstvo najgore vrsti. A da bi svoje s t al e š k e i n t e r e s e mogli bolje štititi, vlasnici bordela
osnovali su čak i jedan s t r u č n i o r g a n , koji ima medjunarodni karakter.
Broj prostitutkinja raste u toliko, u koliko raste broj
žena, koje su uposlene kao radnice u najrazličnijim indu
1 N a 1000 članova berlinskih okružnih blagajna došlo je bolesti od
Sifilisa
Tripera
M ekog šankera
muš. žen.
muš.
1892 do
1895
3 4 ,6
9 ,8
8 ,8
1896 do
1900
4 2 ,4
8 ,4
11,9
1901 do
1902
4 5 ,8
9 ,7
13,0
F. Prinzing, u pomenutoj knjizi, str. 2 2 9 .
zen.
1.5
1.6
2.0
�189
strijskim i zanatskim granama i često puta moraju da ku
bure s najamnicom, koja je za umiranje i suviše visoka, a
za život i suviše niska. Prostituciju unapredjuju i industrijske
krize, koje su u buržoaskom svijetu postale nuždom i koje
unose nevolju i bijedu u stotine hiljada porodica. Po jednom
pismu vrhovnog konstablera Boltona nekom tvorničkom nad
zorniku, koje je pisano 31. listopada 1863. za vrijeme pa
mučne krize u Engleskoj, izazvane sjeveroameričkim ratom
za oslobodjenje robova, broj mladih prostitutkinja umnožio
se više, nego za svih posljednjih 25 godina.1 Ali ne pa
daju samo radnice kao žrtve prostitucije, njena se oblast
rekrutovanja nalazi i u „višim zanimanjima". Lombroso i
Ferrero citiraju M acea,2 koji za Pariz veli, „da svjedodžbe
guvernanta višeg i nižeg stupnja manje vode zaradjivanju
kruha, a m n o g o v i š e s a m o u b i j s t v u , k r a d j i i p r o
sti tuci ji . "
Parent-Duchatelet sastavio je u svoje vrijeme statistiku,
po kojoj je od 3183 prostitutkinja bilo 1441 njih, koje su
se prostituirale zbog oskudice i bijede, 1255 njih, koje su
bile bez roditelja i bez sredstava, 86 ih se prostituiralo,
da hrani uboge roditelje, braću ili djecu, 1425 bijahu ostav
ljene od svojih ljubavnika prilježnice, 404 njih bile su dje
vojke zavedene od časnika i vojnika i onda dovedene u
Pariz, 289 njih bile su služavke, zavedene i otpuštene od
gospodara, 280 njih preselilo je u Pariz, da tamo nadje
zaslužbe.
Gospodja Đutler, gorljiva pobornica za najbjednije i
najnevoljnije svojega spola, v e li: „Slučajne prilike, smrt
oca, majke, besposlica, nedostatna plaća, nevolja, varljiva
obećanja, zavedenje, postavljene mreže upropastiše ih."
Vrlo poučna su saopćenja, što ih Karl Schneidt u svojoj
brošuri „Nevolja konobarica u Berlinu"3 donosi o uzrocima,
koji ove tako često bacaju u prostituciju. Pada u oči ve
liki broj sluškinja, koje gotovo uvijek postanu kelnerice, to
jest prostitutke. U odgovorima, što ih je Schneidt dobio ša1 Karl Marka, K apital, 2. izdanje, 1. svezak, str. 4 8 0 .
2 U pomenutoj knjizi, str. 4 5 8 .
3 Berlin 1893., M oderna naklada.
�190
ljući pitanja konobaricama nalazi se naprimjer ovo : „Zbog
toga, što sam od svojega gospodina dobila dijete i morala
zaradjivati.4 Druge vele: „Zbog toga, sto mi je knjiga
^
bila upropaštena", druge o pet: „Zbog toga, što se šivanjem
košulja i sličnim poslovima malo zaradjuje", ili: „Zbog
toga, što sam kao radnica bila otpuštena iz fabrike, a
nijesam mogla nigdje više naći rada", ili: „Zbog toga, što
je otac umro, a ostalo četvero male braće i sestara." Da
naročito sluškinje, koje padnu kao žrtve zavedenja g o
s p o d e , k o d k o j e s l u ž e , sastavljaju veliki kontingenat
prostitutkinja, to je već poznato. O neobično velikom broju
zavedenih sluškinja po njihovim g o s p o d a r i m a ili sino
vima ovih podiže oštre optužbe Dr. Maks T aube u jednom
spisu.1 No i viši društveni razredi daju svoj dio prostitu
ciji, samo to nije radi nevolje, već zbog zavedenja i sklo
nosti k lakoumnom životu, kićenju i zabavama. O tom se
u jednom spisu „Pale djevojke i policija za moral" kaže
ovako : 2
„Ukočen od zaprepašćenja, od užasa, čuje tako gdjekoji pošteni gradjanin, gdjekoji pastor, učitelj, visoki či
novnik i visoki oficir medju ostalim, da mu se kćerka
tajno odala prostituciji, i k a d b i b i l o d o p u š t e n o i z
n i j e t i i m e n a s v i h t i h k ć e r i , ili bi m o r a l a n a s t u
p i t i j e d n a s o c i j a l n a r e v o l u c i j a , i li b i k o d n a
r o d a bi l i t e š k o p o v r i j e d j e n i p o j m o v i o č a s t i
i vr l i ni . "
Naročito se finije prostitutke rekrutiraju iz tih krugova.
A i veliki broj glumica, čiji troškovi oko garderobe stoje
u najgorem odnosu prema njihovoj plaći,3 upućen je na
takvo prljavo privredno vrelo. Isto to važi i za veliki broj
djevojaka, koje stupe u službu kao prodavačice i slično
tome. A ima dovoljno poduzetnika, koji su toliko nepo
1 Dr. med. M aks Taube, Zaštita nezakonite djece, Leipzig 1 8 9 3 ,
V eit i drug.
2 Berlin 1889., W ilh. Issleib (G ustav Schuhr).
3 U svom djelu „Kapital i štampa*, Berlin 1891., konstatira Dr. F.
Mehring, da je jedna darovita glumica bila angažovana u poznatom jednom
kazalištu sa 100 maraka mjesečne plaće, a da su joj samo izdaci za
garderobu iznosili do 1000 maraka mjesečno. Deficit je pokrivao jedan
„prijatelj1
*.
�191
šteni, da nisku najamnicu opravdavaju time, što će dje
vojke uputiti na pomoć „prijatelja
Švelje, krojaćice, modistice, tvorničke radnice u stoti
nama hiljada nalaze se u sličnom položaju. Poslodavci i
njihovi činovnici, trgovci, vlasnici dobara i t. d. smatraju
vrlo često kao neku vrstu svoje povlastice, da ženske rad
nike i službenike upotrebljavaju za zadovoljenje svojih
strasti. Naši pobožni konzervativci vole da odnose na selu
predstavljaju u moralnome pogledu kao neku vrst ideala
nasuprot velikim gradovima i industrijskim okruzima. Tko
poznaje te odnošaje, zna, da oni nijesu takvi. T o potvrdjuje
medju ostalim i jedno predavanje, što ga je vlasnik jednog
plemićskog dobra držao u jeseni 1889., o kom su saski
listovi donesli ovakav izvještaj:
„ G r i m m a. Vlasnik plemićskoga dobra na Rocknitzu,
Dr. von W achter, držao je tu skoro na ovdašnjoj skup
štini kapetanije predavanje o s p o l n o m n e ć u d o r e d j u
u našim s e o s k i m o p ć i n a m a i u njemu je ocrtao
današnje odnošaje ne baš ružičasto. T om prilikom je pre
davač sasvim otvoreno priznao, da u mnogo slučajeva i
p o s l o d a v c i , čak i oni o ž e n j e n i , stoje u veoma
i n t i m n i m o d n o s i m a sa svojom ženskom služinčadi,
pa posljedice tog odnošaja izravnjavaju ili n o v c e m ili
z l o č i n o m uklanjaju ispred očiju svijeta. Nažalost, ne
smije se zatajiti, da nemoral po seoskim općinama razvijaju
ne samo djevojke, koje su kao dadilje u gradu usisale taj
otrov, i momčad, koja se sa njime upoznala služeći u
vojsci, nego da taj nemoral prenose na selo i o b r a z o
v a n i k r u g o v i , u p r a v n i c i plemićskih dobara i o f i c i r i
prilikom manevara. Kako Dr. von W achter veli, ovdje
na s e l u i ma vr l o m a l o d j e v o j a k a , k o j e su na
v r š i l e 17 g o d i n a , a d a n i j e s u p a l e . “ Otvoreni
predavač platio je tu svoju ljubav prema istini društvenim
bojkotom, koji je nad njime objavio uvrijedjeni oficirski
svijet. Slično se dogodilo pastoru W agneru u Pritzerbu u
Marki, koji je u svom djelu „Ćudoredje na ladanju*4 rekao
neugodnih istina gospodi veleposjednicima.1
1 N a poticaj pastora W agnera složila se na konferenciji ćudorednih
društava 20. rujna 1894. jedna anketa. Rezultati su objelodanjeni u djelu
od dva sveska: Spolnoćudoredne prilike evangeličkih žitelja u Njemačkoj.
1 895. do 1896.
�192
Većina prostitutkinja biva bačena u ovaj zanat u ono
doba starosti, u kom se one teško mogu smatrati kao spo
sobne za rasudjivanje. „O d tajnih prostitutkinja, koje su u
Parizu od 1878. do 1887. uapšene, bilo ih je 12.615 =
46,7 procenata malodobnih, a u godinama 1888. do 1898.
bilo ih je malodobnih 14.072 = 48,8 procenata. Lakonska
i tužna statistika Le Pilleursova stavlja za većinu pariških
bludnica ovu shem u: oskvrnute sa 16, prostituirane sa 17,
a sifilitične sa 18 godina.1 U Berlinu našlo se 1898. medju
846 novoupisanih prostitutkinja njih 229 malodobnih, i t o :
7 u
21 *
33
dobi od 15 godina
,. „ 16
„
„ „ 17
„
59 udobi od 18 godina
49 „
„19
„
66 „
„ „ 20*
„
U rujnu 1894. odigrala se u Budimpešti jedna skan
dalozna afera prvog reda, u kojoj se pokazalo, da je 400
dvanaestgodišnjih do petnaestgodišnjih djevojčica palo žrtvom
čete bogatih raskalašenika. 1 sinovi naših „posjedujućih i
obrazovanih klasa" smatraju često za jedno od svojih prava,
da zavode djevojke iz puka i da ih tada ostave na cjedilu.
Djevojke iz naroda, koje lako povjeruju, koje nemaju za
sobom život i iskustvo, kao god ni radosti ni prijatelja,
padnu vrlo lako kao žrtva zavodništva, što im se približuje
u sjajnom, laskavom obliku. Posljedice toga su razočaranja
i jad, a naposljetku zločin. O d 2,060.973 djece, što su
rodjena godine 1907. u Njemačkoj, bilo ih je 179.178 rodjenih izvan braka. Predstavite sebi brigu i bol, što ih
velikom dijelu tih matera spremi porod njihova nezakonitog
djeteta, ako se i dopusti, da se Jcasnije jedan dio ove
djece legitimira po njihovim očima. Ž e n s k a s a m o u b o j
s t v a i u m o r s t v a d j e c e treba dovesti u savez većinom
s b i j e d o m i n e v o l j o m ostavljenih žena. Sudbene ras
prave zbog dječjih umorstava podaju o tom mračnu i^ po
učnu sliku. T ako je u jeseni 1894. pred porotnim sudištem
u Kremsu (Donja Austrija) mlada neka djevojka, što se
osam dana poslije poroda u bečkom rodilištu našla s dje
tetom na cesti bez sredstava i u očaju ga usmrtila, o s u 1 Profesor S. Bettmann, Liječničko nadziranje prostitutkinja.
ručnik socijalne medicine**. 8. svezak, str. 8 2 . Jena 1905.
* S. Bettmann, u spomenutoj knjizi, str. 794.
»Pri
�193
d j e n a n a s m r t n a v j e š a l i m a . O hulji, što se nazi
vaše ocem, nije se saznalo ništa. A u proljeće 1899.
javljalo se iz Posena: „O ptužena zbog umorstva stajaše u
ponedjeljak 22-godišnja r a d n i c a K a t a r i n a G o r b a c k i
iz Aleksanderruha kraj Neustadta a. W . pred porotom u
P o s e n u . O ptužena je bila godine 1897. i 1898. u s l u ž b i
k o d p r e p o š t a M e r k e l a u N e u s t a d t u . Iz njihovog
intimnog odnošaja došla je u lipnju prošle godine na svijet
kćerka, koju je mati dala na hranu rodjacima. P r e p o š t
je dva prva mjeseca plaćao 7 1/a maraka hranbine za dijete,
ali, kako se ćini, kasnije više n i j e htio trošiti, barem je
tako izjavila optužena Gorbacki. Pošto je ona morala prati
djetetu rublje i pošto je imala i drugih izdataka, zaključila
je ona o d s t r a n i t i d i j e t e . Jedne nedjelje u rujnu prošle
godine z a d a v i o n a d i j e t e j e d n i m j a s t u k o m .
P o r o t n i c i j e p r o g l a s i š e k r i v o m p r o mi š l j e n o g
u m o r s t v a , ali u z e š e u o b z i r o l a h k o t n e o k o l
n o s t i . Državni je odvjetnik zahtijevao xnajvišu kazan o d
p e t g o d i n a t a m n i c e . Sud je izrekao presudu na tri
godine tamnice zbog ubojstva/* Eto, tako se zavedena,
sramno ostavljena, u očajanje i sramotu bez pomoći natje
rana žena riješava na posljednje, ona ubija plod svojega
tijela, dolazi pred sud i dospijeva u tamnicu, ako ju ne
kazne smrću. Đezdušni pravi ubojica — prolazi nekažnjen,
oženit će se malo zatim po svoj prilici kćerkom kakve
„časne i poštene" familije i bit će vrlo poštovani i pobožni
muž. T ako u časti i ugledu prolaze mnogi, što su na
takav način okaljali čast i svoju savjest. Ali kad bi i žene
dobile svoju riječ u zakonodavstvu, bilo bi mnogo štošta
drugačije u tom pogledu. Očito je, da mnoga umorstva
djece ostaju neotkrivena. Krajem srpnja 1899. stavljena je
u Frankenthalu na Rajni pod optužbu jedna služavka, što
je svoje novorodjeno vanbračno dijete utopila u Rajni.
Državno odvjetništvo pozvalo je sve redarstvene oblasti uz
Rajnu od Ludwigshafena do nizozemske granice, da mu
jave, nije li u stanovitom vremenu isplivala na kopno kakva
dječja lješina. Čudnovata posljedica toga poziva bijaše, da
su oblasti javile, da se u ono vrijeme izvuklo iz Rajne
A . Bebel. Žene. i socijalizam.
13
�194
ništa manje nego 38 lešina djece, a da im se dotada nije
moglo saznati za matere.
Najokrutnije postupa, kako već spomenusmo, francusko
zakonodavstvo, koje zabranjuje potragu za ocem, a ustraja
nahodišta. Zaključak konventa od 28. lipnja 1793. glasi:
„La nation se charge de 1 education physique et morale
*
des enfants abandonnes. Desormais, ils seront designes
sous le seul nom d ’ orphelins. Aucune autre qualification
ne sera permis.4 (Narod se brine za tjelesni i moralni
4
odgoj napuštene djece. O na su od toga časa označena
jedinim imenom sirota. Ne će se dozvoliti nikakva druga
oznaka). T o je bilo vrlo zgodno za muškarce, jer se time
obveza pojedinca svalila na cjelinu, samo da on ne bi bio
kompromitovan pred javnošću i pred svojom ženom. P o
dignuti su domovi za siročad i nahodišta. Broj sirota i
nahodčadi iznosio je godine 1833. do 130945 ; cijenilo se,
da je svako deseto dijete bračno, samo da su ga se ro
ditelji htjeli riješiti. Sva ta djeca ne uživahu osobitu njegu
i zato je broj smrtnih slučajeva bio vrlo velik. U ono
vrijeme umrlo ih je u prvoj godini života čitavih 59 po
stotaka, dakle preko polovice; do dvanaeste godine umrlo
ih je 78 procenata, tako, da je od 100 njih samo 22 do
seglo dobu od dvanaest godina. Početkom šezdesetih go
dina bilo je još 175 nahodišta, 1861. bilo je u njima
42194 enfants trouves (nahodčadi), a uz to još 26156
enfants abandonnes (napuštene djece) i 9716 sirota, svega
78066 djece, koja se na državni trošak odgajaju. Godine
1905. zabilježilo se 3348 nahodčadi. Broj napuštene djece
iznosio je 84271. U cijelosti se broj napuštene djece
jedva smanjio zadnjih desetljeća.
U Austriji i Italiji osnovaše se takodjer nahodišta, za
koja se brine država. „Ici on fait mourir les enfants4
4
(ovdje se ubijaju djeca), kaže se, da je neki vladar prepo
ručio tačan natpis za te zavode. Ali u Austriji iščezavaju
ona pom alo; sad ih ima samo još 8,^ u kojima je po
četkom devedesetih godina bilo smješteno preko 9000
djece, dok ih je 30.000 bilo smješteno izvan tih zavoda.
Trošak za njih iznosio je nešto oko dva milijuna forinti.
U zadnjim godinama znatno je spao broj nahodčadi, jer
�195
još godine 1888. bilo je u Austriji zajedno s Galicijom
40865 nahodčadi, od njih u zavodima 10466, a u pri
vatnoj njezi 30.399, pa se na njih trošilo 1817.372 fo
rinta. Broj smrtnih slučajeva bio je kod djece, smještene
u zavodima, manji, nego broj djece u privatnoj njezi, na
ročito u Galiciji. O vdje je godine 1888 umrlo u zavodima
31,25 procenata djece, dakle više, nego li u nahodištima
drugih zem alja; ali od djece, dane u skrb privatnicima,
umrlo je 84,21 postotaka, pravo umorstvo u masama. Čini
se, da poljačko plemičsko gospodarstvo ide za tim, da bi
što prije tjeralo sa života te uboge crviče.
U cijeloj Italiji primljeno je od 1894. do 1896. u takve
zavode 118.531 dijete. Prosječno godimice 29633 : dječaka
58901, djevojčica 596 3 0 ; nezakonitih 113141, zakonitih
5390 (tek 5 procenata). Kako je velik broj smrtnih sluča
jeva, vidi se iz ove statistike:1
1890. do 1892.
Broj djece, što su primljena
u n a h o d išta ..........................
O d toga umrlo u prvoj go
dini .........................................
T o Čini na stotinu
. . .
Broj smrtnih slučajeva neza
konite djece u Italiji . .
Smrtnost bračne djece
. .
1893. do 1896.
1897.
91549
1 09899
26661
34186
3 7 ,3
41386
3 7 ,6
9711
3 6 ,4
2 5 ,0
18,0
2 7 ,2
17,5
2 3 ,4
15.9
Užasno stanje vlada u domu za nahodčad Santa Časa
dell* Annunziata u Napulju, gdje je od 853 dojenčadi
umrlo godine 1896. njih 850. Još godine 1907. primljeno
je u nahodišta 18896 djece. Z a godine 1902. do 1906.
iznosio je broj smrtnih slučajeva kod tih nesretnih crvića
37,5 postotaka, a to znači, da više nego jedna trećina
takve djece umire u prvoj godini života.2
Uopće je svuda priznata činjenica, da vanbračno rodjena djeca umiru u mnogo većoj postotnoj mjeri, nego li
1 S. Turcsanyi i
javno zdravstvo 1903.
2 Priručni rječnik
Članak o nahodištima
S. Engel, Nahodčad u Italiji. Tromjesečnik za
35. svezak, str. 771.
državnih znanosti. 3. izdanje. 4. svezak. 1909.
i sirotištima.
�196
bračna. Po pruskoj statistici umrlo je od
djene d jec e :
18 81-1885
1886-1890
18 9 1-18 95
10.000 živoro18 9 6 -19 0 0
19 0 4
Rr v
/G r a d
Bračne ^ Ladanje
211
, 86
210
, 87
203
, 87
195
, 85
]J2
v
, .
/G r a d
Vanbračne ( U d a n je
398
3 ,9
39 5
332
385
336
374
333
^
^
179
Karakteristično je i odlučan dokaz za usku vezu iz
medju prostitucije i tužnog stanja sitnih ljudi i seoske dru
žine, da je od 94779 vanbračno rodjene djece bilo godine
1906. djece od matera, koje su pripadale ovim zanima
njima: gradskoj služinčadi 21164, seoskoj služinčadi 18869,
zajedno dakle 40033 ili 42 procenta. Zbroji li se seoska
družina i seoske nadničarke i radnice zajedno, iznosit će
to do 30 procenata, dok ih u industriji i obrtu ima 14
procenata (13460).1
Diferencija u smrtnim slučajevima kod bračne i van
bračne djece pada u oči naročito u prvom mjesecu njihova
života; tada je prosječno smrtnost vanbračne djece t r ip u t veća, no kod bračne. Nedovoljna njega za vrijeme
trudnoće, bolesni porodjaj i rdjava Jtijega poslije toga jesu
ti jednostavni uzroci ovoj pojavi. Čuvena „pobacivanja" i
razni pokušaji protiv ploda u utrobi povećavaju broj žrtava.
A i broj mrtvorodjenih veći je kod vanbračne djece, no
kod bračne, poglavito zbog pokušaja jednog dijela matera,
da još za vrijeme trudnoće izazovu smrt svoga djeteta.
K tomu još pridolaze i ubijanja djece, za koja se ne zna,
jer se ta umorena djeca sakriju medju mrtvorodjenčad.
,,K broju od 205 ubojstva djece, što ga navode francuski
sudbeni dokumenti, valja još — misli Bertillon — pribro
jiti najmanje 1500 tobožnje mrtvorodjenčadi i 1400 sluča
jeva smišljenih umorstava gladom ."2
Na 100 djece došlo je mrtvorodjenčadi:
1 G . v. Mayr, u pomenutoj knjizi, str. 140.
2 Schnapper-Arndt, u pomenutoj knjizi, str. 181,
�197
U godinama
N j e m a č k a ....................................
Pruska ....................................
Saska
....................................
B a v a r s k a ...............................
W iirttem berska.....................
Badenska ...............................
Austrija
....................................
Š v i c a r s k a ....................................
Francuska ....................................
N i z o z e m s k a ...............................
D a n s k a ..........................................
Švedska
....................................
N o r v e š k a ....................................
Finska ..........................................
I t a l i j a ..........................................
Bračna
1891 do 1 900
190 2
1 900
1900
1891
190 0
1891
1891
190 0
1891
1900
1900
1895
1903
1897
1891 9 1895
9
1891
1900
1894
1893
1891 n 1895
1891 n 1 9 0 0
1891 y 1 900
y
1891
1896
3 ,1 5
3 ,0 2
3,31
2 .9 8
3 ,3 0
2 ,6 2
2 ,6 4
3 ,4 0
4 ,4 0
4 ,3 8
2 ,4 0
2 ,4 6
2 ,4 7
2 ,5 4
3 ,8 9
n
w
n
ft
Vanbračna
4 .2 5
4,41
4 ,2 4
3,61
3 ,4 8
3 ,3 5
3 ,8 6
6 ,1 4
7 ,5 4
8 ,1 3
3 ,2 0
3 ,3 0
4 ,0 6
4 ,4 3
5 ,1 6 1
O na vanbračna djeca, koja prežive, osvećuju se društvu
za zlostavljanja, koja su im nanesena time, što jednu
n e o b i č n o v e l i k u postotnu količinu daju zločincima svih
stupnjeva.
5. Zločini proti ćudoredju i spolne bolesti.
Drugo jedno zlo, koje se toliko puta javlja, moramo
takodjer na kraju ukratko dodirnuti. Pretjerano spolno uži
vanje mnogo je škodljivije, nego nedovoljno. Organizam,
koji se pretjerano zloupotrebljava, propada. Impotencija,
neplodnost, bolovi u hrptenjači, oglupavjelost, idiotizam i
druge bolesti posljedice su toga. U m j e r e n o s t u spolnom
saobraćaju isto je tako nužna, kao što je i u jelu, u piću
i ostalim ljudskim potrebama. Ali umjerenost izgleda mla
deži vrlo teška, naročito onoj, koja živi u izobilju. O tuda
veliki broj „mladih staraca" u višim društvenim slojevima.
Broj mladih i starih otmjenih razvratnika velik je i pošto
su uslijed pretjeranog spolnog uživanja postali tupi i presićeni, oni osjećaju potrebu za osobitim nadražajima. 1 da
ostavimo na stranu one, kojima je urodjena ljubav prema
1 F. Prinzing, Uzroci mrtvih porodjaja. Sveopći statistički arkiv 1907.
7 . svezak, str. 4 3 d o 44.
�198
svome spolu (homoseksualnost), veliki broj ovih nesrećnih
ljudi baca se u neprirodnosti grčkoga doba. Spolna ljubav
prema muškarcima mnogo je više rasprostranjena, nego što
najveći broj od nas može i da san ja; o tome bi tajni spisi
gdjekoje policijske kancelarije mogli otkriti užasnih (akata.1
Ali se i medju ženama počinju u jačoj mjeri javljati ne
prirodnosti stare Grčke. Lezbijska ljubav, safizam, izgleda,
da je prilično rasprostranjena medju udatim ženama u Parizu,
a po Taxelu medju otmjenim pariškim damama čak i u
ogromnoj mjeri. U Berlinu, kako se čini, četvrtina se pro
stitutkinja odaje tribadiji, ali ni krugovi našeg otmjenog
ženskog svijeta ne oskudijevaju na Sapphinim učenicama.
Drugo jedno neprirodno podmirivanje spolnog nagona
je silovanje djece, koje se posljednjih decenija umnožilo.
T ako je u Njemačkoj zbog zločina i prestupa proti ćudoredju osudjeno godine 1895.— 10239, 1905.— 13432,
1906.— 13557 osoba. Medju ovima na temelju § 174.
(nemoralni činovi s djecom) godine 1902.— 58, a 1907.— 72
osobe, dok na temelju § 176. tačke 3 (nemoralni čini
s osobama ispod 14 godina) godine 1902. — 4090,
1906. — 4548, 1907. — 4397. U Italiji iznosio je broj zlo
čina proti ćudoredju od 1887. do 1889.— 4590, 1903.— 8461
ili 19,44 i 25,67 na *100.000 stanovnika. Jednaka je či
njenica ustanovljena u Austriji. „Jaki porast delikata proti
ćudoredju u perijodi od 1880. do 1890. — veli punim
pravom H . H erz — pokazuje, da gospodarska struktura
sadašnjosti s uvećanjem broja neženja i neoženjenosti, koja
je uvjetovana promjenama na selu, nije nikako postala
uzrokom loših moralnih odnosa. “ 2
Ljudi iz „liberalnih zanimanja", koji najčešće pripadaju
višim razredima, vrše u Njemačkoj oko 5,6 procenata kri
minalnih prestupa, a medju tima oko 13 procenata tih
silovanja djece. Ovaj postotni broj bio bi još veći, kad
tim krugovima ne bi stajao na raspolaganje veliki broj
1 T u nedavno su procesi M oltke, Lynar, Eulenburg podali joi
užasniju sliku, no što se mogla očekivati. Oni su dokazali, koliko je ta
perverznost raširena u višim društvenim krugovima, naročito u vojničkim i
dvorskim.
2 Dr. H ugo H erz, Zločinstva u Austriji. Str. 65. Tiibingen 1908.
�199
sredstava, da ove zločine zataje. Užasna otkrića o silo
vanjima djece u Engleskoj, koja je osamdesetih godina
prošloga vijeka iznijela „Pall Mall G azette” , pokazala su,
kakvo je stanje stvari u tom pogledu.
Slijedeći će brojevi najbolje pokazati na venerične bo
lesti i njihov porast, na venerične bolesnike bolesničkih
blagajna N jem ačke:
Triper
1877.
188 0 .
1883.
18 8 6 .
1889.
do
„
„
„
„
1879.
188 2 .
1885.
1888.
1891.
Sifilis
23344
28700
30038
32275
41381
67750
79220
65980
53664
60793
Triper
1 8 92. do 1 8 9 4 .
1895. „ 1897.
1898. „ 1901.
1902. „ 1904.
50541
53587
83374
68350
Sifilis
78093
74092
101225
76678
Uzmemo Ii prosječni godišnji broj, u razdoblju se od
25 godina dignuo broj tripera (7781) i sifilisa (22583) na
22750 i 25559. Broj žitelja umnožio se samo za 25 po
stotaka, broj bolesnika od tripera za 182, a onaj sifilitičara
za 19 procenata!
Imamo tu još jednu statistiku, koja se ne odnosi do
duše na mnogo godina obuhvatajući tek jedan jedini dan
i pokazujući, koliko je pacijenata dne 30. travnja 1900.
došlo pred liječnika zbog tripera, šankera isifilisa. T u sta
tistiku izdalo je prusko ministarstvo nastave. Upitni se
arak razaslao na svekolike liječnike. Prem da je od njih
poslalo odgovor samo 63,5 procenata, posljedica tih upita
bio je odgovor, da je dne 30. travnja 1900. u Pruskoj
skoro 41000 spolnih bolesnika bilo pred liječnikom. 11000
ovih imalo je svježi sifilis. U samom Berlinu bilo je toga
dana 11600 spolnih bolesnika, medju njima 3000 njih,
koji su baš oboljeli od sifilisa. O d 100.000 odraslih žitelja
stajaše u liječničkoj n jezi:
Muškaraca
U
„
„
„
„
B e r lin u ........................................................................................
17 gradova a preko 1 00 .0 0 0 stanovnika . . . .
42„
s .30.0 0 0 do 100 .0 0 0 stanovnika
. .
47
„ s ispod 3 0 .0 0 0 s ta n o v n ik a .............
ostalim gradovima i seoskim općinama .. . • •
U čitavoj
1419
999
584
450
80
N j e m a č k o j .......................................................... 2 8 2
Zena
457
279
176
169
27
92
Uopće imaju od gradova najviše veneričkih bolesnika
�200
lučki gradovi, gradovi s visokim školama i garnizonama,
kao i trgovački i -industrijski gradovi. (Konigsberg na
100.000 — 2152 muškarca i 619 žena, Koln 1309 i 402,
Frankfurt na M. 1505 i 399).
Sto se Berlina tiče. nalazi Đlaschko, „da u velegradu
kao što je Berlin svake godine od 1000 mladiča izmedju
20 i 30 godina njih gotovo 200, dakle skoro peti dio oboli
od tripera, a 24 njih od novog sifilisa. A vrijeme, u kom
je muška mladež izložena opasnosti spolne zaraze, traje
dulje od jedne godine; za mnoge slojeve naroda traje ono
pet, a za mnoge deset i preko deset godina. Mladi će
čovjek iza petgodišnjeg celibata uloviti jedamput triper, a
u deset godina dvaput. Poslije četiri do pet godina će
svaki deseti, a poslije osam do deset godina svaki pet,
mladić uhvatiti sifilis. Ili drugim riječima: od muškaracai
koji se žene u tridesetoj, svaki će imati već dva puta
triper, a svaki četvrti i peti bit će sifilitičan. T o su brojke,
dobivene nakon najpomnijih računa, koje nama, liječnicima,
kojima se mnoga pred svijetom zatajivana nesreća ispo
vijeda, ne smiju izgledati pretjerano.'*
Rezultati ankete od 30. travnja 1900. nalaze svoju po
tvrdu u opsežnoj radnji o toj stvari za prusku vojsku, radnji,
koja potiče iz godine 1907. i koju je sastavio štopski
liječnik Dr. Schwiening.1
T u se vidi, da pojedina vojnička okružja, koja se u
cijelosti — doduše ne svagda — pokrivaju s pokrajinskim
okružjima, liferuju godimice gotovo uvijek isti broj venerično
oboljelih novaka. A neki vojnički zborovi ističu se osobito
visokim brojkama. T ako primjerice treći zbor, koji se uno
vačuje iz Brandenburga. O n se nalazi u Berlinu, komu
valja pripisati krivnju za 2 procenta venerično oboljelih
novaka. U devetom zboru nadomještava Berlin Altona
(Hamburg), u dvanaestom Dresden, a u devetnaestom
Leipzig. Prema Schwieningovim računima dolazi raširenost
spolnih bolesti iz civilnog pučanstva. O d 1000 unovačenih
bilo je veneričnih bolesnika:
1 Generalni nadliječnik profesor Dr. Schuraburg, Spolne bolesti, nji
hova narav i rasprostranjenost. Leipzig 1909.
�201
B e r lin .........................................................................
27 gradova s više od 100.000 stanovnika
26
„ 5 0 .0 0 0 do 100 .0 0 0
33
2 5 .0 0 0 „
5 0 .0 0 0
Gradovi s manje od 2 5 .0 0 0 stanovnika
i seosk e o p ć in e ...............................................
D r ž a v a ...................................................................
1903.
40,9
14,9
11,6
8,2
1904.
37,2
16,7
9,6
6,8
4,3
7,6
5.0
8,1
1905.
45,2
15,8
9,5
9,1
4.0
7.8
; S 58,4 v e n erič n o boU n e p ru s k im v eleg ra-
dovima bilo je od 1000 rekruta spolno bolesnih u H am
burgu 29,8, Leipzigu 29,4, D resdenu 19, Chemnitzu 17,8,
Miinchenu 16,4.
Prem a G . v. Mayru iznosio je godišnji prirast veneričnih
bolesti od tisuće za 1903./04. u Pruskoj 19,6, u AustroUgarskoj 60,3, u Francuskoj 27,1, u Italiji 85,2, u E n
gleskoj 125, u Belgiji 28,3, u Nizozemskoj 31,4, u Rusiji
40,5, u Danskoj 45. O sobito se šire spolne bolesti u
mornarici: u njemačkoj mornarici bilo ih je 1905./06. na
putovanju 113,6 od tisuće, u domaćim vodama 58,8, na
kopnu 57,8, a u engleskoj mornarici godine 1905. 121,55,
a 1906. 121,94.
Mi dakle vidimo, kako se kao posljedica našeg soci
jalnog uredjenja javljaju i umnožavaju poroci, ekscesi, pre
stupi i zločini svih vrsti. Cijelo društvo dolazi u neko ne
normalno stanje, u kom ponajviše žene pate.
Z ene osjećaju sve više i više ovo stanje i traže po
moći. O n e zahtijevaju u prvome redu ekonomsku samo
stalnost i nezavisnost, da se ženi, baš kao čovjeku, dade
pravo da radi sve, za što ima snage i sposobnosti; one
naročito traže pravo, da se bave onim granama rada, koje
se nazivaju „slobodnim zanimanjima**. *Jesu li ove težnje
opravdane? Jesu li one izvedive? Pomažu li što? T o su
pitanja, koja traže što prije odgovor.
Trinaesto
poglavlje.
Privredni položaj žene.
1. Razvoj i rasprostranjenost ženskog rada.
Težnju žene, da samostalno privredjuje i da bude lično
nezavisna, buržoasko društvo priznaje do jednog stanovitog
�202
stupnja za opravdanu, kao otprilike i težnju radnika za
slobodom kretanja. Glavni razlog ovoj predusretljivosti na
lazi se u klasnom interesu buržoazije. Buržoaziji je potrebna
puna sloboda muških kao i ženskih radnih snaga, da bi
produkciju mogla razviti do vrhunca U koliko se mašinerija
i tehnika usavršuju, proces rada sve više i više dijeli u
najprostije aktove tražeći manju tehničku obrazovanost i
snagu, u koliko se s druge strane povećava konkurencija
izmedju pojedinih industrijalaca i konkurentske borbe či
tavih proizvadjačkih oblasti — izmedju jedne države i
druge, jednog dijela zemlje i drugog — u toliko se ženska
radna snaga sve više traži.
Specijalni uzroci, koji vode ovoj sve većoj upotrebi
žene u sve većem^ broju privrednih grana, izloženi su op
širno već ranije. Z ena se sve češće upotrebljava za rad
pored čovjeka ili na njegovu mjestu zbog toga, što su že
nini materijalni zahtjevi skromniji, no čovjekovi. Jedna
okolnost, koja proizlazi iz njene spolne prirode, prinudjava
je da prodaje svoju snagu za jeftiniju cijenu; ona je pro
sječno češće od muškarca izložena tjelesnim krizama, koje
povlače za sobom prekide u njenom radu, a pri kombi
naciji i organizaciji radnih snaga, kakva postoji u krupnoj
industriji, lako izazovu i prekid cjelokupnoga posla. T rud
noća i babinje produžavaju te pauze.1 Poduzetnik iskorišćuje tu okolnost i za n e p r i j a t n o s t i , koje ima zbog tih
kriza, d o b i j a d v a p u t v e ć u n a k n a d u p l a ć a j u ć i
z n a t n o m a n j e n a d n i c e . Isto tako, žena je vezana za
mjesto u kom živi, ili za njegovu najbližu okolinu; ona ne
može, kao što to u najviše slučajeva biva sa čovjekom,
mijenjati mjesto svoga življenja.
Dalje — kao što se može vidjeti u citatu iz Marksova
„Kapitala" na strani 123 — naročito rad udatih žena ima
osobite draži za poduzetnika. Kao radnica udata je žena
1 Prema popisima, što ih je složio nadzornik tvornica Schuler, broj
dnevnih posjetitelja na bolesničkim blagajnama bio je za ženske članove
7,17, a za muške samo 4 ,7 8 . Trajanje pojedinih oboljenja bilo je kod
ženskinja 2 4 ,8 , a kod muškaraca 2 1 ,2 dana. O . Schwarz, Posljedice
rada udatih žena u tvornicama s gledišta javnog zdravstva. Njemački tromjesečnik za javno zdravstvo 190 3 . 3 5 . svezak, str. 424.
�203
mnogo pažljivija i više sklona da uči, no kad je neudata;
imajući pred očima svoju djecu ona napreže sve svoje sile,
da bi zaradila najnužnije životne namirnice i tako ona
gdjekada pristaje i na ono, na sto neudata ženska nikako
ne pristaje, a radnik još manje. U opće, radnica se još ri
jetko usudjuje udruživati se sa svojim drugovima u cilju
izvojevanja boljih uslova rada. I to joj podiže vrijednost u
očima poduzetnika; šta više, ona u njegovim rukama često
puta služi kao dobar akt protiv tvrdoglavih muških radnika;
ona zatim ima veću ustrpljivost, veću okretnost prstiju,
razvijeniji ukus, osebine, koje ju za veliki broj radova čine
sposobnijom od muškarca.
O ve ženske vrline umije pošteni kapitalist u punoj
mjeri da cijeni i tako sa razvitkom naše industrije oblast
rada, na kojoj žena biva upotrebljavana, širi se sve više
iz godine u godinu, ali se — a to je najvažnije — n j e n
s o c i j a l n i p o l o ž a j n i k a k o ne p o b o l j š a v a .
A ko se upotrijebi ženska radna snaga, ona vrlo često
ostavlja bez posla mušku radnu snagu. A li potisnuta muška
radna snaga hoće da živi, ona se nudi za manju nadnicu,
a ta ponuda opet spušta još niže najamnicu radnice. T o
spuštanje najamnice ide do barbarske pljačke radne snage,
pljačke, koja biva sve veća zbog stalnog revolucijoniranja
tehnike i procesa rada, naročito zbog toga, što taj proces
revolucijoniranja uštedom radnih snaga čini suvišnima i
ž e n s k e radnike, pa se tako ponuda „ruku“ još više
povećava. Nove industrijske grane, koje se tek javljaju,
djeluju donekle nasuprot tom stalnom stvaranju relativno
izlišne radne snage, ali ne dovoljno snažno, da bi mogle
neprekidno poboljšavati uslove rada. T ako je u tim indu
strijama, primjerice u elektrotehničkoj, potisnuta muška
radna snaga od ženske. T ako se u velikoj tvornici malih
motora Sveopćeg Električnog Društva većina strojeva upravlja
djevojkama. Svako penjanje najamnice preko jedne odredjene mjere nagoni poduzetnika, da teži sve većem usavršivanju svoje mašinerije, da namjesto ljudskih ruku i ljud
skoga mozga postavi automatsku mašinu, koja nema svoje
volje. U početku kapitalističke produkcije na tržištu rada
prema muškome radniku stoji gotovo samo muški radnik,
�204
sada se pak jedan spol upotrebljava protiv drugoga, a
potom dalje mladost proti starosti. Z ena potiskuje muš
karca, a ženu opet potiskuje rad mladih ljudi i djece. T o
je „moralno uredjenje” u modernoj industriji.
Ovo bi stanje napokon postalo nesnošljivo, kad moć
strukovnih radničkih organizacija ne bi svom silom djelo
vala njemu nasuprot. Pridružiti se tim organizacijama, to
je specijalno za radnicu jedna zapovijest nužde, jer je
radnica kao pojedinac mnogo manje kadra dati otpora po
duzetniku, nego li radnik. T o postepeno uvidjaju i radnice.
Tako ih je u njemačkim strukovnim organizacijama bilo
1892. — 4355, 1899. — 19280, 1900. - 22884, 1905.
— 7441.1, 1907. — 136929, 1908. — 138443.1 Godine
1892. bio je to samo 1,8 procenat svih članova organi
zacija, a u godini 1908. 7,6 procenata. Prema petom medjunarodnom izvješću o strukovnom pokretu iznosio je
broj ženskih članova u Velikoj Britaniji 201.709, Fran
cuskoj 88.906, Austriji 46.401.
Težnja poduzetnika, da produže radni dan, kako bi
iz svojih radnika iscrpli što veći profit, olakšana je manjom
otpornom snagom radnica. O tuda ta pojava, da je primje
rice u tekstilnoj industriji, u kojoj ženske sačinjavaju mnogo
više od polovine cjelokupnoga broja radnih snaga, vrijeme
rada n a j d u ž e , zbog čega je baš tu i morala interveni
rati državna zaštita ograničavajući zakonom vrijeme rada.
Naviknuta poslovima u kući, da ne mjeri vremenom svoj
rad, žena pušta bez ikakva otpora, da joj se to vrijeme
produži i u radionici.
U drugim granama rada, kao u čišćenju, fabrikaciji
cvijeća i t. d .2 one upropašćuju svoje nadnice i radno vri
jeme time, što uzimaju posebne poslove, koje rade kod
kuće, a ne primjećuju, da time same sebi konkurišu, jer
za šesnaestsatni radni dan ne izrade više, no što bi za
radile sa reguliranim desetsatnim radnim vremenom.
1 U svim njemačkim strukovnim organizacijama 1681 I I .
a „Naročito u konfekcijskim poslovima. A li i u drugim tvornicama.
Tako u Sonneberškim tvornicama igračaka, u tvornicama rublja, tvorni
cama cipela, tvornicama papira.M R. W ilbrandt, Zaštita radnica i kućni
rad, str. 84. Jena 1906.
�‘3 __ g ___________________________________________________
5
S >« *
cm co co o o cm 00 '^ .’-.0 0 ^ . t q q c o *o co
*T
3
—* Tt<" Tl<‘ — 0 0 lO* 0 0 CO* 0 5 CO* CD CD T f
T f o f —T
5 0 £»C M
_. „ __
..
^|QO)^M^t>OOCOC 5 t-~ CM —
—TTCTicOtOtOOCOr —
CD CM
— t o CM
c o c o c o T fc o c o c o c o to c o to m c o c o c o c o c o
-^D cO iQ iO O C O ^inO D h-Q O Q O C O D
_
^ Q O N C M ^ O O O lfl
O O iO D ^ lO O ^ C M ^
0Q — CD — O r ' - l O C M m O i O C D r — C D O O C M O ,
C M O O g C D ^rO O T Ć O O C O C O — t - — — CT5COD5
D l O D ^ C O D O ^ t O i n i n h - h - D ' t ’- C M
O CO
— CM
O) —
CM CM
O1
) 0
0 0O CD —
D4 5
— r"- co co m ^ r -
05 00 O ) —
C M O iO C M
5
5 O h * CM X
'rt* ^ 0 0 — h - r - CO
— t - CM 0 0 0 0 CO
. .C M C M N I O I O O
mr» —~
o “
CO
^
t*"*
■^ro-'TcD —■'t--------------^ « O ) 0 0O0 CD -—
—
c . _<IC 0I^CO 5
____ 5 5
0 5 0 0 CM CM O 0 0 - . _
iD C T it^ C D C M O C C O C D _ 5iOCOl0050>lQlO’
«r
CMCMCD — C O C D tO C O U
— C 0 5 C CD — 0 5 COC
0
0
CO —
CD —
—
5 CMCO — t>-CM CM COCM
— CD — CO — O O O O Q C O '> T '5 ' C O c D r ^ Q ' ' t C M
— C M C M t ^ i O h 'C O ^ O C O C D C O O O C O O C M O i
C O iQ O O t-iO C M — C M C M O O C O C M t ^ O O t Q
^ O Q l O ^ * — C D O C O l O — i Q O t ^ - — CM — O
4 CO — 0 0 CO CM — CM — l O C M C M O D
—
CM CO
CD —
—
C—
O
4<
-2
-
.£ ,3
5® * *
o
0 a -3-r £S cq Z Q»c > Zo tjJ>to JS >- co
0 J!>cn I) .2 « *• "3 J* js c
wkT.—
Z < D
CC
2 Ovi brojevi sadržaju
S JQ S g
VQ CM
5 X co t r
100
n
privrednike.
SSiSSgfc:
CM
CO 0 5 0 5 CO cd —
CM CM CM CM
0 > Is- CM lO 0 0 !''■
0 0 lO
05 O
0 0 0 0 CD lO O —
91219
T f G O C O C M C M '^ O Q O ^ C O i D C M — l O iO C O C O
0 > IO CM iO tO
CD
tJ<
iO tO
osoba
Biss
CM —
iz vojske
C M t ^ O — C M C D lO — O c p r p C D O O C M C O t O t n
1 Isključivši nesamostalne
popisa bile izvan zemlje.
3
dan
•-
koje
T f O d J T f " tf tO O O — 0 0 CM O O 0 0 0 0 M O i CO
Q
0 0 CM O ) T f 0 0 CD’ 0 0 — ■ ■ 't tO M r f T f
*
'3«'
**
CO T f CM
C O CM CO O S — CMCMCMCMCMCMCM —
i mornarice,
iqo> OiO> — O icooioqcM ^-^in — co<o — ■**
in co to
o" co — in
to* 00 05 ■
*}*
5** tj*' oo*
T T i O T f c ^ i O T p i O ^ C O '^ C O r o ^ '^ '^ ^ C O
su na
205
�206
Godina popisa
Koliko značajnu ulogu u privrednome životu raznih
kulturnih država igra ženski spol, jasno nam pokazuje ta
bela na str. 205. kako u pogledu uposlenih lica iz oba
spola, tako i u odnosu prema stanovništvu.1
O va tabela pokazuje dalje, da broj žena, sposobnih
za privredjivanje, predstavlja u svim kulturnim zemljama
vrlo znatan procenat cjelokupnoga stanovništva. U Austriji
i Italiji najveći, — vjerovatno, da je uzrok tome način
popisa, po kome su uzimana u obzir ne samo ona ženska
lica, kojima je jedna vrsta privrede glavno zanimanje, no
i ona, kojima je to sporedno zanimanje, — u Sjedinjenim
Državama najmanji. Ali je važna i uporedna tabela o tome,
koliko je broj lica u privredi porastao prema ranijim perijodima. Uzmimo ponajprije Njemačku.
Ukupno žiteljstvo
Privrednici
Privrednici u O d 100 pri
procentu
vrednika bilo je
m.
muških
ženskih
muških
ženskih
ž.
stanovništva
m.
*
■
1882 2 2 1 5 0 7 4 9 2 3 0 7 1 3 6 4 1341 5 4 1 5 5 5 4 1 5 1 7 6 0 ,5 7 2 4 ,0 2 7 1 ,2 4 2 8 ,7 6
1895 25409161 2 6 3 6 1 1 2 3 15541841 6 5 7 8 3 5 0 6 1 ,1 3 2 4 ,9 6 7 0 ,2 5 2 9 ,7 5
1907 3 0 4 6 1 1 0 0 3 1 2 5 9 4 2 9 1 8 5 99 2 3 6 9 4 9 2 8 8 1 6 1 ,0 6 3 0 ,3 7 66,21 3 3 ,7 9
T abela pokazuje, da je broj privrednika daleko veći
od prirasta pučanstva, da je dolazak ženskih radnih snaga
u privredi još većma nadvisio taj prirast, tako, te broj
muškog privrednog stanovništva ostaje relativno stacijonaran, dok žensko privredno pučanstvo relativno i apso
lutno raste i tako ženski rad to više potiskuje muški rad.
Broj privrednika porastao je od 1882. do 1895. za
16,6 postotaka, a od 1895. do 1897. za 19,34 procenata,
i to broj muškaraca u privredi za 15,8 dotično 19,35, a
broj žena u privredi čak za 18,7 procenata od 1882. do
1895. i za 44,44 po sto od 1895. do 1907.! Pošto
je prirast stanovništva od 1882. do 1895. iznosio samo
1 Rječnik državnih znanosti. 2. svezak, str.
Zahn, Zvanje i statistika zanimanja.
83 2 . 3.
izdanje.
F.
�207
19,8, a od 1895. do 1907. samo 19,34 postotaka, to je
broj osoba u privredi uopće porastao, ali posto je porast
muškaraca u privredi išao zajedno s porastom cjelokupnoga
pučanstva, to je broj ženskinja u privredi najjače narastao,
a to svjedoči, da borba za život traži više naprezanja,
nego ranije.
O d 1882.do 1895. i od 1895. do
1907. rasli su
( + ) ili padali (— ) u N jem ačkoj:
+
+
+
—
O d 1882. do 1895. „
O d 18 9 5 . do 1907.
Ženski privrednici
2 3 ,6 0 posto
+ 2 ,9 7 9 .1 0 5 = 5 6 ,5 9 posto
Muški privrednici
2 .1 3 3 .5 7 7
= 15,95 posto +
3 ,0 7 7 .3 8 2 =
1 9 ,85 posto
Ženska služincad
3 1 .5 4 3 =
2 ,4 6 posto
—
6 4 .5 7 4 =
4,91 posto
M uška služincad
17.151 =
4 0 ,3 5 posto
—
9 .9 8 7
=
3 9 ,3 8 posto
1 ,0 0 5 .2 9 0 =
O soba u privredi dolazilo je n a :
1882
ženski
muški
1895
ženski
I
muški
1907
ženski
muški
2534909 5701587 2753154 5539538] 4598986 5284271
1126976 5269489 1521118 6760102 2103924 9152330
298110 1272208 579608 17589031 931373 2546253
183836 213746 233865 19862$ 320904 150791
Zemljoradnja i šumarstvo . .
Industrija i rudarstvo . . . .
Trgovina i promet . . . .
Nadničarstvo razne vrsti . .
Javne službe i slobodna zani
manja ..........................................
Vojska i mornarica . . . .
115272
373593
542282
176648
—
618335 288311
630978
—
799025
651194
Umnožile su se, odnosno smanjile privredne osobe u
O d 1882 do 1895
po muških
sto
ženskih
Zemljoradnja i šumar
stvo ........................
Industrija i rudarstvo .
Trgovina i promet
Nadničarstvo raznih
v r s t a ........................
Javne službe slobodna
zanimanja. . . .
Vojska i mornarica .
Ukupno . . .
po
sto
Od 1895 do 1907
po muških
sto
ženskih
po
sto
4- 218245 8,60 -I- 162049 2,80 +1845832 67,04 - 255267 4.61
+ 394142 &5,oo +1490613 28,30 + 582806 38.31 +2392228 35,39
+ 281498 98,40 + 486695 38,30 + 351765 60.69 + 787350 44,76
- f 50029 27,20 - 15120 7,10 + 87039 37.22 - 47835 24,08
-|- 61376 53.25
154285 33,25 + 111663 — + 180690 —
j—
—
— + 179153 39,65
—
— — 20216 —
-1-1005290 23,60 +2133577 15,90 +2979105 - +3077382 1
—
�208
O d osoba, bavećih se privredom, bilo ih je
1907
1895
ženskih
Samostalni
Namješteni .
Radnici i t. d.
(isključivši
sluge) . .
posto
1069007
49418
muških • posto
2 2 ,1
ženskih
posto
4405039
0,81 582407
muških
posto
4438123
1130839
3745455 77,09 9071097 64,6
4853880=100,00 14058543=100,00 7634283=100.00j 16982854=100.00
1
O d s a m o s t a l n i h žena bilo ih je 1907. prama 1895.
1907
Industrija (kućna industrija) . 4 7 7 2 9 0
Trgovina i promet
. . . . 246 6 4 1
Z e m lj o r a d n j a .......................... 3 2 8 2 3 7
5 1 9 4 9 2 — 4 2 2 0 2 = 8 ,1 0 postotaka
2 0 2 6 1 6 + 4 4 0 2 5 = 21, ii
3 4 6 8 9 6 - 1 8 6 5 9 = 9 ,0 4
Najjače bijahu ženske zastupane u
Odijevanje
Kamena i zemljena industrija
1907.
4 ,5 8 5 .7 4 9
8 8 3 .1 8 4
5 4 5 .1 7 7
5 2 8 .2 3 5
3 3 9 .5 5 5
2 4 8 .9 6 2
7 3 .0 3 9
7 2 .2 7 0
6 7 .3 2 2
4 8 .0 2 8
1895.
2,745.8^10
71 3.021
2 9 9 .8 2 9
42 7 .9 6 1
2 6 1 .4 5 0
14 0 .3 3 3
3 6 .2 1 0
39555
3 9 .2 2 2
3 0 .3 4 6
Privredne grane, u kojima ženski radnici u Njemačkoj
znatno nadmašuju broj muških radnika, jesu u glavnom o v e :
Ženski
4 2
Z e m lj o r a d n j a ..................................................4 ,2 1 7 .1 3 2
Tekstilna industrija
...............................
4 6 6 .2 1 0
O d ij e v a n j e ....................................................
4 0 3 .8 7 9
Č i š ć e n j e .........................................................
8 5 .6 8 4
2 6 6 .9 3 0
G o s t io n ić a r s t v o .........................................
2 7 9 .2 0 8
Kućna p o s l u g a .........................................
129.197
Đ olničarstvo...................................................
Muški
2 ,7 3 7 .7 6 8
3 9 0 .3 1 2
3 0 3 .2 6 4
5 8 .0 3 5
1 3 9 .0 0 2
36.791
7 8 .5 2 0
O ve brojke daju jasnu sliku o stanju stvari u Njemačkoj.
1 ako se krug privrednika širi daleko preko porasta pu
čanstva, ipak porast ženskih radnih snaga u privredi još
�209
daleko nadmašuje taj broj. Ž ena se sve više i brže uposluje
na svim područjima. Dokle broj muškog privrednog pučan
stva ostaje relativno stacijonaran, raste žensko privredno
stanovništvo i relativno i apsolutno. Još i više. Prirast
ženskog spola medju privrednicima glavni je dio porasta
privrednika u cjelokupnom stanovništvu. Prirast žena u broju
pučanstva spao je od 70,81 _ procenata u 1895. na 63,90
procenata u 1907. godini. Ž enski je rad dakle dobio to
liki opseg, toliko značenje, te kao da prstom upire na
plitkost filistarske rečenice: žena spada u kuću.
U Engleskoj bilo je zaposleno u industriji:
ukupno
1871. .
1881. .
1891.
1901. .
muških
1 1 ,5 9 3 .4 3 6
8 ,2 7 0 .1 8 6
1 1 ,1 8 7 .5 6 4
7 ,7 8 3 .6 4 6
. 1 2 ,7 5 1 .9 9 5 8 .8 8 3 .2 5 4
1 4 ,3 2 8 .7 2 7
1 0 ,1 5 6 .9 7 6
ženskih
3 ,3 2 3 .2 8 0
3 ,4 0 3 .9 1 8
4 ,0 1 6 .2 3 0
4 ,1 7 1 .7 5 1
O d 100 privrednika
muških ženskih
6 9 ,5 9
6 8 ,0 9
7 0 ,0 9
30 ,4 1
31,91
29,91
Dakle u vremenu od 30 godina porastao je broj muških
uposlenih osoba za 1,886.790 glava = 22,8 po sto, a
broj ženskih za 848.471 = 25,5 postotaka. Osobito je
značajno na tabeli, da je 1881., premda je ta godina bila
godina krize, broj muških uposlenih osoba spao prema go
dini 1871. za 486.540 glava, dok je za 80.630 glava po
rastao broj ženskih glava. Relativno padanje ženskih radnih
snaga godine 1901. tek je prividno, te se broj u poljo
privredi ne može uporediti s odnosnim brojem iz godine
1891., jer sada većina žena i kćeri poljoprivredničkih figu
riraju u grupi ljudi bez zanimanja. Izim toga su u zadnjih
dvadeset godina osobito jako napredovale one industrije,
u kojima se traži više muška radna snaga, prema tomu je
tekstilna industrija relativno, a od 1891. i apsolutno naza
dovala :
1 8 81.
Kamena i zemljena industrija
Obradjivanje metala' i stro
jarstvo
Gradjevni o b r t
Tekstilna industrija . . . .
1901.
Prirast u O d toga
postotku ženskih
5 2 8 .4 7 4
8 0 5 .1 8 5
53
5 .0 0 6
8 1 2 .9 1 5
7 6 4 .9 1 1
1 .0 9 4 .6 3 6
1 ,2 2 8 .5 0 4
1 ,1 2 8 .6 8 0
1 ,1 5 5 .3 9 7
52
47
5
6 1 .2 3 3
2 .4 8 5
6 6 3 .2 2 2
Ipak je ženski rad opet napredovao na štetu muškoga.
A . Bebel: Ž ena
/ eocijalizam.
14
�210
Samo se broj prirasta ženskog rada, koji je od 1851. do
1861. iznosio još 12,6 procenata, a od 1871. do 1881. —
7,6 procenata, smanjio od 1891. do 1901. na 1,8 pro
centa. Godine 1907. brojila je tekstilna industrija 407.360
radnika = 36,6 procenata i 679.863 radnica = 63,4
postotka.
Nasuprot tomu, ženski je rad mnogo jače narastao u
konfekcijskoj industriji i u trgovačkom zanatu. Dalje se
pokazalo još i to, da mladje ženske radne sile potiskuju
starije. A pošto su ženske ispod 25 godina većinom
neudate, na mjesto udatih ili obudovjelih žena stupaju
djevojke.
Privredne grane, u kojima su ženski radnici Engleske
brojem znatno nadvisili muške, bijahu u glavnom ove:
Ženski
Kućni p o s lo v i
1 ,6 9 0 .6 8 6
Konfekcijska in d u s t r ij a
7 1 1 .7 8 6
Tekstilna i n d u s t r i j a
6 6 3 .2 2 2
otuda pamučna industrija . . . .
3 2 8 .7 9 3
„ vunena in d u s tr ija
153.311
1 0 4 .5 8 7
„
konoplja, l a n ...........................
„
s v i l a .............................................
2 2 .5 8 9
„ v e z i v o .......................................
2 8 .9 6 2
Muški
1 2 4.263
4 1 4 .6 3 7
4 9 2 .1 7 5
193 .8 3 0
106 .5 9 8
4 5 .7 3 2
8 .9 6 6
9 .5 8 7
Naplata žena je gotovo u svim granama znatno manja,
nego naplata muškarcima z a i s t o r a d n o v r i j e m e .
U tekstilnoj industriji prema najnovijoj anketi iznosila je
prosječna tjedna zaslužba godine 1906. kod muškaraca 28
šilinga 1 peni (28,55 maraka), a kod žena tek 15 šilinga
5 pencea (15,66 maraka).1 U industriji dvokolica, gdje se
u zadnje vrijeme zbog uvedenja strojeva brzo razvija ženski
rad, dobivaju žene na tjedan samo 12 do 18 šilinga, dok
su muškarci zasluživali 30 do 40 šilinga.2 Istu pojavu su
srećemo u industriji papira, u knjigoveštvu i u industriji
cipela. Osobito se zlo naplaćuje ženski rad u konfekciji
rublja : 10 šilinga na tjedan — to je već dobra zaslužba.
1 T extile Trades 1906. London 1909.
2 E. Cadbury, C. M atheson i G . Shann, W om en’s work and wages.
Str. 121. London 1906.
�211
„O pćenito uzevši žena zaslužuje trećinu ili polovinu tjedne
plaće, koju dobija muškarac . ,*1
Slićne razlike u plaći postoje izmedju muškaraca i žena
u poštanskoj službi i u učiteljskoj službi. T ek kod pa
mučne industrije u Lancashireu zasluživahu oba spola u
istom radnom vremenu skoro iste plaće.
U Saveznim Državama razvijao se ženski rad, kako
slijedi:
Zemljoradnja . .
Slobodni pozivi .
Kućna posluga
Trgovina i promet
Tvornice . . . .
1 880.
5 9 4 .5 1 0
1 7 7.255
1 ,1 8 1 .3 0 0
6 3 .0 5 8
6 3 1 .0 3 4
1890.
6 7 8 .8 8 4
3 1 1 .6 8 7
1 ,6 67.651
2 2 8 .4 2 1
1 ,0 2 7 .9 2 8
%
Ukupno
Ukupno
žena
muških
1900.
9 7 7 .3 3 6
4 3 0 .5 9 7
2 ,0 9 5 .4 4 9
5 0 3 .3 4 7
1 ,3 1 2 .6 6 8
%
°/o
2 ,6 4 7 .1 5 7 14,7
3 ,9 1 4 .5 7 1 17 ,4
5 .3 1 9 .3 9 7 18,8
1 4 ,7 7 4 .9 4 2 8 5 ,3 1 8 ,8 2 1 .0 9 0 8 2 ,6 2 3 ,7 5 3 .8 3 6 8 1 ,2
1 7 ,3 9 2 .0 9 9 10 0 2 2 ,7 3 5 .6 6 1 100 2 9 ,0 7 3 .2 3 3 100
Vidimo odavle, da je broj žena, uposlenih u privredi
od 3,914 571 u godini 1890. poskočio godine 1900. na
5,319.397, dakle znatno brže od cjelokupnog pučanstva,
koje se od 1890. sa 62,622.250 umnožilo do 1900. sa
76,303.387 glava tek za 21 procenat. Isto tako pada re
lativno neprestance broj uposlenih muškaraca, koji su po
tisnuti od žena. T ako sada od 100 privrednika otpada na
ženu 18,8, dok je godine 1880. otpadalo na njih ne više
od 14,7 procenata.
N e ima gotovo zanimanja, osim njih 9 (od 312), u
kom ne bi bile zaposlene žene. Prema popisu od 1900.
bilo je medju njima dapače 5 mornara, 45 vlakovodja i
ložilaca, 185 kovača, 508 mašinista, 11 svrdlača i 8 bač
vara. „ T e brojke nemaju, razumije se, velikog socijološkog
značenja. O ne pokazuju samo to, da ima vrlo malo zani
manja, od kojih bi ženskinje bile apsolutno isključene, bilo
zbog svog prirodnog ustrojstva, bilo pak s obzirom na
zakon. “ a
O sobito su jako zastupane žene u slijedećim zvanjima:
1 E. Cadbury i G . Shann, Sw eating. Str. 7 6 . London 1907.
2 Statistika uposlenih žena. Str. 3 1 . W ashington 1908.
4
�212
služavke i konobarice 1,213.828, (abrikacija ženskih odi
jela 338.144, zemljoradnice 497.886, pralje 332.665, uči
teljice 327.905, posjednice farma 307.788, tekstilne rad
nice 231.458, kućegazdarice 147.103, prodavačice 146.265,
švelje 138.724, bolničarke i primalje 108.691, nekvalifi
cirane 106.916. U tih dvanaest zanimanja nabrojeno je
3,583.333 = 74,1 procenata svih žena u privredi. Osim
toga ima još 85.086 stenografistica, 82.936 klobučarica,
81.000 trgovačkih pomoćnica, 72.896 knjigovodkinja i t. d.,
zajedno u 19 zanimanja s više od 50.000 žena 4,293.894
= 88,8 procenata svih žena u privredi.
V iše žena bilo je u slijedećim zanimanjima. O d lOO
privrednika došlo je n a :
Konfekcija r u b lja ...............................................................
Č i š ć e n j e ..............................................................................
Š v e l j e ...................................................................................
Fabrikacija o k o v r a t n ik a ...............................................
Č i p k a r s t v o .........................................................................
R u k a v ič a r s tv o ....................................................................
Vezanje k n jig a ....................................................................
T ekstilne f a b r i k a c i j e ....................................................
G a z d a r ic e ..............................................................................
B o ln ić a r s tv o .........................................................................
Praonićki z a v o d i ...............................................................
Služinski p e r s o n a l .........................................................
Iznajmljivanje s o b a .........................................................
S t e n o g r a fija .........................................................................
U čitelji i u č i t e l j i c e ..........................................................
U čitelji i učiteljice g l a z b e ..........................................
Ž ene
Muževe
9 9 ,4 0 ,6
98
2
9 6 ,8 3 ,2
7 7 ,6 2 2 ,4
7 2 ,8 2 7 ,4
6 2 ,6 3 7 .4
5 0 ,5 4 9 5
50 50
9 4 ,7 5 ,3
8 9 ,9 10,1
8 6 ,8 13,2
8 1 ,9 18,1
8 3 ,4 16,6
7 6 ,7 2 3 ,3
7 3 ,4 2 6 ,6
5 6 ,9 43,1
O d 4,833.630 ženskinja u privredi, koje imadu 16 i
više godina, bilo ih je 3,143.712 neudato, 769.477 udato,
856.005 obudovjelo, 63.436 rastavljeno.
„Porast u procentnom odnošaju privrednika,“ veli amerikanski izvještaj, „bio je najveći kod udatih žena, pošto
je taj procentni odnošaj bio 1900. za četvrtinu veći, nego
li 1890. 1890. bila je u privredi tek jedna žena od 22
godine, a 1900. jedna od 18.
Relativno i apsolutno vrlo je velik bioj obudovjelih i
rastavljenih žena. O d 2721438 obudovjelih žena bilo ih
je 1900 godine zaposleno u privredi 857005 = 31,5 po
�213
sto, a još veći je postotak bio medju rastavljenima. O d
114935 bilo ih je godine 1900 zaposleno u privredi 55,3
procenata, a 1890 godine 49 po sto. T ako bivaju svake
godine sve više i više žena oslonjene same na sebe.
O d 303 zanimanja, kojima se bave žene, ima ih
79
59
31
125
63
s
„
„
„
„
manje
„
„
više
„
od
„
„
„
„
100 žena
1 00 do 5 0 0 „
5 0 0 * 1 000
1 0 0 0 ,.
5000 „
O d 100 uposlenih osoba u dobi od 16 i više godina
dobijaju:
Muškarci
Manje od 7 dolara 18
7 do 9
1 5 ,4
„
9 99 2 0
„
6 0 ,6
2 0 99 2 5
„
4 .8
V iše od 2 5
„
2.
Prosječna tjedna plaća 11,16 dolara
Ž en e
M anje od 7 dolara 6 6 ,3
7 do 9
,.
19,6
9
13,2
15
*
15
20
„
0 .8
„
20 „ 25
0.1
6 ,1 7 dolara
Vidimo, da 60,6 postotaka svih muškaraca dobijaju
više od 9 dolara, dok nasuprot samo 14,1 postotaka rad
nica dobijaju više od 9, a više nego dvije trećine (66,3
po sto) manje od 7 dolara.1 Prosječna tjedna plaća iznosi
za muškarce 11, 16, a za žene 6,17 dolara, dakle skoro
dvostruko manje.
Isto je tako velika razlika u ćinovnićkom svijetu. O d
185874 civilnih činovnika nabrojeno je : 172053 muških
= 92,6 po sto i 13821 = 7,4 procenta ženskih. U K o
lumbiji, gdje je sjedište centralne uprave, diže se postotak
ženskog rada do 29 procenata. P a ipak manje od 720
dolara dobijaju 47,2 procenata svih žena, dok muškarci
samo u 16,7 procenata.2
U Francuskoj je prema popisu od 1901 bilo u pri
vredi 19715075 pučanstva, od toga 12910565 muškaraca
i 6804510 žena. Na pojedina zanimanja razdijeliše se oba
spola, kako slijedi:
1 Earnings of wage-earners. Bulletin 9 3 , str. 11. W ashington 1908.
* Executive civil service of the U nited States. W ashington 1908.
�214
Muškarci
P o ljo p riv r e d a .....................
T r g o v in a ...............................
Kućna posluga . . . .
Slobodna zanimamja . .
Industrija................................
5517617
1132621
223861
226 5 6 1
3695213
Proc.
Ženske
72
2658952
65
689999
23
791176
67
1 7 3278
6 3 ,5 2 1 2 4 6 4 2
Proc.
28
35
77
33
3 6 ,5
„Dakle broj ženskog radnog naroda je polovica muškog
radnog naroda."1
Kao u svim drugim zemljama najmanji je procenat u
svim zanimanjima, što zahtijevaju veliku fizičku snagu. (U
rudarstvu dolaze 2,03 žene na 100 muškaraca, u kameno
lomima 1,63, u metalurgiji 1,06). Naprotiv najviše žena
ima u tekstilnoj industriji — 116 žena na 100 muškaraca,
u konfekcijskoj industriji, u praonicama 1247, u konfekciji
rublja 3286.2
U opće je, kao što konstatira gospodja C. Milhaud,
najviše žena u onim industrijama, gdje je radno vrijeme i
suviše dugo i gdje je plaća i suviše niska. „Tužna činje
nica : dok industrije s kratkim radnim vremenom uposluju
tek nekoliko tisuća žena, dotle obrti s dugim radnim vre
menom uposluju stotine tisuća njih."3
Sto se tiče naplate rada, buržoaski E. Levasseur veli,
da u svim gotovo slučajevima plaća žena rijetko kada iz
nosi dvije trećine naplate muških radnika, a mnogo češće
dostiže polovicu.4
2. Tvornički rad udatih žena. Kućna industrija i
industrije, pogibeljne zdravlju.
Vrlo je visoki procenat, što ga uopće predstavljaju udate
radnice prema cjelokupom broju radnica, stanje, koje je
vrlo ozbiljno za porodični život radnika, i taj broj uposlenih
udatih žena stalno sve više raste. Njemački privredni nad
1 C.
2 E.
republike,
3 C.
4 E.
M ilhaud, Radnica u Francuskoj. Str. 4 do 5. Paris 1907.
Levasseur, Radnička i industrijska pitanja u Francuskoj za treće
str. 2 7 5 do 2 7 6 . Paris 1907.
M ilhaud, u pomenutoj knjizi, str. 22.
Levasseur, u pomenutoj knjizi, str. 537.
�215
zornici priredili su godine 1899. anketu o vremenu rada
udatih žena i razlozima, koji ih nagone na rad .1
T ako se saznalo, da u tvornicama radi ukupno 229.334
žena. Osim toga prema saopćenjima pruskih rudarskih
oblasti radilo je preko dana u rudnicima 1063 žena. U
Badenu, u poduzećima, koja su podčinjena kontroli pri
vrednog nadzorništva, broj udatih radnica u vrijeme od
1894. do 1899. poskočio je od 10.878 = 27,05 proce
nata na 15.046 = 31,27 procenata svih odraslih radnica.
U kojem su opsegu na priopćenoj sumi od 229.334
zastupane glavne industrijske grane, izlazi iz slijedeće tabele :
1 1 1 .1 9 4
T ekstilna i n d u s t r ij a ....................................................
Industrija h r a n e ..............................................................
3 9 .0 8 0
19.475
Kamena i zemljena in d u s t r ij a ...............................
Industrija o d i j e l a .........................................................
13 .1 5 6
Industrija p a p i r a .........................................................
1 1 .049
Obradba k o v i n a .........................................................
1 0 .739
Drvena in d u s t r ij a .......................................
5 .6 3 5
Poligrafski o b r t i ..............................................
4 .7 7 0
Industrija strojeva . .
* ....................
4 .4 9 3
Kemička i n d u s t r i j a ................................
4 .3 8 0
D r u g o ..................................... .......................................................5 .3 6 3 ____
Ukupno . . .
2 2 9 .3 3 4
Pored tekstilne industrije ističe se odmah industrija
hrane i sredstava za uživanje, gdje prije svega daje uposlenja mnogobrojnim ženama fabrikacija cigara i duhana.
O nda slijedi industrija papira, naročito zavodi za sortiranje
prnja i ciglane. „Z ene se bave većinom u napornim zani
manjima (kamenolomi, ciglane,bojadisaone,kemičke
tvor
nice, fabrike šećera i t. d.) teškim, a često i nečistim
poslom, dok se mladje ispod 21 godine radnice nalaze u
tvornicama papira, tvornicama cigara i odijela. Z a najgore
poslove, što ih drugi izbjegavaju, nadju se tek
starije rad
nice, naročito udate. “2
1 U p oslenje udatih žena u tvornicama. Prema godišnjim izvješćima
privrednih nadzornika za godinu 18 9 9 . obradjeno u odjelu za unutarnje
poslove. Str. 18, 2 1 , 2 3 , 4 9 , 53 , 6 2 , 6 3 . Berlin 1901.
2 „ U krajevima, gdje su koncentrirane tkaonice, diže se procenat
udatih žena medju tvorničkim radnicama daleko preko prosječnih 2 6 pro
cenata, naprimjer u Sachsen-Altenburgu do 56, a u Reussu do 5 8 pro
cenata." R. W ilbrandt, Tkalci u sadašnjosti. Str. 143. Jena 1906.
�216
O d mnogih mišljenja o uzrocima i razlozima, zbog kojih
je toliko rasprostranjen rad udatih odnosno rastavljenih i
obudovjelih žena, neka spomenemo samo nekoje. U potsdamskom okružju navodila se kao razlog uposlenju žena u
tvornicama vrlo često nedostatna zaslužba muževa. Prema
saopćenjima dvaju nadzoriyka tvrdilo je 53,62 procenata
uposlenih žena, da je zaslužba hranitelja nedovoljna. P o
svema slično izjavljuju nadzorni činovnici okružja W estpreussen, Frankfurt a. O ., Mittelfranken, Wiirttemberg II.,
Unterelsass i t. d. Magdeburški činovnik navodi isti razlog
za većinu uposlenih ž e n a ; a druge moraju raditi i zbog toga,
što muž za sebe odviše treba ili što je pijanica. Druge
žene opet radile su iz navike i toga, što nisu odgojene za
poziv žene. Dopustimo, da za maleni broj slučajeva vrijede
takvi razlozi, opet velika većina njih radi zato, jer mora.
T o je uostalom konstatirala i strukovna organizacija drvodjelaca u Stuttgartu priredivši anketu godine 1900. Č i
novnik za Unterelsass konstatira, da glavni uzrok radu
udatih žena treba tražiti u modernoj kulturi, prometnim
sredstvima i u industrijskoj potrazi j e f t i n i h r a d n i h
s n a g a , koja je stvorena neograničenom konkurencijom.
U date žene bivaju rado uposlivane i zbog toga, što se na
njih v e ć m a m o ž e š o s l o n i t i i š t o s u p o s t o
j a n e u r a d u . Đadenski tvornički nadzornik (dr. W orishoffer) veli:
„No prije svega su niske plaće radnica ono, što po
svuda nagoni poslodavce, da ih upotrijebe u poslu. Z a to
je dovoljan dokaz to, što su plaće najmanje baš u onim
industrijskim granama, gdje se u većem broju nalaze rad
nice . . . U tim industrijskim granama glavno je mogućnost
u većem broju uposlivati ženske radnike, a u radničkim je
familijama nužda uzrok, da ženske stupaju u posao.“
Činovnik iz Koblenza veli: „Zene su općenito povjerIjivije i rade marljivije od mladih djevojaka. Mlade radnice
nijesu sklone nečistim i neugodnim poslovima, koji zbog
toga ostaju ženama, koje nemaju toliko zahtjeva. Tako pri
mjerice mnoge žene uposluje sortiranje prnja .4
,1
1 U spomenutoj knjizi, str. 57, 63.
�217
Što se tiče najamnice, utvrdjena je činjenica, da se
uopće ženski rad gore plaća od muškoga rada, pa i tamo,
gdje je on jednak. U tom pogledu ne postoji nikakva^ raz
lika izmedju privatnih ^poduzetnika, države i općina. Z ene
u željezničkoj i poštanskoj službi dobijaju manje, nego mu
škarci za jedan te isti r a d ; učiteljice svaka općina plaća
gore, no učitelje. Razlozi za to jesu o v i: žena osjeća manje
potreba, a prije svega slabija j e ; njena je privreda u vrlo
mnogo slučajeva tek dodatak prihodu muža ili oca kao
pravog hranitelja; diletantski, provizorni i slučajni karakter
ženskog rada; velika industrijska rezervna vojska radnica i
otuda njihova manja otporna sn ag a; „nečista konkurencija"
takozvanog „srednjeg staleža" u krojaštvu, čišćenju i u in
dustriji cvijeća i papira; žena je redovito vezana na mjesto
svoga stanovanja. A i vrijeme rada za žene je prosječno
najduže, kad zakonodavstvo ne intervenira u njihovu zaštitu.
U jednoj raspravi o plaćama tvorničkih radnika u Mannheimu godine 1893. podijelio je pokojni Dr. Worishoffer
tjednu radničku plaću u tri razreda :1 Najniži razred obu
hvaćao je tjednu plaću do 13 maraka, srednji od 13 do
24 marke, a visoki preko 24 marke.
Prema toj raspravi dadoše plaće slijedeću sliku. Plaće
iznašahu:
N iži
Svi r a d n i c i ........................................2 9 ,8 posto
M u š k i ....................................................2 0 ,9 w
Ž e n s k i ....................................................9 9 ,2 „
Srednji
4 9 ,8 posto
5 6 ,2 „
0 ,7 „
V isoki
2 0 ,4 posto
2 2 .9 w
0,1
Radnice su najvećim djelom zaradjivale zbilja nadnicu
za gladovanje, jer su dobijale:
Tjednu plaću ispod
5 m arak a
„
od
5 do 6
„
..
6 „ 8
„
..
h
8 , 10........... ...............................
„
„
10 „ 12
„
12 „ 15
O statak preko 15
„
4 ,6 2 posto
5 ,4 7
„
4 3 .9 6
,.
2 7 .4 5
,.
1 2 .38
„
5 .3 8
»
0 ,7 4
„
Prem a rezultatima jedne ankete, koju je priredilo ber
linsko privredno nadzorništvo, iznosila je prosječna tjedna
1 W orishoffer, Socijalni položaj tvorničkih radnika u M annheimu.
�218
zaslužba radnica 11,36 maraka. Ispod 6 maraka dobijalo
je 4,3 procenta, 6 do 8 maraka 7,8 procenta, preko 12
do 13 maraka 27,6 procenata, preko 15 do 20 maraka
11,1 procenata, preko 20 do 30 maraka 1,1 procenat.
Najveći dio plaća leži izmedju 8 i 15 maraka (75,7 pro
cenata). U Karlsruheu iznosi prosjećna tjedna zarada svih
radnica oko 10,02 maraka .1
Najbjednije su plaćeni radnici u kućnoj idustriji, i to
kako ljudi, tako i žene, pa ipak žene još mizernije. Uz to
je radni dan bez granica, a u sezoni neizmjeran. A isto
je tako u kućnoj industriji vrlo ćesto uobićajen i tako
zvani znojni sistem, to jest radniku posrednici — faktor,
majstor i t. d. — daju posao, pa onda jedan zamašan dio
najamnice, koju poduzetnik plaća radniku, traže kao na
gradu za svoj trud.
Koliko je jadno plaćen ženski rad u kućnoj industriji,
pokazuju nam ovi podaci o stanju, koje u tom pogledu
vlada u Berlinu. Šarene muške košulje (košulje od barhenta),
koje su još 1889. plaćane 2 do 2,50 marke za tucet, liferovane su poduzetniku 1893. godine za 1,20 marke.
Jedna švelja srednje kakvoće mora da radi od rana jutra
do mrkoga mraka, ako hoće da za dan izradi 6 do 8
košulja, nedjeljna zarada iznosi 4 do 5 maraka. Radnica,
koja šije pregaće, zaradjuje 2,50 do 5 maraka nedjeljno,
ona, što šiva kravate, 5 do 6 maraka, v j e š t a šivačica
bluza 6 maraka, v r l o s p o s o b n a radnica dječjeg odi
jela 8 do 9 maraka, izvježbana radnica žaketa 5 do 6
maraka. V eom a izvježbana šivačica finih gornjih košulja
može da u plodnoj s e z o n i zaradi 12 maraka, i to, ako
radi od 5 sati ujutru do 10 sati uveče. Radnice na na
kitima, koje mogu samostalno kopirati modele, zaradjuju
m j e s e č n o 30 maraka, okretne radnice za ukrašavanje
haljina, koje su već čitavu godinu dana radile taj posao,
zaradjuju za vrijeme s e z o n e m j e s e č n o 50 do 60 ma
raka. Sezona iznosi ukupno pet mjeseci. Radnice kišobrana
i suncobrana zaradjuju tjedno, sa dvanaestsatnim radnim
danom, 6 do 7 maraka. Takve nadnice, koje dostižu baš
1 Marija Baum, Tri razreda najamnih radnica u industriji i trgovini
grada Karlsruhea. Str. 60. Karlsruhe 1906.
�219
za gladovanje, primoravaju radnice na prostituciju, jer ni
sa n a j s k r o m n i j i m zahtjevima ne može nijedna radnica
da opstane u Berlinu bez 9 do 10 maraka nedjeljno.
O ve činjenice pokazuju, da moderni razvitak sve više
i više otrže ženu od porodičnog života i kuće. Braku i
porodici kopa se grob, oni se raspadaju, pa je već i
s pogledom na ta fakta apsurdno upućivati ženu na kuću
i porodicu. T o može da radi samo onaj, koji živi ne mi
sleći ništa, koji ne vidi ili ne će da vidi stvari, koje se
oko njega razvijaju.
U velikom broju industrijskih grana uposleni su isklju
čivo ženski radnici, u drugom još većem broju one čine
većinu, a u najvećem broju ostalih grana rada radnice su
uposlene u više ili manje znatnom broju. T aj broj postaje
sve veći i one sve više prodiru u nove grane zanimanja.
Njemački zakon o privrednome uredjenju od 1891.
utvrdio je na jedanaest sati normalni radni dan za sve
radnice u fabrikama, ali je on izigran grdnom količinom
izuzetaka, koje mogu vlasti dopustiti. Isto je tako zabranjen
i noćni rad radnica po fabrikama, ali i tu savezno vijeće
može da dopusti izuzetke za tvornice, u kojima se proiz
vodnja ne može prekidati ili za izvjesna sezonska poduzeća
(na primjer tvornice šećera). T ekar pošto je medjunarodna
bernska konvencija na 26. rujna 1906. propisala (za tvor
nice) uvedenje jedanaestsatnog noćnog odmora ; pošto je
socijalna demokracija godinama energično tražila zabranu
noćnog ženskog rada u privredi i sniženje dnevnog radnog
vremena na osam sati, popustile su vlada i gradjanske
stranke iza dugog otpora. Iza toga je iz zakonske osnove
o redu u privredi, koja je još ostala u komisiji, istrgnut
onaj komad, što se odnosio na uredjenje ženskog rada.
Osim ove odredbe u zakonu od 28. prosinca 1908. predvidjeno je za žene d e s e t s a t n o m a k s i m a l n o r a d n o
v r i j e m e u svim onim poduzećima, gdje je uposleno
n a j m a n j e d e s e t r a d n i k a . U dane prije nedjelja i
svetaka ne smije trajanje rada prekoračiti osam sati. R ad
nice, koje radjaju, ne smiju se uposlivati osam tjedana
prije i osam tjedana poslije porodjaja. Ponovno njihovo
stupanje u posao uvjetovano je svjedodžbom, koja dokazuje,
�220
da je od njenog porodjaja proteklo najmanje šest tjedana.
Radnice ise dalje ne smiju upotrebljavati za transportiranje
kod gradnja različite vrsti. Usprkos energičnom otporu so
cijalne demokracije prihvaćen je predlog, da više upravne
oblasti mogu dozvoliti za pedeset dana rad preko odredjenog vremena.
Osobitu pažnju zaslužuje § 137 a, koji je učinio prvi
korak dokončanju izrabljivanja kućnim radom. T a odredba
glasi: „Radnicama i mladim radnicima ne smije se davati
za dane, u kojima su bili uposleni zakonom dopuštenim
radom, posao od poslodavaca ili njihovih posrednika.“ Bez
obzira na njegove manjkavosti znači taj novi zakon ipak
neki napredak uoči postojećem stanju.
Ali žene bivaju sve više uvlačene ne samo u one in
dustrijske poslove, koji su prema njihovoj slabijoj fizičkoj
snazi za njih pogodni, već i u sve poslove, iz kojih eksploatatorska klasa može da izvuče veći profit upqtrebljavajući žene. T u spadaju kako n a j n a p o r n i j i tako i
n a j n e p r i j a t n i j i i za zdravlje n a j o p a s n i j i po
slovi, a time se svodi na svoju pravu mjeru ono f a n t a
s t i č n o shvatanje, koje u ženi gleda samo nježno biće
s finim strunama, kako je vrlo često slikaju pjesnici i
pisci romana, da bi podražili čovjeka.
Fakta su tvrdoglava, neumoljiva, i mi imamo samo sa
faktima da računamo, jer nas ona čuvaju od lažnih zaklju
čaka i sentimentalnih budalaština. A ta nas fakta uče, da
su izmedju ostalog žene uposlene: u tekstilnoj industriji,
u kemičkoj industriji, u industriji metala, u industriji papira,
u industriji strojeva, u drvenoj industriji, u industriji sred
stava za hranu i uživanje, u rudarstvu nad zemljom — u
Belgiji u rudarstvu i pod zemljom, čim je radnica preko
račila 21. godinu života. Nadalje na širokom području obradjivanja vrtova i polja, u marvogojstvu i u industrijama,
koje spadaju ovamo, napokon u različitim granama privrede,
u kojima su one već odavna, na neki način kao privilegovane, isključivo radile: kod izradjivanja rublja i ženskih
odijela, u raznolikim granama pomodnih struka, u svojstvu
prodavačica, komptoaristica, učiteljica, dadilja, spisateljica,
umjetnica svake vrsti i t. d. Desetine hiljada žena iz sitnog
�221
srednjeg staleža upotrebljavaju se kao robinje dućana ili na
tržištu, a time su otrgnute gotovo od svakog rada u kući,
a naročito od uzgajanja djece. 1 najposlije mladje, a naročrto ljepše ženske sve se više i više upotrebljavaju na naj
veću štetu cjelokupne svoje ličnosti u javnim lokalima svih
vrsta kao personal za posluživanje, pjevačice, plesačice itd.
za primamljivanje muškog svijeta, koji žudi za uživanjem,
oblast, u kojoj vlada najstrahovitije i najgore stanje i u
kojoj gospodarstvo nad bijelim robljem slavi svoje najbjesnije orgije.
Medju ovim zanimanjima ima ih mnogo, koja su u
n a j v e ć o j m j e r i opasna. T ako je veoma opasno dje
lovanje sumpornokiselih i alkaličnih plinova u fabržkaciji
slamnatih šešira i pranju slamnatih šešira; vrlo velika opa
snost zbog udisanja pare od klora pri bijeljenju biljnih tvari;
opasnost otrovanja postoji u fabrikaciji šarenih papira, ša
renih oblatna i šarenog cvijeća, pri izradi metahromotipije,
otrova i kemikalija, bojadisanju olovnih vojnika i olovnih
igračaka. Premazivanje ogledala živom prosto je smrtonosno
za plod u utrobi trudne žene.
Dok od živorodjene djece u pruskoj državi umire pro
sječno 22 procenta tijekom prve godine života, dotle
prema dr. Hirtu od živorodjene djece onih radnica, koje
premazujil ogledala, umire 65 procenata, onih, koje gla
čaju staklo, 55 procenata, onih, što rade s olovom, 40
procenata. Godine 1890 od 78 trudnih žena, koje su ra
dile u slovolivnicama okruga W iesbadena, normalno je
porodilo samo 37 njih. Prem a dr. Hirtu u drugoj polovini
trudnoće veoma je opasan rad na fabrikaciji šarenog pa
pira i vještačkoga cvijeća, ispunjavanje bruseljskih čipaka
olovnom prašinom, izradba klišea, premazivanje ogledala,
industrija kaučuka i rad u svim tvorničkim poduzećima, u
kojima su radnice izložene udisanju škodljivih plinova:
ugljičnog oksida, ugljične kiseline i sumporovodnika A u
najvećoj je mjeri opasna fabrikacija fosfornih žigica i izradjivanje tkanina od vunenih krpa i otpadaka. Prema izvje
štaju badenskog privrednog nadzornika za godinu 1893
g o d i š n j i prosječni broj prijevremenih porodjaja kod žena,
koje učestvuju u privrednome životu, popeo se od 1039
�222
u godinama 1882 do 1886 na 1244 u godinama 1887 do
1891. Broj porodjaja, kojima je morala prethoditi kakva
operacija, iznosio je od 1882 do 1886 prosječno godišnje
1118, medjutim od 1887 do 1891 popeo se na 1385.
Još bi se mnogo ozbiljnije činjenice otkrile, kad bi se
slična istraživanja izvršila po cijeloj Njemačkoj. Gotovo
uvijek privredni nadzornici zadovoljavaju se u svojim izvje
štajima ovom primjedbom : „Osobite štete za žene zbog
rada u fabrikama nijesu se zapazile.*' Pa kako bi se one
i mogle zapaziti, kad posjet inspektora traje malo vremena
i kad se ne traži liječničko mišljenje? Utvrdjeno je dalje,
da postoje velike opasnosti po život i pojedine dijelove
tijela naročito u tekstilnoj industriji, u fabrikaciji zapaljivih
materija i u radu sa poljoprivrednim strojevima. Osim toga
veliki broj radova, koje navedosmo, spada u najteže i naj
napornije čak i za muškarce, to nam kaže prvi pogled,
koji bacimo na onu vrlo nepovoljnu listu. Neka se i dalje
govori, koliko se hoće, kako je ovaj ili onaj posao nedo
stojan žene, šta to vrijedi, kad ona ne može da bude upu
ćena na drugi kakav rad, koji njoj više odgovara!
Kao industrijske grane ili kao manipulacije u industrij
skim granama, u kojima mlade djevojke ne bi trebale da
rade zbog opasnosti po njihovo zdravlje, a specijalno zbog
opasnosti po njihove spolne funkcije, ističe dr. H ir t: 1
izradbu brončanih boja, masni i oštri papir, razbijanje (pri
izradbi šešira), glačanje (staklenih stvari), brisanje bronce
s kamena (litografija), grebenjanje lana, češljanje konjske
dlake, grebenjanje barhenta, cinkovanje željeznog lima,
radnje pri izradi tkanina od vunenih krpa i otpadaka.
U ovim pak zanimanjima smjele bi se upotrebljavati
mlade djevojke, samo ako bi postojale i bile pregledane
nužne zaštitne mjere (uredjenje ventilacije i t. d . ) : Pri
izradbi tapeta od papira, porculana, olovaka, sačme od
olova, eterskih ulja, alauna, broma, kinina, sode, parafina,
ultramarina, (otiovnih) šarenih papira, (otrovnih) oblatna,
metahromotipija, fosfornih žigica,2 švajnfurtskog zelenila i
1 Privredni rad žena. 1878,
2 Medjunarodnim zaključkom od 2 6. rujna 1906. izmedju Danske,
Njemačke, Francuske, Italije, Luksemburške, Nizozemske i Švicarske za-
�223
umjetnog cvijeća. Isto je sa rezanjem i sortiranjem krpa,
sortiranjem i mljevenjem duhanskih listova, izradbom pa
mučnih zavoja, motanjem pamuka i svile, čišćenjem krevetskih pera, sortiranjem dlaka za kistove, pranjem (sumporenjem) slamnatih šešira, vulkanizovanjem i nastavljanjem
kaučuka, bojadisanjem olovnih vojnika, paketiranjem burmuta, premazivanjem ogledala, brušenjem šivaćih igala i
ocjelnih pera.
Nije zbilja ni najmanje lijepa slika gledati žene, čak i
trudne, gdje u natjecanju s muškarcima pri podizanju že
ljezničkih pruga vuku teško natovarena kola; ili ih posmatrati, kako pri zidanju kuća prave kreč i cement ili nose
teške tovare kamenja; ili pri pranju ugljena i željezne rude.
T u se od žene oduzima sve, što je čini ženom, i njezine
se ženske osebine nemilosrdno gaze, kao što se obratno
ljudima u tolikim vrstima zanimanja oduzima sve, što ih
čini ljudima. T o su posljedice socijalnog eksploatisanja i
socijalnog rata. Naši pokvareni društveni odnošaji postav
ljaju sve stvari naopako.
Kad se ima na umu, koliki je objam, što ga ženski
rad zahvata u svim oblastima privredne akcije, kao i to,
da on prijeti postati još veći, razumljivo je, što zainteresovani muškarci gledaju na sve to s vrlo malo prijateljstva.
Nesumnjivo je, da sa širenjem ženskoga rada porodični
život radnikov propada sve više i više, da je prirodna po
sljedica toga rada raspadanje braka i porodice i da ne
moral, demoralizacija, degeneracija, bolesti svake ruke i
smrtnost djece rastu u strahovitoj mjeri. Prema statistici
stanovništva njemačkoga carstva smrtnost djece znatno je
porasla u gradovima, koji su u posljednjim desetljećima
postali pravim tvorničkim središtima. Osim toga raste ona
u seoskim općinama, gdje zbog poskupljivanja mlijeka
pada dobrota hrane. Najveća je smrtnost dojenčadi u
Gornjem Pfalzu, u Gornjoj Bavarskoj i Donjoj Bavarskoj,
branjeno je u tim državama upotrebljavanje bijelog fosfora za žigice od
1. siječnja 1911. počevši. U Njemačkoj ne smije se takve upaljive tvari
od 1. siječnja 190 7 . pripravljati, a od 1. siječnja 1908. ne smiju se nu
diti u trgovini, prodavati ili na koji bilo način stavljati u promet. U E n
gleskoj je godine 1909. prihvaćen sličan zakon.
�224
u nekim kotarima Liegnitza i Đreslave i okružnoj kapetaniji
Chemnitzu. T ako je godine 1907. od 100 živorodjenih
umrlo prve godine života u Stadtamhofu (Gornji Pfalz)
40,14, u Parsbergu (Gornji Pfalz) 40,06, u Friedbergu
(Gornja Bavarska) 39,28, u Kelheimu (Donja Bavarska)
37,71, u Miinchenu 37,63, u Glauchau (Saska) 33,48, u
W aldenburgu (Šleska) 32,49, u Chemnitzu 32,49, u
Reichenbachu (Sleska) 32,18, u Annabergu 31,41 i t. d.
Još su gori odnošaji bili u većini velikih tvorničkih sela,
od kojih mnoga imahu da pokažu broj smrtnosti od 40
do 30 procenata. P a i pored svega toga ovaj socijalni
razvitak, koji daje tako žalosne rezultate, jest napredak,
isto onako napredak, kao što je to sloboda proizvodnje
i trgovine, sloboda radnikova kretanja, sloboda zaklju
čivanja brakova i t. d., koji utiču povoljno na kapita
listički razvitak, ali baš time zadaju smrtni udarac srednjem
staležu.
Radnici nijesu skloni da pomažu sitnim zanatlijama,
kad oni pokušaju da ograniče slobodu privrede i slobodu
kretanja i da iznova podignu feudalne i cehovske pregrade,
sve zbog toga, da bi umjetnim načinom održali u životu
sitnu proizvodnju, jer ništa drugo ne bi im moglo biti
svrhom. Isto se tako i u pogledu ženskoga rada ne može
povratiti staro stanje, što dabogme ne isključuje to, da se
strogim zaštitnim zakonima spriječi prekomjerna eksploata
cija ženskoga rada i da se djeci, koja su obvezana posje
ćivati školu, zabrani rad u privredi. U tom se interesi radnikovi pokrivaju s državnim, općim ljudskim kulturnim in
teresima. Država je primjerice prinudjena — kao što je to
posljednjih decenija bio više puta slučaj, posljednjiput 1893.,
kad se radilo o tom, da se vojska opet znatno pojača
da spusti minimalnu mjeru, koja je propisana za jednog
vojnika, zbog toga, što je uslijed degenerišućih djelovanja
našeg privrednog sistema sve veći i veći broj mladih ljudi,
koji su nesposobni za vojsku: eto, tu svi imaju interesa,
da se uvedu zaštitne mjere.1 Konačni se cilj mora sa
1 M edju pozvanima bilo je u postocima za vojsku sposobnih 1902.
58.5, 1903. 5 7 ,1 , 1904. 5 6 ,4 1905. 5 6 ,3 , 1906. 5 5 .9 , i 1907. 5 4.9.
Z b og neuporabivosti moralo se otpustiti prigodom novačenja od 1881.
�225
stojati u tome, da se uklone š t e t e , koje prouzrokuju
mašinizam, usavršeni alati i moderan način rada, a da se
naprotiv svim članovima društva pruže k o r i s t i , koje su
mašinizam, usavršeni alati i moderan način rada donijeli
čovječanstvu i koje još u mnogo većoj mjeri mogu donijeti,
ako se ljudski rod organizuje na način, koji tim produk
tivnim snagama najbolje odgovara.
Bezumlje je to i vapijuća nepravda, što od kulturnih
napredaka i rezultata, koji su produkt cjeline, vide koristi
samo oni, koji ih svojom materijalnom snagom mogu sebi
da prisvoje, a medjutim hiljade marljivih radnika i radnica,
zanatlija i t. d. obuzima užas i briga, kad čuju, da je
ljudski duh učinio opet neki pronalazak, pomoću koga se
može doći do mnogo većih rezultata, no ručnim radom,
te uslijed čega imaju izgleda da budu bačeni na cestu kao
beskorisni i prekobrojni.1 Uslijed toga ono, što bi trebali
svi radosno da pozdrave, postaje predmetom najžešće
mržnje, koja je ranijih decenija toliko puta izazivala juriše
na tvornice i uništavanje strojeva. Neprijateljsko raspolo
ženje, koje je slično tome, postoji danas vrlo često izmedju
muža i žene kao radnika. O no je isto tako neprirodno.
Mora se dakle pokušati, da se osnuje jedno društveno
uredjenje, u kom će vladati potpuna ravnopravnost sviju
bez razlike spola.
T o je mogućno izvesti, čim sva sredstva za rad po
do 1885. 2 ,0 7 po sto, od 1891. do 1895. 2 ,3 0 , od 1901. do 1905.
2 ,4 7 procenta. W . C laassen, O padanje ratne spreme u Njemačkoj u
gradu i na selu od 1902. do 1907. Arkiv zabijologiju rasa i društva,
1909., svezak 1.
1 Tvornički nadzornik A . R e d g r a v e držao je krajem prosinca
1871. predavanje u B r a d f o r d u, u kom je medju ostalim rekao i o v o :
„O no, što me je od nekog doba frapiralo, to je promijenjeni izgled tvor
nica vune. Prije su one bile ispunjene ženama i djecom, sad se čini,
da sav posao vrše strojevi. N a moje pitanje dade mi jedan tvorničar
ovo objašnjenje: P od starim sistemom radilo je kod mene 63 lica; po
slije uvedenja savršenijih strojeva ja sam broj ruku reducirao na 33, a
u posljednje vrijeme, uslijed novih velikih promjena, ja sam bio u stanju,
da ga od 33 reduciram na ! 3 . “ Dakle u toku malog broja godina broj
radnika smanjio se gotovo za 8 0 procenata, dok je masa produkata u
najgorem slučaju ostala ista. — Mnogobrojna zanimljiva saopćenja u
tom pogledu daje „Kapital" Karla Marksa.
A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
15
�226
stanu svojinom društva; ukupni rad dostiže najveći stepen
plodnosti time, što će se svi blagotvorni tehnički i naučni re
zultati i pomoćna sredstva primijeniti u procesu rada i što
će za sve one, koji su sposobni za rad, postojati obveza,
da vrše jednu stanovitu količinu rada, koja je nužna za
podmirenje društvenih potreba, za šta opet u naknadu
društvo daje svakom pojedincu sredstva za razvijanje nje
govih sposobnosti i za uživanje života.
Zena će isto kao i čovjek biti koristan i ravnopravan
član društva, ona će kao i muškarac moći potpuno raz
vijati sve svoje tjelesne i duševne sposobnosti i ispunja
vajući svoje dužnosti imati sva prava. Stojeći prema mu
škarcu kao slobodna i ravnopravna, ona je obezbijedjena
od svih napadaja na njezino dostojanstvo.
Današnji razvitak društva sili sve više i više takvom
uredjenju, a baš velika i teška zla, koja taj razvitak nosi
sa sobom, prinudjavaju ljude, da ostvare to društveno ure
djenje.
Četrnaesto
poglavlje.
Borba žene za obrazovanost.
1. Revolucija u kućnom životu.
Ma da se ovaj razvoj ženinoga položaja može tako reći
opipati, ma da ga svaki, koji gleda otvorenim očima, mora
vidjeti, još se svaki dan čuje brbljanje o „prirodnome pozivu“ žene, koji je upućuje na kuću i porodicu. Ovako se
najviše galami tamo, gdje žena pokušava da prodre u krug
viših zanimanja, na primjer u više naučne i administrativne
struke, liječničku i pravničku profesiju, prirodne nauke i
t. d. Izmišljaju se najsmješniji prigovori i brane pod formom
učenosti. G ospoda, koja važe kao učena, pozivaju se na
nauku, ovdje kao i u mnogim drugim stvarima, da bi bra
nila najveće apsurdnosti i besmislice. Njihov glavni vajni
razlog je to, da žena po duševnim sposobnostima stoji
iiisko ispod muškarca, da ona u duševnim oblastima ne
može da uradi ništa, što bi bilo od velikoga značenja.
�227
Ovi prigovori odgovaraju u tolikoj mjeri predrasudi
najvećeg broja ljudi o pozivu i sposobnostima žene, da
svatko, tko ih podigne, može računati na općenito odo
bravanje.
Nove će ideje stalno nailaziti na oštar otpor, doklegod
opća obrazovanost i svijest bude stajala na tako niskom
stupnju, kao što je to danas, naročito zbog toga, što je
u interesu vladajućih klasa, da svijest i obrazovanost ogra
niče što je moguće više na svoj sloj. Z ato će nove ideje
u početku zadobijati za sebe samo jednu malu manjinu,
i ona uvijek biva ismijavana, klevetana, pa i gonjena. Ali
ako su nove ideje dobre i razumne, ako su one kao nužna
posljedica ponikle iz postojećih odnosa, one će se sve
više širiti, manjina će najposlije postati većina. Tako su
se do danas razvijale sve nove misli u historiji, pa će isto
tako proći i ideja o uvodjenju stvarne i potpune eman
cipacije žena.
Z ar nisu nekada i pristalice kršćanstva bile mala ma
njina ? Z ar reformatori, moderna buržoazija, nijesu imali
najmoćnijih neprijatelja? P a ipak su oni pobijedili. Ili, je
li uništena socijalna demokracija zato, što su je u Nje
mačkoj dvanaest godina sputavali iznimnim zakonima ?
Nikad njena pobjeda nije bila sigurnija, nego onda, kad
se mislilo, da je ona uništena.
Pozivanje na prirodni poziv ženin, po kome ona ima
da bude domaćica i čuvar djece, ima isto toliko smisla,
koliko i tvrdnja, da uvijek mora biti kraljeva, jer ih je
dosada, doklegod historija pamti, svuda bilo. Mi ne znamo,
gdje je postao prvi kralj, kao god što ne znamo, gdje se
pojavio prvi kapitalist, ali mi znamo i vidimo, da se mo
narhija u toku vjekova bitno promijenila i da je tendencija
razvitka u tome, da joj oduzima sve više i više moći, dok
ne dodje vrijeme, a ono više nije daleko, kad će ona po
stati izlišnom. Kao god monarhija, tako je i svaka dr
žavna i društvena ustanova podvrgnuta stalnim izmjenama
i promjenama, a najzad propadanju. Mi smo vidjeli u histo
rijskom dijelu ove knjige, da današnji oblik braka i položaj
žene nije nikako „vječito“ bio ovakav, kakav je danas,
nego da su naprotiv i jedno i drugo produkt društvenoga
�228
razvitka, koji se nikako nije završio. Ako je prije od pri
like 2350 godina Demosten i mogao izjavljivati, da je je
dini poziv ženin u tome, da „radja zakonitu djecu i bude
vjerni čuvar kuće“ , danas je to gledište zastarjelo. Tko bi
se danas usudio da tako nešto brani kao „prirodom odredjeno“, a da ne zasluži prijekor, da podcjenjuje ženu?
Istina, još i danas ima tih sova, koje u sebi usvajaju to
mišljenje starog Atenjanina, ali se nitko ne usudjuje da
javno izrekne to, što je prije dvije hiljade godina slobodno
i otvoreno, kao nešto, š t o s e p o s e b i r a z u m i j e ,
smio da izjavi jedan od najznatnijih ljudi Grčke. U tome
se sastoji napredak.
No ako je moderni razvitak iskopao grob milijunima
brakova, on je s druge strane opet povoljno uticao na raz
vitak braka. Prije nekoliko desetina godina u svakoj gradjanskoj i seljačkoj kući smatralo se kao nešto sasvim pri
rodno, ne samo da žena šije, plete i pere — ma da je i
to velikim dijelom izašlo već iz mode — nego isto tako
i da mijesi hljeb, prede, bijeli, pravi pivo, kuha sapun,
izradjuje svijeće. Napraviti odijelo izvan kuće smatralo se
kao neumjerena rastrošnost. Vodovod, plinsko osvjetljenje,
kuhanje plinom ili petrouljem itd. — o elektricitetu da i
ne govorimo — pored još jednog velikog broja drugih na
prava, koje se danas nalaze po kućama i kuhinjama, bile
su tada nepoznate stvari. Dašto, još i danas postoje stari
odnosi, ali su oni izuzetak. V ećina žena diže ruke od
mnogih poslova, koji su se prije smatrali kao ženini pri
rodni poslovi, zato, što ih industrija može da vrši bolje,
praktičnije i jeftinije, nego što to može domaćica, te zbog
toga, barem u gradovima, po kućama više i ne ima naprava
za te radove. T ako se za nekoliko desetina godina u našem
domaćem životu izvršila jedna velika revolucija,, kojoj mi
poklanjamo malo pažnje samo zbog toga, što je smatramo
kao nešto sasvim prirodno. Čovjek i ne obraća pažnju na
promjene, koje mu se tako reći pred očima vrše, samo
zato, što one ne iskaču naglo preda nj i ne ruše naglo
red, na koji se on navikao; medjutim, on se buni protiv
novih mišljenja, koja prijete da ga otrgnu od zastarjelih
glupih ideja, na koje se navikao.
�229
T a revolucija, koja se izvršila u našem domaćem životu
i koja zadire sve dalje, izmijenila wje bitno i u drugome
pravcu položaj ženin u porodici. Z ena je postala slobod
nija, nezavisnija. Naše bake, ako su bile poštene majstorske
žene, nijesu smjele pomišljati niti su pomišljale na to, da
primjerice ne drže u kući i ne hrane radnike i šegrte, a
da zato idu u kazalište, na koncerte i lokale za uživanje
čak i radnim danom. A koja bi se od tih dobrih starih
žena usudila i da pomisli da vodi brigu o javnim poslo
vima, kao što to već mnoge žene ćine. Osnivaju se udru
ženja za najrazlićnije svrhe, primaju se i izdaju listovi, sa
zivaju kongresi. Kao radnice one se skupljaju u organiza
cije, dolaze na skupštine i u udruženja muškaraca i tu i
tamo — mi sad govorimo o Njemačkoj — dobijaju pravo
da smiju birati privredne sudove, pravo, koje im je opet
oduzela reakcijonarna većina njemačkog državnog sabora
ljeta gospodnjeg hiljaduosamstotinadevedesetog.
Koji bi to glupan htio da zbriše ove promjene, koje
opisasmo, ma da se ne može osporavati, da one pored
svijetlih strana imaju i mračnih, koje stoje u tijesnoj vezi sa
cjelokupnim odnosima društva, koji previru i tru le ! Ali
ipak ima više svijedih strana. I same žene, ma koliko da
su ukupno za danas konzervativne, nijesu baš nimalo sklone
da se vrate u stare, tijesne, patrijarhalne odnošaje ranijih
vremena.
U Saveznim Državama društvo doduše stoji isto tako
na buržoaskom temelju, ali se ono ne zanosi ni starim
evropskim predrasudama ni preživjelim ustanovama, pa je
zbog toga mnogo sklonije da primi nove ideje i ustanove,
ako one obećavaju koristi. Tam o se već odavno na po
ložaj ženin gleda drugačije, no kod nas. Tam o se primje
rice u bolje situiranim krugovima več odavno došlo na
misao, da je ne samo naporan i spor posao, pa bogme i
za kesu štetan, ako žena još bude sama mijesila kruh i
kuhala pivo, nego se isto tako smatra za izlišno, da ona
k u h a k o d k u č e . Centralna kuhinja kooperative za jelo,
snabdjevena svim mogućim strojevima i pogodnim pomoć
nim sredstvima, zamijenila je privatnu kuhinju; žene, koje
sačinjavaju kooperativu, kuhaju na izmjenu i tako se dolazi
�230
i do boljeg^ raznovrsnijeg i jeftinijeg jela, a sa mnogo manje
napora. Naši oficiri, koji nimalo nisu ni socijalisti ni komu
nisti, rade slično ovom e; oni u svojim kasinima organizuju
privatnu kuhinju, postave jednog administratora, koji ima
da nabavlja životne namirnice na veliko, jelovnik je za
jednički, a jelo se gotovi u parnim kuhinjama kasarne. Oni
živu mnogo jeftinije, nego u hotelu, a imaju bar isto tako
dobro jelo. Kao što je poznato, i hiljade najbogatijih po
rodica živu po cijelu godinu ili pojedinih dijelova godine
u pensionima i hotelima ne žaleći ni najmanje za domaćom
kuhinjom; one smatraju za veliku prijatnost, kad se oslo
bode privatne kuhinje. A to, što naročito imućnije i bo
gatije žene nikako ne pristaju da rade u kuhinji, isto tako
ne kazuje, da je taj posao „prirodni poziv“ ženin, šta više,
činjenica, da vladarske i otmjene porodice, kao što i veći
hoteli svi angažuju k u h a r e za kuhanje jela, mogli bismo
govoriti čak i u prilog toga, da je kuhanje muški posao.
Na ovo naročito svraćamo blagonaklono pažnju onih, koji
ženu ne mogu da zamisle drukčije, no kako maše kuhačom.
I sad, ništa bliže pameti, no sa centralnim kuhinjama
ustanoviti za opću potrebu i centralne zavode za pranje i
potrebne naprave za sušenje — kao što su ih već u svim
većim gradovima bogataši i spekulanti i podigli i došli do
odličnih rezultata; dalje sa centralnim kuhinjama ustanoviti
i centralno loženje, pored vodovoda sa hladnom vodom i
one sa toplom vodom i time otpada velik broj teških i
sporih poslova. Veliki hoteli, mnoge privatne kuće, bolnice,
škole, kasarne, javne zgrade svih vrsta itd. imaju te i slične
ustanove, električnu rasvjetu, kupatila itd. Mana je to, što
su samo javni zavodi i imućne klase ti, koji uživaju ove
koristi, koje bi, kad bi svima bile pružene, uštedile ogromnu
količinu vremena, napora, radne snage i materijala i visoko
uzdignute niveau života i blagostanje sviju. Ljeti 1890. do
nijeli su dnevnici opis napretka, koji je u Saveznim Drža
vama postignut u pogledu centralnog loženja i snabdije
vanja uzduhom. T u je izmedju ostalog stajalo i ovo:
•„Pokušaji, činjeni u novije doba poglavito u Sjevernoj
Americi, da se grijanje kuća čitave jedne četvrti ili dijela
grada vrši sa jednog mjesta, pokazali su dosta ozbiljnih
�231
rezultata i u konstruktivnom pogledu izvedeni su tako briž
ljivo i zgodno, da se, s obzirom na povoljna iskustva i
financijske koristi, koje ti pokušaji obećavaju, smije očeki
vati njihovo dalje rasprostiranje. U novije se doba otišlo
još i dalje, pa se upinje, da se pojedini, ne suviše pro
strani dijelovi grada, ne samo podmiruju grijanjem iz neko
liko centralnih mjesta, nego još i snabdijevaju s v j e ž i m
uzduhom, bilo ugrijanim, bilo rashladjenim."
O no, što je tada bilo projektirano, danas je na mnogo
mjesta, i bolje, ostvareno. Filistarska tjesnogrudnost i ogra
ničenost rado kod nas sliježe ramenima, kad je riječ o tim
i sličnim planovima, ma da se i mi u Njemačkoj nalazimo
u procesu one tehničke revolucije, koja je privatne kuhinje
kao i druge poslove, što su se do danas vršili u domaćem
kućanstvu, učinila bila isto onako izlišnima, kao što je to
mašina i moderna tehnika učinila zanatska poduzeća. U
početku devetnaestog vijeka čak je i jedan Napoleon iz
javio, da je ideja o ladji, koju tjera para, ideja sumanutog
čovjeka; ideju o gradjenju željeznice proglasili su za glu
post ljudi, smatrani za mudre, jer, govorili su, nijedan čo
vjek ne bi mogao ostati u životu, ako bi se vozio na ta
kvoj jednoj spravi, pošto bi brzina vožnje oduzela putnicima
mogućnost, da d išu ; slično tome postupa se još i danas
prema velikom broju novih ideja. T ko bi našim ženama
prije sto godina predložio, da se kane nošenja vode, pa
upotrijebe vodovod, taj bi bio optužen, da hoće žene i
sluškinje navesti na nerad.
Ali velika tehnička revolucija koraca brzim koracima na
svim oblastima života i rada, nju ništa više ne zadržava,
a buržoasko društvo ima historijski zadatak, da tu revolu
ciju, koju je ono i izazvalo, dovede do njenog vrhunca i
da na svim područjima stvori one klice za preobražaje,
k o j e će d r u š t v o , p o d i g n u t o na s v o m t e
melju, s a m o r a z v i t i u v e l i k o m o b j a m u i
u č i n i t i z a j e d n i č k i m d o b r o m sviju.
Razvitak našeg socijalnog života ne ide dakle u tom
pravcu, da ženu opet turi u kuću i na ognjište, kako to
hoće naši fanatičan kućanstvenosti i zbog čega oni, kao
ono Zidovi u pustinji, kukaju za izgubljenim egipatskim
�232
loncima s mesom, v e ć o n z a h t i j e v a , d a ž e n a
i z a d j e iz u s k o g a k r u g a k u ć a n s t v a i u z m e
p o t p u n o u č e š ć e u j a v n o m ž i v o t u — u kome
se tada ne će vidjeti samo muškarci — i u k u l t u r n i m
z a d a c i m a č o v j e č a n s t v a . Laveleye ima pravo,
kad p iše :1 ,,U koliko raste ono, što mi imamo običaj da
zovemo civilizacijom, u toliko slabe osjećanja porodičnog
pijeteta i veze i vrše sve manji uticaj na radnje ljudi. Ovaj
fakat je u tolikoj mjeri općenit, da se u njemu može gle
dati zakon društvenog razvitka/' Ne samo, da je položaj
žene postao drugi, nego i položaj sina i kćerke prema po
rodici, položaj, koji je postepeno u tolikoj mjeri postao
samostalan, da to prije nikada nije bio slučaj, ovo naročito
u Saveznim Državama, u kojima se uzgoj pojedinaca za
samostalan i nezavisan život vrši u mnogo većoj mjeri,
nego kod nas. Mračne strane, koje i danas pokazuje ovaj
oblik razvitka, nijesu s njime ’neminovno spojene: njihov
je korijen u socijalnim odnosima našeg vremena.
Đuržoasko društvo ne izazove nijednu novu prijatnu
pojavu, a da joj odmah ne prida i mračnu stranu, ono je
u svim svojim napredovanjima dvostrano i dvosmisleno,
kao što je to već Fourier oštroumno istaknuo.
Kao Laveley, vidi i Dr. Schaffle, da je drugačiji ka
rakter porodice naših dana posljedica društvenog razvitka.
O n veli: 2
„Kroz historiju se zbilja provlači pod II. objašnjena
tendencija, da se porodica svede na svoje s p e c i f i č n e
funkcije. Porodica napušta jednu po jednu provizornu i
tudju funkciju, ona, u koliko se pojavila kao umjetna do
puna stanovitih socijalnih funkcija, ustupa mjesto samo
stalnim institucijama prava, reda, sile, vjerske službe, na
stave, tehnike i t. d., čim se te ustanove razviju."
2. D uševne sposobnosti kod žene.
Z ene prodiru sve dalje, i ako zasada samo u manjini,
a medju njima svega jedan dio, koji je potpuno svijestan
1 Prastaro vlasništvo. G lava 2 0, kućna zajednica, Leipzig 1879.
2 Gradivo i život društvenog tijela, 1. svezak. Tubingen 1878.
�233
svojih ciljeva. O ne hoće ne samo da mjere svoje snage
s čovjekovim snagama u privrednoj i industrijskoj oblasti,
one hoće ne samo da zadobiju slobodniji i nezavisniji po
ložaj u porodici, nego one hoće još i to, da svoje duševne
sposobnosti ogledaju u višim sferama života i u javnome
životu. Njima se rado odgovara, da one za to nisu spo
sobne, jer ih priroda nije obdarila. Pitanje o zanimanju
višim strukama može u današnjem društvu imati značenja
samo za mali broj žena, ali je ono od principijelne važnosti.
Velika većina ljudi vjeruje najozbiljnije, da im žene mo
raju uvijek biti i duševno podčinjene i da one nemaju ni
kakva prava na jednak položaj s njima, pa su zbog toga
najodlučniji protivnici ovih težnja.
Isti ti ljudi, koji nemaju ništa primijetiti, kad žena radi
one poslove, od kojih su mnogi u najvećoj mjeri naporni,
često puta opasni, u kojima se najvećma upropaštuje ono,
što je čini ženom, u kojima ona na najeklatantniji način
vrijedja svoje materinske dužnosti, hoće da je isključe od
onih zanimanja, u kojima te zapreke i opasnosti postoje u
mnogo manjoj mjeri i koja mnogo bolje odgovaraju njenom
tjelesnom sastavu.
Naročito je živahnija agitacija u Njemačkoj, da se že
nama dopusti studij na univerzama, izazvala veliko protiv
ljenje, koje se upravlja osobito proti tomu, da ih se pusti
na studiranje medicine T ako Pochhammer, Fehling, S.
Binder, Hegar i t. d. V . Đarenbach mišljaše, da je ne
sposobnost žene u znanostima dokazao time, što se dosada
medju ženama nije pojavio nijedan genij i da su zato očito
nesposobne za studij filozofski. A ko svijet ima dosta
muških filozofa, može se bez štete odreći ženskih. P a i
prigovor, da se medju ženama dosada još ne pojavi genij,
ne stoji i nije nikakav dokaz. Geniji ne padaju s neba,
oni moraju imati prigode, da se obrazuju i razviju, a ta je
dosada manjkala ženama, njih se tisućljećima ugnjetavalo,
a isto tako im se oduzela ili smanjila prilika i mogućnost,
da razviju svoje duševne sposobnosti. Kad se rekne, da
žene nemaju nikakvih dispozicija za genija zbog toga, što
se misli, da se mora odreći genijalnost onom svakako ve
likom broju znamenitih žena, onda je to isto tako pogriješno,
�234
kao kad bi se tvrdilo, da medju muškima nije postojalo
više genija, no što je broj onih, koji su priznati kao geniji.
Jer svaki seoski učitelj zna, koliki se veliki broj sposob
nosti kod njegovih djaka ne razvije potpuno samo zato,
što im se ne pruži mogućnost, da se obrazuju. Sta više,
svaki je od nas poznavao u životu ljudi, za koje mora reći,
da bi postali ukras ljudske zajednice, genijalni ljudi, samo
da su mogli razvijati svoje sposobnosti pod srećnijim okol
nostima. Broj talenata i genija medju ljudima mnogo je veći,
neg što se do danas moglo pokazati. Isto tako stvar stoji
i sa sposobnostima ženskog spola, koji je već toliko hiljada
godina, mnogo više no muški, duševno potlačivan, zauzdavan i sakaćen. Mi nemamo nikakva mjerila, po kome
bismo mogli tačno ocijeniti, koliko se izobilje duševnih snaga
i sposobnosti može razviti i kod ljudi i kod žena, čim te
snage i sposobnosti budu počele bujati pod prirodnim
uslovima.
Danas je u ljudskome svijetu isto, kao i u bilinskome
svijetu. Milijuni dragocjenih klica i ne počnu se razvijati
zbog toga, što je zemljište, na koje padaju, nepovoljno ili
već okupirano, i tako za mladu biljčicu nije ostalo nimalo
uzduha, svjetlosti i hrane. Isti ti zakoni, koji važe u pri
rodi, važe i u ljudskom životu. Kad bi neki vrtljar ili
zemljoradnik htio za jednu biljku ustvrditi, kako
ona ne
može da se usavršava, i ako nije
ni pokušao, da je usavr
šava, njega bi svaki njegov prosvjetljeniji susjed proglasio
za budalu. Isto bi to bilo i onda, kad on ne bi pristao,
da neku svoju žensku domaću životinju spari sa muškom
savršenije rase, da bi dobio savršeniju životinju.
Danas više nema ni jednoga seljaka, koji je tolika
neznalica, da ne uvidja koristi od razumnog njegovanja
svojih biljaka i životinja — drugo je pitanje, da li mu
njegova sredstva dopuštaju, da provede bolje metode — ;
samo u ljudskome svijetu ne će čak ni učeni ljudi, da
vrijedi ono, što sami smatraju kao neminovni zakon za
sav ostali svijet. A medjutim može svaki, i ako nije pri
rodnjak, crpsti iz života poučnih (akata u tome pogledu.
Z bog čega to, da se djeca bolje situiranih klasa redovito
razlikuju od djece siromašnih ljudi i p o . izgledu lica i po
�235
sastavu tijela i po izvjesnim duševnim osobinama? Zbog
razlike u uslovima života i odgoja.
Jednostranost, kojom se obrazuje za odredjeno neko
zvanje, daje čovjeku neki odredjeni karakter. U najviše
slučajeva lako ćemo po držanju i izražaju lica prepoznati
župnika ili učitelja, a isto tako i vojnika, ma se on i na
lazio u civilnom odijelu. Vrlo se lako nadje razlika iz
medju postolara i krojača, stolara i bravara. Dva blizanca
imajući veliku sličnost u djetinjstvu, razlikovat će se znatno
kasnije, ako su im zanimanja posve različna; ako se jedan
primjerice posvetio teškom ručnom radu kovača, a drugi
filozofskom studiju. Đaštinjivost s jedne strane, a prilagodjivanje s druge igraju u čovječjem razvoju odlučnu ulogu,
baš kao i u životinjskom carstvu, _a čovjek je i onako
najprilagodljiviji od svih stvorenja. Cesto je dovoljno par
godina drugog načina života ili zanimanja, da bi se od
jednog čovjeka razvio posve drugi. Promjene u vanjštini
ne opažaju se nikada tako očito, nego kad čovjek iz si
romašnih i malih odnosa predje u bitno bolje. Najmanje
će možda svoju prošlost zanijekati promjenom svojega lica;
razlog je u tom, što većina ljudi preko stanovite starosti
ne osjećaju nikakve želje za daljnjim obrazovanjem, a ćesto
im to nije ni potrebno. Ljudi nižih staleža rijetko pate od
te pogriješke. U naše doba, što gleda na novac i materi
jalna sredstva, klanjaju se ljudi mnogo radije č o v j e k u
s v e l i k o m k e s o m , n e g o li p r e d č o v j e k o m
od z n a n j a i v e l i k i h d u š e v n i h dar ova, na
ročito, ako taj ima n e s r e ć u biti s i r o m a š a n
i n e i m a t i r a n g a . Obožavanje zlatnog teleta ni u
koje doba ne bijaše tako rasprostranjeno, kao u današnje.
T a zato i živimo ,,u najboljem od svih svjetova".
Najjasniji primjer za to, što čine različiti uslovi života
i odgoja, vidimo u našim industrijskim okružjima. Tam o
su već po vanjštini radnik i poduzetnik takova suprotnost,
kao da pripadaju dvjema različitim ljudskim rasama. T a
nam je suprotnost izašla pred oči na gotovo užasan način
prilikom jedne izborne skupštine, koja se održala zimi
1877. u nekom rudarskom industrijskom gradu. Z bor, na
kome je trebalo da se vodi rasprava s jednim liberalnim
�236
profesorom, bio je sastavljen tako, da su obje stranke bile
zastupane u podjednakom broju. Prednji dio dvorane bili
su zauzeli protivnici, gotovo bez izuzetka zdravi, snažni,
često krupni tipovi; u zadnjem dijelu dvorane i na gale
rijama stajali su radnici i sitna buržoazija, devet desetina
njih tkalci, najvećim dijelom mali tipovi uskih grudi, bli
jedih obraza, lica, s kojih se čitao jad i nevolja. Jedni su
predstavljali situ vrlinu i moral buržoaskoga svijeta, koji se
sastoji u sposobnosti plaćanja, drugi pak radljive pčele i
tegleće životinje, od čijih plodova rada živu gospoda, koja
tako dobro izgledaju. Neka se jedna generacija stavi u
jednako povoljne uslove života i suprotnost će kod naj
većeg broja ljudi iščeznuti, a pouzdano će biti sasvim
uništena kod njihovih potomaka.
Uopće je kod žena teže utvrditi njihov socijalni
položaj, no kod ljudi: one se sa većom lakoćom snadju
u novim odnosima i brže primaju viši način života. Nji
hova sposobnost prilagodjivanja veća je, no kod tromog
čovjeka.
Sto je za biljku dobro zemljište, svijetlost i uzduh, to
su za čovjeka zdravi socijalni odnosi, koji daju mjesta razvi
janju svih njegovih duševnih i tjelesnih dispozicija. Poznato
načelo: „Čovjek je ono, što jede" izražava malo jedno
strano sličnu misao. Nije u pitanju samo to, što jede, nego
čitavi njegov način života, socijalna sredina, u kojoj se
kreće, koja spriječava ili potpomaže njegovo osjećanje, nje
govo tjelesno i duševno razvijanje, utiče u povoljnom ili
nepovoljnom smislu na njegovo osjećanje, njegovo mišljenje,
njegov rad. Mi vidimo svakog dana, kako duševno i mo
ralno propadaju ljudi, koji se nalaze i u dobrim materi
jalnim prilikama, zato, što van uskoga okvira njihovih
domaćih ili ličnih odnosa na njih djeluju nepovoljni s o c ij a l n i odnošaji, što postaju toliko važni, te ih mogu uputiti
na pogriješne staze. O pći odnosi, u kojima netko živi, čak
su od mnogo većeg značenja, nego porodični odnošaji. Ali
ako su socijalni uslovi razvijanja jednaki za oba spola, ako
ni za jedan ne postoje nikakve zapreke, i ako je socijalno
stanje društva zdravo, o n d a s e ž e n a d i ž e n a t a k v u
v i s i n u s a v r š e n s t v a s v o g a b i ć a , o k a k v o j mi
�237
još n e m a m o pr ave p r e d o d ž b e , jer takvo sta
nje j oš d o s a d a ni je p o s t o j a l o u hi s t o r i j i
razvitka čovječanstva.
Prem a onom, što su pojedine žene do danas uradile,
čovjek ima prava očekivati najbolje, što može biti, jer te
žene strše isto toliko u vis iznad mase svojega spola, ko
liko i muški geniji iznad mase svojih spolnih drugova.
Mjerene mjerilom, kojim se naprimjer obično mjere vladari,
žene su čak pokazale prosječno više talenta za vladavinu,
nego ljudi. Kao primjere neka spomenemo Izabelu i Blanku
Kastilsku, Jelisavu ugarsku, Katarinu Sforzu, vojvotkinju
od Milana i Imole, Elizabetu englesku, Katarinu rusku,
Mariju Tereziju i t. d. Pomagan činjenicom, da su žene
medju svim rasama i u svim dijelovima svijeta vladale
odlično, čak nad najdivljim i najnemirnijim hordama,
Đurbach opaža, d a b i v r l o v j e r o v a t n o ž e n e b i l e
mn o g o s p o s o b n i j e za p o l i t i k u od m u š k a
r a c a. 1 Kad je godine 1901. umrla engleska kraljica
Viktorija, jedan je veliki engleski list predložio, da se u
Engleskoj uvede žensko prijestolonasljedstvo, jer povjest
Engleske pokazuje, da su ženski njezini vladari vladali
bolje od muških.
Mnogi veliki čovjek znatno bi se smanjio, kad bi se
znalo, šta ima da se zahvali samo njemu, a šta drugima.
Jednog od najvećih genija francuske revolucije njemački
historičari, primjerice von Sybel, vide u grofu Mirabeauu.
Ali je istraživanje pokazalo, da on za koncepte gotovo
svih svojih govora treba zahvaliti usrdnoj pomoći nekolicine
učenjaka, koji su u tišini za njega radili i koje je on znao
izrabiti. S druge strane zaslužuju najveću pažnju pojave,
kao što je jedna Sappho, jedna Diotima u vrijeme Sokratovo, jedna Hypatija u Aleksandriji, jedna gospodja Roland,
pa onda Marija W ollstonecraft, Olimpija de Gonges,
gospodja v. Stael, George Sandova i t. d . ; kraj njih
blijedi mnoga muška zvijezda. A isto je tako poznato,
kako su žene djelovale kac majke znamenitih ljudi. Z ene
1 Dr. H avelock E llis, Muškarac i žena. Autorizovano njemačko
izdanje od Dra. H ansa Kurelle. Str. 2 0 1 . Leipzig 1894, nakladom Georga
H . W iganda.
�238
su učinile, što im je iole bilo moguće u prilikama, koje
su za njih bile s a s v i m n e p o v o l j n e , a to budi za
budućnost najbolje nade. Zapravo se tek u drugoj
polovici devetnaestog stoljeća počelo u većem broju ženama
utirati putove i puštati ih u natjecanje s muškarcima na
najraznolikijim područjima. Rezultati, koji su postignuti,
veoma zadovoljavaju.
Ali uzmimo taj slučaj, da žene prosječno nisu sposobne
za razvijanje toliko, koliko čovjek, da medju njima nema
nijednog genija ni velikog filozofa: je li onda ta okolnost
vrijedila za muškarce, kad im se prema riječima zakona
dala potpuna ravnopravnost s „genijima“ i „filozofima" ?
Isti ti učenjaci, koji ženi odriču više sposobnosti, skloni su,
da se tako drže i prema zanatliji i radniku. Kad se plem
stvo poziva na svoju „plavu" krv i svoje porijeklo, oni se
podrugljivo smiješe i sliježu ramenima; ali prema čovjeku
nižega staleža oni smatraju, da su aristokracija, koja za ono,
što je postala, ima da zahvali ne povoljnijim uslovima za
život, već jedino nekom svom specijalnom talentu. Isti ti
ljudi, koji na jednom području spadaju medju ljude bez
ikakvih predrasuda i prezrivo gledaju na one, koji ne misle
slobodno kao oni, na drugom području, čim je u pitanju
njihov staleški ili klasni interes, njihova taština ili egoizam,
ograničeni su do gluposti i neprijateljski raspoloženi do
fanatizma. V iši muški svijet sudi negativno o nižem, a
slično tome gotovo sav muški svijet o ženama. Muškarci *
u velikoj većini ne gledaju u ženama ništa drugo, do Ii i
predmet za izrabljivanje i uživanje; da ih smatraju^ kao j
r a v n o p r a v n e , to se protivi njihovoj predrasudi. Zena
treba da bude ponizna i skromna, ona treba da se ograniči na kuću, a sve ostalo da, ostavi kao područje „go- j
spodaru svekolikog stvaranja". Z ena treba da na sve mo-/
guče načine zauzda svoje misli i sklonosti, pa da čeka, što \
će za nju odlučiti njena zemaljska providnost, otac ili muž. 1
U koliko više odgovara svim ovim zahtjevima, u toliko je
više hvale kao „pametnu, poštenu i punu vrlina", pa ma
ona i propala pod teretom fizičkih i moralnih patnja, koje
su posljedica njenog neprirodnog i prisilnog položaja. A ako
se govori o j e d n a k o s t i s v i h l j u d i , onda je nesmisao htjeti iz nje isključiti polovicu ljudskog roda.
�239
Ž ena ima i s t o pravo, koje i muškarac, na razvijanje
svojih snaga i njihovu slobodnu prim jenu; ona je čovjek,
kao god i muško, i ona treba kaogod i on da ima slo
bodu da rasposlaže sobom kao svoj gospodar. Slučaj, što
se ona rodila kao žena, ne smije tu ništa da izmjenjuje.
Ž eni oduzeti ravnopravnost zbog toga, što se rodila
kao žensko, a ne kao muško — pri čem je muškarac
nevin, kao i žena — isto je tako nepravedno, kao i kad
bi se prava i slobode doveli u zavisnost od religije ili po
litičkog uvjerenja, a isto tako besmisleno, kao i kad bi se
dva čovjeka smatrala neprijateljima zbog toga, što po rodjenju pripadaju različitim plemenima ili različitim narod
nostima. T o su pogledi, nedostojni slobodnog čovjeka.
Napredak Čovječanstva leži u tom, da se ukloni sve, što
dovodi u zavisnost i podčinjenost jednog čovjeka prema
drugom, jednu klasu prema drugoj, jedan spol prema drugom.
Nikakva druga n e je d n a k o s t nije oprav
d a n a o s i m one, k o j u je s t v o r i l a p r i r o d a
praveći razlike izmedju p oje d inaca rad i
p o s t i g n u ć a p r i r o d n o g cilja. A p r i r o d n e
g r a n i c e ne će p r e k o r a č i t i n i j e d a n spol,
j e r bi t i m e u n i š t i o s v o j u p r i o d n u s vr h u .
3. Razlike u tjelesnom i duševnom ustrojstvu
muškarca i žene.
Protivnici r a v n o p r a v n o s t i žene s muškarcem na
vode kao glavni argumenat to, što tvrde, da žena ima
manji mozak od čovjeka, da ona isto tako i po drugim
osobinama stoji iza čovjeka, te je time dokazan njezin
trajni inferijoritet (niža prirodna sposobnost). Neosporivo
je, da su muško i žensko dva čovjeka različitih spolova,
da i jedno i drugo ima specijalnih organa, koji odgovaraju
spolnome cilju i da zbog zadataka, koje svaki spol mora
izvršiti radi ostvarenja prirodne svrhe, postoji čitav niz raz
lika u njihovim fizijološkim i psihološkim osobinama. T o
su fakta, koja nitko ne može poricati, niti će ih poricati,
a li o n a n i k a k o n i j e s u r a z l o g za r a z l i k u
�240
u socijalnoj i političkoj ravnopravnosti
m u š k a r c a i ž e n e . Čovječanstvo, društvo sastoji se
iz o b a d v a spola, o b a d v a n e o p h o d n a za opstanak
i dalji razvitak njegov. I najgenijalnijeg čovjeka rodila je
mati, kojoj on često puta treba da zahvali za sve, što naj
boljeg ima. Kakvim se onda pravom hoće ženi da odrekne
ravnopravnost s muškarcem?
Bitne razlike, koje po mišljenju znamenitih autoriteta
postoje u tjelesnom i duševnom ustrojstvu muškarca i žene,
slijedeće su : Sto se tiče visine tijela, nalazimo primjerice
kod Havelock Ellisa prosječni broj od 170 centimetara za
muškarca, a za ženu 160 centimetara (kod Vierordta 172
i 160, u sjevernoj Njemačkoj po Krauseu 173 i 163 cen
timetara). Tjelesne visine odnose se kao 1 0 0 :9 3 . Kao
prosječna težina može za odrasle da vrijedi 65 i 54 kilo
grama. Davno je već poznato, da je grudni koš kod žen
skinja m anji; ali, kako pokazuju tačna mjerenja, to se
znatno uveličava. Kod ženske srednje veličine noge su tek
za 15 milimetara kraće od nogu isto tako velikog muš
karca, i Pfitzner sumnja u to, da se ta razlika dade opa
ziti kod promatranja hgure. „Dijeljenje tjelesne visine u
duljinu stasa i duljinu nogu uplivisano je isključivo staturom, a posve neovisno od spola.“ Nasuprot je ženska
ruka očito kraća od muškarčeve (1 0 0 :9 1 ,5 ). Bez obzira
na veličinu i širinu muške ruke, kod muškarca je prstenjak
redovito dulji od kažiprsta, dok je kod žene obratno.
Muška je ruka po tom sličnija majmunskoj, kao što je i
duljina ruke ,,pithekoidna“ (majmunu slična) oznaka.
Sto se tiče veličine glave, dade se za visinu muške i
ženske glave ustanoviti apsolutni odnošaj 1 0 :9 4 ; rela
0
tivna visina glava odnosi se kao 100 : 100,8, što kod žene
pokazuje apsolutno manju, ali relativno veću glavu. Po
Pfitzneru odnose se apsolutne visine glava kao 1 0 0 :9 6 ,1 .
Relativna visina muške glave odnosi se prema onoj ženske
glave kao 100 : 103 ; tu se već jasnije vidi, da je ženska
glava relativno nešto veća. Ž enske su kosti manje, tanje,
nježnije i na površini više glatke, jer slabija muskulatura
treba manje hrapave površine za podlogu. Taj slabiji
razvoj mišičja jest jedna od najočitijih osobina ž e n e ; ona
�241
se očituje u manjoj debljini pojedinih mišića, a osim toga
su mišići kod žene mekši i bogatiji vodom. (Sadržina vode
u muskulaturi iznosi po v. Bibri kod muškarca 72,5, a kod
žene 74,4 procenta). Naprotiv ovom odnošaju kod mišičja stoji obrati razmjer masnog tkiva. Njega ima kod
žene u znatno većoj mjeri, no kod muškarca. Prsni je koš
razmjerno kraći i više stisnut, a ostale razlike stoje u di
rektnoj svezi sa spolnom svrhom. Navodi različitih pisaca
o apsolutnoj i relativnoj težini utrobe veoma su često znatno
protuslovni. T ako se prema Vierordtu kod muškarca od
nosi težina srca prema težini tijela kao I : 215, prema
Cleudinningu kao 1 : 158, a kod žene prema istim piscima
kao 1 : 206, odnosno 1 : 149. Općenito se može uzeti,
da je ženska utroba, i ako je apsolutno manja, relativno
teža od muškaračke. Težina srca iznosi kod muškarca 350,
a kod žene do 310 grama.
U ženskoj krvi ima nešto više vode (80,1 1 procenata
prama 78,15), manji broj krvnih stanica (krvnih tjelešca)
u objamu (4,5 prama 3 milijuna na kubični milimetar) i
manje tvari, koja bojadiše krv (prema Ellisu iznosi razlika
8 postotaka). Manja veličina srca, uži stas, a vjerojatno i
veća količina vode u krvi kod žene uzrokom je, da se kod
žene manje troši tvar i da joj je potrebno manje hrane.
„Tako se objašnjava, što i civilizovani čovjek u mnogom
nalikuje životinji, naročito majmunu, više, nego žena, da
pokazuje ,pithekoidne‘ značajke, osobito razvojem ličnoga
skeleta i duljinom udova.“
Sto se tiče razlike lubanja kod obih spolova, moramo
odmah istaknuti, da dosada još prema Bartelsu nije po
znata, a jamačno niti ne postoji očita, u svakom slučaju
očita oznaka, po kojoj bi se moglo prosuditi, pripada li
stanovita lubanja ovom ili onom spolu. Uzevši apsolutno,
muška je lubanja u svim dimenzijama veća od ženske.
Prema tomu je i prostor u lubanji i težina veća (odnošaj
1 0 0 0 :8 8 8 ). A li odjelito promatranje mozgovne i lične
lubanje dovodi do nešto drugih rezultata. Potonja je kod
muškarca ne samo apsolutno, već i relativno veća. N asu
prot su kod žene relativno daleko veće dimenzije u mozA . Bebel. Ž en a i socijalizam.
16
�242
govnoj lubanji. Pa i iz brojeva o sadržini lubanje izlazi
relativno veća lubanja za ženu.
Kao srednji broj za sve normalne mozgove odraslih
osoba izlazi za muškarca (po Grosseru) težina od 1388
grama, a za ženu 1252 grama.1 Pretežni broj težina za
muški spol (84 procenta) leži izmedju 1250 i 1550, a za
ženski spol (91 procenat) izmedju 1100 i 1450 grama.
Ali se ove težine ne smiju uporedjivati direktno, pošto je
žena manja od muškarca. T reba dakle da ustanovimo rela
tivnu težinu mozga. U poredjenju s težinom tijela otpada
kod muškarca 21,6 grama, a kod žene 23,6 grama moz
govne supstancije na kilogram težine čitavog tijela. O bjaš
njenje toj pretežitosti imamo da potražimo u činjenici, da
je ženski stas manji.2
Druge nam rezultate daje poredjenje jednako velikih
pojedinaca različitih spolova. Prema Marchandu je težina
ženskoga mozga za sve veličine tijela bez iznimke manja,
no kod jednako velikih muškaraca. No taj je postupak isto
tako malo korektan, kao i uporedjivanje tjelesnih visina.
O n predpostavlja, da je dokazano ono, što još treba do
kazati : direktan snošaj izmedju visine tijela i težine mozga.
Đlakeman, Alice L ee i Karl Pearson ustanovili su na
temelju engleskih podataka i mjerenja, da ne postoji nikakva
očita relativna razlika izmedju muškarca i žene, što se tiče
težine mozga, to jest, jedan muškarac jednake \eličine
tijela, starosti i glave ne će pokazivati nikakvu razliku u
težini mozga s jednom prosječnom ženom .3
Dapače ističe Marchand, da je sitnost ženskog mozga
1 Prdsječno važe prema
Muški mozak:
Ženski mozak:
Bischoffu (B avarsk a)....................................
1362
1219
Boydu (E n g le sk a ) .........................................
1325
1183
Marchandu ( H e s s e n ) ...............................
1399
1248
Retziusu ( Š v e d s k a ) ....................................
1388
1252
2 „Genijalni su muškarci redovito malog stasa i velikog mozga, a to
su i glavne oznake djeteta, pa i čitavi izražaj njihova lica i njihov temperamenat podsjeća na dijete. “ H avelock Ellis, Muškarac i žena. Str.
392. 1894.
3 J. Blakeman, A lice L ee i K. Pearson, A Study of the biometric
constants of english Brainweights. Biometrika 1905. V o l. IV.
�243
uvjetovana možda većom finoćom njegovih živčanih eleme
nata. „D ašto,“ veli Grosser, „to još nije mikroskopski do
kazano, a bilo bi i vrlo teško utvrditi to. Ali treba na to
upozoriti analogijom, da je i očna jabučica i labirint uha
kod žene nešto manji, no kod muškarca, a da zbog toga
ovi aparati ni u kojem pogledu nijesu manje fini i manje
sposobni. Drugi jedan, jamačno glavni razlog za odista
slabiji razvoj ženskog mozga leži u okolnosti, što je slabije
razvijena ženska muskulatura. “ 1
U koliko se ove razlike zasnivaju na samoj prirodi
spolne razlike, one se dabome ne mogu izmijeniti. U ko
liko se pak te razlike u sastavu krvi i mozga daju modifikovati drugim načinom života (ishranom, duševnom i fi
zičkom gimnastikom, načinom zanimanja itd.), to se za
sada ne može ni na koji način pouzdano ocijeniti. Č i n i
se, d a j e n e p o b i t n a č i n j e n i c a , d a s e ž e n a
d a n a š n j e g v r e m e n a v i š e r a z l i k u j e od mu
š k a r c a , no ž e n a p r v o b i t n o g v r e m e n a ili
ž e n a z a o s t a l i j ih n a r o d a , a to je s a s v i m
poj mljiva p o s l j e d i c a s o c i ja l n o g razvitka,
k o m e je ž e n a k u l t u r n i h n a r o d a bi l a p o d
č i n j e n a z a p o s l j e d n j i h 1000 d o 1500 g o d i n a .
Prema Havelock Ellisu iznosio je kapacitet ženine lu
banje (ako se lubanja muškarca uzme kao 1000) :
C r n c i.......................... 9 8 4
H otentoti . . . . 951
H i n d u ..................... 9 4 4
E s k i m i .....................931
H olandezi . . . . 9 1 6 ( 9 0 9 )
R u s i ................................. 8 8 4
N i j e m c i ....................... 8 3 8 — 8 9 7 2
K i n e z i ........................... 8 7 0
E n g le z i ............................ 8 6 0 — 8 6 2
Parižanka (1 9 godina) 8 5 8
Protuslovni podaci kod Nijemaca pokazuju, da su mje
renja vršena na vrlo različitom materijalu — kvantitativno
i kvalitativno — i da stoga ne mogu biti apsolutno po
uzdana. Ali jedno je u tim brojkama sigurno Z en e crnaca,
1 Privatni docenat Dr. O tto G rosser, Tijelo žene u djelu „Muškarac
i žena". Izdao profesor Dr. Kossmann u Berlinu i Dr. S. W a liss u Beču.
Str. 4 0 . Stuttgart 1907.
2 Prema pet različitih pisaca 83,8, 8 6 4 , 8 7 8 , 8 8 3 , 8 9 7 . Z a Prusku
(K upfer) 9 1 8 , za Bavarsku (R ause) 8 9 3 .
�244
H otentota i Hindua imaju znatno veću kapacitetu lubanje,
no njemačke žene, Engleskinje, Parižanke, a opet su ove
potonje zajedno inteligentnije.
Pri uporedjivanju težina mozga od znamenitih pokoj
nika pokazale su se slične protivrječnosti i osobitosti.
Prema profesoru Reclamu težio je mozak prirodoslovca
Cuviera 1830 grama, Byronov 1807, znamenitog mate
matičara Gaussa 1492, filologa Hermanna 1358, pariškog
prefekta Hausmanna 1226 grama. Posljednji je imao mozak,
koji je težio kao jedan prosječni ženski mozak. I Gambettin mozak težio je znatno ispod prosjeka ženskih moz
gova, vagao je tek 1 180 grama. I Dante da je imao mozak,
koji je bio ispod prosječne težine muškaračkog mozga. P o
datke slične vrsti nalazimo kod Havelock Ellisa. Prema
njima imao je jedan posve obični individuum, čiji je mozak
vagao Bischoff, 2222 grama, mozak pjesnika Turgenjeva
2012 grama, dok je nasuprot treći po redu veličinom bio
mozak nekog ludjaka iz grofovije H a n ts ; mozak običnog
jednog radnika vagao je 1925 grama i njega je istraživao
isti Bischoff. Najteži ženski mozgovi imali su težinu iz
medju 1724 i 1580 grama, a dva mozga od ovih poticala
su od duševno bolesnih žena. Na njemačkom kongresu
antropologa, koji je u kolovozu 1902. obdržavan u Dort
mundu, konstatirao je profesor W aldeyer, da je istraživanje
lubanje od filozofa Leibniza, koji je umro godine 1716,
pokazalo, da njezin obujam iznosi 1450 kubičnih centi
metara, što odgovara težini mozga od 1300 grama. Po
Hansemanu, koji je istraživao mozgove Mommsena, Bunsena i Adolfa v. Menzela, vagao je Mommsenov mozak
1429, 4 grama, dakle nije bio ništa teži od prosječne te
žine mozga kod jednog odraslog čovjeka. Menzelov mozak
vagao je tek 1298 grama, a Bunsenov još manje
1295
grama, dakle manje od prosječne težine i ne mnogo vise,
nego težina mozga kod jedne žene. T o su očite činjenice
i one potpunoma ruše starp shvatanje, da se duševne spo
sobnosti imaju mjeriti po sadržini lubanje.
Raymond Pearl poslije istraživanja engleskih podataka
dolazi do ovog zaključka: „Ne postoji nikakvi dokaz, da
�245
izmedju duševnih sposobnosti i težine mozga ima užih
veza.“ 1
Engleski antropolog W . Duckworth veli: „Ne ima
sigurnog dokaza, da je kod čovjeka velika težina mozga
znak visokih duševnih sposobnosti. Ni težina mozga, ni
kapacitet lubanje, ni obujam glave, gdje se to sve moglo
ustanoviti, nijesu od nikakve koristi kod mjerenja duševnih
sposobnosti. “2
Kohlbriigge, istaknuvši se posljednjih godina čitavim
nizom istraživanja o mozgovima ljudskih rasa, veli: „Inte
ligencija i težina mozga su dvije posve neovisne jedna o
drugoj veličine. Kao nedovoljni dokaz odbija se često
isticana veća težina mozga kod znamenitih ljudi, jer pre
koračuje prosječnu težinu mozgova, ali to se ne čini kod
gornjih društvenih klasa, kojima su svi ti ljudi pripadali.
Tim se izvodima ne ima pobiti to, da težina mozga može
porasti naprezanjem osobito u mladosti, čime bi se dala
protumačiti veličina mozga kod boljih društvenih slojeva ili
boljih učenika (kapacitet ljubanje), naročito, kad se sje
timo, da kod bolje situiranih ljudi dolazi u obzir i prenahranjenost. T aj porast težine, izazvan prevelikim duševnim
naprezanjem, ima, kako je poznato, i svoje mračne stran e:
mozgovi ludjaka često su teški. Glavno je, da se može
dokazati, kako inteligencija (posve nešto drugo od rada)
ima bilo kakvih veza s težinom. I za vanjštinu vrijedi to
isto, naime to, da se dosada nije mogao pokazati nikakav
odnošaj izmedju stanovitog izgleda i više duševne obrazo
vanosti, genijalnosti ili inteligencije. “3
Pouzdan je dakle fakat, da se duševne sposobnosti
isto tako malo mogu cijeniti po težini moždane mase, kao
«to se i fizička snaga može cijeniti po veličini tijela. V e
liki sisavci, slon, kit, delfin i t. d. imaju veće i teže moz
1 Raymond Pearl, Variation of Correlation in brainweight.
trika. V o l. IV ., June- 1905., str. 83.
2 W . Duckworth, Morfologija i antropologija. Str. 4 2 1 .
Cambridge 1904.
3 K ohlbriigge, Istraživanja o brazdama velikog mozga kod
rasa. Č asopis za morfologiju i antropologiju. 11. svezak, 3.
str. 598. Stuttgart 1908.
Biom edo 4 2 2 .
ljudskih
sveščić,
�246
gove. Ali što se tiče relativne težine mozga, nadmašuje
ih većina ptica i malih sisavaca. Mi imamo vrlo malih ži
votinja (mravi, pčele), koje inteligencijom nadmašuju mnogo
veće (primjerice ovcu, kravu), isto onako, kao što često
puta ljudi visoka rasta zaostaju po svojim duševnim spo
sobnostima daleko iza ljudi sitna i neugledna stasa. Kako
prema svemu izgleda, duševne sposobnosti zavise manje
od moždane mase, a više o d o r g a n i z a c i j e m o z g a
i od u p o t r e b e - m o ž d a n i h snaga.
„Po mojem mišljenju — veli profesor L. Stieda —
nedvojbeni je uzrok raznolikosti psihičkih funkcija finija
gradja mozgovne kore : nervne stanice, supstancija izmedju
njih, raspored krvnih klijetaka, ustrojstvo, oblik, veličina,
broj živčanih stanica, da uz to još ne zaboravimo pre
hranu i mijenu tvari u njima."1
A ko hoće da potpuno razvije svoje sposobnosti, mozak
mora, kakogod i svaki drugi organ, neumorno da se vježba
i da dobija hranu, koja mu je potrebna; ne bude li toga,
ili počne li on razvijati svoju akciju u pogriješnom pravcu,
tada nastupa namjesto normalnog razvoja ne samo sp rje
čavanje njegove radnje, već upravo zakržljavost. Jedan
pravac razvija se na račun drugoga.
Ima više antropologa, kao Manouvrier i drugi, koji do
kazuju, da u morfološkom pogledu žena stoji dapače više
od muškarca. T o je pretjeravanje. „Uporedimo li oba
spola, — veli Duckworth, — vidjet ćemo, da ne postoji
nikakva trajna razlika, koja bi u morfološkom pogledu di
zala jedan spol nad drugi."2
Havelock Ellis hoće da vrijedi samo jedno ograničenje.
O n misli, da kod žena postoji manje varijacija, no kod
muškaraca. Ali je Karl Pearson u protivnoj kritici dokazao
opširno, da je to prazna vjera lažnog učenjaštva . 3
A nitko, tko i malo poznaje historijski razvitak žene,
ne će osporavati, da je već od toliko hiljada godina grdan
1 L. Stieda, M ozak jednog filologa. Časopis sa morfologiju i antro
pologiju 1907. U . svezak, 1. sveščić, str. 135.
2 Duckworth, u pomenutoj knjizi, str. 42 2 .
3 K. Pearson, Variation in Man and
W oman
in chances of death
1. svezak, str. 3 7 6 , London 1897.
�247
grijeh prema ženi činjen i da se još i danas čini. Kad
medjutim profesor Bischoff tvrdi, da je žena mogla isto
onako kao i čovjek razvijati svoj mozak i svoju inteli
genciju, onda ta njegova tvrdnja pokazuje nedopuštenu i
nečuvenu mjeru neznanja predmeta, o kom se govori. Iz
izlaganja o položaju žene u toku našeg kulturnog razvitka,
koje se nalazi u ovoj knjizi, može se potpuno uvidjeti, da
se sve velike i bitne razlike u duševnom i tjelesnom raz
vitku muškarca i žene imaju pripisati hiljadugodišnjim vla
davinama čovjekovim.
Naši prirodoznanci trebali bi priznati, da se zakoni
njihove nauke u punoj mjeri mogu primijeniti i na čovjeka.
Nasljedjivanje i prilagodjivanje važe za čovjeka, kao i za
svako drugo prirodno biće. A li ako čovjek ne čini ni
kakav izuzetak u prirodi, onda se teorija razvoja mora
primijeniti i na njega, a pomoću nje postaje jasno kao
sunce ono, što inače ostaje mutno i mračno i onda biva
predmetom naučne mistike ili mistične nauke.
Prema različitom odgoju spolova, ako je ovaj izraz dodopušten za veliki dio prošlosti, a naročito za ženu, i ako
nije tačnije re ć i: ukalupljivanju — razvio se i s a s t a v
mozga kod spolova. Fizijolozi se svi slažu u tome, da se
oni dijelovi mozga, koji utiču na razum, nalaze u prednjem
dijelu glave, a oni dijelovi, koji utiču na život osjećaja i
ćudi, u srednjem dijelu glave. K od muškarca da je više
razvijen prednji dio, a kod žene srednji dio glave. P r e m a
tome se f ormira i p o j a m o l j epot i č ovj eka i
ž e n e . Po grčkom pojmu o ljepoti, koji još i danas vlada,
ž e n a t r e b a da i ma usko, č o v j e k v i s o k o i na
r o č i t o š i r o k o č e l o . I taj pojam o ljepoti, koji je
izraz ponizivanja žena, toliko je utisnut u njihovu dušu,
da one visoko čelo smatraju kao nešto ružno, pa poku
šavaju da prirodu poprave umjetnim načinom time, što na
vlače kosu na čelo, ne bi li ono izgledalo što niže.
4. Darwinizam i stanje društva.
Nije dakle dokazano, da žene po svojoj moždanoj
masi stoje niže od muškaraca, ali se isto tako ne treba
�248
čuditi, što se žene danas nalaze na ovom duševnom stepenu. Darwin zacijelo ima pravo, kad kaže, da ne bi
moglo biti ni riječi o kakvom poredjenju, ako bi se jedna
lista najistaknutijih muškaraca u poeziji, slikarstvu, skulpturi,
muzici, nauci i filozofiji stavila pored isto takve liste naj
istaknutijih žena na tim oblastima. Ali može li i da bude
drugačije? Č u d n o b i b i l o , k a d n e bi b i l o t a k o .
Zbog toga i odgovara Dr. Dodel iz Ziiricha, 1 da bi od
nošaj bio sasvim drugačiji, kad bi se žene i muškarci kroz
čitav jedan niz generacija jednako odgajali i bili upučeni
na usavršavanje u onim umjetnostima i disciplinama.
Z.ena je, uzevši prosječno, i fizički slabija od muškarca,
što kod mnogih divljih naroda nije slučaj.8 Sto može da
postigne vježbanje i uzgoj još iz mladosti, vidi se na primjer
na damama iz cirkusa i aktrobatkinjama, koje zaprepašćuju
svojom hrabrošću, odlučnošću i tjelesnom snagom.
Pošto je takav razvitak stvar uslova, pod kojima se
živi i uzgaja, ili grubo izraženo prirodoznanstvenim jezikom
stvar „dresure", smije se kao pouzdano smatrati, da fizički
i duševni život ljudi vodi k najljepšim rezultatima, čim se
čovjek u m i j e š a u n j e g o v r a z v i t a k i o d r e d i m u
j e d a n ci l j .
Kao god što biljke i životinje zavise od uslova, pod
kojima živu: povoljni im potpomažu razvitak, nepovoljni
spriječavaju, a prisilni ih odnosi primoravaju, da mijenjaju
svoje biće i karakter, pod predpostavkom, da uslijed nji
hova djelovanja ne propadnu, — isto to biva i sa čo
vjekom. Put i način, na koji čovjek dolazi do svoje egzi
stencije i nju uzdržava, utiče ne samo na njegov vanjski
izgled, već i na njegovo osjećanje, njegovo mišljenje i nje
gove radnje. Ako su nepovoljni uslovi za egzistenciju ljudi —
to jest rdjavo socijalno stanje — uzrok nedovoljnog indi
1 Nova povjest stvaranja.
2 Primjere za ovo, kao što je već spomenuto, daje Dr. H avelock
E llis u svojoj knjizi, koju tolikoput citirasmo. Iz njih se vidi, da je žena
kod mnogih divljih i poludivljih naroda ne samo jednaka s čovjekom po
fizičkoj snazi i veličini tijela, nego ga jednim dijelom i nadmašuje. EUis
se pak s ostalima slaže i u tome, da se uslijed našeg kulturnog razvoja
stalno dizala razlika u objamu lubanje obih spolova.
�249
vidualnog razvitka, onda iz toga izlazi, da se sa promjenom
uslova za svoju egzistenciju, to jest socijalnog stanja, mi
jenja i sam čovjek. Sva je stvar dakle u tome, da se so
cijalni odnosi organizuju na takav način, kako će svaki
čovjek dobiti mogučnosti, da nesmetano razvija svoju lič
nost, da zakoni razvijanja i prilagodjivanja, koji se po Darwinu mogu nazvati darwinizmom, počnu na sve ljude dje
lovati svijesno i sa jednim naročitim ciljem. A to je moguće
samo u socijalizmu.
Ljudi, kao bića, koja misle i saznaju, moraju svijesno
sa jednim ciljem, mijenjati i usavršivati uslove svoga života,
to jest svoje socijalne odnose i sve, što s njima stoji u
savezu, i to tako, da se za sve stvore podjednako po
voljni uslovi egzistencije. T reba da svaki pojedinac uz
mogne razvijati svoje dispozicije i sposobnosti, da bi time
usrećio kako sebe, tako i cjelinu, ali on ne smije imati
mogućnosti, da škodi drugima ili cjelini. Njegov interes i
interes sviju treba da dodje na mjesto suprotnosti interesa,
koje danas vladaju društvom.
Darwinizam je, kao i svaka istinska nauka, jedna emi
nentno demokratska nauka ;1 ako jedan dio njegovih pred
stavnika tvrdi protivno, on ne zna cijeniti značaj svoje
vlastite nauke. Protivnici, naročito svećenstvo, koje uvijek
ima (ini nos, čim su u pitanju koristi ili štete, shvatili su
to, pa zbog toga i denunciraju darwinizam kao socijali
stički i ateistički. U tome se i profesor V i r c h o w slaže
sa svojim najžešćim neprijateljima, pa je na kongresu prirodoznanaca u Miinchenu godine 1877 napao profesora
H ackela: „Darwinova teorija vodi k socijalizmu.“ 2 Vir1 „Dvorana znanosti je hram demokracije." Buckle, Povjest civiliza
cije u Engleskoj. 2, svezak, 2. dio, 4. izdanje. Preveo A . Ruge. Leipzig
i H eidelberg 1870.
2 Ziegler u pomenutoj knjizi na strani 11 i 12 dokazuje, da to nije
smisao Virchowljevih razlaganja. A li baš njegovi navodi Virchovvljevog
govora potvrdjuju to. V irchow je rekao : „Zam islite samo, kako se d e s c e n d e nt n a t eor i j a već danas pr e ds tavl j a u glavi
j e d n o g s o c i j a l i s t e ! (V e se lo st). D a, gospodo, to se nekomu može
činiti i sm iješno, ali je stvar vrlo ozbiljna i ja se nadam, da nama descendentna teorija nc će valjda donijeti s v e o n e u ž a s e , k o j e s u
s l i č n e t e o r i j e z b i l j a i z a z v a l e u s u s j e d n o j zeml j i .
�250
chow je pokušao diskreditirati darwinizam zbog toga, što
je Hackel tražio, da se teorija razvoja unese u nacrt na
stave. Predavati u školi prirodnu nauku u duhu Darwina
i novijih prirodnih ispitivanja stvar je, proti kojoj se bori
sve, što hoće da održi današnje uredjenje. Uvidja se dobro
revolucijonarno djelovanje tih teorija, pa se stoga zahtijeva,
da se one uče samo u krugu izabranih. Mi pak mislimo :
A ko Darwinova teorija vodi k socijalizmu, kao što Vir
chow tvrdi, onda to nikako nije dokaz protiv te teorije,
nego je to dokaz za socijalizam. Ljudi od nauke ne smiju
se pitati, da li konzekvencije jedne nauke vode k ovom
ili onom državnom uredjenju, k ovom ili onom društvenom
stanju, ili da li ga opravdaju; oni imaju istražiti, da li su
teorije tačne, i a k o s u o n e t a č n e , o n d a s e i m a j u
p r i m i t i s a s v i m k o n z e k v e n c i j a m a . T ko po
stupa drugačije bilo iz lične koristi, bilo radi milosti odozgo,
ili zbog klasnog i stranačkog interesa, njegov je rad za
preziranje i on ne čini nikakvu čast nauci. Istina, pred
stavnici cehovske nauke, naročito na našim sveučilištima,
mogu samo u rijetkim slučajevima da se podiče samostal
nošću i karakterom. Strah, da ne izgube sinekure, da ne
okrnje milost odozgo, da ne budu primorani odreći se ti
tula, ordena i avanziranja, nagoni najveći broj tih pred
stavnika, da se pregibaju i da skrivaju svoja uvjerenja, ili,
šta više, čak da javno govore protivno onome, što misle
i znaju. K ad je jedan Dubois-Reymond prilikom neke mo
narhističke proslave na berlinskoj univerzi 1870. uzviknuo:
„Sveučilišta su zavodi za uzgajanje duševne garde Hohenzollernima,“ onda se može suditi, kako o cilju nauke misli
Ipak i ova teorija, kad se k o n z e k v e n t n o provede,
i ma s v o j i h v e o m a s u m n j i v i h s t r a n a , a da je s o c i j a
l i z a m s t u p i o s n j o m u t i j e s n u s v e z u , t o v am, n a d a m
se, n i j e i z m a k n u t o i s p r e d o ka . Mi m o r a m o s c i j e l o m
o v o m s t v a r i b i t i n a č i s t u.“ D a, mi smo i uradili ono, čega se
Virchow plašio, mi smo izvukli konzekvencije iz Darwinove teorije, kon
zekvencije, koje sam Darwin i jedan veliki dio njegovih pristaša ili nije
izvukao ili ih je pogriješno izvukao. I Virchow skreće pažnju na sumnjive
strane ove teorije zbog toga, što je predvidjao, da će socijalizam iz nje
izvući i da m o r a izvući k o n z e k v e n c i j e , k o j e s e u n j o j
nalaze.
�251
većina ostalih, koji po svom značaju stoje duboko ispod
Dubois-Reymonda .1 Nauka je zbačena na stepen služavke,
koja služi vlasti.
Objašnjivo je, što se profesor Hackel i njegovi pri
staše, profesor O . Schmidt, v. Hellwald i drugi, energično
brane od užasnog prijekora, da darwinizam radi za soci
jalizam, i što tvrde, da je baš suprotno istina, da je dar
winizam aristokratska nauka, jer uči, da posvuda u prirodi
savršenije organizovana i jača živa bića gaze ona niža. I
pošto, po njima, imućne i obrazovane klase predstavljaju
savršenije organizovana i jača bića u društvu, oni njihovu
vladavinu smatraju kao nešto sasvim razumljivo, jer nju
opravdavaju prirodni zakoni.
O va struja medju našim darwinistama nije u stanju ni
da nasluti, kakvi su privredni zakoni, koji vladaju buržo
askim društvom, zakoni, čija vladavina ne uzdiže na druš
tvene visine ni najboljega, ni najspretnijega, ni najsposob
nijega, ali zato vrlo često najlukavijeg i najpokvarenijeg,
stavljajući ga u takav položaj, da je u stanju svojim po
tomcima stvoriti najprijatnije uslove za život i razvijanje,
tako, te njima poslije nije potrebno ni da prstom maknu.
Ni pod jednim privrednim sistemom, prosječno uzevši, ne
maju tako malo izgleda da se uzdignu u vis i da ostanu
gore na površini ljudi sa dobrim i plemenitim čovječanskim
osobinama, kao pod kapitalističkim privrednim uredjenjem.
Može se bez pretjerivanja kazati, da su ti izgledi u toliko
slabiji, u koliko se ovaj privredni sistem približava svome
vrhuncu. Bezobzirnost i besavjesnost u izboru i upotrebi
sredstava jesu oružja, koja imaju mnogo više djelotvornosti
i obećavaju mnogo više uspjeha, no sve ljudske vrline
zajedno. I društvo, podignuto na takvoj bazi, može sma
trati kao društvo „najsposobnijih i najboljih** samo onaj,
čije je poznavanje suštine i prirode toga društva ravno
ništici, ili kojim buržoaske predrasude vladaju u tolikoj
mjeri, te ga smetaju u mišljenju i izvodjenju zaključaka.
Borba za opstanak vodi se kod svih organizama, ma da
1 D ubois-R eym ond je, naglasivši, kako su ga zbog toga napadali«
ponovio ovu citiranu rečenicu u veljači 1883. prilikom proslave rodjendana Fridrika V elikog.
�252
oni i ne vide okolnosti, koje ih na nju nagone, ona se
kod njih vrši nesvijesno. T a borba za opstanak vodi se i
u ljudskom svijetu, medju članovima svakog društva, čim
u njemu iščezne solidarnost ili dok se još ne javi. Ova
borba za opstanak mijenja se prema obliku, koji tijekom
razvoja dobijaju medjusobni, socijalni odnosi, ona dobija
značenje razrednih borbi, koje se vode na višim stupnje
vima. Ali te borbe vode — i u tome se ljudi razlikuju
od svih ostalih bića — k sve savršenijem pojimanju su
štine društva i napokon k saznanju zakona, koji vladaju
njegovim razvitkom i utiču na njegov razvitak. N a j z a d
z a l j u d e p o s t a j e p o t r e b n o j o š s a m o t o,
da s a z n a n j e , do k o j e g su došli, p r i mi j e n e
na s v o j e p o l i t i č k e i s o c i j a l n e u s t a n o v e
i d a i h p r e m a n j e m u i z m i j e n e . Razlika dakle
izmedju čovjeka i životinje u tome je, š t o s e č o v j e k
m o ž e n a z v a t i ž i v o t i n j o m , k o j a mi s l i , d o k
ž i v o t i n j a n i j e n i k a k o č o v j e k , k o j i mi s l i .
T o veliki dio naših darwinista u svojoj jednostranosti i
ne uvidja. O tuda onaj lažni kružni zaključak, što ga oni
izvode .1
Profesor Hackel i njegovi pristaše isto tako pobijaju,
da darwinizam vodi k ateizmu, i pošto su svim svojim
naučnim izvodima i dokazima i z b a c i l i „stv o rite lja č in e
1 Iz pera profesora Enrica F e r r i j a potekao je spis pod naslovom :
„Socijalizam i moderna nauka, Darwin-Spencer-M arks“ (preveo i popunio
Dr. H ans Kurella. Leipzig 1895., nakladom Georga H . W iganda), u
kome on, specijalno nasuprot H a c k e 1 u dokazuje, da darwinizam i so
cijalizam stoje u potpunoj harmoniji i da je to jedna osnovna zabluda
H ackelova, — u kojoj se on sve do posljednjih dana nalazio, — što
darwinizmu pridaje a r i s t o k r a t s k i karakter. Mi se ne slažemo na
svim mjestima s Ferrijevim spisom, a naročito ne dijelimo ono njegovo
mišljenje o sposobnostim a žene, s kojim on u bitnosti stoji na gledištu
Lombrosa i Ferrera. E 1 1 i s je u svome „Muškarcu i ženi" dokazao, da
su osobine muškarca i žene, i ako različite, ipak od j e d n a k e v r i
j e d n o s t i — jedna potvrda one Kantove izreke, da muško i žensko
tek z a j e d n o čine čovjeka. Pa ipak Ferrijev spis dolazi baš kao na
ručen, samo je prevodilac mogao sebi uštediti jednu primjedbu na str.
10, u kojoj spominjući Zieglera govori o „lakoumnim tvrdnjama Bebelovim“. Gospodinu Kurelli bilo bi teško dokazati tu ,,lakoumnosta , a baš
je ta tvrdnja l a k o u m n o dodana izlaganjima Ferrijevim, s kojima se mi
p o t p u n o slažemo.
�253
grčevite pokušaje da ga prokriomčare kroz zadnja vrata.
Radi toga oni stvaraju neku svoju vrstu „religije", koju
nazivaju „višim moralom", „moralnim principima" i t. d.
Profesor Hackel je na kongresu prirodoznanaca u Eisenachu
pred porodicom velikog vojvode weimarskog pokušao ne
samo da spase religiju, nego da i svog učitelja Darwina
prikaže religijoznim. Pokušaj je propao, kao što će to po
tvrditi svaki, tko je čitao to predavanje i Darwinovo pismo,
koje je u njem citirano . 1 Darwinovo pismo govorilo je,
istina, u opreznim izrazima, protivno od onoga, što je po
profesoru Hackelu trebalo da govori. Darwin je morao
voditi računa o „pobožnosti" svojih zemljaka, Engleza, pa
se zbog toga nikad nije usudio da javno iskaže svoje pravo
mišljenje o religiji. Ali kao što se saznalo brzo poslije
weimarskog kongresa, on je to privatno učinio pred Dr.
L . Biichnerom, kome je kazao, da on od s v o j e č e t r d e
s e t e g o d i n e — d a k l e o d 1849 — n e v j e r u j e
v i š e ni u š t a , j e r n i j e m o g a o d o ć i ni d o
k a k v i h d o k a z a z a v j e r u . Isto tako, posljednjih je
godina svoga života Darwin podupirao jedan ateistički
list, koji je izlazio u New Yorku.
5. Žena i slobodna zanimanja.
Z ene treba i na duševnom području da povedu utakmicu
s čovjekom : one ne trebaju da čekaju, dok ljudima dodje
volja da im dopuste, da razvijaju funkcije svoga mozga i
da slobodno koracaju u tom pravcu. Ovaj je pokret u
punom svom jeku. V eć su žene uklonile mnoge zapreke
1 Profesor H ackel je u br. 8 „Zukunft^-a (Berlin 1895) štampao
jedan članak o predlogu protiv socijalista, koji je izašao pred njemački
državni sabor, pa pri završetku njegovom primjećuje izmedju ostalog
„Ja zacijelo hisam nikakav prijatelj gospodina B ebela, koji me je tolikoput
napadao, a jednom prilikom, u svojoj knjizi o ženi, baš i k l e v e t a o . '
Prijekor, koji mi gospodin H ackel ovdje čini, n a j j a č i je prijekor, koji
se nekome može učiniti: on znači — što, čini se, da gospodin H ackel
ne zna — da sam napadao na m ega, i a k o s a m z n a o , d a z a
to n e ma m
p r a v a . Ja sam svijestan, da to nisam učinio i moram
čekati, da profesor H ackel dokaže svoju tvrdnju; dok on to ne učini, ja
je odbijam kao l a k o u m n u .
Pisac.
�254
stupaju na duševnu arenu u čitavom nizu zemalja s oso
bitim uspjehom. Pokret za puštanje žena na studije po
univerzama i velikim školama i u sfere akcija, koje odgo
varaju tim studijama, pokret, koji je medju ženama sve
jači i jači, ograničen je po samoj naravi naših odnošaja
na buržoaske ženske krugove. Proletarski ženski krugovi
nisu tim pokretom neposredno zainteresovani, jer su njima
za danas uskraćene sve te studije i mjesta, do kojih se
dolazi pomoću njih. P a ipak je ovaj pokret i njegov uspjeh
od općeg interesa. Prvo, tu je u pitanju principijelni zahtjev,
koji uopće hoće da odredi položaj žene prema muškome
svijetu ; zatim ima da se dokaže, što su žene u stanju da
učine još i danas, pod odnosima, koji su u najvećoj mjeri
nepovoljni za njihovo razvijanje. Dalje, žene imaju interesa,
da ih naprimjer u slučaju bolesti, ako je to potrebno, liječi
ženski liječnik, prema kome one osjećaju više povjerenja, a
manje stida, no prema muškome. Z a veliki dio naših žena
ženski liječnici su prava blagodat, jer sam taj fakt, što se
u slučajevima bolesti i raznovrsnih organskih kriza, koje
stoje u tijesnoj vezi sa spolnim životom, moraju povjeravati
muškarcima, spriječava ih u vrlo velikom broju slučajeva,
da na vrijeme ili čak i uopće traže liječničku pomoć. Zbog
toga poslije nastaje velik broj neugodnosti i najgorih poslje
dica ne samo za žene, već i za njihove muževe. Teško
da ima i jednog liječnika, koji nije imao prilike, da se
potuži na to i gdjekada na zločinačku uzdržaljivost žena i
njihovo zatezanje, da otvoreno kažu, što im je. T o je
pojmljivo, ali nije pametno to, što muškarci, a naročito
mnogi liječnici, ne će da uvide, koliko je zbog toga oprav
dano i nužno, da i žene studiraju medicinu
Ženski liječnici nijesu nikakva nova pojava. Kod naj
većeg broja starih naroda, specijalno i kod starih Nijemaca,
žene su bile one, koje su se odavale liječničkom zvanju.
Ženskih liječnika i operatera od velikoga glasa bilo je u
devetom i desetom vijeku kod Arapa, naročito za vrijeme
vladavine A rapa (M aura) u Spaniji, kad su ženske studi
rale na sveučilištu u Kordovi. Uplivu Maura ima se pri
pisati, što su žene studirale i na raznim talijanskim sve
učilištima, kao u Đologni i Palermu. Kasnije, kad je „po
�255
ganski“ upliv u Italiji iščeznuo, te su studije zabranjene.
T ako je univerzitetski kolegij u Bologni donio 1337. god.
ovu odluku:
„I zato, što je žena glavni izazivač grijeha, orudje
djavla, uzrok čovjekovog protjerivanja iz raja i upropastiteljica starog zakona, zbog čega treba najrevnije izbjegavati
svaki odnošaj s njom, mi svakome izrijekom zabranjujemo,
da pokuša u ovaj kolegij uvesti kakvu ženu, ma koja ona
bila i ma kako ona časna bila. A ako netko ipak to
uradi, onda da ga rektor kazni teškom pedepsom ."
Dopuštenje ženama da studiraju imat će prije svega
taj koristan rezultat, što će ženska konkurencija izazvati
kod muške mladeži energiju za učenjem, energiju, koja je
danas vrlo slaba, kao što se to s najrazličnijih strana
tvrdi. A već samo to je velika dobit. Tim e bi se isto
tako znatno popravio i moral muške m ladeži; pijančevanje
i orgijanje, kafanski život naše studentske mladeži dobili
bi time dobar udarac; u zavodima, iz kojih izlaze pogla
vito naši državnici, suci, državni tužitelji, viši policijski
činovnici, svećenici, narodni predstavnici i t. d., udomaćio
bi se ton, koji više odgovara zadacima, radi kojih se oni
osnivaju i uzdržavaju. A prema jednoglasnoj ocjeni nepri
stranih poznavalaca tih odnosa neophodno je i što prije
potreban bolji ton.
Broj država, koje puštaju žene na studiranje u svojim
univerzama i velikim školama, brzo je porastao zadnjih
desetljeća. Nijedna zemlja, koja ima ambiciju da bude
kulturnom državom, ne može se trajno opirati ovoj tražbini.
Svima su prednjačile Savezne Države, iza njih je došla
Rusija, dakle dvije države, koje u svakom pogledu poka
zuju najoprečnije karakteristike. U sjeveroameričkoj Uniji
žene su puštane na studiranje u svim državama; u Utahi
od 1850., u Jowi od I 860., u Kansasu od 1866., u
W isconsinu od 1868., u Minnesoti od 1869., u Kaliforniji i Missouriju od 1870., u Ohiju, Illinoisu i Nebraski
od 1871., a poslije ovih dodjoše na red sve ostale države.
Razmjerno prema ovom širenju ženskog studija osvojiše u
Saveznim Državama žene i svoja namještenja. Prema po
pisu od 1900. bilo je 7399 ženskih liječnika i ranarnika,
�256
5989 spisateljica, 1041 ženskih arhitekata, 3405 ženskih
duhovnika, 1010 ženskih državnih odvjetnika, 327.905
učiteljica.
U Evropi bila je prva Švicarska, koja je svoje univerze otvorila studiju žena. Broj slušatelja na švicarskim
univerzama iznosio je:
1896./97.
1 9 0 0 ./0 I .
1905./06.
1 90 6 ./07.
. . 4181
. . 5301
. . 7676
. . 8521
O d toga studentica
391
854
1502
1904
O d toga sluiateljica
728
1429
2757
3156
Po različitim fakultetima podijeljene su studentice u
zimskom semestru 1906./07. ovako: pravo 75, medicina
1181, filozofija 648. Po narodnosti bilo ih je 172 iz Švi
carske i 1732 iz inozemstva. Broj studentica iz Njemačke
spao je, jer su one, i ako s nekim ograničenjima, pripu
štane na njemačka sveučilišta. Godine 1906.^07. iznosio
je broj pravilno imatrikuliranih. studentica oko 30 postotaka
svih imatrikuliranih djaka, a uključivši ovamo i slušateljice
37 procenata svih studenata i slušatelja. U Engleskoj su
žene puštane na predavanja, ali u Oxfordu i Cambridgeu
ne mogu pristupati k promocijama. U Francuskoj je go
dine 1905. bilo 33.168 djaka, medju njima 1922 studen
tice (774 iz inozemstva). O ne se podijeliše ovako: pravo
57, medicina 386, prirodne nauke 259, literatura 838,
ostalo 382. Države, u kojima se žene puštaju na nauke,
jesu Savezne Države, Engleska, Nizozemska, Belgija,
Danska, Švedska, Norveška, Rusija, Njemačka, AustroUgarska, Italija, Švicarska, Francuska, Turska i Australija.
Ženskih liječnika ima u Indiji, Abesiniji, Perziji, Maroku,
Kini i t. d. Naročito u istočnim državama ima sve više
ženskih liječnika. Ograde, što ih u tim zemljama nameću
ženi religija i običaj, čine, te su ovdje ženski liječnici
prava blagodat.
Poslije dugotrajnih borbi i velikih napora napokon je
i Njemačka, i ako sa sustezanjem ranije, došla u novu
kolotečinu. Zaključkom saveznog vijeća od 24. travnja
1899. dopušteno je ženama praviti medicinske i zubarske
ispite za ljekarničko zvanje, pod istim uslovima, kao i
�257
muškarcima. Drugim zaključkom saveznog vijeća od 28.
srpnja 1900. pripuštene su i u Njemačkoj liječnice, aprobirane u inozemstvu, ako su državne pripadnice, a isto
tako se liječnicama uračunavaju njihove studije, započete
u inozemstvu. V eć prije godine 1908. bio je pristup
k naukama dopušten ženama na pojedinim njemačkim univerzama, tako u Heidelbergu i Gottingenu. V eć u zim
skom semestru godine 1901—02. bilo je u sveučilišnim
iskazima navedeno 1270 slušateljica. Isto je tako cijeli niz
njemačkih gradova osnovao djevojačke gimnazije i realke,
tako u Karlsruheu, Stuttgartu, Hannoveru, Konigsbergu,
Hamburgu, Frankfurtu a. M-, Breslavi, Berlinu, Schonebergu, Mannheimu i t. d. T ek u proljeću 1902. bio je od
senata berlinske univerze odbijen posjet i imatrikulacija
ženskih studenata, koji imaju svjedodžbu zrelosti od koje
njemačke gimnazije. Još se nije u Njemačkoj slomio otpor
vrlo uplivnih krugova proti ženskom studiju. T ako je pruski
ministar nastave u ožujku 1902. držao u pruskom saboru
govor, u kom je medju ostalim ovako govorio: Ženske su
gimnazije jedan eksperimenat, koji prosvjetna uprava mora
odbaciti; on se boji, da posjećivanje gimnazija i univer
ziteta utiče štetno na razlike izmedju muškarca i žene,
koje je priroda stvorila, a kultura razvila. Njemačkoj po
rodici treba očuvati, što je više moguće, odlike njemačke
žene. T o je rezonovanje po sasvim staroj šabloni. Isto je
tako i jedan veliki dio njemačkih profesora, sada kao i
prije, neraspoložen prema ženinim studijama, ma da drugi
od njih priznaju, da tolike žene, kojima je dopušteno stu
diranje, odgovaraju potpuno, a nekoje čak i izvanredno
onome, što se od njih očekivalo. A kako jedan veliki dio
studenata — vjerojatno vrlo velika većina — misli o že
ninim studijama, o tome nam svjedoči protest članova kli
nike u Hallu, što su ga oni u ožujku 1902. objavili po
zivajući kliničare cijele Njemačke, da mu se pridruže.
Pošto se razjasnilo, da je taj protest izazvan agitacijom
društva „Žensko obrazovanje — ženski studij“ u Berlinu,
agitacijom u korist zahtjeva, da se ženi dopusti studiranje
medicine, kaže s e : „Pošto je tim korakom ovo pitanje
izneseno pred forum javnosti, članovi klinike u Hallu obraA . Bebel: Ž ena l socijalizam.
17
�258
ćaju se krugovima, za koje je riješenje ovog pitanja u
prvom redu od interesa i važnosti, kliničarima na njemačkim
univerzama, zato, što oni ili iz iskustva znadu, koliko je
nesnosno takvo stanje, ili pak mogu zamisliti, k o l i k o
m u č n i h s i t u a c i j a i s i t uac i j a , koj e se r uga j u
s v a k o m o s j e ć a j u s t i d a , može tu i tamo izazvati ta
z a j e d n i č k a n a s t a v a na k l i n i k a ma , s i t u a c i j a ,
k o j e s u t o l i k o o d v r a t n e , d a i h č o v j e k n e bi
m o g a o t a č n i j e p r e c i z i r a t i , a da ne i z a z o v e
n e g o d o v a n j e . Medicinski fakultet hallskog sveučilišta
bio je jedan od prvih u njemačkoj carevini, koji je pokušao,
da ženama dopusti studij medicine, i za taj se pokušaj
može reći, da je p o t p u n o n a s t r a d a o . U ustanove
č a s n o g a r a da u v u k a o se sa d o l a s k o m žena
c i n i z a m i danas su na dnevnom redu scene, koje u
podjednakoj mjeri izazivaju negodovanje nastavnika i djaka,
kao što god i pacijenata. O v d j e e m a n c i p a c i j a
ž e n a p o s t a j e n e s r e ć a po dr uš t vo, o v d j e ona
d o l a z i u k o n f l i k a t s a m o r a l o m , i njoj se ovdje
zbog toga moraju zatvoriti vrata 1 K olege! T ko bi se mo
gao usuditi, da pred ovim činjenicama ustane protiv naših
opravdanih zahtjeva! Mi tra ž im o :d a s e ž e n a m a z a
b r a n i k l i n i č k i s t u d i j , jer nas je iskustvo naučilo,
da se zajednička klinička nastava, s muškim i ženskim
slušateljima, isto tako ne može složiti s temeljitim studijem
medicine, kao god n i s a o s n o v n i m n a č e l i m a p r i
s t o j n o s t i i m o r a l a . Pitanje, koje pokrenusmo, iz
gubilo je sada svoj lokalni karakter. V eć se i sa viših
mjesta mogla čuti po koja o definitivnom odobrenju, koje
bi se dalo ženama za medicinske studije. V i ste svi u
jednakoj mjeri zainteresovani za našu stvar i zbog toga
mi vas pozivam o: Zauzmite položaj prema ovom pitanju
i pridružite nam se, da tako podignemo zajednički protest P‘
Ovaj je „protest * snažan dokaz ograničenosti, ali i
1
konkurentske zavisti studenata klinike, jer se na to moraju
svesti i njihovi obziri prema moralu. Ono, što je dopušteno
u najvećem broju kulturnih država već toliko vjekova bez
ikakve štete po moral i osjećanje pristojnosti kod^ stude
nata, ima da bude opasnost po Njemačku ! Njemački stu
�(l
i
259
/
denti nisu baš na glasu zbog osobitih vrlina, pa bi trebalo
da se kane ovakvih šala . 1 Kad ništa ne vrijedja pristojnost
i moral to, što bolničarke prisustvuju svim mogućim ope
racijama, što ih liječnici vrše nad muškim i ženskim bo
lesnicima, pa im uz to u najvećoj mjeri i pom ažu; kad je
pristojno i moralno, da čitave grupe mladih ljudi studija
radi stoje kao posmatrači kraj postelje jedne rodilje ili
prisustvuju operacijama ženskih bolesnika, onda je smiješno,
kad to isto pravo ne će da se dade i studentkinjama.
Jedan sasvim drugi razlog, no što je taj hallskih kliničara, navodio je pokojni profesor Bischoff ustajući protiv
toga, da se ženama dopusti studij medicine, a taj j e : s u
r o v o s t s t u d e n a t a ! o čemu je on zacijelo najbolje
mogao suditi. Ali ma koliko ograničeni i zavidljivi konku
rentski muški krugovi ustajali protiv ženskog prava na studij,
pitanje je riješeno u korist ženskog spola. Na 18. kolo
voza 1908. izašao je zakon, kojim se ženama dopušta
učenje na pruskim univerzama, što im se dosada dopuštalo
tek u svojstvu slušateljica. Propisi za studiranje žena na
zemaljskim univerzama imaju tek jednu ogradu, a ta je, da
pripadnice države u jednom slučaju, a inozemke u svim
slučajevima imadu tražiti odobrenje ministarstva za imatrikulaciju.2 Ukupni broj žena, koje su bile imatrikulirane i
studirale na njemačkim univerzama u zimskom semetru
1908./09., iznosio je 1077 prema 377 njih u ljetnom 1908.
i prema 254 godine 1906. O d toga ih je studiralo u
Berlinu 400, u Bonnu 69, u Breslavi 50, u Erlangenu 11,
u Freiburgu 67, u Giessenu 23, u Gottingenu 71, u
Greifswaldu 5, u Hallu 22, u Heidelbergu 109, u Jeni 13,
u Kielu 2, u Konigsbergu 17, u Leipzigu 44, u Marburgu
27, u Miinchenu 134, u Tiibingenu 6, u Wiirzburgu 7.
T oga još nema tek na sveučilištima u Strassburgu, Rostocku i Miinsteru. Broj slušateljica iznosio je u ljetnom
1 Jedna statistika, koju je složio B laschko, daje slijedeći izvještaj
o rasprostranjenosti spolnih bolesti kod pojedinih zanimanja : najprije d o
laze tajne prostitutke sa 3 0 postotaka, ooda dolaze djaci s 2 5 pro
cenata, trgovci sa 16 i radnici sa 9 procenata.
2 S osobitih razloga mogu žene s dozvolom ministarstva biti riješene
od posjećivanja pojedinih predavanja. .
�semestru 1908. godine 1787, a u zimskom semetru 1908/09.
godine 1767, od toga u Berlinu 313, Strassburgu 249,
20, Konigsbergu 1 16,
Breslavi 168, Miinchenu 131, Bonnu 1
Leipzigu 93, Giessenu 93, Gottingenu 73, Tiibingenu 67,
Hallu 54, Freiburgu 50, a u svim ostalima manje od 50.
O d imatrikuliranih zena studiralo ih je bogoslovlje 3, pravo 31,
medicinu 334, filozofiju 709.
Puštanje žena k naukama na univerzi učinilo je po
trebnom temeljitu reformu viših djevojačkih škola. Odredbe
od 31. svibnja 1899. postavile su za više djevojačke škole
kao pravilo školsko vrijeme od devet godina, a u iznimnom
slučaju deset godina. Prema tomu, razvoj je tražio, da se
čvrsto ustanovi deseti razred u nastavnom planu za višu
djevojačku školu. Dok je prema statistici od godine 1901.
od 213 javnih viših djevojačkih škola bilo njih 90 sa devet,
a 54 sa deset razreda, dotle je u listopadu 1907. spao
broj devetrazrednih škola s 90 na 69, a broj desetrazrednih
porasao od 54 na 132. P a i medju privatnim višim dje
vojačkim školama bilo je u listopadu 1907. kraj 1 10 devet
razrednih već 138 desetrazrednih. Ne preostajaše ništa, do
li to, da se tom faktičnom razvoju udari birokratski žig i
da se, što je više moguće, spasi „odlika njemačke žene4 .
1
Prema reformi od 18. kolovoza 1908. ima viša djevojačka
škola sastojati od deset razreda. Z a „dopunu njezine na
obrazbe, kako bi se njemačka žena odgojila za svoj budući
životni poziv 4 uzet je u obzir dvogodišnji ili jednogodišnji
1
licej. A da bi se mladim djevojkama viših staleža omogućila
priprava za akademska zanimanja, uzeti su u nacrt o b r a
z o v n i z a v o d i , koji će sa višom djevojačkom školom
stajati pod jednom upravom.
Tako je po nekom nacijonalnom mjerilu proveden taj
eksperimenat pod pritiskom ekonomskog razvoja od istog
onog ministarstva nastave, koje ga je u ožujku 1902. otklo
nilo. Cujmo službeno objašnjenje:
„Brzi razvoj naše kulture i s tim zajedno napredovanje
društvenih, privrednih i obrazovnih prilika donijelo je sa
sobom, te je baš u srednjim i višim staležima ostalo mnogo
neopskrbljenih mladih djevojaka, čime je za skupnost ostala
uništena mnoga vrijedna ženska sila. Prekobrojnost ženskog
�261
pučanstva nad muškim i sve češće neženstvo muškaraca u
višim staležima sili veliki procenat djevojaka iz obrazovanih
krugova, da se odreknu svog prirodnog poziva kao supruge
i majke. Njima treba utrti putove k zvanju, koje odgovara
njihovu odgoju, kod većine njih ovo isto i zato, da mogu
pribaviti potrebna sredstva za život, ne samo u karijeri
nadučiteljica, već i u drugim zanimanjima, do kojih se
dolazi studijem na univerzi, u koliko su one tu za žene.“
Skoro bi čovjek vjerovao, da čita izvadak iz moje knjige !
Bilo, kako bilo, ženski se studij ne da više suzbiti. Ženski
su liječnici u većem ili manjem broju uposleni već u svim
kulturnim zemljama na zemaljskoj kugli, pa dapače i u onim
zemljama, koje još ne vrijede kao kulturne. Pokojni LiHung-Chang imenovao je svojim kućnim liječnikom jednu
kinesku liječnicu, koja je prakticirala u ženskoj bolnici rodjenoga svoga grada Futschanga. Pokojna gospodja Kovalevska, znamenita matematičarka, bila je od 1889. do svoje
smrti godine 1891. profesorica matematike u Stockholmu.
Ž enskih profesora ima u Saveznim Državama velik broj,
gdješto u Italiji, u Švicarskoj, u Engleskoj, u Francuskoj,
gdje je znamenita fizičarka Marie Curie otkrivši sa svojim
mužem radioaktivna počela Radium i Polonium sada, po
slije smrti svojega muža (1906.), postala njegovom na
sljednicom na univerzi. Mi vidimo, gdje su žene kao
liječnici, zubari, pravnici, suci, kemičari, fizičari, geolozi,
botaničari, viši učitelji i t. d. djelotvorne u javnim ili pri
vatnim namještenjima, i samo stoji do žena, da dokažu
svojim djelovanjem, kako mogu povjerenu im službu obav
ljati isto tako dobro i savjesno, kao i muškarci. Ljeti 1899.
izjavila se dapače većina birača u ziiriškom kantonu kod
glasanja, da će žene pustiti, da obavljaju odvjetničke po
slove. T aj je zaključak prihvaćen sa 21717 proti 20046
glasova. U Americi ima u 34 države ženskih advokata.
Osim toga u Francuskoj, Nizozemskoj, Švedskoj, Danskoj,
Finskoj, Rusiji, Kanadi i Australiji.
O no, što mnoge ljude, naročito iz naučnjačkih krugova,
čini protivnicima ženinog prava na studiranje, jest to, sto
se oni boje, da se nauka time ne ponizi, da njenom
ugledu uopće ne naškodi to, što se čak i žene mogu ba
�262
viti naučnim studijama. O ni u naučnom studiranju vide
jednu osobitu povlasticu, do koje mogu doći samo iza
branici muškoga spola.
Nažalost, naši univerziteti, kao što i cjelokupna na
stava, još su slabo organizovani. Koliko se najdragocjenijeg
vremena upropašćuje, kako djetetu u pučkim školama tako
i mladiću u višim školama, da bi mu se mozak napunio
stvarima, koje ne stoje u skladu ni sa razumom ni sa na
učnom spoznajom ; koliki mu se grdni teret trpa na ledja,
teret, koji on poslije u životu ne može da upotrijebi, već
koji ga naprotiv spriječava u njegovu napredovanju i nje
govu razvijanju! U pripremnim zavodima za univerzitete
učenici se pretrpavaju masom suhoparnog, beskorisnog ma
terijala za učenje i pamćenje, koji im upropašćuje najveći
dio vremena i najdragocjenije moždane snage, a i na uni
verzama se najčešće produžuje u istom smjeru. Čitava
masa zastarjelog, preživjelog i suvišnog predaje im se uz
ono, što je dobro i korisno. Jednom napisane kolegije
najveći broj profesora preglaba iz semestra u semestar za
jedno sa svim starim dosjetkama. Uzvišena nastavnička
služba postaje kod mnogih običnim zanatom, pa djacima
nije potrebno nikakvo oštroumlje, da brzo prodru u nje
govu bitnost. Osim toga i tradicijonalni pojmovi o univer
zitetskom životu čine svoje, te mladi ljudi i ne shvataju
baš ozbiljno te godine studija, a nekoji, koji hoće ozbiljno
da ih shvati, biva užasnut i sasvim odbijen pedantskim i
neugodnim načinom predavanja mnogih profesora. Opadanje
energije za učenje i studiranje jest činjenica, koja je zapa
žena svuda na našim univerzitetima i višim školama i koja
izaziva zabrinutost čak i u mjerodavnim krugovima. S ovim
stoji u najužoj vezi štreberstvo i favoritizam, koji silno na
preduju u našem vremenu, tako siromašnom karakterima, i
sve više zavladjuju po velikim školama. Dobri porodični
odnosi, „dobri pogledi na svijet** stupaju na mjesto znanja
i sposobnosti i šepire s e ; biti patrijota, to ^jest čovjek,
koji nema nikakvog svog mišljenja, već se brižljivo upravlja
prema onima gore, gleda, s koje strane vjetar duva, i puzi
i uvija se, to sve vrijedi više, no jedan karakter i jedan
čovjek od sposobnosti i znanja. Kad za ove štrebere dodje
�263
vrijeme ispita, onda se brzo za nekoliko mjeseci slupa ono,
što se čini, da je neophodno potrebno, da bi se kroz ispit
moglo provući. A ko se napokon ispiti sretno preguraju i
dobije kakvo činovničko ili drugo mjesto, onda najveći broj
tih istudiranih radi čisto mehanički i zanatlijski, ali sma
traju kao veliku uvredu, ako ih oni, koji „nisu studirali“
ne predusreću s najvećim visokopoštovanjem i ne gledaju
ih i ne drže se prema njima kao prema nekoj višoj rasi
ljudi. Veliki broj onih, koji pripadaju višim zanimanjima,
advokati, suci, medicinari, profesori, činovnici, umjetnici
i t . d., n i s u n i š t a d r u g o , d o l i z a n a t l i j e u
s v o j o j s t r u c i , s r e t n i , š t o m o g u s t a j a t i za
p u l t o m . Samo čovjek, koji t e ž i k v i š e m u , uvidja
tek kasnije, koliko je beskorisnih stvari naučio, a često
puta nije naučio baš ono, što mu je neophodno potrebno,
i tek tada počima da uči. Z a vrijeme najboljeg dijela nje
gova života mučili su ga tako mnogim stvarima, beskori
snim i štetnim ; drugi dio svoga života mora on da upo
trijebi, da bi se oslobodio svega toga, što je beskorisno i
štetno, i uspeo se na visinu modernog shvatanja, i tek tada
može on da bude koristan član društva. Mnogi i ne izadju
iz prvog stadija, neki zaostanu u drugom, a samo mali
broj njih ima energiju, da se svojim radom progura do
trećega.
Ali dekorativni duh zahtijeva, da se sredovječne trice
i beskoristan nastavni materijal i nadalje zadrže, a pošto
su žene, samo zbog svoga spola, bile do danas izbacivane
iz sviju prethodnih škola i pripremnih zavoda, pa su to
u mnogom pogledu još i danas, ta je okolnost onda veoma
zgodan izgovor, da se pred njima zatvore i vrata univer
zitetskih slušaonica. U Leipzigu je sedamdesetih godina
jedan od najslavnijih profesora medicine priznao otvoreno
pred jednom damom o v o : ,,G i m n a z i j s k o o b r a z o
v a n j e n i j e , i s t i n a , n u ž n o za r a z u m i j e v a n j e
m e d i c i n e , ali se ono mo r a s m a t r a t i kao
prethodni
uslov
za s t u p a n j e na s t u d i j
m e d i c i n e z b o g t o g a , d a n e bi p a t i o u g l e d
nauke."
Postepeno se počima i u Njemačkoj javljati opozicija
�264
protiv traženja klasičnog obrazovanja kao nužnog uslova za
studij medicine. Golemi napredci u prirodnim naukama i
njihov značaj za cjelokupni život izazivaju potrebu, da što
veći broj ljudi bude u njih upućen; medjutim gimnazijski
odgoj s privilegisanjem klasičnih jezika, grčkog i latinskog,
smatra prirodne nauke kao stvar od manje vrijednosti i
zanemaruje ih, pa tako biva, da početnici studenti često
nemaju potrebnih ; red znanja iz prirodnih nauka, koje su
od vrlo velikog značenja za pojedine struke studija, na
primjer za medicinu. Protiv ovog jednostranog načina obra
zovanja podigla se napokon opozicija i u samim nastav
ničkim krugovima. U inozemstvu, naprimjer u Švicarskoj,
odavno se već studijama prirodnih nauka pridaje najveća
važnost i na medicinu se pušta svaki, tko ima dovoljno
predznanja iz prirodnih nauka i matematike, pa ma on i
nemao prethodnog takozvanog klasičnog obrazovanja.
Isto se to radi i u Rusiji, Saveznim Državama i t. d.
U Rusiji, u kojoj progoni i bespravnost Zidova spa
daju u osnovna državna načela, propisano je jednim carskim
ukazom od 1897, da se u novi medicinski ženski institut,
koji se imao otvoriti, smije primati samo 5 procenata slu
šalica nekršćanskih vjeroispovijesti. I to se od tih 5 pro
cenata smije primiti samo 3 procenta Židovki, a ostala 2
procenta moraju biti zadržana za slušateljke muslimanskog
porijetla. T o je jedan od nazadnih koraka, koji su u Rusiji
na dnevnome redu. Ruska bi vlada imala u toliko manje
razloga za takve uredbe, što s jedne strane ogromna care
vina još u vrlo velikoj mjeri oskudijeva u liječnicima, a što
su s druge strane ruske ženske liječnice bez razlike vje
roispovijesti ili porijetla dobile svjedočanstvo o najvećoj
požrtvovnosti u vršenju svoga poziva. Tako profesor Dr.
Erismann, koji je mnogo godina djelovao u Rusiji, objavlja
slijedeće u predavanju, što ga je držao na 54. skupštini
liječničkog središnjeg udruženja u O lten u : „Ovih^ prvih
godina dobilo se vrlo povoljnih iskustava iz rada ženskih
liječnika. O ne su još od početka umjele zadobiti povjerenje
stanovništva; u plemenitoj utakmici sa svojim muškim ko
legama one su odnijele čak i pobjedu; pokazalo se ubrzo,
da na svakog ženskog liječnika dolazi prosječno godišnje
�265
više pacijenata, no na muške liječnike, ma da su i oni
vršili svoju dužnost velikom odanošću i požrtvovnošću,
naročito su se bolesne žene u gomilama obračale za liječ
ničku pomoć ženskim Eskulapima ."1
N a drugoj strani konkurencija žena, koje se toliko
bojao zainteresovani muški svijet, nije
nigdje štetno djelo
vala, naročito ne u liječničkoj praksi. Prvo, čini se, da
ženski liječnici dobivaju iz svojega spola jedan krug paci
jenata, koji se rijetko i tek u najvećoj nuždi obraćaju za
savjet muškom liječniku; a zatim se pokazalo i to, da
znatan dio žena, koje se posvećuju studijama, čim kasnije
stupe u brak, ili uopće i ne otpočinju liječničku praksu ili
je poslije kratkog vremena napuštaju. Pokazuje se, da su
kućne dužnosti, što ih buržoaski
svijet nameće domaćici,
naročito kad dodju još i djeca, tako velike, te mnogim
ženama postaje nemoguće, da u isto vrijeme služe dva
gospodara. Naročito žena, koja je liječnik, mora da bude
svakog trenutka i danju i noću spremna vršiti svoj poziv.
A to velikom broju njih nije moguće . 2
Pošto su Engleska ,8 Sjedinjene Države i Francuska
prve počele upotrebljavati žene i za privrednu inspekciju
— a potreba toga osjeća se u toliko jače, u koliko, kao
što je dokazano, broj radnica iz godine u godinu raste, a
tako se isto umnožava i broj poduzeća, u kojima su rad
nice isključivo ili pretežno uposlene — za ovim se pri
mjerom poveo i čitav niz njemačkih država. Baden, Ba1 Organizacija besplatnog liječenja na klinikama po velikim ruskim
gradovima. (Petrograd i M oskva). Njemački tromjesečnik za javno zdravstvo.
Braunschweig.
2 O teškoćama, što postoje za žene, koje imaju porodicu, a u isti
mah hoće, odnosno moraju da vrše neku službu, ima puno zanimljivog
materijala knjiga A d ele Gerhardove i H elen e Siraonove: „Materinstvo i
duševni rad“ (Berlin 1901., G eorg Reimer). U toj knjizi govore i na
osnovu svog iskustva govore spisateljice, umjetnice, pjevačice, glumice itd.
I rezultat je tih mišljenja, da društvo mora izmijeniti svoje socijalne od
nose sve iz tem elja, ako se hoće, da se potpuno razvije ženska inteli
gencija, koja se nalazi u izobilju i teži za akcijom, što je isto tako naj
veći interes i samog društva.
3 Prema posljednjem izvještaju za 1908. ima u Engleskoj 16 ženskih
privrednih nadzornika, i to M iss A . M . Anderson kao šef i 15 po
moćnica.
�266
varska, Hessenska, kraljevina Saska, W eimar, Wiirttemberg i t. d. pridodali su privrednim nadzornicima ženske
činovnike kao i pomoćnike i neke su od njih svojim
radom već stekle priznanje. U Pruskoj stoje privrednom
nadzorništvu na raspolaganje tri činovnice, u Diisseldorfu,
Breslavi i W iesbadenu svagdje po jedna. T a činjenica do
kazuje, da je Pruska i u ovom pogledu zaostala vrlo da
leko iza onoga, što bi bilo neophodno potrebno. T a ne
ima ni jedne pomoćne ženske sile u kotarima kao što je
Potsdam (s 32.229 radnica), Frankfurt a. O . (s 31.971),
Liegnitz (s 31.798) i u drugima, gdje bi one bile neop
hodno nužne. I ovdje se pokazuje, da radnica ima više
povjerenja u jednu predstavnicu svoga spola, te ženski
nadzorni činovnici dolaze po koji put do podataka, koji se
njihovim muškim kolegama ne daju. Jedna je još mana
ovog uredjenja to, što ti pomoćni činovnici nemaju po
svuda samostalan položaj, koji je za njihov rad neophodno
potreban, a ni plaća nije, kakva bi trebala da bude. Naj
veći broj vlada pristupio je ovoj novoj ustanovi pipajući i
oklijevajući.1
U Njemačkoj je nepovjerenje i konkurentsko neraspo
loženje prema upotrebi žena u javnim službama naročito
veliko zbog toga, što vojnički stalež liferuje svake godine
toliko neupotrebljivih oficira i isluženih podčasnika za sve
moguće položaje u državnoj i općinskoj službi, da za radne
snage iz ostalih krugova ne ostaje baš nimalo mjesta. Ali
i ako se ženama dade služba, ona im se daje sa znatno
manjom plaćom, poradi čega one u očima muškoga svijeta,
koji je prema njima već unaprijed neprijateljski raspoložen,
izgledaju kao stvorenja niže vrijednosti, a po tom i kao
konkurenti, koji im smanjuju nadnicu i plaću.
Mnogostrukost ženinih sposobnosti osobito se pokazala
na svjetskoj izložbi u Chicagu godine 1893. Ne samo da
su ženski arhitekti podigli veličanstvenu gradjevinu za iz
ložbu ženskih umjetničkih i privrednih proizvoda, nego su
se posjetioci divili još i finom ukusu i umjetničkoj izradbi
1 O d 1897., kad je u Bavarskoj imenovana piva tvornička nadzor
nica, dignuo se do 1909. broj ženskih činovnika na 2 6 . Četrnaest država
saveza ne imaju još ni jednog ženskog činovnika.
�267
izloženih predmeta, koji su svi bili djelo ženinih ruku. Pa
i na oblasti izuma žene su postigle već lijepih uspjeha, a
njih će u budućnosti biti još više. T ako je jedan američki
stručni dnevnik objavio popis pronalazaka, koje su učinile
žene, i evo tih predmeta, koje su one izum ile: Usavršena
mašina za predenje; razboj, koji se okreće (rotary loom)
i koji uradi triput više, no obični; elevator od lanaca;
škulja za parni šaraf; aparat za spašavanje prigodom po
žara; aparat za mjerenje vune, jedan od najosjetljivijih
strojeva, koji su ikada pronadjeni i koji je od neocjenjive
vrijednosti za industriju v u n e ; rezervoar vode, koji se može
nositi i koji se upotrebljava za gašenje v a tre ; jedan način
za upotrebu petroleja kao goriva za parostroje namjesto
drveta i ugljena; usavršena sprava za hvatanje iskara na
lokomotivama; signal za skretnice na željeznicama; jedan
sistem grijanja vagona bez vatre ; jedan uljeni flanel (lubri
cating felt) za smanjivanje trenja (pri kretanju željeznica) ;
stroj za pisanje; signalska raketa za m ornaricu; teleskop
za gledanje u d u b in e; jedan sistem za sprječavanje buke
kod željeznica, koje idu iznad gradova; sprava za pravilno
odvodjenje dim a; stroj za savijanje i lijepljenje kesa od
papira i t. d. Naročito su žene u mnogom pogledu usa
vršile strojeve za šivanje, tako su primjerice izumile po
moćnu spravu za šivanje jedara i debelih tkanina; aparat
za uvlačenje konca, dok stroj ra d i; usavršeni stroj za ši
vanje kože i t. d. Ovaj posljednji izum učinila je jedna
žena, koja već godinama radi u New Yorku sedlarski
posao. Teleskop za gledanje u dubinu, koji je pronašla
gospodja M ather, a usavršila njezina kći, jest pronalazak
od najveće važnosti, jer omogućava, da se pregleda dno
i najveće ladje, a da se ona radi toga ne prenosi na suho.
Pomoću toga teleskopa mogu se sa palube vidjeti dijelovi
ladje, utonule u kom brodolomu, prepreke za plovidbu i
torpedi i t. d.
M edju strojeve, koji su zbog svoje izvanredne komplikovanosti i genijalne konstrukcije skrenuli na sebe općenitu
pažnju, kako u Americi, tako i u Evropi, mora se ubrojiti
i jedna mašina za fabrikaciju kesa od papira. Veliki broj
ljudi, medju njima ugledni mehaničari, sve dotle je uzalud
�268
pokušavao da izradi takvu jednu mašinu. Jedna je žena,
Miss Maggie Knight, pronadje; zatim je ta dama konstrui
rala opet jednu mašinu za savijanje i lijepljenje kesa od
papira, koja radi koliko trideset lic a ; ona je sama uprav
ljala namještenjem te mašine u Amherstu, u državi M assa
chusetts.
Petnaesto
poglavlje.
Pravni položaj žene.
1. Borba za civilnopravnu ravnopravnost.
Socijalna zavisnost jedne rase, jedne klase ili jednog
spola dobija uvijek svoj izraz u zakonima i političkom ure
djenju zemlje, u kojoj oni živu. Zakoni su izraz vladajućih
interesa, formulirani u paragrafima i uzdignuti na stepen
prava jedne zemlje. Z e n e , k a o z a v i s n i , p o t l a č e n i
spol, d o b i j a j u p r e m a t o me t a k a v p o l o ž a j i u
p r a v u j e d n e z e m l j e . Zakoni su negativne i pozitivne
naravi. Negativni, u koliko pri diobi prava ni jednom riječi
ne spominju potlačenoga; pozitivni, u koliko mu ukazuju
na njegov potlačeni položaj i naznačavaju po koji izuzetak.
Našem općem pravu osnov je rimsko pravo, koje vodi
računa o čovjeku samo kao o biću, koje nešto posjeduje.
Staro germansko pravo, koje je ženi pridavalo više dosto
janstva, samo je jednim dijelom ostalo na snazi. Kako u
francuskom jeziku ista riječ, „ 1 hommett, označuje čovjeka
*
i muškarca, a isto tako u engleskom jeziku riječ ,,man“,
francusko pravo poznaje čovjeka tek kao muškarca, a isto
je tako do pred nekoliko decenija bilo i u Engleskoj, gdje
se žena nalazila u ropskoj zavisnosti od muža. Nekoć je
tako bilo i u Rimu. Tam o su postojali rimski gradjani i
žene rimskih gradjana, a gradjanka nije bilo.
U Njemačkoj se pravno stanje za ženu poboljšalo u
toliko, što je namjesto šarene karte nastupilo jedno jedin
stveno gradjansko pravo, pa su tako prava, koja je ona
tu i tamo imala, dobila opću važnost. Po njemu je ne
udata žena dobila neograničeno pravo na tutorstvo; žene
�su stekle pravo da budu svjedoci pri zaključivanju brakova
i pri pisanju oporuka; žena je nadalje dobila potpunu spo
sobnost za pravne poslove, to jest, da zaključuje ugovore,
izuzev, ako se (kao udata žena) obvezuje lično na neku
radnju, kao god što se bez privole muža ne smije pri
hvaćati nikakva tutorstva. Obveza bračne zajednice postoji
za obje strane, u koliko se zahtjevi druge strane ne izo
pače u zloporabu njenog prava. A ako su o tome kod
supruga suprotna gledišta, onda m u ž odlučuje, naročito
on ima da odredjuje mjesto stanovanja i stan. Zloupotreba
prava od strane muža riješava ženu od dužnosti, da mu se
pokori. Uprava kućanstvom pripada jedino ženi, ona ima
takozvanu vlast nad ključevima, po kojoj ona u krugu do
maćeg rada vodi brigu o muževljevim stvarima i zastupa
ga. Muž mora ispunjavati obveze, u koje ona stupi. Ipak
može muž ili sasvim ukinuti ili ograničiti ženinu vlast nad
ključevima. A ko on ovo pravo zlorabi, tutorski sud može
ovo ograničenje uništiti. Z ena je dužna preuzeti muževe
poslove u kući i izvan nje, ali samo, ako se iz načina
muževa života vidi, da mu je to obični posao.
Državni je sabor odbio zahtjev, da se kao pravilo uvede
bračna podvojenost dobara. O na se može obezbijediti samo
bračnim ugovorom, što se pri zaključenju braka vrlo često
propušta, pak poslije izaziva nesnošljivo stanje. Uvedena
je naprotiv takozvana zajednica uprave. Po njoj uprava
nad imanjem ženinim i uživanje plodova od njega pripada
mužu, ali je to ograničeno na dobro, koje je ona donijela
mužu. Naprotiv ženi pripada neograničeno upravljanje i
raspolaganje nad onim, što je ona za vrijeme braka stekla
svojim radom i vodjenjem kakvog posla. Muž nema prava,
da pravnim poslom obveže svoju ženu za imanje, koje mu
je ona donijela. A i obezbjedjenje može žena zahtijevati
u slučaju, kad se kod nje pojavi opravdana bojazan, da
joj je u opasnosti imanje, koje je donijela, što bi čestokrat
mogla prekasno doznati. A ona može podići i tužbu, da
se ukine zajednica uprave u slučaju, kad muž^ svojim po
stupanjem dovodi u veliku opasnost opstanak žene i djece.
Muž odgovara za štetu, koja se pojavila uslijed rdjave
uprave.
�270
Velika nepravda može se činiti ženi pri razvodu braka.
Naime, u slučaju rastave, mužu pripada imanje, koje su
supruzi zajedničkim radom stekli, pa čak i onda, kad je
m u ž k r i v a c , a žena najviše stekla; dok nasuprot žena
ima pravo tražiti skromno uzdržavanje samo onda, kad ga
ne može dobiti iz prihoda od svog imanja i od prinosa
svojega rada. Nadalje u slučaju rastave mužu ostaje imanje,
koje bi se, recimo, nakupilo od neutrošenih prihoda ženi
nog imanja.
Očinsku vlast zamijenila je roditeljska, ali kad se kod
roditelja pojavi razlika u mišljenju, očevo mišljenje preteže.
Kad otac umre, tada vršenje očinske vlasti zajedno s pra
vom na uživanje plodova od imanja djetetova prelazi na
mater. Rastavljena žena, čak i kad dobije pravo na odgoj
djeteta, ne ima pravo da zastupa dijete i da upravlja nje
govim imanjem, dok naprotiv otac uživa sva roditeljska
prava.
U Engleskoj do 1870. godine na temelju običajnog
zemaljskog prava muž je imao svojinu nad pokretnim
imanjem svoje žene. Njoj se pravo vlasništva ostavljalo
samo za nepokretna dobra, ali je i tu muž imao prava, da
upravlja i uživa plodove. Pred sudom je engleska žena
bila nula, ona nije mogla vršiti nikakve pravne poslove,
čak nije mogla ni da sastavlja pravovaljanu oporuku, ona
je bila rob svojega muža. Z a zločinstva, koja bi ona iz
vršila u prisutnosti svoga muža, bio je odgovoran on, ona
je smatrana kao nepunoljetna. A ko bi ona nekom napravila
štetu, onda se za tu štetu sudilo, kao kad bi je učinila
koja d o m a ć a ž i v o t i n j a , muž je za to imao da odgo
vara. Prema jednom predavanju, što ga je godine 1888.
držao u westminsterskoj kapeli biskup J. N. W ood, žena
još ni pred sto godina nije smjela jesti za stolom, niti
progovoriti prije, nego li je što zapitaju. Nad krevetom je
kao znak bračne' vlasti visio bič, koji je muž smio upo
trijebiti, kad god bi se žena uzjogunila. Samo su kćeri
imale da slušaju njene zapovjedi, sinovi su u njoj gledali
svoju služavku.
Prema odnosnim zakonima od 1870., 1882. i 1893.
ostaje žena vlasnicom ne samo onoga, što donese u brak,
�271
već i onoga svega, sto stekne ili dobije baštinom ili darom.
Pravni se odnošaji mogu izmedju supruga mijenjati tek
posebnim ugovorom. Englesko se zakonodavstvo povelo u
tom za onim Sjedinjenih Država. P o slije. zakona o zaštiti
djece od 1886 prelazi roditeljska vlast poslije očeve smrti
na mater. U zakonu o pravu nasljedstva od 1890. muž
je kao i prije predpostavljen. O ba supruga imaju slobodu
svjedočanstva. A li ako nije nikako drugačije odredjeno,
muž zadržava vas p o k r e t n i imetak pokojne žene. N a
suprot udovica baštini tek trećinu pokretnog dobra i dobija
trećinu prihoda zemlje, a ostalo pripada djeci. Prema no
vom zakonu o vlasništvu supruga od 1908. udata žena
duguje roditeljima i mužu uzdržavanje. A li ima još mnogo
ostataka starog sredovječnog prava, koji vrlo znatno po
goršavaju položaj udate žene. Kako smo vidjeli, dosada
je pravo bračne rastave još uvijek vrlo nepovoljno po ženu.
Preljub muža još uvijek ne može biti povod rastave za
ženu, to on postaje tek onda, kad je u savezu s okrutnošću, bigamijom, silovanjem i t. d. 1
Osobito natražno ostaje za ženu uopće gradjansko
pravo za ženu u Francuskoj i u svim zemljama — većinom
romanskim — na koje jako upliviše ili u kojima s nekim
promjenama direktno vrijedi francuski gradjanski zakonik.
Tako u Belgiji, Spaniji, Portugalskoj, Italiji, ruskoj Polj
skoj, u Nizozemskoj i većini švicarskih kantona. O naziranju Napoleona I. o položaju žene postoji jedna karakte
ristična rečenica, koja vrijedi još i d a n a s : „Jedno nije
francuski, a to je žena, koja može činiti, što joj se svidi .“2
T ek što se uda, dolazi žena pod skrbništvo muža. Po
§ 215. gradjanskog zakonika ona bez privole muža ne smije
stupiti pred sud, ma i imala kakav javni posao. Prema
§ 213. ima muž da štiti svoju ženu, a ona ga mora slu
šati. O n upravlja imanjem svoje žene, što ga je ona doni
jela u brak, on može njezina dobra prodati, opteretiti hipo
tekama, a da ona tome i ne da svoje privole. Posljedica
1 A . Chapman i M . Chapman, T h e status of women under the
english Law . London 1909.
2 L. Bridel, La puissance maritale (Bračna vlast). Lausanne 1679.
�272
je toga, da se
žena često nalazi u položaju pukog roba.
Muž zapija s
bludnicama ili u gostioni ono, što žena
stekne, ili pravi dugove ili zakarta prihod ženin i pušta
nju i djecu da
skapavaju,on ima dapače ito pravo, da
od ženina poslodavca traži njezinu zaslužbu. Pa tko da
joj onda zamjeri, ako se ona u takvom stanju odriče fri
volne bračne zajednice, kako je to vrlo česti običaj u Fran
cuskoj.
O na ne može dalje u večini romanskih zemalja — u
Francuskoj do 1897. — dolaziti kao svjedok kod zaklju
čivanja oporuka i bilježničkih akata. Nasuprot tomu, nju
se pušta — čudna li protivrječja — svjedočiti pred sudom
u svim kriminalnim slučajevima, gdje njezino svjedočanstvo
prema prilikama može izazvati smaknuće jednog čovjeka.
U k r i m i n a l n o m j e p r a v u o n a p o s v u d a s ma
t r a n a p u n o p r a v n o m i nj oj s e za s v a k i z l oč i n
i p r e k r š a j mj e r i i s t o m mj e r o m, k a o i m u š k a r c u .
Ovo protivrječje ne će da vide naša gospoda zakonodavci.
Kao udovica može ona načiniti oporuku o svojoj ostav
štini, ali nju se ne pušta u velikom broju država da bude
svjedokinja kod oporuke, dok medjutim prema članku 1029
gradjanskog zakonika ona može da bude imenovana i zvr šiteljicom oporuke.
U Italiji je ona od godine
1877. prema gradjanskom zakoniku smatrana kao puno
pravna svjedokinja.
Predpostavijanje muškarca ističe se osobito jako u za
konu o bračnoj rastavi. Prema gradjanskom zakoniku u
Francuskoj je bilo dopušteno suprugu, da podnese predlog
za rastavu braka, čim bi žena sagriješila preljubom, me
djutim po članku 230 žena je mogla podnijeti taj predlog
samo onda, kad bi muž svoju konkubinu uzdržavao zajed
ničkim imanjem. Ovaj je članak zakonom o rastavi braka
od 27. srpnja 1884. pao, ali je u francuskom kaznenom
pravu ostala i dalje ova razlika, što je veoma karakteristično
za francuske zakonodavce. Zgriješi li žena preljubom, ona
se kazni tamnicom od 3 mjeseca do 2 godine. Muž se
kažnjava samo tada, ako prema navedenom članku 230
gradjanskog zakonika uzdržava konkubinu u kući bračnog
para, pa ga žena zbog toga tuži. Ali njega se, ako je
�273
proglašen krivim, odsudi tek na novčanu globu od 100 do
2000 franaka. (Članak 337. i 339. kaznenog zakona).
Takva pravna nejednakost bila bi nemogućom, kad bi
u francuskom parlamentu sjedjele i žene. Slično pravo
postoji u Belgiji. Kazan za preljub žene ista je, kao i
u Francuskoj, dok se muž kazni samo onda, ako je
preljub učinjen u stanu bračnog para, pa i onda se muž
kažnjava tamnicom od jednog mjeseca do jedne godine.
Nešto je dakle pravednije u Belgiji, nego li u Francuskoj,
ali tu kao i tamo, postoji dvogubo pravo za muškarca i
ženu. Slične odredbe pod uplivom francuskoga prava po
stoje u Spaniji i Portugalskoj. Talijansko opće pravo (ci
vilno pravo) od godine 1863. dopušta ženi rastavu, ako
muž uzdržava svoju konkubinu u kući, ili na mjestu, gdje
se boravak prilježnice mora smatrati osobito teškom uvrje
dom supruge. G odine 1907., u isto vrijeme sa zakonom
(od 21. lipnja), koji je promijenio čitavi niz članaka u
gradjanskom zakoniku obzirom na zaključivanje brakova,
prihvaćen je konačno od obih komora zakon od 13. srpnja,
koji čini ženu jedinom posjednicom svega onog, što je
ona samostalno stekla ili dobila baštinom ili darom. Muž
je izgubio pravo raspolaganja nad posebnim ženinim imet
kom. T o je prvi dobar korak u francuskom zakonodavstvu
i francuska žena stoji danas na istom onom stupnju, na
koji je engleska žena stupila zakonom od 1870.
Mnogo dalje, ne samo u poredjenju s francuskim, već
i s njemačkim gradjanskim zakonikom, polazi novi švicarski
civilni zakonik, prihvaćen 10. prosinca 1907., koji će od
1. siječnja 1912. stupiti na snagu. Namjesto različitih za
kona pojedinih kantona, — koji su se dijelom oslanjali na
francuski Code civil, kao Z eneva, W aadt i talijanska Švi
carska ; ili na austrijsko pravo, kao Bern i L u zern ; ili na
staro običajno pravo, kao Schwyz, Uri, Unterwalden i
t. d., — dobija sada Švicarska jedan jedinstveni zakon.
Sloboda žene i djece zajamčena je. Novi zakon priznaje
ženi sudjelovanje kod bračnih prihoda (jedna trećina) i
onda, ako je žena tu bila samo kao pomoćnica ili kućanica.
Pa i u pravu nasljedjivanja stoji ona bolje, nego u njemač
kom pravu. T ako ona uz muževe roditelje dobiva osim
A . Bebel: Ž ena I socijalizam.
18
�274
polovice ostavštine još i doživotnu prehranu od druge po
lovice. Dužnici muževima, koji se ne brinu, kako treba,
za ženu i dijete, mogu biti pozvani od suca, da svoje
dugove uprave na ženu. Medju bračne zapreke nije ubro
jena zabrana, da se rastavljeni suprug vjenča s onim, s kojim
je počinio preljub. (Dotični § 289. francuskog gradjanskog
zakonika otpao je i u Francuskoj godine 1904.) Pravo
bračnog posjeda ostalo je u glavnom onako, kako je to u
njemačkom civilnom zakoniku. U prvom redu odlučuje
bračni ugovor, koji se može zaključiti i prije i poslije vjen
čanja. Vanbračna djeca imadu, ako je materi obećana
ženidba, pravo ne samo na alimente, kao što je to po
njemačkom pravu, već i na očevo ime stekavši time prava
bračne djece.
Švedska je zakonom od 11. prosinea 1874. obezbijedila udatoj ženi pravo, da slobodno raspolaže onim, što
stekne svojim ličnim radom. Danska je g. 1880. isto to
načelo uzdigla na stupanj prava. A po danskome pravu
svojina ženina ne može da odgovara ni za muževljeve
dugove. Sasvim tako glasi i norveško pravo od god. 1888.
i finsko od godine 1889 : udata žena ima isto pravo ras
polagati svojim imetkom, kao i neudata, tek ima nekoliko
iznimaka, spomenutih u zakonu. U norveškom se zakonu
izrijekom veli, d a ž e n a p o s l i j e b r a k a p o s t a j e
ne s l o b o d n a .
,,U skandinavskim, kao i u gotovo svim drugim zem
ljama, došao je taj općeniti pokret za proširenje .posebne
svojine* ženine do iste one tačke, do koje je došao i u
E ngleskoj: do r a d n e privrede udate žene. Vladajuće
klase mnogo su radije napustile patrijarhalni položaj malog
čovjeka nad radnikom, nego li položaj čovjeka iz vlastitog
svog sloja nad ženom, koja nešto posjeduje.4,1
U 7
rakonu od 27. svibnja 1908. čini dansko zakono
davstvo dalji jedan korak. N e vrši li suprug, odnosno otac
dužnost uzdržavanja, žena, odnosno djeca mogu tražiti, da
im se uzdržavanje omogući iz javnih sredstava, čim je
oblast ustanovila visinu svote za uzdržavanje.
1 Marianne
Tiibingen 1907.
W eber,
Supruga
i majka u razvoju prava,
str. 3 7 7 .
�275
Pravo odgajanja djece i pravo da donosi odluke o nji
hovom uzgoju pripada ocu po zakonodavstvu najvećeg
broja zem alja; ovdje ondje dopušta se materi podredjena
saradnja u tom poslu. Staro rimsko načelo, koje je stajalo
u najoštrijoj suprotnosti prema dobi matrijarhata, naime, da
otac ima sva prava nad djecom, danas čini posvuda osnovni
ton zakonodavstva.
U Rusiji imav udata žena pravo raspolaganja tek nad
svojim imetkom. Sto se tiče njezine privredne djelatnosti,
ona je potpuno zavisna od svojega muža. Bez njegove
dozvole njoj se ne daje putnica, neophodno potrebna kod
svake prom jeni stanovanja D a bi preuzela kakvo namještenje ili se bavila kakvim god privrednim poslom, ona
mora za to imati isto takvu privolu muža. Bračna je rastava
postoječim zakonom tako oteščana, te se može provesti
tek u vrlo rijetkim slučajevima. Mnogo je nezavisniji po
ložaj žene bio prije u starim seoskim općinama, što se
ima zahvaliti komunističkim uredbama, koje još postoje ili
na koje još postoji sječanje. O na je bila upraviteljica svog
posjeda. Uopče je komunizam za ženu najpovoljnije soci
jalno stanje, što nam je več pokazalo razlaganje o dobi
materinskog prava.1 U Saveznim Državama žene su izvojevale potpunu civilnopravnu ravnopravnost, a tako su isto
spriječile, da se uvedu engleski i slični zakoni o prostituciji.
1 Kako je tačno ovo shvatanje, vidi se iz Aristofanove vesele igre
„Ženska pučka skupština" (preveo Hieronymus Miiller, Leipzig 1846).
Aristofan opisuje u toj veseloj igri, kako se atenska država bila toliko
približila propasti, da već nitko nije znao, kako bi se spasla. Pritani na
pučkoj skupštini staviše atenskim gradjanima pitanje: kako da se spasi
država. N a to jedna žena, preobučena u muško, predlaže : da se ženama
preda upravljanje državnim kormilom i ovaj predlog bude bez prigovora
pjrihvaćen, „jer je to još jedino bilo, što se u A teni nije dogodilo".
Z en e uzmu državnu upravu u svoje ruke i odmah uvedu k o m u n i z a m .
D ašto, da Aristofan ovo stanje ismijeva, ali je karakteristično u njegovoj
pjesmi to, što žene, čim počnu odlučivati u javnim poslovima, zavode
komunizam, kao državno i društveno uredjenje, koje je sa njihovog gle
dišta jedino pam etno. Aristofan zbilja nije ni slutio, kako je u šali po
godio istinu.
�276
2. Borba za političku ravnopravnost.
V eć opipljiva pravna nejednakost žena prema ljudima
nagnala je naprednije medju njima, da traže politička prava,
da bi putem zakonodavstva isposlovale za sebe ravno
pravnost. T o je ista ona misao, koja je vodila i radničku
klasu, da svoju agitaciju upravi k cilju osvajanja političke
vlasti. Ono, što je za radničku klasu pravo, ne može da
ne bude pravo i za žene. Potlačene, bespravne, u mnogom
pogledu zapostavljene, one imaju ne samo pravo, već i
dužnost, da se brane i da se late svakog sredstva, koje
im se čini zgodno, da bi sebi izvojevale nezavisni položaj.
Dabogme, da i protiv ovih težnja opet viču reakcijonarne
žabe. D a vidimo, s kojim pravom.
Z ene, obdarene visokim duševnim sposobnostima, umjele
su u raznim periodama i kod najrazličitijih naroda igrati
političku ulogu od velikog uticaja, čak i tamo, gdje, kao
vladarice, nijesu držale silu u svojim rukama. O d toga se ne
izuzima čak ni papinski dvor. A ko do upliva nijesu mogle
doći neposredno i preko prava, što su ih uživale, one su
to činile putem duševne nadmoćnosti, pa i spletke i intrige.
Osobito je velik njihov uticaj, i to kroz čitave vjekove,
bio na francuskom dvoru, a ništa manji i na španjolskim i
talijanskim dvorovima. T ako je krajem sedamnaestog sto
ljeća na dvoru Filipa V . španjolskog velika komorkinja
Marija od Tremouillea, vojvotkinja od Đracciana i kneginja
od Ursinsa, bila kroz trinaest godina prvi ministar Spanije
vodeći kroz to vrijeme izvrsnim načinom španjolsku politiku.
Pa i kao vladarske metrese one su se majstorski razumjele
u to, da sebi zajamče često silni politički upliv; podsje
ćamo samo na poznata imena, na Maintenonicu, metresu
Ljudevita X IV ., i na Pompadourku, metresu Ljudevita X V .
Veliki dušpvni pokret, što se u osamnaestom vijeku izvršio
medju muževima, kao što su Montesquieu, Voltaire, d A lembert, Holbach, Helvetius, La Mettrie, Rousseau i mnogi
drugi, nije ostao bez uticaja na žene. I ako su mnoge od
njih samo iz mode, ili iz žudnje za intrigama, ili iz ma
kojih drugih ne baš svijetlih razloga učestvovale u tom
velikom pokretu, koji je podvrgavao sumnji opravdanost
�277
svih osnova države i feudalnog društva i potkopavao ih,
veliki broj žena živo se interesirao za njega i učestvovao
u njemu samo iz oduševljenja prema uzvišenim ciljevima.
V eć nekoliko decenija prije provale velike Revolucije, koja
je svježinom bure zaduvala Francuskom rasklimavši i sru
šivši sve staro i oduševivši najnaprednije duhove cijelog
kulturnog svijeta jasnim slavljem, hrlile su žene gomilice u
znanstvene i političke klubove i sudjelovale u debatama,
gdje su se nečuvenom dotada smionošću tumačila filozofska,
prirodoznanstvena, religijozna, socijalna i politička pjtanja.
P a kad je konačno u srpnju 1789. uvod za veliku Revo
luciju započeo jurišem na bastillu, bile su žene iz najviših
slojeva i iz puka, koje su vrlo aktivno ušle u pokret i vrlo
znatno uplivisale kao pristalice i protivnice. Ekscesivne kako
u dobru, tako i u zlu, one učestvovahu, gdjegod bi im se
pružila prilika. Velika većina povjesničara više je od velikih
djela isticala ispade Revolucije, koji su pod tadašnjim
uslovima bili sasvim prirodni, jer su bili posljedica sve
kolikog onog golemog ogorčenja zbog neopisive korupcije,
eksploatacije, laži, preziranja, bestidnosti i izdaje, što su ih
vladajuće klase pokazivale i vršile prema narodu. Pod uticajem tih jednostranih opisa pjevao je Schiller ono svoje:
žene postaju hijenama i na užasan se način podruguju. Pa
ipak su one tih godina dale tako mnogo primjera heroizma,
duševne veličine i sposobnosti požrtvovanja, koja zadivljava
čovjeka, da bi napisati jednu nepristranu knjigu „O ženama
u velikoj Revoluciji" značilo podići im jedan počasni stup,
svijetao na daleko.1 T a i sam M ichelet kaže, da su žene
bile avantgarda revolucije. O pća bijeda, u kojoj se francuski
narod nalazio pod pljačkaškim i sramotnim režimom Burbonaca, padala je svom težinom, kao uvijek u takvim pri
likama, osobito na žene. Pošto im zakon nije dopuštao, da
gotovo ni na kakav častan način zaradjuju, one su u dese
tinama hiljada padale kao žrtve prostitucije. Uz to je došla
i glad godine 1789., koja je do vrhunca popela bijedu
njihovu i njihovih. O na ih je u listopadu nagnala na jurišanje vijećnice i na povorku u Versailles, sjedište dvora;
1 V idi Emma A dler, Znam enite žene u francuskoj revoluciji. Beč 1906.
�278
ali ona je potaknula i veliki broj njih, da kod narodne
skupštine traže, „da se opet uspostavi jednakost izmedju
muškarca i žene, da im se dade sloboda rada i uposlenja
i da im se ustupe namještenja, za koja su sposobne". A
pošto su pojmile, da moraju imati moć doći do svog prava
i da se moć dade izvojštiti samo onda, ako se organizuju i
sakupe u masama, one su ustrojile po čitavoj Francuskoj
ženska udruženja s neobično velikim brojem članova i su
djelovale na skupštinama muškaraca. 1 kad je genijalna
gospodja Roland sebi preduzela, da medju „državnicima"
revolucije, Girondistima, igra političku ulogu vodje, vatrena
i rječita Olimpija de Gonges uzela je u svoje ruke vodstvo
žena iz naroda čitavim oduševljenjem, koje je bilo u nje
zinom temperamentu.
Kad je 1793. konvenat proklamirao prava čovjeka (les
droits de 1’ homme), ona je odmah uvidjela, da su to tek
prava muškarca. Njima nasuprot stavila je Olimpija de
Gonges u društvu sa Ružom Lacombe i drugima 17 čla
naka „ženskih prava", koja je na 28. brumairea (20. stu
denoga 1793.) opširno tumačila pred pariškom općinom,
17 članaka, koji još i danas zaslužuju potpuno odobrenje
i u kojima je bila rečenica, što odgovara situaciji: „Ima li
žena pravo uspeti se na stratište, ona mora da isto tako
ima i pravo dignuti se na govornicu." Njezini zahtjevi
ostadoše neispunjeni. Medjutim, njeno ukazivanje na pravo
žene, da se u stanovitom slučaju i preko svoje volje popne
na stratište, dobilo je krvavu potvrdu. Zbog njenog zala
ganja za prava žene s jedne strane i zbog njene borbe
protiv nasilja konventa s druge strane, konvent je našao,
da je ona sazrela za stratište; njezina glava padne još
3. studenoga iste godine. P et dana poslije toga pala je i
glava gospodje Roland. O bje umriješe kao junakinje.
Kratko drijeme prije njihove smrti, 17. listopada 1793.,
konvenat je svoje neprijateljsko raspoloženje prema ženama
potvrdio i time, što je donio odluku, da se raspuste sva
ženska udruženja, a kasnije je otišao čak tako daleko, kad
žene nastaviše protestirati protiv nepravde, koja se prema
njima vrši, da im je zabranio posjećivanje konventa i javnih
skupština i postupao je prema njima kao prema buntov
nicima.
�279
Kad je konvenat, videći, gdje se protiv njega diže mo
narhistička Evropa, objavio, da je „otadžbina u opasnosti*4
i naredio, da cijeli narod ustane na noge, pariške se žene
ponudiše, da čine ono, što su dvadeset godina poslije
oduševljene pruske žene i uradile: da puškom u ruci brane
otadžbinu u nadi, da time dokažu svoje pravo na jednakost.
Ali im se u gradskoj vijećnici istaknuo nasuprot radikalac
Chaumette, koji im je doviknuo: „O tkad je ženama do
pušteno, da izdaju svoj spol, pa da se prave muškarcima?
O tkad je nastao taj običaj, da one napuštaju skromnu
brigu o kućanstvu, kolijevku svoje djece, pa da izlaze na
javna mjesta, da sa tribina drže govore, da stupaju u re
dove četa, jednom riječi, da ispunjavaju dužnosti, koje je
priroda jedino čovjeku dodijelila ? — Priroda je rekla
muškarcu: budi muškarac ! Trka, lov, zemljoradnja, politika
i napori svih vrsta tvoja su p r i v i l e g i j a ! O na je ženi
rekla: budi žena! Briga o djeci, sitnice kućanstva, slatko
nespokojstvo materinstva, to su tvoji r a d o v i ! — Lude
žene, zašto hoćete da budete muškarci? Sta vam je još
potrebno ? U ime prirode ostanite ono, što je s te ; i daleko
od toga, da nam zavidite na opasnostima tako burnog
života, zadovoljavajte se time, što ćete činiti, da mi na te
opasnosti zaboravljamo, kad smo u krilu svojih porodica,
što ćete nam upravljati pogled na divnu sliku djece, koju
ste vi svojom nježnom brigom usrećile.“
Nesumnjivo je, da je radikalac Chaumette ovo prosto
oteo iz usta najvećem broju naših muškaraca. I mi sma
tramo, da je to pametna podjela rada, ostaviti muškarcima
obranu zemlje, a ženama brigu o kući i ognjištu. A što se
ostaloga tiče, govornički izlijev Chaumettov samo je jedna
fraza. Sto on govori o mukama muškarčevim pri obradjivanju zemlje, nije tačno, jer u zemljoradnji, još od naj
starijih vremena pa sve do današnjeg dana, žena nije imala
najlakšu ulogu. Napori lova i trke nisu nikakovi „napori**,
već jedna zabava muškarcima. A politika ima opasnosti
samo za o n e , koji plivaju p r o t i v struje; uostalom, ona
izaziva bar isto toliko zadovoljstva, koliko i napora. Iz ove
besjede govori egoizam muškarca.
Slična nastojanja, kakva izazvaše u Francuskoj pojava
�280
enciklopedista i velika revolucija, pojavila su se u Sa
veznim Državama, kad su se ove sedamdesetih i osam
desetih godina borile za nezavisnost od Engleske i uvele
demokratski ustav. T u je bila u prvom redu Mercy O ttis
W arren i žena kasnijeg drugog predsjednika Saveznih
Država Mrs. Adam s i njoj slične žene, koje su se izlo
žile za političku ravnopravnost. Njihovom je uplivu trebalo
zahvaliti, da je barem država New Yersey dala pravo
glasa ženama oduzevši im ga opet već 1807. godine. Još
prije provale revolucije u Francuskoj (1787.) bio je tu
Condorcet, kasniji Girondista, koji se u jednom sjajnom
eseju zauzeo za žensko pravo glasa i potpunu političku
jednakost spolova.
Potaknuta velikim dogadjajima u susjednoj zemlji, po
digla je s onu stranu Kanala svoj glas 1759. rodjena
hrabra Marija Wollstonecraft. 1790. pisaše ona knjigu
proti Đurkeu, najžešćem protivniku francuske revolucije, u
kojoj je branila traženje čovječjih prava. Ali vrlo skoro
došla je ona do toga, da i za svoj vlastiti spol traži čo
vječja prava. T o se dogodilo u njenoj, godine 1792. izašloj knjizi: A Vindication of the Rights of women (O prav
danje ženskih prava), u kojoj je, kritikujući oštro svoj spol,
tražila i smjelo branila za žene potpunu jednakopravnost.
Ali je, što je i naravno, naišla na najžešći otpor i najteže
i najnepravednije napadaje. Poslije teških duševnih borbi,
ona je umrla (1797.) prezrena i ismijana od svojih savremenika.
No najčudnije je to, što se u isto vrijeme, kad se u
Francuskoj, Engleskoj i Saveznim Državama pojaviše piva
ozbiljna nastojanja oko izvojštenja političke ravnopravnosti
žena, našao u zaonda zaostaloj Njemačkoj jedan njemački
spisatelj •— T h . G . v. H ippel — izdavši knjigu, u kojoj
je, isprva anonimno, pod naslovom „O gradjanskom po
boljšanju žena“, Berlin 1792., zagovarao jednakopravnost
žena. T o bijaše u doba, kad bi u Njemačkoj jednako
dobro došla i knjiga „ O gradjanskom poboljšanju muška
raca". T o više se treba diviti smionosti toga čovjeka, što
je u toj knjizi povlačio sve konzekvencije za socijalnu i
�281
političku ravnopravnost spolova i sto je to vrlo spretno i
s mnogo duha i branio.
O donda je dugo vrijeme počivala tražbina političke
ravnopravnosti žena s muškarcima, ali je taj zahtjev postao
pomalo postulatom u naprednijem ženskom pokretu svih
kulturnih zemalja, a u nekim je državama i ostvaren. U
Francuskoj su se za društvenu jednakost spolova zauzeli
St. Simonisti i Fourieristi i Fourierist Considerant je u
ustavnoj komisiji francuskog parlamenta godine 1848. pred
ložio, da se] ženama dadu jednaka politička prava. 1851.
opetovao je Pierre Leroux predlog u komori, ali isto take
bez uspjeha.
Danas su stvari u bitnom drugačije. Čitavi se razvoj,
sve su se prilike odonda znatno promijenile, pa su tako
promijenile i položaj ženin. O ne su više, nego ikada svim
strunama svojega bića vezane s tokom društvenog razvoja
i više su, nego ikada samostalne. M i vidimo, kako u svim
kulturnim državama stotine tisuća i milijuni žena rade jed
nako muškarcima u najraznolikijim zanimanjima i kako iz
godine u godinu raste broj onih, koje je vlastita snaga i
vlastita sposobnost potaknula da vode borbu za egzistenciju.
Ne može dakle ženama, isto kao ni muškarcima, biti ravno
dušno, kako stoje naše socijalne i političke prilike. Pitanja
na primjer, kao što s u : kakva se unutrašnja, a kakva
spoljna politika vodi, da li ona izaziva mogućnost rata ili
ne; hoće li država svake godine stotine hiljada zdravih
ljudi prikivati za vojsku, a desetine hiljada odgoniti u tud jin u ; hoće li se najnužnije životne namirnice poskuplji
vati porezima i carinama i u toliko više pritiskati onu po
rodicu, koja je mnogobrojnija i to u doba, kad su kod velike
većine sredstva za život u najvećoj mjeri skučena, — ta se
pitanja isto toliko tiču žene, koliko i muškarca. I žena
plaća izravne i neizravne poreze na svoj način života i od
svojih dohodaka. Sistem odgajanja za nju je od najveće
važnosti, jer način odgoja odlučuje u velikoj mjeri o polo
žaju njezinoga sp o la ; kao mati ona je kod toga dvostruko
zainteresovana.
Dalje, stotine hiljada i milijuna žena u stotinama za
nimanja lično su isto tako živo zainteresovane stanjem so^
�282
cijalnog zakonodavstva. Pitanja, koja se tiču dužine radnog
vremena, noćnog, nedjeljnog i dječijeg rada, rokova u ko
jima se plaća najamnica i otkazuje posao, zaštitnih mjera
u tvornicama i radionicama, jednom riječi, radničke zaštite,
dalje cijelo zakonodavstvo o osiguranju, sistem privrednih
sudova i t. d. od najvećeg su interesa i za nju. Radnici
poznaju samo nepotpuno ili baš nimalo stanje mnogih in
dustrijskih grana, u kojima su žene isključivo ili pretežno
uposlene. Poduzetnicima je sav interes u tome, da prikri
vaju rdjavo stanje, za koje su oni krivi, a privredna in
spekcija u mnogom se pogledu i ne prostire na one pri
vredne grane, u kojima su žene isključivo uposlene, ili
je još sasvim slaba, a tu su baš zaštitne mjere najnužnije.
T reba tek potsjetiti na radne prostorije, u kojima po
našim gradovima rade švelje, krojačice, čistiteljice i t. d.
Odonud još ne dodje nikakva gotovo tužaljka, tamo ne
prodre dosada nikakva još inspekcija. Z ena je kao privredno
biće interesovana i na trgovačkom i carinskom zakonodav
stvu i na čitavom gradjanskom pravu. Ne može dakle biti
nikakve sumnje o tom, da ona ima isto toliko, koliko i
muškarac interesa, da stekne upliva na stvaranje naših
prilika po zakonodavstvu. Njezino učestvovanje u javnom
životu dalo bi baš njemu veliki polet i otvorilo bi mu tolike
nove vidike.
Na sve te pretenzije dolazi kratak odgovor, koji odbija:
žene se ništa ne razumiju u politiku, šta više, najveći
broj njih ne će zato ni da čuje, a ne umiju ni da iskoriste
pravo glasa. T o je istina i nije istina. Odista, dosada još
nisu široki ženski krugovi, bar u Njemačkoj, tražili političku
ravnopravnost. Prva žena, koja se još krajem šezdesetih
godina u Njemačkoj za nju založila, bila je gospodja Hedwig
Dohm. U novije vrijeme za nju se snažno bore radnice,
koje su socijalno-demokratskog uvjerenja.
Prigovorom, da su žene dosada pokazivale veoma slabo
zanimanje prema političkom pokretu, ne dokazuje se ništa.
A ko se žena dosad ništa nije ticala politika, time nije do
kazano, da ih se ona n e m o r a ticati. Isti razlozi, koji se
navode proti pravu glasa za žene, isticani su i u prvoj po
lovini šezdesetih godina protiv općeg prava glasa za muškarce.
�283
1 sam pisac ovoga djela pripadao je još 1863 onima, koji
su bili p r o t i v njega, a četiri godine kasnije on je općem
pravu glasa imao da zahvali, što je izabran u njemački
državni sabor. Desetinama hiljada dogodilo se slično : svaki
je od njih od Savla postao Pavao. P a ipak ima još mnogo
ljudi, koji svoje političko pravo ili ne iskorišćuju ili ne umiju
da ga iskoriste, ali to još nikako nije razlog, da im se ono
oduzme, i ne ima nikoga, tko bi im ga htio oduzeti. Pri
izborima za njemački državni sabor redovito ne glasa 25
do 30 procenata birača, a oni se rekrutiraju iz s v i h klasa
A medju 70 do 75 procenata njih, koji učestvuju pri izbo
rima, po našem mišljenju većina njih glasuju onako, kako
n e bi smjeli glasati, kad bi pojmili svoj pravi interes. Sto
oni to još nisu pojmili, uzrok je nedovoljno političko obra
zovanje.
A li se političko obrazovanje ne dobija na taj način,
što će se mase držati daleko od javnih poslova, nego tako,
što će se one pustiti, da vrše svoja politička prava. Nitko
bez vježbanja ne postaje vještak. Vladajuće klase uspijevale
su dosada, da u svom interesu veliku većinu naroda održa
vaju u stanju političke maloljetnosti. Z bog toga je sve do
danas zadatak jedne klasno svijesne i cilja svijesne manjine
bio, da se sa energijom i oduševljenjem bori za interese
cjeline i da tromu masu potresa i uzdigne na svoju visinu.
A li je tako bilo do danas u svim pokretima, pa ne može
ni da začudjava ni da oduzima hrabrost, što ni u ženskom
pokretu nije drukčije. Dosadašnji uspjesi pokazuju, da su
napori i žrtve bili nagradjeni, a budućnost donosi pobjedu.
U času, kad žene dobiju ista prava, što ih imaju i
muškarci, kod njih će se probuditi i svijest o dužnostima.
Pozvane, da dadu svoje glasove, one će se zapitati: radi
čega? Z a koga? Toga časa u odnosu izmedju muškaraca
i žene javit će se čitavi niz podsticaja, koji će, daleko od
toga da pogoršaju taj uzajamni odnos, naprotiv sasvim ga
poboljšati. Z ena, koja je neupućenija, obratit će se, sasvim
je prirodno, na muškarca, koji je obavješteniji. Posljedica
je toga izmjena ideja i uzajamno poučavanje, stanje, kakvo
je dosada samo u najrjedjim slučajevima postojalo izmedju
muškarca i žene. T o će dati nove draži njenom životu.
�284
Nesrećna razlika izmedju spolova u pogledu obrazovanosti
i shvatanja, koja izaziva tolike diferencije u mišljenju i spo
rove, čovjeka odvlači od tolikih njegovih dužnosti i nanosi
štetu općenitom interesu, sve će više iščezavati. Umjesto
kamena smutnje čovjek će u ženi istih pogleda dobiti oslon ;
ona će, ako je sama svojim obvezama spriječena da uče
stvuje u jednoj stvari, davati čovjeku podsticaja, da vrši
svoju dužnost. O na će isto tako smatrati da je sasvim u
redu, da se jedan dio prihoda daje na novine i agitacione
svrhe, zbog toga, što i njoj novine služe za pouku i zabavu
i zbog toga, što ona razumije, da su žrtve za agitaciju
nužne, ako se hoće izvojevati ono, što njezin muž i njezina
djeca nemaju — život, dostojan ljudi.
T ako će obostrana briga za opći interes, koji je najtješnje spojen s ličnim, uticati tako, te će i muškarca i
ženu oplemenjivati u najvećoj mjeri. Dogodit će se suprotno
onome, što tvrde kratkovidni ljudi ili neprijatelji zajednice,
koja bi počivala na potpunoj ravnopravnosti sviju. Ovaj
odnošaj izmedju oba spola bit će u toliko ljepši, u koliko
više društvene ustanove budu muškarca i ženu oslobodjavale materijalne brige i prekomjernog tereta rada. Nadalje
će vježbanje i odgoj pomoći u ovom slučaju, kao i u svim
ostalim. A ko ne idem u vodu, ne naučih nikad plivati;
ako ne učim nijedan tudji jezik i
ne vježbam se unjemu,
nikad ne ću znati govoriti njime.
Svaki nalazi,da je ovo
sasvim prirodno, ali mnogi ne poimaju, da to isto važi i
za državne i za društvene poslove. Z ar su naše žene nesposobnije od crnaca, koji mnogo niže stoje, a kojima je
u sjevernoj Americi priznata politička ravnopravnost ? Ili,
zar da jedna duševno visoko razvijena žena ima manje
prava, no najsuroviji, najneobrazovaniji muškarac, no na
primjer jedan nadničar iz zadnje Pomoranske, koji nema
pojma ni o čemu, ili kakav ultramontanski poljski radnik
na kanalima, i to samo zato, što ih je slučaj poslao na
ovaj svijet kao muškarce ? Sin ima više prava od majke,
od koje je naslijedio možda svoje najbolje osobine, koje
su ga tek napravile onim, što je. Zbilja sm iješno!
Uostalom, mi više ne riskiramo da skačemo u mrak,
u područje, koje je nepoznato. Sjeverna Amerika, Nova
�285
Zeelandija, Australija i Finska već su prokrčile put. O tom
djelovanju pisao je već 12. studenoga 1872., sudac Kingmann iz Lasamie City u Ženskim Novinama (W om en’s
Journal) u Chicagu ovo :
„V eć su tri godine, kako su na našem teritoriju žene
dobile pravo glasa, a tako isto i pravo, da budu na svim
onim položajima, na kojima mogu biti i ostali biraći. Z a
ovo vrijeme one su birale i bile birane za različite službe;
one su vršile funkcije porotnika i mirovnih sudaca. O ne
su u masama učestvovale u svim našim izborima i ma da
mi se čini, da neki medju nama ne odobravaju princip
ženinog miješanja, ipak mislim, nitko ne će moći ne pri
znati, da je to miješanje izvršilo jedan u z g o j n i upliv
na naše izbore. Z bog njega su izbori proticali mirno i u
redu, a zbog njega su u isto vrijeme naši sudovi mogli
pohvatati i kazniti razne vrsti krivaca, koji su dotle osta
jali nekažnjeni.
„Kad se naprimjer teritorij organizovao, nije bilo gotovo
nikoga, tko sa sobom ne bi nosio revolver i pri najmanjem
ga sporu upotrebljavao. Ja se ne sjećam baš nijednog slu
čaja, da je porota, sastavljena od muškaraca, oglasila kao
krivog ijednoga od onih, koji su iz revolvera pucali; ali
kada bi medju porotnicima bile dvije ili tri žene, oni su
se uvijek ravnali prema uputama (instructions) suda . . .“
A kako se dvadesetipet godina poslije uvedenja prava
glasa za žene misli u W yomingu o tom pra u, o tom
govori adresa, koju je 12. studenog 1894. narodno pred
stavništvo ove države uputilo svim parlamentima na svijetu.
U njoj se reklo o v o :
„Pravo glasa, što ga žene u Wyomingu imaju i upo
trebljavaju, nije imalo nikakvih rdjavih posljedica, već u
m n o g o m p r a v c u v r l o d o b r i h ; ono je u znatnoj
mjeri doprinjelo tome, da se zločini i siromaština iz ove
države prognaju i to bez ikakvih nasilnih m jera; ovo je
priporaoglo, da dodjemo do mirnih i urednih izbora, do
dobre vlade, dosta visokog stupnja civilizacije i do javnog
re d a ; i mi s ponosom ukazujemo na taj fakat, da od dva
desetipet godina ovamo, otkako žene imaju pravo glasa,
ni u jednom kotaru u Wyomingu ne postoji ubožnica, da
�286
su nase tamnice gotovo prazne, a zločini skoro nepoznati.
Oslanjajući se na naše iskustvo, mi neustrpljivo navaljujemo,
da svaka civilizovana država na zemlji dade bez oklijevanja
ženama pravo glasa. “
I ako odajemo svekoliko priznanje političkoj akciji žena
u državi Wyoming, mi ipak ne idemo tako daleko, kao
što to čine oduševljeni zastupnici ženinoga prava glasa u
tamošnjem narodnom predstavništvu, pa da isključivo ženi
nome pravu glasa pripisujemo ono zavidno stanje, u kome,
prema opisu adrese, uživa ta država — jer tu odlučuje
čitavi niz socijalnih momenata razne vrsti —; ali je nepo
bitno to, da je ženino pravo glasa imalo n a j b l a g o t v o r n i j i uticaj na Wyoming, a da iz njega nije proizašla baš
nikakva šteta. T o je n a j s j a j n i j a argumentacija za
uvodjenje njegovo.
Primjer W yominga našao je nasljednike. U Saveznim
Državama dobiše žene političko pravo glasa godine 1893
u Koloradu, godine 1893 u Utahu, godine 1896 u Iđahu,
godine 1908 u Južnoj Dakoti, godine 1909 u W ashingtonu
i odmah izabraše nekoliko zastupnica. Godine 1899, pošto
se to pravo u Koloradu moralo obnoviti poslije pet godina,
zaključio je parlamenat sa 43 proti 3 glasa ovu rezoluciju:
„Nalazeći, da j e d n a k o p r a v o g l a s a za o b a
spola postoji već pet godina u Koloradu, za koje su ga
vrijeme žene isto tako u masama iskorišćavale, kao god i
ljudi, i to s takvim uspjehom, da su za javne službe birani
p o g o d n i j i kandidati, da je izborni red p o b o l j š a n ,
zakonodavstvo u s a v r š e n o , opća obrazovanost u z d i g
n u t a , osjećanje političke odgovornosti zbog ženskog upliva
j a č e r a z v i j e n o , donja kuća zaključuje, da s obzirom
na ove rezultate p o l i t i č k u r a v n o p r a v n o s t žena
p r e p o r u č i svakoj državi i svakom teritoriju sjeveroameričke Unije kao zakonodavnu mjeru, koja je u stanju
da sa sobom donese više i bolje uredjenje. “
U cijelom nizu država zaključiše parlamenti uvedenje
izbornog prava, ali je glasanje naroda uništilo ove zaključke.
Tako u Kansasu, Oregonu, Nebraski, Indiani i Oklahomi;
u Kansasu i Oklahomi taj se proces dvaput, u Oregonu
�287
čak triput ponovio, ali su ipak većine proti političkoj eman
cipaciji ^ženskog spola postale sve manje.
,.Z ene su postigle svu silu tih prava na komunalnom
području, ali uzevši poprijeko, sva ta njihova napredovanja
nijesu bas vrlo znatna. Razumije se samo po sebi, da žene
posjeduju potpuno gradjansko pravo u onim četirim drža
vama, gdje im je dano političko pravo izbora. Bez obzira
na to, njima je tek u jednoj jedinoj državi, u Kansasu,
priznato aktivno i pasivno pravo kod izbora za općine,
pravo, koje u sebi uključuje aktivno i pasivno pravo kod
izbora školskih oblasti i pravo referenduma kod stvaranja
poreza. Aktivno pravo kod izbora za općine priznato je
ženama u Michiganu već godine 1893., no to nije nikakvo
opće pravo, jer je vezano sa svjedodžbom obrazovanja.
Države Louisiana, Montana, Jowa i New-York podiieliše
im pravo glasanja kod stvaranja općinskih nameta Z ene
su stekle više upliva na području školske uprave, nego li
na polju općenitih komunalnih prilika. O ne imaju aktivno
i pasivno izborno pravo kod školskih oblasti u Connecticutu, Delaware, Illinois, M assachusettsu, Minnesoti, Montani, Nebraski, New Hampshireu, New Yerseyu, New
Yorku, Sjevernoj i Južnoj Dakoti, Ohiu, Oregonu, Vermontu, W isconsinu, W ashingtonu i na teritoriju Arizone.
Aktivno izborno pravo za škole imaju one u Kentuckyu i
na teritoriju Oklahome, ali u prvoj državi dano je ono tek
stanovitim klasama žena i tek pod stanovitim uslovima. U
Kaliforniji, Jowi, Louisiani, Maini, Pennsylvaniji i RhodeIslandu dano je ženi pasivno izborno pravo za škole, ali
samo za neka mjesta u školskoj upravi.4,1
U Novoj Zeelandiji imaju žene političko izborno pravo
od 1893. godine. O ne su vrlo živo učestvovale kod izbora
za parlamenat, čak življe od muškaraca; ali one posjeduju
samo aktivno izborno pravo, izabrani mogu biti tek muškarci.
O d 139.915 punoljetnih žena dalo ih se godine 1893.
unesti u izborne liste 109.461, dakle 785 od 1000. Kod
izbora sudjelovalo ih je 90.290, 645 od 1000. Godine
1 Klara Zetkin, K pitanju ženskog izbornog prava. Str. 64. do 6 5 .
Berlin 1907. G odine 1909. dobiše žene izborno pravo u Južnoj Dakoti
i W ashingtonu.
�288
1896. glasalo ih je 108.783 (68 procenata), godine 1902.
138.565, godine 1905. 175.046.
U Tasmaniji dobiše žene pravo, kod općinskih izbora
godine 1884., a političko izborno pravo 1903. godine. U
Južnoj Australiji imaju žene političko izborno pravo od
1895., u Zapadnoj Australiji od 1900., u Novom Južnom
W alesu od 1902., u Queenslandu od 1905., u Victoriji
od 1908. Savez tih kolonijalnih država već je godine 1902.
uveo u saveznom parlamentu žensko pravo glasa. S pravom,
da biraju, vezano je i pravo, da budu birane, ali dosad
još nijedna žena nije birana u parlamenat.
Punoljetnim ženama priznato je aktivno i pasivno iz
borno pravo za parlamenat pod istim uslovima, koji vrijede
za muškarce. Manje je demokratski uredjeno kod općinske
uprave. Pravo sudjelovanja kod općinske uprave vezano je
na vojničku dužnost. O d 1889. mogu žene, koje plaćaju
porez, bitj birane u sirotinjske odbore gradskih i seoskih
općina. Z ene se mogu birati i za predstojnice ubožnica,
u školske odbore i školska ravnateljstva.
Uslijed grandijoznog generalnog štrajka u listopadu 1905.
i pobjede ruske revolucije opet je u Finskoj uspostavljen
ustav. Radničkoj je klasi uspjelo vanjskim pritiskom ispo
slovati toliko, te je sabor stališa uzeo opće izborno pravo
— i za žene — u zakon. Isključeni su od toga prava oni,
koji uživaju ubožničku potporu, i oni, koji državi duguju
ličnog poreza, i to 2 marke za muškarce i 1 marku za
ženske. Godine 1907. birano je narodno zastupstvo 19,
godine 1908. 25 žena.
U Norveškoj sudjeluju žene od 1889. u školskoj upravi.
O ne mogu po gradovima biti pošiljane u školska^ vijeća.
Z ene, što imadu djecu, mogu glasati kod izbora školskih
nadzornika. N a ladanju imaju svi, koji plaćaju školski
namet, bez razlike spola pravo prisustvovati kod skupština
školskih odbora. Z ene mogu da vrše službu školskih nad
zornika. Pomalo se ženama pušta upliv i na ostale komu
nalne stvari. Godine 1901. dobile su aktivno i pasivno
pravo kod općinskih izbora sve norveške žene, koje su
dostigle 25. godinu života, koje su norveške državljanke i
stanuju kroz pet godina u zemlji i koje su za posljednju
�289
poreznu godinu platile ili same državnog ili općinskog po
reza za najmanji godišnji dohodak od 337,50 maraka
(300 kruna) u seoskim okružjima, 450 maraka (400 kruna)
u gradovima, ili ako živu u zajednici dobara s jednim
mužem, kojemu je nepokretni imetak oporezovan. 200.000
žena dobilo je pravo glasa, otuda 30.000 samo u Christianiji. Kod prvog izbora, u kom sudjelovahu žene, izabrano
je u općinska i gradska zastupstva 90 žena (i 160 za
mjenica), otuda u Christianiji šest gradskih zastupnica i
jedna zamjenica. 1. srpnja 1907. dobiše norveške žene i
političko izborno pravo. Ali ne pod istim uvjetima, kako
ga imaju muškarci. Z a političko izborno pravo vrijede za
žene iste odredbe, kao i kod komunalnog izbornog prava.
Politički bespravno ostaje još 250.000 punoljetnih proletarka.
U Švedskoj imaju od 1862. neudate žene aktivno bi
račko pravo za okružne skupštine i za općine pod istim
uslovima, pod kojima i muškarci, to jest, kad su puno
ljetne, kad imaju oporezovan dohodak od najmanje 562,50
maraka i kad su platile svoje poreze. Još godine 1887.
glasalo je tek 4000 žena od 62.000 njih. Pravo, da budu
birane u općinske službe, bilo im je isprva posvema us
kraćeno, 1889. dopušteno im je jednim zakonom, da budu
birane u sirotinjske i školske odbore. A u veljači 1909.
dobiše švedske žene pasivno izborno pravo za sva za
stupstva, seoska i gradska. G odine 1902. odbiveno je u
drugoj komori političko izborno pravo za žene sa 114
proti 64 glasa, a godine 1905. sa 109 proti 88 glasova.
U Danskoj dobiše žene poslije mnogogodišnje agitacije
u travnju 1908. aktivno i pasivno izborno pravo za općine.
Pravo glasa imaju sve žene, koje su dostigle 25. godinu
života, pa ili same imadu godišnji dohodak od najmanje
900 maraka u gradu (manje u ladanjskim okružjima) ili
živu u zajednici dobara s jednim muškarcem, koji je oporezovao svoje nekretnine. Osim toga ima još izborno
pravo ženska služincad, kojoj se košta i stan uračunavaju
u plaću. Kod prvog izbora godine 1909. izabrano je u
Kopenhagenu sedam žena za skupštinu gradskog zastupA . Bebel: Ž ena i socijalizam.
19
�290
stva. N a Islandu imaju žene aktivno i pasivno pravo bi
ranja u općine od 1907. godine.
A izvojevanje prava glasa za žene u Engleskoj ima za
sobom čitavu historiju. Po starome pravu pravo glasa u
srednjem vijeku imale su one žene, koje su bile vlasnice
zemlje, a kao takve one su vršile i sudačku vlast. Tijekom
vremena one izgubiše ova prava. U aktu o izbornoj re
formi od 1832. bila je upotrebljena riječ „person4, što po
4
engleskim pojmovima obuhvata članove obiju spolova,
muškarca i ženu. P a ipak se taj zakon za ženu s ograniničenjem tumačio i nju su odbijali, gdje god bi pokušala
da sudjeluje u biranju. U billu o izbornoj reformi od 1867.
staviše namjesto riječi „person4 riječ „man4 . John Stuart
4
4
Mill predlagao je, da se namjesto „man4 opet stavi
4
„person4 , sa izričitom motivacijom, da žene treba da imaju
4
pravo glasa pod istim uslovima, pod kojima i muškarci.
Predlog bude odklonjen sa 194 glasova proti 73. Šesnaest
godina poslije toga (1883.) opet se u donjoj kući učinio
pokušaj, da se ženama dopusti pravo glasa. Predlog je
bio zabačen većinom od samo 16 glasova. Daljnji pokušaj
godine 1884. bio je, zbog nejednako posjećene kuće, odbiven sa 136 glasova većine. Ali manjina nije klonula.
Godine 1886. podje joj za rukom, da u dva čitanja izvojšti primanje predloga, da se biračko pravo za parla
menat dade ženama. Raspust parlamenta spriječio je ko
načnu odluku.
D ne 29. studenoga 1888. držao je lord Salisbury jedan
govor u Edinburgu, u kom je izmedju ostaloga rekao o v o :
„Ja se ozbiljno nadam, da više ne će biti daleko onaj
dan, kada će žene dijeliti s muškarcima pravo glasa za
parlamentarne izbore i zajedno s njima odredjivati politički
pravac zemlje.4 A A lfred Russell W allace, poznati priro
4
doslovac i pristaša Darwinov, izjavio se o istom pitanju:
„K ad muškarci i žene budu imali slobodu da idu za
svojim najboljim impulzima, kad i jedni i drugi budu do
bili što je moguće bolji odgoj, kad se nikakva lažna ogra
ničenja ne budu nametala jednom ljudskom biću samo
zato, što je ono slučajno drugoga spola, i kad javno mni
jenje budu regulirali najmudriji i najbolji, a mladež budu
�291
sistematski izoštravali, onda ćemo vidjeti, kako će zavla
dati jedan sistem ljudskog odabiranja, koji za posljedicu
mora imati preporodjeno čovječanstvo. Dokle god žene
budu prinudjene, da udaju smatraju sredstvom, pomoću
koga mogu izbjeći siromaštvu i zapuštenosti, one se na
laze i ostaju u mnogo gorem položaju, kad se uporede
s muškarcima. O tuda prvi korak u emancipovanju žena
jest otklanjanje svih ograničenja, koja ih spriječavaju, da
se s muškarcima natječu na svim područjima industrije i
zanimanja. Ali mi moramo i dalje ići, pa da ženama do
pustimo vršenje njihovih p o l i t i č k i h p r a v a . Mnoga
ograničenja, zbog kojih su žene do danas patile, ne bi se
javila, da su žene imale neposredno zastupstvo u parla
mentu."
Na 27. travnja 1892. opet je sa 175 proti 152 glasa
uskraćeno čitanje jednog predloga od sira A . Rollita. N a
suprot tomu prihvatila je 3. veljače 1897. donja kuća
predlog, da se podijeli pravo glasa, ali uslijed raznih ma
nevara njegovih protivnika nije dotični predlog dospio do
trećeg čitanja. Godine 1904. opet se isti proces ponovio.
O d zastupnika donje kuće, izabranih 1906., velika se ve
ćina prije svog izbora izjavila povoljno o ženskom pravu
glasa. D ne 21. lipnja 1908. odigrala se u Hydeparku grandijozna demonstracija. V eć na 28. veljače prihvaćen je sa
271 proti 92 glasa predlog Stangerov, da se prihvati žensko
pravo glasa s uslovima, koji danas vrijede za muško iz
borno pravo.
Na području lokalne uprave sve se više širi žensko
pravo glasa. U skupštinama crkvenih općina imaju oporezovane žene baš toliko pristupa i glasa, kao i muškarci.
O d 1899. imadu žene u Engleskoj pod istim uslovima,
kao i muškarci, aktivno i pasivno izborno pravo za općin
sko vijeće, okružno vijeće i vijeće grofovije. Po seoskim
općinskim i okružnim vijećima, kao i u ubožištima, svi
posjednici i stanodavci — isto i ženski — imaju pravo
glasa, ako stanuju u općini ili okružju. Pasivno izborno
pravo u ova tijela imaju svi punoljetni stanovnici bez raz
like spola. U školskim vijećima imaju žene aktivno, a od
1870. i pasivno izborno pravo pod istim uslovima, kao i
�292
muškarci. Godine 1903. je reakcijonarni engleski školski
zakon oduzeo ženama pasivno izborno pravo u školske
oblasti londonske grofovije. O d 1869. imaju neodvisne i
neudate žene pravo glasa kod izbora u državna vijeća.
Dva zakona od godine 1907. ustanoviše za Englesku i
Škotsku, da se neudate žene mogu birati u grofovijska i
općinska vijeća. Ali žena, koja bude izabrana predsjed
nicom takve skupštine, ne smije u isto vrijeme vršiti s tim
vezanu službu mirovnog suca. One mogu osim toga biti
sada birane i u sirotinjske odbore. Prva gradonačelnica
birana je 9. studenoga 1908. u Aldeburghu. 1908. sjedilo
je u engleskim sirotinjskim odborima 1162, a u školskim
odborima 615 žena. U Irskoj imaju žene, ako su samo
stalne i oporezovane, aktivno izborno pravo u općinama
od 1887., a od 1896. imaju aktivno i pasivno pravo za
sirotinjske odbore. U britskim kolonijama sjeveroameričkim
postoji u većini pojedinih pokrajina žensko komunalno pravo
glasa općenito pod istim uslovima, kao i u Engleskoj. Isto
tako je na komunalnom području uvedeno žensko pravo
glasa i u afričkim engleskim kolonijama*
U Francuskoj je prvi mali napredak donio zakon od
27. veljače 1880. Njime je stvoreno jedno izborno tijelo,
kome pripadaju školske predstojnice, nadinspektorice, nad
zornice ubožišta. T o izborno tijelo ima da se bavi pučkim
školama. Drugi zakon od 23. siječnja 1898. daje ženama
trgovkinjama pravo, da sudjeluju kod trgovačkih sudova.
Zakon od 27. ožujka 1907., reformirajući privredne sudove,
dao je ženama aktivno izborno pravo u ta tijela, a od 25.
studenoga 1908. imaju žene pasivno izborno pravo.
U Italiji dobile su žene već 1893. (protivno od Nje
mačke) aktivno i pasivno pravo glasa kod izbora za pri
vredne sudove. O ne mogu da budu birane i kao pred
stojnice i upraviteljice bolnica, ubožišta, sirotišta i školskih
komisija.
U Austriji mogu žene, koje po svom posjedu spadaju
u veleposjedničku kuriju, vršiti aktivno pravo glasa kod
izbora za državni parlamenat ili zemaljski sabor osobno ili
po jednom muškom opunomoćeniku. U općini mogu žene
sudjelovati kod općinskih izbora u toliko, u koliko one,
�293
kad navrše 24. godinu života, plaćaju kao općinari izravni
porez na svoj posjed, obrt ili p rihod; udate žene vrše
svoje izborno pravo preko svog muža, ostale preko puno
moćnika. Sto se tiće prava glasa kod izbora za zemaljske
sabore, žene, koje spadaju u razred veleposjednika, imaju
posvuda pravo glasa, samo ga — izuzevši Donju Austriju
— ne mogu vršiti osobno. Samo u ovoj krunovini odredjuje
zemaljski zakon od 1896., da veleposjednici moraju gla
sovati svi osobno, bez razlike spola. Z a privredne sudove
posjeduju žene, kao u Nizozemskoj, samo aktivno izborno
pravo.
U Njemačkoj su žene izrijekom isključene od aktivnog
i pasivnog izbornog prava za prava parlamentarna tijela. U
pojedinim zemljama, dotično dijelovima zemalja imaju žene
pravo glasa kod izbora u općinska vijeća. Pasivno izborno
pravo ne imaju žene baš ni u jednom gradu ili općini. U
gradovima su one isključene i od aktivnog izbornog prava.
Izuzetak od toga pravila čine jedino gradovi velike vojvo
dine Sachsen—W eim ar— Eisenach, kneževine Schwarzburg— Rudolstadt i Schwarzburg— Sonderhausen, Bavarska
s desne strane Rajne i Travemiinde, gradić u Liibecku.
U bavarskim gradovima imadu pravo glasa sve k u ć ep o s j e d n i c e , a u saskoweimarskim i schwarzburskim
sve g r a d j a n k e . A li samo u Travemiindenu imaju one
pravo, da ga o s o b n o izvršuju.1 Sto se tiče seoskih
općina, žene posjeduju aktivno izborno pravo redovno u
onim općinama, gdje pravo glasa ovisi o posjedu zemlje
ili o stanovitom plaćanju poreza. Samo moraju svoj glas
dati preko svog zastupnika, a ne mogu biti ni birane. T ako
u Pruskoj, Braunschweigu, Schleswig-Holsteinu, SachsenW eimaru, Hamburgu i Liibecku. U kraljevini Saskoj prema
općinskom redu može žena vršiti izborno pravo samo onda,
ako je posjednica zemlje i ako je n e u d a t a . A ko je
udata, prelazi pravo glasa na njezinog muža. U državama,
gdje je u općinama vezano pravo glasa sa općinskim gra-,
djanskim pravom, ne imaju ga žene. T ako u Wiirttembergu,
u bavarskom Pfalzu, u Badenu, H essenu, Oldenburgu, A nhaltu, G othi i Reussu j. L . U Sachsen-W eimar-Eisenachu,
1 Politički priručnik za žene. Str. 86. Berlin 1909.
�294
Koburgu, Schwarzburg-Rudolstadtu i Schwarzburg-Sondershausenu ne samo da žene mogu pod istim uslovima, kao
i muškarci, steći gradjansko pravo, već tu imadu i pravo
glasa, koje je posve neovisno o posjedu. Dašto, da ga i
tu ne mogu izvršivati osobno.
U pruskim općinama, gdje postoji ograničeno izborno
pravo žena, sudjeluju žene s pravom glasa izravno ili ne
izravno kod izbora u okružna zastupstva. U izbornom sa
vezu većih posjednika, zastupnika rudničkih i privrednih
poduzeća, biraju žene okružne zastupnike direktno, dok ih
po seoskim općinama biraju neizravno, jer tamo općinske
skupštine i općinska vijeća ne biraju zastupnike same, već
samo izbornike, i pošto okružna zastupstva biraju zastup
nike u pokrajinske sabore, maleni broj žena s pravom
glasa može vršiti tek vrlo skromni upliv na upravu po
krajine.
Zadnjih godina žene u sve većem broju i s najboljim
uspjehom ulaze u njegovanje ubogih i sirota (iznimku čini
samo Bavarska), u mnogim gradovima i u školske komisije
(Pruska, Baden, Wiirttemberg, Bavarska, Saska) i u ko
misije za
istraživanje stanova (Mannheim). Jedino javno
područje, na kom žene posjeduju aktivno i pasivno izborno
pravo, ostaje osiguranje bolesnika; dok im je ostalo uskra
ćeno izborno pravo za privredne i trgovačke sudove.
Izborno dakle pravo u navedenim slučajevima u Nje
mačkoj iAustriji gotovo je bez iznimke
vezano ne za
osobu, već za posjed. T o je vrlo poučno za vladajući
državni moral i za postojeće pravo. N e ima li čovjek novca
ili zemlje, on je u političkom pogledu ravan nuli. T u ne
odlučuje ni razum ni inteligencija, već posjed.
Princip, da ženi kao nepunoljetnoj ne treba dati ni
kakvo pravo glasa, u stvari je dakle prebrodjen. Pa ipak
se ljudi odupiru, da joj priznaju puno pravo. Veli se,
opasno je dati pravo glasa ženi, jer je lako pristupačna
religijskim predrasudama i jer je konzervativna. Ali je ona
i jedno i drugo samo zbog toga, što nema znanja; uzgo
jimo je i naučimo je, gdje je njen pravi interes. Uostalom,
pretjeruje se s tim religijskim utijecajem, koji se pripisuje
izborima. Ultramontanska agitacija bila je u Njemačkoj
�295
toliko uspješna samo zato, što je znala s o c i j a l n i i n
t e r e s s p o j i t i s r e l i g i j s k i m . Ultramontanski ka
pelani natjecali su se dugo vremena sa socijalnim demo
kratima u otkrivanju društvene truleži. O tuda njihov upliv
na mase. Sa završetkom kulturne borbe taj utjecaj poste
peno iščezava. Svećenstvo je prinudjeno, da napusti svoju
opoziciju prema državnoj vlasti, a jednovremeni porast raz
redne suprotnosti primorava, da ima više obzira prema
katoličkoj buržoaziji i katoličkom plemstvu, pa toga radi na
socijalnoj oblasti mora da pokaže veću uzdržljivost. A time
ono gubi upliv na radnike, koji pada naročito onda, kad
ga obziri prema državnoj vlasti i vladajućim klasama na
gone, da odobrava ili da trpi postupke i zakone, koji su
upravljeni protiv interesa radničke klase. Isti razlozi dopri
nose, da na kraju krajeva upliv svećenstva i kod žene
padne. K ad čuje na skupštinama i u novinama i kad iz
svog iskustva sazna, gdje je njen pravi interes, ona će se
isto tako emancipirati od svećenstva, kao i muškarac.1
U Belgiji, gdje ultramontanizam još gotovo neograničeno
vlada nad širokim slojevima narodnim, jedan dio katoličkog
svećenstva vidi u davanju prava glasa ženama snažno oružje
protiv socijalne demokracije i zbog toga ga i traži. A i u
Njemačkoj bi se po koji konzervativni poslanik, kadgod bi
u državnom saboru socijalna demokracija istaknula zahtjev,
da se ženama dade pravo glasa, izjavio za to pravo, s mo
tivacijom, da u njemu vidi oružje protiv socijalne demo
kracije. Nesumnjivo je, da su ovaki pogledi jednim dijelom
opravdani, kad se ima na umu političko neznanje, u kom
1 D a ova pogibao može nastupiti, vrlo je brzo uvidjelo svećenstvo.
Kraj velikog značenja i opsega, sto ga je ženski pokret zauzeo čak u
gradjanskim krugovima, uvidješe vodje katoličkog centruma, da s negira
njem vise ne ide; oni se s toga potpuno izmijeniše. S onom lukavošću,
koja je od vajkada resila sluge crkvene, podupire se sada ono, što se
prije pobijalo. N e samo da se zagovara ženski studij, već se daje ženama
i potpuna sloboda udruživanja i skupljanja. O ni, koji dalje gledaju, iz
javljuju se čak i za to, da se ženama podijeli čak i pravo glasa, u nadi,
da će otuda najviše profitirati crkva. Isto se tako zagovara organizacija
ženskog spola, čak i organizacija ženske služinčadi. A li sva ta nastojanja
ne podupiru se iz kakvog osjećaja za pravo, već lih toga radi, kako žena
ne bi došla u ruke crkvenim i političkim protivnicima.
�296
se žene danas još nalaze, i osobito silan upliv, što ga sve
ćenstvo vrši na njih. Ali to još nikako nije razlog, da im
se pravo glasa ne da. Danas isto tako ima još milijuna
radnika, koji proti svom klasnom interesu biraju predstav
nike buržoaskih i crkvenih stranaka dokazujući time svoju
političku nezrelost, pa im se ipak zbog toga ne će da
oduzme pravo glasa. Nedavanje prava glasa ne prakticira
se zato, što se ljudi boje neznanja masa, — računajući tu
i žene — , jer ono, što su one danas, vladajuće su ih klase
takvima napravile, već zato, što se boje, da se one po
stepeno ne opamete i podju svojim putem.
U nekim njemačkim državama toliko se još zaostalo,
da se ženama ne daje čak ni političko pravo udruživanja.
U Pruskoj, Bavarskoj, Braunschweigu i čitavom jednom
nizu drugih njemačkih država one ne smiju sastavljati ni
kakva politička udruženja, u Pruskoj ne smiju sudjelovati
čak ni na svetkovinama političkih udruženja, kao što je to
vrhovni administrativni sud donio odluku još 1901. godine.
Rektor berlinskog sveučilišta učinio je u jesen 1901. glupost,
koja se smatrala nemogućom, zabranivši, da jedna žena
drži predavanje u studentskom udruženju za socijalne nauke.
A iste te godine policija je u Braunschweigu zabranila
ženama, da sudjeluju u radu evangeličkog socijalnog kon
gresa. T o, što je pruski ministar unutarnjih poslova godine
1902. milostivo izjavio, da je spreman dati ženama pravo
slušanja na skupštinama političkih udruženja pod uslovom,
da slično židovskim ženama u sinagozi zauzmu mjesto u
naročitom odjelu dvorane, protivi se zakonu, ali karakteriše,
koliko je sitan naš javni život. Još u veljači 1904. mogao
je Posadow sky u državnom saboru svečano izjaviti: ,,U
politiku neka žene ne diraju." Ali je dosadašnje stanje
postalo nezgodno i samim gradjanskim strankama. Proletarski pokret žena svladao je sve zapreke prava udruživanja.
I tako je konačno novi zakon od 19. travnja 1908. — to
je jedina poboljšica, koja se može smatrati bitnom — donio
ravnopravnost žena u životu udruženja i skupština.
S aktivnim biračkim pravom mora, sasvim prirodno, da
bude spojeno i pasivno. „Z ena na tribini njemačkog
državnog sabora, to bi tek bilo lijepo," čujemo, gdje uz
�297
vikuju. U stvari, u drugim državama one već stoje na tri
binama parlamenta, a i mi smo već odavno navikli da
žene na njihovim kongresima i skupštinama svih vrsta gle
damo na tribini. U Sjevernoj Americi one se pojavljaju i
na propovjedaonici i na porotnićkoj klupi, pa zašto onda
ne bi i na tribini njemačkog državnog sabora? Prva žena,
koja dodje u parlamenat, znati će imponovati. Kad su prvi
radnici u njega stupili, mislilo se, da se i s njima može
tjerati šala, i tvrdilo se, kako će radnici brzo uvidjeti,
kakvu su budalaštinu ućinili, kad su takve ljude izabrali.
Ali su njihovi predstavnici znali brzo izazvati respekt prema
sebi i sad se boje, da takvih ne bude mnogo. Frivolni će
komedijaši primijetiti: „A m a zamislite trudnu ženu na tri
bini njemačkog državnog sabora, kako je to neestetično!“
A ta ista gospoda smatraju, da je sasvim u redu, da se
trudne žene upotrebljavaju u onim najneestetićnijim poslo
vima, gdje se potkopava žensko dostojanstvo, pristojnost
i zdravlje. Bijedan je podlac o n a j čovjek, koji sa trudnom
ženom može da tjera šalu. I sama pomisao na tc, da je
nekad i njegova majka tako izgledala prije, no što je njega
donijela na svijet, morala bi da mu u obraze natjera ru
menilo stida, a pri drugoj pom isli: da on, baš glavom taj
surovi podrugljivac, očekuje od sličnog stanja svoje žene
ispunjenje vrhunca svojih želja, trebalo bi, da posramljen
umukne.1
1 „Finske zastupnice su polovinom majke, odnosno supruge . . . O d
udatih socijalno-demokratskih zastupnica naroda tri su postale za dosa
dašnjeg zasijedanja majkama, i to bez posljedica. Njihova je trudnoća za
vrijeme parlamentarne djelatnosti bila općenito smatrana kao nešto pri
rodno, ne bijaše dakle na tom ništa čudnovato niti neobično. M oglo bi
se , što više, reći, da je taj momenat djelovao uzgojno na skupštinu. Sto
se pak tiče parlamentarnog rada žena u užem smislu, budi naglašeno, da
su i one iz svojih stranaka birane u naročite komisije. A to je dokaz,
da su stranke bile osvjedočene o radnoj sposobnosti žena. U komisiji za
radničke odnošaje, gdje se pravljahu zakoni o radničkoj zaštiti, o osigu
ranju radnika i novi privredni zakon, nalazile su se uz dvanaest muškaraca
i četiri žene, dok su tri žene izabrane zamjenicama. U zakonsku komisiju,
kao i u komisiju za ustav, birane su dvije žene kao redoviti članovi, a
jedna kao zamjenica. 1 žene su se odista iskazale na svojim mjestima.
G ospodjica H . Parssinen, članica iinskog sabora, Ž ensko pravo glasa i
sudjelovanje žena u parlamentarnim radnjama Finske. „Dokumenti napredka“ 1909., srpanj, str. 5 4 2 do 548.
�298
Z e n a koj a r ad ja d j e c u , č i ni d r u š t v u b a r
i s t o t o l i k u u s l u g u , kol i ku i mu š k a r a c , koji
s v o j i m ž i v o t o m b r a n i z e m l j u i o g n j i š t e od
o s v a j a č k o g n e p r i j a t e l j a ; ona radja i uzgaja i kasnijeg
čovjeka, čiji život nažalost vrlo često tone u krvi na tako
zvanom „polju slave4 1 još nešto. Život ženin s t a v 1j e n
*.
j e n a k o c k u u svakom slučaju m aterinstva; sve naše
majke pogledale su smrti u lice, kad su nas radjale, a
mnoge su od njih i podlegle tomu aktu. „Primjerice u
Pruskoj broj žena, umrlih kod porodjaja, nadmašuje vrlo
znatno pomor od tifusa. Na tifusu je 1905 i 1906 umrlo
po 0,73 i 0,62, a od porodjaja 2,13 i 1,97 računajući na
10.000 živih žena. Kakvi bi izgledali odnošaji, — opaža s
pravom profesor Herff, — kad bi muškarci bili izloženi ovim
mukama u jednakom broju? Ne bi li se sve pokrenulo ?<L
<
B r o j ž e n a , k o j e p r i l i k o m p o r o d j a j a u mr u ili
s ve nu, m n o g o je v e ć i , no br oj m u š k a r a c a ,
koj i na b o j n o m p o l j u p a d n u ili b u d u r a nj e ni .
O d godine 1816 do 1876 u Pruskoj je samo kao žrtva
porodiljske groznice pala ne manje nego 321,791 žena —
prosječno na godinu 5363. U Engleskoj je broj žena, koje
umriješe u babinjama, od godine 1847 do 1901 iznosio
213.533, a godimice ih uprkos svim higijenskim mjerama
umire ne manje nego 4000.2
T o je mnogo veći broj, no što je za to vrijeme u
raznim ratovima ljudi poubijano ili umrlo od rana. A uz
ovaj ogromno veliki broj žena, poumrlih od porodiljske
groznice, dolazi još veći broj onih, koje zbog toga stalno
venu ili prije vremena umiru.3 1 s toga razloga žena može
da zahtijeva potpunu ravnopravnost s muškarcem, Ovo
naročito mora da se rekne onima, koji muškarčevu dužnost,
1 Profesor Dr. O tto v. Herff, U borbi proti babinjama. Str. 26 6 .
Leipzig 1908.
2 W . W illiam s, D eaths in Childbed. Str. 6. do 7. London 1904.
3 „N a svaku ženu, koja danas u babinjama umre, moramo da raču
namo petnaest do dvadeset njih, koje budu vise ili manje teško zaražene,
te im ovo tako razori organe u donjem dijelu tijela i cijelo zdravlje, da
su poslije često puta cijelog života boležljive.“ G ospodja Dr. med. H . B.
A dam s, Knjiga o ženama. 1 svezak, str. 3 6 3 . Stuttgar* 1894, Južnonjemački nakladni zavod.
�299
da brani domovinu, ističu kao jedan momenat, koji ga vi
soko uzdiže nad ženom. U z to najveći broj ljudi zbog
ovakvih naših vojnih ustanova i ne vrši tu dužnost, ona
za veliki broj njih postoji tek na papiru.
Svi ovi površni prigovori, koji se ističu protiv javne
akcije ženine, ne bi se mogli ni zamisliti, da je odnos
izmedju spolova prirodan i da ne postoji umjetno naduveni
antagonizam izmedju spolova. T a još se iz mladosti raz
dvaja njihovo kretanje u društvu i njihov odgoj. A naročito
je antagonizam, koji se ima pripisati kršćanstvu, taj, koji
spolove stalno drži u razdvojenosti i medjusobnom nepo
znavanju, a to spriječava slobodniji drugarski odnos, uza
jamno povjerenje i uzajamno dopunjivanje njihovih karak
ternih osobina.1
Jedan od prvih i najvažnijih zadataka razumno organizovanog društva mora biti to, da uništi ovu kobnu razdvo
jenost, a prirodi vrati njena prava. Neprirodno stanje po
čima još u školi. Prvo rastavljenost spolova, pa onda naopaka ili nikakva nastava o tom, što se čovjeka kao spolnog
bića tiče. Istina, u svakoj se dobroj školi predaje danas
prirodna historija: dijete doznaje, da ptice nose jaja, pa
onda iz njih legu m lade; ono doznaje i to, kad počima
doba parenja, da su zato potrebni mužjak i ženka, da
oboje zidaju gnijezda, legu i njeguju mlade. O no saznaje
dalje, da sisavci legu žive m lade; ono sluša o vremenu,
kad se javlja spolni nagon, i o borbi mužjaka oko ženke,
koja tada n astaje; ono doznaje, i koliko se obično mladih
izleže, pa možda i to, koliko vremena traje ženkina trudnoća.
A li sve, što se tiče postanka i razvoja njegovoga spola,
ostaje u mraku, zavija se u tajanstvenu koprenu. Pa kad
onda dijete pokuša, da svoju prirodnu žudnju za saznanjem
zadovolji pitanjima, koja upućuje roditeljima i majci, —
učitelju se ne usudjuje, — onda mu se izmišljaju najglupavije priče, koje ga ne mogu zadovoljiti i koje imaju u
toliko gore djelovanje, kad ono jednog dana ipak sazna
1 Ljeta gospodnjeg 1902 općinski odbornici N eu ssa na Rajni odbili
su pomoć za javno kupalište, jer zacijelo ne može pojačati moral to, kad
djeca, obučena tek u jedne gaćice za kupanje, gledaju jedna drugima
gola tijela.
�300
prirodu svog porijekla. Bit će malo djece, koja to do svoje
dvanaeste godine n i j e s u saznala. Uz ovo dolazi još i to,
što u svakoj maloj varoši, a osobito na selu, djeca još od
najranije mladosti posmatraju iz najbliže, najneposrednije
blizine parenje pernate živadi, oplodjivanje domaćih živo
tinja na dvorištu, ulici, goneći stoku na pašu i t. d. O na
slušaju, kako zadovoljavanje nagona kao i akt radjanja
raznih domaćih životinja postaje kod roditelja, slugu i starije
braće i sestara pitanje, o kom se razvijaju važne diskusije
do najmanjih detalja i bez ikakva stida. Sve to kod djeteta
budi sumnju u ono, kako su mu roditelji opisali njegov
dolazak na svijet. Na kraju krajeva dolazi ipak dan sazna
nja, ali na drugi način, no što bi to došao kod prirodnog
i razumnog uzgoja Djetetova tajna čini, da se ono što više
udalju e od roditelja, a naročito od matere. Postizava se
suprotnost onoga, što se u nerazumnosti i kratkovidnosti
htjelo postići. T ko pomisli na svoje djetinstvo i na svoje
drugove iz mladosti, zna, šta su često puta posljedice toga.
jedna američka žena1 iznosi u jednom djelu izmedju
ostalog to, kako je, da bi zadovoljila svog osmogodišnjeg
sina sa njegovim neprestanim pitanjima, kako je došao na
svijet, a ne hoteći da ga zaglupljuje pričama, otkrila mu
njegovo pravo porijeklo. Dijete ju je slušalo s najvećom
pažnjom i od toga dana, kad je saznalo, koliko je briga i
bolova svojoj majci zadalo, prionulo je uz nju s tolikom
nježnošću i visokim poštovanjem, kakvo dode nije poka
zivalo, pa je to preneslo i na druge žene. Spisateljica po
lazi od tačnog mišljenja, da se samo od prirodnog uzgoja
može očekivati bitni popravak, a naročito veće poštovanje
i savladjivanje muškog spola prema ženskom. T ko misli
bez predrasuda, ne će moći doći ni do kojeg drugog za
ključka.
M a sa koje se tačke pošlo, kad kritikujemo današnje
stanje, na kraju krajeva stalno se dolazi opet na o v o :
nužna je t e m e l j i t a i z m j e n a n a š i h s o c i j a l n i h
o d n o s a i sa njome korjenita izmjena u položaju spolova.
1 W om anhood, Its Sanctities and Fidelities by Isabella Becher-Hooker.
Boston, L ee and Shepard, Publishers. N ew York 1874., L ee, Shepard
and Dillingham.
�301
Ž ena mora, da bi brže došla do cilja, obazrijeti se oko
sebe, da nadje saveznike, s kojima će se sasvim naravno
sresti u proletarskom pokretu. Klasno svijesni proletarijat
već je odavno otpočeo juriš na tvrdjavu, klasnu državu, koja
održava i vladavinu jednog spola nad drugim. Tvrdjavu
valja sa svib strana opkoliti opkopima, a topovima svih
kalibara na predaju prisiliti. Vojska, što vrši opsadu, na
lazi sebi časnike i zgodno oružje na svim stranama. So
cijalna nauka i prirodne znanosti, historiografija, pedagogija,
higijena i statistika daju pokretu municije i oružja. Filo
zofija ne zaostaje i u Mailanderovoj „Filozofiji spasenja"
objavljuje skoro ostvarenje „idealne države".
Osvajanje klasne države i njezinu reorganizaciju olak
šava pocijepanost u redovima njenih branilaca, koji pri
svekolikoj zajednici interesa prema zajedničkom neprijatelju
obaraju jedan drugog u borbi oko pljačke. Interes jednog
sloja stoji nasuprot interesu drugih. Dalje, što nama ko
risti, jest buna u redovima neprijatelja, koja sve više raste,
čiji su borci jednim velikim dijelom kost naše kosti, meso
našeg mesa, no koji su se iz nerazumijevanja ili zavedeni
dosada protiv nas i sebe samih borili, ali se sve više
osvješćuju i nama pridružuju. Dalje, nama pomaže dezertiranje poštenih osviještenih ljudi iz redova današnjih ne
prijateljski raspoloženih mislilaca, kojima njihovo više znanje,
njihova bolja uvidjavnost daje impulza, da se uzdignu
iznad svog niskog klasnog interesa, pa da se, idući za
svojim idealnim nagonom prama pravdi, pridruže čovječan
stvu, koje čezne za oslobodjenjem.
Mnogima još nije postalo posve jasno stanje raspa
danja, u kom se već nalazi država i društvo, pa je zato
potrebno i ovo razlaganje, što sada dolazi.
�Treći odsjek.
Država i društvo.
Šesnaesto
poglavlje.
K lasna država i m oderni proletarijat.
1* Naš javni život.
Razvoj društva dobio je zadnjih decenija u svim kul
turnim državama svijeta neobično brzi tempo, koji ubrzava
svaki napredak na svim oblastima ljudske djelatnosti. Naši
su socijalni odnosi time stavljeni u prije nikada nepoznato
stanje nemira, vrijenja i raspadanja. Vladajuće klase ne
osjećaju više čvrsta tla pod svojim nogama, a institucije
gube sve više i više čvrstoću, da bi mogle prkositi navali,
koja dolazi od svih strana. Svih krugova, najviših i naj
nižih, uhvatio se osjećaj nelagodnosti, nesigurnosti i neza
dovoljstva. Grčeviti napori, koje čine vladajuće klase, da
bi šivanjem i krpanjem socijalnog tijela učinile kraj tomu
nesnosnom stanju, pokazuju se kao ništetni, jer nijesu do
voljni. Sve veća nesigurnost, koja otuda raste, povećava
njihov nemir i njihovu nelagodnost. T ek što svoju trošnu
kuću podupru kakvom gredom u obliku zakona, otkrivaju,
da bi na deset drugih mjesta takva greda bila još po
trebnija. I zbog toga se oni i sami nalaze u neprestanoj
medjusobnoj svadji i razlici mišljenja. Sto jednoj stranci
izgleda kao neophodno potrebno, da se donekle umire i
pomire mase, koje postaju sve nezadovoljnijima, to druga
smatra kao slabost i popustljivost, koja se nikad ne može
oprostiti i koja samo izaziva želju za većim koncesijama.
Z a to najjasnije svjedoče beskonačne rasprave u svim
parlamentima, koje stvaraju uvijek nove zakone i ustanove,
a da se ipak ne dolazi do mira i zadovoljstva. Medju
samim vladajućim klasama postoje suprotnosti, koje se ne
mogu izravnati, a ove još zaoštravaju društvene borbe.
�303
V lade — i to ne samo u Njemačkoj — drhću kao
trska na vjetru; one moraju da imadu potporu, jer bez
potpore ne mogu postojati, i zato se oslanjaju sad na
ovu, sad na onu stranu. Ni u jednoj gotovo naprednijoj
državi Evrope ne ima vlada trajnu parlamentarnu većinu,
s kojom bi mogla sigurno računati. Društvene opreke do
vode majoritete u raspad i razlaz; i vječito promjenljivi
kurs, osobito u Njemačkoj, pokapa i zadnji ostatak po
vjerenja, što ga vladajuće klase imaju još u sebe. Danas
je jedna strana nakovanj, druga kladivo, sjutra obratno.
Jedna ruši ono, što je druga s naporom podigla. Smetnja
biva sve većom, nezadovoljstvo sve trajnijim, frakcije se
gomilaju i uništavaju u par mjeseci više sila, nego prije u
isto tolikom broju godina. Pored toga stalno se povećavaju
materijalne potrebe u obliku različnib prireza i poreza, a
javni dugovi rastu u beskrajnost.
Po svojoj prirodi i svom biću država je klasna država.
Mi smo vidjeli, kako je ona bila potrebna, da štiti na
stalo privatno vlasništvo i da državnim ustanovama i za
konima regulira medjusobne odnose vlasnika, kako god i
odnose izmedju njih i onih, koji nemaju nikakve svojine.
U ma kakvim se oblicima u tijeku historijskog razvoja po
javljivalo zadobijanje svojine, u prirodi same svojine je to,
da su vlasnici najmoćnija lica u državi i da oni državu
organizuju prema svojim interesima. A li u prirodi privatnog
vlasništva je i to, da ona pojedinca nikad ne zadovoljava,
on teži svim sredstvima, da ga poveća. O n se dakle trudi,
da državu organizuje tako, da bi pomoću nje mogao što
potpunije ostvariti svoju namjeru. Na taj način zakoni i
ustanove države postaju tako reći sami po sebi klasni za
koni i klasne ustanove. A li državna sila i svi, koji imaju
interesa u održanju postojećeg državnog poretka, ne bi bili
u stanju, da to uredjenje trajno održavaju nasuprot masi
onih, koji nemaju ni najmanje interesa u njemu, kad bi
samo ta masa došla do spoznaje, šta odista taj postojeći
poredak znači. T o se dakle mora na svaki način spriječavati.
Radi toga mora se masa održavati u što je moguće
većem neznanju o prirodi postojećih odnošaja. No i to
�304
nije dosta. Nju se mora učiti, kako je postojeći poredak
bio vječit i vječno mora trajati, kako njega uništiti znači
ustajati protiv poretka, koji je sam Bog^ uveo, i zato je
religija uzeta u službu ovom uredjenju. Sto manje mase
znaju i što su praznovjernije, u toliko bolje ; održati ih u
tom, to je dakle u državnom, „javnom interesu'4, to jest u
interesu klasa, kojima je postojeća država zaštita njihovih
klasnih interesa. Vlasnici, državna i crkvena hierarhija, sve
se to udružuje u svrhu zajedničkog rada oko zaštite svojih
interesa.
Ali sa težnjom za sticanjem imetka i množenjem imetaka diže se kultura. Sve veći biva krug onih, koji teže,
da sudjeluju u zadobivenim napredcima i kojima to do
stanovitog stupnja i uspijeva. Na toj novoj bazi podiže se
jedna nova klasa, koju vladajuće klase ne priznaju kao
ravnopravnu i jednako vrijednu, ali koja zalaže sve, da to
postane. K onačno se javljaju nove klasne borbe, pa čak i
nasilne revolucije, kojima nova klasa zadobija to, da joj se
prizna, da zajedno vlada, naročito zbog toga, što ona po
čima igrati ulogu branitelja širokih masa potlačenih i izrab
ljivanih i njihovom pomoći izvojšti pobjedu.
Ali čim nova klasa dobije silu i vlast pored starih, ona
se udružuje sa svojim negdašnjim neprijateljima protiv svojih
negdašnjih saveznika i poslije nekog vremena počimaju opet
klasne borbe. No pošto nova vladajuća klasa, koja je za
to vrijeme karakter uslova svoje egzistencije utisnula u cijelo
društvo, može svoju moć i svoje imanje proširivati samo
tako, što će jedan dio svojih kulturnih zadobitaka ostaviti
i klasi, koju tlači i eksploatiše, ona time uzdiže na viši
stupanj inteligenciju i sposobnost za akciju kod ove klase.
A time ona sama daje oružje, kojim će biti uništena.
Borba masa upravljena je sad protiv svake klasne vlada
vine, ma u kom obliku ona postojala.
Pošto je ova posljednja klasa moderni proletarijat, nje
gova će onda misija donijeti sa sobom ne samo njegovo
oslobodjenje, već i oslobodjenje svih ostalih, koji su po
tlačeni, pa dakle i žena.
Medjutim, u prirodi je klasne države ne samo to, da
eksploatirane klase održava u što je moguće većem bes-
�305
pravlju, nego još i to, da troškove i terete izdržavanja
države u prvom redu svali na njihova ledja. Ovo je u
toliko lakše, što način podnošenja tereta biva u oblicima,
koji zatajuju pravo svoje značenje. Jasno je, da visoki ne
posredni porezi za pokrivanje javnih izdataka moraju u
toliko više izazvati buntovničko raspoloženje, u koliko je
niži prihod, od koga se oni uzimaju. Lukavost dakle nalaže
vladajučim klasama, da drže ovdje mjeru i da na mjesto
neposrednih udare posredne, to jest poreze i prireze na
najnužnije artikle potrošnje, jer se time tereti raspodjeljuju
na svakodnevnu potrošnju i najvećim dijelom neprimjetno
ulaze u cijenu robe i tako obvezanike obmanjuju o količini
poreza, koje plaćaju. Koliko netko plaća poreza na kruh,
sol, meso, šećer, kavu, pivo, petroulje ili carinu itd., većini
je nepoznato, a i teško je izračunati; oni ni ne slute, ko
liko ih se iscrpljuje. A ovi porezi rastu razmjerno s brojem
članova obitelji, oni dakle predstavljaju najnepravedniji način
oporezivanja, što se može zamisliti. O bratno pak, imućne
se klase razmeću direktnim porezima, što ih plaćaju i prema
visini njihovoj odmjeravaju sebi politička prava, koja ne
daju proletarskoj klasi. U z to dolazi državna pomoć i
državno potpomaganje, koje imućne klase dodjeljuju sebi
putem poreznih premija i carina na sve moguće životne
namirnice, kao i ostale subvencije u iznosu od mnogo sto
tina milijuna svake godine, što se uzima na račun masa.
Dalje, k tomu dolaze ogromna izrabljivanja putem povišice
cijena u najrazličnijim potrebnim artiklima, što ih vrše
krupnokapitalističke poduzetničke organizacije preko svojih
saveza, trustova i sindikata, koje država unapredjuje svojom
privrednom politikom i trpi bez imalo otpora, ako ih, šta
više, još i ne potpomaže svojim sudjelovanjem.
Doklegod su eksploatisane klase mogle biti održavane
u nepoznavanju svih tih mjera, one za državu i vladajuće
društvo ne skrivaju nikakvu opasnost Ali čim ih oštećene
klase upoznadu, — a političko obrazovanje mase, koje se
diže, omogućava im to sve više i više, — ove mjere, cija
užasna nepravda postaje očevidna, izazivaju ogorčenje i
pobunu masa. Posljednja iskra vjere u osjećanje pravde
kod vladajućih sila gasi se i uvidja se priroda države, koja
A . Bebel; Ž ena i socijalizam.
20
�306
takva sredstva primjenjuje, i bitnost društva, koje ih raz
vija. Posljedica toga jest medjusobna borba do konačne
istrage.
U težnji, da zadovolje najsuprotnije interese, država i
društvo gomilaju organizacije preko organizacija, ali se ni
jedna stara temeljito ne odstrani, a nijedna nova ne pro
vede se temeljito. Radi se polovično, tako, da nijedna
strana nije zadovoljna. Kulturne potrebe, izašle iz narodnog
života, traže, da se o njima povede račun, ako ne će, da
se inače stavi sve na kocku; da bi ma i traljavo bile pod
mirene, za njih mora da se dosta žrtvuje, i u toliko više,
što se svuda nalazi velik broj parasita. Ali upo/edo s time,
ustanove, koje su suprotne kulturnim ciljevima, ne samo da
se održavaju, nego se, šta više, zbog postojećih klasnih
suprotnosti proširuju, te su u toliko nesnosnije i teže, u
koliko ih sve veća uvidjavnost glasno proklamuje i z l i š
n i m a . Policija, militarizam, sudstvo, tamnice, cjelokupni
administrativni aparat postaju sve prošireniji i skuplji, ali
se time ne pojačava ni vanjska ni unutrašnja sigurnost, već
biva baš o b r a t n o .
U internacijonalnim odnosima pojedinih naroda zavla
dalo je postepeno jedno sasvim neprirodno stanje. Ovi se
odnosi umnožavaju, u koliko raste proizvodnja robe, u
koliko razmjena robe u masama postaje sve lakša pomoću
prometnih sredstava, koja se stalno usavršuju, i u koliko
privredni i naučni rezultati postaju općim dobrom svih na
roda. Zaključuju se trgovinski i carinski ugovori, podižu se
medjunarodnim sredstvima skupocjeni saobraćajni putovi
(sueski kanal, gotthardski tunel i t. d.) Pojedine države
potpomažu velikim svotama parobrodarske linije, koje utječu
na jačanje prometa izmedju najrazličitijih zemalja na našoj
zemlji. Osnovao se svjetski poštanski savez — jedan kul
turni napredak prvoga reda, — sazivaju se internacionalni
kongresi za sve moguće praktične i naučne ciljeve, rasprostiru
se najodličniji duševni proizvodi pojedinih naroda prevodjenjem na razne jezike glavnih kulturnih naroda, i sa svim
tim radi se sve više na i n t e r n a c i j o n a l i z o v a n j u i
b r a t i m l j e n j u naroda. Ali političko i vojničko stanje
Evrope i kulturnog svijeta stoji u čudnoj protivnosti s ovim
�307
razvitkom. Narodnosna mržnja i šovinizam podstrekava se
ovdje ondje umjetnim načinom. Posvuda vladajuće klase
pokušavaju da održe uvjerenje, kako onaj tudjinski narod
smrtno mrzi ovaj njihov i kako samo vreba trenutak, da
skoči na njega i da ga uništi. M edjusobna konkurentska
borba kapitalista u pojedinim zemljama dobija na interna
cionalnom području karakter borbe kapitalističke klase
jedne zemlje protiv kapitalističke klase druge zemlje, i pot
pomagana političkim sljepilom masa izaziva takvu utakmicu
u vojnim naoružanjima, kakvu svijet nikad nije vidio. Ova
utakmica stvorila je vojske takve veličine, kakve nikad prije
nijesu postojale, ona je stvorila orudja za ubijanje i razoravanje na kopnu i na moru, u tolikoj mjeri savršena, kako
je to moguće samo u jednom vremenu najrazvijenije tehnike,
kao što je naše. O va utakmica izaziva razvoj razornih sred
stava, koji na kraju krajeva vodi do razorenja sama sebe.
Uzdržavanje vojske i mornarice traži žrtava, koje svakom
godinom bivaju veće i koje konačno upropaste i najbogatiji
narod. Godine 1908. platila je Njemačka samo za svoju
vojsku i mornaricu redovitih troškova — računajući tu i
izdatke na mirovine i kamate državnog duga, u koliko je
on učinjen za ratnu svrhu — znatno preko 1500 milijuna
maraka, a ova svota raste godimice. Prema Neymarcku
iznašahu izdaci evropskih država za
1866
1887
1870
1906
milijuna franaka
Vojska i mornarica
Državni dugovi
.
K a m a ti..........................
3000
66000
2400
3500
75000
3000
4500
117000
5300
6 72 5
148000
60001
I tako Evropa plaća godišnjih 6725 milijuna franaka
(5448 milijuna maraka) za vojsku i mornaricu, a 6000 mi
lijuna franaka (4860 milijuna maraka) kao kamate od tih
dugova, koji su većinom učinjeni u ratne svrhe 1 Odista
prekrasno sta n je !
Primjer Evrope slijede Amerika i Azija. Savezne D r
1 A . Neymarck, La Statistique internationale des valeurs mobilieres
u „Bulletin de l’institut international de Statistique“. 17. svezak, str. 40 3 .
K openhagen 1908.
�308
žave izdadoše godine 1875—386, 8, a godine 1907/08 —
1436, 9 milijuna maraka. U Japanu su redoviti izdaci za
vojsku i mornaricu, računajući ovamo i penzije, iznosili
godine 1875 — 20, 5, a godine 1908/09 — 220, 4 mili
juna m araka!
Kraj ovih izdataka pate obrazovni i kulturni ciljevi u
najvećoj mjeri, zapuštaju se najnužnije kulturne zadaće, a
izdaci za izvanjsku zaštitu rastu u tolikoj mjeri, te će po
kopati i cilj same države. Sve to veće vojske sadrže u
sebi najzdraviji i najsnažniji dio naroda, za njihov razvoj i
obrazovanje upotrebljavaju se sve duševne i tjelesne sile
na taj način, kao da je najviša zadača našeg vremena obra
zovanje za ubijanje u masama. Uz to se orudja za rato
vanje i ubijanje neprekidno usavršuju, ona su se toliko
usavršila u pogledu brzine, djelovanja i savladjivanja zapreka,
te su postala strahovita kako za neprijatelja, tako baš i za
onoga, koji ih upotrebljava. Ako se jednog dana taj ogromni
aparat stavi u pokret, — kojom će zgodom neprijateljske
evropske sile izvesti na bojno polje 16 do 20 milijuna
ljudi, — pokazat će se, d a j e v e ć p o s t a l o n e m o
g u ć e u p r a v l j a t i i r u k o v a t i n j i m e . Ne ima ge
nerala, koji tolikim masama može zapovijedati, bojnog polja,
koje je dovoljno veliko, da ih može primiti, i administra
tivnog aparata, koji ih dugo vremena može hraniti. U slu
čaju bitke nema dovoljno bolnica, u kojima bi mogli svi
bolesnici dobiti mjesta, a sahranjivanje brojnih mrtvaca po
staje gotovom nemogućnosti.
Ako se uz to imaju na umu strahovite krize i pustoši,
koje će u buduće jedan evropski rat izazvati na g o s p o
d a r s k o m području, onda se bez pretjerivanja smije
kazati: p r v i i d u ć i v e l i k i r a t j e p o s l j e d n j i rat .
Broj bankrota bit će tolik, kolik još nikada nije bio. Izvoz
prestaje, zbog čega hiljade tvornica sasvim obustavljaju rad ;
prestaje dovoz životnih namirnica, uslijed čega slijedi go
lemo poskupljivanje životnih namirnica, a broj porodica,
čiji hranitelji stoje na bojnome polju i kojima treba pomoći,
iznosi na milijune. Ali otkuda da se uzmu sredstva ? 1 ako
naprimjer stoji Njemačku uzdržavanje vojske i mornarice u
ratu dnevno 45 do 50 milijuna maraka.
�309
Političko i vojničko stanje Europe zauzelo je takov
razvoj, te bi lako znalo svršiti s katastrofom, koja bi čitavo
buržoasko društvo povukla u propast. Na vrhuncu svoga
razvitka ovo je društvo stvorilo takvo stanje, da mu ono
onemogućuje egzistenciju; ono priprema sebi propast sred
stvima, koja je samo stvorilo, kao najrevolucionarnije od
svih društava, što su do danas postojala.
Veliki broj općina dolazi postepeno u očajan položaj,
jer prosto ne zna, na koji će način da podmiri potrebe,
koje su iz godine u godinu sve veće. Naročito su naši
veliki gradovi i industrijska mjesta, koja brzo rastu, gdje
ubrzani porast pučanstva ističe velik broj zahtjeva, kojima
siromašne većinom općine ne mogu zadovoljiti drugačije,
nego nametanjem velikih poreza i zaključivanjem zajmova.
Škole, cestogradnje, centrale za osvjetljenje, kanalizacija,
vodovodi, izdaci za zdravstvene, privredne i prosvjetne
svrhe, za policiju i administraciju umnožavaju se iz godine
u godinu. Pored toga dobro situirana manjina svuda traži
od općina, da podmiruju njene najskuplje potrebe. Ona od
njih zahtijeva, da podignu više prosvjetne zavode, kazališta
i muzeje, da urede fine gradske četvrti i parkove i da ih
snabdjenu luksusnim osvjetljenjem, taracom i t. d. Može
se većina stanovništva i tužiti nad ovim priviligiranjem,
ono leži u naravi odnošaja. Manjina ima moć i ona je
upotrebljava za to, da bi na račun cjelokupnosti podmirila
svoje kulturne potrebe. Protiv samih tih razvijenih kulturnih
potreba ne može se ništa primjetiti, jer su one napredak,
pogriješka je samo to, što se njima koriste poglavito imućne
klase, dok bi trebalo da ih svikolici uživaju. Dalje je loše
i to, što je uprava često ne baš najbolja i što je skupa.
A nije rijetkost ni to, da su činovnici nepristupačni i da
nemaju dovoljno pojma o mnogostrukim potrebama, za što
često puta treba i velikog znanja. Općinski pak odbornici
u najvećem broju imaju da rade i da se brinu za održanje
svoje lične egzistencije, te tako nisu u stanju da podnesu
žrtve, koje se traže za temeljito vršenje njihovih dužnosti.
A često se ti položaji iskorišćuju za zadovoljenje ličnog
interesa, a na grdnu štetu zajednice. Posljedice padaju na
one, što plaćaju porez. Društvo ne može da pomišlja na
�310
temeljitu promjenu tih odnošaja, koja bi donekle zadovoljila.
M a u kakvom se obliku nametali porezi, nezadovoljstvo
raste. Z a nekoliko decenija najveći broj ovih općina ne će
biti u stanju, da ovakvim načinom uprave i kupljenja pri
hoda podmiruje svoje potrebe. U općini, baš kao i u državi,
korjenita reforma postaje neophodno nužnom, jer se općini
u najvećoj mjeri postavljaju zahtjevi za ostvarenje kulturnih
ciljeva, jer je ona jezgro, od koga ima da se poene izvršivati društveni preobražaj, ćim se za to bude imalo volje
i moći.
Ali kako će se toj potrebi zadovoljiti danas, kad pri
vatni interesi vladaju nada svim, a interesi zajednice stav
ljaju se iza njih?
T o je u nekoliko riječi stanje našeg javnog života, a
ono je samo ogledalo socijalnog stanja društva.
2. Zaoštrenje razrednih opreka.
U našem socijalnom životu biva sve teža borba za
opstanak. R at sviju proti svima rasplamsao se najžešće i
biva nemilosrdan, vodjen često bez izbora sredstava. N a
čelo: O te-toi de la, que je m’y mette (Digni se ti, da
zasjednem ja) ostvaruje se u životnoj praksi snažnim gu
ranjem lakata, silom i prijevarom. Slabiji mora uzmicati pred
jačim. G dje nije dovoljna materijalna sila, moć novca i po
sjeda, tamo se upotrebljavaju najrafiniranija i najnedostojnija
sredstva, samo da se dodje do cilja. Počinja se laž, va
ranje, prijevara, lažna mjenica, kriva prisega, najteži zločini,
samo da se dodje do žudjena cilja. I kao što u toj borbi
ustaje jedan proti drugomu, tako i klasa proti klasi, spol
proti spolu, jedno doba starosti nasuprot drugom. Korist
je jedini regulator ljudskih odnošaja, svaki drugi obzir mora
da uzmakne. Hiljade i hiljade radnika i radnica bivaju^ iz
bačene na cestu, čim to profit ushtije, i pošto utroše i
posljednje, što su imali, bivaju upućivani na javnu milo
stinju i život skitnica. Radnici putuju takoreći u krdima
od mjesta do mjesta*, unakrst cijele zemlje, a društvo ih
posmatra sa toliko većim strahom i toliko dubljom grozom,
�311
u koliko više zbog duge besposlice njihov vanjski izgled
postaje bijedan, a zatim i njihov unutrašnji život demoralisan. Pošteno društvo ne može ni da sluti, šta to znači
mjesecima ne biti ustanju podmiriti svoju
potrebu za
urednošću i čistoćom, sa praznim želucem lutati od mjesta
do mjesta i u najviše slučajeva biti susretan slabo sakri
vanim gnjušanjem i preziranjem baš onih, koji su stupovi
toga sistema. Obitelji ovih ubogara pate najužasniju ne
volju i padaju na teret javnoj milostinji. Nerijetko očajanje
nagoni roditelje na najužasnije zločine i prema sebi i prema
djeci, na ubijstvo i samoubijstvo. Naročito se u vremenima
krize umnožavaju brojevi tih očajničkih aktova u užasnoj
mjeri. A li to sve ne smeta vladajuće klase. U istom broju
novina, što javljaju takva djela nevolje i očajanja, stoje iz
vješća o bučnim svečanostima i sjajnim službenim para
dama, kao da sve pliva u veselju i obilju.
Općenita bijeda i sve teža borba za egzistenciju tje
raju žene i djevojke sve brojnije u prostituciju i propadanje.
Demoralizacija, podivljalost i zločin gomilaju se, a ono, što
prosperira, to su zatvori, tamnice i takozvana popravilišta,
koja jedva mogu da dadu mjesta masama svojih stanovnika.
Zločini stoje u najužoj vezi sa socijalnim stanjem društva,
što ovo nikako ne će da prizna. O no tura poput noja
glavu u pijesak, da ne bi moralo priznati prilika, što ga
optužuju, i laže sebi i obmanjuje se, da je svemu tomu
kriva „lijenost" i „požuda za uživanjem“ kod radnika i to,
što ovi nemaju „religije". T o J e ili najgora samoobmama
ili najodvratnije licemjerstvo. Sto je nepovoljnije stanje
društva za većinu, to su mnogobrojniji i teži zločini. Borba
za opstanak dobija najsuroviji i najnasilniji oblik, ona stvara
stanje, u kome jedan gleda u drugome svog smrtnog ne
prijatelja. Društvene se veze klimaju i čovjek stoji proti
čovjeku kao neprijatelj.1
1 V e ć je Plato poznavao posljedice takvog stanja. O n piše: „Nije
jedna država, u kojoj postoje klase, već d vije: jednu čine siromasi, drugu
bogati, a obadvije stoje jedna pored druge vrebajući . . . Vladajuća klasa
ne može konačno da vodi rata, jer se tu mora poslužiti masom, koje se,
kad je ova naoružana, boji više od istog neprijatelja.
Plato, Država.
Aristotel veli: „Brojno osiromašivanje je zlo stanje, jer se ne može sprije
čiti, da takvi ljudi postanu buntovnici.w A ristotel, Politika.
�312
Vladajuće klase, koje ne vide ili ne će da vide ko
rijen stvari, pokušavaju na svoj način da spriječe zlo. Ako
rastu siromaština, bijeda i kao posljedica toga demoraliza
cija i zločini, ne traži se u tom slučaju izvor zla, pa da
se on odstrani, nego se kažnjavaju produkti takvog stanja.
1 u koliko veća zla bivaju i broj zločinaca raste, u toliko
se — misli se — oštrija ganjanja i kazne moraju upotreb
ljavati. Misli se, da se djavola može istjerati pomoću Beelzebubovom. 1 profesor Hackel nalazi, da je sasvim u redu,
da se protiv zločina bori što je moguće težim kaznama,
a naročito smrtnom kaznom.1 U tom se on najljepše slaže
s natražnjacima svih dlaka, koji su mu neprijatelji na smrt.
Hackel misli, da se nepopravljivi zločinci i ništarije imaju
iskorijeniti kao drač, koji oduzima biljkama svijetlo, zrak i
zemlju. D a se je Hackel bavio i sa studijem društvene
nauke, umjesto da se isključivo bavljaše prirodnim znano
stima, znao bi, da se ovi zločinci dadu promijeniti u korisne,
uporabive članove ljudskog društva, ako im društvo dade
odgovarajuće uslove života. O n bi našao, da uništavanje
pojedinih zločinaca ili činjenje bezopasnima isto tako malo
spriječava pojavu novih zločina, kao i kad se na jednoj
njivi doduše pokida korov, ali se zaboravi počupati korijen
i uništiti sjeme. Čovjeku ne će nikad biti mogućno, da
apsolutno spriječi stvaranje štetnih organizama u prirodi, ali
m u je m o g u ć n o , d a s v o j u , d r u š t v e n u o r g a
n i z a c i j u , k o j u je on s a m s t v o r i o , popr a vi
tako, da ona s v im a s t v a r a p o v o l j n e uslove
za e g z i s t e n c i j u , da s v a k o m p o j e d i n c u daje
p o d j e d n a k u s l o b o d u r a z v i j a n j a , p a d a mu
v i š e n i j e p o t r e b n o , da s v o j u g l a d ili s voj
n a g o n za i m e t k o m ili s v o j u a m b i c i j u p o d
m i r u j e n a r a č u n os t a l i h. Neka se proučavaju u zr o c i zločina i neka se odstranjuju, pa će biti i zločini
odstranjeni.2
1 Prirodna povjest stvaranja. Četvrto popravljeno izdanje. Str. 155.
i 156. Berlin 1873.
2 Slično tvrdi Plato u svojoj „Državiu : „Zločini imaju svoj uzrok u
neobrazovanosti i u zlom odgoju i uredjenju države.1 Plato je dakle su
'
štinu društva poznao bolje, negoli učeni njegovi nasljednici poslije tridesetidva stoljeća. T o baš nije utješljivo.
�313
Oni, koji hoće da zločine otklone na taj način, što će
uništiti njihove uzroke, ne mogu dabogme da se sprijatelje
s nasilnim mjerama za njihovo ugušivanje. O ni ne mogu
spriječavati društvo, da se na svoj način zaštićava od zlo
činaca, koje ne može mirno pustiti da vrše svoj posao;
ali oni u toliko neodoljivije zahtijevaju izmjenu društva iz
osnova, t. j. uništavanje uzroka, koji izazivaju zločine.
Statističari i socijalni političari pokazali su toliko puta
na tijesnu vezu izmedju socijalnog stanja društva i prestupa
i zločina.1 Jedan od najobičnijih prestupa — koji naše
društvo i pored svih kršćanskih učenja o milosrdju smatra
kao prestup — jest prosjačenje u danima slabog posla.
T u nam statistika kraljevine Saske pokazuje, da je broj
lica sudbeno kažnjenih zbog prošnje rastao u toliko više,
u koliko je rasla velika privredna kriza, koja je u Nje
mačkoj počela 1890, a 1892 do 1893 dosegla svoj najviši
stepen. Godine 1890 bilo je radi ovog delikta kažnjeno
8813, 1891 10075, 1892 — 13120 osoba. Slično je i u
Austriji, gdje je radi skitanja i prosjačenja osudjeno god.
189) — 90926, a godine 1892 — 98998 osoba. 2 T o je
vrlo veliki porast.
Proletarizovanje masa na jednoj strani sa naglim go
milanjem bogatstva na drugoj strani, to je uopće obilježje
našeg perioda. Pravac razvoja, u kom se nalazimo, vidi se
već iz te činjenice, što je u Saveznim Državama godine
1900 petorica ljudi, J. D. Rockfeller, nedavno umrli Harriman, D. Pierpont Morgan, W . N. Vanderbilt i G. D.
Gould, posjedovalo preko 3200 milijuna maraka i što je
njihov uticaj toliki, da vladaju ekonomskim životom Sjedi
njenih Država, pa i jednim dijelom Evrope. U svim kul
turnim zemljama kapitalistička velika udruženja, čiji soci
jalni i politički uticaj postaje sve osudniji, predstavljaju
najznačajniju pojavu novijega vremena.
1 M . Skursky, Iz najnovije literature o ekonomskim uzrocima krimi
naliteta. „N ovo Vrijem e", 2 3 . godište, ? . svezak.
2 H . Herz, Zločin i zločinaštvo u Austriji. Str. 49. Tiibingen 1908.
„Z a zločinačko djelo." veli pisac, „od velike je važnosti svaka ekonom
ska forma. Organizacija proizvodnje i potrošnje i razdioba gospodarskih
dobara djeluje često odlučno na zločine."
�314
Sedamnaesto
poglavlje.
Proces koncentracije u kapitalističkoj
industriji.
Industrija potiskuje zemljoradnju.
Kapitalistički privredni sistem vlada ne samo nad dru
štvenom, već i nad političkom organizacijom; on upliviše
i vlada nad osjećanjem i mišljenjem društva. Kapitalizam
je gospodar i zapovjednik proletera, čiju radnu snagu on
kupuje kao robu za upotrebu i iskorišćavanje, i to po ci
jeni, čija se veličina kao i kod svake druge robe upravlja
prema ponudi i potrošnji i oscilira oko troškova za njenu
proizvodnju, čas iznad njih, čas ispod njih. Ali kapitalist
ne kupuje radnu snagu „Boga radi" ili zato, da bi učinio
veselje radniku, — premda on prikazuje stvar takovom, —
već da od njenog rada dobije profit, koji trpa u svoj džep
u obliku poduzetničke dobiti, kamata, zakupnine, rente od
zemljišta. Ovaj višak vrijednosti, koji je iscijedjen iz rad
nika i koji se kod poduzetnika iznova kristalizuje u ka
pital, u koliko ga on ne potrati, daje kapitalistu moguć
nosti, da stalno povećava svoje poduzeće, da usavršuje
proces proizvodnje i da upotrebljava uvijek novu radnu
snagu. A to mu opet omogućuje, da poput konjanika u
oklopu stane naproti neoboružanom pješaku i da ga uništi.
O va nejednaka borba razvija se sve jače i jače na
svim područjima i poslije radne snage mladića i djece
predstavlja žena u njoj sve veću ulogu, kao najjeftinija
radna snaga. Posljedica takvog stanja je sve oštrija podjelba na jedan razmjerno mali broj moćnih kapitalista i
na grdnu masu golaća, koji su bez ikakva kapitala upućeni
na svakodnevnu prodaju svoje radne snage. Srednji stalež
dolazi u ovakovu razvoju u sve nesigurniji položaj.
Kapitalističko iskorišćavanje zahvata, jednu za drugom,
sve oblasti rada, u kojima je dotle još vladao mali obrt. Medjusobna konkurencija kapitalista sili ih, da nalaze uvijek
nova područja izrabljivanja. Kapital obilazi „kao ričući lav
�315
i traži, koga će progutati". Male i slabije egzistencije uni
štavaju se, pa ako im ne uspije da se spasu na drugo
koje područje, — što je sve teže i sve manje moguće, —
one zapadaju u klasu najamnih radnika ili katilinarskih
egzistencija. Svi pokušaji, da se propadanje zanata i srednjeg
staleža spriječi zakonima i ustanovama, koje se mogu
uzeti samo iz ropotarnice prošlosti, pokazuju se bezus
pješnima ; i ako bi za neko vrijeme održavali ovog ili
onog u iluziji o njegovu položaju, ta iluzija iščezava brzo
pred silinom (akata, koji se jave. Proces, u kom krupni
gutaju sitne, istupa jakošću i neumoljivošću prirodnog za
kona tako reći opipljivo pred oči.
Kako se socijalna struktura Njemačke promijenila u
kratkom razdoblju od dvadesetipet godina, — od 1882.
do 1895. i od 1895. do 1907., — neka nam pokaže
uporedjenje rezultata na dva privredna popisa u rečenim
godinama. Bilo je :
privred. u glavnom zanimanju
1882
Poljoprivreda . .
Industrija . . .
Trgovina i promet
Kućanstvo . . .
Javne službe i
slobodni pozivi
Bez zanimanja
U kupno . .
189 5
više ili manje
od 1882
1907
8236496
6396465
1570318
397582
8292692 9883257
8281220 11256254
2338511 34 7 7 6 2 6
471695
432491
10 3 1 1 4 7
1354486
1425961
2142808
+
+
+
+
1646761 = 19,99
4 8 5 9 7 8 9 = 7 5 ,9 8
1 9 0 7 3 0 8 = 1 2 1 ,4 6
7 4 1 1 3 = 18,63
1738530 +
3404983 +
7 0 7 3 8 3 = 6 8 ,5 6
2 0 5 0 4 9 7 = 15 1 ,4 0
. 1 8 9 8 6 4 9 4 2 2 9 1 3 6 8 3 3 0 2 3 2 3 4 5 |+ 1 1 2 4 5 8 5 1 =
privrednika sa članovima porodice
1 882
1 895
Ukupno . .
više ili manje
od 1882
1907
Poljoprivreda . . 19 2 2 5 4 5 5 1 8 5 0 1 3 0 7 1 7 6 8 1 1 7 6
Industrija . . . 1 6 0 5 8 0 8 0 2 0 2 5 3 2 4 1 2 6 3 8 6 5 3 7
Trgovina i promet 4 5 3 1 0 8 0 5 9 6 6 8 4 6 8 2 7 8 2 3 9
K ućanstvo . . .
938294
792748
886807
Javne službe i
slobodni pozivi 2 2 2 2 9 8 2 2 8 3 5 0 1 4 3 4 0 7 1 2 6
Bez zanimanja
2246222 3327069 5174703
1544279=
+ 10328457 =
+ 3747159=
—
145546=
+
+
18,18
6 4 ,2 5
8 2 ,6 9
15,57
1 1 8 4 1 4 4 = 5 3 ,3 3
2 9 2 8481 = 1 3 0.30
. 45222113 5177 0 2 8 4 61720529 + 16498416 =
60169 =
1324924 1339318 1264755 -
U z to dolaze sluge
5 3 ,9 5
3 4 ,2 7
4 ,5 3
�316
Ovi brojevi pokazuju, da se u toku navedenih dvade
setipet godina izvršila velika promjena stanovništva i nji
hovih zanimanja. Stanovništvo, koje živi od industrije (ru
darstva i graditeljstva), trgovine i prometa, umnožalo se na
račun poljoprivrednog stanovništva; gotovo cijeli priraštaj
— 6548171 od 1882 do 1895 i 9950245 od 1895 do
1907 — dolazi jedino na ono prvo stanovništvo. Istina,
broj privrednika, kojima je poljoprivreda glavno zanimanje,
porastao je za 1646761 glava, ali je on daleko zaostao
iza prirasta cjelokupnog stanovništva, a broj cjelokupnog
poljoprivrednog življa čak je spao za 1544279 = 8 pro
cenata.
Sasvim drugačije stoji stvar u industriji (uključivši ovamo
graditeljstvo i rudarstvo), trgovini i prometu. U obadvim
kategorijama veoma je jako porastao broj privrednika i čla
nova njihovih porodica, i to u većoj mjeri, no što je raslo
stanovništvo. Broj privrednika u industriji, koji je već go
dine 1895 dostigao broj privrednika u poljoprivredi, pre
stigao ga je sada za 1372997 glava ili za 15 postotaka.
A broj članova njihovih porodica nadmašio je broj članova
poljoprivrednih porodica za 8705361 glavu ili 49 proce
nata (godine 1895. za 1751934). Još silnije se penje broj
privrednika i članova njihovih porodica u trgovini i sao
braćaju.
R e z u l t a t j e t aj , d a p o l j o p r i v r e d n o s t a
n o v n i š t v o , to j e s t onaj pr a vi k o n z e r v a
tivni dio stanovništv a,
koji
sačinjava
g l a v n i o s l o n a c s t a r o g p o r e t k a stvari, biva
sve više p o tis k iv a n o i pr ekrivano sta nov
ništvom, koje se bavi industrijom, trgo
v i n o m i s a o b r a ć a j e m . Stvar ništa ne mijenja to,
što se od 1882. isto tako znatno zajedno sa svojim po
rodicama povećao i broj onih, koji živu od javnih služba
i slobodnih zanimanja. Osim toga se još mora primjetiti,
da je kod ovog odjela zanimanja prigodom zadnjeg popisa
bilo nešto manje privrednika — barem relativno
, ali
broj članova njihovih porodica raste 1895. i 1897. još i
dalje prema godini 1882., i ako je taj prirast mnogo manji
- od 1882. do 1895. za 38,29, a od 1895. do 1907.
�317
samo za 21,96 procenata. Jak priraštaj onih, koji su bez
zanimanja zajedno sa članovima njihovih porodica, ima se
pripisati namnožavanju rentijera, računajući tu i one, koji
živu od rente za nesrećne slučajeve, za nesposobnost i za
osiguranje u starosti, i većem broju onih, koji primaju milo
stinje, studente svih vrsti, članove ubožnica, bolnica, lud
nica i tamnica.
Karakterističan je i sićušan priraštaj privrednika u kuć
noj službi, kao god i direktno opadanje broja slugu, što
dokazuje prvo, da se relativno smanjuje broj onih, kojima
prihod dopušta da drže ta lica, a drugo, da je medju proletarcima, koji čeznu za većom ličnom nezavisnošću, sve
manje obljubljeno ovo zanimanje.
G odine 1882 privrednici, kojima je poljoprivreda glavno
zanimanje, sačinjavali su 43,38 procenta, 1895— 36,19, a
1907 još samo 32,69 procenta od ukupnog broja privred
nika; ukupni broj poljoprivrednika, iznosio je 1882— 42,51
procenta, 1895— 35,74, a 1907 ne više od 28,65 procenata.
Nasuprot tome, broj privrednika, kojima je glavno zanimanje
industrija (uključivši amo rudarstvo i graditeljstvo), iznosio
je 1882— 33,69 procenta, 1895— 36,14, a godine 1907—
37,23 procenata. Z ajedno sa članovima svojih porodica
sačinjavahu oni 1882— 35,51, .1 8 9 5 —39,12, ali godine
1907. već 42,75 procenta. Z a privrednike u trgovini i sa
obraćaju i članove njihovih porodica brojke su stajale ovako:
S porodicom
1882 .
1895 .
1907.
..
..
..
. 10,02
.1 1 ,5 2
.13.41
Bez nje
8,2 7
10,21
11,50
Vidimo dakle, da je sada 56,16 procenata (u Saskoj
čak 74,5) čitavog pučanstva Njemačke upućeno na indu
striju i trgovinu, dok poljoprivreda ne uposluje više od
28,65 (u Saskoj tek 10,07) procenata
2. Proletarizovanje napreduje. Prevlast velike
industrije.
Ali je važno konstatirati i to, kako se privredno p u
čanstvo dijeli na samostalne privrednike, namještenike i
radnike, i kako se ove tri kategorije dijele po spolovima.
T i brojevi naći će se na tabeli na str. 318.
�318
Industrija
Trgovina
\
346899
1977122
477290
1499832
2500974
3161
13 8 3 8 7
99076
2269
96807
66644
5881
60763
1882
261907
11987 |
249920
263745
9324
254071
96173
18107
78066
1895
505909
79689
426220
686007
63936
622071
98812
16264
82548
727262
1443 7 7
582885 !
4096243
545229
3551014
5881819
2251860
3629959
1882
9071097
123 3 04 7
365005
836042
5 9 5 57 1 1
992302
4963409
5627794
2388148
3239646
1895
1 3 6 9 4 16 0
195 9 5 2 5
605043
1354482
8593125
1 562698
7030427
3028983
1907
Radnici
765551
14 1 5 4 8
7763858
Namještenici
246641
5 8 2 4 0 7 11308 39
1907
1012192
295957
39418
1907
4338123
11311
2941466
3745455
4161 9 6 1
17836121
159889
7 28 3 4 71
4254488
105 2 1 6 5
Samostalni privrednici
2568725
519492
2288033
27716«!
2010865! 2 2 2 1 8 2 6
1895
. .
2061764
1 skupa
579478
640941
1542272
2201146
202616
.1621668
. .
ženski . .
550936
843557
. .
\ skupa
. .
15 0 5 7 2
| muški
| muški
701508
4405039
.
• ženski .
{
4183039
106 9 0 0 7
1
Cn
Oi
to
10 0 7 2 1 8
621825
l
j
307268
1
5490288
§
8
U
>
£
to
co —
to <1
i
to
5 1 90687J 5474046
£
to
to
I?
C
o
° i
s s<
ST ST
“
7T
C
*o
®
S«
SJi
ST
H
°
c
N
n<
°
“
JT
X)
if
t
a
X3
o'
�319
O na pokazuje, da je u poljoprivredi broj samostalnih
privrednika od 1882 do 1895 istina porastao za 280692
glave = 12,5 procenata, ali da je od 1895 do 1907 opet
za 67751 glavu spao, tako da je prema godini 1882 broj
samostalnih privrednika porastao tek za 212941 glavu =
9,2 procenata. Nasuprot tomu broj radnika, koji je od 1882.
do 1895. spao za 254025 glava = 4,3 procenta, digao
se od 1895. znatno — za 1655677 glava = 29,4 pro
cenata. Posmatramo li taj priraštaj izbliže, naći ćemo, da
se on ima pripisati umnožavanju članova porodica ženskog
spola (za 170532 kod muškog, a za 1820398 kod ženskog,
zajedno za 1990930). Uzmemo li u obzir nadničarski i
družinski rad u poljoprivredi, pokazat će se nazadak muških
radnika za 381 195 glava, a prirast ženskih za 45942, za
jedno dakle znatni nazadak poljoprivrednih radnika za
335253 čovjeka. U poljoprivredi nije samo manji broj sa
mostalnih privrednika, već i družine i nadničara; prirast
privrednika, koji se bave poljodjelstvom, ima se prema
prošlom popisu pripisati jakom namnožavanju porodičnih,
naročito ženskih članova.
Drugačije je u industriji. T u je u razdoblju od dvadesetipet godina broj samostalnih privrednika spao za 234024
= 10,6 procenata (od 1882 do 1895 za 139382 = 5,2
procenata), dok je stanovništvo poraslo za 36,48 procenata
(od 1882 do 1895 za 14,48). A to su poduzeća sa jed
nim ili sa dva pomoćnika, koji su od toga trpjeli. Broj
radnika porastao je od 1882 do 1895 za 1859468, a od
1895. do 1907. za daljnih 2637414 glava. Uzmemo Ii pak
samo prave radnike,
ez članova njihovih porodica, broj
je njihov od 5899708 u 1895. porastao na 8460338 ljudi
u 1907. T ri četvrtine svih ljudi, zaposlenih u industrijskim
zanimanjima, jesu radnici (75,16 procenata).
O pet se obratni odnošaj pokazuje u trgovini i saobra
ćaju, gdje je čak i broj samostalnih privrednika, ali kao i
u industriji broj namještenika i radnika znatno porastao.
Naročito su žene, koje se u trgovini kao samostalne pri
vrednice umnožavaju, a to su ili udove, koje se tuku kroz
život pomoću malog trgovanja, ili je to supruga, koja kuša
na ovaj način umnožiti prihod svojega muža. Broj samo
�320
stalnih privrednika popeo se od 1882 do 1907. za 310584
~ 44,3 procenta, ali broj namještenika i radnika još se
i više umnožio (za 364361 = 258,8 i za 1232263 =
169.4 procenata). T o je očiti dokaz, kako se velika trgo
vina razvila, osobito od 1895. do 1907. Broj namješte
nika gotovo se podvostručio, a u njem se broj ženskih
namještenika pošesterostručio !
Općenito se od 1882. do 1907. broj samostalnih pri
vrednika svih kategorija popeo za 5,7 procenata, pa je
dakle znatno zaostao iza umnoženja stanovništva (36,48
procenata). Nasuprot tome digao se broj namještenika za
325.4 procenata, što je dokaz, da moćno razvijena velika
industrija treba namještenika, dok je broj radnika porastao
za 39,1 procenata. O vdje treba istaknuti, da se medju
5490288 samostalnih privrednika nalazi vrlo veliki broj
ljudi, koji provode baš proleterski život. Tako je primjerice
od 2086368 industrijskih poduzeća bilo ništa manje nego
994743 njih s jednim pomoćnikom, a 875518 njih, koja
su uposlivala do pet pomoćnika. U trgovanju robom bilo
je 1907. od 709231 glavnih poduzeća ne manje nego
232780 poduzeća s jednom osobom, nadalje je bilo medju
samostalnim privrednicima u trgovini i saobraćaju 35306
kućaraca, zatim 5240 služnika, nadničara itd., tisuće age
nata za osiguranje, kolportera itd.
Dalje valja obratiti pažnju i na to, da se u sve tri
kategorije broj samostalnih privrednika ne poklapa sa brojem
poduzeća. A ko primjerice jedan vlasnik firme ima desetak
podružnica, kao što je to na primjer slučaj u trgovini du
hanom i cigarama, ili ako jedna potrošačka kooperativa ima
toliko i toliko dućana, onda se svaka podružnica računa
kao zasebno poduzeće. T o isto važi i za industrijska po
duzeća, na primjer kad jedna fabrika strojeva ima i svoju
livnicu gvoždja i stolarsku radionicu itd. Navedeni brojevi
ne daju dakle tačnih obavještenja o koncentraciji poduzeća
s jedne strane, ni o kvalitetu egzistencije na drugoj strani.
Pa ipak, uprkos svim manjkavostima, podaci najnovijeg
popisa obrtnih gazdinstava od 12. lipnja 1907. podaju
sli^u najsnažnije koncentracije i centralizacije kapitala u indu
striji, trgovini i prometu. O ni pokazuju, da zajedno s po-
�321
spješnim industrijalizovanjem cijelog gospodarskog reda na
preduje gigantskim koracima i koncentracija svih proizvodnih
sredstava u malo ruku.
Samostalni privrednici, radeći posve sami, koji su još
1882. pokazivali broj 1877872, opali su od godine 1895.
još i više, godine 1895. bilo ih je nabrojenih 1714351, a
1907. još samo 1446286, dakle manjak za 431586 = 22,9
procenta. Malo je gazdinstvo padalo jako od popisa do
popisa. 1882. iznosilo je ono 59,1 procenata, 1895. —
46.5, a godine 1907. još samo 37,3 procenata svih osoba,
zaposlenih u privredi. Posve se protivno tomu razvijalo
veliko gazdinstvo, koje se diglo od 22,0 na 29,6 i 1907.
na 37,3 procenata. Sto su veća gazdinstva, to je brži po
rast. O d 1895. do 1907. porastao je personal malih gaz
dinstava za 12.2 procenata, onaj srednjih gazdinstava za
48,5 procenata, a personal velikih poduzeća za 75.7 po
stotaka. Sa 5350025 ljudi, z poslenih u privredi, godine
1907.postalo je veliko gazdinstvo najveća grupa,dok je
još 1882. uposlivalo znatno manje osoblja, nego lijedno
gazdinstvo s jednim čovjekom. U grupi od sedmero zani
manja ima ono vladajući položaj s više od polovice svega
osoblja. T ako je od svakih 100 osoba zaposleno u velikim
gazdinstvima:
Rudarstvo . . .
• . . . . 9 6 ,6 procenata
„
Industrija str o je v a ................ 7 0 ,4
Kemijska industrija
. . . . 6 9 ,8
„
Tekstilna industrija
. . . . 6 7 ,5
„
„
Industrija p a p i r a ................5 8 ,4
Kamena i zemljana industrija 5 2 ,5
,,
Industrija sapuna, masti i ulja 5 2 ,3
„
U ostalim je grupama veliko gazdinstvo imalo već 1895*
većinu, ali njegov se položaj još znatno pojačao (obradjivanje metala 47,0, poligrafski obrti 43,8, saobraćajni obrti
41.6. gradjevni obrt 40,5 procenata svih osoba, zaposlenih
u privredi). T ako je gotovo na svim oblastima razvoj bio
povoljan po veliko gazdinstvo.
Koncentracija gazdinstva i, što je jedno te isto, koncen
tracija kapitala vrši se osobito brzo tamo, gdje je kapita
lističko gazdinstvo zavladalo u punoj mjeri. Uzmimo priA . Bebel. Ž en a i socijalizam .
21
�322
mjerice proizvodnju piva. U njemačkoj pivarskoj poreskoj
oblasti, kamo ne ubrajamo Bavarsku, Wiirttemberg, Baden
i Elsass-Lotaringiju, bilo je
ukupno
pivara
G odina
1873.
1880.
1890.
1900.
1905.
1906.
1907.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
13.561
11.5 6 4
8 .9 6 9
6 .9 0 3
5 .9 9 5
5 .7 8 5
5 .5 2 8
od tog broja
zanatskih
1 0 .927
10 .374
8 .0 5 4
6 .2 8 3
5 .6 0 2
5 .4 2 3
5.251
sa proizvodnjom piva
od 1000 hektolitara
19 65 5
21 .1 3 6
3 2 .2 7 9
44 .7 3 4
4 6 .2 6 4
4 5 .8 6 7
4 6 .3 5 5
Cjelokupni broj pivara spao je dakle od 1873. do 1907,
za 8033 = 39,3 postotaka, broj zanatskih pivara spao je za
3676 = 51,9 procenat, dok se opet proizvodnja piva po
većala za 26,700.000 hektolitara = 135,7 postotaka. T o
znači propadanje sitnih i srednjih gazdinstava i ogromno
povećavanje krupnih gazdinstava, čija se proizvodna moć
silno razvija: godine 1873. došlo je na jednu pivaru
1450, a godine 1907.— 8385 hektolitara. Tako je svagdje,
gdje do vlasti dolazi kapitalizam. U Austriji bilo je go
dine 1876 — 2248 pivara, koje su proizvodile 11,671.278,
a godine 1904-/05. bilo ih je još samo 1285, ali ove su
proizvodile 19,098.540 hektolitara piva.
Slične rezultate pokazuje proizvodnja kamenog ugljena
i rudarska industrija u Njemačkoj. U prvoj se broj cen
tralnih poduzeća, koji je 1871. do 1875. iznosio prosječno
623, sveo 1886. godine na 406, a istovremeno se proiz
vodnja ugljena povećala od 34,485.400 tona na 67,342.200
tona, a prosječni broj radnika porastao je od 172.074 na
239.954 glava. Slijedeća tabela prikazuje zorno taj proces
koncentracije u industriji kamenog i smedjeg ugljena
do 1907.
G od.
1900.
1905.
1906.
1907.
Centralna Kameni ugljen
Množina
poduzeća Radnici (prosječ.) 1000 tona
338
331
322
313
4 1 3 .6 9 3
4 9 3 .3 0 8
5 1 1 .1 0 8
5 4 5 .3 3 0
10 9 2 9 0 ,2
1 2 1 2 9 8 .6
13 7 1 1 7 ,9
1 4 3 1 8 5 ,7
Centralna Smedji ugljen^
Množina
poduzeća Radnici (prosječ.) 1000 tona
569
533
536
535
5 0 .911
5 4 .9 6 9
5 8 .6 3 7
6 6 .4 6 2
4 0 4 9 8 ,0
525 1 2 ,1
5 6 4 1 9 ,6
6 2 5 4 6 ,7
U proizvodnji kamenog ugljena smanjio se dakle od
sedamdesetih godina broj gazdinstava za 49,8 postotaka,
�323
dok je broj uposlenih radnika porastao za 216,9 procenata,
a proizvodnja čak za 420,6 postotaka.
U čitavoj rudarskoj industriji bilo je u godinama:
Broj centralnih
poduzeća
187 1 .— 7 5 .
. . . 3034
188 7 ................................ 2 1 4 6
1889 ................................
1962
190 5 ...................................... 1862
190 6
186 2
190 7 ................................
1958
Prosječni broj
radnika
Množina
1000 tona
2 7 7 .8 7 8
3 3 7 .6 3 4
3 6 8 .8 9 6
6 6 1 .3 1 0
6 8 8 .8 5 3
7 3 4 .9 0 3
5 1 0 5 6 ,0
8 8 8 7 3 ,0
9 9 4 1 4 ,0
2 0 5 5 9 2 ,6
2 2 9 1 4 6 ,1
2 4 2 6 1 5 ,2
O vdje se dakle broj gazdinstava smanjio za 35,5
procenata, ali je zato porastao broj uposlenih radnika
za 164r4 procenta, kao što i proizvodnja za 374,5 pro
centa.
Prema manjem, ali mnogo bogatijem broju poduzetnika
stajaše nasuprot znatno porastao broj proletaraca. 1871.
do 1875. došlo ih je prosječno na svako gazdinstvo 92,
1887. — 160, a 1907. bilo ih je 307, uprkos tomu, što
se broj gazdinstava od 1862. u godini 1906. povećao na
1958 u 1907.1
,,U rajnsko westfalskom industrijskom području bilo je
1907. istina još 156 rudnika, ali otuda ih je 34 (21,8
procenat) raspolagalo sa više od preko 50 procenata rad
nika. I premda statistika gazdinstava navodi još 156 ruhrskih cehova, ipak je sindikat ugljena, iz kojega su isklju
čeni svi rudnici, imao samo 76 članova; tako je već da
leko bila napredovala koncentracija rudnika. Prema izvještaju
iz veljače god. 1908. iznosila je brojka sudioništvovanja u
ugljenom sindikatu 77,9 milijuna tona ugljena." 1
Godine 1871. bilo je u prometu 306 visokih peći sa
23.191 radnika, koji su proizvodili 1563.682 tone sirova
željeza, a u godini 1907. proizvodilo je 303 visokih peći
sa 45.201 radnikom već 12,875.200 tona, na svaku vi
soku peć u godini 1871. — 5110 tona, u godini 1907.
— 42.491 tona! „Prem a jednom popisu, što je u ožujku
1 O tto H u e, Prilozi k povjesnom razvoju rudarske industrije. „N ovo
Vrijeme**, 27. godište, 1. svezak, str. 6 6 5 .
�324
1896. objelodanjen u listu .Ocjel i željezo1 mogla je u ta
,
vrijeme sama jedna njemačka talionica, Oberhausen na
Rtu dobre Nade, proizvoditi sirova željeza do 820 tona
u 24 sata. Ali već godine 1907. bilo je 12 talionica,
koje su mogle u 24 sata proizvesti 1000 i vise tona '*1
Godine 1871./72. obradilo je 311 tvornica u industriji
repnog šećera 2,230.918 tona repe, godine 1907./08. na
suprot 365 tvornica 13,482.730 tona. Prosječna obradba
repe iznosila je na svaku tvornicu 1871./72. — 7237, a
1907./08. — 36.939 tona! Godine 1871./72. dobilo se
186.441 tona = 8,28 procenata obradjene repe, a 1907./08.
— 2017071 tona = 14,96 procenata.
I ta se tehnička revolucija vrši ne samo u industriji,
nego i u saobraćaju. Njemačka pomorska trgovina imala je :
G odine
1871
1901
1905
1 90 8
1909
Jedrilica
Tovarna sposobnost
u tonama
. . . . 4372
. . . . 2270
. . . .2 2 9 4
. . . . 2345
. . . . 2361
manje nego 1871
2011
90 0 .3 6 1
5 2 5 .1 4 0
4 9 3 .6 4 4
4 3 3 .7 4 9
4 1 6 .5 1 4
manje
4 8 3 .8 4 7
P osade lj
34739
12922
1 2914
12800
12844
manje
21895
Brodarstvo pomoću jedrilica znatno dakle opada, ali u
koliko ono još postoji, t o v a r n a s p o s o b n o s t l a d j e
i b r o j p o s a d e o p a d a . 1871. na jednu jedrenjaču do
lazila je tovarna sposobnost od 205,9 tona i posada od
7,9 ljudi; 1909. pak, jedrenjača je prosječno imala tovarnu
sposobnost od 176,4 tona i posade samo 5,4 ljudi. Drugu
sliku pokazuje njemačko parobrodarstvo na moru. Njemačka
je imala:
G odine
1871
1901
1905
1908
1909
vise nego 187V
Parobroda
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
Tovarna sposobnost
147
1390
16 5 7
1922
1953___________
1806
Posade ljudi
81994
4736
1 ,3 4 7 .8 7 5
36801
1 .7 7 4 .0 7 2
46747
2 .2 5 6 .7 8 3
57995
2 .3 0 2 .9 1 0 ____________ 58451
2 ,2 2 1 .0 0 6
1 O tto H ue, u spomenutoj knjizi, str. 666.
53715
�325
N e samo dakle da se broj parnih ladja znatno povećao,
nego se i njihova tovarna sposobnost još više povećala,
a medjutim posada razmjerno pala. 1871. jedna parna ladja
imala je prosječno tovarnu sposobnost od 558 tona, a
posadu od 32,1 čovjeka; 1909. pak imao je jedan pa
robrod prosječnu tovarnu sposobnost od 1230 tona i po
sadu od svega 29 ljudi.
Z a kapitalistički razvoj našeg gospodarstvenog poretka
govori i brzi porast motorskih sila. Prema Viehbahnu u
industriji carinskog područja bilo je 1861. upotrebljeno
99.761 konjskih sila.1 1875. upotrebljavalo se u Njemačkoj
u poduzećima, gdje je bilo uposleno više od 5 ljudi
1055750 konjskih sila i to u 25.152 slučajeva, dok je go
dine 1895. bilo upotrebljeno 2,938.526 konjskih sila, skoro
tri puta toliko, u 60.176 slučajeva. Željeznička (i tramwajska) poduzeća i parobrodarstvo nijesu navedeni u toj
statistici.
U Pruskoj je bilo nabrojeno konjskih sila :
G odine
1879
1896
1900
1905
1906
1907
Stojeći parostroji
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
. .
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
8 8 8 .0 0 0
2 ,5 3 4 .9 0 0
3 ,4 6 1 .7 0 0
4 ,6 8 4 .9 0 0
4 ,9 9 5 .7 0 0
5 ,1 9 0 .4 0 0
Pomični parostroji i lokomobili
4 7 .0 0 0
1 5 9 .4 0 0
2 2 9 .6 0 0
3 1 5 .2 0 0
3 3 4 .4 0 0
3 6 3 .2 0 0
U Pruskoj se dakle u razdoblju od 1879. do 1907.
broj upotrebljenih konjskih sila gotovo pošesterostručio!
Koliko je silno napredovao razvoj industrije prema popisu
od 1895., vidi se otuda, što se u Pruskoj broj stojećih
parostroja od 1896. do 1907. umnožio za 35 postotaka i
što je čitava radna sposobnost strojeva u to vrijeme porasla
čak za 105 procenata. Dok je godine 1898. ukupno 3305
parostroja sa 258726 konjskih sila služilo za tjeranje dinamostrojeva, godine 1907. bilo ih je 6191 sa 954945
konjskih sila, što znači porast za 87 odnosno 269 procenata.2
Slijedeće brojke pokazuju porast parne snage po
konjskim silama u najvažnijim industrijam a:
1 A . H esse , Statistika privrede, Str. 168. Jeoa 1909.
2 A . H e s s e , u pomenutoj knjizi, str. 163. do 164.
�326
Industrija
Rudnici i talione .
Kamen i opeke . .
Obradba metala
S t r o je v i.....................
T e k s t i l .....................
1879
. 5 1 6 .0 0 0
.
2 9 .0 0 0
.
2 3 .0 0 0
22.000
.
8 8 .0 0 0
1897
1907
1 ,430 0 0 0
1 3 2.000
5 7 .0 0 0
6 1 .0 0 0
2 4 3 .0 0 0
2 ,2 8 4 .0 0 0
2 5 5 .0 0 0
11 3 .0 0 0
3 2 9 .0 0 0
3 2 3 .0 0 0
1 naočigled ovom bajoslovnom razvoju produktivnih
snaga i ove silne koncentracije kapitala hoće još neki da
pokušavaju, kako bi ovu činjenicu oporekli. Na jedana
estom zboru medjunarodnog statističkog instituta u Ko
penhagenu (kolovoz 1907.) pokušao je to učiniti fran
cuski ekonomista Yves Guyot. Na temelju jedne površne
statistike predložio je on, da se riječ „koncentracija*4 od
strani iz statistike. Njemu je izmedju ostaloga odgovorio
Karl B iicher: „Apsolutno umnožavanje broja gazdinstava
može se dapače vrlo lako dogadjati u isto vrijeme, dok
se ona koncentrišu. Ali svagdje, gdje su poduzimani po
pisi po gazdinstvima (etablissements), neizbježiva su dvo
struka popisivanja; jedna banka sa 100 depozitnih blagajna
broji se kao 101, jedna pivovara sa 50 pivotočja, što imaju
lokal i inventar, daje 51 gazdinstvo. Dašto, da podaci
jedne takve statistike ne dokazuju ništa u prilog navedenom
pojavu.**
„Prema dosadašnjim istraživanjima č i n i s e , da samo
poljoprivreda nije podložna procesu koncentracije; u obla
stima rudarstva, trgovine, saobraćaja, osiguranja i gradi
teljstva ona je očita; u oblasti industrije nju je teže
uočiti stoga, što svaki kulturni narod, koji se snažno raz
vija, mora pokazivati proširivanje industrijske proizvodnje,
i to radi četverih razloga: 1. Sto industrija preuzima ranije
funkcije u kućnom gospodarstvu; 2. što se prirodni pro
dukti u potrošnji nadomještavaju industrijskim produktima
(drvo željezom, prirodne boje umjetnima i t. d.) ; 3. radi
novih izuma (autom obil); 4. radi mogućnosti izvoza. Evo,
tu se baš stoga dogadja najopsežnija koncentracija, a da
se ipak ne smanjuje broj poduzeća, već se, šta više,
umnaža. Posvuda, gdje industrija proizvodi uporabivu robu
1 Profesor dr. S. Reyer, Snaga. Ekonomske, tehničke i kulturnopovjesne studije o razvijanju državnih moći. Str. 348. Leipzig 1908.
�327
tipičnog značenja, neizbježivo je uništenje samostalnih malih
gazdinstava. T ako na najvažnijim oblastima gospodarstva
napreduju brzo kapitalistički oblici proizvodnje. Nije mudro
pobijati socijaliste u onom, u čemu imadu pravo, a u
tvrdnji, da koncentracija raste, imadu oni bezuvjetno pravo. “ 1
Istu sliku, što je pruža ekonomski razvitak Njemačke,
pokazuju sve industrijske države svijeta. Sve kulturne države
nastoje, da postanu sve više i više industrijskim državama;
ne samo, da one hoče proizvoditi industrijske artikle samo
za svoju vlastitu porabu, one hoće da ih i izvažaju. I zato
se ne govori samo o nekoj nacijonalnoj ekonomiji, već i
o s v j e t s k o j . Svjetsko tržište regulira cijene bezbroju
industrijskih i agrarnih produkata i vlada nad socijalnim
položajem naroda. Proizvodno područje od najvažnijeg zna
čenja po odnošaje svjetske trgovine, to je sada sjeveroamerikanska Unija, odakle dolazi glavna pobuda za revolucijoniranje odnošaja u svjetskoj trgovini i buržoaskom
društvu. Popis od zadnjih trih decenija pokazao je slije
deći rezultat.
U industriju uloženikapital pokazivaše:
1680
1890 .....................
1900 .....................
2 7 9 0 milijuna dolara
6525
9813
Vrijednost industrije bila j e :
1880 .
. • . .
5 3 6 9 milijuna dolara
1890 ..................... 9 3 7 2
1900 ........................1 3000
Savezne Države stoje dakle danas kao industrijska
država na čelu svijeta, izvoz njihovih industrijskih i agrarnih
proizvoda diže se od godine. do godine, a golema gomi
lanja kapitala, kao posljedica toga razvoja, nastoje se upo
trijebiti i izvan granica zemlje i uplivišu u velikoj mjeri na
industriju i promet u Evropi. I sad to več nije pojedinački
kapitalista, što stoji kao pokretač iza ovog razvoja, već su
to konzorciji kapitalista i poduzetnika, koalicije kapitalista,
koje unište i najjače privatne poduzetnike, ako se namjere
na njih. Što će u tom razvoju početi srednji i mali podu
zetnik, kad čak i veliki prepada?
1 Izvještaj medjunarodnog statističkog zavoda, 17. svezak, str.
do 184. K openhagen 1908.
183.
�328
3. Koncentracija bogatstva.
Ekonomski je zakon, da sa koncentracijom gazdinstava
i sve većom produktivnošću rada broj radnika relativno
o p a d ' a , dok se naprotiv bogatstvo koncentriše u sve
manji broj ruku procentualno prema ukupnom stanovništvu.
T o najbolje pokazuje razdioba prihoda u raznim kul
turnim zemljama.
O d svih većih njemačkih država Saska ima najstariju
i relativno najbolju statistiku poreza na prihod. Zakon, koji
važi za taj porez, stupio je u život još 1879. Ali je bolje
uzeti jednu od kasnijih godina razreza, jer su prvih go
dina vršeni prosječno dosta niski razrezi. Stanovništvo
Saske poraslo je od 1880. do 1905. za 51 procenat, broj
oporezovanih lica narasao je od 1882. do 1904. za 160
postotaka, a prihod, procijenjen za porez, za 23 procenta.
Do početka devedesetih godina godišnji prihod do 300
maraka bio je oslobodjen od poreza, a poslije do 400
maraka. Godine 1882. broj lica, oslobodjenih od poreza,
iznosio je 75.697 = 6,61 procenata svih, kojima je raz
rezan porez, 1904. medjutim 205.667 = 11,03 procenata.
T reba još spomenuti, da se u Saskoj prihod žena i prihod
članova porodice ispod 16 godina uračunava mužu, odnosno
starješini porodice.
Broj poreskih plataca od 400 do 800 maraka prihoda
iznosio je 1882. 48 procenata svih, kojima je razrezan
porez, 1904. samo 43,81 procenta, jedan dio njih dakle
bio je uskočio u klase sa većim prihodima. Prosječni prihod
oporezovanoga iz ove klase bio se popeo u toj periodi
od 421 do 582 marke = 37 procenata, zaostajao je dakle
još daleko za prosječnim prihodom od 600 maraka. Poreski obvezanici sa prihodom od 800 do 1250 maraka
sačinjavahu 1882.
12 procenata svih, kojima je raz
rezan porez, 1904. sačinjavahu 24,38 procenta svih opo
rezovanih, broj oporezovanih sa prihodom od 1250 do
3300 (od 1895. sa 3400) maraka sačinjavao je, naprotiv,
1882. 20 postotaka, a 1904. samo 16,74 po sto od
svih onih, kojima je porez razrezan. Godine 1882. imahu
ispod 3300 maraka prihoda 97,60 postotaka oporezovanih,
�329
a godine 1904. ispod 3400 maraka 95,96 postotaka. Ako
se ima na umu, da je Lassalle 1863. računao, da u Pruskoj
prihodi od preko 3000 maraka iznose do 4 procenta cje
lokupnih prihoda, ali da su medjutim kirije, porezi i cijena
gotovo svih životnih namirnica porasle, a isto se tako ja
vile mnogobrojne potrebe, onda se položaj velikih masa
relativno vrlo malo popravio. Srednji prihodi od 3400 do
10.000 maraka činili su 1904. samo 3,24 postotka svih,
kojima je razrezan porez, a prihodi u iznosu od vise nego
10.000 maraka manje, nego 1 procenat (0,80). Broj poreskih obvezanika sa 12.000 do 20.000 maraka 0,80 pro
centa. Broj prihoda u iznosu od preko 12.000 maraka po
rastao je sa 4124 u 1882. na 11.771 u 1904., dakle za
188 procenata. Najviši prihod iznosio je 1882. 2,570.000
maraka, a 1906. 5,900.600 maraka. Rezultat je ovaj:
niži prihodi su se istina malo podigli, ali je to povišenim
cijenama više no izravnano, srednje su se klase procentu
alno ponajmanje popravile, dok je medjutim broj i prihod
najbogatijih ljudi najjače ponarastao. Klasne su se dakle
suprotnosti zaoštrile.
U svojim istraživanjima o podjeli pučkih prihoda u
Pruskoj od 1892. do 1902. dolazi profesor Adolf W agner
do slijedećih rezultata. O n dijeli žiteljstvo Pruske u tri
velike skupine: donji stalež (najdonji do 420 maraka,
srednji 420 do 900, najgornji 900 do 2100 maraka), srednji
stalež (najdonji od 2100 do 3000, srednji od 3000 do
6000 i najgornji od 6000 do 9500 maraka) i na gornji
stalež (najdonji od 9500 do 30.500, srednji od 30.500 do
100.000 i najgornji s prihodom od preko 100.000 maraka).
Cjelokupni dohodak podjeljuje se u gotovo podjednakim
dijelovima na ove tri grupe. 3,51 postotka gornjeg staleža
raspolažu sa 32,1 procenta cjelokupnog prihoda, donji stalež,
obuhvatajući 70,66 postotaka slobodnih od poreza, raspo
laže isto tako sa prihodom od 32,9 procenata cjelokupnih
prihoda, a srednji stalež sa 25,83 procenata raspolaže sa
prihodom od 34,9 postotka sveukupnih prihoda. Uzme li
se u obzir samo prihod, koji ima da odbacuje porez, vidjet
će se, da na oporezovanike sa 900 do 3000 maraka pri
hoda, koji su godine 1892. sačinjavali 86,99 postotaka, a
�330
godine 1902. 88,04 postotaka svih poreznika, otpada
nešto preko polovice oporezovanih prihoda, naime 51,05
postotak godine 1892., a godine 1902. 52,1 postotka.
Na dohotke od preko 3000 maraka, koji predstavljaju 13
odnosno 12 postotaka svih cenzita, otpalo je od prilike
49 procenata godine 1892., a 48 procenata cjelokupnih
oporezovanih prihoda godine 1902. Prosječni dohodak malih
cenzita iznosio je u čitavoj Pruskoj godine 1892. od pri
like 1374, a godine 1902. 1348 maraka, smanjio se
dakle za 1,89 po sto. Nasuprot tomu porastao je prosječni
prihod velikih cenzita od 8811 maraka u godini 1892. na
9118 maraka u godini 1902., dakle za 3,48 procenta. N a
gornji stalež, koji je godine 1892. predstavljao samo 0,5,
a godine 1902. 0,63 procenta svih cenzita, otpalo je
godine 1892. 15,95 procenata, a godine 1902. 18,37
procenata sveukupnog prihoda. Najslabije je umnožavanje
kod nižeg i imućnijeg srednjeg staleža, nešto jače kod najgornjeg donjeg staleža, a najjače, i to rastući s porastom
prihoda od grupe do grupe kod najgomjeg srednjeg i kod
čitavog gornjeg staleža. Sto je veći prihod cenzita jedne
grupe, što su oni bogatiji, to se relativno više umnožava
njihov broj. A sve više raste broj cenzita s većim i naj
većim dohotkom, a oni prosječno svi dobijaju sve veće
dohotke, što drugim riječima znači, dogadja se sve veća
koncentracija prihoda ne samo kod pojedinaca osobito bo
gatih, već kod svih viših i najviših ekonomskih slojeva
pučanstva, koji brojno rastu, ako i predstavljaju jedan ap
solutno ili relativno maleni broj. „O tuda slijedi zaključak,
da moderni gospodarski razvoj na svaki način koristi čita
vom narodu porastom prihoda, a svakoj ekonomsko-socijalnoj klasi množenjem njezinih članova, samo što se to
dogadja u vrlo nejednakoj mjeri, najviše najbogatijoj, zatim
donjoj klasi, a najmanje srednoj; da se je prema tome po
većala diferencija klasa, u koliko ona ovisi o veličini pri
hoda.4 1
*
1 A d olf W agner, Prilog metodi statistike narodnih prihoda i na
rodnog imetka, i Daljnja statistička istraživanja o podjeli narodnih prihoda
u Pruskoj na temelju nove prihodne statistike 1892. do 1902. „Časopis
kraljevskog pruskog statističkog zemaljskog ureda*1 1904.
�331
Prema poreznom popisu od 1908. bilo je u Pruskoj
104.994 oporezovanika s prihodom od preko 9500 ma
raka i s cjelokupnim prihodom u iznosu od 3.123,273.000
maraka. Medju ovima njih 3796 s dohodcima od preko
100.000 maraka s čitavim prihodom, koji sačinjavaše
934,000.000 maraka. Bilo je nabrojeno 77 cenzita s više
od jednog milijuna prihoda. 104.904 cenzita, ili 1,78 procenat, s više od 9500 maraka prihoda imalo je iste do
hotke, kao i 3,109.540 (52.9 procenta) njih sa dohotkom
od 900 do 1350 maraka!
U Austriji otpadaju „na prosječno 12 do 13 proce
nata cenzita u prihodnim stupnjevima od 4000 do 12000
kruna okruglo 24 procenta čitavog čistog prihoda. Uzme li
se zajedno sav prihod do 12000 kruna, to u tu grupu
ulazi 97 procenata cenzita i 74 procenta prihoda. N a
ostala3 procenta oporezovanika dolazi
o n d a 26 p r o c e n a t a s v e u k u p n o g d o h o t k a / * 1
Minimum, slobodan od poreza, veći je, no u Pruskoj —
1200 kruna ili 1014 maraka. Mali oporezovanici s pri
hodom od 1200 do 4000 kruna sačinjavahu godine 1904.
84,3 procenata svih oporezovanika. Broj najbogatijih ljudi
s više od 200.000 kruna prihoda činio je godine 1898.
255, godine 1904. — 307, to jest 0,032 procenta svih
cenzita.
U Velikoj Britaniji i Irskoj pripada, prema L. G . Chiozza Money, polovica svega narodnog prihoda (više od
16.600 milijuna maraka) jednoj devetini svega pučanstva.
O n dijeli pučanstvo u tri skupine: bogataše s više od
700 funti šterlinga (14.000 maraka), imućnike s dohotkom
od 160 (3200 maraka) do 700 funti šterlinga i neimućnike s manje od 160 funti šterlinga (3200 maraka) prihoda.
. S obitelju
Bogataši .
Imućnici .
Neim ućnici
.
.
2 5 0 .0 0 0
7 5 0 .0 0 0
5 ,0 0 0 .0 0 0
1 ,2 5 0 .0 0 0
3 ,7 5 0 .0 0 0
3 8 ,0 0 0 .0 0 0
4 3 ,0 0 0 .0 0 0
Prihod u funtama
šterlinga
5 8 5 ,0 0 0 .0 0 0
2 4 5 ,0 0 0 .0 0 0
8 8 0 ,0 0 0 .0 0 0
1 .7 1 0 ,0 0 0 .0 0 0
1 F. Leiter, Podjela prihoda u Austriji. Str. 123. Leipzig 1908.
�332
I tako vise od jedne trećine sveukupnog narodnog
prihoda pripada manje nego jednoj trećini pućanstva.
Boothsova istraživanja o Londonu i Rowntreesova o Yorku
dokazaše, da 30 postotaka cijelog pučanstva mora da se
kroz čitavi život muči u pandžama vječite nevolje. 1
Na temelju statistike baština pruža E. Levasseur slije
deću skrižaljku za Francusku: „Dvije petine narodnog bo
gatstva nalaze se u posjedu od 98 procenata vlasnika,
koji posjeduju manje od 100.000 franaka; od prilike jedna
trećina pripada maloj skupini od 1,7 procenta, a četvrtina
čitavog narodnog prihoda čini posjed posve neznatne ma
njine — 0,12 procenta!“
V idi se dakle iz toga, kako je velika množina onih,
što ne posjeduju ništa, a kako je malen broj klasa, koje
posjeduju mnogo.
„Neoporeciva je — veli G . Schmoller — rastuća ne
jednakost. N e će biti dvojbeno, da je podjela imetka
Evrope od 1300. do 1900. bila nejednaka, dašto u vrlo
različitoj mjeri u pojedinim zemljama . . . Noviji je razvoj
sa sve jačim klasnim oprekama silno povećao nejednakost
imetka i prihoda. “ 2
Ali ovaj proces kapitalističkog razvitka i koncentracije,
koji se vrši u svim kulturnim državama, izaziva uslijed
anarkije u načinu proizvodnje, koju još do danas nijedan
trust ni savez nije mogao spriječiti, neminovnu suvišnu
proizvodnju i zastoj na pijaci. Mi ulazimo u krizu.
Osamnaesto
poglavlje.
Krize i konkurencija.
1. Uzroci i posljedice krize.
Kriza se javlja zbog toga, što ne postoji nikakvo mje
rilo, kojim bi se mogla prava potreba za nekom robom u
svako vrijeme mjeriti i pregledati. U gradjanskom društvu
1 L . G . Chiozza M oney, Bogatstvo i uboštvo. Strana 41. do 4 3 .
London 1908.
2 G . Schmoller, Nacrt opće nauke o narodnom gospodarstvu. 2.
svezak, str. 4 5 4 , 4 6 3 .
�333
ne ima te sile, koja bi mogla regulirati čitavu produkciju.
Prvo, broj kupaca jedne robe razasut je širom cijeloga
svijeta, a na sposobnost kupaca, od koje zavisi potrošnja
u masi, utiče veliki broj stvari, koje pojedini producent ne
može da kontrolira. Zatim, pored svakog producenta ima
mnogo drugih, čiju proizvodnu sposobnost pojedinac ne
zna. 1 sad, svaki se upinje svima sredstvima, koja mu stoje
na raspolaganju — jeftinijom cijenom, reklamom, davanjem
na što duži kredit, izašiljanjem putujućih agenata, pa čak
i potajnim i podmuklim klevetanjem produkata svojih kon
kurenata, sredstvo, koje naročito cvjeta u kritičnim danima
— da pobijedi sve svoje konkurente. Cjelokupna proiz
vodnja upućena je dakle na subjektivnu procjenu pojedinca.
Svaki poduzetnik, hoće li da se održi, mora lifrovati odredjenu količinu robe; ali on hoće da proda još mnogo
veći kvantum, jer od toga zavisi ne samo njegov veći
prihod, nego i vjerovatnost, da će triumfirati nad svojim
konkurentima i učvrstiti se u svom položaju. Z a neko je
vrijeme prodaja obezbijedjena, pa čak i povećana; to na
goni na proširivanje poduzeća i na proizvodnju u većoj
masi. A li ti privremeni povoljniji odnosi ne nagone samo
jednog poduzetnika, da napregne svoje sile, nego njih s v e .
Proizvodnja predje daleko iznad potrebe. Najednom se
tržište prepuni robom. Prodaja zapne, cijene padnu, pro
dukcija se ograniči. Ograničenje proizvodnje u jednoj grani
izaziva smanjivanje broja radnika, sniženje nadnica, ogra
ničenje potrošnje u redovima radnika. Zastoj proizvodnje
i prodaje u drugim granama nužna je posljedica. Mali za
natlije svake ruke, trgovčići, gostioničari, pekari, mesari
i t. d., čije su mušterije poglavito radnici, gube lijepu pro
daju svoje robe, pa i oni padaju u bijedu.
Kako djeluje jedna takva kriza, pokazuje statistika bes
poslenih, što su je koncem siječnja 1902. sastavile berlinske
strukovne organizacije. U Berlinu i njegovim predgradjima
nabrojilo se preko 70.000 čisto besposlenih, a do 60.000
djelimično besposlenih radnika. D ne 13. veljače 1909.
berlinske su strukovne organizacije upriličile novo popisi
vanje besposlenih, pa se pokazalo, da ima 106722 (92655
�334
muškaraca i 14067 ženskinja) besposlenih.1 U Engleskoj
se u rujnu 1908. godine nabrojilo 750.000 besposlenih.
T o su radnici, koji su htjeli da rade, ali nisu mogli naći
baš nikakva rada u ovom najboljem od svih svjetova. Č o
vjek može da zamisli žalosne socijalne odnose tih ljudi!
Jedna industrija liferuje drugoj sirovinu, jedna zavisi od
druge, zbog toga jedna mora da trpi i podnosi udarce
druge. Krug onih, koji sudjeluju u krizi i koji su njome
pogodjeni, proširuje se. Veliki broj obveza, koje su se
primile u nadi, da će povoljno stanje dugo vremena trajati,
ne može da se izvrši i to još više pojačava krizu, koja iz
mjeseca u mjesec biva sve ogromnijom. Masa nagomilane
robe, orudja i strojeva postaje skoro bez vrijednosti. Mnoga
se roba prodaje često u bescjenje. Ovo bacanje uništi
često ne samo vlasnike te robe, već i na tucete drugih,
koji su ovim bacanjem prisiljeni, da svoju robu prodaju
isto tako ispod cijene troškova. No i za vrijeme krize po
stojano se poboljšavaju načini proizvodnje s namjerom da
se predusretne konkurenciji; ali to sredstvo krije u sebi
opet uzroke novih kriza. Pošto je kriza dugo godina po
trajala i pošto je suvišna proizvodnja pomalo odstranjena
prodavanjem proizvoda u bescjenje, ograničenjem pro
dukcije i uništenjem manjih poduzetnika, počima se
društvo opet polagano oporavljati. Potreba se diže, ali za
jedno s njom diže se odmah i proizvodnja. Iznajprije po
lagano i oprezno, no čim povoljnije stanje potraje malo
duže, počne staro natjecanje doskora iznova. H oće se na
doknaditi ono, što se izgubilo, i ljudi se nadaju sakriti se,
dok ne bukne nova kriza. Ali pošto se svi poduzetnici
bave tom istom mišlju, svaki usavršava sredstva za proiz
vodnju, da bi došao ,,iznad“ drugoga, katastrofa se nanovo
izaziva, mnogo brže, još opasnijih posljedica. Bezbrojne
egzistencije dignu se kao lopte u vis i padnu, i ta nepre
kidna promjena izaziva ono strahovito stanje, što ga pro
življavamo u svakoj krizi. Krize postaju u toliko češće, u
koliko raste proizvodnja u masama i konkurentska borba
ne samo izmedju pojedinaca, već izmedju cijelih naroda.
1 Besposlica i popisi besposlenih zimi 1 9 0 8 ./0 9 .
kladom knjižare Vorvvarts.
Berlin 1909. N a
�335
Borba oko mušterija u malom i potrošačkih područja u ve
likom biva sve žešća i svršava konačno s golemim gubi
cima. Roba i namirnice nagomilani su tu u velikim koli
činama, medjutim masa ljudi, koja bi htjela da ih troši, ali
ne može da ih kupi, trpi glad i nevolju.
Godine 1901. i 1907./08. dokazale su još jednom
ispravnost ovog prikazivanja. Poslije godina privredne potištenosti, u kojima je medjutim krupnokapitalistički razvitak
činio neprestanih napredaka, otpočelo je povoljnije kretanje
nalazeći priličnih pobuda u reformama i novim nabavama
za vojsku i mornaricu. Z a vrijeme ove periode počeo je
nicati bezbroj novih privrednih poduzeća najrazličitije vrsti,
veliki broj drugih povećao se i usavršio u težnji da se uz
digne na onu visinu, koju dopušta stanje tehnike, da raz
vije svoju proizvodnu sposobnost. A li je u isto tolikoj
mjeri porastao i broj poduzeća, koja su iz ruku pojedinih
kapitalista prešla u vlasništvo kapitalističkih udruženja (dio
ničkih društava), a to je promjena, za koju je vazda ve
zano manje ili više znatno povećanje poduzeća. Mnoge
hiljade milijuna maraka predstavlja kapital novoosnovanih
dioničkih društava. S druge strane su kapitalisti svih ze
malja u težnji, da osnuju nnacijonalne i internacijonalne
saveze. Karteli, prstenovi, trustovi niču iz zemlje kao gljive,
i njima je svrha, da se utvrde cijene i da se proizvodnja
regulira na osnovci tačnih statističkih podataka, e da bi
se izbjeglo suvišnoj proizvodnji i opadanju cijena. N astu
pilo je gorostasno monopolizovanje cijelih industrijskih grana
na korist poduzetnika, a na štetu radnika i potrošača, mo
nopolizovanje, kakvog još nikad nije bilo. Mnogi su mislili,
da je kapital tako došao u posjed sredstva, koje mu omo
gućuje ovladanje tržištem na sve strane, na štetu publike,
a na svoju korist. Ali izgled vara. Zakoni kapitalističke
proizvodnje ukazuju se uvijek jači od najlukavijih predstav
nika sistema, koji mišljahu, da u svojim rukama imaju nje
govo reguliranje. Kriza je ipak nadošla i pokazalo se i
opet, da su najlukavije proračunanosti bile opsjena i da
gradjansko društvo ne će izbjeći svojoj sudbini.
Ali kapitalizam radi u istom pravcu dalje, jer on ne
može nikuda iz svoje kože. Način, kojim on mora da
�336
djeluje, obara sve zakone gradjanske ekonomije. Slobodna
konkurencija — alfa i omega gradjanskog društva — trebala
bi na čelo poduzeća staviti najsposobnije. Iskustvo me
djutim pokazuje, da ona na čelo stavlja redovito tek najbesavjesnije i najlukavije. A i dioničko društvo ukida svaku
individualnost. Kartel, trust, prsten idu još i dalje, ne samo
da pojedinac poduzetnik iščezava kao samostalna osoba,
već i samo dioničko društvo postaje karikom u lancu, što
ga u ruci ima jedan kapitalistički savez sa tom zadaćom,
da pritište i pljačka publiku. Pregršt monopolista nametne
se gospodarima društva, diktiraju mu cijene robi, a radni
cima plaćevne i životne uslove.
T aj razvoj pokazuje, kako je suvišan postao privatni
poduzetnik, kao i to, da je proizvodnja, kojom upravlja
cijeli narod i ljudska internacijonala, postala ciljem, prema
kojemu kroči društvo. Samo s tom razlikom, što organizo
vana proizvodnja i podjela dobara konačno n e ć e k a o
d a n a s p r i p a d a t i k l a s i k a p i t a l i s t a , v e ć c j e l i ni .
O pisana gospodarska revolucija, koju gradjansko društvo
rapidnom brzinom goni k vrhuncu njenog razvitka, zaoštrava
se neprestano novim važnim procesima. Dok sjeveroamerička konkurencija, koja se naglo povećava, potiskuje
Evropu svake godine sve više sa njenih potrošačkih po
dručja, a konačno i sa njenog vlastitog tržišta, dotle se
podižu i neprijatelji na istoku, koji iz dana u dan čine sve
k r i t i č n i j i m privredni položaj cijeloga svijeta.
Konkurencija goni kapitalista po cijeloj zemaljskoj kugli,
kako to kaže Komunistički Manifest O n neprestano traži
nova područja potrošnje, to jest zemlje sa narodima, kod
kojih može prodati svoju robu i izazvati nove potrebe.
Jednu stranu ove težnje pokazuje revnost, kojom posljednjih
decenija razne države traže kolonije, a naročito Njemačka,
koja je doduše uspjela da okupira velika zemljišta, ali na
seljena narodima na najprimitivnijem kulturnom stepenu,
koji ne osjećaju znatnije potrebe za evropejskom robom.
Druga strana ove težnje sastoji se u tome, da se moderna
kapitalistička kultura unese u one narode, koji već stoje
na jednom višem kulturnom stepenu, ali su se dosad više
ili manje oštro odupirali prodiranju modernoga razvitka.
�337
Tako Indijci, Japanci, a nadasve Kinezi. T u se radi o zem
ljama, koje obuhvataju više od jedne trećine stanovništva
cijele zemlje, ali i o takvima — kao što su to već Japanci
pokazali u ratu proti Rusiji —, koje su, čim im se dade
poticaj i primjer, same u stanju, da kod sebe razvijaju
kapitalistički način privrede, i to pod takvim uslovima, koji
će za naprednije narode biti od kobnih posljedica. Proizvadjačka sposobnost tih naroda van svake je sumnje, ali isto
tako i njihove male potrebe — što ih prije svega omo
gućuje klima — i spretnost, kojom se oni znadu prilagoditi
novim prilikama, kad su već na to primorani. I tu nastaje
starom svijetu, uključivši ovamo i Savezne države, jedan
gospodarski konkurenat, koji će takodjer dokazati neodr
živost kapitalističkog privrednog sistema na cijeloj zemljinoj
kugli.
Z a to vrijeme nastoje razni konkurentski narodi — u
prvom redu Savezne Države, Engleska i Njemačka — da
osvoje prvo mjesto i upotrebljuju sva sredstva, kako bi si
osigurali što veći komad svjetskoga gospodstva. Borba oko
vlasti na svjetskom tržištu dovodi do svjetske politike, do
uplitanja u sve važne medjunarodne procese, a da bi se
tu s uspjehom moglo intervenirati, vrše se pomorska naoru
žanja u tolikom opsegu, kakav se ne pamti, a to opet
nanovo izaziva opasnost novih velikih političkih katastrofa.
Tako sa opsegom područja privredne konkurencije raste
i opseg političke. Protivurječja dobivaju medjunarodni ka
rakter i u svim kapitalistički razvijenim državama izazivaju
iste pojave i iste borbe. A ovakvo nesrećno stanje po
stalo je ne samo zbog oblika, u kome se proizvodi, nego
i zbog načina, na koji se dijeli ono, što je proizvedeno.
Preprodaja i poskupljivanje životnih namirnica.
U ljudskom društvu svi su pojedinci vezani medju se
tisućama veza, u toliko mnogostrukije, u koliko je v i š i
kulturni stupanj jednog naroda. N astupe li krize, osjećaju
ih svi članovi. Krize u proizvodnji uplivišu na distribuciju
(podjelu) i potrošnju, i obratno. Karakteristično obilježje kapitalističke proizvodnje je
A. Bebe.: Žena l tocijalizanu
22
�338
koncentriranje sredstava za proizvodnju u sve većim radio
nicama. U distribuciji se opaža suprotna težnja. Kad ne
koga strahovita konkurencija zbriše kao producenta iz reda
samostalnih egzistencija, on onda u devet od deset sluča
jeva pokušava, da se kao trgovčić utisne izmedju produ
centa i kozumenta, da bi kako tako održao svoju egzi
stenciju1.
O tuda očiti porast mešetara, trgovčića, sitničara, piljaraca, trgovačkih posrednika, maklera, agenata, gostio
ničara i t. d., kao što smo gore statistički utvrdili. Najveći
broj ovih lica, medju kojima je naročito veliki broj žena,
koje vode samostalan posao, živu životom, punim briga, i
njihova je egzistencija jadna. D a bi se održali, mnogi su
od njih prisiljeni računati sa n a j n i ž i m strastima ljudskim
i zadovoljavati im. O tuda prevladjivanje reklame, osobito
u svim onim poslovima, koji udovoljavaju zadovoljavanju
strasti za uživanjem.
Ne može se dakako poreći i posmatrano sa više tačke
gledišta to je veoma dobra pojava, da se u modernom
društvu opaža jak nagon za uživanjem života. Ljudi počimaju uvidjati, da se m o r a ž i v j e t i č o v j e č a n s k i , ako
se hoće, da se bude čovjek, i oni tu potrebu pokušavaju
da podmire u oblicima, koji odgovaraju njihovome pojmu
o uživanju života. Ali po svojoj raspodjeli bogatstva društvo
je postalo m n o g o a r i s t o k r a t i č n i j e , nego li je to
bilo u ma kojoj ranijoj periodi. Izmedju najbogatijih i naj
siromašnijih danas je jaz veći, no ikada, ali je društvo po
1 „Nazadovanje starog ručnog obrta nije jedini uzrok nerazmjernom
podizanju malog trgovačkog privredjivanja. Postepeno industrijalizovanje i
komercijalizovanje zemljišta stvara usprkos svojoj težnji za veleprivredom
neprestano tlo za male poslove. Isto su tako i izumi, što ih stvaraju nove
industrijske grane, jedan uzrok, da se za potrošnju ovih proizvoda javljaju
nove male privrede. A li nadasve se jak porast sitničarenja tumači time,
što je — kako to izvodi trgovačko-obrtna komora u Dresdenu u jednom
odobrenju saskoj vladi (str. 18 brošure „Konzumne udruge i političari
srednjeg staleža") — mala trgovina postala velikim utočištem za mnogo
brojne osobe, koje su očajale zbog toga, što ne mogu privredjivati drugim
načinom". Paul Lange, Sitničarenje i politika srednjeg staleža. „Novo
Vrijeme", 2 5 . godište, 2. svezak, strana 6 9 5 .
�339
svojim idejama i zakonima postalo d e m o k r a t i č n i j e . 1
Masa zahtijeva sve veću jednakost, a pošto još ne zna
putove za njeno ostvarenje, ona teži izopačenoj jednakosti
time, što pokušava da radi isto, što i oni iznad nje i da
sebi stvori svako zadovoljstvo, koje se može postići. Sva
moguća sredstva za nadraživanje služe tome, da eksploatišu ovaj nagon, a posljedice toga često su veoma ozbiljne.
Jedna po sebi opravdana težnja vodi u velikom broju slu
čajeva na stranputicu, čak i u zločin, i društvo ustaje na
svoj način protiv toga ne mogući medjutim ni najmanje da
izmijeni stvar.
Povećanje broja posredujućih osoba ima mnogo rdjavih
posljedica. Ma da ti ljudi najvećim dijelom imaju velikih
napora i briga u svom radu, oni su većinom jedna klasa
parasita, čiji je rad neproduktivan i koja isto tako živi od
produkata rada drugih, kao god i poduzetnička klasa. Poskupica životnih potrepština neizbješiva je posljedica pre
prodavanja O ne poskupljavaju toliko, da često puta stoje
dva ili višeput veću cijenu od one, koju proizvadjač za
njih dobiva.3 A ako veliko poskupljivanje robe nije za pre
1 Profesor A d o l f W a g n e r iznosi sličnu misao u prvoj preradi
Rausovog „Udžbenika političke ekonomije". O n veli tu na str. 361 :
„Socijalno pitanje jest svijest o protivurječju izmedju privrednoga razvitka
i slobode i jednakosti, koje lebde kao ideal pred ljudima i ostvaruju se
u političkom životu".
2 Tako saopčuje D r . E . S a c h s u svom spisu „Kućna industrija
u Thiiringenu" izmedju ostaloga i to, da je u godini 1869. produkcija
od 244'/2 milijuna pisaljki odbacila 1 2 2 .0 0 0 do 2 0 0 .0 0 0 forinti najam
nice radnicima, a da se prodajna cijena iz posljednje ruke digla na
1,2 0 0 .0 0 0 forinti, dakle šest puta više od onoga, što je dobio producent.
Ljeti 1888. plaćalo se za pet centi somovine iz prve ruke 5 maraka.
Sitničar je velikom trgovcu platio 15, a publika je njemu platila 125
maraka. Isto se tako uništuju mase životnih namirnica, jer im cijene ne
isplaćuju transporta. Tako u godinama preobilnog lova na haringe upo
trebljavaju se čitave ladjice ove ribe za djubrenje, dok se u susjedstvu
nalazi mnogo tisuća ljudi, koji ne mogu da kupe nijedne haringe. Slično
se godine 1892. dogodilo u Kaliforniji kod preobilate žetve koruna. Kad
su godine 1901. nisko pale cijene šećera, svjetovao je jedan stručni
list ozbiljno, neka se veći dio gotovog šećera baci u vodu i uništi, da
bi cijene poskočile. Isto je tako poznato, da je Charles Fourier bio po
taknut na njegov socijetarni društveni sistem time, što mu je kao šegrtu
jedne trgovačke radnje u Toulonu bilo naloženo, da potopi u moru jednu
ladju riže, da bi joj na taj način cijene poskočile. O n je u sebi rekao,
da društvo, koje se laća tako barbarskih i bezumnih mjera, mora imati
lažnu podlogu, i postao je socijalista.
�340
poruku i nije moguće, jer se tada umanjuje potrošnja, onda
se ona na umjetan naćin pogoršava, onda se pribjegava
patvaranju životnih namirnica, krivoj mjeri i vagi, samo da
bi se došlo do profita, koji se na drugi naćin ne može
postići. Kemičar C h e v a l i e r kaže, da su mu od raznih
naćina za patvaranje životnih namirnica poznati 32 za kavu,
30 za vino, 28 za čokoladu, 24 za brašno, 23 za rakiju,
20 za kruh, 19 za mlijeko, 10 za maslac, 9 za maslinovo
ulje, 6 za šećer itd. Najveća prevara vrši se u sitnićarskim
radnjama pomoću prodaje ranije odmjerene ro b e ; ćesto se
puta za jednu kilu daje samo 900 ili 950 grama, i tako
se gleda, da se dvostruko nadoknadi ono, što je popušteno
u cijeni. Najgore prolaze radnici i sitni gradjani, koji robu
uzimaju na vjeresiju, pa stoga moraju da šute i onda, kad
gledaju, kad se prevara vrši na njihove oči. Velika zlopo
raba krive vage vrši se i kod prodaje peciva. Obm ane i
prevare su vezane neizbježivo s našim socijalnim prilikama,
a neke državne ustanove, kao na primjer visoki neizravni
porezi i carine, podstrekavaju obmane i prevare. T u malo
pomažu zakoni proti patvaranju životnih namirnica. Borba
za egzistenciju sili varalice, da upotrebljavaju sve rafinira
nija sredstva, a rijetko kada postoji t e m e l j i t a i s t r o g a
kontrola. A biva i to, da se pod izgovorom, da je za hva
tanje falzifikata potreban jedan veći i skuplji administra
tivni aparat — što je sasvim tačno — onemogući svaka
ozbiljnija kontrola. Ali ako nadzorne mjere imaju kakav
uspjeh, onda one izazivaju povišicu cijena, jer je niža cijena
bila moguća samo onda, kad se roba patvorila.
D a bi se doskočilo ovim lošim stranama trgovine, od
kojih uvijek i posvuda najviše trpi masa, pristupilo se osni
vanju konzumnih udruga. Naročito su u Njemačkoj potro
šačka udruženja vojničkih lica i činovnika dobila toliki opseg,
da su upropastila mnogobrojne trgovačke radnje. Ali i
radničke konzumne udruge razvile su se u posljednjih deset
godina jako, pa su prešle čak i na to, da same proizvode
neke potrebne stvari. Konzumne udruge u Hamburgu,
Leipzigu, Draždjanima, Stuttgartu, Breslavi, Beču itd. po
stale su uzorne ustanove, pa godišnji promet njemačkih
potrošačkih udruženja dostiže do stotine milijuna maraka.
�341
O d nekoliko godina ovamo postoji u Hamburgu za nje
mačka radnička potrošačka udruženja jedna centrala, koja
nabavlja robu u največim količinama i time omogućuje nje
zino najjeftinije odaslanje na pojedine udruge. O va udru
ženja dokazuju dakle, da je sitničarska posrednička trgo
vina izlišna. T o je najveća korist od njih, a uz nju dolazi
još i ta, što ona liferuju dobru robu. Materijalne koristi,
do kojih dolaze njihovi članovi, nijesu bogzna kolike, a i
olakšice, koje daju ta udruženja, nijesu dovoljne, da bi
znatno poboljšale njihov položaj. Ali je osnivanje potro
šačkih udruženja jedan simptom, da se i u najširim krugogovima uvidjelo, kako je posrednička trgovina izlišna.
Društvo će najposlije doći do takve jedne organizacije,
koja će trgovinu učiniti izlišnom na taj način, što će pro
izvodi dolaziti u ruke potrošača bez ikakvih posrednika,
osim onih, koji su potrebni za transport iz jednoga mjesta
u drugo i za raspodjelu i koji stoji stoje u službi društva.
Poslije zajedničkog nabavljanja životnih namirnica dolazi
svakako i jedan dalji zahtjev: da se sve ono, što je lju
dima potrebno, proizvodi zajednički, u najveličanstvenijem
opsegu, što bi i opet u velike uštedilo snage, prostora,
materijala i postupka svake vrsti.
D e v e t n a e s t o poglavlje.
Revolucija u poljoprivredi.
1. Prekomorska konkurencija i bjeganje iz zemlje.
Gospodarska revolucija u našoj industriji i našim pro
metnim odnosima zahvatila je u velikoj mjeri i poljopri
vredne odnošaje. Trgovačke i industrijske krize osjećaju
se takodjer i na selu. Stotine hiljada članova poljoprivredničkih porodica uposleni su privremeno ili sasvim u obrt
nim i industrijskim poduzećima, i ova vrsta zanimanja širi
se sve više i više, prvo zbog toga, što veliki broj sitnih
poljoprivrednika nema dovoljno posla za sebe i članove
svoje porodice na svom gospodarstvu, a zatim i zbog toga,
što krupni poljoprivrednici smatraju, da je korisno, a k o
�342
j e d a n d o b a r di o p r o i z v o d a svog z e ml j i š t a tu
o d m a h , n a s v o m e i ma n j u , p r e t v o r e u i n d u s t r i j
s k i p r o d u k a t . O ni na taj način profitiraju velike troškove
transportiranja sirovine, primjerice krumpira i žita za špirit,
repe za šećer, žita za brašno ili za varenje piva itd .; oni
dalje dobivaju mogućnost, da vrše naizmjence poljoprivrednu
i industrijsku proizvodnju, pa mogu bolje iskoristiti radne
snage, koje im stoje na raspolaganju i koje su osim toga
i jeftinije i poslušnije, no u gradu i industrijskim okružjima.
Isto su tako zgrade i stanovi mnogo jeftiniji, a porezi i iz
daci niži, jer su gazde na selu tako reći i zakonodavci i
izvršioci zakona: oni iz svoje sredine šalju veliki broj za
stupnika i imaju u svojoj ruci upravu i policijsku vlast. T o
su razlozi, zbog kojih raste broj parnih kotlova na selu.
Zemljoradnja i industrija dolaze u sve tješnju uzajamnu
vezu, jedna dobit, koja ide u korist naročito krupnom
poljoprivredništvu.
Kapitalistički razvitak, koji je i u Njemačkoj zahvatio
krupni posjed, izazvao je jednim dijelom slične odnose,
kao i u Engleskoj i Saveznim Državama Na ladanju već
ne vladaju oni idilski odnosi, koji su postojali još pred
malo decenija. Moderna kultura zapljuskuje postepeno i
najskriveniji kutak sela. Naročito je militarizam i protiv
svoje volje izvršio revolucionarni uticaj. Veliko umnožavanje
stajaće vojske najviše opterećuje selo, u koliko je riječ o
porezu u krvi. Veliki dio ljudi za stajaću vojsku uzima se
u seoskom pučanstvu. Ali kad se sin seoskoga gazde, nad
ničar ili sluga, vrati na selo poslije dvije ili tri godine, iz
varoške ili kasarnske atmosfere, koja nije baš presićena
uzvišenijim moralom, on se vraća sa velikim brojem novih
pogleda i kulturnih potreba, kojima hoće da i u buduće
zadovoljava. D a bi to mogao, on u prvom redu traži veće
nadnice; stara umjerenost izgubila se u gradu. Ili on u
mnogo slučajeva više voli da bude što dalje od sela i tu
njegovu odluku ne mogu da izmijene svi pokušaji, potpo
magani čak i vojničkim oblastima, da ga tamo vrate. A isto
tako i saobraćajna sredstva, koja se sve više rasprostiru i
usavršavaju, doprinose razvijanju potreba na selu. U saobra
ćaju s gradom upoznaje čovjek sa sela svijet s jedne posve
�343
nove i zamamljivije strane, njega obuzmu nove ideje i on
upoznaje kulturne potrebe, koje su mu dosada bile po
svema nepoznate. T o ga čini nezadovoljna s njegovim po
ložajem. Sve veće ambicije grada, provincije, općine itd.
pogadjaju i seljaka i zemljoradnika i izazivaju kod njih još
u većoj mjeri buntovničko raspoloženje.
K tomu pridolaze jos i drugi vrlo važni momenti.
Evropska poljoprivreda, a specijalno i njemačka, dospjela
je krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća u novu
fazu svog razvoja. Dok su dotle narodi bili upućeni na
agrarne produkte svoje poljoprivrede ili, kao n. pr. Engleska,
na poljoprivredu susjednih zemalja — Francuske i Njemačke
— odonda se situacija promijenila. Uslijed veličanstveno
usavršenih i razvijenih prometnih sredstava — brodarstva,
željeznica u Sjevernoj Americi — počele su se životne
namirnice uvoziti otuda u Evropu i obarati u njoj cijene
žitu, tako da kultura glavnih vrsta žita u srednjoj i zapadnoj
Evropi poče bivati malo rentabilnom,* te se tako cjelokupni
odnosi proizvodnje izmijeniše. K tome je došlo i to, da
se područje medjunarodne žitne produkcije znatno povećalo.
Pored Rusije i Rumunjske, koja je pokušavala, da svoj
izvoz žita popne što je moguće više, osvanulo je na tržištu
naročito argentinsko, australsko, indijsko, a kadgod i ka
nadsko žito. Tijekom daljega razvitka pridodje još jedan
novi nepovoljni momenat. Sa sela otpočeše bježati mali
seljaci i zemljoradnici, koji se zbog uzroka, što ih gore
spomenusmo, iseljavaju ili na onu stranu oceana ili putuju
sa sela gomilama u gradove i industrijska okružja, tako da
je na selu uzmanjkalo radnih snaga. Preživjeli patrijarhalni
odnosi, naročito u istočnoj Njemačkoj, rdjavo postupanje i
u najvećem stupnju neslobodan položaj seoskoga radnika i
sluge povećaše ovo bježanje sa sela.
Koliki su gubitci zbog iseljivanja nastupili naprimjer od
1840 do pučkog popisa 1905, pokazuje to, što su pruske
provincije Istočna i Z apadna Pruska, Pomoranska, Poznanjska, Šleska, Saska i Hanovera izgubile 4,049.200 ljudi,
a za isto vrijeme Bavarska, W iirttemberška, Đaden i ElzasLotaringija pretrpjele gubitak od 2,026.500 lica, dok je
�344
naprotiv primjerice Berlin u tom istom razmaku vremena
dobio doseljavanjem okruglo 1,000.000 lica, Hamburg
402.000, kraljevina Saska 326.200, porajnske zemlje
343.000, W estfalska 246.100*.
2. Seljaci i veleposjednici.
Sa svim ovim promjenama stajaše u vezi to, što je
poljoprivreda počela da trpi od nestašice kapitala, što je
raniji razvoj, koji je išao prema tomu, da veliki posjed
prikupi srednji i sitni posjed, u mnogom pogledu ustupio
mjesto drugoj tendenciji. Medjutim je onaj pritisak imao
za posljedicu i to, što se tromi karakter poljoprivrednih
poduzetnika počeo postepeno mijenjati, jer se uvidjelo, da
se dosadašnjim putem ne može više iči, da se valja
maknuti i početi sa novim načinima privrede. U njemačkom
carstvu i njegovim pojedinim državama javi se težnja, da
se pogodnom carinskom i prometnom politikom i velikim
neposrednim izdacima za sve moguče svrhe na račun cje
line pomogne „nuždi poljoprivrede". Naročito se sad opo
ravlja srednji i krupni posjed, dašto pod uslovom, ako se
njime gospodari na način, koji bar donekle odgovara visini,
na kojoj stoji moderna tehnika. Z a to svjedoče cijene do
bara, koje su posljednjih godina neobično poskočile.
H oče li poljoprivreda da prosperira, nužno je, da u
društvu, u kome vlada kapitalizam, i ona bude kapitali
stička. Naročito je potrebno, da se i ovdje, kao i u indu
striji ljudska radna snaga nadomjesti, odnosno podupre
strojem i višom tehnikom. D a ovo u sve večoj mjeri biva,
dokazuje to, što je u Njemačkoj u vremenu od 1882. do
1895. u poljoprivredi broj parnih plugova poskočio od 836
na 1696, a broj dinamostrojeva od 75.690 na 259.364.
T o je vrlo malo, kad se uporedi sa onim, što bi se poljo
privrednim mašinama moglo postiči, i dokaz je, s jedne
strane, za veliku zaostalost poljoprivredne radinosti, ali,
s druge strane i za to ,'d a je primjena mašine dosada bila
nemoguča kako zbog nedovoljnih sredstava, tako i zbog
1 Četvrtgodišnjak statistike njemačkoga carstva 1908, I, str. 423.
�345
nedostatnog prostora zemljišta, koje pojedinci obradjuju.
Z a primjenu stroja potrebna je veća površina zemljišta
jedne i iste kulture, ako se hoće da ona bude racijonalno
iskorišćena. Tom e pak na mnogo mjesta stoji nasuprot
veliki broj sitnih i srednjih seljaćkih gospodarstva sa svojim
raspodijeljenim zemljištem i razlićitom kulturom.
Na koji je naćin u njemaćkom carstvu raspodijeljena
ona površina, koja se upotrebljava u poljoprivredi, pokazuju
slijedeće tab e le : 1
Nazadak ili napredak
Broj gospodarstva
Poljoprivredna
1907.
od 1882.
do 1895.
od 1895.
do 1907.
3236367
1016318
998804
281767
250 6 1
3378509
100 6 2 7 7
1065539
262191
23566
+174536
+ 34911
+ 72199
+
257
+
70
+142142
10041
+ 66735
19576
1495
5558317
5736082
+ 281973
-1 7 7 7 6 5
gospodartva
1882.
18 95.
ispod 2 hektara
2 do
5 „
5 „ 20 „
2 0 „ 100 „
preko 100 „
30 6 1 8 3 1
981407
926605
281510
24991
5276344
Poljoprivredna površina u hektarima
Nazadak ili napredak
Poljoprivredna
od 1895.
do 1907.
gospodarsva
1882.
1895.
1907.
od 1882.
do 1895.
ispod 2 hektara
2 do
5 „
5 „ 20 „
20
100 „
preko 100 „
1825938
3190203
9158398
9908170
7786263
1808444
3285984
9721875
9869837
783 1 8 0 1
1731317
3304872
10421565
9322106
7055013
17 4 9 4
+ 95781
+ 568477
- 38333
+ 45538
- 70127
+ 18888
+ 699690
-5 4 7 7 3 1
-7 7 6 7 8 8
31868972
32 5 1 7 9 4 1
31834873
+ 648969
-6 8 3 0 6 8
O d 5,736.082 gospodarstva u godini 1907. bilo ih je
ništa manje nego 4,384.786 ispod 5 hektara = 76 8 pro
cenata svih poljoprivrednih gospodarstva, koja, u koliko se
ne obradjuju vrtljarski ili imadu izvrsnu zemlju, daju tek
jadnu egzistencu obradjivaću. A veliki dio njih niti ne
dolazi ovdje u raćun, pošto medju njima ima 2,731.055 takvih
gospodarstva, koja imadu 1 hektar, pa i manje opsega.
1 Karl K autsky, Agrarno pitanje. Stuttgart 18 9 9 .; i Predbježni re
zultati popisa poljoprivrednih poduzeća dne 12. lipnja 1901. Četvrtgodišnjak
statistike njemačkog cartva 1909. 2 . sveščić.
�346
No i medju gospodarstvima od preko 5 hektara ima ih
mnogo, koja zbog nepovoljna zemljišta ili nepovoljnih kli
matskih odnošaja ili zbog slaba geografskog položaja, zbog
nedostatnih prometnih sredstava itd. svom obradjivaču uza
sav teški i dugi rad omogućuju samo sirotinjsku egzisten
ciju. Može se reći bez pretjeravanja, da čitavih devet de
setina obradjivača zemlje ne imadu sredstava i znanja,
pomoću kojih bi iskorišćivali svoju zemlju tako, kako bi
se ona dala iskoristiti. A isto tako mali i srednji seljak ne
dobiva za svoje proizvode cijenu, koju bi mogao dobiti,
on ima posla s prekupcem, koji ga ima u ruci. Trgovac,
koji na odredjene dane ili u stanovitim godišnjim dobama
putuje ladanjem i redovito opet prodaje prekupcima, hoće
da ima pri tom i svoju korist; medjutim njemu sakupljanje
mnogih malih količina pravi mnogo više truda, nego li
veliko stovarište kod velikog posjednika; mali i srednji
seljak dobiva stoga za svoju robu manje, nego li veliki go
spodar, pa ako je još i kvaliteta robe slabija, što se često
dogadja kraj njegova primitivnog načina gospodarenja, on
se mora zadovoljiti sa svakom cijenom. K. tome pridolazi,
te seljak ili zakupnik često ne može da dočeka vrijeme,
kad će postići najveću cijenu proizvod, što ga on nudja
na prodaju. On ima da plati zakupninu, kamate, poreze,
on mora povratiti učinjene zajmove, ili izravnati dugove kod
trgovčića ili zanatlije, dugove, koji su vezani na stanoviti
rok, on mora dakle da proda, ma koliko bilo nepovoljno
vrijeme. D a bi svoju zemlju popravio, ili da bi se izravnao
sa svojom djecom ili s onima, koji su zajedno s njime baštinici, on mora da uzme jednu hipoteku; ali on ne može
da mnogo bira medju zajmodavcima i tako uvjeti bivaju
nepovoljni. T u odmah dodju visoki kamati i odredjeni
rokovi za povratak duga; jedna slaba žetva ili jedna pogrješna spekulacija s kvalitetom ploda, gdje računaše na
veliku cijenu, dovode ga do ruba propasti. C e s t o je
kupac plodina i zajmodavac kapitala jedna te ista osoba,
i on je tada posvema u vlasti svojega dužnika. Seljaci
čitavih mjesta i okružja nalaze se takvim načinom u ru
kama nekolicine vjerovnika. Primjerice seljaci, što obradjuju
hmelj, duhan i povrće u Južnoj Njemačkoj i na Rajni,
�347
mali seljani u srednjoj Njemačkoj. Vlasnik hipoteke isisat
će im i posljednju kaplju krvi, on ih pušta, da kao po
sjednici sjede na parceli, koja zapravo njima već i ne pri
pada. Kapitalistički vampir nalazi često, da je mnogo ko
risnije gospodariti na taj način, nego li da preuzme zem
ljište i da na njemu sam gospodari ili da ga proda. T ako
se u katastrima navode kao vlasnici tisuće seljaka, koji
faktično već i nijesu vlasnici. Doduše, kao žrtva kapitali
stičkoga krvnika padne i po koji veleposjednik, koji nije
umio gospodariti ili je imao nesreću ili je pod nepovoljnim
uslovima preuzeo gospodarstvo. Kapitalista postaje gospodar
zemlje i zemljišta i da bi istjerao dvostruki profit, on dijeli
zemljišta; on parcelira imanje, jer tako dobiva za nj nesravnjivo veću cijenu, nego li da ga proda čitavoga. A
osim toga on uz veliki broj malih posjednika ima najbolji
izgled provoditi svoj lihvarski posao s najboljim uspjehom.
Kao što je poznato, i one kuće u gradu, koje imaju mnogo
malih stanova, daju najveći prihod od iznajmljivanja. Javlja
se velik broj reflektanata i kupi jedan dio parceliranog
imanja, kapitalistički dobročinac pripravan je i na to, da
im za malu naplatu prepusti i veće komade, a ostatak
kupovne cijene pušta on da stoji na otplati kao hipoteka
sa dobrim kamatima. A li tu baš i leži zec. A ko mali po
sjednik zemlje ima sreću, pa mu uspije, da sa krajnjim
naporom svojih sila izvuče iz svoje zemlje nešto malo pri
hoda ili da izuzetno dodje do jeftinijeg novca, on može
da se spasi, inače je propao, kako je to opisano.
Propadne li malom seljaku ili zakupniku nekoliko ko
mada stoke, to je za njega velika nesreća; uda li kćer,
izdaci za nju povećaju njegove dugove, a uz to gubi jednu
jeftinu radnu snagu; ženi li mu se sin, taj ga traži svoju
parcelu zemljišta ili izravnanje novcem. O n mora vrlo često
da propusti nužan popravak tla ; ne dadne li mu njegova
marva dovoljno gnojiva — a to nije rijetko — proizvod
zemlje nazaduje, jer on ne može da kupuje djubre. Cesto
mu fale sredstva, da nabavi bolje sjeme, koje daje više
prinosa; on ne može da rentabilno iskorišćuje strojeve; on
često ne može da izmijeni plodove, koji odgovaraju kemij
skim saS'tojinama njegova zemljišta. Isto tako on ne može
�348
da iskoristi napretke, koje pruža znanost i iskustvo radi
boljeg iskorisćivanja blaga. T o sprječava nedostatna krma,
neprikladne staje, manjak ostalih prikladnih ustanova. 1 tako
ima mnogo uzroka, koji malom i zadnjem seljaku oteščavaju život.1
Drugačije stoji stvar s velikom poljoprivredom, koja se
proteže na razmjerno maleni broj gospodarstva, ali zato na
znatnu površinu tla. Mi vidimo iz navedene statistike, da
23.566 gospodarstva sa 7,055.013 hektara poljoprivredno
iskorišćene zemlje imaju još 2,019.824 hektara više, nego
li 4,384.786 gospodarstva sa manje od 5 hektara površine.
Ali se statistika gospodarstva ne pokriva sa statistikom
posjeda, tako je godine 1895. bilo ništa manje nego
912.959 čisto zakupničkih gospodarstva sviju veličina,
1,694.251 gospodarstvo, koje ima jednim dijelom svoju
vlastitu zemlju, a jednim dijelom zakupljenu zemlju, i
983.917 gazdinstva, na kojima se privredjivalo u drugim
oblicima, na primjer, deputati, služba na tudjoj zemlji, rad
na jednom dijelu općinske zemlje i t. d.
Obratno, ima pojedinaca, čiji je imetak čitav niz poljo
privrednih gospodarstva. Najveći njemački zemljoposjednik
jest kralj Pruske, hoji posjeduje 83 imanja sa 98.746 hek
tara, a poslije njega dolaze
knez od Plessa
. . . sa 75 imanja i 70.170 hektara
„ 59.968
knez Hohenzollern Sigm. „ 24
„ 39.742
hercog od Ujesta
„ 52
—
„ 39.365
knez H ohenlohe-Ohringen
„ 33.096
knez od Ratibora
„ 51
Godine 1895. (ideikomisom vezano vlasništvo u Pruskoj
obuhvatalo je u 1045 fideikomisa areal od 2,121.636
hektara ili 6,09 postotaka cjelokupne površine zemljišta.
1045 fideikomisa nalazilo se u rukama 939 posjednika i
to njihovo fideikomisno imanje veće je za 206.600 hektara
od kraljevine W iirttemberga, koja je velika okruglo 1,915.000
hektara. Godine 1903. posjedovalo je 1034 posjednika
1 152 fideikomisa, tako da su pojedinci imali više fideiko1 V idi A . Hofor, Seljak kao odgojitelj. „Novo Vrijeme" 1 9 0 8 ./0 9 .,
2. svezak, str. 7 14, 7 86, 8 1 0 .
�349
misa. Fideikomisom vezana površina obuhvatala je 1903.
2,197.115, 1904. 2,232.592 hektara, a otuda ih je do 90
postotaka sjedinjeno u kompleksima od preko 1000 hek
tara. Do 10 procenata fideikomisnih posjednika imalo je
u svojim rukama preko 5000 hektara i 53'3 procenta ve
zane površine.1 Srednji i krupni posjed ima, razumije se,
interesa, da se održi postojeće stanje. Drukčije mali po
sjed, koji bi iz racijonalne promjene prilika izvukao velike
koristi. V eć je u samoj prirodi stvari, da veliki posjed teži,
da se sve više i više uveća i da prigrabi sebi svukoliku
seljaćku zemlju, koja mu samo dopadne šaka, tako u
Gornjoj Šleskoj, Lausitzu, velikoj vojvodini H essen i t. d.,
krajevi, u kojima se svaki čas i u velikom broju objavljuje
kupovanje seljačkih imanja.
U Austriji vlada veliki zemljoposjed mnogo više, no
u Njemačkoj, odnosno Pruskoj. Kraj plemstva i buržoazije
tu je katolička crkva, koja je za se osigurala glavni dio
plijena u zemlji i zemljištu. Isto je tako u Austriji u punom
jeku i izbacivanje seljaka sa njihovih imanja. U Štajerskoj,
Tirolu, Salzburškoj, Gornjoj i Donjoj Austriji, Sudetima
nastoji se svim sredstvima seljake potisnuti sa njihove rodjene grude i seljačku zemlju pretvoriti u gospodsko dobro.
Isti prizor, što ga nekoć pružaše Škotska i Irska, odigrava
se sada u najljepšim krajevima Austrije. Kako pojedinci,
tako i udruženja kupuju goleme komplekse zemljišta, a
ono, što se za sada ne može kupiti, zakupljuje se, da bi
se pretvorilo u lovišta. Novi gospodari spriječe svaki pristup
dolinama, visovima i zaseocima, a tvrdoglavi posjednici po
jedinih majura i šuma, koji ne će da se pokore gospodi,
bivaju primoravani svim mogućim šikanama, da svoje imanje
prodaji bogatim vlasnicima šuma. Staro obradjivano zem
ljište, koje je tisućljećima ishranjivalo mnoge generacije,
pretvara se u pustinju, gdje se udome jeleni i srne, dok
planinski vrhovi, koje plemićski ili buržoaski kapitalist na
ziva svojim posjedom, postaju stanom divokoza. Čitave
općine padaju u siromaštvo, jer im je onemogućeno tjeranje
1 J. Conrad, Fideikomisi. Priručni riječnik državnih znanosti. 4. sve
zak. 3. naklada, str. 1 2 0 - 1 2 3 .
�350
stoke na alpinske pašnjake ili im se to pravo paše uopće
odriče. A tko su ti atentatori na dobro seljaka i njegovu
samostalnost? Uz Rothschilda i baruna Mayer-Melnhofa
vojvode od Koburga i Meiningena, knezovi i prinčevi od
Hohenlohea, knez Liechtenstein, vojvoda od Braganze,
knjeginja Rosenberg, knez od Plessa, grofovi Schonfeld,
Festetics, Schafgotsch, Trauttmannsdorf, lovačko udruženje
grofa Karolyja, lovačko društvo baruna Gustadsa, plemićsko
lovačko udruženje iz Đliihnbacha itd. Posvuda se širi ve
liki zemljoposjed. T ako je godine 1875. bilo u Donjoj
Austriji samo 9 osoba, od kojih je svaka posjedovala više
od 5000 jutara sa cjelokupnom površinom od 89.490 hek
tara, a godine 1895. bilo je već 24 osoba, koje posjedo
vahu u svemu 213.574 hektara.
U čitavoj Austriji obasiže veliki zemljoposjed površinu
od 8,700.000 hektara, dok na mali zemljoposjed otpadaju
21,300.000 hektara. Fideikomisni posjednici, 297 obitelji,
posjeduju 1,200.000 hektara. Milijunima malih zemljopo
sjednika, koji obradjuju 71 procenat čitave površine, stoje
nasuprot nekolike tisuće velikih zemljoposjednika, koji ras
polažu sa preko 29 postotaka čitave površine u Austriji.
Ima tek malo poreznih kotara, u kojima ne bi imao imanje
nijedan veliki zemljoposjednik. U većini kotara ima dva ili
više velikih zemljoposjednika, koji vrše mjerodavni politički,
socijalni i društveni upliv. Skoro polovica veleposjednika
imaju imanja u više okružja, a mnogi od njih u nekoliko
krunovina carstva. U Donjoj Austriji, Češkoj, Moravskoj
i Sleskoj ne ima kotara bez njih. T ek industriji je uspjelo,
da ih donekle potisne, tako primjerice u sjevernoj Češkoj
i na češko-moravskoj granici. Inače se veliki posjed pro
širuje posvuda: u gornjoj Austriji, gdje je od svih kruno
vina još najbolje situiran seljački stališ, isto kao i u Gorici
i Gradiški, u Štajerskoj, u Šalzburškoj, u Galiciji i u Bu
kovini, manje već u oni zemljama, koje su već i bez toga
domena veleposjednika, naime u Češkoj, Moravskoj, Sleskoj
i donjoj Austriji.
U donjoj Austriji od čitave površine zemljišta, koja opsiše 1,982.300 hektara, otpadaju na veleposjed (393 po
sjednika) 540.655 hektara, na crkvu 79.181 hektar. 13
�351
posjeda, svaki sa više od 1000 hektara, obuhvataju zajedno
425.079 hektara = 9 procenata svekolike površine, medju
njima grof Hoyos-Sprinzenstein sa 33.124 hektara. Cijela
površina Moravske iznosi 2,181.220 hektara, od toga otpa
daju na crkvu 81.857 hektara (3,8 procenta), 116 posjeda
preko 1000 hektara obuhvataju više, nego li 500 000 po
sjeda do 10 hektara, koji čine 92,1 postotka svihkolikih
posjeda. O d 514.677 hektara površine austrijske Sleske
posjedovala je crkva 50.845 hektara, a 79 posjednika za
jedno 204.118 hektara. Češka s površinom od 5,194.500
hektara ima od prilike 1,237.085 zemljoposjednika. Podjela
zemljoposjeda karakterizovana je neobično velikim brojem
vrlo malih posjeda i brojnim veleposjedom. Gotovo 43
procenata svih manji su od 1/a hektara, a preko četiri
petine njih ne nadmašuju 5 hektara. Ovih 703.577 zemljo
posjeda (81 postotak) obuhvataju tek 12,5 postotaka čitave
površine Češke. Nasuprot tomu 776 osoba posjeduje 35,6
procenata cijele površine, dok čine tek 0,1 procenta svih
zemljoposjeda. Još gore izgledje ta podjela posjeda, analizujemo li veču kategoriju od „preko 200 hektara1 T u
*.
se pokazuje ovaj rezultat:
hektara
380 osoba posjeduje
. . . .
141
....................................
104
151
„
. . . .
ukupni broj hektara
2 0 0 do 5 0 0
5 0 0 „ 1000
1000 „ 2 0 0 0
preko „ 2 0 0 0
116.143
101.748
150.567
1 ,4 3 6 .0 8 4
O d posljednje grupe posjeduje 31 osoba od 5000 do
10.000 hektara, 21 osoba od 10.000 do 20.000 hektara,
a knezovi Mor. Lobkowitz, Ferdinand Kinsky, Karl Schwarzenberg, Alfred W indischgratz, grofovi Ernst W aldstein,
Johann Harrah, Karl Buquoi od 20.000 do 30.000 hek
tara, Clam-Gallas i Sar. Czernin svaki preko 30.000 hek
tara, Joh. knez od Lichtensteina 36.189 hektara, knez Max
Egon Fiirstenberg 39.162 hektara, Jos. knez ColloredoMannsfeld 57.691 hektar i Joh. A d. knez od Schwarzenberga 177.310 hektara = 3,4 procenta čitave površme u
Češkoj. Carski posjedi obuhvatatuju 35.873 hektara. Čitavi
posjed tih 64 velikih zemljoposjeda iznosi 1,082.884 hek
tara = 20,9 procenata površine Češke. Crkva posjeduje
�352
150.395 hektara = 3 procenta čitave površine u Češkoj.1
Tako je bilo g. 1896., a medjutim je postalo još i gore.
Prema podacima poljoprivrednog popisa od 1902. otpadalo
je na 18.437 gospodarstva (0,7 procenta čitavog broja)
9,929.920 hektara ili jedna trećina čitave površine !
U sudbenom okružju Schwarz novi su gospodari zem
ljišta uzeli i pretvorili u l o v i š t a sedam, u sudbenom
okružju Zell šestnaest dobara, koja su dotle služila za pašu
stoke. Na čitavo gorje Karvendel z a b r a n j e n o j e izgonjenje stoke. Visoko plemstvo Austrije i Njemačke zaj dno s bogatim buržoaskim pridošlicama pokupovalo je
do 70.000 i više jutara površine, u alpinskim zemljama i
pretvorilo ih u lovačka okružja. Čitava sela, stotine majura
nestaju, stanovnici se tjeraju sa grude i zemljišta, a na
mjesto ljudi i marve, odredjene ljudima za hranu, dolaze
srne, jeleni i divokoze. Pa još čak neki od tih, što su
na takav način opustošili skoro cijele pokrajine, dolaze ka
snije u parlamentu i govore o „seljakovoj nuždi*4 i zlorabe
svoju moć, tražeći za njih državnu pomoć u obliku carina
na žito, drvo, marvu i meso, poreznih premija na rakiju
1 t. d., što sve ide na račun onih, koji ništa ne posjeduju.
U najnaprednijim industrijskim državama nijesu, kao u
Austriji, luksusne potrebe privilegovanih klasa ono, što po
tiskuje mali posjed, nego je to potreba, da se pred za
htjevima jednog stanovništva, koje postaje sve brojnije,
način privredjivanja organizuje kapitalistički, da bi se mogle
proizvoditi potrebne količine hrane T o se opaža naročito
u industrijski veoma razvijenoj Belgiji. Prema statističkom
godišnjaku (Annuaire statistique), što ga citira Emil Vandervelde u članku „Zemljoposjed u Belgiji u razdoblju od
1834. do 1899.“ , navodi se : Smanjio se isključivo broj
onih gospodarstva ispod 5 hektara a naročito onih ispod
2 hektara. Nasuprot su ona gospodarstva, što obasižu
više nego 10 hektara narasla do 3789. Koncentracija
zemljoposjeda,
koja odgovara napredovanju krupnoga
gazdinstva i racijonalnom stočarstvu, jasno nam se ovdje
1 Pobliže o tom u : Posjednici i beskućnici u Austriji, od T . W .
Teifena. B eč 1906., Prva pučka knjižara (Ignaz Brand).
�353
ukazuje. O d 1880. nastao je jedan pokret, koji teče baš
obratno, nego li onaj od godine 1866. do 1880. Dok
je godine 1880. bilo još 910396 poljoprivrednih go
spodarstva, godine 1895. bilo ih je još samo 829625, a
to je u petnaest godina nazadak za 80.771 gospodarstvo
= 9 postotaka. 1 to cjelokupni broj ovog opadanja važi
samo za gospodarstva, koja imaju manje od 5 hektara, dok
su se gospodarstva sa 5 do 10 hektara umnožila za 675,
ona od 10 do 20 hektara za 2168, ona od 20 do 30
hektara za 414, ona od 30 do 40 hektara za 164, ona
od 40 do 50 hektara za 187, a ona od preko 50 hek
tara za 181 gospodarstvo.
3. Oprjeka medju g r a d o m i ladanjem.
Stanje zemljišta i njegova obradba od najveće su važ
nosti po razvoj naše kulture. O d zemlje i zemljišta i nji
hovih proizvoda ovisi u prvom redu egzistencija pučanstva.
Zemlja i zemljište ne da se uvećavati po volji; i zato je
to važnije za sve, kako će se ono obradjivati i iskorišćavati. Njemačka, kojoj stanovništvo godimice raste za od
prilike 870 000 glava, treba znatan uvoz žitne i mesnate
hrane, ako se hoće, da cijene najnužnijih životnih namir
nica budu bar donekle pristupačne.
T u se pako javljaju oštri, suprotni interesi izmedju
poljoprivrednog i industrijskog pučanstva, O no pučanstvo,
koje se ne bavi poljodjelstvom, ima interesa u tom, da
dobije jeftine životne namirnice, jer o tom ovisi njegovo
uspijevanje kao ljudi i kao industrijskih i trgovačkih poje
dinaca. Svako poskupljivanje životnih namirnica izaziva goru
ishranu jednog velikog dijela pučanstva, ma da se isto
toliko povećavaju najamnice i drugi prihodi onoga dijela
stanovništva, koji mora da kupuje agrarne produkte. Jer
sa dizanjem najamnica diže se i cijena industrijskih pro
izvoda, a to, prema općem stanju na svjetskom tržištu,
može povući za sobom opadanje prodaje. A ako se pak i
pored skupljih agrarnih produkata prihodi ne povećaju, onda
to znači ograničavanje ostalih potreba, u kom slučaju u
prvom redu strada industrija i trgovina.
A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
23
�354
Z a poljodjelca stoji stvar sasvim drugačije. Kao indu
strijalac i on hoće da postigne što veću korist svojim za
nimanjem, i njemu je ravnodušno, kojim će je proizvodom
postići. Ako ga dovoz stranog žita spriječava, da gajenjem
žita dodje do dobiti, za kojom žudi i koja mu se čini
potrebna, on onda svoje zemljište posvećuje kulturi ma
kojeg drugog proizvoda, koji mu donosi koristi. O n sadi
sladornu repu za proizvodnju šećera, krumpir i žito za pe
čenje špirita, umjesto raži i ječma za kruh. Najplodnije
dijelove zemljišta upotrijebi on za gajenje duhana, umjesto
za gajenja povrća i voća. Drugi upotrijebe tisuće hektara
zemljišta za pašu konja, jer konji za vojničke i ratne svrhe
stoje u vrlo visokoj cijeni. Na drugoj strani, ogromne
šumske oblasti, koje bi se mogle upotrijebiti za zemljorad,
rezerviraju se za lovačko zadovoljstvo otmjene gospode,
često puta i u onim predjelima, u kojima bi se moglo
posjeći nekoliko stotina ili hiljada hektara šume i pretvoriti
u kulturno zemljište, a da to umanjivanje šume nimalo
štetno ne utiče na razvijanje vlage u tom predjelu.
S ovoga gledišta mogle bi se u Njemačkoj još hiljade
kvadratnih kilometara plodnoga zemljišta upotrijebiti za
zemljorad. A li se ovim promjenama protivi kako materi
jalni interes jednog dijela činovničke hijerarhije, šumarskih
činovnika, tako i lovački interesi veleposjednika, koji ne
će dopustiti, da im se ograničava zemljište za lov i lovačka
zadovoljstva. Razumije se samo sobom, da bi se krčenje
šume smjelo vršiti samo ondje, gdje je to stvarna dobit.
S druge strane mogli bi se na korist zemlje pošumiti pro
strani predjeli, naročito gorski krajevi i pustoši.
U novije doba poriče se veliki upliv šume na razvoj
vlage. T o je očito krivo. U kolikom stepenu djeluje šuma
na vlagu kraja i time na plodnost zemlje i zemljišta, o tom
jasne dokaze daje knjiga Parvusa i Dra. Lehmana „Gladna
Rusija". Pisci konstatiraše vlastitim posmatranjem, da su
krčenja šuma u najplodnijim pokrajinama Rusije, silna i bez
plana, znatno prouzročila slabe žetve, od kojih u posljed
njim decenijama trpe ovi tako plodni nekada krajevi. Uz
mnoge druge činjenice oni ustanoviše, da je tijekom go
dina u stavropolskom okružju nestalo pet malih riječica i
�355
šest jezera, da su u okružju Đusuluka nestale četiri riječice
i četiri jezera, u samarskom okružju šest malih riječica, u
okružju Buguruslava dvije male riječice. U nikolajevskom i
i novouzenskom okrugu četiri rijeke održane su teškom
mukom spriječavajući ih nabacivanjem djubreta, da ne
poniru. Mnoga sela, što su prije u svojoj blizini imala voda
tekućica, ne imadu ih sada, na mnogim mjestima bunar
mora da se kopa 45 do 60 metara u dubinu. Zemljište je
zbog toga tvrdo i ispucalo. Siječenjem šuma presušiše izvori
i smanjiše se kiše.
Kapitalističko iscrpljivanje zemljišta dovodi i kapita
lističke odnose. Jedan dio naših poljoprivrednika vukao je
primjerice mnogo godina goleme profite iz obradjivanja
repe i proizvodnje sladora, koja je s time vezana. Sistem
oporezivanja unapredjivao je izvoz šećera, i to time, što su
prinosi od oporezivanja sladorne repe i potrošnje šećera
jednim znatnim dijelom izdani na izvozne premije.
Premija, koja je fabrikantima šećera davana na dvo
struku centu izvezenog šećera, bila je mnogo veća, no
porez na repu, koji su oni plaćali, i tako im je ta premija
omogućavala, da izvoze u inostranstvo ogrome količine
šećera i da ih tamo jeftino prodaju sve na račun poreznih
plataca u zemlji, te se tako gajenje šećerne repe rasprostranjivalo sve više i više. Profit, do koga su dolazile
fabrike šećera pomoću ovog poreznog sistema, iznosio je
godišnje preko 31 milijun maraka. Stotine tisuće hektara
zemljišta (godine 1907/08. 450030), koje je prije bilo
namijenjeno gajenju žita i t. d., pretvorene su u zemljište
za sijanje sladorne repe, digoše se tvornice i opet nove
tvornice i nužna posljedica bijaše krah. A i veliki prinos
šećerne repe uplivisao je povoljno na cijenu zemljišta. O na
se dizala. Posljedica toga bila je kupovanje sitnih imanja,
čije je vlasnike visoka cijena mamila na prodaju. Zemlja
je iskorišćavana za industrijsku spekulaciju, a proizvodnja
žita i krumpira ograničena na zemljište gore kvalitete,
uslijed čega se povećala potreba uvoza životnih namirnica
iz inozemstva, Konačno je to zlo stanje nastalo zbog po
litike premija na šećer i dobivši internacijonalni karakter,
�356
prinudilo vlade i parlamente da ukinu davanje premija i
da se stvari povrate bar koliko toliko prirodnim odnosima.
Prema svim okolnostima ni sitni, pa čak ni srednji se
ljaci ne mogu pored svih napora, briga i oskudica postići
onaj socijalni položaj, na koji kao gradjani jedne kulturne
države imaju pravo. Sve, što država i društvo budu činili,
da održe te slojeve, koji su u biti osnov postojećeg držav
nog i društvenog uredjenja, bit će uvijek samo krpež i
petljanje. Agrarne carine škode ovome dijelu zemljoradnika
više, no što mu korisfe. Velika većina njih ne proizvodi
toliko, koliko im je potrebno za održanje života; oni su
upućeni na kupovanje jednoga dijela svojih životnih po
trepština, a do sredstava za to dolaze industrijskim ili
drugim kojim sporednim zanimanjem. Jedan veliki dio
naših sitnih seljaka ima u povoljnom stanju industrije i
prometa većeg interesa, no u poljoprivredi, jer industrija i
promet obezbjedjuju egzistenciju njegovoj djeci, za koju
on ne bi mogao naći rada ni prihoda ni na kojem drugom
mjestu. Jedna nepovoljna žetva umnožava broj onih seljaka,
koji su prinudjeni kupovati poljoprivredne produkte. I šta
mu onda koriste agrarne carine, zabrana uvoza i agrarne
preventivne mjere, njemu, koji ne ima da proda baš ništa
ili ima samo nešto malo, ali koji mora da kupuje nešto, a
u prilikama i mnogo toga? A u tom se položaju nalazi
najmanje 80 procenata svih poljoprivrednih gospodarstva.
Kako će privredjivati obradjivač zemlje u eri privatnog
vlasništva, to je njegova lična stvar. O n gaji ono, što mu
se čini najrentabilnije, bez obzira na potrebe ili interes
društva ; dakle: slobodno.
Industrijalac radi isto tako. O n fabricira sramotne slike,
nećudoredne knjige i osniva tvornice za patvaranje hrane.
O ve i mnoge druge djelatnosti škodljive su društvu, one
potkapaju moral i dižu korupciju. Ali one donose novaca,
i to mnogo više, nego li ćudoredne slike, znanstvene knjige
i prodaja nepatvorenih životnih namirnica. Pohlepni za
profitom industrijalac mora da se brine samo oko toga, da
ga ne otkrije oko policije, i on može da tjera svoj sra
motni zanat, siguran, da mu zbog novca, što ga pri tom
zasluži, zavidi društvo gledajući na nj s dubokim počitanjem.
�357
Mamonski karakter našeg doba karakteriše najočitije
burza i njezine makinacije. Zemljište i industrijski proiz
vodi, prometna sredstva, promjene u temperaturi i politici,
oskudica i preobilje, nevolja masa i nesreće, javni dugovi,
izumi i otkrića, zdravlje ili bolest i smrt uplivnih osoba,
rat i ratna uzbuna, često puta namjerice smišljena, sve to
i još mnogo drugo postaje stvar spekulacije i upotrebljava
se za izrabljivanje i medjusobno ucjenjivanje. Kapitalistički
matadori zadobivaju najodlučniji upliv na stanje čitavog
društva i pomagani svojim moćnim sredstvima i vezama,
gomilaju golema bogatstva. U njihovim rukama bivaju mi
nistri i vlade lutkama, koje moraju da plešu, kako već
matadori burze vuku žicu iza kulisa. Državna vlast ne ima
burzu, već burza ima u ruci državnu vlast. 1 preko svoje
volje ministar mora da gnoji „otrovno stablo", koje bi naj
radije iščupao, i mora da mu daje nove životne snage.
Zbog svih tih činjenica, koje svakomu padaju sve više
u oči, jer zlo svakim danom sve više raste, potrebna je
brza i temeljita pomoć. A li društvo stoji pred svim tim
zlom ne znajući šta da radi, baš kao izvjesna životinja na
b rd u ; ono se stalno, kao konj na mlinskom kolu, okreće
u krugu, nemoćno, bez ideje, slika bijede i tuposti. Oni,
koji bi trebali da se pridruže ovima, ne imadu još uvidjavnosti; oni, koji bi mogli pomoći, ne će ; oni, se osla
njaju na silu i u najboljem slučaju misle oni zajedno sa
gospodjom P om padour: A pres nous le deluge (iza nas
neka dodje potop). Ali ako potop dodje još za njihova
života ?
�Četvrti odsjek.
Socijalizovanje društva.
Dvadeseto
poglavlje.
Socijalna revolucija.
1* Preobrazba društva.
Val se diže i zapljuskuje iundamenat, na kom počiva
naša državna i društvena zgrada. Sav svijet osjeća, da se
temelji klimaju i da ga još mogu spasti tek jaki potpornji.
Ali to traži velikih žrtava, koje bi morale doprinijeti vla
dajuće .klase. T u je pako sva zapreka. Svaki predlog, čije
ostvarenje nanosi krupnih -šteta materijalnim interesima vla
daj ućih klasa i dovodi ,u pitanje njihov privilegovani po
ložaj, biva od njihove strane ljuto suzbijen i žigosan kao
težnja za prevratom postojećeg državnog i društvenog po
retka. Medjutim, ovaj bolesni svijet ne može se izliječiti,
a da se ne dovedu u pitanje i najzad unište povlastice
vladajućih razreda.
„Borba za oslobodjenje radničkih klasa nije borba za
povlastice, već borba za jednaka prava i jednake du
žnosti i odstranjenje sviju povlastica*, stoji u socijalnodemokratskom programu. O tuda slijedi, da ništa nije učinjeno
polovičnim mjerama i malim koncesijama.
Ali vladajuće klase smatraju svoj privilegovani položaj
kao sasvim prirodan i sam po sebi razumljiv, kao položaj,
u čiju se opravdanost i dalje trajanje ne bi smjelo ni malo
sumnjati, i tako je i opet razumljivo, što one odbijaju^ i
pobijaju svaki pokušaj, da se njihov privilegovani položaj
uzdrma. Je li samo u pitanju njihova kesa, njih bacaju u
najveću uzrujanost čak i oni predloži i zakoni, koji ne m jenjaju osnove postojećeg društvenog uredjenja niti njihov
privilegovani položaj. U parlamentima niču čitava brda
�359
papira, na kojima su naštampani govori i — tresu se brda,
rodi se miš. I najrazumljivijim zahtjevima o radničkoj za
štiti staje se na put s toliko otpora, kao da o tom ovisi
opstanak društva. P a kada se nakon beskonačnih borbi
izvojuje od njih par koncesija, oni se prave, kao da su
žrtvovali veliki dio svoga imetka. O ni pokazuju isti tvrdo
glavi otpor, kad se radi o tom, da se potlačene klase
priznadu formalno ravnopravnima i kad se traži, da one
primjerice u pitanjima radnog ugovora pregovaraju s njima
kao jednakopravne,
Ovaj otpor kod stvari najjednostavnijih i zahtjeva naj
razumljivijih potvrdjuje staro ono iskustvo, da se nikoja
klasa, što vlada, ne može osvjedočiti r a z l o z i m a , ako je
sila prilika ne prisili na uvidjavnost i popuštanje. A sila
prilika sastoji se u sve većoj svijesti, koju kod potlačenih
izaziva razvoj naših odnošaja Razredne suprotnosti bivaju
sve oštrije, vidljivije i osjetljivije. U potlačene i izrabljivane
razrede ulazi spoznaja o neodrživosti postojećeg stan ja;
njihova srditost raste i one sve zapovjednije traže promjenu
i čovječanskije odnošaje. I dokle ova spoznaja osvaja sve
šire krugove, o n a n a k o n c u o s v o j i g o l e m u v e
ć i n u d r u š t v a , k o j a i ma na j i z r a v n i j eg i n t e
r e s a n a t o j p r o m j e n i . A li u istoj mjeri, u kolikoj
se kod mase diže svijest o neodrživosti postojećeg stanja
i spoznaja o nuždi promjene, p a d a s p o s o b n o s t o t
p o r a u klasi, ko j a v l a d a i koj oj moć p oč i va
na n e z n a n j u i n e o s v ij e š t e n o s t i p o t l a č e n i h
i i z r a b l j i v a n i h k l a s a . Ovo uzajamno djelovanje
očito je i zbog toga se mora smatrati kao dobro došlo
sve, što razvija taj odnos u tom smislu. Prema krupnokapitalističkim napredovanjima na jednoj strani oruši ravno
težu na drugoj strani sve razvijenija svijest o protuslovlju,
u kom stoji postojeći društveni poredak sa dobrom goleme
većine naroda I ako riješenje i uništenje društvenih su
protnosti stoji krupnih žrtava i velikih napora, to riješenje
će se naći odmah onoga časa, kad suprotnosti dostignu
vrhunac svog razvitka, prama kome one tako rapidno hrle.
Kakve se mjere moraju poduzeti u pojedinim fazama
razvoja, to ovisi o momentanim okolnostima. Nemoguće je
�360
unaprijed reći, kakve će mjere učiniti nužnim okolnosti u
pojedinom slučaju. Nijedna vlada, nijedan ministar, pa bio
on i najmoćniji, ne zna već unaprijed, na sto će ga u
slijedećoj godini prisiliti prilike. A još se manje može
reći o mjerama, na koje će uplivisati okolnosti, čije nastu
panje ne može nitko pouzdano proračunati ni proreći.
Pitanje o sredstvima je pitanje o taktici u jednoj borbi. A
taktika se ravna prema protivniku i onda prema pomoćnim
sredstvima, koja obim strankama stoje na raspolaganju.
Jedno sredstvo, koje je danas izvrsno, može sjutra biti
pogubno, jer su se promijenile prilike, koje su jučer oprav
davale njegovu upotrebu. Neka čovjek ima pred očima
cilj, a sredstva za njegovo ostvarenje zavise od vremena
i okolnosti; potrebno je samo to, da se upotrebe najdjedjelotvornija i n a j o š t r i j a s r e d s t v a , k o j a s u
moguća u jed nom vremenu i u stanovitim
o k o l n o s t i m a . Dakle, kad se čovjek upušta u slikanje
budućih preobražaja, može postupati samo hipotetički,
mora isticati predpostavke, za koje uzima, da su već
nastupile.
P o l a z e ć i s o v o g a s t a n o v i š t a , mi p r e d p o s t a v l j a m o , d a će u j e d n o m o d r e d j e n o m
č a s u s v a t a zla, k o j a s m o o p i s a l i , d o s e
g nut i svoj vrhunac, pa će velikoj većini
na r o da biti
tako
vidljiva
i osjetljiva,
p r i k a z u j u ć i joj se n e p o d n o s i v a tako, te
će j u o b u z e t i o p ć e n i t a i n e s a v l a d i v a t a
žel j a za t e m e l j i t i m p r e o b r a ž a j e m ,
kod
č e g a će ona n a jb r ž u p o m o ć s m a t r a t i i
najzgodnijom.
Sva društvena zla imaju bez iznimke svoj izvor u druš
tvenom poretku stvari, koji sada, kao što je pokazano, po
čiva na kapitalizmu, na kapitalističkom načinu proizvodnje,
pomoću kojega je klasa kapitalista vlasnik sviju sredstava
rada — zemlje i zemljišta, rudnika i majdana, sirovina,
orudja, strojeva, prometnih sredstava — i pomoću kojega
ona vrši izrabljivanje i potlačivanje velike većine naroda,
poslije čega slijedi sve veća nesigurnost egzistencije, potlačivanje i ponizivanje pljačkanih razreda. Prema tome b i
�361
najbrži i najkraći korak bio, da se ovo kapitalističko vlas
ništvo eksproprijacijom pretvori u društveno vlasništvo. P r o
i z v o d n j a robe p r e t v a r a se u soc i j a l i s t i č ku
p r o i z v o d n j u , k o j u v r š i c i j e l o d r u š t v o i za
cijelo društvo. Kr upno gazdinstvo i s v e v eć a
p r o i z v a d j a č k a s p o s o b n o s t d r u š t v e n o g a rada,
d o s a d a i z v o r b i j e d i i p o t l a č i v a n j u i zr abl j eni h
klasa, p o s t a j u s a d a i z vor n a j v e ć e g b l a g o
s t a n j a i h a r m o n i j s k o g u s a v r š a v a n j a svi j u.
2. Eksproprijacija i eksproprijatori.
Preobražaj svih sredstava rada u vlasništvo sviju daje
društvu novu osnovku. Sad su iz temelja drugi životni i
radni uslovi o b i j u spolova u industriji, zemljoradnji, pro
metu, odgoju, braku, u znanstvenom, umjetničkom i društ
venom životu. Čovječja egzistencija zadobija nov sadržaj.
Pomalo i državna organizacija gubi tlo, d r ž a v a n e s t a j e ;
ona se u neku ruku sama ukida.
U prvom je odsjeku ove knjige pokazano, zašto je
država morala nastati. O na je produkat društvenog razvoja
iz primitivnog, na komunizmu osnovanog društva, koje ne
staje u tolikoj mjeri, u kolikoj se razvija p r i v a t n o v l a s
n i š t v o . Dolaskom privatnog vlasništva javljaju se u društvu
antagonistički interesi. Nastaju stališke i razredne suprot
nosti, koje nužno donose sa sobom razredne borbe medju
različitim interesnim grupama prijeteći opstanku novog ure
djenja. A da bi se mogli suzbiti protivnici novoga uredjenja
i zaštititi vlasnici, protiv kojih oni ustaju, potrebna je jedna
organizacija, koja će odbijati te napade i proklamirati vlas
ništvo kao ,,pravno“ i ,,sveto“. O v a o r g a n i z a c i j a i
sila, k o j a š t i t i i u z d r ž a v a v l a s n i š t v o , j e s t
d r ž a v a . O na zakonima zajamčuje vlasniku njegov posjed
i na temelju zakonski utvrdjenog uredjenja izlazi pred na
padača kao sudac i osvetnik. Prema tome, interes jedne
vladajuće klase vlasnika i interes državne vlasti uvijek je,
po svojoj najdubljoj suštini, konzervativan. Državna se
organizacija mijenja tek onda, kad to zahtijeva interes vlas
ništva. Ako je tako država n u ž n a organizacija društvenog
�362
uredjenja, koje počiva na razrednom gospodstvu, ona gubi
n u ž n o s t svojeg o p s t a n k a i mo g u ćn o s t svojeg
o p s t a n k a onim ćasom, kad padnu klasne suprotnosti
ukinućem privatnog vlasništva. Država postepeno prestaje,
kad se uništi vlast čovjeka nad čovjekom, baš kao što
prestaje religija, kad ne ima vjere u nadnaravna bića ili u
razumne, svrhunaravske sile. Riječi trebaju da imadu neki
sadržaj; kad ga izgube, one prestaju bitisati kao pojmovi.
Ovdje će možda, koji čitalac, pristaša kapitalizma, reći,
da je sve to dobro i lijepo, ali kojim „pravom4 će društvo
*
opravdati ove iz temelja prevratne promjene? T o je pravo
ono isto, koje je uvijek postojalo, kad se radilo o sličnim
promjenama i preobražajima, naime o p ć i i n t e r e s . Izvor
prava nije država, već društvo, državna je sila tek agenat
društva, koji ima da upravlja pravom i da ga primjenjuje.
Vladajuće društvo bilo je dosada uvijek tek jedna sitna
manjina, ali koja je radila u ime čitavog društva (naroda),
gradeći se „društvom4, kao što se Ljudevit X IV . držaše
4
državom : „ L ’etat c’est moi. (Država sam ja.) Kad naše no
vine pišu : sezona otpočinje, društvo ide u grad; ili: sezona
je pri kraju, društvo polazi na ladanje, one pod tim ne
misle narod, već najgornjih deset tisuća, koje sačinjavaju
„društvo4 , kao što sačinjavaju „državu4. Većina — to je
4
4
plebs, vile multitude, ološ, narod. Prema ovakvom stanju
stvari, sve, što država u ime društva radi za „opći interes4,
4
ide u prvom redu na korist vladajućih klasa. U njihovom
se interesu prave zakoni. „Salus reipublicae suprema lex
esto4 (Dobro zajednice neka bude vrhovni zakon) je staro4
rimsko pravno osnovno načelo, kao što je poznato. Ali
tko je stvorio rimsko društvo ? Z ar podjarmljeni narodi,
milijuni robova? N e! razmjerno maleni broj rimskih gradjana, u prvom redu rimsko plemstvo, koje se dalo hraniti
od podjarmljenih.
Kad su u srednjem vijeku plemići i knezovi otimali
zajedničku svojinu, oni su to činili ,,s pravom4 u „općem
4
interesu4 , a šta se tada radilo sa zajedničkom svojinom i
4
svojinom nemoćnih seljaka, to nam na svakom svom listu
pokazuje historija srednjega vijeka sve do novoga vremena.
Agrarna historija posljednje hiljade godina jest historija
�363
neprekidne pljačke zajedničke i seljačke svojine, koju su u
svim kulturnim državama Evrope vršili plemstvo i crkva.
Kad je zatim velika francuska revolucija ekspropriirala plemićska i crkvena dobra, ona je to učinila ,,u ime općeg
interesa**, i najveći dio od osam milijuna zemljoposjednika,
koji sačinjavaju temelj gradjanske Francuske, imaju da svoju
egzistenciju zahvale toj eksproprijaciji. U ime „općeg dobra“
zaplijenila je Spanija crkvena dobra češće, a Italija ih konfiskova sasvim, uz burni pljesak najgorljivijih branilaca
„svetog vlasništva**. Englesko je plemstvo diljem stoljeća
pljačkalo svojinu irskog i engleskog naroda i obdarilo samo
sebe od 1804. do 1832. „zakonito**, ,,u interesu općeg
dobra** sa ne manje od 3,511.710 akra zajedničke zemlje.
A kad u velikom sjeveroameričkom ratu za oslobodjenje
robova bijahu pušteni na slobodu milijuni robova, koji su
dotle bili pravo vlasništvo svojih gospodara, kad ih pustiše
na slobodu bez ikakve odštete, dogodilo se to takodjer
,,u ime općeg interesa**. Čitav naš buržoaski razvoj nepre
kidan je proces izvlaštivanja i konfisciranja, u kojem izvlaštuje i siše tvorničar zanatliju, veliki zemljoposjednik se
ljaka, veliki trgovac kramara i konačno jedan kapitalista
drugoga, to jest veći manjega. Hoćem o li vjerovati buržo
aziji, sve se to dogadja za dobro „općeg i n t e r e s a n a
„korist društva**.
Napoleonovci „spasiše** 18. brumairea i 2. prosinca
„društvo** i „društvo" im je odobravalo; kad društvo bude
jednog dana spasilo samo sebe na taj način, što će vlas
ništvo, koje je stvorilo, preuzeti opet u svoje ruke, ono
če počiniti najslavniji akt u historiji, j e r s e t u n e ć e
p o d j a r m i t i j e d n i u k o r i s t d r u g i h , v e ć će se
s v i m a p r u ž i t i j e d n a k i us l ovi za život, a sva
kom o m o g u ć i t i e g z i s t e n c i j a , d o s t o j n a čo
v j e k a . T o je u ćudorednom pogledu najveličanstveniji
akt, što će ga društvo ikad izvršiti.
U kojim će se oblicima izvršiti taj veliki društven
proces eksproprijacije i pod kojim uslovima, to se ne moze
proricati. Jer tko zna, kakove će tada biti prilike.
U svom četvrtom socijalnom pismu v. Kirchmannu,
�364
pod naslovom „K apital",1 veli Rodbertus na str. 117:
„Ukidanje svega kapitalističkoga vlasništva nad zemljištem
nije n i k a k v a obmama, već je sa nacijonalno-ekonomskog
gledišta vrlo mogućno. A to bi jamačno bila i n a j r a d i
k a l n i j a p o m o ć d r u š t v u , kojemu, kao što se ukratko
može reći, porast rente — rente na zemljište i kapital —
stvara nesreću. Stoga bi to bio jedini oblik ukidanja svo
jine nad zemljištem i kapitalom, k o j i ni z a t r e n u t a k
n e bi p r e k i n u o p r o m e j i n a p r e d o v a n j e n a
r o d n o g a b o g a t s t v a . * 1 Šio će reći naši agrarci na
ovaj nazor jednoga od bivših njihovih drugova?
Kako će se poslije takva koraka stvari vjerojatno for
mirati, ne može se pouzdano pokazati. Nijedan čovjek ne
može znati, kako će buduća pokoljenja obrazovati u poje
dinostima svoje organizacije i kako će na najsavršeniji
način udovoljavati svojim potrebama. Kao što i u prirodi,
tako se i u društvu nalazi sve u stanju neprestanog tijeka,
jedno dolazi, drugo propada, staro, izumrlo biva nadomještavano novim, sposobnijim za život. Izumi, otkrića i po
pravci najbrojniji i najraznolikiji, kojima se ne može pred
vidjeti domašaj i važnost, javljaju se i revolucioniraju i
mijenjaju već prema svom značenju način ljudskoga ži
vota, cijelo društvo.
Prem a tome, u izlaganju, što slijedi, može se dakle
raditi samo o razvijanju općenitih principa, koji se, prema
svemu, što dosada pisasmo, i sami ističu i čija se prak
tična primjena može dogledati do jednog izvjesnog stupnja.
Društvo nije ni do danas bilo nikakva zajednica, koja bi
se dala upravljati i voditi pojedincima, ma da je često
puta tako izgledalo — „čovjek misli, da gura, a biva
guran “ — već je to jedan organizam, koji se razvija po
odredjenim imanentnim zakonim a; u budućnosti će me
djutim biti još više nemogućno svako vodjenje i upravljanje
prema volji pojedinaca. Društvo će tada predstavljati jednu
demokraciju, koja je odgonetnuta tajnu svojega bivstva, ono
je otkrilo zakone svog razvoja i, svijesno svrhe, primje
njuje ih sada na svoj daljnji razvoj.
1 Berlin 1884.
�365
Dvadesetiprvo
poglavlje.
Osnovni zakoni socijalističkog društva.
1. Davanje posla svima, koji su za rad sposobni.
Čim društvo uzme u svoje ruke sva sredstva rada,
bi t i će r a d n a d u ž n o s t s v i h oni h, k o j i su s p o
s o b n i za r a d b e z r a z l i k e s pol a , o s n o v n i za
k o n s o c i j a l i z o v a n o g d r u š t v a . Društvo ne može
bez rada opstojati. O no dakle ima pravo da traži, da
svatko, tko hoće zadovoljiti svojim potrebama, radi prema
svojim tjelesnim i duševnim sposobnostima kod priredjivanja predmeta, koji služe udovoljenju potreba. Glupa
tvrdnja, da socijalisti hoće da ukinu rad, besmislica je
bez primjera. Onih, koji ne rade, ljenivaca ima s a m o u
buržoaskom svijetu. Socijalizam se slaže s biblijom, dok
ova veli: T ko ne radi, neka i ne jede. No rad treba da
uz to bude i korisna, produktivna djelatnost. Novo će
dakle društvo zahtijevati, da se svatko prihvati jednog
izvjesnog industrijskog, zanatlijskog ili ma kakvog drugog
korisnog posla, kojim će on sa svoje strane doprinijeti
nešto podmirenju društvenih potreba. B e z r a d a n e m a
uživanja, n i k a k a v rad be z uživanja.
Pošto su svi obvezani da rade, svi imaju jednaki in
teres na tom, da vide ispunjena ova tri uslova kod rada.
Prvo, da vrijeme rada bude umjereno i da se nitko suviše
ne n apreže; drugo, da rad bude što je više moguće ugo
dan i da pruža prom jenu; treće, da rad bude što više
produktivniji, jer o tom ovisi vrijeme rada i stepen uži
vanja. O va pako tri uslova ovise opet o vrsti i množini
radnih sredstava i radnih snaga, koje su na raspoloženju,
i od zahtjeva i života budućega društva. Socijalističko dru
štvo ne ide za tim, da živi proletarski, v e ć d a o d
strani proletarski način života velikoj
v e ć i n i l j u d i . O no nastoji, da svakome pruži što je
moguće veću mjeru životnih ugodnosti i tako nastaje pi
tanje : kolike će biti potrebe društva?
D a bi se to moglo ustanoviti, potrebna je jedna uprava,
�366
koja će obuhvatati sva područja djelatnosti u društvu. Z a
ovu svrhu čine naše općine jednu prikladnu podlogu, ako
su one prevelike, da bi se dobio laki pregled, njih se
dijeli u okružja. Kao nekoć u prastarom društvu, tako i
sada svi punoljetni pripadnici općine, b e z r a z l i k e
s p o l a , sudjeluju u izborima, koji dodju i odredjuju po
vjerljive osobe, koje će voditi upravu. Na čelu svih lokalnih
uprava stoji jedna uprava centralna — valja spomenuti, da
to nije nikakva vlada sa silom u ruci, već neki egzekutivni
upravni kolegij. — Ravnodušno je kod toga, da li je ta
centralna uprava imenovana po skupnosti ili po općinskim
upravama. T a pitanja ne će u budućnosti više imati zna
čenje, što ga danas imaju, jer tu ne će biti u pitanju za
uzimanje položaja, koji daje veću vlast i upliv i bolje
prihode, nego povjereničke dužnosti, za koje će se uzimati
najprikladnije lice, b i o t o m u š k a r a c i l i ž e n a , i ko
jima se ta zvanja mogu oduzeti ili ponovo izborom dati,
prema tome, kako potreba zahtijeva i kako birači žele.
Svi se položaji zauzimaju samo za jedno odredjeno vrijeme.
O ni dakle, koji zauzimaju ta mjesta, ne će imati nikakvu
posebnu „činovničku kvalifikaciju", tu ne ima svojstva
trajne funkcije i hijerarhijski red unapredjivanja. Iz nave
denih razloga isto je tako ravnodušno, postoje li izmedju
centralne uprave i lokalnih uprava stupnjevi, kao na pri
mjer provincijalna uprava itd. Budu li nužni, ustanovit će
ih. ne budu li nužni, ne će ih ni biti. O svemu tome od
lučuje potreba, kako se ona u praksi javi. Ako je razvitak
društva učinio izlišnima stare organizacije, ukinut će ih bez
huke i buke i bez svadje, jer nitko ne ima ličnog interesa,
da one i dalje postoje, a na njihovo će mjesto ustanoviti
nove. O v a u p r a v a , k o j a s e z a s n i v a n a n a j
širem d e m o k r a t s k o m temelju, razlikuje
s e i z o s n o v a o d d a n a š n j e . Koliko li borbi u no
vinama, koliko li jezičnoga boja u našim parlamentima,
koliko li sudara aktova u našim kancelarijama, dok se iz
vrši i jedna najsitnija promjena u upravi i vladi I
Prije svega je glavni zadatak to, da se ustanovi broj i
vrsta raspoloživih snaga, broj i vrsta radnih sredstava, fa
brika, radiona, prometnih sredstava, zemlje i zemljišta itd.
�367
i dotadašnja njihova proizvodna sposobnost. Dalje valja
ustvrditi, koliko ima gotovih proizvoda i kolika je množina
artikla i stvari potrebne, da se udovolji potrebi za neko
izvjesno razdoblje. Kao god što,danas država i razne za
jednice utvrdjuju svake godine svoj proračun, isto će to u
budućnosti važiti i za cjelokupno društvenu potrebu, pri
čemu će se moći u punoj mjeri uzeti u obzir promjene,
koje su posljedica proširenih i novih potreba. Statistika
igra tu glavnu ulogu; ona je najvažnija pomoćna znanost
u novom društvu, ona pruža mjerilo za cjelokupnu druš
tvenu djelatnost.
Statistika se već danas primjenjuje u velikom objamu
za slične ciljeve. Proračuni carevine, države i općine osni
vaju se na velikom broju statističkih podataka, koji se
kupe svake godine u pojedinim upravnim granama. Duže
iskustvo i izvjesna stabilnost u tekućim potrebama omo
gućavaju to. P a i svaki poduzetnik jedne veće fabrike,
svaki trgovac, u n o r m a l n i m prilikama, može odrediti
tačno, kakve potrebe ima za slijedeće četvrtgodište i na
kakvi način mora da uredi svoju proizvodnju i svoju ku
povinu. A ko ne nastupe kakve ekscesivne promjene, on
sve to može izračunati lako i bez muke.
Iskustvo, da krize nastaju uslijed slijepe anarhijske
proizvodnje, to jest uslijed toga, što se ne zna, koliko ima
već proizvedenih predmeta, kolika je potrošnja i potreba
raznih artikla na svjetskom tržištu, nagnalo je, kao što smo
već naglasili, krupne industrijalce najrazličitijih grana indu
strije, da se sjedine u kartelima i trustovima, s jedne strane
zbog toga, da se utvrde cijene, a s druge strane zato, da
se na temelju stečenih iskustva i prispjelih narudžaba re
gulira proizvodnja. Prema proizvodnoj sposobnosti svakog
pojedinog poduzeća i prema vjerojatnoj potrošnji utvrdjuje
se, koliko svako poduzeće posebice smije proizvesti za
nekoliko najbližih mjeseci. Prekoračavanja tih granica ka
žnjavaju se velikim ugovorenim kaznama i izbacivanjem iz
udruženja. Poduzetnici sklapaju ove ugovore ne na korist,
već na štetu publike, a na svoju korist. Njihov je cilj, da
moć koalicije iskoriste radi toga, da bi došli do što je
moguće većeg profita. H oće se, da se regulisanjem pro-
�368
izvodnje postignu kod publike tolike cijene, do kojih se nikad
ne bi došlo u konkurentskoj borbi izmedju pojedinih po
duzetnika. Obogaćuje se dakle na račun konzumenata*
koji moraju platiti traženu cijenu za jedan proizvod, što ga
trebaju. Pa kako je kartelima, trustovima i t. d. oštećivan
potrošač, tako je i radnik. Kad poduzetnici regulišu pro
izvodnju, jedan dio činovnika i radnika postaje suvišnim,
i da bi mogao živjeti, on konkuriše svojim drugovima radeći
za manju nadnicu. Osim toga je socijalna moć kartela tako
velika, te su i same radničke organizacije rijetko kadre, da
im na put stanu. Poduzetnici imaju dakle dvostruku korist,
oni primaju veće cijene i plaćaju manje nadnice. Ovo re
guliranje proizvodnje, koje vrše poduzetnički savezi, s uprotno
je o n o m e r e g u l i s a n j u , k a k v o ć e
b i t i u s o c i j a l i s t i č k o m d r u š t v u . Danas je mje
rodavan interes poduzetnika, u buduće će to biti interes
cjelokupnosti. Medjutim u buržoaskome društvu ni najbolje
organizovani kartel ne može predvidjeti i unijeti u račun
sve faktore; konkurencija i špekulacija na svjetskom tržištu
bijesne i dalje u prkos kartela, i tada se najednom pokaže,
da je u računu jedna rupa i cijela se umjetno načinjena
zgrada sruši.
Kako velika industrija, tako i trgovina ima opsežne
statistike. Svakog tjedna izdaju veća trgovačka i lučka
mjesta preglede o skladištima petroleja, kave, vune, šećera,
žita i t. d. Statistike, koje su često puta sasvim sigurno
netačne, jer posjednici robe imaju nerijetko ličnog interesa
ne puštati, da se sazna prava istina. Ali u cjelini su ove
statistike prilično sigurne i daju interesentima pregled, kako
će tržište izgledati u najbližem vremenu. No i ovdje valja
imati na umu spekulaciju, koja pravi iluzornima i ruši sve
račune, a često puta onemogućava svaki realni posao. A
kao god što je u buržoaskom društvu nemoguće opće regulisanje proizvodnje zbog toga, što su tu hiljade privatnih
proizvodjača sa medjusobno suprotnim interesima, isto je
tako nemoguće regulisanje distribucije (podjele proizvoda)
zbog spekulativne naravi, što je ima trgovina, zbog velikog
broja trgovaca i borbe njihovih interesa. Ono, što je već
dosada učinjeno, pokazuje samo, što bi se tek dalo uraditi,
kad bi privatni interes iščezao i nad svime zavladao opći
�369
interes. Z a ovo su jedan dokaz statistike žita, sto ih izdaje
država, i koje se kupe svake godine u raznim kulturnim
državama i omogućuju izvodjenje zaključaka o veličini že
tvenih prinosa, o stepenu podmirivanja domaćeg tržišta i
o vjerojatnosti cijena.
Medjutim. u jednom socijalizovanom društvu prilike su
potpuno uredjene, čitavo je društvo vezano solidarnošću.
Sve se vrši po planu i redu i tako je lako utvrditi mjerilo
za razne potrebe. A tek kad se ima pred sobom nešto
iskustva, onda se vrši sve kao u igri. A ko se na primjer
statistički utvrdi, kolika je prosječna potreba u pekarskim,
mesarskim, cipelarskim, rubeninskim i t. d. artiklima, pa
ako se s druge strane tačno zna proizvodna sposobnost
ustanova za produkciju tih predmeta, o n d a s e i z t o g a
može i z n a ć i p r o s j e č n a mj e r a za d n e v n o d r u
š t v e n o p o t r e b n o r a d n o v r i j e me . Iz t o g a se
d al j e m o ž e uvi dj et i , d a l i su n u ž n i i z v j e s n i
z a v o d i za p r o i z v o d n j u o d r e d j e n i h artikla,
ili s u i z l i š n i i d a li s e m o g u u p o t r i j e b i t i z a
d r uge svrhe.
Svaki pojedinac odlučuje o grani rada, u kojoj bi htio
biti zaposlen. Veliki broj najrazličitijih područja rada daje
mogućnosti, da se vodi račun o najrazličitijim željama. P o
kaže li se na jednom području suvišak, a na drugome nedostak sila, uprava mora poduzeti nužne korake, da bi
poravnala odnose. Organizovati proizvodnju i različitim
snagama pružiti mogućnost, da ih se upotrijebi na pravome
mjestu, to će biti glavni zadatak izabranih funkcijonara.
U koliko se više sve snage dopunjuju, u toliko se sa
manje trvenja okreću točkovi. Pojedine grane rada i odje
ljenja biraju svoje redatelje, koji će upravljati poslom. T o
nijesu priganjači, kao što su današnji nadzornici i poslovodje, već su to drugovi, koji namjesto proizvodjačke
funkcije imaju da vrše tu upravljačku funkciju, koja im je
dodijeljena. Nije isključena i ta mogućnost, da sa usavr
šavanjem organizacije i razvitkom obrazovanosti kod svih
članova ove funkcije postanu naizmjenične, tako, da ih po
jednom odredjenom redu vrše svi radnici b e z r a z l i k e
spola.
A . Bebel: Ž ena i todjalizamk.
24
�370
2. Harmonija interesa.
Rad, organizovan na temelju pune slobode i demo
kratske ravnopravnosti, kod kojega je jedan za sve i svi
za jednoga, u kojem dakle vlada potpuna solidarnost,
izazvat će takvu volju za stvaranjem i takvu utakmicu,
kakva se u današnjem privrednom sistemu nigdje ne može
naći. A takav duh, to uživanje u stvaranju, upliviše takodjer
i na produktivnost rada.
Dalje z b o g t o g a , š t o s v i u z a j a m n o r a d e
j e d n i z a d r u g e, svi imaju interesa, da svi predmeti
budu što je više moguće bolji i savršeniji i da se proiz
vode sa što je moguće manjim trošenjem snage i vremena
rada, bilo zato, da se skrati vrijeme rada, ili zbog toga,
da se dobije vremena za proizvodjenje novih produkata,
koji podmiruju više potrebe. O v a j z a j e d n i č k i i nt e r e s d a j e s v i m a p o v o d a , da r a d e na usa
vršavanju,
razvijanju
i
ubrzavanju
pro
c e s a rada. Sl avol j ubl j e, da se ne š t o p r o n a d j e i
ot kri j e, d o b i t će u n a j v e ć e m s t e p e n u p o d s t i
caj a, s v a k i će t eži t i , da s v o j i m p r e d l o z i ma i
i d e j a m a n a t k r i l i d r u g o g a . 1 Nastupit će dakle baš
suprotno od onoga, što tvrde protivnici socijalizma. Koliko
li izumilaca i pronalazača propada u buržoaskom društvu!
Koliko li ih se izrabi i onda odbaci I Kad bi na čelu
buržoaskoga društva stajali duh i talenat namjesto imanja,
1 „M oć utakmice, koja potiče čovjeka na najogromnije napore, samo
da bi izazvao pohvalu i divljenje drugih, pokazuje se, kao sto nam isku
stvo potvrdjuje, vrlo korisnom svuda, gdje se ljudi javno takmiče, čak i
tamo, gdje su u pitanju frivolne i takve stvari, od kojih publika nema
nikakve koristi. A utakmica, koja bi se vršila i koristila općem dobru,
jeste jedna vrsta konkurencije, protiv koje socijalisti ne ustaju." J o h n
S t u a r t M i l l , „Politička ekonomija". Svaki savez, svako udruženje lica,
koja imaju iste ciljeve i težnje, daje nam isto tako mnogobrojnih pri
mjera uzvišenijih napora, kojima se ne dolazi ni do kakvih materijalnih,
već samo do idealnih uspjeha. Istina, utakmičare pokreće slavoljublje,
žudnja da se istaknu, težnja da koriste općoj stvari. A li je ova vrsta
slavoljublja jedna vrlina, ona se razvija na sreću sviju zadovoljavajući u
isti mak i žudnju pojedinca. Slavoljublje je štetno i za odbacivanje samo
onda, kad ono ide na štetu cjeline ili na račun drugih.
�371
o n d a bi n a j v e ć i b r o j k a p t a l i s t a m o r a o u s t u p i t i
s v o j a m j e s t a r a d n i c i m a , p o s i o v o dj a m a, t e h n i
č a r i ma , i n ž i n i r i m a , k e m i č a r i m a i t. d. T o su ljudi,
koji su u devedesetidevet od sto slučajeva učinili prona
laske, otkrića i usavršivanja, koje poslije toga izrabljuje
čovjek s velikom kesom. Koliko je tisuća izumitelja i pro
nalazača propalo zbog toga, što nijesu našli čovjeka, koji
bi dao sredstava za izvedenje njihovih pronalazaka i izuma,
koliko zaslužnih pronalažača i otkrivača gnječi socijalna
mizerija svagdašnjeg života, to se ne da izračunati. Ne
gospodare svijetom bistre glave i ljudi oštra razuma, već
ljudi, koji imaju mnogo sredstava, što još ne znači, da se
ne može naći zajedno bistra glava i puna kesa.
Svaki, koji se kreće u praktičnome životu, zna sa ko
likim nepovjerenjem radnik danas gleda na svako usavr
šavanje, na svaki nov pronalazak, koji se zavede. 1 s pravom.
Redovito on od toga ne ima nikakve koristi, već samo
onaj, koji tu novost primijeni; on se mora bojati toga, da
će ga novi stroj, usavršenje, koje se uvede, baciti na ulicu
kao prekobrojnog. Umjesto da sa radošću dočeka jedan
pronalazak, koji čovječanstvu čini čast i treba da donese
korist, sa njegovih se usana otima protest i kletva. A ko
liko usavršavanja procesa proizvodnje, koja otkrije kakav
radnik, ostane neizvedeno. Radnik prećuti takvo otkriće,
jer se plaši, da od toga ne će imati korist, već samo štetu.
T o su prirodne posljedice suprotnosti interesa.1
1 v. T h ii n e n, „Izolovana država" (R oatock), v e li: ,,U suprotnosti
interesa nalazi se razlog, zbog kojega proletarac i vlasnik stoje jedan prema
drugome kao neprijatelji i zbog koga će biti nepomirljivi sve dotle, d o k
s e n e u n i š t i p o d v o j e n o s t i n t e r e s a . S vremena na vrijeme,
fabričkim otkrićima, podizanjem chaussea i željeznica, stvaranjem novih
trgovinskih veza, može se povećati ne samo blagostanje njegovog najam
nog gospodara, već i nacijonalni prihod. A li pri našem sadašnjem dru
štvenom uredjenju radnik ne vidi od toga nimalo koristi, njegov položaj
ostaje, kakav je i bio, a c j e l o k u p a n p r i r a š t a j p r i h o d a i d e
u d ž e p o v e p o d u z e t n i k a , k a p i t a l i s t a i veleposjednika".
Ovaj posljednji stav jest gotovo doslovna anticipacija one izjave, koju je
G ladstone 1864. učinio u engleskom parlamentu rekavši: »Ovaj bujni
prirast prihoda i moći (koji je z» posljednjih dvadeset godina Engleska
postigla) ograničio se isključivo na imućne klase". A na strani 20 7 . svo
�372
U socijalističkom društvu biti će u n i š t e n a suprot
nost interesa. Svaki će razvijati svoje sposobnosti, da bi
koristio sebi, a time u isti mah i zajednici. Danas su za
dovoljenje ličnoga egoizma i općega interesa većinom s up r o t n o s t i , koje jedna drugu isključuju; u novom su
društvu ove suprotnosti uklonjene, z a d o v o l j e n j e lič
n o g e g o i z m a i r a d na o p ć e m d o b r u s t oj e u
m e d j u s o b n o j h a r mo n i j i , oni se pokrivaju.1
Veličanstveno djelovanje jednog takvog stanja očigledno
je. Produktivnost rada silno će porasti. Naročito će produk
tivnost rada silno porasti još i zbog toga, što će prestati
ovo prekomjerno d i j e l j e n j e r a d n i h s n a g a po hi
ljadama i milijunima malih poduzeća, koja proizvode najnesavršenijim orudjima i alatima. Prije smo pokazali, na
koliko je bezbrojnih sitnih, srednjih i krupnih poduzeća
razdijeljen privredni život Njemačke. Slivanjem sitnih i
srednjih gazdinstava u krupna poduzeća, koja raspolažu
svim preimućstvima najmodernije tehnike, izbjeći će se
današnje ogromno traćenje snaga, vremena, materija svih
vrsta (svijetlosti, toplote i t. d.) i prostora, a produktiv
nost rada bit će mnogo veća. Kolika razlika postoji iz
medju produktivnosti sitnih, srednjih i krupnih gazdinstava,
neka nam pokaže jedan primjer iz industrijskog popisa
države M assachusetts od 1890. godine. Tam o su podu
zeća deset glavnih industrijskih grana podijelili u tri kate
jega djela veli v. T h iin en : „ S v e z l o l e ž i u o d v a j a n j u
o d n j e g o v a p r o i z v o d a".
r a d n ik a
M o r e 11 y izjavljuje ovo u svojim „Principima zakonodavstva" :
„Svojina nas dijeli na dvije klase, na bogate i siromahe. Oni ljube
svoje imanje, a ne mogu da brane državu ; ovi apsolutno ne mogu vo
ljeti otadžbinu, jer ih ona ne dariva ničim drugim, nego bijedom. M e
djutim, kad je zajednica dobara, svaki voli svoju otadžbinu, jer ona
svakom daje život i sreću".
1 Ocjenjujući korisne i štetne strane komunizma kaže John Stuart
M ill u svojoj „Političkoj ekonom iji": „Nijedno polje ne može biti po
voljnije za razvitak takvog jednog shvatanja (da je javni interes u isti
mah i lični), nego što je to jedna komunistička zajednicu. Svekoliko sla
voljublje, kao i sva fizička i duhovna akcija, koje danas naporno teže
zadovoljenju pojedinih i samoživih interesa, tražili bi drugu vlast rada i
samo po sebi našli ju u težnji za općim blagostanjem zajednice".
�373
gorije. O na poduzeća, koja su stvarala ukupnu vrijednost
manju od 40.000 dolara, uračunata su u nižu klasu, ona,
koja su proizvodila vrijednost izmedju 40.000 i 150 000
dolara, u srednju klasu, a ona, koja su producirala vrijed
nost iznad 150.000 dolara, u višu klasu.
Rezultat je bio ovaj:
Broj
poduzeća
Niža klasa . .
Srednja klasa
V isa klasa . .
2042
968
686
Ukupno . . .
3696
Procenat
svih
poduzeća
5 5 ,2
2 6 ,2
18,6
100
Cjelokupna suma
Procenat
proizvedene vrijed cjelokupne pro
nosti pojedinih
izvedene vri
klasa dolara
jednosti
5 1 ,6 6 0 .6 1 7
1 0 6 ,8 6 8 .6 3 5
3 9 0 ,8 1 7 .3 0 0
5 4 9 ,3 4 6 .5 5 2
9 ,4
19.5
71.1
100
Sitna poduzeća, kojih je bilo dva puta više, no sred
njih i krupnih gazdinstava, proizvela su dakle samo 9,4
procenata cjelokupnoga produkta, dok su krupna poduzeća,
čiji je broj iznosio svega 23 procenta svih poduzeća, pro
izvela gotovo dva i po puta veći kvantum produkata od
svih ostalih poduzeća. Ali bi se i krupna poduzeća mogla
organizovati još mnogo racijonalnije, tako, da bi se sa
najsavršenijim tehničkim oblikom produkcije mogla stvoriti
m n o g o v e ć a r količina proizvoda.
Koliko se može uštediti na vremenu, kad je proizvodnja
organizovana na najracionalnijoj bazi, o tome je 1886. T h.
H ertzka iznio jedan interesantan račun u svojoj knjizi
„Zakoni društvenog razvitka". O n je ispitivao, koliko je
radnih snaga i vremena potrebno utrošiti, pa da se krup
nom proizvodnjom podmire potrebe stanovništva Austrije,
koje je tada imalo 22 milijuna glava. Radi ovoga je Hertzka
tražio obavještenja o produktivnoj sposobnosti krupnih po
duzeća u raznim granama rada, pa je onda prema tome
sastavio svoj račun. T u je uračunato i privredjivanje na
101/* milijuna hektara oraće zemlje i 3 milijuna hektara
pašnjaka, koji bi bili dovoljni za taj broj stanovništva, pa
�374
da podmire njegovu potrebu u zemljoradničkim produktima
i mesu. Dalje, Hertzka je unio u taj svoj račun i podi
zanje stanova, tako, da svaka porodica dobiva svoju kućicu
od 150 kvadratnih metara sa pet odjeljaka, koja će se
moći održavati 50 godina. Izašlo je, da je za poljoprivredu,
gradjevinarstvo, proizvodnju brašna i šećera, industriju
ugljena, željeza i strojeva, industriju odijela i kemijsku indu
striju potrebno 615.000 radnih snaga, koje bi morale raditi
dnevno kroz godinu onoliko, koliko to sad prosječno iznosi
radno vrijeme. Ali tih 615.000 glava predstavljale su s a m o
12,3 p r o c e n a t a s t a n o v n i š t a u A u s t r i j i , k o j e
j e s p o s o b n o za r ad, ne r a č u n a j u ć i t u ni
j e d n u ž e n u , k a o n i m u š k a r c e i s p o d 16 i
i z n a d 50 g o d i n a . Kada bi 5 milijuna ljudi, koliko
ih je bilo sposobnih za rad u vrijeme pravljenja ovoga
računa, bilo uposleno kao i onih 615.000, o n d a b i b i l o
p o t r e b n o , d a s v a k i o d n j i h r a d i s a m o 36,9
d a n a , u o k r u g l o m 6 t j e d a n a , pa da se proizvedu najnužnije životne namirnice za 22 milijuna ljudi. Ali
ako uzmemo 300 radnih dana u godini umjesto 37, onda
bi — uzimajući, da je sad radni dan 1 1 sati — pri novoj
organizaciji bio p o t r e b a n r a d o d s v e g a 13/s s a t a ,
pa da se p o d m i r e n a j n u ž n i j e p ot r e b e .
Hertzka unosi u račun i luksusne potrebe bolje situ
iranih i nalazi, da bi za njihovu proizvodnju kod stanov
ništva od 22 milijuna duša bilo potrebno još 315.000
radnika. Ukupno bi tada po Hertzkinom računu s obzirom
na nekoliko industrija, koje u Austriji nijesu dovoljno raz
vijene, bio potreban okruglo jedan milijun, to jest 20 pro
cenata muškog stanovništa sposobnog za rad, isključivši
one ispod 16 i preko 50 godina, pa da se za 60 dana
podmire svekolike potrebe stanovništva.
A ko pak unesemo u račun cjelokupno muško stanovništvo,
koje je sposobno za rad, tada bi njemu bilo potrebno d a
d n e v n o r a d i s v e g a d v a i po s a t a p r o s j e č n o . 1
1 U svojim „Krivim naukama'4 ruga se gospodin Eugen Richter
ogromnom skraćivanju vremena, koje mi stavljamo u izgled, kad se uvede
opća obvezatnost rada i najsavršenija tehnička organizacija procesa rada.
On kusa umanjiti što je moguće više produktivnu sposobnost krupne in-
�375
Ovaj račun ne će iznenaditi nikoga, koji ima pregled
nad prilikama. Uzmimo sad, da pri tako umjerenom vre
menu rada izuzimajući bolesnike i invalide mogu još da
rade i ljudi stariji od 50 godina, dalje, da bi mogla raditi
i mladež ispod 16 godina, a isto tako i jedan veliki broj
žena, u koliko ne bi bile spriječene odgajanjem djece,
spremanjem hrane i t. d., u tom slučaju vrijeme rada moglo
bi se još više skratiti ili bi se u znatnoj mjeri mogle pod
miriti i druge, nove, sve više potrebe. A isto tako nitko
valjda ne će tvrditi, da ne će biti još vrlo važnih napredaka i usavršenja u procesu rada, koji se ne mogu dogledati, a koji će čovječanstvu donijeti novih blagodati.
S druge strane radi se na tome, da se kod sviju zado
volji veliki broj potreba, koje danas može da zadovoljava
samo jedna manjina, a sa sve jačim kulturnim razvijanjem
javljaju se uvijek nove potrebe, koje isto tako hoće da
budu podmirene. M o r a s e u v i j e k p o n a v l j a t i : n o v o
d r u š t v o ne će da ži vi p r o l e t a r s k i , o n o za
h t j e v a da ž i v i k a o j e d a n v i s o k o r a z v i j e n kul
t ur ni n a r o d i to sa s v i m a s voj i m č l a n o v i m a
o d p r v o g d o p o s l j e d n j e g . A li ono ne će podmi
rivati tek svoje materijalne potrebe, ono će isto tako svima
dati dovoljno vremena da se obrazuju u umjetnostima i
znanostima svake ruke, a isto tako će im omogućiti i odmor.
3. Organizacija rada.
Još i u drugim, vrlo bitnim tačkama razlikovat će se
socijalistička komuna od buržoaskog društva. T u otpada
načelo „jeftinog i lošeg” , koje je za jedan veliki dio buržoaske produkcije mjerodavno i mora biti mjerodavno,
pošto veći dio mušterija može da kupuje samo jeftinu robu,
koja postaje brzo neuporabiva. T u će se proizvoditi samo
najbolje, što duže traje i rjedje treba da bude nadomješ*
tavano. Budalaštine mode i ludosti mode, koje izazivaju
dustrije, a naprotiv da silom nadme značenje sitnog zanatstva, da bi
mogao tvrditi kako tada produkcija ne će biti veća. D a bi socijalizam
predstavili kao nemoguć, braniči postojećeg ,,reda“ moraju diskreditirati
dobre odlike svog vlastitog društvenog uredjenja.
�376
samo rasipavanje, a često i neukus, prestaju. Nesumnjivo
je, da će se tada oblačiti i ukusnije i dopadljivije, nego li
danas — mimogred budi rečeno, mode za posljednjih sto
godina, naročito kod muškaraca, odlikuju se potpunim ne
dostatkom ukusa —, ali se tada ne će više uvoditi svakog
trećeg mjesece nova moda, jedna ludost, koja stoji u naj
užoj vezi s jedne strane sa medjusobnom konkurentskom
borbom žena, a s druge strane sa uživanjem u kićenju i
i sa taštinom i sa potrebom pokazivati svoje bogatstvo.
Isto tako, danas veliki broj lica živi od tih ludosti mode
i njihov interes ih nagoni, da tu modu još više stimuli
raju i forsiraju. S tim pomodnim budalaštinama u odije
vanju pada i ludost mode u stilu stanova. T u je ekscen
tričnost otišla do najgorih krajnosti. Stilovi, za čije su raz
vijanje bile potrebne stotine godina i koji su postali kod
najrazličitijih naroda — ne zadovoljava se više stilovima
Evropljana, već se prelazi na stilove Indijanaca, Japanaca,
Kineza itd. — izlaze iz mode za nekoliko godina i od
bacuju se. Naši umjetnički zanatlije ne znaju već, što će
sa tolikim svojim uzorcima i modelima i kamo će s njima.
T ek što su se sortirali u jednom „stilu” i tek što misle,
da izvuku troškove, koje su oko njega imali, već je tu
jedan novi „stil” , koji opet traži velike žrtve vremena i
novca, duševnih i tjelesnih sila. U ovoj trci i jurnjavi od
jedne mode k drugoj, od jednog stila k drugomu očituje
se najasnije nervoznost vremena. Nitko ne će ustvrditi, da
u toj žurbi i uzburkanosti ima smisla i razumnosti i da se
to može smatrati kao znak društvenoga zdravlja.
,
T e k će s o c i j a l i z a m u n i j e t i ve ću s t a b i l
n o s t u ž i v o t i n a v i k e d r u š t v a ; on će omogućiti
mir i uživanje i bit će osloboditelj od današnje užurba
nosti i uzrujanosti. T ad a će nestati i nervoznost, taj bič
našeg vremena.
Ali i rad treba da bude što je više moguće prijatan.
Z a to su potrebne ukusno i praktično uredjene radionice,
onemogućavanje svake opasnosti, odstranjenje neugodnih
zadaha, isparina, dima itd., ukratko svih zdravlju štetnih i
nesnosnih upliva. U početku će novo društvo proizvoditi
pomoćnim sredstvima za rad, koja su mu ostala od starog
�377
uredjenja. Ali to nije dovoljno. Mnogobrojne raštrkane ra
dionice, u svakom pogledu nezgodne u svakoj mjeri, manj
kavi alati i strojevi, koji su za svašta bili upotrebljavani,
niti su dovoljni za broj ljudi, koji će biti uposleni, a niti
mogu zadovoljiti njihovu težnju za udobnošću i prijatnošću.
Najvažnija je dakle potreba, da se uredi mnogo velikih,
svijetlih, zračnih, savršeno snabdjevenih i ukrašenih radnih
prostorija. I umjetnost i tehnika, spretnost glave i ruku
naći će u času opsežno polje rada. Sve grane strojarstva,
fabrikacije alata, graditeljstva i poslova oko unutrašnjeg
uredjivanja zgrada dobivaju najbogatije prilike za rad. Sad
vće se u praksi izvesti sve ono, što je ljudski pronalazački
duh mogao da stvori u pogledu udobnih i prijatnih gradjevina, dobre ventilacije, osvjetljenja i loženja, mašinskih i
tehničkih uredaba i čistoće. Radi štednje u motornim sna
gama, ogrjevu, osvjetljenju, vremenu, kao god i radi prijatnosti rada i života svih ljudi izvršit će se što je mo
guće pogodnija k o n c e n t r a c i j a radionica na nekoliko
točaka. Stanovi će se odijeliti od radnih prostorija i nepri
jatnosti industrijskog i obrtničkog rada. A sve će nepri
jatnosti opet pogodnim uredbama i preventivnim mjerama
svake ruke biti svedene na najmanju mjeru, pa najzad i
sasvim otklonjene. Sadašnje stanje tehnike ima već do
voljno sredstava, da najopasnije vrste poslova, kao što su
ludarstvo, kemijski radovi itd., p o t p u n o oslobodi od
svih opasnosti. T a se sredstva ne upotrebljavaju u buržoaskome društvu, jer prouzrokuju velike troškove i jer ne
postoji nikakva obveza, da se za zaštitu radnika pruži što
više od onoga, što je najpotrebnije. Neprijatnosti, koje su
spojene na primjer sa radom u rudnicima, mogle bi biti
otklonjene drugom vrstom uredjenja, jakom ventilacijom,
uvodjenjem električne rasvjete, znatnim skraćivanjem radnog
vremena i čestom izmjenom radnih snaga. Isto tako nije
potrebna nikakva osobita oštroumnost, da se pronadju za
štitna sredstva, koja će primjerice kod gradnja učiniti go
tovo nemogućim svaki slučaj nesreće i učiniti taj rad
jednim od najprijatnijih. T ako se u dovoljnoj mjeri kod
najvećih gradnja mogu podići obilne zaštitne mjere protiv
sunčane žege i kiše, kao i kod radnja pod otvorenim nebom.
�378
Isto će se tako u jednom društvu, kao što je socijali
stičko, kojemu radne snage stoje u izobilju na raspoloženju,
moći lakše izvesti češća izmjena u upotrebi radnih snaga
i koncentracija izvjesnih radova u odredjeno doba godine
i dana.
Pitanje o odstranjenju prašine, dima, čadja i neugodnih
smradova može se i danas već potpuno riješiti kemijom i
tehnikom, što se ne dogadja nikako ili se dogadja tek dje
lomično samo zato, što privatni poduzetnici za tu svrhu
ne će žrtvovati potrebnih sredstava. Mjesta proizvodnje u
budućnosti, gdjegod se ona nalazila, pod zemljom ili nad
zemljom, razlikovat će se dakle od sadašnjih u smislu naj
povoljnijem. Usavršavanje uredaba je za privatno gazdin
stvo u prvom redu pitanje novca, i ono glasi: dopušta li
to posao, rentira li se to? Ako se to ne rentira, radnik
može i da propadne. Kapital ne učestvuje ondje, gdje ne
ima profita. Čovječnost ne ima tečaja na burzi.1
U socijalističkom je društvu pitanje o profitu doigralo
svoju ulogu, ono i ma vu vidu s a m o b l a g o s t a n j e
s v o j i h č l a n o v a . Sto njima koristi i što njih štiti, to
mora biti uvedeno, što njima škodi, to je izbačeno. Nitko
nije primoravan sudjelovati u jednoj opasnoj igri. Pa ako
će se poduzimati poduzeća, gdje će postojati pogibli, mo
žemo biti sigurni, da će se javiti množina dobrovoljaca, to
više, što se tu ne može raditi o poduzećima, koja smetaju
kulturi, već samo o onakvima, koja je unapredjuju.
4. Porast radne produktivnosti.
Svestrana primjena motorskih snaga i najsavršenijih
strojeva i alata, najšira podjela rada i spretna kombinacija
radnih sila dovesti će proizvodnju na takovu visinu, te će
se za proizvodnju nužnog kvantuma životnih namirnica
v r l o z n a t n o r e d u c i r a t i r a d n o v r i j e m e . Po
većana proizvodnja donosi svima koristi; u d i o p o j e1 „K apital", veli „Quarterly Reviewer", „bježi od strke i svadje i
bojažljive je naravi. T o je vrlo istinito, ali to jo i nije sasvim istinito.
Kapital se užasava mjesta, gdje ne ima profita, ili gdje je vrlo mali
profit, baš kao sto se priroda užasava praznog prostora. U koliko je veći
profit, u toliko je kapital smioniji. A k o je sigurnih deset procenata, svuda
�379
d i n c a na p r o d u k t u r a s t e sa p r o d u k t i v n o š ću
rada, a sve ve ć a p r o d u k t i v n o s t o p e t omo
gućuje skraćivanje odredjenoga radnog
vremena, koje je d r u š t v u p o t r e b n o .
Medju motornim snagama, koje će se tada primjenji
vati, zauzimati će elektriciteta odlučni položaj. V eć i samo
buržoasko društvo nastoji, da je svagdje upotrijebi. I u što
se opsežnijoj i savršenijoj mjeri to dogadja, to bolje po
općeniti napredak. Djelovanje ove najače od svih pri
rodnih sila, djelovanje, što revolucijonira, raskidati će t o
p r i j e veze buržoaskog svijeta i otvoriti vrata socijalizmn.
Ali će ova snaga biti u najpunijoj mjeri iskorišćena i u
najvećem opsegu primijenjena tek u socijalizovanome dru
štvu. O na će i kao motorna snaga i kao izvor svijetla i
toplote doprinijeti u ogromnoj mjeri poboljšanju uslova za
život cijeloga društva. Elektriciteta se odlikuje od svih
drugih sila time, što je u prirodi ima i suviše. Naši vo
dopadi, morska plima i osjeka, vjetar, sunčano svijetlo dat
će bezbroj konjskih sila, čim ih budemo znali iskorišćavati
potpuno i za jednu svrhu.
„Silno bogatstvo energije, koje nadmašuje svaku potrebu,
pružaju oni dijelovi zemaljske površine, kojima sunčana
toplota, i to baš ondje većim dijelom neiskorišćena, pa čak
i nesnosna, pritiče tako stalno, da bi se njome moglo pro
vesti i jedno stalno tehničko poduzeće. M ožda ne bi bilo
pretjerano, kad bi sebi jedan narod već sada osigurao
jedan dio tih krajeva. A zato nijesu ni potrebne velike
površine zem lje; n e k o l i k o k v a d r a t n i h m i l j a u
s j e v e r n o j A f r i c i d o t i c a t i će p o t r e b i j e d n e
z e m l j e , k a o š t o j e N j e m a č k a . Koncentracijom
sunčane toplote dade se proizvesti visoka temperatura, a
s njom sve ostalo, transportni mehanički posao, nabijanje
akumulatora, svijetlo i toplota, a elektrolizom izravno
ćete ga n a ć i; kod 2 0 procenata on je već živahan; kod 5 0 procenata, onda je
već sasvim sigurno vratoloman ; z a 100 p r o c e n a t a o n b a c a p o d
n o g e s v e l j u d s k e z a k o n e ; z a 300 p r o c e n a t a , t u v e ć d «
ima z l o č i n a , za k o j i će
r i s k i r a t i , č a k a k o mu p r i j e t ,
i p o g i b a o , d a d o d j e n a v j e š a l a . Kad gungula i svadja donose
ptofita, on će kuražno jurnuti u oboje." Karl Marks, „K apital", I. svezak
2. naklada. Bilješka na str. 2 5 0 .
�380
i materijal za ogrjev. “ 1 Čovjek, koji pruža ovakvu per
spektivu, nije nikakvi fantasta, već ugledni profesor berlin
skog sveučilišta i predsjednik fizikalno-tehničkog državnog
zavoda, čovjek dakle, koji u znanosti zauzima prvi red.
A na 79. kongresu britskog udruženja u Winnipegu
(K anada) rekao je u svom nastupnom govoru (kolovoza
1909) znameniti engleski fizičar Sir S. Thom son: „Nije
daleko dan, kad će iskorišćivanje sunčevih zraka revolucijonirati naš život, kad će se čovjek osloboditi svoje ovi
snosti od ugljena i vodene sile, i kad će svi veliki gradovi
biti okruženi silnim aparatima, pravim hvataljkama sunčanih
zraka, u kojima će se hvatati sunčana toplina i gdje će
se zadobivena energija nakupljati u golemim rezervoarima.
T o je snaga sunca, koja u ugljenu, u vodopadima, uhrani,
obavlja sav rad na svijetu. Kako je silna ta množina snage,
što je sunce izbacuje na nas, bit će jasno, čim uvažimo,
da toplota, što je zemlja prima o podne za vedra dana,
prema istraživanjima Langleyevim, odgovara onergiji od
7000 konjskih sila po jednom akru. P a ako naši inžiniri
za sada još i nijesu našli načina, kako da iskoriste ovaj
golemi izvor snage, ja ne sumnjam u to, da će im to
konačno uspjeti. Kad će jednoć biti iscrpljene zalihe ugljena
u zemlji, kad već snaga vode ne će doticati našoj potrebi,
tada ćemo iz toga izvora crpsti svu energiju, koja je
potrebna, da se rad na zemlji dovrši. T ada će se centri
industrije prenijeti u žarke pustinje saharske, a vrijednost
jedne zemlje mjerit će se po tom, koliko ona može da
izloži velikih „hvataljka sunčevih z ra k a ".* Prem a tome
bila bi uklonjena briga, da će nam jednoć uzmanjkati i
ogrjevnog materijala. A pošto nam pronalazak akumulatora
omogućava prikupljati veliku količinu snaga, pa da je nosimo,
gdje hoćemo, ili štedimo, za kad hoćemo, tako, da pored
1 Energija rada i primjena električne struje, napisao Fr. Kohlrausch
Leipzig 1900, Dunckei & H umblot.
* V e ć godine 1864 učinio je Augustin Monchot pokus, da sunčanu
toplotu upotrijebi za industrijske svrhe i konstruirao je jedan sunčani
stroj, popravljen jo i od Pifrea. Najveći sunčani stroi (heliomotor) stoji u
Kaliforniji i služi kao sisaljka. V od a se iz studenaca siše brzinom od
1 1 0 0 0 litara u minuti.
�381
snage, koju nam daje sunce, plima i osjeka, možemo raču
nati i iskoristiti i snagu vjetra i nabujalih gorskih potoka,
koji se samo s vremena na vrijeme javljaju, onda na koncu
konca ne će biti nijedne ljudske akcije, kojoj ne bi stajale
na raspoloženju motorne snage, ako je potrebno.
T ek pomoću elektricitete postaje moguća izgradnja vo
denih sila u velikom stilu. Prem a T . Koehnu ima u osam
evropskih država r a s p o l o ž i v i h v o d e n i h s n a g a :
V elik a Britanija . . .
N j e m a č k a ....................
.
Švicarska
. . . .
I t a l i j a .......................... .
Francuska . . . . .
Austro-Ugarska . . .
Švedska ..................... ,.
N o r v e š k a .................... ,
.
.
.
.
.
.
.
Konjskih sila
9 6 3 .0 0 0
1 ,4 2 5 .0 0 0
1 ,5 0 0 .0 0 0
5 ,5 0 0 .0 0 0
5 .8 5 7 .0 0 0
6 ,4 6 0 .0 0 0
6 ,7 5 0 .0 0 0
7 ,5 0 0 .0 0 0
N a 100 stanovnika
23,1
2 4 ,5
138
150
169
4 5 4 ,5
1290
3409
O d njemačkih saveznih država Đadenska i Bavarska
raspolažu s najviše vodenih snaga. Đadenska može na
samoj gornjoj Rajni dobiti oko 200.000 konjskih snaga, a
Bavarska raspolaže s preko 300.000 neupotrebljenih (kraj
100.000 upotrebljenih) konjskih sila. Profesor Rehbock u
Karlsruhe procjenjuje teoretski energiju cijele vode, što
optiče zemaljsku površinu, na 8 milijarda konjskih snaga.
Kad bi se otuda mogao iskoristiti rentabilno samo šesnaesti
dio, još bi se uvijek zadobilo 500 milijuna konjskih snaga,
koje trajno djeluju, jedna suma energije, koja bi više od
deset puta nadmašila energiju ugljena, koja je izračunata
godine 1907. približno (1000 milijuna tona). Pa ako su
takvi računi za sada još i teorije, oni opet pokazuju, ka
kovim li se tvorevinama imamo nadati u daljnjoj buduć
nosti od „bijelog ugljena.“ Samo iz slapova rijeke Niagare,
koja dolazi iz oblasti jezera s površinom od 231 880 če
tvornih kilometara — to je od prilike 43 procenta površine
čitave Njemačke sa 540.000 kvadratnih kilometara, —
može se postići više vodenih snaga, nego ih imaju zajedno
Engleska, Njemačka i Švicarska.1 Prem a drugom jednom
1 T . K ohn, O nekim velikim evropskim zalihama vode i o njihovu
gospodarskom značenju. Elektrotehničko glasilo 1 909., svezak 38.
�382
računu, koji se navodi u jednom službenom izvještaju, ima
u Sjedinjenim Državama Amerike ništa manje nego 20
milijuna konjskih sila, koje godimice čine ekvivalenat 300
milijuna tona ugljena.1 Tvornice, koje će biti opskrbljene
ovim „bijelim** ili „zelenim** ugljenom sa silom šumnih
nabujalih potoka i vodopada, ne će imati dimnjaka ni vatre.
Elektriciteta će omogućiti i to, da će se brzina naših
željeznica i više nego podvostručiti. Ako je početkom
devedesetih godina prošloga stoljeća gospodin Meems u
Đaltimoru držao, da će biti moguće sagraditi jedna elek
trična kola, koja će u satu prevaljivati 300 kilometara, i
ako je prof. Elihu Thomson u Lynnu (M assachusetts)
vjerovao u izgradnju elektromotora, koji će prevaljivati kod
željeznica u satu do 260 kilometara, ta su se već očeki
vanja gotovo i ispunila. Pokusne vožnje, poduzete 1901.
i 1902. na vojničkoj željeznici Berlin-Zossen, pokazaše
već mogućnost do 150 kilometara prevaljivanja na sat. A
kod preduzetih pokusa u godini 1903. Siemensova su kola
dosegla brzinu od 201 kilometra, dok su kola općeg elek
tričkog društva dosegla brzinu od 208 kilometara. Slijedećih
godina kod pokusa s brzovlakovima s parnim lokomotivama
postignute su brzine od 150 i više kilometara u satu.
Sada je lozinka 200 kilometara na sat. 1 na areni se
već javlja August Scherl sa svojim novim projektom o brzovlacima, koji dosadašnje željezničke pruge predaje trgo
vačkom prometu, dok će veći gradovi biti vezani jednotračnim željeznicama sa 200 kilometara brzine.2
Pitanje o uvedenju elektrike na željeznicama na dnev
nom je redu u Engleskoj, Austriji, Italiji i Americi. Z a
prugu izmedju Philadelphije i New Yorka projektiran je
električni brzovlak s brzinom od 200 kilometara po satu.
Isto će tako porasti brzina morskih parobroda. Naj
1 Supply and distribution Of Cotton. Str. 37. W ashington 1908.
2 Novim redom za željeznice i promet od 4. studenoga 1904. usta"
novljena je za osobne vlakove brzina od 100 kilometara po satu. G odine
1908. zaključilo je prusko ministarstvo javnih radnja, da parni promet na
željezničkim linijama Leipzig— Bitterfeld- -Magdeburg i (Leipzig H alle
pretvori u električni promet.
�383
važniju ulogu igrat će pri tom parna turbina1. „O na je
danas prva u interesnoj sferi tehničara. Cini se, da je ona
jedina, koja će potisnuti parostroj, osnovan na poluzi, ako
se bude primjenjivala opsežno. Dok je većina inžinira
smatrala parni vijak tek zadaćom budućnosti, on je postao
pitanjem sadašnjosti, upozorivši svojim uspjesima čitav
tehničarski svijet na se . . . T ek je elektrotehnika sa svojim
brzim strojevima pribavila proširenu primjenu novim mo
tornim strojevima. Najveći broj svih današnjih parnih vijaka
služi tjeranju dinamostroja“ 2. Parni je vijak svoju premoć
nad starim strojevima sa polugama pokazao naročito kod
plovidaba oceanom. T ako je engleski oceanski parobrod
„Lusitania", providjen parnim vijcima, u kolovozu 1909.
prevalio put od Irske do New Yorka u 4 dana 1 1 sati i
42 časa prosječnom brzinom od 25 85 uzlova (oko 48 ki
lometara) u satu. Godine 1863. sagradjen parobrod
„Amerika*, zaonda najbrži parobrod, prevaljivao je 12,5
uzlova (23,16 kilometara).1 A nije daleko dan, kad će
električno tjeranje propelerom igrati vrlo veliku ulogu kod
velikih brodova. Ono se već upotrebljava kod malih bro
dova. Jednostavno usidrenje i velika sigurnost djelovanja,
dobra regulacija i slobodna vožnja bez potresanja — sve
to čini parni vijak idealnom snagom za stvaranje energije
na brodu. I rukom o ruku s uvodjenjem elektrike na že
ljeznicama ići će i uvodjenje elektrike u cijelom brodarstvu.
Pomoću elektriciteta revolucijonirat će se i tehnika
dizanja tereta. „A ko je sila pare uopće pružila mogućnost
graditi dizala, prenašanje elektriciteta izazvalo je pravu
revoluciju u graditeljstvu strojeva za dizanje u toliko, što
je tim strojevima dalo slobodno kretanje i neprestanu
1 D ok stari parostroj miče svoja kolesa posredovanjem pomične po
luge, parni vijak stavlja parostroj u gibanje izravno, kao što vjetar stavlja
u gibanje vjetrenjaču.
2 C. M atchoss, Razvoj parostroja. 2. svezak, strana 6 0 6 do 607.
Berlin 19 08.
8 „Pedesetih godina trebalo je jedrenjakom do N ew Yorka šest tje
dana, parobrodom dva tjedna, devedesetih se godina isti put prevaljivao
u jednom tjednu, a danas u
dana. Dva dijela svijeta su uslijed ovih
napredaka jedan drugomu bliži, no Berlin i Beč pred sto godina." E.
Reyer, Sila. Str. 173. Leipzig 1908.
�?84
pripravnost**. Promet s elektricitetom izazvao je medju
ostalim najopsežniju promjenu u gradnji dizala. „Svojim
masivnim zavinutim kljunom od lijevana željeza, počivajući
na teškom kvadratnom temelju, laganim kretnjama i ne
snosnim šumom pare, što se izbija, čini parno dizalo utisak
gorostasne životinje prije potopa. Kad je zahvatilo, ono
razvija silnu snagu dizanja, ali ono treba ljudi, koji če ga
rukovoditi, ljudi, koji če lancima učvrstiti teret na njegovu
kljunu. Z bog svoje nespretnosti u hvatanju, zbog polaganosti i tromosti ono je prikladno tek za velike terete, a
ne može se upotrebljavati kod brzog dizanja masa . . .
Posve drugu sliku pruža več izvana moderno, elektrikom
tjerano dizalo od ocjeli: vidimo lijepog, slobodnog, nad
dvoranom • ocjelnog nosioca, gdje je na sve strane pustio
svoje vitke i pomične hvataljke, čitav stroj ravna jedan
jedini čovjek pritiščuči lakim pritiskom puce na električnoj
struji i sileči na brzu kretnju ocjelna uda dizala tako, te
ona bez ičije pomoči hvataju užarenu ocjelnu ploču i dižu
je u vis; tu se ne čuje nikaki drugi šum, do li tiho zujanje
elektromotora**.1 Bez pomoči ovih strojeva ne bi se dao
svladavati svakim danom sve veči transport u masama.
Razvoj, koji se od sredine devetnaestog stoljeća ovamo
vršio u pogledu snage dizanja i prenošenja, pruža uporedba dizala u Puli i u Kielu. Prenosna sila prvoga iznosi
60 tona, a drugoga 200 tona. Jedna Bessemerova ljeva
onica ne bi se dala ni zamisliti, kad ne bi bilo takvih
brzih dizala, jer se inače silne množine rastopljenog ocjela,
stvorene u kratkome vremenu, ne bi dale prenositi u ovom
obliku. U Kruppovoj tvornici u Essenu radi 608 dizala
s ukupnom silom od 6513 tona, što je jednako teretnom
vlaku od 650 vagona. Mali troškovi oko prekomorske
prevoznine, koji su životni uvjet današnjega svjetskog pro
meta, ne bi bili mogući, kad se kapital, nagomilan u bro
dovima, ne bi mogao iscrpiti brzim rasterećivanjem. O tkad
su brodovi providjeni električnim dizalima na palubi, spao
je sav godišnji trošak od 23.000 na 13.000 maraka, dakle
skoro za polovicu. A ta poredba pruža sliku napretka tek
o jednom deceniju.
1 O . Kammerer, Tehnika (lizanja nekoć i danaa. Str. 2 6 0 . Berlin 1907-
�385
Na svim oblastima prometne tehnike donosi svaki dan
sa sobom golemih uspjeha. Problem lijetanja, neriješen još
pred dva decenija, danas je već riješen. Pa ako sada
upravljivi zrakoplovi i različiti strojevi za letenje još i ne
služe lakšem i jeftinijem transportu masa, već samo športu
i militarizmu, oni će kasnije umnožati i produktivne snage
društva. U velike napreduje i bezžični sistem telegrafije i
telefonije ; njegovo upotrebljavanje u industrijske svrhe množi
se svakim danom. U malo će dakle godina čitav promet
statična novu podlogu.
Čitavo se rudarstvo nalazi danas u preokretu, kojega
je pred deset godina bilo teško i zamisliti. T aj preokret
stoji u uvodjenju elektricitete u rezervoare vode, ventila
ciju, izgradjivanje rovova i dizanje radnika. Radnje s elek
tromotorima revolucijoniraše radne strojeve, sisaljke, dizala.
Bajoslovna su mišljenja i ona, što ih je nekadašnji
francuski ministar nastave Berthelot (umro 18. ožujka 1907.)
objavio u proljeću 1894. na jednom banketu saveza kemičkih tvorničara u jednom govoru o značenju kemije u
budućnosti. Gospodin Berthelot opisivaše u svom govoru,
kako će kemija stajati oko godine 2000, i ma da njegov
opis sadrži kojeto humoristično pretjerivanje, opet ima u
njem i mnogo toga stvarnog, u čem ga možemo slijediti.
Gospodin je Berthelot prikazao, što je kemija stvorila u par
desetljeća i označio je kao njezine tvorevine slijedeće :
„Fabrikacija sumporne kiseline, sode, bijeljenje i bojadisanje, šećer od repe, terapeutski alkaloidi, plin, pozlata i
posrebrivanje i t. d . ; tada je došla elektrokemija preokrenuvši metalurgiju iz temelja, thermokemija i kemija pra
skavih tvari opskrbljujući industriju mina i vodjenje rata
novim energijama, čuda organske kemije u pravljenju boja,
mirisa, terapeutskih i antiseptičnih sredstava i t. d .“ A to
je tek p o č e t a k , doskora će se poći na rješavanje mnogo
znatnijih problema. U godini 2000 ne će već biti ni po
ljoprivrede ni seljaka, jer će kemija odstraniti dosadašnji
zemljorad. N e će već biti ugljenika, a prema tomu ni ru
darskih štrajkova. G o r i v e t v a r i nadomjestit će kemij
ski i fizikalni procesi. Carine i rata više ne im a ; p l o
v i d b a u z d u h o m služeći se kemijskim tvarima kao
A . Bebel: Ž ena l »odjallzam.
25
�386
sredstvima pokretanja izrekla je smrtnu osudu ovim zastar
jelim ustanovama. Problem industrije stoji u tom, da se
nadju izvori snagć, koji su neiscrpni i koji se mogu obno
viti sa što manje rada. Dosada smo stvarali paru kemiiskom energijom izgorjela ugljena; ali se ugljen teško dobija
i zaliha je njegova danomice sve manja. Treba misliti na
to, kako će se upotrijebiti s u n č e v a t o p l o t a i ž a r
z e m l j i n e u n u t r a š n j o s t i . Postoji temeljita nada, da će
se oba ova izvora upotrebljavati do u beskonačnost. Izdupsti
rov od 3000 do 4000 metara ne presiže znanje današnjih,
a još će manje presizati sposobnosti budućih inžinira. Time
bi bilo otvoreno vrelo svekolike topline i svekolike indu
strije ; ako se tomu još v o d a pridoda, mogu se na zemlji
staviti u gibanje svi mogući strojevi, ovaj izvor snaga jedva
će u stotinama godina pokazati kakvo smanjivanje.
Iskorišćavanjem zemljine topline bili bi riješeni mnogo
brojni kemijski problemi, medju njima najviši problem ke
mije, pravljenje h r a n e kemijskim putem. U principu je
taj problem već riješen; sinteza masti i ulja odavna je
poznata, šećer i ugljeni hidrati isto su tako već izučeni, a
uskoro će se upoznati i sastojine dušikovih elemenata.
Problem životnih namirnica čisto je kemijski problem ; onoga
dana, kad se dodje do jeftine snage, koja tomu odgovara,
proizvodit će se potrebite životne namirnice pomoću ugljika
iz ugljične kiseline, vodika i kisika iz vode i dušika iz
atmosfere. O no, što su dosada činile b i 1i n e, činit će
i n d u s t r i j a , i još s a v r š e n i j e , nego li priroda. Doći
će vrijeme, kad bude svatko nosio uza se u džepu dozu
s kemikalijama, iz koje će udovoljavati svojim potrebama
bjelančevine, masti i ugljičnih hidrata, bez obzira na doba
dana i godine, na kišu i sušu, bez obzira na studen, tuču
i nametljive insekte. T ada će nastupiti jedan preokret,
0 kome danas ljudi ne mogu imati čak ni pojma. Iščeznut
će njive, vinogradi i pašnjaci; čovjek će postati mnogo
blaži i moralniji, jer više ne će živjeti od ubijanja i raza
ranja živih bića. T ad a će iščeznuti razlika izmedju plodnih
1 neplodnih predjela, i možda će za ljude p u s t i n j e
p o s t a t i mjest a, u k o j ima će oni n a j r a d i j e
ž i v j e t i , jer je tamo zdravije, no na vlažnom, podvodnom
�387
zemljištu i barovitim, trulim ravnicama, gdje se danas gaji
poljodjeljstvo. T ada ce se potpuno razviti i u m j e t n o s t
zajedno sa svim ljepotama ljudskoga života. Zemlja više
neće biti takoreći nagrdjena geometrijskim figurama, koje
povlači zemljoradnja, već će postati v r t o m , u kome će
bujati do mile volje trava i cvijeće, džbunje i šuma, i u
kome će ljudski rod živjeti u izobilju, kao i u zlatno doba.
Čovjek se zbog toga ne će odavati lijenosti i korupciji.
R ad postaje srećom i čovjek će raditi više no ikad, zato,
sto radi samo za s e b e , da bi se duševno, moralno i
estetski razvio do najvišeg stepena.
Čitatelj može u predavanju Berthelotovu držati oprav
danim, što ga je volja, tek je pouzdano, da će u buduć
nosti, hvala najrazličitijim napredcima, kvalitet, količina i
raznovrsnost produkata porasti silno i da će ugodnost života
budućih generacija biti u neslućenoj mjeri veća.
Profesor Elihu Thomson, slaže se sa W erner Siemensom, koji je već godine 1887. na berlinskom kongresu
prirodoznanaca izrekao: da će se k e m i j s k i e l e m e n t i
moći električnim putem d i r e k t n o p r e t v a r a t i u h r a n u .
Dok je W erner Siemens mislio, da će se jednom, ma i u
dalekoj budućnosti, moći umjetno sastavljati kakav ugljeni
hidrat, kao naprimjer groždjani šećer, a zatim i škrob, koji
mu je toliko srodan, čime će biti pružena mogućnost „pra
viti kruh od kamena", kemičar Dr. V . Meyer tvrdi, da će
biti moguće, da drvena vlakna budu izvorom ljudske hrane.
Medjutim je (1890.) Emil Fischer faktično umjetnim na
činom proizveo groždjani šećer, učinivši time jedno otkriće,
koje W erner Siemens smatraše vjerovatnim tek ,,u dalekoj
b u d u ć n o s tiO d o n d a je kemija učinila i dalja napredovanja.
Sad su već umjetnim načinom proizvedeni indigo, vanilin,
kamfor. Godine 1906. uspjelo je W . Lobu provesti asimi
laciju ugljične kiseline izvan biljke sve do šećera djelovanjem
velikih električnih napetosti. 1907. našao je Emil Fischer
jedno od najkompliciranijih sintetičnih tijela, koje je vrlo
slično naravnom proteinu (jedna sastojina bjelančevine). A
u godini 1908. iznalaze R. W illstatter i Benz klorofil
(biljevno zelenilo) u naravnom stanju i dokazuju, e je to
jedan spoj s magnezijem. Osim toga, umjetnim je načinom
�388
iznadjen čitav niz najvažnijih tjelesa, te igraju neku ulogu
u oplodjivanju i nasljedjivanju. 1 tako se riješenje glavnoga
problema organske kemije — dobivanje bjelančevine —
pomaklo u oblast ne baš daleke budućnosti.
5. Ukidanje suprotnosti izmedju duševnog i
ručnog rada.
Jedna u ljudskoj prirodi duboko usadjena potreba jest
potreba slobode odabiranja i mogućnosti poslovne pro
mjene. 1 kao što neprestano ponavljanje čini odvratnim i
najbolje jelo, tako je i sa djelatnošću, koja se danomice,
jednim te istim redom opetuje; ona otupljuje i umara,
čovjek radi tek mehanički ono, što mora, ali bez višeg
zanosa i užitka. U s v a k o m čovjeku ima čitav niz spo
sobnosti i nagona, koji treba da budu samo probudjeni i
razvijeni, da bi, postigli najljepše efekte, stavljeni jednom
u djelatnost. Čovjek biva tek na taj način savršenim čo
vjekom. Socijalističko će društvo pružiti najpotpuniju mo
gućnost ovoj želji za promjenom. Silno umnožavanje pro
duktivnih snaga, zajedno sa sve većim uproštavanjem
radnoga procesa, ne samo da omogućuje znatno skraćivanje
radnog vremena, već o l a k š a v a i i z u č a v a n j e n a j r a z
novr s ni j i h vještina.
Stari se naučni sistem već preživio, on još tek egzi
stira i moguć je još tek u n a t r a ž n i m , z a s t a r j e l i m
oblicima proizvodnje, kako ih reprezentira zanatlijstvo. A
pošto ovo u novom društvu iščezava, iščezavaju zajedno
s njime i sve ustanove i forme, koje su mu svojstvene.
Nove dolaze na njihovo mjesto. V eć sada pokazuje svaka
tvornica, kako je u njoj malo radnika, koji bi još slijedili
svoje zanatlijsko zvanje. T u radnici pripadaju najrazličitijim
granama poslova, u najviše slučajeva dovoljno je vrlo kratko
vrijeme, da se izvježbaju u svome poslu, koji je^ samo
jedan dio cjelokupnoga rada, pa da ih onda, kao što to
biva pod današnjim vladajućim sistemom, upregnu uz dugo
radno vrijeme bez ikakvih promjena i bez obzira na nji-
�389
hove sklonosti praveći ih mašinama pored mašina.1 I ovo
će stanje iščeznuti
sa promjenom društvene organizacije.
Z a usavršavanje u fizičkim radovima i za umjetnička za
natska vježbanja bit će i suviše vremena na raspoloženju.
Velike učeničke radionice, snabdjevene svim udobnostima,
tehnički potpuno usavršene, olakšat će i mladom i starom
izučavanje pojedinih radova. Bit će u izobilju kemijskih i
fizikalnih laboratorija, koji odgovaraju svim zahtjevima i
stanju tih nauka, a isto tako bit će i dovoljno učiteljskih
sila. T ek će se tada vidjeti, kako je kapitalistički sistem
proizvodnje ugušio ili uputio na pogrješan put razvijanja
čitav jedan svijet nagona i sposobnosti.2 Ali ne će posto
jati tek mogućnost, da
se vodiračuna o potrebiza pro
mjenom, već mora biti
i c i 1jd r u š t v a, da tupotrebu
podmiri, jer se na njoj
osnivah a r m o n i j s k o r a z v i
j a n j e č o v j e k a . Profesionalne fizijonomije, koje danas
pokazuje naše društvo — sastojala se profesija u jedno
stranome radu ma koje vrsti ili u lijenosti — postepeno
će iščeznuti. Danas ima vrlo malo ljudi, koji imaju mo
gućnosti, da se naizmjence odaju različitim poslovima.
Nadje se gdjekoji u osobito povoljnim prilikama, koji iz
bjegne monotoniju svakodnevnog posla, pa pošto je platio
svoj porez fizičkome radu, traži razonodjenje i lijek u du
ševnom. Obratno, naidjemo ovdje ondje na gdjekojeg
mnogog radnika, koji se zanima nekom vrstom ručnog
1 „Velika masa radnika u Engleskoj, kao god i u najvećem broju
ostalih zemalja, ima tako malo slobode za izbor svog zanimanja i za za
državanje u njemu, ona je, praktično uzevši, toliko zavisna od utvrdjenih
pravila i tudje volje, kako to nije moguće ni pod kojim drugim sistemom,
izuzev pravo ropstvo." John Stuart M ill, Politička ekonomija. Hamburg
1864.
2 Jedan francuski radnik vraćajući se iz San Franciska p iš e : „Nikad
ne bih vjerovao, da sam sposoban za sve one poslove, koje sam u
Kaliforniji vršio. Bio sam čvrsto uvjeren, da osim slagarskog zanata nijesam ni za što drugo . . . A li našav se u sredini ovoga svijeta pusto
lova, koji lakše promijene svoj zanat, nego li svoju košulju, vjere mi I
ja sam radio, kao i ostali. Pošto mi rudarski posao nije donosio do
voljno prihoda, ja ga napustih i odoh u grad, gdje sam naizmjence bivao
tipograf, pokrivač krovova, lijevalac olova i t. d. Stekavši to iskustvo, da
sam sposoban za sve radove, ja se manje osjećam kao molusk, a više
kao čovjek." Karl Marx, Kapital, 1. svezak.
�390
rada, vrtljarstvom i t. d. Blagotvoran utjecaj jedne akcije,
koja se osniva na naizmjeničnosti umnoga i fizičkoga rada,
potvrdit će svaki higijeničar, o n a j e j e d i n a p r i
r o d n a . Pretpostavlja se, da se svaka akcija v r š i u m j e
r e n o i da odgovara individualnim snagama.
U svom spisu „Značenje znanosti i umjetnosti" grof
Lav Tolstoj šiba hipertrofični i nenaravni karakter, koji su
zbog nenaravnosti našega društva dobile umjetnost i nauka.
O n najoštrije osudjuje preziranje fizičkoga rada, koje je u
današnjem društvu zauzelo mjesto, i preporuča povratak u
prirodne odnose. Svaki čovjek, koji hoće da živi prirodno
i s uživanjem, trebao bi, prvo, da provede dan tjelesnim
radom na polju, drugo, u zanatlijskom radu, treće, u du
ševnom radu, četvrto, u obrazovanom društvenom saobra
ćaju. Čovjek ne bi smio da fizički posao vrši duže od
osam sati. Tolstoj, koji primjenjuje u praksi ovaj način
života, i tek otkad ga primjenjuje, kako on kaže, osjeća
se kao čovjek, zaboravlja samo, da je to, što je za njega,
nezavisnog čovjeka, mogućno, nemogućno u današnjim od
nosima za veliku masu ljudi. Jedan čovjek, koji dnevno
teško radi deset do dvanaest, a čestoput i više sati, samo
da bi obezbijedio svoj jadan život, čovjek, odgojen u ne
izvjesnosti, ne može zadobiti Tolstojevo naziranje na život.
T o ne mogu ni svi oni, koji se nalaze u borbi za op
stanak i koji se moraju pokoravati njenim zahtjevima, a
ono malo njih, koji bi mogli raditi, što i Tolstoj, najvećim
dijelom ne osjećaju nikakvu potrebu za tim. T o je jedna
od onih iluzija, kojima se Tolstoj odaje, misleći, da će
propovijedima i primjerom moći izmijeniti društvo. Iskustva,
do kojih je Tolstoj došao tim svojim načinom života, do
kazuju, koliko je on razuman, ali da bi se takav način
života mogao zavesti kao opći običaj, potrebni su dru
gačiji društveni odnosi, jedno novo društvo.
B u d u ć e d r u š t v o imat će ove od n o s e , u
n j e m u ć e b i t i b e z b r o j u č e n j a k a i u m j e tn i k a s v a k e v r s t i , a l i ć e s v a k i o d n j i h fi
zički raditi je d a n dio dana, a ostalo
�391
v r i j e m e u p o t r i j e b i t i po s v o m e u k u s u na
studije, um jetnost i dru štv e n i život.1
Suprotnost izmedju duševnoga i fizičkoga rada, su
protnost, koja postoji i koju vladajuće klase zaoštravaju
Što mogu više, da bi i duhovnim sredstvima obezbijedile
sebi vladavinu, m o r a t i ć e d a k l e i š č e z n u t i .
6. Dizanje konzumcione sposobnostiIz ovoga, što smo dosada rekli, izlazi dalje, da su u
budućem društvu onemogućeni dani krize i besposlice.
Krize potiču otuda, što kapitalistička proizvodnja, nadražena profitom i bez ikakva mjerila za stvarnu potrebu,
prepunjava tržišta, ide do suvišne proizvodnje. Pošto u
kapitalističkom privrednom sistemu produkti imaju karakter
robe, koju njihovi vlasnici nastoje da izmijene, potrošnja
robe zavisi od k u p o v n e m o ć i konzumenta. Medjutim
kupovna moć ogromne većine stanovništva, čiji se rad plaća
ispod vrijednosti i čija se radna snaga ne upotrebljava, kad
poslodavac ne može iz nje iscijediti višak vrijednosti, ogra
ničena je. K u p o v n a m o ć i p o t r o š a č k a m o ć u
u b u r ž o a s k o m su s v i j e t u d v i je r a z l i č i t e
s t v a r i . Mnogi milijuni imaju potrebu novih odijela, ci
pela, pokućstva, rublja, robe za jelo i pilo, ali ne imadu
novaca, pa zato njihove potrebe, to jest njihova p o t r o
š a č k a m o ć , ostaju nezadovoljene. Tržište robom je pre
1 Sto može da od čovjeka postane u povoljnim uvjetima razvijanja,
vidimo primjerice na L e o n a r d u d a V i n c i j u , koji bijaše izvrstan
slikar, znamenit vajar, traženi graditelj i inžinir, odličan graditelj za ratna
utvrdjenja, muzičar i improvizator. B e n v e n u t o C e l l i n i bijaše zna
menit zlatar, izvrstan m odelista, dobar vajar, priznati majstor za ratna
utvrdjenja, odličan vojnik i spreman glazbenik. A b r a h a m L i n c o l n
bio je tesar, zemljoradnik, ladjar, trgovački pomoćnik i odvjetnik, dok
se nije uzdigao na predsjedničku stolicu Saveznih Država. M ože se ka
zati bez pretjerivanja, da najveći broj ljudi ima onu profesiju,
koja n e
odgovara njihovim sposobnostim a,
zato, što u nju nisu stupili po slo
bodnoj volji, već po sili prilika.
M nogi rdjav profesor mogao bi kao po
stolar dati i što valjano, a gdjekoji valjani postolar biti isto tako valjan
profesor.
�392
natrpano, ali gomila gladuje; ona hoće da radi, ali ne na
lazi nikoga, tko bi htio kupiti njihov rad, jer poduzetnik
ne može pri tom ništa da zasluži. Umri, propadni, postani
skitnicom, zločincem, ja, kapitalista, ne mogu to da pro
mijenim, ja ne mogu potrebovati robu, za koju ne nalazim
kupca sa stanovitim profitoih. I čovjek ima sa svoje strane
potpuno pravo.
U novom će društvu biti uklonjeno ovo protuslovlje.
O no ne će proizvoditi ,,robu“, da je „kupuje" i „prodaje",
ono će p r o i z v o d i t i ž i v o t n e n a m i r n i c e ,
k o j e će bi t i za p o t r o š n j u , za konzum, jer
i n a č e n e i m a j u n i k a k v u s v r h u . U njemu ne će
potrošačku moć ograničavati kao u buržoaskom svijetu ku
povna moć pojedinca, v e ć p r o d u k t i v n a m o ć c j e
l i n e . Ako bude dovoljno sredstava za rad i radnih snaga,
onda će s v a k a potreba biti zadovoljena. Granica dru
štvene potrošačke moći biti će samo — z a s i ć e n o s t
potrošača.
Ali kao god što u novom društvu ne če biti „robe",
tako isto najzad ne će biti ni novaca. Novac prividno iz
gleda kao nešto suprotno robi, a medjutim i on je sam
ro b a ! Ali novac, ma da je i sam roba, predstavlja u isti
mah i društveni oblik ekvivalenta, mjerilo vrijednosti za
svaku robu. Medjutim novo društvo ne će proizvoditi robu,
već predmete, koji podmiruju potrebu, upotrebne vrijed
nosti, za čiju je proizvodnju potrebna izvjesna količina dru
štvenog radnog vremena. Vrijeme rada, koje je prosječno
nužno za proizvodnju nekog predmeta, bit će jedino mje
rilo za njegovu upotrebu u društvu. Deset minuta društvenog
radnog vremena, utrošenih na jedan predmet, jesu ravno
deset minuta društvenog radnog vremena, utrošenih na drugi
koji predmet, ni više ni manje. Društvo ne će da „zaradi \
ono hoće, da se medju njegovim članovima razmjenjuju
predmeti istoga kvaliteta, iste upotrebne vrijednosti, a na
kraju krajeva njemu ne će biti potrebno, da utvrdjuje čak
ni upotrebnu vrijednost, ono če proizvoditi ono, što mu
treba. A ko naprimjer društvo nadje, da je za proizvodnju
svih potrebnih produkata nužno radno vrijeme od tri sata
�393
dnevno, ono će onda uvesti trosatni radni dan.1 Usavrše
li se načini proizvodnje toliko, da se potreba može pod
mirivati društvenim radom od dva sata dnevno, ono će
utvrditi radno vrijeme od dva sata. A ko nasuprot cjelina
traži, da se podmire njene više potrebe, za što je, i pored
povećanog broja radnih snaga i pojačane produktivnosti
radnog procesa, potrebno radno vrijeme od dva ili tri sata
dnevno, društvo će uvesti veći broj radnih sati.Njegova
volja bit će njegovo carstvo nebesko.
Koliko je potrebno društvenog radnog vremena za pro
izvodnju jednog produkta, lako je izračunati.2 A na osnovu
toga mjeri se odnos tog dijela radnog vremena prema cjelo
kupnom radnom vremenu. M a kakav certifikat, jedan štam
pani komadić papira, zlato ili lim, ovjerava vrijeme utroše
noga rada i daje mogućnosti svome posjedniku, da taj znak
razmjenjuje za predmete, koji podmiruju potrebe najrazličitijih vrsti.3 A ko on nadje, da su mu potrebe manje od
1 V alja stalno imati na umu, da će cjelokupna proizvodnja biti or
ganizovana na najvišem tehničkom stupnju i da će s v i raditi, tako da
će pod takvim prilikama i trosatni radni dan biti predug. O w en, koji je
bio veliki tvorničar, dakle može važiti kao stručnjak, smatrao je — u
prvoj četvrtini devetnaestog vijeka — dovoljnim radni dan od dva sata.
2 „N ije potrebno, da se okolišajući utvrdjuje, kolika količina druš
tvenoga rada leži u jednom produktu; dnevno iskustvo direktno pokazuje,
koliko je prosječno toga rada potrebno za jedan predmet. Društvo može
jednostavno da izračuna, koliko je sati rada uloženo u jedan parostroj, u
jedan hektolitar pšenice od posljednje žetve, u sto kvadratnih metara
tkanine ove ili one kakvoće.
Njemu poslije ne će padati na pamet,
da kvantume rada, koji leže u produktima i koje je ono sad izmjerilo
direktno i apsolutno, izražava još i nekom relativnom, nestalnom, nedo
voljnom mjerom, kojom se služilo tek za nevolju, nekim drugim pro
duktom, umjesto njihovom prirodnom, adekvatnom, apsolutnom mjerom,
vremenom . . . Društvo će plan za proizvodnju organizovati prema sred
stvima za proizvodnju, u koja naročito spadaju i radne snage. Efekti ko
risnosti raznih predmeta za upotrebu, uporedjivanih medju sobom i mje
renih količinama rada, koje su potrebne za njihovu proizvodnju, odredjivati će na koncu konca taj plan. Ljudi će urediti sve stvari vrlo
jednostavno, bez miješanja mnogohvaljene „vrijednosti"." Fr. Engels,
Prevrat znanosti po gospodinu Eugenu Diihringu. Stuttgart, J. H . W .
D ietz.
3 G ospodina Eugena Richters toliko iznenadjuje iščezavanje novca u
socijalističkom e društvu — novac se ne će ukinuti, on će kao suvišan
iščeznuti sam sa uništenjem sistema, koji radnome produktu daje z n a č a j
�394
onoga, što za svoj rad dobija, onda on radi za toliko manje
vremena. Ako hoće kome da pokloni ono, što sam nije
upotrijebio, nitko ga ne spriječava; hoće li d o b r o
v o l j n o da radi za drugoga, tako da ovaj uživa dolce
far niente, ili ako hoće da zajedno s njime upotrebljava
društvene produkte, nitko mu ne brani. Ali nitko ga ne
može primoravati, da radi u korist drugoga, nitko ne može
prisvajati sebi jedan dio njegovih prava, koja je on stekao
svojim radom. Svaki može zadovoljavati sve svoje želje i
pretenzije, koje se mogu ispuniti, ali ne na račun drugih.
O n dobija ono, što uradi za društvo, ni više ni manje, i
nitko ga treći ne može ni najmanje eksploatirati.
7. Jednaka obvezatnost rada za sve.
„Ali gdje će ostati razlika izmedju lijenih i marljivih,
izmedju inteligenata i glupaka?“ T o je jedno od glavnih
pitanja naših protivnika, a odgovor na nj izaziva u njih
tešku glavobolju. A nijedan od ovih lukavaca i mudračina
ne misli na to, da se primjerice u našoj činovničkoj hierarhiji ne čini ta razlika izmedju „lijenih4 i „marljivih4 ,
*
4
r o b e — te on tomu posvećuje čitavu jednu glavu u svojoj knjiz^
„Krive nauke". Naročito mu nije jasno, kako je to sasvim svejedno, da
ii će uputnica, koja glasi na jedno izvjesno vrijeme izvršenoga rada, biti
komadić papira, zlato ili lim. O n k a ž e : A li sa novcem bi se i djavo iz
sadašnjeg uredjenja svijeta uvukao u socijalnodemokratsku državu — da
će na koncu konca postojati samo socijalističko društvo, a nikakva socijalnodemokratska „država", preko toga gospodin Richter tvrdoglavno pre
lazi, pošto inače dobar dio njegove polemike ne bi imao smisla — , jer
zlato ima samostalnu vrijednost kao kovina, može se lako čuvati, i tako
bi onaj, koji ima zlata, mogao lako nagomilavati vrijednosti, iskupljivati
se od obvezatnosti rada, pa čak i davati zajmove pod kamate.
V alja smatrati čitatelje velikm glupanima, kad im se takav lim daje
za naše zlato. G ospodin Richter, koji ne može da so otrgne od pojma
kapitala, ne može dašto da shvati ni to, da gdje nema nikakva kapitala,
nikakve robe, tu ne može biti ni „novca", a gdje nema ni kapitala ni
novca, tu ne može biti ni kamata. G ospodin Richter je toliko začaran
pojmom kapitala, da prosto ne može da zamisli svijet bez „kapitala •
M i bismo htjeli znati, kako član socijalističkoga društva
da
„uštedi" svoj zlatni certifikat rada ili čak i drugima da ga pozajmi i iz
vuče otuda „kamate", kad svi ostali imaju isto to, što im on nudi i
od č e g a on živi.
�395
„inteligenata" i „glupaka“, već o visini plaće, a većinom
i o unapredjenju odlučuje s t a r o s t s l u ž b e , ma se i
tražila za više koje mjesto osobita obrazovanost. Učitelj,
profesor — a baš su ovi posljednji najnaivniji pitači —
ne dolaze do plaće, koju donosi sa sobom položaj, po
svojoj kvaliteti. V eć i vrapci na krovovima znadu, u ko
likim slučajevima u našoj vojničkoj, činovničkoj i naučenjačkoj hierarhiji ne zapadaju unapredjenja najspremnije,
već one, koji su srećni po rodu, rodbinskim vezama, prija
teljstvu, ženskoj milosti. A da se ni bogatstvo ne mjeri
po marljivosti i obrazovanosti, tomu su jaki dokaz berlinski
gostioničari, pekari, mesari, koje biraju u prvom razredu
pruskog trorazrednog izbornog sistema, a mnogo puta ne
znaju razlikovati ni dativ od akuzativa, dok se berlinska inte
ligencija, ljudi od nauke, najviši činovnici carstva i države
biraju u drugom ili trećem razredu. Razlika izmedju lijenih
i marljivih, inteligentnih i glupih ne postoji, jer je iščezlo
ono, što pod time razumijevasmo. ,,Ljenivcem“ zove društvo
primjerice onoga, koji je izbačen iz posla, primoran na
skitanje, i konačno doista postane skitnicom, ili onoga, koji
je propao zbog lošeg odgoja. T ko bi pak nazvao ljenivcem
onoga, što sjedi na novcu i provodi vrijeme u neradu i
žderanju, taj počinja uvredu, jer onaj je „častan” čovjek.
P a kako će ovo biti u novom društvu? Svi se razvi
jaju u jednakim životnim uslovima i svaki radi t a m o ,
kuda ga uputi sklonost i spretnost, zbog toga će biti ma
lene razlike u produktima1. Atmosfera društva, koja sva
koga potiče, da se istakne pred drugim, pomoći će isto
tako, da se razlike izjednače. Nadje li tkogod, da ne
može na jednom području izvesti ono, što izvode drugi,
odabrat će sebi drugo područje, koje odgovara njegovim
silama i sposobnostima. T ko je radio zajedno sa većim
brojem ljudi na jednom poslu, taj zna, kako je onaj, koji
1 „Svi normalni ljudi r a d j a j u s e g o t o v o s a j e d n a k i m
r a z u m o m , ali o d g o j , z a k o n i i p r i l i k e s t v a r a j u razlike
i z m e d j u n j i h . Pravo shvaćeni pojedinačni interes sliva se sa za
jedničkim interesom ili javnim interesom." H elvetius, O čovjeku i njegovu
odgoju. S obzirom na vrlo v e l i k u većinu ljudi H elvetius ima Pr® *
v°
ono, što je kod njih različito, to su dispozicije pojedinaca za najrazlicitije
vrste radova.
�396
se za izvjestan rad pokazao nesposoban i neupotrebljiv, pa
namješten na drugo mjesto vršio svoju novu dužnost na
najveće zadovoljstvo sviju. S kakvim pravom može netko
da traži povlastice prema drugima? Ako je priroda bila
prema nekome maćeha, da on ni pored najbolje volje ne
može da uradi ono, što drugi urade, d r u š t v o g a o n d a
ne m o ž e k a ž n j a v a t i za p o g r i j e š k e p r i r o d e .
A ko je obratno priroda dala nekom toliko sposobnosti, da
ga one uzdižu iznad ostalih, d r u š t v o o n d a n i j e o b
v e z a n o n a g r a d j i v a t i ga za ono, š t o ni j e n j e
g o v a l i č n a z a s l u g a . Dalje je načelo socijalističkoga
društva to, da svi imaju jednake uslove za život i odgoj,
da se svakome pruži mogućnost da razvije svoje znanje i
sposobnosti prema svojim dispozicijama i sklonostima, i
tako je time dano jamstvo, da će u socijalističkom društvu
znanje i sposobnosti ne samo stajati na mnogo višem ste
penu, no u buržoaskom društvu, već i da će biti r a v n o
p r a v n i j e raspodijeljeni, a ipak m n o g o s t r u č n i j i .
Kad je G oethe na jednom putovanju po Rajni pro
učavao kolnsku katedralu, on je u aktima o podizanju gradjevine našao, da su stari graditelji svoje radnike plaćali
jednako visoko prema vremenu; oni su to činili, jer su
htjeli imati valjan i savjesno izveden posao. T o buržoaskom
društvu u mnogom izgleda kao anomalija. O no je zavelo
sustav rada po komadu, zbog kojega radnici natjeruju jedni
druge na pretjeran rad i time daju poslodavcu mogućnost,
da ih plaća u toliko manje, da im spušta nadnice sve niže
i niže. A kako god stoji stvar s fizičkim radom, tako ona
stoji i s duševnim. Čovjek je produkat vremena i prilika,
u kojima živi. Jedan Goethe, da je pod isto tako povolj
nim uslovima rodjen u četvrtom mjestu u osamnaestom
vijeku, bio bi umjesto pjesnik i prirodoznanac vjerovatno
k a k a v v e l i k i c r k v e n i o t a c , koji bi zasjenio možda
čak i sv. Augustina. Naprotiv, da je Goethe došao na
svijet kao sin kakvog siromašnog obućara u Frankfurtu
umjesto kao sin bogatog frankfurtskog patricija, on ne samo
da bi teško postao ministrom weimarskog velikog vojvode,
već bi najvjerovatnije ostao obućar i umro kao pošten postolarski majstor. G oethe je i sam priznao, da je za njega
�397
to bila srećna okolnost, što se rodio u materijalno i druš
tveno povoljnom položaju i time dobio mogućnosti, da se
razvija; tako naprimjer u svom „Meštru Vilimu“. D a se
Napoleon I. rodio deset godina kasnije, nikad ne bi bio
postao carem Francuske. A isto tako ne bi ni Gambetta
postao onim, što je postao, da nije bilo rata od 1870./71.
Ostavite kod divljaka dijete inteligentnih roditelja, koje ima
lijepih dispozicija, i od njega će postati divljak. D r u š t v o
j e d a k l e u č i n i l o s v a k o g a o n i m, š t o on j e s t .
Ideje nijesu produkt, koji pod nekom višom inspiracijom,
inspiracijom odozgo, nastaje u glavama pojedinaca, već je
to produkt, koji u glavama pojedinaca stvara društveni život
i razvoj, u kojemu se on kreće, „ d u h v r e m e n a “. Jedan
Aristotel nije mogao imati ideje jednoga Darwina, i jedan
je Darwin morao misliti drugačije, nego li jedan Aristotel.
Svaki misli onako, kako ga primora misliti duh vremena,
to jest njegova okolina i njezine pojave. O tuda biva često,
da različiti ljudi misle u i s t i m a h jedno te isto, da se
na mjestima, koja su jedna od drugih veoma udaljena, u
isto vrijeme prave sasvim jednaka otkrića i izumi. O tuda
se tumači i činjenica, da je jedna ideja, izrečena pedeset
godina ranije, ostavila svijet hladnim, dok je pokrenula
čitav svijet ponovljena poslije pedeset godina. Car Sigismund mogao se 1415. usuditi da prekine riječ, zadanu
Husu, i da ga dade spaliti u K onstanzi; Karlo V ., i ako
daleko veći fanatićar, morao je 1521. pustiti Luthera, da
podje svojim putom s državnog sabora u Wormsu. Ideje
su produkat društvenog zajedničkog djelovanja, društvenog
života. A što važi za društvo uopće, to specijalno važi i
za razne klase, od kojih je sastavljeno jedno društvo u
jednoj odredjenoj historijskoj eposi. Kako svaka klasa ima
svoje posebne interese, ona ima i svoje posebne ideje i
naziranja, koja vode onim razrednim borbama, kojima je
ispunjeno historijsko razdoblje čovječanstva, a koje dostižu
svoj vrhunac u razrednim suprotnostima i razrednim bor
bama sadašnjosti. N e radi se dakle samo o tom, u kojem
v r e m e n u netko živi, već i u kojem d r u š t v e n o m
s l o j u jednog vremena, čime se odredjuje njegovo osje
ćanje, mišljenje i djelovanje.
�398
Bez modernog društva ne bi bilo nikakvih modernih
ideja. T o je, čini se, jasno i očevidno. A u korist novoga
društva ide još i ta činjenica, što će sva sredstva, koja su
ljudima potrebna za izobrazbu, biti v l a s n i š t v o d r u š t v a .
I onda se od društva ne može zahtijevati, da posebice
nagradjuje ono, što ono omogućava i što je n j e g o v
proizvod.
Toliko o kvalificiranju tjelesnog i duševnog rada. O tuda
izlazi dalje, da ne može postojati nikakva razlika izmedju
višeg i nižeg rada, kao što naprimjer danas jedan meha
ničar smatra sebe za nešto više od nadničara, koji vrši
radove na ulici i slično. Društvo će dati, da se obavljaju
samo društvu korisni poslovi i tako će svaki rad za društvo
biti jednako vrijedan. A ko se neugodni, odvratni radovi ne
budu mogli vršiti mehaničkim, dotično kemijskim putom ili
ma kojim procesom pretvoriti u prijatne radove — a u ovo
n e t r e b a s u m n j a ti, ako se samo imaju na umu napredci, koji su postignuti u oblasti tehnike i kemije — i
ako se ne nadju dobrovoljne snage, potrebne za taj posao,
onda će svaki primiti na sebe obvezu, da odradi svoj dio
posla, čim bude došao red na njega. T u ne će biti nika
kvog lažnog stida i nikakvog besmislenog preziranja nad
korisnim radom. T o postoji tek u našoj trutovskoj državi,
u kojoj se nerad smatra kao sreća, na kojoj čovjeku treba
zavidjeti, a radnik se u toliko više prezire, u koliko su
teži, naporniji i neprijatniji poslovi, što ih on vrši, i u
koliko se više pokazuju kao nužni za društvo. Danas se
Tad plaća u tolikoj mjeri slabije, u koliko je on neugodniji.
T om u je razlog jedan velik broj radnih snaga, koje stoje
na najnižem kulturnom stupnju i koje je stalno revolucioniranje procesa produkcije izbacilo na ulicu kao rezervnu
vojsku, i ove radne snage, da bi živjele, prodaju se za
najniže radove pod tako nisku cijenu, da se za te radove
„ne isplati** uvoditi čak i strojeve. Primjerice tucanje ka
mena je jedan tako slabo plaćen i tako neprijatan posao,
te je to već ušlo i u poslovicu. Bila bi malenkost, kad
bi se tucanje kamena, kao što je to u Saveznim Državama,
obavljalo pomoću strojeva, ali mi imamo toliko jeftinih
�399
radnih snaga, te se uvodjenje stroja ne „isplati*'.1 Čišćenje
ulica, čišćenje kanala, izbacivanje djubreta, kopanje zemlje
u dubinu itd., svi bi se ti radovi već pri današnjem stanju
našega razvitka mogli pomoću strojeva i tehničkih uredaba
tako organizovati, te u njima ne bi više bilo ni traga od
onih neprijatnosti, koje su danas u mnogom pogledu neizbježive za radnike. Ali pravo uzevši jedan radnik, koji
čisti kanale, da bi čuvao ljude od zdravlju škodljivih mijazama, vrlo je koristan član društva, dok su naprotiv jedan
profesor, koji predaje krivotvorenu povjest u interesu vladajućih klasa, ili jedan bogoslov, koji nastoji zamagliti moz
gove svrhunaravnim transcendentnim naukama, u najvećoj
mjeri škodljivi individui.
Naši učenjaci, kojima su danas dana zvanja i časti,
reprezentiraju velikim dijelom ceh, odredjen i plaćen za to,
<Ja bi branio i opravdavao autoritetom znanosti vlast vo
dećih klasa, da bi je prikazivao pravednom i potrebnom i
da bi uzdržavao na snazi postojeće predrasude. Zapravo
ovaj ceh u velikom dijelu goji nadrinauku, truje mozgove,
1 „Kad bi se imalo birati izmedju komunizma sa svim njegovim izgle
dima i današnjeg društvenog stanja sa svim njegovim patnjama i neprav
dama ; kad bi neizbježiva posljedica institucije privatnog vlasništva bila
to, da se plod rada dijeli ovako, kao što danas vidimo, gotovo u obrat
nom razmjeru prema radu — d a n a j v e ć i d i j e l o v i p r i p a d a j u
o ni ma , ko j i u o p ć e n i k a k o n i j e s u r a di l i ; ma l o ma nj i d i j e
l o v i oni ma, ćiji je rad g o t o v o s a m o n o mi n a l a n , i t ako
r e d o m na ni ž e, d a j u ć i s v e m a n j u n a k n a d u , š t o je rad t ež i
i n e p r i j a t ni j i , d o k na k o n c u n a j n a p o r n i j i i n a j n e s n o s n i j i
r ad ne m o ž e r a č u n a t i s p o u z d a n o š ć u , da će d o b i t i č ak
n i o n o l i k o , k o l i k o j e n a j n u ž n i j e z a ž i v o t ; k a d bi , v e l i m o ,
a l t e r n a t i v a b i l a : o v o i l i k o m u n i z a m , o n d a bi s v i p r i g o
v o r i k o m u n i z m a , v e l i k i i ma l i , p r e d s t a v l j a l i s a m o p l j e v u
n a v a g i . " John Stuart M ill, Politička ekonomija. M ili se jako upinjao,
da „reformira" i „opameti" gradjanski svijet. Naravski, uzalud. I tako je
on, kao i svaki uvidjavan čovjek, koji poznaje stanje stvari, konačno
postao socijalistom . A li on se ne usudjivaše priznati to za svojega života,
ali je upriličio, da se poslije njegove smrti objelodani njegova autobio
grafija, koja sadrži njegovu socijalističku ispovijest. S njim je bilo kao i
s Darvvinom, koji nije htio, da ga za života smatraju ateistom. T o je
komedija, na koju buržoasko društvo primorava tisuće. Buržoazija hini
lojalnost, vjeru i vjerovanje u autoritet zato, što se njezina vlast osniva
na narodu, koji usvaja te „vrline", medjutim se u sebi ona svemu tomu
sm ije.
�m
radi na štetu kulture, vrši duševni najamni rad u interesu
buržoazije i njezinih klijenata.1 Društvena organizacija, koja
će u budućnosti onemogućiti egzistenciju takvim elemen
tima, izvršit će djelo oslobodjenja čovječanstva.
S druge strane, prava je nauka vrlo ćesto vezana za
neprijatan odvratan rad. Naprimjer, kad liječnik secira le
šinu, koja se nalazi u stanju raspadanja, ili kad operira
zagnojene dijelove tijela, ili kad kemičar istražuje izmetine,
to su radovi, koji su često puta odvratniji od najodvrat
nijih poslova, koje obavljaju nadničari i neuki radnici. Nitko
ni ne misli, da to prizna. Razlika sastoji u tome, što
jedan posao, da bi se obavljao, traži opsežnih studija, dok
drugi rad može vršiti svatko bez velikih studija. Z bog toga
se radovi i cijene iz temelja različno. Ali društvo, u kome
će potpuna, svima zagarantovana mogućnost obrazovanja
ukinuti današnju razliku izmedju obrazovanih i neobrazo
vanih, uništava u isti mah i suprotnost izmedju kvalifici
ranog i nekvalificiranog rada, to više, što razvoj tehnike
ne zna za granice, iza kojih bi bilo nemoguće zamijeniti
ručni rad strojevima ili tehničkim procesima. Treba tek
pogledati na razvoj naših umjetničkih zanata, primjerice na
rezanju u bakru, na ksilografiju i t. d. Kao što su najneprijatniji radovi često puta najkorisniji, tako je i naš pojam
o ugodnom i neugodnom radu površan, vezan samo za
vanjski izgled stvari, kao god i toliki drugi pojmovi u buržoaskome društvu.
8. Ukidanje trgovine. Preokret u prometu.
Čim se cjelokupna proizvodnja novoga društva postavi
na bazu, sličnu ovoj, koju skicirasmo, ono će proizvoditi,
kao što već primijetismo, ne više robu, već predmete za
potrošnju, za potrebu društva. A time prestaje i trgovina,
u koliko saobraćaj s drugim narodima, koji još stoje na
buržoaskom temelju, ne bude činio nužnim stari oblik trgo
vine, koji ima smisla i mogućnosti da postoji tek u društvu,
1 „U čenost služi često isto toliko
Đucklc, Povjest engleske civilizacije.
neznanju,
koliko i napredku.
�401
zasnovanom na proizvodnji robe. N a taj se način pokreće
na produktivnu djelatnost velika vojska osoba obih spolova.
T a velika vojska sad je slobodna i može da proizvodi;
ona sad proizvodi artikle, koji podmiruju potrebu i tako
omogućava, da se u većoj mjeri troše, ili, upotrebljena za
rad, utiče na smanjivanje društveno potrebnog radnog vre
mena. Danas se hrane te osobe više ili manje kao parasiti radnim proizvodima drugih i moraju se, što nitko ne
će poreći, često toliko brinuti i mučiti, ne mogući ipak da
sebi obezbijede pristojnu egzistenciju. U novom će društvu
oni biti suvišni kao trgovci, gostioničari, mešetari, posred
nici. Na mjesto tuceta, stotina i tisuća dućana i trgovačkih
lokala svih vrsta, koliko ih danas svaka općina u razmjeru
prema svojoj veličini ima, doći će velika općinska skladišta
artikla, elegantni bazari, čitave izložbe, za koje će trebati
razmjerno mali upravni personal. Čitava trgovačka akcija
bit će pretvorena u jednu centralizovanu, čisto administra
tivnu akciju, koja će imati da vrši veoma jednostavne po
slove i koja će centralizovanjem svih društvenih ustanova
biti sve jednostavnija i jednostavnija. Sličan će preobražaj
doživjeti i čitav prometni sistem.
Telegrafi, telefoni, željeznice, pošte, riječni i morski
brodovi, ulične željeznice, teretni i osobni automobili, zra
koplovi i strojevi za lijetanje i kako se već zovu sve te
ustanove i sredstva za vožnju, sve će to biti d r u š t v e n o
vlasništvo. Mnoge od tih ustanova, kao pošta, telegraf,
brzojav i većina željeznica u Njemačkoj su već državni
istituti, pa je njihova promjena u društveno vlasništvo tek
pitanje forme. T u se već ne mogu povrijediti privatni inte
resi. A ako država poradi u istom pravcu dalje, to bolje.
Ali ova poduzeća, kojima država upravlja, nijesu n i m a l o
socijalistička poduzeća, kao što se pogriješno misli. T o su
poduzeća, koja se od države isto tako kapitalistički izrab
ljuju, kao da su u rukama privatnih poduzetnika. Nikakve
osobite koristi ne imadu od toga ni činovnici ni radnici.
Država ne postupa prema njima nimalo drukčije, no pri
vatni poduzetnik; kad se naprimjer u radionama državne
mornarice i u željezničkoj upravi u Njemačkoj izdaju na
redbe, da se na rad ne primaju radnici stariji od četrdeset
A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
2C
�402
godina, onda je to jedna mjera, koja jasno ističe klasni
karakter države kao države eksploatatora i koja nagoni
radnika, da se buni protiv države. T e i slične mjere, kojih
se država laća kao poslodavac, mnogo su gore od onih,
koje poduzima privatni poduzetnik. Ovaj je prema državi
uvijek tek jedan mali poduzetnik, i posao, koji on otkaže,
dat će možda koji drugi. Država pako može kao monopolizovani poslodavac ovakvim načelima jednim mahom
survati u bijedu tisuće. T u se dakle ne radi socijalistički,
već kapitalistički, i socijalisti imaju i suviše razloga ustajati
protiv toga, što se današnje državno gazdinstvo smatra kao
socijalističko i kao ostvarenje socijalističkih težnja.
Kao god što će na mjesto milijuna privatnih poduzet
nika, trgovaca i posrednika svake vrsti stupiti veliki centralizovani zavodi, tako će isto i čitav transportni sistem
zadobiti drugo lice. Milijuni sitnih pošiljaka, koje se sva
koga dana upućuju gotovo isto tolikom broju vlasnika i
izazivaju veliki gubitak rada, vremena i materijala, sliti će
se sada u velike transporte, koji idu u općinska skladišta
i centralna mjesta za proizvodnju. Rad će dakle biti i
ovdje mnogo jednostavniji. Kao što se god naprimjer
transport sirovina za jedno poduzeće od hiljadu radnika
vrši mnogo jednostavnije i lakše, nego li transport za sto
tinu sitnih poduzeća, razbacanih amo tamo, tako će i centralizovana mjesta produkcije i distribucije za čitave općine
ili njihove dijelove omogućiti veliku prištednju svake ruke.
T o ide na korist cijelome društvu, ali i s v a k o m p o j e
d i n c u , jer se sad zajednički interes pokriva s pojedinač
nim interesom. Tim e se sasvim mijenja izgled naših mjesta
za proizvodnju, prometnog sistema, a naročito naših obitavališta, sve to dobija mnogo prijatniji izgled. U glavnom
prestaje huka, buka i trka naših velikih gradova s hilja
dama kola i raznovrsnih prometnih sredstava. Gradnje cesta,
čišćenje ulica, sav način stanovanja i života, medjusobni
ljudski saobraćaj, sve se to u velike mijenja. Sad se s la
koćom mogu provoditi higijenske mjere, koje se danas ili
ne vrše nikako ili tek sa najvećim troškovima, pa i to ne
sasvim potpuno, ili se često puta vrše samo u otmjenijoj
četvrti.
�403
U takvim će se prilikama komunikacioni sistem usavr
šiti u najvećoj m jeri; možda će tada najotmjenije saobra
ćajno sredstvo biti zrakoplov. Saobraćajna su sredstva žile,
kroz koje se vrši izmjena proizvoda — kolanje krvi — po
cijelom društvu, ona omogućuju osobne i duševne odnošaje
medju ljudima, ona su zato u najvećem stepenu kadra, da
kroz cijelo drušjtvo rasprostru i s t i n i v e a u blagostanja i
obrazovanosti. Sirenje i razgranjivanje najsavršenijih saobra
ćajnih sredstava do najzabačenijih mjesta u unutrašnjosti
jest dakle j e d n a n u ž n o s t i j e d a n o p ć i d r u š v e n i
i n t e r e s . Ovdje nastaju za novo društvo zadaci, koji da
leko natkriljuju one, što ih sadašnje društvo može sebi sta
viti. A opet, s druge strane, ovaj komunikacioni sistem,
usavršen do vrhunca, utjecati će sretno na decentralizaciju,
na rasporedjivanje po cijeloj zemlji onih ljudskih masa,
koje su se danas natrpale po velikim gradovima i indu
strijskim središtima, pa će tako biti od presudnog značenja
kako za zdravlje tako i za napredak duševne i materijalne
kulture.
Dvadesetidrugo
poglavlje.
Socijalizam i poljoprivreda.
1. Ukidanje privatnog vlasništva nad zemljom i
zemljištem.
Zajedno sa sredstvima za proizvodnju i promet društvu
pripada i zemlja kao prvobitni predmet svega ljudskog
rada i temelj svekolike ljudske egzistencije društva. Društvo
na najsavršenijem stupnju ponovo uzima u svoje ruke ono,
što je u svom početku imalo. Kod svih naroda, koji su
se uspeli na izvjestan stupanj kulture, postojala je z a j e d
n i č k a s v o j i n a zemlje. Zajedničko vlasništvo čini temelj
svakog primitivnog društva i bez njega ono nije moguće.
T ek je, kao što smo vidjeli, postankom i razvitkom pri
vatnog vlasništva i o b l i k a v l a d a v i n e , koji su s njim
spojeni, ukinuto poslije teških borba zajedničko vlasništvo
i uzurpirano kao privatno vlasništvo. Otmica zemlje i njeno
�404
pretvaranje u ličnu svojinu bili su prvi uzrok podjarmlji
vanju ljudi, koje je počinjući od ropstva pa do „slobodnog“ najamnog radnika u dvadesetom stoljeću prošlo kroz
sve moguće stupnjeve, dok konačno poslije dugog razvoja
od toliko hiljada godina podjarmljeni iznova ne budu pre
tvorili zemlju u zajedničko vlasništvo.
Važnost zemlje za ljudsku egzistenciju bila je uzrok,
zbog kojega je u svim društvenim borbama svijeta — u
Indiji, Kini, Egiptu, Grčkoj (Kleomenes), Rimu (brača
Gracchi), kršćanskom srednjem vijeku (religijozne sekte,
Miin7eri, seljačka buna), u kraljevstvu Azteka i Inka, u
socijalnim pokretima novih vremena — vlasništvo zemljišta
bilo glavni zahtjev onih, koji su stupali u borbu. Pa još i
sada nalaze ljudi opravdanim vlasništvo nad zemljom i zem
ljištem — Adolf Samter, Adolf W agner, Dr. Schaffle,
H enry George i drugi — ma da ne će ni čuti o zajed
ničkom vlasništvu na ostalim područjima.1
1 Pa ni crkveni oci, pape i biskupi nijesu se mogli uzdržati, da se
ne utrkuju u komunističkom pravcu u vjekovima, kada je zajednička svo
jina doduše još prevladjivala, ali kada je pljačka zemlje bila u svom
jeku. D ašto, da syllabus i enciklike devetnaestog vijeka ne poznaju više
taj ton, a i rimski pape postali su podložni buržoaskome društvu i bivaju
njegovi — nasuprot socijalistima — najrevniji branitelji. Tako je rekao
biskup K l e m e n t I. (umro 102 našega računanja): „Upotrebljavanje
svih stvari na tom svijetu treba da bude svima zajedničko. Nepravednost
je kazati: to je moja svojina, to pripada meni, a ono drugomu. O datle je
došla svadja medju ljudima.4 Biskup A m b r o z i j e milanski, koji je
*
živio oko 3 7 4 ., uskliknuo j e : „Priroda daje sva dobra svim ljudima zajed
nički; jer Bog je sve stvari stvorio, da bude užitak zajednički za sve i
da z e m l j a b u d e z a j e d n i č k i p o s j e d . Priroda je dakle stvorila
pravo zajednice i samo je nepravedno zauzeće (Usurpatio) to, što stvara
pravo vlasništva.4 S v . I v a n C h r y s o s t o m (umro 4 0 7 ) izjavio je ovo u
4
svojim homilijama, upravljenim protiv nemorala i korupcije carigradskog stanov
ništva: „ N e k a n i t k o n e n a z o v e n e š t o s v o j i m v l a s n i š t v o m ;
od Boga smo sve primili za zajednički užitak, a M o j e i T v o j e r i
j e č i s u l a ž i ! 4 S v . A u g u s t i n (umro 4 3 0 ) je izjavio: „Jer postoji
4
individualna svojina, postoje i raspre, neprijateljstva, zadjevice, ratovi,
ustanci, grijesi, nepravde, umorstva. O dakle svi ti bičevi ? Jedino od vlas
ništva. Uzdržimo se dakle, braćo, od toga, d a j e d n u s t v a r p o s j e
d u j e m o k a o s v o j e v l a s n i š t v o ili se uzdržimo barem od toga.
d a j e l j u b i m o .4 Papa G r g u r V e l i k i izjavio je oko 6 0 0 : „Treba
4
da znate, d a j e z e m l j a , o d k o j e v i potičete i od koje ste stvoreni,
svim ljudima z a j e d n i č k a , i da zbog toga plodovi, koje daje zemlja.
�405
Blagostanje pučanstva ovisi u prvomu redu o obradbi
i iskorišćivanju zemlje i zemljišta. Dignuti kulturu zemljišta
na najviši stupanj, to je u najeminentnijem smislu opći in
teres. A već smo pokazali, da taj najviši razvoj nije moguć
u obliku privatnog vlasništva. Medjutim, potpuno iskorišća
vanje zemlje ne zavisi samo od načina, na koji se njome
gospodari, već tu dolaze u obzir još i faktori, kojima nije
dorastao ni najkrupniji pojedini posjednik, a ni najmoćnije
udruženje, faktori, koji u izvjesnim slučajevima prelaze čak
i preko granice država, pa postaju internacijonalni.
2. Melioracije zemljišta.
Društvo mora imati u vidu zemljište kao cjelinu, njegove
t o p o g r a f s k e osebine, njegove gore, ravnice, šume, je
zera, rijeke, ribnjake, pašnjake, močvare, bare i baruštine.
O ve topografske osebine poied geografskoga položaja, koji
je nepromjenljiv, imaju izvjesnih utjecaja na klimu i kvalitet
zemljišta. T u se pruža najprostranije polje za djelatnost,
na kome se može dobiti još^veliki broj iskustava i poku
šati mnoštvo eksperimenata. Sto je dosada država vršila u
tom pravcu, to je malo. Prvo, ona za takve kulturne za
datke daje neznatna sredstva, a osim toga, čak i kad bi
imala volju da više poradi na tome, spriječili bi je krupni
privatni posjednici, koji vode prvu riječ u zakonodavstvu.
t r e b a d a p r i p a d a j u s v i m a b e z r a z l i k e .“ B o s s u e t, zna
meniti biskup od M eauxa, umro 1 7 04., veli u svojoj „Politici svetoga
pisma44: „Kad ne bi bilo vlada, zemlja bi zajedno sa svim svojim dobrima
pripadala ljudima isto onako, kao i uzduh i sv ijetlo st; po prvobitnome
pravu prirode nitko nema specijalnog prava ma na što. S v e p r i p a d a
s v i m a ; o d b u r ž o a s l č e v l a d e p o t j e č e s v o j i n a .4 Ovaj po
*
sljednji stavak trebalo bi jasnije 'iskazati o v a k o : P ošto se zajedničko vla
sništvo pretvorilo u privatno, mi smo dobili buržoasku vladu, koja mora
da ga štiti. A jedan od modernih, Zacharia, veli u svojih „Četrdeset
knjiga o državi*4 : „Sve nevolje, s kojima se moraju boriti civilizovani na
rodi, mogu se svesti Ba jedan uzrok, n a p r i v a t n o v l a s n i š t v o
n a d z e m l j o m i z e m l j i š t e m.4 Svi ovi skupa shvatili su više ili
‘
manje pravilno narav privatnog vlasništva, koje je, otkako postoji, kako
sasvim tačno kaže sv. Augustin,
izazivalo procese, neprijateljstva, zadje
vice, ratove, ustanke, nepravde, umorstva, sama zla, koja će iščeznuti, kad
se ono ukine.
�406
A bez znatnih ograničenja prava privatnog vlasništva ne
može se na ovom području ništa postići. Ali egzistencija
države temelji se na proklamiranju privatnog vlasništva
„svetinjom*4, krupni privatni posjednici njezini su najvažniji
stupovi, i tako ona ne ima snage da kroči u tom pravcu.
Moralo bi se pristupiti velikim i opsežnim melioracijama
zemljišta, pošumljivanjima i rašumljivanjima, navodnjavanjima
i odvodnjavanjima, miješanjima zemlje, izmjenama terena,
rasadima i t. d., pa da prinos zemljišta dosegne svoj naj
viši vrhunac.
Jedna vrlo važna stvar za kultiviranje zemljišta je op
sežna, sistematski organizovana mreža od rijeka i kanala,
koja se mora izvesti prema naučnim principima. Pitanje o
jeftinijem transportu na vodenim putovima — tako važno
za današnje društvo — bilo bi doduše od malog značenja
za novo društvo, ali se vodenim putevima mora dati velika
pažnja zbog toga, što oni omogućuju transport s najmanjim
trošenjem snage i materijala. No najvažniju ulogu igra
sistem rijeka i kanala zbog svog značenja za opsežno od
vodnjavanje i navodnjavanje, za liferovanje djubreta i ma
terijala za melioracije, za izvoz žetve i t. d.
Iskustvom je utvrdjeno, da zemlje, oskudne vodom,
pate mnogo više od hladnih zima i vrućih ljeta, nego li zemlje
bogate >odom, i zato su primjerice u primorjima ti ekstremi
u temperaturi tek izuzetni. Ali ovakovi ekstremi u vremenu
nijesu ni korisni ni ugodni ni bilinama, a niti ljudima. T u
bi nesumnjivo povoljno uplivisao prostrani sistem kanala u
vezi sa kultivisanjem šuma. Takav sistem kanala, spojen
s uredjenjem velikih bassina za prikupljanje i čuvanje vode
nih masa, bio bi od velike koristi u danima, kada rijeke
nabujaju i razliju se zbog velike vlage i bujnih kiša. Isto
bi to bilo potrebno za planinske rijeke i planinske potoke.
T ad a bi bile nemoguće poplave sa svojim pustošenjima.
Prostrane i koncentrirane vodene površine uplivisale bi
vjerovatno i na urednije padanje kiša. A one bi nadalje
omogućavale i namještanje sisaljki i ostalih sprava za obilno
navodnjavanje zemljišta, čim to bude zatrebalo.
Velike površine zemlje, koje su dosada skoro neplodne,
mogle bi se umjetnim navodnjavanjem pretvoriti u plodne
�407
predjele. Tam o, gdje danas ovce jedva nalaze bijednu
hranu i gdje u najboljem slučaju sušičavi borovi pružaju
k nebu svoje mršave grane, mogle bi rasti bujne žetve i
gusto stanovništvo naći hrane i uživanja. T ako je na
primjer u pitanju samo to, hoće li se i koliko će se utro
šiti rada, pa da se goleme pjeskovite prostorije Marke,
ove „kutije pjeska u svetom njemačkom carstvu**, pretvore
u plodni Eden. T o je u jednom predavanju prigodom
njemačke poljoprivredne izložbe u Berlinu proljećem 1894.
istaknuo jedan govornik.1 Ali veleposjednici Marke nijesu
u stanju podignuti potrebne kanale, uredjenja za navod
njavanje, melioracije, miješanja zemlje i t. d., i tako baš
pred vratima carske prijestolnice stoje ogromne prostorije
zemlje u takvom kulturnom stanju, koje će potonjim na
raštajima izgledati nepojmljivo. S druge se strane kanali
zacijama može izvršiti odvodnjavanje ogromnih barovitih
prostorija i močvara i tako ih omogućiti za kulturu, kao
naprimjer na sjeveru i jugu Njemačke. Isto bi se tako
tekući kanali mogli iskoristiti za gojenje ribarstva pružajući
obilan izvor hrane, oni bi dalje općinama, koje nemaju
rijeka, omogućili podizanje najljepših kupališta.2
Nekoliko primjera, da se vidi, u kolikoj mjeri djeluje
navodnjavanje. U blizini W eissenfelsa dalo je 7 l/a hektara
dobro navodnjenih livada 480 centi otave, dok je odmah
uz njih 5 hektara nenavodnjenih livada iste kvalitete dalo
tek 32 centa. Prve dakle livade u odnošaju prema po
tonjima dale su dakle više no deset puta veći prihod.
Kod Riese u Saskoj povećalo je 65 hektara navodnjenih
livada čist prihod od 5850 maraka na 1 1.100 maraka. Po
1 I u službenom izvješću o svjetskoj izložbi u Chicagu veli s e :
„Valja sve vise nastojati oko toga, da se voda upotrijebi u voćarstvu i
u povrćarstvu, i vodarska udruženja, upriličena za tu svrhu, mogla bi
kod nas od pustinja stvoriti rajeve."
2 „T a primjerice na jednoj od najkultiviranijih oblasti austrijske monarkije — u Češkoj — ima 6 5 6 .0 0 0 hektara oranice, što čini četvrtinu
cjelokupne površine, oranice, koja treba da se odvodni, a od livada je
jedna trećina odviše suha ili odveć mokra. Naravski da je još mnogo
gore u predjelima, koji su uopće nazadovali u gospodarskom razvoju,
poimence u G aliciji." Dr. Eugen v. Philippovich, Narodnogospodarska
politika. Str. 97. Tiibingen 1909.
�408
Buchenbengeru je neplodno tlo pašnjaka u Bocku, na
desnoj obali Lippe, navodnjavanjem, na koje se svega skupa
potrošilo 124.000 maraka, dalo godišnji čisti prihod okruglo
oko 400.000 maraka dok je prije bilo posve neplodno.
Poboljšavanja zemljišta u Donjoj Austriji povećavala su sa
troškom od 1 milijuna kruna čisti prihod za 6 milijuna
kruna. Veliki troškovi oko navodnjavanja rentirali su se.
U Njemačkoj pak, osim Marke, ima još mnogo predjela,
čije zemljište, u glavnom pjeskovito, daje prilično dobar
prinos, samo neka dodje koje vrlo vlažno ljeto. Ovi bi
predjeli, isprepleteni kanalima i navodnjeni i na taki način
popravljeni, davaji za kratko vrijeme pet puta i deset puta
veći prihod. U Španjolskoj ima primjera, gdje je prihod
dobro navodnjena zemljišta bio tridesetisedam puta toliki
naprama nenavodnjenom zemljištu. Dajte dakle vode i
nove, ogromne količine hrane niknuti će za tren oka iz
zemlje.
N e prodje gotovo nijedna godina, a da u najrazličitijim
pokrajinama, u najrazličitijim državama ne navale jedan,
dva i češće puta više ili manje velike poplave potoka,
rijeka i rječina. Velike površine plodna tla bivaju odne
sene silom valova, druge se pokrijj pijeskom, kamenjem i
muljem ostajući tako neplodne kroz par godina ili zauvijek.
Iskorijenjeni bivaju cijeli nasadi voćnjaka, koji su trebali
decenije za svoj razvitak. Isprane bivaju kuće, mostovi,
ceste, nasipi, ruinirane željezničke tračnice, nastradali ljudski
životi, upropaštena marva, razorene melioracije zemljišta i
uništena sjetva. Široke površine zemljišta, izložene čestim
pogibeljima poplave, ne osiguravaju se nikako ili tek slabo,
da ne bi štetovale neprestano. Poplave pojačavaju pusto
šenja šuma, naročito na brjegovima i naročito po privatnim
poduzećima. Besmislenom pustošenju šuma, koje ciljaše
za profitom, ima se pripisati opadanje plodnosti „ u pokra
jinama Pruskoj i ^Pomoraniji, u Koruškoj i Štajerskoj,
Italiji, Francuskoj, Španiji, Rusiji i t. d.
Posljedice pustošenja šuma po brdskim predjelima
jesu poplave. Poplave Rajne, O dre i Visle mogu se pri
pisati poglavito pustošenju šuma u Švicarskoj, odnosno u
Galiciji i Poljskoj. Jednaki uzroci skrivili su česte poplave
�409
u Italiji, poimence poplave Pada. A s istih razloga izgu
bili su najveći dio svoje plodnosti Madeira, veliki djelovi
Španjolske, naplodnije provincije Rusije, široki, nekoć bujni
i plodoviti predjeli u Prednjoj A ziji.1
Konačno se već i u buržoaskom društvu uvidjelo, da
na tom području ništa nije učinjeno samim puštanjem i da
se sile, koje razaraju kulturu, razumnim mjerama mogu pre
tvoriti u sile, koje će kulturu unapredjivati. I tako se pošlo
k izgradnji velikih ustava, koji prikupljaju vodu u velikim
množinama, pa se onda snage ove vode upotrebljavaju za
elektrizovanje industrije i zemljorada. Naročito se u Ba
varskoj mnogo radi oko ustavljanja brdskih rijeka i potoka,
da bi se time dobilo sila za elektrizovanje željeznica i svih
mogućih industrijskih ustanova. I tako se stara, agrarna
Bavarska sve više pretvara u modernu, industrijsku zemlju.
3. Preobražaj u zemljoradu.
Samo se po sebi razumije, da se ove velike zadaće
ne mogu izvršiti za tren oka, ali će novo društvo napreg
nuti sve svoje snage za taj cilj, jer je njegov j e d i n i za
datak raditi na k u l t u r n i m s t v a r i m a i o t k l a n j a t i
s v a k u n j i h o v u z a p r e k u . O no će tijekom vremena
stvarati takva djela, na koja današnje društvo ne može ni
da pomisli, jer ga već i pri samoj pomisli hvata vrtoglavica.
Cjelokupno obradjivanje zemlje usavršit će se znatno
bolje mjerama, koje opisasmo i njima sličnim. Pored na
vedenih već načina za što bolje iskorišćivanje zemljišta
dolaze još i drugi. Danas se mnoge kvadratne milje ze
mljišta nasadjuju krumpirom, da bi se od njega pravile ve
like količine rakije, koju onda konzumira isključivo naše
siromašno pučanstvo, koje živi u nuždi i nevolji. Rakija je
jedini stimulus, „rastjerivač briga“, koji ono može da nabavi.
Z a kulturnog čovjeka ovog novog društva nestalo je trošenja
rakije, i tako će jedan dobar dio zemljišta i radnih snaga
1 Veliku korist pruža, po Schwappachu, šuma vežući tlo, naročito u
brdinama spriječavajući oticanje i u ravnicama umirivanjem pustoga pi
jeska Rašumljivanje je jedan od poglavitih uzroka, što se oranice u
Rusiji pretvoriše u pjeskovite predjele.
�410
biti oslobodjen i upotrebljen za proizvodnju hrane. V eć
smo upozorili i na to, kako se danas goji šećerna repa i
fabricira slador za izvoz. V iše od 400.000 hektara naj
boljeg zemljišta za kulturu pšenice upotrebljava se kod
nas godimice za gajenje sladorne repe, da bi se šećerom
opskrbila Engleska, Švicarska, Savezne države i t. d. T o je
konkurencija, u kojoj podliježu one zemlje, kojima pod
neblje omogućuje obradjivanje sladorne trstike. Naša stajaća
vojska, rastrgana produkcija, rastrgan promet, rastrgano
poljodjelstvo i t. d. traže milijune konja, a isto tako ogromne
prostorije zemljišta za hranu i uzgoj mladih konja. Posvema
promijenjeni socijalni i politički odnošaji u budućem društvu
oslobodit će one površine zemljišta, koje su danas za to
upotrebljene. I tako su i opet za druge kulturne potrebe
zadobivene velike površine zemljišta i mnoge radne snage.
U novije se doba ogromne površine zemljišta, u objamu
od mnogo kvadratnih kilometara, oduzimaju poljoprivredi i
čitava se mjesta sravnjuju sa zemljom, jer novo oružje,
koje daleko nosi, pa onda novi način borbe zahtijeva vjež
bališta, na kojima će moći manevrirati čitavi vojnički zbo
rovi. T o će isto tako prestati u budućem društvu.
Veliko polje gospodarenja sa zemljom, šumom i vodom
već je odavno predmet pretresanja vrlo opsežne literature.
Nijedno područje nije ostalo netaknuto: šumarstvo, navodnjivanje i razvodnjivanje, gojenje žita, mahuna i graška,
povrćarstvo, gajenje voća, jagoda, cvijeća i uresnih bili na,
gajenje bilina hranivih za inarvu, livadarstvo, razumno sto
čarstvo, ribarstvo, peradarstvo i pčelarstvo, elementi i sred
stva za gnojenje, upotreba otpadaka u gospodarstvu i indu
striji, kemijsko istraživanje zemljišta i njegova upotreba i
dotjerivanje za ovu ili onu kulturu, kvalitet sjemena, plodored,
strojevi i posudja, pogodne ustanove svih vrsta za gospo
darstvo, promjenljivost vremena i t. d., sve je to uzeto u
krug znanstvenih pretresanja i istraživanja. Ne prodje go
tovo ni jedan dan, a da se ne dodje do novih otkrića i
iskustava, koja imaju za posljedicu poboljšavanja i opleme
njivanja na ovom ili onom području. Obradjivanje zemlje
postalo je poslije T haera i J. v. Liebiga znanošću, i to
jednom od prvih i najvažnijih znanosti, postigavši toliki
�411
opseg i značenje, kao rijetko koja akcija u oblasti materijalne proizvodnje. A li ako uporedimo ovo golemo izobilje
napredaka svih vrsta sa stvarnim stanjem naše poljoprivrede,
mor a se k o n s t a t i r a t i , da je s a mo j e d a n vrlo
n e z n a t a n b r oj p r i v a t n i h p o s j e d n i k a bio u
stanju, da bar d o n e k l e i s k o r i s t i o v e n a p r e t k e
i to da svi ovi imaju u vidu samo svoj privatni interes,
bez obzira na zajedničko dobro. Najveći dio naših poljo
privrednika, može se slobodno reći 99 procenata, nije
nikako u stanju, da se koristi svim onim koristima i napredcima, koje im pruža znanost i napredovanje tehnike,
oni ili nemaju sredstava ili nemaju znanja, ili ni jednoga
ni drugoga. Ovdje novo društvo nailazi na jedno polje,
koje je i teoretski i praktički dobro pripravljeno i koje
treba samo da se organizuje, pa da postigne najveličanstvenije rezultate.
4. V elika i m alena poduzeća. Razvitak elektrokulture.
Dok se još čak i u socijalističkim krugovima zastupa
mišljenje, da se sitno gazdinstvo može održati u konku
renciji sa krupnim, samo ako su gazde i njihovi pomoćnici
marljivi, dotle u stručnjačkim krugovima odavno vlada su
protno mišljenje. Može seljak naprezati do vrhunca i svoju
snagu i snagu svojih ukućana, već i sa stanovišta kulturnog
čovjeka njegov se položaj može samo sažaljevati. Ma koliko
on proizveo naprežući se i skučavajući svoje potrebe, mo
derna tehnika i znanost o obradjivanju zemlje proizvodi
mnogo više. A prije svega, primjena tehnike i znanosti
jedina je u stanju, da i seljaka učini potpuno kulturnim
čovjekom, dok je on danas samo rob svoga posjeda i helot
svojih vjerovnika.
Neizmjerne su koristi, što ih veliko poduzimanje u
poljoprivredi pruža, samo ako se razumno upotrebljavaju
sva preimućstva. Ponajprije znači ono znatno proširenje
površine, koja se ima iskoristiti, jer se njime izbjegava
bezbroj kolnih i pješačkih putova i ograda, koje su po
sljedice raskomadana posjeda. Nadalje se uklanjanjem sitnih
�412
gazdinstava uštedjuje velika količina vremena, koje se dotle
tratilo. Pedeset lica, uposlenih u krupnom gazdinstvu, može
bez obzira na racijonalnija radna sredstva proizvesti mnogo
više, no pedeset lica, uposlenih u sitnim gazdinstvima.
Samo u velikom poduzeću moguće je kombiniranje i diri
giranje radnih snaga, koje najbolje odgovara svrsi. Uz to
još dolaze goleme koristi, koje sa sobom donosi primjena
i iskorišćavanje svih mogućih strojeva i usavršenih ustanova,
industrijsko eksploatisanje prihoda, racijonalnije marvogojstvo
i peradarstvo itd. A naročito donosi koristi primjena elek
triciteta u poljoprivredi, primjena, koja baca u sjenu sve
ostale metode obradjivanja zemlje.
P . M ack1 utvrdjuje, da se uvodjenjem rada sa strojem
postiže ušteda od preko 5000 konjskih dana, a pri izdatku
od 40.000 maraka kapitala pojeftinjavanje produkata za
više od 12.000 maraka ili 48 maraka po jednom hektaru,
ne uzimajući tu u obzir veći prihod kod uvodjenja duboke
kulture kao i egzaktnijeg kultiviranja i djelovanja strojeva.3
Višak prinosa u zrnu, koji sobom donosi duboka kul
tura, cijeni se na 20 do 40 procenata, dok bi se prinosi
biljaka, čiji je plod u zemlji, popeli na 50 procenata. Ali
uzmimo, da višak prinosa iznosi prosječno samo 20 pro
cenata, i tada se na imanju, o kome je riječ, prinos po
većava za 55,45 maraka od hektara, što čini sa spome
nutom već prištednjom zajedno 103,45 marke od hektara.
A ko se uzme, da je cijena jednog hektara zemlje 800 maraka,
onda je to nuzgredna dobit od 13l/a procenata. Trebalo
bi dakle još samo, da se urede potrebne električne cen
trale, pomoću kojih će se vršiti proizvodnja. No tada se
1 P . M ack, A lthof-R agnit, Rittmeister a. D . und Rittergutsbesitzer,
Polet naših poljoprivrednih gazdinstava uslijed pojeftinjavanja troškova
oko proizvodnje. Rasprava o uslugama, što ih poljoprivredi pruža tehnika
strojeva i elektriciteta. Konigsberg 1900.
2 V elik o značenje postigao je zadnjih godina duboki kopač (Cam p
bells), pomoću kojega se postiglo golemih uspjeha u beskišnim predje
lima Sjeverne Amerike. M ogućnost, da se prištedi na ljudima, uzrokovala
je konstruiranje ulagača za skretaljke, strojeve za dizanje sječke itd. Isti
nedostatak ljudskih snaga izazvao je dalje i upotrebljavanje strojeva, ko
jima se prištedi na poslu, kao stroj za dijeljenje koruna, stroj za sadjenje
koruna, apaiati za sušenje, strojevi za držanje sijena itd.
�413
ne će samo pokretati sve moguće mašine, koje se upo
trebljavaju u gospodarstvu, nego će se doći još i do ogrijeva
i osvjetljenja. Pomoću električnih ustanova mogu se osim
stanova i ulica opskrbiti električnim svijetlom i staje, suše,
podrumi, skladišta i tvornice, a kada to traži potreba, može
se noću i žnjeti. Mack je izračunao, da bi se općenitim
uvodjenjem elektricitete u poljoprivredi mogle uštediti dvije
trećine dosadašnjih teglećih životinja (1,741.300 komada),
što bi dalo godišnji čisti prihod od 1.002,989.000 maraka.
Odračunaju li se od te svote troškovi za električnu snagu,
ostaje godišnja ušteda od okruglih 741,794.000 maraka.
Uvodjenje elektricitete daje poljoprivredi sve više značaj
čisto tehničko-industrijskog procesa. Sliku raznolikog upotrebljavanja elektriciteta u poljoprivredi podaje slijedeća
statistika i1
Elektromotorom se mogu goniti: 1. Strojevi, koji po
većavaju čisti p rihod: a) za narudžbu: strojevi za čišćenje
žita, trieuri, električni plugovi (usavršeni razvoj); b) za
žetvu: strojevi za kosidbu (obradjuju se), strojevi za žetvu
krumpira (postoje već u takvoj savršenosti, te bi se jedva
dali dalje usavršavati), ustanove za navodnjivanje 2. Stro
jevi, koji smanjuju troškove: a) dizala, ustanove za rasterećivanje u sušama, elevatori za dizanje žita i slame na
livadama i u sušama, kao i za dizanje sijena na sjenike,
dizala za vreće, sisaljke; b) transportna sredstva: trans
portni žlijebovi i vezovi, kao i puhaljke za čišćenje zrna,
poljske željeznice, koloturi za dizanje teških tere ta ; c) za
prodaju: preše za slamu, mlinovi. 3. Strojevi poljoprivredne
industrije: a) strojevi za spaljivanje i strojevi za fabrikaciju
škroba, vodene sisaljke za svaku svrhu; b) mljekarstvo:
ohladjivači mlijeka, centrifuge, lonci za maslac, preše itd .;
c) mlinovi za rezanje, kružne pile i druge vrsti pila; d)
strojevi za dubenje, skretaljke. 4. Strojevi za pripremanje
krmiva: rezač repe, preše za krumpir, raž itd., vodene
sisaljke. Prem a izvještajima može se već pomoću elektro
motora obavljati 13 postotaka čitavog rada na imanjima,
1 Kurt Krohne, Prošireno uvodjenje elektriciteta u poljoprivredi. E lek
trotehnički časopis 1908., svesci 3 9 do 4 1 .
�414
gotovo sve na ovaj način, ekonomskim iskorišćavanjem
vremena i privrednih sredstava.
Evo, koliko je postignuto, da bi se očistilo i otposlalo
1000 kilograma žita :
Radni sati
1. Kad se sve radnje obavljaju rukom
. . . 104
2. Kad se upotrijebe mali strojevi za čišćenje .
41,4
3. Kad se upotrijebi elektrikom tjerani ormar za
čišćenje s motorom od 20 konjskih snaga .
26,4
4. Kad se ogromni ormar za čišćenje zajedno
sa ulagačem, puhaljkom za sječku i prešom za
slamu tjera motorom od 60 konjskih snaga .
10,5
Sad već ne stoji ništa na putu sveopćem upotreblja
v ah u električnog pluga u poljoprivrednim poduzećima. Kao
i električne transportne željeznice postigli su već i elek
trični aparati za oranje veliki stupanj savršenosti. Veliki i
skupi parni plug radi racijonalno tek na najvećoj površini
zemlje kao plug za duboko oranje. O n u glavnom služi
samo tomu, da bi se postigli što veći prihodi plodova.
Nasuprot tomu može se električni plug jednako upotrijebiti
za oranje u dubinu i ravninu, pa je kadar da osvoji i
srednje gospodarstvo. O n omogućuje obradjivanje strmih
prisoja, gdje na poteškoće nailazi i sam obični plug. On
u velikoj mjeri uštedi na vremenu, kao što će to pokazati
slijedeća tabela troškova kod upotrebe električnog pluga u
poredbi s konjskim, volovskim i parnim plugom.
Troškovi po jutru kod pluženja na
palac srednje dubine
4
K o n j i .....................................
V o l o v i ..............................................
Parni plug, unajmljen od . . .
n
»
«
do . . .
Parni plug, vlastiti od . . . .
••
.»
rt
do . . .
.
Električni plug, konjskih snaga 40
„
..
..
60
»
80
6
8
11
14
2 ,5 0
3 ,6 5
6 ,0 0
7 ,5 0
4 ,5 0
6 ,0 0
2 ,7 0
2 ,6 5
2 ,5 0
3 ,0 0
4 ,6 5
6 ,7 0
8 ,4 0
5 ,0 0
6 ,7 0
3 ,5 5
3 ,4 0
3 ,1 5
4 ,2 0
5 ,8 0
7 ,6 0
9 ,3 5
5 ,8 5
7 ,6 0
4 ,6 0
4 ,3 0
3 ,9 0
7 ,7 0
7 ,9 0
9,1 5
1 1,00
7 ,3 0
9 ,1 5
6 ,2 5
5 ,7 0
5 ,2 0
13 ,3 0
1 0,20
10,70
12,55
8 ,8 5
10,70
7 ,9 5
7 ,1 0
6 ,5 0
�415
Lako dovodjenje i djeljivost električne energije, osobita
jednostavnost posluge i tjeranje električnih strojeva sači
njavaju velike koristi u poljoprivredi, gdje je za dovodjenje
snage potrebna tek jedna tanka žica. A pošto se za upo
trebu električnih strojeva predpostavlja jedna mreža iz cen
trale, jedna organizovana električna mreža, to čak i uvodjenje
elektriciteta u poljoprivredu može biti vezano s e l e k t r o k u l t u r o m , direktnim uplivisanjem elektricitete na rastenje
bilina.
Posljednjih su godina fizijolozi biljaka, a uz njih i
praktični agronomi najrevnije proučavali uplivisanje elektri
citeta na rast i oplodjivanje važnih kulturnih bilina, naro
čito naših žitarica. Ovu je zadaću riješio godine 1906
umrli profesor K. S. Lemstrom. O n je velike plohe kulti
viranog zemljšta prekrio žičanom mrežom, pa je toj mreži
u većini slučajeva pomoću strojeva za influenciranje dao
pozitivnu napetost, dok je negativni pol ležao na tlima, a
onda je za čitave vegetacijone perijode ili kroz jedan dio
nje pustio tamnu struju na takvo pokusno polje, dok je
drugo polje za kontrolu ostalo neuplivisano. Pokusi su
obavljeni u različitim širinama i gotovo svi od reda pokazaše ponajprije povećanje žetvenog prinosa, koji je kolebao
izmedju 30 i preko 100 procenata, zatim skraćenje vre
mena, potrebnog za dozrijevanje’ i napokon znatno bolju
,
kvalitetu. Ali kod ove se metode pojavio cijeli niz prak
tičnih neprilika, koje je znao odstraniti Newman, jedan
engleski gospodar. Njemu je uspjelo, da za Lemstromovu
metodu zainteresira znamenitog engleskog fizičara Oliver
Lodgea. Prem a jednom novijem Lodgeovom izvještaju po
kusi su se od 1906 do 1908 godine protegli na površinu
od 10 hektara, pa se tu pokazalo važnim, da žičana mreža
može nad zemljom visjeti u visini od 5 metara, a da to
ništa ne smeta povoljnom uplivisanju na žetveni prinos.
O va visina dopušta ispod sebe prolaziti posve lagodno
visoko natovarena žetvena kola, a isto se tako pod njom
mogu obavljati svi poljoprivredni poslovi bez smetnje, dok
po Lemstromu žičana mreža ne smije nad bilinama stajati
�416
više od 40 centimetara.1 Različiti mlinari pravili su pokuse
i našli su, da je elektrizovana pšenica dala mnogo bolj&
brašno od one, koja nije bila elektrizovana. 1 tako je novi
način dozrio, da se s uspjehom uvede u poljoprivrednu
praksu i vrtljarstvo.
D a bi se Fowlerov parni plug sa dvije Compoundove
lokomotive mogao iskoristiti, kao što treba, potreban je
areal od 5000 hektara, što znači veću površinu, no što
iznosi sva oraća zemlja velikog broja seoskih općina. R a
čuna se naprimjer, da bi se prištedilo 1600 milijana ma
raka, kad bi se onoliko kultivirano zemljište, koliko je iz
nosilo 1895 godine, obradjivalo najrazličitijim strojevima i
uopće svim savršenijim procesima. Po Ruhlandu3 bi već i
samo suzbijanje žitnih bolesti bilo dovoljno, pa da sadašnji
uvoz žita u Njemačku postane suvišan. U brošuri „Korov
po našim livadama i poljima" od Dr. med. Sonnenberga u
Wormsu veli se, da prema rezultatu jedne službene ankete
u Bavarskoj bavarska poljoprivreda zbog korova u svojim
poljima trpi u žetvi gubitak od 30 procenata na godinu.
Posmatrajući dvije površine od četiri kvadratna metra, od
kojih je jedna bila zarasla u korov, a druga očišćena od
korova,Nowatzki je našao ove rezultate:
Vlati
N a površini zarasloj u korovu
. . . 216
„
„
očišćenoj od korova .
. . 423
Zrna
180
528
Slame
239
1077
grama
„
Dr. v. Riimker, profesor na poljoprivrednome institutu
sveučilišta u Breslavi, izjavljuje, da u cijeloj Njemačkoj ne
ima ni traga od kakvog ekonomisanja hranljivim sastojinama
zemljišta na temelju statistike obradjivanja zemlje Sije se
i obradjuje se zemljište često puta jednostavno po stano
vitoj shemi, bez ikakva razmišljanja i sa tako nesavršenim
i nezgodnim orudjima, te rezultat muka i napora mora
uvijek da bude vrlo neznatan. N j e m a č k i p o l j o p r i 1 M . Breslauer, Uplivisanje elektriciteta na porast bilina. Elektroteh
nički časopis 1908. svezak 38. str. 1915. Pod vodstvom Breslauerovim
gradi se kraj Berlina jedno takovo pokušalište.
2 Dr. G . Ruhland, Tem eljna načela aktualne agrarne politike. Tiibingen 1893, Lauppova knjižara.
�417
vrednicinevršeč
nje s j e me n a , koj e
v. R ii m k e r pokazuje
ranjem sjemena mogao
a k ni r a c i j o n a l n o s o r t i r a
je tako l akposao. Pr of e sor
ovom tabelom, koliko bi se sorti
povećati prinos od hektara:
N e s o r t i rana
od hektara u
kilogramima
Ukupna žetva . . . . 8 0 0 0
Zrna
..................... , , 1668
Slame i pljeve . . . . 6 3 3 2
Težina žetve u
7 7,2
hektolitrima . . . .
Pšenica je davala
Sortirana
od hektara u
kilogramima
10800.
2885
791 5
7 8 ,7
V išak prinosa
sortiranog usjeva
u kilogramima
+ 2800
+ 1217
+ 1583
+
1,5
Višak prinosa uslijed sortiranja iznosi dakle prema toj
tabeli 1200 kilograma zrnja od hektara, koji, procijenjen
sa 15 maraka po dvostrukoj centi, čini novčanu vrijednost
od 180 maraka. A ko se uzme, da troškovi na sortiranje
iznose najviše 4*40 marke, ostaje još č i s t i p r i h o d o d
p r o d a j e s a m o g z r n j a 175*60 m a r a k a o d h e k
tara, ne u r a č u n a v š i o v a m o v i š a k p r i n o s a u
s l ami i pljevi. Na t e m e l j u j e d n o g ni z a r e z u l
t a t a , d o k o j i h j e d o š a o k u š a n j i m a, R i i m k e r
d a l j e i znos i , da s e i z b o r o m sorta, koj e d a j u
najveći prinos, u p o j ed i n i m m j e s t i ma pro
sj ečno mo že žet i više:
raži .
pšenice
ječma
zobi .
9„
m
. 300—700 kilograma zrnja ili oko 42— 98 maraka od hektara
. 300 — 800
„
„
„
45— 120 „
„
..
.2 0 0 — 700
„
„
34— 119 „
„
.2 0 0 - 1 2 0 0
„
„
„
„ 26— 156
„
„
„
„
A ko uzmemo ukupni višak prinosa uslijed sortiranja
sjemena i uslijed pravilnog izbora sorte za pšenicu, onda
bi se pri samoj proizvodnji pšenice prinos mogao povećati
za 1500 d o 2000 k i l o g r a m a z r n a i l i z a 220 d o
295 m a r a k a o d h e k t a r a .
U jednom spisu „Budućnost njemačke poljoprivrede“ 1
pokazuje se, koliki bi se ogroman višak prinosa mogao
postići kod svih poljoprivrednih produkata, kad bi se obil
nim i pametnim gnojenjem — dovoženjem mineralnog dju1 Napisao komercijalni savjetnik Heinrich Albert-Bieberich
radnju učitelja gospodarstva H omutha. Friedenau-Đerlin 1901.
A . Bebel: Ž en a I socijalizam.
uz sa27
�418
breta : superfosfata i djubreta od Thomasovog brašna, kainita i fosfornih kiselina — zemljište osposobilo za veći
prinos. T ada bi se u Njemačkoj od zemljišta, na kome
se goji pjjenica, moglo vrlo lako dobijati prosječni prinos
od 36 dvostrukih centi, a od zemljišta, na kome se goji
raž, prosječni prinos od 24 dvostruka centa od hektara.
A isto tako jedan dobar dio zemljišta, na kome se goji
raž, mogao bi biti boljim gnojenjem i obradjivanjem iskorišćen za proizvodnju pšenice, tako, da bi prosječni prinos
oraće zemlje, na kojoj se goje žitarice za kruh — dvije
petine pšenice, tri petine raži — mogao iznijeti do 28'8
dvostrukih centi od hektara. Kad se oduzme ono, što
treba za sjeme i žito, koje ne valja, onda za prehranu na
roda ostaje 26 dvostrukih centi. Uz 7*9 milijuna hektara,
na kojima se sada goje hljebna žita, mogao bi doći još i
1*5 milijun pašnjaka, zemlje na ugaru i puste zemlje —
lugovi i močvare1 — tako, da bi se pri prosječnom pri
nosu od 26 dvostrukih centi od hektara i obradjenom ze
mljištu od 9*4 milijuna hektara moglo godišnje proizvesti
251 *92 milijuna dvostrukih centi hljebnog žita. Ako se ra
čuna godišnja potrošnja od 175 kilograma po glavi, o n d a
b i b i l o h l j e b n i h ž i t a z a 144 m i l i j u n a l j u d i .
Pri popisu stanovništva godine 1900 imala je Njemačka
okruglo 56,345.000 stanovnika, dakle, prema tadašnjem
stanju tehnike i znanosti njemačka bi zemlja mogla opskr
biti hljebom čak dva i pol puta veće stanovništvo. Pri
sadašnjem načinu privrede, rastepenom privatnom posjedu,
Njemačka je prinudjena, da uvozi iz inozemstva prosječno
jednu devetinu hljebnih žita, koja su joj potrebna. Ako bi
se htjelo, da se pri sadašnjem načinu privredjivanja pro
izvodi ma i približno onoliki prinos, to bi izazvalo tako
visoke cijene životnih namirnica, te većina ljudi ne bi bila
u stanju kupovati ih, čime bi bio promašen cilj. Samo se
komunističkom proizvodnjom na najsavršenijem stupnju
mogu postići oni rezultati, a na ovo, razumije se, spome
1 O d sadašnjih 5 milijuna hektara puste zemlje, v zemlje na ugaru
pašnjaka i t. d. odračunata su 4 */* milijuna hektara. Sto je od toga iz
višega pošumljeno, moglo bi se postići promjenom u oraću zemlju ili
pašnjake.
�419
nuti pisci i ne pomišljaju. Po jednom računu, koji su oni
sastavili, organizovanjem intenzivnije kulture, moglo bi se
u njemačkoj poljoprivredi proizvesti v i š e :
H ljebnih ž i t a .................................... 145.1 milijuna dvostrukih centi
K r u m p i r a ...................................... 4 4 4 ,0
„
„
„
Z ob i, ječma, graška i boba .
7 6 ,7
„
„
»
......................................... 146,2
„
„
„
Sijena
O t a v e ....................................................110,0
Krmivo r e p e ................................. 2 2 6 ,0
„
„
„
A ako uzmemo u obzir još i to, da bi se prema predlozima Mackovim, koje gore navedosmo, uvodjenjem elek
triciteta uštedio vrlo velik broj životinja za teglenje, onda
bi se gojenje stoke za klanje moglo u znatnoj mjeri pove
ćati, ili bi se zemljište, koje je zato potrebno, iskoristilo
za kultiviranje ljudske hrane.
Drugo jedno područje poljoprivredne djelatnosti, koja
se u mnogo većoj mjeri dade eksploatisati, jest gojenje
peradi i proizvodnja jaja. Vrijednost jaja, koja se godimice
uvoze u Njemačku, iznosi od prilike 149,7 milijuna ma
raka (1907), a vrijednost žive pernate živine preko 40 mi
lijuna maraka. Na ovim različitim oblastima još su veoma
zaostale ustanove za gajenje i kulturu. Dalje, koncentracija
staja, stovarišta svih vrsta, podruma, odjeljenja za krmu i
hranjenje stoke, radionica djubreta, što će sve biti poslje
dica koncentracije gazdinstava, ne će samo uštediti vrlo
mnogo vremena, snage i materijala, već će to biti mnogo
zgodnije i za racijonalno iskorišćivanje, što je kod sitnih
i srednjih poduzeća nemoguće, a kod krupnih rijedak slučaj.
Kako su primjerice jadne higijenske ustanove u velikoj
većini staja, kako je oskudna hrana i njega stoke i pernate
živine! D a su čistoća, svijetlo i uzduh isto tako potrebni
životinjama kao i ljudima i da povoljno utiču na njihovo
zdravlje, to je još malo poznata činjenica seljaku iz dva
desetog stoljeća. A samo se sobom razumije, da će se
ispunjavanjem ovih uslova mlijeko, maslac, sir, jaja, med,
meso dobivati i proizvoditi pod mnogo racijonalnijim, zdra
vijim i korisnijim odnosima.
A vještim spajanjem i iskorišćivanjem ljudskih i mašinskih snaga, koje stoje na raspoloženju, ne samo da će
�420
se usavršiti u neslućenoj mjeri obradjivanje zemljišta, već
i^ samo prikupljanje ploda. Podizanje velikih* prostorija za
čuvanje ploda, sušnica i t. d. omogućit će žetvu, ma ka
kovo bilo vrijeme, a brzim prikupljanjem onoga, što je
požeto, izbjeći će se golemim gubicima, koji su danas
tako česti. Tako, kako v. d. Goltz tvrdi, pri jednoj jedinoj
žetvi, kad je nepovoljno vrijeme, u Mecklenburgu propadne
žetvenoga prinosa u vrijednosti od 8 do 9 miijuna ma
raka, u okružju Konigsberg u vrijednosti od 12 do 15
milijuna maraka.
5. Vinogradarstvo u budućnosti.
Isto će tako i kultura voća, jagoda i povrća dosegnuti
u budućnosti toliki razvitak, kakav se danas drži nemo
gućim, i umnožit će u velike njihov prinos. Koliko se kod
nas još griješi obzirom na voćarstvo, i ako baš Njemačka
ima osobito povoljno podneblje za gojenje jabuka, vidi se
otuda, što se godišnje uvozi više od 40 milijuna maraka
svježeg voća, a preko 20 milijuna osušenog. Dovoljno je
samo jednim pogledom pogledati na loše stanje naših
voćaka u ogromnom dijelu Njemačke, čak i u zemljama,
koje su zbog svoga voćarstva izašle na glas, kao Wiirttemberg, pa da stvar postane pojmljivom. Ovdje se pruža
veliko polje djelatnosti poljoprivrednoj i vrtljarskoj. Slično
je i s kulturom jagoda, koja je tek u svom početku.
Primjenom umjetne toplote i vlage u velikim, zaštićenim
dvoranama omogućit će se gojenje povrća, voća i jagoda
na veliko i u svako doba godine. Dućani cvijeća u našim
velikim gradovima proizvode usred najoštrije zime cvijet,
koji se natječe s onim, što se u ljetu nalazi. Jedan od
najveličanstvenijih napredaka u oblasti umjetnog voćarstva
predstavlja na primjer umjetni „vinograd“ ravnatelja vrta
H aupta u Đnegu u Sleziji, koji je medjutim našao veliki
broj podražavača, a koji je još odavno imao predhodnika
u drugim zemljama, primjerice u Engleskoj. Njegovo ure
djenje i rezultati opisani su u „Vossovim Novinama** od
27. rujna 1890. tako zamamljivo, te možemo ovdje iznijeti
izvadak iz toga opisa. U tom se listu kaže:
�421
„Na jednoj gotovo kvadratnoj površini od 500 kva
dratnih metara, to jest na jednoj petini jutra, podignula je
staklena kućica od 4,5 do 5 metara visine, ćiji su zidovi
okrenuti taćno prema sjeveru, jugu, istoku i zapadu. U
smjeru od juga prema sjeveru namješteno je u dvanaest
redova sve dva po dva stupca, na razmaku od 1,8 metra,
na koje se u isti mah oslanja i ravan krov. T u se nalazi
jedna gredica od 1.25 metra dubine na jednom nasipu
debelom 25 centimetara, kroz koji prolaze cijevi za dre
nažu zajedno sa vertikalnim cijevima za ventilaciju zemlje.
U ovu gredicu, čija je tvrda zemlja napravljena mekšom,
rahlijom i plodnijom na taj naćin, što je u nju nabacan
kreć i malter, pijesak, staro djubre, brašno od kosti i kali
jeva sol, gospodin H aupt je zasadio uz one stupce tristotineišezdeset ćokota svih vrsta, koji u rajnskim vinogradima
daju najplemenitije sokove od vinove loze, dakle: bijeli i
crveni rizling, traminac, bijeli i plavi muškat i burgundovac.
„Ventilacija ove prostorije vrši se pored više otvora na
zidovima pomoću velikih jezićaca na krovu, koji se pro
stiru u dužinu od 20 metara. O ve jezićce zatvara i otvara
neka vrsta gvozdene poluge, snabdjevene jednim zavrtnjem
i rućicom, tako da se mogu držati u svakom položaju, ma
kolika bila bura. Cokoti se navodnjavaju pomoću 26 tuševa,
koji su pričvršćeni za cijevi od kaučuka, od kojih je svaka
dugačka 1,25 metar i visi na jednom vodovodu, koji je
doveden gore. A li je gospodin H aupt uveo u svojoj ,vinarskoj radnji' i svom .vinogradu' jedno zbilja duhovito sred
stvo za brzo i izobilno navodnjavanje: a p a r a t z a
u m j e t n o p r a v l j e n j e k i š e . Gore ispod krova na
laze se četiri duge bakrene cijevi, koje su u razmacima
od pol metra fino izbušene. Fini mlazovi vode, koji izlaze
kroz te otvore, padaju u mala okrugla sita od prozorske
gaze i prolazeći kroz njih raspadaju se u snop tanahnih
mlazova kao vodoskok: da bi se bašta tuševima dobro
nakvasila, potrebno je uvijek po nekoliko sa ti; ovdje me
djutim treba tek okrenuti pipac i po cijeloj kući struji blaga,
svježa kiša, padajući odozgo ravnomjerno na čokote, zemlju
i stepenice od granitnih pločica. Temperatura, koja nije
izazvana nikakvim umjetnim grijanjem, već povećana samo
�422
prirodnim svojstvima jedne staklene baste, iznosi 8 do 10
stupnjeva Reaumura više od temperature vanjskoga uzdu ha.
Da bi se čokoti očuvali od najstrašnijeg i najopasnijeg ne
prijatelja, filoksere, ako bi se ona slučajno javila, dovoljno
je samo zatvoriti sve cijevi za drenažu, a otvoriti sve pipce
na vodovodima. Kao što je poznato, ovaj neprijatelj ne
može da se održi na ovlaženim čokotima. O d bure, hlad
noće, mrazova, prekomjernih kiša čuvaju umjetni vinograd
stakleni krov i zidovi; od tuče fine rešetke od žica, kojima
je prekriven krov; od suše sprave za umjetno pravljenje
kiše. Vinogradar ovog .vinograda* sam glavom vedri i oblači
nad njime i može se smijati opasnostima svih nenadanih
ćudi i zloba ,ravnodušne* ili okrutne prirode, koje prijete
da sasvim unište plod tolikih muka i napora običnog vino
gradara.
,,Ono,v što je gospodin H aupt očekivao, potpuno se
ispunilo. Cokoti su odlično uspijevali u ravnomjernoj toploj
klimi. Groždje je potpuno i sasvim sazrelo i dalo je već
u jesen 1685. takav mošt, da on po bogatoj sadržini šećera,
a maloj količini kiselina nije ni po čemu zaostajao iza
mošta, koji se dobijao u rajnskim predjelima. Isto je tako
izvrsno uspijevalo groždje slijedeće godine i nepovoljne
1887. godine. U ovom se prostoru, kad čokoti budu do
stigli svoju potpunu visinu od 5 metara i ponijeli guste
grozdove sve do vrha, može godišnje proizvoditi oko 20
hektolitara vina, i tada troškovi oko proizvodnje jedne
boce najfinijega vina ne će stajati više od 40 pfeniga.
„Ovaj potpuno tvornički način proizvodnje novoga vino
gradarstva daje najveće i najravnomjernije prinose, a mi
ne možemo da vidimo ni jednu okolnost, koja bi ga
mogla u čem spriječavati, kad bi se on vršio na veliko.
Staklene bašče ove vrsti, zahvatajući Ve jutra zemlje, mogu
se bez sumnje podići i na ostalim velikim poljskim dobrima
sa istim spravama za ventilaciju i navodnjavanje, drenažu
i proizvodjenje kiše. I u njima će vegetacija niknuti još za
nekoliko tjedana prije, nego na otvorenom polju, loza će
biti zaštićena od svibanjskih mrazova, kiše, hladnoće za
vrijeme cvjetanja, od suše za vrijeme, dok izbijaju zrna,
od ptica, koje kljucaju, i ljudi, koji kradu groždje, od vlage
�423
za vrijeme zrijenja, od filoksere za vrijeme cijele godine i
visjet će do studenog prosinca na čokotu. U svom pre
davanju, koje je 1888. držao pred društvom za unapredjivanje vrtljarstva, koje ga je tada posjetilo, predavanju,
iz kojega sam i ja uzeo nekoliko tehničkih podataka za
opis ovoga .vinograda*, pronalažač i osnivač njegov razvio
je pri kraju još i ovu zamamljivu perspektivu budućnosti:
Pošto je ova vrsta vinogradarstva moguća po cijeloj Nje
mačkoj, a naročito i na zemljištu, koje je inače neplodno,
pjeskovito i kamenito (kao na primjer na najgorem zem
ljištu Marke), koje se na ovaj način može učiniti urbarnim:
nakvasiti, onda se iz toga vidi, od koliko je velikog kul
turnog interesa po zemlju takvo .vinogradarstvo pod staklom*.
Mogao bih ovu kulturu nazvati . v i n o g r a d a r s t v o m
b u d u ć n o s t i ‘.“
Pisac zatim opisuje, kako je vino, dobiveno iz toga
groždja, naišlo na najveću pohvalu stručnjaka, pa d odaje:
„da vinograd ostavlja dovoljno prostora i za njegovanje
drugih nuzgrednih, takodjer rentabilnih kultura. T ako na
primjer gospodin H aupt izmedju svaka dva čokota zasadjuje po jedan grm ruža, koji u travnju i svibnju daje
jedan divan bokor, a uz istočni i zapadni zid breskve, čiji
bujni cvijet u travnju daje unutrašnjosti ove staklene vinske
palače tako čaroban izgled, te to podsjeća na priče**. U
novije .vrijeme poklanja ovom načinu voćarstva mnogo
pažnje naročito Belgija. No i u Njemačkoj ima ta metoda
kultivisanja velik opseg, primjerice gajenje ananasa.
Ništa ne priječi, da se još u mnogo veličanstvenijem
objamu zavedu slične ustanove za najrazličitije vrsti kultura,
tako da nam mnogi produkti donesu dvaput ili triput veću
žetvu, koja će nam omogućiti i luksus. Danas su takva
poduzeća u prvom redu pitanje rentabilnosti, a do njihovih
produkata dolaze tek privilegovani članovi društva, koji
mogu za njih platiti. Socijalističko društvo ne zna ni za
kakvo drugo pitanje, do za to, ima li dovoljno radnih
snaga, a ako toga ima dovoljno, onda će se djelo izvesti
na korist sviju.
�424
6. Mjere proti iscrpljenju zemljišta.
1 tako vidimo, kako se već u današnjim prilikama utire
put za potpun preobražaj u načinu ishrane. A l i j e i s
korišćavanje
svih ovih otkrića
sporo,
da ne m o ž e bi ti spor i j e, jer m o ć n e k l a s e
— agrarci i njihovi socijalni i politički
p o m a g a č i — i m a j u n a j v i š e i n t e r e s a u t o me ,
da se ova o t k r i ć a ne p r i m i j e n e u praksi.
Istina, u proljeće se svake nedjelje u svim crkvama moli
za dobru žetvu, ali uvijek sa onom tihom rezervom, sa
kojom se, kako se veli, mole poklonici svetog Florijana:
Sveti Florijane, zaštiti moju kuću, uždi drugu I Jer ako je
žetva u svim zemljama dobra, onda cijene silno padnu, a
od toga agrarca obuzima jeza. Njemu škodi ono, što svim
drugima koristi, i zbog toga je on potajni protivnik svakog
izuma i otkrića, koje ne donosi koristi samo njemu, već i
ostalima. Naše je društvo posvuda u protuslovlju sa samim
sobom.
Uzdržavanje zemljišta u plodnom stanju i povećavanje
njegove plodnosti ovisi u prvom redu od dovoljno gnojiva
materijala. Zbog toga će dobijanje gnoja biti i za novo
društvo jedna od najvažnijih zadaća.1
Gnoj je za zemlju ono, što je za čovjeka hrana, i za
zemlju nije s v a k i gnoj od jednake vrijednosti, kao što
ni za čovjeka svaka hrana nije jednako hraniva. Zemlji se
moraju vratiti baš oni sastavni kemijski dijelovi, koje je
1 „Ima jedan recept za plodnost polja i za vječito trajanje njihovih
p rinosa; ako se ovo sredstvo dosljedno primjenjuje, donijet će poljo
privredi više koristi, nego li ijed n a mjera dosada; on je u ovom e: Svaki
gospodar, koji odveze u grad vreću žita, ili centu riže, ili repe, krumpira
i t. d., morao bi, kao kineski kuli, da donese sa sobom iz grada isto
toliko (ako je moguće, i više) sastavnih dijelova zemlje, koliko je utro
šeno na taj plod, pa da vrati polju ono, što mu je oduzeto; on ne treba
da 8 prezirom gleda nijednu ljusku od krumpira, nijednu slamku, već
uvijek mora misliti na to, da jednom njegovom krumpiru treba ljuska, a
jednom njegovom klasu vlat. Izdatak njegov za taj uvoz je neznatan, a
ulagaaje sigurno, nijedaa štedionica nije sigurnija i uijedan kapital ne
donosi veću rentu; površina njegova polja p o d v o s t r u č i t c e s e
s v o j i m p r i n o s o m v e ć z a d e s e t g o d i n a , on će proizvoditi
više zrna, više mesa i više sira, a da ne utroši više rada ni vremena, i
�425
ona izgubila u jednoj žetvi, a moraju joj se u pojačanoj
mjeri dati oni sastavni kemijski dijelovi, koji su u prvom
redu potrebni, da bi se na njoj mogla gojiti jedna odredjena vrsta bilina. I zato će studij kemije i njezino prak
tično primjenjivanje postići toliki stepen, kakav se danas
ni ne sluti.
Tvari životinjskih i ljudskih otpadaka sadrže sve one
kemijske sastojine, koje su potrebne za ponovno proizvodjenje ljudske hrane Mora se dakle nastojati, da se do
njih dodje u što većoj mjeri i da se one što racijonalnije
rasporedjuju. U tom se danas vrlo mnogo griješi. Naročito
su gradovi i industrijska mjesta, kamo se hrana dovozi u
grdnim količinama, a otkuda se vraća zemlji tek jedan
mali dio najdragocjenijih izmetina i otpadaka. Posljedica je
ta, da dobra, udaljena od gradova i industrijskih mjesta,
koja svake godine najveći dio svojih produkata izvoze
tamo, osjećaju veliku oskudicu u materijalu za gnojenje —
jer najčešće puta nije dovoljno djubre ljudi i stoke, koji
živu na tim imanjima, pošto oni troše samo jedan dio
žetve — i tako bi zavladao pljačkaški sistem, koji bi ze
mljištu oduzimao snage i smanjivao žetve, da se dovažanjem umjetnoga gnoja ne nadoknadjuje oskudica prirodnog.
Sve zemlje, koje proizvode poljoprivredne proizvode, a
nikako ne vrše gnojenje, moraju prije ili kasnije propasti
zbog iscrpljenosti zemljišta, tako Ugarska, Rusija, države
oko Dunava i t. d.
Liebig je polovicom prošlog stoljeća razvio teoriju o
načinu, na koji će se oraćoj zemlji nadoknaditi iscrpljene
materije i otuda je slijedilo upotrebljavanje koncentriranoga
gnoja. Schulze-Lupitz je upozorio na to, kako su izvjesne
biljke, ma da nikako nisu nadjubrivane dušikom, ipak obo
gaćivale zemlju dušikom, jedan fenomen, koji je objasnio
on tada ne će nemirno očekivati nova nepoznata sredstva, kojih nema,
da mu na drugi neki način učine polje plodnim . . . Stare kosti, čadja,
pepeo, izlužen ili neizlužen, krv životinja i otpatci svake vrsti trebali bi
da se sakupljaju u naročitim zavodima, pa da se odatle razašilju . . .
V lad e i redarstvene oblasti u gradovima morale bi se brinuti za to, da
s e zgodno udešenim djubriitima i kloakama spriječi gubitak ovih tvari.“
L iebig, Kemijski listovi. Leipzig i H eidelberg 1865.
�426
i riješio Hellriegel. O n je pokazao, da su milijarde bakcila
one, koje u symbiozi sa stanovitim mahunastim plodovima
dobavljaju neposredno iz uzduha dušik i stavljaju biljkama
na raspoloženje.1 Dok agrikulturna kemija predstavlja od
vremena Liebigova jednu stranu naučnoga kultiviranja zem
ljišta, dotle agrikulturna bakteriologija predstavlja drugu
stranu. Osim toga Njemačka ima u svojim rudnicima kalija
i kainita u Thomasovu brašnu, u superfofatu i fosfornoj ki
selini cijeli niz izvora mineralnog djubreta i kad bi se ono
pravilno upotrijebilo, a zemlja razumno obradjivala, mogle
bi se proizvoditi ogromne količine hrane.
O značenju ovih raznovrsnih umjetnih sredstava za
gnojivo pruža sliku podatak, što ih je Njemačka g. 1906.
potrošila za 300 milijuna maraka, od toga sumpornokiselog
amonijaka za 58,3 milijuna, čilske salitre za 120, dok
ostatak otpada na Thomasovo brašno i superfosfat, kalijeve
soli, guano i ostale vrsti gnojivih sredstava. O d ovih je
sredstava za djubrenje najvažnije djubrenje dušikom. Koliko
je vanredno njegovo djelovanje, pokazuje slijedeče. Dok
je nasuprot dobrom nagnojivanju prema Wagnerovim istra
živanjima prinos zobi na hessenskom zemljištu pomanj
kanjem fosforne kiseline spao za 17 procenata, pomanj
kanjem kalija za 19 procenata, dotle je pomanjkanjem du
šika spao za 89 procenata. U svim je pokusima, računajuči kao s jednom godinom i jednim hektarom, postignuto
čistog dob itk a: 96 maraka, ako se djubrilo potpuno, 62
marke, ako je u potpunom djubretu manjkao kalij, 48 ma
raka, kad je u djubretu falila fosforna kiselina, 5 maraka,
kad je manjkao dušik. Izračunato je, da bi Njemačka,
podvostručivši svoje djubrenje dušikom, ne samo pokrila
svoje potrepštine žita i krumpira, več bi joj ostale i zna
menite količine za izvoz. A izvori ovih najvrjednijih gno
jivih sredstava, naslage salitre u Chili, naslage guana isto
tako, brzo se iscrpljuju, dok je sve veča potreba dušikovih
preparata — u Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj i po
1 Njemačka poljoprivreda u početku novog stoljeća. Svečan govor,
držan na kraljevskoj gospodarskoj akademiji dne 12. siječnja 1900. po
Dr. M aksu Delbriicku.
�427
sljednjih deset godišta u Saveznim Državama Amerike.
Engleski kemičar William Crookes nabacio je to pitanje
već u godini 1899. i označio, da to pitanje ima daleko
veće značenje, nego li mogućnost skorog iscrpljenja britskih
ugljenika. Prema tomu smatraše on glavnim zadatkom ke
mije riješenje problema, kako da se dušična sredstva za
djubrenje proizvode iz golemog rezervoara dušičnog, iz uzduha. T reba tek podsjetiti na to, da kvantum zraka, na
lazeći se nad jednim kvadratnim centimetrom zemlje, važe
okruglo jedan kilogram i da su od toga četiri petine dušik,
odakle izlazi, da zemaljska atmosfera sadrži okruglih 4000
milijuna tona dušika, Sadašnja godišnja potrošnja salitre
odgovara 300.000 tonama dušika. K ad dakle i ne bi po
stojala mogućnost nadoknadjivanja dušikom, njegov bi ke
mijski spoj bio dovoljan, da pokrije za vrijeme od 14000
milijuna godina današnju potrebu salitra.
I ovaj je zadatak medjutim već riješen. V eć godine
1899. stvorili su A . Frank i N. Caro djelovanjem atmos
ferskog dušika na kalcijev karbid (vapno i ugljen) uz visoku
temperaturu kalcijev cyjanamid, koji u svom sirovom stanju
sadrži 14 do 22 procenta dušika. Novo sredstvo za gno
jenje uvedeno je u trgovinu pod imenom vapnenog dušika.
Ali to nije jedino. Norvežanima E. Birkelandu i S. Eydeu
uspjelo je godine 1903. izgorio dušik pomoću elek
tricitete pretvoriti u salitrenu kiselinu. Ovaj drugi po
stupak daje jedan produkat, koji je u svakom pogledu
ravan čilskoj salitri, pa je na nekim vrstima zemlje čak i
nadmašuje. O d nekoliko godina ovamo taj se produkat na
njemačkom tržištu gnojem prodaje pod imenom norveške
salitre. A godine 1903 uspjelo je O ttu Schonherru naći
jedan proces, koji je u tehničkom pogledu još korisniji od
Birkeland'Eydeova procesa. Osim električne snage taj po
stupak treba tek najjeftinije materijalije, naime vodu i
vapnenac. Nasuprot tomu za stvaranje vapnenoga dušika
potreban je još i ugljen, te se potrebni dušik ne moze upo
trijebiti u obliku uzduha, već se od njega mora naročito
odijeliti. I tako je u poljopvrivredu uvedeno novo jedno
sredstvo za djubrenje, koje se proizvodi pomoću čistog
�428
tehničko-industrijskog procesa stojeći na raspoloženju u
bezmjernim količinama. 1
Po A . Miilleru jedan zdrav, odrastao čovjek luči go
dišnje popriječno 48,5 kilograma čvrstih i 438 kilograma
tekućih ekskremenata. Prema današnjem stanju cijena za
gnojivo, kad bi se tolika materija mogla upotrijebiti bez
gubitka uslijed isparivanja i t. d., predstavlja vrijednost od
5, 15 maraka. Velika poteškoća za potpuno iskorišćavanje
ovih materija jest u glavnom u podizanju zgodnih i pro
stranih ustanova, gdje će se one sakupljati, i u velikim
transportnim troškovima. Veliki dio ekskremenata iz gra
dova odvodi se u naše rijeke i prlja ih. Isto se tako naj
veći dio otpadaka po kuhinjama, zanatlijskim radionicama i
tvornicama lakomišljeno baca, dok bi se i on takodjer
mogao upotrijebiti kao djubre.
Novo će društvo naći sredstva i načina, da toj rastroš
nosti stane na put. Ono će riješiti lakše ovo pitanje, pa
i na taj način, š t o ć e u n j e m u v e l i k i g r a d o v i
p o č e t i p o s t e p e n o da i š č e z a v a j u , j e r će se
stanovništvo decentralizovati.
7. Ukidanje suprotnosti medju gradom i ladanjem.
Današnje podizanje naših velikih gradova nitko ne će
smatrati kao zdrav produkat. Vladajući industrijski i pri
vredni sistem odvodi postojano velike mase pučanstva u
velike gradove. Tam o je glavno sjedište industrije i trgo
vine, tamo se sastaju prometni putovi, tamo sjede posjed
1 P o profesoru Đernthsenu, O solnoj kiselini u uzduhu. Predavanje,
držano na sedmom medjunarodnom kongresu u Londonu. Časopis za pri
mijenjenu kemiju. 1909, svezak 2 4 . Pošto nova industrija za proizvodjenje
elektriciteta potrebuje jeftinih vodenih snaga, badenska tvornica anilina i
sode i druge njemačke kemijske tvornice u savezu sa norveško-francuskim
društvom, što su ga osnovali Birkeland-Eyde, osiguraše sebi prikladne
vodene snage u Norveškoj. O snovala su so dva društva, svako a dio
ničkim kapitalom od 1 6 ,000.000 kruna, za iskoriščivanje norveških vodenih
snaga i za proizvodjenje salitre. Osim toga je badenska tvornica anilina
i sode zamolila bavarsku vladu zu koncesijoniranje jednog nacrta, kojim
bi se imalo zadobiti oko 5 0 .0 0 0 električnih konjskih snaga iz A lze i
urediti jedna tvornica blizu Burghausena u južnoistočnoj Bavarskoj.
�429
nici velikih blaga, centralne oblasti, vojnička zapovjedništva,
viša sudišta. Tam o su veliki obrazovni zavodi, umjetničke
akademije, velika uživališta i zabavišta, izložbe, muzeji, ka
zališta, koncertne dvorane i t. d. Onamo tisuće vuče
zvanje, tisuće uživanja, još više tisuća njih vuče onamo
nada u lakšu zaslužbu i ugodniji život.1
Ali ovo stvaranje velikih gradova, izraženo slikovito,
ostavlja dojam čovjeka, kome se trbuh neprestano pove
ćava, dok medjutim noge bivaju sve tanje i tanje, tako, te
najposlije nijesu kadre nositi toliki teret. U neposrednoj
blizini ovih gradova sva sela dobivaju isto tako gradski ka
rakter i u njima se proletarijat nagomilava. Njihove općine
koje su najvećim dijelom bez ikakva imanja, moraju do vr
hunca da naprežu poresku svoju snagu, pa opet ne mogu
da zadovolje zahtjevima, koji se stavljaju. Približe li se na
pokon velikome gradu ili ovaj njima, one ulete u nj baš
kao planeta, koja se odviše približila suncu. Ali se ovim
ništa ne poboljšavaju životni uslovi cjelokupnoga gradskog
pučanstva. O ni dapače bivaju sve nepovoljniji uslijed nagomilavanja gomila u prenapunjenim stanovima. Ovo nagomilavanje masa, koje se pod današnjim razvitkom mora vr
šiti i koje na neki način predstavlja revolucionarna središta,
doigrati će svoju ulogu uvodjenjem novog društva. O d toga
časa bit će potrebno, da se te mase rasturaju, a to će se
1 Prema popisu stanovništva od 12. lipnja 1907. Njemačka je imala
42 velegrada s preko 100 0 0 0 stanovnika. G odine 1816. postojala su
Njemačkoj samo 2 grada, svaki s preko 1 0 0 .0 0 0 1871. bilo ih je samo
8. Berlin je godine 1871. brojio okruglo 8 2 6 .0 0 0 , 1900. — 1888000,
1905 — 2 0 4 0 1 4 8 , narastao je dakle više nego za dvostruko (147 pro
cenata) „V eliki B erlin- brojio je 1871. - 8 7 5 3 2 8 , 1900. - 2 4 6 9 0 0 9
stanovnika. G odine 1907. imala su 4 2 velegrada 1 1 7 90000 stanovnika.
V eliki broj ovih velegradova osjetio se primoran, da industrijom bogata
predgradja, koja prema broju svojih stanovnika predstavljaju čitave gra
dove, uzme u svoju gradsku vezu, čime se broj stanovništva jednim
mahom silno povećao. U razdoblju od 1885. do 1905. porastao je
Leipzig od 1 7 0.000 na 5 0 3 .6 7 2 stanovnika, Koln od 161 0 0 0 na 4 2 8 .7 2 2 ,
Magdeburg od I l 4 .0 0 0 na 2 4 0 .6 3 3 , M iinchen od 2 7 0 .0 0 0 na 5 3 8 9 8 3 .
Breslau od 2 9 9 0 0 0 na 4 7 0 9 0 4 , Frankfurt na M . od 154000 na 3 4 4 .9 7 8 ,
Hannover od 140.000 na 2 5 0 .0 2 4 , Dusseldorf od 115 0 0 0 na 2 5 3 .2 7 4 ,
Niirnberg od 115 .0 0 0 na 2 9 4 .4 2 6 , Chemnitz od 1 1 1.000 na 2 9 4 .9 2 7 ,
E ssen od 6 5 .0 7 4 na 2 3 9 .6 9 2 stanovnika i t. d.
�430
izvršiti jednim procesom, koji je suprotan današnjem,
p o š t o će s a d a o b r a t n o s t a n o v n i š t v o iz ve
l i k i h g r a d o v a o d l a z i t i u sel a, t amo o s n i
vati nove općine, koje odg ovaraju promi
jen jenim prilikama, i svoju ind ust rij sk u
d j e l a t n o s t s p o j i t i sa p o l j o p r i v r e d n o m .
Čim gradsko stanovništvo usavršenjem saobraćajnog si
stema, načina za proizvodnju i t. d. dobije mogućnosti, da
prenese na selo sve, čime je naviklo podmirivati svoje kul
turne potrebe, da tamo opet ima svoje obrazovne zavode,
muzeje, kazališta, koncertne dvorane, biblioteke, društvene
lokale i t. d., iseljivanje će odmah započeti. Život će imati
sve ugodnosti dosadašnjeg velegradskog života b e z n j e
g o v i h š t e t n i h s t r a n a . Stanovništvo će stanovati
daleko zdravije i ugodnije. Poljoprivredno pučanstvo sudje
lovati će u industriji, a industrijsko stanovništvo u poljo
djelstvu i vrtljarstvu, jedno mijenjanje zanimanja, u kome
danas može da uživa tek mali broj ljudi, pa i to pod
uvjetom prekomjernog radnog vremena i napora.
Kao god na svim područjima, tako i ovdje buržoasko
društvo razvija stvari u ovome pravcu prenoseći na selo
iz godine u godinu sve veći broj industrijskih poduzeća.
Nepovoljni životni uslovi velikoga grada, skupe stanarine,
povišice plaća primoravaju mnoge poduzetnike na ovo ise
ljavanje. S druge strane krupni posjednici postaju sve više
industrijalcima (tvorničari šećera, rakije, piva, cementa, robe
od ilovače, crijepova, drvene preradbe, papira i t. d ). Pa
već i danas po predgradjima velikih gradova stanuju dese
tine hiljada onih, koji rade u tim gradovima, a kojima usa
vršena saobraćajna sredstva omogućuju stanovanje po pred
gradjima.
D e c e n t r a l i z o v a n j e m p u č a n s tv a iščez
nut i će i s a d a š n j a s u p r o t n o s t izmedju seo
skog i gradskog stanovništva.
Seljak, taj moderni helot, koji je dosada, osamljen na
selu, bio odsiječen od svakoga kulturnog razvitka, postat
će sada slobodnim čovjekom, jer će biti kulturnim čovje
�431
kom u najvećoj mjeri.1 Negdašnja želja kneza Bismarcka,
da vidi uništene velike gradove, bit će ispunjena, ali u
sasvim drugom smislu, no što je on očekivao.*
Dvadesetitreće
poglavlje.
Ukidanje države.
A ko pregledamo ono, što smo dosad izložili, naći ćemo,
da će ukidanjem privatnog vlasništva .nad sredstvima za
proizvodnju i njegovim preobražajem u društveno vlasništvo
nestati pomalo množina zala, što ih buržoasko društvo na
svakom svom koraku pokazuje, a koja postaju sve nesnosnija. Vladavina jedne klase prestaje, društvo razvija cje
lokupnu svoju djelatnost po planu, koji je samo sebi utvr
dilo i samo sobom upravlja i samo sebe nadzire. Kao god
što se ukidanjem najamnoga sistema onemogućuje svaka
eksploatacija čovjeka čovjekom, isto će tako sad prestati i
svaka prevara i podvala, patvaranje životnih namirnica,
špekulacija na burzi i t. d. Dvorane Mammonova hrama
stajati će prazne, jer su državni papiri, akcije, mjenice i
1 Profesor A d olf W agner kaže ovo u svom već citiranom djelu „U d ž
benik političke ekonomije" od Raua : „Privatno, sitno seosko vlasništvo
nad zemljom sačinjava ekonomski temelj za jedan vrlo važan dio stanov
ništva, za jedan nezavisan, samostalan seljački položaj i funkciju, temelj,
koji se ne može zamijeniti nikojim drugim “ D a se autor za ljubav svojih
konzervativnih prijatelja ne oduševljava a tout prix sitnim seljakom, on bi
naše sitne seljake morao smatrati kao jednu vrstu najsiromašnijih ljudi.
Sitni seljak je u d a n a š n j i m prilikama gotovo nepristupačan za višu
kulturu, on se napreže od jutra do mraka vršeći najteži rad, a često puta
živi gore i od psa. M eso, maslo, jaja, mlijeko, koje' proizvodi, ne uživa
on, već to proizvodi za d ruge, on se u sadašnjim odnosima ne može
uspeti ni na kakav viši stupanj života, pa zbog toga postaje elementom,
koji s p r i j e č a v a k u l t u r u . Tko voli natražnjaštvo zbog toga, što mu
to ide u račun, taj može biti zadovoljan, što ovaj društveni sloj i dalje
egzistira ; medjutim ljudski napredak traži, da on iščezne.
* K nez Bismarck jo u erfurtskome „Parlamentu za uniju" od 1850
grmio proti velikim gradovima „kao ognjištima revolucije", koja treba srav
niti sa zemljom. O n je imao pravo, gradjansko društvo stvara u moder
nom proletarijatu svoje „grobare".
�432
obveznice, hipotekarni listovi postali papirom za umatanje.
Schillerova riječ: „Neka se uništi naša knjiga dugova, neka
se umiri cio svijet'4, bit će sama stvarnost, a biblijska
riječ: ,,U znoju svoga lica jesti ćeš kruh“, vrijedit će od
sada i za burzovske junake i trutove kapitalističke. M e
djutim rad, koji će oni kao ravnopravni članovi društva
imati da obavljaju, ne će ih udaviti, nego će im u fizičkom
pogledu još i koristiti. Briga oko posjeda, koju je po pate
tičnim uvjeravanjima naših poduzetnika i kapitalista često
puta teže podnositi, no nesigurnu i bijednu sudbinu rad
ničku, bit će im sasvim skinuta s ramena. Naši burzanci
bit će poštedjeni od svih uzbudjenja prilikom špekulacija,
koje od njih izazivaju toliko srčanih bolova i kaplja i prouzrokuju nervoznost. 1 oni i njihovi potomci živjeti će b e z
b r i ž n o i osjećat će se vrlo ugodno pri tom.
Ukidanjem privatnog vlasništva i razrednih suprotnosti
iščezava postepeno i država. „Pošto kapitalistički način
proizvodnje sve veći i veći broj stanovništva pretvara u
proletarijat, on stvara silu, koja ima da vrši taj preokret,
jer inače propada sama. A kapitalizam, koji sve više i više
pretvara u državno vlasništvo sredstva za proizvodnju, sam
pokazuje toj sili put, kojim će izvršiti preobražaj . . .
„Država je bila oficijelni reprezentant cijelog društva,
njegova organizacija u obliku jednog vidljivog tijela, ali je
ona ovo bila samo u toliko, u k o l i k o j e b i l a d r
ž a v a o n e k l a s e , koja je u svoje doba predstavljala
cijelo društvo: u starom vijeku gradjana, koji su držali
robove, u srednjem vijeku feudalnoga plemstva, u naše
doba buržoazije. A kad najzad zbilja postane reprezentant
cijeloga društva, o n a s a m u s e b e č i n i s u v i š n o m .
Čim više ne bude bilo nijedne društvene klase, koja se
mora ugnjetavati, čim prestane borba za pojedinački op
stanak, koja je posljedica klasne vladavine i anarkije u
proizvodnji, i kolizije i ekscesi, koji proističu iz te borbe,
nije više potreban nikakvi pritisak, radi kojega je bila po
trebna jedna represivna sila, država. Prvi akt, u kome se
država pojavljuje zbilja kao reprezentant cijeloga društva
eksproprijacija sredstava za proizvodnju u ime društva
,
jest u isti mah i njezin posljednji samostalni akt kao dr
�433
žave. Intervencija državne vlasti u društvenim odnosima
postajat će suvišnom u jednom području za drugim, dok
sama po sebi sasvim ne iščezne. Namjesto vladavine nad
licima dolazi administracija nad stvarima i upravljanje pro
cesom produkcije. Država se ne ,ukida*, ona umi r e * * . 1
Zajedno s državom iščezavaju i njezini reprezentanti:
ministri, sabori, stajaća vojska, policija i žandari, sudovi,
odvjetnici i državni odvjetnici, tamničari, porezne i carinske
oblasti, jednom riječju: čitav politički aparat. Kasarne i
ostale vojničke zgrade, sudske i administrativne palače,
tamnice i t. d. čekaju sada na bolje odredjenje. Desetine
tisuća zakona, naredaba i propisa postaju sada makulaturom
i imaju tek historijsku vrijednost. Velike, a ipak tako si
ćušne parlamentarne borbe, u kojima ljudi od jezika umi
šljaju sebi, da svojim govorima upravljaju i vode svijet,
prestaju sada, one ustupaju mjesto administrativnim kolegijama i administravnim delegacijama, koje imaju da se
bave što boljim uredjenjem proizvodnje, distribucije, odredjivanjem količine potrebnih namirnica, uvodjenjem i pri
mjenjivanjem valjanih novosti u umjetnosti, uzgoju, saobra
ćaju, procesu proizvodnje i t. d., u industriji i poljoprivredi.
T o su sve praktične, vidljive i opipljive stvari, koje može
svaki riješavati objektivno, jer ljudi ne će imati nijedan
lični interes, koji bi bio suprotan društvenome. Nitko ne
će imati kakav drugi interes osim zajednicu, interes, koji
se sastoji u tome, da se sve organizuje i proizvodi najbolje,
najpogodnije i na najveću korist sviju.
Stotine tisuća nekadašnjih reprezentanata države prelaze
u najraznolikija zanimanja i pomažu svojom inteligencijom
i snagom na umnožavanju društvenog bogatstva i ugodnosti.
Budućnost ne će znati ni za političke ni za proste zločine
i prestupe. Tatova je nestalo, jer je iščeznulo privatno
vlasništvo i jer u novom društvu svaki može lako i bez
poteškoće radom zadovoljiti svoje potrebe. Ne će biti ni
„skitnica** ni „vagabunda**, oni su produkat jednog društva,
koje se zasniva na privatnom vlasništvu, i oni iščezavaju,
1 Fr. E ngels, Preobražaj znanosti gospodina Eugena Ddhringa. Treće,
pregledano i umnoženo izdanje, str. 3 0 1 . i 3 0 2 . Stuttgart 1894.
A.
Bebel: Ž ena
t
socijalizam.
28
�434
čim iščezne takovo društvo. Umorstvo? Z ašto? Nijedan
se ne može obogatiti preko drugoga, a umorstvo zbog
mržnje ili osvete odvisi direktno ili indirektno od socijalnih
prilika u društvu. Kriva prisega, krivotvorenje dokumenata,
prevara, varanje s nasljedjem, prijevarni bankrot? Ne će
biti privatnog vlasništva, na kojem se i proti komu se
vrše ova zločinstva. Podmetanje požara? Tko će u tom
tražiti veselje i zadovoljstvo, dok društvo oduzima svaku
mogućnost mržnje? Patvaranje novca?
„A h novac je
samo obmama", sva bi muka bila uzalud. Preziranje
vjeroispovijesti ? N esm isao; ostavit će se svemogućem i
predragom Bogu, da kazni onoga, koji ga je uvrijedio, ako
se tada uopće i bude prepiralo o tome, postoji li Bog
ili ne.
T ako će se svi temelji današnjeg „uredjenja" pretvoriti
u mit. Roditelji će kasnije pričati o tom djeci kao o sta
rim bajoslovnim vremenima. A priče o mučenjima i pro
gonima ljudi, koji su nekad propovijedali ove nove ideje,
doći će im isto onako, kao nama, kad slušamo o spalji
vanju krivovjeraca i vještica. Imena svih ,,velikihu ljudi,
koji su se istakli ganjanjima novih ideja i za to bili oba
sipani odobravanjima svojih ograničenih savremenika, bit
će zaboravljena i na njih će naići tek po koji historičar,
kad stane prelistavati stare knjige. Nažalost mi još ne ži
vimo u tom sretnom vremenu, kada će čovječanstvo smjeti
disati s l o b o d n o .
D v a d e s e t i č e t v r t o poglavlje.
Budućnost religije.
A kako država, tako će proći i religija. O na ne će
biti „ukinuta", niti će se Bog „svrgnuti", a niti će se
„vjera iščupati ljudima iz srca", i kako sve ne glase one
glupe izreke, kojima se optužuje ateističke socijalne demo
krate. Takve ludorije ostavlja socijalna demokracija buržo
askim ideolozima, koji su u francuskoj revoluciji pokušali
ovakva sredstva i naravno doživjeli jadni brodolom. Vjerske
�435
organizacije, a s njima i crkve iščeznuti će pomalo bez
nasilnog napadanja i potlačivanja mišljenja, bila ona kakova
mu drago.
Religija je transcendentni odraz svakog društvenog
stanja. U koliko ljudski razvitak kroči naprijed, u koliko se
društvo transformira, transformira se i religija, ona je, kako
Marx veli, čežnja za iluzornom srećom naroda, koja se
javlja u onom društvu, k o m e j e p o t r e b n a i l u z i j a , 1
a iščezava, čim masa sazna, u čemu je prava sreća i kako
se ona može ostvariti. Vladajuće klase u svom vlastitom
interesu nastoje spriječiti ovu spoznaju i pokušavaju reli
giju očuvati kao jedno sredstvo svojega gospodstva, što se
najjasnije izražava u poznatoj rečenici: „ N a r o d u se mora
sačuvati religija." T aj posao postaje vrlo važna službena
funkcija u jednom društvu, koje se zasniva na gospodstvu
klase. Formira se jedna kasta, koja preuzima ovu funkciju
i sa svim svojim oštroumljem nastoji sačuvati i proširiti ovu
zgradu, jer time raste njezin vlastiti ugled i moć.
U početku fetišizam na najnižem stepenu kulture, u
primitivnim društvenim odnosima, religija postaje politeizmom
u višem razvitku, monoteizmom u još naprednijoj kulturi.
Nijesu bogovi stvorili ljude, već su ljudi napravili sebi bo
gove, Boga. „O n (čovjek) je njega (Boga) stvorio na sliku
i priliku svoju", a ne obratno. V eć se i monoteizam pre
tvorio u jedan panteizam, koji obuhvata sve i rasplinjava
se sve više i više. Prirodna je nauka dokazala, da je teo
rija o stvaranju zemlje za šest dana samo priča; astrono
mija, matematika i fizika učiniše od nebesa samo jedan uzdušni prostor, a od zvijezda na nebeskom svodu, na ko
jima angjeli stanuju, sunca i planete, čija priroda ne daje
ni jednom angjelu živjeti na njima.
V ladajuća klasa, videći se ugrožena u svojoj egzisten
ciji, grčevito se pripija uz religiju kao uza stup svih auto
riteta, kao god što su radile i sve vladajuće klase prije
nje.2
1 Karl Marx, O paske uz kritiku H egelove pravne filozofije. N je
mačko francuski godišnjaci, 1. i 2 . svezak Paris 1844.
2 Kako su o tome mislili već stari, pokazuje slijedeća izjava A ri
stotelova : „Tiran (ime samovladara u staroj Grčkoj) mora se p r i č i n j a t i
�436
Buržoazija sama ne vjeruje ni u što, ona je cijelim
svojim razvitkom, modernom naukom, koja je ponikla iz
njenoga krila, razorila svaku vjeru u religiju i svaki autoritet.
Njezina je vjera tek prividna vjera, a crkva uzima u pomoć
ove lažne prijateljice zato, jer treba pomoći. „Vjera je po
trebna narodu. “
U novom društvu ne postoje nikakvi obziri. Njemu je
lozinkom neprestani napredak i nepatvorena znanost. Ima
li još tkogod religijoznih potreba, neka ih zadovoljava
s onima, koji su mu ravni. Društva se to ne tiće. I sve
ćenik mora raditi, da bi živio, a pošto će on pri tom i
ućiti, doći će i za njega vrijeme, kad bude uvidio, da je
na juz višenije: biti ćovjekom.
Ćudorednost i moral postoje i bez religije; protivno
tvrde samo glupani i farizeji. Ćudorednost i moral izrazi
su za one pojmove, koji odredjuju medjusobne odnošaje
ljudi prema nadnaravnim bićima. No kakogod religija, tako
i pojmovi o moralu proistiću iz svakog socijalnog stanja
ljudi.1 Kanibal smatra Ijudožderstvo vrlo moralnim; mo
ralnim smatrahu Grci i Rimljani ropstvo, feudalni plemić
srednjega vijeka kmetstvo i podložništvo; vrlo moralnim se
modernom kapitalistu ćini odnošaj najamnoga rada, izrablji
vanje žena i demoralizovanje djece zanatlijskim radom.
Četiri društvena stupnja i četiri pojma o moralu, ali nijedan
k ao'd a religiju smatra vrlo ozbiljnom stvari. Jer kad podanici misle, da
im je vladalac bogobojazan i pobožan, oni smatraju, da on ne radi ništa
nezakonito, a s druge strane ne smiju da ustanu protiv njega, pošto on
ima uza se pomoć bogova." Aristotel, Politika.
„Vladar mora imati dobra ljudska svojstva, ili još bolje, d a s o
p r a v i ka o da ih ima; on n a r o č i t o mo ra da s e pr a v i
k a o s a s v i m p o b o ž a n , s a s v i m r e l i g i j o z a n . A ko ga nekoji
i progledaju, oni ipak ćute ; jer državno veličanstvo štiti vladara, i on uz
tu zaštitu, a k o t o t r a ž i n j e g o v i n t e r e s , može da utamani pro
tivničku stranku. Zato, što je u mnogo prilika pokazao bogobojažljivost,
k a d g a t o n i š t a n i j e s t a j a l o , većina podanika smatrat će ga
kao čovjeka, koji se mora poštivati, čak i onda, kad bi radio protiv
poštenja, vjere i religije. U o s t a l o m , v l a d a r t r e b a d a u n a j"
v e ć o j m j e r i p o m a ž e i r a z v i j a k u l t i c r k v u.“ M acchiavelli
u svom znamenitom djelu: Vladar, 18. poglavlje.
1 V idi K . Kautsky, Etika i materijalističko shvatanje historije. Stutt
gart 1905, Nakladom J. H . W . Dietzovih naslj.
�437
od njih ne predstavlja najuzvišeniji pojam morala.1 Najuzvisenije moralno stanje jest ono, u kome ljudi stoje jedni
prema drugima kao s l o b o d n i i j e d n a k i , u kome za
sve ljudske odnose vrijedi ono osnovno načelo: „Sto ne
ćeš, da se tebi čini, ne čini ni ti drugome. “ U srednjem
je vijeku vrijedilo rodbinsko stablo, danas odlučuje posjed,
u budućnosti će čovjek vrijediti kao čovjek. A budućnost
pripada socijalizmu.
Dvadesetipeto
poglavlje.
Socijalistički uzgoj.
Pokojni narodni zastupnik Dr. Lasker držao je sedam
desetih godina u Berlinu jedno predavanje, u kome je do
šao do zaključka: jednak niveau obrazovanja mogućan je
za sve članove društva. Dr. Lasker je bio antisocijalista,
uporni pristaša privatnog vlasništva i kapitalizma, a pitanje
uzgoja danas je p i t a n j e n o v c a u najeminentnijem zna
čenju ove riječi. Pod ovakovim uslovima n e m o g u ć je
jednaki niveau obrazovanja za sve. U relativno povoljnijim
okolnostima, svladavanjem mnogih teškoća i velikim na
porom energije, koje mnogi nemaju, pojedinci mogu steći
više obrazovanje. M asa nikada, doklegod živi u socijalnoj
podčinjenosti i ovisnosti.2
1 A k o je buržoa u neprilici za razloge, kojima će opravdati nedo
pušteno, možemo se kladiti za tisuću prema jedan, da će se pozvati na
„ćudorednost*. Tako je u proljeće 1894. jedan „liberalni** savjetnik ber
linskog komorskog suda izjavio na jednom evangeličkom sinodalnom zboru,
kako smatra „moralnim**, da izborno pravo za crkvenu općinu ima samo
onaj, koji plaća porez. (I)
2 „Izvjestan stupanj kulture i blagostanja nuždan je vanjski pred
uvjet za razvitak filozofskog duha . . . Z ato vidimo, da se počelo filo
zofirati samo u onih naroda, koji su se digli do znatnog stepena blago
stanja i kulture.*4 Tennem ann. Bilješka kod Đucklea, u spomenutom djelu,
1. svezak, str. 10. — „Materijalni i intelektualni interesi idu zajedno.
Jedan ne može biti bez drugoga. O ba su vezana kao tijelo i duh; rastaviti
ih, značilo bi izazvati smrt.** v. Thiinen, Izolirana država. — „Najbolji
život kako za pojedinca, tako i za državu, je onaj, u kome je vrlina sa
v a n j s k i m dobrima tako spojena, te se time omogućuje aktivno sudje
lovanje u lijepim i dobrim djelima.** Aristotel, Politika.
�438
U novom su društvu uslovi egzistencije jednaki za sve.
Potrebe su i sklonosti različite i ostati će različite, jer tako
zahtijeva čovječja priroda, ali svatko se može razvijati po
mjerilu životnih uslova, koji su za svekolike jednaki. Jeddnakost uniformna, koja se podvaljuje socijalizmu, besmi
slica je, kao mnoge ostale. Kad bi on išao za njom, on
bi radio nerazumno, jer bi dospio u protuslovlje sa samom
prirodom ljudskoga bića i morao bi se odreći toga, da
vidi, gdje se društvo razvija prema njegovim načelima.1
Čak ako bi socijalizmu i pošlo za rukom, da društvo pre
vrne i u neprirodne odnose zgura, ovi novi odnosi, koji
bi se osjećali kao okovi, bili bi za kratko vrijeme raspr
snuti i socijalizmu bi zanavijek odzvonilo. Društvo se raz
vija i ono radi prema svojim imanentnim zakonima.2
Jedna od najvažnijih zadaća novog društva mora biti
uzgajanje potomstva. Svako dijete, što se rodi, jest pri
nova, koja je društvu dobro došla; ono gleda u tome mo
gućnost svoga opstanka, svoj daljnji razvitak; ono osjeća
1 G ospodin Eugen Richter preživa u svojim „Krivim naukama" ne
prestano otrcanu frazu, da socijalisti hoće neku „prisilnu državu" — da
0 državi ne može biti govora, moralo je već postati jasno Čitaocu naše
knjige — ; on dakle priča, kako će društvo dati samom sebi „državu**
ili društveno uredjenje, k o j e j e p r o t i v n j e g o v i h i n t e r e s a .
A l i n e m o ž « s e s v o j e v o l j n o s t v a r a t i od jedne države iz
temelja različita država ili novo društveno uredjenje, to bi bilo proti svim
zakonima, po kojima država i društvo postaju i razvijaju se. Neka se
tješe gospodin Eugen Richter i njegovi jednovjernici; ako socijalizam ima
besmislenih težnji, koje mu oni pripisuju, on će i bez njih propasti.
Isto su tako lude primjedbe Richterove: da bi u društvenom stanju,
kakovo hoće socijalisti, ljudi morali biti „angjelima". Kao što je poznato,
angjela ne ima, a niti ih mi trebamo. S jedne će strane prilike uplivisati na ljude, a s druge strane ljudi na prilike, i ovo posljednje će
bivati to češće, što bolje budu ljudi poznavali prirodu društva, k o j e
o n i s a m i s t v a r a j u , i svoja iskustva p r i m j e n j i v a l i s v i j e s n o
na s v o j u d r u š t v e n u o r g a n i z a c i j u . T o j e s o c i j a l i z a m .
Nama nisu potrebni d r u g i l j u d i , a l i s u n a m p o t r e b n i p a
m e t n i j i i u v i d j a v n i j i , no š t o su v e ć i m d i j e l o m danas,
1 da bismo ih učinili pametnijima i uvidjavnijima, mi agitiramo i objelo
danjujemo spise, kao što je i ovo jedan*
2 Ćudno je, da pri neograničenoj ograničenosti protivnici socijalizma
ne tvrde, e će u socijalističkome društvu svaki dobiti jednaku porciju
hrane i jednako velike komade rublja i odijela, da se tako „okruni"
djelo uniformne jednakosti.
�439
dakle obvezu, da se svim silama založi za novo živo biće.
Prvi predmet njegove brige bit će prema tome rodilja,
mati. Ugodan stan, prijatna okolina, ustanove svih vrsta
koje ovom stadiju materinstva odgovaraju, pažljiva njega za
nju i za dijete, to su prvi uslovi. Majčine grudi sačuvati
djetetu dotle, dok je potrebno i moguće, razumije se samo
po sebi. Moleschott, Sonderegger, svi se higijeničari i li
ječnici slažu u tome, da hranu majčinu ne može ništa pot
puno nadoknaditi.
O ne, koji se kao Eugen Richter bune proti tomu, da
mlada mati dolazi u rodilište, gdje je okružena svim onim,
što danas omogućuje tek bogatsvo, a i ovo ne može da
dade sve ono, što mogu dati ovakvi naročito uredjeni za
vodi, treba podsjetiti na to, da se u današnjem društvu
n a j m a n j e č e t i r i p e t i n e ljudi radjaju u n a j p r i
m i t i v n i j i m prilikama i odnosima, koji su uvrjeda našoj
kulturi i civilizaciji. A od posljednje petine naših matera
samo je manjina u stanju, da barem donekle uživa njegu
i ugodnosti, koje bi trebala da uživa jedna žena u ovakvom
stanju. U s t v a r i , u g r a d o v i m a s a d o b r i m r o d i
l i š t i m a i ma i d a n a s ne ma l o žena, koje,
či m o s j e t e , da se p r i b l i ž u j e čas, o du u te
z a v o d e i o č e k u j u p o r o d j a j . Al i su t r o š k o v i
u tim z a v o d i m a t a k o veliki, te se s a m o
m a l i b r o j ž e n a m o ž e k o r i s t i t i n j i ma , o s t a l e
s e u s t e ž u z b o g p r e d r a s u d a . I ovdje dakle imamo
primjer, k a k o b u r ž o a s k o %d r u š t v o u u t r o b i
svojoj nosi svuda klicu budućeg.
Materinstvo većine otmjenih gospodja dobija naročitu
odliku u tome, što one prenose svoje materinske dužnosti,
što brže mogu, na — p r o l e t e r s k u d o j i l j u . Kao
što je primjerice poznato, vendski je Lausitz (Spreewald)
kraj, odakle nabavljaju dojilje one žene berlinske buržo
azije, koje ne će ili ne mogu da same doje svoju novorodjenčad. Spremanje za dojilje, koje se vrši na taj način,
što se same djevojke puste da zatrudne, da bi poslije po
rodjaja svoje djece mogle stupiti kao dojilje u imućnim
berlinskim porodicama, postalo je danas z a n a t o m . N i
jesu nikakva rijetkost djevojke, koje rode troje i četvero
�440
vanbračne djece, da bi se poslije toga mogle najmiti kao
dojkinje, a kad u ovom poslu zarade, oko njih se momci
iz Spreewalda otimaju. Sa gledišta buržoaskog morala ova
je radnja nedopuštena, ali sa stanovišta familijskog interesa
buržoazije ona se čini pohvalnom i poželjnom.
Cim je dijete postalo veće, očekuju ga vršnjaci za za
jedničku igru pod zajedničkim nadzorom. Sve, što se za
njegov duševni i tjelesni razvoj prema stupnju uvidjavnosti
i potrebe može da učini, tu je. Svatko, tko je promatrao
djecu, zna, d a s e o n a n a j l a k š e u z g a j a j u u
d r u š t v u s v o j i h v r š n j a k a ; u njih je veoma živ
nagon druženja i oponašanja. Naročito manja djeca uzimaju
rado odrasliju za ugled i primjer i njih slušaju više, nego
svoje roditelje. O va se svojstva dadu korisno upotrijebiti
u uzgoju.1 Z a uredjenjem dvorana za igru i dječjih vrtova
slijedi uvodjenje putem igre u početke znanja i različnih
privrednih zanimanja. Slijedi primjeren duševni i tjelesni
rad, spojen s gimnastičkim vježbama i slobodnim kretanjem
na igralištu i vježbalištu, na sklizalištu, u kupalištu; vjež
banja u marširanju, borenju i egzercirima za oba spola.
T reba razviti zdravo, otvrdnuto, tjelesno i duševno nor
malno razvijeno pokoljenje. Korak po korak vrši se uvo
djenje u najrazličitije praktične radove, vrtljarstvo, poljo
djelstvo, tvornički rad, tehniku proizvodnog procesa. Ne
zanemaruje se duševno obrazovanje u različitim oblastima
znanja.
U sistemu uzgoja izvtšit će se isti proces čišćenja i
popravljanja kao i u sistemu proizvodnje. Ukida se ^množina zastarjelih, suvišnih metoda i učila, koja spriječavaju
duševni i tjelesni razvitak. Kad poznavanje prirodnih stvari
bude dovedeno u sklad sa razumom, nagon za učenjem
razbuktat će se mnogo jače, nego kad kao danas jedan
nastavni predmet protuslovi drugome, naprimjer, kad se na
jednoj strani predaje religija na osnovu biblije, a na drugoj
strani prirodne znanosti i povjest prirode. Uredjenje učionica,
1 T o je sjajno izložio Fourier, i ako je u izvodjenju svojih ideja
dospio u utopiju. A . Bebel, Charles Fourier, njegov život i njegove teo
rije. 3. naklada. Stuttgart 1907.
�441
uzgojnih zavoda i sredstava za obrazovanje odgovarat će
visokom kulturnom stepenu novog društva. Sredstva za
obrazovanje i učenje, odijelo, izdržavanje daje društvo;
nijedan pitomac ne će biti zapostavljen prema drugome.1
T o je i opet jedno poglavlje, „proti kojemu se bune naši
buržoaski „ljudi od poretka**.2 Škola će biti kasarnom, ro
diteljima će se oduzeti svaki upliv na djecu, dovikuju pro
tivnici. O svemu tome ne ima ni govora. Pošto će rodi
telji u novom društvu imati daleko više slobodna vremena,
nego što je danas slučaj sa vrlo velikom većinom — da
podsjetimo na desetsatno i još višesatno radno vrijeme
većine radnika, poštanskih, željezničkih i policajnih činov
nika i t. d., na zauzetost poslom zanatlija, malih seljaka,
trgovaca, vojnika, mnogih liječnika i t. d. — , oni će se
moći posvetiti svojoj djeci više nego danas. O s i m t o g a
će r o d i t e l j i i mat i u r e d j e n j e n a s t a v e u
s v o j i m r u k a m a , j er će o n i o d r e d j i v a t i mj e r e
i ustanove, koje treb a p r e d u z e t i i uvesti.
Mi ć e m o t a d a ž i v j e t i u j e d n o m s k r o z i na
skroz d em o k ra ts k o m društvu. Nastavni
o d b o r i , koj i b u d u p o s t o j a l i , bi t će s a s t a v
l j e ni od r o d i t e l j a — m u ž e v a i ž e n a — i od
g o j i t e l j a . Može li se vjerovati, da će oni raditi protiv
svojih osjećaja i interesa ? T o se dogadja u današnjem
društvu, u kome država provodi svoje uzgojne interese
protiv volje većine roditelja.
Naši protivnici misle, da je najveća ugodnost rodite
ljima imati čitavi dan djecu oko sebe, da ih uzgajaju. Z a
pravo je posve drugačije. Sa koliko je teškoća i muke
skopčano uzgajanje djece, najbolje znaju oni roditelji, koji
1 C o n d o r c e t je tražio u svom uzgojnom planu : „Nastava mora
biti besplatna, jednaka, općenita, zorna, duševna, industrijska i politička
i mora smjerati k stvarnoj jednakosti." Isto tako R o u s s e a u u svojoj
„Političkoj ekonomiji" ; „Specijalno mora biti uzgoj javan, jednak i za
jednički, stvarati ljude i gradjane." I A r i s t o t e l traži: „Pošto država
ima samo jedan cilj, ona mora dati svim svojim gradjanima samo jednu
istu nastavu, a briga oko nje mora pripasti državi, a ne smije biti pri
vatna stvar."
* Tako Eugen Richter u svojim „Krivim naukama".
�442
su u tom položaju sada ili su bili. V iše djece olakša uzgoj,
ali ona traže toliko posla i truda, da majka radosno oče
kuje dan, kad će ih škola za stanovito vrijeme preko dana
odvesti od kuće. Većina roditelja ne ima mogućnosti, da
uzgaja svoju djecu, kako treba. Vrlo velika većina nema
za to vremena; oci imaju svoj posao, a matere treba da
se brinu oko kućanstva, ako ne moraju da se bave privredjivanjem. Pa ako i imaju vremena za uzgajanje, u mnogo
brojnim im slučajevima manjka za to s p o s o b n o s t . Ko
liko je roditelja u stanju da prati uzgajanje svoje djece u
školi i da im bude pri ruci? Vrlo malo njih. Majka, koja
bi to najprije mogla učiniti, rijetko kad ima sposobnosti,
jer nije zato prethodno spremljena. A osim toga se na
stavne metode i nastavna gradja mijenjaju tako često, te
to roditeljima ostaje nepoznato.
Nadalje su kućne prilike daleko većeg broja djece tako
oskudne, te ne nalaze ni potrebne ugodnosti, ni reda, ni
mira, da bi mogla kod kuće izraditi svoje školske zadaće
ili naći ovdje primjerenu pomoć. Z a tu svrhu manjka često
ono, što je najpotrebnije. Stan je oskudan i prenatrpan,
svi se tu kreću u najužem prostoru; pokućstvo je ubogo
i ne pruža nikakovih pogodnosti djetetu, koje hoće da radi.
Nerijetko fali svijetlo, uzduh i toplota; materijalija za učenje
i rad, ako ih uopće ima, od najloše su kvalitete; često
cvili i glad u utrobama mališa oduzimajući im svaki smisao
i radost za posao. Osim toga se mnoge stotine hiljada
djece nagone u sve moguće domaće i privredne poslove,
koji im ogorčuju mladost čineći ih nesposobnima za obav
ljanje njihovih malih obrazovnih zadaća. A često puta imaju
djeca da svladaju upornost ograničenih roditelja, kad traže
vremena za školske zadatke ili za igru. Ukratko, ima. tako
beskonačno mnogo tih zapreka, te je čudo, da je mladost
uzgojena još i tako dobro. T o je jedan dokaz za zdravlje
ljudske prirode i njezin unutrašnji nagon za napretkom i
usavršavanjem.
Đuržoasko društvo priznaje jedan dio ovih zala samim
tim, što olakšava uzgajanje mladeži uvodjenjem besplatne
nastave, a gdjegdje daje besplatno i nastavni materijal*
dvije stvari, koje je još sredinom osamdesetih godina tadašnj
�443
saksonski ministar nastave, odgovarajući socijalističkim na
rodnim zastupnicima, nazvao „ s o c i j a l p o d e m o k r a t s k i m z a h t j e v i m a " . U Francuskoj, gdje je poslije duge
zanemarenosti odgoj naroda to više napredovao, otišlo se,
barem u Parizu, još i dalje, i d j e c a s e z a j e d n i č k i
h r a n e o o p ć i n s k o m t r o š k u . Siromasi dobijaju
hranu badava, a djeca imućnijih roditelja plaćaju malu svotu
općinskoj blagajni. T o je dakle već jedna komunistička
ustanova, koja se na zadovoljstvo roditelja i djece najbo
ljom pokazala.
Nedostatak današnjeg školskog sistema — on ne ispu
njava ni najobičnije zadatke, koje je sebi postavio — vidi
se dalje u tome, što su hiljade djece u s l i j e d n e d o
voljne hr ane n e s p o s o b n a , da isp u n ja va ju
s v o j e š k o l s k e d u ž n o s t i . N e p r o d j e ni j e d n a
zi ma, a d a u n a š i m g r a d o v i m a h i l j a d e d j e c e
n e o d e u š k o l u b e z d o r u č k a . Hrana stotina
hiljada druge djece n e d o v o l j n a je . Z a svu ovu djecu
bilo bi javno hranjenje i odijevanje veliko dobročinstvo;
ona ne će gledati „popravilište" u jednom društvu, koje ih
urednim hranjenjem i odijevanjem nauči, što to znači biti
čovjek. Ovu nevolju ne može poreći buržoasko društvo i
samilosne duše osnivaju zavode za doručak i juhu, da bi
p u t e m d o b r o č i n s t v a barem donekle ispunile ono,
što je dužnost društva. U novije se doba i jedan broj
općina počima brinuti oko toga i pruža siromašnoj djeci
potrebnu opskrbu. Ali je sve to nedovoljno i pruža se kao
dobročinstvo, što bi imalo da bude pravo.1
S pravom su u našim školama takozvani domaći školski
zadaci što je moguće više ograničeni, jer se saznalo za
nedostatke školskih radova, koji se vrše u roditeljskom
stanu. Djak imućnijih roditelja prema siromašnijim nije samo
privilegovan po vanjskom položaju, već i po tome, što
1 „Sada u 2 0 pariških gradskih četvrti postoje školske kantine, u
kojima se daje objed — m eso i povrće. Samo je to obligatorno, dok
neke gradske četvrti daju doručak i večeru.“ H elena Simon, Škola i
kruh. Str. 4 4 . Hamburg 1907. Zahvaliti je inicijativi radničke stranke,
te se u Engleskoj uputilo jednoj komisiji godine 1906. uredjenje školske
prehrane.
�444
često puta ima na raspolaganju guvernante i domaće uči
telje, koji mu pomažu. Nasuprot tome kod bogatog uče
nika lijenost i nemarnost dolaze od bogatstva, koje im
učenje čini suvišnim, a često mu dolaze na oči moralno
ružni primjeri, koji ga zavode. T ko svakog dana i svakog
sata sluša i gleda, kako rang, stanje i bogatstvo sve znače,
stiče čudnovate pojmove o čovjeku i njegovim dužnostima
i o državnim i društvenim ustanovama.
Strogo uzevši, buržoasko društvo nema razloga, da se
buni protiv komunističkog uzgajanja djece, koje socijalisti
hoće, jer je ono jednim dijelom već i uvedeno za povla
štene krugove, s a m o u n e d o v o l j n o j m j e r i . Mi
potsjećamo na k a d e t s k e k u ć e , v o j n i č k a s i r o t i š t a , a l u m n a t e , s e m i n a r e , b o g o s l o v i j e itd.
U ovima se mnogo hiljada djece, dijelom iz najviših sta
leža, odgajaju n a n a j j e d n o s t r a n i j i i n a j i z o p a č e n i j i način i u n a j s t r o ž o j s a m o s t a n s k o j
k l a u z u r i i obrazuju za odredjena zvanja. A mnogi
roditelji iz imućnijih klasa, koji kao liječnici, svećenici,
činovnici, tvorničari, posjednici, veliki seljaci itd. stanuju
na ladanju ili u malim mjestima, gdje viših škola ne ima,
daju svoju djecu u veće gradove na opskrbu i preko cijele
godine vide se s njima najviše za vrijeme praznika.
Apsurdno je dakle, kad se naši protivnici bune protiv
komunističkog odgoja djece i otudjenja od roditelja, a
s a m i su z a v e l i s l i č a n o d g o j za s v o j u ro
djen u djecu, samo u iskvarenom, lažnom
i n e p o t p u n o m o b l i k u . I o uzgajanju djece imućnih
razreda pomoću dadilja, bona, guvernanta, kućnih učitelja
moglo bi se pisati naročito poglavlje i to bi bacilo neobično
svijetlo na njihov porodični život. Pokazalo bi se, d a i
ovdje vlada u mnogočemu licemjerstvo, a
n i k a k v o i d e a l n o s t a n j e , ni k o d n a s t a v
n i k a , n i k o d u č e n i k a.
Odgovarajući potpuno izmijenjenom sistemu uzgoja, koje
ima u vidu duševni razvoj i obrazovanje djeteta, broj uči
teljskih sila morati će porasti. Uzgoju društvenog podmlatka morat će se pokloniti ista briga, kao u vojsci za
obuku vojnika, gdje jedan podčasnik dolazi na osam do
�445
deset prostih vojnika. A ko u budućem društvu jednak broj
učenika bude učio jedan učitelj, moći će se postići, što
se postići mora. I uvodjenje u mehaničke radove, u najsavršenijim školskim radionicama, uvodjenje u vrtljarstvo i
zemljoradnju, činit će bitan dio uzgoja mladeži. Sve će se
to provesti naizmjenično i bez naprezanja, da bi se odga
jali što je više moguće potpuni ljudi.
Uzgoj mora nadalje da bude j e d n a k i z a j e d
n i č k i z a o b a s p o l a . Rastavljenost je opravdana
samo u slučajevima, gdje ju različitost spolova čini apso
lutno nužnom. U ovom načinu uzgoja su Savezne Države
već daleko pred nama. O ndje je uzgoj obih spolova od
primarne škole do univerziteta zajednički. Ne samo n astava, već i n a s t a v n a
s r e d s t v a su b e s
p l a t n a o b u h v a t a j ući tu i p r e d m e t e za
r u č ni rad i o b u k u u ku h a n j u , pa o bu k u
iz k e m i j e i f i z i k e , i p r e d m e t e , k o j i su
u č e n i k u p o t r e b n i kod e k s p e r i m e n t i r a n j a
i r a d a. Uz većinu škola nalaze se dvorane za gombanje,
kupanje, plivanje i igranje. U višim školama obrazuje se
ženski spol u gombanju (plivanju) veslanju i marširanju.1
Socijalistički uzgojni sistem učiniti će još i više. Dobro
reguliran i uredjen i stavljen pod dobru kontrolu, on će
trajati do doba, kada društvo prizna svojoj mladeži, da je
punoljetna. T ad a su oba spola u najpunijoj mjeri sposobna,
da udovoljavaju svim pravima i dužnostima u svakom
pravcu. Sada je društvo sigurno, da je uzgojilo članove
spretne, razvijene potpuno, ljude, kojima ništa ljudsko nije
strano, koji poznaju svoju vlastitu prirodu i svoje rodjeno
biće, kao i biće i stanje društva, u koje oni stupaju kao
punopravni.
Tako će kod naše današnje mladeži nestati rdjavih
navika, kojih je iz dana u dan sve više i koje su prirodna
posljedica truleži i raspadanja društvenoga stanja. Razuzdanost, nediscipliniranost, nemoralnost i gruba žudnja za
1 Profesor Dr. Emil H ausknecht, Amerikansko školstvo. Znanstveni
prilog godišnjem izvještaju druge gradske realke u Berlinu. Uskrs 1894.
Gartnerova naklada.
�446
užitkom, što se pokazuje naročito a omladini naših viših
prosvjetnih zavoda, na našim gimnazijama, politehnikama,
sveučilištima itd., grijesi su, koje izazivaju i pojačavaju razorenost i nespokojstvo domaćeg života i otrovni uplivi dru
štva. Isto će tako nestati i zli uplivi fabričkog sistema,
loše stambene prilike, neobuzdanost i raspuštenost mladeži
u godinama, u kojima je čovjeku najviše potreba uzda i
samoodgoja. Svim ovim zlima izbjeći će buduće društvo i
bez upotrebljavanja prisilnih sredstava. Društvene ustanove
i duševna atmosfera, koja će društvom zavladati, učiniti
će ta zla nemogućima. Kao što u prirodi bolesti i uništa
vanja organizama mogu da nastupe samo tamo, gdje se
vrši proces raspadanja, tako je i u društvu.
Nitko ne će poricati, da naš današnji obrazovni i uz
gojni sistem boluje od velikih i opasnih bolesti, i to da
od njih više boluju više škole i obrazovni zavodi, nego li
niže. Seoska škola je uzor moralnoga zdravlja naprama
jednoj gimnaziji, ženska radnička škola za siromašnu djecu
uzor je moralnosti naprama velikom broju otmjenih penzionata. Razlog tome ne treba tražiti daleko. U gornjim
društvenim klasama ugušena je svaka težnja za višim ci
ljevima, o n e n e m a j u v i š e i d e a l e . U s l i j e d n e
d o s t a t k a i d e a l a i v i š e g r a d a , k o j i j e svi j e s t a n svrhe, r a s p r o s t i r e se ž u d n j a zauživ a n j e m i r a z v r a t sa s v o j i m f i z i č k i m i mo
r a l n i m p o r o c i m a . Kako da bude drugačijom mladež,
odrasla u toj atmosferi ? Ono, što ona vidi i upoznaje, to
je materijalno uživanje života bez mjere i granice. Cemu
težiti, kad bogatstvo roditelja čini težnje suvišnima ? M a k s i"
m u m obrazovanosti velike većine sinova naše buržoazije
sastoji se u tome, što dragovoljno polažu jednogodišnji
dobrovoljački ispit. Kad je to postignuto, onda ^>ni misle,
da su se uspeli na Pelion i O ssu i osjećaju se polubozima.
Imaju li patent pričuvnog časnika u džepu, njihova gordost
i ponos ne poznaje više granica. Upliv, što ga danas ima
ova generacija, pretežno vlada karakterom i znanjem,^ ali
jaka u sjetilnim nasladama i štreberstvu, označuje sadašnje
doba kao vijek rezervnih oficira. Njena je oznaka to, što
ima mnogo putenosti, ali nikakov karakter i malo znanja.
Servilnost prema gore, gordost i brutalnost prema dolje.
�447
Kćeri viših razreda uzgajaju se velikim dijelom za lutke,
pomodne ludjakinje i salonske dame, koje jure od užitka
do užitka, pa konačno, site svega, pate qd dosade i svih
mogućih faktičnih i uobraženih bolesti. Kad ostare, one
postaju pobožne bogomoljke i spiritistkinje, koje se zgra
žaju nad pokvarenošću svijeta i propovijedaju ascezu.
Stepen obrazovanosti nižih slojeva gledaju da spuste što
niže. Proletarac bi mogao da postane i suviše pametan,
nasititi se ropskog položaja i pobuniti se proti svojim ze
maljskim bogovima. Sto je masa glupavija, to se lakše
dade njome vladati i upravljati. „Najgluplji radnik nama
je najmiliji, “ izjaviše opetovano puta istočnolabski vele
posjednici na svojim skupštinama. U ovoj jednoj rečenici
stoji čitav jedan program.
T ako je s obzirom na nastavno i uzgojno pitanje da
našnje društvo isto tako besciljno i bespomoćno, kao i
obzirom na sva ostala socijalna pitanja. Sto čini ono ? Ono
grabi za batinu i propovijeda religiju, to jest pokornost i
zadovoljstvo onima, koji su i suviše pokorni i zadovoljni;
ono propovijeda uzdržaljivost ondje, gdje se čovjek mora
uzdržati i od najnužnijeg, jer ni to ne ima. Koji se u
svojoj surovosti bune, njih se šalje u takozvana popravilišta, koja stoje pod uplivom pietista. 1 tu smo pri koncu
pedagoške mudrosti našeg društva. Čitavu zanemarenost
odgojnih metoda za zapuštenu proletersku djecu pokazuju
brojni slučajevi zlostavljanja, koja vrše vodeće osobe u
takozvanim uzgojnim domovima i koja često dovode do
kaznenih procesa proti njima Ovdje se otkriva, kako je
fanatična religijoznost kriva najstrahovitijim zlostavljanjima,
koja se vrše sa pravim sadističkim veseljem. A koliko je
još tih strahota skrivano od javnosti!
Dvadesetišesto
poglavlje.
Umjetnost i književnost u socija
lističkom društvu.
Cim novo društvo odgoji svoj podmladak do puno
ljetnosti, svakomu će pojedincu biti ostavljeno njegovo
�448
daljnje obrazovanje. Svaki će se baviti i vježbati u onom,
na što ga goni sklonost i predispozicije. Jedni će se odati
prirodnim naukama, koje se sve sjajnije razvijaju; antro
pologiji, zoologiji, botanici, mineralogiji, geologiji, fizici,
kemiji, prehistorijskim znanostima i t. d. i t. d., drugi će
se opet dati na povjest, jezikoslovlje, studij umjetnosti i t. d.
Ovi iz pasije postaju muzićarima, oni slikarima, kiparima,
glumcima. U buduće ne će biti ni cehovskih umjetnika,
ni cehovskih učenjaka, ni cehovskih zanatlija. Tisuće tih
sjajnih talenata, te su dosada bivali ugušivani, razvit će se
i pokazati svoje znanje i umijeće, kad se tomu pruži pri
goda. Ne će već biti muzičara, glumaca, umjetnika i naučenjaka zbog profesije, ali zato to više zbog o d u š e v 1jen j a i t a l e n t a i g e n i j a l n o s t i . I što oni budu
dali, nadmašiti će sadašnje rezultate u tim oblastima isto
tako, kao što će djela industrije, tehnike i agrikulture bu
dućeg društva nadmašiti današnja.
Nastat će za umjetnosti i znanosti jedna era, kakve
svijet još nije vidio, a tome će odgovarati i tvorevine, koje
ona bude dala.
Kakav će preporod doživjeti umjetnost, kad jednom
nastanu prilike, čovjeka dostojne, nije slutio nitko manji,
nego pokojni R i k a r d W a g n e r , koji je o tom već
1850 govorio u svom djelu „Umjetnost i revolucija'*. Ovaj
je spis već i zbog toga osobit, što je izašao neposredno
poslije jedne ugušene revolucije, u kojoj je sudjelovao i
W a g n e r . W agner proriče, što će sa sobom donijeti
budućnost; on se obraća izravno na radničku klasu, neka
ona pomogne
umjetnicima stvoriti pravu umjetnost.
Medju ostalim veli o n : „Kad našim b u d u ć i m s l o
b o d n i m l j u d i m a pribavljanje sredstava za život n e
b u d e v i š e c i l j ž i v o t a , nego kad nas, blagodareći
novoj djelotvornoj vjeri ili b o l j e z n a n j u , pribavljanje
sredstava za život b u d e k a o n a g r a d a n a š e g
r a d a l i š i l o s v i h b r i g a , ukratko, kad industrija
već ne bude naša gospodarica, već naša služavka, o n d a
će n a š cilj ž i v o t a bi ti u ž i v o t n o j r a d o
s t i , a mi ć e m o s e t r u d i t i , d a n a š u d j e c u
uzgojimo sp o s o b n o m i spremnom. Pola
�449
z e ć i od v j e ž b a n j a snage, od n j e g o v a n j a
t j e l e s n e l j e p o t e , u z g o j ć e v e ć iz l j u b a v i
p r e m a d j e t e t u i z b o g r a d o s t i na c v j e t a
nju n j e g o v e
ljepote
biti
cisto
umjet
n i č k i i s v a k i će č o v j e k u ma k o j e m po
g l e d u b i t i p r a v i u m j e t n i k . R a z l i k a u pri
r o dn i m s k l o n o s t i m a r a zv i t će najrazlič i t i j e p r a v c e d o n e s l u ć e n o g b o g a t s t v a !“
T o je potpuno socijalistički posmatrano i podudara se
savršeno s našim izlaganjima.
U budućnosti će društveni život bivati sve više javnim
životom. Kuda se smjera, vidimo najočitije na sasvim pro
mijenjenom položaju žene prema ranijim vremenima. D o
maći život bit će ograničen na najpotrebnije, zato će me
djutim biti otvoreno najviše polje potrebi društvenosti.
Velike dvorane za predavanja i diskusije i pretresanja svih
društvenih stvari, o kojima će buduće društvo suvereno
odlučivati, dvorane za ručanje i igru, čitaonice, biblioteke,
koncertni lokali i kazališta, muzeji, igrališta i gombališta,
parkovi i promenade, javne kupelji, obrazovni i uzgojni
zavodi svake ruke, laboratoriji i t. d., sve to uredjeno naj
bolje, pružiti će umjetnosti i znanosti i svakoj vrsti zabave
najbogatiju priliku, da stvara ono, što je najviše. Isto će
tako odgovarati najvišim potrebama zavodi za njegovanje
bolesnih, okuženih i ostarjelih.
Kako li će naprama tomu izgledati nekoć tako hva
ljeno naše doba! O vo ulizavanje za naklonost i smiješak
odozgo, ova ponizna, pseća pokornost, ova uzajamna lju
bomorna borba s najgadnijim, najnižim sredstvima oko
privilegovanog položaja; ovo potlačivanje pravog uvjerenja,
skrivanje dobrih svojstava, koja bi se mogla ne svidjati,
kastriranje značaja, licemjerstvo savjesti i osjećaja — ta
svojstva, koja se kratko m o g u o z n a č i t i k u k a v i č
l u k o m i b e z n a č a j n o š ć u , dolaze danomice svć
odvratnija. O no, što čovjeka podiže i oplemenjuje, osje
ćanje vlastitog dostojanstva, nezavisnost i nepotkupljivost
savjesti, svoje uvjerenje, slobodno iskazivanje svojih misli,
u današnjim prilikama biva obično pogriješka i prestup.
O ve osebine često puta unište čovjeka, ako ih nije spoA . Bebel: Ž ena i socijalizam.
29
�450
soban ugušiti. Mnogi čak i ne osjećaju svoje poniženje,
jer su se već navikli na to. Pas smatra kao sasvim pri
rodno, što ima gospodara, koji će mu, kad je zlovoljan,
dati da osjeti bič.
Sa pomenutim promjenama u društvenom životu doži
vjet će temeljitu promjenu i cijela literarna produkcija. Bogoslovske literature, koja danas u godišnjim katalozima
literarnih pojava pokazuje najveći broj, nestati će zajedno
s jurističkom. Z a jednu nema interesa, za drugu nema više
potrebe ; iščeznut će i projzvodi, koji se odnose na svag
dašnju borbu oko državnih institucija, jer će te institucije
prestati postojati. T e će studije postati kulturnohistorijskima. O tpasti će masa htcdh literarnih proizvoda, kao znak
pokvarena ukusa, često puta omogućena samo žrtvama, što
ih pisac donosi iz taštine. Sa gledišta naših sadašnjih od
nosa može se bez pretjeravanja reći, da će četiri petine
svih literarnih proizvoda nestati sa tržišta, a d a o d t o g a
ni j e d a n j e d i n i k u l t u r n i i n t e r e s ne s t r a da .
Tako je velika masa površnih ili štetnih proizvoda i oči
glednog djubreta u oblasti literarne proizvodnje.
Beletristiku i novinarstvo zadesiti će ista sudbina. Nema
ništa površnije i po duhu praznije, nego što je najveći dio
novinarske literature. A ko bi se stanje naših kulturnih te
čevina i naših naučnih pogleda mjerilo po sadržini naših
novina, vidjelo bi se, da ono stoji vrlo nisko. Rad lica i
stanje stvari ocjenjuje se sa gledišta, koja odgovaraju pro
šlim vjekovima i koja odavna ne mogu da izdrže kritiku
naše nauke. Pretežni dio naših žumalista čine ljudi koji
su, kao što je nekada Bismarck tačno rekao, „promašili
svoj poziv“, ali čije gledište i čije potrebe odgovaraju spe
kulativnim interesima buržoazije. Uz to ove novine kao
većina beletrističkih listova imaju zadatak, da u svojim
oglasima daju mjesta najprljavijim reklamama, svojim bur
zovnim dijelom one služe istom interesu na drugom jednom
polju. Materijalni interes poduzetnika odredjuje sadržinu.
Beletristička literatura, p r o s j e č n o uzevši, nije mnogo
bolja od novinarske literature: ovdje se naročito njeguje
spolni život s njegovim eks^psima, sad se popušta be
stidnoj otvorenosti, sad najneukusnijim predrasudama i pra-
�451
znovjericama. Svrha je, da se buržoaski svijet, ne vodeći
računa o svim njegovim nedostacima, koji se u sitnicama
priznaju, prikaže kao najbolji od svih svjetova.
N a tom širokom i važnom području buduće će društvo
morati stvari temeljito raščistiti. Znanost, istina, ljepota,
borba ideja, samo to će vladati. Svakome, koji valjano
stvara, dati će se prilika sudjelovati. O n već ne će ovi
siti o milosti knjižara, o novčanom interesu, o predrasudi,
već od nezainteresovanih stručnjaka, koji i pod njegovim
uplivom stoje i protiv čije odluke, ako mu je nepovoljna,
uvijek može apelirati na cjelinu, a to mu je danas nemo
guće i u novinarskoj redakciji i kod izdavača, koji vodi
računa samo o svojim privatnim interesima. Naivno mi
šljenje, da će u socijalističkom društvu borba mišljenja biti
ugušena, mogu zastupati samo oni, koji u buržoaskom
svijetu gledaju najsavršenije društvo i iz neprijateljstva na
stoje da socijalizam ponize i okleveću. Društvo, koje po
čiva na potpuno demokratskoj jednakosti, ne poznaje i ne
trpi nikakvo ugnjetavanje. S a m o n a j p o t p u n i j a s l o
b o d a m i š l j e n j a o m o g u ć u j e n a p r e d a k , k oj i
j e ž i v o t n i p r i n c i p d r u š t v a . Isto je tako velika
obmama, kad se buržoasko društvo prikazuje kao zaštitnik
prave slobode mišljenja. Stranke, koje zastupaju klasni
interes vladajućih, objavljuju u štampi samo ono, što ovom
klasnom interesu ne nanosi štete, i teško onome, koji se
o to ogriješi. Njegovo je socijalno uništenje zapečaćeno, i
to zna svatko, koji pozna prilike. A kako se izdavači i
knjižari odnose prema literarnim radovima, koji im nisu po
volji, o tome bi nam znali književnici otpjevati po koju pje
smicu. Najzad i naše krivično zakonodavstvo i zakon o
štampi pokazuju, kakav duh gospodari vladajućim i gospodarećim klasama. Prava sloboda mišljenja izgleda im kao
najopasnije od svih zala.
Dvadesetisedmo
poglavlje.
Slobodan razvoj osobnosti.
1. Bezbrižnost života.
Čovjeku treba dati mogućnosti, da se potpuno razvije,
to treba da bude cilj ljudskoga društvenog života, on ne
�452
smije da bude privezan za grudu zemlje, na kojoj je slu
čajno rodjen. Ljude i svijet ne treba poznavati samo iz
knjiga i novina, za to je potrebno lično promatranje i
praktičan studij. Buduće društvo mora dakle omogućiti
svima ono, što je mnogima u današnjem već moguće, i
ako se u većini slučajeva ljudi kreću pod pritiskom bijede.
P o t r e b a p r o m j e n e u svim ž i v o t n i m odnoš a j i m a d u b o k o je u s a d j e n a u l j u d s k o j na
r a v i . O na izlazi iz nagona za usavršivanjem, koji je sva
kom živom biću imanentan. Biljka, koja stoji u tamnom
prostoru, diže se i uspravlja, kao da je svijesna svijetla,
što upada kroz jednu rupu. Tako i čovjek. Nagonu, koji
je čovjeku prirodjen, mora se udovoljavati na razuman na
čin. Nagonu za promjenom ne će se protiviti novo društvo,
naprotiv, tek će ono omogućiti svima zadovoljenje ovog
nagona. T o će biti olakšano saobraćajnim odnosima, koji
će biti razvijeni u najvećoj mjeri, medjunarodni će odnosi
poticati na to. U buduće će mnogo više ljudi s najrazli
čitijim svrhama putovati po svijetu, nego li danas.
Društvu će nadalje biti potrebna bogata riznica svih
sredstava za život, da bi zadovoljilo svoje potrebe. Prema
tomu će društvo odredjivati radno vrijeme po potrebi; ono
će ga odredjivati čas duže, čas kraće, prema potrebama i
naravi godišnjeg vremena. O no će se odavati u jedno doba
godine pretežno poljoprivrednoj, u drugo više industrijskoj
i umjetničkoj proizvodnji; ono će upravljati radnim sna
gama, kako bude potreba iziskivala : kombiniranjem mno
gobrojne radne snage, najsavršenijom tehnikom ono će
moći u igri izvesti ono, što se danas pričinja nemoguće.
Kao što društvo preuzima brigu oko svoje mladeži,
tako i oko svojih staraca, bolesnika i invalida. T ko bude
ma rad kakvog uzroka postao nesposoban za rad, za njega
će se pobrinuti cjelina. I tu se ne će raditi o jednom aktu
dobročinstva, već o d u ž n o s t i , ne o mrvici kruha, već
o zasluženoj njezi i pomoći, koja mora pripasti onome,
koji je u godinama snage i sposobnosti za rad ispunjavao
svoje dužnosti prema cjelini. Večer života bit će^ starosti
poljepšana sa svime, što će društvo moći da pruži. Jer se
svaki nada, da će jednom i sam uživati ono, što starima
�453
čini. Sad već starce ne muči pomisao, da drugi čekaju na
njihovu smrt, kako bi baštinili. A isto je tako iščeznula i
bojazan, e će biti bačeni u stranu kao isisani limuni, kad
ostare i oslabe. O ni ne će biti upućeni ni na milost i
pomoć svoje djece, ni na prosjačke krajcare svojih općina.1
Vrlo je dobro poznato, u kakovom se položaju nalazi ve
ćina roditelja, koji su u starosti upućeni na pomoć svoje
djece. I kako nada u b a š t i n u demorališe djecu, a još
više rodjake. Kako se niske strasti bude i koliko se zlo
čina time izazove. Umorstvo, podvala, kriva prisega, iznudjivanje.
Moralno i fizičko stanje društva, način rada, stanovanja,
hranjenja i odijevanja, njegov društveni život, sve će pri
donijeti tome, da nesrećnih slučejeva, oboljevanja i iznemo
glosti bude što manje. Naravna smrt, izumiranje prirodnih
snaga postat će tada sve više i više pravilom. Uvjerenje,
da je nebo na zemlji i da umrijeti znači svršiti, pobudit
će ljude, da živu pametno. Najviše uživa onaj, koji uživa
dugo. Dug život najbolje zna da cijeni svećenstvo, koje
priprema ljude za „onaj svijet'*. Bezbrižnost života daje
im mogućnost, da dostignu prosječno najvišu starost.
2. Preokret u ishrani.
Z a život je u prvom redu potrebno jelo i pilo. Prija
telji takozvanog „prirodnog načina života" pitaju često, za
što je socijalna demokracija ravnodušna prema vegeterijanstvu. Evo z ašto : svatko neka živi, kako ga je volja. Vegeterijanstvo, to jest prehrana bilinama, našla je zemljišta
1 „Čovjek, koji je cio svoj život probavio u poštenom i napornom
radu, ne treba da živi u starosti svojoj ni od milosti svoje djece ni od
buržoaskog društva. Nezavisna, bezbrižna i osigurana starost je najpri
rodnija nagrada za besprekidne napore u danima snage i zdravlja.*4
v. Thiinen, Izolovana država. N o kako izgleda u buržoaskom društvu ?
Milijuni gledaju sa jezom u budućnost, kada će, ostarjeli, biti izbačeni
na ulicu. A naš industrijski sistem čini ljude rano starima. Zakonsko
osiguranje u starosti i nemoći u Njemačkoj, toliko hvaljeno, pruža vrlo
malu naknadu, to svi priznaju. Pom oć, koju ono zajamčuje, mnogo je
nedostatnija od mirovina, koje države daju velikoj većini umirovljenih
činovnika.
�454
ponajprije u takovim krugovima, koji su u ugodnom polo
žaju, da mogu birati izmedju vegetabilne i animalne hrane.
Medjutim, za veliku većinu čovječanstva ne postoji taj
izbor, ona je primorana živjeti prema svojim sredstvima,
sredstvima, koja je upućuju zbog oskudice isključivo na
vegetabilnu hranu, koja je najmanje hraniva. Našem radnom
pučanstvu u Sleskoj, Saskoj, Thiirinškoj i t. d. korun je
glavna hrana, pa čak i kruh dolazi tek na drugo m jesto;
meso, pa i ono slabije kvalitete, dolazi rijetko na stol.
Najveći dio ladanjskog puka, ma da goji marvu, rijetko se
hrani mesom, on mora marvu da proda, kako bi stečenim
novcem zadovoljio drugim potrebama.
Z a mnogobrojne ljude, koji su primorani da živu kao
vegeterijanci, dobro bi došlo, da s vremena na vrijeme
dobiju koji biftek ili koju šunku.1 U koliko se vegeterijanstvo okreće protiv p r e c j e n j i v a n j a hranivosti mesa,
ono je u pravu; ali nema prava, kad iz vrlo sentimentalnih
razloga ustaje protiv upotrebe mesne hrane kao štetne i
kobne. N a primjer zbog toga, što prirodni osjećaj ne do
pušta, da se životinje tamane i „lešina" jede. Ali želja za
ugodnim i spokojnim životom goni nas, da objavimo rat
velikom broju životinja, kukaca razne vrsti i da ih tama
nimo, a da ne budemo sami pojedeni, moramo da ubijamo
i istrjebljujemo divlje životinje. Kad bi se štedio život
1 D a je tomu odista
tako, potvrdjuju pokusi s prehranom, o kojima
u novije vrijeme izvijestile dva talijanska istraživača.
Ispitivano je mije
njanje tvari kod jednog pučanstva, koje se već od davnih vremena hrani
vegetabilnom hranom. Takvo pučanstvo, živući u jadnim ekonomskim
prilikama, nalazi se na jugu Italije, u Abruzzima. Hrana mu sastoji od
kuruznoga brašna, povrća i maslinova ulja. Tamo ne jedu ni mlijeka,
ni sira, ni jaja. N a stol njihov dolazi meso tek tri do četiri puta na
godinu. Radi pokusa dalo im se u hranu meso, i to tako, da je
svaka osoba kroz 15 dana dobila 100 grama mesa, a kroz daljnjih 15
dana 2 0 0 grama mesa. Pokazalo se, „da su se procesi asimilovanja
razvili znatno povoljnije- Neobično veliki isprva gubici hranivih tvari
dodjoše do najmanje mjere. N e samo da se dodana životinjska bje
lančevina probavila potpuno, već se i vegetabilna hrana probavljala bolje,
nego prije. T o je tim značajnije, što je bila 'teško probavljiva, sastojeći
gotovo od same kuruze, koja ima mnogo celuloze.1 D i. med. A . Lip4
schiitz, Reformiranje naše prehrane? „Novo Vrijeme*', 27. godište, 1.
svezak, str. 9 1 5 .
�455
„dobrih čovjekovih prijatelja1, domaćih životinja, ovih bi
4
se „dobrih prijatelja** za deset godina toliko namnožilo, da
bi nas „pojeli** lišavajući nas hrane. Lažna je tvrdnja, da
bilinska brana pripitomljuje osjećaje u čovjeka. U dobro
ćudnom Indijancu, koji se hrani biljem, probudi se „zvijer**,
čim ga na otpor izazove surovost Englezova.
Hranivost jedne hrane ne smije se prosudjivati po sadr
žim bjelančevine, što je sadržana u njoj. Mora se uzeti u
obzir i to, koliko ostane neprobavljeno bjelančevine u toj
hranivoj tvari. S toga gledišta stoje primjerice meso i riža
odnosno krumpir obzirom na bjelančevinu jedno prema
drugome kao 2,5 i 20 odnosno 22, to jest, od 100 grama
bjelančevine, koja je uzeta s mesom pojavi se 2,5 grama
u izmetini, od 100 grama bjelančevine, koja je uzeta s rižom
ili krumpirom, 20 odnosno 22 grama. Znameniti ruski fizijolog Pavlov i njegova škola dokazaše, da se kod probave
kruha izlučuje daleko više fermenta, nego li kod probave
mesa. Pavlov je dalje pokazao, da probavni sokovi, koji
izlaze iz želučanih žlijezda, sastoje od dvije veličine ob
zirom na kvantitet: želučani sok izlazi s jedne strane na
podražaj želučane sluznice, a s druge strane kao „tekovni
sok“ na podražaj sjetilnih organa pomoću dotične hrane.
Množina tekovnog soka ovisna je o našem duševnom stanju,
primjerice o gladi, brizi, srditosti, ve elju itd., a onda i o
naravi dotične hrane. Ali značenje toga tekovnoga soka
različito je kod probavljanja različitih hrana. Mnoga hrana,
kao naprimjer kruh, kuhana jaja ili čisti škrob, ne mogu
se, kao što je pokusima neposredno dokazano, uopće pro
bavljati, ako pri njihovoj probavi ne djeluje taj tekovni
sok: ona se može probaviti samo onda, kad ju se uzima
s tekom (ili s drugim hranivim sredstvima). Naprotiv se
meso, kao što je to Pavlov dokazao, može djelimično pro
baviti i bez tekovnoga soka, dok je probavljanje mesa
s tekovnim sokom daleko brže (skoro za pet puta). „ M i
dakle mo ram o uzeti u obzir prilike, koje
su v e z a n e za d u š u č o v j e k a . O v d j e je po
stavljen most izmedju činjenica hranbene
( i z i j o l o g i j e i s o c i j a l n i h prilika. M o d e r n i
g ra dj an in , n a r o č i t o r a d n i č k a klasa, živi
�456
u t a k v i m s o c i j a l n i m pr i l i kama, koje mor aj u
u n j e m u u g u š i t i s v a k i n o r m a l n i t ek. R a d
u tvornici, b e s p r e k i d n a briga oko svag
d a š n j e g a kruha, n e d o s t a t a k d u š e v n o g od
mora i radosti, pot p u n a tjelesna iscrplje
nost , s v e su to m o m e n t i , koj i u n i š t a v a j u
t e k . U ovakovom duševnom stanju mi nijesmo kadri da
izlučujemo tekovni sok, koji je potreban, da se probavi
vegetabilna hrana. Naprotiv je meso takva hrana, što se
— da se tako izrazimo — sama brine za svoju probavu;
ne samo da se ona dobrim dijelom dade probaviti i bez
teka, već je ona i moćan podraživač našega teka. Tako
meso pomaže probavu onih vegetabilija, koja smo zajedno
s njime uzeli. Cini nam se, da u tom leži velika prednost
životinjske hrane za modernog čovjeka.4,1
Sonderegger pogadja jezgro »tvari, kad veli: „Ne po
stoji nikakav red po rangu u nužnosti sredstava za hra
njenje, postoji tek nepromjenljiv zakon miješanja njihovih
hranivih materija. “ Ispravno je, da se samo mesnom hra
nom nitko ne može da hrani, medjutim bilinskom može,
predpostavljajući, da je izabere. S druge strane, nitko se
ne će zadovoljiti stanovitom bilinskom hranom, ma bila
ona i najhranivija. T ako su bob, grašak, leća, jednom riječi
leguminosa, najhranivije od svih hranivih materija. Ali bi
bila tortura hraniti se isključivo samo njima, što bi trebalo
da bude moguće. T ako u prvom svesku „Kapitala** na
vodi Karl Marx, da čilenski posjednici rudnika sile svoje
radnike, da jedu godinama bob, jer im ovaj daje veliku
količinu snage, te mogu snositi napore, kao ni od koje hrane.
Radnici se odriču boba, i ako je tako hraniv, ali ih oni
nagone, da ga jedu. Ni u kojem slučaju sreća i zdravlje
ljudi ne zavise od ove ili one vrsti hrane, kao što to tvrde
fanatici medju vegeterijancima. Klima, socijalni odnosi, na
vika i lični ukus, to je mjerodavno.2
1 A . Lipschiitz, u pomenutoj knjizi, str. 9 1 4 do 9 1 5 .
8 „Zdrava hrana isključivo je vegetabilna s malim pridodatkom ani
malnih supstancija. M eso se u seljačkoj hrani upotrebljava vrlo malo.
D anas ne če nitko poreći, da se na taj način dade dobro živjeti. Cak
i isključivo vegetabilna hrana uz dobro mijenjanje ne škodi zdravlju.
�457
U koliko se više razvija kultura, na mjesto gotovo isklju
čivo mesne hrane, kao kod lovačkih i pastirskih naroda,
stupa sve više biljevna. Raznovrsnost njegovanja bilja znak
je više kulture. Sa polja odredjene veličine može se dobiti
mnogo više vegetabilnih hranivih materija, nego što se ga
jenjem stoke može dobiti mesa. Ovaj razvitak daje biljnoj
hrani sve veće preimućstvo. Prevoz mesa, koji se danas
vrši, blagodareći ekstenzivnoj privredi, iz dalekih zemalja,
naročito iz Južne Amerike i Australije, bit će za nekoliko
decenija obustavljen. S druge strane, stoka se ne gaji samo
radi mesa, već i radi vune, dlaka, ščetina, kože, mlijeka,
jaja itd. O tom ovise mnoge industrije i mnogo ljudskih
potreba. Isto se tako velika količina otpadaka, koje daje
industrija i domaće gospodarstvo, ne može upotrijebiti ko
risnije, nego za gajenje stoke. U budućnosti će more morati
pružati čovječanstvu mnogo više životinjske hrane, nego
dosada. T eško da će se tada dogadjati još, da se pri
bogatom ribolovu čitavi tovari upotrijebe za djubre, kao
što to danas biva, jer sredstva za transport i konzerviranje
ne daju mogućnosti, da se čuvaju ili pak visoka cijena
transporta spriječava izvoz. A vrlo je vjerojatno, da će, sa
ukidanjem suprotnosti izmedju grada i ladanja, kad se sta
novništvo preseli iz velikih gradova na ladanje, kad se rad
u zatvorenim tvorničkim prostorima sjedini s poljoprivrednim,
mesna hrana zaostati za biljevnom. Nedostatak sredstava
za podraživanje u biljevnoj hrani može se nadoknaditi ra
zumnim priredjivanjem mirodija. Ali čisto vegeterijanski
način života nije za buduće društvo ni vjerovatan ni po
treban.
A li se posvuda, po svim kontinentima javlja očigledno druga jedna želja,
napušta se prva jednostavna hrana, traže se dodaci i sredstva, koja bude
tek, a ovamo spada i m eso, koje se u kuhinji dade na sto raznih načina
prirediti. O va težnja za promjenom hrane opaža se posvuda, pa kako
iščezavaju jednostavni običaji, navike, narodne nošnje, tako se pobijaju
i stariji načini prehrane. Ovaj se preokret zapaža u svim zemljama, i u
Japanu, gdje je prije vladala naročita hrana, potiskuje evropska stari
režim, a mornarica je čak zavela novu hranu, jer je ova kompedijoznija
pokazavši se boljom za radnike, koji su u poslu. O pćenita je težnja
doći do koncentrirane, masne i ukusne hrane.“ M . Rubner, Pitanja
narodne prehrane. Str. 3 1 . do 32 . Leipzig 1908.
�458
3. Komunistička kuhinja.
Ali kod hrane je daleko važnji k v a 1i t e t, nego
kvantitet; mnogo ne pomaže, ako to mnogo nije dobro. A
kvalitet se znatno popravlja načinom pripravljanja. Ako se hoće
postići najveći stepen koristi, p r i p r a v l j a n j e h r a n e
m o r a da o d g o v a r a z n a n o s t i i s t o tako, kao
s va k a d ru g a l ju ds k a djelatnost. Zat o treba
z n a n j a i s r e d s t a v a . Nije treba dokazivati, da naše
žene, kojima danas pripravljanje hrane poglavito pripada,
često puta ovoga znanja n e m a j u i ne mogu da imaju.
T ehnika velikih kuhinja dostigla je već savršenstvo, za
koje ne znaju ni najbolje uredjene porodične kuhinje. N a
ročito odgovara željama kuhinja sa električnim grijanjem i
svijetlom. Ni dima, ni vrućine, ni p a re ; kuhinja nalikuje
više jednom salonu, nego li jednom radnom prostoru sa
svim mogućim tehničkim i mašinskim uredbama, koje brzo
i lako vrše najneugodnije i najdangubnije poslove. T u su
električne sprave za Ijuštenje krumpira i voća, aparati za
vadjenje jezgra, alat za punjenje kobasica, preša za slaninu,
stroj za siječenje i drobljenje mesa, aparati za pečenje,
mlinovi za kavu i mirodije, aparat za rezanje hruha, stroj
za drobljenje leda, aparati za vadjenje čepova i stotine
drugih orudja i strojeva, pomoću kojih relativno mali broj
lica sa umjerenim naporom može da zgotovi jelo za sto
tine gostiju. Isti je slučaj s priborom za pranje i čišćenje.
Privatna je kuhinja za milijune žena jedna ustanova,
koja traži najveće napore, najveću dangubu i najveće ra
sipanje, ona im oduzima zdravlje i dobro raspoloženje i
predmet je svagdašnje brige, naročito kad su sredstva,
kao kod većine porodica, najoskudnija što mogu biti.
Ukidanje privatne kuhinje znači za mnoge žene oslobo
djenje. Privatna je kuhinja isto tako nazadna i preživljena
ustanova, kao i radionice sitnog majstora, obje znače naj
veću protivnost ekonomiji, veliki gubitak vremena, snage,
materijala za ogrijev i svijetlo, hrane i t. d.
Hranivost jela povećava se time, ako se ona dadu lako
asimilirati; ovo je odlučno.1 Prirodni načm hranjenja kod
1 Sposobnost asimilacije jela od presudnog je značenja za pojedinca.
Niemeyer, Nauka o zdravlju.
�459
sviju omogućit će tek novo društvo. Cato hvali stari Rim,
da je do šestog vijeka od osnivanja grada (200 prije
Krista) bilo poznavalaca ljekarstva, ali nije bilo rada.
Rimljani su živjeli tako trijezno i jednostavno, te su bo
lesti bile rijetke, a običan oblik smrti bijaše smrt od
ostarjelosti. Stvari su se iz temelja promijenile tek onda,
kad su se razvili na jednoj strani požuda i lijenost, ukratko
raspuštenost, a na drugoj strani nevolja i pretjeran rad. U
budućnosti će biti nemoguća pohotljivost i raspuštenost,
ali i nevolja, bijeda i oskudica. Svega je dovoljno za sve.
V eć je Heinrich H eine pjevao:
N a zemlji ima hljeba dost
Z a svekolike ljude I
R uže i mirte, ljepota i radost
I šećerni grašak je tude.
D a, šećerni grašak svakome,
Cim mahuna pukne jednom !
N ebesa mi prepuštamo
A ngjelu, vrapcu vriednom.1
„Tko jede malo, živi dobro “ (to jest dugo) rekao je
Talijanac Cornaro u šesnaestom vijeku, kako ga citira
Niemeyer. Najposlije će u buduće i kemija pridonijeti
mnogo više, nego li dosad, pripravljanju nove i bolje hrane.
D anas se znanost mnogo zlorabi, da bi se omogućila patvorenja i iznudjivanja; medjutim je jasno, da kemijskim
načinom zgotovljeno jelo, koje ima sva svojstva prirodnog
proizvoda, pokazuje isti rezultat. Način dobijanja sporedna
je stvar, ako proizvod u svem ostalom daje ono, što se
od njega traži.
4. Preobražaj u domaćem životu.
Kako u kuhinji, revolucija će se odigrati u cjelokupnom
domaćem životu i otpasti će mnogi poslovi, koji se danas
moraju obavljati. Kako će u buduće zavodi za centralno
pripremanje hrane učiniti potpuno suvišnom domaću ku
hinju, isto će tako sa centralnim grijanjem i centralnim
električnim svijetlom otpasti svi poslovi, koje je dosada
1 Heinrich H eine, Njemačka, zimska priča.
�460
iziskivalo loženje peći i spremanje svjetiljaka i aparata za
svijetlo. Vodovod sa toplom kao i sa hladnom vodom
omogućiti će svakomu, da bez pomoćnih lica ima i
pranje i kupalište. Centralni zavodi za pranje i sušenje po
duzeti će čišćenje i sušenje rublja; centralni zavodi za či
šćenje vršiti će čišćenje odijela i sagova. U Chicagu su
bili izloženi strojevi, koji su obavljali čišćenje sagova a naj
kraćem vremenu, što je izazvalo čudjenje i divljenje dama,
koje su posjetile izložbu. Električna se vrata otvaraju pod
lakim pritiskom prsta i sama se zatvore. Električna insta
lacija raznosi pisma i novine u sva kućna odijelenja i sve
spratove, električna kola prištedjuju penjanje uza stube.
Unutrašnji kućni namještaj, pod, zastiranje zidova, po
kućstvo, bit će udešeni tako, te će se sve moći najlakše
čistiti, da ne bude sakupljača prašine i bakterija. Djubre i
otpaci iznosit će se iz kuće na sličan način, kao što vo
dovod odvodi upotrebljenu vodu. U Saveznim Državama
u gdjekojim evropskim gradovima, naprimjer u Ziinchu,
Berlinu i njegovim predgradjima, Londonu, Beču, Miinchenu, ima već takvih kuća, uredjenih sa svim rafinemanom, u kojima stanuju mnogobrojne imućne porodice —
ostale ne mogu da podnose troškove — i uživaju veliki
dio opisanih udobnosti.1
1 O d 2521 stanova, koji su godine 1908. nastali u W ilmersdorfu,
imalo j e :
Centralno lo ž e n j e .............1001
ili 39,71
procenata
Opskrbu toplom vodom . . 1373 „
5 4 ,4 6
„
Električno svijetlo . * . . . 1288 „
5 1 ,0 9
„
K u p a o n u .................................... 2 0 6 3
„ 8 1 ,8 3
„
L i f t .................................. 6 9 9
„
2 7 ,7 3
Sakupljač p r a š in e ..................... 3 0 4
„
12,06
„
Plin je bio uveden u sve stanove.
U Berlinu i oko njega postoji već i više kuća s jednom kuhinjom.
O vdje se, u zajedničkoj kuhinji, gotovi jelo za sve stanovnike kuće.
Tako već na svim područjima buržoasko društvo nosi u sebi klice socija
lističkog preobražaja društvenog: ,.Grad budućnosti imat će osim zajed
ničke kuće sa plinskom, elekričnom centralom za loženje, ^osim škola i
prostorije za sastajanje i centralnu kuhinju za čitavu zajednicu. Tada ne
će biti nemoguće direktnim telefonskim pozivom zatražiti u stanove jelo,
koje će se dovoziti na malim automatskim kolicima, slično, kao^ što se
u velegradovima raznose pisma pomoću podzemne električne pošte. T o
je daleko manje teško i daleko izvedljivije, nego li riješenje problema o
letenju, koji se još do nedavna činio tako utopističkim. E. Lilienthal,
Reforma kućanstva. Dokumenti napretka. Svezak 9. 1909.
�461
Ovdje imamo i opet jedan dokaz o tome, kako bur
žoasko društvo utire put revolucijoniranju domaćeg života,
ali samo svojim izabranicima. A čim se domaći život bude
na ovaj način iz osnova promijenio, nestati će sluge,
ovoga „roba za sve ćudi gospodjine“. Zajedno s njim
nestati će i dame. „Bez slugu nema kulture“, uzviknut će
gospodin v. Treitschke sa komičnim patosom. O n je isto
tako malo sposoban da zamisli društvo bez slugu, kao
što ga Aristolel nije mogao da zamisli bez r o b o v a .
Čudno je, što gospodin v. Treitschke smatra naše sluge
„nosiocima naše kulture**. Treitschkeu kao i Eugenu Richteru zadaje mnogo brige i čišćenje cipela i odijela, u
čemu se pak svaki ne će sam za sebe brinuti. No u
devet desetina slučajeva danas to svaki sam radi, ili radi
žena za muža, ili kćer i sin za porodicu, i moglo bi se
odgovoriti time, da što danas čine devet desetina, može
činiti i ona jedna desetina. Našao bi se i drugi izlaz.
Zašto da se u buduće m l a d e ž bez razlike spola ne
upotrijebi za takove i slične poslove? Rad ne sramoti
čovjeka, pa sastajao se on i u čišćenju cipela, to je iskusio
i mnogi oficir iz staroga plemstva, koji je zbog dugova
otpirio u Savezne Države i tamo postao slugom ili čističizmom. Gospodin Eugen Richter prikazuje u jednoj svojoj
brošuri, kako na pitanju čišćenja cipela pada „socijalistička
država budućnosti**. „Socijalistički državni kancelar** odreći
će se naime toga, da čisti sebi cipele i eto, to će biti
njegova nesreća. Protivnici su se silno ushićivali tom kri
tikom i time posvjedočili svoju skromnost u tome, šta traže
od kritike socijalizma. G ospodin Eugen Richter morao je
doživjeti poraz, jer ne samo da je jedan od njegovih stranačkih
drugova u Niirnbergu odmah poslije štampanja njegove
brošure pronašao s t r o j z a č i š ć e n j e c i p e l a , već je
na chikaškoj svjetskoj izložbi 1893. bila izložena jedna
e l e k t r i č n a m a š i n a z a č i š ć e n j e c i p e l a , koja
je taj posao obavljala potpuno i savršeno. Tako je glavni
prigovor, koji su Richter i Treitschke podizali protiv socija
lističkog društva, propao u praksi pred jednim izumom,
koji je nadjen u buržoaskom društvu.
Revolucionarni preobražaj, koji iz temelja mijenja sve
�462
životne odnose ljudi, a naročito položaj žene, vrši se već
pred našim očima. Samo je pitanje v r e m e n a , kad će
taj preobražaj u najvećim razmjerima uzeti u svoje ruke
samo društvo, ubrzati ga i uopćiti ga i s t i m e p r u ž i t i
pr i l i ke, da svi b e z i z n i m k e s u d j e l u j u na nj e
g o v i m m n o g o b r o j n i m r a z n o v r s n i m kor i s t i ma.
D v a d e s e t i o s m o poglavlje.
Žena u budućnosti.
O vo poglavlje može biti vrlo kratko. O no sadrži samo
konzekvencije, koje iz onoga, što je dosada kazano, izlaze
za položaj žene u budućem društvu, konzekvencije, koje
dapače i sam čitalac može lako izvući.
Z ena novoga društva bit će socijalno i ekonomski
potpuno nezavisna, ona ne će biti više potčinjena ni sjenci
od gospodstva i izrabljivanja, ona će stajati prema muš
karcu kao slobodna, jednaka i biti će gospodaricom svoje
sudbine. Njezin je uzgoj jednak čovjekovom izuzimajući
nastranosti, uvjetovane razlikom spola i njezinim spolnim
funkcijama; živući u prirodnim životnim uslovima, ona
može razvijati i upotrebljavati svoje fizičke i duševne sile
prema p o trebi; za svoju djelatnost ona odabire one oblasti,
koje odgovaraju njezinim željama, sklonostima i predispo
zicijama, i radi pod istim uslovima kao i muškarac. Jedan
dio dana radit će kao praktična radnica ma kakav posao,
drugi dio dana bit će odgojiteljica, ućiteljica, dadilja, treći
dio dana zanimat će se umjetnošću ili naukom, četvrti dio
dana vršit će ma koju administrativnu funkciju. O na će stu
dirati, raditi, uživati, zabavljati se sa sebi ravnima ili s muš
karcima, kako ona hoće i kakova već bude prilika.
U izboru ljubavi bit će kao i muškarac slobodna i nespriječavana. O na prosi ili se udaje i sklapa brak jedino
s obzirom na svoju naklonost. Taj je brak privatan ugovor
bez posredovanja kakvog funkcijonara, kao god što je brak
do srednjega vijeka bio privatan ugovor. Socijalizam ovdje
ne stvara ništa novo, on samo na višem kulturnom stupnju
�463
i pod novim društvenim formama uspostavlja ono, š t o j e
b i l o o p ć e n i t o p r i z n a t o p r i j e , no š t o je p r i
v a t n o v l a s n i š t v o z a g o s p o d a r i l o društvom.
Pretpostavljajući, da zadovoljavanjem svojih nagona ne
nanosi nikome nikakve štete, čovjek ima sam sobom da
raspolaže. P o d m i r e n j e
s p o l n o g n a g o n a je
isto tako lična stvar svakog pojedinca,
kao i p o d m i r e n j e svakog drugog prirod
n o g n a g o n a . Nitko nema o tome da polaže račun
drugome i nitko nepozvani nema u to da se miješa. Kako
ja jedem, pijem i spavam i kako se odijevam, to je moja
lična stvar, a isto je tako lična stvar moj saobraćaj sa licem
drugog spola. Uvidjavnost i obrazovanje, potpuna lična
nezavisnost, osebine, koje će se sa uzgojem i odnosima
u budućem društvu same po sebi javiti, sačuvat će sva
koga, da ne radi ono, što mu nanosi štetu. Muškarci i
žene budućeg društva imat će u mnogo većem stepenu
samoodgoje i poznavanja vlastitog bića, nego što je to
danas. A samim tim, što će nestati onog glupog i smiješnog
skrivanja spolnih stvari, saobraćaj spolova bit će mnogo
naravniji, nego danas. A ko se izmedju dvoje, koji su
sklopili brak, pojavi nesloga, razočaranje ili mržnja, moral
nalaže, da se neprirodna i zato nemoralna veza raskine.
A pošto će iščeznuti odnosi, koji su dosada veliki broj
žena osudjivali na vanbračnost ili prodaju svojega tijela,
to će nestati i nadmoćnosti muškaraca. S druge strane,
potpuno novo društveno stanje otklonit će mnoge smetnje
i zapreke, koje danas uplivišu na bračni život i koje ga
često čine nedovoljno razvijenim ili sasvim nemogućim.
Zapreke, apsurdnosti i neprirodnosti u današnjem po
ložaju žene dolaze sve više u svijest širokih krugova na
lazeći živa izražaja u socijalnoj literaturi, kao i u roma
nima ; često medjutim u neskladnoj formi. Nitko, tko misli,
ne će poreći, da današnji brak sve manje odgovara svojoj
svrsi, i zato nije nikakvo čudo, što slobodan izbor ljubavi
i slobodno raskidanje podržavanih odnošaja smatraju kao
nešto prirodno čak i oni, koji uostalom nijesu skloni^ da
otuda izvuku konzekvencije za promjenu našeg sadašnjeg
društvenog stanja; oni drže, da samo privilegovanim kla
�464
sama treba priznati slobodu spolnog saobraćaja. M a t i l d a
R e i c h h a r d t-S t r o m b e r g o v a veli naprimjer u jednoj
polemici1 protiv emancipatorskih težnja spisateljice F a n n y
Lewaldove:
„Kad V i (F. L .) tražite potpunu ravnopravnost žene
s muškarcem u socijalnom i političkom životu, to mora
imati pravo i G e o r g e S a n d o v a u svojim emancipatorskim težnjama, koje sadrže samo ono, što muškarac
odavna neosporno ima. J e r s e n e m o ž e n a ć i n i
j e d a n u p r a v o p a m e t a n r a z l o g z a t o, d a
u ovoj r a v n o p r a v n o s t i
su djeluje samo
glava,
a ne i s r c e ž e n i n o i da ona ne
bude slobodna davati i primati
kao i
m u š k a r a c . N aprotiv: ako žena prema svojoj prirodi
ima prava, a s tim i dužnost - jer mi nismo dužni zako
pavati blago, koje nam je dano — da u duševnoj utak
mici s drugim spolom napreže vlakna moždjana do krajnje
granice, ona mora imati i pravo, d a r a d i o d r ž a n j a
r a v n o t e ž e u s p o s o b n o s t i m a ubrza krvo
t o k s r c a n a n a č i n , k o j i j o j s e č i n i naj p o d e s n i j i m. Bez ikakvog moralnog uzbudjenja svi mi
čitamo naprimjer kod G o e t h e a — da uzmemo naj
većeg za primjer — kako je često rasipao toplotu svojega
srca i oduševljenje svoje velike duše na druge žene. Uvidjavan čovjek nalazi, da je to prirodno, baš zbog nje
gove velike duše, koja se teško zadovoljava, a samo ogra
ničena moralnost ne odobrava tome. Zašto se dakle Vi
rugate .velikim dušama’ medju ženama 1 . . . Uzmimo, da
je cijeli ženski spol bez iznimke sastavljen od George
Sandičinih velikih d u ša ; svaka je žena Lukrecija Floriani,
čija su sva djeca djeca ljubavi, ali koja je svu ovu djecu
odgojila kako pravom materinskom ljubavlju i predanošću,
tako i uvidjavnošću i razumom. Sto bi tada bilo od svi
jeta ? N e m a s u m n j e , d a b i s v i j e t m o g a o
p o s t o j a t i i n a p r e d o v a t i i tada, kao i da
n a s , i d a b i s e m o ž d a b o l j e o s j e ć a o. “
1 Ženino pravo i ženina dužnost. Odgovor na pisma Fanny L e
w aldove: Z a i protiv žena. 2. naklada. Bonn 1871.
�465
Ali zašto da na to imaju pravo samo „velike duše“ ?
Kad su mogli jedan Goethe i jedna George Sandova, da
izuzmemo njih dvoje izmedju mnogih drugih, koji su radili
i rade kao i oni, živjeti po sklonostima svog srca, kad je
naročito o Goetheovim ljubavnim aferama štampano knjiga
za pol biblioteke, koje njegovi obožavaoci i obožavateljice
sa ushićenjem gutaju, zašto ne odobravati kod drugih ono,
što je predmet zanosnog udivljenja, kad dolazi od jednoga
G oethea ili jedne George Sandove?
Dakako, sloboda u izboru ljubavi nije moguća u bur
žoaskom društvu — u tom i leži vrhunac našeg dokazi
vanja —, ali neka se svi ljudi stave u slične socijalne
uslove, 'koji danas vrijede samo za izabrane u materijalnom
i duševnom pogledu, pa će svi imati mogućnosti za pravu
slobodu. U ,,Jacques“-u opisuje George Sandeova jednog
muža, koji o brakolomnom odnošaju svoje žene sa drugim
ovako su d i: „Nijedno ljudsko biće ne može zapovijedati
nad ljubavlju i nitko nije kriv, ako je osjeća ili ako je
nema. Sto ženu ponizuje, jest la ž ; što ruši brak, nije čas,
što ga ona ljubavniku pruži, v e ć n o ć , k o j u o n a p o
s l i j e t o g a p r o v e d e s a s v o j i m m u ž e m . “ Jacques
se osjeća obvezanim, da zbog ovakovog shvatanja ustupi
mjesto svome suparniku (Borelu) i tada ovako umuje:
„Borel bi na mome mjestu svoju ženu mirne savjesti
istukao i ne bi se zarumenio, da ju tada primi u zagrljaj,
poniženu njegovim batinama i cjelovima. Ima ljudi, koji
bez razmišljanja, po istočnjačkom običaju ubijaju svoju
nevjernu ženu, jer je smatraju kao zakonito vlasništvo.
Drugi se tuku sa svojim suparnikom, ubiju ga ili udave,
i tada ženu, koja im reče, da ih voli, mole za cjelove i
milovanja, dok se ona usteže puna straha ili predaje u
očajanju. T o je u bračnoj ljubavi običan način ponašanja
i meni se čini, da je ljubav svinja manje podla i manje
surova od ljubavi takvih ljudi.” 1 Brandes dodaje ovim
navedenim rečenicama o v o : „O ve istine, koje za naš da
našnji o b r a z o v a n i svijet važe kao elementarne, bile su
*) G eorge Brandes, Literatura
Leipzig 1883. V eit & Co.
A . Bebel: Ž en a i socijalizam.
devetnaestog stoljeća. 5.
svezak.
30
�466
prije pedeset godina vapijući u nebo sofizmi." Ali ni danas
se „imućni i obrazovani svijet" ne usudjuje, da se otvo
reno izjavi za načela George Sandove, i ako faktično po
njima živi. Kao što je licemjeran u moralu i religiji, tako
isto i u braku.
Ono, što su radili Goethe i George Sandova, rade
danas tisuće drugih, koji se ne mogu uporediti s Goetheom
ili Sandovom, pa ipak ne gube ništa na društvenom ugledu.
T reba čovjek samo da ima ugledan položaj i sve ide samo
od sebe. Bez obzira na to, slobode jednoga Goethea ili
jedne George Sandove vrijede sa stanovišta gradjanskoga
morala kao nemoralne, jer se sukobljuju sa moralnim zako
nima, koje je društvo stvorilo, i sa prirodom našeg dru
štvenog stanja. Prisilni je brak za gradjansko društvo nor
malan brak, jedini „moralni" savez spolova, svaki je drugi
spolni savez nemoralan. Đuržoaski je brak, kako smo nepo
bitno dokazali, posljedica buržoaskih prilika s obzirom na
vlasništvo. Stojeći u najužoj vezi sa privatnim vlasništvom
i nasljednim pravom, on se sklapa radi dobijanja „zako
nite" djece za nasljednike. A pod pritiskom društvenih
prilika on je nametnut i onima, koji nemaju ništa da nasli
jede, 1 on postaje društveno pravo, koje država kaznom
štiti, zatvarajući u tamnice ljude i žene, koji živu van
bračno ili se rastave.
Ali u socijalističkom društvu ne če se imati šta na
sljeđivati, i ako se kao baština smatra pokućstvo i lične
stvari, i sa te tačke gledišta današnji oblik braka otpada.
T im e je svršeno i sa pitanjem o nasljednom pravu, koje
socijalizam ne treba da ukida. Ne ima li privatnog vlasni
štva, ne može biti ni nasljednog prava. Ž ena će dakle
biti s l o b o d n a i djeca, koju bude imala, ne će joj ovu
1 U svom djelu ,,Gradja i život društvenoga tijela4 veli Dr.
S c h a f (1 e : „Slabljenje bračne veze olakšavanjem rastave braka ne
može se zacijelo željeti, ono bi bilo protivno moralnim zadacima ljudskog
parenja i štetno za održanje stanovništva i odgoj djece." Prema onome,
što smo rekli, izlazi, da mi smatramo ova naziranja ne samo netačnima,
već smo pripravni, da ih smatramo i nećudoredniraa.4^ Medjutim će i
Dr. Schaffle priznati, da je nemoguće, u jednom društvu daleko kul
turnijem, nego li je sadašnje, uvoditi ili održati ustanove, k o j e s e
k o s e s n j e g o v i m p o j m o v i m a o moral u.
�467
slobodu umanjiti, ona joj mogu samo uvećati radost života.
Dadilje, odgojiteljice, prijateljice, odrasla ženska mladež
bit će joj u pomoći u slučajevima, u kojima joj je pomoć
potrebna.
Moguće je, da će u buduće biti ljudi, koji će reći
slično A . H u m b o l d t u : „Ja nisam stvoren, da budem
otac porodice. Osim toga ja smatram ženidbu za grijeh,
radjanje djece za zločin “ P a šta onda? Moć prirodnog
nagona pobrinut će se kod ostalih za ravnotežu. Nas ne
uznemiruje ni neprijateljstvo prema braku jednog Humboldta
ni filozofski pesimizam jednoga Schopenhauera, Mainlandera ili v. Hartmanna, koji u „idealnoj državi“ stavljaju
čovječanstvu u izgled samouništavanje. Mi smo ovdje istog
mišljenja kao i Fr. Ratzel, koji piše sa punim pravom:
„ Č o v j e k se ne s m i j e d u l j e s m a t r a t i kao
i z u z e t a k od p r i r o d n i h zakona, ne go neka
već jednom počne tražiti z akonitost u
s v o j i m v l a s t i t i m r a d n j a m a i m i s l i m a i neka
na s t o j i , da živi po p r i r o d n i m z a koni ma.
O n ć e p o s t i ć i t o, d a z a j e d n i č k i ž i v o t s a
n j e m u j e d n a k i m a , to j e s t p o r o d i c u i dr
žavu, u r e d i ne po n a č e l i m a d a l e k i h vje
k o v a , već po r a z u m n i m p r i n c i p i m a n a r a v n e
s p o z n a j e . P o l i t i k a , m o r a l , p r a v n a n a č e la ,
k o j a s a d a k u l j a j u iz s v i h m o g u ć i h izvora,
d o ć i će u p o t p u n i s k l a d sa z a k o n i m a pri
r o d e . Ž i v o t , d o s t o j a n č o v j e k a , o k o m e se
p r i č a t i s u ć l j e ć i m a , p o s t a t i će k o n a č n o
i s t i n o m.**1
Ovo se vrijeme približava o r i j a š k i m k o r a c i m a .
Ljudsko je društvo tijekom hiljada godina prošlo kroz sve
faze razvoja, da bi najposlije došlo dotle, odakle će ući
u komunističko vlasništvo i potpunu jednakost i bratstvo,
ali ne više samo suplemenika, v e ć s v i h l j u d i . T o je
veliki napredak, koji ono čini. Slobodu, bratstvo i jedna
kost svih ljudi, za čime je buržoasko društvo uzalud te
žilo, na čemu nasijeda i mora da nasjedne, ostvariti če
1 Citat u H ackelevoj „Prirodnoj povjesti stvaranja1'. 4. naklada.
�468
socijalizam. Đuržoasko je društvo moglo postaviti samo
teoriju, koja je, kao i u mnogim drugim stvarima, u pro
tivnosti sa praksom. Socijalizam će združiti teoriju i praksu.
Povratak čovječanstva polaznoj tački njegovog razvitka
biva na daleko višem kulturnom stupnju,
negošto jeonaj,
od koga je pošlo.
Prvobitno je društvo imalozajedničku
svojinu u rodu i bratstvu, ali tek u najgrubljoj formi i na
nerazvijenom stupnju. Razvitak, koji je otada učinjen, ra
stočio je zajedničku svojinu do najsitnijih beznačajnih osta
taka, razorio rod i cijelo društvo rastvorio u atome, ali on
je u svojim različitim fazama silno podigao produktivne
snage društvene i mnogostrukost potreba, od rodova i ple
mena stvorio narode i države i time opet proizveo stanje,
koje je sa potrebama društvenim u vapijućoj protivnosti.
Z adatak je budućnosti, da ovu protivnost razriješi time,
što će izvršiti na najširoj osnovi pretvaranje privatne svojine
i sredstava za rad u zajedničku svojinu.
Društvo uzima u svoje ruke ono, što je nekada imalo
i samo stvorilo, ono omogućuje svima, u skladu s novim
uslovima života, da živu na n a j v i š e m kulturnom stupnju,
to jest, o n o d a j e s v i m a o n o , š t o j e u p r i m i
t i v n i m o d n o s i m a m o g l o b i t i s a mo pr i vi l eg
p o j e d i n a c a i l i p o j e d i n i h k l a s a - A sada i žena
o p e t uzima a k t i v n u ulogu, koju je nekad imala u
prvobitnom društvu, ali ne kao gospodarica, već kao rav
nopravna.
„Konac državnog razvoja nalikuje početku ljudskog ži
vota. Prvobitna se jednakost vraća opet. Život, zasnovan
na materinstvu, otvara i zaključuje kružno kretanje ljudskih
stvari,“ piše Đachofen u svom djelu „Materinsko pravo*.
A Morgan veli:
„Sa nastankom civilizacije porast bogatstva postao je
tako ogroman, njegovi oblici tako raznovrsni, njegova pri
mjena tako opsežna, a u p r a v l j a n j e n j i m e u d e '
š e n o je t a k o v j e š t o u i n t e r e s u vlasnika,
te ovo b o g a t s t v o s t o j i d a n a s p r e m a na
r o d u k a o n e s a v l a d i v a s i l a . Ljudski duh stoji
sputan i bez pomoći pred vlastitim svojim djelom. Ali ipak
će doći vrijeme, kad će ljudski razum ojačati za vladavinu
�469
nad bogatstvom, kad će utvrditi kako pdnos države prema
vlasništvu, što ga ona štiti, tako i granice pravima vlasnika.
I n t e r e s i d r u š t v a s u a p s o l u t n o p re č i, n e g o
i n t e r e s i p o j e d i n a c a , i j e d n i i d r u g i mo r a j u
biti d o v e d e n i u pra v ed a n i harmoničan
o d n o š a j ; puki lov za bogatstvom nije krajnja meta
čovječanstva, progres će postati zakonom budućnosti, kao
što je bio za prošlost. Vrijeme, koje je proteklo od osvita
civilizacije, jest samo jedan mali dio vremena u dosadaš
njem životu čovječanstva, samo jedan mali dio vremena u
njegovom životu. P r o p a s t d r u š t v a s t o j i p r e d
nama kao kraj j e d n o g h i s t o r i j s k o g raz
vitka, čiji je j e d i n i k o n a č n i cilj bio bo
g a t s t v o ; j e r t a k a v r a z v i t a k s adr ži e l e ment e
svoga vlastitog uništenja.
,,D e m o k r a c i j a
u upravi,
bratstvo
u
d r u š t v u , j e d n a k o s t pr ava, o p ć e n i t i uzgoj
p o s v e t i t će n a j b l i ž i , viši s t u p a n j društva,
za koj i p o s t o j a n o r a d e i s k u s t v o , r a zum i
znanost.
„ O n o će bi t i o b n o v a — ali u v i š e m obl i ku
— slobode, jed n a k o sti i bratstva starih
rodova."1
T ako ljudi različitih stajališta dolaze do istih rezultata
na osnovi svojih znanstvenih istraživanja. Potpuna eman
cipacija žene i njezina ravnopravnost s muškarcem jedan
je od ciljeva našega kulturnog razvitka, i njezino ostva
renje ne može spriječiti nikoja sila svijeta. Ali ona je mo
guća samo na temelju preobražaja, koji ukida vlast čo
vjeka nad čovjekom, dakle i kapitalista nad radnikom. T ek
onda će čovječanstvo dostići najvišu tačku svojega razvoja.
Najzad će doći „zlatno doba“, o kom su ljudi tisućlje
ćima sanjali i za kojim su čeznuli. K l a s n o g o s p o d
st vo s v r š i t će z an a vi j e k, a s njim i gos
p o d s t v o m u š k a r c a nad ženom.
1 Morgan, u pomenutoj knjizi, atr. 474 do 475.
�470
Dvadesetideveto
poglavlje.
Internacijonalnost.
Život, dostojan čovjeka, za sve, ne može biti stvar
jednog povlaštenog naroda, koji, izolovan od svih ostalih
naroda, ne bi mogao ovo stanje ni zasnovati ni održati.
Cijeli naš razvitak jest proizvod zajedničkog rada nacijonalnih i internacionalnih snaga i odnosa. 1 ma da nacijonalna ideja u mnogome još vlada glavama i služi kao
sredstvo za održanje političke i socijalne vlasti, jer je ova
moguća tek u krugu nacijonalnih granica, mi smo već du
boko zapali u internacijonalizam.
Trgovački, carinski i brodarski ugovori, svjetski po
štanski savez, medjunarodne izložbe,* kongresi za medjunarodno pravo i medjunarodni novčani saobraćaj, ostali
internacijonalni naučni kongresi i savezi, medjunarodne
istraživačke ekspedicije, naša trgovina i promet, naročito
medjunarodni kongresi radnika, koji su nosioci novog vre
mena i čijem se moralnom utjecaju ima zahvaliti, te je u
proljeće 1890. na poziv njemačkog carstva održana u Ber
linu prva medjunarodna konferencija za zaštitu radnika, sve
je to svjedočanstvo medjunarodnoga značaja, što ga zauzeše
odnošaji izmedju različitih kulturnih naroda, bez obzira na
njihovu nacijonalnu zatvorenost, koja se sve više narušava.
Nasuprot nacijonalnoj privredi mi govorimo o s v j e t s k o j
p r i v r e d i i pridajemo joj veći značaj, jer o njoj u bit
nosti zavisi dobro i blagostanje pojedinih naroda. Veliki
dio naših proizvoda zamjenjuje se za proizvode stranih
zemalja, bez kojih ne možemo da već egzistiramo. I kao
što jedna industrijska grana nanosi štetu drugoj, ako u
jednoj od njih nastupi kriza, tako isto kriza obuzme na
cijonalnu proizvodnju jedne zemlje, ako se proizvodnja
druge ukoči. Odnosi izmedju pojedinih zemalja postaju
sve tješnji, bez obzira na sve prolazne smetnje, kao što
su ratovi i nacionalistička izazivanja, jer njima gospodare
materijalni interesi, najjači od svih ostalih. Ove odnose
pojačava svaki novi prometni put, poboljšanje svakog pro
metnog sredstva, svaki izum ili usavršenje u procesu pro-
�471
izvodnje, po čemu postaje roba jeftinijom. Lakoća ličnog
saobraćaja izmedju zemalja i naroda, daleko udaljenih
medju se, jest jedan novi bitan faktor u lancu veza. Ise
ljivanje i kolonizacija jesu druga moćna poluga. Jedan
narod uči se od drugoga, jedan nastoji da drugoga nadvisi
u utakmici. Pored razmjene materijalnih produkata najrazličitije vrsti razmjenjuju se i duševni proizvodi, kako u iz
vorniku, tako i u prijevodima. Z a milijune postaje nuždom
izučavanje stranih živih jezika. Ali pored materijalne ko
risti ništa ne pridonosi više tome, da se antipatije uklone
i probude simpatije od upoznavanja sa jezikom i duševnim
proizvodima tudjeg naroda.
Djelovanje toga procesa približavanja, što se vrši na
medjunarodnoj ljestvici, jest to, da različite zemlje p os t a j u s ve s l i č n i j e u s v o j i m s o c i j a l n i m pri
l i k a m a . Kod najnaprednijih i z b o g t o g a m j e r o
d a v n i h kulturnih naroda ta je sličnost već tolika, da
onaj, koji je upoznao ekonomsku strukturu jednog naroda,
pozna u glavnom već i one ostalih. O d prilike tako, kao
što kostur životinja iste vrsti ima istu organizaciju i grad ju,
pa ako čovjek ima njegove pojedine dijelove, može da
teoretski konstruira cijelu životinju.
Daljnja je posljedica ta, da moraju biti i jednake po
sljedice tamo, gdje postoje jednaki socijalni tem elji: gomi
lanje velikoga bogatstva i protivno ovome najamno ropstvo,
zarobljivanje masa mašinerijom, vlast bogate manjine nad
masama, sa svim posljedicama, koje slijede otuda.
Mi vidimo doista, da klasne opreke i razredne borbe,
koje bijesne u Njemačkoj, pokreću čitavom Evropom, Sa
veznim Državama, Australijom i t. d. U Evropi vlada od
Rusije do Portugalske, od Balkana, Ugarske i Italije do
Engleske i Irske isti duh nezadovoljstva, opažaju se iste
pojave socijalnog vrijenja, sveopće revoltiranosti i rasula.
Izvana raznoliki, već prema stepenu razvoja, karakteru pu
čanstva i obliku njihovoga političkog stanja, u bitnosti su
ovi pokreti posvuda jednaki. Njihov su uzrok duboke
društvene suprotnosti. Svakom se godinom one sve vise
zaoštravaju, vrijenje i nezadovoljstvo prodire sve dublje i
na šire u društveno tijelo, dok konačno jedna pobuda,
�472
možda i neznatna, ne izazove eksploziju, koja će se poput
munje proširiti preko čitavog kulturnog svijeta izazvavši na
bojno polje za i proti sve duhove.
Borba novog svijeta proti starom se rasplamsala. Na
pozornicu dolaze mase, borba se vodi punoćom inteligen
cije, što još nikada ne vidje svijet ni u jednoj borbi i kao
što ne će nikad više vidjeti u sličnoj borbi. J e r to j e
p o s l j e d n j a d r u š t v e n a b o r b a . Stojeći u početku
dvadesetog stoljeća, mi vidimo, kako se ta borba približava
posljednjoj svojoj fazi, u kojoj pobjedjuju nove ideje.
Novo će se društvo podići na medjunarodnoj osnovi.
Narodi će se zbratimiti, oni će jedan drugome pružiti ruke
i raditi na tome, da novo stanje postepeno prošire na
sve narode na zemlji.1 Jedan narod ne će više dolaziti
drugome kao neprijatelj, da ga eksploatiše i ugnjetava, kao
predstavnik tudje vjere, koju mu hoće da nametne, već
kao prijatelj, koji hoće da uzgoji sve ljude za kulturne.
Kulturni i kolonizatorski radovi novoga društva bit će po
svojoj prirodi i svojim sredstvima isto tako različni od sa
dašnjih, kao što su oba društva u suštini svojoj različna.
N e će se upotrebljavati ni barut, ni olovo, ni alkohol, ni
biblija; kulturna će se misija preduzimati samo mirnim
sredstvima, koja će učiniti, da barbari i divljaci gledaju u
civilizatorima ne svoje neprijatelje, već svoje d o b r o t v o r e .
Pametni putnici i istraživači znaju već odavna, kako je taj
put uspješan.
K ad se jednom kulturni narodi ujedine u jednu veliku
federaciju, tada će zauvijek „umuknuti ratne bure“. Vječni
mir ne će tada biti san, kao što danas gospoda u uni
formi hoće da prikažu. Ovo će vrijeme doći, čim narodi
upoznaju prave svoje interese. A ovi se ne će unapredjivati ni borbom, ni svadjom, ni oružanjima, sto upropašćuju zemlje i narode, već mirnim sporazumom i za
jedničkim kulturnim radom. Osim toga se vladajuće klase
i njihove vlade brinu, kao što je gore izloženo, da se
1 „Nacijonalni interes i interes čovječanstva nalaze se danas u
neprijateljstvu. N a jednom višem stupnju civilizacije oba će se interesa
poklopiti i postati jedno." v. Thiinen, Izolirana država.
�473
militarističkim oružanjima i ratovima stane na kraj zbog
njihove ogromnosti. T ako će posljednje oružje, kao i to
lika prije njega, otići u muzeje, neka buduća pokoljenja
vide, kako su se prošle generacije hiljadama godina klale
kao divlje životinje — dokle čovjek konačno nije triumfirao nad životinjom u sebi.
D a su samo nacijonalne osobitosti i suprotnosti interesa
— koje vladajuće klase u svim zemljama umjetno podstrekavaju, da bi u zgodnom času dobile u jednom velikom
ratu kanal za odvodjenje opasnih struja — ono, što izaziva
ratove, potvrdjuje jedna izjava pokojnoga generala feldmaršala M o 11 k e a. U prvom svesku njegove ostavštine,
koji obradjuje njemačko-francuski rat od 1870— 71., veli
se medju ostalim i ovo u uvodnim opaskam a:
„ Do k l e n a r o d i ži vu o d i j e l j e n i m život om,
bi t će i n e p r i j a t e l j s t a v a , k o j a se mogu i z r a v
n a t i s a m o o r u ž j e m , ali j e ž e l j e t i u i n t e r e s u
č o v j e č a n s t v a , d a r a t o v i p o s t a n u rj edj i , kao
što su p o s t a l i strašniji."
Eto, ovaj zasebni nacijonalni život, to jest neprijateljsko
ogradjivanje jednog naroda proti drugom, iščezava sve više
u prkos svim suprotnim nastojanjima, da se održi, i bu
duće generacije moći će bez muke ostvariti i one zadatke,
na koje su genijalne glave mislile odavna i za čija su riješenja činile bezuspješne pokušaje. V eć je Condorcet imao
ideju, da uvede u život jedan opći svjetski jezik. A ne
kadašnji predsjednik Saveznih Država, pokojni Ulysses
Grant, rekao je u jednom govoru: „Pošto su trgovina, na
stava i brzi prenos misli i materija pomoću telegrafa i pare
promijenili sve, ja vjerujem, da Bog priprema svijet, da
postane j e d a n narod, da govoii j e d a n jezik, da po
stigne takvo savršenstvo, u k o m e v i š e n e ć e b i t i
p o t r e b n e ni v o j s k e ni r a t n e m o r n a r i c e . " N a
ravno, kod jćdnog punokrvnog yankeea dragi Bog igra
ulogu izravnjavanja, koje je jedino proizvod historijskog
razvoja. N e treba se tome čuditi. Licemjerstvo ili čak i
borniranost u pitanjima religije nigdje nije veće, nego u
Saveznim Državama. Što manje državna vlast svojom or
ganizacijom upravlja masama, u toliko više mora to činiti
�474
religija, crkva. O tuda buržoazija izgleda uvijek najpobožnija
tamo, gdje je državna vlast ^najslabija. Pored Saveznih
Država u Engleskoj, Belgiji, Švicarskoj. I revolucijonarac
Robespierre, koji se glavama aristokrata i popova sigraše
ka loptama, bio je, kao što je poznato, vrlo religijozan,
radi čega je dao svečano uspostaviti najviše biće, koje je
kratko vrijeme prije toga — isto tako neukusno — kon
venat objavio kao zbačeno. 1 pošto su se prije velike re
volucije najlakoumniji i najblaziraniji aristokrati u Francuskoj
razmetali svojim ateizmom, Robespierre ga je smatrao ari
stokratskim i denuncirao ga je pred konventom u svome
govoru o najvišem biću ovim riječima: „ A t e i z a m j e
a r i s t o k r a t s k i . Ideja o najvišem biću, koje bdije nad
potlačenom nevinošću i kažnjava triumfatorski zločin, pot
puno je demokratska. K a d B o g a n e bi b i l o , m o r a o
bi s e j e d a n t a k a v i z m i s l i t i . " Kreposni je Robes
pierre slutio, da njegova kreposna buržoaska republika ne
može izgladiti socialne opreke, o t u d a vjerovanje u naj
više biće, koje vrši odmazdu i gleda da izravna ono, što
u njegovo vrijeme ljudi još nijesu mogli izravnati, otuda je
i vjera bila jedna nužda za prvu republiku.
Ovo će vrijeme proći. Jedan kulturni napredak iza
zvati će drugi, čovječanstvo će postavljati sebi uvijek
nove zadatke i dospjeti do takvog kulturnog razvitka, koji
ne će više znati za narodnosnu mržnju, ratove, religijozne
borbe i slične natražnosti.
Trideseto
poglavlje.
Pitanje naseljenosti i socijalizam.
1. Strah od prenapučenosti.
Ima ljudi, koji p i t a n j e n a s e l j e n o s t i smatraju
najvažnijim i najaktuelnijim od svih pitanja, jer prijeti opas
nost od „prenapučenosti", šta više, ona već postoji. Ovo
se pitanje mora pretresati specijalno sa medjunarodnog sta
jališta, jer ishrana i razmještaj naroda postaju sve vise
�475
medjunarodna stvar. Oko zakona o naseljenosti vodjene su
poslije Malthusa mnoge prepirke. U sv6me djelu, koje je
postalo slavno i glasovito, „Prilog principu naseljenosti
koje Karl Marx označuje „djački površnim i popovski izdeklamovanim plagijatom iz Sir Jamesa Stewarta, Townsenda, Franklina, W allacea itd.“, „bez ijedne samostalne
ideje“, Malthus iznosi gledište, da ljudstvo ima tendenciju,
da se umnožava u geometrijskoj progresiji (1, 2, 4, 8, 16,
32 itd.), dok se hrana može da uvećava tek u aritmetičkoj
progresiji (1, 2, 3, 4, 5 itd.). Nužna posljedica toga jest,
da se izmedju broja ljudi i količine hrane brzo javila nerazmjernost, koja neminovno vodi bijedi u masi i pomoru
u masi. Z ato je potrebno „uzdržavati se “ od pravljenja
djece. Ne smije se ženiti onaj, koji ne ima dovoljno sred
stava za ishranu svoje porodice, jer za „stolom prirode**
nema mjesta za potomstvo.
Strah od prenaseljenosti vrlo je star. Njega je bilo, kao
što ispitivanja u spomenutom spisu pokazuju, već kod Grka
i Rimljana, a tako isto pri izlazu iz srednjeg vijeka. O n je
vladao Platonom i Aristotelom, Rimljanima, sitnim gradjanima srednjega vijeka, on je vladao i nad Voltaireom, koji
je o tome štampao jednu raspravu u prvoj četvrti osam
naestog vijeka. Drugi su se književnici ugledali u njega,
dok se najposlije u Malthusu nije javio onaj, koji je ovim
strahovanjima dao najjači izraz.
Strah od prenaseljenosti javlja se uvijek u perijodama
socijalnog raspadanja. O pće nezadovoljstvo, koje se tada
javlja, hoće da se pripiš'e u prvom redu suvišku ljudi, a
ne nedostatku životnih namirnica i načinu pribavljanja i
podjele njihove
Svako izrabljivanje čovjeka po čovjeku osniva se na
klasnoj vladavini. A prvo i najbolje sredstvo klasne vlada
vine jest zauzimanje zemljišta. Iz zajedničkog posjeda po
staje postepeno privatni posjed. Masa ostaje bez vlasništva
i primorana je, da svoju porciju životnih namirnica zaradjuje u službi kod imućnih. U takvim prilikama svaki pri
raštaj u porodici ili novi konkurenat pada kao teret. Javlja
se sablast prenaseljenosti, koja u toliko veći strah širi, u
koliko se zemlja sve više monopolizira, a u produktivnosti
�476
gubi, bilo što se dovoljno ne obradjuje, ili što se najbolje
zemljište pretvara u pašnjake, ili što se kao lovna oblast
rezervira za uživanje gospodarovo i tako otkida obradjivanju za ishranu naroda. Rim i Italija trpjeli su najveću
oskudicu u hrani, kada se zemlja nalazila u rukama otpri
like tri tisuće latifundijskih posjednika. O tuda očajni uzvik:
Latifundija uništavaju Rim. Zemljište Italije bilo je pretvo
reno u ogromne lovske oblasti ili u vrtove za uživanje
plemićskih posjednika, a često je ležalo neobdjelano, jer je
obradjivanje robovima bilo skuplje, nego li cijena žitu, koje
se dovozilo iz Afrike i Sicilije, stanje, koje je širom otvo
rilo vrata lihvarenju sa žitom, kojim se bavilo opet u prvom
redu bogato plemstvo Rima. T o je bio glavni razlog, da
se napusti obdjelavanje domaće zemlje. Plemstvo je dobijalo na lihvi sa žitom više, nego na proizvodjenju žita na
svom ladanju.
U takvim su se odnosima rimski gradjani ili osirotjelo
plemstvo radije odricali braka i djece, što nije moglo biti
spriječeno svima premijama, koje su se davale na zaklju
čenje brakova i djecu, da bi se spriječilo umanjivanje vla
dajuće klase.
Slična se pojava javila krajem srednjega vijeka, pošto
su plemstvo i svećenstvo u nizu vjekova svima sredstvima
lukavstva i nasilja lišili vlasništva mnogobrojne seljake i
i prigrabili sebi općinsku zemlju. Z bog pretrpljenih zlostav
ljanja seljaci su se bunili, no bili su potučeni, a plemstvo
je tek tada nastavilo svoj otimački zanat još na višoj
ljestvici, što su reformovani knezovi prakticirali i prema
crkvenim dobrima, uslijed čega je broj hajduka, prosjaka i
skitnica porastao kao nikada prije. Njihov je broj bio naj
veći poslije reformacije. Izvlašteno seosko stanovništvo teklo
je u gradove. A ovdje su, zbog uzroka, koje smo prije
naveli, životni odnosi postajali sve gori i tako se „prena
pučenost*1 javila posvuda.
Pojava Malthusova pada u onu perijodu engleske indu
strije, kada su uslijed novih pronašašća Hargreavesovih,
Arkwrightovih i W attovih nastali silni preobražaji u meha
nici i tehnici, koji su provedeni poglavito u pamučnoj i
platnenoj industriji i ostavili bez kruha desetine hiljada
�477
radnika dotičnih kućnih industrija. Koncentracija posjeda i
razvitak krupne industrije uzeli su u ono vrijeme u E n
gleskoj velike dimenzije. Sa brzim porastom bogatstva na
jednoj strani brzo je rasla bijeda mase na drugoj strani. U
jedno takvo doba vladajuće klase, koje su imale sve raz
loge, da postojeći svijet smatraju najboljim, morale su tražiti
jedno vjerovatno objašnjenje za jednu tako protuslovnu
pojavu, kao što je osiromašivanje masa uslijed sve većeg
bogatstva i najvećeg cvjetanja industrije. Ništa zgodnije,
nego krivicu pripisati suviše brzom namnožavanju radnika
radjanjem djece, a ne tome, što su oni učinjeni suvišnima
procesom kapitalističke proizvodnje i akumulacijom zemlje
u rukama lordova. U takvim prilikama „djački površni,
popovski izdeklamovani plagijatu Malthusov sadrži objaš
njenje postojećeg zla, koje odgovara najskrivenijim mislima
i željama vladajuće klase i koje ju pred svijetom oprav
dava. Tim e se tumači i ogromno odobravanje, koje je naišao
na drugoj strani. Malthus je za englesku buržoaziju r e k a o
u p r a v o v r i j e m e p r a v u r i j e č i t a k o j e, u s
p r k o s t o m e , š t o n j e g o v s p i s n e m a ni j e d n e
j e d i n e „ s a m o s t a l n e mi sl i ", p o s t a o v e l i k
i s l a v a n č o v j e k , a n j e g o v o i m e n a z i v za
čitavuteoriju.1
2 Proizvodnja u prenaseljenosti.
Prilike, koje su izazvale kod Malthusa očajni krik i
njegove brutalne teorije — on ih je uputio radničkoj klasi
i tako zajedno s neuspjehom požeo i porugu — poslije
toga su se od decenija do decenija još jače rasprostrle.
N e samo u otadžbini Malthusovoj, u Velikoj Britaniji, već
u svim zemljama na svijetu sa kapitalistićkim načinom pro
izvodnje, koji povlači za sobom ekstenzivni sistem u poljo
privredi i podjarmljenje masa mašinerijom i fabrikom. ^Ovaj
se sistem sastoji, kao što je pokazano, u tome, što je
radnik odvojen od sredstava za rad, bila ona zemlja ili
1 Što su Darwin i drugi postali takodjer pristašama Malthusovim,
pokazuje samo to, kako nedostatak ekonomskih studija vodi k najjedcostranijim posmatranjima u prirodonaučnoj oblasti.
�478
alat, i što su sredstva za rad prešla u ruke kapitalista. Taj
sistem stvara neprestano nove grane industrije, razvija ih i
koncentriše, ali i baca stalno nove mase naroda na ulicu,
čini ih „prekobrojnima". U mnogom pogledu on ide na
ruku, kao u starom Rimu, latifundijama sa svim njihovim
posljedicama. Irska je klasična zemlja u Evropi, koju je
engleska ekspanzivna privreda najgore pogodila. O na je
imala već 1874. 12,378.244 akra livada i pašnjaka, a samo
3,373.508 akra oraće zemlje, i svake godine stanovništvo
se smanjuje, a oranice se pretvaraju u livade i pašnjake za
ovce i goveda i u lovačke oblasti za lordove.1 (Godine
1908. 14,805.046 akra lhada i pašnjaka, a 2,328.906 akra
oranice). Irska oranica nalazi se kao zakup u rukama veli
kog broja malih i najmanjih zakupnika, koji nisu u stanju
da iskoriste zemlju u većim razmjerima. Tako pruža Irska
izgled zemlje, koja se iznova vratila od zemljorada k sto
čarstvu. Pri tom je stanovništvo, koje je početkom devet
naestog vijeka brojilo preko 8 milijuna glava, opalo danas
na 4, 3 milijuna, a još su uvijek nekoliki milijuni „preko
brojni". Pobuna Iraca protiv Engleske tumači se ovim vrlo
jednostavno. Š k o t s k a pokazuje u svojim odnosima vla
sništva i obdjelavanja zemlje posve sličnu sliku kao Irska.2
1 Ferdinand Freiligrath pjeva u dirljivoj pjesmi „Irska" :
T ako se stara gospodar, da ga jelen i vo,
T o jest: da ga njegov seljak tovi,
Um jesto da isuši svoje dolove
V i ih znate v e ć : irske bare I
O n ostavlja zemlju da leži bez koristi,
N a kojoj bi se struk do struka njihao ;
O n je ostavlja ludo vodenoj kokoši,
Vivku i divljoj patci.
1 eto, prokletstvo: — Močvare
1 pustoš od četiri milijuna milja.
‘ ,,D v a m i l i j u n a a k r a , koji obuhvataju n a j p l o d n i j u zemlju
2
Škotske, postali su potpuno p u s t i . Prirodna trava u predjelu Glen Tilt
spada u najhranivije trave u grofoviji P e r th ; Deer forest (divlji park) u
predjelu Ben Auldera bijaše najbolji pašnjak u prostranoj oblasti
Baden och a; jedan dio Black Mount Foresta bio je najboljiškotski pašnjak
za crne ovce. O prostranosti zapuštene i opustjele zemlje za 1 o v a č k a
u ž i v a n j a može se stvoriti predodžba iz toga, što ona obuhvata veći
prostor, nego što je cijela grofovija Perth. Gubitak, koji zemlja uslijed
�479
Slično se stanje ponavlja u U g a r s k o j , koja je tek po
sljednjih decenija stupila u moderni razvitak. Zemlja, tako
bogata radnim zemljištem kao malo koja u Evropi, zadu
žena je, njeno stanovništvo osiromašilo i dopalo lihvarskih
šaka. U očajanju iseljava se u masama. Ali zemlja je kon
centrirana u ruke modernih kapitalističkih magnata, koji
vode sa šumama i njivama najekstenzivniju privredu, tako
da će Ugarska doskora prestati biti zemlja, koja izvozi
žito. Slično je stanje i u Italiji. U Italiji je političko jedin
stvo naroda, kao i u Njemačkoj, išlo na ruku kapitali
stičkom razvitku, ali vrijedni seljaci iz Piemonta i Lom
bardije, Toscane, Romagne i Sicilije osiromašuju sve više
i propadaju. V eć se iznova počimaju stvarati močvare i
bare tamo, gdje su bili još pred nekoliko decenija dobro
obradjeni vrtovi i njive sitnih seljaka. Pred vratima Rima,
u takozvanoj Campagni, leži zapušteno stotinu hiljada hek
tara zemlje, u predjelu dakle, koji je nekada bio najbujniji u starom Rimu. Močvare pokrivaju zemlju i izdišu
svoje otrovne mijazme. Kad bi se primjenom zgodnih sred
stava uredili temeljiti kanali i dobro navodnjavanje, stanov
ništvo Rima dobilo bi bogat izvoz hrane i uživanja. Ali
Italija pati od žudnje da bude velevlast, ona upropaštuje
stanovništvo lošom upravom, militarističkim i mornaričkim
oružanjem i „kolonizacijama", i tako nema sredstava za
kulturne zadatke, kao što je taj, da Campagnu učini plod
nom. Slično stanje ovome u Campagni jest i u Južnoj Ita
liji i Siciliji. O va, nekada žitnica Rima, sve više osiroma
šuje ; iscrpljenijeg, oskudnijeg, zlostavljenijeg stanovništva
nema u cijeloj Evropi. Sinovi najljepše zemlje u Evropi
poplavljuju pola Evrope i Amerike kao nadničari ili se u
grupama zauvijek iseljavaju, jer ne će da umru od gladi
na očinskoj zemlji, koja nije njihovo vlasništvo. Malarija,
ovog silnog opustošenja u izvorima proizvodnje ima, može se cijeniti po
tome, sto bi zemlja divljeg parka Đen Auldera mogla ishraniti 15.000
ovaca i što ona čini, samo jedan t r i d e s e t i d i o c j e l o k u p n e l o
v a č k e o b l a s t i u Š k o t s k o j . . . Sva je ova lovačka zemlja skroz
neproduktivna . . . O na bi se mogla bez uštrba potopiti u valovima Sje
vernog mora.'* Londonski „Economist*', 2. srpnja 1866, citiran kod Karla
Marža, K apital, 1. svezak, 2. izdanje.
�480
ona strašna groznica, širi se po cijeloj Italiji u takim d i
menzijama, da je vlada, u strahu od nje, već 1882. nare
dila istraživanje, koje je dalo žalosni rezultat, da je od 69
provincija zemlje ova bolest u velikoj mjeri snašla 32, 32
su već dohvaćene, a samo je još 5 ostalo poštedjeno.
Bolest, koja je prije bila poznata samo na selu, prodrla je
u gradove, jer tamo nagomilani proletarijat, uvećan proleta
riziranim seoskim stanovništvom, čini ognjište za zarazne
bolesti.
3. Siromaštvo i plodnost.
S koje god strane posmatrali kapitalistički privredni si
stem, uvjeravamo se, da bijeda i nevolja masa nijesu po
sljedica oskudice u sredstvima za hranu i život, već i
posljedica nejednake njihove podjele i naopakog načina
privredjivanja, koji jednima daje u izobilju, a druge pri
morava na skapanje. Malthusove tvrdnje imaju smisla samo
sa gledišta kapitalističkog načina proizvodnje. Na drugoj
strani sam kapitalistički način proizvodnje goni djecu u
proizvodnju ; njemu su potrebne jeftine dječje „ruke' za
radionice i tvornice. Kod proletera postaje rad djece nekom
vrsti računa, ona moraju sama sebi steći sredstva za život.
Proletarac u kućnoj industriji primoran je da ima mnogo
djece, jer u tom leži jedna garancija za njegovu sposobnost
u konkurenciji. T o je jamačno užasan sistem, on pojačava
osiromašenje radnika i njegovu zavisnost od poduzetnika.
Proletarac je prisiljen da radi za sve bjedniju nagradu. 1
svaka ustanova radničke zaštite, svaki viši izdatak za ovu
ili onu socijalnu dužnost, koji ne obvezuje poduzetnika i
za kućne radnike, koji za njega rade, podstiće ga, da pro
širi krug kućnih radnika; kućna industrija daje poduzetniku
koristi, kakve mu lako ne pruža nijedan drugi oblik pro
izvodnje, predpostavljajući, da se on može provesti prema
prirodi proizvodnog procesa.
No kapitalistički proizvodni sistem stvara ne samo
hiperprodukciju robe i radnika, već i inteligencije. 1 inteli
gencija obezbjedjuje sebi opstanak sve teže, ponuda uvijek
�481
nadmašuje potragu. Samo jedno nije u ovom kapitalističkom ^
svijetu suvišno, a to je kapital i njegov vlasnik, kapitalista.
A ko su buržoaski ekonomi malthusijanci, oni su ono,
što u buržoaskom interesu moraju da budu, samo svoje
buržoaske mušice ne treba da prenose na socijalističko
društvo. John Stuart Mill v e li: „Komunizam je upravo ono
stanje stvari, kod kojega se smije očekivati, da će se javno
mišljenje najintenzivnije izjaviti proti ovoj vrsti samožive
neumjerenosti. Svako namnožanje naroda, koje bi umanjilo
ugodni položaj stanovništva ili povećalo njegove napore,
moralo bi imati kao posljedicu za svakog pojedinca u
društvu neposrednu i očiglednu bijedu, a ona se tada ne
bi mogla pripisati samoživosti poslodavaca ili nepravednim
povlasticama bogataša. U tako promijenjenim prilikama ne
bi moglo izostati, da javno mišljenje ne pokaže svoje nego
dovanje, a ako ono ne bi bilo dovoljno, da se kaznama
ma koje vrsti uguši ova ili koja druga za društvo štetna
neuzdržaljivost. Prem a tome komunistička teorija ne zaslu
žuje nikako naročiti prigovor sa gledišta opasnosti od prenapučennosti; šta više, ona se preporučuje time, što ima
tendenciju, da ovo zlo u velikoj mjeri spriječava. “ A pro
fesor A d . W agner veli na strani 376. Rausovog „U džbe
nika političke ekonomije'*: „Najmanje bi se u jednom soci
jalističkom društvu mogla priznati sloboda braka i sloboda
radjanja djece." O ni dakle polaze od pretpostavke, da je
težnja za prenaseljenošću zajednička svim društvenim sta
njima, ali obojica pripisuju socijalizmu osobinu, da će odnos
stanovništva i hrane moći dovesti u ravnotežu bolje, nego
svaki drugi društveni oblik. Posljednje je tačno, prvo nije.
Bilo je doduše pojedinih socijalista, koji zaneseni Malthusovim idejama strahovahu, da opasnost od prenaseljenosti
„stoji blizu". A li je ovih socijalističkih malthusijanaca ne
stalo. Dublji pogled u narav i suštinu buržoaskog društva
naučio ih je nečemu boljem. A i tužaljke naših agraraca
pokazuju nam, da mi proizvodimo — sa gledišta svjetskog
tržišta — i suviše hrane, tako, da niske cijene, koje otuda
potiču, čine njezinu proizvodnju nerentabilnom.
_ ^
Naši malhusijanci uobražavaju sebi, a zbor buržoaskih
predstavnika ponavlja za njima bez smisla, da će socijalisA.
Bebel: Ž ena I wocljallzam.
31
�482
tičko društvo, u kome postoji slobodan izbor ljubavi i
život dostojan čovjeka, postati „stajom kunića"; da će
potonuti u neograničeno spolno uživanje i proizvodjenje
djece u masi. M ože se očekivati baš suprotno. Dosada su
imali prosječno najveći broj djece ne bolje situirani slo
jevi, već obratno, najgore situirani. Može se čak bez pre
tjeravanja reći . - u k o l i k o j e o s k u d n i j i p o l o ž a j
j e d n o g p r o l e t e r s k o g sloja, u t oliko je pro
sječno obilatiji b l ag os lov u djeci, izni
m a k a i ma i na j e d n o j i na d r u g o j s t r a ni .
T o potvrdjuje i Virchow, koji je sredinom prošlog vijeka
p isao: „Kao što engleski radnik u svojoj najdubljoj potonulosti, u najvećoj otupjelosti duha zna na kraju krajeva
još jedino za dva izvora uživanja, za, pijanstvo i spolno
općenje, tako je i stanovništvo gornje Sleske koncentriralo
p r i j e m a l o g o d i n a sve želje, svu težnju na ove
dvije stvari. Uživanje rakije i podmirenje spolnog nagona
potpuno su ovladali njima, i tako se lako dade objasniti,
što je to stanovništvo isto tako brzo raslo u broju, kao
što je gubilo na fizičkoj snazi i ćudorednosti."
Karl Marx daje u „Kapitalu" sličnu izjavu pišući:
„Faktično ne samo broj rodjenja i smrtnih slučajeva, već
apsolutna većina porodica stoji u obratnom razmjeru prema
visini najamnice, dakle prema količini životnih sredstava,
kojom raspolažu različite kategorije radnika. O v a j z a k o n
kapitalističkog drušva zvoni besmisleno
m e d j u d i v l j a c i m a ili č a k c i v i l i z i r a n i m ko
l o n i s t i m a . O n podsjeća na sirovu produkciju živo
tinjskih vrsta, koje su individualno slabe i izložene zatira
nju." Dalje citira Marx Lainga, koji v e li: „Kad bi se sav
svijet nalazio u povoljnim prilikama, brzo bi o pustio/
Laing je dakle suprotnog mišljenja M althusovu: dobar način
života pridonosi ne umnožavanju, već opadanju poroda.
Slično veli i H erbert S p e n c er: ,,U v i j e k i p o s v u d a
se usavršavanje i sposobnost održanja potomstva sukob
ljavaju medju sobom. O tuda slijedi, da će dalji razvitak
čovječanstva imati za posljedicu v j e r o v a t n o o p a d an j e umnožavanja. “ Ovdje se dakle slažu mišljenja ljudi,
koji stoje inače na potpuno različitim gledištima, a njihovom
shvatanju pridružujemo se i mi.
�483
4 . Nedostatak ljudi i suvišak hrane.
Cijelo pitanje naselja moglo bi se ukratko riješiti re
kavši, da strah od prenaseljenosti ne ima u doglednom
vremenu nikakva smisla, jer se nalazimo pred jednim suviškom hrane, koji svake godine prijeti čak da bude veći,
i da ima više smisla briga oko toga, kuda ćemo s tolikim
bogatstvom, nego li oko toga, hoće li ono biti dovoljno.
Proizvodjačima životnih namirnica bila bi najveća želja brži
porast potrošača. Ali naši su malthusijanci u prigovavaranju
nepotrebni i protiv njih moramo ustati, da im ne bi ostao
izgovor, kako im se ne zna odgovoriti.
O ni tvrde, da opasnost prenaseljenosti u skoroj buduućnosti leži u zakonu „opadanja zemljišnog prinosa". Naše
kulturno zemljište postaje „umorno za prinos", sve veće
žetve ne mogu se više očekivati, a pošto zemljište spo
sobno za kulturu, koje se još može obdjelavati, postaje
sve rjedje, to je opasnost od nedostataka hrane pri daljem
porastu stanovništva neposredna. U ovom djelu, u poglav
ljima o poljoprivrednom iskorišćivanju zemlje, već je, kako
mislimo, nepobitno dokazano, kolike goleme napretke čo
vječanstvo može učiniti u pogledu dobijanja novih količina
hrane čak i sa gledišta današnje nauke o obradbi zemlje,
ali hoćemo da priložimo tome novih primjera. Jedan vrlo
valjani veleposjednik i priznati narodni gospodar, dakle
čovjek, koji u oba pravca daleko natkriljuje Malthusa, rekao
je već 1850., dakle u vrijeme, kad je još agrikulturna ke
mija ležala u povojim a: „Produktivnost proizvodnje siro
vina, naročito h r a ne, ne će u buduće zaostajati za produktivnošću u fabrikaciji i tra n s p o rtu ... T ek u našim da
nima počima agrikulturna kemija otvarati izglede za poljo
privredu, koji će bez sumnje zavesti još u mnogu zabludu,
a li k o j i će na k r a j u k r a j e v a s t v a r a n j e h r a n e
d o v e s t i u z a v i s n o s t od d r uš t va , kao št o danas
leži u n j e g o v o j vl asti , k o l i k o će i k a k v o g će
p l a t n a p r o i z v e s t i , samo kad ima gotova pam uka."1
Justus v. Liebig, tvorac agrikulturne kemije, misli, „da
je zemlja neiscrpiva i da neprekidno daje najobilatije žetve,
1 Rodbertus, Prilog tumačenju socijalnog pitanja. 1850.
�484
ako ima u dovoljnoj količini ljudskog rada i sredstava za
gnojenje4 Zakon opadanja zemljišnog prinosa Malthusova
*.
je tvrdnja, koja je mogla biti prihvaćena u njegovo vrijeme
sa vrlo nerazvijenim poljoprivrednim stanjem, ali koja je
odavno oprovrgnuta naukom i iskustvom. Sta više, zakon
je : P r i n o s j e d n o g p o l j a s t o j i u u p r a v n o m
r a z m j e r u p r e m a l j u d s k o m r a d u , k o j i se na
n j e g a u p o t r i j e b i (uključivši ovamo znanost i teh
niku), i p r e m a d j u b r e t u , k o j e s e n a n j e g a
d o b r o u t r o š i . Kad je sitnoseljačkoj Francuskoj bilo
moguće, da svoj zemljišni prinos u posljednjih devedeset
godina više nego učetverostruči, dok se stanovništvo nije
ni udvojilo, to se mogu očekivati potpuno drugi rezultati
od društva sa socijalističkom privredom. Naši malthusijanci ne
vide dalje, da pri današnjim odnosima ne ulazi u obzir samo
naše zemljište, već zemljište cijelog svijeta, t. j. većim dijelom
zemlje, čija plodnost daje dvadeset, trideset i još više puta
toliko, koliko naše zemljište iste veličine. Zemlja je doduše
prilično jako zauzeta od ljudi, ali s a i z u z e t k o m j e d
n o g m a l o g d i j e l a o n a n i j e n i g d j e t a k o o bd j e l a n a i i s k o r i š ć e n a , k a o š t o bi m o g l a
b i t i o b d j e l a n a i i s k o r i š ć e n a . Ne samo da bi
Velika Britanija mogla proizvesti veću količinu hrane, nego
danas već i Francuska, Njemačka, Austrija i još u daleko
većem stepenu ostale zemlje u Evropi. U malom Wiirttembergu sa njegovih 879.970 hektara zemlje, zasijanih
žitom, mogla bi se samo primjenom parnog pluga pro
sječna žetva podići od 6,140.000 centi na 9,000.000 centi
žita.
E v r o p s k a Rusija, uzimajući za mjerilo stanje stanov
ništva u Njemačkoj, mogla bi ishraniti mjesto oko 100 mi
lijuna, koliko danas broji, 475 milijuna. Danas broji ev
ropska Rusija otprilike 19 ’4 stanovnika po kvadratnom
metru, Saska preko 300.
Istina je, da Rusija ima prostranih oblasti zemlje, ko
jima je klima onemogućila veću plodnost, ali na jugu ima
klimu i plodnost zemlje, kakva Njemačkoj ni izdaleka nije
poznata. Dalje, sa porastom naseljenosti i kulture zemlje
izazivaju se promjene u klimi, koje se danas ne dadu iz
�485
mjeriti Posvuda, gdje se čovjek skuplja u gustim masama,
vrše se i klimatske promjene. Mi pridajemo ovim poja
vama premalo značenja, mi ih čak nijesmo kadri ni iz
mjeriti u cijelom opsegu, jer nemamo zato povoda, a kako
stvari danas stoje, ni mogućnosti za eksperimente u veli
kom. T ako isto i danas tako rijetko naseljena Švedska i
Norveška sa njihovim ogromnim šumama, neiscrpnim bo
gatstvom kovina, sa njihovim rijekama i morskim oblastima
mogle bi biti bogat izvor za ishranu jednoga gusto nase
ljenog stanovništva. U današnjim prilikama nije moguće
steći zgodnih sredstava i ustanova, koje bi otvorile pristup
k bogatstvu ovih zemalja, i tako se jedan dio raštrkanog
stanovništva iseljava.
Sto se o sjeveru može da reče, dobija dileko veće
značenje za jug Evrohe : za Portugalsku, Spaniju, Italiju,
Grčku, zemlje oko Dunava, Ugarsku, Tursku i t.d. Naj
povoljnija klima, zemlja bujna i plodna, kakva se teško
nalazi u najboljim predjelima Saveznih Država, davala je
nekad nebrojenom stanovništvu n a j b o g a t i j u hranu.
Trule političke i socijalne prilike ovih zemalja učinile su,
da stotine hiljada žitelja iz Evrope isele preko oceana,
mjesto da ostanu u otadžbini ili da se nastane u onim zem
ljama, koje su mnogo bliže i ugodnije za stanovanje. Cim se ov
dje budu našle pametne socijalne i političke ustanove, bit
će potrebni novi milijuni ljudi, da se ove prostrane i plodne
zemlje podignu na viši kulturni stepen.
Z a dugo vrijeme mi imamo u Evropi, da bismo b a r
d o n e k l e postigli više kulturne ciljeve, ne suvišak, već
prije n e d o s t a t a k u ljudima, a u takvim je okolnostima
apsurdno podavati se ma kakvoj bojazni zbog prenaselje
nosti.1 Pri tom se mora uvijek imati na umu, da iskorišćenje postojećih izvora hrane primjenom nauke i rada n e
zn a za g r a n i c e i s v a k i dan donosi n a mn o v a
1 T o naročito vrijedi o Njemačkoj. U prkos neprestanom namnožavanju pučanstva tako je isto stalno i opadanje njegovo u iseljivanju:
ono je primjerice 1891- brojilo 1 2 0 .0 8 9 glava, 1907. još satno 3 1 .6 9 6
glava. Naprotiv je poraslo useljavanje, jer u različitim industrijskim gra
nama (ali domaćih radnika. Broj useljenih bio je primjerice 1900.
7 5 7 .1 5 1 , a godine 1905. — 1 ,0 0 7 .1 4 9 .
�486
o t k r i ć a i p r o n a l a s k e , k o j i u m n o ž a v a j u iz
v o r e za d o b i j a n j e hrane.
Idemo li od Evrope u druge dijelove svijeta, n e d o
s t a t a k na l j u d i m a i s u v i š a k u z e ml j i po
k a z u j e s e j o š u m n o g o v i š e m s t e p e n u . Naj
plodnije i najbujnije oblasti na zemlji leže još p o t p u n o
ili skoro potpuno neiskorišćene, jer se njihova obradba i
eksploatacija ne može da otpočne sa nekoliko hiljada ljudi,
v e ć se t r a ž e k o l o n i j e sa m a s o m od m n o g o
m i l i j u n a , d a bi s e b a r d o n e k l e z a g o s p o d a
r i l o p r e b u j n o m p r i r o d o m . Ovamo dolaze pored
ostalih centralna i južna Amerika, jedan teren sa stotinama
hiljada kvadratnih milja. Argentina je 1892. kultivirala tek
oko 5 milijuna hektara, a zemlja ima na raspoloženju 96
milijuna hektara plodnog zemljišta. U južnoj Americi ima
zemlje, zgodne za uspijevanje pšenice, koja leži još neobdjelana, najmanje na 200 milijuna hektara; Savezne Države,
Austrougarska, Velika Britanija i Irska, Njemačka i Fran
cuska zajedno imaju za strmna žita samo oko 105 mili
juna hektara obradjene zemlje. C a r e y je tvrdio prije
četrdeset godina, da je sama dolina Orinoka sa 360 milja
dužine kadra da pruži toliku količinu hrane, k o l i k o j e
p o t r e b n o c j e l o k u p n o m č o v j e č a n s t v u . U z
mimo samo polovicu toga, preobilato je. Svakako bi sama
Južna Amerika mogla ishraniti v i š e p u t a toliko ljudi,
koliko ih danas na zemlji ima. Hraniva vrijednost jednog
terena, zasadjenog bananima, i isto tolikog terena, zasijanog
pšenicom, odnosi se kao 133 prema 1. Dok naša pšenica
na povoljnom zemljištu nosi dvanaesterostruki do dvadeseterostruki plod, riža daje u svojoj domovini 80 do 100struki, kuruza 250 do 300 struki, a u gdjekojim predje
lima, kao na primjer na Filipinima, prihod riže cijeni se
na 400struku količinu sjemena. Kod svih ovih hrana bilo
je pitanje u tome, da se pripravom učine što hranivijima.
U pitanjima prehrane kemija ima pred sobom neiscrpivo
polje razvitka.
Centralna i Južna Amerika, naročito Brazilija, k°ja je
sama skoro tako velika kao cijela Evropa — Brazilija ima
8,524 000 četvornih kilometara s oko 22 milijuna stanov-
�487
nika napram Evropi s 9,897.010 četvornih kilometara i
otprilike 430 milijuna stanovnika — nabrekle su bujnošću
i plodnošču, koja izaziva udivljenje i čudo svih putnika, a
ove su zemlje neiscrpivo bogate i rudama i metalima. Ali
one su za svijet još gotovo zatvorene, jer je njihovo sta
novništvo indolentno, brojno slabo i kulturno stoji prenisko,
da bi postalo gospodar silne prirode. Kako stvar izgleda
u Africi, pokazala su nam otkrića posljednjih decenija. 1
ako jedan dio centralne Afrike ne će nikad biti upotrebljiv
za evropsku kulturu zemlje, druge teritorije velikog opsega
dade se veoma dobro iskoristiti, čim se postupa po razumnim
principima kolonizacije. S druge strane ima u Aziji pro
stranih, plodnih zemalja, koje mogu hraniti nebrojene mili
june ljudi. Prošlost nam je pokazala, kako tamo u sada
neplodnim, gotovo pustim predjelima blaga klima izmami
zemlji bogatu hranu, ako čovjek razumije, da joj dovede
blagoslovljenu vodu. Sa uništenjem veličanstvenih vodovoda
i ustanova za navodnjivanje u prednjoj Aziji, u zemljama
Tigrisa i Eufrata it. d., u pustošnim osvajačkim ratovima i
ludim ugnjetavanjem stanovništva zemlje hiljade kvadratnih
milja pretvoriše su u puste pješčane pustinje.1 Kako u
Aziji, tako i u Sjevernoj Africi, Meksiku, Peru. Stvorite
milijune civilizovanih ljudi, bit će vam otvoreni neiscrpivi
izvori hrane. Datuljina palma uspijeva u Aziji i Africi u
nevjerovatnoj količini i traži pri tom tako malo mjesta, da
200 drveta pokrivaju tek jedno jutro zemlje. Durrha nosi
u Egiptu više nego 3000 struki plod, pa ipak je zemlja
siromašna. N e uslijed suviška ljudi, već uslijed jednog
pljačkaškog sistema, koji je doveo tome, da se pustinja
od decenija do decenija sve više širila. Nije moguće pro
računati, kako bi srednjevropski način obradbe oranica i
vrtova pokazao veličanstvene rezultate u svim ovim zemljama.
S a v e z n e D r ž a v e Sjeverne Amerike mogu, prema
d a n a š n j e m stanju zemljorada, ishraniti l a k o petnaest
1 Karger cijeni prihod u A natoliji čak i kod neuspjele žetve na 9
do 13 dvostrukih centi, u prosjeku na 2 6 , 4 0 do 3 9 dvostrukih centi,
na dobro djubrenom i navodnjenom zemljištu na 6 6 dvostrukih centi. (M edjunarodna poljoprivredna konkurencija, jedan kapitalistički problem. N a
pisao profesor Dr. G ustav Ruhland. Berlin 1 9 01.)
�488
do dvadeset puta više od svog sadašnjeg stanovništva (85
milijuna), dakle 1250 do 1700 milijuna; K a n a d a bi
mogla dati hrane, po istom razmjeru, mjesto za šest mili
juna za više stotina milijuna. Dalje imamo Australiju, mno
gobrojna, dijelom velika i izvanredno plodna ostrva Veli
kog i Indijskog oceana i t. d. N a m n o ž a v a t i l j u d e , a
ne umanjivati, to je poklik, koji se u ime kulture upućuje
čovječanstvu.
Posvuda su socijalne ustanove — postojeći n a č i n
p r o i z v o d n j e i p o d j e l e p r o i z v o d a — uzrok
oskudici i bijedi, a n e p r e k o b r o j n o s t ljudi. Neko
liko bogatih žetava u z a s t o p c e obore cijene hrani tako,
da zbog toga propadne veliki dio naših poljoprivrednika.
Umjesto da dovede producente u bolji položaj, oni dodju
u gori. Veliki dio gospodara g l e d a d a n a s u d o b r o j
ž e t v i n e s r e ć u , jer ona obara cijene tako nisko, te se
teško pokriju troškovi oko proizvodnje. I to da su pametne
prilike ? D a bi se bogate žetve drugih zemalja odstranile
od nas, uvode se visoke carine na žito, pomoću kojih se
uvoz stranog žita oteščava i cijena domaćem podiže. M i
n e m a m o n e d o s t a t a k , v e ć su v i š a k u h r a n i , k a o
što imamo s u v i š a k u i n d u s t r i j s k i m p r o i z
v o d i m a . Kao što milijuni ljudi imaju potrebu za indu
strijskim proizvodima svih vrsta, ali je u sadašnjim odno
sima vlasništva i rada ne mogu da podmire, tako isto mi
lijuni oskudijevaju u najnužnijim sredstvima za život, jer
ne mogu da ih plate, i ako ih ima suviše. Očigledna je
ludost takvih prilika. Pri bogatoj žetvi naši špekulanti sa
žitom često puta namjerice uništavaju plod, jer znadu, da
cijena u toliko jače skače, u koliko je ploda manje, i tu
bi se mi morali plašiti od prenaseljenosti! U Rusiji, južnoj
Evropi i mnogim drugim zemljam svijeta propadaju s t ot i n e h i l j a d a centi žita godišnje, jer nema prikladnih
skladišta i podesnih prometnih sredstava. Mnogi se mi
lijuni centi hrane godimice uništavaju, bilo što su pripreme
za žetvu nepotpune, bilo što u onome času nema do
voljno radnih ruku. Cak se gdjekoji hambar, gdjekoja puna
žitnica i cijeli domazluk spale, jer premija osiguranja ispla
ćuje bolje od prodaje; sredstva za život uništavaju se iz
�489
toga istog razloga, zbog kojega se ladje sa ljudima i mi
ševima potapaju u more.1 Z a vrijeme naših vojnih vježba
upropaste se godišnje veliki žetveni prinosi — troškovi
jednog manevra, koji traje tek nekoliko dana, iznose na
stotine hiljada, procjena je, kao što se zna, uvijek umje
rena — a takvih manevara ima svake godine sve više.
Radi istih svrha obriju čitava sela i velike predjele otrgnu
od svake kulture.
N e smije se zaboraviti, da u spomenute izvore dolazi
i more, čija se vodena površina prema kopnu odnosi kao
18 prema 7, dakle dva i pol puta veća, i koje još oče
kuje na racijonalniju eksploataciju svojeg ogromnog bo
gatstva u hrani. Pred nama se dakle otvara za budućnost
slika, koja je vrlo različita prema tamnim slikama, što ih
naši malthusijanci slikaju.
T ko može uopće reći, gdje se imaju postaviti granice
našim kemijskim, fizikalnim i fizijološkim znanjima? T ko
smije proreći, koja će divovska poduzeća u kasnijim vje
kovima izvoditi čovječanstvo, da bi postiglo bitne promjene
u klimatskim odnosima zemalja i eksploataciji njihova ze
mljišta?
Mi vidimo već danas u kapitalističkom društvu podu
zeća, koja su se prije jednog vijeka smatrala kao nemoguća
i luda. Mnoge su prevlake prosiječene i mora spojena.
Milje dugački tuneli, probušeni kroz utrobu zemljinu, spajaju
zemlje, rastavljene najvišim b rd im a ; drugi su probušeni
ispod morskog dna, da bi se udaljenost skratila, a iz
bjegle smetnje i opasnosti, koje postoje za zemlje, morima
rastavljene. G dje je dakle tačka, na kojoj bi netko mogao
re ć i: „Dovle i ne dalje !“ N e samo, da „zakon opadanja
1 V e ć su u vrijeme svetog Bazilija (umro 3 7 9 ) morale postojati
slične prilike, jer on dovikuje bogatašim a: „ V i jadnici, što ćete od
govoriti višnjem sucu ? V i zastirete tapetima golost vaših zidova, a ne
pokrivate odjećama nagost čovjeka I V i kitite konje skupocjenim mekim
gunjevima, a prezirete vašu braću, pokrivenu traljama. V i u n i š t av a t e s v o j e ž i t o u ž i t n i c a m a i n a gumni ma, a n e ć e t e
č a k n i p o g l e d a t i n a o n e , k o j i h l j e b a n e m a j u .“ Moralne
propovijedi malo su pom agale kod vladajućih, a ne će ništa pomagati ni
u buduće. Treba izmijeniti socijalne ustanove, da nitko prema bližnjem
ne može biti nepravedan, i svijet će se dobro osjećati.
�490
zemljišnog prinosa" pada pred našim sadašnjim iskustvom,
već za kulturu sposobne zemlje pretiče i milijuni ljudi bili
bi potrebni, da je obrade.
Kad bi se u isto vrijeme otpočeo rad na svim ovim
kulturnim zadacima, i m a l i b i s m o n e p r e v i š e , v e ć
p r e m a l o l j u d i . Čovječanstvo se mora još jako namnožavati, da bi udovoljilo svim zadacima, koji ga čekaju.
Niti je obradjena zemlja iskorišćena, kao što treba da bude
iskorišćena, n i t i z a g o t o v o t r i č e t v r t i n e z e m a l j s k e p o v r š i n e i m a l j udi , koj i j e m o g u o b r a d i t i .
Relativna prenaseljenost, koju danas redovno stvara kapita
listički sistem na štetu radnika i društva, p o k a z a t ć e
se na v i š e m s t u p n j u k u l t u r e ka o b l a g o d a t .
Sto mnogobrojnije stanovništvo nije zapreka, već sredstvo
kulturnog napretka, i to baš onako, kao što su današnja
hiperproduckija robe i životnih namirnica, razoravanje braka
upotrebom žena i djece u industriji, izvlaštenje srednjih
slojeva krupnim kapitalom prethodni uslovi za viši stepen
kulture.
5. Socijalne prilike i sposobnost namnožavanja.
Druga strana pitanja glasi: Namnožavaju li se ljudi u
dovoljnom broju i i m a j u li p o t r e b e z a t o ?
D a bi dokazali veliku sposobnost ljudi za množenje,
malthusijanci se rado oslanjaju na abnormalne slučajeve
pojedinih porodica i plemena. Ali se time ništa ne do
kazuje. Nasuprot tim slučajevima ima drugih, u kojima se
usprkos povoljnih uslova za život javi poslije kratkog vre
mena potpuna^ sterilnost ili tek vrlo mala sposobnost na
množavanja. Čudo je, kako često puta brzo izumiru dobro
situirane porodice. I ako Savezne Države imaju, kao nikoja
druga zemlja, povoljne uslove za namnožavanje stanovništva
i ma da se svake godine useljavaju stotine hiljada u naj
jačoj dobi života, njihovo se stanovništvo udvoji tek za
trideset godina. Z a tvrdnju, da se stanovništvo udvoji^ u
vremenu od dvanaest ili dvadeset godina, nema nigdje jačeg
dokaza.
Kao što je već naglašeno citatima Virchowa i Marxa,
�491
stanovništvo se množi najbrže tamo, g d j e j e n a j s i r o
m a š n i j e , jer je, kao što Virchow s pravom iznosi, spolno
uživanje pored pića njegovo jedino zadovoljstvo. Kad je
Grgur VII. naturio svećenstvu celibat, svećenstvo dijeceze
Mainz, kao što smo iznijeli, tužilo se, da ono nema sva
uživanja kao prelati i da je žena njihova j e d i n a radost.
N edostatak raznovrsnog zanimanja možda je uzrok, što su
prosječno brakovi seoskih svećenika tako blagoslovljeni
djecom. Nepobitno je dalje, da naši najsiromašniji okruži
u Njemačkoj, šleska Sumava, Lausitz, Tiirinška šuma,
H arz itd. jesu mjesta najgušćeg stanovništva, čija je glavna
hrana krumpir. Dalje je utvrdjeno, da je spolni nagon kod
tuberkuloznih osobito jako razvijen i da oni često puta
prave djecu još u stadiju slabosti, u kome se ne bi vje
rovalo, da je to moguće.
Prirodni je zakon, koji je izražen i u citatima Herberta
Spencera i Lainga, da se naknadi u kvantiteti, što se iz
gubi na kvaliteti. Najsavršenije i najjače životinje: lav,
slon, deva itd., naša domaća marva, kao konj, magarac,
goveče donose na svijet vrlo malo mladih, dok se naprotiv
niže organizovane životinje množe u obratnom razmjeru,
primjerice sve vrsti kukaca, većina riba itd., manji sisavci,
kao zečevi, parcovi, miševi itd. S druge je strane Darwin
utvrdio, da izvjesne životinje, čim dodju iz divljine pod
čovjekovu ruku i pripitome se, gube svoju plodnost, na
primjer slon. T im e je dokazano, d a p r o m i j e n j e n i
u sl ovi ž i v o t a i p r o m i j e n j e n i na č i n života,
k o j i z a t i m d o l a z i , i g r a j u o d l u č n u u l o g u za
v i š e i l i m a n j e v e l i k u s p o s o b n o s t n a mn o *
ž a v a n j a.
A li su baš darwinisti, koji se takodjer plaše prenase
ljenosti, oni, na koje se naši moderni malthusijanci kao na
autorite oslanjaju. Naši su darwinovci uvijek nesretne ruke,
čim svoje teorije primijene na ljude, jer pri tom postupaju
grubo empirijski i ne vode računa, da je i čovjek životinja
najviše organizacije, ali nasuprot ostalim životinjama saznaje
prirodne zakone i umije da ih svijesno upotrijebi i iskoristi.
Teorija borbe za opstanak, nauka, da klica za nova
bića ima daleko više, nego što se prema količini sredstava
�492
za život može da održi sposobno za život, mogla bi vri
jediti i za ljude, kad bi oni, mjesto umnih napora i upo
trebe tehnike za svijesno iskorišćivanje uzduha, zemlje i
vode, pasli travu kao stočna stada ili neograničeno zado
voljavali spolni nagon kao majmuni. Uzgred da napomenemo,
da je sam fakat, što spolni nagon nije vezan za odredjena
vremena osim kod ljudi samo još kod majmuna, jasan dokaz
za njihovo srodstvo. Ali ako su bliski rodjaci, nijesu jedno
te isto, ne mogu se staviti na isti stupanj i mjeriti istom
mjerom.
D a u današnijim odnosima vlasništva i proizvodnje
borba za opstanak postoji i za pojedinog čovjeka i da
mnogi ne nadju potrebne uslove za život, tačno je. Ali
oni nisu našli sredstava za život zato, što ih ne bi bilo,
već zato, što im ih ne daju socijalne prilike, i kad ih naj
više pretiče. A pogriješno je dalje izvoditi iz toga, da je
to, što je dosada bilo, nepromjenljivo i da tako mora
vječno ostati. T o je tačka, na kojoj darwinisti udaraju
stramputice, oni proučavaju povjest prirode i antropologiju,
ali ne i socijologiju, već bez razmišljanja idu za našim
buržoaskim ideolozima. Tako oni dolaze do svojih krivih
zaključaka.
Spolni nagon kod čovjeka traje preko cijele godine,
on je njegov najjači nagon, koji traži da bude podmiren,
ako njegovo zdravlje ne će da strada. Redovito i ovaj je
nagon u toliko jači, u koliko je zdravije i normalnije razvijen
čovjek, kao što dobar tek i dobra probava pokazuju zdrav
želudac i čine osnovne uvjete za zdravo tijelo. Ali podmi
renje spolnog nagona i začeće nijesu jedno te isto. O
plodnosti ljudskoga roda postavljene su najrazličitije teorije.
Uopće mi u ovim tako važnim pitanjima tumaramo još u
mraku, i to naročito zbog toga, što je kroz mnoge vjekove
postojala najljuća bojazan od ispitivanja zakona postanka
i razvitka ljudi, od studiranja zakona stvaranja i razvijanja.
T o postaje postepeno drukčije i mora postati još mnogo
drukčije.
S jedne se strane postavlja teorija, da viši umni razvoj
i jači umni rad, uopće viša nervna radnja ugušuje spolni
nagon i slabi sposobnost stvaranja. Drugi to poriču. P o
�493
kazuje se na fakat, da bolje situirana klasa ima prosječno
manje djece i da se to nema pripisati samo preventivnim
mjerama. Izvjesno je, da jako napregnut duševni rad ugušuje spolni nagon, ali se mora poreći, da se tim radom
bavi većina naše imućne klase. S druge strane i pretjerani
tjelesni napori djeluju zatorno. A svako pretjerano na
prezanje je štetno i iz tog razloga treba da se odbaci.
Drugi tvrde, da način života, naročito hrana, odredjuje
pored izvjesnih fizičkih stanja kod žena sposobnost stvara
nja i začeća. Pogodna hrana, kao što se pokazuje i kod
životinja, odredjuje više od svega posljedice akta stvaranja.
O vo je odista presudno. O d kakvog je upliva način hranjenja
na organizam izvjesnih životinja, konstatirano je kod pčela,
koje, dajući naroćitu hranu, proizvode sebi kraljicu. Pčele
su dakle u poznavanju svoga spolnog razvitka otišle dalje
od ljudi. P o svoj prilici njima nije hiljadama godina nitko
propovijedao, da je „nepristojno4 i „nemoralno4 brinuti
*
4
se o spolnim stvarima.
Poznato je dalje, da biljke na dobrom zemljištu i dobro
nagnojenom bujaju, ali ne daju sjemena. D a i kod ljudi
način hranjenja utiče na sastav muškog sjemena kao i na
sposobnost oplodjenja ženskog jajeta, teško može biti pod
sumnjom, prema tome bi u velikoj mjeri od načina hranjenja
zavisila sposobnost množenja stanovništva. Drugi faktori,
čija je priroda još malo poznata, igraju takodjer izvjesnu
ulogu.
U pitanju stanovništva bit će u buduće od presudnog
značaja jedno. T o je viši, slobodniji položaj, koji će tada
naše žene bez iznimke imati. Inteligentne i energične žene
— bez obzira na iznimke — obično nemaju volje da daju
život većem broju djece kao „promislu božjem4 i da
4
tako najbolje godine života provedu u stanju trudnoće ili
sa djetetom na grudima. O vo negodovanje prema mnogoj
djeci, koje danas osjeća većina žena, bit će bez obzira
na svu brigu, koju će socijalističko društvo posvećivati
trudnim ženama i materama, prije pojačano, nego li uma
njeno, i u tome, po našem mišljenju, leži velika vjerovatnost,
da će se stanovništvo u socijalističkom društvu sporije
množiti, nego u buržoaskom.
�494
Naši malthusijanci nemaju nikakva razloga da razbijaju
glavu zbog namnožavanja ljudstva u budućnosti. Dosada
su narodi propadali uslijed brojnog opadanja, a nikada
zbog prekobrojnosti. Najposlije, reguliranje broja ljudstva u
društvu, koje živi u skladu sa prirodom, vrši se bez štetne
uzdržaljivosti i bez neprirodnog preventivnog snošaja. Karlu
Marxu budućnost će dati i ovdje pravo; njegovo shvatanje,
da svaki period ekonomskog razvitka ima svoj zakon po
pulacije obistinit će se i pod vladom socijalizma.
U spisu „Umjetno ograničavanje broja djece“ zastupa
H . Ferdy m išljenje: Svojim oponiranjem malthusijanizmu
socijalna demokracija ima za cilj jednu huljariju. Brzo mno
ženje ljudstva priprema proletarizaciju u masi, a ova vodi
k nezadovoljstvu. A ko se uspije, da se prenaseljenost sa
vlada, učinit će se kraj i širenju socijalne demokracije i
njezina socijaldemokratska država sa svima njenim ljepo
tama bit će za uvijek zakopana. Ovdje se malthusijanizam
javlja kao novo sredstvo uz mnoga draga, kojima se soci"
jalna demokracija ubi^a.1
Medju ovima, koji pate od straha pred prenaseljenošću
i zato traže naročito za radnike ograničenje brakova i slo
bode naseljivanja, nalazi se i profesor Dr. Rudolf Wagner.
O n se tuži, da se radnici u poredbi sa srednjom klasom
žene prerano. Samo što on, kao i drugi sa sličnim naziranjima, ne vide, da muškarci srednjih klasa dolaze tek
u većoj starosti do takvog životnog položaja, koji im omo
gućuje odgovarajući brak. Ali zbog ovog odricanja oni se
zadržavaju kod prostitucije. A ko li se pak radniku oteščava
sklapanje braka, upućuje ga se na isti put. Ali neka se
1 K olosalno neznanje socijalistoždera Ferdyja u pogledu socijalne
demokracije vidi se najbolje iz ovih rečenica, koje su nalaze na 40 strani
njegova s p isa : „Socijalna će demokracija otići u svojim zahtjevima dalje
od neomalthusijanizma. O na će tražiti, da se minimalna nadnica odmjeri
tako, da svaki radnik može graditi djece prema društvenom stanju hrane.
Čim bi jedamput bile izvučene posljednje konzekvencije socijalne demo
kracije i privatna svojina bila ukinuta, odmah bi i najzatucaniji rekao!
Z ašto moram ja raditi duže i napornije samo radi toga,, što se mom
susjedu svidjelo, da deset novih članova unese u društvo ? Treba prvo
znati abocedu socijalizma prije, nego što se neko usudi pisati o njemu,
i to još tako neskladne gluposti.
�495
onda nitko ne jada na posljedice i neka ne viče o „pro
padanju ćudorednosti i morala". I neka se onda nitko ne
buni, ako muškarci i žene, pošto ove potonje imaju iste
nagone kao i muškarci, živu u nezakonitoj vezi, da bi za
dovoljili svom prirodnom nagonu i vanbračnom djecom
naselili gradove i sela. Nazori W agnera i drugova protive
se i interesima buržoazije i našem gospodarskom razvoju,
koji treba što više ruku i radnih snaga, koje će biti spo
sobne za utakmicu na svjetskom tržištu. Sićušnim, kratko
vidnim filistarstvom i natražnjaštvom ne liječe se zla. Ni
jedna klasa, nijedna državna sila nije na početku dvade
setog vijeka dosta jaka, da zadrži ili spriječi naravni razvoj
društva. Svaki će pokušaj svršiti sa neuspjehom. Struja
razvitka tako je jaka, da će prevaliti svaku zapreku. Ne
natrag, već naprijed, to je lozinka, a onaj, koji misli na
spriječavanje, taj je zasukanac.
Č o v j e č a n s t v o će u s o c i j a l i s t i č k o m društ vu,
u k o m e će t e k b i t i s t v a r n o s l o b o d n o i na pr i
rodan temelj postavljeno, svijesno rukovo
diti svojim razvitkom. U svim dosadašnj im
e p o h a m a ono je u p o g l e d u p r oi z v o d n j e i po
d j e l e k a o i n a m n o ž a v a n j a s t a n o v n i š t v a radilo
b e z p o z n a v a n j a s v o j i h z a k o n a , d a k l e nesvij e s n o ; u n o v o m d r u š t v u o n o će r a di t i sa po
znavanjem zakona svoga razvoja svijesno i
po planu.
S o c i j a l i z a m j e n a s v i m o b l a s t i m a ljudskoga
rada primjenjena znanost.
�Kraj.
Naša izlaganja pokazuju, da je ostvarenje socijalizma
stvar ne svojevoljnog rušenja i gradjenja, već prirodnog
historijskog postajanja. Svi faktori, koji igraju ulogu s jedne
strane u procesu rušenja, a s druge strane u procesu po
stajanja, faktori su, koji rade, kao što moraju da rade.
Niti „genijalni državnici“ niti „buntovni demagozi4 ne
*
mogu rukovoditi stvarima po svojoj volji. „O ni misle, da
pokreću, a ono njih pokreće.“ Ali mi smo blizu trenutku,
„kad je vrijeme, da se završi**.
Mi smo u ovim izlaganjima ćešće govorili o hiperpro
dukciji robe, koja stvara krize, jedna pojava, koja je ka
rakteristična za buržoaski svijet i koja se nije pojavila ni
u jednom ranijem perijodu razvitka.
Ali buržoaski svijet ne stvara samo hiperprodukciju
robe i radnika, već i inteligencije. Njemačka je klasična
zemlja, koja u velikom razmjeru stvara ovu hiperprodukciju
inteligencije, koju buržoaski svijet ne umije više da isko
risti. Stanje, koje je bilo vjekovima nesreća za njemački
razvitak, bitno je pridonijelo ovoj pojavi. T o je postojanje
sitnih državica i smetnja, koju je ovo političko stanje činilo
krupnokapitalističkom razvitku. Sitne su državice decentralizovale duševni život naroda, one su stvorile mnoge male
centre duševnog života, koji su utjecali na cjelinu. U tom
odnosu prema pojedinoj centralnoj vladi mnogim državicama
treba neobično velik činovnički aparat, kojemu je potrebna
stanovita viša obrazovanost. Tako su postale kao ni u
jednoj drugoj zemlji Evrope velike škole i univerze u masi.
Ljubomornost i taština raznih vlada igrale su pri tom veliku
ulogu. Slično se dogodilo, kad su pojedine vlade otpočele
uvoditi obvezatnu narodnu nastavu. Težnja, da se ne
zaostane iza susjedne države, donijela je ovdje dobar plod.
Potreba u inteligenciji je porasla, kad je rasprostiranje obra
�•
497
zovanosti, idući zajedno sa materijalnim razvitkom bur
žoazije, probudilo težnju za političkim radom, narodnim
predstavništvom i općinskom samoupravom. T o su bila
sitna tijela za sitne zemlje i okruge, ali su ona izazvala
kod sinova viših klasa pobudu, da dobiju mjesta u njima
i da prema tome udese svoje obrazovanje.
Kako sa znanostima, tako i sa umjetnostima. Nijedna
zemlja u Evropi nema razmjerno toliko slikarskih i umjet
ničkih i tehničkih škola, muzeja i umjetničkih zbiraka kao
Njemačka. O stale zemlje mogu možda pokazati u tom po
gledu u svojim prijestolnicama nešto većeg značaja, ali
takva razdioba preko cijelog carstva kao u Njemačkoj ne
postoji više nigdje. U pogledu umjetnosti samo u Italiji.
Cijeli ovaj razvitak utjecao je, da njemački duh postane
dublji, oskudica u velikim političkim borbama davala je
dovoljno vremena za izvjestan duševni život. Dok su se
drugi narodi borili oko prevlasti na svjetskom tržištu, dok
su zemlju medju sobom dijelili i vodili velike unutrašnje
političke borbe, Nijemci su sjedili kod kuće i sanjali i
filozofirali. A ovo sanjanje, spintiziranje i mudrovanje, kome
ide na ruku klima, koja goni kućnom životu i naporima,
stvorilo je onaj kritički, posmatralački duh, kojim su se
Nijemci počeli odlikovati poslije svoga probudjenja.
Dokle je engleska buržoazija sredinom sedamnaestog,
francuska krajem osamnaestog vijeka izvojevala za sebe
pretežni upliv na državu, njemačkoj buržoaziji pošlo je za
rukom da osvoji relativno vrlo umjeren upliv na državnu
vlast tek sa 1848 godinom. Ali 1848 bijaše godina ro
djenja njemačke buržoazije kao svijesne klase, koja, oličena
u liberalizmu, stupa sada na pozornicu kao samostalna
politička partija. I ovdje se pokazala osobitost njemačkog
razvitka. T o nisu bili fabrikanti, trgovci, ljudi od trgovine
i financija, koji su vodili prvu riječ, već u prvom redu
liberalizmom zadojeno stališko plemstvo, profesori, knji
ževnici, pravnici i doktori svih fakulteta. T o su bili nje
mački ideolozi i zbog toga je njihovo djelo propalo. Poslije
1848 buržoazija je neko vrijeme politički ću ta la ; ali vri
jeme političke grobne tišine pedesetih godina ona je izrabila u toliko temeljitije, da razvije svoje privredne poslove.
A. Bebel: Ž ena I toctjalizam.
32
�498
Austro-talijanski rat i početak regenstva u Pruskoj pokrenuše buržoaziju iznova, da pruži ruku za političkom vlasti.
O tpoče pokret nacijonalnih udruženja. Buržoazija je već
bila i suviše razvijena, da bi i dalje mogla trpjeti mnoge
političke, a u isto vrijeme i ekonomske zapreke u okviru
mnogih pojedinih država; ona dade znak, da postaje revo
lucionarnom. Gospodin v. Bismarck shvati situaciju i isko
risti je na svoj način, da pomiri interese buržoazije sa
interesima pruskoga kraljevstva, kome buržoazija nije nikada
bila neprijatelj, jer se bojala revolucije i mase. Najzad
padoše zapreke, koje su spriječavale materijalni njezin
razvitak. Sa bogatstvom Njemačke u ugljenu i rudi i sa
inteligentnom radničkom klasom skromnih potreba buržoazija
je za nekoliko decenija pokazala tako kolosalan razvitak,
kakav osim Saveznih Država za isto tako kratko vrijeme i
u istom opsegu nije postigla buržoazija nijedne zemlje. Tako
je Njemačka kao industrijska i trgovačka zemlja brzo došla
na drugo mjesto u Evropi, a žudi za prvim.
Ovaj brzi materijalni razvitak imao je i svoju drugu
stranu. Sistem ogradjivanja, koji je postojao do osnivanja
jedinstva N jem ačke medju svim njemačkim državama, pružao
je uslove za život jednom neobično mnogobrojnom staležu
zanatlija i sitnih seljaka. Sa naglim raskidanjem svih brana
oni su se odjedamput našli prama neobuzdanom razvijenom
kapitalističkom procesu proizvodnje. Zbog toga su oni
došli u očajan položaj. Uslijed prosperiteta početkom se
damdesetih godina opasnost se činila manje opasna, ali
se osjetila to jače, kad je nastala kriza. Buržoazija je izrabila epohu prosperiteta za svoj kolosalni razvitak i pro
dukcijom u masi pojačala je pritisak deset puta. O dsada
se jaz izmedju imućnih i neimućnih proširio brzo i naglo.
Ovaj proces rastvaranja i asimilovanja, koji se vrši sve brže,
pokreće na jednoj strani porast materijalne moći, na drugoj
opadanje otporne snage; baca čitave klase u sve veći tje
snac. O ne vide svoj životni položaj u sve većoj opasnosti
i sa matematičnom sigurnošću vide, da su odsudjene na
propast.
U toj očajnoj borbi mnogi teže, da se po mogućnosti
spasu promjenom zanimanja. Starci ne mogu vise tu pro-
�499
mjenu da izvedu, imanje mogu da ostave djeci u najrjedjim slučajevima, pa se čine posljednji napori i daju zadnja
sredstva, da se sinovima i kćerima zagarantuju položaji
s utvrdjenim dohotkom, za koji kapital nije potreban. T o
su činovnička mjesta u državnoj i općinskoj službi, na
stavnički poziv, poštanska i željeznička služba, viši položaji
u službi buržoazije, za komptoarima, u magazinima i fabri
kama, kao knjigovodje, magazinari, kemičari, tehničari, inžiniri, konstrukteri i t. d., dalje takozvana liberalna zvanja:
pravnici, liječnici, bogoslovi, književnici, umjetnici, graditelji,
učitelji i učiteljice i t. d.
Hiljade i hiljade, koje bi se prije odale privredi, obziru
se sada ma za kakvim položajem u spomenutim zvanjima,
jer nema više nikakve mogućnosti za samostalan život,
s kojim bi se moglo izaći na kraj. Sve se gura na više
škole i studije. Realke, gimnazije, politehnike i t. d. niču
kao gljive iz zemlje, a one, što postoje, prenatrpavaju se,
u istom razmjeru raste broj studenata na univerzama, slušalaca u kemijskim i fizikalnim laboratorijima, u umjet
ničkim školama, privrednim i trgovačkim školama, višim
ženskim uzgojnim zavodima svih vrsta. U svim je strukama
bez izuzetka prepuno, a rijeka postaje sve jača. Stalno se
traži osnivanje novih gimnazija i viših škola za uzgoj, koje
bi primile taj broj učenika i djaka. Vlasti i privatnici vopo
minju, da se ne ide na studije ove ili one struke. Cak i
teologija, koja je prije zbog oskudice u kandidatima bila u
opasnosti, da ne usahne, dobiva blagodati od ove prenagomilanosti i vidi sve svoje zadužbine iznova popunjene.
„Propovijedam vjeru o deset tisuća bogova i djavola, ako
se traži, samo neka mi se stvori mjesto, gdje ću moći
živjeti, “ razliježe se sa svih strana. Cesto puta ministri ne
dadu dozvole za osnivanje novih, viših škola, „pošto su
postojeće obilno pokrile potrebu u kandidatima svih struka".
O vo se stanje zaoštrava time, što medjusobna borba
buržoazije i konkurencija do istrebljenja nagoni jedan dio
njenih sinova, da traže sebi javne položaje. Dalje, stajaća
vojska, koja sve više raste sa čitavom vojskom oficira,
vodi k penzioniranju množine časnika u najboljem dobu,
koji, protežirani od države, traže utočišta u svim mogućim
�500
položajima. Velika masa kandidata za civilnu službu iz
nižih vojnih činova oduzima hljeb drugim slojevima. K tomu
pridolazi, da velika vojska državnih i općinskih činovnika
svih klasa tvori i mora da tvori svoju djecu za struke,
kao što su već spomenute. Socijalni položaj, obrazovanje
i pretenzije ovih krugova traže otudjenje djece od tako
zvanih niskih vrsta zanimanja, koja su i preko toga takodjer
prenatrpana.
Sistem jednogodišnjih dobrovoljaca, koji po sticanju iz
vjesnog stepena obrazovanosti za stanovitu materijalnu žrtvu
dopušta vojnu službu za jednu mjesto za dvije ili tri godine,
takodjer umnožava broj kandidata za činovničke službe i
položaje. Naročito se to tiče mnogih imućnijih seljačkih
sinova, kojima se više ne svidi povratak na selo i očinskom
zanimanju.
Z bog svih ovih razloga Njemačka ima više nego ikoja
druga zemlja brojan učenjački i umjetnički proletarijat, veliki
proletarijat u takozvanim liberalnim zanimanjima, koji se
neprestano množi i nosi vrijenje i nezadovoljstvo sa po
stojećim prilikama u više krugove društvene. O va mladež
biva potaknuta na kritiku onoga, što postoji, i pomaže
znatno ubrzati sveopći rad na raspadanju. I tako se od
svih strana napada na postojeći poredak i tako ga se
potkopava.
Sve su te prilike dovele do toga, da je njemačka so
cijalna demokracija preuzela prvu ulogu u velikoj borbi
budućnosti Njemački su socijalisti bili oni, koji su otkrili
zakone kretanja modernog društva i socijalizam znanstveno
obrazložili kao društvenu formu budućnosti. U prvom redu
Karl Marx i Friedrich Engels, a idući za njima i bacajući
žar u mase Ferdinand Lassale. Isto tako su njemački so
cijalisti pioniri, koji šire medju radnicima najrazličitijih na
roda misao socijalizma.
Na osnovu proučavanja njemačkih duševnih i obrazov
nih prilika mogao je Buckle prije pol vijeka pisati, da
Njemačka ima doduše veliki broj najvećih mislilaca, ali
da ne ima zemlje, u kojoj bi jaz izmedju klase učenjaka i
mase naroda bio tako velik, kao baš u njoj. T o danas
v e ć n i j e tačno. T o je vrijedilo dotle, dok se u Njemačkoj
�501
znanost ograničavala na naučenjačke krugove, koji stajahu
daleko od praktičnog života. O tkada je Njemačka revolulucijonirana ekonomski, odonda je i znanost primorana, da
stupi u službu praktičnom životu. Z nanost je sama postala
praktičnom. Shvatilo se, da ona ima tek onda potpunu
vrijednost, kad postane sredstvom za život, čemu je mnogo
dodprinio razvoj krupnokapitalističke proizvodnje. Tim e su
n Njemačkoj za posljednjih decenija sve znanstvene struke
jako demokratizovane. Ponajprije je velik broj mladih ljudi,
obrazovanih za vise pozive, mnogo učinio, da se znanost
unese u narod, a onda je i opća školska obrazovanost,
koja u Njemačkoj stoji na višem stepenu, nego u većini
drugih zemalja, olakšala masama shvatanje jedne količine
duševnih proizvoda. Ali je duševni niveau masa podigao
znatno naročito socijalistički pokret sa svojom literaturom,
svojom žurnalistikom, svojim udruženjima i skupštinama,
svojim parlamentarnim zastupanjem i kritikom, koju na svim
poljima javnoga života vrše svi ovi faktori.
I iznimni zakon proti socijalnoj demokraciji (od 1878.
do 1890.) nije u ovome učinio nikakovu promjenu. O n je
nešto malo pritisnuo pokret i usporio njegov tempo, ali
je s druge strane pomogao, da se pokret spusti u dubinu
i stvori veliko ogorčenje protiv vladajućih klasa i državne
vlasti, Konačan pad iznimnog zakona bijaše samo posljedica
razvitka socijaldemokratske stranke pod njim i ekonomskog
razvoja naroda, i tako pokret maršira, kao što u danim
odnosima mora da maršira.
A kako u Njemačkoj, socijalnodemokratski pokret je
učinio posljednjih decenija neslućene napretke u svim kul
turnim državama, o čemu daju rječitu svjedodžbu medju
narodni radnički kongresi sa sve jačim sudjelovanjem.
T ako se u svim kulturnim državama rasplamtjela velika
borba duhova, koja se vodi sa sve većim žarom. Pored
socijalne nauke arsenal, iz kojega se oružje uzima, čine
široka oblast prirodnih nauka, higijena, kulturna historija i
filozofija. Temelji postojećeg stanja napadnuti su sa s v i h
strana i najsilniji udarci upućeni su protiv stupova starog
društva. Revolucionarne misli prodiru u najkonzervativnije
krugove i dovode redove naših neprijatelja u najpuniju za
�502
bunu. Zanatlije i učenjaci, zemljoradnici i umjetnici, trgovci
i činovnici, čak i fabrikanti i bankiri, ukratko ljudi svih
položaja pridružuju se radnicima, koji čine veliku vojsku,
koja se bori za pobjedu i koja će je izvojevati. Svi se
uzajamno pomažu i dopunjuju.
1 od žene uopće, a naročito proleterke traži se, da ne
izostane u ovoj borbi, koja se tiče i njezina oslobodjenja.
O na ima da dokaže, da je pojmila svoj pravi položaj u
pokretu i u borbama sadašnjosti za bolju budućnost i da
se odlučila, da sudjeluje u njima. Stvar je muškaraca, da
je pomognu, kako će prekinuti sa svim predrasudama i
sudjelovati u borbi. Neka nitko ne potcjenjuje svoju snagu
držeći, da do njegove osobe nije stalo. U borbi za na
predak čovječanstva ne može biti nepotrebna nijedna snaga,
ma kako ona slaba bila. Neprekidni udar kaplje probuši
najzad i najtvrdji kamen. A od mnogih kapljica postaje
potok, od potoka rijeka, od više rijeka velika rijeka. N a
kraju krajeva nema više zapreke, koja bi bila dovoljno
jaka, da je spriječi u njenom veličanstvenom tijeku. T ako
isto ide u kulturnom životu čovječanstva. Budu li u ovoj
borbi punom snagom radili svi, koji se osjećaju pozva
nima, konačna pobjeda ne će izostati.
O va će pobjeda biti jednom to veća, u koliko svakr
pojedinac bude išao obilježenim putem sa više revnosti i
sa punijim požrtvovanjem. Pomisao, da li će pojedinac
bez obzira na žrtve, rad i trud doživjeti početak novog,
ljepšeg kulturnog perijoda, da li će uživati plodove po
bjede, ne smije nikoga odbiti, još manje ga smije odvratiti
s puta, kojim je pošao. Mi doduše ne možemo odrediti
ni trajanje ni narav faze, razvitka, kroz koju ova borba za
najviše ciljeve ima da prodje, nama je nemoguće znati
pouzdano dužinu svog života. Ali kao što ovladjuje nama
volja za životom, možemo gojiti n a d u , da ovu pobjedu
doživimo. Z ar ne živimo u vijeku, koji juri naprijed sa
čizmama od sedam milja, od čega drhću svi neprijatelji
n o v o g v i š e g društvenog poretka?
O brzom razvitku i sve silnijem rasprostiranju socija
lističkih ideja svaki dan pruža novih dokaza. U svim se
oblastima komeša i potiskuje napred. Jutarnja zora silno
�503
mami na lijepi dan. Borimo se i težimo stalno napred, ne
obzirući se ni „gdje" ni „kad" stoje udarene medje novog,
boljeg doba za čovječanstvo. A ako mi padnemo u toku
ove velike borbe za oslobodjenje čovječanstva, na naše
mjesto stupaju oni, koji teže za nama. Mi padamo svijesni,
da smo naš dug kao ljudi odužili, i s a u v j e r e n j e m ,
d a če c i l j b i t i p o s t i g n u t , m a ka k o se t o me
o p i r a l e i p r o t i v i l e sile, k o j e su ne pr i j a
telji ljud sk og napre tka .
„Socijalizmu pripada budućnost, to znači u prvom
redu radniku i ženi.“
�Dodatak.
U svojoj knjizi „Supruga i mati u pravnom razvoju“
Marijana W eberova polemizuje proti mome nazoru, da je
i kod Grka postojalo materinsko pravo. O na veli doslovce
(strana 5 9 ):
„Jer je posve nemoguće, s pristašama teorije, e je
materinsko pravo bilo jedna svim narodima zajednička, sta
rija faza razvoja — primjerice s popularnim spisateljem
A . Bebelom — uzimati problematiku u Oresteji Eshilovoj kao primjer ,,potlačivanja“ starije epohe mate
rinskog prava i njezine moralnosti po mladjem očinskom
pravu u Grka. Bebel naime — a s njime (prema Bachofenu) mnogi — misli, da je osvećivanje ubojstva matere
po starim prirodnim božanstvima jedan dokaz, da je nekoć
u Grčkoj krvna veza izmedju matere i sina bila veća, nego
Ii izmedju oca i sina, i da je očinsko pravo, koje je štićeno
od mladjih božanstva svijetla, naročito od Apolona, istom
produkat kasnijeg razvoja. Na ovo treba reći, da baš stotine
godina starija homerska pjesma, od koje je Eshil uzeo siže,
ne zna ništa o tragici konflikta izmedju neminovne, od
Boga samog nametnute sinovske dužnosti, koji ubija majku,
da bi osvetio oca. Šta više, kod Homera leži sva težina
na tom, što O rest ispunjava dužnost krvne osvete na Egisju,
koji je zajedno sa Klitemnestrom ubio Agamemnona. Sto
on pri tom ubija i majku, stvar je sporedna i u tom nema
nikakva problema. “
» Nasuprot ovim izvodima ja ostajem kod svog shvatanja.
Ponajprije konstatiram, da sam materinsko pravo kod Grka
izričito stavio pred vrijeme heroja. (Vidi stranu 24. ove knjige,
kojoj je sadržaj jednak ranijim nakladama). Ali to ne
isključuje, nego se čak samo po sebi razumijeva, da se
prelaz od starog stanja u novo vršio tijekom stoljeća, jer
�505
se faze društvenog razvoja u ono vrijeme izvršavahu pola
ganije, nego što je to danas kod nas. Pa čak i u našem
divljem, brzom vremenu postoje najjače suprotnosti tijesno
jedna uz drugu u društvenom razvoju. Herojsko doba Grčke
početak je perijode očinskog prava. No da je još i u he
rojsko doba medju Grcima, koji su se borili ispod Troje,
postojalo materinsko pravo, izlazi iz onog mjesta Ilijade,
gdje Lykaon, sin Priamov, moli Ahila za smilovanje : Ne
ubij me, j e r j a n i j e s a m t j e l e s n i b r a t H e k t o r o v, koji ti ubi prijatelja, blagog i hrabrog!
Homer je branitelj novog prava. K ad on dogadjaje svo
jega vremena prikazuje s ovog stanovišta, onda to odgo
vara jednakoj pojavi u naše doba. Koliki pjesnici i povjes
ničari mogu ili hoće prikazivati dogadjaje drugačije, nego
što to odgovara njihovim planovima i interesima? Kod H o
mera dakle Eshil nije mogao naći gradivo za svoju Oresteju, ali jamačno kod — H esioda. Prema historijskim
podacima imao bi ovaj biti za dva ljudska vijeka mladji
od Homera. O n je dakle stajao još posred bojeva i slušao
je uspomene, koje se pričahu medju različitim narodima
onih vremena o prelazu materinskog prava u očinsko. U
ono se vrijeme, prema Bachofenu,1 govorilo čak o jednoj
Heziodovoj pobjedi nad Homerom kod svečanog pogreba
Amfidamasova. Stoji, da je H eziod nasuprot Homeru bio
branič starog poretka, a Eshil, koji je iz prikazivanja Heziodova uzeo gradivo za svoju tragediju, opisao je histo
rijsku istinu, to jest zabilježio je nazore, koji su tu i tamo
vladali faktično o odnošaju spolova.
A ko je u Homeru sporedna stvar to, što O rest ubija
i svoju majku, onda je to shvatanje nerazumljivo. Umorstvo
majke ne bi bila sporedna stvar ni sa gledišta očinskog
prava. O rest, ubijajući svoju mater, kaznio je u njoj uzrok
umorstvu muža i oca i spasio je čast uvrijedjenog muža.
Očito je, da se Homeru nije činilo zgodnim, da u ono
uzburkano doba opravdava umorstvo matere. I tako ono u
njegovu prikazivanju izlazi kao „sporedna stvar“.
O ba shvatanja, Homerovo i Eshil-Heziodovo, jedno
1 Materinsko pravo, str. 298.
�506
pored pored drugoga, ne bude u objektivnom kritičaru
sumnju o tom, e je samo posljednje shvatanje ono, koje
odgovara pravom stanju stvari.
O vdje bi još samo na to upozorio, da se u Ilijadi i
Odiseji žena i majka posve različito procjenjuju. Gdje se
u Ilijadi govori o ženi i majci, ili kad se govori njoj, onda
su atributi ppčitanje i ljubav. Drukčije u Odiseji. Primjerice,
prosto je brutalan način, kojim Telemah postupa sa svojom
majkom Penelopom. A način, kojim prosci pozivahu T elemaha, neka otpravi majku i neka joj zapovijedi, da uzme
onoga za muža, kojega joj izabere otac, pokazuje najgori
prezir, koji se može dati jednoj ženi ili majci.
Sudeći po ovome, Odiseja je nastala u kasnijem vre
menu, kad je već u velike napredovalo omalovaženje žene.
���
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Žena i socijalizam
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
August Bebel
Publisher
An entity responsible for making the resource available
"Naša snaga", Jugoslavenska socijalistička nakladna zadruga, Zagreb
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1913.
Contributor
An entity responsible for making contributions to the resource
Socijalistička biblioteka IV
Prevod: Ljubomir Wiesner
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
66-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
506 str.
1913.
August Bebel
bračni zakon
Darvin
feudalizam
majčinstvo
prostitucija
razvod braka
reformacija
socijalizam
žene
žene u industriji
žene u privredi
žene u socijalizmu
žensko pitanje
-
https://afzarhiv.org/files/original/c0bb4f52cf1b57d938ce3defe826ee13.pdf
d51a49a6d703bbef59dc04cdb747b2f8
PDF Text
Text
��Ovo kolo knjiga
u biblioteci »Legende«,
koje govore o ženama—narodnim herojima,
N1P »Dcčje novine« — Gornji Milanovac
posvećuje i izdaje u čast
dvostrukog jubileja druga Tita —
85-godišnjice života i
40-godišnjice njegovog revolucionarnog rada
na čelu Partije i naroda.
�R ecenzija
JOVO POPOVIC
Uređivački o dbor
MIRKO VUJACIĆ
RADMILO LALE MANDIĆ
IVO MATOVIC (urednik) i
DRAGAN MARJANOVIĆ
Izdavači
SAVET ZA VASPITANJE I BRIGU O DECI
SR SR B IJE , BEOGRAD i
N IP »DECJE NOVINE«
GORNJI MILANOVAC
Ti raž
3.000 prim e ra ka
Š tam pa
GP »NIKOLA NIKOLIĆ«
K ragujcvac
Š tam panje završeno feb ru ara 1977.
G rafički dizajn
RADE RANCIC
ED
DEČJE NOVINE
�STANOJE FILIPOVIĆ
epucajte, ovo
kom M ističke
grudi
ŽIVOTNI PUT NARODNOG HEROJA
ŠONJE MARINKOVIĆ
�BIBLIOTEKA LEGENDE V KOLO
�POREKLO
Majstor Paja i majstorica Soka, kako su ih u selu
nazivali, proživeli su svoj vek u Surduku, na obali Du
nava. Imali su kućicu sa dva odeljenja, zemljana poda, i
omanji vinograd. Sremac od starine, nije se odvojio od
rodne zemlje, nije otišao u sveštenike kao njegova bra
ća, nego je izučio kovački zanat i ostao u rodnom Sur
duku. Život je proveo u jednom trouglu — između kovačnice, vinograda i Dunava. Njih dvoje izrodili su jedanaesloro dece, ali je dctinjstvo proživelo svega četvo
ro, dva sina i dve kćeri.
»Bio je uopšte čudno trezven i razborit, vest da nas
privcže za kuću i zaposli, da nam dane ispuni korisnim
radom i lepom zabavom. (U njegovoj, pa i u našoj kući
nije se znalo za kartanje, ni za pijanstvo, retke časove
odmora provodio je s nama uz šah i knjigu)« — zapisala
je Magda Simin sećanjc Pajine unuke Darinke Langhofer. — »Usmeri događaje da se razvijaju kako ti želiš a
ne da te događaji nose«, imao je običaj da kaže kao kraj
nju esenciju svoje životne filozofije, kad bi se prepriča
vale zgode i nezgode, nezgode i teškoće komšija i poz
nanika«.
Kao što on nije pošao putem svoje braće, lako nije
želeo ni najstarijeg sina Đorđa da zarobi u crne svešteničke rize. Međutim, pošto nije imao sredstava da sina
uputi u Beč ili Peštu, na dalje školovanje, priklonio se
mogućnostima i dao ga u Karlovačku bogosloviju — po
�što je završio gimnaziju u Sremskim Karlovcima. U toj
situaciji on nije mogao da usmeri događaje kako je želeo, već su oni diktirali njegovim odlukama. Tako je
Đorđe Marinković, da bi završio školu, morao da prih
vati uslov — da službuje kasnije deset godina u slavon
skim parohijama.
Svojim poreklom bitno se razlikuje porodica Šajković iz Sremske Kamenice. Poznati inženjer Ivan Sajković projektovao je, pored ostalog, spomenik Branku Radičeviću na Stražilovu. Njegova kćer Milana završila je
učiteljsku školu u Somboru, a jedno vreme je, radi do
pune obrazovanja, provela u Pešti. U porodicu Šajković
nedeljom je dolazio i mladi bogoslov Đorđe Marinković,
jer se družio sa Ivanovim sinom. Tako se i upoznao sa
Milanom. Kada je Đorđe završio bogosloviju, morao se
prvo oženiti da bi se mogao zapopiti. I kada je jednoga
dana osetio da će naići na pozitivan prijem u porodici
Šajkovdć, poslao je oca da zaprosi Milanu za njega iako
se majstor Paja plašio da ne bude odbijen.
»Nežna mati, veoma inteligentna žena—njen duh,
duh drugarstva i prisnosti, dugih razgovora za stolom
0 literaturi, vojvođanskim književnicima — udario je
svoj pečat za svagda i na duh naše porodice. U našoj
kući znalo se za Lazu Kostića, Zmaj-Jovu, Veljka Petrovića kao za svog rođenog, bezbroj anegdota iz njiho
vih života prepričavalo se tako često i živo da su ih
1 unuci zapamtili, te još i danas spominju Lazu po nje
govim »čuč partijama«. Naša se mati, dakle, nije htela pomiriti sa životom u palanačkim parohijama već
je svojoj deci htela da pruži nešto više, čistije i lepše«
— zapisala je, dalje, Magda Simin sećanje Dare Langhofer.
Iz pitomog Srema mladi bračni par Marinković upu
tio se u Slavoniju da odsluži deset godina dužnih za
Đokino školovanje. Oboje su radili: Đorđe je bio sveštenik, a Milana učiteljica. U Slavoniji su se i deca ro
dila: Darinka 1908. u Doljanima, a u Striješevici, pod
Papukom, rođeni su Milenko 1910, Vida 1911. i pet go
dina kasnije Sofija-Sonja. To je bilo tada maleno selo,
raštrkano po padinama Papuka; pored škole i crkve,
u centru se nalazila još samo jedna kuća. Najstarija
kćerka dobila je ime po jednoj, a najmlađa po drugoj
baki.
Nežna zdravlja o dranije, izložena naporima od ra
da u školi, rađanja i podizanja dece — Milana se razbolela kada su se preselili u Borovo, nakon kraćeg bo
�ravka u Sremskoj Raci. Bolovala je od tuberkuloze ko
joj tada nije bilo leka. Umrla je i sahranjena 1919. go
dine u Borovu, a iza nje je ostalo četvoro siročića: Darinka od deset, a Šonja od dve i po godine. Najviše je
bolesna Milana, izgleda, tugovala za svojom mezimicom
Šonjom, koja u svojoj svesti nje mogla zadržati ni poneti mamin lik.
»Na vas sve jako mnogo mislim, ali se ne brinem,
nekako sve lepo mislim. Sonjica mi je uvek pred oči
ma i to onako kako sam je u glavicu ljubila, kako mi
je onda bilo vi ne možete zamislti, sleglo mi se -i duša
i srce. Pazite na dečicu« — pisala je krajem marta
1919. godine mama Milana iz oporavilišta kraj Zagreba.
Đorđu Marinkoviću nije se mnogo sviđao sveštenički
poziv. Nešto po svojoj želji a nešto na Milanino insisti
ranje, on se još 1911. godine upisao, kao vanredni stu
dent, na Pravni fakultet u Zagrebu. Međutim, uskoro
je počeo prvi svetski rat, pa posleratna potucanja, premeštaji, Milanina smrt, briga o četvoro dece. Sve je to
uticalo da nije mogao da završi studije na vreme. Je
dan nov događaj je samo ubrzao donošenje njegove
životne odluke.
»Jednog dana vratio se naš otac iz sela veoma uzbu
đen« — seća se Dara. »Žandarmerija je na trgu javno
išibala čoveka koji je govorio o ruskoj revoluciji. Iako
u svešteničkoj mantiji, on je, uzbuđen i revoltiran, stao
na strani maltretiranog čoveka, protestvovao u ime
čovečnosti, ali bez većeg uspeha. ,Ipak je strašno' —
govorio nam je i ceo dan se nije smirivao — ,da nam
ljude javno šibaju na trgu ako se usude da samo ispri
čaju svoje utiske o tako sudbonosnim događajima’. Bi
lo je neobično u to vreme da se sveštenik tako pona
ša. Meštani mu to nisu oprostili, pa na sledećim svešteničkim izborima (u to vreme popa su birali parohijani) on ne bude izabran.
.. .Zatim prelazimo u Sombor. Otac je apsolvirao,
za godinu dana on će i diplomirati na fakultetu u Subotici — raspopio se i u Somborskoj Županji dobija
mesto županijskog beležnika«.
Duže vreme o deci se starala njegova sestra Nada,
ali je i ona morala stvarati svoju porodicu. Darinka još
uvek nije bila toliko velika da bi preuzela brigu o os
taloj deci, a naročito o najmlađoj Šonji. Zbog toga se
Đorđe morao oženiti. Oženio se Danicom Leskovac, uči
teljicom iz Kule, starijom devojkom; ona nije dugo
radila, penzionisala se i posvetila podizanju njegove de
ce, ali je i ona umrla dosta rano, 1935. godine.
�Iz Sombora je 1930. godine prešao u Novi Sad i
radio u Banovinskoj upravi. Kao pristalica Svetozara
Pribićevića prcmešlen je, po kazni, u Skoplje za vreme
šestojanuarske diktature, ali nije dugo zadržan. I po
drugi put je premešten u Skoplje, 1940. godine, kada
je Šonja uhapšena, ali ni tada nije dugo ostao u Make
doniji. Vratio se u Novi Sad zahvaljujući intervenciji
nekih uLicajnih ličnosti.
Kada je 1941. godine fašistička Mađarska okupira
la Novi Sad i proterala sve građane koji u njemu nisu
rođeni u određenom periodu, Đorđe je, po savetu kćer
ke Šonje, prešao u Zrenjanin i tu preživeo okupaciju,
sa kćerkom Vidom. Posle oslobođenja Zrenjanina po
stao je prvi predseđnik Gradskog narodnog odbora u
tome gradu. Kada su ga ratni drugovi njegovog sina
Milenka i kćerke Šonje zapitali na koji način mogu
da mu pomognu, on je poželeo da bude primljen u
Partiju za koju su njegova deca izginula. Otišao je u
Beograd, da Šonjinoj drugarici Saši Đuranović saopšti
kako mu je ispunjena želja i odmah se vratio u Novi
Sad u kome je bio poverenik za unutrašnje poslove
Autonomne Pokrajine Vojvodine.
Petnaestog jula 1945. godine Đorđu je Mile Peruničić, u ime Preziđijuma, predao Sonjin Orden narod
nog heroja. Očito uzbuđen i drhtećim glasom, stari
Doka Marinković je odgovorio:
»Svoju decu sam vaspitavao u slobodarskom duhu
i s njima sam živeo kao s drugovima. Priznajem da mi
katkad navru suze na oči što ne vidim svoju Šonju i
sina Milenka, koji je takođe poginuo, u društvu njiho
vih drugova na izgradnji naše države. Ali tada se od
mah sećam reči svoje Šonje koja mi je pisala još 1939.
godine iz zatvora da žrtava mora biti, a ako ona i nje
ni drugovi poginu, da za njima stoje stotine i hiljade
drugova koji će se i dalje boriti za istu ideju. Sećam
se isto tako i reči svoga'sina Milenka koji je poginuo
u Mađarskoj. »Za tako veliku stvar potrebne su i ve
like žrtve. Ako su one i iz najbliže okoline, imaju se
ccniti kao da su iz najdalje. A takvih žrtava je danas
nebrojeno«.
N jegovo vaspilanje imalo je i povratno dejstvo. Uti
cao je na svoju decu da budu čestiti ljudi, rodoljubi
i slobodni duhovi, a oni su uticali na njega — ukazu
jući mu na put kojim treba da ide. Zahvaljujući svome
Ličnom poštenju i snažnom uticaju njegove dece, pri
pao je onom broju sveštenika koji su i u najtežim uslovima verno služili svome narodu. Iako ostareo i izne
mogao, nastavio je da ide putem svoje dece. I ostao mu
�jc doslcdan do kraja života. Umro je, kao sudija u pen
ziji Vrhovnog suda AP Vojvodine, 1956. godine.
Sve dok nije završila učiteljsku školu u Somboru,
kao najstarija u porodici, Darinka se najviše brinula
0 najmlađoj sestri Šonji. Valjda je zbog toga među
njima uspostavljeno izuzetno prisno prijateljstvo. Služ
bovala je u Baranji, u okolini Sombora ,u Čantaviru
kraj Subotice, u selima kraj Novog Sada i u Novom
Sadu. Udala se za Karla Langhofcra, Slovaka iz Vojvo
dine, koji je u Pešti završio agronomiju i bio specijali
sta za ribarstvo. Imali su dve kćerke: Anu, rođenu 1936,
1 Vjeru, rođenu 1941. godine. Darinka je, kažu, imala
dobro srce i široke poglede. Ona je pomagala Milcnka
na studijama, brinula se o Šonji, podizala je u detinjstvu, a kasnije pomagala u ilegalnom radu. U šali su je
nazivali »hotel Marinković«, jer su njena vrata i trpe
za bili otvoreni i pristupačni svim Sonjinim drugovima.
Ona je skrivala Sonjin ilegalni materijal, bila hapšena
i pod policijskom prismotrom, ali je sve to izdržala
iako je bila težak bolesnik i preživela nekoliko opera
cija. Posle drugog svetskog rata radila je kao direktor
jedne osnovne škole u Novom Sadu, a potom, do penzionisanja, u Savetu za obrazovanje AP Vojvodine. Po
dizala jc svoju decu, brinula se o starom ocu, sahra
nila muža 1954. i oca 1956. i umrla, izmučena i skrhana,
1974. godine.
I srednja sestra. Vida, u Somboru je završila uči
teljsku školu i službovala kao učiteljica u Vojvodini.
Udala se za inženjera Vladu Langhofera, Karlovog ro
đenog brata, koji je bio prijatelj njenog brata Milcnka.
Kćerke bivšeg pravoslavnog sveštenika Đorđa Marinkovića udale su se za sinove tadašnjeg evangelističkog
sveštenika Langhofcra; među njima nije bilo ni naci
onalne ni verske netrpeljivosti. Pošto je u Pragu pri
padao naprednom studentskom pokretu, Vlada nije od
mah mogao dobiti zaposlenje iako je Kraljevina Jugo
slavija imala malo elektrotehničkih inženjera. Radio je
kratko vremc u Uzicu, najviše u Bačkoj Palanci, a pred
rat se doselio u Zrenjanin (Petrovgrad). I njih dvoje
izrodili su dve kćerke, i to nekako istovremeno kao i
Darinka i Karlo: Milana je rođena 1936. a Vladana 1941.
godine. Vlada i Šonja su bili veliki prijatelji i politički
istomišljenici; često su raspravljali o političkim prob
lemima zaobilazeći Vidu koju su smatrali romantičnom
osobom i nedovoljno zainteresovanom za takvu vrstu
životnih preokupacija. Jedan deo okupacije proveo je
u zarobljeničkom logoru, drugi deo u Zrenjaninu, a
posle rata radio je na obnovi i izgradnji električne mre
�že u Novom Sadu, Beogradu, Sarajevu, i Trebinju. Um
ro je, nakon duže i teške bolesti, 1973. godine u Sara
jevu.
Posebno poglavlje u životu porodice Marinković
predstavlja život njenog jedinca Milenka.
Osnovnu školu završio je u Borovu, gimnaziju u
Somboru, a građevinski fakultet u Beogradu 1934. go
dine. Od rane mladosti pripadao je krugu trezvenjaka,
voleo prirodu i bio jedan od organizatora Saveza izvidnika i planinki (skauta) u Somboru i prvi njihov starešina. On je u skautsku organizaciju upisao i sve tri
sestre, čak i malu Šonju koja je tek pošla u osnovnu
školu. Bio je komunikativan i društven kao i Šonja,
koja je ličila dosta na njega po karakteru i shvatanjima. Vesele prirode, otvoren i iskren, on nije podnosio
malograđansko prenemaganje i licemerstvo. Napred
nom pokretu prišao je kao student, učestvovao u mno
gim studentskim akcijama i zbog toga je isključen iz
studentskog doma. Kao inženjer radio je u privatnom
građevinskom preduzeću. Voleo je sport, naročito pla
ninarstvo i skijanje, a Frušku goru smatrao najlepšom
planinom u Jugoslaviji. Oženio se pred rat i 1941. go
dine dobio sina Slobodana, koji je inženjer agronomije,
specijalista za vino.
»Za vreme okupacije radio (je) kao inženjer u somborskoj filijali jednog budipeštanskog preduzeća i sto
ga često putovao na relaciji Sombor—Budimpešta. Član
Komunističke partije .Marinković je ova putovanja ko
ristio za organizovanje partijskog rada i za održavanje
veze između jugoslovenskih komunista u Budimpešti i
organizacije u Vojvodini. Njegova veza u Budimpešti
bio je Milan Džanić koji se tamo sklonio pred opasnoš
ću hapšenja u Novom Sadu. Marinkovićeva delatnost je
ipak zapažena od strane okupatorske policije i on je
uhapšen 7. avgusta 1943. godine prilikom jednog takvog
službenog putovanja u Budimpešti. Odmah je prebačen
u novosadsku »Armiju«, odakle je 28. oktobra preba
čen u Satoraljaujhelj sa grupom iz Novog Sada i Žab
lja, osuđen na četiri godine robije« — zapisao je o Milenku književnik Živan Milisavac u svojoj knjizi »Po
ruke iza rešetaka«.
Taj logor se nalazio u malom mestu na blagim pa
dinama Karpata. Kao i svi slični zatvori, on je imao
»suteren sa radionicama (obućarskom i krojačkom),
kuhinjom i vešernicom, a zatim u prizemlju i na dva
sprata odeljenja za zatvorenike, skupne odaje ii samice«.
Političke zatvorenike Hortijeve vlasti počele su dovo
diti u taj logor do kraja februara 1943. godine. Najviše
�je doterano političkih zatvorenika iz Novog Sada. Kra
jem 1943. godine u logoru se nalazilo oko 450 zatvore
nika, tri puta više nego što je bio njegov kapacitet.
Dolaskom članova KPJ i mladih skojevaca, formiran je
stabilan kolektiv političkih zatvorenika. Pored zajednič
kog snabdevanja, odmah se počelo sa organizovanjem
predavanja iz oblasti marksizma—lenjinizma, u prvo
vreme po sećanju, dok je kasnije organizacija uspela
da pribavi najpotrebnija dela za teoretsko uzdizanje.
Toliko se napredovalo u tome radu da su u logoru iz
davani i listovi »Okovana Vojvodina« i »Naš put«. Ile
galnim radom rukovodila je partijska organizacija u či
jem se rukovodstvu nalazio i Milenko Marinković.
U drugoj polovini 1943. godine intenzivno je prip
remana oružana akcija u logoru, a krajem godine iza
brani su »politički i vojni rukovodioci za organizovanje
proboja, koji je planiran za proleće 1944. godine«. Me
đutim, okupacijom Mađarske od nemačkih trupa, plan
je poremećen, ubrzan. Napad za proboj iz logora iz
vršen je 22. marta 1944. godine. Zatvorenici su savladali
stražare i upravu logora. Oko devedeset logoraša pro
bilo se iz logorskog kruga, jedan broj se dokopao i okol
nih brda. Međutim, pucnjava u logoru upozorila je nemačku i mađarsku komandu i pobuna je u krvi ugu
šena. Pohvatani su i oni logoraši koji su uspeli da se
dokopaju okolnih brda — zato što se nisu blagovreme
no udaljili od Šaporaljaujhelja. Tada je u samome lo
goru i u njegovoj okolini ubijeno preko 60 logoraša, a
11 ih je obešeno 6. aprila 1944. godine u dvorištu zat
vora.
Milenko Marinković je poginuo »pre nego što je us
peo da se dočepa šume«. Njegovo ime se nalazi na
spomen-ploči poginulih omladinaca koja je postavljena
na zajedničkoj grobnici.
Interesantna su dva njegova pisma koja je obja
vio Živan Milisavac u navedenoj knjizi. U prvom, na
pisanom 4. novembra 1943. godine, on je, pored osta
log, napisao:
»Vreme nam u sobi brzo prolazi u čitanju; ležimo
i spavamo dosta.
Draga ženo, ćela kuća je sada na tebi, verujem da
je vodiš onako kako najbolje treba. Mi smo u istom
položaju kao i pri prvoj poseti; nailazi zima, ali izdržaće se i to. Ne brini se ništa za mene, jako pazimo na
zdravlje... Bundu za sada nemoj doneti. Slobodanu re
ci ako pođeš da ideš kod mene.
�Pozdravi sve koji se raspituju za mene i poruči im
neka budu mirni i spokojni, mi smo na dobrom mestu ... Mnogo vas sve voli Milenko«.
Mnogo je interesantnije i potresnije pismo koje je
napisao sinu Slobodanu samo tri dana pre svoje pogi
bije, 19. III 1944. godine.
»Zdravstvuj Slobodane Milenkoviću Marinkov,
prvenčc moj.
19. marta 1942. god. u 4 h ujutru ugledao sam te
pre nego što si ti mogao mene. Tada sam tvoj rođen
dan čestitao tvojoj materi.
19. marta 1943. godine, pošto nismo bili zajedno,
jer sam se ja nalazio na poslu, poslao sam ti kratak
telegram: »Šine, čestitam ti prvi rođendan«.
Sada, nalaziće se još dalje od tebe, dalje nego ika
da, upućujem ti ovo par reči koje će biti čestitka za
tvoj drugi rođendan, 19. mart 1944. godine.
Sine moj dragi ,puno, puno te volim, mislim na
tebe i iznad svcga^želim da te čvrsto prigrlim na gru
di, da oseliš kako ti otac diše.
Inače, upućujem te u svemu na mater, da se sa
njom sporazumeš u načinu tvog vaspitanja, pošto ona
zna i moje mišljenje o toj stvari. Predstave koje bu
deš primao o raznim stvarima treba da su ti sasvim
jasne i ne prihvataj ništa doklegod te jakim razlozima
ne ubede. Tvoje daljne vaspitanje zavisiće u mnogome
od tih prvih pretstava koje budeš imao o sredini u ko
joj živiš.
Budi ljubazan sa ljudima i razgovaraj s njima tvo
jim jezikom. Želim ti mnogo napretka i uspeha, tvoj
otac Milenko«.
Slobodarskog duha, on je i sina učio da misli sopstvenom glavom i da stvari ceni njihovom vrednošću.
Kao da je naslućivao svoj bliski kraj, napisao je pismo
koje liči na amanet, poslednju poruku.
DETINJSTVO I ŠKOLOVANJE
Rodila se u polovini jednog ratnog vihora, za vreme prvog svetskog rata, 3. juna 1916. godine, a njena
mladost je prekinuta u polovini drugog svetskog rata,
31. jula 1941. godine, kada je bezumlje još više carevalo. Rodila se u vreme kada su Srbija i Crna Gora
bile pregažene, kada se oslobođenje od vekovnog nepri
jatelja očekivalo od velike savezničke ofanzive i kada
�su se samo naslućivali događaji koji će uzbuditi svet
i stari trošni društveni sitem uzdrmati iz temelja.
».. .Želje građana pa i našeg oca bile su tako snaž
ne i iskrene, težnja sa svojom samostalnom državom
bez Beča i Pešte toliko izrazita, da je poslednje i naj
mlađe dele u našoj porodici dobilo rusko ime: Sofija
— Šonja. Kršlcna u ime idealnih iščekivanja. Šonja je
čudnim sticajem događaja od prvog dana svog života
vezana za Rusiju, a Rusija je ubrzo i postala simbol
nečega što je decenijama nadahnjivalo sve živo i po
šteno u Srbiji i van nje« — govorila je Sonjina sestra
Dara.
Život se poigrao sa njom od samog početka. Rođe
na je neplanirano, posle petogodišnje pauze, sa fizič
kom manom koja ju je pratila do kraja života. Na ro
đenju je iščašen levi kuk, ali tada, u toku ratnih okrša
ja, niko to nije mogao utvrditi. Kada je primećeno da
hramlje na levu nogu, uzalud su tražili leka...
Hramanje ju je otkrilo, po tome su je prepoznali
agenti i uhapsili.
Majku nije ni zapamtila i mamom je zvala maće
hu Danicu oko koje se svila kao oko rođene majke.
Još dok je Đorđe odlazio u Kulu, u posete Danici, Šonja
je s nestrpljenjem očekivala očev dolazak, jer je on
uvek donosio i kolače koje je ona mnogo volela. Tada
joj se činilo da će život sa budućom mamom biti tako
lep kao što su ti kolači slatki, i ona se, zaista, najviše
i slagala sa Danicom.
Nevolja je išla za nevoljom. Kao dete obolela je od
kožne bolesti koju u narodu zovu fircig, zahvatila je
lice i glavu tako mnogo da su se u kućfuplašili da ne
ode na oči i da dete ne oslepi. Zbog toga su je u detinjstvu kratko potšišivali da bi izrasla gusta kosa; za
to je, po navici, uvek nosila kratko pot.šišanu kosu.
Nežna zdravlja i najmlađa među decom, Šonja je
postala miljenik porodice. 0 njoj — i ostaloj deci —
starala se Đokina sestra Nada. O Šonji su se brinuli
i ostali u kući, najviše Dara, koja je bila najstarija.
Šonja je dosta mažena, ali nikada nije postala razma
žena; ta nežnost nadoknađivala je majčinu ljubav i ona
u život nije ušla s ranama u duši, s pesimizmom; od
ranog detinjstva, bez obzira na bolesti i fizički nedo
statak, ispoljavala je puno životnog optimizma.
Stanovali su u Somboru, u ulici zvanoj Bajski put
(sada Ulica Marašla Tita broj 40). To je »široka ulica
sa dvostrukim drvoredom što vodi sa stanice u centar
grada«. Ona je bila puna »svetla i zelenila, drveća i
gustog žbunja što cveta hiljadama sitnih belih cvetova«.
�U toj ulioi, u prostranom stanu, Šonja je proživela ne
punu deceniju svoga detinjstva; došla je kao malena
devojčica a otišla kao učenica petog razreda gimnazi
je. Tu je započelo njeno saznanje sveta i formiranja
pogleda na život.
»Šonja je krenula u zabavište« — pričala je Dara
svoje uspomene Magdi Simin. »Još uvek mi je u živom
sečanju radosno-tužni prizor kako to malo nežno dete
s torbicom u ruci žuri, skoro trči u to zabavište rascvetanom ulicom, a po travnjacima okolo jure deca. Od
prvog dana bila je vrlo tačna i pažljiva, da ne razočara
zabavilju kojoj se u duši odmah predala, stisla se uz
nju, a zabavilja isto tako snažno zavoli dete željno lju
bavi (materine, izgubljene ipak, i pored sve porodice).
Isto tako odano i duboko zavolela je Šonja i svo
ju učiteljicu kada je sledeće godine pošla u prvi raz
red, tako da je ta žena postala pojam u našoj kući i
dugo godina svi su je zvali i prepoznavali pod imenom
»Sonjina gospođa«. Već je Sombor ostao davno iza nas,
a »Sonjina gospođa« još uvek je živela u nama kao
svoja, te smo joj obavezno dolazili u posetu u Sombor
i posle Sonjine smrti, a sama Šonja još i kao student
odlazila da je obraduje, da se ispriča s njom«.
Pohađala je nastavu sve čitiri godine u Vežbaonici Državne ženske učiteljske škole u Somboru i na kra
ju školovanja, za odličan uspeh, dobila »Golub« za 1892.
godinu sa potpisom učiteljice Leposave Bikar. Školu
je završila u junu 1926. godine, kada je napunila deset
godina života, godinu dana pre svojih vršnjaka. »Ima
la je osećaj za dikciju i isticala se lepim čitanjem«
— seća se njena sestra Vida. Kada je završila osnovnu
školu, otac je nije dao u žensku stručnu školu već ju
je upisao u gimnaziju sa željom da završi fakultet.
I na maloj maturi, u junu 1930. godine, za nagra
du je dobila knjigu Vaše Stajića o Svetozaru Miletiću.
Četvrti razred je završila sa vrlo dobrim uspehom. Kao
vrlo dobra učenica Šonja je oslobođena polaganja ni
žeg tečajnog ispita. Imala je petice iz veronauke, ruč
nog rada i gamnastike, a četvorke iz maternjeg jezika,
francuskog jezika, istorije i geografije Jugoslavije, he
rnije, matematike, higijene, crtanja i vladanja. U đač
koj knjižici za četvrti razred zapisano je da pohvalna
njena vrednoća. Kroz ćelo školovanje bila je postoja
na, stabilna, bez padova ili naglih uspona; radila je si
stematski i uvek ostala na istoj visini.
Više razrede gimnazije pohađala je u Novom Sadu; upisala se u peti razred septembra 1930. a maturu
je položila u junu 1934. godine. Išla je u Državnu žen-
�sku realnu gimnaziju u Novom Sadu i sva četiri raz
reda završila sa vrlo dobrim uspehom.
Književnost joj je predavao sve čitiri godine dr
Milan Petrović, dok se razredni starešina menjao. Inte
resantna su bile teme koje je Šonja imala na pismenim
zadacima iz maternjeg jezika. U stvari,i danas, posle
četiri decenije, malo bi se moglo zameriti izboru tih
tema i njihovom uticaju na formiranje učenika. Preovlađuje misao da je dr Petrović tražio od svojih učenika
da samostalno razmišljaju o životnim pojavama i prob
lemima. Književnost nije shvatao samo kao umetnost
ve ći kao naučnu disciplinu. On ne traži prosto reprodukovanje izrečenih misli književnika; očekivao je da
učenice uoče i istaknu svirepost i zločine slavoljubivog
Čengića kao predstavnika jedne osvajačke sile; da za
paze osnovnu misao u »Osmanu«; da utvrde uzroke elegičnosti u poeziji Jakšića i Zmaja; da shvate veličinu
revolucionarne borbe Vuka Karadžića u preobražaju
Šonja Marinković, učenica osnovne škole
�naše književnosti; da istaknu Dositejevu misao o obra
zovanju ženske omladine kojoj ni posle sto godina nije
poklonjeno dovoljne pažnje; da uoče i dublje dožive
oštru osudu otuđenih malograđana koju je tako dobro
zapazio i istakao Sterija kao tvorac komedije kod Srba.
Petrović insistira na negovanju rodoljublja i svake go
dine daje bar po jednu takvu temu. On, takođe, veoma
mnogo insistira na ulozi omladine u očuvanju mira i
sasvim tačno uočava da samo mir može omogućiti stva
ralački rad svakog naroda. Kada se zna da svakom pi
smenom zadatku prethodi usmena obrada tih tema, on
da ima razloga da se veruje u to da su navedene teme
bile predmet njegovih predavanja i rasprava učenika o
tome. Teško je danas utvrditi koliki je uticaj imala
ovakva nastava književnosti na formiranje ličnosti mla
de Šonje Marinković, ali se pretpostavlja da taj uticaj
nije bio mali. Njene osnovne osobine — ispoljavane
kasnije u životu — kao da imaju koren i u ovoj nastavi.
Šonji je, verovatno, najteže bilo da piše o majci i
majčinoj ljubavi, jer svoju majku nije zapamtila. Živela je tada sa ocem i naćehom Danicom. O njoj, Da
nici, Dara je pričala: »Otac se oženio još u Somboru,
ponovo učiteljicom, veoma dobrom i čestitom ženom
koja je bila kadra da se brine, i to dobro da se brine,
za četvoro dece koju nije sama rodila. »Gospođa Da
nica« poticala je iz zanatlijske porodice drugačijeg,
stranog duha, pa smo, uprkos njenoj dobroti, nas čet
voro predstavljali jedan tihi front protiv njenih shvanja i navika, front slobodarski, manje vezan i sputan
od ljudi njenog kruga. No dobro raspoloženje i sloga u
kući nikada nisu bili poremećeni. Među nama nikada
nije pala ni jedna oštra reč. A o preteranostima »Gospo
đa Danica«, o njenim »vizitama« i zahtevima da praši
na bude dobro obrisana — Šonja nam je, kad smo do
lazili, pričala uz blagu šalu, dobronamerno i bez jeda, jer
je ta »Gospođa Danica« Šonju mnogo volela«. Takvi od
nosi svakako su uticali na ublažavanje tuge koju je u
tim momentima, dok razmišlja o majci i majčinoj lju
bavi, mogla ispisivati devojčica od petnaestak godina.
Jedna godina — seća se Anđa Milićević, sestra revolu
cionara i heroja Žarka Zrenjanina — Šonja je za Dan
majke, koji se pre rata proslavljao 8. marta, napisala
»priču o dobroj mami, koje više nema, i njena mala
deca ostala su bez hleba i cveća«.
U gimnaziji počinje i njena društvena aktivnost.
Učestvovala je u radu literarne družine »Iskra« i u os
mome razredu držala predavanje o Veljku Petroviću.
Magda Simin tvrdi da je Šonja u »Novosadskoj gim
�naziji sarađivala i na izdavanju jednog srednješkolskog
lista«; laj navod ničim nije potvrđen, u godišnjim izveštajima nema govora o đačkom listu u Ženskoj gim
naziji, jedino je moguće da je neka druga škola izdava
la list. Šonja je — tvrdi Magda Sirnin — »pokazala
mnogo dara za pisanje« i kasnije, plašeći se za njeno
zdravlje za vreme progona i hapšenja, Doka je poku
šao »da je nagovori da se bavi pisanjem kako bi je,
verovatno, odvojio od opasnog zanata, revoluoionarne
borbe. U gimnaziji je počela da čita proskribovanu i
zabranjenu literaturu — tvrdi Anđa Milićević — i tada
se upoznala sa delima Maksima Gorkog (Mati, Moji
univerziteti).
Najviše se angažovala u Savezu izvidnika i planin
ki; u skautsku organizaciju upisala se još kao učenica
osnovne škole i bila najmlađa među skautima u Somboru. Upisao ju je brat Milcnko. Za razliku od naciona
lističkih organizacija »Srpskog sokola« i »Hrvatskog
Sa kursa za vođe skauta (Šonja prva zdesna u prvom redu)
2 Šonja Marinković
�sokola«, ova međunarodna organizacija je »u to vreme
jedina primala članove bez obzira na nacionalnost«.
Ona je imala snažan uticaj na opredeljenje omladine.
Sonjina drugarica Šaša Đuranović sa zadovoljstvom se
seća kako je u partizanima srela puno omladinaca i omladinki koji su pre rata pripadali skautskoj organiza
ciji. U njoj se omladina učila drugarstvu, prijateljstvu,
rodoljublju, istrajnosti, požrtvovanosti, snalažljivosti,
poštovanju starijih i sličnim pozitivnim osobinama.
Njeni članovi su jačali fizički i psihički, pripremali se
da lakše savlađuju životne prepreke.
Šonja je pohađala kurs (Šumsku školu) za vođe Sa
veza skauta, koji je održan u Vrdniku 14—28. avgusta
1932. godine, kada je imala šesnaest godina i završila
šesti razred gimnazije. O završenom kursu dobila je
svedočanslvo br. 111. od 28. VIII 1932. godine.
Interesantne su uvodne napomene u njenim zabeleškama sa tog kursa. Skautizam je »radna škola« i ima
zadatak »da mladima da spremu za život«. Članovi skautske organizacije moraju biti svesni svog zadatka:
njihov rad mora da koristi omladini kako bi omladina
mogla da rešava »mnoga pitanja u ljudskom društvu
od kojih zavisi opstanak i bratstvo, naročito naših mla
dih«. »Skautizam svojim vođama uvek postavlja ova
četiri pitanja: Zašto radimo? Za koga radimo? Ko tre
ba da radi? Kako treba da radimo?« Skauti rade da
obrazuju i vaspitaju omladinu, da pomognu »razvitku
i obrazovanju svih dobrih fizičkih, moralnih i umnih
sposobnosti omladine«. Skaut radi za mladež, a to zna
či za svoju zemlju, jer je mladež budućnost zemlje.
Vođa mora najviše da radi zato što je on vaspitač i
što zna više od ostalih; mora da bude pedagog, da po
znaje sebe i one koje vaspitava, da bude primer i da
svoja znanja prenese ostalima. Najbolje je da se kroz
igru uče razne veštine i savlađuju određene prepreke.
Osnovni je zadatak skautizma da zaštiti omladinu od
štetnih uticaja aktivnostima koje odgovaraju prirodi
mladih.
Pokazalo se da se Šonja u životu pridržavala tih
pravila skautizma.
Skauti iz Sombora imali su svoje letovalište u Cav
tatu. Iako je za to vreme bilo neobično da ženska deca
idu na more bez roditelja, odlazili su u to letovalište
Milenko i sve tri sestre. Oni su odlazili i na izlete u
okolinu Sombora, u Bezdansku šumu i druga mesta.
»Ovaj prisni dodir sa prirodom obeležio je ćelo Sonjinino detinjstvo i mladost. Moćna lepota naše zemlje
uvukla se u njenu dušu, u misli, priroda je učinila nje
�no telo gipkim i otpornim, njen duh jasnim i otvore
nim« — tvrdi Magda Simin. — Kretanje u društvu svo
jih drugarica i drugova, savlađivanje mnogih prepreka,
preživljavanje raznih prijatnih i neprijatnih događaja
uticali su na razvijanje drugarstva i prijateljstva i zato
je Šonja za kratko vreme stekla puno iskrenih prija
telja.
»Po završetku logorovanja sa skautima, odlazili smo
svakog leta deda Paji — kovaču u Surduk, i provodili
ostatak raspusta u njegovom vinogradu« — pričala je
Dara. »Na brdu nad Dunavom, iz dedinog vinograda,
pružao se vanredan pogled na ravnicu Banata i Bačke.
Deda nam skroj.i i namesti klupu na najlepšoj tački nad
samim Dunavom i splete svud oko nje pruće da ne pa
dnemo u bezdan, te smo na toj klupi sedeli jedno kraj
drugog, čitali i pričali i provodili dane u igri. Sa te
naše izvidnice video se i Tdtel i Slankamen, bcla živa
traka Tise kako se uliva u Dunav, a svud okolo još tri
naest sela... I Šonja je gledala i uživala. Ali se u njene
misli ubrzo uvuče još i jedna druga komponenta... Oš
trim očima, upornom pažnjom, pratila je kako narod
ovoga kraja na toj plodnoj, ziratnoj zemlji radi mar
ljivo, neumorno kao crv, a živi oskudno, u neznanju,
nemoćan da sam sebi pomogne«.
Šonja je bila najistaknutiji skaut u Državnoj žen
skoj realnoj gimnaziji u Novom Sadu. Kao učenica šes
tog razreda učestvovala je u formiranju odeljenja za
planinke u svojoj školi i postala vršilac dužnosti ko
lovođe, najstarija u organizaciji u školi. Odeljenje je
imalo 4 voda i izvodilo je skautsku obuku; u proleće
1932. godine organizovano je nekoliko izleta u Frušku
goru, a odeljenje je prisustvovalo velikoj skautskoj
proslavi u Beočinu i za nagradu dobilo logorovanje u
Koviljači. Sledeće školske godine, najviše Sonjinom za
slugom, odeljenje je prošireno; upisalo se 60 članica
koje su raspoređene u dva kola. Jednim kolom rukovo
dila je Šonja Marinković i mesečno držala sastanke ko
la, a sastanke vodova jedanput nedeljno. I te godine
išli su na izlete u Frušku goru na kojima su praktično
proveravana teoretska znanja sa nedeljnih sastanaka.
Preko leta logorovali su u okolini Mataruške Banje. U
četvrtom razredu gimnazije postojalo je opet samo je
dno kolo i njime je rukovodila Šonja Marinković.
Kao učenica sedmog i osmog razreda gimnazije bi
la je u upravnom odboru Ferijalnog saveza svoje škole,
koji je imao oko dve stotine članova. Na sastancima
učenice su čitale svoje radove sa letovanja na Svetom
�Stefanu, a u sedmom razredu održano je poselo zajed
no sa učenicima muške gimnazije.
Kao skaut obišla je vililci deo Jugoslavije: Hvar,
Sveti Stefan, Jajce, Zagreb, Plitvice, Split, Bohinj i mno
ga druga mesta. Kada su 1934. godine logorovali u Jaj
cu, jednoga dana oluja je zahvatila logor, pokidala ša
tore, raskvasila zemlju. Šonja je ceo dan provela s devojčicama, držala šator da ga vetar ne odnese, okuplja
la dcvojčicc kao piliće oko sebe, negovala prehlađene,
brinula sc o svima njima.
Šonja je u skautskoj organizaciji još više zavolela
svoju zemlju, njenu prirodu i ljude, naučila se drugarslvu, otpornosti, odgovornosti i snalažljivosti u teškim
situacijama.
FORMIRANJE OSNOVNIH OSOBINA
Šonja je bila veoma postojana, stabilna ličnost, ot
vorena i iskrena. Volela je ljude u celini, ali je poje
dince cenila po njihovom karakteru. Ako ona obeća
svome drugu knjigu i zaboravi da je donose, to je za
nju bio dokaz da ga nije cenila i zato nije misliia na
svoju obavezu. Inače, ni malo nije bila sebična. Učila
je uredno svoje lekcije, volela da dobije dobru ocenu,
radovala joj se, ali se isto tako radovala ako i njena
drugarica dobije dobru ocenu. Želela je sopstvenu afir
maciju, ali to nikada nije činila na uštrb drugih.
Njen deda Paja obično je govorio: »Postavi sebi
da moraš«. Šonja je to prihvatila u detinjstvu i do kra
ja se držala te devize. Kada ona odredi da nešto mora
uraditi, ona će to zaista i uraditi bez obzira koliko će
se lično žrtvovati. Da bi sebe naterala da ustaje u od
ređeno vreme radi učenja, ona je na sredinu sobe stav
ljala emajlirani lavor ii u njega budilnik. Od snažnog
zvrjanja budilnika i njegovog udaranja po lavoru ona
se naglo trzala, zaustavljala budilnik da druge u kući
ne izbudi, brzo se oblačila i uzimala knjigu u ruke. To
je bio njen »izum«.
Još u ranom detinjstvu i prvih godina svoga ško
lovanja, ona je ispoljavala plemenitost, požrtvovanost i
spremnost da pomogne drugima u nevolji. »Jednoga da
na« — priča Anđa Milićević — Šonja je skinula svoj
kaputić i dala prozebloj drugarici, pravdajući se kako
ona ima drugi kod kuće«.
Bila je veoma srdačna, otvorena, iskrena u kontak
tu sa ljudima, ali pod uslovom da kod njenog sagovor-
�nika postoji neka sadržina, da on nije samo prividno
iskren, da se ne osmehuje lažno, prazno. Licemcrstvo i
malograđanštinu mrzela je iznad svega. Imala je obi
čaj da kaže: »Zavesa se diže« ili »Zavesa se spušta«. To
je bilo samo njeno i samo ona umela je da izrazi sva
negodovanja kroz jednu od tih rečenica. Ćak je imala i
svoj pokret usana kojim je pokazivala da je neko licemer ili malograđanin. Nije podnosila žene koje se svo
jim suselkama i poznanicama ljubazno javljaju u pro
lazu, u susretu, a odmah posle toga počnu da ih ogova
raju. U takvoj situaciji ona odmahne rukom, ili napravi
onaj svoj pokret usnom i rezignirano prokomentariše:
»Eto, zavesa se spušta«.
Puna životnog optimizma i vedrine, ona se nije mno
go osvrtala na svoju hromost, nije stvorila kompleks.
Zahvaljujući svojoj snažnoj volji, Šonja je savlađivala
prepreke jednu za drugom i stvarala takve situacije i
takvu atmosferu kao da je sve u najboljem redu. Od
ranog detinjstva uključila se u skautsku organizaciju,
pentrala se po planinama napoređo sa najzdravijim mla
dićima i devojkama, čak je postala i njihov predvod
nik, služila im za primer. Volela je prirodu. Još u Somboru rado je odlazila na baru izvan grada u kojoj se
leti kupala a zimi klizala, ili u šumi Jelinjak u kojoj je
rado tragala za prvim vesnicima proleća, visibabama i
Ijubičicama. A kada su prešli u Novi Sad, najradije je
sa bratom Milenkom i svojim drugaricama odlazila na
Dunav i Milenkovim čamcem išla uz reku ili niz reku.
Njena nerazdvojna drugarica Šaša Đuranović i sada se
seća pojedinih izleta: jedanput ih zahvatila provala ob
laka, vratili se prokisli do gole kože, ali i veoma zado
voljni. I kasnije, pri kraju studija, Šonja je rado od
lazila na takve izlete. Ona i Šaša, nekako pred rat, bile
su u Sloveniji i same pošle na tromeđu Jugoslavije,
Austrije i Italije da vide okolinu, ali u međuvremenu
nastupi nevreme, spusti se magla i one se jedva spasu
da ne zalutaju, i to zahvaljujući graničarima. Njen ži
votni optimizam manifestovao se u mnogim situacija
ma. Ona je u četvrtom razredu gimnazije posećivala i
školu igranja ne zazirući ni malo od svoje hromosti.
Na kraju je organizovana priredba, neka vrsta zabave
na koju su dolazili i roditelji učenica. Dotle su devojčice nosile matroska odela, a na toj zabavi oblačile su
suknje i bele bluze. Time se priznavalo da to više nisu
deca već mlade devojke. Tada im je dozvoljavano upo
treba ruža za usne i manikiranje noktiju. Šonja nije
uzimala ruž, nije joj lepo stajao, ali je imala uvek lepo
odnegovane ruke. Tada je i ona, kao i sve njene dru
�garice, imala svoje ljubimce među filmskim glumcima i
glumicama, skupljala njihove slike, podržavala ih, no
sila kosu kao pojedine glumice. Imala je svoje ljubim
ce i među pozorišnim glumcima koji su povremeno do
lazili u Sombor i davali pozorišne predstave. Kao i nje
ne drugarice, ona je štedela od doručka (za pola dinara
uzimala prazan sendvič a pola dinara štedela); sa uš
teđenim novcem kupovale su cveće i bacale ih svojim
ljubimcima na kraju predstave.
Da li prećutati znači i slagati? To etičko pitanje
stalno je bilo prisutno u Sonjinoj svesti, o njemu je
često raspravljala sa svojim druganicama još iz detinjstva, kada je morala da prećuti o nekom nestašluku,
zakašnjenju iz bioskopa, susretu sa prvom simpatijom,
ili o sličnoj situaciji. To je bila stalno prisutna nedo
umica o kojoj je raspravljala i koja ju je mučila, rastrzala. Umela je da odmah odvoji crno od belog, da
izdiferenoira pozitivno od negativnog, ali je teško na
lazila rešenje u onim nijansama sitnim prelivima.
Šonja je rano počela da piše latinicom i sve što je
do sada od njenog rukopisa pronađeno napisano je la
tinicom. Neke sonante je pisala Gajevom latinicom: 1’=
= lj, n’ = nj i slično. Šonja nikada nije bila pomodarka,
nije se povodila za drugima, već je bila racionalan duh
i potpuno samostalna, radila ono što je smatrala pot
rebnim i korisnim da se uradi. Nije se povela ni tim
što je među drugaricama imala Mađarica, Jevrejki i
drugih koje su pisale latinicom, već je do toga došlo
sopstvenim razmišljanjem i — smatraju neki — iz ot
pora prema velikosrpskoj politici kojom se težilo sup
remaciji drugih naoija. U prvo vreme to se javilo nesvcsno , spontano, a vremenom kao rezultat sopstvenog
saznanja.
Volela je književnost, čitala dosta, ali, izgleda, nije
pisala pesme, čak ni pripovetke. Pisala je referate za
iiteralnu sekciju. Umela je — i volela je — da piše du
ga i topla pisma, i puna osećanja i zrelih misli.
Šonja je izrasla u lepu devojku. Niža rastom, ali
skladna lela, imala je oči kao badem, guste crne tre
pavice, a ten lep kao breskve. Umela je — malo prkos
no a malo i razmaženo, izgovarajući, kao da tepa, »pa
šta« — da jednim gestom ruke odgovori na neko ne
prijatno pitanje ili kada je nezadovoljna nečim. Inače
gestikulacijom se malo služila, i to obično u situaciji
kada ne može do kraja da izrazi svoja osećanja. Poz
nata je po svojoj emotivnosti koja se oslanjala na
racionalnost, na argumentovanost. Volela je da sluša
ljude koji o određenom problemu govore sa osećanjem,
�■
;
Šonja kao gimnazijalka i vođa kola skauta
�razložno, dokumentovano, bez patetike. Takvi su na nju
najviše uticali u studentskom pokretu. Volela je Vojvo
dinu snažnom ljubavlju i najviše zbog toga je otišla na
agronomiju. Poznata je njena izreka da će kao agronom
povezati crvenu maramu, njene krajeve spustiti na rame
na, sesti za traktor i orati vojvođanske njive. Njoj je
smetalo što te njive većinom ne pripadaju onima koji
ih obrađuju i to je, pored ostalog, snažno uticalo na nje
no idejno opredeljenje. Toliko je bio snažan spoj emotiv
nog i racionalnog da je Šonja unosila sebe u posao koji
radi. Šaša Đuranović se i sada seća Sonjinih priča o ukrštanju raznog voća i novim sortama pšenice; bilo je u
tim pričama i puno zanosa i vanrednih argumenata. »Po
svojim osobinama — da je preživela rat — Šonja bi si
gurno bila vanredan naučni radnik« — tvrdi Šaša.
Nije bila obdarena sluhom, ali je volela pesmu. Naj
češće se izvinjavala prisutnima a nekada bi, prkosno,
izgovarala ono svoje »pa šta« i nastavljala da se veseli.
»Tri gracije« — kako je nazivala sebe, Šašu i Jelicu Teofanović — često su sedele i kod Jelice. Jednoga dana nje
na majka, učiteljica, otsvirala je na starom klaviru jed
nu mađarsku pesmu; na stanici devojka prati husara,
plače za njim a majci kaže da joj je upalo nešto u oko;
majka odgovara kćerci da je i njoj u mladosti pala trun
ka u oko, plakala je i činilo joj se da će umreti. I na
kraju majčin zaključak: »A ipak sam još tu«. Tu reče
nicu, na mađarskom jeziku, one su često izgovarale, a
note pesme prepisale i učile da pevaju. To je bilo u do
ba puberteta, još u Somboru, kada su se javljale prve
simpatije, prvi pogledi, prve silne usluge, prva crvenila
i zbunjenosti. Tada su one »postale« tri gracije. Inače,
Šonja je volela mađarske i sremske pesme, a naročito
poznatu pesmu »Oj spomenče, plavi cvete.«
Raspravljajući sa Sašom ili nekom drugom drugari
com, Šonja je ostajala dugo u razgovoru. Tako su nasta
la njena čuvena praćenja; otprati ona Šašu do kuće, ova
se vrati sa Šonjom do njenog stana, pa opet Sašinoj kući,
i tako se to u toku večeri ponovi po nekoliko puta. Zbog
toga su često bile grđene u porodici, a i zbog toga je na
stajalo ono etičko pitanje da li prećutati znači ii slagati.
To joj je posle prešlo u naviku i njena praćenja postala
su poslovična među njenim prijateljima.
Na produbljivanje rodoljubivih osećanja, ponesenih
iz porodice u najranijem detinjstvu, uticao je -i jedan
događaj iz Sombora. U istoj ulici stanovala je Sonjina
drugarica Ksenija čija je majka bila Vojvođanka a otac,
izgleda, Hercegovac. Majka Ksenijinog oca bila je sestra
Alekse Šantića. Kad kod je odlazila kod svoje drugarice,
�ona je videla Ksenijinu baku i deku, Šantićevu sestru
i njenog muža. Taj stari Hercegovac — koji je bio visok,
lep i kršan muškarac, — privlačio je Sonjinu pažnju ti
me što je obično sedeo skrštenih nogu, kao Musliman.
I kasnije, u Novome Sadu i na studijama, ona se često
sećala Ksenijinog dede. On ju je uvek asocirao na Šantića i izazivao još veći interes za tog pesnika. Zato je više
čitala Šantićeve pesme i doživljavala ih neposrednijc, to
plije. Mnoge njegove stihove naučila je napamet. Svaka
stih Šantićeve rodoljubivo-socijalne pesme »Ostajte ovde« doživljavala je kao novo otkrivanje sveta i značenja
rodne zemlje. Više je naslućivala nego što je tada znala
da su prilike u šantićevom zavičaju skoro iste kao i u
njenom; tamo je čitav mozaik ljudi raznih vera i narod
nosti i Šantić ih, kao braću, zadržava da ostanu na svojoj
rodnoj grudi. Zar nije slično i u njenom zavičaju?
Ona je svakodnevno posmatrala plodnu vojvođan
sku zemlju koja se puši od svoje snage, a Šantić peva o
žitu koji ne jedu njegovi ratari; o kršu, sirotinji, gladii,
napuštanju domovine zbog hleba; o puku koji uzalud
moli... Zar nije svugde zemlja ovako bogata i plodna?
0 hlebu koji ne pojedu ratari već silni na gozbi i piru
čula je od oca i od svojih školskih drugova koji su sva
kodnevno vozom dolazili u školu. To se često dešava i u
Vojvodini. Šantić nije slagao. Ali, taj k rš... i tada se se
ćala svojih skautskih putovanja na Jadransko more i
posmatranja onog golog kamena. I Šantićeve pesme na
gonile su je na razmišljanje. Širina pogleda njenog oca
Đorđa, koji nije bio opterećen verskim i nacionalnim
predrasudama, pozitivno je uticalo i na njeno formira
nje. Družila se i sa Jevrejkama, i sa Mađaricama — i ni
kad joj otac nije prebacio niti napravio i aluziju na to.
Pored Šaše, Ksenije i Jelice, Sonjine su bile drugarice
1 Neda, i Edita, i Ira ... Nije bilo ni traga šovinizma i verske netrpeljivosti u njenom ponašanju. U to vreme bilo
je veoma malo razvedenih brakova i obično su pripad
nici takvih brakova dzbegavali od malograđanske sredi
ne. Sonjin otac nije bio takav. Šonja i Šaša družile su
se s jednom Jevrejkom mađarskog porekla koja je živela s ocem, a majka joj je otišla iz grada. Često je Šonja
odlazila kod te svoje drugarice i ova dolazila u njenu i
Sašinu kuću. U početku su Šonja i Šaša radoznalo posmatrale u kući svoje drugarice, na dovratku svakih vra
ta, male plehane pločice sa tekstom. Kada su od svojih
roditelja doznale da su to jevrejske molitve i da znače
isto što je kod pravoslavaca slava ili sličan verski obred,
one su to primale kao nešto normalno i više im ni to ni
je bilo neobično.
�Tako se stvarao mozaik bogate ličnosti. Tako je zi
dan stabilan temelj na kome će Komunistička partija
sagraditi postojanu građevinu nepokolebljivog revolu
cionara.
»Izgledala je nežna i krhka, gotovo kao tek odrasla
devojčica, ali je u sebi nosila veliku snagu kojom je plenila ljude i povela ih putem borbe u kojoj i sama pala.
Bila je masovik... Znala je da oduševi sagovornika, da
čoveka učini spremnim za primanje i teškog zadatka,
jer je uvek mogao da oseti da je one najteže uvek uzima
la za sebe. No tu svoju hrabrost nije nametala stavom ni
recima, to se svakom nametalo kao zaključak, jer je svo
jim jednostavnim rečima znala da ispriča i najteže situ
acije u kojima je bila, tako da se moralo razumeti da je
postupila na jedini mogući način. Otsustvo straha, zasno
vano na veri u neminovnost uspeha u borbi kojoj se
pridružila, prelazilo je i na one kojima je govorila i tako
je mogla da organizira izvršenje zadataka koje je uzela
na sebe. Ti su zadaci nosili u sebi mnogo opasnosti, a to
je znala i Šonja, jer ja sam je upoznao upravo nakon
teškog »proveravanja« njene ličnosti u kazamatima Glavnjače. Došla je iz Beograda vedra i vesela zbog pobede
u neravnopravnoj i teškoj borbi sa policijskim dželatima. Ostalo mi je u seđanju, kao vrlo karakterističan de
talj, njena priča o tome kako su je policajci plašili »Odža
kom« kada nisu uspeli da od nje izvuku ništa uobičaje
nim batinaškim metodama. I ona nije pričala o batina
ma, jer to je bilo poznato, manje više jednako primenjivano prema svima uhapšenim komunistima .nego o
tom posebnom detalju. Videći je onako malu i nježnu,
ni policajci nisu mogli da izbegnu misao da se radi o
devojčici, da pokušavaju da je plaše »odžakom«, kada
nije pokleknula pod udarcima pendreka. Nju je to nago
nilo na smeh, čak i onda kada je to prvi put čula, veza
na d izmučena ali nepobeđena. Teško je bilo poverovati
koliko je ona od 14 časova jednog dana do 7 u jutro
drugog dana putovala u Vrbas, Zrenjanin, Vršac i druga
bliža ili dalja mesta da bi svršila neki partijski zadatak.
A uvek ga je završavala sa uspehom, jer je znala da pre
nese svoju veru i oduševljenje na one sa kojima je radi
la« — seća se Toša Tišma, borac španskog rata, koji se sa
Šonjom upoznao na partijskom radu krajem leta 1940.
godine.
Mada je bila poznata kao trezvena i odmerena u
donošenju odluka, ona je umela ponekada da se povede
za svojim osećanjima i u tome se nije varala. Milica Marković, supruga revolucionara Toze Markovića seća se je
dnog takvog momenta. Kada je Milica prihvatila da se
�uda za Tozu, kako su svi zvali Svctozara, raspravl jalo se
o tome da li se on može oženiti kćerkom iz građanske
porodice čiji je otac radikal iako je ona skojevka. I jed
noga dana našli su se Žarko Zrenjanin, Pavle Pap .i Šonja
Marinković da donesu odluku. Pavle Pap je rekao da se
na poreklo moralo gledati onda kada je Milica primana
u SKOJ, ali ni to nije krenulo razgovor sa mrtve tačke.
Njih dvoje, Milica i Svetozar, i dalje su sedeli kao da se
nalaze na optuženičkoj klupi. Da bi razbila mučnu atmo
sferu, bez ikakvog konkretnog povoda, Šonja je uzvik
nula kao da recituje: »Cipelice kao u naše Milice.« A za
tim je iznenađenim drugovima ispričala događaj iz nje
nog i Miličinog detinjstva u Somboru. Izvadila je peto
godišnju Milicu iz jedne jame pune vode i tako je spasla
svoju drugaricu da se ne udavi, Tada je prvo primetila
Miličine cipelice koje su virile iz vode i uzviknula drugaricama: »Cipelice kao u naše Milice!« Situacija se odjed
nom izmenula. »Šonja je ispričala priču drugovima i
slatko se smejala... Njena vedrina prešla je i na ostale,
te se od tog trenutka povede tako srdačan razgovor kao
da smo se svi poznavali čitav jedan vek« — seća se Mi
lica.
STUDENT POLJOPRIVREDNOG
FAKULTETA
Na Poljoprivredno-šumarski fakultet u Zemunu Šo
nja se upisala u jesen 1934. godine. To je bio presudan
momenat u njenom životu. Snažan studentski pokret i
borba za autonomiju Univerziteta uticali su na njeno
idejno opredeljenje. Kako je kasnije govorila, ona se u
drugoj godini studija uključila u napredni studentski
pokret, u njemu postala član SKOJ-a i KPJ i izrasla u is
taknutog revolucionara i organizatora mnogih skojevskih i partijskih akcija u Novom Sadu i Vojvodini. Do
šla je na studije kada je njen brat Milenko završio fa
kultet. Ima u tome i neke simbolične veze. Sestra je nasledila brata i učešćem u studentskom pokretu. Određen
uticaj postoji i u toj maloj tradiciji, jer je Šonja kao
gimnazijalka slušala o raznim studentskim akcijama i
Milenkovom učešću u njima. Posle su Milenko i sestre
slušali o njenom radu u studentskom pokretu. To stanje
najbolje je izrazila Vida; toliko je, kaže, bilo tih studen
tskih akcija u kojima su učestvovali Milenko i Šonja da
ih niko nije mogao zapamtiti. Samo pamti da je bilo
mnogo neprospavanih noći posle svake novinske vesti o
�nekoj studentskoj manifestaciji ili demonstraciji; smiri
vali bi se tek kada bi saznali da Milenko ili Šonja nisu
nastradali. U njenoj svesti upečatljivi su utisci: demon
stracije; vatrogasci sa šmrkovima; žandarmi sa kundaci
ma i bajonetima; batinjanja; zatvori...
Pre Sonjinog polaska na studije vođen je razgovor
u porodici, ali je ona sama izabrala svoj poziv. Jedno
vreme stanovala je kod Šaše Đuranović, a onda na dru
gim mestima, privatno, ali je češće dolazila u Novi Sad
koji je mnogo volela i u kome je politički delovala. Hra
nila se u menzi i od čestih Darinih paketa. Odlazila je i
u Bačku Palanku, kasnije i u Petrovgrad. Uvek je bila ra
spoložena, vedra. O političkim prilikama razgovarala je
sa zetom Vladom, sastajala se s nekim radnicima i se
ljacima, završavala neke zadatke. Ona je umela, snagom
svoga duha, da se nametne svima u svojoj okolini, čak i
ocu i sestrama. Često se očekivao Sonjin sud o nekom
problemu. I Otac je uvažavao njeno mišljenje; imao je
običaj da kaže kako treba sačekati Šonju pa da čuje šta
će i ona reći o lome. Iz nje je izbijala neka unutrašnja
snaga koja je zračila na okolinu i zato su njeni postupci
prihvatani kao normalni, opravdani.
Za vreme njenih studija u Beogradu studentski po
kret je bio veoma snažan. Kada je došla na fakultet, za
pljusnuo ju je talas štrajkova, demonstracija, zborova i
drugih akcija. Postepeno, s početka spontano i neorganizovano, i ona je zaplivala na tim talasima.
Neposredno pred Sonjin dolazak u Beograd, posle
zborova na Pravnom i Tehničkom fakultetu, u junu 1934.
godine, osnovan je Akcioni odbor stručnih studentskih
udruženja (AOSSU) u koji su ušla po dva predstavnika
stručnih udruženja svih fakulteta. On je odigrao veliku
ulogu u objedinjavanju i sinhronizaciji studentskih ak
cija na Univerzitetu. Pored Vojvođanske menze i Menze
studenata medicine, tada su osnovane Menze agronoma
i Opšta studentska menza, koje su odigrale »značajnu
ulogu u ishrani studenata« i postali »politički centar studenata-komunista i drugih progresivnih studenata« —
zapisala je Milica Damjanović u svojoj studiji o napred
nom studentskom pokretu. Krajem 1934. godine pokre
nuto je pitanje »izgradnje doma Udruženja studentkinja«, a na izborima za upravu Udruženja studenata šu
marstva pobedila je lista studenata komunista. Povede
na je odlučna akcija da se izmeni uprava u Udruženju
studentkinja »koja je još uvek bila u rukama studentkinja bliskih režimu«. Najznačajnija akcija te godine bio
je opštestudentski zbor, održan 16. decembra 1934, na
kome je prisustvovalo oko 4.000 studenata d na kome su
�se, više nego ikada ranije, manifestovali jedinstvo, sna
ga i zrelost studentskog pokreta. Shvativši kakvu opas
nost omladini donose fažizam i rat, u rezoluciji su istak
nuti problemi koje treba rešavati da bi se poboljšao ži
vot omladine.
Od početka 1935. godine pojačan je teror režima, ali
je i studentski pokret jačao u svome intenzitetu. Sredi
nom januara vlada Bogoljuba Jevtiča osnovala je u Višegradu koncentracioni logor za napredne studente. Pr
va grupa studenata Beogradskog univerziteta upućena
je u logor 20. januara, potom druga... Gotovo četvrtinu
interniranih, njih deset, činili su studenti Poljoprivrcdno-šumarskog fakulteta. Interniranje studenata u logor
izazvalo je veliko ogorčenje među studentima u Beogra
du, došlo je do demonstracija na kojima je osuđivan
režim, održavani protesni zborovi i mitinzi na fakulteti
ma, dobijena podrška studenata Zagrebačkog sveučiliš
ta. Najoštriji protesti održani su na Pravnom fakultetu;
pružen je otpor policiji, postavljene barikade, odbijeni
naleti policije. Sahrana mučki ubijenog studenta Mirka
Srzentića pretvorila se u otvorene proteste protiv fašis
tičkog režima i njegovih slugu. Mada su uhapšeni novi
studenti i internirani u logor, režim je morao popustiti
— rasturio je logor i pustio internirane studente. To je
bila prva velika pobeda, ali je i ona plaćena krvlju.
Pošto je Opšta studentska menza »postala stecište
i centar okupljanja naprednih studenata«, režim je prvo
zabranio a onda oduzeo od studenata tu menzu. Sem to
ga, kada su 4. aprila 1935. godine izbile studentske de
monstracije, preko 20 studenata predato je Univerzitet
skom disciplinskom sudu kao navodni podstrekači tih
demonstracija. I u menzi Poljoprivredno-šumarskog fa
kulteta vođena je borba oko prevlasti između komunista
i nacionalista okupljenih oko profesora botanike Petra
Đorđevića. U proleće 1935. menza je zatvorena, ali je po
novo otvorena početkom sledeće školske godine — za
hvaljujući angažovanju naprednih studenata. Kada su
i u Vojvođanskoj menzi pobegli komunisti, uprave sve
četiri menze našle su se u rukama naprednih studenata.
Nastavljena je borba za uticaj među studentima u upra
vama Udruženja studenata za borbu protiv tuberkuloze,
Studentskog esperantskog kluba, Akademskog student
skog pozorišta, Udruženja studentkinja i sličnih organi
zacija.
Sve se to zbilo samo za jednu školsku godinu i osta
vilo snažan utisak n aostamnaestogidišnju Šonju Marinković koja je zaplivala na lalasima tog uzburkanog mo
ra došavši iz relativno mirnih srednjoškolskih voda. Tre
�zvena od detinjstva, ona je o događajima razmišljala,
analizirala ih, tražila uzroke i donosila zaključke. Jasno
je videla svoj put i zato se već iduće godine aktivno uk
ljučila u napredni studentski pokret, mada se i u prvoj
godini studija solidarisala sa progonjenim studentima i
zbog toga bila kažnjena.
U to vreme napredni studenti su uživali ugled i naj
obrazovanijih. Morali su svojim znanjem da prednjače
među ostalima kako bi ih mogli voditi, uticati na svoje
drugove. Mladi su učili od starijih studenata. I prihvalali
njihov uticaj. Tako je i Šonja, sve više, ulazila u kolo,
naprednih studenata. Njena drugarica Šaša Đuranović
plastično je opisala Sonjino i svoje prilaženje napred
nom pokretu. Na Pravnom fakultetu neko drži predava
nje. One dođu čak iz Zemuna, nekada i pešice. U prepu
noj sali puno je brucoša, početnika. Student govori lepo,
dokumentovano, poneseno. Oseća se da vlada materijom
0 kojoj govoni. Vraćajući se u Zemun, one zaprepašćeno
1 postiđcno komentarišu kako malo znaju u odnosu na
govornika. Šonja tada glasno broji na prste: jedan, dva,
tri, četiri, p et... Onda uzvikne srećna: »Ij, za pet godi
na. .. šta ćemo mi sve naučiti«. I bude im obema lakše.
Jednoga dana govorili su Lola Ribar i jedan student iz
Istre koja se onda nalazila pod okupacijom Italije. Svo
jim vanrednim govorima impresionirali su studente. Ta
da se Šonja pokunjila, tužno progovorila: »Nema nam
spasa. On je naših godina.« A onda još tužnije dodala:
»Nikada nećemo naučiti ,nikada to ne možemo postići«.
Posle tih predavanja one su dugo prelistavale »Svezna
nje« i tražile odgovore na mnoga pitanja koja su im bi
la nova u tim predavanjima.
Družeći se sa studentima, one su naučile mnoge re
volucionarne pesmc: Crven je Istok i Zapad, Zasucimo
rukave smelo da gradimo život novi, o truloj skeli koja
se srušila i ubila radnika, i druge. Tada su ulazile i u
opasne akcije. Šaša se i sada seća kako su ona i Šonja
prvi put skrivale ilegalni materijal koji im je predao je
dan student i zamolio ih da ga sačuvaju. Ćelu noć su
probdile plašeći se pretresa policije, premeštale ga s
mesta na mesto, nigde im se nije činilo bezbedan, svaki
šušanj vctra podsećao ih je na prikradanje policijskih
agenata, a ujutru se smejale svome preteranom strahu.
Posle su takve stvari izgledale običnim i normalnim. Ta
ko se javljao interes za društvene nauke, tako se poste
peno ulazilo u akcije; tako su, skoro spontano, obe ula
žile u akcije, uključivale se u studentski pokret.
Iz sačuvanog dnevnika Šonje Marinković, koji je
vodila u julu 1937. godine kada se nalazila na praksi u
�Karađorđevu, jasno se vidi da je ona već tada bila for
miran čovek ,da je imala svoj zreo i jasan stav o mno
gim društvenim problemima iako je imala tek 21 godi
nu. Ona je sva životna, realna, objektivna. Ne robuje
svojim ubeđenjima, ali ne odstupa od njih lako. Ljude
voli, ne odobrava njihove stramputice, ali ih ne žigoše
i ne stavlja na stub srama. Sa njima razgovara razložno
i pokušava da ih ubedi argumentima. Ona se radovala
običnm životnim manifestacijama, sa zadovoljstvom za
pisivala kako je ii ona radila poljske poslove, učila da
puca bičem, kočijaša i slično. Volela je život i zato je
i mogla da posveti svoju mladost borbi za bolji život i
srećniju budućnost. Ona, bez prenaglašenosti, iznosi po
datke o eksploataciji radnika.
Na jednom imanju radilo je 150 radnika sezonaca,
uglavnom Slovenaca. Pored stana i hrane, za šest meseci dobijali su 500 kgr pšenice, 400 kgr kukuruza, toliko
pasulja i 500 dinara. Kočijaši su stalni radnici i oni za
rad dobijaju po 150 dinara mesečno, po 500 kgr pšenice
i kukuruza i 9 kubika drva godišnje, po litar mleka dne
vno i dva ara zemlje na korišćenje, ali ništa od dobijenih proizvoda nisu smeli da prodaju. Ostali radnici su
sezonci ili nadničari, a ima i zanatlija kojima su plaće
ne nadnice 15—20 dinara dnevno.
Zabeležila je razgovor sa jednom Slovakinjom, udo
vicom, majkom četvoro dece, duhovitom ženom, koja je
šila »vreću za meso« (košulju). Razgovor se vodio o sva
kodnevnim životnim problemima, o ženidbi i udaji, o slu
žbi u crkvi. Kada je Šonja pomenula da ima raznih vera,
Slovakinja joj je odgovorila: »Bog je jedan, a tu su samo
popovi napravili više vera da bi ih moglo biti više i da
više gule narod«.
Dva dana Šonja je merila grašak, a ranije kupila pše
nicu, vezivala snoplje, slagala u krstine. Na sakupljanju
graška radilo je 20 Slovenaca, sve mladi ljudi, obično
mladići i devojke. Ne dopada im se život na tome ima
nju, naročito se žale na hranu. Jedna devojka kaže: »Kod
nas i svinje bolje jedu, a ovde ni ljudi ne dobijaju takvu
hranu«. Ujutru dobiju čorbu koja liči na običan bućkuriš s parčetom crnog hleba, u podne pasulj ili krompir,
a uveče pasulj ili čorbu. Dnevno rade po 13—14 časova,
od 4 do 20 časova, sa tri pauze po pola sata.
Jedan Slovenac, kočijaš, žalio se da je neispavan;
spava samo četiri sata noću, i zato je efekat njegovog
rada manji nego da je odmorniji. Kada je zapitala koči
jaša Tošu zašto seljaci švercuju duvan i izlažu život opa
snosti, on joj je odgovorio da ih nužda tera, seljak je
željan dinara, ne vidi ga po nekoliko meseci. Nije, kaže,
�taj svet tako rđav: »Samo da ima svako sve što mu tre
ba, svuda bi bilo mira i sreće« — zapisala je Šonja Tošine reći.
Razgledala je radničke stanove. U jednoj zgradi po
stoje dve sobe, kuhinja i špajz. Tu stanuju dve porodice
i samo za struju plaćaju 150 dinara mesečno. Pod je
zemljani. U jednoj sobi živi porodica od 4—5 članova,
spavaju po zemlji.
Pozabavila se i matematikom da bi pokazala kako su
surovo eksploatisani pojedini sezonski radnici. Slovenci
su ovrli 22.000 kgr pšenice i za to dobili 660 kgr, ili 1.198
dinara. Kada se to podeli na 16 radnika, onda jedan rad
nik dobije 75 dinara dnevno, ili 2.250 dinara za mesec
dana. Pošto mu je rad na vršalici jedina zarada u godi
ni, on živi od te jednomesečne zarade, od 2.250 dinara,
što znači da mu dnevno pripada 6,25 dinara za život.
Rio joj je interesantan čika Paja, čobanin, Bačvanin,
»koji ne voli ništa da radi i zato je i otišao u čobane«.
Na pitanje šta misli kada je ceo dan usamljen kraj sto
ke, Paja je rekao kako razmišlja da postane gazda. Zimi
nije dobro, onda mora da nosi hranu ovcama. Toga da
na je dosta radio ii zato je mnogo psovao.
Razgovarala je s jednim mladićem Slovencem koga
su radnici zvali Hitler. »Pričao mi je kako je bio u Au
striji član Hitlerove partije, kako je učestvovao pri spre
manju puča za Hitlerov dolazak na vlast. Posle je mo
rao da dođe u Jugoslaviju jer je njen podanik da odslu
ži vojsku. Sk/itarao se svuda i po Nemačkoj i Francus
koj, Austriji. Učestvovao je u ubistvu Dolfusa. Cak sam
ga pitala »pa šta vi hoćete«. Odgovorio je: hoćemo da
radnicima bude bolje, da imaju bolji hleb i bolju plaću.
I kako radnik u Nemačkoj može da ide u bioskop, ima
radio, dobija nameštaj itd. Ja sam mu nabacala samo
»dane štednje«, dobijanje masla d dr. na cedulje, kon
centracione logore, logore za besposlene radnike itd.
Sam je priznao kako nema nikakvih sloboda u Nemač
koj i da Hitler sada pravi mnoge greške. A kada sam mu
spomenula rat i kako Nemačka samo zato ništa nema
što više od pola svoga budžeta daje na municiju i da
izaziva i druge države na rat — nije ništa odgovorio. Ima
nameru da ide na jesen opet u Nemačku. Sad ovde u
okolnim selima pokušava da osnuje »Kulturbund« ali
ne znam šta je na skupu urađeno i zabranili su ga. Žao
mi je što govori samo slovenački i nemački te ne može
mo baš najbolje da se sporazumemo« — zapisala je
Šonja.
Radila je sa deset radnica starih dzmeđu 18 i 23 go
dine. Ona ne odobrava njihove nazore, ali ih i ne osudu-
�je, pokušava da ih razume: »Interesantan je njihov po
gled na moral (malograđanski moral naravno). Odnosi
između momaka i devojaka, seksualni, bez malo su sa
svim intimni. Nije to ništa kada neko kaže: »Marica spa
va sa Ivanom«. Ima jedna devojka među njima koja je
4 godine bila u Skoplju u »kupleraju«, kako te devojke
kažu. Ide sa jednim momkom 4 godine mlađim od nje.
Drugi momci na nju ne gledaju sa nesimpatijama, ali ni
jedan drugi »nije sa njom hteo poći«. Pokušaću da s
njom razgovaram«.
Razgovarala je sa kočijašom Tošom, starim 38 go
dina, ocem dvoje dece, koji se žalio na postupku blagaj
nika, o mnogim društvenim i međunacionalnim pitanji
ma imao pogrešna shvatanja. »Novine ne čita, ne zna ni
šta za patrijarha ni za konkordat. Ja sam mu u nekoli
ko reći protumačila; naravno da on veruje da su to Hr
vati uradili, jer država više njima i manjinama popušta
nego Srbima. Pokušala sam da udarim na »gospodu« ali
on nikako ne razume, ili ne srne da otvoreno govori. Vi
še udara na Mađare, Nemce, Hrvate. Ali to i treba razumeti«. Toša nema širih vidika i ne vidi dalje od onog što sva
kodnevno doživljava ,a na nesreću nadzornici su bili ug
lavnom Nemci i Mađari i prema radnicima se ponašali
na osnovu svojih simpatija ili antipatija. Zapisala je nje
govu rečenicu koja pokazuje tadašnje stanje duhova,
svesno odgajano od reakcionarnih snaga, i primitivnost
i nacionalnu netrpeljivost: »Ah, samo da mi imamo slo
bodne ruke (tj. da im država da malo slobode i da ima
ju oružja) nastalo bi opet jedno klanje«. Inače, ističe
Šonja, imao je logično rasuđivanje o položaju seljaka.
Seljaka svako izigrava — i obućar, i mlinar, i trgovac —
zato što seljaci nemaju svojih udruženja i seljak je usa
mljen. Seljaci sami ne znaju kako da se udruže, a nema
ju svojih vođa. A kada dođu poslanici ili slična gospoda
da tako nešto govore, seljaci im ne veruju i zato ne pri
hvata ju ono što govore.
U nedelju, krajem jula, bila je na igranci kod Slove
naca. Igrali su svoje narodne igre u spavaonici. Jedan
mašinista došao je po nju, zaigrali su, svi su ih posmatrali, a devojke su joj dobacivale, jer se sa njima najvi
še poznavala. Niko tada nije pio zato što je vino bilo
skupo. Devojke su najradije govorile o mladićima, a
muškarci o radu, lutanju po svetu u potrazi za radom
i hlebom. Oni znaju za Španiju i navijaju za radničku
stranu. Jedan je obišao skoro ćelu Evropu. Kaže da je
poljoprivreda najrazvijenija u Holandiji. Veruje da je
dobra d u Rusiji, ali tamo nije bio i nije video. On misli
da je najbolje biti vojnik, malo se radi a dobro jede, sa3 Šonja Marinković
�mo se mora prihvatiti disciplina. Ipak je na kraju ispoljio jedno žalosno i nakaradno shvatanje: boriće se ta
mo gde mu najbolje plate.
Šonja je u svome dnevniku dala mali mozaik tada
šnjih prilika, složenosti, kontradiktornosti, zabluda, lu
tanja, zagriženosti, neznanja, izvitoperenosti. Pokazala
je i svoj stav kojd je već tada bio jasan, nedvosmislen,
nepokolebljiv. Naslućuju se i društveni odnosi i stanje
duhova u to vreme. Jasno se vidi koliko je bilo potreb
no upornosti, razložnosti i samopregora da bi se što vi
še tih ljudi otrglo iz neznanja i zabluda i uputilo putem
istine. Šonju je to samo još više učvrstilo u njenim ubeđenjima i očeličilo za borbu.
»Bila je učesnik u svim omladinskim i studentskim
akcijama u Beogradu, Zemunu i Novom Sadu kojim je
rukovodila KPJ, a u mnogima je bila i organizator. Član
je rukovodstva studenata na svome fakultetu, potpredsednik Doma studentkinja« — zapisano je o Šonji u knji
zi »Žene Srbije u NOB«.
Nalazila se u rukovodstvu ilegalne organizacije voj
vođanskih studenata. O tome, u knjizi »Žarko Zrenjanin«, Đurica Jojkić kaže:
»Bio sam u rukovodstvu vojvođanskih studenata,
čiji je sekretar bio Stevica Jovanović, a u kome su bili
još Giga Lakaj, Šonja Marinković, Mile Arsenov, Sima
Gvozdenov, Natalija Džigurski, Valerija Pap i još neki
kojih se više ne sećam. Vojvođanska studentska menza
u to vreme nalazila se u Ferdinandovoj 19 (sada Kneza
Miloša) na prvom spratu. Gore, na četvrtom spratu, na
lazio se »kolektiv«, u stvari veliki petosobni stan, gde
smo stanovali mi studenti — kelneri i članovi uprave
menze. Menza je bila jedan od stožera oko koga se okup
ljao veliki broj studenata Vojvođana i služila kao mesto
gde su se održavali razni sastanoi i odakle su poticale
brojne inicijative i akcije na političkom i kulturnom
planu našeg pokreta. U nju su navraćali i oko nje se oku
pljali i drugi studenti Vojvođani, pa oni koji nisu bili
Vojvođani i koji se nisu hranili u menzi. Policija je vršila
neprekidnu prismotru nad radom u menzi, nekoliko pu
ta upadala, vršila pretrese i hapsila pojedine studente,
a nekoliko puta uspela da ubaci i svoje doušnike«.
Udruženje studentkinja Beogradskog univerziteta
osnovano je posle prvog svetskog rata, incijativom KPJ,
i ono se borilo za autonomiju univerziteta, za poboljša
nje uslova studiranja podizanjem doma za studentkinje, za politički uticaj među studentkinjama. Skoro do
1935. godine uprava Udruženja povremeno se nalazila u
rukama režimskih studenata. Rad Udruženja se odvijao
�»preko aktiva pri stručnim studentskim udruženjima po
jedinih fakulteta, preko ženskih sekcija i preko Doma
studentkinja« čija je zgrada dovršena 1936. godine. Da
bi se pojačao rad u Udruženju i Domu studentkinja i
»obczbedio pun uticaj i pomoć Partije«, osnovan je ak
tiv u kome se nalazila i Šonja Marinković. Udruženje
je održalo više raznih priredbi: književne večeri, prosla
ve osmog marta, akademiju posvećenu borbi žena za
pravo glasa. Ono je svoju aktivnost proširivalo i na unu
trašnjost.
Šonja je učestvovala u mnogim studentskim akcija
ma i demonstracijama, naročito 1937. godine, kada su
organizovane masovne demonstracije protiv fašističke
Italije i Nemačke povodom dolazaka u Beograd njiho
vih ministara spoljnih poslova grofa Ćana i fon Noj rata,
i manifestacija čehoslovačkoj i Francuskoj povodom do
lazaka predsednika Beneša i francuskog ministra spolj
nih poslova Ivona Delbosa. Učestvovala je u sličnim ak
cijama povodom anšlusa Austrije, rasparčavanje Ćehoslovačke i drugih događaja. Takođe je učestvovala i
na decembarskim demonstracijama 1939. godine kada
se policija surovo obračunata sa demonstrantima puca
jući u goloruku masu. Za vreme manifestacije Francu
skoj jedan policajac ju je pendrekom udario po bolesnoj
nozi, osetila je snažan bol, ali je nastavila da i dalje ko
rača smelo u prvom redu.
Svojim revolucionarnim radom ona izbija u prve re
dove revolucionarnog studentskog pokreta. Zato joj je
i ukazano tako veliko poverenje studenata kada je po
stala sekretar Akcionog odbora stručnih studentskih
udruženja.
Najviše se, ipak, angažovala na svome fakultetu, što
je i prirodno. Tu je i započela njena revolucionarna delatnost, tu je najviše i došla do izražaja njena aktivnost.
0 Sonjinom angažovanju i njen školski drug prof. dr
Petar Drezgić kaže: »Njeno učešće u Udruženju stude
nata naročito je bilo aktivno 1935/36. školske godine ka
da su rukovodstvo studentske organizacije preuzeli na
rodni studenti u borbi sa reakcionarnim i »neutralnim«
delom studentske omladine. Njeno učešće u svim zbiva
njima na Fakultetu i Univerzitetu postalo je izrazitije
kada je postala član Akcionog odbora na našem fakulte
tu i na Univerzitetu. Akcioni odbor je bio pokretač svih
akcija usmerenih na borbu protiv reakcionarnog režima
1 za demokratizaciju društva.
U sećanju mi je ostala i njena aktivnost u Debatnom
klubu studenata agronoma, koji je, u stvari, bio legalan
oblik okupljanja naprednih studenata i nekih profesora.
�Kao član Akcionog odbora studenata našeg fakulte
ta imala je značajnu ulogu oko organizovanja štrajkova
i demonstracija...«
Sve je počelo s demonstracijama i bojkotom preda
vanja profesora botanike Petra Đorđevića od novembra
1934. i produženo u 1935. godini »tako da je profesoru
Đorđeviću uspelo da u oba semestra održi samo jedno
predavanje«.
Dvanaestog novembra 1934. godine studenti su za
molili profesora Đorđevića »da ne drži predavanje dok
ne sasluša zahteve studenata u pogledu udžbenika, jav
nih ispita ,i rešenja pitanja javnog ispitivanja dvojice
solidnih studenata koje je on bio po četvrti put oborio
iz botanike«. Đorđević nije na to pristao već je «napustio
slušaonicu i istoga dana napisao predstavku optužujući
poimenično trojicu studenata kao izazivače nereda«. Po
što njegovi navodi nisu dokazani, on naknadno optužu
je još četiri studenta. Sukob se toliko zaoštrio da je re
ktor tražio od Đorđevića da ne drži predavanja jedno
vreme. Kada je 1. aprila 1935. godine trebalo da počne
predavanje iz botanike za studente prve godine, ponovo
su studenti izneli profesoru Đorđeviću svoje stare zahte
ve i zamolila ga da im »overi slušanje predmeta u I se
mestru«. Opet je odbio i ponovo optužio studente kao
izazivače nereda. Sukob se tada još više proširio. O to
me raspravljaju fakultetske i univerzitetske vlasti i od
bijaju zahteve studenata, studenti zbog toga bojkotuju
predavanja prof. Đorđevića, a rektor podnosi optužnicu
protiv 19 studenata. Na sednici fakultetskog saveta Poijoprivredno-šumarskog fakulteta od 13. juna 1935. go
dine donesena je odluka »da se 120-torici studenata I
godine ne prizna II semestar«. Kada su to saznali, stu
denti su uputili zahtev rektoru da se navedena odluka
poništi. Situacija se sve više zaoštrava. Dekan poziva po
liciju. »U zgradu fakulteta u pratnji policije došao je
rektor ćorović. Studenti su ga dočekali povicima: .Dole
rektor policajac!’ Pored toga, na njega se sručilo nekoli
ko jaja i cigla. Žandarmerija je intervenisala«. Sasluša
ni su optuženi studenti. Na sednici Univerzitetskog sena
ta od 26. juna kažnjeni su »izgnanjem sa Univerziteta
za đve godine« tri studenta, »izganjanjem sa Univerzite
ta na jednu godinu« dva studenta, »gubitkom prava na
upis i polaganje ispita za dva semestra« tri studenta,
»gubitkom prava na upis i polaganje ispita za jedan se
mestar« četiri studenata (među njima je bila i Šonja
Marinković), a pet studenata je kažnjeno ukorom i dva
opomenom. To je, svakako, bio prelomni trenutak u ži
�votu Šonje Marinković i već iduće godine ona se ko
načno uključila u napredni studentski pokret.
Pavle Jovanović, Vojislav Ivanović, Boris Pajrek, Mihailo Grnčarević, Ljubivoje Pajević, Petar Stambolić,
Sofija-Sonja Marinković, Zlata Žarković i još trojica
studenata uputili su 24. septembra 1935. godine žalbu
Univerzitetskom senatu, koja je objavljena u spomeni
ci »Pedeset godina Poljoprivredno-šumarskog fakulteta
u Beogradu«:
»Odlukom Univerzitetskog senata od 26-VI-1935. god.
kažnjeno je dvadeset studenata poljoprivredno-šumar
skog fakulteta. Smatramo da smo i suviše teško pogođe
ni a da bismo se mogli pomiriti s tom odlukom, koja, po
našem mišljenju i po mišljenju velike većine studenata,
nije bazirana sa stvarnim dokazima i ne vodi sređiva
nju prilika na Univerzitetu. Smatramo da stvarnih doka
za nema zato što ni jednom kažnjenom studentu nisu,
sa strane univerzitetskih vlasti pruženi dokazi o njego
voj eventualnoj krivici. Kao istiniti uzeti iskazi ljudi
koji su nas denuncirali, dok su univerzitetske vlasti nas
saslušale samo da ispune zakonsku formalnost...«
Uzalud su molili da se odluka poništi, ili izvrši re
vizija procesa. Sve dok rektor ćorović nije bio prinuđen
da podnese ostavku, njihova molba nije mogla biti usvo
jena. Njegovom padu doprineli su i studenti Poljopri
vredno-šumarskog fakulteta. On je morao da podnese
ostavku 1936, za vreme poznatog aprilskog štrajka stu
denata sva tri jugoslovenska univerziteta, kada su bu
dući agronomi > šumarski inženjeri bili jedinstveni. Ot
i
por i solidarnost studenata nije moglo da skrši ni muč
ko ubistvo studenta Žarka Marinovića.
»Studenti Poljoprivredno-šumarskog fakulteta bili
su jedinstveni. Sem nekolicine doušnika Petra Đorđcvića, Josipa Balena, Jovana Markova i Tase Mitrovića, og
romna većina studenata agronoma i šumara bila je stvar
no monolitna i ulivala je respekt univerzitetskim vlasti
ma. Štrajk je trajao više od tri sedmice. Popuštanja ni
je bilo. Evo šta je o tome zapisano u zapisniku sa sednice Univerzitetskog senata održanoj 21. aprila 1936. go
dine: »Dekan Poljoprivredo-šumarskog fakulteta g. M.
Vlajinac saopštava da u zgradu fakulteta nije ušao 21.
o. m. ni jedan student, ali je jedna grupa od 60—70 stu
denata sedela na stepenicama ispred zgrade fakulteta i
dolaske nastavnika propraćala uzvioima: »Dole rektor
ubica!« Inače nisu činili nikakve izgrede i docnije se u
miru razišli« — zapisano je u pomenutoj spomenici.
Tih dana studenti ovog fakulteta živeli su kao da
se nalaze u ratu: stražarili, pisali letke, obaveštavali jav
�nost o štrajku, tražili podršku masa. Izdali su i posebno
izdanje svojih zidnih novina. Tada je spontano nastala
pesma o teroru policije koju su prihvatili i studenti os
talih fakulteta te je »pevana kao himna Aprilskog
štrajka«.
Ubistvo Žarka Marinovića izazvalo je snažan re
volt među studentima ovog fakulteta. »Sećam se, svi
smo bili uzbuđeni, održali smo kratak dogovor, obezbedili straže i odbranu fakulteta, dobili pomoć od drugo
va radnika iz »Ikarusa« i »Zmaja« — i masovno smo,
kao i uvek, krenuli za Beograd da pružimo pomoć Me
dicinskom i drugim fakultetima« — seća se Radmila Lala Ivković.
Ni jedna od tih akcija nije prošla i bez Sonjinog
učešća.
Dvadeset četvrtog oktobra 1939. godine studenti ag
ronomije »nisu hteli da prisustvuju predavanjima pro
fesora Markova i Mitrovića, već su se okupili na konfe
renciju u svome udruženju«. Doneli su rezoluciju i po
stavili svoje zahteve koji su, kasnije, većinom usvojeni
od Fakultetskog saveta i Univerzitetskog senata. Šonja
tada nije bila na fakultetu, ali pripreme nisu mogle biti
bez njenog učešća. O tome joj je sutradan pisala Gordana Ivačković: »Vaši agronomi su poveLi jednu vrlo zgod
nu akciju. Lepo li se oni okupili, rešili da su Tasa Mitrović i Markov nemogući i na ispitima i na predavanji
ma, i da ih treba izbaciti s fakulteta, Smatrali su da je
najzgodnije da im najpre bojkotuju predavanja, pa da
ih, eventualno, izbace iz učionica. Udruženje se s tim
složi... Biće ti, sigurno, jako milo ako bar na taj način
dobiješ satisfakciju na račun svog stočarstva«. Osećajući snagu studentskog pokreta i opasnost za svoje pozi
cije, Mitrović i Markov brzo su popustili i na prvoj sednici nastavnika fakulteta izrazili spremnost »da sa svo
je strane učine sve kako bi se u pogledu nastave iz nji
hovih predmeta stvorili uslovi koji će studentima olak
šati pripremu za ispite i usposatviti korektne akadem
ske odnose između njih s jedne i studenata s druge
strane«.
OMLADINSKI RUKOVODILAC U
NOVOM SADU
Reorganizacija SKOJ-a u Vojvodini izvršena je u
septembru 1939. godine, kada je formirana Pokrajinska
komisija, a posle dva meseca stvorena je Pokrajinski bi
�ro koji je oživeo skojevsku aktivnost. Četvrta pokrajin
ska konferencija SKOJ-a održana je u februaru 1940. (ta
da je bilo 8 mesnih komiteta SKOJ-a)f a Peta konferen
cija u avgustu 1940. godine u salašu Žarka Turinskog
kraj Petrovgrada. Tada je bilo 14 mesnih komiteta i
oko 110 skojevaca. Na njoj je izabran i Pokrajinski ko
mitet SKOJ-a.
»Rad organizacije SKOJ-a pod idejnim i organizaci
onim rukovodstvom Partije u domenu kulturno-političke, vaspitne i revolucionarne delatnosti dao je veoma
značajne rezultate. Odvijan ilegalno, i preko raznih le
galnih društava: sportskih, literarnih, muzičkih, folklo
rnih i drugih, preko Studentske matice (Novi Sad), pu
tem povremenog izdavanja listova (»Naš život« u Novom
Sadu 1936/38, »Naša mladost« 1939, »Mladi radnik«, gla
silo PK SKOJ-a, Novi Sad, 1940, »Omladinac«, Kikinda,)
1941, na brojnim masovnim izletima, u stvari marksisti
čkim kursevima (Beočin, 1939, i Testera 1940) — omladi
na Vojvodine se intenzivno spremala za odlučne dane i
revolucionarne akcije« — zabeležio je Danilo Kecić u
prilogu »Konsolidacija KPJ u Vojvodini i njena politič
ka aktivnost od 1937. do 1941. godine.«
Živko Ranisavljević tvrdi da su prvi reorganizovani
Mesni komitet SKOJ-a u Novom Sadu sačinjavali Šonja
Marinković, Mika Šebek i Đorđe Zličić Ciga. Kada je u
septembru 1940. godine formiran novi Mesni komitet,
u kome se i on nalazio, Šonja, Sebek i Zličić prešli su u
Pokrajinski komitet SKOJ-a. A Danilo Grujić kaže: »Lju
ba Popara je bio prvi sekretar Pokrajinskog komiteta
SKOJ-a za Vojvodinu... ali nosilac rada je bila Šonja
Marinković.«
»Obnavljanjem skojevskih organizacija u Novom
Sadu formiran je 1939. MK SKOJ-a, čiji je sekretar Šo
nja Marinković« — zapisano je u albumu »Vojvodina u
borbi«. Šonja je učestvovala u pripremanju Pete konfe
rencije SKOJ-a, a kasnije, kada je izabrana u Pokrajin
ski komitet KPJ, odgovarala je za rad SKOJ-a. U zbor
niku »Žene Srbije u NOB-u« tvrdi se da je Šonja član
Pokrajinskog komiteta SKOJ-a postala još 1938. godine,
»kao jedna od najaktivnijih omladinki u Vojvodini«.
Pre osnivanja Omladinskog kulturno-privređnog po
kreta (OMPOK), koji je pretstavljao značajnu organiza
ciju u životu omladine Vojvodine, bilo je nekoliko po
kušaja osnivanja omladinskih organizacija. Đačko udru
ženje »Jovan Jovanović Zmaj« osnovano je 1930. godine
u novosadskoj muškoj gimnaziji, a posle dve godine po
krenut je list »Novi đački venac.«
�Nije uspeo pokušaj sa osnivanjem društva »Omladi
nac« zbog njegovog heterogenog sastava, jer su bivši
gimnazijalci, osnivači »Omladinca«, ispoljavali razne
uticaje »od marksističkog do nacionalističkog«. Živan
Milisavac tvrdi da to društvo nije postojalo ni godinu
dana, a Raša Raduj kov da je društvo propalo u samome
početku. Na osnivačkoj skupštini, pored svršenih sred
njoškolaca, prisustvolai su ;i radnici Mađari koji su do
sta pomagali u organizovanju skupštine i kasnije sarađivali u OMPOK-u. Posle uvodne reći Radujkova, koji
je istakao potrebu da se omladina organizuje ako želi da
opstane u tom teškom vremenu, govorio je jedan bu
dući Ijotićevac »i predložio da se organizujemo po ugle
du na Hitler-jungen.« To je izazvalo veliku polemiku i
»Omladinac« nije zaživeo.
Poučeni iskustvom i oslobođeni iluzije »o okuplja
nju celokupne omladine« u klasno izdiferenciranom
društvu, napredni omladinci osnovali su »Studentsku
maticu« 1935. godine kao studentsko udruženje. Šonja
Marinković bila je u incijativnom odboru. U to vreme
Matica srpska nalazila se u rukama pripadnika Samo
stalne demokratske stranke, građanske opozicije, koji
su želeli da naprednu omladinu stave pod svoje okri
lje i zato su studentima ponudili izvesne prostorije Ma
tice srpske. Oni su u tome u početku i uspeli, jer se
prve godine »Studentska matica« nalazila u rukama kon
zervativnih i nacionalistički orijentisanih studenata i
smatrana sekcijom Matice srpske. Zato je moralo doći
do razilaženja i raskida.
»Do potpunog raskida došlo je posle komemoracije
Maksimu Gorkom. Naime, kada je umro Gorki, napred
ni studenti su priredili komemoraciju bez znanja i odo
brenja uprave. Komemoraciju je organizovao Žarko Matijašević sa Radivojem Ćirpanovim, a potreban mate
rijal dobili smo od naprednih književnika iz Beog
rada. ..«
Uprava je bila nemoćna da ma šta preduzme protiv
naprednih studenata i podnela je ostavku. Na drugoj
redovnoj skupštini, 5. septembra 1936. godine, propao
je pokušaj desničara da ometu rad skupštine. Naprotiv
Nadzorni odbor je osudio rad uprave, sugerišući skup
štini da »ovo udruženje ne treba da okuplja samo lju
de iz snobovskog intelektualnog kruga«, nego i sve ak
tivne omladince. Da bi se »Studentska matica« očistila
od reakcionarnih ljudi, za novu upravu su predloženi
napredni studenti. Kada je lista pročitana, dotadašnji
sekretar društva je uzviknuo: »Ni jedan pošten naci
onalista ne može glasati za ovu upravu!« Ali, ostao je
�sasvim usamljen, jer je nova uprava primljena aklama
cijom« — napisao je Živan Milisavac u prilogu »Osni
vanje »Omladinskog kulturno-privrednog pokreta 1936.
godine«.
Tada je u upravu izabrana i Šonja Marinković. Ona
se istakla još u osnivanju »Studentske matice« kao član
inicijativnog odbora. Savesna kao i uvek na izvršavanju
poverenih zadataka, ona se angažovala i u ovoj organi
zaciji. Zato nije slučajno što je posle godinu dana upu
ćena u Pariz u delegaciji omladine Vojvodine.
Kao predstavnici omladine Vojvodine poslati su na
Svetski omladinski kongres za mir u Parizu Šonja Ma
rinković, Vera Gucunja, Fedor Kiselički, Slobodan Bajić i drugi. Pod pseudonimom Feda Lazarev, Fedor Ki
selički pisao je u »Našem životu« o omladinskoj dele
gaciji. Taj boravak Šonje Marinković u Parizu pred
stavlja izuzetan događaj u njenom životu i ona ga je
dugo pamtila.
U Pariz je otputovalo oko 60 omladinaca iz Jugo
slavije, od toga deset delegata omladine Vojvodine. Po
što je put bio veoma skup, putovalo se vozom u trećoj
klasi. Sve je u njoj bilo neugodno i tvrdo, klupe i smeštaj za kofere od drveta, a put dug i naporan. Međutim,
sve je nosila želja da na međunarodnom omladinskom
saboru za mir pokažu stav omladine koja ih je delegi
rala i izraze želju za mir. U toku višečasovnog putova
nja malo se pridremalo na sedištima i koferima, a više
pričalo o onome što ih je očekivalo na tome putu. Neki
su — kao Mile Ivković — proveli put čitanjem vojnih
knjiga, jer su želeli da se iz Francuske prebace u Spaniju kao dobrovoljci u špansku republikansku armiju.
»Sasvim blizu Pariza, pored velikog sportskog ig
rališta »Kurnev«, podignuti su veliki šatori. To je omla
dinski logor. Tu žive, konferišu i rade na uzajamnoj
saradnji omladinci iz 25 zemalja. U ogromnoj sali za
mir, gore stalno četiri omladinske vatre. Svako veče
omladinci iz pojedinih zemalja priređuju svoje manifestaciono veče za mir, za srećnu mladost, za igru i
pesmu. 13 avgusta bilo je čehoslovačko veče. Mi i Bu
gari smo bili pozvati da prisustvujemo kao gosti. Najpre se redaju govori. Govori Čeh, pa Slovak, Mađar i
Nemac. Svi su oni za slobodnu čehoslovačku republiku,
za demokratiju i mir. Omladinci Mađari pevaju ma
đarske nacionalne pesme, Slovaci slovačke. U narodnim
nošnjama omladinci i omladinke igraju narodne igre.
I opet pesma, igra, uzajamno upoznavanje, razgovori,
raspitivanje o životu omladine u susednoj zemlji, srda
čan i drugarski pogled, jedna misao, jedna želja, jedan
�ideal. Omladinska vatra gori... Duboka noć. Bugari i
mi odlazimo zajedno u grad. Dug i ravan drum. Vedra
i slobodna noć. Zaori se zajednička pesma. Kao da smo
oduvek zajedno... Nova generacija nastupa. Francuzi
prolaze i pozdravljaju nas narodnim pozdravom« —
pisao je Kiselički u »Pismu iz Pariza«.
Omladinska delegacija otputovala je 7. avgusta 1937.
godine i ostala preko sedam dana. Taj odlazak organizovao je Mirovni pododbor Jugoslavije kao »deo svetskog omladinskog udruženja za mir u saradnji sa Stu
dentskim letovališnim savezom«.
Četrnaestog avgusta »pred visokim stubom paviljo
na mira na samoj internacionalnoj izložbi« prodefilovale
su delegaoije iz 25 zemalja u narodnim nošnjama, sa
nacionalnim zastavama i transparentima. Ceo prostor
oko paviljona mira bio je popunjen narodom, koji je
toplo pozdravljao omladinske delegacije. »Pojedine de
legacije prilaze stubu mira i ostavljaju u podnožju sve
že cvećc«. Svi su doživljavali snažan utisak i osećanje
da omladina traži »mir i sigurnu budućnost«.
Petnaestog avgusta, kraj ogromnog stadiona mira
na velikom sportskom igralištu »Kurnev«, ceo prostor
popunjen je omladinskim delegacijama i Francuzima.
Dok je muzika svirala Marseljezu, u nacionalnim noš
njama prodefilovale su delegacije iz 25 zemalja. »Naša
delegacija nastupa zajedno sa Španjolcima i Bugarima.
Španjolska delegacija dolazi sa fronta. Zato su to sve
omladinci i omladinke invalidi... Svi su na nogama.
Delegati iz 25 zemalja stoje jedno uz drugo, dru
garski i smelo, mirno i pribrano pred hiljadama Fran
cuza, pred omladincima iz celoga sveta, pred velikim
stadionom mira na kojem krupnim slovima stoji na
pisano: Svetski sabor za mir.
Nastaju sportske vežbe, narodne igre i pesme, dru
garski razgovori, govori delegata pojedinih svetskih om
ladinskih udruženja i organizacija. Svi se pitaju kome
je potreban rat? Zašto klanje, zašto da se proliva krv
omladine i radnog naroda?«
Omladina nije želela rat i pustošenje, uništavanja
materijalnih i kulturnih dobara. Ona je tražila jedna
kost, ravnopravnost i bratstvo među svim narodima —
bez obzira na rasu, nacionalnost i veroispovest. Ona je
želela mir i normalan razvoj. To je jasno manifestovano i na ovoj konferenciji. Tim idealima bila je privrže
na i omladinska delegacija Jugoslavije. Ona je to,
pored ostalog, manifestovala i u zakletvi datoj 15. av
gusta u Parizu:
�»Danas, kada omladina pada na bojnim poljima, —
mi, omladina Jugoslavije,
zaklinjemo se: da ćemo svu našu snagu staviti u
odbranu mira, slobode i prava mladog pokoljenja.
Zaklinjemo se: da ćemo braniti slobodan razvitak
svakoga naroda u poštovanju njegovog prava i među
narodne pravde.
Zaklinjemo se: da ćemo širiti duh bratstva i su
radnje među omladinom svih naroda.
Zaklinjemo se: da ćemo ujediniti omladinu svoga
naroda i da ćemo raditi na tome da ujedinimo om
ladinu svih zemalja bez razlike na opredelenje, mišlje
nje ili rasu, u redove Pokreta svetskog omladinskog
kongresa«.
Kao i svi omladinci, Šonja je bila oduševljena onim
što je videla i doživela za to kratko vreme. I tada, i
sve do kraja svoga života ,ona je osvežavala te utiske
u razgovorima sa svojim drugovima sa kojima je bila
u Parizu.
Filmove je volela od detinjstva. Tada joj se pružila
prilika da gleda sovjetske filmove o kojima je dotle samo
slušala. Šaša se seća da su bile oduševljene filmom o
Čapajevu, ali je Šonja još više volela da gleda film
»Deputat Baltika«, pa su ga gledale nekoliko puta. To
je priča o istaknutom naučniku prirodnjaku koji je
prišao boljševicima i zbog toga ga je ignorisala njegova
sredina ,ali su mu odali priznanje baltički mornari i
sam Vladimir Iljič Lenjin. Šonji se, izgleda, najviše
svidelo to što se radilo o prirodnjaku, naučniku. Išla
je i u pozorište, rusko pozorište, i gledala »Anu Karenjinu«, ali ni taj utisak nije bio ravan utisku koji je
na nju ostavio odlučan zaokret starog naučnika.
Pariz je za nju, kao i za sve omladince, bio san,
nešto što se samo moglo naslućivati, jer treba znati
da se u to vreme još uvek malo putovalo, malo videlo
izvan sredine u kojoj se živelo. Sem toga, to je bila
evropska metropola, riznica mnogih kulturnih i umetničkih vrednosti, grad slobode i poznatih revolucija —
od rušenja Bastilje do krvavog kraja Pariške komune.
Mnoge stvari tada je prvi put videla u životu: veliki
grad, tekovine civilizacije, ljude raznih rasa, paviljon
sovjetskih dostignuća, i slično. U školi se učilo o raz
nim rasama, ali omladinci su tada prvi put videli i crn
ce, i ljude žute rase, predstavnike naroda sa svih kon
tinenata. Inpresioniralo ih je sve što su videli na tom
polju: i narodna nošnja, i jezik, i pesma, i igra, i iste
želje svih njih. Razumeli su se tako dobro kao da su
godinama prijateljevali, a jezik im nije bio ni malo
�smetnja da osete istovelne misli i osećanja. Pa svečani
čin polaganja zakletve, i ono defilovanje pred omladi
nom sveta. Osećali su se srećnim što su došli u Fran
cusku narodnog fronta u kojoj je komunistička partija
bila legalna i zbog članstva u njoj nije se išlo na ro
biju, u kojoj su se mogle kupiti sve knjige — pa i
komunističke, još na raznim jezicima. Značilo je da
su došli u zemlju demokratskih sloboda. Posebno ih je
impresionirao Sovjetski paviljon tehničkih dostignuća,
i sovjetski ljudi. Mogli su slobodno da to posmatraju,
da razgovaraju sa Rusima i da ih zbog toga policija
neće uhapsiti, neće biti prebijani u Glavnjači niti in
ternirani u neki logor.
Šonja je, kao i većina, verovala, da će revolucija
brzo pobediti i obično je imala običaj da kaže kako će
posle revolucije biti ovako ili onako; posle revolucije
uradiće ovu ili onu stvar; posle revolucije ona će sesti
na traktor, vezati crvenu maramu čiji će krajevi pa
dati na njena leđa i orali vojvođanske njive; posle re
volucije ona će se udati, imatti puno dece i podizati ih
da budu dobri komunisti; posle revolucije...
Tako je Šonja govorila i u Francuskoj. Sviđala joj
se Francuska, sviđalo sve ono što je tamo videla, ali
ona, ipak, ne želi da živi kao Francuzi. Ona je bila
suptilna priroda, pažljiva u oblačenju, ishrani i svemu
drugom, rado je primala tuđa dostignuća, ali je sve
proveravala »analizirala i donosila sopstveni sud. Od
bacivala je sve ono što joj se činilo neprirodnim, od
bacivala strani uticaj koji se nije mogao nakalemiti na
domaće prilike. Ona je bila misaona priroda, sve utiske
morala je da profiltrira kroz svoju glavu i da donese
sopstvene zaključke. Kada se radilo o nekoj knjizi, ona
se nije povodila za tuđim utiscima, nije prihvatala sud
0 njoj dok ga sam ne stekne. Obično je u čitanju zastajala, pamtila lepe misli i opise, beležila svoje utiske.
1 takva, do kraja samo svoja, Šonja se nije mogla oteti
opštem utisku, prosto nije stizala da analitički posmalra sve to i nije jedanput ponovila svoje osećanje:
»Kad bismo mogli još jedamput da se sretnemo sa
njima«. Da posmatra te produhovljene figure, da oseća
snagu i odlučnost mladih koji se spremaju za istorijsku misiju, da gleda njihova odela i sluša njihove pesme protkane tugom koja se nataložila kroz vekovno
robovanje. Činilo joj se prekrasnim što u SSSR bračni
parovi studiraju a deca im u dečjim jaslicama. Često
je to ponavljala, jer je neobično mnogo volela decu,
čeznula za decom kao da je naslućivala da ih nikada
neće imati i neće čuti njihov životni plač.
�Kao stari skaut i omladinski rukovodilac, Šonja je
uspešno organizovala omladinske izlete i logoravanja, a
naročito vaspitni rad u tim akcijama, jer je dobro zna
la vaspitnu vrednost takvog rada i trajnost rezultata
koji se postižu.
Prvoga maja 1938. godine organizovan je masovni
izlet omladine Vojvodine na Stražilovo, kod Brankovog
groba, i na tom izletu omladini je govorio Branko Bajić. U povratku, kada su prolazili kroz Petrovaradinsku
tvrđavu, napali su ih kamenicama karlovački bogoslovi.
Znalo se da omladinu prate agenti i da jedva čekaju
neki povod kako bi nasrnuli na organizatore i učesnike
izleta; zato je dogovoreno da se drže mirno i da izbegavaju incidente. »Sonjica je tada išla od reda do re
da, od grupe do grupe, šalila se, bodrila, bila je upravo
nenadmašna. Izbila je na čelo i zapevala. Čini mi se
da je tada dobila udarac u čelo, ali se nije obazirala.
U odličnom raspoloženju stigli smo do grada« — seća
se Milica Marković.
Poznata su dva logorovanja omladine Vojvodine,
oba na Fruškoj gori, u Beočinu i na Testeri. Logoro
vanje u Beočinu organizovali su — seća se Živko Ranisavljević — omladinski rukovodioci: Branko Bajić,
Koča Kolarov i Šonja Marinković. Logorovanje je, ug
lavnom, bilo zabavnog karaktera: davali su priredbe,
pevali revolucionarne i druge pesme (npr. Crven je Is
tok i Zapad), ali nisu imali seminare.
Početkom 1940. godine SKOJ je postao »sve masovnija organizacija« u Vojvodini. Postojala su skojevska
rukovodstva od Pokrajinskog do okružnih i mesnih ko
miteta SKOJ-a. U koliko je organizacija jačala, u toli
ko se više osećala potreba za idejnom i teoretskom iz
gradnjom njenih članova. Zato su pokrajinska rukovod
stva Partije i SKOJ-a »donela odluku da se organizuje
kurs ideološke izgradnje za veći broj omladinaca — kan
didata i članova Partije i skojevaca iz svih krajeva
Vojvodine« — napisao je Živko Ranisavljević u prilogu
»Omladinsko logorovanje na Testeri 1940« Kako se ra
dilo o grupi od osamdesetak omladinaca i omladinki,
trebalo je naći legalnu formu za održavanje kursa. Iskorišćeno je Planinarsko društvo »Fruška gora« za organizovanje logorovanja, kao što je bilo i prethodne go
dine u Beočinu; iskorišćen je ugled Branka Bajića, Šo
nja Marinković, Žike Dronjka i drugih, koji su u tome
društvu imali uticaj. Mesni komitet SKOJ-a u Novom
Sadu »pristupio je neposrednoj pripremi logora«: iza
brana je Testera kod Čerevića zato što je okolina ve
oma lepa i što je postojao napušten zamak koji se mo
�gao koristiti nakon izvcsnih popravki. Formirane su
dve grupe koje su pripremile logor; izgrađena je mala
električna centrala, a postojeće zgrade renovirane i ure
đene za stanovanje.
Izbor polaznika kursa izvršila su skojevska ruko
vodstva kako bi se onemogućilo da policija ubaci svoje
agente. Učestvovali su omladinoi svih krajeva Vojvodi
ne, naročito iz Banata. Radni dan je počinjao ustaja
njem u 5 časova, jutarnjom gimnastikom, doručkom i
ideološkim radom koji je trajao od 7 do 10 časova, a
vreme do ručka »bilo je ispunjeno igrom, zabavom i
kupanjem u jezeru«. Nakon kratkog dnevnog odmora
organizovali su izlete u okolini, a posle večere »počinjao
je zabavni život i veselje kraj logorske vatre, ili je iz
vođen program na pozornici«. Obično su pevali revo
lucionarne pesme »Internacionalu«, »Budi se Istok i
Zapad«, »Omladinci, omladinke, »Bilećanku«, »Mitrovčanku« i druge, a na improvizovanoj pozornici prika
zivali su komade »Na dnu« Maksima Gorkog (II, čin),
»Sumijivo lice« Branislava Nušića i druge.
»Ideološko-politički kurs bio je posebno dobro organizovan. Omladinci i omladinke bili su podeljeni po
grupama prema ideološkom uzrastu. Grupom je ruko
vodio član Partije ili iskusan skojevac. Rukovodioci
grupa bili su: Šonja Marinković, Vera Pavlović, Bora
Prodanović, Žika Dronjak i drugi.
Početne grupe su prorađivale osnovni materijal o
razvitku društva i političkoj ekonomiji prema knjiga
ma Rajmesa, Segala i Toljhamera, dok su uzraslije gru
pe, naročito članovi Partije i kandidati, prorađivali Lenjinova dela o revoluciji, imperijalizmu, istoriju SKPJ
(b) i drugo. Svaka grupa je svakodnevno razrađivala
držanje pred klasnim neprijateljem« — zapisao je Ranisavljević.
Na logorovanju su izdavane logorske novine »Hlad
na voda«, na dva logorovanja dva broja, u kojima su
objavljeni razni prilozi, najviše humoristički. U drugom
broju objavljena je Jakšićeva pesma »Otadžbina«, a u
prvom broju »Omladinska pesma«.
Lanci nam se kuju kleti
Krvavi se sprema rat.
Al’ pre ćemo mi umreti
Nego svoje zemlje dat'!
Zgazićemo izdajice
I prihvatit’ ljuti boj,
Poći ćemo na granice
I pomoći narod svoj.
�Vodićemo borbu svetu
Dok dušnianu dođe kraj,
Kazaćemo ćelom svetu
Šta je mladi naraštaj.
Šta su deca verna rodu
Šta smo danas spremni mi,
Da u borbi za slobodu
Umiremo s ’ pesmom svi.
Crne horde nas ne plaše
Krv herojska u nas vri,
Mi ne damo zemlje naše
Da je gaze varvari.
Mladi ljudi — željni igre, pesme, smeha, obične
ljudske radosti — rano su poslali zabrinuti za svoju
sudbinu, predosećajući da se sprema krvavi rat koji
donosi lance, stradanja, krv nevinih. Zato su tako ra
no, smrknuta čela, shvatili šta znači otadžbina i kamen
međaš.
Takva pesma najbolje pokazuje karakter ovih lo
gorovanja, način vaspitanja omladine.
Sonjin doprinos i u tome — bio je velik.
PARTIJSKI RAD U VOJVODINI
Član Komunističke partije Jugoslavije postala je za
vreme studija u Zemunu; prilikom otkrivanja biste u
Zrenjaninu samo je precizirano da je to bilo u njenoj
23. godini, što znači u prvoj polovini 1939. godine. Me
đutim, ona je i ranije, kao skojevka, izvršavala važne
zadatke i obavljala odgovorne funkcije, naročito u Žen
skom pokretu i Narodnoj pomoći.
Šonja je bila predsednik omladinske sekcije u Žen
skom pokretu, sekretar Ženskog pokreta i rukovodilac
komisije za žene pri PK KPJ, sa Stevanom Dejanovim.
Osnivala je ženske organizacije u SBOTIC u i URSS-u.
Aktivnost Ženskog pokreta u Novom Sadu, pa i u
Vojvodini, vezana je za delatnost Šonje Marinković, o
čemu je u knjizi »Žene Srbije u NOB« zapisano:
»PK KPJ za Vojvodinu poverio je organizovanje
ženskih sekcija među radnicima u Novom Sadu i dru
gim gradovima u Vojvodini Šonji Marinković i odredio
je da rukovodi njihovim radom. Ona je ženske sekcije
organizovala po strukovnim savezima (tekstilaca, kroja
ča, grafičara)«.
�Partija je nastojala da prodre u sve oblasti druš
tvenog života i da angažuje sve snage koje su bile
spremne da se bore za nove društvene odnose. Tako je
bilo d sa Ženskim pokretom.
»U svome radu na ovom sektoru Partija se nužno
sukobljavala sa buržoaskim tendencijama u Ženskom
pokretu,a koje su svesno išle na to da ignorišu svaki
klasno-politički i socijalni elemenat u pokretu. Među
tim, složnom borbom i neumornom delatnošću komu
nista, te negativne buržoaske tendencije bile su uspešno savladane i potisnute, a ženski pokret je, pod idej
no organizacionim rukovodstvom Partije, uspeo ubrzo
da se afirmira kao značajan politički faktor.
U ovim akcijama izrasla je snažna plejada žena —
komunista, boraca i revolucionara kao što su: Šonja
Marinković, Beba Bursać, Stanka Veselinov, Zora Krdžalić, Ruža Sulman, Klara Feješ, Dragica Petrov. Pod
rukovodstvom komisije za ženski pokret pri PK KPJ
formirane su sekcije žena u Novom Sadu, Petrovgradu,
Somboru, Vršcu, Kikindi, Subotici i nizu drugih mesta. Ove brojne sekcije žena vodile su vrlo uspešne,
raznovrsne i brojne akcije. Okupljajući žene od akci
ja na skupljanju Crvene pomoći za drugove u zatvori
ma i pružanja pomoći porodicama drugova koji su bili
u teškoj materijalnoj situaciji, u skupljanju pomoći za
štrajkače, za španske dobrovoljce (među njima je bilo
oko 50 Vojvodina), preko čitalačkih grupa, tečajeva
(Crveni krst), odlučnih istupanja na zborovima sa zahtevom za dobijanjem prava glasa (Zrenjanin) do for
miranja ženskih sekcija URSS-ovog sindikata (Novi
Sad). Snažan zamah koji je ženski pokret uzeo tih go
dina, njegovo stalno omasovljivanje i nekoliko hiljada
pokretom obuhvaćenih žena zaplašilo je vlastodršce,
te je krajem 1940. godine ženskom pokretu zabranjen
svaki rad. Međutim on više nije mogao biti zaustavljen
te se, istina u drugim oblicima, i dalje odvijao« — na
pisao je Danilo Kecić u navedenom prilogu.
Društvo za prosvećivanje žena i zaštitu njenih pra
va osnovano je aprila 1919. godine u Beogradu. Od nje
ga je izrastao Ženski pokret, koji je bio pod uticajem
KPJ i koji je 1935. godine osnovao Omladinsku sekciju.
»Prva zajednička akcija Ženskog pokreta i Omladinske
sekcije bila je priprema zborova za pravo glasa žena
oktobra 1935. godine« — zapisano je u knjizi »Žene
Srbije u NOB«. U Beogradu je zbor održan 20. oktob
ra, kada je počelo zasedanje novoizabrane Narodne
skupštine. Okupilo se oko 2.500 ljudi i žena, najviše omladinki koje su i uticale na karakter zbora. Tada je
�osnovana Omladinska sekcija koja je imala zadatak:
»Okupiti najšire slojeve žena i omladine u borbi za
prava žena i omladine; vaspitavati je u duhu borbe
protiv fašizma, za pravu demokrati ju i mir«. Formira
no je nekoliko odbora i sekcija u kojima se angažovala
ženska omladina. Organizovana su predavanja napred
nih lekara, savetovalište za žene, analfabetski tečajevi,
razni kursevi, tražena zaposlenja za nezaposlene, prip
remana izložba o životu omladine i slično. U periodu
1935—1939. prošle su kroz Omladinsku sekciju sve na
predne omladinke u Beogradu i još nekim mestima
unutrašnjosti.
Šonja Marinković osnovala je Ženski pokret u No
vom Sadu, a u Rumi, Sidu i Senti »osnovane su sek
cije Ženskog pokreta koje su bile vezane za pokret u
Novom Sadu«.
Društva za prosvećivanje žena i zaštitu njenih pra
va postojala su u Somboru, Vršcu, Novom Sadu, Zrenjaninu, Subotici, Mitrovici i drugim mestima Vojvodi
ne. Osnivačka skupština za osnivanje toga društva u
Somboru održana je 26. septembra 1937. godine, Masov
ni zborovi žena održani su u toku 1939. godine u Vršcu,
Novom Sadu, Zrenjaninu, Somboru, Mitrovici i drugim
mestima. Na tim zborovima »najviše su isticani zahtevi
za pravo glasa i pitanje političke i ekonomske ravnopra
vnosti žena u društvu«. Šonja je učestvovala u organizovanju većine tih zborova. Tako je pred održavanje zbo
ra žena u Petrovgradu došla Šonja, pregledala pripre
mljeni referat, pažljivo slušala o svim pripremama i da
la sugestije šta još treba uraditi. Na tom velikom zboru
žena, održanom 10. XII 1939. godine, donesena je rezo
lucija kojom se tražila ravnopravnost žena u ekonom
skom i političkom životu. Zahtevano je, pored ostalog,
»opšte aktivno i pasivno pravo glasa svima ženama u
slobodnim i tajnim izborima«. Najaktivnija je bila sek
cija u Vršcu kojoj je — seća se Anđa Milićević — Šonja
pružala pomoć; Anđa se seća kako je sa Šonjom raspra
vljala čak i o članku koji je pripremala za »Ženu danas«.
Mila Brkić se seća Šonje Marinković iz 1937. godine
kada je Šonja bila u inicijativnom odboru za organizovanje ženskog pokreta u Novom Sadu. Organizovali su
skupštinu na koju je došlo dosta žena. Šonja je izabra
na za sekretara, a za predsednicu izabrali su Katarinu
Marković »kao istaknutu predstavnicu građanskih i in
telektualnih ženskih krugova«, sa kojom je Šonja uspešno sarađivala. Na inicijativu komunista Ženski po
kret je pokrenuo »veliku akciju za priznanje prava gla
sa ženama«. Dobijen je veliki broj dopisnica koje su bi4 Šonja Marinković
�le adresirane direktno predsedniku vlade Dragiši Cvetkoviću »sa zahtevom da se prizna ženama pravo glasa«.
Šonja se mnogo angažovala u toj akciji. Danima je ra
dila, i direktno i uz pomoć svojih saradnika; prikupljeno
je mnogo potpisa i upućeno »veoma mnogo tih dopisni
ca«. Samo je Mila Brkić prikupila potpise od svih činov
nica koje su radile u Banskoj upravi i zbog toga poziva
na na odgovornost od svog načelnika.
O tim dopisnicama i potpisima Središnji odbor žen
skog pokreta iz Novog Sada, koji je rukovodio pokretom
u Vojvodini, napisao je pismo 22. novembra 1939. godi
ne i uputio velikom broju organizacija i aktivistkinja
ženskog pokreta u Vojvodini.
»Poštovana gospođo,
Poznato vam je da je danas najživlja akcija za
sticanje prava glasa žena u Jugoslaviji.
Vama kao agilnoj i ličnosti u koju ulažemo svoje
poverenje, obraćamo se donjom molbom:
Svi pokreti u državi su, pored zborova, pripremali i
akciju putem odašiljanja karata g(ospodinu) predsedni
ku vlade u kojima žene traže pravo glasa. Mi Vas moli
mo da i Vi u Vašem mestu pokupite potpisnice i potpi
snike, a zatim da na dan 2. decembra o(ve) g(odine) sve
karte bacite na Vašu poštu. O učinjenom molimo Vas da
nas odmah izvestite, pošto je to važno za statistiku, iz
kojih mesta i koliko je karata otišlo.
. .. To je dužnost žena da pomognu svaku akciju,
čak i ako nisu organizovane u ženskom pokretu.
Zahvaljujemo se na pomoći i nadamo se uspehu. U
prilogu šaljemo 50 (kom(ada) karata«.
Pismo su potpisali predsednica Katarina Marković i sekretarica Šonja Marinković, koja je i bila orga
nizator te akcije.
U proleće 1940. godine — seća se Beba Bursać — Jusuf Tulić je obavestio drugaricu Bursać da će kod njih,
radnica, dolaziti Šonja Marinković da ih poučava teori
ji marksizma, jer je potrebno da se svestrano razvijaju:
»Šonja je došla i rekla da treba steći prvo jedno opšte
obrazovanje, te je počela da nam predaje geografiju.
Imali smo više časova. Ne mogu da kažem da sam bila
oduševljena, ali susreti sa Šonjom značili su za mene
mnogo«. Šonja je bila duhovita i svojim šalama prido
bivala je radnice da prihvate nju i njena predavanja. Is
pričala im je kako je išla kod šefa novosadske policije
i tražila da joj vrati marksističke knjige koje su kod
nje zaplenjene prilikom njenog hapšenja. Svoj postu
pak je objasnila time da ona kao student ima pravo da
proučava sociologiju, a to su njeni udžbenici za sociolo
�giju. »Vujin se izvikao i odbio je kratkim postupkom.
Tada mu se ona nasmejala u oči« i rekla da je bednik
kada se plaši jedne devojke.
Pokrajinski odbor Narodne (crvene) pomoći — čiji
zadatak bio da prikuplja materijalne priloge i pruža na
drugi način pomoć političkim osuđenicima i drugim žrt
vama reakcije — osnivan je nekoliko puta.
»Organizacija i rad N(arodne) P(omoći) u Vojvodini
stoje vrlo slabo, skoro nikako« — zapisano je u izveštaju na Šestoj pokrajinskoj partijskoj konferenciji. »Po
krajinski odbor osnovan januara 1940. bio je čitav pro
valjen posle prilično uspele akcije skupljanja potpisa
za amnestiju političkih osuđenika. Novi Pokrajinski od
bor, ustanovljen juna meseca 1940., nije pokazao nikak
vu .inicijativu, a danas više ni on ne postoji. Čitav jedan
period... taj sektor je bio bez svog pokrajinskog ruko
vodstva«.
Mesni odbori Narodne pomoći postojali su u pet
mesta Vojvodine, ali nisu bili aktivni izuzev »izdržavanja
drugova u policiji ili sudu«. U vremc održavanja konfe
rencije, septembra 1940 godine, novi pokrajinski odbor
Narodne pomoći nalazio se u formiranju i njegov prvi
zadatak bio je da uspostavi organizacije Narodne po
moći u Vojvodini.
Šonja je bila organizator prvog i trećeg pokrajinskog
odbora Narodne pomoći, ali se ne zna da li je ona poku
šala da u junu 1940. godine formira pokrajinski odbor.
Jedno je sigurno da je ona rukovodila ovom organizaci
jom od njenog osnivanja do okupacije Jugoslavije. Obi
lazila je mnoga mesta u Vojvodini pokušavajući da organizuje u njima rad Narodne pomoći.
Prvi odbor sačinjavali su Šonja Marinković, Mila
Brkić, Dušan Barjaktarević, Dragutin Cifrić i, izgleda,
Lilika Bern. On je za kratko vreme skupio oko 3.000 di
nara i oko 500 potpisa na peticiji kojom je traženo puš
tanje interniranih u logor studenata ili njihovo izvođe
nje na sud — ako su krivi.
Treći odbor je osnovan početkom jeseni 1940. go
dine. I njega je Šonja osnovala. Toša Tišma se seća da
se sa Šonjom upoznao krajem avgusta, ili početkom se
ptembra 1940. godine. Trebalo je da se organizuje Na
rodna pomoć i prikupljaju prilozi u novcu i hrani za po
moć žrtvama policijskog terora i španskim borcima ko
ji su tada čamili u francuskim koncentracionim logori
ma. Sem toga, trebalo je mobilisati naprednu javnost
»protiv policijskih ispada, političkih procesa, teškog re
žima na robiji«, a zatvorenim i optuženim komunistima
�pronaći »dobre advokate« i omogućiti posete. Šonja je
postala sekretar a članovi su bili — seća se Tišma — sledeći: profesor Dragica Petrov, učiteljica Anđa Zrenjanin Milićević, jedan Mađar iz Petrovgrada, on i još ne
ki. U albumu »Vojvodina u borbi« pominju se još Janko ćmelik, Slobodan Maletić iz Sremske Mitrovice, Mir
ko Petrović iz Bačkog Gradišta i Todor Jovanović iz
Bačke, ali se pogrešno navodi da je pokrajinski odbor
toga sastava formiran krajem 1939. godine. Imali su upo
rišta u Subotici, Bačkom Gradištu, Palanci, Kikindi,
Staroj Pazovi, Pančevu, Sremskim Karlovcima. Uspešno
su organizovane pojedine akcije u ovim i drugim mestima.
Šonja je često odlazila na pojedine zadatke, ponekad
skopčane i sa velikim rizikom, ali ih je uspešno obav
ljala izbegavajući da drugoga izloži opasnosti ako to sa
ma može da uradi. Kada je uhapšen Žarko Zrenjanin,
ona putuje u Petrovgrad i angažuje advokata dr Bratića
da brani Zrenjanina. Za vreme štrajka tekstilnih radni
ka decembra 1940. u Novom Sadu uhapšeno je nekoliko
radnika i Šonja «uspeva da ubedi uglednog novosad
skog advokata dr Mora da se prihvati odbrane nekih
optuženih«. Odlazi u Suboticu, Sombor i druga mesta
po zadacima Narodne pomoći, koja je bila »prva stepe
nica za naprednije ljude za povezivanje sa Partijom«; na
tome su proveravani simpatizeri Partije i postepeno uk
ljučivani i u druge akcije. I rezultati nisu izostali. Pri
kupljena su znatna novčana sredstva, a naročito veliki
broj paketa koji su slati španskim dobrovoljcima u
Francuskoj, političkim osuđenicima u Sremskoj Mitrovici ili njihovim porodicama. Samo u alibunarskom srezu bili su organizovani odbori skoro u svakom mestu.
U Vršcu su davali priloge čak i neki imućni građani; An
đa Milićević se seća da je apotekar Jovanović dao koli
ko je iznosila njena tromesečna plata, a vlasnik fabrike
sirćeta još više.
U januaru 1941. održana je Pokrajinska konferen
cija Narodne pomoći u stanu Feđe Kiseličkog u Novom
Sadu. Šonja je sama obišla sva mesta dz kojih su dolazi
li delegati, pronašla stan za održavanje konferencije, sačekivala delegate uz pomoć Toše Tišme i obavljala i
druge zadatke oko pripreme. Ona je rukovodila konfe
rencijom na kojoj su istaknuti dotadašnji rezultati i na
redni zadaci. Pošto žena Kiseličkog nije znala da je u
njihovom stanu održan nekakav sastanak, trebalo je
stan dovesti u prvobitno stanje posle konferencije, sva
ku stvar namestiti na staro mesto. I najveći deo toga
posla obavila je lično neumorna Šonja Marinković.
�Raznovrsna je i veoma bogata bila delatnost Šonje
Marinković. Rukovodila je radom napredne struje u
SBOTIĆ-u, učestvovala u organizovanju štrajkova no
vosadskih radnika, organizovala marksističke kružoke,
demonstraoije i slične akcije. I na svakom mestu isti
cala se svojom odanošću, doslednošću, upornošću i vrednoćom, a naročito širinom i toplinom kojom je plenila
svoje saradnike.
»Šonja polako izrasta iz porodičnog kruga. Njena
ličnost konačno se formirala u Beogradu. Kad bi se
vraćala kući u Novi Sad da obavi mnogobrojne poslove
omladinske i studentske organizacije, mi smo primećivali da je stekla veliku sigurnost u ophođenju s ljudi
ma i širok krug prijatelja i poznanika, kojima je vlada
la ne silom već toplinom svoje ličnosti, snagom ubeđenja« — zapisala je Magda Simin.
Nalazila se na studijama kada je jedna njena škol
ska drugarica, kćerka imunćog i uglednog novosadskog
advokata, izvršila samoubistvo sa svojim mladićem za
to što joj roditelji nisu odobravali ljubav sa čovekom
nižeg ranga. To je predstavljalo veliki skandal za malo
građansku sredinu. »Šonja je došla iz Beograda, pokupi
te drugarice svoje generacije, izvršila neviđenu do tada
propagandu i pred ogromnom masom sveta, kraj otvo
renog groba, prva uzela reč. Govorila je o društvu koje
je krivo za ranu smrt devojke Mare« — pričala je njena
sestra Dara.
U vreme »češke krize« Šonja se sva pretvorila u
akoiju. Kada su pripremani izložba češke knjige u ho
telu »Sloboda«, priredbe i demonstracije, njen stan je
pretvoren u »ratni štab« u kome se svakodnevno održa
vaju sastanci, kroz koji prolaze mnogobrojni ljudi. Šo
nja je stanovala u kući dr Jakovljevića, u prostranom
stanu na prvom spratu u ulici koja sada nosi njeno ime.
Prolazili su ljudi kroz taj stan »kao kroz opštinu« kako
je to, slikovito, opisala Slovakinja koja je radila kod
Đorđa Marinkovića kao kućna pomoćnica posle Daničine
smrti i neobično mnogo volela Šonju, brinula se o njoj,
strepela za nju, pomogla je u svakoj situaciji, i u teš
kim trenucima, kada se Šonja nalazila u zatvoru, »poka
zala svu svoju veštinu samo da se Šonji u zatvor odne
se što bolji ručak«.
Kada je saopštena vest o okupaciji Sudetske oblasti,
u Novom Sadu su zakazane demonstracije za 19 časova.
Narod je bio uzbuđen, tiskao se ispred Gradske kuće,
defilovao gradskim ulicama, klicao čehoslovačkoj i Bcnešu, a napadao fažizam i Hitlera. Na raznim stranama
grada čule su se revolucionarne pesme.
�»Šonja je stajala kraj mene, tu gde se danas uzdiže
spomenik Miletiću« — seća se Raša Raduj kov. »Bila je
uzbuđena kao i svi mi. Mnogo nam je stalo do toga da
ova prva veća demonstracija koju je video Novi Sad pro
đe sa uspehom. Šonja je celog dana obilazila drugove,
prijatelje, poznanike i pozivala. Sada je tu, peva, govori
i pažljivo posmatra. Digli smo je na ruke i ona vide kako
policija pažljivo, skoro neprimetno, blokira trg. Iz njegoševe ulice policajci vuku jednog omladinca. Na dru
gom kraju trga počela je tuča sa Švabama... za tren oka
ceo se prostor pretvori u veliko bojište. Počela je tuča
sa policijom.
Pred nama se stvori kordon policajaca. Ali u isto
vreme stvori se naspram njega i lanac komunista. Šo
nja mi čvrsto stegne ruke i isturenim grudima, uporedo
s nama, pojuri na policijski kordon. Dobi jak udarac u
grudi, ali ne pade.
— Dole krvnici! — povika ona iz sveg glasa, a ima
la je jasan prodoran, zvonak glas.
Kao eho njenih reči sa svih strana doleteše uzvici:
— Dole krvnici, dole fašizam!
Tog dana uhapsiše na demonstracijama 250 ljudi i
strpaše ih u podrum Gradske kuće. I Šonja je uhapše
na. U tuči smo se izgubili. Prolaznici i građani u obliž
njim kućama čuli su te noći kako iz podruma Gradske
kuće kao ispod zemlje neodoljivo i snažno prodiru zvu
ci himne »Hej Sloveni«! To je pevala Šonja a s njom
neodoljivo povučeni sv.i pritvoreni.
Pustili su ih pred zoru. I tada Šonja sa jednom gru
pom drugova krene još prema »Armiji«. Tu su pred nemom zgradom, budućim meslom užasnih okupatorskih
zločina, dugo izvikivali antifašističke parole. Šonja mi
je kasnije pričala kako je u jednoj prostoriji neko, .ipak,
upalio svetio. Jedan osvetljen prozor gledao je na de
monstrante. Imaćemo i u vojsci prijatelja, rekla je ...«
U septembru 1939. godine prisustvovala je u No
vom Sadu jednom sastanku na kome se raspravljalo o
stavu političara prema Stranci radnog naroda.
Kao predstavnici omladine, Šonja Marinković i Bra
nko Bajić učestvovali su u Akcionom odboru koji je organizovao opštenarodni miting 21. maja 1939. godine.
Pripreme su počele još u martu s ciljem da se u aprilu
održi miting pod parolom »branićemo Jugoslaviju«, a
proglas je potpisalo oko trideset organizacija »na čelu
sa Sokolskim društvom«. Čak su izlepljene ii plakate, ali
je policija zabranila održavanje mitinga u zakazano vre
me. Uplašeni, kolebljivoi su napuštali Akcioni odbor.
�Na kraju je ostalo manje od trećine od prvih učesnika.
No i pored svih tih smetnji, miting je, ipak, održan.
»U isto vreme dok su se organizovali javna istupa
nja, mitinzi, manifestacije, priredbe, itd., omladina se
pripremala za predstojeće dane i u uskim kružocima u
kojima je proučavana marksistička literatura. U radu
kružoka u Novom Sadu naročito je bila aktivna Šonja
Marinković. Preokupirana zadacima koje je nametala
potreba dana, omladina više nije mogla da se posvećuje
delatnosti u omladinskim organizacijama i rad u njima
je polako zamirao« — napisao je Živan Milisavac u knji
zi »OMPOK«.
ZAUSTAVILA JE DALJU PROVALU
Teško je utvrditi koliko je puta hapšena Šonja Ma
rinković.
»Hapšena je dva puta — 1939. i krajem 1940. kada
je u novosadskom zatvoru mnogo mučena. Iako je bila
slabog zdravlja, krhka i nežna, podnela je sva mučenja
stojički i svojim držanjem služila za primer ostalim
uhapšenim drugovima ii drugaricama« — zapisano je u
knjizi »Žene Srbije u NOB«.
U Zborniku narodnih heroja Jugoslavije napisano
je da je hapšena 1939. i 1940. godine. To tvrđenje se po
navlja i u mnogim prigodnim člancima koji su se pojav
ljivali u periodici povodom kakvih prigoda.
Po drugi put je uhapšena 1940. godine. Darino sećanje zabeležila je Magda Simin: »Jedna drugarica — ime
njeno nije važno — bila je uhapšena na železničkoj sta
nici sa velikim koferom partijskog materijala. Neko od
njene rodbine, iz gluposti ili iz straha, reče na policiji
da kofer potiče od Šonje. Odveli su je, ali ništa saznali
nisu, ona je uporno odbijala. Istraga je stala na mrtvoj
tački, ali Šonju nikako nisu puštali. Nisu nam dali ni
da je posetimo. Bila je svakako u vanredno teškom sta
nju. Samo je brat Milenko odlazio nedeljno jednom u
Beograd sa paketom hrane.
Kada su je konačno pustili, ona je došla kući još
mnogo izmučenija nego istog proleća iz novosadske po
licije. Smeđe bademaste oči se izdužiše, majušno lice
nestalo. No nije se dugo oporavljala«.
Tada je Vujković rekao Sonjinom bratu Milenku:
»Imate sestru pravog boljševika!« — seća se Šaša Đuranović.
55
�56
O još jednom hapšenju, mada kratkotrajnom, govo
rio je i Radomir Raduj kov. To je bilo za vreme demon
stracija povodom čehoslovačke, kada je uhapšeno preko
200 lica. Šonja je provela noć u zatvoru i, sa ostalim za
tvorenicima, pevaia pesmu »Hej, Sloveni«.
Kada je Odbor Narodne pomoći u Vojvodini počeo
da radi, došlo je do provale. Naime, tvrdi Mila Brkić,
policija je slučajno otkrila omladince kada su prikup
ljali priloge i potpise građana; pritisnuti policijskom
torturom, omladinci su otkrili one koje su znali. Tako
je otkrivena i Šonja Marinković, ali je ona svojim junač
kim držanjem zaustavila provalu i niko više nije bio
uhapšen. Ča ksu — pod njenim uticajem — i omladinci
znatno izmenili svoje iskaze i onemogućili policiji da ih
pošalje na robiju. Šonja nije rekla da je Draganče Pavlović, član Glavnog odbora Narodne (Crvene) pomoći
za Srbiju, organizovao sa njom rad Narodne pomoći u
Novom Sadu. Izmišljajući razne izgovore, ona nije pomenula ni jedno lice od kojih je dobila one mnogobroj
ne zaplenjene letke. Podvrgnuta je mučenjima, ali nje
na usta nisu izgovarala novo ime. Ona je, svojim herojskim držanjem, zaustavila dalju provalu. Zato je na šes
toj pokrajinskoj partijskoj konferenciji pohvaljeno nje
no držanje. Tada je u referatu rečeno sledeće: »Iz poslednjih provala se vidi da se još uvek ne obraća dovolj
na pažnja vaspitanju članstva u držanju pred klasnim
neprijateljem. Tamo gde se na to obraćala pažnja N(ovi)
S(ad), S(tari) B(ečei), hapšenja su bila zaustavljena u
početku, a boljševičkim držanjem naših drugova sprečeno je dalje širenje provale, a isto tako onemogućena
je daljna istraga. U mestima gde se nije dovoljno obra
ćala pažnja na konspiraciju i držanje pred klasnim ne
prijateljem P(etrovgrad) moglo se je desiti da hapšenjem
jednog nečlana Partije provala zauzme šire razmere«.
Iz sačuvanog policijskog i sudskog predmeta može
da se rekonstruiše ceo tok događaja.
Neutvrđenog datuma saslušan je učenik Peras Rudolf; od je policiji priznao da ga je Milorađ Letić vodio
u Radnički dom i dao mu jednu značku. Međutim, on je
naveo da je od nepoznatog visokog mladića dobio da
potpiše peticiju kojom se traži puštanje interniraca iz
logora u Bileću, ili njihovo izvođenje pred sud, i time
uputio istragu u tom pravcu. Policija je tragala za orga
nizatorima prikupljanja potpisa.
Provala počinje 28. marta 1940. godine. Tada je rad
nik Ante Staničić priznao policiji da je onu peticiju o
logorašima u Bileću potpisao na traženje Drage Cifrića
�Posle dva dana Dragutin Cifrić proširio je provalu. Po
red priznanja da ga je Jusuf Tulić uveo u radnički po
kret, Cifrić je izjavio da se u odboru za prikupljanje po
moći nalaze Mila Brkić i Mila Bem. Održana su dva sa
stanka. Na prvom, kod Mile Brkić je zatekao Šonju
Marinković, ali ništa nisu razgovarali zbog prisustva Mi
linih roditelja. Na drugom sastanku, održanom u stanu
Vladimira Kolarova, prisustvovali su Šonja Marinković,
Mila Brkić, jedan student iz Beograda i Dušan Barjaktarević. Dogovoreno je da se nastavi s prikupljanjem
priloga i da se sakupljaju potpisi kojim se traži pušta
nje logoraša iz Bileća ili suđenje ako su krivi. Tekst pe
ticije napisali su Šonja i onaj student. Prikupljeni no
vac predao je Miki Brkić, a od Mile i Dušana Barjaktarevića dohio je dva letka: »U borbu protiv koncentraci
onih logora« i »Protiv imperijalističkog rata«. To je bio
osnov od kojega je pošla policija u daljoj istrazi.
Priprema za odlučujuće bitke: očvrsli revolucionar i heroj
Šonja Marinković
57
�Drugoga aprila saslušani su Danilo Tandori i Dušan
Barjaktarević. Mehaničar Tandori priznao je policiji da
je onu peticiju potpisao krajem februara, ili početkom
marta, na traženje Dragutina Cifrića, a Dušan Barjakta
rević da ga je u radnički pokret uključio Radivoje Ćirpanov i upoznao sa Šonjom Marinković i Milom Brkić.
Priloge je prikupljao po Sonjinom i Milinom nalogu i
predavao ih Mili Brkić. Nije prisustvovao na sastanku
kod Brkićeve, a na sastanku u stanu Kolarova bili su,
pored Šonje i Mile, on, Dragutin Cifrić i nepoznati stu
dent. Na tome sastanku odlučeno je o prikupljanju pot
pisa na peticiji kojom se traži puštanje logoraša iz Bileća. Pored peticije, dobio je i letak kojim se objašnja
valo stanje u logoru. Posle toga održano je nekoliko sa
stanaka u »Radniku« u vezi prikupljanja potpisa, aLi on
nije prikupljao te potpise. Tako je i on ponovio izjavu
Cifrića i provala je time samo potvrđena.
Sledeća saslušanja izvršena su nakon hapšenja Šonje
Marinković i grupe saradnika. Osmoga aprila zapisana
su saslušavanja u policiji Vladimira Kolarova i Mile Br
kić, a devetog aprila saslušanja Gabrijela Grinfilda i
Šonje Marinković. Kolarov je energično odbio da išta
znao o održavanju sastanka u njegovom stanu. Kada je u
Novom Sadu tražio stan, pomogla mu je Šonja Marin
ković; ona je povremeno činila i druge usluge, čak mu
ponekada uređivala stan i ložila vatru, zato joj nekada
davao ključ kada pođe na put. Jasno je da je on znao
za održavanje sastanka u svome stanu, zato je i predao
Šonji ključ, ali to nije priznao policiji. Pošto je zbog ko
munizma isteran iz Bijeljinske gimnazije, Gabrijel Grinfild je prešao u Novi Sad i tu se zaposlio. Uhapšen je u
stanu Stevana Dejanova, trgovačkog putnika, kada je
došao da ga pita šta ima novo u Bijeljini; tada je kod
njega pronađeno »Otvoreno pismo g. Leonu Blumu di
rektoru »Popilera« od komunističkog poslanika Andre
Martija« koje je dobio od Dušana Barjaktarevića. Njego
vo priznanje nije direktno povezano sa ovom provalom.
Pritegnuta policijskim mučenjima i priznanjima
drugih, Mila Brkić je ispričala kako je prišla naprednom
pokretu i kako se »opredelila za komunizam«. Šonju Ma
rinković je upoznala u Ženskom pokretu i sprijateljila
s njom pošto imaju istovetne poglede. »Sa takvim ubeđenjem, ideološki opredeljena za komunizam, pristupi
la sam, u dogovoru sa Šonjom Maninković, radu na pri
kupljanju priloga za one nesrećnike, koji su, boreći se
za slobodu na beogradskom univerzitetu, stradali u su
kobu sa tamošnjom policijom«. U početku su, kaže, u
tu stvar bile upućene samo njih dve, a onda se krug
�proširio. Prikupljani su prilozi za pomoć studentima ko
ji se ne nalaze u zatvoru i interniranim komunistima u
Bileću i Lepoglavi. Kada je u januaru ležala bolesna, do
lazili su kod nje Šonja, Lilika Bern i Dragutin Cifrić, ali
ništa nisu mogli rešavati. Tek posle petnaest dana sas
tali su se u jednom privatnom stanu i tada je formiran
i odbor za prikupljanje pomoći za peticiju kojom se
tražilo oslobođenje interniranih zatvorenika ili njihovo
izvođenje pred sud. Potpise od intelektualaca prikup
ljala je Šonja Marinković, a potpise od radnika Cifrić
i Barjaktarević. Prikupljeno je oko 3.000 dinara prilo
ga; prilikom hapšenja kod nje je pronađeno 1970 dina
ra, a ostalo je potrošeno za pomoć — pakete nekim po
litičkim osuđenicima ili njihovim porodicama... Samo
je ponovila ono što je policija znala i što nije mogla izbeći da ne kaže. Međutim, ona nije izvršila niti proširila
provalu i pored policijskih mučenja.
U zapisnicima saslušanja Rudolfa Perasa i Ante-Staničića Sonjino ime nije zapisano, ono se pojavljuje prvi put u
zapisniku saslušanja Dragutina Cifrića od 30. marta 1940.
godine. Međutim, ona je bila toliko poznata policiji da je
policija od početka istrage sumnjala na nju, bila uverena
da ta akcija ne može biti organizovana bez nje. To se
jasno vidi po tome što je još prvog dana istrage, kada
je 28. marta saslušan Ante Stanioić, izdat nalog za pre
tres stana Šonje Marinković. Dva puta je pretresan njen
stan, 29. i 31. marta. Pretresani su, verovatno, stanovi i
ostalih iz ove grupe. Ličnim pretresom Gabrijela Grinfilda pronađeno je ono otvoreno pismo Leonu Blumu.
Kod Mile Brkić nađena je brošura »Škole .i prosveta u
Sovjetskom Savezu« i zaplenjeno 1970 dinara prikup
ljenih priloga građana za Narodnu pomoć. Kod ostalih,
sem Šonje, nije pronađen ilegalni i zabranjeni propagan
dni materijal. Međutim, na pretresima Sonjinog stana,
naročito 31. marta, zaplenjeno je veoma mnogo proskribovanih knjiga, brošura i letaka. U njima je veoma oš
tro osuđivan profašistički režim tadašnjih vlada i uka
zivano na opasnost koju Jugoslaviji donose svojom po
litikom. Otvorene i jasne reči komunista, iskazane u
tim materijalima, nedvosmisleno su govorile i o stavu
Šonje Marinković koja ih je držala. Zato se policijski
bes sručio na nju. Zato su policijski agenti svim sred
stvima pokušavali da skrše to malo i krho telo zabo
ravljajući na njenu moralnu snagu. Makar i najkraće
prepričana sadržina tih materijala, ipak će biti dovolj
na da ukaže na težak položaj u kome se Šonja tada na
šla, pogotovu što su neke brošure i leci zaplcnjcni u vi
�še primeraka; po dva i pet, a letak »U borbu protiv kon
centracionih logora...« čak u 23 primerka.
1) U brošuri »Rat i mir« Slobodana Srbinovića is
taknuti su uzroci drugog svetskog rata, imperijalistička
borba oko podele sveta, mračni ciljevi fašističke Nemačke i njenih satelita i oštro osuđena profašistička politi
ka vlade Cvetković-Maček. Data je analiza prilika u ze
mlji i svetu. Brošura je zaplenjena u dva primerka.
2) U letku »Vojvođanskoj javnosti« veoma oštro je
osuđen brutalan postupak policije koja je jednog maj
skog dana uhapsila 27 studenata iz Vojvodine, koji su
radili u Vojvođanskoj akademskoj trpezi, a drugi put
na Tehničkom fakultetu obila oko 2000 studentskih ormančića > uhapsila oko 60 studenata. Studente su pre
i
mlatili. »Zatim su ih odvele dželatske ruke i prljave savesti agenata da budu »saslušani«. U mučilištu sa celokupnim »priborom« za saslušavanje bio je razapet Pe
tar Plavkić na »vratilu«, stezan u klupče, bespomučno
šiban po tabanima dok su ga naizmence hladnom vo
dom vraćali iz nesvesti i gurali mu prljave krpe u usta.
Zatim je vešan za palce o tavanicu. Slobodan Bajić, za
sve vreme u vlažnoj samici, bez svetlosti, bez hrane, ne
prekidno mučen i bijen, živčano je potpuno oronuo. Kad
je Plavkić doveden na suočenje, video je kako u poluta
mi vise glavačke, jedno do drugoga, (kao u kasapnici)
obešena tela Stojanović Marka, Sljivić Branka i Stakić
Radivoja, koje su vraćali svesti s vremena na vreme sa
mo zato da bi ih ponova životinjski tukli džakovima peska po bubrezima s namerom da im upropaste zdravlje,
a da se to spolja ne vidi. Ostale su odvlačili da vide šta
ih čeka. I danju i noću razlegali su se bolni krici naših
mučenih drugova, i trzala umorna tela onih koji su čekali
svoj red. Fizički bol, poremećeni bubrezi, krv iz pluća,
pocrneli tabani, dopunjavan je još groznijim dnevnim
mukama. Vukajlović Branko, Janković Dejan i Stefanović Strahinja premlaćivanjem fizički i nervno su upropašćeni. Marinka Dukića su iz stana sproveli u Upravu
grada vezanog lancima i odmah pretukli, a Kovačevi Milorada su još u stanu vezali i petorica agenata krvoločno
tukli. Studentkinja Vera Gucunja bila je 12 dana zatvo
rena zajedno sa prostitutkama i kriminalkama... 18. ma
ja, u 10 sati uveče, u nervnom napadu, pod utiskom
zverskih mučenja, podigao je ruku na sebe presekavši
vene Dejan Brankov«.
Povodom tako surovih postupaka održan je 19. ma
ja 1938. opšti studentski zbor na kome je prisustvovalo
oko 3000 studenata. Usvojena je rezolucija kojom se
tražilo kažnjavanje policajaca zbog nezakonitih postu
�paka, nadoknađivanje materijalne štete, puštanje na
slobodu uhapšenih studenata i poštovanje zakona i ure
daba o Univerzitetu. Omladina je izrazila odlučnost da
brani svoja prava.
3) U proglasu »Protiv rata« Ujedinjene studentske
omladine od 17. X 1939. istaknut je podnaslov: »Za slo
bodu, demokratiju i ravnopravnost naših naroda! Za
prava i bolji život mlade generacije!« Započelo je novo
svetsko krvoproliće po želji vlastodržaoca Francuske,
Engleske i Nemačke »za novu podelu sveta, za novi ra
spored snaga dva zaraćena imperijalistička tabora, za
interese i spas krupnog kapitala«. Čemberlen i Dalađe
izdali su čehoslovačku i omogućili porobljavanje Polj
ske vodeći antisovjetsku politiku. Spas za Jugoslaviju
i balkanske narode leži u miroljubivoj politici, njiho
voj međusobnoj povezanosti i saradnji sa Sovjetskim
Savezom.
»Dakle, kada milioni mladih osećaju strahote rat
nog stanja, kada stojimo pred nepravednim uništenjem
miliona ljudskih života, naša je velika dužnost da ostva
rimo savez i jedinstvo omladine svih naroda Jugosla
vije u borbi protiv rata. To od nas zahteva životni in
teres naše zemlje koja u ovom ratu nema šta da tra
ži. ..«
Zahtevano je, dalje, da se stvara čvršći savez bal
kanskih naroda sa naslonom na Sovjetski Savez, da se
hitno uspostave diplomatski odnosi sa SSSR, da se
donesu demokratski zakoni (o štampi, zboru i dogo
voru, o udruživanju, o izboru narodnih poslanika), da
se ukinu zakon o zaštiti države i sud za zaštitu države,
da se da amnestija svim političkim osuđenicima, da se
raspišu opštinski i parlamentarni izbori, da se iz držav
nog aparata uklone svi oni koji su dotle zlostavljali na
rod, da se izvrši agrarna reforma i brišu seljački du
govi, da se poboljša socijalna politika, da se sprovede
u delo Vladina odluka o »dozvoli povratka u zemlju svim
dobrovoljcima španske republikanske vojske iz Jugo
slavije«, i da se ispune omladinski ekonomski, politič
ki i kulturni zahtevi »za slobodu omladinske organiza
cije i akcije, za slobodu omladinske štampe, za više
prava i bolji život mlade generacije«.
4) U letku »U borbi protiv koncentracionih logora!«,
koji je izdao Pripremni odbor za borbu protiv koncen
tracionih logora, oštro je osuđen postupak vlade Cvetkovića—Mačeka koja je strpala bez sudskih presuda
stotine rodoljuba u koncentracione logore u Bileću i
Lepoglavi. »Stotine ljudi, radnika, žena, seljaka, omladinaca, intelektualaca — boraca za mir i prava radnog
�62
sveta, podvrgnuli su koncentracionim logorima najstra
šnijim nasiljima i samovolji policije. Policija ih svako
dnevno premlaćuje (slučaj Moše Pijade) i izgladnjava,
ne dozvoljava im primanje svih knjiga i novina koje
izlaze u našoj državi, pleni pisma i uskraćuje paste...«
5) Odbor za zaštitu političkih osuđenika u Zagrebu,
u svom »Apelu javnosti« od 4. III 1939, obaveštavao je
javnost o štrajku glađu političkih osuđenika u kaznionama u Sremskoj Mitrovici, Nišu i Mariboru, zbog
nečovečnog postupka prema njima, tražio podršku štrajkačima i opštu amnestiju za sve političke osuđenike.
6) Beogradski omladinski mirovni odbor izdao je
letak »40 miliona mladih dižu svoj glas u odbrani mira
i svojih prava« u kome je obavestio omladinu o Svetskom omladinskom kongresu u Njujorku i tražio okup
ljanje omladine radi zaštite mira, njihovih prava i bu
dućnosti.
7) Krajem 1939. godine Prijatelji španskih dobro
voljaca izdali su letak »Narodu i omladini« u kome su
izneli težak položaj u Francuskoj ii u Španiji jugoslovenskih dobrovoljaca i traženo prikupljanje pomoći
španskim borcima. Taj letak je direktno povezan sa
akcijom Narodne pomoći koju je Šonja organizovala.
8) I porodice bivših dobrovoljaca republikanske Španije obratile su se za pomoć letkom »Celokupnoj našoj
javnosti«; izneseni su teški uslovi u kojima su se na
lazili dobrovoljci i zamoljena podrška njihovim zahtevima o što skorijem povratku tih boraca svojim kuća
ma i porodicama.
9) U rezoluciji vojvođanskih studenata na Zagre
bačkom univerzitetu od 13. juna 1936. godine data je
podrška nekim prethodnim rezolucijama i traženo je
da o sudbini Vojvodine (Srem, Banat, Bačka i Bara
nja) rešavaju njeni predstavnici, da Vojvodina »bude
potpuno ravnopravna federativna jedinica u budućem
federativnom uređenju Jugoslavije«, da nacionalne ma
njine imaju potpunu ravnopravnost, da se izvrši agrar
na reforma i veliki posedi podele narodu, da se što pre
reši problem seljačkih dugova, da se onemogući izno
šenje domaćeg kapitala iz zemlje, da se umanji eksplo
atacija radnih ljudi, da se prizna SSSR i uspostave di
plomatski odnosi sa njim. Istaknuta je odlučnost stu
denata protiv fašizma i diktature bilo koje vrste.
10) U letku »Protiv imperijalističkog rata«... Cen
tralni komitet SKOJ-a dao je kvalifikaciju drugog svetskog rata i pozvao omladinu da se suprotstavi uvlače
nju Jugoslavije u taj imperijalistički rat.
�11) I u »Dekleraciji sa akademije posvećene miru«
— koju je usvojilo preko 4000 beogradskih studenata
na zboru od 7. oktobra 1939. godine — data je ocena
imperijalističkog rata (borbe za novu podelu sveta) i
traženo je da se naša zemlja ne upliće u taj rat, da se
pruži pomoć svim miroljubivim snagama u svetu, da
se vodi politika mira »i savez sa svim balkanskim naro
dima u borbi protiv rata, na čelu sa moćnim zaštitni
kom mira i slobode malih naroda Sovjetskom Rusijom«,
da se u zemlji ostvari puna demokratija i »nacionalne
slobode svih naroda«, da se vodi borba za »srećniji i
bolji život svih mladih«.
12) Letak »Za opštu amnestiju političkih osuđenika«
od 20. X 1939. godine potpisali su, pored ostalih, sledeći: profesori univerziteta dr Mileta Novaković, Živojin M. Perić i Kirilo Savić, Ljuba M. Davidović, docent
Brana Nedeljković, advokat Bora Prodanović i njegov
otac Jaša Prodanović, dr Ivan Ribar, novinar Veselin
Masleša i drugi. U njemu je traženo da se sprovede pot
puna amnestija političkih osuđenika.
13) Kod Šonje je zaplenjeno i »Saopštenje Ujedi
njene studentske omladine o poseti dr Mačeku« od 21.
decembra 1939. godine iz koga se jasno vidi uloga dr
Mačeka u krvavim progorima nam odladinom od 14.
XII 1939. godine kada je policija ubila nekoliko mladih
ljudi, a mnoge ranila ili premlatila. Gnusne policijske
zločine Maček je pokušao da opravda tobožnjim otpo
rom anarhiji, a onda se, na kraju, otvoreno deklarisao
kao antikomunista. »Iz njegovih (Mačekovih) izjava ja
sno se vidi politika i odgovornost vlade kao celine za sve
ono što je došlo i što će doći« — rečeno je na kraju.
Zaplenjeni su još: letak »Kućni red za internirce u
Bileću«, dopisna karta sa slikom Dragiše Miišovića, Plat
forma Inicijativnog odbora Stranke radnog naroda i
još nekoliko raznih drugih letaka; zaplenjena je, dalje,
Segalova »Agrarna politika nemačkog fašizma«, 20 ko
mada predavanja o ženskom pokretu, dve knjige Fridriha Engelsa, »Beli mugri« Koste Raoina, knjiga »Jugo
istočna Evropa i strani kapital«, knjige Maksima Gor
kog (Makar Čudra i druge), tri broja »Ženskog pokre
ta«^ primerak »Mladosti«, više raznih drugih knjiga.
Zaplenjene su i lične fotografije i 9 pisama studenta
Bore Dimitrijevića iz Leskovca, (Sačuvano je samo jed
no Borino pismo, od 2. II 1937. godine, u kome, pored
ostalog, piše: »Ja i dalje čvrsto verujem da ćeš ti po
stati odličan borac za Pravdu i Slobodu, i pored svih
loših utiicaja sa strane«).
�Toliko »antidržavnog« i zabranjenog materijala —
u kome se oštro osuđuje profašistički režim, iznose nedela policije, traži korenita promena u društvenom sis
temu i oslanjanje na SSSR i slično — svakako je uti
calo da se položaj Šonje Marinković još više pogorša i
da policija bude još surovija prema njoj. Tako je i bilo.
Sedmoga aprila uhapšen je Gabrijel Grinfild, a os
moga aprila Šonja Marinković, Mila Brkić, Dušan Bar
jaktarevi«:, Dragutin Cifrić i Vladimir Kolarov. Šonju
su uhapsili u Beogradu, pronavši je ispred jednog bioskopa, i vozom doterali u Novi Sad. Istraga nad njima
otvorena je 10. aprila 1940. godine: Šonja i Mila Brkić
optuživane su kao organizatori ilegalnog rada, Dušan
Barjaktarević zbog prikupljanja priloga, Vladimir Ko
larov što je ustupio stan za sastanak, a Gabrijel Grin
fild što je kod njega pronađeno ono otvoreno pismo.
Mučenja u policiji trajala su deset dana. Osam
naestog aprila predati su Okružnom sudu na dalji po
stupak, a tek 19. IV 1940. godine sprovedeni su u zat
vor Okružnog suda u kome su ostali svega osam dana,
jer su 27. aprila pušteni kućama, iako je rešenje donelo 25. aprila; tada je istražni sudija odbio zahtev držav
nog tužioca da naredi istražni zatvor uhapšenih.
U zahtevu se otvaranje istrage (KK 554/1940, 22. IV
1940.) Državno tužilaštvo je navelo da je Šonja Marin
ković od oktobra 1939. do 30. III 1940. godine organizovala prikupljanje novca i potpisa na peticiji radi po
moći osuđenim komunistima i dobrovoljcima u Španiji.
Surovo su je tukli i mučili u policiji. Svojim pis
mom od 9. maja 1940. godine, neposredno posle Sonjinog izlaska iz zatvora, Doka je pisao kćeri Vidi i o
Sonjinom mučenju. Kada je tražio premeštaj iz Skoplja, poručeno mu je da se strpi još jedan mesec dok
se ne stiša bura oko Sonjinog hapšenja; »sigurno nije
iz.vešten da je Šonja puštena od suda na slobodu, i
da je bila otpužena što je skupljala potpise na predsednika vlade, da se ukinu koncentracioni logori, da se
internirci puste, da se dozvoli povratak španskim do
brovoljcima i protiv policijskog terora, i što je skup
ljala priloge za kolege internirce, što bi potpisao sva
ki inteligentan čovek, a ona je za to dobila još batina
i mučena vešanjem po 2—3 sata od policije. Ona će, čim
svrši diplomski rad, doći k meni na odmor, da i mene
duhovno ojača...«
Pored batinanja i vešanja, mučili su je i lomlje
njem ruku, prstiju. Stave među prste šipku i tada lo
me prste — pričala je Raduj kovu.
�U zatvoru je počela da štrajkuje glađu, ali ju je
otac izmolio da prestane kako fizički ne bi još više
oronula.
Zatvorenici su je videLi kako sva izubijana leži na
podu ćelije, a sestri je »dopala u ruke njena krvava
košulja«.
Posećivala ju je u zatvoru sestra Darinka. Ona o
tome priča: »Prvih dana primali su samo hranu, ali
su mi kasnije dozvolili i da je posetim. DovođiLi su je
u žandarmerijsku sobu. Bila je uvek pribrana, brižna
za porodicu. Htela je da zna da li sam maloj Lili, mo
joj dvogodišnjoj dcvojčici, kupila bele cipele za proleće. Odvraćala sam je od tih misLi, ne shvatajući od
kolike je važnosti za nju da misli na malu Lilu i njene
bele cipelice. Došao je i otac da je vidi...
Vešali su je glavom na dole i provlačili štap izme
đu vezanih ruku i nogu da bi je kao nemoćno klupko
vukli po zemlji, kotrljali i batinali po tabanima i ćelom
telu.
— Znaš, govorila mi je sedeći tako na zemlji, oči
ju još zamagljenih od skorih uzbuđenja, dok su me
tukli, uvek sam mislila na najlepše što sam u životu
imala. Lepe misli čoveku donose snage!
Neposredno posle tog hapšenja imala sam prilike
da se uverim kako je dobrota intenzivno zračila iz nje
i razoružavala čak i njene tamničare. Prolazili smo uli
com svega nekoliko dana posle njenog .izlaska. Naišao
je jedan mlad policajac. Malo se zbuni i pocrvene, ali
pozdravi Šonju veoma srdačno... Šonja otpozdravi is
to tako srdačno i ispriča mi kako je taj mladić često
dežurao pred njenom samicom, odvojenom od hodni
ka rešetkama. Da bi zabavio izmučenu devojku, često
nepomičnu na patosu od bola d slabosti, on joj je pru
žio što je znao i umeo: bosanski seljak iz divljine...
recitovao je pred tim rešetkama satima i satima na
rodne pesme, sve lepšu od lepše«.
Nalazila je moralne snage da izdrži sva mučenja.
Čak je pravila i šale na račun svojih stradanja. To se
vidi i iz njenog pisma upućenog iz zatvora 23. aprila
1940. godine.
»Draga moja familijo, znam da će Vidu ova karta
raznježiti do suza, jer nikad nije još doživela da joj
neko iz zatvora piše, a pogotovo njena najmlađa ses
tra. Hej, Vidinice moja, to nije tako strašno kako ti
misliš, jest bilo je i batina i maltretiranja ali to se
izdrži kad se ima dovoljno moralne snage i čvrsto ubeđenje da je ono što radimo samo ispravno i pošteno«.
5 Šonja Marinković
�Ta moralna snaga i omogućila joj je da izdrži sva
mučenja i da ne otkrije nijedno novo lice, da zaustavi
dalju provalu.
Naprednom pokretu prišla je zato što smatra »da
ta (ideologija počiva na naučnoj bazi i da je ona prema
tome jedino ispravna, te da može poslužiti kao pod
loga jednom novom društvenom uređenju« — izjavila
je Sanja Marinković na saslušanju u policiji. Tako se
opredelila za vreme svojih studija, u studentskom pok
retu, kada se vodila borba za autonomiju Univerziteta.
Njenom opredeljenju doprinele su ri opšte prilike u sve
tu, to ju je samo učvrstilo »na toj strani i tu mislim
ostati«. I posle jednodnevnog mučenja ona otvoreno iz
javljuje da je komunista i da se toga ubeđenja neće
odreći.
Zatim je ponovila deo onoga što su drugi već re
kli. Dolazeći povremeno iz Zemuna kući, interesovala
se »ovdašnjim društvenim pojavama« i tako se uklju
čila u Ženski pokret pre nekoliko godina. Tada se zbli
žila sa Milom Brkić sa kojom se poznaje još iz srednje
škole.
»U decembru prošle godine održane su krvave stu
dentske demonstracije i radničke na ulicama Beograda,
koje su držane protiv rata a za mir, hleb i protiv sku
poće. Na ovim demonstracijama vlasti su istupile pro
tiv demonstranata tako grubo, da je bilo pohapšenib
oko 160 studenata i radnika, da je bilo čak i mrtvih.
Taj postupak osudila je i beogradska javnost, pa sas
vim prirodno da je takav postupak izazvao ogorčenje
i kod mene. I sama sam bila učesnik u demonstracija
ma, ali nisam bila uhapšena«.
Šestoga januara došla je u Novi Sad, srela se sa
Milom Brkić, ispričala joj je o događajima u Beogradu
i teškom položaju pohapšenih studenata, pa je predlo
žila da prikupljaju pomoć za te »nesrećnike«. Shvativ
ši položaj nevinih mladića, Brkićka je prihvatila Sonjin
predlog i tako je organizovana akcija prikupljanja po
moći i potpisa peticije kojom se tražilo njihovo puš
tanje iz logora ili izvođenje na sud ako su krivi. Akcija
je pokrenuta polovinom februara, kada je ponovo do
šla iz Beograda, jer su između prvog i drugog susreta
internirani u koncentracioni logor više studenata iz
Beograda i tri lica riz Novog Sada. Angažovala je i Du
šana Barjaktarevića koga je upoznala na radničkim za
bavama i priredbama. Ona je zakazala sastanak kod
Mile Brkić da bi se dogovorili i organizovano radili na
prikupljanju pomoći. »U nedelju, dakle na sam dan
sastanka nalazeći se u varoši srela sam na ulici stu-
�denta prava, koga znam pod imenom Cale... Znajući
da je dobro upućen u stvari o kojima se imalo ras
pravljati na popodnevnom sastanku kod Brkićeve, ja
sam ga umolila da pođe sa mnom na taj sastanak, što
je on i obećao«. I pored svih mučenja, ona nije rekla
njegovo ime; izmišljala je da se slučajno srela sa njim
na ulici i da ne zna ni odakle je ni zašto je došao u
Novi Sad. Ostala je uporna u svojoj tvrdnji da se i
drugi put slučajno srela sa Calom pre sastanka u stanu
Kolarova. Tekst peticije napisala je ona i predala Mili
Brkić da je umnoži. I druga dva letka, o kojima je
govorila Mila Brkiić, ona je predala Brkićevoj da ih
umnoži.
Čitavo saslušanje svelo se na ono što su drugi pri
znali pre njenog saslušanja. Ni rečenice više. Nije pomenuto ni jedno novo lice, nije zabeležena ni jedna
nova akcija. Samo je toj akciji dat jedan logičan put
od decembarskih demonstracija do interniranja stude
nata i pružanja pomoći inlerniranima. Tu policija niš
ta nije doznala, čak ni ime studenta koga je, izgleda,
Šonja poznavala. (Mila Brkić tvrdi da je to bio Draganče Pavlović iz Beograda, član Glavnog odbora Na
rodne pomoći). Verovatno policija nije očekivala da će
doći do nekog izuzetnog saznanja o ilegalnoj delatnosti
Komunističke partije u Vojvodini. Međutim, na osnovu
zaplenjenih letaka i zabranjene literature policija je,
svakako, očekivala da će doći do otkrića partijske or
ganizacije. Bilo joj je jasno da toliko materijala i tako
raznovrsnog ne može imati neko ko se nalazi na spored
nom koloseku. Tako obavešten i snabdeven propagan
dnim materijalom može biti samo onaj koji se nalazi
u žiži događaja. Šonja se razlikuje od svih uhapšenih,
ona zna mnogo više od njih. Dovoljno je da otkrije
imena bar trećine onih od kojih je dobila taj materijal
pa da policija otkrije partijsku organizaciju u Novom
Sadu, možda čak i u Beogradu. Zato su agenti upotrebili sva sredstva da bi izvukli od nje priznanja, da bi
preko njenih usana preletelo bar jedno ime. Međutim,
ta mala i nežna devojka imala je toliko moralne snage
u svome krhkom telu da je izdržala sva mučenja i ni
šta nije otkrila, nije navela ni jedno ime. Njeni odgo
vori zvuče neuverljivo, ali ona nije imala drugi izbor:
ili pokleknuti i otkriti svoje saborce, ili izdržati sva
mučenja i sačuvati za dalju borbu svoje saradnike i
davati neistinite odgovore. Tu nije bilo moralne dileme
da li prećutati znači slagati! Moralno je bilo ono što
ona radi.
�Za zaplenjene letke i zabranjenu literaturu ona je
uglavnom davala sledeće odgovore: neko joj je strpao
letak u džep za vreme ispita; brošuru je kupila od
prodavca udžbenika; ne seća od koga je i kada do
bila taj letak; neko joj je dao letak u susretu; dobila
je od neke drugarice na Filozofskom fakultetu, ali ne
zna njeno ime; primila je poštom; našla u svom poš
tanskom sandučetu; dobila od nekog studenta sa Za
grebačkog sveučilišta ali se ne seća; od koga; našla
na nekoj priredbi u Beogradu ili u svome fakultetu:
dobila u prostorijama Vojvođanske menze ali ne zna od
koga; dobila u Studentskom mirovnom odboru; dobila
na fakultetu ili u menzi u kojoj se hranila; dobila na
uLici...
»Ostali zaplenjeni materijal kod mene je skoro is
ključivo kulturno-prosvetnog karaktera, sadrži dobrim
delom predavanja u »Ženskom pokretu« i u vezi sa tim,
razne elaborate, zatim horske recitacije sa političkom
tendencijom i najzad pozorišni komad iz proleterskog
života.
0 letku pod naslovom »U borbi protiv koncentra
cionih logora« otkucan i umnožen na pisaćoj mašini,
ne znam ništa, mada i sama vidim da je ovaj letak
istog teksta kao i oni koje sam pod .istim naslovom
dobila poštom iz Beograda. Ko je ove letke izradio i
umnožio, a isto tako i rasturio, meni nije poznato« —
— završila je Šonja Marinković na kraju svoga saslu
šanja, posle tolikih mučenja.
1 kod istražnog sudije uglavnom su ponovljeni is
kazi koji su dati u policiji. Dušan Barjaktarević je is
pričao o susretu sa Šonjom na ulici i sastanku u stanu
Kolarova na kome se govorilo o prikupljanju priloga
i potpisa za peticiju. Dragutin Cifrić ponovio je i o
jednom i o drugom sastanku: »Marinković Šonja pred
laže da se nastavi sa tom akcijom i da se prikupljeni
novac preda Brkić Milesi da bi se nabavile životne na
mirnice i poslale internircima.
Na ovom sastanku Šonja je govorila o skupljanju
potpisa i predaji peticije u Beogradu i predložila da
se tako isto učini i u Novom Sadu.
Onaj student iz Beograda govorio je o teškom ži
votu interniranih u koncentracionim logorima.
On i Šonja sastavili su ukratko sadržaj peticije,
koji bi se razradio, umnožio i predao nama radi skup
ljanja potpisa...«
U svome saslušanju, 24. aprila, Šonja je govorila
o svome ubeđenju, ne skrivajući da je pristalica pro
leterske revolucije. Ona kaže da je u drugoj godini
�studija počela da čita marksističku literaturu. Podstrek
za to imala je u pokretu i borbi za autonomiju univer
ziteta. Čitajući tu literaturu, ona je došla do uverenja
» o opravdanosti i potrebi promene društvenog poret
ka u jedan novi, koji bi odgovarao zahtevima pravič
nosti«. Takve društvene promene mogu se izvršili pro
leterskom revolucijom kada »nastanu potrebni ekonom
ski i ideološki uslovi«. Na pitanje da li su u Jugosla
viji sazreli takvi uslovi, Šonja je odgovorila da začetaka ima ali oni još nisu »u takvoj meri« da bi omo
gućili revoluciju. Međutim, »spoljna stanja i događaji
mogu imati uticaja na ubrzanje nastanka tih potrebnih
uslova«. To se desilo sa Poljskom i Finskom. Smelo je
izjavila — takvo je, uostalom, ćelo njeno saslušanje —
da se kod nas radnički pokret nije mogao normalno
razvijati zato što nema političkih sloboda, pa su rad
nici prinuđeni da ih traže na mitinzima, konferenci
jama i demonstracijama. Tako je bilo i na demonstra
cijama od 14. decembra 1939. godine, ali je policija neke
pobila, mnoge ranila a još više uhapsila. Taj događaj
i njegove posledice imao je na nju veliki uticaj i zato
je ona organizovala prikupljanje pomoći za pohapšene.
Pored materijalnih sredstava, prikupljeno je oko 300
potpisa od radnika i oko 200 od intelektualaca. U pe
ticiji su istaknuta četiri zahteva:
»1) Ukidanje koncentracionih logora.
2) Opšta amnestija političkih osuđenika.
3) Dozvola za povratak naših dobrovoljaca u Španiji.
4) Obustava policijskog terora«.
Šonja je veoma otvoreno iznosila svoje ubeđenje
ne plašeći se poslcdica i otvoreno stavila do znanja
svome isledniku da ona radi po svome ubeđenju. Ona
se ne plaši posledica i nema nikakvih razloga da pri
kriva stvari, ona je i događaje istinito prikazala. Tre
balo je ostaviti takav utisak, ubediti istražnog sudiju
da je akcija prikupljanja pomoći pre svega humanitar
na akcija, da je nastala njenom privatnom inicijativom
po ugledu na slične akcije u Beogradu. Ništa tu nema
organizovanog, iza toga se ne skriva nikakva ilegalna
komunistička organizacija. Zašto bi takva akcija pred
stavljala krivičnu odgovornost? Zar je i osnovna hu
manost kažnjiva u loj zemlji? Ona to nije otvoreno
rekla, ali njeni odgovori nameću takve zaključke. I us
pela je. Za razliku od policije, istražni sudija se zadržao
na opisu prikupljanja priloga i potpisa za oslobođenje
interniranih što, u stvari, ne može ni predstavljati kri
vično delo, zbog čega se ne može suditi. A o zaplenje-
�nim lecima i drugoj zabranjenoj literaturi — što je naj
više i teretilo Šonju i na čemu je policija toliko insis
tirala na saslušanju te je u zapisnik unosila Sonjin od
govor za svaki letak pojedinačno — u zapisniku kod
istražnog sudije samo se pominje da ih je dobijala »na
fakultetu od pojedinih studenata« ili ih je »primala pre
ko pošte«.
Svojim junačkim držanjem i pametnim odgovorima
Šonja Marinković je onemogućila partijsku provalu i
prisilila istražnog sudiju da ćelu grupu pusti iz zatvora.
I krajnji ishod je rezultat njenog držanja. Više od
šest meseci nije bio okončan ovaj predmet. Izgleda da
su policija i druge reakcionarne snage nastojale da Šo
nju i grupu obavezno pošalju na robiju, ali je državni
tužilac, ipak, bio prinuđen da odbaci protiv njih kri
vičnu prijavu, jer nije imao elemenata za krivično go
njenje. Na osnovu toga istražni sudija obustavio je 7.
novembra 1940. godine dalji postupak protiv Šonje Ma
rinković i grupe koja je sa njom uhapšena. Čak je, 18.
novembra, doneseno rešenje kojim se vraća Mili Brkić
1970 dinara; tako je vraćen i novac Narodne pomoći
prikupljen u Novom Sadu.
Time je policija doživela potpuni neuspeh.
ČLAN POKRAJINSKOG KOMITETA KPJ
»Teškom provalom 1936. i procesom 1937. godine
skoro sav rukovodeći kadar KPJ u Vojvodini bio je
osuđen na robiju. Držanje sekretara PK Lazara Milankova i nekih drugih uhapšenih članova Partije stvo
rilo je na terenu mučnu atmosferu nepoverenja prema
lokalnom rukovodstvu i izvestan strah od ilegalnog
roda. Zbog toga je u toku 1936/37. godine zamro skoro
svaki organizovani partijski rad u čitavoj Vojvodini.
Direktiva viših partijskih organa da se priđe ob
navljanju partijske organizacije u Vojvodini tokom 1937.
godine, i pored .izvesnih pokušaja, nije sprovedena u
život. Ovu razbijenost partiskih organizacija i opštu
slabost nastojali su da iskoriste oportunisti, likvidatori
i socijalisti koji su svojom razbijačkom delatnošću uneli priličnu ideološku pometnju« — istakao je Danilo
Kecić u prilogu »Konsolidacija KPJ u Vojvodini i nje
na politička aktivnost od 1937. do 1941. godine«.
Obnovu partijske organizacije Vojvodine izvršiće
Žarko Zrenjanin Uča. Kada se 1936. godine vratio iz
zatvora, živeo je izvesno vreme u rodnom selu Izbištu
�kraj Vršca po naređenju policije, a onda je prešao u
Vršac i povezao se sa partijskom organizacijom. »Za
relativno kratko vreme on je okupio preostale i razbi
jene snage Partije, obnovio partiske ćelije, formirao no
vi Mesni komitet i postao njegov sekretar«. Njegova
delatnost uskoro je proširena i na druge delove Vojvo
dine. Prvo se povezao sa Svetozarom Markovićem Tozom i Vladimirom Kolarovim Kočom, a onda sa Jusufom Tulićem, Radivojem Ćirpanovim. Stevanom Dejanovim i Pajom Adamovim Mornarom. Na prvom za
jedničkom sastanku u Novom Sadu, sredinom 1938.
godine, formirano je privremeno rukovodstvo i za ru
kovodioca izabran Žarko Zrenjanin. Na drugom sastan
ku, održanom u jesen 1938. godine, privremeno ruko
vodstvo preraslo je u Povereništvo KPJ za Vojvodinu
koje je, krajem 1938. ili početkom 1939. godine, od CK
KPJ potvrđeno kao Pokrajinski komitet KPJ za Vojvo
dinu na čelu sa Žarkom Zrenjaninom. Intenzivno je
rađeno na obnavljanju partijskih organizacija i u toku
1939. i 1940. godine u svim okruzima Vojvodine formi
rani su okružni komiteti.
U junu 1940. godine Šonja Marinković je završila
Poljoprivredni fakultet u Zemunu i postala inženjer ag
ronomije. Iste godine zaposlila se u Poljoprivrednoj og
lednoj stanici u Novom Sadu i radila u semenarstvu.
»Pamte je tamo njeni saradnici po savesnosti i jednome
sukobu sa direktorom stanice zbog nekog radnika. »Ta
da se, konačno, preselila u Novi Sad i tada je izabrana
u najviši partijski forum za Vojvodinu.
Naprednom radničkom pokretu, kao što smo videli, prišla je kao student Poljoprivrednog fakulteta. Na
studijama je postala član SKOJ-a i skojevski rukovodi
lac, na studijama je učlanjena u Komunističku partiju
Jugoslavije. Vreme njenog učlanjenja nije utvrđeno.
Obično se u raznim biografijama kaže da je član KPJ
postala kao student. Jedino je tadašnji član sekretari
jata PK SKV Miladin Gvozdenov, otkrivajući bistu Šo
nji Marinković u Zrenjaninu 1. oktobra 1969, precizirao
da je Šonja u »svojoj 23-oj godini« postala član KPJ i
da je svega dve godine imala »partijskog staža« kada
je streljana. Po tome izlazi da je učlanjena u Partiju
u prvoj polovini 1939. godine.
Tehničke pripreme za održavanje Šeste partijske
konferencije »izvršio je Mesni komitet u Novom Sadu
na čijem čelu su se tada nalazili Branko Bajić i Šonja
Marinković« — tvrdi Danilo Kecić u navedenom pri
logu. Iz toga se izvodi jasan zaključak da je tada, u
jesen 1940. godine. Šonja Marinković bila član Mesnog
�komiteta KPJ za Novi Sad i to, verovatno, njegov or
ganizacioni sekretar.
Ceneći njen rad, a naročito junačko držanje u zat
voru u aprilu iste godine, na Šestoj partijskoj konfe
renciji je izabrana u Pokrajinski komitet Komunistič
ke partije za Vojvodinu.
Šesta partijska konferencija održana je u septem
bru 1940. godine u Sremskoj Kamenici, u vinogradu
Jovana Mcsarovića Žoce, kod koga su i pre toga dola
zili pojedini partijski radnici i skrivali se. Šonja Marinković je i ranije dolazila kod Mesarovića. I kada je
donesena odluka da se konferencija održi u njegovom
vinogradu, došla je Šonja Marinković i sporazumela se
sa njim da se u njegovoj kući održi jedan »vrlo kon
spirativan sastanak« — napisao je Miloš Lukić u knjizi
»Nemirno ognjište«. U nizu preduzetih mera za obezbeđenje konspiracije bilo je i uklanjanje njegovih vino
gradara; pod izgovorom da će imati posetu jedne mla
de dame koja ne želi da je neko vidi, Mesarović je svo
je vinogradare uputio u njihovo selo. Kada su vino
gradari otputovali, Šonja je počela pripreme za održa
vanje sastanka. Ona je »preuzela ulogu domaćice, sta
rala se o smeštaju i ishrani i obezbeđivanju konspirativnosti« uz svesrdnu pomoć Mesarovića. U svemu to
me naporedo sa njom radio je i Toša Tišma, pravnik,
španski borac, koji je bio zaposlen u Novom Sadu u
to vreme. On i Šonja pripremili su kuću i doneli hranu
za delegate. Zato su u Kamenicu otišli u subotu oko
podne, pre početka konferencije, noseći dva velika rukseka kao da idu na izlet u Frušku goru. Njih dvoje su
i sačekivali delegate i dovodili ih u vinograd. Za vreme
konferencije ljubazni domaćin Mesarović, obučen u pi
džamu kako bi se pred neočekivanim posetiocima pretstavio bolesnim i onemogućio svako iznenađenje, sedeo
je u kuhinji, kuvao kafe, činio druge usluge, ali nije
pokazivao radoznalost ko se to i zbog čega sastao u
njegovoj kući. Konferencija je počela oko 20 h u su
botu i trajala do 3h ujutru i, nakon kraćeg odmora,
nastavljena ujutru. Završena je u nedelju predveče us
vajanjem rezolucije i izborom Pokrajinskog komiteta
KPJ — tvrdi Toša Tišma.
Rad partijske konferencije ovako je opisao Miloš
Lukić u knjizi »Nemirno ognjište«:
»Pripreme za VI pokrajinsku konferenciju KPJ za
Vojvodinu izvršene su u najvećoj tajnosti. Sve mesne
i okružne konferencije su prošle bez ijedne provale.
Takva konspiratativnost i činjenica da policija i tajni
agenti o ovim sastancima i revolucionarnim dogovorima
�nisu ništa znali, značili su da je Partija ne samo čista,
već da ima disciplinovano članstvo sa razvijenim siste
mom konspiralivnosti i organizovanim radom.
U Pokrajinskom komitetu KPJ za Vojvodinu, glav
ni teret oko organizovanja i održavanja konferencije
uzeli su na sebe organizacioni sekretar PK KPJ Jusuf
Tulić, Radivoje Ćirpanov i Šonja Marinković.
Na konferenciju se dolazilo pojedinačno ili u paro
vima i to iz raznih pravaca. Šonja Marinković je sva
kog delegata dočekivala pred kućom, saopštavala da
će se tu održati sastanak u najvećoj tajnosti i da niko
nikoga ne srne zvati po imenu. Da se iz kuće ne bi iz
lazilo, sve je bilo nabavljeno i pripremljeno.
.. .Učesnici konferencije se sećaju da su se skupljali
subotom uveče i da su skoro svi delegati u sumrak
već bili na okupu. Međutim, konferencija još nije po
činjala sa radom. Delegati su po grupama razgovarali.
Organizatori su još nekog očekivali. I zaista, oko osam
časova uveče, u društvu Radivoja Ćirpanova, došao je
jedan za mnoge nepoznat čovek. Bio je to Ivan Milutinović, partijski radnik i revolucionar, koji je na kon
ferenciju došao kao delegat Centralnog komiteta KPJ.
Ubrzo posle dolaska Ivana Milutinovića, konferen
cija je počela sa radom. Na okupu je bilo 30—35 de
legata iz raznih krajeva Vojvodine.
Od početka do kraja konferencije, za vreme rada
je vladala svečana atmosfera. Pošto je izabrano radno
predsedništvo, posle kratke pozdravne reči, referat je
podneo Jusuf Tulić. U izlaganju, on je bio jasan, kon
kretan i ubedljiv, bez fraza i pun činjenica i problema
sa terena. On je ukratko, ali precizno analizirao svaku
društveno-političku oblast iz kojih su proizilazili nave
deni problemi.
.. .Čitanje referata je pažljivo praćeno od strane
svih prisutnih delegata. Po izrazu lica i pažljivosti ko
jom je saslušan, moglo se zaključiti jednodušno odo
bravanje i svesrdan prijem svega što je u referatu re
čeno.
Diskusija je otvorena i trajala je do ponoći, a tada
je Ivan Milutinović predložio dužu pauzu radi odmora.
Pauzu su neki delegati proveli u tihom razgovoru, a
neki su, umorni od puta, malo prodremali. Diskusija je
bila sveobuhvatna i interesantna, jer se diskutovalo ot
voreno i konkretno. Diskusija je trajala sve do podne,
kada je delegatima priređena zakuska u kuhinji.
Posle diskusije, konferencija je donela rezoluciju,
koju je pročitao Radivoje Ćirpanov.
73
�.. .Pošto je rezolucija jednodušno prihvaćena, Jusuf Tulić je predložio kandidate za PK KPJ. Predlažu
ći ih, odmah je o svakom izneo podatke, ističući koli
ko je ko bio na robiji i kako se držao pred klasnim
neprijateljem, kao i njihov partijski staž.
Prema posrednim izvorima i rekonstrukciji Šeste
partijske konferencije za Vojvodinu u novi PK KPJ za
Vojvodinu tada su izabrani: Žarko Zrenjanin, Jusuf Tu
lić, Svetozar Marković, Radivoje Ćirpanov, Ivan Vijoglavin. Gordana Ivačković (kasnije postala izdajnik Par
tije), Šonja Marinković, Aćim Grulović, Erih Kiš, Mihalj Šamo, Branko Bajić, Stevica Jovanović, Mihalj
Servo, Otmar Majer, Slavko Munćan i Lazar Plavšić.
Za Borislava Petrovića i Đorđa Zličića se zna da su i
oni birani, ali je sporno ko je od njih stvarno izabran
za člana novog PK KPJ za Vojvodinu.
.. .Većina članova ovog Pokrajinskog komiteta i de
legata Šeste zemaljske konferencije herojski je izginu
la na ratištima i okršajima protiv fašističkih agresora
i neprijatelja naroda u toku narodne revolucije«.
Sa takvim sastavom slaže se i Danilo Kecić u pomenutom prilogu, s tim što on za Eriha Kiša kaže da se
zvao Erne Kiš ,i što za sedamnaestog člana uzima Bo
rislava Petrova. Međutim, u izveštaju prefekta nemačke policije iz Petrovgrada od 15. januara 1942. godine,
koji nije bio neobavešten o radu partijske organizacije
posle nekih provala na početku ustanka, kao članovi
Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu navedeni su:
Žarko Zrenjanin, Radivoje Ćirpanov, Mihalj Servo, Sve
tozar Marković, Šonja Marinković, Jusuf Tulić, Ivan Vijoglavin i Toša Tišma, mesto koga je na početku us
tanka izabran Đorđe Zličić Ciga. Navodno je i Gordana
Ivačković kooptirana u Pokrajinski komitet na početku
ustanka. Međutim, i ovo se mora primiti sa rezervom,
jer Toša Tišma govori da je bio na partijskoj konfe
renciji ali ne navodi da je izabran u Pokrajinski ko
mitet.
Jedno je, međutim, nesporno: Šonja Marinković je
tada postala član najvišeg partijskog foruma u Vojvo
dini u kojoj je, u to vreme, bilo oko 650 članova u 45
naselja. Ona je, kao što je već istaknuto, veoma ak
tivno učestvovala u pripremama konferencije. Lazar
Plavšić tvrdi da je i održala referat o Narodnoj pomoći.
Verovatno je ona samo diskutovala o tom problemu
koji, u referatu, nije najbolje ocenjen. Referat je podneo samo organizacioni sekretar Jusuf Tulić.
Posle Šeste pokrajinske partijske konferencije, po
jačan je rad partijske organizacije i do prvih dana us
�tanka ona se udvostručila. I Šonja Marinković sve svo
je snage posvećuje partijskom radu. Ona i Toša Tišma
napisali su jedan letak u njegovom stanu i dali ga Žar
ku Zrenjaninu ili Jusufu Tuliću da ga pregleda. »Mis
lim da je taj letak bio u vezi sa štrajkom tekstilaca,
ali nisam siguran. Taj letak umnožen u Novom Sadu
na ciklostilu. Ne znam gde se taj ciklostil nalazio jer
je matrice koje su otkucane u mome stanu, Šonja odnela sa sobom« — seća se Toša Tišma.
Interesantna su dva detalja koji se seća Radomir
Radujkov. Studirao je u Zagrebu u kome je grupa voj
vođanskih studenata stvorila klub »Mihailo Polit Desančić;« klub je radio pod zaštitom Samostalne demo
kratske stranke. Oko kluba uglavnom se okupljala na
predna omladina. Radujkov je u Zagrebu primljen u
Partiju, ali se o tome u Novom Sadu nije znalo i o
njemu se počelo govoriti kao samostalcu. Ćak je one
mogućavan da govori na jednome omladinskom skupu.
Šonja nije mogla poverovati da je njen drug iz mlado
sti pošao tim putem i zato je sa Brankom Bajićem do
šla u Zagreb da ispitaju čitav slučaj! To je bilo 1939.
godine i ona je tada bila član Mesnog komiteta SKOJ-a
ili KPJ za Novi Sad.
Bilo joj je drago kada su utvrdili da upravu kluba
sačinjavaju članovi KP.T. »Šonja nije izdržala da mi na
kraju ne kaže pravi razlog dolaska. »Brico, bogamu,
govorilo se tamo o tebi koješta«, a oči, Sonjine oči,
radosno su se smejale. Nije se prevarila u druga« —
seća se Radujkov.
Januara 1941. godine, na treći dan Božića, u Sonjinom stanu okupili su se Bajić, Ćirpanov, izgleda i
Tulić i još neki. »Raspoloženje je bilo lepo. Pričalo se
i pevalo ,ali Šonja je, s vremena na vreme, glasno, pre
više glasno, počela da priča o agentima i o njihovoj
veštini, o sitnim detaljima mučenja koji su nas sve
vanredno uzbudili«. Govorila je kako će policiji reći,
ako slučajno upadne, da je to slava njenog oca; verovala je da nisu toliko inteligentni da to proveravaju.
Na sastanak je došao i Radujkov u uniformi kao
vojnik jugoslovenske vojske. Šonja se našalila i izne
nada viknula: »Uniforma«! Neki su se trgnuli, neki su
ga prepoznali, a ostalima je izjavila da se ne plaše, to
je njihov drug.
Šonja je učestvovala u organizovanju velikog štraj
ka tekstilaca decembra 1940. godine — zapisano je u
knjizi »Žene Srbije u NOB«. Verovatno je zbog toga
velika tekstilna fabrika u Novome Sadu posle rata na
zvana njenim imenom. U štrajk je stupilo, 17. i 18. dc-
�cembra, preko hiljadu radnika iz nekoliko novosadskih
tekstilnih fabrika, ali je, posle zabrane rada URSS-a,
»štrajk bez odlučne bitke okončan do 5. januara 1941.
godine«.
Kada je uhvaćena jedna drugarica sa partijskim
materijalom u februaru 1941. godine, policija je raspi
sala polernicu za Žarkom Zrenjaninom, Pavlom Papom,
Šonjom Marinković i još jednim komunistom. Sestra
naprednog novinara Stevana Galogože, koja je radila
kao službenik u policiji, obavestila je o tome radnicu
Mariju Boban a Marija je izvestila aktivistu Bebu Bursać. Kao radnički poverenik, čim je čula tu vest, na
pustila je posao i pošla u grad da obavesti drugove; na
Bulevaru je neočekivano naišla na Šonju i obavestila
je o raspisanoj poternici. Ono kratko vreme do rata
Šonja je provela živeći polulegalno u Sremskoj Mitrovici i u Beogradu.
U porodici je donesena odluka da se negde skloni
kako ponovo ne bi bila uhapšena i izložena mučenji
ma, ali je trebalo da je neopaženo izvedu iz Novog Sa
da. To je učinio jedan Milenkov drug, inženjer i rezer
vni oficir, i svojim kolima odvezao Šonju u Sremsku
Mitrovicu kod drugog Milenkovog druga, inženjera Jo
vana Rakića, a odatle je prešla u Beograd. Skrivala se
sa Žarkom Zrenjaninom i Svetozarom Marković u ma
lome stanu dr Marije Škundrić. Tu ih je pronašla Mi
lica Marković kada je donela bolesnu kćerku Ružicu.
»Svi su se uozbiljili u maloj garsonjeri pa i Šonja. Da
nam rastera zle misli Šonja, možda i protiv konspira
cije, dovede drugove iz Vojvođanske menze, Veru Gucunju, Gigu Lakaija i njegovu drugaricu« — seća se
Milica Marković.
Za vreme martovskih događaja nalazila se u Beog
radu i učestvovala u opštenarodnim manifestacijama.
Neki se sećaju da je Šonja govorila 27. marta kod Vu
kova spomenika u Beogradu i oduševljeno pozdravila
razdraganu masu koja je bila spremna da brani svoju
zemlju. Kratkotrajni period između martovskih doga
đaja i aprilskog rata maksimalno je iskorišćen u prip
remanju događaja koji su očekivani kao neminovnost.
Pisani su oglasi i govori za predstojeće zborove; »For
mirane su grupe za organizovanje skupova u pojedinim
mestima u Vojvodini. Svaki član Biroa zadužen je za
određeno mesto. Uča je trebalo da pođe u Vršac, Šonja
u Novi Sad, Toza i ja u Petrovgrad (sadašnji Zrenjanin)
a Slevica Jovanović i Petrov Braca u Pančevo« — na
pisala je Marija Škundrić u monografiji »Žarko Zre
njanin«.
�Uoči napada na Jugoslaviju Šonja je krenula u No
vi Sad i sutradan održala sastanak s komunistima u
stanu svoga brata Milenka na kome je »doneta odluka
da se istoga dana uvcče organizuje miting povodom
sklapanja ugovora sa SSSR-om. Šonja Marinković i ćirpanov došli su te noći iz Beograda i prcneli tu direk
tivu« — seća se Beba Bursać. Toša Tišma se seća kako
je Šonja, šestoga aprila, išla u razne delovc grada radi
organizovanja predviđenog mitinga; nije se sklonila sa
ulice ni kada su nemački avioni bacili nekoliko bombi
na Novi Sad. To je izazvalo paniku u gradu, a naročito
kad se čulo o teškom razaranju Beograda. Postojala je
ozbiljna opasnost da Nemci bombarduju trg kada se
na njemu okupi masa sveta i zato je miting odložen.
Sada je trebalo ići istim putem, kod istih ljudi, da se
miting otkaže. Toga dana moralo se dosta ići po gradu
i izlagati se opasnostima, jer su nemački avioni povre
meno nadletali grad i mitraljirali ga, ali je Šonja »i u
tim prilikama pokazala svoju hrabrost i hladnokrvnost«.
Posle dva dana, osmoga aprila, potražila je Šonju
dr Neli Sende španski borac, »da joj javi gde se nalazi
rukovodstvo Partije posle bombardovanja Beograda« i
da joj »prenese određene direktive«.
»PUCAJTE, OVO SU KOMUNISTIČKE
GRUDI!«
Za vreme kratkotrajnog aprilskog rata 1941. godine
okupirana je i rasparčana Kraljevina Jugoslavije iz
među Nemačke, Italije, Mađarske i Bugarske. Vojvo
dina je doživela istu sudbinu. Srem je pripao Pavelićevoj »Nezavisnoj Državi Hrvatskoj«, Bačka i Baranja
Hortijevoj Mađarskoj, a Banat je imao poseban status
u okupiranoj Srbiji. Raznorodna po nacionalnom sas
tavu, Vojvodina je preživljavala teške dane od prvih
časova; fašisti su uništavali pripadnike drugih naroda,
naročito Srbe koloniste koji su se u Vojvodini naselili
posle prvog svetskog rata. Takvo je stanje uticalo kas
nije na karakter i razvoj ustanka. Pored velikog terora,
razvoju ustanka dosta je smetao i nepogodan teren;
ravnica, gusta naseljenost i razvijena komunikaciona
mreža, prirodne prepreke (reke i kanali), bogat žitorodni kraj koji je dobro čuvan od okupatora. Zato us
tanak nije bio ravnomeran i istog intenziteta u svim delovima Vojvodine.
�Okupaciju je Šonja dočekala u Vojvodini, na za
dacima. I sve do hapšenja i streljanja, ona je bila ve
oma aktivna, stalno u pokretu, u akciji, organizujući
grupe saradnika i učesnika narodnooslobodilačke borbe.
Sačuvana su dva nedatirana pisma Šonje Marinković, upućena prvih dana okupacije njenom »dragom tatiki«, ocu Đorđu. Savetovala je oca da se ne potuca po
Vojvodini već da se prebaci u Surduk ,i Slankamen, a
odatle čamcem u Banat i da se nastani kod Vide u Petrovgrad. »A ja ću odavde kad uzmognem stići. Ne brini
ništa. Ja ću živa i zdrava kod tebe stići. A ti samo idi
da se negde skrasiš. I ja i svi moji prijatelji su dobro«.
I u drugom pismu savetovala je ocu da ide Vidi u Petrovgrad i da se ne brine za nju, ona će živa -i zdrava tamo
doći.
Na kraju, ona je prebacila oca u Banat. Bilo je to
u maju mesecu — seća se Toša Tišma. Došli su Đorđe
i Šonja Marinković u Slankamen i prenoćili kod Toše
Tišme, a sutradan se prebacili preko Dunava zahvalju
jući Tošinom ocu koji je, kao lekar u Slankamenu, pro
našao čoveka i čamac. Tada još nije mogla ništa da
kaže o »organizovanom radu na širem planu, jer je i
sama išla u mesto gde do tada nije živela«. Inače je re
alno procenjivala da pakt između Hitlera i Staljina
neće biti stabilan. A kada su se, sredinom juna, sreli
u Petrovgradu ona i Toša Tišma, mada Nemačka još
nije napala Sovjetski Savez, rekla je Tišmi da se treba
spremati za oružanu borbu.
»Zajedno sa Žarkom Zrenjaninom Učom najaktavnije je radila na pripremanju ustanka. Ona je bila je
dan od organizatora partizanskih grupa u Banatu i
Bačkoj« — zapisano je u Zborniku dokumenata. »Po
sle okupacije radila je u Petrovgradu, gde je sa osta
lim članovima PK KPJ — Žarkom Zrenjaninom—Učom,
Svetozarom Markovićem-Tozom i drugima — rukovo
dila pripremama za ustanak. Pored rada na Narodnoj
pomoći, učestvovala je u formiranju diverzantskih gru
pa i prvih partizanskih odreda u severnom Banatu« —
stoji u knjizi »Žene Srbije u NOB«. I dalje, u istoj
knjizi, zabeleženo je: »Prema nekim podacima, prvih
meseci ustanka raznim aktivnostima u Petrovgradu je
bilo obuhvaćeno oko 300 žena i omladinki. Međutim,
onih koji su davali priloge za Narodnu pomoć bilo je
mnogo više. Prikupljanje priloga za partizane i ilegalce, kao način pridobijanja i vezivanja za NOP, bila je
vrlo razvijena forma rada. U tome su prednjačile žene.
Radom Narodne pomoći u celoj Vojvodini rukovodila
je Šonja Marinković«.
�Pred aprilski rat u Vojvodini su postojali Pokra
jinski komitet KPJ i šest okružnih komiteta: dva u
Banatu, tri u Bačkoj i jedan u Sremu, a u nekim srezovima postojali su i srcski komiteti. Krajem 1940. go
dine, u vreme Šeste pokrajinske konferencije, bilo je
oko 650 članova KPJ, a u doba izbijanja ustanka taj
broj se skoro udvostručio, dostigavši cifru od 1.200 čla
nova KPJ. To je bio ozbiljan kadar koji se uhvatio u
koštac sa mnogobrojnim neprijateljem.
Kada se sekretar PK KPJ za Vojvodinu Žarko Zrenjanin vratio iz Zagreba sa Majskog savetovanja CK
KPJ, organizovan je intenzivan rad u partijskim i skojevskim organizacijama, objašnjavani uzroci propasti
Jugoslavije, prikupljano oružje, održavani sanitetski te
čajevi, primani novi članovi u KPJ i SKOJ. Posle na
pada Nemačke na Sovjetski Savez u Pelrovgradu je Po
krajinski komitet održao satanak na kome je odlučeno
»da se ubrzaju pripreme za oružani ustanak, da se for
miraju partizanski odredi i mesne desetine i da se po
čne sa diverzantskim akcijama protiv okupatora. Kra
jem juna formiran je štab partizanskih odreda za Voj
vodinu, koji je na početku ustanka imao sedište u Petrovgradu, jer je tu bio i veči deo članova Pokrajinskog
komiteta, među kojima i Šonja Marinkovič«.
Kao član Biroa PK KPJ i rukovodilac Narodne po
moći Šonja se nalazila u Pelrovgradu (nekadašnjem Bečkereku, sadašnjem Zrenjaninu) sa ostalim članovima
PK KPJ. Prisustvovala je proširenom sastanku Pokra
jinskog komiteta KPJ za Vojvodinu u vinogradu Žarka
Turinskog kraj Petrovgrada, 23. juna 1941. godine, na
kome je utvrđen plan o dizanju oružanog ustanka, a već
sutradan nalazila se u Novome Sadu. Održala je sasta
nak s grupom komunista kojima je prcnela direktivu
da »treba formirati odbore narodne pomoći, koji će ima
ti zadatak da što je moguće šire prikupljaju novac i na
mirnice, kao odeću i obuću, pošto navodno, treba da stig
nu sovjetski padobranci, te da mogu odmah da se pre
obuku u civila. Kao drugi zadatak bio je da se organizuju sanitetski tečajevi... Sem toga bio je zadatak narod
ne pomoći da sakuplja odelo za one koji su oterani u lo
gor« — seća se Milja Brkić, prvoborac i predratni ko
munista.
Tada je bila poslednji put u Novom Sadu, tada se i
poslednji put srela sa setrom Darom kojoj je pomogla
u porođaju drugog deteta, Vjere.
»Kako je stigla s voza, Šonja je sela kraj mene i
nije me napuštala ćelu noć. Njeno prisustvo značilo je
tada za mene ogromno mnogo, možda i sam život! Sve
�što sam joj pružila u životu, što sam učinila za nju i
zbog nje, za njene drugove, vratila mi je te noći. U 5
sati izjutra rodilo se dete, no činilo se da u njemu nema
života. Porođaj je bio i suviše težak 1 naporan i za nje
ga. Babica ga je položila na krevet i počela masirati i
lupati po obrazima. Možda bi već i odustali, ali Šonja
primeti slabe znake života i uzbuđena dade znak rukom
babici. Kada je Vjera konačno zaplakala, Šonja joj pri
đe i obrati joj se pravim ljudskim rečima: »Bebice, re
kla je, moraš biti dobar čovek!« i tako nas je ponovo
zadužila. A Šonja, koja je uz sav svoj posao stigla da bu
de kraj mene kod oba porođaja, koja je išla u Bačku
Palanku do sestre da dočeka rođenje prvog njenog deteta, koja je tako strasno i nesvakodnevno volela decu,
Šonji nije bilo dato da ih i sama ima.
Kad je svanulo, ona je krenula u grad svojim sta
zama. Znam da se sastala s Ćirpanovim i bila ceo dan na
sastancima, a sutradan otišla natrag za Beograd i za
svoj Banat. Otišla je zauvek...«
Najviše je radila u Zrenjaninu i okolini. U Ulici Tihornira Ostojića br. 4, na kojoj se sada nalazi spomenploča, stanovala je Sonjina sestra Vida, koja je od ne
kog dr Laže iz bolnice dobijala lekove i preko jedne že
ne dostavljala ilegalcima. U toj kući Šonja je održala
više pojedinačnih i grupnih sastanaka, u njoj je skriva
la letke i još neki ilegalni materijal. Savetovala je Vidu
da se, u slučaju pretresa, pravda pred policijom kako
ona ništa ne zna.
Jedan letak je preveden na nemački jezik i namenjen nemačkim vojnicima — seća se Emil Kevrešan Ba
ca, tadašnji skojevski rukovodilac. Šonja Marinković
»uzme na sebe brigu da organizuje rasturanje ovih nemačkih letaka u kasarnama okupatorske vojske i među
domaćim nemačkim stanovništvom«. U Petrovgradu se u
to vreme nalazila jedinica u kojoj je bilo i Lužičkih Sr
ba; Šonja je stupila u vezu s tom jedinicom a preko nje
»s nekim nemačkim oficirima« koji su »pokazali sprem
nost« za saradnju sa NOB. Pošto se u blizini železničkc
stanice nalazio magacin pun oružja i municije zaostale
od bivše jugoslovenske vojske, nemački oficiri su obeća
li da iz tih magacina izdaju veću količinu oružja i mu
nicije. I da bi proverili iskrenost tih oficira, angažovali
su ih u akciji rušenje mosta na Begeju u kojoj se jedan
oficir »odlično pokazao, likvidirao je stražaru tako da
je zaplenjena izvesna količina oružja«. Međutim, izne
nada je povučena ta jedinica -i akcija na magacin nije
realizovana.
�Po Sonjinoj direktivi izvršen je pokušaj rušenja
mosta na Begeju u Petrovgradu krajem juna 1941. godi
ne. Akciju su izveli skojevci, zaplenili 7 pušaka, jedan
puškomitraljez i nešto municije. Miniran je most, ali
nije srušen, samo je »pomeren sa svog ležaja« i onespo
sobljen za saobraćaj dve nedelje.
Sredinom jula u Pančevu je održan sastanak Pokra
jinskog, Okružnog i Gradskog komiteta KPJ na kome
je Žarko Zrenjanin govorio o zadacima KPJ u južnom
Banatu u tim ustaničkim danima. Na sastanku je, verovatno, prisustvovala i Šonja Marinković, jer se u to vreme nalazila u Pančevu. Ona je 14. jula 1941. godine
uhapšena u Pančevu kada je, po zadataku, pošla u
Beograd. Po hromoj nozi prepoznao ju je jedan agent
i uhapsio na dunavskoj skeli. U pančevačkom zatvoru
ostala je petnaest dana. Na veoma malom parčencetu
hartije, u svom poslednjem pismu, zatražila je da joj
pošalju sledeće stvari: 1 ćebe i jastuk sa navlakom, 2 peškira i sapun, visoke kožne cipele, debeli pulover, staru
štofanu suknju, jedne dugačke čarape i štrupandle, do
maću crvenu haljinu, jedan redak i jedan gust češalj,
neke vune i igle za štrikanje pulovera i naučne knjige
koje bilo vrste. To treba da stave u rusak i odmah poša
lju. »Što se tiče hrane, neka za večeru šalje jogurta ili
kiselog mleka« — napisala je Šonja.
Kada je Šonja pošla u Beograd, ponela je pismo ko
jim je njena sestra Vida obaveštavala svoje prijatelje
Jovu i Anđelku Rakić iz Beograda da je dobila i drugu
kćerku. Prilikom ličnog pretresa pismo je pronađeno
kod Šonje, a na osnovu njega policija je pretresla Vidin
stan u Zrenjaninu; tada su Vida i Doka saznali da je
Šonja uhapšena, pisamce su kasnije dobili. Pretresom
nije pronađen sanitetski materijal, ali su nađeni oni le
ci na nemačkom jeziku, namenjeni nemačkim vojnici
ma. Kada su policajci pronašli na tavanu rashodovan
stari radio prijemnik, obradovali su se verujući da je
pronađena radio-stanica; smirili su se kad je radio-mehaničar sklopio taj aparat.
Streljana je 31. jula 1941. godine u Petrovgradu. O
tome zločinu neprijatelj je pisao preteći našem narodu
novim zločincima. Nemačka komanda je izdala objavu
u kojoj je napisano:
»... Za komunističke ispade poslednjih dana strelja
no je u Vel. Bečkereku 90 komunista.
Izvršena streljanja su istovremeno odmazda za pa
le nemačke vojnike u borbi protiv komunističkih raz
bojničkih bandi«.
6 Šonja M arinković
�I izdajničko »Novo vreme« od 1. avgusta 1941. prenelo je saopštenje marionetske agencije »Rudnik«:
»Zbog zločinačkih pokušaja neodgovornih komuni
stičkih elemenata u Banatu da paljevinom nanosi štete
snabdevanju srpskog naroda žitom, i zbog podmuklih
napada na pripadnike nemačke oružane sile, koji su se
dogodili poslednjih dana, pojavila se potreba da se preduzmu najoštrije mere...«
Pored Šonje Marinković, streljani su: Rudolf Kornauer i Lajoš Lenđcl, članovi Sreskog komiteta KPJ u
Vršcu; Mihailo Predić i Ratko Purešević, članovi Okruž
nog komiteta SKOJ-a za severni Banat; partijski aktivi
sti iz Pančeva Elza Zadravec i Marija Foćko, kao i mno
gi drugi saradnici ,i simpatizeri NOB. Steljano je 15 lica
iz Melenaca, 35 iz Kumana, 7 iz Novog Kneževca, 5 iz
Petrovgrada (sem Šonje Marinković), 2 iz Vranjeva, 5 iz
Vršca, 4 iz Pančeva, 10 iz Velike Kikinde, po jedno lice
iz Izbišta, Uljme, Odžaka, Padine, Srpskog Aradca i
Beograda. »Većina streljanih uhapšena je iznenada u
noći između 22. i 23. juna, posle napada Nemačke na
SSSR. Tada se hapsilo po spiskovima sačinjavanim na
osnovu policijskih materijala stare Jugoslavije ili na os
novu nečijih sumnji da se radi o komunistima« — zapi
sano je u »Leskovačkom zborniku«, XII.
»Kako se vidi iz dopisa nadleštva podobna za Ba
nat, otsek javne bezbednosti str. pov. br. II/2-1. 011/1941.
g. od 27. nov. 1941. g. upućenog Hali Celeru, tadašnjem
šefu gestapoa, naređenje za streljanje donele su vojne
vlasti. U tom dopisu načelnik otseka javne bezbednosti
Pelikan moli da se za lica, koja su u spisku navedena,
donese smrtna presuda, da bi se mogli u matičnim knji
gama brisati. Dakle, dovoljno je naređenje vojne vlasti
pa da 90 lica bude ubijeno. Nije potrebno Nemcima ni
naređenje ni utvrđivanje neke krivice »jer presudu do
nose naknadno« — zapisano je u dokumentu u kome su
navedena imena svih streljanih i koji se nalazi u Muze
ju socijalističke revolucije Vojvodine.
Većina zatvorenika tučena je i premlaćena prethod
ne noći u sudskom zatvoru u Petrovgradu.
To jutro — seća se Sonjina sestra Vida — sanjala
je da je, iznenada, Šonja upala u kuću, utrčala u ostavu
i ščepala kobasicu, utolila prvu glad i tek tada odgovo
rila da ne može ostati. San ju je probudio i uznemirio.
I kada je izašla iz kuće, njena prva komšinica joj je saopštila da su pre nekoliko minuta Nemci proteraii uli
com Šonju i još nekoliko zatvorenika; išli su od železničke stanice. Vida i stari Doka, ostavivši devojčicu od
mesec dana kod komšinice, pošli su u grad. Uz put su
�sreli jednu jedinicu nemačkih vojnika koja je pevala
neke koračnice.
Uz pomoć stražara ušli su u bivšu zgradu Županije.
Iz jednog klozeta posmatrali su šta se zbiva u dvorištu.
Na sredini dvorišta nalazio se stočić, na njemu pisaća
mašina, a kraj stola jedna Nemica koja je kucala na
mašinu. Tu su bili zloglasni Špiler (Šlicer) i još jedan
Nemac. Oni su izricali presude. Šonja se nalazila u gru
pi muškaraca. Na sebi je imala kišni mantil i držala je
ruke u džepovima, a onda ih izvadila, nešto govorila, ge
stikulirala. Kada je mladić kraj nje počeo od uzbuđe
nja da briše znoj sa čela, Šonja ga je pomilovala, obrisa
la mu čelo, nasmešila se, nešto mu rekla, hrabrila ga...
Sve je to urađeno dosta brzo. Nemci su žurili da svoj kr
vavi pir završe u tim ranim jutarnjim časovima, dok se
grad nije probudio. Zatvorenike su potrpali u pet kami
ona, udarajući ih kundacima. Šonja je strpana u drugi
kamion, a onda je spuštena cirada da se ne vide zatvo
renici.
»Pored vojnika i policajaca koji ih sprovode primećeni su i sudski stražari Sal Peter, Jaglocki Lajoš i Balin
Valentin. Kamioni su zaustavljeni na Bagljašu. Velika is
kopana raka već čeka da primi žrtve. Ceo prostor je
blokiran...
Policajci iz Zrenjanina i »Dojče manšaft« izvršili su
ovo streljanje. Komanduje jedan SS oficir, čije je ime
ostalo nepoznato. Pre streljanja ovaj oficir je pozvao
žtrve. Prvoj grupi je naređeno da stanu ispred rake. Na
dati znak ispaljen je plotun iz 30 pušaka i pogođene žrt
ve su popadale na zemlju. Koja je žrtva pokazivala još
znake života, dotukao ju je oficir koji je komandovao
streljanje i manšaftovac Hatle iz Petrovgrada. Tako su
streljani svih pet grupa. Mešali su se plotuni pušaka sa
uzvicima vikali da nisu krivi.
Orila se pesma policajaca i manšaftovaca kada su se
kamioni vraćali u grad« — zapisano je u pomenutom
spisku streljanih.
Streljanje su posmatrali Jevreji, nekoliko Cigana i
jedan meštanin koje je sa tavana svoje kuće iz nepo
sredne blizine sve video i čuo; on i jedan Ciganin is
pričali su o junačkom Sonjinom držanju. Streljanje su
posmatrali Doka i Vida koji su na Bagljaš, tada na pe
riferiji grada, stigli jednim fijakerom; pošto su im voj
nici zabranili da idu dalje, oni su stali i kroz drvenu
ogradu posmatrali streljanje 90 rodoljuba. Videli su i
svoju Šonju u jednoj grupi. Videli su i kada je odbila
da se okrene, raskopčala mantil, pokazivala na grudi i
nešto govorila. Videli su i kada je pala pogođena pušča-
�84
nim zrnom. Ono što nisu čuli, ispričao im je jedan Ci
ganin i onaj meštanin.
Šonju su doveli pred grobnicu. Ćela grupa je pos
trojena licem okrenutim prema nemačkim vojnicima a
leđima prema grobnici u kojoj su već ležale pokošene
prve žrtve. Oficir je zahtevao da se Šonja okrene kako
ne bi posmatrala puščane cevi uperene u svoje grudi i
grudi svojih prijatelja, Međutim, ona je tu ponudu odbi
la. Odlučnim potezom raskopčala je mantil, pokazala
rukom na svoje grudi i uzviknula nemačkim fašistima:
— Pucajte, ovo su komunističke grudi! Nas možete
pobiti, ali znajte da za nama idu milioni ljudi!
Plotun je presekao reči te divne nežne devojke koja
je pošteno živela i herojski umrla za svoje ideale.
— Pucajte, ovo su komunističke grudi! — ponavlja
le su njene reči hiljade novih boraca.
Za narodnog heroja Šonja Marinković je proglaše
na među prvim Jugoslovenima, 25. oktobra 1943. godine,
u jeku najvećih borbi za pobedu ideala za koje se borila
i dala život.
Nikada joj kosti nisu pronađene, jer je okupator
spalio posmrtne ostatke streljanih rodoljuba kada se
povlačio 1944. godine — da bi uništio svoje krvave tra
gove.
Povodom njene smrti Pokrajinski komitet KPJ za
Vojvodinu izdao je letak pod naslovom »Još jedan stra
šan zločin«:
»U Velikom Bečkereku streljana je od nemačkih
zlikovaca drugarica Šonja Marinkvvić, inženjer agrono
mije iz Novog Sada, stara 25 godina. Šonja Marinković
prišla je kao student radničkom pokretu, u čijim se re
dovima borila sve do svoje mučeničke smrti pod nepri
jateljskom okupacijom. Ona je odvažno stajala u prvim
redovima narodnih boraca; poginula je hrabro kao dos
tojna kći svoga naroda.
Drugarica Šonja Marinković iskreno je volela svoj
narod.
Niko kao ona nije znao da mašta i priča o budućim
danima slobode, kada će džinovski traktori parati slo
bodnu zemlju Vojvodine i vesela se pesma oriti našim
selima i gradovima. Zajedno sa mnogim narodnim bor
cima ona je pala u borbi sa krvavim fašističkim okupa
torima, ne dočekavši dan slobode, ali će njeno ime osta
ti zauvek u našem narodu. To ime pominjaće hiljade na
rodnih boraca-partizana s puškom u ruci; Šonje Marin
ković, tog odvažnog borca i divnog čoveka, setićemo se
na dan pobede, pominjaćemo je u srećnoj i slobodnoj
Vojvodini u kojoj će biti ostvareno sve ono zašto se So-
�nja borila, kada će naš narod živeti životom dostojnim
čoveka.
Neka je slava drugarici Šonji Marinković!«
Ostala je uspomena na heroja i spomenik na kome
se nalaze imena svih streljanih; na čelu spiska je ime
Šonje Marinković.
Zahvalna pokoljenja odaju dužnu poštu tom heroju
Revolucije: dižu spomenike, ukazuju na njega, njego
vim primerom vaspitavaju mlade. Pored spomen-ploča
na kućama u kojima je radila u Novom Sadu i Zrenjaninu, podignute su biste u fabrici koja nosi njeno ime
u Novom Sadu, u Poljoprivrednom fakultetu u Zemunu
i na trgu u Zrenjaninu.
Danas Sonjino ime nose ulice u Zemunu. Novom
Sadu, Zrenjaninu, Somboru i drugim mestima; fabrika
tekstila u Novom Sadu, Srednja poljoprivredna škola u
Vršcu, osnovne škole u Novom Sadu, Subotici i Zrenja
ninu, poljoprivredno dobro u Vojvodini, Treća mesna
zajednica u Novom Sadu, kulturno-umetničko društvo
u Novom Sadu, pionirski odred jedne osnovne škole u
Zagrebu, Mesna zajednica u Zrenjaninu i druge ustano
ve, organizacije i ulice širom Vojvodine.
Šonja je, svojim revolucionarnim delom, izrasla u
jednu od legendi borbene Vojvodine.
��SADRŽAJ
Poreklo — — — — — — — —
Detinjstvo i školovanje — — — —
Formiranje osnovnih osobina — —
Student Poljoprivrednog fakulteta —
Omladinski rukovodilac u Novom Sadu
Partijski rad u Vojvodini — — — —
Zaustavila je dalju provalu — — —
Član Pokrajinskog komiteta KPJ — —
»Pucajte, ovo su komunističke grudi!« —
— —
— —
——
——
——
— —
— —
— —
——
Strana
— — 5
— — 1
2
— — 20
— — 27
_ _ 38
— — +7
— — 55
— — 70
— — 77
����
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Pucajte, ovo su komunističke grudi
Priča o Sonji Marinković
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Stanoje Filipović
Publisher
An entity responsible for making the resource available
NIRO "Dečje novine", Gornji Milanovac
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1977.
Rights
Information about rights held in and over the resource
NIRO "Dečje novine", Gornji Milanovac
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
65-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
87 str.
Banat
NOB
NOP
Novi Sad
Pokrajinski komitet KPJ
SKOJ
Sonja Marinković
Stanoje Filipović
Ujedinjeni radnički sindikalni savez
Vojvodina
-
https://afzarhiv.org/files/original/ed98134b8285cd44765a7b5b1ce97ae9.pdf
c9a634087e28ad97603ac2fdfb33ef9e
PDF Text
Text
��Biblioteka LEGENDE
dobitnik je Povelje »4. jul«
— najvećeg društvenog priznanja
za doprinos u gajenju tradicija
nui od ^oslobodilačkog rata
naroda i narodnosti Jugoslavije.
�Izdavač
NIRO »Dečje novine«
Gornji Milanovac
Za izdavača
Miroslav Petrović
generalni direktor
Recenzent
Metodije Kotevski
Odgovorni urednik
Radmilo Lale Mandić
Uređivački odbor
Mirko Vujačić
Radmilo Lale Mandić
Ivo Matović (urednik)
Dragan Marjanović
Lektor
Zora Maksimović
Korektor
Dobrila Petrović
Grafički dizajn
Rade Rančić
Tehnički urednik
Mirjana Avramović
Štampa
»Nikola Nikolić«, Kragujevac
Štampanje u tiražu od 3.000 primeraka
završeno avgusta 1978. godine
�SLOBODAN POPOVIĆ
Vera Jocić
ŽIVOTNI PUT I REVOLUCIONARNO DELO
�BIBLIOTEKA »LEGENDE« VIII KOLO
NARODNI HEROJI JUGOSLAVIJE
�»Misliti o Veri Jocić, ili govoriti o njoj, nemo
guće je, a da se ne govori o ustanku, koji je
toliko čvrsto vezan za njeno ime, svetio i ve
liko, kao što su svetle i velike uspomene, koje
je ostavila ljudima . . . «
Boro ćuikar, u spisu »Posiednala telba na Vera Jocik«,
»Viorni dni«, Skopje, 1957.
OLIVERA VERA JOCIĆ je 20. decembra 1951godine, u znak priznanja za revolucionarne za
sluge, proglašena za narodnog heroja Jugosla
vije.
��BEKSTVO IZ AUSTRO-UGARSKE
Porodica Jocić živela je u Novom Sadu, pod
Austro-Ugarskom Monarhijom. A kako se jedan
od njenih članova, Đura Jocić, nikako nije mogao
pomiriti s činjenicom da živi pod vlašću tuđina,
to se odlučio da pobegnc u Srbiju. Jednostavno,
jednog dana je rekao:
— Ja više neću da živim pod Mađarima i Austrijanoima!
— A gde hoćeš da živiš, Đuro?
— Vi znate gde hoću da živim — odgovorio
je. — U Srbiji!
— Znamo. Ali, šta ćemo s imanjem, kućom
i ostalim stvarima?
— To ćemo prodati.
— Kome?
— Našim ljudima koji ostaju u Novom Sadu.
— Kako oni mogu da žive pod Mađarima i
Austrijancima, a ti ne možeš?
— Kako žive? Znamo kako žive: trpe, guta
ju, eto kako žive... Ja neću i ne mogu tako da
živim. Ja hoću da živim u slobodi, na srpskoj
zemlji!
�— I ovo je srpska zemlja.
Posle toga nastao je tajac. A onda je Đura
ponovo progovorio:
— Ne mogu više da ih gledam, razumete li
me. U utrobi mi se prevrće kad ih sretnem na
ulici ili u kataru. Shvatite: ne mogu i gotovo!
Ukućani su gledali uzbuđenog Đuru. Na nje
govom licu ogledala se odlučnost, rešenost da
učini ono što je naumio, kakvog su ga jedino i
znali.
— Kako ćemo da se prebacimo u Srbiju? —
upitala ga je žena.
— Prvo ću ja da prebegnem, a onda ćete
i vi za mnom.
Tako je i bilo. Jedne večeri Đura je prepli
vao Dunav i domogao se Srbije. Za njim su, docnije, došli i ostali.
Prethodno su uspeli da prodaju salaše i ne
koliko kuća u Temerinskoj ulici u Novom Sadu.
Pomerajući se k jugu, Đura je s porodicom
stigao do Skoplja, i u njegovoj blizini, u selu
Asanbegovo (danas Sinđelićevo), kupio veliko
imanje i kuću. U Skoplju, u bivšoj Kruševačkoj
ulici, u Jevrejskoj mahali, od nekog bega, koji
se spremao da se odseli u Tursku, kupio je veli
ku kuću s doksatima, na sprat, i velikim poplo
čanim dvorištem, u kojem je bila i jedna manja
zgrada — letnja kuhinja.
Na okupu su bili svi: Đura, njegova žena
Katica i deca Doka, Todor, Mladen, Draginja i
Ana. Jocićev] su obrađivali zemlju i u tome imali
uspeha, sve do prvog svetskog rata, kad su Đura
i njegova tri sina otišli u rat, kao dobrovoljci.
Mladena su zarobili Austrijanci, ali je iz zarob
ljeništva pobegao u Rusiju.
Iz ove svetske klanice vratili su se svi Jocići,
ali ne bez posledica: Todor je bio težak invalid,
jer je ostao bez noge, a od zadobijenih rana Do
ka je umro posle rata.
DETINJSTVO I ŠKOLOVANJE U SKOPLJU
U Sinđelićevu je, kao učiteljica, radila Beo
građanka Natalija Đermanović. Tamo je stigla po
sle završene Učiteljske škole u Beogradu.
Zgrada osnovne škole bila je u susedstvu Jocićevih. Zapravo, školsko dvorište se graničilo s
njihovim dvorištem.
�Ubrzo se između Mladena i Natalije rodila
l jubav, koja se završila venčanjem.
Prvo dete, žensko, rodilo im se 24. juna 1921.
godine. Dali su mu ime Vida. Posle dve godine,
21. avgusta 1923, u Beogradu, rodilo im se drugo
takođe žensko dete, koje je na znamenju dobilo
ime Draginja — po tetki, koja je u to vreme
imala 15 godina, pohađala gimnaziju i bila lepa
devojka. Na krštenju, u Skoplju, narečena Dragi
nja dobila je ime Olivera, a svi će je kasnije,
kroz ceo njen život, zvati Vera.
Dve godine doonije rodila im se i treća kćer
ka, Radmila.
Šest meseci posle njenog rođenja Natalija
je umrla od zapaljenja sleipog creva.
Bio je to veliki udarac za Mladena i njegovu
decu.
Od prvih koraka Vera je bila živahno i vra
golasto dete. Nije mogla duže da se zadrži na
jednom mestu. Brzo je upoznala sve kutove u
kući i dvorištu, kao i sve grane okolnog drveća.
I sve skele na kući koja se gradila. Onima koji
su je posmatrali zastajao je dah, mislili su da
će se strmoglaviti.
Kad je imala oko šest godina, jednog dana
popela se na vrh drvota.
— Siđi! — molili su je sestre i otac.
Vera se njihala na visokoj grani drveta.
— Što se plašite — odgovorila im je Vera,
— kad se ja ne plašim.
— Sine, — govorio je otac — siđi, molim te.
Za Veru je to penjanje, to njihanje na gra
nama, bilo zabavno. To ju je uzbuđivalo. Onaj
instinktivni strah kao da u njoj nije postojao.
Vera je bila znatiželjno dete. Htela je sve
da čuje, sve da upozna, sve da zna. Počela je da
se interesuje i za sestrine knjige: za bukvar i os
tale udžbenike, naročito za vreme školskog ras
pusta, kojeg je starija sestra provodila u Sinđelićevu i Škoplju, jer je osnovnu školu pohađala
u Beogradu, živeći kod bake, majkine mame.
Preturala je po sestrinim školskim knjigama i
terala sestru da joj pokazuje i objašnjava slike
i čita tekstove.
U osnovnu školu pošla je u Sinđelićevu, u
onu istu školu u kojoj je njena majka bila uči
teljica i u koju je uvela prvo žensko dete. Dotle
su osnovnu školu u Sinđelićevu pohađala samo
�10
muška deca. Međutim, Natalija je htela da školu
uče i ženska deca, pa je svim silama nastojala
da razbije konzervativno shvatanje da ženska de
ca treba da sede kod kuće i pomažu majkama u
poslu.
Kad je Vida bila u četvrtom razredu osnov
ne škole, umrla joj je baka, majkina majka, zbog
čega se vratila iz Beograda u Sinđelićevo.
Posle završene osnovne škole Vida je gim
naziju počela da uči u Skoplju. Vera, koju su
u porodici zvali Draginja, i Radmila Rada, učile
su osnovnu školu u Sinđelićevu i živele u kući
s babom, očevom majkom, i ocem, koji se bio
oženio drugi put.
Posle završene osnovne škole Vera je prešla
u Skoplje, gde je stanovala sa starijom sestrom.
Kad je i Radmila završila osnovnu školu, prešla
je 1935. godine u Skoplje. S njom je došla i ba
ba Katica, pa su uzele stan, jer nisu mogle sve
četiri da stanuju u jednoj sobi. Baba Katica vo
dila je domaćinstvo.
Vera je unapred pročitavala sve svoje udž
benike. Posle toga uzimala bi sestrine i čitala ih,
učila iz njih. Tako je sa znanjem bila ispred svo
jih školskih drugarica. Naročito je volela strane
jezike i književnost i njima je posvećivala svu
svoju pažnju.
Imala je jednu nesvakidašnju, retku sposob
nost da pročitani tekst ponovi od reči do reči.
Bila je »gladna« za naukom i saznanjem.
Otac Mladen bavio se zemljoradnjom. Naro
čito ga je interesovala proizvodnja duvana. Da
bi se u tome usavršio, čitao je stručne knjige i
pratio literaturu iz te oblasti.
Velika ekonomska kriza, koja je počela 1929.
godine i trajala nekoliko godina, nije mimoišla
ni porodicu Jocić. Kuća u Skoplju je prodata, a
Mladen se zaposlio u Fabrici duvana.
Kad je u Skoplju osnovana Zadruga za ot
kup duvana, Mladen je počeo u njoj da radi.
Međutim, jednog dana Zadruga je likvidirana. Mla
den je ostao bez posla. Porodica je doživljavala
teške dane u kojima su njeni članovi bili više
gladni nego siti.
Te nevolje porodice produbljene su Mladenovom tragičnom smrću, 26. novembra 1938. godine.
Očeva smrt teško je pogodila porodicu. U
početku su im mnogi ljudi donosili životne na
mirnice, ali to nije moglo duže da traje.
�Vera je počela da daje časove iz matemati
ke i jezika slabijim učenicima. Kod njih je dobijala užinu, koju je najčešće nosila kući, izgo
varajući se da nije gladna, i delila je sa sestrama.
Njihov ujak Gradimir Đermanović, koji im
je postao staralac, izdjestvovao je majkinu pen
ziju od 900 dinara. S tom penzijom i prihodom
od Verinih časova izdržavale su se njih četiri.
Naravno, to nije bilo ni približno dovoljno; vi
še su gladovale nego što su bile site,
Čitavo to stanje najhrabrije je podnosila
Vera. Stisnutih pesnica i vilica, govorila je:
— Izdržaćemo, moramo izdržati!
Tako je hrabrila ostale članove porodice. Ba
ba je zabrinuto klimala glavom i uzdisala, na
ravno da je deca ne čuju:
— Eh, deco moja, šta ste bogu zgrešila da
se ovako mučite?!
A, one su se, stvarno, mučile.
AKTIVNOST SKOJEVKE VERE
Još dok je majka sestara Jocić bila živa,
u Sinđelićevu je živeo hodža Avdović. Jedino od
njegove dece bio je Alija*, koga je Natalija mno
go volela, jer je bio odličan učenik i dobar dečak.
Natalija je prigrlila Aliju, i on je, gotovo,
postao član porodice Jocić. Deca su ga volela i
smatrala ga kao brata. I on je njih voleo. Pa
zio ih, branio od druge dece, starao se o njima.
Kao učenik Velike medrese, a docnije kao
student Filozofskog fakulteta u Skaplju, Alija
je izvršio prvi politički uticaj na sestre Jocić. Go
vorio im je o socijalnoj nepravdi i davao im
na čitanje: »Mati« od Gorkoga, »Kako se kalio
čelik« od Ostrovskog, Londonovu »Gvozdenu pe
tu« i druge.
Kod sestara razvijao je smisao za književ
nost i umetnost. To je bilo pogodno tle, jer su
one imale smisla za slikarstvo i literaturu.
Zadojena marksizmom i komunističkim ide
jama, Vera je u gimnaziji aktivno radila na ši
renju naprednih ideja. Budući da je bila odlič
na učenica, nije joj bilo teško da pridobije i
druge učenice.
S treljan na Banjici (u Beogradu) 29. VIII 1941.
�U očima svojih drugarica Vera je bila auto
ritet. One su joj se divile što je, i pored borbe
za opstanak i aktivnosti u literarnoj družini ško
le, mogla da bude i odličan učenik.
Zbog svoje aktivnosti i prijpadništva napred
nom omladinskom pokretu, Vera je početkom
1941. godine primljena za člana Saveza komunis
tičke omladine Jugoslavije.
— Ovo je najsrećniji trenutak u mom životu
— rekla je.
Osim osećanja opravdanog priznanja, u nje
nom životu ništa se nije promenilo. I nadalje je
bila aktivna. U svakoj prilici istupala je s mar
ksističkih pozicija (onoliko koliko je tada poz
navala osnove marksističkog učenja).
Jednog dana početkom 1941. godine, kad je
bila u sedmom razredu gimnazije, Vera je istu
pila protiv iskrivljavanja istorijskih činjenica.
Oko 40 učenica radilo je seminarski rad na
temu »Oslobođenje Južne Srbije« (u bivšoj Ju
goslaviji Makedonija je zvanično nazivana Južna
Srbija).
Narodni heroj Olivera Vera Jocić
�Za vreme časa nastavnica je pokušavala đa do
kaže da ne postoji Makedonija i makedonska na
cija, da su to izmislili komunisti u Makedoniji,
koji »zavode« omladinu i šire ideju o makedon
skom nacionalizmu.
Učenice su ćutale, iako mnoge među njima
nisu prihvatale ovakvo tumačenje profesorice.
Jedino je reagovala Vera, na svoj miran, stalo
žen, ali odlučan način:
— Makedonija postoji, gospođo, jer postoji
makedonski narod, koji ima svoj jezik i istoriju...
Odjednom su se sve oči uprle u Veru, a ona
je gledala u nastavnicu. U razredu je, za tre
nutak, nastala grobna tišina, jer je iznenađenje,
koje su izazvale Verine reči, bilo potpuno i neo
čekivano. A onda, kao da je provalio vulkan, kao
da je eksplodirala bomba:
— Kako se usuđuješ da, kao Srpkinja, ustai'eš u odbranu takvih ideja?... Jesu li i tebi,
možda, komunisti zavrteli pamet?
Učionicom je odjekivao glas nastavnice istorije.
Iako oduševljene Verinim istupom, učenice
su s neskrivenim strahom očekivale šta će se da
lje desiti.
— Ja jesam Srpkinja i baš zbog toga što
sam Srpkinja i što cenim slobodarske tradicije
mog naroda, ustajem u odbranu makedonske na
cije. Samo je velikosrpskim šovinistima, kao i
velikobugarskim ugnjetačima, potrebno da os
poravaju postojanje Makedonije i Makedonaca.
Ja neću da učim falsifikovanu istoriju, a vi tre
ba da se stidite što ste se prihvatili tog posla!
Ove reči izazvale su buru u učionici. Nastav
nica se izbezumila. Počela je da lupa po katedri
i da tako viče da su se tresla stakla na .prozorima.
— Neću dozvoliti da moje učenice šire ko
munističku propagandu! Najmanje ću to dozvo
liti ovde, na času. Zabranjujem svako istupanje...
Vera Jocić biće izvedena pred nastavničko veće,
a ja ću tražiti njeno isključenje iz svih škola u
zemlji!
Crvenog lica od besa, nabreklih vratnih žila,
zgrabila je prozivnik i izletela iz učionice. Vera
je mirno sela u svoju klupu, dok su je drugarice
gledale sa divljenjem.
Čas nije bio završen. U razredu je nastao
tajac. Očekivao se rasplet.
�čim je školsko zvono označilo kraj časa,
učenice su poletele prema vratima, u hodnik.
Međutim, čekalo ih je iznenađenje. Nekoliko po
licijskih agenata, s direktorom gimnazije i nas
tavnicom istorije, stajalo je na vratima.
— Svi napolje! Vera Jocić da ostane u učionioi!
Kad su sve učenice, osim Vere, izišle, poli
cijski agenti su se bacili na klupe, počeli da iz
vlače đačke torbe, da istresaju njihovu sadržinu
i prcturaju po knjigama, sveskama i školskom
priboru.
Posle toga okomili su se na Veru.
Samo po razbarušenoj kosi i crvenim pečati
ma na licu drugarice su videle da su je agenti
tukli, jer Vera ništa nije rekla.
S nekoliko najboljih drugarica sišla je u
dvorište i tamo, u jednom kutu, izvukla zabra
njeni materijal iz nedara. Bile su to brošure sa
crvenim koricama i jedan ženski list.
Od tog dana razred je samo s ljubavlju go
vorio o Veri. Profesori, verni režimu, nikog tako
nisu mrzeli kao nju. Ali, Vera je i nadalje bila
najbolji učenik i sa sve većim žarom je nastavila
svoj rad na okupljanju omladine oko SKOJ-a.
MARTOVSKE DEMONSTRACIJE U
GRADU NA VARDARU
Martovske demonstracije 1941. godine protiv
potpisivanja Trojnog pakta bile su jedna od naj
značajnijih akcija Komunističke partije Jugosla
vije u Skoplju. One zauzimaju jedno od najvidnijih mesta u istoriji tog grada i njegove rad
ničke klase u predratnom periodu.
U martovskim danima Vera je kao nikad bi
la zaneta poslovima. Stalno je nekud odlazila i
ponovo se pojavljivala. U stvari, ona je odlazila
na skojevske sastanke i na izvršavanje partij
skih zadataka.
Komunistička partija i Savez komunističke
omladine Jugoslavije pripremali su se da sprem
ni dočekaju nastupajuće događaje.
Učenice VII razreda Ženske gimnazije »Kra
ljica Marija«, Verine drugarice, nisu bile u toku
zbivanja. Vera ih je upućivala, ukazivala im na
�Vera Jocić, sa školskim drugaricama u VII razredu Ženske gimnazije u Skoplju (četvrta zdesna u
srednjem redu)
�predstojeće događaje, ali onim ezopovskim, kon
spirativnim, škrtim rečnikom, rečnikom ilegalca
— aktiviste.
Kad su 26. marta 1941. godine omladinci sa
zastavama demonstrirali ulicama Skoplja, Vera
je rekla svojim drugaricama da im se moraju pri
družiti, ali s drukčijim parolama.
Tog dana desilo se da je Verin razred imao
čas nemačkog jezika. Nastavnica, ni kriva ni duž
na, morala je da sluša proteste učenica protiv
Nemaca i nemačkog jezika, kao da je ona bila
kriva za izdaju Cvetkovića i Cincarmarkovića.
Učenice su na njoj iskalile svoj bes.
Na skopske ulice direktori škola poslali su
učenike da demonstriraju. Bili su to omladinci
iz Srpskog kulturnog kluba i Narodne odbrane.
— To su nacionalističke demonstracije —
rekla je Vera. — Mi pripremamo naše demon
stracije.
Kad su direktori pojedinih škola (Prve muške
i Ženske gimnazije) videli da nacionalističke de
monstracije nisu uspele, odnosno da su se uto
pile u demonstracije radnika, studenata i napre
dnih omladinaca, naredili su poslužiteljima da
zaključaju školske kapije.
Vera, naravno, nije mogla da ostane neak
tivna, da sedi u školskoj klupi.
— Dođite — rekla je grupi drugarica me
đu kojima je bila i Cvetanka Marković (sada
Kotevska).
Sišle su u donje prostorije škole. Prišle su
jednom prozoru, koji se nije otvarao. Vera je
razbila staklo. Provukle su se kroz otvor, izišle
na ulicu i odjurile prema trgu, gde su se pri
družile demonstrantima, koje su predvodili ko
munisti.
— Ovo su naše demonstracije — ushićeno
je rekla Vera. — A večeras će biti veće i žešće...
Oko podne, tog 26. marta, čule su se prve
parole Komunističke partije Jugoslavije: »Bolje
rat, nego pakt!«, »Bolje grob, nego rob«, »Vojska
s narodom — narod s vojskom«, »Dole nenarod
na vlast!«, »Dole pakt s Nemačkom« i druge.
Uveče su demonstracije počele u 18 i tra
jale do 22 časa. One su bile organizovane. Za nji
hovo održavanje bile su izvršene dobre pripre
me. Naime, bio je formiran odbor koji ih je огganizovao i vodio.
�Na trgu se okupila masa od 15 do 20.000 lju
di. Okupljenim demonstrantima govorio je stu
dent Anton Kolendić. Njegove prve reči bile su:
— U ime Komunističke partije pozivam vas
u borbu...
Na drugoj strani trga govorila je studentkinja Filimena Mihajlova.
Među demonstrantima bila je i Vera sa svo
jim drugaricama.
Kad su demonstranti krenuli preko Dušanovog mosta (sada Kameniot most), s njima je po
šla i Vera. Masa naprednih i rodoljubivih gra
đana sakupila se između palate Ibni Pajko i
Skopske mitropolije. Tu je okupljenim demon
strantima govorio student Blagoja Korubin.
Demonstranti su došli i pred zatvor u kojem
je, između ostalih, bio i sekretar Pokrajinskog
komiteta SKOJ-a, Dobrivoje Vidić.
Vera je bila u masi. Oduševljenje i radost si
jali su joj na licu. Uzbuđeno je izvikivala paro
le. Njeno ushićenje prelazilo je i na ostale de
monstrante. Naročito na omladince i omladinke.
Iste večeri, ispred Studentskog doma, održan
je sastanak na kome je odlučeno da se sutradan,
27. marta, nastavi s demonstracijama. Prema pla
nu svi demonstranti trebalo je da se okupe u
glavnoj ulici (tada ulica Kralja Petra), koja je
vodila od trga do železničke stanice.
Međutim, policija i žandarmerija su ovog pu
ta bili spremniji da se suprotstave demonstran
tima. Do fizičkog obračuna došlo je kad je iz uli
čica kod Narodne banke izletela žandarmerijska
konjica i policijska pešadija.
U tom sukobu bili su ranjeni studenti Vasilije Đurović Vako i Krsto Bajić (docnije poginu
li u narodnooslobodilačkom ratu i proglašeni za
narodne heroje).
Vera je dobila udarac pendrekom preko leđa
i umalo je jedan obesni žandarm nije pregazio
konjem.
Više od desetak demonstranata, među koji
ma i Risto Dukovski, bilo je uhapšeno. U zatvo
ru su bili zadržani do kasno uveče.
2 Vera Jocić
�PARTIZANSKI OBAVEŠTAJAC I
KURIR U VALJEVU
18
— Narod je progovorio — oduševljeno je go
vorila Vera. — Duša naroda, dugo sputavana,
probila je barijere i potekla kao reka... Partija
i SKOJ pokazali su svoju snagu...
Okupacijom i komadanjem Jugoslavije, ap
rila 1941. godine, Skoplje je potipalo pod vlast bu
garskih fašista koji su počeli da proteruju Srbe
koji su živeli u Makedoniji. Tako su i Jocićevi
morali da napuste Skoplje.
Iz Skoplja su, krajem maja ili početkom
juna 1941. godine, u Srbiju krenuli Katica (ba
ba), njen sin Todor, invalid iz prvog svetskog ra
ta i Vera sa sestrama.
Kad su stigli u Niš, stan su našli u Jagodjnmahali, u čegarskoj ulici broj 2. Bila je to kuća
koja je u suturenu imala dve sobe i ostale pro
storije. U taj suterenski stan uselili su se Joci
ćevi.
Iz Niša sestre su otputovale, preko Beogra
da, u Valjevo, odakle je bila maćeha Angelina,
rođena Prodanović. U Nišu su ostali da žive Ka
tica, Todor i Angelina-Gina sa dvoje dece, Stanojem i Gordanom, iz trećeg Mladenovog braka
(Angelina i deca došli su docnije iz Skoplja u
Niš).
Posle dolaska u Valjevo sestre su se uklju
čile u ilegalni rad. Bile su povezane s Dimitrijem Dišom Koljkovićem, koji je bio sekretar
SKOJ-a u Tehničkoj školi.
Veru je Dimitrije Diša Koljković upoznao
kad je sa sestrama došla u Valjevo. Koljković
je čuo da se zlopate, pa im je, uz pomoć drugo
va i drugarica, našao jednu prostoriju u krugu
Mlina. Drugovi su ih pomagali iz samopomoći ko
liko su god mogli.
Jednog dana, preobučen u seljačko odelo,
neobrijan, s jednim konjem, Koljković je došao
u Valjevo i uputio se u Mlin, odakle je trebalo
da prenese sakrivenu municiju.
U prostoriji, u kojoj su živele sve tri sestre
Jocić, Koljković je sreo Milicu Pavlović Daru,
tada člana Okružnog komiteta KPJ za Valjevo
(docnije poginula u narodnooslobodilačkom ra
tu i proglašena za narodnog heroja). Ona ga ni
je prepoznala.
�— Ja sarn, Diša, profesorice.
Ona se iznenadila:
— Kako si se promenio! — uzviknula je Da
ra. — Nikad te ne bih prepoznala da se nisi sam
javio.
U prenošenju municije i oružja Koljkoviću
su pomogle i sestre Jocić.
Krajem avgusta, ili početkom septembra
1941. godine, Vera je došla u Valjevski NOP od
red. Njene dve sestre štab odreda je poslao u
Bajinu Baštu, u radionicu odeće i obuće.
Vera je prvo radila u AgiNpropu odreda (A^itaciono-propagandno odeljenje) dok Koljković
nije postavljen za obaveštajnog oficira odreda.
Onda su Vera, Milica Nožica, Petar Popović i
drugi postali kuriri — obaveštajci štaba odreda.
Od tog dana, sve do pred odlazak u Niš, Vera
je veoma uspešno obavljala ovu dužnost.
Umela je odlično da se prerušava. Sa seljan
kama je ulazila u grad, noseći poštu za Okruž
ni komitet KPJ za Valjevo.
Posao kurira shvatala je veoma ozbiljno i od
govorno. Unaprcd se pripremala za izvršenje
svakog zadatka. Na primer, proučila bi neku po
rodicu: koliko članova ima, kakvog su imovnog
stanja, kako se ko zove, kako ko izgleda. I tako
dalje. To joj je bilo potrebno da bi mogla da se
predstavi u slučaju da je neko od neprijatelja
zaustavi i počne da ispituje.
Veru je Koljković slao na najteže zadatke. On
je to činio zbog toga što su ostali kuriri, kao No
žica i drugi, bili meštani. Ljudi su ih poznavali
i u samom gradu i u okolnim mestima. Veru niko nije poznavao, jer je bila izbeglica, doseljenik.
Gestapo i policija u Valjevu znali su da ne
ko silazi u grad, odnosno da održava vezu s par
tijskom organizacijom. Samo nisu znali ko je
taj. Zbog toga su svim silama nastojali da otkri
ju kurira, odnosno njegovu »javku« (ličnost, ko
ja služi kao veza između više i niže veze, odnos
no partijske organizacije).
To im je jednog dana pošlo za rukom.
Kraj u kojem je stanovala Verina »javka«
jednog dana je blokiran. Neprijatelj je pretpo
stavljao da će kurir upasti u stupicu koju mu
je namestio.
U tom trenutku Vera se zatekla u stanu jed
ne drugarice od koje je trebalo da primi neke
2»
19
�podatke i vesti za Valjevski NOP odred. Četnici
i Nemci ulazili su u svaku kuću i pretresali je od
tavana do podruma, tražeći partizanskog kurira.
— Sta da radimo? — pitala je Verina dru
garica.
— Sad ne mogu da iziđem iz kuće — odgo
vorila je Vera.
— Svakako — rekla je zabrinulo drugarica
— Ali, gde da te sakrijem?
Pogledale su oko sebe. Ništa skrovito i bezbedno nisu videle. U dvorište su već ulazili Nem
ci i četnici. Vera se u magnovenju odlučila. Po
trčala je prema jednoj sobi. Brzo je otvorila vra
ta, ušla u sobu i sakrila se ispod kreveta. Nje
na drugarica je to gledala razrogačenih očiju.
— Zatvori vrata! — tiho ali energično do
bacila joj je Vera.
Drugarica je mahinalno uhvatila za kvaku i
privukla vrata. U tom trenutku u stan su upali
četnici i Nemci.
— Ko ovde stanuje? — upitao je četnik.
Drugarica je jedva uspela da kaže:
— Mi...
— Koji »mi«?
— Mi, moji roditelja i ja ...
— Niko više?
— Niko više... Pardon, i jedan nemački ofi
cir. ..
Četnik se trgao. Okrenuo se nemaokom voj
niku.
— Tu... ajne dojčland oficiren... stanuje...
Feršten zi?
— Ja, ja. Feršteen — odgovorio je Švaba.
Posle toga Nemac je pozdravio i okrenuo se,
pošavši iz kuće.
— Izvinite — servilno je rekao četnik i po
žurio za Švabom.
Vera je pod krevetom ostala dok je blokada
prošla. Onda se izvukla ispod kreveta, pozdravi
la se s drugaricom, izišla iz kuće i otišla u od
red.
— Umalo da zaglavim — rekla je i ispričala
šta joj se desilo.
— Kako si se setila da se sakriješ u sobu
tog nemačkog oficira — pitali su je mladi obaveštajci.
�— Eh, kako? .. Pa, drugi izlaz nije postojao...
Reskirala sam... Nadala sam se da sobu neće
pretresati, kad čuju ko u njoj stanuje. Međutim,
ni druge prostorije nisu pretresali u toj kući...
U takvim trenucima mozak radi fantastično. Ili
nađeš rešenje ili ne nađeš. Treće nema.
— Pomaže li tu inteligencija?
Vera se zamislila.
— 0 tome dosad nisam razmišljala... Mož
da i pomaže... Mislim da je, ponajpre, posredi
nagon za samoodržanje... Treba biti dosetljiv,
odnosno, treba se snaći... Da... A, možda, i in
teligentan. .. Šta ja znam... 0 tome nikad nisam
razmišljala...
— Kad prigusti, čovek se uvek snađe!
— Da.
— A, biva — i ne snađe se?
— Opet se vraćamo na početak... Možda tre
ba unapred razmisliti o tome šta se sve može
preduzeti ako se to i to dogodi? Možda treba
znati i tuđa iskustva, pa ih u datom trenutku is
koristiti? Možda...
— Ili ne razmišljati o tome šta ti se sve mo
že desiti, nego u datom trenutku doneti odluku?
Posle dužeg razmišljanja, Vera je rekla:
— Nije naodmet znati kako su se drugi poneli u datoj situaciji; ako ne istoj, a ono — bar
sličnoj.
Kurirski posao Vera je obavljala veoma uspešno od decembra 1941. do 3. marta 1942. go
dine.
Kad je jedan deo Valjevskog NOP odreda
krenuo u Bosnu, bilo je rešeno da sve drugarice
ostanu na valjevskom terenu, zbog napornog i
veoma opasnog puta koji je borcima predstojao.
Trebalo je, pre svega, preći Drinu, a onda, verovatno, sukobiti se više puta sa četnicima, s onu
stranu reke. Valjalo je naći vezu s partizanskim
jedinicama u istočnoj Bosni.
Velika neizvesnost bila je pred borcima. U
takvoj situaciji drugarice nisu mogle poći. Tako
je ostala i Vera. Koljković ju je ostavio na vezu
vrsnom partizanskom obaveštajcu Živoradu Vitoroviću, učeniku iz Zlatarića.
Kad joj je saopštio da ostaje, upitala ga je:
— Zbog čega me ostavljaš?
— Takva je direktiva.
�— Misliš li da neću moći izdržati napore
jednog takvog marša?
— Nije u tome stvar. Tako je odlučeno na
čelno, za sve, pa i za tebe.
— Odlučeno, odlučeno — ljutito je rekla.
Videlo se da je teško primila ovu odluku.
Ali, šta se tu moglo. Iako je bila odličan kurirobaveštajac, morala je ostati na valjevskom te
renu, s ostalim delom odreda.
SEKRETAR PARTIJSKE ĆELIJE U NISU
Okupator, domaća policija, Srpska državna
straža (nedićevci), četnici Koste Pećanca, Srpski
dobrovoljački odred (ljotićevci) i drugi bili su
uznemireni razvojem i uspehom narodnooslobodilačke borbe u Nišu i okolini 1941. godine. Zbog
toga su Nemci svim silama nastojali da onemo
guće razvoj NOP-a. S tim u vezi počela je kon
centracija većih snaga u Nišu i preduzimanje
energičnih vojnih akcija radi razbijanja blokade
grada i čišćenja terena od partizana. Pre toga
reorganizovane su policija i uprava.
Provalom od 11. februara 1942. godine, ne
prijatelj je otkrio mnoge partijske organizacije
u niskim preduzećima. Iz niškog koncentracio
nog logora na Crvenom Krstu 12. februara 1942.
godine je pobeglo 105 zatvorenika.
U znak represalija Nemci su počeli masovno
da streljaju zatvorenike na obližnjem brdu Bu
banj.
Takva je bila situacija u Nišu i okolini kad
je Vera došla u ovaj grad na Nišavi. Njen dola
zak u Niš značio je pojačanje partijskih redova,
koji su bili veoma proređeni.
Vera je u Niš došla juna 1942. godine i zapo
slila se, preko maćehe, u Fabrici duvana. Tu joj
je i maćeha radila. U Fabrici duvana Vera je po
stala sekretar partijske ćelije. Njenim dolaskom
partijska organizacija dobila je veliku pomoć.
Bogato iskustvo, koje je stekla za vreme boravka
i rada u Valjevu i Valjevskom NOP odredu, za
tim snalažljivost i energičnost, pomogli su joj
da se brzo snađe u novoj sredini, da upozna lju
de i sprijatelji se s njima. Pošto je došla iz Valjeva, u Fabrici duvana i u gradu zvali su je Ve
ra Valjevka.
�Vera je za vreme ručka održavala pojedinač
ne sastanke, obilazila odeljenja i, pored kontro
le nastojnika i pojedinih poslovođa, obaveštavala ljude o situaciji u fabrici, gradu i zemlji.
Na njenoj mašini, za kojom je radila kao pakerka cigareta, radio je okorcli ljotićevac Doka Lazarević. Zahvaljujući svojoj sposobnosti da pri
đe ljudima, od njega je saznavala pojedine po
datke.
Unela je živost u rad partijske organizacije,
među skojevce i simpatizere narodnooslobodilačkog pokreta. Trenutno zatišje u radu partijske
organizacije — nastalo ranijim hapšenjima par
tijskih aktivista Jelke Raduiović, Svetislava Sve
te Kokovića, Krste Stefanovića (streljani na Bu
bnju) i drugih, kao i februarskom provalom —
sada je, Verinom zaslugom, brzo prebrođeno. U
fabrički krug ponovo su počeli da se unose leci i
ostali materijali. Pojedini radnici sabotirali su
rad u proizvodnji. Ubacivali su pesak u mašine i
tako izazivali kvarove. Drugi su podešavali maši
ne tako da cepaju cigaret-papir. Proizvodilo se
mnogo manje nego pre rata. Radnici su naveli
ko iznosili cigarete i duvan. Pojedinci su išli to
liko daleko da su za vreme noćne smene, iz svo
jih odeljenja, konopcima spuštali sanduke kroz
prozor. Njih su prihvatali vatrogasci i prebaci
vali preko ograde u obližnje njive Gradskog po
lja, odakle su preuzimani i nošeni na skrovita
mesta. Jedan deo tih cigareta doturan je parti
zanskim odredima.
Krajem 1942. godine Nemci i policajci blo
kirali su kraj oko Fabrike duvana. Grupa Nemaca ušla je u zgradu i izvršila pretres. Međutim,
zahvaljujući osmorici članova Partije i aktivu
SKOJ-a, ništa nisu pronašli. Komunisti i skojevci uspeli su da romane »Mati«, »Kako se kalio
čelik«, umnožene na geštetneru, zatim brošure
o razvoju industrije i poljoprivrede u SSSR, radio-vesti Moskve i Londona i drugi materijal —
sakriju u kupatilu, iza radijatora.
— Sad ćemo biti mirni. Bar za izvesno vre
me.
— E, u tome je stvar što nećemo biti mirni
— rekla je Vera.
Pogledali su je.
— Neprijatelj je ovaj put izgutao, ali s tim
se neće pomiriti. Treba da budemo oprezni i
obazrivi više nego do sada.
�Verina predostrožnost činila se pojedincima
prelerana, ali su se brzo uverili da je bila u
pravu.
Naime, uiprava Fabrike duvana pojačala je
unutrašnju kontrolu. Ubačeni su i doušnici. Umesto poljskog Nemca, Grišova, Gestapo je za
komesara fabrike postavio kapetana Vajsa. Novi
komesar je po odeljenjima postavljao ljude čiji
je zadatak bio da budno prate svako širenje antinemačke propagande. Oni su se brinuli i o to
me da radnici manje napuštaju rad i da ne upro
pašćuju mašine.
Najrevnosniji Vajsovi doušnici bili su Stanimir Stanimirović, iz Trnave, i Aleksandar Šaša
Dimitrijević, iz Niša. Oni nisu ništa radili, samo
su se šetali kroz odeljenja i vrebali. Zbog izuzet
nog zalaganja, Vajs je Stanimirovića postavio za
suiperkontrolora gotovih proizvoda.
— Bila si u pravu — rekli su drugovi Veri.
— Moramo i mi da se organ izujemo — rek
la je ona.
— Kako misliš?
— Treba da postavimo naše straže po odelje
njima. One će motriti na Vajsove doušnike, me
đu kojima je i njegov šofer Ivan Pleser.
Tako je i učinjeno. Vajs je besneo zbog to
ga što njegovi ljudi u fabrici ništa ne mogu da
otkriju. Cigareta i duvana više se iznosilo nego
ranije. Skojevska i partijska organizacija, pod
Verinim rukovodstvom, radile su na pripremanju
prve grupe drugova i drugarica za odlazak u
partizane. Sastanci su održavani u stanu Vide
Bratić, u današnjoj Ulici 12. februara, kao i kod
Tine Stojanović, u Ulici Kraljevića Marka.
U svim odeljenjima Fabrike duvana posto
jali su aktivi SKOJ-a. Početkom 1943. godine, u
mašinskom odeljenju za pakovanje cigareta, po
red sekretara Kovine Janković (sada Đukić), skojevci su bili: Slobodanka Popović, Vera Živadinović, Mileva Milovanović, Nada Filipović, Nada
Minić, Ljubica Sjekloća, Božana Bubalo i Mile
Kajs. U odeljenju kartonaže, pod rukovodstvom
Milice Mojsilović, radio je aktiv od osam člano
va; u odeljenju za izradu cigareta bila su četiri,
a u mašinskoj radionici pet skojevaca.
Uprava Fabrike duvana nije sedela skrštenih ruku. Ona je osećala snagu Partije i SKOJ-a.
Zbog toga su direktor i komesar Vajs zaveli grup
ne ručkove za izbeglice, samce i samice. Time su
�hteli da pridobiju ljude i da ih pretvore u douš
nike. Kao i ostali pokušaji, i ovaj je ostao bez
rezultata, izuzimajući samo jednog izbeglicu ko
ji je pristao da bude doušnik.
Mesni komitet KPJ za Niš pokušavao je da
uspostavi vezu s bugarskim okupatorskim vojni
cima i oficirima da bi i među njima stekao pri
stalice narodnooslobodilačkog pokreta u našoj
zemlji i u Bugarskoj.
Prilikom tih pokušaja, poslednjeg dana fe
bruara 1943. godine, uhapšen je Miša Obradović
Zoran, sekretar Mesnog komiteta KPJ za Niš
(docnije osuđen na smrt od partizanskog vojnog
suda i strcljan na Jastrepcu).
Obradović je provalio ceo Mesni komitet KPJ
za Niš, čime se nad Veru nadnela velika opas
nost. Ona je bila na vezi Mesnog komiteta KPJ
za Niš, budući da je bila sekretar partijske ćeli
je u Fabrici duvana. Obradović ju je lično poz
navao. Postojala je verovatnoća da i nju prokaže, kao što je prokazao i članove Mesnog komi
teta i istaknute partijske rukovodioce i pozna
tije aktiviste. On je vodio Bugare od stana do
stana i prokazivao drugove i drugarice. To je ra
dio i na ulicama Niša, obučen u bugarsku vojnu
uniformu.
Vera je odmah prešla u ilegalnost. Nije spa
vala kod kuće, nego kod Voje Drljače, Vide Bra
tić, Kovine Janković (Đukić) i drugih drugarica.
Njen opstanak u Nišu bio je onemogućen. Tre
balo je, znači, da ode iz grada. Kuda?
Više partijsko rukovodstvo u Nišu odlučilo
je da krene na Jastrebac, u Jastrebački bataljon.
Iz Niša za Jastrebac Vera je krenula iz ku
će Vide Bratić. Kovina i Vera našle su se u par
ku, preko puta železničke stanice. S Verom je bi
la i neka učiteljica. Tu su se Kovina i Vera ras
tale, posle jednogodišnje saradnje po partijskoj
liniji u Fabrici duvana.
Vera je otišla na železničku stanicu i s Da
nicom Nikolić Lalom (ubila se 15. avgusta 1943.
godine da ne bi živa pala Bugarima u ruke), stu
dentom Poljoprivredno-šumarskog fakulteta iz Ni
ša i članom Mesnog komiteta KPJ za Niš, jedi
nim članom MK koji nije pao policiji u ruke po
sle Obradovićevog izdajstva, i s kurirom, otpu
tovala u pravcu Jastrepca. Verovatno do Male
Plane ili neke druge železničke slanice, koja je
bila u podnožju Jastrepca.
�Bilo je to početkom marta 1943. godine. Boža Damnjanović, član političkog biroa na jastrebačkom terenu, rekao je jednog dana Svetislavu
Savkoviću Joci da treba da sačeka dve drugari
ce iz Niša, koje će doći u pratnji kurira.
Savković je sačekao dve drugarice i kurira,
poveo ih preko dobričkih sela Jugbogdanovac,
Cubura i druga. Po zakonu konspiracije nije ih
pitao kako se zovu. Jedna od njih bila je smeđa,
a druga cmomanjasta-izrazita crnka. Uz put su
razgovarali o borbi, pokretu, Nišu, situaciji na
frontovima.
Kad su stigli na određeno mesto Savković
se pozdravio s drugaricama i vratio odakle je i
došao. Tada nije znao da je prihvatio i u Jastrebački bataljon odveo Danicu Nikolić Lalu i Ve
ru Jocić.
U JASTREBACKOM BATALJONU
Vera je na Jastrepcu ostala do juna 1943. go
dine. Za to vreme učestvovala je u akcijama, ko
je je vodio Jastrebački bataljon.
Pošto su partizanske snage ugrožavale sao
braćaj na pruzi Beograd—Niš—Vranje, Nemci su,
sa više jedinica Srpske državne straže (nedićevci), odnosno u svemu sa oko 750 ljudi, preduzeli napad na Treći (Jastrebački) bataljon Prvog
južnomoravskog NOP odreda.
Bataljon je bio na Malom Jastrepcu. Nepri
jatelj je počeo da nastupa 2. maja 1943. godine,
ujutro. Jastrebački bataljon bio je u predelu Jasike, severno od Novog Sela.
U borbi koja je nastala bataljon je razbio
neprijatelja i nalerao ga u panično bekstvo. Po
sopstvenom priznanju, neprijatelj je imao 7 mr
tvih, 5 ranjenih i 27 zarobljenih vojnika.
Sutradan, 3. maja 1943. godine, jedna bugar
ska divizija pošla je na Jastrebac. Jastrebački
bataljon, podeljen na čete, u nekoliko navrata
je naneo gubitke bugarskim prethodnicama.
Manevrišući po Jastrepcu, bataljon je uspeo
da izbegne neprijateljske, a da sačuva svoje sna
ge.
Posle trodnevne potere Bugari su se povukli
u svoje garnizone.
�Po odluci Pokrajinskog komiteta KPJ za Sr
biju štab Jastrebačkog bataljona, kojeg su sa
činjavali: Stanimir Jovanović Jova, komandant,
i Kiril Mihajlovski Grujica, politički komesar,
krajem maja 1943. godine uputio je jednu četu,
sastavljenu od bivših boraca Ozremskog NOP od
reda, na desnu obalu Južne Morave sa zadatkom
da pomogne Zaječarskom NOP odredu.
Vera je učestvovala u svim borbama koje je
vodio Treći (Jastrebački) bataljon Prvog južnomoravskog NOP odreda od marta do juna 1943.
godine.
PARTIJSKI RUKOVODILAC ĆETE
JUŽNOMORAVACA
U vreme kad je Vera došla na Jastrebac, po
četkom marta 1943. godine, u selu Streškovcu —
Novo Selo, formiran je Drugi južnomoravski NOP
odred.
U njegov borbeni stroj Vera je došla juna
1943. godine. Dušan Devedžić Žika, koji je bio zamenik političkog komesara Drugog bataljona,
rasporedio ju je na mesto zamenika političkog
komesara 2. čete u tom bataljonu.
Vera je, kao sekretar partijske ćelije u četi,
bila i član bataljonskog partijskog biroa.
Sastanke biroa zakazivao je Devedžić s odre
đenim dnevnim redom. Posle otvaranja sastanka
govorio bi Devedžić, a onda bi dao reč članovi
ma biroa, koji su se javljali.
Vera bi se javljala za reč i iznosila svoje miš
ljenje o pojedinim tačkama dnevnog reda. Deša
valo se da se njen stav po nekom pitanju nije
uvek podudarao sa stavom sekretara biroa. Se
kretara bi to neprijatno iznenadilo. Bio je pogo
đen, jer je bio partijski funkcioner. I više od
toga: bio je poznat u tom kraju, jer je tu rođen
i tu ratovao. Njemu se verovalo. Njegova se reč
cenila. Odjednom: došla neka drugarica sa Jastrepca, i počela da ga ispravlja; Nije mu bilo
prijatno, jer je bio sujetan, kao i svaki mladi čovek koji nešto znači kao borac i politički radnik.
Posle prvog Verinog istupanja Devedžić je
razmišljao: »Sla ona hoće? Zna li ona ko sam
ja? Možda cilja na mesto sekretara bataljonskog
partijskog biroa?«?
�Takve i slične misli vrzmale su mu se po
glavi. Nikoga o tome nije pitao, ni s kim o tome
nije razgovarao. Bilo mu je neprijatno, jer je
sve bilo tačno što ga je ona ispravljala. To je,
hteo — ne hteo, morao da prizna, ali se pitao:
»Zbog čega me ispravlja pred svima? Zar ne mo
že to nasamo da kaže, da mi ukaže na praznine
i netačnosti u mom izlaganju?«
Posle takvih razmišljanja uviđao je da je
ona u pravu, ali mu je, ipak, nekako bilo krivo.
Posle nekoliko njenih istupanja, shvatio je
da to nije radila s nekom ružnom namerom, ne
go zato što je bila odličan komunist. Ona je htela da pojedine stvari budu bolje objašnjene. Kad
je to shvatio, a shvatio je vrlo brzo, pozvao ju je
na razgovor.
— Slušaj, Šiptarka (tako su je zvali u bataljonu), ti me stalno ispravljaš, dopunjuješ, tuma
čiš. Očigledno je da pojedine stvari bolje znaš
od mene, bolje si ih upamtila. U početku mi ni
je bilo jasno zbog čega to radiš, ali sam shvatio
da to činiš iz najbolje namere, kao pravi komu
nist. E, vidiš: zvao sam te da se dogovorimo. Ubuduće podelićemo uloge. Ono što ti bolje znaš
— o tome ćeš ti govoriti, a ono što ja bolje znam
— ja ću govoriti. Slažeš li se s tim?
Za sve vreme Vera ga je posmatrala i paž
ljivo slušala. Nije ga prekidala.
— Slažem se — odgovorila je. — Drago mi
je što si pravilno protumačio moja istupanja. I
ja sam razmišljala o tome kako ćeš ti to primi
ti. Ali, verovala sam da ćeš to pravilno shvatiti,
kao što bi svaki dobar komunist shvatio. Znala
sam da si veoma popularan, ne samo među bor
cima, nego i u narodu ovoga kraja. To sam vrlo
brzo zaključila.
— U početku mi je smetalo zbog moje popu
larnosti. Međutim, shvatio sam da je istina iz
nad popularnosti, iznad autoriteta... Sve ono što
si govorila, bilo je tačno. I to me je brzo otreznilo. Tome je doprinelo i tvoje iskreno, odmereno istupanje. U njemu nije bilo trunke samo
zadovoljstva što o nečemu više i bolje znaš.
— Drago mi je što si me pravilno shvatio —
ponovila je.
Tako su njihovi odnosi postavljeni na pra
vu i zdravu osnovu.
Jednom drugom prilikom Devedžić je pretrpeo Verinu kritiku. I tada je bila u pravu.
�Drugi bataljon imao je u selu Kućuri bolni
cu. U njoj su se, osim boraca, lečili i oporavljali i
drugi partizani sa vranjskog područja. Bolnica je
pružala pomoć i meštanima. Što se tiče partij
skog rada, bolnica je bila podređena bataljonskom partijskom birou.
Jednog dana došla je Devedžiću drugarica,
koja je u bolnici bila bolničarka.
— Druže komesare — rekla jc uzbuđeno —
jedan se drug nije dobro poneo prema meni.
Devedžić se iznenadio:
— Kako se nije dobro poneo?
— Tako — stidljivo je odgjvorila.
— Ne razumem?
— Pa... bio je bezobrazan... Hteo je ... Na
valjivao je na mene...
— Je li u pitanju ranjenik ili neko od bora
ca koji obezbeđuju bolnicu?
— Ranjenik... Onaj drug što mu se ruka
oduzela.
Devedžić se odmah setio o kome je reč. Tog
borca je jedan drug slučajno ranio u rame. Či
ni se da su mu neki nervi pokidani, pa mu je
ruka i ostala oduzeta. Visila mu je nepomično niz
telo. Inače, bio je jedan od komandira.
— Dobro, drugarice. To ćemo raspraviti.
Sekretar je odmah sazvao članove partijskog
biroa bataljona. Naravno, došla je i Vera. Pri
sutne članove sekretar je upoznao sa žalbom dru
garice iz bolnice.
— Prvo, ne slažem se, druže sekretare, s tvo
jom odlukom do povodom ovog slučaja sazivaš
sastanak partijskog biroa, jer ovo nije problem
koji treba biro da razmatra, nego partijska ćeli
ja bolnice — rekla je Vera. — Drugo, mi smo
čuli samo izjavu ove drugarice, a ne znamo šta bi
rekao taj drug koga je optužila. Staro je pravi
lo, još su ga stari Rimljani isticali, da treba ču
ti i drugu stranu. Mi, međutim, drugu stranu nis
mo čuli. Na osnovu čega da verujemo samo dru
garici:
— Valjda ja ne lažem! — upala je bolničar
ka Veri u reč.
— Nisam to rekla, drugarice, ali osnovno je
da čujemo i druga koga optužuješ za nenormalno
ponašanje. Makar i u pismenoj formi, ako taj
drug nije u stanju lično da dođe. Uostalom, mo
�gao je neko od članova biroa da ode do bolnice
i da s njim razgovara, ako je on nepokretan.
— Može da ide — dodala je bolničarka.
— Onda ga je trebalo pozvati, ako smo od
lučili da biro o tome raspravlja — rekla je Vera.
Sekretar je shvatio da je prenaglio. Ali: šta
je — tu je. Kad je već zakazao sastanak i po
čeo da ga drži, natrag se nije moglo. U stvari,
mogao je da kaže da se sastanak odlaže da bi
čuli i dotičnog druga.
— Sad, kad smo već tu, da pokušamo da
resimo ovu stvar — rekao je sekretar.
— Ja bih nastavila — rekla je Vera.
— Možeš. Samo izvoli.
Vera se okrenula bolničarki.
— Tebi hoću da govorim... I ja sam žensko,
ali se ne slažem s tobom. Ti si načelno u pravu.
Mi, dok smo u borbi, u partizanima — ne smemo
da vodimo ljubav. Kuda bi nas to odvelo? A ako
dođe do toga, onda se ti drugovi i drugarice mo
raju uzeti, venčati, i posle toga obavezno raz
dvojiti. Jedan od njih ide u jednu, a drugi u dru
gu jedinicu. To ti je poznato?
— Poznato mi je — odgovorila je bolničar
ka.
— Eto, vidiš. Da li je taj drug hteo da se
vas dvoje uzmete, mislim venčate pred Partijom?
— Ne znam. Ja imam verenika.
— Znači, ti njega ne voliš?
— Ne. I što bih ga volela kad imam vereni
ka?!
— A da li on tebe voli? Jer to što ti imaš
verenika, ne mora da ga sprečava da te voli.
— On kaže, ali to me ne interesuje, jer ja
imam...
— Verenika — dopunila ju je Vera, očigledno
iznervirana bolničarkinim insistiranjem na toj
pojedinosti. — Gde je tvoj verenik? U partizani
ma ili u selu?
— U selu.
Vera je zaćutala. Pogledala je bolničarku pro
dornim pogledom:
— Da se ti, možda, ne plašiš da verenik neš
to ne sazna?
Bolničarka se trgla posle ovog pitanja.
— Ne, što bih se plašila. Nego, neću... šta
ima on meni da se udvara?
�Ovo je rekla s prizvukom nervoze u glasu.
— Naša je borba teška — produžila je Vera.
Ona zahteva velike žrtve, velika odr canja. Jed
no od tih odricanja je i odricanje od ljubavi, fi
zičke, naravno. Jer, mi ne možemo da zabrani
mo nekomc da voli, naravno, u sebi. Važno je
da ta ljubav ne remeti naše odnose, da ne utiče
negativno na naš partizanski, komunistički mo
ral. .. Možda, i mene neko voli? Možda i ja ne
koga volim? Ali to čuvam u sebi i za sebe. Do
čega bi nas dovelo kad bismo radili drugačije?!
O tome i da ne govorimo. Svi to dobro znamo.
A pogotovu što neprijatelj svuda priča da mi u
partizanima vodimo slobodnu ljubav... Svakog
dana naši drugovi stavljaju glavu u torbu...
— A, mi? Zar i mi drugarice ne stavljamo
glavu u torbu?
— Stavljamo i mi, ali rede. Eto, ti, na primer.
Radiš u bolnici jedan veoma odgovoran posao:
neguješ naše ranjene i bolesne drugove. Među
tim, ti drugovi, kad ozdrave, kad im se rane zacele, otići će u svoje jedinice, što znači — pono
vo će se boriti, ponovo će se izlagati smrtnoj opasnosti. A, ti? Ostaćeš u bolnici...
— I ovde je opasno. Neprijatelj i bolnice na
pada.
— Znam, ali rede. Ti si u bolnici, hoću re
ći, na bezbednijem mestu. A, onaj, prezdraveli,
bolje reći, zakrpljeni borac, ponovo će jurišati,
ponovo će se izlagati smrtnoj opasnosti. Dokle?
Dok ga neko neprijateljsko zrno ne dokrajči. Ili,
u najboljem slučaju, ne napravi od njega inva
lida. ..
Vera je zaćutala. U sobi je nastala mrtva ti
šina.
— Eto, taj drug, koji se, kao što ti kažeš,
nedolično ponašao, težak je ranjenik: oduzeta mu
je ruka, jer mu je metak, bar da je neprijatelj
ski, uništio neke nerve. Ako iz rata iziđe živ, da
li će moći sto posto da služi zajednici? Neće...
Vera je opet ućutala. Prisutni su znali da
nije završila. Da sad dolazi ono glavno. Očekiva
li su da kaže onu spasonosnu reč, jer bi, u su
protnom, drug morao biti streljan. Niko od pri
sutnih nije želeo da drug, na taj način, izgubi
glavu. Ali, trebalo je to neko da kaže. To su oče
kivali da kaže Vera. Znali su da je drug pogrešio, da je to u suprotnosti sa zakonima partizan
skog života, s partizanskim principima, s mora
�lom. AH, žao im je bilo druga. Prvo, što ga je
ranio drug, nepažnjom, slučajno; drugo, što tre
ba život da mu oduzmu, opet njegovi drugovi. U
sebi su ga grdili, psovali. Ali... Postojao je »kor
pus delikti«, što se kaže...
— Svako od nas može da pogreši, jer je sva
ko od nas čovek sa svojim ljudskim slabostima.
Ako smo partizani, nismo od kamena. I u nama
bije srce, teče krv. Svi smo prirodni i zdravi lju
di. .. Kako će se ko ponašati, zavisi od mnogo
čega. Jedan ruski pisic, Čemiševski, u svojoj knji
zi, na jednom mestu, kaže: »Sve zavisi od mesta,
vremena i uslova«. Da je taj drug bio u borbi, a
ne u bolnici, ne bi mu palo na pamet da se, ne
samo tebi, nego bilo kojoj drugarici, udvara. Iz
prostog razloga: ne bi imao vremena da misli na
to od umora, napora, gladi, marševa, juriša i
ostalog. Znači, u tim uslovima on bi se drukči
je ponašao... U bolnici, međutim, gde su druga
čiji uslovi života, gde nema juriša, marševa, gla
di, gde je život neupoređivo mirniji nego u jedi
nici, pored dobre nege i dobre hrane, ljudima
razne stvari i želje padaju na pamet... U nje
mu se javila želja za ženom, kao što se u ženi
javl ja želja za muškarcem... Da se razumemo,
ja ne mislim ovog druga da opravdavam za ono
što je pokušao, jer imamo samo tvoju izjavu...
Recimo da je tako kao što ti kažeš. Pokušavam
samo da ga shvatim, da ga razumem, odnosno da
ti shvatiš i razumeš taj njegov istup. I, ne sa
mo da ga shvatiš, nego i da mu oprostiš.
Posle ovih reči Vera je zaćutala. Pala je oče
kivana reč: oproštaj! Svi su gledali u drugaricu.
Situacija je bila napeta. Nije se znalo šta ce re
ći bolničarka, jer se za sve vreme, dok je Vera
govorila, držala uvređeno.
— Ima li još neko nešto da kaže povodom
ovoga? — upitao je Nevedžić.
Pogledao je sve prisutne. Oni su ćutali.
— Ako mu ne oprostiš, ako ga ne shvatiš —
nastavila je Vera — mi ćemo morati da ga streliamo, jer druge kazne nema. Naravno, ako utvr
dimo da je sve tačno što si rekla.
Poćutala je, a onda, kao za sebe promrljala:
— Zbog čega da se mi ubijamo, kad nepri
jatelj ima metak za svakog od nas...
Opet je nastala tišina. Sve su oči bile uprte
u drugaricu. Očekivalo se šta će reći. Ona je ćutala i eledala nekud preda se. Devedžić nije hteo
da prekida tišinu.
�Vera je posmatrala bolničarku. Ispitivala je
utisak svojih reči. Tišina je potrajala nekoliko
sekundi, a prisutnima se učinilo čitava večnost.
— Neka ga đavo nosi, kad je tako — rekla
je bolničarka.
Prisutnima kao da je pao kamen sa srca.
Odjednom se čuo uzdah olakšanja. Vera je priš
la drugarici i stegla joj ruku.
— Mi moramo i da praštamo, a ne samo da
osuđujemo — rekla je. — A on će dobiti svoje!
PRIHVATANJE NOVIH BORACA
Kad je upoznala prilike u bataljonu i na te
renu kojim se kretala jedinica (dolina reke Pčinje i čitav kraj oko nje) Vera je dobila zadatak
da prihvata nove borce, koji su dolazili iz okol
nih sela; da stvara omladinske organizacije u če
tama, odnosno u bataljonu. Novi borci bili su,
uglavnom, nepismeni i nisu mnogo znali o cilje
vima narodnooslobodilačkog pokreta. Bili su to
priprosti ljudi, ali rodoljubi, koji su želeli slobo
du svojoj zemlji. Trebalo je s njima politički ra
diti. Trebalo ih je opismenjavati. Trebalo ih je
vezati čvrsto za narodnooslobodilački pokret.
To su bili Verini zadaci, ne računajući njen
rad po partijskoj liniji kao sekretara partijske
ćelije i člana bataljonskog partijskog biroa. Ona
je svoja zaduženja uspešno obavljala.
— Drugovi — govorila je novim borcima —
biti nepismen znači, kao što narod lepo kaže, bi
ti šlep kod očiju. Vas je bivša država držala u
neznanju, jer joj je to išlo u račun. Da ste bili
pismeni, da ste znali da čitate, mogli biste da
saznate još o mnogim nepravdama koje tppe se
ljaci, radnici i, uopšte, pošteni i radni ljudi. I
to ne samo u našoj zemlji nego i u svetu, u dru
gim državama. Ali vi ste bili nepismeni, što će re
ći i neprosvećeni. E, vidite, naša borba nije sa
mo borba protiv okupatora i domaćih izdajnika.
Nije samo za njihovo proterivanje i oslobađanje
zemlje od njih. Naša borba je i za jedno bolje,
pravednije, pravičnije društvo, za jednu novu
državu, koja će stvarno biti narodna — država
radnika, seljaka i poštenih intelektualaca. U toj
i takvoj državi ne mogu živeti, postojati ljudi ne
pismeni, neprosvećeni. Svaki naš čovek mora da
zna da čita i piše. Jer, kako bi, inače, mogao da
upravlja državom...
5 Vera Jocić
33
�— Eh, bre, drugarice, otkud seljaci mogu
da upravljaju državom?! To je za školovane lju
de, a ne za nas i proste radnike.
Vera je pogledala druga koji ju je prekinuo
u izlaganju. Za trenutak je nastao tajac. Svi su
očekivali šta će reći. Prisutni su se zagledali. Kao
da su se slagali s drugom koji je rekao da dr
žavom mogu da upravljaju samo školovani ljudi.
— Slažem se s tobom — rekla je Vera i zaćutala.
Odjednom, svi su je pogledali, jer se nisu
nadali ovakvom odgovoru. Očekivali su da ona
počne da dokazuje suprotno.
— Slažem se s tobom — ponovila je Vera.
— Seljaci, ali oni nepismeni, naprosvećeni, selja
ci koji ne znaju da su, zajeclno s radnicima i po
štenim intelektualcima, glavna snaga društva,
odnosno države — ne mogu da upravljaju drža
vom!
Posle ovih reči Vera je poćutala, a zatim na
stavila:
— Nepismen i neprosvećen čovek ne zna svo
ja prava i zbog toga ga svako može da vara, da
vuče za nos. Pismen i prosvećen čovek je nešto
drugo. Njega ne mogu tako lako da varaju i da
umesto njega upravljaju. Naša nova država biće
radničko-seljačka. Za takvu državu moramo se
pripremiti, moramo se osposobiti. Naši drugovi
treba da dođu na ona mesta koja su zauzimali
činovnici odani kralju, a danas Nemcima, Buga
rima i ostalim okupatorima u našoj zemlji. Su
tra, ako bi kralj ponovo došao u zemlju, ako bi
ponovo uzeo vlast, ti bi mu činovnici opet bili
odani. E, vidite, mi se borimo i za novu državu,
za našu državu. Za republiku u kojoj će narod
biti na vlasti...
— Ne mogu svi da upravljaju državom, svi
da budu činovnici. Treba neko i zemlju da obra
đuje, da ostane na selu.
Vera je pogledala druga koji je ovo rekao.
— Prvo, činovnici neće upravljali državom,
nego narod preko svojih predstavnika; drugo, oni
koji će raditi u fabrikama i u selu — kako će
raditi ako budu nepismeni?!
Prisutni su se pogledali. Jedau se odvažio
da kaže:
— Šta tu ima da se misli: kako će da rade?
Radiće kao i dosad što su radili!
�— E, neće! — rekla je Vera. — Neće raditi
tako primitivno kao što su dosrd radili. Neće
orati drvenom ralicom, nego gvozdenim plugom
koji pravi nekoliko brazdi odjednom.
Borci su se zgledali.
— Kako to nekoliko brazdi odjednom?
— Tako, tako: na traktor se montira plug,
koji ore dve, tri ili više brazdi odjednom.
Sad je sledilo novo pitanje iznenađenih bo
raca.
— Sta je to traktor? ?
— To je mašina koju tera čovek, traktorist,
kao kamion što se vozi. I ne samo plug, traktor
vuče i sejalicu, drljaču i druge sprave.
Seljaci su sumnjičavo vrteli glavom. Očigled
no je bilo da nisu verovali.
— Odakle to znaš, drugarice komesar?
— Čitala sam u knjigama o Sovjetskom Sa
vezu. Tamo tako obrađuju zeml/u... Oni upo
trebljavaju i komba jne...
— Sta mu je sad to?
— To su mašine koju žanju pšenicu i odmah
pune džakove zrnom, koji ispadaju iz mašine, kao
i slama, upakovana u bale. Seljaci idu iza kom
bajna i sakupljaju džakove i bale slame i tova
re na kola ili kamione.
Vera je prestala da govori i pogledala u pri
sutne. Na njihovim licima videla je nevericu.
— Ti se šališ s nama — rekao je jedan od
prisutnih.
— Ličim li vam ja na neozbiljnu osobu? —
upitala je Vera.
— Ne, ali...
— To je neverovatno. Kod mene u selu još
žanjemo srpom, a čuo sam da preko Save i Du
nava žanju kosom. Kod nas se samo trava kosi.
— Srpom će da se žanje i nadalje ako doz
volimo da državom ubuduće upravljaju bogata
ši i narodne krvopije, kao što su upravljali pre
rata. Ali, kao što sam rekla, da ne ponavljam
više, mi ćemo da stvorimo našu državu... Zabo
ravila sam da vam kažem da će ubuduće, osim
domaćeg, da se upotrebljava i veštačko đubrivo... Za sve to čovek treba da bude pismen. Da
zna kako da upotrebljava mašine, veštačko đubrivo i ostalo što nauka bude pronalazila... Dru
go, pismenost nije potrebna samo za bolji rad
�na selu i u fabrikama; ona je potrebna i zato da
bi svaki naš čovek znao šta se i kako se radi u
njegovoj, našoj državi. I ne samo da zna, nego i
aktivno da učestvuje u njenom radu... Drugovi,
u sela naša, u domove, doći će elektrika. Izbacićemo gasarčiće i lampe petrolejke. Ljudi će mo
ći da čitaju. Produžićemo dan na taj način. Legaće se docnije, jer ćemo upotrebljavati tehni
ku, mehanizaciju, a time manje trošiti svoju rad
nu snagu, a postizati više.
Vera nije bila sigurna da su joj novi borci
sve poverovali, ali ie bila sigurna da ih je zainteresovala, razdrmala, a to je, za početak, bilo
dovoljno. Znala je da su to bistri ljudi, verovala
da će brzo prihvatiti ono što im budu ona i dru
gi drugovi pričali.
Brzo je stekla ugled među drugovima, borci
ma. Ljudi su prepričavali ono što im je ona go
vorila. ..
Osim rada na opismenjavanju boraca, bila
je zadužena za uzdizanje članova Partije i SKOJ-a.
Ona je to radila i u četi i u bataljonu.
BORBE NA VRANJSKOM TERENU
Prodor partizana na jug, u rejon Pčinja —
Kozjak, juna i jula 1943. godine, značajnije je
ugrozio komunikaciju Niš — Skoplje, koja je bi
la od životne važnosti za Nemce.
Da bi obezbedili tu komunikaciju i, uopšte,
onemogućili dejstvo partizanskih jedinica, Nemci su od Bugara zahtevali da daju još jednu di
viziju kao pomoć radi okupacije Srbije (osim
Beograda i Bora).
Te bugarske snage trebalo je da smene nemačku diviziju, koja je bila potrebna u Grčkoj,
zbog, eventualnog, savezničkog iskrcavanja.
Bugarski ministar vojske Mihov ispunio je
nemački zahtev. U vezi s tim on je u leto 1943.
godine organizovao napad na slobodnu teritori
ju u Crnoj Travi i Ližnici, kao i u rejonu Pčinja
— Kozjak.
Štab Drugog južnomoravskog NOP odreda,
s Udarnim i Drugim bataljonom, stigao je 15.
septembra 1943. godine iznad Trgovišta. U selu
je bio garnizon bugarskih policajaca, smeštenih
u zgradi osnovne škole, opasane rovovima i bun
kerima.
�U zoru istog dana partizani su napali poli
cajce. Razvila se žestoka borba. Sa susednih br
da partizani su se približili, gotovo, do samih ut
vrđenja. Bombaši su ubacivali bombe u rovove.
Međutim, policajci su davali žilav otpor, jer su
bili dobro utvrđeni i imali dovoljno municije.
Partizani nisu imali oružje koje bi moglo da
razruši bugarska utvrđenja. Borba je trajala
osam časova.
U međuvremenu, četnici su obavestili bugar
ski policijski garnizon u selu Đermanu o napa
du partizana na policajce u Trgovištu. Bugarski
policajci iz Đermana odmah su pohitali u Trgo
vište, u pomoć napadnutim policajcima. Sa su
protne strane, jednu partizansku četu napali su
dražinovci. Štab odreda je doneo odluku da se
prekine borba i borci povuku. Četiri partizana
su poginula, a 4 su bila ranjena. Policajci su
imali 9 mrtvih i 12 ranjenih.
Ova borba je imala veliki politički značaj.
Sutradan su se policajci, sa mrtvima i ranjenima,
povukli iz Trgovišta i otišli u Vranje. Demoralisani, prolazili su kroz sela u dolini Pčinje i Vranjske kotline. Za narod tih mesta i krajeva bio je
to još jedan povod za radovanje, za verovanje
da su partizani jedina snaga koja ih može izba
viti od okupatora.
Značaj borbe kod Trgovišta je i u tome što
se narod još jednom osvedočio u izdaju četnika
Draže Mihailovića, jer su se oni javno deklarisali
kao pomagači bugarskog okupatora, koji je na
rod tog kraja već dva puta u crno zavio.
Bugari u Trgovište nisu više kročili do kra
ja rata.
Narednih dana partizani su likvidirali okupa
torske opštine u Kleniku, Zlatokopu i Rataju.
Verino hrabro držanje u borbi protiv bugar
skih policajaca u Trgovištu zapazio je Ljupčo
Arsov Goce, delegat Povereništva Glavnog štaba
NOV i PO Makedonije za V operativnu zonu. On
se zainteresovao za nju. Drugovi su mu rekli da
je Skopljanka, ali da je došla iz Niša u Drugi
južnomoravski NOP odred, i da je zamenik po
litičkog komesara 2. čete u Drugom bataljonu.
— Hrabra devojka — rekao je Arsov. — Požrtvovana, smela, odvažna.
Rekli su mu da je ranije bila borac dva od
reda: Valjevskog i Jastrebačkog, odnosno Trećeg
jastrebačkog bataljona, kao i to da je bila se
kretar partijske ćelije u Fabrici duvana u Nišu.
�»Mlada devojka, a već sa izvesnim iskustvom
iz oružane borbe i ilegalnog rada«, razmišljao
je Arsov. »Vidi se da je oduševljena borbom i
da joj pripada svom dušom svojom. Ume da kon
taktira s ljudima«.
Posle oslobođenja Trgovišta borci su napali
prugu kod sela Raj inče. Uništena je ćela kom
pozicija s lokomotivom i ubijena tri nemačka
vojnika.
Borce Drugog južnomoravskog NOP odreda
napali su 21. septembra 1943. godine na Kozjaku
četnici Draže Mihailovića, u blizini sela Maglenca oružjem, kojeg su dobili od Engleza vazdušnim putem.
Krajem septembra 1943. godine u Babinu Po
ljanu je došao Metodija Kotevski Slobodan. Kad
su borci čuli da je Skopljanac, rekli su mu:
— Kod nas je jedna drugarica iz Skoplja.
Kotevski se zainteresovao:
— Ko je ta drugarica?
— Vera Skapljanka — odgovorili su drugo
vi. — Mi je tako zovemo, A zovemo je i Vera
Siptarka.
— Da li bih mogao da se vidim s njom? —
upitao je Kotevski.
— Kako da ne. Sad ćemo je potražiti.
Jedan borac je otišao po Veru. Kotevski je
za to vreme razmišljao koja li to drugarica iz
Skoplja može biti. »Vera joj je, sigurno, ilegalno-partizansko ime... Kad je vidim, možda ću
je prepoznati?«
Kad se Vera pojavila s drugom koji je po
šao da je potraži, Kotevski je uzviknuo:
— Ti li si ta Vera Skopljanka!
Stari poznanici i drugovi su se zagrlili.
— Pričaj mi o sebi — rekao je Kotevski —
Kad si otišla iz Skoplja? Gde si se sklonila? Od
kad si u partizanima?
— Ne, pričaj prvo ti. Odakle dolaziš? Je si li
bio skoro u Skoplju? Znaš li nešto o drugaricama, drugovima, s kojima smo se družili?
» Nije se mnogo promenila«, razmišljao je
Kotevski dok ju je Dosmatrao. »Samo, umesto
crne đačke kecelje, s belom kragnicom, crnih ča
rapa, cipela i crne beretke na glavi, s rimskim
brojem razreda na njoj, sad je u čakširama od
grubog sukna i tamnoplavoj bluzi bugarskih avi-
�jatičara. Umesto beretke, kapa s petokrakom, a
na nogama opanci«.
Kotevski je rekao da je u Dragom kumanovskom NOP odredu; kazivao je o borbama pod
Kozjakom, Skopskom Crnom gorom, u nepo
srednoj blizini Kumanova, o omiljenim rukovo
diocima i junacima — Karpošu*, Donetu, Šajčetu
i drugima.
Vera je Kotevskom malo pričala o sebi. Više
0 drugaricama i drugovima, o borbama u koji
ma je učestvovala, poginulim i ranjenim saborcima.
»Ostala je skromna, kakva je i bila«, mislio
je Kotevski dok ju je slušao. »Puna vedrine i
optimizma. Samo, postala je odlučnija i sigurni
ja u sebe, što je sasvim razumljivo posle trogo
dišnje borbe i ilegalne aktivnosti«.
U jednom trenutku Vera je, gotovo, šapa
tom rekla:
— Znaš, rado bih prešla k vama. Nešto me
vuče da budem bliže Skoplju... Ne znam da li
da pitam? Sta misliš?
— Pitaj. Zašto da ne?!
Kad je Kotevski .posle toga bio s drugovi
ma iz Okružnog komiteta KPJ za Vranje, među
kojima i sa Vašom Smajevićem, preneo im je
Verinu želju, ali dosta oprezno.
— To je prvi put da ona nešto traži — rekli
su drugovi.
Kotevski se vratio u odred, a Veru su poz
vali na razgovor.
— Čuli smo da želiš da odeš od nas?
— Da, želela bih — rekla je Vera.
— Mi smo želeli da ostaneš kod nas. Ali, ako
želiš da odeš, izići ćemo ti u susret...
— Mene vuče to što sam 18 godina živela u
Makedoniji: u Sinđelićevu i Skoplju, što sam se
srodila s tim narodom, što znam njegove muke
1 patnje, što sam se, nekako, poistovetila s nji
ma. Ja mu dođem i kao Makedonka. Taj mi je
narod, nekako, prirastao za srce. A, i kako ne bi!
Ko nije živeo u Makedoniji — naravno, ne kao
kolonizator i eksploatator — ne zna šta ta zemlja
znači za onoga ko je svoju m'.adost, svoje, da
tako kažem, najlepše godine života, proveo u njoj
* H ristijan T odorovski K aipoš, poginuo 7. II 1943., /а na
rodnog heroja proglašen 29. VII 1945.
�i s njenim ljudima. Eto, zbog toga, između os
talog, želim da se borim u makedonskim jedi
nicama, da budem s makedonskim drugovima...
Drugovi su je posmatrali. Iznenadila ih je
njena zaljubljenost u jedan kraj, u njegove lju
de. Pažljivo su p atili njeno uzbuđen j kazivanje.
— Dobro, rekli su drugovi, čim se ukaže
prva prilika pridružićeš se maikedonskim dru
govima. .. Uskoro ćemo poslali jednu manju je
dinicu na Skopsku Crnu goru- S tom četom poći
ćeš i ti.
MEĐU MAKEDONSKIM BORCIMA
Štab Drugog južnomoravskog NOP odreda
krajem septembra 1943. poslao je 2. četu Drugog
bataljona na Skopsku Crnu goru. Sa četom su
bili Ljupčo Arsov Goce, Andon Done Filipov Božinov, Olga Arsova, Branka »Štipljanka«, Vera
Jocić i drugi.
Rukovodstvo ove jedinice nekoliko dana je
pokušavalo da na Skopskoj Crnoj gori uspostavi
kontakt sa Kosovarima. Borce su svakodnevno
napadali pripadnici kcntra-četa, koje su naoru4Q žali Nemci uz obećanje da će im omogućiti stva
ranje »Velike Albanije«.
U popodnevnim časovima 7. oktobra 1943.
borci Drugog kumanovskog NOP odreda stigli
su u selo Pelince, u Kolčaćku mahalu, koja se
nalazila prema selu Starac.
U tom selu trebalo je da se borci malo od
more, da obuću i odeću dovedu u red i očiste
oružje i tako se pripreme za naredne borbe. Me
đutim, u toku dana stiglo je naređenje Ljupča
Arsova da odred, u toku 9. oktobra 1943. dođe
u selo Dumanovce, na Skopskoj Crnoj gori, da
bi se sastao s navedenom četom Južnomoravskom
u kojoj je bila i Vera.
Da bi ovaj zadatak uspešno obavio, štab Dru
gog kumanovskog NOP odreda naredio je da se
8. oktobra 1943., u ranim jutarnjim časovima
krene u pravcu sela Suševo. U to selo borci su
stigli u svanuće. Tog dana odred je izvršio de
taljne pripreme. Borci su očistili oružje, snabdeli se hranom. Izvršeno je i detaljno izviđanje, kao
i ostale pripreme za prelaz preko druma i pru
ge, koje je neprijatelj branio, odnosno zaštići
vao.
�U prvi sumrak, 8. oktobra 1943. godine, od
red je krenuo prema selu Dumanovcu. Trebalo je
preći oko 30 kilometara na teritoriji koja nije
bila pod partizanskom direktnom kontrolom. Bor
ci su morali da idu zaobilaznim stazama da bi
nesmetano i do zore 9. oktobra 1943. stigli u Dumanovce. Marš je izveden uspešno i u svanuće
borci odreda stigli su u neposrednu blizinu se
la, na mesto zvano »Manastirče«, koje je .pruža
lo vanredne uslove za logorovanje, jer je imalo
vodu ј bilo dobro maskirano. Međutim, za orga
nizaciju odbrane nije bilo najpogodnije.
Borci su se dobro odmorili i nahranili.
Znajući da mesto nije pogodno za odbranu,
Hristijan Todorovski Karpoš, komandant odre
da, postavio je osmatrače i straže čiji je zadatak
bio da blagovremeno izveste njega i štab o even
tualnom nailasku neprijatelja.
Neko od meštana, koji nije bio naklonjen
partizanima, otkrio je balistima položaj Drugog
kumanovskog NOP odreda. Baliste je predvodio
Šulja iz sela Otlje. Koristeći se dobrim poznava
njem terena i sumrakom, kao i bekstvom stražara Trajana iz Dumanovca, koji se prepao kad je
video baliste u nastupanju i pobegao kući, ponevši pušku, municiju i jedini dvogled u odre
du — balisti su nesmetano prišli mestu bivakovanja kumanovskih partizana.
Komandir voda Dosko Veličkovski Moler slu
čajno je primetio baliste u neposrednoj blizini.
Odmah je uzbunio odred.
— Evo balista, drugovi!
Balisti su odmah otvorili vatru na borce ko
ji su bili u sredini logora. U prvom trenutku iz
gledalo je da su partizani u bezizlaznom položa
ju. Međutim, Karpoš je naredio juriš. Protivnapad naterao je baliste da se, bežeći, vrate tamo
odakle su i došli.
U ovoj borbi ranjena su četiri borca, koji su
prebačeni u Kumanovo na lečenje.
Devetog oktobra oko 9 časova borci Drugog
kumanovskog NOP odreda sišli su u selo Dumanovce gde su se sreli s grupom od oko 50 bora
ca Drugog južnomoravskog NOP odreda, koje
su predvodili komandir Danilo Stevanović i po
litički komesar Vojislav Petrović Žarko. Južnomoravci su bili na drugom kraju sela, ne znaju
ći ko se protiv koga bori.
�Sutradan, Južnomoravci i Kumanovci povu
kli su se dublje prema Skopskoj Crnoj gori, u
rejon Kopiljača—Tupan. Tu su borci ostali 10.
i ii. oktobra 1943. godine.
ZAMENIK KOMESARA U
SKOPSKO-KUMANOVSKOM ODREDU
Ljtipčo Arsov Goce 10. oktobra je izdao na
redbu o formiranju Skopsko-kumanovskog NOP
odreda. To je, u stvari, bilo preimenovanje Dru
gog kumanovskog NOP odreda. Naredbom je od
ređen i teren delovanja novog odreda. Bila je to
Skopska Crna gora i linija Kumanovo — Kratovo — Kriva Palanka. Odred je podeljen na dve
čete: prvu, koja je imala da deluje na terenu
Kumanovo — Kratovo — Kriva Palanka, i dru
gu za aktivnost na Skopskoj Crnoj gori.
Drugom naredbom Arsov je naimenovao za
komandira Prve čete Hristijana Todorovskcg Karpoša, za zamenika komandira Angela Jovanovskog Šajčeta, političkog komesara Jordana Daneta Čekova, za zamenika političkog komesara
Antoni ja Filipovskog Doneta.
Četno rukovodstvo Druge čete sačinjavali
su: komandir Dosko Veličkovski Moler, zamenik komandira Vančo Velin Goce, vodnik I vo
da, politički komesar Metodije Kotevski Slobo
dan, zamenik političkog komesara Olivera Jocić
Vera.
Trećom naredbom Arsov je odredio nazive
četa. Tako je Prva četa nazvana »Kiro Fetak«,
a druga — »Cvetan Dimov«.
Ovo je učinjeno u znak sećanja, počasti i
priznanja hrabro poginulim narodnim borcima
Kiru Nacevu Fetaku, iz Kumanova i Cvetanu Dimovu Celetu, članu Pokrajinskog komiteta KPJ
za Makedoniju, iz Skoplja. (Obojica su docnije
proglašeni za narodne heroje).
Kod sela Brodec, 13. oktobra 1943. godine
partizani su se sukobili s bugarskim policijskim
odredima i kontračetama. Borci Drugog južnomoravskog NOP odreda, odnosno 2. ojačane če
te Drugog bataljona, zatim borci Skopsko-kuma
novskog NOP odreda i jedna desetina Šarplaninskog NOP odreda, posle borbe su se pomkli u
pravcu manastira Matejče.
�Na putu prema manastiru ranjen je u stopa
lo partizan zvani Šarko, koji je bio visok i kru
pan. Nije mogao da ide, pa su ga drugovi nosi
li na provizornom nosilu.
U nošenju ranjenog druga, od Brodeca do
Matejča, učestvovala je i Vera. Svi su se smenjivali, samo ona ne. Htela je svojim primerom da
pokaže da se može izdržati. Borce je hrabrila i
sokolila.
— Još malo, drugovi — govorila je.
Borci su gunđali, jer su hodali po bespuću
Skopske Crne gore, a da nisu bili ubedeni da je
taj pohod bio opravdan. Gladni, umorni, borci
su negodovali uz put.
— Drugovi, mi partizani, narodni borci, mo
žemo sve da izdržimo. Zar ne?
Borci su ćutali. Išli su, vukući umorne no
ge, u pocepanim opancima i cokulama.
— Drugovi — nastavljala je Vera — mi smo
partizani naročitog kova...
— E, sad ga pretera — dobacio je jedan bo
rac. .. — To se kaže za komuniste!
Vera se okrenula prema drugu, koji je to
rekao:
— Šta ti misliš: kakva je razlika između par
tizana i komunista?
Borac, očigledno neraspoložen za razgovor,
samo je odmahnuo rukom, zabacio pušku preko
ramena i produžio umorno da korača. Vera ga
je uhvatila za rukav.
— Znam da si umoran, zlovoljan, gladan, ne
ispavan. Svi smo to. Misliš da nismo? Ali, mora
mo da izdržimo.
Borac ju je pogledao iskosa.
— Znam da moramo, ali zar smo morali da
se lomatamo po toj planinčini i da se sukoblja
vamo s balistima?
— Priroda nije kriva. A, što se tiče ljudi,
to su krivi Bugari, Nemci, ranije Italijani, zatim
četnioi i ostala bulumenta, koji su zaveli proste
ljude da se bore protiv nas.
Vera je zaćutala za trenutak, a onda nasta
vila da govori:
— šta bi tu zavedeni Albanci izgubili u no
voj državi? Ništa. Samo bi dobili. Dobili bi svo
ju zajednicu, autonomiju, svoj jezik, svoje pis
mo, svoje škole... Ne bi se morali da prezivaju
�na »dć«... Bili bi ravnopravni sa svim narodi
ma u našoj zemlji... To im treba reći, u to ih
treba ubediti da oni shvate...
— Kako da im to kažemo kad nas ne puš
taju na puškomet bliže od sebe?
— Moramo pokušavati da im priđemo. To
nije lako, znam. Ali, moramo. Običan čovek, si
romašan čovek je naš prirodni saveznik. Na nje
ga, preko vere, veliki uticaj vrše hodže i boga
taši — begovi. Te proste ljude drže u neznanju,
u duhovnoj i materijalnoj zaostalosti... Sad im
mašu »Velikom Albanijom«. Šta oni imaju od
toga? Njihov život je ovde, s nama — s Makedonoima, Srbima, Crnogorcima i ostalim narodi
ma. Nema potrebe da sanjaju o Albaniji, jer će
i ona, kao što ćemo i mi, bili socijalistička dr
žava.
Borac je slušao Veru. I ne samo on, nego i
ostali partizani u koloni.
— Znam. Tako je, ali čoveku dođe da se izduši, da protestuje, da mu bude lakše...
— Shvatam te — nasmešila se Vera i potap
šala ga po ramenu.
Ovaj razgovor slušao je i Ljupoo Arsov Goce.
»Ume s ljudima, s borcima«, razmišljao je.
»Ima neki svoj način, koji borci .prihvataju. Ume
da se približi ljudima. Nije nadmena, uobraže
na, što je karakteristično za mlade ljude, koji
nešto znače u svojoj okolini. Skromna je i ne
ističe svoje znanje. Ne nameće ga, nego ga raz
ložno i veoma pristupačno i prihvatljivo plasi
ra. .. Dobar je propagator... Veoma je disciplinovana i stroga prema sebi... Za sve vreme pu
ta odbija da je smene u nošenju druga Sarka...
U ovom pohodu na Skopsku Crnu goru mnogo
je doprinela da borci shvate i prihvate opravda
nost našeg dolaska na ovaj teren, koji je po pri
rodi surov i na kojem su seljaci zavedeni italijanskom, a sada i nemačkom propagandom o
»Velikoj Albaniji«... I suviše je samokritična...
Svaki naš neuspeh pripisuje sebi, svom radu, od
nosno po njenom mišljenju, nedovoljnom radu
s borcima. Svi je borci vole. To se vidi na sva
kom koraku... Veoma je popularna među dru
govima. .. To sam primetio još dok smo bili s
Vranjancima...« Vidi se da voli ljude. Izgleda,
posebno Makedonce... Posmatrao sam je kad
smo bili iznad Brodeca. S ljubavlju je posmatrala noću osvetljeno Skoplje. Bila je kao u nekom
�zanosu... Cuo sam je kako šapuće: 'Moje SkopIjc, naše Skopljc.. Vezana je za ovaj narod.
Krvno je vezana... Dobro je što je kao Srpkinja
u našim redovima. To mnogo znači za bratstvo
i jedinstvo...«
Centralni komitet Komunističke partije Ma
kedonije i Glavni štab NOV i PO Makedonije
nastojali su da se albanski živalj na Skopskoj
Crnoj gori pridobije za narodnooslobodilački po
kret i borbu.
Neprijatelj, da bi sprečio razvoj NOP-a
na tom terenu, pojačao je propagandu među Al
bancima sa ciljem da ih privuče na svoju stra
nu. Nemačka obaveštajna služba bila je zainteresovana za ovaj živalj. Ona je, preko poručni
ka Birmana, obećavala Albancima »Veliku Alba
niju«. Priličan broj Albanaca naseo je ovoj pro
pagandi i primio oružje. Od njih su formirane
kontračete za borbu protiv partizana, ili za obezbeđivanje pruge Skoplje — Niš. U ovoj propa
gandi protiv narodnooslobodilačkog pokreta važ
nu ulogu igrale su hodže.
Od naoružanih Albanaca stvorene su tri kon
tračete: dve u kumanovskom kraju od 50 do 60
ljudi (docnije i više) i treća u okolini Preševa,
koja je bila pod direktnom komandom poručni
ka Birmana.
Ostajanje partizana na ovom terenu po sva
ku cenu moglo je samo da nanese štetu NOP-u
i NOB-u. Posle opsežnog \ svestranog razmatranja
situacije, uzimajući u obzir i »za« i »protiv«
argumente, rukovodstvo odreda, zajedno s Ljupčom Arsovim Gocetom, odlučilo je da se privre
meno napusti pokušaj stvaranja slobodne teri
torije na Skopskoj Crnoj gori.
Da su partizani mogli da se održe na ovom
terenu to bi u mnogome olakšalo njihove napa
de na prugu prema Kačaniku i Vranju.
Našavši se u ovakvim objektivnim teškoća
ma, čete iz Drugog južnomoravskog i Skopsko-kumanovskog NOP odreda prebacile su se na pla
ninu Rujan i u rejonu sela Starec razišle se. Sva
ka je otišla na svoj teren, u sastav svog odreda.
Desetina Šarskog NOP odreda, takođe se vra
tila na svoj teren I operativne zone.
Vrativši se na Kozjak Druga četa Skopsko-kumanovskog NOP odreda pokušavala je da se
spoji s Prvom četom, kojom je komandovao Karpoš. To joj nije pošlo za rukom, jer je Karpoš
s Prvom četom otišao na drugi teren.
�Druga četa, da bi na sebe privukla pažnju
neprijatelja, prebacila se iz rejona sela Čelopek
u selo Gradište.
— Prema odluci štaba napašćemo opštinu —
rekla je Vera borcima—članovima Partije. I to u
vreme kad svi činovnici budu na svojim rad
nim mestima.
Napad je potpuno uspeo. Zaplenjeno je 6 pu
šaka, dosta municije, 250.000 leva, ćebad i druga
oprema. Meštanima su podeljeni vuna i kudelja,
koje je okupator rekvirirao. Seljacima je održan
zbor na kojem im je govoreno o narodnooslobodilačkoj borbi. Predveče četa se povukla u
pravcu sela Orašec — Šuplji Kamen, a odatle
prema selu čelapek.
Obe čete Skoipsko-kumanovskog NOP odreda
sastale su se 27. oktobra 1943. godine, u selu
Vračovce.
Tog dana Ljupčo Arsov Goce naredbom je
naimenovao rukovodstvo odreda. Za komandan
ta postavljen je Hristijan Todorovski Karpoš, za
političkog komesara Andon Filipovski Done, a
za zamenika političkog komesara Olivera Jocić
Vera.
U Prvoj četi »Kiro Fetak« za komandira naimenovan je Angel Jovanovski Šajče, za njegovog
zamenika Dragutin Mladenov Mitrović, politič
kog komesara Trajko Trajkovski Morijak, zame
nika političkog komesara Tode Sazdov Mali.
Komandir Druge čete »Cvetan Dimov« postao
je Dane Cekov, njegov zamenik Stojan Todorov
ski Largo, politički komesar Metodija Kotevski
Slobodan, koji će istovremeno vršiti dužnost za
menika političkog komesara iste čete.
Na sastanku rukovodstva odreda Karpoš je
rekao:
— Približićemo se Žegljanu, odnosno istoč
no od policijske stanice, dva do tri kilometra.
Tako ćemo isprovocirati policajce da iziđu iz ro
vova. Kad to učine posle je lako da ih potučemo.
S ovim predlogom komandanta svi su se pri
sutni složili. Međutim, umesto da bugarski poli
cajci iziđu iz rovova i krenu prema partizanima,
odnosno njihovim položajima, oni su se 31. ok
tobra 1943. godine povukli prema Kumanovu.
Sutradan, 1. novembra 1943, odred je ušao
u Žegljane, zapalio opštinsku arhivu, a uveče odr
žao zbor. Time je bila likvidirana i poslednja
administrativna ispostava bugarske okupacione
vlasti na ovom području i stvorena slobodna te
�ritorija, koja se protezala od sela Vojnika, Stracina, Ćupinog Brda, planine Koćure na severu i
planine Rujan na zapadu. Na severu, preko Besne Kobile, stvorena je veza sa slobodnom teritorijom crnotravskih partizana.
Pošto je uništio okupatorsku vlast južno od
Kozjaka i German planine Skoipsko-kumanovski
NOP odred odlučio je da otpočne s napadom na
komunikaciju Skoplje — Kumanovo — Sofija
i Skolje — Kumanovo — Niš. Da bi ovu zami
sao mogao uspešno da sprovede odredu su bili
potrebni dinamit i drugi eksplozivni materijali
za rušenje pruge. Iz štaba je rečeno:
— Napašćemo Kuklicu. Obavešteni smo da
na tamošnjem gradilištu pruge ima velika količi
na eksploziva zbog građenja pruge Kumanovo
— Ćustendil. Gradilište obezbeđuju bugarski voj
nici.
Napad je izvršen 6. novembra 1943. u toku
dana. Partizani su zaplenili 6 konja, 200 kilogra
ma eksploziva, 3.000 kapisli, 2.000 metara štaipin-fitilja, 5 pušaka, ćebad, uniforme i drugi mate
rijal.
Vera Jocić (sedi u sredini) sa ratnim drugovima
Karpošem, Donetom, Sopovim, Josifom i Totetom
�48
Nekoliko dama ranije Vera je rekla:
— Uskoro će 7. novembar — Dan oktobar
ske revolucije. Treba da pripremimo priredbu.
Šta mislite o tome?
Prisutni drugovi i drugarice složili su se sa
predlogom da se održi priredba.
— Sta ćemo za program?
— Jedno uvodno predavanje o značaju Okto
barske revolucije i naše narodnooslobodilačke
borbe.
— Zatim, neka recitacija.
— Može naša i ruska partizanska pesma.
— Predlažem da o značaju Oktobarske revo
lucije i naše borbe govori Slobodan. Ja bih odrecitovala dve pesme: jednu od Majakovskog i
jednu našu — rekla je Vera.
Tako je sačinjen program i prišlo se njego
voj realizaciji.
Priredba je održana pred borcima i narodom
u selu Vragoturce, ispod Kozjaka, 7. novembra
1943. godine. Skromno, ali s ljubavlju, proslav
ljen je ovaj značajan datum u istoriji radničke
klase i naroda Sovjetskog Saveza i proletarijata
čitavog sveta.
Borci odreda su 10. novembra 1943. godine,
u rejonu »Čukarka«, između Preševa i Tabanovca, napali železničku prugu. Tom prilikom je
uništena jedna lokomotiva, zapaljena 4 vagona
natovarena čaurama svilenih buba, zaplenjena
izvesna količina odela i obuće. Saobraćaj je bio
prekinut 24 časa.
Tog dana na Kozjak je došlo 19 drugova —
boraca iz zapadne Makedonije, odnosno iz šarplaninskog NOP odreda. Među njima su bili, Angel Mojsovki Vančo, Boro Čuškar, Vančo Unkovski, Vlado Tasevski, Dimče Belovski, Aco Sopov, Tomo Sofronievski Josif, Vasko Zlatev, Stojan Bočvarov, Trajko Stavrev i drugi.
Radi uspešnije diverzije na pruzi, u odredu
je bio formiran minerski vod, koji je često mi
nirao prugu između Kumanova i Vranja.
POLITIČKI RAD MEĐU STANOVNIŠTVOM
Osim oružanih akcija, odred je aktivno ra
dio na podizanju političke i nacionalne svesti se
ljaka. Politički i vojni rukovodioci govorili su na
�zborovima, koje je odred održavao po selima. Na
njima su oni objašnjavali ciljeve narodnooslobodilačke borbe.
U tom političkom radu veoma je aktivno uče
stvovala i Vera. Njena aktivnost naročito se og
ledala u radu sa ženama.
— Ne borimo se mi samo protiv okupatora
i njegovih slugu — govorila je Vera okupljenim
ženama — nego i protiv zaostalosti naših ljudi
po selima, varošicama i gradovima.
Žene su je pažljivo slušale. Netremice su
gledale u nju.
— Staroj vlasti išlo je u račun da naročito
žene drži u neznanju, u zaostalosti, primitiviz
mu. Žena u bivšoj Jugoslaviji smatrana je gra
đaninom drugog reda, mada s mužem, što se
kaže rame uz rame, obavlja sve fizičke poslove
i plus podiže decu.
Okupljene žene bi se pogledale.
»Tako je kao što kaže ovo devojče«, razmiš
ljale su u sebi.
— E, mi, narodni borci, narodni partizani,
nećemo tako da bude i ubuduće. Žena ima da
bude ravnopravna s muškarcem, jer je ravno
pravna i u domaćim i drugim poslovima. Ima da
dobije pravo glasa, da bira i da bude birana, ak
tivno da učestvuje u životu sela, grada, države,
društva.
— Pozlatila ti se, kćerko — rekla bi neka
od prisutnih žena.
— Sigurno — dobacila bi druga. — Zbog če
ga da budemo po strani?
— Zar smo mi maloumne?
Vera bi objašnjavala ženama liniju narođnooslobodilačke borbe i pokreta, naročito u odno
su na žene. U tome je imala mnogo uspeha.
— Samo — govorila im je — treba i vi da
se uključite u narodni pokret za oslobođenje od
okupatora i bivših krvopija: gazda, žandarma,
policajaca, kmetova, finansa i drugih, koji su
protivnici napretka.
S onim ženama, koje su s nevericom odma
hivale glavom, ne verujući da će žene biti u pra
vima izjednačene s muškarcima, Vera je više raz
govarala, ubeđivala. Naročito su to bile starije
žene, koje nisu mogle da zamisle da se dosadaš
nji ropski odnos žene može izmeniti.
4 Vera Jocit
�— Ti si mlada, kćerko — govorile su joj
starije žene. — Ne znaš ti još ka'ko je to.
— Jeste, ja sam mlada, ali znam i slušala
sam ...
— E, srećo naša, drugo je slušati, a drugo
na grbači to osetiti.
— Tačno! — odgovarala bi Vera, ne gubeći
strpljenje i ne odustajući od »borbe«.
Vera je bila poznata i po strpljenju i tak
tičnosti. Na jedan, samo njoj svojstven način,
umela je da priđe svakom čoveku, da započne
s njim razgovor i da neosetno prenese na njega
svoje mišljenje o stvari ili stvarima o kojima su
razgovarali.
— Ali, tačno je i to da ne mora svako da
doživi nešto da bi znao kako je to nešto. Jeste
li vi doživele sve ono što su vaše majke i babe
doživele?
Prisutne žene i devojke .pogledale bi se.
— Nismo — rekla bi jedna od njih.
— Eto, vidite. A da li ste verovale?
Prisutne bi se ponovo pogledale.
— Nešto smo verovale, a nešto nismo.
Vera bi se nasmejala na ovu iskrenost.
— Onda i meni nešto verujte, a nešto ne
morate verovati.
Sve prisutne žene bi se smejale, zajedno s
Verom.
Razgovori, koje su politički i vojni rukovo
dioci odreda vodili po selima Kozjaka, imali su
pozitivne rezultate. Seljaci su u većem broju pri
stupali u redove Skopsko-kumanovskog NOP od
reda.
U političkom radu sa srpskim življem obra
ćala se pažnja na raskrinkavanje četnika Draže
M'ihailovića. Uporedo s tim isticani su ciljevi bor
be partizana, kao i njihovi uspesi. Politički rad
nici, među kojima i Vera, naročito su naglašava
li da je zasluga partizana što je stvorena oslo
bođena teritorija na kojoj je uništena vlast oku
patora.
Vera je, kad bi odred bio na srpskoj teri
toriji, objašnjavala seljacima iz srpskih sela ko
su Makedonci, kakva je Makedonija, šta je Ma
kedonija i zašto je Bugari svojataju. Vera je veo
ma mnogo volela Makedonce. I kod srpskog živ
lja ona je produbljivala ljubav prema Makedon
cima, razgarala tu ljubav.
�Verina uloga kao Srpkinje na makedonskoj
teritoriji bila je veoma značajna. Ona je make
donskim ženama i devojkama u selima objašnja
vala ko su to velikosrbi, a ko Srbi, šta je srnska
nacija, kolika je ljubav Srba proma drugim naro
dima. Govorila je da su Srbi isto tako protiv
velikosrba, jer ovi ugnjetavaju i srpski narod, a
ne samo druge narode u Jugoslaviji.
Tako je razvijala ljubav Makedonaca prema
Srbima. Praktično, neposredno. Držala je politič
ke časove na kojima se govorilo o imperijaliz
mu, fašizmu, velikosrbizmu, šovinizmu. Umela je
da objasni, da ubedi, da podstakne. Nije se dr
žala superiorno. Nije stvarala kod ljudi kompleks
manje vrednosti. Podsticala ih je da govore, ia
ko su se pojedinci tešiko izražavali. Pomagala je
u izražavanju, u iskazivanju misli.
— Drugovi — govorila je borcima članovima
Partije i SKOJ-a — svaki od vas treba da se os
posobi da bude politički agitator, da govori o ci
ljevima naše borbe i njenom značaju za sve na
še narode.
— Vi, politički, vi ste za to sposobni i za
duženi. .. Mi, ostali, trudićemo se da se bolje bo
rimo — rekao bi neki borac.
Vera bi se svojim poznatim smirenim i su
gestivnim tonom obraćala borcu koji bi to rekao:
— Misliš li da se mi »politički« slabije bo
rimo od vas »ne političkih«?
Borac bi se zamislio.
— Nc, borite se isto kao i mi, ostali borci.
— Onda?
— Znam, nego...
— Šta, »nego«?
— Ne ide to nama od ruke...
— O tome i jeste reč. Svakome treba da »ide
od ruke«. A da bi »išlo od ruke«, treba da se pri
premimo za to. Da znamo ciljeve naše borbe,
koji nisu samo u isterivanju okupatora iz zemlje
i kažnjavanju domaćih izdajica.
— Znamo ciljeve borbe. Neko više, neko
manje.
— Oni koji znaju više treba da objašnjava
ju onima koji znaju manje. Samo, treba znati
kako to znanje preneti. A to se mora naučiti, kao
i sve drugo što se uči. Neko, ako nešto zna, a
to što zna ne ume na drugoga da prenese — kao
i da ne zna. Moramo sami da učimo da druge
učimo.
�FORMIRANJE BATALJONA
»JORDAN NIKOLOV«
Razvoj narodnooslobodilačkc borbe, priliv no
vih boraca, uspesi u borbama protiv Bugara i
čelnika doveli su do odluke štaba V operativne
zone o formiranju bataljona od boraca Skopsko-kumanovskog NOP odreda.
Naredbom br. 7 od 1. decembra 1943. štab
V operativne zone, prema odluci Glavnog štaba
NOV i PO Makedonije, formirao je Prvi kumanovski bataljon »Jordan Nikolov«* od dotadaš
njeg Skopsko-kumanovskog NOP odreda.
Prema toj naredbi, novi bataljon imao je tri
čete: Prva četa »Kiro Fetak«, Druga četa »Cvetan
Dimov« i Treća četa »Vasilko Dragomanski«.
Sledećom naredbom štab zone je odredio
rukovodstvo bataljona. Za komandanta naimenovan je Hristijan Todorovski Karpoš, za njegovog
zamenika Andon Filipovski Done, za političkog
komesara Tomo Sofronievski Josif, a za zameni
ka političkog komesara Olivera Jocić Vera.
Na dan formiranja bataljon je imao 106 bo
raca, pretežno omladinaca i omladinki iz Kumanova, kumanovskih sela, iz Štipa i Skoplja.
U dvorištu osnovne škole u selu Pelince, u
ime štaba V operativne zone, bataljon je for
mirao Ljupčo Arsov Goce. U njegovom prisustvu
zakletvu je položila, većina boraca, osim onih
koji su je položili ranije.
— Počinjemo da bivamo prava vojska — re
kla je Vera povodom formiranja bataljona »Jor
dan Nikolov«.
— A, šta smo dosad bili? — upitao ju je je
dan član štaba bataljona.
Vera ga je pogledala, nesigurna da li je on
ozbiljno pita ili je provocira.
— Iako znam da znaš, ipak, da ti odgovo
rim: dosad smo bili partizani sa svim specifič
nostima gerile. Sada počinjemo da bivamo voj
nici.
— Zar sve ovo što se navodi u naredbi nis
mo imali i ranije?
— Jesmo, ali...
* Jord an Nikolov Огсе, član PK KPJ za M akedoniju, kand idat za člana CK KPJ, pog nuo 4. I 1942. proglašen za narodnog h eroja 29. VII 1945.
�— Zar ne vidiš da se šali — upao je neko
od prisutnih.
— Vidim — odgovorila je Vera — ali hoću
da mu odgovorim, da mu šala ne bi propala.
— Batalite to — rekao je Karpoš — nego
dajte da se dogovorimo kako ćemo naredbu da
sprovedemo u život.
Na kraju sastanka štaba bataljona onaj drug
se opet obratio Veri:
— Ostala si mi dužna odgovor.
— Odgovor će ti dati bliska budućnost —
nasmejano mu je odgovorila Vera — ako ti u
ovom trenutku nešto nije jasno.
Posle formiranja bataljona »Jordan Nikolov«,
blagodareći inicijativi Vere i Melodija Kotevskog Slobodana, počele su da izlaze bataljonske
novine. Njihov urednik bio je Slobodan. Izdavao
ih je, naravno, štab bataljona.
Pošto štab bataljona nije imao pisaću ma
šinu, novine su pisane rukom, preko indiga. Ti
primerci odlazili su u čete, gde su ih borci čita
li s velikim interesovanjem. U novinama su i bor
ci sarađivali. (Docnije je štab Treće makedonske
udarne brigade dao štabu bataljona pisaću ma
šinu, pa je posao oko »štampanja« bataljonskih
novina bio olakšan).
Zbog dobrog uređivanja, još dok su rukom
pisane, štab Treće makedonske udarne brigade
pohvalio je novine bataljona — kao najbolje u
brigadi.
Početkom decembra 1943. godine u bataljon
»Jordan Nikolov« došao je iz Skoplja Slobodan
Cvetković Pavle, svršeni učenik Državne trgo
vačke akademije u Skoplju i borac Kukavičkog
NOP odreda.
Čim je čula da je neko došao iz Skoplja Ve
ra ga je potražila. Našla je Cvetkovića. Iako su
pre rata oboje živeli u Skoplju, nisu se poznavali.
— Čujem da si došao iz Skoplja? — upitala
ga je, gledajući ga u oči, pa nastavila, takođe s
pitanjem:
— Kako je u Skoplju, šta ima novo?
— Ne znam šta te interesuje — odgovorio
je Cvetković.
— Htela bih da te pitam za neke moje druga
rice i drugove. Samo, ne znam da li ih pozna
ješ?. .. Sta si radio u Skoplju, mislim, od kada
živiš u Skoplju? Jesi li živeo pre rata?
�— Jesam. Ličio sam Trgovačku akademiju.
— Jesi li poznavao neke učenice iz ženske
gimnazije?
— Koje?
Vera je spomenula neka imena, a Cvetković
joj je odgovorio da su neke od njih otišle u
Srbiju još 1941. godine, a druge ostale u Skoplju. One koje on zna od njiih, aktivno sarađuju
u pokretu.
— Ti se mene ne sećaš iz Slkoplja? — upi
tala ga je Vera.
— Ne! — odgovorio je Cvetković.
— Mi smo se družile s gimnazijalcima i s
đacima iz Trgovačke akademije. Interesantno da
se nismo ranije upoznali... Uostalom, to se mo
že da desi... Da li znaš Devedžića?
— Duška, kako da ne.
— Eto, i s njim sam se upoznala u partiza
nima iako smo oboje živeli u Skoplju pre rata.
— Gde si se srela s njim?
— U Drugom južnomoravskom odredu. Ta
mo je bio zamenik političkog komesara Drugog
bataljona i sekretar partijskog biroa.
— Je li još plahovit?
— Jeste. Znači da je takav bio i ranije?
— Da.
Vera i Cvetković su se viđali i doenaje. Cvet
ković je bio u jedinici u kojoj je bilo nekoliko
boraca ornih za šalu. Oni su izmišljali ili pre
pričavali tuđe šale. To su, naročito, radili posle
neke akcije. Obično, »žrtve« su bili pojedini dru
govi i drugarice, koji se u akciji nisu baš hrabro
držali, ili su imali kakvu nezgodu. Šal'jivdžije bi
to odmah iskoristile i od toga pravili viceve.
Vera je volela šale i viceve. Dolazila bi među
borce, koji su imali smisla za šalu, vic, anegdo
tu. Borci se pred njom nisu ustručavali da pri
čaju šale na račun svojih drugova i drugarica.
— Ima li nešto i na moj račun?
— Nećeš da se ljutiš? — pitale su šaljivdžije.
— Sta vam pada na pamet? Zbog čega da
se ljutim? Zar sam ja nešto drugo nego ostali?
— Znaš kako se kaže: »Ko pita ne skita«...
Da ne »odskitamo« na neku vanrednu stražu ili
nešto slično.
�— Nije, valjda, da me za takvu smatrate?
— upitala je Vera.
— Nemoj ozbiljno da ih uzimaš — rekao je
Cvetlković. — Oni su božja spadala.
— Drugarice komesar, jesi li čula: Drug
Pavle spominje boga; treba preispitati njegova
religiozna osećanja.
— Eto, jesam li ti rekao — upozorio je Cvetković Veru.
— Dobro što ste mi na to skrenuli pažnju
— kao ozbiljno rekla je Vcra.
Posle toga svi su prsnuli u smeh. Verin zvo
nak alt odjekivao je okolinom.
— Vera, je, sigurno, opet kod onih spadala
— rekli su u štabu.
BORBA KOD SELA DRENAK
Jačanje partizanskih snaga i širenje ustan
ka na Kozjaku i gornjem toku Pčinje uznemiri
lo je okupatora i četnike Draže Mihailovića. Zbog
toga su četnici počeli prisilno da mobilišu mestane u selima.
Štab bataljona »Jordan Nikolov« bio je obavešten o pokretu, namerama, snagama i naoru
žanju četničkih brigada. Na sastanku štaba Karpoš je izložio svoje mišljenje.
— Neprihvatanje borbe za odbranu teritori
je koju smo oslobodili od okupatora značilo bi
povlačenje pred četnicima, značilo bi da smo
slabiji od njih i da ih se bojimo. Našim povlače
njem dali bismo adut četničkim komandanti
ma da podignu moral svojih ljudi u brigadama i
jednom broju ljudi u selima, svojim simpatizeri
ma. Da se održimo na Kozjaku, moguće je samo
pod uslovom da prihvatimo borbu na položaji
ma koji obezbeđuju sve us love za aktivan otpor,
kombinovan s napadom i s krajnjim ciljem da
četnici pretrpe vojnički i politički poraz.
U toku opširne diskusije, u kojoj je učestvo
vala i Vera, štab je prihvatio KarpoŠev predlog.
— Mislim — rekao je Karpoš — da najbolje
uslove za aktivnu odbranu ima Kameničarska
mahala u selu Drenku.
S tim u vezi je balaljon »Jordan Nikolov«
otišao iz rejona sela Dobrača i, preko sela Cvilance i Alince, stigao u Drcnak.
�56
U toku noći 9/10. decembra 1943. štab balaljona je, preko patrola, saznao da se tri čet
ničke brigade nalaze u rejonu sela Željuvino, Gulince i Bajlovce. Druga, velika kolona četnika
bila je u pokretu preko sela Alince .prema ma
hali Ratunda u selu Drenku.
U svanuće 10. decembra 1943. Karpoš je po
zvao u štab sve komandire i komesare četa. Sa
stanak je trajao jedan čas. Komandant je govorio.
— Četnici su završili pripreme za napad, jer
su privukli svoje snage u selo Alince, odnosno
u njegovu mahalu Jabuka, i u mahalu Ratundu
u Dreniku; zatim u selu Željuvino i Gulince. Izvesne svoje delove štab je privukao do južnih
mahala Drenka...
Na sastanku je govorio i Ljupčo Arsov Goce
u ime štaba V operativne zone.
Nešto oko 7 časova Karpoš je s rukovodioci
ma sve tri čete izišao na položaje, koje je tre
balo braniti. U prisustvu drugih članova štaba
bataljona, izvideo je teren na kojem je trebalo
da se vodi borba.
— Sa onih visova i iz onih pravaca možemo
očekivati napad četnika — pokazao je Karpoš.
Posle toga svakoj četi je dao zadatak i ras
pored posedanja položaja u slučaju da četnici
napadnu u toku dana.
Borba je počela oko 9 časova, a već oko 11
časova četnici su uspeli da se približe partizan
skim položajima na 40—50 metara. Njihova Preševska i delovi Krvipalanačke brigade uspeli su
da se oko 12 časova približe na 50 metara.
— Druže komandante — poručila je Vera
Karpošu — mislim da sad treba da udarimo po
njima.
— Treba, ali ne sad — odgovorio je Karpoš
Veri preko kurira. — Neka pođu.
Prva četa je u dvočasovnoj borbi uspela da
spreči napredovanje četnika. Karpoš je vešto
i često premeštao puškomitraljesca Buzu* s po
ložaja na položaj, gde je bio najpotrebniji, što
je doprinelo da se četnici zaustave. Namera čet
nika da jurišaju između 12 i 14 časova na parti
zanske položaje bila je osujećena.
— Pucajte u meso! — naredio je Karpoš.
*T rajko Stojkovski Buzo, narodni heroj.
�Partizanima su pomogle i »karpošovke« —
ručno pravljene bombe i nazvane po proslavlje
nom komandantu.
Zaustavljeno je i napredovanje Žegligovske
četničke brigade. U borbi izbliza na 30 do 40 me
tara partizani su uspeli da nanosu prilične gu
bitke četnicima. Oko 13 časova četnici su se pri
premili za još jedan juriš. Međutim, bataljon je
uspeo da im osujeti ovu nameru.
Ne osvrćući se na gubitke, četnici su oko
14 časova izvršili jak pritisak iz dva pravca.
Prilikom ovog napada četnička mitraljeska palj
ba bila je najjača. Međutim, njihov juriš nije
bio istovremen. To je omogućilo bataljonu da
manevriše s vatrom iz svih svojih oružja. Čim
je juriš četnika, oko 15 časova, odbijen, Karpoš je rezervu, 15 odabranih boraca, poveo na
juriš. Ovim jurišem partizani su uspeli da od
biju četnike. Oko 15 časova, iz pravca sela Rankovci, pojavila se kolona od oko 40 bugarskih
policajaca. Kad je stigla u blizinu četničkih po
ložaja, rasporedila se na desnom krilu Krivopalanačke četničke brigade, posle čega je krenula
u napad.
Pošto su četnički napadi na južnoj i zapad
noj strani bili odbijeni, vatra je počela da je
njava, da bi u sumrak potpuno prestala. Štab
bataljona »Jordan Nikolov« je oko 18 časova
naredio povlačenje s položaja da bi se borci
okrepili i pripremili za proboj iz zaoikruženja.
— Verovatno će nas četnici napasti uveče.
Svaka četa neka na položajima ostavi obezbeđenje — naredio je Karpoš.
Nije se prevario. Dva časa pošto je pao
mrak, četnici su krenuli na juriš. Noćna borba
trajala je od 19 do 20,30 časova. Borce je na ju
riš pozvao Karpoš:
— Sada, drugovi! U ovom trenutku rešavamo sudbinu Kozjaka, Kumanova... Sad ili nikad!
BataLjon je izgubio 8 boraca, a 6 je ranjeno,
od kojih 2 teško. Čelnici su imali 20 mrtvih i 30
ranjenih.
Posle borbe bataljonu je prišlo 35 novih bo
raca (20 iz okolnih sela i 15 iz Kumanova).
Bataljon je obilazio pojedina sela i u njima
održavao zborove na kojima su govornici raskrin
kavali četnike. U pojedinim krajevima Bugari su
naoružavali seljake italijanskim puškama radi
�borbe protiv partizana. Četnici su, poreci repre
salija, u pojedinim selima mobilisali po nekoli
ko desetina seljaka.
Politički rad u bataljonu odvijao se normal
no: održavani su redovno politički i vojnički ča
sovi. Počeo je da radi i vojnički kurs. Partijski
rad se takođe odvijao normalno.
Bataljon je krenuo u Kotarlk da bi razoru
žao naoružane seljake i snabdeo se na taj način
oružjem, i raskrinkao podli gest Bugara.
Akcija razoružavanja seljaka u selima Kolarlka uspešno je izvedena. Na zborovima govor
nici su raskrinkavali Vanču Mihajlova i Dražu
Mihailovića.
U toj akciji bataljon je vodio borbu protiv
bugarske vojske i kontračeta. Od seljaka, posle
povratka iz Kotarlka, štab bataljona je saznao o
pripremama Bugara za ofanzivu. Štab je odlu
čio da se ostane na Kozjaku i na njemu manevriše da bi se izbegli gubici. Ovakva taktika uro
dila je plodom. Bugari su prošli kroz sva sela,
a bataljon nije imao gubitaka, četnici su se upla
šili bugarske ofanzive i raspustili svoju Žegligovsku brigadu. Bugari su pokupili seljake od 18 do
50 godina, pa su sela, gotovo, ostala bez muška
raca.
Zbog stalnih pokreta bataljonu je preostajalo malo vremena za rad »spo liniji Partije i voj
nim pitanjima«.
Skojevska organizacija bila je u fazi učvrš
ćivanja.
OKRŠAJ S BUGARSKIM POLICAJCIMA
U štab Prvog kumanovskog bataljona »Jor
dan Nikolov«, dok je bio u selu Ljanik, stigle
su vesti da su bugarski fašisti poslali puk vojske,
i to u tri pravca. Karpoš je odmah sazvao štab
i predložio da bataljon veštim manevrom izbegne sukob s neuporedivo jačim neprijateljem i
da mu se nađe iza leđa. Predlog je prihvaćen.
Manevrišući, bataljon je u toku noći stigao
u selo Ramno i tako izbegao borbu, koju su Bu
gari pošto-poto hteli da mu nametnu. Kad je pret
hodnica bataljona ušla u selo Pelince, štab ba
taljona je obavešten da desnom obalom Pčinje,
iz pravca Čelapeka, nailazi kolona od 120 bu
�garskih policajaca. Neprijatelj nije znao da je
bataljon stigao na levu obalu Pćinje. Na sastan
ku štaba Karpoš je predložio da se napadne ova
kolona, jer nije bilo moguće doći joj iza leđa.
Odlučeno je da se Prva četa s Omladinskim
vodom prebaci preko Pčinje i da bugarske po
licajce obuhvati s desnog krila. To isto je tre
balo da uradi i Druga četa, ali s levog krila. Tre
ća četa je trebalo da prikuje Bugare za zemlju
u tesnacu reke, čime bi omogućila Prvoj i Dru
goj četi da izvrše svoj zadatak.
Uspeh nije izostao. Ubijeno je 14, a zaroblje
no 18 bugarskih policajaca. Neprijatelj je imao
i priličan broj ranjenih. Zna se da su neki od
njih umrli u kumanovskoj bolnici.
Borba kod Pelinca vođena je 13. januara
1944. i trajala je pet časova. Za vreme borbe
Blagoja Arsovski Starka pucao je iz puškomitraljeza. Toliko se bio zaneo da je ispucao sve met
ke. I u jednom trenutku mitraljez je ućutao.
Trgao se. »Šta mu je? Da se nije pokvario«, po
mislio je. U stvari, više nije bilo metaka.
— Zbog čega ne pucaš? — doviknuo mu je
komandir.
— Nemam više metaka — odgovorio je us
plahireno.
— Kako nemaš više metaka? — zapanjio se
komandir.
— Ispucao sam ih — uzbuđeno je odgovorio
Starka.
Kad su posle borbe borci stigli u selo Bre
zovicu Starki su oduzeli puškomitraljez.
— Nećeš više biti puškomitraljezac. Nisi za
služio to priznanje. Kako si mogao sve metke da
ispucaš?!
Ćutao je. Šta je mogao da kaže. Zanela ga
je borba. Da li je to opravdanje? A da je nepri
jatelj navalio, čime bi ga tukli? Čahurama? Ipak,
Vera je pokušavala da izmeni komandirovu od
luku:
— Ne slažem se da se Starki oduzme puško
mitraljez. To je prestroga kazna za njega. Nije
Starka neozbiljan i neodgovoran. Desilo mu se,
kao što može svakom da se desi. Pucao je u naj
boljoj nameri, a ne tek da bi pucao.
Međutim, Verina intervencija nije pomogla.
Starka je dobio pušku. Znao je da puška nije
što i puškomitraljez. Bilo mu je krivo i žao, ali
�je shvatio da je odluka odluka, da joj se mora
povinovati.
— Ne šokiraj se — rekla mu je Vera. —
Dobićeš ti puškomitraljez ponovo. Dok se stiša
ljutnja. Drugi put pazi, nemoj da se zaneseš. Sta
bi bilo da je trebalo da štitiš odstupnicu, ili da
potpomažeš juriš?!
— U pravu si — rekao je Starka. — I drugo
vi su u pravu. Ali, eto, desilo mi se.
Vera se nasmejala i potapšala ga po ramenu.
— Bićeš ti opet puškomitraljezac!
Vera je iskoristila pobedu nad bugarskim po
licajcima kod Pelinca i komunistima i skojev
cima rekla:
— Ova pobeda će više nego ijedna dosad
podići u narodu ugled naše borbe. Narod je i
ovom prilikom video da se jedino mi borimo
protiv okupatora... U razgovoru s meštanima
treba da raskrinkavate ј četnike Draže Mihailovića, koji su u sprezi s neprijateljem. Bugari su
i u prvom svetskom ratu ubijali Srbe, a četnici
sada s njima sarađuju da ne bi pobedila prav
da, da ne bi pobedio narod, koji je presit vla
davine velikosrpske, i ne samo velikosrpske bur
žoazije, i koji hoće svoju državu, državu ravno
pravnih naroda, državu pravičnosti, državu bez
eksploatacije. Jednom reči — svoju državu.
POGIBIJA KOMANDANTA KARPOSA
Borci bataljona »Jordan Nikolov« stigli su
7. februara 1944. u Biljaču, gde je bilo oko 150
bugarskih policajaca, utvrđenih u zgradi osnov
ne škole. Novoformirani Operativni štab, koji je
komandovao svim jedinicama na tom terenu,
naredio je da se napadnu policajci u Biljači. Na
pad je trebalo da izvrše Udarni bataljon Drugog
južnomoravskog NOP odreda i Prvi kumanovski
bataljon »Jordan Nikolov«. Ostale jedinice (Čet
vrti terenski bataljon i Kosovski bataljon) bile
su na obezbeđenju oko Biljače.
Policajci, utvrđeni u zgradi, pružali su žilav
otpor. Borba je vođena ćelu noć 7/8. februara.
Jedan minobacač je otkazao, verovatno zbog ve
like hladnoće. Karpoš se zainteresovao zbog če
ga ručni engleski minobacač ne dejstvuje. Rekli
su mu da se nešto pokvarilo. On je uzeo mino
�bacač i počeo da ga opravlja. Stajao je pored
zida zgrade, ali ne iza zida, i baterijskom lam
pom na ručni pogon osvetljavao minobacač.
— Skloni se iza kuće! — dovikivali su mu
drugovi.
— Ma, ne brinite — odgovorio je i produžio
da čeprka po minobacaču.
— Ugasi tu baterijsku lampu, bar!
Karpoš je samo mahnuo rukom, kao da ka
že: »Šta mi dosađujete. Gledajte svoj posao«.
Neprijateljski vojnici su ga, verovatno, spa
zili ili su videli svctlost baterijske lampe, i ga
đali ga. Pogođen u srce, Karpoš je pao na sneg
bez ijedne reči.
Partizani su se povukli iz Biljače u pravcu
sela Sebrata s mrtvim Karpošem, proslavljenim
komandantom i legendarnim junakom još za ži
vota. Potištenost je bila velika.
Vera je bila utučena. Ona je s Karipošom
delila i dobro i zlo. Savetovala se s njim o svim
Sa sahrane legendarnog Karpoša: partijski
rukovodilac Vera Jocić (treća sleva, označena
strelicom) sluša oproštajni govor Karpoševog
brata Larga
�značajnim pitanjima. Podržavala ga u njegovim
odlukama, naročito kad bi u štabu bilo različi
tih mišljenja o jednoj stvari. Dopunjavali su se,
koristeći se vojničkim i političkim znanjem i
ispustvom. Oboje su bili nadareni. Prosto rođe
ni za vojevanje. Za širenje marksističke ideje,
za pomaganje drugovima i drugaricama da lak
še i brže shvate ciljeve borbe, kao i neposredne
zadatke. Oboje su bili energični, odlučni, kad je
trebalo biti takav. Ali i dobrodušni, blagi, čovečni. Svojom taktičnošću Vera je uspevala da Karpoševu plahovitost kanališe, ukoloteči, smiri.
Vraćali su se partizani pognute glave. Udar
je bio veliki. Gubitak nenadoknadiv. Vera je iš
la u koloni, obhrvana tugom, žaljenjem za do
brim drugom.
Ginuli su drugovi i ranije. Za svakim su os
tali tuga i sećanje. Ali, pogibija Karpoša bila je
nešto najtragičnije od svih tragičnih gubitaka.
Svakom borcu je sopstvena pogibija ili pogibija
druga bila moguća, čak, i prirodna. Ali pogibija
Karpoša — to niko nikad nije mogao ni da sa
nja. Karpoš je, po njihovom, bio neranjiv.
Gazila je Vera sneg i prisećala se mnogih
trenutaka. Ali joj iz glave nikako nisu izlazile
poslednje Karpošove reči, kada su mu drugovi
dovikivali da se skloni iza zgrade: »Ne brinite
za mene. Neće mene metak...«
A metak ga je, ipak, »hteo«, pronašao ga,
usmrtio.
Suze su klizile niz Verino lice. Ona ih nije
brisala, jer ih se nije stidela.
Posle podne, na groblju u Sebratu, oko otvo
rene rake, pored koje je ležao kovčeg s mrtvim
komandantom, stajali su partizani, borci — saborci. Stajali su njegovi Kumanovci, njegovi Vrananci, njegovi Kosovari, njegovi Cmotravci, nje
govi Skapljanci.
Improvizovani hor drhtavim glasom je otpevao Lenjinov posmrtni marš »Vi padoste žrt
vom i dadoste sve: krv, život, mladost, radi slo
bode«.
Od mrtvog Karpoša dirljivim rečima opro
stili su se, u ime prisutnih partizana i naroda kumanovskog i vranjanskog kraja, Živojin Nikolić
Brka, komandant Operativnog štaba, zatim Done
Filipovski, Panče Pešev.
Uzbuđenje je dostiglo vrhunac kad je kov
čegu prišao Karpošov rođeni brat Stojan Todo-
�rovski Largo, koji je bio komandir čete u bratovljevom bataljonu. Tvrda srca boraca nisu mogla
da izdrže. Suze su potekle niz njihova lica. Pla
kali su i prisutni seljaci, diveći se moralnoj sna
zi partizana, koji su umeli da mrze neprijatelja
i bezgranično da vole svoje drugove.
Posle Kai^poševe sahrane, Prvi kumanovski
bataljon »Jordan Nikolov« dobio je naređenje
da pođe na jug, u susret Glavnom štabu NOV i
PO Makedonije. Bataljonom je komandovao Andon Filipovski Done. Ovaj pokret bataljona bio
je u vezi s pismom Svetozara Vukmanovića Tem
pa da se na Kozjaku stvori baza za dolazak Glav
nog štaba.
I pored neizmernog bola, bataljon »Jordan
Nikolov« nastavio je svoju aktivnost na terenu
Kozjaka i Pčinje. On je, prema pismu druga Tem
pa, trebalo da stvori bazu na Kozjaku. Da bi se
to ostvarilo potrebno je prethodno razbiti četni
ke Draže Mihailovića.
U to vreme na terenu je bio samo bataljon
»Jordan Nikolov«. Terenski bataljon Drugog južnomoravskog NOP odreda otišao na svoj teren
Done Filipovski je preuzeo Karpoševit dužnost
�Vranje — Kumanovo. On više nije bio pod Ope
rativnim štabom. Kosovski i udarni bataljon (koji
je manevrisao na svim terenima) otišli su za ne
koliko dana na Skopsku Crnu goru gde je treba
lo da prihvate jednu grupu od 100 ljudi sa Ko
sova.
Od drugova iz Kumanova štab bataljona »Jor
dan Nikolov« je zatražio najnužnije za tehniku.
Najvažnije je bilo da se nabavi šapirograf da
bi se vesti, leci, proglasi i drugi propagandni ma
terijali mogli da umnožavaju.
— Narasli smo na 250 boraca — rekla je Vera u razgovoru sa članovima štaba bataljona. —
Možda bi bilo dobro da stvorimo još jednu je
dinicu.
— Rašćemo mi još.
— Sigurno — odgovorila je. — S tim u vezi
i treba da formiramo veći broj jedinica. Nove
bataljone, brigade.
Kad je u štab bataljona »Jordan Nikolov«
stigla naredba Glavnog štaba NOV i PO Make
donije o preformiranju bataljona, Vera je bi
la ispunjena zadovoljstvom i zbog toga što je,
eto, predvidela odluku višeg vojnog rukovodstva.
— Mora da si znala šta se priprema. Vi ko
mesari svašta znate — zadirkivali su je drugovi.
— Nisam znala. Zar je teško predvideti ne
što na osnovu poznavanja stanja i situacije?
U selu Baj lovcu, 22. februara 1944, reorganizovan je Prvi kumanovski bataljon »Jordan
Nikolov«. Formirana su dva bataljona: Prvi, udar
ni, pod nazivom »Hristijan Todorovski Karpoš«
i Drugi »Jordan Nikolov«. Za komandanta Prvog
udarnog balaljcna postavljen je Andon Filipovski Done, za njegovog zamenika — Stojan To
dorovski Largo. za političkog komesara — Meto
dija Kotevski Slobodan, a za njegovog zamenika
Olivera Jocić Vera.
Komandant Drugog bataljona u tom trenut
ku nije bio naimenovan. Zamenik komandanta
postao je Panče Pešev, politički komesar — Vančo Unkovski, njegov zamenik — Tomo Sofronievski Josif.
— Sada smo udarni bataljon, drugovi! —
oduševljeno je rekla Vera. — Sad pred nama
�stoje ozbiljniji zadaci. Ne smemo da budemo
drukčiji — nego udarnici. To je velika čast za
nas. Budimo dostojni tog naziva: udarni, kao i
imena našeg legendarnog druga Karpoša!
— A šta je sa štabom?
— Kojim štabom?
— Štabom oba bataljona. Ko će da rukovo
di akcijama i operacijama oba bataljona?
— Oba bataljona će dejstvovali samostalno,
kao što je do sada dejstvovao jedan bataljon.
Sutradan posle formiranja bataljona odr
žano je savetovanje partijske organizacije bata
ljona. Tema je bila omasovljavanje jedinica i
razvijanje oružane borbe protiv okupatora i nje
govih pomagača, podizanje njihove borbene vrednosti. Redali su se govornici i iznosili svoje
predloge.
U kratkom, ali jezgrovitom izlaganju, Vera
je bila veoma odlučna:
— Drogovi, mi moramo dosledno da sprovodimo sve zadatke koje postavlja Partija, a ko
ji se odnose na neprekidno izgrađivanje lika ko
muniste, onakvog lika kakvog zahteva naša revo
lucija. Zatim, koji se odnese na maksimalno ja
čanje borbenih dejstava radi većeg doprinosa
naših jedinica konačnom oslobođenju zemlje od
okupatora i domaćih izdajica. Naročito, drugo
vi, treba posebnu i veću pažnju da posvetimo
prijemu novih članova u Partiju. Dosadašnja pra
ksa je prevaziđena. Mi smo se učaurili, bojeći se
da nam neprijatelj ne podmetne provokatore.
Onda nas je bilo malo. Sada svakim danom do
laze novi borci. S njima treba raditi. Starije bor
ce, koji su se istakli u dosadašnjim borbama,
treba da primamo u Partiju. Mi imamo izvanred
ne borce. Oni su dosad pokazali i dokazali da se
bore za interese naroda, da im ti interesi leže na
srcu. Spremni su i svoj život da daju za stvar
oslobođenja. Zar to ne pokazuje kolika je njiho
va svest? Zar to ne govori o tome da oni dosle
dno sprovode liniju Partije? Zar oni nisu zreli
za Partiju?...
Na savetovanju su doneti mnogi važni za
ključci u vezi sa predstojećim širenjem oružanog
ustanka u kumanovskom kraju.
Vera je na jednom sastanku partijskog biroa
bataljona dala karakteristiku vojno-politioke si5 Vera Jocić
�tuacije na terenu na kojem se borio raniji Prvi
kumanovski bataljon »Jordan Nikolov«:
— Kao prvo, narod ovog kraja, mislim na
Kozjak, Pčinju i kumanovsku okolinu, uverio se,
blagodareći našoj pravilnoj politici i vojnoj ak
tivnosti, da smo mi, narodni partizani, jedina
vojska keja se bori protiv okupatora, odnosno
za slobodu svih naših naroda, njihovih životnih
interesa. Drugo, naši vojni uspesi protiv okupa
tora i četnika, imam u vidu i borbu vranjskih
i kosovskih partizana, ojačali su i učvrstili, i to
krvlju, bratstvo i jedinstvo Srba, Makedonaca,
Crnogoraca i Siiptara. Treće, mi smo uspeli da
razorimo bugarsku vlast na ovom terenu i pru
žimo uslove za stvaranje naše, narodne vlasti
u vidu narodnooslobodilačkih komiteta. Na taj
način smo narod ovog kraja oslobodili raznih
davanja, rekvizicija, dažbina bugarskim vlasti
ma. Četvrto, ideološko-političkim radom na ovom
terenu uspeli smo da raskrinkamo izdajničku
ulogu četnika Draže Mihailovića, a vojnički da
ih pebedimo tako da oni sada nisu, gotovo, ni
kakva snaga. Još jedan udarac da im zadamo, i
oni će prestati da postoje kao vojnička organi
zacija. Peto, ovakvi naši dosadašnji vojno-politički uspesi, kao i predstojeći, koji će biti veći
od ovih, izazvaće reagovanje Bugara. Znači, tre
ba da očekujemo poslednje pokušaje okupato
ra da nas se reši. Pogotovu što će Nemci, u do
gledno vreme, morati da napuste južne krajeve
Balkana zbog skraćivanja fronta. Da bi im li
nija povlačenja Solun — Beograd bila slobodna,
oni će baciti Bugare u odlučujuću borbu protiv
nas. Zbog čega bi oni krvarili kad to za njihov
račun mogu da urade Bugari. Imajući sve to u
vidu, mi moramo da se pripremimo za odlučuju
će borbe. Mislim, vojnički i politički. Moramo
više da se omasovimo, odnosno da stvaramo i
stvorimo više vojnih jedinica, da za te jedini
ce osposobimo i osposobljavamo rukovodeći voj
nički kadar. Dalje, da razvijamo veći politič
ki rad među stanovnicima sela i varošica. Da
formiramo narodnooslobodilačke organe vlasti,
koji, između ostalog, treba u većoj meri da po
mažu naše vojne jedinice. Partiju i SKOJ tre
ba više da otvorimo, iz poznatih razloga. Jednom
reči, pred nas se postavljaju mnogo veći zadaci
nego što je to do sada bilo. Izvršavajući uspešno te zadatke, omogućićemo pobedu naše naro
dnooslobodilačke vojske i Partije.
�FORMIRANJE TREĆE MAKEDONSKE
UDARNE BRIGADE
Glavnj štab NOV i PO Makedonije i Centralni komitet Komunističke partije Makedonije
doneli su zaključak na Prespanskom savetovanju o formiranju većih vojnih jedinica — bata
ljona i brigada. Ovaj zaključak bio je u vezi s
razgaranjem narodnooslobodilačke borbe u Ma
kedoniji, južnim delovima Srbije i Kosova.
U jutarnjim časovima 26. februara 1944, u
selu Žegljanu, udaljenom od Kumanova samo
12 kilometara, postrojili su se Prvi udarni ba
taljon »Hristijan Todorovski Karpoš« i Drugi
bataljon »Jordan Nikolov«, kao i Bitol jsko-prespanski bataljon »Stiv Naumov«.* Osim njih pri
sutni su bili i borci Kosovskog bataljona i Dru
gog južnomoravskog NOP odreda. Bio je prisu
tan i bugarski partizanski bataljon »Hrisio Botev«.
Ispred zgrade osnovne škole, u dvorištu, sta
jali su seljaci, seljanke i deca. Svi su čekali da
se pojave članovi Glavnog štaba NOV i PO Ma
kedonije. Ispred svakog od postrojenih bataljo
na stajali su članovi štaba. Među članovima šta
ba Prvog udarnog bataljona »Hristijan Todorov
ski Karpoš«, stajala je i Vera, vidno uzbuđena.
»Postajemo vojska«, mislila je.
Komandant Tihomir Miloševski Tićo vojnič
kim korakom uputio se prema rukovodstvu Glav
nog štaba, iz kojeg se odvojio komandant Glav
nog štaba Mihajlo Apostolski i primio raport. Po
sle toga obojica su se uputila sredini postrojenih
bataljona. Apostolski je pozdravio borce sa:
— Smrt fašizmu!
— Sloboda narodu — odjeknulo je iz stotinu
grla.
I prisutni seljaci su odgovorili istim pozdra
vom kao da su i oni u stroju.
Apostolski se popeo na balkon škole, na ko
jem su bili ostali rukovodioci, i obratio se pri
sutnima rečima kojima je istakao osnovne za
datke, a koji su se odnosili na borbu makedon
* Stevan N aumov Sliv, se k re ta r MK KPJ za Bitolj
privrem enog PK KPJ za M akedoniju, poginuo 12. IX 1942;
rodnog heroja proglašen 29. VII 1945.
član
�skog naroda i predstojeće događaje koji će doneti slobodu Makedoniji u okviru nove Jugosla
vije.
Kad je Apostolski završio pročitana je na
redba Glavnog štaba o formiranju Treće make
donske udarne brigade. Za komandanta postav
ljen je Tihomir Milošević Tićo, za njegovog zamenika Boris Milevski, za političkog komesara
Kiril Mihajlovski Grujica, za njegovog zamenika
Zlatko Biljanovski Mihajlo. U sastav brigade uš
li su bataljoni »Stiv Naumov«, »Hristijan Todorovski Karpoš« i »Jordan Nikolov«.
Čitanju naredbe prisustvovalo je više od 700
boraca. Nikada dotle na ovom terenu nije bilo
toliko boraca sakupljenih na jednom mestu. To
je impresivno delovalo na žitelje Žegljana i oko
line.
Ustanovljena je bila i brigadna zastava. Ko
mandant brigade Miloševski pročitao je naredbu
po kojoj se za zastavnika (barjaktara-znamenosca) postavlja Blagoja Arsovski Starka.
Na skupu je govorio i Svetozar Vukmanović
Tempo. On je ukazao na herojstvo makedonskog
naroda, na epopeju februarskog i bogomilskog
pohoda, širenje narodnog ustanka, natčovečanske napore partizana, koji su savladali sopstvenu
nemoć i iscrpljenost u borbi protiv prirode i ne
prijatelja. Tempo je govorio i o epopeji jugoslovenske revolucije.
Posle svečanog dela počela je priredba. Otpevano je nekoliko narodnih i partizanskih pesama. Nije izostao ni »vrabac«, specijalnost bora
ca bataljona »Stiv Naumov«.
Istog dana, 26. februara 1944., Glavni štab sa
svim prišlapskim delovima, predstavnici narodne
vlasti, delegat Vrhovnog štaba NOV i PO Jugo
slavije, članovi CK KPM, borci Treće makedon
ske udarne brigade, južnomoravskih i kosovskih
bataljona uputili su se prema manastiru Prohor
Pčinjski.
Sledećeg dana, 27. februara 1944., bilo je organizovano savetovanje u prostorijama manasti
ra sa svim vojnim i političkim rukovodiocima
brigade, bataljona i četa, predstavnicima Južnomoravaca, Kosovara, zatim prištapskih jedinica
i narodne vlasti. Prisutni su bili i Svetozar Vuk
manović Tempo, Mihajlo Apostolski, Strahil Gi-
�gov, Mara Naceva, Ljiljana Calovska, Veselinka
Malinska Lina i drugi. Savetovanju je prisustvo
vala i Vera, kao zamenik političkog komesara bataljona »Hristijan Todorovski Karpoš«, odnosno
sekretar partijskog biroa bataljona.
Na savetovanju su razmotrena sva pitanja
koja su se postavljala pred revolucionarne sna
ge Makedonije i juga Srbije, kao i Kosova.
Pre podne se govorilo o političkim prilika
ma i problemima razvoja narodnooslobodilačke
borbe Jugoslavije, odnosno Srbije i Makedonije.
Delegat Vrhovnog štaba podneo je referat u ko
jem je istakao težak položaj Hitlerove Nemačke
i njenih saveznika na istočnom frontu, u severnoj Africi i našoj zemlji. Veći deo njegovog izla
ganja odnosio se na odiuke koje je doneo AVNOJ
u Jajcu, 29. novembra 1943. godine.
Posle podne razmatrana su, uglavnom, voj
na pitanja, od kojih je zavisio budući razvoj us
tanka u jugoistočnoj Srbiji i scveroistočnoj Ma
kedoniji.
Čitanje popularnog »vrapca« na priredbi povodom
formiranja Treće makedonske udarne brigade
69
�Pred kraj savetovanja Tempo je komandnom
kadru Treće makedonske udarne brigade, Dru
gog južnomoravskog NOP odroda i Kosovskog
bataljona stavio u zadatak razbijanje četnika i
njihovog »Vardarskog korpusa«. Njihovim raz
bijanjem dobila bi se slobodna teritorija, koja
bi obuhvatala područje: Kumanovo — Kriva Pa
lanka — planina Besna Kobila — Vranje.
RAZBIJANJE ČETNIČKOG
»VARDARSKOG KORPUSA«
70
Shvatajući značaj zaključaka savetovanja u
manastiru Prohor Pčinjski, Vera je razmišljala
0 njihovom praktičnom sprovođenju u bataljonu
»Hristijan Todorovski Karpoš«.
— Na birou ćemo razraditi plan sprovođenja
zaključaka — rekla je članovima biroa. — Za
ključci su od dalekosežnog značaja. Oni odraža
vaju suštinu trenutka i daju perspektivu razvo
ja na vojnom i političkom polju. Oni sadrže stra
tegiju i taktiku naše borbe na ovom terenu, i
ne samo na ovom terenu, nego i šire.
Međutim, Vera nije stigla da sazove sastanak članova biroa, jer su partizanske jedinice
(Treća makedonska udarna brigada, Kosovski bataljon, Drugi južnomoravski NOP odred i bugar
ski bataljon »Hristo Botev«) krenule iz manasti
ra Prohor Pčinjski da bi se sukobile i definitiv
no razbile i uništile četnike na ovom terenu.
U toku 27. i 28. februara 1944, partizanske
patrole utvrdile su da su se četnici sakupili u
okolini sela Pretina, Sipančevac, Baraljevac i
Seace. Očigledna je bila namera četnika: napasti
partizane dok su još u manastiru.
Razgovarajući s komandantom bataljona, Andonom Filipovskim Donetom, Vera je rekla:
— Zadatak, koji smo dobili izvršavamo u po
godnoj situaciji, što se ogleda u tome da su sve
četničke brigade u sastavu »Vardarskog korpu
sa« grupisane na jednom mestu. To nam omog
ućuje da ih napadnemo, razbijemo, a zatim do
krajčimo. S tim u vezi treba sve borce upozna
ti s predstojećim zadatkom. Naročito treba na
glasiti značaj predstojeće borbe. Treba borcima
reći da je ovo odlučujuća borba protiv četnika
1 da posle nje četnici u ovom kraju neće biti vi-
�še nikakva snaga. Njihov uticaj posle ove bor
be treba da bude sveden na nulu. Ako ne uništi
mo »Vardarski konpus« nećemo moći ustanak u
kumanovsko-vranjskom području da omasovimo,
jer delu naroda još nije potpuno jasna izdajnič
ka uloga četnika Draže M:hailovića. Zbog toga
pojedini seljaci nasedaju četničkoj propagandi,
pa ih pomažu ili im se pridružuju, odnosno stu
paju u njihove jedinice.
Pre nego što su partizanske jedinice krenu
le u praskozorje 29. februara 1944. borcima je
objašnjen značaj predstojeće borbe, koja je .po
čela oko 9,30 časova žestokom vatrom s obe stra
ne.
Vera je bila na desnom krilu Drugog bataljona, porod komandira čete. Jedinice su sporo na
predovale. Nekoliko nedovoljno sinhronizovanih
napada četnici su odbili. Vera je pratila situaciju
i čekala najpovoljniji trenutak. Kad je na kraj
njem desnom krilu jedna južnomoravska jedini
ca krenula u naipad Vera je podstakla komandi
ra:
— Naredi juriš. Sad je trenutak za napad!
Komandir još nije izdao naredbu za juriš,
Vera je u nekoliko skokova već bila ispred čete.
— Napred »karpošovci«, uzviknula je iz sveg
grla.
Kad je pao mrak prekinula je borba koja
je trajala 10 časova. Borci svih jedinica presta
li su da ih gone. Posle kraćeg marša, svi bataljoni sakupili su se u selu Seace. U Operativnom
štabu sakupljeni su podaci o četničkim gubici
ma. Zarobljeno je bilo 100 četnika, među koji
ma su pojedini komandiri i poverljiva lica. Sed
morica od njih, kao poznati zločinci, osuđeni su
od vojnog suda i streljani. Zapljenjeno je preko
100 pušaka, 2 puškomilraljeza, 6 automata, mi
nobacač, više bombi, municije i drugog vojnog
materijala.
U popodnevnim časovima 1. marta 1944. Svetozar Vukmanović Tempo održao je govor zarob
ljenim četnicima i pozvao ih da stupe u parti
zanske redove. Ovom pozivu odazvalo se oko 50
četnika. Ostale su partizani pustili kućama, pod
uslovom da se više nc bore u četničkim redo
vima.
Borba protiv »Vardarskog korpusa« bila je
vatreno krštenje Treće makedonske udarne bri
gade.
�Analizirajući vojnički uspeh, na sastanku bi
roa Drugog bataljona »Hristijan Todorovski Karpoš«, kojim je rukovodila Vera, rečeno je da je
»Vardarski konpus« uništen i da on nikad više
neće moći da se obnovi. Vera je rekla:
— Sad nam predstoji političko likvidiranje
četničkog uticaja u selima severno od Kozjaka,
Široke i Rujen planine. Da bismo izvršili i ovaj
zadatak, naše jedinice će poći po selima koja su
donedavno bila pod četničkim uticajem. Tom
prilikom držaćemo zborove, ali je potrebno da
svaki pojedinac razgovara sa seljacima i seljan
kama i ukazuje im na izdajničku ulogu četnika,
na njihovu spregu s bugarskim i nemačkim oku
patorom i na njihove posleratne ciljeve: uspo
stavljanje kraljevine Jugoslavije u kojoj bi opet
vladala velikosrpska buržoazija, s Karađorđevićima na čelu.
Uništavanjem četnika na vranjsko-kumanovskom terenu počela je nova etapa u razvoju narodnooslobodilačke borbe na tom području. S
tim u vezi došlo je do formiranja Šeste južnomoravske brigade.
U ZASEDI NA RUJEN-PLANINI
Borci su se 15. marta 1944. posle podne, spu
stili niz blage padine Rujen planine i pred sum
rak stigli u selo Biljaču. Iste večeri održan je
zbor, kojem je prisustvovalo više od stotine se
ljaka. U selu su partizani noćili.
Dolazak partizana u dolinu Južne Morave uz
budio je Bugare, jer su jedinice NOV i POJ bile
svega dva kilometra udaljene od glavnog puta i
samo 4 kilometra od železničke linije Skoplje—
Niš. Dolaskom u neprijateljsku blizinu, partiza
ni su hteli neprijatelja da izvuku iz Preševa i
Bujanovca, gde su njihove jedinice bile utvrđe
ne, i da ga lakše tuku na terenu kojeg bi sami
odabrali.
Oko 6 časova jedna bugarska patrola upala
je u Biljaču, gde je bio vod Kosovskog bataljo
na. U kratkoj borbi od 15 bugarskih policajaca
i vojnika 4 su ubijena. Bugarske jedinice smeštene u Preševu i delovi koji su im noću, između
15. i 16. marta 1944, došli kao pojačanje, odmah
su krenuli u napad na partizane.
�Vera je s jednom četom imala zadatak da
obezbeđuje Rujen kao dominantan vrh i da ne
dopusti neprijatelju da ga zauzme.
U drugim uslovima četa od 30 do 40 boraca
bila bi dovoljna za izvršenje ovog zadatka, kad
bi u blizini bila neka druga jedinica na koju bi
se ova oslanjala.
Dok je Vera sa četom bila na .položaju, pri
stigla je grupa od tridesetak novih boraca koji
su delom bili iz Skoplja, a delom iz Kumanova.
Ovu grupu prihvatio je u selu Pelince Zlatko Biljanovski Mihajlo, zamenik političkog komesara
brigade. Kad ih je videla, Vera je rekla:
— Baš sam razmišljala odakle bih mogla da
dobijem pomoć, a evo, pomoć stiže iznenada. S
četom i drugovima koji su došli smatram da će
mo uspeti da zadržimo vrh do povlačenja bri
gade.
Upoznavši ih s položajem, Vera je Biljanovskom i drugovima pokazala neprijateljsku kolo
nu, koja se kretala s leve strane sela Biljače, iz
pravca sela Bratoselce i kote 648, a u pravcu Rujena i kote 862, na kojoj su bili Vera, Biljanovski i ostali. Neprijatelj je hteo da zauzme njihov
položaj da bi partizansku glavninu mogao da
napadne s leđa. Bugarska kolona, koja je išla ka
Verinom položaju, brojala je oko 200 do 300 lju
di. Položaj čete bio je dobar, ali je bila velika
razlika u broju. Opasnost je bila utoliko veća
što štab brigade nije bio u mogućnosti da primeti ovu kolonu neprijateljskih vojnika, koja se
kretala pod »mrtvim uglom«. Vera, Biljanovski
i ostali drugovi posmatrali su kolonu, koja je iš
la slobodno.
— Oni, sigurno, ne znaju da smo mi ovde
čim tako idu serbez — rekla je Vera. — Znači,
u izvesnoj smo prednosti da ostanemo neprimećeni i da sačekamo neprijatelja pripremni za bor
bu. Naš napad biće iznenadan i efektan...
Bugari su išli kao da pred sobom nemaju
partizane.
— Ja bih — rekla je Vera — nove drugove,
koji su došli bez oružja i ratnog iskustva, raspo
redila u četi. Tako ćemo proširiti naš front i
sprečiti, eventualnu, paniku. Novajlijama ćemo
dati bombe da bi i oni mogli da učestvuju u bor
bi. Drugog oružja nemamo za njih.
Prema kretanju Bugara, moglo se zaključiti
da im treba još jedan čas da stignu do položaja
čete koja ih je očekivala.
�— Ako uspemo da ih nateramo da legnu i
da se tako brane, imaćemo vremena da obavestimo štab brigade da nam, eventualno, pošalje po
moć.
Čekajući bugarsku kolonu, borci su slušali
odjeke borbe, koja je počela da se vodi još od
9 časova. Bugarski bataljon, u jačini od oko 700
ljudi, potpomognut policajcima, naipao je par
tizanske položaje. Oko 10 časova partizanski bataljoni slomili su prvi juriš bugarskih vojnika i
policajaca. Oko 11 časova neprijatelj je ponovio
juriš. Opet je bio odbijen. Oko 12 časova Buga
ri su bili konačno zaustavljeni, pošto su pretrpeli
velike gubitke. Svi njihovi pokušaji da se domognu partizanskih .položaja, bili su uzaludni.
Borba se produžila do 15 časova. Obe stra
ne čvrsto su držale zauzete položaje. Bugarska
kolona, koja je htela da zaobiđe položaj brigade
i koja je išla pravo na položaj čete, približila se
na oko 100 metara i razvila se u streljački stroj.
Ne zbog toga što je posumnjala da na vrhu ima
partizana, nego što, po vojnim pravilima, svaki
vrh, bez obzira na to da li je branjen ili nije
branjen, treba da se zauzme u streljačkom stro
ju. Kad se stroj dovoljno razvio i došao na ćelu
širinu čete, na 50 do 60 metara, Vera je odsečno komandovala:
— Pali!
Tri puškomitraljeza, desetina automata, puš
ke i nekoliko desetina bombi, razbili su tišinu na
Rujenu. Bugari su bili potipuno iznenađeni. Ni
su mogli da se osveste, da dođu k sebi od izne
nađenja, koje su im priredili Vera i njeni bor
ci. Bezbrižno kretanje pretvorilo se u paniku, ko
ja je zahvatila Bugare. Vera je korutrolisala po
ložaj. Novodošavšima je govorila da ne budu
previše radoznali, da bez razloga ne dižu glavu,
a i da se ne plaše. Mitraljescima je govorila da
ne gađaju pojedince, nego da tuku guste redove
neprijatelja.
Zaseda je potipuno uspela. Bugari su se dali
u panično bckstvo, a da nisu nimali pojma na
kakve su snage naišli. Partizani su pucali za nji
ma dok su oni jurili bezglavo niz padine Rujena. Dan se bližio kraju. Vera je stajala na jed
noj steni i posmatrala izbezumljenog neprijate
lja, koji je bežao kao da ga juri partizanska di
vizija. Njena gusta, crna kosa vijorila se na vetru. Posmatrala je borce i zadovoljno se smešila
�zbog postignutog uspeha, koji je bio rezultat do
bro smišljene taktike.
Mrak se polako spuštao. Pucanje se više nije
čulo. Samo .po neki kuršum.
— Znači, može i sa tridesetoricom da se pobedi nadmoćniji neprijatelj — zadovoljno je re
kla Vera. — Kakva pobeda... Osnovno je da čovek nikad ne podlegne malodušnosti i da se uz
mu u obzir sve mogućnosti.. . Lepa pobeda, za
ista!
Partizani su se povukli prema selu Svinjište, jer je na železničku stanicu Bukurovac stig
la kompozicija bugarske fašističke vojske, a ma
lo dccnije i kamioni puni vojnika i policajaca.
Ove neprijateljske snage, jačine jednog bataljona, stigle su iz Kumanova i Vranja. Bugarima
ništa drugo nije ostalo, nego da pokuipe oko 30
mrtvih i ranjenih vojnika i policajaca i da se po
vuku u svoje garnizone.
— Iako nismo imali plen u ovoj borbi, ona
je veoma značajna — govorila je Vera — jer
smo pokazali narodu ovog kraja da možemo uspešno da se borimo protiv neprijateljskih jedi
nica.
NAPADI NA RISTOVAC I
ZLETOVSKE RUDNIKE
Posle odmora od 10 dana Treća makedon
ska udarna brigada i Kosovski bataljon pripre
mali su se za napad na železničku stanicu Ristovac, koja je za neprijatelja bila veoma važna,
jer je bila na glavnoj arteriji — pruzi Beograd
— Skoplje — Solun. Naređenje je glasilo da par
tizanske snage napadnu u noći 27/28. marta 1944.
ristovačku stanicu. Zadatak je bio: uništiti živu
silu neprijatelja — oko 250 bugarskih i nemačkih vojnika, stanične zgrade sa svim uređajima
za regulisanje saobraćaja, kao i vodocrpnu pum
pu, zgradu ložionice sa svim uređajima za opravku lokomotiva i vagona. Zatim, uništiti sve
zgrade u kojima je upravno-administrativni apa
rat iz nekoliko opština, kao i miniranje železničkog mosta na Južnoj Mora vi.
Zajednički štab Treće makedonske udarne
brigade i Kosovskog bataljona — Operativni štab
(komandant Tihomir Miloševski Ti.ćo, zamenik
�komandanta Milan Zečar Obren*, politički ko
mesar Kiril Mihajlovski Grujica, zamenik poli
tičkog komesara Savka Javorina Šaša) odredio
je konkretne zadatke. Oni su se sastojali u sledećem: Prvi bataljon Treće makedonske udarne bri
gade napašće železničku ložionicu i uništiće je.
Drugi bataljon brigade (bez jedne čete) ostaje
u rezervi. On će biti upotrebljen u zavisnosti od
razvoja događaja, odnosno od situacije. Treći ba
taljon napašće železničku stanicu, uništiće sve
uređaje u zgradi, vodovodnu pumpu za snabdevanje lokomotiva vodom. Posle toga iza stanice
miniraće i razrušiće sve zgrade, koje su služile
bugarskim i nemačkim vojnicima i činovnicima.
Jedna četa Drugog bataljona upućuje se u prav
cu Bujanovca sa zadatkom da digne u vazduh
prugu južno od grada.
Kosovski bataljoni treba da razbiju nepri
jateljsku odbranu ispred železničkog mosta i za
tim da miniraju i razruše most na Južnoj Moravi, severno od železničke stanice. Dve čete kod
sela Rataja razrušiće drveni most na Južnoj Moravi. Posle toga da obezbeđuju desno krilo od,
eventualnog, prodora neprijatelja u pozadinu par
tizanskih jedinica, koje napadaju železničku sta
nicu i most.
Pre polaska na izvršenje zadatka svi članovi
štabova bataljona i četni rukovodioci razradili
su plan napada. Vera se angažovala da se sve
pripremi do u tančine.
— Od prethodne dobre razrade plana napa
da zavisi usipeh svake akcije — govorila je. —
Zbog toga ne smemo ništa zanemariti, odnosno
zapostaviti.
Napad je počeo u 23 časa. Cim su Bugari
osetili prisustvo partizana otvorili su vatru iz
puškomitraljeza i teških mitraljeza, koji su bili
u rovovima ispred železničke stanice. Partizani
su bili toliko blizu da su se dovikivali s Bugari
ma.
Borci Trećeg bataljona za manje od pola ča
sa savladali su otpor bugarskih i nemaokih voj
nika i uspeli da izbiju ispred staničnih zgrada.
Tu su bombaši došli do izražaja. Sve zgrade u
roku od jednog časa bile su u rukama partiza
na. Bugarski i nemački vojnici bežali su u prav
*Milan Z ečar O bren, poginuo 5. VI 1944., za narodnog he
ro ja proglašen 5. V II 1951.
�cu Južne Morave. Borci su počeli da ruše zgra
de, pošto su prethodno demolirali i uništili sve
instalacije.
U dve blokirane zgrade, iza železničke stani
ce, bugarski i nemački vojnici nisu hteli da se
predaju, pa su partizani aktivirali mine. U raz
rušenim zgradama našlo je smrt 20 nemačkih i
30 bugarskih vojnika i oficira. Uništena je bila
i vodocrpna stanica. Zapaljeni su bili i lokomo
tiva i vagoni.
Da bi se nanela veća šteta naređeno je Dru
gom bataljonu, koji je bio u rezervi, da pomogne
u paljenju svih važnih objekata. Zapaljene su i
uništene četiri kompozicije od preko 100 vago
na, natovarenih žitom i drugom robom, kao i 7
lokomotiva. To je moglo da se izvede, jer je na
stanici zaplenjeno preko 10.000 litara benzina.
Kosovske jedinice (bez dve čete) napale su
bugarska obezbeđenja na desnoj strani železničkog mosta. Posle jednočasovne borbe uspele su
da savladaju otpor bugarskih vojnika. Most ni
je mogao biti miniran, zbog jednog nepredviđe
nog malera. Konj s minama uplašio se od puc
njave, oteo se konjovocu i utekao u noć. Dve če
te Kosovara uništile su drveni most na Južnoj
Moravi i onemogućile bugarsko pojačanje, koje
se uputilo iz Vranja, da napadne iza leđa borce
Trećeg bataljona.
Prvi bataljon nije uspeo da izvrši svoj zada
tak — miniranje ložionice. Četa Drugog bataljo
na, koja je bila upućena ka Bujanovcu, uspela
je da digne u vazduh voz, koji je iz Kumanova
pošao ka Ristovcu.
Posle ponoći izdata je naredba o povlačenju
svih partizanskih jedinica. Bataljoni su se saku
pili istočno od stanice i počeli da se izvlače u
pravcu sela Gornji Ristovac. U svanuće 28. mar
ta 1944. godine svi bataljoni stigli su u selo
Rusce.
— Čeka nas novi zadatak — rekla je Vera
članovima Partije i SKOJ-a. — Naša brigada napašće rudnike i uništiće objekte u Probištipu.
Među njima su električna centrala, odeljenje separacije olova, odeljenje planiranja i drugi. Cilj
napada je da onesposobimo rudnike, a samim
tim i eksploataciju olova, tako potrebnog nepri
jatelju za njegovu ratnu i drugu industriju. Zbog
toga naša akcija mora u potpunosti uspeti... Uostalom, kao i nedavni napad na Ristovac.
�78
Borci Treće makedonske udarne brigade i
Kosovskog bataljona počeli su napad u 4 časa,
3. aprila 1944. godine. Iznenađenje je bilo potpu
no. Napad je bio izveden veoma brzo. Dok se
bugarsko-nemačka posada snašla, partizani su ov
ladali svim glavnim rudničkim postrojenjima u
Probištipu. Nemci i bugarski policajci pružali
su žilav otpor iz utvrđenih zgrada. Međutim, po
sle jednočasovne borbe otpor je bio slomljen.
Oko 6,30 časova napad na Dobrevo i Probištip bio je završen i jedinice su počele da se po
vlače, pošto su prethodno minirale i zapalile elek
tričnu centralu, glavni lift za spuštanje rudara
u jame, zgradu separacije olovne rude, zgradu
za planiranje. Borci su oštetili i druge objekte.
Kosovari su razorili žičaru za prevoz rude iz
Dobreva za Probištip. Njima je prišlo dobrovolj
no 120 rudara.
Koračajući pored kolone, Vera je bila neraspoložena. Poginuo je Andon Filipovski Done,
komandant Drugog bataljona »Hristijan Todorovski Karpoš«, zatim komandir 1. čete Aco Skopljanče, Rada Mihajlova, Mile Lukić i Blagoje Dimitrovski. Kosovari su imali 4 mrtva.
— Zadatak smo u potpunosti izvršili... Mo
ram reći da ste se borili kao što treba — rekla
je borcima pored sobe, koji su, kao i ona, bili
utučeni.
— A, ti? Zar se i ti nisi borila?
— Eh, ja ...
— Za sve vreme bila si sa nama. Jurišala si
i pucala kao i mi. Čak i bolje.
Vera je odmahnula rukom.
— Otišao je još jedan prvoborac iz Kumanova, naš divni Done. A koliko li će nas tek još
otići do kraja — kao za sebe rekla je Vera.
Išla je pored kolone snuždena.
»Pre dva meseca on se opraštao od Karpoša... Sad će neko od nas da se oprosti od nje
ga, Doneta...«
— Šta misliš — trgao ju je glas borca iz ko
lone — koliko dugo rudnici neće moći da rade?
— Mislim, nekoliko meseci. Tri do četiri, verovatno.
(Rudnici, stvarno, tri meseca nisu mogli bi
ti eksploatisani).
— Koliko smo im vojnika pobili? Da li se
zna?
�— Preko 110 nemačkih i 70 bugarskih voj
nika, oficira i policajaca.
— Ima li i zarobljenih?
— Pedeset jedan »bajaganja« pao nam je
u ruke.
U borbi je zaplenjeno: 2 puškomitraljeza, 40
pušaka, 6 sanduka municije, 2 radio-aparata i
drugog materijala.
U periodu od 12. do 25 aprila 1944. borci
Treće makedonske udarne brigade i Kosovski
NOP odred, sa svoja dva bataljona, nisu izvodi
li nikakve akcije. To vreme je iskorišćeno za od
mor, vojnostručni i politički rad.
Treća makedonska udarna brigada odmara
la se u selu Arbanaško, a Kosovski NOP odred
u selu Ramno.
Jednog dana Angel Mojsovski Vančo i Vera
sedeli su i razgovarali.
Malo zamišljena, Vera je rekla:
— Hoću da mi daš reč da ćeš učiniti ovo
što ću od tebe zatražiti!
Mojsovski ju je pogledao iznenađeno.
— Prvo mi reci šta hoćeš, pa ću ti onda da
ti ili ne dati reč.
Vera ga je pogledala u oči.
— Ako ti kažem, onda mi nećeš dati reč.
— Onda li ne mogu dati reč.
— Moraš mi dati reč! — insistirala je.
— Zbog čega insistiraš? Kako mogu da ti
dam reč »na neviđeno«?
— Cućeš. Daj mi reč!
Bila je uporna i Mojsovskom opiranje ni
šta nije pomoglo. Odlučio je da joj da reč.
— Dobro, dajem ti reč!
Vera je ćutala. Nije odmah progovorila.
— U slučaju da budem tako ranjena da ra
na izmeni moj sadašnji izgled, molim te da me
ubiješ!
Mojsovski se zabezeknuo od čuda. Svemu
drugom se više nadao, nego tome. Ona je videla
njegovo zaprepašćenje.
— Čudiš se, a?
— Šta ti pada na pamet — progovorio je po
sle prvog iznenađenja. — Ne dolazi u obzir...
Vera je nastavila, kao da govori za sebe:
�— Da, da, svi ćete se vi posle rata oženiti.
Svako će sebi naći lepu drugaricu. A ako ja bu
dem ružna, ko će me hteti? Niko!
Gledao ju je, ne mogavši da se pribere.
— Šta ti je, odjednom, to palo na pamet?
— Nije odjednom. Razmišljam ja o tome u
poslednje vreme... Nisam ja samo ratnik i ko
mesar. .. Ja sam i žena...
ZAROBLJAVANJE 120 BUGARA
Na sastanku Operativnog štaba i Glavnog šta
ba NOV i PO Makedonije razmatrana je novo
nastala situacija. Zaključeno je da neprijatelja
treba isprovocirati da bi partizani svoje snage iz
vukli iz obruča, istovremeno u raznim pravcima.
S tim u vezi na neprijatelja treba udariti tamo
gde se najmanje nada i gde ima najmanje sna
ge. Na taj način unela bi se zabuna u neprija
teljske redove. Zbog toga je usvojen plan za kombinovani napad. Po tom planu Treća makedon
ska udarna brigada i Kosovski NOP odred tre
ba da napadnu Kratovo, Šesta južnomoravska
brigada Krivu Palanku, a bugarska partizanska
brigada Đueševo. Početak napada bio je odre
đen za 25. april 1944. u 4 časa.
Govoreći u bataljonu Vera je rekla:
— Bugarski fašisti pripremaju ofanzivu na
nas. Koncentrisali su jake snage u želji da de
finitivno raščiste račune s nama. To im je, kao
što se zna, potrebno iz više razloga. Mi ćemo,
međutim, da ih iznenadimo i da prvi udarimo,
ali tamo gde mi želimo. Napašćemo Kratovo za
jedno s Kosovarima. Vranjanci i bugarski parti
zani napašće komunikacije Stracin — Kriva Pa
lanka i garnizone u Krivoj Palanci i Đueševu.
U pripremama napada na Kratovo Vera je
išla od čete do čete, od voda do voda i upozna
vala borce s predstojećom akcijom. Pred veče
došla je u vod Gerasima Petkovskog Gere Čelopečkog, u kojem je on bio komandir.
— Ti, Gero, nemaš oznake, a sada idemo na
grad, idemo da oslobodimo Kratovo.
— Šta će mi oznake, drugarice Vero?
Začuđeno ga je pogledala.
— Kako, šta će ti? Jesmo li vojska ili tur
ski bašibozuk?
�— Vojska smo.
— E, pa kad smo vojska, onda vojnički tre
ba i da izgledamo.
Posle tih reci našla je materijal od kojeg mu
je prisila oznake komandira voda. Šijući oznake,
rekla je:
— Ti više u Čelopek nećeš da se vratiš. Na
ravno, ako ostaneš živ. Nećeš više da kopaš i
oreš, da čuvaš steku. Postaćeš rukovodilac.
Iznenadile su ga ove reči. U sebi je mislio:
»Kako to da neću više da orem i kopam, kad sam
seljak? Šta drugo mogu da radim?«
Govoreći o predstojećoj borbi, rekla je:
— Od nas mnogo zavisi uspeh u borbi za
Kratovo.
»Misli na nas članove Partije«, pomislio je
Gera.
On je tad?, urimljen u Pari iju. Vera ga je
prim'la.
Napad na grad i vojne i administrativne ob
jekte i živu snagu repri jatelja, određen je za 4
časa. U to vreme odjeknuo je prvi rafal, što je
bio znak za početak opšteg napada.
U zgradi osnovne škole zabarikadirali su se
Bugari. Treći bataljon, neprimećen od neprijatelja, uspeo je da blokira zgradu osnovne škole ta
ko da opkoljeni nisu mogli da se izvuku. Poje
dini borci popeli su se na krovove susednih ku
ća i odatle otvarali vatru na prozore škole. Drugi
borci pucali su kroz prozore kuća. Bombaši su
kroz prozore ubacivali bombe. Partizani su gorelj od želje da vide Bugare kako bacaju oružje
i predaju se.
Da bi to postigli komandant brigade Tihomir Miloševski Tićo i politički komesar brigade
Kiril Mihajlovski Grujca, pozvali su opkoljene
Bugare na predaju.
— Nemojte džabe da ginete. Opkoljeni ste i
nemate drugi izlaz, nego da se predate!
— Neka iziđe neko od vaših komandira na
prozor — viknuo je Grujica.
— Reci im, Grujice, da ćemo ih ostaviti u
životu ako se predaju — doviknuo je Miloševski,
koji je bio iza jednog zida, nedaleko od Grujice.
— Čekajte, nemojte da pucate — viknuo je
Grujica borcima.
6 V era Jocić
81
�Kad je paljba prestala, Grujica je viknuo
koliko je jače mogao:
— Slušajte, Bugari! Nemojte da se šalite.
Situacija, u kojoj ste, nije igračka. Neka iziđe
oficir, hoćemo da se dogovorimo, kasnije će biti
dockan!
Prozor se otvorio i pojavio se bugarski ofi
cir.
— Svima vama garantujemo život pod uslovom da položite oružje — viknuo je Grujica. —
Svako, ko se preda i položi oružje, moći će da
ide kući. U protivnom slučaju, evo šta će da se
dogodi sa vama: zgrada je polivena benzinom,
zapalićemo je i svi ćete izgoreti. Ko ne izgori
biće ubijen prilikom izlaska iz zgrade!
Kad je čuo uslove, oficir se povukao s pro
zora. Pauzu, koja je nastala, iskoristio je jedan
od opkoljenih Bugara. On je bacio bombu u prav
cu štaba brigade. Bombu, koja samo što je pala
na zemlju, dohvatio je jedan borac i bacio je
natrag. Odjeknula je eksplozija koja je polomi
la stakla na prozorima i zatresla školsku zgradu.
Posle toga nastala je tišina. Partizani su čekali.
Nisu znali šta se dešava u školi ni kako su Bu
gari primili poziv i uslove za predaju. Kante s
benzinom bile su pripremljene. Borci su čekali
na naredbu, pa da poliju zgradu i zapale je. Puškomitraljezi su bili upereni na vrata i prozore
zgrade. Bližilo se 10 časova. Posle izvesnog čeka
nja na prozoru se pojavio bugarski oficir.
— Rešili smo da se predamo. Tražimo da se
poštuju uslovi predaje, kako za vojnike, tako i
za starešine!
— Mi ne gazimo datu reč — odgovoreno
mu je.
Tačno u 10 časova vrata na školi su se otvo
rila. Jedan po jedan izlazili su fašistički vojnici.
»Lovna rota« se predavala. Njeni članovi izlazili
su uzdignutih ruku. Dva partizana su im prišla
i skidala oružje. Prvi su izišli oficiri, zatim na
rednici i na kraju vojnici. Oduzeto oružje stav
ljano je na stranu, do škole. Ukupno se predalo
120 vojnika i oficira sa svim naoružanjem i op
remom. Treći bataljon brigade izvršio je svoj za
datak.
Za to vreme Prvi bataljon brigade razoružavao je gradsku stražu. Bugarski policajci, među
tim, uspeli su da se razbeže po okolnim pošum
ljenim udolicama. Celokupno oružje gradske stra
�že bilo je zaplenjeno. Opštinsku i sresku arhivu
zapalili su borci Prvog bataljona. Mnogi bugar
ski činovnici razbežali su se i posakrivali izvan
grada.
Jak otpor pružili su policajci u kasarni, ko
ja je bila na jugozapadnoj strani grada. Sva pri
stupna mesta bila su dobro zaštićena i branje
na. Zbog toga su propali svi pokušaji Drugog
bataljona Kosovskog NOP odreda i jedne čete
Treće makedonske udarne brigade da dignu ka
sarnu u vazduh i tako likvidiraju policajce. Po
sle tročasovne borbe partizani su se povukli, po
što su dobili naredbu.
U 10 časova Kratovo je bilo oslobođeno, sve
zgrade zauzete, osim policijske kasarne iz koje
Bugari nisu smeli da pucaju za sve vreme dok
su partizani bili u gradu.
U gradu je održan zbor. Žene su iznele hleb,
sir, orahe i služile borce.
Štab je dobio izveštaj da su iz neprijatelj
skih garnizona u okolnim gradovima krenule je
dinice u pomoć garnizonu u Kratovu.
Vera je obišla borce na položaju oko grada,
— Drugovi, na nas ide jodan bataljon bu
garske vojske. Oni hoće da povrate Kratovo. Mo
ramo ih u tome sprečiti. Oni ne smeju preći put
Kratovo — Zletovo.
Nove bugarske jedinice pristizale su i iz prav
ca Štipa i Kočana. Zbog toga je u Operativnom
štabu odlučeno da se grad napusti sa svim za
robljenim bugarskim vojnicima.
Vera i njeni drugovi vodili su borbu jedan
čas. Neprijatelj je bio zadržan, ali ne duže od
jednog časa.
— Povlačimo se, stigla je naredba, u pravcu
sela Muškovo — Nežilovo — rekla je Vera.
Bugari su poslali svoje jedinice i iz Stracina. Međutim, prilikom prelaženja Krive reke iz
gubili su dva časa, jer je most bio razrušen.
U 15 časova partizani su evakuisali Kratovo
i sakupili se u selu Nežilovu. Sutradan, 26. apri
la 1944. od zarobljenih Bugara formiran je bugar
ski partizanski bataljon »Vasil Levski«. Međutim,
posle nekoliko dana, ovaj bataljon se raspao, jer
su svi Bugari dezertirali, iako je među njima
bilo i onih koji su govorili da su članovi BRP(k).
Ovo nije bio prvi slučaj da su zarobljeni Bu
gari pristajali na sve samo da bi sačuvali glavu.
A onda bi iskoristili prvu priliku da pobegnu.
�U SREDIŠTU »MAJSKE OFANZIVE<
Bugarski general Bojdev, komandant fašis
tičkih okupatorskih snaga u Makedoniji, aprila
1944. godine počeo je s pripremama za ofanzivu na Kozjaku, gde su bili Glavni štab i PO Ma
kedonije, Treća makedonska udarna brigada, Ko
sovski NOP odred, Šesta i Sedma južnomoravska
brigada, bugarske partizanske jedinice, Kumanovski NOP odred i druge jedinice.
Neprijateljska ofanziva počela je 25. aprila
i trajala do 19. maja 1944. godine. U njoj su uče
stvovale tri divizije, četiri puka i delovi još jeddnog puka, jedan lovački bataljon i delovi ma
njih albanskih i grčkih reakcionarnih četa, kao
i nemačke jedinice jednog garnizona. Vremen
ske prilike bile su veoma loše, padao je sneg
pomešan s kišom.
U toku neprijateljske, takozvane »majske
ofanzive«, partizani su vodili mnoge borbe. Jed
na od njih bila je na Crnooku. U njoj je vod Gerasima Petkovskog Gere čelopečkog dobio zada
tak da ostane na "položaju. Posle izvesnog vreme
na naišla je Vera.
— Dobro, bre, Gero, zar čekaš da te uhvate
za gušu?!
On joj je odgovorio:
— Izvini, drugarice komesar, meni je reče
no da ostanem dok nam se ne naredi da se po
vučemo. Ako si ti došla s naredbom o povlače
nju, onda u redu.
— Treba da budeš malo elastičan. Ako vidiš
da niko ne dolazi s naredbom o povlačenju, od
lučuješ sam. Nećeš, valjda, da čekaš neprijatelja
da on »povuče« tebe i jedinicu?
Dok su razgovarali, neprijatelj se privukao.
Vera se, pucajući iz automata, povukla s borcima.
Kad su partizanske jedinice stigle u Crnu
Travu, boravak u tom partizanskom mestu iskorišćen je za popunu naoružanja, ličnu higije
nu i drugo. Održavani su politički časovi po če
tama i bataljonima.
Vera je imala pune ruke posla. Trebalo je
mnogo toga uraditi za kratko vreme.
— Ovde se nećemo duže zadržavati, jer i sa
mi vidite da su Bugari krenuli na nas sa svih
strana i s velikim snagama... Sto se tiče naoruža
nja i druge vojne opreme, uzmite samo ono i ono
liko koliko svako može da nosi.
�Za vreme boravka u Crnoj Travi bilo je organizovano snabdevanje oružjem i drugom vojnom
opremom, koju su dopremali saveznički avioni.
Znajući za namere neprijatelja. Operativni
štab, koji je bio formiran radi rukovođenja ma
kedonskim, srpskim i kosovskim jedinicama, i
na čijem čelu je bio komandant Glavnog štaba
NOV i PO Makedonije Mihajlo Apostolski, usvojio
je plan izlaza svih jedinica na šire područje, kroz
borbu ili međuprostor. Posle loga, brzim maršem jedinice bi se prebacile na Kozjak. Predvi
đen je bio i napad na Bosiljgrad. Operativni štab
izdao je zapovest 12. maja 1944. Petoj, Šestoj i
Sedmoj južnomoravskoj i Trećoj makedonskoj
udarnoj brigadi o protivofanzivi.
Međutim, ovaj dobro zamišljen plan nije
realizovan, jer se s njegovim izvršenjem zakasni
lo oko dva dana. A zakasnilo se zato što se pret
hodnih dana vodila diskusija sa članovima bu
garskog Glavnog štaba i Centralnog komiteta
BRP(k) povodom prijema oružja i municije, ko
ja je bila namenjena borcima Sedme južnomoravske i Kosovske brigade, kao i povodom učeš
ća bugarskih partizana u napadu na Bosiljgrad
i Ćustendil. Bugarsko rukovodstvo nije htelo da
ustupi oružje i opremu ovim dvcma našim briga
dama, koje su bile nedovoljno naoružane, i po
red ubeđivanja članova Operativnog štaba i CK
KPM da će im se ustupiti ceo sledeći kontingent,
naravno ako budu imali potrebe. Ništa nije po
moglo, ni pozivanje na internacionalizam, zajed
ništvo u borbi protiv zajedničkog neprij jatelja,
itd. Bugarski rukovodioci ostali su pri svom sta
vu. Zbog toga su članovi Operativnog štaba i CK
KPM morali da popuste pred tvrdoglavošću bu
garskih drugova.
U tom natezanju došao je do izražaja bugar
ski »internacionalizam«. Oni su veoma brzo za
boravili da su njihove prve partizanske jedinice
formirane u Jugoslaviji, da su prvo naoružanje
i sve ostalo dobili od jugoslovenskih partizana,
koji su ostajali bez oružja samo da bi se bugar
skim partizanima dale puške i oprema. Zabora
vili su gostoprimstvo, koje im je ukazivano na
jugoslovenskoj teritoriji kad nisu mogli da se
održe na svojoj. Zauzvrat, umesto razumevanja,
jugoslovenski partizani i komunisti naišli su na
nerazumevanje, sebičnost i tesnogrudost.
Sve je to imalo loše posledice, koje su se
uskoro pokazale. Zbog zakašnjenja od dva dana
�vojska carske Bugarske je 12. maja, u 14. časo
va, napala Sedmu južnomoravsku brigadu kod
Stanikinog Krsta i Cmctravski NOP odred kod
sela Preslap. Položaj se komplikovao, pa je for
miranje Kosovske brigade obavljeno pod nepri
jateljskom paljbom. Odmah po formiranju bor
ci su trčećim korakom pošli na položaj.
Borba, koju je nametnuo neprijatelj, naru
šila je sinhronizovano dejstvo jedinica NOV i
POJ na ovom terenu. Praktično, neprijatelj je
preuzeo inicijativu.
Pred veće, neprijatelj je uspeo da zabije klin
i da razdvoji Prvi bataljon »Stiv Naumov« Treće
makedonske udarne brigade. Glavnina partizan
skih jedinica spustila se ka Znepolju, niz padi
ne južno od Stanikinog Krsta. Treća makedonska
udarna brigada marširala je ćelu noć. Borci su
spavali u hodu. Članovi štaba brigade i štabova
bataljona, naročito zamenici političkih komesa
ra, imali su pune ruke posla. Ćele noći išli su od
borca do borca, duž kolone, i hrabrili ih da iz
drže, da ne prekidaju kolonu.
— Hajde, druže, još malo — govorila je Vera. — Izdrži još malo... Nemoj da spavaš, ču
ješ li me? Mi smo partizani, moramo izdržati!...
»Što ne možemo da zapevamo«, pomislila je,
»začas bi umor nestao...«
— Kako ova naša Vera može da izdrži sve
ovo — pitali su se borci između sebe. — Kao da
je od čelika... Ma i čvršća od čelika, jer bi se i
on već istrošio... Alal joj vera!...
U jutarnjim časovima, kad je počelo da zo
ri, Treća makedonska udarna brigada i Glavni
štab došli su pred Znepolje, koje je bilo ravno
i široko oko 3 kilometra. Ali drugo rešenje nije
postojalo. Partizani su bili svesni opasnosti ko
ju predstavlja ovakav teren.
Kad su stigli u ravnicu, jedinice su u koloni
po jedan prelazile preko nje, očekujući napad
Bugara. Kad se kolona počela da penje po gre
benu južno od padine, odjednom, s desne strane,
odnosno od zapada ka istoku, preko ravnice, po
jurila je bugarska konjica. Istovremeno počela
je da dejstvuje i njihova artiljerija. Mine su pa
dale oko kolone. Štab brigade i Glavni štab sas
tali su se na kratko savetovanje. Odlučeno je da
se Bugarima suprotstavi Treća makedonska udar
na brigada, a da se ostale jedinice i Glavni štab
ne zadržavaju, nego da nastave kretanje.
�Borci su krenuli u streljačkom stroju pre
ma bugarskoj konjici, koja jc luđački jurila ka
glavnoj koloni. Borci su išli tiho i čekali da se
smanji rastojanje između njih i pobesnelog ne
prijatelja. Kad su bugarski konjanici, koji su arlaukali, primetili partizanski stoj iz galopa su
prešli u kas i pokušavali da isprave svoj stroj.
Artiljerija i minobacači nastavili su da tuku u
pravcu partizanske glavnine, koja je odmicala
bez ikakvog zastoja i ne mcnjajući pravac.
Odjednom je topot konja i eksploziju grana
ta i mina presekla komanda:
— Na juriš, Treća makedonska udarna bri
gado!
Znepolje je odjeknulo od gromoglasnog par
tizanskog »Ura!« Juriš je bio iznenadan i silovit.
Među borcima bila je i Vera.
— Napred, drugovi! — odzvanjao je njen
glas. — Pregazimo fašističke gadove!...
Bugari se nisu nadali partizanskom jurišu,
ubeđeni, valjda, da će ovi poleći i tako braniti
glavnu kolonu. U tom slučaju konjica bj ih pre
gazila. Juriš partizana bio je veoma smeo, tako
da je predstavljao pravu drskost. Bugarska ko
njića je naterana u bekstvo.
POSLEDNJI VERIN JURIŠ
U toku 18. i 19. maja 1944. godine Treća ma
kedonska udarna brigada je popunjena sa dva
makedonska i po jednim kosovskim i južnomoravskim balaljonom. Kumanovski NOP odred takođe je popunjen. Od preostalih boraca Šeste
južnomoravske brigade organizovan je Vranjski
NOP odred. Sve ove jedinice dejstvovale su pod
neposrednim rukovodstvom Glavnog štaba NOV
Makedonije, pod nazivom Osogovska grupa. Za
njeno dalje kretanje bila su moguća samo dva
pravca: prvi — preko Skopske Crne gore, Sarplanine i Pologa, s izlaskom na Kičevo, gde bi se
spojila s Prvom makedonskom brigadom, i, dru
gi — istočna Makedonija, planine Osogovo, Plačkovica, Ogražden i Belasica.
Prvi pravac je, zbog vojno-političke situaci
je na terenu kojim je prolazio, bio neprihvatljiv,
pa je zbog toga izabran drugi.
Osogovska grupa je 19. maja bila na German-planini, u selu Orašec. Tu su joj izvidnice
�javile da neprijatelj k njoj nastupa iz svih pra
vaca. Tako je počeo da se oko jedinica NOV iz
Oisogovske grupe zatvara obruč. Proboj iz takvog
položaja bez borbe bio je nemoguć, a prihvatanje borbe bi, pak, značilo otkrivanje jedinica i
plana protivofanzive. Pred mrak počela je bor
ba na oko 1,5 kilometar od partizanske glavnine.
Trebalo je izbeći borbu na Germamplanini,
zbog čega je odlučeno da se jedinice spuste ko
ritom Ranlkovačke reke, u doiinu Krive reke.
— Samo da se dohvatimo suvog rečnog ko
rita — šaputala je Vera borcima u koloni. —
Onda nas Bugari neće moći otkriti.
To je bio razlog zbog čega se taj deo izvla
čenja odvijao polako i tiho. Nije smeo ni kamen
čić da se otkotrlja odronjen ispod noge, ni gran
čica da zapucketa pod obućom. O razgovoru ili
paljenju cigareta nije se smelo ni pomisliti, a o
kašlju u koloni i da ne govorimo.
Borci su sa sobom vodili oko 70 ranjenika,
među kojima je bilo i teških. Konjima su ko
pita bila uvijena u krpe da se ne bi čuo njihov
topot.
Do 22 časa gotovo ćela kolona je ušla u ko
rito Rankovaoke reke. Spuštanje niz reku bilo
je veoma teško, tim рге jer su njene obale bile
strme i klizave. Ljudi u koloni silazili su kako je
ko umeo i znao.
U zoru 20. maja Osogovska grupa ušla je u
malo polje pred selom Rankovce. Kad je kolo
na ušla u dubinu malog i tesnog polja, koje se
širilo prema Krivoj reci, a na kojem se talasala
zelena pšenica, izvidnica se našla, tako reći, na
putu Kumanovo — Kriva Palanka.
Odjednom je jutarnju tišinu razbila uraganska paijba. Za trenutak se miran i tihi dan, ko
ji se rađao, pretvorio u pakao. Partizansku ko
lonu obasuli su snopovi zrna artiljerije, mino
bacača i mitraljeza. Na njih su naleteli konjica
i pešadija. Borci, još pospani, hitro su se razvi
li u polukrug, gazeći zeleno žito i odstupajući ka
grebenu. Iznenadan napad, zbunjenost, posipanost
i umor učinili su da borci nisu mogli trenutno
da shvate odakle ih neprijatelj napada, s koje
strane im najveća opasnost preti. Ali ta zbunje
nost nije dugo trajala. Odjednom su se borci prenuli. Dremež i umor su nestali, kao rukom ođneti. Redovi su se sabili, ispravili, zgusnuli. Posle
toga čulo se gromko »uraaa!«. Jurnuli su parti
�zani, jurišem na juriš odgovarajući. Odnos je
bio: puška protiv desetak konjanika i pešaka.
Sad najednom Bugari nisu mogli da se snađu.
»Sta je ovo, sad!« — pitali su se. Oni su, naime,
dotad mislili da će »razbiti partizane i pojedina
čno ih loviti kao zečeve po padinama German-planine«, a sad...
Jurišem partizana Bugari su sabijeni ispod
puta Kumanovo — Kriva Palanka. Borci su se
sudarili s bugarskom konjicom u voćnjacima, iz
među puta i Krive reke. Došlo je do borbe iz
neposredne blizine.
U jurišu su učestvovali svi: članovi Glavnog
štaba, savezničke vojne misije, predstavnici na
rodne vlasti, odbornici ASNOM-a, članovi Agit-propa. Pojedini borci su se našli na otetim ko
njima i sad su jurišali na neprijateljske vojnike,
koji su počeli da se povlače.
Partizani su počeli da se izvlače preko Krive
reke, u pravcu sela Opilo.
U jurišima učestvovala je i Vera. Njeni grom
ki pozivi: »Napred, drugovi!... Zalamaj, levo kri
lo!... Zalamaj, desno krilo!...! nadjačavali su
paljbu. Borci su bili poneti njenom, odavna po
znatom hrabrošću.
Posle prikupljanja svih jedinica u selu Gpilo,
trebalo je da se krene na Osogovske planine i
da se posedne vrh Lisac, u ovoj situaciji izuzet
no značajan, jer kad bi ga neprijatelj zauzeo veo
ma bi se mnogo pogoršala situacija jedinica Oso
govske grupe.
Znajući njegov značaj, Strahil Gigov, Vera i
Zlatko Biljanovski Mihajlo pojahali su konje i
sa dvojicom puškomitraljezaca krenuli što su
brže mogli prema Liscu. Kad su stigli na hrbat,
gotovo do vrha Lisca, na jednoj steni su posta
vili puškomitraljeze.
— Brzo, eno bugarskih policajaca! — povikala je Vera.
Rukom je pokazala prema šumi, koja je bi
la ispred njih. Svi su pogledali u tom pravcu.
Na oko 500 do 600 metara od njih, na izlazu iz
šume, crnele su se uniforme bugarskih polica
jaca. Oni su preplavili čistinu. Izlazili su iz šu
me i odmah se razvijali u strelce po oranicama
i uputili se prema grebenu na Liscu.
— Namera im je da zauzmu greben! — uz
buđeno je rekla Vera. — Sigurno nameravaju
ovde da sačekaju naše jedinice?!
�— Nećemo da pucamo — tiho je rekao Gigov. — Pustićemo ih da nam se približe. Ovako
su daleko i naša paljba ne bi im naudila.
— Druže Gigov — oglasila se Vera — mis
lim da ne bismo smeli mnogo da ih pustimo da
nam se približe.
— I ja mislim isto — dodao je Biljanovski.
— Možemo malo da pričekamo. Međutim, to ni
je naš zadatak, niti, pak, možemo neprijatelju
da nanesemo velike gubitke. Mi treba brigadi
da omogućimo da zauzme ovaj greben. Zbog to
ga moramo na većem odstojanju da ih nateramo
da legnu, ili da odstupe...
— Ako bugarske policajce pustimo bliže oni
će brzo uvideli da imamo samo dva puškomitraljeza i da, s obzirom na to, budemo brzo savla
dani. U tom slučaju doveli bismo ćelu brigadu i
ostale jedinice u težak položaj — rekla je Vera,
— Nisam ni ja mislio da ih pustimo sasvim
blizu. No, na 600 metara da pucamo, kakva bi
korist bila?
— Već su se približili na 400 metara — rek
la je Vera. — Da počnemo?
— Slažem se — rekao je Gigov.
— I ja — dodao je Biljanovski. — Više ne
možemo da čekamo!
Oba puškomitraljeza zaštektala su istovre
meno. Kosili su prve redove bugarskih polica
jaca, koji su u streljačkom stroju nastupali ka
grebenu vrha Lisac. Dugi rafali iznenadili su ne
prijatelja. Policajci su polegali po zemlji. Posle
izvesnog vremena počeli su da se povlače.
— Beže, povlače se! — kliknula je Vera.
— Idu naši! — neko je uzviknuo.
Ćulo se užurbano kretanje brigade i bataljona. Kako su jedinice izbijale na greben tako su
se odmah raspoređivale levo i desno. Zaštektali
su mitraljezi, puške pripucale. Odjednom se gre
ben Lisca pretvorio u ognjenu liniju. Planina je
odjokivala od silne i ubitačne vatre. Otpočela
je borba na život i smrt.
U popodnevnim časovima naređeno je jedi
nicama da napuste Lisac. Partizani su se probi
jali po grebenu u pravcu Kneževa. Veći deo Osogovske grupe kretao se po šumskom putu. Le
vo i desno jaka obezbeđenja vodila su borbe ne
dopuštajući neprijatelju da ugrozi glavninu par
tizanskih snaga. Taj deo grebena držali su Koso-
�vari Milana Žečara. Iza debelih bukava bili su
Bugari, a i partizani su iza njih nalazili zaklon.
Drugi bataljon »Hris.ijan Todorovski Karpoš«
čim se izvukao sa Lisca i krenuo niz pošumljenu
stazu, primetio je na oko 100 metara, s leve stra
ne, kretanje bugarskih vojnika, koji su se pre
bacivali od jednog do drugog drveta. Nameravali su da napadnu bataljon. Bugarski vojnici, go
tovo, su preplavili Osogovo. Ali, u šumi oni ni
su bili gospodari. To su bili partizani.
Vera i Angel Mojsovski Vančo, zamenik ko
mandanta Drugog bataljona, brzo su »pročitali«
nameru Bugara.
— Jurišaćemo — rekao je Mojsovski. Nema
nam druge!
— Da jurišamo — rekla je Vera.
Deo Drugog bataljona krenuo je na juriš i
tako osujetio plan neprijatelja.
U jurišu na bugarske vojnike borci su se
udaljili kilometar ј po u dubinu i naišli na glav
ninu bugarske vojske. Vera je bila na pet do šest
metara od borca Ordeta Kuzmanovskog. Prepuca
vali su se s Bugarima i dovikivali se s njima,
predlažući im da se predaju. Odjednom je Orde
čuo Verin bolan uzvik. Munjevito je okrenuo
glavu na tu stranu i video presamićenu Veru. U
jednom skoku bio je pored nje.
— Ranjena si? — upitao ju je, ne verjjući.
— Jesam... Izgleda u stomak.
Držala se rukom za desnu stranu stomaka.
Orde ju je uhvatio pod mišku. Jednom borcu je
doviknuo da ih štiti. S Verom počeo je da se pov
lači. Borci, koji su se zatekli u blizini pritrčali
su, ne verujući da je Vera ranjena. Brzo su na
pravili imjprovizovana nosila, na njih slavili Ve
ru i .poneli je.
Čim je čuo da je Vera ranjena dojurio je ko
mandant Drugog bataljona.
— Kako si? Je li teška rana? — upitao ju
je zabrinuto.
— Izgleda da nije — odgovorila je Vera.
— Odmah ću da pošaljem doktora da te
previje.
Borcima, koji su nosili Veru, komandant je
rekao da se jedinice povlače prema selu Sase i
da tamo treba Veru da donesu.
Mala kolona s Verom na nosilima krenula
je put sela Sase. Borci su žurili da se domognu
�sela da bi Veri mogla da se ukaže lekarska po
moć. Međutim ,mala kolona nije mogla da drži
korak s ostalim borcima brigade, pa je počela
da zaostaje. Teren je bio neravan i težak. Vera
je ležala na nosilima, stiskala zube i pesnice.
Rana ju je pekla. Osim zavoja, doktor ništa više
nije mogao da učini za nju.
— Drugovi, pala sam vam na teret — rekla
je tužnim glasom.
— Šta si nam pala na teret... Nije to niš
ta prema onome što si ti činila za nas,
— Eh, šta sam to ja naročito činila za vas?!
— Još i pitaš?
Posle izvesnog vremena Vera je nastavila:
— Drugovi, nemojte da me ostavite u nekoj
kući... Želim s vama 'da budem... S vama, dru
govi. ..
— Ništa ne brini. Sve će biti u redu. Nigde
te nećemo ostavljati dok ne stignemo u Sase.
Tamo će doktor Mijovs'ki чЗа te izleći.
Pao je mrak. Borci su se smenjivali u noše
nju Vere. Kad su silazili niz strminu jedan borac
se okliznuo. Vera je pala s nosila i s borcem poletela niz padinu. Zaustavila se kraj jednog drveta i jauknula kad je udarila u njega. Borci su
bili zbunjeni i uzbuđeni zbog njenog pada. Br
zo su je izvukli i stavili na nosila.
— Kako ti je? — sa strahom su je pitali.
— Ništa, ništa, drugovi. Šta možemo...
Ćele noći su se smenjivali u nošenju. Vera
je padala u san, koji to nije bio, jer ju je rana
pekla kao žeravica.
»Zar je moralo to da mi se desi. Zar baš sa
da kad treba biti s borcima, bataljonom, briga
dom dok se izvlače iz obruča pobesnelih Bugara«.
Držala je ruku na previjenu ranu. Osećala
je da joj je ruka vlažna.
»Još krvarim... To je, sigurno, od onog
pada...«
— Drugovi — tiho je rekla — da se malo
odmorimo, a? Odmakli smo prilično... Neće nas
Bugari stići.
Borci su se pogledali, a onda, kao po ne
kom dogovoru, spustili nosila i seli oko nje.
— Umorni ste, sigurno?... I gladni... Žedni...
— Malo — odgovorio je neko iz mraka.
�— Eh, malo... Danima se niste pošteno od
morili i najeli...
— A, ti? Ni ti, isto tako.
— Ja ... Ja se, eto, odmaram na nosilima.
— Baš se odmaraš... Tresemo nosila kao...
— Sta možete, kad je takav teren.
— Uh, što bih zapalio jednu! — ote se jed
nom borcu.
— Pa, zapali — rekla je Vera okrećući se na
stranu odakle je došao glas. — Samo puši u
šajkači, da te ne vide.
— Eh, zapalio bih ja, nego šta, samo kad
bih imao — odgovorio je tužno borac.
— Qn, drugarice Vera, nema ni šajkače ni
duva-na — dodao je drugi borac.
Tiho su se svi nasmejali.
Posle tri dana grupa boraca je, noseći Ve
ru na nosilima, stigla u Sase. Članovi štaba su
pritrčali nosilima.
— Kako ti je? — brižljivo su je upitali dru
govi.
Bleda, fscrpljena, izmoždena od trodnevnog
truckanja, bez hrane i lekarske nege, jedva ču
jnim glasom je odgovorila:
— Dobro sam, dobro...
Tako je rekla, iako joj nije bilo dobro. Iz
gubila je mnogo krvi. Rana ju je pekla kao da
joj neko usijanim gvožđem rije po utrobi.
— Unesite je u štab... Pažljivo, drugovi.
Doktor Mijovski je odmah pogledao ranu, isprao je i previo.
— Biće dobro — rekao je Veri.
— Znam, doktore, verujem...
Te večeri Vera je pala u agoniju. Ćele noći
drugovi su sedeli pored nje i gledali kako nesta
je njihova Vera. Kad je došla svesti poželela je
kiselo mleko. I dok je jedan drug odjurio u noć
da nađe i donese mleka iz neke od raštrkanih
kuća — Vera je izdahnula.
Bila je noć 22. maja 1944. godine.
Sutradan, dirljiv i tužan rastanak bio je s
voljenom Verom.
Sahranili su je u selu i pdsle toga krenuli
na položaj.
Neposredno posle tog izuzetno tužnog rastan
ka, dirnut, možda, i više od ostalih Verinom smr-
�94
ću, Aco__$opov, njen ratni drug i saborac, spevao
je tri pesme: »Oči«, »Mečtaenje kraj bregot na
ezeroto« i »Ljubav«. Prvu na makedonskom i srpskohrvatskom, kao poetsko svedočenje, objavlju
jemo na kraju ovog kazivanja o Veri Jocić, devojci borcu i heroju.
�Tри дена на раце те носевме збрана,
со тага u болка во погледот срчен,
u секоја капка od твојата рана
ко крвава жар ми капеше в срце.
Другарите беа u морни u гладни,
со згорени грла u свиени плеки,
со тап бол се впија во очите ладни
u жалеа оти не ке пламнат веке.
Но јас знаев оти пак ке вивнат в жарој
u борците noć нив ке цветат u раснат,
6 студените утра ке греат ко 'сонце
u никога нема da стијнат u згаснат.
noM eduara вечер, в планинското село,
кај борците беа во дрипава дреа,
со пликови жешки na стапалки тешки,
u смрштени чела — згасени u мразни
ко нивните пуш ки укочени, празни
u нечујно, глуво ко 3dyiuena река
се точеше шепот od у во do уво:
„Утре, dpyoice, в зори, страшен бој не чека,
a ние сме м алку — сал неколку d y iu ..
�И кога ко игла ти прободе уш и —
ти растресе снага u размолска тага,
со луњ ени очи ш ироки u волни
ги расече в нокта здивените молњи!
Ко тогаш, ко тогаш, о, другарко, помниш,
в смрзпатата вечер на пролетта рана,
кај нашата младост u прваат радост
ja косеш е луто куршумната слана,
a ти чело збрчка к о тигрица рипна
u летна во нокта крвава u црна, —
со своите очи што ригаа пламен
ш растопи часкум челичните з р н а ...
И после! И после — в последната в е ч е р ...
Јас иејкам da мислам што потаму стана!
Сал помнам те изви крвавата pana,
прошталниот шепот ти замрзна в усни,
no гореа очи под вегите густи!
Со нивниот пламен u с о клетва света,
na заседа тргнав cp ed мојата чета.
A утринта кога зрив чела ни спраши
ти ne беш е веке в редовите наши,
no скипеа борци с оодмазда жолчна,
u видов! О, видов, кога бојот почпа.
Развихреа сите со твојата сила —
ко елени б рзи < лесни ко птица.
и
A твоите очи се искреа гневно
na нивните потни, распалени л и ц а ...
Три депа на раце те носевме збрана,
со тага u болка во погледот срчен
u секоја капка od твојата рана
ко крвава жар ми капеше в срце.
OCI
Na rukam a te svitu nosism o tri dana,
srčani ti pogled bol i tuga smlavi,
a svaka m i kaplja iz tvojih rana
kapaše u srce kao zar krvavi.
Drugovi su bili um orni i gladni,
pregorelih grla, svijenih ramena,
tupim bolom rone po očim a hladnim,
Zaleć što u njim a već nema plamena.
�Ali ja sam znao buknaće svim žarom
i borci pod njima množiće se, cvaće
u ledena jutra grejaće ko sunce
i nikada neće prestati da zrače.
Poslednje večeri, u planinskom selu,
gde borci behu u raspalom odelu,
dok plikovi pale stopala im teška,
namrštena čela — potuljeni, m razni
ko njihove puške ukočeni, prazni
i nečujno, gluvo, ko ponorna reka
tekao je šapat od uva do uva:
„Sutra, druže, zorom, strašan boj nas čeka,
a nas je premalo — tek nekolko lju d i...«
I kad kao igla uši ti probode —
prodrm a ti snagu i ozrači tugu,
širokim, slobodnim , olujnim očima
podivljale m unje od noći otima!
Ko onda, ko onda, drugarice, pam tiš,
u ledeno veče sred proleća rana,
gde je našu m ladost a i prvu radost
kosila pogano od kuršuma slana,
a ti zbora čelo ko tigrica skoči
i noć te prihvati krvava i crna, —
prosi pijući plamen kroz osvetne oči
ti rastopi začas ta čelična z rn a ...
I tada! I tada — u poslednje v e č e ...
Ja neću da m islim što je dalje bilo!
Pamtim kad se izvi dok je krvarilo,
oproštajni šapat smrznu se na usni,
al sveti jahti oči pod veđam a gustim !
S njihovim plamenom i zakletvom kletom ,
u zasedu krenuh sa čitavom četom .
A jutrom kad barut čela nam napraši
ti u redovim a već ne beše našim,
al osvetu svetu borci u žuč toče,
i videh! O, videh, kada boj započe.
Sve je tvoja sila vihorom opila —
ko jelene brze i lake ko ptica.
A tvoje oči iskrile su gnevno
uz njihova znojna, raspaljena lic a ...
Na rukama te svitu nosism o tri dana,
srčani ti pogled bol i tuga smlavi,
i svaka mi kaplja iz tvojih rana
kapaše u srce kao žar krvavi.
7 Vera Jocić
97
��LICA KOJA SU DALA USMENE PODATKE
ARSOV Ljupčo Goce
ARSOV Blagoja Starka
CVETKOVIČ Slobodan Pavle
DEVEDŽIĆ Dušan Žika
ĐUKIĆ Kovina
JAVORINA Savka Šaša
JOCIĆ Angelina Gina
JOCIĆ Vida
KOLJKOVIĆ Dimitrije Diša
KOTEVSKI Melodija Slobodan
KOTEVSKA Cveta
KUZMANOVSKI Orde
MILOSAVLJEVIĆ Milosav
MOJSOVSKI Angel Vančo
NIKOLIC Živojin Brka
PETKOVSKI Gcrasim Gero čelopečki
SAVKOVIĆ Svetislav Joca
STOILOVSKI Branko Rule
TRAJKOVSKI Trajko Morijak
�KORISCEN I IZVORI I LITERATURA
Avdović Suko: Alija i V era od Singelik — »13. Nocmvri«
S kopje, god. V III, b r. 8, od 1969.
A postolski L juben: Spom enik h rab ro j p artizan k i — »Crve
na zvezda«, B eograd, god. X II, b r. 509, od 16. I 1962., str. 2.
A postolski L juben: U Skoplju otk riv en a spom en-bista Vere
Jocić — »Invalidski list«, Beograd, god. X L III, b r. 3, od 13. I
1962.
A postolski Mihailo: Proletna ofanziva 1944. vo M akedonija
— SZB od NOV — Kum anovo, 1969.
o stan aa — Spom en kniga na zaginatile borci
od NOV i žrtvite i la fašizm ot, Isto risk i arhiv, Skopje, 1969.
Biljanovski Zlate: Na O sogovskitc planini zagina V era Jocić.
»Nova M akedonija«, Skopje, god. X, b r. 2766, od 9. X 1953., str.
Biljanovski Z latko: Od K ozjak do Zagreb — T reta m ake
donska na rodnoosloboditclna u d a rn a b rigada — »N arodna arm ija«,
B eograd, 1971.
V era zagina vo ju r iš — Sed u m n aest godini od sm rtta na
n a rodniot h ero j Vera Iocić — »Prosvetena žena«, Skopje, maj
1961., s tr. 2 - 3 .
Vera je ju riša ju ći na b ugarske rovove do poslednjeg daha
h rab rila svoje borce — »Krila arm ije«, god. X III, b r. 402. od 15.
III 1960., s tr. 6.
V ujačić R ada, Đaković Savka, Janković-Radmilović Viktorija , Kovaćević S rbislava, Uić-Mihajlović Zagorka, Perišić Milka I
T im otiiević Olga: 2ene Srb ije u NOB — R epublička konferencija
SSRNS i »Nolil«, B eograd, 1975.
Vujić Je ro tije, S ikirica Milan, Ninić M ilan, Joksiinović Zo
ran, Ilinčić Milovan, T ripković Milan: Valjevo grad u stanika —
»K ultura«, Beograd, 1967.
D am janović Pavle: Vera Jocić — Likovi naših heroja —
»Crvena zvezda«, god. I II , br. 37, od 14. IV 1953.
�Dva groba v planina — »Makedonka«, Skopje, god. I, b r. 1.
od novembra 1944., str. 15—16.
Dejanović Dragoljub, Živković Dragoslav, Milovanović Miro
sla v i Stamenković Đorđc: Niš u vihoru oslobodilačkog rata 1941
_1944 _ SUBNOR SRS, Novi Sad. 1968.
Začina narodniot hero j V era Jocić — »Nova Makedonija«.
Skopje, god. XXV, b r. 8122, od 22. V 1969., str. 7.
Z bornik dokum enata i p o dataka o narodnooslobodilačkom
ratu jugoslovenskih n aro d a — »V ojnoistorijski in stitu t JNA«, tom
v II. knj. 2 i 3, Beograd, 1952.
Z bornik narodnih h ero ja Jugoslavije — N IP »Omladina«.
Beograd. 1961.
Jcvtić A leksandar: U spravljeni u vekovc — Valjevski narodnooslobodilački partizanski o dred 1941—1943. — O pštinski o d b o r SUB
NOR V aljcvo^V aljcvo, 1974.
Kotevska Cveta: M akedonija postoji, gospođo — »Crvena zvezda«. Beograd, god. IX , b r. 389, od 6. X 1959., str. 3.
Kotevski Melodija: H erojski život i bo rb a — »4. jul«, Beo
grad, god. VI, b r. 685, od 5. V III 1975., str. 20.
M ironski M.: T ri dena na race te noscvme zbrana — Osutunaest godini od sm rtta na n a rodniot heroj V era Jocik — »Nova
Makedonija«, Skopje, god. X V II, b r. 5239, od 23. V 1961., str. 4.
Mihajlović Slavko: N eustrašiva V era — »4. jul«, Beograd,
god. V III, b r. 364, od 10. VI 1969., str. 6.
N arodni heroji Jugoslavije — N IP »Mladost«, knjiga 1. i 2.,
Beograd, 1975.
N arodni heroi od M akedonija — N IP »Naša knjiga«, S kop
je. 1973.
Perović d r Milivoje: Južna S rb ija — »Nolit« i »Prosvela«.
Beograd. 1961.
Rakić L jubiša, Bajagić Miloš i Marković Aca: Fabrika duvana Niš 1885—1957. — N IP »Radnik«, Beograd, 1957.
Skopje vo NOV 1941. — M aterijali od N aučniot so b ir o d r
žan na 13 i 14 jun i 1972 god. vo Skopje — G radski od b o r na
SZB od NOV na Skopje, Skopje, 1973.
Stošić Stojadin i Petković Jo rd an : Razvitak NOP-a u Vranju i okolini i hronika V III srp sk e udarn e brigade — V ranje,
1968.
Tako se borila Crna Trava — O pštinski o dbor SUBNOR-a
Crna Trava, Crna Trava, 1973.
Tragom Drugog južnom oravskog o dreda — Sreski odbor
Saveza boraca Vlasotince, Beograd, ju la 1955.
Hamović Jelena: Četiri heroja — »Žena«, list za porodicu i
domaćinstvo, Glavni o dbor Saveza ženskih dru štav a H rvatske, Za
greb, br. 9, od 1958., str. 16.
H rabra partizanka (Vera Mladena Jocić) — »Čuvar J a d ra
na«. list ratn e m ornarice, god. X II, br. 420, od 1. X 1959., str. 7,
VP 7345-59, str. 16.
Cekov Dane: Kum anovska okolija vo NOB — O pštinski o d
bor SZB od NOB Kuntanovo, 1969.
Cekov Dane: T reta m akedonska b rigada i Kosovskiot odred
do sredinata na maj 1944. godina — SZB od NOB. O pštinski o d
bor Kumanovo, 1969.
Cuškar Boro: Poslednata želba na Vera Jocik — »Viorni
dm« — Spom en kniga na T retata m akedonska u d arn a brigada —
»Koćo Racin«, Skopje, 1957.
Cuškar Boro: Poslednata želba na Vera Jocik — »Naš
mk«. Organ na SSRN na K um anovska okolija, Kumanovo, god
X ill
b ? ’4083. od П . *X ^ S t'.' s .V.’ s 0 ''3 Make<,oni* « - * коР * ’ *od
C uškar Boro: H ristijan T odorovski K arpoš — O koliski od
bor na SZB od NOB za K um anovska o kolija, K umanovo, 1965.
Cuškar Boro: Šakam so
»K ulturcn život«, Skopje
god. V, br. 7. 1960., str. 15—17.
Sopov Aco: Vera Jocik — »Viorni dni«
��SADRŽAJ
Bekstvo iz Austro-Ugarske
Detinjstvo i školovanje u Skoplju
Aktivnost skojevke Vere
Martovske demonstracije u gradu na Vardaru
Partizanski obaveštajac i kurir u Valjevu
Sekretar partijske ćelije u Nišu
U Jastrcbačkom bataljonu
Partijski rukovodilac čete Južnomoravaca
Prihvatanje novih boraca
Borbe na vranjskom terenu
Među makedonskim borcima
Zamenik komesara u Skopsko-kumanovskom
odredu
Politički rad među stanovništvom
Formiranje bataljona »Jordan Nikolov«
Borba kod sela Drenak
Okršaj s bugarskim policajcima
Pogibija komandanta Karpoša
Formiranje Treće makedonske udarne brigade
Razbijanje četničkog »Vardarskog korpusa«
U zasedi na Rujen planini
Napadi na Ristovac i zletovske rudnike
Zarobljavanje 120 Bugara
U središtu »majske ofanzive«
Poslednji Verin juriš
Oči
Lica koja su dala usmene podatke
Korišćeni izvori i literatura
7
8
II
14
18
22
26
27
33
36
40
42
48
52
55
58
60
67
70
72
75
80
84
87
95
99
100
����
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Vera Jocić
Životni put i revolucionarno delo
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Slobodan Popović
Publisher
An entity responsible for making the resource available
NIRO "Dečje novine", Gornji Milanovac
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1978.
Rights
Information about rights held in and over the resource
NIRO "Dečje novine", Gornji Milanovac
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
64-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
103 str.
1978.
bataljon Jordan Nikolov
Drenak
Jastrebački bataljon
komadant Karpoš
Majska ofanziva
Makedonija
narodna herojka
Niš
NOB
Ristovac
Rujen
SKOJ
Skopje
Skoplje
Skopsko-kumanovski odred
Slobodan Popović
Treća makedonska udarna brigada
Valjevo
Vardar
Vera Jocić
-
https://afzarhiv.org/files/original/852948aad19fa1109a3fb3bf2f57f96c.pdf
174dc4545b78bfb60572ba5998a8c184
PDF Text
Text
��Biblioteka LEGENDE dobitnik je Povelje »4. jul«
— najvećeg društvenog priznanja za doprinos
u gajenju revolucionarnih tradicija
naroda i narodnosti Jugoslavije
��ALEKSANDAR S. STEPIĆ
NIKOLA J. MARINOVIC
Olga Petrov
ŽIVOTNI PUT I REVOLUCIONARNO DELO
Gornji Mdlanovac, 1980.
�Biblioteka »Legfen3e*-?fTi kolo
ISTAKNUTI REVOLUCIONARI JUGOSLAVIJE
���Kolevka
Malo južnobanatsko selo Baranda nikada nije
bilo lepše nego 1. decembra 1920. godine. Sneg je u
beli veo obavio lice šorova, ogolelog drveća, seoskih
ambara i obora, prekrio kapije i ograde. Podalje od
sela, žbunovi i vrapci, osneženi i injem otkani kao
neveste u očekivanju svatova. Belo more ravnice sa
mo bi katkada rasanio zvižduk vetrine, koji je dokrilio sa banatske pučine da, koji put, razmrsi dim
iz odžaka koji su jedini ostali na ciči van toplog
seljakovog domišta...
Sve se pomornom studeni bilo stislo, kao kost
u kosti. Samo je srce Leposave Radišić, u delu stare
muževljeve kuće u središtu sela, kucalo strepnjom i
nadom. Mlada i lepa Leposava očekivala je tog zim
skog jutra da postane majka. Dušan je u krv svoju
gnezdio pritajene i bolne uzdahe svoje mlade supru
ge. Već je umorno lice, s ogledala plamena, uranjao
u svoje široke šake.
Plač! Onaj što iz života prvomajke svetove tvo
ri. Prvi plač detinji, što je roditeljima najlepši život
ni osmeh, prođe krvotokom Dušanovim brzo i ognjevito, kao što su, minule noći, protekli gromovi poto
cima neba nad prostranstvom ravnice. Ustade Du
šan hitro i zorno, pripomažući svojoj Leposavi da
izdrži. Majka Leposava već klonula, u svojoj uzdrhtaloj ruci, kao u kolevčici, održa čedo. I utopli lepu
devojčicu prvim pogledom majke.
Plamen zaplamsa, neko podstače vatru pored
porodilje. Sjaj žeravica obasja njeno i Dušanovo li
ce koje beše uhvatio grč strepnje. Niz Leposavinu
jagodicu kvasnu suza. A prvi plač njihove crnooke
devojčice, donese im najlepše jutro, vatru radosti.
U roditeljskom krilu, kao u gnezdu, mala Olga
Radišić rasla je brzo i bezbrižno. Već prvi korak bio
joj igra. Videlo se da sobom nosi retku živahnost
7
�i radoznalost. Sa seoskom decom provodila je vreme, koračajući sve zrelije u detinjstvo. Radovala se
rođenju sestre i brata, koji je ubrzo umro.
Tugu za izgubljenim sinom donekle je razbio
dan Olginog polaska u školu. Zgrada se nalazila ne
daleko od kuće. Toga jutra kad je pošla u prvi raz
red, u kući se osećala svečana radost; dete čini prvi
korak u svet slova i brojki. Sve je lepo i svetio toga
jutra. Dušan pogleda na sat da ne zakasne. Svi će
poći da je doprate do škole i sačekaju učitelja, kad
će prozvati i uvesti prvake u školu.
Krenuli su. Olgica u lepoj haljinici i sandalicama, u crnoj košići mašnice, korača ispred roditelja,
prati je i sestrica Gora.
Deca iz susedstva se poznaju pa se tako i grupišu, zagledaju šta je ko obukao i obuo. Deca su li
čila na skup leptira.
Dođe učitelj i poče da proziva prvake i uvede ih
u učionicu. Olgica se na stepenicama okrenu i svoji
ma mahnu ručicama. Roditelji se vraćaju kućama.
Majka Leposava sa Gorom ode kući a Dušan u rad
nju. Ovog jutra nije ju otvorio u određeno vreme.
Mušterije mu nisu zamerile, znale su razlog i česti
tale mu.
Po povratku iz škole Olga je pričala o drugovi
ma, šta im je i o čemu učitelj govorio, uz to morala
je da odgovori na mnoga pitanja koja su postavljali
radoznali i srećni roditelji. Taj dan su proslavili sve
čanim ručkom.
Razred za razredom Olga polaže sa odličnim uspehom.
Jednog dana prvi put je nestalo radosti srećnog deteta: umro je otac. Malena, kao slabašan božur nad prolećnim izvorom, stajala je nad sopstvenom sudbinom siročeta. Nije tada umela svoju tugu
da iskaže, ali je, kao svako dete, nesreću kazivala
suzom ...
Majka ih je prigrlila: »Oči moje, neće vas maj
ka pustiti! Vas će mati, malene moje, da štiti, s va
ma da se igra. Paziću vas kao cvetiće u tatinoj bašti.
Majka će raditi, nešto je i vaš tata stekao držeći prodavnicu, sreće m oje...«
Tako je govorila Leposava svojim kćerkama.
Čvrsto stežući svoju decu, Leposava ni sama nije verovala da će imati snage i mogućnosti da održi to
obećanje. Kćerke su je, prvo, netremice gledale a,
8
�Porodica Radišić (Olga u sredini, između brata i sestre)
zatim, ručicama stegle majku, pripijajući se uz njen
skut.
Umorna deca zaspaše. Leposava kao da odahnu.
Neće, bar danas, više morati da obećava ništa, ni
deci, ni sebi...
Dugo nije zaspala, misleći šta će sutra biti. Verovala je da će ispuniti obećanje dato deci, ispuniće
materinsku dužnost. Mučiće se i raditi da deci bude
bolje. Pitala se: kad se majka i žena Banata nije
mučila.
I Leposava održa reč, ispuni obećanje.
Brižna majka, kad god bi mogla, skupljala je
dinar po dinar, kako bi Olgu obradovala olovkom,
sveskom... I Olga je uzvraćala. Umela je majku da
obraduje pažnjom, dosetljivošću, iznenađenjem u
pravi čas. Majka, kao svaka prava mati, nastojala
je da ostvari muževljevu želju — da svoju kćerku,
odličnu učenicu, dalje školuje.
9
�Susedi su je pitali kako će smoći sredstva i sna
ge da odvoji Olgu i pošalje je u gimnaziju. Leposava je jednostavno odgovarala: »Radiću, nekako ću
se snaći...«
I došao je taj dan. Krenule su u Petrovgrad
(Zrenjanin). Držeći se čvrsto za majčinu, od mnogih
radova ogrubelu ruku, mala Olga je ljubopitljivo gle
dala u svaku kuću njoj neshvatljivo velikog, nepo
znatog grada. Tu ju je majka dovela da uči gimna
ziju.
Leposava je dobro znala da njeno čedo ima tek
jedanaestu. Ali, bila je nepokolebljiva, uverena da
je za svoje dete izabrala najbolji put. Znala je da
škola Olgi treba, da se bez obrazovanja ne može ko
liko ni bez vode, hleba, svetlosti.
Dan se neizbežno bližio sumraku. Valjalo je bi
ti jači od srca majčinog koje je pucalo od tuge, za
grliti svoje dete i vratiti se u Barandu. Leposava i
Olga, kao po dogovoru, stadoše i zagrliše se.
— Kćeri, ti si pametno dete, bila si odlična uče
nica. Mama dobro zna da s tvoje strane neće imati
briga. Pazi, srećo materina, pazi se i ne brini za nas.
Ja ću dolaziti kad god budem mogla. I seku ću ti
dovoditi.. .
Majka je suzdržavala suzu.
— Majko, žao mi je što se razdvajamo. Da je
tata živ... Olga je posle ovih reći hitro okrenula
glavu da joj majka suze ne opazi. Leposava je, za
tim, nesigurnim korakom otišla niz široki petrovgradski šor. Nestajala je u sopstvenoj seti, koja je
telom vejala kao suton ukraj Begeja.
— Poslušaću te, m am a... Ne brini!... Otelo se
Ogli dok je mahala rukama, kao dvema usamljenim
granama, u znak pozdrava u ovo predvečerje.
Jedanaestogodišnja devojčica našla se u novoj
sredini. Prvu noć nemirno je prespavala. Kasnije je
pričala majci kako se često budila, sanjala Barandu
i svoje drugarice sa kojima se igrala i išla u školu.
Posle rastanka sa Olgom, majka je, onako briž
na, koračala brzo. Pogledala je preko njiva i jaraka, iznad magle i sve tmastijeg mraka, prema Barandi, gde ju je čekala druga kćerkica Zagorka Gora.
Petice i protekcija
Još u osnovnoj školi u Barandi, Olga Radišić je
volela da čita. Ćim bi, kako se i danas sećaju njeni
10
�Prva đačka fotografija (Olga druga zdesna u drugom redu)
vršnjaci, završila čitanje neke knjige, okupila bi,
najčešće popodne, decu iz susedstva i pričala im o
onome što je pročitala. Tako je mnogo baranđanskih
osnovaca podstakla na čitanje i trajnu ljubav pre
ma knjizi.
Olga je u nižim razredima gimnazije čitala i
klasike! Doduše, najviše dela bilo je i predviđeno
školskom lektirom, ali je mala Olga »bistrila« i one
knjige koje nisu bile »za ocenu«. Tu njenu potrebu
i želju za čitanjem primetili su i stariji učenici, pa
su se vrlo pažljivo odnosili prema mladoj Olgi, mla
dom pokloniku knjige i književnosti, donosili joj
knjige iz ličnih biblioteka i davali joj da čita. I na
stavnici su zapazili da je ona veoma vredna i daro*
11
�vita učenica. Bila je spremna da pomogne slabijim
đacima. Jednostavnim, iskrenim ponašanjem prema
drugaricama i drugovima, osvojila je njihovo poverenje.
Za Olgu Radišić kao da nije bilo pitanja na ko
ja nije mogla da odgovori. Njena nežna ruka kao
grumenčić svetlosti izvila bi se iz klupe, a licem se
razlivala radost, kao zora rumenilom. Zadovoljni su
bili svi u razredu, jer su znali da Olga uvek ima gra
divo »u glavi«.
Kad bi je majka na kraju godine pohvalila pre
dajući joj skroman poklon, Olga bi je poljubila i
govorila:
— Znaš, mamice, volim da učim i obećala sam
ti da te obrukati neću.
Petica do petice: tako je izgledalo Olgino svedočanstvo na kraju prve školske godine u petrovgradskoj gimnaziji. Ipak, Olga nije mogla, kako se
kasnije sećala njena majka Leposava, da se, pripi
jena uz materin skut, ne požali:
— Ovde, majko, ne ocenjuju prema znanju, nego
prema protekciji! I, neću, da znaš, više učiti u ovoj
školi, iako sam razred završila s odličnim uspehom. ..
Majka je imala razumevanja, pa je u drugi raz
red gimnazije upisala Olgu u pančevačku gimnazi
ju. I u novoj sredini Olga je odmah pokazala sjajan
dar za školu i retke radne navike.
Sticajem okolnosti, Olga Radišić nije malu ma
turu završila u Pančevu. Prvu životnu diplomu ta
dašnje niže gimnazije stekla je u Novom Sadu, gde
je stanovala kod rođaka. To je, donekle, ublažavalo
tugovanje koje je nosila u srcu napustivši svoju Barandu.
Brzo je savladavala školsko gradivo. Slobodno
vreme koristila je na najkorisniji način: čitala je
sve što joj je bilo dostupno iz gimnazijske bibliote
ke. Stariji učenici su se čudili koliko ona čita i koja
dela. Proveravali su koliko je zapamtila i tražili nje
na mišljenja o pročitanim delima. Iznenadili su se
koliko poznaje stvari, kako temeljno govori o liko
vima i sukobima opisanim u pročitanim knjigama.
Njeni pismeni zadaci, kao i domaći, bili su uvek ocenjivani odličnom ocenom. Profesori su je isticali
kao primernu učenicu u svakom pogledu.
U
�Policajac u školi
Posle položene male mature s odličnim uspehom, Olga Radišić se upisuje u Učiteljsku školu u
Vršcu. U ovom lepom »gradu pod kulom«, njena
saznanja naglo se obogaćuju jer postaje retkim za
ljubljenikom knjige. Gotovo da ne izlazi iz školske
biblioteke. Tako, u svetu pisane reči, humanizuje
sopstveni pogled na svet, na društvo u kojem živi i
stasa. Saznanje o neprosvećenosti i neukosti naroda
uticalo je na nju da se opredeli za najplemenitiji
poziv — učiteljski.
Olgini školski drugovi iz tog perioda prisećaju
se da je njihovu drugaricu naročito pogađala i pada
la joj bolno »neukost narodnih masa i socijalna ne
jednakost ljudi«.
Uz čitanje napredne literature, buduća učitelji
ca je sazrevala u devojku koja je postavljala mnoga
pitanja i tražila odgovore na ključna društvena pi
tanja.
Interesovanje za napredne ideje, njihovo pominjanje u svakodnevnom životu, u susretima sa dru
govima i drugaricama, donelo joj je još u školi u
Novom Sadu susret s predstavnicima vlasti. U ško
lu je sasvim neočikavano banuo policajac!
U vezi sa ovim slučajem, jednom je, povodom
Dana škole u Padinskoj Skeli, majka Leposava pri
čala:
— U direktorovu kancelariju ušao je policijski
službenik. Zahtevao je da pozovu Olgu. Pozvati uče
nika sa časa, i to još kod direktora, značilo je u
najmanju ruku neprijatnost.
Polazeći sa časa, Olga se uplašila. Pobojala se
da se nije nešto desilo majci ili sestri pa direktor
hoće da je obavesti. Zebnja je rasla. Strahovala je
za svoje u Barandi. »Šta bi drugo i moglo biti« —
mislila je. Znala je da se o školske propise nije ogrešila. Nije mogla da pretpostavi da je počela da
»ugrožava i narušava« državni poredak.
Čim je Olga ušla u kancelariju, spazila je nepo
znatog čoveka koji ju je strogo i upitno posmatrao
nekoliko trenutaka. Odjednom, glasom oporim i
hladnim kao šiba, drsko je upitao:
— Znači, ti si ta koja u razgovorima s učenici
ma često upotrebljavaš reči: radnik, paor, nepravda,
siromaštvo... Zašto, a? Velike su to reči za tebe. Da
li ih razumeš?
13
�Olga je mirno odgovorila:
— Znam šta znače te reči. Na maloj sam matu
ri. Nemam prijatelje među gospodom. Razgovaram
s učenicima kako žive moji seljani i moja majka.
Policijski službenik je, zatim, ustao i grubo pri
šao Olgi. Postavio joj je drugo pitanje:
— A zašto se ti uopšte družiš sa starijima od
sebe?
— A zar je to zabranjeno?!
Zapanjen i očigledno uzrujan, »predstavnik vla
sti« je dreknuo:
— Sad sam te opomenuo, drugi put ćeš izleteti
iz škole i . ..
Policajac, da bi sačuvao autoritet u očima direk
tora škole, pa i same Olge, skrenuo joj je pažnju da
ne bude tvrdoglava. Nije mogao da se uzdrži da ne
povisi glas, preteći:
— Inače, smekšaćemo ti tu tvoju lepu glavicu!
Policijski službenik mislio je da je strah »odsekao noge« učenici. Međutim, Olga mu uzvrati:
— Ja sam bez oca, brat mi je rano umro, nema
ko da me zaštiti. Možete me tući, vi ste vlast.
Policajac je pogleda. Onda, malo tišim glasom,
reče:
— Čitaj »Sveto pismo« i druge pametne knjige,
kao sva krštena deca, a ne neke belosvetske glupos
t i ... Ti pisci hoće da okrenu svet tum be...
— Koliko znam, nisam u bogosloviji. I moja
majka da je čitala »Sveto pismo« opet bi slugovala
po gospodskim kućama i gospodičićima donosila
doručak u krevet — odgovori Olga.
To je zbunilo policajca i direktora škole. Bili
su iznenađeni. Policajac se prvi snađe i strogo, pre
teći prstom i unoseći se učenici u lice, reče da pazi
šta čita i s kim se druži. Dodajući:
— Ovakve đake valja odmah isključiti iz škole!
Čas je još trajao kad se Olga zažarenog lica vra
tila u učionicu. Zastala je kod katedre i obratila se
profesoru koji je držao čas:
— Vi nas učite da je najprljavija stvar na svetu
izdaja! A među nama, ovde, u razredu, ima i potka
zivača. ..
Pogledala je po učionici i ljutito sela na svoje
mesto.
Do kraja časa profesor je nestrpljivo zurio kroz
prozor. Učenici su pogledali jedni druge, razmišlja
14
�jući ko li je doušnik. Čekali su da se oglasi zvonce.
Valjda je svima u učionici taj čas bio najduži.
U profesorskoj zbornici razgovaralo se o ovom
slučaju. Pitali su se kakav je to greh učinila Olga
da policija dođe u školu. Bile su razne pretpostavke
dok im direktor nije objasnio razlog posete pred
stavnika vlasti. Kad im je direktor ispričao o čemu
se razgovaralo u njegovoj kancelariji, prisutni su se
čudili i divili Olginoj smelosti i pameti.
Ovaj susret Olge sa policijom bio je živo komentarisan u školskom dvorištu za vreme odmora.
Mnogi su otvoreno sebi postavljali pitanje da li bi
postupili kao Olga.
To je bio prvi Olgin sukob sa policijom.
Agent i »majka Dara«
Leposava Radišić, nazvana »majka Dara«, sa
svojom drugom kćerkom Zagorkom Gorom, prese
lila se u Vršac. Želela je da joj deca rastu zajedno,
jer se Olga upisala u Učiteljsku školu, a Gora da uči
gimnaziju.
Jednog dana, zahvaljujući svom nadimku, Lepo
sava se umalo nije našla u tamnici! Naime, neko
je bio prijavio kao »Daru« Radišić da skriva u svom
stanu komuniste. Kad su agenti došli da je uhapse,
tražili su joj legitimaciju. Leposava je ispravu poka
zala odmah, držeći se sasvim mirno. Videći da u le
gitimaciji ove žene piše Leposava, jedan od age
nata dreknu:
— Dovraga! Zar ti nisi Dara?
— Ne, nisam, — odgovorila je Leposava tiho.
— Čoveče, zar ne vidite šta piše u mojoj ispravi?!
Agenti su je dugo zagledali. Tražili su joj na li
cu makar neki dokaz da je to, ipak, žena koju tra
že. Međutim, legitimaciju je Leposava bila izvadila
pre više godina, a svakodnevne brige i trud oko dece na licu su joj »nacrtali« umor, manje radosti, bri
gu... U agentima je kuljao bes. Posao, očigledno, ni
su mogli da obave. A u žilama Leposave Radišić le
dila se, polako, svaka kaplja krvi. Nije šala, tek doš
la u Vršac, gde valja i ostati, a neko je već proka
zuje. I šta bi joj deca, da ona dopadne »apse«? Ko
načno, znala je da se drugi put neće tako lako izvući
pred agentima.
�I, odmah, javio joj se strah kao da je strelom u
srce pogođena, strah ko je to potkazuje, kad u stan,
gde živi sa decom dolaze samo provereni ljudi. »Mo
ra da je neko iz susedstva«, zavrtela je glavom.
Agenti su, konačno, mislili da su pogrešili. Mrzo
voljno i gunđajući udaljili su se iz kuće gde je sta
novala »majka Dara«.
Mora se reći, a to je pokazao i navedeni slučaj,
da je Leposava Radišić bila odvažna i bistra žena,
razborita »kao dobra muška glava«. Shvatajući da
je neko počeo potkazivati policiji, i da je to, kao i
njenu decu, moglo skupo stajati, odmah je promenila stan.
Neko iz susedstva je zapazio da u njen stan do
laze mladići i devojke, a Vršac je bio poznat po svo
joj naprednoj omladini. Ovo okupljanje izazvalo je
nečiju sumnju, pa je to i prijavio vlastima.
Ovo je Leposava shvatila kao opomenu da bu
de još obazrivija i da se sastanci održavaju što neprimetnije.
Kao da je predosećala životni put i opredeljenje
dece, pa ih nije htela skrenuti sa njega. Kako je kas
nije govorila: »Više sam osećala, nego znala — da to
mora tako biti«.
Tako je i bilo. Događaji i vreme dali su za pra
vo Leposavi i njenoj deci.
Crvena »uzajamnost«
U Vršcu su u to vreme dobro radile skojevske
i partijske organizacije. Olga je to odmah iskoristi
la da se što je mogućno bolje marksistički obrazuje
i uključi u napredni omladinski pokret.-Počela je,
dakle, sama da neposredno politički deluje u svojoj
sredini.
Članovi KPJ i SKOJ-a, da bi mogli s autorite
tom da deluju, morali su da budu uzor drugima u
vladanju, radu, učenju... Zato je Olga Radišić uvek
bila spremna za odlične odgovore na časovima. Za
datke je uvek imala uredno napisane i tačno urađe
ne, pomagala je, kao i u prethodnim školama, drugaricama i drugovima. Veoma je volela književnost,
posebno pesništvo. Govorila je, sećaju se njeni škol
ski drugovi, da je poezija »osvežavanje duha i svoje
vrsna filozofija koja uzdiže čoveka do sunca«...
16
�Čitajući mnogo, vodila je beleške. Zapisivala je
utiske i razmišljanja o pročitanim knjigama. Često
je prepisivala i ćele pasuse. Kasnije ih je ponovno
čitala i učila. Rado je recitovala. Olga je volela da
peva i svira. Njenu pesmu su u razredu, na omladin
skoj organizaciji, slušali kao »novu radost«. Umetnost je postala svet u kojem je mlada Baranđanka
najlepše živela. Ali, nijednom se nije odvajala od
stvarnog života, dubokog sopstvenog uverenja da
taj život obespravljenih valja menjati. »Vlast treba
da pripada — narodu« govorila je Olga.
Tek kada je pošla u drugi razred, 1936. godine,
srednjoškolska omladina Učiteljske škole u Vršcu
organizovala je — štrajk. Zahtevala je da se poštuje
ličnost učenika, njihova đačka prava, slobodan i na
predniji kulturni razvoj. Tražili su da se poboljša
ishrana u internatu i da ekonomi ne špekulišu.
Štrajk je bio i prvi praktični korak koji je Olga
Radišić učinila u svom organizovanom političkom
delovanju.
Taj štrajk vršačkih srednjoškolaca vodio se
pred dolazak Josipa Broza na čelo Komunističke
partije Jugoslavije — 1937. godine. Bilo je to u do
ba snažnih previranja na Beogradskom univerzitetu,
kad su se napredni studenti suprotstavili fašizaciji
društva, posebno aparata vlasti. Bila je tada ograni
čena autonomija Univerziteta, a vlada Milana Stojadinovića približavala se nacističkim vladama Nemačke i Italije.
Profašistička jugoslovenska vlada nastojala je
da uguši svako napredno delovanje. Zbog toga su
komunisti i skojevci imali prvenstveni zadatak da
snagom dokaza i ličnim autoritetom vaspitavaju i u
svoje redove primaju omladince i omladinke. Valja
lo je omasoviti organizaciju, ali i ojačati je isključi
vo onima koji se ističu kao izuzetno odvažni i dubo
ko svesni. Naravno, sa mladima se, kasnije, još du
go i strpljivo radilo. Traženi su različiti oblici. To
su, najčešće, bile đačke družine. Skojevci su, izme
đu ostalog, imali zadatak da rasturaju napredne lis
tove i časopise i drugi propagandni materijal. Cilj
je bio da se i sami, na taj način, upoznaju sa sadr
žajem, da bi lakše objašnjavali njihovu sadržinu i
idejnu poruku masama.
Olga Radišić postala ie jedan od lučonoša poli
tičkog prosvećivanja mladeži. Načitana i sjajnih organizatorskih sposobnosti, snažno je uticala na sred*
2 Olga Petrov
17
�njoškolce u Vršcu, najviše kroz đačku literarnu dru
žinu »Uzajamnost«. S te tribine Olga je iznosila, kao
predavač, ovakve misli:
— Učitelji ne mogu, niti smeju biti činovnici
režimu. Režim u kojem caruje socijalna nepravda i
nacionalna nejednakost... (po kazivanju Đure Marinkovića, tadašnjeg sekretara »Uzajamnosti«).
Nije se lako izborilo za rukovođenje tom druži
nom jer su se snažno suprotstavljali oni koji su bili
na liniji fašističke ideologije, oni su hteli da uređu
ju i određuju sadržaj rada.
Koliko je Olga volela da se samoobrazuje, pri
čala je njena majka Leposava, dobra »majka Dara«:
— Cesto sam je zaticala za knjigom u samu zo
ru. Na moje primedbe da treba da se odmori, odgo
vorila bi: »Znaš, mamice, ustala sam ranije«. Znala
sam da je ćele noći čitala. Krevet nije bio raspreman. Morala sam do kasno u noć da ostanem sa
njom da bih je pri volela da legne«.
Olga je imala neiscrpnu snagu i volju, zato je
svuda stizala i dobro radila i drugima pomagala.
Sveti Sava i skojevci
Olga Radišić stalno se i sve više bori za širi uticaj napredne omladine. Uspeva da u Učiteljskoj ško
li u Vršcu napredniji đaci vode biblioteku. Bila je
to značajna pobeda, jer se sada moglo čitati i delo
nekog naprednog pisca sa onom tematikom koja tre
ba da odgovori na pitanja koja interesuju mlade.
Pored aktivnosti i obaveza u školi, s puno lju
bavi i oduševljenja Olga učestvuje u kulturno-umetničkom društvu »Abrašević«. Jedna je od najaktivni
jih članica.
Svuda je stizala. Njena pisana reč bila je uvek
najbolja u svojoj generaciji učenika. Njenim beleškama, izvodima iz pročitanih knjiga, služili su se
mnogi. Isticala se brojnim literarnim radovima. Na
raspisanim konkursima, dobijala je mnoge nagrade.
U januaru 1940. godine dobila je čak tri nagra
de. Udruženje učitelja nagradilo je njen rad na te
mu: »Kad će se pojam učitelja poklopiti s pojmom
vaspitač?« Organizacija »Ženski pokret« dodelila je
Olgi nagradu za temu: »Kako bi narodna učiteljica
mogla da pomogne uzdizanju naroda?« Učiteljska
18
�škola je nagrađuje za rad: »Kako je prikazana srnena pokoljenja u našoj književnosti?«
Ove teme dovoljno kazuju koliko je bila obra
zovana i načitana i kako je shvatala ulogu učitelja
u misiji prosvećivanja naroda koji je u ogromnoj
većini bio nepismen.
Mlad svet, napredan, s novim pogledima krenuo
ie jasnim putem u izvršavanju svojih ljudskih i pa
triotskih obaveza prema narodu i bili su svesni svih
teškoća koje ih čekaju.
Dobar literat odjednom se našao u teškoj situa
ciji. Olga je, naime, od profesora književnosti dobi
la zadatak da piše o — svetom Savi. Zadatak je do
bila, kako je profesor rekao, kao najbolji učenik
generacije. Olga je nastojala da izbegne tu obavezu,
jer je o Rastku Nemanjiću trebalo da piše kao o
— crkvenoj veličini. O svecu, a ne kao o prosvetitelju.
Skojevska organizacija tražila je od Olge Radišić da napiše taj rad. Iz dva razloga: da ne bi bila
kažnjena kao đak ako odbije, i da se svojim lite
rarnim i obrazovnim kvalitetima istakne kao jedan
od pripadnika napredne mladeži.
Posle nekoliko dana, drugovima skojevcima re
kla je:
— Pisaću! Ali, o Rastku Nemanjiću, i to kao o
prosvetitelju. Neću da pišem o njemu kao o — sve
tom Savi. Njegova najvažnija istorijska uloga je baš
prosvećivanje naroda... (prema kazivanju Đure Marinkovića).
Drugovi su joj savetovali da bude oprezna kako
ne bi dala materijala protiv sebe mnogima za koje
su znali da prosto »gladuju« da je napadnu ili potkažu.
U međuvremenu, ni nadzorni nastavnik nije
imao vremena da pregleda Olgin rad. Ona je, takođe, znala da joj ne bi dozvolili da čita takav rad,
pa je odugovlačila s pisanjem. Odmah valja napome
nuti da su svetosavske priredbe bile najveće sveča
nosti u školama, a programi su morali da dokažu
da se omladina vaspitava u duhu crkve i njene ideo
logije, i u duhu stavova vladajućeg režima u državi.
Osvanuo je i dan proslave. Pored predstavnika
civilne i policijske vlasti, brojnih gostiju, prisustvo
vao je i vršački episkop, kao naj eminentnija ličnost.
Pošto je predstavnik škole pozdravio prisutne,
na pozornicu je izašla Olga Radišić da čita svoj re19
�ferat. Lepo obučena, vedra lica i bistra oka, već
prvim rečima privukla je pažnju svih. Melodičan
glas i literarno uspeo izraz, prosto su plenili. Crkve
ni velikodostojnik je, prvi, primetio da buduća uči
teljica nijednom nije pomenula »svetog Savu«, ni
crkvu, ni boga...
Prisutni su namrštenih lica iščekivali kako će
vršački episkop dalje reagovati. Olga je završila či
tanje. Nastao je tajac.
— Još dok je čitala, mi, skojevci, i njeni dru
govi iz školskih klupa, pomno smo pratili kako će
episkop reagovati — prisećao se, kasnije, Đura Marinković. — Tajac je prosto rezao pod grlom, ledio
krv. Čuo se šum i poslednjeg listića na okolnom gor
ju. Činilo se da će nas tišina sve ubiti! Jer, takav
referat nije se mogao ni zamisliti, a kamoli pročita
ti. Odjednom... Episkop poče da — aplaudira! Od
mah su se prenuli i ostali. Puče aplauz kao poplava.
Episkop je tražio da lično čestita »skojevki«!... Na
ravno, on nije znao da je ona to bila.
Pred prisutnim gostima glasno je rekao da je
od Olge Radišić prvi put čuo takav referat, koji je,
prema rečima tog crkvenog velikodostojnika, »izvan
redno naučno osvetlio lik i ulogu svetog Save kao
prosvetitelja«... Episkop vršački je, takođe, dodao
da je to za učitelja »jako značajno i da svetog Savu
tako i valja objašnjavati«. Olgina pobeda bila je pot
puna i predstavljala je pobedu skojevske organiza
cije. Odbranjeni su ugled najboljeg učenika genera
cije Olge Radišić i napredna i naučna shvatanja. Videlo se da Savez komunističke omladine Jugoslavije
okuplja najbolje.
Partija i Skoj poklanjali su veliku pažnju ideološko-političkom i teoretskom uzdizanju svojih čla
nova i tako ih pripremali za borce za nov socijalis
tički poredak, nove društvene i humane odnose, za
novo društvo u kome će čovek biti najveća vrednost.
Olga je marljivo učila i čitala ilegalnu marksis
tičku literaturu i radila u kružocima kojima su ru
kovodili Mesni, Okružni i Pokrajinski komitet Skoja.
U svemu ovom Žarko Zrenjanin pružao je veliku po
moć u organizacionom pogledu, savetima, predava
njima.
Svojom rečju i ponašanjem, radom, drugarstvom i nesebičnošću, Olga je plenila mlade i vršila
snažan uticaj na njih, sa veoma razvijenim smislom
20
�za organizaciju, pokretanje i usmeravanje akcija.
Poznavala je političku ekonomiju, istoriju, zakoni
tosti društvenog razvitka na osnovama učenja mar
ksizma i lenjinizma te je uspešno diskutovala sa pro
fesorima i učenicima, privlačeći mlade u skojevsku
organizaciju. Njene reči bile su jednostavne, ubedljive i razložne, pa su oni koji su je slušali počinjali
verovati u svoju snagu i u ono o čemu im govori.
Ugled koji je Olga imala u školi bio je i ugled skojevske organizacije. U svim pobedama na ideološ
kom polju, u sukobima naprednih snaga sa ljotićevcima i drugim neprijateljima, nesumnjiv je bio 01gin doprinos. Ona je uvek isticala da su uspesi zajed
nički bez obzira da li je neko više doprineo, jer
pojedinac, sam, ne bi mogao mnogo da učini. Vodila
je računa o tome da zaduženja budu tako raspore
đena da to odgovara mogućnostima svakog pojedin
ca, jer bi se, u protivnom, neko mogao demoralisati,
izgubiti veru u sebe i druge.
Pokret slobode
Partija je posebnu pažnju posvećivala okuplja
nju ženske omladine i žena radi prosvećivanja, idej
nog uzdizanja i vaspitavanja kako bi mogle da budu,
u što većem broju, spremne da izvršavaju teške za
datke koji predstoje u neposrednoj budućnosti.
I u Vršcu je u godinama pred drugi svetski rat po
stojao i aktivno delovao takozvani »Ženski pokret«.
Teško je bilo okupiti žene i devojke iz partijarhalnih
porodica, naročito na selu, da kroz ovaj pokret iska
žu svoje sposobnosti i osposobe se za određene ak
tivnosti. Olga razgovara sa omladinkama i ženama,
ubeđuje ih govoreći im da i one mogu biti korisne
isto koliko i muškarci. Objašnjava im da je to mo
gućnost da mnogo toga nauče što će im koristiti
u kući i zemlji, ako to sutra zatreba.
Posebno se isticala omladinska sekcija tog po
kreta. Bliži prikaz rada i delovanja omladinske sek
cije »Ženskog pokreta« donosimo na osnovu zapis
nika Pokreta.
Iz zapisnika s prve redovne sednice, održane 26.
juna 1939. godine u prostorijama »Dobrotvorne za
druge ženske«, sa 36 članica, beležimo... »Počelo se
našom omladinskom himnom, za kojom su sledile
patriotske pesme: »Lanci nam se kuju kleti« i »Haj
21
�te, braćo, hajte, sestre!« Razlegla se i himna »Hej,
Sloveni!« — koju pevamo u svakom pogodnom tre
nutku i kojom pokazujemo svoju odlučnost i sprem
nost da uzmemo punog učešća u odbrani zemlje,
ako njena sloboda bude ugrožena ma sa koje stra
ne«.
Isti zapisnik sadrži i sledeće:
»Omladinka Marila Desa čita »Referat o omla
dinskim organizacijama«, koji je uradila s puno razumevanja i s voljom. Desa piše da vaspitanje naše
omladine mora sebi postaviti ideal obrazovanja čoveka s dubokim društvenim osećanjima. A ja mis
lim da je ovo naše udruženje najpogodnije za razvi
janje društvenih osećanja...« Posle pročitanog refe
rata, Olga govori ne samo o odnosima u društvu i
položaju žene u njemu, nego i o razvijanju humanih
odnosa, pre svega u porodici u kojoj je žensko če
ljade skoro potpuno obespravljeno.
Zapisnik sa sednice omladinske sekcije »Žen
skog pokreta« od 29. juna 1939. godine donosi ovu
informaciju: čitao se referat »O filmu«. Referentkinja je, prema zapisniku, oštro napala pravljenje fil
ma u to vreme, jer »umesto da služi kao moćni kul
turni faktor za buđenje širokih narodnih slojeva, on
(film) služi za uspavljivanje i ugnjetavanje... kapi
talisti žele da zaslepljuju narod da se ovaj ne bi
osvešćivao i tražio svoja prava«.
Sad je Olga govorila o značaju i neophodnosti
prosvećivanja širokih narodnih masa, naročito na
selu gde su žene zapostavljene, da se posveti pažnja
opismenjavanju, organizovanju zdravstvenih tečaje
va, kurseva za šivenje i krojenje, o ishrani i vođe
nju domaćinstva.
Treća sednica održana je 2. jula 1939. godine.
Predsedavala je Lukrecija Ankucić Neca. (Bila je is
taknuta ličnost revolucionarnog pokreta u južnom
Banatu. Posle izdaje, krajem jula 1942. godine, uhap
šena je. Ona je pod vešalima pevala: »Padaj silo i
nepravdo!« O njenoj smrti, u knjizi »Naši revolu
cionari« Koste Mitrovića, pored ostalog, piše i ovo:
»Kad su je s grupom političkih zatvorenika 14. ok
tobra 1942. godine poveli na vešanje u Samoš, ona
je od jedne zatvorenice uzela crvenu maramu i ve
zala je sebi u obliku turbana i kroz selo prolazeći
pevala. I tako je otišla do vešala na kojima je hrab
ro i dostojanstveno izgubila svoj mladi i dragoceni
život«). Iz zapisnika s pomenute treće sednice, be22
�ležimo da Dragica Petrov govori o potrebi ženskih
organizacija koje su u mogućnosti da pruže materi
jalnu i moralnu pomoć kada je ova potrebna. Zatim,
drugarica Mara Zagorac recituje pesmu »Sandžačka
Muslimanka«.
Sledeća sednica omladinske sekcije »Ženskog
pokreta« održana je 9. jula. Koliko je bila razvijena
društveno-klasna svest najvećeg broja članica, svedoči zapisnik s te sednice. Raspravljalo se o ljubo
mori kao fenomenu. Baš tako je glasio naslov refe
rata koji je napisala drugarica Olga Ilijević. Posle
referata razvila se rasprava u kojoj je Jelkica Samuilov doslovce rekla: »Ljubomora je osećanje usađe
no u čoveku, a nema nikakve veze s društvenim ure
đenjem«. Dragica Petrov je prosto planula i rekla
da je »ljubomora društveni problem«! Usledio je
na kraju ovakav zaključak: »Među nama treba da
postoji iskrena, dobronamerna kritika, ali niko ne
treba svoje mišljenje da smatra kao jedino ispravno
i da zopostavlja tuđe...«
Iz zapisnika »Ženskog pokreta« u Vršcu (doku
mentacija Narodnog muzeja u Vršcu) lako se da za
paziti da je Olga Radišić bila jedna od najaktivnijih
članica. Ne samo u razgovorima o podnetim refera
tima, već i u pripremi tema za referate i samu sednicu. Iz zapisnika sa sednice na kojoj je čitan refe
rat »Uloga žene u ratu« izdvajamo deo gde se kaže
da je uloga žene u današnjem ratu veća od udela že
na u ranijim ratovima. »Danas, kada se vojuje«, ka
že se u referatu, »najmodernijim tehničkim oruž
jem, tenkovima, kada se bacaju otrovni gasovi i
bombarduju otvoreni gradovi i naselja, žena treba
da se nađe na svakom mestu gde treba ukazati po
moć. Od nje se očekuje dužnost bolničarke, da bude
funkcioner na svim radovima privrede u pozadini i
požrtvovan borac na frontu. Naša žena, s toga, odgovoriće svim zadacima koje joj budući rat nalaže«.
Zato se organizuju kursevi za bolničarke. Ovaj po
kret je bio za emancipaciju i oslobođenje žene.
Napad na hitlerjugendovce
Mladi rodoljubi bili su pod prismotrom policije.
Pratili su ih na svakom koraku. Petokolonaši su se
nesmetano pripremali za izdaju svoje zemlje jer im
je bilo sve dozvoljeno. Jedino im se suprotstavljala
23
�napredna mladež: skojevci i komunisti. Tako se Ol
ga u martu 1940. godine, predvodeći đake Učiteljske
škole, sukobila s fašistima. O tome svedoči Nikola
Raj kov, u izjavi pod naslovom »Napad na Hitlerjugend« (hitlerovska omladinska organizacija).
Sredinom marta grupa turista iz Nemačke u
popodnevnim časovima jednog dana posetila je apo
teku »Sic« preko puta Učiteljske škole. Za vreme nji
hovog zadržavanja u apoteci, grupa od stotinak uniformisanih mladića organizacije »Hitlerjugend«, da
bi pokazala svoju »snagu« pred gostima iz Nemač
ke, dolazila je iz susedne ulice, vičući: »Živela Nemačka!« Istog momenta grupa naših omladinaca i
omladinki, na čelu sa Olgom Radišić i Borom Jovanovićem Icom, izašla je »naoružana« motkama i šta
povima. Izašli su iz školske radionice i u trenutku
kada su gosti u apoteci digli ruke da nacistički po
zdrave »hitlerjugendovce«, učiteljci su ih napali i
rasterali. U večernjim časovima istoga dana učenici
Učiteljske škole izvršili su raciju na pomenute hitlerovce i na ulicama Vršca vrilo je kao u košnici. U
stvari, naša napredna omladina uspela je da im odu
zme razna »oružja« najčešće siledžijska i batinaška.
»Nemci su shvatili da na njihove provokacije
samo komunisti žestoko reaguju« — piše K. Mitrović u knjizi »Pod kulom vršačkom«.
Pomenuti sukob sa »hitlerjugendovcima«, kao
i Olgino i Borino držanje u pomenutom slučaju, po
tvrdio je utisak u javnosti da će komunisti biti od
lučujuća snaga koja će poneti najveći teret u borbi
protiv spoljnog i unutrašnjeg neprijatelja.
Dok je trajao ovaj obračun između skojevaca i
»gostiju«, jedan stari ratnik ču Olgu: »Drugovi, da
im pokažemo da je ovo naša zemlja! Neće ovde da
nose kukaste krstove i hitlerovski pozdravljaju!«
Kad hitlerovci nagoše u bekstvo, ovaj starac
priđe Olgi i reče: »Tako treba po Švabama kao mi
na Ceru! Ala ti biješ! Bravo, devojko!«
O ovom događaju do današnjih dana se priča u
Vršcu i okolini.
Hapšenje i saslušanje
— Olga, skloni odmah sve što bi moglo da bude
dokaz da si komunist! Odmah iz stana skloni sve...
Tako su joj govorili drugovi krajem maja 1940.
24
�godine. Jer, skojevci i komunisti znali su da su agen
ti obratili posebnu pažnju na kretanje i postupanje
Olge Radišić.
Njen stan bio je pun ilegalnog materijala: za
branjenih novina, listova, knjiga, letaka... Kod nje
se nalazila i partijska tehnika: pisaća mašina, šapirograf, drugi pribor...
Upozorenje drugova Olga je shvatila disciplinovano. Rekla je ozbiljno:
— Skloniću, skloniću.
Tako je i bilo. Sve je dobro, brzo i vešto učinje
no. Ostalo je samo nekoliko partijskih biltena, lis
tova, letaka, Olginih zabeležaka o pročitanim delima.
— Olga, skloni sve što si ostavila! — upozora
vali su je, opet, drugovi.
— Ma, ovaj, ne mogu, drugovi — odgovorila je
Olga. — Žao mi je da uništim nešto što sam stekla
s mnogo muka. Te beleške, recimo. Pa ja sam to,
drugovi, taj materijal, godinama sastavljala, s njim
sam rasla, učila iz njega. Sve je to seme iz koga su
tra treba da nikne zdrava biljka, koja će se zvati
zreo, uzoran komunista! (prema kazivanju Đure Marinkovića).
Desilo se, ipak, ono na šta su je drugovi stalno
upozoravali: policijski agenti jednom su upali u ku
ću gde je Olga stanovala. Evo kako se to zbilo.
Agenti su se brzo primicali kući gde su stanova
le Leposava i njene dve kćerke, ali im korak nije bio
ni krut, ni dugačak. Padala je kiša, bilo je sve sivo,
kao oblepljeno nekim čudnim pepelom. Policajci su
gazili nekako gipko; kao kad se hijena prikrada da
ščepa plen. Olga, međutim, manirom iskusnog ko
muniste i nervom ilegalca, munjevito pakuje ilegal
ni materijal u kofer i izbacuje ga u susedno, zakorovljeno dvorište.
Tek što je kofer pao u visoku travu kad agenti,
kao letnja oluja, otvoriše vrata i glasno upitaše:
— Gde je?
— Ko? — začuđeno će Olga.
— Znaš ti dobro šta mi tražimo. 'Ajde, daj »ilegalu«. Daj i nećemo ti ništa. Samo ćemo je — spali
ti. Drugo ništa, garantujemo.
— Ne znam o čemu govorite — uverljivo će
Olga.
Policajci su dugo pretresali kuću, čak su čitali
i njenu ličnu prepisku. Zavirivali su u albume. Ipak,
25
�ni najdetaljniji pretres nije zadovoljio agente, nisu
uspeli da pronađu ni delić »ilegale«.
Agenti željni plena, namerni da nađu nešto što
bi teretilo Olgu, sumnjičavo su vrteli glavom, pa su
počeli dalje da sve ispituju. Opet, ni reč od Olge.
Agenti su tako otišli neobavljena posla.
Nije, međutim, bilo teško pretpostaviti da će se
agenti opet vratiti. Tako je i bilo. Vratili su se izne
nada, po njihovoj, manje—više, ustaljenoj praksi.
Olga se nije više bojala. Razmišljala je: kofer je u
dubokom korovu, na sigurnom mestu.
Međutim.
Susetka, vlasnica dvorišta u koje je kofer bio
izbačen, vraćala se tog popodneva kući, upravo jed
nom stazicom kroz korov. I, kao u inat, spazila je
taj stari kofer. Susetka se zvala Persa Davidov. Po
mislila je da su unutra novci ili dragocenosti. Od
mah je nožem rasekla zaključani kofer.
— Pi, dovraga, p i... — siktala je Persa Davi
dov. Bila je besna i razočarana što je umesto »vrednosti« našla biltene, letke, beleške...
Malodušna i razočarana, ćušnula je prosuti, sta
ri kofer. Učinila je dva-tri koraka, a onda se vratila.
Pomislila je: ko zna, ako nađu te letke u njenom
dvorištu, može da bude svašta. I, ponese kofer pra
vo u najbližu policijsku stanicu.
Agenti su raspojasano doleteli u kuću Leposave
Dare Radišić. Zaključili su da kofer pripada Olgi
i odmah je uhapsili.
Olgina majka Leposava ovako je opisala hapše
nje svoje kćerke, maturanta i mladog komuniste:
— U kuću su agenti ušli kao zveri. Pitali su,
drečeći po kući: — Gde je Olga? Odgovorila sam da
je tu i da uči. Rekla sam da mi se dete sprema za
polaganje mature. Olga je čula taj razgovor, došla
je iz kuhinje, gde je stvarno sedela i učila. Upitala
je:
— Mama, o čemu je reč?
Rekla sam da ne mogu da znam o čemu je reč.
Ali, jedan agent joj se uneo u lice i viknuo:
— Reč je o onom koferu nađenom u susednom
dvorištu. Potom se osmehnuo cinično. Na licima os
talih agenata sevnulo je neskriveno zadovoljstvo.
Rekao nam je taj isti, što je najviše galamio, da se
spremimo i pođemo s njima u stanicu. Olga mu se
obratila: — Gospodine, to je sigurno neki nespora
zum. — Agent je pogledao krvoločno. I reče:
26
�\
Olga Radišić (desno), učenica V razreda
Učiteljske škole u Vršen
— Znamo mi vas. Ovo može da bude samo vaš
propagandni materijal. Dakle, nema nesporazuma,
a?... Šta smo mogle, — pričala nam je dalje Leposava Radišić, Olgina majka — Pošle smo.
Na saslušanju, Olga ništa nije priznala. Jedan
od agenata na saslušanju rekao joj je gotovo poverJjivo:
— Znate, vaša mati je sve priznala.
Olga je odgovorila odlučno:
— To je prvokacija. To je najobičnija laž. Ne
ko mi je ukrao beleške i strpao u tu koferčinu. Eto,
to je jedina istina. Neko je, dakle, hteo da me kompromituje. Nemam šta da priznam!...
Olgu Radišić su šamarali da bi iznudili prizna
nje. Za to ih je nazvala zverima. Tukli su je i dalje.
Drhtala je pod naletima šamara.
Leposavu su uveli na druga vrata, kod šefa po
licije. I rekli joj:
�— Gospođo, Olga je sve priznala. I vi priznajte,
pustićemo vas obe da idete kući...
Majka je shvatila da je to zamka. Setila se Olginih drugova i drugarica, njihovih reći kako se valja
držati pred policijom i klasnim neprijateljem. I, zar
bi majka izdala svoje dete?! S toga je Leposava tvr
dila da ne zna kakav je materijal u koferu.
— Tvrdi ste. Žene, a komunisti — smireno će
šef policije.
— Zašto nas mučite. Moja jedina briga je — da
odgajim decu. Ništa više — rekla je Leposava, na
stojeći da ostavi »utisak« žene koja ne zna šta je to
politika i komunizam.
Šef policije, već primetno uzbuđen, ustade uz
rujano. Lice mu se iskrivi u ironičan osmeh:
— Vaša kći ovde će polagati maturu. Ne treba
ju nam učiteljice — komunisti.
— Gospodine, počeli su ispiti. Dete će izgubiti
godinu ako je odmah ne pustite. Njeni drugovi i dru
garice jutros su otišli na ispit.
— Ni govora! Ostaje ovde. Odgovaraće za uči
njenu političku krivicu.
— Gospodine, nikom ništa nije učinila.
— Imamo dokaze. A ti — napolje!
Agent, koji je stajao pored nje, grubo je uhvati
za rame i izgura u hodnik.
Olga je zadržana u policiji. A, evo, šta je izjavi
la na saslušanju u Predstojništvu policije u Vršcu
prema zapisniku od 10. VI 1940. godine, a kako se
navodi: »U predmetu prijave protiv Radišić Olge
zbog propagande komunizma«. Dalje sledi: opšti po
daci. Optuženoj je saopšteno da je osumnjičena
zbog propagande komunizma. Upoznata i upitana
šta ima da kaže u svoju odbranu, daje sledeći iskaz:
— Kofer koji mi je danas prikazan u Predstoj
ništvu potpuno mi je nepoznat i tvrdim da nije moj,
niti svojina ma koga člana naše porodice. Maramu,
takođe, ne poznajem, te ni ona nije naša svojina. Od
celokupne sadržine kofera označene u zapisniku od
tačke jedan do zaključno s tačkom 92, lično moje
stvari su one koje su navedene, označene crvenom
olovkom. Pod jedan označeni notes s bordo omotom
potiče već od pre dve-tri godine. U ovaj notes svoje
vremeno sam zapisivala kratke književne izvode.
Pod 53, a na tabaku pod naslovom »O jednom čije
ime nije poznato«, samo sam sastavila pismeni sa
stav o jednom siročetu. Pod brojem 54, na četiri i
28
�po tabaka, pisala sam referat o omladini Vojvodine
koja traži nove puteve. Pod 59, u svesci s otvorenoplavim koricama od osamnaest strana, napisala sam
razne beleške i izvode iz pojedinih dela. Pod 61, u
jednoj svesci od deset polutabaka pod naslovom
»Volgin« diktirala sam sestri Zagorki kratak sadr
žaj knjige, koje sam delo čitala u Gradskoj bibliote
ci. Pod 77, na dva polutabaka, nedostaje deo poslednje strane, napisala sam slobodan sastav pod na
slovom »Položaj žene učiteljice«. Sav ostali materi
jal, koji je nađen u koferu, a koji mi je prikazan,
nije moja svojina, nisam ga uopšte ikad imala, niti
videla. Niti ima kakve veze s mojim ličnim stvari
ma, a koje sam napred za svoje priznala. Okolnost
da je između materijala, koji nije moja svojina, na
đen i materijal koji sačinjava moju svojinu, podvla
čim da je mogla uslediti samo na taj način što sam
u školi odličan đak, jedna od najboljih učenica, da
sam kao takva od svojih nastavnika cenjena, da su
moja slobodoumnija rasuđivanja primana od nas
tavnika kao stvarno ispravna i tačna, što je izazvalo
zavist mojih koleginica i kolega, kao, možda, i nji
hovih ostalih poznanika, a pošto su kod mene dola
zili mnogi učenici i učenice i često uzimali moje knji
ge i sveske, kao i druge moje zabeleške, bez moga
znanja, tim pre što sam otprilike pre dva meseca
primetila da mi je nestala sveska označena pod bro
jem 60, a nestanak ostalih spisa nisam primetila, jer
potiču iz ranijih godina. Dok sitne zabeleške nisu
mi bile potrebne, te smatram i ubeđena sam da je
neko uzeo bez moga znanja moje lične stvari, te iz
zavisti i mržnje priključio kao što sam i napred na
vela, meni potpuno nepoznatom materijalu da bi mi
ovim naškodio. Ovo tim pre što je čekao početak
diplomskog ispita i to na dan prvog pismenog zadat
ka, 10. juna, danas, te je neko moje stvari ubacio u
navedeni kofer da bi me sprečio u polaganju dip
lomskog ispita, koji mi je bio jedan od najprečih
ciljeva i time moju budućnost upropastio. Pošto mi
je sada u Predstojništvu saopšteno da je navedeni
kofer sa malim delom mojih stvari, a velikim delom
meni potpuno nepoznatih, to je potpuno očigledno
da je taj materijal ovde namerno donesen kako bi
bio upadljiviji i što pre otkriven. A u malom delu
materijala koji sačinjava moju svojinu nema ničeg
nedozvoljenog. U pogledu moje ispravnosti mogu o
meni dati podatke: g. direktor Zorić Pribislav, tako
29
�i moj razredni starešina doktor Bokur Ignjat, kao i
svi ostali profesori. U pogledu formulara »Anketa za
mir«, to mi je potpuno nepoznato. Moj celokupni
život u školi i van nje, odanost školi i radu, mogu
se dokazati, to svedoči i razbija i poslednju sumnju
da sam ja u ma kakvoj vezi sa pronađenim mate
rijalom, te molim da se kao potpuno nevina po ovoj
stvari razrešim svake odgovornosti. To je sve što
imam da kažem!.. .
Pcrovođa,
[van Radak, s. r.
Saslušana,
Olga Radišić, s. r.
Na maturski ispit sa žandarmom
Vest o hapšenju Olge Radišić odmah se pronela
Vršcem. Građanstvo je bilo ogorčeno. Čulo se:
— Zar i našu decu da tam niče?...
Posebno su bili iznenađeni i ojađeni Olgini pro
fesori. Mada je bila uhapšena kao »komunistički
propagandista«, branili su je i zahtevali da je puste
iz zatvora. To su naročito isticali govoreći da njiho
va učenica treba da polaže maturu. U zahtevu da
Olga Radišić bude oslobođena, naročito su se isti
cali profesori Aleksopulov i Bokur, njen razredni
starešina, inače, doktor filozofskih nauka. Ovaj pro
fesor je iste, 1940. godine, u školskoj karakteristici
zapisao o Olgi Radišić:
— Izvanredno darovita i vredna. Pored škol
skog studija zanima je mnogo i lektira socijalne sadržine. Vladanje odlično u svakom pogledu. Ova
učenica mnogo obećava . . .
Doktor Ignjat Bokur, sami znamo, nikad se u
ovoj oceni nije prevario.
Posle trideset godina, prilikom proslave dana
škole »Olga Petrov-Radišić« u Vršcu, 1970. godine,
isti profesor šalje pismo u kome, između ostalog
piše:
— Olga Radišić je bila najbolja učenica u raz
redu gde sam predavao celokupnu pedagošku grupu
predmeta. Pa ne samo u učenju, već i u vladanju bi
la je uzorna.
Pod poplavom reagovanja građanstva i na inter
venciju Učiteljske škole, Olgi Radišić dozvoljeno je
da polaže maturu. Iz zatvora je na ispit otišla uz
pratnju žandarma. Vlasti su rezonovale: »Moramo
30
�je kompromitovati po svaku cenu... Neka idu kroz
sami centar grada, polako; da svi vide »propagandis
tu komunizma«...
Tako su razmišljali i uradili u policijskoj stani
ci.
Olga se, međutim, nije dala pokolebati. Išla je
uzdignute glave. Tako je prispela u Učiteljsku ško
lu i tako ušla u učionicu pred sam početak pisanja
diplomskog ispita. Pisala je hladnokrvno, ali — to
se jasno videlo — pisala je strasno! Nije ni čudo,
našla se na pravom mestu gde su njen temperament
i sjajan um uvek dolazili do punog izražaja. Olga
je na licu imala izraz snage i jake volje komuniste.
Svako je u tim trenucima mogao da prepozna rodo
ljuba koji je nadmoćno pokazivao kako se treba dr
žati u očajnički teškim uslovima i nepokolebljivo os
tati na borbenom putu.
S lakoćom je napisala diplomski rad. Profeso
ri su bili zadivljeni izvrsno obrađenom temom. Njen
briljantni rad u tolikoj meri je bio opčinio profeso
re, da su redom isticali kako bi ga i oni sami lično
potpisali kao svoj. Olgin rad na diplomskom ispitu
bio je nagrađen, kasnije, s hiljadu dinara i paketom
knjiga. Olga Radišić položila je maturu s odličnim
uspehom! Olga je maturu polagala od 9. do 19. juna
1940. godine.
Zbog istrage pod kojom je bila, u izvodu svedočanstva, pored ocena uspeha, stoji sledeća napome
na: »Ocena vladanja za Olgu Radišić, koja je pod
policijskom istragom, zadržana je kao na kraju škol
ske godine. S tim da se u vezi raspisa N. broj
10110/29 izvesti Ministarstvo prosvete o smanenju
ocene iz vladanja, ako njena krivica bude utvrđena«.
Pošto je kasnije na suđenju bila oslobođena op
tužbe, izdato joj je svedočanstvo s odličnom ocenom iz vladanja.
Kad govorimo o ovom sudskom procesu, treba
zabeležiti jednu ličnost koja je Olgi davala savete
kako da se brani i na taj način mnogo joj je pomo
gnuto. Bio je to Dejan Brankov. Rođen 1914. godine
u Dupljaji u Banatu, gimnaziju je učio u Beloj Crk
vi i Vršcu i bio jedan od najboljih učenika. Prava
je studirao u Beogradu. Godine 1932. primljen je u
SKOJ a 1935. godine u KPJ. Bio je blizak saradnik
Žarka Zrenjanina. Radi kao advokatski pripravnik
i pomagao je svakom naprednom čoveku ako bi se
našao u teškoj situaciji, kao što se desilo sa Olgom.
31
�Bio je sekretar Mesnog komiteta KPJ u Vršcu, ru
kovodio kulturno-umetničkim društvom »Abrašević«. Bio je hapšen i proganjan. Godine 1941. postav
ljen je za komandanta Južnobanatskog odreda. Pri
likom prelaska u Rumuniju, da bi obezbedio smeštaj odreda u toku zime, poginuo je u Belobreškoj.
»Rođeni proleter, pravi komunist«
Olga Radišić je primljena u SKOJ juna 1939.
godine. Do 1940. godine u Učiteljskoj školi rukovodi
skojevskom organizacijom. Tada naročito nastoji da
se pojača, u ćelom Vršcu, ideološki rad s radničkom
omladinom. Među skojevcima se u to vreme poseb
no prorađuje ilegalna marksistička literatura. Radi
lo se u kružocima. Prorađivane su, između ostalog,
i ove brošure: »Seosko pitanje«, »O konspiraciji i
držanje pred klasnim neprijateljem«, zatim pojedi
na poglavlja iz »Istorije SKP (b)«. Za to vreme Olga
deluje s Lukrecijom i Kornelijom Ankucić, Borislavom Bracom Petrovim i drugim naprednim omla
dincima i omladinkama. Njeni preživeli školski dru
govi i saborci iz SKOJ-a i danas sa divljenjem govo
re:
— Olga je uvek i svuda stizala i sve što je radi
la, činila je i brže i bolje od drugih.
Rečju, ponašanjem, radom, nesebičnošću, Olga
je plenila mlade i na njih snažno uticala, posebno u
organ izovan ju i usmeravanju akcija mladih. S dru
ge strane, bila je visoko cenjena od svojih profeso
ra, jer je posedovala veliko znanje iz političke eko
nomije, istorije, književnosti i drugih društvenih na
uka. Posebno se isticala znanjem iz nauka koje su
učile o zakonitostima društvenog razvitka. Olgine su
reči bile jednostavne. Govorila je razložno, ubedljivo. Svi koji su slušali Olgu Radišić, odmah su poči
njali da joj veruju, otkrivali su u tim rečima neke
sopstvene snage, htenja.
— Cenim odanost i ljudske kvalitete male Olge.
Ona obećava mnogo. Poznaje stvari i voli Partiju.
Svesna je teškoća i opasnosti kojima se izlaže. Uveren sam da nema zadatka koji ona ne bi izvršila.
Ona je rođeni proleter, pravi komunist!...
Ovako je Žarko Zrenjanin Uča, u svojstvu se
kretara Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu,
okarakterisao Olgu Radišić.
32
�Godina 1940. donela je Olgi drugi istinski ro
đendan: primljena je u Komunističku partiju Jugo
slavije.
Njena drugarica Kornelija Ankucić, koja je is
tog dana kad i Olga primljena u Partiju, ovako se
seća te daleke godine i dana kad su dve drugarice
postale komunisti:
— Sećam se da smo se te večeri srele u prosto
rijama KUD-a »Abrašević«, u kojem smo aktivno
radile. Obe smo bile neme od radosti i sreće što
nam je potvrđeno, mislim, zasluženo priznanje: da
smo za Partiju! Mi o tome, inače, nismo razgovara
le, jer je to bio period strogo ilegalnog rada i delovanja KPJ. Naša neizmerna sreća lako se mogla pro
čitati na našim licima. U Olginim crnim i krupnim
očima video se ponos, a lice joj se razbuktalo ra
došću što je ponela časno ime komuniste, što je pri
mljena u redove takvih revolucionara i rodoljuba.
Prijem u KPJ značio joj je ostvarenje sna mladosti.
Branislav Božović kaže u svojoj knjizi: »Odgo
vor je: NE!« Zna se da je na sastanku, kao novoprimljeni član KPJ, Olga Radišić rekla:
— »Čitav svoj život posvetiću Partiji«.
A kad je, posle sastanka, Olga stigla kući, majka
Leposava odmah je primetila da joj je kćerka neo
bično vesela. Upitala je:
— Što me, sine, toliko ljubiš danas? Mnogo si
mi vesela...
Olga je odgovorila:
— Ništa me ne pitaj, majko! Danas sam najsrećnija na svetu...
Majka je znala da joj je kćer skojevka, a videći
kako je srećna — pomislila je da se Olga zaljubila.
Pa vreme joj. No, ne bi Olga tako pokazala svoja
intimna osećanja. Suzdržavala bi se pred majkom.
Sigurno ie primljena u Partiju. Skrivala je majka
suze da deca ne vide. Posle dužeg predaha izusti:
— Radi i čuvaj se, dete moje!
Olga je nežno pogledala majku; očiju punih su
za. zagrlila je i rekla: »Majo, obrukati te neću. Ni
tebe, ni sebe, ni Partiju!...«
Bila je primljena u Partiju juna meseca posle
mature. Osećala se kao da je na krilima, ali je dob
ro znala težinu odgovornosti u izvršavanju zadataka
i nastojala je da ih uvek savesno i na vreme izvrši.
Kako je bila registrovana kao komunistkinja u poli3 Olga Petrov
33
�cijskoj kartoteci, nije se nadala da će moći da se
zaposli i vrši prosvetnu misiju.
Pohvala Komiteta
Posledice pronalaska kofera, ipak, nisu za Olgu
mogle da budu male. Istraga je nastavljena. Sada
već učiteljica, izložena je novim saslušanjima, mal
tretiranjima, poniženjima...
Arhivska građa broj 9602 govori da je Predstojništvo gradske policije u Vršcu (kr. broj 62. od 12.
juna 1940. godine) dostavilo prijavu Državnom tuži
laštvu u Beogradu. U tom se dokumentu kaže:
— U susedstvu Davidov Perse, u Bregalničkoj
ulici pod kućnim brojem 42, stanuje Radišić Leposava 42 godine stara, domaćica čija ćerka Radišić
Olga, maturantkinja ovdašnje Učiteljske škole, dos
kora nije bila evidentirana kao sumnjiva komuniz
mu. Pre desetak dana, pak, organ ovog Predstojništva referisao je predstojniku policije da je Olga Ra
dišić viđena u društvu sumnjivih komunizmu, te da
je svoju mlađu sestru Zagorku, učenicu VI razreda
gimnazije odvraćala da ne ide u crkvu! .. .
Policija je sve više sagledavala s kim, u stvari,
ima posla. Tako je agentima naređeno da u stopu
prate Olgino kretanje i s kim se druži. Utoliko pre,
što je u pomenutom koferu pronađeno 16 listića
»Ankete za mir«. Kasnije, kada se našla u zatvoru,
agenti su činili sve da ne ispuste plen iz svojih kan
dži.
Vredi, razume se, reći šta je, zapravo, bila ta
»Anketa za mir«.
Mesni komitet SKOJ-a u Vršcu, prema dobijenoj direktivi, sprovodio je u gradu i okolini takozva
nu »Anketu za mir«. Na pripremljenim formularima trebalo je odgovoriti na ova pitanja:
1. Da li je opravdan rat Nemačke protiv Francuske
i Engleske?
2. Ko je kriv za rat i njegovo proširenje?
3. Da li našim narodima odgovara ovaj rat, i koja
je to sila u stanju da ljudima obezbedi mir?
4. Da li se započeti ratovi vode voljom naroda ili su
nametnuti?
Ističemo: samo je u Vršcu ovu anketu popunilo
i potpisalo više od tri hiljade ljudi!
34
�Na krajnju opreznost agente je primoravala
stalna opasnost da im umakne Olga Radišić. To je
bilo nemogućno, jer se nalazila iza rešetaka. Ipak,
prisećali su se one narodne da nema šume koja pticu
sačuvati može. U Predstojništvu ništa nije prepušta
no slučaju.
U dokumentu broj 9603 saznajemo za prijavu
od 2. jula 1940. godine »za otvaranje istrage«. Sudija, sada u Beloj Crkvi, otvara istragu protiv Olge
Radišić s ovim obrazloženjem:
»U proleće i leto 1940. godine u Vršcu rasturala
je plakate kojima se ide na to da podstrekava na
nasilje prema državnim vlastima i uopšte da se ugro
ze javni red i mir ili dovede u opasnost javni pore
dak. Organizovala je propagandu komunizma i u tu
svrhu prikupljala i rasturala letke, plakate i knjige«.
O pronađenom materijalu odmah je bio obavešten Odsek za javnu bezbednost u Novom Sadu. Da
lje je izveštaj sledio pod »poverljivo« Ministarstvu
unutrašnjih poslova u Beogradu, pod brojem 2201.
Zamenik javnog tužioca predlaže istražnom su
du u Beloj Crkvi od 2. jula 1940. godine da se uhap
se (misli na sve potpisnike »Ankete za mir«) pošto
postoji bojazan da će osumnjičeni, zbog velike kaz
ne koja se ima protiv njih primeniti, pobeći i da se
neće moći na glavni pretres pribaviti. Pošto se delo
kažnjava smrću ili večitoin robijom, to je istražni
zatvor, na osnovu paragrafa 119 — obligatoran«.
Sudi ja — pristav, P. Vološilov donosi rešenje
14. jula 1940. godine o otvaranju istrage i u njemu
navodi da je Olga Radišić počinila zločin iz člana
1, 2. i 6, što se ima »odgovarajuće kazniti«.
Visprenost, hladnokrvnost i prisebnost koje
imaju samo rođeni revolucionari, uvek su odlikova
li Olgu. Zahvaljujući veštoj, sopstvenoj odbrani, Ol
ga Radišić oslobođena je istražnog zatvora, rešenjem
Okružnog suda u Beloj Crkvi. Iz dokumenta broj
9615 saznajemo da Državno tužilaštvo u Beogradu
nije bilo zadovoljno pomenutim rešenjem, pa je ulo
žilo žalbu Okružnom sudu u Beloj Crkvi već 15. ju
la 1940. godine. Cilj je bio, kako se ističe u nalogu
Okružnog suda, da se dokaže da kofer s materijali
ma pripada Olgi. Tužilac u žalbi citira odlomke iz
pronađenog materijala: navodi proklamaciju CK
KPJ i u njoj parole »Dole imperijalistički rat!«, »Do
le ratni huškači!«, »Živeo Sovjetski Savez!«, »Živela
35
�Komunistička partija Jugoslavije!«, »Dole koncen
tracioni logori!«, »Dole Zakon o zaštiti države!« i dr.
U vezi s ovom žalbom, Apelacioni sud u Novom
Sadu prepušta deo žalbe sudu u Vršcu gde je delo
i »počinjeno«. Vršački sud održao je usmeni pretres
21. oktobra 1940. godine. Doneo je oslobađajuću pre
sudu! Ona glasi:
»Sreski sud u Vršcu, po saslušanju svedoka, os
lobađa sve optužene. I Olgu Radišić, kao prvooptuženu«.
U stvari, posle polaganja mature ona se branila
sa slobode.
Moramo ovom prilikom da napišemo da je
pravne savete Olgi davao, koliko je to bilo mogućno
Dejan Brankov, advokatski pripravnik, kasnije is
taknuti borac i komandant partizanskog odreda.
Olgina prijateljica, drugarica i saborac Kornelija Ankucić, u vezi s tim ističe:
— Ovaj prvi sukob s policijom, dobro držanje
pred klasnim neprijateljem, učinili su da Olga dobi
je još više snage i vere da sa borbom treba nastavi
ti svuda, na svakom koraku, opravdati pripadnost
KPJ.
Olga Radišić je za dobro držanje pred policijom
pohvaljena od Pokrajinskog komiteta KPJ za Voj
vodinu.
Logorovanje na Testeri
Dolaskom Josipa Broza na čelo Komunističke
partije Jugoslavije 1937. godine, njeni redovi počeli
su znatno da jačaju, pa je KPJ sve više postajala
zdrava i organizovana politička snaga, jedina koja
je, kasnije, mogla da povede narod u odlučujuću
borbu protiv fašizma i klasnog neprijatelja, a za
konačno nacionalno i socijalno oslobođenje.
U to vreme posebna važnost pridavala se idejno-političkom uzdizanju članova Partije i SKOJ-a. Ak
tivisti su morali da budu spremni da narodu rodo
ljubivo i marksistički tumače svaki politički trenu
tak i događaj.
Iz tih razloga, Pokrajinski komitet KPJ za Voj
vodinu, u julu 1940. godine organizovao je skojevsko logorovanje na Testeri (Fruška gora). To je, u
stvari, bio skup izabranih skojevaca okupljenih u
jedinstvenu političku školu. Da skup na Testeri, me36
�Tako je pisala Olga Radišić
�đutim, ne bi bio upadljiv, ova partijsko-politička
škola organizovala se pod vidom logorovanja izlet
nika, članova društva »Fruška gora« iz Novog Sa
da. To je, zapravo, i bio jedini način za okupljanje,
jer je policija budno motrila na svaki pokret na
predne omladine.
Na Testeri je bio organizovan kulturno-umetnički život. Uz logorske vatre pevane su borbene pesme, prikazivani skečevi. Mladi su slušali i radio-vesti. Može se, u celini, reći da je to logorovanje bilo
okupilo one koji su se 1941. godine našli u prvim
borbenim redovima protiv fašista i njihovih slugu.
Pored ostalih, tu su bili i Olga Radišić, Borislav Bra
ca Petrov, Vlada Bogoroški, Klara Feješ, Lidija Aldan, Đorđe Zličić, Boško Palkovljević Pinki i mnogi
drugi.
U logoru, valja istaći, mnogo se učilo. Valjalo
je posle u svojim sredinama stečeno znanje na Tes
teri preneti među mlade i ostalo građanstvo, gde
je to i kad bilo mogućno. Trebalo je razvijati bor
beni duh i oduševljenje za Komunističku partiju
Jugoslavije i SKOJ, kao i za odbranu zemlje od spoljnog i unutrašnjeg neprijatelja, koji su joj sve brže
i gnusnije pretili uništenjem.
Partija je posvećivala punu pažnju radu Skoja,
njegovom jačanju i pripremanju kadrova za predsto
jeću neminovnu borbu i sa spoljnim neprijateljem.
Na VI konferenciji koja je održana 1940. godine is
taknut je između ostalog značaj jedinstva radničke,
seljačke i školske omladine u borbi za njena životna
prava, nacionalnost i mir i skreće se pažnja na opas
nost po našu zemlju od imperijalističkog rata. U ob
javljenoj Rezoluciji se kaže:
— Svet je ušao u drugu godinu rata. Moćne ka
pitalističke države nastavljaju sve ogorčenije borbu
na ratištima tri kontinenta, više od polovine stanov
ništva zemljine kugle već je stvarno u ratu. A ratni
požar se neprestano širi sve dalje, zahvata zemlje
i narode koji su do juče bili izvan njega. Jugoslavija
je u neposrednoj opasnosti da bude uvučena u nje
govo krvavo kolo i da izgubi svoju nezavisnost. Da
našnji rat je nastavak prvog svetskog pokolja. To je
rat na čiju su opasnost komunisti kroz 20 godina
ukazivali mladoj generaciji i okupljali njene snage u
borbi protiv njegovih prouzrokovača.
38
�Ovu Rezoluciju prorađivale su sve skojevske or
ganizacije, o njoj je Olga govorila i tumačila je om
ladini.
Posle ovog logorovanja, Olga se sa majkom i
sestrom Zagorkom preselila iz Vršca u Pančevo. I u
ovom slobodarskom gradu za Radišićevu predaha
nema. Sa Bracom Petrovim nastavlja intenzivan ile
galan rad. Da bi svoju aktivnost prikrili pred poli
cijom, primenjuju raznovrsne oblike rada. Tako Ol
ga organizuje kurseve šivenja da bi zamaskirala pra
vu svrhu rada sa ženama. Koristila je sastanke da
bi im čitala napredne knjige i, naročito, govorila da
žene moraju da daju svoj doprinos borbi koja, kako
je Olga isticala, neumitno predstoji.
Koliko je Olga Radišić bila aktivna i poverljiva
svedoči podatak da se jedno vreme u njenom zaku
pljenom stanu u Pančevu nalazio Okružni komitet
KPJ za južni Banat.
Isti rad i revolucionarni ideali zbližili su, tokom
vremena, dva komunista — Olgu Radišić i Borislava Bracu Petrov. Među njima rodila se ljubav »sun
čev zrak« kako su govorili drevni Kinezi. Tako su
4. januara 1941. godine sklopili građanski brak u 01ginom selu Barandi.
U to vreme gotovo da i nije bilo slučaja da ne
ko sklopi brak a da se pre toga ne venča u crkvi,
uz sve ceremonije koje je takav čin zahtevao. Zbog
toga je Olga često bila izložena prekoru i prigovo
rima okoline. Prkosna, Olga je odgovarala: »Pa, šta
hoćete? Moja i Bracina shvatanja ista su. To su naj
čvršće spone naše ljubavi«.
Braca Petrov bio je član Okružnog komiteta i
rukovodilac partijske grupe koja je radila u partij
skoj tehnici. Olga je u svojstvu člana komiteta Skoja i KPJ radila u istoj tehnici. S njima je bila i Bra
cina sestra Dragica Petrov, profesor.
Septembra u Olginom stanu u Pančevu, na sas
tanku grupe ilegalaca, Žarko Zrenjanin Uča odredio
je da se Braca upiše na Pravni fakultet a Olga na
Višu predagošku školu u Beogradu. Tamo je trebalo
da nastave rad s omladinom i da se povezuju sa stu
dentima iz Vojvodine. Tako su stvarali mogućnost
organizovanog i povezanog partijskog rada i preno
šenje važnih poruka i podataka.
Olga i Braca tako su postupili.
39
�Razgovor na Kalemegdanu
Braca i Olga po partijskom zadatku odlaze u
Beograd, na studije. I zajedno su stanovali kod 01gine majke.
Mladi supružnici imali su vrlo malo vremena
za svoja srca, za šetnje, razgovore dvoje zaljublje
nih. Pa i tada, kad bi se već i pružila prilika, nisu
bili u stanju, ni za časak, da smetnu s uma da su
komunisti!
Suton se već spuštao na vode Save i Dunava,
tamo gde se te dve reke stiču podno Kalemegdana.
Jesen je presretala na svakom koraku u svakom pogledanju, dodiru . . .
Olga i Braca šetali su Kalemegdanom. Dva kru
pna crna oka Olgina ne silaze s uvek nasmejanog
Bracinog lica. Šaka uranja u šaku, prsti im se krše.
Niz zidine kalemegdanskih utvrđenja okačen, gde
koji, cvetak. Braca se izvija i rukom, kao dugom,
skida cvet. Upleta ga u talase crne Olgine kose, mi
lujući je. Njegovoj mladoj ženi, lepoj kao stih, samo
bi se usne razmakle u osmeh.
Mrak je obuzeo Kalemegdan. Ostao je u noći,
sa svojim kulama, rovovima, stazama i nestvarno
velikim krošnjama, kao nasukane galije iz neke crne
mašte . . . Ali, svet se s Kalemegdana, ipak, nije br
zo razilazio. To šetalište privlači ljude kao glas iz
naseljene! Odjednom, Braca se zaustavi, i ozbiljno
reče svojoj Olgi:
— Pogledaj ove! Okruženi smo Nemcima i Italijanima, fišističke zveri prema nama razjapljuju
svoje krvožedne čeljusti, samo je pitanje kad će nas
napasti, a ovi, ovde, uštogljeni šetaju kuće i »dame«.
Idu na balove, na sedeljke i na diplomatske prijeme.
Prosipaju sjaj i šampanjac. A mi ćemo na frontu
svoju krv prosipati. Da branimo rodnu grudu. Maj
ku im buržoasku! . . .
Olga je netremice slušala žestoke reči svoga
muža i osećala silno gađenje prema tom »noblesu«
s kalemegdanskih staza. Osećala je kako njihovi ko
raci, u svari, prljaju čistotu šetnje i lepote Kalemeg
dana, kako će ta ista buržoazija pobeći čim bude,
»gusto« ili se staviti u službu okupatoru. Već prili
čno uznemirena, gotovo je došapnula svom Braci:
— Biće, biće žrtava, znam. Samo, ja neću stići
da deci govorim o novom svetu koji će doći. Bar
da mi ti živiš! . . .
40
�Braco joj odgovori:
— Ti nas već upokoji, Olga! Ali, bilo kako bilo
— skupo ćemo prodati naše živote.
Nešto im se steglo u grlu, u prsima. Otišli su
žurno s Kalemegdana.
Prema sećanju Leposave Radišić, Olgine majke,
koja nam je govorila o navedenom slučaju, o razgo
voru na Kalemegdanu, Olga je dugo posle toga pri
čala o prosvetiteljskom pozivu, iznosila je uverenje
da će se za taj novi svet morati položiti i ono naj
vrednije — život!
iNije popustila pod batinama
Nekoliko meseci posle razgovora sa Bracom na
Kalemegdanu Olga se, opet, srela s policijom! Nai
me, po nalogu Okružnog komiteta KPJ (za južni Ba
nat) putovala je kao kurir u Novi Sad. Tamo je ima
la ilegalan stan u kojem su se nalazile zabranjene
knjige, listovi, drugovrsni materijali. Neko je, među
tim, pre tog njenog dolaska bio skrenuo pažnju po
liciji da je taj stan retko korišćen, pa je policija
postala krajnje predostrožna. Postavila je zasedu!
Tako je Olga Radišić-Petrov upala u nju iako je oba
zrivo prilazila stanu. Zaseda je bila vešto zamaski
rana. Bila je, naravno, uhapšena!
Po drugi put se našla u zatvoru.
Zapisnik sastavljen u ime Uprave policije u No
vom Sadu, od dana prvog marta 1941. godine na
vodi:
— U stanu Petrov Olge u Ulici Kraljice Marije
(Tanurdževa) stan broj 31 (predmet je zvaničenja
pretresanje stana, na osnovu naloga Uprave policije
u Novom Sadu, pov. br. 832/41) što se sastoji od jed
ne sobe i jednoga predsoblja. Pretresanje je obavio
Lekić Nikola, policijski komesar i v. d. policijskog
agenta, u prisustvu Petrov Olge i svedoka: Fakin
Franje i Đurić Dušana. Pretresanjem je pronađeno
od knjiga i brošura — »Sovjetska škola« od dr Pataki Stevana, »Srednjoškolski almanah« iz 1938. go
dine u izdanju biblioteke »Novog srednjoškolca«,
časopis »Život i rad« za januar i april 1940. godine,
»Karela i Finska Sovjetska Republika« od I. Sergejeva, »Agrarna politika nemačkog fašizma« od N.
Segala, »Grad bez događaja« od O. Henrija, »Zako
pajte mrtve« od Irvina Šoa (na deset kucanih stra41
�nica na pisaćoj mašini — pozorišni komad), jedan
letak »Svoj poštenoj javnosti i omladini Novog
Sada«, kao i »Položaj seljačke omladine« — završa
va se potpisom »B«, list »Radničke novine« od selja
čke omladine — završava se potpisom »B«, list
»Radničke novine« od 5. juna, 25. juna 1940. godine
i 31. januara 1941. godine, »Mladi radnik«, jedan primerak lista na bugarskom jeziku »Akademičko« broj
14 od 24. maja 1937. godine. Od gore navedenih pre
dmeta svi su zaplenjeni. Zvaničenje je počelo u 17
časova, a završeno je u 18 časova . . .
U novosadskoj policiji Olgu je saslušavao dok
tor Juraj Špiler, zloglasni policajac, za vreme oku
pacije nazvan »krvolok Banata«. Primenjivao je sve
policijske trikove i medote mučenja, fizičkog slama
nja saslušanika i uhapšenika. Tako je naročito želeo
da slomi i Olginu veru u Partiju, njen polet, borbeni
ponos i zanos revolucionara, da unizi i uništi njenu
mladost i lepotu žene. Olga Petrov-Radišić ostala je,
međutim, kao i uvek dostojanstvena i dosledna. Ni
šta nije priznala, prkosila je policiji.
Za držanje pred policijom i krvopijnim metoda
ma Juraja Špilera, Olga je, po drugi put, pohvaljena
od Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu. U ovoj
pohvali PK, između ostalog, piše:
— Olgina hrabrost i komunistička čvrstina mo
gu poslužiti za primer i drugim komunistima. ..
O pohvali PK KPJ za Vojvodinu slušalo se i u
zanosu pričalo na ilegalnim partijskim i skojevskim
sastancima.
Ogla se hrabro i vešto branila i na ovom saslu
šanju u policiji u Novom Sadu. Iz delimično saču
vanog zapisnika beležimo:
» . . . da ne odajem nikome i nikada ime Toše
Tišme, ali zašto — to mi nije kazano. Prilikom pret
resa u mom stanu nađen je bugarski list »Akademič
ko« koji je doneo moj muž, tako isto doneo je i dva
broja »Mladi radnik«, »Radničke novine«, tri broja
»Radničkog tjednika« i drugo nađeno, od koga je
on sve ove štampane stvari dobio, to ne znam ...«
Mora se reći da je Olga dala ovu izjavu, u kojoj
navodi Bracu kao ilegalca, u trenutku kada je njen
muž bio, u stvari, neuhvatljiv za policiju, jer se na
lazio u dubokoj ilegalnosti. Olga je, praktički, samo
iskoristila mogućnost što bolje odbrane.
Datum kada je ovaj zapisnik vođen nije mogao
da bude utvrđen, pa je, verovatno, i posle tog zapis42
�nika i izjave u njemu, Olga Radišić-Petrov bila mu
čena i saslušavana.
Leposava Radišić, Olgina majka, prisećala se u
vezi s »novosadskim slučajem«:
— Pouzdano znam da je optužnica bila proši
rena zbog političkog delovanja moje kćerke. Špiler
je nastojao da od Olge sazna što više o delovanju i
organizovanju Partije u Vojvodini, o delovanju u
Beogradu. Olga je na taj deo optužnice uporno ćutala. Za to su je fizički teško kažnjavali. Dok je Ol
ga ležala u zatvoru, često sam je obilazila. Špiler je
i mene saslušavao. Provocirao me je. Obećavao da
će mi pustiti Olgu ako mu bilo šta kažem o njenom
ilegalnom radu. Ništa nisam rekla. Zakrvavljenih
očiju, besan, Špiler je zasiktao:
— Vaš zet i Žarko Zrenjanin utekli su nam is
pred nosa. Kad ih budemo uhvatili, prvo ćemo ih
batinama ubiti, a zatim obesiti...
Majka se i sada našla uz svoje dete da ga bra
ni i da mu pomogne.
Obaranje Trojnog pakta, 27. marta 1941. godine,
donelo je amnestiju velikom broju političkih zat
vorenika, a među njima i Olgi Petrov.
Tako se Olga našla ponovo na slobodi, u dane
uoči fašističkog napada na Jugoslaviju.
Zaputila se u Pančevo kod majke i sestre, i da
se sretne sa Bracom koji se nalazio u dubokoj ile
galnosti, a opet je bio među prvim demonstrantima u
Beogradu koji su tražili obaranje nečasnog Pakta.
Kada je majka videla Olgu, bila je presrećna. Mla
đa sestra Gora divila se Olgi koja je znala da je
čekaju još teži i složeniji zadaci koje treba izvrša
vati po cenu života.
Porodična idila kratko je trajala, jer je nešto
tutnjalo i grmelo na državnim granicama. Nailazilo
je teško nevreme. Najcrnje. Fašizam.
Preko partijske veze Olga je brzo pronašla Bra
cu. Povremeno i kratko su zajedno bili mladi supru
žnici, jer su ih partijski zadaci upućivali na razne
strane.
»Nemačka iznad svega!«
Olga Radišić-Petrov puštena je iz Špilerove tam
nice, ali je njen dosije ostao u ovog krvoloka koji se
ulaskom fašista u našu zemlju odmah, i s neskrive43
�nom radošću stavio u službu Gestapoa (Geheimestaatspolizei — tajna državna policija). Doktor Juraj
Špiler je, u stvari, radio za Gestapo i pre rata, pre
ko svojih ličnih kanala ili preko »Kulturbunda«
(Kulturni savez) koji je bio baza petokolonaškom
delovanju.
»Kulturbundovci« su špijunirali za račun Nemačke jednostavno sve: od političkog ubeđenja poje
dinaca do rasporeda ratnih i pomoćnih avio-baza.
Otkrivali su strategijske pozicije vojnih formacija,
širili protivrečne i zastrašujuće vesti o snazi nemačke armije. Unosili zabunu u javni život. Profašistička vlada zatvarala je oči pred njihovim razornim
delovanjem. Cak nije suđeno ni otkrivenim špiju
nima, ubacivanim direktno iz Nemačke, bez obzira
što je to izazivalo ogorčenje rodoljuba.
U zgradama gde su se sastajali aktivisti ovog
»kulturnog saveza«, bili su instalirani radio-prijemnici da bi se Trećem Rajhu šifrovano dostavljali po
daci o krupnim zbivanjima posle pada vlade Cvetković-Maček. »Kulturbundovci« su se u svojim »oa
zama« osećali kao na pravom nemačkom tlu! Da je
tako, pokazuje i činjenica da su tu pevali i svoju
himnu »Nemačka iznad svega« (»Deutschland iiber
alles!«). Nosili su čak i kukaste krstove.
I policija Kraljevine Jugoslavije održavala je
veze s policijom Trećeg Rajha od 1936. godine preko
Međunarodne komisije kriminalističke policije (Commision Internacionale de la Police Criminele
Cl PC) a i tajnim kanalima. Upravnik grada Beogra
da, Milan Aćimović, i šef policije, Dragomir Jovanović, posetili su 1937. Berlin i vodili razgovore s Himlerom, šefom nacističke obaveštajne službe, i šefom
Gestapoa Milerom. Razgovori su vođeni o načinu i
sredstvima za borbu protiv komunista.
Nemačka obaveštajna služba je preko svojih
službenih predstavnika i potkupljenih građana i
predstavnika naših vlasti dobijala sva potrebna obaveštenja. Iz svega proizlazi da okupatoru nije bilo
teško da dođe do spiskova komunista i drugih ro
doljuba.
I Olga je bila na spisku kulturbundovaca koji su
pretili i čekali napad Nemačke, pa da krenu u akci
ju protiv komunista.
44
�Braca Petrov, Olgin životni drug i suborac
Sednicu Komiteta prekinule »štuke«
Posle izlaska iz novosadske tamnice, Olga nije
imala mnogo vremena da se, sa svojim Bracom, ra
duje srećnom životu mladih supružnika. Već drugog
aprila bila je u Vršcu, po zadatku Partije. Radila
je na povezivanju i organizovanju omladinskih bor
benih grupa za odbranu zemlje. Cim je obavila svoj
deo zadatka, vratila se, posle dva dana, u Pančevo.
Morala je biti veoma obazriva jer je policija više
motrila na mlade rodoljube nego na fašističke agen
te, zato se nije smela dugo zadržavati u jednom mestu. A bilo je to uoči podmuklog Hitlerovog i Musolinijevog napada na Jugoslaviju.
45
�Bližilo se šestoaprilsko jutro 1941. godine. U
praskozorje dana kad će bombe pasti na Beograd,
još je trajao sastanak komiteta KPJ i SKOJ-a u Pančevu, radi organizovanja mitinga kojim se htelo po
zdraviti sklapanje pakta Jugoslavije i SSSR-a. Na
ovom sastanku, pored ostalih, bili su prisutni Žarko
Zrenjanin i Šonja Marinković. Na tom sastanku
Olga je Šonji pričala o zlostavljanju koje je preživela u novosadskom zatvoru. Sastanak Komiteta,
međutim, prekinule su bombe bačene na slobodar
ski Beograd koji je, prema međunarodnom pravu,
bio proglašen otvorenim gradom. Šta je vredelo kad
je Adolf Hitler, dan ranije, zapenušan, urlao, izdajući komandu za napad na Jugoslaviju, tražeći da se
Beograd uništi, da više ne postoji. I napao je Beog
rad sa preko 500 bombardera i 250 lovaca, zasipajući ga najtežim i zapaljivim bombama, a jugoslovensku granicu prelazi preko 50 divizija — nemačkih, italijanskih i mađarskih, upadajući bez objave
rata.
Luđački firerov bes da uništi Beograd usledio
je posle demonstracija komunista, skojevaca i dru
gih rodoljuba 27. marta, kojim je odbijeno pristu
panje Jugoslavije Trojnom paktu.
Prisutni su, saznavši na sastanku da je Beograd
bombardovan, odmah odlučili da idu na teren. U
narod! Valja objasniti narodu šta treba učiniti u
novonastaloj situaciji. A trebalo je, u stvari, slediti
kurs Komunističke partije Jugoslavije koja je jedi
na imala organizovane snage, jasne ideje i cilj.
Partija je pozvala sve omladince u dobrovoljce
— da brane domovinu od fašista. U zemlji čak ni
mobilizacija blagovremeno nije izvršena. Mladi ro
doljubi koji su se odazvali pozivu Partije i partij
skim obavezama, doživeli su duboko razočarenje.
Vojne vlasti, umesto da ih upute u borbu, predavale su ih Nemcima. Među ovima bio je i Olgin drug
Đura Marinković.
»Naši oficiri neće bežati!«
Proglas CK KPJ od 15. aprila 1941. godine, ko
jim se ističe da je KPJ jedina snaga koja može da
zaustavi zahuktalu ratnu mašineriju, ostavio je sil
nog uticaja na narodne mase, angažujući ih na zna
čajne aktivnosti. Tih aprilskih dana jedan od prvih
46
�zadataka bio je prikupljanje oružja. Ilegalci su se
često dokopavali pušaka od vojnika bivše jugoslovenske vojske, koja je kapitulirala pred neprijate
ljem, a da mnoge njene jedinice nisu ni videle Nemce.
Leposava Radišić sećala se jednom prilikom za
nimljivog detalja koji sugestivno osvetljava poverenje komunista u Centralni komitet Komunističke
partije Jugoslavije. Leposava kaže:
— Jedan vojnik, dajući Braci pušku i nešto mu
nicije, zapita mog zeta:
— Šta će ti to, čoveče?
Braca mu hitro odgovori, uz smešak čvrstine i
samopouzdanja:
— Potrebno nam je oružje za jednu novu voj
sku. To će biti narodna vojska. Boriće se za slobodu
i pravdu. Oružje nam je potrebno za takvu vojsku
čiji oficiri neće bežati! ...
Vojnik, obezoružan i sputan u neizlazu sopstvene sudbine, zavrte glavom, otpljunu, i nastavi put.
Olga Radišić-Petrov predvodila je grupe skoje
vaca. Na raskrsnicama u Pančevu i oko Tamiša, pri
prelasku reke, gde su vojnici u odstupanju bacali
oružje i municiju, omladinci su ga skupljali za bu
dući otpor neprijatelju. Prikupljan je i sanitetski
materijal i sve to sklanjano na siguno mesto.
Olga je tada sa Bracom stanovala kod svoje
majke. U njihovom stanu svakodnevno su se sas
tajali komunisti. Tu su, povremeno, stanovali Žar
ko Zrenjanin Uča, Stevica Jovanović, Sava Munćan...
Žarko Zrenjanin je na jednom sastanku odredio
konkretne zadatke i teren delovanja svakog poje
dinca. Olga je upućena na teren Crepaje, Barande,
Kovačice i Bečkereka (današnji Zrenjanin). Njen
prvenstveni zadatak, između ostalih, bio je da radi
sa takozvanim »vaspitnim grupama«. Cilj je, u stva
ri, bio da se omladina i građanstvo, na liniji KPJ,
osposobe i pripreme za oružanu borbu. Iz tih gru
pa su, kasnije, regrutovani borci partizanskih jedi
nica. Oni mladi ljudi koji nisu služili vojsku, izvo
đeni su na bezbedne terene i tamo je vršena prak
tična obuka. Sa ovim grupama i politički se radilo:
objašnjavan je cilj borbe, čitani su bilteni i preno
šene informacije o zbivanjima, o uzrocima brzog
raspada države obespravljenih naroda, isticana je
47
�važnost konspiracije, poučavani su kako da se drže
pred neprijateljem u slučaju da im padnu u ruke.
Čvrstih nerava, prekaljena, Olga je govorila da
se moraju stvarati takve grupe, iz kojih će »svaki
borac biti u stanju da zaustavi, ako zatreba, ćelu
švapsku jedinicu srcem rodoljuba i svešću komuni
sta«. Olga je još govorila: »Komunisti i pošteni ro
doljubi će pomutiti račune onima koji pevaju i sa
njaju o hijadugodišnjem carstvu u Evropi, Africi
i Aziji« . . .
Lučonoše novog vremena
Politbiro CK KPJ donosi 4. jula 1941. godine u
Beogradu odluku o dizanju ustanka protiv okupato
ra i njegovih slugu. Osam dana kasnije, CK KPJ
izdaje proglas u kojem se, između ostalog, kaže:
».. .zemlja je porobljena i opljačkana od istih
zločinaca koji se drznuše da dignu svoje okrvavlje
ne kandže na Sovjetski Savez. Vi ste bili pobeđeni
u ratu, ali niste pokoreni. Slavne tradicije borbi va
ših dedova ne smeju biti zaboravljene. Sada je vreme da pokažete da ste dostojni potomci svojih pre
daka. Sada je vreme, sada je kucnuo čas da se dig
nete svi kao jedan u boj protiv okupatora i njihovih
slugu — krvnika naših naroda. Na teror odgovaraj
te masovnim udarom po najosetljivijim tačkama fa
šističkih okupatorskih bandita. Uništavajte sve što
koristi fašističkim osvajačima. Ne dozvolite da naže železnice prevoze ratni materijal i druga sredst
va koja služe fašističkim hordama i njihovoj borbi
protiv Sovjetskog Saveza. Stvorimo od naše zemlje
opsednutu tvrđavu za fašističke osvajače«...
Kada je već zverska ratna fašistička lavina kre
nula na SSSR, bilo je svakom jasno da će buknuti
požar i na južnoevropskom području i dalje se širi
ti na Istok i u Afriku.
Bačene bombe na slobodu Beograda i na druge
gradove, značile su ustanak za odbranu slobode će
le Jugoslavije. Komunisti, skojevci i ostali rodolju
bi postali su lučonoše novog vremena — ujedinje
ni u veliku, do tada neviđenu, jugoslovensku baklju
— u Narodnooslobodilačku vojsku.
Sedmoj ulske vatre, prve ustaničke puške, odjeknuće planinama i ravnicama, najavljujući rađanje
novog istorijskog dana naših naroda i narodnosti.
48
�Na našem tlu fašistička grabljivica nije mogla da
razmahne svojim crnim krilima.
Hitler, Musolini, Hirohito i drugi u njihovom
stroju činili su sve, i najmračnije, što istorija ljud
skog roda pre nije poznavala, da slome svaki otpor
pobunjenog naroda. Okupator je, na primer, posle
ulaska u Jugoslaviju, počeo da hapsi, progoni i ubi
ja Jevreje. Ljudima je oduzimana imovina, narod je
odvođen na prisilni rad u Nemačku, likvidirani su
mnogi ljudi »na licu mesta«. Posebno traganje, već
tada u bezumnom strahu i podozrenju, bilo je sprovođeno da bi se pohvatali komunisti.
I pored okupatorovih represalija i pretnji, ile
galci prikupljaju i doturaju priloge, hranu i druga
potrebna sredstva siromašnim, iznemoglim i porodi
cama čiji su hranioci bili ubijeni, odvedeni u Nemač
ku na rad, ili na drugi način uklonjeni. Radili su to
ilegalci spretno i odvažno. Život je stavljan na koc
ku već samom pomisli da onesposobljenima i glad
nima valja pomoći.
I u ovim akcijama Olga je bila najzapaženija i
pokazala je veliku snalažljivost u povezivanju saradnika pokreta.
Crveni leci esesovcima
U danima kada je tama postala danom mnogih
naroda i pojedinaca, kada je avet fašizma pretila
uništenjem ljudskog roda, jugoslovenski komunisti
na Balkanu pale vatru oružane borbe koja će poka
zati put slobodi! Samo su komunisti verovali da
nemačka i ostale fašističke ratne mašine mogu biti
ne samo zaustavljene, već, i u datom trenutku, smrv
ljene. To se i ostvarilo nekoliko godina kasnije.
Tako, dok na raskršćima širokih, prašnjavih puteva banatskih, kao na žutim maticama neke čudes
ne panonske pučine, stoje ogromne karte koje pri
kazuju pravce prodora nemačkih trupa evropskim
vojištima, dok trijumfalno pokazuju koliko su se
razlile krvave reke iz stotina hiljada i miliona tela
poubijanog, nedužnog življa, dok iz zvučnika urlaju
nemačke koračnice i »Drang nash Osten« (»Prodor
na istok«), dotle komunisti ilegalnim lecima ohrab
ruju narod!
Ali...
Leci nisu štampani samo za naš narod, za rodo
ljublje, već i za nemačke vojnike, koji, kako se u
4 Olga Petrov
49
�tim lecima navodi, ne znaju, ili ne razmišljaju o to
me gde idu, za koga ratuju, zašto to čine. Ilegalci su
davali letke nemačkim vojnicima koje su beskrajno
duge železničke kompozicije odvozile u fatalnost is
točnog fronta. U lecima namenjenim esesovcima ob
jašnjavano je da nemački vojnik mora da shvati gde
vodi fašizam, da treba da otkazuju poslušnost svo
jim starešinama koji ih gone u bezumno klanje. Po
zivali su lecima sve u nemačkoj vojsci da se ne bo
re protiv radnika i seljaka. Leci su služili da se ne
mačkoj vojsci skrene pažnja da su krajnje iskonstruisane i lažne vesti da će Nemačka dobiti r a t...
Ovakve »crvene letke« Olga, s organizovanim
omladinkama i omladincima, ubacivala je u nemačke vojne kompozicije, u nemačke ustanove i rastu
rala u mestima oko Pančeva. Okupatorske vlasti su
bile iznenađene. Zazirali su od svake hartije na ulici.
Komunisti i skojevci štampali su letke, rekos
mo, za naš narod. Njima se narod ohrabrivao, podi
zano je rodoljublje, samopouzdanje. U lecima je pi
salo o šovinizmu koji su Nemci smišljeno raspiriva
li, o huškan ju jednog našeg bratskog naroda na dru
gi narod i nacionalnosti. Lecima se otkrivaju i saopštavaju razne mahinacije neprijatelja. Komunisti po
zivaju narode i narodnosti Jugoslavije na borbu,
jedinstvo, nepokolebljivost. Ističe se da bi nacional
na podvojenost nanela neprocenjivu istorijsku šte
tu našem jedinstvu, bratstvu i zajedničkoj oslobodi
lačkoj borbi.
Da se ova bitka politička izbori protiv neprija
telja u višenacionalnoj Vojvodini, mnogo je značilo
to polazište do sigurne pobede nad okupatorom.
Razgovaralo se s pojedincima, grupama i objaš
njavala politika okupatora i da se ljudi moraju tako
držati prema neprijatelju da ih pokoljenja ne osude.
Ukazivano je na neophodnost uzajamne pomoći, to
lerancije i razumevanja.
Ovakva politička delatnost komunista smetala
je neprijatelju koji se držao jednostavne računice:
zavadi pa vladaj, pa je preduzimao sve mere kako
bi paralisao rad komunista.
Nagrada za potkazivan je
Fašisti, razume se, nisu mirovali. Koristeći se
spiskovima predratne žandarmerije (i onima koje
50
�su sami pravili), posebno spiskovima označenim s
»politisch verdashtung« (politički sumnjiv), hapse
komuniste i simpatizere KPJ. Streljaju sve, bez ob
zira na narodnost, ako su ocenjeni kao sumnjivi ili
»otkriveni« kao protivnici Trećeg Rajha ili »novog
poretka«.
Okupator je mislio da će streljanjima, hapšenji
ma, torturom i nasilništvom paralisati svaki narod
ni otpor. Na javnim mestima isticana su imena streIjanih. Evo i jednog plakata za zastrašivanje naroda
i pokušaja slamanja ili onemogućavanja otpora:
— li cilju da se pohvataju i preostali članovi
bande i spreči obnavljanje njihove akcije u proleće,
stavlja se svim žiteljima Banata do znanja sledeće:
SAOPŠTENJE
Svako lice koje će davati sklonište kojem od
odbealih komunista, biće — u slučaju ustanovljenja
te njegove krivice — SMESTA I NA LICU MESTA
STRELJANO! I, osim toga, njegov leš biće obešen
pred njegovom kućom, kroz dvadeset i četiri sata,
kao opomena ostalima. Za slučaj, ako neko ima u
svojoj kući ili na salašu skrivenog komunistu i to
prijavi vlastima, ne samo da neće biti kažnjen, već
će, dapače, dobiti NOVČANU NAGRADU od 3.000
(tri) hiljade dinara do 25.000 dinara, već prema va
žećoj ličnosti...
Ovakva saopštenja i zastrašivanja imala su od
jeka samo u dušama malog broja srebroljubaca i
doušnika koji su izdajstvo otadžbine prihvatili kao
način da se lično materijalno obogate ili obezbede
druge privilegije kod neprijatelja.
Ipak, i pored zastrašivanja, komunisti južnog
Banata nisu prekidali akcije organizovanog otpora
i otvorene borbe s fašistima i njihovim prirepcima
iz redova domaćih izdajnika i slugu.
I pored mera predostrožnosti koje su ilegalci
preduzimali, okupator je, zahvaljujući izdajnicima,
uspeo 22. juna 1941. godine da u Pančevu uhapsi 60
komunista. Tada je Olga izgubila svoju drugaricu
Šonju Marinković.
Olga je teško podnela hapšenje drugova i druga
rica. Prema sećanju njene majke Leposave, Olga je
Ijutito govorila:
— Prokazani su, eto!... Ko je to uradio?
Ko?... Zna se: prljave izdajničke duše, bezočnici.
51
�propale režimske sluge koji sada nemaju bilo kakve
časti niti imalo snage. Ali neka... Komunista će bi
ti sve više. I sve da nas pobiju, ne mogu da ubiju
Partiju! KPJ će živeti i dalje, u narodu!
Posle hapšenja komunista u Pančevu i u okoli
ni, Olga sa Bracom, Stevicom Jovanovićem, Jelisavetom Bebom Petrov i drugima radi na reorganizovanju skojevskih i partijskih organizacija. Popunjava
ih novim članovima. Nastavlja da sakuplja oružje,
municiju, sanitetski materijal za Južnobanatski par
tizanski odred.
Diverzija na pruža
Moramo uvek imati na umu, kada je reč o akci
jama, da je Olga Petrov-Radišić bila primer. Jovanka Dukuljev, u napisu pod naslovom »Akcija na pru
zi kod Vladimiraca«, piše:
»Poziv na ustanak upućen narodima Jugoslavi
je 4. jula 1941. godine prihvataju komunisti Bana
ta. Članovi Okružnog komiteta za južni Banat od
mah se sastaju i planiraju akcije. Odlučeno je: od
mah početi manje diverzije! Presecati telefonske ži
ce i stubove, paliti pšenicu, onesposobljavati vozila
šeći vazdušne kočnice na vagonima...«
Kao prva od tih akcija planirana je diverzija n.
železničkoj pruzi. Ta akcija stavljena je u prvi plan
zbog toga što su preko Jugoslavije, tačnije preko
južnog Banata, prolazili nemački vojni transporti za
istočni front.
Stevica Jovanović i Braca Petrov, poznati komu
nisti i organizatori narodnooslobodilačkog pokreta
u Pančevu i okolini, dogovaraju se da pripreme jed
nu takvu akciju. Tehničke pripreme za akciju poverene su Olgi i Braci Petrov. Na sekciji, Braca je ucr
tao mesto gde treba preseći šine, a zatim je otišao
na drugi sastanak, kod Belobrkovih u pekaru, gde
su ga čekali ilegalci: Sava Pandurov, Mladen Stančul, Paja Bulovan, Milan Vunjak . . . Paja Bulovan ih
je obučavao da rukuju eksplozivom i upaljačima.
Uoči same akcije, dok je Paja davao poslednje in
strukcije učesnicima buduće akcije, navratila je Ol
ga sa Markom Kulićem. Jedna nepredviđena okol
nost uticala je, kasnije, na krajnji ishod te akcije.
Upravo, u trenutku dok su diverzanti pokušava
li da preseku šine i podmetnu eksploziv, naišao je
52
�čuvar pruge, naoružan. Ilegalci su mogli da ga ubi
ju, ali nisu hteli da otkriju nameravanu akciju, da
je izvedu i time izazovu okupatorsku veću pozornost.
Transport nije uništen. Ilegalci nisu bili obeshrabre
ni jer su znali da će druge akcije uspeti, što se kas
nije potvrdilo.
Neprijatelj nije prestajao sa hajkom na komu
niste, Srbe i Jevreje. U tome su se naročito isticali
»folksdojčeri«, »kulturbundovci«, »manšaftovci«.
Prosto su se utvrkivali ko će biti svirepiji.
Uprkos represivnim merama koje je okupator
preduzimao, Olga sa ilegalcima rastura letke, lepi
ih na javnim mestima. To je Nemce zaprepastilo. A
Proglas Partije zapalio je borbeni narodni duh. Oku
pator, videći to, zavodi najokrutnije mere nad sta
novništvom. Fizička iscrpljivanja i psihička slama
nja uhapšenih rodoljuba bila su takva da su i same
krvopije morale da odaju priznanje na držanju ro
doljuba. Uhapšeni su znali da se žrtvuju za svoju
buduću slobodnu zemlju, fabriku, veseli žagor i ig
ru dece u novoj, budućoj, socijalističkoj školi, za
slobodnu reč i misao čovekovu u novoj socijalistič
koj Jugoslaviji. Borci su imali jasne ciljeve i viziju
o novom društvenom poretku gde će čovek biti svoj
na svome, sam da uzme sudbinu u svoje ruke.
Progoni su bili takvi da su komunisti morali da
pojačavaju konspirativnost i povuku se u duboku
ilegalnost, tim pre jer je fašističkim zverima stavlje
na na raspolaganje kartoteka i arhive s podacima o
komunistima.
Poternica i učena
Posle akcije kod Vladimirovaca, u drugoj polo
vini jula 1941. godine Olga Radišić-Petrov odlazi u
okolinu Bečkereka (Zrenjanin). Preobučena je u odeću Slovakinje, povezana maramom, obojene kose.
Valja reći da je umela izuzetno vešto da se prerušava. Cesto je nisu mogli prepoznati ni drugovi dok
im se ne bi javila.
Povezala se sa ilegalcima u Zrenjaninu i pozvala
ih na sastanak blizu grada. Na ovom sastanku Olga
im je rekla: »Drugovi, sad idemo u akciju. Moramo
da palimo žito da ga okupator ne odveze u Nemačku i na frontove. Prvo ćemo zapaliti već zdenute
snopove«. Istovremeno, Olga ostaje »stara«: nosi let
53
�ke u kojima se govori o borbama i rasplamsaloj na
rodnoj revoluciji širom zemlje.
Akcija paljenja žita dovela je Olgu usred oruža
ne borbe. Dogovorila se s drugovima da se neopaženo privuku kamarama žita, ona će baciti kantice sa
benzinom a jedan drug da baci bombu i izazove po
žar i da se odmah povuku. Tako su učinili. Buknuo
je veliki plamen. Nemački stražari brzo su intervenisali, otvorili su vatru. Sukob je bio kratak, ali žes
tok. U toku borbe gine jedan Olgin drug. Povlače
se. Olga je bila u životnoj opasnosti jer je naredila
drugovima da ponesu poginulog a ona će ih štititi.
Kad je videla da su drugovi odmakli i ona se po
vukla. U pištolju joj je ostalo samo dva metka.
Olga je neumorna. Odmah posle akcije, svraća
u jedno selo, rastura letke i odlazi dalje. Na ove
letke nailaze seljaci. Okupljaju se i čude. Jedan čita
okupljenima:
»Vojvođanski radnici i radnice!
Srbi, Hrvati, Slovaci, Rumuni, Mađari, Rusini,
Nemci i ostali narodi!
Kao što dalja sudbina naroda Jugoslavije zavi
si u prvom redu od jedinstva njene radničke klase,
tako i sudbina Vojvodine zavisi od vašeg jedinstva.
Borite se protiv šovinizma...« Seljak završivši čita
nje, reče: »Bogami, ovi znaju šta rade«.
Iz »Zbornika« broj XII za Pančevo, saznajemo:
»U to vreme policijske vlasti raspisuju poternice za svim komunistima i obećana je nagrada sva
kom ko ubije ili izda pripadnika narodnooslobodilačkog pokreta«.
Za Olgom je, takođe, bila izdata poternica. Obe
ćana je bila velika nagrada, 25000 dinara. Kasnije je
bila povećana na 50000 din. Dobiće je svako ko je
preda živu ili mrtvu.
Poternica pokazuje da je okupator shvatio da
Olga ima izuzetnu ulogu u pokretu u južnom Bana
tu. Kad bi, međutim, drugovi i saborci govorili: »Ol
ga, ucenjena si, pazi se!« ona bi odgovorila: — Ucenjena sam kao i drugi. Otadžbina je moja najveća
ljubav! I naša Partija. Za njih nikad ne žalim pogi
nuti! Zar već nema žrtava širom zemlje!?
Svesno i sa još više žara i ubeđenja išla je iz ak
cije u akciju a ulice su bile stalno oblepljivane saopštenjima o streljanim taocima, da bi se ilegalci one
mogućili i zastrašilo građanstvo da ne pruža pomoć
54
�i utočište borcima protiv okupatora i njegovih po
magača.
Za pesmu i razgovor o svom životu nije se ima
lo vremena. Ako se pevalo, pevale su se borbene pesme, razgovaralo se o drugovima i drugaricama, o za
dacima, borbi. Za lični život nije se imalo ni mo
gućnosti. Sve je podređeno opštoj stvari — borbi
protiv okupatora i njegovih pomagača.
Profesorkin zid ćutanja
Kišica je uporno i dosadno rominjala, lišće po
čelo da opada sa širokih krošanja kao uginule ptice.
Suton zavejavao vlažnim šorovima, sve je postalo
beskraj. Septembar, osmi, 1941. godine. U ulici Save
Tekelije u Pančevu, u domu Save Ilića okupili se ile
galci. Došli su s terena. Podnose izveštaje. Tu su:
Žarko Zrenjanin, Braca Petrov, njegova supruga Ol
ga, sestra Dragica Petrov, Stevica Jovanović i drugi.
Policija je za njima tragala. Stanje je bilo teško,
kontrola na svakom mestu, na prilazima grada...
Kao u kakvoj gvozdenoj šapi. Ali... neko ih je potkazao. Dok su ilegalci izveštavali o izvršenim zada
cima, policajci su prilazili zgradi i došaptavali se:
»Naši su ... Naši su, konačno!«
Taman da hrupe u kuću i iznenade ilegalce, ali
su bili preduhitreni. Neko je ilegalce obavestio u
poslednjem trenutku o opasnosti. Stevica Jovanović
našao se prvi s agentom oči u oči. Odjeknuo je sna
žan pucanj: pade jedan agent. Zvao se Blum. Nasta
puškaranje sa ostalim agentima. Neko isključi osvetljenje. Škripnu kapija. Senovitim delom susedne
bašte raštrkaše se siluete.
Svi ilegalci uspeše da se izvuku iz blokirane ku
će, sem Dragice Petrov. Pala je u ruke policiji. Spro
veli su je u pančevački logor zvani »Svilara«. Junač
ki je podnosila, kasnije, sva mučenja. Ništa nije
priznala u istrazi. Fašisti su se čudili njenoj izdržlji
vosti. Čutanje ove ilegalke dovodilo ih je do besa.
Čak ni svoje ime nije htela da kaže. Kada su u logor
doveli ljude koji su je poznavali, pokazala je lažnu
legitimaciju sa imenom Anka Knežević. Nikakva po
novljena saslušanja i batinanja nisu pomogla da iz
nje izvuku i najmanji podatak o komunistima, a ka
moli neko ime. Dragica, profesor, postaje pobednik
nad moćnim »izumima« mučitelja. Pred njenim zi55
�dom ćutanja pali su svi oprobani agenti i »psiholozi
isleđivanja komunista«. Šestog novembra 1941. godi
ne prebacili su je u banjički logor.
Ovde su sledila nova mučenja pod knutom zlo
glasnog Vujkovića i ostalih izdajnika. Ostale uhapšenice su se okupljale oko Dragice. Ona ih je hrabrila.
Skromna i tiha, strpljivo je odgovarala na sva pita
nja. Govorila im je o radničkom pokretu u svetu i
u našoj zemlji.
Izdajstvo Petra Aldana
U avgustu 1941. godine među uhapšenim komu
nistima, još juna meseca, posle napada Nemačke na
SSSR, saslušavan je Petar Aldan. Sa njim u zatvoru,
pored ostalih aktivista, bili su njegov brat Jovan i
sestra Lidija koji su još pre rata radili za Komunis
tičku partiju Jugoslavije.
Branislav Božović u svojoj knjizi »Odgovor je:
NE!«, piše povodom njihovog hapšenja da je Petar
Aldan na saslušanju priznao da je član KPJ. Sluša
jući od drugih zatvorenika da policija pojedine uhap
šene ne samo da tuče nego i ubija, uplašio se za svoj
život. Na saslušanju je rekao sve o sebi: od kada je
član Partije, s kim je radio, čak je potkazao sestru i
brata. Sve je to otkrio SS-kapetanu Hajnrihu Brantu. Zapisnik o njegovom saslušanju, koji su vodili
Brant i njegov saradnik Frič, veoma je bogat razno
vrsnim podacima. Otkrio je strukturu i način organizovanja partijskih i skojevskih organizacija, pomenuo mnoge rodoljube, simpatizere pokreta, dao je
podatke za oko 150 ljudi, uglavnom iz Banata.
Teretio je sestru Lidiju da je ona uticala na nje
ga da priđe i radi sa komunistima. Njegovo kuka
vičko držanje neprijatelj je znao da iskoristi u naj
većoj meri. Dok je pričao, podsticali su ga, hrabrili
i obećavali da će mu sve biti oprošteno ako bude za
Gestapo i druge policijske strukture predano radio.
Kada je pristao na saradnju, podučili su ga kako će
da obavlja svoj posao, kome da dostavlja tražene
podatke i obaveštenja a da ne bude primećen od
strane svojih dojučerašnjih drugova i drugarica. Ka
da je bio »obrađen« pušten je iz zatvora 8. septem
bra 1941. godine sa sestrom Lidijom, bratom Jova
nom i još nekoliko uhapšenih radi bolje kamuflaže,
da se u javnosti stvori utisak, najpre kod ilegalaca,
56
�kako se ni od jednog uhapšenog komuniste nije niš
ta saznalo, a prava se istina nije mogla odmah utvr
diti.
Oslobođeni uhapšenici morali su svakog dana
da se prijavljuju policiji, kako se često praktikovalo, te je normalno izgledalo da se Petar Aldan mora
javljati. To je bila mogućnost da policiji dostavlja
razne informacije do kojih je dolazio, a da za to niko ne sazna. Tada je dobijao nove zadatke i instruk
cije kako da se ponaša. Savetovali su mu u Gestapou da se odmah ne povezuje sa ilegalcima, da ih
ne traži da ne bi izazvao sumnju. Trebalo je po sva
ku cenu da sačuva poverenje svojih, do juče, partij
skih drugova. Za Nemce je od sada bio agent
»Hans«.
Partijska organizacija vršila je proveru za sva
kog svog člana kako se držao pred neprijateljem. U
složenim ratnim uslovima i u okolnostima ilegalnog
rada tih dana, nije se mogla izvršiti pravovremena
provera Aldanovog držanja. To je, posle će se videti,
bilo kobno.
Stevica Jovanović naložio je Aldanu, za svaki
slučaj, da ode iz Pančeva u Crepaju, što je ovaj i
učinio. Inače, i sam je strahovao od partijske provere da se ne bi saznalo da je postao agent Gestapoa.
Aldanova saradnja s okupatorom dovela je u opas
nost Stevicu Jovanovića, sekretara Okružnog komi
teta KPJ za Pančevo, Žarka Zrenjanina Uču, sekre
tara Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu i čla
na CK KPJ, i mnoge druge.
U zatvoru je prilikom saslušanja dao iscrpne
podatke o svim članovima Partije i Skoja s kojima
je sarađivao, te je Gestapou otkrio da je Borislav
Braca taj koji nosi nadimak »Mister«, da je Olga
član Partije i član komiteta Skoja u Pančevu i da
radi u partijskoj tehnici sa Dragicom Petrov koja
živi u okolini Vršca a povremeno dolazi na sastanke
u Pančevo i tom prilikom preuzima propagandni ma
terijal. I o drugoj Bracinoj sestri Jelisaveti Bebi re
kao je da ilegalno živi u Pančevu i radi sa Olgom
i drugim ilegalcima.
Aldanu je bilo zabranjeno da napušta Crepaju
bez odobrenja. On je, ipak, nekoliko puta, tajno,
prerušen u seljaka, dolazio u Pančevo, pa čak i u
Beograd, i podnosio izveštaje Gestapou.
Samo petnaest dana posle puštanja iz zatvora
već podnosi drugi izveštaj o kretanju Brace, Bebe
57
�i drugih i da ilegalci često menjaju stan, falsifikovane legitimacije, da se prerušavaju. Na jednom od sledećih sastanaka Petar Aldan »Hans« izvestio je Friča, koji je radio u Gestapou u Beogradu, da komu
nisti pripremaju velike diverzije i da će izvršiti na
pade na okupatorske funkcionere.
Neko vreme Aldan je skoro bez straha radio
za policiju misleći da Partija ne zna da je provalio
svoje drugove i drugarice. I nije znala, jer nije imala
mogućnosti da brzo proveri njegovo držanje. Upla
šio se tek kad mu je Stevica Jovanović naredio da
se povuče iz Pančeva u Crepaju i da se više ne javlja
policiji. A ovo je usledilo slučajno. Neobazrivošću
policije, pronela se vest da Petar Aldan radi za nju.
I dok se to ne proveri, nije smeo napuštati Crepa
ju. Gestapo se zabrinuo za svog agenta jer se nije
javljao nekoliko dana. Bilo je to početkom oktobra.
Crepaja je bila važan punkt ilegalaca. Tu su se
sastajali partijski rukovodioci, skupljao i čuvao po
treban materijal, sklanjali se progonjeni. Pojedinci
su dobijali zadatke i odlazili na izvršenje. Aldan je
čekao trenutak kako da se obračuna sa komunisti
ma kako ne bi imali priliku da izvrše proveru o nje
govom držanju, a pogotovu vest koja je govorila da
je postao doušnik. Iako su ilegalci nastojali da on ne
sazna ništa o njihovim namerama i akcijama, neka
ko je Aldan Petar saznao da predstoji sastanak na
kome će se doneti važne odluke a prisustvovaće par
tijski i skojevski rukovodioci. Iako mu je bilo za
branjeno da napusti Crepaju, uspeo je da neprimećen ode u Pančevo i obavesti naredbodavce da će se
sastanak u Crepaji održati 21. oktobra 1941. godine.
Ostavio je i skicu bloka kuća, jer nije znao u kojoj
će se kući održati sastanak pa je za svaku sigurnost
dao širu skicu, mada je izrazio pretpostavku u kojoj
bi to moglo biti.
Bila je duboka noć. Nad Crepajom pun mesec,
kao dulek, drhtao je u smrzlici najave dolazećeg os
vita. Slana je od banatske ravnice napravila neki ču
dan beli pločnik. Sve je ličilo na zimom išibanu ste
pu. Odnekud se pojaviše jesenji oblaci, niski i teški,
mesečina se ugasi.
U jednoj maloj sobici seljačke kuće Perse Živkov, domaćice, održava se skup ilegalaca, komunis
ta. Pored Žarka Zrenjanina, tu su Olga Petrov, Ste
vica Jovanović, Sava Žebeljan, Mita Živkov, Strahinja Stefanović.
58
�Kada je sastanak završen, ilegalci su polegali da
se odmore. Persa, tetka Mite Živkova, jednog od pri
sutnih ilegalaca, ostala je da stražari. U jednom tre
nutku primetila je »da nešto ima oko kuće«. Primetila je siluetu čoveka u bašti. Iznenadni pucanj ne
poznatog i nespretnog »gosta«, kroz krošnje drveća,
potvrdio je njenu sumnju. Znači: kuća je bila opko
ljena! Persa je brzo utrčala u kuću i probudila umor
ne ilegalce. Uplašila se za živote partijskih rukovodi
laca. Uplašeno im je govorila: »Brzo, brzo, Nemci su
pred 'kućom«.
Ilegalci su spavali obučeni. Brzo su dograbili
oružje i pošli napolje. Pucnji su već odjekivali.
Kako se to sve zbivalo saznajemo iz izjave same
Perse Zivkov: — Između 21/22. oktobra, oko jeda
naest sati uveče, napala je crna policija, njih 36, na
moju kuću. Čini mi se da je ova policija došla iz
Pančeva, Kovačice, Kačareva. Kod mene su tada bili
Olga Petrov, Žarko Zrenjanin, Stevica Jovanović,
Momčilo Stefanović i još jedan drug koga nisam
poznavala. Uoči toga dana kod mene je bio i Braca
Petrov, ali je morao da ode pre sastanka po zadatku
Partije.
Svi su imali pištolje. No, sećam se da se Olga
žalila da ima samo dva metka u pištolju.
Nemci su opkolili kuću, a kad sam izašla, oni
su već dolazili iz bašte u dvorište. Vratila sam se i
probudila ih. Pošto su spavali obučeni, s oružjem
su izleteli napolje. Olga je zaboravila kecelju, mara
micu i legitimaciju. Bila je u mojim haljinama, u
beloj suknji i jakni. Ja sam ostala u sobi i brzo ponameštala krevete. U jednom mahu je počela puc
njava. Iako su se izmešali, u dvorištu je bila gusta
tama, Švabe su ipak pucale. Izašla sam u dvorište
i pitala:
— Ko je to?
Nemci su me naterali da dignem ruke uvis. Pi
tali su me koga ima unutra. Rekla sam da nema ni
koga, da sam sama. Upalili su fenjer i za mnom ušli
u kuću. Sve su razgledali, potom su me oterali u opštinu. Nešto Švaba ostalo je, međutim, oko kuće.
Mislim da je u toj velikoj pucnjavi Olga bila ranje
na. Ali, uspela je da se izvuče kad su obratili najve
ću pažnju na mene i kada su me, kasnije, odvukli u
opštinu. Kasnije mi je Stevica Jovanović pričao da
su se srećno izvukli na Vodice. Rekao mi je i to da
59
�se Olga u pucnjavi odvojila od njih i da je pošla na
drugu stranu, u pravcu slam e...
U opštini su se već nalazili još neki privedeni
meštani. Persa se obradovala kada među njima nije
videla nijednog ilegalca, posebno se plašila za sudbi
nu Olge jer je poslednja izašla i to za vreme najveće
pucnjave.
Iz knjige »Odgovor je: NE!« Branislava Božovića, saznajemo da je akciju opkoljavanja komunista
vodio SS-natporučnik Rajzer s policijom u crnim
uniformama — »manšaftovcima«. Iz službene beleške
gestapovca Friča, od 24. oktobra 1941. godine, sazna
jemo da je izdajnik Petar Aldan, ili agent »Hans«,
naznačio kuću u kojoj će se održati sastanak komu
nista. Frič, naime, beleži:
»Blok kuća bio je blokiran sa 40 ljudi »nemačke
momčadi« (manšaftovci). Bilo je potrebno da se opkoljavanje kuće, posebno te jedne, izvrši polako i,
što je najvažnije, tiho. Ipak, desilo se da je opaljen
hitac iz karabina«.
Branislav Božović u pomenutoj knjizi kaže da
lje o ovoj akciji u Crepaji: »Gestapo je dao negativ
nu ocenu ovoj akciji: Akcija u Crepaji može se
smatrati kao potpuni neuspeh«.
Rajzner, koji je vodio ovu akciju, da bi se op
ravdao za neuspeh, navodio je da je okršaj bio že
stok. Nije mogao da prizna da su ga ilegalci nad
mudrili.
Olgina drugarica iz Vršca Kornelija Ankucić,
koja je sa njom bila na Banjici, u svojim sećanjima
navodi: »Olga mi je pričala da je s otkočenim revol
verom pojurila ka izlazu i kroz kišu kuršuma izašla
iz dvorišta na ulicu gde je jedan metak pogodio u
desnu nogu. Pala je, ali je primetila da se zamka
može izbeoi. Otpuzala je do jedne kuće gde su je pre
plašeni ukućani sklonili u štalu. Tako ranjena, pre
noćila je u jaslama, a sutradan je otišla u Opovo gde
joj je rana previjena«.
Rana je bolela, a morala je da pešači do Opova.
Nadala se da će joj lekar pružiti pomoć. Poznavala
ga. Odbio je zalupivši vrata pred njom. Iznenadila
se ovakvom postupku. Tek kad je došla drugom lekaru, rana je previjena i on je povezao u Barandu.
Tu je Olga nameravala da ostane dok ranu ne izleći.
Doktor Dragomir Cukić, koji je Olgi pružio po
moć, ovako opisuje taj događaj:
60
�— Jednog hladnog i tmurnog dana, bilo je jut
ro, krajem oktobra, kad sam se spremao da pođem
kod jednog bolesnika u Barandu, u moju ordinaci
ju ušla je lako obučena i povezana maramom jedna
žena. Predstavila se. Rekla je otprilike ovako: »Ja
sam Olga Petrov, drugarica vašeg Ace (moga šuraka
Aksentija Markovića). Verovatno ste čuli o meni. Ra
njena sam u nogu, pa Vas molim da mi previjete ra
nu«. Pri pregledu sam konstatovao da metak nije
povredio ni kost, niti, pak, krvne sudove ili nerve.
Olga se nije mnogo žalila na bolove, pri hodu jedva
se moglo primetiti da hramlje. Sećam se da sam joj
na ranu stavio debeo sloj gaze i čvrsto previo dugač
kim zavojem. Tako je mogla da korača slobodno,
bez opasnosti po samu ranu. Posle toga mi smo se
pozdravili i Olga je pošla. Moram, međutim, da vam
ispričam i ovo. Dok sam se spremao da pođem u Ba
randu kod bolesnika, video sam Olgu kako stoji s
jednim seljakom koji je mene čekao kod kola, a zva
li smo ga »Francuz«. Sišao sam iz ambulante i Olga
me je vrlo učtivo pitala: »Hoćete li povesti i mene?«
Pozvao sam je da sedne kod mene na kožni »sic«,
ali je ona sela napred s kočijašem, i tako smo, eto,
pošli. Sećam se da smo uz put, prolazeći kroz Opovo, sreli nekoliko crnih policajaca. Olga je nešto raz
govarala s »Francuzom«, ali se meni više nije obra
ćala. Kad smo doputovali u Barandu, Olga je sišla
kod nekih njenih poznanika i ušla je u njihovu ku
ću. Kasnije sam čuo da je uhapšena, ali da na saslu
šanju nije ništa pomenula, tako da ja nikad nisam
saslušavan od Gestapoa...
Spiler traga za Olgom
U dokumentu »Zbornik XII« pod naslovom
»Spiler traga za Olgom«, kaže se:
»Dok je policija vodila hajku za odbeglima iz
Crepaje, Spiler je besneo što mu je promakla ova
prilika da uhvati rukovodioce Partije, nosioce Po
kreta u Banatu. Ovaj bivši kraljevski policajac, koji
ie do rata služio u Zagrebu i Novom Sadu, isticao
se, u prvom redu, u borbi protiv komunista. Čak je
i doktorirao na temu o širenju komunizma u Evro
pi. Sada se, dakle, bio našao u redovima policajaca
crne uniforme na lično angažovanje doktora Šepa
Janka koji je bio vođa »folksdojčera« u Jugoslaviji.
61
�Franc Rajt je jednom prilikom rekao za Špilera:
— To je srce i mozak policije u Banatu.
Kad je Olga došla u kuću poznanika Žike Nova
kova, misleći da će u njegovoj kući biti na bezbednom mestu, domaćin je bio iznenađen. Znao je da
je za Olgom raspisana poternica i obećana visoka
nagrada onome ko je prijavi policiji ili uhvati. Brzo
se pribrao i, kao u šali, rekao nenadanoj gošći: »Za
misli da te za onolike novce prijavim?«
Olga se trgla, oblio je hladan znoj. Ipak, snašla
se, i rekla:
— Šta govoriš, čoveče?... Samo pokušaj, uosta
lom.
— Ma, ne boj se, — nasmejao se domaćin kuće.
Domaćin ju je sakrio u dimnjaku kuće. »Za sva
ki slučaj, da te niko ne vidi«, rekao je. Olga se sklupčala i umorna zaspala, i ne sluteći da će je poznanik
iz detinjstva izdati za okupatorski novac, kojim će
kasnije kupiti konje.
Pošto se uverio da je Olga zaspala dubokim
snom i da uskoro neće da se probudi, Žika je pošao
u opštinu. Toga dana u opštini nije bilo ni predsednika, ni beležnika. Podbeležnik Stanko se presekao
kad je čuo gde se Olga nalazi.
— U mojoj kući spava Olga Petrov! Upravo je
stigla. Ranjena je. Hoćete li mi isplatiti sve one nov
ce, a ? ...
Podbeležniku zalupa srce. »Znači, ja sam taj
koji će ščepati Olgu!« Pri pomisli da će mu Juraj
Špiler uputili blagonaklon pogled, možda mu staviti
ruku na rame, udari mu krv u uši. Gotovo da je zanemeo od sreće. Odjednom, kao da se sledi, pa će
Žiki:
— Slušaj ti! . . . Ako nije istina to što govoriš,
Špiler će morati da izmisli nov način umorstva za
tebe!...
— Istina je, istina... A ove novce, imaš li ovde,
u opštini? Ili ih negde skrajnute držiš? Ili su, mož
da, u policiji toliki novci, a? — mrmljao je Žika.
Podbeležnik Stanko je, zatim, pripalio cigaretu.
Zurio je kroz prozor. Dugo. Toliko dugo da mu je ci
gareta bila već dogorela do usne. a da nije primetio.
Nešto je proračunavao: kakvu će korist imati, koli
ko će mu ugled i poverenje porasti kod gospodara.
Računao je na veći položaj i vlast. Zamišljao je ka
ko ćc se svi pred njim klanjati i strahovati. U jedan
mah uze pero i napisa nalog za hapšenje Olge Pe62
�trov. Zovnu dvojicu seoskih stražara i dade im na
log. Ovi krenuše. Jedan od njih uz put reče: »Šta
nam je ovo trebalo. Uvalismo se kao svinje u bla
to!« Drugi mu odgovori: »Ćuti, moglo bi te to koš
tati glave... Idemo...«
S uperenim puškama ušli su u naznačenu kuću
i prišli odžaku. Probudili su je udarcima hladnih,
isturenih puščanih cevi. Olga se trgla, pokušala je
da upotrebi revolver, ali nije uspela. Stražar je uda
ri po ruci. Uzimaju joj oružje. Onaj drugi stražar
kaže: »Ovo je njena legitimacija«. Vezuju joj ruke i
odvode u opštinu. Olga je nastojala da ne hramlje.
Barandom se začas preneo glas da je Olga žrt
va potkazivanja. Ljudi je gledaju s prozora ili u pro
lazu. Jedan seljak sa ženom gleda za njom i kaže:
»Što kod nas ne svrati! Zar našu Olgu da uhvate?«
Uvode je kod podbeležnika. On joj se strogo ob
raća:
— Ti si Olga?
— Ne, ja sam iz Debeljače — kaže, pružajući
mu legitimaciju.
— Nisi ti iz Debeljače. Znam ja tebe.
— Ja vas ne poznajem.
— Pozvaću seljake da potvrde.
Ubrzo su u opštinu dovedeni brojni seljaci iz
Barande da je prepoznaju. Svi su, međutim, izjavili
da tu ženu ne poznaju. To je išlo u prilog Olginoj
tvrdnji da je seljanka iz Debeljače.
— Krijete komuniste! Bićete kažnjeni — prete
ći je govorio.
— Mi smo već kažnjeni — reče jedan seljak.
— Šta to misliš?
— Navalile vrane i gavrani na naš banatski ku
kuruz. ..
— Znam na šta misliš. Bolje skrati jezik! Progovoriće ona kod Špilera. A vi idite da branite ku
kuruz. ..
— Nemamo puške, inače bi bilo veselo...
— Opet ti? Svi ste vi komunisti!
— Nismo mi u Barandi svi komunisti. Ima, vi
diš, podbeležniče, i vaših...
Za ove reči, batinaši ga ščepašc i isprebijaše do
besvesti.
Baranđani su, vraćajući se kućama, govorili:
»Kud bi, pobogu, izdali svoje dete! Rasla s našom
decom...«
63
�O hvatanju Olge Petrov odmah je bio obavešten
zloglasni Špiler. Kao bez glave dojurio je sa svojim
agentima u Barandu. čim je ugledao Olgu, obratio
joj se nadmeno i cinično:
— Kakvo zadovoljstvo! Ponovan susret sa gos
pođom Olgom. O, vi ste se prerušili u seljanku! Uza
lud, ja sam zapamtio vaše lepo lice. Čujem da ne
priznajete svoj identitet. Da, tako se komunisti po
našaju. Ništa ne priznaju.
— Ja sam dz Debeljače.
— Šta ovde tražite s pištoljem?
— Došla sam da kupim žito.
— Za koga?
— Za neke izbeglice.
— A pištolj ?
— Pištolj nosim zbog raznih protuva na putu.
— Priznajem, vešta odbrana, ali je vaša nesre
ća što se mi znamo još iz Novog Sada a to nije bilo
odavno.
— Vi ste me zamenili s nekim.
— Isključeno.
Špiler gleda njenu legitimaciju i kaže da je falsifikovana, ali veoma vešto.
Olga uzvrati:
— Varate se. Zamenili ste me s nekom ženom.
— Pokušaćemo nešto drugo...
Olga je shvatila da je Špiler prepoznao i rešila
se na ćutanje bez obzira šta će je snaći. Špiler je
preko svojih agenata koji rade u pančevačkoj polici
ji znao da je Olga u partijskom rukovodstvu i jed
na od najaktivnijih. Siguran je bio da ona zna više
partijske rukovodioce, baze, način održavanja veza
među ilegalcima i ko ih pomaže u pozadini. Pomis
lio je: ovo je prilika za moju karijeru! Domoći se
Žarka Zrenjanina i drugih. Znao je da je Olga čvrs
ta, u to se osvedočio u Novom Sadu kad je bila u
zatvoru. Moraće da sada primeni nemačke metode,
mada mu je bio bogat repertoar još iz žandarske
Jugoslavije. »Sve m etode...« u sebi je govorio taj
čovek-zver.
Branislav Božović ističe i ovo:
»Špiler je odmah počeo da zlostavlja Olgu. Tu,
u opštinskoj zgradi, vezali su joj ruke i noge, protu
rili drvo između dva stola, i u takvom stanju je mu
čili. Kako odmah nije ništa priznala, Špiler joj se
obratio pretnjom:
— Videćeš šta te čeka u Bečkereku!
64
�Sadašnja generacija učenika osnovne škole u Barandi, u
kojoj se školovala i Olga Radišić
5 Olga Pc*
\
�Za vreme tih mučenja donela je odluku da na
sva pitanja odgovori ćutanjem. Nije htela reći ni
svoje ime.
Prkosnu i odlučnu Olgu odveli su iz Barande u
Bečkerek. Bila je okružena grupom agenata-specijalnih Spilerovih batinaša koju su nazivali udarnom
grupom.
Ćim su je doveli Špiler je uveo u veliku prosto
riju u kojoj je grupa esesovaca i policajaca s Raj tom
na čelu slušala preko radija vesti s istočnog fronta.
Špiler ju je tu doveo da se pohvali »lovinom« i po
kaže je Rajtu. Prefekt policije joj se provokativno
obratio:
— Šta je to s vama komunistima? Crno vam se
piše. Ruski medved je bačen na kolena.
Nije mogla da se uzdrži, u stvari, nije htela da
uskrati odgovor — njemu, Špileru, svim tim esesov
cima i policajcima okupljenim da se naslađuju nemačkim pobedama na istočnom frontu:
— Sovjetska Unija će pobediti! Možda ja to ne
ću doživeti, ali moji drugovi hoće.
I uzviknula je pred svima:
— Živela naša pobeda!
Htela je svoje mučitelje i neprijatelje da razbesni, da im pokaže da su komunisti uvereni u pobedu
Sovjetskog Saveza, da se ne plaše nemačke sile i po
licije.
Špiler je zatvorio u samicu kako ne bi imala
nikakve kontakte sa ostalim uhapšenicima iz više
razloga: da drugima ne diže moral, da ih ne uči kako
da se drže pred neprijateljem, da ne sazna šta se
dešava van zatvorskih zidina i da joj neko ne pru
ži pomoć.
Vešana iznad vatre
Policijski zatvor u Bečkereku (Zrenjanin) bio je
u omanjoj zgradi. Sa deset ćelija koje su imale ma
le prozore sa debelim rešetkama. Visoko postavljeni
prozorčići jedva su omogućavali da dnevna svetlost
prodire u tamničke ćelije. Prema dokumentima ko
ji se odnose na tu kaznionicu, saznajemo da je u
pojedine ćelije strpavano i desetine ljudi. Svi su sta
jali na nogama, jedan uz drugog. Vazduh je unutra
bio zagađen. Unaokolo prljavština. Žeđ. Glad. Ljudi
su padali u nesvest, mrtvi. Jednog dana su dobijali
čašu vode, drugog mrvicu ubuđalog hleba...
66
�U dvorišnoj zgradi nalazile su se prostorije u
kojima su agenti mučili i saslušavali zatvorenike. Po
zidovima su bili okačeni »arsenali« sredstava za mu
čenje. Na zidu islednikove kancelarije bila je najbo
gatija »zbirka« rekvizita za mučenje. Na stolu —
aparat za mučenje strujom! Te su prostorije delovale zastrašujuće i dok se gledaju, a kamo li kad se
primene sredstva mučenja.
Doktor Juraj Špiler smatran je, rekosmo, za jed
nog od najsposobnijih i najsurovijih policajaca, ne
ki ocenjuju čak i u Evropi. Imao je veliko iskustvo
u proganjanju naprednih ljudi za vreme bivše Jugo
slavije. S još većim žarom služio je Hitleru i mon
struoznoj ideji nacizma. Labilne uhapšenike umeo je
da slomi i da ih privoli da rade za njega; da ih baci
na najniži stepen na koji čovek može da padne —
izdajstvo!
U novoj policijskoj garnituri izuzetno je brzo
napredovao. Unapređen je u čin pukovnika! Postao
je komandant bezbednosti za Banat. Komunisti su
znali da im je on najlukaviji i najkrvaviji protivnik.
Zločinca sličnog Špileru, verovatno je bilo teško na
ći u celoj gestapovskoj mašineriji Trećeg Rajha!
Pokušaji da Špiler bude likvidiran ostajali su
samo pokušaji. Likvidaciju je srećno izbegao neko
liko puta. Jednom je, na primer, uspeo da se u nje
gov stan uvuče ilegalac. Prerušio se bio u seljaka.
Zločinac Špiler je, međutim, samo koji časak rani
je bio otišao.
Ipak, da nije bilo potkazivača, uzalud bi bile i
njegove sposobnosti. Da nije bilo onakvih kao što
je Petar Aldan, Žika, izvesna Desa Marković zvana
»Grobarka« i njima slični, moć »antikomunističkog
doktora« Juraja Špilera bila bi mnogo manja. Ova
ko, izdajom malodušnih i srebroljubivih, mnogi is
taknuti sinovi i kćeri Banata postali su žrtve Špilera
i Gestapoa.
I Persa Živkov iz Crepaje, u čijoj je kući odr
žan onaj sastanak kad je Ogla Petrov ranjena, bila
je uhapšena i dovedena u bečkerečki (zrenjaninski)
zatvor. U drugom delu izjave koju je svojevremeno
dala, Persa kaže:
— Dvadeset i trećeg oktobra u šest časova izjut
ra stigli smo u Zrenjanin. Odmah su me bacili u će
liju broj pet, tamo u »Magistratu«. Tu sam zatekla
Olgu Ubavić, Maru Tutkalj, Erdeljanovu, nekoliko
Crepajaca, među njima su bili i Radmila i Kata Bo67
�rojev. U toj ćeliji bila sam mesec dana. Već petog
dana bila sam suočena s Olgom Petrov-Radišić. Prokletnik Špiler bio je unutra, Krsta Kozlovački, Vilhelm, Olga i ja. Kad sam ušla u sobu, Olga je bila
oslonjena na neki ormar. Odmah sam primetila dve
jake rasekotine — jednu iznad oka, na obrvi, a dru
gu na gornjoj usni. Bila je gologlava, marama joj
beše preko ruke. Bila je u haljini u kojoj je i uhap
šena. Ništa nije rekla, ali me je pogledala oštro. I
danas osećam taj pogled heroja! Špiler se uneo u li
ce Olgi i rekao: »Evo ti drugarice kod koje si bila!«
Olga je odgovorila srdito: »Sad je prvi put vidim u
životu«. Špiler je, zatim, viknuo: »Gle, hoće da je
spase«. Zatim je ovaj krvopija pitao mene: »Pozna
ješ li ovu ovde?« Rekla sam: »Ne, ne poznajem je«.
Još me pitao gde je Olga ranjena, a ja sam rekla
da ni to ne znam ...
Persa Živkov iznela je i ovo sećanje:
— Čula sam da Olga nije htela u tamnici da je
de. Čula sam i da su je mnogo tukli. To mi je pri
čao jedan Švaba, ime mu ne znam. Znam i ovo: Ka
ko Olga nije htela ništa da kaže i da oda, Špiler joj
se obratio cinično se smejući:
— Nećeš izdržati. Bilo je i tvrđih od tebe pa su
kod mene »propevali«. Ti ćeš nas još i moliti za sa
slušanje. ..
Olga Petrov je, kasnije, u ćeliji na Banjici, pri
čala o mučenjima u Zrenjaninu. Njene preživele dru
garice sećaju se da im je govorila kako su je batina
li po tabanima. Kad ni to nije pomoglo, kad nisu
uspeli da iznude bilo kakvo priznanje, onda su joj
glavu stezali kaiševima. Vešali su je za kosu. Zatim
su joj ošišali divnu bujnu, kao noć crnu kosu. Pa
su joj opet vezivali kaiše da bi stezanje bilo efikas
nije. Pored Olginog vezanog tela, i glave pritegnute
do prsnuća, sedeo je jedan agent i čekao kad će Ol
ga da progovori. Prolazili su časovi i časovi, vreme
je promicalo ćelijom kao sablasna kolona mrtvih,
ali je Olga, skojevka i komunist, rodoljub i učitelji
ca, ćutala, trpeći nepodnošljiva sevanja u glavi.
Viđeći da je Olga ostala nema, Juraj Špiler pre
lazio je na nova mučenja. Skidao bi kaiševe i kofama.hladne vode vraćao je svesti. Zatim bi joj usi
janim gvožđem pekao tabane već osute ranama od
batina. Gasio je cigarete po njenom prelepom telu,
po rukama, na grudima. Međutim, ni reči, ni jauka!
Špiler je, potom, založio vatru. To je izazvalo za68
�prepašćenje i u krvi ogrezlih batinaša iz njegove
grupe. Onda je vešao Olgu nad visokim plamenom,
koji je sam razgorevao. I nad taj plamen nadnosio
joj list desne noge na kojoj je bila rana od puškaranja u Crepaji. Olga je i to izdržala. Samo ćutanje,
prezir prema zlikovcima i mukama. Iz njenih još
uvek krasnih očiju drugo se nije moglo pročitati...
Olgino ćutanje dovodilo je Špilera do ludila.
Pred čvrstinom komuniste i rodoljuba padali su
grozni metodi jednog krvnika, zveri uvek žedne
ljudske krvi. Jednom je, posle dugog mučenja, os
tala na podu ćelije polumrtva. Špiler je bio izišao
iz ćelije, a kada se smestio u svojoj udobnoj fotelji,
namah odluči: »Idem, opet, u njenu ćeliju!« Uz put
je grizao usnu i razmišljao: »Može da odnese tajne
u smrt. To ne smem dozvoliti. Sve bi propalo ...«
Nekoliko dana posle toga Olga je smeštena u
zatvorsku bolnicu, da se oporavi kako bi Juraj Špi
ler mogao, kasnije, da nastavi surovo isleđivanje.
Trebalo je još jednom, mislio je, pokušati da se iz
nudi bilo kakvo priznanje.
Jedan bolničar, član KPJ, čuvši za Olgu, poku
šao je da organizuje njeno oslobađanje. Lukavi Špi
ler pretpostavljao je i takvu mogućnost, pa je oko
ćelije postavio specijalno obezbeđenje.
Ćim se malo oporavila, Olga je vraćena u ćeli
ju Okružnog zatvora.
Kakva je bila Olga neka posluži i ovaj primer...
Jednom, dok je besvesno ležala na daskama ćelije,
posle stravičnog mučenja, doveli su joj kćerku Ma
re Erdeljan na suočenje. Erdeljanova je kasnije pri
čala da je bila zaprepašćena. Olga nije bila ni u sta
nju mučenika, bila je kao smrt. Tu njenu zabezek
nutost pojačao je i vođa Špilerovih batinaša Vilhelm, koji je Olgu, da bi je povratio iz kome, stao
snažno šamarati ogromnim šapama po kojima je,
od stalnog udaranja rodoljuba, krv prosto bila podlila. Šake su mu bile zadebljale u krvavu kožu. Šta
je Olga uradila kad se u stravi jave, za tren, vratila
iz duboke nesvesti? Pridigla se i pljunula razbojni
ka! Vithelm, iznenađen, za trenutak zastade i zaneme. Potom, jurnu na smrlo Olgino telo. Da pokaže
snagu i surovost htede da zadavi bespomoćnu ženu.
Umešao se Špiler, bila mu je potrebna za dalje is
leđivanje.
69
�Kćerka Mare Erdeljan videla je na Olginim no
gama velike opekotine, rasekotine, nokti su joj bili
plavi, ispod njih tragovi zabadanih eksera ...
Dokumenti i sećanja potvrđuju i ovo: jednom
je, po Špilerovoj naredbi, na Olginu ošišanu glavu,
na teme, padala kap po kap ledene vode. Olga nije
mogla da se pomeri ni milimetar tako je bila veza
na. Takvo mučenje dovodilo bi uhapšenika do ludi
la, Olga je poslednjom snagom sačuvala prisebnost
da ne progovori, da ništa ne kaže prisutnom agentu.
Špiler je jednom pribegao i ovom: dovodio je
Olgu da gleda, posle njenog mučenja, mučenje dru
gih rodoljuba u zatvorskom krugu. Olga bi zatvarala
oči da ne gleda patnje zatvorenika. Agenti su joj tada
šamarima razrogačivali oči, prisiljavajući je da to
gleda.
Posle mučenja, vraćajući se iz ponora tame nesvesti, na gotovo usmrćenom licu, krilnuo bi osmeh
jer je ostala pobednik. Olgino lice bila je pobeda
nad samim uništenjem! Radovala se što nije ništa
priznala. Što je uspela da ne oda Partiju! Poslednje
misli bile su jo j: da nije ko od drugova onda u Crepaji ili na kojem drugom zadatku Partije uhvaćen ili
poginuo. »Da li mi je živ Braca?« — pitala se ova
žena, sećajući se svog supruga. »Šta je s majkom i
sestrom Gorom? . . . S njima ne stigoh ni da se poradujem ...« uzdahnula bi Olga. Nije znala da su se
posle poslednjeg viđenja sa majkom i sestrom ove
dve potucale od nemila do nedraga. Kada su majka
Leposava i Gora, sklanjajući se iz Cente, pokušale
kod jednog poznanika da se na nekoliko dana sklo
ne, ovaj ih je odbio govoreći: »Ja imam decu i ženu.
Ako saznaju da ste kod mene bile, pobiće nas i sve
zapaliti«. Leposava mu je uzvratila pitanjem: »A zar
ja nemam decu i za koga se moja Olga bori?« Do
maćin je zalupio vrata i zaključao kao da su ove
dve htele na silu da uđu. Leposava je sa detetom
tu noć provela na jednoj njivi u snopovima kukuru
za, a sutradan su krenule u Kalare gde je učiteljovao Bracin brat.
Dokumenta beleže i ovo: »Dok je Špiler sasluša
vao primetili bi da Olga miče usnama. Nisu mogli
da to odgonetnu. To je za neprijatelja ostala tajna.
Mi smo odgonetnuli: to su poruke vere u pobedu,
zavet Partiji i narodu«.
70
�»Ponosno umirem za KPJ«
Iskusni Franc Rajt, policijski prefekt, izrazio je
divljenje prema Olginom držanju. Međutim. Njego
ve reći imale su i drugi cilj, da je privoli na razgo
vor, da skojevka i komunist prizna svoju delatnost,
kaže imena saradnika, način organizovanja ilegalaca...
Olgi Petrov nudili su pomilovanje u Gestapou,
ako pođe putem Petra Aldana. Nije, međutim, bilo
cene za koju bi ona izneverila ideale slobodara i
vojnika Partije. Olga je bila svesna da revolucija ne
može da slavi pobedu bez žrtava. Stoga, smatrala
se srećnom i počašćenom da umre za KPJ. To je na
veličanstven način i potvrdila kada je smogla snage
da u memljivoj, crnoj zatvorskoj ćeliji u Bečkereku
(Zrenjaninu) na zidu, svojom krvlju iz otvorenih ra
na, napiše: »PONOSNO UMIREM ZA KPJ«.
Moramo, ovom prilikom, istaći: netačno je da
je Olga Petrov tu poruku, simbol jedne mladosti, na
pisala u banjičkom logoru, u ćeliji gde je, kasnije,
dospela. To je učinila na zidu mučilišta u Bečkere
ku.
Kada mučenja i svakovrsna obećanja nisu po
mogla Spileru, u njegovoj želi da Olga progovori,
drugog decembra 1941. godine, uz jaku vojničku
pratnju, sprovedena je u Pančevo, u zatvor.
Dok su je agenti uvodili u kola, Juraj Špiler je
prokomentarisao:
— Kakvo je ovo stvorenje? Kao da nije od kr
vi i mesa! ...
Olga je iz Pančeva, istog dana, prebačena u Be
ograd. Cilj je bio da je Gestapo ponovno podvrgne
mučenjima. Olga je bila prebačena u bezumlje banjičkog logora.
Žika Novakov kod koga je Olga uhvaćena, uha
pšen je, kasnije, i pred narodnim sudom u Zrenja
ninu odgovarao je maja 1945. godine. Osuđen je na
smrt streljanjem.
Pravda je, međutim, dosta sporo stigla podbeležnika Stanka, čoveka koji je dao nalog za hapše
nje Olge Petrov. Prema sećanju jednog oficira
OZNE, koji je posle rata uhapsio Stanka, stvar je
stajala ovako:
Podbeležnik Stanko vešto se krio čak do 1954.
godine. Između ostalih mesta, živeo je i u Idvoru,
gde je bio zaposlen kao sekretar opštine. Pred kraj
71
�rata priključio se partizanima i bio je primljen u
Partiju. Službujući, posle, u mnogim mestima, ves
to je zametao trag. Oficir OZNE danas se seća podbeležnika a kaže:
»I pored nesumnjivo vešte kamuflaže, stalno je
živeo u strahu. Naročito je strepeo kad bi u opštinu
došao neko iz Državne bezbednosti. Bila mi je sum
njiva njegova preterana uslužnost i u meni je izaz
vala podozrenje. Bilo je, međutim, dosta teško od
mah reagovati, jer je Stanko brojnim aktivnostima
u selu nastojao da se u njega ne posumnja, da bi ot
klonio neizvesnost i strepnje kojima je bio optere
ćen. Sedam se dobro i ovoga: kad god bi susretao
majke ili očeve zavijene u crno, s neizmemom tu
gom za mrtvim porodom palim u borbi protiv oku
patora, kad bi do njega došao glas o izdajniku koji
je dolijao, ili kad bi oficir bezbednosti zatražio po
datak o držanju pojedinaca za vreme rata, to je za
Stanka bila nova plima koja ga je obuzimala, ljulja
la i kovitlala, kao što se iver gubi na velikim talasim a...«
Oficir OZNE dodaje sledeće:
»Posle proveravanja, aprila 1954. godine, sekre
tar idvorske opštine Stanko je uhapšen. Poricao je
navode optužnice da je učestvovao u hapšenju Olge.
Imao je, međutim, još i drugih grehova. Pokazali
su mu fotografiju na kojoj se vidi u društvu nemačkih policajaca u Centi 1943. godine. Posle tog doka
za dugo nije mogao da se sredi. Na suđenju u Pančevu svedoci su iznosili teške optužbe na njegov ra
čun, govorili su i jasno potvrđivali svoje navode da
je Stanko najveći krivac za Olgino hapšenje i
predavanje u ruke krvoloku Juraju Špileru. Pre ne
go mu je izrečena presuda, jedno jutro stražar je u
ćeliji zapazio lokvu krvi. I nepomično telo. Presekavši vene na levoj ruci, sam je sebi presudio«.
Traganje za ilegalcima
Dok se Olga nalazila u zatvoru, Borislav Braca
Petrov je neustrašivo izvršavao zadatke Partije. Sve
dok i on nije potkazan.
Ovaj mladi komunista rodio se 14. februara
1921. godine u Bosanskom Brodu. Posle dve godine
roditelji se sele u Vršac, gde je Braca odrastao. Ro
72
�ditelji su bili zauzeti od jutra do mraka da bi obezbedili sredstva za život.
Braca je bio vredan, inteligentan, beskopromisan u svojim zahtevima i vrlo brzo zapažen među
naprednom omladinom u školi i u Vršcu. Krug
njegovih drugova gimnazijalaca i drugih stalno se
širio. U ovom krugu su njegove starije sestre: Dragica i Jelisaveta zvana Beba, Lukrecija Ankucić, Ol
ga Radišić i drugi omladinci i omladinke, koji su u
skojevskoj organizaciji proučavali naprednu litera
turu, pripremali sebe i druge za predstojeće događa
je. U tome su imali veliku pomoć od Žarka Zrenjanina Uče i Dejana Brankovog.
Opasnost koju je nosila fašistička najezda zbi
la ih je čvršće da pruže otpor. Braca, pošto je matu
rirao, upisao se na Pravni fakultet u Beogradu, ali
mu je Partija naložila da stanuje u Pančevu, gde
razvija političku aktivnost. Bracin dolazak u Pančevo mnogo je značio za omasovljavanje skojevske
organizacije. Radio je na mnogim zadacima sa Stevicom Jovanovićem Icom, Olgom, Markom Kulićem, Ivom Kurjačkim, Lidijom Aldan i drugim
aktivistima.
Braca je ostao u sećanjima preživelih boraca s
kojima je sarađivao kao odličan učenik u Vršcu, is
kren drug, dovitljiv, odan Partiji, narodu. Sećaju
ga se sa raznih takmičenja u školi gde je osvajao
najviše nagrada. Bio je veoma aktivan u literarnoj
družini »Skerlić« i isticao se svojim referatima. Ob
rađujući različite teme, pokazao je široko obrazova
nje i interesovanje za više naučnih i društvenih ob
lasti.
Evo nekoliko njegovih radova: »Francuska re
volucija 1848. godine u istoriji književnosti u Voj
vodini«, »Borba jugoslovenske mornarice za oslobo
đenje i ujedinjenje«, »Naše jedriličarstvo«, »Vazduhoplovstvo i ratna mornarica«, »Uloga vojvođanske
omladine u kulturnom životu«. Imao je još zapaže
nih radova koji su mu doneli veliku popularnost.
Posebno se pamti Bracin referat o Španiji.
U vezi tog referata, prema sećanju Đure Marinkovića, Olga je često isticala da je Braca poka
zao da je dostojan član Komunističke omladine Ju
goslavije.
— Braca je u geografskoj sekciji obradio temu
o Španiji. U prvom delu osvrnuo se na osnovne ge
ografske podatke, na ekonomske odnose i osobine
73
�tadašnje Španije, ali je potencirao aktuelnost poli
tičke situacije u toj zemlji posle dolaska na vlast
generala Franka. Jednom učeniku to nije bilo po
volji, jer je bio vođa »ljotićevske skupine« u školi,
pa je napao Bracu zbog drugog dela temata, u ko
jem je fašizacija Španije podvrgnuta oštroj kritici.
U polemici je malo ko mogao da se suprotsta
vi Braci, posebno takav školski »drug«. Braca ga je
gotovo ismejao pred svima jer je argumentovano
govorio o patnjama španskog naroda. Kad je ljotićevac izgubio bitku s Bracom u diskusiji, doviknuo
mu je: »Ti si komunistički agitator!« Braca je poku
šao da tu kvalifikaciju skine sa sebe govoreći da je
o Španiji govorio samo istinu. Ovaj se nije time za
dovoljio, nego je na Bracu fizički nasrnuo. Jasno,
Braca mu je uzvratio ravnom merom, sa još malo
dodatka. Posledice su bile da se ovaj provokator za
dugo nije pojavljivao.
Njegova aktivnost je bila zapažena od partij
skih rukovodilaca, te su ga početkom 1938. godine
primili u SKOJ i, u Gimnaziji, rukovodio je akti
vom. Naredne godine postao je sekretar MK Skoja
u Vršcu. Krajem 1939. primljen je u Partiju i u Bi
ro PK Skoja za Vojvodinu. Između ostalih zaduže
nja, radio je i u partijskoj tehnici, gde su štampani
razni materijali za idejno uzdizanje mladih ljudi i
naprednih građana.
Braca se veoma zalagao da se osposobljavaju i
jačaju kadrovi, otklanjaju slabosti u radu pojedina
ca i aktiva. Tražio je da se posveti veća pažnja žen
skoj omladini i da se pojača rad sa seoskom omla
dinom. Njegov se uticaj osećao u ćelom južnom Ba
natu. Kad je prešao u Pančevo, formirao je Komitet
Skoja i posvetio je veliku pažnju marksističkom ob
razovanju mladih.
Zapažena su njegova predavanja na logorovanju
skojevaca na Testeri (Fruška gora), gde je bio pre
davač sa Đorđem Zličićem na marksističko-lenjmis
tičkom seminaru.
Avgusta 1940. godine održana je u Petrovgradu
V pokrajinska konferencija Skoja za Vojvodinu, u
prisustvu 40 delegata koji su zastupali 14 mesnih
komiteta sa 110 članova i oko 450 polulegalno pove
zanih skojevaca. Tom prilikom je u ime CK Skoja
prisustvovao Lola Ribar. Braca Petrov je tom prili
kom bio jedan od referenata i izabran je za politi
čkog sekretara Pokrajinskog komiteta Skoja za Voj74
�vođinu. Iste godine biran je za člana PK KPJ za
Vojvodinu.
Kao što je rečeno, radio je i u partijskoj teh
nici na izdavanju potrebnih publikacija. Septembra
1940. godine u Novom Sadu izašao je prvi broj
»Mladi radnik« kao organ PK Skoja a koji je tre
tirao socijalna i ekonomska pitanja radničke omla
dine. Urednici su bili Braca Petrov i Đorđe Zličić.
Kako je, posle prelaska iz Vršca, bio baziran u
Pančevu, i ovde organizuje rad partijske tehnike u
kojoj su radile njegove sestre i Olga. Rad ove tehni
ke bio je dobar i odigrao veliku ulogu jer se, putem
letaka, biltena i drugim napisima, informisao narod
0 stanju na frontovima i o borbi partizana širom
Jugoslavije.
Rad članova Partije i skojevaca posle okupacije
1 napada hitlerovske Nemačke na SSSR, bio je veo
ma otežan, ali i pojačan u pružanju otpora zavoje
vačima. Za vreme okupacije u Pančevu i okolini u
1941. i 1942. godini, do Bracine pogibije, diverzije,
sabotaže, napadi na policijske i na druge okupator
ske organe, vezani su za njegovu ličnost. Bio je
hrabar i snalažljiv, zato policija uporno traga za
njim i njegovom porodicom. Za policiju je bila za
gonetka: ko je to »Mister«? Pretpostavljali su da je
to važan funkcioner u rukovodstvu Pokreta. Inače,
policija je imala zadatak u prvom redu da otkriva i
pronalazi partijske rukovodioce da bi obezglavili po
kret i delovanje komunista, te je u Pančevu, pored
Predstojništva policije, na istom zadatku radio i ko
ordinirao akcije Gestapo, a svesrdno su se angažovali i »manšaftovci« iz redova nemačke narodnosti,
koje je Gebelsova propaganda zaslepila i ubedila da
će Nemačka zagospodariti svetom pa su se sa doju
čerašnjim susedima nemilosrdno obračunavali, plja
čkali ih, odvodili ih u zatvor.
Ovima su na ruku išli slabići koji su se našli
oči u oči sa neprijateljem. Da bi sačuvali svoju gla
vu, pristajali su pojedinci da budu agenti, doušnici.
Među njima i Petar Aldan.
On je policiji otkrio ko je »Mister«. Sada su
znali da je to Braca Petrov. Gestapo je od Aldana
tražio da im dostavlja što tačnija i blagovremena
obaveštenja o kretanju Brace Petrova i drugih, ka
ko bi uspela akcija hvatanja istih. Aldan se svesrd
no trudio, ali sva njegova obaveštenja su brzo zastarevala jer su ilegalci bili veoma oprezni, menjali
75
�stanove i baze boravka, kurire za vezu, javku, prerušavali se. Gestapo je nestrpljiv, Aldan obećava da će
uskoro uslediti Bracino hapšenje i upozorava da je
naoružan, nosi otkočen revolver.
Agent je skrenuo pažnju gestapovcu da Braca
neće dozvoliti da padne živ u ruke policije: »Posle
hapšenja njegove žene Olge Braca je izvanredno op
rezan. Izjavio je da u slučaju hapšenja neće dozvo
liti da mu se približi nijedan policajac«.
Aldan je upozorio da Braca ima više legitimaci
ja i da se vešto prerušava i da čak usred bela dana
prolazi Pančevom ispred nosa policajaca.
Konspirativnost ilegalaca onemogućavala je
agenta da brzo postigne uspeh.
Za Petra Aldana Partija još nije mogla da izvrši
proveru, pa su od njega skrivali mesta gde će se od
ržavati sastanci. Ovaj agent obaveštavao je više po
licijske funkcionere da među policajcima, folksdojčerima, ima koji sarađuju sa Partijom i obaveštavaju komuniste kad se sprema neka akcija hapšenja
te se ovi na vreme sklanjaju. Saznao je da komunis
ti imaju pomoć domaćeg Nemca za vezu između
Pančeva i Beograda.
Traganja se nastavljaju za ilegalcima. Gestapo
se savetuje sa doušnicima, posebno sa agentom
»Hansom«. Partija još nije mogla da izvrši proveru
o njegovom držanju, a on se neprimećeno i u najve
ćoj tajnosti sastaje sa svojim nalogodavcima, dobija instrukcije a on njima pruža obaveštenja o kre
tanju Stevana Jovanovića, Brace i Bebe Petrov, Mi
te Živkova i o drugima.
Krajem decembra Gestapo i mesna policija u
Pančevu preduzimaju akciju hapšenja. Na osnovu
obaveštenja od doušnika da se Stevica Jovanović
nalazi u kući u Ulici Helmuta Moltkea broj 8, preduzela je akciju. Ta je kuća bila svojina Save i Slavka
Bokšana, koji je bio oženjen folksdojčerkom Anom.
Stevica je u tom stanu živeo od novembra, gde su
dolazili i drugi ilegalci. Ovom je kumovao agent
»Hans«.
Ujutru, rano, 25. decembra policija je opkolila
pomenutu kuću. Stevica Jovanović je prihvatio bor
bu u kojoj je hrabro poginuo.
Neprijatelj je pretpostavljao da će u tu kuću
naići još neki ilegalac i upasti u klopku. To se
umalo nije desilo Žarku Zrenjaninu. Iz knjige »Od
govor je: NE!«, saznajemo za taj događaj:
76
�»Tri dana posle pogibije Stevana Jovanovića po
javio se na ulazu stana braće Bokšan nepoznati čovek. Naišao je na policijsku zasedu. Šta se tada do
godilo, opisao je »nepoznati«:
»U Pančevo sam stigao 28. decembra. U kući u
koju sam otišao, kao i u kući preko puta nje, bila
ie gestapovska zaseda. Tek posle saznajem da je u
toj kući poginuo drug Jova (Stevica) 25. decembra.
(Izvukao sam se zahvaljujući slabom junaštvu tih
zlikovaca). Izgleda da su videli moj otkočeni pištolj
i odšrafljenu bombu. Izlazeći na ulicu uperio sam
revolver u pravcu suprotne kuće iz koje su me 'haltirali' kad sam ulazio. Oni su na to odgovorili bekslvom sa prozora. Tada sam se uglavnom natraške
povlačio ka bližem ćošku i neprestano držao pod ni
šan prozore obe kuće. U dva maha su pokušali da
se postave na prozore radi pucanja, ali osim velike
galame sa njihove strane ništa drugo nisam čuo. Vi
deo sam samo to da su pomaljali glave kroz prozor
i da su ih brzo povlačili. Stigavši do ćoška uspeo
sam da se izvučem iz tog kvarta koji je zatim od
mah blokiran . . .«
Zahvaljujući svojoj hrabrosti i hladnokrvnosti,
izvukao se iz ove opasne situacije Žarko Zrenjanin,
sekretar PK KPJ za Vojvodinu, kako ga je policija
u ovom slučaju nazvala »nepoznati čovck«.
Posle pogibije Stevana Jovanovića, dužnost se
kretara Okružnog komiteta preuzima Borislav Bra
ca Petrov, zvani »Mister« za kim policija uporno
traga, opominjući stanovništvo da ne primaju u ku
će nepoznata iica, da se komunistima ne pruža uto
čište u izuzetnoj zimi.
Januarski dani 1942. godine bili su veoma hlad
ni. Ilegalcima je bilo otežano kretanje a samim tim
promena mesta boravka kako bi izbegli policijskoj
potrazi. Ti otežani uslovi nisu prekinuli rad komu
nista. Braca je bio neumoran. Policijski nalozi da
bude nađen i uhapšen ostali su neizvršeni. Bio je
neuhvatljiv. Sad preduzima akcije. Javlja se onamo
gde ga policija ne očekuje. Jednom je sa pogranič
nog carinika skinuo uniformu, uzeo oružje i legiti
maciju da bi se u datoj situaciji time koristio. Bilo
je to februara 1942. godine.
Petar Aldan je i dalje neotkriven. Ilegalci još
nemaju pouzdane podatke da je postao izdajnik.
Umeo je da izmakne pažnji ilegalaca i da dođe na
tajne sastanke sa policijskim šefovima i da im dos77
�tavlja razna obaveštenja. A kad je bio sa svojim
drugovima, da bi potvrdio poverenje »govorio je o
zlodelima okupatora, o borbi za oslobođenje zem
lje, o pobedi koja predstoji, o srećnijoj budućnosti.
Pretvarao se da je ostao isti kakav je bio pre hap
šenja — ne samo pred drugovima nego i pred ses
trom i bratom. Zajedno se, tobože, brinuo s njima
kako da zametnu trag policiji...« (B. Božović).
Gestapo je, posle Jovanovićeve pogibije, saznao
da je Braca postao sekretar Okružnog komiteta i
pleo je mrežu da ga uhvati. Ali je i Braca pojačao
konspirativnost i nije prestajao sa aktivnostima: po
vezuje ljude u organizaciju posle provala i hapše
nja ili nečije pogibije, radi na pridobijanju novih
članova za rad u Pokretu, upućuje ljude u rad. U
vreme najvećih nemačkih uspeha na istočnom fron
tu i pogibija članova Partije i Skoja, Braca podstiče
veru u ljudima da će konačnu pobedu izvojevati
Partija sa nesebičnim roboljubima.
Početak marta 1942. godine doneo je tri sukoba
policajaca i ilegalaca. Dva okrutna policajca, Stefan Rak i Matijas Groš, pošli su da uhapse ilegalca
Paju Bulovana u Ulici 12, broj 1, jer su bili obavešteni da se tu skriva. Obojica su znali da su komunis
ti naoružani i veoma brzo pružaju otpor pa su se
dogovorili kako da iznenade i uhapse ilegalca, što
bi im donelo priznanje i napredovanje. Upali su u
kuću gde su zatekli Paju Bulovana. Potegli su oruž
je i povikali: »Predaj se!«
Bulovan je brzo reagovao. Iako iznenađen, prvi
je pucao i ubio Stefana Raka, a Grosa ranio u levu
ruku. Pucnjava je privukla pažnju Nemaca. Bulovan
je pokušao da se izvuče pored železničke pruge, ali
su ga pogodili meci gonilaca. Nemci su odmah zapa
lili kuću Boška Belobrka u kojoj se Paja Bulovan
nalazio, i porodicu uhapsili. Neprijatelj je ubrzo iz
vršio odmazdu i o tome izdao saopštenje:
»U vezi ranije odredbe Glavnokomandujućeg
za Srbiju o izvršenju odmazde za ubistva nemačkih
oficira i vojnika, građana pripadnika nemačke naci
onalnosti i organa vlasti, a kao odmazda za ubije
nog policijskog činovnika Stefana Raka i ranjenog
policijskog činovnika Matijasa Grosa iz Predstojništva gradske policije u Pančevu, koji su vršeći svo
ju tešku i odgovornu dužnost dana 3. marta ove go
dine u jednoj kući u Pančevu napadnuti od komu
nista, kojom je prilikom Stefan Rak ubijen, a Ma78
�tijas Groš teže ranjen, streljano je danas u Pančevu 75 lica ...«
Među streljanima bila je i domaćica kuće u ko
joj su agenti hteli da iznenade ilegalca, a domaćin
je oteran u Norvešku i nije se vratio.
Neprijatelj u saopštenju nije napisao da je poli
cija bila napadač, nego obrnuto.
Nakon dva dana usledila je druga akcija pančevačke policije. Alojz Kral, šef političkog odseka
Predstojništva gradske policije u Pančevu, saznao
je da se u Pančevu krije i radi ilegalac »Lala«. Ovog
puta Alojz Kral je hteo policajcima da demonstrira
veštinu hvatanja komunista. Hteo je sebi da pribavi
slavu i pare jer je ilegalac »Lala« bio ucenjen. U st
vari, »Lala« je bio Mita Živkov.
Kral, pre nego što je pošao u akciju, poslužio
se obaveštenjima Desanke Marković, koja je posle
masovnih hapšenja počela da radi za policiju i mno
ge je ilegalce otkrila. Ona je radila sa ranije pomenutim komunistima i nanela velike štete. Dobro je
poznavala Mitu Živkova jer je po njegovim nalozi
ma izvršavala neke zadatke. Njoj se u izdaji pridru
žila i Dragomira Erbežnik — Mira. Mita Živkov
nije znao za njihovu saradnju sa policijom. Njih
dve je Kral poveo da mu pokažu kuću gde se ilega
lac nalazi: Ulica Cara Dušana 51.
U kuću je ušao Kral sa Mirom. Zatekli su ženu
za mašinom i jednog mlađeg muškarca. Kral je pi
tao ko je trebalo danas da dođe u ovu sobu. Doma
ćica je odricala da išta zna o sastanku. Kral je pos
lao Miru da zovne Desanku Marković, koja je osta
la na ulici, radi suočenja.
Mira je izašla a Kral je od prisutnog muškar
ca tražio legitimaciju. Ovaj ilegalac, Mita Živkov, za
vukao je ruku u džep i umesto legitimacije brzo je
potegao pištolj i pucao u glavu šefa političke poli
cije.
Mita Živkov je odmah pojurio napolje. Na nje
ga je pripucala Mira, i on je uzvratio pucnjem. Ona
se uplašila i sklonila. Obe su požurile da jave poli
ciji šta se desilo. Dok je stigla policija, ilegalac je
zametnuo trag.
On je bio bliski saradnik Brace i Olge Petrov.
Odrastao je kao siroče. Završio je zidarski zanat i
upoznao tegoban život siromaha. Povezuje se sa na
prednom omladinom, postaje skojevac i član Par
tije 1940. godine. Razvio se u beskompromisnog i
79
�odanog borca. Kada je Braca Petrov postao sekre
tar Okružnog komiteta Partije, Mita sa terena do
lazi u Pančevo gde je radio sa Bracom i Bebom. Bio
je iskusan i snalažljiv, umeo je da oseti odakle mu
preti opasnost i da izbegne policijske zamke. Ali teš
ko je bilo predvideti da će doći udarac odakle se ne
nada. To je ovako opisano u knjizi »Odgovor je
NE!« B. Božovića:
»Nije mogao da predvidi, da oseti da je Desanka Marković kadra da ga izruči policiji. Samo su ga
snalažljivost, brzina reagovanja i smelost spasle iz
situacije u koju ga je ona dovela. Otkriven je još
jedan provokator policije iz partijskih redova. Mita
je postao još oprezniji. Ali u drugog provokatora, sa
kojim se povremeno viđao, nije posumnjao. A taj
»drug« je predstavljao mač nad Lalinom glavom,
smrtnu opasnost za hrabrog revolucionara. Kao zla
kob uhodio je radnika komunistu, vrebajući pogo
dan trenutak Laline neopreznosti da ga izruči poli
ciji. Bio je to Petar Aldan. Za Lalu — drug, za Ges
tapo — potpuno pouzdani agent«.
Ovaj agent je saznao i to da je Mita Živkov Lala
izvestio Žarka Zrenjanina da je ubio Alojza Krala.
Neprijatelj nastavlja da zastrašuje narod. Izdato je
saopštenje da je izvršena odmazda za ubijenog Kra
la: streljano je 50 lica u Pančevu.
Pogibija pomenutih agenata zabrinula je ne sa
mo policiju Pančeva nego i Gestapo. A iz Velikog
Bečkereka došli su policijski prefekt Franc Rait i
Juraj Špiler i sa sobom poveli svoju takozvanu udar
nu grupu.
Špiler je 6. marta lično saslušavao uhapšene
građane. U jednoj grupi uhapšenih nalazio se i kro
jač Nikola Karavla. Kad su ga uveli u prostoriju za
saslušanje, ponašao se uplašeno i snishodljivo. Isku
sni policajac je procenio da ovaj ima nešto da kaže.
Strah se pojačavao kricima mučenih u susednoj so
bi. Povremeno se javljao neprimetan osmeh koji je
značio da ima nešto da »proda« da bi sačuvao glavu.
Špiler je procenio da je trenutak da iskoristi
malodušnost Nikole Karavla. Prisilio je sebe da bu
de ljubazan, ponudio uhapšeniku da sedne, čak i da
zapali cigaretu. I progovorio je. Kazao je gde se na
lazi Braca sa saradnicima. Bila je to prizemna kuća
u predgrađu Pančeva zvanom Topola. Tamo je ilegalcima nosio hranu.
80
�Sa ovim obaveštenjima Špiler je upoznao Franca Raj ta. Odmah je održano savetovanje i zaključe
no: u ranu zoru opkoliti kuću dvostrukim obručem
vojnika, policajaca i agenata. U akciji su učestvova
li: 60 nemačkih vojnika, 20 žandarma i osam agena
ta koje je Špiler doveo iz Velikog Bečkereka. Kuća
je opkoljena. Preko puta opkoljene kuće postavlje
na su dva puškomitraljeza a glavni teret trebalo je
da ponese udarna grupa. Karavla je vodio i poka
zao kuću opominjući Špilera da se paze jer se ile
galci živi neće predati. Plašio se da će, ako pogine
neki vojnik ili agent, i sam biti žrtva odmazde.
U ranu zoru počela je akcija. Agent Jozef Vilhelm je pucao iz pištolja u prozor opkoljene kuće.
Špiler je povikao:
— Policija, predajte se!
Iz kuće nisu odgovorili. Za to vreme ilegalci su
brzo uništavali raznu dokumentaciju i drugo, i sp
remno čekali. Ponovio se poziv i opomene:
— Opkoljeni ste! Nemate kuda! Predajte se!
Nastalo je napregnuto iščekivanje sa obe stra
ne.
Ilegalci su odgovorili vatrom iz pušaka i pišto
lja, bacali bombe i dinamit prema opsađivačima. To
je bio jasan odgovor da se neće predati. Četiri ilegalca protiv devedeset neprijatelja! U kući su bili
Borislav Braca i Jelisaveta Beba Petrov, Stanko Tomić i Agata Libman.
Otpočela je ogorčena borba. Stakla polomljena,
zidovi išarani mecima. Mitraljeski rafali su zaglušivali puščanu paljbu. Bombe su nadjačavale sve. Nemački vojnici bili su prikovani u zaklonima i pso
vali:
— Prokleti komunisti!
Špiler se pitao koliko je boraca u kući.
Borba traje već tri sata. Pod jakom vatrenom
zaštitom, neki su policajci prišli kući i unutra uba
cili bombe. Nastala je tišina.
Fašisti su se začudili kad su opkoljeni zapucali
sa krova. Oko dimnjaka odakle su ilegalci pucali
svi su crepovi bili polomljeni puščanom i mitraljes
kom vatrom. Krov je bio sav izrešetan.
Špiler je, opisujući borbu, rekao: »Otpor onih
u kući bio je neprekidan i ogorčen. Pucali su iz pu
šaka i bacali ručne bombe. Tek kad je prizemlje ku
će bilo izrešetano mecima i ručnim bombama, oni
su se povukli na tavan i odatle nastavili otpor...
6 Olga Petrov
81
�Pošto je kroz više otvora ubačena na tavan veća
količina ručnih bombi, a sem toga gotovo ceo krov
je bio razbijen vatrom iz mitraljeza, otpor je pres
tao«.
I, zaista, otpor je prestao. Fašisti su se bojali
da to nije neka taktička varka pa se nisu odmah usu
đivali da uđu u kuću. I dalje su se čuli povici: »Pre
dajte se!« Odgovora nije bilo — ni rečju, ni oruž
jem.
Konačno su ušli u kuću. Kako je poprište izgle
dalo i šta su videli čitamo iz knjige »Odgovor je:
NE!« Branislava Božovića:
»Tavan je bio sav zatrpan komadima crepa i
drugim otpacima. Kraj dimnjaka su ugledali jedno
uz drugo tri tela. Ništa se više nije videlo. S naperenim mašinkama oprezno su prišli mestu gde su
jedan do drugog ležali dva čoveka i jedna žena. Je
dan muškarac već je bio mrtav. Drugi čovek i žena
ležali su teško ranjeni pored tela ubijenog muškar
ca. Sve troje imalo je mnogobrojne rane od metaka
i ručnih bombi. Bilo je očevidno da su se borili sve
dok nisu od zadobijenih rana potpuno iznemogli.
Ispred svakog od njih ležala je po jedna cedu
lja. Na njima je drhtavim, različitim rukopisom bio
ispisan isti tekst: »Mi umiremo za slobodu naroda«.
Braca je bio poginuo, njegova sestra Jelisaveta
Beba i Stanko Tomić bili su teško ranjeni i na
putu do bolnice izdahnuli. Na tavanu su našli i Agatu Libman lakše ranjenu. Ona je kasnije radila za
nemačku policiju (danas živi u Saveznoj Republici
Nemačkoj).
Posle borbe kuća je bila temeljno pretresena. U
jednom skloništu nađen je propagandni materijal,
leci, 4 vojničke puške, 5 pištolja, municija, lažne le
gitimacije, pečati, štambilji za izradu objava za pu
tovanja. Tu je nađena i uniforma, kao i dokumenta
ranije pomenutog carinika Alojza Tritvemela.
Posle boćbe Franc Rajt je procedio kroz zube:
— Komunisti zaprepašćujuće hrabro ginu!
U jutarnjim časovima 7. marta 1942. godine čas
no su pali mladi rodoljubi.«
Obistinile su se reči Brace Petrova — da oficiri
nove, narodne vojske neće bežati. I nisu: komunis
ti, ilegalci, pravi rodoljubi — pali su bez uzmaka!
Juraj Špiler, u svom izveštaju višim vlastima,
ne navodi pomenutu poruku izginulih: »Mi umiremo
-82
�za slobodu naroda«. To pominje tek u zapisniku ko
ji je vođen za vreme saslušavanja pred našim vlas
tima, kada su ga isleđivale i osudile na smrt. Špiler
je taj zapisnik potpisao 15. februara 1948. godine.
Policija se čudila kako se, posle hapšenja nekih
partijskih i skojevskih rukovodilaca, regrutuju novi
kadrovi, povezuju se i nastavljaju akciju. Petar A
ldan, koji još nije bio otkriven, izveštavao je gospo
dare o brojnom stanju članova Partije i Skoja u
Pančevu i okolini u koje je ubrajao svoja dva brata:
Pavla i Jovana, i sestru Lidiju.
Traganje za Lalom (Mita Živkov) nije prestajaIo. Petar Aldan »Hans« pokušavao je da naiđe na
nekakav trag kako bi mu se približio i otkrio ga po
liciji. Ali Lala se pojavljivao tamo gde ga nisu oče
kivali. Policija je zabeležila da je opasan ilegalac
Lala:
»Na dan 1. aprila 1942. godine nalazili su se Mi
ta Živkov i Momčilo Stefanović, učitelj iz Hrvatske
Neuzine, u svom skrovištu u Neuzini, i to u stanu
Momčilovog oca, Milana Stefanovića. U tu kuću poslata je patrola u kojoj su bili seoski policajci Hajnrih Kviring i Petar Stefanov, s nalogom da uhapse
komuniste. Ovi su se, međutim, oduprli i u toku na
stale borbe ... Živkov je najpre jednim metkom
ubio Stefanova, a drugim lakše ranio Kviringa. Ko
munisti su uspeli da pobegnu«.
Policiji je uspelo da uhapsi Lidiju Aldan kod
Ferdina. Tom prilikom uspela je da izvrši samoubistvo da ne bi bila podvrgnuta strahovitim mučenji
ma. Četiri dana kasnije, 9. aprila, uhvaćen je njen
brat Jovan, koji je pokušao da učini što i njegova
sestra, ali nije uspeo. Ranije je bio uhvaćen Pavle
Aldan koga je potkazala Desa Marković, koja je za
jedno radila za okupatora sa Petrom Aldanom. Tvr
dokorni izdajnik je i sam doprineo da mu budu uh
vaćena braća i sestra.
Gestapo je mesecima zahtevao od Petra Aldana
da uđe u trag Miti Živkovu. I, uspelo mu je. Našli
su se. Bilo je to pred odlazak Mite Živkova u par
tizane. Na putu između Uzdina i Idvora Petar Aldan
je pucao u leđa svog nekada partijskog druga. Bilo
je to 20. maja 1942. godine.
Jedni borci su padali, drugi su ih zamenjivali.
I sve tako do slobode.
Svaki izdajnik neslavno završi pa i Petar Aldan,
koji je pleo mrežu da ilegalci budu uhvaćeni. Izdaj
83
�nik Partije i zemlje kasnije je ubijen kod Novog Pa
zara od svoje izdajničke bratije.
U »sobi smrti« na Banjici
Banjički logor bio je okružen visokim zidom.
Imao je stražarske kule tako raspoređene da se iz
svake od njih moglo nesmetano kontrolisati sve. I
mali prozori na zgradama gde su mrakovali logora
ši. Logor je imao i »ambulantu«, objekt koji je naj
manje služio lečenju ili zaštiti uhapšenika.
Olga Petrov-Radišić bila je dovedena u sobu broj
16.
Kad je Olga bila dovedena pred vrata ćelije, stražar je grubo gurnuo u sobu u kojoj je bilo još
nekoliko žena. Među njima bile su i Dragica Petrov,
sestra Brace Petrova i Kornelija Ankucić, Olgina
drugarica i saborac.
Olga je bila sva izubijana, modra i otečena od
batina. Zimsko, ledeno rano decembarsko vreme,
golomrazica i ciča zima, još policijske zveri. To je
dočekalo i »prihvatilo« izmučenu Olgu na Banjici.
I to u pocepanoj suknji, bez čarapa, bez obuće, s
iscepanim džemperom. Dragica i Kornelija jedva su
je prepoznale. Kad su još videle da nema svoju div
nu, bujnu crnu kosu, zadrhtale su od tuge. Videle
su, u stvari, jedno uništeno telo i njegovu lepotu.
Ali, ponos i prkos plam telisuu očima njihove dru
garice Olge. Na brojna pitanja drugarica, odgovara
la je uvek iscrpno. Ipak, često je ponavljala ovo:
— Za ova dva meseca od života sam se opraš
tala — dva puta!
Kornelija Ankucić, istaknuti ilegalac i borac ju
žnog Banata, kaže u jednom nedavnom sećanju:
»Teško je bilo videti mladu i lepu Olgu, onako
fizički unakaženu, ali duh u njoj nije bio slomljen.
Prvi susret i prve reči izgovorene posle pet nedelja
sa drugaricama, pokazali su koliko u Olgi još ima
života i vere u ishod borbe. Nas sedam, njenih dru
garica, sve smo učinile da joj ublažimo muke, odva
jale smo ono malo naših mrvica, njoj davale, češ
njem luka mazale smo joj glavu i kosa je počela da
raste a ona je svojom upornošću nastojala da ispra
vi nagorelu nogu.
84
�Ležale smo na daskama i tiho pričale, maštale
smo o slobodi. Cesto smo tiho pevale. Znale smo i
da se nasmejemo«.
Često se pitala šta li je sa Bracom i drugima.
Nije nikad saznala da je herojski poginuo, onako
kako je i sama govorila da se on neće živ predati.
Jednom u razgovoru sa Kornelijom Ankucić je
rekla: »Ti si najmlađa. Možda ćeš ostati živa. Ja i
Dragica nemamo čemu na se nadamo. Znam šta me
čeka. Ali, pokazaću policiji kako se drže komunisti«.
Ove razgovore Olga je vodila dok nije bila pre
bačena u »sobu smrti« broj 10, koja je bila u isklju
čivoj nadležnosti Gestapoa.
Ana Tomić seća se Olginog držanja na Banjici:
— Mogu da kažem samo ukratko da je Olga bi
la uzoran heroj svojim držanjem pred neprijateljem
naše zemlje. Ona je svojim divnim likom komunis
te, svojim primerom ljudskog humanizma poslužila
kao uzor stotinama banjičkih zatvorenika. Ne verujem da ima i jedan preživeli iz banjičke »kuće smr
ti« koji se ne bi celog života sećao divnog lika Olgice Petrov i njene hrabrosti.
Govorila je u sredini onih koji su postojali još
samo u spiskovima za streljanje, budila je Olga ve
ru u slobodu. Najčešće je volela da kaže da će slo
boda doći uskoro. Tiranija ne može da pobedi, jer
čitav narod ne mogu da unište — govorila je drugaricama.
Specijalna policija i Gestapo, nisu Olgu narav
no, ostavili na miru u banjičkom logoru strave i
užasa. Petog marta su je, po ko zna koji put, poveli
na saslušanje.
Na navaljivanje jedne od drugarica iz ćelije, ko
ja je želela da Olgu opet divljački ne tuku zbog
upornog ćutanja, Olga je pristala da o sebi kaže sa
mo generalije. Pitali su je, zatim, zašto ćuti.
— Od prvog dana su me tukli i maltretirali. Ne
vidim krivicu u tome što volim svoj narod. Vi ste
zveri, a ne ljudi. Sa takvima neću da razgovaram!
— odgovorila je prkosno.
Dokumenta beleže da je Olgu mnogo teretio Ratomir Ranisavljević, kojim su se gestapovci koris
tili kao i mnogim drugim slabićima. (Nemci su ga
streljali kad i prave rodoljube — devetog maja 1942.
godine, čime je naneta velika nepravda komunisti
ma i drugim patriotima, jer su ubijeni, istovreme
no, kad i izdajnički ološ).
85
�Jednom Olginom saslušanju u Gestapou na Banjici prisustvovao je i Franc Rajt, preferkt policije
za Banat. Pred islednicima i batinašima rekao je:
— Ovo je ta što nam ništa nije rekla!
S ovog saslušanja Olgu su vratili, opet, pretuče
nu.
Pored gestapovaca ispitivali su je i u Specijal
noj policiji. Tukli su je. Kad se vratila u »sobu smr
ti«, pričala je drugaricama:
— Govorila sam sebi u najtežim trenucima:
moraš izdržati, moraš, moraš! . . . Proći će i ovo,
proći će . . .
Olgino ćutanje dovodilo je do besa i Gestapo i
Specijalnu policiju. Nisu ni jednom, naime, uspeli
da od nje bilo šta iznude. Za slamanje njenog ćutanja nisu imali metode. Zbog toga je »u službeni po
stupak« sa Olgom Petrov-Radišić stupio i doktor
Jung, komandant koncentracionih logora na Bal
kanu.
Počeo je, odmah, strašnim šamarima i još strašnijim batinanjem. No, to je za tu ženu-heroja bio
već uobičajen postupak zlikovaca, njoj, na žalost,
poznat način mučenja. Doktor Jung je onda dodao
i jedan svoj metod: po onesvešćenoj Olgi počeo je
da gazi! Dugo . . . Sve dok mu se cipele nisu krvi na
punile!
Olga nije, i pored toga, rekla ni jednu jedinu
reč! Bila je satkana od ljubavi prema narodu i Par
tiji. Neprijatelj nije mogao da shvati, niti je hteo,
da se takva ljubav ne može pobediti!
Uzajamna pomoć, svesrdna briga o onima koji
ma je najteže odlikovala je solidarnost uhapšenih.
Jedinstveno držanje snažilo je da se izdrže glad,
hladnoća, torture. Međusobno se sve delilo, od odela do pokrivača i hleba koji je dobijan od logorskih
vlasti. Bolesne su bile oslobođene od svakog rada u
sobi, nastojalo se da ne budu na podu, pravljen im
je improvizovan ležaj. Ako se, slučajno, našlo parče
limuna ili kocka šećera, to je čuvano za kritičnu si
tuaciju, kad bi se našla neka drugarica iz sobe, na
ročito posle mučenja na saslušanju ili kad bi koja
čula o smrti nekog svoga.
Kad je bio dozvoljen prijem paketa, deljen je i
onima kojima nije imao ko da pošalje. I Partija i
NOP su preko porodica doturali pomoć. U paketima
su nalaženi cigaret-papiri na kojima su bile ispisa66
�Spomenik heroju Olgi Radišič-Petrov u Padinskoj Skeli
�ne vesti o stanju na frontovima, o borbi u zemlji,
uhapšenim drugovima i drugaricama.
Ali, vlasti su često zabranjivale prijem paketa
pa su uhapšenice izmirivane glađu. Bilo je to sred
stvo da se od pregladnelih izvuče neko priznanje.
Umiralo se dostojanstveno.
Vesti su donosile i novodošle uhapšenice i nala
zio se način da se prenose do drugih soba.
Nastojalo se da život u sobi bude koliko-toliko
organizovan i sadržajan. Prepričavana su dela nap
rednih pisaca, recitovane su patriotske i socijalne
pesme.
Zatvorenice su se bavile rukotvorinama, želeći
da svojima ostave uspomene. Logorske vlasti su če
sto vršile pretrese, pa je sklanjanje rukotvorina i pri
bora, koji je bio zajednički, bila velika veština da
bi se to sakrilo i sačuvalo. Nisu pretresali samo st
vari i ležaje, nego i zatvorenice koje su sve to vešto skrivale u zamaskiranim »bunkerima«. Ovi pret
resi bili su vrsta maltretiranja, uznemiravanje; stva
rao se osećaj nesigurnosti i stalne opreznosti. Način
na koji su vršeni pretresi ličio je na pravu hajku
na zveri.
Teško se preživljavalo svako streljanje. Dugo bi
vladala tišina u sobi. Ni jedan pokret se nije uči
nio, samo se očima »govorilo«. Svaki šum, svaki
zvuk imao je određeno značenje.
Prozivke su bile omiljen način iživljavanja lo
gorskih vlasti. Cesto su prozvane i neprozvane dr
žane u neizvesnosti. Znali su da prozvane ostave a
ove druge izvedu na streljanje. Odvedene bi na br
zinu ostavljale poruke, izražavale poslednju želju.
Pred neprijateljem su se hrabro i dostojanstveno
držale. Svoje stvari bi delile drugaricama, ostavljale
par reči na brzinu napisanih — poruke svojima, kao
poslednji oproštaj. I odvođene u »sobu smrti«.
U »sobi smrti« preko noći, pred streljanje, čule
bi se pesme u kojima se govorilo o slobodi.
Logorske vlasti nisu mogle da ih prisile na ćutanje, pa da bi prigušili glasove, da se ne čuju van
zidina logorskih, doterali bi kamione i radom moto
ra pokušavali da nadjačaju glasove što će sutra zamuknuti na stratištu. A sutradan, dok su ih odvodi
li na streljanje, čuli bi se borbeni poklici: »Živela
Komunistička partija Jugoslavije«; »Živela slobo
da!«, »Dole fašizam!« Borbeno i hrabro držanje ni
�jednog trenutka ni ovde nije napuštalo Olgu i njene
drugarice i drugove.
Smrt u »dušegupci«
Sredinom aprila, Olga Petrov-Radišić bila je
prebačena u ambulantu banjičkog logora. Sa spoljnim svetom teško su se održavale veze, te nije zna
la da je njen Braca već poginuo. Dok se Olga nalazi
la u ambulanti, beogradski ilegalci pokušali su da
je izbave, a li...
Došao je 9. maj 1942. godine. Dan je bio sunčan,
svetao. Niz zeleni banjički plašt razlivalo se sunce,
kao nada ili prvi stid niz lice deteta. Olgu izvode na
prozivku. Poslednju. Nju je izveo gestapovac Henig,
poznati sadista u logoru. Anka Kumanudi bila je
poslednja osoba s kojom se Olga pozdravila. Kasni
je je pričala: »Olga se, uz ponosan osmeh, spremala.
Pozdravljala je drugove preko nas, ako preživimo.
Poslednje što mi je rekla, bilo je: Zdravo, druga
rice!«
Iz ambulante su je doveli do kamiona zvanog
»dušegupka«, ili kako su je zvali »blinda«.
U logorskoj knjizi na Banjici zapisano je: »Broj
1696, Petrov Olga, student filozofije, rođena 1. de
cembra 1920. godine u Barandi od oca Dušana i Leposave Knežević, udata za Borislava, sa stanom u
Pančevu, Crepajski put 51. U logor došla 2. XII
1941. od Gestapoa. Streljana 9. maja 1942. godine u
Beogradu«.
Ovaj policijski podatak, međutim, nije do kra
ja tačan. Zločinci nisu streljali Olgu Petrov-Radi
šić, već je bila ugušena u »dušegupci«.
S Olgom je ugušena i Sloboda Trajković, verenica Ive Lole Ribara, koju on pominje u onom svom
glasovitom pismu. Toga dana na banjičkom stratištu ugušeno je ili ubijeno više od dvesta rodoljuba
iz Vršca, južnog Banata i Beograda. S pesmom na
usnama poslednji put pozdraviše majsko sunce.
Olga Radišić-Petrov za narodnog heroja je
proglašena 27. XI 1953. godine.
�REC AUTORA
Olga Radišić-Petrov bila je fizički slomljena, pro
šla je kroz sve strahote fašističkih mučenja. Čvrsta, po
nosno je branila čast svoju i supruga Brace. I, nadasve,
čast Komunističke partije Jugoslavije. Branila je čast
mlade generacije, koja je ispisivala najsvetlije stranice
naše istorije sopstvenim životima!
Dvadesetdvogodišnja Olga, učiteljica, dočekala je
svoju poslednju zoru 9. maja 1942. godine, tri godine pre
nego što će saveznici slaviti pobedu nad fašizmom. Odnela je u grob tajne koje neprijatelj nije mogao od ove
žene—heroja doznati!
Mi smo njene tajne otkrili u slobodi. Doživljavamo
snove Olge Radišić-Petrov, učiteljice, ilegalca, komunis
te. San mladosti koja je jedno vreme obojila u crveno.
Mi danas dobro, nezaboravno znamo njenu poruku,
i Braoinu, i svih njihovih drugova i drugarica: sebe svesno treba dati za najveći ljudski ideal: SLOBODU!
Zato pesnik reče, a ljudi na spomenik joj uklesaše:
DOK MAJKA NESTALE ZVEZDE BROJI,
NA DLANU SUNCA NAŠA OLGA STOJI.
Olga je jedna od hiljada žrtava na Banjici. Ali, živi
njena misao. I ljubav prema čoveku i slobodnoj zemlji,
svojoj otadžbini. Živi u svima nama, u učenicima zdru
ženih škola koje nose njeno ime. škola u Padinskoj Ske
li, Barandi, Vršcu, Banatskom Brestovcu, u švajcarskom
gradu šafhauzenu, gde je jugoslovenska dopunska ško
la. Ime Olge Radišić-Petrov nose ulice, domovi kultu
re, klubovi, družine mladih, čuvajući uspomenu na pale
borce, čuvamo svoju istoriju.
Ova knjiga rađena je srcem, objektivnim i subjek
tivnim mogućnostima autora i posvećena je palim bor
cima, a namenjena mladim generacijama da se uče na
svetlim primerima rodoljublja predaka — da čuvaju sa
moupravnu socijalističku Jugoslaviju.
Autori
�Izvori podataka
Knjiga je rađena na osnovu sledećih izvora:
Kazivanja:
Leposave Radišić Dare, Pančevo
Đure Marinkovića, Pančevo
Zagorke Radojković Gore, Pančevo
Kornclije Ankuoić, Beograd
Izjave:
Anke Tomić, Kruševac
Nikole Raj kova, Vršac
Literatura:
»Odgovor je: NE!« — Đranislav Đožović
»Pod kulom vršačkom« — Košta Mitrović
»Sta sa otadžbinom« — Mladen Markov
»Istorija jednog zapisa« — M. Čekić
»Žene Srbije u NOB-u« — grt^pa autora
»Mi vas nećemo zaboraviti« — R. Svirčević
Pisani prilog:
2. Prnjavorac, Pančevo
»0 Ženskom pokretu« — Muzej u Vršcu
Arhivska građa:
IA Pančevo br. 1106, 9—196, 1309, 70, 530, 976
Dok. IA PKV Novi Sad br. XLI—C 10. C/D,
8141, 9587, 3408, 18940, 21966, 9590, 9592, 9594,
9602, 9608—9, 9610, 9618, 9605—7, 9639.
Dosije A—169—Bds—Beograd
�Beleška o autorima
ALEKSANDAR S. STEPIĆ
Profesor književnosti u OŠ »Olga Petrov« u Padinskoj
Skeli. Objavio je dve zbirke pesama: »Na svojim obalama«
i »Izgubljeni smeh« (poema). Objavljuje u književnim lis
tovima i časopisima. Pored poezije, piše pripovetke, dra
me, putopise i scenarija. Više puta je nagrađivan i pohva
ljivan za književno stvaralaštvo i društveno-političku aktiv
nost. Odlikovan od Predsednika Republike. Bio pfedsednik
Odbora za podizanje spomenika narodnom heroju Olgi
Petrov-Raddšić.
NIKOLA J. MARINOVIĆ
Rođen u Nalježićima — Kotor. Cetini puta nagrađen
za rad u novinarstvu. Prozu i poeziju objavljuje u mnogim
listovima i časopisima. Dobitnik .viiše priznanja za društveno-političku aktivnost. Odlikovan od Predsednika Republi
ke. Bio je član Odbora za podizanje spomenika narodnom
heroju Olgi Petrov-Radišdć. Živi u Beogradu i radi kao
�SADRŽAJ
Kolevka
Petice i protekcija
Policajac u školi
Agent i »majka Dara«
Crvena uzajamnost
Sveti Sava i skojevci
Pokret slobode
Napad na hitlerjugendovce
Hapšenje i saslušanje
Na maturski ispit sa žandarmom
»Rođeni proleter, pravi komunist«
Pohvala Komiteta
Logorovanje na Testeri
Razgovor na Kalemegdanu
Nije popustila pod batinama
»Nemačka iznad svega!«
Sednicu Komiteta prekinule »štuke«
»Naši oficiri neće bežati!«
Lučonoša novog vremena
Crveni leci esesovcima
Nagrada za potkazivanje
Diverzija na pruzi
Poternica i učena
Profesorkin zid ćutanja
Izdajstvo Petra Aldana
Spiler traga za Olgom
Vešana iznad vatre
Ponosno umirem za KPJ
Traganje za ilegalcima
U »sobi smrti« na Banjici
Smrt u »dušegupci«
Reč autora
Izvori podataka
7
10
13
15
16
18
21
23
24
30
32
34
36
40
41
43
45
46
48
49
50
52
53
55
56
61
66
71
72
84
89
90
91
��Izdavač
NIRO »Dečje novine«
Gornji Milanovac
Za izdavača
Miroslav Petrović,
generalni direktor
Recenzent
Branislav Božović
Uređivački odbor
Radmilo Lale Mandić
Mirko Vujačdć
Stanica Milošević
Ivo Matović
Dragan Milovanović
Urednici
Radmilo Lale Mandić
Ivo Matović
Lektor
Dragan Pavlović, prof.
Korektor
Bojana Uzelac
Grafički dizajn
Veljko Trojančević
Tehnički urednik
Mirjana Avramović
Štampa
GIRO »Prosveta«, Požarevac
štampanje u tiražu od 3.000 primeraka
završeno septembra 1980. godine
����
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Olga Petrov
Životni put i revolucionarno delo
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Aleksandar S. Stepić, Nikola J. Marinović
Publisher
An entity responsible for making the resource available
NIRO "Dečje novine", Gornji Milanovac
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1980.
Rights
Information about rights held in and over the resource
NIRO "Dečje novine", Gornji Milanovac
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
63-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
92 str.
Aleksandar S. Stepić
Banat
Banjički logor
Juraj Špiler
narodna herojka
Nikola J. Marinović
NOB
Olga Petrov
SKOJ
-
https://afzarhiv.org/files/original/4ac6c2b6b64fe028db8b07a374544074.pdf
32119dbcd9b406d158b8c9371709b821
PDF Text
Text
����������������������������������������������������������������������������������������������������
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Nada Dimić
Životni put i revolucionarno delo
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Gojko Marčeta
Publisher
An entity responsible for making the resource available
NIRO "Dečje novine" Gornji Milanovac
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1979.
Rights
Information about rights held in and over the resource
NIRO "Dečje novine" Gornji Milanovac
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
62-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
95 str.
1979.
Gojko Marčeta
Gospić
Josip Kraš
Karlovac
Kozarac
Lika
List "Partizan"
Nada Dimić
narodna herojka
Petrova gora
Sisak
štrajk
Zemun
Životni put i revolucionarno delo
-
https://afzarhiv.org/files/original/5820d067868c15b21f7d1332b42d426c.pdf
47886e78e8ea659ddff5af928a3542fa
PDF Text
Text
��Biblioteka LEGENDE je dobitnik Povelje »4. jui«,
-najvećeg društvenog priznanja za doprinos
u gajenju revolucionarnih tradicija
naših naroda i narodnosti
Ovo kolo od šest knjiga
o istaknutim herojima naše revolucije izdavač posvećuje
jubilejima pobeda NOVJ na Neretvi i Sutjesci
i Drugog zasedanja AVNOJ-a
��DRA G U TIN BAJIĆ
MILICA
PAVLOVIĆ
DARA
ŽIVOTNI PUT I REVOLUCIONARNO DELO
Gornji Milanovac, 1983.
�Biblioteka LEGENDE, XVI kolo
ISTAKNUTI REVOLUCIONARI JUGOSLAVIJE
���PREDGOVOR
Narodnooslobodilački rat naroda i narodnosti Ju
goslavije, vođen od 1941. do 1945. godine, gotovo
da nema premca među brojnim revolucionamo-oslobodilačkim i socijalnim pokretima širom sveta. Narod
- seljaci, radnici, intelektualci - gotovo nenaoružan
ali svestan da je došao istorijski trenutak da poka
že svoju slobodarsku i klasnu svest, krenuo je u samo
naizgled bezizglednu borbu, s Titom i Komunističkom
partijom na čelu. Slobodari ovog podneblja - ljudi,
žene i deca, postajali su nesalomljivi pod teretom oku
patora i domaćih izdajnika, izrastali u heroje u okrša
jim a sa najmodernijom ratnom mašinom sveta, da bi
u borbi stasali u vojskovođe, zakonodavce, diplomate.
I pobedili su.
Među onima koji su u toj surovoj četvorogodišnjoj
borbi svesno žrtvovali sve što su mogli i imali, pa
i život, bila je devojka-heroj Milica Mike Pavlović
Dara. Njen životni put, započet u Čačku 18. marta
1915. godine, završen je juna 1944. godine, pod kamom
četnika, kod Valjeva, što je verno opisano u ovom
štivu biblioteke »Legende« koje je pred čitaocem.
Da bi osvetlio njen lik i delo, Dragutin Bajić
je brižljivo izučavao arhivsku građu, koristio se lite
raturom, razgovarao sa njenim preživelim saborcima
i rodbinom. Takav stvaralački napor urodio je plodom,
i ovo je prvo obimnije štivo o revolucionari Milici
Pavlović, poznatoj po ilegalnom nadimku Dara. Ono
sadrži nove i značajne podatke koji će budućim istra
živačima biti dragoceni i podsticajni.
Potka monografije je hronološke prirode; od Miličina rođenja do smrti, u tih tridesetak veoma burnih
godina, redaju se pojedinosti i celine o njenom životu.
Upoznajemo je u zavičajnom Čačku kao gimnazijalku
7
�/ skojevku, zatim kao pripadnika Ujedinjene studentske
omladine, kolevke neustrašivih boraca i revolucionara
na Beogradskom univerzitetu, sa koga je školske 1939/40.
godine otišla kao diplomirani student filozofije i kao
član Komunističke partije. U Leskovcu i Valjevu se
predstavila kao sposoban i ozbiljan nastavnik, omiljen
među svojim učenicima, tako da su reakcionarni direk
tori škola u kojima je radila ćutke prelazili preko
njene političke opredeljenosti. U Valjevu je aktivno
sudelovala u ilegalnom radu pa je tamo i ostala posle
propasti monarhističke Jugoslavije. Tamo se, već u
ustanku, afirmisala kao sposoban i odgovoran partijsko-politički radnik i rukovodilac.
U rukopisu druga Bajića se sreću hronološke celine koje nisu samo svedočenje o Miličinom životnom
putu, nego i znatno više od toga. To su celovite priče,
pune upečatljivih slika o sredinama u kojima je Mi
lica živela i radila, o usponima ljudi s kojima je
sarađivala, te o porazima onih protiv kojih se borila.
To su, u stvari, kazivanja o usponima, posustajanjima
i ponovnim razmasima osnovnih ćelija revolucionarnog
pokreta, o dramatičnim okolnostima i naporima ko
munista, skojevaca i svih rodoljuba oko organizovanja
ustanka u valjevskom kraju. Naposletku, tu su ocene
mnogih pojava i događaja u kojima se Milica Pavlović
angažovala kao čovek i revolucionar.
Bez sumnje, najupečatljivije je obrađen Miličin par
tijski rad u periodu okupacije i ustanka. Tu su pla
ninski putevi i sela, žene i ljudi slobodarski nadahnuti
i spremni da se žrtvuju; tu je Valjevo, u kome ko
munisti i skojevci, doslovno pred očima okupatorske
i izdajničke vojske i policije, održavaju sastanke i
savetovanja, organizuju akcije za pom oć ustanicima,
izvode diverzije, kažnjavaju kvislinge. . . Ostale su u
sećanju njenih saboraca i u Bajićevom rukopisu zabeležene dramatične pojedinosti o njenom boravku i
delovanju • na teritoriji svih srezova valjevskog okruga,
gde je p o d kraj 1941, po odluci partijskog rukovpdstva,
izašla iz okupiranog grada. Odevena kao seljanka Hi
kao doseljenik, išla je od sela do sela ili od sela do
grada, i obratno, da organizuje ljude, povezuje grupe,
umnožava propagandni materijal, objašnjava ratnu si
tuaciju u zemlji i svetu. Prolazila je hladnokrvno i
hrabro pored Nemaca, nedićevaca i četnika, snalazeći
8
�se i u najtežim situacijama. Na kraju, kao osvedočeni
humanista i borac, žrtvovala se za decu i svoje par
tijske drugove: u kući u kojoj su je opkolili četnici
nije se branila, nije upotrebila oružje, strepeći za sud
binu ukućana više nego za vlastiti život.
Veliki broj imena autor pominje u vezi s radom
ilegalke Milice. Tu su, ponajpre, istaknuti članovi
Partije koji rukovode ustankom i revolucijom u vaIjevskom kraju, ali je, s pravom, najviše običnih ljudi
iz naroda - pouzdanih radnika i slobodoumnih seljaka,
rodoljuba svesnih da treba da daju svoj udeo u borbi
za bolju budućnost. Bez njihove pomoći i saradnje,
ilegalka Milica Pavlović ne bi mogla da bude ono
što je bila i ostala u valjevskom kraju.
Iz ovog se štiva stiče globalna predstava o ustanku
u valjevskom kraju, o formiranju partizanskih odreda
i okolnostima zbog kojih su bili razbijeni i prisiljeni na
povlačenja sa matične teritorije, što je širok prostor
za nova istraživanja. Pri tom je veoma važno što je
autor uspeo da uoči i prikaže akcije i napore koji
svedoče da se partizani, u prvom redu komunisti i
skojevci, nikad nisu pomirili s okupacijom. Uprkos
masovnim streljanjima u gradu i bezbrojnim zločinima
u selima širom ćele zapadne Srbije, preostali, neuhapšeni članovi Okružnog komiteta, kojim je Milica ruko
vodila u najtežim danima, za kratko vreme su pri
kupljali rasturene redove, da bi se ubrzo ponovo kre
nulo, s nepokolebljivom revolucionarnom svešću.
Jednom rečju, sa svake stranice izbija saznanje
0 novom, velikom vremenu, o nepokolebljivoj veri u
bolju budućnost koja je nadahnjivala ilegalne borce,
partizane i sve rodoljube uključene u front bespoštedne
borbe za slobodu.
Autor je diskretno naglašavao ulogu Milice Pavlović
u revolucionarnim događajima, iako je njegova knjiga,
1 po naslovu i po sadržaju, kazivanje o njoj i o tome
kako se sazreva i izrasta u krilu pokreta. Njenu ulogu
nije bilo potrebno posebno naglašavati jer činjenice i
svedočenja sami po sebi o tome uverljivo govore.
Autor je dobro uanio što je na kraju svog izla
ganja stavio posmrtno slovo, izgovoreno na godišnjicu
Miličine sahrane na groblju u Čačku. Visoki partijski
rukovodilac Miloš Minić, njen saborac iz studentskog
pokreta i iz najtežih dana revolucije, sintetično je
izložio njene zasluge i veličinu njenog udela u borbi
9
�za nacionalno i socijalno oslobođenje radnog naroda,
kome je pripadala celim svojim bićem, da bi onda,
s razlogom, pozvao omladinu da se skuplja na grobovima
takvih revolucionara - ne da bi plakala, već da bi
se sećala njih i nastavljala njihovo delo. To je, zaista,
lepo izabran detalj za kraj biografije Milice Pavlović,
koja je zaslužila pažnju i sećanje i onih koji dolaze
- onih za čiju se lepšu mladost i budućnost žrtvovala.
Dr Marija Isailović, prof.
�U zavičajnom Čačku
U drugoj polovini devetnaestog veka, obnavlja
njem starih zanata i esnafa Čačak je postao važno
središte varoške Srbije. Ali bez industrije i sa za
postavljenom i krajnje izrabljenom okolinom grad
nije mogao napredovati, pa je i u naš vek ušao
kao palanka i takav ostao do oslobođenja u narodnooslobodilačkom ratu.
Između dva svetska rata, u njemu je, sem Vojnog
arsenala, s malim brojem radnika, podignuta samo
fabrika hartije. A usitnjena gradska privreda nije se
mogla održati u vreme oštre ekonomske krize krajem
dvadesetih godina. Zanatske, ugostiteljske i trgovačke
radnje nestajale su jedna za drugom. Među njima
je nestala i mesnica Filipa Pavlovića, i on se, s mno
gim sitnim trgovcima i zanatlijama, našao bez posla,
i to baš kad je svojoj deci morao najviše pružiti
da bi dovršila školovanje.
Kao i sav malovaroški trgovački svet posle prvog
svetskog rata, Filip je tražio i video izlaz za svoju
decu u njihovom školovanju. Imao je tri kćeri i sina.
Najmlađe njegovo dete bila je Milica Mike, poznata
revolucionarka iz tridesetih godina i narodnooslobodilačkog rata. Rođena je 18. marta 1915. Od malih
nogu odlikovala se izvanrednom bistrinom i radoznalošću. Pre nego što je pošla u školu, prateći u
stopu stariju sestru Darinku, niaučila je da piše slova
i sriče reči na slogove, što je u to vreme bila retkost
među prvacima. Pored sestre, naučila je izvestan broj
pesmica da recituje, odnosno da deklamuje, kako
se tada govorilo. Ponekad, u prilikama kada su imali
goste u kući, podsticali su je da pokaže to svoje
znanje i umeće. Tako se, u ranom detinjstvu, začela
izvesna njena ambicija, plemenita u suštini, koju je
negovala tokom celog života.
11
�Kao najmlađe dete, inače veoma umiljata, po
nekoj patrijarhalnoj navadi, bila je predodređena da
bude maza u kući. Nije slučajno imala nadimak
Mike. Njeno je detinjstvo bilo lepo i bezbrižno dok
je ocu s mesarskom radnjom išlo kako treba. Ali
ona nije zloupotrebljavala naklonost ukućana i oko
line. Od početka školovanja bila je vredna učenica.
Posebno zbog toga otac ju je voleo. Često kad bi
došao s posla, ma koliko da je bio umoran, uzimao
ju je na krilo da bi mu ispričala kako je protekao
dan u školi. Voleo je pri tom da mu »izdeklamuje«
Zmajevu baladu »Tri hajduka« ili neku novu pesmu
koju je naučila.
Bucmasta devojčica, s krupnim crnim očima i
crnom kosom, vedra i živahna, trudila se uvek da
ničim ne izaziva zavist svojih vršnjakinja. I u školi
i kod kuće, mnogo njih je dolazilo da se s njom
igraju. Dvorište kuće njenih roditelja je bilo puno
igre i dečjeg žagora kad god je bilo lepo vreme.
Istina, Miličina majka Vinka imala je pravu majčinsku
ljubav i razumevanje za tu decu koja su se okupljala
u dvorištu. To je bilo vreme izvesnog prosperiteta
kad se socijalne razlike, bar među decom, nisu osećale.
Tako su maloj Milici neosetno proricale osnovačke
godine, koje deca često po zlu pamte jer im škola
zakida lepotu i bezbrižnost predškolskih dana. Doduše,
kad je reč o njenom odličnom uspehu u osnovnoj
školi i školovanju uopšte, valja reći da ju je izdašno
pomagala i pomogla sestra Dara, koja je takođe bila
marljiva učenica, s retko viđenom radnom disciplinom.
Prirodno, roditelji su na svaki način želeli da
njihova mezimica, kao odlična učenica, produži ško
lovanje dok se najdalje može. Ali njen polazak u
gimnaziju, 1926. godine, razlikovao se od polaska u
osnovnu školu. Ne samo po tome što je zahtevao
Miličino veće i ozbiljnije zalaganje nego po oskudnim
materijalnim mogućnostima koje su je, u stvari,
usmerile sudbonosnim životnim putem kojim je pošla.
Ekonomska kriza je bila na pomolu u gradu i,
još više, u njegovoj okolini. Veći deo čačanskog
okruga sačinjavala su sela u kojima je zemljoradnja
bila na najnižem stupnju. Seljak je bio izložen suš
nim i gradobitnim vremenskim nepogodama. Prinosi
sa zemlje bili su niski čak i u ravnom Pomoravlju,
a porezi i dažbine veoma visoki. Siromašni i srednji
12
�seljak se zaduživao da bi opstao na svom usitnje
nom posedu. Pa opet, bankari, zajmodavci su ga,
pre ili kasnije, ostavili bez te njegove »zemlje hraniteljke«. Statistike kažu da je čak i srez ljubićki,
poljoprivredno najrazvijeniji u okrugu čačanskom, postao
u to vreme najzaduženiji u Srbiji. Šta li je tek bilo
u drugim, siromašnijim srezovima?
Pauperizacija seoskog stanovništva bila je neminovna
i nagla. Osiromašeno seljaštvo tražilo je utočište
u gradu, gde se, s njegovim dolaskom, stvarala re
zerva radne snage, tako da se rentijerima i kapita
listima pružila mogućnost za brutalnu eksploataciju
u gradu i na selu.
U Čačku, kao i u celoj zemlji, raslo je, moralo
je porasti, nezadovoljstvo radnika i siromašnih slojeva
građanstva. To nezadovoljstvo nije mimoišlo ni Filipa
Pavlovića, koji se, brižno nadnet nad sudbinom svoje
dece, morao zaduživati da bi kraj s krajem vezi
vao. A dugova se nikako nije mogao osloboditi.
Kupovna moć stanovništva se sve više srozavala i
on je osećao bedu i neizvesnost svoga posla i po
ložaja. Ali je bio uporan što se tiče dece: »Kada
se već mučim i grbačim, neka mi bar deca postanu
ljudi«. Naivno je verovao da će se njima, kao ško
lovanim, rad više ceniti od njegovog. Bio je, inače,
ponosan na svoju decu, koja su dobro učila, i to
je govorio pred njima, iskazujući tako poverenje u
njih. Dok je najstarija Darinka bila već pri kraju
školovanja u Učiteljskoj školi u Jogodini (Svetozarevo), ostala deca su se školovala u Čačku. Filip
i Vinka su čvrsto verovali da će izdržati u borbi
za bolju i izvesniju budućnost svoje dece, pa su se
dokraja zalagali i samoodricali, učeći ih, u isto vreme,
da dostojanstveno podnose lišavanja i da »ne gledaju
u tuđ lonac«.
Milica je kao gimnazijalka dosta čitala, pokla
njajući poverenje svakoj knjizi do koje je dolazila
mahom preko profesora. Posebnu pažnju i naklonost
je pokazivala za istoriju i književnost, interesujući
se naročito za sudbinu istorijskih ličnosti. Njeni škol
ski drugovi se sećaju da se nije moglo dogoditi da
ona dođe u školu nespremna ili bez urednih doma
ćih zadataka. Kada dođe kući, sve je ostavljala na
stranu dok ne završi domaće zadatke, a onda je
pravila raspored drugih dnevnih obaveza. Nikada ro
13
�ditelji nisu imali potrebe da je opominju da uči ona je to radila samodisciplinovano i odgovorno.
Zanimljivo je da su roditelji, iako su bili spremni
da sve žrtvuju za svoju decu, zarana ih vaspitavali
da štede i da sami privređuju gde im se ukaže pri
lika. Tako je Milica, još u nižim razredima gimna
zije, počela da pomaže pojedinim učenicima koji su
teže savlađivali gradivo iz pojedinih predmeta. Tako
je »držanjem kondicija«, kako se u njeno vreme na
zivao taj mukotrpni posao, oslobađala roditelje čak
i da joj nabavljaju knjige i druge školske potrebe,
što je, ipak, bila pomoć za njih, budući da su imali
znatno veće izdatke za Darinku, koja je dovršavala
Učiteljsku školu u »dalekoj Jagodini«.
Stvaranje radnih navika i razvijanje odgovornosti
i osećanja kod dece da treba što pre samostalno
da zakorače u život pokazalo se, u izvesnom smislu,
kao spasonosno. Porodica se našla u najtežoj situaciji
kad je Filip umro. Milica je, tako reći, ostala bes
pomoćna u petom razredu gimnazije. Školovanje je
nastavila, ipak, zahvaljujući zdravom vaspitanju i ste
čenom samopouzdanju, tako da je brzo shvatila kakve
teškoće porodici predstoje, i da treba, s majkom,
da podmetne svoja nejaka leđa.
Po svemu sudeći, reklo bi se da su sam život
i vaspitanje u porodici orijentisali Milicu Pavlović
mukotrpnim putem borbe i pobune. Ona neće postati
revolucionarka iz romantičnih pobuda i samo zato što
ju je zaneo mladalački polet, nego zato, pre svega,
što se na pragu života suočila s mukom i očiglednom
socijalnom nepravdom. U varoši, sa nešto više od
9000 stanovnika u 1931. godini, nije bilo teško uočiti
klasne suprotnosti, tj. da se na jednoj strani nalazi
mali broj kapitalista i veleposednika, a na drugoj
ogromna većina onih koji su tražili posao ili živo
tarili s bednom nadnicom, padajući sve više u dugove.
Posle krvavih obračuna monarhističkog režima s opo
zicijom u Narodnoj skupštini, a zatim, u vreme
šestojanuarske diktature, i sa svim progresivnim sna
gama u zemlji, zaoštrile su se ne samo klasne nego
i nacionalne suprotnosti u »troimenoj« Kraljevini Srba,
Hrvata i Slovenaca. Komunistička partija Jugoslavije
prva je organizovana snaga koja je i u čačanskom
okrugu ukazala da će se te suprotnosti, podstaknute
ekonomskom krizom kakvu svet do tada nije doživeo,
14
�sve više zaoštravati i izazvati odlučne borbe radnog
naroda u bliskoj budućnosti. Čim se oporavila od
udara diktature, koja joj je nanela velike gubitke u
rukovodećem kadru, ona je organizovala 1931. godine
prve štrajkove šivačkih i obućarskih radnika, koji
nisu ostali usamljeni. Tokom tridesetih godina usledili
su štrajkovi u fabrici hartije, pa čak i u Vojnom
arsenalu; zatim štrajkovi građevinskih radnika, trgo
vačkih pomoćnika i potrošača električne energije, ru
dara u Gornjoj Garevnici i dr.
Taj otpor radnika imao je odjeka i u srednjoj
školi. Tim više jer se u pojedinim štrajkovima angažovao sav demokratski Čačak, zajedno s radničkom
klasom susednih gradova. Takav je bio, na primer,
prvi štrajk 140 radnika u fabrici hartije, koji je izbio
zbog nepriznavanja radničkih poverenika i otpuštanja
s posla predsednika sindikalne podružnice. Štrajk je
trajao 47 dana. Radnici su postavili poslodavcu sledeće uslove: vraćanje na posao otpuštenog predsed
nika i priznavanje radničkih poverenika kao njihovih
zakonitih predstavnika, zaštitu radnika na poslu i
bolje higijenske uslove na radnim mestima, poštovanje
zakonskog roka u slučajevima otkaza, povećanje nad
nica za 50% kada rade prekovremeno, i 100% ako
rade nedeljom.
Sama okolnost da je štrajk trajao 47 dana i da
su prihvaćeni i ostvareni zahtevi radnika, svedoče o
jačini i ugledu partijske organizacije u Čačku, koja
je stajala iza štrajkača. Taj štrajk je ostao u ovakvom
sećanju učesnika: »Učesnici štrajka su stupili u borbu
s naoružanim žandarima, braneći ulaz u fabriku
motkama, kamenjem i gvozdenim šipkama. Tri reda
radnika i radnica ostali su nepomični pri naletu žan
dara sa bajonetima na puškama. Pao je jedan radnik
povređen udarom bajoneta. Uplašen hladnokrvnom
smelošću i borbenošću radnika, načelnik je obustavio
nalet žandara.
Vlasnik je na sve načine pokušavao da slomi
štrajk. Jednoga dana je pokušao da 50-60 seljaka,
zatvorenih u furgone, prebaci u fabrički krug pod vi
dom sirovina. Strajkači su o tome bili obavešteni i
onemogućili ga. Lokomotiva je u naletu slomila branik
koji su štrajkači stavili preko industrijskog koloseka
što vodi u krug fabrike, ali su u istom trenutku
15
�desetak radnika i radnica polegali po koloseku i svo
jim telima sprečili ulazak voza u fabriku.
Četrdeset sedam dana radnici su čuvali fabriku,
provodili dane i noći u njenom krugu i najzad
primorali poslodavca da usvoji njihove zahteve. U ovom
velikom štrajku došlo je do izražaja jedinstvo rad
nika Čačka i okolnih gradova koji su slali mate
rijalnu pomoć štrajkačima da bi istrajali u štrajku
(Užice, Kragujevac, Niš, Ivanjica, Požega, Milanovac
i drugi). Štrajkači su dobili i veliku pomoć u ži
votnim namirnicama iz obližnjih sela?«
Je li senzibilna Milica Pavlović mogla ostati po
strani od snažnog revolucionarnog pokreta u njenom
gradu? Nije, razume se, već samim tim što je po
ticala iz porodice koja je po materijalnom položaju,
pripadala proletarizovanom trgovačkom esnafu, i što
se u gimnaziji orijentisala na tzv. socijalnu literatu
ru, u kojoj se identifikovala s pobornicima i pripad
nicima boljeg i pravičnijeg čovečanstva.
Kao učenica u višim razredima, poseban afinitet
je ispoljila za književnost, čitala je mnogo, a izdva
jala se od ostalih u rezredu lepom pismenošću i
smislom za analizu pročitanog dela. Zato nije slučajno
što je na preporuku nastavnika srpskohrvatskog jezika
njen referat o Cankarevom »Martinu Kačaru« pročitan
u svim odeljenjima sedmog razreda, kao primer temelj
ne literarne i sociološke studije tog romana sa jakom
socijalnom potkom, koju je veliki slovenački pisac
umetnički izvanredno uobličio.
Nije isključeno da je njen gimnazijski uspeh u
domenu književnosti uticao da se opredeli za stu
dije srpskohrvatskog jezika i književnosti na Filo
zofskom fakultetu u Beogradu. Uz onaj teški mate
rijalni položaj porodice, socijalna literatura i burni
događaji u samom Čačku presudno su uticali da
se definitivno opredeli, u političkom smislu, za rad
nički pokret i njegovu ideologiju. To se može zak
ljučiti i po jednom pismenom zadatku što ga je
radila u sedmom razredu gimnazije. Sem ostalog,
ona u njemu kaže: »Volim prirodne lepote, reke,
brda, selo, more i gradove moje domovine. Volim
radnike u fabrici i seljake žuljevitih ruku na njivi.I
I »čičak 1941 1944«. izdanje »Čačanskog glasa«. 1964. godine, sir. 7.
16
�Volim svoj napaćeni i namučeni narod, koji je u
svojoj bogatoj zemlji često gladan.« U ovom kratkom
odlomku prepoznaje se odvažna i borbena skojevka,
koja nije naučila »pravila konspiracije«, jer još nije
bila primljena u skojevsku ogranizaciju, budući da ju
je šestojanuarski režim 1929. i 1930. godine razbio
strahovitim tererom. Tek s popuštanjem i uzmicanjem
diktature, krajem 1931, skojevske organizacije, kao i
partijske, počele su se obnavljati u razvijenim rad
ničkim sredinama i pojedinim školama. Istina, SKOJ
će se 1933. godine ozbiljnije potvrditi u celoj zemlji
kao masovnija organizacija, odnosno »kao rezerva i
prvi pomoćnik Komunističke partije«. Tada je ruko
vodstvo Partije postavilo pred svoje organizacije, kao
jedan od najvažnijih zadataka, stvaranje skojevskih grupa,
naglasivši da »u svim omladinskim komitetima treba
da se nalaze partijski predstavnici, a u partijskim predstavnici odgovarajućih komiteta Skoja.«2
Te godine je primljena u SKOJ borbena i u svojoj
maturskoj generaciji pupulama Milica Pavlović. Za njen
prijem nije bilo ni najmanje rezerve, jer je njena
aktivnost, koliko je mogla doći do izražaja, zapažena
u đačkim družinama, u kojima je mesna partijska
organizacija imala znatan uticaj. Kako se vidi iz jed
nog dokumenta, taj je uticaj poticao i od pojedinih
profesora.
Jedan od njih je bio Milutin Smiljanić, koji
je uživao tako dobar glas da je od njega zazirao
sreski načelnik. U jednom izveštaju nadležnoj Banskoj
upravi u Sarajevu, načelnik kaže da je pokušavao
da »preko nacionalno i politički ispravnih ličnosti
isključi na zgodan i neupadljiv način komuniste iz
uprave Ujedinjene knjižnice i čitaonice«. Ona je u
sastavu Narodnog univerziteta bila uporište komunista,
kao i sam univerzitet, čiji je delegat bio profesor
Smiljanić. Uprkos »neupadljivom« nastojanju sreskog
načelnika, kao delegat, profesor Smiljanić je ponovo
izabran za predsednika Ujedinjene knjižnice i či
taonice.
Van svake sumnje, Milica Pavlović je ponikla
u dobroj revolucionarnoj sredini. Njeno borbeno vaspitanje bilo je solidna podloga da se, po dolasku
na Beogradski univerzitet, brzo razvije i postane veo-1
1 Zapisnik sa sednice Privremenog njkovodsia KPJ od 16. maru JS J3
2 Milica Pavlović Hara
17
�ma zapažena ličnost u naprednom studentskom po
kretu.
Studentkinja na Beogradskom univerzitetu
S gledišta revolucinarne delatnosti, dolazak Milice
Pavlović na Beogradski univerzitet pao je u vreme
kad su baš takvi srednjoškolci bili preko potrebni.
Za njih je to bilo teško, a ponekad i zlo vreme,
u kome su mogli istrajati i ostati uspravni samo
hrabri i postojani u svojim idealima.
Kao tradicionalno demokratska institucija, Univerzi
tet se našao, morao se naći (!), na udaru šestojanuarske diktature. Ali, progresivne snage i duh otpora
na njemu nisu uništeni, iako je napredni studentski
pokret bio malobrojan i heterogen u političkom pogle
du. Iz jednog izveštaja koji je 26. novembra 1932.
poslao Centralnom komitetu KPJ Stevan Lilić, član
Pokrajinskog rukovodstva KPJ, vidi se da se jedino
na Univerzitetu održalo revolucinamo jezgro koje je
bilo kadro da organizuje otpor nasilju diktature.
»Javni i aktivni protest protiv režima šestojanuarske
diktature«, kaže se u tom izveštaju, »došao je upravo
odande odakle ga je, prema našim prilikama, najpre
trebalo i očekivati, tj. od studenata«. Na izgled čudno
ako se zna da su se u tom razdoblju rukovodstva
KPJ sektaški postavljala prema radu intelektualne
omladine, pa čak ga i ignorisala, što je bilo posledica direktiva sa Petog kongresa Komunističke internacionale mladih (KIM) iz 1929. godine. Srećnom
okolnošću, studentski pokret se razvijao u vreme dik
tature mimo tih direktiva, rukovodeći se faktičkim
stanjem stvari. Otuda mu snaga da odoli brutalnom
naletu diktature i da digne glas protesta, koji se čuo
u celoj zemlji za vreme izbora, u novembru 1931.
godine. I on se više nije stišao do sloma diktatorskog
režima.
Na dvogodišnjicu proglašenja diktature, 6. januara
1931, sastao se novoizabrani parlamenat Tog dana sastao
se i zbor studenata u zgradi Univerziteta, na kome
je odlučeno da učesnici pođu i demonstriraju ispred
Narodne skupštine, u kojoj se verifikovao šestojanuarski
režim. Studenti nisu uspeli da se probiju dalje od
današnjeg Trga Republike jer ih je policija, zajedno
sa žandarmerijom, na surov način razbila i raste-
18
�rala. Od proglašenja diktature, to su bile prve ulične
demonstracije u zemlji, u kojima je povređeno 11
studenata.
Režim se nije na tome zadržao. Da bi se sprečili novi nemiri Ministarstvo prosvete je donelo Opštu
uredbu o univerzitetima, kojom se htelo ograničiti
svako političko delovanje na njima. Sem ostalog, lom
je uredbom predviđeno javno glasanje prilikom iz
bora uprava za studentska udruženja, a Zdravstveni
fond Univerziteta i studentski dom »Kralj Aleksandar
Karađorđević« stavljeni su pod neposrednu kontrolu
Ministarstva prosvete. U stvari, Opštom uredbom
Ministarstvo je odbacilo sve zahteve koje su studenti
postavili tokom novembra i decembra prethodne go
dine, i to ne samo zahteve u vezi sa promenom po
litičkog stanja u zemlji nego i u vezi sa odbranom auto
nomije Univerziteta. U isto vreme, Ministarstvo je,
u zajednici s policijom, aktiviralo režimska studentska
udruženja, naročito tzv. Jugoslovenski akademski
klub (JAK), iz kojeg će se kasnije izroditi Organi
zacija nacionalnih studenata (ORNAS), u doslovnom
smislu teroristička studentska organizacija.
Kratko rečeno, nakon trogodišnjeg surovog obra
čuna s demokratskim snagama u zemlji i fizičkog
uništenja znatnog broja rukovodilaca KPJ I SKOJ-a,
šestojanuarski režim je potcenio demokratske tradicije
i studentski pokret na Beogradskom univerzitetu. Ga
ženjem univerzitetske autonomije, drugim rečima, os
novnih prava nastavnog kadra i ogromne većine stu
denata, režim je izazvao protiv sebe i znatan deo
profesora koji su pre donošenja nove uredbe »stajali
van politike«. Tako se, uz profesore koji su poka
zivali razumevanje za studente i njihove zahteve,
stvorila većina u Univerzitetskom senatu, koji je od
7. decembra 1931. svakodnevno zasedao, pokušavajući
da nađe zadovoljavajuća i pomirljiva rešenja između
studenata, odnosno Univerziteta, i uzurpatorske vlasti.
Povodom postavljanja policijske uprave u Studentskom
domu, u Memorandumu koji je Univerzitetski senat
dostavio Ministarstvu prosvete, kao svoj predlog i
mišljenje da se stvore povoljniji uslovi za nastavlja
nje učestalo neredovne nastave, rečeno je (očevidno
bez pardona!) da je Ministarstvo »bez ikakvog prav
nog osnova ušlo potpuno nezakonito u pravnu nad
ležnost Univerziteta, zaboravljajući, svakako, da je ovde
19
�posredi jedan privatno-pravni odnos, a nikako odnos
više prema nižoj administrativnoj vlasti«. U smišljenoj
i dobro organizovanoj borbi, napredni studentski pokret
je od početka 1932. godine, s malim odstupanjem,
uvek imao podršku velikog dela nastavnog kadra.
Tim pre i tim više su imali i podršku javnog mnenja
čak i u pojedinim evropskim zemljama.
Znajući da Memorandum Univerzitetskog senata
sadrži bitne zahteve koje su sami postavili, znajući,
takođe, da neće to urazumiti šestojanuarske vlastodršce,
studenti su nastavili da štampaju i rasturaju letke
i proglase i da živom rečju popularišu svoje zahteve,
naročito protiv iseljavanja njihovih »nepodobnih«, dru
gova iz Studentskog doma; istovremeno, oni su kompromitovali postupke režima i njegova nastojanja da
zloglasnim Sudom za zaštitu države, progonstvom
pojedinih studenata u rodna mesta i drugim prinud
nim merama, razbije i uništi studentski pokret. Do
1. aprila 1932. izvršeno je razgraničavanje sa studen
tima koji su bili »fanatički privrženi« JAJK-u. 0 miru
i predavanjima nije moglo biti reči. Univerzitetski
senat je obustavio nastavu od 1. do 10. aprila, za
tim do 20. aprila, da bi potom i rektor, u grani
cama svoje nadležnosti, produžio obustavu za tri
dana. Pošto se za to vreme nespokojstvo i vrenje
na fakultetima nisu stišali, rektor je izvestio Mini
stra presvete da se stanje ne popravlja i pored toga
što su on i Senat »iscrpli sva sredstva na koja imaju
pravo«. Ministar je u tome našao »dobar« razlog
da nastavu prekine do 15. juna, tj. do kraja letnjeg semestra.
Pomenuti Memorandum i homogenije istupanje
studenata u 1932. godini predstavljali su, uveliko, po
laznu osnovu za konsolidovanje i šire delovanje stu
dentskog pokreta, u prvom redu studenata-komunista.
Upravo su se time karakterisale dve naredne školske
godine. Postavljajući svoje zahteve otvoreno, ističući,
pre svega, goruće probleme koji si pritiskivali ve
ćinu studenata (smeštaj, ishrana, semestralna školarina,
dvostruko povećanje taksa za ispite, laboratorijske takse
na Tehničkom i Medicinskom fakultetu, kao i mnogo
šta drugo što se najbolje moglo rešavati preko stu
dentskih udruženja) komunisti su kao najaktivniji deo
studentskog pokreta stekli masovnu bazu. Umesto
600-800 studenata, koliko ih je ranije dolazilo na
20
�zborove, sada se okupljalo oko 2000. Razume se, i
sam opšti razvoj događaja tome je išao u prilog.
U pregovorima sa rektorom i Univerzitetskim se
natom studentski predstavnici su lakše nalazili zajed
nički jezik. Oni su već imali provereno iskustvo da
preko stručnih udruženja mogu neposrednije postavljati
opšte i posebne zahteve i tražiti rešenja. Ali studenti-nacionalisti još su imali upravu pojedinih udru
ženja u svojim rukama, i među njima čak i najmasovnijeg Studentskog pravničkog društva, koje su,
kao i Studentski dom i Udruženje studentkinja, grče
vito čuvali za sebe, služeći se svakakvim mahinacijama. Takva situacija zahtevala je dugotrajnu i ži
lavu borbu, koja se nije mogla okončati bez pro
livene krvi.
Upravo u tu i takvu borbu ušla je Milica Pavlović, školske 1933/34. godine, pošto se upisala na
Filozofski fakultet. S obzirom na to da je došla
kao skojevka, nije joj se bilo teško uključiti u stu
dentski pokret. Ali, da bi kao skojevka mogla pri
miti obaveze koje joj je taj pokret nametnuo, tre
balo je imati hrabrosti. Mnogo hrabrosti! Pre njenog
dolaska skojevska organizacija na Univerzitetu bila je
malobrojna i nejaka. Na fakultetima su postojale i
delovale manje grupe, uglavnom kao vaspitne i čita
lačke. Mada su prilike i jačina studentskog pokreta
zahtevale da se te grupe umnože i brojčano pove
ćaju, što podrazumeva i mnogo veću aktivnost, to
je ostvareno tek u fazi organizovanja partijskih i
skojevskih foruma u Beogradu, krajem 1933. godine,
kad je formiran i Univerzitetski komitet SKOJ-a. Za
nepuno pola godine SKOJ je na Univerzitetu brojčano
ojačao, tako da je organizacija imala 125 članova
(18 skojevskih grupa, među njima je bila jedna ženska,
i 8 simpatizerskih). Grupe su se sastajale po stano
vima ili napolju. Nije bilo zadatka koji one ne bi
prihvatile i izvršile. Raznosile su letke po fakultetima
i određenim rejonima. Sem »Nolitovih« izdanja, či
tale su ilegalne brošure i »Proleter«, organ Central
nog komiteta KPJ; pojedinci su bili zaduženi da
prilaze studentima zainteresovanim za studentski pokret
i da ih privlače na konferencije, književne večeri,
predavanja pa, napokon, i na demonstracije. Najteže
je bilo savladati emotivnost i eksplozivnost pojedi
naca na konspirativnim zadacima i u taktici prilikom
21
�osvajanja studentskih udruženja, kad je, kao po pra
vilu, uvek vamičilo i pretilo tučam a. . .
Učestvovati u mnogim od tih akcija značilo je
izložiti se vandalizmu beogradske policije i njenih
najamnika u Studentskom domu i na fakultetima;
u izvesnim slučajevima nije bila isključena ni robija,
jer je režim, s gaženjem autonomije, odlučio da se
brani i Sudom za, zaštitu države. U vreme rektorovanja dr Vladimira Čorovića, kad se nisu birala sredstva
da se od Univerziteta napravi vaspitni zavod, pod
policijskim nadzorom, niko od naprednih studenata nije
bio siguran da će osvanuti tamo gde je zanoćio jer
su policijski agenti u racijama kupili i organizatore
i učesnike na protestnim zborovima ili demonstra
cijama.
Eto zašto je trebalo imati hrabrosti pa biti član
te viteške falange koja se uhvatila ukoštac s veoma
surovim šestojanuarskim režimom i njegovom divljom
i primitivnom policijom. Ali, sve to, kao ni mnoge
druge drastične mere iz tog vremena, nije obeshrabri
lo pripadnke studentskog pokreta (sem retkih izuze
taka, razume se), u njihovoj borbi za autonomiju
Univerziteta i, u krajnjoj liniji, za njihov opstanak
i školovanje na fakultetima. U letnjem semestru 1934.
godine, ta borba je krunisana do tada najvećim uspehom: 10. juna izabran je na zborovima studenata
Akcioni odbor stručnih studentskih udruženja (AOSSU),
koji je postao legalni rukovodeći organ naprednog
studenstskog pokreta na Beogradskom univerzitetu. Nje
govim je izborom savladano uveliko, ako ne i pot
puno, usko grupno delovanje pojedinih udruženja ili
grupa. Odbor je veoma brzo stvorio uslove i našao
nove oblike rada za okupljanje pripadnika svih poli
tičkih grupacija, izuzimajući studente-nacionaliste.
Preuzimanjem većine stručnih udruženja, napredni
studenti su pokazali neospornu zrelost i smisao za
realnost, te tako demantovali pojedine profesore koji
su ih smatrali i proglašavali »oruđem u rukama ne
vidljivih spoljašnjih sila«, strahujući pri tom od »student
skog sovjetizma«, kako se nešto kasnije izrazio profesor
Vladimir Ćorović u svojstvu rektora Univerziteta. A dok
tor Ivan Đaja, tadašnji rektor, predložio je da se
obrazuju odbori od nastavnika i studenata koji će
proučiti pitanja i zahteve koje su studenti postavili
10. juna, na svojim zborovima. Šest odbora (u svakom
22
�od njih bila su zastupljena po dva profesora) našli
su zadovoljavajuća rešenja, bezmalo, za sva pitanja počev od autonomije Univerziteta i Fonda za poma
ganje siromašnih studenata do načelne saglasnosti da
se požuri sa izgradnjom doma studentkinja.
Izuzetnim uspehom studenata smatran je prista
nak univerzitetskih vlasti da se otvori Opšta studentska
menza. Ona je osnovana dobrotvornim prilozima gra
đana, a da bi njihov odziv bio veći studenti su za
molili rektora Daju da on bude predsednik osni
vačkog odbora. Menza je otvorena 7. novembra u
prizemlju zgrade Srpske akademije nauka, u Knez-Mihailovoj ulici, i odigrala je ogromnu ulogu u
prehrani siromašnih studenata i, ne manje, tim što
je postala središte političkog života i rada naprednih
studenata.
Studentski pokret je u 1934. godini postigao
izvanredne uspehe. Međutim nacionalističke grupe bile
su jake, još su zadržale uprave nekih udruženja i
Dom studenata. Od 7. novembra imale su i svoj
organ »Studentske novine«. Prirodno, one su se
našle pogođene i ugrožene političkom platformom i
programskim zahtevima Akcionog odbora, koji su
mogli izgledati suviše radikalni usled uplitanja spoljašnjih faktora i njihovog nepoznavanja stvarnog stanja
stvari na Univerzitetu. Na primer, u organu SKOJ-a
»Mladom boljševiku« ceo Univerzitetski senat je okarakterisan kao reakcionaran, a svi profesori kao »najvemije sluge v. f. diktature«.
U studentskom pokretu kao član KPJ
Osećajući nemoć svojih štićenika na Univerzitetu
i među omladinom pred jedinstvenim studentskim po
kretom, nestabilni režim, s vladom Bogoljuba Jevtića,
procenio je da mora paralisati uticaj tog pokreta
u kampanji pred petomajske izbore 1935. godine.
Makar i primenom najgorih fašističkih sredstava otvaranjem koncetracionih logora. Budući da je i
prethodna vlada imala tako nešto u planu, i da je
na Univerzitetu bilo profesora koji su podržavali
takav projekt, Jevtićeva vlada se nije mnogo dvoumila:
23
�polovinom januara 1935, otvorila je koncentracioni
logor u Višegradu isključivo za studente Beogradskog
univerziteta. To je bio prvi koncentracioni logor u
Jugoslaviji i veliko iskušenje i proveravanje moralne
i političke snage studentskog pokreta. Tu se i tada
ponajbolje ogledala i politička zrelost Milice Pavlović,
koja je već bila član KPJ.
Povod za odvođenje studenata u koncentracioni
logor bili su neredi i tuča koje su izazvali studenti-nacionalisti 17. januara 1935. Oni su imali u svojim
rukama upravu Studentskog pravničkog društva, najmasovnijeg studentskog udruženja. Od ukupno 7307
studenata, koliko ih je te godine bilo na Univerzi
tetu, 3426 su bili studenti prava. Studenti-nacionalisti
i njihovi zaštitnici na Univerzitetu osetili su mnogo
ranije da više ne mogu zadržati upravu tog udru
ženja. Zato su izbori odlagani raznim izgovorima
još od novembra 1934. Kad se više nisu mogli od
lagati, kad je Univerzitetski senat odobrio da se iz
bori izvrše 20. januara, nacionalisti su 17. januara
primenili isti metod kojim su omeli izbore u aprilu
1934: istaknute kandidacione liste u auli univerzitetske
zgrade su pocepali i izazvali tuču, koja se prenela
na ulice i nastavila u Opštoj studentskoj menzi. Ne
moćni da se sami obračunaju s mnogobrojnijim pro
tivnicima, »omasovci« su pozvali u pomoć policiju.
Ministar prosvete je iz kabineta ministra unutrašnjih
dela, kojemu je referisao o nastalim neredima, atakovao u telefonskom razgovoru na rektora zato što
je pristao da se izvrše izbori kad se znalo da je
»većina studenata levičarska«. Pri tom je naredio
da se izbori odlože, napominjući da će rektor, zbog
svega što se dogodilo, povući konsekvence.
Na sednici Univerzitetskog senata, 18. januara,
rektor je podneo ostavku, a Senat je odlučio da se
Univerzitet zatvori do 23. januara. U isto vreme,
najviši državni organi su rešili da »učine kraj ko
munističkoj akciji na Univerzitetu«. Opšta studentska
menza je zapečaćena, a policijski agenti i njihovi
doušnici sa Univerziteta su u toku noći i izjutra
18. januara pohapsili desetine studenata od kojih su
petnaestoricu, u noći 19. januara, vezane u lance,
odveli u koncentracioni logor, u Višegrad.
Ni jednim događajem u studentskom pokretu nije
javnost tako bila uzburkana kao otvaranjem kon-
24
�centracionog logora. Nije bilo u pitanju samo to
što je u prvoj grupi odvedeno 15 studenata i što
su stavljeni u najgore životne uslove, već što je Ko
munistička partija, kao i ćela demokratska javnost,
videla u tome povredu osnovnih ljudskih prava i
otvoreno fašističko varvarstvo, kojim je vlada Bogoljuba Jevtića htela onemogućiti porast revolucionarnih
snaga i ugušiti rastuće opoziciono raspoloženje ši
rokih slojeva naroda U akcijama koje su preduzete
došli su do izražaja potpuno jedinstvo studentskog
pokreta i smišljeno delovanje Akcionog odbora u
saradnji sa partijskim i skojevskim rukovodstvima u
gradu i na Univerzitetu. U tome su od presudnog
značaja bili brzo posredovanje univerzitetskih vlasti i
dobra obaveštenost. Studenti su u logoru predati
»na nadležnost« nekakvom krvoločnom sreskom na
čelniku i surovim i sirovim žandarmima, koji su
znali samo da kundače i primenjuju silu, ali ne i
da otkriju i onemoguće veze interniraca sa građanstvom
koje im je bilo naklonjeno. Odmah po dolasku u
logor organizovano je partijsko rukovodstvo koje je
naložilo Mladenu Patemosteru studentu prava, da napiše
pismo kojim će obavestiti Pokrajinski komitet KPJ
0 tome u čijim su rukama, kako se s njima postupa
1 u kakvim uslovima žive. On je pismo poslao na
adresu MilicePavlović, tadašnje njegove devojke, koja
je, po tome kako je bilo naslovljeno, zaključila da
ga treba predati sekretaru Pokrajinskog komiteta Trajku
Stamenkoviću. Iz te, na prvi pogled nevažne, poje
dinosti vidi se da je Milica Pavlović tada već bila
član KPJ, s velikim poverenjem. (To je bilo vreme
u kome su, konsipiracije radi, samo retki pojedinci
poimenično znali više partijsko rukovodstvo.) S tim
pismom odmah su upoznati CK KPJ u Beču, par
tijska rukovodstva u Beogradu i na Univerzitetu,
kao i univerzitetske vlasti, razume se. Sem toga,
ono je štampano i deljeno kao letak, pod naslovom
»Pismo drugovima od drugova iz prvog koncentra
cionog logora Jugoslavije« i uz sledeće objašnjenje
»U poslednje vreme došlo je do zaoštrenih sukoba
između grupe plaćenih studenata iz Doma - fašista
i jedinstvenog studentskog antifašističkog fronta (de
mokratska ljevica, Zemljoradnička socijalna ljevica i
studenti marksisti).
25
�Rezultat sukoba je interniranje petnaestorice dru
gova u Višegrad. Režim pod kojim se oni tamo na
laze vidi se iz sledećeg pisma.« Ono glasi:
Višegrad, 25. januar 1935. god
Dragi Milane,
Kao što ti je možda poznato, 18. ov. mjes. ujutro
nas petnaestorica studenata uhapšeni smo i strpani u
Upravu grada. Drugog dana su nam saopštili da smo
kažnjeni sa po tri dana zatvora i progonom u Vi
šegrad. Zbog čega i na osnovu kojeg zakonskog pro
pisa - nisu nam dali objašnjenja.
19-og noću povezali su nas lancem i »maricom«
pod jakom stražom sproveli na stanicu. Tu su nas
ubacili u višegradski voz.
U nedelju, 20-og, jednu stanicu pre Višegrada
skinuli su nam okove.
I Višegradu na stanici dočekao nas je Sreski na
čelnik sa 20 žandarma sa bodežima na puškama.
Odatle smo sprovedeni u Sresko načelstvo. Nas pet
naestorica bačeni smo u jednu malu ćeliju u podrumu.
Ne mogu sebi predstaviti strašnije ni zatvore srednjevekovne inkvizicije. Tri dana tu ostati znači gotovu
smrt. Sutradan, u ponedeljak, 21-og, sprovedeni smo
u jednu napuštenu kasarnu skroz vlažnu i zatvoreni
u jednu sobicu svi zajedno.
Odmah smo objavili štrajk gladu. Pojedince od
nas su zvali i posebno saslušavali. Priprećeno nam
je da ćemo biti ubijeni ako ne primimo hranu. Sve
te pretnje nisu im upalile.
Noć u ponedeljak bila je strašna. Bez vatre, bez
pokrivača u toj potpuno vlažnoj i memljivoj sobi cvokotali smo od hladnoće čitavu noć.
Sutradan, u utorak, u samu zoru, sprovedeni smo
pod jakom stražom na prinfudni rad i to tucanje gra
nita iz Drine koga ni dinamitom ne bi mogao raz
biti.
Kako smo savršeno bili iznureni, to smo toga
dana padali na ulici od iznemoglosti i time smo »pre
kinuli« rad. Zbog »sabotaže« javnog rada petorica su
kažnjeni od strane g. načelnika zatvorom 10— dana,
15
s tim da ga izdržavaju u onome podrumu u kome
su nas prvoga dana smestili.
U utorak uveče, petorica kolega, kao jako bolesni,
sprovedeni su u bolnicu. Naravno, čuvani od žandar
ma, kao najopasniji zlikovci.
Rastavljeni, jedni za druge ne znamo. Znamo samo
to da ni oni, kao ni mi, nećemo nikakvu hranu primiti.
26
�Zbog čega smo zatvoreni i na osnovu kog za
konskog propisa se sve ovo nad nama sprovodi, nisu
nam kazali. Već četiri dana kako štrajkujemo gladu.
Ali kad se uzme u obzir da smo tri dana živeli na
golom hlebu, u zatvoru i pod najgorim uslovima,
predpostavljam da će bar jedan deo nas slabijih kroz
nekoliko dana podleći. To osećam po sebi, jer već
imam jaku nesvesticu.
Moje je mišljenje da smo iz Beograda sklonjeni
samo da bi ovde sistematski bili ubijeni, daleko od
javnosti i rodbine, da niko ne zna.
Molim te, Milane, čim primiš ovo pismo, zajedno
sa ostalim drugovima saopštite univerzitetskoj vlasti.
Neka preduzumu sve što mogu da nas spasu. Takode
treba zainteresovati javno mnjenje, naše i strano. Ako
sve to ne bi uspelo i nama se ovde izgubi svaki trag
molim te javi mom ocu da krivce za moju smrt traži u
Beogradu.
JEDAN OD DRUGOVA
IZ KONCENTRACIONOG LOGORA
Studenti su odmah preduzeli što je bilo u nji
hovoj moći. Njihovi su predstavnici obavestili rektora
o stanju u kome se nalaze intemirci. Pri tom su
tražili od rektora da, s univerzitetskim vlastima, ener
gično interveniše kod ministra unutrašnjih dela da
se raspusti logor i da dopusti da se delegacija uni
verzitetskih profesora, s rektorom na čelu, upozna na
licu mesta s neljudskim uslovima i maltretiranjem ko
jima su izloženi njihovi drugovi u memljivim kasar
nama koje je ogradila Austro-Ugarska Monarhija.
Koliko su studenti bili ogorčeni i šta su sve bili
spremni da preduzmu, brzo i neodložno, može se
zaključiti iz toga što su zahtevali da ih univerzitetska
delegacija izvesti o svemu najkasnije do 1. februara.
Rektor u ostavci Ivan Đaja s prorektorom Vla
dimirom Ćorovićem, posetio je ministra unutrašnjih
dela, a potom i internirane studente. Ministar je
bio »velikodušan« pa je priznao da vlada nije ukinula
autonomiju Univerziteta iz obzira prema Univerzitetskom
senatu, što ne znači da će odustati od namere da
učini kraj studentskim neredima. Iz toga je bilo jasno
da vlada ne namerava za zatvori logor u Višegradu,
iako je njegovim otvaranjem izazvala ogorčenje širom
27
�zemlje. Po njegovom nahođenju, studenti moraju tu
cati kamen i raditi dok su u logoru jer nije pred
viđena nikakva budžetska partija iz koje bi se mogla
obezbediti njihova ishrana.
Studenti su s nestrpljenjem očekivali povratak
rektora i prorektora iz Višegrada. Njih 700-800 sa svih
fakulteta okupilo se 1. februara na Pravnom fakul
tetu, gde su se zabarikadirali da ne bi ponovo došlo
do tuče i nereda s »omasovcima«, koji su bili za
dovoljni razvojem događaja. Što je dan više odmicao,
to ih je više izdavalo strpljenje. Zatvoreni u zgradi
Fakulteta, oni su zborovali, čitali pismo interniranih
drugova i većali šta da rade. Najzad su se odlučili
da proglase štrajk glađu u znak solidarnosti sa intemircima. U međuvremenu rektor je s prorektorom
bio kod ministra prosvete, a potom su došli kod
studenata. Van običaja, rektor je bio revoltiran zbog
toga što je naišao na zaključana vrata i na odluke
i ultimativne zahteve studenata o raspuštanju kon
centracionog logora. Da bi razgovarao s predstavnicima
okupljenih studenata, zatražio je prethodno da se
otvori zgrada Fakulteta i uklone postavljene barikade,
što su studenti shvatili kao učenu, pa su naelektrisanu atmosferu pretvorili u žestoke demonstracije.
A rektor je hitno sazvao sednicu Univerzitetskog
senata, koji je odlučio da se pozove policija da us
postavi red na Pravnom fakultetu ako studenti ne
napuste zgradu do 20,30 časova. O tome su studenti
obavešteni pismeno. Tom je odlukom Senat, u stvari,
pogazio član 1. Opšte uredbe o univerzitetima, odnosno
univerzitetsku autonomiju. Policija nije čekala 20,30
časova, već je u rano popodne zajedno sa žandar
merijom, opkolila zgradu Pravnog fakulteta, a potom
i osvojila njeno prizemlje, iz kojeg je suzavcima
pokušala da natera studente na predaju. Oni su se bra
nili svim sredstvima. Po službenoj dužnosti, rektor
ih je kasnije optužio za pričinjenu štetu - uništeno
je 150 klupa, desetine stolova i stolica i čitavi pre
gradni zidovi u pojedinim učionicama iz kojih su
vađene opeke, kojima je sprečavan prodor policajaca
na spratove.
Oko 16,30 časova, kada se nagnuo kroz prozor
da gada ciglom policijske agente u dvorištu, Mirko
Srzentić, student prava, pao je između Puniše Perovića
i Milinka Marojevića, pogođen revolverskim zrnom.
28
�U prvi mah, svi su bili zbunjeni: nigde kapi krvi
da se vidi, a on bez daha. Tek kad su ga preneli
u jednu učionicu i raskopčali mu sako, videli su da
je pogođen pravo u srce. U sećanjima na 1. februar
1935. Peko Dapčević je zapisao i ovu pojedinost:
»U odgovor na ubistvo Srzentića, strahovito ogorčeni,
nastavili smo još jače da protestujemo, izvikujući nove
parole sa prozora prema Studentskom trgu, ne plašeći
se revolverskih pucnjeva. Milica Pavlović je pocijepala
cmu kecelju, stavila je na štap i isturila na ulicu
vičući iz sveg glasa: ’Ubice! Ubili ste nam druga!
Ubili ste nam druga!’ ...«
Ogorčenje studenata je dostiglo kulminaciju, ali
i njihova iscrpenost usled gladi, suzavaca i nervne
prenapregnutosti tokom celog dana. Pred noć su stu
denti Mirko Tomić i Vukman Kruščić upućeni u
Rektorat, na pregovore sa Univerzitetskim senatom.
Senat je obećao da će im se omogućiti da mirno
napuste zgradu, bez hapšenja. Međutim, policiji nije
bilo do reči i obećanja univerzitetskih vlasti. Oko
22 časa zaplenili su 500 studentskih
legitimacija
(đačkih listova) i uhapsili na licu mesta 66 studenata.
Od njih je 30 upućeno u Višegrad, a ostali su kaž
njeni sa po nekoliko dana zatvora i progonstvom
u rodna mesta, s tim da se ne mogu vratiti na
studije bez odobrenja Uprave grada Beograda. Uni
verzitet je zatvoren do 15. februara.
Vlada ipak nije bila zadovoljna. Prisustvo na
sahrani Mirka Srzentića velikog broja Beograđana,
sa oko 2000 studenata, komemoracija zagrebačkih
studenata, sa istaknutom crnom zastavom na zgra
di Sveučilišta, protestni zborovi i slični skupovi širom
zemlje opominjali su da studenti imaju jaku i ma
sovnu podršku, te da se neće tako lako smiriti. O
nezadovoljstvu vlade i njenom strahu od novih potresa
svedoči činjenica da je ministar prosvete, sutradan
posle ubistva Mirka Srzentića, pozvao rektora Univer
ziteta i predočio mu da vlada namerava da ukine
studentska stručna udruženja i dovede policiju na
Univerzitet. S tako drastičnim merama nisu se složili
ni najreakcionamiji profesori univerziteta. Zato je od
lučeno da se obrazuje posebna komisija koja će raz
motriti sva pitanja i saopštiti ministru prosvete mišljenje
i stavove Univerzitetskog senata.
29
�Izazvanim krvoprolićem, zgaženom autonomijom,
odvođenjem nove grupe studenata u koncentracioni
logor, zatvaranjem Opšte studentske menze, nagoveštajem drugih drakonskih mera od strane državne
vlasti, usvajanjem ostavke profesoru Ivanu Đaji i ime
novanjem Vladimira Ćorovića za rektora, studentima
je najavljen otvoren i dugotrajan rat. Njihov je pokret
ušao u novu, najtežu fazu borbe protiv režima.
Angažovanjem KPJ i SKOJ-a, izazvano je ogromno
antirežimsko rasploženje u celoj zemlji. Na Univer
zitetu se za poslednje dve godine afirmisala jaka
komunistička organizacija, s istaknutim kadrom koji
je bio u stanju da samostalno donosi adluke i u najslože
nijim situacijama. Sa dobrom procenom situacije i
poznavanjem odnosa među profesorima, taj kadar je
uspeo da pridobije Univerzitetski senat da se suprotstavi
suspenziiji nekih stručnih udruženja (vlada je tvrdila
da su njihove uprave društvenim novcem pomagale
štampanje letaka protiv režima), da se založi za ponovno
otvaranje Opšte studentske menze i kao najvažnije,
da onemogući Upravu grada s ucenjivačkom namerom
prema kojoj bi se pustili svi studenti iz koncentra
cionog logora, osim sedmorice koji se smatraju or
ganizatorima komunističke aktivnosti na Univerzitetu.
Osećajući da bi to izdvajanje bilo dolivanje ulja na
vatru, lično rektor Ćorović je protestvovao kod predsednika vlade i uticao da se ta odluka povuče.
Elastični stavovi studentskih predstavnika u borbi
za raspuštanje koncentracionog logora, koja je vođena
dugo i s promenljivim izgledima na uspeh, poslu
žili su kao pozitivno iskustvo u novim akcijama i
radu studentskog pokreta.
Posle raspuštanja logora, polovinom marta, goruće
pitanje studenata bilo je Opšta studentska menza,
u kojoj se hranilo 250 studenata. Odlukom ministra
prosvete, ona je vraćena studentima, pod uslovom
da je vode profesori koje odredi Ministarstvo, s tim
što će oni pozvati »studente-nacionaliste u koje imaju
poverenja da ih u radu u menzi pomažu«. Takvo se
stanje u menzi nije moglo održati budući da je menza
postala stecište svakodnevnih provokacija pa i fizičkih
obračuna, kao što se desilo 26. marta, baš kad je
u ime naprednih studenata, Đoko Kovačević (sekre
tar Univerzitetskog komiteta KPJ, poginuo u španskom
građanskom ratu, kao borac internacionalnih brigada)
30
�obaveštavao studente o pregovorima sa Univerzitetskim
senatom o potpunom vraćanju menze studentima na
upravljanje. Zbog loše ishrane, 4. aprila je došlo do
sukoba između studenata i »ministarske« uprave, koja
je optužila 20 studenata Disciplinskom sudu kao
podstrekače protesta i izazivače nereda. Među optu
ženim bila je Milica Pavlović - jedina studentkinja.
Uprkos okrutnom stavu rektora Corovića, na čiji je
predlog menza zatvorena nekoliko dana, studenti su
bili uporni u svom nastojanju da isključe neprija
teljski raspoloženu upravu iz te svoje oaze. Najzad
su je dobili na upravljanje 15. oktobra 1935. godine.
Za predsednika studentske uprave 1935. je izabran
Hasan Brkić, a za sekretara Veljko Vlahović.
Na početku nove 1935/36. školske godine, stu
dentski pokret je bio toliko jak da je osvojio gotovo
sva studentska udruženja. Od velikog je značaja bilo
što je Univerzitetski senat odobrio osnivanje Udruženja
studenata protiv tuberkuloze. To je odobrenje jedva
dočekano nakon deset meseci od kako je predata
molba sa 40 potpisnika, među kojima je bila Milica
Pavlović, u ime studenata sa Filozofskog fakulteta.
Ministarstvo prosvete i Univerzitetski senat su odu
govlačili s tim odobrenjem zato što su studenti pra
vilima Udruženja predvideli da se polovina uplate
za Zdravstveni fond ne ustupa Ministarstvu socijalne
politike, kao i to da se oboleli studenti šalju u kli
matska lečilišta o trošku Udruženja kad god to zahteva
njihovo zdravstveno stanje. Tuberkuloza je, inače,
harala među studentima (na Univerzitetu je bilo 1300
obolelih) i nije se slučajno nazivala sirotinjskom i
studentskom bolešću.
Gotovo na svim godišnjim skupštinama udruženja
studenti su postavljali pitanje vraćanja Studentskog
doma univerzitetskim vlastima. I ne samo to. Zajedno
s Domom, Ministarstvo prosvete je 20. januara 1932.
preuzelo milion i po dinara studentske ušteđevine,
čijem nestanku studenti nisu mogli ući u trag uprkos
mnogim pismenim predstavkama i zahtevima na mno
gobrojnim skupovima. Od početka, prilikom prijema
u Dom, prvenstvo su imali studenti-nacionalisti. Pod
upravnikom Radivojem Mirkovićem režim u Domu je
imao policijski karakter. Zbog povlašćenog položaja
pojedinaca, cinkarenja i kojekakvih nepravdi prema
studentima-levičarima, jedan deo studenata je tražio
31
�da se preispita rad domske uprave i da se Dom,
konačno, vrati u nadležnost univerzitetskim vlastima.
U oktobru se na tom pitanju angažovao i Akcioni
odbor, mobilišući stručna udruženja koja su uputila
jednoobrazno pismo rektoru Univerziteta sa 3000 pot
pisnika. Osim toga, Akcioni odbor je uputio ministru
prosvete pismo s izričitim zahtevom »da Dom stu
denata u Beogradu odmah i neizostavno pređe u
ruke univerziteta«.
Krajem meseca upravnik Mirković je smenjen,
ali su ostali zahtevi studenata prećutani. S tim se
studenti nisu zadovoljili. Zato je pitanje Studentskog
doma iskrslo kao najaktuelnije posle opšteg studentskog
zbora koji je, uz odobrenje univerzitetskih vlasti,
održan 8. decembra. To je bio veoma dobro priprem
ljen zbor, za koji je vladalo veliko interesovanje na
svim fakultetima. Ža zbor je bilo prijavljeno 26 go
vornika, od kojih je Akcioni odbor, uoči zbora, odabrao
20, među kojima je bila i Milica Pavlović. Osim
solidarisanja sa studentima iz Zagreba i Ljubljane,
koji su energično protestvovali protiv uredbe o ogra
ničenom broju studenata prilikom upisa na Tehnički
i Medicinski fakultet (numerus klauzus), Akcioni odbor
je za zbor predvideo tri ključne teme: neodložno
donošenje uredbe kojom će se omogućiti puna sloboda
udruživanja i stavljanja svih stručnih udruženja pod
nadzor isključivo univerzitetskih vlasti; zatim, eko
nomska i socijalna pitanja (pitanja smeštaja, ishrane,
smanjenja školarine za siromašne studente i dr.); i
treće, nacrti uredbi za pojedine fakultete. Razume
se, u sklopu tog dnevnog reda raspravljalo se i o
Studentskom domu.
Na zboru se manifestovalo jedinstvo studenata
i on je uspešno završen. To je ohrabrilo onaj deo
studenata koji su već tražili da se Dom stavi pod
nadzor univerzitetskih vlasti - da taj zahtev ponove.
Njihovi predstavnici (tzv. direktorij um) od Rektorata
su tražili da se Univerzitet zatvori dok se, već jednom,
to pitanje ne skine s dnevnog reda. Rektor je odbio
taj zahtev. Međutim, Akcioni odbor se solidarisao
sa stanarima Doma koji su stupili u štrajk i odlučio
da 13. decembra počne generalni štrajk studenata.
Pri tom se desilo nešto izuzetno i neobično: za
kazala je saradnja između Akcionog odbora i studenata
u Studentskom domu, koji su naseli obećanju da
32
�će, za koji dan, biti rešena sporna pitanja u vezi sa
Domom, pa su obustavili štrajk, očekujući da dođe
novopostavljeni upravnik, vanredni profesor Radivoje
Kašanin. Umesto upravnika, dočekali su ljotićevce,
udarnu terorističku grupu unutar ORNAS-a, sa ozlo
glašenim »studentom« - policijskim agentom - Omi
ljenom Milićem. Kako su ušli među studente, u auli
Doma, stvorili su izazivačku atmosveru povicima »Živeo
kralj«, »Zar na dan kraljeve slave komunisti da štrajkuju i prave demonstracije?« i si. Došli su, zapravo,
da izazovu nered i tuču, u koju se ubrzo umešala
policija na poziv privremenog upravnika koji je zamenio Mirkovića. Policija je »zavela« red tako što je
odvela u Upravu grada studente na koje je prstom
pokazao Omiljen Milić. Drugi deo studenata, uglav
nom komunista, izbačen je iz Doma, bez odeće, u
hladnu decembarsku noć.
Akcioni odbor je na to što se desilo u Domu
sutradan reagovao rezolucijom, bolje reći, zahtevima
koji su tangirali lično profesora Ćorovića, ne samo
kao rektora koji je uzurpirao prava studenata zagarantovana autonomijom, nego i kao počasnog predsednika ORNAS-a, čije se raspuštanje neodložno tra
žilo. Međutim, rektor je bio nezadovoljan i onim
o čemu se raspravljalo i što se odlučilo na opštem
studentskom zboru, tako da je bio spreman na kraj
nji otpor svim studentskim zahtevima. U tome je
imao podršku Ministarstva prosvete, pa i Univerzi
tetskog senata delimično. Pristao je samo da interveniše da se puste pohapšeni studenti, koje je policija
krvnički isprebijala u Upravi grada. S kakvim je potcenjivanjem gledao na studentski pokret vidi se po
tome što je branio Omiljena Milića i njegovu te
rorističku družinu, koji su, tobože, bili povređeni i
ozlojeđeni proglašenjem štrajka u Domu koji nosi
kraljevo ime, i to uoči njegove slave. Jednostavno,
on se nije hteo zamisliti nad ozbiljnošću situacije
u kojoj se našao Univerzitet, pa je na sednici Uni
verzitetskog senata, 20. decembra, sugerisao da se
preduzmu mere koje je režim hteo zavesti ranije da su ih hteli prihvatiti prethodni rektori (Aleksandar
Belić i Ivan Đaja) sa većinom univerzitetskih profesora.
Naređeno je da se Senat obračuna sa studentskim
pokretom tako što će Disciplinski sud kazniti oko
50 članova Akcionog odbora udaljavanjem na go
3 Milica Pavlović Dara
33
�dinu ili pola godine sa Univerziteta. Time su se
želela paralisati studentska stručna udruženja. Uzgred,
kažnjeno je veoma blago (zabranom upisa letnjeg
semestra!) i 18 studenata izgrednika u Studentskom
domu. Dalje, Senat je naredio da se iseli Studentski
dom, naravno, s ciljem da se prilikom novog use
ljavanja ne prime studenti-levičari. Najcrnja odluka sa
te sednice bila je - da se uvede univerzitetska po
licija, što je prihvatilo i Univerzitetsko veće, tako da
je sutradan raspisan konkurs za prijem 40 stražara.
Ministar finansija je odobrio vanredni kredit od tri
miliona dinara za isplaćivanje prinadležnosti stražarima
(850 dinara mesečno) i nabavku njihove uniforme.
Rektor se još postarao preko Uprave grada da se
kažnjenim članovima Akcionog odbora oduzmu stu
dentske legitimacije kako bi se sprečio njihov ulazak
u fakultetske zgrade.
Sve te mere, ma koliko da su bile rigorozne,
nisu mogle razbiti studentski pokret Akcioni odbor
je funkcionisao kao da je bio u punom sastavu. Da
ne bi bio sprečen u akcijama koje je trebalo preduzeti, na sednici održanoj 4. januara 1936. odlučeno
je da se prekine štrajk koji je bio proglašen u znak
solidarnosti sa studentima iz Studentskog doma. Takođe
je odlučeno da se sa svih fakulteta protestuje protiv
novih odluka i mera koje su preduzele i nameravaju
da preduzmu univerzitetske vlasti.
Akcioni odbor je računao na podršku javnosti.
Zato je obrazovan odbor za skupljanje potpisa i angažovanje javnih radnika da protestuju protiv zavo
đenja »univerzitetske straže«. Osim toga, Odbor je
objavio jednoobrazan cirkulami tekst, pod naslovom
»Studenti Beogradskog univerziteta svome narodu«, u
kome se kaže, između ostalog: »Duboko pogođeni
poslednjim nekulturnim bestidnim nasrtajem na os
novna naša prava i slobode, kojim se ponižavamo
do robova i kojim se sprečava stvaranje slobodne
narodne inteligencije, mi, studenti Beogradskog univer
ziteta, zbijeni u jedinstvene redove, produžavamo
odlučnu borbu za svoje životne interese, a naročito
borbu protiv poslednjih mera reakcije i fašiziranja
Univerziteta«.
Na bazi tog proglasa, koji sadrži tri bitna ul
timativna zahteva (poništenje kazne članovima Akcionog
34
�odbora, suspenziju odluke o uvođenju policije na
Univerzitet, realnu procenu i zadovoljenje osnovnih
zahteva iz rezolucije opšteg studentskog zbora od
8. decembra), studenti su do kraja marta pregovarali
sa univerzitetskim vlastima, odnosno sa rektorom,
koji se nagađao i pogađao, cenjkao i ucenjivao,
kako ne dolikuje čoveku i naučniku visokog ranga,
računajući da vreme (i policija!) rade za njega i
donete odluke. Međutim, što se više odlagalo udovoljenje studentskih zahteva, atmosfera je postajala
obostrano eksplozivnija, tako da je proglašenje gene
ralnog štrajka bilo neizbežno. Akcioni odbor je 2. i
3. aprila organizovao konferencije na svim fakultetima,
na kojima su studenti za 4. april proglasili štrajk
u znak protesta zato što se rektor oglušuje o sve
njihove zahteve i u znak solidarnosti sa studentima
u Zagrebu i Ljubljani, gde se nastavljala borba protiv
visoke školarine, taksa i uredbi kojima je dovedeno
u pitanje školovanje studenata iz siromašnih slojeva
stanovništva. Rektor se nije dvoumio šta će da
preduzme protiv štrajka: istog dana je pozvao predstav
nike studenata-nacionalista da ih ovlasti da postupe
kao u Studentskom domu 13. decembra prethodne
godine. Ma koliko da je bio razuman čovek, nije
umeo da proceni i oceni da na jednoj strani ima
malobrojnu organizaciju predisponiranih zlikovaca, a
na drugoj ogromnu masu intelektualne omladine koja
je znala i pokazala šta hoće i koliko može.
Pred Patološkim institutom u krugu Državne
bolnice, ljotićevac pripadnik terorističke organizacije,
student Slobodan Nedeljković_ je ubodom kame s
leđa usmrtio studenta prava Žarka Marinovića, dok
su njegovi saučesnici u zločinu na istom mestu
povredili studenta medjcine Kostu Hadži Popovića i
studenta prava Jovana Šćepanovića.
Rektor je na sednici Univerzitetskog senata konstatovao »da je slučaj težak, a posledice još teze«.
Međutim, saopštio je i to da je do tuče došlo zbog
letka koji su izdali studenti-nacionalisti da bi, kao
bajagi, sprečili generalni štrajk. Takvom motivacijom
i obrazloženjem zločina pred Patološkim institutom
rektor je načinio ono što nije zabeleženo u istoriji
visokog školstva: pokušao je da opravda upotrebu
kame i drugog oružja njegovih »jurišnika« koji su
nastupali divljački, drsko, jer se, kao manjina, nisu
35
�mogli drukčije suprotstaviti procesu demokratizacije
i slobodnog razvitka kome je stremila ćela mlada ge
neracija.
Aprilski štrajk je trajao 25 dana i označio je
prekretnicu u studentskom pokretu: od novembarskih
dana 1931, iz opozicionog raspoloženja relativno ma
lih grupa i uticajnih pojedinaca, on je narastao u
snažan i jedinstven pokret ogromne većine aktivnih
studenata. On je odoleo svim iskušenjima i izvojevao
pobedu ne samo nad univerzitetskom reakcijom nego
i nad monarhističkim režimom koji je, iz godine u
godinu, sve više gravitirao prema fašizmu. Od završetka
aprilskog štrajka započeo je na Univerzitetu period
obostranog razumevanja i plodne saradnje ne samo
s pojedinim profesorima nego sa unierzitetskom vlašću,
na čije je čelo došao dr Dragoslav Jovanović, koga
su studenti i demokratska javnost nazvali studentskom
majkom.
Eto takvom je pokretu pripadala i u njemu
sazrevala i stasala Milica Pavlović za vreme studija,
dok nije diplomirala na Filozofskom fakultetu 1939/40.
godine. Njena je aktivnost bila neprekidna i raznovrsna.
Kao skojevka, a potom kao član KPJ, s pravom je
uživala poverenje partijskih rukovodstava. Na studentskim
skupovima istupala je u ime studenata levičara, odnosno
narodnih studenata (pod tim imenom su živeli i
radili od 1936. godine članovi KPJ i SKOJ-a). Na
protestnim zborovima i u demonstracijama zapažena
je po njenoj izvanrednoj hrabrosti.
Inače, kao redovni student imala je različita za
duženja i obaveze u studentskim udruženjima, prvenstve
no u Udruženju studentkinja i njihovom domu, u
kome je stanovala od dolaska na studije.
Udruženje studentkinja najduže je ostalo pod
upravom studentkinja »vaspitanih u nacionalnom du
hu«. Umesto da se zauzima kod vlasti da se rešavaju pitanja opstanka i studija siromašnijih stu
dentkinja, kojih je, iz godine u godinu, bilo sve
više na fakultetima, ta je uprava, svojom pasivnošću,
odlagala i kočila rešenja tih pitanja, razume se, s
podrškom vlasti i univerzitetske reakcije. Od početka
1935. godine, kad je na inicijativu studenata osnovana
Omladinska sekcija u narodnofrontofskom Ženskom
pokretu, državna vlast je izrično zahtevala od Uni
verzitetskog senata da onemogući izbore za upravu
36
�Udruženja studentkinja, jer je među 1700 studentkinja,
koliko ih je te godine bilo na Beogradskom univer
zitetu, odveć malo bilo onih koje bi podržale do
tadašnju ili njoj sličnu upravu. U međuvremenu su
studentkinje - članovi KPJ i SKOJ-a - razvile živu
agitaciju da se što više njihovih drugarica učlani u
Udruženje, tako da je u njemu, početkom 1936.
godine, preovladala osetna većina koja je zahtevala da
se sazove vanredna izborna skupština. Dotadašnja uprava
je na to morala pristati i 17. maja je izabrana upra
va pod predsedništvom omiljene i poznate studentkinje
sa Tehničkog fakulteta Leposave Mihailović (za vreme
okupacije streljana je na Banjici).
Najvažniji zadatak nove uprave bio je da traži
dovršenje Studentskog doma) svega 40 studentkinja
imalo je smeštaj u dotadašnjem domu). U tome je
stvarno i uspela. U novi dom se uselilo 100 stu
dentkinja, pretežno siromašnog stanja. Dužnost uprav
nika je primila Mila Dimić, veoma kulturna žena,
antifašistkinja, sa ugledom ne samo među studentkinjama nego i u građanstvu (streljana je na Banjici
za vreme okupacije). Pod njenom upravom Dom je
postojao i delovao kao svojina Udruženja studentkinja,
mada je taj status dobio mnogo kasnije, uz veliko
zalaganje Akcionog odbora.
Udruženje studentkinja, pa samim tim i studentkinje
smeštene u Domu, u početku se najviše bavilo rešavanjem ekonomskih pitanja i sređivanjem materijal
nog stanja u samom domu (10 studentkinja dobijalo
je hranu u Domu kao nadoknadu za posluživanje).
Kasnije je, u okviru Udruženja, osnovana kulturna
sekcija od 20 članova, koja je preuzela organizovanje
kulturnog i vaspitnog rada među studentkinjama,
koji se manifestovao u raznovrsnim oblicima (debatni
sastanci, usmene i zidne novine, književne večeri,
predavanja istaknutih javnih radnika i si.).
Nakon dve godine, kada se broj studentkinja
znatno povećao, ukazala se potreba da se, u sklopu
stručnih udruženja, formiraju ženske sekcije na fa
kultetima sa većim brojem studentkinja. A kad se
rad Udruženja razgranao - u domu, na fakultetima
pa i u javnom životu uopšte - kad je trebalo obezbediti veći uvid i uticaj u celoj toj aktivnosti, os
novan je aktiv studentkinja-komunista, u kom je bila
Milica Pavlović, pored Šonje Marinković, Danice
37
�Marinović, Ljubinke Milosavljević, Nede Božinović i
dr. Taj aktiv je bio, po rečima Milice Damjanović,
dobrog poznavaoca studentskog pokreta između dva
rata, ona pokretačka snaga i autoritet koji je Udru
ženju davao ton i osiguravao istaknuto mesto u
sklopu celokupnog pokreta beogradskih studenata.
Na izuzetnu energiju i pupulamost Milice Pavlović
ukazuje arhivska građa i drugih studentskih udruženja,
pre svega Akcionog odbora. Naime, prilikom konstituisanja Odbora za školsku 1936/37. godinu, Milica
je izabrana u njegovo najuže rukovodstvo, koje su,
pored predsednika, sačinjavali tri sekretara, blagajnik
i predsednik Opšte studentske menze. Kakve je napore
i angažovanost zahtevao taj izbor može se pretposta
viti na osnovu toga što je 15. aprila 1937. sazvana
vanredna skupština, na kojoj su neki članovi kritikovani zbog neredovnog dolaska na sednice. U samom
užem rukovodstvu, osim predsednika Voja Deretića,
drugog sekretara Milice „Pavlović i predsednika Opšte
studentske menze Miloša Minića, ostali članovi su
smenjeni. Tada je odlučeno da se sednice Odbora
održavaju svake subote.
Logično, Milica Pavlović se profesionalno morala
zalagati u stručnom Udruženju za srpskohrvatski
jezik i književnost, u kome je, na godišnjoj skupšti
ni, 10. novembra 1935, izabrana za člana uprave,
koju su sačinjavali isključivo komunisti (Avdo Humo,
Zlata Šegvić, Boško Babović, Jelena Popović i dr.).
Nije bez značaja njena pomoć i učešće u radu
Udruženja studenata protiv tuberkuloze. Studentskom
letovališnom savezu i, verovatno, u zavičajnom Udru
ženju studenata, čija arhiva nije sačuvana tako da
se ne može videti kad se i koliko bavila u Čačku
dok je bila na studijama.
Prvo nameštenje u državnoj službi
Uoči rata, kada se prilično namnožio intelektualni
proletarijat, teško se nalazio odgovarajući posao bez
preporuke uticajnih ljudi u društvu. Diplomirani stu
denti filozofije, ako su bili kompromitovani kao
levičari nalazili su posao, većinom kao honorarni nas
tavnici, u provincijskim nižerazrednim gimnazijama ili
38
�srednjim stručnim školama. Razume se, uz odobrenje
načelnika za prosvetu u nadležnoj Banskoj upravi ili
direktora škole. U stvari, tako postavljen nastavnik
bio je na probi: ako se zapazi da nastavlja svoju
»subverzivnu delatnost« - automatski je gubio službu!
Eto s takvim se poslom sastavila Milica Pavlović
u Srednjoj tekstilnoj školi u Leskovcu. Ona sigurno
nije bila zadovoljna tim prvim nameštenjem pa nije
slučajno da se zadržala samo jedno polugodište u
Leskovcu. Svakako, posredi su bili jaki razlozi.
Iako su se dvojica direktora škole, Franjo Divšek
i Franjo Turina, od 1932. do 1941. godine, izborili
da se poprave i prošire školske prostorije i da se
nabave bar najpotrebnija sredstva za održavanje nasta
ve, škola je bila siromašna, naročito za opšteobrazovni
i kulturni prosperitet učenika. Objektivno uzev, ona
je vegetirala između siromašne opštine i bogatih vlasnika
tekstilne industrije. Opština nije bila voljna da po
maže školu jer se u njoj školovalo svega 10% uče
nika iz Lesićovca i njegove okoline. Najviše ih je
bilo iz
Slovenije - 40%. U Leskovcu, kao i na
drugim područjima sa srpskim življem, postojala je
izvesna odbojnost prema stručnim školama, u prvom
redu zbog toga što one nisu obezbeđivale državnu
službu i, što je takođe bilo od značaja, što svršeni
učenici iz njih nisu mogli nastaviti školovanje; osim
toga, nigde u zemlji tekstilci nisu imali manju zaradu
nego u »srpskom Mančestru«, kako se Lesicovac na
zivao pre rata zbog njegovih osam tekstilnih fabrika.
S druge strane, kad je za školu trebalo nešto
žrtvovati, industrijalci su bili tvrđi, škrtiji i od siro
mašne opštine. To su bili lakomi skorojevići, a ne
industrijalci s dugogodišnjom tradicijom, i za njih je,
kao takve, bila nepojmljiva i neshvatljiva svaka hu
manitarna akcija Ilustrativan primer o tome sačuvan
je sajednog konkursa i školi.
Škola je imala »Zadrugu đaka« koja je poma
gala siromašne učenike stičući sredstva prodajom ogled
nih proizvoda iz školskih radionica. Za raspisani konkurs
za najbolje đačke radove iz dezinature, koji su nagra
đivani iz školskog fonda, direktor Divšek je 1933.
godine odredio stručni žiri od nastavnika, s tim da
predsednik bude jedan leskovački industrijalac. Kad
je trebalo doneti odluku, taj predsednik je poslao
na sastanak svog činovnika, da ne bi, za račun te
39
�počasti koja mu je ukazana, morao da pokloni nešto
za školu ili za najboljeg učenika!
Tako je propao pokušaj preduzetnog Čeha Franje
Divšeka da vlasnike fabrika približi školi koja im
je spremala stručni kadar.
Drugi, možda važniji, razlog zbog koga se Milica
nelagodno osećala u leskovačkoj Tekstilnoj školi bio
je taj što se njen predmet smatrao drugorazrednim.
Naime, u školi su bili na ceni stručni predmeti
(poznavanje robe, tehnologija predenja i tkanja, tekstil
na hernija, stručno crtanje i dr.). Njen srpski jezik,
iz grupe opštih predmeta, imao je, prema nastavnim
planovima, svega dva časa sedmično i bio je, po
važnosti, sve do školske 1937/38, čak iza nemačkog
jezika. Stoga je Milica, da bi imala odgovarajući
broj časova u sedmici, predavala, sem svog predmeta,
istoriju i geografiju. Inače, na završnim ispitima nije
se polagala čak ni matematika, a za srpskohrvatski
je napravljen »ustupak« da se polaže samo pismeni,
jer se stalo na gledište »da je za tekstilne tehničare
važno da oni samo pismeno budu obrazovani«.
Da su tzv. opšti predmeti bili u drugom planu
može se zaključiti i po pismenim zadacima iz srpskohrvatskog jezika. To su bile teme iz stručnih pred
meta kojima se želela popularisati tekstilna industrija
(»Delovanje zaštitnih carina na razvoj naše tekstilne
industrije« ili »Tekstilna industrija Jugoslavije i njena
budućnost« i si.). Tek je dr Emil Štampar, kojeg
je nasledila Milica Pavlović, uspeo da poveća nastavu
matemjeg jezika na tri časa sedmično i da stane na
put uskom prakticizmu u korist opšte naobrazbe. I
po temi koju je dao na završnom ispitu (»Značaj
Radoja Domanovića«) očevidno je da je bio autori
tativan i kulturan čovek, kakav je nedostajao Tekstil
noj školi.
Njegovim putem pošla je Milica Pavlović, što se
vidi po temi koju je dala za pismeni zadatak: »Kome
zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom«
(Njegoš). Njen je odnos prema učenicima bio ko
rektan i, može se reći, prijateljski. Svoj poziv je
volela i samim tim bila je potrebna afirmacija mar
ljivog i savesnog suplenta. S druge strane, kao član
KPJ, nije se mogla zatvoriti u krugu škole. Pošto
ju je policija »preporučila« kao opasnu komunistkinju,
predanim radom u školi se donekle prikrivala i šti
40
-
�tila, što ne znači da je bila sasvim pasivna kao
društveni radnik i komunista. Doduše, angažovala se,
po svemu sudeći, u kulturnom životu grada i, manje-više, na legalnim poslovima U svakom slučaju
dovoljno da ju je zapazila policija i da bi to bilo zapisano
u jednom poverljivom dopisu leskovačke gimnazije
Prosvetnom odeljenju Moravske banovine. »Radošević
Stojanka, suplent srpskog jezika, sumnjiva je,« piše
u tom dokumentu, »jer je bila nerazdvojna drugarica
sa bivšom nastavnicom srpskog jezika Milicom Pavlović, koja je radila u Srednjoj tekstilnoj školi, a sada
je sa službom u Valjevu. Radi toga druženja Stojanka
nije mogla dobiti časove kada je pravljen raspored
predmeta 4. avgusta 1941. godine«.
Mada je u Leskovcu provela nepunu godinu dana,
Milica je ostavila lep trag u školi, a ostala je u
nezaboravnoj uspomeni i u gradu. O tome svedoči
činjenica da literarna družina u posleratnoj Tekstilnoj
školi nosi njeno ime, a mnogi meštani se sećaju da
su je lepo ispratili njeni učenici i građani kad je,
u septembru 1940. godine, otišla u Srednju tehničku
školu u Valjevu.
U gradu ustanika
Kako i čime objasniti odlazak Milice Pavlović
iz leskovačke Srednje tekstilne u valjevsku Srednju
tehničku školu, kad između njih nije bilo velike raz
like? Čak je valjevska škola bila siromašnija utoliko
što je osnovana tek 1938. godine. Bila je bez odgo
varajućih prostorija i radionica, tako da se ni stručni
(glavni) predmeti nisu mogli savlađivati na zadovolja
vajući načia Razumljivo, opšteobrazovni predmeti su
bili - sporedni. Sem toga, Milica se i u Valjevu
srela s potcenjivanjem takve škole od strane meštana.
Ali, kako god se uzme, izgleda da je Valjevo,
kao grad ustanika, s radničkim pokretom koji je već
imao šezdesetogodišnju prošlost (4. marta 1882. osnova
no je radničko udruženje »Sloga valjevskih radnika«),
bilo privlačnije za čoveka-revolucionara kao što je bila
Milica. Nije isključeno da ju je privlačilo i to što
je u njemu imala znanaca iz studentskog pokreta,
a ne može se zanemariti ni okolnost da joj je iz
Valjeva Beograd bio bliži.
41
�Milica Pavlović Dara, kao profesor Srednje tehničke škole u Valjevu.
aprila 1941.
Mada je uoči rata Valjevo bilo grad mnogo
brojnih štrajkova i demonstracija, organizacija KPJ
je bila malobrojna. Iz referata koji je na Okružnoj
partijskoj konferenciji podneo Obren Nikolić, početkom
1940. godine, vidi se da je valjevski okrug imao
svega 40 članova KPJ, oko 20 kandidata i svega
30 članova SKOJ-a. Međutim, bilo je u njemu mnogo
simpatizera, što se može zaključiti i iz Nikolićevog
referata u kome je konstatovano da je organizacija
ostvarila snažan uticaj u sindikatima i među omladinom.
42
�U okrugu je bilo 30 kružoka, u kojima su se okupljali
ne samo skojevci i kandidati nego i simpatizeri, a
u većini tih kružoka čitali su se partijski organi
(»Proleter« i »Komunist«) i druga partijska 'literatura.
To svedoči da su Partija i SKOJ imali široke mo
gućnosti da ojačaju svoje redove. Pa ipak, brojno
stanje nije se povećavalo u odgovarajućoj srazmeri:
do 6. aprila 1941. Partija je imala svega 46 članova.
Istina, sa SKOJ-em je bilo drukčije - ojačao je u
svakom pogledu, naročito u Gimnaziji, Trgovačkoj
akademiji i Poljoprivrednoj školi, koja je, kao i
Tehnička, osnovana 1938. godine. Izuzimajući Gimna
ziju, u kojoj se osećao uticaj izvesnog broja ljotićevaca, u ostalim školama skojevski aktivi su imali
apsolutnu prevlast. Zato su u toku 1940. i 1941.
godine srednjoškolci bili najaktivniji deo omladine.
Njihove manifestacije, posebno izleti, s priredbama
antiratnog karaktera, bile su uvek dobro organizovane
i posećene. U oktobru 1940, za vreme štrajka gra
đevinskih radnika, oni su osetno pomogli u prikuplja
nju pomoći štrajkačima, a masovno su učestvovali
u demonstracijama povodom mučkog ubistva radnika
Nikole Špoljarića, člana štrajkačkog odbora. Takođe,
u martovskim događajima 1941. prvi su izašli na
ulice i bili najbrojniji.
Kada se aktivnost SKOJ-a pogleda u svetlosti
ustaničkih dana, zapaža se da je za odgoj i pripreme
omladinaca sa sela, sem krajnje odlučnosti i požrtvovanja, kojima se odlikovao čitav SKOJ, karakteristično
da su zrelo i konstruktivno delovali u svojoj seoskoj
sredini. Rukovodilac organizacije i član Okružnog
komiteta, student Milivoje Radosavljević, zahtevao je
od njih da organizuju omladinske grupe i kružoke
preko kojih će prenositi, delimično, ono što čuju
i saznaju u školskim aktivima. To je bila lepa pomoć
da odziv seoske omladine za Valjevski NOP odred
bude velik, a takođe da komunisti koji su morali
napustiti grad posle okupacije nadu sigurnije utočište
u selima valjevskog okruga.
Energičnoj Milici Pavlović je nova sredina potpuno
odgovarala. Cim je došla, uključila se u partijski
život i rad. Bolje se snalazila i u samoj školi, mada
su direktor i njegov zamenik bili tupoglavi ljudi vla
daj ućeg režima i njegovi žandarmi. Čak je dobila i
razredno starešinstvo u II e odeljenju. Taj susret sa
43
�odeljenjem ostao je u živom sećanju Borivoju Petroviću i Dimitriji-Diši Koljkoviću, jednom od pet članova
tadašnjeg skojevskog aktiva (svi su stupili u borbu
1941 - dvojica su ostali živi).
- U jednom sukobu - priča Koljković - koji
se pretvorio u pravu uličnu tuču »zboraši« (pripadnici
fašističke organizacije Zbor Dimitrija Ljotića) uspeli
su da se probiju do Oficirskog doma. Pripremali
su se da održe miting. Mi smo, sa razvijenom zasta
vom, probili kordon žandarma i rasturili »zboraše«.
Tom prilikom su uhapšeni i odvedeni u Sreski sud
učenici Petar Topalović i Stevan Didulica. Skojevci
i njihovi drugovi su se okupili pred Sreskim sudom
i protestovali protiv hapšenja njihovih drugova, tražeći
da ih puste. Tu se ubrzo okupio veliki broj građana.
Učenici su, tako reći, odmah oslobođeni.
Drugi dan, umesto policije, ćelu stvar je preuzeo
direktor škole. Na njegov predlog, profesorski savet
je isključio iz škole Topalovića i Didulicu. Direktor
je potom sam išao po odeljenjima, čitao naredbu
o isljučenju, grdio i pretio učenicima, nazivajući ih
razbojnicima, banditima. Dok je govorio u odeljenju
II e, sa dnevnikom ispod ruke, pored katedre, sa njim
je stajala mlada žena. Zaokupljen policijskom dužnošću,
nije se setio da je predstavi. Ona ga je mimo slu
šala, a na našu reakciju da ćemo sami izdržavati
isključene drugove, blago se nasmešila. Tek kada je
napustio učionicu, ona se predstavila kao nastavnica
srpskog jezika, naš novi razredni starešina - Milica
Pavlović. Rekla je da žali što se to dogodilo našim
drugovima, ali se raduje što smo tako složni. Ubrzo
sam saznao od Milivoja Radosavljevića da je član
KPJ, i da ćemo imati sreće što će nam ona biti
razredni starešina.
Koljković je ispričao i neke pojedinosti koje ilustruju
Radosavljevićevo mišljenje o Milici kao razrednom starešini.
Početkom 1941. godine, vlada je mešetarila i
maskirala svoje kapitulantsko lice pozivanjem velikog
broja obveznika na vojnu vežbu. Tako se desilo da
pozovu i derektora škole. Zamenjivao ga je nastav
nik Kosimenka, koji je prosto terorisao učenike. U
to vreme došao je inspektor Ministarstva prosvete
u redovnu godišnju reviziju i učenici su iskoristili
44
�taj dolazak da se žale i optuže direktorovog zamenika
zbog njegovog neljudskog odnosa prema njima.
- Inspektor je bio grub čovek - kaže Koljković
- i odbijao je sve naše zahteve, poričući istinitost
naše optužbe. Dogovorili smo se da sačekamo da
obiđe sva odeljenja, pa smo se posle četvrtog časa
složili u tome da ćemo, zbog arogantnosti ministarskog
izaslanika, imati težu situaciju. Takođe smo ocenili
da je raspoloženje učenika za štrajk sasvim povoljno
i, - pokupili smo knjige i pošli na Pećinu da se tamo
0 svemu dogovorimo.
Za vreme našeg štrajka profesorski savet je stalno
zasedao. Ja sam od Milice Pavlović, na koju sam kao
skojevac bio upućen, dobijao obaveštenja o toku svih
sednica. Bez toga, mi bismo bili obmanuti i naš
bi štrajk, verovatno, propao, a mnoge bi kaznili kao
buntovnike i kolovođe štrajka.
Kad je naša delegacija po drugi put pošla na
pregovore, Kosimenko je usmeno preneo da je tele
fonski premešten i da, sa svojom ženom, odlazi iz
Valjeva. Imajući rđavo iskustvo s njim i direktorom,
mi smo se potrudili, za svaki slučaj, da proverimo
koliko je to tačno. Posle provere, iz Vojvodine nam
je stiglo pismo u kome je stajalo da će se Kosimenko
vratiti za desetak dana, kad mi prekinemo da štrajkujemo.
Pismo sam odneo Milici da vidim šta će ona
na sve to da kaže. Ona je savetovala da izaberemo
delegaciju, s kojom ću ja, lično, poći u Beograd i
uporno tražiti prijem kod načelnika Ministarstva prosvete
da ga upoznamo čime se u školi sve služe protiv
učenika da bi zadržali nastavnika koji se prema njima
odnosi kao prema poslednjim valjevskim uličarima.
Na naše insistiranje, načelnik je napisao naredbu
sa kojom nas je upoznao pre nego smo pošli. Po
dolasku u Valjevo, o svemu sam obavestio Milicu
1 Milivoja Radosavljevića. Oni su se složili da nasta
vimo štrajk do krajnjeg ishoda sa našim zahtevima.
U štrajku su nas zatekli martovski događaji. Sa
našeg zbornog mesta, na kome smo se svakodnevno
okupljali i dogovarali, 25. marta smo se pridružili
drugovima iz Pojoprivredne škole koji su prvi izašli
na ulice da protestuju protiv pristupanja Jugoslavije
45
�Trojnom paktu, koji je potpisala izdajnička vlada
Cvetković-Maček.
Iz kazivanja preživelih skojevaca može se pret
postaviti da Milica Pavlović nije zapostavila obaveze
člana KPJ i komuniste za račun državne službe. U
školi i van nje radila je kao čovek i komunista koji
se ne miri sa postojećim stanjem stvari. Ne računajući
dve partijske ćelije, u banci i fabrici »Vistad« (Vojna
industrija Stanković A.D.), u gradu su do kapitulacije
postojale četiri gradske partijske ćelije. U drugoj, čiji
je sekretar bio Milorad-Mile Milatović, radila je Milica.
Budući da su je znali sa Univerziteta Milka Minić,
sekretar druge gradske ćelije, Sava Stanišić, Milorad
Milatović, i drugi, ona je tretirana kao čovek od
velikog poverenja. Stoga je krajem 1940. godine, kad
je Okružni komitet oiganizovao sastanak da bi se
istaknuti komunisti i članovi Komiteta upoznali s ma
terijalom i odlukama Pete zemaljske konerencije KPJ,
pozvana i Milica, iako je u to vreme bila bez ru
kovodeće funkcije u organizaciji. Uzgred, sastanku je
prisustvovala Vukica Mitrović, u svojstvu instruktora
Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju.
U istom smislu karakterističan je i drugi slučaj.
Uoči martovskih događaja u Valjevu je boravio Petar
Stambolić, kao instruktor Pokrajinskog komiteta. Po
njegovom nahođenju, trebalo je da neko obavi određeni
zadatak u Beogradu. Izabrana je Milica. Zato ona nije
bila angažovana u martovskim događajima. Međutim,
iz Pokrajinskog komiteta su je vratili 26. marta da
obavesti Stambolića da dođe u Beograd.
Sekretar Mesnog komiteta KPJ za Valjevo
U aprilskom ratu, komunisti u Valjevu su nava
ljivali, kao i u drugim gradovima, na vojne komande
i institucije da ih rasporede u jedinice da brane
otadžbinu. Partijska organizacija je, preko omladine,
zgradu osnovne škole pretvorila u bolnicu: doneti
su kreveti, posteljina i nešto najnužnijeg sanitetskog
inventara. A nekoliko žena, uglavnom intelektualki
(dr Julka Pantić, profesori Milica Pavlović i Milka
Minić, studentkinje prava Branka Ilić i Sofija Stanišić),
javile su se da budu raspoređene kao sanitetsko osoblje.
Ali nisu primljene. Tek drugi put kad su se prijavile,
46
�dobile su nekakvu objavu sa kojom su krenule prema
Užicu, gde je, navodno, trebalo izvesti odlučujući
protivudar i zaustaviti neprijatelja koji je prodro iz
Bugarske. Shvativši ubrzo da su obmanute, te su
drugarice htele krenuti prema Sarajevu da ih nije
vratio u Valjevo Miloš Minić, koji je saznao da je
izdajnička vlada u bekstvu, a vojska pred kapitu
lacijom.
U Valjevu, pošto su ostaci stare vlasti požurili
da se stave Nemcima na uslugu i izvrše njihova
naređenja, komunisti su takode žurili da ih u tome
onemoguće, pre svega, da spreče predaju oružja na
određenim punktovima. Za Okružni komitet i malo
brojnu partijsku organizaciju to je bio danonoćni
posao, bez predaha, jer je valjevski okrug obuhvatao
osam srezova: valjevski, kolubarski, podgorski, rađevski,
azbukovački, posavsko-tamnavski, kačerski i tamnavski.
U daljem toku zbivanja, zadaci Okružnog komiteta
i partijskih organizacija proizlazili su iz direktiva i
Prvomajskog proglasa Partije u kojem je rečeno,
između ostalog: »Na okup! U ovim sudbonosnim
danima potrebno je ujediniti sve snage u borbi za
opstanak. Ustrajte u borbi u koju vas poziva i koju
vodi avangarda radničke klase Komunistička partija
Jugoslavije... «
Okružni komitet je raspolagao tehnikom i znatnom
količinom hartije, tako da je mogao umnožavati pro
pagandni materijal i štampati svoje letke i proglase
koje je iziskivala novonastala situacija na njegovom
području. Radi veće sigurnosti, ona je iz grada pre
nesena u selo Bujačić, u kuću Sofije i Sava Stanišića. Tu je do 22. juna štampano i razdeljeno dosta
partijskog materijala. Iz straha da se s tehnikom ne
rizikuje, s obzirom na agresivniji odnos neprijatelja
posle napada na Sovjetski Savez, odlučeno je da se
ona prenese u selo Zabrdicu, gde ju je, u kući zem
ljoradnika Krstivoja Jankovića, montirao učitelj Bora
Jevtić. Osim učitelja Jevtića, tu su radili Milica Pavlović,
inž. Bora Atanacković i đak Vlada Atanacković. I tu
je štampano dosta propagandnog materijala, najviše
letaka kojima se stanovništvo pozivalo da ne predaje
9kupatoru ništa od vrednosti, naročito ne oružje.
Štampani su takode izvodi iz »Osnova lenjinizma«
i uputstva za idejno-vaspitni rad s novoprimljenim
47
�članovima Partije i skojevcima. Taj je materijal podeljen
sekretarima partijskih ćelija.
Razvoj događaja, Majsko savetovanje Centralnog
komiteta KPJ, razni proglasi i direktive viših partijskih
rukovodstava, kao i stanje u novostvorenim partijskim
organizacijama, zahtevali su od Okružnog komiteta da
organizuje savetovanje s rukovodećim kadrom sa svog
područja. Pošto se u gradu nije mogla naći pogodna
prostorija, organizacija i izbor mesta su povereni Dragojlu Dudiću. On je izabrao školu u selu Zlatariću,
u kojoj je radila njegova kćer Zora, kao učiteljica.
Na sastanku Komiteta, 16. juna, odlučeno je da se
savetovanje održi 21. i 22. juna. Članovi Komiteta
su bili dužni da o mestu i vremenu obaveste dele
gate i da ih prihvate.
Uoči savetovanja, u Zlatarić je došao Milorad
Milatović da se dogovori sa Zorom Dudić, koja je
u to vreme bila kandidovana za prijem u Partiju, šta
treba da uradi. Ona je pripremila prostoriju za rad
i, pod izgovorom da joj dolazi otac s nekim gostima,
zamolila svog kolegu učitelja i školskog poslužitelja
da 21. i 22. juna napuste školu. Pošto su Nemci
pravili ispade u okolna sela da bi oduzeli hranu i
stoku od seljaka, za obezbeđenje je zadužen bio
Dmitrije Koljković, onaj skojevac kojeg je Milica Pavlović slala u Beograd za vreme štrajka u Tehničkoj
školi.
Sa Milošem Minićem, instruktorom Pokrajinskog
komiteta za okrug valjevski, na savetovanju se
okupilo 20 komunista, uglavnom rukovodeći kadar
iz celog okruga. Posle dvodnevnog rada, kao naj
važnije je zaključeno da treba intenzivno nastaviti
pripreme za oružanu borbu, mada učesnici još nisu
imali vesti o fašističkom napadu na SSSR.
Očevidno, fašistička agresija na Sovjetski Savez
zatekla je valjevske komuniste u mobilnom stanju.
Odmah je naređeno da se povuku iz grada istaknuti
komunisti. U toku noći i sutradan izašli su dr Miša
Pantić, Milan Kitanović, Žikica Jovanović Španac,
Milorad Milatović, Zdravko Jovanović i dr.
U prisustvu Filipa Kljajića, člana Pokrajinskog
komiteta KPJ za Srbiju, Okružni komitet je održao
sastanak 25. juna u Valjevu, u Knez-Jovičinoj ulici,
na kome je doneta odluka o formiranju Valjevskog
NOP odreda, sa četiri čete. Na sastanku je imenovan
48
�komandni kadar. Time su izazvane personalne promene u Okružnom komitetu i partijskim organizacijama.
Za komandanta odreda imenovan je podoficir bivše
vojske Zdravko Jovanović, član KPJ od 1938. godine,
a za njegovog zamenika zemljoradnik Rajko Mihailović,
član KPJ od 1940; radnik Milosav Milosavljević,
član Partije od 1936. godine,* dotadašnji sekretar
Okružnog komiteta, imenovan je za političkog kome
sara odreda.
Na tom je sastanku rešeno, takođe, da se osnuju
Mesni komitet KPJ za Valjevo i partijsko rejonsko
rukovodstvo za srez Ljig. Tada je Milica Pavlović
imenovana za sekretara Mesnog komiteta, a samim
tim postala je i član Okružnog komiteta, koji su
sačinjavali, za izvesno vreme, osim nje, Obrad Stefanović (sekretar), Milan Kitanović, Milorad Pavlović
i Milka Minić.
Od sastanka sa Filipom Kljajićem u gradu je
gotovo sve podređeno prikupljanju oružja. Zanimljivo
je da se već na tom zadatku ispoljila bitna parti
zanska odlika - da ljudi mogu i nemoguće, zahvalju
jući hrabrosti i neviđenoj snalažljivosti. Tako je početkom
jula izvedena jedna od najsmelijih akcija u prikupljanju,
bolje reći, u otimanju oružja. Akcija je izvedena
po uputstvu stolarskog radnika Živomira Jeremića Mo
delara, koji je 25. juna, prilikom reorganizacije par
tijskih rukovodstava, izabran za sekretara Mesnog ko
miteta SKOJ-a za Valjevo. On je naručio seljačka
kola iz sela Klinaca, koja su doveli Živorad Gajić
i Milorad Dudić. Kod kafane »Mostar« on ih je sačekao
i s njima produžio na brdo Krušik, sa kojeg su se
spustili u jarak, blizu ograde fabrike »Vistad«. Tu
su već bili Mile Bjelica, Drago Grujičić, Grozdan
Gajić, Radenko Gavrić i Jordan Radoičić. Momci
su kroz razvaljenu ogradu upali i munjevito izneli
iz jednog magacina 12 sanduka ručnih i sanduk
avionskih bombi. Za to vreme, svršeni učenik Po
ljoprivredne škole Milivoje Bjelica, član Mesnog komiteta
SKOJ-a, ostao je na straži, sa zapetom puškom, da
ubije nemačkog stražara ako se slučajno približi dok
oni obave posao. Srećom, niko se nije pojavio Nemci još nisu znali u čiju su zemlju ušli.
S natovarenim kolima, »vlasnici« koji su ih doveli
hladnokrvno su prošli kroz grad i stigli do sela
Milica Pavlović Dara
49
�Đurđevac, gde je sanduke s bombama preuzela Kolubarska četa Dragoj la Dudića.
Plima opštenarodnog ustanka
Kad je u valjevskom okrugu počeo ustanak onom
čuvenom oružanom akcijom Žikice Jovanovića Španca,
opet je, po nalogu partijskog rukovodstva, izvestan
broj komunista morao da napusti grad. Mesni ko
mitet je ostao sa svega 19 članova Partije i 23 sko
jevca, a našao se pred mnogobrojnim zadacima i u
najtežoj situaciji. Pre svega, trebalo je svakodnevno,
ponekad i po dva puta, obaveštavati Okružni komitet
i štab Odreda o događajima i situaciji u gradu.
Takođe, za njihov račun, morala se neprekidno držati
veza sa Pokrajinskim komitetom u Beogradu. A kre
tanje po gradu je, i bez policijskog časa, bilo jako
otežano. Nije se samo Gestapo dao u potragu za
komunistima nego i domaći izrod, koji je, može
se reći, bio opasniji i nesnošljiviji utoliko što je
poznavao prilike i ljude u gradu.
Milica Pavlović se nije štedela, niti, pak, stra
hovala na dužnosti sekretara Mesnog komiteta. Ona
je znala realno da proceni šta i koliko može postići
sa svega tri člana Komiteta u tako složenoj situaciji.
Zato je logično što je zahtevala da se on poveća.
i, polovinom jula, povećan je sa dva člana. Tada
je svaki član Komiteta dobio posebno zaduženje.
Milica je ostala i dalje sekretar, tehničar Rata Vasiljević je imao, kao glavni zadatak, angažovanje ko
munista i simpatizera u fabrici »Vistad«, profesor
Neda Oklopdžija zadužena je za održavanje veze s
Pokrajinskim komitetom u Beogradu, Milorad Pavlović
za rad SKOJ-a, a Milivoje Bjelica i inženjer agro
nomije Bora Atanacković bili su, u izvesnom smislu,
»slobodnjaci«.
Posle 7. jula, u mnoštvu zadataka i obaveza
koji su stajali pred reorganizovanim Mesnim komite
tom, neki su iziskivali svakodnevnu potpunu angažovanost Tako, na primer, osim nabavljanja oružja,
trebalo je organizovati pomoć u ishrani boraca u
Odredu da ne bi sasvim zavisili od sela; dalje, oku
patoru je i u gradu trebalo staviti do znanja da
ustanički plamen iz Bele Crkve nije slučajnost ili
50
�delo »komitske družine«, već početak borbe organizovanih snaga koje će istrajati do pobede.
Što se tiče domaćih izdajnika, upravo onog
društvenog taloga koji se u gradu nudio okupatoru
špijunskim uslugama, prostituisanjem i sličnim izmećarenjem, njih je što pre trebalo zastrašiti, u prvom
redu likvidacijom onih najaktivnijih. I ne kao poslednje, štab Odreda je zahtevao da se svakodnevno obaveštava o neprijatelju, rasporedu i kretanju njegovih
snaga, rasporedu i vrsti oružja kojim raspolaže, po
sebno o raspoloženju vojnika. (Ne verujući da je
nacionalsocijalizam prihvaćen u Nemačkoj onako kako
se to videlo tokom rata, pretpostavljalo se da će se
raspoloženje nemačkih vojnika promeniti s napadom
»na prvu zemlju socijalizma«. Zato su u Valjevu,
kao i u celoj Srbiji, skojevci ubacivali u kasarne
i među nemačke vojnike letke na nemačkom jeziku,
koji su štampani u Beogradu, nadajući se, uzalud (!)
da će se mnogi pokolebati i dezertirati iz zahuktale
vojničke mašine koja je do tada lako dolazila do
pobeda.)
Razume se, Mesni komitet, s malobrojnim ljudstvom
koje mu je stajalo na raspolaganju, nije mogao ostva
riti tako brojne i delikatne zadatke bez pomoći spolja.
Ali mnogo je toga u gradu preduzeto i postignuto
sopstvenim snagama. Obaveštajnu službu Komitet je
obavljao tako što je grad podelio na pet rejona,
odredivši za svaki rejon člana Partije ili pouzdanog
skojevca koji je na dobijenom području organizovao
obaveštavanje. Prikupljene podatke sabirao je radnik
Ljubomir Petrović Mingej, član Mesnog komiteta
SKOJ-a i slao ih za Odred.
Od diverzantskih akcija najznačajnija je izvedena
u »Vistadu« za koji je bio zadužen Rata Vasiljević.
Kad se ukazala povoljna prilika, on je angažovao
14 drugova koji su radili u fabrici da, tobože, posle
završenog posla očiste mašine. Pošto su već imali
pripremljen pesak, oni su ih njime brzo »podmazali«,
a onda ih pustili da rade, tako da su potpuno onespo
sobljene za proizvodnju. Ta je diverzija imala na
ročito moralni efekat jer se o njoj naveliko pričalo
u gradu, s različitim dodacima i preuveličavanjem,
kako j to običaj u takvim slučajevima. Doduše,
ona je imala i svoju cenu: 14 aktera su morali otići
51
�iz fabrike u Odred. Na žalost, ne i njen organizator
Rata Vasiljević.
Što se tiče obračuna s neprijateljem, drugovi iz
grada su u tome najviše zavisili od pomoći iz Odreda.
Te akcije bilo je lakše izvesti kad je trebalo likvi
dirati neku postaju na periferiji ili u neposrednoj
blizini grada. U selu Dračin, na primer, pošto su
pribavili podatke o brojnom stanju i naoružanju
žandarmerijske stanice, drugovi su pozvali borce Kolubarske čete koji su 12. jula uhvatili i razoružali
5 žandarma. Dvojica su im pobegli, sa predsednikom
opštine, koji se toliko kompromitovao kao kolaboracio
nista da je morao noćiti u žandarmerijskoj stanici.
Ponovo se vratio u selo kad su mu dali pojačanje
od 25 dobro naoružanih žandarma. (U julu i avgustu
partizani su zarobljene žanadarme puštali da pođu
kućama, uz obećanje da se neće vratiti u službu.)
Mnogo je teže bilo u gradu naći i uništiti po
jedinačno ljude koji su se, bez dvoumljenja, stavili
u službu Nemaca. Ali, s velikim rizikom i sa hrabrošću koja se često graničila s drskošću, u toku jula
i avgusta ubijeno je ili ihvaćeno i osuđeno 8 nemačkih
fašista i 20 ljotićevaca. O kakvom je riziku i hrabrosti
reč može se zaključiti iz sledećeg primera.
Marko Cvijović i njegova sestra Nadežda bili
su bezobzirni dok su služili nemačku policiju. Da
bi bili »vredniji« i uslužniji od drugih, prokazivali
su ne samo komuniste i skojevce, ako su im udarili
na trag, nego i patriotski raspoložene građane. Na
dežda je još »ukomunila« svoju ličnu imovinu s
jednim višim nemačkim oficirom. Da bi se onemogućio
Marko i njemu slični, Milica je tražila pomoć od
Okružnog komiteta i štaba odreda Komanda Kolubarske čete, koja je tada već prerasla u bataljon,
primila je na sebe da likvidira Cvijoviće, s tim da
Mesni komitet tačno utvrdi kad su oni kod kuće
i da u to vreme prihvati i dovede do njih naoružane
borce. Tu je ulogu preuzeo član Komiteta Bora
Atanacković - uveo je u grad Srećka Milićevića,
Mihaila Đorđevića i Nikolu Varagića. Pošto je provereno da je kuća Cvijovića bez nemačke straže i
da su njih dvoje kod kuće, partizani su upali unutra.
Marko i njegova sestra su bili iznenađeni. Izbezum
ljene, partizani su ih bez reči izveli iz kuće. Napolju
su čekali članovi Partije i SKOJ-a da bi ih, zajedno
52
�s partizanskom trojkom, izveli iz grada ranije proverenim putem.
U selu Robaje, gde se nalazio štab Kolubarskog
bataljona, završila se, konačno, izdaja Marka Cvijovića i njegove sestre.
Mesni komiteti Partije i SKOJ-a su organizovali
niz uspešnih akcija i veoma dobro obavljali postavljene
zadatke. Ali nije sve išlo glatko i bez velikog za
laganja i dobrog promišljanja, kako bi se moglo
pretpostaviti ceneći akcije o kojima je bila reč. I
najmanja neopreznost, kao što se može zaključiti po
oktobarskim provalama, krvavo se svetila ne samo
pojedincima nego i ćelom pokretu. Reklo bi se da
su ljudi bili previše opterećeni obavezama, tako da
nisu mislili o sebi i ličnoj bezbednosti i opstanku.
A nije isključeno da su se, zaneti uspesima, opustili,
potcenili neprijatelja i zaboravili na najvažniji preduslov
svoga delovanja - na konspiraciju! Neprijatelj je trpeo
gubitke i doživljavao neuspehe, ali se i organizovao.
Angažovao je čete agenata da tragaju i njuškaju i dan
i noć za svakim na koga se posumnja da je u ma
kakvoj vezi s narodnooslobodilačkim pokretom. I
čudno je da su na to zaboravili odmereni inž. Bora
Alanacković i Milica Pavlović, snalažljivi i, čak za
zloglasnu beogradsku policiju, neuhvatljivi borci iz
jedinstvenog studentskog pokreta. U kakvu su situaciju
sebe doveli članovi partijskih rukovodstava lepo je
osvedočeno kraćim poglavljem u obimnom mono
grafskom delu »Valjevo - grad ustanika«. U celini,
ono glasi:
»Sastanak Mesnog komiteta je bio zakazan za
6. X 1941. godine u 17.30 časova u kući inž. Bore
Aianackovića. U istoj kući pre ovog sastanka održan
je sastanak aktiva SKOJ-a, koji je duže trajao no
što je bilo predviđeno; zbog ovoga, sastanak MK je
bio kratak, informativan, sa primanjem određenih di
rektiva, posle čega su se članovi razišli. Međutim,
održavanje ova dva sastanka u isto vreme i u istoj
kući predstavljalo je krajnju neobazrivost članova Mesnog
komiteta, jer je ulazak više lica u isto vreme u dvorište
Bore Aianackovića skrenuo pažnju nekim agentima.
Milica Nožica je bila praćena od jednog agenta kada
je išla na sastanak aktiva SKOJ-a, te je ovaj počeo
posle nje da prati sve koji su ulazili i izlazili iz
kuće Bore Atanackovića. Istoga dana, posle policijskog
53
�časa kuća Bore Atanackovića je blokirana i izvršen
je pretres. Bora je uhapšen sa ženom i troje dece.
On na saslušanju nije hteo da prijavi nikoga, pod
vlačio je da je kuća u velikom dvorištu koje vezuje
dve ulice te ljudi prolaze preko dvorišta skraćujući
tako put iz jedne u drugu ulicu. On je jedino rekao
da je toga dana bio kod njega Cvetko Jovanović te
je tako i Cvetko uhapšen iste noći.
U ovo vreme u Valjevu je bilo stvoreno neko
liko punktova za prihvatanje kurira i održavanje veze
sa štabom Valjevskog odreda Najglavnije punktove
su predstavljali stanovi Rate Vasiljevića, Milorada Pavlovića, ing. Bore Atanackovića (svi stanovi članova
MK! - prim. D. B.). Nešto pre hapšenja Bore Ata
nackovića, neko je prijavio iz fabrike »Vistad« Gestapou da Rata Vasiljević sarađuje sa partizanima i
održava veze sa štabom VPO. Na osnovu ovoga
gestapovci su iznenada upali u stan Rate Vasiljevića
i tu zatekli jednog kurira iz Kolubarskog bataljona.
Kod kurira su našli dosta letaka i propagandnog ma
terijala, a u stanu i nešto oružja, odela i sanitetskog
materijala što je bilo spremljeno za Odred. Rata i
kurir su odmah uhapšeni.
Posle hapšenja Rate Vasiljevića, provaljen je Milorad
Pavlović, sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a. Do ove
provale je došlo zato što je prilikom rasturanja le
taka po gradu uhvaćen jedan omladinac, član SKOJ-a,
koji je pri saslušanju odao da mu je letke dao Mi
lorad Pavlović. Jedan gestapovac je došao u stan
Milorada Pavlovića da ga liši slobode. Kad je gesta
povac ušao, Milorad mu je bacio mantil na glavu
i počeo da ga bije. Pošto je uspeo da onemogući
gestapovca i u stanu zapali materijal koji je imao,
izleteo je napolje i počeo da beži. U bekstvu je
naleteo na jednog žandarma koji ga je uhvatio i uz
pomoć nekoliko žandarma uhapsio.
Milorad Pavlović, Rata Vasiljević i inž. Bora Atanacković su imali pred neprijateljem odlično držanje.
I pored najvećih muka, nisu nikoga odali niti su
što kazali o radu Mesnog komiteta, SKOJ-a i partijskih
ćelija u gradu. Međutim, Cvetko Jovanović je imao
loše držanje. Iako nije nikoga odao obavezao se gesta
povcima da će voditi borbu protiv komunista, te je
tako iz zatvora pušten uz obavezu da okupatoru po
54
�maže u hvatanju komunista. Posle ovoga Cvetko je
upućen na prinudan rad na valjevski aerodrom3
.
Usled nedostatka dokaza a i zbog intervencije gra
đana, pušten je 10. oktobra inž. Bora Atanacković,
bez prava udaljavanja iz Valjeva i uz obavezu pri
javljivanja nemačkoj komandanturi dva puta nedeljno.
Rata Vasiljević i Molorad Pavlović su ostali u
zatvoru i sa prvom grupom talaca, od 50 lica, 20.
oktobra 1941. godine su streljani u krugu preduzeća
»Vistad« - današnji »Krušik«.
Zbog ranjavanja jednog nemačkog vojnika 21.
oktobra 1941, na putu prema Užicu, 31. bataljon
724. nemačkog pešadijskog puka streljao je šest talaca
u Valjevu dana 22. oktobra.
Istoga dana gradsko poglavarstvo je izdalo saopštenje: » . . . na temelju objave od 20. X 1941. Stojićevlć
Vladeta, Valjevo, Birčaninova streljan je danas kao taoc,
pošto je bio ranjen jedan nemački vojnik«.
Opasnost od hapšenja u ovom momentu pretila je
kako novom rukovodstvu SKOJ-a tako i članovima
Okružnog i Mesnog komiteta. Pošto je okupator u
Valjevu otpočeo sa streljanjima kao merom odmazde,
to je i sama provala dovodila u pitanje živote mno
gih članova Partije. Zbog svega ovoga rešeno je da
Vera Valjarević, Milica Pavlović Mika, Ljubomir Petrović Mingej, inž. Bora Atanacković i Milica Nožica
napuste Valjevo. Tako je u gradu od 12 članova
Mesne organizacije ostao samo Mile Bjelica sa još
2-3 člana Partije i SKOJ-a koji nisu bili kompromitovani.
Greška je što su svi članovi povučeni iz grada,
ali Okružni komitet i instruktor Pokrajinskog komiteta
su hteli da sačuvaju kadrove i precenili su opasnost
po njih, jer je bila u pitanju provala pošto nijedan
od uhapšenih drugova nije nikoga odao. Ova greška
stvara kasnije mnogo teškoća Okružnom komitetu u
obnovi partijskog rada u Valjevu«.4
> Cvetko kasnije nije samo odavao drugove, vcc je i pomagao okupatora. /bog
čega je isključen i/ KPJ
4 Grupa autora: »Valjevo
grad ustanika«, izdanje »Kulture«, Beograd
1967. godine.
55
�Teške posledice četničke izdaje
Možda se nigde tako očigledno kao na valjevskom
području ne reflektuje činjenica da partizanske snage
nisu mogle uspešno delovati bez jake partijske organi
zacije u njihovoj pozadini, tj. na neoslobođenoj i delovima oslobođene teritorije. U Valjevskom odredu
mnogo se brže i bolje učvršćivala i povećavala partijska
organizacija nego u samom Valjevu i ostalim delovima okruga. To je razumljivo. Iz grada i sa neoslo
bođene teritorije bili su neophodni odlasci partijskog
kadra u Odred i radi organizovanja narodne vlasti
na oslobođenoj teritoriji, ili, najčešće, usled opasnosti
od provale. Jednostavno, partijski život nije imao nor
malan i kontinuiran tok (kandidatski staž se odlagao
u nedogled, silom okolnosti, sastanci se nisu redovno
zakazivali i t.sl.). A mnoge započete akcije su osta
jale nedovršene ili bez željenog učinka. Uporedo sa
tekućim zadacima, na primer, Mesni komitet je uspeo
da organizuje Narodnooslobodilački odbor u gradu,
mada je to bilo skopčano sa mnogim teškoćama.
Najteže je bilo naći ličnosti koje će pristati da prime
takvu dužnost koja ne nudi fotelju, već preti smrću,
i na koje će pristati i Okružni komitet. Kad je Mi
lica podnela Komitetu listu odbornika, Komitet je ocenio da je to trenutno najbolji mogući izbor. Za
sekretara odbora je bio određen Bora Atanacković,
koji je izradio predlog statuta. Ali ni 24 časa nisu
protekla od prvog sastanka (5. oktobra) na kome se
odbor konstituisao, a njegovi su zaključci paralisani
oktobarskom provalom. Sutradan, 6. oktobra, uhapšen
je sekretar odbora pa zatim i onaj tehničar iz »Vistada«,
Rata Vasiljević. A onda je usledila odluka instruktora
Pokrajinskog komiteta Miloša Minića da izađe na
oslobođenu teritoriju Milica Pavlović, sa članovima
Partije i skojevcima, jer se pretpostavljalo da svi mogu
biti zahvaćeni provalom. U gradu su ostala samo dva
člana Partije.
Prirodno, u takvim ili sličnim situacijama, tre
balo je počinjati iznova. U Odredu je drukčije - u
njemu je bio koncentrisan najbolji partijski kadar. On
se normalno razvijao, pojedine njegove čete su brzo
prerasle u bataljone. Već u septembru, posle oslo
bođenja Krupnja, gde je zadobijen veliki plen u
oružju i municiji, oni su bili kadri da opkole i uspešno
56
�Kuća Lelekovića u B. Po , i kraj Vaijeva, u kojoj su boravili
gde se Milica krila jedno vreme
članovi OK KPJ Valjevo
�drže u blokadi snage nemačke 704. divizije koje
su se zatekle u Valjevu. Ta bi blokada imala znatno
veći uspeh da se bolje čuvala vojna tajna i da je
u gradu postojala jača partijska organizacija. Istina,
već u septembru su se osetili simptomi četničke izdaje
i da od saradnje s četnicima neće biti ništa. Stoga
nije čudno da su Nemci u Valjevu tražili pomoć
pre nego što su bili blokirani. Oni su u septembru
uzalud pokušavali da se probiju iz grada. U dva puta,
18. i 25. septembra, pa 6. oktobra, upotrebili su
jake snage, s podrškom artiljerije i tenkova. Kako
se vidi iz »Dnevnika« Dragojla Dudića, koji se ubraja
među najbolja svedočanstva iz NOR-a, partizani su se
održali na položajima i naneli prilikom svakog napada
Nemcima osetne gubitke.
Zanimljivo je kako je nemački zapovednik Turner, kome je bila poverena organizacija civilne vlasti,
ocenio tadašnje događaje u Srbiji: »Pokušavali smo
svim sredstvima, nagovarali smo, govorili, pretili, ali
ništa ne pomaže. Ne verujemo da je mogućno nešto
da postignemo na račun autoriteta u ovoj zemlji.
U ovoj zemlji narod ne poznaje autoritet. Svi naši
pokušaji da se narod kanalizuje u jednom konstruktiv
nom pravcu i odvoji od komunista - propali s u . . .
Pozicije partizana u šumama su takve de je, tako
reći, nemoguće pogoditi ih u srce. . . Dobija se utisak
da ni vesti o kapitulaciji SSSR ne bi dovele do ka
pitulacije ovih bandita, koji su žilavi kao đavoli. Osim
toga, njihova organaizacija je izvrsna. Ona bi mogla
biti klasičan primer najbolje tajne organizacije. Mnogi
bi mogli da od njih uče, pa čak i Poljaci koji su
dosta vešti takvoj borbi«.
Snagu ustaničkog pokreta i njegovu početnu aktiv
nost, ilustruju, takođe, izveštaji sreskih načelnika u
valjevskom oknigu. Sreski načelnik Valjeva, na primer,
ovako je video organizovanje ustanika i prve akcije:
»Javna bezbednost u srezu valjevskom od momenta
kada je Nemačka objavila rat Rusiji je prilično ugro
žena. Komunisti bezobzirno nasrću na državne objekte
i žandarmerijske organe. U početku ih je bilo vrlo
malo, ali posle kratkog vremena uspeli su da privuku
veći broj omladine. . . Komunistička akcija je sve žešća
i sve više ugrožava mir. Kreću se u velikim masama,
u grupama od 80-150 ljudi. . . Isto tako, pojedina
oružana lica obilaze vršalice, cepaju knjige koje su
58
�dužni voditi vlasnici vršalica. Komunisti su rasturili
i dezorganizovali sve opštinske uprave.«
Nemci su blokadu načeli ubacivanjem pojačanja
spolja. U Valjevo je prodro 21. septembra 125. pešadijski puk, ojačan jednim artiljerijskim divizionom
i vodom tenkova; zatim je i nemačkoj 718. diviziji
naređeno da, zajedno sa ustaško-domobranskim je
dinicama, pređu Drinu i pomognu blokiranim snagama
704. divizije. No, za ustanak u valjevskom okrugu
bila je od svega kobnija izdaja četnika. Valjevski odred
je, pod pritiskom velikog broja novodošlih neprija
teljskih jedinica, morao da odstupi od Valjeva i na
pusti deo oslobođene teritorije. Šaljući u napuštena
sela svoje članove da očuvaju ustaničko raspoloženje
i duh naroda, Okružni komitet je savetovao da oni
»još ne saopštavaju situaciju sa četnicima«. Takav
stav i odnos prema četnicima zadržao se i kad su
poveli otvorenu borbu s partizanskim snagama u
Sumadiji, i kad je jedan od nemačkih propagandista
napisao u Nedićevom »Vremenu«: »Nemački okupatori
realno su očekivali da će sukob partizana i četnika
olakšati njihovu kontrarevolucionamu akciju«. Četnici
su takav stav partizanskog rukovodstva iskoristili da
mučki i na prevaru pohvataju znatan broj partijskih
radnika, članova Okružnog komiteta i već osnovanih
narodnooslobodilačkih odbora. Između ostalih, uhvaćeni
su članovi Okružnog komiteta Živorad Gajić i Milovan
Radojević, članovi Okružnog komiteta SKOJ-a Vera
Vajarević i Milivoje Bjelica, i član Mesnog komiteta
inž. Bora Atanacković. Svi su oni predati četničkom
sudu u Brajićima, koji je po zlu ušao u istoriju, ili
Nemcima u Valjevu, koji su ih 27. novembra streIjali na Krušiku.
Posle pada Užica i povlačenja Vrhovnog štaba
sa glavninom partizanskih snaga u Sandžak, u va
ljevskom okrugu, čiji se Odred našao u predelu užički
put - Maljen, naišli su veoma teški ratni dani. Nastu
pajući kao kaznena ekspedicija, Nemci su sa te teri
torije masovno streljali i odvodili i nedužno stanovništvo
u sabirne logore. A preostali delovi Odreda, usled
četničke izdaje i nemačke premoći, morali su da se
povlače s glavninom partizanskih snaga. Za vreme povla
čenja, Milica se, s nekoliko političkih radnika, našla
u koloni ranjenika, koju je predvodio sanitetski major
dr Dimitrije Pitović. Doktor je zaustavio kolonu u
59
�hotelu na Divčibarama da bi se videlo kuda će
i kako će dalje krenuti. Tu ih je opkolila veća grupa
četnika, koji su, sad već otvoreno, napadali i zarob
ljavali partizane da bi ih predali Nemcima. Budući
da su ranjenici i ljudstvo koje ih je pratilo bili bez
oružja kojim bi se mogli suprostaviti četnicima, dr
Pitović je predložio da pokušaju pregovorima sprečiti
četnike u njihovoj nameri. On je, sa Milicom i Sretenom Čitakovićem, članovima Okružnog komiteta,
apelovao i uticao, u ime lekarske etike, na četničkog
starešinu da im omogući da produže put s ranje
nicima, da ne bi pali u nemačko zarobljeništvo. Valjda
zato što u tom trenutku nije imao uputstvo kako će
postupiti s ranjenicima (i neboračkim stanovništvom
koje je na strani partizana), četnik je naredio da
njegovi »ratnici« ništa ne preduzimaju, i oni su krenuli
u pravcu Maljena, a ranjenička kolona se u sumrak
prebacila preko užičkog puta, prema Radanovcima,
na kome su partizani ulagali poslednje napore da
zadrže nadiranje nemačkih snaga.
Posle izlaska na oslobođenu teritoriju i za vreme
neprijateljske ofanzive delovanje Okružnog komiteta i
ostalih komunista koji su izašli iz grada ograničavalo
se, uglavnom, na Odred i teritoriju na kojoj su se
kretale njegove jedinice. Međutim, osipanje ljudstva
i kolebanje seljačkih masa uzimalo je maha, naro
čito kad je Odred počeo da se povlači sa matične
teritorije. Tada je, u mnogim slučajevima, i živa reč
komunista bila prilično nemoćna.
Milica je sa partizanskim jedinicama prispela u
Sandžak. Međutim, po odluci Vrhovnog štaba, ona
se s Kolubarskom četom i grupom političkih radnika
vraća na svoj teren, u valjevski i kolubarski kraj. U
Radoinji su prenoćili i izjutra krenuli na put. Kako
je most na reci Uvcu bio miniran, išli su nizvodno
dok nisu pronašli plićak da pređu na desnu obalu.
Odmah po prelasku reke, sukobili su se sa nekoliko
stotina četnika. Posle žestoke borbe, četnici su se
razbežali, a partizanska kolona je produžila marš
pored Zlatibora, preko sela Šljivovice.
Nedaleko od Drine, izbegli su sukob sa Nemcima
i ljotićevcima i uputili se, preko Šargana, na pla
ninu Taru. Prenoćili su u Dečijem domu, na Ka
luđerskim Barama. Tu su našli pune kazane spremljene
hrane za četnike, koji su glavom bez obzira, ispred
60
�nekoga pobegli. U Kaluđerskim Barama su se zadržali
dva dana. Milica je odatle, s grupom partizana, kre
nula prema Medvedniku, gde su se nalazili borci
Kolubarskog bataljona i štab Valjevskog partizanskog
odreda.
S gubitkom slobodne teritorije, prekinute su sve
veze s jedinicama koje su prešle u Sandžak. U
zapadnoj Srbiji, osim Radevskog bataljona, zadržale su
se jedinice Valjevskog partizanskog odreda, Kolubarski
bataljon, pod komandom Žikice Jovanovića Španca,
Mačvanski partizanski odred i Tamnavski bataljon. One
su morale da vode svakodnevne žestoke borbe s
Nemcima, četnicima i Ijotićevcima. Njihova je slobodna
teritorija bila od čela do začelja kolone. Izbegavajući
frontalne sukobe sa brojno nadmoćnijim neprijateljem,
morale su stalno da se kreću, a sa njima su se
kretali i politički radnici da ne bi bili pohvatani.
Nemačke jedinice, koje su za vreme ofanzive
nastupale kao kaznena ekspedicija, a potom četnici i
pripadnici Nedićeve Nacionalne straže počinili su na
bivšoj slobodnoj teritoriji, posebno u neposrednoj
okolini Valjeva, nečuvena zverstva nad nedužnim sta
novništvom, šireći u isto vreme vesti da su partizani
uništeni, da ih više nigde nema.
Seosko stanovništvo je toliko bilo zaplašeno da
se ilegalac-partijski radnik nije smeo usuditi da zakuca
ni na vrata onih za koje je znao da su prijatelji,
da nisu izdali pokret Takve su mnoge oči vrebale
da ih prijave četnicima ili nedićevcima, koji su se
utrkivali ko će ih više poslati u Valjevo, odnosno
u šabački ili banjički logor, gde su se streljanja u to
vreme iskazivala trocifrenim brojevima. Situacija se
pogoršavala sa saznanjem ’ da partizani nisu uništeni
i da partijski radnici nalaze utočišta u selima valjevskog
okruga, pa i u samom Valjevu. Teror i oblici zastra
šivanja su se umnožavali. Uobičajenim batinama, sa
obaveznim novčanim kaznama koje su primenjivale
nemačke i četničke komande, i prinudnim radom,
na koji je Nedićeva »vlada nacionalnog spasa« upući
vala pohapšene, nije se postiglo ono što su izdajnici
želeli, kao što ni Nemci nisu bili zadovoljni učinkom
streljanja, ma koliko da je bilo masovno. Zato su
naredili da se osuđeni na smrt vešaju na trgovima,
u prisustvu građana. A kad je Stevan Filipović ispod
vešala održao govor kojim je zbunio okupatorske voj-
61
�Hrabra ilegalka Milica Pavlović Dara, preobučena u nošnju seljanke,
da bi se bezbednije kretala i izvršavala mnoge zadatke
nike i domaće izdajnike, okružni načelnik je službeno
molio da se osuđeni vešaju tajno, »a ne javno, jer
bi javna vešanja više štete nanela nego koristi«.
U situaciji kakva je nastala posle povlačenja glav
nine partizanskih snaga iz Srbije, partijskim radnicima
u zapadnoj Srbiji nije preostalo ništa drugo nego
da udvostruče napore da bi zadržali sudbinu ustanka
u svojim rukama. Prirodno, Okružni komitet Valjeva,
sa instruktorom Pokrajinskog komiteta Milošem Minićem, nije se kolebao: zajedno sa političkim i vojnim
mkovodiocima Valjevskog odreda, analizirali su 1.
decembra novonastalu situaciju i doneli određene
zaključke. Na sastanku je ocenjeno da treba hitno,
već 4. decembra, održati savetovanje na kome će se
detaljno razmotriti situacija i postaviti odgovarajući
zadaci. Na tom su savetovanju, u selu Dragodolu,
bili rukovodioci Valjevskog i Mačvanskog odreda i
Tamnavskog bataljona, članovi okružnih komiteta KPJ
62
�Valjeva i Šapca i komandiri i komesari obližnjih
jedinica, ukupno oko 40 vojnih i političkih rukovo
dilaca. Služeći se procenom i zaključcima sa prethod
nog sastanka, Miloš Minić je podneo referat na ovom
skupu, podvlačeći naročito težinu stanja izazvanog
neprijateljskom ofanzivom i četničkom kontrarevolu
cijom. Na osnovu njegovog referata i diskusije, od
lučeno je da se stvaraju manji partizanski odredi
od 150 do 200 boraca, s tim da njihove partijske
organizacije pojačaju političko-propagandni rad među
borcima i na teritorijama preko kojih će se kretati.
Iako je četnička izdaja, sa svim posledicama, bila
očigledna, zauzet je stav da se treba uzdržati od
bratoubilačkih obračuna, gde god je mogućno, i po
zivati u borbu borce-dobrovoljce s parolom: Za hleb
i sloboda
Pošto je prestala da izlazi užička »Borba«, ocenjeno je da se njena agitacionopropagandna uloga mora
nadomestiti štampanjem što većeg broja vesti, letaka
i drugog materijala. Uporedo s tim, Okružni komitet
je pokrenuo i list »Partizan«, na kome je i Milica
radila, s Radovanom Vukovićem, jednim od onih ko
munista koji su kroz prokopani kanal pobegli iz
mitrovačke robijašnice. U tom listu, sem informacija
o tekućim događajima, objavljen je niz članaka teo
rijskog karaktera.
Obilje i složenost zadataka pred kojima se našao
Okružni komitet nalagali su neodložnu popunu nje
govog sastava. Savetovanju u Dragodolu nisu prisustvo
vala četiri njegova člana: sekretar Obrad Stevanović
je odstupio sa partizanskim snagama prema Užicu,
gde je i poginuo, Živorada Gajića i Milovana Radojevića su početkom novembra uhvatili četnici i
predali ih Nemcima u Valjevu, a Milica Pavlović se
još nije bila vratila iz Sandžaka. Sada je izabran Milan
Kitanović za sekretara, a za članove Milica Pavlović,
Sreten Čitaković, Milka Minić i Ljubomir Petrović
Mingej. Milica je od tada imala legalno (partizansko)
ime - Dara. Sa odlukama i zaključcima sa ovog i
narednog savetovanja upoznala se kasnije, po dolasku
na valjevsko područje.
Nekoliko dana posle savetovanja u Dragodolu,
došao je Mirko Tomić Seljak, član Pokrajinskog ko
miteta, sa direktivom i širokim ovlašćenjima Central
nog komiteta KPJ, što je Okružni komitet obavezalo
�da održi novi sastanak, sredinom decembra, mada su
zaključci doneseni na prethodnim sastancima, kako se
pokazalo, bili saglasni sa direktivom Centralnog komiteta
i pismom Pokrajinskog komiteta »O radu partijskih
organizacija u partizanskim odredima«, koje je u
međuvremenu prispelo. Na novom sastanku, u selu
Brezovicama, odlučeno je da se formiraju partijska
povereništva za srezove valjevski, kolubarski i podgorski, s ciljem da se brže oživi partijski rad,
prvenstveno na onim područjima sa kojih su dob
ro poznati članovi Partije povučeni u jednice
ili su pohapšeni za vreme neprijateljske ofanzive.
Izabranim poverenicima je preporučeno da pođu na
određena područja bez oružja i da se, po mogućnosti,
legalizuju. U duhu preporuke Centralnog komiteta,
rečeno im je, takođe, da četnike Draže Mihailovića
treba politički neutralisati, što znači da političkim
radom treba onemogućavati njihovo kontrarevolucionamo delovanje i uticaj u narodu. Pri tom je pozitivno
ocenjen postupak Valjevskog i Podrinskog odreda,
koji su, nekoliko dana ranije, pustili četnike kapetana
Račića da nesmetano prođu za Bosnu, iako su ga
mogli napasti i, eventualno, uništiti.
U diskusiji je ukazano na obavezu da se izbegne
bratoubilačka borba, da se zavedeni seljaci na svaki
način pokušaju odvojiti od četničkih komandi i starešina.
Kad se povela reč o daljim dejstvima partizanskih
odreda, naglašeno je da se striktno primenjuje gerilski
način borbe, zapravo, da se sa frontalnog načina
ratovanja pređe na gerilski. Kao i na prethodnom
savetovanju u Dragodolu, konstatovano je da na
teritoriji Posavine i Mačve postoje povoljniji uslovi
za omasovljavanje narodnooslobodilačkog pokreta, pa tu
teritoriju treba »pokriti« manjim, pokretljivijim jedini
cama radi proširenja slobodne teritorije i jačanja
partizanskog uticaja na širem području. Zbog toga je
preporučeno da se dejstva Podrinskog i Valjevskog
odreda i Tamnavskog bataljona što više međusobno
povezuju.
Ubrzo se pokazalo da je mnogo toga što je
zaključeno na sastancima i savetovanjima u decembru
gotovo neizvodljivo budući da je neprijatelj, i posle
ofanzive, zadržao na valjevskoj teritoriji ogromne snage, s
ciljem da iskoreni teškoće tada već oslabljenog oslo
bodilačkog pokreta. No to ne znači da je Okružni
64
�komitet Valjeva odustao i oglušio se o uputstva i
zahteve viših rukovodstava. Osmog januara on je
dobio pismo od Centralnog komiteta KPJ iz Bosne
kojim se od njega traži da uspostavi stalnu ve
zu sa sekretarom Pokrajinskog komiteta u Beogradu
i da se čvršće poveže sa partijskim rukovodstvima
u ostalim gradovima Srbije. U pismu je poručeno
i to da se Komitet i instruktor Pokrajinskog komiteta
o svemu konsultuju sa Mirkom Tomićem, koji je
uskoro uspeo da uspostavi vezu sa sekretarom Pokrajin
skog komiteta.
Na putevima ilegale
Na sastanku Komiteta, u selu Leskovicama, konstatovano je da se izvesni zadaci teško i sporo ostvaruju
zato što Komitet nema čvršće veze sa širom teritorijom
okruga i, posebno, sa Valjevom. Zato je odlučeno
da se članovi Komiteta i sreskih poverenstava pojedinačno
rasporede i zaduže za rad na određenim područjima.
U svakom slučaju, bilo je najvažnije i najteže prodreti
i održati se u Valjevu i njegovoj bližoj okolini,
gde je neprijatelj koncentrisao najveći deo oružanih
i policijskih snaga, smatrajući, opravdano, da je tu
središte i žarište ustanka i oslobodilačke borbe.
Na sastanku su članovi Komiteta i poverenstava
ovako raspoređeni: Ljubomir Petrović Mingej upućen
je u Valjevo, Milica Pavlović u sela oko Valjeva,
a na teren Azbukovice, Rađevine i Podgorine otišli
su Stevan Milatović, Milijan Mića Jeremić i Rade Joksimović.
Delovanje Ljubomira Petrovića i Milice Pavlović
bilo je uzajamno. Petrovićev ulazak u grad i Miličina
aktivnost u njegovoj okolini brzo su se ispoljili
vidnim rezultatima. Pre svega, u gradu su obnovljeni
prvobitni punktovi i tajni kanali preko kojih se svako
dnevno mogla održavati veza sa okolinom. Po izboru
i nalogu Komiteta, Petrović je imenovao Mesni komitet,
čiji je glavni zadatak bio da pribavlja i dostavlja
vesti o neprijatelju i njegovim namerama. Mesni
komitet je obezbedio pisaću mašinu, geštetner, matrice
i izvesnu količinu hartije, tako da su se u sklo
ništu Ljubomira Petrovića počele štampati vesti, leci
5 Milica Pavlović Dara
65
�i drugi propagandni materijal. Preko očekivanja, već
u martu, u gradu su osnovane tri partijske ćelije,
a vezu s Pokrajinskim komitetom u Beogradu preuzela je
Katarina Mutić, kao sekretar Mesnog komiteta.
Milica Pavlović je i pre sastanka u Leskovicama
radila u selima za koja je na sastanku bila zadužena.
Početkom februara, ona je došla, s Milojem Spasojevićem, u selo Zarube, kod Živorada D. Godevca,
u čijoj se kolibi dosta dugo zadržala. Iz tog prilično
sigurnog skloništa ona je obilazila druga sela i povezivala
simpatizere pokreta i rudoljube duhom otpora i verom
u pobedu. Međutim, i pored velike opreznosti, njeno
je prisustvo kod Gođevčevih primetila neka žena iz
sela Prijezdića pa se, radi sigurnosti, morala preseliti
u selo Žabare, kod Marka Kuzmanovića. Inače, u
selu Prijezdiću se sastajala, kod Aleksandra Golubovića,
sa Milošem Minićem, Radivojem Jovanovićem Bradonjom, Miloradom Milatovićem i drugima.
Dok je bila na terenu Zaruba, uspostavila je
vezu sa Lazarom Mosurovićem iz tog sela, koji
je nosio poštu u Valjevo kod Raše Lalovića, a
kasnije kod Dušana Andrića Solida. Sa Solidom su bili
ugovoreni znaci raspoznavanja: »Došao sam da vam
dam vunu za pamuk«. Mosurović je od Andrića
donosio razne stvari za ilegalce i borce Suvoborskog
odreda.
U drugoj polovini februara kretala se kratko vreme
sa Suvoborskim odredom u kolubarskom srezu da bi
videla kakve mogućnosti postoje za ilegalni rad. U
stvari, tamo se zadržala, s Milojem Spasojevićem,
toliko koliko je bilo potrebno da se obnove ranije veze
i punktovi.
Imajući na umu izdaju četnika i ofanzivu Nemaca,
masovna streljanja i mnogobrojna zverstva što su ih
počinili u toku ofanzive Nemci, četnici, nedićevci i
tzv. dobrovoljci /ljotićevci/, kao i teror koji su sproveli
nakon ofanzive, s pravom se može reći da su se, u
ovom periodu, zalaganje i rad Okružnog komiteta
i partijskog članstva graničili s najvećim požrtvovanjem.
U martu su se članovi Komiteta našli pred
novim iskušenjem: partizanski odredi su preživljavali
poslednje dane. A čim nema vojske, kolebljivi seljak
66
�Članovi OK KPJ za Valjevo krajem 1943: sleva: Milovan Milosavljević.
Milorad-M ile M ilalpvič, Sreten Čilakovič, Milica Pavlović Dara i
Žika G ajić (Snim io S. Čitaković)
�postaje malodušan, pa nastupi zlo vreme kad niko
nikome ništa ne veruje. Članovi Komiteta su bili
rasuti po ćelom okrugu. U Valjevu i njegovom užem
području zatekli su se Milica i Milka Minić, Sreten
Čitaković i Ljubomir Petrović Mingej; sekretar Milan
Kitanović je bio sa Suvoborskim odredom.
Instruktor Pokrajinskog komiteta Miloš Minić je
uputio članove Okružnog komiteta početkom marta
da obiđu Kolubaru i Kačer, radi obnavljanja i oživljavanja
političkog rada u tim oblastima. Milica se nalazila
u Zabarima, kod Marka Kuzmanovića, odakle je,
preko Zorke, žene Mihaila Kuzmanovića, koja joj
je služila kao kurir, tražila od Anice Spasojević iz
Rajkovića da je poveže sa Radmilom Spasojević.
Radmila je tada bila uhapšena pa joj je Anica poručila
da dođe u Rajković i da će joj biti obezbeđeno
sklonište kao da je Radmila u selu.
Posle dva-tri dana, Milica je, preobučena u odelo
seljanke, za dana došla sa Zorkom u Rajković.
U kući Sretena Spasojevića ostala je dva dana, a
onda se prebacila kod Simke Spasojević.
U Rajkoviću je, sa Milojem Spasojevićem, napravila
plan za obilazak sela u Kolubari. U isto vreme,
uspostavila je vezu sa Kajom Lalović iz Sankovića,
Živoradom Milinkovićem iz Brežđa i Zlatijom Radisavljević iz Pauna. Sa Mihailom i Markom Kuzmanovićem
u Žabarima već je bila povezana.
Izvestan broj sela kroz koja se kretala bila su,
maltene, periferija Valjeva. Zato, ako u njima nije
bilo četničke komande ili stanice Srpske državne
straže, bilo je svakakvih patrola i kojekakvih protuva,
od ranog jutra do mraka. S obzirom na to, Milica
se morala dovijati na razne načine da je ne prepoznaju
i da ne bude sumnjiva. Nije bilo dovoljno maskirati
se seljačkom odećom. Pokušala je da se obezbedi
kakvom-takvom legitimacijom i, prilikom boravka u
selu Bujačiću, u neposrednoj blizini Valjeva, gde je
tokom celog rata kuća Ranka Kuzmanovića bila
jedno od najsigurnijih partizanskih uporišta, nabavila
ju je na način kao iz kakvog akcionog filma. Zamolila
je Ranislavu (Racu) da kaže svojoj snahi Angelini,
Rankovoj ženi, da se ona o tome stara. A Angelina
68
�je bila glavni kurir iz te kuće neustrašivih ljudi5
.
Nije bilo jednostavno naći ženu, po prilici, Miličinih
godina, uzeti joj legitimaciju i vezati je tako da ne sme
poći dalje od seoskog atara. Angelina i Raca su
shvatile koliko je stvar delikatna. Ali su se odlučile,
ipak, da Raca uzme legitimaciju od Kasije Kuzmanović,
pod izgovorom da joj privremeno treba. Milica je »našla«
da joj ta legitimacija odgovara, i mali Nikola je
doveo Stepana Vučićevića, krojača iz Žabara, koji se
amaterski bavio fotografskim zanatom, da slika Milicu.
Vučićević je u toku dana napravio snimak i Milica je
tako mogla da nastavi da putuje kao Kasija Kuzmanović.
Sve su tri znale da to nije bogzna kakva siguracija,
ali nisu o tome razmišljale. U slučaju ako bi neko
Milicu prepoznao i prijavio da se kreće pod tuđim
imenom, bila bi streljana ne samo ona nego i sve
tri Kuzmanovićeve.
Iz sećanja njenog učenika Borivoja Petrovića
vidi se da se, prema potrebi, služila i drugim
legitimacijama. U isto vreme, to je sećanje zanim
ljivo i radi toga što pokazuje da je Milica,
ponekad, radila i ono što, po logici stvari, kao
partijski rukovodilac, nije morala. Evo, ukratko, Petrovićevog iskaza.
5 Iz te bogate i zadružne porodice, koja je imala imanje i u Žabarima,
najstariji sin Slobodan, je bio učitelj, član KPJ: sjajan govornik. On je uoči 7.
novembra 1941. s Borom Atanackovićem. u selu Baćcvcima. pripremao proslavu Dana
oktobarske revolucije i organizovao izvlačenje prikupljenog žita za jedinice Odreda.
Tu su ih uhvatili četnici i predali Nemcima, koji su ih istog mcscca streljali
na Krušiku.
Mladi sin Radivoje. borac Kolubarskc čete. jedva se spasio, kao ranjenik, prilikom
razbijanja Suvoborskog odreda. U novembru 1942. kad je uhapšeno oko ISO
saradnika NOP-a, uhapšen je i on. sa sestrom Dragicom. i odveden u Banjički
logor, iz kojeg su prebačeni u Smederevsku Palanku, u logor za prevaspitavanje omladine.
Sin Marko, oženjen, otac sedmoro dece. živeo je, povremeno, s porodicom
na imanju u Žabarima. Bio je član narodnooslobodilačkog odbora koji je osnovao
Miloš Minić 1942. godine. U maju 1943, njega su na zverski način ubili četnici.
Sa još pet ljudi. Njihova tela bez glava poredali su na putu i pet dana niko im
nije smeo prići da ih sahrani.
Sin Pero je bio zarobljen u aprilskom ratu i oslobođenje je dočekao u
zarobljeničkom logoru.
Vojnički rečeno, kuća Ranka Kuzmanovića u Bujačiću bila je suhoputna stanica:
kroz nju je prošao veliki broj boraca iz grada u Valjevski odred prilikom nje
govog formiranja, kao i oni koji su stupili kasnije u odred »Žikica Jovanović
Španac«. Pošto je bila blizu grada, do nje se prenosila municija, sanitetski i
propagandni materijal, oprema za borce i dr. Čika Ranka i najstarijeg unuka Dragana
često su hapsili i saslušavali. Angelina je znala sve ilegalce. partijske kurire i
ujne punktove u gradu. Iz njihove kuće su i unučad, na neki način, sudelovala u
borbi i radila za ilegalce. Od najstarijeg do najmlađeg če|jadeu svi su bili,
manje ili više, na velikim iskušenjima, ali iz njihove kuće nikad njje potekla reč
izdaje ili terećenje nekog od pripadnika oslobodilačkog pokreu.
69
�Krajem 1941. ili početkom 1942. godine, njemu
je Kaja Mutić donela film da uradi nekoliko foto
grafija jer je znala da se, kao amater, bavio foto
grafskim zanatom. Kad je razvio film, prepoznao je
Milicu, povezanu maramom, obučenu u seljačku odeću.
Bio je iznenađen, videvši kako se njegov razredni
starešina »poseljačio« i otisnuo iz grada - ko zna gde!
Znao je samo da treba napraviti fotografije za legitimaciju
i više se nije raspitivao o svom profesoru, pred
kojim će se još jednom naći na neobičnom ispitu.
U leto 1942, rečeno mu je da se obavezno
sastane s Milicom. Ona je poručila da se nađu u
šumi na Boričevcu, nadomak Valjeva. Seća se da je
njihov razgovor počeo »izdaleka« - o omladini, njenoj
odanosti i udelu u oslobodilačkoj borbi, o njenoj
hrabrosti, u prvom redu. Tek kasnije, kad je bolje
razmislio o tom susretu i razgovoru, bilo mu je
jasno da je Milica u to vreme imala vojničku
i mobilizatorsku ulogu. Pitala ga je, kao uzgred,
šta bi radio, na primer, ako bi se našao na mostu,
s revolverom u džepu, u trenutku kad Nemci presretaju
i pretresaju građane? Da li bi pucao na Nemce,
ili bi tražio neki drugi izlaz?
Povezujući to s nekim drugim pitanjima slične
prirode, bio je impresioniran time kako je, na izgled,
mirna nastavnica iz Srednje tehničke škole postala ratnik
i vojnik revolucije.
Sekretar Okružnog komiteta Partije
Nedićevsko-četnička komanda, zajedno sa nemačkim
komandantom u Valjevu, ocenila je da se otpor
seoskog stanovništva i njegova prikrivena privrženost
narodnooslobodilačkom pokretu najviše pothranjuju pos
tojanjem partizanskih jedinica u zapadnoj Srbiji. Zato
je isplanirana zajednička operacija, s ciljem da se u
martu uništi i poslednja najjača partizanska jedinica
- Suvoborski odred. (Posavsko-tamnavski odred je većim
delom izginuo u borbi s Nemcima kod sela Čuruge
i Dokmira, a Valjevski odred je faktički prestao da
postoji 5. marta, odlaskom 70 boraca u Bosnu.)
Borbe koje su Suvoborci vodili 11. marta, noću
12/13. marta, pa 16. marta i, konačno, 17/18. marta,
predstavljaju najslavnije stranice NOR-a u tom kraju jer,
70
'
�u svim tim dramatičnim borbama protiv združenih
snaga neprijatelja (nemački 741. puk i pet dobro
opremljenih četa iz pet četničkih odreda) 240 neustra
šivih partizana herojski su se borili i ginuli dok, naj
zad, nije ponestalo i snage i municije. U protivnapadu,
12. marta, u popodnevnim časovima, poginuo je i
komesar Odreda Zikica Jovanović Španac.
Posle tih žestokih bojeva, valjda zato što nije ispalo
sve kako je planirano (gubici su bili nepredviđeno
veliki), ostrvljeni domaći izdajnici su preduzeli »češljanje«
terena, pri čemu ni dete nisu ostavili živo ako su
ocenili da je partizansko. Milici Pavlović nije bilo
prvi put da čuje i vidi kako to »čiste« izdajnici sela i
seoske domove, pa je smatrala da je bolje da se
skloni u Valjevo. Tako je »seljanka« Kasija Kuzmanović
oko 20. marta, iz sela Sankovića, preko Rajkovića
i Paune, ušla u grad, gde se zadržala dok se
stanje koliko-toliko smirilo, a onda je, sa Sretenom
Čitakovićem, pošla u kolubarski srez.
Posle razbijanja Suvoborskog odreda, Milan Kitanović jedva je uspeo da se skloni i ne padne
neprijatelju u ruke. Okružni komitet u dotadašnjem
sastavu nije više održao ni jedan sastanak. On je teš
ko oboleo, a Milka Minić je uhapšena u selu
Cvetanovcu. Zbog bolesti Kitanovića i nastale situacije,
na inicijativu Miloša Minića, 6. aprila je održan
sastanak u kući Ranka Kuzmanovića, u Bujačiću,
na kome je popunjen Okružni komitet, tako da su
ga od tada sačinjavali Milica Pavlović, sekretar, Sreten
Gtaković, Kaja Mutić i Živorad-Zika Gajić. U avgustu
je kooptiran metalski radnik Vlada Ivanov. Prvi zadatak
novoformiranog Komiteta je bio - stvaranje novih
partijskih organizacija i uporišta po selima, kao i sreskih
poverenstava.
Odmah je zapaženo da reorganizovani Komitet
smelije deluje. Već 8. aprila, u Sankoviću, u kući
Živka Lalovića, formirano je sresko poverenstvo za
kolubarski srez. A za Prvi maj štampan je letak u
kojemu su prikazani, sem ostalog, rezultati borbe Sovjet
skog Saveza i, prilično opširno, razvoj događaja u
Jugoslaviji. Letkom su pozvani radnici, seljaci, omladina
i svi srpski rodoljubi na aktivnu borbu protiv okupatora
i domaćih izdajnika.
Od članova Komiteta Milica Pavlović i Sreten
Gtaković su živeli ilegalno; Kaja Mutić je živela u
71
�Milica
Pavlovu
kao sekretar OK KPJ za Valjevo,
S. Čitakoviea iz 1943. godine
na
snimku
Valjevu, a Živorad Gajić u selu Paunama, pošto je
bio pušten iz valjevskog zatvora 22. januara 1942.
To je bila nova, znatno bolja okolnost da Komitet
može ostvariti niz zadataka sa članovima koji se mogu
slobodno kretati po terenu. Doduše, i Milica se kretala
slobodno. Čak i suviše slobodno. Imala je sreće,
doista, sa prerušavanjem u izbeglicu ili seljanku za
vreme putovanja od sela do sela, ili od sela do
grada, i obratno. Bila je povoljna okolnost da nije
duže radila kao profesor u Valjevu, te da nije sasvim
72
�zapažena kao njegov građanin. Ipak je ponekad previše
rizikovala i, reklo bi se, sudbinu svoju izazivala.
Razume se, uvek je imala pri sebi lično naoružanje
- dve bombe i revolver na vojničkom opasaču
ispod ženske rekle ili bluze. Od oružja se nije raz
dvajala ni dok je spavala - revolver je obavezno
stavljala pod jastuk, spreman za upotrebu, jer »zlu ne trebalo«, kako je u šali govorila. Sa oružjem se
osećala slobodnijom i sigurnijom.
Početkom maja ponovo je došla u selo Rajković
da se sastane sa Milkom Spasojević, koja je bila puštena
iz šabačkog logora, i sa Milošem Minićem i Milojem
Spasojevićem, koji su se tada tu nalazili. Raspitivali su
se o pojedinostima i stanju u logoru. Milka im
je pričala o herojskom držanju sestara Ilić iz Valjeva,
posebno Branke.
Kao sekretar Komiteta, Milica se posebno angažovala
na obnavljanju i organizovanju narodnooslobodilačkih
odbora. Pri tom je bila u nedoumici zbog formiranja
pododbora, čiji se rad, po njenom nahođenju, podudarao
s radom aktiva, koji su u Valjevu bili dobro organizovani.
O toj njenoj nedoumici govori pismo Pokrajinskom
komitetu, od 24. septembra, u kome ona kaže:
»Nego, da Ti učinim neke napomene u tom pogledu da
bi Ti bilo lakše da se snađeš u praktičnom poslovanju
odbora. Dok nismo došli na ideju da stvaramo NOO,
a ukidamo aktive kao stalna tela mi smo imali
svuda aktive. Njih smo tretirali kao partijska uporišta . . .
Ta forma rada je vrlo pogodna. . . Posle je došla
ona velika zabuna šta će da rade aktivi, a šta
pododbori. . . Međutim, desilo se da su se aktivi gde
god su postojali i dalje održali. Tako Ti je slučaj u radu
kod zanatskih radnika, kod žena. Negde su produžili
stvarati pododbore, npr. kod činovnika, kod železničara,
te tako sada imamo i aktive i pododbore. Moje
lično mišljenje je da se mi sa ovim nemamo
šta natezati. Jedino ostaje da produžimo rad preko
aktiva, da aktive proširujemo i obratimo veću pažnju
na njih, a da stvorimo, naravno, ako se bude moglo,
jedan NOO za ceo grad. Mi ćemo uticaj u NOO
osigurati preko naših ljudi koji budu odbornici, simpati
zeri ili pristalice. .. «
Iz Pokrajinskog komiteta dobila je ovo objašnjenje
o radu i narodnim odborima: »Treba raščistiti pojam
73
�»aktiv«. Aktivi su uopšte pomoćna tela preko kojih
se sprovodi određen rad, npr. omladinski aktivi,
ženski aktivi, partijski aktivi i si. Sve su te razne
vrste aktiva podređene raznim rukovodećim organima
u razvijenoj organizaciji, a u nerazvijenoj aktivi vrše
više funkcija. . . narodnooslobodilački odbori su organi
narodne vlasti na oslobođenoj teritoriji i organi političke
borbe na neoslobođenoj teritoriji. Ali, i na neoslo
bođenoj teritoriji oni su organi narodne vlasti, uporedo
se okupatorskom vlašću, oni treba da budu »država u
državi«, da preotimaju političku vlast iz ruku okupatora
i njegovih slugu, da narod sprovodi odluke i rešenja
narodnooslobodilačkih odbora, a ne okupatorski organi,
da se na taj način, uz oružanu podršku partizan
skih odreda, iz ruku okupatora i njegovih slugu preotme
ne samo politička već i vojna vlast«.
Jasno je da rukovodeći kadar na terenu, koji se
bavio praktičnim radom, nije imao vremena ni moguć
nosti da se bavi teorijom. Osim toga, bogata partizanska
praksa nije se mogla sasvim objasniti oskudnom
literaturom koju su posedovali ilegalci-praktičari. Ono što
je poticalo iz viših rukovodećih centara stizalo je na
udaljena područja s velikim zakašnjenjem.
U svakom slučaju, sporni momenat u praksi
Milice Pavlović svedoči o njenom samostalnom i smelom
rezonovanju o problemima i pojavama na koje je
nailazila
Formiranje novog odreda
Posle poraza Suvoborskog partizanskog, odreda, za
partijska rukovodstva i članove Partije bilo je primamo
- stvaranje novog odreda Razume se, najviše se oče
kivalo od Okružnog komiteta i tzv. mobilnog poverenstva,
koje je formirano pri Komitetu, polovinom avgusta
1942. Poverenstvo su sačinjavali Milorad Milatović,
Miloš Milosavljević Pipin, radnik iz »Vistada«, Steva
VUkosavljević, obućarski radnik, i Milivoje Bjelica,
svršeni učenik poljoprivredne škole.
Kao sekretar Komiteta, Milica je bila stalno
u pokretu i kontaktu sa pojedincima; bila je, zapravo,
sekretar, i kurir, i radnik na terenu. Uspostavljala
je kontakte sa članovima Partije i SKOJ-a i njih
74
�međusobno povezivala. Sastajala se više puta s Milošem
Minićem i vojnim rukovodiocima.
Na formiranju novog odreda insistirao je Pokrajinski
komitet, koji je, u vezi s tim, napisao nekoliko pisama
Okružnom komitetu. Međutim, iz pisma koje je Komitet
poslao 11. avgusta Pokrajinskom komitetu vidi se d aje
to bio jedan od najtežih zadataka koji komunisti nisu
mogli sami da izvrše: »Formiranje odreda pašće
početkom septembra . . . Biće potrebno da nas pomognete
sa izvesnim brojem ljudstva, sa oružjem - puškomitraljezima. Vi ljude pripremite pa ćemo nešto prebaciti
preko Aranđelovca, a nešto preko Valjeva«. Osim
toga, u pismu se kaže da je šteta što baš u tom
času Miša Dudić i Miloš Minić treba da se povuku na
teren Šumadije.
Međutim, iako je formiranje odreda zahtevalo
nešto više vremena, i Okružni i Mesni komitet
su požurili, i to tim više jer je iz Bosne došao
kurir, »koga su poslali Tempo (Svetozar Vukmanović D.B.) i ostali drugovi . . . da dobije izveštaje o političkoj
situaciji i, naročito, o potrebi i mogućnosti prebacivanja
i opstanka jedne ili više proleterskih brigada u Srbiju«.
Tom kuriru, koji se kao četnik morao vratiti za sedam
dana s četničkim odredom Pere Vukanovića, trebalo
je pokazati da i u zapadnoj Srbiji postoji parti
zanski odred s kojim drugovi u Bosni mogu računati.
Početkom septembra Milica je, u dogovoru s
Milošem Minićem, zakazala sastanak Okružnog ko
miteta, na kome je imenovano rukovodstvo novog
odreda, u sastavu: Miša Dudić, komandant, Andra
Savčić, politički komesar, i Milivoje Bjelica, zamenik
političkog komesara. Za nekoliko dana su izvršene
i druge pripreme oko ljudstva, opreme i naoružanja.
Uprkos svim teškoćama, 20. septembra, u šumi zvanoj
Piljevina, kod sela Prijezdića, formiran je novi par
tizanski odred, koji je poneo ime »Žikica Jovanović
Španac«.
Odred je bio malobrojan, vojnički nepripremljen
i politički neproveren da bi uspešno mogao povesti
borbu i održati se na teritoriji prezasićenoj neprija
teljskim formacijama, koje su, zaslepljene, još verovale
u pobedu fašističkog »novog poretka«. Stanje je postalo
tim teže jer je na samom početku došlo do ozbilj
nog razilaženja s jednim od drugova iz mobilnog
poverenstva.
75
�Iz svega što se ubrzo dogodilo s novoformiranim
odredom proizlazi da u njemu, kao i na terenu,
nije bilo dovoljno revolucionarne snage da agitaciono i mobilizatorski iskoristi stvaranje i pojavu oru
žane jedinice i njene početne uspehe. Deset partijskih
organizacija, odnosno 57 članova Partije učinili su
najviše koliko se moglo na doista velikom prostranstvu
koje je bilo u nadležnosti Okružnog komiteta. Ob
jektivno uzev, sa Odredom se htelo više, a ispalo
je manje, jer je upravo iz njega potekla izdaja i nova
provala koja je dobila strahovite razmere. Dogodilo
se, naime, da Odred ne pretrpi nikakav poraz, a da
iz njega dezertiraju Mirčeta Kovačević, Jože Borovnik
i Milivoje Jovanović. Pretpostavljajući da to njihovo
dezerterstvo može izazvati novo kolebanje i bekstvo
pojedinih boraca, sazvan je partijski sastanak, na kome
je osuđen postupak trojice odbeglih i doneta odluka
da se na zajedničkom sastanku svih boraca svakome
postavi pitanje - hoće li dobrovoljno da ostane u
Odredu? Na sastanku su dvojica izjavila da bi radije
nastavili da rade u pozadini, jer imaju, navodno,
sigurna skloništa.
Nekoliko dana kasnije, nedićevci su pojedinačno
pohvatali begunce iz Odreda. Najpre je uhvaćen Mir
četa Kovačević, učenik iz sela Slatine. Na saslušanju
je, pred islednikom Srpske državne straže, kazao sve
što je znao ne samo o ljudstvu Odreda i akcijama
koje je izveo nego i o porodicama u Valjevu, i se
lima za koja je znao ili pretpostavljao da su pomagala
oslobodilačku borbu. Tako je prokazao Živka Markovića, zemljoradnika iz sela Krčmara, u čijem je
senu bila skrivena oprema zaplenjena od ljotićevaca,
u prvoj akciji koju je Odred izveo 26. septembra,
u selu Rajkovcu. Marković je, pod batinama, odao
Živorada Milenkovića iz sela Brežda, a ovaj. . . Sve
je poteklo kao u kakve opake bolesti - provala se
proširila i u grad, gde je otkriven Stevan Vukosavljević, za koga je okružni načelnik napisao u svom
izveštaju da »komunističku organizaciju nije izdao. . . ,
14. oktobra nađen je u ćeliji obešen« (da ne bi bio
izložen većim mukama, sam se obesio načinivši omču
od košulje). Osim Stevana, od istaknutih rukovodilaca
uhapšena je Kaja Mutić, sekretar Mesnog komiteta,
koja nije bila kadra da izdrži torturu beogradske
policije, koja ju je preuzela iz Valjeva.
76
�To je bila jedna od najvećih provala u valjevskom
kraju, kojom je do sredine oktobra 1942. zahvaćeno
278 lica osumnjičenih za učešće i saradnju sa narodnooslobodilačkim pokretom. Među uhapšenima bio
je izvestan broj članova Partije, od kojih je 20 preuzela
beogradska policija.
Tragedija s novim odredom uvećala se njegovim
razbijanjem na ograncima Povlena, 28. oktobra. Mali
broj boraca uspeo je da se izvuče i prebaci u Šumadiju, gde su priključeni 1. šumadijskom odredu.
Na Povlenu su poginuli Miloje Spasojević i Milivoj
Bjelica, zamenik političkog komesara, a ranjen je
Dušan Repac.
Na izmaku životnog puta
Mnogo toga što je s velikom mukom stvoreno
tokom proleća i leta 1942. godine uništeno je okto
barskom provalom. Trebalo je početi iznova. Na žalost,
Milici Pavlović nije bilo prvi put da tako počinje.
Iskusna ilegalka nastavila je, sa reorganizovanim Okruž
nim komitetom, da radi po uputstvima Pokrajinskog
komiteta, ali sada bez pomoći partijskog instruktora
Miloša Minića, koji je premešten na rad u uže za
vičajno područje. Reklo bi se da nikad nije bila u
težem položaju od kad je postala član Okružnog ko
miteta, a zatim i njegov sekretar. Ceo partijski rad
je paralisan. A Pokrajinski komitet je poručio: » ... Pred
vas se postavljaju dva najodgovornija zadatka: Stva
ranje partijske organizacije i stvaranje Odreda«. Kako,
kad su samo dva člana Partije ostala neuhapšena
u gradu, bez čije se pomoći ni jedna dalekosežnija
zamisao nije mogla ostvariti? Čak ni Okružni ko
mitet nije ostao čitav. Upravo od njegove popune i
obnavljanja baze u gradu valjalo je početi.
Preko člana Komiteta Živorada Gajića i uz pomoć
Živana Đurđevića dosta brzo je uspostavljena veza
sa neuhapšenim komunistima i aktivistima u gradu
i pojedinim srezovima. U Valjevu je najpre obnovljeno
uporište u kući Vere Milatović, koje se održalo još
od 1942. godine; zatim u kućama Milorada Markovića Mikinovca, Kaje Leleković, Ruže Leleković Kame
i Vaše Nožice.
77
�Pre nego što će poći u Šumadiju, Milica se
sastala sa aktivistkinjama sela Jovanje - sa Slavkom
Manojlović, Darkom Milivojević, Zorom Petrović i
Borkom Antić. Razgovarale su o ekonomski ugroženim
partizanskim porodicama i o mogućnostima kako da
se prikuplja hrana za njih i za novi odred, koji će
se, kako je predvideo Okružni komitet, formirati u
aprilu uz pomoć 1. šumadijskog odreda.
Odred je stvarno formiran i Okružni komitet
je štampao jedan mobilizatorski letak koji je nosio
i potpis štaba Valjevskog partizanskog odreda. S ob
zirom na vreme kad je štampan (6. april 1943), taj
letak, kratak i jezgrovit, izraz je samopouzdanja i
vere u pobedu, iako su Jajce s AVNOJ-em i ishod
rata još daleko. Štab odreda i partijsko rukovodstvo
veruju, u stvari, u narod i njegovu podršku Narodnooslobodilačkoj vojsci i partizanskim odredima i po
zivaju ga u borbu ovim rečima:
VALJEVCI I PODRINCI
Neka vaša odlučnost, neka vaša hrabrost, neka
vaša osvetnička puška budu odgovor na sva zverstva
okupatora i njegovih slugu, neka vaše pristupanje
u redove partizanske vojske bude odgovor na Hitlerovu naredbu i Nedićev poziv za totalnu mobi
lizaciju. Junački i smelo kakvi ste bili uvek, ustajte
u borbu! Dan slobode korača, on nije daleko, uči
nimo sve da on bude što skorije.
Na Hitlerovu totalnu mobilizaciju odgovorimo
mobilizacijom svih snaga protiv Hitlerovog varvarstva,
a za slobodu i srećnu budućnost našeg naroda.
K oružju - u boj protiv neprijatelja.
Živelo borbeno jedinstvo srpskog naroda!
Smrt fašizmu - Sloboda narodu!
Valjevskog narodnooslobodilačkog
partizanskog odreda
Komunistička partija
Jugoslavije
Okružni komitet Valjevo
U 1943. godini Milica je dosta često išla na
teren Kolubare i Kačera. Zajedno sa Sretenom Čitakovićem, obnovila je stara uporišta i stvorila nova.
Čitaković je u tim krajevima uživao dobar ugled, i
78
�svi koji su išli s njim ili koje je upućivao kod po
jedinih ljudi osećali su se sigurnim. Zahvaljujući
Citakovićevoj popularnosti, Milica se neko vreme sama
kretala po selima Kolubare i Kačera. Tamo je 27.
marta 1943, u selu Poljanice, podnela izveštaj na
sastanku Okružnog komiteta o dotadašnjem radu, posle
čega su, suviše kritički, konstatovani sledeći nedostaci:
»Uprkos velikoj pomoći Pokrajinskog komiteta,
organizacija na teritoriji Okružnog komiteta Valjevo
nije još dovoljno jaka.
On (Okružni komitet - prim. D. B.) nema jake
partijske organizacije, niti organizovane sekcije.
On nije davao konkretne zadatke članovima, zato
se nisu mogli razviti, te su zbog toga mnogi pali
i likvidirani.
On je više gledao na teškoće, a ne na mo
gućnosti .. .«
Posle ovih konstatacija, u zajednici s Momom
Markovićem, koji je prisustvovao sastanku kao član
Pokrajinskog komiteta, postavljeni su sledeći zadaci:
»Prestati sa sektašenjem i pristupiti masovnijem
političkom radu, prelazeći na sektore partijskog rada.
Sprovesti široku kandidaciju proverenih ljudi i smelo
ih primati u Partiju.
Osposobljavati i teoretski uzdizati ljude za ru
kovodioce, i preko njih raditi sledeće:
Pojačati aktivnost na mobilizaciji ljudi za Odred.
Povećati konspiraciju i budnost radi čuvanja kadrova.
Obezbeđivati skloništa i stanove za istaknute
radnike.
Učvrstiti kurirsku vezu s Pokrajinskim komitetom
i susednim Okružnim komitetima i odredima«.
Posle sastanka, Okružni komitet je odmah obavestio partijske radnike o tome kako je ocenjen dota
dašnji rad Komiteta i partijske organizacije, kao i o
zadacima koji su postavljeni na osnovu donete ocene.
Od aprila pa nadalje, Milica se angažovala u
selima i u gradu. U grad je dolazila radi važnijih
sastanaka, na uspostavljenu vezu, obučena kao seljanka.
U junu, na primer, javila je Radmili Spasojević da
je u određeno vreme sačeka na Nenadovića keju.
Ona ju je sačekala i odvela u kuću svoga strica
Dušana Spasojevića, poznatog trgovca u Valjevu. U
toj kući, u Miličinom prisustvu, formirana je partijska
ćelija, u sastavu: Radmila Spasojević, sekretar, Rosa
79
�A <Xcu G.tM.
A.
co -
c/ f-'
^rr.
Kraj je d n o g o d izveštaja M ilice Pavlović, sekretara OK KPJ, upućeno
drugovima u Arandelovcu
Paunović Krulj i Dara Pevčević. Sa Radmilom se
dogovorila da se stvori sigurno sklonište, isključivo za
prihvatanje kurira sa terena. Pošto je Radmila bila
kompromitovana kod policije, tu je ulogu preuzela
njena nekompromitovana sestra od strica, Milena
Spasojević. Ona se odlučila za kuću svoga oca. Tako
su, od juna 1943, kod Spasojevića kuće prihvatani
kuriri iz Šumadije, Kolubare, Kačera, Rađevine i sa
drugih strana. Milena je preuzimala materijal i po
ruke i prenosila ih Radmili da bi ih ona prenela
onima kojima su bili namenjeni.
Posle nekoliko dana provedenih u selima, Milica
se vratila u Valjevo, preobučena u crno odelo, kao
ožalošćena žena. Došla je kod Nade Nožice radi
formiranja odbora Antifašističkog fronta žena. U odbor
su izabrane Nada Nožica, predsednik, Dara Pevčević,
sekretar, Spomenka Ristivojević, Lela Vučinić i Mi
lena Pecelj. Radi efikasnijeg delovanja ovog odbora
grad je podeljen na četiri rejona. Svaka članica od
bora je imala u svom rejonu da organizuje aktiv
žena sa kojima će raditi i pomoć prikupljati.
U to vreme Milica se postarala da se pribavi
tehnika za potrebe Komiteta. Po njenom uputstvu,
Rosa Paunović je iznela iz finansijske direkcije presu
80
�za umnožavanje i predala je Radmili Spasojević, koja
ju je, sa sestrom Milenom, smestila u šupu svoga
strica, i samo su njih dve znale da se tu nalazi.
U toj se šupi umnožavao izvesno vreme sav pro
pagandni materijal Okružnog komiteta.
Početkom juna, Milica je, sa Sretenom Čitakovićem,
došla u kolubarsko selo Bošnjanoviće, najpre kod Živojina Nikolića, da sa njim razgovaraju o opasnosti
koja mu preti od četnika. On je bio poznat još iz
ustanka kao rodoljub koji je pozdravio ustanak i bez
rezerve se angažovao na prikupljanju hrane za par
tizane. Takav je ostao i kasnije, pa su ga četnici,
zbog saradnje s terenskim radnicima, tukli i više
puta zatvarali. Kao poštena čoveka i rodoljuba, Milica
i Čitaković su želeli da ga sačuvaju. Zato su mu
predložili da se skloni u Beograd jer, zbog starosti,
nije mogao opstati na putevima i u skloništima ilegalaca. On ih je poslušao.
Tadašnji boravak u Kolubari iskoristili su da
ohrabre ljude u Bošnjanoviću, da ih međusobno povežu i učine aktivnijim za oslobodilački pokret. To
baš nije bilo jednostavno, što se može zaključiti po
tome što su se samo preko dana mogli zadržati u
kući Tihomira Krstića, a noću su boravili u mlinu
njegovog bratstvenika Božidara.
U julu je Milica prešla u Šumadiju da bi učestvo
vala na vojno-političkom savetovanju, koje je na pla
nini Bukulji organizovao Pokrajinski komitet. Na njemu
su bili predstavnici i članovi Pokrajinskog komiteta,
Glavnog štaba NOV i PO Srbije, Šumadijskog i
Čačanskog NOP Odreda i delegacije okružnih komi
teta Valjeva, Požarevca, Aranđelovca, Kragujevca i
Čačka, ukupno oko 40 učesnika. Dok su došli na
Bukulju delegati su morali da se probijaju preko
okupirane teritorije, i to samo ■noću, zato što je
neprijatelj držao jake snage na prugama i putevima.
Pojedine delegacije su ostale na putu po nekoliko
dana, jer su letnje noći bile kratke, pa su mali deo
puta mogle da prevale.
Pre savetovanja na Bukulji, koje je trajalo pet
dana (od 10. do 15. jula), održan je dogovor po
litičkih rukovodilaca i partijskih radnika iz centralne
i zapadne Srbije. Tom dogovoru je prisustvovao po
litički komesar Glavnog štaba Miroslav Jovanović, a
6 Milica Pavlović Dara
81
�učesnike su obezbeđivali 1. bataljon NOV Srbije i
Šumadijski NOP odred. Tu su se sreli rukovodioci
iz valjevskog kraja Milica Pavlović, Sreten Čitaković,
Milorad Milatović i Živorad Gajić sa saborcima iz
najtežih dana, među kojima su bili Milka Minić,
koja je u to vreme radila u kragujevačkom okrugu,
i Miloš Minić, koji je došao sa čačanskog područja.
Ubrzo po povratku sa savetovanja na Bukulji,
15. avgusta, Pokrajinski komitet je organizovao savetovanje okružnih komiteta na planini Rudniku. Iz
izveštaja koji je podnela Milica, u svojstvu sekretara
Komiteta, vidi se da su od februara 1943. godine
Komitet sačinjavali dva radnika i tri intelektualca,
a organizacija je imala svega 25 članova. Kao i na
Bukulji, u izveštaju su izložene teškoće sa kojima
su se u proteklom periodu borili članovi Komiteta
i partijsko članstvo. Sem ostalog, naglašeno je da
Komitet nije uspeo da upozna dovoljno prilike i
mogućnosti za rad u Rađevini.
Posle savetovanja na Rudniku, Okružni komitet
Valjeva su sačinjavali Milovan Milosavljević, sekretar,
Milica Pavlović, Sreten Čitaković, Živorad Gajić i
Milorad Milatović.
Shodno zadatku koji je postavljen na savetovanju
na Bukulji (»osposobljavati i teoretski uzdizati ljude
za rukovodioce«), Okružni komitet je organizovao po
četkom septembra, odmah po Miličinom dolasku sa
Rudnika, petnaestodnevni partijski kurs u selu Jovanji,
uglavnom za ljude za koje se pretpostavljalo da mogu
biti politički radnici na terenu, i za »jednu petorku
iz Šumadije«, koja je došla, zajedno sa partijskim
radnicima koji su učestvovali na rudničkom saveto
vanju. Milica i novi sekretar Komiteta Milovan Mi
losavljević bili su predavači na kursu. Izučavana su
neka pitanja iz »Osnova lenjinizma« i, pretežno,
materijal o Komunističkoj partiji, posebno organizaciono
pitanje i diktatura proletarijata, i o kadrovima uopšte.
Po stečenoj praksi na partijskim kursevima, radilo
se posle predavanja po kružocima, a pojedine teme
su dorađene u diskusijama i propitivanjem polaznika
kursa.
Radi sigurnosti, kurs je počeo u selu Jovanji,
a selio se u Balinović i Poćutu, dok nije završen
u selu Brezovicama.
82
�Ako se sumiraju rezultati koje je Milica postigla
u poslednjoj godini na dužnosti sekretara Komiteta,
naći će se da su oni veći nego što se može zaklju
čiti na osnovu ocene izrečene na savetovanju, na
Bukulji. Utoliko veći ako se gledaju u uslovima u
kojima su stvarani. Treba imati na umu da je pod
ručje zapadne Srbije bilo zastrjo svakojakim neprija
teljskim formacijama. Takode, valja znati da je nepri
jatelj bio suroviji i krvoločniji kad bi osetio porast
i aktivnost oslobodilačkog pokreta, ili kad je, posle
staljingradske bitke, počeo da doživljava poraze na
velikim evropskim ratištima. U zapadnoj Srbiji zaista
se ne zna ko je bio gori i krvoločniji: Nemci ili
njihove sluge? Četnici, sa svojim »crnim trojkama«,
koji su, kao bajagi, stajali postrani, izvan nemačkih
garnizona, nisu manje partizana i rodoljuba pobili
ili predali Nemcima nego pripadnici Nedićeve Državne
straže. S obzirom na to da su »operisali« po selima,
uz rakiju i gibanicu, bez ičije kontrole, toliko su
se ostrvili i počinili takve zločine kakvi nisu viđeni
na jugoslovenskom ratištu. Jedan od njih je, na
primer, slučaj sa Živanom Đurđevićem, onim Živanom za koga hroničari kažu da je »početkom 1943.
godine, u najtežim danima, predstavljao glavnu vezu
Okružnog komiteta ne samo sa Veljevom nego i sa
ostalim srezovima«. Kuća tog seljaka iz Balinovića
bila je ćelo vreme sigurno sklonište partijskih kurira
i članova Komiteta. Tako do 22. maja 1943, kada
je veća skupina Kalabićevih četnika opkolila kuću,
u kojoj se toga dana zatekao član Okružnog komi
teta Milan Kitanović, inače profesionalni revolucionar
od 1937. godine. Da ne bi pao živ četnicima u
ruke, Kitanović je otvorio vatru i pokušao da beži.
Ali nije uspeo da pobegne. Četnici su ga ubili i
doneli u Valjevo da ga pokažu narodu, verujući da
su ubili starog valjevskog revolucionara dr Mišu Pantića, čije su ime ispisali krupnim slovima nad Kitanovićevim lešom. (Doktor Pantić je odstupio s glav
ninom partizanskih odreda i poginuo u Sandžaku
19. februara 1942, prilikom prelaska Lima.) Živana su,
sa starijim sinom Radomirom, vezali i odveli u Zarožje, kod Debelog brda. Dok su prolazili kroz Balinović, oslobodivši se nekako konopca, Radomir se
dao u bekstvo. Pri tom je pogođen u kičmu. Pred
ocem, četnici su ga ranjenog motkama dotukli.
83
�Na Živanu su primenili sve što su naučili mu
čeći uhvaćene komuniste da bi od njih iznudili priz
nanja. Ali od Živana ništa nisu dobili. Čak je i
Milan Kitanović za njih bio »slučajni namernik iz
Azbukovice«. Onda je Kalabić naredio da Živana
živom vatrom nateraju da oda komuniste koji su
kod njega nalazili utočište. Sa drvljanika koji se tu
našao napravili su veliku_ lomaču i napravili ražanj.
Zapalili su drva, svukli Živana, vezali ga za ražanj
pa tako vezanog približili velikoj lomači. Dok su
ga vrteli na ražnju, on je crveneo, a oči mu oticale.
Uzalud su tražili priznanja, primičući ga sve više
raspaljenoj vatri dok nije u mukama izdahnuo. Onda
su ga zakopali nedaleko od lomače.
Posle Zivanove smrti, u njegovoj kući ostala je
kćerka Cveta, stara 16. godina, i sin Marko, star
13 godina. Decu je prihvatio Milijan Đurđević, a
četnici su kuću opljačkali i stavili na nju ovu preteču
opomenu:
»Na znanje svima da su ovog komunistu i, po
pričanju seljaka, dr Mišu Pantića ubili vojnici Jugoslovenske vojske u otadžbini pod komandom Draže
Mihajlovića. Kako ovi tako će i svako onaj biti ubi
jen koji radi protiv kralja i srpskog naroda.
Ubijen je 22 ovog meseca u 4 časa.
22 maja 1943. godine
Jugoslovenski vojnici
Balinović
oficiri JV - kapetan
Eto takve su bile prilike u valjevskom kraju,
u kojima su partijski radnici, sa instruktorom Pokra
jinskog komiteta, povezivali i aktivirali članove Partije
i SKOJ-a, i to bez oružanih snaga već od marta
1942, jer se partizanske jedinice nisu mogle održati
u zapadnoj Srbiji.
Koliko li je truda, samopregora, žrtava i krvi u
takvim prilikama i suočenjima sa smrću, vrlo često
s mučeničkom smrću, kao što je bila Živanova, tre
balo uložiti da bi se sačuvao ustanički duh, da bi
se razvila svest i ojačala vera u pobedu, koje su
narodu ulivali, u ime Komunističke partije, neustra
šivi borci i revolucionari kojima je pripadala Milica
Pavlović! Bilo je malodušnosti, neverice, beznađa i
84
�izdaje, što je razumljivo s obzirom na silnu kon
centraciju vojnih i policijskih snaga, koje su, ne birajući
sredstva, bdele i čuvale nemačko-kvislinški poredak
u
zapadnoj Srbiji. Ali, zanemarljive su takve pojave
i primeri u poređenju s masovnim heroizmom na
roda i, u prvom redu, njegove mlade generacije.
To su pokazali omladinci »Vistada« u prvoj ratnoj
godini ili, još masovnije, učenice i učenici na početku
školske 1943/44. godine. U ženskoj gimnaziji jedno
je
odeljenje odbilo da radi pismeni zadatak »Zašto
je srpski narod protiv komunizma?«, što znači da je
to odeljenje bilo privrženije skojevskom rukovodstvu
nego idiotskom profesoru koji je zadao takvu pro
vokatorsku temu.
Lepota otpora i beda izdaje divno su se ispoljile
te iste godine u muškoj gimnaziji. Šačica povlašćenih ljotićevaca podnela je predstavku direktoru gim
nazije, svome štićeniku, kojom optužuje generaciju
osmog razreda da je »još u V razredu bila zatrovana
raznim idejama Karla Marksa«. Po mišljenju tih »na
cionalno svesnih omladinaca«, toj generaciji, »u inte
resu srpskog naroda«, ne treba priznati zrelost. Da
bi potkrepili to svoje mišljenje oni su naveli sledeći
slučaj iz razreda: » ... Dana 13. oktobra 1943: godine
nastavnik zemljopisa g. Lončar je prozvao Anđelka
Petrovića koji se sada nalazi u dobrovoljcima da
govori zemljopis. Nekoliko nas je kazalo da taj ne
dolazi u školu. Drago Pamučina je rekao: »Taj nije
živ, on je umro«. Na to mu je Jakov Nenadović
rekao: »Nije umro, on je u dobrovoljcima«, a Pa
mučina je rekao: »Ako nije, umreće«. Tu se jasno
vidi mržnja prema onima koji svoju krv prolivaju
za svoj narod. . . Komunisti u školi nastoje da ome
taju rad na časovima, a naročito na času veronauke,
nacionalne istorije, hernije. . . Najgori su od komu
nista: Jovan Đurdević, Aleksandar Mihajlović, Aleksan
dar Obradović, Pavle Božić i Nenad Prodanović«.
U tom otporu koji se manifestovao baš kad je
u gradu besneo teror i carovala crna berza, i u
bezbroj sličnih primera mladog pokolenja utkan je
i deo zasluge neumornog agitatora Milice Pavlović,
koja se kao partijski rukovodilac, uz krajnju opasnost
po život, uvlačila iz sela u grad da bi saznala, pored
ostalog, kako živi i misli školska omladina, sa kojom
ju je rat podelio. Ona nije obavljala svoju rukovo-
85
�Sa
kursa
partijske izgradnje u selu Jovanji, septembra
godine; Milica u prvom planu, u beloj košulji
1943.
�deću funkciju iz nekog bezbednog skloništa, do koga
su dolazili samo specijalni kuriri. Nije imala običaj
nikoga da šalje u prethodnicu. Ako je nekome tre
balo sugerisati da ozbiljno shvati svoju dužnost i
obavezu činilo joj se da će to ona, lično, najbolje
učiniti. Neumorni pešak! Nije slučajno za nju rečeno
da je prošla kroz sva brda i šume zapadne Srbije.
Neka sećanja na ulaske u okupirani grad
U gradu nemačka i Nedićeva vojska, policija i
agenti, po selima četnici. Svi pokušavaju da udu u
trag iščezlim partizanima i ilegalcima, koji su najednom
nestali, a do juče su bili u gradu i okolnim selima.
Sada su opet tu, kao_ i posle svakog »čišćenja« i
»pročešljavanja« terena. Žive i rade ilegalno, ali obavljaju
revnosno svoje vojničke i partijske dužnosti. Istina,
opasnost nije prošla, smrt vreba na svakom koraku,
i sva je muka u suočenju s njom, bolje reći, sva
je muka da se nadmudri taj agent, ta patrola - taj
neprijatelj, koji čuva za tuđ račun ono što je osvajač
oteo.
Milica Pavlović je veći broj svojih ratnih dana
provela u tom suočenju sa smrću i nadmudrivanju
sa neprijateljem. Kao retko ko, radila je to uspešno
jer je imala mnogo hrabrosti i dosta pouzdanih pri
jatelja, koji su često noć probdeli da bi ona mirno
prespavala i bila odmorna za sutrašnji naporni i
neizvesni put. O tome govore neki tajni ulasci u
grad i susreti u njemu.
Kako li je izgledala ta devojka, koja je tog vru
ćeg leta 1943, obučena i povezana kao seljanka, sa
zavežljajem, žurila Radničkom ulicom da bi što pre
ušla u dvorište, a onda u kuću Nade Nožice? Kod
kuće je našla neku njenu rođaku, kojoj se učinila
sumnjiva.
- Nada će sada doći. Pričekajte je tu, u dvo
rištu - reče žena, zatvarajući vrata na koja je Milica
pokušala da uđe.
Ne navaljujući da je pusti u kuću i ne uzbu
đujući se, sede na klupu ispod lipe. Malo je potra
jalo kada se začu škripa i lupa kapije na ulazu u
dvorište. Iza ugla se pojavi Nada. Pre nego što će
87
�ući u kuću, na vratima še pojavi ona žena, njena
rođaka, i pokaza rukom prema lipi:
- Eno, tamo te čeka seljanka. Treba te lično.
Nada pozva Milicu i uđoše obe u sobu. Dugo
su razgovarale, a onda je Milica ustala i otišla kod
Kaje Leleković, gde je bilo izgrađeno sklonište za
ilegalce i partijski materijal. Ilegalci su se tu najbezbednije osećali.
Od leta 1941. godine, kada je poslata od Kaje
Mutić da se skloni u kuću četiri sestre Leleković,
često je tu nalazila utočište. Održavajući veze sa sestra
ma, ona ih je upućivala u poslove ilegalnog rada
i na izvršavanje određenih zadataka.
U zapadnom delu njihove kuće, ispod kreveta,
nalazilo se iskopano sklonište. Ulaz je bio kamu
fliran tepih-stazom. U skloništu je istovremeno moglo
da se sakrije 5-6 ljudi i da boravi, po potrebi, du
že vreme.
Milica je u početku, preko sestara Leleković, organizovala za Odred prikupljanje materijala i informacija
o neprijateljskim snagama. Tu je u 1942. i 1943. go
dini Okružni komitet održao više sastanaka, a četiri
sestre su čuvale stražu na smenu. Kod Lelekovića
uvek je neko bio od članova Okružnog komiteta,
ponajviše Milica. Ona je tu bila prikupila i neko
liko desetina knjiga i uredila malu biblioteku.
Kod Dare Pevčević, udate Pavlov, navraćala je
više puta i boravila u skloništu koje se nalazilo u
vešemici, u dvorištu.
- Sa Milicom sam se poznavala još od prvih
dana okupacije, - priča Dara - a možda i pre. Nismo
bile na vezi, niti smo mnogo znale jedna za drugu,
posebno ne na političkom radu. Poslednji put smo
se videle u selu Prijezdić, februara 1942. godine.
Bio je neki sastanak. Ja sam se tada nalazila u par
tizanima, kao borac Suvoborskog odreda, a Milica
je došla na teren kao politički radnik. Izenada su
nas napali četnici i Nemci. Ja sam uhvaćena, a Mi
lica je uspela nekako da se izvuče.
Dara Pevčević je prošla svu torturu valjevskog
zatvora i beogradske Specijalne policije, odakle je
88
�puštena. Njen otac je uspeo da je oslobodi velikim
novcem koji je dao četnicima i agentima. Kratko
vreme ona se smirila, a onda je počela ponovo da
uspostavlja veze. Jednoga dana Rada Spasojević joj
je saopštila da će joj u 7 sati doći jedna drugarica.
- Treba joj obezbediti sklonište za dan-dva - rekla
je Rada - ali je i sačekati tačno u 7, na keju izme
đu dva mosta, pored Kolubare. Ona će ti se javiti.
Samo ti budi tačna. Doneće ti neki materijal. Treba
da obezbediš dalje rasturanje.
Dara je pospremila sklonište u vešernici. Spremila
ga je da se u njemu može duže boraviti. U zaka
zano vreme izašla je na kej. U prolazu je srela nemačke i nedićevske patrole. Nije se obzirala na njih.
Na keju, u senci starih lipa, sačekala je da joj se
približi seljanka u opancima, zabrađena crnom ma
ramom. U ruci je nosila korpu prekrivenu belom ma
ramom. Na marami kitica bosiljka - ugovoreni znak.
- Zdravo, drugarice, - progovorila je »seljanka«,
a čim joj se približila uzbuđeno je rekla »zdravo
Daro«. Prepoznala ju je iako je nije videla od onog
sastanka u februaru, u selu Prijezdiću.
Pošle su prema stanu. Kad su naišle ispod sija
lica, Dara je tek tada prepoznala u liku »seljanke«
Milicu, pa je nehotice uzviknula: »Jaooo, pa ti s i...«
Stavljajući kažiprst na usta, Milica je procedila
kroz zube: »Pst!«
Sretno su stigle do stana. Milica je počinula na
sigurnom mestu, a materijal je iste večeri otpremljen
ilegalcima.
Usred dana, kad je mnogo naroda na ulicama,
kad svakog prolaznika prati par špijunskih očiju, ona
je ušla u grad i prispela na ugovoreni sastanak kod
Lele Vučinić, učiteljice stručne škole, udate za pu
kovnika jugoslovenske vojske, koji se nalazio u nemačkom zarobljeništvu. To je bio stan »nacionalno
ispravne žene«. Ona je bila simpatizer oslobodilačkog
pokreta, pouzdana žena i ilegalna veza. Iako nije
bila član Partije, Milicu je dočekivala kao najrođeniju.
Ta veza, kao i veza s Nadom Nožicom, nikada nije
otkrivena.
89
�Na sastanku je prisutno desetak žena. Samo su
dve poznavale nekadašnju nastavnicu Srednje tehničke
škole. Ostale su bile ubeđene da je neka partizanka
iz Bosne, kako im je na početku rečeno.
Milica je na sastanku govorila o političkoj si
tuaciji i stanju na frontovima, o partizanima i sugurnoj
pobedi Narodnooslobodilačke vojske. Na tom sastanku
formiran je odbor Antifašističkog fronta žena. Zaklju
čeno je, kao najglavnije, da se taj odbor što više
angažuje na prikupljanju pomoći za partizane, i da
se tajnost organizacije sačuva po svaku cenu. . .
Pošto je sastanak završen, kako se neopaženo
pojavila u gradu, tako je iz njega otišla. Žurila je,
verovatno, na neki drugi sastanak van grada, o kome
nikom ništa nije rekla.
Kad je duže ostajala u gradu, radila je sa par
tijskim ćelijama pojedinačno. Dolazila je na sastanke,
obaveštavala članove ćelija o stanju na terenu i dru
gim zbivanjima.
U leto 1942, sastanke jedne partijske ćelije zaka
zivala je van grada, u vrbaku ispod Kuzmanovića
kuće. To je radila zbog veće sigurnosti jer je u gradu
bilo rizično dolaziti na ma kakav skup ili sastanak.
Na zakazano mesto, u određeno vreme, moglo se
doći neopaženo sa više strana. Na jedan od tih sasta
naka došla je preobučena u nošnju seljanke, noseći,
za svaki slučaj, naramak drva. Partijsku ćeliju su tada
sačinjavali Zora Ristivojević, sekretar, Rada Milovanović,
Selimir Desnić, Voja Lukić i Aca Popović. Sem osta
log, naramak drva koji je donela, poslužio je kao
povod da razgovaraju o konsipraciji i posledicama koje
ima svaka neopreznost, koja, u krajnjoj liniji, povlači
policijsku provalu.
Kad su sastanak završili, ona se sa naramkom
drva izgubila, a ostali su se razišli na razne strane.
Nakon oktobarske provale, kad je i sekretar Mes
nog komiteta, Kaja Mutić, »pustila jezik« i pričala
pred policijom sve što je znala, svako je živeo u
strahu od hapšenja, što je razumljivo, jer među 278
pohapšenih bilo je mnogo i nevinih. Zato je u takvim
prilikama opasno tražiti i teško pronaći i povezati
90
�komuniste, skojevce i patriotski raspoložene ljude da
bi se iznova krenulo i pokazalo neprijatelju da je
neuništiv oslobodilački pokret. U to vreme Milica je
imala najboljeg saradnika u hrabroj ženi i samopregornoj majci Angelini Kuzmanović.
Susret s ljudima u Joševi
Trebalo je otići u selo Joševu, gde je ilegalno
živela Milica Nožica, s kojom Okružni komitet dosta
dugo nije imao vezu. Sela Joševa i Kotešice nisu
se smela ispustiti, s obzirom na to da su tamo živeli ljudi s kojima se sarađivalo od ustanka. Zato
je smatrala da baš ona treba da pode o uveri se na
licu mesta kako stvari stoje.
Dok je išla seoskim putem, razmišljala je, razum
ljivo, o mogućem susretu s nepiijateljem. Nije to tako
bezazlen susret - ima ih svakakvih u tim patrolama
koje krstare seoskim putevima. Mora biti spremna
na sve. I nije se prevarila.
U Kotešicama je pred nju, iznenada, iskrsla
četnička patrola, njih dvojica. Nije imala kud, išla im
je u susret Čim se s njima srela, zatražili su joj
legitimaciju. Živka Rajić, tako je stajalo u legitima
ciji koju je pružila. Pogledali su sliku, pogledali nju
i pitali kuda ide?
- Idem u selo da nabavim namirnice. . . ponela
sam ovo - rekla je i pokazala marame u korpi. Da zamenim i prodam da bih dobila namirnice.
- Daj da joj udarimo dvedeset pet - predložio
je jedan od njih - ovi su crnoberzijanci najveći
špijuni.
Milica se nije dala zbuniti.
- E, kada bi tebi deca plakala, bez hleba, ne bi
tako govorio. Išao bi na kraj. sveta da prehraniš
svoju decu. Nevolja ne pita za teškoću, prijatelju.
- Ostavi ženu, vidiš da ima legitimaciju - rekao
je drugi. - Naći će ona šta traži.
Oni nastaviše svojim putem. I Milica takođe.
Uz put, kao da je proveravala sebe pred patrolom,
setila se da je bila iznenađena njenom pojavom, pa
je zato, činili joj se, delovala i nervozno. A šta bi
bilo, pomislila je, da je naišao neki od njenih uče
91
�nika, ili neko ko je poznaje? Stresla se od te pomisli.
Ubrzo je ugledala kuću Miloša Andrića, okruženu
voćkama i seoskim plotom. Sa puta je skrenula Miloševoj kući. Spazila je domaćina i uputila se k
njemu. Pokazala je svoju robu i tražila brašno za
zamenu.
Miloš, malo ljut, reče više za sebe:
- Baš su ove žene naopake. Kao da će za to
dobiti mnogo žita!
Okrenu se i ode dalje, za svojim poslom. Mi
lica je zastala, gledajući neće li se pojaviti Milošev
sin Zlatomir, na koga je upućena. Uto začu kako
Miloš kaže ženama: idem ja do Zlatomira. Tada
ona odluči da ga prati.
Na izvesnom odstojanju pratila ga je prema Potesu,
gde je Zlatomir orao. Ubrzo se našla u polju na
kome je ugledala orača, kome se Miloš samo javio
i produžio prema opštini. Milica je prišla kolima na
sredini njive. Sela je na rudu od kola i čekala dok
je Zlatomir isterao brazdu. On ju je primetio i po
žurio. Pošto je zaustavio volove da se odmore,
prišao je Milici koja mu je ponudila marame na
prodaju. Zlatomir se nasmejao - veza je uspostavljena.
Izmenjao je sa njom nekoliko reči i ona je onda
pošla prema obližnoj šumici. . .
Obavila je toga dana važan zadatak: uspostavila
je vezu sa ilegalkom Milicom Nožicom, koja je ra
dila na terenu Joševe i Kotešica.
Pošto je Milica bila obučena kao izbeglica, u
selu su poverovali da je došla kao špijunka, a ne
da prodaje marame. To je bio razlog što je i Miloš
Andrić postupio onako negostoljubivo i osorno.
U jesen 1943. godine Milica je sa Sretenom
Čitakovićem u Kolubari, u selu Bošnjakoviću. Došli
su i predanili kod Miodraga Jovanovića. Milica je
odatle otišla u Cvetanovce, na sastanak sa Miloradom
Kusturićem. Do tada tamo uopšte nije odlazila, niti
je Milorada poznavala. Čitaković je prethodno ugo
vorio taj sastanak, sa određenim znacima. Jedan ak
tivista iz Bošnjakovića doveo ju je do određenog
92
�mesta, a onda je, prema Čitakovićevom uputstvu, sama
našla Kusturićevu kuću.
Koliko se vodilo računa o tajnosti pokreta i veza
svedoči i činjenica, o ovom slučaju, da onaj akti
vista nije smeo znati kod koga je Milica došla u
Cvetanovce.
Poslednje pismo svojima
Sa svojima u Čačku poslednji put se videla u
aprilu 1941. Ali i tada ne sa svima. Najstarija sestra
Kaja je bila u Užicu. Toga susreta se seća sestra
Kosara Stošić: » ... Mike je iz Beograda putovala za
Valjevo i navratila je u Cačak da se s nama vidi.
Znala je da je majka želela da je vidi. Sa njom je
doputovala jedna drugarica, zvala se Jelena. Prenoćile
su zajedno. Mike je uveče dugo razgovarala sa majkom
i sestrom. Sutradan je rano otputovala sa svojom dru
garicom. Više se sa nama nije videla«.
Mike je bila pravična i nesebična, za sve je po
kazivala razumevanje. Prilikom tog poslednjeg susreta
sa svojima u Čačku, sestra Kosara je spremala do
ručak. Mleko je sipala u šolje. Mike je pogledala
u šerpu i videla da nije ostalo mleka za sestru. Nije
rekla ništa, prišla je šporetu i iz svoje šolje vratila
pola u onu šerpu.
»Nije joj bilo prvi put da tako nešto uradi«,
kaže Kosarin muž Lazar. »Kada je bila student prve
godine u Beogradu, sreo sam je na Terazijama, bila
je
u društvu sa dve drugarice. Pozvao sam je da
pođemo u poslastičarnicu. Pristala je, ali pod uslovom
da podu i njene drugarice, a ne samo ona.«
***
Posle okupacije zadržala se u Valjevu. Nije išla
u Čačak iako je znala da majka, brat_ i sestra brinu
o njoj. Ali nije im se smela javljati. Živela je u po
četku poluilegalno, a u jesen je prešja u ilegalnost
Tada već nije ni mogla od svojih iz Čačka da dobija
pisma, a želela je i trudila se na svaki način da nađe
mogućnost da im se bar povremeno javi. Nekad je
to činila preko poverljivih ljudi koji su putovali za
93
�Čačak. Ali je uvek strahovala da svojima ne pričini
neprilike. Ako bi policija i agenti doznali da se do
pisuje sa svojima, mučili bi ih i odveli, možda, u
logor. Radi toga je prestala da se javlja
Devetog avgusta 1941. godine napisala je poslednje pismo majci. »Doći ću, ako mognem, da se vi
dimo«, napisala je u tom pismu, i potpisala se onako
kako su je ukućani zvali - Mike. Obećanje nije
ispunila. Ne da nije htela. . .
Od početka ustanka 1941. godine, javila se svojima
svega tri puta, sa tri dopisnice. Dve je napisala sestri
Daći. Na njima ne piše ono omiljeno »Mike«. Potpi
sala se sa Zora. Jedna dopisnica je datirana 23. novembra
1943, a druga 12. aprila 1944. godine, nepuna dva
meseca pred pogibiju. Drugi put se potpisala sa Soja.
Sadržaj tih dopisnica je škrt, telegrafski - tek
toliko da znaju njeni da je u tom vučjem vre
menu još živa. Onom dopisnicom iz 1943. godine,
»poznanica« Zora čestita slavu, a drugom »poznanica«
Soja čestita uskrs. Kakva li je to predostrožnost! Zar
su cenzori i policija mogli da pretpostave da sa tih
nekoliko reči proganjana komunistkinja javlja svojima
da je živa i da ne brinu za nju.
Na poslednjem zadatku
Dan lep i topao, 26. juna 1944. godine, u selu
Joševi sastanak seoskog Narodnooslobodilačkog odbora.
Sastanak se održava u šumi zvanoj Rezine, ispod
Andrića kuća. Na sastanku su prisutni osim članova od
bora, ilegalci, partijski radnici - Andra Savčić, Mića
Jeremić i Milica Pavlović, član Okružnog komiteta.
Kroz šumu, pored samoga mesta gde se održavao
sastanak naišao je nepoznat čovek. Razgovor se prekida.
Tišina. Covek se približava.
- Ko je taj čovek? - šapatom pita Savčić i pokazuje
prema nepoznatom.
- Milivoje Matić! - odgovara Živan Andrić, predsednik odbora.
- Otkuda on? - kao da se pogledom pitaju Andrić
i prisutni odbornici. Andra Savčić ga zaustavlja:
- Ko si ti? - pita ga.
- Milivoje Matić. Slučajno se uputih ovuda da
prekratim put
94
�Pogledi odbornika se susretoše ponovo. Neki
ne govore ništa, samo nepoverljivo vrte glavom. Njegov
nailazak nije ih obradovao.
Do pre izvesnog vremena Matić se nalazio u
dobrovoljcima (Ijotićevcima), pa je otud pobegao. Sada
se kreće slobodno po selu, nije pristupio četnicima.
Video je ovaj skup, video je prisutne, od kojih
je većinu poznavao.
Savčić ga je zaustavio s namerom da ga zadrži
i, kad padne noć, da ga možda ubiju.
- Znate, drugovi, postoji mogućnost. .. Treba ga
zadržati.
- Ma, neće on, naš je čovek - reče Živan.
I ostali odbornici iz sela izjavili su da je bio
u dobrovoljcima, ali je pobegao i, kao takav, naklonjen je
narodnooslobodilačkom pokretu i neće nikome ništa
reći o sastanku koji je video.
Obazriva Milica saslušala je meštane i prihvatila
njihovo mišljenje da nema opasnosti od tog čoveka,
iako ih je zatekao na sastanku za koji zna da je
partizanski. On je Živana lično poznavao i sada
ga dobro video. Toga dana nije se nešto dobro
osećala pa se nije ni trudila da o ćelom slučaju nešto
kaže.
Savčić je pustio Matića.
Posle završenog sastanka, Živan je s Milicom
pošao svojoj kući. Kako se ona nije osećala dobro,
ostala je da prenoći. Savčić i Jeremić su se zadržali
u šumi. Nedaleko od mesta gde je održan sastanak
nalazio se bunker. Za njih je Živanova kći Olgica
donela večeru.
Milivoje Matić je požurio kod Dušana Grujičića,
četovođe sela Joševe, da mu ispriča šta je video
ispod Andrića kuća. A onda su obojica pošli u selo
Kozličić, gde su se nalazili četnici.
Noć je uveliko odmakla. Sve spava. Dva čoveka brzo
odmiču kroz atar sela Joševe prema Kozličiću. Zadihani
i oznojeni stigoše do kuće gde se nalazio četnički štab.
Napolju je samo stražar, ostali su u kući, spavaju
bezbrižno.
- Imamo hitne vesti za komandanta - reče Dušan
stražaru koji ih je zaustavio.
Stražar ih je prepoznao i propustio, jer oni su ljudi
od poverenja, njih ne treba proveravati.
95
�Ne čekajući šta će im stražar reći, odjuriše pravo u
sobu kod komandanta.
- Ene, otkuda vi, momci, u ovo doba?! - iznena
đeno će komandant Simo Radović pridošlima.
- U Rezinama, ispod Andrića kuća, partizani reče Milivoje još zadihan. - Sa njima je i Živan. . .
Sve sam ih video ja, lično. Naišao sam slučajno na
čestar, pravo na njih.
- Pričaj, koliko ih ima, i ko je sve tamo?
- požuruje ga komandant _
- Poznao sam samo Živana, i više nikoga. Bilo
ih je desetak. Sa njima je jedna žena.
Komandant naređuje uzbunu. A kako i ne bi
kada su im partizani pod samim nosem, a oni to
ne znaju! Ustajanje, postrojavanje napolju. Domaćin
i njegovi ukućani unezvereno gledaju u četnike.
- Gde li tako žure? - pita se seljak. - Koja im
je golema nevolja. Ako su Nemci, gde ću ja sa svojima.
Jadna li nam m ajka. . .
- Pokret! - naređuje komandant
Matić je na čelu četničke kolone, hita prekim
putem Andrića kućama. On poznaje kraći put do
šume_ Rezi ne.
Četnici su te noći opkolili Andrića kuće, misleći da
su partizani u kućama. Prvo su došli kod Živanove
kuće, jer je Matić njega video na sastanku.
Pred ^zoru, kada se deli noć i dan, četnici
su tražili Živana da izađe iz kuće, tobože, treba im,
kao njihov čovek. On je video da ih ima dosta
i da je opkoljena kuća sa puno čeljadi. Otvorio je
vrata i izašao napolje s namerom da beži.
Četnici su pokušali da ga zadrže, dvojica su ga
uhvatili, ali on im se istrgao, probio se kroz njihov
obruč i nastavio da beži. Četnici su otvorili vatru,
prvo pojedinačno, a onda plotunskom paljbom. U tihom
letnjem praskozorju odjeknuli su pucnji u Joševi.
Živana su ubili na 30-40 metara od kućnog praga, uz
povike i psovke.
U Miloševoj i Živanovoj kući svi su na nogama.
Dvoje dece bezbrižno spavaju, ne znajući šta se radi
napolju, oko njihove kuće. U kući su živeli zajedno:
Živan, član Partije, osamnaestogodišnji Zlatomir6 sko
6 Zlalomir Andrić je posle oslobođenja radio u OZNI i SUP-u. a poslcdnjih
godina bio je načelnik SUP-a OpSlinc Čukarica.
96
�jevac, Mašinka-Bula, skojevka, četrnaestogodišnja Olga,
omladinka, deda Miloš, baba, žene. . . , jedanaest čla
nova Miloševe i Živanove porodice. Dvanaesti član
je te noći, ne prvi put, bila Milica Pavlović.
Živanova žena kada je čula pucanje, vrisnula je i
kroz plač povikala:
- Deco moja, izginućemo noćas. . .
Milica priđe prozoru. Imala je revolver i dve
odšrafljene bombe. Videla je siluete ljudi u šljiviku
ispod kuće. Blizu su jedni drugima. U tom je času mislila,
verovatno, da bombama može napraviti prolaz. I tek što
nije odlučila da to pokuša učiniti, preseče je dečiji
plač u sobi. Trže se i odmače od prozora. Pogleda
na krevet gde su spavala deca.
- Ne! - reče odlučno sama sebi.
Odloži bombe i revolver vrati za pojas ispod
bluze.
- Ako neko treba u ovoj situaciji da strada, to
ću biti ja. Deca ne smeju biti žrtve. Ovi su bez
milosti, ubaciće bombe i pobiti decu.
Četnici koji su bili određeni da uđu u kuću,
neodlučno su stajali napolju, zbunjeni događajem
koji se odigrao. Milica i Darinka, iako preplašene,
iskoristile su taj trenutak i ubacile u dimnjak neki propa
gandni materijal koji se zatekao kod Živana. I Zlatomir
je iskoristio zbunjenost četnika. U drugoj sobi izvadio
je iz slamarice i pocepao a delom i sažvakao neku svoju
hartiju. Ne gubeći prisebnost, mladić je zatim prišao
Buli, pa Olgici i tiho im šapnuo:
- Seko, neka te tuku, neka te peku, ni reči ne smeš
reći. Ni reči!
Na vratima obasjanim baterijskom lampom pojaviše
se puščane cevi. Četnici su se pribrali, ulaze galameći
i psujući, kao da sebi strah razgone: »zaklati i pobiti...« ,
»i decu zaklati u kolevci. . .«
Komandant Radović ulazi sa još dvojicom četnika u
kuću i traži da se zapali svetio.
- Ko je ovaj što je poginuo? - pita ljutito žene.
Pogledi Milice i Darinke se susreću u mraku.
Darinka pribra malo snage i reče:
- Moj muž, Živan.
Ne daju joj da izađe napolje, traže da se upali
svetio, a onda poče ispitivanje i šamaranje. Komandant
Radović bije divljački. I psuje. To kod četnika jedno
1 Milica Pavlović Dara
97
�bez drugog ne može. A onda Milicu izvode u drugu
sobu. Komandant je besan što ona ćuti. Malo-malo,
on nastavlja svoj krvnički posao. Ali ona i ne čuje
više njegova pitanja. To ga je razgoropadilo, hoće
pošto-poto da sazna makar kako joj je ime. Četnici
koji su s njim ušli čitaju kućnu listu i vide da u
njoj nije upisano dvanaesto čeljade koje su zatekli u
kući, računajući i ubijenog Zivana. Dok su jedni
pretresali kuću, dotle su drugi ispitivali ukućane.
Zainteresovalo ih je naročito ko je žena čije ime nisu
našli u_ kućnoj listi. Iako je bila uzbuđena i preplašena
zbog Živanove smrti, Darinka je mimo odgovorila:
- Naišla je pred samo veće, pošla je u Brankovinu.
Velimo, noć je i zaustavismo je da prenoći, znate, žensko
je, gde će noćas. . .
- Vama je poznato da svaki član porodice, kao
i gost^ mora biti prijavljen vlastima i upisan u kućnu
listu. Sto je niste prijavili?
- Bilo je kasno, nismo stigli - reče domaćica.
Četnik koji je to pitao zavrte glavom, istera ih
sve napolje i u kući nastavi sistematski da pretura
i pretresa. Stvari iz ormana, posteljina, sve je na
gomili izmešano. Ništa sumnjivo nije nađeno.
U međuvremenu, četnici su Milicu saslušavali
u dvorištu - ko je, odakle je, šta je tražila, kud
je pošla. . . Uto četnici koji su pretresali kuću izlaze
i izvode Zlatomira i njegovu sestru Bulu da bi
uveli Milicu da
je pretresu i nateraju da nešto
kaže o sebi. Našli su bombe i revolver, s kojima se
nije htela razdvojiti. Mogla ih je baciti u dimnjak,
s propagandnim materijalom. Ali, šta ako ih nađu neće verovati da je to njeno oružje, stradaće ukućani,
zapaliće kuću. Ostala je čvrsto pri svojoj odluci:
da samo ona bude žrtva!
Vezali su je, kad su našli oružje kod nje, još
im je više postala zagonetna. Pošto ništa o njoj nisu
mogli saznati, ni od nje ni od ukućana, poslali su
kurira u selo Lelić, gde se nalazi njihova komanda.
Posle otkrivanja oružja, šest puščanih cevi je
bilo upereno u nju. Šest hitaca bilo je spremno
da se sruči na
nju u slučaju da nešto pokuša.
Bili su još grublji prema njoj. Udarili su je nekoliko
puta kundakom,
iako je bila vezana i nemoćna,
stavljajući joj na znanje da sa njima nema šale.
98
�Bez reči je izašla napolje, uz nju je i dalje stajalo
šest čuvara.
U kući opšti haos. Ni decu nisu štedeli.
- Svi su oni partizani! - vikao je jedan bradonja.
- Svi su oni zadojeni komunizmom, - veli
drugi. - Sve ih treba pobiti, i dete u kolevci treba zaklati.
Zaokupljeni najviše Miličinim slučajem i čekajući
da se vrati kurir iz komande, četnici su trenutno
izgubili iz vida ukućane. Zlatomir je ugrabio priliku i
uskočio u štalu, nedaleko od kuće, a onda produžio
da se skloni kod prijatelja da ne bude ubijen.
Posle jednog sata, Milicu su vratili u kuću.
Jedva je ušla. Bleda, iznemogla od bolesti i batina,
srušila se na stolicu. Ponovo saslušanje, ispitivanje sa
naperenim cevima u njene grudi. Dok su je vodili
u kuću, ostale su preselili u drugu sobu. I sa njima
su bezdušno postupali. Olgicu su udarili kondakon
samo zato što je htela napolje. U sobi gde su bili
članovi porodice čuli su se samo plač i jecanje.
Setili su se da im je Zlatomir umakao. Radi
toga je komandant još više ljut. On naređuje Darinki,
ženi Zivanovoj, da »onoga sahrane bez opela i pokajanja«.
Kao komunist on ne zaslužuje da se žali.
- Pazi šta radiš, mi ćemo vas pratiti. Nikakav
skup naroda ne srne biti, jesi li rezumela? zapretio je ljutito. A onda se okrenuo Milošu:
- A ti, matori, da nađeš sina i u toku dana da
ga dovedeš, ionako ćemo sve vas pobiti.
Naredio je zatim da Milicu odvedu u kuću
Ivka Matića, a on je, sa grupom četnika, ostao u
kući da od Darinke traži pare.
- Predaj nam pare koje ste dobili za Milicu Nožicu.
- Ja ne znam ni za kakve pare. Za koju Milicu?
- Znaš ti dobro, reći ćeš sve. - Izvadio je revolver
i ispalio metak preko njene glave. - Govori gde su
pare ili ću te ubiti
- Ne znam ni za kakve pare - ponavljala je
Darinka po ko zna koji put.
Kada je Radović zaključio da je dosta, uz psovke
je prosiktao:
- Sutra ću doći, moraš stvoriti pare! Pri tom je
žestoko udario nesretnu ženu.
Kurir se vratio oko osam sati iz Lelića. Četnički
komandant Marković poručio je: »Opasnog komunistu
dovesti u štab«.
99
�Četnici su se okupili kod kuće Ivka Matića i
odatle krenuli, preko Kotešice, Zlatarića i Radevog Sela,
u Lelić. Kad su naišli kroz Radljevo Selo, pored
Dragojlovića kuća, gde se nalazila škola, Krstivoje
Milatović, koji je u njoj hio na službi, izašao je da
vidi koga to četnici sprovode. Bio je nemalo iznenađen
kada je video Milicu, svezanu, među stražarima.
Učitelj ju je od ranije poznavao kao ilegalnog partijskog
radnika. Osim toga, znali su se i po tome što
je njegova supruga završila učiteljsku školu zajedno s
njenom sestrom Daćom. Četnički komandant se poz
navao s njim, pa kad ga je video, malo je zastao.
A učitelj je to iskoristio da ga upita ko je ta
žena i zašto je vode vezanu? Ne čekajući odgovor,
napravio se naivan pa je primetio:
- Simo, bolan, što je ne pustite, šta ona zna.
Možda je izbeglica i traži hleba za decu.
- Ne, Krstivoje, ona je opaki komunista. Kod nje
smo našli pištolj i bombe. Vodimo je u komandu
zone, pa neka oni rade šta znaju.
Milica je čula razgovor između komandanta i Krstivoja i, da bi otkonila svaku sumnju sa svog znanca i
prijatelja, okrenula se svojim čuvarima i upitala:
- Ko je taj čovek koji se interesuje ko sam
i gde me vodite?
- To je ovdašnji učitelj Milatović - objasnio joj
je jedan od četnika.
Četnici su došli i sutradan kod Andrićevih da vide ko
će prisustvovati Živanovoj sahrani. Pri tom nisu propustili
da ponovo narede Milošu da nađe sina i da ga
dovede u komandu. U protivnom. ..
Posle dva-tri dana četnici su opet došli u Andriće,
prikupili ukućane, sem dece, i odveli ih kod Ivka Matića
kuće. Prethodno su saslušavali sve redom, ne bi li
saznali gde je Zlatomir, pa pošto im je sve bilo
uzalud, odveli su ih u Lelić. Ostavili su samo Darinku,
koja je bila bolesna i nije mogla da se kreće.
Njoj su naredili da ide u Jeremiće da bi je otuda
sproveli u Lelić.
Plašeći se za živote svojih roditelja, Zlatomir je
otišao i prijavio se sam četničkoj komandi u Lelić.
Tada su ostale pustili, a njega zadržali. U Leliću
je ostala i njegova majka Stana, da bi našla nekoga
ko bi joj pomogao da spasi sina, jer je znala,
otprilike, šta ga čeka.
100
�Zlatomir je dobio 180 batina, ali ni reci nije
prozborio. Njegova majka, koja se još uvek vijala oko
četničkog štaba, prenela je, napokon, prebijenog sina u
jednom starom ćebetu, uz pomoć nekih ljudi, u selo
Zlatarić, kod svojih, a onda u Joševu. Prošlo je
dosta vremena dok su mladiću ubojotine izlečene,
i dok se oporavio.
U Leliću su Milicu smestili u kući Petra Krstića.
Tu se nalazila četnička komanda. Usledilo je ispitivanje
i ponovo udarci, mučenje, psovke i poniženje. Ona
je za četnike još nepoznata žena, komunista. Treba
saznati njeno ime, ali to ne ide lako. Ona je za
njih ostala bezimena.
Tu, u komandi je zanoćila, a čuvali su je četnici
Aćim Stojić iz Brezovica i Miroslav Bobovac iz
Jovanje. Taj Bobovac je dezertirao sa partijskog kursa,
septembra 1943. godine. Znajući da je on poznaje,
Milica mu je predložila da je pusti da ide, tobože
u klozet, i da će ona pokušati da pobegne.
Milica Pavlović je bila gorkijevski vaspitana. Uprkos
mnogim iskušenjima i razočaranjima, verovala je do
poslednje ure u ljudskost i veličinu čoveka. Nikad
joj, valjda, nije pala na um misao Dostojevskog da
»u svakom čoveku po jedan zločin spi«. Hoće
li se on osloboditi tog zločina - zavisi od mnogih
činilaca. U pojedinim slučajevima zločin se u njemu
umnožava, dobija patološke razmere. Milica se, na ne
sreću, namerila na takvog (ne)čoveka. Poverovala je da
će joj Miroslav Bobovac pomoći. Predložila mu je
(naivno!) da pođe s njom ako se plaši da će mu
se nešto desiti posle njenog bekstva. Skinula je s ruke
zlatnu narukvicu i prsten i dala mu da ga odobro
volji i unapred nagradi. A on, strvina, rođeni zlikovac,
kako je postupio? Obećao je da će joj pomoći. I . . .
Pustio je da pođe, a kada je odmakla desetak
metara, pucao je i teško je ranio. Alarm je uspeo.
Ranjenu Milicu su previli i odveli je na saslušanje,
bolje reći, na svirepo mučenje. Krvnici su se smenjivali
do pred svitanje. A ona je stisla zube i ćutala.
Opet im ni svoje pravo ime nije rekla. Videći da je
uzaludno sve, komandant Marković je naredio Miroslavu
Bobovcu i Aćimu Stojiću da je streljaju. Međutim,
oni je nisu streljali, već zaklali.
Zaklali su je na jednom proplanku nedaleko od
101
�Krstića kuće. Na njenom telu je bilo desetak uboda
kamom.
Kada se jutarnja izmaglica razišla sa proplanka, telo
je bilo pokriveno zemljom koju je volela i za čiju se
slobodu borila.
Ugasio se život devojke, komuniste, kada su divizije
Narodnooslobodilačke vojske upravo prelazile u Srbiju.
Ugasio se život žene koja je volela i borila se za
slobodu maloga čoveka. Ugasio se na pragu slobode
život omiljene Mike, koja je volela da živi. Samo tri
meseca kasnije proleteri su prispeli u selo gde je
ubijena.
Kako su u Čačku saznali za pogibiju
Moma Mihajlović, rodom iz Čačka, radio je u
Valjevu. Kao Čačanin, poznavao je Miličinu porodicu.
Za Milicu je čuo da radi i živi u Valjevu, ali
ratno vreme je učinilo da se o njoj nije smeo
raspitivati.
Od nekih svojih prijatelja saznao je krajem juna
1944. godine da su četnici uhvatili i ubili njegovu
sugrađanku Milicu Pavlović, profesorku. Saznao je,
takođe, šta se dogodilo u selu Joševu, o Miličinom he
rojskom držanju i o ubistvu u selu Leliću, nedaleko, od
Valjeva. Nije znao sve pojedinosti, ali je znao dosta.
Neposredno posle pogibije, otišao je u Čačak.
Na ulici
je sreo Miličinu sestru Kosaru. Kad ju
je video,
kanio se da li da joj kaže, ili ne.
Ako kaže da je poginula - može se doznati da je on
doneo tu vest pa se bojao nekih nezgoda. Ipak je
u njemu prevagnulo ono ljudsko, i rekao je sestri
Kosari da je Milica umrla »Sahranjena j e ...« , kazao je
na kraju. Iz predostrožnosti, prećutao je mnogo više
nego što je rekao.
U tom momentu Kosara samo što se nije
srušila Požurila je kući i prvo se isplakala Majci
i sestri Daći nije_ rekla ništa o razgovoru sa Mihailovićem.
Ona je tetka Živani platila put da pođe u Valjevo,
da se raspita, da proveri.
Tetka Živana je odmah krenula. Živana je morala
pronaći učiteljicu s kojom je najstarija sestra Daća
završila učiteljsku školu u Jagodini, kako bi joj
ona pružila pomoć.
102
�Kad je stigla u Valjevo, otišla je prvo kod
Nade Nožice, koja joj nije mnogo rekla, jer se i ona
plašila da se ne dozna da su od nje vesti potekle.
Išla je Živana i kod Blagoja Milatovića, i kod učiteljice
Soje iz Grabovice, snahe Blagojeve. To je ta učiteljica
koja je završila sa Daćom učiteljsku školu. Za svaki
slučaj, Živana je ponela sliku iz učiteljske škole
da ona ne posumnja u nju radi čega se raspituje.
U svojoj torbi nosila je i nekoliko džakova da
ima izgovor da je pošla da kupuje šišarku za štavljenje
koža. Sin joj je bio opančar.
Ali nigde nije mogla da sazna pravu istinu.
Svi su živeli u strahu. Učiteljica iz Grabovice je
rekla, čak, da je Milica živa, ali da se mnogo muči.
To što je rekla Živani nije joj dalo mira. Dugo
je razmišljala o tome kada je Živana otišla, i na kraju
je odlučila da izađe na železničku stanicu i kaže
tetki sve što je znala.
Sutradan, pre nego što će voz krenuti za Čačak,
učiteljica je stigla na železničku stanicu. Našla je tetku
Živanu i kazala joj da je videla da su četnici juče
proveli kroz selo vezanu Milicu.
Po svemu sudeći, uoči oslobođenja, teror i zlodela
neprijatelja uzeli su takve razmere da su se ljudi
plašili i svojih senki. Čak i pojedinci koji se nisu
tako držali u toku rata. Doduše, na pragu slobode
najteže je bilo rizikovati svojim životom. . .
Hrabra Mike Pavlović koja je dve godine išla
od sela do sela u zapadnoj Srbiji da bi podigla
moral i ubedila ljude da se četnici i okupator neće
i ne mogu održati u ustaničkoj Srbiji, kad bi saznala kojim
čudom, kako su ljudi sa strahom izgovarali njeno^ ime,
sigurno bi se nasmejala i, u svojoj dobroti, našla bi
neko opravdanje za takvo njihovo držanje.
Živana se vratila u Čačak, ne saznavši, tako
reći, ništa pouzdano o Milici. Sve što je čula i
doživela ispričala je Kosari.
Kosara je smatrala da bi ona, u svakom slučaju,
nešto više saznala pa se spremila i krenula u
Valjevo. Sa sobom je povela čoveka čiji je brat bio
u četnicima u Valjevu. Računala je da, ako nađe
živu sestru Miku, da mora nešto preduzeti da je nekako
spasi. Verovala je da je učiteljica iz Grabovice kazala
istinu.
103
�Stigla je i do štaba četničkog komandanta Markovića,
koji je Milicu osudio na sm rt Tamo su joj rekli:
»Mala je bila opasan komunista. Ni reči nam nije
priznala. .. «
Sestrino srce od bola je htelo prepući; nije se
smela više ni raspitivati, a ni četnici joj nisu ništa
više hteli reći. Sva skrhana, vratila se u Čačak i
tada je rekla majci i sestri Daći kakva je sudbina
njihove ljubimice Mike.
Posmrtni ostaci profesorke Milice Pavlović preneti
su, marta meseca 1945. godine, u Čačak i sahranjeni
na čačanskom groblju. Milica je sahranjena sa svim
vojnim počastima, kao veliki borac i revolucionar.
Pod naslovom »Milica Pavlović Dara«, čačanski »Glas«
je te godine, 17. marta, povodom prenošenja pos
mrtnih ostataka iz okoline Valjeva i njihove sahrane,
objavio članak, u kome se kaže, sem ostalog:
»Posmrtni ostaci preneseni su iz okoline Valjeva,
gde je Milica radila za vreme okupacije. Velika masa
sveta na groblju dokaz je koliko je Milica bila voljena i
cenjena u svom rodnom mestu. U ime profesora,
sa drugaricom se oprostio pred Čačanskom gimnazijom
Milivoje Rašević, profesor. Na trgu, u ime vojske,
govorio je drug Perišić, komesar komande mesta, a na
groblju Ratko Petrović, u ime Komunističke partije,
i Milorad Čvorović, u ime drugarica i drugova iz
detinjstva«.
Na groblju je 24. juna, na godišnjicu Miličine
pogibije, priređena komemoracija, kojoj je prisustvovao,
pored rodbine, prijatelja i znanaca, sav revolucionarni
Čačak. Uz obaveštenje o komemoraciji, »Glas« je
doneo, u većem izvodu, govor koji je tom prilikom
održao Miloš Minić, Miličin saborac iz studentskog
pokreta i partijski rukovodilac iz slavnih dana NOR-a
i revolucije:
U svom izlaganju Minić je naveo da je Milica
odrasla u kući siromašnih roditelja, učila školu u Čačku
i studije završila u Beogradu, pod teškim uslovima.
Još tada je upoznala sve nepravde tadašnjeg društva.
Kada je stupila na studije, napredna studentska omladina
Beogradskog univerziteta počela je borbu protiv ne
narodnih režima, protiv fašističkih provokatora, koji
104
�su vodili našu zemlju putem izdaje i predaje našeg
naroda u čeljusti fašizma. Još od tada, drugarica
Milica bila je medu prvima. Kada je 1941. godine
Komunistička partija pozvala prvo svoje članove, a i
čitav narod, u borbu protiv okupatora, ona se,
kao disciplinovana, odaziva i polazi teškim ali slavnim
putem, i postaje jedan od organizatora partizanskih
jedinica u valjevskom kraju. Jednoga dana odlazi u
oružani Odred i nastavlja borbu. Dolazi novembar
1941. godine, i dani izdaje od strane četnika. Draže
Mihailovića koji, u zajednici sa svim izdajnicima
i petokolonašima našeg naroda, uz pomoć okupatorskih
kaznenih ekspedicija, napadaju i počinju uništavanje
partizanskih formacija. Partizani se povlače u Bosnu.
Neko mora ostati sa narodom. Milica opet, po odluci
drugova, ostaje na terenu zapadne Srbije. To su sada
najteži dani. Probija se ona, sa jednim revolverom i
sa jednom bombom, kroz sela kuda krstare na svakom
koraku četnici i okupatori. Pred njom to nisu prepreke.
Ona ide ka jednom cilju. Borbu treba nastaviti, prikupiti
snage, uspostaviti vezu između pozadine i ostalih jedinica,
koje su ostale u Srbiji. I tu uspeva, ali samo zato
što u njoj gori beskrajna ljubav za slobodom, za
otadžbinom.
Nema zadatka, kaže drug Minić, koji je Mike
odbila da izvrši, ili koji nije u potpunosti izvršila.
Redak je to bio borac, neustrašiva i besprekomo
požrtvovana žena. Kao takva, ona postaje rukovodilac
narodnooslobodilačkog pokreta u okrugu valjevskom,
i na toj dužnosti je odgovorila. Prošla je kroz
sva brda i šume zapadne Srbije. Uspostavila veze između
pojedinih odsečenih partizanskih delova odreda. I na tom
putu je pala, oduživši se svojoj otadžbini na način kako
dolikuje prvoborcima, pravim sinovima naših naroda
Završavajući prigodni govor, drug Minić je pozvao
omladinu da se na grobovima kao što je Miličin
ne skuplja da plače, već da se okuplja da se setimo
života i napora takvih prvoboraca i da nastavimo njihovim
putem.
U tom smislu pozivaju i javna zdanja kojima je,
u znak slave, priznanja i zahvalnosti, dato ime ove
hrabre devojke sa studentskih barikada i mukotrpnih puteva revolucije. U rodnom gradu, sem pionirskog od
reda, i jedna osnovna škola nosi njeno ime; u
Beogradu takođe. A Valjevo, grad koji i po tradiciji
105
�ceni junake, najlepše se odužio junaku-devojci: dao je
njeno ime ne samo školi u kojoj je radila nego i
jednoj od onih ulica kojom je izlazila, možda, iz
okupiranog grada ili se u njega uvlačila da nepokorene
građane ohrabri i poveže duhom otpora i vere u pobedu.
* * *
Odlukom Predsedništva Antifašističkog veća narod
nog oslobođenja Jugoslavije i Vrhovnog komandanta
Jugoslovenske narodne armije, za pokazano herojsko
delo, za- izvanrednu hrabrost i požrtvovanost na organizovanju ustanka i narodnooslobodilačke borbe i heroj
sko držanje, 14. decembra 1949. godine odlikovana
je Ordenom narodnog heroja Milica Dara Pavlović.
Sa valjevskog područja Ordenom narodnog heroja
odlikovano je još petnaest istaknutih rukovodilaca narodnooslobodilačkog pokreta.
�R EČ A U TO RA
Ova knjiga je nastala nakon dužih istraživanja životnog
puta i revolucionarnog rada narodnog heroja Milice Mikc
Pavlović kasnije poznate ilegalke Dare. Pri tome se nastojalo
da se, u obimu koji dozvoljava koncept ove biblioteke,
zabeleže one činjenice koje su od najvećeg značaja za upoz
navanje njenog života i dela. Opredelivši se za to, život
Milice Pavlović sam rekonstruisao idući tragom njenog re
volucionarnog delovanja. Nastojao sam da se svaka tvrdnja
navedena u knjizi temelji na dokumentu, ili pismenim svedočenjem ljudi koji su poznavali Milicu Miku Pavlović,
odnosno sarađivali sa njom.
U nedostatku dokumenata, prilikom pisanja ove knjige
poslužio sam se tekstovima, odnosno kazivanjima iz dosada
objavljenih knjiga koje sam naveo u popisu literature.
U pisanju knjige naišao sam na pomoć i razumevanje
Međuopštinskog istorijskog arhiva u Valjevu i Čačku, zatim
drugarica i drugova koji su službovali sa Milicom, kao i
učesnika NOR-a koji su sa njom sarađivali. Svi oni su
mi svesrdno pomogli da se što bolje osvetli lik narodnog
heroja Milice Pavlović Dare. S tim u vezi ovom prilikom
zahvaljujem svim drugovima i drugaricama koji su mi dali
podatke, a posebno Miroljubu Pantoviću, penzioneru iz
Čačka, prvoborcima i nosiocima Partizanske Spomenice 1941.
Radi Talić rođenoj Spasojević iz Beograda, Kaji Stojanović
rođenoj Lalović iz Mionice, Dari Pavlov rođenoj Pevčević
iz Valjeva, Zori Ristivojević iz Valjeva, kao i Darinki Andrić
i Olgi Jeremić rođenoj Andrić u čijoj je kući uhvaćena
Milica, dr Mariji Isailović profesoru školskog centra »Milica
Pavlović« iz Valjeva, saborcima i ratnim članovima Okružnog
komiteta KPJ za Valjevo Miloradu Milu Milatović i Žiki
Gajiću.
107
��LITERATURA
Meduopštinski istorijskiarhiva Valjevo,
Valjevski partizanski odred, sveska 171.
stenografske beleške:
Meduopštinski
istorijski arhiv Valjevo,
Opširna Dračić, sveska 119.
stenografske beleške:
Meduopštinski istorijski arhiv Valjevo,
opštine Jovanja i Joševa, sveska 90.
stenografske beleške:
Meduopštinski istorijski arhiv Valjevo,
Žene Valjevskog kraja u NOB, sveska 223.
stenografske beleške:
Aleksandar Jevlić: »Uspravni
Sl'BNOR-a Valjevo 1974.
u
vekove«,
Opštinski
odbor
Isidor Đuković: »Prva šumadijska NOU brigada«, VIZ 1978.
Grupa autora: »Valjevo grad ustanika«, Kultura 1967.
M.
P a v lo v u «
Pantović i M. Vojinović: »Narodni heroj Milica Dara
Pionirski odred »Milica Pavlović«. Čačak 1959.
Milica Damnjanović: »Napredni pokret studenata Beogradskog
univerziteta«, knj. II, Nolit 1974.
Čačanski »Glas« od 20. jula 1945. godine: »Na grobu Milice
Mike Pavlović«.
»Čačak 1941-1944.« »Čačanski glas« 1964.
»Naše ćetri decenije 1939-1979.« monografija Srednje tehničke
škole Valjevo, izdavač OOUR za usmereno obrazovanje »Milica
Pavlović«- 1980. godine.
��SA DRŽAJ
PREDGOVOR ........................................................................
U ZAVIČAJNOM Č A Č K U ....................................................
STUDENTKINJA NA BEOGRADSKOM
UNIVERZITETU
................................................................
U STUDENTSKOM POKRETU KAO ČLAN KPJ . . .
PRVO NAMEŠTENJE U DRŽAVNOJ SLUŽBI
U GRADU USTANIKA ....................................................
SEKRETAR MESNOG KOMITETA KPJ ZA VALJEVO . .
PLIMA OPŠTENARODNOG U STA N K A .........................
TEŠKE POSLEDICE ČETNIČKE IZDAJE .................
NA PUTEVIMA ILEGALE ...............................................
SEKRETAR OKRUŽNOG KOMITETA PA R TIJE............
7
11
1«
23
41
46
50
56
65
70
FORMIRANJE NOVOG ODREDA................................
74
NA IZMAKU ŽIVOTNOG P U T A ...................................
NEKA SEČANJA NA ULASKE U OKUPIRANI GRAD
77
87
SUSRET S LJUDIMA U JOŠEVI ..............................
91
POSLEDNJE PISMO S V O JIM A ........................................
NA POSLEDNJEM ZADATKU ........................................
KAKO SU U ČAČKU SAZNALI ZA PO G IB IJU ............
REČ AUTORA .....................................................................
93
94
102
107
LITERATURA.....................................................................
109
����
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Milica Pavlović Dara
Životni put i revolucionarno delo
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Dragutin Bajić
Publisher
An entity responsible for making the resource available
NIRO "Dečje novine" Gornji Milanovac
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1983.
Rights
Information about rights held in and over the resource
NIRO "Dečje novine" Gornji Milanovac
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
61-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
110 str.
1983.
Čačak
Dragutin Bajić
Ilegalni rad
Milica Pavlović Dara
narodna herojka
Valjevo
Životni put i revolucionarno delo