1
10
3
-
https://afzarhiv.org/files/original/ed98134b8285cd44765a7b5b1ce97ae9.pdf
c9a634087e28ad97603ac2fdfb33ef9e
PDF Text
Text
��Biblioteka LEGENDE
dobitnik je Povelje »4. jul«
— najvećeg društvenog priznanja
za doprinos u gajenju tradicija
nui od ^oslobodilačkog rata
naroda i narodnosti Jugoslavije.
�Izdavač
NIRO »Dečje novine«
Gornji Milanovac
Za izdavača
Miroslav Petrović
generalni direktor
Recenzent
Metodije Kotevski
Odgovorni urednik
Radmilo Lale Mandić
Uređivački odbor
Mirko Vujačić
Radmilo Lale Mandić
Ivo Matović (urednik)
Dragan Marjanović
Lektor
Zora Maksimović
Korektor
Dobrila Petrović
Grafički dizajn
Rade Rančić
Tehnički urednik
Mirjana Avramović
Štampa
»Nikola Nikolić«, Kragujevac
Štampanje u tiražu od 3.000 primeraka
završeno avgusta 1978. godine
�SLOBODAN POPOVIĆ
Vera Jocić
ŽIVOTNI PUT I REVOLUCIONARNO DELO
�BIBLIOTEKA »LEGENDE« VIII KOLO
NARODNI HEROJI JUGOSLAVIJE
�»Misliti o Veri Jocić, ili govoriti o njoj, nemo
guće je, a da se ne govori o ustanku, koji je
toliko čvrsto vezan za njeno ime, svetio i ve
liko, kao što su svetle i velike uspomene, koje
je ostavila ljudima . . . «
Boro ćuikar, u spisu »Posiednala telba na Vera Jocik«,
»Viorni dni«, Skopje, 1957.
OLIVERA VERA JOCIĆ je 20. decembra 1951godine, u znak priznanja za revolucionarne za
sluge, proglašena za narodnog heroja Jugosla
vije.
��BEKSTVO IZ AUSTRO-UGARSKE
Porodica Jocić živela je u Novom Sadu, pod
Austro-Ugarskom Monarhijom. A kako se jedan
od njenih članova, Đura Jocić, nikako nije mogao
pomiriti s činjenicom da živi pod vlašću tuđina,
to se odlučio da pobegnc u Srbiju. Jednostavno,
jednog dana je rekao:
— Ja više neću da živim pod Mađarima i Austrijanoima!
— A gde hoćeš da živiš, Đuro?
— Vi znate gde hoću da živim — odgovorio
je. — U Srbiji!
— Znamo. Ali, šta ćemo s imanjem, kućom
i ostalim stvarima?
— To ćemo prodati.
— Kome?
— Našim ljudima koji ostaju u Novom Sadu.
— Kako oni mogu da žive pod Mađarima i
Austrijancima, a ti ne možeš?
— Kako žive? Znamo kako žive: trpe, guta
ju, eto kako žive... Ja neću i ne mogu tako da
živim. Ja hoću da živim u slobodi, na srpskoj
zemlji!
�— I ovo je srpska zemlja.
Posle toga nastao je tajac. A onda je Đura
ponovo progovorio:
— Ne mogu više da ih gledam, razumete li
me. U utrobi mi se prevrće kad ih sretnem na
ulici ili u kataru. Shvatite: ne mogu i gotovo!
Ukućani su gledali uzbuđenog Đuru. Na nje
govom licu ogledala se odlučnost, rešenost da
učini ono što je naumio, kakvog su ga jedino i
znali.
— Kako ćemo da se prebacimo u Srbiju? —
upitala ga je žena.
— Prvo ću ja da prebegnem, a onda ćete
i vi za mnom.
Tako je i bilo. Jedne večeri Đura je prepli
vao Dunav i domogao se Srbije. Za njim su, docnije, došli i ostali.
Prethodno su uspeli da prodaju salaše i ne
koliko kuća u Temerinskoj ulici u Novom Sadu.
Pomerajući se k jugu, Đura je s porodicom
stigao do Skoplja, i u njegovoj blizini, u selu
Asanbegovo (danas Sinđelićevo), kupio veliko
imanje i kuću. U Skoplju, u bivšoj Kruševačkoj
ulici, u Jevrejskoj mahali, od nekog bega, koji
se spremao da se odseli u Tursku, kupio je veli
ku kuću s doksatima, na sprat, i velikim poplo
čanim dvorištem, u kojem je bila i jedna manja
zgrada — letnja kuhinja.
Na okupu su bili svi: Đura, njegova žena
Katica i deca Doka, Todor, Mladen, Draginja i
Ana. Jocićev] su obrađivali zemlju i u tome imali
uspeha, sve do prvog svetskog rata, kad su Đura
i njegova tri sina otišli u rat, kao dobrovoljci.
Mladena su zarobili Austrijanci, ali je iz zarob
ljeništva pobegao u Rusiju.
Iz ove svetske klanice vratili su se svi Jocići,
ali ne bez posledica: Todor je bio težak invalid,
jer je ostao bez noge, a od zadobijenih rana Do
ka je umro posle rata.
DETINJSTVO I ŠKOLOVANJE U SKOPLJU
U Sinđelićevu je, kao učiteljica, radila Beo
građanka Natalija Đermanović. Tamo je stigla po
sle završene Učiteljske škole u Beogradu.
Zgrada osnovne škole bila je u susedstvu Jocićevih. Zapravo, školsko dvorište se graničilo s
njihovim dvorištem.
�Ubrzo se između Mladena i Natalije rodila
l jubav, koja se završila venčanjem.
Prvo dete, žensko, rodilo im se 24. juna 1921.
godine. Dali su mu ime Vida. Posle dve godine,
21. avgusta 1923, u Beogradu, rodilo im se drugo
takođe žensko dete, koje je na znamenju dobilo
ime Draginja — po tetki, koja je u to vreme
imala 15 godina, pohađala gimnaziju i bila lepa
devojka. Na krštenju, u Skoplju, narečena Dragi
nja dobila je ime Olivera, a svi će je kasnije,
kroz ceo njen život, zvati Vera.
Dve godine doonije rodila im se i treća kćer
ka, Radmila.
Šest meseci posle njenog rođenja Natalija
je umrla od zapaljenja sleipog creva.
Bio je to veliki udarac za Mladena i njegovu
decu.
Od prvih koraka Vera je bila živahno i vra
golasto dete. Nije mogla duže da se zadrži na
jednom mestu. Brzo je upoznala sve kutove u
kući i dvorištu, kao i sve grane okolnog drveća.
I sve skele na kući koja se gradila. Onima koji
su je posmatrali zastajao je dah, mislili su da
će se strmoglaviti.
Kad je imala oko šest godina, jednog dana
popela se na vrh drvota.
— Siđi! — molili su je sestre i otac.
Vera se njihala na visokoj grani drveta.
— Što se plašite — odgovorila im je Vera,
— kad se ja ne plašim.
— Sine, — govorio je otac — siđi, molim te.
Za Veru je to penjanje, to njihanje na gra
nama, bilo zabavno. To ju je uzbuđivalo. Onaj
instinktivni strah kao da u njoj nije postojao.
Vera je bila znatiželjno dete. Htela je sve
da čuje, sve da upozna, sve da zna. Počela je da
se interesuje i za sestrine knjige: za bukvar i os
tale udžbenike, naročito za vreme školskog ras
pusta, kojeg je starija sestra provodila u Sinđelićevu i Škoplju, jer je osnovnu školu pohađala
u Beogradu, živeći kod bake, majkine mame.
Preturala je po sestrinim školskim knjigama i
terala sestru da joj pokazuje i objašnjava slike
i čita tekstove.
U osnovnu školu pošla je u Sinđelićevu, u
onu istu školu u kojoj je njena majka bila uči
teljica i u koju je uvela prvo žensko dete. Dotle
su osnovnu školu u Sinđelićevu pohađala samo
�10
muška deca. Međutim, Natalija je htela da školu
uče i ženska deca, pa je svim silama nastojala
da razbije konzervativno shvatanje da ženska de
ca treba da sede kod kuće i pomažu majkama u
poslu.
Kad je Vida bila u četvrtom razredu osnov
ne škole, umrla joj je baka, majkina majka, zbog
čega se vratila iz Beograda u Sinđelićevo.
Posle završene osnovne škole Vida je gim
naziju počela da uči u Skoplju. Vera, koju su
u porodici zvali Draginja, i Radmila Rada, učile
su osnovnu školu u Sinđelićevu i živele u kući
s babom, očevom majkom, i ocem, koji se bio
oženio drugi put.
Posle završene osnovne škole Vera je prešla
u Skoplje, gde je stanovala sa starijom sestrom.
Kad je i Radmila završila osnovnu školu, prešla
je 1935. godine u Skoplje. S njom je došla i ba
ba Katica, pa su uzele stan, jer nisu mogle sve
četiri da stanuju u jednoj sobi. Baba Katica vo
dila je domaćinstvo.
Vera je unapred pročitavala sve svoje udž
benike. Posle toga uzimala bi sestrine i čitala ih,
učila iz njih. Tako je sa znanjem bila ispred svo
jih školskih drugarica. Naročito je volela strane
jezike i književnost i njima je posvećivala svu
svoju pažnju.
Imala je jednu nesvakidašnju, retku sposob
nost da pročitani tekst ponovi od reči do reči.
Bila je »gladna« za naukom i saznanjem.
Otac Mladen bavio se zemljoradnjom. Naro
čito ga je interesovala proizvodnja duvana. Da
bi se u tome usavršio, čitao je stručne knjige i
pratio literaturu iz te oblasti.
Velika ekonomska kriza, koja je počela 1929.
godine i trajala nekoliko godina, nije mimoišla
ni porodicu Jocić. Kuća u Skoplju je prodata, a
Mladen se zaposlio u Fabrici duvana.
Kad je u Skoplju osnovana Zadruga za ot
kup duvana, Mladen je počeo u njoj da radi.
Međutim, jednog dana Zadruga je likvidirana. Mla
den je ostao bez posla. Porodica je doživljavala
teške dane u kojima su njeni članovi bili više
gladni nego siti.
Te nevolje porodice produbljene su Mladenovom tragičnom smrću, 26. novembra 1938. godine.
Očeva smrt teško je pogodila porodicu. U
početku su im mnogi ljudi donosili životne na
mirnice, ali to nije moglo duže da traje.
�Vera je počela da daje časove iz matemati
ke i jezika slabijim učenicima. Kod njih je dobijala užinu, koju je najčešće nosila kući, izgo
varajući se da nije gladna, i delila je sa sestrama.
Njihov ujak Gradimir Đermanović, koji im
je postao staralac, izdjestvovao je majkinu pen
ziju od 900 dinara. S tom penzijom i prihodom
od Verinih časova izdržavale su se njih četiri.
Naravno, to nije bilo ni približno dovoljno; vi
še su gladovale nego što su bile site,
Čitavo to stanje najhrabrije je podnosila
Vera. Stisnutih pesnica i vilica, govorila je:
— Izdržaćemo, moramo izdržati!
Tako je hrabrila ostale članove porodice. Ba
ba je zabrinuto klimala glavom i uzdisala, na
ravno da je deca ne čuju:
— Eh, deco moja, šta ste bogu zgrešila da
se ovako mučite?!
A, one su se, stvarno, mučile.
AKTIVNOST SKOJEVKE VERE
Još dok je majka sestara Jocić bila živa,
u Sinđelićevu je živeo hodža Avdović. Jedino od
njegove dece bio je Alija*, koga je Natalija mno
go volela, jer je bio odličan učenik i dobar dečak.
Natalija je prigrlila Aliju, i on je, gotovo,
postao član porodice Jocić. Deca su ga volela i
smatrala ga kao brata. I on je njih voleo. Pa
zio ih, branio od druge dece, starao se o njima.
Kao učenik Velike medrese, a docnije kao
student Filozofskog fakulteta u Skaplju, Alija
je izvršio prvi politički uticaj na sestre Jocić. Go
vorio im je o socijalnoj nepravdi i davao im
na čitanje: »Mati« od Gorkoga, »Kako se kalio
čelik« od Ostrovskog, Londonovu »Gvozdenu pe
tu« i druge.
Kod sestara razvijao je smisao za književ
nost i umetnost. To je bilo pogodno tle, jer su
one imale smisla za slikarstvo i literaturu.
Zadojena marksizmom i komunističkim ide
jama, Vera je u gimnaziji aktivno radila na ši
renju naprednih ideja. Budući da je bila odlič
na učenica, nije joj bilo teško da pridobije i
druge učenice.
S treljan na Banjici (u Beogradu) 29. VIII 1941.
�U očima svojih drugarica Vera je bila auto
ritet. One su joj se divile što je, i pored borbe
za opstanak i aktivnosti u literarnoj družini ško
le, mogla da bude i odličan učenik.
Zbog svoje aktivnosti i prijpadništva napred
nom omladinskom pokretu, Vera je početkom
1941. godine primljena za člana Saveza komunis
tičke omladine Jugoslavije.
— Ovo je najsrećniji trenutak u mom životu
— rekla je.
Osim osećanja opravdanog priznanja, u nje
nom životu ništa se nije promenilo. I nadalje je
bila aktivna. U svakoj prilici istupala je s mar
ksističkih pozicija (onoliko koliko je tada poz
navala osnove marksističkog učenja).
Jednog dana početkom 1941. godine, kad je
bila u sedmom razredu gimnazije, Vera je istu
pila protiv iskrivljavanja istorijskih činjenica.
Oko 40 učenica radilo je seminarski rad na
temu »Oslobođenje Južne Srbije« (u bivšoj Ju
goslaviji Makedonija je zvanično nazivana Južna
Srbija).
Narodni heroj Olivera Vera Jocić
�Za vreme časa nastavnica je pokušavala đa do
kaže da ne postoji Makedonija i makedonska na
cija, da su to izmislili komunisti u Makedoniji,
koji »zavode« omladinu i šire ideju o makedon
skom nacionalizmu.
Učenice su ćutale, iako mnoge među njima
nisu prihvatale ovakvo tumačenje profesorice.
Jedino je reagovala Vera, na svoj miran, stalo
žen, ali odlučan način:
— Makedonija postoji, gospođo, jer postoji
makedonski narod, koji ima svoj jezik i istoriju...
Odjednom su se sve oči uprle u Veru, a ona
je gledala u nastavnicu. U razredu je, za tre
nutak, nastala grobna tišina, jer je iznenađenje,
koje su izazvale Verine reči, bilo potpuno i neo
čekivano. A onda, kao da je provalio vulkan, kao
da je eksplodirala bomba:
— Kako se usuđuješ da, kao Srpkinja, ustai'eš u odbranu takvih ideja?... Jesu li i tebi,
možda, komunisti zavrteli pamet?
Učionicom je odjekivao glas nastavnice istorije.
Iako oduševljene Verinim istupom, učenice
su s neskrivenim strahom očekivale šta će se da
lje desiti.
— Ja jesam Srpkinja i baš zbog toga što
sam Srpkinja i što cenim slobodarske tradicije
mog naroda, ustajem u odbranu makedonske na
cije. Samo je velikosrpskim šovinistima, kao i
velikobugarskim ugnjetačima, potrebno da os
poravaju postojanje Makedonije i Makedonaca.
Ja neću da učim falsifikovanu istoriju, a vi tre
ba da se stidite što ste se prihvatili tog posla!
Ove reči izazvale su buru u učionici. Nastav
nica se izbezumila. Počela je da lupa po katedri
i da tako viče da su se tresla stakla na .prozorima.
— Neću dozvoliti da moje učenice šire ko
munističku propagandu! Najmanje ću to dozvo
liti ovde, na času. Zabranjujem svako istupanje...
Vera Jocić biće izvedena pred nastavničko veće,
a ja ću tražiti njeno isključenje iz svih škola u
zemlji!
Crvenog lica od besa, nabreklih vratnih žila,
zgrabila je prozivnik i izletela iz učionice. Vera
je mirno sela u svoju klupu, dok su je drugarice
gledale sa divljenjem.
Čas nije bio završen. U razredu je nastao
tajac. Očekivao se rasplet.
�čim je školsko zvono označilo kraj časa,
učenice su poletele prema vratima, u hodnik.
Međutim, čekalo ih je iznenađenje. Nekoliko po
licijskih agenata, s direktorom gimnazije i nas
tavnicom istorije, stajalo je na vratima.
— Svi napolje! Vera Jocić da ostane u učionioi!
Kad su sve učenice, osim Vere, izišle, poli
cijski agenti su se bacili na klupe, počeli da iz
vlače đačke torbe, da istresaju njihovu sadržinu
i prcturaju po knjigama, sveskama i školskom
priboru.
Posle toga okomili su se na Veru.
Samo po razbarušenoj kosi i crvenim pečati
ma na licu drugarice su videle da su je agenti
tukli, jer Vera ništa nije rekla.
S nekoliko najboljih drugarica sišla je u
dvorište i tamo, u jednom kutu, izvukla zabra
njeni materijal iz nedara. Bile su to brošure sa
crvenim koricama i jedan ženski list.
Od tog dana razred je samo s ljubavlju go
vorio o Veri. Profesori, verni režimu, nikog tako
nisu mrzeli kao nju. Ali, Vera je i nadalje bila
najbolji učenik i sa sve većim žarom je nastavila
svoj rad na okupljanju omladine oko SKOJ-a.
MARTOVSKE DEMONSTRACIJE U
GRADU NA VARDARU
Martovske demonstracije 1941. godine protiv
potpisivanja Trojnog pakta bile su jedna od naj
značajnijih akcija Komunističke partije Jugosla
vije u Skoplju. One zauzimaju jedno od najvidnijih mesta u istoriji tog grada i njegove rad
ničke klase u predratnom periodu.
U martovskim danima Vera je kao nikad bi
la zaneta poslovima. Stalno je nekud odlazila i
ponovo se pojavljivala. U stvari, ona je odlazila
na skojevske sastanke i na izvršavanje partij
skih zadataka.
Komunistička partija i Savez komunističke
omladine Jugoslavije pripremali su se da sprem
ni dočekaju nastupajuće događaje.
Učenice VII razreda Ženske gimnazije »Kra
ljica Marija«, Verine drugarice, nisu bile u toku
zbivanja. Vera ih je upućivala, ukazivala im na
�Vera Jocić, sa školskim drugaricama u VII razredu Ženske gimnazije u Skoplju (četvrta zdesna u
srednjem redu)
�predstojeće događaje, ali onim ezopovskim, kon
spirativnim, škrtim rečnikom, rečnikom ilegalca
— aktiviste.
Kad su 26. marta 1941. godine omladinci sa
zastavama demonstrirali ulicama Skoplja, Vera
je rekla svojim drugaricama da im se moraju pri
družiti, ali s drukčijim parolama.
Tog dana desilo se da je Verin razred imao
čas nemačkog jezika. Nastavnica, ni kriva ni duž
na, morala je da sluša proteste učenica protiv
Nemaca i nemačkog jezika, kao da je ona bila
kriva za izdaju Cvetkovića i Cincarmarkovića.
Učenice su na njoj iskalile svoj bes.
Na skopske ulice direktori škola poslali su
učenike da demonstriraju. Bili su to omladinci
iz Srpskog kulturnog kluba i Narodne odbrane.
— To su nacionalističke demonstracije —
rekla je Vera. — Mi pripremamo naše demon
stracije.
Kad su direktori pojedinih škola (Prve muške
i Ženske gimnazije) videli da nacionalističke de
monstracije nisu uspele, odnosno da su se uto
pile u demonstracije radnika, studenata i napre
dnih omladinaca, naredili su poslužiteljima da
zaključaju školske kapije.
Vera, naravno, nije mogla da ostane neak
tivna, da sedi u školskoj klupi.
— Dođite — rekla je grupi drugarica me
đu kojima je bila i Cvetanka Marković (sada
Kotevska).
Sišle su u donje prostorije škole. Prišle su
jednom prozoru, koji se nije otvarao. Vera je
razbila staklo. Provukle su se kroz otvor, izišle
na ulicu i odjurile prema trgu, gde su se pri
družile demonstrantima, koje su predvodili ko
munisti.
— Ovo su naše demonstracije — ushićeno
je rekla Vera. — A večeras će biti veće i žešće...
Oko podne, tog 26. marta, čule su se prve
parole Komunističke partije Jugoslavije: »Bolje
rat, nego pakt!«, »Bolje grob, nego rob«, »Vojska
s narodom — narod s vojskom«, »Dole nenarod
na vlast!«, »Dole pakt s Nemačkom« i druge.
Uveče su demonstracije počele u 18 i tra
jale do 22 časa. One su bile organizovane. Za nji
hovo održavanje bile su izvršene dobre pripre
me. Naime, bio je formiran odbor koji ih je огganizovao i vodio.
�Na trgu se okupila masa od 15 do 20.000 lju
di. Okupljenim demonstrantima govorio je stu
dent Anton Kolendić. Njegove prve reči bile su:
— U ime Komunističke partije pozivam vas
u borbu...
Na drugoj strani trga govorila je studentkinja Filimena Mihajlova.
Među demonstrantima bila je i Vera sa svo
jim drugaricama.
Kad su demonstranti krenuli preko Dušanovog mosta (sada Kameniot most), s njima je po
šla i Vera. Masa naprednih i rodoljubivih gra
đana sakupila se između palate Ibni Pajko i
Skopske mitropolije. Tu je okupljenim demon
strantima govorio student Blagoja Korubin.
Demonstranti su došli i pred zatvor u kojem
je, između ostalih, bio i sekretar Pokrajinskog
komiteta SKOJ-a, Dobrivoje Vidić.
Vera je bila u masi. Oduševljenje i radost si
jali su joj na licu. Uzbuđeno je izvikivala paro
le. Njeno ushićenje prelazilo je i na ostale de
monstrante. Naročito na omladince i omladinke.
Iste večeri, ispred Studentskog doma, održan
je sastanak na kome je odlučeno da se sutradan,
27. marta, nastavi s demonstracijama. Prema pla
nu svi demonstranti trebalo je da se okupe u
glavnoj ulici (tada ulica Kralja Petra), koja je
vodila od trga do železničke stanice.
Međutim, policija i žandarmerija su ovog pu
ta bili spremniji da se suprotstave demonstran
tima. Do fizičkog obračuna došlo je kad je iz uli
čica kod Narodne banke izletela žandarmerijska
konjica i policijska pešadija.
U tom sukobu bili su ranjeni studenti Vasilije Đurović Vako i Krsto Bajić (docnije poginu
li u narodnooslobodilačkom ratu i proglašeni za
narodne heroje).
Vera je dobila udarac pendrekom preko leđa
i umalo je jedan obesni žandarm nije pregazio
konjem.
Više od desetak demonstranata, među koji
ma i Risto Dukovski, bilo je uhapšeno. U zatvo
ru su bili zadržani do kasno uveče.
2 Vera Jocić
�PARTIZANSKI OBAVEŠTAJAC I
KURIR U VALJEVU
18
— Narod je progovorio — oduševljeno je go
vorila Vera. — Duša naroda, dugo sputavana,
probila je barijere i potekla kao reka... Partija
i SKOJ pokazali su svoju snagu...
Okupacijom i komadanjem Jugoslavije, ap
rila 1941. godine, Skoplje je potipalo pod vlast bu
garskih fašista koji su počeli da proteruju Srbe
koji su živeli u Makedoniji. Tako su i Jocićevi
morali da napuste Skoplje.
Iz Skoplja su, krajem maja ili početkom
juna 1941. godine, u Srbiju krenuli Katica (ba
ba), njen sin Todor, invalid iz prvog svetskog ra
ta i Vera sa sestrama.
Kad su stigli u Niš, stan su našli u Jagodjnmahali, u čegarskoj ulici broj 2. Bila je to kuća
koja je u suturenu imala dve sobe i ostale pro
storije. U taj suterenski stan uselili su se Joci
ćevi.
Iz Niša sestre su otputovale, preko Beogra
da, u Valjevo, odakle je bila maćeha Angelina,
rođena Prodanović. U Nišu su ostali da žive Ka
tica, Todor i Angelina-Gina sa dvoje dece, Stanojem i Gordanom, iz trećeg Mladenovog braka
(Angelina i deca došli su docnije iz Skoplja u
Niš).
Posle dolaska u Valjevo sestre su se uklju
čile u ilegalni rad. Bile su povezane s Dimitrijem Dišom Koljkovićem, koji je bio sekretar
SKOJ-a u Tehničkoj školi.
Veru je Dimitrije Diša Koljković upoznao
kad je sa sestrama došla u Valjevo. Koljković
je čuo da se zlopate, pa im je, uz pomoć drugo
va i drugarica, našao jednu prostoriju u krugu
Mlina. Drugovi su ih pomagali iz samopomoći ko
liko su god mogli.
Jednog dana, preobučen u seljačko odelo,
neobrijan, s jednim konjem, Koljković je došao
u Valjevo i uputio se u Mlin, odakle je trebalo
da prenese sakrivenu municiju.
U prostoriji, u kojoj su živele sve tri sestre
Jocić, Koljković je sreo Milicu Pavlović Daru,
tada člana Okružnog komiteta KPJ za Valjevo
(docnije poginula u narodnooslobodilačkom ra
tu i proglašena za narodnog heroja). Ona ga ni
je prepoznala.
�— Ja sarn, Diša, profesorice.
Ona se iznenadila:
— Kako si se promenio! — uzviknula je Da
ra. — Nikad te ne bih prepoznala da se nisi sam
javio.
U prenošenju municije i oružja Koljkoviću
su pomogle i sestre Jocić.
Krajem avgusta, ili početkom septembra
1941. godine, Vera je došla u Valjevski NOP od
red. Njene dve sestre štab odreda je poslao u
Bajinu Baštu, u radionicu odeće i obuće.
Vera je prvo radila u AgiNpropu odreda (A^itaciono-propagandno odeljenje) dok Koljković
nije postavljen za obaveštajnog oficira odreda.
Onda su Vera, Milica Nožica, Petar Popović i
drugi postali kuriri — obaveštajci štaba odreda.
Od tog dana, sve do pred odlazak u Niš, Vera
je veoma uspešno obavljala ovu dužnost.
Umela je odlično da se prerušava. Sa seljan
kama je ulazila u grad, noseći poštu za Okruž
ni komitet KPJ za Valjevo.
Posao kurira shvatala je veoma ozbiljno i od
govorno. Unaprcd se pripremala za izvršenje
svakog zadatka. Na primer, proučila bi neku po
rodicu: koliko članova ima, kakvog su imovnog
stanja, kako se ko zove, kako ko izgleda. I tako
dalje. To joj je bilo potrebno da bi mogla da se
predstavi u slučaju da je neko od neprijatelja
zaustavi i počne da ispituje.
Veru je Koljković slao na najteže zadatke. On
je to činio zbog toga što su ostali kuriri, kao No
žica i drugi, bili meštani. Ljudi su ih poznavali
i u samom gradu i u okolnim mestima. Veru niko nije poznavao, jer je bila izbeglica, doseljenik.
Gestapo i policija u Valjevu znali su da ne
ko silazi u grad, odnosno da održava vezu s par
tijskom organizacijom. Samo nisu znali ko je
taj. Zbog toga su svim silama nastojali da otkri
ju kurira, odnosno njegovu »javku« (ličnost, ko
ja služi kao veza između više i niže veze, odnos
no partijske organizacije).
To im je jednog dana pošlo za rukom.
Kraj u kojem je stanovala Verina »javka«
jednog dana je blokiran. Neprijatelj je pretpo
stavljao da će kurir upasti u stupicu koju mu
je namestio.
U tom trenutku Vera se zatekla u stanu jed
ne drugarice od koje je trebalo da primi neke
2»
19
�podatke i vesti za Valjevski NOP odred. Četnici
i Nemci ulazili su u svaku kuću i pretresali je od
tavana do podruma, tražeći partizanskog kurira.
— Sta da radimo? — pitala je Verina dru
garica.
— Sad ne mogu da iziđem iz kuće — odgo
vorila je Vera.
— Svakako — rekla je zabrinulo drugarica
— Ali, gde da te sakrijem?
Pogledale su oko sebe. Ništa skrovito i bezbedno nisu videle. U dvorište su već ulazili Nem
ci i četnici. Vera se u magnovenju odlučila. Po
trčala je prema jednoj sobi. Brzo je otvorila vra
ta, ušla u sobu i sakrila se ispod kreveta. Nje
na drugarica je to gledala razrogačenih očiju.
— Zatvori vrata! — tiho ali energično do
bacila joj je Vera.
Drugarica je mahinalno uhvatila za kvaku i
privukla vrata. U tom trenutku u stan su upali
četnici i Nemci.
— Ko ovde stanuje? — upitao je četnik.
Drugarica je jedva uspela da kaže:
— Mi...
— Koji »mi«?
— Mi, moji roditelja i ja ...
— Niko više?
— Niko više... Pardon, i jedan nemački ofi
cir. ..
Četnik se trgao. Okrenuo se nemaokom voj
niku.
— Tu... ajne dojčland oficiren... stanuje...
Feršten zi?
— Ja, ja. Feršteen — odgovorio je Švaba.
Posle toga Nemac je pozdravio i okrenuo se,
pošavši iz kuće.
— Izvinite — servilno je rekao četnik i po
žurio za Švabom.
Vera je pod krevetom ostala dok je blokada
prošla. Onda se izvukla ispod kreveta, pozdravi
la se s drugaricom, izišla iz kuće i otišla u od
red.
— Umalo da zaglavim — rekla je i ispričala
šta joj se desilo.
— Kako si se setila da se sakriješ u sobu
tog nemačkog oficira — pitali su je mladi obaveštajci.
�— Eh, kako? .. Pa, drugi izlaz nije postojao...
Reskirala sam... Nadala sam se da sobu neće
pretresati, kad čuju ko u njoj stanuje. Međutim,
ni druge prostorije nisu pretresali u toj kući...
U takvim trenucima mozak radi fantastično. Ili
nađeš rešenje ili ne nađeš. Treće nema.
— Pomaže li tu inteligencija?
Vera se zamislila.
— 0 tome dosad nisam razmišljala... Mož
da i pomaže... Mislim da je, ponajpre, posredi
nagon za samoodržanje... Treba biti dosetljiv,
odnosno, treba se snaći... Da... A, možda, i in
teligentan. .. Šta ja znam... 0 tome nikad nisam
razmišljala...
— Kad prigusti, čovek se uvek snađe!
— Da.
— A, biva — i ne snađe se?
— Opet se vraćamo na početak... Možda tre
ba unapred razmisliti o tome šta se sve može
preduzeti ako se to i to dogodi? Možda treba
znati i tuđa iskustva, pa ih u datom trenutku is
koristiti? Možda...
— Ili ne razmišljati o tome šta ti se sve mo
že desiti, nego u datom trenutku doneti odluku?
Posle dužeg razmišljanja, Vera je rekla:
— Nije naodmet znati kako su se drugi poneli u datoj situaciji; ako ne istoj, a ono — bar
sličnoj.
Kurirski posao Vera je obavljala veoma uspešno od decembra 1941. do 3. marta 1942. go
dine.
Kad je jedan deo Valjevskog NOP odreda
krenuo u Bosnu, bilo je rešeno da sve drugarice
ostanu na valjevskom terenu, zbog napornog i
veoma opasnog puta koji je borcima predstojao.
Trebalo je, pre svega, preći Drinu, a onda, verovatno, sukobiti se više puta sa četnicima, s onu
stranu reke. Valjalo je naći vezu s partizanskim
jedinicama u istočnoj Bosni.
Velika neizvesnost bila je pred borcima. U
takvoj situaciji drugarice nisu mogle poći. Tako
je ostala i Vera. Koljković ju je ostavio na vezu
vrsnom partizanskom obaveštajcu Živoradu Vitoroviću, učeniku iz Zlatarića.
Kad joj je saopštio da ostaje, upitala ga je:
— Zbog čega me ostavljaš?
— Takva je direktiva.
�— Misliš li da neću moći izdržati napore
jednog takvog marša?
— Nije u tome stvar. Tako je odlučeno na
čelno, za sve, pa i za tebe.
— Odlučeno, odlučeno — ljutito je rekla.
Videlo se da je teško primila ovu odluku.
Ali, šta se tu moglo. Iako je bila odličan kurirobaveštajac, morala je ostati na valjevskom te
renu, s ostalim delom odreda.
SEKRETAR PARTIJSKE ĆELIJE U NISU
Okupator, domaća policija, Srpska državna
straža (nedićevci), četnici Koste Pećanca, Srpski
dobrovoljački odred (ljotićevci) i drugi bili su
uznemireni razvojem i uspehom narodnooslobodilačke borbe u Nišu i okolini 1941. godine. Zbog
toga su Nemci svim silama nastojali da onemo
guće razvoj NOP-a. S tim u vezi počela je kon
centracija većih snaga u Nišu i preduzimanje
energičnih vojnih akcija radi razbijanja blokade
grada i čišćenja terena od partizana. Pre toga
reorganizovane su policija i uprava.
Provalom od 11. februara 1942. godine, ne
prijatelj je otkrio mnoge partijske organizacije
u niskim preduzećima. Iz niškog koncentracio
nog logora na Crvenom Krstu 12. februara 1942.
godine je pobeglo 105 zatvorenika.
U znak represalija Nemci su počeli masovno
da streljaju zatvorenike na obližnjem brdu Bu
banj.
Takva je bila situacija u Nišu i okolini kad
je Vera došla u ovaj grad na Nišavi. Njen dola
zak u Niš značio je pojačanje partijskih redova,
koji su bili veoma proređeni.
Vera je u Niš došla juna 1942. godine i zapo
slila se, preko maćehe, u Fabrici duvana. Tu joj
je i maćeha radila. U Fabrici duvana Vera je po
stala sekretar partijske ćelije. Njenim dolaskom
partijska organizacija dobila je veliku pomoć.
Bogato iskustvo, koje je stekla za vreme boravka
i rada u Valjevu i Valjevskom NOP odredu, za
tim snalažljivost i energičnost, pomogli su joj
da se brzo snađe u novoj sredini, da upozna lju
de i sprijatelji se s njima. Pošto je došla iz Valjeva, u Fabrici duvana i u gradu zvali su je Ve
ra Valjevka.
�Vera je za vreme ručka održavala pojedinač
ne sastanke, obilazila odeljenja i, pored kontro
le nastojnika i pojedinih poslovođa, obaveštavala ljude o situaciji u fabrici, gradu i zemlji.
Na njenoj mašini, za kojom je radila kao pakerka cigareta, radio je okorcli ljotićevac Doka Lazarević. Zahvaljujući svojoj sposobnosti da pri
đe ljudima, od njega je saznavala pojedine po
datke.
Unela je živost u rad partijske organizacije,
među skojevce i simpatizere narodnooslobodilačkog pokreta. Trenutno zatišje u radu partijske
organizacije — nastalo ranijim hapšenjima par
tijskih aktivista Jelke Raduiović, Svetislava Sve
te Kokovića, Krste Stefanovića (streljani na Bu
bnju) i drugih, kao i februarskom provalom —
sada je, Verinom zaslugom, brzo prebrođeno. U
fabrički krug ponovo su počeli da se unose leci i
ostali materijali. Pojedini radnici sabotirali su
rad u proizvodnji. Ubacivali su pesak u mašine i
tako izazivali kvarove. Drugi su podešavali maši
ne tako da cepaju cigaret-papir. Proizvodilo se
mnogo manje nego pre rata. Radnici su naveli
ko iznosili cigarete i duvan. Pojedinci su išli to
liko daleko da su za vreme noćne smene, iz svo
jih odeljenja, konopcima spuštali sanduke kroz
prozor. Njih su prihvatali vatrogasci i prebaci
vali preko ograde u obližnje njive Gradskog po
lja, odakle su preuzimani i nošeni na skrovita
mesta. Jedan deo tih cigareta doturan je parti
zanskim odredima.
Krajem 1942. godine Nemci i policajci blo
kirali su kraj oko Fabrike duvana. Grupa Nemaca ušla je u zgradu i izvršila pretres. Međutim,
zahvaljujući osmorici članova Partije i aktivu
SKOJ-a, ništa nisu pronašli. Komunisti i skojevci uspeli su da romane »Mati«, »Kako se kalio
čelik«, umnožene na geštetneru, zatim brošure
o razvoju industrije i poljoprivrede u SSSR, radio-vesti Moskve i Londona i drugi materijal —
sakriju u kupatilu, iza radijatora.
— Sad ćemo biti mirni. Bar za izvesno vre
me.
— E, u tome je stvar što nećemo biti mirni
— rekla je Vera.
Pogledali su je.
— Neprijatelj je ovaj put izgutao, ali s tim
se neće pomiriti. Treba da budemo oprezni i
obazrivi više nego do sada.
�Verina predostrožnost činila se pojedincima
prelerana, ali su se brzo uverili da je bila u
pravu.
Naime, uiprava Fabrike duvana pojačala je
unutrašnju kontrolu. Ubačeni su i doušnici. Umesto poljskog Nemca, Grišova, Gestapo je za
komesara fabrike postavio kapetana Vajsa. Novi
komesar je po odeljenjima postavljao ljude čiji
je zadatak bio da budno prate svako širenje antinemačke propagande. Oni su se brinuli i o to
me da radnici manje napuštaju rad i da ne upro
pašćuju mašine.
Najrevnosniji Vajsovi doušnici bili su Stanimir Stanimirović, iz Trnave, i Aleksandar Šaša
Dimitrijević, iz Niša. Oni nisu ništa radili, samo
su se šetali kroz odeljenja i vrebali. Zbog izuzet
nog zalaganja, Vajs je Stanimirovića postavio za
suiperkontrolora gotovih proizvoda.
— Bila si u pravu — rekli su drugovi Veri.
— Moramo i mi da se organ izujemo — rek
la je ona.
— Kako misliš?
— Treba da postavimo naše straže po odelje
njima. One će motriti na Vajsove doušnike, me
đu kojima je i njegov šofer Ivan Pleser.
Tako je i učinjeno. Vajs je besneo zbog to
ga što njegovi ljudi u fabrici ništa ne mogu da
otkriju. Cigareta i duvana više se iznosilo nego
ranije. Skojevska i partijska organizacija, pod
Verinim rukovodstvom, radile su na pripremanju
prve grupe drugova i drugarica za odlazak u
partizane. Sastanci su održavani u stanu Vide
Bratić, u današnjoj Ulici 12. februara, kao i kod
Tine Stojanović, u Ulici Kraljevića Marka.
U svim odeljenjima Fabrike duvana posto
jali su aktivi SKOJ-a. Početkom 1943. godine, u
mašinskom odeljenju za pakovanje cigareta, po
red sekretara Kovine Janković (sada Đukić), skojevci su bili: Slobodanka Popović, Vera Živadinović, Mileva Milovanović, Nada Filipović, Nada
Minić, Ljubica Sjekloća, Božana Bubalo i Mile
Kajs. U odeljenju kartonaže, pod rukovodstvom
Milice Mojsilović, radio je aktiv od osam člano
va; u odeljenju za izradu cigareta bila su četiri,
a u mašinskoj radionici pet skojevaca.
Uprava Fabrike duvana nije sedela skrštenih ruku. Ona je osećala snagu Partije i SKOJ-a.
Zbog toga su direktor i komesar Vajs zaveli grup
ne ručkove za izbeglice, samce i samice. Time su
�hteli da pridobiju ljude i da ih pretvore u douš
nike. Kao i ostali pokušaji, i ovaj je ostao bez
rezultata, izuzimajući samo jednog izbeglicu ko
ji je pristao da bude doušnik.
Mesni komitet KPJ za Niš pokušavao je da
uspostavi vezu s bugarskim okupatorskim vojni
cima i oficirima da bi i među njima stekao pri
stalice narodnooslobodilačkog pokreta u našoj
zemlji i u Bugarskoj.
Prilikom tih pokušaja, poslednjeg dana fe
bruara 1943. godine, uhapšen je Miša Obradović
Zoran, sekretar Mesnog komiteta KPJ za Niš
(docnije osuđen na smrt od partizanskog vojnog
suda i strcljan na Jastrepcu).
Obradović je provalio ceo Mesni komitet KPJ
za Niš, čime se nad Veru nadnela velika opas
nost. Ona je bila na vezi Mesnog komiteta KPJ
za Niš, budući da je bila sekretar partijske ćeli
je u Fabrici duvana. Obradović ju je lično poz
navao. Postojala je verovatnoća da i nju prokaže, kao što je prokazao i članove Mesnog komi
teta i istaknute partijske rukovodioce i pozna
tije aktiviste. On je vodio Bugare od stana do
stana i prokazivao drugove i drugarice. To je ra
dio i na ulicama Niša, obučen u bugarsku vojnu
uniformu.
Vera je odmah prešla u ilegalnost. Nije spa
vala kod kuće, nego kod Voje Drljače, Vide Bra
tić, Kovine Janković (Đukić) i drugih drugarica.
Njen opstanak u Nišu bio je onemogućen. Tre
balo je, znači, da ode iz grada. Kuda?
Više partijsko rukovodstvo u Nišu odlučilo
je da krene na Jastrebac, u Jastrebački bataljon.
Iz Niša za Jastrebac Vera je krenula iz ku
će Vide Bratić. Kovina i Vera našle su se u par
ku, preko puta železničke stanice. S Verom je bi
la i neka učiteljica. Tu su se Kovina i Vera ras
tale, posle jednogodišnje saradnje po partijskoj
liniji u Fabrici duvana.
Vera je otišla na železničku stanicu i s Da
nicom Nikolić Lalom (ubila se 15. avgusta 1943.
godine da ne bi živa pala Bugarima u ruke), stu
dentom Poljoprivredno-šumarskog fakulteta iz Ni
ša i članom Mesnog komiteta KPJ za Niš, jedi
nim članom MK koji nije pao policiji u ruke po
sle Obradovićevog izdajstva, i s kurirom, otpu
tovala u pravcu Jastrepca. Verovatno do Male
Plane ili neke druge železničke slanice, koja je
bila u podnožju Jastrepca.
�Bilo je to početkom marta 1943. godine. Boža Damnjanović, član političkog biroa na jastrebačkom terenu, rekao je jednog dana Svetislavu
Savkoviću Joci da treba da sačeka dve drugari
ce iz Niša, koje će doći u pratnji kurira.
Savković je sačekao dve drugarice i kurira,
poveo ih preko dobričkih sela Jugbogdanovac,
Cubura i druga. Po zakonu konspiracije nije ih
pitao kako se zovu. Jedna od njih bila je smeđa,
a druga cmomanjasta-izrazita crnka. Uz put su
razgovarali o borbi, pokretu, Nišu, situaciji na
frontovima.
Kad su stigli na određeno mesto Savković
se pozdravio s drugaricama i vratio odakle je i
došao. Tada nije znao da je prihvatio i u Jastrebački bataljon odveo Danicu Nikolić Lalu i Ve
ru Jocić.
U JASTREBACKOM BATALJONU
Vera je na Jastrepcu ostala do juna 1943. go
dine. Za to vreme učestvovala je u akcijama, ko
je je vodio Jastrebački bataljon.
Pošto su partizanske snage ugrožavale sao
braćaj na pruzi Beograd—Niš—Vranje, Nemci su,
sa više jedinica Srpske državne straže (nedićevci), odnosno u svemu sa oko 750 ljudi, preduzeli napad na Treći (Jastrebački) bataljon Prvog
južnomoravskog NOP odreda.
Bataljon je bio na Malom Jastrepcu. Nepri
jatelj je počeo da nastupa 2. maja 1943. godine,
ujutro. Jastrebački bataljon bio je u predelu Jasike, severno od Novog Sela.
U borbi koja je nastala bataljon je razbio
neprijatelja i nalerao ga u panično bekstvo. Po
sopstvenom priznanju, neprijatelj je imao 7 mr
tvih, 5 ranjenih i 27 zarobljenih vojnika.
Sutradan, 3. maja 1943. godine, jedna bugar
ska divizija pošla je na Jastrebac. Jastrebački
bataljon, podeljen na čete, u nekoliko navrata
je naneo gubitke bugarskim prethodnicama.
Manevrišući po Jastrepcu, bataljon je uspeo
da izbegne neprijateljske, a da sačuva svoje sna
ge.
Posle trodnevne potere Bugari su se povukli
u svoje garnizone.
�Po odluci Pokrajinskog komiteta KPJ za Sr
biju štab Jastrebačkog bataljona, kojeg su sa
činjavali: Stanimir Jovanović Jova, komandant,
i Kiril Mihajlovski Grujica, politički komesar,
krajem maja 1943. godine uputio je jednu četu,
sastavljenu od bivših boraca Ozremskog NOP od
reda, na desnu obalu Južne Morave sa zadatkom
da pomogne Zaječarskom NOP odredu.
Vera je učestvovala u svim borbama koje je
vodio Treći (Jastrebački) bataljon Prvog južnomoravskog NOP odreda od marta do juna 1943.
godine.
PARTIJSKI RUKOVODILAC ĆETE
JUŽNOMORAVACA
U vreme kad je Vera došla na Jastrebac, po
četkom marta 1943. godine, u selu Streškovcu —
Novo Selo, formiran je Drugi južnomoravski NOP
odred.
U njegov borbeni stroj Vera je došla juna
1943. godine. Dušan Devedžić Žika, koji je bio zamenik političkog komesara Drugog bataljona,
rasporedio ju je na mesto zamenika političkog
komesara 2. čete u tom bataljonu.
Vera je, kao sekretar partijske ćelije u četi,
bila i član bataljonskog partijskog biroa.
Sastanke biroa zakazivao je Devedžić s odre
đenim dnevnim redom. Posle otvaranja sastanka
govorio bi Devedžić, a onda bi dao reč članovi
ma biroa, koji su se javljali.
Vera bi se javljala za reč i iznosila svoje miš
ljenje o pojedinim tačkama dnevnog reda. Deša
valo se da se njen stav po nekom pitanju nije
uvek podudarao sa stavom sekretara biroa. Se
kretara bi to neprijatno iznenadilo. Bio je pogo
đen, jer je bio partijski funkcioner. I više od
toga: bio je poznat u tom kraju, jer je tu rođen
i tu ratovao. Njemu se verovalo. Njegova se reč
cenila. Odjednom: došla neka drugarica sa Jastrepca, i počela da ga ispravlja; Nije mu bilo
prijatno, jer je bio sujetan, kao i svaki mladi čovek koji nešto znači kao borac i politički radnik.
Posle prvog Verinog istupanja Devedžić je
razmišljao: »Sla ona hoće? Zna li ona ko sam
ja? Možda cilja na mesto sekretara bataljonskog
partijskog biroa?«?
�Takve i slične misli vrzmale su mu se po
glavi. Nikoga o tome nije pitao, ni s kim o tome
nije razgovarao. Bilo mu je neprijatno, jer je
sve bilo tačno što ga je ona ispravljala. To je,
hteo — ne hteo, morao da prizna, ali se pitao:
»Zbog čega me ispravlja pred svima? Zar ne mo
že to nasamo da kaže, da mi ukaže na praznine
i netačnosti u mom izlaganju?«
Posle takvih razmišljanja uviđao je da je
ona u pravu, ali mu je, ipak, nekako bilo krivo.
Posle nekoliko njenih istupanja, shvatio je
da to nije radila s nekom ružnom namerom, ne
go zato što je bila odličan komunist. Ona je htela da pojedine stvari budu bolje objašnjene. Kad
je to shvatio, a shvatio je vrlo brzo, pozvao ju je
na razgovor.
— Slušaj, Šiptarka (tako su je zvali u bataljonu), ti me stalno ispravljaš, dopunjuješ, tuma
čiš. Očigledno je da pojedine stvari bolje znaš
od mene, bolje si ih upamtila. U početku mi ni
je bilo jasno zbog čega to radiš, ali sam shvatio
da to činiš iz najbolje namere, kao pravi komu
nist. E, vidiš: zvao sam te da se dogovorimo. Ubuduće podelićemo uloge. Ono što ti bolje znaš
— o tome ćeš ti govoriti, a ono što ja bolje znam
— ja ću govoriti. Slažeš li se s tim?
Za sve vreme Vera ga je posmatrala i paž
ljivo slušala. Nije ga prekidala.
— Slažem se — odgovorila je. — Drago mi
je što si pravilno protumačio moja istupanja. I
ja sam razmišljala o tome kako ćeš ti to primi
ti. Ali, verovala sam da ćeš to pravilno shvatiti,
kao što bi svaki dobar komunist shvatio. Znala
sam da si veoma popularan, ne samo među bor
cima, nego i u narodu ovoga kraja. To sam vrlo
brzo zaključila.
— U početku mi je smetalo zbog moje popu
larnosti. Međutim, shvatio sam da je istina iz
nad popularnosti, iznad autoriteta... Sve ono što
si govorila, bilo je tačno. I to me je brzo otreznilo. Tome je doprinelo i tvoje iskreno, odmereno istupanje. U njemu nije bilo trunke samo
zadovoljstva što o nečemu više i bolje znaš.
— Drago mi je što si me pravilno shvatio —
ponovila je.
Tako su njihovi odnosi postavljeni na pra
vu i zdravu osnovu.
Jednom drugom prilikom Devedžić je pretrpeo Verinu kritiku. I tada je bila u pravu.
�Drugi bataljon imao je u selu Kućuri bolni
cu. U njoj su se, osim boraca, lečili i oporavljali i
drugi partizani sa vranjskog područja. Bolnica je
pružala pomoć i meštanima. Što se tiče partij
skog rada, bolnica je bila podređena bataljonskom partijskom birou.
Jednog dana došla je Devedžiću drugarica,
koja je u bolnici bila bolničarka.
— Druže komesare — rekla jc uzbuđeno —
jedan se drug nije dobro poneo prema meni.
Devedžić se iznenadio:
— Kako se nije dobro poneo?
— Tako — stidljivo je odgjvorila.
— Ne razumem?
— Pa... bio je bezobrazan... Hteo je ... Na
valjivao je na mene...
— Je li u pitanju ranjenik ili neko od bora
ca koji obezbeđuju bolnicu?
— Ranjenik... Onaj drug što mu se ruka
oduzela.
Devedžić se odmah setio o kome je reč. Tog
borca je jedan drug slučajno ranio u rame. Či
ni se da su mu neki nervi pokidani, pa mu je
ruka i ostala oduzeta. Visila mu je nepomično niz
telo. Inače, bio je jedan od komandira.
— Dobro, drugarice. To ćemo raspraviti.
Sekretar je odmah sazvao članove partijskog
biroa bataljona. Naravno, došla je i Vera. Pri
sutne članove sekretar je upoznao sa žalbom dru
garice iz bolnice.
— Prvo, ne slažem se, druže sekretare, s tvo
jom odlukom do povodom ovog slučaja sazivaš
sastanak partijskog biroa, jer ovo nije problem
koji treba biro da razmatra, nego partijska ćeli
ja bolnice — rekla je Vera. — Drugo, mi smo
čuli samo izjavu ove drugarice, a ne znamo šta bi
rekao taj drug koga je optužila. Staro je pravi
lo, još su ga stari Rimljani isticali, da treba ču
ti i drugu stranu. Mi, međutim, drugu stranu nis
mo čuli. Na osnovu čega da verujemo samo dru
garici:
— Valjda ja ne lažem! — upala je bolničar
ka Veri u reč.
— Nisam to rekla, drugarice, ali osnovno je
da čujemo i druga koga optužuješ za nenormalno
ponašanje. Makar i u pismenoj formi, ako taj
drug nije u stanju lično da dođe. Uostalom, mo
�gao je neko od članova biroa da ode do bolnice
i da s njim razgovara, ako je on nepokretan.
— Može da ide — dodala je bolničarka.
— Onda ga je trebalo pozvati, ako smo od
lučili da biro o tome raspravlja — rekla je Vera.
Sekretar je shvatio da je prenaglio. Ali: šta
je — tu je. Kad je već zakazao sastanak i po
čeo da ga drži, natrag se nije moglo. U stvari,
mogao je da kaže da se sastanak odlaže da bi
čuli i dotičnog druga.
— Sad, kad smo već tu, da pokušamo da
resimo ovu stvar — rekao je sekretar.
— Ja bih nastavila — rekla je Vera.
— Možeš. Samo izvoli.
Vera se okrenula bolničarki.
— Tebi hoću da govorim... I ja sam žensko,
ali se ne slažem s tobom. Ti si načelno u pravu.
Mi, dok smo u borbi, u partizanima — ne smemo
da vodimo ljubav. Kuda bi nas to odvelo? A ako
dođe do toga, onda se ti drugovi i drugarice mo
raju uzeti, venčati, i posle toga obavezno raz
dvojiti. Jedan od njih ide u jednu, a drugi u dru
gu jedinicu. To ti je poznato?
— Poznato mi je — odgovorila je bolničar
ka.
— Eto, vidiš. Da li je taj drug hteo da se
vas dvoje uzmete, mislim venčate pred Partijom?
— Ne znam. Ja imam verenika.
— Znači, ti njega ne voliš?
— Ne. I što bih ga volela kad imam vereni
ka?!
— A da li on tebe voli? Jer to što ti imaš
verenika, ne mora da ga sprečava da te voli.
— On kaže, ali to me ne interesuje, jer ja
imam...
— Verenika — dopunila ju je Vera, očigledno
iznervirana bolničarkinim insistiranjem na toj
pojedinosti. — Gde je tvoj verenik? U partizani
ma ili u selu?
— U selu.
Vera je zaćutala. Pogledala je bolničarku pro
dornim pogledom:
— Da se ti, možda, ne plašiš da verenik neš
to ne sazna?
Bolničarka se trgla posle ovog pitanja.
— Ne, što bih se plašila. Nego, neću... šta
ima on meni da se udvara?
�Ovo je rekla s prizvukom nervoze u glasu.
— Naša je borba teška — produžila je Vera.
Ona zahteva velike žrtve, velika odr canja. Jed
no od tih odricanja je i odricanje od ljubavi, fi
zičke, naravno. Jer, mi ne možemo da zabrani
mo nekomc da voli, naravno, u sebi. Važno je
da ta ljubav ne remeti naše odnose, da ne utiče
negativno na naš partizanski, komunistički mo
ral. .. Možda, i mene neko voli? Možda i ja ne
koga volim? Ali to čuvam u sebi i za sebe. Do
čega bi nas dovelo kad bismo radili drugačije?!
O tome i da ne govorimo. Svi to dobro znamo.
A pogotovu što neprijatelj svuda priča da mi u
partizanima vodimo slobodnu ljubav... Svakog
dana naši drugovi stavljaju glavu u torbu...
— A, mi? Zar i mi drugarice ne stavljamo
glavu u torbu?
— Stavljamo i mi, ali rede. Eto, ti, na primer.
Radiš u bolnici jedan veoma odgovoran posao:
neguješ naše ranjene i bolesne drugove. Među
tim, ti drugovi, kad ozdrave, kad im se rane zacele, otići će u svoje jedinice, što znači — pono
vo će se boriti, ponovo će se izlagati smrtnoj opasnosti. A, ti? Ostaćeš u bolnici...
— I ovde je opasno. Neprijatelj i bolnice na
pada.
— Znam, ali rede. Ti si u bolnici, hoću re
ći, na bezbednijem mestu. A, onaj, prezdraveli,
bolje reći, zakrpljeni borac, ponovo će jurišati,
ponovo će se izlagati smrtnoj opasnosti. Dokle?
Dok ga neko neprijateljsko zrno ne dokrajči. Ili,
u najboljem slučaju, ne napravi od njega inva
lida. ..
Vera je zaćutala. U sobi je nastala mrtva ti
šina.
— Eto, taj drug, koji se, kao što ti kažeš,
nedolično ponašao, težak je ranjenik: oduzeta mu
je ruka, jer mu je metak, bar da je neprijatelj
ski, uništio neke nerve. Ako iz rata iziđe živ, da
li će moći sto posto da služi zajednici? Neće...
Vera je opet ućutala. Prisutni su znali da
nije završila. Da sad dolazi ono glavno. Očekiva
li su da kaže onu spasonosnu reč, jer bi, u su
protnom, drug morao biti streljan. Niko od pri
sutnih nije želeo da drug, na taj način, izgubi
glavu. Ali, trebalo je to neko da kaže. To su oče
kivali da kaže Vera. Znali su da je drug pogrešio, da je to u suprotnosti sa zakonima partizan
skog života, s partizanskim principima, s mora
�lom. AH, žao im je bilo druga. Prvo, što ga je
ranio drug, nepažnjom, slučajno; drugo, što tre
ba život da mu oduzmu, opet njegovi drugovi. U
sebi su ga grdili, psovali. Ali... Postojao je »kor
pus delikti«, što se kaže...
— Svako od nas može da pogreši, jer je sva
ko od nas čovek sa svojim ljudskim slabostima.
Ako smo partizani, nismo od kamena. I u nama
bije srce, teče krv. Svi smo prirodni i zdravi lju
di. .. Kako će se ko ponašati, zavisi od mnogo
čega. Jedan ruski pisic, Čemiševski, u svojoj knji
zi, na jednom mestu, kaže: »Sve zavisi od mesta,
vremena i uslova«. Da je taj drug bio u borbi, a
ne u bolnici, ne bi mu palo na pamet da se, ne
samo tebi, nego bilo kojoj drugarici, udvara. Iz
prostog razloga: ne bi imao vremena da misli na
to od umora, napora, gladi, marševa, juriša i
ostalog. Znači, u tim uslovima on bi se drukči
je ponašao... U bolnici, međutim, gde su druga
čiji uslovi života, gde nema juriša, marševa, gla
di, gde je život neupoređivo mirniji nego u jedi
nici, pored dobre nege i dobre hrane, ljudima
razne stvari i želje padaju na pamet... U nje
mu se javila želja za ženom, kao što se u ženi
javl ja želja za muškarcem... Da se razumemo,
ja ne mislim ovog druga da opravdavam za ono
što je pokušao, jer imamo samo tvoju izjavu...
Recimo da je tako kao što ti kažeš. Pokušavam
samo da ga shvatim, da ga razumem, odnosno da
ti shvatiš i razumeš taj njegov istup. I, ne sa
mo da ga shvatiš, nego i da mu oprostiš.
Posle ovih reči Vera je zaćutala. Pala je oče
kivana reč: oproštaj! Svi su gledali u drugaricu.
Situacija je bila napeta. Nije se znalo šta ce re
ći bolničarka, jer se za sve vreme, dok je Vera
govorila, držala uvređeno.
— Ima li još neko nešto da kaže povodom
ovoga? — upitao je Nevedžić.
Pogledao je sve prisutne. Oni su ćutali.
— Ako mu ne oprostiš, ako ga ne shvatiš —
nastavila je Vera — mi ćemo morati da ga streliamo, jer druge kazne nema. Naravno, ako utvr
dimo da je sve tačno što si rekla.
Poćutala je, a onda, kao za sebe promrljala:
— Zbog čega da se mi ubijamo, kad nepri
jatelj ima metak za svakog od nas...
Opet je nastala tišina. Sve su oči bile uprte
u drugaricu. Očekivalo se šta će reći. Ona je ćutala i eledala nekud preda se. Devedžić nije hteo
da prekida tišinu.
�Vera je posmatrala bolničarku. Ispitivala je
utisak svojih reči. Tišina je potrajala nekoliko
sekundi, a prisutnima se učinilo čitava večnost.
— Neka ga đavo nosi, kad je tako — rekla
je bolničarka.
Prisutnima kao da je pao kamen sa srca.
Odjednom se čuo uzdah olakšanja. Vera je priš
la drugarici i stegla joj ruku.
— Mi moramo i da praštamo, a ne samo da
osuđujemo — rekla je. — A on će dobiti svoje!
PRIHVATANJE NOVIH BORACA
Kad je upoznala prilike u bataljonu i na te
renu kojim se kretala jedinica (dolina reke Pčinje i čitav kraj oko nje) Vera je dobila zadatak
da prihvata nove borce, koji su dolazili iz okol
nih sela; da stvara omladinske organizacije u če
tama, odnosno u bataljonu. Novi borci bili su,
uglavnom, nepismeni i nisu mnogo znali o cilje
vima narodnooslobodilačkog pokreta. Bili su to
priprosti ljudi, ali rodoljubi, koji su želeli slobo
du svojoj zemlji. Trebalo je s njima politički ra
diti. Trebalo ih je opismenjavati. Trebalo ih je
vezati čvrsto za narodnooslobodilački pokret.
To su bili Verini zadaci, ne računajući njen
rad po partijskoj liniji kao sekretara partijske
ćelije i člana bataljonskog partijskog biroa. Ona
je svoja zaduženja uspešno obavljala.
— Drugovi — govorila je novim borcima —
biti nepismen znači, kao što narod lepo kaže, bi
ti šlep kod očiju. Vas je bivša država držala u
neznanju, jer joj je to išlo u račun. Da ste bili
pismeni, da ste znali da čitate, mogli biste da
saznate još o mnogim nepravdama koje tppe se
ljaci, radnici i, uopšte, pošteni i radni ljudi. I
to ne samo u našoj zemlji nego i u svetu, u dru
gim državama. Ali vi ste bili nepismeni, što će re
ći i neprosvećeni. E, vidite, naša borba nije sa
mo borba protiv okupatora i domaćih izdajnika.
Nije samo za njihovo proterivanje i oslobađanje
zemlje od njih. Naša borba je i za jedno bolje,
pravednije, pravičnije društvo, za jednu novu
državu, koja će stvarno biti narodna — država
radnika, seljaka i poštenih intelektualaca. U toj
i takvoj državi ne mogu živeti, postojati ljudi ne
pismeni, neprosvećeni. Svaki naš čovek mora da
zna da čita i piše. Jer, kako bi, inače, mogao da
upravlja državom...
5 Vera Jocić
33
�— Eh, bre, drugarice, otkud seljaci mogu
da upravljaju državom?! To je za školovane lju
de, a ne za nas i proste radnike.
Vera je pogledala druga koji ju je prekinuo
u izlaganju. Za trenutak je nastao tajac. Svi su
očekivali šta će reći. Prisutni su se zagledali. Kao
da su se slagali s drugom koji je rekao da dr
žavom mogu da upravljaju samo školovani ljudi.
— Slažem se s tobom — rekla je Vera i zaćutala.
Odjednom, svi su je pogledali, jer se nisu
nadali ovakvom odgovoru. Očekivali su da ona
počne da dokazuje suprotno.
— Slažem se s tobom — ponovila je Vera.
— Seljaci, ali oni nepismeni, naprosvećeni, selja
ci koji ne znaju da su, zajeclno s radnicima i po
štenim intelektualcima, glavna snaga društva,
odnosno države — ne mogu da upravljaju drža
vom!
Posle ovih reči Vera je poćutala, a zatim na
stavila:
— Nepismen i neprosvećen čovek ne zna svo
ja prava i zbog toga ga svako može da vara, da
vuče za nos. Pismen i prosvećen čovek je nešto
drugo. Njega ne mogu tako lako da varaju i da
umesto njega upravljaju. Naša nova država biće
radničko-seljačka. Za takvu državu moramo se
pripremiti, moramo se osposobiti. Naši drugovi
treba da dođu na ona mesta koja su zauzimali
činovnici odani kralju, a danas Nemcima, Buga
rima i ostalim okupatorima u našoj zemlji. Su
tra, ako bi kralj ponovo došao u zemlju, ako bi
ponovo uzeo vlast, ti bi mu činovnici opet bili
odani. E, vidite, mi se borimo i za novu državu,
za našu državu. Za republiku u kojoj će narod
biti na vlasti...
— Ne mogu svi da upravljaju državom, svi
da budu činovnici. Treba neko i zemlju da obra
đuje, da ostane na selu.
Vera je pogledala druga koji je ovo rekao.
— Prvo, činovnici neće upravljali državom,
nego narod preko svojih predstavnika; drugo, oni
koji će raditi u fabrikama i u selu — kako će
raditi ako budu nepismeni?!
Prisutni su se pogledali. Jedau se odvažio
da kaže:
— Šta tu ima da se misli: kako će da rade?
Radiće kao i dosad što su radili!
�— E, neće! — rekla je Vera. — Neće raditi
tako primitivno kao što su dosrd radili. Neće
orati drvenom ralicom, nego gvozdenim plugom
koji pravi nekoliko brazdi odjednom.
Borci su se zgledali.
— Kako to nekoliko brazdi odjednom?
— Tako, tako: na traktor se montira plug,
koji ore dve, tri ili više brazdi odjednom.
Sad je sledilo novo pitanje iznenađenih bo
raca.
— Sta je to traktor? ?
— To je mašina koju tera čovek, traktorist,
kao kamion što se vozi. I ne samo plug, traktor
vuče i sejalicu, drljaču i druge sprave.
Seljaci su sumnjičavo vrteli glavom. Očigled
no je bilo da nisu verovali.
— Odakle to znaš, drugarice komesar?
— Čitala sam u knjigama o Sovjetskom Sa
vezu. Tamo tako obrađuju zeml/u... Oni upo
trebljavaju i komba jne...
— Sta mu je sad to?
— To su mašine koju žanju pšenicu i odmah
pune džakove zrnom, koji ispadaju iz mašine, kao
i slama, upakovana u bale. Seljaci idu iza kom
bajna i sakupljaju džakove i bale slame i tova
re na kola ili kamione.
Vera je prestala da govori i pogledala u pri
sutne. Na njihovim licima videla je nevericu.
— Ti se šališ s nama — rekao je jedan od
prisutnih.
— Ličim li vam ja na neozbiljnu osobu? —
upitala je Vera.
— Ne, ali...
— To je neverovatno. Kod mene u selu još
žanjemo srpom, a čuo sam da preko Save i Du
nava žanju kosom. Kod nas se samo trava kosi.
— Srpom će da se žanje i nadalje ako doz
volimo da državom ubuduće upravljaju bogata
ši i narodne krvopije, kao što su upravljali pre
rata. Ali, kao što sam rekla, da ne ponavljam
više, mi ćemo da stvorimo našu državu... Zabo
ravila sam da vam kažem da će ubuduće, osim
domaćeg, da se upotrebljava i veštačko đubrivo... Za sve to čovek treba da bude pismen. Da
zna kako da upotrebljava mašine, veštačko đubrivo i ostalo što nauka bude pronalazila... Dru
go, pismenost nije potrebna samo za bolji rad
�na selu i u fabrikama; ona je potrebna i zato da
bi svaki naš čovek znao šta se i kako se radi u
njegovoj, našoj državi. I ne samo da zna, nego i
aktivno da učestvuje u njenom radu... Drugovi,
u sela naša, u domove, doći će elektrika. Izbacićemo gasarčiće i lampe petrolejke. Ljudi će mo
ći da čitaju. Produžićemo dan na taj način. Legaće se docnije, jer ćemo upotrebljavati tehni
ku, mehanizaciju, a time manje trošiti svoju rad
nu snagu, a postizati više.
Vera nije bila sigurna da su joj novi borci
sve poverovali, ali ie bila sigurna da ih je zainteresovala, razdrmala, a to je, za početak, bilo
dovoljno. Znala je da su to bistri ljudi, verovala
da će brzo prihvatiti ono što im budu ona i dru
gi drugovi pričali.
Brzo je stekla ugled među drugovima, borci
ma. Ljudi su prepričavali ono što im je ona go
vorila. ..
Osim rada na opismenjavanju boraca, bila
je zadužena za uzdizanje članova Partije i SKOJ-a.
Ona je to radila i u četi i u bataljonu.
BORBE NA VRANJSKOM TERENU
Prodor partizana na jug, u rejon Pčinja —
Kozjak, juna i jula 1943. godine, značajnije je
ugrozio komunikaciju Niš — Skoplje, koja je bi
la od životne važnosti za Nemce.
Da bi obezbedili tu komunikaciju i, uopšte,
onemogućili dejstvo partizanskih jedinica, Nemci su od Bugara zahtevali da daju još jednu di
viziju kao pomoć radi okupacije Srbije (osim
Beograda i Bora).
Te bugarske snage trebalo je da smene nemačku diviziju, koja je bila potrebna u Grčkoj,
zbog, eventualnog, savezničkog iskrcavanja.
Bugarski ministar vojske Mihov ispunio je
nemački zahtev. U vezi s tim on je u leto 1943.
godine organizovao napad na slobodnu teritori
ju u Crnoj Travi i Ližnici, kao i u rejonu Pčinja
— Kozjak.
Štab Drugog južnomoravskog NOP odreda,
s Udarnim i Drugim bataljonom, stigao je 15.
septembra 1943. godine iznad Trgovišta. U selu
je bio garnizon bugarskih policajaca, smeštenih
u zgradi osnovne škole, opasane rovovima i bun
kerima.
�U zoru istog dana partizani su napali poli
cajce. Razvila se žestoka borba. Sa susednih br
da partizani su se približili, gotovo, do samih ut
vrđenja. Bombaši su ubacivali bombe u rovove.
Međutim, policajci su davali žilav otpor, jer su
bili dobro utvrđeni i imali dovoljno municije.
Partizani nisu imali oružje koje bi moglo da
razruši bugarska utvrđenja. Borba je trajala
osam časova.
U međuvremenu, četnici su obavestili bugar
ski policijski garnizon u selu Đermanu o napa
du partizana na policajce u Trgovištu. Bugarski
policajci iz Đermana odmah su pohitali u Trgo
vište, u pomoć napadnutim policajcima. Sa su
protne strane, jednu partizansku četu napali su
dražinovci. Štab odreda je doneo odluku da se
prekine borba i borci povuku. Četiri partizana
su poginula, a 4 su bila ranjena. Policajci su
imali 9 mrtvih i 12 ranjenih.
Ova borba je imala veliki politički značaj.
Sutradan su se policajci, sa mrtvima i ranjenima,
povukli iz Trgovišta i otišli u Vranje. Demoralisani, prolazili su kroz sela u dolini Pčinje i Vranjske kotline. Za narod tih mesta i krajeva bio je
to još jedan povod za radovanje, za verovanje
da su partizani jedina snaga koja ih može izba
viti od okupatora.
Značaj borbe kod Trgovišta je i u tome što
se narod još jednom osvedočio u izdaju četnika
Draže Mihailovića, jer su se oni javno deklarisali
kao pomagači bugarskog okupatora, koji je na
rod tog kraja već dva puta u crno zavio.
Bugari u Trgovište nisu više kročili do kra
ja rata.
Narednih dana partizani su likvidirali okupa
torske opštine u Kleniku, Zlatokopu i Rataju.
Verino hrabro držanje u borbi protiv bugar
skih policajaca u Trgovištu zapazio je Ljupčo
Arsov Goce, delegat Povereništva Glavnog štaba
NOV i PO Makedonije za V operativnu zonu. On
se zainteresovao za nju. Drugovi su mu rekli da
je Skopljanka, ali da je došla iz Niša u Drugi
južnomoravski NOP odred, i da je zamenik po
litičkog komesara 2. čete u Drugom bataljonu.
— Hrabra devojka — rekao je Arsov. — Požrtvovana, smela, odvažna.
Rekli su mu da je ranije bila borac dva od
reda: Valjevskog i Jastrebačkog, odnosno Trećeg
jastrebačkog bataljona, kao i to da je bila se
kretar partijske ćelije u Fabrici duvana u Nišu.
�»Mlada devojka, a već sa izvesnim iskustvom
iz oružane borbe i ilegalnog rada«, razmišljao
je Arsov. »Vidi se da je oduševljena borbom i
da joj pripada svom dušom svojom. Ume da kon
taktira s ljudima«.
Posle oslobođenja Trgovišta borci su napali
prugu kod sela Raj inče. Uništena je ćela kom
pozicija s lokomotivom i ubijena tri nemačka
vojnika.
Borce Drugog južnomoravskog NOP odreda
napali su 21. septembra 1943. godine na Kozjaku
četnici Draže Mihailovića, u blizini sela Maglenca oružjem, kojeg su dobili od Engleza vazdušnim putem.
Krajem septembra 1943. godine u Babinu Po
ljanu je došao Metodija Kotevski Slobodan. Kad
su borci čuli da je Skopljanac, rekli su mu:
— Kod nas je jedna drugarica iz Skoplja.
Kotevski se zainteresovao:
— Ko je ta drugarica?
— Vera Skapljanka — odgovorili su drugo
vi. — Mi je tako zovemo, A zovemo je i Vera
Siptarka.
— Da li bih mogao da se vidim s njom? —
upitao je Kotevski.
— Kako da ne. Sad ćemo je potražiti.
Jedan borac je otišao po Veru. Kotevski je
za to vreme razmišljao koja li to drugarica iz
Skoplja može biti. »Vera joj je, sigurno, ilegalno-partizansko ime... Kad je vidim, možda ću
je prepoznati?«
Kad se Vera pojavila s drugom koji je po
šao da je potraži, Kotevski je uzviknuo:
— Ti li si ta Vera Skopljanka!
Stari poznanici i drugovi su se zagrlili.
— Pričaj mi o sebi — rekao je Kotevski —
Kad si otišla iz Skoplja? Gde si se sklonila? Od
kad si u partizanima?
— Ne, pričaj prvo ti. Odakle dolaziš? Je si li
bio skoro u Skoplju? Znaš li nešto o drugaricama, drugovima, s kojima smo se družili?
» Nije se mnogo promenila«, razmišljao je
Kotevski dok ju je Dosmatrao. »Samo, umesto
crne đačke kecelje, s belom kragnicom, crnih ča
rapa, cipela i crne beretke na glavi, s rimskim
brojem razreda na njoj, sad je u čakširama od
grubog sukna i tamnoplavoj bluzi bugarskih avi-
�jatičara. Umesto beretke, kapa s petokrakom, a
na nogama opanci«.
Kotevski je rekao da je u Dragom kumanovskom NOP odredu; kazivao je o borbama pod
Kozjakom, Skopskom Crnom gorom, u nepo
srednoj blizini Kumanova, o omiljenim rukovo
diocima i junacima — Karpošu*, Donetu, Šajčetu
i drugima.
Vera je Kotevskom malo pričala o sebi. Više
0 drugaricama i drugovima, o borbama u koji
ma je učestvovala, poginulim i ranjenim saborcima.
»Ostala je skromna, kakva je i bila«, mislio
je Kotevski dok ju je slušao. »Puna vedrine i
optimizma. Samo, postala je odlučnija i sigurni
ja u sebe, što je sasvim razumljivo posle trogo
dišnje borbe i ilegalne aktivnosti«.
U jednom trenutku Vera je, gotovo, šapa
tom rekla:
— Znaš, rado bih prešla k vama. Nešto me
vuče da budem bliže Skoplju... Ne znam da li
da pitam? Sta misliš?
— Pitaj. Zašto da ne?!
Kad je Kotevski .posle toga bio s drugovi
ma iz Okružnog komiteta KPJ za Vranje, među
kojima i sa Vašom Smajevićem, preneo im je
Verinu želju, ali dosta oprezno.
— To je prvi put da ona nešto traži — rekli
su drugovi.
Kotevski se vratio u odred, a Veru su poz
vali na razgovor.
— Čuli smo da želiš da odeš od nas?
— Da, želela bih — rekla je Vera.
— Mi smo želeli da ostaneš kod nas. Ali, ako
želiš da odeš, izići ćemo ti u susret...
— Mene vuče to što sam 18 godina živela u
Makedoniji: u Sinđelićevu i Skoplju, što sam se
srodila s tim narodom, što znam njegove muke
1 patnje, što sam se, nekako, poistovetila s nji
ma. Ja mu dođem i kao Makedonka. Taj mi je
narod, nekako, prirastao za srce. A, i kako ne bi!
Ko nije živeo u Makedoniji — naravno, ne kao
kolonizator i eksploatator — ne zna šta ta zemlja
znači za onoga ko je svoju m'.adost, svoje, da
tako kažem, najlepše godine života, proveo u njoj
* H ristijan T odorovski K aipoš, poginuo 7. II 1943., /а na
rodnog heroja proglašen 29. VII 1945.
�i s njenim ljudima. Eto, zbog toga, između os
talog, želim da se borim u makedonskim jedi
nicama, da budem s makedonskim drugovima...
Drugovi su je posmatrali. Iznenadila ih je
njena zaljubljenost u jedan kraj, u njegove lju
de. Pažljivo su p atili njeno uzbuđen j kazivanje.
— Dobro, rekli su drugovi, čim se ukaže
prva prilika pridružićeš se maikedonskim dru
govima. .. Uskoro ćemo poslali jednu manju je
dinicu na Skopsku Crnu goru- S tom četom poći
ćeš i ti.
MEĐU MAKEDONSKIM BORCIMA
Štab Drugog južnomoravskog NOP odreda
krajem septembra 1943. poslao je 2. četu Drugog
bataljona na Skopsku Crnu goru. Sa četom su
bili Ljupčo Arsov Goce, Andon Done Filipov Božinov, Olga Arsova, Branka »Štipljanka«, Vera
Jocić i drugi.
Rukovodstvo ove jedinice nekoliko dana je
pokušavalo da na Skopskoj Crnoj gori uspostavi
kontakt sa Kosovarima. Borce su svakodnevno
napadali pripadnici kcntra-četa, koje su naoru4Q žali Nemci uz obećanje da će im omogućiti stva
ranje »Velike Albanije«.
U popodnevnim časovima 7. oktobra 1943.
borci Drugog kumanovskog NOP odreda stigli
su u selo Pelince, u Kolčaćku mahalu, koja se
nalazila prema selu Starac.
U tom selu trebalo je da se borci malo od
more, da obuću i odeću dovedu u red i očiste
oružje i tako se pripreme za naredne borbe. Me
đutim, u toku dana stiglo je naređenje Ljupča
Arsova da odred, u toku 9. oktobra 1943. dođe
u selo Dumanovce, na Skopskoj Crnoj gori, da
bi se sastao s navedenom četom Južnomoravskom
u kojoj je bila i Vera.
Da bi ovaj zadatak uspešno obavio, štab Dru
gog kumanovskog NOP odreda naredio je da se
8. oktobra 1943., u ranim jutarnjim časovima
krene u pravcu sela Suševo. U to selo borci su
stigli u svanuće. Tog dana odred je izvršio de
taljne pripreme. Borci su očistili oružje, snabdeli se hranom. Izvršeno je i detaljno izviđanje, kao
i ostale pripreme za prelaz preko druma i pru
ge, koje je neprijatelj branio, odnosno zaštići
vao.
�U prvi sumrak, 8. oktobra 1943. godine, od
red je krenuo prema selu Dumanovcu. Trebalo je
preći oko 30 kilometara na teritoriji koja nije
bila pod partizanskom direktnom kontrolom. Bor
ci su morali da idu zaobilaznim stazama da bi
nesmetano i do zore 9. oktobra 1943. stigli u Dumanovce. Marš je izveden uspešno i u svanuće
borci odreda stigli su u neposrednu blizinu se
la, na mesto zvano »Manastirče«, koje je .pruža
lo vanredne uslove za logorovanje, jer je imalo
vodu ј bilo dobro maskirano. Međutim, za orga
nizaciju odbrane nije bilo najpogodnije.
Borci su se dobro odmorili i nahranili.
Znajući da mesto nije pogodno za odbranu,
Hristijan Todorovski Karpoš, komandant odre
da, postavio je osmatrače i straže čiji je zadatak
bio da blagovremeno izveste njega i štab o even
tualnom nailasku neprijatelja.
Neko od meštana, koji nije bio naklonjen
partizanima, otkrio je balistima položaj Drugog
kumanovskog NOP odreda. Baliste je predvodio
Šulja iz sela Otlje. Koristeći se dobrim poznava
njem terena i sumrakom, kao i bekstvom stražara Trajana iz Dumanovca, koji se prepao kad je
video baliste u nastupanju i pobegao kući, ponevši pušku, municiju i jedini dvogled u odre
du — balisti su nesmetano prišli mestu bivakovanja kumanovskih partizana.
Komandir voda Dosko Veličkovski Moler slu
čajno je primetio baliste u neposrednoj blizini.
Odmah je uzbunio odred.
— Evo balista, drugovi!
Balisti su odmah otvorili vatru na borce ko
ji su bili u sredini logora. U prvom trenutku iz
gledalo je da su partizani u bezizlaznom položa
ju. Međutim, Karpoš je naredio juriš. Protivnapad naterao je baliste da se, bežeći, vrate tamo
odakle su i došli.
U ovoj borbi ranjena su četiri borca, koji su
prebačeni u Kumanovo na lečenje.
Devetog oktobra oko 9 časova borci Drugog
kumanovskog NOP odreda sišli su u selo Dumanovce gde su se sreli s grupom od oko 50 bora
ca Drugog južnomoravskog NOP odreda, koje
su predvodili komandir Danilo Stevanović i po
litički komesar Vojislav Petrović Žarko. Južnomoravci su bili na drugom kraju sela, ne znaju
ći ko se protiv koga bori.
�Sutradan, Južnomoravci i Kumanovci povu
kli su se dublje prema Skopskoj Crnoj gori, u
rejon Kopiljača—Tupan. Tu su borci ostali 10.
i ii. oktobra 1943. godine.
ZAMENIK KOMESARA U
SKOPSKO-KUMANOVSKOM ODREDU
Ljtipčo Arsov Goce 10. oktobra je izdao na
redbu o formiranju Skopsko-kumanovskog NOP
odreda. To je, u stvari, bilo preimenovanje Dru
gog kumanovskog NOP odreda. Naredbom je od
ređen i teren delovanja novog odreda. Bila je to
Skopska Crna gora i linija Kumanovo — Kratovo — Kriva Palanka. Odred je podeljen na dve
čete: prvu, koja je imala da deluje na terenu
Kumanovo — Kratovo — Kriva Palanka, i dru
gu za aktivnost na Skopskoj Crnoj gori.
Drugom naredbom Arsov je naimenovao za
komandira Prve čete Hristijana Todorovskcg Karpoša, za zamenika komandira Angela Jovanovskog Šajčeta, političkog komesara Jordana Daneta Čekova, za zamenika političkog komesara
Antoni ja Filipovskog Doneta.
Četno rukovodstvo Druge čete sačinjavali
su: komandir Dosko Veličkovski Moler, zamenik komandira Vančo Velin Goce, vodnik I vo
da, politički komesar Metodije Kotevski Slobo
dan, zamenik političkog komesara Olivera Jocić
Vera.
Trećom naredbom Arsov je odredio nazive
četa. Tako je Prva četa nazvana »Kiro Fetak«,
a druga — »Cvetan Dimov«.
Ovo je učinjeno u znak sećanja, počasti i
priznanja hrabro poginulim narodnim borcima
Kiru Nacevu Fetaku, iz Kumanova i Cvetanu Dimovu Celetu, članu Pokrajinskog komiteta KPJ
za Makedoniju, iz Skoplja. (Obojica su docnije
proglašeni za narodne heroje).
Kod sela Brodec, 13. oktobra 1943. godine
partizani su se sukobili s bugarskim policijskim
odredima i kontračetama. Borci Drugog južnomoravskog NOP odreda, odnosno 2. ojačane če
te Drugog bataljona, zatim borci Skopsko-kuma
novskog NOP odreda i jedna desetina Šarplaninskog NOP odreda, posle borbe su se pomkli u
pravcu manastira Matejče.
�Na putu prema manastiru ranjen je u stopa
lo partizan zvani Šarko, koji je bio visok i kru
pan. Nije mogao da ide, pa su ga drugovi nosi
li na provizornom nosilu.
U nošenju ranjenog druga, od Brodeca do
Matejča, učestvovala je i Vera. Svi su se smenjivali, samo ona ne. Htela je svojim primerom da
pokaže da se može izdržati. Borce je hrabrila i
sokolila.
— Još malo, drugovi — govorila je.
Borci su gunđali, jer su hodali po bespuću
Skopske Crne gore, a da nisu bili ubedeni da je
taj pohod bio opravdan. Gladni, umorni, borci
su negodovali uz put.
— Drugovi, mi partizani, narodni borci, mo
žemo sve da izdržimo. Zar ne?
Borci su ćutali. Išli su, vukući umorne no
ge, u pocepanim opancima i cokulama.
— Drugovi — nastavljala je Vera — mi smo
partizani naročitog kova...
— E, sad ga pretera — dobacio je jedan bo
rac. .. — To se kaže za komuniste!
Vera se okrenula prema drugu, koji je to
rekao:
— Šta ti misliš: kakva je razlika između par
tizana i komunista?
Borac, očigledno neraspoložen za razgovor,
samo je odmahnuo rukom, zabacio pušku preko
ramena i produžio umorno da korača. Vera ga
je uhvatila za rukav.
— Znam da si umoran, zlovoljan, gladan, ne
ispavan. Svi smo to. Misliš da nismo? Ali, mora
mo da izdržimo.
Borac ju je pogledao iskosa.
— Znam da moramo, ali zar smo morali da
se lomatamo po toj planinčini i da se sukoblja
vamo s balistima?
— Priroda nije kriva. A, što se tiče ljudi,
to su krivi Bugari, Nemci, ranije Italijani, zatim
četnioi i ostala bulumenta, koji su zaveli proste
ljude da se bore protiv nas.
Vera je zaćutala za trenutak, a onda nasta
vila da govori:
— šta bi tu zavedeni Albanci izgubili u no
voj državi? Ništa. Samo bi dobili. Dobili bi svo
ju zajednicu, autonomiju, svoj jezik, svoje pis
mo, svoje škole... Ne bi se morali da prezivaju
�na »dć«... Bili bi ravnopravni sa svim narodi
ma u našoj zemlji... To im treba reći, u to ih
treba ubediti da oni shvate...
— Kako da im to kažemo kad nas ne puš
taju na puškomet bliže od sebe?
— Moramo pokušavati da im priđemo. To
nije lako, znam. Ali, moramo. Običan čovek, si
romašan čovek je naš prirodni saveznik. Na nje
ga, preko vere, veliki uticaj vrše hodže i boga
taši — begovi. Te proste ljude drže u neznanju,
u duhovnoj i materijalnoj zaostalosti... Sad im
mašu »Velikom Albanijom«. Šta oni imaju od
toga? Njihov život je ovde, s nama — s Makedonoima, Srbima, Crnogorcima i ostalim narodi
ma. Nema potrebe da sanjaju o Albaniji, jer će
i ona, kao što ćemo i mi, bili socijalistička dr
žava.
Borac je slušao Veru. I ne samo on, nego i
ostali partizani u koloni.
— Znam. Tako je, ali čoveku dođe da se izduši, da protestuje, da mu bude lakše...
— Shvatam te — nasmešila se Vera i potap
šala ga po ramenu.
Ovaj razgovor slušao je i Ljupoo Arsov Goce.
»Ume s ljudima, s borcima«, razmišljao je.
»Ima neki svoj način, koji borci .prihvataju. Ume
da se približi ljudima. Nije nadmena, uobraže
na, što je karakteristično za mlade ljude, koji
nešto znače u svojoj okolini. Skromna je i ne
ističe svoje znanje. Ne nameće ga, nego ga raz
ložno i veoma pristupačno i prihvatljivo plasi
ra. .. Dobar je propagator... Veoma je disciplinovana i stroga prema sebi... Za sve vreme pu
ta odbija da je smene u nošenju druga Sarka...
U ovom pohodu na Skopsku Crnu goru mnogo
je doprinela da borci shvate i prihvate opravda
nost našeg dolaska na ovaj teren, koji je po pri
rodi surov i na kojem su seljaci zavedeni italijanskom, a sada i nemačkom propagandom o
»Velikoj Albaniji«... I suviše je samokritična...
Svaki naš neuspeh pripisuje sebi, svom radu, od
nosno po njenom mišljenju, nedovoljnom radu
s borcima. Svi je borci vole. To se vidi na sva
kom koraku... Veoma je popularna među dru
govima. .. To sam primetio još dok smo bili s
Vranjancima...« Vidi se da voli ljude. Izgleda,
posebno Makedonce... Posmatrao sam je kad
smo bili iznad Brodeca. S ljubavlju je posmatrala noću osvetljeno Skoplje. Bila je kao u nekom
�zanosu... Cuo sam je kako šapuće: 'Moje SkopIjc, naše Skopljc.. Vezana je za ovaj narod.
Krvno je vezana... Dobro je što je kao Srpkinja
u našim redovima. To mnogo znači za bratstvo
i jedinstvo...«
Centralni komitet Komunističke partije Ma
kedonije i Glavni štab NOV i PO Makedonije
nastojali su da se albanski živalj na Skopskoj
Crnoj gori pridobije za narodnooslobodilački po
kret i borbu.
Neprijatelj, da bi sprečio razvoj NOP-a
na tom terenu, pojačao je propagandu među Al
bancima sa ciljem da ih privuče na svoju stra
nu. Nemačka obaveštajna služba bila je zainteresovana za ovaj živalj. Ona je, preko poručni
ka Birmana, obećavala Albancima »Veliku Alba
niju«. Priličan broj Albanaca naseo je ovoj pro
pagandi i primio oružje. Od njih su formirane
kontračete za borbu protiv partizana, ili za obezbeđivanje pruge Skoplje — Niš. U ovoj propa
gandi protiv narodnooslobodilačkog pokreta važ
nu ulogu igrale su hodže.
Od naoružanih Albanaca stvorene su tri kon
tračete: dve u kumanovskom kraju od 50 do 60
ljudi (docnije i više) i treća u okolini Preševa,
koja je bila pod direktnom komandom poručni
ka Birmana.
Ostajanje partizana na ovom terenu po sva
ku cenu moglo je samo da nanese štetu NOP-u
i NOB-u. Posle opsežnog \ svestranog razmatranja
situacije, uzimajući u obzir i »za« i »protiv«
argumente, rukovodstvo odreda, zajedno s Ljupčom Arsovim Gocetom, odlučilo je da se privre
meno napusti pokušaj stvaranja slobodne teri
torije na Skopskoj Crnoj gori.
Da su partizani mogli da se održe na ovom
terenu to bi u mnogome olakšalo njihove napa
de na prugu prema Kačaniku i Vranju.
Našavši se u ovakvim objektivnim teškoća
ma, čete iz Drugog južnomoravskog i Skopsko-kumanovskog NOP odreda prebacile su se na pla
ninu Rujan i u rejonu sela Starec razišle se. Sva
ka je otišla na svoj teren, u sastav svog odreda.
Desetina Šarskog NOP odreda, takođe se vra
tila na svoj teren I operativne zone.
Vrativši se na Kozjak Druga četa Skopsko-kumanovskog NOP odreda pokušavala je da se
spoji s Prvom četom, kojom je komandovao Karpoš. To joj nije pošlo za rukom, jer je Karpoš
s Prvom četom otišao na drugi teren.
�Druga četa, da bi na sebe privukla pažnju
neprijatelja, prebacila se iz rejona sela Čelopek
u selo Gradište.
— Prema odluci štaba napašćemo opštinu —
rekla je Vera borcima—članovima Partije. I to u
vreme kad svi činovnici budu na svojim rad
nim mestima.
Napad je potpuno uspeo. Zaplenjeno je 6 pu
šaka, dosta municije, 250.000 leva, ćebad i druga
oprema. Meštanima su podeljeni vuna i kudelja,
koje je okupator rekvirirao. Seljacima je održan
zbor na kojem im je govoreno o narodnooslobodilačkoj borbi. Predveče četa se povukla u
pravcu sela Orašec — Šuplji Kamen, a odatle
prema selu čelapek.
Obe čete Skoipsko-kumanovskog NOP odreda
sastale su se 27. oktobra 1943. godine, u selu
Vračovce.
Tog dana Ljupčo Arsov Goce naredbom je
naimenovao rukovodstvo odreda. Za komandan
ta postavljen je Hristijan Todorovski Karpoš, za
političkog komesara Andon Filipovski Done, a
za zamenika političkog komesara Olivera Jocić
Vera.
U Prvoj četi »Kiro Fetak« za komandira naimenovan je Angel Jovanovski Šajče, za njegovog
zamenika Dragutin Mladenov Mitrović, politič
kog komesara Trajko Trajkovski Morijak, zame
nika političkog komesara Tode Sazdov Mali.
Komandir Druge čete »Cvetan Dimov« postao
je Dane Cekov, njegov zamenik Stojan Todorov
ski Largo, politički komesar Metodija Kotevski
Slobodan, koji će istovremeno vršiti dužnost za
menika političkog komesara iste čete.
Na sastanku rukovodstva odreda Karpoš je
rekao:
— Približićemo se Žegljanu, odnosno istoč
no od policijske stanice, dva do tri kilometra.
Tako ćemo isprovocirati policajce da iziđu iz ro
vova. Kad to učine posle je lako da ih potučemo.
S ovim predlogom komandanta svi su se pri
sutni složili. Međutim, umesto da bugarski poli
cajci iziđu iz rovova i krenu prema partizanima,
odnosno njihovim položajima, oni su se 31. ok
tobra 1943. godine povukli prema Kumanovu.
Sutradan, 1. novembra 1943, odred je ušao
u Žegljane, zapalio opštinsku arhivu, a uveče odr
žao zbor. Time je bila likvidirana i poslednja
administrativna ispostava bugarske okupacione
vlasti na ovom području i stvorena slobodna te
�ritorija, koja se protezala od sela Vojnika, Stracina, Ćupinog Brda, planine Koćure na severu i
planine Rujan na zapadu. Na severu, preko Besne Kobile, stvorena je veza sa slobodnom teritorijom crnotravskih partizana.
Pošto je uništio okupatorsku vlast južno od
Kozjaka i German planine Skoipsko-kumanovski
NOP odred odlučio je da otpočne s napadom na
komunikaciju Skoplje — Kumanovo — Sofija
i Skolje — Kumanovo — Niš. Da bi ovu zami
sao mogao uspešno da sprovede odredu su bili
potrebni dinamit i drugi eksplozivni materijali
za rušenje pruge. Iz štaba je rečeno:
— Napašćemo Kuklicu. Obavešteni smo da
na tamošnjem gradilištu pruge ima velika količi
na eksploziva zbog građenja pruge Kumanovo
— Ćustendil. Gradilište obezbeđuju bugarski voj
nici.
Napad je izvršen 6. novembra 1943. u toku
dana. Partizani su zaplenili 6 konja, 200 kilogra
ma eksploziva, 3.000 kapisli, 2.000 metara štaipin-fitilja, 5 pušaka, ćebad, uniforme i drugi mate
rijal.
Vera Jocić (sedi u sredini) sa ratnim drugovima
Karpošem, Donetom, Sopovim, Josifom i Totetom
�48
Nekoliko dama ranije Vera je rekla:
— Uskoro će 7. novembar — Dan oktobar
ske revolucije. Treba da pripremimo priredbu.
Šta mislite o tome?
Prisutni drugovi i drugarice složili su se sa
predlogom da se održi priredba.
— Sta ćemo za program?
— Jedno uvodno predavanje o značaju Okto
barske revolucije i naše narodnooslobodilačke
borbe.
— Zatim, neka recitacija.
— Može naša i ruska partizanska pesma.
— Predlažem da o značaju Oktobarske revo
lucije i naše borbe govori Slobodan. Ja bih odrecitovala dve pesme: jednu od Majakovskog i
jednu našu — rekla je Vera.
Tako je sačinjen program i prišlo se njego
voj realizaciji.
Priredba je održana pred borcima i narodom
u selu Vragoturce, ispod Kozjaka, 7. novembra
1943. godine. Skromno, ali s ljubavlju, proslav
ljen je ovaj značajan datum u istoriji radničke
klase i naroda Sovjetskog Saveza i proletarijata
čitavog sveta.
Borci odreda su 10. novembra 1943. godine,
u rejonu »Čukarka«, između Preševa i Tabanovca, napali železničku prugu. Tom prilikom je
uništena jedna lokomotiva, zapaljena 4 vagona
natovarena čaurama svilenih buba, zaplenjena
izvesna količina odela i obuće. Saobraćaj je bio
prekinut 24 časa.
Tog dana na Kozjak je došlo 19 drugova —
boraca iz zapadne Makedonije, odnosno iz šarplaninskog NOP odreda. Među njima su bili, Angel Mojsovki Vančo, Boro Čuškar, Vančo Unkovski, Vlado Tasevski, Dimče Belovski, Aco Sopov, Tomo Sofronievski Josif, Vasko Zlatev, Stojan Bočvarov, Trajko Stavrev i drugi.
Radi uspešnije diverzije na pruzi, u odredu
je bio formiran minerski vod, koji je često mi
nirao prugu između Kumanova i Vranja.
POLITIČKI RAD MEĐU STANOVNIŠTVOM
Osim oružanih akcija, odred je aktivno ra
dio na podizanju političke i nacionalne svesti se
ljaka. Politički i vojni rukovodioci govorili su na
�zborovima, koje je odred održavao po selima. Na
njima su oni objašnjavali ciljeve narodnooslobodilačke borbe.
U tom političkom radu veoma je aktivno uče
stvovala i Vera. Njena aktivnost naročito se og
ledala u radu sa ženama.
— Ne borimo se mi samo protiv okupatora
i njegovih slugu — govorila je Vera okupljenim
ženama — nego i protiv zaostalosti naših ljudi
po selima, varošicama i gradovima.
Žene su je pažljivo slušale. Netremice su
gledale u nju.
— Staroj vlasti išlo je u račun da naročito
žene drži u neznanju, u zaostalosti, primitiviz
mu. Žena u bivšoj Jugoslaviji smatrana je gra
đaninom drugog reda, mada s mužem, što se
kaže rame uz rame, obavlja sve fizičke poslove
i plus podiže decu.
Okupljene žene bi se pogledale.
»Tako je kao što kaže ovo devojče«, razmiš
ljale su u sebi.
— E, mi, narodni borci, narodni partizani,
nećemo tako da bude i ubuduće. Žena ima da
bude ravnopravna s muškarcem, jer je ravno
pravna i u domaćim i drugim poslovima. Ima da
dobije pravo glasa, da bira i da bude birana, ak
tivno da učestvuje u životu sela, grada, države,
društva.
— Pozlatila ti se, kćerko — rekla bi neka
od prisutnih žena.
— Sigurno — dobacila bi druga. — Zbog če
ga da budemo po strani?
— Zar smo mi maloumne?
Vera bi objašnjavala ženama liniju narođnooslobodilačke borbe i pokreta, naročito u odno
su na žene. U tome je imala mnogo uspeha.
— Samo — govorila im je — treba i vi da
se uključite u narodni pokret za oslobođenje od
okupatora i bivših krvopija: gazda, žandarma,
policajaca, kmetova, finansa i drugih, koji su
protivnici napretka.
S onim ženama, koje su s nevericom odma
hivale glavom, ne verujući da će žene biti u pra
vima izjednačene s muškarcima, Vera je više raz
govarala, ubeđivala. Naročito su to bile starije
žene, koje nisu mogle da zamisle da se dosadaš
nji ropski odnos žene može izmeniti.
4 Vera Jocit
�— Ti si mlada, kćerko — govorile su joj
starije žene. — Ne znaš ti još ka'ko je to.
— Jeste, ja sam mlada, ali znam i slušala
sam ...
— E, srećo naša, drugo je slušati, a drugo
na grbači to osetiti.
— Tačno! — odgovarala bi Vera, ne gubeći
strpljenje i ne odustajući od »borbe«.
Vera je bila poznata i po strpljenju i tak
tičnosti. Na jedan, samo njoj svojstven način,
umela je da priđe svakom čoveku, da započne
s njim razgovor i da neosetno prenese na njega
svoje mišljenje o stvari ili stvarima o kojima su
razgovarali.
— Ali, tačno je i to da ne mora svako da
doživi nešto da bi znao kako je to nešto. Jeste
li vi doživele sve ono što su vaše majke i babe
doživele?
Prisutne žene i devojke .pogledale bi se.
— Nismo — rekla bi jedna od njih.
— Eto, vidite. A da li ste verovale?
Prisutne bi se ponovo pogledale.
— Nešto smo verovale, a nešto nismo.
Vera bi se nasmejala na ovu iskrenost.
— Onda i meni nešto verujte, a nešto ne
morate verovati.
Sve prisutne žene bi se smejale, zajedno s
Verom.
Razgovori, koje su politički i vojni rukovo
dioci odreda vodili po selima Kozjaka, imali su
pozitivne rezultate. Seljaci su u većem broju pri
stupali u redove Skopsko-kumanovskog NOP od
reda.
U političkom radu sa srpskim življem obra
ćala se pažnja na raskrinkavanje četnika Draže
M'ihailovića. Uporedo s tim isticani su ciljevi bor
be partizana, kao i njihovi uspesi. Politički rad
nici, među kojima i Vera, naročito su naglašava
li da je zasluga partizana što je stvorena oslo
bođena teritorija na kojoj je uništena vlast oku
patora.
Vera je, kad bi odred bio na srpskoj teri
toriji, objašnjavala seljacima iz srpskih sela ko
su Makedonci, kakva je Makedonija, šta je Ma
kedonija i zašto je Bugari svojataju. Vera je veo
ma mnogo volela Makedonce. I kod srpskog živ
lja ona je produbljivala ljubav prema Makedon
cima, razgarala tu ljubav.
�Verina uloga kao Srpkinje na makedonskoj
teritoriji bila je veoma značajna. Ona je make
donskim ženama i devojkama u selima objašnja
vala ko su to velikosrbi, a ko Srbi, šta je srnska
nacija, kolika je ljubav Srba proma drugim naro
dima. Govorila je da su Srbi isto tako protiv
velikosrba, jer ovi ugnjetavaju i srpski narod, a
ne samo druge narode u Jugoslaviji.
Tako je razvijala ljubav Makedonaca prema
Srbima. Praktično, neposredno. Držala je politič
ke časove na kojima se govorilo o imperijaliz
mu, fašizmu, velikosrbizmu, šovinizmu. Umela je
da objasni, da ubedi, da podstakne. Nije se dr
žala superiorno. Nije stvarala kod ljudi kompleks
manje vrednosti. Podsticala ih je da govore, ia
ko su se pojedinci tešiko izražavali. Pomagala je
u izražavanju, u iskazivanju misli.
— Drugovi — govorila je borcima članovima
Partije i SKOJ-a — svaki od vas treba da se os
posobi da bude politički agitator, da govori o ci
ljevima naše borbe i njenom značaju za sve na
še narode.
— Vi, politički, vi ste za to sposobni i za
duženi. .. Mi, ostali, trudićemo se da se bolje bo
rimo — rekao bi neki borac.
Vera bi se svojim poznatim smirenim i su
gestivnim tonom obraćala borcu koji bi to rekao:
— Misliš li da se mi »politički« slabije bo
rimo od vas »ne političkih«?
Borac bi se zamislio.
— Nc, borite se isto kao i mi, ostali borci.
— Onda?
— Znam, nego...
— Šta, »nego«?
— Ne ide to nama od ruke...
— O tome i jeste reč. Svakome treba da »ide
od ruke«. A da bi »išlo od ruke«, treba da se pri
premimo za to. Da znamo ciljeve naše borbe,
koji nisu samo u isterivanju okupatora iz zemlje
i kažnjavanju domaćih izdajica.
— Znamo ciljeve borbe. Neko više, neko
manje.
— Oni koji znaju više treba da objašnjava
ju onima koji znaju manje. Samo, treba znati
kako to znanje preneti. A to se mora naučiti, kao
i sve drugo što se uči. Neko, ako nešto zna, a
to što zna ne ume na drugoga da prenese — kao
i da ne zna. Moramo sami da učimo da druge
učimo.
�FORMIRANJE BATALJONA
»JORDAN NIKOLOV«
Razvoj narodnooslobodilačkc borbe, priliv no
vih boraca, uspesi u borbama protiv Bugara i
čelnika doveli su do odluke štaba V operativne
zone o formiranju bataljona od boraca Skopsko-kumanovskog NOP odreda.
Naredbom br. 7 od 1. decembra 1943. štab
V operativne zone, prema odluci Glavnog štaba
NOV i PO Makedonije, formirao je Prvi kumanovski bataljon »Jordan Nikolov«* od dotadaš
njeg Skopsko-kumanovskog NOP odreda.
Prema toj naredbi, novi bataljon imao je tri
čete: Prva četa »Kiro Fetak«, Druga četa »Cvetan
Dimov« i Treća četa »Vasilko Dragomanski«.
Sledećom naredbom štab zone je odredio
rukovodstvo bataljona. Za komandanta naimenovan je Hristijan Todorovski Karpoš, za njegovog
zamenika Andon Filipovski Done, za političkog
komesara Tomo Sofronievski Josif, a za zameni
ka političkog komesara Olivera Jocić Vera.
Na dan formiranja bataljon je imao 106 bo
raca, pretežno omladinaca i omladinki iz Kumanova, kumanovskih sela, iz Štipa i Skoplja.
U dvorištu osnovne škole u selu Pelince, u
ime štaba V operativne zone, bataljon je for
mirao Ljupčo Arsov Goce. U njegovom prisustvu
zakletvu je položila, većina boraca, osim onih
koji su je položili ranije.
— Počinjemo da bivamo prava vojska — re
kla je Vera povodom formiranja bataljona »Jor
dan Nikolov«.
— A, šta smo dosad bili? — upitao ju je je
dan član štaba bataljona.
Vera ga je pogledala, nesigurna da li je on
ozbiljno pita ili je provocira.
— Iako znam da znaš, ipak, da ti odgovo
rim: dosad smo bili partizani sa svim specifič
nostima gerile. Sada počinjemo da bivamo voj
nici.
— Zar sve ovo što se navodi u naredbi nis
mo imali i ranije?
— Jesmo, ali...
* Jord an Nikolov Огсе, član PK KPJ za M akedoniju, kand idat za člana CK KPJ, pog nuo 4. I 1942. proglašen za narodnog h eroja 29. VII 1945.
�— Zar ne vidiš da se šali — upao je neko
od prisutnih.
— Vidim — odgovorila je Vera — ali hoću
da mu odgovorim, da mu šala ne bi propala.
— Batalite to — rekao je Karpoš — nego
dajte da se dogovorimo kako ćemo naredbu da
sprovedemo u život.
Na kraju sastanka štaba bataljona onaj drug
se opet obratio Veri:
— Ostala si mi dužna odgovor.
— Odgovor će ti dati bliska budućnost —
nasmejano mu je odgovorila Vera — ako ti u
ovom trenutku nešto nije jasno.
Posle formiranja bataljona »Jordan Nikolov«,
blagodareći inicijativi Vere i Melodija Kotevskog Slobodana, počele su da izlaze bataljonske
novine. Njihov urednik bio je Slobodan. Izdavao
ih je, naravno, štab bataljona.
Pošto štab bataljona nije imao pisaću ma
šinu, novine su pisane rukom, preko indiga. Ti
primerci odlazili su u čete, gde su ih borci čita
li s velikim interesovanjem. U novinama su i bor
ci sarađivali. (Docnije je štab Treće makedonske
udarne brigade dao štabu bataljona pisaću ma
šinu, pa je posao oko »štampanja« bataljonskih
novina bio olakšan).
Zbog dobrog uređivanja, još dok su rukom
pisane, štab Treće makedonske udarne brigade
pohvalio je novine bataljona — kao najbolje u
brigadi.
Početkom decembra 1943. godine u bataljon
»Jordan Nikolov« došao je iz Skoplja Slobodan
Cvetković Pavle, svršeni učenik Državne trgo
vačke akademije u Skoplju i borac Kukavičkog
NOP odreda.
Čim je čula da je neko došao iz Skoplja Ve
ra ga je potražila. Našla je Cvetkovića. Iako su
pre rata oboje živeli u Skoplju, nisu se poznavali.
— Čujem da si došao iz Skoplja? — upitala
ga je, gledajući ga u oči, pa nastavila, takođe s
pitanjem:
— Kako je u Skoplju, šta ima novo?
— Ne znam šta te interesuje — odgovorio
je Cvetković.
— Htela bih da te pitam za neke moje druga
rice i drugove. Samo, ne znam da li ih pozna
ješ?. .. Sta si radio u Skoplju, mislim, od kada
živiš u Skoplju? Jesi li živeo pre rata?
�— Jesam. Ličio sam Trgovačku akademiju.
— Jesi li poznavao neke učenice iz ženske
gimnazije?
— Koje?
Vera je spomenula neka imena, a Cvetković
joj je odgovorio da su neke od njih otišle u
Srbiju još 1941. godine, a druge ostale u Skoplju. One koje on zna od njiih, aktivno sarađuju
u pokretu.
— Ti se mene ne sećaš iz Slkoplja? — upi
tala ga je Vera.
— Ne! — odgovorio je Cvetković.
— Mi smo se družile s gimnazijalcima i s
đacima iz Trgovačke akademije. Interesantno da
se nismo ranije upoznali... Uostalom, to se mo
že da desi... Da li znaš Devedžića?
— Duška, kako da ne.
— Eto, i s njim sam se upoznala u partiza
nima iako smo oboje živeli u Skoplju pre rata.
— Gde si se srela s njim?
— U Drugom južnomoravskom odredu. Ta
mo je bio zamenik političkog komesara Drugog
bataljona i sekretar partijskog biroa.
— Je li još plahovit?
— Jeste. Znači da je takav bio i ranije?
— Da.
Vera i Cvetković su se viđali i doenaje. Cvet
ković je bio u jedinici u kojoj je bilo nekoliko
boraca ornih za šalu. Oni su izmišljali ili pre
pričavali tuđe šale. To su, naročito, radili posle
neke akcije. Obično, »žrtve« su bili pojedini dru
govi i drugarice, koji se u akciji nisu baš hrabro
držali, ili su imali kakvu nezgodu. Šal'jivdžije bi
to odmah iskoristile i od toga pravili viceve.
Vera je volela šale i viceve. Dolazila bi među
borce, koji su imali smisla za šalu, vic, anegdo
tu. Borci se pred njom nisu ustručavali da pri
čaju šale na račun svojih drugova i drugarica.
— Ima li nešto i na moj račun?
— Nećeš da se ljutiš? — pitale su šaljivdžije.
— Sta vam pada na pamet? Zbog čega da
se ljutim? Zar sam ja nešto drugo nego ostali?
— Znaš kako se kaže: »Ko pita ne skita«...
Da ne »odskitamo« na neku vanrednu stražu ili
nešto slično.
�— Nije, valjda, da me za takvu smatrate?
— upitala je Vera.
— Nemoj ozbiljno da ih uzimaš — rekao je
Cvetlković. — Oni su božja spadala.
— Drugarice komesar, jesi li čula: Drug
Pavle spominje boga; treba preispitati njegova
religiozna osećanja.
— Eto, jesam li ti rekao — upozorio je Cvetković Veru.
— Dobro što ste mi na to skrenuli pažnju
— kao ozbiljno rekla je Vcra.
Posle toga svi su prsnuli u smeh. Verin zvo
nak alt odjekivao je okolinom.
— Vera, je, sigurno, opet kod onih spadala
— rekli su u štabu.
BORBA KOD SELA DRENAK
Jačanje partizanskih snaga i širenje ustan
ka na Kozjaku i gornjem toku Pčinje uznemiri
lo je okupatora i četnike Draže Mihailovića. Zbog
toga su četnici počeli prisilno da mobilišu mestane u selima.
Štab bataljona »Jordan Nikolov« bio je obavešten o pokretu, namerama, snagama i naoru
žanju četničkih brigada. Na sastanku štaba Karpoš je izložio svoje mišljenje.
— Neprihvatanje borbe za odbranu teritori
je koju smo oslobodili od okupatora značilo bi
povlačenje pred četnicima, značilo bi da smo
slabiji od njih i da ih se bojimo. Našim povlače
njem dali bismo adut četničkim komandanti
ma da podignu moral svojih ljudi u brigadama i
jednom broju ljudi u selima, svojim simpatizeri
ma. Da se održimo na Kozjaku, moguće je samo
pod uslovom da prihvatimo borbu na položaji
ma koji obezbeđuju sve us love za aktivan otpor,
kombinovan s napadom i s krajnjim ciljem da
četnici pretrpe vojnički i politički poraz.
U toku opširne diskusije, u kojoj je učestvo
vala i Vera, štab je prihvatio KarpoŠev predlog.
— Mislim — rekao je Karpoš — da najbolje
uslove za aktivnu odbranu ima Kameničarska
mahala u selu Drenku.
S tim u vezi je balaljon »Jordan Nikolov«
otišao iz rejona sela Dobrača i, preko sela Cvilance i Alince, stigao u Drcnak.
�56
U toku noći 9/10. decembra 1943. štab balaljona je, preko patrola, saznao da se tri čet
ničke brigade nalaze u rejonu sela Željuvino, Gulince i Bajlovce. Druga, velika kolona četnika
bila je u pokretu preko sela Alince .prema ma
hali Ratunda u selu Drenku.
U svanuće 10. decembra 1943. Karpoš je po
zvao u štab sve komandire i komesare četa. Sa
stanak je trajao jedan čas. Komandant je govorio.
— Četnici su završili pripreme za napad, jer
su privukli svoje snage u selo Alince, odnosno
u njegovu mahalu Jabuka, i u mahalu Ratundu
u Dreniku; zatim u selu Željuvino i Gulince. Izvesne svoje delove štab je privukao do južnih
mahala Drenka...
Na sastanku je govorio i Ljupčo Arsov Goce
u ime štaba V operativne zone.
Nešto oko 7 časova Karpoš je s rukovodioci
ma sve tri čete izišao na položaje, koje je tre
balo braniti. U prisustvu drugih članova štaba
bataljona, izvideo je teren na kojem je trebalo
da se vodi borba.
— Sa onih visova i iz onih pravaca možemo
očekivati napad četnika — pokazao je Karpoš.
Posle toga svakoj četi je dao zadatak i ras
pored posedanja položaja u slučaju da četnici
napadnu u toku dana.
Borba je počela oko 9 časova, a već oko 11
časova četnici su uspeli da se približe partizan
skim položajima na 40—50 metara. Njihova Preševska i delovi Krvipalanačke brigade uspeli su
da se oko 12 časova približe na 50 metara.
— Druže komandante — poručila je Vera
Karpošu — mislim da sad treba da udarimo po
njima.
— Treba, ali ne sad — odgovorio je Karpoš
Veri preko kurira. — Neka pođu.
Prva četa je u dvočasovnoj borbi uspela da
spreči napredovanje četnika. Karpoš je vešto
i često premeštao puškomitraljesca Buzu* s po
ložaja na položaj, gde je bio najpotrebniji, što
je doprinelo da se četnici zaustave. Namera čet
nika da jurišaju između 12 i 14 časova na parti
zanske položaje bila je osujećena.
— Pucajte u meso! — naredio je Karpoš.
*T rajko Stojkovski Buzo, narodni heroj.
�Partizanima su pomogle i »karpošovke« —
ručno pravljene bombe i nazvane po proslavlje
nom komandantu.
Zaustavljeno je i napredovanje Žegligovske
četničke brigade. U borbi izbliza na 30 do 40 me
tara partizani su uspeli da nanosu prilične gu
bitke četnicima. Oko 13 časova četnici su se pri
premili za još jedan juriš. Međutim, bataljon je
uspeo da im osujeti ovu nameru.
Ne osvrćući se na gubitke, četnici su oko
14 časova izvršili jak pritisak iz dva pravca.
Prilikom ovog napada četnička mitraljeska palj
ba bila je najjača. Međutim, njihov juriš nije
bio istovremen. To je omogućilo bataljonu da
manevriše s vatrom iz svih svojih oružja. Čim
je juriš četnika, oko 15 časova, odbijen, Karpoš je rezervu, 15 odabranih boraca, poveo na
juriš. Ovim jurišem partizani su uspeli da od
biju četnike. Oko 15 časova, iz pravca sela Rankovci, pojavila se kolona od oko 40 bugarskih
policajaca. Kad je stigla u blizinu četničkih po
ložaja, rasporedila se na desnom krilu Krivopalanačke četničke brigade, posle čega je krenula
u napad.
Pošto su četnički napadi na južnoj i zapad
noj strani bili odbijeni, vatra je počela da je
njava, da bi u sumrak potpuno prestala. Štab
bataljona »Jordan Nikolov« je oko 18 časova
naredio povlačenje s položaja da bi se borci
okrepili i pripremili za proboj iz zaoikruženja.
— Verovatno će nas četnici napasti uveče.
Svaka četa neka na položajima ostavi obezbeđenje — naredio je Karpoš.
Nije se prevario. Dva časa pošto je pao
mrak, četnici su krenuli na juriš. Noćna borba
trajala je od 19 do 20,30 časova. Borce je na ju
riš pozvao Karpoš:
— Sada, drugovi! U ovom trenutku rešavamo sudbinu Kozjaka, Kumanova... Sad ili nikad!
BataLjon je izgubio 8 boraca, a 6 je ranjeno,
od kojih 2 teško. Čelnici su imali 20 mrtvih i 30
ranjenih.
Posle borbe bataljonu je prišlo 35 novih bo
raca (20 iz okolnih sela i 15 iz Kumanova).
Bataljon je obilazio pojedina sela i u njima
održavao zborove na kojima su govornici raskrin
kavali četnike. U pojedinim krajevima Bugari su
naoružavali seljake italijanskim puškama radi
�borbe protiv partizana. Četnici su, poreci repre
salija, u pojedinim selima mobilisali po nekoli
ko desetina seljaka.
Politički rad u bataljonu odvijao se normal
no: održavani su redovno politički i vojnički ča
sovi. Počeo je da radi i vojnički kurs. Partijski
rad se takođe odvijao normalno.
Bataljon je krenuo u Kotarlk da bi razoru
žao naoružane seljake i snabdeo se na taj način
oružjem, i raskrinkao podli gest Bugara.
Akcija razoružavanja seljaka u selima Kolarlka uspešno je izvedena. Na zborovima govor
nici su raskrinkavali Vanču Mihajlova i Dražu
Mihailovića.
U toj akciji bataljon je vodio borbu protiv
bugarske vojske i kontračeta. Od seljaka, posle
povratka iz Kotarlka, štab bataljona je saznao o
pripremama Bugara za ofanzivu. Štab je odlu
čio da se ostane na Kozjaku i na njemu manevriše da bi se izbegli gubici. Ovakva taktika uro
dila je plodom. Bugari su prošli kroz sva sela,
a bataljon nije imao gubitaka, četnici su se upla
šili bugarske ofanzive i raspustili svoju Žegligovsku brigadu. Bugari su pokupili seljake od 18 do
50 godina, pa su sela, gotovo, ostala bez muška
raca.
Zbog stalnih pokreta bataljonu je preostajalo malo vremena za rad »spo liniji Partije i voj
nim pitanjima«.
Skojevska organizacija bila je u fazi učvrš
ćivanja.
OKRŠAJ S BUGARSKIM POLICAJCIMA
U štab Prvog kumanovskog bataljona »Jor
dan Nikolov«, dok je bio u selu Ljanik, stigle
su vesti da su bugarski fašisti poslali puk vojske,
i to u tri pravca. Karpoš je odmah sazvao štab
i predložio da bataljon veštim manevrom izbegne sukob s neuporedivo jačim neprijateljem i
da mu se nađe iza leđa. Predlog je prihvaćen.
Manevrišući, bataljon je u toku noći stigao
u selo Ramno i tako izbegao borbu, koju su Bu
gari pošto-poto hteli da mu nametnu. Kad je pret
hodnica bataljona ušla u selo Pelince, štab ba
taljona je obavešten da desnom obalom Pčinje,
iz pravca Čelapeka, nailazi kolona od 120 bu
�garskih policajaca. Neprijatelj nije znao da je
bataljon stigao na levu obalu Pćinje. Na sastan
ku štaba Karpoš je predložio da se napadne ova
kolona, jer nije bilo moguće doći joj iza leđa.
Odlučeno je da se Prva četa s Omladinskim
vodom prebaci preko Pčinje i da bugarske po
licajce obuhvati s desnog krila. To isto je tre
balo da uradi i Druga četa, ali s levog krila. Tre
ća četa je trebalo da prikuje Bugare za zemlju
u tesnacu reke, čime bi omogućila Prvoj i Dru
goj četi da izvrše svoj zadatak.
Uspeh nije izostao. Ubijeno je 14, a zaroblje
no 18 bugarskih policajaca. Neprijatelj je imao
i priličan broj ranjenih. Zna se da su neki od
njih umrli u kumanovskoj bolnici.
Borba kod Pelinca vođena je 13. januara
1944. i trajala je pet časova. Za vreme borbe
Blagoja Arsovski Starka pucao je iz puškomitraljeza. Toliko se bio zaneo da je ispucao sve met
ke. I u jednom trenutku mitraljez je ućutao.
Trgao se. »Šta mu je? Da se nije pokvario«, po
mislio je. U stvari, više nije bilo metaka.
— Zbog čega ne pucaš? — doviknuo mu je
komandir.
— Nemam više metaka — odgovorio je us
plahireno.
— Kako nemaš više metaka? — zapanjio se
komandir.
— Ispucao sam ih — uzbuđeno je odgovorio
Starka.
Kad su posle borbe borci stigli u selo Bre
zovicu Starki su oduzeli puškomitraljez.
— Nećeš više biti puškomitraljezac. Nisi za
služio to priznanje. Kako si mogao sve metke da
ispucaš?!
Ćutao je. Šta je mogao da kaže. Zanela ga
je borba. Da li je to opravdanje? A da je nepri
jatelj navalio, čime bi ga tukli? Čahurama? Ipak,
Vera je pokušavala da izmeni komandirovu od
luku:
— Ne slažem se da se Starki oduzme puško
mitraljez. To je prestroga kazna za njega. Nije
Starka neozbiljan i neodgovoran. Desilo mu se,
kao što može svakom da se desi. Pucao je u naj
boljoj nameri, a ne tek da bi pucao.
Međutim, Verina intervencija nije pomogla.
Starka je dobio pušku. Znao je da puška nije
što i puškomitraljez. Bilo mu je krivo i žao, ali
�je shvatio da je odluka odluka, da joj se mora
povinovati.
— Ne šokiraj se — rekla mu je Vera. —
Dobićeš ti puškomitraljez ponovo. Dok se stiša
ljutnja. Drugi put pazi, nemoj da se zaneseš. Sta
bi bilo da je trebalo da štitiš odstupnicu, ili da
potpomažeš juriš?!
— U pravu si — rekao je Starka. — I drugo
vi su u pravu. Ali, eto, desilo mi se.
Vera se nasmejala i potapšala ga po ramenu.
— Bićeš ti opet puškomitraljezac!
Vera je iskoristila pobedu nad bugarskim po
licajcima kod Pelinca i komunistima i skojev
cima rekla:
— Ova pobeda će više nego ijedna dosad
podići u narodu ugled naše borbe. Narod je i
ovom prilikom video da se jedino mi borimo
protiv okupatora... U razgovoru s meštanima
treba da raskrinkavate ј četnike Draže Mihailovića, koji su u sprezi s neprijateljem. Bugari su
i u prvom svetskom ratu ubijali Srbe, a četnici
sada s njima sarađuju da ne bi pobedila prav
da, da ne bi pobedio narod, koji je presit vla
davine velikosrpske, i ne samo velikosrpske bur
žoazije, i koji hoće svoju državu, državu ravno
pravnih naroda, državu pravičnosti, državu bez
eksploatacije. Jednom reči — svoju državu.
POGIBIJA KOMANDANTA KARPOSA
Borci bataljona »Jordan Nikolov« stigli su
7. februara 1944. u Biljaču, gde je bilo oko 150
bugarskih policajaca, utvrđenih u zgradi osnov
ne škole. Novoformirani Operativni štab, koji je
komandovao svim jedinicama na tom terenu,
naredio je da se napadnu policajci u Biljači. Na
pad je trebalo da izvrše Udarni bataljon Drugog
južnomoravskog NOP odreda i Prvi kumanovski
bataljon »Jordan Nikolov«. Ostale jedinice (Čet
vrti terenski bataljon i Kosovski bataljon) bile
su na obezbeđenju oko Biljače.
Policajci, utvrđeni u zgradi, pružali su žilav
otpor. Borba je vođena ćelu noć 7/8. februara.
Jedan minobacač je otkazao, verovatno zbog ve
like hladnoće. Karpoš se zainteresovao zbog če
ga ručni engleski minobacač ne dejstvuje. Rekli
su mu da se nešto pokvarilo. On je uzeo mino
�bacač i počeo da ga opravlja. Stajao je pored
zida zgrade, ali ne iza zida, i baterijskom lam
pom na ručni pogon osvetljavao minobacač.
— Skloni se iza kuće! — dovikivali su mu
drugovi.
— Ma, ne brinite — odgovorio je i produžio
da čeprka po minobacaču.
— Ugasi tu baterijsku lampu, bar!
Karpoš je samo mahnuo rukom, kao da ka
že: »Šta mi dosađujete. Gledajte svoj posao«.
Neprijateljski vojnici su ga, verovatno, spa
zili ili su videli svctlost baterijske lampe, i ga
đali ga. Pogođen u srce, Karpoš je pao na sneg
bez ijedne reči.
Partizani su se povukli iz Biljače u pravcu
sela Sebrata s mrtvim Karpošem, proslavljenim
komandantom i legendarnim junakom još za ži
vota. Potištenost je bila velika.
Vera je bila utučena. Ona je s Karipošom
delila i dobro i zlo. Savetovala se s njim o svim
Sa sahrane legendarnog Karpoša: partijski
rukovodilac Vera Jocić (treća sleva, označena
strelicom) sluša oproštajni govor Karpoševog
brata Larga
�značajnim pitanjima. Podržavala ga u njegovim
odlukama, naročito kad bi u štabu bilo različi
tih mišljenja o jednoj stvari. Dopunjavali su se,
koristeći se vojničkim i političkim znanjem i
ispustvom. Oboje su bili nadareni. Prosto rođe
ni za vojevanje. Za širenje marksističke ideje,
za pomaganje drugovima i drugaricama da lak
še i brže shvate ciljeve borbe, kao i neposredne
zadatke. Oboje su bili energični, odlučni, kad je
trebalo biti takav. Ali i dobrodušni, blagi, čovečni. Svojom taktičnošću Vera je uspevala da Karpoševu plahovitost kanališe, ukoloteči, smiri.
Vraćali su se partizani pognute glave. Udar
je bio veliki. Gubitak nenadoknadiv. Vera je iš
la u koloni, obhrvana tugom, žaljenjem za do
brim drugom.
Ginuli su drugovi i ranije. Za svakim su os
tali tuga i sećanje. Ali, pogibija Karpoša bila je
nešto najtragičnije od svih tragičnih gubitaka.
Svakom borcu je sopstvena pogibija ili pogibija
druga bila moguća, čak, i prirodna. Ali pogibija
Karpoša — to niko nikad nije mogao ni da sa
nja. Karpoš je, po njihovom, bio neranjiv.
Gazila je Vera sneg i prisećala se mnogih
trenutaka. Ali joj iz glave nikako nisu izlazile
poslednje Karpošove reči, kada su mu drugovi
dovikivali da se skloni iza zgrade: »Ne brinite
za mene. Neće mene metak...«
A metak ga je, ipak, »hteo«, pronašao ga,
usmrtio.
Suze su klizile niz Verino lice. Ona ih nije
brisala, jer ih se nije stidela.
Posle podne, na groblju u Sebratu, oko otvo
rene rake, pored koje je ležao kovčeg s mrtvim
komandantom, stajali su partizani, borci — saborci. Stajali su njegovi Kumanovci, njegovi Vrananci, njegovi Kosovari, njegovi Cmotravci, nje
govi Skapljanci.
Improvizovani hor drhtavim glasom je otpevao Lenjinov posmrtni marš »Vi padoste žrt
vom i dadoste sve: krv, život, mladost, radi slo
bode«.
Od mrtvog Karpoša dirljivim rečima opro
stili su se, u ime prisutnih partizana i naroda kumanovskog i vranjanskog kraja, Živojin Nikolić
Brka, komandant Operativnog štaba, zatim Done
Filipovski, Panče Pešev.
Uzbuđenje je dostiglo vrhunac kad je kov
čegu prišao Karpošov rođeni brat Stojan Todo-
�rovski Largo, koji je bio komandir čete u bratovljevom bataljonu. Tvrda srca boraca nisu mogla
da izdrže. Suze su potekle niz njihova lica. Pla
kali su i prisutni seljaci, diveći se moralnoj sna
zi partizana, koji su umeli da mrze neprijatelja
i bezgranično da vole svoje drugove.
Posle Kai^poševe sahrane, Prvi kumanovski
bataljon »Jordan Nikolov« dobio je naređenje
da pođe na jug, u susret Glavnom štabu NOV i
PO Makedonije. Bataljonom je komandovao Andon Filipovski Done. Ovaj pokret bataljona bio
je u vezi s pismom Svetozara Vukmanovića Tem
pa da se na Kozjaku stvori baza za dolazak Glav
nog štaba.
I pored neizmernog bola, bataljon »Jordan
Nikolov« nastavio je svoju aktivnost na terenu
Kozjaka i Pčinje. On je, prema pismu druga Tem
pa, trebalo da stvori bazu na Kozjaku. Da bi se
to ostvarilo potrebno je prethodno razbiti četni
ke Draže Mihailovića.
U to vreme na terenu je bio samo bataljon
»Jordan Nikolov«. Terenski bataljon Drugog južnomoravskog NOP odreda otišao na svoj teren
Done Filipovski je preuzeo Karpoševit dužnost
�Vranje — Kumanovo. On više nije bio pod Ope
rativnim štabom. Kosovski i udarni bataljon (koji
je manevrisao na svim terenima) otišli su za ne
koliko dana na Skopsku Crnu goru gde je treba
lo da prihvate jednu grupu od 100 ljudi sa Ko
sova.
Od drugova iz Kumanova štab bataljona »Jor
dan Nikolov« je zatražio najnužnije za tehniku.
Najvažnije je bilo da se nabavi šapirograf da
bi se vesti, leci, proglasi i drugi propagandni ma
terijali mogli da umnožavaju.
— Narasli smo na 250 boraca — rekla je Vera u razgovoru sa članovima štaba bataljona. —
Možda bi bilo dobro da stvorimo još jednu je
dinicu.
— Rašćemo mi još.
— Sigurno — odgovorila je. — S tim u vezi
i treba da formiramo veći broj jedinica. Nove
bataljone, brigade.
Kad je u štab bataljona »Jordan Nikolov«
stigla naredba Glavnog štaba NOV i PO Make
donije o preformiranju bataljona, Vera je bi
la ispunjena zadovoljstvom i zbog toga što je,
eto, predvidela odluku višeg vojnog rukovodstva.
— Mora da si znala šta se priprema. Vi ko
mesari svašta znate — zadirkivali su je drugovi.
— Nisam znala. Zar je teško predvideti ne
što na osnovu poznavanja stanja i situacije?
U selu Baj lovcu, 22. februara 1944, reorganizovan je Prvi kumanovski bataljon »Jordan
Nikolov«. Formirana su dva bataljona: Prvi, udar
ni, pod nazivom »Hristijan Todorovski Karpoš«
i Drugi »Jordan Nikolov«. Za komandanta Prvog
udarnog balaljcna postavljen je Andon Filipovski Done, za njegovog zamenika — Stojan To
dorovski Largo. za političkog komesara — Meto
dija Kotevski Slobodan, a za njegovog zamenika
Olivera Jocić Vera.
Komandant Drugog bataljona u tom trenut
ku nije bio naimenovan. Zamenik komandanta
postao je Panče Pešev, politički komesar — Vančo Unkovski, njegov zamenik — Tomo Sofronievski Josif.
— Sada smo udarni bataljon, drugovi! —
oduševljeno je rekla Vera. — Sad pred nama
�stoje ozbiljniji zadaci. Ne smemo da budemo
drukčiji — nego udarnici. To je velika čast za
nas. Budimo dostojni tog naziva: udarni, kao i
imena našeg legendarnog druga Karpoša!
— A šta je sa štabom?
— Kojim štabom?
— Štabom oba bataljona. Ko će da rukovo
di akcijama i operacijama oba bataljona?
— Oba bataljona će dejstvovali samostalno,
kao što je do sada dejstvovao jedan bataljon.
Sutradan posle formiranja bataljona odr
žano je savetovanje partijske organizacije bata
ljona. Tema je bila omasovljavanje jedinica i
razvijanje oružane borbe protiv okupatora i nje
govih pomagača, podizanje njihove borbene vrednosti. Redali su se govornici i iznosili svoje
predloge.
U kratkom, ali jezgrovitom izlaganju, Vera
je bila veoma odlučna:
— Drogovi, mi moramo dosledno da sprovodimo sve zadatke koje postavlja Partija, a ko
ji se odnose na neprekidno izgrađivanje lika ko
muniste, onakvog lika kakvog zahteva naša revo
lucija. Zatim, koji se odnese na maksimalno ja
čanje borbenih dejstava radi većeg doprinosa
naših jedinica konačnom oslobođenju zemlje od
okupatora i domaćih izdajica. Naročito, drugo
vi, treba posebnu i veću pažnju da posvetimo
prijemu novih članova u Partiju. Dosadašnja pra
ksa je prevaziđena. Mi smo se učaurili, bojeći se
da nam neprijatelj ne podmetne provokatore.
Onda nas je bilo malo. Sada svakim danom do
laze novi borci. S njima treba raditi. Starije bor
ce, koji su se istakli u dosadašnjim borbama,
treba da primamo u Partiju. Mi imamo izvanred
ne borce. Oni su dosad pokazali i dokazali da se
bore za interese naroda, da im ti interesi leže na
srcu. Spremni su i svoj život da daju za stvar
oslobođenja. Zar to ne pokazuje kolika je njiho
va svest? Zar to ne govori o tome da oni dosle
dno sprovode liniju Partije? Zar oni nisu zreli
za Partiju?...
Na savetovanju su doneti mnogi važni za
ključci u vezi sa predstojećim širenjem oružanog
ustanka u kumanovskom kraju.
Vera je na jednom sastanku partijskog biroa
bataljona dala karakteristiku vojno-politioke si5 Vera Jocić
�tuacije na terenu na kojem se borio raniji Prvi
kumanovski bataljon »Jordan Nikolov«:
— Kao prvo, narod ovog kraja, mislim na
Kozjak, Pčinju i kumanovsku okolinu, uverio se,
blagodareći našoj pravilnoj politici i vojnoj ak
tivnosti, da smo mi, narodni partizani, jedina
vojska keja se bori protiv okupatora, odnosno
za slobodu svih naših naroda, njihovih životnih
interesa. Drugo, naši vojni uspesi protiv okupa
tora i četnika, imam u vidu i borbu vranjskih
i kosovskih partizana, ojačali su i učvrstili, i to
krvlju, bratstvo i jedinstvo Srba, Makedonaca,
Crnogoraca i Siiptara. Treće, mi smo uspeli da
razorimo bugarsku vlast na ovom terenu i pru
žimo uslove za stvaranje naše, narodne vlasti
u vidu narodnooslobodilačkih komiteta. Na taj
način smo narod ovog kraja oslobodili raznih
davanja, rekvizicija, dažbina bugarskim vlasti
ma. Četvrto, ideološko-političkim radom na ovom
terenu uspeli smo da raskrinkamo izdajničku
ulogu četnika Draže Mihailovića, a vojnički da
ih pebedimo tako da oni sada nisu, gotovo, ni
kakva snaga. Još jedan udarac da im zadamo, i
oni će prestati da postoje kao vojnička organi
zacija. Peto, ovakvi naši dosadašnji vojno-politički uspesi, kao i predstojeći, koji će biti veći
od ovih, izazvaće reagovanje Bugara. Znači, tre
ba da očekujemo poslednje pokušaje okupato
ra da nas se reši. Pogotovu što će Nemci, u do
gledno vreme, morati da napuste južne krajeve
Balkana zbog skraćivanja fronta. Da bi im li
nija povlačenja Solun — Beograd bila slobodna,
oni će baciti Bugare u odlučujuću borbu protiv
nas. Zbog čega bi oni krvarili kad to za njihov
račun mogu da urade Bugari. Imajući sve to u
vidu, mi moramo da se pripremimo za odlučuju
će borbe. Mislim, vojnički i politički. Moramo
više da se omasovimo, odnosno da stvaramo i
stvorimo više vojnih jedinica, da za te jedini
ce osposobimo i osposobljavamo rukovodeći voj
nički kadar. Dalje, da razvijamo veći politič
ki rad među stanovnicima sela i varošica. Da
formiramo narodnooslobodilačke organe vlasti,
koji, između ostalog, treba u većoj meri da po
mažu naše vojne jedinice. Partiju i SKOJ tre
ba više da otvorimo, iz poznatih razloga. Jednom
reči, pred nas se postavljaju mnogo veći zadaci
nego što je to do sada bilo. Izvršavajući uspešno te zadatke, omogućićemo pobedu naše naro
dnooslobodilačke vojske i Partije.
�FORMIRANJE TREĆE MAKEDONSKE
UDARNE BRIGADE
Glavnj štab NOV i PO Makedonije i Centralni komitet Komunističke partije Makedonije
doneli su zaključak na Prespanskom savetovanju o formiranju većih vojnih jedinica — bata
ljona i brigada. Ovaj zaključak bio je u vezi s
razgaranjem narodnooslobodilačke borbe u Ma
kedoniji, južnim delovima Srbije i Kosova.
U jutarnjim časovima 26. februara 1944, u
selu Žegljanu, udaljenom od Kumanova samo
12 kilometara, postrojili su se Prvi udarni ba
taljon »Hristijan Todorovski Karpoš« i Drugi
bataljon »Jordan Nikolov«, kao i Bitol jsko-prespanski bataljon »Stiv Naumov«.* Osim njih pri
sutni su bili i borci Kosovskog bataljona i Dru
gog južnomoravskog NOP odreda. Bio je prisu
tan i bugarski partizanski bataljon »Hrisio Botev«.
Ispred zgrade osnovne škole, u dvorištu, sta
jali su seljaci, seljanke i deca. Svi su čekali da
se pojave članovi Glavnog štaba NOV i PO Ma
kedonije. Ispred svakog od postrojenih bataljo
na stajali su članovi štaba. Među članovima šta
ba Prvog udarnog bataljona »Hristijan Todorov
ski Karpoš«, stajala je i Vera, vidno uzbuđena.
»Postajemo vojska«, mislila je.
Komandant Tihomir Miloševski Tićo vojnič
kim korakom uputio se prema rukovodstvu Glav
nog štaba, iz kojeg se odvojio komandant Glav
nog štaba Mihajlo Apostolski i primio raport. Po
sle toga obojica su se uputila sredini postrojenih
bataljona. Apostolski je pozdravio borce sa:
— Smrt fašizmu!
— Sloboda narodu — odjeknulo je iz stotinu
grla.
I prisutni seljaci su odgovorili istim pozdra
vom kao da su i oni u stroju.
Apostolski se popeo na balkon škole, na ko
jem su bili ostali rukovodioci, i obratio se pri
sutnima rečima kojima je istakao osnovne za
datke, a koji su se odnosili na borbu makedon
* Stevan N aumov Sliv, se k re ta r MK KPJ za Bitolj
privrem enog PK KPJ za M akedoniju, poginuo 12. IX 1942;
rodnog heroja proglašen 29. VII 1945.
član
�skog naroda i predstojeće događaje koji će doneti slobodu Makedoniji u okviru nove Jugosla
vije.
Kad je Apostolski završio pročitana je na
redba Glavnog štaba o formiranju Treće make
donske udarne brigade. Za komandanta postav
ljen je Tihomir Milošević Tićo, za njegovog zamenika Boris Milevski, za političkog komesara
Kiril Mihajlovski Grujica, za njegovog zamenika
Zlatko Biljanovski Mihajlo. U sastav brigade uš
li su bataljoni »Stiv Naumov«, »Hristijan Todorovski Karpoš« i »Jordan Nikolov«.
Čitanju naredbe prisustvovalo je više od 700
boraca. Nikada dotle na ovom terenu nije bilo
toliko boraca sakupljenih na jednom mestu. To
je impresivno delovalo na žitelje Žegljana i oko
line.
Ustanovljena je bila i brigadna zastava. Ko
mandant brigade Miloševski pročitao je naredbu
po kojoj se za zastavnika (barjaktara-znamenosca) postavlja Blagoja Arsovski Starka.
Na skupu je govorio i Svetozar Vukmanović
Tempo. On je ukazao na herojstvo makedonskog
naroda, na epopeju februarskog i bogomilskog
pohoda, širenje narodnog ustanka, natčovečanske napore partizana, koji su savladali sopstvenu
nemoć i iscrpljenost u borbi protiv prirode i ne
prijatelja. Tempo je govorio i o epopeji jugoslovenske revolucije.
Posle svečanog dela počela je priredba. Otpevano je nekoliko narodnih i partizanskih pesama. Nije izostao ni »vrabac«, specijalnost bora
ca bataljona »Stiv Naumov«.
Istog dana, 26. februara 1944., Glavni štab sa
svim prišlapskim delovima, predstavnici narodne
vlasti, delegat Vrhovnog štaba NOV i PO Jugo
slavije, članovi CK KPM, borci Treće makedon
ske udarne brigade, južnomoravskih i kosovskih
bataljona uputili su se prema manastiru Prohor
Pčinjski.
Sledećeg dana, 27. februara 1944., bilo je organizovano savetovanje u prostorijama manasti
ra sa svim vojnim i političkim rukovodiocima
brigade, bataljona i četa, predstavnicima Južnomoravaca, Kosovara, zatim prištapskih jedinica
i narodne vlasti. Prisutni su bili i Svetozar Vuk
manović Tempo, Mihajlo Apostolski, Strahil Gi-
�gov, Mara Naceva, Ljiljana Calovska, Veselinka
Malinska Lina i drugi. Savetovanju je prisustvo
vala i Vera, kao zamenik političkog komesara bataljona »Hristijan Todorovski Karpoš«, odnosno
sekretar partijskog biroa bataljona.
Na savetovanju su razmotrena sva pitanja
koja su se postavljala pred revolucionarne sna
ge Makedonije i juga Srbije, kao i Kosova.
Pre podne se govorilo o političkim prilika
ma i problemima razvoja narodnooslobodilačke
borbe Jugoslavije, odnosno Srbije i Makedonije.
Delegat Vrhovnog štaba podneo je referat u ko
jem je istakao težak položaj Hitlerove Nemačke
i njenih saveznika na istočnom frontu, u severnoj Africi i našoj zemlji. Veći deo njegovog izla
ganja odnosio se na odiuke koje je doneo AVNOJ
u Jajcu, 29. novembra 1943. godine.
Posle podne razmatrana su, uglavnom, voj
na pitanja, od kojih je zavisio budući razvoj us
tanka u jugoistočnoj Srbiji i scveroistočnoj Ma
kedoniji.
Čitanje popularnog »vrapca« na priredbi povodom
formiranja Treće makedonske udarne brigade
69
�Pred kraj savetovanja Tempo je komandnom
kadru Treće makedonske udarne brigade, Dru
gog južnomoravskog NOP odroda i Kosovskog
bataljona stavio u zadatak razbijanje četnika i
njihovog »Vardarskog korpusa«. Njihovim raz
bijanjem dobila bi se slobodna teritorija, koja
bi obuhvatala područje: Kumanovo — Kriva Pa
lanka — planina Besna Kobila — Vranje.
RAZBIJANJE ČETNIČKOG
»VARDARSKOG KORPUSA«
70
Shvatajući značaj zaključaka savetovanja u
manastiru Prohor Pčinjski, Vera je razmišljala
0 njihovom praktičnom sprovođenju u bataljonu
»Hristijan Todorovski Karpoš«.
— Na birou ćemo razraditi plan sprovođenja
zaključaka — rekla je članovima biroa. — Za
ključci su od dalekosežnog značaja. Oni odraža
vaju suštinu trenutka i daju perspektivu razvo
ja na vojnom i političkom polju. Oni sadrže stra
tegiju i taktiku naše borbe na ovom terenu, i
ne samo na ovom terenu, nego i šire.
Međutim, Vera nije stigla da sazove sastanak članova biroa, jer su partizanske jedinice
(Treća makedonska udarna brigada, Kosovski bataljon, Drugi južnomoravski NOP odred i bugar
ski bataljon »Hristo Botev«) krenule iz manasti
ra Prohor Pčinjski da bi se sukobile i definitiv
no razbile i uništile četnike na ovom terenu.
U toku 27. i 28. februara 1944, partizanske
patrole utvrdile su da su se četnici sakupili u
okolini sela Pretina, Sipančevac, Baraljevac i
Seace. Očigledna je bila namera četnika: napasti
partizane dok su još u manastiru.
Razgovarajući s komandantom bataljona, Andonom Filipovskim Donetom, Vera je rekla:
— Zadatak, koji smo dobili izvršavamo u po
godnoj situaciji, što se ogleda u tome da su sve
četničke brigade u sastavu »Vardarskog korpu
sa« grupisane na jednom mestu. To nam omog
ućuje da ih napadnemo, razbijemo, a zatim do
krajčimo. S tim u vezi treba sve borce upozna
ti s predstojećim zadatkom. Naročito treba na
glasiti značaj predstojeće borbe. Treba borcima
reći da je ovo odlučujuća borba protiv četnika
1 da posle nje četnici u ovom kraju neće biti vi-
�še nikakva snaga. Njihov uticaj posle ove bor
be treba da bude sveden na nulu. Ako ne uništi
mo »Vardarski konpus« nećemo moći ustanak u
kumanovsko-vranjskom području da omasovimo,
jer delu naroda još nije potpuno jasna izdajnič
ka uloga četnika Draže M:hailovića. Zbog toga
pojedini seljaci nasedaju četničkoj propagandi,
pa ih pomažu ili im se pridružuju, odnosno stu
paju u njihove jedinice.
Pre nego što su partizanske jedinice krenu
le u praskozorje 29. februara 1944. borcima je
objašnjen značaj predstojeće borbe, koja je .po
čela oko 9,30 časova žestokom vatrom s obe stra
ne.
Vera je bila na desnom krilu Drugog bataljona, porod komandira čete. Jedinice su sporo na
predovale. Nekoliko nedovoljno sinhronizovanih
napada četnici su odbili. Vera je pratila situaciju
i čekala najpovoljniji trenutak. Kad je na kraj
njem desnom krilu jedna južnomoravska jedini
ca krenula u naipad Vera je podstakla komandi
ra:
— Naredi juriš. Sad je trenutak za napad!
Komandir još nije izdao naredbu za juriš,
Vera je u nekoliko skokova već bila ispred čete.
— Napred »karpošovci«, uzviknula je iz sveg
grla.
Kad je pao mrak prekinula je borba koja
je trajala 10 časova. Borci svih jedinica presta
li su da ih gone. Posle kraćeg marša, svi bataljoni sakupili su se u selu Seace. U Operativnom
štabu sakupljeni su podaci o četničkim gubici
ma. Zarobljeno je bilo 100 četnika, među koji
ma su pojedini komandiri i poverljiva lica. Sed
morica od njih, kao poznati zločinci, osuđeni su
od vojnog suda i streljani. Zapljenjeno je preko
100 pušaka, 2 puškomilraljeza, 6 automata, mi
nobacač, više bombi, municije i drugog vojnog
materijala.
U popodnevnim časovima 1. marta 1944. Svetozar Vukmanović Tempo održao je govor zarob
ljenim četnicima i pozvao ih da stupe u parti
zanske redove. Ovom pozivu odazvalo se oko 50
četnika. Ostale su partizani pustili kućama, pod
uslovom da se više nc bore u četničkim redo
vima.
Borba protiv »Vardarskog korpusa« bila je
vatreno krštenje Treće makedonske udarne bri
gade.
�Analizirajući vojnički uspeh, na sastanku bi
roa Drugog bataljona »Hristijan Todorovski Karpoš«, kojim je rukovodila Vera, rečeno je da je
»Vardarski konpus« uništen i da on nikad više
neće moći da se obnovi. Vera je rekla:
— Sad nam predstoji političko likvidiranje
četničkog uticaja u selima severno od Kozjaka,
Široke i Rujen planine. Da bismo izvršili i ovaj
zadatak, naše jedinice će poći po selima koja su
donedavno bila pod četničkim uticajem. Tom
prilikom držaćemo zborove, ali je potrebno da
svaki pojedinac razgovara sa seljacima i seljan
kama i ukazuje im na izdajničku ulogu četnika,
na njihovu spregu s bugarskim i nemačkim oku
patorom i na njihove posleratne ciljeve: uspo
stavljanje kraljevine Jugoslavije u kojoj bi opet
vladala velikosrpska buržoazija, s Karađorđevićima na čelu.
Uništavanjem četnika na vranjsko-kumanovskom terenu počela je nova etapa u razvoju narodnooslobodilačke borbe na tom području. S
tim u vezi došlo je do formiranja Šeste južnomoravske brigade.
U ZASEDI NA RUJEN-PLANINI
Borci su se 15. marta 1944. posle podne, spu
stili niz blage padine Rujen planine i pred sum
rak stigli u selo Biljaču. Iste večeri održan je
zbor, kojem je prisustvovalo više od stotine se
ljaka. U selu su partizani noćili.
Dolazak partizana u dolinu Južne Morave uz
budio je Bugare, jer su jedinice NOV i POJ bile
svega dva kilometra udaljene od glavnog puta i
samo 4 kilometra od železničke linije Skoplje—
Niš. Dolaskom u neprijateljsku blizinu, partiza
ni su hteli neprijatelja da izvuku iz Preševa i
Bujanovca, gde su njihove jedinice bile utvrđe
ne, i da ga lakše tuku na terenu kojeg bi sami
odabrali.
Oko 6 časova jedna bugarska patrola upala
je u Biljaču, gde je bio vod Kosovskog bataljo
na. U kratkoj borbi od 15 bugarskih policajaca
i vojnika 4 su ubijena. Bugarske jedinice smeštene u Preševu i delovi koji su im noću, između
15. i 16. marta 1944, došli kao pojačanje, odmah
su krenuli u napad na partizane.
�Vera je s jednom četom imala zadatak da
obezbeđuje Rujen kao dominantan vrh i da ne
dopusti neprijatelju da ga zauzme.
U drugim uslovima četa od 30 do 40 boraca
bila bi dovoljna za izvršenje ovog zadatka, kad
bi u blizini bila neka druga jedinica na koju bi
se ova oslanjala.
Dok je Vera sa četom bila na .položaju, pri
stigla je grupa od tridesetak novih boraca koji
su delom bili iz Skoplja, a delom iz Kumanova.
Ovu grupu prihvatio je u selu Pelince Zlatko Biljanovski Mihajlo, zamenik političkog komesara
brigade. Kad ih je videla, Vera je rekla:
— Baš sam razmišljala odakle bih mogla da
dobijem pomoć, a evo, pomoć stiže iznenada. S
četom i drugovima koji su došli smatram da će
mo uspeti da zadržimo vrh do povlačenja bri
gade.
Upoznavši ih s položajem, Vera je Biljanovskom i drugovima pokazala neprijateljsku kolo
nu, koja se kretala s leve strane sela Biljače, iz
pravca sela Bratoselce i kote 648, a u pravcu Rujena i kote 862, na kojoj su bili Vera, Biljanovski i ostali. Neprijatelj je hteo da zauzme njihov
položaj da bi partizansku glavninu mogao da
napadne s leđa. Bugarska kolona, koja je išla ka
Verinom položaju, brojala je oko 200 do 300 lju
di. Položaj čete bio je dobar, ali je bila velika
razlika u broju. Opasnost je bila utoliko veća
što štab brigade nije bio u mogućnosti da primeti ovu kolonu neprijateljskih vojnika, koja se
kretala pod »mrtvim uglom«. Vera, Biljanovski
i ostali drugovi posmatrali su kolonu, koja je iš
la slobodno.
— Oni, sigurno, ne znaju da smo mi ovde
čim tako idu serbez — rekla je Vera. — Znači,
u izvesnoj smo prednosti da ostanemo neprimećeni i da sačekamo neprijatelja pripremni za bor
bu. Naš napad biće iznenadan i efektan...
Bugari su išli kao da pred sobom nemaju
partizane.
— Ja bih — rekla je Vera — nove drugove,
koji su došli bez oružja i ratnog iskustva, raspo
redila u četi. Tako ćemo proširiti naš front i
sprečiti, eventualnu, paniku. Novajlijama ćemo
dati bombe da bi i oni mogli da učestvuju u bor
bi. Drugog oružja nemamo za njih.
Prema kretanju Bugara, moglo se zaključiti
da im treba još jedan čas da stignu do položaja
čete koja ih je očekivala.
�— Ako uspemo da ih nateramo da legnu i
da se tako brane, imaćemo vremena da obavestimo štab brigade da nam, eventualno, pošalje po
moć.
Čekajući bugarsku kolonu, borci su slušali
odjeke borbe, koja je počela da se vodi još od
9 časova. Bugarski bataljon, u jačini od oko 700
ljudi, potpomognut policajcima, naipao je par
tizanske položaje. Oko 10 časova partizanski bataljoni slomili su prvi juriš bugarskih vojnika i
policajaca. Oko 11 časova neprijatelj je ponovio
juriš. Opet je bio odbijen. Oko 12 časova Buga
ri su bili konačno zaustavljeni, pošto su pretrpeli
velike gubitke. Svi njihovi pokušaji da se domognu partizanskih .položaja, bili su uzaludni.
Borba se produžila do 15 časova. Obe stra
ne čvrsto su držale zauzete položaje. Bugarska
kolona, koja je htela da zaobiđe položaj brigade
i koja je išla pravo na položaj čete, približila se
na oko 100 metara i razvila se u streljački stroj.
Ne zbog toga što je posumnjala da na vrhu ima
partizana, nego što, po vojnim pravilima, svaki
vrh, bez obzira na to da li je branjen ili nije
branjen, treba da se zauzme u streljačkom stro
ju. Kad se stroj dovoljno razvio i došao na ćelu
širinu čete, na 50 do 60 metara, Vera je odsečno komandovala:
— Pali!
Tri puškomitraljeza, desetina automata, puš
ke i nekoliko desetina bombi, razbili su tišinu na
Rujenu. Bugari su bili potipuno iznenađeni. Ni
su mogli da se osveste, da dođu k sebi od izne
nađenja, koje su im priredili Vera i njeni bor
ci. Bezbrižno kretanje pretvorilo se u paniku, ko
ja je zahvatila Bugare. Vera je korutrolisala po
ložaj. Novodošavšima je govorila da ne budu
previše radoznali, da bez razloga ne dižu glavu,
a i da se ne plaše. Mitraljescima je govorila da
ne gađaju pojedince, nego da tuku guste redove
neprijatelja.
Zaseda je potipuno uspela. Bugari su se dali
u panično bckstvo, a da nisu nimali pojma na
kakve su snage naišli. Partizani su pucali za nji
ma dok su oni jurili bezglavo niz padine Rujena. Dan se bližio kraju. Vera je stajala na jed
noj steni i posmatrala izbezumljenog neprijate
lja, koji je bežao kao da ga juri partizanska di
vizija. Njena gusta, crna kosa vijorila se na vetru. Posmatrala je borce i zadovoljno se smešila
�zbog postignutog uspeha, koji je bio rezultat do
bro smišljene taktike.
Mrak se polako spuštao. Pucanje se više nije
čulo. Samo .po neki kuršum.
— Znači, može i sa tridesetoricom da se pobedi nadmoćniji neprijatelj — zadovoljno je re
kla Vera. — Kakva pobeda... Osnovno je da čovek nikad ne podlegne malodušnosti i da se uz
mu u obzir sve mogućnosti.. . Lepa pobeda, za
ista!
Partizani su se povukli prema selu Svinjište, jer je na železničku stanicu Bukurovac stig
la kompozicija bugarske fašističke vojske, a ma
lo dccnije i kamioni puni vojnika i policajaca.
Ove neprijateljske snage, jačine jednog bataljona, stigle su iz Kumanova i Vranja. Bugarima
ništa drugo nije ostalo, nego da pokuipe oko 30
mrtvih i ranjenih vojnika i policajaca i da se po
vuku u svoje garnizone.
— Iako nismo imali plen u ovoj borbi, ona
je veoma značajna — govorila je Vera — jer
smo pokazali narodu ovog kraja da možemo uspešno da se borimo protiv neprijateljskih jedi
nica.
NAPADI NA RISTOVAC I
ZLETOVSKE RUDNIKE
Posle odmora od 10 dana Treća makedon
ska udarna brigada i Kosovski bataljon pripre
mali su se za napad na železničku stanicu Ristovac, koja je za neprijatelja bila veoma važna,
jer je bila na glavnoj arteriji — pruzi Beograd
— Skoplje — Solun. Naređenje je glasilo da par
tizanske snage napadnu u noći 27/28. marta 1944.
ristovačku stanicu. Zadatak je bio: uništiti živu
silu neprijatelja — oko 250 bugarskih i nemačkih vojnika, stanične zgrade sa svim uređajima
za regulisanje saobraćaja, kao i vodocrpnu pum
pu, zgradu ložionice sa svim uređajima za opravku lokomotiva i vagona. Zatim, uništiti sve
zgrade u kojima je upravno-administrativni apa
rat iz nekoliko opština, kao i miniranje železničkog mosta na Južnoj Mora vi.
Zajednički štab Treće makedonske udarne
brigade i Kosovskog bataljona — Operativni štab
(komandant Tihomir Miloševski Ti.ćo, zamenik
�komandanta Milan Zečar Obren*, politički ko
mesar Kiril Mihajlovski Grujica, zamenik poli
tičkog komesara Savka Javorina Šaša) odredio
je konkretne zadatke. Oni su se sastojali u sledećem: Prvi bataljon Treće makedonske udarne bri
gade napašće železničku ložionicu i uništiće je.
Drugi bataljon brigade (bez jedne čete) ostaje
u rezervi. On će biti upotrebljen u zavisnosti od
razvoja događaja, odnosno od situacije. Treći ba
taljon napašće železničku stanicu, uništiće sve
uređaje u zgradi, vodovodnu pumpu za snabdevanje lokomotiva vodom. Posle toga iza stanice
miniraće i razrušiće sve zgrade, koje su služile
bugarskim i nemačkim vojnicima i činovnicima.
Jedna četa Drugog bataljona upućuje se u prav
cu Bujanovca sa zadatkom da digne u vazduh
prugu južno od grada.
Kosovski bataljoni treba da razbiju nepri
jateljsku odbranu ispred železničkog mosta i za
tim da miniraju i razruše most na Južnoj Moravi, severno od železničke stanice. Dve čete kod
sela Rataja razrušiće drveni most na Južnoj Moravi. Posle toga da obezbeđuju desno krilo od,
eventualnog, prodora neprijatelja u pozadinu par
tizanskih jedinica, koje napadaju železničku sta
nicu i most.
Pre polaska na izvršenje zadatka svi članovi
štabova bataljona i četni rukovodioci razradili
su plan napada. Vera se angažovala da se sve
pripremi do u tančine.
— Od prethodne dobre razrade plana napa
da zavisi usipeh svake akcije — govorila je. —
Zbog toga ne smemo ništa zanemariti, odnosno
zapostaviti.
Napad je počeo u 23 časa. Cim su Bugari
osetili prisustvo partizana otvorili su vatru iz
puškomitraljeza i teških mitraljeza, koji su bili
u rovovima ispred železničke stanice. Partizani
su bili toliko blizu da su se dovikivali s Bugari
ma.
Borci Trećeg bataljona za manje od pola ča
sa savladali su otpor bugarskih i nemaokih voj
nika i uspeli da izbiju ispred staničnih zgrada.
Tu su bombaši došli do izražaja. Sve zgrade u
roku od jednog časa bile su u rukama partiza
na. Bugarski i nemački vojnici bežali su u prav
*Milan Z ečar O bren, poginuo 5. VI 1944., za narodnog he
ro ja proglašen 5. V II 1951.
�cu Južne Morave. Borci su počeli da ruše zgra
de, pošto su prethodno demolirali i uništili sve
instalacije.
U dve blokirane zgrade, iza železničke stani
ce, bugarski i nemački vojnici nisu hteli da se
predaju, pa su partizani aktivirali mine. U raz
rušenim zgradama našlo je smrt 20 nemačkih i
30 bugarskih vojnika i oficira. Uništena je bila
i vodocrpna stanica. Zapaljeni su bili i lokomo
tiva i vagoni.
Da bi se nanela veća šteta naređeno je Dru
gom bataljonu, koji je bio u rezervi, da pomogne
u paljenju svih važnih objekata. Zapaljene su i
uništene četiri kompozicije od preko 100 vago
na, natovarenih žitom i drugom robom, kao i 7
lokomotiva. To je moglo da se izvede, jer je na
stanici zaplenjeno preko 10.000 litara benzina.
Kosovske jedinice (bez dve čete) napale su
bugarska obezbeđenja na desnoj strani železničkog mosta. Posle jednočasovne borbe uspele su
da savladaju otpor bugarskih vojnika. Most ni
je mogao biti miniran, zbog jednog nepredviđe
nog malera. Konj s minama uplašio se od puc
njave, oteo se konjovocu i utekao u noć. Dve če
te Kosovara uništile su drveni most na Južnoj
Moravi i onemogućile bugarsko pojačanje, koje
se uputilo iz Vranja, da napadne iza leđa borce
Trećeg bataljona.
Prvi bataljon nije uspeo da izvrši svoj zada
tak — miniranje ložionice. Četa Drugog bataljo
na, koja je bila upućena ka Bujanovcu, uspela
je da digne u vazduh voz, koji je iz Kumanova
pošao ka Ristovcu.
Posle ponoći izdata je naredba o povlačenju
svih partizanskih jedinica. Bataljoni su se saku
pili istočno od stanice i počeli da se izvlače u
pravcu sela Gornji Ristovac. U svanuće 28. mar
ta 1944. godine svi bataljoni stigli su u selo
Rusce.
— Čeka nas novi zadatak — rekla je Vera
članovima Partije i SKOJ-a. — Naša brigada napašće rudnike i uništiće objekte u Probištipu.
Među njima su električna centrala, odeljenje separacije olova, odeljenje planiranja i drugi. Cilj
napada je da onesposobimo rudnike, a samim
tim i eksploataciju olova, tako potrebnog nepri
jatelju za njegovu ratnu i drugu industriju. Zbog
toga naša akcija mora u potpunosti uspeti... Uostalom, kao i nedavni napad na Ristovac.
�78
Borci Treće makedonske udarne brigade i
Kosovskog bataljona počeli su napad u 4 časa,
3. aprila 1944. godine. Iznenađenje je bilo potpu
no. Napad je bio izveden veoma brzo. Dok se
bugarsko-nemačka posada snašla, partizani su ov
ladali svim glavnim rudničkim postrojenjima u
Probištipu. Nemci i bugarski policajci pružali
su žilav otpor iz utvrđenih zgrada. Međutim, po
sle jednočasovne borbe otpor je bio slomljen.
Oko 6,30 časova napad na Dobrevo i Probištip bio je završen i jedinice su počele da se po
vlače, pošto su prethodno minirale i zapalile elek
tričnu centralu, glavni lift za spuštanje rudara
u jame, zgradu separacije olovne rude, zgradu
za planiranje. Borci su oštetili i druge objekte.
Kosovari su razorili žičaru za prevoz rude iz
Dobreva za Probištip. Njima je prišlo dobrovolj
no 120 rudara.
Koračajući pored kolone, Vera je bila neraspoložena. Poginuo je Andon Filipovski Done,
komandant Drugog bataljona »Hristijan Todorovski Karpoš«, zatim komandir 1. čete Aco Skopljanče, Rada Mihajlova, Mile Lukić i Blagoje Dimitrovski. Kosovari su imali 4 mrtva.
— Zadatak smo u potpunosti izvršili... Mo
ram reći da ste se borili kao što treba — rekla
je borcima pored sobe, koji su, kao i ona, bili
utučeni.
— A, ti? Zar se i ti nisi borila?
— Eh, ja ...
— Za sve vreme bila si sa nama. Jurišala si
i pucala kao i mi. Čak i bolje.
Vera je odmahnula rukom.
— Otišao je još jedan prvoborac iz Kumanova, naš divni Done. A koliko li će nas tek još
otići do kraja — kao za sebe rekla je Vera.
Išla je pored kolone snuždena.
»Pre dva meseca on se opraštao od Karpoša... Sad će neko od nas da se oprosti od nje
ga, Doneta...«
— Šta misliš — trgao ju je glas borca iz ko
lone — koliko dugo rudnici neće moći da rade?
— Mislim, nekoliko meseci. Tri do četiri, verovatno.
(Rudnici, stvarno, tri meseca nisu mogli bi
ti eksploatisani).
— Koliko smo im vojnika pobili? Da li se
zna?
�— Preko 110 nemačkih i 70 bugarskih voj
nika, oficira i policajaca.
— Ima li i zarobljenih?
— Pedeset jedan »bajaganja« pao nam je
u ruke.
U borbi je zaplenjeno: 2 puškomitraljeza, 40
pušaka, 6 sanduka municije, 2 radio-aparata i
drugog materijala.
U periodu od 12. do 25 aprila 1944. borci
Treće makedonske udarne brigade i Kosovski
NOP odred, sa svoja dva bataljona, nisu izvodi
li nikakve akcije. To vreme je iskorišćeno za od
mor, vojnostručni i politički rad.
Treća makedonska udarna brigada odmara
la se u selu Arbanaško, a Kosovski NOP odred
u selu Ramno.
Jednog dana Angel Mojsovski Vančo i Vera
sedeli su i razgovarali.
Malo zamišljena, Vera je rekla:
— Hoću da mi daš reč da ćeš učiniti ovo
što ću od tebe zatražiti!
Mojsovski ju je pogledao iznenađeno.
— Prvo mi reci šta hoćeš, pa ću ti onda da
ti ili ne dati reč.
Vera ga je pogledala u oči.
— Ako ti kažem, onda mi nećeš dati reč.
— Onda li ne mogu dati reč.
— Moraš mi dati reč! — insistirala je.
— Zbog čega insistiraš? Kako mogu da ti
dam reč »na neviđeno«?
— Cućeš. Daj mi reč!
Bila je uporna i Mojsovskom opiranje ni
šta nije pomoglo. Odlučio je da joj da reč.
— Dobro, dajem ti reč!
Vera je ćutala. Nije odmah progovorila.
— U slučaju da budem tako ranjena da ra
na izmeni moj sadašnji izgled, molim te da me
ubiješ!
Mojsovski se zabezeknuo od čuda. Svemu
drugom se više nadao, nego tome. Ona je videla
njegovo zaprepašćenje.
— Čudiš se, a?
— Šta ti pada na pamet — progovorio je po
sle prvog iznenađenja. — Ne dolazi u obzir...
Vera je nastavila, kao da govori za sebe:
�— Da, da, svi ćete se vi posle rata oženiti.
Svako će sebi naći lepu drugaricu. A ako ja bu
dem ružna, ko će me hteti? Niko!
Gledao ju je, ne mogavši da se pribere.
— Šta ti je, odjednom, to palo na pamet?
— Nije odjednom. Razmišljam ja o tome u
poslednje vreme... Nisam ja samo ratnik i ko
mesar. .. Ja sam i žena...
ZAROBLJAVANJE 120 BUGARA
Na sastanku Operativnog štaba i Glavnog šta
ba NOV i PO Makedonije razmatrana je novo
nastala situacija. Zaključeno je da neprijatelja
treba isprovocirati da bi partizani svoje snage iz
vukli iz obruča, istovremeno u raznim pravcima.
S tim u vezi na neprijatelja treba udariti tamo
gde se najmanje nada i gde ima najmanje sna
ge. Na taj način unela bi se zabuna u neprija
teljske redove. Zbog toga je usvojen plan za kombinovani napad. Po tom planu Treća makedon
ska udarna brigada i Kosovski NOP odred tre
ba da napadnu Kratovo, Šesta južnomoravska
brigada Krivu Palanku, a bugarska partizanska
brigada Đueševo. Početak napada bio je odre
đen za 25. april 1944. u 4 časa.
Govoreći u bataljonu Vera je rekla:
— Bugarski fašisti pripremaju ofanzivu na
nas. Koncentrisali su jake snage u želji da de
finitivno raščiste račune s nama. To im je, kao
što se zna, potrebno iz više razloga. Mi ćemo,
međutim, da ih iznenadimo i da prvi udarimo,
ali tamo gde mi želimo. Napašćemo Kratovo za
jedno s Kosovarima. Vranjanci i bugarski parti
zani napašće komunikacije Stracin — Kriva Pa
lanka i garnizone u Krivoj Palanci i Đueševu.
U pripremama napada na Kratovo Vera je
išla od čete do čete, od voda do voda i upozna
vala borce s predstojećom akcijom. Pred veče
došla je u vod Gerasima Petkovskog Gere Čelopečkog, u kojem je on bio komandir.
— Ti, Gero, nemaš oznake, a sada idemo na
grad, idemo da oslobodimo Kratovo.
— Šta će mi oznake, drugarice Vero?
Začuđeno ga je pogledala.
— Kako, šta će ti? Jesmo li vojska ili tur
ski bašibozuk?
�— Vojska smo.
— E, pa kad smo vojska, onda vojnički tre
ba i da izgledamo.
Posle tih reci našla je materijal od kojeg mu
je prisila oznake komandira voda. Šijući oznake,
rekla je:
— Ti više u Čelopek nećeš da se vratiš. Na
ravno, ako ostaneš živ. Nećeš više da kopaš i
oreš, da čuvaš steku. Postaćeš rukovodilac.
Iznenadile su ga ove reči. U sebi je mislio:
»Kako to da neću više da orem i kopam, kad sam
seljak? Šta drugo mogu da radim?«
Govoreći o predstojećoj borbi, rekla je:
— Od nas mnogo zavisi uspeh u borbi za
Kratovo.
»Misli na nas članove Partije«, pomislio je
Gera.
On je tad?, urimljen u Pari iju. Vera ga je
prim'la.
Napad na grad i vojne i administrativne ob
jekte i živu snagu repri jatelja, određen je za 4
časa. U to vreme odjeknuo je prvi rafal, što je
bio znak za početak opšteg napada.
U zgradi osnovne škole zabarikadirali su se
Bugari. Treći bataljon, neprimećen od neprijatelja, uspeo je da blokira zgradu osnovne škole ta
ko da opkoljeni nisu mogli da se izvuku. Poje
dini borci popeli su se na krovove susednih ku
ća i odatle otvarali vatru na prozore škole. Drugi
borci pucali su kroz prozore kuća. Bombaši su
kroz prozore ubacivali bombe. Partizani su gorelj od želje da vide Bugare kako bacaju oružje
i predaju se.
Da bi to postigli komandant brigade Tihomir Miloševski Tićo i politički komesar brigade
Kiril Mihajlovski Grujca, pozvali su opkoljene
Bugare na predaju.
— Nemojte džabe da ginete. Opkoljeni ste i
nemate drugi izlaz, nego da se predate!
— Neka iziđe neko od vaših komandira na
prozor — viknuo je Grujica.
— Reci im, Grujice, da ćemo ih ostaviti u
životu ako se predaju — doviknuo je Miloševski,
koji je bio iza jednog zida, nedaleko od Grujice.
— Čekajte, nemojte da pucate — viknuo je
Grujica borcima.
6 V era Jocić
81
�Kad je paljba prestala, Grujica je viknuo
koliko je jače mogao:
— Slušajte, Bugari! Nemojte da se šalite.
Situacija, u kojoj ste, nije igračka. Neka iziđe
oficir, hoćemo da se dogovorimo, kasnije će biti
dockan!
Prozor se otvorio i pojavio se bugarski ofi
cir.
— Svima vama garantujemo život pod uslovom da položite oružje — viknuo je Grujica. —
Svako, ko se preda i položi oružje, moći će da
ide kući. U protivnom slučaju, evo šta će da se
dogodi sa vama: zgrada je polivena benzinom,
zapalićemo je i svi ćete izgoreti. Ko ne izgori
biće ubijen prilikom izlaska iz zgrade!
Kad je čuo uslove, oficir se povukao s pro
zora. Pauzu, koja je nastala, iskoristio je jedan
od opkoljenih Bugara. On je bacio bombu u prav
cu štaba brigade. Bombu, koja samo što je pala
na zemlju, dohvatio je jedan borac i bacio je
natrag. Odjeknula je eksplozija koja je polomi
la stakla na prozorima i zatresla školsku zgradu.
Posle toga nastala je tišina. Partizani su čekali.
Nisu znali šta se dešava u školi ni kako su Bu
gari primili poziv i uslove za predaju. Kante s
benzinom bile su pripremljene. Borci su čekali
na naredbu, pa da poliju zgradu i zapale je. Puškomitraljezi su bili upereni na vrata i prozore
zgrade. Bližilo se 10 časova. Posle izvesnog čeka
nja na prozoru se pojavio bugarski oficir.
— Rešili smo da se predamo. Tražimo da se
poštuju uslovi predaje, kako za vojnike, tako i
za starešine!
— Mi ne gazimo datu reč — odgovoreno
mu je.
Tačno u 10 časova vrata na školi su se otvo
rila. Jedan po jedan izlazili su fašistički vojnici.
»Lovna rota« se predavala. Njeni članovi izlazili
su uzdignutih ruku. Dva partizana su im prišla
i skidala oružje. Prvi su izišli oficiri, zatim na
rednici i na kraju vojnici. Oduzeto oružje stav
ljano je na stranu, do škole. Ukupno se predalo
120 vojnika i oficira sa svim naoružanjem i op
remom. Treći bataljon brigade izvršio je svoj za
datak.
Za to vreme Prvi bataljon brigade razoružavao je gradsku stražu. Bugarski policajci, među
tim, uspeli su da se razbeže po okolnim pošum
ljenim udolicama. Celokupno oružje gradske stra
�že bilo je zaplenjeno. Opštinsku i sresku arhivu
zapalili su borci Prvog bataljona. Mnogi bugar
ski činovnici razbežali su se i posakrivali izvan
grada.
Jak otpor pružili su policajci u kasarni, ko
ja je bila na jugozapadnoj strani grada. Sva pri
stupna mesta bila su dobro zaštićena i branje
na. Zbog toga su propali svi pokušaji Drugog
bataljona Kosovskog NOP odreda i jedne čete
Treće makedonske udarne brigade da dignu ka
sarnu u vazduh i tako likvidiraju policajce. Po
sle tročasovne borbe partizani su se povukli, po
što su dobili naredbu.
U 10 časova Kratovo je bilo oslobođeno, sve
zgrade zauzete, osim policijske kasarne iz koje
Bugari nisu smeli da pucaju za sve vreme dok
su partizani bili u gradu.
U gradu je održan zbor. Žene su iznele hleb,
sir, orahe i služile borce.
Štab je dobio izveštaj da su iz neprijatelj
skih garnizona u okolnim gradovima krenule je
dinice u pomoć garnizonu u Kratovu.
Vera je obišla borce na položaju oko grada,
— Drugovi, na nas ide jodan bataljon bu
garske vojske. Oni hoće da povrate Kratovo. Mo
ramo ih u tome sprečiti. Oni ne smeju preći put
Kratovo — Zletovo.
Nove bugarske jedinice pristizale su i iz prav
ca Štipa i Kočana. Zbog toga je u Operativnom
štabu odlučeno da se grad napusti sa svim za
robljenim bugarskim vojnicima.
Vera i njeni drugovi vodili su borbu jedan
čas. Neprijatelj je bio zadržan, ali ne duže od
jednog časa.
— Povlačimo se, stigla je naredba, u pravcu
sela Muškovo — Nežilovo — rekla je Vera.
Bugari su poslali svoje jedinice i iz Stracina. Međutim, prilikom prelaženja Krive reke iz
gubili su dva časa, jer je most bio razrušen.
U 15 časova partizani su evakuisali Kratovo
i sakupili se u selu Nežilovu. Sutradan, 26. apri
la 1944. od zarobljenih Bugara formiran je bugar
ski partizanski bataljon »Vasil Levski«. Međutim,
posle nekoliko dana, ovaj bataljon se raspao, jer
su svi Bugari dezertirali, iako je među njima
bilo i onih koji su govorili da su članovi BRP(k).
Ovo nije bio prvi slučaj da su zarobljeni Bu
gari pristajali na sve samo da bi sačuvali glavu.
A onda bi iskoristili prvu priliku da pobegnu.
�U SREDIŠTU »MAJSKE OFANZIVE<
Bugarski general Bojdev, komandant fašis
tičkih okupatorskih snaga u Makedoniji, aprila
1944. godine počeo je s pripremama za ofanzivu na Kozjaku, gde su bili Glavni štab i PO Ma
kedonije, Treća makedonska udarna brigada, Ko
sovski NOP odred, Šesta i Sedma južnomoravska
brigada, bugarske partizanske jedinice, Kumanovski NOP odred i druge jedinice.
Neprijateljska ofanziva počela je 25. aprila
i trajala do 19. maja 1944. godine. U njoj su uče
stvovale tri divizije, četiri puka i delovi još jeddnog puka, jedan lovački bataljon i delovi ma
njih albanskih i grčkih reakcionarnih četa, kao
i nemačke jedinice jednog garnizona. Vremen
ske prilike bile su veoma loše, padao je sneg
pomešan s kišom.
U toku neprijateljske, takozvane »majske
ofanzive«, partizani su vodili mnoge borbe. Jed
na od njih bila je na Crnooku. U njoj je vod Gerasima Petkovskog Gere čelopečkog dobio zada
tak da ostane na "položaju. Posle izvesnog vreme
na naišla je Vera.
— Dobro, bre, Gero, zar čekaš da te uhvate
za gušu?!
On joj je odgovorio:
— Izvini, drugarice komesar, meni je reče
no da ostanem dok nam se ne naredi da se po
vučemo. Ako si ti došla s naredbom o povlače
nju, onda u redu.
— Treba da budeš malo elastičan. Ako vidiš
da niko ne dolazi s naredbom o povlačenju, od
lučuješ sam. Nećeš, valjda, da čekaš neprijatelja
da on »povuče« tebe i jedinicu?
Dok su razgovarali, neprijatelj se privukao.
Vera se, pucajući iz automata, povukla s borcima.
Kad su partizanske jedinice stigle u Crnu
Travu, boravak u tom partizanskom mestu iskorišćen je za popunu naoružanja, ličnu higije
nu i drugo. Održavani su politički časovi po če
tama i bataljonima.
Vera je imala pune ruke posla. Trebalo je
mnogo toga uraditi za kratko vreme.
— Ovde se nećemo duže zadržavati, jer i sa
mi vidite da su Bugari krenuli na nas sa svih
strana i s velikim snagama... Sto se tiče naoruža
nja i druge vojne opreme, uzmite samo ono i ono
liko koliko svako može da nosi.
�Za vreme boravka u Crnoj Travi bilo je organizovano snabdevanje oružjem i drugom vojnom
opremom, koju su dopremali saveznički avioni.
Znajući za namere neprijatelja. Operativni
štab, koji je bio formiran radi rukovođenja ma
kedonskim, srpskim i kosovskim jedinicama, i
na čijem čelu je bio komandant Glavnog štaba
NOV i PO Makedonije Mihajlo Apostolski, usvojio
je plan izlaza svih jedinica na šire područje, kroz
borbu ili međuprostor. Posle loga, brzim maršem jedinice bi se prebacile na Kozjak. Predvi
đen je bio i napad na Bosiljgrad. Operativni štab
izdao je zapovest 12. maja 1944. Petoj, Šestoj i
Sedmoj južnomoravskoj i Trećoj makedonskoj
udarnoj brigadi o protivofanzivi.
Međutim, ovaj dobro zamišljen plan nije
realizovan, jer se s njegovim izvršenjem zakasni
lo oko dva dana. A zakasnilo se zato što se pret
hodnih dana vodila diskusija sa članovima bu
garskog Glavnog štaba i Centralnog komiteta
BRP(k) povodom prijema oružja i municije, ko
ja je bila namenjena borcima Sedme južnomoravske i Kosovske brigade, kao i povodom učeš
ća bugarskih partizana u napadu na Bosiljgrad
i Ćustendil. Bugarsko rukovodstvo nije htelo da
ustupi oružje i opremu ovim dvcma našim briga
dama, koje su bile nedovoljno naoružane, i po
red ubeđivanja članova Operativnog štaba i CK
KPM da će im se ustupiti ceo sledeći kontingent,
naravno ako budu imali potrebe. Ništa nije po
moglo, ni pozivanje na internacionalizam, zajed
ništvo u borbi protiv zajedničkog neprij jatelja,
itd. Bugarski rukovodioci ostali su pri svom sta
vu. Zbog toga su članovi Operativnog štaba i CK
KPM morali da popuste pred tvrdoglavošću bu
garskih drugova.
U tom natezanju došao je do izražaja bugar
ski »internacionalizam«. Oni su veoma brzo za
boravili da su njihove prve partizanske jedinice
formirane u Jugoslaviji, da su prvo naoružanje
i sve ostalo dobili od jugoslovenskih partizana,
koji su ostajali bez oružja samo da bi se bugar
skim partizanima dale puške i oprema. Zabora
vili su gostoprimstvo, koje im je ukazivano na
jugoslovenskoj teritoriji kad nisu mogli da se
održe na svojoj. Zauzvrat, umesto razumevanja,
jugoslovenski partizani i komunisti naišli su na
nerazumevanje, sebičnost i tesnogrudost.
Sve je to imalo loše posledice, koje su se
uskoro pokazale. Zbog zakašnjenja od dva dana
�vojska carske Bugarske je 12. maja, u 14. časo
va, napala Sedmu južnomoravsku brigadu kod
Stanikinog Krsta i Cmctravski NOP odred kod
sela Preslap. Položaj se komplikovao, pa je for
miranje Kosovske brigade obavljeno pod nepri
jateljskom paljbom. Odmah po formiranju bor
ci su trčećim korakom pošli na položaj.
Borba, koju je nametnuo neprijatelj, naru
šila je sinhronizovano dejstvo jedinica NOV i
POJ na ovom terenu. Praktično, neprijatelj je
preuzeo inicijativu.
Pred veće, neprijatelj je uspeo da zabije klin
i da razdvoji Prvi bataljon »Stiv Naumov« Treće
makedonske udarne brigade. Glavnina partizan
skih jedinica spustila se ka Znepolju, niz padi
ne južno od Stanikinog Krsta. Treća makedonska
udarna brigada marširala je ćelu noć. Borci su
spavali u hodu. Članovi štaba brigade i štabova
bataljona, naročito zamenici političkih komesa
ra, imali su pune ruke posla. Ćele noći išli su od
borca do borca, duž kolone, i hrabrili ih da iz
drže, da ne prekidaju kolonu.
— Hajde, druže, još malo — govorila je Vera. — Izdrži još malo... Nemoj da spavaš, ču
ješ li me? Mi smo partizani, moramo izdržati!...
»Što ne možemo da zapevamo«, pomislila je,
»začas bi umor nestao...«
— Kako ova naša Vera može da izdrži sve
ovo — pitali su se borci između sebe. — Kao da
je od čelika... Ma i čvršća od čelika, jer bi se i
on već istrošio... Alal joj vera!...
U jutarnjim časovima, kad je počelo da zo
ri, Treća makedonska udarna brigada i Glavni
štab došli su pred Znepolje, koje je bilo ravno
i široko oko 3 kilometra. Ali drugo rešenje nije
postojalo. Partizani su bili svesni opasnosti ko
ju predstavlja ovakav teren.
Kad su stigli u ravnicu, jedinice su u koloni
po jedan prelazile preko nje, očekujući napad
Bugara. Kad se kolona počela da penje po gre
benu južno od padine, odjednom, s desne strane,
odnosno od zapada ka istoku, preko ravnice, po
jurila je bugarska konjica. Istovremeno počela
je da dejstvuje i njihova artiljerija. Mine su pa
dale oko kolone. Štab brigade i Glavni štab sas
tali su se na kratko savetovanje. Odlučeno je da
se Bugarima suprotstavi Treća makedonska udar
na brigada, a da se ostale jedinice i Glavni štab
ne zadržavaju, nego da nastave kretanje.
�Borci su krenuli u streljačkom stroju pre
ma bugarskoj konjici, koja jc luđački jurila ka
glavnoj koloni. Borci su išli tiho i čekali da se
smanji rastojanje između njih i pobesnelog ne
prijatelja. Kad su bugarski konjanici, koji su arlaukali, primetili partizanski stoj iz galopa su
prešli u kas i pokušavali da isprave svoj stroj.
Artiljerija i minobacači nastavili su da tuku u
pravcu partizanske glavnine, koja je odmicala
bez ikakvog zastoja i ne mcnjajući pravac.
Odjednom je topot konja i eksploziju grana
ta i mina presekla komanda:
— Na juriš, Treća makedonska udarna bri
gado!
Znepolje je odjeknulo od gromoglasnog par
tizanskog »Ura!« Juriš je bio iznenadan i silovit.
Među borcima bila je i Vera.
— Napred, drugovi! — odzvanjao je njen
glas. — Pregazimo fašističke gadove!...
Bugari se nisu nadali partizanskom jurišu,
ubeđeni, valjda, da će ovi poleći i tako braniti
glavnu kolonu. U tom slučaju konjica bj ih pre
gazila. Juriš partizana bio je veoma smeo, tako
da je predstavljao pravu drskost. Bugarska ko
njića je naterana u bekstvo.
POSLEDNJI VERIN JURIŠ
U toku 18. i 19. maja 1944. godine Treća ma
kedonska udarna brigada je popunjena sa dva
makedonska i po jednim kosovskim i južnomoravskim balaljonom. Kumanovski NOP odred takođe je popunjen. Od preostalih boraca Šeste
južnomoravske brigade organizovan je Vranjski
NOP odred. Sve ove jedinice dejstvovale su pod
neposrednim rukovodstvom Glavnog štaba NOV
Makedonije, pod nazivom Osogovska grupa. Za
njeno dalje kretanje bila su moguća samo dva
pravca: prvi — preko Skopske Crne gore, Sarplanine i Pologa, s izlaskom na Kičevo, gde bi se
spojila s Prvom makedonskom brigadom, i, dru
gi — istočna Makedonija, planine Osogovo, Plačkovica, Ogražden i Belasica.
Prvi pravac je, zbog vojno-političke situaci
je na terenu kojim je prolazio, bio neprihvatljiv,
pa je zbog toga izabran drugi.
Osogovska grupa je 19. maja bila na German-planini, u selu Orašec. Tu su joj izvidnice
�javile da neprijatelj k njoj nastupa iz svih pra
vaca. Tako je počeo da se oko jedinica NOV iz
Oisogovske grupe zatvara obruč. Proboj iz takvog
položaja bez borbe bio je nemoguć, a prihvatanje borbe bi, pak, značilo otkrivanje jedinica i
plana protivofanzive. Pred mrak počela je bor
ba na oko 1,5 kilometar od partizanske glavnine.
Trebalo je izbeći borbu na Germamplanini,
zbog čega je odlučeno da se jedinice spuste ko
ritom Ranlkovačke reke, u doiinu Krive reke.
— Samo da se dohvatimo suvog rečnog ko
rita — šaputala je Vera borcima u koloni. —
Onda nas Bugari neće moći otkriti.
To je bio razlog zbog čega se taj deo izvla
čenja odvijao polako i tiho. Nije smeo ni kamen
čić da se otkotrlja odronjen ispod noge, ni gran
čica da zapucketa pod obućom. O razgovoru ili
paljenju cigareta nije se smelo ni pomisliti, a o
kašlju u koloni i da ne govorimo.
Borci su sa sobom vodili oko 70 ranjenika,
među kojima je bilo i teških. Konjima su ko
pita bila uvijena u krpe da se ne bi čuo njihov
topot.
Do 22 časa gotovo ćela kolona je ušla u ko
rito Rankovaoke reke. Spuštanje niz reku bilo
je veoma teško, tim рге jer su njene obale bile
strme i klizave. Ljudi u koloni silazili su kako je
ko umeo i znao.
U zoru 20. maja Osogovska grupa ušla je u
malo polje pred selom Rankovce. Kad je kolo
na ušla u dubinu malog i tesnog polja, koje se
širilo prema Krivoj reci, a na kojem se talasala
zelena pšenica, izvidnica se našla, tako reći, na
putu Kumanovo — Kriva Palanka.
Odjednom je jutarnju tišinu razbila uraganska paijba. Za trenutak se miran i tihi dan, ko
ji se rađao, pretvorio u pakao. Partizansku ko
lonu obasuli su snopovi zrna artiljerije, mino
bacača i mitraljeza. Na njih su naleteli konjica
i pešadija. Borci, još pospani, hitro su se razvi
li u polukrug, gazeći zeleno žito i odstupajući ka
grebenu. Iznenadan napad, zbunjenost, posipanost
i umor učinili su da borci nisu mogli trenutno
da shvate odakle ih neprijatelj napada, s koje
strane im najveća opasnost preti. Ali ta zbunje
nost nije dugo trajala. Odjednom su se borci prenuli. Dremež i umor su nestali, kao rukom ođneti. Redovi su se sabili, ispravili, zgusnuli. Posle
toga čulo se gromko »uraaa!«. Jurnuli su parti
�zani, jurišem na juriš odgovarajući. Odnos je
bio: puška protiv desetak konjanika i pešaka.
Sad najednom Bugari nisu mogli da se snađu.
»Sta je ovo, sad!« — pitali su se. Oni su, naime,
dotad mislili da će »razbiti partizane i pojedina
čno ih loviti kao zečeve po padinama German-planine«, a sad...
Jurišem partizana Bugari su sabijeni ispod
puta Kumanovo — Kriva Palanka. Borci su se
sudarili s bugarskom konjicom u voćnjacima, iz
među puta i Krive reke. Došlo je do borbe iz
neposredne blizine.
U jurišu su učestvovali svi: članovi Glavnog
štaba, savezničke vojne misije, predstavnici na
rodne vlasti, odbornici ASNOM-a, članovi Agit-propa. Pojedini borci su se našli na otetim ko
njima i sad su jurišali na neprijateljske vojnike,
koji su počeli da se povlače.
Partizani su počeli da se izvlače preko Krive
reke, u pravcu sela Opilo.
U jurišima učestvovala je i Vera. Njeni grom
ki pozivi: »Napred, drugovi!... Zalamaj, levo kri
lo!... Zalamaj, desno krilo!...! nadjačavali su
paljbu. Borci su bili poneti njenom, odavna po
znatom hrabrošću.
Posle prikupljanja svih jedinica u selu Gpilo,
trebalo je da se krene na Osogovske planine i
da se posedne vrh Lisac, u ovoj situaciji izuzet
no značajan, jer kad bi ga neprijatelj zauzeo veo
ma bi se mnogo pogoršala situacija jedinica Oso
govske grupe.
Znajući njegov značaj, Strahil Gigov, Vera i
Zlatko Biljanovski Mihajlo pojahali su konje i
sa dvojicom puškomitraljezaca krenuli što su
brže mogli prema Liscu. Kad su stigli na hrbat,
gotovo do vrha Lisca, na jednoj steni su posta
vili puškomitraljeze.
— Brzo, eno bugarskih policajaca! — povikala je Vera.
Rukom je pokazala prema šumi, koja je bi
la ispred njih. Svi su pogledali u tom pravcu.
Na oko 500 do 600 metara od njih, na izlazu iz
šume, crnele su se uniforme bugarskih polica
jaca. Oni su preplavili čistinu. Izlazili su iz šu
me i odmah se razvijali u strelce po oranicama
i uputili se prema grebenu na Liscu.
— Namera im je da zauzmu greben! — uz
buđeno je rekla Vera. — Sigurno nameravaju
ovde da sačekaju naše jedinice?!
�— Nećemo da pucamo — tiho je rekao Gigov. — Pustićemo ih da nam se približe. Ovako
su daleko i naša paljba ne bi im naudila.
— Druže Gigov — oglasila se Vera — mis
lim da ne bismo smeli mnogo da ih pustimo da
nam se približe.
— I ja mislim isto — dodao je Biljanovski.
— Možemo malo da pričekamo. Međutim, to ni
je naš zadatak, niti, pak, možemo neprijatelju
da nanesemo velike gubitke. Mi treba brigadi
da omogućimo da zauzme ovaj greben. Zbog to
ga moramo na većem odstojanju da ih nateramo
da legnu, ili da odstupe...
— Ako bugarske policajce pustimo bliže oni
će brzo uvideli da imamo samo dva puškomitraljeza i da, s obzirom na to, budemo brzo savla
dani. U tom slučaju doveli bismo ćelu brigadu i
ostale jedinice u težak položaj — rekla je Vera,
— Nisam ni ja mislio da ih pustimo sasvim
blizu. No, na 600 metara da pucamo, kakva bi
korist bila?
— Već su se približili na 400 metara — rek
la je Vera. — Da počnemo?
— Slažem se — rekao je Gigov.
— I ja — dodao je Biljanovski. — Više ne
možemo da čekamo!
Oba puškomitraljeza zaštektala su istovre
meno. Kosili su prve redove bugarskih polica
jaca, koji su u streljačkom stroju nastupali ka
grebenu vrha Lisac. Dugi rafali iznenadili su ne
prijatelja. Policajci su polegali po zemlji. Posle
izvesnog vremena počeli su da se povlače.
— Beže, povlače se! — kliknula je Vera.
— Idu naši! — neko je uzviknuo.
Ćulo se užurbano kretanje brigade i bataljona. Kako su jedinice izbijale na greben tako su
se odmah raspoređivale levo i desno. Zaštektali
su mitraljezi, puške pripucale. Odjednom se gre
ben Lisca pretvorio u ognjenu liniju. Planina je
odjokivala od silne i ubitačne vatre. Otpočela
je borba na život i smrt.
U popodnevnim časovima naređeno je jedi
nicama da napuste Lisac. Partizani su se probi
jali po grebenu u pravcu Kneževa. Veći deo Osogovske grupe kretao se po šumskom putu. Le
vo i desno jaka obezbeđenja vodila su borbe ne
dopuštajući neprijatelju da ugrozi glavninu par
tizanskih snaga. Taj deo grebena držali su Koso-
�vari Milana Žečara. Iza debelih bukava bili su
Bugari, a i partizani su iza njih nalazili zaklon.
Drugi bataljon »Hris.ijan Todorovski Karpoš«
čim se izvukao sa Lisca i krenuo niz pošumljenu
stazu, primetio je na oko 100 metara, s leve stra
ne, kretanje bugarskih vojnika, koji su se pre
bacivali od jednog do drugog drveta. Nameravali su da napadnu bataljon. Bugarski vojnici, go
tovo, su preplavili Osogovo. Ali, u šumi oni ni
su bili gospodari. To su bili partizani.
Vera i Angel Mojsovski Vančo, zamenik ko
mandanta Drugog bataljona, brzo su »pročitali«
nameru Bugara.
— Jurišaćemo — rekao je Mojsovski. Nema
nam druge!
— Da jurišamo — rekla je Vera.
Deo Drugog bataljona krenuo je na juriš i
tako osujetio plan neprijatelja.
U jurišu na bugarske vojnike borci su se
udaljili kilometar ј po u dubinu i naišli na glav
ninu bugarske vojske. Vera je bila na pet do šest
metara od borca Ordeta Kuzmanovskog. Prepuca
vali su se s Bugarima i dovikivali se s njima,
predlažući im da se predaju. Odjednom je Orde
čuo Verin bolan uzvik. Munjevito je okrenuo
glavu na tu stranu i video presamićenu Veru. U
jednom skoku bio je pored nje.
— Ranjena si? — upitao ju je, ne verjjući.
— Jesam... Izgleda u stomak.
Držala se rukom za desnu stranu stomaka.
Orde ju je uhvatio pod mišku. Jednom borcu je
doviknuo da ih štiti. S Verom počeo je da se pov
lači. Borci, koji su se zatekli u blizini pritrčali
su, ne verujući da je Vera ranjena. Brzo su na
pravili imjprovizovana nosila, na njih slavili Ve
ru i .poneli je.
Čim je čuo da je Vera ranjena dojurio je ko
mandant Drugog bataljona.
— Kako si? Je li teška rana? — upitao ju
je zabrinuto.
— Izgleda da nije — odgovorila je Vera.
— Odmah ću da pošaljem doktora da te
previje.
Borcima, koji su nosili Veru, komandant je
rekao da se jedinice povlače prema selu Sase i
da tamo treba Veru da donesu.
Mala kolona s Verom na nosilima krenula
je put sela Sase. Borci su žurili da se domognu
�sela da bi Veri mogla da se ukaže lekarska po
moć. Međutim ,mala kolona nije mogla da drži
korak s ostalim borcima brigade, pa je počela
da zaostaje. Teren je bio neravan i težak. Vera
je ležala na nosilima, stiskala zube i pesnice.
Rana ju je pekla. Osim zavoja, doktor ništa više
nije mogao da učini za nju.
— Drugovi, pala sam vam na teret — rekla
je tužnim glasom.
— Šta si nam pala na teret... Nije to niš
ta prema onome što si ti činila za nas,
— Eh, šta sam to ja naročito činila za vas?!
— Još i pitaš?
Posle izvesnog vremena Vera je nastavila:
— Drugovi, nemojte da me ostavite u nekoj
kući... Želim s vama 'da budem... S vama, dru
govi. ..
— Ništa ne brini. Sve će biti u redu. Nigde
te nećemo ostavljati dok ne stignemo u Sase.
Tamo će doktor Mijovs'ki чЗа te izleći.
Pao je mrak. Borci su se smenjivali u noše
nju Vere. Kad su silazili niz strminu jedan borac
se okliznuo. Vera je pala s nosila i s borcem poletela niz padinu. Zaustavila se kraj jednog drveta i jauknula kad je udarila u njega. Borci su
bili zbunjeni i uzbuđeni zbog njenog pada. Br
zo su je izvukli i stavili na nosila.
— Kako ti je? — sa strahom su je pitali.
— Ništa, ništa, drugovi. Šta možemo...
Ćele noći su se smenjivali u nošenju. Vera
je padala u san, koji to nije bio, jer ju je rana
pekla kao žeravica.
»Zar je moralo to da mi se desi. Zar baš sa
da kad treba biti s borcima, bataljonom, briga
dom dok se izvlače iz obruča pobesnelih Bugara«.
Držala je ruku na previjenu ranu. Osećala
je da joj je ruka vlažna.
»Još krvarim... To je, sigurno, od onog
pada...«
— Drugovi — tiho je rekla — da se malo
odmorimo, a? Odmakli smo prilično... Neće nas
Bugari stići.
Borci su se pogledali, a onda, kao po ne
kom dogovoru, spustili nosila i seli oko nje.
— Umorni ste, sigurno?... I gladni... Žedni...
— Malo — odgovorio je neko iz mraka.
�— Eh, malo... Danima se niste pošteno od
morili i najeli...
— A, ti? Ni ti, isto tako.
— Ja ... Ja se, eto, odmaram na nosilima.
— Baš se odmaraš... Tresemo nosila kao...
— Sta možete, kad je takav teren.
— Uh, što bih zapalio jednu! — ote se jed
nom borcu.
— Pa, zapali — rekla je Vera okrećući se na
stranu odakle je došao glas. — Samo puši u
šajkači, da te ne vide.
— Eh, zapalio bih ja, nego šta, samo kad
bih imao — odgovorio je tužno borac.
— Qn, drugarice Vera, nema ni šajkače ni
duva-na — dodao je drugi borac.
Tiho su se svi nasmejali.
Posle tri dana grupa boraca je, noseći Ve
ru na nosilima, stigla u Sase. Članovi štaba su
pritrčali nosilima.
— Kako ti je? — brižljivo su je upitali dru
govi.
Bleda, fscrpljena, izmoždena od trodnevnog
truckanja, bez hrane i lekarske nege, jedva ču
jnim glasom je odgovorila:
— Dobro sam, dobro...
Tako je rekla, iako joj nije bilo dobro. Iz
gubila je mnogo krvi. Rana ju je pekla kao da
joj neko usijanim gvožđem rije po utrobi.
— Unesite je u štab... Pažljivo, drugovi.
Doktor Mijovski je odmah pogledao ranu, isprao je i previo.
— Biće dobro — rekao je Veri.
— Znam, doktore, verujem...
Te večeri Vera je pala u agoniju. Ćele noći
drugovi su sedeli pored nje i gledali kako nesta
je njihova Vera. Kad je došla svesti poželela je
kiselo mleko. I dok je jedan drug odjurio u noć
da nađe i donese mleka iz neke od raštrkanih
kuća — Vera je izdahnula.
Bila je noć 22. maja 1944. godine.
Sutradan, dirljiv i tužan rastanak bio je s
voljenom Verom.
Sahranili su je u selu i pdsle toga krenuli
na položaj.
Neposredno posle tog izuzetno tužnog rastan
ka, dirnut, možda, i više od ostalih Verinom smr-
�94
ću, Aco__$opov, njen ratni drug i saborac, spevao
je tri pesme: »Oči«, »Mečtaenje kraj bregot na
ezeroto« i »Ljubav«. Prvu na makedonskom i srpskohrvatskom, kao poetsko svedočenje, objavlju
jemo na kraju ovog kazivanja o Veri Jocić, devojci borcu i heroju.
�Tри дена на раце те носевме збрана,
со тага u болка во погледот срчен,
u секоја капка od твојата рана
ко крвава жар ми капеше в срце.
Другарите беа u морни u гладни,
со згорени грла u свиени плеки,
со тап бол се впија во очите ладни
u жалеа оти не ке пламнат веке.
Но јас знаев оти пак ке вивнат в жарој
u борците noć нив ке цветат u раснат,
6 студените утра ке греат ко 'сонце
u никога нема da стијнат u згаснат.
noM eduara вечер, в планинското село,
кај борците беа во дрипава дреа,
со пликови жешки na стапалки тешки,
u смрштени чела — згасени u мразни
ко нивните пуш ки укочени, празни
u нечујно, глуво ко 3dyiuena река
се точеше шепот od у во do уво:
„Утре, dpyoice, в зори, страшен бој не чека,
a ние сме м алку — сал неколку d y iu ..
�И кога ко игла ти прободе уш и —
ти растресе снага u размолска тага,
со луњ ени очи ш ироки u волни
ги расече в нокта здивените молњи!
Ко тогаш, ко тогаш, о, другарко, помниш,
в смрзпатата вечер на пролетта рана,
кај нашата младост u прваат радост
ja косеш е луто куршумната слана,
a ти чело збрчка к о тигрица рипна
u летна во нокта крвава u црна, —
со своите очи што ригаа пламен
ш растопи часкум челичните з р н а ...
И после! И после — в последната в е ч е р ...
Јас иејкам da мислам што потаму стана!
Сал помнам те изви крвавата pana,
прошталниот шепот ти замрзна в усни,
no гореа очи под вегите густи!
Со нивниот пламен u с о клетва света,
na заседа тргнав cp ed мојата чета.
A утринта кога зрив чела ни спраши
ти ne беш е веке в редовите наши,
no скипеа борци с оодмазда жолчна,
u видов! О, видов, кога бојот почпа.
Развихреа сите со твојата сила —
ко елени б рзи < лесни ко птица.
и
A твоите очи се искреа гневно
na нивните потни, распалени л и ц а ...
Три депа на раце те носевме збрана,
со тага u болка во погледот срчен
u секоја капка od твојата рана
ко крвава жар ми капеше в срце.
OCI
Na rukam a te svitu nosism o tri dana,
srčani ti pogled bol i tuga smlavi,
a svaka m i kaplja iz tvojih rana
kapaše u srce kao zar krvavi.
Drugovi su bili um orni i gladni,
pregorelih grla, svijenih ramena,
tupim bolom rone po očim a hladnim,
Zaleć što u njim a već nema plamena.
�Ali ja sam znao buknaće svim žarom
i borci pod njima množiće se, cvaće
u ledena jutra grejaće ko sunce
i nikada neće prestati da zrače.
Poslednje večeri, u planinskom selu,
gde borci behu u raspalom odelu,
dok plikovi pale stopala im teška,
namrštena čela — potuljeni, m razni
ko njihove puške ukočeni, prazni
i nečujno, gluvo, ko ponorna reka
tekao je šapat od uva do uva:
„Sutra, druže, zorom, strašan boj nas čeka,
a nas je premalo — tek nekolko lju d i...«
I kad kao igla uši ti probode —
prodrm a ti snagu i ozrači tugu,
širokim, slobodnim , olujnim očima
podivljale m unje od noći otima!
Ko onda, ko onda, drugarice, pam tiš,
u ledeno veče sred proleća rana,
gde je našu m ladost a i prvu radost
kosila pogano od kuršuma slana,
a ti zbora čelo ko tigrica skoči
i noć te prihvati krvava i crna, —
prosi pijući plamen kroz osvetne oči
ti rastopi začas ta čelična z rn a ...
I tada! I tada — u poslednje v e č e ...
Ja neću da m islim što je dalje bilo!
Pamtim kad se izvi dok je krvarilo,
oproštajni šapat smrznu se na usni,
al sveti jahti oči pod veđam a gustim !
S njihovim plamenom i zakletvom kletom ,
u zasedu krenuh sa čitavom četom .
A jutrom kad barut čela nam napraši
ti u redovim a već ne beše našim,
al osvetu svetu borci u žuč toče,
i videh! O, videh, kada boj započe.
Sve je tvoja sila vihorom opila —
ko jelene brze i lake ko ptica.
A tvoje oči iskrile su gnevno
uz njihova znojna, raspaljena lic a ...
Na rukama te svitu nosism o tri dana,
srčani ti pogled bol i tuga smlavi,
i svaka mi kaplja iz tvojih rana
kapaše u srce kao žar krvavi.
7 Vera Jocić
97
��LICA KOJA SU DALA USMENE PODATKE
ARSOV Ljupčo Goce
ARSOV Blagoja Starka
CVETKOVIČ Slobodan Pavle
DEVEDŽIĆ Dušan Žika
ĐUKIĆ Kovina
JAVORINA Savka Šaša
JOCIĆ Angelina Gina
JOCIĆ Vida
KOLJKOVIĆ Dimitrije Diša
KOTEVSKI Melodija Slobodan
KOTEVSKA Cveta
KUZMANOVSKI Orde
MILOSAVLJEVIĆ Milosav
MOJSOVSKI Angel Vančo
NIKOLIC Živojin Brka
PETKOVSKI Gcrasim Gero čelopečki
SAVKOVIĆ Svetislav Joca
STOILOVSKI Branko Rule
TRAJKOVSKI Trajko Morijak
�KORISCEN I IZVORI I LITERATURA
Avdović Suko: Alija i V era od Singelik — »13. Nocmvri«
S kopje, god. V III, b r. 8, od 1969.
A postolski L juben: Spom enik h rab ro j p artizan k i — »Crve
na zvezda«, B eograd, god. X II, b r. 509, od 16. I 1962., str. 2.
A postolski L juben: U Skoplju otk riv en a spom en-bista Vere
Jocić — »Invalidski list«, Beograd, god. X L III, b r. 3, od 13. I
1962.
A postolski Mihailo: Proletna ofanziva 1944. vo M akedonija
— SZB od NOV — Kum anovo, 1969.
o stan aa — Spom en kniga na zaginatile borci
od NOV i žrtvite i la fašizm ot, Isto risk i arhiv, Skopje, 1969.
Biljanovski Zlate: Na O sogovskitc planini zagina V era Jocić.
»Nova M akedonija«, Skopje, god. X, b r. 2766, od 9. X 1953., str.
Biljanovski Z latko: Od K ozjak do Zagreb — T reta m ake
donska na rodnoosloboditclna u d a rn a b rigada — »N arodna arm ija«,
B eograd, 1971.
V era zagina vo ju r iš — Sed u m n aest godini od sm rtta na
n a rodniot h ero j Vera Iocić — »Prosvetena žena«, Skopje, maj
1961., s tr. 2 - 3 .
Vera je ju riša ju ći na b ugarske rovove do poslednjeg daha
h rab rila svoje borce — »Krila arm ije«, god. X III, b r. 402. od 15.
III 1960., s tr. 6.
V ujačić R ada, Đaković Savka, Janković-Radmilović Viktorija , Kovaćević S rbislava, Uić-Mihajlović Zagorka, Perišić Milka I
T im otiiević Olga: 2ene Srb ije u NOB — R epublička konferencija
SSRNS i »Nolil«, B eograd, 1975.
Vujić Je ro tije, S ikirica Milan, Ninić M ilan, Joksiinović Zo
ran, Ilinčić Milovan, T ripković Milan: Valjevo grad u stanika —
»K ultura«, Beograd, 1967.
D am janović Pavle: Vera Jocić — Likovi naših heroja —
»Crvena zvezda«, god. I II , br. 37, od 14. IV 1953.
�Dva groba v planina — »Makedonka«, Skopje, god. I, b r. 1.
od novembra 1944., str. 15—16.
Dejanović Dragoljub, Živković Dragoslav, Milovanović Miro
sla v i Stamenković Đorđc: Niš u vihoru oslobodilačkog rata 1941
_1944 _ SUBNOR SRS, Novi Sad. 1968.
Začina narodniot hero j V era Jocić — »Nova Makedonija«.
Skopje, god. XXV, b r. 8122, od 22. V 1969., str. 7.
Z bornik dokum enata i p o dataka o narodnooslobodilačkom
ratu jugoslovenskih n aro d a — »V ojnoistorijski in stitu t JNA«, tom
v II. knj. 2 i 3, Beograd, 1952.
Z bornik narodnih h ero ja Jugoslavije — N IP »Omladina«.
Beograd. 1961.
Jcvtić A leksandar: U spravljeni u vekovc — Valjevski narodnooslobodilački partizanski o dred 1941—1943. — O pštinski o d b o r SUB
NOR V aljcvo^V aljcvo, 1974.
Kotevska Cveta: M akedonija postoji, gospođo — »Crvena zvezda«. Beograd, god. IX , b r. 389, od 6. X 1959., str. 3.
Kotevski Melodija: H erojski život i bo rb a — »4. jul«, Beo
grad, god. VI, b r. 685, od 5. V III 1975., str. 20.
M ironski M.: T ri dena na race te noscvme zbrana — Osutunaest godini od sm rtta na n a rodniot heroj V era Jocik — »Nova
Makedonija«, Skopje, god. X V II, b r. 5239, od 23. V 1961., str. 4.
Mihajlović Slavko: N eustrašiva V era — »4. jul«, Beograd,
god. V III, b r. 364, od 10. VI 1969., str. 6.
N arodni heroji Jugoslavije — N IP »Mladost«, knjiga 1. i 2.,
Beograd, 1975.
N arodni heroi od M akedonija — N IP »Naša knjiga«, S kop
je. 1973.
Perović d r Milivoje: Južna S rb ija — »Nolit« i »Prosvela«.
Beograd. 1961.
Rakić L jubiša, Bajagić Miloš i Marković Aca: Fabrika duvana Niš 1885—1957. — N IP »Radnik«, Beograd, 1957.
Skopje vo NOV 1941. — M aterijali od N aučniot so b ir o d r
žan na 13 i 14 jun i 1972 god. vo Skopje — G radski od b o r na
SZB od NOV na Skopje, Skopje, 1973.
Stošić Stojadin i Petković Jo rd an : Razvitak NOP-a u Vranju i okolini i hronika V III srp sk e udarn e brigade — V ranje,
1968.
Tako se borila Crna Trava — O pštinski o dbor SUBNOR-a
Crna Trava, Crna Trava, 1973.
Tragom Drugog južnom oravskog o dreda — Sreski odbor
Saveza boraca Vlasotince, Beograd, ju la 1955.
Hamović Jelena: Četiri heroja — »Žena«, list za porodicu i
domaćinstvo, Glavni o dbor Saveza ženskih dru štav a H rvatske, Za
greb, br. 9, od 1958., str. 16.
H rabra partizanka (Vera Mladena Jocić) — »Čuvar J a d ra
na«. list ratn e m ornarice, god. X II, br. 420, od 1. X 1959., str. 7,
VP 7345-59, str. 16.
Cekov Dane: Kum anovska okolija vo NOB — O pštinski o d
bor SZB od NOB Kuntanovo, 1969.
Cekov Dane: T reta m akedonska b rigada i Kosovskiot odred
do sredinata na maj 1944. godina — SZB od NOB. O pštinski o d
bor Kumanovo, 1969.
Cuškar Boro: Poslednata želba na Vera Jocik — »Viorni
dm« — Spom en kniga na T retata m akedonska u d arn a brigada —
»Koćo Racin«, Skopje, 1957.
Cuškar Boro: Poslednata želba na Vera Jocik — »Naš
mk«. Organ na SSRN na K um anovska okolija, Kumanovo, god
X ill
b ? ’4083. od П . *X ^ S t'.' s .V.’ s 0 ''3 Make<,oni* « - * коР * ’ *od
C uškar Boro: H ristijan T odorovski K arpoš — O koliski od
bor na SZB od NOB za K um anovska o kolija, K umanovo, 1965.
Cuškar Boro: Šakam so
»K ulturcn život«, Skopje
god. V, br. 7. 1960., str. 15—17.
Sopov Aco: Vera Jocik — »Viorni dni«
��SADRŽAJ
Bekstvo iz Austro-Ugarske
Detinjstvo i školovanje u Skoplju
Aktivnost skojevke Vere
Martovske demonstracije u gradu na Vardaru
Partizanski obaveštajac i kurir u Valjevu
Sekretar partijske ćelije u Nišu
U Jastrcbačkom bataljonu
Partijski rukovodilac čete Južnomoravaca
Prihvatanje novih boraca
Borbe na vranjskom terenu
Među makedonskim borcima
Zamenik komesara u Skopsko-kumanovskom
odredu
Politički rad među stanovništvom
Formiranje bataljona »Jordan Nikolov«
Borba kod sela Drenak
Okršaj s bugarskim policajcima
Pogibija komandanta Karpoša
Formiranje Treće makedonske udarne brigade
Razbijanje četničkog »Vardarskog korpusa«
U zasedi na Rujen planini
Napadi na Ristovac i zletovske rudnike
Zarobljavanje 120 Bugara
U središtu »majske ofanzive«
Poslednji Verin juriš
Oči
Lica koja su dala usmene podatke
Korišćeni izvori i literatura
7
8
II
14
18
22
26
27
33
36
40
42
48
52
55
58
60
67
70
72
75
80
84
87
95
99
100
����
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Vera Jocić
Životni put i revolucionarno delo
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Slobodan Popović
Publisher
An entity responsible for making the resource available
NIRO "Dečje novine", Gornji Milanovac
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1978.
Rights
Information about rights held in and over the resource
NIRO "Dečje novine", Gornji Milanovac
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
64-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
103 str.
1978.
bataljon Jordan Nikolov
Drenak
Jastrebački bataljon
komadant Karpoš
Majska ofanziva
Makedonija
narodna herojka
Niš
NOB
Ristovac
Rujen
SKOJ
Skopje
Skoplje
Skopsko-kumanovski odred
Slobodan Popović
Treća makedonska udarna brigada
Valjevo
Vardar
Vera Jocić
-
https://afzarhiv.org/files/original/5a7a8ae3598ffdbde635d7ca51bfe447.pdf
0f03d0a1e6e32b4e04e3c9a790338132
PDF Text
Text
��Biblioteka LEGENDE
dobitnik je Povelje »4. jul«
— najvećeg društvenog priznanja
za doprinos u gajenju tradicija
narodnooslobodilačkog rata
naroda i narodnosti Jugoslavije.
�Izdavač
NIRO »Dečje novine«
Gornji Milanovac
Za izdavača
Miroslav Petrović
generalni direktor
Recenzent
Branko Cvetković
Odgovorni urednik
Radmilo Lale Mandić
Uređivački odbor
Mirko Vujačić
Radmilo Lale Mandić
Ivo Matović (urednik)
Dragan Marjanović
Lektor
Zora Maksimović
Korektor
Dobrila Petrović
Grafički dizajn
Rade Rančić
Tehnički urednik
Mirjana Avramović
Štampa
»Nikola Nikolić«, Kragujevac
Štampanje u tiražu od 3.000 primeraka
završeno avgusta 1978. godine
�MILENKO PREDRAGOVIĆ
Kata Pejnović
ŽIVOTNI PUT I REVOLUCIONARNO DELO
�BIBLIOTEKA »LEGENDE« VIII KOLO
NARODNI HEROJI JUGOSLAVIJE
�PREDGOVOR
Žvotni put Kate Pejnović, put je revolucionara koji dolazi iz naroda i sav svoj život i svoje
djelo posvećuje dobrobiti tog naroda.
Susretao sam Katu još od vremena stjecanja
njenih prvih revolucionarnih iskustava, pa sve
do njene smrti.
Nekoliko godina uoči rata jedan liječnik iz
Gospića, simpatizer Partije, vraćao se noću iz SmiIjana iz posjete bolesniku. Sa čuđenjem i poma
lo senzacionalistički mi je pričao kako je u kući
bolesnice sreo ženu srednjih godina koja je ne
samo pomagala bolesnici, već ujedno u kući pu
noj naroda govorila o politici, o teškom životu se
ljaka, o poretku, o situaciji u svijetu, o opasnosti
od rata i o fašizmu, o tome da radni ljudi treba
sami da se bore za svoju odbranu i odbranu zem
lje itd. Pri tom ga je najviše čudilo što je govo
rila jednostavno, jasno i s poznavanjem stvari, i
više od toga — kako su nju, ženu-seljanku, paž
ljivo i s uvažavanjem slušali svi prisutni.
Te večeri su mu rekli seljaci da Kata zna
pružiti pomoć bolesnom, da savjetuje u poslu i
raznim prigodama, i da osim toga u bližoj i da
ljoj okolici često govori o događajima u zemlji,
5
�svijetu itd. Liječniku, koji mi je to pričao, nije
isto u glavu to novo i neobično interesantno što
je doživio, da je seljačka žena politički agitator,
komunistkinja, čvrsto afirmirana u selu, i kod
Srba i kod Hrvata.
Isto tako u Gospiću, gimnazijalka — skojevka Rada Tatalović, rekla mi je da kod njih dolazi
neka seljanka iz Smiljana koja prodaje mlijeko,
sir i drugo, i da daje razne knjige, beletristiku,
socijalnu progresivnu literaturu, ali i neke »teže«
stvari. Sve je to žena nosila u nekoj košari. Ka
ko joj je kuća bila uz glavnu cestu na početku
Smiljana, kuda se prolazilo za Bužim, Rastoku,
Pazarište itd., to je ubrzo njena kuća postala
»punkt« za vezu, poruke, sastanke itd.
Naravno, znao sam dobro na koga se liječnik
namjerio i o kome mi je Rada kazivala. Bila je
to naša pouzdana Kata Pejnović.
Koliko jednostavan toliko i interesantan bio
je put i razvitak drugarice Kate Pejnović kao ra
dne žene, majke više djece, do uvjerenog i volje
nog revolucionara — komuniste. Već prvi kon
takti s njom uvjerili su me u snagu njene volje,
uvjerenje, borbenost i neustrašivost. Kao dobra
domaćica imponirala je selu; znala je dobro go
spodariti, raditi, a uza sve to nalazila je dovoljno
vremena i imala neograničen entuzijazam za ma
sovan politički rad. Mlada generacija kojoj je i
namijenjen ovaj tekst upoznati će Katin revolu
cionarni put, ispričan jezikom kakvim je govori
la i ona sama. Mladi će tako otkidati od zabora
va događaje i ličnosti iz naše revolucije, nastav
ljajući njihova velika djela.
Za svaku je pohvalu i inicijativa izdavača —
»Dečjih novina« iz Gornjeg Milanovca — da ova
kvim tekstovima djeluje među mladima. To je
najbolji put da mlada generacija upozna život i
djela svojih prethodnika, i da se i sami opredje
ljuju za ideale za koje su živjeli veliki likovi na
še revolucije. Jedan od tih likova je i Kata Pej
nović, neumorna tkalja slobode, kako to kaže i
autor pripovijesti o njoj.
�ISPOD ONE GORE VELEBITA
Tamo ispod sjevernih obronaka Velebita, na
domak Gospiću, ugnijezdilo se selo Smiljan. I
tu je u mreži života brojnih generacija, kao i
svuda u Lici, od svega najviše bilo siromaštva.
Valovi historije — koje su podizali brojni osva
jači — vjekovima su tutnjali tim krajem; mije
njale su se carevine i carevi, kraljevstva i kra
ljevi. Svi su samo uzimali i otimali, a Ličani su
vrijeme i događaje u svom životu mjerili od one
do one bune, od onog do onog rata, suprotstav
ljajući se uvijek iznova osvajačima i njihovim
interesima.
Živjelo se uglavnom od poljoprivrede i sto
čarstva, otimajući od kamena i vukova. Tek šest
posto ličkih prostora ziratna je zemlja, pa kad
bi ljetina i najbolje ponijela, kruha nikad nije
bilo dovoljno za sva usta. Industrije gotovo da
i nije bilo; tek između dva rata pokoja pilana,
seoski dućan ili služba u općinskim i sreskim
mjestima. Valjalo je, stoga, Ličanima krenuti u
svijet — trbuhom za kruhom: u Ameriku, Fran
cusku, Belgiju, Njemačku. Svi koji bi otišli, vje
rovali su da će se i vratiti s nešto ušteđevine za
ženidbu i koju parcelu bolje zemlje. No svi se
�nisu vraćali. Mnogi su ostali zauvijek u tuđini,
tugujući u pismima za svojom Likom i šaljući
ponešto novaca onima koji su ostali da bar pone
kad plate poreze.
Otuda valjda u narodu i uzrečica: »Djece i
novaca nikad dosta«. Jer, Lika se stalno raselja
vala, ali nikada nije raseljena. Da se djeca u jed
noj obitelji nisu brojala na prste obje ruke, taj
bi kraj već odavno bio pust. To je povećavalo si
romaštvo obitelji, ali instinkt naroda za samo
održanje bio je jači od svih računica. Čim bi dje
ca stasala za posao i otisnula se u svijet, tvrda
kora proje omekšala bi i postala slasnija.
A kako je bilo u Lici, tako je bilo i u Smiljanu, a kako je bilo u Smiljanu tako je i u ku
ći Dmitra Bogića i njegove supruge Jelene. (Ve
likih socijalnih razlika u to doba, s kraja proš
log vijeka, i nije bilo u Lici; netko je bio manje,
a netko više siromašan, što je uglavnom ovisilo o
tome je li netko imao koju ovcu ili komad zem
lje više).
Dmitar Bogić je bio žandarmerijski nared
nik Austro-Ugarske Monarhije sa službom u Lapcu. Zbog bolesti zarana je umirovljen, pa se pre
selio u Smiljan, svoje rodno mjesto. Na malom
imanju, s još manjom mirovinom, uistinu se
teško živjelo. Jelena je izrodila devetoro djece
i da nije bila vješta i vrijedna krojačica, teško
bi mogla zatvoriti krug životnih potreba u svo
joj mnogočlanoj obitelji. Jelenina krojačka igla
bila je veliki komad kruha u njihovoj kući.
Šesto dijete po redu rođeno u obitelji Bogićevih — bila je djevojčica Kata. Rođena je po
sljednje godine devetnaestog vijeka, kad su pro
ljetni vjetrovi s mora topili debele ličke snijegove i kad su ponornice Lika i Gacka napuštale
svoje obale i iskrile se na suncu poput pravih
gorskih jezera. Bilo je to 23. marta 1899. godine.
Još od ranog djetinjstva Kata se razlikova
la od druge djece Bogićevih: puna nemira, trepe
rila je poput lista breze ispod njena Velebita.
Svojim krupnim pronicljivim očima tragala je
za zagonetkama svoje okoline, tražila odgovore,
ali uvijek s onim uobičajenim dječijim nestašlucima.
�PRED ZIDOM SIROMAŠTVA
Bogićevi su osobitu pažnju poklanjali svojoj
djeci. Upinjali su se iz petnih žila da ih izvedu
na put boljeg života od onog u kojem su oni sa
mi brojali svoje godine. Bila je to neka vrsta
mržnje prema siromaštvu svojstvena ljudima
čiji pogled ide dalje od vlastita kućenog praga,
•prve šljive j suhe brazde, sve tamo do daleke
nade tople poput djeteta. Kako je koje stasavalo
(dvoje je umrlo još zarana) skrbni roditelji sla
li su ih da izuče neki zanat u Gospiću, a onda
su, opasani snagom i zanatom, odlazili u široki
svijet u potrazi za boljim životom.
Tako je bilo s muškarcima. Djevojčice su
imale drugi put. Majka Jelena slala ih je u Gos
pić da izuče krojački zanat, kako bi znale šiva
ti i ona »gospodska« odijela. A onda, u godinama
djevojaštva igralo se u kolima, sjedilo na preli
ma i tražila prava prilika za udaju. Tako su se
osipale mnogočlane ličke obitelji, da bi ponovo,
na novom ognjištu, buknuo život brojne djece.
Došlo je vrijeme da i Kata Bogićcva krene
u osnovnu školu, u svom rodnom Smiljanu. Ni
zale su se petice u školskom dnevniku, ali — bi
lo je i batina kao sastavnog dijela pedagoških
mjera tog vremena.
— Dobra je učenica, odlična — govorili su
učitelji ocu Dmitru kad b,i navratio u školu da
se raspita za svoju Katu. Pri lom bi obično na
dodali: — Vrlo je nestašna — gdje djeca »zara
te«, eto, tu je i K ata...
Četiri godine u osnovnoj školi brzo su proš
le. Iako je bila stalno odlična učenica, Kata je
morala stati pred zidom neimaštine. Uzalud su
učitelji molili njene roditelje da je pošalju u gos
pićku gimnaziju; siromaštvo je nadjačalo i talenat djevojčice i roditeljske želje.
UMJESTO KNJIGE — MOTIKA
Izgledalo je da će Kata ostati tamo gdje je i
bila. Želja da nastavi školovanje srušila se pred
tvrdoglavom stvarnošću, no njeni unutrašnji ne
miri tjerali su je da ne ostavi knjigu, ako je već
morala ostaviti školu.
Otac je po doseljenju iz Lapca donio sa so
bom i svoju malu biblioteku. Bile su to, uglav-
�nom, narodne pjesme o Marku Kraljeviću, Mi
lošu Obiliću, uskocima i hajducima, kao i neko
liko narodnih kalendara. Bila je to ona litera
tura što je u obična puka podgrijavala nade da
će i na njihovim obzorima zarudjeti osmijeh slo
bode. Junaci iz narodnih pjesama izrastali su u
moćne zaštitnike obespravljenih i ugnjetenih uz
treperavu svjetlost petrolejskih lampi. Bilo je
to ono lijepo, ali daleko i nedokučivo sjeme ko
jeg je narod sijao s koljena na koljeno, da bi
bar načas u duši osjetio veliku iluziju slobode.
Nije se još bila ni zadjevojčila kada je po
čela drugovati i s motikom, a uz sve to tkala je
biljce i vezla. Da bi se koliko-toliko bolje živje
lo, odlazila je raditi u seljaka s više zemlje, za
nadnicu: kopala je, žela i obavljala, kao velika,
sve poslove. Poslije mnogo godina sjećat će se
Kata da su joj plaćali kao i odraslim poslenicima.
TESLINA KUĆA
10
Ako je motika mogla i nahraniti usta, nije
mogla nahraniti duhovnu potrebu za čitanjem.
Kata je čitala sve do čega bi došla; svejedno da
li bi se dokopala kakve knjige ili novina. Ali bilo je to ono vrijeme kada su i novine i knjige u
njenom Smiljanu bile prava rijetkost. Prvi svjet
ski rat već je tutnjao Evropom; svojim crnim
kandžama zagrebao je i na vrata kršnih Ličana,
odvodeći ih silom na daleka bojišta da se bore
za tuđe interese, za interese kapitala Austro-Ugarske. I baš taj interes gladan kolonija i jefti
nije radne snage gurnuo je čovječanstvo u kata
strofu ubijanja, bolesti, gladi i poniženja.
Kata Bogićeva, iako nije znala za prave uz
roke toga rata, bila je već buntovnički raspolo
žena. U carskom bilježniku prepoznala je neprav
du jedne tuđinske vlasti. Kada bi bilježnik do
šao po »carsko«, sjedeći kraj ognjišta, Kata bi
mu, puna gorčine, govorila:
— Gospodu hranite bijelim kruhom, a od si
rotinje otimate i ono posljednje.
I sjedila je Kata pored ognjišta tih ratnih
godina, uz kotao vrele vode, čekajući šaku braš
na za toplu palentu. Već se bila zadjevojčila ka
da je, u razgovoru sa svojim suseljanima, često
ponavljala:
— Ovako ne može ostati, mora nešto novo
doći...
�U tom sukobu država ponajviše je stradava
la sirotinja, bilo da je ginula na bojištima »u ime
carevo« ili gladovala, opet, u ime carevo! I nerodne godine, i bolesti, i ratovi — sve je to išlo
preko leđa potlačenog naroda, obespravljenog i
poniženog. Bilo je to vrijeme kada se i u ličkog
seljaka — tko zna po koji put u povijesti — ta
ložio naboj eksplozije, drugačiji od svih dota
da; naboj koji će jednog dana prerasti ogra
ničenost bune i otvoriti putove svekolikoj čovje
kovoj slobodi.
Kata Bogićeva predosjećala je nove tokove,
ali iz svoje perspektive zatvorenog seoskog kru
ga još nije mogla sagledati korak koji vodi u no
vu budućnost. Zato je, valjda, stalno i tragala za
novim knjigama, tražeći odgovore na pitanja ko
ja je postavljala za dugih zimskih noći, naslonje
na na prozor i zagledana u ledenu pustinju ve
lebitskih vrleti.
Tražeći odgovore na pitanja, kakva njene vr
šnjakinje u Smiljanu nisu ni u snu snivale. Ka
ta je slučajno otkrila veliko blago u siromašnom
selu. U kući gdje je rođen i gdje je živio velikan
�ovog vijeka Nikola Tesla i njegovi, pronašla je
biblioteku. Navraćala je u tu kuću i posuđivala
već zaboravljene knjige. One iste knjige ispod
čijih je korica izrastao i Nikola Tesla. (Pred sam
kraj svog života Nikola Tesla, u svojoj hotelskoj
sobi u New Yorku, stiskao je palce i bodrio na
šu revoluciju, ne znajući da se u njenim prvim
redovima nalazi i njegova susjeda iz Smiljana,
Kata, koja je još k tome čitala njegovu lektiru!)
KATINA UDAJA
Pr<vi svjetski rat već je bio utihnuo; pale su
dvije carevine — austrougarska i ruska. Na is
toku Lenjinova Sovjetska Rusija polagala je te
melj novoj historiji čovječanstva — vlasti radni
ka i seljaka. Na Balkanu južnoslovenski narodi
prvi put su se našli na okupu. Stvorena je Jugo
slavija, ali ne onakva kakvu su mnogi zamišljali
u vjekovnom ropstvu. Kraljevina Srba, Hrvata i
Slovenaca već na početku nije ispunila očekiva
nja; bila je to samo zamjena jednog za drugi ja
ram.
Poslije rata vraćali su se u Liku oni koji su
preživjeli: bivši žandarmi i austrougarski podo
ficiri, ali i ljudi koji su iz austrougarske vojske
dospjeli u vrtlog Velikog oktobra. Donosili su vi
jesti o jednoj velikoj revoluciji, o Lenjinu, o po
bjedi ruskog naroda. Bila je to nova nada za
potlačene radnike i seljake. Međutim, vlasti se
boje komunista, jer njihove ideje ugrožavaju in
terese buržoazije. Samo tri godine nakon stva
ranja Jugoslavije, 1921. godine buržoazija donosi
zloglasnu Obznanu kojom se zabranjuje legalan
rad Komunističke partije Jugoslavije. Nastaju
progoni komunista i žandarmska kundačenja.
Te iste godine Kata Bogićeva udala se za
svog suseljana Jovana Jovanišu Pejnovića. Bio
je Jovan stariji od Kate nekih desetak godina,
pa su Katu odvraćali da se udaje za njega.
— Tako nešto ne dolazi u obzir, dala sam
riječ i ja ću je i održati — odriješito je govori
la Kata.
Jovan Pejnović bio je povratnik iz Amerike.
Za ušteđevinu kupio je neki komad zemlje i —
to je bilo sve. Međutim, naslijedio je prilično
veliko imanje, pa je Kata imala pune ruke posla.
U međuvremenu, podasula su i djeca. Rodila ih
�je Kata osmoro; dvoje je umrlo nedugo iza po
roda, a jedno u četvrtoj godini života. Trebalo je
raditi i u kući i na njivi. A Kata je imala i sre
će: njen Jovaniša nije bio kao drugi muškarci u
selu; pomagao je supruzi u kućnim poslovima.
Donio je tu naviku iz daleka svijeta. Izgledalo
je da je Kata udajom iz svojih misli sasvim pro
tjerala intimne želje da se bori za bolji svijet,
da čita i traga za tim svijetom. No, Kata Pejnović, shodno okolnostima u kojima je živjela, po
lako, gotovo tiho stasavala je u svojim opanci
ma u veliku revolucionarku, neponovljivu tkalju
slobode.
JEDNA KNJIGA ZA JEDAN PUT
Kao žena i majka, Kala Pejnović uživala je
nepodijeljen ugled i kod muškaraca i kod žena
u svom selu. Isto kao i njena majka Jelena, Ka
ta je često priskakdla u pomoć svojim suselja
nima, bilo da je trebalo pomoći bolesnima ili
savjetom uputiti kako se nešto radi. Knjige koje
je čitala i znanja koja je sticala provjeravala je
u svakodnevnom životu.
Takvu Katu ljudi su cijenili, pomagala im
je kada je bilo najteže, a to se ne zaboravlja.
Svoj ugled stalno je povećavala. Ljudi su je ci
jenili jer je bila dobra i skrbna domaćica, a ka
da bi im se obraćala znala je prenijeti i ono što
misli i ono što osjeća. Budući da je čitala novi
ne, govorila im je o prilikama u zemlji i u svi
jetu, otvarajući prozore za skrivenu svjetlost u
gotovo nepismenih ljudi. U svakoj zgodi — na
prelima i igrankama posebno — ljudi su je slu
šali, i stari i mladi, zažagrena pogleda i otvore
nih usta, kao u djece začuđene čudesnim pri
čama.
Unatoč napornog rada, Kata je bila puna ži
votne energije — voljela je igru i pjesmu. Bila
je već zagazila u četvrtu deceniju života, a nje
na aktivnost ne samo da se nije smanjivala, ne
go sc stalno povećavala. Često je pješačila i u
sedam kilometara udaljeni Gospić, gdje je pro
davala, obično po kućama, mlijeko i sir. Tako
je u jednoj kući upoznala gimnazijalku Radu Tatalović. Biio je to vrlo vrijedno poznanstvo: Ra
da je bila skojevka, s bibliotekom beletristike,
sa naprednim socijalnim sadržajima, ali i nešto
�marksističke literature. Kata je osvojila Radu
svojom neposrednošću, dubinom misli i jedno
stavnim izražavanjem. Slučajno poznanstvo pre
raslo je u prijateljsko povjerenje: Kata je iz Gos
pića nosila kući, u svojim košarama, prvo raz
ličite beletrističke tekstove, a onda i one »teže«.
— Čita do zore, sav petrolej potroši! — go
vorio je njen Jovaniša, inače ponosan na Katu i
njen nepodjeljen ugled koji je već uživala u podvelebitskom kraju i među srpskim i među hr
vatskim stanovništvom.
Od svih knjiga koje je dobila, na životni put
Kate Pejnović i njeno opredjeljenje, kako je to i
sama govorila, najviše je utjecala »Mati« Maksi
ma Gorkog. Bila je to knjiga za jedan put, za
jedno jedino opredeljenje: za revolucionarni po
kret. S tom knjigom jedna seljanka nadopunila
je svoj svijet, jedna majka u vječno crnoj ma
rami, visokog umnog čela, krenula je da i ona
sudjeluje u stvaranju nove povijesti. Tu knjigu
dobila je od jednog pekarskog pomoćnika iz Gos
pića.
Katina kuća bila je uz glavnu cestu što je
od Gospića išla dalje prema Bužimu, Rastoku,
Pazarištu... Biljeg joj je bila velika mirisna li
pa, zasađena na dan rođenja Jovana Pejnovića.
Mala kuća kod lipe, nekoliko godina prije dru
gog svjetskog rata, postat će mjesto dogovora i
glavna baza gospićkih komunista i skojevaca.
Bilo je to vrijeme kada se nad sudbinom
čovječanstva počeše nadvijati mutni oblaci fa
šizma, dopirući i tamo podno Velebita.
U svojoj autobiografskoj ispovijesti Kata je
pisala prisjećajući se tih vremena:
»... Upoznala sam se s Jakovom Blaževićem
i Nedjeljkom Žakulom 1937. godine, koji su mi
posvetili punu pažnju i davali mi napredne knji
ge. Čitala sam neke stvari iz 'Političke ekonomi
je', zatim 'Srp i čekić', Historiju SKP(b), 'Prole
ter', 'Vjesnik' koji je tada izlazio. Cdtala sam
'Gvozdenu petu' i još mnoge druge napredne
knjige...«
Na putu približavanja članstvu u Komunis
tičkoj partiji Jugoslavije, Kata Pejnović se stal
no uzdizala, proučavala revolucionarna iskustva
i teoretske postavke marksističko-lenjmističkih
autora.
»Uviđajući sve više teški i ropski život, koji
sam preživljavala, ponukalo me je da što više
učim za bolje uslove života« — pisala je Kata o
sebi.
�Pripremajući se za odlučnu, revolucionarnu
borbu, za svijet koji neće nalikovati na onaj u
kojem je ona tada živjela, pripremala se i za ula
zak u Komunističku partiju Jugoslavije.
DUBOKI TRAGOVI AKIFA ŠEREMETA
Zanimljiv je razvoj komunističkog pokreta,
u Lici, posebno u Gospiću i njegovoj okolici. U
nerazvijenu kraju nije bilo ni radničke klase. Tek
pred sam rat u većim mjestima razvit će se znat
nije zanatstvo, nešto drvne industrije i trgovina.
Ipak, još 1923. godine u Gospiću je djelovala
organizacija Komunističke partije, gdje su se po
sebno isticali Mile Počuča i Ivica Gržetić. Me
đutim, budući da su ti komunisti napustili Liku
— i partijska organizacija je prestala djelovati.
Tek godine 1927. u Gospiću je ponovo osno
vana partijska organizacija. Naime, iz Banje Lu
ke je bio protjeran profesor povijesti Akif ŠeKata s kćerima Milicom Počučom i
Ljubom Obradović
�remel i zaposlio se u gospićkoj gimnaziji. Akii
je bio u to vrijeme član Centralnog komiteta
komunističke partije Jugoslavije. Njegovim do
laskom, u Gospiću je ponovo oživio partijski rad,
koji više neće biti prekidan. Odmah po dolasku
Šeremet razvija živu aktivnost među učenicima
gimnazije, studentima (za ljetnih raspusta) i za
natlijama. Bio je to jedan od vrlo darovitih sijača
komunističkih ideja; na svojim predavanjima
vješto je u lekcije povijesti uvrštavao i konkret
ne probleme života, ne zaboravljajući da podsje
ti svoje učenike na uzroke i posljedice odnosa
u tadašnjem antinarodnom režimu. (Akif Šeremet nestao je u Staljinovim čistkama 1939. go
dine — o. p ).
Za kratkog Akifovog boravka u Gospiću u
partijskoj organizaciji bili su: dr Pavle Gregorić,
Jakov Blažević, Hubert Vidaković, Ive Cačić i
Drago Marušić. Deset godina kasnije, kada Akifa više nije bilo među živima, partijski život u
Lici bio je znatno razvijen. Partijske organiza
cije osnivane su i po mnogim selima, uglavnom
onim bliže općinskih i sreskih mjesta. Sjeme ko
je je posijao Akif Šeremet među učenike, stu
dente i zanatlije davalo je godinama pred sam
rat značajne plodove. Iz tog sjemena izrastala
je i Kata Pejpović.
Katu je ponajprije zapazio pekarski radnik
Jovo Rajčević, koji je radio u Gospiću, ali je ina
če živio u Smiljanu. Kao član Partije upoznao
je neke drugove iz svoje organizacije, prije os
talih Jakova Blaževića i Nedjeljka Žakulu, da u
njegovu selu živi žena koja po svom obrazova
nju i ponašanju uveliko odskače od svoje sredi
ne. I Rada Tatalović, gospićka skojevka, također
je Jakovu Blaževiću govorila o ženi u crnoj ma
rami, što u Gospiću prodaje sir i mlijeko i širi
»živi marksizam«.
Kada je u Španjolskoj izbio građanski rat
(ljeto 1936. godine), u obranu španjolske repub
like hitale su brojne internacionalne brigade.
Taj rat bio je ispit savjesti naprednog čovječan
stva — proletarijata i napredne inteligencije, bio
je borba protiv fašističke najezde. I mnogi Liča
ni svrstali su se u internacionalne brigade da s
oružjem brane Republiku Španjolsku. Oni koji
su ostali u zemlji, svesrdno, onoliko koliko su
mogli, pomagali su svojim borcima, posebno na
kon povlačenja interbrigada iz Španije, kada su
mnogi naši borci bili zatočeni u francuskim lo
gorima. U akcijama prikupljanja pomoći poseb-
�no se isticala Kata Pejnović. Agitirala je u Smiljanu i drugim selima i prikupljala pomoć, od
jeću i hranu za drugove u logorima.
U aprilu 1938. Kata je primljena u Komu
nističku partiju.
Te godine stalno je bila u akciji: osim pri
kupljanja pomoći našim drugovima u francusskim logorima, razvijala je živu antifašističku
propagandu, posebno onda kada je Hitlerova Nje
mačka napala i pripojila dio čehoslovačke — Sudete, u okvir svojih nacionalnih granica.
U svojim sjećanjima (za RTV Zagreb) Kata
kaže:
»Organizirali smo velike demonstracije u Gra
čacu, gdje se bilo okupilo nekoliko tisuća ljudi.
Tumačili smo napad Hitlera na čehoslovačku kao
opasnost fašizma i za našu zemlju.«
Upravo ta opasnost nije kucala samo na vra
ta Španjolske i Čehoslovačke, nego i na vrata
naše zemlje i cijelog svijeta. Komunistička par
tija Jugoslavije imala je pravilnu ocjenu tih do
gađaja, a Kata je tu ocjenu znala prenijeti na
ljude oko sebe, bilo da je govorila na zborovima,
ili u svakodnevnim susretima s ljudima. Osim
toga, Partija joj je dala zadatak da djeluje u le
galnim organizacijama »Seljačka sloga« i »Seljač
ko kolo«. Kata je radila gotovo bez prestanka.
Dolaskom Josipa Broza Tita na čelo KPJ,
oživio je rad na svim frontovima; za članove Par
tije nije bilo niti je smjelo biti predaha. U me
đuvremenu, fašistička Njemačka napala je i oku
pirala Poljsku, a prije toga pripojila je u sastav
svog »velikog Reicha« i Austriju. Fašizam je zvec
kao svojim oružjem i na našoj granici.
NAROD ZBIJA REDOVE
Uoči svenarodnog ustanka 1941. godine u
Lici je bilo 180 članova Partije. I srpska i hrvat
ska buržoazija nastojale su svim silama da u
tom kraju osiguraju prevlast svojih pozicija i
interesa. Nasrtljivost te politike išla je sve do
izazivanja međunacionalne netrpeljivosti i suko
ba. Još tridesetih godina, u Lici je srpska buržo
azija osnovala četnička udruženja, čiji je cilj bio
proganjanje demokratski i revolucionarno orijen
tiranih ljudi, a posebno izazivanje šovinističke
mržnje i nepovjerenja između srpskog i hrvat
skog naroda.
/ g r a d S '.-
2 Kata Pejnović
�18
Hrvatska je buržoazija, s druge strane, isto
dobno, kao odgovor na četništvo, počela s osni
vanjem ilegalnih organizacija križara, koje poste
peno postaju utočišta ustaša. I jedna i druga or
ganizacija, u toku narodnooslobodilačkog rata,
pokazat će svoja prava lica kao izdanci buržoaskih interesa predano služeći okupatorima.
Međutim, unatoč svega toga, utjecaj komu
nista u Lici je stalno rastao. Stasala je genera
cija školovanih, i mahom revolucionarnom po
kretu priklonjenih Ličana, koja se trudila da one
mogući utjecaj buržoazije među narodima. Raz
vojem trgovine i lihvarstva, seljaci su naglo siromašili i u idejama komunista nalazili jedini
izlaz i perspektivu svog budućeg života. Isto ta
ko, uoči samog rata u Liku se vraćaju radnici iz
zapadnoevropskih i drugih zemalja (zbog eko
nomske krize), gdje su mnogi od njih bili pripad
nici tamošnjih radničkih i komunističkih orga
nizacija. Sve je to utjecalo da se uoči drugog
svjetskog rata u Lici razvije snažan revolucio
narni pokret, s kadrovskim potencijalom sposob
nim da povede narod na ustanak i u socijalistič
ku revoluciju.
Kata Pejnović bila je u to vrijeme već preka
ljeni borac i aktivista. U Smiljanu je već bila
osnovana partijska organizacija na čijem čelu se
nalazio Jovo Rajčević. Valjalo je naći najpogod
nije oblike djelovanja da se onemogući učvršći
vanje pozicija buržoazije, te da se masama ob
jasni profašisLčko d je ovan je jugoslovenske vlade.
Kako je u Smiljanu već djelovalo srpsko
»Seljačko kolo« i hrvatska »Seljačka sloga«, za
čije djelatnosti je bila zadužena Kata, trebalo je
članstvo tih kulturno-ekonomskih institucija čim
čvršće povezivati. Zato je u kući Petra Pejnovića
osnovan »Ekonomski centar«, gdje su seljaci mo
gli kupiti umjetno gnojivo, prehrambene potrep
štine i manje poljoprivredne strojeve; centar je
trebao biti mjesto sastajanja članova obje te or
ganizacije. U tome se u potpunosti uspjelo, jer te
dvije organizacije, unatoč različitoj propagandi
i trovanju međusobnih odnosa od strane nekih
pravoslavnih i katoličkih popova, nisu bile ni u
čemu suprotstavljene. Okupljanje Smiljančana u
»Ekonomskom centru« Kata je koristila za učvr
šćivanje bratstva i jedinstva, govoreći im da bur
žoazija, huškajući ih na međunacionalnu netrpe
ljivost, zapravo želi da odvrati borbu naroda
protiv same te buržoazije. Kata je bila aktivna
i omiljena i u jednom i u drugom društvu, pa
�su njene riječi bile jače od svih vrsta propagande
neprijatelja naroda.
Iako je u to vrijeme već bio znatno popus
tio okov buržoaske diktature, aktivnost Kate
Pejnović nije mogla promaći doušnicima režima.
Pop Matej Stijačić, te pop Tomljenović, često
su i u svojim crkvenim propovijedima »proziva
li« Kalu i »cinkali« je žandarmima. Oni su se bi
li okomili na smiljansku zadrugu (Ekonomski
centar) kao komunističko uporište.
Baš zbog tih doušnika Katina je kuća često
bila meta žandarmskih posjeta i premetačina.
Ali, ona je već bila prekaljena ilegalka — u kući
nisu mogli naći dokaze njene pripadnosti Ko
munističkoj partiji ili neke druge tragove koji
bi mogli upućivati na to. Osim toga, i sam ban
Kostrenčić nije mnogo držao do tih popova, po
sebno do Stijačića, kojeg je u pismu tadašnjem
predsjedniku vlade Stojadinoviću nazvao »veo
ma nasilnim i grubim čovjekom«.
Godinu dana prije fašističkog napada na Ju
goslaviju, u maju 1940. godine, komunisti su se
borili da zbiju demokratske redove u jedinstve
nu frontu radnog naroda na izborima za općin
ska vijeća. Na tim izborima komunisti i kandi
dati demokratskih opredjeljenja dobili su u mno
gim općinama Like većinu glasova. Bio je to do
bar znak pred događaje koji će vrlo brzo doći.
U te značajne uspjehe j Kata je ugradila dio
svog života.
NOVO PRIZNANJE — NOVA OBAVEZA
Pred sam rat u Lici je već bilo pedesetak par
tijskih organizacija. Njima je, održavajući izrav
nu vezu sa CK KP Hrvatske, rukovodio Jakov
Blažević. On je već ranije uočio snagu i volju
Kate Pejnović i njenu nepokolebljivost da istraje u obavljanju svih zadataka koje je pred nju
postavljala Partija. Zato je bilo i prirodno da je
1940. godine Kata postala članom i Okružnog ko
miteta KP za Liku.
Naime, te godine održana je Okružna kon
ferencija na Plitvičkim jezerima, kojom prilikom
je formiran i Okružni komitet KP za Liku, u či
ji sastav su ušli: Jakov Blažević (sekretar), Mile
Počuča, Nedjeljko Žakula, Tode Marijan, Milan
Vukmirović Škarpa, Kata Pejnović, Tomo Nikšić
�i Dušan Brujić. Ovo visoko priznanje Kati je zna
čilo još jednu novu obavezu. Ali za ženu njezina
kova, koja se poput hrasta, polako uzdizala, ni
najteži zadaci nisu neostvarljivi.
— Na Okružnoj partijskoj konferenciji po
stavljen je zadatak: proširiti rad sa ženama. Kri
tički je ukazano na slab rad na tom planu. To
zaduženje je bilo zajedničko, a ne samo moje.
Članova partije — žena, nije bilo mnogo, dok je
skojevki bilo dosta. Bilo je nekoliko žena — čla
nova partije u Končarevu kraju. Inače su među
članovima partije većinom bile intelektualke,
neke na studijama u Zagrebu, a neke u Beogra
du. One su iz SKOJ-a prešle u Partiju — priča
la je Kata poslije oslobođenja, sećajući se sastan
ka na Plitvičkim jezerima.
Jesu li baš svi bili zaduženi za rad sa žena
ma? Kata će to ipak shvatiti kao svoje zaduže
nje, i krenuti u akciju. Pošteno komunistički: sve
što napravim ja, napravili smo svi, ili obrnuto.
Nije bilo dioba osobnih zasluga. Revolucija koja
se približava tražila je da se brzo radi, da se na
rod organizira, da bude spreman kako bi velebit
ske visove napokon osvjetlila baklja slobode.
Okružni komitet najčešće se sastajao u advokatskoj kancelariji Nedjeljka Žakule u Gospi
ću. Tu su primane i poruke i upute za rad sa
članstvom i narodom. Kata je gotovo svakodnev
no, ako nije bila negdje dalje na terenu, od Smiljana do Gospića prevaljivala put pješice.
Onda je došlo i prolcćc 1941. godine i pad
Kraljevine Jugoslavije. U Divoselu održan je sa
stanak Okružnog komiteta na kojem je dogovo
reno da svi članovi Komiteta idu u rat, osim Ja
kova Blaževića, koji se trebao povući u ilegal
nost. Međutim, ubrzo su se svi vratili: neki još
nisu ni bili stigli na odredišta, a buržoaska vla
da je izvjesila bijelu zastavu, pokupila svoje kr
pice i narodno zlato i pobjegla u inozemstvo —
ostavljajući narod na milost i nemilost osvaja
čima.
Prisjećajući se tih dana Kata je pisala:
»Ja sam ostala u Smiljanu. Drugovi su tada
zaključili da nema smisla da sav rad Okružnog
komiteta ostane na meni, jer sam već bila kom
promitirana, pa su se bojali da se neću moći pro
biti svugdje, bez obzira na svoje veze sa skojev
cima i mojom djecom koja su mi pomagala. Ta
ko je odlučeno da Jakov Blažević ostane u Divo
selu, a ostali su otišli u r a t...«
�Zbog sramne kapitulacije buržoazije, rat je
završio prije nego je i počeo: Kraljevina Jugo
slavija pala je za samo deset dana. Pala za sva
vremena.
Buržoazija je pobjegla u inozemstvo ili se
stavila u službu njemačkim, talijanskim, mađar
skim i bugarskim fašističkim okupatorima. Na
rod je ostavljen na milost i nemilost okupato
rima.
Kata je, zajedno sa svojim drugovima komu
nistima, bila u danonoćnoj akciji: počele su po
sljednje pripreme za ustanak. Centralni komitet
KPJ 15. aprila 1941. godine izdao je o tome i
proglas, prvo sjeme slobode u porobljenoj Evro
pi.
STISNUTO SRCE I PESNICA
Okupatorske armije još nisu bile osvojile
sve krajeve zemlje kada je 10. aprila 1941. go
dine u Zagrebu proglašena takozvana Nezavisna
Država Hrvatska, poglavnika Ante Pavelića. Za
Nikola Pejnović, najstariji Katin sin
�narod Like došli su najcrnji dani u njegovoj his
toriji. Odmah po dolasku na vlast ustaše su za
vele krvavi teror. Naprosto su se natjecale tko
će više uhvatiti i zaklati: Srba, Židova i Hrvata
antifašista.
Hrvatsko stanovništvo zastrašivali su četni
cima, podstičući međunacionalnu mržnju Srba
i Hrvata. Govorili su da su Srbi odgovorni za
sve patnje hrvatskog naroda u staroj Jugoslaviji
i da će tog zla nestati ako se Srbi protjeraju iz
Like. Propali srpski političari građanskih parti
ja uzvraćali su istom mjerom: huškali su Srbe
protiv Hrvata. Međutim, i jedni i drugi bili su
društveni talog, ološ najore vrste i jednog i dru
gog naroda. Oni svojim narodima nisu željeli niš
ta dobro: želja im je bila da se dodvore talijan
skim okupatorima, da sačuvaju vlast buržoazi
je, pa makar bila i ograničena zbog prisustva
fašističkih okupatora.
Talijanski fašisti, koji su okupirali Liku, obi
lato su se koristili svojim domaćim slugama, po
provjerenom receptu — zavadi pa vladaj.
Samo nekoliko dana po dolasku u Gospić i
Smiljan, ustaše su uhapsile Katinog supruga Jo
vanišu. Narod još nije mogao vjerovati da će se
ustaše odlučiti na dotad neviđena zvjerstva. Ipak
su to učinile.
Prvog dana strahovlade ustaše su ubile dvo
jicu seljaka iz Smiljana. Njihova tijela bacili su
u jamu poviše Bužima. Potom su zvjerski unakažena tijela bacali i u Janča i Ševićjamu kod
Pazarišta. Bezdani o kojima su majke svojoj dje
ci pričale čudesne priče, postali su stravični bi
lježi strahovlade razularenog fašističkog ološa.
Kata ide od sela do sela, po zadatku Partije.
Valja sačuvati živote komunista i njihovih sim
patizera, organizirati izbjegličke logore u ličkim
šumama. Dolazi i ljeto. Ustaše su krenule u ma
sovne pokolje srpskog stanovništva: u sanio če
tiri dana krvavih orgija poklali su na stotine muš
karaca, žena i djece. Pod ustaškim nožem gube
živote Katin suprug Jovaniša i sva tri sina: Ni
kola, Branko i Mihajlo. Da majci Kati bude i te
že, Mihajla su ustaše živa zapalile.
Mnoge majke bi presvisnule. Katino srce sc
stislo; stegla pesnica, još odlučnija da se bori
do konačne pobjede.
Dogodilo se to baš u ono vrijeme kada je
Kata pokušavala organizirati oslobođenje logo
raša iz logora Jadovno. U tom logoru, pored dru
gih, bilo je i pet tisuća Židova koje su ustaše
�prebacile na otok Pag, gdje su svi do jedinog po
ubijani i zakopani u grobnice koje su sami isko
pali prije svoje smrti. Druge logoraše pobili su
u Jadovnom, a lješeve pobacali u kraške jame i
bezdane. Vjetar s Velebita i drugih ličkih plani
na mirisao je na smrt.
— Muža su mi prije bacanja u Šević-jamu
zvjerski mučili, samo da progovori, da kaže gdje
sam ja, Jakov i drugi drugovi. Kožu su mu derali,
oko kopali, uši rezali, ali on ništa nije kazao —
pričala je Kata.
Kada se to dogodilo Kata je bila u jednom
zbjegu, sa oko četrdesetak ljudi. U blizini su bi
la još dva zbjega. Ustaše su ih otkrile i opkoli
le. Kata je uspjela pobjeći u selo Vaganac i sklo
niti se u kući Geme Šarića, komunističkog sim
patizera. Nije tada znala da su joj dvije kćeri.
Ljuba i Milica, preživjele. Ljuba je pobjegla iz
škole u kojoj je odmah zatim izgorio veliki broj
ljudi, žena i djece. Ljubu je spasila Hrvatica Luja Jelinić — čičin. A takvih je primjera bilo tih
dana bezbroj u Lici.
U smiraj tog stravičnog dana, Kata se spu
stila u Smiljan. Od svega što je imala, ostala je
lipa kao nijemi svjedok bezumlja. Krvave zvjeri
povukle su se u svoje brloge, dok su se još tiho
dimila zgarišta i tužno cvilili psi za izgubljenim
gospodarima. Strpljenje naroda je dogorjevalo,
primicao se dan odluke.
Sa zgarišta krenula je Kata u Divoselo, gdje
se nalazio Okružni komitet za Liku. Okupljenim
ženama iz nekoliko sela održala je govor.
— Ne želim nikom da doživi takve boli i
stradanja kakve su doživjele stotine srpskih obi
telji i oni Hrvati koji su se na bilo koji način
suprotstavili krvavim zločinima ustaša. Da se to
nikad ne ponovi — moramo se svi dignuti kao
jedan u narodni ustanak — klicala je tada Kata.
Jauci s Jadovna još se nisu bili ni stišali li
prestrašenom narodu, a već je odjeknula grlena
pjesma ohrabrenja u ličkim šumama:
Oj narode Like i Korduna,
Došlo vrijeme da se diže buna!
U to vrijeme Kata je tako reći spadala s
nogu; išla je od sela do sela i hrabrila zaplašene
ljude, dizala im moral, ulijevala nadu. Lika ni
kad nije stenjala pognute glave! Partija je već
bila spremna da povede narod u borbu za oslo
bođenje.
�24
— Ustaše su oruđe okupatora — govorila je
Kata na zborovima.
Širila je bratstvo i jedinstvo Srba i Hrvata.
Bila je presretna kada su njene riječi potvrđe
ne i na dijelu: u Divoselo su došli skojevci, par
tijci i antifašisti Hrvati iz njenog rodnog Smiljana — da se zajedno sa Srbima bore protiv
ustaša i talijanskih okupatora. Kuje se borbeno
jedinstvo naroda Like.
Svojim jedinstvenim i narodu lako razumlji
vim riječima, Kata neprekidno objašnjava ciljeve
revolucije; i Srbi i Hrvati je prihvaćaju, jer go
vori ono što oni sami osjećaju. Ispod crvenog
barjaka revolucije koji je razvila komunistkinja
Kata okuplja se narod Like. Ona postaje jedan
od najistaknutijih organizatora narodnog ustan
ka u tom kraju.
Prve puške u Srbu, a potom i u Divoselu,
zapalile su vatru slobode. Padaju ustaške posta
je u selima, slobodan je i Donji Lapac. Onaj na
boj, koji se polako taložio u ličkoj sirotinji i in
teligenciji, eksplodirao je kao poruka poroblje
noj Evropi: Ovaj narod ovdje bije bitku i za tvo
ju slobodu!
Za vrlo kratko vrijeme ustašama je Lika po
stala veoma tijesna. Nema više onih bahatih hajki na nevine ljude; krvnici su pobjegli u utvr
đeni Gospić, pod okrilje talijanskih okupatora.
Splasnuo je teror crnih noževa, štakori su pob
jegli u rupe. Narod je slavio svoje prve pobjede.
Unatoč složenim uvjetima, Lika je ušla sprem
na u ustanak. Za vrijeme opće mobilizacije, ka
da su neprijatelji napali našu zemlju, vođena je
politika da komunisti, skojevci i njihovi simpa
tizeri, poslije rasula, čuvaju oružje. Komunisti
su ga prikupljali. I u Katinoj kući bila je jedna
sabirnica oružja. Otuda je oružje prenošeno u
Divoselo, i skrivano u stogove sijena. Neposred
no pred ustanak prikupljeno je u Lici okp 1300
pušaka i nekoliko puškomitraljeza, znatne koli
čine municije ] ručnih granata.
Katinom zaslugom mnogi su skojevci po za
datku Partije odlazili u domobrane i otuda do
premali oružje. Tako je Partija na različite na
čine naoružavala narod.
Ustašama je bila poznata uloga Kate Pejnović, pa su odmah po dolasku na vlast, u nemo
gućnosti da joj uđu u trag, raspisali i potjerni
cu za njom. Ali narod je čuvao svoju Katu.
�BORBA NA SVIM FRONTOVIMA
Ustanak je i na području Bosanske Krajine
raširio krila slobode. U oslobođenom Drvaru, ni
puni mjesec nakon podizanja narodnog ustanka,
održana je velika skupština žena, na kojoj su sud
jelovale seljanke, radnice, intelektualke... Na
skupštini su sudjelovale i drugarice iz Slovenije,
koje su sa svojim obiteljima protjerane u taj
kraj nakon njemačke okupacije. Sudjelovale su
i Ličanke. Tada je formiran Antifašistički odbor
žena, sa zadatkom da se i žene aktivno uključe
u narodnooslobodilačku borbu.
Primjer iz Drvara slijedile su i žene Like. Na
sastanku Okružnog komiteta, održanom 11. sep
tembra 1941. godine u Donjem Lapcu, Kata je po
krenula pitanje organiziranog sudjelovanja žena
u narodnooslobodilaokoj borbi. Komitet je do
nio odluku da se na oslobođenom teritoriju stva
raju odbori Narodne pomoći, čiji je osnovni za
datak bio prikupljanje hrane i odjeće za borce
u odredima.
Dogovoreno je da se u svim selima osnivaju
odbori žena./ Kata obilazi sela, osniva odbore,
drži govore, objašnjava zadatke i ciljeve revolu
cije. Jela Bićanić, Katin suborac, sjeća se njene
aktivnosti (»Drugarica Kata«):
»Fizičke napore nije podnosila teško. Po kiši
i snijegu, popodne i uvečer, nekad i prije pod
ne, ona je išla iz mjesta u mjesto...«
Jela Bićanić opisuje Katin govor u selu Krbavici:
»Govorila je konkretno. Svaka riječ jasna,
adekvatna slika; riječi zaokružene kao obluci u
potoku. Sjećam se, govorila je i o sovjetskim
ženama, o životu i patnjama žena u staroj Jugo
slaviji. Još i danas mi je u uhu rečenica: ’Oni
su nam pili krv kroz naše grube seljačke ko
šulje’. Svoje izlaganje popraćala je gestikuliranjem; kad je željela nešto istaknuti, pokrenula
bi desnu ruku i stezala pesnicu. Bijaše tada u
Krbavici dva-tri dana a onda nekamo ode. Nije
rekla ni kuda ni kamo; ni prije odlaska ni po
povratku. ... znala je što je partijska konspi
racija. ..
Gotovo da se nije ni spominjalo njeno prezi
me. Govorilo se, jednostavno: Kata. Borci su je
najčešće zvali Mama Kata. Sa svakim je znala
razgovarati, uvijek spremna na vedru riječ i bodrenje drugih.«
�Takva je bila Kata, žena u vječno tamnoj ma
rami. Svojim radom otvarala je uvijek nove i no
ve frontove, one često nevidljive, koji su za ne
prijatelja bili jednako pogubni kao i oni vatre
ni. Iako je tiho gazila ličkim puteljcima, staza
ma i bogazama, prije negoli stigne u neko selo,
od usta do usta širio bi se šapat uzbuđenja: »Do
lazi Kata«. A kada dolazi Kata dolaze i novi doga
đaji, uvijek se rađa nešto novo.
U to vrijeme rađali su se odbori žena. Dola
zila je i zima; valjalo je obući partizansku voj
sku. Odbori žena prosto su se natjecali koji će
sakupiti više vune, košulja, gaća, kaputa, džem
pera, šalova, čarapa i druge robe potrebne na
rodnim ratnicima.
(Zadatak Partije u osnivanju odbora žena
Kata je savjesno ispunjavala, organizirajući tako,
u pozadini, ekonomsku i političku snagu revolu
cije. Bez te snage, bez tog čvrstog oslonca, bilo
bi vrlo teško voditi i oružanu borbuj:
Rad već prekaljene revolucionarke osjećao
se na svim poljima; osim prikupljanja hrane i
odjeće borcima, razvijao se vrlo aktivan politič
ki i kulturni život u oslobođenim mjestima Like.
Talijanski okupatori uzalud su pokušavali uspo
staviti kontakt s narodom — bili su u potpunos
ti izolirani. Seljaci su krili stoku, hranu, ai sami
su se sklanjali, da se ni slučajno' ne sretnu s
okupatorom ako je to ikako moguće.
Osnovani odbori Antifašističke fronte žena po
stepeno su povezivani općinskim, a zatim i ko
tarskim rukovodstvima. Krajem 1941. godine u
Krbavici je održan i sastanak Inicijativnog od
bora Antifašističke fronte žena za Liku. U to vri
jeme vode se žestoke borbe s Talijanima, pa i
mnoge žene, osim uobičajenih zadataka, preuzi
maju na sebe borbu za ranjenike, a mnoge od
njih uzimaju pušku u ruke da se bore protiv
okupatora.
U februaru 1942. godine u Krbavici je odr
žan Plenum Okružnog komiteta KPH za Liku na
kojem je sudjelovala i Kata. Ukazano je tada na
opasnost od četnika, koji sve više i više okreću
leđa narodu, stvaraju ortakluk s talijanskim oku
patorima od kojih dobivaju oružje. Za Katu je
to bio novi zadatak: trebalo je ponovo obilaziti
sela, držati govore, objašnjavati narodu zločinač
ku, izdajničku ulogu četnika.
Ustaše su svoje krvavo lice pokazale odmah
prvih dana sloma stare Jugoslavije — isto tak-
�vo lice pokazat će i četnici, nešto kasnije, okre
ćući svoje oružje protiv vlastita naroda, sijući
međunacionalnu mržnju i bratoubilački rat.
OBRAČUN SA ČETNICIMA
Kao i u drugim krajevima, tako i u Lici, čet
nici su u prvim danima ustanka taktizirali; na
riječima su bili protiv ustaša i okupatora, ali
ništa nisu poduzimali. Čekali bi da partizani os
voje neko mjesto, pa bi se i oni »priključili« po
bjednicima. Uostalom jačih četničkih formacija
i nije bilo u tom kraju, ali i ono što je bilo na
nijelo je velikog zla narodmooslobodilačkom po
kretu. Lokalnim četnicima pomagali su nedićevci
i ljotićevci, porijeklom iz tih krajeva. Njihov os
novni zadatak bio je likvidiranje najistaknutijih
organizatora ustanka, četnički crni noževi ubili
su Marka Oreškovića, Miću Radakovića, Pekišu
Vuksana i mnoge druge istaknute rukovodioce u
Lici.
Kao i ustašama, tako i četnicima, bilo je izu
zetno stalo da oduzmu život i Kati Pejnović. Vre
bali su priliku, šunjajući se po selima kao pra
vi strvinari, da im padne šaka. U tom se poseb
no isticao vođa jedne četničke bande Gavro Stanojević zvani Bugar.
On i njegovi koljači banuše noću u selo Počitelj, gdje su u jednoj kući ubili Vladu Cerina,
partijskog radnika iz Zagreba. Kata se sjeća tog
događaja i o njemu zapisuje:
»Te večeri i ja sam stigla u Počitelj i smje
stila se u jednu kuću blizu štaba Počiteljskog od
reda. Malo zatim vratio se Vlado Cerin s terena,
pa smo skoro do 22 časa razgovarali o ustanku i
političkom radu u narodu. Sjećam se dobro da
mi je pokazivao neki novi politički materijal, za
koji još nisam znala i šalio se da je, eto, bolje
informiran od mene. Onda je otišao da spava u
jednu kuću, nešto dalje od one u kojoj sam se ja
smjestila...«
Kata je loše spavala te noći, pa je ustala vr
lo rano. Zapitala je domaćicu:
— Saro, jesi li čula da je noćas ovuda neko
prolazio? Zašto su naši iz odreda toliko šetali,
a da ustaše nisu pucale?
Kada je domaćica zaplakala, Kati je bilo
jasno da se nešto dogodilo. Četnici su u selu već
slavili svoj krvavi pir.
�»Odmah sam se uputila u odred« — piše
Kata. »Kada sam ušla u štab imala sam što i
vidjeti. Četnici skidaju naše parole i stavljaju
svoje i bacaju sve što je partizansko. Izgledalo
je kao da su se i oni iznenadili kad su me ugle
dali kako ulazim u štab odreda.
Odmah sam se vratila u kuću gdje sam pre
noćila. Tamo sam našla jednog četnika, koji je
sudjelovao u ubistvu Pekiše Vuksana. Izuvao je
mokre čarape i pjevao četničke pjesme, a mene je
samo pogledao. Otišao je u štab odreda, a posli
je njega je došao drugi i rekao:
— Kato, ti ćeš sada ostati s nama. Ti si pa
metna žena i nemoj se upuštati u te komunis
tičke i ustaške poslove.
Odgovorila sam:
— Dobro. Samo ću otići u Medak da javim
da neće biti sastanka koji sam s njima zakazala.
Pristali su da odem u Medak. Znali su da
im je tamo vođa Gavro Stanojević, pa su misli
li da im ionako neću moći umaći. Ja sam se, me
đutim, dosjetila da mogu preko bare poći pre
ma Čitluku, pa sam to i učinila. Nisam se okre
tala da vidim slijede li me ili ne. Blizu ceste
ugledam jednog čovjeka s puškom o ramenu.
Došavši bliže, vidjela sam da je bio iz našeg od
reda, jedan od onih što su ih četnici zadržali.
Imala sam revolver, otkačila sam ga i pomislila:
»Ako me napadne pucat ću.« On se, međutim,
nije micao, gužvao je nešto među prstima, i kad
sam prišla, zapitao me:
—Drugarice Kato, imaš li šibica da pripalim
cigaretu?
— Imam, odgovorim, i pružim mu.
Onda mi je rekao da su ga poslali da me
dočeka, sveže i vrati natrag i sve mi je ispričao
o noćnoj akciji četnika.
— Ja te neću vezati i voditi toj bandi. Idem
u Velebit, a ti već znaš kuda ćeš — rekao mi je
na kraju.
Kad su primjetili da se on ne vraća i da sam
produžila put za Čitluk, četnici su poslali troji
cu naoružanih bandita da me uhvate i vrate. Me
đutim, ja sam već bila blizu Čitluka. U selo se
nisu usuđivali da uđu, pa su se vratili.«
Stigavši u Čitluk, Kata se uputila u štab
odreda, gdje je zatekla komandanta Mitu Krajnovića, koji je bio žandarm i ranije je pripadao
četničkoj organizaciji. Ispričala mu je, u prisut
nosti okupljene omladine i naroda, što su četni-
�ci počinili te noći u selu Počitelj. Mjerkala je ko
mandanta, tražeći odgovor kako će reagirati.
— Nikad nisam bio za takve četnike i tak
vu politiku — odgovorio joj je Mito Krajnović.
— Treba čuvati odred — rekla mu je Kata
— i paziti da se četnici ne povezu s kim u selu.
Katina sjećanja iz tog događaja su vrlo svje
ža:
»Nisam još ni završila, kad uđoše dva čet
nika kurira s pismom za Mitu. Pred sobom su
vodili svezanog Miću Muhara, koji je ujutro sti
gao u Počitelj. On ga otvori i počne ga čitati.
Stala sam kraj njega i rekla:
— Daj, da i ja pročitam.
— Ma, čekaj, dok vidim šla je!
Ipak sam pogledala, a u pismu je pisalo:
'Dragi brate Srbine, u Čitluk je došla Kata Pejnović. Ubij tu ustaškinju, a isto tako i Miouna.
A ako nećeš, pošalji ih svezane natrag po našim
kuririma.’
Kata je sada izravno stavila na kušnju oda
nost Mite Krajnovića narodnom ustanku i revo
luciji. Energično ga je zapitala:
— Sad, Mito, reci odmah: što ćeš učiniti?
— Ne bih te ubio ni za cijeli svijet — rekao
je Krajnović.
— A što će bili s Mićunom? — pitala je
Kata.
— Ništa. Sto i s tobom.
I, nije se ništa dogodilo. Ali, valjalo je brzo
raditi. Partijska organizacija i njeni aktivisti mo
rali su pred narodom razobličavati izdajničku
ulogu četnika, odvraćati seljake od njihovih re
dova. Oni su bili, zapravo, nosioci ideologije srp
ske buržoazije, nosioci njenih interesa, oruđe u
rukama te buržoazije. Znala je to Kata iz svog
predratnog partijskog rada, znala je čije su bile
i kome su služile četničke organizacije.
Od tog vremena, kad bi ustaše napadale par
tizanske odrede, napadali su i četnici, pod okri
ljem Talijana. Bili su izdajnici, a to je nešto što
se u narodu, od riječi i poštenja, nije praštalo.
Kata se i poslije susretala s četničkim ideo
lozima i propagatorima četničkih ideja.
»Sjećam se jednog zbora u Jošanu u prolje
će 1942. kada sam imala s ljotićevcem Lajkovićem
pravi obračun. Došla sam u selo da osnujem
odbor AFŽ; odbor Narodne pomoći je već pos
tojao. Na političkom zboru govorila sam okup
ljenom narodu o našoj borbi i našim zadacima,
a Lajković, koji je oko sebe okupio još nekoli-
�ko malodušnika, počeo mi upadati u riječ i ne
girati ono što sam govorila. Tvrdio je da u na
šim odredima ima ustaša. Čak je rekao da je
i moj sin ustaša. Pri tom je mislio na Hrvate u
partizanima, jer je glavna četnička tendencija
bila razbijanje bratstva i jedinstva.
Ništa me u tim danima nije više pogađalo,
nego napad na naše bratstvo i jedinstvo koje
smo tako uporno stvarali. Odgovorila sam na
svaku riječ i pritom ga dovodila u takvu situaci
ju da nije znao što da kaže. Iznijela sam na zbo
ru i podatke o ubistvu đaka kragujevačke škole
i rekla da, iako tamo nema ustaša, svaka ban
da, pod okriljem okupatora, pravi zvjerstva nad
narodom. Kada je vidio da mu nema druge, pri
šao mi je i rekao:
— Mi smo istomišljenici, samo se nismo ra
zumjeli.
— Dobro sam ja razumela tebe i tvoju po
litiku — odbrusila sam mu.«
U istom članku (»Sukob s četnicima u Lici«)
gdje je iznijela svoja sjećanja na zlodjela čet
ničkih izdajnika, Kata piše:
»Teško1 je reći sve o zločinima koje je čet
nička banda nanijela narodu i borcima po na
šim selima. Da spomenem samo teški zločin čet
nika iz Gračaca koji su bili povezani sa Đujićevim četnicima (iz Kninske krajine — o. p.). Oni
su opkolili Kotarski komitet Gračac, a zatim se
kretaru Nikoli Krajnoviću odsjekli glavu i od
nijeli Talijanima. Tu je poginula i Smilja Pokrajac, član Kotarskog komiteta i Okružnog odbo
ra AFŽ-a za Liku. Isti zločin su učinili i u selu
Vučjevu, gdje su opkolili herojskog borca Biću
Kesića i ubili ga na zvjerski način: odsjekli su
mu glavu i predali Talijanima. Za to su dobivali
cigarete i pašte. Narod je bio tako ogorčen na
njihova zlodjela da je i majka omrzla sina ako
je bio u četničkim redovima«.
Kada je kapitulirala Italija, četnici su se razbježali. Oni koji nisu počinili nikakva zlodjela,
prišli su partizanima, a koljači su pobjegli u
Knin. Nakon dolaska Nijemaca ponovno su se
vraćali u njihova uporišta, nastavljajući tokom
cijelog rata svoja zlodjela.
Kao ni ustašama, tako ni četnicima nije us
pjelo likvidirati Katu Pejnović. Iskusna predrat
na ilegalka, izmicala je svim njihovim potjera
ma i zamkama.
�MOĆNA ORGANIZACIJA ŽENA
(Bližila se kraju ratna 1942. godina. Žene Li
ke bile su u to vrijeme organizirana snaga re
volucije, sposobna da se uhvati u koštac i sa
najsloženijim zadacima. Za 8 . mart te godine
štampan je čak i prvi broj lista »Žena u borbi«.
I tu je svoje nemirne stvaralačke prste imala Ka
ta, zajedno s drugaricama Marijom Šoljan i Je
lom Bićanić. List je štampan u 120 primjeraka,
u šapirograf-tehnici. Za više primjeraka nije bi
lo ni boje ni papira. Prvi primjerci odlepršali su
od ruke do ruke sa člancima u kojima se žena
ma objašnjava borba i njeni ciljevi. [
Kata je sve češće surađivala u "»ženi u bor
bi«. U četvrtom broju toga lista napisala je:
»Okupator drhti od straha pred rastućim va
lom narodnooslobodilačke borbe, okuplja oko
sebe sve narodne izdajice, bez razlike (na) vjere
i narodnosti, okuplja četnike koji su i prije mu
čili i ubijali hrvatski narod samo da raspiri gra
đanski i bratoubilački rat u našoj zemlji. Ovo
U Donjem Lapcu, 1942. (sijeva nadesno): Neđa
Zakida, Kata Pejnović i Marija Šoljan
�ujedinjenje najcrnje reakcije još nas čvršće po
vezuje i okupija u našoj narodnooslobodilačkoj
borbi. Ova zvjerstva 'ujedinit će i nas srpske i
hrvatske žene protiv nam istog neprijatelja u na
šoj borbi...«
Istim onim jezikom kojim je govorila, Ka
ta je i pisala; jasno i jednostavno, za narod iz
kojeg je snagom svoje volje izrastala. U petom
broju »Žene u borbi« sa samo nekoliko rečeni
ca ona daje sliku stanja i prilika u svom kraju:
»Mi žene Like kroz borbu i svoju organiza
ciju AFŽ čvrsto smo povezane u narodnooslobodi
lačkoj borbi. Iako se susrećemo sa svim teško
ćama i oskudicom, golotinjom, bosotinjom nas
samih i naše djece, a negdje i sa gladi, bez soli,
petroleja, šibica itd., mi ipak dajemo koliko mo
žemo za našu narodnooslobodilačku vojsku. Za
hvaljujući tome, naša vojska dosada nije bila
gladna«.
Tako je to bilo u Lici i na isteku 1942. godine.
Odmah nekako po povratku iz Bihaća, Kata je
morala ponovo u Bosansku krajinu. Trebalo je
ići u Bosanski Petrovac, na Prvu zemaljsku kon
ferenciju Antifašističke fronte žena Jugoslavije,
koja je bila zakazana za 6 , 7. i 8 . decembra. Zaprtila je svoju torbu i, zajedno s drugim drugaricama, svojim suborcima iz Like, krenula pre
ko već snijegom okovanih planina.
Prema petrovačkoj visoravni tih su dana te
kle bujice žena iz svih naših krajeva, probijaju
ći se i prćko teritorija koje su držale neprijatelj
ske snage. Po povratku u Liku, Kata će napisa
ti (»Žena u borbi« broj 6 ):
|»Velike su žrtve podnijele i delegatkinje Pr
ve zemaljske konferencije AFŽ-a, koju smo odr
žali. .. u Petrovcu. Probijale su se kroz neoslo
bođeni i poluoslobođeni teritorij danima i tjed
nima, ali su stigle na konferenciju. Tu su prisu
stvovale i dvije studentice Beogradskog univer
ziteta, obje invalidi bez nogu, koje su ranjene kao
borci Prve proleterske brigade«.(
Konferencija se održavala u Sokolskom do
mu. Dvoranu su ukrašavali umjetnici-partizani:
Vojo Dimatrijević i Pivo Karamatijević. Oni su,
zajedno s Ismetom Mujezinović m. portretirali
delegatkinje. A one su došle: iz Gorskog kotara,
Korduna, Banije, Like, Hrvatskog primorja, Bo
sanske krajine, Dalmatinske zagore, Šibenika,
Karlovca, Beograda, Zagreba, Cetinja i mnogih
drugih sela i gradova.
�I Ratni reporter »Borbe« počinje svoj izvještaj
na prvoj stranici riječima:
»Planuo je veliki, pravedni narodnooslobodilački rat. Žene Jugoslavije oslušnule su za tre
nutak od toga dolazi taj glas, koji zna da uteši,
da povede na ustanak, koji zove na osvetu. To
je bila progovorila Komunistička partija — sve
ostalo bilo je nemo za patnje naroda, i onda je
u ženama i sestrama, u mladim majkama koji
ma su otrzali čeda iz naručja i sekli ih na ko
made, planuo žar plemenite mržnje, osvete i heroizma. ..«I
Onda je u svečanu dvoranu Sokolskog doma
u Bosanskom Petrovcu ušao Josip Broz Tito. Za
većinu žena bio je to prvi susret sa svojim vo
ljenim komandantom. Kada je stao za govorni
cu dočekao ga je plotun aplauza uzbuđenih de
legatkinja; u mnogim očima zaiskriše i suze ra
dosnice. |A »Borba« u kurzivu donosi ove Titove
riječi:
»Ja se ponosim time što stojim na čelu ar
mije u kojoj ima ogroman broj žena. Ja mogu
kazati da su žene u toj borbi po svom heroizmu,
po svojoj izdržljivosti, bile i jesu na prvom mestu i u prvim redovima i svim narodima Jugo
slavije čini čast — da imaju takve kćeri...
Žene se bore za slobodu i nezavisnost svojih
naroda, one se bore protiv fašističkog sistema,
sistema srednjevjekovnog ropstva. One se bore
danas rame uz rame sa narodima Jugoslavije
protiv zvjerskih okupatorskih osvajača i protiv
njihovih izdajničkih domaćih slugu. To je sastav
ni dio njihove velike borbe za svoju ravnoprav
nost koju su našim ženama, u granicama Jugo
slavije, osporavali«.!
Poslije Titova govora, prema riječima repor
tera, zavladala je neopisiva razdraganost među
166 delegata i nekoliko stotina učesnica. Nakon
uvodnih referata Mitre Mitrović i Spasenije Cane Babović, za govornicom Sokolskog doma re
dale su se seljanke, radnice, intelektualke; go
vorio je narod kroz usta žena o svojoj borbi i
svojoj budućnosti. Nepismena seljanka Mika Pećanac iz Vrtoče, iz drvarskog 'kraja, rekla je:
»Ja sam željna istine i pravde, a koliko sam
videla istinu i pravdu, ona je sva u komunistima«.
Za govornicu dolazi i Kata Pejnović. List
»Borba« u broju od 13. decembra 1942. godine
donosi izvode iz njena izlaganja i komentar o
ulozi žene u Lici slijedećim riječima:
3 Kata Pejnović
�I»Meni su ubili tri sina i druga. Srce mi je
bilo klonulo od žalosti i tuge. Ali, trebalo je osve
titi moje zlatne jabuke i hiljade takvih koji su
stradali. Stisnula sam srce i pesnicu...«
Tako je rekla Kata, seljanka iz Like, tada
već član AVNOJ-a. I ne samo ona, nego hiljade
žena iz Like, od kojih je 15.000 već čvrsto obu
hvaćeno organizacijom, visoko su digle glavu,
čvrsto i uporno lomile su razdor između srpskog
i hrvatskog naroda, ako i ne odmah svešću, a
ono žuljevitim rukama koje su kopale krompir
za postradala hrvatska sela od četnika. I njihova
je zasluga što Hrvati, naročito zapadne Like, sve
više tada ulaze u partizane i što su žene hrvat
skog sela Perušić obukle bataljon »Marija Gu
bec«. Žene Like obukle su »od glave do pete«,
čitavu jednu brigadu i Prvi proleterski bataljon.)
»One paze svoju vojsku kao čedo svoje — i ti
me zadaju direktan udarac neprijatelju« — rekja je Kata pred Vrhovnim komandantom i de
legatkinjama. J
Na skupu ^u izneseni brojni primjpri hernizma i različitih aktivnosti žena širom naše zemlje.
“Njihova često materinska borba za bratstvo i je
dinstvo naših naroda od neprocjenjive je vrijed
nosti.
i U glavni odbor AFŽ za Jugoslaviju ušle su:
Kata Pejnović, Dragica Karan, Kata Vujaklija,
Nada Trbović, Danica Medan, Mika Pećanac, Spasenija Cana Babović, Maca Gržetić, Rahida Šakić, Judita AlargLć, Nada Marković, Zora Brkić,
Vehida Maglajić, Mitra Mitrović, Olga Kovačić,
Vanda Novosel, Marija Novak, Stana Tomašević,
Dina Vrbica i Mira Morača. U izvršni odbor iza
brane su: Spasenija Cana Babović, Kata Pejno
vić, Vanda Novosel, Mitra Mitrović i Mira Mo
rača. Za predsjednicu i glavnog i izvršnog odbora
AFŽ za Jugoslaviju izabrana je Kata Pejnović. J
Bilo je to priznanje jednoj prekaljenoj revolucionarki, neumornoj tkalji slobode i bratstva
i jedinstva naših naroda.
Godine 1962. preživjele žene Prve zemaljske
konferencije AFŽ Jugoslavije ponovo će se naći
u Bosanskom Petrovcu, da osvježe svoja sjeća
nja na taj historijski sastanak. Tom prilikom
Kata je rekla:
— Revolucija ne bi bila potpuna da u njoj
nije bilo žena. Žene su se herojski borile. One
su u Partiji vidjele snagu koja će ih povesti, jer
prije su bile ljudi drugog reda. I putem narod-
�ne vlasti, žene su se u revoluciji uzdigle na veli
ku visinu.
Tada, prisjećajući se svog izbora za predsjed
nicu AFŽ Jugoslavije, skromna kao i uvijek, re
kla je:
— Moram, ipak, reći zašto sam se toliko iz
nenadila kad mi je CK na čelu sa drugom Ti
tom dao to povjerenje, mada sam se tome i di
vila. Smatrala sam da ima tu sposobnijih žena
i da bi njima više ta dužnost pripadala nego
meni. Mnogo sam mislila o tom ogromnom za
datku i velikoj dužnosti.
U vrijeme održavanja Prve zemaljske konfe
rencije AFŽ Jugoslavije samo je u Hrvatskoj bi
lo organizirano oko 250.000 žena, sa 22 okružna
i 35 kotarskih odbora. Bila je to ogromna sna
ga u čije je mehanizme i akcije utkala Kata ve
liki dio svog stvaralačkog zanosa, svoje neiscrp
ne organizatorske energije. To što je postala
predsjednicom žena Jugoslavije, bilo je samo
prirodno priznanje njenom golemom udjelu u
socijalističkoj revoluciji.
Po završetku skupa u Bosanskom Petrovcu,
Kata se nije odmah vratila u Liku. Produžila je
u Bihać gdje je, krajem decembra 1942. godine,
održan Prvi Zemaljski kongres Ujedinjenog sa
veza antifašističke omladine Jugoslavije, kojem
je, u prisutnosti Vrhovnog komandanta NOV i
POJ Josipa Broza Tita, predsjedavao Ivo Lola
Ribar.
— Kongres je bio veličanstven — prisjećala
se Kata. — Govorio je i drug Tito. Njegov dola
zak u salu dočekala je bura omladinskog odušev
ljenja koje se nije stišalo nekoliko minuta. Im
presionirao je stav i diskusija omladine, njena
odlučnost učešće u herojskoj borbi«.
Govorila je i Kata. Ukazala je ne veliki do
prinos što ga omladina daje širenju bratstva i
jedinstva, kao i njenu suradnju s organizacija
ma Antifašističke fronte žena.
PRVA ŽENA MEĐU VJEĆNICIMA
Odvajkada je, na ovim našim prostorima,
patrijarhalni život kovao svoje zakone. Žena je
bila ta koja je rađala djecu, kuhala, prala, a ako
je još k tome živjela na selu — morala se, uz
sve to, prihvatiti motike, pa i pluga. Žena i bav-
�ljenje politikom — bila su dva različita pojma,
bez ikakvih međusobnih dodirnih točaka. Ipak,
s narodnim ustankom stvari su se počele vrto
glavo mijenjati. Uporedo s muškarcima borile
su se i žene; jedne s puškom u ruci, druge su u
pozadini organizirale prehranu boraca, liječenje
ranjenika. Jednostavno rečeno, na njihova leđa
pali su gotovo svi poslovi. Onda nije ni čudo da
su se predrasude prema ženama i njihovom sudje
lovanju u političkom životu brzo rušile.
Pred kraj 1942. godine jedna petina cjelokup
nog teritorija naše zemlje bila je oslobođena: ve
liki dio Bosanske krajine, Like, Banije, Kordu
na i drugih krajeva. Protiv okupatora i njihovih
domaćih slugu ratovalo je tada 150.000 partizan
skih boraca. Na oslobođenom teritoriju osnivane
su škole, otvarane trgovine, pa i kafanice. Radi
le su mnoge štamparije, štampajući proglase,
legitimacije, knjige, novine... Djelovala je naro
dna vlast. Da nije bilo čestih nasrtaja neprijate
lja na oslobođeni teritorij, gotovo bi se i zabo
ravilo da se sve to događa u porobljenoj Evropi.
Sloboda je ovdje pjevala dok su u mnogo ja
čim i mnogoljudnijim zemljama našeg kontinen
ta pokorno podnosili teror fašista.
U to vrijeme, Bihać je bio najveći grad os
lobođene teritorije. Bio je tu i Vrhovni štab s
drugom Titom na čelu. Tu je 26. i 27. novembra
1942. godine održano i Prvo zasijedanje Antifa
šističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavi
je. Pozive vijećnicima potpisao je drug Tito. Po
ziv je dobila i Kata.
— Obavijest da sam predložena za delegata
i vijećnika Prvog zasjedanja AVNOJ-a zatekla
me je u selu Šalamuniću, kraj Korenice, gdje
sam upravo, sa Jelom Bićanić, pripremala članak
za list »Žena u borbi«. Ovu obavijest saopćio mi
je drug Vlado Bakarić, komesar Glavnog štaba
Hrvatske. Moram priznati da me je obaviještenje vrlo prijatno iznenadilo i uzbudilo. Do tada
nisam ni znala da se priprema zasijedanje
AVNOJ-a, a još manje da netko od predstavnika
Like treba da mu prisustvuje. Odmah sam se
spremila i pošla na put — sjećala se Kata.
Vijest o Katinu izboru za vijećnika, kao pr
ve žene u vrhovnom predstavništvu narodne vla
sti, pukla je diljem Jugoslavije. Na put je kre
nula preko Korenice i Prijeboja u Ličko Petro
vo Selo. Tu se našla s drugom Vladimirom Bakarićem i, nakon dugog pješačenja, automobilom
krenula u Bihać.
�U radno predsjedništvo Prvog zasjedanja
AVNOJ-a izabrani su: dr Ivan Ribar, Nurija Pozderac, Moša Pijade, dr Sima Milošević, Pavao
Krče, Kata Pejnović i Jevstatije Karamatijević.
Tako u radnom predsjedništvu sjedi i Kata, kćer
Dmitra i Jelene iz sela Smiljan, ona djevojčica
što se zarana družila s motikom, jer zbog siro
maštva nije mogla u školu. Sjedi majka, seljan
ka, ilegalna učenica prvoboraca komunističkih
ideja u Lici: Jakova Blaževića, Rade Tatalović,
Miče Radakovića, Nedjeljka Žakule... Svojim ne
prekidnim radom i svojim opredjeljenjem ulazi
Kata u novu historiju svojih naroda.
»Poslije zasjedanja«, pisala je Kata, »vijeć
nici su se počeli razilaziti. Trebalo se vratiti u
svoju jedinicu, štab, odbor, selo, komitet i na
staviti aktivnost. Pristupilo se odmah sprovođenju odluka«.
Kata nije ni jedan zadatak olako shvatila.
Tako je bilo i s odlukama AVNOJ-a. Odmah po
povratku u Liku, krenula je u sela da kaže na
rodu što je to bilo u Bihaću, što je dogovoreno
Kata Pejnović u radnom predsjedništvu Prvog
zasijedanja AVNOJ-a
�i odlučeno. Redali su se zborovi i sela: Mekinjar, Krbavica, Tmovac, Šalamunić, Bunić i mno
ga druga. Vijećnik Kata Pejnović prihvatila se
posla vrlo savjesno i u izravnim kontaktima s
narodom objašnjavala tok i ciljeve revolucije.
Povjerenje Partije Kata nikada nije izigrala; ona
se nikada nije izvlačila od posla, nije imala vre
mena za odmor, ni za bolovanje. Povjerene za
datke obavljala je sa strašću iskrenog revolucio
nara. Dolazila su iznova nova zaduženja i par
tijski zadaci.
Tako je Kata u ljeto 1943. godine postala
članom i Glavnog odbora AFŽ Hrvatske. Konfe
rencija je održana u selu Prozor kod Otočca,
tada uistinu glavnog hrada Hrvatske. Jer, Pavelićeva tz. Nezavisna Država Hrvatska, iako pod
patronatom okupatorskih snaga, stalno se sma
njivala pod udarima partizanskih jedinica. Skojevci su tada pjevali posprdnu pjesmicu na ra
čun »nezavisne«; »Lijepa naša domovina, od Za
greba do Šestina« (Šestine selo desetak 'kilome
tara od Zagreba — o. p.).
I taj detalj govori o tome koliko se bio raz
mahao narodnooslobodilački pokret u Hrvatskoj,
ali i o tome da je kvislinzima i u njihovim brlozima, na drugu godišnjicu ustanka, već bilo veo
ma vruće.
Za održavanje Prve konferencije AFž Hr
vatske, sala osnovne škole bila je ukrašena slika
ma tada već proslavljenih ratnika. Među njima
nalazila se i slika Kate Pejnović. Bilo je to ma
lo, ali tako drago priznanje. Kao predsjednica
Antifašističke fronte žena Jugoslavije, ona otva
ra konferenciju, nalazi se u radnom predsjedni
štvu.
Ali za Katu priznanja nisu bile lovorike na
kojima bi se moglo odmarati; svako novo priz
nanje za nju je bilo i novi zadatak. Tako je bilo
i s tim skupom, njegovim odlukama i zadacima.
U proljeće te iste godine, kao
yijećnik
AVNOJ-a, Kata je supotpisnik »Poziva hrvatskom
i srpskom narodu« da pomogne u obavljanju
različitih zadataka i funkcija. Međutim, za Katu
nije bilo dovoljno samo napisati poziv; valjalo
je to živom riječi objasniti na brojnim skupo
vima.
U Otočcu i Plitvicama 13. i 14. ‘una 1943. go
j
dine održano je Prvo zasijedanje Zemaljskog an
tifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvat
ske (ZAVNOH). Kata je bila vijećnik tog najvi
šeg političkog tijela Hrvatske. Ali ovog puta
�nije bila jedina žena: još deset žena bile su vi
jećnici ZAVNOH-a. Riječ je uglavnom o onim drugaricama koje su tokom rata uporno radile na
organiziranju žena i njihovom aktivnom uklju
čivanju u narodnooslobodilačku borbu. S prvim
najvišim političkim organom u Hrvatskoj, žene
su izborile jedno od najvećih uvažavanja u povi
jesti. Ali, bila je to samo logična 'posljedica nji
hova rada i najava da će nakon pobjede revo
lucije doći do svekolikih promjena u društvu.
— Sto je ravnopravnost i sloboda žene? —
pita Kata povodom 8 . marta 1943. godine negdje
u Lici, i sama odgovara:
— To je ostvarenje... koje će ženu uzdignuti
na visinu na kojoj nikad nije bila, na visinu že
ne čovjeka, najsretnije majke, najbolje druga
rice, najmoralnije žene. Ostvarenje ovog ne sa
mo da ne ide na štetu muškaraca, nego ide u
korist ne samo muškaraca, nego i čitave zajedni
ce i društva«.
Tako je govorila Kata. A onda, ponovno u
nove akcije i iskušenja. Ratni putovi bili su te
ški; trebalo se često provlačiti i preko okupira
ne teritorije, čekati zgodnu priliku za prebaci
vanje u drugi kraj.
Prilikom prebacivanja iz jednog u drugo
mjesto, često bi se kroz noć prolomila ošL.r
vojnička komanda: »Stoj! Tko ide?!«
Ako je Kata bila u grupi, onda nisu bile
potrebne nikakve lozinke. Dovoljno je bilo da
kaže: »Ide Kata!« i — prolaz bi bio slobodan.
Naravno, tamo gdje su bile partizanske straže.
Na vrlo širokom području bila je poznata goto
vo svim našim borcima.
DOŠLA NAM JE KATA
Krajem ljeta 1943. godine po zadatku Parti
je Kata odlazi na Baniju i u Moslavinu.
Iako su bili ratni uvjeti, iako su informaci
je teško dolazile do onih koji su ih željeli čuti,
one su ipak stizale, od lista do lista, od usta do
usta. Tako su i u čazmanskom kraju sve znali
o Kati, iako ona tamo ranije nije dolazila. U
šumi između sela Kopčić i Andigole održavala
se konferencija žena tog kraja. U tamošnjem li
stu »Glas žene« od 1. septembra 1943. godine
opisan je Katin dolazak na taj sastanak. Nepo-
�znati kroničar izrekao je ono što su svi govorili
i osjećali prema toj ženi.
»Kata je tu«, »Došla nam je Kata!« — čulo
se šaputanje žena u šumi na m jestu... gdje će
se održati Prva okružna konferencija AFŽ-a. Žene
željno čekaju da je vide. Znatiželjne su da li je
doista onakva kako je prikazuju na crtežima, da
li dosita nosi maramu i seljačko odijelo«.
Malo dalje, kroničar zapisuje:
»Došla je iz Like, naše oslobođene Like i do
nijela pozdrav ličkih i drugih žena, koje već sla
ve blagdan slobode. Ne mari za dugačak i opa
san put na kojem četnici, ti razbojnici i izdajice
srpskog naroda, vrebaju u zasjedi naše drugove
i drugarice, koje se probijaju od mjesta do mjes
ta, od veze do veze. Znade ona da je svuda oče
kivana i dobro došla. Njena pomoć svagdje tre
ba, njeno znanje i iskustvo treba da posluži
stotinama žena«.
I kao svuda, taikd je bilo i u šumi u čazmanskom kraju, kod sela Andigole: žene su poredile
ono što su čule i znale o Kati, tiskale se da joj
priđu bliže, da je pozdrave, da joj se zahvale.
Bila je njima slična, po sudbinama i ciljevima
za koje su se borile. Sve te žene iz naroda s ko
jima je Kata dolazila u kontakt, željele su da
budu kao i ona. Sa divljenjem su govorile: »Sva
ka joj riječ na mjestu«.
Samo nekoliko dana prije posjeta čazmanskim ženama, Kata je bila i među Banijkama, na
njihovoj konferenciji u selu Krašiću. Svuda je
bilo isto: Kata je već bila svojina naroda, glas
tog naroda.
Na naslovnim stranama svih ženskih listova
koji su izlazili u pojedinim krajevima, često je
štampan Katin portret, nastao u Bosanskom Pe
trovcu za vrijeme Prve zemaljske konferencije,
a kojeg je objavila »Borba« uz svoj izvještaj s
tog skupa. Žene su imale svoju junakinju, na svo
joj pozadinskoj fronti ratovanja. A bila je to izu
zetno teška fronta, sastavljena od stotina niti.
Eto, događalo se da u teškim trenucima bane u
selo i pokoji dezerter. Kata je i o tome zapisala:
».. .Žene su takve tražile, slale ih ponovo u
borbu i pjevale im podrugljive pjesme:
Dezerteri, sramne kukavice,
napuštate svoje jedinice.«
Iza mnogih tih akcija stajala je Kata, svojini
riječima i svojim akcijama; povezivala -je niti
�fronte na vrlo širokom području Like, Moslavi
ne, Banije, Korduna i Bosanske krajine. Pored
svakodnevnih poslova za potrebe boraca, žene su
i učile. Kata je zapisala:
»U nekim okruzima bilo je i do 85 posto
nepismenih žena. Zato se još 1942. godine po
čelo održavanjem analfabetskih tečajeva... žene
su ne samo sijale brašno, pripremale hranu za
vojsku i radile bezbroj poslova, nego su kod
toga i posvetile izvjesno vrijeme svom obrazova
nju. One su po brašnu pisale slova i tako učile
čitati i pisati«.
POSLJEDNJI OPROŠTAJ S LOLOM
Od proljeća do jeseni 1943. godine mnogo se
toga dogodilo u Lici. Neprijateljski nasrtaji ne
samo da nisu skršili otpor partizanskih jedinica,
nego je slobodna teritorija još i povećana.
Sredinom novembra, zajedno s drugim vijeć
nicima iz Hrvatske, Kata se zaputila u Jajce, na
Drugo zasjedanje AVNOJ-a. Dva desetljeća kas
nije Kata će napisati za zbornik »Tako je ra
đana nova Jugoslavija« članak u kojem opisuje
taj put:
»Put naš za Jajce nije bio baš tako lak; bi
lo je i nevremena i teških prelaza kroz okupira
nu i poluokupiranu teritoriju. Kada smo došli
u Livno dočekao nas je dalmatinski korpus ko
me je tamo bilo sjedište. Tamo su nas dočekali,
častili, okrijepili čajem, jelom... i ugrijali smo se.
Vijećnici su se u Livnu zadržali nekoliko
dana.
»Tu u Livnu čuli smo žalosnu vijest da je po
ginuo Lola Ribar. Na nas je to ostavilo jako te
žak utisak. Baš to jutro zajedno smo razgovara
li i izljubili se na polasku sa Lolom, i ubrzo,
za kratko vrijeme, saznali smo da je poginuo«.
Kata se upoznala s Ivom Lolom Ribarom u
Bihaću, na zasjedanju Prvog zemaljskog kongre
sa USAOJ-a. Susret u Livnu, a odmah potom i
vijest da Lole nema, otvorio je u njenom srcu
rane i bol za vlastitom djecom, suprugom i stoti
nama drugih koje je poznavala, a kojih više ni
je bilo među živima.
»Ne mogu da ne pomenem... Ribara koji je
bio predsjednik AVNOJ-a, i njegovo junačko dr
žanje na samom zasjedanju. On je zatražio, kada
�je čuo da je Lola poginuo, da Jurica dođe na
zasjedanje u Jajce. Onda mu je drug Tito morao
reći da je Jurica poginuo prije mjesec dana. On
je imao toliko snage da je rukovodio čitavo vri
jeme zasjedanjem AVNOJ-a kao predsjednik«,
pisala je Kata.
Divila se Kata držanju Ivana Ribara, oca Lo
le i Jurice. A njena sudbina bila je isto tako
strašna. Samo jednom vidjeli su joj suzu u oku.
Bilo je to u nekom selu u Lici. Ispričala neka
žena Kati sve strahote koje je 'preživjela u us
taškim klanjima, pa će reći: »Lako je tebi, dru
garice, pričati!« Onda joj Kata kaza svoju gole
mu nevolju; u očima joj zarosiše suze... Sugo
vornica zaćuta.
Kasnije će Nada Sremec upisati u svoj ratni
dnevnik Katine riječi:
»... ne volim spominjati svoju tugu. I, zaš
lo govoriti o meni, zar sam ja jedina, koja sam
to pretrpjela? Koliko je hiljada žena pretrpjelo
isto što i ja, pa zašto onda govoriti samo o me
ni? Pođi Kordunom, Banijom i Likom, pa što
vidiš? Ruševine i ruševine, svuda žalost...«
Onda u Jajcu, promatrajući oca Lole i Juri
ce, Kata je vidjela i dio sebe, svoju sudbinu i
sudbinu mnogih majki i očeva. Bila je korenita
kao i mnogi iz te ratne generacije, dostojanstve
na i u svojoj golemoj tuzi.
TEŽAK POVRATAK IZ JAJCA
Povratak iz Jajca za vijećnike slovenačke i
hrvatske delegacije bio je vrlo težak. I Kata,
koja je već bila navikla na duga pješačenja ' i
provlačenja kroz neprijateljske položaje, govori
o teškoćama povratka. Zelja im je bila da se vra
te istim putem kojim su i došli. Ali otud s lič
ke strane, od mjesta Srba, nadirale s u . Švabe,
zatvarajući put vijećnicima. Iz Bugojna, kamo
su bili stigli, morali su se ponovo vratiti u Jaj
ce, a onda preko Mrkonjić-Grada i Ključa u Grmeč planinu, te dalje za Baniju.
»Usput smo narodu govorili o zasjedanju
(AVNOJ-a) i objašnjavali odluke koje su donese
ne na njem u... Na mene je ostavio snažan uti
sak taj susret s narodom — svuda su nas čas
tili i toplo primali. Svuda se čula pjesma: »Kra
lju Petre, nećemo te amo, tvoja djela dobro mi
poznamo...« — zapisala je Kata.
�U Liv mi, na putu za zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu (slijeva nadesno) Oskar Danon, Jela Bićanić, Nada
Sremec, Kata Pejnović, Nikola Vidovit', Vicko Krstulović, Rade Turković i Viče Buljan
�44
Bili su to njeni prvi kontakti s narodnim
masama nakon Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Ni
tada, kada se nalazila na putu za svoju Liku, ni
je gubila vrijeme; svojim energičnim govorima
širila je vijest o historijskom događaju u Jajcu,
a uvijek duhoviti narod odmah je reagirao svo
jom pjesmom, poput one koju je Kata zapisala.
»Od Grmeča je trebalo ići prema Baniji; ja
sam tim putem već ranije dva puta prelazila,
a prelaz nije bio jednostavan. Već je veliki dio
Banije bio oslobođen, osim Kostajnice, Dvora
i Petrinje i nekih drugih centara. Sela su bila
oslobođena. Na jednom prelazu koji je bio te
žak, trebalo je preći cestu, prugu i Unu, mora
li smo se prebacivati skelom ili čamcem, a ne
prijatelj je bio oko jedan kilometar udaljen. Oni
su držali jedno brdo, kotu svoju, a drugo je bilo
malo niže i mi sad trebamo tu da pređemo. Ja
sam govorila da mi zastanemo gdje smo bili oba
viješteni o položaju neprijatelja, jer neprijatelj
nije imao hrabrosti da se dugo zadrži na jednom
mjestu, pošto je ovo Krajina, vojska, tu su par
tizani, heroji naši, neće oni lako omrknuti ov
dje. .. Međutim, neki nisu stali na to stanovište
i komanda je pala da se mi vratimo opet u neko
drugo mjesto, čijeg se imena ne sjećam. Tamo
smo prenoćili i sutradan smo prešli« — iznosi
Kata svoja sjećanja s puta iz Jajca.
Vijećnici su u Baniji naišli na popaljena sela
i kuće bez krovova, vrata i prozora. Ljudi su
u ovom kraju, kad bi čuli za dolazak neprija
telja, skinuli s kuće sve što se moglo i odnijeli
u šumu. Neprijatelj više nije imao što zapaliti,
ali se nije imao gdje ni udomiti.
Kata je, po zadatku Partije, morala prekinu
ti svoje putovanje i ostati na području Banije
i Korduna, gdje organizira odbore žena, i objaš
njava narodu odluke usvojene na Drugom zasijedanju AVNOJ-a.
U jednom sačuvanom pismu koje će Kata
napisati Okružnom komitetu KPH za Kordun,
nakon odlaska s tog područja, osjeća se gotovo
majčinska briga zakone koji su tamo ostali na
različitim zadacima.
»Dragi drugovi, ja sam stigla zdravo u Liku,
te vam se javljam sa par riječi. Željela bih da mi
se javite, kako je prošlo oblasno savjetovanje
AFŽ, je li uspjelo ili nije. Ako je uspjelo, nastojte da se sad što brže održe kotarska savjeto
vanja, da se laj rad pokrene i zatalasaju sve ma
se žena kroz organizaciju AFŽ u JNOF (Jedins-
�tveni narodnooslobodilački front); to će, drugo
vi, mnogo značiti za općeniti rad kod vas, poš
to danas imamo ... najveći broj ženskog svijeta
u pozadini. Radite čvrsto na tome da se taj rad
pokrene i da se žene zainteresiraju za rješavanje
svih problema koji stoje pred nama...«
Kata u svom pismu dalje piše:
»Sada je vojnička i politička situacija za nas
odlična, zato treba da u masama sve objasni
mo, da nemaju narodni neprijatelji svog pakle
nog uticaja na naš narod. Šta bi oni radili da
su njihove prilike ovakve; i ako je u ustaško-četničkim redovima nastala velika demoralizacija,
oni u narod idu sa svojom propagandom...
Pozdravite mi sve drugove i drugarice... pi
šite mi, iako znam da vam nije do piskaranja...
jesam li vam se što zamjerila, možda sam bila
ikad i kruta, pa me možete po tome i kritikovali
u pismu«.
Nakon svega — lijepi komunistički pozdrav
drugovima na Kordunu. A Katin pozdrav u to
vrijeme značio je mnogo za sve one koji su ra
dili u pozadini.
ČLAN PREDSJEDNIŠTVA ZAVNOH-a
Narodna vlast je strpljivo, korak po korak,
širila svoje bogato korijenje, osvajajući nova se
la i gradove. Početkom maja 1944. godine doći
će vijećnici iz svih krajeva Hrvatske u Topusko,
banjsko lječilište, danas automobilom od Zagre
ba jedva sat i nešto udaljeno. Tu je i Kata dlošla
na Treće zasjedanje Zemaljskog antifašističkog
vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske. Prema od
lukama AVNOJ-a, ZAVNOH postaje vrhovno za
konodavno i izvršno narodno tijelo, najviši or
gan državne vlasti federalne Hrvatske.
Prošle su tri godine od vremena kada je u
ovim krajevima narod, predvođen Komunistič
kom partijom, krenuo u borbu za samoodržanje,
za slobodu. Kata je nebrojeno puta, na narodnim
zborovima i sastancima, govorila da slobodu ne
treba čekati, nego da se za slobodu treba boriti.
Stala je za govornicu i Trećeg zasjedanja
ZAVNOH-a:
— Drago mi je da mogu na ovoj historijskoj
sjednici kazati par riječi.
Naše junačke žene Jugoslavije pokazale su
da nisu pognute šiju pred fašistima. Kada je
�46
Komunistička partija pozvala narod na ustanak,
one su se digle poput lavica. Kada su fašističke
zvijeri, Švabe, ustaše i Talijani, počeli da uniš
tavaju njihovu djecu i njih same, one nisu ni
minute čekale, nego su, na poziv Komunističke
partije, zajedno sa svojim narodom stupile u re
dove Narodnooslobodilačke fronte i već tri godi
ne se nalaze u borbi s puškom u ruci ili rade
u pozadini pomažući svoju vojsku. One nose hra
nu na front, sakupljaju sve što je potrebno i po
mažu vojsku na sve načine...
Iz Kate je govorilo srce, govorio je zanos
prikupljen u trogodišnjem ratovanju, nastao u
stradanjima i pobjedama. Vijećnici su je slušali
pažljivo, često prekidajući njeno izlaganje dugo
trajnim pljeskom; pred njima kao da je stajao
sam narod, u svoj svojoj veličini, snazi i širi
ni srca.
— Drugovi! Hoću da naglasim da su u Hr
vatskoj najviše stradale srpske majke. U Hrvat
skoj je prijetila opasnost istrebljenja Srba. Us
taše zvijeri počele su da istrebljuju srpski na
rod. Kada je najveća opasnost prijetila našem
narodu i kada su ustaške zvijeri punili jame na
Velebitu i širom naše zemlje Iješinama poklanih
ljudi, izdajnička vlada iz Londona poručivala je
da čekamo, iako nije bilo do čekanja. Otvoreno
da kažem stara Jugoslavija bila je tamnica naro
da, a naročito nas žena. Danas naše žene rade
u svim organizacijama, a naročito u svojoj or
ganizaciji, Antifašističkoj fronti žena, koja broji
stotine hiljada žena, koje su se uzdigle i politič
ki i vojnički i koje se nalaze na dužnostima počev od mjesnih organa vlasti pa do Nacionalnog
komiteta. Zahvaljujući našoj slavnoj junačkoj
Partiji, koja je otvorila put našim ženama, nika
da ih više neće ugnjetavati nikakvi protunarodni
režimi i izdajnici, koji su i doveli naš narod do
ovoga...
Kata je prema kvislinškim i svim izdajnič
kim elementima gajila žestoku mržnju, dodaju
ći joj klasno-historijske dimenzije sa začuđujuće
jasnim ocjenama. To zorno potvrđuje i njen go
vor na Trećem zasjedanju ZAVNOH-a.
— Govorim to zato, što već tri godine rata
oni stalno raspiruju mržnju između srpskog i
hrvatskog naroda. Želim da kažem, da su naše
žene zajedno sa slavnom narodnooslobodilačkom
vojskom i partizanskim odredima mnogo prido
nijele u stvaranju jedinstva srpskog i hrvatskog
naroda. Nisu naše srpske žene mrzile radi ustaša
�hrvatske žene. One su znale razlikovati ustaše
od poštenog hrvatskog naroda i pozvale su hr
vatske žene u borbu, ,pa su se one i odazvale.
Kasnije su uz hrvatske i muslimanske majke pro
lile mnogo suza zbog zvjerstva četnika i agena
ta okupatora...
Uz burno odobravanje vijećnika. Kata je na
stavila svoje izlaganje:
— Još nisu prošla stradanja od njemačkog
fašizma i njegovih slugu, ustaša i četnika. Oni
danas vide da stoje pod udarcima Crvene armi
je, pod udarcima naše narodnooslobodilačke voj
ske, naših saveznika, da stoje pred smrtnom opa
snošću. Zato danas gdje god mogu upadaju u na
ša sela, ubijaju naš narod, bacaju djecu u vatru
i siluju naše žene. I danas naš narod ima puno
pravo da traži, jer vodi borbu tri godine, da se
otvori druga fronta od strane saveznika, da se
na taj način skrati rat i smanje bezbrojne žrtve...
Slušajući bilo svog naroda, njegove uspje
he u borbi protiv okupatora 1 domaćih izdajni
ka, Kata je prenijela vijećnicima poruku žena:
— Ja, drugovi, mogu punim pravom da ka
žem da stotine i stotine rascviljenih majki i rascviljenih srdaca ništa nije moglo umiriti, da niš
ta nije moglo tako zaliječiti njihove rane kao od
luke Drugog zasijedanja AVNOJ-a i osnivanje Nacioonalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije. Za
to naši narodi, ispaćeni narodi Jugoslavije i sve
naše žene punim pravom traže priznanje našeg
Nacionalnog komiteta, naše prave istinske vlade.
Poruke i odluke Drugog zasijedanja AVNOJ-a
Kata je shvatila kao poziv na akciju da i sama
doprinese njihovom ostvarivanju. To se vidi iz
njenog govora u Topuskom, kao i konkretnih ak
cija koje je poduzela u suradnji s drugim svojim
suradnicima.
PISMO ELEONORI RUZVELT
Redakcija lista »žena danas« uputila je pi
smo i dva primjerka svog lista, s posvetom, su
pruzi predsjednika Sjedinjenih Američkih Drža
va, Eleonori Ruzvelt. U to vrijeme Eleonora Ruzvelt bila je aktivan društveni radnik, posebice u
humanitarnim i dobrotvornim organizacijama.
Bio je to jedan od putova da svijet sazna makar
i dijelić istine o herojskoj borbi naših naroda,
�njegovim patnjama i stradanjima, ali i velikim
pobjedama koje nisu bile samo naše; ta slobo
da za koju su se tukli naši narodi pripadala je
cijelom slobodoljubivom čovječanstvu.
Tako je do te daleke zemlje i na ovaj način
doprla vijest o ženama naših krajeva, o njiho
voj nepoštednoj borbi protiv okupatora i kvis
linga.
Ne zadugo, Kata je, kao predsjednica Antifa
šističke fronte žena Jugoslavije, dobila odgovor.
»Draga gospođo Pejnović,
'Bilo mi je neobično milo što sam dobila pi
smo od vas. Promatrala sam s velikim divljenjem
veliku borbu koju vi vodite i ja danas s dubokom
brigom mislim o vašem narodu.
Ja znam da UNRRA (Uprava Ujedinjenih na
roda za pomoć i obnovu, agencija za pomoć u ra
tu opustošenim zemljama — o. p.) pravi planove
da učini u najkraćem roku sve što je mogućno.
Ja se nadam da ću u budućnosti moći učiniti
nešto da vam se pomogne.
Duboko sam svjesna počasti 'koju ste mi
ukazali, posvetivši mi dva prim jerka »Žene da
nas«. Smatram da je ono što ste vi postigli —
izvanredno, kada se ima na umu s koliko malo
sredstava raspolažete«.
Ta pomoć je i stigla, ali tek poslije rata. Si
romaštvo je nadoknađivano entuzijazmom — na
rodne vojske na frontu i naroda u pozadini.
Poslije duljeg vremena provedena na Kor
dunu, Kata se, u ljeto 1944. godine, ponovo vra
ća u svoju Liku. Na plenarnoj sjednici Okružnog
komiteta KPH za Liku, pokrenuto je pitanje ra
da sa ženama. Ocjena je kratka: rad sa ženama
ne zadovoljava. (!)
Iako to stajalište i ocjena nisu imali izrav
ne veze s Katinim radom, ona je pokušala naći
odgovor i uzroke toga stanja. Više mjeseci nje
nije ni bilo na tom području, pa nije ni imala
hitnijeg utjecaja na aktivnost žena.
— Drugovi, uzroke stanja ne bi smjeli tra
žiti među ženama — rekla je Kata. — U njih
postoji golemi interes za rad u njihovoj organi
zaciji. Međutim, partijski aktivisti su zakazali
na tom polju, oni nisu umjeli taj rad podsticati na najbolji način. Savjetovanja o tom pitanju
koja će se održati u pojedinim kotarima, neće
riješiti to pitanje ako ih ne pripremimo teme
ljito.
Rad u pozadini, njegov intenzitet i masov
nost ovisili su od mnogočega. Ako bi teritorij
�pao pod nadzor okupatora ili njegovih domaćih
pomagača, objektivno društveno-politički rad sa
širim masama morao je utihnuti. Kata je bila
protiv improvizacija tamo gdje su postojali uv
jeti za aktivniji društveno-politički život, uklju
čujući tu, prije svega, organizaciju žena. Ona
je tražila temeljitost; njen glas se ponovo čuo
u mnogim selima Like. Provela je na tim, i dru
gim zadacima čitavo ljeto 1944. godine. Onda
je morala, po zadatku Partije, ponovo ići na
Kordun.
U PARTIZANSKOJ BOLNICI
NA PETROVOJ GORI
Po dolasku u Okružni komitet KPH za Kar
lovac, 'koji je imao sjedište u Topuskom, Kata
je ponovno razvila živu aktivnost. Ali ovog pu
ta ratna sreća, što bi se reklo, okrenula joj je
leđa. Za jednog bombardiranja teško je ranjena
i prevezena u partizansku bolnicu na Petrovoj
gori. Ta bolnica, smještena u gustoj šumi na vi
sovima Petrove gore, liječila je ranjene i bolesne
borce tokom cijelog rata. Neprijatelj je nikada
nije otkrio.
Katu su smjestili u zaprežna kola i u pratnji dva borca otpremili ha Petrovu goru, u cen
tralnu partizansku bolnicu. Petrova gora bila je
poprište velikih borbi kordunaških partizana to
kom cijelog rata; na tu partizansku tvrđavu na
valjivali su Nijemci, Talijani, ustaše, domobrani,
pa čak i »kozaci« iz sastava izdajničke Vlasovljeve armije, koja je za okupacije zapadnih dijelo
va SSSR-a prebjegla Nijemcima. Na Petrovoj go
ri, neknđ Gvozdu (gdje se još 1097. godine hrvat
ska vojska borila protiv vojske mađarskog kra
lja Koiomana), svi ti osvajači lomili su svoje
zube; i borci i narod čuvali su svoju bolnicu s
tc-liko pažnje i upornosti da joj se neprijatelj
nikad nije primakao.
Za Katu nije bilo nimalo prijatno što se na
lazi u bolnici, iako je bila okružena pažnjom;
navikla na stalne akcije i pokret, bolničko mi
rovanje teže joj je padalo od zadobivenih rana.
Sloboda se primicala: glavni grad Beograd kao
i mnoga druga mjesta bili su već oslobođeni.
Grizla se u sebi što i sama ne može slobodu do
čekati raširenih ruku! A sloboda je dolazila, po
slije svake bort>e — novo oslobođeno selo, grad.
4 Kalu Pcjnović
49
�Nakon izvjesnog vremena provedenog na Pe
trovoj gori, Kata je prebačena u oslobođeni Solit.
Događaji su se redali jedan za drugim. Predsjed
nicu AFŽ Jugoslavije drugarice nisu zaboravile:
žene Garešnice, kod Kutine, šalju joj na dar
narodno odjelo. To čine i žene Vojvodine. Osim
odjela, šalju svojoj predsjednici, koju nikada ni
su vidjele, tople pozdrave i želje za brzo ozdrav
ljenje.
Ta mala, ali ljudska priznanja učvršćuju Katino uvjerenje da su žene u cijeloj našoj zemlji
bile borbeni odred revolucije. Odluke iz Bosan
skog Petrovca nisu bile uzaludne — one su pri
hvaćene u svim krajevima kao poziv na još že
šću i organiziraniju borbu žena za bratstvo i je
dinstvo naših naroda, ali i borbu protiv okupa
tora i njegovih domaćih pomagača.
Kata Pejnović je postala simbolom organi
zirane borbe žena Jugoslavije. Velika majka iz
Like prošla je kroz pakao rata, bez predaha,
bez posrtanja: bila je u prvim redovima kada
je trebalo dizati ustanak, kad je trebalo širi
ti bratstvo i jedinstvo srpskog i hrvatskog na
roda, organizirati žene na svim frontovima bor
be pa kad je to bilo potrebno — nalazila se i
u koloni boraca, kao onda za vrijeme »četvrte«
neprijateljske ofanzive.
Uvijek jednostavna i prisna, kao nitko dru
gi, reći će jednom prilikom, sjećajući se svog go
vora bjelovarskim ženama:
— Na meni neka karirana suknjetina, o po
jasu bom be... ih, mani! Negdje ljudi misle —
kakva je to predsjednica. Valjda očekivali da ću
doći u šeširu, što li...
Njeno veliko srce, i majke i borca, bilo je
uvijek zaodjenuto borbom za slobodu, te skrom
nošću svojstvenom za samo rijetke ljude.
VELIKO PRIZNANJE
Iako još s nezacijeljenim ranama, Kata 8.
marta 1945. sudjeluje u radu Oblasne konferen
cije AFŽ za Dalmaciju. Žene toga kraja, a oku
pilo ih se na tom skupu 1800, s oduševljenjem
su pozdravile svoga heroja, uspjehe svoje borbe.
Naime, u partizanskim odredima i Narod.nooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije u našoj zemlji
se borilo oko sto hiljada žena boraca. Svaka će-
�tvrda položila je svoj život na oltar slobode.
Brojke su suhe i one ne mogu govoriti o ljud
skim sudbinama, ali one ipak vjerno omeđavaju
i govore o jednoj golemoj snazi i ulozi koju su
žene imale u i evoluciji.
Nitko nije bio sretniji od Kate kad bi se
zagledala u te brojke, u te sudbine, u pobjedu.
Ona je utkivala sebe u tu slobodu, tkala je naj
ljepši i najtopliji čovjekov pokrivač — slobodu.
Bila je i neizrecivo tužna; kada bi ostala sama
sa sobom, u njenim mislima prolazile su kolone
onih kojih više nema — stotine poznanika, njeni
sinovi, pa Jovaniša, i stotine hiljada neznanih
junaka i nevinih žrtava rata.
— Kad danju radim, onda mi je lakše, iako
je bol uvijek ista za izgubljenom djecom. Noću,
kad ostanem sama, kad počnem da razmišljam,
kad se svega počnem sjećati, onda mi je strašno
— otkrivala bi Kata vrlo rijetko svoju bol, dok
bi joj glas podrhtavao slijevajući se preko već
okamenjene, skrivene suze.
A Titova narodna vojska, već je bila na domak njegova rodnog Zagorja, pred vratima ZaKata Pejnović kao potpukovnik JNA
�greba. Topovi Crvene armije nemilosrdno, osvet
nički tukli su po berlinskim brlozima, isto ona
ko kako su to radili Katini seljaci u Smiljanu
kad bi se zmija primakla kući: tukli bi je samo
po glavi. Velika otrovnica fašizma, ona iz prvih
godina rata, moćno nadmena, sada je bila u
samrtnom hropcu. Narodnooslobodilačka vojska
presjecala je, gore u Sloveniji, odstupnicu Nijem
cima, ustašama, četnicima. Sada se više nije mo
glo ni pobjeći; horde koljača i ubica čekala j,e
pravedna kazna naroda. Fašistički »novi pore
dak«, napredno čovječanstvo užurbano je zako
pavalo duboko u zemlju da se nikad više ne
pojavi.
Uspravno je Kata dočekivala dan slobode,
pritisnuta bolom za onim koji se ne mogu rado
vati zajedno s njom, zajedno sa svojim naro
dima.
»Upoznao sam je u ledenom paklu Like«, na
pisat će mnogo godina kasnije kipar Vanja Radauš, »u bijelom i krvavom paklu 1943, neposre
dno pošto sam u taj ledeni pakao došao iz dru
gog jednog pakla, zagrebačkog, pakla izdaje i
pakla sram a... Tada su mi kazali: ovoj ženi, ubi
li su tri sina i muža, i ja sam gledao, gledao to
lice, i ona je znala da je pomno i pažljivo gle
dam, pa se nasmijala pa je od svog lica poku
šala da učini sve kako bi sakrila tragediju koju
j,e doživjela... Tako je činila sve do svoje smr
ti, i ja sam u svakom susretu, u svakom razgo
voru, ponovo doživljavao te njene pokušaje da
pobjegne od tragedije«.
JČoVjetk se mora na sve navikavati pa i na
slobodu. Dolazili su novi zadaci i novi oblici dje
lovanja i rada. I tek 'u tim mirnodopskim uvje
tima, bilo je moguće sagledati što su žene Like
i cijele Jugoslavije učinile tokom rata za taj
dolazak slobode. U Lici je, čak, bila formirana
i ženska partizanska četa! Ali one su dobivale
bitke na onim često nevidljivim frontama, po
sebno na širenju bratstva i jedinstva među na
šim narodima./ Kata je još 1943. godine govorila
da politiku naroda može voditi samo narod. I
ona je vodila tu politiku, širila vjeru u snagu
naroda.
— Samo neprijatelj vidi razliku između Srba
i Hrvata — govorila je ona. — Neprijatelj sije
razdor među nama. Ne vjerujte mu! Svi smo je
dno, borimo se za jednu zemlju u kojoj ćemo
živjeti slobodni i ravnopravni...
�| Za sve to što su žene Jugoslavije, s Katom
Pejnović na čelu, postigle u narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj, revoluciji, već u pr
vim danima slobode, odano je priznanje, veliko
priznanje kao što je bila velika i njihova borba.
Predsjedništvo AVNOJ-a odlikovalo je Antifašis
tičku frontu žena Jugoslavije Ordenom narodnog
oslobođenja Jugoslavije »da bi se pred našim na
rodima vidno istakle zasluge AFŽ Jugoslavije,
kako u borbi protiv fašističkog okupatora, ta
ko i za izgradnju narodne vlasti«,/
Vijećnici AVNOJ-a nisu zaboravili ni zaslu
ge predsjednice Antifašističke fronte žena Ju
goslavije: Kata Pejnović odlikovana je Ordenom
bratstva i jedinstva prvog reda!
Potpukovnik revolucionarne narodne armije
ponijela je to visoko odličje kao znak nepodije
ljenog priznanja za bezbroj znanih i neznanih
djela. U obrazloženju visokog priznanja nije pi
salo sve ono što je život ispisao, one male i ve
like Katine pobjede, kad je idući od sela do se
la, od mjesta do mjesta, gledala ljudima u oči
i širila istinu o ciljevima revolucije. Govorila
je i prijateljima i neprijateljima, i onima koji su
bili zbunjeni, koji nisu znali preko koje će međe
zakoračiti i u koju povijest otići. Kata im je
govorila samo jednu povijest, onu koja pripada
u bratstvu i jedinstvu ujedinjenim našim naro
dima.
ZLOČIN I KAZNA
Sredinom marta 1945. godine, u oslobođe
nom Šibeniku, Kata je postala članom Zemaljske
komisije Predsjedništva ZAVNOH-a za utvrđiva
nje ratnih zločina okupatora i njihovih slugu na
području Hrvatske. Zločin i kazna oduvijek su
išli zajedno. Ratne kiše još nisu bile isprale tra
gove krvi, koju su nevinom hrvatskom i srpskom
narodu prolili u svojim koljačkim orgijama čet
nički i ustaški zlikovci. Među njima su i mnogi
katolički i pravoslavni popovi, koji su bez imalo
ljudske savjesti i bez imalo prosvijetljena uma
davali »božji blagoslov« krvavim ustaškim i čet
ničkim noževima, huškali narod na bratoubilački
rat, a to sve u ime Svevišnjega! Nisu kazali da
je sve to u ime njihovih klasnih interesa, u ime
interesa kapitala za čiji su račun radili. Ali na
rod je brzo uočio: sa njihovih pozlaćenih i pos
�većenih riječi i križeva brzo je spala pozlata —
ostala je njihova svinjska koža. (I među popovi
ma je bilo onih časnih izuzetaka, koji su uzeli i
pušku u ruke da se bore protiv takvih izroda, nji
hove vojske i okupatora).
U Katimu sjećanju još su bile svježe one
stravične slike pokolja u Jadovnom, Smiljanu,
Divoselu i mnogim drugim mjestima. Tko da za
boravi bande ustaških koljača: Juce Rukavine,
Rude Rica, Pelka Bogdaniića ili one četničke ko
je su predvodili Lukica Popović, Milan Mrda i dru
gi. Ono što su oni radili ne može se zaboraviti,
niti oprostiti. Klali su i ubijali, žive djevojke na
kolac nabijali, živim ljudima oči vadili... Veliki
pjesnik Ivan Goran Kovačić, čiji su mladi život
ukrali četnički noževi, ovako opisuje divljanje
fašističkih manijaka u Lici:
Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mom dlanu.
Sigurno još su treperile ptice
U njima, nebo blago se okrenu;
I ćutio sam, krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.
Samo kroz prste kapale su kapi
Tople i guste, koje krvnik nađe
Još gorčom mukom duplja, koja zjapi
Da bodež u vrat zabode mi slađe;
A mene dragost ove krvi uze,
/ ćutio sam kaplje kao suze.
Bolno nadahnut tim zvjerstvima, pjesnik ka
zuje svoje viđenje; oni koji su imali sreće da
prežive te ljudske klanice, zauvijek su u sebi
ponijeli rane bola i grubu brazgotinu koja se
zasijeca u sva čovjekova čula.
Iako govori o tim strahotama, Goranova »Ja
ma« je pismo Slobodi:
Tko ste? Odakle? Ne znam, aV se grijem
Na našem svijetlu. Pjevajte, jer ćutim
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
Svetu Slobodu i Osvetu slutim ...
�Nije trebalo samo osvetiti žrtve; trebalo je
iz korijena »počupati izdanke zla. Preuzimajući
dužnost člana Zemaljske komisije za ispitivanje
zločina okupatora i njegovih pomagača Federalne
Republike Hrvatske, Kata Pejnović se dala na
posao. U listovima Antifašističke fronte žena za
pojedina područja iz tog vremena, štampani su
pozivi svim ženama da se angažiraju na otkri
vanju ratnih zločinaca. Takav poziv objavljen
je i u listu »Žena u borbi«, koji je izlazio u Lici:
»Zločincima će suditi junački narod Like, baš
u njihovom brlogu!« — poručivala je Kata.
Većinu zločinaca stigla je pravedna kazna.
Sudila im je Sloboda i čovjekovo dostojanstvo
protiv kojeg su podigli svoju zločinačku ruku.
Ta ruka odnijela je stotine hiljada nevinih živo
ta naših naroda.
ZAJEDNO SA LA PASIONARIJOM
Krajem novembra 1945. godine, u vrijeme
kada je rat utihnuo na svim stranama svijeta,
Kata se našla u Parizu, kamo je doputovala na
osnivački kongres Međunarodne federacije žena.
Ne slučajno, naša delegacija bila je u središtu
pažnje mnogih delegatkinja i delegacija: novo
stvorena Jugoslavija, njeno ime i ime Josipa Broza Tita izgovarano je na mnogim jezicima, ali
uvijek s istim značenjem: bilo je to uvijek div
ljenje i poštovanje prema jugoslovenskim na
rodima i njihovom vođi, koji su golim rukama,
od samog početka, jurišali na Hitlerovu crnu
tvrđavu, izrastajući u legendu slobodoljubivog
čovječanstva. Po povratku iz Pariza. Kata je odr
žala predavanje u Ljubljani, o svojim utiscima
s tog skupa žena. Rekla je tom prilikom:
— Među delegatkinjama nije bilo ni jedne
koja nas ne bi zapitala odakle smo, što smo,
što radimo u Jugoslaviji i kakav je naš život.
Svima je poznato 'ime druga Tita.
Kod svih se zapažala veliki ljubav otvnv
našoj zemlji, koju mnogi narodi ranije nisu ni
poznavali...
Katin susret sa La Pasionarijom, slavnom
Španjolkom, ostavio je na nju snažan utisak. Pred
njom je bio borac iz njene predratne ilegalne
literature i riječi što su zvučale kao svečana za
kletva: »Neće proći!« Opisujući izlazak za go-
�56
vomicu neponovljive La Pasionarije, Kata je re
kla:
— Čitav kongres se našao na nogama i poz
dravljao ju je nekoliko minuta.
Oštrom oku delegatkinje iz Smiljana nisu promakle ni mnoge druge pojedinosti s tog skupa
žena.
— Delegatkinja iz Indije govorila je o veoma
teškom životu, o tome kako na tisuće ljudi umi
re od gladi. O nekim pravima žena tamo se uop
će ne može govoriti. Takvo je stanje i u drugim
kolonijama. Iz nj'ih crpu njihove matične zemlje
samo ogromne dobiti. U svim tim kolonijama ra
ste pokret, koji je svakim danom sve snažniji,
koji se bori za oslobođenje svoga naroda.
Svoj put u Francusku, a potom i Belgiju,
Kata koristi u sasvim konkretne političke cilje
ve. Tamo se sastaje s našom ekonomskom emi
gracijom, govori im o stanju u zemlji, raspolo
ženju naroda, o narodnoj vlasti. Mnogi žele da
se vrate u svoju starcu domovinu, da postanu Ti
tovi vojnici, da budu udarnici u obnovi zemlje.
Opisujući susret s našim radnicima u Belgi
ji, te 1945. godine, Kata svjedoči iz svojih zabilježaka:
»Kad smo tamo stigle, našle smo okupljene
radnike u velikoj dvorani. Jedva su uspjeli da
istisnu iz grla nekoliko riječi pozdrava, plakali
s u ... Svi bi se rado vratili doma«.
Za svog boravka u Francuskoj Kata je go
vorila na Radio-Parizu. Boravak naše delegacije
poklapao se s proglašenjem Federativne Narod
ne Republike Jugoslavije. Novinari, upoznati s
golemim promjenama u našoj zemlji, s danom
odluke o izboru konačnog puta Jugoslavije, emi
tiraju Katino izlaganje na dan 29. novembra 1945.
godine. Francuskim slušaocima ona govori o bor
bi naših naroda, o opredjeljenju za Tita i repu
bliku:
»Šest mjeseci poslije oslobođenja cijele Ju
goslavije, naša privremena vlada održala je slo
bodne i tajne izbore, na kojima je lista Narod
nog fronta, lista najvećeg našeg sina Maršala
Tita, dobila ogromno povjerenje svih naroda Ju
goslavije. ..
Na ovim izborima 'izabrani su narodni posla
nici. Poslanici se sastaju danas na prvom zasjeda
nju Ustavotvorne skupštine Jugoslavije da done
su historijske odluke o konačnom uređenju naše
države, o Republici. Danas narodi Jugoslavije
ponovo preživi ju ju veliku radost koju su os je-
�ćali 29. novembra 1943. godine. Ali danas mnogo
veću i snažniju, jer se konačno ostvaruju svi oni
ideali radi kojih su naši narodi pošli tako nese
bično u borbu protiv fašizma, dajući za današ
nju slobodu preko milijun i šestotina hiljada ži
vota svojih najboljih sinova .i kćeri«.
Kao političar za masovne akcije, za djelo
vanje u narodu, Kata koristi priliku da, posred
stvom Radio-Pariza, što više kaže o našoj borbi,
da proširi glas o našim narodima:
»Danas ja se nalazim na Međunarodnom kon
gresu žena u Parizu, kao delegat jugoslovenskih
žena. Kada sam poslije Drugog zasjedanja
AVNOJ-a, na kume sam kao narodni poslanik iz
Hrvatske prisustvovala, prolazila s našom voj
skom kroz Bosansku krajinu, Baniju i Kordun,
narod, koji je čuo za istorijske odluke u Jajcu,
sa neopisivim oduševljenjem nas je dočekivao,
pozdravljao j darivao novim darovima. Na dana
šnjem zasijedanju Ustavotvorne skupštine ne mo
gu prisustvovati kao izabrani poslanik Hrvatske
zbog odsustva. Ali ja znam da narodi Jugoslavi
je i danas preživljuju ogromnu radost koju i ja i
sve naše delegatkinje dijelimo sa svim našim naro
dima. ..
Mi žene Jugoslavije čule smo na Međunarod
nom kongresu žena o borbi žena protiv fašizma
u svim slobodoljubivim zemljama. Nalazeći se
u prijateljskoj Francuskoj, mi smo osjetile lju
bav francuskih žena prema našoj zemlji«.
Prošle su samo četiri godine i nekoliko mje
seci, kako je Kata Pejnović ostavila motiku u
svom Smiljanu, a već je iz nje govorio vrlo zrio
politički radnik, revolucionar. Iz njenih usta fran
cuski su slušatelji mogli čuti istinu o jugoslaven
skom opredjeljenju, glas jugoslavenskog naroda.
Bez okolišavanja, i ti narodi, a i sama Kata, uš
li su u historiju u jednom žestokom sukobu sta
rog i novog u kojem su u Jugoslaviji promovira
ni novi društveni odnosi.
Na samom kongresu Kata je čula glas žena
svijeta. Tragedija, koju su preživjeli naši narodi,
umanjena je velikom pobjedom u revoluciji, ko
ja je narodima dala za pravo da sami odlučuju
o svojoj sudbini. A u drugim zemljama, unatoč
patnjama u ratu, i poslije rata radnici i seljaci,
a posebno žene, ostali su bez svojih povijesnih
prava da sami odlučuju o svojoj sudbini, o svo
joj slobodi. Zato će Kata po povratku kući reći:
U Francuskoj postoje još veće teškoće ne
go u nas, iako tamo nije bilo ni stoti dio takvog
�grabeža od strane okupatora kao što je to bilo
u nas. Mi se ne možemo pohvaliti da je našim
radnicima i službenicima već dobro. Ali kad smo
bile u Francukoj, činilo nam se da je kod nas
svaki dan — božić.
IZGRADNJA NARODNE VLASTI
Izgradnja i učvršćivanje narodne vlasti u os
lobođenoj zemlji, te obnova popaljenih domova,
tvornica, škola, mostova, pruga, bio je složen
i težak posao za dojučerašnje ratnike. Puške su
zamijenjene krampovima; trebalo je zavidati teš
ke rane probujalog rata, očuvati tekovine revo
lucije. Odluka Drugog zasijedanja AVNOJ-a da
će Jugoslavija nakon rata biti federalna republi
ka ravnopravnih naroda i narodnosti, morala se
provesti u život. Različiti međunarodni interesi
opterećivali su tu odluku, sa željom da se ona
izmijeni, da Jugoslavija ponovo postane monar
hija, da se kralj Petar Karađorđević ponovo vra
ti u zemlju. Međunarodna reakcija željela je da
jugoslovenske narode vrati na stari put poniže
nja pred domaćim i stranim kapitalom, da pono
vo uspostavi ropske odnose protiv kojih su se
četiri godine borili radnici i seljaci svih naših
naroda.
Provedeni su i izbori: narod je trebao sam
da odluči — je li za Tita, za Partiju, za svoju
vlast i slobodu ili je za ponovni povratak kralja
i njegovu kukavičku kamerilu. No, naši narodi
se nisu dvoumili — izglasali su ono za što su se
četiri godine ogorčeno borili.
U predvečerje tih povjesnih izbora, Kata je
ponovo u akciji; drži govore, objašnjava ciljeve
izbora, posebno seljankama. Ona ih dobro razu
mije, one nju također.
— Tko je kriv da je dugi niz godina žena živ
jela u mraku i neznanju, i da joj dugo vremena
nije bio jasan pravac kojim mi trebamo da kre
ćemo da bi se oslobodile? Krivicu za ropski polo
žaj žene snose protunarodni režimi koji su se
temeljili na izrabljivanju i tlačenju, a najveća žrt
va tog tlačenja bila je žena.
Nismo imale nikakva prava, a najmanje da
odlučujemo o sudbini svoga naroda.
Katine misli razoružavaju, ona govori iz srca,
riječi su joj kao kuršumi:
�— Pitala bih ja one koji su ograđivali ženu
od svega: da li bi bilo potpunog ustanka da u
njemu nisu učestvovale i žene? Da li bi bilo brat
stvo i jedinstvo, da ga najsvesrdnije nisu sprovodile žene? Da li bi bilo jedinstvo fronta i poza
dine, da ga nisu ostvarile i žene? Svega toga ne
bi bilo. Mnoge od nas su borci i borile su se
na frontu, ili su ljekari, bolničarke, političke ak
tivistkinje; i tako boreći se od prvog dana ...
uživamo sva prava. Ta prava smo izvojevale i ta
nam prava niko ne može oduzeti. Izvojevale smo
i pravo glasa, da biramo i da budemo birane, i
ravnopravni smo članovi narodne vlasti, i čak u
najvišim državnim organima. Punopravno smo
sudjelovale kako će se urediti naša sretnija za
jednica Hrvata, Srba, Slovenaca, Crnogoraca, Ma
kedonaca J drugih građana Jugoslavije. I seljač
ka žena, u savezu sa ženom radnicom i radnim
intelektualkama, kroz ovu natčovječansku borbu
^naučila je mnogo i došla do spoznaje tko su nam
neprijatelji, a tko prijatelji...
Politički sadržaj svojih izlaganja, kao u ovoj
prilici, Kata obogaćuje karakterističnom ilustra
cijom tog vremena:
Seljačka žena učila je kroz borbu čitati i
pisati, kao i to — kako i zašto treba da se bavi
politikom. Evo šta jedna od mnogih piše: »Dra
ge drugarice, evo ja pod moje starije godine na
učila čitati i pisati u borbi, što mi prije niko
nije omogućio, najsretnija sam kad mogu napi
sati: dolje kralj i monarhija i da se nikad više
ne povrate!«
Bila je to bitka za novi svijet, bitka nimalo
laka: trebalo je kazati što revolucija nosi i oni
ma koji nisu u njoj sudjelovali, ali koji će izaći
na izbore. Trebalo je kao mačem odsjeći sve ve
ze, i s tradicijom i starom vlasti. Izbori su mo
rali uspjeti; svijet ie morao znati da su jugo
slavenski narodi sami odabrali svoj put i da sa
mi kroje svoju sudbinu. I u te partijske zadat
ke Kata je unosila svo svoje biće, svoje bogato
revolucionarno iskustvo. Mladu državu proletera
i seljaka valjalo je ojačati novim revolucionar
nim mjerama, utrti put novom životu, obraču
nati se s ostacima kvislinških snaga koje su i na
kon oslobođenja rovarile i iz zasjeda ubijale od
bornike i političke radnike na terenu. Revolucija
se nastavljala.
Iako se i prije izbora, prema raspoloženju na
roda, znalo se da revolucija neće biti zaustavlje
na, sam taj čin omogućio je da se i pred vanjskim
�svijetom, bez taktiziranja prema izbjegličkoj vla
di i predratnim građanskim političarima pokaže
da više nema povratka na staro. Povratka i nije
bilo. Moglo se pristupiti donošenju prvog Ustava
Federativne Narodne Republike Jugoslavije.
Iz stenografskih zabilješki vidljivo je da Ka
ta Pejnović aktivno sudjeluje u donošenju prvog
Ustava. Povodom njegova izglasavanja, ona će,
kako je zabilježeno, reći:
»Naš Ustav koji je izrastao kroz oslobodilač
ku borbu naših naroda, zaista je ostvarenje sve
ga onoga zašto su se naši narodi borili kroz os
lobodilački rat. On je zaista sve ono zbog čega su
naši narodi lili toliko krvi i dali ogromne žrtve.
Naš Ustav, koji nosi u sebi istinsko demokrat
sko obilježje, srušio je onu paklenu ogradu ko
jom je bila ograđena polovina življa u našoj zem
lji. Jasno je, drugovi, da su to bile žene. Onakva
država kao što je bila tamnica Jugoslavija, koja
je živjela na izrabljivanju i tlačenju širokih na
rodnih masa, imala je kao najveću žrtvu baš ženu.
Naš Ustav predviđa ravnopravnost žena i
muškaraca. Žena uživa ravnopravnost već kroz
četiri godine rata i uživa mnoga druga prava. U
najvećoj meri ona već koristi svoja prava. Na iz
borima za narodnu vlast, na izborima za Konstituantu najveći broj glasača dala je baš žena.
Žene su sve glasale za Demokratsku Narodnu
Republiku.
Što znači to? Znači da ogromna većina žena
neće više monarhiju, neće više staru tamnicu«.
Kako je Kata vidjela život prvog Ustava?
— Naša djeca imat će pravo da se temeljno
odgajaju za svoju bolju budućnost — govorila je
ona. — Vanbraona djeca imat će ista prava kao
i bračna. Kad se samo sjetimo koliko je žena
prepatilo: morale su bježati u druge krajeve, a
dijete je dolazilo u situaciju da nije bilo ničije...
Na zasjedanju Ustavotvorne skupštine, pos
ljednjih dana januara 1946. godine u Beogradu,
Kata je rekla:
— Kao poslanik iz Hrvatske ja ću glasati za
ovaj Ustav!
Bilo je to njeno i intimno i revolucionarno
opredjeljenje, ali istodobno i poziv poslanicima
da se i oni tako vladaju. Među poslanicimia Usta
votvorne skupštine bio je veliki broj onih s koji
ma je drugovala još iz Bihaća i Jajca.
I u toj etapi revolucije, u bici za prvi Ustav,
Kata svoju aktivnost ne odvaja od problema po
ložaja žene u društvu. Ona poput lavice nasrće
�na patrijarhalnu žabokrečinu društvenih odno
sa koji su okivali ženu da ponizno trpi i pati. U
novim društvenim odnosima, njena borba ostav
ljala je duboke korjene, jednako duboke kao i
onih ratnih godina kada je svojim pregalaštvom
ispunjavala zadatak Komunističke partije, uklju
čujući žene u sve frontove revolucije. Od pitanja
položaja žene i njene slobode — postavljala je
revolucionarno-klasno pitanje — slobode čovje
ka uopće. Nije se dala na one lažne vode građan
skih naklapanja i jalova feminističkog okupljanja.
Položaj žene u društvu nije se mogao određiva
ti mimo ukupne strategije revolucije. Oslobođe
nje rada i čovjeka za Katu je bilo pitanje koje
nije moglo biti riješeno bez uključivanja žena u
taj povijesni proces.
Kako u ratu, tako i u miru, ti stavovi Kate
Pejnović, kao i ona sama, bili su osobito cijenje
ni od njenih drugova i suboraca s kojima je ra
dila u skupštinama Hrvatske i Federacije, te na
čitavom nizu drugih poslova.
Ništa bolje ne može ilustrovati njenu popu
larnost i obljubljenost među poslanicima, kao
događaj vezan za njen izbor za potpredsjednika
Prezidijuma Sabora Narodne Republike Hrvat
ske, 1950. godine. Dr Zlatan Sremec, Predsjedava
jući na sjednici, predložio je Katu Pejnović za
potpredsjednika tog organa:
Narodni zastupnik Kata Pejnović poznati je
i zaslužni prvoborac i mislim da nema potreba
da iznosim njenu biografiju. Mislim da ćete se
svi jednoglasno složiti s njenim izborom.
Dugotrajni pljesak dao je za pravo predsje
davajućem kada je rekao:
— Vaše oduševljenje govori da ne trebam
stavljati ovaj prijedlog na formalno glasanje, ne
go konstatiram da je prijedlog... da se za pot
predsjednika Prezidijuma Sabora izabere druga
rica Kata Pejnović, primljen aklamacijom.
Izbor bez glasanja, na tako visoku funkciju,
bio je samo odjek velike popularnosti Kate Pej
nović. Njena djela nadilazila su svaku glasačku
formalnost.
Ne mali doprinos ona je dala izgradnji na
rodne vlasti, počev od osnivanja narodnooslobodilačkih odbora, pa sve do poslanika u Saveznoj
narodnoj skupštini. Na tom svom putu narod
nog predstavnika, sve od onih dana kada je sti
gla u Bihać, pa preko Jajca, Plaškog, Topuskog,
Zagreba i Beograda, bila je vrijedan i predan
poslanik svoga naroda. Više od dvije decenije
�£2
birana je u predstavnička tijela — za rata u
AVNOJ i ZAVNOH, a poslije u republičku i sa
veznu skupštinu. Nezaboravni su njeni obraču
ni s poslijeratnim reakcionarima različitih boja.
U tim poratnim godinama počeli su popovi
voditi svoju politiku, onu protunarodnu. Kata o
njima jednom veli:
— Vide oni da nemaju više što da ušićare,
da ne mogu od seljaka — koga su nekad sma
trali glupim — dobiti ništa, a isto tako znaju da
danas od radništva ništa ne mogu da otkinu, pa
izmišljaju razne gluposti i neke pojave svetaca;
a svi mi — ima nas ovdje koji imamo priličan
broj godina — nikada nismo vidjeli sveca.
Naime, u tim poratnim godinama pojedini
pripadnici klera izmišljali su različita priviđenja,
pa i »ukazivanje« svetaca. Tako se u slavonskom
selu Bošnjaci iz jednog bunara »ukazivala« Sve
ta Marija. Popovi su organizirali prave procesije
— narod se okupljao da vidi »sveto pretskazanje«. A cilj svega toga bio je da se narod odvu
če od zadataka obnove; popovi su željeli da ome
tu tu obnovu koliko su mogli. Trajalo je to sve
dok jednog dana na mjesto nije stigao i biskup
đakovački d r Ante Akšamović, koji je za rata po
magao narodnooslobodilački pokret i bio za zasluge odlikovan od Predsjednika Republike. Na
zvao je biskup sve to što su činili njegovi sveće
nici, najobičnijim svetogrđem. I, narod se razi
šao.
— Sada popovi šire propagandu, boje se da
narod ne bi vjerovao u boga. Nama je jasno za
što to oni čine. Povratkom pravoslavnih popova,
koji se poslije rata vraćaju iz Beograda, šire se
razne priče. Tako jedan pop koji se vratio u Li
ku, a koji se prvih nekoliko dana pritajio, govo
ri narodu da ova vlast ne valja, da su na vlasti
neuki jli čak nepoželjni ljudi itd. On zna izmis
liti sve ono što smatra potrebnim i tvrdi kako
je staro bilo dobro; a ja ne znam ko u našem
narodu može da pohvali ono staro — govorila
je Kata na adresu reakcionarnih popova.
Takva je bila u svakoj bici — otvorena i jas
na. Nikad nije ostavljala prostora da se s nje
nim riječima može mešetariti, nikad prostora za
neprijateljsku protuakciju ili nevjericu u onih
koji su je slušali. To s popovima samo je jedna
ilustracija iz bogate Katine riznice suprotstavlja
nja neprijateljskoj propagandi u poratnim godi
nama.
�Za svo vrijeme koje je provela u poslaničkim
klupama — nikad nije bila promatrač; uvijek je
nastojala da i svojim doprinosom obogati sadr
žaje donesenih odluka i zakona.
Ukaz 'o odlikovanju Kate Pejnović Ordenom
narodnog heroja Jugoslavije
�DOK JE OBNOVA — NEMA ODMORA
Da li će sloboda umeii da peva
Kao što su sužnji pevali o njoj
(U ranka XI lij ko vu )
Nigdje u svijetu nije bilo takvog radnog po
leta kao u Jugoslaviji u godinama poslije rata.
Sloboda, koju su naši narodi lako željno očeki
vali i za koju su toliko života dali, progovorila
je stvaralačkim žarom; cijela zemlja bila je ve
liko gradilište. I mladi i stari prosto su se nat
jecali tko će više doprinijeti izgradnje zemlje, tko
će više kubika kamena iskopati, tko će više pu
ta napraviti, tko še prije školu sagraditi. Bilo je
to ono vrijeme kada se ljudska sreća mjerila ide
alima oslobođenih i raspjevanih naroda. Nije se
gledalo ima li se što obući, onako iz luksuza, ni
ti što je za ručak ili večeru.
U toj općoj žurbi naših naroda da uhvate
korak s razvijenijim zemljama, nisu zaostajale
ni žene. Udarnički se radilo na sve strane — svi
su radili udarnički. Kata Pejnović u to vrijeme,
pored niza drugih obaveza u skupštinama repub
like i federacije, te Crvenom križu Hrvatske, Ma
tici iseljenika itd., i dalje ostaje vjerna radu sa
ženama. Potpredsjednik je Centralnog odbora
AFŽ Jugoslavije sve do reorganizacije te fronte
u konferencije za društvenu aktivnost žena. Uk
ljučivanje žena u tokove poratnog života; izla
zak na izbore i sudjelovanje u radnim akcijama,
te opismenjavanje seoskih žena — poslovi su od
kojih se Kata nije odvajala.
— Vidite — govori ona s ponosom — u osam
kotara žene su glasale sa 99 posto, a u deset ko
tara sa više od 98 posto. U ostalim kotarima cif
ra žena-glasača iznosi oko 94 posto.
Nije to bila borba za nekakav osobni prestiž;
toga nije bilo u Katinu životu prepunom skrom
nosti. Njen cilj je bio afirmacija žene kao rav
nopravnog člana društva, afirmacija čovjeka.
Kolika je bila uloga žene u obnovi zemlje
govore i ovi podaci kroz Katina usta:
— Na lokalne akcije Narodnog fronta 1949.
godine žene su dobrovoljno izašle na rad 3,101.000
puta i dale 27 milijuna dobrovoljnih radnih sa
ti... U posebnim brigadama Narodnog fronta na
objektima saveznog i republičkog značaja radilo
je 109.889 žena...
�Tako je bilo u Hrvatskoj. Isto je bilo i u
drugim krajevima. Sloboda je pjevala i radnim
zanosom žena, isto onako kako je pjevala u ratu.
— Ih, nisu to male stvari. Koliko samo ima
mo žena u različitim organima vlasti, koliko ih
se opismenilo, koliko ih ide u školu — zbrajala
je Kata prve plodove revolucije.
Njen klasni instinkt nije dijelio žene na ne
ku posebnu grupu interesa; željela je samo da
stalnom akcijom izbriše diobe nastale u društve
nim odnosima koje su ženu stavljale u podređe
ni položaj.
— Ne može, brate moj, više po starom. Pro
šla su ta vremena. Nema slobode u društvu u ko
jem bi žena bila podređena. Ona mora u školu,
u tvornicu, mora biti koristan član društva.
Nisu Katu kolebala ni neka mala vlastita is
kustva. Svako jutro, nogu pred nogu, išla bi od
stana do zgrade Sabora, gore na Starom gradu.
Bila je potpredsjednik Prezidijuma Sabora Hr
vatske. Visoka funkcija. A Kata, već u godinama,
pješak. Nije bilo automobila, ali neki drugovi
mlađi od Kate, i godinama i položajem, imali su
automobile na raspolaganju, kako bi se to rek
lo. Nije njoj bilo do automobila i vozikanja, ali
će jednom svojim najbližima, začuđeno, kao što
umiju djeca, reći:
— Prođoše pored mene, nitko ne stade da
me poveze.
Vrijeme ratnih drugarstava polako je prolazi
lo i trebalo se navikavati na nove odnose što ih
je nosio život zajedno sa svojim lijepim i ma
nje lijepim stranama. Drugarstva, ona najčvrš
ća, i dalje su trajala, kao utjeha za pokoju pro
turječnost, za ono što zasmeta i tiho zaboli. Dru
ga petoljetka je već bila u toku; rasla je snaga
oslobođene zemlje. Kata gotovo i nije imala vre
mena da razmišlja o takvim sitnicama što ih je
nosio život pun poleta i stvaranja.
KATINI MOSTOVI
Još kao djevojčica, Kata je tamo podno Ve
lebita, od svog Jovaniše, koji je i sam bio povrat
nik, slušala priče o našim ljudima koji su, trbu
hom za kruhom, 'krenuli u svijet. Ako su joj te
priče tada i golicale dječiju maštu, njen prvi su
sret s našim ekonomskim emigrantima, u Belgi5 Kala Pejnović
�ji 1945. godine, godine, srušio je sve njene iluzi
je o životu naših ljudi u svijetu. Suze u očima,
od teška rada ogrubjelih rudara, nije mogla za
boraviti. Nije mogla zaboraviti ni mnoge one ko
ji su 1941. godine pohitali u domovinu da se s
puškom u ruci bore protiv okupatora ili one na
še oduševljene povratnike u godinama poratne
obnove i izgradnje zemlje. Ali, svi se nisu mogli
vratiti.
— Ne smijemo te .ljude zaboraviti — govo
rila je Kata. — Moramo uspostaviti kontakte, odr
žavati veze s našim ljudima; nećemo, valjda, doz
voliti da zaborave svoj jezik, svoje porijeklo.
Ubrzo postaje potpredsjednikom Matice ise
ljenika Hrvatske i na toj dužnosti ostat će čitav
niz godina. Kao i na drugim -poslovima kojih se
prihvatila i tu je razvila živu aktivnost.
— Eto, zemljaci moji, to je ta nova Jugosla
vija; nema više ugnjetavanja, nema šikaniranja,
narodna je to država, dragi moji. Bratstvo i je
dinstvo smo iskovali, uništili smo u korijenu
svu onu politiku koja je sijala razdor među na
šim narodima. Sada smo svi ravnopravni — go
vorila je grupama naših iseljenika za vrijeme nji
hovih posjeta starom zavičaju.
Sve se to događalo u ono vrijeme kada smo
i s Istoka i sa Zapada bili izolirani; kada smo
reikli Staljinu da nećemo pod njegovu kapu, kada
smo rekli zapadnim zemljama da nećemo njiho
vu kabanicu. Bila nam je draža naša sloboda, pa
makar i bez njihove i kape i kabanice.
Posjete naših iseljenika u to vrijeme znači
le su mnogo za širenje istine o nama. Kata je
gradila te mostove, polako i strpljivo.
— Skupo smo platili ovu svoju slobodu da
bi je sada prokockali, da bi je zamijenili za tu
torstvo, da bi je trampili za tuđi opanak ili ko
mad kruha. Svega ćemo mi imati. Dođite pono
vo, pa ćete vidjeti — govorila je našim iseljeni
cima.
I oni su dolazili, sve češće i u sve većim gru
pama, pa i pomagali koliko su mogli tu našu slo
bodu i naše opredjeljenje, da sami odlučujemo o
svojoj sudbini.
— Znate li vi, dragi moji, da sada sva naša
djeca idu u školu? To je naše bogatstvo i naša bu
dućnost. Za ono ostalo ćemo se nekako snaći.
Jeli smo mi za rata i lišće i korijenje, pa smo
pobijedili sitog Švabu. Pobijedićemo i sadašnje
nevolje!
�RADNIK JE UVIJEK U PRAVU
Iako već oronula zdravlja, nije bježala od
poslova. Šezdesetih godina prihvatila se dužnos
ti predsjednice Obora Sabora Hrvatske za pred
stavke i žalbe. S razvojem društvenih odnosa, u
procesima tog razvoja, javljale su se i proturiječnosti.
Samoupravljanje kao neposredna vlast rad
nika izrastalo je nasuprot etatizmu koji se, tih
šezdesetih godina, još žilavo branio, suprotstavlja
jući se izravnim interesima radničke klase. U tim
povijesnim prelomima nicale su i različite ljud
ske sudbine; jer, sve što se događa — uvijek je
u čovjeku ili sa čovjekom. Čovjek je i nosilac
svih tih promjena. Međutim, u tim sukobima —
novog i starog — uvijek se nađe netko kome su
zakinuta prava, interesi.
Stoga, i novi Katin posao nije bilo ništa pe
riferno: bila je u prilici da se, kao i u cijelom
svom životu, bori za čovjeka, za njegovo pravo.
A to je već priča za cijelu jednu autobiografiju.
Svakodnevno na njen stol pristizale su molbe,
žalbe, predstavke. Pisali su radnici, seljaci ili gra
đani. Svako je imao svoju priču, svoju sudbinu
i želju da se nešto promijeni, da mu se pomog
ne. Prvo su pristizale molbe vezane za nacionali
zaciju, u kojima se tražilo ovo ili ono; eto, ta
mo je prema nekome narodna vlast bila nepra
vedna, oduzela, razvlastila. Tu se baš nije moglo
puno pomoći.
— Revolucija je ovo. Poravnavamo račune
— znala je reći Kata, onako za sebe, listajući mol
be i žalbe. — Otkud vam tolika imovina ako nis
te gulili od naroda? Ne može jedan čovjek svo
jim rukama napraviti za života tolike kuće! Eh,
osokolili se, htjeli bi opet po svojem.
Bilo je i onih kojima je zasmetala agrar
na reforma: dovijali su se na sve načine da do
biju koji hektar više od onog propisanog maksi
muma, pa su, eto, pisali i Kati.
Najčešće ni tu nije bilo pomoći. Upamtila
je Kata seoske kulake.
— Krv su nam pili, gulili kožu s leđa. Ne
može više, nije ni narod s kozama brstio da ih
ponovno popne na svoju grbaču.
I — nije moglo. Revolucija ima svoje zakone.
Vremena su se mijenjala, pa su se mijenjali
i »predmeti« žalbi. Takoreći na dnevni red su doš
li predmeti, prava poplava, koji su se odnosili
�na traženje stalne »državne pomoći«, pa onda
pitanja vezana za mirovine. Rješavalo se koliko
se moglo. Prije svih, pomagalo se ostarjelim rat
nicima. Tu nije bilo dvoumljenja.
Onda su došle na red molbe i žalbe: život je
nanosio pitanja iz radnih odnosa. Pojedini di
rektori u poduzećima, htjeli su biti ono što nisu
bili, ili nisu smjeli biti — mali bogovi. Baš tako.
Dijelili su radnicima otkaze, onako — od direk
torskog oka. Nekima zbog toga što su bili višak
radne snage, kako se to tada govorilo.
— Ne može čovjek biti višak. Otkud to? —
čudila se Kata u čudu. — Treba ljude obučiti za
neki drugi posao, a ne: ti si višak, pa na ulicu.
To je najlakše, ali nije i najbolje.
Tako se javiše Kati dvadesetorica radnika:
— Eto, mi smo na ulici, drugarice Kato —
prozbori jedan, gužvajući svoju plavu kapu u
krupnim šakama. — Dobili smo otkaz, vele nam
u kadrovskom da nema posla, postali smo višak.
Tako nešto. Pa, ko velimo...
Kata ih podvori stolicama, ali ne bi za sve.
Neki se nalaiktiše na ormare, neki osloniše na
zid, a drugi čučnuše oko stola, onako kao to či
ne poslije rada, čekajući radnički vlak što ih
razvozi po zagrebačkoj okolici.
Obuhvatila ih Kata svojim živim i uvijek
sjetnim pogledom, ni sama ne znajući što bi im
u prvi mah rekla.
— Kažete, dobili otkaz?...
Onda je dugo, nervozno gnječila cigaretu,
među svojim energičnim prstima, prije nego je
zapalila. Onda pruži cigarete gostima; neki se
vajkaju, neki i zapališe. Soba se ispuni dimom.
— Imate i žene i djecu, a višak — reče, vi
še za sebe, popravi maramu, pa će:
— Neće to tako moći. Mora biti posla za vas.
Radnik mora biti u pravu, uvijek, pa i kad po
griješi. .. Komisija će tražiti da se vratite na po
sao. Samo vi budite bez brige, kad vam vaša Ka
ta kaže.
I nisu bili višak: Komisija za predstavke i
žalbe je intervenirala i radnici su ponovno zau
zeli svoja radna mjesta.
U potihoj borbi između starog i novog, ali
i između želja i realnih mogućnosti, sve bitke
se nisu mogle dobiti. Privreda nije mogla primi
ti sve one koji su kucali na njena vrata. Za
koni tržišta tražili su svoj danak: jedan posao
nisu mogla raditi dva ili tri radnika — moralo
se voditi računa o produktivnosti u traženju pu-
�pim putovima otputovala i Kata, tamo u Smiljan, pod svoju staru lipu. I da će se ponovo vra
titi; kao da je otišla nekamo da obavi još jedan
zadatak, iskrala se, kao da je ponovno na nekom
ilegalnom poslu; tako je bivalo u njenom ratnom
životu.
Ono na zagrebačkom groblju Mirogoj, hiljade
ljudi na perivoju zagledanih u tišinu, je li mož
da ispraćaj? Samo za kratko? A onda govori, pa
»Lenjinov posmrtni marš« za Kalu. Tek plotuni
Skulptura u bronzi Kate Pejnović (rad Ksenije'
Kantoci)
�76
nad grobom ubijaju iluzije: s Katom se rastaje
mo zauvijek.
Iz hiljada grla jecaji, tihi j glasni. Plaču i
generali, Katini ratni drugovi.
Mama Kata je otputovala. Njeno ime ispi
suju na svojim pročeljima mnoge škole: u Kra
jini, Lici, Zagrebu i mnogim drugim mjestima.
Kata ostaje u dječijim sveskama, u budućnosti,
u legendama.
Njene riječi bez prestanka kucaju na vrata
te budućnosti, bez zaborava:
»Ako treba doći na sastanak, ostavi sve i
dođi, jer tu se uči. Ostavi kuću, njivu i blago i
dođi. I za našu borbu više vrijediš ako više znaš.
Sve ti neprijatelj može oduzeti i uništiti. I kuću
i njivu, i blago. Samo ono što si naučio nitko ti
ne može oteti«.
����
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Kata Pejnović
Životni put i revolucionarno delo
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Milenko Predragović
Publisher
An entity responsible for making the resource available
NIRO "Dečje novine" Gornji Milanovac
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1978.
Rights
Information about rights held in and over the resource
NIRO "Dečje novine" Gornji Milanovac
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
60-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
76 str.
1978.
Kata Pejnović
Lika
Milenko Predragović
narodna herojka
Velebit
ZAVNOBIH
Životni put i revolucionarno delo
-
https://afzarhiv.org/files/original/d72e0764ba661728d5e5be1aa33cb48e.pdf
b97e63085c0a44ffcc6bf8a2979abe0a
PDF Text
Text
��Biblioteka LEGENDE
dobitnik je Povelje »4. jul«
— najvećeg društvenog priznanja
za doprinos u gajenju tradicija
narodnooslobodiPačkog rata
naroda i narodnosti Jugoslavije.
�Izdavač
NIRO »Dečje novine«
Gornji Milanovac
Za izdavača
Miroslav Petrović
generalni direktor
Recenzent
Žamila Kolonomos
Odgovorni' urednik
Radmilo Lale Mandić
Uređivački odbor
Mirko Vujačić
Radmilo Lale Mandić
Ivo Matović (urednik)
Dragan Marjanović
Sa makedonskog jezika tekst rukopisa preveo
Vojislav I. Ilić
Lektor
Zora Maksimović
Korektor
Dobrila Petrović
Grafički dizajn
Rade Rančić
Tehnički urednik
Mirjana Avramović
Štampa
»Nikola Nikolić«, Kragujevac
Štampanje u tiražu od 3.000 primeraka
završeno avgusta 1978. godine
�STOJAN RISTESKI
Estreja Ovađa
Mara
ŽIVOTNI PUT I REVOLUCIONARNO DELO
�BIBLIOTEKA »LEGENDE« VIII KOLO
NARODNI HEROJI JUGOSLAVIJE
�PRILOG POŠTOVANJA
U jednoj makedonskoj narodnoj pesmi iz
narodnooslobodilačkog rata je i kuplot stihova:
TIoAiHere ja,' 6paica,1
Ecrpeja Mapa,
Ecrpeja Mapa
3a napod 3azuna,s
3a napod 3aiuna ■—
3a Maicedomija!
Narodni pesnik je ovekovečio Estreju Arona
Ovađe — Maru, narodnog heroja iz grada Bitola (Bitolj). Rodni grad joj je podigao spomanik-bistu, a jedno dečje obdanište nazvao njenim
imenom. Prilog poštovanju narodnog heroja Estreje Ovađe Mare, koja je kao kamen temeljac
naše slobode položila svoju mladost, svoj život
— je i ovaj rad.
Manje poznate reii i forme: 1 Pomnete ja — Pominjite je,
sećajte se; ja — je, nju, ju (ali se ovaj zamenički oblik, kao ud
vojeni objekt rečenice nc prevodi); 2 braka — tu u službi vokaliva: »braćo!«, — znakom k obeležava se glas »ć«, koji se u make
donskom jeziku izgovara meko; tako se i slovom g označava fonema »đ« (megu, i si.); 3 zagina — poginu (prev.)
�Govoreći o njoj .pobuđujemo sećanja i na
etničku grupu koje više nema, koja je našla
smrt u fašističkom logoru Treblinka u Poljskoj,
sećanja na btitoljske (i druge) Jevreje. Među ma
lobrojnim saplemenicima u gradu pod Pelisterom koji su izbegli tu strašnu smrt bila je i Estreja Ovađa Mara. I ona je dala svoj život, ali
herojski, u borbi za srećniju budućnost zajedni
čke otadžbine, čvrsto ubeđena da je sloboda na
pragu. U liku Estreje Mare imamo izrazit primer toga kako su se kalili bratstvo i jedinstvo,
sa kakvim idealom i za kakvu domovinu su se
borili graditelji epopeje omeđene godinama 1941.
i 1944.
JEVREJSKI DEO BITOLJA
Estreja Arona Ovađa Mara je Jevrejka.
Jevreji su se nastanili u Makedoniji (i po
ćelom Balkanu) mnogo ranije nego Sloveni. Nijih
ima, skoro, u većini makedonskih gradova, a naj
više u Solunu, Drami, Serezu. Kosturu, Beru, Bitolju, Štipu, Ohridu i Skoplju. Njihov broj će se
povećati posle progona mojsijevaca iz španije
(1492) i Portugalije~(1496). Novodošli Jevreji preneli su tu i bogatu kulturu i nauku sa tla Pirinejskog poluostrva i vršili osetan uticaj na Jev
reje ranije doseljene u Makedoniju i u druge
oblasti današnje Jugoslavije. Uspeli su, čak, da
i svoj jezik, tzv. »ladino«, nametnu kao zvanični
i sefardijskim Jevrejima.
Bitoljski Jevreji pretežno su poticali, dakle,
iz Spanije i Portugalijc. Njihovo brojno stanje,
pak, u pojedinim periodima se menjalo, u zavis
nosti od ekonomsko-političkih .prilika u kojima
se nalazio sam Bitolj i Makedonija u celini.
Jevreji su u Bitolju dostigli najveći razvoj
početkom našeg stoleća. Tada ih je tu bilo 8.200.
Sva društveno-politička previranja i ekonomske
oscilacije u makedonskom areaiu u toku prve
četiri decenije našeg veka odrazile su se i u ži
votu ovih Jevreja. Osetno osiromašenje Bitolja
posle balkanskih ratova, naročito posle prvog
svetskog rata, dovelo je, tako, i do njihovog na
glog iseljavanja, čak i u udaljenije zemlje (Fran
cuska, Amerika, Čile, Venecuela i dr.). Pred 1941.
godinu u Bitolju je živelo oko 3.500 Jevreja.
�Jevrejski deo Bitolja, na levoj strani reke
Dragora, obuhvatao je mahale Lus Kurtižus, La
Kaleže (sa naseljima Buenus Aures i Bustaniku,
sa školom — La skulike) i La Tabana.
Na desnoj strani reke Dragora do 1942. godi
ne živelo je svega desetak jevrejskih porodica,
a i one su bile razbijene. Nisu formirale kompak
tno posebno naselje, već su se nalazile u sastavu
makedonskog življa. U stvari, do prvog svetskog
rata, na ovoj strani reke naselje je bilo osetno
veće (sa nazivom »La male«). Nešto kasnije ono
je razbijeno. Veći deo porodica prešao je na levu stranu Dragora. Jevrejskih kuća bilo je, ra
zume se, i u drugim delovima grada, ali, uglav
nom, usamljenih.
U jevrejskom delu Bitolja, kod sadašnjeg Do
ma zdravlja, nalazilo se naselje La Kurtižus.
Imalo je oblik .polukruga sa ulazom-kapijom. Tu
je živelo oko sto porodica. Svako domaćinstvo
(stari, roditelji i deca) koristilo je samo po jed
nu sobu. U stanove se ulazilo sa ulice, preko ne
koliko stepenika. Ispod njih je bio podrum, ko
rišten za čuvanje zimnice, ali i kao štala i koNarodni heroj Estreja Ovađa Mara
�košarnik. Usred naselja nalazio se zajednički bu
nar, a nešto dalje i zajednički klozet.
Naselje je u svoje vreme podignuto radi ve
će sigurnosti od napada pljačkaša, tzv. kačaka.
U međuratnom periodu tu su, pak, živeli naj
siromašniji Jevreji. Od druge polovine prošlog
veka do prvog svetskog rata naselje se proši
rilo i na desnu stranu reke Dragor, oko današ
njih hotela »Solun« i »Makedonija«, kod pošte
(gde je bila i jevrejska škola), pa se prostiralo sve
do drvenog mosta, zvanog »Most kod Manuša«.
Kada je Bitolj doživeo svoj ekonomski polet,
broj Jevreja se povećao novim doseljenicima, saplemenicima iz raznih drugih gradova i centara.
Tad je došlo i do formiranja trećeg jevrejskog
naselja u Bitolju. Ono se protezalo od Mas-pazara (od Ulice doktora Kajsa i Dalmatinske), od
nosno od Fiper-ana na severoistok do Bumba-male, tj. do Tabana.
Bitoljski Jevreji su imali dve škole: »La
skulika« u Karađorđevoj ulici i »Tabana«. Od
1895. do 1916. u Bitolju je radila i jedna škola
sa nastavom na francuskom jeziku. Nekoliko po
rodica bavilo se i predškolskim vasipitanjem. U
stvari čuvali su veći broj dece dok su roditelji
bili na poslu, zabavljajući ih zajedničkim dečjim igrama. U jednoj školi radio je i omladin
ski klub »II ken«. Učeniici Jevreji koji su poha
đali gimnaziju školovali su se, već, u istoj usta
novi, zajedno sa ostalim đacima iz Bifolja i okol
nih mcsta.
U gradu je bilo više sinagoga: najstarija —
II kal Aragon i U kal di lavra, II kal di lus portugežis, II kal Ozerdalim, II kal Salamon Levi.
U okviru gradskih grobalja postojale su i dve ka
pele za jevrejske obrede.
ORGANIZOVANA SAMOPOMOĆ
Bitoljska jevrejska zajednica bila je najsiro
mašnija u odnosu na sve ostale jevrejske zajed
nice u Jugoslaviji. Otud su iz njene sredine po
ticali skoro svi nosači, a i najamni radnica za
teže fizičke poslove. Malo je Jevreja bilo u Bito
lju koji su bili bogati ili imali obezbeđenu sigurnliju egzistenciju.
Iako najsiromašniji, oni su, pak, bili vanredno solidarni; imali su besprekorno organizovanu
�opštinu i živeli aktivnim društveno-.p>olitiičkim i
kul'tumo-zabavnim životom.
Nijedan Jevrejin ni od koga nije podvrgavan
podsmehu ili podcanjivan zbog siromaštva, ili
neuglednog posla koji vrši.
U dane verskih praznika, kao što su Pesah,
Jevrejska nova godina i drugi, od priloga boga
tijih Jevreja siromašntim su deljeni pokloni u
hrani, odelu, obući i drugom. Dodeljivana je i
novčana pomoć. Nju su obezbeđivali i Jevreji
srednjeg imovnog stanja.
Jevrejska opština je sa svoje strane, iz svo
jih fondova, siromašne učenike snabdevala udžbenidima, kupovala im je po jedno odelo godiš
nje i obezbeđivala za njih svakodnevno doručak
i ručak.
Sredstva za pomoć opština je prikupljala iz
raznih izvora: od priloga humanitarnih organiza
cija, poklona građana, dobrovoljnog danka »pe
ča«, umetničkih priredbi i posebno organizovanih akcija. Redovnu pomoć je dobijala i od eko
nomski bogatijih jevrejskih opština u Jugosla
viji. U tome su učestvovale i same sinagoge.
Sredstva su, potom, sticana i od sopstveniih ne
pokretnih dobara: kuća i dućana. Do 1943. go
dine Opština je imala 40 svojih objekata, a ubi
rala kiriju od 173 zgrade.
Bitoljska jevrejska omladina bila je obuhva
ćena uglavnom u dve omladinske organizacije:
»Somer acair« (»Mladi čuvar«) i »Tehelet lavani«
(»Plavobeli«). Obe su imale napredne programe,
a na njihovom čelu stajali su članovi KPJ i
SKOJ-a. U »Somer acair-u« isticali su se Pepo
Kamhi, Sarina Pečo, Beruh Li jao, Sami Moric,
Beno Ruso, Avram Sadikario, Sarfatii Isak, Roza Kamhi, Salamon Sadikario, Viko Moše, Kalderon Jakov, Adela Faradži, Stela Kamhi, David
Kalderon, Albert Ruso, Dario Aruesti i drugi. Os
novni zadatak ovih organizacija bio je razvijanje
kolektivističkog duha i sprovođenje raznovidne
obrazovne i kulturno-zabavne aktivnosti. Tu su
se takođe prikupljali dobrovoljni prilozi za za
jedničke posete bioskopskim i pozorišnim pred
stavama, za kolektivna letovanja i slično, dakle
— bez obzira na imovno stanje članova.
»Somer acair« je obuhvatao oko 400 članova
iz kruga školske omladine. U zavisnosti od uzras
ta članova, ova se organizacija delila na tri podgrupe: »Beneamidbar« (za učenike osnovnih ško
la), »Cofim« (za srednjoškolce) i »Bogrim« (za
�10
učenike završnih razreda i radnike starije od 18
godina). Članovi stariji od 17—18 godina slati su
na stručno usavršavanje u okviru nekloliko zani
manja.
Organizacija »Šomer acair« raspolagala je
najbogati jom bibliotekom u Bitolju. Nju je koris
tio širok krug omladinaca — Jevreja napredne
orijentacije. Društvo »Šomer acair« bilo je po
vezano i sa ostalom naprednom srednjoškolskom
i radničkom omladinom grada.
Nešto mlađa omladinska organizacija »Tehelet lavani« (osnovana 1933) imala je oko 300
članova, pretežno radnika, zanatlija, kalfa, pro
davača, čistača i si. Njena formacija je bila slič
na formaciji društva »Šomer acair«. Na čelu su
joj bili napredni radnici, kasnliji članovi SKOJ-a
i KPJ: Nisim Alba, Marsel Demajo, Viktor Mešulam Bustrik, Mordo Nahmijas-Lazo, Simo Kalderon, i dr.
Bitoljski Jevreji su osnovali i žensku huma
nitarnu organizadiju »Vico«. Ona se starala oko
pružanja pomoći siromašnim devojkama, njiho
vog školovanja i zapošljavanja. Sredstva je obezbeđivala preko .prodajnih izložbi ručnih radova,
lutrija, čajanki i drugih formi. Kako saopštava
Žamila Kolonomlos, 1934. godine na čelu »Viče«
stajala je Žuli Batino Aseo, koja je, pod uticajem
svog brata Rafaela Batina, zastupala ideje o
emancipaciji žene-Jevrejke. U toku 1936-te ona
je među Jevrejima sprovodila akciju prikuplja
nja pomoći za španske borce.
ARONOVA PORODICA
U jevrejskoj mahali, u Asad-begovoj ulici,
broj 22, živeo je Aron Ovađa sa svojom porodi
com, u iznajmljenoj sobi. Kuća (sa prizemljem
i spratom) imala je još pet soba i još toliko porodica-stanara. Aron, bez ikakvog imetka, radio
je sve i svašta: bio krpač obuće, nadničar, čis
tač, nosač... Nije mogao hlebom da nahrani svo
je, a kamoli da ih oblači.
Žena Aronova potlicala je iz porodice Ergas.
Zvala se Sara. I njeni roditelji su bili siromašni.
Združilo se dvoje siromašnih. Drukčije tad
nije ni moglo. Aron i Sara bili su, međutim, du
ševno bogati. Pošteni. Voljeni kao ljudi. Ćela ma
hala ih je znala po dobroti. Kome oni nisu pri-
�tekli u pomoć kada je bilo potrebno — onim
što su mogli i onoliko koliko su mogli! U pu
noj bračnoj slozi, dostojanstveno su podnosili
životne tegobe.
— Kako će se živeti ovako?! Danas sam bio
na železničkoj stanici. Sačekao sam putnički, pa
brzi voz. Našao sam se i na pijaci. Ništa. Vikao
sam: »Nosač! Šta treba da se nosi? Evo nosa
ča!«. Vikao sam punim glasom. Niko ni da se
obrne. Gospoda se voze fijakerom. Drugi, pak,
bedni, vuku sami svoje terete, sasvim utonuli
u svoje brige.
— Nck zdravlja bude, Arone, zdravlja! Nek
si nam ti zdrav j živ... Ako danas nema posla,
biće sutra. Kad budemo imali, ješćemo; kad ne
budemo imali..., Bog će brinuti o nama. Bog
je velik, izbaviće nas jednom iz nemaštine! —
hrabrila je Sara svog Arona, a njoj samoj kida
lo se srce kad god bi bacila pogled na decu u
ritama i sasvim gladnu.
Kako se povećavala porodica, borba za op
stanak je postajala sve teža. Sve veći broj ustiju
očekivalo je hleba. Kako saopštava Aronov sused Avram Sadikario, u kući je bilo petoro dece: tri sina i dve kćeri. Teško je s njima, ali Aron
nije mogao bez njih. Nj Sara. Dolazio bi uveče
skrhan što tog dana nije zaradio ništa, ali bi
mu žagor: »Tata! Mama, ide tata!« lečio dušu.
Zaboravljao je ono što se tog dana dogodilo i
svakog jutra polazio na posao u nadi da će te
večeri doneti nešto za svoje »vrapčiće«.
— Samo još malo, dok ojačaju sinovi, Sa
ro. .. Oni će mi pomagati. Muško je izdržljivije,
jače, pa i pristoji mu svaki posao. Tad će nam
biti lakše. Zarađivaće nešto i oni... — često je
Aron glasno razmišljao o budućnosti...
Aron je mnogo voleo i svoje kćeri. Prva kći
je rođena 25. decembra 1922. godine.
— Saro, srećro! Kći! Evo ko će ti sutra
pomagati u poslu. Odmeniće te. Saro, dobili smo
kćer... Ispunila nam se želja. Nek nam živi. I
ti bila živa i zdrava! — govorio je Aron porodilji.
Sara, osećajući njegovu radost, bila je tad
još srećnija.
Tih posleđnjih dana decembra 1922. godine
zima je bila stegla. Pelister je pokazivao svoje
zube. U Bitolju su zime mnogo hladne, ali se
ovakva ne pamti posleđnjih desetak godina. Izu-
�zetna. Eto, tada se u ovom gradu rodio narodni
heroj — Jevrejka.
Prve nedelje posle Sarinog porođaja u kući
je priređeno slavlje. Takav je jevrejski običaj u
vezi sa ženskom decom. Novorođenče je dobilo
ime Estreja. Zaista, sva Aronova porodica se
obradovala: braća sestricom, a roditelji prvim
ženskim detetom.
— Brate Airone — nazdravlja kum — nek
je časno ime koje smo dali! Nek je ovo devojče
zdravo i dugoveono! Sreća da je prati u životu...
Obraz da nam osvetla!...
— Amin, kume... Od tvojih usta u božje
uši!...
U hladne dane decembra 1922. godine u po
rodici Ovađa bilo je razdragano i toplo. Tad se
rodila Estreja.
LJUBIMICA PORODICE
Mala Estreja rasla je pod okriljem ljubavi
i brige roditelja i braće. Danju, kada je Arom
negde kao nosač ili sluga čekao na posao a Sa
ra u nekoj kući prala, ribala i li čistila, pored
male Estreje je bio bratić. Tako je u porodica
ma sa više dece a zaposlenim roditeljima: stari
je čuva mlađe, zdravo — bolesno. Po čitav dan
zovu: »Tata!«... »Mama!«, a njih nema tu. Oni
čuvaju tuđu decu ili negde u gradu traže posao.
I Estreja je svoje roditelje mogla videti tek
uveče, kada bi došli premoreni od posla ili skr
hani tugom od tuđih uvreda i nepravdi. Pone
kad devojčica po nekoliko dana nije mogla da
vidi svoje roditelje jer su se oni vraćali kasno,
a ona bi, umorna od čekanja, zaspala. Ujutro su
odlazili na posao veoma rano... Kad je malo poodrasla, Estreja je počela i da oseća tegobe ži
vota. Tako mala, a sad već mora da brine o mla
đoj sestri — da je povija, hrani, čuva...
— Mamina odmena! Estreja kao matorka
radi, Arone! — govorila bi Sara.
— Žao mi je, Saro! Estreja ne može da ču
va ni samu sebe, a čuva drugog. Eh, sirotinjo
prokleta! — uzdahnuo bi Arom, a potom bi top
lo zagrlio, ljubio, milovao svoje voljeno dete.
— Estrejče! Estrejče — tatino jagnješce!
Kći tatina!
�A ona je bila srećna što su roditelji zadovolj
ni njom, njenim poslom. Rasla je, topila se u
očevom zagrljaju, Njena ljubav i radost utkivale su se u ono: »Tata, tatica moj!« ili: »Mama,
mamica slatka!«
— Ni manje devojčice, ni vrednije u ovoj
mahali, — govorili bd susedi.
Zaista, Estreja je bila mnogo vredna, pamet
na i poslušna. Ona nije nikad zaplakala zbog
gladi, nikad nije rekla: »Haljinica mi je iscepana. Neću da je obučem«. Skoro uvek je išla bo
sa. Nije imala šta da obuje. Samo o praznicima
nosila je tuđe, ipozajmljene cipelice, ili neke sta
re koje bi dobila mati tamo gde je radila.
Vreme za polazak u školu Estreja je čekala
sa radošću i nestrpljenjem. Pitala je braću čas
o jednoj, čas o drugoj pojedinosti. Oni su joj
objašnjavali i obećavali pomoć, jer je ona bila
njihova ljubimica, ali bi je ponekad i izgrdili
zbog brojnih pitanja i potpitanja kojima ih je
opterećivala.
Prvi školski dan — septembra 1929. Estreja
je ustala mnogo ranije nego inače. Bila je uzbu
đena, radosna. Prvi školski dan! Jedva je dočeka
la svanuće, čas polaska u školu »Tabana« kod
riblje pijace.
Estreje je pošla u školu sama. Nije mogao
niko da je odvede. Roditelji su morali sasvim
rano da pođu na posao. Samo su je pozdravili:
»Estrejice, sreono! A, pazi da nas ne osramotiš!«
Uveče je dugo čekala roditelje i braću, da
se s posla vrate. Kad su stigli — dugo im je pri
čala o učiteljici, koja ih je prihvatila, pozdravi
la, postrojila u red kao »vojnike«, pa uvela u
učionicu. Govorila im o čistoći, urednosti, uče
nju. .. Pričala im sa oduševljenjem o školskoj
zgradi, lepoj učionici, slikama u njoj, o drugim
učenicima, školskom zvonu...
ARONOVA SMRT
Svaki školski dan — nova radost za Estreju.
Sara i Aron nemaju vremena da radost podele s njom. Pritisla ih je sirotinja, briga o hlebu. A i zdravlje Aronovo je popuštalo. Kako ne
bi popustilo! Polunago telo, polugladno, danima
stoji izloženo nevremenu — zimi ili u kasnu je-
�sen i rano proleće... Na pijaci ili na železničkoj
stanici Aron čeka i traži posao.
Pao je Aron i u postelju. Nekoliko puta je
dolazio lekar koga je poslao fond za pomoć bo
lesnim »Ozer dalim«, no stvar nije išla na bolje.
Čim bi došla iz škole, Estreja je bila pored
svog bolesnog oca. Namešta mu jastuk, donosi
vodu. Upali peć tek toliko da vatra tinja. Ogreva ima sasvim malo.
— Estrejice... Ako umrem, da slušaš maj
ku. .. (hteo je da doda »kao dosad«, ali su mu
suze navrele na oči i nije mogao da završi re
čenicu).
— Ne, tata! Ti ćeš ozdraviti! Moraš ozdra
viti! Mama se moli za tebe u sinagogi. I svi mi...
Izmenila se Estreja. U školi je bila potište
na. Živahna učenica je sad postala ćutljiva, po
vučena. Čekala je sa nestrpljenjem kraj časova
da bi što pre bila kod kuće, pored svog oca.
Mala, ali je stalno razmišljala: »Sta ćemo raditi
bez tate? Jao, jao, ako...« Tu se unutrašnji mo
nolog završavao. Nije smela da misao, slutnju
razvije do kraja, kao da će pomoći da ne dođe
ono najstrašnije.
Kraj prvog polugiođa. Doneće Estreja prve
ocene. Ali otac nije doživeo da ih vidi. Upoko
jio se dok je ona bila u školi. Kad je u sobici
čula plač, upala je među skupljene rođake, susede i prijatelje. Gleda ga. Lice mu je okrenuto
prema vratima. Kao da je čekao nju da dođe iz
škole, da je vidi poslednji p u t... Ali, smrt je
pobedila želju roditelja.
Kad su ljudi iz »Havra keduša« (Sveto dru
štvo) došli da izvrše verske obrede, Estreja je ku
kala i čupala kose. Tek tada je shvatila tragedi
ju, tegobe koje joj predstoje kao siročetu. čla
nove Svetog društva Sara je služila, prema obi
čaju, rakijom i pečenim jajim a... I njima na
viru suze pred sudbinom ove porodice. I njiho
ve oči su okrenute maloj Estreji.
Sveto društvo nije uzelo novaca od Sare
za Aronov pogreb. Još jedina jevrejska solidar
nost.
RAZMIŠLJANJE O ŽIVOTU
Sedam dana Estreja nije otišla u školu, ni
je izišla iz kuće. Ne zbog običaja, već se razbolela od tuge za ocem.
�Školski dani su potom za Estreju postajali
teži. Ona više nije bila među najživahnijim, naj
veselijim devojčicama i dečacima. Uvek — iz
dvojena u nekom delu školskog dvorišta, ili sedi
u klupi, a misli joj lutaju nekud.
Doručak i ručak Estreja je dobijala iz fon
da »Matanot laevjonim« u Dalmatinskoj ulici, 55.
Odelo i obuća na njoj bili su iz fonda »Malbiš
arumim«. Od ovog fonda je dobijala i udžbenike
kao i drugi školski pribor. Na neki način, bila
je »obezbeđena«, kao i ostali siromašni učenici
iz jevrejske opštine. Reklo bi se da ima uslova
da se živi skromno i zadovoljno, ali... Stan joj
je bio pust, život bez oca teži.
Posle Aronove smrti brigu o porodici preu
zeo je najstariji Estrejin brat. On je bio krtpač
obuće. Teško su se mogla obezbediti sredstva za
život... Ubrzo i on je osnovao svoju porodicu i
odvojio se. Živeli su u istoj iznajmljenoj kući.
Briga je prešla na drugog brata — Davida. On
je bio bez određenog zanata, i radio je razne po
slove. Vremenom se upoznavao sa naprednim
idejama. Bio je član i organizacije »Tehelet lavani«, a za vreme rata postao je skojevac i član
kandidatske grupe. Tako je uticao i na Estreju.
Kako je Estreja prelazila iz razreda u razred,
tuga za ocem se uvećavala. Ona je postajala svesnija o teškom položaju u kom se nalazi njena
porodica.
Aron je imao braću u Bitolju, a jednog i u
Izraelu, koji se zvao Žak. I oni su bili mnogo
siromašni. Nisu bili u stanju da pomognu.
Najveći teret imala je da podnosi majka Estrejina. Sa dve svoje ruke morala je da obezbeđuje osnovne potrebe doma. Iako iscrpena, ra
dila je po tuđim kućama. Najčešće je ispomagala kod bojgatog Jevrejina Avrama Aruesti, či
ja je kuća bila naspram njenog stana. Tu je pra
la, ribala, čistila... Radila je sve, samo da bi
uveče donela parče hleba i nešto jela za decu i
obezbedila šumicu novca kojim će platiti kiriju ... Najčešće bi, pak, zaradila sasvim malo. Sa
mo za jednu staru, iscepanu haljinicu i par tak
vih cipelica nekad je morala da radi i naporne
poslove... Otud, pomoć iz fonda »Bikur holim«,
kad bi pristigla, izazivala je i radost i bol.
— Bože, pogledaj na siročiće! Smdluj im se!
— molila se Sara i u domu i u sinagogi.
A život je postajao sve teži, sve nepodnošljiviji. Redovnog posla nije bilo.
�— Eh, od kolevke do groba — rob! Cma na
ša sudba — uzdisala je. Misao je bila teška kao
magla pelagonijska. Estreja je to osećala. Bol
majčin je bol zbog života i budućnosti dece.
Već kao učenica III i IV razreda, kad bi se
vratila iz škole, nije ostajala u stanu i tu čeka
la majku. Ostavljala je školšku torbicu i hitala
u kuće gde je ona radila da bi joj pomogla...
Posmalirala ju je nagnutu nad koritom pred
gomilom veša, prostirtki, potom kako se, ozno
jena, podiže da ih rasprostre, uz težak napor.
Videla ju je toliko puta na kolenima, kako riba
patose i stepenice. Zaticala ju je ispetu na sto
love i merdevine da bi oprala prozore ili opaja
la tavanice. I uvek zabrinutu. Sara je nasto
jala da je deca ne zapaze u brizi i suzama, ali
u tome nije uvek uspevala.
Jednom je, tako, Sara prala kod Avrama
Aruesti. U dvorištu kod korita gomila veša i ći-,
limova. Izgledala je kao kepec koji se bori sa
džinom. Sve to mora da prođe kroz njene slabačke, žilave ruke — da ga ispere i prostre za
sušenje. Tu od domaćih nije bilo nikog. I na uli
ci tek ako neko prođe. Decembar je skupio sve
ljude oko toplih peći. Samo se Sara bori sa hlad
noćom i gomilom stvari za pranje. Pere i tugu
je ... Estreja ju je zapazila na izvesnoj daljini.
Zastala je za tren da bi se odmorila od trčanja...
Srce je zabolelo... Poletela je k njoj: »Mama,
mama-a-a!«. Sara nije uspela da sakrije nemir
i obriše suze.
— Mama, što plačeš? — uzbuđeno upita Estireja.
— Ništa, ništa, čedo! Od sapuna i pare zasuzile su oči — smiruje je.
— Zašto se, mama, mi mučimo, a neki ima
ju sve? — pitala je Estreja i dalje, u stvari raz
mišljala o životu.
— I to ćeš saznati, čedo, samo kasnije. Sad
si još mala — tešila ju je mati.
Istina, Estreja je bila mala, ali je uočavala
ponešto od socijalnih nepravdi u eksploatatorskom društvu: jednj su bogati, imaju sve, uživa
ju, a drugi, u većini, su sirotinja, rade, muče se
za najoskudniji život... Zato, majčino objašnje
nje ju nije uispokojilo. Ono ju je još više po
treslo.
Estreja noćima nije mogla odmah da zaspi.
Pokrivena kiparom, u ležaju na podu, razmiš
ljala je ... O uzrocima prerane smrti njenog
�oca... O majci, pralji i sluškinji... O praznoj
sobici gde se stanuje u bedi... Mati i deca, pre
spavanja, a posle umivanja, mole se Savaotu. Re
dovno idu u sinagogu, ali — sve uzalud... Zas
pala bi, pa bi se probudila zapazivši jastuk na
topljen suzama.
— Opet, Estreja, nisi spavala! Nemoj, čedo,
ne čini to. Biće bolje, bićemo srećniji. Budite vi,
samo, živi i zdravi! — korila ju je i tešila mati.
— Mama, kako da se podnosi ovaj život?...
U teškim uslovima Estreja je pohađala os
novnu školu, ali je četvrti razred ipak završila
sa vrlo dobrim uspehom. Učiteljica je o njoj go
vorila uvek pohvalno, a učenici su je voleli.
I Estreja je postala švalja.
Nije prešla u gimnaziju, kao ni njena braća,
jer za dalje školovanje nije bilo materijalnih
mogućnosti.
Estreja je, intimno, želela da pohađa gimna
ziju. 0 tome je govorila nekim svojim drugaricama. Poslednjih dana školske 1932/33. godine
postala je ćutljiva. Prividno — tiha, a unutraš
nje bučna, glasna kao žubor Dragora.
— Estreja, hoćemo u gimnaziju? Ajde, da
opet budemo zajedno — govorila joj je druga
rica.
— Želela bih, ali... Kod kuće, znaš... — is
prekidano joj je odgovarala Estreja, sa tugom
što su to poslednji đački dani za nju.
Svoju želju Estreja nije mogla da iskaže
kod kuće. To nisu učinila ni njena braća. Odak
le novac za školovanje, otkud sredstva za život?
Živelo se od danas do sutra... Ako bi se ručalo
— nije se večeralo. Ako bi se večeralo — nije
se ručalo.
— Da je bar Estreja nešto izučila... Eh, kad
bih mogla da je spasem pranja i služenja po
tuđim kućama. Bar ona... — i u stojim razmi
šljanjima Sara je redala sve teškoće i nevolje
od kojih je htela da spase svoju kćer, ali je is
tina bila surova.
Sudbinu Sare produžila je i Estreja...
U bogataškim kućama Estreja je prala su
dove, a bila gladna. Prala je, ribala, čistila dvo
rišta. Bila je obučena u tanku i isceipanu halji
nu, a nosila iscepane cipele i čarape...
Estreja i njena mati radile su skoro dano
noćno, ali, ipak, da nije bilo pomoći iz fonda
2 Estreja Ovađa Mara
�»Peča«, praznike bi provodili oskudno i tužno.
I bez ogrova.
Nada o boljem Bstreju je sve sigurnije na
puštala.
U kućama gde je radila posmatrala je svo
je vršnjakinje — site, odmorne... One idu u
školu ili spremaju svadbene darove u toplim so
bama. Za njih, potom, pletu i vezu Estreja, nje
na majka ili druge devojke i žene, one siromaš
ne. .. Same ne bodu prste i ne naprežu oči.
— Zašto je ovako?! Neki, .i ne radeći mno
go, imaju sve... Zašto jedni uživaju, a ostali se
muče?
To »zašto« bez prestanka je mučilo Estreju, a niotkud odgovora nema.
Raste Estreja. Već se naziru crte prave de
vojke. Srednjeg rasta, crnomanjasta, kestenjavih
očiju, širokih vcđa. Kosa — začešljana sa razdeljkom na sredini i uhvaćena u dve duge i de
bele pletenice, koje obično nosi napred.
Pitanje »zašto neki uživaju, a drugi se mu
če?« ona je potom nametala kao temu razgovo
ra među drugaricama iz Asad-begove ulice. U
njenom »zašto« u stvari nema samo pitanja, tra
ženja odgovora već i osude, revolta. Samo, ko
zna protiv koga. Još je nedorasla da bi objasnila
tu zagonetku koju znaju odrasli.
Objašnjenja njene majke da odnose u dru
štvu (ko će kako živeti) određuje Bog, za Estreju su postajala sve sumnjivija. Naročito posle
svakog povratka sa korzoa. Na širokom sokaku,
glavnoj biloljskoj ulici i glavnom šetalištu, teče
reka ljudi. Pretežno — mladih. Iz svih redova:
radnici, službenici, zanatlije, studenti, beskućni
ci, prosjaci, bogataši... Neki hodaju uzdignute
glave, nasmejani, srećni, u društvu devojke ili
mladića, sa visine gledaju na sirotinju... Drugi,
u većini, su bleda lica, zabrinuti, slabo odeveni.
Više razgovaraju o hlebu nego o ljubavi.
Sa bitol'jskog korzoa Estreja se uvek vra
ćala razočarana. Zato je vremenom izlazila sve
rede.
Svaka šetnja Širok-sokakom bila je još jed
no bolno uočavanje nejednakosti među ljudima.
Ali i simpatije prema saipatnicima postajale su
tu veće. Njih je više, bez broja...
— Pazi! Kudgod pogledaš — sirotinja... Ma
ma kaže da su ljudi reka. Ako je tako, reka si
romaha jednog dana srušiće branu koja je za-
�us tavija ... Sećam se. Učiteljica je govorila da
voda negde mora izbiti, poteći svojim koritom.
Poteći će i ova reka...
Ovako je razmišljala Estreja dok je šetala
korzoom sa svojom drugaricom. Razmišljala je
i kad je bila sama, kad bi legla da spava. Dalo
se videti da ju je životna briga ophrvala i da
je muči.
I u odnosu na svoju majku, pri zajedničkom
radu, izmenila se. Umesto ranijeg češćeg postav
ljanja raznih pitanja, sad — ćutnje. Pere i di
že oprani veš, istresa tepihe, briše stepenišne sta
ze, a na licu se smenjuju boje, na ćelu se pojav
ljuju bore, na usnama grčevi...
— O čemu to razmišljaš, kćeri? Što si za
brinuta? — često ju je pitala mati.
— Ništa, mama...
— Nije to ništa, kćeri! Znam, samo nemoj!
Ne primaj k srcu. Ostavi, ne diraj u božje stva
ri. ..
— Zar je Bog odredio da se ovako mučimo,
mama?
— Sudbina, kćeri, sudbina...
Sara je prešla rukom preko glave kao da je
time htela da kaže: »Ne znam, kćeri, ali ovo, za
ista, nije život« i produžila je da radi. Estreja
je držala njen tempo rada, ali je započeti dija
log produžavala u sebi.
— Jadna mati! U sve verujemo, a niko na
nas ne gleda. Tata je umro od nemaštine, zime,
mučenja za nas. Nismo imali novac za bolnicu...
Svi iz kuće lutamo gradom tražeći posao... U
sirotinjskoj kući nije se čula svadbena pesma...
O čemu sve nije razmišljala Estreja dok je
služila u bogatim kućama. I kad je bila kod ku
će i pri susretu sa drugaricama nametalo joi se
pitanje: »Zašto jedni uživaju, a drugi se muče?«
U JEVREJSKIM ORGANIZACIJAMA
Kako je rasla i sazrevala, Estreja je sve ma
nje razgovarala sa svojom majkom o temi »Zaš
to neki uživaju, a drugi se muče«. Znala je da
i njoj to teško pada, da to i nju muči, ali nema
se kud. Jedino sa svojim bratom Davidom mog
la je o tome dugo da raspravlja.
2*
19
�20
— Davide, kakav je ovo život? Samo patnje
i beda. Šta je ovo?
Estreja je kao matorka razgovarala s bratom
i o kućnim problemima i o onome što je zapažala kod svojih sunarodnika — siromašnih Bitoljaca. David nije očekivao tako ozbiljan odnos
Estrejin prema društvenoj stvarnosti, takvu ra
doznalost za životne probleme. Nije mogao da
joj na sva pitanja odgovori i da je u sve uputi.
— Znaš, sele, vidim te već zrelu... Doći ćeš
i li, sa mnom, u »Kenot«. Tamo se raspravlja o
svim životnim pitanjima. Stariji i poznati ljudi
tamo drže predavanja. Naučićeš, Estreja, mno
ge stvari — predlagao joj je i savetovao ju je
David.
Za Est'reju David je bio autoritet. Njegovo
realno rasuđivanje o životu pitanja je postavlja
lo na širi plan. Kod kuće on nikad nije govorio
samo o njihovom teškom životu, već i o' polo
žaju ostalih ljudi u tom društvu, koji je sličan
njihovom. Estreja je zato jedva i dočekala da
pođe na prvi radni sastanak u Kcnotu. Bila je
iznenađena izlaganjem predavača i interesovanjem prisutnih praLja, čistača, zanatlija, uopšte
— radničke jevrejske omladine.
Estreja je potom postala redovni član društva Šomer acair.
Obe ove omladinske organizacije, a i druge
jevrejske političko-kultume i humane zajednice,
bile su zabrinute i aktivirane zbog širenja fašiz
ma i nacionalsocijalizma, naročito posle dolas
ka Adolfa Hitlera na položaj kancelara Nemačke.
Među prvim rigoroznim merama koje je preduzeo Hitler bilo je stvaranje koncentracionih lo
gora za uništenje Jevreja i svih progresivnih lju
di. Osnovni cilj nemačkog nacizma ipostao je
razvijanje verske i rasne rrJržnje iprema Jevrejima, te širenje ideološke netrpeljivosti i isklju
čivosti u odnosu na radnički pokret i komuni
zam. Tako je došao do izražaja i bezobzirni šovinizam.
Dolazak Hitlera na vlast označio je početak
kraja za Jevreje.
Zabrinutost bitoljskih Jevreja i Jevreja u
ostalim centrima Jugoslavije posebno je rasla
zbog orijentacije tadašnje jugoslovenske držav
ne politike prema politici fašističke Italije i nacionalsocijalističke Nemačke. Vlada Milana Stojadinovića i kneza Pavla počela je potom i da
�srpovodi fašizaciju zemlje. Formirane su, tako,
fašističke omladinske organizacije. Godine 1937.
sklopljen je pakt sa fašističkom Bugarskom i
ekonomsko-politički ugovor sa Italijom. Jugosla
vija je bila potom preplavljena nemačkim voj
nim agentima i špijunima pod imenom, u vidu
»turista«. Oni su uspostavljali tajne veze sa do
maćim izrodima.
Evropa je postala nesiguran kontinent za Jevreje. Zato su mnogi od njih, posle 1935, počeli
da se iseljavaju iz Jugoslavije u druge zemlje,
pretežno u prekookeanske.
O svim ovim događajima Estreja je opširni
je saznavala preko organizacije Šomer acair i
Tehelat lavani. Tu je obaveštena i o poslednjim
poduhvatima KPJ — objedinjavanje svih Jugoslovena, bez razlike na veru, narodnost, za bor
bu protiv fašizacije zemlje, protiv fašizma u sve
tu.
Ona je još bila premlada da bi dublje shva
tila suštinu svih događaja koji su se dešavali od
1933. do 1938. godine u Jugoslaviji i svetu. Jed
na stvar, ipak, postajala joj je takođe sasvim
Uspomena iz uoči ratnih elana u Bitolju
�jasna: položaj Jevreja postade, prema razvoju
situacije, neiskazano gori od položaja u kome
se nalaze.
Na jednom zajedničkom sastanku jevrejske
omladine u Kenotu 1934. o razvoju situacije u
svetu govorio je Rafael Batino (Mišo Cvetković).
U svom opširnom predavanju istakao je da na
staje teško, presudno vreme ne samo za Jevreje
nego i za sve dobre ljude na svetu. Fašizam je
protiv radnika, komunista, Jevreja, Cigana...
Hitler je izjavio da će Sloveni biti đubrivo za nemačke njive. Po njemu — samo su Nemci čista
rasa i oni treba da vladaju svetom. Znači, spre
ma se opšta čistka, uništavanje. Na ovu opas
nost ukazao je i VII kongres Kominterne 1935-te
i zato je odlučio da se stvori jedinstven antifa
šistički front radnika i progresivnih snaga sveta.
Estreja je prvi put, od Rafaela Batina, čula
tako lepo, zanimljivo i potresno kazivanje o
opasnosti od fašizma. I, zaista, Batino je najbo
lje znao o situaciji u svetu. Bio je proteran iz
Meksika zbog komunističke đelatnosti, video
mnogo sveta i bio u toku svih događaja. Jevrejin — povratnik brzo je stekao simpatije kako
Jevreja tako i Makedonaca. Estreji su se poseb
no urezale u svesti njegove reči: »Na svetu ima
samo ljudi i neljudi. Treba da ustanemo svi kao
jedan protiv neljudi, fašista, svi — bez razlike
na veru i nacionalnost. To je dužnost poštenog
sveta.«
Interesantnijih predavanja i diskusija o svim
aktueinim problemima bilo je u društvu »Šomer
acair«, pošto su, uglavnom, njegovi članovi bili
obrazovaniji.
Estreja je redovno učestvovala u zajednič
kim posetama bioskopu i izletima u okolini Bitolja. I preko te forme povezivanja postajala je
sve bliža svoj jevrejskoj omladini, stičući nova
iskustva i saznanja o životu. Ponekad majka bi
u vezi s tim vičinila pokoju primedbu, ali ju je
David pravdao:
— Ako, mama, ako. Neka ide. Tamo se go
vori o poboljšanju života, o srećnoj budućnosti
siromašnih... Saznaće o tome ko je kriv za naš
težak život i o spašavanju od nesreće koja se
kroji nama Jevrejima...
— Ne znam, sine, ali da će biti sreće za si
rotinju, u to ne verujem. Sirotinja i bogu je teš
ka. A ono što kažeš o nama Jevrejima, zna 6e:
�svako se obračunava sa njima — odgovarala je
Sara na osnovu onoga što je sama znala iz ži
vota.
— Mama, nemoj me sprečavati, nemoj mi
braniti da idem u »Šomer acair«. Želim, mama,
da tamo idem... — molila je Estreja.
— Dobro, kćeri, samo pamet u glavu. Obraz da nam ne ocrniš.
Obdan, Estreja je radila u stanovima boga
tijih porodica, a uveče je bila sa članovima obeju
organizacija. Učestvovala je i u kulturno-zabavnom životu. U dva-tri umetnička programa bi
la je i izvođač. U toku jedne priredbe umešala
se i vlast. Program se izvodio u klubu mladih
Jevreja, koji je radio u prostorijama osnovne
škole. Došli su agenti i žandarmi da proveire sa
držaj programa. Vlast je već raspolagala poda
cima da u rukovodstvu društva »Šomer acair«
ima članova KPJ i SKOJ-a.
— Gospodo, priredba se održava da bi se
prikupljenim sredstvima pomoglo lečenje neko
liko mladih ljudi. Bolesni su, a nemaju rodite
lje. .. Nemaju novac za lekare i lekove. Zato ku
pujemo ulaznice. Nemamo veze ni s kim... Ta,
kakva politika..., samo s ciljem pružanja pomo
ći bolesnima — objašnjavali su organizatori.
Kad je izgledalo da su se organizatori i žan
darmi sporazumeli j da će se nastaviti izvođenje
programa, .jedan omladinac, sa daljine, iz pravca
bine, viknu uz sav glas: »Živela Republika! Do
le fašizam! Braćo i sestre, triput ura za španske
borce!« Odjeknu »ura« iz svih grla, a žandarmi
sa podignutim pendrecima jurnuše prema nje
mu. Nastao je opšti metež, iz koga su žandarmi
izišli i raskrvavljeni.
Ovo beše prvo revolucionarno krštenje za
Estreju, početak njenog revolucionarnog delovanja. Videla je kako treba da postupaju ugnjeteni,
samo ne jedino sa »žandarmčićima« već i sa nji
hovim naredbodavcima, vlastodršcima. Posle ov
og slučaja rad u društvu »Šomer acair« je po
stao teži, ali i dragoceniji.
ESTREJA IDE U BEOGRAD
Estreja se isticala u organizaciji »Šomer aca
ir«, u krugu aktivnijih siromašnih devojaka. To
potvrđuje i Žuli Batino, predsednik ženskog hu-
�24
manitarnog društva u Bitolju koje se zvalo »Vico«. Ona je najviše doprinela borbi za emanci
paciju žcna-Jevrejki u ovom gradu. Organizovala je kurseve za opismenjavanje, krojenje, šiven je... U mnogim prilikama je ukazivala na ne
ophodnost ravnopravnosti muža i žene u poro
dici, muškarca i žene u društvu. Svemu tome da
vala je i političku, komunističku boju.
Od posebne važnosti je angažovanje »Vica«
za sticanje kvalifikacije mladih Jevrejki u raz
nim zanimanjima. Mnoge siromašne devojke ško
lovale su se i zaposlile zauzimanjem ovog hu
manitarnog društva. Svake godine ono je slalo
po dve-tri devojke na rad i sticanje kvalifikaci
je u Beograd. Tako, 1938. godine izbor je pao
na tri Jevrejke po imenu: Estreja Ovađa, Estreja Levi i Solči Kasorla.
U vezi sa odlaskom Estreje Ovađe u Beo
grad sa Sarom je lično razgovarala Žuli Batino.
— Saro, mučiš se bez muža... Teško vezuješ
kraj s krajem. Pate i deca. Estreja je već odras
la. Ima šesnaest godina... Naše društvo je od
lučilo da je pošalje na posao u Beograd. Tamo
će učiti i zanat: šivenje, pletenje. Treba da nau
či nešto u životu zbog svoje budućnosti...
Žuli Batino je govorila, a Sara suze lila. Ne
znaš zašto: da li su je reći Žulijine razncžile i
vratile joj crnu prošlost kao na filmskoj traci,
ili od pažnje prema njoj, izraženoj izborom Es
treje za obrazovanje u Beogradu.
— Ne plači, Sara. Niko ne traži plač, već
hlcb. Estreja mora u sigurniji život. Jednog da
na ćeš blagosiljati — kad se uda i kad njena de
ca budu vesela, zadovoljna.
— Daleko je, Žuli, Beograd... Druga sredi
na. .. Jezik...
— Ne, Sara. I tamo će o njoj voditi brigu
naši ljudi. Sad će biti teško i tebi i njoj, ali kad
se vrati sa zanatom u ruci, bićete srećne. Zanat
je zlatan...
— Mama, — umeša se David — poslušaj Žuliju. Ona nam želi dobro. I meni je žao, ali Es
treja ide da bi imala oči u rukama... Ne is
pušta se zalogaj iz u stiju ...
— Dobro, Žuli, dobro sine Davide, ali pro
kleta majka. Svaki prst boli. Ništa nije lako, a
majci je najteže... Ona sagara da bi njeno čedo
svetlelo. Neka Bog da da u svetlosti bude!
Odluku su saopštili Estreji.
�Taj avgustovski dan 1938. godine bio je r a
dostan E strejin dan. Ono što je izgubila preki
danjem školovanja sad će delim ično nadokna
diti.' Ići će u Beograd, u veliki grad, m eđu nove
ljude. To ju je radovalo, ali i zabrinjavalo. Bi
lo joj je žao m ajke, sestrice i braće. M ora sc
rastati s njim a. N jim a će nedostajati sam o ona,
a njoj — svi oni.
— Mora, mora biti žrtve... Pomučiću se, ali
ću steći zanat. Od toga će nam svima u kući bi
ti bolje. Mama se neće više mučiti po tuđim sta
novima, u stare dane. Ova prilika se ne srne is
pustiti. Nema šta — idem! — odlučno je zaklju
čila Estreja u sebi.
Približavalo se vreme odlaska. Sa Estrejom
su stalno imenjakinja Estreja Levi i Solči Kasorla. Još tu, u Bitolju, one su se zbližile, posta
le kao sestre. Dogovarale su se o putu, razgova
rale o Beogradu...
Na železničkoj stanici u Bitolju, jednog sep
tembarskog dana 1938. godine, Estreja je držala
u ruci samo manju torbu... Unutra: jednu ha
ljinicu, nešto veša, čarape i malo hrane.
Istu sliku pružaju i njene dve drugarice.
2uli je trima mladim Bitoljčankama dala poslednja uputstva. Poželela im je srećan put, us
peh u radu i učenju, pa da se vrate sa zanatom
i drugim znanjem, čime će koristiti i svom rod
nom gradu.
— Estreja, kćeri, čuvaj se... Bićeš sama...
Čuj... — steže srce, grize Sara usne, a reči joj
se zadržavaju u grlu.
— Sekice, da nam se javiš čim se središ. Pi
ši nam, sele, češće — obraćali su joj se braća i
sestrica.
Lokomotiva pisti i voz lagano kreće. Estreja
je na prozoru vagona. Pored nje su i njene dve
drugarice. Rukama mašu — otpozdravljaju i op
raštaju se sa svojim najbližim i rodnim gradom.
Podignute ruke ljudi na bitolskoj željezničkoj
stanici mašu u pravcu voza da požele srećan put
do cilja. Na obe strane suze i ridanje.
NOVI STANOVNIK DORCOLA
Estreju i njene dve drugarice u Beogradu
su prihvatile jevrejske organizacije. Živele su u
jednoj tavanskoj sobi sa kuhinjicom u jevrej-
�skom delu Dorćola. U fabrici »Jelka« učile su šivenje i pletenje. Bile su zauzete po ceo dan. Pre
podne su radile, a po podne išle na nastavu. Ili
obrnuto. Jedino su nedeljom bile slobodne. Tad
su mogle da nešto zakrpe, operu, srede...
U novoj sredini početak je bio težak. Došle
su tu kao na bolje, a opet sve mizerno: življe
nje u tavanskoj sobi, slaba ishrana, odeća... Bez
svoga i (poznatog, sve strano i hladno. Jedina no
vina — učenje.
— Stidim se da vam kažem, ali mi dođe da
pešice krenem za Bitolj! — kaže jedna od ove
tri devojke.
— U Bitolju smo bar bile sa svojima. Sve
teškoće kao da su bile lakše među svojima! —
dodaje druga.
— Zaista, nigde nije bolje nego kod kuće. I
tu i tamo — mizeran život, ali je u krugu rođe
nih najbolje. Kuće-kolibe, ali za nas — palate...
— Nemoj Estreja, nemoj. Suze nam nado
laze od tvog ispovedanja kao u pesmi ili tužba
lici! — govore joj obe, skoro u isti glas.
— Ne samo da mi suze nadolaze već mi i
srce plače! — kaže Estlreja. — Znate li šta me
sprečavalo da vam ja prva ne kažem da nemam
ni apetita ni sna od bola zbog doma i Bitolja?
Zanat! Moramo podneti sve. Makoliko nam bilo
teže nego kod kuće, nema vraćanja. Bez zanata
se kući živa ne vraćam.
Tri mlade Jevrejke u tavanskoj sobi razgo
varale su jednog decembarskog dana o teškoća
ma kojima su izložene u novoj sredini, tj. o vra
ćanju — nevraćanju iz Beograda. Na kraju —
sve su se složile — bez svedočanstva nema po
vratka u Bitolj. Sve tri obuhvatila je trenutna
kriza, ali .razmena misli dovela ih je do sazna
nja da bez muke nema nauke, da posle teškog
dolazi lako i da se drvo savija dok je mlado.
— Uči dok si mlad, da ne bi žalio kad ostariš, govorila je učiteljica — dodala je Estreja.
Sve tri su uvidele: ako se vrate, celog živo
ta će biti sluškinje, a sa zanatom imaće bar naj
nužnije za sebe i svoje.
Tri Bitoljčanke, u težim trenucima, dobijale su moralnu podršku od (sadašnjeg generala
JNA) Bena Rusoa. Onda je on u Beogradu slu
žio vojni rok. Njegovi, iz porodice, javili su mu
u jednom pismu da se njegova rođaka Estreja
Levi, sa još dve Jevrejke, nalazi na učenju zana-
�ta u Beogradu. Zamolili su ga da je poseti čim
dobije »izlaz« u grad. Prvi izlazak Beno je is
koristio za to. Našao je sve tri u tavanskoj sobi
na Dorćolu, zabrinute. Počeo je šalom, smehom
— da bi ih oslobodio. Sve tri je poznavao: Estreja Levi mu je rođaka, Estreja Ovađa ga zna
iz društva »Šomer acair«, a Salči Kasorla iz vi
đenja u jevrejskoj mahali. Kad se čovek nađe u
tuđoj sredini, tek tada ume da ceni svoje. Saz
na li da mu je neko sunarodnik, zemljak — oseća ga bliskim, iako ga prvi put vidi. A Bena sve
tri znaju iz Bitolja.
Sam Beno je mogao da shvati položaj i osećanja čoveka u nepoznatoj sredini, jer je to i
lično iskusio. Učio je zanat u Novom Sadu i Po
dravskoj Slatini. Sad je u Beogradu, u vojsci.
Zato ih je lako »pročitao« i vedro rekao:
— O, radujem se što je došla moja rođaka,
moje Bitoljčanke, a one natmurene kao Pelister
nad Bitoljem. Razmišljate o povratku, jel’te?
— Otkud znaš, ko ti je rekao. Beno? — po
skočila je prva njegova rođaka Levi.
— Znam, znam, i ja sam išao tim putem. U
Novom Sadu sam živeo u internatu sa mnogo
mladih Jevreja iz ostalih centara Jugoslavije. Ne
ki od njih su se teško osećali u novoj sredini,
pred teškoćama i pobegli su, vratili se svojim
kućama. Ali, znajte, ko god se vratio — pogrešio
je. Nije postao ništa. Evo sa nekim od njih sam
u vojsci. Kad god se sretnemo, oni uzdišu i ku
nu dan kada su napustili učenje i zanat: »Beno,
kakvu glupost napravih...!«
Ko zna da li je Beno Ruso u vojsci zaista
sreo nekog od onih drugova koji su pobegli iz
internata i zanata, ili je to samo izmislio, ali,
što je važno, on je došao kao poručen i njegov
stav je imao presudnu ulogu. Kad je Beno saz
nao šta je njegova dalja rođaka, Estreja Ovađa,
rekla dvema drugim, kliknuo je:
— Bravo, Estreja! U Bitolj samo sa zanat
skim svedočanstvom! Jeste razumele?
Ne samo što ih je ohrabrio nego im je Be
no Ruso savetovao da budu aktivne u beograd
skim jevrejskim organizacijama.
Za sve vreme služenja vojnog roka Beno je
posećivao ove tri Bitoljčanke.
— Izlazio sam nekad u grad i u toku sedmi
ce, u radne dane, ali njih nisam mogao da na
đem. Po ceo dan su bile angažovane učenjem i
�radom. Mogao sam ih videti samo u nedelju. Iz
vodio sam ih. sve tri, u šetnju po Beogradu —
seća se Beno Ruso.
Estreja se nikad nije pokolebala. Bila je od
lučna — bez svedočanstva ne! Benova razlaga
nja za nju su značila potvrdu sopstvenog stava
kao pravilnog.
Od septembra 1938. do aprila 1941. godine
Estreja je živela i radila sa građanima Dorćola
kojih već odavna nema među živim Beograđa
nima.*
UMESTO ZANATA — BORBA
Estreja je ostala u Beogradu čvrsto odlučna
da završi zanat. Ali nastali ,su teški dani za Jugoslovene, posebno za Jevreje, sa sve većim i ot
vorenijim opredeljenjem bivše jugoslovenske vla
de za politiku fašističkih zemalja. Još 27. jula
1937. godine doneti su antijevrejski zakonski pro
pisi. U njima se predviđalo proterivanje novodošlih Jevreja iz Jugoslavije i to: onih koji su
prešli u zemlju posle 1. januara 1935 — u roku
od tri meseca, onih čiji boravak u Kraljevini ne
dostiže deset godina — u roku od šest meseci,
a onih koji tu žive duže ali nemaju jugoslovensko državljanstvo — u roku od godinu dana. An
ti jevrejska kampanja počela se voditi i preko
štampe. Najpre je počeo »Balkan«, a potom i
druge novine.
Ove mere bivše jugoslovenske vlade bile su
uvod u jevrejsku tragediju.
Dotične mere upravo tako je i prokomentarisao ipredsednik ministarskog saveta i ministar
unutrašnjih poslova Dragiša Cvetković jevrejskoj
delegaciji koju je primio 29. II 1939, ukazujući
da »su stvari o Jevrejima uzele nepoželjan tok«.
Vlada Cvetković — Maček 1940. godine donela
je propise pod imenom »Koroščevi zakoni«, ko
jima su i formalno ograničena građanska prava
Jevreja u Jugoslaviji.
Godinu dana posle Estrejinog dolaska u
Beograd počeo je drugi svetski rat. Fašističko
* Do 1981. godine treba da se izgradi moderno, veliko na
selje Dorćol u Beogradu. Već je pokrenuta inicijativa i /.a po
dizanje spomenika u toj gradskoj zoni. Povest o Estreji Ovađi —
Mari je skroman prilog spomeniku Jevreja — žrtava iaS'zma i u
Dorćolu i ukazivanje da negde na njemu treba da se nađe ime
i ovog narodnog heroja.
�oružje isprobano u Spaniji, Austriji i Ćehoslovačkoj bilo je sad upereno na Poljsku. Fašistič
ka osovina Berlin-Rim učvršćena je priključe
njem Japana. Tako je 27. IX 1940. g. sklopljen
Trojni pakt Rim-Berlin-Tokio. On je podelio svet
na interesne sfere i vojne akcije: Nemačka u Ev
ropi i Africi, Italija u Sredozemnom basenu i
delu Afrike, a Japan — u velikom azijskom pro
storu.
I pored velike brige jevrejske humanitarne
organizacije Beograda za Estreju i druge, u ovak
vim prilikama nije se moglo ništa učiniti za po
boljšanje materijalnog stanja, pa je ona u slo
bodnim časovima morala da radi i kao kućna
pomoćnica. Njena drugarica Solči Kasorla bila
je u boljem položaju. Ona je radila u student
skoj menzi. Ono što bi katkad Solči donela iz
menze za večeru delila je sa Estrejom.
U Beograd je Estreja došla da uči zanat
šivenja i pletenja, a vreme joj nametnulo još
jedno zanimanje — antifašističku borbu. Brzo
se uključila u rad sindikalnog i omladin'skog po
kreta. Od triju Bitoljčanki, kako kažu Beno Ru
so i Avram Sadikario, najaktivnija je bila Es
treja Ovađa.*
Estreja je bila aktivna u radu sindikalnog i
omladinskog pokreta. Bila je aktivni učesnik u
svim važnijim beogradskim događajima do pada
Jugoslavije 1941. Živela je život stanovnika Dorćola i život pokrenutih .radničko-studentskih i re
volucionarnih masa Beograda.
SUSRET SA MOSOM PIJADE
Estreja je aktivna omladinka i član sindi
kalne podružnice u fabrici »Jelka«. U Beogra
du se našla u presudnim trenucima za čovečanstvo. Na sastancima, na ilegalnim kursevima —
sve samo predavanja sa aktuelnom temom —
»Borba protiv fašizma — dug progresivnog sve
ta«.
Ono što bi čula na sastancima uveče je pri
čala svojim drugaricama u tavanskoj sobi. To je
radila da bi ih više aktivirala. I sama je od njih,
* Isto se konstatuje u Zborniku narodnih heroja Jugosla
vije. u radu Dvoje naših narodnih heroja (Jcvrejski almanah. Beo
grad. 1934) i u drugim kraćim beleškama o Estreji — Mari (u
publikacijama >11. mart — 1943—1958«. Bitola. 1938. »Narodni he
roj od Makedonija«, Skopje. 1973. i dr.).
�pak, saznavala o nizu drugih interesantnih poja
va. Naročito je Solči Kesorla za Estreju bila u
središtu pažnje. Preko nje se obaveštavala o di
skusijama i akcijama studenata. Sa zanosom je
Solči pričala kako budući inženjeri, lekari, prav
nici. .. u razgovoru imaju istu temu — fašizam.
Jedne aprilske večeri 1939. Solči dvema Estrejama reče:
— Znate šta? Iz zatvora je pušten neki ko
munist, posle 14 godina robijašenja. Ta vest je
danas studente neobično obradovala.
— Ova vlast, Salči, mnoge je oterala u za
tvore. Da li si saznala kako se on zove? — sa ve
likim intcresovanjem je upitala Estreja.
— Ne, samo sam čula da je Jevrejin, naš čovek. Drugo ništa ne znam.
Vest koju je primila od Solči sasvim je oku
pila pažnju Estreje:
— Jevrejin... Studenti se raduju... Mora
biti neka značajna ličnost...
Sutradan otišla je u fabriku sa željom da
sazna nešto više o oslobođenom zatvoreniku. Pri
šla joj žena koja je bila u radnom predsedništvu poslednjeg sindikalnog sastanka. Njoj je saopštila o vesti koja je uzbudila i obradovala stu
dente, pa je upita da li ona zna nešto više o tom
čoveku.
— Estreja, kad s posla odemo kući. Sad da
se rastanemo što pre! — tiho joj je rekla, jer
im se približavao vođa smene.
Tog dana Estre ja nije mislila o poslu. U stva
ri nije osećala umor od rada. Razmišljala je sa
mo o razgovoru sa ženom iz radnog predšedništva. Sa nestrpljenjem je očekivala znak prestan
ka rada prve smene.
Razgovor sa ženom je trajao dugo.
— Solči, Estreja, čovek koji je oslobođen
posle dugogodišnjeg ležanja u zatvoru zove se
Moša Pijade. On, sigurno, zna naš kraj. Dve go
dine je službovao kao profesor u Ohridu. Preda
vao je crtanje. U Beogradu je izdavao novine u
kojima je pisao samo o stanju siromašnih, o bor
bi protiv eksploatatorske vlasti. Štampao je list
i letke i to rasturao, pa je osuđen na 12 godina
zatvora. Ali, kažu, i tamo je govorio otvoreno da
se vlast mora smeniti, pa su mu rok robijanja
povećali za još dve godine. Samo, pazite, da nis
te ni pisnule o njemu! — saopštavala je i upozo
ravala Estreja dve devojke iz Bitolja.
�Estreja pažljivo prati diskusije na omladin
skim i sindikalnim sastancima. Prosto, guta ono
što sluša. Svi zaposleni u »Jelki« brzo su joj po
slali bliski, prionuli uz srce. U sudbini beograd
skog kvarta Dorćol Estreja je gledala sudbinu
jevrejskog dela Bitolja. Na Jovanovoj pijaci pu
no Jevreja — sitnih trgovaca i prodavača sta
rog. Ista slika bitoljskih Jevreja u novoj pozi.
Život ostalih delova Beograda — život njenog
Bitolja.
— Zaista, na svetu ima samo bogatih i siro
mašnih, samo ljudi i neljudi... Dobro je to re
kao Rafael Batino! — govori sama u sebi Es
treja.
Žena koja joj je saopštila o Moši, jednog
novembarskog dana 1939, rekla joj je:
— Estreja, posle radnog vremena sačekaj me
pred izlazom fabrike!
— Što da je čekam? Svakako nešto važnije
da mi saopšti. Možda je nešto o Moši! — poga
đala je Estreja i sa radošću je očekivala drugi
susret.
Svi zaposleni u »Jelki« posle radnog vreme
na žure. Neki kući, a neki sami, ili po dvoje-troje, na tajni sastanak. Među njima je i Estreja
sa ženom pod ruku, koja joj usput šapatom ob
jašnjava:
— Idemo na tajni sastanak... Govoriće
Moša...
Žena joj je još govorila, no Estreja je bila
zbunjena. Ona će slušati Mošu. Zaista čast. Pred
njom će biti revolucionar o kome sa ponosom i
poštovanjem govore svi napredni Beograđani. Ophrvana tim mislima i uzbuđena, ona nije ni za
pazila kako se našla u većoj prostoriji škole na
Dorćolu.
Sastanak je počeo. U stvari, to je bio ilegal
ni marksistički kurs za komuniste, skojevce i
druge napredne Dorćolce. Estreja ga je shvatila
kao sastanak, jer o drugim oblicima rada još ni
je znala. Sekretar partijske organizacije »Jelke«
najavio je temu: »Svet danas« i saopštio da je
predavač drug Moša Pijade.
Estreja je uvo i oko. Ona guta sve: i reči,
i pokrete Mošine. A on — smireno, opširno, argumentovano govori o događajima drugog svetskog rata, o planovima »Osovine«, o nenarodnom
režimu tadašnje Jugoslavije. Sa ponosom je go
vorio o onima koji još čame po zatvorima zbog
�isline, zbog borbe za bolju budućnost. Naročito
je isticao potrebu solidarisanja sa antifašistič
kim snagama. Kao aforizme, kao refrene pesama
ponavljala je u sebi reći i rečenice Mošinog iz
laganja: »U ovom ratu ima samo fašista i antifašista... Svaki narod posle pobede nad fašiz
mom sam će odlučivati o svojoj budućnosti...
Mi, Jevreji, ma gde bili, prvi smo na udaru fa
šizma. Zato nema drugog izlaza: rame uz rame
sa ostalim Jugoslovenima u borbu protiv doma
ćeg i tuđeg fašizma... Nova Jugoslavija biće ma
ti svih onih koji žive u n jo j...« Iskre biju iz oči
ju, plamen gori u Mošinim ustima, a Estreja ras
te od radosti, od zanosa.
Od susreta sa Mošom Estreja je postala
siušalac ilegalnog marksističkog kružoka na Dorćolu. Otad je postala odlučnija u delovanju me
đu mladima u fabrici »Jelka« i stanovnicima Dorćola. Onda je Estreja sistematično počela da uči
i praktično da primenjuje marksizam. Susret sa
Mošom za Estreju je bio početak novog života.
PROTIV TROJNOG PAKTA
U drugoj polovini januara 1941. godine Es
treja je postala član SKOJ-a.
Estreja je postala skojevka kad je opasnost
od agresije fašističke osovine bivala sve očevid
nija. Nemačka je bila okupirala Mađarsku, Rumuniju i Bugarsku i našla se na jugoslovenskim
granicama. Pred kraj 1940. godine Hitler je po
čeo sa pripremama za napad na Grčku, koji je
predviđen za proleće 1941. Imao je i gotov plan
za likvidiranje Jugoslavije kao države. Predvideo
je ostvarenje tog projekta posle napada na SSSR
i Grčku. Tad će Jugoslavija biti zrela kruška.
Pašće sama. Biće okupirana bez krvi.
U stvari, sama vlada tadašnje Jugoslavije sve
više se nalazila na strani »Osovine«. Početkom
januara 1941. godine organizovala je koncentra
cione logore za komuniste i druge antifašiste. Is
tovremeno, sa osnivanjem koncentracionih logo
ra, ministar vojske je naredio formiranje tzv.
»radnih bataljona«, kojima su se imali mobilisati antifašisti, a za onemogućavanje njihove bor
be protiv izdajstva. Knez-namesnik Pavle je u fe
bruaru 1941. godine vršio konsullovanje sa Hitlerom za priključenje Jugoslavije fašističkoj oso-
�KPJ je nastojala da spreči priključivanje
zemlje Trojnom paktu, i pred sam taj čin obra
tila se narodu proglasom u kome se, između os
talog, isticalo: »Današnja vlada sprema izdaju.
Za koji dan treba da se potpiše Trojni pakt, ko
ji znači sigurnu i sramotnu smrt našoj državi...
Prvi put u našoj istoriji treba pred tiranima da
kleknemo, da na kolenima potonemo u beščašće
i ropstvo...
Nećemo ni Trojni pakt, ni instruktore, ni
turiste, ni privredne stručnjake, ni čišćenje ne
prijatelja Osovine. Hoćemo vladu nacionalne slo
ge i odbrane. Sve za čast i slobodu! Čast i slo
bodu ni za šta«.
Vlada Cvetković-Maček je 25. marta 1941. u
Beču potpisala protokol o priključenju Jugosla
vije Trojnom ipaktu. To je bio sraman akt kapituliranja i predavanja zemlje »Osovini«. Ali ne
samo to: protokolom je predviđena obaveza da
se sva živa i materijalna sredstva stave u službu
Hitlerovih osvajačkih planova.
Potpisivanje Pakta bilo je ocenjeno od CK
KPJ kao izdajstvo. Još iste večeri izbile su de
monstracije u Beoradu i u drugim delovima Ju
goslavije. Sav Dorćol je bio na nogama. Demon
strirao je ... Znali su njegovi žitelji šta to znači
za njih. Još pre dve godine, 8 . II 1939, jedan od
ideologa nacionalsocijalizma, Alfred Rozenberg,
je izjavio: »Za nacionalsocijalizam postoji samo
jedan vid razrešavanja jevrejskog pitanja: da i
poslednji Jevrejin napusti teritoriju nemačkog
Raj ha«. Dve godine kasnije, 28. III 1941, isti će
proširiti teritoriju nedostupnu za življenje Jevreja: »Za Evropu jevrejsko pitanje biće likvi
dirano tek onda kad i poslednji Jevrejin napusti
evropske predele«.
Tri dana su trajale demonstracije u Beogra
du i u celoj Jugoslaviji. Tri dana Estreja sa dru
gim Dorćolcima, sa svim Beograđanima bila je
na nogama. Tri dana u opšte ne!, u poklike:
»Bolje rat nego pakt!«, »Bolje grob nego rob!«
slivao se i Estrejin glas.
Narodni revolt dostigao je kulminaciju uo
či 27. marta. Raskinut je sramni pakt. Dana 27.
marta izvršen je prevrat i obrazovana nova vla
da na čelu sa generalom Dušanom Simovićem.
Demonstranti su tražili odhranu zemlje, slobo
du, ravnopravnost sviju koji žive u Jugoslaviji,
savez sa SSSR... I nova vlada nije poslušala na
rodni glas, nije iskoristila opštu narodnu bor3 Estreja Ovađa Mara
33
�34
benu volju za odbranu zemlje od agresora. Ona
28. III 1941. godine zabranjuje narodne manife
stacije i »u zvaničnom saopštenju se ogradila od
raspoloženja i zahteva naroda«.
CK KPJ uporno je nastojao da se preduzmu
mere za odbranu zemlje. Tako je 30. III 1941.
izdao proglas u kome je vladi predložio program
zadataka.
Vlada i Generalštab nisu, pak, učinili ništa.
Hitler je posle događaja od 27. marta odlučio
da što pre napadne Jugoslaviju. Taj zadatak je
odredio II i XI armiji naredbom pod šifrom »Po
duhvat« — 25« 30. III 1941.
Ccla Jugoslavija je bila u vrenju i uzbuđe
nju. Tok događaja se lako nazirao: zemlja će bi
ti okupirana, za sve Jugoslovene nastade muko
trpni dani, a za Jevreje — pakleni. Dorćol i jevrejski delovi drugih jugoslovenskih gradova bi
li su odlučni da dele sudbinu sa svojom vekovnom braćom. Zato su se Jevreji koji su bili doš
li u Beograd iz drugih krajeva zemlje počeli od
mah vraćati u svoja rodna mesta.
Nekoliko dana posle martovskih događaja
bitoljski studenti i radnici napuštali su Beograd
i bili na putu za grad pod Pelisterom. Estreja
je došla u Bitolj zajedno sa Solči Kasorla početkom aprila. Njihova drugarica Estreja Levi
otputovala je za Izrael, gde i sada živi.
SLUGA GORI OD GOSPODARA
Dolazak Estrejin u Bitolj bio je radost za
ćelu porodicu. Otkad su počele demonstracije
25. marta Sara je telom bila kod kuće, a pame
ću u Beogradu, kod Estreje. Sad je majčino sr
ce puno. U patnji bar su njeni »pilići« pored nje.
Povratak Estrejin bio je poseban doživljaj
za brata Davida. Estreja i David razgovarali su
i inače o svemu.
— Sele, šta je sve ovo? Kako ti izgleda? šta
će biti? Šta su vam pričali u Beogradu? — oba
sipa on svoju sestru pitanjima. Ona dolazi sa iz
vora događaja, kontaktirala je sa vidnijim lično
stima.
Estreja govori opširno, objašnjava sve što
se dešavalo u Beogradu, o kontaktiranju sa dru
gim Jugoslovenima, o zauzimanju Partije za brat
stvo i jedinstvo, za odbranu zemlje. Objašnjava
�Estreje (druga s leva) sa grupom bitoljskih skojevaca
�ona koliko zna i ume, koliko je čula, razumela i
saznala i zaključuje:
— Brate Davide, stvari ne stoje dobro, kre
nule su na zlo. CK SKOJ-a i CK KPJ već od ra
nije u Beogradu i u celoj Jugoslaviji ukazivali
su na opasnosti od fašizma. Uputili su i zahtev
vladi za odbranu zemlje, ali ništa. I u ovoj situa
ciji nenarodna vlast želi da izvuče koristi, da sa
čuva pozicije. Zato je potpisala Trojni pakt.
Znaš, odasvud smo okruženi. Teško će biti za će
lu Jugoslaviju, a za nas se zna da će biti najgo
re. Samo, znaj, jedan jedini je izlaz — svi kao
jedan protiv fašizma. U tome je spas. Slobodna
zeml ja ... Narodna vlast će biti opšta, zajednič
ka, pravedna majka sve svoje dece...
Govori li — govori Estreja. I David se ushićuje, raduje se, ponosi što se njegova sestra to
liko idejno uzdigla. Estreja, pak, sve to što ob
jašnjava bratu Davidu izlaže i u društvima »Šomer acair« i »Tehelat lavani«, pa i u skojevskoj
organizaciji, budući da se odmah povezala, uk
ljučila u njihov rad.
Estrejin dolazak i pristizanje drugih radni
ka, učenika i studenata iz Beograda u Bitolj unelo je osveženja, živosti, pokreta u rad SKOJ-a
i Partije. Stečene su jaisnije predstave o politici
KPJ u prestojećim događajima. Bitolj je dobio
iskusnije borce protiv fašizma, jer su svi oni već
učestvovali u sudarima sa žandarmerijom, u
martovskim demonstracijama.
Ukazivanje na skoru okupaciju brzo se os
tvarilo.
U Hitlerovom planu za napad na Jugoslavi
ju bilo je dogovoreno i učešće Italije i Mađar
ske, stim da već okupirana Rumunija i Bugar
ska štite nemačku pozadinu od eventualnog na
pada Sovjetskog Saveza. Bilo je predviđeno i
eventualno angažovanje bugarskih snaga u okupiranju dela Jugoslavije. Koncentričnim napa
dom Hitler je težio brzom likvidiranju Jugosla
vije, pri čemu bi Vardarska Makedonija bila odsečena i pretvorena u bazu za udar na Grčku.
Bez objavljivanja rata, iznenada, 6 . IV 1941,
Nemačka je napala Jugoslaviju. Okupacija je po
čela bombardovanjem Beograda uz učešće 484
nemačka bombardera i 250 lovaca, a sadejstvom italijanske avijacije bili su bombardovani
i drugi jugoslovenski gradovi, među kojima i
Skoplje. Ostale angažovane fašističke jedinice
napadale su sa raznih drugih strana. U napadu
�na Jugoslaviju učestvovalo je ukupno 52 divizi
je (24 nemačke, 23 italijanske i 5 mađarskih), a
5 je bilo u rezervi.
Estrejin rodni grad zauzela je motorizovana
SS-divizija »Adolf Hitler«, 9. IV 1941. sa tridese
tak žrtava, jer su neki rodoljubi davali otpor na
ulicama pored Dragora, a i sa minareta Isak-džamije. Iz stroja je bilo izbačeno 5— 6 nemačkih
tenkova i jedan avion koji je prethodno vršio
izviđanje. Borba je počela rano ujutro 9. aprila,
a Bitolj je potpuno zauzet oko 13 časova istog
dana.
Jugoslavija je zauzeta munjevitom brzinom.
Kralj f vlada, sa ponetim zlatom, prebegli su u
inostranstvo 15. aprila. Dva dana potom, 17.
aprila, u štabu II nemačke armije u Beogradu,
opunomoćenici vrhovne komande potpisali su
bezuslovnu kapitulaciju, koja je stupila na snagu
u 12 časova idućeg dana. Tim sporazumom pred
viđeno je da se jugoslovenski vojnici i oficiri od
vedu u zarobljeništvo, a sva vojna, industrijska,
saobraćajna i druga sredstva i dokumentacija
predadu Nemačkoj u ispravnom stanju.
Okupirana Jugoslavija je pcdeljena na nemačko i italijansko područje, stim što su neke
osvojene teritorije ustupljene satelitima Mađar
skoj i Bugarskoj.
Deo Vardarske i Jegejske Makedonije (kao i
deo Srbije) Nemačka je dala Bugarskoj, a dru
gi deo Vardarske Makedonije (sa gradovima Stru
ga, Debar, Kičevo, Gostivar i Tetovo, više prespanskih sela i kostursku zonu) okupirala je Ita
lija.
Bitolj i njegova okolina okupirani su od bu
garske fašističke vojske 2 2 . aprila. Okupaciju su
Bugari prikazivali kao »oslobođenje« Makedoni
je. Kakvi su oslobodioci oni Bitoljci su znali i
odmah videli iz ološa koji su im dovukli u grad:
400 policijskih agenata, šezdesetak uniformisanih policajaca i policijskih načelnika, motorizovane policijske jedinice, jednog eskadrona, uglav
nom, za noćno patroliranje, pa svojih ljudi za
pređsednike opština, za prosvetnu aktivnost i
druge vanprivredne sektore.
Reokupacija većeg dela Makedonije od fašis
tičke Bugarske izazvala je veliku zabrinutost, re
volt i mržnju prema nezvanim gostima. Zna Ma
kedonija kakvo »dobro« joj je učinila Bugarska
i u prošlosti. Bugarski marševi u Makedoniji su
pogrebna pesma, zov za borbu protiv »oslobodi-
�Iaca«. Tako su bugarske okupatore, kao i rani
je, primili i Jevreji iz Makedonije. Na .s obzirom
na antijovrcjsku akciju Hitlera, neki Jevreji su
povjerovali da će prisustvo Bugara biti bolje za
njih nego prisustvo Nemaca, mislili su da bar
fizički neće biti likvidirani.
U Asad-begovoj ulici Estreja je uporno na
stojala da prikaže istinski lik bugarskih okupa
tora:
— Ništa nije bolje. Ovi su nemačke sluge.
Uvek je sluga gori nego gospodar. Čim su fašis
ti, ne'ka im se seme šatre. Da su bolji, oni bi os
tali u samoj Bugarsikoj. Koga tu traže? Ne zna
ju čiia je ovo zemlja... Igraće kako im budu
svirali Nemci. Teško će biti za sve nas! — ob
jašnjavala je Estreja.
JEDINSTVENI PROTIV FAŠIZMA
U Bitolju, kao i u Skoplju i Štipu, prvi na
udaru nemačkog i bugarskog okupatora bili su
Jevreji. Još prva tri dana okupacije Nemci su
opljačkali bogatije jovrejske dućane. Iz stanova
su uzimali sve što su hteli. Na nekim radnjama
pojavili su se natipisi: »Jevrejima, Vlasima i psi
ma zabranjen ulaz«.
Bugarsko fašističko zakonodavstvo Jevreje
je proglasilo tuđim državljanima. Zakonom o za
štiti države iz 1941. godine bilo im je zabranjeno
vršenje niza delatnosti. Jevreji sopstvonici ra
nijih dobara morali su tu svoju imovinu da otu
đe i novac primljen od njih da unesu u bugar
ske kreditne banke. U čl. 26. ovog Zakona se ka
že: »U roku od mesec dana sva lica jevrejskog
porekla koja u državi imaju neku imovinu, duž
na su da prijave sva svoja dobra, pokretna i ne
pokretna, bugarskoj narodnoj banci«. Morali su
Jevreji da podnose »deklaracije«, a onima koji
to nisu učinili u roku od tri meseca imanje je
oduzimano. U stvari, Bugari su tražili i najma
nji povod da Jevrejima konfiskuju imovinu.
Jevreji su pljačkani i na osnovu Zakona o
jednoročnom danku. Ovim zakonom bilo je pred
viđeno da Jevreji ustupe državi jednu petinu svo
je imovine. »Svaki Jevrejin morao je ponovo da
podnosi prijavu o svojoj celokupnoj imovini: po
kretnoj i nepokretnoj, u potraživanju, u novcu,
u dragocenostima, pokućstvu i si. Specijalna ko
�misija je proveravala tačnost prijava i procenjivala imovinu. Samo neki mali neprijavljen pred
met mogao je biti uzrok za konfiskaciju celokuipne imovine, ili za hapšenje. Pošto je država uzi
mala 'jednokratan danak’ od 2 0 %, komisije su
uvek precenjivale jevrejsku imovinu da bi se
uzeo što veći danak. Onome koji nije imao da
plati imanje je odmah prodavano na licitaciji«,
kaže A. Matkoski.
Pljačkanje Jevreja je vršeno i preko vojnog
danka. Jevreji nisu smeli da služe u bugarskoj
vojsci, no oni su to skupo plaćali u vidu danka.
Bugarski fašisti su uzimali, zapravo. Jevreje u
vojsku, ali samo u radne jedinice. Zakon o za
štiti naoije predviđao je mnoge forme i načine
za pljačkanje Jevreja i oduzimanje njihovih gra
đanskih prava. Jedan za drugim donose se raz
ni antijevrejski zakoni. Novopokrenuti fašistički
list »Celokupna Bugarska« u Skoplju redovno
je donosio antijevrejske napise.
Pravo žalbe Jevreja nije postojalo za oku
patore. Već 1941. bile su zabranjene afirmisane
bitoljske jevrejske organizacije »Somer acair«,
»Tehelet lavani« i »Vico«. List »Celokupna Bu
garska« je 17. IV 1941. objavio naredbu ministra
unutrašnjih dela Petra Gabrockog kojom se Jevrejima zabranjuje da saopštavaju vesti, da po
kreću politička i društvena pitanja, da se kreću
ulicama, da posećuju društvena i javna mesta
od 21 do 6 časova.
Oživele su propagandne izmišljotine protiv
Jevreja, samo da bi se razvila verska i nacional
na netrpeljivost prema njima. Međutim, Bitoljci, Makedonci uopšte, znali “ u da su im Jevreji
s
braća po stradanju, poštenju i čovečnosti. Par
tija je na vreme sagledala sredstva kojima će
se služiti oktjpatori, pa je borba protiv fašizma
bila i borba za bratstvo i jedinstvo jugoslovenskih naroda i narodnosti.
Mesni komitet KPJ Bitolja, rukovođen legen
darnim Štivom Naumovom, imao je sasvim pra
vilan stav prema jevrejskom pitanju. Nastojao
je, pored ostalog, da se Jevreji što masovnije uk
ljuče u NOB, borio se za ujedinjenje svih anti
fašističkih snaga.
Jevrejsko stanovništvo Bitolja (kao i čitave
Makedonije) bilo je tesno povezano sa idealima
makedonskog porobljenog naroda i još 1941. go
dine aktivno se bilo uključilo u narodnooslobodilački pokret.
�Iako su pojedinci bili za izolovano delovanje Jevreja protiv fašističkog osvajača, većina
organizovanih jevrejskih redova zalagala se za
zajedničku borbu sa makedonskim narodom i
narodnostima, za stav KPJ.
— Nema nikakve deobe prema veri i nacio
nalnosti. Antifašisti su svuda antifašisti. KPJ se
bori za bralistvo i jedinstvo, za ravnopravnost
sviju koji žive u Jugoslaviji i zato treba da svi
stojimo u stroju Partije. Svako razdvajanje jed
nih od drugih ide u prilog neprijatelju. Staro
pravilo: podeli pa vladaj... — govorila je Estreja u svom rcjonu.
Bitoljski Jevreji i u izuzetno teškim okolno
stima ostali su verna braća Makedoncima.
DVA DANA — TRI SVEČANOSTI
Bugari porobljivači u Bitolju, kao i u dru
gom okupiranom delu Makedonije, počeli su i
sa masovnim organizovanjem društava i ustanova
za denacionalizalorsku aktivnost. Nalazio se i
izmišljao povod za ma koju pro'slavu samo da
bi se okupacija prikazala kao »oslobođenje« Ma
kedonije, ostvarivanje vekovnog makedonskog
»ideala«. Ćak su se i Nemci počeli podsmevati
Bugarima zbog čestih proslava: »Dva dana —
tri svečanosti«.
— Oni organizuju mnoge proslave, a mi se
spremamo za jednu — povodom oslobođenja
Makedonije. To će biti veliko slavlje — govorila
je Estreja skojevkama iz svoje grupe i drugim
Jevrejima sa kojima je kontaktirala.
Mesni komitet Bitolja pripremao je svoj
grad i kraj za borbu za slobodu. Bitoljski anti
fašisti su se tako obradovali od prve ustaničke
puške u Makedoniji koja se oglasila 27. VI 1941.
u razloškom kraju. I oni su se spremali za taj
čin. Skupljali su oružje još od prvih aprilskih
dana, a ono što je bilo neispravno popravljalo
se u radionici Bena Riusoa. Ćak i jevrejska om
ladina odvedena na prinudni rad, u maju 1941.
godine, za prenos ratnog materijala iz vojnih
skladišta na brdu zvanom Tumbe-kafe do železničke stanice, učestvovala je u ovoj akciji. Či
tave sanduke sa municijom bacala je u žbunje,
da bi ih kasnije podigli za NOP.
�Naročito se Mesni komitet Bitolja aktivirao
za što dosleđnije sprovođenje Proglasa PK KPJ
za Makedoniju povodom 38-godišnjice ilindenskog
ustanka. Veliki makedonski praznik bugarski fa
šisti su hteli da iskoriste za svoje ciljeve, ali ni
su uspeli. Uoči praznika rastureno je 3.000 leta
ka u gradu i okolnim selima — sa antifašistič
kom sadržinom. Na Ilijin-dan 1941. godine me
đu ljudima skupljenim pred zgradom opštine izmešali su se komunisti i skojevci. Bugari su pla
nirali da održe miting na At-pazaru, a povorka
do tog trga imala se kretati pored reke Dragor.
Bilo je pripremljeno nekoliko govornika.
U osam časova kolona je krenula pored Dragora. Kada je ušla u tesne uličice, iznad glava
mase pokazao se transparent sa crvenim natpi
som: »Živela slobodna Makedonija!«. To je bio
dogovoreni znak za početak javne demonstraci
je protiv okupatora. Vikali su Jevreji, Makedon
ci, vikali komunisti, skojevci i svi rodoljubi u
sav glas: »Živela slobodna Makedonija! Okupa
tor van Makedonije! Smrt fašizmu — sloboda
narodu!«, pa su uzvikivali i druge parole. Među
demonstrantima je bila i Estreja. I njen glas se
slivao u osudu »oslobodilaca«.
Fašistički improvizatori ilindenske proslave
našli su se u čudu. Smatrali su da će se na Atpazaru sve razvijati prema njihovom planu. Mi
slili su da održe zbor na mestu gde je 1905. go
dine obešen lerinski vojvoda Aleksandar Turundžo. Čak tu, prisećajući se onoga što se u proš
losti tu odigralo, narodni hor je počeo da peva
pesmu o Turundžu i da izbacuje antifašističke,
antibugarske parole, zahtevajući slobodu Make
donije.
Bugarima je propala proslava. Nije uspela
ni intervencija motorizovane policije za smiriva
nje uzbuđene mase.
— Samo ovako..., udruženo... složno! —
vikala je Estreja, vikali svi Jevreji, svi demon
stranti.
— Smrt Hitleru i njegovom slugi caru Bo
risu! — grmelo je odasvud.
Agenti su iskolačili oči da bi uočili što vi
še likova demonstranata, policajci nisu gledali
gde i u koga biju pendrecima. Nastala je opšta
tuča, gužva. Bilo je, potom, zatvoreno više bitoljskih komunista i skojevaca, među kojima je
bilo i Jevreja.
�ČLAN KPJ
Jedan od prvih zadataka bugarskog okupa
tora bio je da pridobije što veći broj domaćih
špijuna. »Svi civilni i uniformisani policajci tre
ba da privežu uz sebe i zavrbuju tajne saradnike, kako iz sredine onih u koje vlasti imaju poverenja tako i među sumnjivim licima« — kaže
se u trećem uputistvu naredbe Skopskog oblas
nog policijskog načelnika Simeonova od 2 . X
1941. Bugari su pokušali da pridobiju špijune i
iz redova bitoljskih Jevreja.
Među uhapšenim komunistima i skojevcima
posle ilindenskih demonstracija bio je i student
Isak Levi. U zatvoru su ga Bugari pretukli, ali
nisu uspeli da ga upletu u svoje mreže.
Činjeni su i drugi pokušaji za vrbovanje špi
juna iz redova jevrejskih narodnosti, ali nijedan
Jevrejin nije se našao u toj službi. Držanje bi
toljskih Jevreja bilo je za poslovanje i ushićenje.
1941. godine bilo je već mnogo Jevreja čla
nova KPJ (Beno Ruso, Mansel Demajo, Simo
Kalderon, Avram Sadikario, Moric Sami, Viktor
Pardo, Isak J. Sarafati, Mordo Nahmijaz, Sarina
Peso, Nisim Al'ba i drugi). Većina od njih ruko
vodili su skojevskim grupama u kojima su bili
obuhvaćeni: Estreja Ovađa Mara, Solči Kasorla, Seli Koen, Fana Sion, David Kalderon Dabi,
Žamila Kolonomos, Magi Ruso, Albert Ruso, Murdo Koen, Solomon Koen, Soloman Sadikario
Mo, Viktor Kamhi, Salamon Mešuljam, Viktor
Mešuljam, Pepo Peso, Menteš Isak, Nisim Albahar, Samuel Kalderon, Moric Romano, Eli Faradži, Anaf Avram i drugi. Članovi skojevske
grupe Đoke Tapandžioskog bili su i Albert Aroesti i Natan Hason. Mnogo skojevaca Jevreja bi
lo je i među učenicima bitoljske gimnazije. Za
skojevce V razreda bili su odgovorni Bcrto Kasoria i Mato Hason, a za skojevce VII razreda
Eli Levi. Većina skojevaca radila je sa simpatizerskim grupama. Oko 20 Jevreja bili su člano
vi kandidatske grupe. Isak Sarafati 1941. godi
ne bio je član Mesnog komiteta KPJ, a Beno Ru
so član Mesnog komiteta SKOJ-a za Bitolj.
Na aktiviranje jevrejskog stanovništva uti
cala je sudbina Jevreja u Evropi i borbeni glas
Makedonaca u Prilepu i Kumanovu. Revolucio
narna delatnost u Bitolju krajem 1941. godine
bila je usredsređena na stvaranje partizanskog
�odreda i pružanje pomoći političkim zatvoreni
cima.
Estreja je svoju aktivnost razvijala među
jevrejskom ženskom omladinom, a naročito u
sprovođenju akcije Crvene pomoći, za koju je
pred Mesnim komitetom Bitolja odgovarao Isak
Sarfati.
Marta 1942. godine Estreji je iskazano veli
ko poverenje, dato priznanje za dotadašnju re
volucionarnu delatnost. Primljena je za člana
KPJ.
Broj članova KPJ iz jevrejske sredine 1942.
godine se povećao na 30, a skojevaca na 150.
Član Mesnog komiteta KPJ postao je i Beno
Ruso.
Pored Estreje Ovađe, članovi KPJ ženskog
pola su i: Roza Kamhi, Žamila Kolonomos, Adela Faradži i Stela Kamhi.
Estreja je bila potresena činom streljanja
Ordana Copela 9. IV 1942. Zaklela se još jednom
da će ići njegovim stopama. Lično ga je pozna
vala. Žalila je što nije postala pripadnik prvog
bitoljskog partizanskog odreda »Pelister« (22. V
1942), ali se ponosila svim onim što se desilo s
njim, hrabrom smrću Elpide Karamandi, Mare
Josifoske, Takija Daskala i drugih boraca, kao
i podvigom Štiva Naumova — ubijanjem oblas
nog policijskog načelnika Ćurčijeva na bitoljskoj
ulici.
— Kao Ćurčijev završiće svi fašistički psi!
Osvetićemo sve žrtve! — govorila je Estreja.
Estreja je radila sa jednom grupom skojevki do 10. marta 1943.
Bugarski okupator nije se zadovoljio ni svim
onim što je već učinio protiv Jevreja. Ministar
unutrašnjih poslova Petar Gabrovski pred bu
garskom narodnom skupštinom 26. VI 1942. go
dine je objašnjavao: »Mere za ograničavanje u
vezi sa jevrejskim pitanjem preduzete su na vreme i sa rezultatom, ali nisu dovoljne za intere
se Bugarske, snaga Osovine i ratova za novu
Evropu. Protiv jevrejstva treba da se dejstvuje
brzo... Jevrejsko pitanje mora biti razrešeno
do kraja... Nalaže se da se uvedu nova ograni
čavanja i mere protiv Jevreja, kakve zahteva za
kon. Neophodno je da se dejstvuje brzo i izne
nada. .. Jevreji su štetni za državu i naciju. Oni
su odlučno protiv interesa Bugarske, sila osovi
ne, svih onih koji rade za novu Evropu«, Koje
�su te merc koje treba preduzeti— kasnije je definisao Valter Goros: potpuno likvidiranje Jevrejstva.
26. VIII 1942. godine Ministarski savet Bu
garske formirao je Komesarijat za jevrejsko pi
tanje, za »razrešavanje jevrej'skog pitanja«. Apa
rat i zahvati Komesarijata pali su na leđa Jevrcja. Njihov život je postao nepodnošljivo te
žak. »Tako, mnoge porodice«, izlaže Žamila Kolonomos, »prehranjivale su se od ušteda, proda
vanjem pokućstva, miraza i porodičnih uspome
na od vrednosti. Samopomoć i međusobna soli
darnost bile su razvijene kao nikad dosad«.
Porodica Sare Ovađe teško je živela.
Estreja je hitala na sve strane da rasturi
proglas PK KPJ za Makedoniju povodom godiš
njice okupacije. Za taj »jubilej »oslobođenja« u
Bitolj je došao 12. IV 1942. godine SS-zločinac
Adolf Bekerle, opunomoćeni ministar Trećeg
rajha u Bugarskoj. On je održao pro-velikobugarski govor, ali mu je na jednom mestu, nevo
ljno, ne znajući šta to znači, promakla istina:
»U vašem kraju rodio se 1903. godine pokret ko
ji je ćelom svetu objavio postojanje i patnje va
šeg naroda, kao i vašu odlučnost da se borite po
svaku cenu za svoju slobodu«. Masa je zagrmela
parolama: »Živela 1903! Živeli borci devetstotreće!
Sa duhom hiljadu devesto treće napred!...«
Koliko se moglo klicala je i Estreja.
— Šta se dereš! — upita je jedan agent i
ščepa joj ruku.
— Kličem jer je gospodin dobro govorio.
Odobravam njegov stav. Vi se ne slažete? Šta,
vi ste protiv Rajha? — i zapretila da će o ovome
obavestiti nemačkog rukovodioca, uz energično
istrzanje ruke. Odmah se i izgubila u masi.
Bekerle se radovao što narod odobrava nje
govo izlaganje, a bugarski agenti i policajci su
se mrštili. I ova proslava je dobila demonstra
tivni karakter u režiji okupatora.
OBELEŽAVANJE
Dvanaestog jula 1942. godine u Bitolj su do
šla tri specijalna komesara za »jevrejsko pita
nje«, sa ciljem ubrzavanja priprema za vršenje
akta genocida nad trudoljubivim, poštenim i mir
nim bitoljskim Jevrejima.
�Kulminacija ponižavanja Jevreja bilo je nji
hovo obeležavanje. Po naredbi komesara Beleva
od 15. IX 1942. godine jevrejske kuće bile su
obeležene. Na vratima su se pojavili natpisi: »Jevrejski stan«, a .s leve strane natpisa bila je šeštokraka zvezda. Na ulazu svake kuće bio je is
taknut spisak članova porodice koji žive u njoj.
I malobrojni, preostali, dućani bili su markirani
natpisom »Jevrejska radnja« i Judisches Magazin.
Komesar Aleksandar Belev požurio je sva
kog Jevrejina da i lično ponizi. On je 19. IX 1942.
g. izdao naredbu po kojoj svaki Jevrejin obavez
no mora da nosi žutu značku — šestokraku zrvezdu, zvanu »Davidova zvezda«. Svaki Jevrejin
uhvaćen bez žiga posle 29. IX 1942. godine kaž
njavan je sa D 100.000 leva. Jedino deca ispod
o
deset godina bila su oslobođena obaveze noše
nja značke.
Posle naredbe o »Davidovoj znački«, sledila
je naredba o ograničenom kretanju Jevreja. Za
branjeno im je posećivanje društvenih zgrada,
hotela, lokala, bioskopa, kretanje glavnom uli
com grada, posećivanje igranki, odlazak u susedna sela bez posebne dozvole, a u 19 časova
svaki Jevrejin je morao biti kod kuće.
Bitoljski Jevreji koji su živeli s desne stra
ne Dragora, odmah posle markiranja, prebačeni
su na levu stranu reke. Dragor je postao crna li
nija za Jevreje. Nisu smeli da pređu na dCsnu
stranu grada.
Jevrejima je bilo zabranjeno i da idu na pi
jacu pre deset časova. Praktično, oni nisu mog
li ništa ni da kupe, jer ono malo namirnica što
je bilo na tezgama rasprodavano je odmah pos
le donošenja na pazar. Bili su izloženi smrti
glađu.
Bitoljski Jevreji živeli su u klasičnom »ge
tu«. Ograničeni, pritisnuti do bezizlaza. No od
svega najviše je pekla žuta zvezda. Oni su bili
žigosani. Njihovo dostojanstvo — svedeno do
spuštanja čoveka na nivo životinje.
— Žuta zvezda je žig. Žig kojim se obeležava stoka određena za klanje, za kasapnicu. Čim
se stoka žigoše, predstoji joj nož. Nije važno —
odmah ili kasnije. Doći će red. I mi smo žigo
sani. Ovi gadovi nas pripremaju za kasapnicu —
ovako je komentarisala Estreja žutu zvezdu i
druge oznake koje moraju da nose članovi gru
pe sa kojom je zadužena da politički radi. 0 ovo
�46
me je razgovarala i na partijskim sastancima, pa
sa svima poznanicima.
Stid me da ljude pogledam u oči noseći ovu
prokletu zvezdu na grudima! — žalila se Estreja organizovanim Makedoncima.
— Ne, Estreja, zbog toga treba da se stide
fašisti. Što su suroviji njihovi postupci tim bli
ži jc njihov kraj! — odgovarali su joj oni.
Znala je Estreja koji je izlaz iz ponižavanja.
Znala je da obeležavanje još više rasplamsava
narodno nezadovoljstvo i zato je bila neumor
na u vršenju revolucionarnog posla. Nju nikad
nije omela »crna« linija Dragora, niti policijski
čas. Jednu takvu »neposlušnost« Estrejinu saopštava slikar i pisac Tode Ivanoski:
— Onako skromna, no ognjena apostolka is
tine, Estreja je usađivala sigurnost među drugaricama i svuda gde je mogla da izlije svoja
borbena osećanja.
Kao partijka, sa skrivenom gordošću je iz
vršavala raznovrsne zadatke...
I ona je bila jedna od onih koji su češće ga
zili crnu liniju policijskog časa.
— Vraćam se sa ljubavnog sastanka — od
govorila je jednoj fašističkoj patroli kada je is
ta htela da dozna gde je bila posle određenog
časa slobodnog kretanja.
Vrteći sumnjičavo glavama, naoružani čuva
ri »novog sveta« su je pustili. Nastavila je put.
U tami uličice zasvetleli su joj zubi. Zadovoljno
se nasmešila, a potom je ozbiljno razmišljala:
»Zar sam ih obmanula?... Pa, ja sam zaista bi
la na ljubavnom sastanku!...«
Partija je bila Estreji i ljubav, i ideal, i ži
vot i sve ono što može da se poželi. Svi članovi
Partije, SKOJ-a i ostali antifašisti njoj su bili
braća i sestre. Sestrinski se držala prema svima.
Zato su je oni toliko voleli, toliko poštovali.
Od žute značke se stidela, bila je uvređena
do dna duše, no nikad nije pala u razočarenje.
Naprotiv, uvek je svoje vršnjake i mlađe hrab
rila, govoreći im:
— šta ako nosimo žutu zvezdu, kad nam je
u srcu crvena petokraka! Važno je, drugarice,
srce, duša. Od sile i planina puca. Srušiće se
ovo čudovište jednog dana, kao da ga nikad nije
ni bilo. Samo napred...
�MOLBA ZA ODLAZAK U PARTIZANE
Bitoljski Jevreji od prvog trenutka našli su
se u antifašističkom frontu. Proglasi Pokrajin
skog komiteta Partije bili su samo moralna po
drška i glavno oružje komunistima za delovanje
među širokim jevrejskim masama. Takvu ulogu
odigrao je i proglas PK KPJ za Makedoniju od
februara 1942, u kome se pozivaju narodnosti da
stupe u borbu za slobodu zajedničke otadžbine
Makedonije.
I Mesni komitet KPJ za Bitolj u svom pro
glasu od jula 1942. godine ukazaće na ropski po
ložaj narodnosti, pa" ih poziva u »narodne parti
zanske odrede«.
U formiranom odredu »Dame Gruev« (6 . VII
1942.) bio je i Mešulam Viktor — Bustrik. Taj
fakt bitoljske Jevreje prožeo je osećanjem gordosti što imaju svog čoveka među naoružanim
borcima, ali mnoge i osećanjem bola što nisu
s njim, što moraju, po direktivi Partije, da ostanu
u pozadini. Među takvima je bila i Estreja Ovađa. U ovom odredu, inače, boriće se i: Pepi Peso,
Murdo Todolanu Spiro.
Estreja je bila angažovana oko prikupljanja
»crvene pomoći«. Skupljala se hrana, odeća, obu
ća, lekovi i ostali materijal za partizansku opre
mu. Ona nije mogla, lično, pomoći davanjem na
mirnica ili drugih proizvoda jer ih i sama nije
imala, ali je bila neumorna u pletenju čarapa,
rukavica, džempera, pulovera, u šivenju odela,
ranaca... Ono što je bila naučila u Beogradu
sad je dobilo primenu. Akcijom crvene pomoći
među jevrejskim stanovništvom uglavnom su ru
kovodili Isak Sarfati, Mois Moše, Leon Išah i dr.
Članovi KPJ i SKOJ-a organizovali su neko
liko sabirnih akcija novca od sveg jevrejskog živ
lja, u vidu pomoći siromašnim jevrejskim poro
dicama. Veći deo sredstava bio je priložen fon
du »Narodna pomoć«. Isto tako, korišćena su i
mala skupljanja mladih (u materijalnim sred
stvima) za NOB — seća se učesnik u tim akci
jama Žamila Kolonomos.
Preko akcija »Crvene pomoći« u toku 1942.
godine u Bitolju je veći deo novca i drugih ma
terijalnih dobara za potrebe zatvorenika u NOB
prikupljen među jevrejskim stanovništvom.
U Bitolju nije bilo jevrejske kuće u kojoj ni
je bilo članova KP, SKOJ-a ili simpatizerske gru-
�48
po. Svi su bili uključeni u antifašistički pokret.
Skupljana pomoć za NOV čuvala se u kućama
Šamija Morica, Pepa Hasona, Davida Kalderona,
I šaka Izraela, Solomona Kasorle, Leona Kamhija, Adele Faradži i drugih.
Deo crvene pomoći samo privremeno je mo
gao bili čuvan kod Estreje. Ona je skupljala i
prenosila na određeno mesto. Sobica u koioj je
živela sa svojim najbližim bila joj je jedina pro
storija. U njoj nisu mogli da se smeste ilegal
ci, ali su zato tu održavani partijski i skojevski sastanci i odavde su rapoređivani na druga
mesta ilegalci i borci — kod Morda Nahmijasa
Laže, Pepa Hasona, Simeona Kalderona, Rože
Kamhi, Bena Rusoa, Stele Kamhi, Solomona Ka
sorle i dr. A u jevrejskim kućama živeli su mno
gi ilegalci i borci: Stiv Naumov, Pečo Božinoski, Vera Aceva, Vera Ciriviri, Dimče Mileski Dob
ri, Anka Obukina, Beno Ruso, Murdo Todolano
Spiro, Kiril Krsteski, Vangel Načeski, Pepo Kam
hi i drugi.
Partijski i skojevski sastanci održavani su
i u kućama jevrejskih aktivista. To je naročito
učestalo posie zabrane o prelasku Jevreja na
desnu stranu reke Dragor. Takvi sastanci su odr
žavani u stanovima-kućama Estreje Ovađe, Bena
Rusoa, Žamile Kolonomos, Adele Faradži, Rože
Kamhi, Stele Kamhi, Estreje Levi, Nisima Albe,
Rike Sadikarija, Isaka Izraela, Davida Kaldero
na, Viktora Parda, Pepa Hasona, Morda Nah
mijasa i dr. Rad na sastancima je bio omogu
ćen stražarenjem članova KP i SKOJ-a. Tu duž
nost je često vršila i Estreja. Ovakva obazrivost
omogućavala je Jevrejima da su aktivni bez mno
go potresa. Samo provala izvršena 1942 godine
osetno ih je pogodila, kada su bili zatvoreni: Vik
tor Pardo, Moric Romano, Eli Faradži, Bato
Anaf i Moric Sami.
Akcijom »trudovaci« bugarski okupator je
obuhvatio i deo jevrejske omladine, da se ona ne
bi našla u borbenim redovima za slobodu Make
donije. Ovi radnici-obveznici odvedeni su na po
sao u Bugarskoj. Kasnije su internirani u Bugar
sku i: Aron Levi, Leon Kamhi, Vida Ruso i Albert Ruso, odakle su, u martu 1943. godine, deportovani.
Napredna jevrejska ženska omladina posećivala je i kurševe za iprvu pomoć. Njih su odr
žavale lekarke jevrejskog porekla Marjam Po-
�padić i Helena Išah-Hedvegi. Te kurseve je posećivala i Estreja.
— Estreja, ti znaš mnogo stvari koje mi ne
znamo. Sto si i ti s nama? — pitale bi je katkad
druge polaznice, a ona je odgovarala da treba
učiti sve što je korisno i potrebno za određeno
vreme i prilike.
— Prva pomoć, vidite, potrebna je i ovde,
a kamo li gore!
To »gore« Estreja je izgovarala s naglaskom
i posebnom gordošću i odvažnošću.
Letela je ona jevrejskim delom Bitolja i ju
la 1942. Raznosila je proglas PK KPJ za Make
doniju upućen makedonskom narodu i Jevrejima u Makedoniji, u kome se otkrivaju namere
Bugara.
Svakom kome je predavala primerak progla
sa Estreja je govorila:
— Evo, vidi gde nam je mesto, u čemu je
spas...
Ilinden 1942. godine bio je proslavljen u du
hu proglasa Pokrajinskog komiteta — dogovor,
akcija »za novi i poslednji Ilindan«. Akcija odre
da »Dame Gruev« u selu Smilevo još više je ras
plamsala duh naroda, a ulila strah u kosti oku
patora. Herojska smrt Štiva Naumova i Mita
Bogoevskog vodila je zakletvi Bitoljaca da će dosledno produžiti njihovo delo. Formiranje par
tizanskog odreda »Jane Sandaniski« značilo je
nov uspeh bitoljske partijske organizacije. U
njemu su bili i: Aron Aruesti, Beno Ruso, Nisim
Alba Miki i drug Jevreji. Estreja je uporno tra
žila da uđe u borbeni odred.
— Zašto mi, drugovi, ne dopuštate? Meni
je mesto među borcima... — govorila je partij
skim rukovodiocima.
— Ti si, Estreja, potrebna ovde. U planini ne
ireba samo jedan... Pušku treba da zgrabi ceo
narod. A ko će to sve organizovati ako tamo ode
mo svi, svi partijci i skojevci? — objašnjavali
su joj drugovi iz partijske organizacije. Pri to
me su joj obećali da će je u sledećoj, pogodnoj
situaciji pustiti.
Preduzete mere bugarskog okupatora protiv
Jevreja Pokrajinski komitet Partije pravilno je
ocenio i pred kraj 1942. godine uputio apel ma
kedonskim Jevrejima za stupanje u borbu, isti
čući:
* Estreja Ovađa Mara
�»Obruč oko prava i života jevrejskog naroda
sve više se steže... Potkupljena velikobugarska
vlada sprovodi nad vama, Jevrejima iz Makedo
nije, dosledno besnu politiku Gestapoa... No,
mislite li da neće posegnuti i za vašim životima?
Krvave ruke Hitlera već su počele da priprema
ju totalno istrebljivanje Jevreja. Poljska, Hrvat
ska i Rumunija su primer toga. Još sutra to mo
že zadesiti i vas u porobljenoj Makedoniji. I sve
govori da to već stiže.
Treba misliti dok ima vremena! Sutra maze
biti kasno! ...
Nema borbenijeg naroda od jevrejskog —
ne treba da ima borbenijeg naroda od jevrejskog.
Ostaje samo borba..., drugog izlaza nema...«
— Drugovi, vidite ovaj apel! Molim vas, re
cite mi kada i gde da budem, ili da sama pođem
u partizane! — nastojala je Estreja da što sko
rije ode među borce.
— Estreja, rekli smo ti kad ćeš otići. Poziv
treba da se dostavi svakoj jevrejskoj kući i u
svakoj da sc objasni.
— Odneću ga u svaki stan, a, ako ustreba,
predaću ga lično u ruke svakom Jevrejinu, sa
mo mi kažite kad ću se naći tamo, gore, odakle
pozivaju drugovi?. .. Drugovi, teško mi je dru
gog da ubeđujem, a da sama ne pođem. Sta će
reći oni koje ubeđujem? . ..
— Strpi se, Estreja, strpi se do proleća! —
smirivali su je drugovi iz partijske organizacije.
UOČI TRAGEDIJE
Akciju za likvidiranje Jevreja iz Makedonije
bugarski okupator je početkom 1943. godine pri
vodio kraju. Već su bugarski ministar unutraš
njih poslova Gabrovski i Ajhmanov specijalist
za jevrejsko pitanje u Makedoniji SŠ-kapetan
Teodor Daneker potpisali dogovor o deportovanju 20.000 Jevreja iz Bugarske i okupirane Ma
kedonije. Dana 3. februara 1943. godine kome
sar Belev telegrafski je naredio svim delegati
ma opštinskih komesarijata za jevrejska pita
nja da hitno naprave spiskove svih Jevreja, sa
svim generalijama: ime i prezime, pol, uzrast,
zanimanje i tačna adresa življenja.
�Pripremama oko iseljavanja Jevreja iz Ma
kedonije rukovodio je Zahari Velkov, a u Bitolju — Kiril Stoimenov. Bugarska vlada je dala
vizu za iseljavanje 11.392 Jevreja, od kojih 7.144
iz Makedonije, uz obavezu: »Ni u kom slučaju
bugarska vlada neće zahtevati vraćanje iseljenih
Jevreja.«
Pripreme za deportovanje su vršene u stro
goj tajnosti. Dan je bio određen — 11 mart 1943.
Estreja kao da je predosećala poslednje da
ne bitoljskih Jevreja. Neprestano je zahtevala
od partijske organizacije da ide u partizane.
— Ovih dana ćemo videti, Estreja. Ovih da
na, budi uvercna, nešto će se uraditi s tobom i
sa drugima... — govorili su joj rukovodeći lju
di partijske organizacije.
Pokrajinski komitet KPJ za Makedoniju u
februaru je izvestio mesne komitete o priprema
ma okupatora za prebacivanje Jevreja i nekih
drugih narodnosti u logore. To je izazvalo vanredno uzbuđenje i nervozu kod bitoljskih Jevre
ja (početkom marta).
Zaista, Mesni komitet Bitolja našao se pred
posebnom teškoćom: javljaju se ljudi za parti
zane, a četa »Jane Sandanski«, usled pojačanog
terora bugarskih fašista, bila je u Jegejsicoj Ma
kedoniji. Posle pisma Glavnog štaba i Pokrajin
skog komiteta — Mesni komitet obaveštava ru
kovodstvo čete da je moguća deportacija Jevre
ja: »U vezi sa ovim posebno se pripremajte, jer,
inače, možemo izgubiti dosta boraca. Mi ih tu
nemamo gdc smestiti«.
Jedna jevrejska delegacija otišla je kod bitoljskog vladike Filarsta. Od njega je traženo da
se zauzme da Jevreji iz Bitolja ne budu interni
rani. Vladika je rekao delegaciji da se takva stvar
ne može desiti i da su »glasovi koji se šire u ve
zi s tim neprijateljska propaganda«.
Oko 650 bitoljskih Jevreja članova KPJ,
SKOJ-a i simpatizerskih grupa kao i veliki broj
ostalih antifašista predosećali su tragediju.
— Uveče Jevreji nisu gasili svoje lampe —
šili su rance i odeću po čitavu noć, legali su obu
čeni od straha i zime, ali su ipak verovali da će
deportacija biti kasnija i da će biti odvedeni
na prinudni rad — kaže Žamila Kolonomos. Ona
saopštava i sledeće podatke:
— Do poslednje večeri između 9. i 10. marta
1943. godine u jevrejškim stanovima održavani
�su partijski sastanci. Bilo je jasno da je neostvarljivo masovno spašavanje jevrejskog živLja
a postavljalo se pitanje — šta da se radi sa par
tijcima, skojevcima i omladincima koji su duže
vremena vršili pritisak i zahtevali da odu u par
tizane. Onda, preneta je direktiva Mesnog komi
teta Bitolja da se svi oni koji su sposobni da
nose oružje samoinicijativno, u grupama, preba
ce u Grčku i Albaniju, ostavljajući adrese po
moću kojih bi se kasnije povezali i prebacili u
odrede. Jedna grupa članova KPJ i SKOJ-a organizovano je prešla u ilegalnost. Nekoliko grupa
skojevaca i članova KPJ samoinicijativno i uspešno su se prebacili u Grčku i Albaniju. Nekoliko
članova KPJ sklonjeno je kod Bore Altiparmakoskog, a posle izvesnog vremena oni su preba
čeni u partizane (Salamon Sadikario Mo, Salamon
Sadikario i Albert Ruso).
U Grčku su se prebacili: Samuel Kalderon,
David Kalderon, Marsel Demajo, Pepo Hason,
Menteš Išak, Luna Išak, Pepo Išak, Albert Kasorla, a potom su se uključili u naše partizan
ske odrede. U Grčku su prebegli i: Pepo Nahmi
jas, Dora Nahmijas i Alegra Sami, no kasnije su
oni prebačeni u logor Aušvic.
Među prebačenim u Albaniju su: Jusef Aroesti, Moše Kasorla, Šimon Aroesti, Sadikario Salomon, Rika Sadikario, Rašela Nahmijas, Leon
Franko, Pardo Esteransa, Pardo Leon, Sarika
Peso, Ilijas Baruh i drugi.
TRAGIČNI 11. MART 1943.
U ilegalnom skloništu, kod Bogoja Siljanoskog, bili su smešteni Estreja Ovađa, Žamila Kolonomos, Roza Kamhi, Adela Faradži i Estreja
Levi. Dućančić Bogojcv se nalazio naspram bu
garskog »učastoka« (policijske uprave), kod
današnjeg gradskog trga. Ta radnjica je bila ma
la, sa jedva 5— 6 kvadratnih metara prostora. Bo
goja je tu prodavao cigarete i »trudove« marke
za radnike. Unutra je bila pregrađena trskom
na dva dela, a dole se nalazio isto tako mali po
drum. Pet devojaka i drugi ilegaldi (Đoko Tapandžieski, Vasko Angeloski Purinot i Goce Trajkoski) bili su smešteni u užem delu pregrađene
radnjice, koji je jedva obuhvatao prostor od
2 x 2 metra.
�Bogoja je invalid bez leve noge. Njemu je
poveravan na čuvanje novac, a i stvari skuplja
ne preko »Crvene pomoći«. On je uživao puno
poverenje partijske organizacije, a kontaktirao je
direktno sa članom Mesnog komiteta KP i sekre
tarom Mesnog komiteta SKOJ-a za Bitolj Pavlom
Ivanoskim.
Početkom marta Pavle ga je obavestio:
— Bogoja, ovih dana kod tebe treba da srnestimo osam ilegalaca — pel Jevrejki i trojicu
drugova.
— Čekaj, Pavle, činite im medveđu uslugu!
Na desetak koračaja, prekoputa, je učastok...
— Tu je, Bogoja, najsigurnije. Niko neće
poverovati da u ovolikoj radnjici žive ilegalci,
niti iko pretpostaviti da ih ti možeš izdržavati.
A, plus, dućančić je baš do samog učastoka. Ne
ma gde na drugom mestu. 'Ajde, reci sam!... O
danu i času njihovog prebacivanja u tvoje pro
storije javiću ti nešto kasnije!
Desetog marta Bogoja je primio novo saopštenje: »Večeras počinje sa prebacivanjem ile
galaca. Lozinka kojom će ti oni pristupiti je:
»Imate li cigarete kartel?«. Ti ćeš im odgovoriti:
»Imam i brzo zatvaram«. Čuj, primićeš samo one
koji ti kažu lozinku.
Čim se smrklo, u Bogojevu radnjicu su po
čeli pristizati Žamila Kolomonos, Adela Faradži,
Estreja Levi, Goce Trajkoski i Vasko Angeloski.
Kobnu noć između 10. i 11. marta 1943. godi
ne Estreja Ovađa je provela u dućanu Stoj četa
Tapandžioskog, oca skojevskog rukovodioca Đoke Tapandžioskog. Tu ju je doveo član Mesnog
komiteta Roza Kamhi. Njih troje — Estreja
Ovađa, Roza Kamhi i Đoko Tapandžioski pre
noćili su u tom dućanu u Skadarskoj ulici br.
3 (sada Ulica Cane Vasilev 3). Radnju je spolja_zaključao Đokov brat Mile.
Poponoći, između 2 i 3 časa, 11. marta 1943,
Estreju i ostale je probudio vrisak, plač, zapo
maganje Jevreja i pretnje bugarskih policajaca.
Osluškuju. To je.
— Nemoj da plačeš, bre Juda! Vratićeš se
posle rata. Ideš na kraće vreme u stare krajeve!
— ubeđuje neki Bugarin.
— Ne, ne-e-e! Iz Bitolja ne-e-e...! — kroz
plač moli neki starački jevrejski glas.
�— Nema ne. Ići ćete tamo kuda kaže car,
bre ništarijo! — pretili su policajci, agenti, voj
nici.
Između 3 i 9 časova Estreja i ostali u duća
nu Stojčeta Tajpa/ndžioskog, a i njih petoro kod
Bogoja Siljaniskog, pretvorili su se u uho. Pre
poznaju pojedine glasove. Napolju plač i vrisak
beba, dece, staraca i starica, isplašenih muževa
i žena, a u ova dva skloništa ilegalci gore od bo
la, izbezumljuju se od uzbuđenja, zbog neshvat
ljive surovosti tirana.
Martovski četvrtak rasplakao je ceo Bitolj.
Svio ga u tugu zbog tragedije 3.013 svojih sino
va, sugrađana. Krcz polusleđena okna Bitoljci
su se opraštali za navek od vrednih i poštenih
i poštenih svojih sugrađana. Niko nije smeo da
iziđe na ulicu. Grad je bio blokiran. Ni ptica ni
je mogla proleteti dok komipozicija voza sa Jcvrejima nije krenula nepovratnim putem.
Estreja, Roza i Đoko prebacili su se iz du
ćana Stojčeta Tapandžioskog kod Bogoja Siljanoskog 11. marta uveče. Odveo ih je Mile Tapandžioski. Najiprc, kao obezbeđenje, uđe Đoko Tapandžioski, a nekoliko minuta kasnije Estreja je
upitala Bogoja: »Imate li cigarete kartel?« —
»Imam i brzo zatvaram« — odgovorio joj je pro
davač i, otvarajući joj vrata određene prostori
je, samo dodao: »Ulazi!« U sobici se našlo os
moro ilcgalaca. Sede na patosu. Pogledi govore
sve. »Ovo je mesto našeg spasenja« — zaključu
ju u sebi. Tesna sobica — ali široko srce Bogojevo.
Prvi kupci cigareta kod Bogoja bili su bu
garski agenti i policajci. Bili su zadovoljni »iz
vršenim zadatkom«. Neki od njih su i komentarisali:
— Daj, Bogoja, jedan »kartel«. Da pripali
mo za duše Juda. Dobili su svoje. Otišli su u
»stare predele!«, a to »stari predeli« izgovarali
su razvučeno, ironično.
Bogoja ih ćutke uslužuje. O »uspehu« nemačkih slugu slušaju njih osmoro.
— Sto ćutiš, gazda Bogoja? Očistili smo
grad! — veli jedan policajac.
— Bog...
Drugi agent nije mu dopustio da završi, hva
leći se:
— Bog za Judejce je firer Hitler. To što on
presudi, presuđeno je!
�— Bog!...
Opet Bogoja nije završio rečenicu, misao.
A mislio je, očevidno, na drugog boga...
»Niko vam neće pomoći, psi jedni... Skupo
ćete platiti. Nije daleko ni vaš crni petak!« —
odgovarale su, u sebi, grizući usne, lomeći prste,
zorko i prkosno Estreja Ovađa, Žamila Kolonoinos, Roza Kamhi, Adela Faradži, Estreja Levi...
BORAVAK U BOGOJEVOM DUĆANU
Za osmoro u Bogojevom dućančiću nije mo
glo biti ni vazduha za disanje a kamoli uslova
za življenje. Danonoćno oni sede na podu. Prvih
dana voda im je bila, skoro, glavna hrana. Nuž
du su vršili u hartije, koje je Bogoja uveče ba
cao u Dragor ili na koje drugo mesto. Potom
su nuždu počeli da vrše u podrumu i s vremena
na vreme sve je čišćeno.
Za trojicu ilegalaca dobivena je veza i posle
četiri—pet dana otišli su u partizane. O tome ni
su bile obaveštene ovih pet Jevrejki. Pefipostavljale su da su samo prebačeni na neko drugo mesto.
Unekoliko je, pak, sad tu »proširen« prostor i
mogu se bar noge ispružiti.
Posle 13. marta Bogoja je počeo da im dono
si nešto više hrane, dobivene preko Pavla. Hra
na je bila slaba i donošena neredovno.
— Ponekad nisam dobijao hranu u dogovo
reno vreme. Bilo mi je žao jadnih devojaka. Tad
bih zatvorio radnju i usred bela dana, pred po
gledima Bugara, nosio sam hleb koji sam uzimao
kod nekih drugova za koje sam znao da ga ima
ju. Stavljao sam ga u nogavicu leve, odsečene no
ge i tako prenosio devojkama. Ostavljao bih ga
ispred vrata, nisam ulazio k njima. Takva je bi
la direktiva. Sporazumevali smo se lupkanjem,
kad je bilo potrebe da se nešto saopšti — priča
Bogoja Siljanoski.
0 boravku u dućančiću i o planovima kaže
Bogoja:
— Uslovi za život u dućančiću — nikakvi, ali
su ilegalci bar bili tu obezbeđeni. Jednom prili
kom Pavle i ja smo razmišljali i o kopanju pod
zemnog tunela od podruma moje prodavnice do
bugarskog »učastoka« da bi se to nadleštvo po
tom miniralo. Planirali smo da ilegalci stalno
kopaju, a da se noću zemlja prenosi i baca neg-
�56
de dalje, možda — u reku Dragor. Čak smo na
bavili i dinamit. Projekta smo se odrekli — ne
znam tačno zašto, no bolje je što se tako desilo.
Dinamit sam kasnije odneo kod Riste Božinoskog...
Bogoja je uspeo da, preko trske, sprovede
do te prostorijice i malu sijalicu, da bi devojkama poslužila u dugim noćnim časovima i nesa
nicama.
Kontakt sa ilegalcima održavao je samo Pavle Ivanoski. Jedino je on ulazio kod njih u so
bicu i s njima se dogovarao.
— Druže Pavle, šta je sa našima? Kuda su
ih o d ... — Estreja nije mogla da završi pitanja.
Suze su tekle, a grlo stezalo.
Umesto odgovora Pavle je pružio Estreji i
ostalim letak bitoljske partijske organizacije iz
dat povodom varvarskog obračuna sa Jevrejima
ovog grada. U letku su informacije o svemu, a
nalaze se i ova mesta:
»... Ovih dana velikobugarske sluge Hitlera
izvršile su još jedan zločin nad makedonskim Je
vrejima. .. Ovih dana makedonski Jevreji, svi do
jednog, bačeni su u koncentracione logore...
Pošto su ih opljačkali do poslednje pare...
čopori bugarskih šakala izvršili su i poslednji,
lešinarski zadatak:
Prvo su blokirali ceo grad, zatvorili su gra
đane celog dana po kućama i onda su se još
noću razbojnički približili jevrejskim mahalama
i kao divlje zveri bacili se na nezaštićene žene,
decu i starce, pokupili i poslali na milost i ne
milost Hitlera.
Susedi Makedonci bili su svedoci strašnih
prizora: agenti, žandarmi, vojnici viču, udaraju,
psuju prostački; deca i žene pište, starci blede
i padaju u nesvest od straha...
__
Celoga dana nad Bitoljem se beše nadnela
španska inkvizicija u najstrašnijoj formi: fašis
tičke tiranije...
Na stanici svi Jevreji, i muško i žensko, i
staro i mlado — padaju i ljube makedonsku zem
lju, svoju domovinu, koja ih je ishranila i od
gojila.
Dođoše divlji — oteraše pitome. Dođoše gameni — skitnice i mangupi, oteraše domaćine iz
vlastitih kuća, sa ognjišta dedova i pradedova.
Golgota se nastavlja. U jednom vagonu pu
no izgnanika, jedna žena na putu za logor rađa
�bez babice, bez vode... U drugom vagonu umire
starac. U koncentracionom logoru za 10 dana
umiru 17 lica, četvorica vrše samoubistvo. U lo
goru: stanovi su izbe i arovi...
Velika većina makedonskog naroda, u ovim
tragičnim danima za Jevreje, osetila je silnu lju
bav, iskrene simpatije i solidarnost prema Jevrejima...
Makedonske majke! Vi ste slušale vrisak jevrejske dece koju su golu i bosu isterali iz pos
telja. Misleći na vašu čeljad, vi ćete zakleti svo
ju decu da se bore protiv fašističkog porobljava
nja svoje otadžbine.
Živeli naši jevrejski sugrađani!...«
Iz letka Estreja je saznala o sudbini svojih
najbližih, bitoljskih Jevreja, ali se nadala da će
se jednog dana sresti s njima, mada je saznala
i o odvođenju osam bolesnih Jevreja iz boLnice.
— Od dugog gladovanja, nemanja mogućnosti
za održavanje higijene, prikovanosti na jednom
mestu — zdravstveno smo svi popuštali, a naj
više Estreja Ovađa, budući da je i pre toga bila
iznemogla i od neprehranjenosti. Ona se i razbolela od prehlade. Stavljali smo je u sredinu i
zagrevali našim telima pripijeni uz nju. Adela
Faradži je prosto dobila nervni napad, pa je to
počela da manifestuje smehom. Mi, unutra, na
stojali smo da prigušimo njen glas, a Bogoje je
udarao po podu štakama da se ne bi čulo napo
lju — seća se Žamila Kolonomos.
Zdravstveno stanje Estrejino postalo je za
brinjavajuće. Pavle Ivancski preduzimao je mere
da dovede lekara, ali nije uspeo.
— Toliko se razbolela — kaže Bogoja Siljanoski — da smo Pavle i ja pravili plan: ako um
re — da je sahranimo u podrumu, a posle oslo
bođenja da se njeno telo prenese na groblje...
»Terapija« — zagrevanje telima njenih dru
garica — pomogla je. Krenulo je nabolje.
Iz dućančića povremeno je izlazio Đoko Tapandžioski, a u dva-tri dana i Roza Kamhi. Ona
je urgirala kod Mesnog komiteta da se tih pet
ilegalki što pre uključe u partizanski odred. Da
ne bi bila otkrivena u gradu, Janko Pio je doneo kod Bogoja crnu boju iz apoteke Ahila Ćaloskog da bi prefarbala svoju crvenkastu kosu.
Ipak, jedan časovničar, koji je imao radnjicu u
blizini Bogojeve trafike, prepoznao je Rozu.
Hteo je da to odmah prijavi Bugarima. Svoju
�nameru časovničar je saopštio jednoj devojci,
Turkinji. Ona, pak, imala je vezu sa jednim ak
tivistom i rekla je Bogoju:
— Bogoja, onaj časovmičar izdaće te kod
Bugara. Kod tebe je, kaže, video neku Jevrejku
koja se krije. Gledaj i radi šta znaš.
Nemajući kud, Bogoje ide časovničaru:
— Čujem da hoćeš da me tužiš kod Bugara;
video si kod mene neku Jevrejku?!
— Da, Bogoje. Ako ne kažem, biće zla ne
samo za tebe i mene već i za sve nas.
— Nemoj, komšija, da ogrešiš dušu. Nemoj
da me upropastiš. Kakva Jevrejka?! Evo, ja ću
ostati tu, a ti idi i proveri sam. Ako nađeš, on
da evo me!
Junaci se Bogoje, a u sebi misli: »Ako pođe
ova prodata duša, ne jednu već pet će naći unu
tra. Tek sam onda obrao bostan«...
Srećom, saidžija nije otišao u policiju.
Zahvaljujući Blagojevoj snalažljivosti, nije
došlo do prijavljivanja tog slučaja vlastima. U
stvari Đoko Tapandžioski i Roza Kamhi izlazili
su sa punom predostrožnošću. Stao bi Bogoje
na vratima i kad bi utvrdio da nije slobodno,
pevušio bi: »Nemoj, nemoj...«, a ako je bilo sve
u redu, pevušio bi »'Ajde sada, samo da ne vidi
niko«. No, ne može se sve sakriti od bliskih.
Jednom je izašla i Žamila Kolonomos sa Adelom Faradži. Žamila je otišla da uzme zlato i
druge dragocenosti u kući gde ih je ostavio njen
otac. Vratile su se neprimećene. Novac i ostale
dragocenosti dala je Pavlu Ivanoskom da bi ih
on predao organizaciji, a on ih je na čuvanje
ostavio kod Bogoja.
— Ne mogu se opisati tri nedelje provedene
u dućančiću Bogojevom. Gledamo agente i po
licajce, na dohvatu smo im. Slušamo njihove
pretnje i psovke u odnosu na »šumske«, komu
niste. Kroz otvore trščanog zidića motrimo ih —
opisuje Žamila Kolonomos.
DUGOOCEKIVANA VEST
S desne strane Bogojeve trafike bila je obu
ćarska radnja. Jednom se odatle čulo neko lu
panje. Ne govoreći ništa ilegalkama, Bogoje je
na to skrenuo pažnju Pavlu:
�— Pavle, čujem neku lupu iz susedovog du
ćana. Da nisu nešto naslutili ove bugaronje pa
pokušavaju da sruše pregradni zid i da tako ži
ve uhvate ilegalke. Moramo ih prebaciti na dru
go mesto, osigurati.
Nije bilo vremena za čekanje, a nije bilo
kud. Pavle ih je odveo svojoj kući.
— Moramo otići odavde! — rekao im je on.
— Znači' — skočila je od radosti Estreja.
— Idemo? — upitaše druge.
— Ne, odlazimo na drugo mesto. Još nije
stigla veza, a ovde je nešto nesigurno.
Pavle Ivanoski je bio mnogo siromašan. Imao
je samo majku. Oni sami nisu imali čime da se
prehrane, a kamoli da zbrinu i pet ilegalki. Ka
da ih je njegova majka videla, blede i iznemogle,
uze nešto luka, istuca ga, dodade sirćeta i
vode, izmeša to i, uz nekoliko zalogaja hleba,
ponudila ih.
Kod Pavla Ivanoskog ostale su tri dana, ali
skoro neobezbeđene. Sa svih strana — prozori.
Jednom, iznenada, ušla je u sobu devojka, Žamilina školska drugarica i videla ju je.
Kuda sada? Moralo se — Pavle Ivanoski je
otišao Bogoju Siljanoskom. Onda su zajedno
svratili kod obućara. Zapažaju: nema nikakvog
kopanja. Pažljivo, izađe Bogoje i ode u sobicu
gde su bile ilegalke. Pavle glasnije govori u obućarevoj radnji, a Bogoje glasnije u svom duća
nu. Zapažaju: jedan drugoga ne čuju. Znači —
sigurno je.
— Vraćamo se, Bogoju — reče im Pavle.
— Kad ćeš, druže Pavle, reći: »Idete u par
tizane!« — pita Estreja.
— I to će biti, Estreja. Mislim, uskoro —
umiruje je on.
U stvari, umiruje Pavle svih pet, jer su sve
postale nestrpljive.
Teško je bilo da odu od Bogoja, sad teško
da se nezapaženo tamo vrate. Krenule su jedna
za drugom. Uspele su.
Sad su u trafici Bogojevoj ostale samo ne
koliko dana. Jednog aprilskog popodneva sa Pavlom ih je posetio Boro Miljoski. Doneo je pri
jatnu, dugo očekivanu vest:
— Večeras odlazite u partizanski odred!
�Sekretar Mesnog komiteta Estreji je rekao:
— Estreja, ti si bolesna. Odlučili smo da
tebe smestimo u jednom susednom selu. Da se
malo oporaviš, a potom ćemo i tebe u odred.
— Kud idu svi tamo ću i ja. Ne želim da se
razdvajam. Hoću da poginem kao partizanka, a
ne da ovako skapavam! — bila je odlučna Es
treja.
KOD ELEN SKOBERNI
Nije bilo sile koja je mogla da spreči Estro
ju. .. Nije mogao niko da je ubedi da ne pođe
odmah u partizane. Zaista, sa zdravljem je bila
nešto bolje, ali je sekretar bio u pravu.
U malom dućanu kod Bogoja, pred bugar
skim policijskim kvartom, pet ilegalki vršile su
poslednje pripreme za dugo očekivani čas. Mes
ni komitet je preko njih poslao borcima nešto
od odela i sanitetskog materijala. Sve je bilo
spakovano u pet zembilja.
Oko 18,30 časova, u aprilsko veče, pošle su.
Napred korača vodič Minela Babuki, onda Roza
Kamhi, pa Estreja Ovađa, Žamila, Adela i Estre
ja Levi. Idu sa zembiljima u ruci, tobož svaka
za sebe, a kao oči u glavi čuvaju, održavaju ve
zu. U ulici iza apoteke sestara Aleksić vodič i Ro
za, međutim, bili su primećeni od bugarskih age
nata. Minela i Roza pokušali su da se izgube, i
probijajući se između prolaznika i skrećući u
susedne sporedne uličice, prekinuli su vezu sa
ostale četiri Jevrejke.
Obe Estreje, Žamila i Adela, ne znaju šta
da rade. Sklonile su se iza jedne kuće u tesnoj
i tamnoj uličici.
— Žamila, ti bolje poznaješ ovaj deo grada.
Pođi ne bi li ih negde našla — predložila je
Estreja.
To je bilo oko 19 časova. Žamila hita. Kreće
se nezapaženo od kuće do kuće. Tako se pomešala u masi prolaznika. Rože i Minela nema. Vreme odmiče i tek u jednom trenutku Žamila do
ziva: »Roza!«.
Tri devojke su sad zabrinute što nema i Žamile. I ona je morala da se provlači zaobilaznim
i suprotnim uličicama da ne bi i njih otkrila
�jer su i nju neki prepoznali dok je tražila Rozu.
Vratila se tek u 21 čas.
Paklena neizvesnost. Kuda sada? Dućančić
Bogojev je već zatvoren. Odlučile su da odu u
stan Dese Miljoske. Dozivaju tiho. Jedva su ih
čuli i prepoznali. Duže su čekale da im otvore...
Ali, i tu nisu mogle da ostanu. Posle 22 časa Bo
ro Miljoski ih je iz svog stana odveo kod skojevke Elen Skoberni. Ona je kći inženjera. Sta
novala je više gimnazije. Kao maturantkinja, ona
je, obično, učila do kasno uveče. I sad je njena
sobica bila osvetljena. Boro joj je dao znak
zviždukom.
Sišla je Elen Skoberni. Uplašila se kad je
ugladala četiri devojke. Neke je, potom, prepo
znala. Gde da ih smesti? U stanu ima prostora,
ali ne bi smela od oca. On ne zna da je Elen
organizovana. Smestila ih je u šupi, u dnu dvo
rišta, a Bora se vratio.
Rano proleće. Hladno je. U šupi je samo
prazan gvozden krevet. Na nj su legle sve četi
ri. Hladno s gornje i s donje strane. Praktično
— devojke zagrevaju gvožđe svojim slabačkim
i iznurenim telima. Na goloj pružini, u šupi, sko
ro gladne i žedne, boravile su dve noći i jedan
dan. Sutradan Elen im je donela lonac pasulja,
kupusa i vode, ali ne i hleba. Nije mogla da
neopaženo iz kuhinje uzme i hleba.
— Drugarice, toliko sam mogla... — skup
lja ramena, pravda se Elen zbog hleba. Bilo joj
je, zaista, žao: u kući ima svega, a ona im ni
hleba ne može doturiti.
— Zahvaljujemo ti, Elen, što si nas primi
la. Znamo kako je — tešile su je Žamila i Estreja. — Ovim si nas sasvim ugostila i nikad ti
u životu nećemo zaboraviti.
Zaista, za četiri devojke — ilegalke taj ob
rok je bio prava »gozba«. Posle mesec dana one
su kusale toplo jelo.
Elen im je donela i jedno staro ćebe. U »po
voljnim« uslovima, u šupi, pod brigom Elen, os
tale su još dan i noć.
Trećeg dana, uveče, došao je Boro Miljoski.
Obavestio ih je da je veza uspostavljena. U 21
čas treba da budu na određenom mestu u grad
skom parku. Dao im je javku: drug koji će do
ći po njih da ih odvede u partizane pevušiće pesmu »Lili Marlen«.
�IZMEĐU SCILE I HARIBDE
U 17,30, u aprilsko veče, iz šupe Elen Skoberni je počinjala nova Odiseja do cilja. Između Eleninog stana kod Gimnazije i parka naspram železničke stanice je Scila i Haribda. Težak podu
hvat. Mora se preći dug put, s kraja na kraj
grada, neprimeceno, kroz mnoga i ključna mesta koja čuvaju agenti, policajci i vojnici.
U 17 i 30 rastanak sa Elen Skobemi. Elen u
zagrljaju četiri Jevrejke. Topli i dugi poljupci.
Četiri Jevrejke u Slovenkinji Elen sada su videle ne samo idejnog saborca već i punu ljudskost.
Ona ih ispraća kao sestra, kao m ati... Kao da
su tu svi njihovi prijatelji, ćelo naselje »Lus Kurtižus«. Jer njih više nema u Bitolju. To oseća
Elen, pa je svojom srdačnošću htela da im ubla
ži bol, a i da podeli radost što idu u partiza
ne. Reći su bile odsutne. Njih pet su bile neme. Ču se samo:
— Srećno, drugarice, sestre!
— Doviđenja, Elen!
U 17 i 30 Estreja i tri ostale ilegalke pošle
su sa zembiljima u rukama u pravcu parka. Iš
le su dve po dve — Estreja sa Adelom Faradži,
a Žamila sa Estrejom Levi. Estreja je imala da
pazi na Adelu, ako nastupe krize kod nje. Kre
tale su se zamračenim i neprimetnim uličicama.
Došle su na određeno mesto. Tu su se združile
obc dvojke radi dogovora.
— Da uđemo u WC! — predloži Adela, kad
su došle na mesto sastanka sa vezom.
— Ne, ako patrola uđe baš tamo, naći će nas!
— kaže Žamila.
— Bolje je da se uvučemo u žbunje, i to ne
sve na isto mesto — predloži Estreja.
I cipredelile su se za žbunje — Estreja sa
Adelom, a Žamila sa Estrejom Levi. Sakriie su
se u žbunju i drveću između staza. Pritajile su se
i čekaju. Čuje se samo žubor vode sa česme u
blizini.
Čudno: četiri Jevrejke, buduće partizanke,
četiri organizovane antifašistkinje — ove večeli s nestrpljenjem čekaju da čuju melodiju fa
šističke pesme »Lili Marlen«. Na mahove im se
pričini da je čuju. Ali, n e... Dugo čekaju. Nema
dogovorenog znaka. Prolazi određeno, zakazano
vreme. Počinje i policijski čas. Unutrašnje uzbu
đenje, gubljenje nade da će se veza uspostaviti.
�»Možda su je otkrili« — pretpostavljaju. Nešto
od ranog proleća, a više od pomisli — »kuda
ako zaduženi drug ne dođe», jeza im je prodirala
u kosti. Adela je počela da odaje znake svoje
bolesti, pa se Estreja priipila uz nju i hrabri je:
— Adela, sestro, drug će doći. Strpi se još
malo...
Umesto očekivane melodije, iz sredine par
ka, iz pravca oficirskog doma, ču se topot ko
nja i glasan razgovor Bugara. To je bila patrola
konjičkog eskadrona. Potom se sve jasnije čuo
taj razgovor, sve bolje čuo topot, zvuk konjskih
potkovica.
Estreja se pripila uz Adelu. Svukla je svoj
kaput i ogrnu je. Bugari u patroli razgovaraju.
To više čine od straha. Idu, pa stanu i baterijskim lampama osvetljavaju naokolo. Približili
su se i nužnicima. Sa glavne staze u sredini par
ka potom skreću putanjom koja vodi upravo ka
tim objektima. Osvetljavaju. Vraćaju se. Produžavaju ka jugu. Sve bliže su. Zastaju kod če
sme. Osvetljavaju ulaz u WC za žene. Okreću
se potom u pravcu železničke stanice da bi proverili teren i s te strane. Ponovno osveti javan je.
Jedan od njih pita da li da uđe radi provere.
— Ne, majku im poganu, sigurno nema ni
kog — kaže drugi.
Počeše se vraćati ka sredini parka, a ba
terijama su osvetljavali naokolo. To nisu bile
lampe već reflektori. Osvetljavaju daleko i širo
ko. Okreću svetiljke. Mlaz svetlosti pomera se
do same ivice žbunja u kome su sakrivene četi
ri Jevrejke, i skoro da im otkrije noge... Kod
same česme patrola se za kratko vreme i zadrža
la, a za četiri ilegalke to je predstavljalo večnost
u očekivanju i zebnji: da li će ih otkriti? Konji
kopaju nogama. Odjekuju udarci potkovica, a
Bugari nešto razgovaraju. Od straha, nervnog
rastrojstva, Adela je počela ponovo da se smeje. Estreja je i sad pokriva svojim kaputom pre
ko glave i snažno je steže da se ne bi čuo glas.
Ta Estrejina intervencija pomogla je da ne bu
du otkrivene. Estreji kao da su pri tome pomog
li i sami konji svojim topotom.
Estreja je duboko, duboko uzdahnula kada
se bugarska patrola na koncu udaljila, kad se
više nije čuo taj stravični razgovor. Kod nje su
se odmah našle Žamila i Estreja Levi. Grle je.
— Spasla si nas, Estreja! — vele joj Žamila
i Levi.
�— Još jednom smo sve spasene! — sa olak
šanjem je dodala Estreja.
Izgubile su nadu da će doći veza. Svaka je
u sebi razmišljala — šta će sad raditi...
Ču se pevušenje »Lili Marlen«. Prosto ne
veruju. Zviždukanje se nastavlja. To je. Izvukle
su se iz žbunja. Susret sa Pavlom Ivanoskim.
On je, znači, veza. Vodi ih kroz park, preko brda
Tumbe-kafe, preko Sive vode, ka selu Krstor.
Tu ih je sačekala partizanska patrola.
PARTIZANKA MARA
Odredi »Dame Gruev« i »Jane Sandanski«
očekivali su na Mečka^planini četiri Jevrejke.
Kole Kaninski rekao je Fani Kočovskoj:
— Fana, za sve, ali za tebe imam posebno
radosnu vest: dolaze četiri mlade Jevrejke. Spre
mi se. Bićeš u trojci koja treba da ih preuzme.
Zaista, za najmlađeg borca Fanu Kočovsku
to je bila radosna vest jer je dotad samo ona
bila ženskog pola među borcima. U trojci su bi
li još Dimče Mileski i Pečo Božinoski. Susret
je bio dogovoren kod sela Krstor.
Patrola je dugo čekala. Odavno je prošlo do
govoreno vreme, a veza još nije dovela Jevrej
ke. Članovi trojke su se obradovali kada su ču
li dogovereni znak zviždanja.
Kod sela Krstor Estreja i njene tri druga
rice prvi put su se srele sa narodnim naoruža
nim borcima.
— Drugovi — prvi je progovorio Pavle — ovo
su očekivane drugarice.
Pozdravljaju se dva borca sa četiri nova saborca, a Fana sve grli i ljubi. Posle kratkog od
mora, pod vodstvom patrole, nastavljen je put.
Devojke su bile isorpene od dugog ilegalnog
boravka u maloj prostoriji Bogojevog dućančića,
od onog što su preživele posle 10. marta.
— Od sviju njih Estreja je bila najoronulija i oblesna. Imala je groznicu — seća se Fana
Kočoska.
Istina, Estreja je bila u kaputu i u, tami se
nije mogla da zapazi njena oronulost. No, samo
što su pošli, Fana, već iskusan borac, osetila je
to. Priđe joj. Uze je pod ruku i poče je pridrža
vati. Estreja se naslanjala na Fanu:
�— Zar je ovo u redu ... Ti si i sama umor
na, a i pod oružjem, a mene vučeš... Da te još
ja opterećujem...
— Ništa, ništa za to, drugarice. Ja sam zdra
va. Zašto smo drugarice? Da pomognemo kad
je teško. Takva je naša borba: jedan za drugog.
Ova pojedinost još prve večeri je zbližila
Estreju i Fanu, kao rođene sestre. I do heroj
ske smrti Estreje Ovađe bile su saborci, bliske,
intimne. I danas Fani naviru suze pri sećanju
na Estreju.
— Impresivna je bila slika dočeka koji je
priredio odred. Borci u stroju — ozbiljni, sim
patični, odvažni. Na njima prepoznajemo džem
pere i drugu odeću što smo izradile ili skupi
le u Bitolju. Čudna volja za životom javila se
kod svih. »Sad smo spasene«, razmišljamo. »I
ako poginemo, znamo sad, poginućemo za slo
bodu«, zaključivale smo u međusobnim kontak
tima a i u kontaktima sa drugim — kaže Žamila Kolonomos.
— Pa, mi nismo tek od danas u odredu!
— kaže Estreja ostalim drugaricama pokazuju
ći na odeću i opremu boraca koje su prošle kroz
njihove ruke.
— Bili su u pravu drugovi kad su nam go
vorili da se borba vodi i u pozadini, jer su i
pozadinci borci... — dodaje Estreja.
Pavle Ivanoski povezao ih je u odredu par
tijski. Estreja, Žamila i Adela bile su članovi
Partije, a Estreja Levi član SKOJ-a.
Četiri devojke — Jevrejke dobile su parti
zansku uniformu, a zatim im je Lazo Hadžipoposki, član Oblasnog komiteta a budući zamenik
komesara Zone, rekao:
— Mi svi tu imamo nova, partizanska ime
na. To radi veće tajnosti i sigurnosti. Od danas
vi ćete se zvati: Estreja Ovađa — Mara, Žamila
Kolonomos — Cveta, Adela Faradži — Kata, a
Estreja Levi — Lena.
U odredu su ih novoprispeli i znali jedino po
novim imenima.
— Estreja je bila omiljena drugarica. Ona se
od sviju nas najlakše prilagodila partizanskom
životu. Već drugog dana se osećala i ponašala
kao da je odrasla u odredu. Odmah je počela da
kipi iscepana odela boraca, da pomaže u kuhi
nji, da pere... Brzo se adaptirala — priseća se
Žamila Kolonomos.
5 Estreja Ovađa Mara
65
�— Prvi put, tu u odredu, osećam se ravno
pravnom. Prvi put osećam da me cene kao čoveka. Svi smo za sve »drugovi« i »drugarice«. Ovde
svak slobodno, sa ponosom, može da kaže da je
Makedonac, Jevrejin, Vlah... — govorila je dru
gog dana boravka u partizanskom odredu Estreja svojim drugaricama.
— Prvi put, Estreja, da smo poštovane kao
ljudi! — saglašava se Žamila.
— Prvi put mogu da kažem s ponosom da
sam Jevrejka! — dodaje Adela.
— Prvi put gledam sve kao sestre i braću!
— dopunjuje Lena.
— Ova borba je za pravu slobodu, za brat
stvo i jedinstvo! — kaže Estreja kao da daje za
ključak razgovora.
Četiri Jevrejke bile su iscrpene. Kad su doš
le među borce, jedva su stajale na nogama. I
kasnije nisu mogle da objasne zašto su tako
mnogo povraćale... Intendant im je dao po koc
ku šećera. To kao da im je povratilo snagu. Ru
kovodstvo se bojalo da neće izdržati, da im se
ne pogorša zdravstveno stanje, pa se razmišlja
lo i o njihovom smeštaju u nekom lerinskom se
lu radi oporavka.
— Ne, drugovi! Ovo je trenutno stanje. Već
nam je, upravo, bolje — govorila im je Estreja.
— Od gladovanja, nepokretnosti... — dopu
njavale su druge.
— Od vas se ne odvajamo! — odlučno upaae
Estreja.
Upornost je pobedila. Zaista, brzo su se sve
oporavile. Išle su na vojnu obuku sa ostalim
borcima. Ni u čemu nisu zaostajale. Brzo su
postale nerazdvojan deo odreda.
PRVE AKCIJE
Sa položaja između sela Rakovo i Buf na
Mečka-planini grupa odreda je krenula u akciju.
Crnomanjasta, sitna devojka sa pletenicama,
bila je u partizanskoj bluzi i pantalonama. Ima
la je staru pušku, kojti je nosila neumešno-spuštenu nadole ili visoko uzdignutu. Bila je sasvim
potištena. Na prvi pogled je ostavljala utisak ko
ji je mogao voditi zaključivanju i sumnji: »Zar
će ona biti partizanka i izdržati?«, ali još u pr
�voj akciji 25. IV 1943. godine u selu Buf, pokaza
la se u drugoj svetlosti. U akciji razoružavanja
osam žandarma bila je među prvima. Kada je
pripremljen plan za akciju, prosto je živnula.
Ne možeš je prepoznati — da li je to ona Estreja od malopre...
Dok je Kole Todoroski Kaninski, sa ostalim
rukovodiocima, govorio na mitingu o borbi pro
tiv okupatora i domaćih izdajica, o zločinima fa
šista i stepenu razvoja NOB u bitoljskom kraju
i celoj Jugoslaviji, Estreja jc bila među okup
ljenim ženskim svetom. Posle mitinga spaljena
je opštinska arhiva, prekinute su telefonske li
nije i nastalo je narodno veselje. Odjeknuo je
nežni, meki i zvonki glas Estrejin u pesmarha
»A bre, Makedonče«, »Izgrej zora na slobodata«
i drugim. U pesmi, po zanosu, niko joj nije bio
ravan. Pleni ona Bufčane i svoje saborce patrio
tskom srdačnošću.
— Odakle je ova partizanka? — pitale su
žene.
— Iz Bitolja! — saopštava im Fana Kočoska.
— Recite, govorila im Fana, ko je bolji od
nje. I ona se bori za Makedoniju. Nije važno ko
je šta, nego ko je gde u borbi. Šta vredi što jc
neko Makedonac ako je u kontra-četama!...
— U pravu si, kćeri! — odobravale su Fani
starije žene.
Tako su Fana, Estreja, Adela, Estreja Levi,
Žamila i druge širile istinu o antifašističkoj bor
bi, jačale bratstvo i jedinstvo, jer je stanovniš
tvo bilo radoznalo i u slobodnim razgovorima
sa borcima želelo je da se uveri u tačnost ono
ga o čemu su govorili rukovodioci.
Takva je bila Estreja i u akcijama u selu
Rakovo pri razoružavanju policajaca u stanici,
pa u selima Armensko i Trsje. Posle razoruža
vanja veće protivničke čete, borci su organizovali kultumo-iprosvetnu priredbu u šumi između
Trsja i Armenskog. Estreja je pevala solo i u
pevačkoj grupi.
Odmah posle prvih akcija Estreja se snabdela novom puškom. Sama ju je otela od nepri
jatelja. Njena hrabrost je brzo došla do izraža
ja. Prizor u Bufu i drugim selima biće ponavljan
pri akcijama u Gornjoj i Donjoj Statici, Turju,
i Bapčoru. Pri posetama selima Cmovišta, Žerveni, Višeni, Čerešnica, Ajtos, Negovini, Bel Ka
men i Prekopana, Estreja je takođe dokazala da
�je izdržljiva i da je partizanka u pravom smis
lu te reći. I kad god bi ušla u selo, uvek je bi
la čista, očešljana, uredna, pedantna. Mnogo je
obraćala pažnju i na spoljni izgled.
— Čovek se ceni i po urednosti! — govori
la je ona često.
I svaki odmor je koristila za umivanje, češ
ljanje, pranje, krpljenje. Pomagala je u tome i
ostalim borcima.
Za kratko vreme borci združenog odreda uo
čili su vanrednu čovečnost Estreje Ovađe. Uočili
su da je do krajnosti poštena. U kontaktiranju
sa ljudima sa gordošću je isticala da je Jevrejka, i objašnjavala zašto se bori:
— Borim se da bi Makedonija bila slobodna,
za sve koji žive u njoj, da smo svi slobodni, rav
nopravni, braća i sestre.
POLITIČKI DELEGAT DESETINE
Od pripadnika partizanske čete »Jane Sandanski« i novoprispelih boraca iz Bitolja, 22. ma
ja 1943. godine u planini Vičo, u blizini sela
Prokopana, formiran je odred »Goce Delčev«.
Formiranje ovog odreda bilo je svečano. Pri
sutni su bili stanovnici Prokopane i drugih okol
nih sela. Tu su bili i borci formacije »Dame
Gruev« i lerir.skog odreda »Vičo«. Stigli su i
rukovodioci Blagoje Taleski Ivan i Kiro Krsteski
Platnik. Selo Prokopana je slavilo. Posle Ilindena 1903. godine planina Vičo nikad nije čula to
liko makedonskih borbenih pesama, nije skupi
la toliko Makedonaca iz lerinskog, kosturskog i
bitoljskcg kraja, nije videla toliko razdraganog
sveta.
Borci su bili svečano postrojeni u pet dese
tina. Pred odredom, ostalim borcima i skuplje
nim narodom iz ovog kraja Makedonije govorili
su rukovodioci, ističući da nikad dosad nije bilo
ovako povoljnih uslova za realizovanje ideja Goceta Delčeva. U duhu Ilindena Makedonci se bo
re za svoj drugi Ilinden. Zato je odredu i dato
ime legendarnog makedonskog revolucionara i
heroja Goceta Delčeva... Razvijena je crvena za
stava.
Formirano je potom rukovodstvo štaba: ko
mandant — Kole Todoroski Kaninski, zamenik
komandanta Pande Nikolski, politički komesar
�— Petre Novačeski, zamenik političkog komesa
ra Blaže Trpenoski i načelnik odreda — Dimče
Mileski Dobri. Estreja je postavljena za politič
kog delegata desetine.
Partizanski odred »Goce Delčev«, zajedno sa
lerinskim partizanskim odredom »Vičo«, u lerinskom i kosturskom kraju razvijao je borbeni
steg, jačao duh, objašnjavao antiiašističku borbu,w a i propagandu okupatora. Bugarski fašis
tički agenti Kalčev, Mladenov i nemačko-italijanski okupatori širili su lažne vesti o grčkim i jugoslovenskim partizanima. Ubeđivali su ljude iz
Jegejske Makedonije da su partizani grčki andardi. Koristeći izvesne krugove stanovništva za
strašenog andardizmom u prošlosti, fašisti su us
peli da formiraju i naoružane »kontra-čete« u
više sela, da bi se borili protiv partizana.
Bila je potrebna organizovana aktivnost da bi
se narod upoznao sa pravom istinom o narodnoj
borbi. Odredi »Goce Delčev« i »Vičo« preduzeli
su agitaciono-političke mere protiv kontra-četa
— sa ciljem njihovog razoružanja i razbijanja.
Posle svakog razoružanja tih četa bio je organiGrupa boraca NOP odreda »Goce Delčev «, aprila 1943.
(Estreja prva s desna u drugom redu)
69
�zovan miting i narodu je objašnjavana antifašis
tička borba u Evropi, na Balkanu, u Jugoslavi
ji, i, posebno, u Makedoniji. Govoreno je o brat
stvu i jedinstvu Makedonaca, Cincara, Turaka, Al
banaca i ostalih naroda i narodnosti Jugoslavije,
0 pravu naroda na samooipredeljenje koje će se
ispuniti posle pobede nad fašizmom.
Borci su objašnjavali, konkretizovali izlaga
nja govornika primerima iz svakodnevnog živo
ta i partizanskih borbi. Estreja je bila neumor
na u tome među ženama i devojkama, a na mi
tinzima je, zagrljena s njima, pevala i igrala.
Odred »Goce Delčev« održao je miting u tri
desetak sela lerinskog i kosturskog kraja, između
ostalog u selima: Ajtos, Neveska, Dolni i Gorni
Kotori, Trsje, German, Neret, Legen, Statica, Bel
Kamen, Negovan, Višeni, Ćerešnica, Blaca i dr.
Svuda gde je bilo kontra-četa, odred se najpre
obračunavao s njima, a potom se prikupljalo
oružje i mitinzi su se najčešće završavali opštim
veseljem.
Učinjeni su pokušaji i za razoružavanje kon
tra-četa u selima Drenoveni, Crnovišta, Pozdvišta i Konomladi, no usipeh je bio delimičan.
Najčešće se u sela ulazilo uveče, a iste no
ći odred se povlačio. Prvo selo u kome je odred
»Goce Delčev« ostao i u toku dana bilo je Pre
kopana, a drugo — Neveska. U Neveski se ostalo
dve noći i jedan dan.
Na Estreju je Neveska ostavila nezaboravne
utiske. Te večeri kada je odred ulazio u selo
padala je kiša. Borci su bili mokri do kože. Sta
novnici su, kao 1903. godine, izišli masovno da
dočekaju svoje oslobodioce. Svako je hteo da
kod sebe primi što više boraca. Ljudi nisu zna
li čime sve da ugoste partizane. Smestili su ih
da spavaju na najboljem čime su raspolagali i
dali im nove, čiste pokrivače.
— Nemojte ovakve postelje... Nismo čisti
za ovakve pokrivače. Rasprostrite neku rogozinu
1 dajte neke krpare... — govorili su borci.
— Ako. Vi se samo odmorite. Ko zna kad
ćele se opet odmarati. Ne ženirajte se. Ovo je va
ša kuća. Kad budete otišli, opraćemo, iskuvati.
Voda sve pere...
Tog dana Neveska je bila u prazničnom ras
položenju. Posle mitinga dugo je trajalo veselje
stanovništva i boraca.
�— Zar ne primećujete? Žitelji su Vlasi, ali niko ne pita šta smo po nacionalnosti. Primili su
nas kao najdraže... Tu je bratstvo bilo očigle
dno. Makedonci, Vlasi, Jevreji... zagrljeni su
igrali i pevali, pa su se za sofrom zajedno na
šli — opširno je objašnjavala Estreja o toplom
prijemu u Neveskoj.
RAZMIŠLJANJA O BUDUĆNOSTI
U svim selima kroz koja je prolazio — od
red »Goce Delčev« je vršio misiju svoga patro
na, no, ipak, Estreja je zapazila izvesnu rezer
vu, izvesnu sumnju kod starijih. Svuda su pi
tali da li će Makedonija biti ujedinjena, slobod
na. .. Kada bi se spomenula Evropa, velike sile
kao garancija samoopredeljenja naroda posle pobede nad fašizmom, stariji su govorili: »Bludnica
je Evropa. Nikad dosad nije pružila zaštitu, ni
je se zauzela za Makedoniju kao za druge, okol
ne države... I ranije smo vodili borbu zajedno
tobož sa braćom, ali su oni ispali najveći nepri
jatelji. Pazite, deco, da vas i ovaj put ne preva
re. ..«. Narod je verovao svojim borcima, doče
kivao ih i štitio kao najdraže, a i poučavao is
kustvom makedonske crne prošlosti.
Estreja je analizirala svaku reč ljudi. Dola
zila je do zaključka da nije bez osnova to uka
zivanje na ranije žrtve. Zato je na časovima poli
tičke i opšteobrazovne nastave pažljivo slušala
izlaganja predavača, a potom pitala za sve ono
što joj nije bilo jasno. Njena preokupacija je bi
la razrešavanje makedonskog nacionalnog pita
nja, status narodnosti u budućoj domovini, anti
fašistička borba, fašizam i komunizam.
O aktuelnim pitanjima Estreja je diskutovala zainteresovano kada bi u odred došli viši par
tijski i vojni rukovodioci. Za te teme se interesovala i pri ličnim susretima sa komandantom,
političkim komesarom i svakim koji je znao ne
što više od nje.
Jedanaestog aprila 1943. godine Kuzman Josifoski Pitu je boravio u odredima »Goce Delčev«
i »Dame Gruev«. Imao je da odredi bazu Oblas
nog komiteta i Zone.
Sa rukovodstvom i borcima »Goce Delčeva«
Pitu je održao dva sastanka. Na sastanku celog
odreda govorio je o ciljevima oružane borbe, a
�na partijskom skupu u ulozi KPJ u NOR. I ovu
priliku Estreja je iskoristila da pita i govori o
ujedinjenju Makedonije, o antifašističkoj borbi
u Jugoslaviji i o budućem društvenom uređenju.
To inloresovanje bilo je objašnjivo. Saborci
su često imali priliku da Estreju vide sa foto
grafi jicama njenih bratanaca i braće, posebno
njene majke. Tugovala je za svima njima, ali je
i bila ubeđena da će u slobodnoj Makedoniji svi
biti srećni:
— Tada, tada nećemo ići pognutih glava,
nego ćemo s ponosom kazivati da smo Jevreji.
Taj zanos u vezi sa životom u slobodnoj ota
džbini dolazio je do izražaja naročito posle sus
reta sa Kuzmanom Josifoskim Pitu.
AKCIJA U LJUBOJNU
Odred »Goce Delčev« stalno se uvećavao i
bogatio borbenim i agitaciono-političkim iskus
tvom. Krajem jula 1943. godine razrađen je ma
terijal CK KP Makedonije izdat povodom 40-godišnjice Ilindenskog ustanka. Jubilej Ilindena u
kosturskom kraju bio je proslavljen nizom ma
nifestacija. Ceo avgust prošao je u idejno-političkim akcijama. Vršena je mobilizacija novih
boraca, među narodom širena vest o formiranju
prvog makedonskog bataljona »Mirče Acev«, go
vori se o karakteru narodne vlasti. Zbog ovakve
raznovrsne aktivnosti odred je podeljen na neko
liko grupa, a one su posetile niz sela u prespanskom i kosturskom kraju.
Jedna grupa odreda »Goce Delčev«, kojom
je rukovodio politički komesar Petre Novačeski,
a u prisustvu Blagoja Taleskog Ivana, formira
la je u selu Brajčino prvi narodnooslobodilački
odbor u Prespi i bitoljskom kraju. Posete su obu
hvatile i sela Ljubojno i Nikolec.
Iz Ljubojna i Brajčina odred »Goce Delčev«
je 2. septembra 1943. godine krenuo ka manasti
ru iznad sela Slivnica, a trećeg septembra ka
selu Raica. Prvog dana odred se na putu suda
rio se jednom italijanskom patrolom, a nared
nog dana sa ćelom vojnom jedinicom. Estreja se
u ovim akcijama hrabro držala. Neprijatelj je
bivao pobeđivan. Odred je zauzeo i jednu kara
ulu. I narednih dana odred »Goce Delčev« su
dario se sa brojnijim italijanskim snagama...
�Estreja se ponosila uspehom odreda, udarom zadatim neprijatelju.
Zamenik političkog komesara Blaže Trpenoski je 8. septembra u odred doneo radio. Pomo
ću njega borci su saznali o kapitulaciji Italije.
Nastala je opšta radost, a Estreja je bila među
onima koji su govorili:
— Bliži se kraj i ostalim gadovima.
Rukovodstvo odreda napravilo je plan razoružavanja italijanske vojske u Prespi. Nekoliko
boraca dobilo je zadatak da pođe ka usamljenoj
karauli na planini Baba, a veći deo odreda upu
tio se ka Ljubojnu. Uspeh je bio veliki. Razoru
žano je oko 250 italijanskih vojnika, zaplenjeno
6 teških i 7 lakih mitraljeza, preko 60 uniformi,
četvora kola municije, apoteka u vrednosti od
250.000 Ieva, 14 maski i dr. Šezdesetak Italijana
priključilo se odredu i od njih je formirana če
ta »Garibaldi«.
U tom zanosu od uspeha, međutim, ostali
su neobezbeđeni prilazi ka Ljubojnu. U selo je
upala nemačka motorizovana jedinica koja je
imala da razoruža italijansku vojsku.
Razvila se jednočasovna borba. Odred se po
vukao ostavljajući za sobom živote zastavnika
Krstana Čulakoskog Kiča, Rista Spaseskog, Farija Ibraimoskog i Angeleta Trajkoskog. Tri bor
ca su ranjena, među kojima Rade Iljoski —
teže.
Estreja je bila potresena smrću svojih saboraca, zabrinuta za živote ranjenih. Sitna, slabačka, ali prva u spašavanju ranjenih. Guta suze i
pomaže pri prenošenju Radeta Iljoskog. Izrešetane su mu obe ruke i noge. Sam vidi da mu je kraj
blizu, a da zbog njega mogu da nastradaju svi
koji pokušavaju da ga spasu. Zato sam moli dru
gove da ga dotuku i ostave, jer je njegova život
na deviza bila: »Samo mrtav u neprijateljske
ruke«.
— Ne, Rade, ne! Ozdravićeš... Nemoj ti da
žališ nas — tešila ga Estreja...
Estreja je plakala i brinula za ranjene bor
ce, nastojala da im ublaži bol. Bila je nemilo
srdna u odnosu na neprijatelje, ali preterano
nežna, osetljiva u odnosu na saborce i stanovništ
vo kada su u bolu i nevolji. Sva je u kontrastu.
Takvu ju je odred poznavao od slučaja sa Strogovom u selu Lavci, od pogreba jednog pripad
nika odreda »Vičo«. Zato i politički komesar od
reda »Goce Delčev« Petre Novačeski kaže:
�— Jedino je primedibu za Estreju imao ne
prijatelj. Svaki drugi, svako ko ju je poznavao,
o njoj je govorio samo pohvalno. Ona je bila re
dak, veliki čovek.
REORGANIZACIJA ODREDA
»GOCE DELĆEV«
74
Nekoliko dana posle sudara, 14 septembra
1943. godine, odred »Goce Delčev« ponovo je ušao
u selo Ljubojno i organizovao veliki narodni zbor.
Govornici su isticali uspehe antifašističkih sna
ga i saopštavali o stvaranju prve slobodne teri
torije u Debrcu. Posle slavlja, pošto je prikuplje
na razbacana ilalijanska vojnička oprema, od
red se prebacio u selo Ržana.
U Ržani, 15. septembra, odred »Goce Delčev«
je označio novi put svog daljeg dej'sfcvovanja.
Glavnina odreda sa većinom čianova štaba kre
nula je za Kajmakčalan, preko sela Ovčarani,
Krušorodi, Setina, Stara Popadija i 24. septem
bra našla se u sastavu bataljona »Strašo Pindžur«. Manji deo odreda ostao je na starom te
renu, sa zadatkom produžavanja aktivnosti protiv okupatora i domaćih izdajnika, razvijanja
političke svesti stanovništva Prespe, kosturskog,
lerinskog i bitoljskog kraja i uključivanja novih
boraca. Time je imala biti stvorena osnova za
formiranje bataljona i na ovom terenu. Estreja
je ostala u ovom delu odreda.
U preostalom delu odroda »Goce Delčev« Es
treja je bila među iskusnijim borcima. Rukovod
stvo je u njoj imalo veliku potporu. Ona nije
mnogo govorila, ali je plenila svojom širokom,
toplom ljudskom dušom, svojom iskrenošću i re
volucionarnim zanosom. Postala je pravi vojnik.
Samo kad bi je čovek pogledao — ona je znala
šta on misli i odmah je odlazila na izvršavanje
zadatka.
Jedanaestog novembra 1943. godine od od
reda »Goce Delčev« i drugih boraca formiran je
batarjon »Stiv Naumov«.U njemu je Estreja bi
la politički delegat voda...
Petog sepetmbra 1943. godine bataljon »Stiv
Naumov«, sa Prvom makedonsko-kosovskom
udarnom brigadom, uputio se ka meglenskom
kraju i 18. decembra stigao u selo Fuštane.
�ZBUNJENA OD RADOSTI
Fuštani su od 18. do 23. decembra 1943. bi
li centar makedonske borbe... U njima se nala
zila glavnina NOV pod komandom Glavnog šta
ba i CK KPM, u njima su se odigrali događaji
od istorijskog značaja: 20. decembra formirana
je Druga makedonska brigada, dan posle toga
održano partijsko savetovanje, te izvršena reor
ganizacija vojnih jedinica. Pored dveju brigada,
obrazovana je i Treća grupa bataljona, u čijem
je sastavu bila jedinica kojoj je pripadala Estreja — bataljon »Stiv Naumov«.
Ono što se odigralo u Fuštanima za Estreju
je bilo neprosanjan san.
Estreja je bila radosna i zbunjena od doživ
ljenog i viđenog, od radovanja naroda na oslo
bođenoj teritoriji meglenskog područja.
Impozantan je bio prizor postrojene Druge
brigade u formiranju, uz prisustvo drugih bora
ca i stanovnika Fuštana i okolnih sela. Za Estre
ju je ostao nezaboravan trenutak kada je zas
tavnik primio brigadnu zastavu od komandanta
uz zakletvu: »Nosiću i čuvaću ovu zastavu kao
svoje oči i ako ustreba život ću dati za nju«.
Estreja je 21. decembra bila na partijskom
savetovanju. Sluša referate članova CK KPM
Cvetka Uzunoskog — o političkom položaju, Strahila Gigova — o organizacionom radu KPM, a o
vojnoj problematici referisao je komandant Glav
nog štaba NOV i POM Mihailo Apostolski. Mno
go plodna i zanimljiva diskusija. Estreja sluša
i beleži. Učini joj se da u likovima prisutnih vi
di svu Makedoniju, ćelu Jugoslaviju, cilj borbe
— sloboda, bratstvo, jedinstvo, jednakost.
Na Prvom kongresu Antifašističke omladine
Makedonije, održanom sutradan, 22. decem
bra, najbliža Estrejina drugarica, Fana Kočoska,
bila je jedan od 288 delegata iz svih krajeva Ma
kedonije. Fana je bila izabrana u radno predsedništvo Kongresa, a Estreja angažovana na
obezbeđenju ovog istorijskog omladinskog zbora.
Estreja i Fana nisu mogle jedna drugoj da
ispričaju sve. Nisu mogle rečima da opišu radost
od onog što se odigralo u toku ta tri dana u
Fuštanima.
Umesto rečima, Estreja se iskazivala pevanjem »Vo borba, makedonski narode!«. Deo dru
ge jedne pesme, koji je glasio: »Tirani, čudo će
�naprajme — i jarem vaš ne trpime« Estreja je
ponavljala kao životni refren. U društvu su joj
često i Žamila, Adela, Lena, Tuli, Mešulam, Be
no, Mordo, Solomon, Samij, Berto i drugi Jevreji. Svaki susret s njima otpočinjala je zagrljaji
ma, čime je htela da kaže svojim sunarodnicima:
— Evo, vidite, rađa se novi život! Makedo
nija je na putu oslobođenja. I mi ćemo jednom
biti ravnopravni, cenjeni...
U stvari svih tridesetak partizana jevrejske
narodnosti isto su to osećali, to znali, jer su veći
nom bili vojni i politički rukovodioci.
»UGLEDNA PREDAVANJA«
76
Vojno i partijsko rukovodstvo je predvidelo
napad iz m eglenskog kraja na bugarske i nemačke garnizone u tikveškom i đevđelijskom rejonu
i u dolini reke Vardar, sa ciljem objedinjavanja
snaga i proširenja slobodne teritorije u rejonu
Kožuha. Dvadeset i šestog decembra Treća gru
pa bataljona i Prva m akedonsko-kosovska udar
na brigada napali su bugarski garnizon u Konj
skom i M režičkom i izvršile druge uspešne diver
zantske akcije u Povardarju. I Druga brigada tad
beleži uspehe.
/Budući da su im novim uspesima NOV i
POM interesi bili ugroženi, početkom januara
1944. godine Nemci su preduzeli ofanzivu protiv
partizana. Jedinici kojoj je pripadala Estreja ba
za je bila selo Noti, no ofanziva ju je zatekla u
selu Langađa. Glavni štab se prebacio iz Fuštana u selo Tušin. Nemci su uspeli da zauzmu
Fuštani, Severjani, Sobotsko i Požarsko, a krsta
rili su planinama Karadžova i Pajak. Partizan
ske jedinice su se povukle padinama planine Ko
žuh, sa zadatkom da u pogodnom momentu na
padnu Nemce.
Noću, uoči 8. januara 1944. godine, Prva ma
kedonsko-kosovska udarna brigada izvršila je na
pad na Nemce u selu Fuštani. Uspeh je bio ve
liki. Stotinu Nemaca je bilo ubijeno i ranjeno
i 9. I 1944. Fuštani su ponovo bili u rukama par
tizana. Ovaj uspeh je bio plaćen životima jednog
Makedonca, jednog Srbina, jednog Crnogorca i
jednog Slovenca. Smrt ovih drugova bio je svetao simbol bratstva i jedinstva. O ovome se du
go vremena govorilo sa poštovanjem i u Estrejinoj jedinici.
�— Gine brat do brata za isti cilj... Nije va
žno ko je šta po narodnosti i gde gine. Važno
je — pobediti fašizam... — isticala je Estreja
■pred svojim vodom.
Sad je Estreja jedva očekivala borbu sa
Nemcima.
— Samo da mi stanu na metu, pravicu od
njih nizu!... Fana, osvetiću drugove — govorila
je Estreja Fani Kočoskoj kada je bataljon »Stiv
Naumov« dobio zadatak da se postavi u zasedu
kod sela Ošin.
Njena se želja brzo ostvarila. Jedanaestog
januara 1944. godine jedna nemačka kolona je
pristizala iz sela Langađa. Treća grupa bataljona je uhvatila dobru zasedu i čekala da se Nemci što više približe...
— Sad je, Estreja, trenutak. Ako treba, i
zubima ćeš ih ništiti — razgovarala je sa sobom.
Kad se kolona sasvim približila, dat je znak
i zapevalo je partizansko oružje. Ubijeno je 15
nemačkih vojnika, a 13 je zarobljeno. Jedan od
zarobljenih bio je Estrejin »plen«. U ovoj borbi
je zaplenjeno i: 4 mitraljeza, 1 minobacač, više
pušaka, mnogo ranaca i druge vojničke opreme
bačene od Nemaca prilikom bekstva.
Uspeh kod Ošina nadugo i naširoko je komentarisan među borcima. Svaki je iznosio svoja
doživljavanja i opažanja.
— Ti si, Estreja, održala praktično predava
nje kakav treba da bude borac u borbi! — govo
rili su joj.
— Ovog Švabu zadržala si kao sredstvo »oči
gledne nastave« — šaljivo su dobacivali neki od
onih koji su napustili školu zbog šume.
Estreja se smejala, okrećući razgovor na dru
gu, širu temu:
— Videli ste kako Švabe beže! Zaista je naš
bataljon — sila!
Takva je bila Estreja. Ona nikad nije govori
la o sebi, već uvek isticala: »bataljon«, »ova če
ta«, »vod«, »brigada« je postigla uspeh. Svoje je
utkivala u opšte. Više je htela da govori o je
dinici i drugovima nego o sebi.
Ne dugo posle Ošina Estreja je održala svo
jim saborcima još jedno »ugledno predavanje«
— kod sela Tušin.
Angažovane nemačke jedinice, sa novim po
jačanjem i uz pomoć dva bugarska puka i jed-
�78
nog bataljona, 17. januara 1944. godine počele
su sa koncentričnom ofanzivom protiv NOV iz
među planina Kožuf i Pajak. Glavni štab NOV i
POM odlučio je da prihvati borbu.
Druga brigada bila je na desnom krilu juž
no od sela Tušin, aerodromska četa — južno od
sela Noti, a na levom krilu se nalazila Treća gru
pa bataljona — u rejonu sela Langađa i Periklea,
sa frontom ka jugoistoku. Prva makcdonskoJtosovska udarna brigada bila je u rezervi kod se
la Noti.
Nemci su 18. januara 1944. od Fuštana kre
nuli ka selu Noti u tri kolone. Upali su u zasedu
Druge brigade i bili poraženi, davši 123 žrtve.
Oko 11 časova Treća gruipa bataljona bila je na
padnuta od jedne bugarske kolone. Otpočela je
žestoka borba kod Langađe i Periklea. Borba je
trajala sve do noći. Triput su ova sela prelazila
iz ruku u ruke.
Estreja se propisno kretala od zaklona do
zaklona. Starala se da pogodak bude siguran.
— Napred! Ura! — klicala je uz sav glas
po ceo dan.
Estreja je u borbi i pevala. Sa puškom i pesmom protiv neprijatelja, sa puškom i pesmom
primer saborcima! Pevajući, izvršila je i dugo
pretrčavanje. Zapazivši kako na nju nišani jedan
fašistički bugarski vojnik, ču se i upozorenje:
— Maro, lezi! Leziii!
Pošto je borba bila završena, pobedom naših
jedinica, borac koji ju je opomenuo učas joj je
i prišao:
— Maro, tvoga nigde nema... Svaka ti čast.
Kad bi svi bili kao ti, teško Švabama i ganjovcima (Bugari), ali preteruješ. Vidiš neprijatelja
pred sobom i pevaš...
— Pesma ubija neprijatelja brže nego me
tak. A, znaš, najbolja je i smrt uz pesmu — na
šalila se Estreja i sestrinski prebaci mu ruku
preko ramena da bi mu zahvalila za staranje i
pažnju.
FEBRUARSKI POHOD
Glavni štab NOV i PO i CK KP Makedonije
načinili su plan Februarskog pohoda. Formirane
su tri operativne grupe. Prvu je sačinjavala Pr-
�va makedonsko-kosovska udarna brigada, koja
je imala zadatak da dejstvuje u Tikvešu, Đevđeliji i dotadašnjem rejonu. Treću operativnu gru
pu sačinjavali su bataljoni »Stiv Naumov« i »Hristo Botev«. Njen zadatak je bio da pređe reku
Vardar, preko istočnog dela Makedonije da se
probije na kumanovski teren i da tu formira Tre
ću makedonsku udarnu brigadu. Sa ovim delom
vojnih jedinica bio je Glavni štab i CK KPM i
otud i njihov naziv »Grupa Glavnog štaba«.
Februarski pohod ovih triju grupa počeo je
poslednjeg dana januara 1944. — prva grupa je
krenula iz Bahova, a druga iz Zborskog.
Komunisti iz grupe Glavnog štaba rekli su
na svom sastanku o svom zadatku:
— Zaista težak ali častan zadatak ispunićemo
prema našoj tradiciji — svakodnevno u prvim
borbenim redovima, primer ostalim partizanima!
Zborsko je 31. januara najpre ispratilo dru
gu grupu, a u 18 časova i treću. Grupa Glavnog
štaba krenula je prema Solunskom polju, prešla
reku Vardar kod sela Orizari i skrenula ka severu da bi preko Belasice, Ograždena, Plačkovice
i Osogovskih planina stigla na Kozjak.
Za 23 dana marša u februarskom pohodu gru
pa Glavnog štaba je prešla oko 450 kilometara,
uglavnom, po bespuću. Estreja se pokazala vanredno izdržljiva, hrabra drugarica.
Jegejski deo Makedonije lakše je preden. Od
sela Sugova grupa je otpočela svoj borbeni put
sukobljena sa neprijateljem, zimom i glađu.
Na srtu Belasice snežni nameti visoki po ne
koliko metara. Vejavica. Prst se pred očima ne
da videti. Ne korača se već se gamiže. Estreja
uporno nastoji da ne izgubi vezu.
— Ajde, druže!... Još malo, Lena!... — kuraži one oko sebe, a Estreju Levi Lenu vuče za
ruku jer se ona nešto teže kreće.
Srt Belasice, od svega nekoliko desetina me
tara, borci su prelazili čitava četiri časa. Ko
mora sa hranom je ostala u snegu.
»Ovde, na Belasici, bila je poražena make
donska vojska cara Samuila... Ovako nevreme
dosad nismo doživeli... Ne, ne, mi ćemo pobediti Belasicu... Mi moramo pobediti u ovom ra
tu« — vodila je dijalog sa sobom Estreja.
— Moramo sve pobediti u ovom ratu! — go
vorila je ona Fani, Leni i ostalim oko sebe kada
je prebrođena Strumica i kad je počelo uspinja
nje Ograždenom.
�80
Opet na Ograždenu i Plačkovici borba sa snegom. Borba sa neprijateljem, Bugarima. Uspesi
sa dvostrukim neprijateljem. Šesnaestog februa
ra planiran je odmor u selu Pakljani, a celog da
na je vođena borba sa jednim ojačanim bugar
skim balaljonom, koji je priistizao iz sela Blatec. Bugarski bataljon je u popodnevnim časovi
ma dobio nova pojačanja iz Kočana. Juriši ne
prijatelja su odbijani protivjurišima.
U ovoj borbi je bio ranjen mladi dečak, Jevrejin, Tuii iz Skoplja, koji je u partizane došao
preko Bitolja. Estreja se odmah našla kraj niega. Pružila mu je prvu pomoć, a kada je bio /po
vučen u prvi zaklon, previla mu je ranu i nije
se odvajala od njega.
— Ne plaši se, Tuli! Rana nije teška. Brzo
ćeš se oporaviti — hrabrila ga je Estreja.
Uveče je održan zbor na kome je borcima
rečeno:
— Trebalo je da se tu odmorimo i nahrani
mo. No, od toga, evo, nije bilo ništa. Ni odmora,
ni hrane, već ceo dan vodili smo borbu... Da
se tu ostane — nemoguće je. Neprijatelj je od
nas udaljen petnaestak minuta hoda. Ako veče
ras ne pređemo Bregalnicu, doći ćemo u odveć
kritičnu situaciju. Prikupite poslednju snagu za
ovu noć. Ćim pređemo Bregalnicu i popnemo se
na Osogovo — bićemo gospodari situacije.
Kolona je krenula prema selu Istibanje da
bi Bregalnicu prešla preko mosta, jer je ona bi
la nabujala i na drugom mestu se nije mogla sa
vladati. Estreja je pored ranjenog Tulija. Njega
su, kako saopštava Fana Kočoska, nosili do ne
kih ovčarskih koliba. Rukovodstvo je donelo od
luku da Tuli bude smešten na nekom bliskom
a sigurnom mestu radi lečenja. Odluku je saopštio komandant bataljona »Stiv Naumov«.
— Druže komandante, ne ostavljajte m e...
— molio je Tuli.
— Druže komandante, ja ću ga nositi... Dru
že komandante... — molila je Estreja druga Na
uma Veslioskog Ovčara.
— Maro, ne ostavljamo borca na nesigurnom
mestu. To činimo da bi on bio što pre u našim
borbenim redovima... — objašnjavao je koman
dant Ovčar.
Estreja je bila disciplinovana. Disciplinovano
je izvršavala naređenja, ali se i nije odvajala od
Tulija. Bila je spremna da ga sama nosi, samo
�da je i on u jedinici. Bol se izlio iz očiju. Jedva
se Estreja rastala sa Tulijem. Dugo se okretala
prema mestu rastajanja.
— No, još teže joj palo kada je saznala da
ga je neko izdao i da su ga Bugari ubili — seća
se Fana Kočoska.
Iznemogli, gladni, borci se jedva kreću Osogovskom planinom. Opet snežni nanosi i okrša
ji. Kod Mašina je razbijena jedna bugarska če
ta policajaca. Maršira se da bi se premostila Kri
va reka kod Čufte-ana. Posle kraćih sudara kod
sela Kosmatica i Modivnjak, noću, između 20. i
21. februara, reka je forsirana.
U prethodnici kraj Krive reke je i Estreja,
sa Bustrikom. Ona ne zna za umor. Februar. Hla
dnoća — kamen puca. Kako izlaze iz reke — po
odeći se hvataju visuljci leda. Telom se rastapa
led. Lena se jedva pomiče. Ona je bila punačka. Od dodira tela sa smrznutim odelom stva
rale su se rane. Stopala takođe, skoro, razranavljena. Estreja je hrabri, nosi, iako i sama jedva
ide.
— Saosećala je sa Leninim bolovima — kaže
Fana Kočoska.
Zaista, Estreja je ostala dosledna zadatoj reči, obećanju datom u Zborskom — za sve vreme
bila je primer izdržljivosti, hrabrosti i drugarstva u toku Februarskog pohoda.
RAZBIJANJE ČETNIČKOG KORPUSA
Februarski pohod grupa Glavnog štaba kru
nisan je formiranjem Treće makedonske udarne
brigade 26. februara 1944. godine u selu Žegljane, u kumanovskom kraju, u čiji sastav su ušli
bataljoni »Stiv Naumov«, »Hristijan Todorovski
Karpoš« i »Orce Nikolov«.
Estreja je u Trećoj makedonskoj udarnoj bri
gadi bila zamenik komesara čete. Ona je prešla
borbeni put svog bataljona u sastavu brigade.
Sad joj je omiljena pesma postao marš brigade.
Njega je prvi put pevao brigadni hor na prired
bi u čast formiranja Treće brigade.
Estreja je bila neustrašiva u svim akcijama
koje je vodila Treća brigada u Makedoniji i Srbi
ji. Ne može da se govori o Seacu, Biljači, Ristovcu, Zletovskim rudnicima, Kratovu, Cmooku,
Crnoj Travi, Stanikinom Krstu, Znepolju, Cupi6 Estreja Ovađa Mara
81
�nom brdu, Petrovoj gori i drugim mestima a da
se ne sipomene ime Estreja.
Zajedno sa dva južnomoravska bataljona, Ko
sovskim bataljonom i bataljonom »Hristo Botev«,
Treća makedonska udarna brigada razbija je Var
darski četnički odred kod Seaca. Borba je bila
paklena, no uspeh veći od očekivanog. Četnici su
bili opkoljeni u dolini Pčinje. U paničnom bekstvu mnogi četnici su se podavili u nadošloj Pčinji, devedeset i šestorica pali u ruke partizana,
a više njih su poginuli ili ranjeni ostali na bo
jištu da bi oplakivali čas u kom su se opredelili
za borbu protiv svoga naroda. Dostigla ih je ma
terina kletva.
Estreja i svi borci kod sela Seace su osetili tegobu i nesreću bratoubilačke borbe. U toku
okršaja jedan četnik je dozivao:
— Sine Veljo, predaj se! Ne gini uludo!
— De, oče, podigni glavu da te vidim, pa
ćeš se osvedočiti kako se predaje tvoj sin Veljo
— pretio mu sin, desetar 2. čete III bataljona.
Među zarobljenicima bio je i otac desetara
Velje. Sin se stideo i hteo je da ubije oca. Ru
kovodstvo i borci nisu to dozvolili, niti su mu,
pak, išta prebacivali zbog oca. Znali su da među
četnicima i drugim ima i zavedenih ljudi. Otac
je potom postao dobar borac.
— Čudo! Koliko je uspela fašistička propa
ganda da zavadi, razjedini najbliže... Znate, u
ovoj borbi nije pucao otac na sina i sin na oca,
već fašizam na komunizam i komunizam na fa
šizam. .. Pobedio je komunizam... — dugo je
pred četom komentarisala Estreja ovaj slučaj,
kao dokaz toga da u povedenoj borbi ima samo
fašista i antifašista, a ne srodnika, vera i nacija.
KOD RISTOVCA
Da ne bi došlo do povezivanja slobodnih te
ritorija severne Makedonije i južne Srbije, Peta
bugarska armija, u sadejstvu sa drugim jedini
cama, preduzela je akcije za likvidiranje NOV.
Međutim, jedinice NOV su, kod sela Biljača i
Svinište, odnele pobedu i uputile se ka Crnoj
Travi. Između 26. i 27. marta 1944. godine Treća
makedonska udarna brigada i kosovski bataljon
napali su železničku stanicu Ristovac.
�Ristovac je bio važan punkt, osetljivo mesto
za okupatora. Zbog toga u njemu su bile koncentrisane brojnije neprijateljske snage. Priprema
za napad je vršena kod manastira Lepčince. Tre
ća brigada je primila zadatak za napad na železničku stanicu, u kojoj se nalazila jedna pojačana
pešadijska bugarska četa sa mitraljeskim vodom,
i napad na školu, u kojoj je bilo sedište triju
opštinskih uprava. Brigada je, sa jednom četom
1. bataljuna, vršila osiguravanje od bočnih napa
da u blizini železničke stanice Bujanovac.
Akcija je počela 26. marta u 23 časa. Uspeh
narodnocslobodilačkih snaga izazvao je pravu
katastrofu na strani fašista: uništeni su železnička stanica, i škola, četiri kompozicije sa mate
rijalom za Nemačku, sedam lokomotiva, a četa
južno od Bujanovca digla je u vazduh jedan voz.
Spaljena je i arhiva triju opština. Od oko 200
bugarskih i nemačkih vojnika spasio se samo
šezdesetak. Sedam nemačkih i 15 bugarskih voj
nika, jedan oficir i 10 železničara je zarobljeno,
a ostali su poginuli u borbi i požaru. Bilo je za
pjenjeno dosta oružja, municije i drugog vojnog
materijala.
Estreja je u borbi kod Ristovca bila nepo
novljiva. O tome njena drugarica, narodni heroj
Fana Kočoska, kaže:
— Kod Ristovca Mara je jurišala. Tu je tre
balo da se minira voz zajedno sa stanicom. U
borbi se našao i jedan brisan prostor koji je bio
i najviše tučen. Kada je ugledala nekoliko palih drugova, otkrila je i odakle dolazi strašna
vatra, ustala i počela da puca na tu stranu sto
jeći. Čudo. Prosto da čovek ne veruje da je to
Mara. Neku nadčovečansku moć je ona dobila
u tim trenucima.
— Lezi, Maro!, Maro, doleee! — vičem joj
ja i viču ostali drugovi. A ona ni da čuje. Niša
ni. Tad ubi jednog bugarskog poručnika i neko
liko vojnika oko njega... Tako je uništila straš
no neprijateljsko gnezdo. Kao lavica skočila je
na oficira, uzela mu oružje, skinula epolete, ba
cila ih i produžila da se bori. Kod Ristovca Mara
se pokazala kao snalažljiva, brza i odlučna kao
nikad dotad.
Borci Treće makedonske udarne brigade i
kosovskog bataljona u 1,15 časova, zadovoljni, po
vukli su se ka Gornjem Ristovcu. Umorni su, ali
komentarišu o onom što je ko učinio, a Estreja,
�kao i uvek, ćuti i korača. Među onima koji su
imali najviše pravo da govore o svojim poduhva
tima bila je i Estreja, no ona je govorila o uspehu brigade:
— Naša brigada sa pravom nosi imena tro
jice heroja... — mislila je na imena bataljona.
Estreja ne oseća umor od radosti uspeha od
bola za dvojicom poginulih i šestoricom ranjenih
drugova. Ranjenim je nastojala da ublaži bol i
bdi nad njima.
PROBIŠTIP I RUSCE
Estrejina snalažljivost, veština, odlučnost i
herojstvo ponavljali su se od borbe do borbe.
Repriza Ristovca bio je udar na Zletovske rudni
ke, koje su štitili 310 nemačkih i bugarskih voj
nika i policajaca.
Treća brigada i kosovski bataljon trećeg ap
rila su onesposobili Zletovske rudnike, zarobili
51 bugarskog vojnika i jednog oficira, a druge
uništili. Posle ove akcije 120 rudara našlo se u
NOB.
Brigada je prekinula kraći odmor kod Ma
nastira Prohor Pčinjski i sa Kosovskim bataljonom uputila se u selo Rusce da bi se obračunala
sa bugarskim fašistima zbog zločina izvršenih na
tom terenu. Bataljon »Stiv Naumov« izvršio je
juriš. Neprijatelj se povukao ka seoskom groblju.
Videvši šta su sve učinili u selu, jedinica se raz
jari.
— Napred! — čuje se glas komandanta.
— Uraaa! — kliču borci.
Kod groblja — prsa u prsa.
— Psi! — Zverovi! — viče Estreja i bori se
sa jednim fašistom dA'aput višim od nje.
Primetivši to, borac koji je bio najbliže pri
tekao joj je u pomoć i dušmanin je ležao izme
đu grobova.
— Psi! — ponavljala je Estreja Ovađa.
Od 11 časova do večeri 10. aiprila u selu Rus
ce je vođena ogorčena borba sa lovačkom dru
žinom 56. bugarskog pešadijskog ipuka u jačini
od preko 700 vojnika. Neprijatelj bcše nateran u
panično bekstvo, a ostavljao je za sobom leševe,
oružje i drugu opremu.
�— Psi! Hrabri isu pred nemoćnima... Gadovi
su a ne ljudi — sa prezirom je govorila Estreja
ženama i devojkama iz sela Rusce.
PROLEĆNA OFANZIVA
Početak Prolećne neprijateljske ofanzive kru
nisali su svojim novim uspehom Treća makedon
ska udarna brigada i Kosovski bataljon. Dvade
set i petog aprila 1944. godine, u 4 časa, napali
su Kratovo. Samo jednočasovnom borbom grad
je bio osvojen, pa zarobljen ceo bugarski garni
zon, administativni aparat i deo policijskih snaga.
Na trgu oslobođenog Kratova — miting. Bor
ci su među narodom i objašnjavaju o suštini narodnooslobodilačkog rata i revolucije. Estreja je
srećna. Ljudima govori o oslobođenju Makedo
nije, o bratstvu i jedinstvu svih naših naroda i
narodnosti.
I Estreju je zainteresovao živi dijalog izme
đu komandanta Nauma Veslioskog Ovčara i jed
nog ilindenca. Stari je otvoreno izražavao zabri
nutost od mogućeg izigravanja i ove borbe. Ko
mandant je argumentovano, pravilno objašnjavao,
ali — kako se Izlaže u knjizi Od Kozjak do Zagreb
— ilindenac opet kaže:
— Razumeo sam ono o čemu mi govoriš.
Samo reci mi da li ćemo onda moći da dobije
mo ćelu Makedoniju ovom borbom, pa da bu
de ćela — Jegejska, Pirinska i Vardarska Make
donija zajedno, u jednoj državi, nacionalno slo
bodnoj?
— Šta sve nije video makedonski narod čim
je sumnja svuda prisutna. Zašto se borimo, ako
ne za slobodnu Makedoniju i ravnopravnost svi
ju u njoj? Zar ne vidite da se deo po deo oslo
bađa? Koga je ujela zmija, on se i guštera pla
ši — sama zaključuje Estreja.
Oslobođenje Kratova u Estreji je razgorelo
staru ranu, želju da bude oslobođen i njen rod
ni grad. I, kao da se ražalosti, razneži. Fana Kočoska je osetila da Maru nešto muči. Ovakva ni
je bila ni na jednom narodnom zboru.
— Šta je, Maro? O čemu razmišljaš? Zar
posle ovog uspeha neraspoloženje? — obraća joj
se ispitivački Fana Kočoska.
— Malo me nagnala na misli sumnja učes
nika ilindenskog ustanka, ustanka iz 1903, ali me
�i nešto drugo muči. Dok sam jurišala kroz Kratovo, obhrvalo me je sećanje na Bitolj. Znaš,
Fana, učešće u oslobađanju Bitolja je moja dav
na želja... Da li ćemo doživeti >tu radost, Fana?!
— Maro, ako ne učestvujemo u samom po
duhvatu oslobađanja Bitolja, bićemo dočekani
kao njegovi borci. Kad god ti spomenem Bitolj,
ti uvek isto: »Svaki deo zemlje je Bitolj«, a sada...
— U pravu si, Fana, samo...
Umesto da završi iskaz, Bstreja zagrli Fanu i
obe su se uključile u narodno veselje, deleći ra
dost sa Kratovcima. Time je Estreja objasnila
sve svojoj drugarici.
Sledeće akcije na Osogovu za Estreju su zna
čile korak bliže neugasloj želji... Izvanredna je u
borbama kod sela Crnook i Tomino. Iako se na
Crnooku jedan partizan bori protiv 16 bugarskih
fašista, probijen je neprijateljski obruč i stiglo
se do Crne Trave. To je omogućio bataljon kome
je pripadala i Estreja, bataljon »Stiv Naumov«.
Neumorna je Estreja u akcijama koje vodi
njena jedinica pri proboju u Jegejsku Makedoni
ju, naročito kod sela Kosturino i Kuš-kuli, kao
i ipri povratku u Crnu Travu... Hrabra, vesta,
postojana u borbama i marševima i požrtvovana u spašavanju ranjenika. Tako, kod sela Buštrani, kako saopštava general JNA Dimče Saveski, bio je ranjen jedan borac i pretila je opasnost
da ga dotuče neprijateljsko živo gnezdo. Bez odo
brenja komandanta, Estreja potrča i dođe do svog
druga. Uporno ga je nosila na ramenima do pr
vog zaklona. Spasla ga je sigurne smrti, a po
tom ostala kraj njega da ga bodri i neguje.
Petrova gora je kruna završetka Prolećne
ofanzive. Posle poraza 18. juna na Novom Golaku, Bugarima je idućeg dana u pomoć pristizao
jedan bataljon od oko 440 vojnika. Upućen je di
rektno ka Trećoj makedonskoj udarnoj brigadi.
Bataljon »Stiv Naumov« dobio je naređenje da
bugarskoj vojsci uz put pripremi zamku, a dru
ge jedinice zauzele su pozicije više tog sektora.
U jutarnjim časovima 19. juna »stivnaumovci« su blokirali put dužinom Petrove gore. Zada
tak je: kad ise ćela neprijateljska kolona bude
našla među »špalirom« — uništiti je iznenadnim
napadom! Borci — dobro maskirani. Posmatraju okupatore-fašiste kako im se približavaju.
— Dolaze ptičice, Fana! Mora da se nahra
ne! — šapuće Estreja.
�— Samo obilatije, Maro, pazi! — savetuje
je Fama.
— Već im uzimam meru! — radosno doda
je Estreja.
Prethodnicu vodi feldfebel. Ćelom dužinom
puta posmatra levo i desno, ali ništa ne primećuje. Kad su fašisti ušli u zamku, na pet-šest me
tara od sebe oficir iprethodnice primetio je bor
ce i uplašeno viknuo: »Šumski!«. Njegov uzvik
kao da je bio komanda za bataljon »Stiv Naumov«. Odjednom zagrme Petrova gora i posle
pet minuta silan juriš. Sa svih strana odjekuje
partizansko »Ura!«. Bugarskoj fašističkoj vojsci
nije data mogućnost da se lati oružja.
Slika je bila zaista potresna. Neki padaju od
smrtonosnih metaka, drugi podižu ruke i pre
daju se, treći pokušavaju da pobcgnu, a naši
borci su hteli upravo tog dana da im niko od
neprijateljskih vojnika ne umakne.
Zaista, svaki »stivnaumovac« ovog dana je
imao čime da se ponosi. Neprijatelj je bio pora
žen, a oteta je velika količina oružja, municije
i opreme.
Na Petrovoj gori Estreja se obračunata sa ne
koliko bugarskih vojnika i jednim oficirom.
— Ova borba služiće za primer bugarskim
vojnim stratezima — radosno kaže Estreja, po
kazujući bojište gde se i imalo šta da vidi: oko
150 zarobljenih Bugara, više ubijenih i ranjenih,
osvojeno kompletno naoružanje, a svega tri ra
njena partizana.
UOČI PRVOG ZASEDANJA ASNOM-a
Treća makedonska udarna brigada sa osta
lim jedinicama preduzela je akciju čišćenja slo
bodne teritorije i uključila se u akciju organizovanja narodne vlasti.
Deo bataljona »Stiv Naumov« osiguravao je
partizanski aerodrom na širokoj planini. Grupe
su se smenjivale. Jednoj je na čelu stajao Viktor
Mešulam Bustrik. S njim je bila i Estreja. U du
gim noćima očekivanja savezničke pomoći, i bdijući da ne napadne neprijatelj, Estreja je bila
strpljiva, budna, pravi čuvar vojnog aerodroma.
Na partizanskom aerodromu ona je često
razgovarala sa Bustrikom. Duge noći iščekivanja
ispunjavane su sanjama o budućnosti.
�— Estreja, približava se kraj ra ta ... — za
počeo bi Bustrik.
— Da. Svuda slobodne teritorije. Evo i pri
prema za obrazovanje makedonske vlade — produžava Estreja.
— Makedonska država! — dodaje on.
— Naša država, Viktore! — radosno kaže
Estreja i opširno, sa zanosom govori o srećnom
životu u slobodi, pa joj se bude uspomene iz detinjstva i naviru suze od bola za deportovanim
Jevrejima, svojima...
— Vratiće se, Viktore, svi Jevreji, svi inter
nirani iz Makedonije. Sigurno će se vratiti — verovala je Estreja u ono što govori, ne znajući da
je Treblinka odavno postala njihova grobnica.
Radi sigurnijeg obezbeđenja rada ASNOM-a
u Prohoru pčinjskom Treća makedonska udarna
brigada izvršila je napad na bugarske fašističke
snage utvrđene kod Stracina. U dvočasovnoj bor
bi Bugari su bili iporaženi. Naneti su im veliki
gubici. Uspeh je, pak, bio plaćen i herojskom
smrću Solomona Sadikarija Moa.
O poslednjoj borbi Moa i Estrejinom bolu
za njim Fana Kočoska se priseća:
— Borba kod Stracina je bila teška. Buga
ri su bili ukopani. Bilo je nužno da se isteraju iz
tih položaja, a štitila ih je artiljerija. Približili
smo im se, noću, na oko 250 metara. Teškom bor
bom, smeiim jurišima uspeli smo da likvidira
mo više bunkera. Ostade još jedan iz koga je
tukla žestoka vatra. Od njega nije bilo moguće
dalje napredovanje. Svud se utišalo. Solomon Sadikario Mo naglo, odjednom ustade sa automatom
i potrča ka bunkeru da neutralizuje i njega. Mi
traljeska paljba ga izrešeta. Videvši to, četa je
krenula u juriš. Sa Marom i ostalim pružili smo
mu pomoć. Nosili smo ga sa sobom. Nije se Ma
ra žalila pri nošenju da joj je teško, da je umor
na. Ona je bila oko Moa, no on je podlegao ra
nama. Svi smo mi Moovu smrt teško podneli, a
posebno Mara. Sahranili smo ga u groblju sela
Arbanaško sa uobičajenim počastima, a Mara i
još trojica drugova Jevreja iz Bitolja, kao naj
bliži Mou, slikali su se pored humke.
Kreće se brigada ka manastiru Prohor pčinjski, preko Pelinca, da bi izvršila sva obezbeđe
nja za nesmetani rad Antifašističkog veća naro
dnog oslobođenja Makedonije (Antifašističko so
faran ie na narodnoto osloboduvanje na Makedo
�nija). Estreja samo ćuti od bola za Moom. A ka
ga nije oplakao? On je uvek, pored svog auto
mata, nosio puškomitraljez, ili ranac nekog iz
nemoglog borca. Zato niko ne kaže za Estreju da
je slabić kad joj se niz obraze kotrljaju suze.
Krvarilo je srce svakog koji je poznavao Moa i
zato niko nije tešio Maru.
OD KOZJAKA DO KOZUFA
Na Ilijindan (Ilinden) 1944. godine manastir
Prohor pčinjski bio je srce i duša Makedonije. U
njemu je održavano Prvo zasedanje ASNOM-a.
Estreja je među čuvarima utemeljivača nove ma
kedonske države u okviru Demokratske Federarativne Jugoslavije.
Ozakonjena je dotadašnja borba i određeni
pravci napora za konačno oslobođenje zemlje.
Prisustvo predstavnika svih narodnosti na zašedanju Estreju je ispunjavalo radošću, za nju je
Poslednji snimak Estreje Ovađe Mare (druga s leva
— Koluf, avgusta 1944. godine)
�to značilo garanciju oživotvorenja bratstva i je
dinstva, srećnije budućnosti Makedonije.
Prvi put posle Kruševske republike iz 1903. —
makedonski narod ima svoju vladu. To je simbolizovano upravo održavanjem zasedanja na sam
Ilinden. Novi praznik — Drugi makedonski Ilinden.
Manastirsko dvorište krcato narodom i bor
cima. Grmi Kozjak, no sad komitskim i parti
zanskim pesmama, pesmama o Gocetu, Janetu,
Štivu, Karpošu i drugim legendama o dva Ilindena, pesmama o ropstvu i slobodi, o srećnoj
sutrašnjici. Raspevan, razigran, nasmejan, zado
voljan, opijen srećom bio je svaki tu prisutan
čovek.
Ovog dana Estreja je bila pesma i igra.
Ovog dana Estreja je kao nikad dotad iz
srca pevala u brigadnom horu u svečanom činu.
Ovog dana je bila sasvim svesna da je Ma
kedonija slobodna, mada u njoj još uvek ima
fašista.
Ovog dana Estreja je bila bliža želji da bu
de oslobodilac rodnog joj grada.
Borcima bataljona »Stiv Naumov« posle za
sedanja ASNOM-a (8. VIII 1944) je rečeno:
— Vi, sinovi Kajmakčalana i Pelistera, pre
brodili ste težak put i došli tu, na Kozjak, da se
borite. Sad treba da (pređete na vaš teren i bu
dete jezgro nove brigade, Sedme bitoljske bri
gade.
— Fana! — prošapta Estreja.
— Da, Maro! — stegnu joj ruku Fana Kočoska.
To je bilo dovoljno da dve drugarice shvate
jedna drugu.
Dva dana kasnije bataljon »Stiv Naumov«
marširao je ka Kožufu.
Svi su u sebi krili potajnu radost i zadovolj
stvo u vezi sa novim zadatkom. Za to nisu po
trebne reči. Oči govore.
Kod Belog kamena, blizu Krive Palanke, na
išla je jedna četa bugarske vojske. Prvi put su
tu »stivnaumovci« bili privilegovani. Borbu je
prihvatila tek formirana IV brigada, a »Stiv Nau
mov« bdi kao rezerva. Četvrta brigada uspešno
je izvršila borbeno krštenje: primorala je bugar
ske fašiste na bekstvo ka Strumici, pošto je već
ubila njihovog komandanta majora i još dvade
setak vojnika izbacila iz stroja.
�Vardar se prelazi kod Đevđelije. Penjanje
uz vrleti od kojih se pošlo 31. januara 1944.
U toku celog marša se peva; od Vardara do
Zborskog uapšte nije prestao Bstrejin glas.
Susret sa Drugom brigadom, sa novoprispelim Bitoljcima, bejaše dirljiv. Grljenja, dosetke,
šale. Četa Orlova i drugih podsmeva se izgledu
»stivnaumovaca«: pocrneli su od planinskog sun
ca, a odela iscepana, Borci iz »Stiv Naumova«,
koji su ranije napustili školu, ljube se sa drugo
vima iz istih učionica koji su tek prispeli.
Estreja ne može sebi da objasni zašto među
novoprispelim borcima iz Bitolja nema i Jevreja.
O ovome nije htela da upita ni svoju Fanu.
— Sve do oslobođenja nismo znali o trage
diji, a oni koji su znali na neki način su to kri
li od nas. Tako, jedan zarobljeni Austrijanac, na
naše pitanje o sudbini Jevreja iz Makedonije, sa
mo je slegao ramenima, a plašio se nas — kaže
Žamila Kolonomos.
POSLEDNJE BORBE
Dana 22. avgusta 1944. u Zborskom je formi
rana Sedma bitoljska brigada. U njen sastav je
ušao jedan deo bataljona »Stiv Naumov«, u kome
je bila i Estreja Ovađa, a drugi deo u IX i X
brigadu.
Estreja je bila politički komesar 3. čete III
bataljona Sedme brigade. Istovremeno, ona je u
štabu bataljona odgovarala za rad sa omladinom.
Pre početka borbenih poduhvata brigade, novodošle omladince Estreja je upoznala sa ratnim
putem »Štiva Naumova« i onim što je ustanov
ljeno u Prohoru Pčinjskom.
— Drugovi, mi već imamo svoju vladu. Tre
ba da dotučemo ove gadove ovde, a preduzimaju se potrebne mere u celoj Makedoniji... Dru
govi, Makedonija će uskoro u celini biti slobod
na. Pala nam je u deo čast da NOB mi kruniše
mo u našem kraju — argumentovano je Estreja
iznosila istinu o skoroj slobodi...
Prvo borbeno krštenje Sedma brigada je ima
la u Mariovu.
U borbi kod sela Gradešnica, bataljon u ko
me je bila i Estreja dobio je zadatak da napadne
štab graničnih jedinica u Jelaku. Bataljon je po
�lukružno obuhvatio objekte u rane časove 25. avgusta. Komandant Mendo Spasoski je dao znak.
Poče plotunska vatra, a potom Mara poviče:
»U juriš!«.
Kao risovi, borci su upali u objekte. Bugari
ne stigoše da dođu do svog oružja. Dadoše se u
panično bekstvo.
Estreja je bila u grupi koja je imala da uz
me prehrambene artikle iz magacina. Ona je bi
la sklona da pokupi sve. Ćak je skupljala i ciga
rete rasute po zemlji.
— šta će ti to, Maro? Ti ne pušiš. Izlazi! —
kaže joj Bus trik.
— Ako, daću ih drugovima kad ne budu
imali...
Treći bataljon prebacuje se ka Vlaškim Koli
bama. Komandant brigade Vasko Karaangeleski
čestita borcima za uspešno delo na Jelaku.
Estreja u Gradešnici i Jelaku praktično je
pokazala novim borcima kako da vojuju. Bila je
u svojoj punoj boračkoj veličini: izdržljiva, od
lučna, hrabra, vešta, nežan drug prema borcima,
a nemilosrdna prema fašistima.
— Da lično nisam video, nikom ne bih verovao! — poče da govori o Estrejinoj hrabrosti
jedan od novih boraca.
— Da čovek ne po veru je da se devojka može
odlikovati tolikom hrabrošću — dodaje drugi.
— E, drugovi moji, ovakva je Mara od dana
kada je došla u partizane. Šta biste vi rekli da
ste je videli... — i poče da priča o Estrejinim
podvizima jedan stariji borac. — A samo kad bis
te znali koliko je pažljiva i komunikativna. Vo
lim je kao sestru...
Omladinci III bataljona sa poštovanjem su
se odnosili prema Estreji. Ona im je postala bor
beni ideal i svi su je zavoleli kao sestru.
Želja Estreje Ovađe bila je i cilj Sedme bri
gade — učestvovanje u oslobađanju Bitolja — uz
raščišćavanje terena na liniji: Kajmakčalan —
Pelister — German — Prespa. Jednu od prepre
ka na tom putu predstavljale su i nekolike kara
ule na Kajmakčalanu. Brigada je krenula da njih
uništi u rane časove 26. VIII 1944.
Sa Kajmakčalana Estreja posmatra Jegej, Sar
i Pirin, a pod Pelisterom — rodni grad, Bitolj.
Njen pogled, izraz njenog lica govori: »Makedo
niju, skoro ćeš biti slobodna. Majko Makedoni-
�jo, svi ćemo biti srećni s tobom«. I, s tim mis
lima, tim idealom ušla je i u poslednju borbu.
Estreja je učestvovala u borbi za uništenje,
isključivanje karaule locirane niže od karaule »Dr
Rajs«. Nalazila se na najosetljivijem, najtežem
mestu. Pošla je sa isturenom desetinom.
Kod karaule »Doktor Rajs« već je prikup
ljena bugarska vojska sa graničnih stražamica
i osmatračnica koje su prethodnog dana proždirali plameni jezici. Bugarski fašisti nisu mogli da
shvate da su im dani izbrojani. Davali su žilav
otpor. U maglovito jutro borci su jurišali na ka
raulu. Estrejin poklič »ura!« -presecao je maglu
i odjekivao je Kajmakčalanom.
— Maro, povlači se! — skreće pažnju Fana
Kočoska.
— Maro, odstupi! — dozivali su njeni drugo
vi, zapazivši neprijateljsku zasedu i Estrejin po
ložaj na brisanom prostoru.
Estreja Ovađa Mara se nije obazrela. S uzvi
kom »Ura!« i automatom okrenutim ka nepriBista narodnog heroja Estreje Ovađe Mare
podignuta u Bitolju
�jatelju, ka jugu — ostala je za uvek na Kajmakčalanu. Kamen-temeljac slobode.
Izbliza, (neprijateljski metak joj se zario u
glavu iznad gornje usne. Taška Ilieska je potrča
la da joj .pomogne.
— Spašavaj sebe, ja sam gotova... — prošaptala je Estreja, i izdahnula.
Taška je uzela njen automat, zakljinjući se
pred samopožrtvovanom drugaricom — junakom
da će se borba nastaviti do pobedonosnog kraja.
Kao takav amanet drugi borac je uzeo ranac bor
ca koji je takođe, u jutarnjim časovima 26. avgusta, počeo tu večito da živi.
NARODNI HEROJ
Estreja Ovađa Mara poginula je na pragu
slobode.
Duhom Estreje Ovađe Mare njeni saborci su
nastavili narodnooslobodilačko delo.
U oslobađanju Bitolja, 4. novembra 1944, uče
stvovala je Estreja Ovađa Mara.
Sa junacima Sedme bitoljske brigade, 4. no
vembra 1944, u Bitolj je umarširala i Estreja
Ovađa Mara.
Svakog dana, od dana oslobođenja Bitolja,
prisutna je u tom gradu i u ovoj zemlji Estreja
Ovađa Mara.
U praznovanju slobodne otadžbine, u uživa
nju blagodeti bratstva i jedinstva prisutna je
Estreja Ovađa Mara.
Kada se prisećamo Estreje Ovađe Mare, gle
damo sav borbeni put partizanskog odreda »Goce
Delčev«, bataljona »Stiv Naumov«, Treće make
donske udarne brigade — do ASNOM-a i smelog
koraka Sedme bitoljske brigade.
Kada se prisećamo Estreje Ovađe Mare, srce
krvari, duša boli za bitoljskim i makedonskim
Jevrejima.
Estreja Ovađa Mara postala je simbol čovečnosti, agilnosti, izdržljivosti, revolucionarnosti i
hrabrosti bitoljskih Jevreja.
Estreja Ovađa Mara je jevrejska, makedon
ska i jugoslovenska gordost.
�Estreja Ovađa Mara je internacionalni borac
protiv fašizma. Borila se protiv svih okupatora
i njihovih saradnika.
Estreja Ovađa Mara je 9. oktobra 1953. godi
ne proglašena za NARODNOG HEROJA JUGO
SLAVIJE.
95
��REC AUTORA
Savezu jevrejskih opština Jugoslavije, Jevrejskom
muzeju u Beogradu, Opštinskom odboru Saveza bo
raca u Bitolju i svim pojedinoima koji su na ma
koji način doprineli nastajanju ovog rada — to
plo zahvaljujem. Dragocena je bila pomoć koju su
mi pružili Žamila Kolonomos, Avram Sadikario, Roza Ruso, Beno Ruso, Fana Kočoska, Bogoja Siljanoski i Viktor Mešulam Bustrik.
Posebnu zahvalnost iskazujem drugarici žamili
Kolonomos koja je, kao recenzent, neumorno, srdač
no i savesno čitala, dopunjavala i kontrolisala ma
terijal rukopisa.
Tekst je recenzirao i drug Beno Ruso, na isti
način pažljivo i instruktivno, i pomogao mi je naro
čito pri definitivnom uobličavanju biografije. Zbog
toga i njemu dugujem posebnu zahvalnost.
Autor
7 Estrcja Ovađa Mara
97
��IZVORI I LITERATURA
Pri izradi ove bio-monografije, od raspoloživih izvora i
tekstova, najviše su korišćeni:
1. Aleksandar Matkovski, Tragedijata na Evreite vo Maki
donija, Skopje, 1962.
2. Anonim, Dvoje naiih narodnih heroja. Jevrejski almanah,
Beograd, 1954, 107-109.
3. Arhiv Makedonije, fond »Evrejskata veroispovedna opšti4. Viomi dni, spomen kniga na Tretata makedonska udarna
brigada. Skopje. 1957.
5. David — Dale Levi, Bitoliski Jevreji u Narodnooslobodilaikom ratu. Jevrejski almanah, Beograd, 1957—58, 109—115.
6. Duško Hristov Konstantinov, Letopis na Narodnata revo
lucija vo BUolsko (1941—1945), B tola, 1971.
7. Dr DuSko Hr. Konstantinov. dr Miloš Hr. Konstantinov
i Košta An. Cingarovski-Kočo, Vriei, letopis na Vtoriot reonski
komitet na KPJ — Bilola, Bitola. 1963.
8. Dr Duško Hr. Konstantinov, dr Miloš Hr. KonstanUnov
i Košta An. Cingarovski-Kočo. Hronika na bitolsko Lavci. Bitola.
1962.
9. 11. mart 1945—1958. Bitola, 1958. (svi radovi).
10. Žamila Isak Kolonomos. Bitolskata evrejska zaednica i
nejzinoto učestvo vo Narodnoosloboditelnata vojna 1941—1942 go
dina (I i II deo, u štampi — S:mpozium vo Bitola, 1977).
11. Z. Gavriloska, Proglas na Pokrainskiot komitet. Nova
Makedonija, 11. III 1961.
12. Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodiačkom ratu jugoslovenskih naroda. VII. 1. Beograd, 1952.
13. Zbornik na padnatite borci vo NOB od Bitolska okoloja, Bitola.
14. Zbornik narodnih heroja Jugoslavije. Beograd. 1975.
7*
QQ
�15. Zlate Biljanoski, Od Kozjak do Zagreb, Beograd. 1971
16. Izvori za osloboditelnata vojna i revolucijata vo Makc
đonija, I, 1. 2. 3. Skopje, 1968.
17. Istorija na makedonsk'ot narod, III, Skopje, 1969.
18. Ljuben Georgivski. U nedrima Koiufa, Beograd. 1972.
19. Mihailo Apostolski, Od K o iu f do Bogomila i Kozjak,
Skopje, 1959.
20. Narodni hcro; od Makedonia. Skopje.
21. Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941—1945., Beo
grad. 1957.
22. Petre Novačevski, Političkata rabota na odredot »Gocc
Delčev« vo nekoi sela od Lerinsko i Kostnrsko, (Sećanja — ru
kopis — Opštinski odbor Saveza boraca — Bitolj).
23. Pismena saopštenja Viktora Mešulama Bustrika i Nisima
Albe.
24. Prof. drTrajče Grujoski. Razvojot na narodnoosloboditelnoto dviženje vo Bitola i Bitolsko 1941—1942 (u štampi — Simpozijum vo Bitola, 1977).
25. Usmena saopštenja. Informatori: Žarni la Kolonomos, Avram Sadikario, Roza Kamili (Ruso), Beno Ruso, Bogoja Siljanoski, Fana Kočoska, Lazo Hadž poposki, Petre Novačeski, Đoko Tapandžioski, Jani Jovanoski. Taška Ilicska, Dojčin ApČeski, Dimče Saveski, Gordi Đorđieski-Đuc i dr.
���SADRŽAJ
Prilog poštovanja
Jevrejski deo Bitolja
Organizovana samopomoć
Aronova porodica
Ljubimica porodice
Aronova smrt
Razmišljanje o životu
U jevrejskim organizacijama
Estreja ide u Beograd
Novi stanovnik Dorćola
Umesto zanata — borba
Susret sa Mošom Pijade
Protiv Trojnog pakta
Sluga gori od gospodara
Jedinstveni protiv fašizma
Dva dana — tri svečanosti
Član KPJ
Obeležavanje
Molba za odlazak u partizane
Uoči tragedije
Tragični 11. mart 1943.
Boravak u Bogojevom dućanu
Dugoočekivana vest
Kod Elen Skobemi
Između Scile i Haribde
Partizanka Mara
Prve akcije
Politički delegat desetine
Razmišljanje o budućnosti
Akcija u Ljubojnu
Reorganizacija odreda »Goce Delčev«
Zbunjena od radosti
»Ugledna predavanja«
Februarski pohod
Razbijanje četničkog korpusa
Kod Ristovca
Probištip i Rusce
Prolećna ofanziva
Pred Prvim zasedanjem ASNOM-a
Od Kozjaka do Kožufa
Poslednje borbe
Narodni heroj
Reč autora
Izvori i literatura
5
6
8
10
12
13
14
19
23
25
28
29
32
34
38
40
42
44
47
50
52
55
58
60
62
64
66
68
71
72
74
75
76
78
81
82
84
85
87
89
91
94
97
99
����
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Fotografija
A static visual representation. Examples include paintings, drawings, graphic designs, plans and maps. Recommended best practice is to assign the type Text to images of textual materials.
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Estreja Ovađa Mara
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Stojan Risteski
Publisher
An entity responsible for making the resource available
NIRO "Dečje novine", Gornji Milanovac
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1978.
Rights
Information about rights held in and over the resource
NIRO "Dečje novine", Gornji Milanovac
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
57-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
99 str.
1978.
Bitolj
Estreja Ovađa Mara
jevrejske organizacije
Makedonija
narodna herojka
Stojan Risteski