1
10
3
-
https://afzarhiv.org/files/original/b0122cfb8a44187c49b37238d906e5b8.pdf
8694e5cd31ea46aa0d40c99607529709
PDF Text
Text
Zabranjeno je preuzimanje teksta ili delova teksta bez dozvole autorke/ It is forbidden to
download the text or parts of the text without permission of the author.
gstojakovic021@gmail.com
International Conference in Sarajevo June 7th and 8th 2014. The place of women in
war 1914-2014. http://womeninwar.org/wordpress/commemorating-women-war-insarajevo-1914-2014/
Gordana Stojaković
The Women's Antifascist Front of Vojvodina (1942-1944) - The War Experiences
The Women's Antifascist Front (AFŢ) of Yugoslavia (1942-1953) was established in 1942 during
World War II within the People`s Liberation Struggle (NOB). The AFŢ became the women's mass
organization during World War II and continued it’s activities afterwards. The women in Yugoslavia
during the World War II largely contributed to general affirmation of women and the high level of
women's rights in the socialist Yugoslavia.
The AFŢ is not an unambiguous phenomenon. In various parts of Yugoslavia the organizations
had different development paths and different performance. It was the result of differentiation of
Yugoslav space in terms of economic and cultural development, and the traditions that have been heavily
influenced by various religions. Therefore for this analysis I am drawing on my own previous work1
limited to the results of research on the AFŢ of Vojvodina.
Focus will be on the AFŢ`s operation in Srem – which is a part of Vojvodina that was the focal
point of the uprising and armed struggle against the fascists. The focus will be on the gender aspect of the
women`s organizing in time of the man dominance in the NOB.
Key words: AFŽ, NOB, Srem, Serbia, Vojvodina, women’s organization, women in the war
The AFŽ of Vojvodina was a part of the People`s Liberation Struggle
There is two centuries long tradition of women's struggle for their rights in Vojvodina
(Stojaković 2001). In the early 20th centuries the feminist women's organizations argued for
women's rights, including political. The feminist organizations were trying to change the
situation of women within the patriarchy (Atanasijević 1932: 122). On the other side, the
1
Stojakovid, CD- AFŽ Vojvodine (1942-1953) (Novi Sad 2007). Stojaković, "Skica za potret: Antifašistički front ţena
Vojvodine 1942-1953" in: Partizanke, žene u Narodnooslobodilačkoj borbi, ed. Daško Milinović and Zoran Petakov
(Novi Sad: Cenzura, 2011), 13-38. Stojaković, Rodna perspektiva u novinama Antifašističkog fronta žena (19451953) (Novi Sad: Zavod za ravnopravnost polova, 2012).
�communist women fought to change the socio-political system, against capitalism. For the
communists the women's issue was an integral part of the working class struggle which should
be resolved by the revolution (Boţinović 1996, 127). The Yugoslav Communist Party (KPJ)
shortly before World War II adopted the platform on the women's issues where in addition to full
legal equality between women and men separated and special measures to protect the mother and
child. This plan was implemented yet during the NOB when women in Vojvodina were elected to
2
3
the People's Liberation Committees (NOO) . In addition, a number of the “old” communist women
served as Political Commissar or Deputy Political Commissar in the National Liberation Army
and Partisan Detachments of Yugoslavia (NOV4) (Stojaković 2002). It was also Judita Alargić`s
experience. She was a worker and communist before the World War II. During the NOB she
became the Political Commissar of the Second Proletarian Brigade (Stojaković 2007). She was
the only representative of women in Vojvodina at the First National AFŢ Conference in
Bosanski Petrovac (1942).
The World War II in the Kingdom of Yugoslavia began in April 1941. The “Blitz Krieg”
ended in the Kingdom of Yugoslavia`s capitulation, and its occupation by the Axis Powers
(Germany and Italy) and their allies. Vojvodina5 was occupied by the following fascist forces:
Germany – Banat, Hungary – Bačka, and the Independent State of Croatia (NDH) – Srem. The
Provincial Committee (PK) KPJ for Vojvodina, in June 1941 sent the Proclamation to the
Vojvodina`s nations that meant launching an armed struggle against the fascists - the invaders.
The Proclamation was begun with the following sentences:
2
The authorities of the new government.
Old - according to the length of membership in the KPJ. That was Neda Boţinović`s experience. She participated
in the NOV both as a partisan and a political activist and achieved the rank of a Major in the NOV. In Yugoslavia
during the World War II a longer or shorter time 100 000 women were in the combat units or military background
authorities. One-fifth of them got the officer or NCO ranks and 3 344 received Partisans` Memorial Medal 1941
(meaning that they were in NOB from the beginning), 91 women received Order of National Hero and 33 of them
were fighting in Serbia See: Boţinović Žensko pitanje u Srbiji u XIX i XX veku, 146. Neda Boţinović was after the
liberation the Vice President of Veterans` Association of Yugoslavia.
4
Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije
5
Vojvodina is the northern province of the Republic of Serbia. It is composed of the three regions: Banat, Bačka and
Srem.
3
�The nations of Vojvodina! Our beautiful Vojvodina tore into three parts, our flat fields,
drenched in the centuries old sweat still stomping beastly paws of the German, Hungarian and
ustaša6 ruthless tyrants...7
In Banat several partisan detachments was established in 1941 but the fascist offensive
the same year forced these units to move in Srem to the Fruška gora, the only forested and hilly
area in Vojvodina (Petranović 1981: 253-254). There were three partisan detachments and a
company in 1942 in Srem with about 1,000 partisans. The Germans, ustaša and domobran 8
launched an offensive in the summer 1942 to crush the armed resistance in Srem. During the
offensive, which had the character of retaliation, 6,000 people were killed but the majority of the
partisans forces were not destroyed (Petranović 1981: 288). The partisans managed to cross into
Eastern Bosnia. The Partisans from Vojvodina and from Eastern Bosnia then formed the First
and the Second Vojvodina Brigade.
Srem was the supply base for these brigades in food, materials and new fighters as well as
for the care of wounded partisans. On the liberated territories of Srem during 1943 and 1944 the
NOO intensively formed as well as the AFŢ, the USAOJ9 and the SKOJ10 organisations. The
NOO were the beginnings of the new authorities who were concerned with the everyday life,
supply and replenishment of the partisan detachments. Women were involved mostly in the
supply committees and in the boards for culture and care for the wounded. But there was a time
when women in Srem were assumed almost all the functions of government mostly in the
occupied territories, especially after the fascist offensive (Kovačević 1984: 102; Stojaković
2007). This was primarily a consequence of the dramatic circumstances and then in relation with
the trust towards women and in accordance with the proclaimed equality of women.
On the liberated territories in Srem the schools and the hospitals were working and the
newspapers Slobodna Vojvodina11, Vojvođanka u borbi12 and Glas omladine13 were printed. In
6
Ustaše –the cruelest military formation of the NDH. They came to power with the German occupation of
Jugoslavia.
7
Narodi Vojvodine! Našu divnu Vojvodinu rasparčali su na tri dela, naša ravna polja, natopljena vekovnim znojem
i dalje gazi zverska šapa nemačkih, mađarskih i ustaških silnika.. (Proglas... Vojvodina u borbi 1963: 252).
8
Domobrani –the military formation of the NDH.
9
The Alliance of Yugoslav Antifascist Youth
10
The Union of Yugoslav Communist Youth
11
The Free Vojvodina
12
The Vojvodina Women in Combat (1944).
13
The Voice of the Youth
�October 1944. Novi Sad was liberated and Sremski front was formed. The NOV and the Red
Army were coordinated in the final battles for the liberation of Yugoslavia. The trench battles on
the Sremski front were heavy. There were many dead and wounded NOV fighters so the AFŢ
Srem directed all power to help soldiers on the Front line and behind. In April 1945 the Sremski
front was breached. The Victory Day is celebrated in Europe on May 9, but in Yugoslavia, the
World War II was waged by the 15th of May 1945. The Germans and their fascist allies, for the
crimes they were committed, fought to surrender to the Western Allies rather than to the NOV
and the Red Army.
The first organized women`s group that in various ways assisted the armed uprising were
formed in Srem in early 1942. Initially, these groups were called: the Women`s Committee for
Frontline Help, the Anti-Fascist Women`s Committee, but after the First National AFŢ
Conference in Bosanski Petrovac (1942) uniquely name was established - The Women's
Antifascist Front. In the document "Guidelines for the organizing women in the People`s
Liberation Struggle – Let us create the Women's Antifascist Front in all places" the OK14 KPJ for
Srem in 1942 invited women and girls from all social classes and nationalities to join the AFŢ
and contribute to the fight against the fascism (Kovačević 1984: 95).
The AFŢ organizations were established according to the territorial principle. There were
the mesni 15(towns and villages) committees, the sreski 16 (several towns and villages)
committees, the okruţni17 (several sreski) committees. The Provincial initiative Committee AFŢ
of Vojvodina was established in 1943. There were between 3 and 9 members in the MO AFŢ.
Women of the MO AFŢ that have shown courage, resourcefulness, dedication were chosen for
members of the higher AFŢ Committees or the KPJ18. The Women members of the KPJ or the
SKOJ were responsible for political work with the women in the AFŢ, but they often were at the
high positions in the AFŢ. Where there was no MO AFŢ one of the female members of the KPJ
assumed the AFŢ duties for that area. The high position of women members of the KPJ and the
SKOJ in the AFŢ allowed that the organization functioned in accordance with the objectives and
tasks of the KPJ (Mali 1984: 133). Among the women members of the KPJ who were in high
position in the Provincial Committee (PO) AFŢ of Vojvodina significant role had Srbislava
14
Okružni komitet. Okrug is the District e.g. Srem is the District, a subdivision of the Province of Vojvodina.
Mesni odbor (MO).
16
Sreski odbor (SO).
17
Okružni odbor (OO).
18
This was the case with Mira Milosevic housewife, later President of the PO AFŽ of Vojvodina (Stojakovid 2007).
15
�Kovačević (secret name, Marija). During and after the World War II she was the secretary19 of
the OO AFŢ of Srem and the PO AFŢ of Vojvodina also. She was the editor of the Vojvođanka u
borbi newspaper.
By 1943 in Srem was formed "9 SO AFŢ with 16,843 members" (Sabo 1984: 28). This
massiveness was the basis for the AFŢ reorganization in August 1943 by forming the separate
OO organizations for the Eastern and the Western Srem. Several members of the AFŢ from the
Eastern Srem were sent to the Western Srem to accelerate the creation of the AFŢ network in the
Western Srem. PO AFŢ of Vojvodina initiated a more intensive local organizing committee AFŢ
in Backa, Baranja20 and Banat in September 1943. This action was entirely according to the
instructions PK KPJ for Vojvodina.
The most of the AFŢ members in Srem were Serb. This confirmed the composition of the
OO AFŢ Conference for the Western Srem held in September 1943. Among the 250 women
delegates were: "212 Serb, 18 Croat, 15 Rysuns, 2 Slovaks and 3 Slovens" (Kovačević, 1984:
117). They were representatives of the 8,000 women active in the AFŢ for the Western Srem.
The same report about the delegates started with the information that in the NOO were 36
women, 12 in agricultural committees, 25 the cultural and educational boards, 250 in the NOV,
and 50 women-couriers (Ibid. 117). The PK KPJ for Vojvodina was working on the inclusion of
women and men of all nations in the NOB. Unlike other regions where the Serbian people
organized armed resistance in Vojvodina there were no četnici21.
AFŽ between the KPJ directives and the needs of everyday life
In the period between 1942 and 1944, women participated in the NOB by carrying
arms as a part of the resistance or by serving as couriers, doctors, nurses, and performing other
kinds of activities. During 1943 and 1944 the campaigns of collecting food, clothes, shoes,
medical and other materials for the NOV were organized. In these actions, the AFŢ organization
had the most important role. The campaigns have started as contest between lower AFŢ
committees in Srem. The end of the competition, where opportunities allowed, were celebrated
19
That not mean the leading position as in the KPJ, but an important organizational and administrative positions.
The leading positions in AFŽ was the presidental position.
20
Baranja is in Croatia.
21
The četnici collaborated with the German and Italian forces and after a very short period at the beginning of the
World War II actively fought against the partisans.
�by AFŢ meetings and conferences. About AFŢ members motivation there was the note that only
in one action in and around Irig, a little town in Fruška gora, were collected: "96 pieces of soap,
15 kg of flour, 560 kg of dough for cooking, 550 kg of potatoes, 405 kg of beans, 433 kg onions,
2kg of bacon, 4 kg of sugar ... "(Stojaković 2007). But the most famous action was known as The
Big Transport22 - delivering food, shoes, clothes for partisan fighters in Bosnia in 1943. The Big
Transport was transferred by young men and women "through 1000 ... who were recruited to fill
the First and Second Vojvodina brigade in the Eastern Bosnia. Then the people from Srem were
collected 100 cars23 with food, medical supplies, clothing, shoes ..." (Nađ 1984: 591-592).
The AFŢ members were also active in the People's Liberation Committees (NOO). In
some Fruska gora`s villages after the great fascist offensive in the Autumn 1942. only women,
old people and children were remained. The grown men were in the partisan formations or in the
concentration camps and many were killed. In these villages, "women held all the People`s
Liberation Organizations (NOO)" (Kovačević, 1984: 102). The NOO`s operational tasks,
imposed by everyday life and the partisans combat formations needs, were clear. The tasks that
women in the AFŢ and in the NOO had were not only from the arsenal of care and concern for
the residences and the partisans. Women often organized village guards, planting and harvesting,
literacy courses, celebrations and events. The program of the AFŢ during the World War II was
subordinate to the armed struggle against the fascists but the operating modes were adapted to
the membership and to the situation on the ground.
During World War II women from Srem took over the responsibility for the daily lives of
their families, villages and cities. The largest part of the AFŢ's membership didn`t carry the
weapons, but their activity has been linked with almost the same risk of death that the partisans
fighters had. This was also the case of Mileva Savić (conspiratorial name Olga) who was killed
a few days after he took over the leadership OO AFŢ of Srem in May 1943 (Stojaković 2007).
Women who were engaged in various tasks within the NOB and the AFŢ had the conspiratorial
names. If some activists were arrested and tortured then there were possibilities that the identities
of other members of the group would be preserved. Many women who were arrested by the
fascists did not reveal their own identity, thus the members of their own families were saved
from reprisals.
22
23
Veliki transport
The cars were drawn by horses and oxen.
�In Srem, based on the AFŢ members and leaders data it is clear that many were
housewives without any work experience besides the kitchen and farming. This was also Mira
Milosevic`24s case. She was a housewife from Šuljam, a little village in Srem. From May 1943
she was the President of the OO AFŢ of Srem and from August 1943 the President of the PO
AFŢ of Vojvodina (Stojaković 2007). In wartime a life experience of rural women was valuable
because that was the environment that has been a focal point of resistance. When the War ended
a teacher, Ruţa Tadić has replaced Mira Milosevic on the PO AFŢ`s presidental position
(Stojaković 2007). The woman teachers during the World War II, and especially afterword,
opened up a significant goal of the AFŢ: educational process for women. Socialism could not
have build by the political illiterate and uneducated women`s masses. It was necessary that men
and women elevated to the level of "historical production“25 (Tomšič Zora avgust-septembar
1948: 1). Only the "new socialist man" (Tomšič Zora, januar 1948: 9-10) which included the
woman, was able to create a new, more just society. Therefore, it was important that political
work among the women start yet during the wartime. It was one of the most important AFŢ`s
roles.
The KPJ was supported the AFŢ as controlled women's organization because it was
supposed to remedied women`s centuries-old backwardness and the women`s inferiority in the
society. Women are more easily tied with AFŢ, perceiving it as close and as their separate
organization. They felt security to speak openly about the problems and to seek clarifications on
unclear issues and concepts. The educational work among the women began during the wartime
with the literacy courses and the reading-classes26. The Reading classes at the same time were a
form of an important political activity among women. That was effective way of transmitting
political messages to a group of women who were not educated enough. The messages were
transmitted by a woman facilitator of the reading classes, usually a member of the KPJ or the
SKOJ. The participants of the reading classes discussed and asked questions without fear of
ridicule.
The members of the AFŢ`s higher committees usually attended the political courses
intensified in 1943, then continued after the wartime. That was the process of creating politically
24
Mira Milošević was first the partisan fighter. She was succeeded Mileva Savić-Olga on the presidential position of
the OO AFŢ of Srem.
25
Istorijsko stvaralaštvo.
26
Čitalački časovi.
�educated women. One of the courses was held in the free territory of Srem in August 1943. The
course content was designed by the secretary of the PK KPJ for Vojvodina, Jovan Veselinov
(Ţarko). The lecturers were communist members of the PO AFŢ of Vojvodina. Among them the
prominent role had Srbislava Kovačević (Marija) and Dušanka Jovanović (Branka). The content
of the course included the following topics: the development of the society (the slavery, the
feudalism, the capitalism, the socialism ... ), women throughout the history (the life of women in
the patriarchy, causes of women`s servitude, whether the capitalism paved the way for the
women`s liberation, what the socialism gives to the woman. ..) , the peasant question (the
position of the peasantry under the capitalism, the relations between the proletariat and the
peasantry , what the October Revolution gave to the Soviet peasants ... ) , the national issue
(appearance and signs of the nation, the working class and the national question . ..) , about the
fascism (what is the fascism and why it occurs, what is the meaning of " the racial theory“ and
the " the new order " in Europe, who makes the center of the revolution and the
counterrevolution ... ), the war against fascism and the role of USSR in it (what enables
collaboration between USSR, England and America, the invincibility of the Red Army… ), the
NOB (genesis of Yugoslavia and the causes of its collapsed after the fascists attack, who invited
people to fight against the fascist and whether the uprising wave swept the whole country alike,
the occupiers and their goals ... ), the role of women in the NOB (what is fascism brought the
women, was there in Yugoslavia an anti-fascist women`s movement before the World War II,
why the AFŢ was created, the forms of the women`s struggle in the war), the organizational
structure of the AFŢ (the aims and the objectives, relation to the NOO) (Stojakovic 2007) .
Initially the course was designed for the members of the lower AFŢ committees. After
one year of experience in February 1944 Srbislava Kovačević (Marija) informed Jovan
Veselinov (Ţarko) that the questions were too difficult for members of the lower AFŢ
committees (Stojakovic 2007). She suggested that in the future this questions should be use for
the OO AFŢ`s leaders. Further political work in the AFŢ was continued through two-stage
model of political education. It was a necessary compromise between the KPJ directives and
possibilities of the AFŢ membership.
The process of creating and developing of the AFŢ moved on different routes that were
not always in the accordance with the KPJ directives. This was confirmed by a letter written by
Jovan Veselinov (Ţarko), the secretary of the PK KPJ for Vojvodina to all KPJ organizations and
�to the PO AFŢ of Vojvodina in 1944. Veselinov claimed that in the AFŢ there was a dangerous
tendency of independence towards a separate women's organization (Stojakovic 2007). The
lower AFŢ committees, as Veselinov claimed, were responsible to the higher AFŢ committees
but not to the local new government.
For Veselinov women in the AFŢ, but also in the KPJ, could not be the representatives of
woman of these organizations, but their work must be an integral part of the organization to
which they belong and of the new government, under the unified KPJ management (Stojaković
2012: 43). Mitra Mitrović27 was justify in 1944. the existence and specificity of the AFŢ through
the fact that women were on the very subordinate position in society, and that they need a
separate women's organization for faster integration in the social and the political life (Ibid 4344). Mitrović didnt`s see the AFŢ as an organization that deals exclusively with the woman`s
issue, but rather as the movement that brought together women to fight against the fascists (Ibid.,
43-44). She noted that women in Yugoslavia gained political and civil rights by the Declaration
from the Second Session of the Anti-Fascist Council of National Liberation of Yugoslavia
(AVNOJ) in 1943, and so as a new entity entered into the public space.
The AFŽ was the organization that the women believed in
The dramatic wartime circumstances have produced the situation where women step
forward in the area of political and the warrior actions. It was also in line with the KPJ
proclaimed ideological plan of the women`s emancipation. But no one could predict how the
process of women exiting from the family circle will flow. It happened that the space of
everyday life, that the men left for the dramatic war situation, more quickly and massively
become the space of gained women's rights and responsibilities, before any written law about it.
That is why the women partisans and members of the AFŢ testified that the women of
Yugoslavia won their own rights (Ida Sabo according to Stojaković 2007)28. The women`s rights
27
Mitra Mitrovic was the communist, one of the most important figures in the NOB and for the creation of the
Socialist Yugoslavia.
28
“To the Yugoslav women nobody gave equality but they have won it by their participation in the NOB, by mass
participation - with the guns in their hands... Around 620 thousand women took an active part in the NOB, that
means in the cities also, and I have to say that it was far more difficult to be in the cities than in the partisan units. I
have experienced both and I was relieved when I went to the partisan units” (Stojakovid 2007).
�are not simple assigned by the victory of one ideology but won through the bloody battles.
Women have become aware of their own capabilities in the most difficult circumstances so that
return to the old social relationship was not easily possible.
Entry into the public sphere within the AFŢ was made in the way that women have
become an interest and the target group. The women`s interests of was peace, prosperity, more
just society and a future for their children. The objective of the KPJ was to actively involve
women`s masses through the AFŢ - as a part of the anti-fascist struggle - in the battle against
fascism and in the creation of a new socialist society. Through the massive participation of
women in the anti-fascist struggle the AFŢ has grown into a strong, organized organization in
which women believed and to which woman were strongly tied.
Why was the issue of control of the women`s organized work set very early? Women first
understand those interests that were the general welfare of their families, villages and cities, their
children and descendants. This was not always matched to the tasks that the KPJ prescribed for
all the anti-fascist mass organizations. The AFŢ members could not arguably follow every
dictate of the KPJ, as the communist women have done. Most of the AFŢ membership was
turned to daily life, the rhythm of planting-harvesting, immediate environment, and then to the
impact of tradition. At the same time, the merits of the AFŢ members in the fight against fascism
were not in dispute. The fact is that women in Srem were often decisive power of the NOB. The
anti-fascist struggle or construction of the socialism could not be conducted without the woman`s
masses therefore the KPJ was needed to construct framework for the preferred measure of
women's activism.
After the World War II as the new voters women in Yugoslavia will have an important,
decisive influence on the prevalence of the National Front list. However, the KPJ has never
allowed the AFŢ to be an independent organization. The AFŢ has always been a part of
something29, after the wartime it was part of the National Front with special responsibilities that
always were primarily dictated by the political moment. The AFŢ will be terminated by a
decision the KPJ30 in 1953. This was the period when Yugoslavia entered a new phase of social
“Jugoslovenskim ženama niko nije poklonio ravnopravnost ved su one svojim učešdem u NOB, i to masovnim
učešdem – sa oružjem u ruci, izborile...Oko 620 hiljada žena je aktivno učestvovalo u borbi, to znači i u gradovima, i
moram da kažem da je bilo daleko teže biti u gradovima nego u partizanskim jedinicama. Iskusila sam i jedno i
drugo i odahnula sam kada sam otišla u partizanske jedinice“ (Stojakovid 2007).
29
Some organizations, or some objectives, or the political situations.
30
KPJ was SKJ (the Yugoslav Communists League) after 1953.
�and economic development. It will be shown that this was a preponderance of the patriarchy, not
a decision made by AFŢ membership. With this decision the AFŢ`s communist leadership
agreed, without objection (Stojaković 2002).
The AFŢ was the most massive women's organization in the history of the countries that
were part of the socialist Yugoslavia. In the women`s memory the AFŢ would be remember as a
powerful, popular organizations, school for the hundreds of thousands of women who have
learned the new professions and to fight against illiteracy, backwardness, superstition ... It was a
sort of the safe house where women gained the knowledge and support for the 7 miles steps on
the social ladder of the new socialist society. By this experience of the AFŢ today is more
current than ever.
Literature
Atanasijević Ksenija,"Pravo glasa ţena u ideologiji Ţen. (skog) pokreta," Ženski pokret no. 9. (1932), 122.
Atanasijević Ksenija, "Poloţaj ţene u našem javnom ţivotu" in Etika feminizma ed. Ljiljana Vuletić (Beograd:
Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, 2008)
Boţinović Neda, Žensko pitanje u Srbiji u XIX i XX veku (Beograd: Devedesetčetvrta, 1996).
Kabiljo Anica, "Okruţna konferencja AFŢ za zapadni Srem u Moroviću 25. septembra 1944." in: Žene Vojvodine u
ratu i revoluciji 1941-1945 (Novi Sad: Intitut za istoriju 1984), 797.
Kovačević Srbislava, "Antifašistički front ţena u Vojvodini" in: Žene Vojvodine u ratu i revoluciji 1941-1945 (Novi
Sad: Institut za istoriju 1984), 93-127.
Mali, Milan, "Istorijsko mesto i značaj stvaranja i delatnosti pokrajinske organizacije AFŢ-a" in: Žene Vojvodine u
ratu i revoluciji 1941-1945 (Novi Sad: Institut za istoriju 1984), 127-141.
Nađ Dušanka, "Veliki transport" in: Žene Vojvodine u ratu i revoluciji 1941-1945 ( Novi Sad: Institut za istoriju
1984), 591-597.
"Proglas PK KPJ Vojvodine - Narodima Vojvodine" in Vojvodina u borbi (Novi Sad: Savez udruţenja boraca
Narodnooslobodilačkog rata SR Srbije/ Predsedništvo AP Vojvodine 1963), 252.
Sabo Ida, "Učešće ţna Vojvodine u revolucionarnom radničkom pokretu i socijalistuičkoj revoluciji" in: Žene
Vojvodine u ratu i revoluciji 1941-1945 (Novi Sad: Institut za istoriju 1984) 9-37.
Stojaković Gordana,ed. Znamenite žene Novog Sada I. (Novi Sad: Futura publikacije, 2001).
Stojaković Gordana, ed. Neda-jedna biografija (Novi Sad: Futura publikacije, 2002).
Stojaković Gordana, CD-AFŽ Vojvodine 1942-1953 (Novi Sad, 2007) ISBN 978-86-909833-0-8.
Stojaković Gordana, "Skica za potret: Antifašistički front ţena Vojvodine 1942-1953" in: Partizanke, žene u
Narodnooslobodilačkoj borbi, ed. Daško Milinović and Zoran Petakov (Novi Sad: Cenzura, 2011), 13-38.
Stojaković Gordana, Rodna perspektiva u novinama Antifašističkog fronta žena (1945-1953) (Novi Sad: Zavod za
ravnopravnost polova, 2012).
Tomšič Vida, "Masovni politički rad među ţenama – jedan od najvaţnijih zadataka AFŢ-a" Zora, januar (1948): 910.
Tomšič Vida, "Partija je pokazala ţenama pravilan put njihove borbe", Zora, avgust-septembar (1948): 1-3.
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Istraživački radovi
Dokument
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
The Women's Antifascist Front of Vojvodina (1942-1944) - The War Experiences - Gordana Stojaković
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Gordana Stojaković
Publisher
An entity responsible for making the resource available
International Conference in Sarajevo June 7th and 8th 2014. The place of women in war 1914-2014
Rights
Information about rights held in and over the resource
Gordana Stojaković
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
Engleski/English
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
4-IR
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
1942-1944
Gordana Stojaković
The Women's Antifascist Front
Vojvodina
-
https://afzarhiv.org/files/original/a5c0b15bdf49ac1db035530202fcdb6e.pdf
2f89197a512cfcd9da453e7baa36df8f
PDF Text
Text
Gordana Stojaković
VIDA TOMŠIČ – ZAŠTO JE UKINUT AFŽ
Rad posvećujem mojim savremenicama, Mladim antifašistkinjama Zagreba
U Vojvodini borba za redefinisanje položaja žena u javnoj i privatnoj sferi dva i po veka 1
kretala se putevima bez prethodnih uzora koji nisu značili uzlaznu liniju, već često i bolnu
regresiju. Višegeneracijska borba žena za sopstvena prava imala je i uzlazne trenutke, a među
takvima je i period postojanja Antifašističkog fronta žena Jugoslavije (1942-1953), najmasovnije
ženske organizacije, ne samo u Vojvodini i Srbiji, nego i u istoriji savremenih država koje su
činile socijalističku Jugoslaviju 2. Period Antifašističkog fronta žena (AFŽ) potrebno je nanovo
istraživati i prezentovati zbog iskustva masovnog organizovanja žena i dometa u pogledu
osvojenih i praktikovanih ženskih prava. I dok je vreme AFŽ-au istoriografiji donekle poznato
kao vreme koje se poklapalo sa obnovom, izgradnjom zemlje, industrijalizacijom i
kolektivizacijom (na selu), nedostaje znanje o razlozima za ukidanje organizacije i posledicama
koje su zatim nastale. Da li razloge treba tražitiu ideološkom konceptu socijalističke Jugoslavije
gde se ravnopravnost žena shvatala u kontekstu dostignutih zakonskih normi i delom
ekonomske samostalnosti žena ili (i) u odgovoru na pitanje šta se to promenilo u društvenom i
ekonomskom životu socijalističke Jugoslavije da je bilo potrebno ukinuti AFŽ? Zašto nije bilo
moguće redefinisati ciljeve i zadatke AFŽ-a, organizacije koja je okupila tako značajan broj
žena, organizacije kojoj su žene verovale?
U traganju za odgovorima na ova pitanja krenuću od ideološko-političkog konteksta u
kome je delovao AFŽ, zatim od strukture AFŽ-a, ciljeva, zadataka i načina rada organizacije. U
analizi ciljeva i zadataka organizacije u odnosu na politički i ekonomski kontekst oslanjaću se na
prethodna istraživanja o AFŽ-u koje sam započela 2005. Najznačajnije rezultate istraživanja
predstavila sam u dva rada: „CD-AFŽ Vojvodine (1942-1953)“ (Novi Sad, 2007) gde sam
istraživala istorijski put AFŽ-a, strukturu i način funkcionisanja organizacije, pravce delovanja i
efekte rada koji su bili vidljivi u svakodnevnom životu žena Vojvodine i „Rodna perspektiva u
1
Promene ženske situacije u svakodnevnom životu u Vojvodini možemo pratiti počev od sredine 18. veka. U Novom
Sadu, na primer, među značajne datume upisujemo događaj kada je Marija Štrajt kao babica postala prva žena
gradska službenica (1749) ili kada je Marta Neškova kao prva Srpkinja završila srednju školu (1757) (Stojaković ur.
2001: 25, 63-64 ) .
2
1943-1945. Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ); 1945-1963. Federativna Narodna Republika Jugoslavija
(FNRJ)
1
�novinama Antifašističkog fronta žena (1945-1953)“ (Novi Sad, 2012) gde sam dala kritičku
analizu osnovne predstave o procesu transformacije položaja žena u Vojvodini u periodu 19451953.analizirajući dominantne narative o ženi (supruga, majka,domaćica, radnica, udarnica,
brigadirka, zadrugarka...) u AFŽ štampi i značenja i važnost odabranih tema u odnosu na
društveni kontekst.AFŽ štampi 3 je bila najznačajniji kanal prenošenja političkih poruka,
reprezentovanja stvarnosti i njenog kreiranja.Čitanje AFŽ štampe do 1950.bilo je obavezna
aktivnost organizacija AFŽ-a u Vojvodini (seoskih, gradskih, rejonskih, opštinskih, zadružnih...)
koja se najčešće odvijala kroz čitalačke časove gde su se poruke usvajale ne samo prostim
čitanjem političkih tekstova, vesti, izveštaja, reportaža, već i kroz razradu nejasnih ili manje
jasnih stavova i teza za šta su bile zadužene rukovotkinje čitalačkih časova. Od 1950. žene se iz
kategorije polaznica čitalačkih časova sve masovnije prevode u kategoriju pretplatnica AFŽ
štampe.
U istoriografiji je poznata činjenica da je AFŽ formiran 1942. kao organizacija koja je
okupila žene u borbi protiv fašizma. Rad organizacije se zatimkreirao i realizovao u skladu sa
ciljevima i planova KPJ, prvo u borbi protiv okupatora, a zatim u izgradnji socijalističkog
društva gde su žene imale značajnu ulogu.U takvim uslovima organizacije AFŽ su se kretale
odperioda intenzivnog traženjanajefikasnijihformi rada organizacija u sistemu AFŽ-a, koje će
ženama „predočiti povezanost njihovih života sa razvojem čitave zajednice“ (Tomšič prema
Stojaković, 2012:162)dopolitičkih poruka počev od 1950. da su žene u razvijemim delovima
Jugoslavije „postigle ravnopravnost“(Tomšič prema Stojaković, 2012: 158).Politička odluka 4 o
gašenju organizacije doneta 1950., ali AFŽ je bio tako čvrsto povezan sa procesima obrazovanja
žena, njihovog uključenja u politički i privredni život zemlje kao i rešavanje svakodnevnih
životnih problema, da je demontiranje organizacije trajalo gotovo tri godine (Stojaković 2007,
2012).
3
Sistem AFŽ štampe je bio zasnovan na hijerarhiji gde je Žena danas bila mesečnik koji je prenosio aksiomatske
poruke, ili kako se tada govorilo direktive i to liderkama srednjih i i nižih odbora AFŽ-a, a svi ostali AFŽ listovi su
prema matrici koju je kreirala Žena danas prenosili političke poruke, prezentovali i kreirali stvarnost na makro
(politički plan) i mikro planu (svakodnevni život).
4
Ovo nije bilo prvo preispitivanje KPJ o potrebu da postoji AFŽ kao posebna organizacija žena. Prvi takav slučaj
zabeležen je 1944. kada su organizacije AFŽ u Vojvodini delovale u skladu sa potrebama žena a ne u odnosu na
prioritete koje su davali partijski čelnici. Tada je Jovan Veselinov-Žarko, sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za
Vojvodinu pismom upozorio Pokrajinski odbor AFŽ-a Vojvodine da postoji opasna tendencija osamostaljivanja
AFŽ-a, odvajanja AFŽ-a a u neku potpuno samostalnu organizaciju (Stojaković, 2007). Ovu situacije u korist
postojanja AFŽ-a rešila je Mitra Mitrović obrazlažući da to nije organizacija koja se isključivo bavi pitanjem žena
već je to pokret žena u borbi protiv fažizma (Stojaković, 2012: 42-43).
2
�Na putu ulaska žena u privredu, aktivnosti AFŽ-a u periodu do 1950. kreiranesu u većoj
ili manjoj meri u skladu sa tim procesom kroz mnogobrojne aktivnosti: edukacija za nova
zanimanja, pomoć oko organizovanja obdaništa, jaslica, edukacija vaspitačica za jasle, stajanje u
redu u prodavnicama umesto zaposlenih žena..). AFŽ akivnosti kulturnog uzdizanja žena bile su
povezane sa svakodnevnim životom žena. Prevashodno se radilo o kursevima opismenjavanja,
seminarima, savetovalištima za reproduktivno zdravlje, zdravlje trudnica i dece, kursevima za
različita zanimanja ili znanja, čitalačkim časovima, organizovanim posetama bioskopu,
pozorištu.. jednom rečju korpusu sinhronizovanih aktivnosti koje su bile temelj aktivnim
ženskim ulogama: politički aktivna žena, žena koja se obrazuje, zaposlena žena (Stojaković,
2012: 71-75).
Prethodna istraživanja o AFŽ-u Vojvodine i AFŽ štampi iznedrila su činjenicu da je
počev od 1950. jedan broj zaposlenih žena vratio u kuće. Stabilizacija privrednih prilika počev
od 1950. učinila je daviše nije bilo potrebe za tako obimnim angažovanjem radne snage kao što
je to bio slučaj u prvim godinama stvaranja socijalističke Jugoslavije, kada su žene bile izvor
nedostajuće i tako potrebne radne snage za obnovu i izgradnju zemlje. Zatim, počev od 1950.
prelazak na samoupravljanjeznačio je i prelazak na proizvodnju koja je trebala da pokaže
pozitivan rezultat ili rentabilnost, a to je u mnogim situacijama značilo da su mnoga obdaništa i
jaslice predstavljala teret 5 pa su zatvarana 6. U takvoj situaciji jedan broj zaposlenih žena je
napustio posao. Trend povratka u kuće je dobio razmere koje su zahtevale Titov komentar i
upozorenja da je borba za dinar, gde su se žene teže primale na posao i lakše otpuštale iz fabrika
sadržala u sebi „protivsocijalističku tendenciju“ (Tito, Žena danas 112 (1953): 1). Treba dodati i
činjenicu da je počev od 1948, 1949 i 1950. donešeno je nekoliko uredbi o materijalnoj pomoći
za porodice sa decom i zaštiti trudnih majki. Recimo Uredbom 7 Savezne Vlade o materijalnoj
pomoći za decu radnika i nameštenika u novcu i bonovima se pored dečijih dodataka garantovala
5
Uredbom o osnivanju dečjih jasala i vrtića iz 1948. predviđa se da se ona osnivaju u preduzećima, ustanovama i
organizacijama ako ima više od 20. dece zaposlenika čiji su roditelji za to zainteresovani. Ista Uredba određuje da se
pri izgradnji novih preduzeća ustanova, organizacija gde će raditi više od 200 radnika moraju projektovati prostorije
za dečje jasle koje će izdržavati ta preduzeća, ustanove i organizacije (Zora, avgust-septembar 1948: 15).
6
Takvi slučajevi naročito su bili prisutni u seljačkim radnim zadrugama u Vojvodini počev od 1951. kada su mnogi
rukovodioci i predsednici zadruga smatrali da zbog materijalnih troškova održanja brigu o dečjim obdaništima treba
da preuzmu zadružni savezi (Stojaković, 2012: 82).
7
Ovoj Uredbi je prethodila Uredba o zaštiti trudnih žena i majki dojilja (1949) gde između ostalog stoji i ovo: “Ako
u domaćinstvu nema ko da neguje dete, majka dojilja ima pravo da radi četirui sata jednokratno sa pravom na 75%
plate po vremenu, ili da puno radno vreme deli na dvokratno a po sporazumu sa rukovodiocima ovo može da se
produži sve dok dete ne navrši 3 godine”.. (Glas žena br. 11(1950): 6).
3
�i jednokratna novčana pomoć 8 koja se isplaćivala kod rođenja trećeg deteta (i dvoje žive dece).
Ove iznose obezbeđivala je država iz saveznog budžeta i doprinosa zadružnih i državnih
organizacija i time s jedne strane sprečeno da privredne organizacije ne zapošljavaju radnike s
decom, a s druge stane ovako visok iznos, naročito za porodice sa puno dece, opredelio je jedan
deo zaposlenih žena da napusti posao.
Jedan značajan broj žena, koje su netom ušle u privredu, zbog nasleđene nejednakosti je
često bila niže obrazovana ili kvalifikovana radna snaga, koja je prva ostajala bez posla u
situaciji opšte racionalizacije u privredi. Odlazak u kuće olakšavala je i činjenica da su se mnoge
žene posle pet godina obnove i izgradnje zemlje osetile zamor našavši se u beskrajnom prostoru
između udarništva i dvostruke opterećenosti - na poslu i kod kuće (Stojaković, 2012: 70).Od
žena se očekivalo izuzetno radno angažovanje u privrednom, političkom životu, ali i u okviru
ekonomije nege i brige (Stojaković, 2012: 77-83). Pri tom još uvek je dominirala podela na
muške i ženske poslove pa su žene pored osmočasovnog rada u privredi, uslugama u
institucijama sistema morale da obave i sve druge, tradicionalno ženske poslove. Takav rad u
kući je za ženu bez dece trajao i do 9 sati dnevno a za ženu sa dvoje dece i do 15 sati dnevno i to
bez neradnih dana(Milošević prema Stojaković, 2012: 77).
Iskustvo Antifašističkog fronta žena (AFŽ) 9 se ne može posmatrati kao ženski aktivizam
koje je imalo podjednak intenzitet i domete u svim delovima socijalističke Jugoslavije i pored
toga što je bio utemeljen na istom ideološkom planu ženske ravnopravnosti, zakonima koji su to
potvrđivali i državnim finansijama koje su u nekim domenima podržavali izlazak žena iz
porodičnog kruga (plaćeno porođajno odsustvo, jaslice, obdaništa, zdravstvena zaštita,
školovanje, briga o trudnicama, dojiljama i deci). Razloge 10 za to treba tražiti u nejednakom
privrednom i kulturnom razvoju pojedinih delova FNRJ i razlikama koje su proisticale iz
8
Radilo se o iznosu od 3000 dinara, a jednokratna novčana pomoć se povećavala se za 1000 dinara za svako
novorođeno dete koje ostane živo, tako da se kod rođenja desetog deteta koje ostane živo roditeljima isplaćivao
iznos od 10.000 dinara. U isto vreme dečji dodaci su bili mesečni iznosi koji su se kretali u rasponu od 175 do 500
dinara. Treba reći da je uvođenjem dodataka za decu ukinuto državno izdržavanje internata, učeničkih i studentkskih
domova, ali je još jedno vreme veći deo rashoda dečjih vrtića, obdaništa, jasli snosila država (Glas žena br.
11(1950): 6 ).
9
AFŽ Jugoslavije je bio krovna organizacija svih republičkih organizacija AFŽ-a, ali u isto vreme nesamostalna
organizacija jer je prema Statutu bila kolektivni član Narodnog fronta Jugoslavije. Pokrajinska organizacija AFŽ-a
Vojvodine bila na vrhu vertikale koju su činile seoske, gradske okružne i sreske organizacije AFŽ-a. U isto vreme
Pokrajinska organizacija AFŽ-a Vojvodine je bila sastavni deo AFŽ-a Srbije.
10
Primer ove različitosti je Srbija gde se u Vojvodini već dva veka pre AFŽ-a podržavalo obrazovanje ženske dece i
izlazak žena u javnu sferu, gde su dometi organizacija AFŽ-a bili značajni i Kosmeta gde od 1945. počinje borba za
izlazak jednog broja žena iz kuće, skidanje zara i feredža (Stojaković, 2012: 74).
4
�patrijarhalnih normi oslonjenih na različite verske tradicije. U vezi sa konkretnim rezultatima
AFŽ-a u svakodnevnom životu žena, ovde ću se pozivati isključivo na iskustvo vojvođanskog
dela organizacije (Stojaković, 2007). Ideološki plan i političke zadatke koje je organizacija
imala, kao organizaciona forma KPJ za rad među ženama (Tomšič prema Stojaković, 2012: 173),
pratiću kroz referate, govore i tekstove Vide Tomšič, predsednice 11Centralnog odbora AFŽ-a
Jugoslavije (1948-1953) i članice Centralnog komiteta KPJ, objavljene u AFŽ štampi u
mesečnicima 12: Žena danas (AFŽ Jugoslavije)Zora (AFŽ Srbije) i Glas žena (Pokrajinski odbor
AFŽ-a Vojvodine) u periodu 1948-1954. Politički rad Vide Tomšič spada u nepoznato nasleđe
borbe jugoslovenskih žena za sopstvena prava i zaslužuje jedan poseban osvrt, makar o događaju
kakav je ukidanje AFŽ-a, naročito zbog činjenice da je u periodu 1948-1953 bila liderka AFŽ-a
Jugoslavije odgovorna za rad organizacije.
Cilj mi je da analizom političkih stavova koje je članstvu prenosila Vida Tomšič
analiziram argumentaciju o ukidanju AFŽ-a i to u kontekstu potreba koje su bile prikazane u
izveštajima i reportažama o radu organizacija AFŽ-a u Vojvodini. Koristila sam metode analize
diskursa u analizi teksta (Vasić, 1995; Savić, 1993) i metoduanalize sadržaja(Šušnjic, 1973).
Jedinica analize je tekst i njegovi delovi (paragrafi).Za analizu sam odabrala sledeće tekstove
Vide Tomšič:
„Masovni politički rad među ženama – jedan od najvažnijih zadataka AFŽ-a“,Zora, januar 1948.
9-10;„Partija je pokazala ženama pravilan put njihove borbe“,Zora, avgust-septembar 1948. 13;„Organizacioni zadaci AFŽ-a“,Zora, oktobar 1948. 4-6.;„U izgradnji socijalizma mi idemo
putem koji nam je ukazao Peti kongres KPJ. Iz referata drugarice Vide Tomšič na svečanoj
akademiji povodom proslave 8. marta“,Zora mart 1949. 1-3; „Žene Jugoslavije u borbi za
izgradnju socijalizma“, Glasžena, mart 1949. 1-3; „Zadaci i rad organizacije AFŽ-a u
socijalističkoj rekonstrukciji sela“,Zora juni 1949. 1-2; „Kako treba raditi u našoj
organizaciji“,Glas žena, septembar 1950.1-3; „Kako treba ubuduće raditi među ženama“,Zora,
oktobar-novembar 1950. 2-5; „Povodom 8. marta - Uloga žena u socijalističkoj izgrdnji.
Pretstavnica Antifašističkog fronta žena Jugoslavije i član CK KPJ drugarica Vida Tomšič
11
Vida Tomšič je do II Kongresa AFŽ-a Jugoslavije (1948) bila članica Glavnog odbora AFŽ-a Slovenije a od II
Kongresa AFŽ-a Jugoslavije predsednica Centralnog odbora AFŽ-a Jugoslavije.
12
Žena danas je bio mesečnik štampan u Beogradu u period 1943-1981, Glas žena je bio mesečnik štampan u
Novom Sadu u periodu 1948-1950, Zora je bio mesečnik štampan u Beogradu u period 1945-1961. Pokrajinski
odbor AFŽ-a Vojvodine štamao je i listove na mađarskom jeziku - Dolgozó Nő (Vajdasági Dolgozó Nő) (19461951)i na rumunskom jeziku Femeia nouă (1950-1953).
5
�održala je 7. marta preko Radio Ljubljane ovaj govor“, Ženadanas br 93. 1952. 1,7 “; „Referat
Vide Tomšič- Mesto i uloga ženskih organizacija u današnjoj etapi razvitka socijalističkih
društvenih odnosa“, Žena danas . br. 112. 1953. 6-12.U korpus tekstova za analizu uvrstila sam i
poglavlje „Uloga ženskih organizacij“ u knjizi „Ženska v razvoju socijalistične samoupravne
Jugoslavije (Tomšič 1980: 73-78), koje je Vida Tomšič napisala o AFŽ-u skoro tri decenije posle
gašenja organizacije. Parametri za kritičku analizu su političke poruke u vezi sa ciljevima,
zadacima i načinom rada AFŽ-a i tako oglašene uloge žena (radnica, udarnica i/ ili majka i
negovateljica) u periodu 1948-1949 i 1950-1953. Rezultat analize će potvrditi ili osporiti
rezultate prethodnih istraživanja o AFŽ-u Vojvodine i rodnoj perspektivi AFŽ štampe da su
liderke AFŽ-a bile predstavnice politike KPJ prema ženama a ne autentične predstavnice
ženskih interesa i potreba i da je AFŽ ukinut odlukom KPJ suprotno interesima i volji članica
organizacije.
AFŽ je najšira organizacija žena koja treba da od njih stvori svesne graditelj(k)e
socijalizma (1948-1949)
Jedna od teza Vide Tomšič u periodu poleta AFŽ-a je da je to organizacija koja ima
„mogućnosti najšireg obuhvatanja radnih žena i majki“ i kapacitet da se kroz mnoge aktivnosti
bori protiv „ropske prošlosti koja se pokazuje u mnogim stvarima u svakodnevnom životu žena“
(Tomšič Zora, januar 1948: 9-10). Da bi žene mogle da se uključe u procese građenja
socijalističkog društva AFŽ je morao da osmisli i organizuje masovni politički rad koji bi
objasnio nužnost povezanosti života žena sa razvojem socijalističkih društveno-političkih
odnosa. Bio je to proces „izgradnje novog socijalističkog čoveka“ (Isto, 10) koji je
podrazumevao i ženu, izgradnja novih odnosa među polovima gde je žena bila pozvana da
ravnopravno sa muškarcima uzme učešće u privrednom, kulturnom i političkom životu zemlje.
To nije bio jednostavan ni lak zadatak jer su žene morale da savladaju viševekovno nasleđe
opresije i nejednakosti ili ropskog položaja čije je uzroke Vida Tomšič objašnjavala
tradicionalnim marksističkim stavovima o postojanju „privatnog vlasništva i klasnog društva“
(Tomšič Zora, avgust-septembar 1948: 1).
Nužnost masovnoh organizovanja žena, njihovog mobilisanja i uključivanja u projekat
izgradnje socijalizma Tomšič je videla kao uslov bez koga se ne može i to potkrepila Lenjinovim
6
�stavom da se socijalistički prevrat ne može desiti bez masovnog učešća žena (Isto, 1), ali ne bilo
kakvog učešća već da se moraju „podići najniži slojevi do istorijskog stvarališta“ (Isto, 3).
Prihvatiti istorijsku odgovornost u kreiranju novog, boljeg položaja žena bio je proces menjanja
svesti samih žena, podizanje opšteg nivoa obrazovanja žena, a to je uključivalo i političku
edukaciju. U tom kontekstu AFŽ je imao cilj i odgovornostda kroz masovni politički rad žene
transformiše u „svesne graditelje socijalizma“ (Isto, 3).
Pored ideloško-političke osnove na kojima se gradila nova ženska situacija nezaobilana
stepenica su bili zakoni. U „novoj Jugoslaviji“ zapisala je Tomšič „žensko pitanje kao takvo ne
postoji“ jer je rešeno „s pitanjem vlasti“ koja je „u rukama radnog naroda“. Iz toga proizlazi da
Ustav FNRJ i odgovarajuće zakonodavstvo „ozakonjuju prava žena u svim oblastima političkog,
ekonomskog i društvenog života“ (Isto, 3). Da bi žene mogle da koriste prava koja im pripadaju
morale su da saznaju o njima, a za to su bile zadužene posebne sekcije AFŽ-a i AFŽ štampa.
U organizacionom smislu organizacije AFŽ-a je trebalo da budu „gipke u svojim
formama“ da osluškuje potrebe žena u svakodnevnom životu i da“ inicijativu žena pravilno
povežu sa opštim zadacima izgradnje socijalizma“ (Tomišč Zora oktobar 1948: 2). U
svakodnevnom životu te gipke organizacione forme koje su mogle da se prilagode potrebama
žena „po pojedinom pitanju“ su bili aktivi (a negde sekcije) od kojih su mnogi formirani ili
gašeni u odnosu na situacije u svakodnevnom životu. Među stalnim aktivima 13 bili su oni koji su
se bavili ulaskom žena u privredu, obrazovanjem žena, zaštitom majki i dece, a među ad hock su
bili aktivi za: pomoć porodiljama, pomoć kolonistima, čekanje u redu za snabdevanje umesto
zaposlenih žena iz organizacije, borbu protiv gubara, praktičnu nastava o novim načinima
proizvodnje povrća...
Druga organizaciona forma rada organizacija AFŽ-a su bili masovni skupovi poznati kao
konferencije AFŽ-a, gde se nije moglo voditi računa o različitim potrebama i interesima žena.
Vida Tomšič je konferencije AFŽ-a okarakterisala kao prevaziđene forme rada uz ogradu da se
13
U svakodnevnom životu se dešavalo da se u aktivu o savremenom povrtarstva utvrdi da postoji jedan broj
nepismenih žena ili da se ustanovi da je potrebno organizovati predavanja o ličnoj higijeni, suzbijanju vašaka,
bolesti prljavih ruku ili kako održavati higijenu u domaćinstvu... ili se pokazala potreba za aktivima za za umlade
majke na temu zakonske zaštite majki u radnom odnosu. To je značilo da su aktivnosti kreirane u odnosu na potrebe
koje su se sukcesivno izkazivale u svakodnevnom životu žena određenog mesta i opštine.
7
�ne sme „doneti zaključak da ne treba više sazivati opšte konferencije žena na teritoriji osnovne
organizacije“ naročito u vezi sa: povećanjem broja žena u zadrugama, povećanjem
produktivnosti rada, pitanjima ishrane i snabdevana (školskih kuhinja i menzi), političkim
pitanjima i problemima zaštite majkii dece (Isto, 2-3). Ona je zaključila da još uvek „postoji
potreba, negde veća negde manja posebnog rada sa ženama pa s tim i posebnih konferencija
AFŽ“ (Isto, 3). Pored ovih organizacionih formi koji su obuhvatali svo članstvo AFŽ-a obično u
mesnim, organizovala su se savetovanja (edukacija) rukovotkinja aktiva, osnovnih i sreskih
organizacija AFŽ-a jer je formiranje rukovodećih struktura AFŽ-a na sreskom i opštinskom
nivou bio uslov za sistematski i kontinuirani rad čitavog AFŽ sistema 14. Uz sve prethodno Vida
Tomšič podvlači značaj plana uključivanja žena u rad Narodnih odbora, sindikata i uključivanje
aktivistkinja AFŽ-a na političke seminare KPJ i Narodnog fronta.
Organizacije AFŽ-a definisanim navedenim ciljevima i organizacionom strukturom
trebale su da tokom 1948-1949. omoguće članicamada daju „sve svoje snage“da bi se masovno
uključile u privredu i kao „radnice, udarnice, novatori“ gde će „raditi direktno na ostvarenju
zadataka industrijalizacije“, a „radne žene na selu“ će biti „u prvim redovima borbe za
socijalistički preobražaj sela“ (Tomšič,Glas žena mart 1949: 3). Na kraju ovog niza aktivnih
ženskih uloga koje su oglašene kao najpotrebnije Vida Tomšič je pomenula i učiteljice, vaspitače
i negovateljice koji će da „vaspitaju naše mlado pokolenje da iz njega rastu novi graditelji
socijalizma“ (Isto, 3). Tokom 1948 i 1949. uobičajen diskurs podrazumevao je afirmativni
prikaz uloge KPJ i druga Tita u razvoju jugoslovenskog socijalizma i osudu napada na
rukovodstvo KPJ i Titaobznanjenu u Rezoluciji Informbiroa 15 1948, koju su, kako piše
14
Da bi se podržao sistem AFŽ-a od 1947. uvedene su profesionalne funkcije počev od gradskih ili mesnih odbora
AFŽ-a. To je rezultiralo boljom organizovanošću unutar AFŽ sistema i uvođenjem komplikovanog sistema
evidencije i statistike koja pruža dobar uvid u sve aktivnosti žena počev od osnovnih do republičkih organizacija i na
kraju AFŽ-a Jugoslavije. Centralni odbor AFŽ-a Jugoslavije dao je uputstva glavnim sreskim i gradskim odborima
AFŽ-a o vođenju statistike. Cilj je bio uvesti „knjigu rada“ koju su osnovne jedinice organizacije uvek morale
uredno da vode. Bilo je potrebno i nužno znati koliko u organizacijama ima „ženskih glasača, koliko je žena
obuhvaćeno radom organizacije, koliko je aktiva po pojedinim pitanjima...“ (Stojaković, 2007). Da bi se to
ostvarilo osmišljeno je 12 vrsta formulara u zavisnosti od toga koji odbor popunjava i kom odboru AFŽ-a šalje. U
formularima su se nalazile sledeće rubrike: naziv sela odnosno osnovne organizacije, čitalačke grupe /broj grupa,
broj obuhvaćenih žena/, broj seoskih odbornica /odbornice AFŽ-a/,broj održanih sednica za 3 meseca, jer su se
izveštaju slali tromesečno/,žene u dobrovoljnim radnim akcijama, konferencije /broj, broj žena/, aktivi /12 grupa
aktiva/: čitalačke grupe, analfabetski tečajevi, domaćinstvo, pomoć trudnim ženama i porodiljama, pravilna nega
novorođenčadi, uredno pohađanje škole seoske dece, živinarstvo, povrtarstvo, kuvanje... (Stojaković, 2007).
15
Međunarodna organizacija komunističkih i radničkih partija –Informbiro je posebnom Rezolucijom osudio KPJ jer
„zataškava klasnu borbu u jugoslovenskom društvu, naročito na selu gde jača kulački element...“ (Petranović 1981:
8
�Tomšič,„radnici i radnice i svi radni ljudi naše zemlje“ sa „čuđenjem, ogorčenjem i gnušanjem“
odbacili (Isto, 2). Rezolucija Informbiroa je podstakla akcije AFŽ-a u korpusu projekta
„socijalistički preobražaj sela“ koje su za cilj imale uključenje što većeg broja žena u zadruge,
otvaranju stalnih i sezonskih obdaništa, akcije opismenjavanja i edukacije žena na selu na planu
zdravstvene kulture, ženskih prava, političke kulture i veština za svakodnevni život (kursevi
šivenja, kuvanja, spremanja zimnice i sl.). Pišući o zadacima AFŽ-a u okviru projekta
socijalističke rekonstrukcije sela Tomšič je naglasila kao primarni zadatak AFŽ-a pomoć oko
osnivanja i učvršćivanja seoskih radnih zadruga i uključivanje žena u njih, zatim politički i
edukativni rad u vezi sa pitanjima setve, otkupa, poreza, borba protiv stočnih i biljnih bolesti i sl.
(Tomšič,Zora jun 1949: 2). Organizacijama AFŽ Tomšič je poručila da u pasivnim krajevima od
siromašnog seljaka/seljanke ne treba praviti zadrugara već „od njih napraviti industrijske
radnike“ jer je „ogromna oskudica radne snage u našoj industriji“ (Isto, 2).
Šta se dešavalo u svakodevnom životu žena Vojvodine u periodu 1948-1949. saznajemo
iz zapisnika sa sastanaka PO AFŽ-a Vojvodine, evidencije AFŽ-a,
reportaža i izveštaja
objavljenih u AFŽ štampi. Kako je u referatu povodom 8. marta zabeležila funkcionerka
Pokrajinskog odbora AFŽ-a Vojvodine, Zora Krdžalić- Zaga 1948. u Vojvodini je od 400.000
žena 340.000 bilo u AFŽ-u, 290.000 aktivno i u Narodnom frontu, oko 50.000 zaposleno u
preduzećima a među zaposlenima je njih 6.348 bilo na funkcijama u sindikatu (Stojaković,
2012: 44). Politički plan KPJ aktivistički podržan AFŽ-a Vojvodine rezultirao je sledećim
činjenicama: 1948. su Vojvođanke u proizvodnji 16 činile 20% radništva, a u 1949. – 32,2% svih
zaposlenih radnika, od toga njih 1.940 bilo je uključeno u industriju kao povremena radna snaga
(Stojaković, 2012: 68-69). Evidencija AFŽ-a za 1948. pokazala je da je u 26 vojvođanskih
srezova u zemljoradničkim zadrugama bilo 66.608, a u seljačkim zadrugama još 18.362 žena
(Stojaković, 2012: 75).
477) Od 1948. Kada je Rezolucija Informbiroa donesena do 1952. FNRJ će biti pod snažnim političkim i
ekonomskim pritiskom socijalističkog bloka na čijem čelu je bio SSSR.
16
Svakodnevni život zaposlenih i društveno aktivnih žena se potpuno promenio u odnosu na period pre II svetskog
rata. Jedan radni dan u fabrici čarapa „Vukica Mitrović“, opisan u Glasu žena (br. 1. 1948: 5) u članku „Novi život
naših radnica“ daje informacije o tome. Radni dan radnica započinjao je u 5 sati. Udarnički su radile do 13 sati. Od
13 do 14 sati organizovane su čitalačke grupe i politički kružoci, jer je bilo potrebno edukovati žene za politički rad,
upoznati ih sa njihovim pravima da bi mogle da koriste sve pogodnosti koje im je novo društveno uređenje zakonom
garantovalo. Posle ovako strukturiranog radnog vremena žene je čekao još jedan radni dan u kući, a za jedan deo
radnica i aktivnosti u AFŽ-u, Narodnom frontu, sindikatu.
9
�Na izborima za članove mesnih, sreskih i pokrajinskog narodnog odbora u 1949. u
Vojvodini je glasalo 95,6% žena (Stojaković, 2007). U isto vreme broj žena u narodnim
odborima je bio nizak što je bila posledica predrasuda u odnosu na žene, ali i nespremnosti žena
da se aktivnije uključe u političke aktivnosti. Ipak i tu su primećeni pozitivni pomaci. Tako se
broj odbornica u narodnim odborima u Somboru „povećao sedam puta“ u odnosu na prethodne
izbore (Stojaković, 2007).U Vojvodini je 1949. bilo 8.994 nepismenih žena a do kraja 1949
opismenjeno je 4.500 žena (Isto, 2007).
AFŽ Vojvodine je kao jedan od prioriteta imao zadatak da radi na što većem uključivanju
žena u zadruge. Konkretni zadaci aktivistkinja AFŽ-a su bili vezani za organizovanje kuresva i
predavanja o poslovima i dužnostima žena u zadruzi, briga o deci kroz organizaciju obdaništa i
organizovanje kurseva i predavanja u vezi sa savremenom proizvodnjom. (Stojaković, 2007). Da
bi podržali radno angažovanje žena AFŽ je bio angažovan u pripremama za otvaranje institucija
za zbrinjavanje dece i njihovo održanje. Samo u periodu 1948/1949. između dve proslave Dečje
nedelje u Vojvodini je otvoreno 7 dečjih jaslica, 5 dečjih vrtića, 58 savetovališta za odojčad i 19
mlečnih restorana (Stojaković, 2012:137).
Žene Vojvodine su u periodu 1948-1949. snažno iskoračile u javni život kao radnice,
udarnice, politički aktivne žene a AFŽ jesvojim aktivnostima ušao u gotovo sve domove u
Vojvodini.
AFŽ treba da pruži pomoć narodnoj vlasti u pitanjima majke i djeteta (1950-1953)
Na savetovanju gradskih organizacija AFŽ-a u junu 1950. u Zagrebu Vida Tomšić je u
diskusiji o planiranim aktivnostima AFŽ-a pošla od premise da „smo u izvjesnoj mjeri, ako se to
može kazati za cijelu zemlju, jedan od naših zadataka prilično izvršili... u izvjesnom smislu u
nekim djelovima naše zemlje a naročito u gradovima, već postigli da je žena ravnopravna“
(Tomšič,Glas žena septembar 1950: 1). Kako je dalje objasnila Tomšičradilo se o
ravnopravnosti koja nije bila samo na nivou ideologije i zakonaveć o transformaciji koja se
desila u samim ženama tako da se „žena osjeća ravnopravnom“ (Isto, 1). Sledeća teza koju je
iznela Tomšič je da je proces „podizanja žena“ do „političkog nivoa“ na kojem su muškaci je
završen, uz dodatak da se radilo o nekom neodređenom korpusu žena koji je označen kao
„prosječno govoreći“ (Isto, 1). Iz toga proističe da je s jedne strane nepotrebno politički
edukovane i motivisane žene zadržavati u AFŽ-u jer one mogu da nastave rad u Narodnom
10
�frontu i KPJ, a s druge, da postoji jasna spoznaja da proces transformacije ženske situacije nije
podjednak u svim delovima Jugoslavije, jer „ima nacionalnih manjima, žena pod feredžom koje
još neće da idu zajedno sa muškarcima“ (Isto, 1-2).Rad organizacija AFŽ-a se u periodu koji
sledi morao transformisati tako da se prilagodi potrebama svake sredine i to počev od
direktivnog instruisanja (u zaostalim sredinama) do čvršćeg povezivanja sa lokalnim organima
vlasti i KPJ gde će žene koje su politički edukovane uključivati u aktivnosti, ali ne tako što će
prihvatati „ samo ženske probleme“ (Isto, 2). Zadaci koje će žene preuzimati u Narodnom frontu
nisu samo ženska već društvena briga, mada „će se odvajati izvjesna pitanja koja leže ženama i
koja su u tom smislu ženska pošto ih mi rješavamo, ali mi ćemo na nekom terenu uzeti na sebe
svakojaka druga pitanja: pitanje higijene stanova i smrtnosti djece, pitanja suzbijanja bolesti,
epidemije malarije, sifilisa i drugih ... (Isto, 2).
Pored transformacije načina rada AFŽ-a i potrebe tešnje saradnje sa lokalnim vlastima
organizacije Tomšič je smatrala da AFŽ-a treba transformisati tako što će se ukinuti
profesionalne funkcije jer nisu doprinele većoj aktivnosti žena, već su ih, kako je tvrdila
Tomšič, kočile. Umesto plaćenih odbornica i rukovotkinja AFŽ-a Tomšič je zagovarala
uspostavljanje dobrovoljnosti na način da se u organizacije i rukovodeća tela AFŽ-a biraju žene
koje će, uz svoj svakodnevni rad, volonterski raditi u AFŽ-a. Ugradovima,gde seočekivalo da
ovaj predlog ima uspeha, to su trebale da budu: profesorice, doktorice, pravnice, domaćice i sl.
koje bi bile u stanju „da zajednički prodiskutuju probleme i da daju osnovne smjernice za rad sa
ženama“(Isto, 2).Uz profesionalni rad u organizacijama AFŽ-a, kako je obrazlagala Tomšič,
trebalo ukinuti evidenciju i statistiku jer je „postala arhivski materijal i nije nam ništa
pokazivala“,a ostaviti „osnovnu evidenciju da bi gradski odnosno kotarski (oblasni) odbor znao
gdje ima i koliko osnovnih organizacija, da zna koliko ima sela da prema tome može uglavnom
rukovoditi, a za ostalu aktivnost žena ne treba da se bojimo da će spasti“ (Isto, 2).Jednom rečju
organizacije AFŽ-a treba što tešnje da se povežu sa Narodnim frontom jer će „onda biti jasno šta
će žene raditi“ (Isto, 3). Tomšič je imenovala aktivnosti i zadatke kojima organizacije AFŽ-a
treba da se bave u periodu koji dolazi: pružanje pomoći radnoj majci, zaštita matere i
materinstva, ishrane u gradovima i raspodele mleka preko Međunarodnog dečjeg fonda.
Za veći deo članica AFŽ-a novine u radu organizacije koje je izložila Tomšič, a prenela
AFŽ štampa, bile su neočekivani i što je još važnije nejasane. Ovo se posebno odnosilo na odnos
AFŽ-a i Narodnog fronta. Kako se pokazalo u nekim organizacijama je shvaćeno „da AFŽ-a
11
�nema, da nije potreban“, a u drugim da je i dalje bio „AFŽ jedina forma rada među ženama“
(„Šta se na Kongresu odlučilo i kako da radimo“,Žena danas 81 (1951): 1). Ono što je bilo
sasvim jasno je da je KPJ imao novi plan za AFŽ, koji je u načelu obrazložen potrebom da se
program i organizaciona struktura organizacije uvedu u novi ciklus društvenog razvoja - kao
„jedan korak u daljem razvijanju socijalističke demokratije“ (Isto, 1). Da bi se pojasnile stvari
Izvršni odbor Centralnog odbora AFŽ-a Jugoslavije, kojim je predsedavala Vida Tomšič, jasno
je poručio: „Celokupnim masovno-političkim i kulturno-prosvetnim radom među ženama treba
da rukovodi Narodni front“, organizacije AFŽ-a treba da budu sekcije „odgovarajućeg“ odbora
Narodnog fronta koja treba da predlažu šta treba raditi među ženama (Isto, 1). Odbori AFŽ-a su
u tom novom programu trebali da budu i „komisije odgovarajućih tela Partije i Fronta koji prate
podizanje političke svesti žena i sve pojave koje se na terenu dešavaju“ (Isto, 1). Obrazloženje
za ovaj zaokret je bilo da je AFŽ nedovoljno politički radio među ženama. Nejasne direktive o
novom načinu rada AFŽ-a pogodile su i sistem vertikalne povezanosti organizacije, koji u nekim
delovima bio prekinut, što je uz ukidanje profesionalnih funkcija učiniloda u mnogim
organizacijama AFŽ-a „ rad prestane“ (Isto, 2). Izvršni odbor Centralnog odbora AFŽ-a je čak
zaključio da „nepostojanje osnovne organizacije AFŽ-a ne znači u isto vreme i nepostojanje
odbora AFŽ-a na toj teritoriji“ (Isto, 2). Plan je bio da se unutar Narodnog fronta organizuju
aktivi žena po pojedinim pitanjima koji bi se vremenom razvili „u samostalna društva“ 17 (Isto,
2). Peti plenum Centralnog odbora AFŽ-a Jugoslavije je oglasio najvažnije zadatke i uloge
namenjene ženama na način gde se sugeriše da je to proizvod volje samih žena: „žene
Jugoslavije najviše su zainteresovane za dobar rad ustanova za zaštitu majki i dece“ (Žena danas
84-85 (1951): 2).
Da je socijalistička Jugoslavija ušla u novu fazu razvoja društvenih odnosa,gde se
preispitivao položaj žena, a u tom kontekstu i ženski aktivizam u okvirima AFŽ-a, svedoči govor
Vide Tomšič održan povodom 8. marta 1952. U uvodnom delu Tomšič je pošla od osnovne teze
„istinske“ ravnopravnosti žena koja je značila aktivno učešće žena u društvenoj proizvodnji,
njihovoj ekonomskoj nezavisnosti „koja im jedina daje mogućnost da se u životu stvarno osećaju
nezavisnim i samostalnim“ (Tomšič,Žena danas 93 (1952): 1). Radilo se, kako je objasnila
17
U sladu sa tim Izvršni odbor Centralnog odbora AFŽ-a Jugoslavije je doneo odluku o osnivanju Udruženja
univezitetski obrazovanih žena, jedine građanske ženske organizacije (osnovane 1927 u Kraljevini SHS) kojoj je
dozvoljeno da obnovi rad u socijalističkoj Jugoslaviji. Inicijativni odbor organizacije izabran je 18. aprila 1951. u
Beogradu u prostorijama Narodnog fronta (Žena danas 83 (1951): 8).
12
�Tomšič o tome da je svakoj ženi data mogućnost da se obrazuje, zaposli, profesionalno afirmiše i
da za isti rad budu isto plaćena kao muškarci. Pitanje iskoraka iz porodičnog kruga i
reproduktivnog rada žena kao ograničavajućeg faktora za učešće žena u društvenoj proizvodnji
u socijalističkoj Jugoslaviji,kako je rekla Tomšič, nije nestalo već se zaoštrilo. S jedne strane
proces industrijalizacije socijalističke Jugoslavije zahtevao je uključenje žena u proizvodnju, a s
druge strane zaostala domaćinstva zahtvala su njihov ogroman rad. Modernizacija domaćinstva
prema Tomšič nije bila „prioritet socijalističke izgradnje“, a značilo je osnivanje servisnih
ustanova, zanatstva i usluga, razvoja prehrambene industrije i poboljšanjem sistema snabdevanja
(Isto, 1). Uvođenje samoupravljanja Tomšič je pozdravila kao korist za društveni razvoj kroz
„istinsku brigu za povećanje produktivnosti “, ali je primetila da su paralelno postojale i
tendencije koje su ženu zbog materinstva videle kao nerentabilnu radnu snagu ( Isto, 1). Tomšič
je to objasnila kao ostatak malograđanskih shvatanja pobeđenih nazadnih snaga koje žele da
ženu vrate u kuću i koje su uzrok „smanjivanja aktivnog učešća žene u političkom životu“ 18
žemlje (Isto, 7).
U uvodnom referatu u IV kongresu AFŽ-a, koji je označio kraj organizacije, Vida
Tomšič je o radu i samoj organizaciji izgovorila pregršt pozitivnih ocena, a dodala je i iskrenu
dozu topline, neočekivanu u situaciji u kojoj je izgovorena. Za nju je AFŽ bio „snažna i
čvrsta“... „velika i omiljena organizacija miliona žena Jugoslavije do juče zapostavljenih koje je
probudila Oslobodilačka borba i naša Revolucija“,... „škola desetina i stotina hiljada žena koje su
tu u AFŽ-u u svojoj organizaciji naučile da politički žive“... organizacija koja je oslanjajući se
„na težnje i sopstvene sopstvene snage žena samih, povele odlučujuću protiv zaostalosti,
nepismenosti, sujeverja i predrasuda““... „škola koja je pomogla bržem razbijanjem okova
prošlosti“, uključila žene u „redovegraditelja socijalizma“...(Tomšič,Žena danas 112 (1953): 10)
Stotine i stotine aktivistkinja AFŽ-a, kako je Tomšič zaključila bile su „u svako doba spremne
da izvršavaju zadatke na koje bi ih pozvala Komunistička partija i drug Tito“, a izvršavanju
zadatih aktivnosti AFŽ je „dopro do poslednjeg sela u našoj zemlji“. (Isto, 10, 11). Uprkos
tome, ceneći okolnosti stvorene novim društveno-političkim odnosima, dalji život organizacije,
18
Na opštinskim izborima u Vojvodini 1952. među apstinentima su dominirale žene.... U 201. selu u Vojvodini bilo
je šest sreskih odbora bez i jedne žene odbornika i devet sreskih odbora sa po 1 ženom – članicom... (Stojaković,
2007).
13
�makar i sa izmenjenim ciljevima, promenom organizacione strukture i načinom rada, za Tomšič
bio je nemoguć. Kao argumente za gašenje organizacije Tomšič je prvo ponudila one koji se
odnose na samu organizaciju: jednoobraznost organizacija, dupliranje rada, šablonsko rešavanje
problema bez obzira na potrebe u konkretnoj sredini, birokratizam (Isto, 11). Zatim je ponudila i
argumente koji su se odnosili na promenu društveno-političkog konteksta koji je značio promenu
drugih masovnih organizacija pre svih Narodnog fronta koji se transformisao u Socijalistički
savez radnog naroda, koji nadalje treba da bude „faktor razvoja novih socijalističkih shvatanja“
(Isto, 11). U tim okolnistima kako je objasnila Tomšič postojanje posebne ženske organizacije
značilo bi „odvajanje žena iz našeg zajedničkog političkog života“ i shvatanja da se “za
ostvarivanje prava žena one moraju same boriti protiv ostalog društva“. Rešenje koje će se po
ukidanju AFŽ-a primeniti bilo je organizovanje Komisije za rad među ženama pri odborima
Socijalističkog saveza radnoj naroda Jugoslavije. Zadatak novosnovanim telima je da uključi
žene u politički život i podspeši „raznovrsnu društvenu aktivnost“, ohrabrivanje samoinicijative
građana koja će dovesti do povećanja životnog standarda (Isto, 11). Metodi rada će zavisiti od
sredine gde se rad odvija. Paraleno će se podržavati rad posebnih ženskih društava koja su u
nekim delovima zemlje već osnovana, a koja će se baviti unapređenjem domaćinstava,
pomaganjem dečjih ustanova, edukacijom i pomoći majkama i deci i sl. Tomšič je u završnici
referata pozvala aktivne članice AFŽ-a da se uključe u postojeća ili osnuju nova društva koja će
se baviti majkama i domaćicama i tako im pomoći da budu aktivne u društvenom životu zemlje a
da ne trpi njihov lični život (Isto, 11). Uz to je objavila da će se društva tog tipa udružiti u Savez
ženskih društava Jugoslavije koje će nastaviti međunarodnu aktivnost koju je do tada imao AFŽ.
Paralelno sa političkim diskursom tekao je svakodnevni rad organizacija u sistemu AFŽ-a
Vojvodine. Pokrajinski odbor AFŽ Vojvodine je tokom januara, februara i marta 1951. u
osamdesetak vojvođanskih sela organizovao kurs za odgoj i negovanje dece. Kuseve 19 su vodili
lekari, babice, pedagozi, a održavali su se u prostorijama savetovališta za majku i dete, ili u
prostorijama mesnih organizacija AFŽ-a. Sledeće godine Pokrajinski odbor AFŽ-a Vojvodine je
organizovao savetovanje sa predstavnicama gradskih odbora AFŽ-a da bi se u gradovima
organizovala pomoć radnicama jer je postalo evidentno da su one preopterećene i nemaju
19
Cilj je bio smanjiti smrtnost dece u nekim delovima Vojvodine gde su žene krile porođaj, porađajući se u štalama,
odsecajući pupak srpom, pa su deca umirala od sepse. Kao odgovor na ovu pojavu AFŽ je uz odgovarajuće
pokrajinske službe, organizovao edukacije širom Vojvodine, a u nekoliko vojvođanskih sela otvorio stalna
savetovališta za majku i dete.
14
�vremena za „kulturno i političko uzdizanje, a neke ne poklanjaju dovoljno pažnje odgoju
dece“(Slobodna Vojvodina 2. mart (1952): 3).Zaključeno je da treba osnovati grupe u okviru
gradskih odbora AFŽ-a da prate uslove pod kojima žene rade, vode domaćinstvo, vaspitavaju
decu. Sreski odbori su širom Vojvodine organizovali domaćičke tečajeve i kurseve krojenja i
šivenja.Članice AFŽ-a su obilazile graničare u Vojvodini i nosile im hranu i poklone, što je posle
učestalih incidenata na granicama FNRJ prema zemljama iz socijalističkog bloka, bila politički
poželjne akcija.AFŽ Jugoslavije organizovao veliku akciju 20 na Kosmetu koja je pratila
donošenje Zakona o zabrani nošenja zara i feredže (1951).
Članice AFŽ-a u Vojvodini su počev od 1950, a naročito tokom 1951. i 1952. bile u
nedoumici 21 da li AFŽ postoji, a one koje nisu bile su uključene u akcije iz arsenala ekonomije
nege i brige.
Socijalistički patrijarhat 22
Polazeći od zakonski utemeljenje ravnopravnosti muškaraca i žena, učešću žena u
privrednom i političkom životu zemlje i posebnoj zaštiti majki i dece žene može se reći da su
žene u perodu 1945-1950. u socijalističkoj Jugoslaviji snažno iskoračile u javnu sferu i dajući
veliki doprinos građenju novog, pravednijeg društva. U Vojvodini su merljivi rezultati promene
ženske situacije na planu obrazovanja, učešća u političkom i privrednom životu respektabilni, a
dati su kako kroz zbirne pokazatelje ženskog aktivizma tako i kroz mnogobrojne reportaže i
izveštaje gde se imenom i prezimenom pominju junakinje izgradnje socijalizma u mnogobrojnim
aktivnim ulogama (Stojaković, 2012).
Vojvođanska ekipa, u okviru ove akcije, obišla je 48 sela da bi praktično poučile žene koje nikad nisu izlazile van
kućnog praga. Pokazale su im kako treba održavati domaćinstvo, kuvati, negovati i vaspitavati decu, održavati ličnu
higijenu. Tom prilikom pregledano je 700 trudnih i bolesnih žena (Stojaković, 2007).
21
U Novom Sadu je 1952. osnovano udruženje „Naša deca“ sa zadatkom da pruža „socijalnu zaštitu majci i detetu“
(Slobodna Vojvodina 18. januar (1952): 3). Novosadski dnevni list Slobodna Vojvodina je tim povodom obavestio
javnost da je novo udruženje već tada imalo 700 članica. Razmere pometnje u vezi sa statusom AFŽ-a posredno su
zabeležene u pomenutom članku Slobodne Vojvodine jer se u tekstu kaže da su mnogi mislili da je AFŽ ukinut, što
autor teksta negira i objašnjava da Udruženje žena preuzima samo jedan deo zadataka...“ (Isto, 3).
22
Izraz sam pozajmila od Nede Božinović koja je o ukidanju AFŽ-a rekla: „Opet patrijarhat na djelu. Svaki put se
nađe izgovor da se žena vrati nazad. Ovdje se nije radilo o čistom patrijarhatu, nego o socijalističkoj ideologiji...
Bilo je teško prihvatiti ženu kao ravnopravnog čovjeka...“ (Stojaković ur. 2002: 48).
20
15
�Promena društveno-političkog konteksta od 1950. kroz procese decentralizacije i
samoupravljanja, većom i širom kompetencijama narodnih odbora u okviru Narodnog fronta
(koji je kasnije transformisan u Socijalistički saveza radnog naroda) uslovila je promenu
strukture političke i ekonomske moći. Sastavni deo ovog procesa bilo je i preispitivanje
ideoloških postavki emancipacije žena i uloge AFŽ-a u novoj fazi razvoja socijalizma.
Sagledavši žensku situaciju u socijalističkoj Jugoslaviji liderka AFŽ-a Jugoslavije Vida Tomšič
je1950. zaključila daje žena ravnopravna sa muškarcem u izvesnom smislu i izvesnoj meri i da je
žena „prosječno govoreći“ dostigla politički nivo muškarca (Tomšič,Glas žena septembar
(1950): 1).Kategorije: u izvesnom smislu, izvesnoj meri i prosečno govoreći u doba kada se u
sistemu AFŽ-a zapisivala svaka aktivnost žena znače da Tomšič nije nameravala da izrečene
tvrdnje o dostignutoj emancipaciji žena podrži procenama koliki bi to bio broj žena.Planje bio da
se taj, doduše nejasno definisan korpus politički edukovanih ženaumesto u AFŽ-u uključi u rad
KPJ i Narodnog fronta u rešavanje svih pitanja,a ne samo onih koja se vezuju za korpus
tradicionalno ženskih aktivnosti. To je u načelu bio dobar plan uključenja žena u različite
strukture odlučivanja. Ali nije bilo jasno o kom broju žena je reč, na kojim novoima moći bi one
bile u prilici da učestvuju u odlučivanju i sa kojim efektima u odnosu na interese žena? U razradi
ovog plana, imenujući pitanja različita od tradicionalno ženskih Vida Tomšič nije vadila iz
korpusa privrede i politike već je to drugo navela ovim redosledom: pitanje higijene stanova i
smrtnosti djece, pitanja suzbijanja bolesti, epidemije malarije, sifilisa i drugih (Tomšič,Glas žena
septembar 1950: 2). Radilo se o utapanju organizacija AFŽ-a u odgovarajuće organizacije
Narodnog fronta radi ekonomije nege i brige.
Drugi, opet nedefinisani korpus žena, koji bi ostao u AFŽ-u trebalo je da se osloni na
volonterski radprofesorica, doktorica, pravnica, domaćica od kojih su mnoge posle redovnih
obaveza na poslu i kod kuće u AFŽ-u trebalo da se bave: pružanjem pomoći radnoj majci, zaštiti
matere i materinstva, ishrane u gradovima i raspodele mleka preko Međunarodnog dečjeg fonda
(Tomšič,Glas žena septembar 1950: 3).Plan se opet odnosio na žene u gradu koje su prema
Tomšič prosečno govoreći dostigle ravnopravnost. Tu su bile i novoformirane ženske
organizacije za zaštitu majke i deteta i Udruženje univerzitetski obrazovanih žena koje su trebale
da apsorbuju deo potreba za ženskim aktivizmom, pa je Tomšič zaključila dapostojanje
organizacije AFŽ-a nije nužnost, naročito ako na terenu deluje odbor žena unutar Narodnog
fronta.
16
�Ekonomska samostalnost jednog broja žena, tako podržavana u prvim godinama
stvaranja socijalističke Jugoslavije, kao temelj na kome se žene zaista i osećaju ravnopravnim u
odnosu na muškarce, očito je najpre bila posledica potrebe za nedostajećom radnomsnagom,
zatim deo emancipatorskog plana. Ekonomska samostalnost žena građena je na podeli na muške
i ženske poslove, što je dovelo do dvostruke pa i trostruke opterećenosti žena: s jedne stane
udarnički proizvodni rad, s druge rad u domaćinstvu i još povrh svega društvo politički rad.
Rešenje za slaganje ženskih uloga koje su položaj žena često činili neizdrživim bilo je već više
puta konstatovano (Sabo, prema Stojaković, 2007), a Tomšičga je samo iznova upotrebila.
Radilo se o nabrajanju sledećih koraka u razvoju društva: modernizacija domaćinstva, razvoj
uslužnih delatnosti, trgovine i industrije široke potršnje što je sve trebalo da izmesti deo
domaćičkih poslova iz kuće. Jedino se nije znalo kada će nabrojani procesi započeti, ali se te
1952 . znalo, a Tomšič je otvoreno rekla, da oni nisu bili prioriteti socijalističke izgradnje,
naročito ne modernizacija domaćinstva (Tomšič,Žena danas 93. (1952): 1).
U vezi sa temeljnim stavovima koje je o AFŽ-uiznela Tomšič na poslednjem kongresu
organizacije postoji interesantan kontrast: s jedne strane ona je u istorijskom smislu govorila
oAFŽ-u kao o čvrstoj i moćnoj organizaciji koju su žene volele, a s druge strane konstatovala da
jeto postala organizacija koja je getoizirala žene i kako je Tomšič tvrdila ohrabrivala stavove da
se za ostvarivanje sopstvenih prava one bore protiv čitavog društva (Tomšič,Žena danas 112
(1953): 10). Argumentacija o nepotrebnosti AFŽ-a je sličnaonoj koju je pre Drugog svetskog
rata koristila KPJu odnosu na feminističke građanske organizacijekada je definisanje posebnih
ženskih zahteva u borbi za ženska pravaKPJ tumačilaizmeđu ostalog i kao borba protiv
muškaraca (Božinović 1996: 128).Problem u vezi sa argumentacijom o potrebi ukidanja AFŽ-a
je bio i u tome što su organizacijom uvek rukovodile komunistkinje visoko pozicionirane u
sistemu KPJ, koje nisu primenile poznati diskurs samokritke kako bi ocenile i sopstveni rad u
AFŽ-u ili pokušale da analiziraju probleme u vezi sa procesom emancipacije kojim je kao i
drugim procesima u socijalističkoj Jugoslaviji rukovodila KPJ.
Posledica novih direktiva u vezi sa ženskim aktivizmomi uopšte položajem žena u
društvu mogle su se vrlo brzo osetiti što je bio znak krhkosti novih, tek osvojenih ženskih
uloga.U referatu na IV kongresu AFŽ-a Tomšič je upozorila na promenu položaja žena u društvu
koja se u nekim situacijama regredirao ka tradicionalnim ulogama žena u kapitalizmu: udaja kao
način izdržavanja žena i zavisnost od muževa koji zarađuju. Tendencije o kojima je Tomšič
17
�upozorila bila su po njenom sudu posledica nepravilno shvaćene decentralizacije,
demokratizacije društvenih odnosa i shvatanja o ulozi žena u društvu koje je okaraterisala kao
ostatak malograđanskih shvatanja pobeđenih nazadnih snaga.Ali neovisno od toga i pre promena
društveno-političkog plana bilo je delova socijalističke Jugoslavije gde su tradicija i običaji u
porodičnim odnosima i u vezi sa položajem žena bili jači od novih socijalističih zakona, kao što
je bilo područje Kosmeta, gde je ipak bilo aktivnosti AFŽ-a. U takvim sredinama AFŽ je često
bio jedina podrška ženama u pravljenju makar i skromnih iskoraka iz porodičnog kruga.
Tomšič je propustila da nove tendencije regresijeu pogledu položaja žena ozbiljnije
razmatra u kontekstu neuspeha socijalističkog ideološko-političkog plana emancipacije žena koji
se zaustaviona bedemima tradicionalnog, privatnog i porodičnog života i na granicama različitih
kulturološko-patrijarhalnih normi u koje su žene živele. Deo tog neuspeha bilo je i gašenje AFŽa i promena odnosa prema poželjnim ženskim ulogama.U kontekstu novih društvenih odnosa
Tomšič se zaustavila na nivou javnog upozorenja zbog „očitih nastojanja da se žena pretvori u
lutku koja misli da je za njen društveni položaj od najvećeg značaja njen spoljašnji izgled, i da
samo time, a ne svojim radom, sebi ozbeđuje mesto u društvu“ jedan broj žena se„okrenuo modi
i prevaziđenim načinima ponašanja (Tomšič,Žena danas 112 (1953): 10). Ova promena bila je
vidljiva naročito u „dnevnim i drugim novinama“ (Isto, 10).
Izveštaji, reportaže i vesti o radu organizacija AFŽ-a u Vojvodini objavljeni u AFŽ
štampi su pokazali da zahtevi za gašenje organizacije nisu bili uzrokovani potrebom koju je
iskazalo članstvo 23, već posledica političke odluke KPJ i ulaska FNRJ u novi fazu ekonomskog i
društvenog ustrojstva i da su komunistkinje, liderke AFŽ-a bile najpre predstavnice interesa KPJ,
a ne autentične predstavnice interesa žena. U AFŽ štampi nije bilo protesta zbog ukidanja AFŽa. Može se reći da su komunistkinje- liderke AFŽ-a smatrala da su rezultati procesa
emancipacije prihvatljivi 24 i da je ulazak nedefinisanog broja žena u odbore Narodnog fronta
(Socijalističkog saveza) sam po sebi dovoljan za predstavljanje autentičnih interesa žena.U
stvarnosti, delegatkinje žena su bile upućene da se bave „ženskim“ temama za čije definisanje
nisu imale presudni uticaj. Novoosnovane ženske organizacije, osnovane „odozgo“ nisu opstale
23
O tome je svedočila Neda Božinović: „Bona, veli što ukinuste `afižu`? - Dobro rekoh, sada postoji Savez ženskih
društava. – Ajde, veli naša `afiža`… Gadan grijeh ste počinili. Gdje ćemo mi sada da se okupljamo? Naši muževi
idu u kafanu, piju, igraju karte, kockaju se, a mi sedimo u kući čuvamo djecu. Od kako nema `afiže` mi se više ne
sastajemo” (Stojaković ur. 2002:47-48)
24
Postoji sličnost sa okolnostima ukidanja Ženotdela u Sovjetskom Savezu 1929. kada je privilegovani sloj žena
smatrao da je proces emancipacije dovršen, Žeotdel nepotreban, dok je u realnom životu bilo sasvim obrnuto
(Rowbotham, 1983: 102).
18
�jer nisu pratile potrebe svakodnevnog života žena. Autentični interesi mase žena iz sela i grada
više nikada nisu bili tako masovno i respektabilno efikasno u fokusu jedne organizacije kao što
je to bio slučaj u AFŽ-u.
Na kraju kada se govori o AFŽ-u i procesima emancipacije žena u prvim godinama
stvaranja socijalističke Jugoslavije mora se zaključiti da se radi o periodu poleta, optimizma i
beskrajnog rada, kada su mase žena napravile korake od sedam milja na društvenoj lestvici,
otvorile prostor slobodnog izbora u privatnoj feri, osvojile mnoga zanimanja i nove profesije
(kao što su novinarstvo i pravosuđe), a zatim je KPJ domete s početka velikog emancipatorskog
vala proglasila dovoljnim uprkos potrebama žena u svakodnevnom životu.
Literatura
Božinović, Neda (1966)Žensko pitanje u Srbiji u XIX i XX veku.Beograd: Devedesetčetvrta.
Petranović, Branko (1981)Istorija Jugoslavije 1918-1978. Beograd: Nolit.
Rowbotham, Sheila (1983)Svest žene – svet muškaraca. Beograd: Studentski izdavački centar USSO
Savić, Svenka (1993). Diskurs analiza. Novi Sad: Filozofski fakultet
Stojaković, Gordana (ur.) (2001)Znamenite žene Novog Sada I. Novi Sad : Futura publikacije.
Stojaković, Gordana (ur.) (2002)Neda - jedna biografija. Novi Sad : Futura publikacije.
Stojaković, Gordana (2007)CD- AFŽ Vojvodine 1942-1953. Novi Sad: izdanje autorke
Stojaković, Gordana (2012) Rodna perspektiva u novinama Antifašističkog fronta žena (1945-1953)
Tomšič, Vida (1980) Ženska v razvoju socijalistične samoupravne Jugoslavije. Ljubljana: Delavska enotnost/Naša
žena.
Šušnjić, Đuro (1973) „Analiza sadržaja“ . Kritika sociološke metode: uvod u metodologiju društvenih nauka . ur.
Đuro Šušnjić. 247-248. Niš: Gradina.
Vasić, Vera(1995) Novinski reklamni oglas, Studija iz kontekstualne lingvistike. Veternik: LDI.
Rezolucije, uredbe, referati i zaključci:
„Rezolucija Drugog kongresa AFŽ Jugoslavije“,Zora januar (1948): 22-23.
„Rezolucija AFŽ Jugoslavije Izražavamo svoje puno poverenje u rukovodstvo KPJ sa drugom Titom na čelu“, Zora,
jul (1948): 5-6
„Doneta je Uredba o osnivanju dečjih jasala i vrtića“,Zora avgust-septembar (1948): 15.
„Zaključci Petog plenuma Glavnog odbora AFŽ-a Srbije“, Zora novembar (1948): 7-8
„Rezolucija o osnovnim narednim zadacima KP Srbije“, Zora januar (1949): 4-6.
„Šta se na Kongresu odlučilo i kako da radimo“, Žena danas 81 (1951): 1
„Zaključci Petog plenuma AFŽ Jugoslavije održanog 15 i 16 juna 1951 u Beogradu“,Žena danas 84-85 (1951): 2-3.
„Referat Vide Tomšič- Mesto i uloga ženskih organizacija u današnjoj etapi razvitka socijalističkih društvenih
odnosa“, Žena danas112 (1953): 6-12
Članci:
J. B., Tito „Potrebno je da se i muškarac i žena obostrano bore za otklanjanje negativnih shvatanja o odnosu prema
ženi – Posle Kongresa Maršal Tito primio je grupu delegatkinja, na čelu sa Vidom Tomšič, kojima je između ostalog
rekao“, Žena danas 112 (1953): 1).
“Jedna nova mera za zaštitu majke i deteta”, Glas žena 11 (1950): 6.
„Novi život naših radnica“, Glas žena 1 (1948): 5
Tomšič, Vida „Masovni politički rad među ženama – jedan od najvažnijih zadataka AFŽ-a“, Zora, januar(1948): 910.
19
�Tomšič, Vida „Partija je pokazala ženama pravilan put njihove borbe“, Zora, avgust-septembar (1948): 1-3.
Tomšič, Vida „Organizacioni zadaci AFŽ-a“, Zora, oktobar (1948): 4-6.
Tomšič, Vida „U izgradnji socijalizma mi idemo putem koji nam je ukazao Peti kongres KPJ. Iz referata drugarice
Vide Tomšič na svečanoj akademiji povodom proslave 8. marta“, Zora mart (1949): 1-3.
Tomšič, Vida „Žene Jugoslavije u borbi za izgradnju socijalizma“, Glasžena, mart (1949): 1-3.
Tomšič, Vida „Zadaci i rad organizacije AFŽ-a u socijalističkoj rekonstrukciji sela“, Zora juni (1949): 1-2.
Tomšič, Vida „Kako treba raditi u našoj organizaciji“, Glas žena, septembar (1950): 1-3.
Tomšič, Vida „Kako treba ubuduće raditi među ženama“, Zora, oktobar-novembar (1950): 2-5.
Tomšič, Vida „Povodom 8. marta - Uloga žena u socijalističkoj izgrdnji. Pretstavnica Antifašističkog fronta žena
Jugoslavije i član CK KPJ drugarica Vida Tomšič održala je 7. marta preko Radio Ljubljane ovaj govor“,
Ženadanas 93 (1952): 1,7.
20
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Istraživački radovi
Dokument
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Vida Tomšič / Zašto je ukinut AFŽ - Gordana Stojaković
Subject
The topic of the resource
AFŽ
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Gordana Stojaković
Rights
Information about rights held in and over the resource
Gordana Stojaković
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
Srpski
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
3-IR
AFŽ
Gordana Stojaković
Jugoslavija
Vida Tomšič
-
https://afzarhiv.org/files/original/4605279301847a8a22f995910f25b1d5.pdf
2de2d1ef608d8941725fe773c2eb9c21
PDF Text
Text
Dr Gordana Stojaković
Ženski mirovni aktivizam u Jugoslaviji (1900-1941) 1
Istorijski aspekt mirovnog aktivizma żena na tlu Jugoslavije 2 nije poznata priča.
Nedovoljno je poznato i bogato nasleđe żenskog aktivističkog korpusa koji se intenzivno
razvijao od kraja 19. veka. Ovde se ne radi o fenomenu koji je imao isti intenzitet i rezultate u
svim delovima Jugoslavije.Zbog toga ċu nasleđe koje su ostavile osnivačice i aktivistkinje
żenskih organizacijau Vojvodini 3 izdvojiti zbog značaja koje je imalo na dalji razvoj żenskog
aktivizma na prostoru širem od Vojvodine i da bih u uvodu ovog rada dala potrebna objašnjenja
za tvrdnje o bogatstvu feminističke baštine.
Nasleđe vojvođanskih żenskih organizacija je najpre multinacionalno jer i pored toga što
su prve żenske organizacije nastale na nacionalnom ili veropisovednom kriterijumu, među njima
je postojala żiva saradnja kroz zajedničke akcije i preuzimanje dobrih rešenja na organizacionom
pa i na političkom planu.Ovo nasleđe je u vreme nastanka bilo deo evropskog żenskog pokreta i
sasvim u skadu sa dometima evropskog żenskog aktivističkog korpusa. Ono jeznačajno
zbogmodela uspostavljanjastabilne strukture prvih żenskih organizacija oslonjenih na fondove
koje su sopstvenim donacijama formirale osnivačice, dobrotvorke i članice istih, ali i zbog żivih i
plodnih veza koje su ostvarile na međunarodnom planu.Žene u Vojvodini su od kraja 19. veka po
ugarskom (mađarskom) Građanskom zakoniku imale moguċnosti za delovanje u javnoj sferi
(ravnopravnost żenske dece kod nasleđivanja, poslovnu sposobnost, pravo školovanja i na
univerzitetima) te su imovinom, novcem, obrazovanošċu koje je uključivalo znanje jezika (u
Vojvodini su svakodnevnom żivotu u upotrebi ili mađarski, nemački i srpski jezik) uspele da
formiraju plodno tle za razvoj masovnog żenskog pokreta. Na primeru srpskih żenskih
organizacija (zadruge) u Austrougarskoj może se dokumentovati ova teza. Postoji podatak da je
5441 članica raspoređenih u 59 zadruga Srpkinja u Austrougarskoj (uključujući i Bosnu i
1
Predavanje održano na Festivalu ženske umjetnosti i aktivizma u BIH, PitchWise u Sarajevu u septembru 2014.
Kraljevina SHS (1918-1929), Kraljevina Jugoslaija (1929-1941).
3
Treba napomenuti i činjenicu da su żene Vojvodine 1918. za kratko imale pravo glasa. Među poslanicima Velike
narodne skupštine Banata, Bačke i Baranje koja je izglasala prisajedinjenje Kraljevini Srbiji bilo je sedam žena.
Videti: Stojaković, Gordana ur. (2001)Znamenite žene Novog SadaI. Novi Sad: Futura publikacije; Stojaković
Gordana(2012) Milica Tomić u: Časopis Žena Milice Tomić. 5-16. ur. Vesna Nedeljković Angelovski. Novi Sad:
Muzej grada Novog Sada.
2
�Hercegovinu) i u par osnovanih u Americi 1910. raspolagalo kapitalom od К 927.514,47. 4Ovaj
kapital je bio u imovini (kuċe, zemlja...) i fondovima koji su bili aktivirani tek onda kada se od
kamate polożene glavnice za određenu svrhu mogla dobiti suma potrebna za realan żivot nekog
fonda. Time su aktivnosti koje su żenske organizacije osmislile mogle biti finansirana daleko u
buduċnost. To objašnjava zavidni broj institucija humanitarnog i edukativnog karaktera kao i
kontinuitet 5 izlażenja żenskih listovi koji su pratili aktivnost żenskih organizacija na domaċem i
inostranom planu.
Kao što je nepoznata opšta istorija żenskog pokreta na tlu drżava koje su činile
Jugoslaviju u periodu 1918-1941, tako je nepoznat istorijat mirovnih żenskih aktivnosti koju su
naše prethodnice ostvarile, a savremeni feministički pokret ih na żalost ne baštini, pa se njime ni
ne ponosi. Mnogi su razlozi za to i oni ovde neċe biti pomenuti, jer zaslużuju jedan poseban rad.
Usredsrediċu se na mirovni aktivizam zapisan u żenskoj štampi 6 počev od kraja 19. veka do
početka Drugog svetskog rata.Cilj je da pokażem da postoji značajno feminističko i mirovno
nasleđe nastalo u okviru żenskih organizacija na tlu Jugoslavije u periodu 1918-1941. Radi se o
respektabilnom żenskom mirovnom pokretu čiji su dometi bili sastavni deo internacionalnog
plana za očuvanje svetskog mira.
U prvom delu rada pratiċu mirovni aktivizam koji je bio rezultat rada żenskih
organizacija i saveza u posmatranom periodu, a drugi deo rada biċe najviše vezan za svedoċenje
Pauline Lebl Albala 7u tekstu „Yugoslav Women Fight for Freedom“ (New York City, 1943), o
aktivnostima koje su żenske organizacije i savezi preduzimalina domaċem planu protiv fašističke
Prema odnosu američkog dolara i austrougarske krune /1 USA $ vredeo je 5 K./ vrednost zadružne imovine
Srpkinja Austrougarske, Bosne i Herecegovine i Amerike od 927.514,47 K vredela je 1910. godine 185.502,89 USA
$ (KalendarŽenski svet Zemun 1910: 97-106).
5
Żenski svet (Novi Sad) je izlazio u periodu 1886-1914; Domaċica (Beograd) je izlazila u periodu 1879-1914 i 19211941; Žena (Novi Sad) vlasnice i urednice Milice Tomiċ je izlazila u periodu 1911-1914 i 1918-1921. Između dva
svetska rata su u kontinuitetu dużem od tri godine izlazili sledeċa glasila żenskih saveza, alijansi i pokreta koja su se
čitala u Vojvodini: Ženski pokret (Beograd, 1920-1937), Glas Narodne ženske zajednice (Beograd, 1928-1933),
Glasnik Jugoslovenskog ženskog saveza (Beograd, 1935-1940), Žena danas (Beograd, 1936-1940).
6
O żenskoj štampi poglavito na tlu Vojvodine videti: Stojaković Gordana (2012) Milica Tomić feminističko
nasleđe koje traje u: Časopis Žena Milice Tomić. 17-38. ur. Vesna Nedeljković Angelovski. Novi Sad: Muzej Grada
Novog Sada; Stojaković, Gordana (2012) Rodna perspektiva u novinama Antifašističkog fronta žena (1945-1953).
Novi Sad: Zavod za ravnopravnost polova; Stojaković Gordana (2013). Women`s World (1886-1914): Serbian
Women`s Laboratory as an Entrance into the Public Sphere in:Serbian Studies: Journal of the North American
Society for Serbian Studies 25 ( No 1). 21-58. ed Ljubica D. Popovich and Lilien F. Robinson (at al.). Bloomington:
Slavica Publisher, Indiana University.
7
Paulina Lebl Albala (1891-1967) pedagoškinja, književnica, prevoditeljka, urednica Glasnika Jugoslovenskog
ženskog saveza , kourednica Ženskog pokreta, bila je jedna od najuticajnijih feministkinja u Kraljevini Jugoslaviji.
Bila je članica mnogih feminističkih organizacija i predsednica Udruženja univerzitetski obrazovanih žena.
4
�opasnosti počev od tridesetih godina 20. veka do okupacije Kraljevine Jugoslavije (1941). Pored
mirovnih aktivnosti saveza i organizacija na nacionalnom i međunarodnom planu kao primere
mirovnih aktivnosti na lokalnom planu izdvojila sam one koje su bile vezane za Sarajevo, jer ċu
ovaj rad prezentovati u tom gradu.Izveštaj Lebl Albale, na koji ċu se pozivati, najpre se odnosi
na prilike u Beogradu,a pisan je po seċanju autorke i objavljen u Njujorku 1943. Deo njenog
svedočanstva o dešavanjima u periodu 1933 -1941. odnosi se na lično, neposredno iskustvo i
zbog toga je vredno,dok je deo o Narodnooslobodilačkoj borbi pisan na osnovu vesti koje o
ratnim dešavanjima u Jugoslaviji do nje stigle posredno i za koje ona nije imala tačan uvid. U
ovom radu ċu se pozvati samo na svedočenje Pauline Lel Albala o događajima koji su njeno
lično iskustvo.
Sudeċi po żenskoj štampi verovatno je među prvim aktivnostima żenskih organizacija u
vezi sa međunarodnom mirovnom politikom bio telegram podrške i nade za uspešan rad koji su
članice Beogradskog żenskog društva 8 uputileMirovnoj konferenciji odrżanoj u Hagu 6. (18)
maja 1899.(Ženski svetNoviSadbr. 6.1899:94).Novosadski Ženski svet je objavio i pismo
Ugarskog żenskog saveza austrijskom caru iugarskom kralju Francu Jozefu I u kome mađarske
żene, sestre i majke mole da se izbegne ratna opcija i da se spor 9 između Austrougarske i Srbije
reši pred Međunarodnim sudom u Hagu (Ženski svetNovi Sadbr.4.1909: 92).Ipak, kao početak
aktivnosti koje su označile podizanje svesti stanovništva o značaju očuvanja mira uzima se
objavljivanje izdanja na srpskom jezikuromana Berte fon Zutner 10„Dole orużje“ (1900)
zahvaljujuċi prevodu Katarine Milovuk, osnivačice Beogradskog żenskog društva (osn. 1875) i
predsednice Srpskog narodnog żenskog saveza 11 (1910-1913).Roman (pa tako i izdanje na
srpskom jeziku)uticao je na širenje pacifističke ideje i mirovnog ženskog pokreta u Srbiji i šire.
Tačna ortografija je Beogradsko Žensko Društvo.
Radi se o krizi izazvanoj aneksijom BiH od strane Austrougarske koja je trajala tokom 1908 i 1909.
10
Bertha von Suttner. Roman je objavljen 1889.
11
Tačna ortografija je Srpski Narodni Ženski Savez Kraljevine S.H.S.
8
9
�Katarina Milovuk. Foto: Srpkinja njezin život i rad, njezin kulturni razvitak i
njezina narodna umjetnost do danas (Sarajevo 1913: 69).
Narodni ženski savez Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca(NŽS) osnovana 1919. u
Beogradu. Već sledeće godine na skupštini organizacije u Zagrebu izabrana je prva uprava sa
mandatom od tri godine. Prva pretsednica je bila Danica Hristić (Beorad), a prve potpredsednice
su bile Zlata Kovačević-Lopašić (Zagreb) i Franja Tavčar (Ljubljana).NŽS je 1920. u svom
sastavu imao oko 250 društava sa oko 50.000 članica. („Izveštaj o radu Narodnog Žensko Saveza
za 1921.“ u: Ženski pokret Beograd. br. 11 - 12. 1921: 363).
Foto: Predstavnice Narodnog ženskog saveza Kraljevine SHS /verovatno 1921/.Fotografija: Rukopisnog
odeljenja Matice srpske i ne może se preuzimati i objavljivati. Ispred cvetnog aranžamana je Danica Hristić. Desno
je Zlata Kovačević –Lopašić. Foto: Glasnik Jugoslovenskog ženskog saveza 30. mart 1938: naslovna strana. Do nje
je Franja Tavčar. Foto: Glasnik Jugoslovenskog ženskog saveza 18. april 1938: naslovna strana.
Naslonivši se na prethodna međunarodne veze Srpskog narodnog ženskog saveza NŽS je
nastavio članstvo u Međunarodnom savetu žena (ICW osn. 1888. u Vašingtonu) i Međunarodnoj
alijansi za žensko pravo glasa (IAW osn. 1904. u Berlinu).U saglasju sa programima obe
�međunarodne ženske asocijacije i NŽS je imao brojne sekcije pa tako i sekciju za mir koju su
1924. činile šefica Delfa Ivanić (Beograd) i članice: Cirila Štebi (Ljubljana) i Marija Čardov
(Dubrovnik) (Ženski pokret Beograd br 8. 1924: 283). Predstavnice NŽS su o trošku drżave
prisustvovale kongresima ICW i IAW, a postoji podatak da je predstanica NŽS, Ana Hristiċ
učestvovala u radu Mirovne konferencije u "Uembleju" 1924. (Jankoviċ, 1926: 20).
Narodni żenski savez Kraljevine SHS se 1929. transformisao u Jugoslovenski żenski
savez 12. Ova promena nije bila samo posledica promena naziva drżave, veċ i posledica podela i
rascepa koji se desio 1926. kada je iz NŽS istupilo 12 organizacija na čelu sa najbrojijim i
najuglednijim, Beogradskim żenskim društvom.Uzrok ove podele je bio u tome što su NŽS
činila ženska društva različitih ciljeva i načina rada među kojima su dominirala ona humanitarna,
a u manjini su bila feministička tj. ona koja su otvoreno zastupala platformu borbe za ženska
politička prava. Formalno do sukoba je došlo zbog nezadovoljstva dogovorom oko podele
liderskih pozicija u NŽS. Zato je 1926. osnovan paralelni savez - Narodna żenska zajednica 13,
ali je 1929. ponovo došlo do rascepa i u toj organizaciji koju je tada napustio jedan broj
organizacija.Razlog (bar formalne prirode) je bio taj što je NŽS bio nosilac međunarodne
aktivnosti koja je bila uskraćena organizacijama članicama Narodne ženske zajednice(Glas
Narodne ženske zajedniceBeograd br. 5 i 6. 1929: 3,6).
Paralelno sa previranjima u i oko NŽC formirana su ženska udruženja i savezi koji su
promovisali i zagovarali aktivnu ulogu žena u novoj državi, zahtevali jednakost sa muškarca i
żena u svetu rada, politička prava za žene, naknadu za kućni rad žena, rukovodeće pozicije za
žene u državnoj službi... Među ovim udruženjima i savezima posebno mesto je imalo Društvo za
prosvećivanje žena i zaštitu njenih prava (1919) koje je promenilo naziv u Ženski pokret.
Organizacije Ženskog pokreta su 1923. formirale savez koji nazvan Alijansa feminističkih
društava u Kraljevini SHS (Feministička Alijancija u državi SHS) 14, a kasnije samoAlijansa
ženskih pokreta (1926). U grupu ženskih organizacija i saveza koja su zagovarala aktivnu ulogu
žena u društvu, njenu zaštitu u svetu rada i mirovni angažman spadali su: Udruženje
univezitetski obrazovanih žena (osn. 1927), Ženska stranka (osn. 1927) i Jugoslovenka liga žena
za mir i slobodu (osn. 1928).
Naziv organizacije je negde i Jugoslovenski narodni żenski savez.
Tačna ortografija: Narodna Ženska Zajednica.
14
Tačna ortografija: PRAVILA FEMINISTIČKE ALIJANCIJE U DRŽAVI S.H.S, Ženski pokret Beograd br. 9 i 10.
1923: 455–461.
12
13
�Jugoslovenski żenski savez (JŽS) je imao gotovo istovetnu organizacionu strukturu kao
NŽS, što znači da su se aktivnosti odvijale kroz različite komisije (sekcije). Godine 1929.
komisija JŽS se, u skladu sa mirovnim aktivnostima na međunarodnom planu, zvala Komisija za
mir i arbitrażu na čijem čelu je bila Milena Petrović, profesorka iz Beograda (Ženski pokret br.
21-24. Beograd1929: 2).Posle 1932. JŽS je imao Komisiju za mir i protiv trgovine żenama i
decom na čijem je čelu par godina pred smrt 1938.bila Vera Kiċevac-Petroviċ, istovremeno
jedna od liderki Ženskog pokreta (Beograd) i Udrużenja univezitetski obrazovanih żena
(Stojaković, 2011: 77).Nju je zamenila Danica Zečević, istovremeno i liderka Jugoslovenske lige
žena za mir i slobodu (Glasnik Jugoslovenskog ženskog saveza br. 5 1938: 37).
Fotografije: Danica Zečević Žena danas br. 1. 1936: 6. Vera Kićevac- Petrović Glasnik Jugoslovenskog
ženskog saveza br. 1 1939: 4.
JŽS bio pravni naslednik NŽS tako da su sve prethodno započete međunarodne
aktivnosti samo nastavljene. Među njima su bile i mirovne aktivnosti. To dokazuje i Rezolucija
JŽS donesena na supštini odrżanoj u Splitu 6-8. oktobra 1929.Ova Rezolucija se bavi mnogim
pitanjima koja se tiču polożaja żena u Kraljevini Jugoslaviji, a započinje zaključcima koje je
predlożila Komisija za mir i arbitrażu JŽS:
"Naše żenske organizacije ozbiljno prate rad Društva Naroda 15. One żele da se među mladom
generacijom pripreme eksperti za pojedina vażna pitanja, na prvom mestu to je pitanje manjina,
socijalno higijensku zaštitu żena i dece itd. Stoga da se zamoli Ministarstvo inostranih dela da
stavi određenim ekspertima sav potreban materijal za izučavanje i da im olakša odlazak i
15
Društvo naroda ili Liga naroda je osnovana 1919. sa ciljem da radi na uspostavljanju svetskog mira preko
koncepta razoružanja, kolektivne bezbednosti i rešavanja sporova među državama i nacijama kroz pregovaranje.
Organizacija je imala sedište u Ženevi.
�boravak u Ženevi" ("Rezolucija sa Skupštine Jugoslovenskog żenskog saveza" u: Ženski pokret
Beograd br. 21-24. 1929: 2). Rezolucijom se otvoreno zahteva od vlasti da se u drżavne
delegacijeza Društvo naroda uključe i żene. Takođese eksplicitno zahteva da se svi sporovi među
drżavama rešavaju "putem konferencija i arbitraża", zatim "budna pażnja i intelektualna
saradnja" żena na Balkanu i upuċuje poziv "bugarskim, rumunskim, grčkim i turskim żenama"
na saradnju jer to zahteva "ozbiljnost prilika na Balkanu" (Isto, 24). Zahtevi żenskih organizacija
i asocijacija širom sveta da se u zvanične drżavne delegacije na mirovnim konferencijama
uključe i predstanice żenskih organizacija bio je realizovan u sluċaju Kanade, USA, Engleske,
Urugvaja i Poljske jer su żene iz ovih zemalja bile punopravne učesnice Konferencije za
razorużanje (1932)("Manifestacije za mir i razorużanje u Jugoslaviji" u: Ženski pokret mart
1932: 35).
Balkanske prilike, kako se tada govorilo, očitovale su se i u formiranju novih drżava koje
su uključivale teritorije i narode koji su nekad bili u sastavu Austrougarske. To je bio razlog
stvaranja novog političkog saveza pod nazivom Mala Antanta 16. U skladu sa tim 1923. je
formirana Mala Antanta ženai to na Kongresu Međunarodne alijanse za žensko pravo glasa
(IAW) u Rimu sa zadatkom da okupi feminističke organizacije Kraljevine SHS (Jugoslavije),
Poljske, Čehoslovačke, Bugarske, Rumunije i Grčke u borbi za mir. Godine 1938. ovaj savez su
činili narodni ženski savezi Čehoslovačke, Rumunije i Jugoslavije, "ali kako su sve te ženske
organizacije bile dovoljno povezane i u Međunarodnoj alijansi za žensko pravo glasa, dakle čisto
feminističkoj organizaciji, to je potreba za jednom posebnom grupacijom sa uglavnom istim
ciljevima, postojala sve manja" ("Žene Male Antante" u: Žena danas Beograd br. 10. 1938: 10).
Mala Antanta drżava se raspala 1938, mada je dezintegracija započela 1936.
Iz izveštaja o Kongresu Internacionalne lige žena za mir i slobodu 17 koji je podnela
gospođa Budzinska-Tilicka na Kongresu Male Antante ženau Beogradu 1924.saznajemo da tada
nacionalne organizacije žena Kraljevine SHS i Kraljevine Rumunije nisu bile kolektivni čanovi
organizacije. Ipak, preko sestrinskih organizacija žene u Kraljevini SHS su saznale da je na
kongresu organizacije u Vašingtonu 1924. promovisana deviza: "jedan nov međunarodni režim"
sa namerom da se o pitanjima "razoružanja, arbitraže, sigurnosti, garantija za nacionalne
16
Mala Antanta je bio vojni savez koji su činile Jugoslavija, Rumunija i Čehoslovačka. Ovaj savez je osnovan 1920.
sa ciljem da se spreče eventualni pokušaji Mađarske i Austrije da povrate teritorije koje su pre 1918. činile
Austrougarsku.
17
Women`s International League for Peace and Freedom - Internacionalna liga žena za mir i slobodu osnovana je
1915 (Hag).
�manjine, ideje o demokratizaciji" o kojima se već razgovara unutar Internacionalne lige žena za
mir, razgovara i unutar Društva (Lige) naroda (Ženski pokret br 9. Beograd 1924: 356-361).
Godine 1928. osnovana je Jugoslovenska liga žena za mir i slobodu. Predsednica je bila
Danica Zečević, a među liderkama su bile Vera Kiċevac-Petrović i dr Ksenija Atanasijević.O
zadacima organizacije Danica Zečević je govorila: "Naše žene raznim predavanjima,
priređivanjem akademija i drugih manifestacija na Dan primirja11. novembra, na dan Prve haške
konvencije 18. maja i prilikom drugih prigoda, stvaraju javno mnjenje koje će se uvek opredeliti
u slučaju potrebe za mir. Nastojimo da se iz đačkih udžbenika izbace svi članci koji razvijaju
mržnju prema drugim narodima... Jugoslovenska liga žena za mir i slobodu provela je jedno
pismeno glasanje 18 za razoružanje i mir i dobilo za to preko 600 000 potpisa. Ovaj rad je bio
primećen i na međunarodnom kongresu za mir" (Stojaković 2011: 71). U nameri da promovišu
pacifizam među mladima Jugoslovenska liga žena za mir i slobodu je dodeljivala nagrade za
literarne radove na temu Dan primirja (11 novembar), a tim povodom su u svim školama držana
predavanja o značaju ovog dana sa ciljem da se promoviše ideja pacifizma, mira i saradnje među
državama i narodima (Lebl Albala, 1943:15).
Posledice Velikog rata, kao je nazivan Prvi svetski rat, bile su tako strašne da su
međunarodne żenske organizacije gro aktivnosti kreirale na način da što je moguċe više utiču na
donosioce odluka na planu lokalne i globalne politike da se aktivno radi na očuvanju mira,
razorużanju i rešavanju međudrżavnih sporova arbitrażom. Radilo se o čvrstoj nameri
milionskog članstva ovih organizacija da aktivno rade na jačanju antiratne politike kako u
sopstvenim drżavama tako i na međunarodnom planu. Jedna od akcija je bila i osnivanje
posebnog (Internacionalnog) Komiteta żena sa ciljem da se uključe u rad Konferencije za
razorużanje (1932) 19 i to skupljanjem żenskih potpisa za razorużanje i novčanih priloga koji su
trebali da pomognu rad Komiteta. U Kraljevini Jugoslaviji unutar żenskog aktivističkog korpusa
ovu akciju su predvodili Jugoslovenska liga żena za mir i slobodu, JŽS, a naročito Alijansa
żenskih pokreta ("Žene i konferencija za razorużanje" u: Ženski pokret Beograd februar 1932:
19).
Konferenciji za razorużanje je prethodila Međunarodna żenska konferencija o
razorużanju u organizaciji Međunarodne alijanse za żensko pravo glasa koja je odrżana u
18
Radi se o 1936. godini kada je skupljanje ženskih glasova uspelo za razliku od 1931. kada je skupljanje ženskih
glasova vlast zabranila.
19
Organizator Konferenciju za razorużanje (1932) je bilo Društvo (Liga) naroda
�Beogradu u maju 1931. (Lebl Albala 1943: 12). Kako svedoči Lebl Albala cilj Konferencije je
bio da raširi ideju pacifizma širom sveta i da na jugu Evrope demonstrira stav da će dobrobit
čovečanstva biti osigurana samo kada nacije budu rešavale nesporazume na odgovarajući, miran
način, a ne putem oružja 20 (Isto, 13). Među inostranim delegatkinjama Konferencijebile su i
predsednica Međunarodne alijanse za žensko pravo glasa Margery Corbett Ashby, Ruth Morgan,
predsednica Komiteta za mir Alijanse, Rosa Manus, jedna od vodećih članica Alijanse (Politika
15.05. 1931: 10 i 17.05.1931: 12) Događaj je politička javnost ocenila kao značajan jer su na
otvaranju Konferencije prema pisanju lista Politikau članku „Konferencija žena za mir i
razoružanje“ bili predstavnici Vlade Kraljevine Jugoslavije, Ministarstva inostranih poslova,
Beogradske opštine i drugihinstitucija i organizacija(Politika 18.05. 1931: 5). Delegatkinje
Međunarodne ženske konferencije o razoružanju u Beogradu usvojile su dve rezolucije:
Rezoluciju o razoružanju i Rezoluciju o ekonomskoj saradnji radi prevazilaženja svetske
ekonomske krize. Oba dokumenta u prvi plan stavljaju potrebu da se svetski mir gradi uporno i
dosledno i to ozbiljnom redukcjom naoružanja i međunarodnom ekonomskom kooperacijom na
prevazilaženju svetske ekonomske krize (Politika 20.05.1931: 4)
U odbranu mira i protiv naorużanja żenske organizacije svih zemalja prikupljale su i
potpise. Sakupljeno je 8 miliona żenskih potpisa u 50 zemalja, ali Jugoslovenkama to nije bilo
dozvoljeno ("Žene i konferencija za razorużanje"u: Ženski pokretBeograd februar 1932: 19).
Umesto 21 toga Alijansa żenskih pokreta u Kraljevini Jugoslaviji poslala je telegram
(Internacionalnom) Komitetu żena sa sedištem u Ženevi "sa toplim żeljama za plodan rad" i
prikupljene priloge 22 (Isto, 19).(Internacionalni) Komitet żena je 6. februara 1932. predao
sakupljene żenske potpise za mir predsedavajuċem Konferencije za razorużanje, Hendersonu
(Isto, 20). Aktivistkinje feminističkih i mirovnih organizacija su delile stav koji je promovisao
(Internacionalni) Komitet żena da je razorużanje preduslov mira, jer proizvedeno orużje ċe se
20
„The aims od the conferece were to spred the pacifist ideas all over the world and to demonstrate emphatically
here in the South of Europe, that the welfare of the mankind can be assured only if the nations would solve their
disputes in a proper peaceful way and not be resorting to arms“ (Lebl Albala 1943: 13).
21
Ipak, predstavnice jugoslovenskog feminističkog i mirovnog pokreta su pratile rad međunarodnih organizacija i
Lige naroda. Milena Atanacković, predsednica Ženskog pokreta u Beogradu i sekretarka Udruženja univerzitetski
obrazovanih žena, najčešće je na međunarodnom planu predstavljala feministički pokret Jugoslavije između dva
svetska rata. Zna se da je 1929. izabrana za članicu uprave Međunarodne alijanse za żensko pravo glasa, da je kao
posmatrač(ica) pratila rad Lige naroda i da je kao predstavnica Vlade Kraljevine Jugoslavije učestvovala u radu
Međunarodne organizacije rada (Stojaković, 2011: 76-77; Glasnik Jugoslovenskog ženskog saveza br. 6 1937: 43)).
22
Ženski pokret u Beogradu uplatio je 300 dinara, JNŽS – 2000 dinara. Nije dat podatak koliko je bilo pojedinačnih
priloga jer je Alijansa żenskih pokreta pozvala sve żene da ako mogu uplate po 10 dinara („Internacionalna akcija
żena za razorużanje“ u: Ženski pokret Beograd januar 1932: 11).
�kad-tad upotrebiti. U feminističkoj štampiu Kraljevini Jugoslaviji może se pročitati da je
Gandijev model nenasilnog otpora britanskom imperijalizmu nailazio na divljenje i odobravanje
(Ženski pokret Beograd februar 1932: 20).
Postoje izveštaji o radu organizacija Ženskog pokreta u Beogradu i drugim gradovima
koji sedoče o mirovnoj żenskoj aktivnosti. Tako je u Sarajevu 14. februara 1932. Ženski pokret
(Sarajevo) organizovao Akademiju za mir „koja je bila sjajno poseċena" („Manifestacije za mir i
razorużanje u Jugoslaviji" u: Ženski pokretBeograd mart 1932: 35). Predsednica Ženskog pokreta
u Sarajevu, dr Maša Živanoviċ, u uvodnom referatu je ponovila ciljeve mirovnog żenskog
pokreta među kojima i zahtev da se međudrżavni sporovi rešavaju mirnim putem, a da se u
slučaju rata prema drżavi napadaču primene sankcije koje se primenjuju i protiv pojedinacanapadača. Ona je iznela podatak da je u svetu 8 miliona żena potpisalo peticiju za mir i
razorużanje i pozvala żene Jugoslavije da aktivno rade na očuvanju mira i "vaspitanju omladine
za mir" (Isto, 35). Jovanka Šiljak, jedna od liderki Ženskog pokreta u Sarajevu je na Akademiji
za mir iznela podatak o stradanju dece Drinske banovine za vreme Prvog svetskog rata. Ona je
rekla da je „na desnoj strani rjeke Drine u 15 srezova rat ostavio 21.236 djece bez oca, 6 183
djece bez oca i matere, preko 9000 djece je gladovalo, 866 je umrlo od gladi, a 917 je moralno
propalo. Ako ovim brojkama dodamo još stradanje djece iz srezova s lijeve obale Drine onda ċe
taj broj podvostručiti i preċi 100.000 unesreċene djece“ (Isto, 35). Referat pod naslovom
"Međunarodne konferencije i razorużanje" podnela je Radojka Manojloviċ (Ženski pokret
Beograd mart 1932: 38-41). Manojloviċ je potsetila na hronologiju napora koji su počev od
dvadesetih godina 20. veka činjeni u okviru Drštva (Lige) naroda na planu za rešavanja problema
trke u naorużanju. U tom kontekstu pomenula je Ženevski protokol koji je između ostalog
predviđao međunarodnu konferenciju o smanjenju naorużanja sa ciljem da podnese predlog
dokumenta koji ċe biti osnov za redukciju naorużanja. Prvo je osnovan Odbor za pripremu
Konferencije o razorużanju. Posle niza nespešnih pregovora unutar Odbora, gde su najznačajniju
ulogu imali predstavnici vlada SAD, Velike Britanije, Francuske, Italije, Japana, Nemačke i
Sovjetskog Saveza, Odbor (Lige naroda) za pripremu Konferencije za razorużanje počeo rad
1925.,a tek je 1930. obezbedio veċinu glasova za predlog Konvencije o razorużanju koja je
podneta Savetu Društva (Lige) naroda. Kontekst u kome se rešavalo pitanje svetskog mira bio je
nepovoljan. Manojloviċ je o tome napisala: „.. I za godinu 1931. ostaje pitanje o ograničenju
orużanja neriješeno... U svijetu vlada jedno opšte nepovjerenje, strah, mrżnja, nesigurnost. Na
�Dalekom Istoku je na pomolu rat. Drżave se sve viš orużaju...“ (Isto, 41). Odjeci Konferencije o
razoružanju odražane 1932. mogli su se čitati i u ženskoj štampi. Tako Jugoslovenska žena u
članku „Konferencija za razoružanje“ konstatuje da je Rezolucija o razoružanju koja je na
Konferenciji usvojena u načelu jedan korak ka rešavanju problema i da tek predstoji onaj teži
deo koji će konkretno odrediti „minimum koji je potreban svakoj državi za održavanje njene
bezbednosti“ (Jugoslovenska žena Beograd br. 12. 1932: 1). Drugi svetski rat koji je započeo
1939. je pokazatelj neuspeha mirovne politike Društva(Lige) naroda materijalizovane kroz
odbore i konferencije o razoružanju, mirovne inicijative, separatne mirovne sporazume ali i
napore miliona da se sačuva svetski mir.
Kongres Međunarodne alijanse za žensko pravo glasa održan je 1935. (18-25. maja) u
Istanbulu. Prisutno je bilo oko 800 delegatkinja iz četrdeset zemalja sveta. Kongres je održan u
Istanbulu u znak priznanja borbi žena Turske koje su izborile zakonsku jednakost sa muškarcima
na planu građanskih i političkig prava. Na kongresu je konstatovano da su između dva konresa
Međunarodne alijanse za žensko pravo glasa (prethodni je održan 1929) žene Brazila i
Argentine izborile politička prava. Između drugih pitanja doneta je Rezolucija za mir u kojoj se
kaže da "uzrok rata nisu samo ekonomske prilike".. te da žene "imaju svetu dužnost da povedu
rat protiv imperijalizma" i da "ideja mira mora biti sveti rat za žene" ( M.A. „Rad Kongresa
Internacionalne Feminističke Alijanse u Carigradu“ u: Glasnik Jugoslovenskog ženskog saveza.
Beograd br. 5. 1935: 40).
Iste godine, 1935. je u junu održan Kongres Međunarodnog saveta žena u Briselu u
Belgiji. Delegaciju JŽS prevodila je predsednica Leposava Petković. U izveštaju koji je o tom
događaju objavila između ostalog se nalazi i podatak o radu Komisije za mir koja predlaže da se
u svim nacionalnim organizacijama, članicama Međunarodnog saveta žena preko sredstava
informisanja i drugim sredstvima objave "važne deklaracije i zaključke komiteta konferencije za
razoružanje o kontroli i fabrikacije i trgovini oružja, da bi kod svojih vlada izdejstvovale da ih
bez odlaganja primene"... (Leposava Petković „Zasedanje Internacionalnog ženskog saveza u
Briselu“ u: Glasnik Jugoslovenskog ženskog saveza Beograd. br. 6. 1935: 42).
�Leposava Petković. Foto: Glasnik Jugoslovenskog ženskog saveza br. 6. 1937: 43.
Kongres Međunarodnog saveta žena održan je 1936. (28. 09- 10.10) u Dubrovniku gde je
takođe mirovni koncept bio jedan od važnih tema(„Sa kogresa u Dubrovniku“. Žena danas
Beograd br. 1. 1936: 12-14). Ipak, glavne teme su bile: položaj zaposlene žene i položaj žene u
domaćinstvu i na selu.
Konferencija Međunarodnog saveta žena u Dubrovniku
(ICW). Foto: Glasnik Jugoslovenskog ženskog saveza br. 9.
1936: 71.
Posle dolaska Hitlera na vlast u Nemačkoj
1933. jugoslovenske ženske organizacije naročito
feminističke (Alijansa żenskih pokreta, Udruženje
univerzitetski obrazovanih žena, Omladinska sekcija ženskog pokreta 23) i Jugoslovenka liga žena
za mir i slobodu organizovale su redovna predavanja na sledeće teme: „Uzroci rata“, „Fašizam i
nacizam“, Internacionalizam i nacionalizam“, Rat u Etiopiji“, „Rat u Španiji“, Rat u Kini“,
„Metodi modernog ratovanja“, „Šta nas čeka u neposrednoj budućnosti“... Članice Omladinske
sekcije Ženskog pokreta i Udruženja studentkinja koje su u najvećem broju bile članice SKOJ-a i
KPJ organizovale su mnogobrojne kurseve u vezi sa aktuelnim političkim problemima.
Mesečnik Žena danas redovno prati međunarodne mirovne ženske skupove: Čehoslovačka
(Luhačevice), 1937; Marsej, 1938.,a izveštaje daju jugoslovenske predstavnice na ovim
23
Omladinska sekcija Ženskog pokreta osnivaju se od 1935. Članice su bile studentkinje komunistkinje i skojevke
koje su organizovale: predavanja, tečajeve, pronalaženje poslova, akcije razmene garderobe ... Sve akcije bile su
usmerene za sve zainteresovane žene a pre svega –žene radnice i službenice i nezaposlene žene. Omladinska sekcija
Ženskog pokreta pokrenula je list Žena danas (1936), jedan od najangažovanjijih feminističkih listova u istoriji
Jugoslavije. I levičarska omladina je predvođena komunistima je počev od tridesetih godina 20 veka manifestovala
protiv rata i fašizma. U Parizu je 1933 organizovan Omladinski kongres protiv rata i fašizma, a sledeće godine se
Kongres održao u Briselu. Na njima su učestvovali predstavnici jugoslovenske antifašističke omladine među kojima
je bio i Ivo Lola Ribar (Branko Petranović Istorija Jugoslavije 198-1978 Beograd 1981: 125).
�skupovima (Žena danas br. 8. 1937: 17, br. 15. 1938: 13). Angela Vode,jedna od liderki Ženskog
pokreta iz Ljubljane izdala je posebnu brošuru „Fašizam i žene“ (Beograd, 1935) gde je
istraživala uzroke nastanka fašizma i posledice po društvene odnose, naročito u odnosu na žene.
U prikazu knjige Angle Vode Milica Lendić je konstatovala da je Vode smatrala da su,tokom
recesije krajem dvadesetih godina dvadesetog veka, pristalice fašizma bile „mase
malograđana“ 24a da je nastanak fašizma bio u tesnoj vezi sa anarhijom u proizvodnji i
narušavanjem odnosa proizvodnje i potršnje (Lendić Ženski pokretbr. 3-4. 1935: 62). Prema
Lendić Angela Vode je smatrala da je fašizam „pokret vođen interesima finansijskog kapitala“ i
zato je po preuzimanju vlasti bio odgovoran tom istom kapitalu ne obazirući se na prethodno
data obećanja o boljem životu za sve (Isto, 62). Među prevarenima su bile žene koje su umesto
obećanog „sretnog života“ u kući bile izbačene iz produkcije, a na njihova mesta su bili
zaposleni njihovi muževi koji su radili za niske „ženske“ nadnice. Vode je pomenula i žene koje
su ostale zaposlene i za koje je tvrdila da su radile „pod nemogućim uvjetima“ (Isto, 62). U
zaključku brošure Vode je poručila ženama da one imaju najviše razloga da stanu u prvi red
borbe protiv fašizma jer „je to borba protiv ropstva, bjede i rata“ i jer je „rat neminovan put
kojim fašizam mora poći nakon što je bankrotirao na svim područjima: ekonomskom, političkom
i socijalnom“ (Isto, 62).
Da se političke prilike u Evropi komplikuju i zaoštravaju może se konstatovati i na
osnovu aktivnosti Međunarodne alijanse za żensko pravo glasa i Rezolucije koju su delegatkinje
usvojile na konferenciji u Cirihu u martu 1937. Pored opšte poznatih stavova da je mir u interesu
svih nacija, da je potrebno izgraditi kolektivnu bezbednost na interacionalnoj ravni tu su i stavovi
da se to mora učiniti na način da se ne ugroze načela Društva (Lige) naroda (Ženski pokret
Beograd br. 3-4 1937:43). U Rezoluciji se još każe da uDruštvu (Ligi) naroda "vlada nacionalni
egoizam", što implicira nekontrolisani uticaj velikih sila na odlučivanje u ovoj organizaciji, zato
se Rezolucijom zahteva njena reorganizacija i moguċnost uticaja javnog mnjena na odluke koje
se tu donose i od kojih zavisi mir u svetu (Isto, 43). Interesantan je i deo Rezolucije koji se očito
odnosio na obrazlożenje koje su davale drżave koje su se ubrzano naorużavale, a to je da se time
otvaraju radna mesta i jača ekonomija, pogotovo ona koja je bila u krizi. Rezolucijom su
24
Trocki je pisao da je fašizam pokret i ideologija „sitnog bružuja koji je podivljao... Mali je čovjek šakom prijetio
krupnoj trgovini kao da je socijalist; protiv radnika bučno je davao oduška svojoj buržoaskoj pristojnosti, svom
užasu od klasne borbe, svom bjesomučnom nacionalnom ponosu i svom preziranju marksističkog internacionalizma.
Ta politička neuroza osiromašenih milijuna dala je nacionalizmu snagu i zamah“ (Deutscher knj. 3. 1976: 90).
�aktivistkinje nacionalnih feminističkih organizacija pobijale tu tezu smatrajuċi je varljiom i
opsanom istovremeno nudeċi mere Međunarodne organizacije rada protiv nezaposlenosti i
ekonomske krize (Isto, 43). Konferencija u Cirihu nije bila samo posveċena mirovnom pitanju,
koje je očito bilo akutno i zbog toga je izbilo u prvi plan Rezolucije. Na Kongresu se raspravljalo
o problemima u vezi sa borbom za żensko pravo glasa u mnogim drżavama, ali o żenskom pravu
na radi diskriminaciji prema żenama u svetu rada.
Godine 1938. Nemačka je ušla u Austriju i tako stigla na granice Kraljevine Jugoslavije.
Hitler je obećavao da će te granice biti večne, ali kako Paulina Lebl Albala svedoči niko nije
verovao u ta obećanja već su svi sa zebnjom osetili da se opasnost nadvija nad čitavu zemlju.
Isčekivanje kada će nas Hitler napasti postaje sve jasnije u kontekstu političkih prilika u Evropi
toga doba. O tome Lebl Albala svedoči:
„Evropa je, zbog sopstvene slabosti i nesloge, kratkovidosti i egoizma, ćutke prihvatila
nemačko ponovno naoružavanje i napor da sveprožimajuća superiornost nemačke ratne
industrije dovede do njene nesavladivosti. I mada su još uvek rečima širili dotrajale fraze o
večnom miru, njihove čelične pesnice su pretile. Zbog toga što je Nemačka postala naš
neposredni sused nikom nije bilo dozvoljeno da slobodno izrazi svoje mišljenje, da apeluje da
ljudi udruže snage, da se pripreme za opšti otpor. Uvedeno je striktno cenzorstvo koje je
sklanjalo svaku ideju. I kada je naša slaba Vlada, prestrašena, počela da zaključuje kompromise
sa neprijateljskim silama, odričući se starog prijateljstva sa Francuskom, kada smo ubrzo videli
raspad Male Antante – tog jakog bedema protiv germanske agresije na jugoistok Evrope, tada
smo jasno videli opasnost koja nadire ka našim domovima i kuca na naša vrata. Niko više nije
pitao „da li će nas napasti“ već „kada će nas napasti“? Ali, budući da naša dnevna štampa nije
imala ni jednu reč direktnog negodovanja (nemački ambasador u Beogradu je konstantno
protestvovao u našem Ministarstvu inostranih dela zbog najmanje aluzije na opasnost od
fašizma) stranac je mogao da pomisli da smo bili kratkovidi jer nismo videli nadolazeće zlo, ili
da smo bili naivni pa smo verovali da ćemo uspeti da ostanemo neutralni, ili što je najgore od
svega da smo sve te događaje odobravali“( Lebl Albala 1943: 18)
Mnogo godina kasnije Branko Petranović će u Istoriji Jugoslavije 1918-1978 zapisati
identično zapažanje o bezizlaznoj situaciji u kojoj se Kraljevina Jugoslavija našla pošto su joj
Nemačka („Anšlus“ –pripajanjem Austrije, 1938) i Italija (zaposedanjem Albanije, 1939)
postale susedi a to je da je Kraljevina Jugoslavija bila pod pritiskom nemačkih političkih zahteva
koji su je udaljavali od nekadašnjih saveznika pre svih Francuske. U isto vreme, kako piše
Petranović, Nemačka i Italija su javno uveravale da će poštovati suverenitet i teritorijalni
integritet Jugoslavije a realno „skrivalo se planirano brisanje Jugoslavije sa političke mape
Evrope“ (Petranović 1981: 168).
�Minhenski sporazum iz 1938. potpisan je između Francuske, Velike Britanije i Italije sa
jedne strane i Nemačke sa druge strane, a njime je Nemačkoj priznato pravo na Sudete – oblast u
Čehoslovačkoj u kojoj je živela moćna nemačka zajednica, izazvala je ogorčenost iuznemirenost
u Kraljevini Jugoslaviji. I dok je štampa u Jugoslaviji donosila vesti o trijumfu Nemačke dotle je
u Beogradu ispred ambasade Čehoslovačke bio red omladine koja je želela da se prijavi u
čehoslovačku armiju. Paralelno sa tom akcijom koja je bila prećutana u štampi članice
Omladinske sekcije Ženskog pokreta akcijom od kuće do kuće objašnjavale su stanovništvu
Beograda šta se desilo Čehoslovačkoj. Ista organizacija je prikupljala dobrovoljna sredstva
namenjena građanima Čehoslovačke. Posle okupacije Čehoslovačke 1939. otpor koji su
organizovali omladina i ženske organizacije imala je i druge oblike: omladna je nosila značke
„mi ćemo braniti našu zemlju“ a ženske organizacije su pojačale akciju prikupljanja pomoći koja
je dostigla maksimum posle napada i okupacije Poljske 1939. To je događaj koji istoriografija
poznaje kao početak Drugog svetskog rata. Tada je jedan broj izbeglica našao utočište u
sedištima ženskih organizacija i doslovno (Lebl Albala 1943: 21).
Žene su se organizovale na način da je prikupljeno stotinu hiljada prijava za volonterski
rad u bilo kom poslu u vezi sa zadacima za odbranu zemlje. Paulina Lebl Albala je ovaj pokret
nazvala Ženskom odbrambenom službom (Women`s Defense Service )(Isto, 22).
Istovremeno Albala svedoči o političkom kontekstu koju su kreirale velike sile koje „su
ganjajući sopstvene egoističke interese iznova uspostavile bojna polja u našim dušama – pa zar
nisu to radile i mnogo puta u istoriji? - a u skadu sa mnogo puta potvrđenom praksom
podsticanja jednog malog narod protiv drugog, šireći svetom prezrivo pisanje i reč o
neprekidnom konfliktu balkanskih naroda, o tom „večnom evropskom buretu baruta” (Isto, 22).
Posle napada i okupacije Francuske 1940. na dan 14. jula kada je fašistička vojska
marširala ispod Trijunfalne kapije u Parizu grupa žena, kako Albala piše, se zavetovala da taj dan
neće jesti i piti u znak protesta i znak žalosti. Ono što je usledilo nije bilo u žiži istoriografije koja
je nastala posle 1945. Radilo se o potpunom potčinjavanju političkog i ekonomskog života
Kraljevine Jugoslavije nemačkim interesima, ali ne samo to:“Od nas je traženo da
demonstriramo solidarnost sa našim moćnim susedima kroz sve jače i nedvosmislene dokaze. Mi
smo trebali da se prilagodimo njihovom konceptu, da sarađujemo sa njima na svaki način, da
usaglasimo naše zakone sa njihovim. Tako je trebalo da počnemo, naravno, prvo sa Zakonom za
Jevreje“(Isto, 26).
�Kako Albala piše, Vlada Kraljevine Jugoslavije se podelila u vezi sa Zakonom o
Jevrejima, a na kraju su usvojene „restrikcije“ 1940. koje su značile zabranu školovanja u
srednjim i višim školama za jevrejsku decu i omladinu. Masovne proteste predvodile su ženske
organizacije udružene u JŽS i Unije za zaštitu dece Kraljevine Jugoslavije, a u Sarajevu su žene i
muškarci različitih nacija organizovali besplatne tečajeve za jevrejsku decu i omladinu kojoj je
bilo zabranjeno redovno školovanje. (Isto, 26-27).
Posle puča od 27. marta 1941. i masovnih protesta na ulicama Beograda Albala svedoči
da je mnogima bilo jasno da Hitler neće mirno primiti ove događaje a odmazda je usledila 6.
aprila 1941. bombardovanjem Beograda bez objave rata. Poslednji glas koji se čuo iz još uvek
slobodnог Beograda bio je ženski glas, glas voditeljke Radio Beograda tokom dva dana
bombardovanja. Ona je između ostalog poručila:„Nemačka avijacija je ubila desetine hiljada
beogradskih civila. Prizori koji su usledili posle nečuvenog bombardovanja na Cveti prevazišli
su sve moguće predstave užasa. Sve bolnice, sve crkve, sve škole i sve kulturne institucije su
uništene. Ali Jugosloveni će ponovo izgraditi još lepšu prestonicu“(Isto, 28).
U istoriju Jugoslavije će zatim ući hiljade devojaka i žena svih nacija koje će u
Narodnooslobodilačkoj borbi i posleratnoj izgradnji socijalističke Jugoslavije izboriti
ravnopravni položaj u odnosu na muškarce i svim sferama života i rada. Podvizi naših pretkinja u
borbi za mir i borbi za slobodu i žensko oslobođenje opominju da i pored toga što sve više
gubimo ranije osvojena ženska prava još uvek stojimo na njihovim ramenima. To ne smemo
zaboraviti.
Literatura:
Albala, Pauline (1943) Yugoslav Women Fight for Freedom. New York City: The
Yugoslav Information Center.
Deutsch, Isaak (1976) Trocki – prognani prorok 3. Zagreb: Liber
Јанковић, Зорка (1926) Проблем савеза. Земун: Макарије.
Lendić, Milica. „Žene i fašizam“. Ženski pokret 3-4. (1935), 62.
Petranović, Branko (1981) Istorija Jugoslavije 1918-1978 Beograd: Nolit.
Stojaković, Gordana ur. (2001) Znamenite žene Novog Sada I. Novi Sad: Futura
publikacije.
Stojaković, Gordana (2011) Prilog za istoriju ženskog pokreta u Vojvodini i Srbiji u 19. i
20. veku u: Uvod u rodne teorije. 63-81. Ivana Milojević i Slobodanka Markov (ur). Novi Sad:
ACIMSI i Mediterran Publishig.
�Стојаковић, Гордана (2012) Милица Томић у: Часопис Жена Милице Томић. 5-16.
ур. Весна Недељковић Ангеловски. Нови Сад: Музеј града Новог Сада.
Stojaković, Gordana (2012) Rodna perspektiva u novinama Antifašističkog fronta žena
(1945-1953). Novi Sad: Zavod za ravnopravnost polova;
Stojaković, Gordana (2013). Women`s World (1886-1914): Serbian Women`s Laboratory
as an Entrance into the Public Sphere in: Serbian Studies: Journal of the North American
Society for Serbian Studies 25 ( No 1). 21-58. ed Ljubica D. Popovich and Lilien F. Robinson
(at al.). Bloomington: Slavica Publisher, Indiana University.
Ženski časopisi
Календар Женски свет. 1910. Земун: Милан Илкић.
Женски свет. Нови Сад: Добротворне Задруге Српкиња Новосаткиња бр. 6 (1899) и
бр. 4 (1909).
Женски покрет/Ženski pokret. Београд: Друштво за просвећивање жене и заштиту
њених права/Ženski pokret.бр. 11 – 12 (1921); бр. 9, 10 (1924); бр. 8 (1924); бр. 21-24 (1929);
јануар, фебруар, март (1932); бр. 3-4. 1935: 62; бр. 3-4 (1937).
Глас Народне женске заједнице. Београд: Народна Женска Заједница бр. 5, 6
(1929).
Политика. Владислав Рибникар. бр. 8266-8271 (1931).
Југословенска жена. Београд: Вера Јовановић. бр. 12 (1932)
Гласник Југословенског женског савеза. Београд: Привредник бр. 5, 6 (1935).
Жена данас 1/1936 – 33/1944 (1966) (фототипско издање). Београд: Конференција
за друштвену активност жена Југославије.
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Istraživački radovi
Dokument
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Ženski mirovni aktivizam u Jugoslaviji (1900-1941) - Gordana Stojaković
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Gordana Stojaković
Rights
Information about rights held in and over the resource
Gordana Stojaković
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
Srpski
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
2-IR
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
1900-1941
Gordana Stojaković
Jugoslavija
mirovni aktivizam
žene