1
10
1
-
https://afzarhiv.org/files/original/852948aad19fa1109a3fb3bf2f57f96c.pdf
174dc4545b78bfb60572ba5998a8c184
PDF Text
Text
��Biblioteka LEGENDE dobitnik je Povelje »4. jul«
— najvećeg društvenog priznanja za doprinos
u gajenju revolucionarnih tradicija
naroda i narodnosti Jugoslavije
��ALEKSANDAR S. STEPIĆ
NIKOLA J. MARINOVIC
Olga Petrov
ŽIVOTNI PUT I REVOLUCIONARNO DELO
Gornji Mdlanovac, 1980.
�Biblioteka »Legfen3e*-?fTi kolo
ISTAKNUTI REVOLUCIONARI JUGOSLAVIJE
���Kolevka
Malo južnobanatsko selo Baranda nikada nije
bilo lepše nego 1. decembra 1920. godine. Sneg je u
beli veo obavio lice šorova, ogolelog drveća, seoskih
ambara i obora, prekrio kapije i ograde. Podalje od
sela, žbunovi i vrapci, osneženi i injem otkani kao
neveste u očekivanju svatova. Belo more ravnice sa
mo bi katkada rasanio zvižduk vetrine, koji je dokrilio sa banatske pučine da, koji put, razmrsi dim
iz odžaka koji su jedini ostali na ciči van toplog
seljakovog domišta...
Sve se pomornom studeni bilo stislo, kao kost
u kosti. Samo je srce Leposave Radišić, u delu stare
muževljeve kuće u središtu sela, kucalo strepnjom i
nadom. Mlada i lepa Leposava očekivala je tog zim
skog jutra da postane majka. Dušan je u krv svoju
gnezdio pritajene i bolne uzdahe svoje mlade supru
ge. Već je umorno lice, s ogledala plamena, uranjao
u svoje široke šake.
Plač! Onaj što iz života prvomajke svetove tvo
ri. Prvi plač detinji, što je roditeljima najlepši život
ni osmeh, prođe krvotokom Dušanovim brzo i ognjevito, kao što su, minule noći, protekli gromovi poto
cima neba nad prostranstvom ravnice. Ustade Du
šan hitro i zorno, pripomažući svojoj Leposavi da
izdrži. Majka Leposava već klonula, u svojoj uzdrhtaloj ruci, kao u kolevčici, održa čedo. I utopli lepu
devojčicu prvim pogledom majke.
Plamen zaplamsa, neko podstače vatru pored
porodilje. Sjaj žeravica obasja njeno i Dušanovo li
ce koje beše uhvatio grč strepnje. Niz Leposavinu
jagodicu kvasnu suza. A prvi plač njihove crnooke
devojčice, donese im najlepše jutro, vatru radosti.
U roditeljskom krilu, kao u gnezdu, mala Olga
Radišić rasla je brzo i bezbrižno. Već prvi korak bio
joj igra. Videlo se da sobom nosi retku živahnost
7
�i radoznalost. Sa seoskom decom provodila je vreme, koračajući sve zrelije u detinjstvo. Radovala se
rođenju sestre i brata, koji je ubrzo umro.
Tugu za izgubljenim sinom donekle je razbio
dan Olginog polaska u školu. Zgrada se nalazila ne
daleko od kuće. Toga jutra kad je pošla u prvi raz
red, u kući se osećala svečana radost; dete čini prvi
korak u svet slova i brojki. Sve je lepo i svetio toga
jutra. Dušan pogleda na sat da ne zakasne. Svi će
poći da je doprate do škole i sačekaju učitelja, kad
će prozvati i uvesti prvake u školu.
Krenuli su. Olgica u lepoj haljinici i sandalicama, u crnoj košići mašnice, korača ispred roditelja,
prati je i sestrica Gora.
Deca iz susedstva se poznaju pa se tako i grupišu, zagledaju šta je ko obukao i obuo. Deca su li
čila na skup leptira.
Dođe učitelj i poče da proziva prvake i uvede ih
u učionicu. Olgica se na stepenicama okrenu i svoji
ma mahnu ručicama. Roditelji se vraćaju kućama.
Majka Leposava sa Gorom ode kući a Dušan u rad
nju. Ovog jutra nije ju otvorio u određeno vreme.
Mušterije mu nisu zamerile, znale su razlog i česti
tale mu.
Po povratku iz škole Olga je pričala o drugovi
ma, šta im je i o čemu učitelj govorio, uz to morala
je da odgovori na mnoga pitanja koja su postavljali
radoznali i srećni roditelji. Taj dan su proslavili sve
čanim ručkom.
Razred za razredom Olga polaže sa odličnim uspehom.
Jednog dana prvi put je nestalo radosti srećnog deteta: umro je otac. Malena, kao slabašan božur nad prolećnim izvorom, stajala je nad sopstvenom sudbinom siročeta. Nije tada umela svoju tugu
da iskaže, ali je, kao svako dete, nesreću kazivala
suzom ...
Majka ih je prigrlila: »Oči moje, neće vas maj
ka pustiti! Vas će mati, malene moje, da štiti, s va
ma da se igra. Paziću vas kao cvetiće u tatinoj bašti.
Majka će raditi, nešto je i vaš tata stekao držeći prodavnicu, sreće m oje...«
Tako je govorila Leposava svojim kćerkama.
Čvrsto stežući svoju decu, Leposava ni sama nije verovala da će imati snage i mogućnosti da održi to
obećanje. Kćerke su je, prvo, netremice gledale a,
8
�Porodica Radišić (Olga u sredini, između brata i sestre)
zatim, ručicama stegle majku, pripijajući se uz njen
skut.
Umorna deca zaspaše. Leposava kao da odahnu.
Neće, bar danas, više morati da obećava ništa, ni
deci, ni sebi...
Dugo nije zaspala, misleći šta će sutra biti. Verovala je da će ispuniti obećanje dato deci, ispuniće
materinsku dužnost. Mučiće se i raditi da deci bude
bolje. Pitala se: kad se majka i žena Banata nije
mučila.
I Leposava održa reč, ispuni obećanje.
Brižna majka, kad god bi mogla, skupljala je
dinar po dinar, kako bi Olgu obradovala olovkom,
sveskom... I Olga je uzvraćala. Umela je majku da
obraduje pažnjom, dosetljivošću, iznenađenjem u
pravi čas. Majka, kao svaka prava mati, nastojala
je da ostvari muževljevu želju — da svoju kćerku,
odličnu učenicu, dalje školuje.
9
�Susedi su je pitali kako će smoći sredstva i sna
ge da odvoji Olgu i pošalje je u gimnaziju. Leposava je jednostavno odgovarala: »Radiću, nekako ću
se snaći...«
I došao je taj dan. Krenule su u Petrovgrad
(Zrenjanin). Držeći se čvrsto za majčinu, od mnogih
radova ogrubelu ruku, mala Olga je ljubopitljivo gle
dala u svaku kuću njoj neshvatljivo velikog, nepo
znatog grada. Tu ju je majka dovela da uči gimna
ziju.
Leposava je dobro znala da njeno čedo ima tek
jedanaestu. Ali, bila je nepokolebljiva, uverena da
je za svoje dete izabrala najbolji put. Znala je da
škola Olgi treba, da se bez obrazovanja ne može ko
liko ni bez vode, hleba, svetlosti.
Dan se neizbežno bližio sumraku. Valjalo je bi
ti jači od srca majčinog koje je pucalo od tuge, za
grliti svoje dete i vratiti se u Barandu. Leposava i
Olga, kao po dogovoru, stadoše i zagrliše se.
— Kćeri, ti si pametno dete, bila si odlična uče
nica. Mama dobro zna da s tvoje strane neće imati
briga. Pazi, srećo materina, pazi se i ne brini za nas.
Ja ću dolaziti kad god budem mogla. I seku ću ti
dovoditi.. .
Majka je suzdržavala suzu.
— Majko, žao mi je što se razdvajamo. Da je
tata živ... Olga je posle ovih reći hitro okrenula
glavu da joj majka suze ne opazi. Leposava je, za
tim, nesigurnim korakom otišla niz široki petrovgradski šor. Nestajala je u sopstvenoj seti, koja je
telom vejala kao suton ukraj Begeja.
— Poslušaću te, m am a... Ne brini!... Otelo se
Ogli dok je mahala rukama, kao dvema usamljenim
granama, u znak pozdrava u ovo predvečerje.
Jedanaestogodišnja devojčica našla se u novoj
sredini. Prvu noć nemirno je prespavala. Kasnije je
pričala majci kako se često budila, sanjala Barandu
i svoje drugarice sa kojima se igrala i išla u školu.
Posle rastanka sa Olgom, majka je, onako briž
na, koračala brzo. Pogledala je preko njiva i jaraka, iznad magle i sve tmastijeg mraka, prema Barandi, gde ju je čekala druga kćerkica Zagorka Gora.
Petice i protekcija
Još u osnovnoj školi u Barandi, Olga Radišić je
volela da čita. Ćim bi, kako se i danas sećaju njeni
10
�Prva đačka fotografija (Olga druga zdesna u drugom redu)
vršnjaci, završila čitanje neke knjige, okupila bi,
najčešće popodne, decu iz susedstva i pričala im o
onome što je pročitala. Tako je mnogo baranđanskih
osnovaca podstakla na čitanje i trajnu ljubav pre
ma knjizi.
Olga je u nižim razredima gimnazije čitala i
klasike! Doduše, najviše dela bilo je i predviđeno
školskom lektirom, ali je mala Olga »bistrila« i one
knjige koje nisu bile »za ocenu«. Tu njenu potrebu
i želju za čitanjem primetili su i stariji učenici, pa
su se vrlo pažljivo odnosili prema mladoj Olgi, mla
dom pokloniku knjige i književnosti, donosili joj
knjige iz ličnih biblioteka i davali joj da čita. I na
stavnici su zapazili da je ona veoma vredna i daro*
11
�vita učenica. Bila je spremna da pomogne slabijim
đacima. Jednostavnim, iskrenim ponašanjem prema
drugaricama i drugovima, osvojila je njihovo poverenje.
Za Olgu Radišić kao da nije bilo pitanja na ko
ja nije mogla da odgovori. Njena nežna ruka kao
grumenčić svetlosti izvila bi se iz klupe, a licem se
razlivala radost, kao zora rumenilom. Zadovoljni su
bili svi u razredu, jer su znali da Olga uvek ima gra
divo »u glavi«.
Kad bi je majka na kraju godine pohvalila pre
dajući joj skroman poklon, Olga bi je poljubila i
govorila:
— Znaš, mamice, volim da učim i obećala sam
ti da te obrukati neću.
Petica do petice: tako je izgledalo Olgino svedočanstvo na kraju prve školske godine u petrovgradskoj gimnaziji. Ipak, Olga nije mogla, kako se
kasnije sećala njena majka Leposava, da se, pripi
jena uz materin skut, ne požali:
— Ovde, majko, ne ocenjuju prema znanju, nego
prema protekciji! I, neću, da znaš, više učiti u ovoj
školi, iako sam razred završila s odličnim uspehom. ..
Majka je imala razumevanja, pa je u drugi raz
red gimnazije upisala Olgu u pančevačku gimnazi
ju. I u novoj sredini Olga je odmah pokazala sjajan
dar za školu i retke radne navike.
Sticajem okolnosti, Olga Radišić nije malu ma
turu završila u Pančevu. Prvu životnu diplomu ta
dašnje niže gimnazije stekla je u Novom Sadu, gde
je stanovala kod rođaka. To je, donekle, ublažavalo
tugovanje koje je nosila u srcu napustivši svoju Barandu.
Brzo je savladavala školsko gradivo. Slobodno
vreme koristila je na najkorisniji način: čitala je
sve što joj je bilo dostupno iz gimnazijske bibliote
ke. Stariji učenici su se čudili koliko ona čita i koja
dela. Proveravali su koliko je zapamtila i tražili nje
na mišljenja o pročitanim delima. Iznenadili su se
koliko poznaje stvari, kako temeljno govori o liko
vima i sukobima opisanim u pročitanim knjigama.
Njeni pismeni zadaci, kao i domaći, bili su uvek ocenjivani odličnom ocenom. Profesori su je isticali
kao primernu učenicu u svakom pogledu.
U
�Policajac u školi
Posle položene male mature s odličnim uspehom, Olga Radišić se upisuje u Učiteljsku školu u
Vršcu. U ovom lepom »gradu pod kulom«, njena
saznanja naglo se obogaćuju jer postaje retkim za
ljubljenikom knjige. Gotovo da ne izlazi iz školske
biblioteke. Tako, u svetu pisane reči, humanizuje
sopstveni pogled na svet, na društvo u kojem živi i
stasa. Saznanje o neprosvećenosti i neukosti naroda
uticalo je na nju da se opredeli za najplemenitiji
poziv — učiteljski.
Olgini školski drugovi iz tog perioda prisećaju
se da je njihovu drugaricu naročito pogađala i pada
la joj bolno »neukost narodnih masa i socijalna ne
jednakost ljudi«.
Uz čitanje napredne literature, buduća učitelji
ca je sazrevala u devojku koja je postavljala mnoga
pitanja i tražila odgovore na ključna društvena pi
tanja.
Interesovanje za napredne ideje, njihovo pominjanje u svakodnevnom životu, u susretima sa dru
govima i drugaricama, donelo joj je još u školi u
Novom Sadu susret s predstavnicima vlasti. U ško
lu je sasvim neočikavano banuo policajac!
U vezi sa ovim slučajem, jednom je, povodom
Dana škole u Padinskoj Skeli, majka Leposava pri
čala:
— U direktorovu kancelariju ušao je policijski
službenik. Zahtevao je da pozovu Olgu. Pozvati uče
nika sa časa, i to još kod direktora, značilo je u
najmanju ruku neprijatnost.
Polazeći sa časa, Olga se uplašila. Pobojala se
da se nije nešto desilo majci ili sestri pa direktor
hoće da je obavesti. Zebnja je rasla. Strahovala je
za svoje u Barandi. »Šta bi drugo i moglo biti« —
mislila je. Znala je da se o školske propise nije ogrešila. Nije mogla da pretpostavi da je počela da
»ugrožava i narušava« državni poredak.
Čim je Olga ušla u kancelariju, spazila je nepo
znatog čoveka koji ju je strogo i upitno posmatrao
nekoliko trenutaka. Odjednom, glasom oporim i
hladnim kao šiba, drsko je upitao:
— Znači, ti si ta koja u razgovorima s učenici
ma često upotrebljavaš reči: radnik, paor, nepravda,
siromaštvo... Zašto, a? Velike su to reči za tebe. Da
li ih razumeš?
13
�Olga je mirno odgovorila:
— Znam šta znače te reči. Na maloj sam matu
ri. Nemam prijatelje među gospodom. Razgovaram
s učenicima kako žive moji seljani i moja majka.
Policijski službenik je, zatim, ustao i grubo pri
šao Olgi. Postavio joj je drugo pitanje:
— A zašto se ti uopšte družiš sa starijima od
sebe?
— A zar je to zabranjeno?!
Zapanjen i očigledno uzrujan, »predstavnik vla
sti« je dreknuo:
— Sad sam te opomenuo, drugi put ćeš izleteti
iz škole i . ..
Policajac, da bi sačuvao autoritet u očima direk
tora škole, pa i same Olge, skrenuo joj je pažnju da
ne bude tvrdoglava. Nije mogao da se uzdrži da ne
povisi glas, preteći:
— Inače, smekšaćemo ti tu tvoju lepu glavicu!
Policijski službenik mislio je da je strah »odsekao noge« učenici. Međutim, Olga mu uzvrati:
— Ja sam bez oca, brat mi je rano umro, nema
ko da me zaštiti. Možete me tući, vi ste vlast.
Policajac je pogleda. Onda, malo tišim glasom,
reče:
— Čitaj »Sveto pismo« i druge pametne knjige,
kao sva krštena deca, a ne neke belosvetske glupos
t i ... Ti pisci hoće da okrenu svet tum be...
— Koliko znam, nisam u bogosloviji. I moja
majka da je čitala »Sveto pismo« opet bi slugovala
po gospodskim kućama i gospodičićima donosila
doručak u krevet — odgovori Olga.
To je zbunilo policajca i direktora škole. Bili
su iznenađeni. Policajac se prvi snađe i strogo, pre
teći prstom i unoseći se učenici u lice, reče da pazi
šta čita i s kim se druži. Dodajući:
— Ovakve đake valja odmah isključiti iz škole!
Čas je još trajao kad se Olga zažarenog lica vra
tila u učionicu. Zastala je kod katedre i obratila se
profesoru koji je držao čas:
— Vi nas učite da je najprljavija stvar na svetu
izdaja! A među nama, ovde, u razredu, ima i potka
zivača. ..
Pogledala je po učionici i ljutito sela na svoje
mesto.
Do kraja časa profesor je nestrpljivo zurio kroz
prozor. Učenici su pogledali jedni druge, razmišlja
14
�jući ko li je doušnik. Čekali su da se oglasi zvonce.
Valjda je svima u učionici taj čas bio najduži.
U profesorskoj zbornici razgovaralo se o ovom
slučaju. Pitali su se kakav je to greh učinila Olga
da policija dođe u školu. Bile su razne pretpostavke
dok im direktor nije objasnio razlog posete pred
stavnika vlasti. Kad im je direktor ispričao o čemu
se razgovaralo u njegovoj kancelariji, prisutni su se
čudili i divili Olginoj smelosti i pameti.
Ovaj susret Olge sa policijom bio je živo komentarisan u školskom dvorištu za vreme odmora.
Mnogi su otvoreno sebi postavljali pitanje da li bi
postupili kao Olga.
To je bio prvi Olgin sukob sa policijom.
Agent i »majka Dara«
Leposava Radišić, nazvana »majka Dara«, sa
svojom drugom kćerkom Zagorkom Gorom, prese
lila se u Vršac. Želela je da joj deca rastu zajedno,
jer se Olga upisala u Učiteljsku školu, a Gora da uči
gimnaziju.
Jednog dana, zahvaljujući svom nadimku, Lepo
sava se umalo nije našla u tamnici! Naime, neko
je bio prijavio kao »Daru« Radišić da skriva u svom
stanu komuniste. Kad su agenti došli da je uhapse,
tražili su joj legitimaciju. Leposava je ispravu poka
zala odmah, držeći se sasvim mirno. Videći da u le
gitimaciji ove žene piše Leposava, jedan od age
nata dreknu:
— Dovraga! Zar ti nisi Dara?
— Ne, nisam, — odgovorila je Leposava tiho.
— Čoveče, zar ne vidite šta piše u mojoj ispravi?!
Agenti su je dugo zagledali. Tražili su joj na li
cu makar neki dokaz da je to, ipak, žena koju tra
že. Međutim, legitimaciju je Leposava bila izvadila
pre više godina, a svakodnevne brige i trud oko dece na licu su joj »nacrtali« umor, manje radosti, bri
gu... U agentima je kuljao bes. Posao, očigledno, ni
su mogli da obave. A u žilama Leposave Radišić le
dila se, polako, svaka kaplja krvi. Nije šala, tek doš
la u Vršac, gde valja i ostati, a neko je već proka
zuje. I šta bi joj deca, da ona dopadne »apse«? Ko
načno, znala je da se drugi put neće tako lako izvući
pred agentima.
�I, odmah, javio joj se strah kao da je strelom u
srce pogođena, strah ko je to potkazuje, kad u stan,
gde živi sa decom dolaze samo provereni ljudi. »Mo
ra da je neko iz susedstva«, zavrtela je glavom.
Agenti su, konačno, mislili da su pogrešili. Mrzo
voljno i gunđajući udaljili su se iz kuće gde je sta
novala »majka Dara«.
Mora se reći, a to je pokazao i navedeni slučaj,
da je Leposava Radišić bila odvažna i bistra žena,
razborita »kao dobra muška glava«. Shvatajući da
je neko počeo potkazivati policiji, i da je to, kao i
njenu decu, moglo skupo stajati, odmah je promenila stan.
Neko iz susedstva je zapazio da u njen stan do
laze mladići i devojke, a Vršac je bio poznat po svo
joj naprednoj omladini. Ovo okupljanje izazvalo je
nečiju sumnju, pa je to i prijavio vlastima.
Ovo je Leposava shvatila kao opomenu da bu
de još obazrivija i da se sastanci održavaju što neprimetnije.
Kao da je predosećala životni put i opredeljenje
dece, pa ih nije htela skrenuti sa njega. Kako je kas
nije govorila: »Više sam osećala, nego znala — da to
mora tako biti«.
Tako je i bilo. Događaji i vreme dali su za pra
vo Leposavi i njenoj deci.
Crvena »uzajamnost«
U Vršcu su u to vreme dobro radile skojevske
i partijske organizacije. Olga je to odmah iskoristi
la da se što je mogućno bolje marksistički obrazuje
i uključi u napredni omladinski pokret.-Počela je,
dakle, sama da neposredno politički deluje u svojoj
sredini.
Članovi KPJ i SKOJ-a, da bi mogli s autorite
tom da deluju, morali su da budu uzor drugima u
vladanju, radu, učenju... Zato je Olga Radišić uvek
bila spremna za odlične odgovore na časovima. Za
datke je uvek imala uredno napisane i tačno urađe
ne, pomagala je, kao i u prethodnim školama, drugaricama i drugovima. Veoma je volela književnost,
posebno pesništvo. Govorila je, sećaju se njeni škol
ski drugovi, da je poezija »osvežavanje duha i svoje
vrsna filozofija koja uzdiže čoveka do sunca«...
16
�Čitajući mnogo, vodila je beleške. Zapisivala je
utiske i razmišljanja o pročitanim knjigama. Često
je prepisivala i ćele pasuse. Kasnije ih je ponovno
čitala i učila. Rado je recitovala. Olga je volela da
peva i svira. Njenu pesmu su u razredu, na omladin
skoj organizaciji, slušali kao »novu radost«. Umetnost je postala svet u kojem je mlada Baranđanka
najlepše živela. Ali, nijednom se nije odvajala od
stvarnog života, dubokog sopstvenog uverenja da
taj život obespravljenih valja menjati. »Vlast treba
da pripada — narodu« govorila je Olga.
Tek kada je pošla u drugi razred, 1936. godine,
srednjoškolska omladina Učiteljske škole u Vršcu
organizovala je — štrajk. Zahtevala je da se poštuje
ličnost učenika, njihova đačka prava, slobodan i na
predniji kulturni razvoj. Tražili su da se poboljša
ishrana u internatu i da ekonomi ne špekulišu.
Štrajk je bio i prvi praktični korak koji je Olga
Radišić učinila u svom organizovanom političkom
delovanju.
Taj štrajk vršačkih srednjoškolaca vodio se
pred dolazak Josipa Broza na čelo Komunističke
partije Jugoslavije — 1937. godine. Bilo je to u do
ba snažnih previranja na Beogradskom univerzitetu,
kad su se napredni studenti suprotstavili fašizaciji
društva, posebno aparata vlasti. Bila je tada ograni
čena autonomija Univerziteta, a vlada Milana Stojadinovića približavala se nacističkim vladama Nemačke i Italije.
Profašistička jugoslovenska vlada nastojala je
da uguši svako napredno delovanje. Zbog toga su
komunisti i skojevci imali prvenstveni zadatak da
snagom dokaza i ličnim autoritetom vaspitavaju i u
svoje redove primaju omladince i omladinke. Valja
lo je omasoviti organizaciju, ali i ojačati je isključi
vo onima koji se ističu kao izuzetno odvažni i dubo
ko svesni. Naravno, sa mladima se, kasnije, još du
go i strpljivo radilo. Traženi su različiti oblici. To
su, najčešće, bile đačke družine. Skojevci su, izme
đu ostalog, imali zadatak da rasturaju napredne lis
tove i časopise i drugi propagandni materijal. Cilj
je bio da se i sami, na taj način, upoznaju sa sadr
žajem, da bi lakše objašnjavali njihovu sadržinu i
idejnu poruku masama.
Olga Radišić postala ie jedan od lučonoša poli
tičkog prosvećivanja mladeži. Načitana i sjajnih organizatorskih sposobnosti, snažno je uticala na sred*
2 Olga Petrov
17
�njoškolce u Vršcu, najviše kroz đačku literarnu dru
žinu »Uzajamnost«. S te tribine Olga je iznosila, kao
predavač, ovakve misli:
— Učitelji ne mogu, niti smeju biti činovnici
režimu. Režim u kojem caruje socijalna nepravda i
nacionalna nejednakost... (po kazivanju Đure Marinkovića, tadašnjeg sekretara »Uzajamnosti«).
Nije se lako izborilo za rukovođenje tom druži
nom jer su se snažno suprotstavljali oni koji su bili
na liniji fašističke ideologije, oni su hteli da uređu
ju i određuju sadržaj rada.
Koliko je Olga volela da se samoobrazuje, pri
čala je njena majka Leposava, dobra »majka Dara«:
— Cesto sam je zaticala za knjigom u samu zo
ru. Na moje primedbe da treba da se odmori, odgo
vorila bi: »Znaš, mamice, ustala sam ranije«. Znala
sam da je ćele noći čitala. Krevet nije bio raspreman. Morala sam do kasno u noć da ostanem sa
njom da bih je pri volela da legne«.
Olga je imala neiscrpnu snagu i volju, zato je
svuda stizala i dobro radila i drugima pomagala.
Sveti Sava i skojevci
Olga Radišić stalno se i sve više bori za širi uticaj napredne omladine. Uspeva da u Učiteljskoj ško
li u Vršcu napredniji đaci vode biblioteku. Bila je
to značajna pobeda, jer se sada moglo čitati i delo
nekog naprednog pisca sa onom tematikom koja tre
ba da odgovori na pitanja koja interesuju mlade.
Pored aktivnosti i obaveza u školi, s puno lju
bavi i oduševljenja Olga učestvuje u kulturno-umetničkom društvu »Abrašević«. Jedna je od najaktivni
jih članica.
Svuda je stizala. Njena pisana reč bila je uvek
najbolja u svojoj generaciji učenika. Njenim beleškama, izvodima iz pročitanih knjiga, služili su se
mnogi. Isticala se brojnim literarnim radovima. Na
raspisanim konkursima, dobijala je mnoge nagrade.
U januaru 1940. godine dobila je čak tri nagra
de. Udruženje učitelja nagradilo je njen rad na te
mu: »Kad će se pojam učitelja poklopiti s pojmom
vaspitač?« Organizacija »Ženski pokret« dodelila je
Olgi nagradu za temu: »Kako bi narodna učiteljica
mogla da pomogne uzdizanju naroda?« Učiteljska
18
�škola je nagrađuje za rad: »Kako je prikazana srnena pokoljenja u našoj književnosti?«
Ove teme dovoljno kazuju koliko je bila obra
zovana i načitana i kako je shvatala ulogu učitelja
u misiji prosvećivanja naroda koji je u ogromnoj
većini bio nepismen.
Mlad svet, napredan, s novim pogledima krenuo
ie jasnim putem u izvršavanju svojih ljudskih i pa
triotskih obaveza prema narodu i bili su svesni svih
teškoća koje ih čekaju.
Dobar literat odjednom se našao u teškoj situa
ciji. Olga je, naime, od profesora književnosti dobi
la zadatak da piše o — svetom Savi. Zadatak je do
bila, kako je profesor rekao, kao najbolji učenik
generacije. Olga je nastojala da izbegne tu obavezu,
jer je o Rastku Nemanjiću trebalo da piše kao o
— crkvenoj veličini. O svecu, a ne kao o prosvetitelju.
Skojevska organizacija tražila je od Olge Radišić da napiše taj rad. Iz dva razloga: da ne bi bila
kažnjena kao đak ako odbije, i da se svojim lite
rarnim i obrazovnim kvalitetima istakne kao jedan
od pripadnika napredne mladeži.
Posle nekoliko dana, drugovima skojevcima re
kla je:
— Pisaću! Ali, o Rastku Nemanjiću, i to kao o
prosvetitelju. Neću da pišem o njemu kao o — sve
tom Savi. Njegova najvažnija istorijska uloga je baš
prosvećivanje naroda... (prema kazivanju Đure Marinkovića).
Drugovi su joj savetovali da bude oprezna kako
ne bi dala materijala protiv sebe mnogima za koje
su znali da prosto »gladuju« da je napadnu ili potkažu.
U međuvremenu, ni nadzorni nastavnik nije
imao vremena da pregleda Olgin rad. Ona je, takođe, znala da joj ne bi dozvolili da čita takav rad,
pa je odugovlačila s pisanjem. Odmah valja napome
nuti da su svetosavske priredbe bile najveće sveča
nosti u školama, a programi su morali da dokažu
da se omladina vaspitava u duhu crkve i njene ideo
logije, i u duhu stavova vladajućeg režima u državi.
Osvanuo je i dan proslave. Pored predstavnika
civilne i policijske vlasti, brojnih gostiju, prisustvo
vao je i vršački episkop, kao naj eminentnija ličnost.
Pošto je predstavnik škole pozdravio prisutne,
na pozornicu je izašla Olga Radišić da čita svoj re19
�ferat. Lepo obučena, vedra lica i bistra oka, već
prvim rečima privukla je pažnju svih. Melodičan
glas i literarno uspeo izraz, prosto su plenili. Crkve
ni velikodostojnik je, prvi, primetio da buduća uči
teljica nijednom nije pomenula »svetog Savu«, ni
crkvu, ni boga...
Prisutni su namrštenih lica iščekivali kako će
vršački episkop dalje reagovati. Olga je završila či
tanje. Nastao je tajac.
— Još dok je čitala, mi, skojevci, i njeni dru
govi iz školskih klupa, pomno smo pratili kako će
episkop reagovati — prisećao se, kasnije, Đura Marinković. — Tajac je prosto rezao pod grlom, ledio
krv. Čuo se šum i poslednjeg listića na okolnom gor
ju. Činilo se da će nas tišina sve ubiti! Jer, takav
referat nije se mogao ni zamisliti, a kamoli pročita
ti. Odjednom... Episkop poče da — aplaudira! Od
mah su se prenuli i ostali. Puče aplauz kao poplava.
Episkop je tražio da lično čestita »skojevki«!... Na
ravno, on nije znao da je ona to bila.
Pred prisutnim gostima glasno je rekao da je
od Olge Radišić prvi put čuo takav referat, koji je,
prema rečima tog crkvenog velikodostojnika, »izvan
redno naučno osvetlio lik i ulogu svetog Save kao
prosvetitelja«... Episkop vršački je, takođe, dodao
da je to za učitelja »jako značajno i da svetog Savu
tako i valja objašnjavati«. Olgina pobeda bila je pot
puna i predstavljala je pobedu skojevske organiza
cije. Odbranjeni su ugled najboljeg učenika genera
cije Olge Radišić i napredna i naučna shvatanja. Videlo se da Savez komunističke omladine Jugoslavije
okuplja najbolje.
Partija i Skoj poklanjali su veliku pažnju ideološko-političkom i teoretskom uzdizanju svojih čla
nova i tako ih pripremali za borce za nov socijalis
tički poredak, nove društvene i humane odnose, za
novo društvo u kome će čovek biti najveća vrednost.
Olga je marljivo učila i čitala ilegalnu marksis
tičku literaturu i radila u kružocima kojima su ru
kovodili Mesni, Okružni i Pokrajinski komitet Skoja.
U svemu ovom Žarko Zrenjanin pružao je veliku po
moć u organizacionom pogledu, savetima, predava
njima.
Svojom rečju i ponašanjem, radom, drugarstvom i nesebičnošću, Olga je plenila mlade i vršila
snažan uticaj na njih, sa veoma razvijenim smislom
20
�za organizaciju, pokretanje i usmeravanje akcija.
Poznavala je političku ekonomiju, istoriju, zakoni
tosti društvenog razvitka na osnovama učenja mar
ksizma i lenjinizma te je uspešno diskutovala sa pro
fesorima i učenicima, privlačeći mlade u skojevsku
organizaciju. Njene reči bile su jednostavne, ubedljive i razložne, pa su oni koji su je slušali počinjali
verovati u svoju snagu i u ono o čemu im govori.
Ugled koji je Olga imala u školi bio je i ugled skojevske organizacije. U svim pobedama na ideološ
kom polju, u sukobima naprednih snaga sa ljotićevcima i drugim neprijateljima, nesumnjiv je bio 01gin doprinos. Ona je uvek isticala da su uspesi zajed
nički bez obzira da li je neko više doprineo, jer
pojedinac, sam, ne bi mogao mnogo da učini. Vodila
je računa o tome da zaduženja budu tako raspore
đena da to odgovara mogućnostima svakog pojedin
ca, jer bi se, u protivnom, neko mogao demoralisati,
izgubiti veru u sebe i druge.
Pokret slobode
Partija je posebnu pažnju posvećivala okuplja
nju ženske omladine i žena radi prosvećivanja, idej
nog uzdizanja i vaspitavanja kako bi mogle da budu,
u što većem broju, spremne da izvršavaju teške za
datke koji predstoje u neposrednoj budućnosti.
I u Vršcu je u godinama pred drugi svetski rat po
stojao i aktivno delovao takozvani »Ženski pokret«.
Teško je bilo okupiti žene i devojke iz partijarhalnih
porodica, naročito na selu, da kroz ovaj pokret iska
žu svoje sposobnosti i osposobe se za određene ak
tivnosti. Olga razgovara sa omladinkama i ženama,
ubeđuje ih govoreći im da i one mogu biti korisne
isto koliko i muškarci. Objašnjava im da je to mo
gućnost da mnogo toga nauče što će im koristiti
u kući i zemlji, ako to sutra zatreba.
Posebno se isticala omladinska sekcija tog po
kreta. Bliži prikaz rada i delovanja omladinske sek
cije »Ženskog pokreta« donosimo na osnovu zapis
nika Pokreta.
Iz zapisnika s prve redovne sednice, održane 26.
juna 1939. godine u prostorijama »Dobrotvorne za
druge ženske«, sa 36 članica, beležimo... »Počelo se
našom omladinskom himnom, za kojom su sledile
patriotske pesme: »Lanci nam se kuju kleti« i »Haj
21
�te, braćo, hajte, sestre!« Razlegla se i himna »Hej,
Sloveni!« — koju pevamo u svakom pogodnom tre
nutku i kojom pokazujemo svoju odlučnost i sprem
nost da uzmemo punog učešća u odbrani zemlje,
ako njena sloboda bude ugrožena ma sa koje stra
ne«.
Isti zapisnik sadrži i sledeće:
»Omladinka Marila Desa čita »Referat o omla
dinskim organizacijama«, koji je uradila s puno razumevanja i s voljom. Desa piše da vaspitanje naše
omladine mora sebi postaviti ideal obrazovanja čoveka s dubokim društvenim osećanjima. A ja mis
lim da je ovo naše udruženje najpogodnije za razvi
janje društvenih osećanja...« Posle pročitanog refe
rata, Olga govori ne samo o odnosima u društvu i
položaju žene u njemu, nego i o razvijanju humanih
odnosa, pre svega u porodici u kojoj je žensko če
ljade skoro potpuno obespravljeno.
Zapisnik sa sednice omladinske sekcije »Žen
skog pokreta« od 29. juna 1939. godine donosi ovu
informaciju: čitao se referat »O filmu«. Referentkinja je, prema zapisniku, oštro napala pravljenje fil
ma u to vreme, jer »umesto da služi kao moćni kul
turni faktor za buđenje širokih narodnih slojeva, on
(film) služi za uspavljivanje i ugnjetavanje... kapi
talisti žele da zaslepljuju narod da se ovaj ne bi
osvešćivao i tražio svoja prava«.
Sad je Olga govorila o značaju i neophodnosti
prosvećivanja širokih narodnih masa, naročito na
selu gde su žene zapostavljene, da se posveti pažnja
opismenjavanju, organizovanju zdravstvenih tečaje
va, kurseva za šivenje i krojenje, o ishrani i vođe
nju domaćinstva.
Treća sednica održana je 2. jula 1939. godine.
Predsedavala je Lukrecija Ankucić Neca. (Bila je is
taknuta ličnost revolucionarnog pokreta u južnom
Banatu. Posle izdaje, krajem jula 1942. godine, uhap
šena je. Ona je pod vešalima pevala: »Padaj silo i
nepravdo!« O njenoj smrti, u knjizi »Naši revolu
cionari« Koste Mitrovića, pored ostalog, piše i ovo:
»Kad su je s grupom političkih zatvorenika 14. ok
tobra 1942. godine poveli na vešanje u Samoš, ona
je od jedne zatvorenice uzela crvenu maramu i ve
zala je sebi u obliku turbana i kroz selo prolazeći
pevala. I tako je otišla do vešala na kojima je hrab
ro i dostojanstveno izgubila svoj mladi i dragoceni
život«). Iz zapisnika s pomenute treće sednice, be22
�ležimo da Dragica Petrov govori o potrebi ženskih
organizacija koje su u mogućnosti da pruže materi
jalnu i moralnu pomoć kada je ova potrebna. Zatim,
drugarica Mara Zagorac recituje pesmu »Sandžačka
Muslimanka«.
Sledeća sednica omladinske sekcije »Ženskog
pokreta« održana je 9. jula. Koliko je bila razvijena
društveno-klasna svest najvećeg broja članica, svedoči zapisnik s te sednice. Raspravljalo se o ljubo
mori kao fenomenu. Baš tako je glasio naslov refe
rata koji je napisala drugarica Olga Ilijević. Posle
referata razvila se rasprava u kojoj je Jelkica Samuilov doslovce rekla: »Ljubomora je osećanje usađe
no u čoveku, a nema nikakve veze s društvenim ure
đenjem«. Dragica Petrov je prosto planula i rekla
da je »ljubomora društveni problem«! Usledio je
na kraju ovakav zaključak: »Među nama treba da
postoji iskrena, dobronamerna kritika, ali niko ne
treba svoje mišljenje da smatra kao jedino ispravno
i da zopostavlja tuđe...«
Iz zapisnika »Ženskog pokreta« u Vršcu (doku
mentacija Narodnog muzeja u Vršcu) lako se da za
paziti da je Olga Radišić bila jedna od najaktivnijih
članica. Ne samo u razgovorima o podnetim refera
tima, već i u pripremi tema za referate i samu sednicu. Iz zapisnika sa sednice na kojoj je čitan refe
rat »Uloga žene u ratu« izdvajamo deo gde se kaže
da je uloga žene u današnjem ratu veća od udela že
na u ranijim ratovima. »Danas, kada se vojuje«, ka
že se u referatu, »najmodernijim tehničkim oruž
jem, tenkovima, kada se bacaju otrovni gasovi i
bombarduju otvoreni gradovi i naselja, žena treba
da se nađe na svakom mestu gde treba ukazati po
moć. Od nje se očekuje dužnost bolničarke, da bude
funkcioner na svim radovima privrede u pozadini i
požrtvovan borac na frontu. Naša žena, s toga, odgovoriće svim zadacima koje joj budući rat nalaže«.
Zato se organizuju kursevi za bolničarke. Ovaj po
kret je bio za emancipaciju i oslobođenje žene.
Napad na hitlerjugendovce
Mladi rodoljubi bili su pod prismotrom policije.
Pratili su ih na svakom koraku. Petokolonaši su se
nesmetano pripremali za izdaju svoje zemlje jer im
je bilo sve dozvoljeno. Jedino im se suprotstavljala
23
�napredna mladež: skojevci i komunisti. Tako se Ol
ga u martu 1940. godine, predvodeći đake Učiteljske
škole, sukobila s fašistima. O tome svedoči Nikola
Raj kov, u izjavi pod naslovom »Napad na Hitlerjugend« (hitlerovska omladinska organizacija).
Sredinom marta grupa turista iz Nemačke u
popodnevnim časovima jednog dana posetila je apo
teku »Sic« preko puta Učiteljske škole. Za vreme nji
hovog zadržavanja u apoteci, grupa od stotinak uniformisanih mladića organizacije »Hitlerjugend«, da
bi pokazala svoju »snagu« pred gostima iz Nemač
ke, dolazila je iz susedne ulice, vičući: »Živela Nemačka!« Istog momenta grupa naših omladinaca i
omladinki, na čelu sa Olgom Radišić i Borom Jovanovićem Icom, izašla je »naoružana« motkama i šta
povima. Izašli su iz školske radionice i u trenutku
kada su gosti u apoteci digli ruke da nacistički po
zdrave »hitlerjugendovce«, učiteljci su ih napali i
rasterali. U večernjim časovima istoga dana učenici
Učiteljske škole izvršili su raciju na pomenute hitlerovce i na ulicama Vršca vrilo je kao u košnici. U
stvari, naša napredna omladina uspela je da im odu
zme razna »oružja« najčešće siledžijska i batinaška.
»Nemci su shvatili da na njihove provokacije
samo komunisti žestoko reaguju« — piše K. Mitrović u knjizi »Pod kulom vršačkom«.
Pomenuti sukob sa »hitlerjugendovcima«, kao
i Olgino i Borino držanje u pomenutom slučaju, po
tvrdio je utisak u javnosti da će komunisti biti od
lučujuća snaga koja će poneti najveći teret u borbi
protiv spoljnog i unutrašnjeg neprijatelja.
Dok je trajao ovaj obračun između skojevaca i
»gostiju«, jedan stari ratnik ču Olgu: »Drugovi, da
im pokažemo da je ovo naša zemlja! Neće ovde da
nose kukaste krstove i hitlerovski pozdravljaju!«
Kad hitlerovci nagoše u bekstvo, ovaj starac
priđe Olgi i reče: »Tako treba po Švabama kao mi
na Ceru! Ala ti biješ! Bravo, devojko!«
O ovom događaju do današnjih dana se priča u
Vršcu i okolini.
Hapšenje i saslušanje
— Olga, skloni odmah sve što bi moglo da bude
dokaz da si komunist! Odmah iz stana skloni sve...
Tako su joj govorili drugovi krajem maja 1940.
24
�godine. Jer, skojevci i komunisti znali su da su agen
ti obratili posebnu pažnju na kretanje i postupanje
Olge Radišić.
Njen stan bio je pun ilegalnog materijala: za
branjenih novina, listova, knjiga, letaka... Kod nje
se nalazila i partijska tehnika: pisaća mašina, šapirograf, drugi pribor...
Upozorenje drugova Olga je shvatila disciplinovano. Rekla je ozbiljno:
— Skloniću, skloniću.
Tako je i bilo. Sve je dobro, brzo i vešto učinje
no. Ostalo je samo nekoliko partijskih biltena, lis
tova, letaka, Olginih zabeležaka o pročitanim delima.
— Olga, skloni sve što si ostavila! — upozora
vali su je, opet, drugovi.
— Ma, ovaj, ne mogu, drugovi — odgovorila je
Olga. — Žao mi je da uništim nešto što sam stekla
s mnogo muka. Te beleške, recimo. Pa ja sam to,
drugovi, taj materijal, godinama sastavljala, s njim
sam rasla, učila iz njega. Sve je to seme iz koga su
tra treba da nikne zdrava biljka, koja će se zvati
zreo, uzoran komunista! (prema kazivanju Đure Marinkovića).
Desilo se, ipak, ono na šta su je drugovi stalno
upozoravali: policijski agenti jednom su upali u ku
ću gde je Olga stanovala. Evo kako se to zbilo.
Agenti su se brzo primicali kući gde su stanova
le Leposava i njene dve kćerke, ali im korak nije bio
ni krut, ni dugačak. Padala je kiša, bilo je sve sivo,
kao oblepljeno nekim čudnim pepelom. Policajci su
gazili nekako gipko; kao kad se hijena prikrada da
ščepa plen. Olga, međutim, manirom iskusnog ko
muniste i nervom ilegalca, munjevito pakuje ilegal
ni materijal u kofer i izbacuje ga u susedno, zakorovljeno dvorište.
Tek što je kofer pao u visoku travu kad agenti,
kao letnja oluja, otvoriše vrata i glasno upitaše:
— Gde je?
— Ko? — začuđeno će Olga.
— Znaš ti dobro šta mi tražimo. 'Ajde, daj »ilegalu«. Daj i nećemo ti ništa. Samo ćemo je — spali
ti. Drugo ništa, garantujemo.
— Ne znam o čemu govorite — uverljivo će
Olga.
Policajci su dugo pretresali kuću, čak su čitali
i njenu ličnu prepisku. Zavirivali su u albume. Ipak,
25
�ni najdetaljniji pretres nije zadovoljio agente, nisu
uspeli da pronađu ni delić »ilegale«.
Agenti željni plena, namerni da nađu nešto što
bi teretilo Olgu, sumnjičavo su vrteli glavom, pa su
počeli dalje da sve ispituju. Opet, ni reč od Olge.
Agenti su tako otišli neobavljena posla.
Nije, međutim, bilo teško pretpostaviti da će se
agenti opet vratiti. Tako je i bilo. Vratili su se izne
nada, po njihovoj, manje—više, ustaljenoj praksi.
Olga se nije više bojala. Razmišljala je: kofer je u
dubokom korovu, na sigurnom mestu.
Međutim.
Susetka, vlasnica dvorišta u koje je kofer bio
izbačen, vraćala se tog popodneva kući, upravo jed
nom stazicom kroz korov. I, kao u inat, spazila je
taj stari kofer. Susetka se zvala Persa Davidov. Po
mislila je da su unutra novci ili dragocenosti. Od
mah je nožem rasekla zaključani kofer.
— Pi, dovraga, p i... — siktala je Persa Davi
dov. Bila je besna i razočarana što je umesto »vrednosti« našla biltene, letke, beleške...
Malodušna i razočarana, ćušnula je prosuti, sta
ri kofer. Učinila je dva-tri koraka, a onda se vratila.
Pomislila je: ko zna, ako nađu te letke u njenom
dvorištu, može da bude svašta. I, ponese kofer pra
vo u najbližu policijsku stanicu.
Agenti su raspojasano doleteli u kuću Leposave
Dare Radišić. Zaključili su da kofer pripada Olgi
i odmah je uhapsili.
Olgina majka Leposava ovako je opisala hapše
nje svoje kćerke, maturanta i mladog komuniste:
— U kuću su agenti ušli kao zveri. Pitali su,
drečeći po kući: — Gde je Olga? Odgovorila sam da
je tu i da uči. Rekla sam da mi se dete sprema za
polaganje mature. Olga je čula taj razgovor, došla
je iz kuhinje, gde je stvarno sedela i učila. Upitala
je:
— Mama, o čemu je reč?
Rekla sam da ne mogu da znam o čemu je reč.
Ali, jedan agent joj se uneo u lice i viknuo:
— Reč je o onom koferu nađenom u susednom
dvorištu. Potom se osmehnuo cinično. Na licima os
talih agenata sevnulo je neskriveno zadovoljstvo.
Rekao nam je taj isti, što je najviše galamio, da se
spremimo i pođemo s njima u stanicu. Olga mu se
obratila: — Gospodine, to je sigurno neki nespora
zum. — Agent je pogledao krvoločno. I reče:
26
�\
Olga Radišić (desno), učenica V razreda
Učiteljske škole u Vršen
— Znamo mi vas. Ovo može da bude samo vaš
propagandni materijal. Dakle, nema nesporazuma,
a?... Šta smo mogle, — pričala nam je dalje Leposava Radišić, Olgina majka — Pošle smo.
Na saslušanju, Olga ništa nije priznala. Jedan
od agenata na saslušanju rekao joj je gotovo poverJjivo:
— Znate, vaša mati je sve priznala.
Olga je odgovorila odlučno:
— To je prvokacija. To je najobičnija laž. Ne
ko mi je ukrao beleške i strpao u tu koferčinu. Eto,
to je jedina istina. Neko je, dakle, hteo da me kompromituje. Nemam šta da priznam!...
Olgu Radišić su šamarali da bi iznudili prizna
nje. Za to ih je nazvala zverima. Tukli su je i dalje.
Drhtala je pod naletima šamara.
Leposavu su uveli na druga vrata, kod šefa po
licije. I rekli joj:
�— Gospođo, Olga je sve priznala. I vi priznajte,
pustićemo vas obe da idete kući...
Majka je shvatila da je to zamka. Setila se Olginih drugova i drugarica, njihovih reći kako se valja
držati pred policijom i klasnim neprijateljem. I, zar
bi majka izdala svoje dete?! S toga je Leposava tvr
dila da ne zna kakav je materijal u koferu.
— Tvrdi ste. Žene, a komunisti — smireno će
šef policije.
— Zašto nas mučite. Moja jedina briga je — da
odgajim decu. Ništa više — rekla je Leposava, na
stojeći da ostavi »utisak« žene koja ne zna šta je to
politika i komunizam.
Šef policije, već primetno uzbuđen, ustade uz
rujano. Lice mu se iskrivi u ironičan osmeh:
— Vaša kći ovde će polagati maturu. Ne treba
ju nam učiteljice — komunisti.
— Gospodine, počeli su ispiti. Dete će izgubiti
godinu ako je odmah ne pustite. Njeni drugovi i dru
garice jutros su otišli na ispit.
— Ni govora! Ostaje ovde. Odgovaraće za uči
njenu političku krivicu.
— Gospodine, nikom ništa nije učinila.
— Imamo dokaze. A ti — napolje!
Agent, koji je stajao pored nje, grubo je uhvati
za rame i izgura u hodnik.
Olga je zadržana u policiji. A, evo, šta je izjavi
la na saslušanju u Predstojništvu policije u Vršcu
prema zapisniku od 10. VI 1940. godine, a kako se
navodi: »U predmetu prijave protiv Radišić Olge
zbog propagande komunizma«. Dalje sledi: opšti po
daci. Optuženoj je saopšteno da je osumnjičena
zbog propagande komunizma. Upoznata i upitana
šta ima da kaže u svoju odbranu, daje sledeći iskaz:
— Kofer koji mi je danas prikazan u Predstoj
ništvu potpuno mi je nepoznat i tvrdim da nije moj,
niti svojina ma koga člana naše porodice. Maramu,
takođe, ne poznajem, te ni ona nije naša svojina. Od
celokupne sadržine kofera označene u zapisniku od
tačke jedan do zaključno s tačkom 92, lično moje
stvari su one koje su navedene, označene crvenom
olovkom. Pod jedan označeni notes s bordo omotom
potiče već od pre dve-tri godine. U ovaj notes svoje
vremeno sam zapisivala kratke književne izvode.
Pod 53, a na tabaku pod naslovom »O jednom čije
ime nije poznato«, samo sam sastavila pismeni sa
stav o jednom siročetu. Pod brojem 54, na četiri i
28
�po tabaka, pisala sam referat o omladini Vojvodine
koja traži nove puteve. Pod 59, u svesci s otvorenoplavim koricama od osamnaest strana, napisala sam
razne beleške i izvode iz pojedinih dela. Pod 61, u
jednoj svesci od deset polutabaka pod naslovom
»Volgin« diktirala sam sestri Zagorki kratak sadr
žaj knjige, koje sam delo čitala u Gradskoj bibliote
ci. Pod 77, na dva polutabaka, nedostaje deo poslednje strane, napisala sam slobodan sastav pod na
slovom »Položaj žene učiteljice«. Sav ostali materi
jal, koji je nađen u koferu, a koji mi je prikazan,
nije moja svojina, nisam ga uopšte ikad imala, niti
videla. Niti ima kakve veze s mojim ličnim stvari
ma, a koje sam napred za svoje priznala. Okolnost
da je između materijala, koji nije moja svojina, na
đen i materijal koji sačinjava moju svojinu, podvla
čim da je mogla uslediti samo na taj način što sam
u školi odličan đak, jedna od najboljih učenica, da
sam kao takva od svojih nastavnika cenjena, da su
moja slobodoumnija rasuđivanja primana od nas
tavnika kao stvarno ispravna i tačna, što je izazvalo
zavist mojih koleginica i kolega, kao, možda, i nji
hovih ostalih poznanika, a pošto su kod mene dola
zili mnogi učenici i učenice i često uzimali moje knji
ge i sveske, kao i druge moje zabeleške, bez moga
znanja, tim pre što sam otprilike pre dva meseca
primetila da mi je nestala sveska označena pod bro
jem 60, a nestanak ostalih spisa nisam primetila, jer
potiču iz ranijih godina. Dok sitne zabeleške nisu
mi bile potrebne, te smatram i ubeđena sam da je
neko uzeo bez moga znanja moje lične stvari, te iz
zavisti i mržnje priključio kao što sam i napred na
vela, meni potpuno nepoznatom materijalu da bi mi
ovim naškodio. Ovo tim pre što je čekao početak
diplomskog ispita i to na dan prvog pismenog zadat
ka, 10. juna, danas, te je neko moje stvari ubacio u
navedeni kofer da bi me sprečio u polaganju dip
lomskog ispita, koji mi je bio jedan od najprečih
ciljeva i time moju budućnost upropastio. Pošto mi
je sada u Predstojništvu saopšteno da je navedeni
kofer sa malim delom mojih stvari, a velikim delom
meni potpuno nepoznatih, to je potpuno očigledno
da je taj materijal ovde namerno donesen kako bi
bio upadljiviji i što pre otkriven. A u malom delu
materijala koji sačinjava moju svojinu nema ničeg
nedozvoljenog. U pogledu moje ispravnosti mogu o
meni dati podatke: g. direktor Zorić Pribislav, tako
29
�i moj razredni starešina doktor Bokur Ignjat, kao i
svi ostali profesori. U pogledu formulara »Anketa za
mir«, to mi je potpuno nepoznato. Moj celokupni
život u školi i van nje, odanost školi i radu, mogu
se dokazati, to svedoči i razbija i poslednju sumnju
da sam ja u ma kakvoj vezi sa pronađenim mate
rijalom, te molim da se kao potpuno nevina po ovoj
stvari razrešim svake odgovornosti. To je sve što
imam da kažem!.. .
Pcrovođa,
[van Radak, s. r.
Saslušana,
Olga Radišić, s. r.
Na maturski ispit sa žandarmom
Vest o hapšenju Olge Radišić odmah se pronela
Vršcem. Građanstvo je bilo ogorčeno. Čulo se:
— Zar i našu decu da tam niče?...
Posebno su bili iznenađeni i ojađeni Olgini pro
fesori. Mada je bila uhapšena kao »komunistički
propagandista«, branili su je i zahtevali da je puste
iz zatvora. To su naročito isticali govoreći da njiho
va učenica treba da polaže maturu. U zahtevu da
Olga Radišić bude oslobođena, naročito su se isti
cali profesori Aleksopulov i Bokur, njen razredni
starešina, inače, doktor filozofskih nauka. Ovaj pro
fesor je iste, 1940. godine, u školskoj karakteristici
zapisao o Olgi Radišić:
— Izvanredno darovita i vredna. Pored škol
skog studija zanima je mnogo i lektira socijalne sadržine. Vladanje odlično u svakom pogledu. Ova
učenica mnogo obećava . . .
Doktor Ignjat Bokur, sami znamo, nikad se u
ovoj oceni nije prevario.
Posle trideset godina, prilikom proslave dana
škole »Olga Petrov-Radišić« u Vršcu, 1970. godine,
isti profesor šalje pismo u kome, između ostalog
piše:
— Olga Radišić je bila najbolja učenica u raz
redu gde sam predavao celokupnu pedagošku grupu
predmeta. Pa ne samo u učenju, već i u vladanju bi
la je uzorna.
Pod poplavom reagovanja građanstva i na inter
venciju Učiteljske škole, Olgi Radišić dozvoljeno je
da polaže maturu. Iz zatvora je na ispit otišla uz
pratnju žandarma. Vlasti su rezonovale: »Moramo
30
�je kompromitovati po svaku cenu... Neka idu kroz
sami centar grada, polako; da svi vide »propagandis
tu komunizma«...
Tako su razmišljali i uradili u policijskoj stani
ci.
Olga se, međutim, nije dala pokolebati. Išla je
uzdignute glave. Tako je prispela u Učiteljsku ško
lu i tako ušla u učionicu pred sam početak pisanja
diplomskog ispita. Pisala je hladnokrvno, ali — to
se jasno videlo — pisala je strasno! Nije ni čudo,
našla se na pravom mestu gde su njen temperament
i sjajan um uvek dolazili do punog izražaja. Olga
je na licu imala izraz snage i jake volje komuniste.
Svako je u tim trenucima mogao da prepozna rodo
ljuba koji je nadmoćno pokazivao kako se treba dr
žati u očajnički teškim uslovima i nepokolebljivo os
tati na borbenom putu.
S lakoćom je napisala diplomski rad. Profeso
ri su bili zadivljeni izvrsno obrađenom temom. Njen
briljantni rad u tolikoj meri je bio opčinio profeso
re, da su redom isticali kako bi ga i oni sami lično
potpisali kao svoj. Olgin rad na diplomskom ispitu
bio je nagrađen, kasnije, s hiljadu dinara i paketom
knjiga. Olga Radišić položila je maturu s odličnim
uspehom! Olga je maturu polagala od 9. do 19. juna
1940. godine.
Zbog istrage pod kojom je bila, u izvodu svedočanstva, pored ocena uspeha, stoji sledeća napome
na: »Ocena vladanja za Olgu Radišić, koja je pod
policijskom istragom, zadržana je kao na kraju škol
ske godine. S tim da se u vezi raspisa N. broj
10110/29 izvesti Ministarstvo prosvete o smanenju
ocene iz vladanja, ako njena krivica bude utvrđena«.
Pošto je kasnije na suđenju bila oslobođena op
tužbe, izdato joj je svedočanstvo s odličnom ocenom iz vladanja.
Kad govorimo o ovom sudskom procesu, treba
zabeležiti jednu ličnost koja je Olgi davala savete
kako da se brani i na taj način mnogo joj je pomo
gnuto. Bio je to Dejan Brankov. Rođen 1914. godine
u Dupljaji u Banatu, gimnaziju je učio u Beloj Crk
vi i Vršcu i bio jedan od najboljih učenika. Prava
je studirao u Beogradu. Godine 1932. primljen je u
SKOJ a 1935. godine u KPJ. Bio je blizak saradnik
Žarka Zrenjanina. Radi kao advokatski pripravnik
i pomagao je svakom naprednom čoveku ako bi se
našao u teškoj situaciji, kao što se desilo sa Olgom.
31
�Bio je sekretar Mesnog komiteta KPJ u Vršcu, ru
kovodio kulturno-umetničkim društvom »Abrašević«. Bio je hapšen i proganjan. Godine 1941. postav
ljen je za komandanta Južnobanatskog odreda. Pri
likom prelaska u Rumuniju, da bi obezbedio smeštaj odreda u toku zime, poginuo je u Belobreškoj.
»Rođeni proleter, pravi komunist«
Olga Radišić je primljena u SKOJ juna 1939.
godine. Do 1940. godine u Učiteljskoj školi rukovodi
skojevskom organizacijom. Tada naročito nastoji da
se pojača, u ćelom Vršcu, ideološki rad s radničkom
omladinom. Među skojevcima se u to vreme poseb
no prorađuje ilegalna marksistička literatura. Radi
lo se u kružocima. Prorađivane su, između ostalog,
i ove brošure: »Seosko pitanje«, »O konspiraciji i
držanje pred klasnim neprijateljem«, zatim pojedi
na poglavlja iz »Istorije SKP (b)«. Za to vreme Olga
deluje s Lukrecijom i Kornelijom Ankucić, Borislavom Bracom Petrovim i drugim naprednim omla
dincima i omladinkama. Njeni preživeli školski dru
govi i saborci iz SKOJ-a i danas sa divljenjem govo
re:
— Olga je uvek i svuda stizala i sve što je radi
la, činila je i brže i bolje od drugih.
Rečju, ponašanjem, radom, nesebičnošću, Olga
je plenila mlade i na njih snažno uticala, posebno u
organ izovan ju i usmeravanju akcija mladih. S dru
ge strane, bila je visoko cenjena od svojih profeso
ra, jer je posedovala veliko znanje iz političke eko
nomije, istorije, književnosti i drugih društvenih na
uka. Posebno se isticala znanjem iz nauka koje su
učile o zakonitostima društvenog razvitka. Olgine su
reči bile jednostavne. Govorila je razložno, ubedljivo. Svi koji su slušali Olgu Radišić, odmah su poči
njali da joj veruju, otkrivali su u tim rečima neke
sopstvene snage, htenja.
— Cenim odanost i ljudske kvalitete male Olge.
Ona obećava mnogo. Poznaje stvari i voli Partiju.
Svesna je teškoća i opasnosti kojima se izlaže. Uveren sam da nema zadatka koji ona ne bi izvršila.
Ona je rođeni proleter, pravi komunist!...
Ovako je Žarko Zrenjanin Uča, u svojstvu se
kretara Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu,
okarakterisao Olgu Radišić.
32
�Godina 1940. donela je Olgi drugi istinski ro
đendan: primljena je u Komunističku partiju Jugo
slavije.
Njena drugarica Kornelija Ankucić, koja je is
tog dana kad i Olga primljena u Partiju, ovako se
seća te daleke godine i dana kad su dve drugarice
postale komunisti:
— Sećam se da smo se te večeri srele u prosto
rijama KUD-a »Abrašević«, u kojem smo aktivno
radile. Obe smo bile neme od radosti i sreće što
nam je potvrđeno, mislim, zasluženo priznanje: da
smo za Partiju! Mi o tome, inače, nismo razgovara
le, jer je to bio period strogo ilegalnog rada i delovanja KPJ. Naša neizmerna sreća lako se mogla pro
čitati na našim licima. U Olginim crnim i krupnim
očima video se ponos, a lice joj se razbuktalo ra
došću što je ponela časno ime komuniste, što je pri
mljena u redove takvih revolucionara i rodoljuba.
Prijem u KPJ značio joj je ostvarenje sna mladosti.
Branislav Božović kaže u svojoj knjizi: »Odgo
vor je: NE!« Zna se da je na sastanku, kao novoprimljeni član KPJ, Olga Radišić rekla:
— »Čitav svoj život posvetiću Partiji«.
A kad je, posle sastanka, Olga stigla kući, majka
Leposava odmah je primetila da joj je kćerka neo
bično vesela. Upitala je:
— Što me, sine, toliko ljubiš danas? Mnogo si
mi vesela...
Olga je odgovorila:
— Ništa me ne pitaj, majko! Danas sam najsrećnija na svetu...
Majka je znala da joj je kćer skojevka, a videći
kako je srećna — pomislila je da se Olga zaljubila.
Pa vreme joj. No, ne bi Olga tako pokazala svoja
intimna osećanja. Suzdržavala bi se pred majkom.
Sigurno ie primljena u Partiju. Skrivala je majka
suze da deca ne vide. Posle dužeg predaha izusti:
— Radi i čuvaj se, dete moje!
Olga je nežno pogledala majku; očiju punih su
za. zagrlila je i rekla: »Majo, obrukati te neću. Ni
tebe, ni sebe, ni Partiju!...«
Bila je primljena u Partiju juna meseca posle
mature. Osećala se kao da je na krilima, ali je dob
ro znala težinu odgovornosti u izvršavanju zadataka
i nastojala je da ih uvek savesno i na vreme izvrši.
Kako je bila registrovana kao komunistkinja u poli3 Olga Petrov
33
�cijskoj kartoteci, nije se nadala da će moći da se
zaposli i vrši prosvetnu misiju.
Pohvala Komiteta
Posledice pronalaska kofera, ipak, nisu za Olgu
mogle da budu male. Istraga je nastavljena. Sada
već učiteljica, izložena je novim saslušanjima, mal
tretiranjima, poniženjima...
Arhivska građa broj 9602 govori da je Predstojništvo gradske policije u Vršcu (kr. broj 62. od 12.
juna 1940. godine) dostavilo prijavu Državnom tuži
laštvu u Beogradu. U tom se dokumentu kaže:
— U susedstvu Davidov Perse, u Bregalničkoj
ulici pod kućnim brojem 42, stanuje Radišić Leposava 42 godine stara, domaćica čija ćerka Radišić
Olga, maturantkinja ovdašnje Učiteljske škole, dos
kora nije bila evidentirana kao sumnjiva komuniz
mu. Pre desetak dana, pak, organ ovog Predstojništva referisao je predstojniku policije da je Olga Ra
dišić viđena u društvu sumnjivih komunizmu, te da
je svoju mlađu sestru Zagorku, učenicu VI razreda
gimnazije odvraćala da ne ide u crkvu! .. .
Policija je sve više sagledavala s kim, u stvari,
ima posla. Tako je agentima naređeno da u stopu
prate Olgino kretanje i s kim se druži. Utoliko pre,
što je u pomenutom koferu pronađeno 16 listića
»Ankete za mir«. Kasnije, kada se našla u zatvoru,
agenti su činili sve da ne ispuste plen iz svojih kan
dži.
Vredi, razume se, reći šta je, zapravo, bila ta
»Anketa za mir«.
Mesni komitet SKOJ-a u Vršcu, prema dobijenoj direktivi, sprovodio je u gradu i okolini takozva
nu »Anketu za mir«. Na pripremljenim formularima trebalo je odgovoriti na ova pitanja:
1. Da li je opravdan rat Nemačke protiv Francuske
i Engleske?
2. Ko je kriv za rat i njegovo proširenje?
3. Da li našim narodima odgovara ovaj rat, i koja
je to sila u stanju da ljudima obezbedi mir?
4. Da li se započeti ratovi vode voljom naroda ili su
nametnuti?
Ističemo: samo je u Vršcu ovu anketu popunilo
i potpisalo više od tri hiljade ljudi!
34
�Na krajnju opreznost agente je primoravala
stalna opasnost da im umakne Olga Radišić. To je
bilo nemogućno, jer se nalazila iza rešetaka. Ipak,
prisećali su se one narodne da nema šume koja pticu
sačuvati može. U Predstojništvu ništa nije prepušta
no slučaju.
U dokumentu broj 9603 saznajemo za prijavu
od 2. jula 1940. godine »za otvaranje istrage«. Sudija, sada u Beloj Crkvi, otvara istragu protiv Olge
Radišić s ovim obrazloženjem:
»U proleće i leto 1940. godine u Vršcu rasturala
je plakate kojima se ide na to da podstrekava na
nasilje prema državnim vlastima i uopšte da se ugro
ze javni red i mir ili dovede u opasnost javni pore
dak. Organizovala je propagandu komunizma i u tu
svrhu prikupljala i rasturala letke, plakate i knjige«.
O pronađenom materijalu odmah je bio obavešten Odsek za javnu bezbednost u Novom Sadu. Da
lje je izveštaj sledio pod »poverljivo« Ministarstvu
unutrašnjih poslova u Beogradu, pod brojem 2201.
Zamenik javnog tužioca predlaže istražnom su
du u Beloj Crkvi od 2. jula 1940. godine da se uhap
se (misli na sve potpisnike »Ankete za mir«) pošto
postoji bojazan da će osumnjičeni, zbog velike kaz
ne koja se ima protiv njih primeniti, pobeći i da se
neće moći na glavni pretres pribaviti. Pošto se delo
kažnjava smrću ili večitoin robijom, to je istražni
zatvor, na osnovu paragrafa 119 — obligatoran«.
Sudi ja — pristav, P. Vološilov donosi rešenje
14. jula 1940. godine o otvaranju istrage i u njemu
navodi da je Olga Radišić počinila zločin iz člana
1, 2. i 6, što se ima »odgovarajuće kazniti«.
Visprenost, hladnokrvnost i prisebnost koje
imaju samo rođeni revolucionari, uvek su odlikova
li Olgu. Zahvaljujući veštoj, sopstvenoj odbrani, Ol
ga Radišić oslobođena je istražnog zatvora, rešenjem
Okružnog suda u Beloj Crkvi. Iz dokumenta broj
9615 saznajemo da Državno tužilaštvo u Beogradu
nije bilo zadovoljno pomenutim rešenjem, pa je ulo
žilo žalbu Okružnom sudu u Beloj Crkvi već 15. ju
la 1940. godine. Cilj je bio, kako se ističe u nalogu
Okružnog suda, da se dokaže da kofer s materijali
ma pripada Olgi. Tužilac u žalbi citira odlomke iz
pronađenog materijala: navodi proklamaciju CK
KPJ i u njoj parole »Dole imperijalistički rat!«, »Do
le ratni huškači!«, »Živeo Sovjetski Savez!«, »Živela
35
�Komunistička partija Jugoslavije!«, »Dole koncen
tracioni logori!«, »Dole Zakon o zaštiti države!« i dr.
U vezi s ovom žalbom, Apelacioni sud u Novom
Sadu prepušta deo žalbe sudu u Vršcu gde je delo
i »počinjeno«. Vršački sud održao je usmeni pretres
21. oktobra 1940. godine. Doneo je oslobađajuću pre
sudu! Ona glasi:
»Sreski sud u Vršcu, po saslušanju svedoka, os
lobađa sve optužene. I Olgu Radišić, kao prvooptuženu«.
U stvari, posle polaganja mature ona se branila
sa slobode.
Moramo ovom prilikom da napišemo da je
pravne savete Olgi davao, koliko je to bilo mogućno
Dejan Brankov, advokatski pripravnik, kasnije is
taknuti borac i komandant partizanskog odreda.
Olgina prijateljica, drugarica i saborac Kornelija Ankucić, u vezi s tim ističe:
— Ovaj prvi sukob s policijom, dobro držanje
pred klasnim neprijateljem, učinili su da Olga dobi
je još više snage i vere da sa borbom treba nastavi
ti svuda, na svakom koraku, opravdati pripadnost
KPJ.
Olga Radišić je za dobro držanje pred policijom
pohvaljena od Pokrajinskog komiteta KPJ za Voj
vodinu.
Logorovanje na Testeri
Dolaskom Josipa Broza na čelo Komunističke
partije Jugoslavije 1937. godine, njeni redovi počeli
su znatno da jačaju, pa je KPJ sve više postajala
zdrava i organizovana politička snaga, jedina koja
je, kasnije, mogla da povede narod u odlučujuću
borbu protiv fašizma i klasnog neprijatelja, a za
konačno nacionalno i socijalno oslobođenje.
U to vreme posebna važnost pridavala se idejno-političkom uzdizanju članova Partije i SKOJ-a. Ak
tivisti su morali da budu spremni da narodu rodo
ljubivo i marksistički tumače svaki politički trenu
tak i događaj.
Iz tih razloga, Pokrajinski komitet KPJ za Voj
vodinu, u julu 1940. godine organizovao je skojevsko logorovanje na Testeri (Fruška gora). To je, u
stvari, bio skup izabranih skojevaca okupljenih u
jedinstvenu političku školu. Da skup na Testeri, me36
�Tako je pisala Olga Radišić
�đutim, ne bi bio upadljiv, ova partijsko-politička
škola organizovala se pod vidom logorovanja izlet
nika, članova društva »Fruška gora« iz Novog Sa
da. To je, zapravo, i bio jedini način za okupljanje,
jer je policija budno motrila na svaki pokret na
predne omladine.
Na Testeri je bio organizovan kulturno-umetnički život. Uz logorske vatre pevane su borbene pesme, prikazivani skečevi. Mladi su slušali i radio-vesti. Može se, u celini, reći da je to logorovanje bilo
okupilo one koji su se 1941. godine našli u prvim
borbenim redovima protiv fašista i njihovih slugu.
Pored ostalih, tu su bili i Olga Radišić, Borislav Bra
ca Petrov, Vlada Bogoroški, Klara Feješ, Lidija Aldan, Đorđe Zličić, Boško Palkovljević Pinki i mnogi
drugi.
U logoru, valja istaći, mnogo se učilo. Valjalo
je posle u svojim sredinama stečeno znanje na Tes
teri preneti među mlade i ostalo građanstvo, gde
je to i kad bilo mogućno. Trebalo je razvijati bor
beni duh i oduševljenje za Komunističku partiju
Jugoslavije i SKOJ, kao i za odbranu zemlje od spoljnog i unutrašnjeg neprijatelja, koji su joj sve brže
i gnusnije pretili uništenjem.
Partija je posvećivala punu pažnju radu Skoja,
njegovom jačanju i pripremanju kadrova za predsto
jeću neminovnu borbu i sa spoljnim neprijateljem.
Na VI konferenciji koja je održana 1940. godine is
taknut je između ostalog značaj jedinstva radničke,
seljačke i školske omladine u borbi za njena životna
prava, nacionalnost i mir i skreće se pažnja na opas
nost po našu zemlju od imperijalističkog rata. U ob
javljenoj Rezoluciji se kaže:
— Svet je ušao u drugu godinu rata. Moćne ka
pitalističke države nastavljaju sve ogorčenije borbu
na ratištima tri kontinenta, više od polovine stanov
ništva zemljine kugle već je stvarno u ratu. A ratni
požar se neprestano širi sve dalje, zahvata zemlje
i narode koji su do juče bili izvan njega. Jugoslavija
je u neposrednoj opasnosti da bude uvučena u nje
govo krvavo kolo i da izgubi svoju nezavisnost. Da
našnji rat je nastavak prvog svetskog pokolja. To je
rat na čiju su opasnost komunisti kroz 20 godina
ukazivali mladoj generaciji i okupljali njene snage u
borbi protiv njegovih prouzrokovača.
38
�Ovu Rezoluciju prorađivale su sve skojevske or
ganizacije, o njoj je Olga govorila i tumačila je om
ladini.
Posle ovog logorovanja, Olga se sa majkom i
sestrom Zagorkom preselila iz Vršca u Pančevo. I u
ovom slobodarskom gradu za Radišićevu predaha
nema. Sa Bracom Petrovim nastavlja intenzivan ile
galan rad. Da bi svoju aktivnost prikrili pred poli
cijom, primenjuju raznovrsne oblike rada. Tako Ol
ga organizuje kurseve šivenja da bi zamaskirala pra
vu svrhu rada sa ženama. Koristila je sastanke da
bi im čitala napredne knjige i, naročito, govorila da
žene moraju da daju svoj doprinos borbi koja, kako
je Olga isticala, neumitno predstoji.
Koliko je Olga Radišić bila aktivna i poverljiva
svedoči podatak da se jedno vreme u njenom zaku
pljenom stanu u Pančevu nalazio Okružni komitet
KPJ za južni Banat.
Isti rad i revolucionarni ideali zbližili su, tokom
vremena, dva komunista — Olgu Radišić i Borislava Bracu Petrov. Među njima rodila se ljubav »sun
čev zrak« kako su govorili drevni Kinezi. Tako su
4. januara 1941. godine sklopili građanski brak u 01ginom selu Barandi.
U to vreme gotovo da i nije bilo slučaja da ne
ko sklopi brak a da se pre toga ne venča u crkvi,
uz sve ceremonije koje je takav čin zahtevao. Zbog
toga je Olga često bila izložena prekoru i prigovo
rima okoline. Prkosna, Olga je odgovarala: »Pa, šta
hoćete? Moja i Bracina shvatanja ista su. To su naj
čvršće spone naše ljubavi«.
Braca Petrov bio je član Okružnog komiteta i
rukovodilac partijske grupe koja je radila u partij
skoj tehnici. Olga je u svojstvu člana komiteta Skoja i KPJ radila u istoj tehnici. S njima je bila i Bra
cina sestra Dragica Petrov, profesor.
Septembra u Olginom stanu u Pančevu, na sas
tanku grupe ilegalaca, Žarko Zrenjanin Uča odredio
je da se Braca upiše na Pravni fakultet a Olga na
Višu predagošku školu u Beogradu. Tamo je trebalo
da nastave rad s omladinom i da se povezuju sa stu
dentima iz Vojvodine. Tako su stvarali mogućnost
organizovanog i povezanog partijskog rada i preno
šenje važnih poruka i podataka.
Olga i Braca tako su postupili.
39
�Razgovor na Kalemegdanu
Braca i Olga po partijskom zadatku odlaze u
Beograd, na studije. I zajedno su stanovali kod 01gine majke.
Mladi supružnici imali su vrlo malo vremena
za svoja srca, za šetnje, razgovore dvoje zaljublje
nih. Pa i tada, kad bi se već i pružila prilika, nisu
bili u stanju, ni za časak, da smetnu s uma da su
komunisti!
Suton se već spuštao na vode Save i Dunava,
tamo gde se te dve reke stiču podno Kalemegdana.
Jesen je presretala na svakom koraku u svakom pogledanju, dodiru . . .
Olga i Braca šetali su Kalemegdanom. Dva kru
pna crna oka Olgina ne silaze s uvek nasmejanog
Bracinog lica. Šaka uranja u šaku, prsti im se krše.
Niz zidine kalemegdanskih utvrđenja okačen, gde
koji, cvetak. Braca se izvija i rukom, kao dugom,
skida cvet. Upleta ga u talase crne Olgine kose, mi
lujući je. Njegovoj mladoj ženi, lepoj kao stih, samo
bi se usne razmakle u osmeh.
Mrak je obuzeo Kalemegdan. Ostao je u noći,
sa svojim kulama, rovovima, stazama i nestvarno
velikim krošnjama, kao nasukane galije iz neke crne
mašte . . . Ali, svet se s Kalemegdana, ipak, nije br
zo razilazio. To šetalište privlači ljude kao glas iz
naseljene! Odjednom, Braca se zaustavi, i ozbiljno
reče svojoj Olgi:
— Pogledaj ove! Okruženi smo Nemcima i Italijanima, fišističke zveri prema nama razjapljuju
svoje krvožedne čeljusti, samo je pitanje kad će nas
napasti, a ovi, ovde, uštogljeni šetaju kuće i »dame«.
Idu na balove, na sedeljke i na diplomatske prijeme.
Prosipaju sjaj i šampanjac. A mi ćemo na frontu
svoju krv prosipati. Da branimo rodnu grudu. Maj
ku im buržoasku! . . .
Olga je netremice slušala žestoke reči svoga
muža i osećala silno gađenje prema tom »noblesu«
s kalemegdanskih staza. Osećala je kako njihovi ko
raci, u svari, prljaju čistotu šetnje i lepote Kalemeg
dana, kako će ta ista buržoazija pobeći čim bude,
»gusto« ili se staviti u službu okupatoru. Već prili
čno uznemirena, gotovo je došapnula svom Braci:
— Biće, biće žrtava, znam. Samo, ja neću stići
da deci govorim o novom svetu koji će doći. Bar
da mi ti živiš! . . .
40
�Braco joj odgovori:
— Ti nas već upokoji, Olga! Ali, bilo kako bilo
— skupo ćemo prodati naše živote.
Nešto im se steglo u grlu, u prsima. Otišli su
žurno s Kalemegdana.
Prema sećanju Leposave Radišić, Olgine majke,
koja nam je govorila o navedenom slučaju, o razgo
voru na Kalemegdanu, Olga je dugo posle toga pri
čala o prosvetiteljskom pozivu, iznosila je uverenje
da će se za taj novi svet morati položiti i ono naj
vrednije — život!
iNije popustila pod batinama
Nekoliko meseci posle razgovora sa Bracom na
Kalemegdanu Olga se, opet, srela s policijom! Nai
me, po nalogu Okružnog komiteta KPJ (za južni Ba
nat) putovala je kao kurir u Novi Sad. Tamo je ima
la ilegalan stan u kojem su se nalazile zabranjene
knjige, listovi, drugovrsni materijali. Neko je, među
tim, pre tog njenog dolaska bio skrenuo pažnju po
liciji da je taj stan retko korišćen, pa je policija
postala krajnje predostrožna. Postavila je zasedu!
Tako je Olga Radišić-Petrov upala u nju iako je oba
zrivo prilazila stanu. Zaseda je bila vešto zamaski
rana. Bila je, naravno, uhapšena!
Po drugi put se našla u zatvoru.
Zapisnik sastavljen u ime Uprave policije u No
vom Sadu, od dana prvog marta 1941. godine na
vodi:
— U stanu Petrov Olge u Ulici Kraljice Marije
(Tanurdževa) stan broj 31 (predmet je zvaničenja
pretresanje stana, na osnovu naloga Uprave policije
u Novom Sadu, pov. br. 832/41) što se sastoji od jed
ne sobe i jednoga predsoblja. Pretresanje je obavio
Lekić Nikola, policijski komesar i v. d. policijskog
agenta, u prisustvu Petrov Olge i svedoka: Fakin
Franje i Đurić Dušana. Pretresanjem je pronađeno
od knjiga i brošura — »Sovjetska škola« od dr Pataki Stevana, »Srednjoškolski almanah« iz 1938. go
dine u izdanju biblioteke »Novog srednjoškolca«,
časopis »Život i rad« za januar i april 1940. godine,
»Karela i Finska Sovjetska Republika« od I. Sergejeva, »Agrarna politika nemačkog fašizma« od N.
Segala, »Grad bez događaja« od O. Henrija, »Zako
pajte mrtve« od Irvina Šoa (na deset kucanih stra41
�nica na pisaćoj mašini — pozorišni komad), jedan
letak »Svoj poštenoj javnosti i omladini Novog
Sada«, kao i »Položaj seljačke omladine« — završa
va se potpisom »B«, list »Radničke novine« od selja
čke omladine — završava se potpisom »B«, list
»Radničke novine« od 5. juna, 25. juna 1940. godine
i 31. januara 1941. godine, »Mladi radnik«, jedan primerak lista na bugarskom jeziku »Akademičko« broj
14 od 24. maja 1937. godine. Od gore navedenih pre
dmeta svi su zaplenjeni. Zvaničenje je počelo u 17
časova, a završeno je u 18 časova . . .
U novosadskoj policiji Olgu je saslušavao dok
tor Juraj Špiler, zloglasni policajac, za vreme oku
pacije nazvan »krvolok Banata«. Primenjivao je sve
policijske trikove i medote mučenja, fizičkog slama
nja saslušanika i uhapšenika. Tako je naročito želeo
da slomi i Olginu veru u Partiju, njen polet, borbeni
ponos i zanos revolucionara, da unizi i uništi njenu
mladost i lepotu žene. Olga Petrov-Radišić ostala je,
međutim, kao i uvek dostojanstvena i dosledna. Ni
šta nije priznala, prkosila je policiji.
Za držanje pred policijom i krvopijnim metoda
ma Juraja Špilera, Olga je, po drugi put, pohvaljena
od Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu. U ovoj
pohvali PK, između ostalog, piše:
— Olgina hrabrost i komunistička čvrstina mo
gu poslužiti za primer i drugim komunistima. ..
O pohvali PK KPJ za Vojvodinu slušalo se i u
zanosu pričalo na ilegalnim partijskim i skojevskim
sastancima.
Ogla se hrabro i vešto branila i na ovom saslu
šanju u policiji u Novom Sadu. Iz delimično saču
vanog zapisnika beležimo:
» . . . da ne odajem nikome i nikada ime Toše
Tišme, ali zašto — to mi nije kazano. Prilikom pret
resa u mom stanu nađen je bugarski list »Akademič
ko« koji je doneo moj muž, tako isto doneo je i dva
broja »Mladi radnik«, »Radničke novine«, tri broja
»Radničkog tjednika« i drugo nađeno, od koga je
on sve ove štampane stvari dobio, to ne znam ...«
Mora se reći da je Olga dala ovu izjavu, u kojoj
navodi Bracu kao ilegalca, u trenutku kada je njen
muž bio, u stvari, neuhvatljiv za policiju, jer se na
lazio u dubokoj ilegalnosti. Olga je, praktički, samo
iskoristila mogućnost što bolje odbrane.
Datum kada je ovaj zapisnik vođen nije mogao
da bude utvrđen, pa je, verovatno, i posle tog zapis42
�nika i izjave u njemu, Olga Radišić-Petrov bila mu
čena i saslušavana.
Leposava Radišić, Olgina majka, prisećala se u
vezi s »novosadskim slučajem«:
— Pouzdano znam da je optužnica bila proši
rena zbog političkog delovanja moje kćerke. Špiler
je nastojao da od Olge sazna što više o delovanju i
organizovanju Partije u Vojvodini, o delovanju u
Beogradu. Olga je na taj deo optužnice uporno ćutala. Za to su je fizički teško kažnjavali. Dok je Ol
ga ležala u zatvoru, često sam je obilazila. Špiler je
i mene saslušavao. Provocirao me je. Obećavao da
će mi pustiti Olgu ako mu bilo šta kažem o njenom
ilegalnom radu. Ništa nisam rekla. Zakrvavljenih
očiju, besan, Špiler je zasiktao:
— Vaš zet i Žarko Zrenjanin utekli su nam is
pred nosa. Kad ih budemo uhvatili, prvo ćemo ih
batinama ubiti, a zatim obesiti...
Majka se i sada našla uz svoje dete da ga bra
ni i da mu pomogne.
Obaranje Trojnog pakta, 27. marta 1941. godine,
donelo je amnestiju velikom broju političkih zat
vorenika, a među njima i Olgi Petrov.
Tako se Olga našla ponovo na slobodi, u dane
uoči fašističkog napada na Jugoslaviju.
Zaputila se u Pančevo kod majke i sestre, i da
se sretne sa Bracom koji se nalazio u dubokoj ile
galnosti, a opet je bio među prvim demonstrantima u
Beogradu koji su tražili obaranje nečasnog Pakta.
Kada je majka videla Olgu, bila je presrećna. Mla
đa sestra Gora divila se Olgi koja je znala da je
čekaju još teži i složeniji zadaci koje treba izvrša
vati po cenu života.
Porodična idila kratko je trajala, jer je nešto
tutnjalo i grmelo na državnim granicama. Nailazilo
je teško nevreme. Najcrnje. Fašizam.
Preko partijske veze Olga je brzo pronašla Bra
cu. Povremeno i kratko su zajedno bili mladi supru
žnici, jer su ih partijski zadaci upućivali na razne
strane.
»Nemačka iznad svega!«
Olga Radišić-Petrov puštena je iz Špilerove tam
nice, ali je njen dosije ostao u ovog krvoloka koji se
ulaskom fašista u našu zemlju odmah, i s neskrive43
�nom radošću stavio u službu Gestapoa (Geheimestaatspolizei — tajna državna policija). Doktor Juraj
Špiler je, u stvari, radio za Gestapo i pre rata, pre
ko svojih ličnih kanala ili preko »Kulturbunda«
(Kulturni savez) koji je bio baza petokolonaškom
delovanju.
»Kulturbundovci« su špijunirali za račun Nemačke jednostavno sve: od političkog ubeđenja poje
dinaca do rasporeda ratnih i pomoćnih avio-baza.
Otkrivali su strategijske pozicije vojnih formacija,
širili protivrečne i zastrašujuće vesti o snazi nemačke armije. Unosili zabunu u javni život. Profašistička vlada zatvarala je oči pred njihovim razornim
delovanjem. Cak nije suđeno ni otkrivenim špiju
nima, ubacivanim direktno iz Nemačke, bez obzira
što je to izazivalo ogorčenje rodoljuba.
U zgradama gde su se sastajali aktivisti ovog
»kulturnog saveza«, bili su instalirani radio-prijemnici da bi se Trećem Rajhu šifrovano dostavljali po
daci o krupnim zbivanjima posle pada vlade Cvetković-Maček. »Kulturbundovci« su se u svojim »oa
zama« osećali kao na pravom nemačkom tlu! Da je
tako, pokazuje i činjenica da su tu pevali i svoju
himnu »Nemačka iznad svega« (»Deutschland iiber
alles!«). Nosili su čak i kukaste krstove.
I policija Kraljevine Jugoslavije održavala je
veze s policijom Trećeg Rajha od 1936. godine preko
Međunarodne komisije kriminalističke policije (Commision Internacionale de la Police Criminele
Cl PC) a i tajnim kanalima. Upravnik grada Beogra
da, Milan Aćimović, i šef policije, Dragomir Jovanović, posetili su 1937. Berlin i vodili razgovore s Himlerom, šefom nacističke obaveštajne službe, i šefom
Gestapoa Milerom. Razgovori su vođeni o načinu i
sredstvima za borbu protiv komunista.
Nemačka obaveštajna služba je preko svojih
službenih predstavnika i potkupljenih građana i
predstavnika naših vlasti dobijala sva potrebna obaveštenja. Iz svega proizlazi da okupatoru nije bilo
teško da dođe do spiskova komunista i drugih ro
doljuba.
I Olga je bila na spisku kulturbundovaca koji su
pretili i čekali napad Nemačke, pa da krenu u akci
ju protiv komunista.
44
�Braca Petrov, Olgin životni drug i suborac
Sednicu Komiteta prekinule »štuke«
Posle izlaska iz novosadske tamnice, Olga nije
imala mnogo vremena da se, sa svojim Bracom, ra
duje srećnom životu mladih supružnika. Već drugog
aprila bila je u Vršcu, po zadatku Partije. Radila
je na povezivanju i organizovanju omladinskih bor
benih grupa za odbranu zemlje. Cim je obavila svoj
deo zadatka, vratila se, posle dva dana, u Pančevo.
Morala je biti veoma obazriva jer je policija više
motrila na mlade rodoljube nego na fašističke agen
te, zato se nije smela dugo zadržavati u jednom mestu. A bilo je to uoči podmuklog Hitlerovog i Musolinijevog napada na Jugoslaviju.
45
�Bližilo se šestoaprilsko jutro 1941. godine. U
praskozorje dana kad će bombe pasti na Beograd,
još je trajao sastanak komiteta KPJ i SKOJ-a u Pančevu, radi organizovanja mitinga kojim se htelo po
zdraviti sklapanje pakta Jugoslavije i SSSR-a. Na
ovom sastanku, pored ostalih, bili su prisutni Žarko
Zrenjanin i Šonja Marinković. Na tom sastanku
Olga je Šonji pričala o zlostavljanju koje je preživela u novosadskom zatvoru. Sastanak Komiteta,
međutim, prekinule su bombe bačene na slobodar
ski Beograd koji je, prema međunarodnom pravu,
bio proglašen otvorenim gradom. Šta je vredelo kad
je Adolf Hitler, dan ranije, zapenušan, urlao, izdajući komandu za napad na Jugoslaviju, tražeći da se
Beograd uništi, da više ne postoji. I napao je Beog
rad sa preko 500 bombardera i 250 lovaca, zasipajući ga najtežim i zapaljivim bombama, a jugoslovensku granicu prelazi preko 50 divizija — nemačkih, italijanskih i mađarskih, upadajući bez objave
rata.
Luđački firerov bes da uništi Beograd usledio
je posle demonstracija komunista, skojevaca i dru
gih rodoljuba 27. marta, kojim je odbijeno pristu
panje Jugoslavije Trojnom paktu.
Prisutni su, saznavši na sastanku da je Beograd
bombardovan, odmah odlučili da idu na teren. U
narod! Valja objasniti narodu šta treba učiniti u
novonastaloj situaciji. A trebalo je, u stvari, slediti
kurs Komunističke partije Jugoslavije koja je jedi
na imala organizovane snage, jasne ideje i cilj.
Partija je pozvala sve omladince u dobrovoljce
— da brane domovinu od fašista. U zemlji čak ni
mobilizacija blagovremeno nije izvršena. Mladi ro
doljubi koji su se odazvali pozivu Partije i partij
skim obavezama, doživeli su duboko razočarenje.
Vojne vlasti, umesto da ih upute u borbu, predavale su ih Nemcima. Među ovima bio je i Olgin drug
Đura Marinković.
»Naši oficiri neće bežati!«
Proglas CK KPJ od 15. aprila 1941. godine, ko
jim se ističe da je KPJ jedina snaga koja može da
zaustavi zahuktalu ratnu mašineriju, ostavio je sil
nog uticaja na narodne mase, angažujući ih na zna
čajne aktivnosti. Tih aprilskih dana jedan od prvih
46
�zadataka bio je prikupljanje oružja. Ilegalci su se
često dokopavali pušaka od vojnika bivše jugoslovenske vojske, koja je kapitulirala pred neprijate
ljem, a da mnoge njene jedinice nisu ni videle Nemce.
Leposava Radišić sećala se jednom prilikom za
nimljivog detalja koji sugestivno osvetljava poverenje komunista u Centralni komitet Komunističke
partije Jugoslavije. Leposava kaže:
— Jedan vojnik, dajući Braci pušku i nešto mu
nicije, zapita mog zeta:
— Šta će ti to, čoveče?
Braca mu hitro odgovori, uz smešak čvrstine i
samopouzdanja:
— Potrebno nam je oružje za jednu novu voj
sku. To će biti narodna vojska. Boriće se za slobodu
i pravdu. Oružje nam je potrebno za takvu vojsku
čiji oficiri neće bežati! ...
Vojnik, obezoružan i sputan u neizlazu sopstvene sudbine, zavrte glavom, otpljunu, i nastavi put.
Olga Radišić-Petrov predvodila je grupe skoje
vaca. Na raskrsnicama u Pančevu i oko Tamiša, pri
prelasku reke, gde su vojnici u odstupanju bacali
oružje i municiju, omladinci su ga skupljali za bu
dući otpor neprijatelju. Prikupljan je i sanitetski
materijal i sve to sklanjano na siguno mesto.
Olga je tada sa Bracom stanovala kod svoje
majke. U njihovom stanu svakodnevno su se sas
tajali komunisti. Tu su, povremeno, stanovali Žar
ko Zrenjanin Uča, Stevica Jovanović, Sava Munćan...
Žarko Zrenjanin je na jednom sastanku odredio
konkretne zadatke i teren delovanja svakog poje
dinca. Olga je upućena na teren Crepaje, Barande,
Kovačice i Bečkereka (današnji Zrenjanin). Njen
prvenstveni zadatak, između ostalih, bio je da radi
sa takozvanim »vaspitnim grupama«. Cilj je, u stva
ri, bio da se omladina i građanstvo, na liniji KPJ,
osposobe i pripreme za oružanu borbu. Iz tih gru
pa su, kasnije, regrutovani borci partizanskih jedi
nica. Oni mladi ljudi koji nisu služili vojsku, izvo
đeni su na bezbedne terene i tamo je vršena prak
tična obuka. Sa ovim grupama i politički se radilo:
objašnjavan je cilj borbe, čitani su bilteni i preno
šene informacije o zbivanjima, o uzrocima brzog
raspada države obespravljenih naroda, isticana je
47
�važnost konspiracije, poučavani su kako da se drže
pred neprijateljem u slučaju da im padnu u ruke.
Čvrstih nerava, prekaljena, Olga je govorila da
se moraju stvarati takve grupe, iz kojih će »svaki
borac biti u stanju da zaustavi, ako zatreba, ćelu
švapsku jedinicu srcem rodoljuba i svešću komuni
sta«. Olga je još govorila: »Komunisti i pošteni ro
doljubi će pomutiti račune onima koji pevaju i sa
njaju o hijadugodišnjem carstvu u Evropi, Africi
i Aziji« . . .
Lučonoše novog vremena
Politbiro CK KPJ donosi 4. jula 1941. godine u
Beogradu odluku o dizanju ustanka protiv okupato
ra i njegovih slugu. Osam dana kasnije, CK KPJ
izdaje proglas u kojem se, između ostalog, kaže:
».. .zemlja je porobljena i opljačkana od istih
zločinaca koji se drznuše da dignu svoje okrvavlje
ne kandže na Sovjetski Savez. Vi ste bili pobeđeni
u ratu, ali niste pokoreni. Slavne tradicije borbi va
ših dedova ne smeju biti zaboravljene. Sada je vreme da pokažete da ste dostojni potomci svojih pre
daka. Sada je vreme, sada je kucnuo čas da se dig
nete svi kao jedan u boj protiv okupatora i njihovih
slugu — krvnika naših naroda. Na teror odgovaraj
te masovnim udarom po najosetljivijim tačkama fa
šističkih okupatorskih bandita. Uništavajte sve što
koristi fašističkim osvajačima. Ne dozvolite da naže železnice prevoze ratni materijal i druga sredst
va koja služe fašističkim hordama i njihovoj borbi
protiv Sovjetskog Saveza. Stvorimo od naše zemlje
opsednutu tvrđavu za fašističke osvajače«...
Kada je već zverska ratna fašistička lavina kre
nula na SSSR, bilo je svakom jasno da će buknuti
požar i na južnoevropskom području i dalje se širi
ti na Istok i u Afriku.
Bačene bombe na slobodu Beograda i na druge
gradove, značile su ustanak za odbranu slobode će
le Jugoslavije. Komunisti, skojevci i ostali rodolju
bi postali su lučonoše novog vremena — ujedinje
ni u veliku, do tada neviđenu, jugoslovensku baklju
— u Narodnooslobodilačku vojsku.
Sedmoj ulske vatre, prve ustaničke puške, odjeknuće planinama i ravnicama, najavljujući rađanje
novog istorijskog dana naših naroda i narodnosti.
48
�Na našem tlu fašistička grabljivica nije mogla da
razmahne svojim crnim krilima.
Hitler, Musolini, Hirohito i drugi u njihovom
stroju činili su sve, i najmračnije, što istorija ljud
skog roda pre nije poznavala, da slome svaki otpor
pobunjenog naroda. Okupator je, na primer, posle
ulaska u Jugoslaviju, počeo da hapsi, progoni i ubi
ja Jevreje. Ljudima je oduzimana imovina, narod je
odvođen na prisilni rad u Nemačku, likvidirani su
mnogi ljudi »na licu mesta«. Posebno traganje, već
tada u bezumnom strahu i podozrenju, bilo je sprovođeno da bi se pohvatali komunisti.
I pored okupatorovih represalija i pretnji, ile
galci prikupljaju i doturaju priloge, hranu i druga
potrebna sredstva siromašnim, iznemoglim i porodi
cama čiji su hranioci bili ubijeni, odvedeni u Nemač
ku na rad, ili na drugi način uklonjeni. Radili su to
ilegalci spretno i odvažno. Život je stavljan na koc
ku već samom pomisli da onesposobljenima i glad
nima valja pomoći.
I u ovim akcijama Olga je bila najzapaženija i
pokazala je veliku snalažljivost u povezivanju saradnika pokreta.
Crveni leci esesovcima
U danima kada je tama postala danom mnogih
naroda i pojedinaca, kada je avet fašizma pretila
uništenjem ljudskog roda, jugoslovenski komunisti
na Balkanu pale vatru oružane borbe koja će poka
zati put slobodi! Samo su komunisti verovali da
nemačka i ostale fašističke ratne mašine mogu biti
ne samo zaustavljene, već, i u datom trenutku, smrv
ljene. To se i ostvarilo nekoliko godina kasnije.
Tako, dok na raskršćima širokih, prašnjavih puteva banatskih, kao na žutim maticama neke čudes
ne panonske pučine, stoje ogromne karte koje pri
kazuju pravce prodora nemačkih trupa evropskim
vojištima, dok trijumfalno pokazuju koliko su se
razlile krvave reke iz stotina hiljada i miliona tela
poubijanog, nedužnog življa, dok iz zvučnika urlaju
nemačke koračnice i »Drang nash Osten« (»Prodor
na istok«), dotle komunisti ilegalnim lecima ohrab
ruju narod!
Ali...
Leci nisu štampani samo za naš narod, za rodo
ljublje, već i za nemačke vojnike, koji, kako se u
4 Olga Petrov
49
�tim lecima navodi, ne znaju, ili ne razmišljaju o to
me gde idu, za koga ratuju, zašto to čine. Ilegalci su
davali letke nemačkim vojnicima koje su beskrajno
duge železničke kompozicije odvozile u fatalnost is
točnog fronta. U lecima namenjenim esesovcima ob
jašnjavano je da nemački vojnik mora da shvati gde
vodi fašizam, da treba da otkazuju poslušnost svo
jim starešinama koji ih gone u bezumno klanje. Po
zivali su lecima sve u nemačkoj vojsci da se ne bo
re protiv radnika i seljaka. Leci su služili da se ne
mačkoj vojsci skrene pažnja da su krajnje iskonstruisane i lažne vesti da će Nemačka dobiti r a t...
Ovakve »crvene letke« Olga, s organizovanim
omladinkama i omladincima, ubacivala je u nemačke vojne kompozicije, u nemačke ustanove i rastu
rala u mestima oko Pančeva. Okupatorske vlasti su
bile iznenađene. Zazirali su od svake hartije na ulici.
Komunisti i skojevci štampali su letke, rekos
mo, za naš narod. Njima se narod ohrabrivao, podi
zano je rodoljublje, samopouzdanje. U lecima je pi
salo o šovinizmu koji su Nemci smišljeno raspiriva
li, o huškan ju jednog našeg bratskog naroda na dru
gi narod i nacionalnosti. Lecima se otkrivaju i saopštavaju razne mahinacije neprijatelja. Komunisti po
zivaju narode i narodnosti Jugoslavije na borbu,
jedinstvo, nepokolebljivost. Ističe se da bi nacional
na podvojenost nanela neprocenjivu istorijsku šte
tu našem jedinstvu, bratstvu i zajedničkoj oslobodi
lačkoj borbi.
Da se ova bitka politička izbori protiv neprija
telja u višenacionalnoj Vojvodini, mnogo je značilo
to polazište do sigurne pobede nad okupatorom.
Razgovaralo se s pojedincima, grupama i objaš
njavala politika okupatora i da se ljudi moraju tako
držati prema neprijatelju da ih pokoljenja ne osude.
Ukazivano je na neophodnost uzajamne pomoći, to
lerancije i razumevanja.
Ovakva politička delatnost komunista smetala
je neprijatelju koji se držao jednostavne računice:
zavadi pa vladaj, pa je preduzimao sve mere kako
bi paralisao rad komunista.
Nagrada za potkazivan je
Fašisti, razume se, nisu mirovali. Koristeći se
spiskovima predratne žandarmerije (i onima koje
50
�su sami pravili), posebno spiskovima označenim s
»politisch verdashtung« (politički sumnjiv), hapse
komuniste i simpatizere KPJ. Streljaju sve, bez ob
zira na narodnost, ako su ocenjeni kao sumnjivi ili
»otkriveni« kao protivnici Trećeg Rajha ili »novog
poretka«.
Okupator je mislio da će streljanjima, hapšenji
ma, torturom i nasilništvom paralisati svaki narod
ni otpor. Na javnim mestima isticana su imena streIjanih. Evo i jednog plakata za zastrašivanje naroda
i pokušaja slamanja ili onemogućavanja otpora:
— li cilju da se pohvataju i preostali članovi
bande i spreči obnavljanje njihove akcije u proleće,
stavlja se svim žiteljima Banata do znanja sledeće:
SAOPŠTENJE
Svako lice koje će davati sklonište kojem od
odbealih komunista, biće — u slučaju ustanovljenja
te njegove krivice — SMESTA I NA LICU MESTA
STRELJANO! I, osim toga, njegov leš biće obešen
pred njegovom kućom, kroz dvadeset i četiri sata,
kao opomena ostalima. Za slučaj, ako neko ima u
svojoj kući ili na salašu skrivenog komunistu i to
prijavi vlastima, ne samo da neće biti kažnjen, već
će, dapače, dobiti NOVČANU NAGRADU od 3.000
(tri) hiljade dinara do 25.000 dinara, već prema va
žećoj ličnosti...
Ovakva saopštenja i zastrašivanja imala su od
jeka samo u dušama malog broja srebroljubaca i
doušnika koji su izdajstvo otadžbine prihvatili kao
način da se lično materijalno obogate ili obezbede
druge privilegije kod neprijatelja.
Ipak, i pored zastrašivanja, komunisti južnog
Banata nisu prekidali akcije organizovanog otpora
i otvorene borbe s fašistima i njihovim prirepcima
iz redova domaćih izdajnika i slugu.
I pored mera predostrožnosti koje su ilegalci
preduzimali, okupator je, zahvaljujući izdajnicima,
uspeo 22. juna 1941. godine da u Pančevu uhapsi 60
komunista. Tada je Olga izgubila svoju drugaricu
Šonju Marinković.
Olga je teško podnela hapšenje drugova i druga
rica. Prema sećanju njene majke Leposave, Olga je
Ijutito govorila:
— Prokazani su, eto!... Ko je to uradio?
Ko?... Zna se: prljave izdajničke duše, bezočnici.
51
�propale režimske sluge koji sada nemaju bilo kakve
časti niti imalo snage. Ali neka... Komunista će bi
ti sve više. I sve da nas pobiju, ne mogu da ubiju
Partiju! KPJ će živeti i dalje, u narodu!
Posle hapšenja komunista u Pančevu i u okoli
ni, Olga sa Bracom, Stevicom Jovanovićem, Jelisavetom Bebom Petrov i drugima radi na reorganizovanju skojevskih i partijskih organizacija. Popunjava
ih novim članovima. Nastavlja da sakuplja oružje,
municiju, sanitetski materijal za Južnobanatski par
tizanski odred.
Diverzija na pruža
Moramo uvek imati na umu, kada je reč o akci
jama, da je Olga Petrov-Radišić bila primer. Jovanka Dukuljev, u napisu pod naslovom »Akcija na pru
zi kod Vladimiraca«, piše:
»Poziv na ustanak upućen narodima Jugoslavi
je 4. jula 1941. godine prihvataju komunisti Bana
ta. Članovi Okružnog komiteta za južni Banat od
mah se sastaju i planiraju akcije. Odlučeno je: od
mah početi manje diverzije! Presecati telefonske ži
ce i stubove, paliti pšenicu, onesposobljavati vozila
šeći vazdušne kočnice na vagonima...«
Kao prva od tih akcija planirana je diverzija n.
železničkoj pruzi. Ta akcija stavljena je u prvi plan
zbog toga što su preko Jugoslavije, tačnije preko
južnog Banata, prolazili nemački vojni transporti za
istočni front.
Stevica Jovanović i Braca Petrov, poznati komu
nisti i organizatori narodnooslobodilačkog pokreta
u Pančevu i okolini, dogovaraju se da pripreme jed
nu takvu akciju. Tehničke pripreme za akciju poverene su Olgi i Braci Petrov. Na sekciji, Braca je ucr
tao mesto gde treba preseći šine, a zatim je otišao
na drugi sastanak, kod Belobrkovih u pekaru, gde
su ga čekali ilegalci: Sava Pandurov, Mladen Stančul, Paja Bulovan, Milan Vunjak . . . Paja Bulovan ih
je obučavao da rukuju eksplozivom i upaljačima.
Uoči same akcije, dok je Paja davao poslednje in
strukcije učesnicima buduće akcije, navratila je Ol
ga sa Markom Kulićem. Jedna nepredviđena okol
nost uticala je, kasnije, na krajnji ishod te akcije.
Upravo, u trenutku dok su diverzanti pokušava
li da preseku šine i podmetnu eksploziv, naišao je
52
�čuvar pruge, naoružan. Ilegalci su mogli da ga ubi
ju, ali nisu hteli da otkriju nameravanu akciju, da
je izvedu i time izazovu okupatorsku veću pozornost.
Transport nije uništen. Ilegalci nisu bili obeshrabre
ni jer su znali da će druge akcije uspeti, što se kas
nije potvrdilo.
Neprijatelj nije prestajao sa hajkom na komu
niste, Srbe i Jevreje. U tome su se naročito isticali
»folksdojčeri«, »kulturbundovci«, »manšaftovci«.
Prosto su se utvrkivali ko će biti svirepiji.
Uprkos represivnim merama koje je okupator
preduzimao, Olga sa ilegalcima rastura letke, lepi
ih na javnim mestima. To je Nemce zaprepastilo. A
Proglas Partije zapalio je borbeni narodni duh. Oku
pator, videći to, zavodi najokrutnije mere nad sta
novništvom. Fizička iscrpljivanja i psihička slama
nja uhapšenih rodoljuba bila su takva da su i same
krvopije morale da odaju priznanje na držanju ro
doljuba. Uhapšeni su znali da se žrtvuju za svoju
buduću slobodnu zemlju, fabriku, veseli žagor i ig
ru dece u novoj, budućoj, socijalističkoj školi, za
slobodnu reč i misao čovekovu u novoj socijalistič
koj Jugoslaviji. Borci su imali jasne ciljeve i viziju
o novom društvenom poretku gde će čovek biti svoj
na svome, sam da uzme sudbinu u svoje ruke.
Progoni su bili takvi da su komunisti morali da
pojačavaju konspirativnost i povuku se u duboku
ilegalnost, tim pre jer je fašističkim zverima stavlje
na na raspolaganje kartoteka i arhive s podacima o
komunistima.
Poternica i učena
Posle akcije kod Vladimirovaca, u drugoj polo
vini jula 1941. godine Olga Radišić-Petrov odlazi u
okolinu Bečkereka (Zrenjanin). Preobučena je u odeću Slovakinje, povezana maramom, obojene kose.
Valja reći da je umela izuzetno vešto da se prerušava. Cesto je nisu mogli prepoznati ni drugovi dok
im se ne bi javila.
Povezala se sa ilegalcima u Zrenjaninu i pozvala
ih na sastanak blizu grada. Na ovom sastanku Olga
im je rekla: »Drugovi, sad idemo u akciju. Moramo
da palimo žito da ga okupator ne odveze u Nemačku i na frontove. Prvo ćemo zapaliti već zdenute
snopove«. Istovremeno, Olga ostaje »stara«: nosi let
53
�ke u kojima se govori o borbama i rasplamsaloj na
rodnoj revoluciji širom zemlje.
Akcija paljenja žita dovela je Olgu usred oruža
ne borbe. Dogovorila se s drugovima da se neopaženo privuku kamarama žita, ona će baciti kantice sa
benzinom a jedan drug da baci bombu i izazove po
žar i da se odmah povuku. Tako su učinili. Buknuo
je veliki plamen. Nemački stražari brzo su intervenisali, otvorili su vatru. Sukob je bio kratak, ali žes
tok. U toku borbe gine jedan Olgin drug. Povlače
se. Olga je bila u životnoj opasnosti jer je naredila
drugovima da ponesu poginulog a ona će ih štititi.
Kad je videla da su drugovi odmakli i ona se po
vukla. U pištolju joj je ostalo samo dva metka.
Olga je neumorna. Odmah posle akcije, svraća
u jedno selo, rastura letke i odlazi dalje. Na ove
letke nailaze seljaci. Okupljaju se i čude. Jedan čita
okupljenima:
»Vojvođanski radnici i radnice!
Srbi, Hrvati, Slovaci, Rumuni, Mađari, Rusini,
Nemci i ostali narodi!
Kao što dalja sudbina naroda Jugoslavije zavi
si u prvom redu od jedinstva njene radničke klase,
tako i sudbina Vojvodine zavisi od vašeg jedinstva.
Borite se protiv šovinizma...« Seljak završivši čita
nje, reče: »Bogami, ovi znaju šta rade«.
Iz »Zbornika« broj XII za Pančevo, saznajemo:
»U to vreme policijske vlasti raspisuju poternice za svim komunistima i obećana je nagrada sva
kom ko ubije ili izda pripadnika narodnooslobodilačkog pokreta«.
Za Olgom je, takođe, bila izdata poternica. Obe
ćana je bila velika nagrada, 25000 dinara. Kasnije je
bila povećana na 50000 din. Dobiće je svako ko je
preda živu ili mrtvu.
Poternica pokazuje da je okupator shvatio da
Olga ima izuzetnu ulogu u pokretu u južnom Bana
tu. Kad bi, međutim, drugovi i saborci govorili: »Ol
ga, ucenjena si, pazi se!« ona bi odgovorila: — Ucenjena sam kao i drugi. Otadžbina je moja najveća
ljubav! I naša Partija. Za njih nikad ne žalim pogi
nuti! Zar već nema žrtava širom zemlje!?
Svesno i sa još više žara i ubeđenja išla je iz ak
cije u akciju a ulice su bile stalno oblepljivane saopštenjima o streljanim taocima, da bi se ilegalci one
mogućili i zastrašilo građanstvo da ne pruža pomoć
54
�i utočište borcima protiv okupatora i njegovih po
magača.
Za pesmu i razgovor o svom životu nije se ima
lo vremena. Ako se pevalo, pevale su se borbene pesme, razgovaralo se o drugovima i drugaricama, o za
dacima, borbi. Za lični život nije se imalo ni mo
gućnosti. Sve je podređeno opštoj stvari — borbi
protiv okupatora i njegovih pomagača.
Profesorkin zid ćutanja
Kišica je uporno i dosadno rominjala, lišće po
čelo da opada sa širokih krošanja kao uginule ptice.
Suton zavejavao vlažnim šorovima, sve je postalo
beskraj. Septembar, osmi, 1941. godine. U ulici Save
Tekelije u Pančevu, u domu Save Ilića okupili se ile
galci. Došli su s terena. Podnose izveštaje. Tu su:
Žarko Zrenjanin, Braca Petrov, njegova supruga Ol
ga, sestra Dragica Petrov, Stevica Jovanović i drugi.
Policija je za njima tragala. Stanje je bilo teško,
kontrola na svakom mestu, na prilazima grada...
Kao u kakvoj gvozdenoj šapi. Ali... neko ih je potkazao. Dok su ilegalci izveštavali o izvršenim zada
cima, policajci su prilazili zgradi i došaptavali se:
»Naši su ... Naši su, konačno!«
Taman da hrupe u kuću i iznenade ilegalce, ali
su bili preduhitreni. Neko je ilegalce obavestio u
poslednjem trenutku o opasnosti. Stevica Jovanović
našao se prvi s agentom oči u oči. Odjeknuo je sna
žan pucanj: pade jedan agent. Zvao se Blum. Nasta
puškaranje sa ostalim agentima. Neko isključi osvetljenje. Škripnu kapija. Senovitim delom susedne
bašte raštrkaše se siluete.
Svi ilegalci uspeše da se izvuku iz blokirane ku
će, sem Dragice Petrov. Pala je u ruke policiji. Spro
veli su je u pančevački logor zvani »Svilara«. Junač
ki je podnosila, kasnije, sva mučenja. Ništa nije
priznala u istrazi. Fašisti su se čudili njenoj izdržlji
vosti. Čutanje ove ilegalke dovodilo ih je do besa.
Čak ni svoje ime nije htela da kaže. Kada su u logor
doveli ljude koji su je poznavali, pokazala je lažnu
legitimaciju sa imenom Anka Knežević. Nikakva po
novljena saslušanja i batinanja nisu pomogla da iz
nje izvuku i najmanji podatak o komunistima, a ka
moli neko ime. Dragica, profesor, postaje pobednik
nad moćnim »izumima« mučitelja. Pred njenim zi55
�dom ćutanja pali su svi oprobani agenti i »psiholozi
isleđivanja komunista«. Šestog novembra 1941. godi
ne prebacili su je u banjički logor.
Ovde su sledila nova mučenja pod knutom zlo
glasnog Vujkovića i ostalih izdajnika. Ostale uhapšenice su se okupljale oko Dragice. Ona ih je hrabrila.
Skromna i tiha, strpljivo je odgovarala na sva pita
nja. Govorila im je o radničkom pokretu u svetu i
u našoj zemlji.
Izdajstvo Petra Aldana
U avgustu 1941. godine među uhapšenim komu
nistima, još juna meseca, posle napada Nemačke na
SSSR, saslušavan je Petar Aldan. Sa njim u zatvoru,
pored ostalih aktivista, bili su njegov brat Jovan i
sestra Lidija koji su još pre rata radili za Komunis
tičku partiju Jugoslavije.
Branislav Božović u svojoj knjizi »Odgovor je:
NE!«, piše povodom njihovog hapšenja da je Petar
Aldan na saslušanju priznao da je član KPJ. Sluša
jući od drugih zatvorenika da policija pojedine uhap
šene ne samo da tuče nego i ubija, uplašio se za svoj
život. Na saslušanju je rekao sve o sebi: od kada je
član Partije, s kim je radio, čak je potkazao sestru i
brata. Sve je to otkrio SS-kapetanu Hajnrihu Brantu. Zapisnik o njegovom saslušanju, koji su vodili
Brant i njegov saradnik Frič, veoma je bogat razno
vrsnim podacima. Otkrio je strukturu i način organizovanja partijskih i skojevskih organizacija, pomenuo mnoge rodoljube, simpatizere pokreta, dao je
podatke za oko 150 ljudi, uglavnom iz Banata.
Teretio je sestru Lidiju da je ona uticala na nje
ga da priđe i radi sa komunistima. Njegovo kuka
vičko držanje neprijatelj je znao da iskoristi u naj
većoj meri. Dok je pričao, podsticali su ga, hrabrili
i obećavali da će mu sve biti oprošteno ako bude za
Gestapo i druge policijske strukture predano radio.
Kada je pristao na saradnju, podučili su ga kako će
da obavlja svoj posao, kome da dostavlja tražene
podatke i obaveštenja a da ne bude primećen od
strane svojih dojučerašnjih drugova i drugarica. Ka
da je bio »obrađen« pušten je iz zatvora 8. septem
bra 1941. godine sa sestrom Lidijom, bratom Jova
nom i još nekoliko uhapšenih radi bolje kamuflaže,
da se u javnosti stvori utisak, najpre kod ilegalaca,
56
�kako se ni od jednog uhapšenog komuniste nije niš
ta saznalo, a prava se istina nije mogla odmah utvr
diti.
Oslobođeni uhapšenici morali su svakog dana
da se prijavljuju policiji, kako se često praktikovalo, te je normalno izgledalo da se Petar Aldan mora
javljati. To je bila mogućnost da policiji dostavlja
razne informacije do kojih je dolazio, a da za to niko ne sazna. Tada je dobijao nove zadatke i instruk
cije kako da se ponaša. Savetovali su mu u Gestapou da se odmah ne povezuje sa ilegalcima, da ih
ne traži da ne bi izazvao sumnju. Trebalo je po sva
ku cenu da sačuva poverenje svojih, do juče, partij
skih drugova. Za Nemce je od sada bio agent
»Hans«.
Partijska organizacija vršila je proveru za sva
kog svog člana kako se držao pred neprijateljem. U
složenim ratnim uslovima i u okolnostima ilegalnog
rada tih dana, nije se mogla izvršiti pravovremena
provera Aldanovog držanja. To je, posle će se videti,
bilo kobno.
Stevica Jovanović naložio je Aldanu, za svaki
slučaj, da ode iz Pančeva u Crepaju, što je ovaj i
učinio. Inače, i sam je strahovao od partijske provere da se ne bi saznalo da je postao agent Gestapoa.
Aldanova saradnja s okupatorom dovela je u opas
nost Stevicu Jovanovića, sekretara Okružnog komi
teta KPJ za Pančevo, Žarka Zrenjanina Uču, sekre
tara Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu i čla
na CK KPJ, i mnoge druge.
U zatvoru je prilikom saslušanja dao iscrpne
podatke o svim članovima Partije i Skoja s kojima
je sarađivao, te je Gestapou otkrio da je Borislav
Braca taj koji nosi nadimak »Mister«, da je Olga
član Partije i član komiteta Skoja u Pančevu i da
radi u partijskoj tehnici sa Dragicom Petrov koja
živi u okolini Vršca a povremeno dolazi na sastanke
u Pančevo i tom prilikom preuzima propagandni ma
terijal. I o drugoj Bracinoj sestri Jelisaveti Bebi re
kao je da ilegalno živi u Pančevu i radi sa Olgom
i drugim ilegalcima.
Aldanu je bilo zabranjeno da napušta Crepaju
bez odobrenja. On je, ipak, nekoliko puta, tajno,
prerušen u seljaka, dolazio u Pančevo, pa čak i u
Beograd, i podnosio izveštaje Gestapou.
Samo petnaest dana posle puštanja iz zatvora
već podnosi drugi izveštaj o kretanju Brace, Bebe
57
�i drugih i da ilegalci često menjaju stan, falsifikovane legitimacije, da se prerušavaju. Na jednom od sledećih sastanaka Petar Aldan »Hans« izvestio je Friča, koji je radio u Gestapou u Beogradu, da komu
nisti pripremaju velike diverzije i da će izvršiti na
pade na okupatorske funkcionere.
Neko vreme Aldan je skoro bez straha radio
za policiju misleći da Partija ne zna da je provalio
svoje drugove i drugarice. I nije znala, jer nije imala
mogućnosti da brzo proveri njegovo držanje. Upla
šio se tek kad mu je Stevica Jovanović naredio da
se povuče iz Pančeva u Crepaju i da se više ne javlja
policiji. A ovo je usledilo slučajno. Neobazrivošću
policije, pronela se vest da Petar Aldan radi za nju.
I dok se to ne proveri, nije smeo napuštati Crepa
ju. Gestapo se zabrinuo za svog agenta jer se nije
javljao nekoliko dana. Bilo je to početkom oktobra.
Crepaja je bila važan punkt ilegalaca. Tu su se
sastajali partijski rukovodioci, skupljao i čuvao po
treban materijal, sklanjali se progonjeni. Pojedinci
su dobijali zadatke i odlazili na izvršenje. Aldan je
čekao trenutak kako da se obračuna sa komunisti
ma kako ne bi imali priliku da izvrše proveru o nje
govom držanju, a pogotovu vest koja je govorila da
je postao doušnik. Iako su ilegalci nastojali da on ne
sazna ništa o njihovim namerama i akcijama, neka
ko je Aldan Petar saznao da predstoji sastanak na
kome će se doneti važne odluke a prisustvovaće par
tijski i skojevski rukovodioci. Iako mu je bilo za
branjeno da napusti Crepaju, uspeo je da neprimećen ode u Pančevo i obavesti naredbodavce da će se
sastanak u Crepaji održati 21. oktobra 1941. godine.
Ostavio je i skicu bloka kuća, jer nije znao u kojoj
će se kući održati sastanak pa je za svaku sigurnost
dao širu skicu, mada je izrazio pretpostavku u kojoj
bi to moglo biti.
Bila je duboka noć. Nad Crepajom pun mesec,
kao dulek, drhtao je u smrzlici najave dolazećeg os
vita. Slana je od banatske ravnice napravila neki ču
dan beli pločnik. Sve je ličilo na zimom išibanu ste
pu. Odnekud se pojaviše jesenji oblaci, niski i teški,
mesečina se ugasi.
U jednoj maloj sobici seljačke kuće Perse Živkov, domaćice, održava se skup ilegalaca, komunis
ta. Pored Žarka Zrenjanina, tu su Olga Petrov, Ste
vica Jovanović, Sava Žebeljan, Mita Živkov, Strahinja Stefanović.
58
�Kada je sastanak završen, ilegalci su polegali da
se odmore. Persa, tetka Mite Živkova, jednog od pri
sutnih ilegalaca, ostala je da stražari. U jednom tre
nutku primetila je »da nešto ima oko kuće«. Primetila je siluetu čoveka u bašti. Iznenadni pucanj ne
poznatog i nespretnog »gosta«, kroz krošnje drveća,
potvrdio je njenu sumnju. Znači: kuća je bila opko
ljena! Persa je brzo utrčala u kuću i probudila umor
ne ilegalce. Uplašila se za živote partijskih rukovodi
laca. Uplašeno im je govorila: »Brzo, brzo, Nemci su
pred 'kućom«.
Ilegalci su spavali obučeni. Brzo su dograbili
oružje i pošli napolje. Pucnji su već odjekivali.
Kako se to sve zbivalo saznajemo iz izjave same
Perse Zivkov: — Između 21/22. oktobra, oko jeda
naest sati uveče, napala je crna policija, njih 36, na
moju kuću. Čini mi se da je ova policija došla iz
Pančeva, Kovačice, Kačareva. Kod mene su tada bili
Olga Petrov, Žarko Zrenjanin, Stevica Jovanović,
Momčilo Stefanović i još jedan drug koga nisam
poznavala. Uoči toga dana kod mene je bio i Braca
Petrov, ali je morao da ode pre sastanka po zadatku
Partije.
Svi su imali pištolje. No, sećam se da se Olga
žalila da ima samo dva metka u pištolju.
Nemci su opkolili kuću, a kad sam izašla, oni
su već dolazili iz bašte u dvorište. Vratila sam se i
probudila ih. Pošto su spavali obučeni, s oružjem
su izleteli napolje. Olga je zaboravila kecelju, mara
micu i legitimaciju. Bila je u mojim haljinama, u
beloj suknji i jakni. Ja sam ostala u sobi i brzo ponameštala krevete. U jednom mahu je počela puc
njava. Iako su se izmešali, u dvorištu je bila gusta
tama, Švabe su ipak pucale. Izašla sam u dvorište
i pitala:
— Ko je to?
Nemci su me naterali da dignem ruke uvis. Pi
tali su me koga ima unutra. Rekla sam da nema ni
koga, da sam sama. Upalili su fenjer i za mnom ušli
u kuću. Sve su razgledali, potom su me oterali u opštinu. Nešto Švaba ostalo je, međutim, oko kuće.
Mislim da je u toj velikoj pucnjavi Olga bila ranje
na. Ali, uspela je da se izvuče kad su obratili najve
ću pažnju na mene i kada su me, kasnije, odvukli u
opštinu. Kasnije mi je Stevica Jovanović pričao da
su se srećno izvukli na Vodice. Rekao mi je i to da
59
�se Olga u pucnjavi odvojila od njih i da je pošla na
drugu stranu, u pravcu slam e...
U opštini su se već nalazili još neki privedeni
meštani. Persa se obradovala kada među njima nije
videla nijednog ilegalca, posebno se plašila za sudbi
nu Olge jer je poslednja izašla i to za vreme najveće
pucnjave.
Iz knjige »Odgovor je: NE!« Branislava Božovića, saznajemo da je akciju opkoljavanja komunista
vodio SS-natporučnik Rajzer s policijom u crnim
uniformama — »manšaftovcima«. Iz službene beleške
gestapovca Friča, od 24. oktobra 1941. godine, sazna
jemo da je izdajnik Petar Aldan, ili agent »Hans«,
naznačio kuću u kojoj će se održati sastanak komu
nista. Frič, naime, beleži:
»Blok kuća bio je blokiran sa 40 ljudi »nemačke
momčadi« (manšaftovci). Bilo je potrebno da se opkoljavanje kuće, posebno te jedne, izvrši polako i,
što je najvažnije, tiho. Ipak, desilo se da je opaljen
hitac iz karabina«.
Branislav Božović u pomenutoj knjizi kaže da
lje o ovoj akciji u Crepaji: »Gestapo je dao negativ
nu ocenu ovoj akciji: Akcija u Crepaji može se
smatrati kao potpuni neuspeh«.
Rajzner, koji je vodio ovu akciju, da bi se op
ravdao za neuspeh, navodio je da je okršaj bio že
stok. Nije mogao da prizna da su ga ilegalci nad
mudrili.
Olgina drugarica iz Vršca Kornelija Ankucić,
koja je sa njom bila na Banjici, u svojim sećanjima
navodi: »Olga mi je pričala da je s otkočenim revol
verom pojurila ka izlazu i kroz kišu kuršuma izašla
iz dvorišta na ulicu gde je jedan metak pogodio u
desnu nogu. Pala je, ali je primetila da se zamka
može izbeoi. Otpuzala je do jedne kuće gde su je pre
plašeni ukućani sklonili u štalu. Tako ranjena, pre
noćila je u jaslama, a sutradan je otišla u Opovo gde
joj je rana previjena«.
Rana je bolela, a morala je da pešači do Opova.
Nadala se da će joj lekar pružiti pomoć. Poznavala
ga. Odbio je zalupivši vrata pred njom. Iznenadila
se ovakvom postupku. Tek kad je došla drugom lekaru, rana je previjena i on je povezao u Barandu.
Tu je Olga nameravala da ostane dok ranu ne izleći.
Doktor Dragomir Cukić, koji je Olgi pružio po
moć, ovako opisuje taj događaj:
60
�— Jednog hladnog i tmurnog dana, bilo je jut
ro, krajem oktobra, kad sam se spremao da pođem
kod jednog bolesnika u Barandu, u moju ordinaci
ju ušla je lako obučena i povezana maramom jedna
žena. Predstavila se. Rekla je otprilike ovako: »Ja
sam Olga Petrov, drugarica vašeg Ace (moga šuraka
Aksentija Markovića). Verovatno ste čuli o meni. Ra
njena sam u nogu, pa Vas molim da mi previjete ra
nu«. Pri pregledu sam konstatovao da metak nije
povredio ni kost, niti, pak, krvne sudove ili nerve.
Olga se nije mnogo žalila na bolove, pri hodu jedva
se moglo primetiti da hramlje. Sećam se da sam joj
na ranu stavio debeo sloj gaze i čvrsto previo dugač
kim zavojem. Tako je mogla da korača slobodno,
bez opasnosti po samu ranu. Posle toga mi smo se
pozdravili i Olga je pošla. Moram, međutim, da vam
ispričam i ovo. Dok sam se spremao da pođem u Ba
randu kod bolesnika, video sam Olgu kako stoji s
jednim seljakom koji je mene čekao kod kola, a zva
li smo ga »Francuz«. Sišao sam iz ambulante i Olga
me je vrlo učtivo pitala: »Hoćete li povesti i mene?«
Pozvao sam je da sedne kod mene na kožni »sic«,
ali je ona sela napred s kočijašem, i tako smo, eto,
pošli. Sećam se da smo uz put, prolazeći kroz Opovo, sreli nekoliko crnih policajaca. Olga je nešto raz
govarala s »Francuzom«, ali se meni više nije obra
ćala. Kad smo doputovali u Barandu, Olga je sišla
kod nekih njenih poznanika i ušla je u njihovu ku
ću. Kasnije sam čuo da je uhapšena, ali da na saslu
šanju nije ništa pomenula, tako da ja nikad nisam
saslušavan od Gestapoa...
Spiler traga za Olgom
U dokumentu »Zbornik XII« pod naslovom
»Spiler traga za Olgom«, kaže se:
»Dok je policija vodila hajku za odbeglima iz
Crepaje, Spiler je besneo što mu je promakla ova
prilika da uhvati rukovodioce Partije, nosioce Po
kreta u Banatu. Ovaj bivši kraljevski policajac, koji
ie do rata služio u Zagrebu i Novom Sadu, isticao
se, u prvom redu, u borbi protiv komunista. Čak je
i doktorirao na temu o širenju komunizma u Evro
pi. Sada se, dakle, bio našao u redovima policajaca
crne uniforme na lično angažovanje doktora Šepa
Janka koji je bio vođa »folksdojčera« u Jugoslaviji.
61
�Franc Rajt je jednom prilikom rekao za Špilera:
— To je srce i mozak policije u Banatu.
Kad je Olga došla u kuću poznanika Žike Nova
kova, misleći da će u njegovoj kući biti na bezbednom mestu, domaćin je bio iznenađen. Znao je da
je za Olgom raspisana poternica i obećana visoka
nagrada onome ko je prijavi policiji ili uhvati. Brzo
se pribrao i, kao u šali, rekao nenadanoj gošći: »Za
misli da te za onolike novce prijavim?«
Olga se trgla, oblio je hladan znoj. Ipak, snašla
se, i rekla:
— Šta govoriš, čoveče?... Samo pokušaj, uosta
lom.
— Ma, ne boj se, — nasmejao se domaćin kuće.
Domaćin ju je sakrio u dimnjaku kuće. »Za sva
ki slučaj, da te niko ne vidi«, rekao je. Olga se sklupčala i umorna zaspala, i ne sluteći da će je poznanik
iz detinjstva izdati za okupatorski novac, kojim će
kasnije kupiti konje.
Pošto se uverio da je Olga zaspala dubokim
snom i da uskoro neće da se probudi, Žika je pošao
u opštinu. Toga dana u opštini nije bilo ni predsednika, ni beležnika. Podbeležnik Stanko se presekao
kad je čuo gde se Olga nalazi.
— U mojoj kući spava Olga Petrov! Upravo je
stigla. Ranjena je. Hoćete li mi isplatiti sve one nov
ce, a ? ...
Podbeležniku zalupa srce. »Znači, ja sam taj
koji će ščepati Olgu!« Pri pomisli da će mu Juraj
Špiler uputili blagonaklon pogled, možda mu staviti
ruku na rame, udari mu krv u uši. Gotovo da je zanemeo od sreće. Odjednom, kao da se sledi, pa će
Žiki:
— Slušaj ti! . . . Ako nije istina to što govoriš,
Špiler će morati da izmisli nov način umorstva za
tebe!...
— Istina je, istina... A ove novce, imaš li ovde,
u opštini? Ili ih negde skrajnute držiš? Ili su, mož
da, u policiji toliki novci, a? — mrmljao je Žika.
Podbeležnik Stanko je, zatim, pripalio cigaretu.
Zurio je kroz prozor. Dugo. Toliko dugo da mu je ci
gareta bila već dogorela do usne. a da nije primetio.
Nešto je proračunavao: kakvu će korist imati, koli
ko će mu ugled i poverenje porasti kod gospodara.
Računao je na veći položaj i vlast. Zamišljao je ka
ko ćc se svi pred njim klanjati i strahovati. U jedan
mah uze pero i napisa nalog za hapšenje Olge Pe62
�trov. Zovnu dvojicu seoskih stražara i dade im na
log. Ovi krenuše. Jedan od njih uz put reče: »Šta
nam je ovo trebalo. Uvalismo se kao svinje u bla
to!« Drugi mu odgovori: »Ćuti, moglo bi te to koš
tati glave... Idemo...«
S uperenim puškama ušli su u naznačenu kuću
i prišli odžaku. Probudili su je udarcima hladnih,
isturenih puščanih cevi. Olga se trgla, pokušala je
da upotrebi revolver, ali nije uspela. Stražar je uda
ri po ruci. Uzimaju joj oružje. Onaj drugi stražar
kaže: »Ovo je njena legitimacija«. Vezuju joj ruke i
odvode u opštinu. Olga je nastojala da ne hramlje.
Barandom se začas preneo glas da je Olga žrt
va potkazivanja. Ljudi je gledaju s prozora ili u pro
lazu. Jedan seljak sa ženom gleda za njom i kaže:
»Što kod nas ne svrati! Zar našu Olgu da uhvate?«
Uvode je kod podbeležnika. On joj se strogo ob
raća:
— Ti si Olga?
— Ne, ja sam iz Debeljače — kaže, pružajući
mu legitimaciju.
— Nisi ti iz Debeljače. Znam ja tebe.
— Ja vas ne poznajem.
— Pozvaću seljake da potvrde.
Ubrzo su u opštinu dovedeni brojni seljaci iz
Barande da je prepoznaju. Svi su, međutim, izjavili
da tu ženu ne poznaju. To je išlo u prilog Olginoj
tvrdnji da je seljanka iz Debeljače.
— Krijete komuniste! Bićete kažnjeni — prete
ći je govorio.
— Mi smo već kažnjeni — reče jedan seljak.
— Šta to misliš?
— Navalile vrane i gavrani na naš banatski ku
kuruz. ..
— Znam na šta misliš. Bolje skrati jezik! Progovoriće ona kod Špilera. A vi idite da branite ku
kuruz. ..
— Nemamo puške, inače bi bilo veselo...
— Opet ti? Svi ste vi komunisti!
— Nismo mi u Barandi svi komunisti. Ima, vi
diš, podbeležniče, i vaših...
Za ove reči, batinaši ga ščepašc i isprebijaše do
besvesti.
Baranđani su, vraćajući se kućama, govorili:
»Kud bi, pobogu, izdali svoje dete! Rasla s našom
decom...«
63
�O hvatanju Olge Petrov odmah je bio obavešten
zloglasni Špiler. Kao bez glave dojurio je sa svojim
agentima u Barandu. čim je ugledao Olgu, obratio
joj se nadmeno i cinično:
— Kakvo zadovoljstvo! Ponovan susret sa gos
pođom Olgom. O, vi ste se prerušili u seljanku! Uza
lud, ja sam zapamtio vaše lepo lice. Čujem da ne
priznajete svoj identitet. Da, tako se komunisti po
našaju. Ništa ne priznaju.
— Ja sam dz Debeljače.
— Šta ovde tražite s pištoljem?
— Došla sam da kupim žito.
— Za koga?
— Za neke izbeglice.
— A pištolj ?
— Pištolj nosim zbog raznih protuva na putu.
— Priznajem, vešta odbrana, ali je vaša nesre
ća što se mi znamo još iz Novog Sada a to nije bilo
odavno.
— Vi ste me zamenili s nekim.
— Isključeno.
Špiler gleda njenu legitimaciju i kaže da je falsifikovana, ali veoma vešto.
Olga uzvrati:
— Varate se. Zamenili ste me s nekom ženom.
— Pokušaćemo nešto drugo...
Olga je shvatila da je Špiler prepoznao i rešila
se na ćutanje bez obzira šta će je snaći. Špiler je
preko svojih agenata koji rade u pančevačkoj polici
ji znao da je Olga u partijskom rukovodstvu i jed
na od najaktivnijih. Siguran je bio da ona zna više
partijske rukovodioce, baze, način održavanja veza
među ilegalcima i ko ih pomaže u pozadini. Pomis
lio je: ovo je prilika za moju karijeru! Domoći se
Žarka Zrenjanina i drugih. Znao je da je Olga čvrs
ta, u to se osvedočio u Novom Sadu kad je bila u
zatvoru. Moraće da sada primeni nemačke metode,
mada mu je bio bogat repertoar još iz žandarske
Jugoslavije. »Sve m etode...« u sebi je govorio taj
čovek-zver.
Branislav Božović ističe i ovo:
»Špiler je odmah počeo da zlostavlja Olgu. Tu,
u opštinskoj zgradi, vezali su joj ruke i noge, protu
rili drvo između dva stola, i u takvom stanju je mu
čili. Kako odmah nije ništa priznala, Špiler joj se
obratio pretnjom:
— Videćeš šta te čeka u Bečkereku!
64
�Sadašnja generacija učenika osnovne škole u Barandi, u
kojoj se školovala i Olga Radišić
5 Olga Pc*
\
�Za vreme tih mučenja donela je odluku da na
sva pitanja odgovori ćutanjem. Nije htela reći ni
svoje ime.
Prkosnu i odlučnu Olgu odveli su iz Barande u
Bečkerek. Bila je okružena grupom agenata-specijalnih Spilerovih batinaša koju su nazivali udarnom
grupom.
Ćim su je doveli Špiler je uveo u veliku prosto
riju u kojoj je grupa esesovaca i policajaca s Raj tom
na čelu slušala preko radija vesti s istočnog fronta.
Špiler ju je tu doveo da se pohvali »lovinom« i po
kaže je Rajtu. Prefekt policije joj se provokativno
obratio:
— Šta je to s vama komunistima? Crno vam se
piše. Ruski medved je bačen na kolena.
Nije mogla da se uzdrži, u stvari, nije htela da
uskrati odgovor — njemu, Špileru, svim tim esesov
cima i policajcima okupljenim da se naslađuju nemačkim pobedama na istočnom frontu:
— Sovjetska Unija će pobediti! Možda ja to ne
ću doživeti, ali moji drugovi hoće.
I uzviknula je pred svima:
— Živela naša pobeda!
Htela je svoje mučitelje i neprijatelje da razbesni, da im pokaže da su komunisti uvereni u pobedu
Sovjetskog Saveza, da se ne plaše nemačke sile i po
licije.
Špiler je zatvorio u samicu kako ne bi imala
nikakve kontakte sa ostalim uhapšenicima iz više
razloga: da drugima ne diže moral, da ih ne uči kako
da se drže pred neprijateljem, da ne sazna šta se
dešava van zatvorskih zidina i da joj neko ne pru
ži pomoć.
Vešana iznad vatre
Policijski zatvor u Bečkereku (Zrenjanin) bio je
u omanjoj zgradi. Sa deset ćelija koje su imale ma
le prozore sa debelim rešetkama. Visoko postavljeni
prozorčići jedva su omogućavali da dnevna svetlost
prodire u tamničke ćelije. Prema dokumentima ko
ji se odnose na tu kaznionicu, saznajemo da je u
pojedine ćelije strpavano i desetine ljudi. Svi su sta
jali na nogama, jedan uz drugog. Vazduh je unutra
bio zagađen. Unaokolo prljavština. Žeđ. Glad. Ljudi
su padali u nesvest, mrtvi. Jednog dana su dobijali
čašu vode, drugog mrvicu ubuđalog hleba...
66
�U dvorišnoj zgradi nalazile su se prostorije u
kojima su agenti mučili i saslušavali zatvorenike. Po
zidovima su bili okačeni »arsenali« sredstava za mu
čenje. Na zidu islednikove kancelarije bila je najbo
gatija »zbirka« rekvizita za mučenje. Na stolu —
aparat za mučenje strujom! Te su prostorije delovale zastrašujuće i dok se gledaju, a kamo li kad se
primene sredstva mučenja.
Doktor Juraj Špiler smatran je, rekosmo, za jed
nog od najsposobnijih i najsurovijih policajaca, ne
ki ocenjuju čak i u Evropi. Imao je veliko iskustvo
u proganjanju naprednih ljudi za vreme bivše Jugo
slavije. S još većim žarom služio je Hitleru i mon
struoznoj ideji nacizma. Labilne uhapšenike umeo je
da slomi i da ih privoli da rade za njega; da ih baci
na najniži stepen na koji čovek može da padne —
izdajstvo!
U novoj policijskoj garnituri izuzetno je brzo
napredovao. Unapređen je u čin pukovnika! Postao
je komandant bezbednosti za Banat. Komunisti su
znali da im je on najlukaviji i najkrvaviji protivnik.
Zločinca sličnog Špileru, verovatno je bilo teško na
ći u celoj gestapovskoj mašineriji Trećeg Rajha!
Pokušaji da Špiler bude likvidiran ostajali su
samo pokušaji. Likvidaciju je srećno izbegao neko
liko puta. Jednom je, na primer, uspeo da se u nje
gov stan uvuče ilegalac. Prerušio se bio u seljaka.
Zločinac Špiler je, međutim, samo koji časak rani
je bio otišao.
Ipak, da nije bilo potkazivača, uzalud bi bile i
njegove sposobnosti. Da nije bilo onakvih kao što
je Petar Aldan, Žika, izvesna Desa Marković zvana
»Grobarka« i njima slični, moć »antikomunističkog
doktora« Juraja Špilera bila bi mnogo manja. Ova
ko, izdajom malodušnih i srebroljubivih, mnogi is
taknuti sinovi i kćeri Banata postali su žrtve Špilera
i Gestapoa.
I Persa Živkov iz Crepaje, u čijoj je kući odr
žan onaj sastanak kad je Ogla Petrov ranjena, bila
je uhapšena i dovedena u bečkerečki (zrenjaninski)
zatvor. U drugom delu izjave koju je svojevremeno
dala, Persa kaže:
— Dvadeset i trećeg oktobra u šest časova izjut
ra stigli smo u Zrenjanin. Odmah su me bacili u će
liju broj pet, tamo u »Magistratu«. Tu sam zatekla
Olgu Ubavić, Maru Tutkalj, Erdeljanovu, nekoliko
Crepajaca, među njima su bili i Radmila i Kata Bo67
�rojev. U toj ćeliji bila sam mesec dana. Već petog
dana bila sam suočena s Olgom Petrov-Radišić. Prokletnik Špiler bio je unutra, Krsta Kozlovački, Vilhelm, Olga i ja. Kad sam ušla u sobu, Olga je bila
oslonjena na neki ormar. Odmah sam primetila dve
jake rasekotine — jednu iznad oka, na obrvi, a dru
gu na gornjoj usni. Bila je gologlava, marama joj
beše preko ruke. Bila je u haljini u kojoj je i uhap
šena. Ništa nije rekla, ali me je pogledala oštro. I
danas osećam taj pogled heroja! Špiler se uneo u li
ce Olgi i rekao: »Evo ti drugarice kod koje si bila!«
Olga je odgovorila srdito: »Sad je prvi put vidim u
životu«. Špiler je, zatim, viknuo: »Gle, hoće da je
spase«. Zatim je ovaj krvopija pitao mene: »Pozna
ješ li ovu ovde?« Rekla sam: »Ne, ne poznajem je«.
Još me pitao gde je Olga ranjena, a ja sam rekla
da ni to ne znam ...
Persa Živkov iznela je i ovo sećanje:
— Čula sam da Olga nije htela u tamnici da je
de. Čula sam i da su je mnogo tukli. To mi je pri
čao jedan Švaba, ime mu ne znam. Znam i ovo: Ka
ko Olga nije htela ništa da kaže i da oda, Špiler joj
se obratio cinično se smejući:
— Nećeš izdržati. Bilo je i tvrđih od tebe pa su
kod mene »propevali«. Ti ćeš nas još i moliti za sa
slušanje. ..
Olga Petrov je, kasnije, u ćeliji na Banjici, pri
čala o mučenjima u Zrenjaninu. Njene preživele dru
garice sećaju se da im je govorila kako su je batina
li po tabanima. Kad ni to nije pomoglo, kad nisu
uspeli da iznude bilo kakvo priznanje, onda su joj
glavu stezali kaiševima. Vešali su je za kosu. Zatim
su joj ošišali divnu bujnu, kao noć crnu kosu. Pa
su joj opet vezivali kaiše da bi stezanje bilo efikas
nije. Pored Olginog vezanog tela, i glave pritegnute
do prsnuća, sedeo je jedan agent i čekao kad će Ol
ga da progovori. Prolazili su časovi i časovi, vreme
je promicalo ćelijom kao sablasna kolona mrtvih,
ali je Olga, skojevka i komunist, rodoljub i učitelji
ca, ćutala, trpeći nepodnošljiva sevanja u glavi.
Viđeći da je Olga ostala nema, Juraj Špiler pre
lazio je na nova mučenja. Skidao bi kaiševe i kofama.hladne vode vraćao je svesti. Zatim bi joj usi
janim gvožđem pekao tabane već osute ranama od
batina. Gasio je cigarete po njenom prelepom telu,
po rukama, na grudima. Međutim, ni reči, ni jauka!
Špiler je, potom, založio vatru. To je izazvalo za68
�prepašćenje i u krvi ogrezlih batinaša iz njegove
grupe. Onda je vešao Olgu nad visokim plamenom,
koji je sam razgorevao. I nad taj plamen nadnosio
joj list desne noge na kojoj je bila rana od puškaranja u Crepaji. Olga je i to izdržala. Samo ćutanje,
prezir prema zlikovcima i mukama. Iz njenih još
uvek krasnih očiju drugo se nije moglo pročitati...
Olgino ćutanje dovodilo je Špilera do ludila.
Pred čvrstinom komuniste i rodoljuba padali su
grozni metodi jednog krvnika, zveri uvek žedne
ljudske krvi. Jednom je, posle dugog mučenja, os
tala na podu ćelije polumrtva. Špiler je bio izišao
iz ćelije, a kada se smestio u svojoj udobnoj fotelji,
namah odluči: »Idem, opet, u njenu ćeliju!« Uz put
je grizao usnu i razmišljao: »Može da odnese tajne
u smrt. To ne smem dozvoliti. Sve bi propalo ...«
Nekoliko dana posle toga Olga je smeštena u
zatvorsku bolnicu, da se oporavi kako bi Juraj Špi
ler mogao, kasnije, da nastavi surovo isleđivanje.
Trebalo je još jednom, mislio je, pokušati da se iz
nudi bilo kakvo priznanje.
Jedan bolničar, član KPJ, čuvši za Olgu, poku
šao je da organizuje njeno oslobađanje. Lukavi Špi
ler pretpostavljao je i takvu mogućnost, pa je oko
ćelije postavio specijalno obezbeđenje.
Ćim se malo oporavila, Olga je vraćena u ćeli
ju Okružnog zatvora.
Kakva je bila Olga neka posluži i ovaj primer...
Jednom, dok je besvesno ležala na daskama ćelije,
posle stravičnog mučenja, doveli su joj kćerku Ma
re Erdeljan na suočenje. Erdeljanova je kasnije pri
čala da je bila zaprepašćena. Olga nije bila ni u sta
nju mučenika, bila je kao smrt. Tu njenu zabezek
nutost pojačao je i vođa Špilerovih batinaša Vilhelm, koji je Olgu, da bi je povratio iz kome, stao
snažno šamarati ogromnim šapama po kojima je,
od stalnog udaranja rodoljuba, krv prosto bila podlila. Šake su mu bile zadebljale u krvavu kožu. Šta
je Olga uradila kad se u stravi jave, za tren, vratila
iz duboke nesvesti? Pridigla se i pljunula razbojni
ka! Vithelm, iznenađen, za trenutak zastade i zaneme. Potom, jurnu na smrlo Olgino telo. Da pokaže
snagu i surovost htede da zadavi bespomoćnu ženu.
Umešao se Špiler, bila mu je potrebna za dalje is
leđivanje.
69
�Kćerka Mare Erdeljan videla je na Olginim no
gama velike opekotine, rasekotine, nokti su joj bili
plavi, ispod njih tragovi zabadanih eksera ...
Dokumenti i sećanja potvrđuju i ovo: jednom
je, po Špilerovoj naredbi, na Olginu ošišanu glavu,
na teme, padala kap po kap ledene vode. Olga nije
mogla da se pomeri ni milimetar tako je bila veza
na. Takvo mučenje dovodilo bi uhapšenika do ludi
la, Olga je poslednjom snagom sačuvala prisebnost
da ne progovori, da ništa ne kaže prisutnom agentu.
Špiler je jednom pribegao i ovom: dovodio je
Olgu da gleda, posle njenog mučenja, mučenje dru
gih rodoljuba u zatvorskom krugu. Olga bi zatvarala
oči da ne gleda patnje zatvorenika. Agenti su joj tada
šamarima razrogačivali oči, prisiljavajući je da to
gleda.
Posle mučenja, vraćajući se iz ponora tame nesvesti, na gotovo usmrćenom licu, krilnuo bi osmeh
jer je ostala pobednik. Olgino lice bila je pobeda
nad samim uništenjem! Radovala se što nije ništa
priznala. Što je uspela da ne oda Partiju! Poslednje
misli bile su jo j: da nije ko od drugova onda u Crepaji ili na kojem drugom zadatku Partije uhvaćen ili
poginuo. »Da li mi je živ Braca?« — pitala se ova
žena, sećajući se svog supruga. »Šta je s majkom i
sestrom Gorom? . . . S njima ne stigoh ni da se poradujem ...« uzdahnula bi Olga. Nije znala da su se
posle poslednjeg viđenja sa majkom i sestrom ove
dve potucale od nemila do nedraga. Kada su majka
Leposava i Gora, sklanjajući se iz Cente, pokušale
kod jednog poznanika da se na nekoliko dana sklo
ne, ovaj ih je odbio govoreći: »Ja imam decu i ženu.
Ako saznaju da ste kod mene bile, pobiće nas i sve
zapaliti«. Leposava mu je uzvratila pitanjem: »A zar
ja nemam decu i za koga se moja Olga bori?« Do
maćin je zalupio vrata i zaključao kao da su ove
dve htele na silu da uđu. Leposava je sa detetom
tu noć provela na jednoj njivi u snopovima kukuru
za, a sutradan su krenule u Kalare gde je učiteljovao Bracin brat.
Dokumenta beleže i ovo: »Dok je Špiler sasluša
vao primetili bi da Olga miče usnama. Nisu mogli
da to odgonetnu. To je za neprijatelja ostala tajna.
Mi smo odgonetnuli: to su poruke vere u pobedu,
zavet Partiji i narodu«.
70
�»Ponosno umirem za KPJ«
Iskusni Franc Rajt, policijski prefekt, izrazio je
divljenje prema Olginom držanju. Međutim. Njego
ve reći imale su i drugi cilj, da je privoli na razgo
vor, da skojevka i komunist prizna svoju delatnost,
kaže imena saradnika, način organizovanja ilegalaca...
Olgi Petrov nudili su pomilovanje u Gestapou,
ako pođe putem Petra Aldana. Nije, međutim, bilo
cene za koju bi ona izneverila ideale slobodara i
vojnika Partije. Olga je bila svesna da revolucija ne
može da slavi pobedu bez žrtava. Stoga, smatrala
se srećnom i počašćenom da umre za KPJ. To je na
veličanstven način i potvrdila kada je smogla snage
da u memljivoj, crnoj zatvorskoj ćeliji u Bečkereku
(Zrenjaninu) na zidu, svojom krvlju iz otvorenih ra
na, napiše: »PONOSNO UMIREM ZA KPJ«.
Moramo, ovom prilikom, istaći: netačno je da
je Olga Petrov tu poruku, simbol jedne mladosti, na
pisala u banjičkom logoru, u ćeliji gde je, kasnije,
dospela. To je učinila na zidu mučilišta u Bečkere
ku.
Kada mučenja i svakovrsna obećanja nisu po
mogla Spileru, u njegovoj želi da Olga progovori,
drugog decembra 1941. godine, uz jaku vojničku
pratnju, sprovedena je u Pančevo, u zatvor.
Dok su je agenti uvodili u kola, Juraj Špiler je
prokomentarisao:
— Kakvo je ovo stvorenje? Kao da nije od kr
vi i mesa! ...
Olga je iz Pančeva, istog dana, prebačena u Be
ograd. Cilj je bio da je Gestapo ponovno podvrgne
mučenjima. Olga je bila prebačena u bezumlje banjičkog logora.
Žika Novakov kod koga je Olga uhvaćena, uha
pšen je, kasnije, i pred narodnim sudom u Zrenja
ninu odgovarao je maja 1945. godine. Osuđen je na
smrt streljanjem.
Pravda je, međutim, dosta sporo stigla podbeležnika Stanka, čoveka koji je dao nalog za hapše
nje Olge Petrov. Prema sećanju jednog oficira
OZNE, koji je posle rata uhapsio Stanka, stvar je
stajala ovako:
Podbeležnik Stanko vešto se krio čak do 1954.
godine. Između ostalih mesta, živeo je i u Idvoru,
gde je bio zaposlen kao sekretar opštine. Pred kraj
71
�rata priključio se partizanima i bio je primljen u
Partiju. Službujući, posle, u mnogim mestima, ves
to je zametao trag. Oficir OZNE danas se seća podbeležnika a kaže:
»I pored nesumnjivo vešte kamuflaže, stalno je
živeo u strahu. Naročito je strepeo kad bi u opštinu
došao neko iz Državne bezbednosti. Bila mi je sum
njiva njegova preterana uslužnost i u meni je izaz
vala podozrenje. Bilo je, međutim, dosta teško od
mah reagovati, jer je Stanko brojnim aktivnostima
u selu nastojao da se u njega ne posumnja, da bi ot
klonio neizvesnost i strepnje kojima je bio optere
ćen. Sedam se dobro i ovoga: kad god bi susretao
majke ili očeve zavijene u crno, s neizmemom tu
gom za mrtvim porodom palim u borbi protiv oku
patora, kad bi do njega došao glas o izdajniku koji
je dolijao, ili kad bi oficir bezbednosti zatražio po
datak o držanju pojedinaca za vreme rata, to je za
Stanka bila nova plima koja ga je obuzimala, ljulja
la i kovitlala, kao što se iver gubi na velikim talasim a...«
Oficir OZNE dodaje sledeće:
»Posle proveravanja, aprila 1954. godine, sekre
tar idvorske opštine Stanko je uhapšen. Poricao je
navode optužnice da je učestvovao u hapšenju Olge.
Imao je, međutim, još i drugih grehova. Pokazali
su mu fotografiju na kojoj se vidi u društvu nemačkih policajaca u Centi 1943. godine. Posle tog doka
za dugo nije mogao da se sredi. Na suđenju u Pančevu svedoci su iznosili teške optužbe na njegov ra
čun, govorili su i jasno potvrđivali svoje navode da
je Stanko najveći krivac za Olgino hapšenje i
predavanje u ruke krvoloku Juraju Špileru. Pre ne
go mu je izrečena presuda, jedno jutro stražar je u
ćeliji zapazio lokvu krvi. I nepomično telo. Presekavši vene na levoj ruci, sam je sebi presudio«.
Traganje za ilegalcima
Dok se Olga nalazila u zatvoru, Borislav Braca
Petrov je neustrašivo izvršavao zadatke Partije. Sve
dok i on nije potkazan.
Ovaj mladi komunista rodio se 14. februara
1921. godine u Bosanskom Brodu. Posle dve godine
roditelji se sele u Vršac, gde je Braca odrastao. Ro
72
�ditelji su bili zauzeti od jutra do mraka da bi obezbedili sredstva za život.
Braca je bio vredan, inteligentan, beskopromisan u svojim zahtevima i vrlo brzo zapažen među
naprednom omladinom u školi i u Vršcu. Krug
njegovih drugova gimnazijalaca i drugih stalno se
širio. U ovom krugu su njegove starije sestre: Dragica i Jelisaveta zvana Beba, Lukrecija Ankucić, Ol
ga Radišić i drugi omladinci i omladinke, koji su u
skojevskoj organizaciji proučavali naprednu litera
turu, pripremali sebe i druge za predstojeće događa
je. U tome su imali veliku pomoć od Žarka Zrenjanina Uče i Dejana Brankovog.
Opasnost koju je nosila fašistička najezda zbi
la ih je čvršće da pruže otpor. Braca, pošto je matu
rirao, upisao se na Pravni fakultet u Beogradu, ali
mu je Partija naložila da stanuje u Pančevu, gde
razvija političku aktivnost. Bracin dolazak u Pančevo mnogo je značio za omasovljavanje skojevske
organizacije. Radio je na mnogim zadacima sa Stevicom Jovanovićem Icom, Olgom, Markom Kulićem, Ivom Kurjačkim, Lidijom Aldan i drugim
aktivistima.
Braca je ostao u sećanjima preživelih boraca s
kojima je sarađivao kao odličan učenik u Vršcu, is
kren drug, dovitljiv, odan Partiji, narodu. Sećaju
ga se sa raznih takmičenja u školi gde je osvajao
najviše nagrada. Bio je veoma aktivan u literarnoj
družini »Skerlić« i isticao se svojim referatima. Ob
rađujući različite teme, pokazao je široko obrazova
nje i interesovanje za više naučnih i društvenih ob
lasti.
Evo nekoliko njegovih radova: »Francuska re
volucija 1848. godine u istoriji književnosti u Voj
vodini«, »Borba jugoslovenske mornarice za oslobo
đenje i ujedinjenje«, »Naše jedriličarstvo«, »Vazduhoplovstvo i ratna mornarica«, »Uloga vojvođanske
omladine u kulturnom životu«. Imao je još zapaže
nih radova koji su mu doneli veliku popularnost.
Posebno se pamti Bracin referat o Španiji.
U vezi tog referata, prema sećanju Đure Marinkovića, Olga je često isticala da je Braca poka
zao da je dostojan član Komunističke omladine Ju
goslavije.
— Braca je u geografskoj sekciji obradio temu
o Španiji. U prvom delu osvrnuo se na osnovne ge
ografske podatke, na ekonomske odnose i osobine
73
�tadašnje Španije, ali je potencirao aktuelnost poli
tičke situacije u toj zemlji posle dolaska na vlast
generala Franka. Jednom učeniku to nije bilo po
volji, jer je bio vođa »ljotićevske skupine« u školi,
pa je napao Bracu zbog drugog dela temata, u ko
jem je fašizacija Španije podvrgnuta oštroj kritici.
U polemici je malo ko mogao da se suprotsta
vi Braci, posebno takav školski »drug«. Braca ga je
gotovo ismejao pred svima jer je argumentovano
govorio o patnjama španskog naroda. Kad je ljotićevac izgubio bitku s Bracom u diskusiji, doviknuo
mu je: »Ti si komunistički agitator!« Braca je poku
šao da tu kvalifikaciju skine sa sebe govoreći da je
o Španiji govorio samo istinu. Ovaj se nije time za
dovoljio, nego je na Bracu fizički nasrnuo. Jasno,
Braca mu je uzvratio ravnom merom, sa još malo
dodatka. Posledice su bile da se ovaj provokator za
dugo nije pojavljivao.
Njegova aktivnost je bila zapažena od partij
skih rukovodilaca, te su ga početkom 1938. godine
primili u SKOJ i, u Gimnaziji, rukovodio je akti
vom. Naredne godine postao je sekretar MK Skoja
u Vršcu. Krajem 1939. primljen je u Partiju i u Bi
ro PK Skoja za Vojvodinu. Između ostalih zaduže
nja, radio je i u partijskoj tehnici, gde su štampani
razni materijali za idejno uzdizanje mladih ljudi i
naprednih građana.
Braca se veoma zalagao da se osposobljavaju i
jačaju kadrovi, otklanjaju slabosti u radu pojedina
ca i aktiva. Tražio je da se posveti veća pažnja žen
skoj omladini i da se pojača rad sa seoskom omla
dinom. Njegov se uticaj osećao u ćelom južnom Ba
natu. Kad je prešao u Pančevo, formirao je Komitet
Skoja i posvetio je veliku pažnju marksističkom ob
razovanju mladih.
Zapažena su njegova predavanja na logorovanju
skojevaca na Testeri (Fruška gora), gde je bio pre
davač sa Đorđem Zličićem na marksističko-lenjmis
tičkom seminaru.
Avgusta 1940. godine održana je u Petrovgradu
V pokrajinska konferencija Skoja za Vojvodinu, u
prisustvu 40 delegata koji su zastupali 14 mesnih
komiteta sa 110 članova i oko 450 polulegalno pove
zanih skojevaca. Tom prilikom je u ime CK Skoja
prisustvovao Lola Ribar. Braca Petrov je tom prili
kom bio jedan od referenata i izabran je za politi
čkog sekretara Pokrajinskog komiteta Skoja za Voj74
�vođinu. Iste godine biran je za člana PK KPJ za
Vojvodinu.
Kao što je rečeno, radio je i u partijskoj teh
nici na izdavanju potrebnih publikacija. Septembra
1940. godine u Novom Sadu izašao je prvi broj
»Mladi radnik« kao organ PK Skoja a koji je tre
tirao socijalna i ekonomska pitanja radničke omla
dine. Urednici su bili Braca Petrov i Đorđe Zličić.
Kako je, posle prelaska iz Vršca, bio baziran u
Pančevu, i ovde organizuje rad partijske tehnike u
kojoj su radile njegove sestre i Olga. Rad ove tehni
ke bio je dobar i odigrao veliku ulogu jer se, putem
letaka, biltena i drugim napisima, informisao narod
0 stanju na frontovima i o borbi partizana širom
Jugoslavije.
Rad članova Partije i skojevaca posle okupacije
1 napada hitlerovske Nemačke na SSSR, bio je veo
ma otežan, ali i pojačan u pružanju otpora zavoje
vačima. Za vreme okupacije u Pančevu i okolini u
1941. i 1942. godini, do Bracine pogibije, diverzije,
sabotaže, napadi na policijske i na druge okupator
ske organe, vezani su za njegovu ličnost. Bio je
hrabar i snalažljiv, zato policija uporno traga za
njim i njegovom porodicom. Za policiju je bila za
gonetka: ko je to »Mister«? Pretpostavljali su da je
to važan funkcioner u rukovodstvu Pokreta. Inače,
policija je imala zadatak u prvom redu da otkriva i
pronalazi partijske rukovodioce da bi obezglavili po
kret i delovanje komunista, te je u Pančevu, pored
Predstojništva policije, na istom zadatku radio i ko
ordinirao akcije Gestapo, a svesrdno su se angažovali i »manšaftovci« iz redova nemačke narodnosti,
koje je Gebelsova propaganda zaslepila i ubedila da
će Nemačka zagospodariti svetom pa su se sa doju
čerašnjim susedima nemilosrdno obračunavali, plja
čkali ih, odvodili ih u zatvor.
Ovima su na ruku išli slabići koji su se našli
oči u oči sa neprijateljem. Da bi sačuvali svoju gla
vu, pristajali su pojedinci da budu agenti, doušnici.
Među njima i Petar Aldan.
On je policiji otkrio ko je »Mister«. Sada su
znali da je to Braca Petrov. Gestapo je od Aldana
tražio da im dostavlja što tačnija i blagovremena
obaveštenja o kretanju Brace Petrova i drugih, ka
ko bi uspela akcija hvatanja istih. Aldan se svesrd
no trudio, ali sva njegova obaveštenja su brzo zastarevala jer su ilegalci bili veoma oprezni, menjali
75
�stanove i baze boravka, kurire za vezu, javku, prerušavali se. Gestapo je nestrpljiv, Aldan obećava da će
uskoro uslediti Bracino hapšenje i upozorava da je
naoružan, nosi otkočen revolver.
Agent je skrenuo pažnju gestapovcu da Braca
neće dozvoliti da padne živ u ruke policije: »Posle
hapšenja njegove žene Olge Braca je izvanredno op
rezan. Izjavio je da u slučaju hapšenja neće dozvo
liti da mu se približi nijedan policajac«.
Aldan je upozorio da Braca ima više legitimaci
ja i da se vešto prerušava i da čak usred bela dana
prolazi Pančevom ispred nosa policajaca.
Konspirativnost ilegalaca onemogućavala je
agenta da brzo postigne uspeh.
Za Petra Aldana Partija još nije mogla da izvrši
proveru, pa su od njega skrivali mesta gde će se od
ržavati sastanci. Ovaj agent obaveštavao je više po
licijske funkcionere da među policajcima, folksdojčerima, ima koji sarađuju sa Partijom i obaveštavaju komuniste kad se sprema neka akcija hapšenja
te se ovi na vreme sklanjaju. Saznao je da komunis
ti imaju pomoć domaćeg Nemca za vezu između
Pančeva i Beograda.
Traganja se nastavljaju za ilegalcima. Gestapo
se savetuje sa doušnicima, posebno sa agentom
»Hansom«. Partija još nije mogla da izvrši proveru
o njegovom držanju, a on se neprimećeno i u najve
ćoj tajnosti sastaje sa svojim nalogodavcima, dobija instrukcije a on njima pruža obaveštenja o kre
tanju Stevana Jovanovića, Brace i Bebe Petrov, Mi
te Živkova i o drugima.
Krajem decembra Gestapo i mesna policija u
Pančevu preduzimaju akciju hapšenja. Na osnovu
obaveštenja od doušnika da se Stevica Jovanović
nalazi u kući u Ulici Helmuta Moltkea broj 8, preduzela je akciju. Ta je kuća bila svojina Save i Slavka
Bokšana, koji je bio oženjen folksdojčerkom Anom.
Stevica je u tom stanu živeo od novembra, gde su
dolazili i drugi ilegalci. Ovom je kumovao agent
»Hans«.
Ujutru, rano, 25. decembra policija je opkolila
pomenutu kuću. Stevica Jovanović je prihvatio bor
bu u kojoj je hrabro poginuo.
Neprijatelj je pretpostavljao da će u tu kuću
naići još neki ilegalac i upasti u klopku. To se
umalo nije desilo Žarku Zrenjaninu. Iz knjige »Od
govor je: NE!«, saznajemo za taj događaj:
76
�»Tri dana posle pogibije Stevana Jovanovića po
javio se na ulazu stana braće Bokšan nepoznati čovek. Naišao je na policijsku zasedu. Šta se tada do
godilo, opisao je »nepoznati«:
»U Pančevo sam stigao 28. decembra. U kući u
koju sam otišao, kao i u kući preko puta nje, bila
ie gestapovska zaseda. Tek posle saznajem da je u
toj kući poginuo drug Jova (Stevica) 25. decembra.
(Izvukao sam se zahvaljujući slabom junaštvu tih
zlikovaca). Izgleda da su videli moj otkočeni pištolj
i odšrafljenu bombu. Izlazeći na ulicu uperio sam
revolver u pravcu suprotne kuće iz koje su me 'haltirali' kad sam ulazio. Oni su na to odgovorili bekslvom sa prozora. Tada sam se uglavnom natraške
povlačio ka bližem ćošku i neprestano držao pod ni
šan prozore obe kuće. U dva maha su pokušali da
se postave na prozore radi pucanja, ali osim velike
galame sa njihove strane ništa drugo nisam čuo. Vi
deo sam samo to da su pomaljali glave kroz prozor
i da su ih brzo povlačili. Stigavši do ćoška uspeo
sam da se izvučem iz tog kvarta koji je zatim od
mah blokiran . . .«
Zahvaljujući svojoj hrabrosti i hladnokrvnosti,
izvukao se iz ove opasne situacije Žarko Zrenjanin,
sekretar PK KPJ za Vojvodinu, kako ga je policija
u ovom slučaju nazvala »nepoznati čovck«.
Posle pogibije Stevana Jovanovića, dužnost se
kretara Okružnog komiteta preuzima Borislav Bra
ca Petrov, zvani »Mister« za kim policija uporno
traga, opominjući stanovništvo da ne primaju u ku
će nepoznata iica, da se komunistima ne pruža uto
čište u izuzetnoj zimi.
Januarski dani 1942. godine bili su veoma hlad
ni. Ilegalcima je bilo otežano kretanje a samim tim
promena mesta boravka kako bi izbegli policijskoj
potrazi. Ti otežani uslovi nisu prekinuli rad komu
nista. Braca je bio neumoran. Policijski nalozi da
bude nađen i uhapšen ostali su neizvršeni. Bio je
neuhvatljiv. Sad preduzima akcije. Javlja se onamo
gde ga policija ne očekuje. Jednom je sa pogranič
nog carinika skinuo uniformu, uzeo oružje i legiti
maciju da bi se u datoj situaciji time koristio. Bilo
je to februara 1942. godine.
Petar Aldan je i dalje neotkriven. Ilegalci još
nemaju pouzdane podatke da je postao izdajnik.
Umeo je da izmakne pažnji ilegalaca i da dođe na
tajne sastanke sa policijskim šefovima i da im dos77
�tavlja razna obaveštenja. A kad je bio sa svojim
drugovima, da bi potvrdio poverenje »govorio je o
zlodelima okupatora, o borbi za oslobođenje zem
lje, o pobedi koja predstoji, o srećnijoj budućnosti.
Pretvarao se da je ostao isti kakav je bio pre hap
šenja — ne samo pred drugovima nego i pred ses
trom i bratom. Zajedno se, tobože, brinuo s njima
kako da zametnu trag policiji...« (B. Božović).
Gestapo je, posle Jovanovićeve pogibije, saznao
da je Braca postao sekretar Okružnog komiteta i
pleo je mrežu da ga uhvati. Ali je i Braca pojačao
konspirativnost i nije prestajao sa aktivnostima: po
vezuje ljude u organizaciju posle provala i hapše
nja ili nečije pogibije, radi na pridobijanju novih
članova za rad u Pokretu, upućuje ljude u rad. U
vreme najvećih nemačkih uspeha na istočnom fron
tu i pogibija članova Partije i Skoja, Braca podstiče
veru u ljudima da će konačnu pobedu izvojevati
Partija sa nesebičnim roboljubima.
Početak marta 1942. godine doneo je tri sukoba
policajaca i ilegalaca. Dva okrutna policajca, Stefan Rak i Matijas Groš, pošli su da uhapse ilegalca
Paju Bulovana u Ulici 12, broj 1, jer su bili obavešteni da se tu skriva. Obojica su znali da su komunis
ti naoružani i veoma brzo pružaju otpor pa su se
dogovorili kako da iznenade i uhapse ilegalca, što
bi im donelo priznanje i napredovanje. Upali su u
kuću gde su zatekli Paju Bulovana. Potegli su oruž
je i povikali: »Predaj se!«
Bulovan je brzo reagovao. Iako iznenađen, prvi
je pucao i ubio Stefana Raka, a Grosa ranio u levu
ruku. Pucnjava je privukla pažnju Nemaca. Bulovan
je pokušao da se izvuče pored železničke pruge, ali
su ga pogodili meci gonilaca. Nemci su odmah zapa
lili kuću Boška Belobrka u kojoj se Paja Bulovan
nalazio, i porodicu uhapsili. Neprijatelj je ubrzo iz
vršio odmazdu i o tome izdao saopštenje:
»U vezi ranije odredbe Glavnokomandujućeg
za Srbiju o izvršenju odmazde za ubistva nemačkih
oficira i vojnika, građana pripadnika nemačke naci
onalnosti i organa vlasti, a kao odmazda za ubije
nog policijskog činovnika Stefana Raka i ranjenog
policijskog činovnika Matijasa Grosa iz Predstojništva gradske policije u Pančevu, koji su vršeći svo
ju tešku i odgovornu dužnost dana 3. marta ove go
dine u jednoj kući u Pančevu napadnuti od komu
nista, kojom je prilikom Stefan Rak ubijen, a Ma78
�tijas Groš teže ranjen, streljano je danas u Pančevu 75 lica ...«
Među streljanima bila je i domaćica kuće u ko
joj su agenti hteli da iznenade ilegalca, a domaćin
je oteran u Norvešku i nije se vratio.
Neprijatelj u saopštenju nije napisao da je poli
cija bila napadač, nego obrnuto.
Nakon dva dana usledila je druga akcija pančevačke policije. Alojz Kral, šef političkog odseka
Predstojništva gradske policije u Pančevu, saznao
je da se u Pančevu krije i radi ilegalac »Lala«. Ovog
puta Alojz Kral je hteo policajcima da demonstrira
veštinu hvatanja komunista. Hteo je sebi da pribavi
slavu i pare jer je ilegalac »Lala« bio ucenjen. U st
vari, »Lala« je bio Mita Živkov.
Kral, pre nego što je pošao u akciju, poslužio
se obaveštenjima Desanke Marković, koja je posle
masovnih hapšenja počela da radi za policiju i mno
ge je ilegalce otkrila. Ona je radila sa ranije pomenutim komunistima i nanela velike štete. Dobro je
poznavala Mitu Živkova jer je po njegovim nalozi
ma izvršavala neke zadatke. Njoj se u izdaji pridru
žila i Dragomira Erbežnik — Mira. Mita Živkov
nije znao za njihovu saradnju sa policijom. Njih
dve je Kral poveo da mu pokažu kuću gde se ilega
lac nalazi: Ulica Cara Dušana 51.
U kuću je ušao Kral sa Mirom. Zatekli su ženu
za mašinom i jednog mlađeg muškarca. Kral je pi
tao ko je trebalo danas da dođe u ovu sobu. Doma
ćica je odricala da išta zna o sastanku. Kral je pos
lao Miru da zovne Desanku Marković, koja je osta
la na ulici, radi suočenja.
Mira je izašla a Kral je od prisutnog muškar
ca tražio legitimaciju. Ovaj ilegalac, Mita Živkov, za
vukao je ruku u džep i umesto legitimacije brzo je
potegao pištolj i pucao u glavu šefa političke poli
cije.
Mita Živkov je odmah pojurio napolje. Na nje
ga je pripucala Mira, i on je uzvratio pucnjem. Ona
se uplašila i sklonila. Obe su požurile da jave poli
ciji šta se desilo. Dok je stigla policija, ilegalac je
zametnuo trag.
On je bio bliski saradnik Brace i Olge Petrov.
Odrastao je kao siroče. Završio je zidarski zanat i
upoznao tegoban život siromaha. Povezuje se sa na
prednom omladinom, postaje skojevac i član Par
tije 1940. godine. Razvio se u beskompromisnog i
79
�odanog borca. Kada je Braca Petrov postao sekre
tar Okružnog komiteta Partije, Mita sa terena do
lazi u Pančevo gde je radio sa Bracom i Bebom. Bio
je iskusan i snalažljiv, umeo je da oseti odakle mu
preti opasnost i da izbegne policijske zamke. Ali teš
ko je bilo predvideti da će doći udarac odakle se ne
nada. To je ovako opisano u knjizi »Odgovor je
NE!« B. Božovića:
»Nije mogao da predvidi, da oseti da je Desanka Marković kadra da ga izruči policiji. Samo su ga
snalažljivost, brzina reagovanja i smelost spasle iz
situacije u koju ga je ona dovela. Otkriven je još
jedan provokator policije iz partijskih redova. Mita
je postao još oprezniji. Ali u drugog provokatora, sa
kojim se povremeno viđao, nije posumnjao. A taj
»drug« je predstavljao mač nad Lalinom glavom,
smrtnu opasnost za hrabrog revolucionara. Kao zla
kob uhodio je radnika komunistu, vrebajući pogo
dan trenutak Laline neopreznosti da ga izruči poli
ciji. Bio je to Petar Aldan. Za Lalu — drug, za Ges
tapo — potpuno pouzdani agent«.
Ovaj agent je saznao i to da je Mita Živkov Lala
izvestio Žarka Zrenjanina da je ubio Alojza Krala.
Neprijatelj nastavlja da zastrašuje narod. Izdato je
saopštenje da je izvršena odmazda za ubijenog Kra
la: streljano je 50 lica u Pančevu.
Pogibija pomenutih agenata zabrinula je ne sa
mo policiju Pančeva nego i Gestapo. A iz Velikog
Bečkereka došli su policijski prefekt Franc Rait i
Juraj Špiler i sa sobom poveli svoju takozvanu udar
nu grupu.
Špiler je 6. marta lično saslušavao uhapšene
građane. U jednoj grupi uhapšenih nalazio se i kro
jač Nikola Karavla. Kad su ga uveli u prostoriju za
saslušanje, ponašao se uplašeno i snishodljivo. Isku
sni policajac je procenio da ovaj ima nešto da kaže.
Strah se pojačavao kricima mučenih u susednoj so
bi. Povremeno se javljao neprimetan osmeh koji je
značio da ima nešto da »proda« da bi sačuvao glavu.
Špiler je procenio da je trenutak da iskoristi
malodušnost Nikole Karavla. Prisilio je sebe da bu
de ljubazan, ponudio uhapšeniku da sedne, čak i da
zapali cigaretu. I progovorio je. Kazao je gde se na
lazi Braca sa saradnicima. Bila je to prizemna kuća
u predgrađu Pančeva zvanom Topola. Tamo je ilegalcima nosio hranu.
80
�Sa ovim obaveštenjima Špiler je upoznao Franca Raj ta. Odmah je održano savetovanje i zaključe
no: u ranu zoru opkoliti kuću dvostrukim obručem
vojnika, policajaca i agenata. U akciji su učestvova
li: 60 nemačkih vojnika, 20 žandarma i osam agena
ta koje je Špiler doveo iz Velikog Bečkereka. Kuća
je opkoljena. Preko puta opkoljene kuće postavlje
na su dva puškomitraljeza a glavni teret trebalo je
da ponese udarna grupa. Karavla je vodio i poka
zao kuću opominjući Špilera da se paze jer se ile
galci živi neće predati. Plašio se da će, ako pogine
neki vojnik ili agent, i sam biti žrtva odmazde.
U ranu zoru počela je akcija. Agent Jozef Vilhelm je pucao iz pištolja u prozor opkoljene kuće.
Špiler je povikao:
— Policija, predajte se!
Iz kuće nisu odgovorili. Za to vreme ilegalci su
brzo uništavali raznu dokumentaciju i drugo, i sp
remno čekali. Ponovio se poziv i opomene:
— Opkoljeni ste! Nemate kuda! Predajte se!
Nastalo je napregnuto iščekivanje sa obe stra
ne.
Ilegalci su odgovorili vatrom iz pušaka i pišto
lja, bacali bombe i dinamit prema opsađivačima. To
je bio jasan odgovor da se neće predati. Četiri ilegalca protiv devedeset neprijatelja! U kući su bili
Borislav Braca i Jelisaveta Beba Petrov, Stanko Tomić i Agata Libman.
Otpočela je ogorčena borba. Stakla polomljena,
zidovi išarani mecima. Mitraljeski rafali su zaglušivali puščanu paljbu. Bombe su nadjačavale sve. Nemački vojnici bili su prikovani u zaklonima i pso
vali:
— Prokleti komunisti!
Špiler se pitao koliko je boraca u kući.
Borba traje već tri sata. Pod jakom vatrenom
zaštitom, neki su policajci prišli kući i unutra uba
cili bombe. Nastala je tišina.
Fašisti su se začudili kad su opkoljeni zapucali
sa krova. Oko dimnjaka odakle su ilegalci pucali
svi su crepovi bili polomljeni puščanom i mitraljes
kom vatrom. Krov je bio sav izrešetan.
Špiler je, opisujući borbu, rekao: »Otpor onih
u kući bio je neprekidan i ogorčen. Pucali su iz pu
šaka i bacali ručne bombe. Tek kad je prizemlje ku
će bilo izrešetano mecima i ručnim bombama, oni
su se povukli na tavan i odatle nastavili otpor...
6 Olga Petrov
81
�Pošto je kroz više otvora ubačena na tavan veća
količina ručnih bombi, a sem toga gotovo ceo krov
je bio razbijen vatrom iz mitraljeza, otpor je pres
tao«.
I, zaista, otpor je prestao. Fašisti su se bojali
da to nije neka taktička varka pa se nisu odmah usu
đivali da uđu u kuću. I dalje su se čuli povici: »Pre
dajte se!« Odgovora nije bilo — ni rečju, ni oruž
jem.
Konačno su ušli u kuću. Kako je poprište izgle
dalo i šta su videli čitamo iz knjige »Odgovor je:
NE!« Branislava Božovića:
»Tavan je bio sav zatrpan komadima crepa i
drugim otpacima. Kraj dimnjaka su ugledali jedno
uz drugo tri tela. Ništa se više nije videlo. S naperenim mašinkama oprezno su prišli mestu gde su
jedan do drugog ležali dva čoveka i jedna žena. Je
dan muškarac već je bio mrtav. Drugi čovek i žena
ležali su teško ranjeni pored tela ubijenog muškar
ca. Sve troje imalo je mnogobrojne rane od metaka
i ručnih bombi. Bilo je očevidno da su se borili sve
dok nisu od zadobijenih rana potpuno iznemogli.
Ispred svakog od njih ležala je po jedna cedu
lja. Na njima je drhtavim, različitim rukopisom bio
ispisan isti tekst: »Mi umiremo za slobodu naroda«.
Braca je bio poginuo, njegova sestra Jelisaveta
Beba i Stanko Tomić bili su teško ranjeni i na
putu do bolnice izdahnuli. Na tavanu su našli i Agatu Libman lakše ranjenu. Ona je kasnije radila za
nemačku policiju (danas živi u Saveznoj Republici
Nemačkoj).
Posle borbe kuća je bila temeljno pretresena. U
jednom skloništu nađen je propagandni materijal,
leci, 4 vojničke puške, 5 pištolja, municija, lažne le
gitimacije, pečati, štambilji za izradu objava za pu
tovanja. Tu je nađena i uniforma, kao i dokumenta
ranije pomenutog carinika Alojza Tritvemela.
Posle boćbe Franc Rajt je procedio kroz zube:
— Komunisti zaprepašćujuće hrabro ginu!
U jutarnjim časovima 7. marta 1942. godine čas
no su pali mladi rodoljubi.«
Obistinile su se reči Brace Petrova — da oficiri
nove, narodne vojske neće bežati. I nisu: komunis
ti, ilegalci, pravi rodoljubi — pali su bez uzmaka!
Juraj Špiler, u svom izveštaju višim vlastima,
ne navodi pomenutu poruku izginulih: »Mi umiremo
-82
�za slobodu naroda«. To pominje tek u zapisniku ko
ji je vođen za vreme saslušavanja pred našim vlas
tima, kada su ga isleđivale i osudile na smrt. Špiler
je taj zapisnik potpisao 15. februara 1948. godine.
Policija se čudila kako se, posle hapšenja nekih
partijskih i skojevskih rukovodilaca, regrutuju novi
kadrovi, povezuju se i nastavljaju akciju. Petar A
ldan, koji još nije bio otkriven, izveštavao je gospo
dare o brojnom stanju članova Partije i Skoja u
Pančevu i okolini u koje je ubrajao svoja dva brata:
Pavla i Jovana, i sestru Lidiju.
Traganje za Lalom (Mita Živkov) nije prestajaIo. Petar Aldan »Hans« pokušavao je da naiđe na
nekakav trag kako bi mu se približio i otkrio ga po
liciji. Ali Lala se pojavljivao tamo gde ga nisu oče
kivali. Policija je zabeležila da je opasan ilegalac
Lala:
»Na dan 1. aprila 1942. godine nalazili su se Mi
ta Živkov i Momčilo Stefanović, učitelj iz Hrvatske
Neuzine, u svom skrovištu u Neuzini, i to u stanu
Momčilovog oca, Milana Stefanovića. U tu kuću poslata je patrola u kojoj su bili seoski policajci Hajnrih Kviring i Petar Stefanov, s nalogom da uhapse
komuniste. Ovi su se, međutim, oduprli i u toku na
stale borbe ... Živkov je najpre jednim metkom
ubio Stefanova, a drugim lakše ranio Kviringa. Ko
munisti su uspeli da pobegnu«.
Policiji je uspelo da uhapsi Lidiju Aldan kod
Ferdina. Tom prilikom uspela je da izvrši samoubistvo da ne bi bila podvrgnuta strahovitim mučenji
ma. Četiri dana kasnije, 9. aprila, uhvaćen je njen
brat Jovan, koji je pokušao da učini što i njegova
sestra, ali nije uspeo. Ranije je bio uhvaćen Pavle
Aldan koga je potkazala Desa Marković, koja je za
jedno radila za okupatora sa Petrom Aldanom. Tvr
dokorni izdajnik je i sam doprineo da mu budu uh
vaćena braća i sestra.
Gestapo je mesecima zahtevao od Petra Aldana
da uđe u trag Miti Živkovu. I, uspelo mu je. Našli
su se. Bilo je to pred odlazak Mite Živkova u par
tizane. Na putu između Uzdina i Idvora Petar Aldan
je pucao u leđa svog nekada partijskog druga. Bilo
je to 20. maja 1942. godine.
Jedni borci su padali, drugi su ih zamenjivali.
I sve tako do slobode.
Svaki izdajnik neslavno završi pa i Petar Aldan,
koji je pleo mrežu da ilegalci budu uhvaćeni. Izdaj
83
�nik Partije i zemlje kasnije je ubijen kod Novog Pa
zara od svoje izdajničke bratije.
U »sobi smrti« na Banjici
Banjički logor bio je okružen visokim zidom.
Imao je stražarske kule tako raspoređene da se iz
svake od njih moglo nesmetano kontrolisati sve. I
mali prozori na zgradama gde su mrakovali logora
ši. Logor je imao i »ambulantu«, objekt koji je naj
manje služio lečenju ili zaštiti uhapšenika.
Olga Petrov-Radišić bila je dovedena u sobu broj
16.
Kad je Olga bila dovedena pred vrata ćelije, stražar je grubo gurnuo u sobu u kojoj je bilo još
nekoliko žena. Među njima bile su i Dragica Petrov,
sestra Brace Petrova i Kornelija Ankucić, Olgina
drugarica i saborac.
Olga je bila sva izubijana, modra i otečena od
batina. Zimsko, ledeno rano decembarsko vreme,
golomrazica i ciča zima, još policijske zveri. To je
dočekalo i »prihvatilo« izmučenu Olgu na Banjici.
I to u pocepanoj suknji, bez čarapa, bez obuće, s
iscepanim džemperom. Dragica i Kornelija jedva su
je prepoznale. Kad su još videle da nema svoju div
nu, bujnu crnu kosu, zadrhtale su od tuge. Videle
su, u stvari, jedno uništeno telo i njegovu lepotu.
Ali, ponos i prkos plam telisuu očima njihove dru
garice Olge. Na brojna pitanja drugarica, odgovara
la je uvek iscrpno. Ipak, često je ponavljala ovo:
— Za ova dva meseca od života sam se opraš
tala — dva puta!
Kornelija Ankucić, istaknuti ilegalac i borac ju
žnog Banata, kaže u jednom nedavnom sećanju:
»Teško je bilo videti mladu i lepu Olgu, onako
fizički unakaženu, ali duh u njoj nije bio slomljen.
Prvi susret i prve reči izgovorene posle pet nedelja
sa drugaricama, pokazali su koliko u Olgi još ima
života i vere u ishod borbe. Nas sedam, njenih dru
garica, sve smo učinile da joj ublažimo muke, odva
jale smo ono malo naših mrvica, njoj davale, češ
njem luka mazale smo joj glavu i kosa je počela da
raste a ona je svojom upornošću nastojala da ispra
vi nagorelu nogu.
84
�Ležale smo na daskama i tiho pričale, maštale
smo o slobodi. Cesto smo tiho pevale. Znale smo i
da se nasmejemo«.
Često se pitala šta li je sa Bracom i drugima.
Nije nikad saznala da je herojski poginuo, onako
kako je i sama govorila da se on neće živ predati.
Jednom u razgovoru sa Kornelijom Ankucić je
rekla: »Ti si najmlađa. Možda ćeš ostati živa. Ja i
Dragica nemamo čemu na se nadamo. Znam šta me
čeka. Ali, pokazaću policiji kako se drže komunisti«.
Ove razgovore Olga je vodila dok nije bila pre
bačena u »sobu smrti« broj 10, koja je bila u isklju
čivoj nadležnosti Gestapoa.
Ana Tomić seća se Olginog držanja na Banjici:
— Mogu da kažem samo ukratko da je Olga bi
la uzoran heroj svojim držanjem pred neprijateljem
naše zemlje. Ona je svojim divnim likom komunis
te, svojim primerom ljudskog humanizma poslužila
kao uzor stotinama banjičkih zatvorenika. Ne verujem da ima i jedan preživeli iz banjičke »kuće smr
ti« koji se ne bi celog života sećao divnog lika Olgice Petrov i njene hrabrosti.
Govorila je u sredini onih koji su postojali još
samo u spiskovima za streljanje, budila je Olga ve
ru u slobodu. Najčešće je volela da kaže da će slo
boda doći uskoro. Tiranija ne može da pobedi, jer
čitav narod ne mogu da unište — govorila je drugaricama.
Specijalna policija i Gestapo, nisu Olgu narav
no, ostavili na miru u banjičkom logoru strave i
užasa. Petog marta su je, po ko zna koji put, poveli
na saslušanje.
Na navaljivanje jedne od drugarica iz ćelije, ko
ja je želela da Olgu opet divljački ne tuku zbog
upornog ćutanja, Olga je pristala da o sebi kaže sa
mo generalije. Pitali su je, zatim, zašto ćuti.
— Od prvog dana su me tukli i maltretirali. Ne
vidim krivicu u tome što volim svoj narod. Vi ste
zveri, a ne ljudi. Sa takvima neću da razgovaram!
— odgovorila je prkosno.
Dokumenta beleže da je Olgu mnogo teretio Ratomir Ranisavljević, kojim su se gestapovci koris
tili kao i mnogim drugim slabićima. (Nemci su ga
streljali kad i prave rodoljube — devetog maja 1942.
godine, čime je naneta velika nepravda komunisti
ma i drugim patriotima, jer su ubijeni, istovreme
no, kad i izdajnički ološ).
85
�Jednom Olginom saslušanju u Gestapou na Banjici prisustvovao je i Franc Rajt, preferkt policije
za Banat. Pred islednicima i batinašima rekao je:
— Ovo je ta što nam ništa nije rekla!
S ovog saslušanja Olgu su vratili, opet, pretuče
nu.
Pored gestapovaca ispitivali su je i u Specijal
noj policiji. Tukli su je. Kad se vratila u »sobu smr
ti«, pričala je drugaricama:
— Govorila sam sebi u najtežim trenucima:
moraš izdržati, moraš, moraš! . . . Proći će i ovo,
proći će . . .
Olgino ćutanje dovodilo je do besa i Gestapo i
Specijalnu policiju. Nisu ni jednom, naime, uspeli
da od nje bilo šta iznude. Za slamanje njenog ćutanja nisu imali metode. Zbog toga je »u službeni po
stupak« sa Olgom Petrov-Radišić stupio i doktor
Jung, komandant koncentracionih logora na Bal
kanu.
Počeo je, odmah, strašnim šamarima i još strašnijim batinanjem. No, to je za tu ženu-heroja bio
već uobičajen postupak zlikovaca, njoj, na žalost,
poznat način mučenja. Doktor Jung je onda dodao
i jedan svoj metod: po onesvešćenoj Olgi počeo je
da gazi! Dugo . . . Sve dok mu se cipele nisu krvi na
punile!
Olga nije, i pored toga, rekla ni jednu jedinu
reč! Bila je satkana od ljubavi prema narodu i Par
tiji. Neprijatelj nije mogao da shvati, niti je hteo,
da se takva ljubav ne može pobediti!
Uzajamna pomoć, svesrdna briga o onima koji
ma je najteže odlikovala je solidarnost uhapšenih.
Jedinstveno držanje snažilo je da se izdrže glad,
hladnoća, torture. Međusobno se sve delilo, od odela do pokrivača i hleba koji je dobijan od logorskih
vlasti. Bolesne su bile oslobođene od svakog rada u
sobi, nastojalo se da ne budu na podu, pravljen im
je improvizovan ležaj. Ako se, slučajno, našlo parče
limuna ili kocka šećera, to je čuvano za kritičnu si
tuaciju, kad bi se našla neka drugarica iz sobe, na
ročito posle mučenja na saslušanju ili kad bi koja
čula o smrti nekog svoga.
Kad je bio dozvoljen prijem paketa, deljen je i
onima kojima nije imao ko da pošalje. I Partija i
NOP su preko porodica doturali pomoć. U paketima
su nalaženi cigaret-papiri na kojima su bile ispisa66
�Spomenik heroju Olgi Radišič-Petrov u Padinskoj Skeli
�ne vesti o stanju na frontovima, o borbi u zemlji,
uhapšenim drugovima i drugaricama.
Ali, vlasti su često zabranjivale prijem paketa
pa su uhapšenice izmirivane glađu. Bilo je to sred
stvo da se od pregladnelih izvuče neko priznanje.
Umiralo se dostojanstveno.
Vesti su donosile i novodošle uhapšenice i nala
zio se način da se prenose do drugih soba.
Nastojalo se da život u sobi bude koliko-toliko
organizovan i sadržajan. Prepričavana su dela nap
rednih pisaca, recitovane su patriotske i socijalne
pesme.
Zatvorenice su se bavile rukotvorinama, želeći
da svojima ostave uspomene. Logorske vlasti su če
sto vršile pretrese, pa je sklanjanje rukotvorina i pri
bora, koji je bio zajednički, bila velika veština da
bi se to sakrilo i sačuvalo. Nisu pretresali samo st
vari i ležaje, nego i zatvorenice koje su sve to vešto skrivale u zamaskiranim »bunkerima«. Ovi pret
resi bili su vrsta maltretiranja, uznemiravanje; stva
rao se osećaj nesigurnosti i stalne opreznosti. Način
na koji su vršeni pretresi ličio je na pravu hajku
na zveri.
Teško se preživljavalo svako streljanje. Dugo bi
vladala tišina u sobi. Ni jedan pokret se nije uči
nio, samo se očima »govorilo«. Svaki šum, svaki
zvuk imao je određeno značenje.
Prozivke su bile omiljen način iživljavanja lo
gorskih vlasti. Cesto su prozvane i neprozvane dr
žane u neizvesnosti. Znali su da prozvane ostave a
ove druge izvedu na streljanje. Odvedene bi na br
zinu ostavljale poruke, izražavale poslednju želju.
Pred neprijateljem su se hrabro i dostojanstveno
držale. Svoje stvari bi delile drugaricama, ostavljale
par reči na brzinu napisanih — poruke svojima, kao
poslednji oproštaj. I odvođene u »sobu smrti«.
U »sobi smrti« preko noći, pred streljanje, čule
bi se pesme u kojima se govorilo o slobodi.
Logorske vlasti nisu mogle da ih prisile na ćutanje, pa da bi prigušili glasove, da se ne čuju van
zidina logorskih, doterali bi kamione i radom moto
ra pokušavali da nadjačaju glasove što će sutra zamuknuti na stratištu. A sutradan, dok su ih odvodi
li na streljanje, čuli bi se borbeni poklici: »Živela
Komunistička partija Jugoslavije«; »Živela slobo
da!«, »Dole fašizam!« Borbeno i hrabro držanje ni
�jednog trenutka ni ovde nije napuštalo Olgu i njene
drugarice i drugove.
Smrt u »dušegupci«
Sredinom aprila, Olga Petrov-Radišić bila je
prebačena u ambulantu banjičkog logora. Sa spoljnim svetom teško su se održavale veze, te nije zna
la da je njen Braca već poginuo. Dok se Olga nalazi
la u ambulanti, beogradski ilegalci pokušali su da
je izbave, a li...
Došao je 9. maj 1942. godine. Dan je bio sunčan,
svetao. Niz zeleni banjički plašt razlivalo se sunce,
kao nada ili prvi stid niz lice deteta. Olgu izvode na
prozivku. Poslednju. Nju je izveo gestapovac Henig,
poznati sadista u logoru. Anka Kumanudi bila je
poslednja osoba s kojom se Olga pozdravila. Kasni
je je pričala: »Olga se, uz ponosan osmeh, spremala.
Pozdravljala je drugove preko nas, ako preživimo.
Poslednje što mi je rekla, bilo je: Zdravo, druga
rice!«
Iz ambulante su je doveli do kamiona zvanog
»dušegupka«, ili kako su je zvali »blinda«.
U logorskoj knjizi na Banjici zapisano je: »Broj
1696, Petrov Olga, student filozofije, rođena 1. de
cembra 1920. godine u Barandi od oca Dušana i Leposave Knežević, udata za Borislava, sa stanom u
Pančevu, Crepajski put 51. U logor došla 2. XII
1941. od Gestapoa. Streljana 9. maja 1942. godine u
Beogradu«.
Ovaj policijski podatak, međutim, nije do kra
ja tačan. Zločinci nisu streljali Olgu Petrov-Radi
šić, već je bila ugušena u »dušegupci«.
S Olgom je ugušena i Sloboda Trajković, verenica Ive Lole Ribara, koju on pominje u onom svom
glasovitom pismu. Toga dana na banjičkom stratištu ugušeno je ili ubijeno više od dvesta rodoljuba
iz Vršca, južnog Banata i Beograda. S pesmom na
usnama poslednji put pozdraviše majsko sunce.
Olga Radišić-Petrov za narodnog heroja je
proglašena 27. XI 1953. godine.
�REC AUTORA
Olga Radišić-Petrov bila je fizički slomljena, pro
šla je kroz sve strahote fašističkih mučenja. Čvrsta, po
nosno je branila čast svoju i supruga Brace. I, nadasve,
čast Komunističke partije Jugoslavije. Branila je čast
mlade generacije, koja je ispisivala najsvetlije stranice
naše istorije sopstvenim životima!
Dvadesetdvogodišnja Olga, učiteljica, dočekala je
svoju poslednju zoru 9. maja 1942. godine, tri godine pre
nego što će saveznici slaviti pobedu nad fašizmom. Odnela je u grob tajne koje neprijatelj nije mogao od ove
žene—heroja doznati!
Mi smo njene tajne otkrili u slobodi. Doživljavamo
snove Olge Radišić-Petrov, učiteljice, ilegalca, komunis
te. San mladosti koja je jedno vreme obojila u crveno.
Mi danas dobro, nezaboravno znamo njenu poruku,
i Braoinu, i svih njihovih drugova i drugarica: sebe svesno treba dati za najveći ljudski ideal: SLOBODU!
Zato pesnik reče, a ljudi na spomenik joj uklesaše:
DOK MAJKA NESTALE ZVEZDE BROJI,
NA DLANU SUNCA NAŠA OLGA STOJI.
Olga je jedna od hiljada žrtava na Banjici. Ali, živi
njena misao. I ljubav prema čoveku i slobodnoj zemlji,
svojoj otadžbini. Živi u svima nama, u učenicima zdru
ženih škola koje nose njeno ime. škola u Padinskoj Ske
li, Barandi, Vršcu, Banatskom Brestovcu, u švajcarskom
gradu šafhauzenu, gde je jugoslovenska dopunska ško
la. Ime Olge Radišić-Petrov nose ulice, domovi kultu
re, klubovi, družine mladih, čuvajući uspomenu na pale
borce, čuvamo svoju istoriju.
Ova knjiga rađena je srcem, objektivnim i subjek
tivnim mogućnostima autora i posvećena je palim bor
cima, a namenjena mladim generacijama da se uče na
svetlim primerima rodoljublja predaka — da čuvaju sa
moupravnu socijalističku Jugoslaviju.
Autori
�Izvori podataka
Knjiga je rađena na osnovu sledećih izvora:
Kazivanja:
Leposave Radišić Dare, Pančevo
Đure Marinkovića, Pančevo
Zagorke Radojković Gore, Pančevo
Kornclije Ankuoić, Beograd
Izjave:
Anke Tomić, Kruševac
Nikole Raj kova, Vršac
Literatura:
»Odgovor je: NE!« — Đranislav Đožović
»Pod kulom vršačkom« — Košta Mitrović
»Sta sa otadžbinom« — Mladen Markov
»Istorija jednog zapisa« — M. Čekić
»Žene Srbije u NOB-u« — grt^pa autora
»Mi vas nećemo zaboraviti« — R. Svirčević
Pisani prilog:
2. Prnjavorac, Pančevo
»0 Ženskom pokretu« — Muzej u Vršcu
Arhivska građa:
IA Pančevo br. 1106, 9—196, 1309, 70, 530, 976
Dok. IA PKV Novi Sad br. XLI—C 10. C/D,
8141, 9587, 3408, 18940, 21966, 9590, 9592, 9594,
9602, 9608—9, 9610, 9618, 9605—7, 9639.
Dosije A—169—Bds—Beograd
�Beleška o autorima
ALEKSANDAR S. STEPIĆ
Profesor književnosti u OŠ »Olga Petrov« u Padinskoj
Skeli. Objavio je dve zbirke pesama: »Na svojim obalama«
i »Izgubljeni smeh« (poema). Objavljuje u književnim lis
tovima i časopisima. Pored poezije, piše pripovetke, dra
me, putopise i scenarija. Više puta je nagrađivan i pohva
ljivan za književno stvaralaštvo i društveno-političku aktiv
nost. Odlikovan od Predsednika Republike. Bio pfedsednik
Odbora za podizanje spomenika narodnom heroju Olgi
Petrov-Raddšić.
NIKOLA J. MARINOVIĆ
Rođen u Nalježićima — Kotor. Cetini puta nagrađen
za rad u novinarstvu. Prozu i poeziju objavljuje u mnogim
listovima i časopisima. Dobitnik .viiše priznanja za društveno-političku aktivnost. Odlikovan od Predsednika Republi
ke. Bio je član Odbora za podizanje spomenika narodnom
heroju Olgi Petrov-Radišdć. Živi u Beogradu i radi kao
�SADRŽAJ
Kolevka
Petice i protekcija
Policajac u školi
Agent i »majka Dara«
Crvena uzajamnost
Sveti Sava i skojevci
Pokret slobode
Napad na hitlerjugendovce
Hapšenje i saslušanje
Na maturski ispit sa žandarmom
»Rođeni proleter, pravi komunist«
Pohvala Komiteta
Logorovanje na Testeri
Razgovor na Kalemegdanu
Nije popustila pod batinama
»Nemačka iznad svega!«
Sednicu Komiteta prekinule »štuke«
»Naši oficiri neće bežati!«
Lučonoša novog vremena
Crveni leci esesovcima
Nagrada za potkazivanje
Diverzija na pruzi
Poternica i učena
Profesorkin zid ćutanja
Izdajstvo Petra Aldana
Spiler traga za Olgom
Vešana iznad vatre
Ponosno umirem za KPJ
Traganje za ilegalcima
U »sobi smrti« na Banjici
Smrt u »dušegupci«
Reč autora
Izvori podataka
7
10
13
15
16
18
21
23
24
30
32
34
36
40
41
43
45
46
48
49
50
52
53
55
56
61
66
71
72
84
89
90
91
��Izdavač
NIRO »Dečje novine«
Gornji Milanovac
Za izdavača
Miroslav Petrović,
generalni direktor
Recenzent
Branislav Božović
Uređivački odbor
Radmilo Lale Mandić
Mirko Vujačdć
Stanica Milošević
Ivo Matović
Dragan Milovanović
Urednici
Radmilo Lale Mandić
Ivo Matović
Lektor
Dragan Pavlović, prof.
Korektor
Bojana Uzelac
Grafički dizajn
Veljko Trojančević
Tehnički urednik
Mirjana Avramović
Štampa
GIRO »Prosveta«, Požarevac
štampanje u tiražu od 3.000 primeraka
završeno septembra 1980. godine
����
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Olga Petrov
Životni put i revolucionarno delo
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Aleksandar S. Stepić, Nikola J. Marinović
Publisher
An entity responsible for making the resource available
NIRO "Dečje novine", Gornji Milanovac
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1980.
Rights
Information about rights held in and over the resource
NIRO "Dečje novine", Gornji Milanovac
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
63-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
92 str.
Aleksandar S. Stepić
Banat
Banjički logor
Juraj Špiler
narodna herojka
Nikola J. Marinović
NOB
Olga Petrov
SKOJ