1
10
2
-
https://afzarhiv.org/files/original/ed98134b8285cd44765a7b5b1ce97ae9.pdf
c9a634087e28ad97603ac2fdfb33ef9e
PDF Text
Text
��Biblioteka LEGENDE
dobitnik je Povelje »4. jul«
— najvećeg društvenog priznanja
za doprinos u gajenju tradicija
nui od ^oslobodilačkog rata
naroda i narodnosti Jugoslavije.
�Izdavač
NIRO »Dečje novine«
Gornji Milanovac
Za izdavača
Miroslav Petrović
generalni direktor
Recenzent
Metodije Kotevski
Odgovorni urednik
Radmilo Lale Mandić
Uređivački odbor
Mirko Vujačić
Radmilo Lale Mandić
Ivo Matović (urednik)
Dragan Marjanović
Lektor
Zora Maksimović
Korektor
Dobrila Petrović
Grafički dizajn
Rade Rančić
Tehnički urednik
Mirjana Avramović
Štampa
»Nikola Nikolić«, Kragujevac
Štampanje u tiražu od 3.000 primeraka
završeno avgusta 1978. godine
�SLOBODAN POPOVIĆ
Vera Jocić
ŽIVOTNI PUT I REVOLUCIONARNO DELO
�BIBLIOTEKA »LEGENDE« VIII KOLO
NARODNI HEROJI JUGOSLAVIJE
�»Misliti o Veri Jocić, ili govoriti o njoj, nemo
guće je, a da se ne govori o ustanku, koji je
toliko čvrsto vezan za njeno ime, svetio i ve
liko, kao što su svetle i velike uspomene, koje
je ostavila ljudima . . . «
Boro ćuikar, u spisu »Posiednala telba na Vera Jocik«,
»Viorni dni«, Skopje, 1957.
OLIVERA VERA JOCIĆ je 20. decembra 1951godine, u znak priznanja za revolucionarne za
sluge, proglašena za narodnog heroja Jugosla
vije.
��BEKSTVO IZ AUSTRO-UGARSKE
Porodica Jocić živela je u Novom Sadu, pod
Austro-Ugarskom Monarhijom. A kako se jedan
od njenih članova, Đura Jocić, nikako nije mogao
pomiriti s činjenicom da živi pod vlašću tuđina,
to se odlučio da pobegnc u Srbiju. Jednostavno,
jednog dana je rekao:
— Ja više neću da živim pod Mađarima i Austrijanoima!
— A gde hoćeš da živiš, Đuro?
— Vi znate gde hoću da živim — odgovorio
je. — U Srbiji!
— Znamo. Ali, šta ćemo s imanjem, kućom
i ostalim stvarima?
— To ćemo prodati.
— Kome?
— Našim ljudima koji ostaju u Novom Sadu.
— Kako oni mogu da žive pod Mađarima i
Austrijancima, a ti ne možeš?
— Kako žive? Znamo kako žive: trpe, guta
ju, eto kako žive... Ja neću i ne mogu tako da
živim. Ja hoću da živim u slobodi, na srpskoj
zemlji!
�— I ovo je srpska zemlja.
Posle toga nastao je tajac. A onda je Đura
ponovo progovorio:
— Ne mogu više da ih gledam, razumete li
me. U utrobi mi se prevrće kad ih sretnem na
ulici ili u kataru. Shvatite: ne mogu i gotovo!
Ukućani su gledali uzbuđenog Đuru. Na nje
govom licu ogledala se odlučnost, rešenost da
učini ono što je naumio, kakvog su ga jedino i
znali.
— Kako ćemo da se prebacimo u Srbiju? —
upitala ga je žena.
— Prvo ću ja da prebegnem, a onda ćete
i vi za mnom.
Tako je i bilo. Jedne večeri Đura je prepli
vao Dunav i domogao se Srbije. Za njim su, docnije, došli i ostali.
Prethodno su uspeli da prodaju salaše i ne
koliko kuća u Temerinskoj ulici u Novom Sadu.
Pomerajući se k jugu, Đura je s porodicom
stigao do Skoplja, i u njegovoj blizini, u selu
Asanbegovo (danas Sinđelićevo), kupio veliko
imanje i kuću. U Skoplju, u bivšoj Kruševačkoj
ulici, u Jevrejskoj mahali, od nekog bega, koji
se spremao da se odseli u Tursku, kupio je veli
ku kuću s doksatima, na sprat, i velikim poplo
čanim dvorištem, u kojem je bila i jedna manja
zgrada — letnja kuhinja.
Na okupu su bili svi: Đura, njegova žena
Katica i deca Doka, Todor, Mladen, Draginja i
Ana. Jocićev] su obrađivali zemlju i u tome imali
uspeha, sve do prvog svetskog rata, kad su Đura
i njegova tri sina otišli u rat, kao dobrovoljci.
Mladena su zarobili Austrijanci, ali je iz zarob
ljeništva pobegao u Rusiju.
Iz ove svetske klanice vratili su se svi Jocići,
ali ne bez posledica: Todor je bio težak invalid,
jer je ostao bez noge, a od zadobijenih rana Do
ka je umro posle rata.
DETINJSTVO I ŠKOLOVANJE U SKOPLJU
U Sinđelićevu je, kao učiteljica, radila Beo
građanka Natalija Đermanović. Tamo je stigla po
sle završene Učiteljske škole u Beogradu.
Zgrada osnovne škole bila je u susedstvu Jocićevih. Zapravo, školsko dvorište se graničilo s
njihovim dvorištem.
�Ubrzo se između Mladena i Natalije rodila
l jubav, koja se završila venčanjem.
Prvo dete, žensko, rodilo im se 24. juna 1921.
godine. Dali su mu ime Vida. Posle dve godine,
21. avgusta 1923, u Beogradu, rodilo im se drugo
takođe žensko dete, koje je na znamenju dobilo
ime Draginja — po tetki, koja je u to vreme
imala 15 godina, pohađala gimnaziju i bila lepa
devojka. Na krštenju, u Skoplju, narečena Dragi
nja dobila je ime Olivera, a svi će je kasnije,
kroz ceo njen život, zvati Vera.
Dve godine doonije rodila im se i treća kćer
ka, Radmila.
Šest meseci posle njenog rođenja Natalija
je umrla od zapaljenja sleipog creva.
Bio je to veliki udarac za Mladena i njegovu
decu.
Od prvih koraka Vera je bila živahno i vra
golasto dete. Nije mogla duže da se zadrži na
jednom mestu. Brzo je upoznala sve kutove u
kući i dvorištu, kao i sve grane okolnog drveća.
I sve skele na kući koja se gradila. Onima koji
su je posmatrali zastajao je dah, mislili su da
će se strmoglaviti.
Kad je imala oko šest godina, jednog dana
popela se na vrh drvota.
— Siđi! — molili su je sestre i otac.
Vera se njihala na visokoj grani drveta.
— Što se plašite — odgovorila im je Vera,
— kad se ja ne plašim.
— Sine, — govorio je otac — siđi, molim te.
Za Veru je to penjanje, to njihanje na gra
nama, bilo zabavno. To ju je uzbuđivalo. Onaj
instinktivni strah kao da u njoj nije postojao.
Vera je bila znatiželjno dete. Htela je sve
da čuje, sve da upozna, sve da zna. Počela je da
se interesuje i za sestrine knjige: za bukvar i os
tale udžbenike, naročito za vreme školskog ras
pusta, kojeg je starija sestra provodila u Sinđelićevu i Škoplju, jer je osnovnu školu pohađala
u Beogradu, živeći kod bake, majkine mame.
Preturala je po sestrinim školskim knjigama i
terala sestru da joj pokazuje i objašnjava slike
i čita tekstove.
U osnovnu školu pošla je u Sinđelićevu, u
onu istu školu u kojoj je njena majka bila uči
teljica i u koju je uvela prvo žensko dete. Dotle
su osnovnu školu u Sinđelićevu pohađala samo
�10
muška deca. Međutim, Natalija je htela da školu
uče i ženska deca, pa je svim silama nastojala
da razbije konzervativno shvatanje da ženska de
ca treba da sede kod kuće i pomažu majkama u
poslu.
Kad je Vida bila u četvrtom razredu osnov
ne škole, umrla joj je baka, majkina majka, zbog
čega se vratila iz Beograda u Sinđelićevo.
Posle završene osnovne škole Vida je gim
naziju počela da uči u Skoplju. Vera, koju su
u porodici zvali Draginja, i Radmila Rada, učile
su osnovnu školu u Sinđelićevu i živele u kući
s babom, očevom majkom, i ocem, koji se bio
oženio drugi put.
Posle završene osnovne škole Vera je prešla
u Skoplje, gde je stanovala sa starijom sestrom.
Kad je i Radmila završila osnovnu školu, prešla
je 1935. godine u Skoplje. S njom je došla i ba
ba Katica, pa su uzele stan, jer nisu mogle sve
četiri da stanuju u jednoj sobi. Baba Katica vo
dila je domaćinstvo.
Vera je unapred pročitavala sve svoje udž
benike. Posle toga uzimala bi sestrine i čitala ih,
učila iz njih. Tako je sa znanjem bila ispred svo
jih školskih drugarica. Naročito je volela strane
jezike i književnost i njima je posvećivala svu
svoju pažnju.
Imala je jednu nesvakidašnju, retku sposob
nost da pročitani tekst ponovi od reči do reči.
Bila je »gladna« za naukom i saznanjem.
Otac Mladen bavio se zemljoradnjom. Naro
čito ga je interesovala proizvodnja duvana. Da
bi se u tome usavršio, čitao je stručne knjige i
pratio literaturu iz te oblasti.
Velika ekonomska kriza, koja je počela 1929.
godine i trajala nekoliko godina, nije mimoišla
ni porodicu Jocić. Kuća u Skoplju je prodata, a
Mladen se zaposlio u Fabrici duvana.
Kad je u Skoplju osnovana Zadruga za ot
kup duvana, Mladen je počeo u njoj da radi.
Međutim, jednog dana Zadruga je likvidirana. Mla
den je ostao bez posla. Porodica je doživljavala
teške dane u kojima su njeni članovi bili više
gladni nego siti.
Te nevolje porodice produbljene su Mladenovom tragičnom smrću, 26. novembra 1938. godine.
Očeva smrt teško je pogodila porodicu. U
početku su im mnogi ljudi donosili životne na
mirnice, ali to nije moglo duže da traje.
�Vera je počela da daje časove iz matemati
ke i jezika slabijim učenicima. Kod njih je dobijala užinu, koju je najčešće nosila kući, izgo
varajući se da nije gladna, i delila je sa sestrama.
Njihov ujak Gradimir Đermanović, koji im
je postao staralac, izdjestvovao je majkinu pen
ziju od 900 dinara. S tom penzijom i prihodom
od Verinih časova izdržavale su se njih četiri.
Naravno, to nije bilo ni približno dovoljno; vi
še su gladovale nego što su bile site,
Čitavo to stanje najhrabrije je podnosila
Vera. Stisnutih pesnica i vilica, govorila je:
— Izdržaćemo, moramo izdržati!
Tako je hrabrila ostale članove porodice. Ba
ba je zabrinuto klimala glavom i uzdisala, na
ravno da je deca ne čuju:
— Eh, deco moja, šta ste bogu zgrešila da
se ovako mučite?!
A, one su se, stvarno, mučile.
AKTIVNOST SKOJEVKE VERE
Još dok je majka sestara Jocić bila živa,
u Sinđelićevu je živeo hodža Avdović. Jedino od
njegove dece bio je Alija*, koga je Natalija mno
go volela, jer je bio odličan učenik i dobar dečak.
Natalija je prigrlila Aliju, i on je, gotovo,
postao član porodice Jocić. Deca su ga volela i
smatrala ga kao brata. I on je njih voleo. Pa
zio ih, branio od druge dece, starao se o njima.
Kao učenik Velike medrese, a docnije kao
student Filozofskog fakulteta u Skaplju, Alija
je izvršio prvi politički uticaj na sestre Jocić. Go
vorio im je o socijalnoj nepravdi i davao im
na čitanje: »Mati« od Gorkoga, »Kako se kalio
čelik« od Ostrovskog, Londonovu »Gvozdenu pe
tu« i druge.
Kod sestara razvijao je smisao za književ
nost i umetnost. To je bilo pogodno tle, jer su
one imale smisla za slikarstvo i literaturu.
Zadojena marksizmom i komunističkim ide
jama, Vera je u gimnaziji aktivno radila na ši
renju naprednih ideja. Budući da je bila odlič
na učenica, nije joj bilo teško da pridobije i
druge učenice.
S treljan na Banjici (u Beogradu) 29. VIII 1941.
�U očima svojih drugarica Vera je bila auto
ritet. One su joj se divile što je, i pored borbe
za opstanak i aktivnosti u literarnoj družini ško
le, mogla da bude i odličan učenik.
Zbog svoje aktivnosti i prijpadništva napred
nom omladinskom pokretu, Vera je početkom
1941. godine primljena za člana Saveza komunis
tičke omladine Jugoslavije.
— Ovo je najsrećniji trenutak u mom životu
— rekla je.
Osim osećanja opravdanog priznanja, u nje
nom životu ništa se nije promenilo. I nadalje je
bila aktivna. U svakoj prilici istupala je s mar
ksističkih pozicija (onoliko koliko je tada poz
navala osnove marksističkog učenja).
Jednog dana početkom 1941. godine, kad je
bila u sedmom razredu gimnazije, Vera je istu
pila protiv iskrivljavanja istorijskih činjenica.
Oko 40 učenica radilo je seminarski rad na
temu »Oslobođenje Južne Srbije« (u bivšoj Ju
goslaviji Makedonija je zvanično nazivana Južna
Srbija).
Narodni heroj Olivera Vera Jocić
�Za vreme časa nastavnica je pokušavala đa do
kaže da ne postoji Makedonija i makedonska na
cija, da su to izmislili komunisti u Makedoniji,
koji »zavode« omladinu i šire ideju o makedon
skom nacionalizmu.
Učenice su ćutale, iako mnoge među njima
nisu prihvatale ovakvo tumačenje profesorice.
Jedino je reagovala Vera, na svoj miran, stalo
žen, ali odlučan način:
— Makedonija postoji, gospođo, jer postoji
makedonski narod, koji ima svoj jezik i istoriju...
Odjednom su se sve oči uprle u Veru, a ona
je gledala u nastavnicu. U razredu je, za tre
nutak, nastala grobna tišina, jer je iznenađenje,
koje su izazvale Verine reči, bilo potpuno i neo
čekivano. A onda, kao da je provalio vulkan, kao
da je eksplodirala bomba:
— Kako se usuđuješ da, kao Srpkinja, ustai'eš u odbranu takvih ideja?... Jesu li i tebi,
možda, komunisti zavrteli pamet?
Učionicom je odjekivao glas nastavnice istorije.
Iako oduševljene Verinim istupom, učenice
su s neskrivenim strahom očekivale šta će se da
lje desiti.
— Ja jesam Srpkinja i baš zbog toga što
sam Srpkinja i što cenim slobodarske tradicije
mog naroda, ustajem u odbranu makedonske na
cije. Samo je velikosrpskim šovinistima, kao i
velikobugarskim ugnjetačima, potrebno da os
poravaju postojanje Makedonije i Makedonaca.
Ja neću da učim falsifikovanu istoriju, a vi tre
ba da se stidite što ste se prihvatili tog posla!
Ove reči izazvale su buru u učionici. Nastav
nica se izbezumila. Počela je da lupa po katedri
i da tako viče da su se tresla stakla na .prozorima.
— Neću dozvoliti da moje učenice šire ko
munističku propagandu! Najmanje ću to dozvo
liti ovde, na času. Zabranjujem svako istupanje...
Vera Jocić biće izvedena pred nastavničko veće,
a ja ću tražiti njeno isključenje iz svih škola u
zemlji!
Crvenog lica od besa, nabreklih vratnih žila,
zgrabila je prozivnik i izletela iz učionice. Vera
je mirno sela u svoju klupu, dok su je drugarice
gledale sa divljenjem.
Čas nije bio završen. U razredu je nastao
tajac. Očekivao se rasplet.
�čim je školsko zvono označilo kraj časa,
učenice su poletele prema vratima, u hodnik.
Međutim, čekalo ih je iznenađenje. Nekoliko po
licijskih agenata, s direktorom gimnazije i nas
tavnicom istorije, stajalo je na vratima.
— Svi napolje! Vera Jocić da ostane u učionioi!
Kad su sve učenice, osim Vere, izišle, poli
cijski agenti su se bacili na klupe, počeli da iz
vlače đačke torbe, da istresaju njihovu sadržinu
i prcturaju po knjigama, sveskama i školskom
priboru.
Posle toga okomili su se na Veru.
Samo po razbarušenoj kosi i crvenim pečati
ma na licu drugarice su videle da su je agenti
tukli, jer Vera ništa nije rekla.
S nekoliko najboljih drugarica sišla je u
dvorište i tamo, u jednom kutu, izvukla zabra
njeni materijal iz nedara. Bile su to brošure sa
crvenim koricama i jedan ženski list.
Od tog dana razred je samo s ljubavlju go
vorio o Veri. Profesori, verni režimu, nikog tako
nisu mrzeli kao nju. Ali, Vera je i nadalje bila
najbolji učenik i sa sve većim žarom je nastavila
svoj rad na okupljanju omladine oko SKOJ-a.
MARTOVSKE DEMONSTRACIJE U
GRADU NA VARDARU
Martovske demonstracije 1941. godine protiv
potpisivanja Trojnog pakta bile su jedna od naj
značajnijih akcija Komunističke partije Jugosla
vije u Skoplju. One zauzimaju jedno od najvidnijih mesta u istoriji tog grada i njegove rad
ničke klase u predratnom periodu.
U martovskim danima Vera je kao nikad bi
la zaneta poslovima. Stalno je nekud odlazila i
ponovo se pojavljivala. U stvari, ona je odlazila
na skojevske sastanke i na izvršavanje partij
skih zadataka.
Komunistička partija i Savez komunističke
omladine Jugoslavije pripremali su se da sprem
ni dočekaju nastupajuće događaje.
Učenice VII razreda Ženske gimnazije »Kra
ljica Marija«, Verine drugarice, nisu bile u toku
zbivanja. Vera ih je upućivala, ukazivala im na
�Vera Jocić, sa školskim drugaricama u VII razredu Ženske gimnazije u Skoplju (četvrta zdesna u
srednjem redu)
�predstojeće događaje, ali onim ezopovskim, kon
spirativnim, škrtim rečnikom, rečnikom ilegalca
— aktiviste.
Kad su 26. marta 1941. godine omladinci sa
zastavama demonstrirali ulicama Skoplja, Vera
je rekla svojim drugaricama da im se moraju pri
družiti, ali s drukčijim parolama.
Tog dana desilo se da je Verin razred imao
čas nemačkog jezika. Nastavnica, ni kriva ni duž
na, morala je da sluša proteste učenica protiv
Nemaca i nemačkog jezika, kao da je ona bila
kriva za izdaju Cvetkovića i Cincarmarkovića.
Učenice su na njoj iskalile svoj bes.
Na skopske ulice direktori škola poslali su
učenike da demonstriraju. Bili su to omladinci
iz Srpskog kulturnog kluba i Narodne odbrane.
— To su nacionalističke demonstracije —
rekla je Vera. — Mi pripremamo naše demon
stracije.
Kad su direktori pojedinih škola (Prve muške
i Ženske gimnazije) videli da nacionalističke de
monstracije nisu uspele, odnosno da su se uto
pile u demonstracije radnika, studenata i napre
dnih omladinaca, naredili su poslužiteljima da
zaključaju školske kapije.
Vera, naravno, nije mogla da ostane neak
tivna, da sedi u školskoj klupi.
— Dođite — rekla je grupi drugarica me
đu kojima je bila i Cvetanka Marković (sada
Kotevska).
Sišle su u donje prostorije škole. Prišle su
jednom prozoru, koji se nije otvarao. Vera je
razbila staklo. Provukle su se kroz otvor, izišle
na ulicu i odjurile prema trgu, gde su se pri
družile demonstrantima, koje su predvodili ko
munisti.
— Ovo su naše demonstracije — ushićeno
je rekla Vera. — A večeras će biti veće i žešće...
Oko podne, tog 26. marta, čule su se prve
parole Komunističke partije Jugoslavije: »Bolje
rat, nego pakt!«, »Bolje grob, nego rob«, »Vojska
s narodom — narod s vojskom«, »Dole nenarod
na vlast!«, »Dole pakt s Nemačkom« i druge.
Uveče su demonstracije počele u 18 i tra
jale do 22 časa. One su bile organizovane. Za nji
hovo održavanje bile su izvršene dobre pripre
me. Naime, bio je formiran odbor koji ih je огganizovao i vodio.
�Na trgu se okupila masa od 15 do 20.000 lju
di. Okupljenim demonstrantima govorio je stu
dent Anton Kolendić. Njegove prve reči bile su:
— U ime Komunističke partije pozivam vas
u borbu...
Na drugoj strani trga govorila je studentkinja Filimena Mihajlova.
Među demonstrantima bila je i Vera sa svo
jim drugaricama.
Kad su demonstranti krenuli preko Dušanovog mosta (sada Kameniot most), s njima je po
šla i Vera. Masa naprednih i rodoljubivih gra
đana sakupila se između palate Ibni Pajko i
Skopske mitropolije. Tu je okupljenim demon
strantima govorio student Blagoja Korubin.
Demonstranti su došli i pred zatvor u kojem
je, između ostalih, bio i sekretar Pokrajinskog
komiteta SKOJ-a, Dobrivoje Vidić.
Vera je bila u masi. Oduševljenje i radost si
jali su joj na licu. Uzbuđeno je izvikivala paro
le. Njeno ushićenje prelazilo je i na ostale de
monstrante. Naročito na omladince i omladinke.
Iste večeri, ispred Studentskog doma, održan
je sastanak na kome je odlučeno da se sutradan,
27. marta, nastavi s demonstracijama. Prema pla
nu svi demonstranti trebalo je da se okupe u
glavnoj ulici (tada ulica Kralja Petra), koja je
vodila od trga do železničke stanice.
Međutim, policija i žandarmerija su ovog pu
ta bili spremniji da se suprotstave demonstran
tima. Do fizičkog obračuna došlo je kad je iz uli
čica kod Narodne banke izletela žandarmerijska
konjica i policijska pešadija.
U tom sukobu bili su ranjeni studenti Vasilije Đurović Vako i Krsto Bajić (docnije poginu
li u narodnooslobodilačkom ratu i proglašeni za
narodne heroje).
Vera je dobila udarac pendrekom preko leđa
i umalo je jedan obesni žandarm nije pregazio
konjem.
Više od desetak demonstranata, među koji
ma i Risto Dukovski, bilo je uhapšeno. U zatvo
ru su bili zadržani do kasno uveče.
2 Vera Jocić
�PARTIZANSKI OBAVEŠTAJAC I
KURIR U VALJEVU
18
— Narod je progovorio — oduševljeno je go
vorila Vera. — Duša naroda, dugo sputavana,
probila je barijere i potekla kao reka... Partija
i SKOJ pokazali su svoju snagu...
Okupacijom i komadanjem Jugoslavije, ap
rila 1941. godine, Skoplje je potipalo pod vlast bu
garskih fašista koji su počeli da proteruju Srbe
koji su živeli u Makedoniji. Tako su i Jocićevi
morali da napuste Skoplje.
Iz Skoplja su, krajem maja ili početkom
juna 1941. godine, u Srbiju krenuli Katica (ba
ba), njen sin Todor, invalid iz prvog svetskog ra
ta i Vera sa sestrama.
Kad su stigli u Niš, stan su našli u Jagodjnmahali, u čegarskoj ulici broj 2. Bila je to kuća
koja je u suturenu imala dve sobe i ostale pro
storije. U taj suterenski stan uselili su se Joci
ćevi.
Iz Niša sestre su otputovale, preko Beogra
da, u Valjevo, odakle je bila maćeha Angelina,
rođena Prodanović. U Nišu su ostali da žive Ka
tica, Todor i Angelina-Gina sa dvoje dece, Stanojem i Gordanom, iz trećeg Mladenovog braka
(Angelina i deca došli su docnije iz Skoplja u
Niš).
Posle dolaska u Valjevo sestre su se uklju
čile u ilegalni rad. Bile su povezane s Dimitrijem Dišom Koljkovićem, koji je bio sekretar
SKOJ-a u Tehničkoj školi.
Veru je Dimitrije Diša Koljković upoznao
kad je sa sestrama došla u Valjevo. Koljković
je čuo da se zlopate, pa im je, uz pomoć drugo
va i drugarica, našao jednu prostoriju u krugu
Mlina. Drugovi su ih pomagali iz samopomoći ko
liko su god mogli.
Jednog dana, preobučen u seljačko odelo,
neobrijan, s jednim konjem, Koljković je došao
u Valjevo i uputio se u Mlin, odakle je trebalo
da prenese sakrivenu municiju.
U prostoriji, u kojoj su živele sve tri sestre
Jocić, Koljković je sreo Milicu Pavlović Daru,
tada člana Okružnog komiteta KPJ za Valjevo
(docnije poginula u narodnooslobodilačkom ra
tu i proglašena za narodnog heroja). Ona ga ni
je prepoznala.
�— Ja sarn, Diša, profesorice.
Ona se iznenadila:
— Kako si se promenio! — uzviknula je Da
ra. — Nikad te ne bih prepoznala da se nisi sam
javio.
U prenošenju municije i oružja Koljkoviću
su pomogle i sestre Jocić.
Krajem avgusta, ili početkom septembra
1941. godine, Vera je došla u Valjevski NOP od
red. Njene dve sestre štab odreda je poslao u
Bajinu Baštu, u radionicu odeće i obuće.
Vera je prvo radila u AgiNpropu odreda (A^itaciono-propagandno odeljenje) dok Koljković
nije postavljen za obaveštajnog oficira odreda.
Onda su Vera, Milica Nožica, Petar Popović i
drugi postali kuriri — obaveštajci štaba odreda.
Od tog dana, sve do pred odlazak u Niš, Vera
je veoma uspešno obavljala ovu dužnost.
Umela je odlično da se prerušava. Sa seljan
kama je ulazila u grad, noseći poštu za Okruž
ni komitet KPJ za Valjevo.
Posao kurira shvatala je veoma ozbiljno i od
govorno. Unaprcd se pripremala za izvršenje
svakog zadatka. Na primer, proučila bi neku po
rodicu: koliko članova ima, kakvog su imovnog
stanja, kako se ko zove, kako ko izgleda. I tako
dalje. To joj je bilo potrebno da bi mogla da se
predstavi u slučaju da je neko od neprijatelja
zaustavi i počne da ispituje.
Veru je Koljković slao na najteže zadatke. On
je to činio zbog toga što su ostali kuriri, kao No
žica i drugi, bili meštani. Ljudi su ih poznavali
i u samom gradu i u okolnim mestima. Veru niko nije poznavao, jer je bila izbeglica, doseljenik.
Gestapo i policija u Valjevu znali su da ne
ko silazi u grad, odnosno da održava vezu s par
tijskom organizacijom. Samo nisu znali ko je
taj. Zbog toga su svim silama nastojali da otkri
ju kurira, odnosno njegovu »javku« (ličnost, ko
ja služi kao veza između više i niže veze, odnos
no partijske organizacije).
To im je jednog dana pošlo za rukom.
Kraj u kojem je stanovala Verina »javka«
jednog dana je blokiran. Neprijatelj je pretpo
stavljao da će kurir upasti u stupicu koju mu
je namestio.
U tom trenutku Vera se zatekla u stanu jed
ne drugarice od koje je trebalo da primi neke
2»
19
�podatke i vesti za Valjevski NOP odred. Četnici
i Nemci ulazili su u svaku kuću i pretresali je od
tavana do podruma, tražeći partizanskog kurira.
— Sta da radimo? — pitala je Verina dru
garica.
— Sad ne mogu da iziđem iz kuće — odgo
vorila je Vera.
— Svakako — rekla je zabrinulo drugarica
— Ali, gde da te sakrijem?
Pogledale su oko sebe. Ništa skrovito i bezbedno nisu videle. U dvorište su već ulazili Nem
ci i četnici. Vera se u magnovenju odlučila. Po
trčala je prema jednoj sobi. Brzo je otvorila vra
ta, ušla u sobu i sakrila se ispod kreveta. Nje
na drugarica je to gledala razrogačenih očiju.
— Zatvori vrata! — tiho ali energično do
bacila joj je Vera.
Drugarica je mahinalno uhvatila za kvaku i
privukla vrata. U tom trenutku u stan su upali
četnici i Nemci.
— Ko ovde stanuje? — upitao je četnik.
Drugarica je jedva uspela da kaže:
— Mi...
— Koji »mi«?
— Mi, moji roditelja i ja ...
— Niko više?
— Niko više... Pardon, i jedan nemački ofi
cir. ..
Četnik se trgao. Okrenuo se nemaokom voj
niku.
— Tu... ajne dojčland oficiren... stanuje...
Feršten zi?
— Ja, ja. Feršteen — odgovorio je Švaba.
Posle toga Nemac je pozdravio i okrenuo se,
pošavši iz kuće.
— Izvinite — servilno je rekao četnik i po
žurio za Švabom.
Vera je pod krevetom ostala dok je blokada
prošla. Onda se izvukla ispod kreveta, pozdravi
la se s drugaricom, izišla iz kuće i otišla u od
red.
— Umalo da zaglavim — rekla je i ispričala
šta joj se desilo.
— Kako si se setila da se sakriješ u sobu
tog nemačkog oficira — pitali su je mladi obaveštajci.
�— Eh, kako? .. Pa, drugi izlaz nije postojao...
Reskirala sam... Nadala sam se da sobu neće
pretresati, kad čuju ko u njoj stanuje. Međutim,
ni druge prostorije nisu pretresali u toj kući...
U takvim trenucima mozak radi fantastično. Ili
nađeš rešenje ili ne nađeš. Treće nema.
— Pomaže li tu inteligencija?
Vera se zamislila.
— 0 tome dosad nisam razmišljala... Mož
da i pomaže... Mislim da je, ponajpre, posredi
nagon za samoodržanje... Treba biti dosetljiv,
odnosno, treba se snaći... Da... A, možda, i in
teligentan. .. Šta ja znam... 0 tome nikad nisam
razmišljala...
— Kad prigusti, čovek se uvek snađe!
— Da.
— A, biva — i ne snađe se?
— Opet se vraćamo na početak... Možda tre
ba unapred razmisliti o tome šta se sve može
preduzeti ako se to i to dogodi? Možda treba
znati i tuđa iskustva, pa ih u datom trenutku is
koristiti? Možda...
— Ili ne razmišljati o tome šta ti se sve mo
že desiti, nego u datom trenutku doneti odluku?
Posle dužeg razmišljanja, Vera je rekla:
— Nije naodmet znati kako su se drugi poneli u datoj situaciji; ako ne istoj, a ono — bar
sličnoj.
Kurirski posao Vera je obavljala veoma uspešno od decembra 1941. do 3. marta 1942. go
dine.
Kad je jedan deo Valjevskog NOP odreda
krenuo u Bosnu, bilo je rešeno da sve drugarice
ostanu na valjevskom terenu, zbog napornog i
veoma opasnog puta koji je borcima predstojao.
Trebalo je, pre svega, preći Drinu, a onda, verovatno, sukobiti se više puta sa četnicima, s onu
stranu reke. Valjalo je naći vezu s partizanskim
jedinicama u istočnoj Bosni.
Velika neizvesnost bila je pred borcima. U
takvoj situaciji drugarice nisu mogle poći. Tako
je ostala i Vera. Koljković ju je ostavio na vezu
vrsnom partizanskom obaveštajcu Živoradu Vitoroviću, učeniku iz Zlatarića.
Kad joj je saopštio da ostaje, upitala ga je:
— Zbog čega me ostavljaš?
— Takva je direktiva.
�— Misliš li da neću moći izdržati napore
jednog takvog marša?
— Nije u tome stvar. Tako je odlučeno na
čelno, za sve, pa i za tebe.
— Odlučeno, odlučeno — ljutito je rekla.
Videlo se da je teško primila ovu odluku.
Ali, šta se tu moglo. Iako je bila odličan kurirobaveštajac, morala je ostati na valjevskom te
renu, s ostalim delom odreda.
SEKRETAR PARTIJSKE ĆELIJE U NISU
Okupator, domaća policija, Srpska državna
straža (nedićevci), četnici Koste Pećanca, Srpski
dobrovoljački odred (ljotićevci) i drugi bili su
uznemireni razvojem i uspehom narodnooslobodilačke borbe u Nišu i okolini 1941. godine. Zbog
toga su Nemci svim silama nastojali da onemo
guće razvoj NOP-a. S tim u vezi počela je kon
centracija većih snaga u Nišu i preduzimanje
energičnih vojnih akcija radi razbijanja blokade
grada i čišćenja terena od partizana. Pre toga
reorganizovane su policija i uprava.
Provalom od 11. februara 1942. godine, ne
prijatelj je otkrio mnoge partijske organizacije
u niskim preduzećima. Iz niškog koncentracio
nog logora na Crvenom Krstu 12. februara 1942.
godine je pobeglo 105 zatvorenika.
U znak represalija Nemci su počeli masovno
da streljaju zatvorenike na obližnjem brdu Bu
banj.
Takva je bila situacija u Nišu i okolini kad
je Vera došla u ovaj grad na Nišavi. Njen dola
zak u Niš značio je pojačanje partijskih redova,
koji su bili veoma proređeni.
Vera je u Niš došla juna 1942. godine i zapo
slila se, preko maćehe, u Fabrici duvana. Tu joj
je i maćeha radila. U Fabrici duvana Vera je po
stala sekretar partijske ćelije. Njenim dolaskom
partijska organizacija dobila je veliku pomoć.
Bogato iskustvo, koje je stekla za vreme boravka
i rada u Valjevu i Valjevskom NOP odredu, za
tim snalažljivost i energičnost, pomogli su joj
da se brzo snađe u novoj sredini, da upozna lju
de i sprijatelji se s njima. Pošto je došla iz Valjeva, u Fabrici duvana i u gradu zvali su je Ve
ra Valjevka.
�Vera je za vreme ručka održavala pojedinač
ne sastanke, obilazila odeljenja i, pored kontro
le nastojnika i pojedinih poslovođa, obaveštavala ljude o situaciji u fabrici, gradu i zemlji.
Na njenoj mašini, za kojom je radila kao pakerka cigareta, radio je okorcli ljotićevac Doka Lazarević. Zahvaljujući svojoj sposobnosti da pri
đe ljudima, od njega je saznavala pojedine po
datke.
Unela je živost u rad partijske organizacije,
među skojevce i simpatizere narodnooslobodilačkog pokreta. Trenutno zatišje u radu partijske
organizacije — nastalo ranijim hapšenjima par
tijskih aktivista Jelke Raduiović, Svetislava Sve
te Kokovića, Krste Stefanovića (streljani na Bu
bnju) i drugih, kao i februarskom provalom —
sada je, Verinom zaslugom, brzo prebrođeno. U
fabrički krug ponovo su počeli da se unose leci i
ostali materijali. Pojedini radnici sabotirali su
rad u proizvodnji. Ubacivali su pesak u mašine i
tako izazivali kvarove. Drugi su podešavali maši
ne tako da cepaju cigaret-papir. Proizvodilo se
mnogo manje nego pre rata. Radnici su naveli
ko iznosili cigarete i duvan. Pojedinci su išli to
liko daleko da su za vreme noćne smene, iz svo
jih odeljenja, konopcima spuštali sanduke kroz
prozor. Njih su prihvatali vatrogasci i prebaci
vali preko ograde u obližnje njive Gradskog po
lja, odakle su preuzimani i nošeni na skrovita
mesta. Jedan deo tih cigareta doturan je parti
zanskim odredima.
Krajem 1942. godine Nemci i policajci blo
kirali su kraj oko Fabrike duvana. Grupa Nemaca ušla je u zgradu i izvršila pretres. Međutim,
zahvaljujući osmorici članova Partije i aktivu
SKOJ-a, ništa nisu pronašli. Komunisti i skojevci uspeli su da romane »Mati«, »Kako se kalio
čelik«, umnožene na geštetneru, zatim brošure
o razvoju industrije i poljoprivrede u SSSR, radio-vesti Moskve i Londona i drugi materijal —
sakriju u kupatilu, iza radijatora.
— Sad ćemo biti mirni. Bar za izvesno vre
me.
— E, u tome je stvar što nećemo biti mirni
— rekla je Vera.
Pogledali su je.
— Neprijatelj je ovaj put izgutao, ali s tim
se neće pomiriti. Treba da budemo oprezni i
obazrivi više nego do sada.
�Verina predostrožnost činila se pojedincima
prelerana, ali su se brzo uverili da je bila u
pravu.
Naime, uiprava Fabrike duvana pojačala je
unutrašnju kontrolu. Ubačeni su i doušnici. Umesto poljskog Nemca, Grišova, Gestapo je za
komesara fabrike postavio kapetana Vajsa. Novi
komesar je po odeljenjima postavljao ljude čiji
je zadatak bio da budno prate svako širenje antinemačke propagande. Oni su se brinuli i o to
me da radnici manje napuštaju rad i da ne upro
pašćuju mašine.
Najrevnosniji Vajsovi doušnici bili su Stanimir Stanimirović, iz Trnave, i Aleksandar Šaša
Dimitrijević, iz Niša. Oni nisu ništa radili, samo
su se šetali kroz odeljenja i vrebali. Zbog izuzet
nog zalaganja, Vajs je Stanimirovića postavio za
suiperkontrolora gotovih proizvoda.
— Bila si u pravu — rekli su drugovi Veri.
— Moramo i mi da se organ izujemo — rek
la je ona.
— Kako misliš?
— Treba da postavimo naše straže po odelje
njima. One će motriti na Vajsove doušnike, me
đu kojima je i njegov šofer Ivan Pleser.
Tako je i učinjeno. Vajs je besneo zbog to
ga što njegovi ljudi u fabrici ništa ne mogu da
otkriju. Cigareta i duvana više se iznosilo nego
ranije. Skojevska i partijska organizacija, pod
Verinim rukovodstvom, radile su na pripremanju
prve grupe drugova i drugarica za odlazak u
partizane. Sastanci su održavani u stanu Vide
Bratić, u današnjoj Ulici 12. februara, kao i kod
Tine Stojanović, u Ulici Kraljevića Marka.
U svim odeljenjima Fabrike duvana posto
jali su aktivi SKOJ-a. Početkom 1943. godine, u
mašinskom odeljenju za pakovanje cigareta, po
red sekretara Kovine Janković (sada Đukić), skojevci su bili: Slobodanka Popović, Vera Živadinović, Mileva Milovanović, Nada Filipović, Nada
Minić, Ljubica Sjekloća, Božana Bubalo i Mile
Kajs. U odeljenju kartonaže, pod rukovodstvom
Milice Mojsilović, radio je aktiv od osam člano
va; u odeljenju za izradu cigareta bila su četiri,
a u mašinskoj radionici pet skojevaca.
Uprava Fabrike duvana nije sedela skrštenih ruku. Ona je osećala snagu Partije i SKOJ-a.
Zbog toga su direktor i komesar Vajs zaveli grup
ne ručkove za izbeglice, samce i samice. Time su
�hteli da pridobiju ljude i da ih pretvore u douš
nike. Kao i ostali pokušaji, i ovaj je ostao bez
rezultata, izuzimajući samo jednog izbeglicu ko
ji je pristao da bude doušnik.
Mesni komitet KPJ za Niš pokušavao je da
uspostavi vezu s bugarskim okupatorskim vojni
cima i oficirima da bi i među njima stekao pri
stalice narodnooslobodilačkog pokreta u našoj
zemlji i u Bugarskoj.
Prilikom tih pokušaja, poslednjeg dana fe
bruara 1943. godine, uhapšen je Miša Obradović
Zoran, sekretar Mesnog komiteta KPJ za Niš
(docnije osuđen na smrt od partizanskog vojnog
suda i strcljan na Jastrepcu).
Obradović je provalio ceo Mesni komitet KPJ
za Niš, čime se nad Veru nadnela velika opas
nost. Ona je bila na vezi Mesnog komiteta KPJ
za Niš, budući da je bila sekretar partijske ćeli
je u Fabrici duvana. Obradović ju je lično poz
navao. Postojala je verovatnoća da i nju prokaže, kao što je prokazao i članove Mesnog komi
teta i istaknute partijske rukovodioce i pozna
tije aktiviste. On je vodio Bugare od stana do
stana i prokazivao drugove i drugarice. To je ra
dio i na ulicama Niša, obučen u bugarsku vojnu
uniformu.
Vera je odmah prešla u ilegalnost. Nije spa
vala kod kuće, nego kod Voje Drljače, Vide Bra
tić, Kovine Janković (Đukić) i drugih drugarica.
Njen opstanak u Nišu bio je onemogućen. Tre
balo je, znači, da ode iz grada. Kuda?
Više partijsko rukovodstvo u Nišu odlučilo
je da krene na Jastrebac, u Jastrebački bataljon.
Iz Niša za Jastrebac Vera je krenula iz ku
će Vide Bratić. Kovina i Vera našle su se u par
ku, preko puta železničke stanice. S Verom je bi
la i neka učiteljica. Tu su se Kovina i Vera ras
tale, posle jednogodišnje saradnje po partijskoj
liniji u Fabrici duvana.
Vera je otišla na železničku stanicu i s Da
nicom Nikolić Lalom (ubila se 15. avgusta 1943.
godine da ne bi živa pala Bugarima u ruke), stu
dentom Poljoprivredno-šumarskog fakulteta iz Ni
ša i članom Mesnog komiteta KPJ za Niš, jedi
nim članom MK koji nije pao policiji u ruke po
sle Obradovićevog izdajstva, i s kurirom, otpu
tovala u pravcu Jastrepca. Verovatno do Male
Plane ili neke druge železničke slanice, koja je
bila u podnožju Jastrepca.
�Bilo je to početkom marta 1943. godine. Boža Damnjanović, član političkog biroa na jastrebačkom terenu, rekao je jednog dana Svetislavu
Savkoviću Joci da treba da sačeka dve drugari
ce iz Niša, koje će doći u pratnji kurira.
Savković je sačekao dve drugarice i kurira,
poveo ih preko dobričkih sela Jugbogdanovac,
Cubura i druga. Po zakonu konspiracije nije ih
pitao kako se zovu. Jedna od njih bila je smeđa,
a druga cmomanjasta-izrazita crnka. Uz put su
razgovarali o borbi, pokretu, Nišu, situaciji na
frontovima.
Kad su stigli na određeno mesto Savković
se pozdravio s drugaricama i vratio odakle je i
došao. Tada nije znao da je prihvatio i u Jastrebački bataljon odveo Danicu Nikolić Lalu i Ve
ru Jocić.
U JASTREBACKOM BATALJONU
Vera je na Jastrepcu ostala do juna 1943. go
dine. Za to vreme učestvovala je u akcijama, ko
je je vodio Jastrebački bataljon.
Pošto su partizanske snage ugrožavale sao
braćaj na pruzi Beograd—Niš—Vranje, Nemci su,
sa više jedinica Srpske državne straže (nedićevci), odnosno u svemu sa oko 750 ljudi, preduzeli napad na Treći (Jastrebački) bataljon Prvog
južnomoravskog NOP odreda.
Bataljon je bio na Malom Jastrepcu. Nepri
jatelj je počeo da nastupa 2. maja 1943. godine,
ujutro. Jastrebački bataljon bio je u predelu Jasike, severno od Novog Sela.
U borbi koja je nastala bataljon je razbio
neprijatelja i nalerao ga u panično bekstvo. Po
sopstvenom priznanju, neprijatelj je imao 7 mr
tvih, 5 ranjenih i 27 zarobljenih vojnika.
Sutradan, 3. maja 1943. godine, jedna bugar
ska divizija pošla je na Jastrebac. Jastrebački
bataljon, podeljen na čete, u nekoliko navrata
je naneo gubitke bugarskim prethodnicama.
Manevrišući po Jastrepcu, bataljon je uspeo
da izbegne neprijateljske, a da sačuva svoje sna
ge.
Posle trodnevne potere Bugari su se povukli
u svoje garnizone.
�Po odluci Pokrajinskog komiteta KPJ za Sr
biju štab Jastrebačkog bataljona, kojeg su sa
činjavali: Stanimir Jovanović Jova, komandant,
i Kiril Mihajlovski Grujica, politički komesar,
krajem maja 1943. godine uputio je jednu četu,
sastavljenu od bivših boraca Ozremskog NOP od
reda, na desnu obalu Južne Morave sa zadatkom
da pomogne Zaječarskom NOP odredu.
Vera je učestvovala u svim borbama koje je
vodio Treći (Jastrebački) bataljon Prvog južnomoravskog NOP odreda od marta do juna 1943.
godine.
PARTIJSKI RUKOVODILAC ĆETE
JUŽNOMORAVACA
U vreme kad je Vera došla na Jastrebac, po
četkom marta 1943. godine, u selu Streškovcu —
Novo Selo, formiran je Drugi južnomoravski NOP
odred.
U njegov borbeni stroj Vera je došla juna
1943. godine. Dušan Devedžić Žika, koji je bio zamenik političkog komesara Drugog bataljona,
rasporedio ju je na mesto zamenika političkog
komesara 2. čete u tom bataljonu.
Vera je, kao sekretar partijske ćelije u četi,
bila i član bataljonskog partijskog biroa.
Sastanke biroa zakazivao je Devedžić s odre
đenim dnevnim redom. Posle otvaranja sastanka
govorio bi Devedžić, a onda bi dao reč članovi
ma biroa, koji su se javljali.
Vera bi se javljala za reč i iznosila svoje miš
ljenje o pojedinim tačkama dnevnog reda. Deša
valo se da se njen stav po nekom pitanju nije
uvek podudarao sa stavom sekretara biroa. Se
kretara bi to neprijatno iznenadilo. Bio je pogo
đen, jer je bio partijski funkcioner. I više od
toga: bio je poznat u tom kraju, jer je tu rođen
i tu ratovao. Njemu se verovalo. Njegova se reč
cenila. Odjednom: došla neka drugarica sa Jastrepca, i počela da ga ispravlja; Nije mu bilo
prijatno, jer je bio sujetan, kao i svaki mladi čovek koji nešto znači kao borac i politički radnik.
Posle prvog Verinog istupanja Devedžić je
razmišljao: »Sla ona hoće? Zna li ona ko sam
ja? Možda cilja na mesto sekretara bataljonskog
partijskog biroa?«?
�Takve i slične misli vrzmale su mu se po
glavi. Nikoga o tome nije pitao, ni s kim o tome
nije razgovarao. Bilo mu je neprijatno, jer je
sve bilo tačno što ga je ona ispravljala. To je,
hteo — ne hteo, morao da prizna, ali se pitao:
»Zbog čega me ispravlja pred svima? Zar ne mo
že to nasamo da kaže, da mi ukaže na praznine
i netačnosti u mom izlaganju?«
Posle takvih razmišljanja uviđao je da je
ona u pravu, ali mu je, ipak, nekako bilo krivo.
Posle nekoliko njenih istupanja, shvatio je
da to nije radila s nekom ružnom namerom, ne
go zato što je bila odličan komunist. Ona je htela da pojedine stvari budu bolje objašnjene. Kad
je to shvatio, a shvatio je vrlo brzo, pozvao ju je
na razgovor.
— Slušaj, Šiptarka (tako su je zvali u bataljonu), ti me stalno ispravljaš, dopunjuješ, tuma
čiš. Očigledno je da pojedine stvari bolje znaš
od mene, bolje si ih upamtila. U početku mi ni
je bilo jasno zbog čega to radiš, ali sam shvatio
da to činiš iz najbolje namere, kao pravi komu
nist. E, vidiš: zvao sam te da se dogovorimo. Ubuduće podelićemo uloge. Ono što ti bolje znaš
— o tome ćeš ti govoriti, a ono što ja bolje znam
— ja ću govoriti. Slažeš li se s tim?
Za sve vreme Vera ga je posmatrala i paž
ljivo slušala. Nije ga prekidala.
— Slažem se — odgovorila je. — Drago mi
je što si pravilno protumačio moja istupanja. I
ja sam razmišljala o tome kako ćeš ti to primi
ti. Ali, verovala sam da ćeš to pravilno shvatiti,
kao što bi svaki dobar komunist shvatio. Znala
sam da si veoma popularan, ne samo među bor
cima, nego i u narodu ovoga kraja. To sam vrlo
brzo zaključila.
— U početku mi je smetalo zbog moje popu
larnosti. Međutim, shvatio sam da je istina iz
nad popularnosti, iznad autoriteta... Sve ono što
si govorila, bilo je tačno. I to me je brzo otreznilo. Tome je doprinelo i tvoje iskreno, odmereno istupanje. U njemu nije bilo trunke samo
zadovoljstva što o nečemu više i bolje znaš.
— Drago mi je što si me pravilno shvatio —
ponovila je.
Tako su njihovi odnosi postavljeni na pra
vu i zdravu osnovu.
Jednom drugom prilikom Devedžić je pretrpeo Verinu kritiku. I tada je bila u pravu.
�Drugi bataljon imao je u selu Kućuri bolni
cu. U njoj su se, osim boraca, lečili i oporavljali i
drugi partizani sa vranjskog područja. Bolnica je
pružala pomoć i meštanima. Što se tiče partij
skog rada, bolnica je bila podređena bataljonskom partijskom birou.
Jednog dana došla je Devedžiću drugarica,
koja je u bolnici bila bolničarka.
— Druže komesare — rekla jc uzbuđeno —
jedan se drug nije dobro poneo prema meni.
Devedžić se iznenadio:
— Kako se nije dobro poneo?
— Tako — stidljivo je odgjvorila.
— Ne razumem?
— Pa... bio je bezobrazan... Hteo je ... Na
valjivao je na mene...
— Je li u pitanju ranjenik ili neko od bora
ca koji obezbeđuju bolnicu?
— Ranjenik... Onaj drug što mu se ruka
oduzela.
Devedžić se odmah setio o kome je reč. Tog
borca je jedan drug slučajno ranio u rame. Či
ni se da su mu neki nervi pokidani, pa mu je
ruka i ostala oduzeta. Visila mu je nepomično niz
telo. Inače, bio je jedan od komandira.
— Dobro, drugarice. To ćemo raspraviti.
Sekretar je odmah sazvao članove partijskog
biroa bataljona. Naravno, došla je i Vera. Pri
sutne članove sekretar je upoznao sa žalbom dru
garice iz bolnice.
— Prvo, ne slažem se, druže sekretare, s tvo
jom odlukom do povodom ovog slučaja sazivaš
sastanak partijskog biroa, jer ovo nije problem
koji treba biro da razmatra, nego partijska ćeli
ja bolnice — rekla je Vera. — Drugo, mi smo
čuli samo izjavu ove drugarice, a ne znamo šta bi
rekao taj drug koga je optužila. Staro je pravi
lo, još su ga stari Rimljani isticali, da treba ču
ti i drugu stranu. Mi, međutim, drugu stranu nis
mo čuli. Na osnovu čega da verujemo samo dru
garici:
— Valjda ja ne lažem! — upala je bolničar
ka Veri u reč.
— Nisam to rekla, drugarice, ali osnovno je
da čujemo i druga koga optužuješ za nenormalno
ponašanje. Makar i u pismenoj formi, ako taj
drug nije u stanju lično da dođe. Uostalom, mo
�gao je neko od članova biroa da ode do bolnice
i da s njim razgovara, ako je on nepokretan.
— Može da ide — dodala je bolničarka.
— Onda ga je trebalo pozvati, ako smo od
lučili da biro o tome raspravlja — rekla je Vera.
Sekretar je shvatio da je prenaglio. Ali: šta
je — tu je. Kad je već zakazao sastanak i po
čeo da ga drži, natrag se nije moglo. U stvari,
mogao je da kaže da se sastanak odlaže da bi
čuli i dotičnog druga.
— Sad, kad smo već tu, da pokušamo da
resimo ovu stvar — rekao je sekretar.
— Ja bih nastavila — rekla je Vera.
— Možeš. Samo izvoli.
Vera se okrenula bolničarki.
— Tebi hoću da govorim... I ja sam žensko,
ali se ne slažem s tobom. Ti si načelno u pravu.
Mi, dok smo u borbi, u partizanima — ne smemo
da vodimo ljubav. Kuda bi nas to odvelo? A ako
dođe do toga, onda se ti drugovi i drugarice mo
raju uzeti, venčati, i posle toga obavezno raz
dvojiti. Jedan od njih ide u jednu, a drugi u dru
gu jedinicu. To ti je poznato?
— Poznato mi je — odgovorila je bolničar
ka.
— Eto, vidiš. Da li je taj drug hteo da se
vas dvoje uzmete, mislim venčate pred Partijom?
— Ne znam. Ja imam verenika.
— Znači, ti njega ne voliš?
— Ne. I što bih ga volela kad imam vereni
ka?!
— A da li on tebe voli? Jer to što ti imaš
verenika, ne mora da ga sprečava da te voli.
— On kaže, ali to me ne interesuje, jer ja
imam...
— Verenika — dopunila ju je Vera, očigledno
iznervirana bolničarkinim insistiranjem na toj
pojedinosti. — Gde je tvoj verenik? U partizani
ma ili u selu?
— U selu.
Vera je zaćutala. Pogledala je bolničarku pro
dornim pogledom:
— Da se ti, možda, ne plašiš da verenik neš
to ne sazna?
Bolničarka se trgla posle ovog pitanja.
— Ne, što bih se plašila. Nego, neću... šta
ima on meni da se udvara?
�Ovo je rekla s prizvukom nervoze u glasu.
— Naša je borba teška — produžila je Vera.
Ona zahteva velike žrtve, velika odr canja. Jed
no od tih odricanja je i odricanje od ljubavi, fi
zičke, naravno. Jer, mi ne možemo da zabrani
mo nekomc da voli, naravno, u sebi. Važno je
da ta ljubav ne remeti naše odnose, da ne utiče
negativno na naš partizanski, komunistički mo
ral. .. Možda, i mene neko voli? Možda i ja ne
koga volim? Ali to čuvam u sebi i za sebe. Do
čega bi nas dovelo kad bismo radili drugačije?!
O tome i da ne govorimo. Svi to dobro znamo.
A pogotovu što neprijatelj svuda priča da mi u
partizanima vodimo slobodnu ljubav... Svakog
dana naši drugovi stavljaju glavu u torbu...
— A, mi? Zar i mi drugarice ne stavljamo
glavu u torbu?
— Stavljamo i mi, ali rede. Eto, ti, na primer.
Radiš u bolnici jedan veoma odgovoran posao:
neguješ naše ranjene i bolesne drugove. Među
tim, ti drugovi, kad ozdrave, kad im se rane zacele, otići će u svoje jedinice, što znači — pono
vo će se boriti, ponovo će se izlagati smrtnoj opasnosti. A, ti? Ostaćeš u bolnici...
— I ovde je opasno. Neprijatelj i bolnice na
pada.
— Znam, ali rede. Ti si u bolnici, hoću re
ći, na bezbednijem mestu. A, onaj, prezdraveli,
bolje reći, zakrpljeni borac, ponovo će jurišati,
ponovo će se izlagati smrtnoj opasnosti. Dokle?
Dok ga neko neprijateljsko zrno ne dokrajči. Ili,
u najboljem slučaju, ne napravi od njega inva
lida. ..
Vera je zaćutala. U sobi je nastala mrtva ti
šina.
— Eto, taj drug, koji se, kao što ti kažeš,
nedolično ponašao, težak je ranjenik: oduzeta mu
je ruka, jer mu je metak, bar da je neprijatelj
ski, uništio neke nerve. Ako iz rata iziđe živ, da
li će moći sto posto da služi zajednici? Neće...
Vera je opet ućutala. Prisutni su znali da
nije završila. Da sad dolazi ono glavno. Očekiva
li su da kaže onu spasonosnu reč, jer bi, u su
protnom, drug morao biti streljan. Niko od pri
sutnih nije želeo da drug, na taj način, izgubi
glavu. Ali, trebalo je to neko da kaže. To su oče
kivali da kaže Vera. Znali su da je drug pogrešio, da je to u suprotnosti sa zakonima partizan
skog života, s partizanskim principima, s mora
�lom. AH, žao im je bilo druga. Prvo, što ga je
ranio drug, nepažnjom, slučajno; drugo, što tre
ba život da mu oduzmu, opet njegovi drugovi. U
sebi su ga grdili, psovali. Ali... Postojao je »kor
pus delikti«, što se kaže...
— Svako od nas može da pogreši, jer je sva
ko od nas čovek sa svojim ljudskim slabostima.
Ako smo partizani, nismo od kamena. I u nama
bije srce, teče krv. Svi smo prirodni i zdravi lju
di. .. Kako će se ko ponašati, zavisi od mnogo
čega. Jedan ruski pisic, Čemiševski, u svojoj knji
zi, na jednom mestu, kaže: »Sve zavisi od mesta,
vremena i uslova«. Da je taj drug bio u borbi, a
ne u bolnici, ne bi mu palo na pamet da se, ne
samo tebi, nego bilo kojoj drugarici, udvara. Iz
prostog razloga: ne bi imao vremena da misli na
to od umora, napora, gladi, marševa, juriša i
ostalog. Znači, u tim uslovima on bi se drukči
je ponašao... U bolnici, međutim, gde su druga
čiji uslovi života, gde nema juriša, marševa, gla
di, gde je život neupoređivo mirniji nego u jedi
nici, pored dobre nege i dobre hrane, ljudima
razne stvari i želje padaju na pamet... U nje
mu se javila želja za ženom, kao što se u ženi
javl ja želja za muškarcem... Da se razumemo,
ja ne mislim ovog druga da opravdavam za ono
što je pokušao, jer imamo samo tvoju izjavu...
Recimo da je tako kao što ti kažeš. Pokušavam
samo da ga shvatim, da ga razumem, odnosno da
ti shvatiš i razumeš taj njegov istup. I, ne sa
mo da ga shvatiš, nego i da mu oprostiš.
Posle ovih reči Vera je zaćutala. Pala je oče
kivana reč: oproštaj! Svi su gledali u drugaricu.
Situacija je bila napeta. Nije se znalo šta ce re
ći bolničarka, jer se za sve vreme, dok je Vera
govorila, držala uvređeno.
— Ima li još neko nešto da kaže povodom
ovoga? — upitao je Nevedžić.
Pogledao je sve prisutne. Oni su ćutali.
— Ako mu ne oprostiš, ako ga ne shvatiš —
nastavila je Vera — mi ćemo morati da ga streliamo, jer druge kazne nema. Naravno, ako utvr
dimo da je sve tačno što si rekla.
Poćutala je, a onda, kao za sebe promrljala:
— Zbog čega da se mi ubijamo, kad nepri
jatelj ima metak za svakog od nas...
Opet je nastala tišina. Sve su oči bile uprte
u drugaricu. Očekivalo se šta će reći. Ona je ćutala i eledala nekud preda se. Devedžić nije hteo
da prekida tišinu.
�Vera je posmatrala bolničarku. Ispitivala je
utisak svojih reči. Tišina je potrajala nekoliko
sekundi, a prisutnima se učinilo čitava večnost.
— Neka ga đavo nosi, kad je tako — rekla
je bolničarka.
Prisutnima kao da je pao kamen sa srca.
Odjednom se čuo uzdah olakšanja. Vera je priš
la drugarici i stegla joj ruku.
— Mi moramo i da praštamo, a ne samo da
osuđujemo — rekla je. — A on će dobiti svoje!
PRIHVATANJE NOVIH BORACA
Kad je upoznala prilike u bataljonu i na te
renu kojim se kretala jedinica (dolina reke Pčinje i čitav kraj oko nje) Vera je dobila zadatak
da prihvata nove borce, koji su dolazili iz okol
nih sela; da stvara omladinske organizacije u če
tama, odnosno u bataljonu. Novi borci bili su,
uglavnom, nepismeni i nisu mnogo znali o cilje
vima narodnooslobodilačkog pokreta. Bili su to
priprosti ljudi, ali rodoljubi, koji su želeli slobo
du svojoj zemlji. Trebalo je s njima politički ra
diti. Trebalo ih je opismenjavati. Trebalo ih je
vezati čvrsto za narodnooslobodilački pokret.
To su bili Verini zadaci, ne računajući njen
rad po partijskoj liniji kao sekretara partijske
ćelije i člana bataljonskog partijskog biroa. Ona
je svoja zaduženja uspešno obavljala.
— Drugovi — govorila je novim borcima —
biti nepismen znači, kao što narod lepo kaže, bi
ti šlep kod očiju. Vas je bivša država držala u
neznanju, jer joj je to išlo u račun. Da ste bili
pismeni, da ste znali da čitate, mogli biste da
saznate još o mnogim nepravdama koje tppe se
ljaci, radnici i, uopšte, pošteni i radni ljudi. I
to ne samo u našoj zemlji nego i u svetu, u dru
gim državama. Ali vi ste bili nepismeni, što će re
ći i neprosvećeni. E, vidite, naša borba nije sa
mo borba protiv okupatora i domaćih izdajnika.
Nije samo za njihovo proterivanje i oslobađanje
zemlje od njih. Naša borba je i za jedno bolje,
pravednije, pravičnije društvo, za jednu novu
državu, koja će stvarno biti narodna — država
radnika, seljaka i poštenih intelektualaca. U toj
i takvoj državi ne mogu živeti, postojati ljudi ne
pismeni, neprosvećeni. Svaki naš čovek mora da
zna da čita i piše. Jer, kako bi, inače, mogao da
upravlja državom...
5 Vera Jocić
33
�— Eh, bre, drugarice, otkud seljaci mogu
da upravljaju državom?! To je za školovane lju
de, a ne za nas i proste radnike.
Vera je pogledala druga koji ju je prekinuo
u izlaganju. Za trenutak je nastao tajac. Svi su
očekivali šta će reći. Prisutni su se zagledali. Kao
da su se slagali s drugom koji je rekao da dr
žavom mogu da upravljaju samo školovani ljudi.
— Slažem se s tobom — rekla je Vera i zaćutala.
Odjednom, svi su je pogledali, jer se nisu
nadali ovakvom odgovoru. Očekivali su da ona
počne da dokazuje suprotno.
— Slažem se s tobom — ponovila je Vera.
— Seljaci, ali oni nepismeni, naprosvećeni, selja
ci koji ne znaju da su, zajeclno s radnicima i po
štenim intelektualcima, glavna snaga društva,
odnosno države — ne mogu da upravljaju drža
vom!
Posle ovih reči Vera je poćutala, a zatim na
stavila:
— Nepismen i neprosvećen čovek ne zna svo
ja prava i zbog toga ga svako može da vara, da
vuče za nos. Pismen i prosvećen čovek je nešto
drugo. Njega ne mogu tako lako da varaju i da
umesto njega upravljaju. Naša nova država biće
radničko-seljačka. Za takvu državu moramo se
pripremiti, moramo se osposobiti. Naši drugovi
treba da dođu na ona mesta koja su zauzimali
činovnici odani kralju, a danas Nemcima, Buga
rima i ostalim okupatorima u našoj zemlji. Su
tra, ako bi kralj ponovo došao u zemlju, ako bi
ponovo uzeo vlast, ti bi mu činovnici opet bili
odani. E, vidite, mi se borimo i za novu državu,
za našu državu. Za republiku u kojoj će narod
biti na vlasti...
— Ne mogu svi da upravljaju državom, svi
da budu činovnici. Treba neko i zemlju da obra
đuje, da ostane na selu.
Vera je pogledala druga koji je ovo rekao.
— Prvo, činovnici neće upravljali državom,
nego narod preko svojih predstavnika; drugo, oni
koji će raditi u fabrikama i u selu — kako će
raditi ako budu nepismeni?!
Prisutni su se pogledali. Jedau se odvažio
da kaže:
— Šta tu ima da se misli: kako će da rade?
Radiće kao i dosad što su radili!
�— E, neće! — rekla je Vera. — Neće raditi
tako primitivno kao što su dosrd radili. Neće
orati drvenom ralicom, nego gvozdenim plugom
koji pravi nekoliko brazdi odjednom.
Borci su se zgledali.
— Kako to nekoliko brazdi odjednom?
— Tako, tako: na traktor se montira plug,
koji ore dve, tri ili više brazdi odjednom.
Sad je sledilo novo pitanje iznenađenih bo
raca.
— Sta je to traktor? ?
— To je mašina koju tera čovek, traktorist,
kao kamion što se vozi. I ne samo plug, traktor
vuče i sejalicu, drljaču i druge sprave.
Seljaci su sumnjičavo vrteli glavom. Očigled
no je bilo da nisu verovali.
— Odakle to znaš, drugarice komesar?
— Čitala sam u knjigama o Sovjetskom Sa
vezu. Tamo tako obrađuju zeml/u... Oni upo
trebljavaju i komba jne...
— Sta mu je sad to?
— To su mašine koju žanju pšenicu i odmah
pune džakove zrnom, koji ispadaju iz mašine, kao
i slama, upakovana u bale. Seljaci idu iza kom
bajna i sakupljaju džakove i bale slame i tova
re na kola ili kamione.
Vera je prestala da govori i pogledala u pri
sutne. Na njihovim licima videla je nevericu.
— Ti se šališ s nama — rekao je jedan od
prisutnih.
— Ličim li vam ja na neozbiljnu osobu? —
upitala je Vera.
— Ne, ali...
— To je neverovatno. Kod mene u selu još
žanjemo srpom, a čuo sam da preko Save i Du
nava žanju kosom. Kod nas se samo trava kosi.
— Srpom će da se žanje i nadalje ako doz
volimo da državom ubuduće upravljaju bogata
ši i narodne krvopije, kao što su upravljali pre
rata. Ali, kao što sam rekla, da ne ponavljam
više, mi ćemo da stvorimo našu državu... Zabo
ravila sam da vam kažem da će ubuduće, osim
domaćeg, da se upotrebljava i veštačko đubrivo... Za sve to čovek treba da bude pismen. Da
zna kako da upotrebljava mašine, veštačko đubrivo i ostalo što nauka bude pronalazila... Dru
go, pismenost nije potrebna samo za bolji rad
�na selu i u fabrikama; ona je potrebna i zato da
bi svaki naš čovek znao šta se i kako se radi u
njegovoj, našoj državi. I ne samo da zna, nego i
aktivno da učestvuje u njenom radu... Drugovi,
u sela naša, u domove, doći će elektrika. Izbacićemo gasarčiće i lampe petrolejke. Ljudi će mo
ći da čitaju. Produžićemo dan na taj način. Legaće se docnije, jer ćemo upotrebljavati tehni
ku, mehanizaciju, a time manje trošiti svoju rad
nu snagu, a postizati više.
Vera nije bila sigurna da su joj novi borci
sve poverovali, ali ie bila sigurna da ih je zainteresovala, razdrmala, a to je, za početak, bilo
dovoljno. Znala je da su to bistri ljudi, verovala
da će brzo prihvatiti ono što im budu ona i dru
gi drugovi pričali.
Brzo je stekla ugled među drugovima, borci
ma. Ljudi su prepričavali ono što im je ona go
vorila. ..
Osim rada na opismenjavanju boraca, bila
je zadužena za uzdizanje članova Partije i SKOJ-a.
Ona je to radila i u četi i u bataljonu.
BORBE NA VRANJSKOM TERENU
Prodor partizana na jug, u rejon Pčinja —
Kozjak, juna i jula 1943. godine, značajnije je
ugrozio komunikaciju Niš — Skoplje, koja je bi
la od životne važnosti za Nemce.
Da bi obezbedili tu komunikaciju i, uopšte,
onemogućili dejstvo partizanskih jedinica, Nemci su od Bugara zahtevali da daju još jednu di
viziju kao pomoć radi okupacije Srbije (osim
Beograda i Bora).
Te bugarske snage trebalo je da smene nemačku diviziju, koja je bila potrebna u Grčkoj,
zbog, eventualnog, savezničkog iskrcavanja.
Bugarski ministar vojske Mihov ispunio je
nemački zahtev. U vezi s tim on je u leto 1943.
godine organizovao napad na slobodnu teritori
ju u Crnoj Travi i Ližnici, kao i u rejonu Pčinja
— Kozjak.
Štab Drugog južnomoravskog NOP odreda,
s Udarnim i Drugim bataljonom, stigao je 15.
septembra 1943. godine iznad Trgovišta. U selu
je bio garnizon bugarskih policajaca, smeštenih
u zgradi osnovne škole, opasane rovovima i bun
kerima.
�U zoru istog dana partizani su napali poli
cajce. Razvila se žestoka borba. Sa susednih br
da partizani su se približili, gotovo, do samih ut
vrđenja. Bombaši su ubacivali bombe u rovove.
Međutim, policajci su davali žilav otpor, jer su
bili dobro utvrđeni i imali dovoljno municije.
Partizani nisu imali oružje koje bi moglo da
razruši bugarska utvrđenja. Borba je trajala
osam časova.
U međuvremenu, četnici su obavestili bugar
ski policijski garnizon u selu Đermanu o napa
du partizana na policajce u Trgovištu. Bugarski
policajci iz Đermana odmah su pohitali u Trgo
vište, u pomoć napadnutim policajcima. Sa su
protne strane, jednu partizansku četu napali su
dražinovci. Štab odreda je doneo odluku da se
prekine borba i borci povuku. Četiri partizana
su poginula, a 4 su bila ranjena. Policajci su
imali 9 mrtvih i 12 ranjenih.
Ova borba je imala veliki politički značaj.
Sutradan su se policajci, sa mrtvima i ranjenima,
povukli iz Trgovišta i otišli u Vranje. Demoralisani, prolazili su kroz sela u dolini Pčinje i Vranjske kotline. Za narod tih mesta i krajeva bio je
to još jedan povod za radovanje, za verovanje
da su partizani jedina snaga koja ih može izba
viti od okupatora.
Značaj borbe kod Trgovišta je i u tome što
se narod još jednom osvedočio u izdaju četnika
Draže Mihailovića, jer su se oni javno deklarisali
kao pomagači bugarskog okupatora, koji je na
rod tog kraja već dva puta u crno zavio.
Bugari u Trgovište nisu više kročili do kra
ja rata.
Narednih dana partizani su likvidirali okupa
torske opštine u Kleniku, Zlatokopu i Rataju.
Verino hrabro držanje u borbi protiv bugar
skih policajaca u Trgovištu zapazio je Ljupčo
Arsov Goce, delegat Povereništva Glavnog štaba
NOV i PO Makedonije za V operativnu zonu. On
se zainteresovao za nju. Drugovi su mu rekli da
je Skopljanka, ali da je došla iz Niša u Drugi
južnomoravski NOP odred, i da je zamenik po
litičkog komesara 2. čete u Drugom bataljonu.
— Hrabra devojka — rekao je Arsov. — Požrtvovana, smela, odvažna.
Rekli su mu da je ranije bila borac dva od
reda: Valjevskog i Jastrebačkog, odnosno Trećeg
jastrebačkog bataljona, kao i to da je bila se
kretar partijske ćelije u Fabrici duvana u Nišu.
�»Mlada devojka, a već sa izvesnim iskustvom
iz oružane borbe i ilegalnog rada«, razmišljao
je Arsov. »Vidi se da je oduševljena borbom i
da joj pripada svom dušom svojom. Ume da kon
taktira s ljudima«.
Posle oslobođenja Trgovišta borci su napali
prugu kod sela Raj inče. Uništena je ćela kom
pozicija s lokomotivom i ubijena tri nemačka
vojnika.
Borce Drugog južnomoravskog NOP odreda
napali su 21. septembra 1943. godine na Kozjaku
četnici Draže Mihailovića, u blizini sela Maglenca oružjem, kojeg su dobili od Engleza vazdušnim putem.
Krajem septembra 1943. godine u Babinu Po
ljanu je došao Metodija Kotevski Slobodan. Kad
su borci čuli da je Skopljanac, rekli su mu:
— Kod nas je jedna drugarica iz Skoplja.
Kotevski se zainteresovao:
— Ko je ta drugarica?
— Vera Skapljanka — odgovorili su drugo
vi. — Mi je tako zovemo, A zovemo je i Vera
Siptarka.
— Da li bih mogao da se vidim s njom? —
upitao je Kotevski.
— Kako da ne. Sad ćemo je potražiti.
Jedan borac je otišao po Veru. Kotevski je
za to vreme razmišljao koja li to drugarica iz
Skoplja može biti. »Vera joj je, sigurno, ilegalno-partizansko ime... Kad je vidim, možda ću
je prepoznati?«
Kad se Vera pojavila s drugom koji je po
šao da je potraži, Kotevski je uzviknuo:
— Ti li si ta Vera Skopljanka!
Stari poznanici i drugovi su se zagrlili.
— Pričaj mi o sebi — rekao je Kotevski —
Kad si otišla iz Skoplja? Gde si se sklonila? Od
kad si u partizanima?
— Ne, pričaj prvo ti. Odakle dolaziš? Je si li
bio skoro u Skoplju? Znaš li nešto o drugaricama, drugovima, s kojima smo se družili?
» Nije se mnogo promenila«, razmišljao je
Kotevski dok ju je Dosmatrao. »Samo, umesto
crne đačke kecelje, s belom kragnicom, crnih ča
rapa, cipela i crne beretke na glavi, s rimskim
brojem razreda na njoj, sad je u čakširama od
grubog sukna i tamnoplavoj bluzi bugarskih avi-
�jatičara. Umesto beretke, kapa s petokrakom, a
na nogama opanci«.
Kotevski je rekao da je u Dragom kumanovskom NOP odredu; kazivao je o borbama pod
Kozjakom, Skopskom Crnom gorom, u nepo
srednoj blizini Kumanova, o omiljenim rukovo
diocima i junacima — Karpošu*, Donetu, Šajčetu
i drugima.
Vera je Kotevskom malo pričala o sebi. Više
0 drugaricama i drugovima, o borbama u koji
ma je učestvovala, poginulim i ranjenim saborcima.
»Ostala je skromna, kakva je i bila«, mislio
je Kotevski dok ju je slušao. »Puna vedrine i
optimizma. Samo, postala je odlučnija i sigurni
ja u sebe, što je sasvim razumljivo posle trogo
dišnje borbe i ilegalne aktivnosti«.
U jednom trenutku Vera je, gotovo, šapa
tom rekla:
— Znaš, rado bih prešla k vama. Nešto me
vuče da budem bliže Skoplju... Ne znam da li
da pitam? Sta misliš?
— Pitaj. Zašto da ne?!
Kad je Kotevski .posle toga bio s drugovi
ma iz Okružnog komiteta KPJ za Vranje, među
kojima i sa Vašom Smajevićem, preneo im je
Verinu želju, ali dosta oprezno.
— To je prvi put da ona nešto traži — rekli
su drugovi.
Kotevski se vratio u odred, a Veru su poz
vali na razgovor.
— Čuli smo da želiš da odeš od nas?
— Da, želela bih — rekla je Vera.
— Mi smo želeli da ostaneš kod nas. Ali, ako
želiš da odeš, izići ćemo ti u susret...
— Mene vuče to što sam 18 godina živela u
Makedoniji: u Sinđelićevu i Skoplju, što sam se
srodila s tim narodom, što znam njegove muke
1 patnje, što sam se, nekako, poistovetila s nji
ma. Ja mu dođem i kao Makedonka. Taj mi je
narod, nekako, prirastao za srce. A, i kako ne bi!
Ko nije živeo u Makedoniji — naravno, ne kao
kolonizator i eksploatator — ne zna šta ta zemlja
znači za onoga ko je svoju m'.adost, svoje, da
tako kažem, najlepše godine života, proveo u njoj
* H ristijan T odorovski K aipoš, poginuo 7. II 1943., /а na
rodnog heroja proglašen 29. VII 1945.
�i s njenim ljudima. Eto, zbog toga, između os
talog, želim da se borim u makedonskim jedi
nicama, da budem s makedonskim drugovima...
Drugovi su je posmatrali. Iznenadila ih je
njena zaljubljenost u jedan kraj, u njegove lju
de. Pažljivo su p atili njeno uzbuđen j kazivanje.
— Dobro, rekli su drugovi, čim se ukaže
prva prilika pridružićeš se maikedonskim dru
govima. .. Uskoro ćemo poslali jednu manju je
dinicu na Skopsku Crnu goru- S tom četom poći
ćeš i ti.
MEĐU MAKEDONSKIM BORCIMA
Štab Drugog južnomoravskog NOP odreda
krajem septembra 1943. poslao je 2. četu Drugog
bataljona na Skopsku Crnu goru. Sa četom su
bili Ljupčo Arsov Goce, Andon Done Filipov Božinov, Olga Arsova, Branka »Štipljanka«, Vera
Jocić i drugi.
Rukovodstvo ove jedinice nekoliko dana je
pokušavalo da na Skopskoj Crnoj gori uspostavi
kontakt sa Kosovarima. Borce su svakodnevno
napadali pripadnici kcntra-četa, koje su naoru4Q žali Nemci uz obećanje da će im omogućiti stva
ranje »Velike Albanije«.
U popodnevnim časovima 7. oktobra 1943.
borci Drugog kumanovskog NOP odreda stigli
su u selo Pelince, u Kolčaćku mahalu, koja se
nalazila prema selu Starac.
U tom selu trebalo je da se borci malo od
more, da obuću i odeću dovedu u red i očiste
oružje i tako se pripreme za naredne borbe. Me
đutim, u toku dana stiglo je naređenje Ljupča
Arsova da odred, u toku 9. oktobra 1943. dođe
u selo Dumanovce, na Skopskoj Crnoj gori, da
bi se sastao s navedenom četom Južnomoravskom
u kojoj je bila i Vera.
Da bi ovaj zadatak uspešno obavio, štab Dru
gog kumanovskog NOP odreda naredio je da se
8. oktobra 1943., u ranim jutarnjim časovima
krene u pravcu sela Suševo. U to selo borci su
stigli u svanuće. Tog dana odred je izvršio de
taljne pripreme. Borci su očistili oružje, snabdeli se hranom. Izvršeno je i detaljno izviđanje, kao
i ostale pripreme za prelaz preko druma i pru
ge, koje je neprijatelj branio, odnosno zaštići
vao.
�U prvi sumrak, 8. oktobra 1943. godine, od
red je krenuo prema selu Dumanovcu. Trebalo je
preći oko 30 kilometara na teritoriji koja nije
bila pod partizanskom direktnom kontrolom. Bor
ci su morali da idu zaobilaznim stazama da bi
nesmetano i do zore 9. oktobra 1943. stigli u Dumanovce. Marš je izveden uspešno i u svanuće
borci odreda stigli su u neposrednu blizinu se
la, na mesto zvano »Manastirče«, koje je .pruža
lo vanredne uslove za logorovanje, jer je imalo
vodu ј bilo dobro maskirano. Međutim, za orga
nizaciju odbrane nije bilo najpogodnije.
Borci su se dobro odmorili i nahranili.
Znajući da mesto nije pogodno za odbranu,
Hristijan Todorovski Karpoš, komandant odre
da, postavio je osmatrače i straže čiji je zadatak
bio da blagovremeno izveste njega i štab o even
tualnom nailasku neprijatelja.
Neko od meštana, koji nije bio naklonjen
partizanima, otkrio je balistima položaj Drugog
kumanovskog NOP odreda. Baliste je predvodio
Šulja iz sela Otlje. Koristeći se dobrim poznava
njem terena i sumrakom, kao i bekstvom stražara Trajana iz Dumanovca, koji se prepao kad je
video baliste u nastupanju i pobegao kući, ponevši pušku, municiju i jedini dvogled u odre
du — balisti su nesmetano prišli mestu bivakovanja kumanovskih partizana.
Komandir voda Dosko Veličkovski Moler slu
čajno je primetio baliste u neposrednoj blizini.
Odmah je uzbunio odred.
— Evo balista, drugovi!
Balisti su odmah otvorili vatru na borce ko
ji su bili u sredini logora. U prvom trenutku iz
gledalo je da su partizani u bezizlaznom položa
ju. Međutim, Karpoš je naredio juriš. Protivnapad naterao je baliste da se, bežeći, vrate tamo
odakle su i došli.
U ovoj borbi ranjena su četiri borca, koji su
prebačeni u Kumanovo na lečenje.
Devetog oktobra oko 9 časova borci Drugog
kumanovskog NOP odreda sišli su u selo Dumanovce gde su se sreli s grupom od oko 50 bora
ca Drugog južnomoravskog NOP odreda, koje
su predvodili komandir Danilo Stevanović i po
litički komesar Vojislav Petrović Žarko. Južnomoravci su bili na drugom kraju sela, ne znaju
ći ko se protiv koga bori.
�Sutradan, Južnomoravci i Kumanovci povu
kli su se dublje prema Skopskoj Crnoj gori, u
rejon Kopiljača—Tupan. Tu su borci ostali 10.
i ii. oktobra 1943. godine.
ZAMENIK KOMESARA U
SKOPSKO-KUMANOVSKOM ODREDU
Ljtipčo Arsov Goce 10. oktobra je izdao na
redbu o formiranju Skopsko-kumanovskog NOP
odreda. To je, u stvari, bilo preimenovanje Dru
gog kumanovskog NOP odreda. Naredbom je od
ređen i teren delovanja novog odreda. Bila je to
Skopska Crna gora i linija Kumanovo — Kratovo — Kriva Palanka. Odred je podeljen na dve
čete: prvu, koja je imala da deluje na terenu
Kumanovo — Kratovo — Kriva Palanka, i dru
gu za aktivnost na Skopskoj Crnoj gori.
Drugom naredbom Arsov je naimenovao za
komandira Prve čete Hristijana Todorovskcg Karpoša, za zamenika komandira Angela Jovanovskog Šajčeta, političkog komesara Jordana Daneta Čekova, za zamenika političkog komesara
Antoni ja Filipovskog Doneta.
Četno rukovodstvo Druge čete sačinjavali
su: komandir Dosko Veličkovski Moler, zamenik komandira Vančo Velin Goce, vodnik I vo
da, politički komesar Metodije Kotevski Slobo
dan, zamenik političkog komesara Olivera Jocić
Vera.
Trećom naredbom Arsov je odredio nazive
četa. Tako je Prva četa nazvana »Kiro Fetak«,
a druga — »Cvetan Dimov«.
Ovo je učinjeno u znak sećanja, počasti i
priznanja hrabro poginulim narodnim borcima
Kiru Nacevu Fetaku, iz Kumanova i Cvetanu Dimovu Celetu, članu Pokrajinskog komiteta KPJ
za Makedoniju, iz Skoplja. (Obojica su docnije
proglašeni za narodne heroje).
Kod sela Brodec, 13. oktobra 1943. godine
partizani su se sukobili s bugarskim policijskim
odredima i kontračetama. Borci Drugog južnomoravskog NOP odreda, odnosno 2. ojačane če
te Drugog bataljona, zatim borci Skopsko-kuma
novskog NOP odreda i jedna desetina Šarplaninskog NOP odreda, posle borbe su se pomkli u
pravcu manastira Matejče.
�Na putu prema manastiru ranjen je u stopa
lo partizan zvani Šarko, koji je bio visok i kru
pan. Nije mogao da ide, pa su ga drugovi nosi
li na provizornom nosilu.
U nošenju ranjenog druga, od Brodeca do
Matejča, učestvovala je i Vera. Svi su se smenjivali, samo ona ne. Htela je svojim primerom da
pokaže da se može izdržati. Borce je hrabrila i
sokolila.
— Još malo, drugovi — govorila je.
Borci su gunđali, jer su hodali po bespuću
Skopske Crne gore, a da nisu bili ubedeni da je
taj pohod bio opravdan. Gladni, umorni, borci
su negodovali uz put.
— Drugovi, mi partizani, narodni borci, mo
žemo sve da izdržimo. Zar ne?
Borci su ćutali. Išli su, vukući umorne no
ge, u pocepanim opancima i cokulama.
— Drugovi — nastavljala je Vera — mi smo
partizani naročitog kova...
— E, sad ga pretera — dobacio je jedan bo
rac. .. — To se kaže za komuniste!
Vera se okrenula prema drugu, koji je to
rekao:
— Šta ti misliš: kakva je razlika između par
tizana i komunista?
Borac, očigledno neraspoložen za razgovor,
samo je odmahnuo rukom, zabacio pušku preko
ramena i produžio umorno da korača. Vera ga
je uhvatila za rukav.
— Znam da si umoran, zlovoljan, gladan, ne
ispavan. Svi smo to. Misliš da nismo? Ali, mora
mo da izdržimo.
Borac ju je pogledao iskosa.
— Znam da moramo, ali zar smo morali da
se lomatamo po toj planinčini i da se sukoblja
vamo s balistima?
— Priroda nije kriva. A, što se tiče ljudi,
to su krivi Bugari, Nemci, ranije Italijani, zatim
četnioi i ostala bulumenta, koji su zaveli proste
ljude da se bore protiv nas.
Vera je zaćutala za trenutak, a onda nasta
vila da govori:
— šta bi tu zavedeni Albanci izgubili u no
voj državi? Ništa. Samo bi dobili. Dobili bi svo
ju zajednicu, autonomiju, svoj jezik, svoje pis
mo, svoje škole... Ne bi se morali da prezivaju
�na »dć«... Bili bi ravnopravni sa svim narodi
ma u našoj zemlji... To im treba reći, u to ih
treba ubediti da oni shvate...
— Kako da im to kažemo kad nas ne puš
taju na puškomet bliže od sebe?
— Moramo pokušavati da im priđemo. To
nije lako, znam. Ali, moramo. Običan čovek, si
romašan čovek je naš prirodni saveznik. Na nje
ga, preko vere, veliki uticaj vrše hodže i boga
taši — begovi. Te proste ljude drže u neznanju,
u duhovnoj i materijalnoj zaostalosti... Sad im
mašu »Velikom Albanijom«. Šta oni imaju od
toga? Njihov život je ovde, s nama — s Makedonoima, Srbima, Crnogorcima i ostalim narodi
ma. Nema potrebe da sanjaju o Albaniji, jer će
i ona, kao što ćemo i mi, bili socijalistička dr
žava.
Borac je slušao Veru. I ne samo on, nego i
ostali partizani u koloni.
— Znam. Tako je, ali čoveku dođe da se izduši, da protestuje, da mu bude lakše...
— Shvatam te — nasmešila se Vera i potap
šala ga po ramenu.
Ovaj razgovor slušao je i Ljupoo Arsov Goce.
»Ume s ljudima, s borcima«, razmišljao je.
»Ima neki svoj način, koji borci .prihvataju. Ume
da se približi ljudima. Nije nadmena, uobraže
na, što je karakteristično za mlade ljude, koji
nešto znače u svojoj okolini. Skromna je i ne
ističe svoje znanje. Ne nameće ga, nego ga raz
ložno i veoma pristupačno i prihvatljivo plasi
ra. .. Dobar je propagator... Veoma je disciplinovana i stroga prema sebi... Za sve vreme pu
ta odbija da je smene u nošenju druga Sarka...
U ovom pohodu na Skopsku Crnu goru mnogo
je doprinela da borci shvate i prihvate opravda
nost našeg dolaska na ovaj teren, koji je po pri
rodi surov i na kojem su seljaci zavedeni italijanskom, a sada i nemačkom propagandom o
»Velikoj Albaniji«... I suviše je samokritična...
Svaki naš neuspeh pripisuje sebi, svom radu, od
nosno po njenom mišljenju, nedovoljnom radu
s borcima. Svi je borci vole. To se vidi na sva
kom koraku... Veoma je popularna među dru
govima. .. To sam primetio još dok smo bili s
Vranjancima...« Vidi se da voli ljude. Izgleda,
posebno Makedonce... Posmatrao sam je kad
smo bili iznad Brodeca. S ljubavlju je posmatrala noću osvetljeno Skoplje. Bila je kao u nekom
�zanosu... Cuo sam je kako šapuće: 'Moje SkopIjc, naše Skopljc.. Vezana je za ovaj narod.
Krvno je vezana... Dobro je što je kao Srpkinja
u našim redovima. To mnogo znači za bratstvo
i jedinstvo...«
Centralni komitet Komunističke partije Ma
kedonije i Glavni štab NOV i PO Makedonije
nastojali su da se albanski živalj na Skopskoj
Crnoj gori pridobije za narodnooslobodilački po
kret i borbu.
Neprijatelj, da bi sprečio razvoj NOP-a
na tom terenu, pojačao je propagandu među Al
bancima sa ciljem da ih privuče na svoju stra
nu. Nemačka obaveštajna služba bila je zainteresovana za ovaj živalj. Ona je, preko poručni
ka Birmana, obećavala Albancima »Veliku Alba
niju«. Priličan broj Albanaca naseo je ovoj pro
pagandi i primio oružje. Od njih su formirane
kontračete za borbu protiv partizana, ili za obezbeđivanje pruge Skoplje — Niš. U ovoj propa
gandi protiv narodnooslobodilačkog pokreta važ
nu ulogu igrale su hodže.
Od naoružanih Albanaca stvorene su tri kon
tračete: dve u kumanovskom kraju od 50 do 60
ljudi (docnije i više) i treća u okolini Preševa,
koja je bila pod direktnom komandom poručni
ka Birmana.
Ostajanje partizana na ovom terenu po sva
ku cenu moglo je samo da nanese štetu NOP-u
i NOB-u. Posle opsežnog \ svestranog razmatranja
situacije, uzimajući u obzir i »za« i »protiv«
argumente, rukovodstvo odreda, zajedno s Ljupčom Arsovim Gocetom, odlučilo je da se privre
meno napusti pokušaj stvaranja slobodne teri
torije na Skopskoj Crnoj gori.
Da su partizani mogli da se održe na ovom
terenu to bi u mnogome olakšalo njihove napa
de na prugu prema Kačaniku i Vranju.
Našavši se u ovakvim objektivnim teškoća
ma, čete iz Drugog južnomoravskog i Skopsko-kumanovskog NOP odreda prebacile su se na pla
ninu Rujan i u rejonu sela Starec razišle se. Sva
ka je otišla na svoj teren, u sastav svog odreda.
Desetina Šarskog NOP odreda, takođe se vra
tila na svoj teren I operativne zone.
Vrativši se na Kozjak Druga četa Skopsko-kumanovskog NOP odreda pokušavala je da se
spoji s Prvom četom, kojom je komandovao Karpoš. To joj nije pošlo za rukom, jer je Karpoš
s Prvom četom otišao na drugi teren.
�Druga četa, da bi na sebe privukla pažnju
neprijatelja, prebacila se iz rejona sela Čelopek
u selo Gradište.
— Prema odluci štaba napašćemo opštinu —
rekla je Vera borcima—članovima Partije. I to u
vreme kad svi činovnici budu na svojim rad
nim mestima.
Napad je potpuno uspeo. Zaplenjeno je 6 pu
šaka, dosta municije, 250.000 leva, ćebad i druga
oprema. Meštanima su podeljeni vuna i kudelja,
koje je okupator rekvirirao. Seljacima je održan
zbor na kojem im je govoreno o narodnooslobodilačkoj borbi. Predveče četa se povukla u
pravcu sela Orašec — Šuplji Kamen, a odatle
prema selu čelapek.
Obe čete Skoipsko-kumanovskog NOP odreda
sastale su se 27. oktobra 1943. godine, u selu
Vračovce.
Tog dana Ljupčo Arsov Goce naredbom je
naimenovao rukovodstvo odreda. Za komandan
ta postavljen je Hristijan Todorovski Karpoš, za
političkog komesara Andon Filipovski Done, a
za zamenika političkog komesara Olivera Jocić
Vera.
U Prvoj četi »Kiro Fetak« za komandira naimenovan je Angel Jovanovski Šajče, za njegovog
zamenika Dragutin Mladenov Mitrović, politič
kog komesara Trajko Trajkovski Morijak, zame
nika političkog komesara Tode Sazdov Mali.
Komandir Druge čete »Cvetan Dimov« postao
je Dane Cekov, njegov zamenik Stojan Todorov
ski Largo, politički komesar Metodija Kotevski
Slobodan, koji će istovremeno vršiti dužnost za
menika političkog komesara iste čete.
Na sastanku rukovodstva odreda Karpoš je
rekao:
— Približićemo se Žegljanu, odnosno istoč
no od policijske stanice, dva do tri kilometra.
Tako ćemo isprovocirati policajce da iziđu iz ro
vova. Kad to učine posle je lako da ih potučemo.
S ovim predlogom komandanta svi su se pri
sutni složili. Međutim, umesto da bugarski poli
cajci iziđu iz rovova i krenu prema partizanima,
odnosno njihovim položajima, oni su se 31. ok
tobra 1943. godine povukli prema Kumanovu.
Sutradan, 1. novembra 1943, odred je ušao
u Žegljane, zapalio opštinsku arhivu, a uveče odr
žao zbor. Time je bila likvidirana i poslednja
administrativna ispostava bugarske okupacione
vlasti na ovom području i stvorena slobodna te
�ritorija, koja se protezala od sela Vojnika, Stracina, Ćupinog Brda, planine Koćure na severu i
planine Rujan na zapadu. Na severu, preko Besne Kobile, stvorena je veza sa slobodnom teritorijom crnotravskih partizana.
Pošto je uništio okupatorsku vlast južno od
Kozjaka i German planine Skoipsko-kumanovski
NOP odred odlučio je da otpočne s napadom na
komunikaciju Skoplje — Kumanovo — Sofija
i Skolje — Kumanovo — Niš. Da bi ovu zami
sao mogao uspešno da sprovede odredu su bili
potrebni dinamit i drugi eksplozivni materijali
za rušenje pruge. Iz štaba je rečeno:
— Napašćemo Kuklicu. Obavešteni smo da
na tamošnjem gradilištu pruge ima velika količi
na eksploziva zbog građenja pruge Kumanovo
— Ćustendil. Gradilište obezbeđuju bugarski voj
nici.
Napad je izvršen 6. novembra 1943. u toku
dana. Partizani su zaplenili 6 konja, 200 kilogra
ma eksploziva, 3.000 kapisli, 2.000 metara štaipin-fitilja, 5 pušaka, ćebad, uniforme i drugi mate
rijal.
Vera Jocić (sedi u sredini) sa ratnim drugovima
Karpošem, Donetom, Sopovim, Josifom i Totetom
�48
Nekoliko dama ranije Vera je rekla:
— Uskoro će 7. novembar — Dan oktobar
ske revolucije. Treba da pripremimo priredbu.
Šta mislite o tome?
Prisutni drugovi i drugarice složili su se sa
predlogom da se održi priredba.
— Sta ćemo za program?
— Jedno uvodno predavanje o značaju Okto
barske revolucije i naše narodnooslobodilačke
borbe.
— Zatim, neka recitacija.
— Može naša i ruska partizanska pesma.
— Predlažem da o značaju Oktobarske revo
lucije i naše borbe govori Slobodan. Ja bih odrecitovala dve pesme: jednu od Majakovskog i
jednu našu — rekla je Vera.
Tako je sačinjen program i prišlo se njego
voj realizaciji.
Priredba je održana pred borcima i narodom
u selu Vragoturce, ispod Kozjaka, 7. novembra
1943. godine. Skromno, ali s ljubavlju, proslav
ljen je ovaj značajan datum u istoriji radničke
klase i naroda Sovjetskog Saveza i proletarijata
čitavog sveta.
Borci odreda su 10. novembra 1943. godine,
u rejonu »Čukarka«, između Preševa i Tabanovca, napali železničku prugu. Tom prilikom je
uništena jedna lokomotiva, zapaljena 4 vagona
natovarena čaurama svilenih buba, zaplenjena
izvesna količina odela i obuće. Saobraćaj je bio
prekinut 24 časa.
Tog dana na Kozjak je došlo 19 drugova —
boraca iz zapadne Makedonije, odnosno iz šarplaninskog NOP odreda. Među njima su bili, Angel Mojsovki Vančo, Boro Čuškar, Vančo Unkovski, Vlado Tasevski, Dimče Belovski, Aco Sopov, Tomo Sofronievski Josif, Vasko Zlatev, Stojan Bočvarov, Trajko Stavrev i drugi.
Radi uspešnije diverzije na pruzi, u odredu
je bio formiran minerski vod, koji je često mi
nirao prugu između Kumanova i Vranja.
POLITIČKI RAD MEĐU STANOVNIŠTVOM
Osim oružanih akcija, odred je aktivno ra
dio na podizanju političke i nacionalne svesti se
ljaka. Politički i vojni rukovodioci govorili su na
�zborovima, koje je odred održavao po selima. Na
njima su oni objašnjavali ciljeve narodnooslobodilačke borbe.
U tom političkom radu veoma je aktivno uče
stvovala i Vera. Njena aktivnost naročito se og
ledala u radu sa ženama.
— Ne borimo se mi samo protiv okupatora
i njegovih slugu — govorila je Vera okupljenim
ženama — nego i protiv zaostalosti naših ljudi
po selima, varošicama i gradovima.
Žene su je pažljivo slušale. Netremice su
gledale u nju.
— Staroj vlasti išlo je u račun da naročito
žene drži u neznanju, u zaostalosti, primitiviz
mu. Žena u bivšoj Jugoslaviji smatrana je gra
đaninom drugog reda, mada s mužem, što se
kaže rame uz rame, obavlja sve fizičke poslove
i plus podiže decu.
Okupljene žene bi se pogledale.
»Tako je kao što kaže ovo devojče«, razmiš
ljale su u sebi.
— E, mi, narodni borci, narodni partizani,
nećemo tako da bude i ubuduće. Žena ima da
bude ravnopravna s muškarcem, jer je ravno
pravna i u domaćim i drugim poslovima. Ima da
dobije pravo glasa, da bira i da bude birana, ak
tivno da učestvuje u životu sela, grada, države,
društva.
— Pozlatila ti se, kćerko — rekla bi neka
od prisutnih žena.
— Sigurno — dobacila bi druga. — Zbog če
ga da budemo po strani?
— Zar smo mi maloumne?
Vera bi objašnjavala ženama liniju narođnooslobodilačke borbe i pokreta, naročito u odno
su na žene. U tome je imala mnogo uspeha.
— Samo — govorila im je — treba i vi da
se uključite u narodni pokret za oslobođenje od
okupatora i bivših krvopija: gazda, žandarma,
policajaca, kmetova, finansa i drugih, koji su
protivnici napretka.
S onim ženama, koje su s nevericom odma
hivale glavom, ne verujući da će žene biti u pra
vima izjednačene s muškarcima, Vera je više raz
govarala, ubeđivala. Naročito su to bile starije
žene, koje nisu mogle da zamisle da se dosadaš
nji ropski odnos žene može izmeniti.
4 Vera Jocit
�— Ti si mlada, kćerko — govorile su joj
starije žene. — Ne znaš ti još ka'ko je to.
— Jeste, ja sam mlada, ali znam i slušala
sam ...
— E, srećo naša, drugo je slušati, a drugo
na grbači to osetiti.
— Tačno! — odgovarala bi Vera, ne gubeći
strpljenje i ne odustajući od »borbe«.
Vera je bila poznata i po strpljenju i tak
tičnosti. Na jedan, samo njoj svojstven način,
umela je da priđe svakom čoveku, da započne
s njim razgovor i da neosetno prenese na njega
svoje mišljenje o stvari ili stvarima o kojima su
razgovarali.
— Ali, tačno je i to da ne mora svako da
doživi nešto da bi znao kako je to nešto. Jeste
li vi doživele sve ono što su vaše majke i babe
doživele?
Prisutne žene i devojke .pogledale bi se.
— Nismo — rekla bi jedna od njih.
— Eto, vidite. A da li ste verovale?
Prisutne bi se ponovo pogledale.
— Nešto smo verovale, a nešto nismo.
Vera bi se nasmejala na ovu iskrenost.
— Onda i meni nešto verujte, a nešto ne
morate verovati.
Sve prisutne žene bi se smejale, zajedno s
Verom.
Razgovori, koje su politički i vojni rukovo
dioci odreda vodili po selima Kozjaka, imali su
pozitivne rezultate. Seljaci su u većem broju pri
stupali u redove Skopsko-kumanovskog NOP od
reda.
U političkom radu sa srpskim življem obra
ćala se pažnja na raskrinkavanje četnika Draže
M'ihailovića. Uporedo s tim isticani su ciljevi bor
be partizana, kao i njihovi uspesi. Politički rad
nici, među kojima i Vera, naročito su naglašava
li da je zasluga partizana što je stvorena oslo
bođena teritorija na kojoj je uništena vlast oku
patora.
Vera je, kad bi odred bio na srpskoj teri
toriji, objašnjavala seljacima iz srpskih sela ko
su Makedonci, kakva je Makedonija, šta je Ma
kedonija i zašto je Bugari svojataju. Vera je veo
ma mnogo volela Makedonce. I kod srpskog živ
lja ona je produbljivala ljubav prema Makedon
cima, razgarala tu ljubav.
�Verina uloga kao Srpkinje na makedonskoj
teritoriji bila je veoma značajna. Ona je make
donskim ženama i devojkama u selima objašnja
vala ko su to velikosrbi, a ko Srbi, šta je srnska
nacija, kolika je ljubav Srba proma drugim naro
dima. Govorila je da su Srbi isto tako protiv
velikosrba, jer ovi ugnjetavaju i srpski narod, a
ne samo druge narode u Jugoslaviji.
Tako je razvijala ljubav Makedonaca prema
Srbima. Praktično, neposredno. Držala je politič
ke časove na kojima se govorilo o imperijaliz
mu, fašizmu, velikosrbizmu, šovinizmu. Umela je
da objasni, da ubedi, da podstakne. Nije se dr
žala superiorno. Nije stvarala kod ljudi kompleks
manje vrednosti. Podsticala ih je da govore, ia
ko su se pojedinci tešiko izražavali. Pomagala je
u izražavanju, u iskazivanju misli.
— Drugovi — govorila je borcima članovima
Partije i SKOJ-a — svaki od vas treba da se os
posobi da bude politički agitator, da govori o ci
ljevima naše borbe i njenom značaju za sve na
še narode.
— Vi, politički, vi ste za to sposobni i za
duženi. .. Mi, ostali, trudićemo se da se bolje bo
rimo — rekao bi neki borac.
Vera bi se svojim poznatim smirenim i su
gestivnim tonom obraćala borcu koji bi to rekao:
— Misliš li da se mi »politički« slabije bo
rimo od vas »ne političkih«?
Borac bi se zamislio.
— Nc, borite se isto kao i mi, ostali borci.
— Onda?
— Znam, nego...
— Šta, »nego«?
— Ne ide to nama od ruke...
— O tome i jeste reč. Svakome treba da »ide
od ruke«. A da bi »išlo od ruke«, treba da se pri
premimo za to. Da znamo ciljeve naše borbe,
koji nisu samo u isterivanju okupatora iz zemlje
i kažnjavanju domaćih izdajica.
— Znamo ciljeve borbe. Neko više, neko
manje.
— Oni koji znaju više treba da objašnjava
ju onima koji znaju manje. Samo, treba znati
kako to znanje preneti. A to se mora naučiti, kao
i sve drugo što se uči. Neko, ako nešto zna, a
to što zna ne ume na drugoga da prenese — kao
i da ne zna. Moramo sami da učimo da druge
učimo.
�FORMIRANJE BATALJONA
»JORDAN NIKOLOV«
Razvoj narodnooslobodilačkc borbe, priliv no
vih boraca, uspesi u borbama protiv Bugara i
čelnika doveli su do odluke štaba V operativne
zone o formiranju bataljona od boraca Skopsko-kumanovskog NOP odreda.
Naredbom br. 7 od 1. decembra 1943. štab
V operativne zone, prema odluci Glavnog štaba
NOV i PO Makedonije, formirao je Prvi kumanovski bataljon »Jordan Nikolov«* od dotadaš
njeg Skopsko-kumanovskog NOP odreda.
Prema toj naredbi, novi bataljon imao je tri
čete: Prva četa »Kiro Fetak«, Druga četa »Cvetan
Dimov« i Treća četa »Vasilko Dragomanski«.
Sledećom naredbom štab zone je odredio
rukovodstvo bataljona. Za komandanta naimenovan je Hristijan Todorovski Karpoš, za njegovog
zamenika Andon Filipovski Done, za političkog
komesara Tomo Sofronievski Josif, a za zameni
ka političkog komesara Olivera Jocić Vera.
Na dan formiranja bataljon je imao 106 bo
raca, pretežno omladinaca i omladinki iz Kumanova, kumanovskih sela, iz Štipa i Skoplja.
U dvorištu osnovne škole u selu Pelince, u
ime štaba V operativne zone, bataljon je for
mirao Ljupčo Arsov Goce. U njegovom prisustvu
zakletvu je položila, većina boraca, osim onih
koji su je položili ranije.
— Počinjemo da bivamo prava vojska — re
kla je Vera povodom formiranja bataljona »Jor
dan Nikolov«.
— A, šta smo dosad bili? — upitao ju je je
dan član štaba bataljona.
Vera ga je pogledala, nesigurna da li je on
ozbiljno pita ili je provocira.
— Iako znam da znaš, ipak, da ti odgovo
rim: dosad smo bili partizani sa svim specifič
nostima gerile. Sada počinjemo da bivamo voj
nici.
— Zar sve ovo što se navodi u naredbi nis
mo imali i ranije?
— Jesmo, ali...
* Jord an Nikolov Огсе, član PK KPJ za M akedoniju, kand idat za člana CK KPJ, pog nuo 4. I 1942. proglašen za narodnog h eroja 29. VII 1945.
�— Zar ne vidiš da se šali — upao je neko
od prisutnih.
— Vidim — odgovorila je Vera — ali hoću
da mu odgovorim, da mu šala ne bi propala.
— Batalite to — rekao je Karpoš — nego
dajte da se dogovorimo kako ćemo naredbu da
sprovedemo u život.
Na kraju sastanka štaba bataljona onaj drug
se opet obratio Veri:
— Ostala si mi dužna odgovor.
— Odgovor će ti dati bliska budućnost —
nasmejano mu je odgovorila Vera — ako ti u
ovom trenutku nešto nije jasno.
Posle formiranja bataljona »Jordan Nikolov«,
blagodareći inicijativi Vere i Melodija Kotevskog Slobodana, počele su da izlaze bataljonske
novine. Njihov urednik bio je Slobodan. Izdavao
ih je, naravno, štab bataljona.
Pošto štab bataljona nije imao pisaću ma
šinu, novine su pisane rukom, preko indiga. Ti
primerci odlazili su u čete, gde su ih borci čita
li s velikim interesovanjem. U novinama su i bor
ci sarađivali. (Docnije je štab Treće makedonske
udarne brigade dao štabu bataljona pisaću ma
šinu, pa je posao oko »štampanja« bataljonskih
novina bio olakšan).
Zbog dobrog uređivanja, još dok su rukom
pisane, štab Treće makedonske udarne brigade
pohvalio je novine bataljona — kao najbolje u
brigadi.
Početkom decembra 1943. godine u bataljon
»Jordan Nikolov« došao je iz Skoplja Slobodan
Cvetković Pavle, svršeni učenik Državne trgo
vačke akademije u Skoplju i borac Kukavičkog
NOP odreda.
Čim je čula da je neko došao iz Skoplja Ve
ra ga je potražila. Našla je Cvetkovića. Iako su
pre rata oboje živeli u Skoplju, nisu se poznavali.
— Čujem da si došao iz Skoplja? — upitala
ga je, gledajući ga u oči, pa nastavila, takođe s
pitanjem:
— Kako je u Skoplju, šta ima novo?
— Ne znam šta te interesuje — odgovorio
je Cvetković.
— Htela bih da te pitam za neke moje druga
rice i drugove. Samo, ne znam da li ih pozna
ješ?. .. Sta si radio u Skoplju, mislim, od kada
živiš u Skoplju? Jesi li živeo pre rata?
�— Jesam. Ličio sam Trgovačku akademiju.
— Jesi li poznavao neke učenice iz ženske
gimnazije?
— Koje?
Vera je spomenula neka imena, a Cvetković
joj je odgovorio da su neke od njih otišle u
Srbiju još 1941. godine, a druge ostale u Skoplju. One koje on zna od njiih, aktivno sarađuju
u pokretu.
— Ti se mene ne sećaš iz Slkoplja? — upi
tala ga je Vera.
— Ne! — odgovorio je Cvetković.
— Mi smo se družile s gimnazijalcima i s
đacima iz Trgovačke akademije. Interesantno da
se nismo ranije upoznali... Uostalom, to se mo
že da desi... Da li znaš Devedžića?
— Duška, kako da ne.
— Eto, i s njim sam se upoznala u partiza
nima iako smo oboje živeli u Skoplju pre rata.
— Gde si se srela s njim?
— U Drugom južnomoravskom odredu. Ta
mo je bio zamenik političkog komesara Drugog
bataljona i sekretar partijskog biroa.
— Je li još plahovit?
— Jeste. Znači da je takav bio i ranije?
— Da.
Vera i Cvetković su se viđali i doenaje. Cvet
ković je bio u jedinici u kojoj je bilo nekoliko
boraca ornih za šalu. Oni su izmišljali ili pre
pričavali tuđe šale. To su, naročito, radili posle
neke akcije. Obično, »žrtve« su bili pojedini dru
govi i drugarice, koji se u akciji nisu baš hrabro
držali, ili su imali kakvu nezgodu. Šal'jivdžije bi
to odmah iskoristile i od toga pravili viceve.
Vera je volela šale i viceve. Dolazila bi među
borce, koji su imali smisla za šalu, vic, anegdo
tu. Borci se pred njom nisu ustručavali da pri
čaju šale na račun svojih drugova i drugarica.
— Ima li nešto i na moj račun?
— Nećeš da se ljutiš? — pitale su šaljivdžije.
— Sta vam pada na pamet? Zbog čega da
se ljutim? Zar sam ja nešto drugo nego ostali?
— Znaš kako se kaže: »Ko pita ne skita«...
Da ne »odskitamo« na neku vanrednu stražu ili
nešto slično.
�— Nije, valjda, da me za takvu smatrate?
— upitala je Vera.
— Nemoj ozbiljno da ih uzimaš — rekao je
Cvetlković. — Oni su božja spadala.
— Drugarice komesar, jesi li čula: Drug
Pavle spominje boga; treba preispitati njegova
religiozna osećanja.
— Eto, jesam li ti rekao — upozorio je Cvetković Veru.
— Dobro što ste mi na to skrenuli pažnju
— kao ozbiljno rekla je Vcra.
Posle toga svi su prsnuli u smeh. Verin zvo
nak alt odjekivao je okolinom.
— Vera, je, sigurno, opet kod onih spadala
— rekli su u štabu.
BORBA KOD SELA DRENAK
Jačanje partizanskih snaga i širenje ustan
ka na Kozjaku i gornjem toku Pčinje uznemiri
lo je okupatora i četnike Draže Mihailovića. Zbog
toga su četnici počeli prisilno da mobilišu mestane u selima.
Štab bataljona »Jordan Nikolov« bio je obavešten o pokretu, namerama, snagama i naoru
žanju četničkih brigada. Na sastanku štaba Karpoš je izložio svoje mišljenje.
— Neprihvatanje borbe za odbranu teritori
je koju smo oslobodili od okupatora značilo bi
povlačenje pred četnicima, značilo bi da smo
slabiji od njih i da ih se bojimo. Našim povlače
njem dali bismo adut četničkim komandanti
ma da podignu moral svojih ljudi u brigadama i
jednom broju ljudi u selima, svojim simpatizeri
ma. Da se održimo na Kozjaku, moguće je samo
pod uslovom da prihvatimo borbu na položaji
ma koji obezbeđuju sve us love za aktivan otpor,
kombinovan s napadom i s krajnjim ciljem da
četnici pretrpe vojnički i politički poraz.
U toku opširne diskusije, u kojoj je učestvo
vala i Vera, štab je prihvatio KarpoŠev predlog.
— Mislim — rekao je Karpoš — da najbolje
uslove za aktivnu odbranu ima Kameničarska
mahala u selu Drenku.
S tim u vezi je balaljon »Jordan Nikolov«
otišao iz rejona sela Dobrača i, preko sela Cvilance i Alince, stigao u Drcnak.
�56
U toku noći 9/10. decembra 1943. štab balaljona je, preko patrola, saznao da se tri čet
ničke brigade nalaze u rejonu sela Željuvino, Gulince i Bajlovce. Druga, velika kolona četnika
bila je u pokretu preko sela Alince .prema ma
hali Ratunda u selu Drenku.
U svanuće 10. decembra 1943. Karpoš je po
zvao u štab sve komandire i komesare četa. Sa
stanak je trajao jedan čas. Komandant je govorio.
— Četnici su završili pripreme za napad, jer
su privukli svoje snage u selo Alince, odnosno
u njegovu mahalu Jabuka, i u mahalu Ratundu
u Dreniku; zatim u selu Željuvino i Gulince. Izvesne svoje delove štab je privukao do južnih
mahala Drenka...
Na sastanku je govorio i Ljupčo Arsov Goce
u ime štaba V operativne zone.
Nešto oko 7 časova Karpoš je s rukovodioci
ma sve tri čete izišao na položaje, koje je tre
balo braniti. U prisustvu drugih članova štaba
bataljona, izvideo je teren na kojem je trebalo
da se vodi borba.
— Sa onih visova i iz onih pravaca možemo
očekivati napad četnika — pokazao je Karpoš.
Posle toga svakoj četi je dao zadatak i ras
pored posedanja položaja u slučaju da četnici
napadnu u toku dana.
Borba je počela oko 9 časova, a već oko 11
časova četnici su uspeli da se približe partizan
skim položajima na 40—50 metara. Njihova Preševska i delovi Krvipalanačke brigade uspeli su
da se oko 12 časova približe na 50 metara.
— Druže komandante — poručila je Vera
Karpošu — mislim da sad treba da udarimo po
njima.
— Treba, ali ne sad — odgovorio je Karpoš
Veri preko kurira. — Neka pođu.
Prva četa je u dvočasovnoj borbi uspela da
spreči napredovanje četnika. Karpoš je vešto
i često premeštao puškomitraljesca Buzu* s po
ložaja na položaj, gde je bio najpotrebniji, što
je doprinelo da se četnici zaustave. Namera čet
nika da jurišaju između 12 i 14 časova na parti
zanske položaje bila je osujećena.
— Pucajte u meso! — naredio je Karpoš.
*T rajko Stojkovski Buzo, narodni heroj.
�Partizanima su pomogle i »karpošovke« —
ručno pravljene bombe i nazvane po proslavlje
nom komandantu.
Zaustavljeno je i napredovanje Žegligovske
četničke brigade. U borbi izbliza na 30 do 40 me
tara partizani su uspeli da nanosu prilične gu
bitke četnicima. Oko 13 časova četnici su se pri
premili za još jedan juriš. Međutim, bataljon je
uspeo da im osujeti ovu nameru.
Ne osvrćući se na gubitke, četnici su oko
14 časova izvršili jak pritisak iz dva pravca.
Prilikom ovog napada četnička mitraljeska palj
ba bila je najjača. Međutim, njihov juriš nije
bio istovremen. To je omogućilo bataljonu da
manevriše s vatrom iz svih svojih oružja. Čim
je juriš četnika, oko 15 časova, odbijen, Karpoš je rezervu, 15 odabranih boraca, poveo na
juriš. Ovim jurišem partizani su uspeli da od
biju četnike. Oko 15 časova, iz pravca sela Rankovci, pojavila se kolona od oko 40 bugarskih
policajaca. Kad je stigla u blizinu četničkih po
ložaja, rasporedila se na desnom krilu Krivopalanačke četničke brigade, posle čega je krenula
u napad.
Pošto su četnički napadi na južnoj i zapad
noj strani bili odbijeni, vatra je počela da je
njava, da bi u sumrak potpuno prestala. Štab
bataljona »Jordan Nikolov« je oko 18 časova
naredio povlačenje s položaja da bi se borci
okrepili i pripremili za proboj iz zaoikruženja.
— Verovatno će nas četnici napasti uveče.
Svaka četa neka na položajima ostavi obezbeđenje — naredio je Karpoš.
Nije se prevario. Dva časa pošto je pao
mrak, četnici su krenuli na juriš. Noćna borba
trajala je od 19 do 20,30 časova. Borce je na ju
riš pozvao Karpoš:
— Sada, drugovi! U ovom trenutku rešavamo sudbinu Kozjaka, Kumanova... Sad ili nikad!
BataLjon je izgubio 8 boraca, a 6 je ranjeno,
od kojih 2 teško. Čelnici su imali 20 mrtvih i 30
ranjenih.
Posle borbe bataljonu je prišlo 35 novih bo
raca (20 iz okolnih sela i 15 iz Kumanova).
Bataljon je obilazio pojedina sela i u njima
održavao zborove na kojima su govornici raskrin
kavali četnike. U pojedinim krajevima Bugari su
naoružavali seljake italijanskim puškama radi
�borbe protiv partizana. Četnici su, poreci repre
salija, u pojedinim selima mobilisali po nekoli
ko desetina seljaka.
Politički rad u bataljonu odvijao se normal
no: održavani su redovno politički i vojnički ča
sovi. Počeo je da radi i vojnički kurs. Partijski
rad se takođe odvijao normalno.
Bataljon je krenuo u Kotarlk da bi razoru
žao naoružane seljake i snabdeo se na taj način
oružjem, i raskrinkao podli gest Bugara.
Akcija razoružavanja seljaka u selima Kolarlka uspešno je izvedena. Na zborovima govor
nici su raskrinkavali Vanču Mihajlova i Dražu
Mihailovića.
U toj akciji bataljon je vodio borbu protiv
bugarske vojske i kontračeta. Od seljaka, posle
povratka iz Kotarlka, štab bataljona je saznao o
pripremama Bugara za ofanzivu. Štab je odlu
čio da se ostane na Kozjaku i na njemu manevriše da bi se izbegli gubici. Ovakva taktika uro
dila je plodom. Bugari su prošli kroz sva sela,
a bataljon nije imao gubitaka, četnici su se upla
šili bugarske ofanzive i raspustili svoju Žegligovsku brigadu. Bugari su pokupili seljake od 18 do
50 godina, pa su sela, gotovo, ostala bez muška
raca.
Zbog stalnih pokreta bataljonu je preostajalo malo vremena za rad »spo liniji Partije i voj
nim pitanjima«.
Skojevska organizacija bila je u fazi učvrš
ćivanja.
OKRŠAJ S BUGARSKIM POLICAJCIMA
U štab Prvog kumanovskog bataljona »Jor
dan Nikolov«, dok je bio u selu Ljanik, stigle
su vesti da su bugarski fašisti poslali puk vojske,
i to u tri pravca. Karpoš je odmah sazvao štab
i predložio da bataljon veštim manevrom izbegne sukob s neuporedivo jačim neprijateljem i
da mu se nađe iza leđa. Predlog je prihvaćen.
Manevrišući, bataljon je u toku noći stigao
u selo Ramno i tako izbegao borbu, koju su Bu
gari pošto-poto hteli da mu nametnu. Kad je pret
hodnica bataljona ušla u selo Pelince, štab ba
taljona je obavešten da desnom obalom Pčinje,
iz pravca Čelapeka, nailazi kolona od 120 bu
�garskih policajaca. Neprijatelj nije znao da je
bataljon stigao na levu obalu Pćinje. Na sastan
ku štaba Karpoš je predložio da se napadne ova
kolona, jer nije bilo moguće doći joj iza leđa.
Odlučeno je da se Prva četa s Omladinskim
vodom prebaci preko Pčinje i da bugarske po
licajce obuhvati s desnog krila. To isto je tre
balo da uradi i Druga četa, ali s levog krila. Tre
ća četa je trebalo da prikuje Bugare za zemlju
u tesnacu reke, čime bi omogućila Prvoj i Dru
goj četi da izvrše svoj zadatak.
Uspeh nije izostao. Ubijeno je 14, a zaroblje
no 18 bugarskih policajaca. Neprijatelj je imao
i priličan broj ranjenih. Zna se da su neki od
njih umrli u kumanovskoj bolnici.
Borba kod Pelinca vođena je 13. januara
1944. i trajala je pet časova. Za vreme borbe
Blagoja Arsovski Starka pucao je iz puškomitraljeza. Toliko se bio zaneo da je ispucao sve met
ke. I u jednom trenutku mitraljez je ućutao.
Trgao se. »Šta mu je? Da se nije pokvario«, po
mislio je. U stvari, više nije bilo metaka.
— Zbog čega ne pucaš? — doviknuo mu je
komandir.
— Nemam više metaka — odgovorio je us
plahireno.
— Kako nemaš više metaka? — zapanjio se
komandir.
— Ispucao sam ih — uzbuđeno je odgovorio
Starka.
Kad su posle borbe borci stigli u selo Bre
zovicu Starki su oduzeli puškomitraljez.
— Nećeš više biti puškomitraljezac. Nisi za
služio to priznanje. Kako si mogao sve metke da
ispucaš?!
Ćutao je. Šta je mogao da kaže. Zanela ga
je borba. Da li je to opravdanje? A da je nepri
jatelj navalio, čime bi ga tukli? Čahurama? Ipak,
Vera je pokušavala da izmeni komandirovu od
luku:
— Ne slažem se da se Starki oduzme puško
mitraljez. To je prestroga kazna za njega. Nije
Starka neozbiljan i neodgovoran. Desilo mu se,
kao što može svakom da se desi. Pucao je u naj
boljoj nameri, a ne tek da bi pucao.
Međutim, Verina intervencija nije pomogla.
Starka je dobio pušku. Znao je da puška nije
što i puškomitraljez. Bilo mu je krivo i žao, ali
�je shvatio da je odluka odluka, da joj se mora
povinovati.
— Ne šokiraj se — rekla mu je Vera. —
Dobićeš ti puškomitraljez ponovo. Dok se stiša
ljutnja. Drugi put pazi, nemoj da se zaneseš. Sta
bi bilo da je trebalo da štitiš odstupnicu, ili da
potpomažeš juriš?!
— U pravu si — rekao je Starka. — I drugo
vi su u pravu. Ali, eto, desilo mi se.
Vera se nasmejala i potapšala ga po ramenu.
— Bićeš ti opet puškomitraljezac!
Vera je iskoristila pobedu nad bugarskim po
licajcima kod Pelinca i komunistima i skojev
cima rekla:
— Ova pobeda će više nego ijedna dosad
podići u narodu ugled naše borbe. Narod je i
ovom prilikom video da se jedino mi borimo
protiv okupatora... U razgovoru s meštanima
treba da raskrinkavate ј četnike Draže Mihailovića, koji su u sprezi s neprijateljem. Bugari su
i u prvom svetskom ratu ubijali Srbe, a četnici
sada s njima sarađuju da ne bi pobedila prav
da, da ne bi pobedio narod, koji je presit vla
davine velikosrpske, i ne samo velikosrpske bur
žoazije, i koji hoće svoju državu, državu ravno
pravnih naroda, državu pravičnosti, državu bez
eksploatacije. Jednom reči — svoju državu.
POGIBIJA KOMANDANTA KARPOSA
Borci bataljona »Jordan Nikolov« stigli su
7. februara 1944. u Biljaču, gde je bilo oko 150
bugarskih policajaca, utvrđenih u zgradi osnov
ne škole. Novoformirani Operativni štab, koji je
komandovao svim jedinicama na tom terenu,
naredio je da se napadnu policajci u Biljači. Na
pad je trebalo da izvrše Udarni bataljon Drugog
južnomoravskog NOP odreda i Prvi kumanovski
bataljon »Jordan Nikolov«. Ostale jedinice (Čet
vrti terenski bataljon i Kosovski bataljon) bile
su na obezbeđenju oko Biljače.
Policajci, utvrđeni u zgradi, pružali su žilav
otpor. Borba je vođena ćelu noć 7/8. februara.
Jedan minobacač je otkazao, verovatno zbog ve
like hladnoće. Karpoš se zainteresovao zbog če
ga ručni engleski minobacač ne dejstvuje. Rekli
su mu da se nešto pokvarilo. On je uzeo mino
�bacač i počeo da ga opravlja. Stajao je pored
zida zgrade, ali ne iza zida, i baterijskom lam
pom na ručni pogon osvetljavao minobacač.
— Skloni se iza kuće! — dovikivali su mu
drugovi.
— Ma, ne brinite — odgovorio je i produžio
da čeprka po minobacaču.
— Ugasi tu baterijsku lampu, bar!
Karpoš je samo mahnuo rukom, kao da ka
že: »Šta mi dosađujete. Gledajte svoj posao«.
Neprijateljski vojnici su ga, verovatno, spa
zili ili su videli svctlost baterijske lampe, i ga
đali ga. Pogođen u srce, Karpoš je pao na sneg
bez ijedne reči.
Partizani su se povukli iz Biljače u pravcu
sela Sebrata s mrtvim Karpošem, proslavljenim
komandantom i legendarnim junakom još za ži
vota. Potištenost je bila velika.
Vera je bila utučena. Ona je s Karipošom
delila i dobro i zlo. Savetovala se s njim o svim
Sa sahrane legendarnog Karpoša: partijski
rukovodilac Vera Jocić (treća sleva, označena
strelicom) sluša oproštajni govor Karpoševog
brata Larga
�značajnim pitanjima. Podržavala ga u njegovim
odlukama, naročito kad bi u štabu bilo različi
tih mišljenja o jednoj stvari. Dopunjavali su se,
koristeći se vojničkim i političkim znanjem i
ispustvom. Oboje su bili nadareni. Prosto rođe
ni za vojevanje. Za širenje marksističke ideje,
za pomaganje drugovima i drugaricama da lak
še i brže shvate ciljeve borbe, kao i neposredne
zadatke. Oboje su bili energični, odlučni, kad je
trebalo biti takav. Ali i dobrodušni, blagi, čovečni. Svojom taktičnošću Vera je uspevala da Karpoševu plahovitost kanališe, ukoloteči, smiri.
Vraćali su se partizani pognute glave. Udar
je bio veliki. Gubitak nenadoknadiv. Vera je iš
la u koloni, obhrvana tugom, žaljenjem za do
brim drugom.
Ginuli su drugovi i ranije. Za svakim su os
tali tuga i sećanje. Ali, pogibija Karpoša bila je
nešto najtragičnije od svih tragičnih gubitaka.
Svakom borcu je sopstvena pogibija ili pogibija
druga bila moguća, čak, i prirodna. Ali pogibija
Karpoša — to niko nikad nije mogao ni da sa
nja. Karpoš je, po njihovom, bio neranjiv.
Gazila je Vera sneg i prisećala se mnogih
trenutaka. Ali joj iz glave nikako nisu izlazile
poslednje Karpošove reči, kada su mu drugovi
dovikivali da se skloni iza zgrade: »Ne brinite
za mene. Neće mene metak...«
A metak ga je, ipak, »hteo«, pronašao ga,
usmrtio.
Suze su klizile niz Verino lice. Ona ih nije
brisala, jer ih se nije stidela.
Posle podne, na groblju u Sebratu, oko otvo
rene rake, pored koje je ležao kovčeg s mrtvim
komandantom, stajali su partizani, borci — saborci. Stajali su njegovi Kumanovci, njegovi Vrananci, njegovi Kosovari, njegovi Cmotravci, nje
govi Skapljanci.
Improvizovani hor drhtavim glasom je otpevao Lenjinov posmrtni marš »Vi padoste žrt
vom i dadoste sve: krv, život, mladost, radi slo
bode«.
Od mrtvog Karpoša dirljivim rečima opro
stili su se, u ime prisutnih partizana i naroda kumanovskog i vranjanskog kraja, Živojin Nikolić
Brka, komandant Operativnog štaba, zatim Done
Filipovski, Panče Pešev.
Uzbuđenje je dostiglo vrhunac kad je kov
čegu prišao Karpošov rođeni brat Stojan Todo-
�rovski Largo, koji je bio komandir čete u bratovljevom bataljonu. Tvrda srca boraca nisu mogla
da izdrže. Suze su potekle niz njihova lica. Pla
kali su i prisutni seljaci, diveći se moralnoj sna
zi partizana, koji su umeli da mrze neprijatelja
i bezgranično da vole svoje drugove.
Posle Kai^poševe sahrane, Prvi kumanovski
bataljon »Jordan Nikolov« dobio je naređenje
da pođe na jug, u susret Glavnom štabu NOV i
PO Makedonije. Bataljonom je komandovao Andon Filipovski Done. Ovaj pokret bataljona bio
je u vezi s pismom Svetozara Vukmanovića Tem
pa da se na Kozjaku stvori baza za dolazak Glav
nog štaba.
I pored neizmernog bola, bataljon »Jordan
Nikolov« nastavio je svoju aktivnost na terenu
Kozjaka i Pčinje. On je, prema pismu druga Tem
pa, trebalo da stvori bazu na Kozjaku. Da bi se
to ostvarilo potrebno je prethodno razbiti četni
ke Draže Mihailovića.
U to vreme na terenu je bio samo bataljon
»Jordan Nikolov«. Terenski bataljon Drugog južnomoravskog NOP odreda otišao na svoj teren
Done Filipovski je preuzeo Karpoševit dužnost
�Vranje — Kumanovo. On više nije bio pod Ope
rativnim štabom. Kosovski i udarni bataljon (koji
je manevrisao na svim terenima) otišli su za ne
koliko dana na Skopsku Crnu goru gde je treba
lo da prihvate jednu grupu od 100 ljudi sa Ko
sova.
Od drugova iz Kumanova štab bataljona »Jor
dan Nikolov« je zatražio najnužnije za tehniku.
Najvažnije je bilo da se nabavi šapirograf da
bi se vesti, leci, proglasi i drugi propagandni ma
terijali mogli da umnožavaju.
— Narasli smo na 250 boraca — rekla je Vera u razgovoru sa članovima štaba bataljona. —
Možda bi bilo dobro da stvorimo još jednu je
dinicu.
— Rašćemo mi još.
— Sigurno — odgovorila je. — S tim u vezi
i treba da formiramo veći broj jedinica. Nove
bataljone, brigade.
Kad je u štab bataljona »Jordan Nikolov«
stigla naredba Glavnog štaba NOV i PO Make
donije o preformiranju bataljona, Vera je bi
la ispunjena zadovoljstvom i zbog toga što je,
eto, predvidela odluku višeg vojnog rukovodstva.
— Mora da si znala šta se priprema. Vi ko
mesari svašta znate — zadirkivali su je drugovi.
— Nisam znala. Zar je teško predvideti ne
što na osnovu poznavanja stanja i situacije?
U selu Baj lovcu, 22. februara 1944, reorganizovan je Prvi kumanovski bataljon »Jordan
Nikolov«. Formirana su dva bataljona: Prvi, udar
ni, pod nazivom »Hristijan Todorovski Karpoš«
i Drugi »Jordan Nikolov«. Za komandanta Prvog
udarnog balaljcna postavljen je Andon Filipovski Done, za njegovog zamenika — Stojan To
dorovski Largo. za političkog komesara — Meto
dija Kotevski Slobodan, a za njegovog zamenika
Olivera Jocić Vera.
Komandant Drugog bataljona u tom trenut
ku nije bio naimenovan. Zamenik komandanta
postao je Panče Pešev, politički komesar — Vančo Unkovski, njegov zamenik — Tomo Sofronievski Josif.
— Sada smo udarni bataljon, drugovi! —
oduševljeno je rekla Vera. — Sad pred nama
�stoje ozbiljniji zadaci. Ne smemo da budemo
drukčiji — nego udarnici. To je velika čast za
nas. Budimo dostojni tog naziva: udarni, kao i
imena našeg legendarnog druga Karpoša!
— A šta je sa štabom?
— Kojim štabom?
— Štabom oba bataljona. Ko će da rukovo
di akcijama i operacijama oba bataljona?
— Oba bataljona će dejstvovali samostalno,
kao što je do sada dejstvovao jedan bataljon.
Sutradan posle formiranja bataljona odr
žano je savetovanje partijske organizacije bata
ljona. Tema je bila omasovljavanje jedinica i
razvijanje oružane borbe protiv okupatora i nje
govih pomagača, podizanje njihove borbene vrednosti. Redali su se govornici i iznosili svoje
predloge.
U kratkom, ali jezgrovitom izlaganju, Vera
je bila veoma odlučna:
— Drogovi, mi moramo dosledno da sprovodimo sve zadatke koje postavlja Partija, a ko
ji se odnose na neprekidno izgrađivanje lika ko
muniste, onakvog lika kakvog zahteva naša revo
lucija. Zatim, koji se odnese na maksimalno ja
čanje borbenih dejstava radi većeg doprinosa
naših jedinica konačnom oslobođenju zemlje od
okupatora i domaćih izdajica. Naročito, drugo
vi, treba posebnu i veću pažnju da posvetimo
prijemu novih članova u Partiju. Dosadašnja pra
ksa je prevaziđena. Mi smo se učaurili, bojeći se
da nam neprijatelj ne podmetne provokatore.
Onda nas je bilo malo. Sada svakim danom do
laze novi borci. S njima treba raditi. Starije bor
ce, koji su se istakli u dosadašnjim borbama,
treba da primamo u Partiju. Mi imamo izvanred
ne borce. Oni su dosad pokazali i dokazali da se
bore za interese naroda, da im ti interesi leže na
srcu. Spremni su i svoj život da daju za stvar
oslobođenja. Zar to ne pokazuje kolika je njiho
va svest? Zar to ne govori o tome da oni dosle
dno sprovode liniju Partije? Zar oni nisu zreli
za Partiju?...
Na savetovanju su doneti mnogi važni za
ključci u vezi sa predstojećim širenjem oružanog
ustanka u kumanovskom kraju.
Vera je na jednom sastanku partijskog biroa
bataljona dala karakteristiku vojno-politioke si5 Vera Jocić
�tuacije na terenu na kojem se borio raniji Prvi
kumanovski bataljon »Jordan Nikolov«:
— Kao prvo, narod ovog kraja, mislim na
Kozjak, Pčinju i kumanovsku okolinu, uverio se,
blagodareći našoj pravilnoj politici i vojnoj ak
tivnosti, da smo mi, narodni partizani, jedina
vojska keja se bori protiv okupatora, odnosno
za slobodu svih naših naroda, njihovih životnih
interesa. Drugo, naši vojni uspesi protiv okupa
tora i četnika, imam u vidu i borbu vranjskih
i kosovskih partizana, ojačali su i učvrstili, i to
krvlju, bratstvo i jedinstvo Srba, Makedonaca,
Crnogoraca i Siiptara. Treće, mi smo uspeli da
razorimo bugarsku vlast na ovom terenu i pru
žimo uslove za stvaranje naše, narodne vlasti
u vidu narodnooslobodilačkih komiteta. Na taj
način smo narod ovog kraja oslobodili raznih
davanja, rekvizicija, dažbina bugarskim vlasti
ma. Četvrto, ideološko-političkim radom na ovom
terenu uspeli smo da raskrinkamo izdajničku
ulogu četnika Draže Mihailovića, a vojnički da
ih pebedimo tako da oni sada nisu, gotovo, ni
kakva snaga. Još jedan udarac da im zadamo, i
oni će prestati da postoje kao vojnička organi
zacija. Peto, ovakvi naši dosadašnji vojno-politički uspesi, kao i predstojeći, koji će biti veći
od ovih, izazvaće reagovanje Bugara. Znači, tre
ba da očekujemo poslednje pokušaje okupato
ra da nas se reši. Pogotovu što će Nemci, u do
gledno vreme, morati da napuste južne krajeve
Balkana zbog skraćivanja fronta. Da bi im li
nija povlačenja Solun — Beograd bila slobodna,
oni će baciti Bugare u odlučujuću borbu protiv
nas. Zbog čega bi oni krvarili kad to za njihov
račun mogu da urade Bugari. Imajući sve to u
vidu, mi moramo da se pripremimo za odlučuju
će borbe. Mislim, vojnički i politički. Moramo
više da se omasovimo, odnosno da stvaramo i
stvorimo više vojnih jedinica, da za te jedini
ce osposobimo i osposobljavamo rukovodeći voj
nički kadar. Dalje, da razvijamo veći politič
ki rad među stanovnicima sela i varošica. Da
formiramo narodnooslobodilačke organe vlasti,
koji, između ostalog, treba u većoj meri da po
mažu naše vojne jedinice. Partiju i SKOJ tre
ba više da otvorimo, iz poznatih razloga. Jednom
reči, pred nas se postavljaju mnogo veći zadaci
nego što je to do sada bilo. Izvršavajući uspešno te zadatke, omogućićemo pobedu naše naro
dnooslobodilačke vojske i Partije.
�FORMIRANJE TREĆE MAKEDONSKE
UDARNE BRIGADE
Glavnj štab NOV i PO Makedonije i Centralni komitet Komunističke partije Makedonije
doneli su zaključak na Prespanskom savetovanju o formiranju većih vojnih jedinica — bata
ljona i brigada. Ovaj zaključak bio je u vezi s
razgaranjem narodnooslobodilačke borbe u Ma
kedoniji, južnim delovima Srbije i Kosova.
U jutarnjim časovima 26. februara 1944, u
selu Žegljanu, udaljenom od Kumanova samo
12 kilometara, postrojili su se Prvi udarni ba
taljon »Hristijan Todorovski Karpoš« i Drugi
bataljon »Jordan Nikolov«, kao i Bitol jsko-prespanski bataljon »Stiv Naumov«.* Osim njih pri
sutni su bili i borci Kosovskog bataljona i Dru
gog južnomoravskog NOP odreda. Bio je prisu
tan i bugarski partizanski bataljon »Hrisio Botev«.
Ispred zgrade osnovne škole, u dvorištu, sta
jali su seljaci, seljanke i deca. Svi su čekali da
se pojave članovi Glavnog štaba NOV i PO Ma
kedonije. Ispred svakog od postrojenih bataljo
na stajali su članovi štaba. Među članovima šta
ba Prvog udarnog bataljona »Hristijan Todorov
ski Karpoš«, stajala je i Vera, vidno uzbuđena.
»Postajemo vojska«, mislila je.
Komandant Tihomir Miloševski Tićo vojnič
kim korakom uputio se prema rukovodstvu Glav
nog štaba, iz kojeg se odvojio komandant Glav
nog štaba Mihajlo Apostolski i primio raport. Po
sle toga obojica su se uputila sredini postrojenih
bataljona. Apostolski je pozdravio borce sa:
— Smrt fašizmu!
— Sloboda narodu — odjeknulo je iz stotinu
grla.
I prisutni seljaci su odgovorili istim pozdra
vom kao da su i oni u stroju.
Apostolski se popeo na balkon škole, na ko
jem su bili ostali rukovodioci, i obratio se pri
sutnima rečima kojima je istakao osnovne za
datke, a koji su se odnosili na borbu makedon
* Stevan N aumov Sliv, se k re ta r MK KPJ za Bitolj
privrem enog PK KPJ za M akedoniju, poginuo 12. IX 1942;
rodnog heroja proglašen 29. VII 1945.
član
�skog naroda i predstojeće događaje koji će doneti slobodu Makedoniji u okviru nove Jugosla
vije.
Kad je Apostolski završio pročitana je na
redba Glavnog štaba o formiranju Treće make
donske udarne brigade. Za komandanta postav
ljen je Tihomir Milošević Tićo, za njegovog zamenika Boris Milevski, za političkog komesara
Kiril Mihajlovski Grujica, za njegovog zamenika
Zlatko Biljanovski Mihajlo. U sastav brigade uš
li su bataljoni »Stiv Naumov«, »Hristijan Todorovski Karpoš« i »Jordan Nikolov«.
Čitanju naredbe prisustvovalo je više od 700
boraca. Nikada dotle na ovom terenu nije bilo
toliko boraca sakupljenih na jednom mestu. To
je impresivno delovalo na žitelje Žegljana i oko
line.
Ustanovljena je bila i brigadna zastava. Ko
mandant brigade Miloševski pročitao je naredbu
po kojoj se za zastavnika (barjaktara-znamenosca) postavlja Blagoja Arsovski Starka.
Na skupu je govorio i Svetozar Vukmanović
Tempo. On je ukazao na herojstvo makedonskog
naroda, na epopeju februarskog i bogomilskog
pohoda, širenje narodnog ustanka, natčovečanske napore partizana, koji su savladali sopstvenu
nemoć i iscrpljenost u borbi protiv prirode i ne
prijatelja. Tempo je govorio i o epopeji jugoslovenske revolucije.
Posle svečanog dela počela je priredba. Otpevano je nekoliko narodnih i partizanskih pesama. Nije izostao ni »vrabac«, specijalnost bora
ca bataljona »Stiv Naumov«.
Istog dana, 26. februara 1944., Glavni štab sa
svim prišlapskim delovima, predstavnici narodne
vlasti, delegat Vrhovnog štaba NOV i PO Jugo
slavije, članovi CK KPM, borci Treće makedon
ske udarne brigade, južnomoravskih i kosovskih
bataljona uputili su se prema manastiru Prohor
Pčinjski.
Sledećeg dana, 27. februara 1944., bilo je organizovano savetovanje u prostorijama manasti
ra sa svim vojnim i političkim rukovodiocima
brigade, bataljona i četa, predstavnicima Južnomoravaca, Kosovara, zatim prištapskih jedinica
i narodne vlasti. Prisutni su bili i Svetozar Vuk
manović Tempo, Mihajlo Apostolski, Strahil Gi-
�gov, Mara Naceva, Ljiljana Calovska, Veselinka
Malinska Lina i drugi. Savetovanju je prisustvo
vala i Vera, kao zamenik političkog komesara bataljona »Hristijan Todorovski Karpoš«, odnosno
sekretar partijskog biroa bataljona.
Na savetovanju su razmotrena sva pitanja
koja su se postavljala pred revolucionarne sna
ge Makedonije i juga Srbije, kao i Kosova.
Pre podne se govorilo o političkim prilika
ma i problemima razvoja narodnooslobodilačke
borbe Jugoslavije, odnosno Srbije i Makedonije.
Delegat Vrhovnog štaba podneo je referat u ko
jem je istakao težak položaj Hitlerove Nemačke
i njenih saveznika na istočnom frontu, u severnoj Africi i našoj zemlji. Veći deo njegovog izla
ganja odnosio se na odiuke koje je doneo AVNOJ
u Jajcu, 29. novembra 1943. godine.
Posle podne razmatrana su, uglavnom, voj
na pitanja, od kojih je zavisio budući razvoj us
tanka u jugoistočnoj Srbiji i scveroistočnoj Ma
kedoniji.
Čitanje popularnog »vrapca« na priredbi povodom
formiranja Treće makedonske udarne brigade
69
�Pred kraj savetovanja Tempo je komandnom
kadru Treće makedonske udarne brigade, Dru
gog južnomoravskog NOP odroda i Kosovskog
bataljona stavio u zadatak razbijanje četnika i
njihovog »Vardarskog korpusa«. Njihovim raz
bijanjem dobila bi se slobodna teritorija, koja
bi obuhvatala područje: Kumanovo — Kriva Pa
lanka — planina Besna Kobila — Vranje.
RAZBIJANJE ČETNIČKOG
»VARDARSKOG KORPUSA«
70
Shvatajući značaj zaključaka savetovanja u
manastiru Prohor Pčinjski, Vera je razmišljala
0 njihovom praktičnom sprovođenju u bataljonu
»Hristijan Todorovski Karpoš«.
— Na birou ćemo razraditi plan sprovođenja
zaključaka — rekla je članovima biroa. — Za
ključci su od dalekosežnog značaja. Oni odraža
vaju suštinu trenutka i daju perspektivu razvo
ja na vojnom i političkom polju. Oni sadrže stra
tegiju i taktiku naše borbe na ovom terenu, i
ne samo na ovom terenu, nego i šire.
Međutim, Vera nije stigla da sazove sastanak članova biroa, jer su partizanske jedinice
(Treća makedonska udarna brigada, Kosovski bataljon, Drugi južnomoravski NOP odred i bugar
ski bataljon »Hristo Botev«) krenule iz manasti
ra Prohor Pčinjski da bi se sukobile i definitiv
no razbile i uništile četnike na ovom terenu.
U toku 27. i 28. februara 1944, partizanske
patrole utvrdile su da su se četnici sakupili u
okolini sela Pretina, Sipančevac, Baraljevac i
Seace. Očigledna je bila namera četnika: napasti
partizane dok su još u manastiru.
Razgovarajući s komandantom bataljona, Andonom Filipovskim Donetom, Vera je rekla:
— Zadatak, koji smo dobili izvršavamo u po
godnoj situaciji, što se ogleda u tome da su sve
četničke brigade u sastavu »Vardarskog korpu
sa« grupisane na jednom mestu. To nam omog
ućuje da ih napadnemo, razbijemo, a zatim do
krajčimo. S tim u vezi treba sve borce upozna
ti s predstojećim zadatkom. Naročito treba na
glasiti značaj predstojeće borbe. Treba borcima
reći da je ovo odlučujuća borba protiv četnika
1 da posle nje četnici u ovom kraju neće biti vi-
�še nikakva snaga. Njihov uticaj posle ove bor
be treba da bude sveden na nulu. Ako ne uništi
mo »Vardarski konpus« nećemo moći ustanak u
kumanovsko-vranjskom području da omasovimo,
jer delu naroda još nije potpuno jasna izdajnič
ka uloga četnika Draže M:hailovića. Zbog toga
pojedini seljaci nasedaju četničkoj propagandi,
pa ih pomažu ili im se pridružuju, odnosno stu
paju u njihove jedinice.
Pre nego što su partizanske jedinice krenu
le u praskozorje 29. februara 1944. borcima je
objašnjen značaj predstojeće borbe, koja je .po
čela oko 9,30 časova žestokom vatrom s obe stra
ne.
Vera je bila na desnom krilu Drugog bataljona, porod komandira čete. Jedinice su sporo na
predovale. Nekoliko nedovoljno sinhronizovanih
napada četnici su odbili. Vera je pratila situaciju
i čekala najpovoljniji trenutak. Kad je na kraj
njem desnom krilu jedna južnomoravska jedini
ca krenula u naipad Vera je podstakla komandi
ra:
— Naredi juriš. Sad je trenutak za napad!
Komandir još nije izdao naredbu za juriš,
Vera je u nekoliko skokova već bila ispred čete.
— Napred »karpošovci«, uzviknula je iz sveg
grla.
Kad je pao mrak prekinula je borba koja
je trajala 10 časova. Borci svih jedinica presta
li su da ih gone. Posle kraćeg marša, svi bataljoni sakupili su se u selu Seace. U Operativnom
štabu sakupljeni su podaci o četničkim gubici
ma. Zarobljeno je bilo 100 četnika, među koji
ma su pojedini komandiri i poverljiva lica. Sed
morica od njih, kao poznati zločinci, osuđeni su
od vojnog suda i streljani. Zapljenjeno je preko
100 pušaka, 2 puškomilraljeza, 6 automata, mi
nobacač, više bombi, municije i drugog vojnog
materijala.
U popodnevnim časovima 1. marta 1944. Svetozar Vukmanović Tempo održao je govor zarob
ljenim četnicima i pozvao ih da stupe u parti
zanske redove. Ovom pozivu odazvalo se oko 50
četnika. Ostale su partizani pustili kućama, pod
uslovom da se više nc bore u četničkim redo
vima.
Borba protiv »Vardarskog korpusa« bila je
vatreno krštenje Treće makedonske udarne bri
gade.
�Analizirajući vojnički uspeh, na sastanku bi
roa Drugog bataljona »Hristijan Todorovski Karpoš«, kojim je rukovodila Vera, rečeno je da je
»Vardarski konpus« uništen i da on nikad više
neće moći da se obnovi. Vera je rekla:
— Sad nam predstoji političko likvidiranje
četničkog uticaja u selima severno od Kozjaka,
Široke i Rujen planine. Da bismo izvršili i ovaj
zadatak, naše jedinice će poći po selima koja su
donedavno bila pod četničkim uticajem. Tom
prilikom držaćemo zborove, ali je potrebno da
svaki pojedinac razgovara sa seljacima i seljan
kama i ukazuje im na izdajničku ulogu četnika,
na njihovu spregu s bugarskim i nemačkim oku
patorom i na njihove posleratne ciljeve: uspo
stavljanje kraljevine Jugoslavije u kojoj bi opet
vladala velikosrpska buržoazija, s Karađorđevićima na čelu.
Uništavanjem četnika na vranjsko-kumanovskom terenu počela je nova etapa u razvoju narodnooslobodilačke borbe na tom području. S
tim u vezi došlo je do formiranja Šeste južnomoravske brigade.
U ZASEDI NA RUJEN-PLANINI
Borci su se 15. marta 1944. posle podne, spu
stili niz blage padine Rujen planine i pred sum
rak stigli u selo Biljaču. Iste večeri održan je
zbor, kojem je prisustvovalo više od stotine se
ljaka. U selu su partizani noćili.
Dolazak partizana u dolinu Južne Morave uz
budio je Bugare, jer su jedinice NOV i POJ bile
svega dva kilometra udaljene od glavnog puta i
samo 4 kilometra od železničke linije Skoplje—
Niš. Dolaskom u neprijateljsku blizinu, partiza
ni su hteli neprijatelja da izvuku iz Preševa i
Bujanovca, gde su njihove jedinice bile utvrđe
ne, i da ga lakše tuku na terenu kojeg bi sami
odabrali.
Oko 6 časova jedna bugarska patrola upala
je u Biljaču, gde je bio vod Kosovskog bataljo
na. U kratkoj borbi od 15 bugarskih policajaca
i vojnika 4 su ubijena. Bugarske jedinice smeštene u Preševu i delovi koji su im noću, između
15. i 16. marta 1944, došli kao pojačanje, odmah
su krenuli u napad na partizane.
�Vera je s jednom četom imala zadatak da
obezbeđuje Rujen kao dominantan vrh i da ne
dopusti neprijatelju da ga zauzme.
U drugim uslovima četa od 30 do 40 boraca
bila bi dovoljna za izvršenje ovog zadatka, kad
bi u blizini bila neka druga jedinica na koju bi
se ova oslanjala.
Dok je Vera sa četom bila na .položaju, pri
stigla je grupa od tridesetak novih boraca koji
su delom bili iz Skoplja, a delom iz Kumanova.
Ovu grupu prihvatio je u selu Pelince Zlatko Biljanovski Mihajlo, zamenik političkog komesara
brigade. Kad ih je videla, Vera je rekla:
— Baš sam razmišljala odakle bih mogla da
dobijem pomoć, a evo, pomoć stiže iznenada. S
četom i drugovima koji su došli smatram da će
mo uspeti da zadržimo vrh do povlačenja bri
gade.
Upoznavši ih s položajem, Vera je Biljanovskom i drugovima pokazala neprijateljsku kolo
nu, koja se kretala s leve strane sela Biljače, iz
pravca sela Bratoselce i kote 648, a u pravcu Rujena i kote 862, na kojoj su bili Vera, Biljanovski i ostali. Neprijatelj je hteo da zauzme njihov
položaj da bi partizansku glavninu mogao da
napadne s leđa. Bugarska kolona, koja je išla ka
Verinom položaju, brojala je oko 200 do 300 lju
di. Položaj čete bio je dobar, ali je bila velika
razlika u broju. Opasnost je bila utoliko veća
što štab brigade nije bio u mogućnosti da primeti ovu kolonu neprijateljskih vojnika, koja se
kretala pod »mrtvim uglom«. Vera, Biljanovski
i ostali drugovi posmatrali su kolonu, koja je iš
la slobodno.
— Oni, sigurno, ne znaju da smo mi ovde
čim tako idu serbez — rekla je Vera. — Znači,
u izvesnoj smo prednosti da ostanemo neprimećeni i da sačekamo neprijatelja pripremni za bor
bu. Naš napad biće iznenadan i efektan...
Bugari su išli kao da pred sobom nemaju
partizane.
— Ja bih — rekla je Vera — nove drugove,
koji su došli bez oružja i ratnog iskustva, raspo
redila u četi. Tako ćemo proširiti naš front i
sprečiti, eventualnu, paniku. Novajlijama ćemo
dati bombe da bi i oni mogli da učestvuju u bor
bi. Drugog oružja nemamo za njih.
Prema kretanju Bugara, moglo se zaključiti
da im treba još jedan čas da stignu do položaja
čete koja ih je očekivala.
�— Ako uspemo da ih nateramo da legnu i
da se tako brane, imaćemo vremena da obavestimo štab brigade da nam, eventualno, pošalje po
moć.
Čekajući bugarsku kolonu, borci su slušali
odjeke borbe, koja je počela da se vodi još od
9 časova. Bugarski bataljon, u jačini od oko 700
ljudi, potpomognut policajcima, naipao je par
tizanske položaje. Oko 10 časova partizanski bataljoni slomili su prvi juriš bugarskih vojnika i
policajaca. Oko 11 časova neprijatelj je ponovio
juriš. Opet je bio odbijen. Oko 12 časova Buga
ri su bili konačno zaustavljeni, pošto su pretrpeli
velike gubitke. Svi njihovi pokušaji da se domognu partizanskih .položaja, bili su uzaludni.
Borba se produžila do 15 časova. Obe stra
ne čvrsto su držale zauzete položaje. Bugarska
kolona, koja je htela da zaobiđe položaj brigade
i koja je išla pravo na položaj čete, približila se
na oko 100 metara i razvila se u streljački stroj.
Ne zbog toga što je posumnjala da na vrhu ima
partizana, nego što, po vojnim pravilima, svaki
vrh, bez obzira na to da li je branjen ili nije
branjen, treba da se zauzme u streljačkom stro
ju. Kad se stroj dovoljno razvio i došao na ćelu
širinu čete, na 50 do 60 metara, Vera je odsečno komandovala:
— Pali!
Tri puškomitraljeza, desetina automata, puš
ke i nekoliko desetina bombi, razbili su tišinu na
Rujenu. Bugari su bili potipuno iznenađeni. Ni
su mogli da se osveste, da dođu k sebi od izne
nađenja, koje su im priredili Vera i njeni bor
ci. Bezbrižno kretanje pretvorilo se u paniku, ko
ja je zahvatila Bugare. Vera je korutrolisala po
ložaj. Novodošavšima je govorila da ne budu
previše radoznali, da bez razloga ne dižu glavu,
a i da se ne plaše. Mitraljescima je govorila da
ne gađaju pojedince, nego da tuku guste redove
neprijatelja.
Zaseda je potipuno uspela. Bugari su se dali
u panično bckstvo, a da nisu nimali pojma na
kakve su snage naišli. Partizani su pucali za nji
ma dok su oni jurili bezglavo niz padine Rujena. Dan se bližio kraju. Vera je stajala na jed
noj steni i posmatrala izbezumljenog neprijate
lja, koji je bežao kao da ga juri partizanska di
vizija. Njena gusta, crna kosa vijorila se na vetru. Posmatrala je borce i zadovoljno se smešila
�zbog postignutog uspeha, koji je bio rezultat do
bro smišljene taktike.
Mrak se polako spuštao. Pucanje se više nije
čulo. Samo .po neki kuršum.
— Znači, može i sa tridesetoricom da se pobedi nadmoćniji neprijatelj — zadovoljno je re
kla Vera. — Kakva pobeda... Osnovno je da čovek nikad ne podlegne malodušnosti i da se uz
mu u obzir sve mogućnosti.. . Lepa pobeda, za
ista!
Partizani su se povukli prema selu Svinjište, jer je na železničku stanicu Bukurovac stig
la kompozicija bugarske fašističke vojske, a ma
lo dccnije i kamioni puni vojnika i policajaca.
Ove neprijateljske snage, jačine jednog bataljona, stigle su iz Kumanova i Vranja. Bugarima
ništa drugo nije ostalo, nego da pokuipe oko 30
mrtvih i ranjenih vojnika i policajaca i da se po
vuku u svoje garnizone.
— Iako nismo imali plen u ovoj borbi, ona
je veoma značajna — govorila je Vera — jer
smo pokazali narodu ovog kraja da možemo uspešno da se borimo protiv neprijateljskih jedi
nica.
NAPADI NA RISTOVAC I
ZLETOVSKE RUDNIKE
Posle odmora od 10 dana Treća makedon
ska udarna brigada i Kosovski bataljon pripre
mali su se za napad na železničku stanicu Ristovac, koja je za neprijatelja bila veoma važna,
jer je bila na glavnoj arteriji — pruzi Beograd
— Skoplje — Solun. Naređenje je glasilo da par
tizanske snage napadnu u noći 27/28. marta 1944.
ristovačku stanicu. Zadatak je bio: uništiti živu
silu neprijatelja — oko 250 bugarskih i nemačkih vojnika, stanične zgrade sa svim uređajima
za regulisanje saobraćaja, kao i vodocrpnu pum
pu, zgradu ložionice sa svim uređajima za opravku lokomotiva i vagona. Zatim, uništiti sve
zgrade u kojima je upravno-administrativni apa
rat iz nekoliko opština, kao i miniranje železničkog mosta na Južnoj Mora vi.
Zajednički štab Treće makedonske udarne
brigade i Kosovskog bataljona — Operativni štab
(komandant Tihomir Miloševski Ti.ćo, zamenik
�komandanta Milan Zečar Obren*, politički ko
mesar Kiril Mihajlovski Grujica, zamenik poli
tičkog komesara Savka Javorina Šaša) odredio
je konkretne zadatke. Oni su se sastojali u sledećem: Prvi bataljon Treće makedonske udarne bri
gade napašće železničku ložionicu i uništiće je.
Drugi bataljon brigade (bez jedne čete) ostaje
u rezervi. On će biti upotrebljen u zavisnosti od
razvoja događaja, odnosno od situacije. Treći ba
taljon napašće železničku stanicu, uništiće sve
uređaje u zgradi, vodovodnu pumpu za snabdevanje lokomotiva vodom. Posle toga iza stanice
miniraće i razrušiće sve zgrade, koje su služile
bugarskim i nemačkim vojnicima i činovnicima.
Jedna četa Drugog bataljona upućuje se u prav
cu Bujanovca sa zadatkom da digne u vazduh
prugu južno od grada.
Kosovski bataljoni treba da razbiju nepri
jateljsku odbranu ispred železničkog mosta i za
tim da miniraju i razruše most na Južnoj Moravi, severno od železničke stanice. Dve čete kod
sela Rataja razrušiće drveni most na Južnoj Moravi. Posle toga da obezbeđuju desno krilo od,
eventualnog, prodora neprijatelja u pozadinu par
tizanskih jedinica, koje napadaju železničku sta
nicu i most.
Pre polaska na izvršenje zadatka svi članovi
štabova bataljona i četni rukovodioci razradili
su plan napada. Vera se angažovala da se sve
pripremi do u tančine.
— Od prethodne dobre razrade plana napa
da zavisi usipeh svake akcije — govorila je. —
Zbog toga ne smemo ništa zanemariti, odnosno
zapostaviti.
Napad je počeo u 23 časa. Cim su Bugari
osetili prisustvo partizana otvorili su vatru iz
puškomitraljeza i teških mitraljeza, koji su bili
u rovovima ispred železničke stanice. Partizani
su bili toliko blizu da su se dovikivali s Bugari
ma.
Borci Trećeg bataljona za manje od pola ča
sa savladali su otpor bugarskih i nemaokih voj
nika i uspeli da izbiju ispred staničnih zgrada.
Tu su bombaši došli do izražaja. Sve zgrade u
roku od jednog časa bile su u rukama partiza
na. Bugarski i nemački vojnici bežali su u prav
*Milan Z ečar O bren, poginuo 5. VI 1944., za narodnog he
ro ja proglašen 5. V II 1951.
�cu Južne Morave. Borci su počeli da ruše zgra
de, pošto su prethodno demolirali i uništili sve
instalacije.
U dve blokirane zgrade, iza železničke stani
ce, bugarski i nemački vojnici nisu hteli da se
predaju, pa su partizani aktivirali mine. U raz
rušenim zgradama našlo je smrt 20 nemačkih i
30 bugarskih vojnika i oficira. Uništena je bila
i vodocrpna stanica. Zapaljeni su bili i lokomo
tiva i vagoni.
Da bi se nanela veća šteta naređeno je Dru
gom bataljonu, koji je bio u rezervi, da pomogne
u paljenju svih važnih objekata. Zapaljene su i
uništene četiri kompozicije od preko 100 vago
na, natovarenih žitom i drugom robom, kao i 7
lokomotiva. To je moglo da se izvede, jer je na
stanici zaplenjeno preko 10.000 litara benzina.
Kosovske jedinice (bez dve čete) napale su
bugarska obezbeđenja na desnoj strani železničkog mosta. Posle jednočasovne borbe uspele su
da savladaju otpor bugarskih vojnika. Most ni
je mogao biti miniran, zbog jednog nepredviđe
nog malera. Konj s minama uplašio se od puc
njave, oteo se konjovocu i utekao u noć. Dve če
te Kosovara uništile su drveni most na Južnoj
Moravi i onemogućile bugarsko pojačanje, koje
se uputilo iz Vranja, da napadne iza leđa borce
Trećeg bataljona.
Prvi bataljon nije uspeo da izvrši svoj zada
tak — miniranje ložionice. Četa Drugog bataljo
na, koja je bila upućena ka Bujanovcu, uspela
je da digne u vazduh voz, koji je iz Kumanova
pošao ka Ristovcu.
Posle ponoći izdata je naredba o povlačenju
svih partizanskih jedinica. Bataljoni su se saku
pili istočno od stanice i počeli da se izvlače u
pravcu sela Gornji Ristovac. U svanuće 28. mar
ta 1944. godine svi bataljoni stigli su u selo
Rusce.
— Čeka nas novi zadatak — rekla je Vera
članovima Partije i SKOJ-a. — Naša brigada napašće rudnike i uništiće objekte u Probištipu.
Među njima su električna centrala, odeljenje separacije olova, odeljenje planiranja i drugi. Cilj
napada je da onesposobimo rudnike, a samim
tim i eksploataciju olova, tako potrebnog nepri
jatelju za njegovu ratnu i drugu industriju. Zbog
toga naša akcija mora u potpunosti uspeti... Uostalom, kao i nedavni napad na Ristovac.
�78
Borci Treće makedonske udarne brigade i
Kosovskog bataljona počeli su napad u 4 časa,
3. aprila 1944. godine. Iznenađenje je bilo potpu
no. Napad je bio izveden veoma brzo. Dok se
bugarsko-nemačka posada snašla, partizani su ov
ladali svim glavnim rudničkim postrojenjima u
Probištipu. Nemci i bugarski policajci pružali
su žilav otpor iz utvrđenih zgrada. Međutim, po
sle jednočasovne borbe otpor je bio slomljen.
Oko 6,30 časova napad na Dobrevo i Probištip bio je završen i jedinice su počele da se po
vlače, pošto su prethodno minirale i zapalile elek
tričnu centralu, glavni lift za spuštanje rudara
u jame, zgradu separacije olovne rude, zgradu
za planiranje. Borci su oštetili i druge objekte.
Kosovari su razorili žičaru za prevoz rude iz
Dobreva za Probištip. Njima je prišlo dobrovolj
no 120 rudara.
Koračajući pored kolone, Vera je bila neraspoložena. Poginuo je Andon Filipovski Done,
komandant Drugog bataljona »Hristijan Todorovski Karpoš«, zatim komandir 1. čete Aco Skopljanče, Rada Mihajlova, Mile Lukić i Blagoje Dimitrovski. Kosovari su imali 4 mrtva.
— Zadatak smo u potpunosti izvršili... Mo
ram reći da ste se borili kao što treba — rekla
je borcima pored sobe, koji su, kao i ona, bili
utučeni.
— A, ti? Zar se i ti nisi borila?
— Eh, ja ...
— Za sve vreme bila si sa nama. Jurišala si
i pucala kao i mi. Čak i bolje.
Vera je odmahnula rukom.
— Otišao je još jedan prvoborac iz Kumanova, naš divni Done. A koliko li će nas tek još
otići do kraja — kao za sebe rekla je Vera.
Išla je pored kolone snuždena.
»Pre dva meseca on se opraštao od Karpoša... Sad će neko od nas da se oprosti od nje
ga, Doneta...«
— Šta misliš — trgao ju je glas borca iz ko
lone — koliko dugo rudnici neće moći da rade?
— Mislim, nekoliko meseci. Tri do četiri, verovatno.
(Rudnici, stvarno, tri meseca nisu mogli bi
ti eksploatisani).
— Koliko smo im vojnika pobili? Da li se
zna?
�— Preko 110 nemačkih i 70 bugarskih voj
nika, oficira i policajaca.
— Ima li i zarobljenih?
— Pedeset jedan »bajaganja« pao nam je
u ruke.
U borbi je zaplenjeno: 2 puškomitraljeza, 40
pušaka, 6 sanduka municije, 2 radio-aparata i
drugog materijala.
U periodu od 12. do 25 aprila 1944. borci
Treće makedonske udarne brigade i Kosovski
NOP odred, sa svoja dva bataljona, nisu izvodi
li nikakve akcije. To vreme je iskorišćeno za od
mor, vojnostručni i politički rad.
Treća makedonska udarna brigada odmara
la se u selu Arbanaško, a Kosovski NOP odred
u selu Ramno.
Jednog dana Angel Mojsovski Vančo i Vera
sedeli su i razgovarali.
Malo zamišljena, Vera je rekla:
— Hoću da mi daš reč da ćeš učiniti ovo
što ću od tebe zatražiti!
Mojsovski ju je pogledao iznenađeno.
— Prvo mi reci šta hoćeš, pa ću ti onda da
ti ili ne dati reč.
Vera ga je pogledala u oči.
— Ako ti kažem, onda mi nećeš dati reč.
— Onda li ne mogu dati reč.
— Moraš mi dati reč! — insistirala je.
— Zbog čega insistiraš? Kako mogu da ti
dam reč »na neviđeno«?
— Cućeš. Daj mi reč!
Bila je uporna i Mojsovskom opiranje ni
šta nije pomoglo. Odlučio je da joj da reč.
— Dobro, dajem ti reč!
Vera je ćutala. Nije odmah progovorila.
— U slučaju da budem tako ranjena da ra
na izmeni moj sadašnji izgled, molim te da me
ubiješ!
Mojsovski se zabezeknuo od čuda. Svemu
drugom se više nadao, nego tome. Ona je videla
njegovo zaprepašćenje.
— Čudiš se, a?
— Šta ti pada na pamet — progovorio je po
sle prvog iznenađenja. — Ne dolazi u obzir...
Vera je nastavila, kao da govori za sebe:
�— Da, da, svi ćete se vi posle rata oženiti.
Svako će sebi naći lepu drugaricu. A ako ja bu
dem ružna, ko će me hteti? Niko!
Gledao ju je, ne mogavši da se pribere.
— Šta ti je, odjednom, to palo na pamet?
— Nije odjednom. Razmišljam ja o tome u
poslednje vreme... Nisam ja samo ratnik i ko
mesar. .. Ja sam i žena...
ZAROBLJAVANJE 120 BUGARA
Na sastanku Operativnog štaba i Glavnog šta
ba NOV i PO Makedonije razmatrana je novo
nastala situacija. Zaključeno je da neprijatelja
treba isprovocirati da bi partizani svoje snage iz
vukli iz obruča, istovremeno u raznim pravcima.
S tim u vezi na neprijatelja treba udariti tamo
gde se najmanje nada i gde ima najmanje sna
ge. Na taj način unela bi se zabuna u neprija
teljske redove. Zbog toga je usvojen plan za kombinovani napad. Po tom planu Treća makedon
ska udarna brigada i Kosovski NOP odred tre
ba da napadnu Kratovo, Šesta južnomoravska
brigada Krivu Palanku, a bugarska partizanska
brigada Đueševo. Početak napada bio je odre
đen za 25. april 1944. u 4 časa.
Govoreći u bataljonu Vera je rekla:
— Bugarski fašisti pripremaju ofanzivu na
nas. Koncentrisali su jake snage u želji da de
finitivno raščiste račune s nama. To im je, kao
što se zna, potrebno iz više razloga. Mi ćemo,
međutim, da ih iznenadimo i da prvi udarimo,
ali tamo gde mi želimo. Napašćemo Kratovo za
jedno s Kosovarima. Vranjanci i bugarski parti
zani napašće komunikacije Stracin — Kriva Pa
lanka i garnizone u Krivoj Palanci i Đueševu.
U pripremama napada na Kratovo Vera je
išla od čete do čete, od voda do voda i upozna
vala borce s predstojećom akcijom. Pred veče
došla je u vod Gerasima Petkovskog Gere Čelopečkog, u kojem je on bio komandir.
— Ti, Gero, nemaš oznake, a sada idemo na
grad, idemo da oslobodimo Kratovo.
— Šta će mi oznake, drugarice Vero?
Začuđeno ga je pogledala.
— Kako, šta će ti? Jesmo li vojska ili tur
ski bašibozuk?
�— Vojska smo.
— E, pa kad smo vojska, onda vojnički tre
ba i da izgledamo.
Posle tih reci našla je materijal od kojeg mu
je prisila oznake komandira voda. Šijući oznake,
rekla je:
— Ti više u Čelopek nećeš da se vratiš. Na
ravno, ako ostaneš živ. Nećeš više da kopaš i
oreš, da čuvaš steku. Postaćeš rukovodilac.
Iznenadile su ga ove reči. U sebi je mislio:
»Kako to da neću više da orem i kopam, kad sam
seljak? Šta drugo mogu da radim?«
Govoreći o predstojećoj borbi, rekla je:
— Od nas mnogo zavisi uspeh u borbi za
Kratovo.
»Misli na nas članove Partije«, pomislio je
Gera.
On je tad?, urimljen u Pari iju. Vera ga je
prim'la.
Napad na grad i vojne i administrativne ob
jekte i živu snagu repri jatelja, određen je za 4
časa. U to vreme odjeknuo je prvi rafal, što je
bio znak za početak opšteg napada.
U zgradi osnovne škole zabarikadirali su se
Bugari. Treći bataljon, neprimećen od neprijatelja, uspeo je da blokira zgradu osnovne škole ta
ko da opkoljeni nisu mogli da se izvuku. Poje
dini borci popeli su se na krovove susednih ku
ća i odatle otvarali vatru na prozore škole. Drugi
borci pucali su kroz prozore kuća. Bombaši su
kroz prozore ubacivali bombe. Partizani su gorelj od želje da vide Bugare kako bacaju oružje
i predaju se.
Da bi to postigli komandant brigade Tihomir Miloševski Tićo i politički komesar brigade
Kiril Mihajlovski Grujca, pozvali su opkoljene
Bugare na predaju.
— Nemojte džabe da ginete. Opkoljeni ste i
nemate drugi izlaz, nego da se predate!
— Neka iziđe neko od vaših komandira na
prozor — viknuo je Grujica.
— Reci im, Grujice, da ćemo ih ostaviti u
životu ako se predaju — doviknuo je Miloševski,
koji je bio iza jednog zida, nedaleko od Grujice.
— Čekajte, nemojte da pucate — viknuo je
Grujica borcima.
6 V era Jocić
81
�Kad je paljba prestala, Grujica je viknuo
koliko je jače mogao:
— Slušajte, Bugari! Nemojte da se šalite.
Situacija, u kojoj ste, nije igračka. Neka iziđe
oficir, hoćemo da se dogovorimo, kasnije će biti
dockan!
Prozor se otvorio i pojavio se bugarski ofi
cir.
— Svima vama garantujemo život pod uslovom da položite oružje — viknuo je Grujica. —
Svako, ko se preda i položi oružje, moći će da
ide kući. U protivnom slučaju, evo šta će da se
dogodi sa vama: zgrada je polivena benzinom,
zapalićemo je i svi ćete izgoreti. Ko ne izgori
biće ubijen prilikom izlaska iz zgrade!
Kad je čuo uslove, oficir se povukao s pro
zora. Pauzu, koja je nastala, iskoristio je jedan
od opkoljenih Bugara. On je bacio bombu u prav
cu štaba brigade. Bombu, koja samo što je pala
na zemlju, dohvatio je jedan borac i bacio je
natrag. Odjeknula je eksplozija koja je polomi
la stakla na prozorima i zatresla školsku zgradu.
Posle toga nastala je tišina. Partizani su čekali.
Nisu znali šta se dešava u školi ni kako su Bu
gari primili poziv i uslove za predaju. Kante s
benzinom bile su pripremljene. Borci su čekali
na naredbu, pa da poliju zgradu i zapale je. Puškomitraljezi su bili upereni na vrata i prozore
zgrade. Bližilo se 10 časova. Posle izvesnog čeka
nja na prozoru se pojavio bugarski oficir.
— Rešili smo da se predamo. Tražimo da se
poštuju uslovi predaje, kako za vojnike, tako i
za starešine!
— Mi ne gazimo datu reč — odgovoreno
mu je.
Tačno u 10 časova vrata na školi su se otvo
rila. Jedan po jedan izlazili su fašistički vojnici.
»Lovna rota« se predavala. Njeni članovi izlazili
su uzdignutih ruku. Dva partizana su im prišla
i skidala oružje. Prvi su izišli oficiri, zatim na
rednici i na kraju vojnici. Oduzeto oružje stav
ljano je na stranu, do škole. Ukupno se predalo
120 vojnika i oficira sa svim naoružanjem i op
remom. Treći bataljon brigade izvršio je svoj za
datak.
Za to vreme Prvi bataljon brigade razoružavao je gradsku stražu. Bugarski policajci, među
tim, uspeli su da se razbeže po okolnim pošum
ljenim udolicama. Celokupno oružje gradske stra
�že bilo je zaplenjeno. Opštinsku i sresku arhivu
zapalili su borci Prvog bataljona. Mnogi bugar
ski činovnici razbežali su se i posakrivali izvan
grada.
Jak otpor pružili su policajci u kasarni, ko
ja je bila na jugozapadnoj strani grada. Sva pri
stupna mesta bila su dobro zaštićena i branje
na. Zbog toga su propali svi pokušaji Drugog
bataljona Kosovskog NOP odreda i jedne čete
Treće makedonske udarne brigade da dignu ka
sarnu u vazduh i tako likvidiraju policajce. Po
sle tročasovne borbe partizani su se povukli, po
što su dobili naredbu.
U 10 časova Kratovo je bilo oslobođeno, sve
zgrade zauzete, osim policijske kasarne iz koje
Bugari nisu smeli da pucaju za sve vreme dok
su partizani bili u gradu.
U gradu je održan zbor. Žene su iznele hleb,
sir, orahe i služile borce.
Štab je dobio izveštaj da su iz neprijatelj
skih garnizona u okolnim gradovima krenule je
dinice u pomoć garnizonu u Kratovu.
Vera je obišla borce na položaju oko grada,
— Drugovi, na nas ide jodan bataljon bu
garske vojske. Oni hoće da povrate Kratovo. Mo
ramo ih u tome sprečiti. Oni ne smeju preći put
Kratovo — Zletovo.
Nove bugarske jedinice pristizale su i iz prav
ca Štipa i Kočana. Zbog toga je u Operativnom
štabu odlučeno da se grad napusti sa svim za
robljenim bugarskim vojnicima.
Vera i njeni drugovi vodili su borbu jedan
čas. Neprijatelj je bio zadržan, ali ne duže od
jednog časa.
— Povlačimo se, stigla je naredba, u pravcu
sela Muškovo — Nežilovo — rekla je Vera.
Bugari su poslali svoje jedinice i iz Stracina. Međutim, prilikom prelaženja Krive reke iz
gubili su dva časa, jer je most bio razrušen.
U 15 časova partizani su evakuisali Kratovo
i sakupili se u selu Nežilovu. Sutradan, 26. apri
la 1944. od zarobljenih Bugara formiran je bugar
ski partizanski bataljon »Vasil Levski«. Međutim,
posle nekoliko dana, ovaj bataljon se raspao, jer
su svi Bugari dezertirali, iako je među njima
bilo i onih koji su govorili da su članovi BRP(k).
Ovo nije bio prvi slučaj da su zarobljeni Bu
gari pristajali na sve samo da bi sačuvali glavu.
A onda bi iskoristili prvu priliku da pobegnu.
�U SREDIŠTU »MAJSKE OFANZIVE<
Bugarski general Bojdev, komandant fašis
tičkih okupatorskih snaga u Makedoniji, aprila
1944. godine počeo je s pripremama za ofanzivu na Kozjaku, gde su bili Glavni štab i PO Ma
kedonije, Treća makedonska udarna brigada, Ko
sovski NOP odred, Šesta i Sedma južnomoravska
brigada, bugarske partizanske jedinice, Kumanovski NOP odred i druge jedinice.
Neprijateljska ofanziva počela je 25. aprila
i trajala do 19. maja 1944. godine. U njoj su uče
stvovale tri divizije, četiri puka i delovi još jeddnog puka, jedan lovački bataljon i delovi ma
njih albanskih i grčkih reakcionarnih četa, kao
i nemačke jedinice jednog garnizona. Vremen
ske prilike bile su veoma loše, padao je sneg
pomešan s kišom.
U toku neprijateljske, takozvane »majske
ofanzive«, partizani su vodili mnoge borbe. Jed
na od njih bila je na Crnooku. U njoj je vod Gerasima Petkovskog Gere čelopečkog dobio zada
tak da ostane na "položaju. Posle izvesnog vreme
na naišla je Vera.
— Dobro, bre, Gero, zar čekaš da te uhvate
za gušu?!
On joj je odgovorio:
— Izvini, drugarice komesar, meni je reče
no da ostanem dok nam se ne naredi da se po
vučemo. Ako si ti došla s naredbom o povlače
nju, onda u redu.
— Treba da budeš malo elastičan. Ako vidiš
da niko ne dolazi s naredbom o povlačenju, od
lučuješ sam. Nećeš, valjda, da čekaš neprijatelja
da on »povuče« tebe i jedinicu?
Dok su razgovarali, neprijatelj se privukao.
Vera se, pucajući iz automata, povukla s borcima.
Kad su partizanske jedinice stigle u Crnu
Travu, boravak u tom partizanskom mestu iskorišćen je za popunu naoružanja, ličnu higije
nu i drugo. Održavani su politički časovi po če
tama i bataljonima.
Vera je imala pune ruke posla. Trebalo je
mnogo toga uraditi za kratko vreme.
— Ovde se nećemo duže zadržavati, jer i sa
mi vidite da su Bugari krenuli na nas sa svih
strana i s velikim snagama... Sto se tiče naoruža
nja i druge vojne opreme, uzmite samo ono i ono
liko koliko svako može da nosi.
�Za vreme boravka u Crnoj Travi bilo je organizovano snabdevanje oružjem i drugom vojnom
opremom, koju su dopremali saveznički avioni.
Znajući za namere neprijatelja. Operativni
štab, koji je bio formiran radi rukovođenja ma
kedonskim, srpskim i kosovskim jedinicama, i
na čijem čelu je bio komandant Glavnog štaba
NOV i PO Makedonije Mihajlo Apostolski, usvojio
je plan izlaza svih jedinica na šire područje, kroz
borbu ili međuprostor. Posle loga, brzim maršem jedinice bi se prebacile na Kozjak. Predvi
đen je bio i napad na Bosiljgrad. Operativni štab
izdao je zapovest 12. maja 1944. Petoj, Šestoj i
Sedmoj južnomoravskoj i Trećoj makedonskoj
udarnoj brigadi o protivofanzivi.
Međutim, ovaj dobro zamišljen plan nije
realizovan, jer se s njegovim izvršenjem zakasni
lo oko dva dana. A zakasnilo se zato što se pret
hodnih dana vodila diskusija sa članovima bu
garskog Glavnog štaba i Centralnog komiteta
BRP(k) povodom prijema oružja i municije, ko
ja je bila namenjena borcima Sedme južnomoravske i Kosovske brigade, kao i povodom učeš
ća bugarskih partizana u napadu na Bosiljgrad
i Ćustendil. Bugarsko rukovodstvo nije htelo da
ustupi oružje i opremu ovim dvcma našim briga
dama, koje su bile nedovoljno naoružane, i po
red ubeđivanja članova Operativnog štaba i CK
KPM da će im se ustupiti ceo sledeći kontingent,
naravno ako budu imali potrebe. Ništa nije po
moglo, ni pozivanje na internacionalizam, zajed
ništvo u borbi protiv zajedničkog neprij jatelja,
itd. Bugarski rukovodioci ostali su pri svom sta
vu. Zbog toga su članovi Operativnog štaba i CK
KPM morali da popuste pred tvrdoglavošću bu
garskih drugova.
U tom natezanju došao je do izražaja bugar
ski »internacionalizam«. Oni su veoma brzo za
boravili da su njihove prve partizanske jedinice
formirane u Jugoslaviji, da su prvo naoružanje
i sve ostalo dobili od jugoslovenskih partizana,
koji su ostajali bez oružja samo da bi se bugar
skim partizanima dale puške i oprema. Zabora
vili su gostoprimstvo, koje im je ukazivano na
jugoslovenskoj teritoriji kad nisu mogli da se
održe na svojoj. Zauzvrat, umesto razumevanja,
jugoslovenski partizani i komunisti naišli su na
nerazumevanje, sebičnost i tesnogrudost.
Sve je to imalo loše posledice, koje su se
uskoro pokazale. Zbog zakašnjenja od dva dana
�vojska carske Bugarske je 12. maja, u 14. časo
va, napala Sedmu južnomoravsku brigadu kod
Stanikinog Krsta i Cmctravski NOP odred kod
sela Preslap. Položaj se komplikovao, pa je for
miranje Kosovske brigade obavljeno pod nepri
jateljskom paljbom. Odmah po formiranju bor
ci su trčećim korakom pošli na položaj.
Borba, koju je nametnuo neprijatelj, naru
šila je sinhronizovano dejstvo jedinica NOV i
POJ na ovom terenu. Praktično, neprijatelj je
preuzeo inicijativu.
Pred veće, neprijatelj je uspeo da zabije klin
i da razdvoji Prvi bataljon »Stiv Naumov« Treće
makedonske udarne brigade. Glavnina partizan
skih jedinica spustila se ka Znepolju, niz padi
ne južno od Stanikinog Krsta. Treća makedonska
udarna brigada marširala je ćelu noć. Borci su
spavali u hodu. Članovi štaba brigade i štabova
bataljona, naročito zamenici političkih komesa
ra, imali su pune ruke posla. Ćele noći išli su od
borca do borca, duž kolone, i hrabrili ih da iz
drže, da ne prekidaju kolonu.
— Hajde, druže, još malo — govorila je Vera. — Izdrži još malo... Nemoj da spavaš, ču
ješ li me? Mi smo partizani, moramo izdržati!...
»Što ne možemo da zapevamo«, pomislila je,
»začas bi umor nestao...«
— Kako ova naša Vera može da izdrži sve
ovo — pitali su se borci između sebe. — Kao da
je od čelika... Ma i čvršća od čelika, jer bi se i
on već istrošio... Alal joj vera!...
U jutarnjim časovima, kad je počelo da zo
ri, Treća makedonska udarna brigada i Glavni
štab došli su pred Znepolje, koje je bilo ravno
i široko oko 3 kilometra. Ali drugo rešenje nije
postojalo. Partizani su bili svesni opasnosti ko
ju predstavlja ovakav teren.
Kad su stigli u ravnicu, jedinice su u koloni
po jedan prelazile preko nje, očekujući napad
Bugara. Kad se kolona počela da penje po gre
benu južno od padine, odjednom, s desne strane,
odnosno od zapada ka istoku, preko ravnice, po
jurila je bugarska konjica. Istovremeno počela
je da dejstvuje i njihova artiljerija. Mine su pa
dale oko kolone. Štab brigade i Glavni štab sas
tali su se na kratko savetovanje. Odlučeno je da
se Bugarima suprotstavi Treća makedonska udar
na brigada, a da se ostale jedinice i Glavni štab
ne zadržavaju, nego da nastave kretanje.
�Borci su krenuli u streljačkom stroju pre
ma bugarskoj konjici, koja jc luđački jurila ka
glavnoj koloni. Borci su išli tiho i čekali da se
smanji rastojanje između njih i pobesnelog ne
prijatelja. Kad su bugarski konjanici, koji su arlaukali, primetili partizanski stoj iz galopa su
prešli u kas i pokušavali da isprave svoj stroj.
Artiljerija i minobacači nastavili su da tuku u
pravcu partizanske glavnine, koja je odmicala
bez ikakvog zastoja i ne mcnjajući pravac.
Odjednom je topot konja i eksploziju grana
ta i mina presekla komanda:
— Na juriš, Treća makedonska udarna bri
gado!
Znepolje je odjeknulo od gromoglasnog par
tizanskog »Ura!« Juriš je bio iznenadan i silovit.
Među borcima bila je i Vera.
— Napred, drugovi! — odzvanjao je njen
glas. — Pregazimo fašističke gadove!...
Bugari se nisu nadali partizanskom jurišu,
ubeđeni, valjda, da će ovi poleći i tako braniti
glavnu kolonu. U tom slučaju konjica bj ih pre
gazila. Juriš partizana bio je veoma smeo, tako
da je predstavljao pravu drskost. Bugarska ko
njića je naterana u bekstvo.
POSLEDNJI VERIN JURIŠ
U toku 18. i 19. maja 1944. godine Treća ma
kedonska udarna brigada je popunjena sa dva
makedonska i po jednim kosovskim i južnomoravskim balaljonom. Kumanovski NOP odred takođe je popunjen. Od preostalih boraca Šeste
južnomoravske brigade organizovan je Vranjski
NOP odred. Sve ove jedinice dejstvovale su pod
neposrednim rukovodstvom Glavnog štaba NOV
Makedonije, pod nazivom Osogovska grupa. Za
njeno dalje kretanje bila su moguća samo dva
pravca: prvi — preko Skopske Crne gore, Sarplanine i Pologa, s izlaskom na Kičevo, gde bi se
spojila s Prvom makedonskom brigadom, i, dru
gi — istočna Makedonija, planine Osogovo, Plačkovica, Ogražden i Belasica.
Prvi pravac je, zbog vojno-političke situaci
je na terenu kojim je prolazio, bio neprihvatljiv,
pa je zbog toga izabran drugi.
Osogovska grupa je 19. maja bila na German-planini, u selu Orašec. Tu su joj izvidnice
�javile da neprijatelj k njoj nastupa iz svih pra
vaca. Tako je počeo da se oko jedinica NOV iz
Oisogovske grupe zatvara obruč. Proboj iz takvog
položaja bez borbe bio je nemoguć, a prihvatanje borbe bi, pak, značilo otkrivanje jedinica i
plana protivofanzive. Pred mrak počela je bor
ba na oko 1,5 kilometar od partizanske glavnine.
Trebalo je izbeći borbu na Germamplanini,
zbog čega je odlučeno da se jedinice spuste ko
ritom Ranlkovačke reke, u doiinu Krive reke.
— Samo da se dohvatimo suvog rečnog ko
rita — šaputala je Vera borcima u koloni. —
Onda nas Bugari neće moći otkriti.
To je bio razlog zbog čega se taj deo izvla
čenja odvijao polako i tiho. Nije smeo ni kamen
čić da se otkotrlja odronjen ispod noge, ni gran
čica da zapucketa pod obućom. O razgovoru ili
paljenju cigareta nije se smelo ni pomisliti, a o
kašlju u koloni i da ne govorimo.
Borci su sa sobom vodili oko 70 ranjenika,
među kojima je bilo i teških. Konjima su ko
pita bila uvijena u krpe da se ne bi čuo njihov
topot.
Do 22 časa gotovo ćela kolona je ušla u ko
rito Rankovaoke reke. Spuštanje niz reku bilo
je veoma teško, tim рге jer su njene obale bile
strme i klizave. Ljudi u koloni silazili su kako je
ko umeo i znao.
U zoru 20. maja Osogovska grupa ušla je u
malo polje pred selom Rankovce. Kad je kolo
na ušla u dubinu malog i tesnog polja, koje se
širilo prema Krivoj reci, a na kojem se talasala
zelena pšenica, izvidnica se našla, tako reći, na
putu Kumanovo — Kriva Palanka.
Odjednom je jutarnju tišinu razbila uraganska paijba. Za trenutak se miran i tihi dan, ko
ji se rađao, pretvorio u pakao. Partizansku ko
lonu obasuli su snopovi zrna artiljerije, mino
bacača i mitraljeza. Na njih su naleteli konjica
i pešadija. Borci, još pospani, hitro su se razvi
li u polukrug, gazeći zeleno žito i odstupajući ka
grebenu. Iznenadan napad, zbunjenost, posipanost
i umor učinili su da borci nisu mogli trenutno
da shvate odakle ih neprijatelj napada, s koje
strane im najveća opasnost preti. Ali ta zbunje
nost nije dugo trajala. Odjednom su se borci prenuli. Dremež i umor su nestali, kao rukom ođneti. Redovi su se sabili, ispravili, zgusnuli. Posle
toga čulo se gromko »uraaa!«. Jurnuli su parti
�zani, jurišem na juriš odgovarajući. Odnos je
bio: puška protiv desetak konjanika i pešaka.
Sad najednom Bugari nisu mogli da se snađu.
»Sta je ovo, sad!« — pitali su se. Oni su, naime,
dotad mislili da će »razbiti partizane i pojedina
čno ih loviti kao zečeve po padinama German-planine«, a sad...
Jurišem partizana Bugari su sabijeni ispod
puta Kumanovo — Kriva Palanka. Borci su se
sudarili s bugarskom konjicom u voćnjacima, iz
među puta i Krive reke. Došlo je do borbe iz
neposredne blizine.
U jurišu su učestvovali svi: članovi Glavnog
štaba, savezničke vojne misije, predstavnici na
rodne vlasti, odbornici ASNOM-a, članovi Agit-propa. Pojedini borci su se našli na otetim ko
njima i sad su jurišali na neprijateljske vojnike,
koji su počeli da se povlače.
Partizani su počeli da se izvlače preko Krive
reke, u pravcu sela Opilo.
U jurišima učestvovala je i Vera. Njeni grom
ki pozivi: »Napred, drugovi!... Zalamaj, levo kri
lo!... Zalamaj, desno krilo!...! nadjačavali su
paljbu. Borci su bili poneti njenom, odavna po
znatom hrabrošću.
Posle prikupljanja svih jedinica u selu Gpilo,
trebalo je da se krene na Osogovske planine i
da se posedne vrh Lisac, u ovoj situaciji izuzet
no značajan, jer kad bi ga neprijatelj zauzeo veo
ma bi se mnogo pogoršala situacija jedinica Oso
govske grupe.
Znajući njegov značaj, Strahil Gigov, Vera i
Zlatko Biljanovski Mihajlo pojahali su konje i
sa dvojicom puškomitraljezaca krenuli što su
brže mogli prema Liscu. Kad su stigli na hrbat,
gotovo do vrha Lisca, na jednoj steni su posta
vili puškomitraljeze.
— Brzo, eno bugarskih policajaca! — povikala je Vera.
Rukom je pokazala prema šumi, koja je bi
la ispred njih. Svi su pogledali u tom pravcu.
Na oko 500 do 600 metara od njih, na izlazu iz
šume, crnele su se uniforme bugarskih polica
jaca. Oni su preplavili čistinu. Izlazili su iz šu
me i odmah se razvijali u strelce po oranicama
i uputili se prema grebenu na Liscu.
— Namera im je da zauzmu greben! — uz
buđeno je rekla Vera. — Sigurno nameravaju
ovde da sačekaju naše jedinice?!
�— Nećemo da pucamo — tiho je rekao Gigov. — Pustićemo ih da nam se približe. Ovako
su daleko i naša paljba ne bi im naudila.
— Druže Gigov — oglasila se Vera — mis
lim da ne bismo smeli mnogo da ih pustimo da
nam se približe.
— I ja mislim isto — dodao je Biljanovski.
— Možemo malo da pričekamo. Međutim, to ni
je naš zadatak, niti, pak, možemo neprijatelju
da nanesemo velike gubitke. Mi treba brigadi
da omogućimo da zauzme ovaj greben. Zbog to
ga moramo na većem odstojanju da ih nateramo
da legnu, ili da odstupe...
— Ako bugarske policajce pustimo bliže oni
će brzo uvideli da imamo samo dva puškomitraljeza i da, s obzirom na to, budemo brzo savla
dani. U tom slučaju doveli bismo ćelu brigadu i
ostale jedinice u težak položaj — rekla je Vera,
— Nisam ni ja mislio da ih pustimo sasvim
blizu. No, na 600 metara da pucamo, kakva bi
korist bila?
— Već su se približili na 400 metara — rek
la je Vera. — Da počnemo?
— Slažem se — rekao je Gigov.
— I ja — dodao je Biljanovski. — Više ne
možemo da čekamo!
Oba puškomitraljeza zaštektala su istovre
meno. Kosili su prve redove bugarskih polica
jaca, koji su u streljačkom stroju nastupali ka
grebenu vrha Lisac. Dugi rafali iznenadili su ne
prijatelja. Policajci su polegali po zemlji. Posle
izvesnog vremena počeli su da se povlače.
— Beže, povlače se! — kliknula je Vera.
— Idu naši! — neko je uzviknuo.
Ćulo se užurbano kretanje brigade i bataljona. Kako su jedinice izbijale na greben tako su
se odmah raspoređivale levo i desno. Zaštektali
su mitraljezi, puške pripucale. Odjednom se gre
ben Lisca pretvorio u ognjenu liniju. Planina je
odjokivala od silne i ubitačne vatre. Otpočela
je borba na život i smrt.
U popodnevnim časovima naređeno je jedi
nicama da napuste Lisac. Partizani su se probi
jali po grebenu u pravcu Kneževa. Veći deo Osogovske grupe kretao se po šumskom putu. Le
vo i desno jaka obezbeđenja vodila su borbe ne
dopuštajući neprijatelju da ugrozi glavninu par
tizanskih snaga. Taj deo grebena držali su Koso-
�vari Milana Žečara. Iza debelih bukava bili su
Bugari, a i partizani su iza njih nalazili zaklon.
Drugi bataljon »Hris.ijan Todorovski Karpoš«
čim se izvukao sa Lisca i krenuo niz pošumljenu
stazu, primetio je na oko 100 metara, s leve stra
ne, kretanje bugarskih vojnika, koji su se pre
bacivali od jednog do drugog drveta. Nameravali su da napadnu bataljon. Bugarski vojnici, go
tovo, su preplavili Osogovo. Ali, u šumi oni ni
su bili gospodari. To su bili partizani.
Vera i Angel Mojsovski Vančo, zamenik ko
mandanta Drugog bataljona, brzo su »pročitali«
nameru Bugara.
— Jurišaćemo — rekao je Mojsovski. Nema
nam druge!
— Da jurišamo — rekla je Vera.
Deo Drugog bataljona krenuo je na juriš i
tako osujetio plan neprijatelja.
U jurišu na bugarske vojnike borci su se
udaljili kilometar ј po u dubinu i naišli na glav
ninu bugarske vojske. Vera je bila na pet do šest
metara od borca Ordeta Kuzmanovskog. Prepuca
vali su se s Bugarima i dovikivali se s njima,
predlažući im da se predaju. Odjednom je Orde
čuo Verin bolan uzvik. Munjevito je okrenuo
glavu na tu stranu i video presamićenu Veru. U
jednom skoku bio je pored nje.
— Ranjena si? — upitao ju je, ne verjjući.
— Jesam... Izgleda u stomak.
Držala se rukom za desnu stranu stomaka.
Orde ju je uhvatio pod mišku. Jednom borcu je
doviknuo da ih štiti. S Verom počeo je da se pov
lači. Borci, koji su se zatekli u blizini pritrčali
su, ne verujući da je Vera ranjena. Brzo su na
pravili imjprovizovana nosila, na njih slavili Ve
ru i .poneli je.
Čim je čuo da je Vera ranjena dojurio je ko
mandant Drugog bataljona.
— Kako si? Je li teška rana? — upitao ju
je zabrinuto.
— Izgleda da nije — odgovorila je Vera.
— Odmah ću da pošaljem doktora da te
previje.
Borcima, koji su nosili Veru, komandant je
rekao da se jedinice povlače prema selu Sase i
da tamo treba Veru da donesu.
Mala kolona s Verom na nosilima krenula
je put sela Sase. Borci su žurili da se domognu
�sela da bi Veri mogla da se ukaže lekarska po
moć. Međutim ,mala kolona nije mogla da drži
korak s ostalim borcima brigade, pa je počela
da zaostaje. Teren je bio neravan i težak. Vera
je ležala na nosilima, stiskala zube i pesnice.
Rana ju je pekla. Osim zavoja, doktor ništa više
nije mogao da učini za nju.
— Drugovi, pala sam vam na teret — rekla
je tužnim glasom.
— Šta si nam pala na teret... Nije to niš
ta prema onome što si ti činila za nas,
— Eh, šta sam to ja naročito činila za vas?!
— Još i pitaš?
Posle izvesnog vremena Vera je nastavila:
— Drugovi, nemojte da me ostavite u nekoj
kući... Želim s vama 'da budem... S vama, dru
govi. ..
— Ništa ne brini. Sve će biti u redu. Nigde
te nećemo ostavljati dok ne stignemo u Sase.
Tamo će doktor Mijovs'ki чЗа te izleći.
Pao je mrak. Borci su se smenjivali u noše
nju Vere. Kad su silazili niz strminu jedan borac
se okliznuo. Vera je pala s nosila i s borcem poletela niz padinu. Zaustavila se kraj jednog drveta i jauknula kad je udarila u njega. Borci su
bili zbunjeni i uzbuđeni zbog njenog pada. Br
zo su je izvukli i stavili na nosila.
— Kako ti je? — sa strahom su je pitali.
— Ništa, ništa, drugovi. Šta možemo...
Ćele noći su se smenjivali u nošenju. Vera
je padala u san, koji to nije bio, jer ju je rana
pekla kao žeravica.
»Zar je moralo to da mi se desi. Zar baš sa
da kad treba biti s borcima, bataljonom, briga
dom dok se izvlače iz obruča pobesnelih Bugara«.
Držala je ruku na previjenu ranu. Osećala
je da joj je ruka vlažna.
»Još krvarim... To je, sigurno, od onog
pada...«
— Drugovi — tiho je rekla — da se malo
odmorimo, a? Odmakli smo prilično... Neće nas
Bugari stići.
Borci su se pogledali, a onda, kao po ne
kom dogovoru, spustili nosila i seli oko nje.
— Umorni ste, sigurno?... I gladni... Žedni...
— Malo — odgovorio je neko iz mraka.
�— Eh, malo... Danima se niste pošteno od
morili i najeli...
— A, ti? Ni ti, isto tako.
— Ja ... Ja se, eto, odmaram na nosilima.
— Baš se odmaraš... Tresemo nosila kao...
— Sta možete, kad je takav teren.
— Uh, što bih zapalio jednu! — ote se jed
nom borcu.
— Pa, zapali — rekla je Vera okrećući se na
stranu odakle je došao glas. — Samo puši u
šajkači, da te ne vide.
— Eh, zapalio bih ja, nego šta, samo kad
bih imao — odgovorio je tužno borac.
— Qn, drugarice Vera, nema ni šajkače ni
duva-na — dodao je drugi borac.
Tiho su se svi nasmejali.
Posle tri dana grupa boraca je, noseći Ve
ru na nosilima, stigla u Sase. Članovi štaba su
pritrčali nosilima.
— Kako ti je? — brižljivo su je upitali dru
govi.
Bleda, fscrpljena, izmoždena od trodnevnog
truckanja, bez hrane i lekarske nege, jedva ču
jnim glasom je odgovorila:
— Dobro sam, dobro...
Tako je rekla, iako joj nije bilo dobro. Iz
gubila je mnogo krvi. Rana ju je pekla kao da
joj neko usijanim gvožđem rije po utrobi.
— Unesite je u štab... Pažljivo, drugovi.
Doktor Mijovski je odmah pogledao ranu, isprao je i previo.
— Biće dobro — rekao je Veri.
— Znam, doktore, verujem...
Te večeri Vera je pala u agoniju. Ćele noći
drugovi su sedeli pored nje i gledali kako nesta
je njihova Vera. Kad je došla svesti poželela je
kiselo mleko. I dok je jedan drug odjurio u noć
da nađe i donese mleka iz neke od raštrkanih
kuća — Vera je izdahnula.
Bila je noć 22. maja 1944. godine.
Sutradan, dirljiv i tužan rastanak bio je s
voljenom Verom.
Sahranili su je u selu i pdsle toga krenuli
na položaj.
Neposredno posle tog izuzetno tužnog rastan
ka, dirnut, možda, i više od ostalih Verinom smr-
�94
ću, Aco__$opov, njen ratni drug i saborac, spevao
je tri pesme: »Oči«, »Mečtaenje kraj bregot na
ezeroto« i »Ljubav«. Prvu na makedonskom i srpskohrvatskom, kao poetsko svedočenje, objavlju
jemo na kraju ovog kazivanja o Veri Jocić, devojci borcu i heroju.
�Tри дена на раце те носевме збрана,
со тага u болка во погледот срчен,
u секоја капка od твојата рана
ко крвава жар ми капеше в срце.
Другарите беа u морни u гладни,
со згорени грла u свиени плеки,
со тап бол се впија во очите ладни
u жалеа оти не ке пламнат веке.
Но јас знаев оти пак ке вивнат в жарој
u борците noć нив ке цветат u раснат,
6 студените утра ке греат ко 'сонце
u никога нема da стијнат u згаснат.
noM eduara вечер, в планинското село,
кај борците беа во дрипава дреа,
со пликови жешки na стапалки тешки,
u смрштени чела — згасени u мразни
ко нивните пуш ки укочени, празни
u нечујно, глуво ко 3dyiuena река
се точеше шепот od у во do уво:
„Утре, dpyoice, в зори, страшен бој не чека,
a ние сме м алку — сал неколку d y iu ..
�И кога ко игла ти прободе уш и —
ти растресе снага u размолска тага,
со луњ ени очи ш ироки u волни
ги расече в нокта здивените молњи!
Ко тогаш, ко тогаш, о, другарко, помниш,
в смрзпатата вечер на пролетта рана,
кај нашата младост u прваат радост
ja косеш е луто куршумната слана,
a ти чело збрчка к о тигрица рипна
u летна во нокта крвава u црна, —
со своите очи што ригаа пламен
ш растопи часкум челичните з р н а ...
И после! И после — в последната в е ч е р ...
Јас иејкам da мислам што потаму стана!
Сал помнам те изви крвавата pana,
прошталниот шепот ти замрзна в усни,
no гореа очи под вегите густи!
Со нивниот пламен u с о клетва света,
na заседа тргнав cp ed мојата чета.
A утринта кога зрив чела ни спраши
ти ne беш е веке в редовите наши,
no скипеа борци с оодмазда жолчна,
u видов! О, видов, кога бојот почпа.
Развихреа сите со твојата сила —
ко елени б рзи < лесни ко птица.
и
A твоите очи се искреа гневно
na нивните потни, распалени л и ц а ...
Три депа на раце те носевме збрана,
со тага u болка во погледот срчен
u секоја капка od твојата рана
ко крвава жар ми капеше в срце.
OCI
Na rukam a te svitu nosism o tri dana,
srčani ti pogled bol i tuga smlavi,
a svaka m i kaplja iz tvojih rana
kapaše u srce kao zar krvavi.
Drugovi su bili um orni i gladni,
pregorelih grla, svijenih ramena,
tupim bolom rone po očim a hladnim,
Zaleć što u njim a već nema plamena.
�Ali ja sam znao buknaće svim žarom
i borci pod njima množiće se, cvaće
u ledena jutra grejaće ko sunce
i nikada neće prestati da zrače.
Poslednje večeri, u planinskom selu,
gde borci behu u raspalom odelu,
dok plikovi pale stopala im teška,
namrštena čela — potuljeni, m razni
ko njihove puške ukočeni, prazni
i nečujno, gluvo, ko ponorna reka
tekao je šapat od uva do uva:
„Sutra, druže, zorom, strašan boj nas čeka,
a nas je premalo — tek nekolko lju d i...«
I kad kao igla uši ti probode —
prodrm a ti snagu i ozrači tugu,
širokim, slobodnim , olujnim očima
podivljale m unje od noći otima!
Ko onda, ko onda, drugarice, pam tiš,
u ledeno veče sred proleća rana,
gde je našu m ladost a i prvu radost
kosila pogano od kuršuma slana,
a ti zbora čelo ko tigrica skoči
i noć te prihvati krvava i crna, —
prosi pijući plamen kroz osvetne oči
ti rastopi začas ta čelična z rn a ...
I tada! I tada — u poslednje v e č e ...
Ja neću da m islim što je dalje bilo!
Pamtim kad se izvi dok je krvarilo,
oproštajni šapat smrznu se na usni,
al sveti jahti oči pod veđam a gustim !
S njihovim plamenom i zakletvom kletom ,
u zasedu krenuh sa čitavom četom .
A jutrom kad barut čela nam napraši
ti u redovim a već ne beše našim,
al osvetu svetu borci u žuč toče,
i videh! O, videh, kada boj započe.
Sve je tvoja sila vihorom opila —
ko jelene brze i lake ko ptica.
A tvoje oči iskrile su gnevno
uz njihova znojna, raspaljena lic a ...
Na rukama te svitu nosism o tri dana,
srčani ti pogled bol i tuga smlavi,
i svaka mi kaplja iz tvojih rana
kapaše u srce kao žar krvavi.
7 Vera Jocić
97
��LICA KOJA SU DALA USMENE PODATKE
ARSOV Ljupčo Goce
ARSOV Blagoja Starka
CVETKOVIČ Slobodan Pavle
DEVEDŽIĆ Dušan Žika
ĐUKIĆ Kovina
JAVORINA Savka Šaša
JOCIĆ Angelina Gina
JOCIĆ Vida
KOLJKOVIĆ Dimitrije Diša
KOTEVSKI Melodija Slobodan
KOTEVSKA Cveta
KUZMANOVSKI Orde
MILOSAVLJEVIĆ Milosav
MOJSOVSKI Angel Vančo
NIKOLIC Živojin Brka
PETKOVSKI Gcrasim Gero čelopečki
SAVKOVIĆ Svetislav Joca
STOILOVSKI Branko Rule
TRAJKOVSKI Trajko Morijak
�KORISCEN I IZVORI I LITERATURA
Avdović Suko: Alija i V era od Singelik — »13. Nocmvri«
S kopje, god. V III, b r. 8, od 1969.
A postolski L juben: Spom enik h rab ro j p artizan k i — »Crve
na zvezda«, B eograd, god. X II, b r. 509, od 16. I 1962., str. 2.
A postolski L juben: U Skoplju otk riv en a spom en-bista Vere
Jocić — »Invalidski list«, Beograd, god. X L III, b r. 3, od 13. I
1962.
A postolski Mihailo: Proletna ofanziva 1944. vo M akedonija
— SZB od NOV — Kum anovo, 1969.
o stan aa — Spom en kniga na zaginatile borci
od NOV i žrtvite i la fašizm ot, Isto risk i arhiv, Skopje, 1969.
Biljanovski Zlate: Na O sogovskitc planini zagina V era Jocić.
»Nova M akedonija«, Skopje, god. X, b r. 2766, od 9. X 1953., str.
Biljanovski Z latko: Od K ozjak do Zagreb — T reta m ake
donska na rodnoosloboditclna u d a rn a b rigada — »N arodna arm ija«,
B eograd, 1971.
V era zagina vo ju r iš — Sed u m n aest godini od sm rtta na
n a rodniot h ero j Vera Iocić — »Prosvetena žena«, Skopje, maj
1961., s tr. 2 - 3 .
Vera je ju riša ju ći na b ugarske rovove do poslednjeg daha
h rab rila svoje borce — »Krila arm ije«, god. X III, b r. 402. od 15.
III 1960., s tr. 6.
V ujačić R ada, Đaković Savka, Janković-Radmilović Viktorija , Kovaćević S rbislava, Uić-Mihajlović Zagorka, Perišić Milka I
T im otiiević Olga: 2ene Srb ije u NOB — R epublička konferencija
SSRNS i »Nolil«, B eograd, 1975.
Vujić Je ro tije, S ikirica Milan, Ninić M ilan, Joksiinović Zo
ran, Ilinčić Milovan, T ripković Milan: Valjevo grad u stanika —
»K ultura«, Beograd, 1967.
D am janović Pavle: Vera Jocić — Likovi naših heroja —
»Crvena zvezda«, god. I II , br. 37, od 14. IV 1953.
�Dva groba v planina — »Makedonka«, Skopje, god. I, b r. 1.
od novembra 1944., str. 15—16.
Dejanović Dragoljub, Živković Dragoslav, Milovanović Miro
sla v i Stamenković Đorđc: Niš u vihoru oslobodilačkog rata 1941
_1944 _ SUBNOR SRS, Novi Sad. 1968.
Začina narodniot hero j V era Jocić — »Nova Makedonija«.
Skopje, god. XXV, b r. 8122, od 22. V 1969., str. 7.
Z bornik dokum enata i p o dataka o narodnooslobodilačkom
ratu jugoslovenskih n aro d a — »V ojnoistorijski in stitu t JNA«, tom
v II. knj. 2 i 3, Beograd, 1952.
Z bornik narodnih h ero ja Jugoslavije — N IP »Omladina«.
Beograd. 1961.
Jcvtić A leksandar: U spravljeni u vekovc — Valjevski narodnooslobodilački partizanski o dred 1941—1943. — O pštinski o d b o r SUB
NOR V aljcvo^V aljcvo, 1974.
Kotevska Cveta: M akedonija postoji, gospođo — »Crvena zvezda«. Beograd, god. IX , b r. 389, od 6. X 1959., str. 3.
Kotevski Melodija: H erojski život i bo rb a — »4. jul«, Beo
grad, god. VI, b r. 685, od 5. V III 1975., str. 20.
M ironski M.: T ri dena na race te noscvme zbrana — Osutunaest godini od sm rtta na n a rodniot heroj V era Jocik — »Nova
Makedonija«, Skopje, god. X V II, b r. 5239, od 23. V 1961., str. 4.
Mihajlović Slavko: N eustrašiva V era — »4. jul«, Beograd,
god. V III, b r. 364, od 10. VI 1969., str. 6.
N arodni heroji Jugoslavije — N IP »Mladost«, knjiga 1. i 2.,
Beograd, 1975.
N arodni heroi od M akedonija — N IP »Naša knjiga«, S kop
je. 1973.
Perović d r Milivoje: Južna S rb ija — »Nolit« i »Prosvela«.
Beograd. 1961.
Rakić L jubiša, Bajagić Miloš i Marković Aca: Fabrika duvana Niš 1885—1957. — N IP »Radnik«, Beograd, 1957.
Skopje vo NOV 1941. — M aterijali od N aučniot so b ir o d r
žan na 13 i 14 jun i 1972 god. vo Skopje — G radski od b o r na
SZB od NOV na Skopje, Skopje, 1973.
Stošić Stojadin i Petković Jo rd an : Razvitak NOP-a u Vranju i okolini i hronika V III srp sk e udarn e brigade — V ranje,
1968.
Tako se borila Crna Trava — O pštinski o dbor SUBNOR-a
Crna Trava, Crna Trava, 1973.
Tragom Drugog južnom oravskog o dreda — Sreski odbor
Saveza boraca Vlasotince, Beograd, ju la 1955.
Hamović Jelena: Četiri heroja — »Žena«, list za porodicu i
domaćinstvo, Glavni o dbor Saveza ženskih dru štav a H rvatske, Za
greb, br. 9, od 1958., str. 16.
H rabra partizanka (Vera Mladena Jocić) — »Čuvar J a d ra
na«. list ratn e m ornarice, god. X II, br. 420, od 1. X 1959., str. 7,
VP 7345-59, str. 16.
Cekov Dane: Kum anovska okolija vo NOB — O pštinski o d
bor SZB od NOB Kuntanovo, 1969.
Cekov Dane: T reta m akedonska b rigada i Kosovskiot odred
do sredinata na maj 1944. godina — SZB od NOB. O pštinski o d
bor Kumanovo, 1969.
Cuškar Boro: Poslednata želba na Vera Jocik — »Viorni
dm« — Spom en kniga na T retata m akedonska u d arn a brigada —
»Koćo Racin«, Skopje, 1957.
Cuškar Boro: Poslednata želba na Vera Jocik — »Naš
mk«. Organ na SSRN na K um anovska okolija, Kumanovo, god
X ill
b ? ’4083. od П . *X ^ S t'.' s .V.’ s 0 ''3 Make<,oni* « - * коР * ’ *od
C uškar Boro: H ristijan T odorovski K arpoš — O koliski od
bor na SZB od NOB za K um anovska o kolija, K umanovo, 1965.
Cuškar Boro: Šakam so
»K ulturcn život«, Skopje
god. V, br. 7. 1960., str. 15—17.
Sopov Aco: Vera Jocik — »Viorni dni«
��SADRŽAJ
Bekstvo iz Austro-Ugarske
Detinjstvo i školovanje u Skoplju
Aktivnost skojevke Vere
Martovske demonstracije u gradu na Vardaru
Partizanski obaveštajac i kurir u Valjevu
Sekretar partijske ćelije u Nišu
U Jastrcbačkom bataljonu
Partijski rukovodilac čete Južnomoravaca
Prihvatanje novih boraca
Borbe na vranjskom terenu
Među makedonskim borcima
Zamenik komesara u Skopsko-kumanovskom
odredu
Politički rad među stanovništvom
Formiranje bataljona »Jordan Nikolov«
Borba kod sela Drenak
Okršaj s bugarskim policajcima
Pogibija komandanta Karpoša
Formiranje Treće makedonske udarne brigade
Razbijanje četničkog »Vardarskog korpusa«
U zasedi na Rujen planini
Napadi na Ristovac i zletovske rudnike
Zarobljavanje 120 Bugara
U središtu »majske ofanzive«
Poslednji Verin juriš
Oči
Lica koja su dala usmene podatke
Korišćeni izvori i literatura
7
8
II
14
18
22
26
27
33
36
40
42
48
52
55
58
60
67
70
72
75
80
84
87
95
99
100
����
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Vera Jocić
Životni put i revolucionarno delo
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Slobodan Popović
Publisher
An entity responsible for making the resource available
NIRO "Dečje novine", Gornji Milanovac
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1978.
Rights
Information about rights held in and over the resource
NIRO "Dečje novine", Gornji Milanovac
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
64-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
103 str.
1978.
bataljon Jordan Nikolov
Drenak
Jastrebački bataljon
komadant Karpoš
Majska ofanziva
Makedonija
narodna herojka
Niš
NOB
Ristovac
Rujen
SKOJ
Skopje
Skoplje
Skopsko-kumanovski odred
Slobodan Popović
Treća makedonska udarna brigada
Valjevo
Vardar
Vera Jocić
-
https://afzarhiv.org/files/original/5820d067868c15b21f7d1332b42d426c.pdf
47886e78e8ea659ddff5af928a3542fa
PDF Text
Text
��Biblioteka LEGENDE je dobitnik Povelje »4. jui«,
-najvećeg društvenog priznanja za doprinos
u gajenju revolucionarnih tradicija
naših naroda i narodnosti
Ovo kolo od šest knjiga
o istaknutim herojima naše revolucije izdavač posvećuje
jubilejima pobeda NOVJ na Neretvi i Sutjesci
i Drugog zasedanja AVNOJ-a
��DRA G U TIN BAJIĆ
MILICA
PAVLOVIĆ
DARA
ŽIVOTNI PUT I REVOLUCIONARNO DELO
Gornji Milanovac, 1983.
�Biblioteka LEGENDE, XVI kolo
ISTAKNUTI REVOLUCIONARI JUGOSLAVIJE
���PREDGOVOR
Narodnooslobodilački rat naroda i narodnosti Ju
goslavije, vođen od 1941. do 1945. godine, gotovo
da nema premca među brojnim revolucionamo-oslobodilačkim i socijalnim pokretima širom sveta. Narod
- seljaci, radnici, intelektualci - gotovo nenaoružan
ali svestan da je došao istorijski trenutak da poka
že svoju slobodarsku i klasnu svest, krenuo je u samo
naizgled bezizglednu borbu, s Titom i Komunističkom
partijom na čelu. Slobodari ovog podneblja - ljudi,
žene i deca, postajali su nesalomljivi pod teretom oku
patora i domaćih izdajnika, izrastali u heroje u okrša
jim a sa najmodernijom ratnom mašinom sveta, da bi
u borbi stasali u vojskovođe, zakonodavce, diplomate.
I pobedili su.
Među onima koji su u toj surovoj četvorogodišnjoj
borbi svesno žrtvovali sve što su mogli i imali, pa
i život, bila je devojka-heroj Milica Mike Pavlović
Dara. Njen životni put, započet u Čačku 18. marta
1915. godine, završen je juna 1944. godine, pod kamom
četnika, kod Valjeva, što je verno opisano u ovom
štivu biblioteke »Legende« koje je pred čitaocem.
Da bi osvetlio njen lik i delo, Dragutin Bajić
je brižljivo izučavao arhivsku građu, koristio se lite
raturom, razgovarao sa njenim preživelim saborcima
i rodbinom. Takav stvaralački napor urodio je plodom,
i ovo je prvo obimnije štivo o revolucionari Milici
Pavlović, poznatoj po ilegalnom nadimku Dara. Ono
sadrži nove i značajne podatke koji će budućim istra
živačima biti dragoceni i podsticajni.
Potka monografije je hronološke prirode; od Miličina rođenja do smrti, u tih tridesetak veoma burnih
godina, redaju se pojedinosti i celine o njenom životu.
Upoznajemo je u zavičajnom Čačku kao gimnazijalku
7
�/ skojevku, zatim kao pripadnika Ujedinjene studentske
omladine, kolevke neustrašivih boraca i revolucionara
na Beogradskom univerzitetu, sa koga je školske 1939/40.
godine otišla kao diplomirani student filozofije i kao
član Komunističke partije. U Leskovcu i Valjevu se
predstavila kao sposoban i ozbiljan nastavnik, omiljen
među svojim učenicima, tako da su reakcionarni direk
tori škola u kojima je radila ćutke prelazili preko
njene političke opredeljenosti. U Valjevu je aktivno
sudelovala u ilegalnom radu pa je tamo i ostala posle
propasti monarhističke Jugoslavije. Tamo se, već u
ustanku, afirmisala kao sposoban i odgovoran partijsko-politički radnik i rukovodilac.
U rukopisu druga Bajića se sreću hronološke celine koje nisu samo svedočenje o Miličinom životnom
putu, nego i znatno više od toga. To su celovite priče,
pune upečatljivih slika o sredinama u kojima je Mi
lica živela i radila, o usponima ljudi s kojima je
sarađivala, te o porazima onih protiv kojih se borila.
To su, u stvari, kazivanja o usponima, posustajanjima
i ponovnim razmasima osnovnih ćelija revolucionarnog
pokreta, o dramatičnim okolnostima i naporima ko
munista, skojevaca i svih rodoljuba oko organizovanja
ustanka u valjevskom kraju. Naposletku, tu su ocene
mnogih pojava i događaja u kojima se Milica Pavlović
angažovala kao čovek i revolucionar.
Bez sumnje, najupečatljivije je obrađen Miličin par
tijski rad u periodu okupacije i ustanka. Tu su pla
ninski putevi i sela, žene i ljudi slobodarski nadahnuti
i spremni da se žrtvuju; tu je Valjevo, u kome ko
munisti i skojevci, doslovno pred očima okupatorske
i izdajničke vojske i policije, održavaju sastanke i
savetovanja, organizuju akcije za pom oć ustanicima,
izvode diverzije, kažnjavaju kvislinge. . . Ostale su u
sećanju njenih saboraca i u Bajićevom rukopisu zabeležene dramatične pojedinosti o njenom boravku i
delovanju • na teritoriji svih srezova valjevskog okruga,
gde je p o d kraj 1941, po odluci partijskog rukovpdstva,
izašla iz okupiranog grada. Odevena kao seljanka Hi
kao doseljenik, išla je od sela do sela ili od sela do
grada, i obratno, da organizuje ljude, povezuje grupe,
umnožava propagandni materijal, objašnjava ratnu si
tuaciju u zemlji i svetu. Prolazila je hladnokrvno i
hrabro pored Nemaca, nedićevaca i četnika, snalazeći
8
�se i u najtežim situacijama. Na kraju, kao osvedočeni
humanista i borac, žrtvovala se za decu i svoje par
tijske drugove: u kući u kojoj su je opkolili četnici
nije se branila, nije upotrebila oružje, strepeći za sud
binu ukućana više nego za vlastiti život.
Veliki broj imena autor pominje u vezi s radom
ilegalke Milice. Tu su, ponajpre, istaknuti članovi
Partije koji rukovode ustankom i revolucijom u vaIjevskom kraju, ali je, s pravom, najviše običnih ljudi
iz naroda - pouzdanih radnika i slobodoumnih seljaka,
rodoljuba svesnih da treba da daju svoj udeo u borbi
za bolju budućnost. Bez njihove pomoći i saradnje,
ilegalka Milica Pavlović ne bi mogla da bude ono
što je bila i ostala u valjevskom kraju.
Iz ovog se štiva stiče globalna predstava o ustanku
u valjevskom kraju, o formiranju partizanskih odreda
i okolnostima zbog kojih su bili razbijeni i prisiljeni na
povlačenja sa matične teritorije, što je širok prostor
za nova istraživanja. Pri tom je veoma važno što je
autor uspeo da uoči i prikaže akcije i napore koji
svedoče da se partizani, u prvom redu komunisti i
skojevci, nikad nisu pomirili s okupacijom. Uprkos
masovnim streljanjima u gradu i bezbrojnim zločinima
u selima širom ćele zapadne Srbije, preostali, neuhapšeni članovi Okružnog komiteta, kojim je Milica ruko
vodila u najtežim danima, za kratko vreme su pri
kupljali rasturene redove, da bi se ubrzo ponovo kre
nulo, s nepokolebljivom revolucionarnom svešću.
Jednom rečju, sa svake stranice izbija saznanje
0 novom, velikom vremenu, o nepokolebljivoj veri u
bolju budućnost koja je nadahnjivala ilegalne borce,
partizane i sve rodoljube uključene u front bespoštedne
borbe za slobodu.
Autor je diskretno naglašavao ulogu Milice Pavlović
u revolucionarnim događajima, iako je njegova knjiga,
1 po naslovu i po sadržaju, kazivanje o njoj i o tome
kako se sazreva i izrasta u krilu pokreta. Njenu ulogu
nije bilo potrebno posebno naglašavati jer činjenice i
svedočenja sami po sebi o tome uverljivo govore.
Autor je dobro uanio što je na kraju svog izla
ganja stavio posmrtno slovo, izgovoreno na godišnjicu
Miličine sahrane na groblju u Čačku. Visoki partijski
rukovodilac Miloš Minić, njen saborac iz studentskog
pokreta i iz najtežih dana revolucije, sintetično je
izložio njene zasluge i veličinu njenog udela u borbi
9
�za nacionalno i socijalno oslobođenje radnog naroda,
kome je pripadala celim svojim bićem, da bi onda,
s razlogom, pozvao omladinu da se skuplja na grobovima
takvih revolucionara - ne da bi plakala, već da bi
se sećala njih i nastavljala njihovo delo. To je, zaista,
lepo izabran detalj za kraj biografije Milice Pavlović,
koja je zaslužila pažnju i sećanje i onih koji dolaze
- onih za čiju se lepšu mladost i budućnost žrtvovala.
Dr Marija Isailović, prof.
�U zavičajnom Čačku
U drugoj polovini devetnaestog veka, obnavlja
njem starih zanata i esnafa Čačak je postao važno
središte varoške Srbije. Ali bez industrije i sa za
postavljenom i krajnje izrabljenom okolinom grad
nije mogao napredovati, pa je i u naš vek ušao
kao palanka i takav ostao do oslobođenja u narodnooslobodilačkom ratu.
Između dva svetska rata, u njemu je, sem Vojnog
arsenala, s malim brojem radnika, podignuta samo
fabrika hartije. A usitnjena gradska privreda nije se
mogla održati u vreme oštre ekonomske krize krajem
dvadesetih godina. Zanatske, ugostiteljske i trgovačke
radnje nestajale su jedna za drugom. Među njima
je nestala i mesnica Filipa Pavlovića, i on se, s mno
gim sitnim trgovcima i zanatlijama, našao bez posla,
i to baš kad je svojoj deci morao najviše pružiti
da bi dovršila školovanje.
Kao i sav malovaroški trgovački svet posle prvog
svetskog rata, Filip je tražio i video izlaz za svoju
decu u njihovom školovanju. Imao je tri kćeri i sina.
Najmlađe njegovo dete bila je Milica Mike, poznata
revolucionarka iz tridesetih godina i narodnooslobodilačkog rata. Rođena je 18. marta 1915. Od malih
nogu odlikovala se izvanrednom bistrinom i radoznalošću. Pre nego što je pošla u školu, prateći u
stopu stariju sestru Darinku, niaučila je da piše slova
i sriče reči na slogove, što je u to vreme bila retkost
među prvacima. Pored sestre, naučila je izvestan broj
pesmica da recituje, odnosno da deklamuje, kako
se tada govorilo. Ponekad, u prilikama kada su imali
goste u kući, podsticali su je da pokaže to svoje
znanje i umeće. Tako se, u ranom detinjstvu, začela
izvesna njena ambicija, plemenita u suštini, koju je
negovala tokom celog života.
11
�Kao najmlađe dete, inače veoma umiljata, po
nekoj patrijarhalnoj navadi, bila je predodređena da
bude maza u kući. Nije slučajno imala nadimak
Mike. Njeno je detinjstvo bilo lepo i bezbrižno dok
je ocu s mesarskom radnjom išlo kako treba. Ali
ona nije zloupotrebljavala naklonost ukućana i oko
line. Od početka školovanja bila je vredna učenica.
Posebno zbog toga otac ju je voleo. Često kad bi
došao s posla, ma koliko da je bio umoran, uzimao
ju je na krilo da bi mu ispričala kako je protekao
dan u školi. Voleo je pri tom da mu »izdeklamuje«
Zmajevu baladu »Tri hajduka« ili neku novu pesmu
koju je naučila.
Bucmasta devojčica, s krupnim crnim očima i
crnom kosom, vedra i živahna, trudila se uvek da
ničim ne izaziva zavist svojih vršnjakinja. I u školi
i kod kuće, mnogo njih je dolazilo da se s njom
igraju. Dvorište kuće njenih roditelja je bilo puno
igre i dečjeg žagora kad god je bilo lepo vreme.
Istina, Miličina majka Vinka imala je pravu majčinsku
ljubav i razumevanje za tu decu koja su se okupljala
u dvorištu. To je bilo vreme izvesnog prosperiteta
kad se socijalne razlike, bar među decom, nisu osećale.
Tako su maloj Milici neosetno proricale osnovačke
godine, koje deca često po zlu pamte jer im škola
zakida lepotu i bezbrižnost predškolskih dana. Doduše,
kad je reč o njenom odličnom uspehu u osnovnoj
školi i školovanju uopšte, valja reći da ju je izdašno
pomagala i pomogla sestra Dara, koja je takođe bila
marljiva učenica, s retko viđenom radnom disciplinom.
Prirodno, roditelji su na svaki način želeli da
njihova mezimica, kao odlična učenica, produži ško
lovanje dok se najdalje može. Ali njen polazak u
gimnaziju, 1926. godine, razlikovao se od polaska u
osnovnu školu. Ne samo po tome što je zahtevao
Miličino veće i ozbiljnije zalaganje nego po oskudnim
materijalnim mogućnostima koje su je, u stvari,
usmerile sudbonosnim životnim putem kojim je pošla.
Ekonomska kriza je bila na pomolu u gradu i,
još više, u njegovoj okolini. Veći deo čačanskog
okruga sačinjavala su sela u kojima je zemljoradnja
bila na najnižem stupnju. Seljak je bio izložen suš
nim i gradobitnim vremenskim nepogodama. Prinosi
sa zemlje bili su niski čak i u ravnom Pomoravlju,
a porezi i dažbine veoma visoki. Siromašni i srednji
12
�seljak se zaduživao da bi opstao na svom usitnje
nom posedu. Pa opet, bankari, zajmodavci su ga,
pre ili kasnije, ostavili bez te njegove »zemlje hraniteljke«. Statistike kažu da je čak i srez ljubićki,
poljoprivredno najrazvijeniji u okrugu čačanskom, postao
u to vreme najzaduženiji u Srbiji. Šta li je tek bilo
u drugim, siromašnijim srezovima?
Pauperizacija seoskog stanovništva bila je neminovna
i nagla. Osiromašeno seljaštvo tražilo je utočište
u gradu, gde se, s njegovim dolaskom, stvarala re
zerva radne snage, tako da se rentijerima i kapita
listima pružila mogućnost za brutalnu eksploataciju
u gradu i na selu.
U Čačku, kao i u celoj zemlji, raslo je, moralo
je porasti, nezadovoljstvo radnika i siromašnih slojeva
građanstva. To nezadovoljstvo nije mimoišlo ni Filipa
Pavlovića, koji se, brižno nadnet nad sudbinom svoje
dece, morao zaduživati da bi kraj s krajem vezi
vao. A dugova se nikako nije mogao osloboditi.
Kupovna moć stanovništva se sve više srozavala i
on je osećao bedu i neizvesnost svoga posla i po
ložaja. Ali je bio uporan što se tiče dece: »Kada
se već mučim i grbačim, neka mi bar deca postanu
ljudi«. Naivno je verovao da će se njima, kao ško
lovanim, rad više ceniti od njegovog. Bio je, inače,
ponosan na svoju decu, koja su dobro učila, i to
je govorio pred njima, iskazujući tako poverenje u
njih. Dok je najstarija Darinka bila već pri kraju
školovanja u Učiteljskoj školi u Jogodini (Svetozarevo), ostala deca su se školovala u Čačku. Filip
i Vinka su čvrsto verovali da će izdržati u borbi
za bolju i izvesniju budućnost svoje dece, pa su se
dokraja zalagali i samoodricali, učeći ih, u isto vreme,
da dostojanstveno podnose lišavanja i da »ne gledaju
u tuđ lonac«.
Milica je kao gimnazijalka dosta čitala, pokla
njajući poverenje svakoj knjizi do koje je dolazila
mahom preko profesora. Posebnu pažnju i naklonost
je pokazivala za istoriju i književnost, interesujući
se naročito za sudbinu istorijskih ličnosti. Njeni škol
ski drugovi se sećaju da se nije moglo dogoditi da
ona dođe u školu nespremna ili bez urednih doma
ćih zadataka. Kada dođe kući, sve je ostavljala na
stranu dok ne završi domaće zadatke, a onda je
pravila raspored drugih dnevnih obaveza. Nikada ro
13
�ditelji nisu imali potrebe da je opominju da uči ona je to radila samodisciplinovano i odgovorno.
Zanimljivo je da su roditelji, iako su bili spremni
da sve žrtvuju za svoju decu, zarana ih vaspitavali
da štede i da sami privređuju gde im se ukaže pri
lika. Tako je Milica, još u nižim razredima gimna
zije, počela da pomaže pojedinim učenicima koji su
teže savlađivali gradivo iz pojedinih predmeta. Tako
je »držanjem kondicija«, kako se u njeno vreme na
zivao taj mukotrpni posao, oslobađala roditelje čak
i da joj nabavljaju knjige i druge školske potrebe,
što je, ipak, bila pomoć za njih, budući da su imali
znatno veće izdatke za Darinku, koja je dovršavala
Učiteljsku školu u »dalekoj Jagodini«.
Stvaranje radnih navika i razvijanje odgovornosti
i osećanja kod dece da treba što pre samostalno
da zakorače u život pokazalo se, u izvesnom smislu,
kao spasonosno. Porodica se našla u najtežoj situaciji
kad je Filip umro. Milica je, tako reći, ostala bes
pomoćna u petom razredu gimnazije. Školovanje je
nastavila, ipak, zahvaljujući zdravom vaspitanju i ste
čenom samopouzdanju, tako da je brzo shvatila kakve
teškoće porodici predstoje, i da treba, s majkom,
da podmetne svoja nejaka leđa.
Po svemu sudeći, reklo bi se da su sam život
i vaspitanje u porodici orijentisali Milicu Pavlović
mukotrpnim putem borbe i pobune. Ona neće postati
revolucionarka iz romantičnih pobuda i samo zato što
ju je zaneo mladalački polet, nego zato, pre svega,
što se na pragu života suočila s mukom i očiglednom
socijalnom nepravdom. U varoši, sa nešto više od
9000 stanovnika u 1931. godini, nije bilo teško uočiti
klasne suprotnosti, tj. da se na jednoj strani nalazi
mali broj kapitalista i veleposednika, a na drugoj
ogromna većina onih koji su tražili posao ili živo
tarili s bednom nadnicom, padajući sve više u dugove.
Posle krvavih obračuna monarhističkog režima s opo
zicijom u Narodnoj skupštini, a zatim, u vreme
šestojanuarske diktature, i sa svim progresivnim sna
gama u zemlji, zaoštrile su se ne samo klasne nego
i nacionalne suprotnosti u »troimenoj« Kraljevini Srba,
Hrvata i Slovenaca. Komunistička partija Jugoslavije
prva je organizovana snaga koja je i u čačanskom
okrugu ukazala da će se te suprotnosti, podstaknute
ekonomskom krizom kakvu svet do tada nije doživeo,
14
�sve više zaoštravati i izazvati odlučne borbe radnog
naroda u bliskoj budućnosti. Čim se oporavila od
udara diktature, koja joj je nanela velike gubitke u
rukovodećem kadru, ona je organizovala 1931. godine
prve štrajkove šivačkih i obućarskih radnika, koji
nisu ostali usamljeni. Tokom tridesetih godina usledili
su štrajkovi u fabrici hartije, pa čak i u Vojnom
arsenalu; zatim štrajkovi građevinskih radnika, trgo
vačkih pomoćnika i potrošača električne energije, ru
dara u Gornjoj Garevnici i dr.
Taj otpor radnika imao je odjeka i u srednjoj
školi. Tim više jer se u pojedinim štrajkovima angažovao sav demokratski Čačak, zajedno s radničkom
klasom susednih gradova. Takav je bio, na primer,
prvi štrajk 140 radnika u fabrici hartije, koji je izbio
zbog nepriznavanja radničkih poverenika i otpuštanja
s posla predsednika sindikalne podružnice. Štrajk je
trajao 47 dana. Radnici su postavili poslodavcu sledeće uslove: vraćanje na posao otpuštenog predsed
nika i priznavanje radničkih poverenika kao njihovih
zakonitih predstavnika, zaštitu radnika na poslu i
bolje higijenske uslove na radnim mestima, poštovanje
zakonskog roka u slučajevima otkaza, povećanje nad
nica za 50% kada rade prekovremeno, i 100% ako
rade nedeljom.
Sama okolnost da je štrajk trajao 47 dana i da
su prihvaćeni i ostvareni zahtevi radnika, svedoče o
jačini i ugledu partijske organizacije u Čačku, koja
je stajala iza štrajkača. Taj štrajk je ostao u ovakvom
sećanju učesnika: »Učesnici štrajka su stupili u borbu
s naoružanim žandarima, braneći ulaz u fabriku
motkama, kamenjem i gvozdenim šipkama. Tri reda
radnika i radnica ostali su nepomični pri naletu žan
dara sa bajonetima na puškama. Pao je jedan radnik
povređen udarom bajoneta. Uplašen hladnokrvnom
smelošću i borbenošću radnika, načelnik je obustavio
nalet žandara.
Vlasnik je na sve načine pokušavao da slomi
štrajk. Jednoga dana je pokušao da 50-60 seljaka,
zatvorenih u furgone, prebaci u fabrički krug pod vi
dom sirovina. Strajkači su o tome bili obavešteni i
onemogućili ga. Lokomotiva je u naletu slomila branik
koji su štrajkači stavili preko industrijskog koloseka
što vodi u krug fabrike, ali su u istom trenutku
15
�desetak radnika i radnica polegali po koloseku i svo
jim telima sprečili ulazak voza u fabriku.
Četrdeset sedam dana radnici su čuvali fabriku,
provodili dane i noći u njenom krugu i najzad
primorali poslodavca da usvoji njihove zahteve. U ovom
velikom štrajku došlo je do izražaja jedinstvo rad
nika Čačka i okolnih gradova koji su slali mate
rijalnu pomoć štrajkačima da bi istrajali u štrajku
(Užice, Kragujevac, Niš, Ivanjica, Požega, Milanovac
i drugi). Štrajkači su dobili i veliku pomoć u ži
votnim namirnicama iz obližnjih sela?«
Je li senzibilna Milica Pavlović mogla ostati po
strani od snažnog revolucionarnog pokreta u njenom
gradu? Nije, razume se, već samim tim što je po
ticala iz porodice koja je po materijalnom položaju,
pripadala proletarizovanom trgovačkom esnafu, i što
se u gimnaziji orijentisala na tzv. socijalnu literatu
ru, u kojoj se identifikovala s pobornicima i pripad
nicima boljeg i pravičnijeg čovečanstva.
Kao učenica u višim razredima, poseban afinitet
je ispoljila za književnost, čitala je mnogo, a izdva
jala se od ostalih u rezredu lepom pismenošću i
smislom za analizu pročitanog dela. Zato nije slučajno
što je na preporuku nastavnika srpskohrvatskog jezika
njen referat o Cankarevom »Martinu Kačaru« pročitan
u svim odeljenjima sedmog razreda, kao primer temelj
ne literarne i sociološke studije tog romana sa jakom
socijalnom potkom, koju je veliki slovenački pisac
umetnički izvanredno uobličio.
Nije isključeno da je njen gimnazijski uspeh u
domenu književnosti uticao da se opredeli za stu
dije srpskohrvatskog jezika i književnosti na Filo
zofskom fakultetu u Beogradu. Uz onaj teški mate
rijalni položaj porodice, socijalna literatura i burni
događaji u samom Čačku presudno su uticali da
se definitivno opredeli, u političkom smislu, za rad
nički pokret i njegovu ideologiju. To se može zak
ljučiti i po jednom pismenom zadatku što ga je
radila u sedmom razredu gimnazije. Sem ostalog,
ona u njemu kaže: »Volim prirodne lepote, reke,
brda, selo, more i gradove moje domovine. Volim
radnike u fabrici i seljake žuljevitih ruku na njivi.I
I »čičak 1941 1944«. izdanje »Čačanskog glasa«. 1964. godine, sir. 7.
16
�Volim svoj napaćeni i namučeni narod, koji je u
svojoj bogatoj zemlji često gladan.« U ovom kratkom
odlomku prepoznaje se odvažna i borbena skojevka,
koja nije naučila »pravila konspiracije«, jer još nije
bila primljena u skojevsku ogranizaciju, budući da ju
je šestojanuarski režim 1929. i 1930. godine razbio
strahovitim tererom. Tek s popuštanjem i uzmicanjem
diktature, krajem 1931, skojevske organizacije, kao i
partijske, počele su se obnavljati u razvijenim rad
ničkim sredinama i pojedinim školama. Istina, SKOJ
će se 1933. godine ozbiljnije potvrditi u celoj zemlji
kao masovnija organizacija, odnosno »kao rezerva i
prvi pomoćnik Komunističke partije«. Tada je ruko
vodstvo Partije postavilo pred svoje organizacije, kao
jedan od najvažnijih zadataka, stvaranje skojevskih grupa,
naglasivši da »u svim omladinskim komitetima treba
da se nalaze partijski predstavnici, a u partijskim predstavnici odgovarajućih komiteta Skoja.«2
Te godine je primljena u SKOJ borbena i u svojoj
maturskoj generaciji pupulama Milica Pavlović. Za njen
prijem nije bilo ni najmanje rezerve, jer je njena
aktivnost, koliko je mogla doći do izražaja, zapažena
u đačkim družinama, u kojima je mesna partijska
organizacija imala znatan uticaj. Kako se vidi iz jed
nog dokumenta, taj je uticaj poticao i od pojedinih
profesora.
Jedan od njih je bio Milutin Smiljanić, koji
je uživao tako dobar glas da je od njega zazirao
sreski načelnik. U jednom izveštaju nadležnoj Banskoj
upravi u Sarajevu, načelnik kaže da je pokušavao
da »preko nacionalno i politički ispravnih ličnosti
isključi na zgodan i neupadljiv način komuniste iz
uprave Ujedinjene knjižnice i čitaonice«. Ona je u
sastavu Narodnog univerziteta bila uporište komunista,
kao i sam univerzitet, čiji je delegat bio profesor
Smiljanić. Uprkos »neupadljivom« nastojanju sreskog
načelnika, kao delegat, profesor Smiljanić je ponovo
izabran za predsednika Ujedinjene knjižnice i či
taonice.
Van svake sumnje, Milica Pavlović je ponikla
u dobroj revolucionarnoj sredini. Njeno borbeno vaspitanje bilo je solidna podloga da se, po dolasku
na Beogradski univerzitet, brzo razvije i postane veo-1
1 Zapisnik sa sednice Privremenog njkovodsia KPJ od 16. maru JS J3
2 Milica Pavlović Hara
17
�ma zapažena ličnost u naprednom studentskom po
kretu.
Studentkinja na Beogradskom univerzitetu
S gledišta revolucinarne delatnosti, dolazak Milice
Pavlović na Beogradski univerzitet pao je u vreme
kad su baš takvi srednjoškolci bili preko potrebni.
Za njih je to bilo teško, a ponekad i zlo vreme,
u kome su mogli istrajati i ostati uspravni samo
hrabri i postojani u svojim idealima.
Kao tradicionalno demokratska institucija, Univerzi
tet se našao, morao se naći (!), na udaru šestojanuarske diktature. Ali, progresivne snage i duh otpora
na njemu nisu uništeni, iako je napredni studentski
pokret bio malobrojan i heterogen u političkom pogle
du. Iz jednog izveštaja koji je 26. novembra 1932.
poslao Centralnom komitetu KPJ Stevan Lilić, član
Pokrajinskog rukovodstva KPJ, vidi se da se jedino
na Univerzitetu održalo revolucinamo jezgro koje je
bilo kadro da organizuje otpor nasilju diktature.
»Javni i aktivni protest protiv režima šestojanuarske
diktature«, kaže se u tom izveštaju, »došao je upravo
odande odakle ga je, prema našim prilikama, najpre
trebalo i očekivati, tj. od studenata«. Na izgled čudno
ako se zna da su se u tom razdoblju rukovodstva
KPJ sektaški postavljala prema radu intelektualne
omladine, pa čak ga i ignorisala, što je bilo posledica direktiva sa Petog kongresa Komunističke internacionale mladih (KIM) iz 1929. godine. Srećnom
okolnošću, studentski pokret se razvijao u vreme dik
tature mimo tih direktiva, rukovodeći se faktičkim
stanjem stvari. Otuda mu snaga da odoli brutalnom
naletu diktature i da digne glas protesta, koji se čuo
u celoj zemlji za vreme izbora, u novembru 1931.
godine. I on se više nije stišao do sloma diktatorskog
režima.
Na dvogodišnjicu proglašenja diktature, 6. januara
1931, sastao se novoizabrani parlamenat Tog dana sastao
se i zbor studenata u zgradi Univerziteta, na kome
je odlučeno da učesnici pođu i demonstriraju ispred
Narodne skupštine, u kojoj se verifikovao šestojanuarski
režim. Studenti nisu uspeli da se probiju dalje od
današnjeg Trga Republike jer ih je policija, zajedno
sa žandarmerijom, na surov način razbila i raste-
18
�rala. Od proglašenja diktature, to su bile prve ulične
demonstracije u zemlji, u kojima je povređeno 11
studenata.
Režim se nije na tome zadržao. Da bi se sprečili novi nemiri Ministarstvo prosvete je donelo Opštu
uredbu o univerzitetima, kojom se htelo ograničiti
svako političko delovanje na njima. Sem ostalog, lom
je uredbom predviđeno javno glasanje prilikom iz
bora uprava za studentska udruženja, a Zdravstveni
fond Univerziteta i studentski dom »Kralj Aleksandar
Karađorđević« stavljeni su pod neposrednu kontrolu
Ministarstva prosvete. U stvari, Opštom uredbom
Ministarstvo je odbacilo sve zahteve koje su studenti
postavili tokom novembra i decembra prethodne go
dine, i to ne samo zahteve u vezi sa promenom po
litičkog stanja u zemlji nego i u vezi sa odbranom auto
nomije Univerziteta. U isto vreme, Ministarstvo je,
u zajednici s policijom, aktiviralo režimska studentska
udruženja, naročito tzv. Jugoslovenski akademski
klub (JAK), iz kojeg će se kasnije izroditi Organi
zacija nacionalnih studenata (ORNAS), u doslovnom
smislu teroristička studentska organizacija.
Kratko rečeno, nakon trogodišnjeg surovog obra
čuna s demokratskim snagama u zemlji i fizičkog
uništenja znatnog broja rukovodilaca KPJ I SKOJ-a,
šestojanuarski režim je potcenio demokratske tradicije
i studentski pokret na Beogradskom univerzitetu. Ga
ženjem univerzitetske autonomije, drugim rečima, os
novnih prava nastavnog kadra i ogromne većine stu
denata, režim je izazvao protiv sebe i znatan deo
profesora koji su pre donošenja nove uredbe »stajali
van politike«. Tako se, uz profesore koji su poka
zivali razumevanje za studente i njihove zahteve,
stvorila većina u Univerzitetskom senatu, koji je od
7. decembra 1931. svakodnevno zasedao, pokušavajući
da nađe zadovoljavajuća i pomirljiva rešenja između
studenata, odnosno Univerziteta, i uzurpatorske vlasti.
Povodom postavljanja policijske uprave u Studentskom
domu, u Memorandumu koji je Univerzitetski senat
dostavio Ministarstvu prosvete, kao svoj predlog i
mišljenje da se stvore povoljniji uslovi za nastavlja
nje učestalo neredovne nastave, rečeno je (očevidno
bez pardona!) da je Ministarstvo »bez ikakvog prav
nog osnova ušlo potpuno nezakonito u pravnu nad
ležnost Univerziteta, zaboravljajući, svakako, da je ovde
19
�posredi jedan privatno-pravni odnos, a nikako odnos
više prema nižoj administrativnoj vlasti«. U smišljenoj
i dobro organizovanoj borbi, napredni studentski pokret
je od početka 1932. godine, s malim odstupanjem,
uvek imao podršku velikog dela nastavnog kadra.
Tim pre i tim više su imali i podršku javnog mnenja
čak i u pojedinim evropskim zemljama.
Znajući da Memorandum Univerzitetskog senata
sadrži bitne zahteve koje su sami postavili, znajući,
takođe, da neće to urazumiti šestojanuarske vlastodršce,
studenti su nastavili da štampaju i rasturaju letke
i proglase i da živom rečju popularišu svoje zahteve,
naročito protiv iseljavanja njihovih »nepodobnih«, dru
gova iz Studentskog doma; istovremeno, oni su kompromitovali postupke režima i njegova nastojanja da
zloglasnim Sudom za zaštitu države, progonstvom
pojedinih studenata u rodna mesta i drugim prinud
nim merama, razbije i uništi studentski pokret. Do
1. aprila 1932. izvršeno je razgraničavanje sa studen
tima koji su bili »fanatički privrženi« JAJK-u. 0 miru
i predavanjima nije moglo biti reči. Univerzitetski
senat je obustavio nastavu od 1. do 10. aprila, za
tim do 20. aprila, da bi potom i rektor, u grani
cama svoje nadležnosti, produžio obustavu za tri
dana. Pošto se za to vreme nespokojstvo i vrenje
na fakultetima nisu stišali, rektor je izvestio Mini
stra presvete da se stanje ne popravlja i pored toga
što su on i Senat »iscrpli sva sredstva na koja imaju
pravo«. Ministar je u tome našao »dobar« razlog
da nastavu prekine do 15. juna, tj. do kraja letnjeg semestra.
Pomenuti Memorandum i homogenije istupanje
studenata u 1932. godini predstavljali su, uveliko, po
laznu osnovu za konsolidovanje i šire delovanje stu
dentskog pokreta, u prvom redu studenata-komunista.
Upravo su se time karakterisale dve naredne školske
godine. Postavljajući svoje zahteve otvoreno, ističući,
pre svega, goruće probleme koji si pritiskivali ve
ćinu studenata (smeštaj, ishrana, semestralna školarina,
dvostruko povećanje taksa za ispite, laboratorijske takse
na Tehničkom i Medicinskom fakultetu, kao i mnogo
šta drugo što se najbolje moglo rešavati preko stu
dentskih udruženja) komunisti su kao najaktivniji deo
studentskog pokreta stekli masovnu bazu. Umesto
600-800 studenata, koliko ih je ranije dolazilo na
20
�zborove, sada se okupljalo oko 2000. Razume se, i
sam opšti razvoj događaja tome je išao u prilog.
U pregovorima sa rektorom i Univerzitetskim se
natom studentski predstavnici su lakše nalazili zajed
nički jezik. Oni su već imali provereno iskustvo da
preko stručnih udruženja mogu neposrednije postavljati
opšte i posebne zahteve i tražiti rešenja. Ali studenti-nacionalisti još su imali upravu pojedinih udru
ženja u svojim rukama, i među njima čak i najmasovnijeg Studentskog pravničkog društva, koje su,
kao i Studentski dom i Udruženje studentkinja, grče
vito čuvali za sebe, služeći se svakakvim mahinacijama. Takva situacija zahtevala je dugotrajnu i ži
lavu borbu, koja se nije mogla okončati bez pro
livene krvi.
Upravo u tu i takvu borbu ušla je Milica Pavlović, školske 1933/34. godine, pošto se upisala na
Filozofski fakultet. S obzirom na to da je došla
kao skojevka, nije joj se bilo teško uključiti u stu
dentski pokret. Ali, da bi kao skojevka mogla pri
miti obaveze koje joj je taj pokret nametnuo, tre
balo je imati hrabrosti. Mnogo hrabrosti! Pre njenog
dolaska skojevska organizacija na Univerzitetu bila je
malobrojna i nejaka. Na fakultetima su postojale i
delovale manje grupe, uglavnom kao vaspitne i čita
lačke. Mada su prilike i jačina studentskog pokreta
zahtevale da se te grupe umnože i brojčano pove
ćaju, što podrazumeva i mnogo veću aktivnost, to
je ostvareno tek u fazi organizovanja partijskih i
skojevskih foruma u Beogradu, krajem 1933. godine,
kad je formiran i Univerzitetski komitet SKOJ-a. Za
nepuno pola godine SKOJ je na Univerzitetu brojčano
ojačao, tako da je organizacija imala 125 članova
(18 skojevskih grupa, među njima je bila jedna ženska,
i 8 simpatizerskih). Grupe su se sastajale po stano
vima ili napolju. Nije bilo zadatka koji one ne bi
prihvatile i izvršile. Raznosile su letke po fakultetima
i određenim rejonima. Sem »Nolitovih« izdanja, či
tale su ilegalne brošure i »Proleter«, organ Central
nog komiteta KPJ; pojedinci su bili zaduženi da
prilaze studentima zainteresovanim za studentski pokret
i da ih privlače na konferencije, književne večeri,
predavanja pa, napokon, i na demonstracije. Najteže
je bilo savladati emotivnost i eksplozivnost pojedi
naca na konspirativnim zadacima i u taktici prilikom
21
�osvajanja studentskih udruženja, kad je, kao po pra
vilu, uvek vamičilo i pretilo tučam a. . .
Učestvovati u mnogim od tih akcija značilo je
izložiti se vandalizmu beogradske policije i njenih
najamnika u Studentskom domu i na fakultetima;
u izvesnim slučajevima nije bila isključena ni robija,
jer je režim, s gaženjem autonomije, odlučio da se
brani i Sudom za, zaštitu države. U vreme rektorovanja dr Vladimira Čorovića, kad se nisu birala sredstva
da se od Univerziteta napravi vaspitni zavod, pod
policijskim nadzorom, niko od naprednih studenata nije
bio siguran da će osvanuti tamo gde je zanoćio jer
su policijski agenti u racijama kupili i organizatore
i učesnike na protestnim zborovima ili demonstra
cijama.
Eto zašto je trebalo imati hrabrosti pa biti član
te viteške falange koja se uhvatila ukoštac s veoma
surovim šestojanuarskim režimom i njegovom divljom
i primitivnom policijom. Ali, sve to, kao ni mnoge
druge drastične mere iz tog vremena, nije obeshrabri
lo pripadnke studentskog pokreta (sem retkih izuze
taka, razume se), u njihovoj borbi za autonomiju
Univerziteta i, u krajnjoj liniji, za njihov opstanak
i školovanje na fakultetima. U letnjem semestru 1934.
godine, ta borba je krunisana do tada najvećim uspehom: 10. juna izabran je na zborovima studenata
Akcioni odbor stručnih studentskih udruženja (AOSSU),
koji je postao legalni rukovodeći organ naprednog
studenstskog pokreta na Beogradskom univerzitetu. Nje
govim je izborom savladano uveliko, ako ne i pot
puno, usko grupno delovanje pojedinih udruženja ili
grupa. Odbor je veoma brzo stvorio uslove i našao
nove oblike rada za okupljanje pripadnika svih poli
tičkih grupacija, izuzimajući studente-nacionaliste.
Preuzimanjem većine stručnih udruženja, napredni
studenti su pokazali neospornu zrelost i smisao za
realnost, te tako demantovali pojedine profesore koji
su ih smatrali i proglašavali »oruđem u rukama ne
vidljivih spoljašnjih sila«, strahujući pri tom od »student
skog sovjetizma«, kako se nešto kasnije izrazio profesor
Vladimir Ćorović u svojstvu rektora Univerziteta. A dok
tor Ivan Đaja, tadašnji rektor, predložio je da se
obrazuju odbori od nastavnika i studenata koji će
proučiti pitanja i zahteve koje su studenti postavili
10. juna, na svojim zborovima. Šest odbora (u svakom
22
�od njih bila su zastupljena po dva profesora) našli
su zadovoljavajuća rešenja, bezmalo, za sva pitanja počev od autonomije Univerziteta i Fonda za poma
ganje siromašnih studenata do načelne saglasnosti da
se požuri sa izgradnjom doma studentkinja.
Izuzetnim uspehom studenata smatran je prista
nak univerzitetskih vlasti da se otvori Opšta studentska
menza. Ona je osnovana dobrotvornim prilozima gra
đana, a da bi njihov odziv bio veći studenti su za
molili rektora Daju da on bude predsednik osni
vačkog odbora. Menza je otvorena 7. novembra u
prizemlju zgrade Srpske akademije nauka, u Knez-Mihailovoj ulici, i odigrala je ogromnu ulogu u
prehrani siromašnih studenata i, ne manje, tim što
je postala središte političkog života i rada naprednih
studenata.
Studentski pokret je u 1934. godini postigao
izvanredne uspehe. Međutim nacionalističke grupe bile
su jake, još su zadržale uprave nekih udruženja i
Dom studenata. Od 7. novembra imale su i svoj
organ »Studentske novine«. Prirodno, one su se
našle pogođene i ugrožene političkom platformom i
programskim zahtevima Akcionog odbora, koji su
mogli izgledati suviše radikalni usled uplitanja spoljašnjih faktora i njihovog nepoznavanja stvarnog stanja
stvari na Univerzitetu. Na primer, u organu SKOJ-a
»Mladom boljševiku« ceo Univerzitetski senat je okarakterisan kao reakcionaran, a svi profesori kao »najvemije sluge v. f. diktature«.
U studentskom pokretu kao član KPJ
Osećajući nemoć svojih štićenika na Univerzitetu
i među omladinom pred jedinstvenim studentskim po
kretom, nestabilni režim, s vladom Bogoljuba Jevtića,
procenio je da mora paralisati uticaj tog pokreta
u kampanji pred petomajske izbore 1935. godine.
Makar i primenom najgorih fašističkih sredstava otvaranjem koncetracionih logora. Budući da je i
prethodna vlada imala tako nešto u planu, i da je
na Univerzitetu bilo profesora koji su podržavali
takav projekt, Jevtićeva vlada se nije mnogo dvoumila:
23
�polovinom januara 1935, otvorila je koncentracioni
logor u Višegradu isključivo za studente Beogradskog
univerziteta. To je bio prvi koncentracioni logor u
Jugoslaviji i veliko iskušenje i proveravanje moralne
i političke snage studentskog pokreta. Tu se i tada
ponajbolje ogledala i politička zrelost Milice Pavlović,
koja je već bila član KPJ.
Povod za odvođenje studenata u koncentracioni
logor bili su neredi i tuča koje su izazvali studenti-nacionalisti 17. januara 1935. Oni su imali u svojim
rukama upravu Studentskog pravničkog društva, najmasovnijeg studentskog udruženja. Od ukupno 7307
studenata, koliko ih je te godine bilo na Univerzi
tetu, 3426 su bili studenti prava. Studenti-nacionalisti
i njihovi zaštitnici na Univerzitetu osetili su mnogo
ranije da više ne mogu zadržati upravu tog udru
ženja. Zato su izbori odlagani raznim izgovorima
još od novembra 1934. Kad se više nisu mogli od
lagati, kad je Univerzitetski senat odobrio da se iz
bori izvrše 20. januara, nacionalisti su 17. januara
primenili isti metod kojim su omeli izbore u aprilu
1934: istaknute kandidacione liste u auli univerzitetske
zgrade su pocepali i izazvali tuču, koja se prenela
na ulice i nastavila u Opštoj studentskoj menzi. Ne
moćni da se sami obračunaju s mnogobrojnijim pro
tivnicima, »omasovci« su pozvali u pomoć policiju.
Ministar prosvete je iz kabineta ministra unutrašnjih
dela, kojemu je referisao o nastalim neredima, atakovao u telefonskom razgovoru na rektora zato što
je pristao da se izvrše izbori kad se znalo da je
»većina studenata levičarska«. Pri tom je naredio
da se izbori odlože, napominjući da će rektor, zbog
svega što se dogodilo, povući konsekvence.
Na sednici Univerzitetskog senata, 18. januara,
rektor je podneo ostavku, a Senat je odlučio da se
Univerzitet zatvori do 23. januara. U isto vreme,
najviši državni organi su rešili da »učine kraj ko
munističkoj akciji na Univerzitetu«. Opšta studentska
menza je zapečaćena, a policijski agenti i njihovi
doušnici sa Univerziteta su u toku noći i izjutra
18. januara pohapsili desetine studenata od kojih su
petnaestoricu, u noći 19. januara, vezane u lance,
odveli u koncentracioni logor, u Višegrad.
Ni jednim događajem u studentskom pokretu nije
javnost tako bila uzburkana kao otvaranjem kon-
24
�centracionog logora. Nije bilo u pitanju samo to
što je u prvoj grupi odvedeno 15 studenata i što
su stavljeni u najgore životne uslove, već što je Ko
munistička partija, kao i ćela demokratska javnost,
videla u tome povredu osnovnih ljudskih prava i
otvoreno fašističko varvarstvo, kojim je vlada Bogoljuba Jevtića htela onemogućiti porast revolucionarnih
snaga i ugušiti rastuće opoziciono raspoloženje ši
rokih slojeva naroda U akcijama koje su preduzete
došli su do izražaja potpuno jedinstvo studentskog
pokreta i smišljeno delovanje Akcionog odbora u
saradnji sa partijskim i skojevskim rukovodstvima u
gradu i na Univerzitetu. U tome su od presudnog
značaja bili brzo posredovanje univerzitetskih vlasti i
dobra obaveštenost. Studenti su u logoru predati
»na nadležnost« nekakvom krvoločnom sreskom na
čelniku i surovim i sirovim žandarmima, koji su
znali samo da kundače i primenjuju silu, ali ne i
da otkriju i onemoguće veze interniraca sa građanstvom
koje im je bilo naklonjeno. Odmah po dolasku u
logor organizovano je partijsko rukovodstvo koje je
naložilo Mladenu Patemosteru studentu prava, da napiše
pismo kojim će obavestiti Pokrajinski komitet KPJ
0 tome u čijim su rukama, kako se s njima postupa
1 u kakvim uslovima žive. On je pismo poslao na
adresu MilicePavlović, tadašnje njegove devojke, koja
je, po tome kako je bilo naslovljeno, zaključila da
ga treba predati sekretaru Pokrajinskog komiteta Trajku
Stamenkoviću. Iz te, na prvi pogled nevažne, poje
dinosti vidi se da je Milica Pavlović tada već bila
član KPJ, s velikim poverenjem. (To je bilo vreme
u kome su, konsipiracije radi, samo retki pojedinci
poimenično znali više partijsko rukovodstvo.) S tim
pismom odmah su upoznati CK KPJ u Beču, par
tijska rukovodstva u Beogradu i na Univerzitetu,
kao i univerzitetske vlasti, razume se. Sem toga,
ono je štampano i deljeno kao letak, pod naslovom
»Pismo drugovima od drugova iz prvog koncentra
cionog logora Jugoslavije« i uz sledeće objašnjenje
»U poslednje vreme došlo je do zaoštrenih sukoba
između grupe plaćenih studenata iz Doma - fašista
i jedinstvenog studentskog antifašističkog fronta (de
mokratska ljevica, Zemljoradnička socijalna ljevica i
studenti marksisti).
25
�Rezultat sukoba je interniranje petnaestorice dru
gova u Višegrad. Režim pod kojim se oni tamo na
laze vidi se iz sledećeg pisma.« Ono glasi:
Višegrad, 25. januar 1935. god
Dragi Milane,
Kao što ti je možda poznato, 18. ov. mjes. ujutro
nas petnaestorica studenata uhapšeni smo i strpani u
Upravu grada. Drugog dana su nam saopštili da smo
kažnjeni sa po tri dana zatvora i progonom u Vi
šegrad. Zbog čega i na osnovu kojeg zakonskog pro
pisa - nisu nam dali objašnjenja.
19-og noću povezali su nas lancem i »maricom«
pod jakom stražom sproveli na stanicu. Tu su nas
ubacili u višegradski voz.
U nedelju, 20-og, jednu stanicu pre Višegrada
skinuli su nam okove.
I Višegradu na stanici dočekao nas je Sreski na
čelnik sa 20 žandarma sa bodežima na puškama.
Odatle smo sprovedeni u Sresko načelstvo. Nas pet
naestorica bačeni smo u jednu malu ćeliju u podrumu.
Ne mogu sebi predstaviti strašnije ni zatvore srednjevekovne inkvizicije. Tri dana tu ostati znači gotovu
smrt. Sutradan, u ponedeljak, 21-og, sprovedeni smo
u jednu napuštenu kasarnu skroz vlažnu i zatvoreni
u jednu sobicu svi zajedno.
Odmah smo objavili štrajk gladu. Pojedince od
nas su zvali i posebno saslušavali. Priprećeno nam
je da ćemo biti ubijeni ako ne primimo hranu. Sve
te pretnje nisu im upalile.
Noć u ponedeljak bila je strašna. Bez vatre, bez
pokrivača u toj potpuno vlažnoj i memljivoj sobi cvokotali smo od hladnoće čitavu noć.
Sutradan, u utorak, u samu zoru, sprovedeni smo
pod jakom stražom na prinfudni rad i to tucanje gra
nita iz Drine koga ni dinamitom ne bi mogao raz
biti.
Kako smo savršeno bili iznureni, to smo toga
dana padali na ulici od iznemoglosti i time smo »pre
kinuli« rad. Zbog »sabotaže« javnog rada petorica su
kažnjeni od strane g. načelnika zatvorom 10— dana,
15
s tim da ga izdržavaju u onome podrumu u kome
su nas prvoga dana smestili.
U utorak uveče, petorica kolega, kao jako bolesni,
sprovedeni su u bolnicu. Naravno, čuvani od žandar
ma, kao najopasniji zlikovci.
Rastavljeni, jedni za druge ne znamo. Znamo samo
to da ni oni, kao ni mi, nećemo nikakvu hranu primiti.
26
�Zbog čega smo zatvoreni i na osnovu kog za
konskog propisa se sve ovo nad nama sprovodi, nisu
nam kazali. Već četiri dana kako štrajkujemo gladu.
Ali kad se uzme u obzir da smo tri dana živeli na
golom hlebu, u zatvoru i pod najgorim uslovima,
predpostavljam da će bar jedan deo nas slabijih kroz
nekoliko dana podleći. To osećam po sebi, jer već
imam jaku nesvesticu.
Moje je mišljenje da smo iz Beograda sklonjeni
samo da bi ovde sistematski bili ubijeni, daleko od
javnosti i rodbine, da niko ne zna.
Molim te, Milane, čim primiš ovo pismo, zajedno
sa ostalim drugovima saopštite univerzitetskoj vlasti.
Neka preduzumu sve što mogu da nas spasu. Takode
treba zainteresovati javno mnjenje, naše i strano. Ako
sve to ne bi uspelo i nama se ovde izgubi svaki trag
molim te javi mom ocu da krivce za moju smrt traži u
Beogradu.
JEDAN OD DRUGOVA
IZ KONCENTRACIONOG LOGORA
Studenti su odmah preduzeli što je bilo u nji
hovoj moći. Njihovi su predstavnici obavestili rektora
o stanju u kome se nalaze intemirci. Pri tom su
tražili od rektora da, s univerzitetskim vlastima, ener
gično interveniše kod ministra unutrašnjih dela da
se raspusti logor i da dopusti da se delegacija uni
verzitetskih profesora, s rektorom na čelu, upozna na
licu mesta s neljudskim uslovima i maltretiranjem ko
jima su izloženi njihovi drugovi u memljivim kasar
nama koje je ogradila Austro-Ugarska Monarhija.
Koliko su studenti bili ogorčeni i šta su sve bili
spremni da preduzmu, brzo i neodložno, može se
zaključiti iz toga što su zahtevali da ih univerzitetska
delegacija izvesti o svemu najkasnije do 1. februara.
Rektor u ostavci Ivan Đaja s prorektorom Vla
dimirom Ćorovićem, posetio je ministra unutrašnjih
dela, a potom i internirane studente. Ministar je
bio »velikodušan« pa je priznao da vlada nije ukinula
autonomiju Univerziteta iz obzira prema Univerzitetskom
senatu, što ne znači da će odustati od namere da
učini kraj studentskim neredima. Iz toga je bilo jasno
da vlada ne namerava za zatvori logor u Višegradu,
iako je njegovim otvaranjem izazvala ogorčenje širom
27
�zemlje. Po njegovom nahođenju, studenti moraju tu
cati kamen i raditi dok su u logoru jer nije pred
viđena nikakva budžetska partija iz koje bi se mogla
obezbediti njihova ishrana.
Studenti su s nestrpljenjem očekivali povratak
rektora i prorektora iz Višegrada. Njih 700-800 sa svih
fakulteta okupilo se 1. februara na Pravnom fakul
tetu, gde su se zabarikadirali da ne bi ponovo došlo
do tuče i nereda s »omasovcima«, koji su bili za
dovoljni razvojem događaja. Što je dan više odmicao,
to ih je više izdavalo strpljenje. Zatvoreni u zgradi
Fakulteta, oni su zborovali, čitali pismo interniranih
drugova i većali šta da rade. Najzad su se odlučili
da proglase štrajk glađu u znak solidarnosti sa intemircima. U međuvremenu rektor je s prorektorom
bio kod ministra prosvete, a potom su došli kod
studenata. Van običaja, rektor je bio revoltiran zbog
toga što je naišao na zaključana vrata i na odluke
i ultimativne zahteve studenata o raspuštanju kon
centracionog logora. Da bi razgovarao s predstavnicima
okupljenih studenata, zatražio je prethodno da se
otvori zgrada Fakulteta i uklone postavljene barikade,
što su studenti shvatili kao učenu, pa su naelektrisanu atmosferu pretvorili u žestoke demonstracije.
A rektor je hitno sazvao sednicu Univerzitetskog
senata, koji je odlučio da se pozove policija da us
postavi red na Pravnom fakultetu ako studenti ne
napuste zgradu do 20,30 časova. O tome su studenti
obavešteni pismeno. Tom je odlukom Senat, u stvari,
pogazio član 1. Opšte uredbe o univerzitetima, odnosno
univerzitetsku autonomiju. Policija nije čekala 20,30
časova, već je u rano popodne zajedno sa žandar
merijom, opkolila zgradu Pravnog fakulteta, a potom
i osvojila njeno prizemlje, iz kojeg je suzavcima
pokušala da natera studente na predaju. Oni su se bra
nili svim sredstvima. Po službenoj dužnosti, rektor
ih je kasnije optužio za pričinjenu štetu - uništeno
je 150 klupa, desetine stolova i stolica i čitavi pre
gradni zidovi u pojedinim učionicama iz kojih su
vađene opeke, kojima je sprečavan prodor policajaca
na spratove.
Oko 16,30 časova, kada se nagnuo kroz prozor
da gada ciglom policijske agente u dvorištu, Mirko
Srzentić, student prava, pao je između Puniše Perovića
i Milinka Marojevića, pogođen revolverskim zrnom.
28
�U prvi mah, svi su bili zbunjeni: nigde kapi krvi
da se vidi, a on bez daha. Tek kad su ga preneli
u jednu učionicu i raskopčali mu sako, videli su da
je pogođen pravo u srce. U sećanjima na 1. februar
1935. Peko Dapčević je zapisao i ovu pojedinost:
»U odgovor na ubistvo Srzentića, strahovito ogorčeni,
nastavili smo još jače da protestujemo, izvikujući nove
parole sa prozora prema Studentskom trgu, ne plašeći
se revolverskih pucnjeva. Milica Pavlović je pocijepala
cmu kecelju, stavila je na štap i isturila na ulicu
vičući iz sveg glasa: ’Ubice! Ubili ste nam druga!
Ubili ste nam druga!’ ...«
Ogorčenje studenata je dostiglo kulminaciju, ali
i njihova iscrpenost usled gladi, suzavaca i nervne
prenapregnutosti tokom celog dana. Pred noć su stu
denti Mirko Tomić i Vukman Kruščić upućeni u
Rektorat, na pregovore sa Univerzitetskim senatom.
Senat je obećao da će im se omogućiti da mirno
napuste zgradu, bez hapšenja. Međutim, policiji nije
bilo do reči i obećanja univerzitetskih vlasti. Oko
22 časa zaplenili su 500 studentskih
legitimacija
(đačkih listova) i uhapsili na licu mesta 66 studenata.
Od njih je 30 upućeno u Višegrad, a ostali su kaž
njeni sa po nekoliko dana zatvora i progonstvom
u rodna mesta, s tim da se ne mogu vratiti na
studije bez odobrenja Uprave grada Beograda. Uni
verzitet je zatvoren do 15. februara.
Vlada ipak nije bila zadovoljna. Prisustvo na
sahrani Mirka Srzentića velikog broja Beograđana,
sa oko 2000 studenata, komemoracija zagrebačkih
studenata, sa istaknutom crnom zastavom na zgra
di Sveučilišta, protestni zborovi i slični skupovi širom
zemlje opominjali su da studenti imaju jaku i ma
sovnu podršku, te da se neće tako lako smiriti. O
nezadovoljstvu vlade i njenom strahu od novih potresa
svedoči činjenica da je ministar prosvete, sutradan
posle ubistva Mirka Srzentića, pozvao rektora Univer
ziteta i predočio mu da vlada namerava da ukine
studentska stručna udruženja i dovede policiju na
Univerzitet. S tako drastičnim merama nisu se složili
ni najreakcionamiji profesori univerziteta. Zato je od
lučeno da se obrazuje posebna komisija koja će raz
motriti sva pitanja i saopštiti ministru prosvete mišljenje
i stavove Univerzitetskog senata.
29
�Izazvanim krvoprolićem, zgaženom autonomijom,
odvođenjem nove grupe studenata u koncentracioni
logor, zatvaranjem Opšte studentske menze, nagoveštajem drugih drakonskih mera od strane državne
vlasti, usvajanjem ostavke profesoru Ivanu Đaji i ime
novanjem Vladimira Ćorovića za rektora, studentima
je najavljen otvoren i dugotrajan rat. Njihov je pokret
ušao u novu, najtežu fazu borbe protiv režima.
Angažovanjem KPJ i SKOJ-a, izazvano je ogromno
antirežimsko rasploženje u celoj zemlji. Na Univer
zitetu se za poslednje dve godine afirmisala jaka
komunistička organizacija, s istaknutim kadrom koji
je bio u stanju da samostalno donosi adluke i u najslože
nijim situacijama. Sa dobrom procenom situacije i
poznavanjem odnosa među profesorima, taj kadar je
uspeo da pridobije Univerzitetski senat da se suprotstavi
suspenziiji nekih stručnih udruženja (vlada je tvrdila
da su njihove uprave društvenim novcem pomagale
štampanje letaka protiv režima), da se založi za ponovno
otvaranje Opšte studentske menze i kao najvažnije,
da onemogući Upravu grada s ucenjivačkom namerom
prema kojoj bi se pustili svi studenti iz koncentra
cionog logora, osim sedmorice koji se smatraju or
ganizatorima komunističke aktivnosti na Univerzitetu.
Osećajući da bi to izdvajanje bilo dolivanje ulja na
vatru, lično rektor Ćorović je protestvovao kod predsednika vlade i uticao da se ta odluka povuče.
Elastični stavovi studentskih predstavnika u borbi
za raspuštanje koncentracionog logora, koja je vođena
dugo i s promenljivim izgledima na uspeh, poslu
žili su kao pozitivno iskustvo u novim akcijama i
radu studentskog pokreta.
Posle raspuštanja logora, polovinom marta, goruće
pitanje studenata bilo je Opšta studentska menza,
u kojoj se hranilo 250 studenata. Odlukom ministra
prosvete, ona je vraćena studentima, pod uslovom
da je vode profesori koje odredi Ministarstvo, s tim
što će oni pozvati »studente-nacionaliste u koje imaju
poverenja da ih u radu u menzi pomažu«. Takvo se
stanje u menzi nije moglo održati budući da je menza
postala stecište svakodnevnih provokacija pa i fizičkih
obračuna, kao što se desilo 26. marta, baš kad je
u ime naprednih studenata, Đoko Kovačević (sekre
tar Univerzitetskog komiteta KPJ, poginuo u španskom
građanskom ratu, kao borac internacionalnih brigada)
30
�obaveštavao studente o pregovorima sa Univerzitetskim
senatom o potpunom vraćanju menze studentima na
upravljanje. Zbog loše ishrane, 4. aprila je došlo do
sukoba između studenata i »ministarske« uprave, koja
je optužila 20 studenata Disciplinskom sudu kao
podstrekače protesta i izazivače nereda. Među optu
ženim bila je Milica Pavlović - jedina studentkinja.
Uprkos okrutnom stavu rektora Corovića, na čiji je
predlog menza zatvorena nekoliko dana, studenti su
bili uporni u svom nastojanju da isključe neprija
teljski raspoloženu upravu iz te svoje oaze. Najzad
su je dobili na upravljanje 15. oktobra 1935. godine.
Za predsednika studentske uprave 1935. je izabran
Hasan Brkić, a za sekretara Veljko Vlahović.
Na početku nove 1935/36. školske godine, stu
dentski pokret je bio toliko jak da je osvojio gotovo
sva studentska udruženja. Od velikog je značaja bilo
što je Univerzitetski senat odobrio osnivanje Udruženja
studenata protiv tuberkuloze. To je odobrenje jedva
dočekano nakon deset meseci od kako je predata
molba sa 40 potpisnika, među kojima je bila Milica
Pavlović, u ime studenata sa Filozofskog fakulteta.
Ministarstvo prosvete i Univerzitetski senat su odu
govlačili s tim odobrenjem zato što su studenti pra
vilima Udruženja predvideli da se polovina uplate
za Zdravstveni fond ne ustupa Ministarstvu socijalne
politike, kao i to da se oboleli studenti šalju u kli
matska lečilišta o trošku Udruženja kad god to zahteva
njihovo zdravstveno stanje. Tuberkuloza je, inače,
harala među studentima (na Univerzitetu je bilo 1300
obolelih) i nije se slučajno nazivala sirotinjskom i
studentskom bolešću.
Gotovo na svim godišnjim skupštinama udruženja
studenti su postavljali pitanje vraćanja Studentskog
doma univerzitetskim vlastima. I ne samo to. Zajedno
s Domom, Ministarstvo prosvete je 20. januara 1932.
preuzelo milion i po dinara studentske ušteđevine,
čijem nestanku studenti nisu mogli ući u trag uprkos
mnogim pismenim predstavkama i zahtevima na mno
gobrojnim skupovima. Od početka, prilikom prijema
u Dom, prvenstvo su imali studenti-nacionalisti. Pod
upravnikom Radivojem Mirkovićem režim u Domu je
imao policijski karakter. Zbog povlašćenog položaja
pojedinaca, cinkarenja i kojekakvih nepravdi prema
studentima-levičarima, jedan deo studenata je tražio
31
�da se preispita rad domske uprave i da se Dom,
konačno, vrati u nadležnost univerzitetskim vlastima.
U oktobru se na tom pitanju angažovao i Akcioni
odbor, mobilišući stručna udruženja koja su uputila
jednoobrazno pismo rektoru Univerziteta sa 3000 pot
pisnika. Osim toga, Akcioni odbor je uputio ministru
prosvete pismo s izričitim zahtevom »da Dom stu
denata u Beogradu odmah i neizostavno pređe u
ruke univerziteta«.
Krajem meseca upravnik Mirković je smenjen,
ali su ostali zahtevi studenata prećutani. S tim se
studenti nisu zadovoljili. Zato je pitanje Studentskog
doma iskrslo kao najaktuelnije posle opšteg studentskog
zbora koji je, uz odobrenje univerzitetskih vlasti,
održan 8. decembra. To je bio veoma dobro priprem
ljen zbor, za koji je vladalo veliko interesovanje na
svim fakultetima. Ža zbor je bilo prijavljeno 26 go
vornika, od kojih je Akcioni odbor, uoči zbora, odabrao
20, među kojima je bila i Milica Pavlović. Osim
solidarisanja sa studentima iz Zagreba i Ljubljane,
koji su energično protestvovali protiv uredbe o ogra
ničenom broju studenata prilikom upisa na Tehnički
i Medicinski fakultet (numerus klauzus), Akcioni odbor
je za zbor predvideo tri ključne teme: neodložno
donošenje uredbe kojom će se omogućiti puna sloboda
udruživanja i stavljanja svih stručnih udruženja pod
nadzor isključivo univerzitetskih vlasti; zatim, eko
nomska i socijalna pitanja (pitanja smeštaja, ishrane,
smanjenja školarine za siromašne studente i dr.); i
treće, nacrti uredbi za pojedine fakultete. Razume
se, u sklopu tog dnevnog reda raspravljalo se i o
Studentskom domu.
Na zboru se manifestovalo jedinstvo studenata
i on je uspešno završen. To je ohrabrilo onaj deo
studenata koji su već tražili da se Dom stavi pod
nadzor univerzitetskih vlasti - da taj zahtev ponove.
Njihovi predstavnici (tzv. direktorij um) od Rektorata
su tražili da se Univerzitet zatvori dok se, već jednom,
to pitanje ne skine s dnevnog reda. Rektor je odbio
taj zahtev. Međutim, Akcioni odbor se solidarisao
sa stanarima Doma koji su stupili u štrajk i odlučio
da 13. decembra počne generalni štrajk studenata.
Pri tom se desilo nešto izuzetno i neobično: za
kazala je saradnja između Akcionog odbora i studenata
u Studentskom domu, koji su naseli obećanju da
32
�će, za koji dan, biti rešena sporna pitanja u vezi sa
Domom, pa su obustavili štrajk, očekujući da dođe
novopostavljeni upravnik, vanredni profesor Radivoje
Kašanin. Umesto upravnika, dočekali su ljotićevce,
udarnu terorističku grupu unutar ORNAS-a, sa ozlo
glašenim »studentom« - policijskim agentom - Omi
ljenom Milićem. Kako su ušli među studente, u auli
Doma, stvorili su izazivačku atmosveru povicima »Živeo
kralj«, »Zar na dan kraljeve slave komunisti da štrajkuju i prave demonstracije?« i si. Došli su, zapravo,
da izazovu nered i tuču, u koju se ubrzo umešala
policija na poziv privremenog upravnika koji je zamenio Mirkovića. Policija je »zavela« red tako što je
odvela u Upravu grada studente na koje je prstom
pokazao Omiljen Milić. Drugi deo studenata, uglav
nom komunista, izbačen je iz Doma, bez odeće, u
hladnu decembarsku noć.
Akcioni odbor je na to što se desilo u Domu
sutradan reagovao rezolucijom, bolje reći, zahtevima
koji su tangirali lično profesora Ćorovića, ne samo
kao rektora koji je uzurpirao prava studenata zagarantovana autonomijom, nego i kao počasnog predsednika ORNAS-a, čije se raspuštanje neodložno tra
žilo. Međutim, rektor je bio nezadovoljan i onim
o čemu se raspravljalo i što se odlučilo na opštem
studentskom zboru, tako da je bio spreman na kraj
nji otpor svim studentskim zahtevima. U tome je
imao podršku Ministarstva prosvete, pa i Univerzi
tetskog senata delimično. Pristao je samo da interveniše da se puste pohapšeni studenti, koje je policija
krvnički isprebijala u Upravi grada. S kakvim je potcenjivanjem gledao na studentski pokret vidi se po
tome što je branio Omiljena Milića i njegovu te
rorističku družinu, koji su, tobože, bili povređeni i
ozlojeđeni proglašenjem štrajka u Domu koji nosi
kraljevo ime, i to uoči njegove slave. Jednostavno,
on se nije hteo zamisliti nad ozbiljnošću situacije
u kojoj se našao Univerzitet, pa je na sednici Uni
verzitetskog senata, 20. decembra, sugerisao da se
preduzmu mere koje je režim hteo zavesti ranije da su ih hteli prihvatiti prethodni rektori (Aleksandar
Belić i Ivan Đaja) sa većinom univerzitetskih profesora.
Naređeno je da se Senat obračuna sa studentskim
pokretom tako što će Disciplinski sud kazniti oko
50 članova Akcionog odbora udaljavanjem na go
3 Milica Pavlović Dara
33
�dinu ili pola godine sa Univerziteta. Time su se
želela paralisati studentska stručna udruženja. Uzgred,
kažnjeno je veoma blago (zabranom upisa letnjeg
semestra!) i 18 studenata izgrednika u Studentskom
domu. Dalje, Senat je naredio da se iseli Studentski
dom, naravno, s ciljem da se prilikom novog use
ljavanja ne prime studenti-levičari. Najcrnja odluka sa
te sednice bila je - da se uvede univerzitetska po
licija, što je prihvatilo i Univerzitetsko veće, tako da
je sutradan raspisan konkurs za prijem 40 stražara.
Ministar finansija je odobrio vanredni kredit od tri
miliona dinara za isplaćivanje prinadležnosti stražarima
(850 dinara mesečno) i nabavku njihove uniforme.
Rektor se još postarao preko Uprave grada da se
kažnjenim članovima Akcionog odbora oduzmu stu
dentske legitimacije kako bi se sprečio njihov ulazak
u fakultetske zgrade.
Sve te mere, ma koliko da su bile rigorozne,
nisu mogle razbiti studentski pokret Akcioni odbor
je funkcionisao kao da je bio u punom sastavu. Da
ne bi bio sprečen u akcijama koje je trebalo preduzeti, na sednici održanoj 4. januara 1936. odlučeno
je da se prekine štrajk koji je bio proglašen u znak
solidarnosti sa studentima iz Studentskog doma. Takođe
je odlučeno da se sa svih fakulteta protestuje protiv
novih odluka i mera koje su preduzele i nameravaju
da preduzmu univerzitetske vlasti.
Akcioni odbor je računao na podršku javnosti.
Zato je obrazovan odbor za skupljanje potpisa i angažovanje javnih radnika da protestuju protiv zavo
đenja »univerzitetske straže«. Osim toga, Odbor je
objavio jednoobrazan cirkulami tekst, pod naslovom
»Studenti Beogradskog univerziteta svome narodu«, u
kome se kaže, između ostalog: »Duboko pogođeni
poslednjim nekulturnim bestidnim nasrtajem na os
novna naša prava i slobode, kojim se ponižavamo
do robova i kojim se sprečava stvaranje slobodne
narodne inteligencije, mi, studenti Beogradskog univer
ziteta, zbijeni u jedinstvene redove, produžavamo
odlučnu borbu za svoje životne interese, a naročito
borbu protiv poslednjih mera reakcije i fašiziranja
Univerziteta«.
Na bazi tog proglasa, koji sadrži tri bitna ul
timativna zahteva (poništenje kazne članovima Akcionog
34
�odbora, suspenziju odluke o uvođenju policije na
Univerzitet, realnu procenu i zadovoljenje osnovnih
zahteva iz rezolucije opšteg studentskog zbora od
8. decembra), studenti su do kraja marta pregovarali
sa univerzitetskim vlastima, odnosno sa rektorom,
koji se nagađao i pogađao, cenjkao i ucenjivao,
kako ne dolikuje čoveku i naučniku visokog ranga,
računajući da vreme (i policija!) rade za njega i
donete odluke. Međutim, što se više odlagalo udovoljenje studentskih zahteva, atmosfera je postajala
obostrano eksplozivnija, tako da je proglašenje gene
ralnog štrajka bilo neizbežno. Akcioni odbor je 2. i
3. aprila organizovao konferencije na svim fakultetima,
na kojima su studenti za 4. april proglasili štrajk
u znak protesta zato što se rektor oglušuje o sve
njihove zahteve i u znak solidarnosti sa studentima
u Zagrebu i Ljubljani, gde se nastavljala borba protiv
visoke školarine, taksa i uredbi kojima je dovedeno
u pitanje školovanje studenata iz siromašnih slojeva
stanovništva. Rektor se nije dvoumio šta će da
preduzme protiv štrajka: istog dana je pozvao predstav
nike studenata-nacionalista da ih ovlasti da postupe
kao u Studentskom domu 13. decembra prethodne
godine. Ma koliko da je bio razuman čovek, nije
umeo da proceni i oceni da na jednoj strani ima
malobrojnu organizaciju predisponiranih zlikovaca, a
na drugoj ogromnu masu intelektualne omladine koja
je znala i pokazala šta hoće i koliko može.
Pred Patološkim institutom u krugu Državne
bolnice, ljotićevac pripadnik terorističke organizacije,
student Slobodan Nedeljković_ je ubodom kame s
leđa usmrtio studenta prava Žarka Marinovića, dok
su njegovi saučesnici u zločinu na istom mestu
povredili studenta medjcine Kostu Hadži Popovića i
studenta prava Jovana Šćepanovića.
Rektor je na sednici Univerzitetskog senata konstatovao »da je slučaj težak, a posledice još teze«.
Međutim, saopštio je i to da je do tuče došlo zbog
letka koji su izdali studenti-nacionalisti da bi, kao
bajagi, sprečili generalni štrajk. Takvom motivacijom
i obrazloženjem zločina pred Patološkim institutom
rektor je načinio ono što nije zabeleženo u istoriji
visokog školstva: pokušao je da opravda upotrebu
kame i drugog oružja njegovih »jurišnika« koji su
nastupali divljački, drsko, jer se, kao manjina, nisu
35
�mogli drukčije suprotstaviti procesu demokratizacije
i slobodnog razvitka kome je stremila ćela mlada ge
neracija.
Aprilski štrajk je trajao 25 dana i označio je
prekretnicu u studentskom pokretu: od novembarskih
dana 1931, iz opozicionog raspoloženja relativno ma
lih grupa i uticajnih pojedinaca, on je narastao u
snažan i jedinstven pokret ogromne većine aktivnih
studenata. On je odoleo svim iskušenjima i izvojevao
pobedu ne samo nad univerzitetskom reakcijom nego
i nad monarhističkim režimom koji je, iz godine u
godinu, sve više gravitirao prema fašizmu. Od završetka
aprilskog štrajka započeo je na Univerzitetu period
obostranog razumevanja i plodne saradnje ne samo
s pojedinim profesorima nego sa unierzitetskom vlašću,
na čije je čelo došao dr Dragoslav Jovanović, koga
su studenti i demokratska javnost nazvali studentskom
majkom.
Eto takvom je pokretu pripadala i u njemu
sazrevala i stasala Milica Pavlović za vreme studija,
dok nije diplomirala na Filozofskom fakultetu 1939/40.
godine. Njena je aktivnost bila neprekidna i raznovrsna.
Kao skojevka, a potom kao član KPJ, s pravom je
uživala poverenje partijskih rukovodstava. Na studentskim
skupovima istupala je u ime studenata levičara, odnosno
narodnih studenata (pod tim imenom su živeli i
radili od 1936. godine članovi KPJ i SKOJ-a). Na
protestnim zborovima i u demonstracijama zapažena
je po njenoj izvanrednoj hrabrosti.
Inače, kao redovni student imala je različita za
duženja i obaveze u studentskim udruženjima, prvenstve
no u Udruženju studentkinja i njihovom domu, u
kome je stanovala od dolaska na studije.
Udruženje studentkinja najduže je ostalo pod
upravom studentkinja »vaspitanih u nacionalnom du
hu«. Umesto da se zauzima kod vlasti da se rešavaju pitanja opstanka i studija siromašnijih stu
dentkinja, kojih je, iz godine u godinu, bilo sve
više na fakultetima, ta je uprava, svojom pasivnošću,
odlagala i kočila rešenja tih pitanja, razume se, s
podrškom vlasti i univerzitetske reakcije. Od početka
1935. godine, kad je na inicijativu studenata osnovana
Omladinska sekcija u narodnofrontofskom Ženskom
pokretu, državna vlast je izrično zahtevala od Uni
verzitetskog senata da onemogući izbore za upravu
36
�Udruženja studentkinja, jer je među 1700 studentkinja,
koliko ih je te godine bilo na Beogradskom univer
zitetu, odveć malo bilo onih koje bi podržale do
tadašnju ili njoj sličnu upravu. U međuvremenu su
studentkinje - članovi KPJ i SKOJ-a - razvile živu
agitaciju da se što više njihovih drugarica učlani u
Udruženje, tako da je u njemu, početkom 1936.
godine, preovladala osetna većina koja je zahtevala da
se sazove vanredna izborna skupština. Dotadašnja uprava
je na to morala pristati i 17. maja je izabrana upra
va pod predsedništvom omiljene i poznate studentkinje
sa Tehničkog fakulteta Leposave Mihailović (za vreme
okupacije streljana je na Banjici).
Najvažniji zadatak nove uprave bio je da traži
dovršenje Studentskog doma) svega 40 studentkinja
imalo je smeštaj u dotadašnjem domu). U tome je
stvarno i uspela. U novi dom se uselilo 100 stu
dentkinja, pretežno siromašnog stanja. Dužnost uprav
nika je primila Mila Dimić, veoma kulturna žena,
antifašistkinja, sa ugledom ne samo među studentkinjama nego i u građanstvu (streljana je na Banjici
za vreme okupacije). Pod njenom upravom Dom je
postojao i delovao kao svojina Udruženja studentkinja,
mada je taj status dobio mnogo kasnije, uz veliko
zalaganje Akcionog odbora.
Udruženje studentkinja, pa samim tim i studentkinje
smeštene u Domu, u početku se najviše bavilo rešavanjem ekonomskih pitanja i sređivanjem materijal
nog stanja u samom domu (10 studentkinja dobijalo
je hranu u Domu kao nadoknadu za posluživanje).
Kasnije je, u okviru Udruženja, osnovana kulturna
sekcija od 20 članova, koja je preuzela organizovanje
kulturnog i vaspitnog rada među studentkinjama,
koji se manifestovao u raznovrsnim oblicima (debatni
sastanci, usmene i zidne novine, književne večeri,
predavanja istaknutih javnih radnika i si.).
Nakon dve godine, kada se broj studentkinja
znatno povećao, ukazala se potreba da se, u sklopu
stručnih udruženja, formiraju ženske sekcije na fa
kultetima sa većim brojem studentkinja. A kad se
rad Udruženja razgranao - u domu, na fakultetima
pa i u javnom životu uopšte - kad je trebalo obezbediti veći uvid i uticaj u celoj toj aktivnosti, os
novan je aktiv studentkinja-komunista, u kom je bila
Milica Pavlović, pored Šonje Marinković, Danice
37
�Marinović, Ljubinke Milosavljević, Nede Božinović i
dr. Taj aktiv je bio, po rečima Milice Damjanović,
dobrog poznavaoca studentskog pokreta između dva
rata, ona pokretačka snaga i autoritet koji je Udru
ženju davao ton i osiguravao istaknuto mesto u
sklopu celokupnog pokreta beogradskih studenata.
Na izuzetnu energiju i pupulamost Milice Pavlović
ukazuje arhivska građa i drugih studentskih udruženja,
pre svega Akcionog odbora. Naime, prilikom konstituisanja Odbora za školsku 1936/37. godinu, Milica
je izabrana u njegovo najuže rukovodstvo, koje su,
pored predsednika, sačinjavali tri sekretara, blagajnik
i predsednik Opšte studentske menze. Kakve je napore
i angažovanost zahtevao taj izbor može se pretposta
viti na osnovu toga što je 15. aprila 1937. sazvana
vanredna skupština, na kojoj su neki članovi kritikovani zbog neredovnog dolaska na sednice. U samom
užem rukovodstvu, osim predsednika Voja Deretića,
drugog sekretara Milice „Pavlović i predsednika Opšte
studentske menze Miloša Minića, ostali članovi su
smenjeni. Tada je odlučeno da se sednice Odbora
održavaju svake subote.
Logično, Milica Pavlović se profesionalno morala
zalagati u stručnom Udruženju za srpskohrvatski
jezik i književnost, u kome je, na godišnjoj skupšti
ni, 10. novembra 1935, izabrana za člana uprave,
koju su sačinjavali isključivo komunisti (Avdo Humo,
Zlata Šegvić, Boško Babović, Jelena Popović i dr.).
Nije bez značaja njena pomoć i učešće u radu
Udruženja studenata protiv tuberkuloze. Studentskom
letovališnom savezu i, verovatno, u zavičajnom Udru
ženju studenata, čija arhiva nije sačuvana tako da
se ne može videti kad se i koliko bavila u Čačku
dok je bila na studijama.
Prvo nameštenje u državnoj službi
Uoči rata, kada se prilično namnožio intelektualni
proletarijat, teško se nalazio odgovarajući posao bez
preporuke uticajnih ljudi u društvu. Diplomirani stu
denti filozofije, ako su bili kompromitovani kao
levičari nalazili su posao, većinom kao honorarni nas
tavnici, u provincijskim nižerazrednim gimnazijama ili
38
�srednjim stručnim školama. Razume se, uz odobrenje
načelnika za prosvetu u nadležnoj Banskoj upravi ili
direktora škole. U stvari, tako postavljen nastavnik
bio je na probi: ako se zapazi da nastavlja svoju
»subverzivnu delatnost« - automatski je gubio službu!
Eto s takvim se poslom sastavila Milica Pavlović
u Srednjoj tekstilnoj školi u Leskovcu. Ona sigurno
nije bila zadovoljna tim prvim nameštenjem pa nije
slučajno da se zadržala samo jedno polugodište u
Leskovcu. Svakako, posredi su bili jaki razlozi.
Iako su se dvojica direktora škole, Franjo Divšek
i Franjo Turina, od 1932. do 1941. godine, izborili
da se poprave i prošire školske prostorije i da se
nabave bar najpotrebnija sredstva za održavanje nasta
ve, škola je bila siromašna, naročito za opšteobrazovni
i kulturni prosperitet učenika. Objektivno uzev, ona
je vegetirala između siromašne opštine i bogatih vlasnika
tekstilne industrije. Opština nije bila voljna da po
maže školu jer se u njoj školovalo svega 10% uče
nika iz Lesićovca i njegove okoline. Najviše ih je
bilo iz
Slovenije - 40%. U Leskovcu, kao i na
drugim područjima sa srpskim življem, postojala je
izvesna odbojnost prema stručnim školama, u prvom
redu zbog toga što one nisu obezbeđivale državnu
službu i, što je takođe bilo od značaja, što svršeni
učenici iz njih nisu mogli nastaviti školovanje; osim
toga, nigde u zemlji tekstilci nisu imali manju zaradu
nego u »srpskom Mančestru«, kako se Lesicovac na
zivao pre rata zbog njegovih osam tekstilnih fabrika.
S druge strane, kad je za školu trebalo nešto
žrtvovati, industrijalci su bili tvrđi, škrtiji i od siro
mašne opštine. To su bili lakomi skorojevići, a ne
industrijalci s dugogodišnjom tradicijom, i za njih je,
kao takve, bila nepojmljiva i neshvatljiva svaka hu
manitarna akcija Ilustrativan primer o tome sačuvan
je sajednog konkursa i školi.
Škola je imala »Zadrugu đaka« koja je poma
gala siromašne učenike stičući sredstva prodajom ogled
nih proizvoda iz školskih radionica. Za raspisani konkurs
za najbolje đačke radove iz dezinature, koji su nagra
đivani iz školskog fonda, direktor Divšek je 1933.
godine odredio stručni žiri od nastavnika, s tim da
predsednik bude jedan leskovački industrijalac. Kad
je trebalo doneti odluku, taj predsednik je poslao
na sastanak svog činovnika, da ne bi, za račun te
39
�počasti koja mu je ukazana, morao da pokloni nešto
za školu ili za najboljeg učenika!
Tako je propao pokušaj preduzetnog Čeha Franje
Divšeka da vlasnike fabrika približi školi koja im
je spremala stručni kadar.
Drugi, možda važniji, razlog zbog koga se Milica
nelagodno osećala u leskovačkoj Tekstilnoj školi bio
je taj što se njen predmet smatrao drugorazrednim.
Naime, u školi su bili na ceni stručni predmeti
(poznavanje robe, tehnologija predenja i tkanja, tekstil
na hernija, stručno crtanje i dr.). Njen srpski jezik,
iz grupe opštih predmeta, imao je, prema nastavnim
planovima, svega dva časa sedmično i bio je, po
važnosti, sve do školske 1937/38, čak iza nemačkog
jezika. Stoga je Milica, da bi imala odgovarajući
broj časova u sedmici, predavala, sem svog predmeta,
istoriju i geografiju. Inače, na završnim ispitima nije
se polagala čak ni matematika, a za srpskohrvatski
je napravljen »ustupak« da se polaže samo pismeni,
jer se stalo na gledište »da je za tekstilne tehničare
važno da oni samo pismeno budu obrazovani«.
Da su tzv. opšti predmeti bili u drugom planu
može se zaključiti i po pismenim zadacima iz srpskohrvatskog jezika. To su bile teme iz stručnih pred
meta kojima se želela popularisati tekstilna industrija
(»Delovanje zaštitnih carina na razvoj naše tekstilne
industrije« ili »Tekstilna industrija Jugoslavije i njena
budućnost« i si.). Tek je dr Emil Štampar, kojeg
je nasledila Milica Pavlović, uspeo da poveća nastavu
matemjeg jezika na tri časa sedmično i da stane na
put uskom prakticizmu u korist opšte naobrazbe. I
po temi koju je dao na završnom ispitu (»Značaj
Radoja Domanovića«) očevidno je da je bio autori
tativan i kulturan čovek, kakav je nedostajao Tekstil
noj školi.
Njegovim putem pošla je Milica Pavlović, što se
vidi po temi koju je dala za pismeni zadatak: »Kome
zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom«
(Njegoš). Njen je odnos prema učenicima bio ko
rektan i, može se reći, prijateljski. Svoj poziv je
volela i samim tim bila je potrebna afirmacija mar
ljivog i savesnog suplenta. S druge strane, kao član
KPJ, nije se mogla zatvoriti u krugu škole. Pošto
ju je policija »preporučila« kao opasnu komunistkinju,
predanim radom u školi se donekle prikrivala i šti
40
-
�tila, što ne znači da je bila sasvim pasivna kao
društveni radnik i komunista. Doduše, angažovala se,
po svemu sudeći, u kulturnom životu grada i, manje-više, na legalnim poslovima U svakom slučaju
dovoljno da ju je zapazila policija i da bi to bilo zapisano
u jednom poverljivom dopisu leskovačke gimnazije
Prosvetnom odeljenju Moravske banovine. »Radošević
Stojanka, suplent srpskog jezika, sumnjiva je,« piše
u tom dokumentu, »jer je bila nerazdvojna drugarica
sa bivšom nastavnicom srpskog jezika Milicom Pavlović, koja je radila u Srednjoj tekstilnoj školi, a sada
je sa službom u Valjevu. Radi toga druženja Stojanka
nije mogla dobiti časove kada je pravljen raspored
predmeta 4. avgusta 1941. godine«.
Mada je u Leskovcu provela nepunu godinu dana,
Milica je ostavila lep trag u školi, a ostala je u
nezaboravnoj uspomeni i u gradu. O tome svedoči
činjenica da literarna družina u posleratnoj Tekstilnoj
školi nosi njeno ime, a mnogi meštani se sećaju da
su je lepo ispratili njeni učenici i građani kad je,
u septembru 1940. godine, otišla u Srednju tehničku
školu u Valjevu.
U gradu ustanika
Kako i čime objasniti odlazak Milice Pavlović
iz leskovačke Srednje tekstilne u valjevsku Srednju
tehničku školu, kad između njih nije bilo velike raz
like? Čak je valjevska škola bila siromašnija utoliko
što je osnovana tek 1938. godine. Bila je bez odgo
varajućih prostorija i radionica, tako da se ni stručni
(glavni) predmeti nisu mogli savlađivati na zadovolja
vajući načia Razumljivo, opšteobrazovni predmeti su
bili - sporedni. Sem toga, Milica se i u Valjevu
srela s potcenjivanjem takve škole od strane meštana.
Ali, kako god se uzme, izgleda da je Valjevo,
kao grad ustanika, s radničkim pokretom koji je već
imao šezdesetogodišnju prošlost (4. marta 1882. osnova
no je radničko udruženje »Sloga valjevskih radnika«),
bilo privlačnije za čoveka-revolucionara kao što je bila
Milica. Nije isključeno da ju je privlačilo i to što
je u njemu imala znanaca iz studentskog pokreta,
a ne može se zanemariti ni okolnost da joj je iz
Valjeva Beograd bio bliži.
41
�Milica Pavlović Dara, kao profesor Srednje tehničke škole u Valjevu.
aprila 1941.
Mada je uoči rata Valjevo bilo grad mnogo
brojnih štrajkova i demonstracija, organizacija KPJ
je bila malobrojna. Iz referata koji je na Okružnoj
partijskoj konferenciji podneo Obren Nikolić, početkom
1940. godine, vidi se da je valjevski okrug imao
svega 40 članova KPJ, oko 20 kandidata i svega
30 članova SKOJ-a. Međutim, bilo je u njemu mnogo
simpatizera, što se može zaključiti i iz Nikolićevog
referata u kome je konstatovano da je organizacija
ostvarila snažan uticaj u sindikatima i među omladinom.
42
�U okrugu je bilo 30 kružoka, u kojima su se okupljali
ne samo skojevci i kandidati nego i simpatizeri, a
u većini tih kružoka čitali su se partijski organi
(»Proleter« i »Komunist«) i druga partijska 'literatura.
To svedoči da su Partija i SKOJ imali široke mo
gućnosti da ojačaju svoje redove. Pa ipak, brojno
stanje nije se povećavalo u odgovarajućoj srazmeri:
do 6. aprila 1941. Partija je imala svega 46 članova.
Istina, sa SKOJ-em je bilo drukčije - ojačao je u
svakom pogledu, naročito u Gimnaziji, Trgovačkoj
akademiji i Poljoprivrednoj školi, koja je, kao i
Tehnička, osnovana 1938. godine. Izuzimajući Gimna
ziju, u kojoj se osećao uticaj izvesnog broja ljotićevaca, u ostalim školama skojevski aktivi su imali
apsolutnu prevlast. Zato su u toku 1940. i 1941.
godine srednjoškolci bili najaktivniji deo omladine.
Njihove manifestacije, posebno izleti, s priredbama
antiratnog karaktera, bile su uvek dobro organizovane
i posećene. U oktobru 1940, za vreme štrajka gra
đevinskih radnika, oni su osetno pomogli u prikuplja
nju pomoći štrajkačima, a masovno su učestvovali
u demonstracijama povodom mučkog ubistva radnika
Nikole Špoljarića, člana štrajkačkog odbora. Takođe,
u martovskim događajima 1941. prvi su izašli na
ulice i bili najbrojniji.
Kada se aktivnost SKOJ-a pogleda u svetlosti
ustaničkih dana, zapaža se da je za odgoj i pripreme
omladinaca sa sela, sem krajnje odlučnosti i požrtvovanja, kojima se odlikovao čitav SKOJ, karakteristično
da su zrelo i konstruktivno delovali u svojoj seoskoj
sredini. Rukovodilac organizacije i član Okružnog
komiteta, student Milivoje Radosavljević, zahtevao je
od njih da organizuju omladinske grupe i kružoke
preko kojih će prenositi, delimično, ono što čuju
i saznaju u školskim aktivima. To je bila lepa pomoć
da odziv seoske omladine za Valjevski NOP odred
bude velik, a takođe da komunisti koji su morali
napustiti grad posle okupacije nadu sigurnije utočište
u selima valjevskog okruga.
Energičnoj Milici Pavlović je nova sredina potpuno
odgovarala. Cim je došla, uključila se u partijski
život i rad. Bolje se snalazila i u samoj školi, mada
su direktor i njegov zamenik bili tupoglavi ljudi vla
daj ućeg režima i njegovi žandarmi. Čak je dobila i
razredno starešinstvo u II e odeljenju. Taj susret sa
43
�odeljenjem ostao je u živom sećanju Borivoju Petroviću i Dimitriji-Diši Koljkoviću, jednom od pet članova
tadašnjeg skojevskog aktiva (svi su stupili u borbu
1941 - dvojica su ostali živi).
- U jednom sukobu - priča Koljković - koji
se pretvorio u pravu uličnu tuču »zboraši« (pripadnici
fašističke organizacije Zbor Dimitrija Ljotića) uspeli
su da se probiju do Oficirskog doma. Pripremali
su se da održe miting. Mi smo, sa razvijenom zasta
vom, probili kordon žandarma i rasturili »zboraše«.
Tom prilikom su uhapšeni i odvedeni u Sreski sud
učenici Petar Topalović i Stevan Didulica. Skojevci
i njihovi drugovi su se okupili pred Sreskim sudom
i protestovali protiv hapšenja njihovih drugova, tražeći
da ih puste. Tu se ubrzo okupio veliki broj građana.
Učenici su, tako reći, odmah oslobođeni.
Drugi dan, umesto policije, ćelu stvar je preuzeo
direktor škole. Na njegov predlog, profesorski savet
je isključio iz škole Topalovića i Didulicu. Direktor
je potom sam išao po odeljenjima, čitao naredbu
o isljučenju, grdio i pretio učenicima, nazivajući ih
razbojnicima, banditima. Dok je govorio u odeljenju
II e, sa dnevnikom ispod ruke, pored katedre, sa njim
je stajala mlada žena. Zaokupljen policijskom dužnošću,
nije se setio da je predstavi. Ona ga je mimo slu
šala, a na našu reakciju da ćemo sami izdržavati
isključene drugove, blago se nasmešila. Tek kada je
napustio učionicu, ona se predstavila kao nastavnica
srpskog jezika, naš novi razredni starešina - Milica
Pavlović. Rekla je da žali što se to dogodilo našim
drugovima, ali se raduje što smo tako složni. Ubrzo
sam saznao od Milivoja Radosavljevića da je član
KPJ, i da ćemo imati sreće što će nam ona biti
razredni starešina.
Koljković je ispričao i neke pojedinosti koje ilustruju
Radosavljevićevo mišljenje o Milici kao razrednom starešini.
Početkom 1941. godine, vlada je mešetarila i
maskirala svoje kapitulantsko lice pozivanjem velikog
broja obveznika na vojnu vežbu. Tako se desilo da
pozovu i derektora škole. Zamenjivao ga je nastav
nik Kosimenka, koji je prosto terorisao učenike. U
to vreme došao je inspektor Ministarstva prosvete
u redovnu godišnju reviziju i učenici su iskoristili
44
�taj dolazak da se žale i optuže direktorovog zamenika
zbog njegovog neljudskog odnosa prema njima.
- Inspektor je bio grub čovek - kaže Koljković
- i odbijao je sve naše zahteve, poričući istinitost
naše optužbe. Dogovorili smo se da sačekamo da
obiđe sva odeljenja, pa smo se posle četvrtog časa
složili u tome da ćemo, zbog arogantnosti ministarskog
izaslanika, imati težu situaciju. Takođe smo ocenili
da je raspoloženje učenika za štrajk sasvim povoljno
i, - pokupili smo knjige i pošli na Pećinu da se tamo
0 svemu dogovorimo.
Za vreme našeg štrajka profesorski savet je stalno
zasedao. Ja sam od Milice Pavlović, na koju sam kao
skojevac bio upućen, dobijao obaveštenja o toku svih
sednica. Bez toga, mi bismo bili obmanuti i naš
bi štrajk, verovatno, propao, a mnoge bi kaznili kao
buntovnike i kolovođe štrajka.
Kad je naša delegacija po drugi put pošla na
pregovore, Kosimenko je usmeno preneo da je tele
fonski premešten i da, sa svojom ženom, odlazi iz
Valjeva. Imajući rđavo iskustvo s njim i direktorom,
mi smo se potrudili, za svaki slučaj, da proverimo
koliko je to tačno. Posle provere, iz Vojvodine nam
je stiglo pismo u kome je stajalo da će se Kosimenko
vratiti za desetak dana, kad mi prekinemo da štrajkujemo.
Pismo sam odneo Milici da vidim šta će ona
na sve to da kaže. Ona je savetovala da izaberemo
delegaciju, s kojom ću ja, lično, poći u Beograd i
uporno tražiti prijem kod načelnika Ministarstva prosvete
da ga upoznamo čime se u školi sve služe protiv
učenika da bi zadržali nastavnika koji se prema njima
odnosi kao prema poslednjim valjevskim uličarima.
Na naše insistiranje, načelnik je napisao naredbu
sa kojom nas je upoznao pre nego smo pošli. Po
dolasku u Valjevo, o svemu sam obavestio Milicu
1 Milivoja Radosavljevića. Oni su se složili da nasta
vimo štrajk do krajnjeg ishoda sa našim zahtevima.
U štrajku su nas zatekli martovski događaji. Sa
našeg zbornog mesta, na kome smo se svakodnevno
okupljali i dogovarali, 25. marta smo se pridružili
drugovima iz Pojoprivredne škole koji su prvi izašli
na ulice da protestuju protiv pristupanja Jugoslavije
45
�Trojnom paktu, koji je potpisala izdajnička vlada
Cvetković-Maček.
Iz kazivanja preživelih skojevaca može se pret
postaviti da Milica Pavlović nije zapostavila obaveze
člana KPJ i komuniste za račun državne službe. U
školi i van nje radila je kao čovek i komunista koji
se ne miri sa postojećim stanjem stvari. Ne računajući
dve partijske ćelije, u banci i fabrici »Vistad« (Vojna
industrija Stanković A.D.), u gradu su do kapitulacije
postojale četiri gradske partijske ćelije. U drugoj, čiji
je sekretar bio Milorad-Mile Milatović, radila je Milica.
Budući da su je znali sa Univerziteta Milka Minić,
sekretar druge gradske ćelije, Sava Stanišić, Milorad
Milatović, i drugi, ona je tretirana kao čovek od
velikog poverenja. Stoga je krajem 1940. godine, kad
je Okružni komitet oiganizovao sastanak da bi se
istaknuti komunisti i članovi Komiteta upoznali s ma
terijalom i odlukama Pete zemaljske konerencije KPJ,
pozvana i Milica, iako je u to vreme bila bez ru
kovodeće funkcije u organizaciji. Uzgred, sastanku je
prisustvovala Vukica Mitrović, u svojstvu instruktora
Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju.
U istom smislu karakterističan je i drugi slučaj.
Uoči martovskih događaja u Valjevu je boravio Petar
Stambolić, kao instruktor Pokrajinskog komiteta. Po
njegovom nahođenju, trebalo je da neko obavi određeni
zadatak u Beogradu. Izabrana je Milica. Zato ona nije
bila angažovana u martovskim događajima. Međutim,
iz Pokrajinskog komiteta su je vratili 26. marta da
obavesti Stambolića da dođe u Beograd.
Sekretar Mesnog komiteta KPJ za Valjevo
U aprilskom ratu, komunisti u Valjevu su nava
ljivali, kao i u drugim gradovima, na vojne komande
i institucije da ih rasporede u jedinice da brane
otadžbinu. Partijska organizacija je, preko omladine,
zgradu osnovne škole pretvorila u bolnicu: doneti
su kreveti, posteljina i nešto najnužnijeg sanitetskog
inventara. A nekoliko žena, uglavnom intelektualki
(dr Julka Pantić, profesori Milica Pavlović i Milka
Minić, studentkinje prava Branka Ilić i Sofija Stanišić),
javile su se da budu raspoređene kao sanitetsko osoblje.
Ali nisu primljene. Tek drugi put kad su se prijavile,
46
�dobile su nekakvu objavu sa kojom su krenule prema
Užicu, gde je, navodno, trebalo izvesti odlučujući
protivudar i zaustaviti neprijatelja koji je prodro iz
Bugarske. Shvativši ubrzo da su obmanute, te su
drugarice htele krenuti prema Sarajevu da ih nije
vratio u Valjevo Miloš Minić, koji je saznao da je
izdajnička vlada u bekstvu, a vojska pred kapitu
lacijom.
U Valjevu, pošto su ostaci stare vlasti požurili
da se stave Nemcima na uslugu i izvrše njihova
naređenja, komunisti su takode žurili da ih u tome
onemoguće, pre svega, da spreče predaju oružja na
određenim punktovima. Za Okružni komitet i malo
brojnu partijsku organizaciju to je bio danonoćni
posao, bez predaha, jer je valjevski okrug obuhvatao
osam srezova: valjevski, kolubarski, podgorski, rađevski,
azbukovački, posavsko-tamnavski, kačerski i tamnavski.
U daljem toku zbivanja, zadaci Okružnog komiteta
i partijskih organizacija proizlazili su iz direktiva i
Prvomajskog proglasa Partije u kojem je rečeno,
između ostalog: »Na okup! U ovim sudbonosnim
danima potrebno je ujediniti sve snage u borbi za
opstanak. Ustrajte u borbi u koju vas poziva i koju
vodi avangarda radničke klase Komunistička partija
Jugoslavije... «
Okružni komitet je raspolagao tehnikom i znatnom
količinom hartije, tako da je mogao umnožavati pro
pagandni materijal i štampati svoje letke i proglase
koje je iziskivala novonastala situacija na njegovom
području. Radi veće sigurnosti, ona je iz grada pre
nesena u selo Bujačić, u kuću Sofije i Sava Stanišića. Tu je do 22. juna štampano i razdeljeno dosta
partijskog materijala. Iz straha da se s tehnikom ne
rizikuje, s obzirom na agresivniji odnos neprijatelja
posle napada na Sovjetski Savez, odlučeno je da se
ona prenese u selo Zabrdicu, gde ju je, u kući zem
ljoradnika Krstivoja Jankovića, montirao učitelj Bora
Jevtić. Osim učitelja Jevtića, tu su radili Milica Pavlović,
inž. Bora Atanacković i đak Vlada Atanacković. I tu
je štampano dosta propagandnog materijala, najviše
letaka kojima se stanovništvo pozivalo da ne predaje
9kupatoru ništa od vrednosti, naročito ne oružje.
Štampani su takode izvodi iz »Osnova lenjinizma«
i uputstva za idejno-vaspitni rad s novoprimljenim
47
�članovima Partije i skojevcima. Taj je materijal podeljen
sekretarima partijskih ćelija.
Razvoj događaja, Majsko savetovanje Centralnog
komiteta KPJ, razni proglasi i direktive viših partijskih
rukovodstava, kao i stanje u novostvorenim partijskim
organizacijama, zahtevali su od Okružnog komiteta da
organizuje savetovanje s rukovodećim kadrom sa svog
područja. Pošto se u gradu nije mogla naći pogodna
prostorija, organizacija i izbor mesta su povereni Dragojlu Dudiću. On je izabrao školu u selu Zlatariću,
u kojoj je radila njegova kćer Zora, kao učiteljica.
Na sastanku Komiteta, 16. juna, odlučeno je da se
savetovanje održi 21. i 22. juna. Članovi Komiteta
su bili dužni da o mestu i vremenu obaveste dele
gate i da ih prihvate.
Uoči savetovanja, u Zlatarić je došao Milorad
Milatović da se dogovori sa Zorom Dudić, koja je
u to vreme bila kandidovana za prijem u Partiju, šta
treba da uradi. Ona je pripremila prostoriju za rad
i, pod izgovorom da joj dolazi otac s nekim gostima,
zamolila svog kolegu učitelja i školskog poslužitelja
da 21. i 22. juna napuste školu. Pošto su Nemci
pravili ispade u okolna sela da bi oduzeli hranu i
stoku od seljaka, za obezbeđenje je zadužen bio
Dmitrije Koljković, onaj skojevac kojeg je Milica Pavlović slala u Beograd za vreme štrajka u Tehničkoj
školi.
Sa Milošem Minićem, instruktorom Pokrajinskog
komiteta za okrug valjevski, na savetovanju se
okupilo 20 komunista, uglavnom rukovodeći kadar
iz celog okruga. Posle dvodnevnog rada, kao naj
važnije je zaključeno da treba intenzivno nastaviti
pripreme za oružanu borbu, mada učesnici još nisu
imali vesti o fašističkom napadu na SSSR.
Očevidno, fašistička agresija na Sovjetski Savez
zatekla je valjevske komuniste u mobilnom stanju.
Odmah je naređeno da se povuku iz grada istaknuti
komunisti. U toku noći i sutradan izašli su dr Miša
Pantić, Milan Kitanović, Žikica Jovanović Španac,
Milorad Milatović, Zdravko Jovanović i dr.
U prisustvu Filipa Kljajića, člana Pokrajinskog
komiteta KPJ za Srbiju, Okružni komitet je održao
sastanak 25. juna u Valjevu, u Knez-Jovičinoj ulici,
na kome je doneta odluka o formiranju Valjevskog
NOP odreda, sa četiri čete. Na sastanku je imenovan
48
�komandni kadar. Time su izazvane personalne promene u Okružnom komitetu i partijskim organizacijama.
Za komandanta odreda imenovan je podoficir bivše
vojske Zdravko Jovanović, član KPJ od 1938. godine,
a za njegovog zamenika zemljoradnik Rajko Mihailović,
član KPJ od 1940; radnik Milosav Milosavljević,
član Partije od 1936. godine,* dotadašnji sekretar
Okružnog komiteta, imenovan je za političkog kome
sara odreda.
Na tom je sastanku rešeno, takođe, da se osnuju
Mesni komitet KPJ za Valjevo i partijsko rejonsko
rukovodstvo za srez Ljig. Tada je Milica Pavlović
imenovana za sekretara Mesnog komiteta, a samim
tim postala je i član Okružnog komiteta, koji su
sačinjavali, za izvesno vreme, osim nje, Obrad Stefanović (sekretar), Milan Kitanović, Milorad Pavlović
i Milka Minić.
Od sastanka sa Filipom Kljajićem u gradu je
gotovo sve podređeno prikupljanju oružja. Zanimljivo
je da se već na tom zadatku ispoljila bitna parti
zanska odlika - da ljudi mogu i nemoguće, zahvalju
jući hrabrosti i neviđenoj snalažljivosti. Tako je početkom
jula izvedena jedna od najsmelijih akcija u prikupljanju,
bolje reći, u otimanju oružja. Akcija je izvedena
po uputstvu stolarskog radnika Živomira Jeremića Mo
delara, koji je 25. juna, prilikom reorganizacije par
tijskih rukovodstava, izabran za sekretara Mesnog ko
miteta SKOJ-a za Valjevo. On je naručio seljačka
kola iz sela Klinaca, koja su doveli Živorad Gajić
i Milorad Dudić. Kod kafane »Mostar« on ih je sačekao
i s njima produžio na brdo Krušik, sa kojeg su se
spustili u jarak, blizu ograde fabrike »Vistad«. Tu
su već bili Mile Bjelica, Drago Grujičić, Grozdan
Gajić, Radenko Gavrić i Jordan Radoičić. Momci
su kroz razvaljenu ogradu upali i munjevito izneli
iz jednog magacina 12 sanduka ručnih i sanduk
avionskih bombi. Za to vreme, svršeni učenik Po
ljoprivredne škole Milivoje Bjelica, član Mesnog komiteta
SKOJ-a, ostao je na straži, sa zapetom puškom, da
ubije nemačkog stražara ako se slučajno približi dok
oni obave posao. Srećom, niko se nije pojavio Nemci još nisu znali u čiju su zemlju ušli.
S natovarenim kolima, »vlasnici« koji su ih doveli
hladnokrvno su prošli kroz grad i stigli do sela
Milica Pavlović Dara
49
�Đurđevac, gde je sanduke s bombama preuzela Kolubarska četa Dragoj la Dudića.
Plima opštenarodnog ustanka
Kad je u valjevskom okrugu počeo ustanak onom
čuvenom oružanom akcijom Žikice Jovanovića Španca,
opet je, po nalogu partijskog rukovodstva, izvestan
broj komunista morao da napusti grad. Mesni ko
mitet je ostao sa svega 19 članova Partije i 23 sko
jevca, a našao se pred mnogobrojnim zadacima i u
najtežoj situaciji. Pre svega, trebalo je svakodnevno,
ponekad i po dva puta, obaveštavati Okružni komitet
i štab Odreda o događajima i situaciji u gradu.
Takođe, za njihov račun, morala se neprekidno držati
veza sa Pokrajinskim komitetom u Beogradu. A kre
tanje po gradu je, i bez policijskog časa, bilo jako
otežano. Nije se samo Gestapo dao u potragu za
komunistima nego i domaći izrod, koji je, može
se reći, bio opasniji i nesnošljiviji utoliko što je
poznavao prilike i ljude u gradu.
Milica Pavlović se nije štedela, niti, pak, stra
hovala na dužnosti sekretara Mesnog komiteta. Ona
je znala realno da proceni šta i koliko može postići
sa svega tri člana Komiteta u tako složenoj situaciji.
Zato je logično što je zahtevala da se on poveća.
i, polovinom jula, povećan je sa dva člana. Tada
je svaki član Komiteta dobio posebno zaduženje.
Milica je ostala i dalje sekretar, tehničar Rata Vasiljević je imao, kao glavni zadatak, angažovanje ko
munista i simpatizera u fabrici »Vistad«, profesor
Neda Oklopdžija zadužena je za održavanje veze s
Pokrajinskim komitetom u Beogradu, Milorad Pavlović
za rad SKOJ-a, a Milivoje Bjelica i inženjer agro
nomije Bora Atanacković bili su, u izvesnom smislu,
»slobodnjaci«.
Posle 7. jula, u mnoštvu zadataka i obaveza
koji su stajali pred reorganizovanim Mesnim komite
tom, neki su iziskivali svakodnevnu potpunu angažovanost Tako, na primer, osim nabavljanja oružja,
trebalo je organizovati pomoć u ishrani boraca u
Odredu da ne bi sasvim zavisili od sela; dalje, oku
patoru je i u gradu trebalo staviti do znanja da
ustanički plamen iz Bele Crkve nije slučajnost ili
50
�delo »komitske družine«, već početak borbe organizovanih snaga koje će istrajati do pobede.
Što se tiče domaćih izdajnika, upravo onog
društvenog taloga koji se u gradu nudio okupatoru
špijunskim uslugama, prostituisanjem i sličnim izmećarenjem, njih je što pre trebalo zastrašiti, u prvom
redu likvidacijom onih najaktivnijih. I ne kao poslednje, štab Odreda je zahtevao da se svakodnevno obaveštava o neprijatelju, rasporedu i kretanju njegovih
snaga, rasporedu i vrsti oružja kojim raspolaže, po
sebno o raspoloženju vojnika. (Ne verujući da je
nacionalsocijalizam prihvaćen u Nemačkoj onako kako
se to videlo tokom rata, pretpostavljalo se da će se
raspoloženje nemačkih vojnika promeniti s napadom
»na prvu zemlju socijalizma«. Zato su u Valjevu,
kao i u celoj Srbiji, skojevci ubacivali u kasarne
i među nemačke vojnike letke na nemačkom jeziku,
koji su štampani u Beogradu, nadajući se, uzalud (!)
da će se mnogi pokolebati i dezertirati iz zahuktale
vojničke mašine koja je do tada lako dolazila do
pobeda.)
Razume se, Mesni komitet, s malobrojnim ljudstvom
koje mu je stajalo na raspolaganju, nije mogao ostva
riti tako brojne i delikatne zadatke bez pomoći spolja.
Ali mnogo je toga u gradu preduzeto i postignuto
sopstvenim snagama. Obaveštajnu službu Komitet je
obavljao tako što je grad podelio na pet rejona,
odredivši za svaki rejon člana Partije ili pouzdanog
skojevca koji je na dobijenom području organizovao
obaveštavanje. Prikupljene podatke sabirao je radnik
Ljubomir Petrović Mingej, član Mesnog komiteta
SKOJ-a i slao ih za Odred.
Od diverzantskih akcija najznačajnija je izvedena
u »Vistadu« za koji je bio zadužen Rata Vasiljević.
Kad se ukazala povoljna prilika, on je angažovao
14 drugova koji su radili u fabrici da, tobože, posle
završenog posla očiste mašine. Pošto su već imali
pripremljen pesak, oni su ih njime brzo »podmazali«,
a onda ih pustili da rade, tako da su potpuno onespo
sobljene za proizvodnju. Ta je diverzija imala na
ročito moralni efekat jer se o njoj naveliko pričalo
u gradu, s različitim dodacima i preuveličavanjem,
kako j to običaj u takvim slučajevima. Doduše,
ona je imala i svoju cenu: 14 aktera su morali otići
51
�iz fabrike u Odred. Na žalost, ne i njen organizator
Rata Vasiljević.
Što se tiče obračuna s neprijateljem, drugovi iz
grada su u tome najviše zavisili od pomoći iz Odreda.
Te akcije bilo je lakše izvesti kad je trebalo likvi
dirati neku postaju na periferiji ili u neposrednoj
blizini grada. U selu Dračin, na primer, pošto su
pribavili podatke o brojnom stanju i naoružanju
žandarmerijske stanice, drugovi su pozvali borce Kolubarske čete koji su 12. jula uhvatili i razoružali
5 žandarma. Dvojica su im pobegli, sa predsednikom
opštine, koji se toliko kompromitovao kao kolaboracio
nista da je morao noćiti u žandarmerijskoj stanici.
Ponovo se vratio u selo kad su mu dali pojačanje
od 25 dobro naoružanih žandarma. (U julu i avgustu
partizani su zarobljene žanadarme puštali da pođu
kućama, uz obećanje da se neće vratiti u službu.)
Mnogo je teže bilo u gradu naći i uništiti po
jedinačno ljude koji su se, bez dvoumljenja, stavili
u službu Nemaca. Ali, s velikim rizikom i sa hrabrošću koja se često graničila s drskošću, u toku jula
i avgusta ubijeno je ili ihvaćeno i osuđeno 8 nemačkih
fašista i 20 ljotićevaca. O kakvom je riziku i hrabrosti
reč može se zaključiti iz sledećeg primera.
Marko Cvijović i njegova sestra Nadežda bili
su bezobzirni dok su služili nemačku policiju. Da
bi bili »vredniji« i uslužniji od drugih, prokazivali
su ne samo komuniste i skojevce, ako su im udarili
na trag, nego i patriotski raspoložene građane. Na
dežda je još »ukomunila« svoju ličnu imovinu s
jednim višim nemačkim oficirom. Da bi se onemogućio
Marko i njemu slični, Milica je tražila pomoć od
Okružnog komiteta i štaba odreda Komanda Kolubarske čete, koja je tada već prerasla u bataljon,
primila je na sebe da likvidira Cvijoviće, s tim da
Mesni komitet tačno utvrdi kad su oni kod kuće
i da u to vreme prihvati i dovede do njih naoružane
borce. Tu je ulogu preuzeo član Komiteta Bora
Atanacković - uveo je u grad Srećka Milićevića,
Mihaila Đorđevića i Nikolu Varagića. Pošto je provereno da je kuća Cvijovića bez nemačke straže i
da su njih dvoje kod kuće, partizani su upali unutra.
Marko i njegova sestra su bili iznenađeni. Izbezum
ljene, partizani su ih bez reči izveli iz kuće. Napolju
su čekali članovi Partije i SKOJ-a da bi ih, zajedno
52
�s partizanskom trojkom, izveli iz grada ranije proverenim putem.
U selu Robaje, gde se nalazio štab Kolubarskog
bataljona, završila se, konačno, izdaja Marka Cvijovića i njegove sestre.
Mesni komiteti Partije i SKOJ-a su organizovali
niz uspešnih akcija i veoma dobro obavljali postavljene
zadatke. Ali nije sve išlo glatko i bez velikog za
laganja i dobrog promišljanja, kako bi se moglo
pretpostaviti ceneći akcije o kojima je bila reč. I
najmanja neopreznost, kao što se može zaključiti po
oktobarskim provalama, krvavo se svetila ne samo
pojedincima nego i ćelom pokretu. Reklo bi se da
su ljudi bili previše opterećeni obavezama, tako da
nisu mislili o sebi i ličnoj bezbednosti i opstanku.
A nije isključeno da su se, zaneti uspesima, opustili,
potcenili neprijatelja i zaboravili na najvažniji preduslov
svoga delovanja - na konspiraciju! Neprijatelj je trpeo
gubitke i doživljavao neuspehe, ali se i organizovao.
Angažovao je čete agenata da tragaju i njuškaju i dan
i noć za svakim na koga se posumnja da je u ma
kakvoj vezi s narodnooslobodilačkim pokretom. I
čudno je da su na to zaboravili odmereni inž. Bora
Alanacković i Milica Pavlović, snalažljivi i, čak za
zloglasnu beogradsku policiju, neuhvatljivi borci iz
jedinstvenog studentskog pokreta. U kakvu su situaciju
sebe doveli članovi partijskih rukovodstava lepo je
osvedočeno kraćim poglavljem u obimnom mono
grafskom delu »Valjevo - grad ustanika«. U celini,
ono glasi:
»Sastanak Mesnog komiteta je bio zakazan za
6. X 1941. godine u 17.30 časova u kući inž. Bore
Aianackovića. U istoj kući pre ovog sastanka održan
je sastanak aktiva SKOJ-a, koji je duže trajao no
što je bilo predviđeno; zbog ovoga, sastanak MK je
bio kratak, informativan, sa primanjem određenih di
rektiva, posle čega su se članovi razišli. Međutim,
održavanje ova dva sastanka u isto vreme i u istoj
kući predstavljalo je krajnju neobazrivost članova Mesnog
komiteta, jer je ulazak više lica u isto vreme u dvorište
Bore Aianackovića skrenuo pažnju nekim agentima.
Milica Nožica je bila praćena od jednog agenta kada
je išla na sastanak aktiva SKOJ-a, te je ovaj počeo
posle nje da prati sve koji su ulazili i izlazili iz
kuće Bore Atanackovića. Istoga dana, posle policijskog
53
�časa kuća Bore Atanackovića je blokirana i izvršen
je pretres. Bora je uhapšen sa ženom i troje dece.
On na saslušanju nije hteo da prijavi nikoga, pod
vlačio je da je kuća u velikom dvorištu koje vezuje
dve ulice te ljudi prolaze preko dvorišta skraćujući
tako put iz jedne u drugu ulicu. On je jedino rekao
da je toga dana bio kod njega Cvetko Jovanović te
je tako i Cvetko uhapšen iste noći.
U ovo vreme u Valjevu je bilo stvoreno neko
liko punktova za prihvatanje kurira i održavanje veze
sa štabom Valjevskog odreda Najglavnije punktove
su predstavljali stanovi Rate Vasiljevića, Milorada Pavlovića, ing. Bore Atanackovića (svi stanovi članova
MK! - prim. D. B.). Nešto pre hapšenja Bore Ata
nackovića, neko je prijavio iz fabrike »Vistad« Gestapou da Rata Vasiljević sarađuje sa partizanima i
održava veze sa štabom VPO. Na osnovu ovoga
gestapovci su iznenada upali u stan Rate Vasiljevića
i tu zatekli jednog kurira iz Kolubarskog bataljona.
Kod kurira su našli dosta letaka i propagandnog ma
terijala, a u stanu i nešto oružja, odela i sanitetskog
materijala što je bilo spremljeno za Odred. Rata i
kurir su odmah uhapšeni.
Posle hapšenja Rate Vasiljevića, provaljen je Milorad
Pavlović, sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a. Do ove
provale je došlo zato što je prilikom rasturanja le
taka po gradu uhvaćen jedan omladinac, član SKOJ-a,
koji je pri saslušanju odao da mu je letke dao Mi
lorad Pavlović. Jedan gestapovac je došao u stan
Milorada Pavlovića da ga liši slobode. Kad je gesta
povac ušao, Milorad mu je bacio mantil na glavu
i počeo da ga bije. Pošto je uspeo da onemogući
gestapovca i u stanu zapali materijal koji je imao,
izleteo je napolje i počeo da beži. U bekstvu je
naleteo na jednog žandarma koji ga je uhvatio i uz
pomoć nekoliko žandarma uhapsio.
Milorad Pavlović, Rata Vasiljević i inž. Bora Atanacković su imali pred neprijateljem odlično držanje.
I pored najvećih muka, nisu nikoga odali niti su
što kazali o radu Mesnog komiteta, SKOJ-a i partijskih
ćelija u gradu. Međutim, Cvetko Jovanović je imao
loše držanje. Iako nije nikoga odao obavezao se gesta
povcima da će voditi borbu protiv komunista, te je
tako iz zatvora pušten uz obavezu da okupatoru po
54
�maže u hvatanju komunista. Posle ovoga Cvetko je
upućen na prinudan rad na valjevski aerodrom3
.
Usled nedostatka dokaza a i zbog intervencije gra
đana, pušten je 10. oktobra inž. Bora Atanacković,
bez prava udaljavanja iz Valjeva i uz obavezu pri
javljivanja nemačkoj komandanturi dva puta nedeljno.
Rata Vasiljević i Molorad Pavlović su ostali u
zatvoru i sa prvom grupom talaca, od 50 lica, 20.
oktobra 1941. godine su streljani u krugu preduzeća
»Vistad« - današnji »Krušik«.
Zbog ranjavanja jednog nemačkog vojnika 21.
oktobra 1941, na putu prema Užicu, 31. bataljon
724. nemačkog pešadijskog puka streljao je šest talaca
u Valjevu dana 22. oktobra.
Istoga dana gradsko poglavarstvo je izdalo saopštenje: » . . . na temelju objave od 20. X 1941. Stojićevlć
Vladeta, Valjevo, Birčaninova streljan je danas kao taoc,
pošto je bio ranjen jedan nemački vojnik«.
Opasnost od hapšenja u ovom momentu pretila je
kako novom rukovodstvu SKOJ-a tako i članovima
Okružnog i Mesnog komiteta. Pošto je okupator u
Valjevu otpočeo sa streljanjima kao merom odmazde,
to je i sama provala dovodila u pitanje živote mno
gih članova Partije. Zbog svega ovoga rešeno je da
Vera Valjarević, Milica Pavlović Mika, Ljubomir Petrović Mingej, inž. Bora Atanacković i Milica Nožica
napuste Valjevo. Tako je u gradu od 12 članova
Mesne organizacije ostao samo Mile Bjelica sa još
2-3 člana Partije i SKOJ-a koji nisu bili kompromitovani.
Greška je što su svi članovi povučeni iz grada,
ali Okružni komitet i instruktor Pokrajinskog komiteta
su hteli da sačuvaju kadrove i precenili su opasnost
po njih, jer je bila u pitanju provala pošto nijedan
od uhapšenih drugova nije nikoga odao. Ova greška
stvara kasnije mnogo teškoća Okružnom komitetu u
obnovi partijskog rada u Valjevu«.4
> Cvetko kasnije nije samo odavao drugove, vcc je i pomagao okupatora. /bog
čega je isključen i/ KPJ
4 Grupa autora: »Valjevo
grad ustanika«, izdanje »Kulture«, Beograd
1967. godine.
55
�Teške posledice četničke izdaje
Možda se nigde tako očigledno kao na valjevskom
području ne reflektuje činjenica da partizanske snage
nisu mogle uspešno delovati bez jake partijske organi
zacije u njihovoj pozadini, tj. na neoslobođenoj i delovima oslobođene teritorije. U Valjevskom odredu
mnogo se brže i bolje učvršćivala i povećavala partijska
organizacija nego u samom Valjevu i ostalim delovima okruga. To je razumljivo. Iz grada i sa neoslo
bođene teritorije bili su neophodni odlasci partijskog
kadra u Odred i radi organizovanja narodne vlasti
na oslobođenoj teritoriji, ili, najčešće, usled opasnosti
od provale. Jednostavno, partijski život nije imao nor
malan i kontinuiran tok (kandidatski staž se odlagao
u nedogled, silom okolnosti, sastanci se nisu redovno
zakazivali i t.sl.). A mnoge započete akcije su osta
jale nedovršene ili bez željenog učinka. Uporedo sa
tekućim zadacima, na primer, Mesni komitet je uspeo
da organizuje Narodnooslobodilački odbor u gradu,
mada je to bilo skopčano sa mnogim teškoćama.
Najteže je bilo naći ličnosti koje će pristati da prime
takvu dužnost koja ne nudi fotelju, već preti smrću,
i na koje će pristati i Okružni komitet. Kad je Mi
lica podnela Komitetu listu odbornika, Komitet je ocenio da je to trenutno najbolji mogući izbor. Za
sekretara odbora je bio određen Bora Atanacković,
koji je izradio predlog statuta. Ali ni 24 časa nisu
protekla od prvog sastanka (5. oktobra) na kome se
odbor konstituisao, a njegovi su zaključci paralisani
oktobarskom provalom. Sutradan, 6. oktobra, uhapšen
je sekretar odbora pa zatim i onaj tehničar iz »Vistada«,
Rata Vasiljević. A onda je usledila odluka instruktora
Pokrajinskog komiteta Miloša Minića da izađe na
oslobođenu teritoriju Milica Pavlović, sa članovima
Partije i skojevcima, jer se pretpostavljalo da svi mogu
biti zahvaćeni provalom. U gradu su ostala samo dva
člana Partije.
Prirodno, u takvim ili sličnim situacijama, tre
balo je počinjati iznova. U Odredu je drukčije - u
njemu je bio koncentrisan najbolji partijski kadar. On
se normalno razvijao, pojedine njegove čete su brzo
prerasle u bataljone. Već u septembru, posle oslo
bođenja Krupnja, gde je zadobijen veliki plen u
oružju i municiji, oni su bili kadri da opkole i uspešno
56
�Kuća Lelekovića u B. Po , i kraj Vaijeva, u kojoj su boravili
gde se Milica krila jedno vreme
članovi OK KPJ Valjevo
�drže u blokadi snage nemačke 704. divizije koje
su se zatekle u Valjevu. Ta bi blokada imala znatno
veći uspeh da se bolje čuvala vojna tajna i da je
u gradu postojala jača partijska organizacija. Istina,
već u septembru su se osetili simptomi četničke izdaje
i da od saradnje s četnicima neće biti ništa. Stoga
nije čudno da su Nemci u Valjevu tražili pomoć
pre nego što su bili blokirani. Oni su u septembru
uzalud pokušavali da se probiju iz grada. U dva puta,
18. i 25. septembra, pa 6. oktobra, upotrebili su
jake snage, s podrškom artiljerije i tenkova. Kako
se vidi iz »Dnevnika« Dragojla Dudića, koji se ubraja
među najbolja svedočanstva iz NOR-a, partizani su se
održali na položajima i naneli prilikom svakog napada
Nemcima osetne gubitke.
Zanimljivo je kako je nemački zapovednik Turner, kome je bila poverena organizacija civilne vlasti,
ocenio tadašnje događaje u Srbiji: »Pokušavali smo
svim sredstvima, nagovarali smo, govorili, pretili, ali
ništa ne pomaže. Ne verujemo da je mogućno nešto
da postignemo na račun autoriteta u ovoj zemlji.
U ovoj zemlji narod ne poznaje autoritet. Svi naši
pokušaji da se narod kanalizuje u jednom konstruktiv
nom pravcu i odvoji od komunista - propali s u . . .
Pozicije partizana u šumama su takve de je, tako
reći, nemoguće pogoditi ih u srce. . . Dobija se utisak
da ni vesti o kapitulaciji SSSR ne bi dovele do ka
pitulacije ovih bandita, koji su žilavi kao đavoli. Osim
toga, njihova organaizacija je izvrsna. Ona bi mogla
biti klasičan primer najbolje tajne organizacije. Mnogi
bi mogli da od njih uče, pa čak i Poljaci koji su
dosta vešti takvoj borbi«.
Snagu ustaničkog pokreta i njegovu početnu aktiv
nost, ilustruju, takođe, izveštaji sreskih načelnika u
valjevskom oknigu. Sreski načelnik Valjeva, na primer,
ovako je video organizovanje ustanika i prve akcije:
»Javna bezbednost u srezu valjevskom od momenta
kada je Nemačka objavila rat Rusiji je prilično ugro
žena. Komunisti bezobzirno nasrću na državne objekte
i žandarmerijske organe. U početku ih je bilo vrlo
malo, ali posle kratkog vremena uspeli su da privuku
veći broj omladine. . . Komunistička akcija je sve žešća
i sve više ugrožava mir. Kreću se u velikim masama,
u grupama od 80-150 ljudi. . . Isto tako, pojedina
oružana lica obilaze vršalice, cepaju knjige koje su
58
�dužni voditi vlasnici vršalica. Komunisti su rasturili
i dezorganizovali sve opštinske uprave.«
Nemci su blokadu načeli ubacivanjem pojačanja
spolja. U Valjevo je prodro 21. septembra 125. pešadijski puk, ojačan jednim artiljerijskim divizionom
i vodom tenkova; zatim je i nemačkoj 718. diviziji
naređeno da, zajedno sa ustaško-domobranskim je
dinicama, pređu Drinu i pomognu blokiranim snagama
704. divizije. No, za ustanak u valjevskom okrugu
bila je od svega kobnija izdaja četnika. Valjevski odred
je, pod pritiskom velikog broja novodošlih neprija
teljskih jedinica, morao da odstupi od Valjeva i na
pusti deo oslobođene teritorije. Šaljući u napuštena
sela svoje članove da očuvaju ustaničko raspoloženje
i duh naroda, Okružni komitet je savetovao da oni
»još ne saopštavaju situaciju sa četnicima«. Takav
stav i odnos prema četnicima zadržao se i kad su
poveli otvorenu borbu s partizanskim snagama u
Sumadiji, i kad je jedan od nemačkih propagandista
napisao u Nedićevom »Vremenu«: »Nemački okupatori
realno su očekivali da će sukob partizana i četnika
olakšati njihovu kontrarevolucionamu akciju«. Četnici
su takav stav partizanskog rukovodstva iskoristili da
mučki i na prevaru pohvataju znatan broj partijskih
radnika, članova Okružnog komiteta i već osnovanih
narodnooslobodilačkih odbora. Između ostalih, uhvaćeni
su članovi Okružnog komiteta Živorad Gajić i Milovan
Radojević, članovi Okružnog komiteta SKOJ-a Vera
Vajarević i Milivoje Bjelica, i član Mesnog komiteta
inž. Bora Atanacković. Svi su oni predati četničkom
sudu u Brajićima, koji je po zlu ušao u istoriju, ili
Nemcima u Valjevu, koji su ih 27. novembra streIjali na Krušiku.
Posle pada Užica i povlačenja Vrhovnog štaba
sa glavninom partizanskih snaga u Sandžak, u va
ljevskom okrugu, čiji se Odred našao u predelu užički
put - Maljen, naišli su veoma teški ratni dani. Nastu
pajući kao kaznena ekspedicija, Nemci su sa te teri
torije masovno streljali i odvodili i nedužno stanovništvo
u sabirne logore. A preostali delovi Odreda, usled
četničke izdaje i nemačke premoći, morali su da se
povlače s glavninom partizanskih snaga. Za vreme povla
čenja, Milica se, s nekoliko političkih radnika, našla
u koloni ranjenika, koju je predvodio sanitetski major
dr Dimitrije Pitović. Doktor je zaustavio kolonu u
59
�hotelu na Divčibarama da bi se videlo kuda će
i kako će dalje krenuti. Tu ih je opkolila veća grupa
četnika, koji su, sad već otvoreno, napadali i zarob
ljavali partizane da bi ih predali Nemcima. Budući
da su ranjenici i ljudstvo koje ih je pratilo bili bez
oružja kojim bi se mogli suprostaviti četnicima, dr
Pitović je predložio da pokušaju pregovorima sprečiti
četnike u njihovoj nameri. On je, sa Milicom i Sretenom Čitakovićem, članovima Okružnog komiteta,
apelovao i uticao, u ime lekarske etike, na četničkog
starešinu da im omogući da produže put s ranje
nicima, da ne bi pali u nemačko zarobljeništvo. Valjda
zato što u tom trenutku nije imao uputstvo kako će
postupiti s ranjenicima (i neboračkim stanovništvom
koje je na strani partizana), četnik je naredio da
njegovi »ratnici« ništa ne preduzimaju, i oni su krenuli
u pravcu Maljena, a ranjenička kolona se u sumrak
prebacila preko užičkog puta, prema Radanovcima,
na kome su partizani ulagali poslednje napore da
zadrže nadiranje nemačkih snaga.
Posle izlaska na oslobođenu teritoriju i za vreme
neprijateljske ofanzive delovanje Okružnog komiteta i
ostalih komunista koji su izašli iz grada ograničavalo
se, uglavnom, na Odred i teritoriju na kojoj su se
kretale njegove jedinice. Međutim, osipanje ljudstva
i kolebanje seljačkih masa uzimalo je maha, naro
čito kad je Odred počeo da se povlači sa matične
teritorije. Tada je, u mnogim slučajevima, i živa reč
komunista bila prilično nemoćna.
Milica je sa partizanskim jedinicama prispela u
Sandžak. Međutim, po odluci Vrhovnog štaba, ona
se s Kolubarskom četom i grupom političkih radnika
vraća na svoj teren, u valjevski i kolubarski kraj. U
Radoinji su prenoćili i izjutra krenuli na put. Kako
je most na reci Uvcu bio miniran, išli su nizvodno
dok nisu pronašli plićak da pređu na desnu obalu.
Odmah po prelasku reke, sukobili su se sa nekoliko
stotina četnika. Posle žestoke borbe, četnici su se
razbežali, a partizanska kolona je produžila marš
pored Zlatibora, preko sela Šljivovice.
Nedaleko od Drine, izbegli su sukob sa Nemcima
i ljotićevcima i uputili se, preko Šargana, na pla
ninu Taru. Prenoćili su u Dečijem domu, na Ka
luđerskim Barama. Tu su našli pune kazane spremljene
hrane za četnike, koji su glavom bez obzira, ispred
60
�nekoga pobegli. U Kaluđerskim Barama su se zadržali
dva dana. Milica je odatle, s grupom partizana, kre
nula prema Medvedniku, gde su se nalazili borci
Kolubarskog bataljona i štab Valjevskog partizanskog
odreda.
S gubitkom slobodne teritorije, prekinute su sve
veze s jedinicama koje su prešle u Sandžak. U
zapadnoj Srbiji, osim Radevskog bataljona, zadržale su
se jedinice Valjevskog partizanskog odreda, Kolubarski
bataljon, pod komandom Žikice Jovanovića Španca,
Mačvanski partizanski odred i Tamnavski bataljon. One
su morale da vode svakodnevne žestoke borbe s
Nemcima, četnicima i Ijotićevcima. Njihova je slobodna
teritorija bila od čela do začelja kolone. Izbegavajući
frontalne sukobe sa brojno nadmoćnijim neprijateljem,
morale su stalno da se kreću, a sa njima su se
kretali i politički radnici da ne bi bili pohvatani.
Nemačke jedinice, koje su za vreme ofanzive
nastupale kao kaznena ekspedicija, a potom četnici i
pripadnici Nedićeve Nacionalne straže počinili su na
bivšoj slobodnoj teritoriji, posebno u neposrednoj
okolini Valjeva, nečuvena zverstva nad nedužnim sta
novništvom, šireći u isto vreme vesti da su partizani
uništeni, da ih više nigde nema.
Seosko stanovništvo je toliko bilo zaplašeno da
se ilegalac-partijski radnik nije smeo usuditi da zakuca
ni na vrata onih za koje je znao da su prijatelji,
da nisu izdali pokret Takve su mnoge oči vrebale
da ih prijave četnicima ili nedićevcima, koji su se
utrkivali ko će ih više poslati u Valjevo, odnosno
u šabački ili banjički logor, gde su se streljanja u to
vreme iskazivala trocifrenim brojevima. Situacija se
pogoršavala sa saznanjem ’ da partizani nisu uništeni
i da partijski radnici nalaze utočišta u selima valjevskog
okruga, pa i u samom Valjevu. Teror i oblici zastra
šivanja su se umnožavali. Uobičajenim batinama, sa
obaveznim novčanim kaznama koje su primenjivale
nemačke i četničke komande, i prinudnim radom,
na koji je Nedićeva »vlada nacionalnog spasa« upući
vala pohapšene, nije se postiglo ono što su izdajnici
želeli, kao što ni Nemci nisu bili zadovoljni učinkom
streljanja, ma koliko da je bilo masovno. Zato su
naredili da se osuđeni na smrt vešaju na trgovima,
u prisustvu građana. A kad je Stevan Filipović ispod
vešala održao govor kojim je zbunio okupatorske voj-
61
�Hrabra ilegalka Milica Pavlović Dara, preobučena u nošnju seljanke,
da bi se bezbednije kretala i izvršavala mnoge zadatke
nike i domaće izdajnike, okružni načelnik je službeno
molio da se osuđeni vešaju tajno, »a ne javno, jer
bi javna vešanja više štete nanela nego koristi«.
U situaciji kakva je nastala posle povlačenja glav
nine partizanskih snaga iz Srbije, partijskim radnicima
u zapadnoj Srbiji nije preostalo ništa drugo nego
da udvostruče napore da bi zadržali sudbinu ustanka
u svojim rukama. Prirodno, Okružni komitet Valjeva,
sa instruktorom Pokrajinskog komiteta Milošem Minićem, nije se kolebao: zajedno sa političkim i vojnim
mkovodiocima Valjevskog odreda, analizirali su 1.
decembra novonastalu situaciju i doneli određene
zaključke. Na sastanku je ocenjeno da treba hitno,
već 4. decembra, održati savetovanje na kome će se
detaljno razmotriti situacija i postaviti odgovarajući
zadaci. Na tom su savetovanju, u selu Dragodolu,
bili rukovodioci Valjevskog i Mačvanskog odreda i
Tamnavskog bataljona, članovi okružnih komiteta KPJ
62
�Valjeva i Šapca i komandiri i komesari obližnjih
jedinica, ukupno oko 40 vojnih i političkih rukovo
dilaca. Služeći se procenom i zaključcima sa prethod
nog sastanka, Miloš Minić je podneo referat na ovom
skupu, podvlačeći naročito težinu stanja izazvanog
neprijateljskom ofanzivom i četničkom kontrarevolu
cijom. Na osnovu njegovog referata i diskusije, od
lučeno je da se stvaraju manji partizanski odredi
od 150 do 200 boraca, s tim da njihove partijske
organizacije pojačaju političko-propagandni rad među
borcima i na teritorijama preko kojih će se kretati.
Iako je četnička izdaja, sa svim posledicama, bila
očigledna, zauzet je stav da se treba uzdržati od
bratoubilačkih obračuna, gde god je mogućno, i po
zivati u borbu borce-dobrovoljce s parolom: Za hleb
i sloboda
Pošto je prestala da izlazi užička »Borba«, ocenjeno je da se njena agitacionopropagandna uloga mora
nadomestiti štampanjem što većeg broja vesti, letaka
i drugog materijala. Uporedo s tim, Okružni komitet
je pokrenuo i list »Partizan«, na kome je i Milica
radila, s Radovanom Vukovićem, jednim od onih ko
munista koji su kroz prokopani kanal pobegli iz
mitrovačke robijašnice. U tom listu, sem informacija
o tekućim događajima, objavljen je niz članaka teo
rijskog karaktera.
Obilje i složenost zadataka pred kojima se našao
Okružni komitet nalagali su neodložnu popunu nje
govog sastava. Savetovanju u Dragodolu nisu prisustvo
vala četiri njegova člana: sekretar Obrad Stevanović
je odstupio sa partizanskim snagama prema Užicu,
gde je i poginuo, Živorada Gajića i Milovana Radojevića su početkom novembra uhvatili četnici i
predali ih Nemcima u Valjevu, a Milica Pavlović se
još nije bila vratila iz Sandžaka. Sada je izabran Milan
Kitanović za sekretara, a za članove Milica Pavlović,
Sreten Čitaković, Milka Minić i Ljubomir Petrović
Mingej. Milica je od tada imala legalno (partizansko)
ime - Dara. Sa odlukama i zaključcima sa ovog i
narednog savetovanja upoznala se kasnije, po dolasku
na valjevsko područje.
Nekoliko dana posle savetovanja u Dragodolu,
došao je Mirko Tomić Seljak, član Pokrajinskog ko
miteta, sa direktivom i širokim ovlašćenjima Central
nog komiteta KPJ, što je Okružni komitet obavezalo
�da održi novi sastanak, sredinom decembra, mada su
zaključci doneseni na prethodnim sastancima, kako se
pokazalo, bili saglasni sa direktivom Centralnog komiteta
i pismom Pokrajinskog komiteta »O radu partijskih
organizacija u partizanskim odredima«, koje je u
međuvremenu prispelo. Na novom sastanku, u selu
Brezovicama, odlučeno je da se formiraju partijska
povereništva za srezove valjevski, kolubarski i podgorski, s ciljem da se brže oživi partijski rad,
prvenstveno na onim područjima sa kojih su dob
ro poznati članovi Partije povučeni u jednice
ili su pohapšeni za vreme neprijateljske ofanzive.
Izabranim poverenicima je preporučeno da pođu na
određena područja bez oružja i da se, po mogućnosti,
legalizuju. U duhu preporuke Centralnog komiteta,
rečeno im je, takođe, da četnike Draže Mihailovića
treba politički neutralisati, što znači da političkim
radom treba onemogućavati njihovo kontrarevolucionamo delovanje i uticaj u narodu. Pri tom je pozitivno
ocenjen postupak Valjevskog i Podrinskog odreda,
koji su, nekoliko dana ranije, pustili četnike kapetana
Račića da nesmetano prođu za Bosnu, iako su ga
mogli napasti i, eventualno, uništiti.
U diskusiji je ukazano na obavezu da se izbegne
bratoubilačka borba, da se zavedeni seljaci na svaki
način pokušaju odvojiti od četničkih komandi i starešina.
Kad se povela reč o daljim dejstvima partizanskih
odreda, naglašeno je da se striktno primenjuje gerilski
način borbe, zapravo, da se sa frontalnog načina
ratovanja pređe na gerilski. Kao i na prethodnom
savetovanju u Dragodolu, konstatovano je da na
teritoriji Posavine i Mačve postoje povoljniji uslovi
za omasovljavanje narodnooslobodilačkog pokreta, pa tu
teritoriju treba »pokriti« manjim, pokretljivijim jedini
cama radi proširenja slobodne teritorije i jačanja
partizanskog uticaja na širem području. Zbog toga je
preporučeno da se dejstva Podrinskog i Valjevskog
odreda i Tamnavskog bataljona što više međusobno
povezuju.
Ubrzo se pokazalo da je mnogo toga što je
zaključeno na sastancima i savetovanjima u decembru
gotovo neizvodljivo budući da je neprijatelj, i posle
ofanzive, zadržao na valjevskoj teritoriji ogromne snage, s
ciljem da iskoreni teškoće tada već oslabljenog oslo
bodilačkog pokreta. No to ne znači da je Okružni
64
�komitet Valjeva odustao i oglušio se o uputstva i
zahteve viših rukovodstava. Osmog januara on je
dobio pismo od Centralnog komiteta KPJ iz Bosne
kojim se od njega traži da uspostavi stalnu ve
zu sa sekretarom Pokrajinskog komiteta u Beogradu
i da se čvršće poveže sa partijskim rukovodstvima
u ostalim gradovima Srbije. U pismu je poručeno
i to da se Komitet i instruktor Pokrajinskog komiteta
o svemu konsultuju sa Mirkom Tomićem, koji je
uskoro uspeo da uspostavi vezu sa sekretarom Pokrajin
skog komiteta.
Na putevima ilegale
Na sastanku Komiteta, u selu Leskovicama, konstatovano je da se izvesni zadaci teško i sporo ostvaruju
zato što Komitet nema čvršće veze sa širom teritorijom
okruga i, posebno, sa Valjevom. Zato je odlučeno
da se članovi Komiteta i sreskih poverenstava pojedinačno
rasporede i zaduže za rad na određenim područjima.
U svakom slučaju, bilo je najvažnije i najteže prodreti
i održati se u Valjevu i njegovoj bližoj okolini,
gde je neprijatelj koncentrisao najveći deo oružanih
i policijskih snaga, smatrajući, opravdano, da je tu
središte i žarište ustanka i oslobodilačke borbe.
Na sastanku su članovi Komiteta i poverenstava
ovako raspoređeni: Ljubomir Petrović Mingej upućen
je u Valjevo, Milica Pavlović u sela oko Valjeva,
a na teren Azbukovice, Rađevine i Podgorine otišli
su Stevan Milatović, Milijan Mića Jeremić i Rade Joksimović.
Delovanje Ljubomira Petrovića i Milice Pavlović
bilo je uzajamno. Petrovićev ulazak u grad i Miličina
aktivnost u njegovoj okolini brzo su se ispoljili
vidnim rezultatima. Pre svega, u gradu su obnovljeni
prvobitni punktovi i tajni kanali preko kojih se svako
dnevno mogla održavati veza sa okolinom. Po izboru
i nalogu Komiteta, Petrović je imenovao Mesni komitet,
čiji je glavni zadatak bio da pribavlja i dostavlja
vesti o neprijatelju i njegovim namerama. Mesni
komitet je obezbedio pisaću mašinu, geštetner, matrice
i izvesnu količinu hartije, tako da su se u sklo
ništu Ljubomira Petrovića počele štampati vesti, leci
5 Milica Pavlović Dara
65
�i drugi propagandni materijal. Preko očekivanja, već
u martu, u gradu su osnovane tri partijske ćelije,
a vezu s Pokrajinskim komitetom u Beogradu preuzela je
Katarina Mutić, kao sekretar Mesnog komiteta.
Milica Pavlović je i pre sastanka u Leskovicama
radila u selima za koja je na sastanku bila zadužena.
Početkom februara, ona je došla, s Milojem Spasojevićem, u selo Zarube, kod Živorada D. Godevca,
u čijoj se kolibi dosta dugo zadržala. Iz tog prilično
sigurnog skloništa ona je obilazila druga sela i povezivala
simpatizere pokreta i rudoljube duhom otpora i verom
u pobedu. Međutim, i pored velike opreznosti, njeno
je prisustvo kod Gođevčevih primetila neka žena iz
sela Prijezdića pa se, radi sigurnosti, morala preseliti
u selo Žabare, kod Marka Kuzmanovića. Inače, u
selu Prijezdiću se sastajala, kod Aleksandra Golubovića,
sa Milošem Minićem, Radivojem Jovanovićem Bradonjom, Miloradom Milatovićem i drugima.
Dok je bila na terenu Zaruba, uspostavila je
vezu sa Lazarom Mosurovićem iz tog sela, koji
je nosio poštu u Valjevo kod Raše Lalovića, a
kasnije kod Dušana Andrića Solida. Sa Solidom su bili
ugovoreni znaci raspoznavanja: »Došao sam da vam
dam vunu za pamuk«. Mosurović je od Andrića
donosio razne stvari za ilegalce i borce Suvoborskog
odreda.
U drugoj polovini februara kretala se kratko vreme
sa Suvoborskim odredom u kolubarskom srezu da bi
videla kakve mogućnosti postoje za ilegalni rad. U
stvari, tamo se zadržala, s Milojem Spasojevićem,
toliko koliko je bilo potrebno da se obnove ranije veze
i punktovi.
Imajući na umu izdaju četnika i ofanzivu Nemaca,
masovna streljanja i mnogobrojna zverstva što su ih
počinili u toku ofanzive Nemci, četnici, nedićevci i
tzv. dobrovoljci /ljotićevci/, kao i teror koji su sproveli
nakon ofanzive, s pravom se može reći da su se, u
ovom periodu, zalaganje i rad Okružnog komiteta
i partijskog članstva graničili s najvećim požrtvovanjem.
U martu su se članovi Komiteta našli pred
novim iskušenjem: partizanski odredi su preživljavali
poslednje dane. A čim nema vojske, kolebljivi seljak
66
�Članovi OK KPJ za Valjevo krajem 1943: sleva: Milovan Milosavljević.
Milorad-M ile M ilalpvič, Sreten Čilakovič, Milica Pavlović Dara i
Žika G ajić (Snim io S. Čitaković)
�postaje malodušan, pa nastupi zlo vreme kad niko
nikome ništa ne veruje. Članovi Komiteta su bili
rasuti po ćelom okrugu. U Valjevu i njegovom užem
području zatekli su se Milica i Milka Minić, Sreten
Čitaković i Ljubomir Petrović Mingej; sekretar Milan
Kitanović je bio sa Suvoborskim odredom.
Instruktor Pokrajinskog komiteta Miloš Minić je
uputio članove Okružnog komiteta početkom marta
da obiđu Kolubaru i Kačer, radi obnavljanja i oživljavanja
političkog rada u tim oblastima. Milica se nalazila
u Zabarima, kod Marka Kuzmanovića, odakle je,
preko Zorke, žene Mihaila Kuzmanovića, koja joj
je služila kao kurir, tražila od Anice Spasojević iz
Rajkovića da je poveže sa Radmilom Spasojević.
Radmila je tada bila uhapšena pa joj je Anica poručila
da dođe u Rajković i da će joj biti obezbeđeno
sklonište kao da je Radmila u selu.
Posle dva-tri dana, Milica je, preobučena u odelo
seljanke, za dana došla sa Zorkom u Rajković.
U kući Sretena Spasojevića ostala je dva dana, a
onda se prebacila kod Simke Spasojević.
U Rajkoviću je, sa Milojem Spasojevićem, napravila
plan za obilazak sela u Kolubari. U isto vreme,
uspostavila je vezu sa Kajom Lalović iz Sankovića,
Živoradom Milinkovićem iz Brežđa i Zlatijom Radisavljević iz Pauna. Sa Mihailom i Markom Kuzmanovićem
u Žabarima već je bila povezana.
Izvestan broj sela kroz koja se kretala bila su,
maltene, periferija Valjeva. Zato, ako u njima nije
bilo četničke komande ili stanice Srpske državne
straže, bilo je svakakvih patrola i kojekakvih protuva,
od ranog jutra do mraka. S obzirom na to, Milica
se morala dovijati na razne načine da je ne prepoznaju
i da ne bude sumnjiva. Nije bilo dovoljno maskirati
se seljačkom odećom. Pokušala je da se obezbedi
kakvom-takvom legitimacijom i, prilikom boravka u
selu Bujačiću, u neposrednoj blizini Valjeva, gde je
tokom celog rata kuća Ranka Kuzmanovića bila
jedno od najsigurnijih partizanskih uporišta, nabavila
ju je na način kao iz kakvog akcionog filma. Zamolila
je Ranislavu (Racu) da kaže svojoj snahi Angelini,
Rankovoj ženi, da se ona o tome stara. A Angelina
68
�je bila glavni kurir iz te kuće neustrašivih ljudi5
.
Nije bilo jednostavno naći ženu, po prilici, Miličinih
godina, uzeti joj legitimaciju i vezati je tako da ne sme
poći dalje od seoskog atara. Angelina i Raca su
shvatile koliko je stvar delikatna. Ali su se odlučile,
ipak, da Raca uzme legitimaciju od Kasije Kuzmanović,
pod izgovorom da joj privremeno treba. Milica je »našla«
da joj ta legitimacija odgovara, i mali Nikola je
doveo Stepana Vučićevića, krojača iz Žabara, koji se
amaterski bavio fotografskim zanatom, da slika Milicu.
Vučićević je u toku dana napravio snimak i Milica je
tako mogla da nastavi da putuje kao Kasija Kuzmanović.
Sve su tri znale da to nije bogzna kakva siguracija,
ali nisu o tome razmišljale. U slučaju ako bi neko
Milicu prepoznao i prijavio da se kreće pod tuđim
imenom, bila bi streljana ne samo ona nego i sve
tri Kuzmanovićeve.
Iz sećanja njenog učenika Borivoja Petrovića
vidi se da se, prema potrebi, služila i drugim
legitimacijama. U isto vreme, to je sećanje zanim
ljivo i radi toga što pokazuje da je Milica,
ponekad, radila i ono što, po logici stvari, kao
partijski rukovodilac, nije morala. Evo, ukratko, Petrovićevog iskaza.
5 Iz te bogate i zadružne porodice, koja je imala imanje i u Žabarima,
najstariji sin Slobodan, je bio učitelj, član KPJ: sjajan govornik. On je uoči 7.
novembra 1941. s Borom Atanackovićem. u selu Baćcvcima. pripremao proslavu Dana
oktobarske revolucije i organizovao izvlačenje prikupljenog žita za jedinice Odreda.
Tu su ih uhvatili četnici i predali Nemcima, koji su ih istog mcscca streljali
na Krušiku.
Mladi sin Radivoje. borac Kolubarskc čete. jedva se spasio, kao ranjenik, prilikom
razbijanja Suvoborskog odreda. U novembru 1942. kad je uhapšeno oko ISO
saradnika NOP-a, uhapšen je i on. sa sestrom Dragicom. i odveden u Banjički
logor, iz kojeg su prebačeni u Smederevsku Palanku, u logor za prevaspitavanje omladine.
Sin Marko, oženjen, otac sedmoro dece. živeo je, povremeno, s porodicom
na imanju u Žabarima. Bio je član narodnooslobodilačkog odbora koji je osnovao
Miloš Minić 1942. godine. U maju 1943, njega su na zverski način ubili četnici.
Sa još pet ljudi. Njihova tela bez glava poredali su na putu i pet dana niko im
nije smeo prići da ih sahrani.
Sin Pero je bio zarobljen u aprilskom ratu i oslobođenje je dočekao u
zarobljeničkom logoru.
Vojnički rečeno, kuća Ranka Kuzmanovića u Bujačiću bila je suhoputna stanica:
kroz nju je prošao veliki broj boraca iz grada u Valjevski odred prilikom nje
govog formiranja, kao i oni koji su stupili kasnije u odred »Žikica Jovanović
Španac«. Pošto je bila blizu grada, do nje se prenosila municija, sanitetski i
propagandni materijal, oprema za borce i dr. Čika Ranka i najstarijeg unuka Dragana
često su hapsili i saslušavali. Angelina je znala sve ilegalce. partijske kurire i
ujne punktove u gradu. Iz njihove kuće su i unučad, na neki način, sudelovala u
borbi i radila za ilegalce. Od najstarijeg do najmlađeg če|jadeu svi su bili,
manje ili više, na velikim iskušenjima, ali iz njihove kuće nikad njje potekla reč
izdaje ili terećenje nekog od pripadnika oslobodilačkog pokreu.
69
�Krajem 1941. ili početkom 1942. godine, njemu
je Kaja Mutić donela film da uradi nekoliko foto
grafija jer je znala da se, kao amater, bavio foto
grafskim zanatom. Kad je razvio film, prepoznao je
Milicu, povezanu maramom, obučenu u seljačku odeću.
Bio je iznenađen, videvši kako se njegov razredni
starešina »poseljačio« i otisnuo iz grada - ko zna gde!
Znao je samo da treba napraviti fotografije za legitimaciju
i više se nije raspitivao o svom profesoru, pred
kojim će se još jednom naći na neobičnom ispitu.
U leto 1942, rečeno mu je da se obavezno
sastane s Milicom. Ona je poručila da se nađu u
šumi na Boričevcu, nadomak Valjeva. Seća se da je
njihov razgovor počeo »izdaleka« - o omladini, njenoj
odanosti i udelu u oslobodilačkoj borbi, o njenoj
hrabrosti, u prvom redu. Tek kasnije, kad je bolje
razmislio o tom susretu i razgovoru, bilo mu je
jasno da je Milica u to vreme imala vojničku
i mobilizatorsku ulogu. Pitala ga je, kao uzgred,
šta bi radio, na primer, ako bi se našao na mostu,
s revolverom u džepu, u trenutku kad Nemci presretaju
i pretresaju građane? Da li bi pucao na Nemce,
ili bi tražio neki drugi izlaz?
Povezujući to s nekim drugim pitanjima slične
prirode, bio je impresioniran time kako je, na izgled,
mirna nastavnica iz Srednje tehničke škole postala ratnik
i vojnik revolucije.
Sekretar Okružnog komiteta Partije
Nedićevsko-četnička komanda, zajedno sa nemačkim
komandantom u Valjevu, ocenila je da se otpor
seoskog stanovništva i njegova prikrivena privrženost
narodnooslobodilačkom pokretu najviše pothranjuju pos
tojanjem partizanskih jedinica u zapadnoj Srbiji. Zato
je isplanirana zajednička operacija, s ciljem da se u
martu uništi i poslednja najjača partizanska jedinica
- Suvoborski odred. (Posavsko-tamnavski odred je većim
delom izginuo u borbi s Nemcima kod sela Čuruge
i Dokmira, a Valjevski odred je faktički prestao da
postoji 5. marta, odlaskom 70 boraca u Bosnu.)
Borbe koje su Suvoborci vodili 11. marta, noću
12/13. marta, pa 16. marta i, konačno, 17/18. marta,
predstavljaju najslavnije stranice NOR-a u tom kraju jer,
70
'
�u svim tim dramatičnim borbama protiv združenih
snaga neprijatelja (nemački 741. puk i pet dobro
opremljenih četa iz pet četničkih odreda) 240 neustra
šivih partizana herojski su se borili i ginuli dok, naj
zad, nije ponestalo i snage i municije. U protivnapadu,
12. marta, u popodnevnim časovima, poginuo je i
komesar Odreda Zikica Jovanović Španac.
Posle tih žestokih bojeva, valjda zato što nije ispalo
sve kako je planirano (gubici su bili nepredviđeno
veliki), ostrvljeni domaći izdajnici su preduzeli »češljanje«
terena, pri čemu ni dete nisu ostavili živo ako su
ocenili da je partizansko. Milici Pavlović nije bilo
prvi put da čuje i vidi kako to »čiste« izdajnici sela i
seoske domove, pa je smatrala da je bolje da se
skloni u Valjevo. Tako je »seljanka« Kasija Kuzmanović
oko 20. marta, iz sela Sankovića, preko Rajkovića
i Paune, ušla u grad, gde se zadržala dok se
stanje koliko-toliko smirilo, a onda je, sa Sretenom
Čitakovićem, pošla u kolubarski srez.
Posle razbijanja Suvoborskog odreda, Milan Kitanović jedva je uspeo da se skloni i ne padne
neprijatelju u ruke. Okružni komitet u dotadašnjem
sastavu nije više održao ni jedan sastanak. On je teš
ko oboleo, a Milka Minić je uhapšena u selu
Cvetanovcu. Zbog bolesti Kitanovića i nastale situacije,
na inicijativu Miloša Minića, 6. aprila je održan
sastanak u kući Ranka Kuzmanovića, u Bujačiću,
na kome je popunjen Okružni komitet, tako da su
ga od tada sačinjavali Milica Pavlović, sekretar, Sreten
Gtaković, Kaja Mutić i Živorad-Zika Gajić. U avgustu
je kooptiran metalski radnik Vlada Ivanov. Prvi zadatak
novoformiranog Komiteta je bio - stvaranje novih
partijskih organizacija i uporišta po selima, kao i sreskih
poverenstava.
Odmah je zapaženo da reorganizovani Komitet
smelije deluje. Već 8. aprila, u Sankoviću, u kući
Živka Lalovića, formirano je sresko poverenstvo za
kolubarski srez. A za Prvi maj štampan je letak u
kojemu su prikazani, sem ostalog, rezultati borbe Sovjet
skog Saveza i, prilično opširno, razvoj događaja u
Jugoslaviji. Letkom su pozvani radnici, seljaci, omladina
i svi srpski rodoljubi na aktivnu borbu protiv okupatora
i domaćih izdajnika.
Od članova Komiteta Milica Pavlović i Sreten
Gtaković su živeli ilegalno; Kaja Mutić je živela u
71
�Milica
Pavlovu
kao sekretar OK KPJ za Valjevo,
S. Čitakoviea iz 1943. godine
na
snimku
Valjevu, a Živorad Gajić u selu Paunama, pošto je
bio pušten iz valjevskog zatvora 22. januara 1942.
To je bila nova, znatno bolja okolnost da Komitet
može ostvariti niz zadataka sa članovima koji se mogu
slobodno kretati po terenu. Doduše, i Milica se kretala
slobodno. Čak i suviše slobodno. Imala je sreće,
doista, sa prerušavanjem u izbeglicu ili seljanku za
vreme putovanja od sela do sela, ili od sela do
grada, i obratno. Bila je povoljna okolnost da nije
duže radila kao profesor u Valjevu, te da nije sasvim
72
�zapažena kao njegov građanin. Ipak je ponekad previše
rizikovala i, reklo bi se, sudbinu svoju izazivala.
Razume se, uvek je imala pri sebi lično naoružanje
- dve bombe i revolver na vojničkom opasaču
ispod ženske rekle ili bluze. Od oružja se nije raz
dvajala ni dok je spavala - revolver je obavezno
stavljala pod jastuk, spreman za upotrebu, jer »zlu ne trebalo«, kako je u šali govorila. Sa oružjem se
osećala slobodnijom i sigurnijom.
Početkom maja ponovo je došla u selo Rajković
da se sastane sa Milkom Spasojević, koja je bila puštena
iz šabačkog logora, i sa Milošem Minićem i Milojem
Spasojevićem, koji su se tada tu nalazili. Raspitivali su
se o pojedinostima i stanju u logoru. Milka im
je pričala o herojskom držanju sestara Ilić iz Valjeva,
posebno Branke.
Kao sekretar Komiteta, Milica se posebno angažovala
na obnavljanju i organizovanju narodnooslobodilačkih
odbora. Pri tom je bila u nedoumici zbog formiranja
pododbora, čiji se rad, po njenom nahođenju, podudarao
s radom aktiva, koji su u Valjevu bili dobro organizovani.
O toj njenoj nedoumici govori pismo Pokrajinskom
komitetu, od 24. septembra, u kome ona kaže:
»Nego, da Ti učinim neke napomene u tom pogledu da
bi Ti bilo lakše da se snađeš u praktičnom poslovanju
odbora. Dok nismo došli na ideju da stvaramo NOO,
a ukidamo aktive kao stalna tela mi smo imali
svuda aktive. Njih smo tretirali kao partijska uporišta . . .
Ta forma rada je vrlo pogodna. . . Posle je došla
ona velika zabuna šta će da rade aktivi, a šta
pododbori. . . Međutim, desilo se da su se aktivi gde
god su postojali i dalje održali. Tako Ti je slučaj u radu
kod zanatskih radnika, kod žena. Negde su produžili
stvarati pododbore, npr. kod činovnika, kod železničara,
te tako sada imamo i aktive i pododbore. Moje
lično mišljenje je da se mi sa ovim nemamo
šta natezati. Jedino ostaje da produžimo rad preko
aktiva, da aktive proširujemo i obratimo veću pažnju
na njih, a da stvorimo, naravno, ako se bude moglo,
jedan NOO za ceo grad. Mi ćemo uticaj u NOO
osigurati preko naših ljudi koji budu odbornici, simpati
zeri ili pristalice. .. «
Iz Pokrajinskog komiteta dobila je ovo objašnjenje
o radu i narodnim odborima: »Treba raščistiti pojam
73
�»aktiv«. Aktivi su uopšte pomoćna tela preko kojih
se sprovodi određen rad, npr. omladinski aktivi,
ženski aktivi, partijski aktivi i si. Sve su te razne
vrste aktiva podređene raznim rukovodećim organima
u razvijenoj organizaciji, a u nerazvijenoj aktivi vrše
više funkcija. . . narodnooslobodilački odbori su organi
narodne vlasti na oslobođenoj teritoriji i organi političke
borbe na neoslobođenoj teritoriji. Ali, i na neoslo
bođenoj teritoriji oni su organi narodne vlasti, uporedo
se okupatorskom vlašću, oni treba da budu »država u
državi«, da preotimaju političku vlast iz ruku okupatora
i njegovih slugu, da narod sprovodi odluke i rešenja
narodnooslobodilačkih odbora, a ne okupatorski organi,
da se na taj način, uz oružanu podršku partizan
skih odreda, iz ruku okupatora i njegovih slugu preotme
ne samo politička već i vojna vlast«.
Jasno je da rukovodeći kadar na terenu, koji se
bavio praktičnim radom, nije imao vremena ni moguć
nosti da se bavi teorijom. Osim toga, bogata partizanska
praksa nije se mogla sasvim objasniti oskudnom
literaturom koju su posedovali ilegalci-praktičari. Ono što
je poticalo iz viših rukovodećih centara stizalo je na
udaljena područja s velikim zakašnjenjem.
U svakom slučaju, sporni momenat u praksi
Milice Pavlović svedoči o njenom samostalnom i smelom
rezonovanju o problemima i pojavama na koje je
nailazila
Formiranje novog odreda
Posle poraza Suvoborskog partizanskog, odreda, za
partijska rukovodstva i članove Partije bilo je primamo
- stvaranje novog odreda Razume se, najviše se oče
kivalo od Okružnog komiteta i tzv. mobilnog poverenstva,
koje je formirano pri Komitetu, polovinom avgusta
1942. Poverenstvo su sačinjavali Milorad Milatović,
Miloš Milosavljević Pipin, radnik iz »Vistada«, Steva
VUkosavljević, obućarski radnik, i Milivoje Bjelica,
svršeni učenik poljoprivredne škole.
Kao sekretar Komiteta, Milica je bila stalno
u pokretu i kontaktu sa pojedincima; bila je, zapravo,
sekretar, i kurir, i radnik na terenu. Uspostavljala
je kontakte sa članovima Partije i SKOJ-a i njih
74
�međusobno povezivala. Sastajala se više puta s Milošem
Minićem i vojnim rukovodiocima.
Na formiranju novog odreda insistirao je Pokrajinski
komitet, koji je, u vezi s tim, napisao nekoliko pisama
Okružnom komitetu. Međutim, iz pisma koje je Komitet
poslao 11. avgusta Pokrajinskom komitetu vidi se d aje
to bio jedan od najtežih zadataka koji komunisti nisu
mogli sami da izvrše: »Formiranje odreda pašće
početkom septembra . . . Biće potrebno da nas pomognete
sa izvesnim brojem ljudstva, sa oružjem - puškomitraljezima. Vi ljude pripremite pa ćemo nešto prebaciti
preko Aranđelovca, a nešto preko Valjeva«. Osim
toga, u pismu se kaže da je šteta što baš u tom
času Miša Dudić i Miloš Minić treba da se povuku na
teren Šumadije.
Međutim, iako je formiranje odreda zahtevalo
nešto više vremena, i Okružni i Mesni komitet
su požurili, i to tim više jer je iz Bosne došao
kurir, »koga su poslali Tempo (Svetozar Vukmanović D.B.) i ostali drugovi . . . da dobije izveštaje o političkoj
situaciji i, naročito, o potrebi i mogućnosti prebacivanja
i opstanka jedne ili više proleterskih brigada u Srbiju«.
Tom kuriru, koji se kao četnik morao vratiti za sedam
dana s četničkim odredom Pere Vukanovića, trebalo
je pokazati da i u zapadnoj Srbiji postoji parti
zanski odred s kojim drugovi u Bosni mogu računati.
Početkom septembra Milica je, u dogovoru s
Milošem Minićem, zakazala sastanak Okružnog ko
miteta, na kome je imenovano rukovodstvo novog
odreda, u sastavu: Miša Dudić, komandant, Andra
Savčić, politički komesar, i Milivoje Bjelica, zamenik
političkog komesara. Za nekoliko dana su izvršene
i druge pripreme oko ljudstva, opreme i naoružanja.
Uprkos svim teškoćama, 20. septembra, u šumi zvanoj
Piljevina, kod sela Prijezdića, formiran je novi par
tizanski odred, koji je poneo ime »Žikica Jovanović
Španac«.
Odred je bio malobrojan, vojnički nepripremljen
i politički neproveren da bi uspešno mogao povesti
borbu i održati se na teritoriji prezasićenoj neprija
teljskim formacijama, koje su, zaslepljene, još verovale
u pobedu fašističkog »novog poretka«. Stanje je postalo
tim teže jer je na samom početku došlo do ozbilj
nog razilaženja s jednim od drugova iz mobilnog
poverenstva.
75
�Iz svega što se ubrzo dogodilo s novoformiranim
odredom proizlazi da u njemu, kao i na terenu,
nije bilo dovoljno revolucionarne snage da agitaciono i mobilizatorski iskoristi stvaranje i pojavu oru
žane jedinice i njene početne uspehe. Deset partijskih
organizacija, odnosno 57 članova Partije učinili su
najviše koliko se moglo na doista velikom prostranstvu
koje je bilo u nadležnosti Okružnog komiteta. Ob
jektivno uzev, sa Odredom se htelo više, a ispalo
je manje, jer je upravo iz njega potekla izdaja i nova
provala koja je dobila strahovite razmere. Dogodilo
se, naime, da Odred ne pretrpi nikakav poraz, a da
iz njega dezertiraju Mirčeta Kovačević, Jože Borovnik
i Milivoje Jovanović. Pretpostavljajući da to njihovo
dezerterstvo može izazvati novo kolebanje i bekstvo
pojedinih boraca, sazvan je partijski sastanak, na kome
je osuđen postupak trojice odbeglih i doneta odluka
da se na zajedničkom sastanku svih boraca svakome
postavi pitanje - hoće li dobrovoljno da ostane u
Odredu? Na sastanku su dvojica izjavila da bi radije
nastavili da rade u pozadini, jer imaju, navodno,
sigurna skloništa.
Nekoliko dana kasnije, nedićevci su pojedinačno
pohvatali begunce iz Odreda. Najpre je uhvaćen Mir
četa Kovačević, učenik iz sela Slatine. Na saslušanju
je, pred islednikom Srpske državne straže, kazao sve
što je znao ne samo o ljudstvu Odreda i akcijama
koje je izveo nego i o porodicama u Valjevu, i se
lima za koja je znao ili pretpostavljao da su pomagala
oslobodilačku borbu. Tako je prokazao Živka Markovića, zemljoradnika iz sela Krčmara, u čijem je
senu bila skrivena oprema zaplenjena od ljotićevaca,
u prvoj akciji koju je Odred izveo 26. septembra,
u selu Rajkovcu. Marković je, pod batinama, odao
Živorada Milenkovića iz sela Brežda, a ovaj. . . Sve
je poteklo kao u kakve opake bolesti - provala se
proširila i u grad, gde je otkriven Stevan Vukosavljević, za koga je okružni načelnik napisao u svom
izveštaju da »komunističku organizaciju nije izdao. . . ,
14. oktobra nađen je u ćeliji obešen« (da ne bi bio
izložen većim mukama, sam se obesio načinivši omču
od košulje). Osim Stevana, od istaknutih rukovodilaca
uhapšena je Kaja Mutić, sekretar Mesnog komiteta,
koja nije bila kadra da izdrži torturu beogradske
policije, koja ju je preuzela iz Valjeva.
76
�To je bila jedna od najvećih provala u valjevskom
kraju, kojom je do sredine oktobra 1942. zahvaćeno
278 lica osumnjičenih za učešće i saradnju sa narodnooslobodilačkim pokretom. Među uhapšenima bio
je izvestan broj članova Partije, od kojih je 20 preuzela
beogradska policija.
Tragedija s novim odredom uvećala se njegovim
razbijanjem na ograncima Povlena, 28. oktobra. Mali
broj boraca uspeo je da se izvuče i prebaci u Šumadiju, gde su priključeni 1. šumadijskom odredu.
Na Povlenu su poginuli Miloje Spasojević i Milivoj
Bjelica, zamenik političkog komesara, a ranjen je
Dušan Repac.
Na izmaku životnog puta
Mnogo toga što je s velikom mukom stvoreno
tokom proleća i leta 1942. godine uništeno je okto
barskom provalom. Trebalo je početi iznova. Na žalost,
Milici Pavlović nije bilo prvi put da tako počinje.
Iskusna ilegalka nastavila je, sa reorganizovanim Okruž
nim komitetom, da radi po uputstvima Pokrajinskog
komiteta, ali sada bez pomoći partijskog instruktora
Miloša Minića, koji je premešten na rad u uže za
vičajno područje. Reklo bi se da nikad nije bila u
težem položaju od kad je postala član Okružnog ko
miteta, a zatim i njegov sekretar. Ceo partijski rad
je paralisan. A Pokrajinski komitet je poručio: » ... Pred
vas se postavljaju dva najodgovornija zadatka: Stva
ranje partijske organizacije i stvaranje Odreda«. Kako,
kad su samo dva člana Partije ostala neuhapšena
u gradu, bez čije se pomoći ni jedna dalekosežnija
zamisao nije mogla ostvariti? Čak ni Okružni ko
mitet nije ostao čitav. Upravo od njegove popune i
obnavljanja baze u gradu valjalo je početi.
Preko člana Komiteta Živorada Gajića i uz pomoć
Živana Đurđevića dosta brzo je uspostavljena veza
sa neuhapšenim komunistima i aktivistima u gradu
i pojedinim srezovima. U Valjevu je najpre obnovljeno
uporište u kući Vere Milatović, koje se održalo još
od 1942. godine; zatim u kućama Milorada Markovića Mikinovca, Kaje Leleković, Ruže Leleković Kame
i Vaše Nožice.
77
�Pre nego što će poći u Šumadiju, Milica se
sastala sa aktivistkinjama sela Jovanje - sa Slavkom
Manojlović, Darkom Milivojević, Zorom Petrović i
Borkom Antić. Razgovarale su o ekonomski ugroženim
partizanskim porodicama i o mogućnostima kako da
se prikuplja hrana za njih i za novi odred, koji će
se, kako je predvideo Okružni komitet, formirati u
aprilu uz pomoć 1. šumadijskog odreda.
Odred je stvarno formiran i Okružni komitet
je štampao jedan mobilizatorski letak koji je nosio
i potpis štaba Valjevskog partizanskog odreda. S ob
zirom na vreme kad je štampan (6. april 1943), taj
letak, kratak i jezgrovit, izraz je samopouzdanja i
vere u pobedu, iako su Jajce s AVNOJ-em i ishod
rata još daleko. Štab odreda i partijsko rukovodstvo
veruju, u stvari, u narod i njegovu podršku Narodnooslobodilačkoj vojsci i partizanskim odredima i po
zivaju ga u borbu ovim rečima:
VALJEVCI I PODRINCI
Neka vaša odlučnost, neka vaša hrabrost, neka
vaša osvetnička puška budu odgovor na sva zverstva
okupatora i njegovih slugu, neka vaše pristupanje
u redove partizanske vojske bude odgovor na Hitlerovu naredbu i Nedićev poziv za totalnu mobi
lizaciju. Junački i smelo kakvi ste bili uvek, ustajte
u borbu! Dan slobode korača, on nije daleko, uči
nimo sve da on bude što skorije.
Na Hitlerovu totalnu mobilizaciju odgovorimo
mobilizacijom svih snaga protiv Hitlerovog varvarstva,
a za slobodu i srećnu budućnost našeg naroda.
K oružju - u boj protiv neprijatelja.
Živelo borbeno jedinstvo srpskog naroda!
Smrt fašizmu - Sloboda narodu!
Valjevskog narodnooslobodilačkog
partizanskog odreda
Komunistička partija
Jugoslavije
Okružni komitet Valjevo
U 1943. godini Milica je dosta često išla na
teren Kolubare i Kačera. Zajedno sa Sretenom Čitakovićem, obnovila je stara uporišta i stvorila nova.
Čitaković je u tim krajevima uživao dobar ugled, i
78
�svi koji su išli s njim ili koje je upućivao kod po
jedinih ljudi osećali su se sigurnim. Zahvaljujući
Citakovićevoj popularnosti, Milica se neko vreme sama
kretala po selima Kolubare i Kačera. Tamo je 27.
marta 1943, u selu Poljanice, podnela izveštaj na
sastanku Okružnog komiteta o dotadašnjem radu, posle
čega su, suviše kritički, konstatovani sledeći nedostaci:
»Uprkos velikoj pomoći Pokrajinskog komiteta,
organizacija na teritoriji Okružnog komiteta Valjevo
nije još dovoljno jaka.
On (Okružni komitet - prim. D. B.) nema jake
partijske organizacije, niti organizovane sekcije.
On nije davao konkretne zadatke članovima, zato
se nisu mogli razviti, te su zbog toga mnogi pali
i likvidirani.
On je više gledao na teškoće, a ne na mo
gućnosti .. .«
Posle ovih konstatacija, u zajednici s Momom
Markovićem, koji je prisustvovao sastanku kao član
Pokrajinskog komiteta, postavljeni su sledeći zadaci:
»Prestati sa sektašenjem i pristupiti masovnijem
političkom radu, prelazeći na sektore partijskog rada.
Sprovesti široku kandidaciju proverenih ljudi i smelo
ih primati u Partiju.
Osposobljavati i teoretski uzdizati ljude za ru
kovodioce, i preko njih raditi sledeće:
Pojačati aktivnost na mobilizaciji ljudi za Odred.
Povećati konspiraciju i budnost radi čuvanja kadrova.
Obezbeđivati skloništa i stanove za istaknute
radnike.
Učvrstiti kurirsku vezu s Pokrajinskim komitetom
i susednim Okružnim komitetima i odredima«.
Posle sastanka, Okružni komitet je odmah obavestio partijske radnike o tome kako je ocenjen dota
dašnji rad Komiteta i partijske organizacije, kao i o
zadacima koji su postavljeni na osnovu donete ocene.
Od aprila pa nadalje, Milica se angažovala u
selima i u gradu. U grad je dolazila radi važnijih
sastanaka, na uspostavljenu vezu, obučena kao seljanka.
U junu, na primer, javila je Radmili Spasojević da
je u određeno vreme sačeka na Nenadovića keju.
Ona ju je sačekala i odvela u kuću svoga strica
Dušana Spasojevića, poznatog trgovca u Valjevu. U
toj kući, u Miličinom prisustvu, formirana je partijska
ćelija, u sastavu: Radmila Spasojević, sekretar, Rosa
79
�A <Xcu G.tM.
A.
co -
c/ f-'
^rr.
Kraj je d n o g o d izveštaja M ilice Pavlović, sekretara OK KPJ, upućeno
drugovima u Arandelovcu
Paunović Krulj i Dara Pevčević. Sa Radmilom se
dogovorila da se stvori sigurno sklonište, isključivo za
prihvatanje kurira sa terena. Pošto je Radmila bila
kompromitovana kod policije, tu je ulogu preuzela
njena nekompromitovana sestra od strica, Milena
Spasojević. Ona se odlučila za kuću svoga oca. Tako
su, od juna 1943, kod Spasojevića kuće prihvatani
kuriri iz Šumadije, Kolubare, Kačera, Rađevine i sa
drugih strana. Milena je preuzimala materijal i po
ruke i prenosila ih Radmili da bi ih ona prenela
onima kojima su bili namenjeni.
Posle nekoliko dana provedenih u selima, Milica
se vratila u Valjevo, preobučena u crno odelo, kao
ožalošćena žena. Došla je kod Nade Nožice radi
formiranja odbora Antifašističkog fronta žena. U odbor
su izabrane Nada Nožica, predsednik, Dara Pevčević,
sekretar, Spomenka Ristivojević, Lela Vučinić i Mi
lena Pecelj. Radi efikasnijeg delovanja ovog odbora
grad je podeljen na četiri rejona. Svaka članica od
bora je imala u svom rejonu da organizuje aktiv
žena sa kojima će raditi i pomoć prikupljati.
U to vreme Milica se postarala da se pribavi
tehnika za potrebe Komiteta. Po njenom uputstvu,
Rosa Paunović je iznela iz finansijske direkcije presu
80
�za umnožavanje i predala je Radmili Spasojević, koja
ju je, sa sestrom Milenom, smestila u šupu svoga
strica, i samo su njih dve znale da se tu nalazi.
U toj se šupi umnožavao izvesno vreme sav pro
pagandni materijal Okružnog komiteta.
Početkom juna, Milica je, sa Sretenom Čitakovićem,
došla u kolubarsko selo Bošnjanoviće, najpre kod Živojina Nikolića, da sa njim razgovaraju o opasnosti
koja mu preti od četnika. On je bio poznat još iz
ustanka kao rodoljub koji je pozdravio ustanak i bez
rezerve se angažovao na prikupljanju hrane za par
tizane. Takav je ostao i kasnije, pa su ga četnici,
zbog saradnje s terenskim radnicima, tukli i više
puta zatvarali. Kao poštena čoveka i rodoljuba, Milica
i Čitaković su želeli da ga sačuvaju. Zato su mu
predložili da se skloni u Beograd jer, zbog starosti,
nije mogao opstati na putevima i u skloništima ilegalaca. On ih je poslušao.
Tadašnji boravak u Kolubari iskoristili su da
ohrabre ljude u Bošnjanoviću, da ih međusobno povežu i učine aktivnijim za oslobodilački pokret. To
baš nije bilo jednostavno, što se može zaključiti po
tome što su se samo preko dana mogli zadržati u
kući Tihomira Krstića, a noću su boravili u mlinu
njegovog bratstvenika Božidara.
U julu je Milica prešla u Šumadiju da bi učestvo
vala na vojno-političkom savetovanju, koje je na pla
nini Bukulji organizovao Pokrajinski komitet. Na njemu
su bili predstavnici i članovi Pokrajinskog komiteta,
Glavnog štaba NOV i PO Srbije, Šumadijskog i
Čačanskog NOP Odreda i delegacije okružnih komi
teta Valjeva, Požarevca, Aranđelovca, Kragujevca i
Čačka, ukupno oko 40 učesnika. Dok su došli na
Bukulju delegati su morali da se probijaju preko
okupirane teritorije, i to samo ■noću, zato što je
neprijatelj držao jake snage na prugama i putevima.
Pojedine delegacije su ostale na putu po nekoliko
dana, jer su letnje noći bile kratke, pa su mali deo
puta mogle da prevale.
Pre savetovanja na Bukulji, koje je trajalo pet
dana (od 10. do 15. jula), održan je dogovor po
litičkih rukovodilaca i partijskih radnika iz centralne
i zapadne Srbije. Tom dogovoru je prisustvovao po
litički komesar Glavnog štaba Miroslav Jovanović, a
6 Milica Pavlović Dara
81
�učesnike su obezbeđivali 1. bataljon NOV Srbije i
Šumadijski NOP odred. Tu su se sreli rukovodioci
iz valjevskog kraja Milica Pavlović, Sreten Čitaković,
Milorad Milatović i Živorad Gajić sa saborcima iz
najtežih dana, među kojima su bili Milka Minić,
koja je u to vreme radila u kragujevačkom okrugu,
i Miloš Minić, koji je došao sa čačanskog područja.
Ubrzo po povratku sa savetovanja na Bukulji,
15. avgusta, Pokrajinski komitet je organizovao savetovanje okružnih komiteta na planini Rudniku. Iz
izveštaja koji je podnela Milica, u svojstvu sekretara
Komiteta, vidi se da su od februara 1943. godine
Komitet sačinjavali dva radnika i tri intelektualca,
a organizacija je imala svega 25 članova. Kao i na
Bukulji, u izveštaju su izložene teškoće sa kojima
su se u proteklom periodu borili članovi Komiteta
i partijsko članstvo. Sem ostalog, naglašeno je da
Komitet nije uspeo da upozna dovoljno prilike i
mogućnosti za rad u Rađevini.
Posle savetovanja na Rudniku, Okružni komitet
Valjeva su sačinjavali Milovan Milosavljević, sekretar,
Milica Pavlović, Sreten Čitaković, Živorad Gajić i
Milorad Milatović.
Shodno zadatku koji je postavljen na savetovanju
na Bukulji (»osposobljavati i teoretski uzdizati ljude
za rukovodioce«), Okružni komitet je organizovao po
četkom septembra, odmah po Miličinom dolasku sa
Rudnika, petnaestodnevni partijski kurs u selu Jovanji,
uglavnom za ljude za koje se pretpostavljalo da mogu
biti politički radnici na terenu, i za »jednu petorku
iz Šumadije«, koja je došla, zajedno sa partijskim
radnicima koji su učestvovali na rudničkom saveto
vanju. Milica i novi sekretar Komiteta Milovan Mi
losavljević bili su predavači na kursu. Izučavana su
neka pitanja iz »Osnova lenjinizma« i, pretežno,
materijal o Komunističkoj partiji, posebno organizaciono
pitanje i diktatura proletarijata, i o kadrovima uopšte.
Po stečenoj praksi na partijskim kursevima, radilo
se posle predavanja po kružocima, a pojedine teme
su dorađene u diskusijama i propitivanjem polaznika
kursa.
Radi sigurnosti, kurs je počeo u selu Jovanji,
a selio se u Balinović i Poćutu, dok nije završen
u selu Brezovicama.
82
�Ako se sumiraju rezultati koje je Milica postigla
u poslednjoj godini na dužnosti sekretara Komiteta,
naći će se da su oni veći nego što se može zaklju
čiti na osnovu ocene izrečene na savetovanju, na
Bukulji. Utoliko veći ako se gledaju u uslovima u
kojima su stvarani. Treba imati na umu da je pod
ručje zapadne Srbije bilo zastrjo svakojakim neprija
teljskim formacijama. Takode, valja znati da je nepri
jatelj bio suroviji i krvoločniji kad bi osetio porast
i aktivnost oslobodilačkog pokreta, ili kad je, posle
staljingradske bitke, počeo da doživljava poraze na
velikim evropskim ratištima. U zapadnoj Srbiji zaista
se ne zna ko je bio gori i krvoločniji: Nemci ili
njihove sluge? Četnici, sa svojim »crnim trojkama«,
koji su, kao bajagi, stajali postrani, izvan nemačkih
garnizona, nisu manje partizana i rodoljuba pobili
ili predali Nemcima nego pripadnici Nedićeve Državne
straže. S obzirom na to da su »operisali« po selima,
uz rakiju i gibanicu, bez ičije kontrole, toliko su
se ostrvili i počinili takve zločine kakvi nisu viđeni
na jugoslovenskom ratištu. Jedan od njih je, na
primer, slučaj sa Živanom Đurđevićem, onim Živanom za koga hroničari kažu da je »početkom 1943.
godine, u najtežim danima, predstavljao glavnu vezu
Okružnog komiteta ne samo sa Veljevom nego i sa
ostalim srezovima«. Kuća tog seljaka iz Balinovića
bila je ćelo vreme sigurno sklonište partijskih kurira
i članova Komiteta. Tako do 22. maja 1943, kada
je veća skupina Kalabićevih četnika opkolila kuću,
u kojoj se toga dana zatekao član Okružnog komi
teta Milan Kitanović, inače profesionalni revolucionar
od 1937. godine. Da ne bi pao živ četnicima u
ruke, Kitanović je otvorio vatru i pokušao da beži.
Ali nije uspeo da pobegne. Četnici su ga ubili i
doneli u Valjevo da ga pokažu narodu, verujući da
su ubili starog valjevskog revolucionara dr Mišu Pantića, čije su ime ispisali krupnim slovima nad Kitanovićevim lešom. (Doktor Pantić je odstupio s glav
ninom partizanskih odreda i poginuo u Sandžaku
19. februara 1942, prilikom prelaska Lima.) Živana su,
sa starijim sinom Radomirom, vezali i odveli u Zarožje, kod Debelog brda. Dok su prolazili kroz Balinović, oslobodivši se nekako konopca, Radomir se
dao u bekstvo. Pri tom je pogođen u kičmu. Pred
ocem, četnici su ga ranjenog motkama dotukli.
83
�Na Živanu su primenili sve što su naučili mu
čeći uhvaćene komuniste da bi od njih iznudili priz
nanja. Ali od Živana ništa nisu dobili. Čak je i
Milan Kitanović za njih bio »slučajni namernik iz
Azbukovice«. Onda je Kalabić naredio da Živana
živom vatrom nateraju da oda komuniste koji su
kod njega nalazili utočište. Sa drvljanika koji se tu
našao napravili su veliku_ lomaču i napravili ražanj.
Zapalili su drva, svukli Živana, vezali ga za ražanj
pa tako vezanog približili velikoj lomači. Dok su
ga vrteli na ražnju, on je crveneo, a oči mu oticale.
Uzalud su tražili priznanja, primičući ga sve više
raspaljenoj vatri dok nije u mukama izdahnuo. Onda
su ga zakopali nedaleko od lomače.
Posle Zivanove smrti, u njegovoj kući ostala je
kćerka Cveta, stara 16. godina, i sin Marko, star
13 godina. Decu je prihvatio Milijan Đurđević, a
četnici su kuću opljačkali i stavili na nju ovu preteču
opomenu:
»Na znanje svima da su ovog komunistu i, po
pričanju seljaka, dr Mišu Pantića ubili vojnici Jugoslovenske vojske u otadžbini pod komandom Draže
Mihajlovića. Kako ovi tako će i svako onaj biti ubi
jen koji radi protiv kralja i srpskog naroda.
Ubijen je 22 ovog meseca u 4 časa.
22 maja 1943. godine
Jugoslovenski vojnici
Balinović
oficiri JV - kapetan
Eto takve su bile prilike u valjevskom kraju,
u kojima su partijski radnici, sa instruktorom Pokra
jinskog komiteta, povezivali i aktivirali članove Partije
i SKOJ-a, i to bez oružanih snaga već od marta
1942, jer se partizanske jedinice nisu mogle održati
u zapadnoj Srbiji.
Koliko li je truda, samopregora, žrtava i krvi u
takvim prilikama i suočenjima sa smrću, vrlo često
s mučeničkom smrću, kao što je bila Živanova, tre
balo uložiti da bi se sačuvao ustanički duh, da bi
se razvila svest i ojačala vera u pobedu, koje su
narodu ulivali, u ime Komunističke partije, neustra
šivi borci i revolucionari kojima je pripadala Milica
Pavlović! Bilo je malodušnosti, neverice, beznađa i
84
�izdaje, što je razumljivo s obzirom na silnu kon
centraciju vojnih i policijskih snaga, koje su, ne birajući
sredstva, bdele i čuvale nemačko-kvislinški poredak
u
zapadnoj Srbiji. Ali, zanemarljive su takve pojave
i primeri u poređenju s masovnim heroizmom na
roda i, u prvom redu, njegove mlade generacije.
To su pokazali omladinci »Vistada« u prvoj ratnoj
godini ili, još masovnije, učenice i učenici na početku
školske 1943/44. godine. U ženskoj gimnaziji jedno
je
odeljenje odbilo da radi pismeni zadatak »Zašto
je srpski narod protiv komunizma?«, što znači da je
to odeljenje bilo privrženije skojevskom rukovodstvu
nego idiotskom profesoru koji je zadao takvu pro
vokatorsku temu.
Lepota otpora i beda izdaje divno su se ispoljile
te iste godine u muškoj gimnaziji. Šačica povlašćenih ljotićevaca podnela je predstavku direktoru gim
nazije, svome štićeniku, kojom optužuje generaciju
osmog razreda da je »još u V razredu bila zatrovana
raznim idejama Karla Marksa«. Po mišljenju tih »na
cionalno svesnih omladinaca«, toj generaciji, »u inte
resu srpskog naroda«, ne treba priznati zrelost. Da
bi potkrepili to svoje mišljenje oni su naveli sledeći
slučaj iz razreda: » ... Dana 13. oktobra 1943: godine
nastavnik zemljopisa g. Lončar je prozvao Anđelka
Petrovića koji se sada nalazi u dobrovoljcima da
govori zemljopis. Nekoliko nas je kazalo da taj ne
dolazi u školu. Drago Pamučina je rekao: »Taj nije
živ, on je umro«. Na to mu je Jakov Nenadović
rekao: »Nije umro, on je u dobrovoljcima«, a Pa
mučina je rekao: »Ako nije, umreće«. Tu se jasno
vidi mržnja prema onima koji svoju krv prolivaju
za svoj narod. . . Komunisti u školi nastoje da ome
taju rad na časovima, a naročito na času veronauke,
nacionalne istorije, hernije. . . Najgori su od komu
nista: Jovan Đurdević, Aleksandar Mihajlović, Aleksan
dar Obradović, Pavle Božić i Nenad Prodanović«.
U tom otporu koji se manifestovao baš kad je
u gradu besneo teror i carovala crna berza, i u
bezbroj sličnih primera mladog pokolenja utkan je
i deo zasluge neumornog agitatora Milice Pavlović,
koja se kao partijski rukovodilac, uz krajnju opasnost
po život, uvlačila iz sela u grad da bi saznala, pored
ostalog, kako živi i misli školska omladina, sa kojom
ju je rat podelio. Ona nije obavljala svoju rukovo-
85
�Sa
kursa
partijske izgradnje u selu Jovanji, septembra
godine; Milica u prvom planu, u beloj košulji
1943.
�deću funkciju iz nekog bezbednog skloništa, do koga
su dolazili samo specijalni kuriri. Nije imala običaj
nikoga da šalje u prethodnicu. Ako je nekome tre
balo sugerisati da ozbiljno shvati svoju dužnost i
obavezu činilo joj se da će to ona, lično, najbolje
učiniti. Neumorni pešak! Nije slučajno za nju rečeno
da je prošla kroz sva brda i šume zapadne Srbije.
Neka sećanja na ulaske u okupirani grad
U gradu nemačka i Nedićeva vojska, policija i
agenti, po selima četnici. Svi pokušavaju da udu u
trag iščezlim partizanima i ilegalcima, koji su najednom
nestali, a do juče su bili u gradu i okolnim selima.
Sada su opet tu, kao_ i posle svakog »čišćenja« i
»pročešljavanja« terena. Žive i rade ilegalno, ali obavljaju
revnosno svoje vojničke i partijske dužnosti. Istina,
opasnost nije prošla, smrt vreba na svakom koraku,
i sva je muka u suočenju s njom, bolje reći, sva
je muka da se nadmudri taj agent, ta patrola - taj
neprijatelj, koji čuva za tuđ račun ono što je osvajač
oteo.
Milica Pavlović je veći broj svojih ratnih dana
provela u tom suočenju sa smrću i nadmudrivanju
sa neprijateljem. Kao retko ko, radila je to uspešno
jer je imala mnogo hrabrosti i dosta pouzdanih pri
jatelja, koji su često noć probdeli da bi ona mirno
prespavala i bila odmorna za sutrašnji naporni i
neizvesni put. O tome govore neki tajni ulasci u
grad i susreti u njemu.
Kako li je izgledala ta devojka, koja je tog vru
ćeg leta 1943, obučena i povezana kao seljanka, sa
zavežljajem, žurila Radničkom ulicom da bi što pre
ušla u dvorište, a onda u kuću Nade Nožice? Kod
kuće je našla neku njenu rođaku, kojoj se učinila
sumnjiva.
- Nada će sada doći. Pričekajte je tu, u dvo
rištu - reče žena, zatvarajući vrata na koja je Milica
pokušala da uđe.
Ne navaljujući da je pusti u kuću i ne uzbu
đujući se, sede na klupu ispod lipe. Malo je potra
jalo kada se začu škripa i lupa kapije na ulazu u
dvorište. Iza ugla se pojavi Nada. Pre nego što će
87
�ući u kuću, na vratima še pojavi ona žena, njena
rođaka, i pokaza rukom prema lipi:
- Eno, tamo te čeka seljanka. Treba te lično.
Nada pozva Milicu i uđoše obe u sobu. Dugo
su razgovarale, a onda je Milica ustala i otišla kod
Kaje Leleković, gde je bilo izgrađeno sklonište za
ilegalce i partijski materijal. Ilegalci su se tu najbezbednije osećali.
Od leta 1941. godine, kada je poslata od Kaje
Mutić da se skloni u kuću četiri sestre Leleković,
često je tu nalazila utočište. Održavajući veze sa sestra
ma, ona ih je upućivala u poslove ilegalnog rada
i na izvršavanje određenih zadataka.
U zapadnom delu njihove kuće, ispod kreveta,
nalazilo se iskopano sklonište. Ulaz je bio kamu
fliran tepih-stazom. U skloništu je istovremeno moglo
da se sakrije 5-6 ljudi i da boravi, po potrebi, du
že vreme.
Milica je u početku, preko sestara Leleković, organizovala za Odred prikupljanje materijala i informacija
o neprijateljskim snagama. Tu je u 1942. i 1943. go
dini Okružni komitet održao više sastanaka, a četiri
sestre su čuvale stražu na smenu. Kod Lelekovića
uvek je neko bio od članova Okružnog komiteta,
ponajviše Milica. Ona je tu bila prikupila i neko
liko desetina knjiga i uredila malu biblioteku.
Kod Dare Pevčević, udate Pavlov, navraćala je
više puta i boravila u skloništu koje se nalazilo u
vešemici, u dvorištu.
- Sa Milicom sam se poznavala još od prvih
dana okupacije, - priča Dara - a možda i pre. Nismo
bile na vezi, niti smo mnogo znale jedna za drugu,
posebno ne na političkom radu. Poslednji put smo
se videle u selu Prijezdić, februara 1942. godine.
Bio je neki sastanak. Ja sam se tada nalazila u par
tizanima, kao borac Suvoborskog odreda, a Milica
je došla na teren kao politički radnik. Izenada su
nas napali četnici i Nemci. Ja sam uhvaćena, a Mi
lica je uspela nekako da se izvuče.
Dara Pevčević je prošla svu torturu valjevskog
zatvora i beogradske Specijalne policije, odakle je
88
�puštena. Njen otac je uspeo da je oslobodi velikim
novcem koji je dao četnicima i agentima. Kratko
vreme ona se smirila, a onda je počela ponovo da
uspostavlja veze. Jednoga dana Rada Spasojević joj
je saopštila da će joj u 7 sati doći jedna drugarica.
- Treba joj obezbediti sklonište za dan-dva - rekla
je Rada - ali je i sačekati tačno u 7, na keju izme
đu dva mosta, pored Kolubare. Ona će ti se javiti.
Samo ti budi tačna. Doneće ti neki materijal. Treba
da obezbediš dalje rasturanje.
Dara je pospremila sklonište u vešernici. Spremila
ga je da se u njemu može duže boraviti. U zaka
zano vreme izašla je na kej. U prolazu je srela nemačke i nedićevske patrole. Nije se obzirala na njih.
Na keju, u senci starih lipa, sačekala je da joj se
približi seljanka u opancima, zabrađena crnom ma
ramom. U ruci je nosila korpu prekrivenu belom ma
ramom. Na marami kitica bosiljka - ugovoreni znak.
- Zdravo, drugarice, - progovorila je »seljanka«,
a čim joj se približila uzbuđeno je rekla »zdravo
Daro«. Prepoznala ju je iako je nije videla od onog
sastanka u februaru, u selu Prijezdiću.
Pošle su prema stanu. Kad su naišle ispod sija
lica, Dara je tek tada prepoznala u liku »seljanke«
Milicu, pa je nehotice uzviknula: »Jaooo, pa ti s i...«
Stavljajući kažiprst na usta, Milica je procedila
kroz zube: »Pst!«
Sretno su stigle do stana. Milica je počinula na
sigurnom mestu, a materijal je iste večeri otpremljen
ilegalcima.
Usred dana, kad je mnogo naroda na ulicama,
kad svakog prolaznika prati par špijunskih očiju, ona
je ušla u grad i prispela na ugovoreni sastanak kod
Lele Vučinić, učiteljice stručne škole, udate za pu
kovnika jugoslovenske vojske, koji se nalazio u nemačkom zarobljeništvu. To je bio stan »nacionalno
ispravne žene«. Ona je bila simpatizer oslobodilačkog
pokreta, pouzdana žena i ilegalna veza. Iako nije
bila član Partije, Milicu je dočekivala kao najrođeniju.
Ta veza, kao i veza s Nadom Nožicom, nikada nije
otkrivena.
89
�Na sastanku je prisutno desetak žena. Samo su
dve poznavale nekadašnju nastavnicu Srednje tehničke
škole. Ostale su bile ubeđene da je neka partizanka
iz Bosne, kako im je na početku rečeno.
Milica je na sastanku govorila o političkoj si
tuaciji i stanju na frontovima, o partizanima i sugurnoj
pobedi Narodnooslobodilačke vojske. Na tom sastanku
formiran je odbor Antifašističkog fronta žena. Zaklju
čeno je, kao najglavnije, da se taj odbor što više
angažuje na prikupljanju pomoći za partizane, i da
se tajnost organizacije sačuva po svaku cenu. . .
Pošto je sastanak završen, kako se neopaženo
pojavila u gradu, tako je iz njega otišla. Žurila je,
verovatno, na neki drugi sastanak van grada, o kome
nikom ništa nije rekla.
Kad je duže ostajala u gradu, radila je sa par
tijskim ćelijama pojedinačno. Dolazila je na sastanke,
obaveštavala članove ćelija o stanju na terenu i dru
gim zbivanjima.
U leto 1942, sastanke jedne partijske ćelije zaka
zivala je van grada, u vrbaku ispod Kuzmanovića
kuće. To je radila zbog veće sigurnosti jer je u gradu
bilo rizično dolaziti na ma kakav skup ili sastanak.
Na zakazano mesto, u određeno vreme, moglo se
doći neopaženo sa više strana. Na jedan od tih sasta
naka došla je preobučena u nošnju seljanke, noseći,
za svaki slučaj, naramak drva. Partijsku ćeliju su tada
sačinjavali Zora Ristivojević, sekretar, Rada Milovanović,
Selimir Desnić, Voja Lukić i Aca Popović. Sem osta
log, naramak drva koji je donela, poslužio je kao
povod da razgovaraju o konsipraciji i posledicama koje
ima svaka neopreznost, koja, u krajnjoj liniji, povlači
policijsku provalu.
Kad su sastanak završili, ona se sa naramkom
drva izgubila, a ostali su se razišli na razne strane.
Nakon oktobarske provale, kad je i sekretar Mes
nog komiteta, Kaja Mutić, »pustila jezik« i pričala
pred policijom sve što je znala, svako je živeo u
strahu od hapšenja, što je razumljivo, jer među 278
pohapšenih bilo je mnogo i nevinih. Zato je u takvim
prilikama opasno tražiti i teško pronaći i povezati
90
�komuniste, skojevce i patriotski raspoložene ljude da
bi se iznova krenulo i pokazalo neprijatelju da je
neuništiv oslobodilački pokret. U to vreme Milica je
imala najboljeg saradnika u hrabroj ženi i samopregornoj majci Angelini Kuzmanović.
Susret s ljudima u Joševi
Trebalo je otići u selo Joševu, gde je ilegalno
živela Milica Nožica, s kojom Okružni komitet dosta
dugo nije imao vezu. Sela Joševa i Kotešice nisu
se smela ispustiti, s obzirom na to da su tamo živeli ljudi s kojima se sarađivalo od ustanka. Zato
je smatrala da baš ona treba da pode o uveri se na
licu mesta kako stvari stoje.
Dok je išla seoskim putem, razmišljala je, razum
ljivo, o mogućem susretu s nepiijateljem. Nije to tako
bezazlen susret - ima ih svakakvih u tim patrolama
koje krstare seoskim putevima. Mora biti spremna
na sve. I nije se prevarila.
U Kotešicama je pred nju, iznenada, iskrsla
četnička patrola, njih dvojica. Nije imala kud, išla im
je u susret Čim se s njima srela, zatražili su joj
legitimaciju. Živka Rajić, tako je stajalo u legitima
ciji koju je pružila. Pogledali su sliku, pogledali nju
i pitali kuda ide?
- Idem u selo da nabavim namirnice. . . ponela
sam ovo - rekla je i pokazala marame u korpi. Da zamenim i prodam da bih dobila namirnice.
- Daj da joj udarimo dvedeset pet - predložio
je jedan od njih - ovi su crnoberzijanci najveći
špijuni.
Milica se nije dala zbuniti.
- E, kada bi tebi deca plakala, bez hleba, ne bi
tako govorio. Išao bi na kraj. sveta da prehraniš
svoju decu. Nevolja ne pita za teškoću, prijatelju.
- Ostavi ženu, vidiš da ima legitimaciju - rekao
je drugi. - Naći će ona šta traži.
Oni nastaviše svojim putem. I Milica takođe.
Uz put, kao da je proveravala sebe pred patrolom,
setila se da je bila iznenađena njenom pojavom, pa
je zato, činili joj se, delovala i nervozno. A šta bi
bilo, pomislila je, da je naišao neki od njenih uče
91
�nika, ili neko ko je poznaje? Stresla se od te pomisli.
Ubrzo je ugledala kuću Miloša Andrića, okruženu
voćkama i seoskim plotom. Sa puta je skrenula Miloševoj kući. Spazila je domaćina i uputila se k
njemu. Pokazala je svoju robu i tražila brašno za
zamenu.
Miloš, malo ljut, reče više za sebe:
- Baš su ove žene naopake. Kao da će za to
dobiti mnogo žita!
Okrenu se i ode dalje, za svojim poslom. Mi
lica je zastala, gledajući neće li se pojaviti Milošev
sin Zlatomir, na koga je upućena. Uto začu kako
Miloš kaže ženama: idem ja do Zlatomira. Tada
ona odluči da ga prati.
Na izvesnom odstojanju pratila ga je prema Potesu,
gde je Zlatomir orao. Ubrzo se našla u polju na
kome je ugledala orača, kome se Miloš samo javio
i produžio prema opštini. Milica je prišla kolima na
sredini njive. Sela je na rudu od kola i čekala dok
je Zlatomir isterao brazdu. On ju je primetio i po
žurio. Pošto je zaustavio volove da se odmore,
prišao je Milici koja mu je ponudila marame na
prodaju. Zlatomir se nasmejao - veza je uspostavljena.
Izmenjao je sa njom nekoliko reči i ona je onda
pošla prema obližnoj šumici. . .
Obavila je toga dana važan zadatak: uspostavila
je vezu sa ilegalkom Milicom Nožicom, koja je ra
dila na terenu Joševe i Kotešica.
Pošto je Milica bila obučena kao izbeglica, u
selu su poverovali da je došla kao špijunka, a ne
da prodaje marame. To je bio razlog što je i Miloš
Andrić postupio onako negostoljubivo i osorno.
U jesen 1943. godine Milica je sa Sretenom
Čitakovićem u Kolubari, u selu Bošnjakoviću. Došli
su i predanili kod Miodraga Jovanovića. Milica je
odatle otišla u Cvetanovce, na sastanak sa Miloradom
Kusturićem. Do tada tamo uopšte nije odlazila, niti
je Milorada poznavala. Čitaković je prethodno ugo
vorio taj sastanak, sa određenim znacima. Jedan ak
tivista iz Bošnjakovića doveo ju je do određenog
92
�mesta, a onda je, prema Čitakovićevom uputstvu, sama
našla Kusturićevu kuću.
Koliko se vodilo računa o tajnosti pokreta i veza
svedoči i činjenica, o ovom slučaju, da onaj akti
vista nije smeo znati kod koga je Milica došla u
Cvetanovce.
Poslednje pismo svojima
Sa svojima u Čačku poslednji put se videla u
aprilu 1941. Ali i tada ne sa svima. Najstarija sestra
Kaja je bila u Užicu. Toga susreta se seća sestra
Kosara Stošić: » ... Mike je iz Beograda putovala za
Valjevo i navratila je u Cačak da se s nama vidi.
Znala je da je majka želela da je vidi. Sa njom je
doputovala jedna drugarica, zvala se Jelena. Prenoćile
su zajedno. Mike je uveče dugo razgovarala sa majkom
i sestrom. Sutradan je rano otputovala sa svojom dru
garicom. Više se sa nama nije videla«.
Mike je bila pravična i nesebična, za sve je po
kazivala razumevanje. Prilikom tog poslednjeg susreta
sa svojima u Čačku, sestra Kosara je spremala do
ručak. Mleko je sipala u šolje. Mike je pogledala
u šerpu i videla da nije ostalo mleka za sestru. Nije
rekla ništa, prišla je šporetu i iz svoje šolje vratila
pola u onu šerpu.
»Nije joj bilo prvi put da tako nešto uradi«,
kaže Kosarin muž Lazar. »Kada je bila student prve
godine u Beogradu, sreo sam je na Terazijama, bila
je
u društvu sa dve drugarice. Pozvao sam je da
pođemo u poslastičarnicu. Pristala je, ali pod uslovom
da podu i njene drugarice, a ne samo ona.«
***
Posle okupacije zadržala se u Valjevu. Nije išla
u Čačak iako je znala da majka, brat_ i sestra brinu
o njoj. Ali nije im se smela javljati. Živela je u po
četku poluilegalno, a u jesen je prešja u ilegalnost
Tada već nije ni mogla od svojih iz Čačka da dobija
pisma, a želela je i trudila se na svaki način da nađe
mogućnost da im se bar povremeno javi. Nekad je
to činila preko poverljivih ljudi koji su putovali za
93
�Čačak. Ali je uvek strahovala da svojima ne pričini
neprilike. Ako bi policija i agenti doznali da se do
pisuje sa svojima, mučili bi ih i odveli, možda, u
logor. Radi toga je prestala da se javlja
Devetog avgusta 1941. godine napisala je poslednje pismo majci. »Doći ću, ako mognem, da se vi
dimo«, napisala je u tom pismu, i potpisala se onako
kako su je ukućani zvali - Mike. Obećanje nije
ispunila. Ne da nije htela. . .
Od početka ustanka 1941. godine, javila se svojima
svega tri puta, sa tri dopisnice. Dve je napisala sestri
Daći. Na njima ne piše ono omiljeno »Mike«. Potpi
sala se sa Zora. Jedna dopisnica je datirana 23. novembra
1943, a druga 12. aprila 1944. godine, nepuna dva
meseca pred pogibiju. Drugi put se potpisala sa Soja.
Sadržaj tih dopisnica je škrt, telegrafski - tek
toliko da znaju njeni da je u tom vučjem vre
menu još živa. Onom dopisnicom iz 1943. godine,
»poznanica« Zora čestita slavu, a drugom »poznanica«
Soja čestita uskrs. Kakva li je to predostrožnost! Zar
su cenzori i policija mogli da pretpostave da sa tih
nekoliko reči proganjana komunistkinja javlja svojima
da je živa i da ne brinu za nju.
Na poslednjem zadatku
Dan lep i topao, 26. juna 1944. godine, u selu
Joševi sastanak seoskog Narodnooslobodilačkog odbora.
Sastanak se održava u šumi zvanoj Rezine, ispod
Andrića kuća. Na sastanku su prisutni osim članova od
bora, ilegalci, partijski radnici - Andra Savčić, Mića
Jeremić i Milica Pavlović, član Okružnog komiteta.
Kroz šumu, pored samoga mesta gde se održavao
sastanak naišao je nepoznat čovek. Razgovor se prekida.
Tišina. Covek se približava.
- Ko je taj čovek? - šapatom pita Savčić i pokazuje
prema nepoznatom.
- Milivoje Matić! - odgovara Živan Andrić, predsednik odbora.
- Otkuda on? - kao da se pogledom pitaju Andrić
i prisutni odbornici. Andra Savčić ga zaustavlja:
- Ko si ti? - pita ga.
- Milivoje Matić. Slučajno se uputih ovuda da
prekratim put
94
�Pogledi odbornika se susretoše ponovo. Neki
ne govore ništa, samo nepoverljivo vrte glavom. Njegov
nailazak nije ih obradovao.
Do pre izvesnog vremena Matić se nalazio u
dobrovoljcima (Ijotićevcima), pa je otud pobegao. Sada
se kreće slobodno po selu, nije pristupio četnicima.
Video je ovaj skup, video je prisutne, od kojih
je većinu poznavao.
Savčić ga je zaustavio s namerom da ga zadrži
i, kad padne noć, da ga možda ubiju.
- Znate, drugovi, postoji mogućnost. .. Treba ga
zadržati.
- Ma, neće on, naš je čovek - reče Živan.
I ostali odbornici iz sela izjavili su da je bio
u dobrovoljcima, ali je pobegao i, kao takav, naklonjen je
narodnooslobodilačkom pokretu i neće nikome ništa
reći o sastanku koji je video.
Obazriva Milica saslušala je meštane i prihvatila
njihovo mišljenje da nema opasnosti od tog čoveka,
iako ih je zatekao na sastanku za koji zna da je
partizanski. On je Živana lično poznavao i sada
ga dobro video. Toga dana nije se nešto dobro
osećala pa se nije ni trudila da o ćelom slučaju nešto
kaže.
Savčić je pustio Matića.
Posle završenog sastanka, Živan je s Milicom
pošao svojoj kući. Kako se ona nije osećala dobro,
ostala je da prenoći. Savčić i Jeremić su se zadržali
u šumi. Nedaleko od mesta gde je održan sastanak
nalazio se bunker. Za njih je Živanova kći Olgica
donela večeru.
Milivoje Matić je požurio kod Dušana Grujičića,
četovođe sela Joševe, da mu ispriča šta je video
ispod Andrića kuća. A onda su obojica pošli u selo
Kozličić, gde su se nalazili četnici.
Noć je uveliko odmakla. Sve spava. Dva čoveka brzo
odmiču kroz atar sela Joševe prema Kozličiću. Zadihani
i oznojeni stigoše do kuće gde se nalazio četnički štab.
Napolju je samo stražar, ostali su u kući, spavaju
bezbrižno.
- Imamo hitne vesti za komandanta - reče Dušan
stražaru koji ih je zaustavio.
Stražar ih je prepoznao i propustio, jer oni su ljudi
od poverenja, njih ne treba proveravati.
95
�Ne čekajući šta će im stražar reći, odjuriše pravo u
sobu kod komandanta.
- Ene, otkuda vi, momci, u ovo doba?! - iznena
đeno će komandant Simo Radović pridošlima.
- U Rezinama, ispod Andrića kuća, partizani reče Milivoje još zadihan. - Sa njima je i Živan. . .
Sve sam ih video ja, lično. Naišao sam slučajno na
čestar, pravo na njih.
- Pričaj, koliko ih ima, i ko je sve tamo?
- požuruje ga komandant _
- Poznao sam samo Živana, i više nikoga. Bilo
ih je desetak. Sa njima je jedna žena.
Komandant naređuje uzbunu. A kako i ne bi
kada su im partizani pod samim nosem, a oni to
ne znaju! Ustajanje, postrojavanje napolju. Domaćin
i njegovi ukućani unezvereno gledaju u četnike.
- Gde li tako žure? - pita se seljak. - Koja im
je golema nevolja. Ako su Nemci, gde ću ja sa svojima.
Jadna li nam m ajka. . .
- Pokret! - naređuje komandant
Matić je na čelu četničke kolone, hita prekim
putem Andrića kućama. On poznaje kraći put do
šume_ Rezi ne.
Četnici su te noći opkolili Andrića kuće, misleći da
su partizani u kućama. Prvo su došli kod Živanove
kuće, jer je Matić njega video na sastanku.
Pred ^zoru, kada se deli noć i dan, četnici
su tražili Živana da izađe iz kuće, tobože, treba im,
kao njihov čovek. On je video da ih ima dosta
i da je opkoljena kuća sa puno čeljadi. Otvorio je
vrata i izašao napolje s namerom da beži.
Četnici su pokušali da ga zadrže, dvojica su ga
uhvatili, ali on im se istrgao, probio se kroz njihov
obruč i nastavio da beži. Četnici su otvorili vatru,
prvo pojedinačno, a onda plotunskom paljbom. U tihom
letnjem praskozorju odjeknuli su pucnji u Joševi.
Živana su ubili na 30-40 metara od kućnog praga, uz
povike i psovke.
U Miloševoj i Živanovoj kući svi su na nogama.
Dvoje dece bezbrižno spavaju, ne znajući šta se radi
napolju, oko njihove kuće. U kući su živeli zajedno:
Živan, član Partije, osamnaestogodišnji Zlatomir6 sko
6 Zlalomir Andrić je posle oslobođenja radio u OZNI i SUP-u. a poslcdnjih
godina bio je načelnik SUP-a OpSlinc Čukarica.
96
�jevac, Mašinka-Bula, skojevka, četrnaestogodišnja Olga,
omladinka, deda Miloš, baba, žene. . . , jedanaest čla
nova Miloševe i Živanove porodice. Dvanaesti član
je te noći, ne prvi put, bila Milica Pavlović.
Živanova žena kada je čula pucanje, vrisnula je i
kroz plač povikala:
- Deco moja, izginućemo noćas. . .
Milica priđe prozoru. Imala je revolver i dve
odšrafljene bombe. Videla je siluete ljudi u šljiviku
ispod kuće. Blizu su jedni drugima. U tom je času mislila,
verovatno, da bombama može napraviti prolaz. I tek što
nije odlučila da to pokuša učiniti, preseče je dečiji
plač u sobi. Trže se i odmače od prozora. Pogleda
na krevet gde su spavala deca.
- Ne! - reče odlučno sama sebi.
Odloži bombe i revolver vrati za pojas ispod
bluze.
- Ako neko treba u ovoj situaciji da strada, to
ću biti ja. Deca ne smeju biti žrtve. Ovi su bez
milosti, ubaciće bombe i pobiti decu.
Četnici koji su bili određeni da uđu u kuću,
neodlučno su stajali napolju, zbunjeni događajem
koji se odigrao. Milica i Darinka, iako preplašene,
iskoristile su taj trenutak i ubacile u dimnjak neki propa
gandni materijal koji se zatekao kod Živana. I Zlatomir
je iskoristio zbunjenost četnika. U drugoj sobi izvadio
je iz slamarice i pocepao a delom i sažvakao neku svoju
hartiju. Ne gubeći prisebnost, mladić je zatim prišao
Buli, pa Olgici i tiho im šapnuo:
- Seko, neka te tuku, neka te peku, ni reči ne smeš
reći. Ni reči!
Na vratima obasjanim baterijskom lampom pojaviše
se puščane cevi. Četnici su se pribrali, ulaze galameći
i psujući, kao da sebi strah razgone: »zaklati i pobiti...« ,
»i decu zaklati u kolevci. . .«
Komandant Radović ulazi sa još dvojicom četnika u
kuću i traži da se zapali svetio.
- Ko je ovaj što je poginuo? - pita ljutito žene.
Pogledi Milice i Darinke se susreću u mraku.
Darinka pribra malo snage i reče:
- Moj muž, Živan.
Ne daju joj da izađe napolje, traže da se upali
svetio, a onda poče ispitivanje i šamaranje. Komandant
Radović bije divljački. I psuje. To kod četnika jedno
1 Milica Pavlović Dara
97
�bez drugog ne može. A onda Milicu izvode u drugu
sobu. Komandant je besan što ona ćuti. Malo-malo,
on nastavlja svoj krvnički posao. Ali ona i ne čuje
više njegova pitanja. To ga je razgoropadilo, hoće
pošto-poto da sazna makar kako joj je ime. Četnici
koji su s njim ušli čitaju kućnu listu i vide da u
njoj nije upisano dvanaesto čeljade koje su zatekli u
kući, računajući i ubijenog Zivana. Dok su jedni
pretresali kuću, dotle su drugi ispitivali ukućane.
Zainteresovalo ih je naročito ko je žena čije ime nisu
našli u_ kućnoj listi. Iako je bila uzbuđena i preplašena
zbog Živanove smrti, Darinka je mimo odgovorila:
- Naišla je pred samo veće, pošla je u Brankovinu.
Velimo, noć je i zaustavismo je da prenoći, znate, žensko
je, gde će noćas. . .
- Vama je poznato da svaki član porodice, kao
i gost^ mora biti prijavljen vlastima i upisan u kućnu
listu. Sto je niste prijavili?
- Bilo je kasno, nismo stigli - reče domaćica.
Četnik koji je to pitao zavrte glavom, istera ih
sve napolje i u kući nastavi sistematski da pretura
i pretresa. Stvari iz ormana, posteljina, sve je na
gomili izmešano. Ništa sumnjivo nije nađeno.
U međuvremenu, četnici su Milicu saslušavali
u dvorištu - ko je, odakle je, šta je tražila, kud
je pošla. . . Uto četnici koji su pretresali kuću izlaze
i izvode Zlatomira i njegovu sestru Bulu da bi
uveli Milicu da
je pretresu i nateraju da nešto
kaže o sebi. Našli su bombe i revolver, s kojima se
nije htela razdvojiti. Mogla ih je baciti u dimnjak,
s propagandnim materijalom. Ali, šta ako ih nađu neće verovati da je to njeno oružje, stradaće ukućani,
zapaliće kuću. Ostala je čvrsto pri svojoj odluci:
da samo ona bude žrtva!
Vezali su je, kad su našli oružje kod nje, još
im je više postala zagonetna. Pošto ništa o njoj nisu
mogli saznati, ni od nje ni od ukućana, poslali su
kurira u selo Lelić, gde se nalazi njihova komanda.
Posle otkrivanja oružja, šest puščanih cevi je
bilo upereno u nju. Šest hitaca bilo je spremno
da se sruči na
nju u slučaju da nešto pokuša.
Bili su još grublji prema njoj. Udarili su je nekoliko
puta kundakom,
iako je bila vezana i nemoćna,
stavljajući joj na znanje da sa njima nema šale.
98
�Bez reči je izašla napolje, uz nju je i dalje stajalo
šest čuvara.
U kući opšti haos. Ni decu nisu štedeli.
- Svi su oni partizani! - vikao je jedan bradonja.
- Svi su oni zadojeni komunizmom, - veli
drugi. - Sve ih treba pobiti, i dete u kolevci treba zaklati.
Zaokupljeni najviše Miličinim slučajem i čekajući
da se vrati kurir iz komande, četnici su trenutno
izgubili iz vida ukućane. Zlatomir je ugrabio priliku i
uskočio u štalu, nedaleko od kuće, a onda produžio
da se skloni kod prijatelja da ne bude ubijen.
Posle jednog sata, Milicu su vratili u kuću.
Jedva je ušla. Bleda, iznemogla od bolesti i batina,
srušila se na stolicu. Ponovo saslušanje, ispitivanje sa
naperenim cevima u njene grudi. Dok su je vodili
u kuću, ostale su preselili u drugu sobu. I sa njima
su bezdušno postupali. Olgicu su udarili kondakon
samo zato što je htela napolje. U sobi gde su bili
članovi porodice čuli su se samo plač i jecanje.
Setili su se da im je Zlatomir umakao. Radi
toga je komandant još više ljut. On naređuje Darinki,
ženi Zivanovoj, da »onoga sahrane bez opela i pokajanja«.
Kao komunist on ne zaslužuje da se žali.
- Pazi šta radiš, mi ćemo vas pratiti. Nikakav
skup naroda ne srne biti, jesi li rezumela? zapretio je ljutito. A onda se okrenuo Milošu:
- A ti, matori, da nađeš sina i u toku dana da
ga dovedeš, ionako ćemo sve vas pobiti.
Naredio je zatim da Milicu odvedu u kuću
Ivka Matića, a on je, sa grupom četnika, ostao u
kući da od Darinke traži pare.
- Predaj nam pare koje ste dobili za Milicu Nožicu.
- Ja ne znam ni za kakve pare. Za koju Milicu?
- Znaš ti dobro, reći ćeš sve. - Izvadio je revolver
i ispalio metak preko njene glave. - Govori gde su
pare ili ću te ubiti
- Ne znam ni za kakve pare - ponavljala je
Darinka po ko zna koji put.
Kada je Radović zaključio da je dosta, uz psovke
je prosiktao:
- Sutra ću doći, moraš stvoriti pare! Pri tom je
žestoko udario nesretnu ženu.
Kurir se vratio oko osam sati iz Lelića. Četnički
komandant Marković poručio je: »Opasnog komunistu
dovesti u štab«.
99
�Četnici su se okupili kod kuće Ivka Matića i
odatle krenuli, preko Kotešice, Zlatarića i Radevog Sela,
u Lelić. Kad su naišli kroz Radljevo Selo, pored
Dragojlovića kuća, gde se nalazila škola, Krstivoje
Milatović, koji je u njoj hio na službi, izašao je da
vidi koga to četnici sprovode. Bio je nemalo iznenađen
kada je video Milicu, svezanu, među stražarima.
Učitelj ju je od ranije poznavao kao ilegalnog partijskog
radnika. Osim toga, znali su se i po tome što
je njegova supruga završila učiteljsku školu zajedno s
njenom sestrom Daćom. Četnički komandant se poz
navao s njim, pa kad ga je video, malo je zastao.
A učitelj je to iskoristio da ga upita ko je ta
žena i zašto je vode vezanu? Ne čekajući odgovor,
napravio se naivan pa je primetio:
- Simo, bolan, što je ne pustite, šta ona zna.
Možda je izbeglica i traži hleba za decu.
- Ne, Krstivoje, ona je opaki komunista. Kod nje
smo našli pištolj i bombe. Vodimo je u komandu
zone, pa neka oni rade šta znaju.
Milica je čula razgovor između komandanta i Krstivoja i, da bi otkonila svaku sumnju sa svog znanca i
prijatelja, okrenula se svojim čuvarima i upitala:
- Ko je taj čovek koji se interesuje ko sam
i gde me vodite?
- To je ovdašnji učitelj Milatović - objasnio joj
je jedan od četnika.
Četnici su došli i sutradan kod Andrićevih da vide ko
će prisustvovati Živanovoj sahrani. Pri tom nisu propustili
da ponovo narede Milošu da nađe sina i da ga
dovede u komandu. U protivnom. ..
Posle dva-tri dana četnici su opet došli u Andriće,
prikupili ukućane, sem dece, i odveli ih kod Ivka Matića
kuće. Prethodno su saslušavali sve redom, ne bi li
saznali gde je Zlatomir, pa pošto im je sve bilo
uzalud, odveli su ih u Lelić. Ostavili su samo Darinku,
koja je bila bolesna i nije mogla da se kreće.
Njoj su naredili da ide u Jeremiće da bi je otuda
sproveli u Lelić.
Plašeći se za živote svojih roditelja, Zlatomir je
otišao i prijavio se sam četničkoj komandi u Lelić.
Tada su ostale pustili, a njega zadržali. U Leliću
je ostala i njegova majka Stana, da bi našla nekoga
ko bi joj pomogao da spasi sina, jer je znala,
otprilike, šta ga čeka.
100
�Zlatomir je dobio 180 batina, ali ni reci nije
prozborio. Njegova majka, koja se još uvek vijala oko
četničkog štaba, prenela je, napokon, prebijenog sina u
jednom starom ćebetu, uz pomoć nekih ljudi, u selo
Zlatarić, kod svojih, a onda u Joševu. Prošlo je
dosta vremena dok su mladiću ubojotine izlečene,
i dok se oporavio.
U Leliću su Milicu smestili u kući Petra Krstića.
Tu se nalazila četnička komanda. Usledilo je ispitivanje
i ponovo udarci, mučenje, psovke i poniženje. Ona
je za četnike još nepoznata žena, komunista. Treba
saznati njeno ime, ali to ne ide lako. Ona je za
njih ostala bezimena.
Tu, u komandi je zanoćila, a čuvali su je četnici
Aćim Stojić iz Brezovica i Miroslav Bobovac iz
Jovanje. Taj Bobovac je dezertirao sa partijskog kursa,
septembra 1943. godine. Znajući da je on poznaje,
Milica mu je predložila da je pusti da ide, tobože
u klozet, i da će ona pokušati da pobegne.
Milica Pavlović je bila gorkijevski vaspitana. Uprkos
mnogim iskušenjima i razočaranjima, verovala je do
poslednje ure u ljudskost i veličinu čoveka. Nikad
joj, valjda, nije pala na um misao Dostojevskog da
»u svakom čoveku po jedan zločin spi«. Hoće
li se on osloboditi tog zločina - zavisi od mnogih
činilaca. U pojedinim slučajevima zločin se u njemu
umnožava, dobija patološke razmere. Milica se, na ne
sreću, namerila na takvog (ne)čoveka. Poverovala je da
će joj Miroslav Bobovac pomoći. Predložila mu je
(naivno!) da pođe s njom ako se plaši da će mu
se nešto desiti posle njenog bekstva. Skinula je s ruke
zlatnu narukvicu i prsten i dala mu da ga odobro
volji i unapred nagradi. A on, strvina, rođeni zlikovac,
kako je postupio? Obećao je da će joj pomoći. I . . .
Pustio je da pođe, a kada je odmakla desetak
metara, pucao je i teško je ranio. Alarm je uspeo.
Ranjenu Milicu su previli i odveli je na saslušanje,
bolje reći, na svirepo mučenje. Krvnici su se smenjivali
do pred svitanje. A ona je stisla zube i ćutala.
Opet im ni svoje pravo ime nije rekla. Videći da je
uzaludno sve, komandant Marković je naredio Miroslavu
Bobovcu i Aćimu Stojiću da je streljaju. Međutim,
oni je nisu streljali, već zaklali.
Zaklali su je na jednom proplanku nedaleko od
101
�Krstića kuće. Na njenom telu je bilo desetak uboda
kamom.
Kada se jutarnja izmaglica razišla sa proplanka, telo
je bilo pokriveno zemljom koju je volela i za čiju se
slobodu borila.
Ugasio se život devojke, komuniste, kada su divizije
Narodnooslobodilačke vojske upravo prelazile u Srbiju.
Ugasio se život žene koja je volela i borila se za
slobodu maloga čoveka. Ugasio se na pragu slobode
život omiljene Mike, koja je volela da živi. Samo tri
meseca kasnije proleteri su prispeli u selo gde je
ubijena.
Kako su u Čačku saznali za pogibiju
Moma Mihajlović, rodom iz Čačka, radio je u
Valjevu. Kao Čačanin, poznavao je Miličinu porodicu.
Za Milicu je čuo da radi i živi u Valjevu, ali
ratno vreme je učinilo da se o njoj nije smeo
raspitivati.
Od nekih svojih prijatelja saznao je krajem juna
1944. godine da su četnici uhvatili i ubili njegovu
sugrađanku Milicu Pavlović, profesorku. Saznao je,
takođe, šta se dogodilo u selu Joševu, o Miličinom he
rojskom držanju i o ubistvu u selu Leliću, nedaleko, od
Valjeva. Nije znao sve pojedinosti, ali je znao dosta.
Neposredno posle pogibije, otišao je u Čačak.
Na ulici
je sreo Miličinu sestru Kosaru. Kad ju
je video,
kanio se da li da joj kaže, ili ne.
Ako kaže da je poginula - može se doznati da je on
doneo tu vest pa se bojao nekih nezgoda. Ipak je
u njemu prevagnulo ono ljudsko, i rekao je sestri
Kosari da je Milica umrla »Sahranjena j e ...« , kazao je
na kraju. Iz predostrožnosti, prećutao je mnogo više
nego što je rekao.
U tom momentu Kosara samo što se nije
srušila Požurila je kući i prvo se isplakala Majci
i sestri Daći nije_ rekla ništa o razgovoru sa Mihailovićem.
Ona je tetka Živani platila put da pođe u Valjevo,
da se raspita, da proveri.
Tetka Živana je odmah krenula. Živana je morala
pronaći učiteljicu s kojom je najstarija sestra Daća
završila učiteljsku školu u Jagodini, kako bi joj
ona pružila pomoć.
102
�Kad je stigla u Valjevo, otišla je prvo kod
Nade Nožice, koja joj nije mnogo rekla, jer se i ona
plašila da se ne dozna da su od nje vesti potekle.
Išla je Živana i kod Blagoja Milatovića, i kod učiteljice
Soje iz Grabovice, snahe Blagojeve. To je ta učiteljica
koja je završila sa Daćom učiteljsku školu. Za svaki
slučaj, Živana je ponela sliku iz učiteljske škole
da ona ne posumnja u nju radi čega se raspituje.
U svojoj torbi nosila je i nekoliko džakova da
ima izgovor da je pošla da kupuje šišarku za štavljenje
koža. Sin joj je bio opančar.
Ali nigde nije mogla da sazna pravu istinu.
Svi su živeli u strahu. Učiteljica iz Grabovice je
rekla, čak, da je Milica živa, ali da se mnogo muči.
To što je rekla Živani nije joj dalo mira. Dugo
je razmišljala o tome kada je Živana otišla, i na kraju
je odlučila da izađe na železničku stanicu i kaže
tetki sve što je znala.
Sutradan, pre nego što će voz krenuti za Čačak,
učiteljica je stigla na železničku stanicu. Našla je tetku
Živanu i kazala joj da je videla da su četnici juče
proveli kroz selo vezanu Milicu.
Po svemu sudeći, uoči oslobođenja, teror i zlodela
neprijatelja uzeli su takve razmere da su se ljudi
plašili i svojih senki. Čak i pojedinci koji se nisu
tako držali u toku rata. Doduše, na pragu slobode
najteže je bilo rizikovati svojim životom. . .
Hrabra Mike Pavlović koja je dve godine išla
od sela do sela u zapadnoj Srbiji da bi podigla
moral i ubedila ljude da se četnici i okupator neće
i ne mogu održati u ustaničkoj Srbiji, kad bi saznala kojim
čudom, kako su ljudi sa strahom izgovarali njeno^ ime,
sigurno bi se nasmejala i, u svojoj dobroti, našla bi
neko opravdanje za takvo njihovo držanje.
Živana se vratila u Čačak, ne saznavši, tako
reći, ništa pouzdano o Milici. Sve što je čula i
doživela ispričala je Kosari.
Kosara je smatrala da bi ona, u svakom slučaju,
nešto više saznala pa se spremila i krenula u
Valjevo. Sa sobom je povela čoveka čiji je brat bio
u četnicima u Valjevu. Računala je da, ako nađe
živu sestru Miku, da mora nešto preduzeti da je nekako
spasi. Verovala je da je učiteljica iz Grabovice kazala
istinu.
103
�Stigla je i do štaba četničkog komandanta Markovića,
koji je Milicu osudio na sm rt Tamo su joj rekli:
»Mala je bila opasan komunista. Ni reči nam nije
priznala. .. «
Sestrino srce od bola je htelo prepući; nije se
smela više ni raspitivati, a ni četnici joj nisu ništa
više hteli reći. Sva skrhana, vratila se u Čačak i
tada je rekla majci i sestri Daći kakva je sudbina
njihove ljubimice Mike.
Posmrtni ostaci profesorke Milice Pavlović preneti
su, marta meseca 1945. godine, u Čačak i sahranjeni
na čačanskom groblju. Milica je sahranjena sa svim
vojnim počastima, kao veliki borac i revolucionar.
Pod naslovom »Milica Pavlović Dara«, čačanski »Glas«
je te godine, 17. marta, povodom prenošenja pos
mrtnih ostataka iz okoline Valjeva i njihove sahrane,
objavio članak, u kome se kaže, sem ostalog:
»Posmrtni ostaci preneseni su iz okoline Valjeva,
gde je Milica radila za vreme okupacije. Velika masa
sveta na groblju dokaz je koliko je Milica bila voljena i
cenjena u svom rodnom mestu. U ime profesora,
sa drugaricom se oprostio pred Čačanskom gimnazijom
Milivoje Rašević, profesor. Na trgu, u ime vojske,
govorio je drug Perišić, komesar komande mesta, a na
groblju Ratko Petrović, u ime Komunističke partije,
i Milorad Čvorović, u ime drugarica i drugova iz
detinjstva«.
Na groblju je 24. juna, na godišnjicu Miličine
pogibije, priređena komemoracija, kojoj je prisustvovao,
pored rodbine, prijatelja i znanaca, sav revolucionarni
Čačak. Uz obaveštenje o komemoraciji, »Glas« je
doneo, u većem izvodu, govor koji je tom prilikom
održao Miloš Minić, Miličin saborac iz studentskog
pokreta i partijski rukovodilac iz slavnih dana NOR-a
i revolucije:
U svom izlaganju Minić je naveo da je Milica
odrasla u kući siromašnih roditelja, učila školu u Čačku
i studije završila u Beogradu, pod teškim uslovima.
Još tada je upoznala sve nepravde tadašnjeg društva.
Kada je stupila na studije, napredna studentska omladina
Beogradskog univerziteta počela je borbu protiv ne
narodnih režima, protiv fašističkih provokatora, koji
104
�su vodili našu zemlju putem izdaje i predaje našeg
naroda u čeljusti fašizma. Još od tada, drugarica
Milica bila je medu prvima. Kada je 1941. godine
Komunistička partija pozvala prvo svoje članove, a i
čitav narod, u borbu protiv okupatora, ona se,
kao disciplinovana, odaziva i polazi teškim ali slavnim
putem, i postaje jedan od organizatora partizanskih
jedinica u valjevskom kraju. Jednoga dana odlazi u
oružani Odred i nastavlja borbu. Dolazi novembar
1941. godine, i dani izdaje od strane četnika. Draže
Mihailovića koji, u zajednici sa svim izdajnicima
i petokolonašima našeg naroda, uz pomoć okupatorskih
kaznenih ekspedicija, napadaju i počinju uništavanje
partizanskih formacija. Partizani se povlače u Bosnu.
Neko mora ostati sa narodom. Milica opet, po odluci
drugova, ostaje na terenu zapadne Srbije. To su sada
najteži dani. Probija se ona, sa jednim revolverom i
sa jednom bombom, kroz sela kuda krstare na svakom
koraku četnici i okupatori. Pred njom to nisu prepreke.
Ona ide ka jednom cilju. Borbu treba nastaviti, prikupiti
snage, uspostaviti vezu između pozadine i ostalih jedinica,
koje su ostale u Srbiji. I tu uspeva, ali samo zato
što u njoj gori beskrajna ljubav za slobodom, za
otadžbinom.
Nema zadatka, kaže drug Minić, koji je Mike
odbila da izvrši, ili koji nije u potpunosti izvršila.
Redak je to bio borac, neustrašiva i besprekomo
požrtvovana žena. Kao takva, ona postaje rukovodilac
narodnooslobodilačkog pokreta u okrugu valjevskom,
i na toj dužnosti je odgovorila. Prošla je kroz
sva brda i šume zapadne Srbije. Uspostavila veze između
pojedinih odsečenih partizanskih delova odreda. I na tom
putu je pala, oduživši se svojoj otadžbini na način kako
dolikuje prvoborcima, pravim sinovima naših naroda
Završavajući prigodni govor, drug Minić je pozvao
omladinu da se na grobovima kao što je Miličin
ne skuplja da plače, već da se okuplja da se setimo
života i napora takvih prvoboraca i da nastavimo njihovim
putem.
U tom smislu pozivaju i javna zdanja kojima je,
u znak slave, priznanja i zahvalnosti, dato ime ove
hrabre devojke sa studentskih barikada i mukotrpnih puteva revolucije. U rodnom gradu, sem pionirskog od
reda, i jedna osnovna škola nosi njeno ime; u
Beogradu takođe. A Valjevo, grad koji i po tradiciji
105
�ceni junake, najlepše se odužio junaku-devojci: dao je
njeno ime ne samo školi u kojoj je radila nego i
jednoj od onih ulica kojom je izlazila, možda, iz
okupiranog grada ili se u njega uvlačila da nepokorene
građane ohrabri i poveže duhom otpora i vere u pobedu.
* * *
Odlukom Predsedništva Antifašističkog veća narod
nog oslobođenja Jugoslavije i Vrhovnog komandanta
Jugoslovenske narodne armije, za pokazano herojsko
delo, za- izvanrednu hrabrost i požrtvovanost na organizovanju ustanka i narodnooslobodilačke borbe i heroj
sko držanje, 14. decembra 1949. godine odlikovana
je Ordenom narodnog heroja Milica Dara Pavlović.
Sa valjevskog područja Ordenom narodnog heroja
odlikovano je još petnaest istaknutih rukovodilaca narodnooslobodilačkog pokreta.
�R EČ A U TO RA
Ova knjiga je nastala nakon dužih istraživanja životnog
puta i revolucionarnog rada narodnog heroja Milice Mikc
Pavlović kasnije poznate ilegalke Dare. Pri tome se nastojalo
da se, u obimu koji dozvoljava koncept ove biblioteke,
zabeleže one činjenice koje su od najvećeg značaja za upoz
navanje njenog života i dela. Opredelivši se za to, život
Milice Pavlović sam rekonstruisao idući tragom njenog re
volucionarnog delovanja. Nastojao sam da se svaka tvrdnja
navedena u knjizi temelji na dokumentu, ili pismenim svedočenjem ljudi koji su poznavali Milicu Miku Pavlović,
odnosno sarađivali sa njom.
U nedostatku dokumenata, prilikom pisanja ove knjige
poslužio sam se tekstovima, odnosno kazivanjima iz dosada
objavljenih knjiga koje sam naveo u popisu literature.
U pisanju knjige naišao sam na pomoć i razumevanje
Međuopštinskog istorijskog arhiva u Valjevu i Čačku, zatim
drugarica i drugova koji su službovali sa Milicom, kao i
učesnika NOR-a koji su sa njom sarađivali. Svi oni su
mi svesrdno pomogli da se što bolje osvetli lik narodnog
heroja Milice Pavlović Dare. S tim u vezi ovom prilikom
zahvaljujem svim drugovima i drugaricama koji su mi dali
podatke, a posebno Miroljubu Pantoviću, penzioneru iz
Čačka, prvoborcima i nosiocima Partizanske Spomenice 1941.
Radi Talić rođenoj Spasojević iz Beograda, Kaji Stojanović
rođenoj Lalović iz Mionice, Dari Pavlov rođenoj Pevčević
iz Valjeva, Zori Ristivojević iz Valjeva, kao i Darinki Andrić
i Olgi Jeremić rođenoj Andrić u čijoj je kući uhvaćena
Milica, dr Mariji Isailović profesoru školskog centra »Milica
Pavlović« iz Valjeva, saborcima i ratnim članovima Okružnog
komiteta KPJ za Valjevo Miloradu Milu Milatović i Žiki
Gajiću.
107
��LITERATURA
Meduopštinski istorijskiarhiva Valjevo,
Valjevski partizanski odred, sveska 171.
stenografske beleške:
Meduopštinski
istorijski arhiv Valjevo,
Opširna Dračić, sveska 119.
stenografske beleške:
Meduopštinski istorijski arhiv Valjevo,
opštine Jovanja i Joševa, sveska 90.
stenografske beleške:
Meduopštinski istorijski arhiv Valjevo,
Žene Valjevskog kraja u NOB, sveska 223.
stenografske beleške:
Aleksandar Jevlić: »Uspravni
Sl'BNOR-a Valjevo 1974.
u
vekove«,
Opštinski
odbor
Isidor Đuković: »Prva šumadijska NOU brigada«, VIZ 1978.
Grupa autora: »Valjevo grad ustanika«, Kultura 1967.
M.
P a v lo v u «
Pantović i M. Vojinović: »Narodni heroj Milica Dara
Pionirski odred »Milica Pavlović«. Čačak 1959.
Milica Damnjanović: »Napredni pokret studenata Beogradskog
univerziteta«, knj. II, Nolit 1974.
Čačanski »Glas« od 20. jula 1945. godine: »Na grobu Milice
Mike Pavlović«.
»Čačak 1941-1944.« »Čačanski glas« 1964.
»Naše ćetri decenije 1939-1979.« monografija Srednje tehničke
škole Valjevo, izdavač OOUR za usmereno obrazovanje »Milica
Pavlović«- 1980. godine.
��SA DRŽAJ
PREDGOVOR ........................................................................
U ZAVIČAJNOM Č A Č K U ....................................................
STUDENTKINJA NA BEOGRADSKOM
UNIVERZITETU
................................................................
U STUDENTSKOM POKRETU KAO ČLAN KPJ . . .
PRVO NAMEŠTENJE U DRŽAVNOJ SLUŽBI
U GRADU USTANIKA ....................................................
SEKRETAR MESNOG KOMITETA KPJ ZA VALJEVO . .
PLIMA OPŠTENARODNOG U STA N K A .........................
TEŠKE POSLEDICE ČETNIČKE IZDAJE .................
NA PUTEVIMA ILEGALE ...............................................
SEKRETAR OKRUŽNOG KOMITETA PA R TIJE............
7
11
1«
23
41
46
50
56
65
70
FORMIRANJE NOVOG ODREDA................................
74
NA IZMAKU ŽIVOTNOG P U T A ...................................
NEKA SEČANJA NA ULASKE U OKUPIRANI GRAD
77
87
SUSRET S LJUDIMA U JOŠEVI ..............................
91
POSLEDNJE PISMO S V O JIM A ........................................
NA POSLEDNJEM ZADATKU ........................................
KAKO SU U ČAČKU SAZNALI ZA PO G IB IJU ............
REČ AUTORA .....................................................................
93
94
102
107
LITERATURA.....................................................................
109
����
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Milica Pavlović Dara
Životni put i revolucionarno delo
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Dragutin Bajić
Publisher
An entity responsible for making the resource available
NIRO "Dečje novine" Gornji Milanovac
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1983.
Rights
Information about rights held in and over the resource
NIRO "Dečje novine" Gornji Milanovac
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
61-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
110 str.
1983.
Čačak
Dragutin Bajić
Ilegalni rad
Milica Pavlović Dara
narodna herojka
Valjevo
Životni put i revolucionarno delo