1
10
1
-
https://afzarhiv.org/files/original/ed98134b8285cd44765a7b5b1ce97ae9.pdf
c9a634087e28ad97603ac2fdfb33ef9e
PDF Text
Text
��Biblioteka LEGENDE
dobitnik je Povelje »4. jul«
— najvećeg društvenog priznanja
za doprinos u gajenju tradicija
nui od ^oslobodilačkog rata
naroda i narodnosti Jugoslavije.
�Izdavač
NIRO »Dečje novine«
Gornji Milanovac
Za izdavača
Miroslav Petrović
generalni direktor
Recenzent
Metodije Kotevski
Odgovorni urednik
Radmilo Lale Mandić
Uređivački odbor
Mirko Vujačić
Radmilo Lale Mandić
Ivo Matović (urednik)
Dragan Marjanović
Lektor
Zora Maksimović
Korektor
Dobrila Petrović
Grafički dizajn
Rade Rančić
Tehnički urednik
Mirjana Avramović
Štampa
»Nikola Nikolić«, Kragujevac
Štampanje u tiražu od 3.000 primeraka
završeno avgusta 1978. godine
�SLOBODAN POPOVIĆ
Vera Jocić
ŽIVOTNI PUT I REVOLUCIONARNO DELO
�BIBLIOTEKA »LEGENDE« VIII KOLO
NARODNI HEROJI JUGOSLAVIJE
�»Misliti o Veri Jocić, ili govoriti o njoj, nemo
guće je, a da se ne govori o ustanku, koji je
toliko čvrsto vezan za njeno ime, svetio i ve
liko, kao što su svetle i velike uspomene, koje
je ostavila ljudima . . . «
Boro ćuikar, u spisu »Posiednala telba na Vera Jocik«,
»Viorni dni«, Skopje, 1957.
OLIVERA VERA JOCIĆ je 20. decembra 1951godine, u znak priznanja za revolucionarne za
sluge, proglašena za narodnog heroja Jugosla
vije.
��BEKSTVO IZ AUSTRO-UGARSKE
Porodica Jocić živela je u Novom Sadu, pod
Austro-Ugarskom Monarhijom. A kako se jedan
od njenih članova, Đura Jocić, nikako nije mogao
pomiriti s činjenicom da živi pod vlašću tuđina,
to se odlučio da pobegnc u Srbiju. Jednostavno,
jednog dana je rekao:
— Ja više neću da živim pod Mađarima i Austrijanoima!
— A gde hoćeš da živiš, Đuro?
— Vi znate gde hoću da živim — odgovorio
je. — U Srbiji!
— Znamo. Ali, šta ćemo s imanjem, kućom
i ostalim stvarima?
— To ćemo prodati.
— Kome?
— Našim ljudima koji ostaju u Novom Sadu.
— Kako oni mogu da žive pod Mađarima i
Austrijancima, a ti ne možeš?
— Kako žive? Znamo kako žive: trpe, guta
ju, eto kako žive... Ja neću i ne mogu tako da
živim. Ja hoću da živim u slobodi, na srpskoj
zemlji!
�— I ovo je srpska zemlja.
Posle toga nastao je tajac. A onda je Đura
ponovo progovorio:
— Ne mogu više da ih gledam, razumete li
me. U utrobi mi se prevrće kad ih sretnem na
ulici ili u kataru. Shvatite: ne mogu i gotovo!
Ukućani su gledali uzbuđenog Đuru. Na nje
govom licu ogledala se odlučnost, rešenost da
učini ono što je naumio, kakvog su ga jedino i
znali.
— Kako ćemo da se prebacimo u Srbiju? —
upitala ga je žena.
— Prvo ću ja da prebegnem, a onda ćete
i vi za mnom.
Tako je i bilo. Jedne večeri Đura je prepli
vao Dunav i domogao se Srbije. Za njim su, docnije, došli i ostali.
Prethodno su uspeli da prodaju salaše i ne
koliko kuća u Temerinskoj ulici u Novom Sadu.
Pomerajući se k jugu, Đura je s porodicom
stigao do Skoplja, i u njegovoj blizini, u selu
Asanbegovo (danas Sinđelićevo), kupio veliko
imanje i kuću. U Skoplju, u bivšoj Kruševačkoj
ulici, u Jevrejskoj mahali, od nekog bega, koji
se spremao da se odseli u Tursku, kupio je veli
ku kuću s doksatima, na sprat, i velikim poplo
čanim dvorištem, u kojem je bila i jedna manja
zgrada — letnja kuhinja.
Na okupu su bili svi: Đura, njegova žena
Katica i deca Doka, Todor, Mladen, Draginja i
Ana. Jocićev] su obrađivali zemlju i u tome imali
uspeha, sve do prvog svetskog rata, kad su Đura
i njegova tri sina otišli u rat, kao dobrovoljci.
Mladena su zarobili Austrijanci, ali je iz zarob
ljeništva pobegao u Rusiju.
Iz ove svetske klanice vratili su se svi Jocići,
ali ne bez posledica: Todor je bio težak invalid,
jer je ostao bez noge, a od zadobijenih rana Do
ka je umro posle rata.
DETINJSTVO I ŠKOLOVANJE U SKOPLJU
U Sinđelićevu je, kao učiteljica, radila Beo
građanka Natalija Đermanović. Tamo je stigla po
sle završene Učiteljske škole u Beogradu.
Zgrada osnovne škole bila je u susedstvu Jocićevih. Zapravo, školsko dvorište se graničilo s
njihovim dvorištem.
�Ubrzo se između Mladena i Natalije rodila
l jubav, koja se završila venčanjem.
Prvo dete, žensko, rodilo im se 24. juna 1921.
godine. Dali su mu ime Vida. Posle dve godine,
21. avgusta 1923, u Beogradu, rodilo im se drugo
takođe žensko dete, koje je na znamenju dobilo
ime Draginja — po tetki, koja je u to vreme
imala 15 godina, pohađala gimnaziju i bila lepa
devojka. Na krštenju, u Skoplju, narečena Dragi
nja dobila je ime Olivera, a svi će je kasnije,
kroz ceo njen život, zvati Vera.
Dve godine doonije rodila im se i treća kćer
ka, Radmila.
Šest meseci posle njenog rođenja Natalija
je umrla od zapaljenja sleipog creva.
Bio je to veliki udarac za Mladena i njegovu
decu.
Od prvih koraka Vera je bila živahno i vra
golasto dete. Nije mogla duže da se zadrži na
jednom mestu. Brzo je upoznala sve kutove u
kući i dvorištu, kao i sve grane okolnog drveća.
I sve skele na kući koja se gradila. Onima koji
su je posmatrali zastajao je dah, mislili su da
će se strmoglaviti.
Kad je imala oko šest godina, jednog dana
popela se na vrh drvota.
— Siđi! — molili su je sestre i otac.
Vera se njihala na visokoj grani drveta.
— Što se plašite — odgovorila im je Vera,
— kad se ja ne plašim.
— Sine, — govorio je otac — siđi, molim te.
Za Veru je to penjanje, to njihanje na gra
nama, bilo zabavno. To ju je uzbuđivalo. Onaj
instinktivni strah kao da u njoj nije postojao.
Vera je bila znatiželjno dete. Htela je sve
da čuje, sve da upozna, sve da zna. Počela je da
se interesuje i za sestrine knjige: za bukvar i os
tale udžbenike, naročito za vreme školskog ras
pusta, kojeg je starija sestra provodila u Sinđelićevu i Škoplju, jer je osnovnu školu pohađala
u Beogradu, živeći kod bake, majkine mame.
Preturala je po sestrinim školskim knjigama i
terala sestru da joj pokazuje i objašnjava slike
i čita tekstove.
U osnovnu školu pošla je u Sinđelićevu, u
onu istu školu u kojoj je njena majka bila uči
teljica i u koju je uvela prvo žensko dete. Dotle
su osnovnu školu u Sinđelićevu pohađala samo
�10
muška deca. Međutim, Natalija je htela da školu
uče i ženska deca, pa je svim silama nastojala
da razbije konzervativno shvatanje da ženska de
ca treba da sede kod kuće i pomažu majkama u
poslu.
Kad je Vida bila u četvrtom razredu osnov
ne škole, umrla joj je baka, majkina majka, zbog
čega se vratila iz Beograda u Sinđelićevo.
Posle završene osnovne škole Vida je gim
naziju počela da uči u Skoplju. Vera, koju su
u porodici zvali Draginja, i Radmila Rada, učile
su osnovnu školu u Sinđelićevu i živele u kući
s babom, očevom majkom, i ocem, koji se bio
oženio drugi put.
Posle završene osnovne škole Vera je prešla
u Skoplje, gde je stanovala sa starijom sestrom.
Kad je i Radmila završila osnovnu školu, prešla
je 1935. godine u Skoplje. S njom je došla i ba
ba Katica, pa su uzele stan, jer nisu mogle sve
četiri da stanuju u jednoj sobi. Baba Katica vo
dila je domaćinstvo.
Vera je unapred pročitavala sve svoje udž
benike. Posle toga uzimala bi sestrine i čitala ih,
učila iz njih. Tako je sa znanjem bila ispred svo
jih školskih drugarica. Naročito je volela strane
jezike i književnost i njima je posvećivala svu
svoju pažnju.
Imala je jednu nesvakidašnju, retku sposob
nost da pročitani tekst ponovi od reči do reči.
Bila je »gladna« za naukom i saznanjem.
Otac Mladen bavio se zemljoradnjom. Naro
čito ga je interesovala proizvodnja duvana. Da
bi se u tome usavršio, čitao je stručne knjige i
pratio literaturu iz te oblasti.
Velika ekonomska kriza, koja je počela 1929.
godine i trajala nekoliko godina, nije mimoišla
ni porodicu Jocić. Kuća u Skoplju je prodata, a
Mladen se zaposlio u Fabrici duvana.
Kad je u Skoplju osnovana Zadruga za ot
kup duvana, Mladen je počeo u njoj da radi.
Međutim, jednog dana Zadruga je likvidirana. Mla
den je ostao bez posla. Porodica je doživljavala
teške dane u kojima su njeni članovi bili više
gladni nego siti.
Te nevolje porodice produbljene su Mladenovom tragičnom smrću, 26. novembra 1938. godine.
Očeva smrt teško je pogodila porodicu. U
početku su im mnogi ljudi donosili životne na
mirnice, ali to nije moglo duže da traje.
�Vera je počela da daje časove iz matemati
ke i jezika slabijim učenicima. Kod njih je dobijala užinu, koju je najčešće nosila kući, izgo
varajući se da nije gladna, i delila je sa sestrama.
Njihov ujak Gradimir Đermanović, koji im
je postao staralac, izdjestvovao je majkinu pen
ziju od 900 dinara. S tom penzijom i prihodom
od Verinih časova izdržavale su se njih četiri.
Naravno, to nije bilo ni približno dovoljno; vi
še su gladovale nego što su bile site,
Čitavo to stanje najhrabrije je podnosila
Vera. Stisnutih pesnica i vilica, govorila je:
— Izdržaćemo, moramo izdržati!
Tako je hrabrila ostale članove porodice. Ba
ba je zabrinuto klimala glavom i uzdisala, na
ravno da je deca ne čuju:
— Eh, deco moja, šta ste bogu zgrešila da
se ovako mučite?!
A, one su se, stvarno, mučile.
AKTIVNOST SKOJEVKE VERE
Još dok je majka sestara Jocić bila živa,
u Sinđelićevu je živeo hodža Avdović. Jedino od
njegove dece bio je Alija*, koga je Natalija mno
go volela, jer je bio odličan učenik i dobar dečak.
Natalija je prigrlila Aliju, i on je, gotovo,
postao član porodice Jocić. Deca su ga volela i
smatrala ga kao brata. I on je njih voleo. Pa
zio ih, branio od druge dece, starao se o njima.
Kao učenik Velike medrese, a docnije kao
student Filozofskog fakulteta u Skaplju, Alija
je izvršio prvi politički uticaj na sestre Jocić. Go
vorio im je o socijalnoj nepravdi i davao im
na čitanje: »Mati« od Gorkoga, »Kako se kalio
čelik« od Ostrovskog, Londonovu »Gvozdenu pe
tu« i druge.
Kod sestara razvijao je smisao za književ
nost i umetnost. To je bilo pogodno tle, jer su
one imale smisla za slikarstvo i literaturu.
Zadojena marksizmom i komunističkim ide
jama, Vera je u gimnaziji aktivno radila na ši
renju naprednih ideja. Budući da je bila odlič
na učenica, nije joj bilo teško da pridobije i
druge učenice.
S treljan na Banjici (u Beogradu) 29. VIII 1941.
�U očima svojih drugarica Vera je bila auto
ritet. One su joj se divile što je, i pored borbe
za opstanak i aktivnosti u literarnoj družini ško
le, mogla da bude i odličan učenik.
Zbog svoje aktivnosti i prijpadništva napred
nom omladinskom pokretu, Vera je početkom
1941. godine primljena za člana Saveza komunis
tičke omladine Jugoslavije.
— Ovo je najsrećniji trenutak u mom životu
— rekla je.
Osim osećanja opravdanog priznanja, u nje
nom životu ništa se nije promenilo. I nadalje je
bila aktivna. U svakoj prilici istupala je s mar
ksističkih pozicija (onoliko koliko je tada poz
navala osnove marksističkog učenja).
Jednog dana početkom 1941. godine, kad je
bila u sedmom razredu gimnazije, Vera je istu
pila protiv iskrivljavanja istorijskih činjenica.
Oko 40 učenica radilo je seminarski rad na
temu »Oslobođenje Južne Srbije« (u bivšoj Ju
goslaviji Makedonija je zvanično nazivana Južna
Srbija).
Narodni heroj Olivera Vera Jocić
�Za vreme časa nastavnica je pokušavala đa do
kaže da ne postoji Makedonija i makedonska na
cija, da su to izmislili komunisti u Makedoniji,
koji »zavode« omladinu i šire ideju o makedon
skom nacionalizmu.
Učenice su ćutale, iako mnoge među njima
nisu prihvatale ovakvo tumačenje profesorice.
Jedino je reagovala Vera, na svoj miran, stalo
žen, ali odlučan način:
— Makedonija postoji, gospođo, jer postoji
makedonski narod, koji ima svoj jezik i istoriju...
Odjednom su se sve oči uprle u Veru, a ona
je gledala u nastavnicu. U razredu je, za tre
nutak, nastala grobna tišina, jer je iznenađenje,
koje su izazvale Verine reči, bilo potpuno i neo
čekivano. A onda, kao da je provalio vulkan, kao
da je eksplodirala bomba:
— Kako se usuđuješ da, kao Srpkinja, ustai'eš u odbranu takvih ideja?... Jesu li i tebi,
možda, komunisti zavrteli pamet?
Učionicom je odjekivao glas nastavnice istorije.
Iako oduševljene Verinim istupom, učenice
su s neskrivenim strahom očekivale šta će se da
lje desiti.
— Ja jesam Srpkinja i baš zbog toga što
sam Srpkinja i što cenim slobodarske tradicije
mog naroda, ustajem u odbranu makedonske na
cije. Samo je velikosrpskim šovinistima, kao i
velikobugarskim ugnjetačima, potrebno da os
poravaju postojanje Makedonije i Makedonaca.
Ja neću da učim falsifikovanu istoriju, a vi tre
ba da se stidite što ste se prihvatili tog posla!
Ove reči izazvale su buru u učionici. Nastav
nica se izbezumila. Počela je da lupa po katedri
i da tako viče da su se tresla stakla na .prozorima.
— Neću dozvoliti da moje učenice šire ko
munističku propagandu! Najmanje ću to dozvo
liti ovde, na času. Zabranjujem svako istupanje...
Vera Jocić biće izvedena pred nastavničko veće,
a ja ću tražiti njeno isključenje iz svih škola u
zemlji!
Crvenog lica od besa, nabreklih vratnih žila,
zgrabila je prozivnik i izletela iz učionice. Vera
je mirno sela u svoju klupu, dok su je drugarice
gledale sa divljenjem.
Čas nije bio završen. U razredu je nastao
tajac. Očekivao se rasplet.
�čim je školsko zvono označilo kraj časa,
učenice su poletele prema vratima, u hodnik.
Međutim, čekalo ih je iznenađenje. Nekoliko po
licijskih agenata, s direktorom gimnazije i nas
tavnicom istorije, stajalo je na vratima.
— Svi napolje! Vera Jocić da ostane u učionioi!
Kad su sve učenice, osim Vere, izišle, poli
cijski agenti su se bacili na klupe, počeli da iz
vlače đačke torbe, da istresaju njihovu sadržinu
i prcturaju po knjigama, sveskama i školskom
priboru.
Posle toga okomili su se na Veru.
Samo po razbarušenoj kosi i crvenim pečati
ma na licu drugarice su videle da su je agenti
tukli, jer Vera ništa nije rekla.
S nekoliko najboljih drugarica sišla je u
dvorište i tamo, u jednom kutu, izvukla zabra
njeni materijal iz nedara. Bile su to brošure sa
crvenim koricama i jedan ženski list.
Od tog dana razred je samo s ljubavlju go
vorio o Veri. Profesori, verni režimu, nikog tako
nisu mrzeli kao nju. Ali, Vera je i nadalje bila
najbolji učenik i sa sve većim žarom je nastavila
svoj rad na okupljanju omladine oko SKOJ-a.
MARTOVSKE DEMONSTRACIJE U
GRADU NA VARDARU
Martovske demonstracije 1941. godine protiv
potpisivanja Trojnog pakta bile su jedna od naj
značajnijih akcija Komunističke partije Jugosla
vije u Skoplju. One zauzimaju jedno od najvidnijih mesta u istoriji tog grada i njegove rad
ničke klase u predratnom periodu.
U martovskim danima Vera je kao nikad bi
la zaneta poslovima. Stalno je nekud odlazila i
ponovo se pojavljivala. U stvari, ona je odlazila
na skojevske sastanke i na izvršavanje partij
skih zadataka.
Komunistička partija i Savez komunističke
omladine Jugoslavije pripremali su se da sprem
ni dočekaju nastupajuće događaje.
Učenice VII razreda Ženske gimnazije »Kra
ljica Marija«, Verine drugarice, nisu bile u toku
zbivanja. Vera ih je upućivala, ukazivala im na
�Vera Jocić, sa školskim drugaricama u VII razredu Ženske gimnazije u Skoplju (četvrta zdesna u
srednjem redu)
�predstojeće događaje, ali onim ezopovskim, kon
spirativnim, škrtim rečnikom, rečnikom ilegalca
— aktiviste.
Kad su 26. marta 1941. godine omladinci sa
zastavama demonstrirali ulicama Skoplja, Vera
je rekla svojim drugaricama da im se moraju pri
družiti, ali s drukčijim parolama.
Tog dana desilo se da je Verin razred imao
čas nemačkog jezika. Nastavnica, ni kriva ni duž
na, morala je da sluša proteste učenica protiv
Nemaca i nemačkog jezika, kao da je ona bila
kriva za izdaju Cvetkovića i Cincarmarkovića.
Učenice su na njoj iskalile svoj bes.
Na skopske ulice direktori škola poslali su
učenike da demonstriraju. Bili su to omladinci
iz Srpskog kulturnog kluba i Narodne odbrane.
— To su nacionalističke demonstracije —
rekla je Vera. — Mi pripremamo naše demon
stracije.
Kad su direktori pojedinih škola (Prve muške
i Ženske gimnazije) videli da nacionalističke de
monstracije nisu uspele, odnosno da su se uto
pile u demonstracije radnika, studenata i napre
dnih omladinaca, naredili su poslužiteljima da
zaključaju školske kapije.
Vera, naravno, nije mogla da ostane neak
tivna, da sedi u školskoj klupi.
— Dođite — rekla je grupi drugarica me
đu kojima je bila i Cvetanka Marković (sada
Kotevska).
Sišle su u donje prostorije škole. Prišle su
jednom prozoru, koji se nije otvarao. Vera je
razbila staklo. Provukle su se kroz otvor, izišle
na ulicu i odjurile prema trgu, gde su se pri
družile demonstrantima, koje su predvodili ko
munisti.
— Ovo su naše demonstracije — ushićeno
je rekla Vera. — A večeras će biti veće i žešće...
Oko podne, tog 26. marta, čule su se prve
parole Komunističke partije Jugoslavije: »Bolje
rat, nego pakt!«, »Bolje grob, nego rob«, »Vojska
s narodom — narod s vojskom«, »Dole nenarod
na vlast!«, »Dole pakt s Nemačkom« i druge.
Uveče su demonstracije počele u 18 i tra
jale do 22 časa. One su bile organizovane. Za nji
hovo održavanje bile su izvršene dobre pripre
me. Naime, bio je formiran odbor koji ih je огganizovao i vodio.
�Na trgu se okupila masa od 15 do 20.000 lju
di. Okupljenim demonstrantima govorio je stu
dent Anton Kolendić. Njegove prve reči bile su:
— U ime Komunističke partije pozivam vas
u borbu...
Na drugoj strani trga govorila je studentkinja Filimena Mihajlova.
Među demonstrantima bila je i Vera sa svo
jim drugaricama.
Kad su demonstranti krenuli preko Dušanovog mosta (sada Kameniot most), s njima je po
šla i Vera. Masa naprednih i rodoljubivih gra
đana sakupila se između palate Ibni Pajko i
Skopske mitropolije. Tu je okupljenim demon
strantima govorio student Blagoja Korubin.
Demonstranti su došli i pred zatvor u kojem
je, između ostalih, bio i sekretar Pokrajinskog
komiteta SKOJ-a, Dobrivoje Vidić.
Vera je bila u masi. Oduševljenje i radost si
jali su joj na licu. Uzbuđeno je izvikivala paro
le. Njeno ushićenje prelazilo je i na ostale de
monstrante. Naročito na omladince i omladinke.
Iste večeri, ispred Studentskog doma, održan
je sastanak na kome je odlučeno da se sutradan,
27. marta, nastavi s demonstracijama. Prema pla
nu svi demonstranti trebalo je da se okupe u
glavnoj ulici (tada ulica Kralja Petra), koja je
vodila od trga do železničke stanice.
Međutim, policija i žandarmerija su ovog pu
ta bili spremniji da se suprotstave demonstran
tima. Do fizičkog obračuna došlo je kad je iz uli
čica kod Narodne banke izletela žandarmerijska
konjica i policijska pešadija.
U tom sukobu bili su ranjeni studenti Vasilije Đurović Vako i Krsto Bajić (docnije poginu
li u narodnooslobodilačkom ratu i proglašeni za
narodne heroje).
Vera je dobila udarac pendrekom preko leđa
i umalo je jedan obesni žandarm nije pregazio
konjem.
Više od desetak demonstranata, među koji
ma i Risto Dukovski, bilo je uhapšeno. U zatvo
ru su bili zadržani do kasno uveče.
2 Vera Jocić
�PARTIZANSKI OBAVEŠTAJAC I
KURIR U VALJEVU
18
— Narod je progovorio — oduševljeno je go
vorila Vera. — Duša naroda, dugo sputavana,
probila je barijere i potekla kao reka... Partija
i SKOJ pokazali su svoju snagu...
Okupacijom i komadanjem Jugoslavije, ap
rila 1941. godine, Skoplje je potipalo pod vlast bu
garskih fašista koji su počeli da proteruju Srbe
koji su živeli u Makedoniji. Tako su i Jocićevi
morali da napuste Skoplje.
Iz Skoplja su, krajem maja ili početkom
juna 1941. godine, u Srbiju krenuli Katica (ba
ba), njen sin Todor, invalid iz prvog svetskog ra
ta i Vera sa sestrama.
Kad su stigli u Niš, stan su našli u Jagodjnmahali, u čegarskoj ulici broj 2. Bila je to kuća
koja je u suturenu imala dve sobe i ostale pro
storije. U taj suterenski stan uselili su se Joci
ćevi.
Iz Niša sestre su otputovale, preko Beogra
da, u Valjevo, odakle je bila maćeha Angelina,
rođena Prodanović. U Nišu su ostali da žive Ka
tica, Todor i Angelina-Gina sa dvoje dece, Stanojem i Gordanom, iz trećeg Mladenovog braka
(Angelina i deca došli su docnije iz Skoplja u
Niš).
Posle dolaska u Valjevo sestre su se uklju
čile u ilegalni rad. Bile su povezane s Dimitrijem Dišom Koljkovićem, koji je bio sekretar
SKOJ-a u Tehničkoj školi.
Veru je Dimitrije Diša Koljković upoznao
kad je sa sestrama došla u Valjevo. Koljković
je čuo da se zlopate, pa im je, uz pomoć drugo
va i drugarica, našao jednu prostoriju u krugu
Mlina. Drugovi su ih pomagali iz samopomoći ko
liko su god mogli.
Jednog dana, preobučen u seljačko odelo,
neobrijan, s jednim konjem, Koljković je došao
u Valjevo i uputio se u Mlin, odakle je trebalo
da prenese sakrivenu municiju.
U prostoriji, u kojoj su živele sve tri sestre
Jocić, Koljković je sreo Milicu Pavlović Daru,
tada člana Okružnog komiteta KPJ za Valjevo
(docnije poginula u narodnooslobodilačkom ra
tu i proglašena za narodnog heroja). Ona ga ni
je prepoznala.
�— Ja sarn, Diša, profesorice.
Ona se iznenadila:
— Kako si se promenio! — uzviknula je Da
ra. — Nikad te ne bih prepoznala da se nisi sam
javio.
U prenošenju municije i oružja Koljkoviću
su pomogle i sestre Jocić.
Krajem avgusta, ili početkom septembra
1941. godine, Vera je došla u Valjevski NOP od
red. Njene dve sestre štab odreda je poslao u
Bajinu Baštu, u radionicu odeće i obuće.
Vera je prvo radila u AgiNpropu odreda (A^itaciono-propagandno odeljenje) dok Koljković
nije postavljen za obaveštajnog oficira odreda.
Onda su Vera, Milica Nožica, Petar Popović i
drugi postali kuriri — obaveštajci štaba odreda.
Od tog dana, sve do pred odlazak u Niš, Vera
je veoma uspešno obavljala ovu dužnost.
Umela je odlično da se prerušava. Sa seljan
kama je ulazila u grad, noseći poštu za Okruž
ni komitet KPJ za Valjevo.
Posao kurira shvatala je veoma ozbiljno i od
govorno. Unaprcd se pripremala za izvršenje
svakog zadatka. Na primer, proučila bi neku po
rodicu: koliko članova ima, kakvog su imovnog
stanja, kako se ko zove, kako ko izgleda. I tako
dalje. To joj je bilo potrebno da bi mogla da se
predstavi u slučaju da je neko od neprijatelja
zaustavi i počne da ispituje.
Veru je Koljković slao na najteže zadatke. On
je to činio zbog toga što su ostali kuriri, kao No
žica i drugi, bili meštani. Ljudi su ih poznavali
i u samom gradu i u okolnim mestima. Veru niko nije poznavao, jer je bila izbeglica, doseljenik.
Gestapo i policija u Valjevu znali su da ne
ko silazi u grad, odnosno da održava vezu s par
tijskom organizacijom. Samo nisu znali ko je
taj. Zbog toga su svim silama nastojali da otkri
ju kurira, odnosno njegovu »javku« (ličnost, ko
ja služi kao veza između više i niže veze, odnos
no partijske organizacije).
To im je jednog dana pošlo za rukom.
Kraj u kojem je stanovala Verina »javka«
jednog dana je blokiran. Neprijatelj je pretpo
stavljao da će kurir upasti u stupicu koju mu
je namestio.
U tom trenutku Vera se zatekla u stanu jed
ne drugarice od koje je trebalo da primi neke
2»
19
�podatke i vesti za Valjevski NOP odred. Četnici
i Nemci ulazili su u svaku kuću i pretresali je od
tavana do podruma, tražeći partizanskog kurira.
— Sta da radimo? — pitala je Verina dru
garica.
— Sad ne mogu da iziđem iz kuće — odgo
vorila je Vera.
— Svakako — rekla je zabrinulo drugarica
— Ali, gde da te sakrijem?
Pogledale su oko sebe. Ništa skrovito i bezbedno nisu videle. U dvorište su već ulazili Nem
ci i četnici. Vera se u magnovenju odlučila. Po
trčala je prema jednoj sobi. Brzo je otvorila vra
ta, ušla u sobu i sakrila se ispod kreveta. Nje
na drugarica je to gledala razrogačenih očiju.
— Zatvori vrata! — tiho ali energično do
bacila joj je Vera.
Drugarica je mahinalno uhvatila za kvaku i
privukla vrata. U tom trenutku u stan su upali
četnici i Nemci.
— Ko ovde stanuje? — upitao je četnik.
Drugarica je jedva uspela da kaže:
— Mi...
— Koji »mi«?
— Mi, moji roditelja i ja ...
— Niko više?
— Niko više... Pardon, i jedan nemački ofi
cir. ..
Četnik se trgao. Okrenuo se nemaokom voj
niku.
— Tu... ajne dojčland oficiren... stanuje...
Feršten zi?
— Ja, ja. Feršteen — odgovorio je Švaba.
Posle toga Nemac je pozdravio i okrenuo se,
pošavši iz kuće.
— Izvinite — servilno je rekao četnik i po
žurio za Švabom.
Vera je pod krevetom ostala dok je blokada
prošla. Onda se izvukla ispod kreveta, pozdravi
la se s drugaricom, izišla iz kuće i otišla u od
red.
— Umalo da zaglavim — rekla je i ispričala
šta joj se desilo.
— Kako si se setila da se sakriješ u sobu
tog nemačkog oficira — pitali su je mladi obaveštajci.
�— Eh, kako? .. Pa, drugi izlaz nije postojao...
Reskirala sam... Nadala sam se da sobu neće
pretresati, kad čuju ko u njoj stanuje. Međutim,
ni druge prostorije nisu pretresali u toj kući...
U takvim trenucima mozak radi fantastično. Ili
nađeš rešenje ili ne nađeš. Treće nema.
— Pomaže li tu inteligencija?
Vera se zamislila.
— 0 tome dosad nisam razmišljala... Mož
da i pomaže... Mislim da je, ponajpre, posredi
nagon za samoodržanje... Treba biti dosetljiv,
odnosno, treba se snaći... Da... A, možda, i in
teligentan. .. Šta ja znam... 0 tome nikad nisam
razmišljala...
— Kad prigusti, čovek se uvek snađe!
— Da.
— A, biva — i ne snađe se?
— Opet se vraćamo na početak... Možda tre
ba unapred razmisliti o tome šta se sve može
preduzeti ako se to i to dogodi? Možda treba
znati i tuđa iskustva, pa ih u datom trenutku is
koristiti? Možda...
— Ili ne razmišljati o tome šta ti se sve mo
že desiti, nego u datom trenutku doneti odluku?
Posle dužeg razmišljanja, Vera je rekla:
— Nije naodmet znati kako su se drugi poneli u datoj situaciji; ako ne istoj, a ono — bar
sličnoj.
Kurirski posao Vera je obavljala veoma uspešno od decembra 1941. do 3. marta 1942. go
dine.
Kad je jedan deo Valjevskog NOP odreda
krenuo u Bosnu, bilo je rešeno da sve drugarice
ostanu na valjevskom terenu, zbog napornog i
veoma opasnog puta koji je borcima predstojao.
Trebalo je, pre svega, preći Drinu, a onda, verovatno, sukobiti se više puta sa četnicima, s onu
stranu reke. Valjalo je naći vezu s partizanskim
jedinicama u istočnoj Bosni.
Velika neizvesnost bila je pred borcima. U
takvoj situaciji drugarice nisu mogle poći. Tako
je ostala i Vera. Koljković ju je ostavio na vezu
vrsnom partizanskom obaveštajcu Živoradu Vitoroviću, učeniku iz Zlatarića.
Kad joj je saopštio da ostaje, upitala ga je:
— Zbog čega me ostavljaš?
— Takva je direktiva.
�— Misliš li da neću moći izdržati napore
jednog takvog marša?
— Nije u tome stvar. Tako je odlučeno na
čelno, za sve, pa i za tebe.
— Odlučeno, odlučeno — ljutito je rekla.
Videlo se da je teško primila ovu odluku.
Ali, šta se tu moglo. Iako je bila odličan kurirobaveštajac, morala je ostati na valjevskom te
renu, s ostalim delom odreda.
SEKRETAR PARTIJSKE ĆELIJE U NISU
Okupator, domaća policija, Srpska državna
straža (nedićevci), četnici Koste Pećanca, Srpski
dobrovoljački odred (ljotićevci) i drugi bili su
uznemireni razvojem i uspehom narodnooslobodilačke borbe u Nišu i okolini 1941. godine. Zbog
toga su Nemci svim silama nastojali da onemo
guće razvoj NOP-a. S tim u vezi počela je kon
centracija većih snaga u Nišu i preduzimanje
energičnih vojnih akcija radi razbijanja blokade
grada i čišćenja terena od partizana. Pre toga
reorganizovane su policija i uprava.
Provalom od 11. februara 1942. godine, ne
prijatelj je otkrio mnoge partijske organizacije
u niskim preduzećima. Iz niškog koncentracio
nog logora na Crvenom Krstu 12. februara 1942.
godine je pobeglo 105 zatvorenika.
U znak represalija Nemci su počeli masovno
da streljaju zatvorenike na obližnjem brdu Bu
banj.
Takva je bila situacija u Nišu i okolini kad
je Vera došla u ovaj grad na Nišavi. Njen dola
zak u Niš značio je pojačanje partijskih redova,
koji su bili veoma proređeni.
Vera je u Niš došla juna 1942. godine i zapo
slila se, preko maćehe, u Fabrici duvana. Tu joj
je i maćeha radila. U Fabrici duvana Vera je po
stala sekretar partijske ćelije. Njenim dolaskom
partijska organizacija dobila je veliku pomoć.
Bogato iskustvo, koje je stekla za vreme boravka
i rada u Valjevu i Valjevskom NOP odredu, za
tim snalažljivost i energičnost, pomogli su joj
da se brzo snađe u novoj sredini, da upozna lju
de i sprijatelji se s njima. Pošto je došla iz Valjeva, u Fabrici duvana i u gradu zvali su je Ve
ra Valjevka.
�Vera je za vreme ručka održavala pojedinač
ne sastanke, obilazila odeljenja i, pored kontro
le nastojnika i pojedinih poslovođa, obaveštavala ljude o situaciji u fabrici, gradu i zemlji.
Na njenoj mašini, za kojom je radila kao pakerka cigareta, radio je okorcli ljotićevac Doka Lazarević. Zahvaljujući svojoj sposobnosti da pri
đe ljudima, od njega je saznavala pojedine po
datke.
Unela je živost u rad partijske organizacije,
među skojevce i simpatizere narodnooslobodilačkog pokreta. Trenutno zatišje u radu partijske
organizacije — nastalo ranijim hapšenjima par
tijskih aktivista Jelke Raduiović, Svetislava Sve
te Kokovića, Krste Stefanovića (streljani na Bu
bnju) i drugih, kao i februarskom provalom —
sada je, Verinom zaslugom, brzo prebrođeno. U
fabrički krug ponovo su počeli da se unose leci i
ostali materijali. Pojedini radnici sabotirali su
rad u proizvodnji. Ubacivali su pesak u mašine i
tako izazivali kvarove. Drugi su podešavali maši
ne tako da cepaju cigaret-papir. Proizvodilo se
mnogo manje nego pre rata. Radnici su naveli
ko iznosili cigarete i duvan. Pojedinci su išli to
liko daleko da su za vreme noćne smene, iz svo
jih odeljenja, konopcima spuštali sanduke kroz
prozor. Njih su prihvatali vatrogasci i prebaci
vali preko ograde u obližnje njive Gradskog po
lja, odakle su preuzimani i nošeni na skrovita
mesta. Jedan deo tih cigareta doturan je parti
zanskim odredima.
Krajem 1942. godine Nemci i policajci blo
kirali su kraj oko Fabrike duvana. Grupa Nemaca ušla je u zgradu i izvršila pretres. Međutim,
zahvaljujući osmorici članova Partije i aktivu
SKOJ-a, ništa nisu pronašli. Komunisti i skojevci uspeli su da romane »Mati«, »Kako se kalio
čelik«, umnožene na geštetneru, zatim brošure
o razvoju industrije i poljoprivrede u SSSR, radio-vesti Moskve i Londona i drugi materijal —
sakriju u kupatilu, iza radijatora.
— Sad ćemo biti mirni. Bar za izvesno vre
me.
— E, u tome je stvar što nećemo biti mirni
— rekla je Vera.
Pogledali su je.
— Neprijatelj je ovaj put izgutao, ali s tim
se neće pomiriti. Treba da budemo oprezni i
obazrivi više nego do sada.
�Verina predostrožnost činila se pojedincima
prelerana, ali su se brzo uverili da je bila u
pravu.
Naime, uiprava Fabrike duvana pojačala je
unutrašnju kontrolu. Ubačeni su i doušnici. Umesto poljskog Nemca, Grišova, Gestapo je za
komesara fabrike postavio kapetana Vajsa. Novi
komesar je po odeljenjima postavljao ljude čiji
je zadatak bio da budno prate svako širenje antinemačke propagande. Oni su se brinuli i o to
me da radnici manje napuštaju rad i da ne upro
pašćuju mašine.
Najrevnosniji Vajsovi doušnici bili su Stanimir Stanimirović, iz Trnave, i Aleksandar Šaša
Dimitrijević, iz Niša. Oni nisu ništa radili, samo
su se šetali kroz odeljenja i vrebali. Zbog izuzet
nog zalaganja, Vajs je Stanimirovića postavio za
suiperkontrolora gotovih proizvoda.
— Bila si u pravu — rekli su drugovi Veri.
— Moramo i mi da se organ izujemo — rek
la je ona.
— Kako misliš?
— Treba da postavimo naše straže po odelje
njima. One će motriti na Vajsove doušnike, me
đu kojima je i njegov šofer Ivan Pleser.
Tako je i učinjeno. Vajs je besneo zbog to
ga što njegovi ljudi u fabrici ništa ne mogu da
otkriju. Cigareta i duvana više se iznosilo nego
ranije. Skojevska i partijska organizacija, pod
Verinim rukovodstvom, radile su na pripremanju
prve grupe drugova i drugarica za odlazak u
partizane. Sastanci su održavani u stanu Vide
Bratić, u današnjoj Ulici 12. februara, kao i kod
Tine Stojanović, u Ulici Kraljevića Marka.
U svim odeljenjima Fabrike duvana posto
jali su aktivi SKOJ-a. Početkom 1943. godine, u
mašinskom odeljenju za pakovanje cigareta, po
red sekretara Kovine Janković (sada Đukić), skojevci su bili: Slobodanka Popović, Vera Živadinović, Mileva Milovanović, Nada Filipović, Nada
Minić, Ljubica Sjekloća, Božana Bubalo i Mile
Kajs. U odeljenju kartonaže, pod rukovodstvom
Milice Mojsilović, radio je aktiv od osam člano
va; u odeljenju za izradu cigareta bila su četiri,
a u mašinskoj radionici pet skojevaca.
Uprava Fabrike duvana nije sedela skrštenih ruku. Ona je osećala snagu Partije i SKOJ-a.
Zbog toga su direktor i komesar Vajs zaveli grup
ne ručkove za izbeglice, samce i samice. Time su
�hteli da pridobiju ljude i da ih pretvore u douš
nike. Kao i ostali pokušaji, i ovaj je ostao bez
rezultata, izuzimajući samo jednog izbeglicu ko
ji je pristao da bude doušnik.
Mesni komitet KPJ za Niš pokušavao je da
uspostavi vezu s bugarskim okupatorskim vojni
cima i oficirima da bi i među njima stekao pri
stalice narodnooslobodilačkog pokreta u našoj
zemlji i u Bugarskoj.
Prilikom tih pokušaja, poslednjeg dana fe
bruara 1943. godine, uhapšen je Miša Obradović
Zoran, sekretar Mesnog komiteta KPJ za Niš
(docnije osuđen na smrt od partizanskog vojnog
suda i strcljan na Jastrepcu).
Obradović je provalio ceo Mesni komitet KPJ
za Niš, čime se nad Veru nadnela velika opas
nost. Ona je bila na vezi Mesnog komiteta KPJ
za Niš, budući da je bila sekretar partijske ćeli
je u Fabrici duvana. Obradović ju je lično poz
navao. Postojala je verovatnoća da i nju prokaže, kao što je prokazao i članove Mesnog komi
teta i istaknute partijske rukovodioce i pozna
tije aktiviste. On je vodio Bugare od stana do
stana i prokazivao drugove i drugarice. To je ra
dio i na ulicama Niša, obučen u bugarsku vojnu
uniformu.
Vera je odmah prešla u ilegalnost. Nije spa
vala kod kuće, nego kod Voje Drljače, Vide Bra
tić, Kovine Janković (Đukić) i drugih drugarica.
Njen opstanak u Nišu bio je onemogućen. Tre
balo je, znači, da ode iz grada. Kuda?
Više partijsko rukovodstvo u Nišu odlučilo
je da krene na Jastrebac, u Jastrebački bataljon.
Iz Niša za Jastrebac Vera je krenula iz ku
će Vide Bratić. Kovina i Vera našle su se u par
ku, preko puta železničke stanice. S Verom je bi
la i neka učiteljica. Tu su se Kovina i Vera ras
tale, posle jednogodišnje saradnje po partijskoj
liniji u Fabrici duvana.
Vera je otišla na železničku stanicu i s Da
nicom Nikolić Lalom (ubila se 15. avgusta 1943.
godine da ne bi živa pala Bugarima u ruke), stu
dentom Poljoprivredno-šumarskog fakulteta iz Ni
ša i članom Mesnog komiteta KPJ za Niš, jedi
nim članom MK koji nije pao policiji u ruke po
sle Obradovićevog izdajstva, i s kurirom, otpu
tovala u pravcu Jastrepca. Verovatno do Male
Plane ili neke druge železničke slanice, koja je
bila u podnožju Jastrepca.
�Bilo je to početkom marta 1943. godine. Boža Damnjanović, član političkog biroa na jastrebačkom terenu, rekao je jednog dana Svetislavu
Savkoviću Joci da treba da sačeka dve drugari
ce iz Niša, koje će doći u pratnji kurira.
Savković je sačekao dve drugarice i kurira,
poveo ih preko dobričkih sela Jugbogdanovac,
Cubura i druga. Po zakonu konspiracije nije ih
pitao kako se zovu. Jedna od njih bila je smeđa,
a druga cmomanjasta-izrazita crnka. Uz put su
razgovarali o borbi, pokretu, Nišu, situaciji na
frontovima.
Kad su stigli na određeno mesto Savković
se pozdravio s drugaricama i vratio odakle je i
došao. Tada nije znao da je prihvatio i u Jastrebački bataljon odveo Danicu Nikolić Lalu i Ve
ru Jocić.
U JASTREBACKOM BATALJONU
Vera je na Jastrepcu ostala do juna 1943. go
dine. Za to vreme učestvovala je u akcijama, ko
je je vodio Jastrebački bataljon.
Pošto su partizanske snage ugrožavale sao
braćaj na pruzi Beograd—Niš—Vranje, Nemci su,
sa više jedinica Srpske državne straže (nedićevci), odnosno u svemu sa oko 750 ljudi, preduzeli napad na Treći (Jastrebački) bataljon Prvog
južnomoravskog NOP odreda.
Bataljon je bio na Malom Jastrepcu. Nepri
jatelj je počeo da nastupa 2. maja 1943. godine,
ujutro. Jastrebački bataljon bio je u predelu Jasike, severno od Novog Sela.
U borbi koja je nastala bataljon je razbio
neprijatelja i nalerao ga u panično bekstvo. Po
sopstvenom priznanju, neprijatelj je imao 7 mr
tvih, 5 ranjenih i 27 zarobljenih vojnika.
Sutradan, 3. maja 1943. godine, jedna bugar
ska divizija pošla je na Jastrebac. Jastrebački
bataljon, podeljen na čete, u nekoliko navrata
je naneo gubitke bugarskim prethodnicama.
Manevrišući po Jastrepcu, bataljon je uspeo
da izbegne neprijateljske, a da sačuva svoje sna
ge.
Posle trodnevne potere Bugari su se povukli
u svoje garnizone.
�Po odluci Pokrajinskog komiteta KPJ za Sr
biju štab Jastrebačkog bataljona, kojeg su sa
činjavali: Stanimir Jovanović Jova, komandant,
i Kiril Mihajlovski Grujica, politički komesar,
krajem maja 1943. godine uputio je jednu četu,
sastavljenu od bivših boraca Ozremskog NOP od
reda, na desnu obalu Južne Morave sa zadatkom
da pomogne Zaječarskom NOP odredu.
Vera je učestvovala u svim borbama koje je
vodio Treći (Jastrebački) bataljon Prvog južnomoravskog NOP odreda od marta do juna 1943.
godine.
PARTIJSKI RUKOVODILAC ĆETE
JUŽNOMORAVACA
U vreme kad je Vera došla na Jastrebac, po
četkom marta 1943. godine, u selu Streškovcu —
Novo Selo, formiran je Drugi južnomoravski NOP
odred.
U njegov borbeni stroj Vera je došla juna
1943. godine. Dušan Devedžić Žika, koji je bio zamenik političkog komesara Drugog bataljona,
rasporedio ju je na mesto zamenika političkog
komesara 2. čete u tom bataljonu.
Vera je, kao sekretar partijske ćelije u četi,
bila i član bataljonskog partijskog biroa.
Sastanke biroa zakazivao je Devedžić s odre
đenim dnevnim redom. Posle otvaranja sastanka
govorio bi Devedžić, a onda bi dao reč članovi
ma biroa, koji su se javljali.
Vera bi se javljala za reč i iznosila svoje miš
ljenje o pojedinim tačkama dnevnog reda. Deša
valo se da se njen stav po nekom pitanju nije
uvek podudarao sa stavom sekretara biroa. Se
kretara bi to neprijatno iznenadilo. Bio je pogo
đen, jer je bio partijski funkcioner. I više od
toga: bio je poznat u tom kraju, jer je tu rođen
i tu ratovao. Njemu se verovalo. Njegova se reč
cenila. Odjednom: došla neka drugarica sa Jastrepca, i počela da ga ispravlja; Nije mu bilo
prijatno, jer je bio sujetan, kao i svaki mladi čovek koji nešto znači kao borac i politički radnik.
Posle prvog Verinog istupanja Devedžić je
razmišljao: »Sla ona hoće? Zna li ona ko sam
ja? Možda cilja na mesto sekretara bataljonskog
partijskog biroa?«?
�Takve i slične misli vrzmale su mu se po
glavi. Nikoga o tome nije pitao, ni s kim o tome
nije razgovarao. Bilo mu je neprijatno, jer je
sve bilo tačno što ga je ona ispravljala. To je,
hteo — ne hteo, morao da prizna, ali se pitao:
»Zbog čega me ispravlja pred svima? Zar ne mo
že to nasamo da kaže, da mi ukaže na praznine
i netačnosti u mom izlaganju?«
Posle takvih razmišljanja uviđao je da je
ona u pravu, ali mu je, ipak, nekako bilo krivo.
Posle nekoliko njenih istupanja, shvatio je
da to nije radila s nekom ružnom namerom, ne
go zato što je bila odličan komunist. Ona je htela da pojedine stvari budu bolje objašnjene. Kad
je to shvatio, a shvatio je vrlo brzo, pozvao ju je
na razgovor.
— Slušaj, Šiptarka (tako su je zvali u bataljonu), ti me stalno ispravljaš, dopunjuješ, tuma
čiš. Očigledno je da pojedine stvari bolje znaš
od mene, bolje si ih upamtila. U početku mi ni
je bilo jasno zbog čega to radiš, ali sam shvatio
da to činiš iz najbolje namere, kao pravi komu
nist. E, vidiš: zvao sam te da se dogovorimo. Ubuduće podelićemo uloge. Ono što ti bolje znaš
— o tome ćeš ti govoriti, a ono što ja bolje znam
— ja ću govoriti. Slažeš li se s tim?
Za sve vreme Vera ga je posmatrala i paž
ljivo slušala. Nije ga prekidala.
— Slažem se — odgovorila je. — Drago mi
je što si pravilno protumačio moja istupanja. I
ja sam razmišljala o tome kako ćeš ti to primi
ti. Ali, verovala sam da ćeš to pravilno shvatiti,
kao što bi svaki dobar komunist shvatio. Znala
sam da si veoma popularan, ne samo među bor
cima, nego i u narodu ovoga kraja. To sam vrlo
brzo zaključila.
— U početku mi je smetalo zbog moje popu
larnosti. Međutim, shvatio sam da je istina iz
nad popularnosti, iznad autoriteta... Sve ono što
si govorila, bilo je tačno. I to me je brzo otreznilo. Tome je doprinelo i tvoje iskreno, odmereno istupanje. U njemu nije bilo trunke samo
zadovoljstva što o nečemu više i bolje znaš.
— Drago mi je što si me pravilno shvatio —
ponovila je.
Tako su njihovi odnosi postavljeni na pra
vu i zdravu osnovu.
Jednom drugom prilikom Devedžić je pretrpeo Verinu kritiku. I tada je bila u pravu.
�Drugi bataljon imao je u selu Kućuri bolni
cu. U njoj su se, osim boraca, lečili i oporavljali i
drugi partizani sa vranjskog područja. Bolnica je
pružala pomoć i meštanima. Što se tiče partij
skog rada, bolnica je bila podređena bataljonskom partijskom birou.
Jednog dana došla je Devedžiću drugarica,
koja je u bolnici bila bolničarka.
— Druže komesare — rekla jc uzbuđeno —
jedan se drug nije dobro poneo prema meni.
Devedžić se iznenadio:
— Kako se nije dobro poneo?
— Tako — stidljivo je odgjvorila.
— Ne razumem?
— Pa... bio je bezobrazan... Hteo je ... Na
valjivao je na mene...
— Je li u pitanju ranjenik ili neko od bora
ca koji obezbeđuju bolnicu?
— Ranjenik... Onaj drug što mu se ruka
oduzela.
Devedžić se odmah setio o kome je reč. Tog
borca je jedan drug slučajno ranio u rame. Či
ni se da su mu neki nervi pokidani, pa mu je
ruka i ostala oduzeta. Visila mu je nepomično niz
telo. Inače, bio je jedan od komandira.
— Dobro, drugarice. To ćemo raspraviti.
Sekretar je odmah sazvao članove partijskog
biroa bataljona. Naravno, došla je i Vera. Pri
sutne članove sekretar je upoznao sa žalbom dru
garice iz bolnice.
— Prvo, ne slažem se, druže sekretare, s tvo
jom odlukom do povodom ovog slučaja sazivaš
sastanak partijskog biroa, jer ovo nije problem
koji treba biro da razmatra, nego partijska ćeli
ja bolnice — rekla je Vera. — Drugo, mi smo
čuli samo izjavu ove drugarice, a ne znamo šta bi
rekao taj drug koga je optužila. Staro je pravi
lo, još su ga stari Rimljani isticali, da treba ču
ti i drugu stranu. Mi, međutim, drugu stranu nis
mo čuli. Na osnovu čega da verujemo samo dru
garici:
— Valjda ja ne lažem! — upala je bolničar
ka Veri u reč.
— Nisam to rekla, drugarice, ali osnovno je
da čujemo i druga koga optužuješ za nenormalno
ponašanje. Makar i u pismenoj formi, ako taj
drug nije u stanju lično da dođe. Uostalom, mo
�gao je neko od članova biroa da ode do bolnice
i da s njim razgovara, ako je on nepokretan.
— Može da ide — dodala je bolničarka.
— Onda ga je trebalo pozvati, ako smo od
lučili da biro o tome raspravlja — rekla je Vera.
Sekretar je shvatio da je prenaglio. Ali: šta
je — tu je. Kad je već zakazao sastanak i po
čeo da ga drži, natrag se nije moglo. U stvari,
mogao je da kaže da se sastanak odlaže da bi
čuli i dotičnog druga.
— Sad, kad smo već tu, da pokušamo da
resimo ovu stvar — rekao je sekretar.
— Ja bih nastavila — rekla je Vera.
— Možeš. Samo izvoli.
Vera se okrenula bolničarki.
— Tebi hoću da govorim... I ja sam žensko,
ali se ne slažem s tobom. Ti si načelno u pravu.
Mi, dok smo u borbi, u partizanima — ne smemo
da vodimo ljubav. Kuda bi nas to odvelo? A ako
dođe do toga, onda se ti drugovi i drugarice mo
raju uzeti, venčati, i posle toga obavezno raz
dvojiti. Jedan od njih ide u jednu, a drugi u dru
gu jedinicu. To ti je poznato?
— Poznato mi je — odgovorila je bolničar
ka.
— Eto, vidiš. Da li je taj drug hteo da se
vas dvoje uzmete, mislim venčate pred Partijom?
— Ne znam. Ja imam verenika.
— Znači, ti njega ne voliš?
— Ne. I što bih ga volela kad imam vereni
ka?!
— A da li on tebe voli? Jer to što ti imaš
verenika, ne mora da ga sprečava da te voli.
— On kaže, ali to me ne interesuje, jer ja
imam...
— Verenika — dopunila ju je Vera, očigledno
iznervirana bolničarkinim insistiranjem na toj
pojedinosti. — Gde je tvoj verenik? U partizani
ma ili u selu?
— U selu.
Vera je zaćutala. Pogledala je bolničarku pro
dornim pogledom:
— Da se ti, možda, ne plašiš da verenik neš
to ne sazna?
Bolničarka se trgla posle ovog pitanja.
— Ne, što bih se plašila. Nego, neću... šta
ima on meni da se udvara?
�Ovo je rekla s prizvukom nervoze u glasu.
— Naša je borba teška — produžila je Vera.
Ona zahteva velike žrtve, velika odr canja. Jed
no od tih odricanja je i odricanje od ljubavi, fi
zičke, naravno. Jer, mi ne možemo da zabrani
mo nekomc da voli, naravno, u sebi. Važno je
da ta ljubav ne remeti naše odnose, da ne utiče
negativno na naš partizanski, komunistički mo
ral. .. Možda, i mene neko voli? Možda i ja ne
koga volim? Ali to čuvam u sebi i za sebe. Do
čega bi nas dovelo kad bismo radili drugačije?!
O tome i da ne govorimo. Svi to dobro znamo.
A pogotovu što neprijatelj svuda priča da mi u
partizanima vodimo slobodnu ljubav... Svakog
dana naši drugovi stavljaju glavu u torbu...
— A, mi? Zar i mi drugarice ne stavljamo
glavu u torbu?
— Stavljamo i mi, ali rede. Eto, ti, na primer.
Radiš u bolnici jedan veoma odgovoran posao:
neguješ naše ranjene i bolesne drugove. Među
tim, ti drugovi, kad ozdrave, kad im se rane zacele, otići će u svoje jedinice, što znači — pono
vo će se boriti, ponovo će se izlagati smrtnoj opasnosti. A, ti? Ostaćeš u bolnici...
— I ovde je opasno. Neprijatelj i bolnice na
pada.
— Znam, ali rede. Ti si u bolnici, hoću re
ći, na bezbednijem mestu. A, onaj, prezdraveli,
bolje reći, zakrpljeni borac, ponovo će jurišati,
ponovo će se izlagati smrtnoj opasnosti. Dokle?
Dok ga neko neprijateljsko zrno ne dokrajči. Ili,
u najboljem slučaju, ne napravi od njega inva
lida. ..
Vera je zaćutala. U sobi je nastala mrtva ti
šina.
— Eto, taj drug, koji se, kao što ti kažeš,
nedolično ponašao, težak je ranjenik: oduzeta mu
je ruka, jer mu je metak, bar da je neprijatelj
ski, uništio neke nerve. Ako iz rata iziđe živ, da
li će moći sto posto da služi zajednici? Neće...
Vera je opet ućutala. Prisutni su znali da
nije završila. Da sad dolazi ono glavno. Očekiva
li su da kaže onu spasonosnu reč, jer bi, u su
protnom, drug morao biti streljan. Niko od pri
sutnih nije želeo da drug, na taj način, izgubi
glavu. Ali, trebalo je to neko da kaže. To su oče
kivali da kaže Vera. Znali su da je drug pogrešio, da je to u suprotnosti sa zakonima partizan
skog života, s partizanskim principima, s mora
�lom. AH, žao im je bilo druga. Prvo, što ga je
ranio drug, nepažnjom, slučajno; drugo, što tre
ba život da mu oduzmu, opet njegovi drugovi. U
sebi su ga grdili, psovali. Ali... Postojao je »kor
pus delikti«, što se kaže...
— Svako od nas može da pogreši, jer je sva
ko od nas čovek sa svojim ljudskim slabostima.
Ako smo partizani, nismo od kamena. I u nama
bije srce, teče krv. Svi smo prirodni i zdravi lju
di. .. Kako će se ko ponašati, zavisi od mnogo
čega. Jedan ruski pisic, Čemiševski, u svojoj knji
zi, na jednom mestu, kaže: »Sve zavisi od mesta,
vremena i uslova«. Da je taj drug bio u borbi, a
ne u bolnici, ne bi mu palo na pamet da se, ne
samo tebi, nego bilo kojoj drugarici, udvara. Iz
prostog razloga: ne bi imao vremena da misli na
to od umora, napora, gladi, marševa, juriša i
ostalog. Znači, u tim uslovima on bi se drukči
je ponašao... U bolnici, međutim, gde su druga
čiji uslovi života, gde nema juriša, marševa, gla
di, gde je život neupoređivo mirniji nego u jedi
nici, pored dobre nege i dobre hrane, ljudima
razne stvari i želje padaju na pamet... U nje
mu se javila želja za ženom, kao što se u ženi
javl ja želja za muškarcem... Da se razumemo,
ja ne mislim ovog druga da opravdavam za ono
što je pokušao, jer imamo samo tvoju izjavu...
Recimo da je tako kao što ti kažeš. Pokušavam
samo da ga shvatim, da ga razumem, odnosno da
ti shvatiš i razumeš taj njegov istup. I, ne sa
mo da ga shvatiš, nego i da mu oprostiš.
Posle ovih reči Vera je zaćutala. Pala je oče
kivana reč: oproštaj! Svi su gledali u drugaricu.
Situacija je bila napeta. Nije se znalo šta ce re
ći bolničarka, jer se za sve vreme, dok je Vera
govorila, držala uvređeno.
— Ima li još neko nešto da kaže povodom
ovoga? — upitao je Nevedžić.
Pogledao je sve prisutne. Oni su ćutali.
— Ako mu ne oprostiš, ako ga ne shvatiš —
nastavila je Vera — mi ćemo morati da ga streliamo, jer druge kazne nema. Naravno, ako utvr
dimo da je sve tačno što si rekla.
Poćutala je, a onda, kao za sebe promrljala:
— Zbog čega da se mi ubijamo, kad nepri
jatelj ima metak za svakog od nas...
Opet je nastala tišina. Sve su oči bile uprte
u drugaricu. Očekivalo se šta će reći. Ona je ćutala i eledala nekud preda se. Devedžić nije hteo
da prekida tišinu.
�Vera je posmatrala bolničarku. Ispitivala je
utisak svojih reči. Tišina je potrajala nekoliko
sekundi, a prisutnima se učinilo čitava večnost.
— Neka ga đavo nosi, kad je tako — rekla
je bolničarka.
Prisutnima kao da je pao kamen sa srca.
Odjednom se čuo uzdah olakšanja. Vera je priš
la drugarici i stegla joj ruku.
— Mi moramo i da praštamo, a ne samo da
osuđujemo — rekla je. — A on će dobiti svoje!
PRIHVATANJE NOVIH BORACA
Kad je upoznala prilike u bataljonu i na te
renu kojim se kretala jedinica (dolina reke Pčinje i čitav kraj oko nje) Vera je dobila zadatak
da prihvata nove borce, koji su dolazili iz okol
nih sela; da stvara omladinske organizacije u če
tama, odnosno u bataljonu. Novi borci bili su,
uglavnom, nepismeni i nisu mnogo znali o cilje
vima narodnooslobodilačkog pokreta. Bili su to
priprosti ljudi, ali rodoljubi, koji su želeli slobo
du svojoj zemlji. Trebalo je s njima politički ra
diti. Trebalo ih je opismenjavati. Trebalo ih je
vezati čvrsto za narodnooslobodilački pokret.
To su bili Verini zadaci, ne računajući njen
rad po partijskoj liniji kao sekretara partijske
ćelije i člana bataljonskog partijskog biroa. Ona
je svoja zaduženja uspešno obavljala.
— Drugovi — govorila je novim borcima —
biti nepismen znači, kao što narod lepo kaže, bi
ti šlep kod očiju. Vas je bivša država držala u
neznanju, jer joj je to išlo u račun. Da ste bili
pismeni, da ste znali da čitate, mogli biste da
saznate još o mnogim nepravdama koje tppe se
ljaci, radnici i, uopšte, pošteni i radni ljudi. I
to ne samo u našoj zemlji nego i u svetu, u dru
gim državama. Ali vi ste bili nepismeni, što će re
ći i neprosvećeni. E, vidite, naša borba nije sa
mo borba protiv okupatora i domaćih izdajnika.
Nije samo za njihovo proterivanje i oslobađanje
zemlje od njih. Naša borba je i za jedno bolje,
pravednije, pravičnije društvo, za jednu novu
državu, koja će stvarno biti narodna — država
radnika, seljaka i poštenih intelektualaca. U toj
i takvoj državi ne mogu živeti, postojati ljudi ne
pismeni, neprosvećeni. Svaki naš čovek mora da
zna da čita i piše. Jer, kako bi, inače, mogao da
upravlja državom...
5 Vera Jocić
33
�— Eh, bre, drugarice, otkud seljaci mogu
da upravljaju državom?! To je za školovane lju
de, a ne za nas i proste radnike.
Vera je pogledala druga koji ju je prekinuo
u izlaganju. Za trenutak je nastao tajac. Svi su
očekivali šta će reći. Prisutni su se zagledali. Kao
da su se slagali s drugom koji je rekao da dr
žavom mogu da upravljaju samo školovani ljudi.
— Slažem se s tobom — rekla je Vera i zaćutala.
Odjednom, svi su je pogledali, jer se nisu
nadali ovakvom odgovoru. Očekivali su da ona
počne da dokazuje suprotno.
— Slažem se s tobom — ponovila je Vera.
— Seljaci, ali oni nepismeni, naprosvećeni, selja
ci koji ne znaju da su, zajeclno s radnicima i po
štenim intelektualcima, glavna snaga društva,
odnosno države — ne mogu da upravljaju drža
vom!
Posle ovih reči Vera je poćutala, a zatim na
stavila:
— Nepismen i neprosvećen čovek ne zna svo
ja prava i zbog toga ga svako može da vara, da
vuče za nos. Pismen i prosvećen čovek je nešto
drugo. Njega ne mogu tako lako da varaju i da
umesto njega upravljaju. Naša nova država biće
radničko-seljačka. Za takvu državu moramo se
pripremiti, moramo se osposobiti. Naši drugovi
treba da dođu na ona mesta koja su zauzimali
činovnici odani kralju, a danas Nemcima, Buga
rima i ostalim okupatorima u našoj zemlji. Su
tra, ako bi kralj ponovo došao u zemlju, ako bi
ponovo uzeo vlast, ti bi mu činovnici opet bili
odani. E, vidite, mi se borimo i za novu državu,
za našu državu. Za republiku u kojoj će narod
biti na vlasti...
— Ne mogu svi da upravljaju državom, svi
da budu činovnici. Treba neko i zemlju da obra
đuje, da ostane na selu.
Vera je pogledala druga koji je ovo rekao.
— Prvo, činovnici neće upravljali državom,
nego narod preko svojih predstavnika; drugo, oni
koji će raditi u fabrikama i u selu — kako će
raditi ako budu nepismeni?!
Prisutni su se pogledali. Jedau se odvažio
da kaže:
— Šta tu ima da se misli: kako će da rade?
Radiće kao i dosad što su radili!
�— E, neće! — rekla je Vera. — Neće raditi
tako primitivno kao što su dosrd radili. Neće
orati drvenom ralicom, nego gvozdenim plugom
koji pravi nekoliko brazdi odjednom.
Borci su se zgledali.
— Kako to nekoliko brazdi odjednom?
— Tako, tako: na traktor se montira plug,
koji ore dve, tri ili više brazdi odjednom.
Sad je sledilo novo pitanje iznenađenih bo
raca.
— Sta je to traktor? ?
— To je mašina koju tera čovek, traktorist,
kao kamion što se vozi. I ne samo plug, traktor
vuče i sejalicu, drljaču i druge sprave.
Seljaci su sumnjičavo vrteli glavom. Očigled
no je bilo da nisu verovali.
— Odakle to znaš, drugarice komesar?
— Čitala sam u knjigama o Sovjetskom Sa
vezu. Tamo tako obrađuju zeml/u... Oni upo
trebljavaju i komba jne...
— Sta mu je sad to?
— To su mašine koju žanju pšenicu i odmah
pune džakove zrnom, koji ispadaju iz mašine, kao
i slama, upakovana u bale. Seljaci idu iza kom
bajna i sakupljaju džakove i bale slame i tova
re na kola ili kamione.
Vera je prestala da govori i pogledala u pri
sutne. Na njihovim licima videla je nevericu.
— Ti se šališ s nama — rekao je jedan od
prisutnih.
— Ličim li vam ja na neozbiljnu osobu? —
upitala je Vera.
— Ne, ali...
— To je neverovatno. Kod mene u selu još
žanjemo srpom, a čuo sam da preko Save i Du
nava žanju kosom. Kod nas se samo trava kosi.
— Srpom će da se žanje i nadalje ako doz
volimo da državom ubuduće upravljaju bogata
ši i narodne krvopije, kao što su upravljali pre
rata. Ali, kao što sam rekla, da ne ponavljam
više, mi ćemo da stvorimo našu državu... Zabo
ravila sam da vam kažem da će ubuduće, osim
domaćeg, da se upotrebljava i veštačko đubrivo... Za sve to čovek treba da bude pismen. Da
zna kako da upotrebljava mašine, veštačko đubrivo i ostalo što nauka bude pronalazila... Dru
go, pismenost nije potrebna samo za bolji rad
�na selu i u fabrikama; ona je potrebna i zato da
bi svaki naš čovek znao šta se i kako se radi u
njegovoj, našoj državi. I ne samo da zna, nego i
aktivno da učestvuje u njenom radu... Drugovi,
u sela naša, u domove, doći će elektrika. Izbacićemo gasarčiće i lampe petrolejke. Ljudi će mo
ći da čitaju. Produžićemo dan na taj način. Legaće se docnije, jer ćemo upotrebljavati tehni
ku, mehanizaciju, a time manje trošiti svoju rad
nu snagu, a postizati više.
Vera nije bila sigurna da su joj novi borci
sve poverovali, ali ie bila sigurna da ih je zainteresovala, razdrmala, a to je, za početak, bilo
dovoljno. Znala je da su to bistri ljudi, verovala
da će brzo prihvatiti ono što im budu ona i dru
gi drugovi pričali.
Brzo je stekla ugled među drugovima, borci
ma. Ljudi su prepričavali ono što im je ona go
vorila. ..
Osim rada na opismenjavanju boraca, bila
je zadužena za uzdizanje članova Partije i SKOJ-a.
Ona je to radila i u četi i u bataljonu.
BORBE NA VRANJSKOM TERENU
Prodor partizana na jug, u rejon Pčinja —
Kozjak, juna i jula 1943. godine, značajnije je
ugrozio komunikaciju Niš — Skoplje, koja je bi
la od životne važnosti za Nemce.
Da bi obezbedili tu komunikaciju i, uopšte,
onemogućili dejstvo partizanskih jedinica, Nemci su od Bugara zahtevali da daju još jednu di
viziju kao pomoć radi okupacije Srbije (osim
Beograda i Bora).
Te bugarske snage trebalo je da smene nemačku diviziju, koja je bila potrebna u Grčkoj,
zbog, eventualnog, savezničkog iskrcavanja.
Bugarski ministar vojske Mihov ispunio je
nemački zahtev. U vezi s tim on je u leto 1943.
godine organizovao napad na slobodnu teritori
ju u Crnoj Travi i Ližnici, kao i u rejonu Pčinja
— Kozjak.
Štab Drugog južnomoravskog NOP odreda,
s Udarnim i Drugim bataljonom, stigao je 15.
septembra 1943. godine iznad Trgovišta. U selu
je bio garnizon bugarskih policajaca, smeštenih
u zgradi osnovne škole, opasane rovovima i bun
kerima.
�U zoru istog dana partizani su napali poli
cajce. Razvila se žestoka borba. Sa susednih br
da partizani su se približili, gotovo, do samih ut
vrđenja. Bombaši su ubacivali bombe u rovove.
Međutim, policajci su davali žilav otpor, jer su
bili dobro utvrđeni i imali dovoljno municije.
Partizani nisu imali oružje koje bi moglo da
razruši bugarska utvrđenja. Borba je trajala
osam časova.
U međuvremenu, četnici su obavestili bugar
ski policijski garnizon u selu Đermanu o napa
du partizana na policajce u Trgovištu. Bugarski
policajci iz Đermana odmah su pohitali u Trgo
vište, u pomoć napadnutim policajcima. Sa su
protne strane, jednu partizansku četu napali su
dražinovci. Štab odreda je doneo odluku da se
prekine borba i borci povuku. Četiri partizana
su poginula, a 4 su bila ranjena. Policajci su
imali 9 mrtvih i 12 ranjenih.
Ova borba je imala veliki politički značaj.
Sutradan su se policajci, sa mrtvima i ranjenima,
povukli iz Trgovišta i otišli u Vranje. Demoralisani, prolazili su kroz sela u dolini Pčinje i Vranjske kotline. Za narod tih mesta i krajeva bio je
to još jedan povod za radovanje, za verovanje
da su partizani jedina snaga koja ih može izba
viti od okupatora.
Značaj borbe kod Trgovišta je i u tome što
se narod još jednom osvedočio u izdaju četnika
Draže Mihailovića, jer su se oni javno deklarisali
kao pomagači bugarskog okupatora, koji je na
rod tog kraja već dva puta u crno zavio.
Bugari u Trgovište nisu više kročili do kra
ja rata.
Narednih dana partizani su likvidirali okupa
torske opštine u Kleniku, Zlatokopu i Rataju.
Verino hrabro držanje u borbi protiv bugar
skih policajaca u Trgovištu zapazio je Ljupčo
Arsov Goce, delegat Povereništva Glavnog štaba
NOV i PO Makedonije za V operativnu zonu. On
se zainteresovao za nju. Drugovi su mu rekli da
je Skopljanka, ali da je došla iz Niša u Drugi
južnomoravski NOP odred, i da je zamenik po
litičkog komesara 2. čete u Drugom bataljonu.
— Hrabra devojka — rekao je Arsov. — Požrtvovana, smela, odvažna.
Rekli su mu da je ranije bila borac dva od
reda: Valjevskog i Jastrebačkog, odnosno Trećeg
jastrebačkog bataljona, kao i to da je bila se
kretar partijske ćelije u Fabrici duvana u Nišu.
�»Mlada devojka, a već sa izvesnim iskustvom
iz oružane borbe i ilegalnog rada«, razmišljao
je Arsov. »Vidi se da je oduševljena borbom i
da joj pripada svom dušom svojom. Ume da kon
taktira s ljudima«.
Posle oslobođenja Trgovišta borci su napali
prugu kod sela Raj inče. Uništena je ćela kom
pozicija s lokomotivom i ubijena tri nemačka
vojnika.
Borce Drugog južnomoravskog NOP odreda
napali su 21. septembra 1943. godine na Kozjaku
četnici Draže Mihailovića, u blizini sela Maglenca oružjem, kojeg su dobili od Engleza vazdušnim putem.
Krajem septembra 1943. godine u Babinu Po
ljanu je došao Metodija Kotevski Slobodan. Kad
su borci čuli da je Skopljanac, rekli su mu:
— Kod nas je jedna drugarica iz Skoplja.
Kotevski se zainteresovao:
— Ko je ta drugarica?
— Vera Skapljanka — odgovorili su drugo
vi. — Mi je tako zovemo, A zovemo je i Vera
Siptarka.
— Da li bih mogao da se vidim s njom? —
upitao je Kotevski.
— Kako da ne. Sad ćemo je potražiti.
Jedan borac je otišao po Veru. Kotevski je
za to vreme razmišljao koja li to drugarica iz
Skoplja može biti. »Vera joj je, sigurno, ilegalno-partizansko ime... Kad je vidim, možda ću
je prepoznati?«
Kad se Vera pojavila s drugom koji je po
šao da je potraži, Kotevski je uzviknuo:
— Ti li si ta Vera Skopljanka!
Stari poznanici i drugovi su se zagrlili.
— Pričaj mi o sebi — rekao je Kotevski —
Kad si otišla iz Skoplja? Gde si se sklonila? Od
kad si u partizanima?
— Ne, pričaj prvo ti. Odakle dolaziš? Je si li
bio skoro u Skoplju? Znaš li nešto o drugaricama, drugovima, s kojima smo se družili?
» Nije se mnogo promenila«, razmišljao je
Kotevski dok ju je Dosmatrao. »Samo, umesto
crne đačke kecelje, s belom kragnicom, crnih ča
rapa, cipela i crne beretke na glavi, s rimskim
brojem razreda na njoj, sad je u čakširama od
grubog sukna i tamnoplavoj bluzi bugarskih avi-
�jatičara. Umesto beretke, kapa s petokrakom, a
na nogama opanci«.
Kotevski je rekao da je u Dragom kumanovskom NOP odredu; kazivao je o borbama pod
Kozjakom, Skopskom Crnom gorom, u nepo
srednoj blizini Kumanova, o omiljenim rukovo
diocima i junacima — Karpošu*, Donetu, Šajčetu
i drugima.
Vera je Kotevskom malo pričala o sebi. Više
0 drugaricama i drugovima, o borbama u koji
ma je učestvovala, poginulim i ranjenim saborcima.
»Ostala je skromna, kakva je i bila«, mislio
je Kotevski dok ju je slušao. »Puna vedrine i
optimizma. Samo, postala je odlučnija i sigurni
ja u sebe, što je sasvim razumljivo posle trogo
dišnje borbe i ilegalne aktivnosti«.
U jednom trenutku Vera je, gotovo, šapa
tom rekla:
— Znaš, rado bih prešla k vama. Nešto me
vuče da budem bliže Skoplju... Ne znam da li
da pitam? Sta misliš?
— Pitaj. Zašto da ne?!
Kad je Kotevski .posle toga bio s drugovi
ma iz Okružnog komiteta KPJ za Vranje, među
kojima i sa Vašom Smajevićem, preneo im je
Verinu želju, ali dosta oprezno.
— To je prvi put da ona nešto traži — rekli
su drugovi.
Kotevski se vratio u odred, a Veru su poz
vali na razgovor.
— Čuli smo da želiš da odeš od nas?
— Da, želela bih — rekla je Vera.
— Mi smo želeli da ostaneš kod nas. Ali, ako
želiš da odeš, izići ćemo ti u susret...
— Mene vuče to što sam 18 godina živela u
Makedoniji: u Sinđelićevu i Skoplju, što sam se
srodila s tim narodom, što znam njegove muke
1 patnje, što sam se, nekako, poistovetila s nji
ma. Ja mu dođem i kao Makedonka. Taj mi je
narod, nekako, prirastao za srce. A, i kako ne bi!
Ko nije živeo u Makedoniji — naravno, ne kao
kolonizator i eksploatator — ne zna šta ta zemlja
znači za onoga ko je svoju m'.adost, svoje, da
tako kažem, najlepše godine života, proveo u njoj
* H ristijan T odorovski K aipoš, poginuo 7. II 1943., /а na
rodnog heroja proglašen 29. VII 1945.
�i s njenim ljudima. Eto, zbog toga, između os
talog, želim da se borim u makedonskim jedi
nicama, da budem s makedonskim drugovima...
Drugovi su je posmatrali. Iznenadila ih je
njena zaljubljenost u jedan kraj, u njegove lju
de. Pažljivo su p atili njeno uzbuđen j kazivanje.
— Dobro, rekli su drugovi, čim se ukaže
prva prilika pridružićeš se maikedonskim dru
govima. .. Uskoro ćemo poslali jednu manju je
dinicu na Skopsku Crnu goru- S tom četom poći
ćeš i ti.
MEĐU MAKEDONSKIM BORCIMA
Štab Drugog južnomoravskog NOP odreda
krajem septembra 1943. poslao je 2. četu Drugog
bataljona na Skopsku Crnu goru. Sa četom su
bili Ljupčo Arsov Goce, Andon Done Filipov Božinov, Olga Arsova, Branka »Štipljanka«, Vera
Jocić i drugi.
Rukovodstvo ove jedinice nekoliko dana je
pokušavalo da na Skopskoj Crnoj gori uspostavi
kontakt sa Kosovarima. Borce su svakodnevno
napadali pripadnici kcntra-četa, koje su naoru4Q žali Nemci uz obećanje da će im omogućiti stva
ranje »Velike Albanije«.
U popodnevnim časovima 7. oktobra 1943.
borci Drugog kumanovskog NOP odreda stigli
su u selo Pelince, u Kolčaćku mahalu, koja se
nalazila prema selu Starac.
U tom selu trebalo je da se borci malo od
more, da obuću i odeću dovedu u red i očiste
oružje i tako se pripreme za naredne borbe. Me
đutim, u toku dana stiglo je naređenje Ljupča
Arsova da odred, u toku 9. oktobra 1943. dođe
u selo Dumanovce, na Skopskoj Crnoj gori, da
bi se sastao s navedenom četom Južnomoravskom
u kojoj je bila i Vera.
Da bi ovaj zadatak uspešno obavio, štab Dru
gog kumanovskog NOP odreda naredio je da se
8. oktobra 1943., u ranim jutarnjim časovima
krene u pravcu sela Suševo. U to selo borci su
stigli u svanuće. Tog dana odred je izvršio de
taljne pripreme. Borci su očistili oružje, snabdeli se hranom. Izvršeno je i detaljno izviđanje, kao
i ostale pripreme za prelaz preko druma i pru
ge, koje je neprijatelj branio, odnosno zaštići
vao.
�U prvi sumrak, 8. oktobra 1943. godine, od
red je krenuo prema selu Dumanovcu. Trebalo je
preći oko 30 kilometara na teritoriji koja nije
bila pod partizanskom direktnom kontrolom. Bor
ci su morali da idu zaobilaznim stazama da bi
nesmetano i do zore 9. oktobra 1943. stigli u Dumanovce. Marš je izveden uspešno i u svanuće
borci odreda stigli su u neposrednu blizinu se
la, na mesto zvano »Manastirče«, koje je .pruža
lo vanredne uslove za logorovanje, jer je imalo
vodu ј bilo dobro maskirano. Međutim, za orga
nizaciju odbrane nije bilo najpogodnije.
Borci su se dobro odmorili i nahranili.
Znajući da mesto nije pogodno za odbranu,
Hristijan Todorovski Karpoš, komandant odre
da, postavio je osmatrače i straže čiji je zadatak
bio da blagovremeno izveste njega i štab o even
tualnom nailasku neprijatelja.
Neko od meštana, koji nije bio naklonjen
partizanima, otkrio je balistima položaj Drugog
kumanovskog NOP odreda. Baliste je predvodio
Šulja iz sela Otlje. Koristeći se dobrim poznava
njem terena i sumrakom, kao i bekstvom stražara Trajana iz Dumanovca, koji se prepao kad je
video baliste u nastupanju i pobegao kući, ponevši pušku, municiju i jedini dvogled u odre
du — balisti su nesmetano prišli mestu bivakovanja kumanovskih partizana.
Komandir voda Dosko Veličkovski Moler slu
čajno je primetio baliste u neposrednoj blizini.
Odmah je uzbunio odred.
— Evo balista, drugovi!
Balisti su odmah otvorili vatru na borce ko
ji su bili u sredini logora. U prvom trenutku iz
gledalo je da su partizani u bezizlaznom položa
ju. Međutim, Karpoš je naredio juriš. Protivnapad naterao je baliste da se, bežeći, vrate tamo
odakle su i došli.
U ovoj borbi ranjena su četiri borca, koji su
prebačeni u Kumanovo na lečenje.
Devetog oktobra oko 9 časova borci Drugog
kumanovskog NOP odreda sišli su u selo Dumanovce gde su se sreli s grupom od oko 50 bora
ca Drugog južnomoravskog NOP odreda, koje
su predvodili komandir Danilo Stevanović i po
litički komesar Vojislav Petrović Žarko. Južnomoravci su bili na drugom kraju sela, ne znaju
ći ko se protiv koga bori.
�Sutradan, Južnomoravci i Kumanovci povu
kli su se dublje prema Skopskoj Crnoj gori, u
rejon Kopiljača—Tupan. Tu su borci ostali 10.
i ii. oktobra 1943. godine.
ZAMENIK KOMESARA U
SKOPSKO-KUMANOVSKOM ODREDU
Ljtipčo Arsov Goce 10. oktobra je izdao na
redbu o formiranju Skopsko-kumanovskog NOP
odreda. To je, u stvari, bilo preimenovanje Dru
gog kumanovskog NOP odreda. Naredbom je od
ređen i teren delovanja novog odreda. Bila je to
Skopska Crna gora i linija Kumanovo — Kratovo — Kriva Palanka. Odred je podeljen na dve
čete: prvu, koja je imala da deluje na terenu
Kumanovo — Kratovo — Kriva Palanka, i dru
gu za aktivnost na Skopskoj Crnoj gori.
Drugom naredbom Arsov je naimenovao za
komandira Prve čete Hristijana Todorovskcg Karpoša, za zamenika komandira Angela Jovanovskog Šajčeta, političkog komesara Jordana Daneta Čekova, za zamenika političkog komesara
Antoni ja Filipovskog Doneta.
Četno rukovodstvo Druge čete sačinjavali
su: komandir Dosko Veličkovski Moler, zamenik komandira Vančo Velin Goce, vodnik I vo
da, politički komesar Metodije Kotevski Slobo
dan, zamenik političkog komesara Olivera Jocić
Vera.
Trećom naredbom Arsov je odredio nazive
četa. Tako je Prva četa nazvana »Kiro Fetak«,
a druga — »Cvetan Dimov«.
Ovo je učinjeno u znak sećanja, počasti i
priznanja hrabro poginulim narodnim borcima
Kiru Nacevu Fetaku, iz Kumanova i Cvetanu Dimovu Celetu, članu Pokrajinskog komiteta KPJ
za Makedoniju, iz Skoplja. (Obojica su docnije
proglašeni za narodne heroje).
Kod sela Brodec, 13. oktobra 1943. godine
partizani su se sukobili s bugarskim policijskim
odredima i kontračetama. Borci Drugog južnomoravskog NOP odreda, odnosno 2. ojačane če
te Drugog bataljona, zatim borci Skopsko-kuma
novskog NOP odreda i jedna desetina Šarplaninskog NOP odreda, posle borbe su se pomkli u
pravcu manastira Matejče.
�Na putu prema manastiru ranjen je u stopa
lo partizan zvani Šarko, koji je bio visok i kru
pan. Nije mogao da ide, pa su ga drugovi nosi
li na provizornom nosilu.
U nošenju ranjenog druga, od Brodeca do
Matejča, učestvovala je i Vera. Svi su se smenjivali, samo ona ne. Htela je svojim primerom da
pokaže da se može izdržati. Borce je hrabrila i
sokolila.
— Još malo, drugovi — govorila je.
Borci su gunđali, jer su hodali po bespuću
Skopske Crne gore, a da nisu bili ubedeni da je
taj pohod bio opravdan. Gladni, umorni, borci
su negodovali uz put.
— Drugovi, mi partizani, narodni borci, mo
žemo sve da izdržimo. Zar ne?
Borci su ćutali. Išli su, vukući umorne no
ge, u pocepanim opancima i cokulama.
— Drugovi — nastavljala je Vera — mi smo
partizani naročitog kova...
— E, sad ga pretera — dobacio je jedan bo
rac. .. — To se kaže za komuniste!
Vera se okrenula prema drugu, koji je to
rekao:
— Šta ti misliš: kakva je razlika između par
tizana i komunista?
Borac, očigledno neraspoložen za razgovor,
samo je odmahnuo rukom, zabacio pušku preko
ramena i produžio umorno da korača. Vera ga
je uhvatila za rukav.
— Znam da si umoran, zlovoljan, gladan, ne
ispavan. Svi smo to. Misliš da nismo? Ali, mora
mo da izdržimo.
Borac ju je pogledao iskosa.
— Znam da moramo, ali zar smo morali da
se lomatamo po toj planinčini i da se sukoblja
vamo s balistima?
— Priroda nije kriva. A, što se tiče ljudi,
to su krivi Bugari, Nemci, ranije Italijani, zatim
četnioi i ostala bulumenta, koji su zaveli proste
ljude da se bore protiv nas.
Vera je zaćutala za trenutak, a onda nasta
vila da govori:
— šta bi tu zavedeni Albanci izgubili u no
voj državi? Ništa. Samo bi dobili. Dobili bi svo
ju zajednicu, autonomiju, svoj jezik, svoje pis
mo, svoje škole... Ne bi se morali da prezivaju
�na »dć«... Bili bi ravnopravni sa svim narodi
ma u našoj zemlji... To im treba reći, u to ih
treba ubediti da oni shvate...
— Kako da im to kažemo kad nas ne puš
taju na puškomet bliže od sebe?
— Moramo pokušavati da im priđemo. To
nije lako, znam. Ali, moramo. Običan čovek, si
romašan čovek je naš prirodni saveznik. Na nje
ga, preko vere, veliki uticaj vrše hodže i boga
taši — begovi. Te proste ljude drže u neznanju,
u duhovnoj i materijalnoj zaostalosti... Sad im
mašu »Velikom Albanijom«. Šta oni imaju od
toga? Njihov život je ovde, s nama — s Makedonoima, Srbima, Crnogorcima i ostalim narodi
ma. Nema potrebe da sanjaju o Albaniji, jer će
i ona, kao što ćemo i mi, bili socijalistička dr
žava.
Borac je slušao Veru. I ne samo on, nego i
ostali partizani u koloni.
— Znam. Tako je, ali čoveku dođe da se izduši, da protestuje, da mu bude lakše...
— Shvatam te — nasmešila se Vera i potap
šala ga po ramenu.
Ovaj razgovor slušao je i Ljupoo Arsov Goce.
»Ume s ljudima, s borcima«, razmišljao je.
»Ima neki svoj način, koji borci .prihvataju. Ume
da se približi ljudima. Nije nadmena, uobraže
na, što je karakteristično za mlade ljude, koji
nešto znače u svojoj okolini. Skromna je i ne
ističe svoje znanje. Ne nameće ga, nego ga raz
ložno i veoma pristupačno i prihvatljivo plasi
ra. .. Dobar je propagator... Veoma je disciplinovana i stroga prema sebi... Za sve vreme pu
ta odbija da je smene u nošenju druga Sarka...
U ovom pohodu na Skopsku Crnu goru mnogo
je doprinela da borci shvate i prihvate opravda
nost našeg dolaska na ovaj teren, koji je po pri
rodi surov i na kojem su seljaci zavedeni italijanskom, a sada i nemačkom propagandom o
»Velikoj Albaniji«... I suviše je samokritična...
Svaki naš neuspeh pripisuje sebi, svom radu, od
nosno po njenom mišljenju, nedovoljnom radu
s borcima. Svi je borci vole. To se vidi na sva
kom koraku... Veoma je popularna među dru
govima. .. To sam primetio još dok smo bili s
Vranjancima...« Vidi se da voli ljude. Izgleda,
posebno Makedonce... Posmatrao sam je kad
smo bili iznad Brodeca. S ljubavlju je posmatrala noću osvetljeno Skoplje. Bila je kao u nekom
�zanosu... Cuo sam je kako šapuće: 'Moje SkopIjc, naše Skopljc.. Vezana je za ovaj narod.
Krvno je vezana... Dobro je što je kao Srpkinja
u našim redovima. To mnogo znači za bratstvo
i jedinstvo...«
Centralni komitet Komunističke partije Ma
kedonije i Glavni štab NOV i PO Makedonije
nastojali su da se albanski živalj na Skopskoj
Crnoj gori pridobije za narodnooslobodilački po
kret i borbu.
Neprijatelj, da bi sprečio razvoj NOP-a
na tom terenu, pojačao je propagandu među Al
bancima sa ciljem da ih privuče na svoju stra
nu. Nemačka obaveštajna služba bila je zainteresovana za ovaj živalj. Ona je, preko poručni
ka Birmana, obećavala Albancima »Veliku Alba
niju«. Priličan broj Albanaca naseo je ovoj pro
pagandi i primio oružje. Od njih su formirane
kontračete za borbu protiv partizana, ili za obezbeđivanje pruge Skoplje — Niš. U ovoj propa
gandi protiv narodnooslobodilačkog pokreta važ
nu ulogu igrale su hodže.
Od naoružanih Albanaca stvorene su tri kon
tračete: dve u kumanovskom kraju od 50 do 60
ljudi (docnije i više) i treća u okolini Preševa,
koja je bila pod direktnom komandom poručni
ka Birmana.
Ostajanje partizana na ovom terenu po sva
ku cenu moglo je samo da nanese štetu NOP-u
i NOB-u. Posle opsežnog \ svestranog razmatranja
situacije, uzimajući u obzir i »za« i »protiv«
argumente, rukovodstvo odreda, zajedno s Ljupčom Arsovim Gocetom, odlučilo je da se privre
meno napusti pokušaj stvaranja slobodne teri
torije na Skopskoj Crnoj gori.
Da su partizani mogli da se održe na ovom
terenu to bi u mnogome olakšalo njihove napa
de na prugu prema Kačaniku i Vranju.
Našavši se u ovakvim objektivnim teškoća
ma, čete iz Drugog južnomoravskog i Skopsko-kumanovskog NOP odreda prebacile su se na pla
ninu Rujan i u rejonu sela Starec razišle se. Sva
ka je otišla na svoj teren, u sastav svog odreda.
Desetina Šarskog NOP odreda, takođe se vra
tila na svoj teren I operativne zone.
Vrativši se na Kozjak Druga četa Skopsko-kumanovskog NOP odreda pokušavala je da se
spoji s Prvom četom, kojom je komandovao Karpoš. To joj nije pošlo za rukom, jer je Karpoš
s Prvom četom otišao na drugi teren.
�Druga četa, da bi na sebe privukla pažnju
neprijatelja, prebacila se iz rejona sela Čelopek
u selo Gradište.
— Prema odluci štaba napašćemo opštinu —
rekla je Vera borcima—članovima Partije. I to u
vreme kad svi činovnici budu na svojim rad
nim mestima.
Napad je potpuno uspeo. Zaplenjeno je 6 pu
šaka, dosta municije, 250.000 leva, ćebad i druga
oprema. Meštanima su podeljeni vuna i kudelja,
koje je okupator rekvirirao. Seljacima je održan
zbor na kojem im je govoreno o narodnooslobodilačkoj borbi. Predveče četa se povukla u
pravcu sela Orašec — Šuplji Kamen, a odatle
prema selu čelapek.
Obe čete Skoipsko-kumanovskog NOP odreda
sastale su se 27. oktobra 1943. godine, u selu
Vračovce.
Tog dana Ljupčo Arsov Goce naredbom je
naimenovao rukovodstvo odreda. Za komandan
ta postavljen je Hristijan Todorovski Karpoš, za
političkog komesara Andon Filipovski Done, a
za zamenika političkog komesara Olivera Jocić
Vera.
U Prvoj četi »Kiro Fetak« za komandira naimenovan je Angel Jovanovski Šajče, za njegovog
zamenika Dragutin Mladenov Mitrović, politič
kog komesara Trajko Trajkovski Morijak, zame
nika političkog komesara Tode Sazdov Mali.
Komandir Druge čete »Cvetan Dimov« postao
je Dane Cekov, njegov zamenik Stojan Todorov
ski Largo, politički komesar Metodija Kotevski
Slobodan, koji će istovremeno vršiti dužnost za
menika političkog komesara iste čete.
Na sastanku rukovodstva odreda Karpoš je
rekao:
— Približićemo se Žegljanu, odnosno istoč
no od policijske stanice, dva do tri kilometra.
Tako ćemo isprovocirati policajce da iziđu iz ro
vova. Kad to učine posle je lako da ih potučemo.
S ovim predlogom komandanta svi su se pri
sutni složili. Međutim, umesto da bugarski poli
cajci iziđu iz rovova i krenu prema partizanima,
odnosno njihovim položajima, oni su se 31. ok
tobra 1943. godine povukli prema Kumanovu.
Sutradan, 1. novembra 1943, odred je ušao
u Žegljane, zapalio opštinsku arhivu, a uveče odr
žao zbor. Time je bila likvidirana i poslednja
administrativna ispostava bugarske okupacione
vlasti na ovom području i stvorena slobodna te
�ritorija, koja se protezala od sela Vojnika, Stracina, Ćupinog Brda, planine Koćure na severu i
planine Rujan na zapadu. Na severu, preko Besne Kobile, stvorena je veza sa slobodnom teritorijom crnotravskih partizana.
Pošto je uništio okupatorsku vlast južno od
Kozjaka i German planine Skoipsko-kumanovski
NOP odred odlučio je da otpočne s napadom na
komunikaciju Skoplje — Kumanovo — Sofija
i Skolje — Kumanovo — Niš. Da bi ovu zami
sao mogao uspešno da sprovede odredu su bili
potrebni dinamit i drugi eksplozivni materijali
za rušenje pruge. Iz štaba je rečeno:
— Napašćemo Kuklicu. Obavešteni smo da
na tamošnjem gradilištu pruge ima velika količi
na eksploziva zbog građenja pruge Kumanovo
— Ćustendil. Gradilište obezbeđuju bugarski voj
nici.
Napad je izvršen 6. novembra 1943. u toku
dana. Partizani su zaplenili 6 konja, 200 kilogra
ma eksploziva, 3.000 kapisli, 2.000 metara štaipin-fitilja, 5 pušaka, ćebad, uniforme i drugi mate
rijal.
Vera Jocić (sedi u sredini) sa ratnim drugovima
Karpošem, Donetom, Sopovim, Josifom i Totetom
�48
Nekoliko dama ranije Vera je rekla:
— Uskoro će 7. novembar — Dan oktobar
ske revolucije. Treba da pripremimo priredbu.
Šta mislite o tome?
Prisutni drugovi i drugarice složili su se sa
predlogom da se održi priredba.
— Sta ćemo za program?
— Jedno uvodno predavanje o značaju Okto
barske revolucije i naše narodnooslobodilačke
borbe.
— Zatim, neka recitacija.
— Može naša i ruska partizanska pesma.
— Predlažem da o značaju Oktobarske revo
lucije i naše borbe govori Slobodan. Ja bih odrecitovala dve pesme: jednu od Majakovskog i
jednu našu — rekla je Vera.
Tako je sačinjen program i prišlo se njego
voj realizaciji.
Priredba je održana pred borcima i narodom
u selu Vragoturce, ispod Kozjaka, 7. novembra
1943. godine. Skromno, ali s ljubavlju, proslav
ljen je ovaj značajan datum u istoriji radničke
klase i naroda Sovjetskog Saveza i proletarijata
čitavog sveta.
Borci odreda su 10. novembra 1943. godine,
u rejonu »Čukarka«, između Preševa i Tabanovca, napali železničku prugu. Tom prilikom je
uništena jedna lokomotiva, zapaljena 4 vagona
natovarena čaurama svilenih buba, zaplenjena
izvesna količina odela i obuće. Saobraćaj je bio
prekinut 24 časa.
Tog dana na Kozjak je došlo 19 drugova —
boraca iz zapadne Makedonije, odnosno iz šarplaninskog NOP odreda. Među njima su bili, Angel Mojsovki Vančo, Boro Čuškar, Vančo Unkovski, Vlado Tasevski, Dimče Belovski, Aco Sopov, Tomo Sofronievski Josif, Vasko Zlatev, Stojan Bočvarov, Trajko Stavrev i drugi.
Radi uspešnije diverzije na pruzi, u odredu
je bio formiran minerski vod, koji je često mi
nirao prugu između Kumanova i Vranja.
POLITIČKI RAD MEĐU STANOVNIŠTVOM
Osim oružanih akcija, odred je aktivno ra
dio na podizanju političke i nacionalne svesti se
ljaka. Politički i vojni rukovodioci govorili su na
�zborovima, koje je odred održavao po selima. Na
njima su oni objašnjavali ciljeve narodnooslobodilačke borbe.
U tom političkom radu veoma je aktivno uče
stvovala i Vera. Njena aktivnost naročito se og
ledala u radu sa ženama.
— Ne borimo se mi samo protiv okupatora
i njegovih slugu — govorila je Vera okupljenim
ženama — nego i protiv zaostalosti naših ljudi
po selima, varošicama i gradovima.
Žene su je pažljivo slušale. Netremice su
gledale u nju.
— Staroj vlasti išlo je u račun da naročito
žene drži u neznanju, u zaostalosti, primitiviz
mu. Žena u bivšoj Jugoslaviji smatrana je gra
đaninom drugog reda, mada s mužem, što se
kaže rame uz rame, obavlja sve fizičke poslove
i plus podiže decu.
Okupljene žene bi se pogledale.
»Tako je kao što kaže ovo devojče«, razmiš
ljale su u sebi.
— E, mi, narodni borci, narodni partizani,
nećemo tako da bude i ubuduće. Žena ima da
bude ravnopravna s muškarcem, jer je ravno
pravna i u domaćim i drugim poslovima. Ima da
dobije pravo glasa, da bira i da bude birana, ak
tivno da učestvuje u životu sela, grada, države,
društva.
— Pozlatila ti se, kćerko — rekla bi neka
od prisutnih žena.
— Sigurno — dobacila bi druga. — Zbog če
ga da budemo po strani?
— Zar smo mi maloumne?
Vera bi objašnjavala ženama liniju narođnooslobodilačke borbe i pokreta, naročito u odno
su na žene. U tome je imala mnogo uspeha.
— Samo — govorila im je — treba i vi da
se uključite u narodni pokret za oslobođenje od
okupatora i bivših krvopija: gazda, žandarma,
policajaca, kmetova, finansa i drugih, koji su
protivnici napretka.
S onim ženama, koje su s nevericom odma
hivale glavom, ne verujući da će žene biti u pra
vima izjednačene s muškarcima, Vera je više raz
govarala, ubeđivala. Naročito su to bile starije
žene, koje nisu mogle da zamisle da se dosadaš
nji ropski odnos žene može izmeniti.
4 Vera Jocit
�— Ti si mlada, kćerko — govorile su joj
starije žene. — Ne znaš ti još ka'ko je to.
— Jeste, ja sam mlada, ali znam i slušala
sam ...
— E, srećo naša, drugo je slušati, a drugo
na grbači to osetiti.
— Tačno! — odgovarala bi Vera, ne gubeći
strpljenje i ne odustajući od »borbe«.
Vera je bila poznata i po strpljenju i tak
tičnosti. Na jedan, samo njoj svojstven način,
umela je da priđe svakom čoveku, da započne
s njim razgovor i da neosetno prenese na njega
svoje mišljenje o stvari ili stvarima o kojima su
razgovarali.
— Ali, tačno je i to da ne mora svako da
doživi nešto da bi znao kako je to nešto. Jeste
li vi doživele sve ono što su vaše majke i babe
doživele?
Prisutne žene i devojke .pogledale bi se.
— Nismo — rekla bi jedna od njih.
— Eto, vidite. A da li ste verovale?
Prisutne bi se ponovo pogledale.
— Nešto smo verovale, a nešto nismo.
Vera bi se nasmejala na ovu iskrenost.
— Onda i meni nešto verujte, a nešto ne
morate verovati.
Sve prisutne žene bi se smejale, zajedno s
Verom.
Razgovori, koje su politički i vojni rukovo
dioci odreda vodili po selima Kozjaka, imali su
pozitivne rezultate. Seljaci su u većem broju pri
stupali u redove Skopsko-kumanovskog NOP od
reda.
U političkom radu sa srpskim življem obra
ćala se pažnja na raskrinkavanje četnika Draže
M'ihailovića. Uporedo s tim isticani su ciljevi bor
be partizana, kao i njihovi uspesi. Politički rad
nici, među kojima i Vera, naročito su naglašava
li da je zasluga partizana što je stvorena oslo
bođena teritorija na kojoj je uništena vlast oku
patora.
Vera je, kad bi odred bio na srpskoj teri
toriji, objašnjavala seljacima iz srpskih sela ko
su Makedonci, kakva je Makedonija, šta je Ma
kedonija i zašto je Bugari svojataju. Vera je veo
ma mnogo volela Makedonce. I kod srpskog živ
lja ona je produbljivala ljubav prema Makedon
cima, razgarala tu ljubav.
�Verina uloga kao Srpkinje na makedonskoj
teritoriji bila je veoma značajna. Ona je make
donskim ženama i devojkama u selima objašnja
vala ko su to velikosrbi, a ko Srbi, šta je srnska
nacija, kolika je ljubav Srba proma drugim naro
dima. Govorila je da su Srbi isto tako protiv
velikosrba, jer ovi ugnjetavaju i srpski narod, a
ne samo druge narode u Jugoslaviji.
Tako je razvijala ljubav Makedonaca prema
Srbima. Praktično, neposredno. Držala je politič
ke časove na kojima se govorilo o imperijaliz
mu, fašizmu, velikosrbizmu, šovinizmu. Umela je
da objasni, da ubedi, da podstakne. Nije se dr
žala superiorno. Nije stvarala kod ljudi kompleks
manje vrednosti. Podsticala ih je da govore, ia
ko su se pojedinci tešiko izražavali. Pomagala je
u izražavanju, u iskazivanju misli.
— Drugovi — govorila je borcima članovima
Partije i SKOJ-a — svaki od vas treba da se os
posobi da bude politički agitator, da govori o ci
ljevima naše borbe i njenom značaju za sve na
še narode.
— Vi, politički, vi ste za to sposobni i za
duženi. .. Mi, ostali, trudićemo se da se bolje bo
rimo — rekao bi neki borac.
Vera bi se svojim poznatim smirenim i su
gestivnim tonom obraćala borcu koji bi to rekao:
— Misliš li da se mi »politički« slabije bo
rimo od vas »ne političkih«?
Borac bi se zamislio.
— Nc, borite se isto kao i mi, ostali borci.
— Onda?
— Znam, nego...
— Šta, »nego«?
— Ne ide to nama od ruke...
— O tome i jeste reč. Svakome treba da »ide
od ruke«. A da bi »išlo od ruke«, treba da se pri
premimo za to. Da znamo ciljeve naše borbe,
koji nisu samo u isterivanju okupatora iz zemlje
i kažnjavanju domaćih izdajica.
— Znamo ciljeve borbe. Neko više, neko
manje.
— Oni koji znaju više treba da objašnjava
ju onima koji znaju manje. Samo, treba znati
kako to znanje preneti. A to se mora naučiti, kao
i sve drugo što se uči. Neko, ako nešto zna, a
to što zna ne ume na drugoga da prenese — kao
i da ne zna. Moramo sami da učimo da druge
učimo.
�FORMIRANJE BATALJONA
»JORDAN NIKOLOV«
Razvoj narodnooslobodilačkc borbe, priliv no
vih boraca, uspesi u borbama protiv Bugara i
čelnika doveli su do odluke štaba V operativne
zone o formiranju bataljona od boraca Skopsko-kumanovskog NOP odreda.
Naredbom br. 7 od 1. decembra 1943. štab
V operativne zone, prema odluci Glavnog štaba
NOV i PO Makedonije, formirao je Prvi kumanovski bataljon »Jordan Nikolov«* od dotadaš
njeg Skopsko-kumanovskog NOP odreda.
Prema toj naredbi, novi bataljon imao je tri
čete: Prva četa »Kiro Fetak«, Druga četa »Cvetan
Dimov« i Treća četa »Vasilko Dragomanski«.
Sledećom naredbom štab zone je odredio
rukovodstvo bataljona. Za komandanta naimenovan je Hristijan Todorovski Karpoš, za njegovog
zamenika Andon Filipovski Done, za političkog
komesara Tomo Sofronievski Josif, a za zameni
ka političkog komesara Olivera Jocić Vera.
Na dan formiranja bataljon je imao 106 bo
raca, pretežno omladinaca i omladinki iz Kumanova, kumanovskih sela, iz Štipa i Skoplja.
U dvorištu osnovne škole u selu Pelince, u
ime štaba V operativne zone, bataljon je for
mirao Ljupčo Arsov Goce. U njegovom prisustvu
zakletvu je položila, većina boraca, osim onih
koji su je položili ranije.
— Počinjemo da bivamo prava vojska — re
kla je Vera povodom formiranja bataljona »Jor
dan Nikolov«.
— A, šta smo dosad bili? — upitao ju je je
dan član štaba bataljona.
Vera ga je pogledala, nesigurna da li je on
ozbiljno pita ili je provocira.
— Iako znam da znaš, ipak, da ti odgovo
rim: dosad smo bili partizani sa svim specifič
nostima gerile. Sada počinjemo da bivamo voj
nici.
— Zar sve ovo što se navodi u naredbi nis
mo imali i ranije?
— Jesmo, ali...
* Jord an Nikolov Огсе, član PK KPJ za M akedoniju, kand idat za člana CK KPJ, pog nuo 4. I 1942. proglašen za narodnog h eroja 29. VII 1945.
�— Zar ne vidiš da se šali — upao je neko
od prisutnih.
— Vidim — odgovorila je Vera — ali hoću
da mu odgovorim, da mu šala ne bi propala.
— Batalite to — rekao je Karpoš — nego
dajte da se dogovorimo kako ćemo naredbu da
sprovedemo u život.
Na kraju sastanka štaba bataljona onaj drug
se opet obratio Veri:
— Ostala si mi dužna odgovor.
— Odgovor će ti dati bliska budućnost —
nasmejano mu je odgovorila Vera — ako ti u
ovom trenutku nešto nije jasno.
Posle formiranja bataljona »Jordan Nikolov«,
blagodareći inicijativi Vere i Melodija Kotevskog Slobodana, počele su da izlaze bataljonske
novine. Njihov urednik bio je Slobodan. Izdavao
ih je, naravno, štab bataljona.
Pošto štab bataljona nije imao pisaću ma
šinu, novine su pisane rukom, preko indiga. Ti
primerci odlazili su u čete, gde su ih borci čita
li s velikim interesovanjem. U novinama su i bor
ci sarađivali. (Docnije je štab Treće makedonske
udarne brigade dao štabu bataljona pisaću ma
šinu, pa je posao oko »štampanja« bataljonskih
novina bio olakšan).
Zbog dobrog uređivanja, još dok su rukom
pisane, štab Treće makedonske udarne brigade
pohvalio je novine bataljona — kao najbolje u
brigadi.
Početkom decembra 1943. godine u bataljon
»Jordan Nikolov« došao je iz Skoplja Slobodan
Cvetković Pavle, svršeni učenik Državne trgo
vačke akademije u Skoplju i borac Kukavičkog
NOP odreda.
Čim je čula da je neko došao iz Skoplja Ve
ra ga je potražila. Našla je Cvetkovića. Iako su
pre rata oboje živeli u Skoplju, nisu se poznavali.
— Čujem da si došao iz Skoplja? — upitala
ga je, gledajući ga u oči, pa nastavila, takođe s
pitanjem:
— Kako je u Skoplju, šta ima novo?
— Ne znam šta te interesuje — odgovorio
je Cvetković.
— Htela bih da te pitam za neke moje druga
rice i drugove. Samo, ne znam da li ih pozna
ješ?. .. Sta si radio u Skoplju, mislim, od kada
živiš u Skoplju? Jesi li živeo pre rata?
�— Jesam. Ličio sam Trgovačku akademiju.
— Jesi li poznavao neke učenice iz ženske
gimnazije?
— Koje?
Vera je spomenula neka imena, a Cvetković
joj je odgovorio da su neke od njih otišle u
Srbiju još 1941. godine, a druge ostale u Skoplju. One koje on zna od njiih, aktivno sarađuju
u pokretu.
— Ti se mene ne sećaš iz Slkoplja? — upi
tala ga je Vera.
— Ne! — odgovorio je Cvetković.
— Mi smo se družile s gimnazijalcima i s
đacima iz Trgovačke akademije. Interesantno da
se nismo ranije upoznali... Uostalom, to se mo
že da desi... Da li znaš Devedžića?
— Duška, kako da ne.
— Eto, i s njim sam se upoznala u partiza
nima iako smo oboje živeli u Skoplju pre rata.
— Gde si se srela s njim?
— U Drugom južnomoravskom odredu. Ta
mo je bio zamenik političkog komesara Drugog
bataljona i sekretar partijskog biroa.
— Je li još plahovit?
— Jeste. Znači da je takav bio i ranije?
— Da.
Vera i Cvetković su se viđali i doenaje. Cvet
ković je bio u jedinici u kojoj je bilo nekoliko
boraca ornih za šalu. Oni su izmišljali ili pre
pričavali tuđe šale. To su, naročito, radili posle
neke akcije. Obično, »žrtve« su bili pojedini dru
govi i drugarice, koji se u akciji nisu baš hrabro
držali, ili su imali kakvu nezgodu. Šal'jivdžije bi
to odmah iskoristile i od toga pravili viceve.
Vera je volela šale i viceve. Dolazila bi među
borce, koji su imali smisla za šalu, vic, anegdo
tu. Borci se pred njom nisu ustručavali da pri
čaju šale na račun svojih drugova i drugarica.
— Ima li nešto i na moj račun?
— Nećeš da se ljutiš? — pitale su šaljivdžije.
— Sta vam pada na pamet? Zbog čega da
se ljutim? Zar sam ja nešto drugo nego ostali?
— Znaš kako se kaže: »Ko pita ne skita«...
Da ne »odskitamo« na neku vanrednu stražu ili
nešto slično.
�— Nije, valjda, da me za takvu smatrate?
— upitala je Vera.
— Nemoj ozbiljno da ih uzimaš — rekao je
Cvetlković. — Oni su božja spadala.
— Drugarice komesar, jesi li čula: Drug
Pavle spominje boga; treba preispitati njegova
religiozna osećanja.
— Eto, jesam li ti rekao — upozorio je Cvetković Veru.
— Dobro što ste mi na to skrenuli pažnju
— kao ozbiljno rekla je Vcra.
Posle toga svi su prsnuli u smeh. Verin zvo
nak alt odjekivao je okolinom.
— Vera, je, sigurno, opet kod onih spadala
— rekli su u štabu.
BORBA KOD SELA DRENAK
Jačanje partizanskih snaga i širenje ustan
ka na Kozjaku i gornjem toku Pčinje uznemiri
lo je okupatora i četnike Draže Mihailovića. Zbog
toga su četnici počeli prisilno da mobilišu mestane u selima.
Štab bataljona »Jordan Nikolov« bio je obavešten o pokretu, namerama, snagama i naoru
žanju četničkih brigada. Na sastanku štaba Karpoš je izložio svoje mišljenje.
— Neprihvatanje borbe za odbranu teritori
je koju smo oslobodili od okupatora značilo bi
povlačenje pred četnicima, značilo bi da smo
slabiji od njih i da ih se bojimo. Našim povlače
njem dali bismo adut četničkim komandanti
ma da podignu moral svojih ljudi u brigadama i
jednom broju ljudi u selima, svojim simpatizeri
ma. Da se održimo na Kozjaku, moguće je samo
pod uslovom da prihvatimo borbu na položaji
ma koji obezbeđuju sve us love za aktivan otpor,
kombinovan s napadom i s krajnjim ciljem da
četnici pretrpe vojnički i politički poraz.
U toku opširne diskusije, u kojoj je učestvo
vala i Vera, štab je prihvatio KarpoŠev predlog.
— Mislim — rekao je Karpoš — da najbolje
uslove za aktivnu odbranu ima Kameničarska
mahala u selu Drenku.
S tim u vezi je balaljon »Jordan Nikolov«
otišao iz rejona sela Dobrača i, preko sela Cvilance i Alince, stigao u Drcnak.
�56
U toku noći 9/10. decembra 1943. štab balaljona je, preko patrola, saznao da se tri čet
ničke brigade nalaze u rejonu sela Željuvino, Gulince i Bajlovce. Druga, velika kolona četnika
bila je u pokretu preko sela Alince .prema ma
hali Ratunda u selu Drenku.
U svanuće 10. decembra 1943. Karpoš je po
zvao u štab sve komandire i komesare četa. Sa
stanak je trajao jedan čas. Komandant je govorio.
— Četnici su završili pripreme za napad, jer
su privukli svoje snage u selo Alince, odnosno
u njegovu mahalu Jabuka, i u mahalu Ratundu
u Dreniku; zatim u selu Željuvino i Gulince. Izvesne svoje delove štab je privukao do južnih
mahala Drenka...
Na sastanku je govorio i Ljupčo Arsov Goce
u ime štaba V operativne zone.
Nešto oko 7 časova Karpoš je s rukovodioci
ma sve tri čete izišao na položaje, koje je tre
balo braniti. U prisustvu drugih članova štaba
bataljona, izvideo je teren na kojem je trebalo
da se vodi borba.
— Sa onih visova i iz onih pravaca možemo
očekivati napad četnika — pokazao je Karpoš.
Posle toga svakoj četi je dao zadatak i ras
pored posedanja položaja u slučaju da četnici
napadnu u toku dana.
Borba je počela oko 9 časova, a već oko 11
časova četnici su uspeli da se približe partizan
skim položajima na 40—50 metara. Njihova Preševska i delovi Krvipalanačke brigade uspeli su
da se oko 12 časova približe na 50 metara.
— Druže komandante — poručila je Vera
Karpošu — mislim da sad treba da udarimo po
njima.
— Treba, ali ne sad — odgovorio je Karpoš
Veri preko kurira. — Neka pođu.
Prva četa je u dvočasovnoj borbi uspela da
spreči napredovanje četnika. Karpoš je vešto
i često premeštao puškomitraljesca Buzu* s po
ložaja na položaj, gde je bio najpotrebniji, što
je doprinelo da se četnici zaustave. Namera čet
nika da jurišaju između 12 i 14 časova na parti
zanske položaje bila je osujećena.
— Pucajte u meso! — naredio je Karpoš.
*T rajko Stojkovski Buzo, narodni heroj.
�Partizanima su pomogle i »karpošovke« —
ručno pravljene bombe i nazvane po proslavlje
nom komandantu.
Zaustavljeno je i napredovanje Žegligovske
četničke brigade. U borbi izbliza na 30 do 40 me
tara partizani su uspeli da nanosu prilične gu
bitke četnicima. Oko 13 časova četnici su se pri
premili za još jedan juriš. Međutim, bataljon je
uspeo da im osujeti ovu nameru.
Ne osvrćući se na gubitke, četnici su oko
14 časova izvršili jak pritisak iz dva pravca.
Prilikom ovog napada četnička mitraljeska palj
ba bila je najjača. Međutim, njihov juriš nije
bio istovremen. To je omogućilo bataljonu da
manevriše s vatrom iz svih svojih oružja. Čim
je juriš četnika, oko 15 časova, odbijen, Karpoš je rezervu, 15 odabranih boraca, poveo na
juriš. Ovim jurišem partizani su uspeli da od
biju četnike. Oko 15 časova, iz pravca sela Rankovci, pojavila se kolona od oko 40 bugarskih
policajaca. Kad je stigla u blizinu četničkih po
ložaja, rasporedila se na desnom krilu Krivopalanačke četničke brigade, posle čega je krenula
u napad.
Pošto su četnički napadi na južnoj i zapad
noj strani bili odbijeni, vatra je počela da je
njava, da bi u sumrak potpuno prestala. Štab
bataljona »Jordan Nikolov« je oko 18 časova
naredio povlačenje s položaja da bi se borci
okrepili i pripremili za proboj iz zaoikruženja.
— Verovatno će nas četnici napasti uveče.
Svaka četa neka na položajima ostavi obezbeđenje — naredio je Karpoš.
Nije se prevario. Dva časa pošto je pao
mrak, četnici su krenuli na juriš. Noćna borba
trajala je od 19 do 20,30 časova. Borce je na ju
riš pozvao Karpoš:
— Sada, drugovi! U ovom trenutku rešavamo sudbinu Kozjaka, Kumanova... Sad ili nikad!
BataLjon je izgubio 8 boraca, a 6 je ranjeno,
od kojih 2 teško. Čelnici su imali 20 mrtvih i 30
ranjenih.
Posle borbe bataljonu je prišlo 35 novih bo
raca (20 iz okolnih sela i 15 iz Kumanova).
Bataljon je obilazio pojedina sela i u njima
održavao zborove na kojima su govornici raskrin
kavali četnike. U pojedinim krajevima Bugari su
naoružavali seljake italijanskim puškama radi
�borbe protiv partizana. Četnici su, poreci repre
salija, u pojedinim selima mobilisali po nekoli
ko desetina seljaka.
Politički rad u bataljonu odvijao se normal
no: održavani su redovno politički i vojnički ča
sovi. Počeo je da radi i vojnički kurs. Partijski
rad se takođe odvijao normalno.
Bataljon je krenuo u Kotarlk da bi razoru
žao naoružane seljake i snabdeo se na taj način
oružjem, i raskrinkao podli gest Bugara.
Akcija razoružavanja seljaka u selima Kolarlka uspešno je izvedena. Na zborovima govor
nici su raskrinkavali Vanču Mihajlova i Dražu
Mihailovića.
U toj akciji bataljon je vodio borbu protiv
bugarske vojske i kontračeta. Od seljaka, posle
povratka iz Kotarlka, štab bataljona je saznao o
pripremama Bugara za ofanzivu. Štab je odlu
čio da se ostane na Kozjaku i na njemu manevriše da bi se izbegli gubici. Ovakva taktika uro
dila je plodom. Bugari su prošli kroz sva sela,
a bataljon nije imao gubitaka, četnici su se upla
šili bugarske ofanzive i raspustili svoju Žegligovsku brigadu. Bugari su pokupili seljake od 18 do
50 godina, pa su sela, gotovo, ostala bez muška
raca.
Zbog stalnih pokreta bataljonu je preostajalo malo vremena za rad »spo liniji Partije i voj
nim pitanjima«.
Skojevska organizacija bila je u fazi učvrš
ćivanja.
OKRŠAJ S BUGARSKIM POLICAJCIMA
U štab Prvog kumanovskog bataljona »Jor
dan Nikolov«, dok je bio u selu Ljanik, stigle
su vesti da su bugarski fašisti poslali puk vojske,
i to u tri pravca. Karpoš je odmah sazvao štab
i predložio da bataljon veštim manevrom izbegne sukob s neuporedivo jačim neprijateljem i
da mu se nađe iza leđa. Predlog je prihvaćen.
Manevrišući, bataljon je u toku noći stigao
u selo Ramno i tako izbegao borbu, koju su Bu
gari pošto-poto hteli da mu nametnu. Kad je pret
hodnica bataljona ušla u selo Pelince, štab ba
taljona je obavešten da desnom obalom Pčinje,
iz pravca Čelapeka, nailazi kolona od 120 bu
�garskih policajaca. Neprijatelj nije znao da je
bataljon stigao na levu obalu Pćinje. Na sastan
ku štaba Karpoš je predložio da se napadne ova
kolona, jer nije bilo moguće doći joj iza leđa.
Odlučeno je da se Prva četa s Omladinskim
vodom prebaci preko Pčinje i da bugarske po
licajce obuhvati s desnog krila. To isto je tre
balo da uradi i Druga četa, ali s levog krila. Tre
ća četa je trebalo da prikuje Bugare za zemlju
u tesnacu reke, čime bi omogućila Prvoj i Dru
goj četi da izvrše svoj zadatak.
Uspeh nije izostao. Ubijeno je 14, a zaroblje
no 18 bugarskih policajaca. Neprijatelj je imao
i priličan broj ranjenih. Zna se da su neki od
njih umrli u kumanovskoj bolnici.
Borba kod Pelinca vođena je 13. januara
1944. i trajala je pet časova. Za vreme borbe
Blagoja Arsovski Starka pucao je iz puškomitraljeza. Toliko se bio zaneo da je ispucao sve met
ke. I u jednom trenutku mitraljez je ućutao.
Trgao se. »Šta mu je? Da se nije pokvario«, po
mislio je. U stvari, više nije bilo metaka.
— Zbog čega ne pucaš? — doviknuo mu je
komandir.
— Nemam više metaka — odgovorio je us
plahireno.
— Kako nemaš više metaka? — zapanjio se
komandir.
— Ispucao sam ih — uzbuđeno je odgovorio
Starka.
Kad su posle borbe borci stigli u selo Bre
zovicu Starki su oduzeli puškomitraljez.
— Nećeš više biti puškomitraljezac. Nisi za
služio to priznanje. Kako si mogao sve metke da
ispucaš?!
Ćutao je. Šta je mogao da kaže. Zanela ga
je borba. Da li je to opravdanje? A da je nepri
jatelj navalio, čime bi ga tukli? Čahurama? Ipak,
Vera je pokušavala da izmeni komandirovu od
luku:
— Ne slažem se da se Starki oduzme puško
mitraljez. To je prestroga kazna za njega. Nije
Starka neozbiljan i neodgovoran. Desilo mu se,
kao što može svakom da se desi. Pucao je u naj
boljoj nameri, a ne tek da bi pucao.
Međutim, Verina intervencija nije pomogla.
Starka je dobio pušku. Znao je da puška nije
što i puškomitraljez. Bilo mu je krivo i žao, ali
�je shvatio da je odluka odluka, da joj se mora
povinovati.
— Ne šokiraj se — rekla mu je Vera. —
Dobićeš ti puškomitraljez ponovo. Dok se stiša
ljutnja. Drugi put pazi, nemoj da se zaneseš. Sta
bi bilo da je trebalo da štitiš odstupnicu, ili da
potpomažeš juriš?!
— U pravu si — rekao je Starka. — I drugo
vi su u pravu. Ali, eto, desilo mi se.
Vera se nasmejala i potapšala ga po ramenu.
— Bićeš ti opet puškomitraljezac!
Vera je iskoristila pobedu nad bugarskim po
licajcima kod Pelinca i komunistima i skojev
cima rekla:
— Ova pobeda će više nego ijedna dosad
podići u narodu ugled naše borbe. Narod je i
ovom prilikom video da se jedino mi borimo
protiv okupatora... U razgovoru s meštanima
treba da raskrinkavate ј četnike Draže Mihailovića, koji su u sprezi s neprijateljem. Bugari su
i u prvom svetskom ratu ubijali Srbe, a četnici
sada s njima sarađuju da ne bi pobedila prav
da, da ne bi pobedio narod, koji je presit vla
davine velikosrpske, i ne samo velikosrpske bur
žoazije, i koji hoće svoju državu, državu ravno
pravnih naroda, državu pravičnosti, državu bez
eksploatacije. Jednom reči — svoju državu.
POGIBIJA KOMANDANTA KARPOSA
Borci bataljona »Jordan Nikolov« stigli su
7. februara 1944. u Biljaču, gde je bilo oko 150
bugarskih policajaca, utvrđenih u zgradi osnov
ne škole. Novoformirani Operativni štab, koji je
komandovao svim jedinicama na tom terenu,
naredio je da se napadnu policajci u Biljači. Na
pad je trebalo da izvrše Udarni bataljon Drugog
južnomoravskog NOP odreda i Prvi kumanovski
bataljon »Jordan Nikolov«. Ostale jedinice (Čet
vrti terenski bataljon i Kosovski bataljon) bile
su na obezbeđenju oko Biljače.
Policajci, utvrđeni u zgradi, pružali su žilav
otpor. Borba je vođena ćelu noć 7/8. februara.
Jedan minobacač je otkazao, verovatno zbog ve
like hladnoće. Karpoš se zainteresovao zbog če
ga ručni engleski minobacač ne dejstvuje. Rekli
su mu da se nešto pokvarilo. On je uzeo mino
�bacač i počeo da ga opravlja. Stajao je pored
zida zgrade, ali ne iza zida, i baterijskom lam
pom na ručni pogon osvetljavao minobacač.
— Skloni se iza kuće! — dovikivali su mu
drugovi.
— Ma, ne brinite — odgovorio je i produžio
da čeprka po minobacaču.
— Ugasi tu baterijsku lampu, bar!
Karpoš je samo mahnuo rukom, kao da ka
že: »Šta mi dosađujete. Gledajte svoj posao«.
Neprijateljski vojnici su ga, verovatno, spa
zili ili su videli svctlost baterijske lampe, i ga
đali ga. Pogođen u srce, Karpoš je pao na sneg
bez ijedne reči.
Partizani su se povukli iz Biljače u pravcu
sela Sebrata s mrtvim Karpošem, proslavljenim
komandantom i legendarnim junakom još za ži
vota. Potištenost je bila velika.
Vera je bila utučena. Ona je s Karipošom
delila i dobro i zlo. Savetovala se s njim o svim
Sa sahrane legendarnog Karpoša: partijski
rukovodilac Vera Jocić (treća sleva, označena
strelicom) sluša oproštajni govor Karpoševog
brata Larga
�značajnim pitanjima. Podržavala ga u njegovim
odlukama, naročito kad bi u štabu bilo različi
tih mišljenja o jednoj stvari. Dopunjavali su se,
koristeći se vojničkim i političkim znanjem i
ispustvom. Oboje su bili nadareni. Prosto rođe
ni za vojevanje. Za širenje marksističke ideje,
za pomaganje drugovima i drugaricama da lak
še i brže shvate ciljeve borbe, kao i neposredne
zadatke. Oboje su bili energični, odlučni, kad je
trebalo biti takav. Ali i dobrodušni, blagi, čovečni. Svojom taktičnošću Vera je uspevala da Karpoševu plahovitost kanališe, ukoloteči, smiri.
Vraćali su se partizani pognute glave. Udar
je bio veliki. Gubitak nenadoknadiv. Vera je iš
la u koloni, obhrvana tugom, žaljenjem za do
brim drugom.
Ginuli su drugovi i ranije. Za svakim su os
tali tuga i sećanje. Ali, pogibija Karpoša bila je
nešto najtragičnije od svih tragičnih gubitaka.
Svakom borcu je sopstvena pogibija ili pogibija
druga bila moguća, čak, i prirodna. Ali pogibija
Karpoša — to niko nikad nije mogao ni da sa
nja. Karpoš je, po njihovom, bio neranjiv.
Gazila je Vera sneg i prisećala se mnogih
trenutaka. Ali joj iz glave nikako nisu izlazile
poslednje Karpošove reči, kada su mu drugovi
dovikivali da se skloni iza zgrade: »Ne brinite
za mene. Neće mene metak...«
A metak ga je, ipak, »hteo«, pronašao ga,
usmrtio.
Suze su klizile niz Verino lice. Ona ih nije
brisala, jer ih se nije stidela.
Posle podne, na groblju u Sebratu, oko otvo
rene rake, pored koje je ležao kovčeg s mrtvim
komandantom, stajali su partizani, borci — saborci. Stajali su njegovi Kumanovci, njegovi Vrananci, njegovi Kosovari, njegovi Cmotravci, nje
govi Skapljanci.
Improvizovani hor drhtavim glasom je otpevao Lenjinov posmrtni marš »Vi padoste žrt
vom i dadoste sve: krv, život, mladost, radi slo
bode«.
Od mrtvog Karpoša dirljivim rečima opro
stili su se, u ime prisutnih partizana i naroda kumanovskog i vranjanskog kraja, Živojin Nikolić
Brka, komandant Operativnog štaba, zatim Done
Filipovski, Panče Pešev.
Uzbuđenje je dostiglo vrhunac kad je kov
čegu prišao Karpošov rođeni brat Stojan Todo-
�rovski Largo, koji je bio komandir čete u bratovljevom bataljonu. Tvrda srca boraca nisu mogla
da izdrže. Suze su potekle niz njihova lica. Pla
kali su i prisutni seljaci, diveći se moralnoj sna
zi partizana, koji su umeli da mrze neprijatelja
i bezgranično da vole svoje drugove.
Posle Kai^poševe sahrane, Prvi kumanovski
bataljon »Jordan Nikolov« dobio je naređenje
da pođe na jug, u susret Glavnom štabu NOV i
PO Makedonije. Bataljonom je komandovao Andon Filipovski Done. Ovaj pokret bataljona bio
je u vezi s pismom Svetozara Vukmanovića Tem
pa da se na Kozjaku stvori baza za dolazak Glav
nog štaba.
I pored neizmernog bola, bataljon »Jordan
Nikolov« nastavio je svoju aktivnost na terenu
Kozjaka i Pčinje. On je, prema pismu druga Tem
pa, trebalo da stvori bazu na Kozjaku. Da bi se
to ostvarilo potrebno je prethodno razbiti četni
ke Draže Mihailovića.
U to vreme na terenu je bio samo bataljon
»Jordan Nikolov«. Terenski bataljon Drugog južnomoravskog NOP odreda otišao na svoj teren
Done Filipovski je preuzeo Karpoševit dužnost
�Vranje — Kumanovo. On više nije bio pod Ope
rativnim štabom. Kosovski i udarni bataljon (koji
je manevrisao na svim terenima) otišli su za ne
koliko dana na Skopsku Crnu goru gde je treba
lo da prihvate jednu grupu od 100 ljudi sa Ko
sova.
Od drugova iz Kumanova štab bataljona »Jor
dan Nikolov« je zatražio najnužnije za tehniku.
Najvažnije je bilo da se nabavi šapirograf da
bi se vesti, leci, proglasi i drugi propagandni ma
terijali mogli da umnožavaju.
— Narasli smo na 250 boraca — rekla je Vera u razgovoru sa članovima štaba bataljona. —
Možda bi bilo dobro da stvorimo još jednu je
dinicu.
— Rašćemo mi još.
— Sigurno — odgovorila je. — S tim u vezi
i treba da formiramo veći broj jedinica. Nove
bataljone, brigade.
Kad je u štab bataljona »Jordan Nikolov«
stigla naredba Glavnog štaba NOV i PO Make
donije o preformiranju bataljona, Vera je bi
la ispunjena zadovoljstvom i zbog toga što je,
eto, predvidela odluku višeg vojnog rukovodstva.
— Mora da si znala šta se priprema. Vi ko
mesari svašta znate — zadirkivali su je drugovi.
— Nisam znala. Zar je teško predvideti ne
što na osnovu poznavanja stanja i situacije?
U selu Baj lovcu, 22. februara 1944, reorganizovan je Prvi kumanovski bataljon »Jordan
Nikolov«. Formirana su dva bataljona: Prvi, udar
ni, pod nazivom »Hristijan Todorovski Karpoš«
i Drugi »Jordan Nikolov«. Za komandanta Prvog
udarnog balaljcna postavljen je Andon Filipovski Done, za njegovog zamenika — Stojan To
dorovski Largo. za političkog komesara — Meto
dija Kotevski Slobodan, a za njegovog zamenika
Olivera Jocić Vera.
Komandant Drugog bataljona u tom trenut
ku nije bio naimenovan. Zamenik komandanta
postao je Panče Pešev, politički komesar — Vančo Unkovski, njegov zamenik — Tomo Sofronievski Josif.
— Sada smo udarni bataljon, drugovi! —
oduševljeno je rekla Vera. — Sad pred nama
�stoje ozbiljniji zadaci. Ne smemo da budemo
drukčiji — nego udarnici. To je velika čast za
nas. Budimo dostojni tog naziva: udarni, kao i
imena našeg legendarnog druga Karpoša!
— A šta je sa štabom?
— Kojim štabom?
— Štabom oba bataljona. Ko će da rukovo
di akcijama i operacijama oba bataljona?
— Oba bataljona će dejstvovali samostalno,
kao što je do sada dejstvovao jedan bataljon.
Sutradan posle formiranja bataljona odr
žano je savetovanje partijske organizacije bata
ljona. Tema je bila omasovljavanje jedinica i
razvijanje oružane borbe protiv okupatora i nje
govih pomagača, podizanje njihove borbene vrednosti. Redali su se govornici i iznosili svoje
predloge.
U kratkom, ali jezgrovitom izlaganju, Vera
je bila veoma odlučna:
— Drogovi, mi moramo dosledno da sprovodimo sve zadatke koje postavlja Partija, a ko
ji se odnose na neprekidno izgrađivanje lika ko
muniste, onakvog lika kakvog zahteva naša revo
lucija. Zatim, koji se odnese na maksimalno ja
čanje borbenih dejstava radi većeg doprinosa
naših jedinica konačnom oslobođenju zemlje od
okupatora i domaćih izdajica. Naročito, drugo
vi, treba posebnu i veću pažnju da posvetimo
prijemu novih članova u Partiju. Dosadašnja pra
ksa je prevaziđena. Mi smo se učaurili, bojeći se
da nam neprijatelj ne podmetne provokatore.
Onda nas je bilo malo. Sada svakim danom do
laze novi borci. S njima treba raditi. Starije bor
ce, koji su se istakli u dosadašnjim borbama,
treba da primamo u Partiju. Mi imamo izvanred
ne borce. Oni su dosad pokazali i dokazali da se
bore za interese naroda, da im ti interesi leže na
srcu. Spremni su i svoj život da daju za stvar
oslobođenja. Zar to ne pokazuje kolika je njiho
va svest? Zar to ne govori o tome da oni dosle
dno sprovode liniju Partije? Zar oni nisu zreli
za Partiju?...
Na savetovanju su doneti mnogi važni za
ključci u vezi sa predstojećim širenjem oružanog
ustanka u kumanovskom kraju.
Vera je na jednom sastanku partijskog biroa
bataljona dala karakteristiku vojno-politioke si5 Vera Jocić
�tuacije na terenu na kojem se borio raniji Prvi
kumanovski bataljon »Jordan Nikolov«:
— Kao prvo, narod ovog kraja, mislim na
Kozjak, Pčinju i kumanovsku okolinu, uverio se,
blagodareći našoj pravilnoj politici i vojnoj ak
tivnosti, da smo mi, narodni partizani, jedina
vojska keja se bori protiv okupatora, odnosno
za slobodu svih naših naroda, njihovih životnih
interesa. Drugo, naši vojni uspesi protiv okupa
tora i četnika, imam u vidu i borbu vranjskih
i kosovskih partizana, ojačali su i učvrstili, i to
krvlju, bratstvo i jedinstvo Srba, Makedonaca,
Crnogoraca i Siiptara. Treće, mi smo uspeli da
razorimo bugarsku vlast na ovom terenu i pru
žimo uslove za stvaranje naše, narodne vlasti
u vidu narodnooslobodilačkih komiteta. Na taj
način smo narod ovog kraja oslobodili raznih
davanja, rekvizicija, dažbina bugarskim vlasti
ma. Četvrto, ideološko-političkim radom na ovom
terenu uspeli smo da raskrinkamo izdajničku
ulogu četnika Draže Mihailovića, a vojnički da
ih pebedimo tako da oni sada nisu, gotovo, ni
kakva snaga. Još jedan udarac da im zadamo, i
oni će prestati da postoje kao vojnička organi
zacija. Peto, ovakvi naši dosadašnji vojno-politički uspesi, kao i predstojeći, koji će biti veći
od ovih, izazvaće reagovanje Bugara. Znači, tre
ba da očekujemo poslednje pokušaje okupato
ra da nas se reši. Pogotovu što će Nemci, u do
gledno vreme, morati da napuste južne krajeve
Balkana zbog skraćivanja fronta. Da bi im li
nija povlačenja Solun — Beograd bila slobodna,
oni će baciti Bugare u odlučujuću borbu protiv
nas. Zbog čega bi oni krvarili kad to za njihov
račun mogu da urade Bugari. Imajući sve to u
vidu, mi moramo da se pripremimo za odlučuju
će borbe. Mislim, vojnički i politički. Moramo
više da se omasovimo, odnosno da stvaramo i
stvorimo više vojnih jedinica, da za te jedini
ce osposobimo i osposobljavamo rukovodeći voj
nički kadar. Dalje, da razvijamo veći politič
ki rad među stanovnicima sela i varošica. Da
formiramo narodnooslobodilačke organe vlasti,
koji, između ostalog, treba u većoj meri da po
mažu naše vojne jedinice. Partiju i SKOJ tre
ba više da otvorimo, iz poznatih razloga. Jednom
reči, pred nas se postavljaju mnogo veći zadaci
nego što je to do sada bilo. Izvršavajući uspešno te zadatke, omogućićemo pobedu naše naro
dnooslobodilačke vojske i Partije.
�FORMIRANJE TREĆE MAKEDONSKE
UDARNE BRIGADE
Glavnj štab NOV i PO Makedonije i Centralni komitet Komunističke partije Makedonije
doneli su zaključak na Prespanskom savetovanju o formiranju većih vojnih jedinica — bata
ljona i brigada. Ovaj zaključak bio je u vezi s
razgaranjem narodnooslobodilačke borbe u Ma
kedoniji, južnim delovima Srbije i Kosova.
U jutarnjim časovima 26. februara 1944, u
selu Žegljanu, udaljenom od Kumanova samo
12 kilometara, postrojili su se Prvi udarni ba
taljon »Hristijan Todorovski Karpoš« i Drugi
bataljon »Jordan Nikolov«, kao i Bitol jsko-prespanski bataljon »Stiv Naumov«.* Osim njih pri
sutni su bili i borci Kosovskog bataljona i Dru
gog južnomoravskog NOP odreda. Bio je prisu
tan i bugarski partizanski bataljon »Hrisio Botev«.
Ispred zgrade osnovne škole, u dvorištu, sta
jali su seljaci, seljanke i deca. Svi su čekali da
se pojave članovi Glavnog štaba NOV i PO Ma
kedonije. Ispred svakog od postrojenih bataljo
na stajali su članovi štaba. Među članovima šta
ba Prvog udarnog bataljona »Hristijan Todorov
ski Karpoš«, stajala je i Vera, vidno uzbuđena.
»Postajemo vojska«, mislila je.
Komandant Tihomir Miloševski Tićo vojnič
kim korakom uputio se prema rukovodstvu Glav
nog štaba, iz kojeg se odvojio komandant Glav
nog štaba Mihajlo Apostolski i primio raport. Po
sle toga obojica su se uputila sredini postrojenih
bataljona. Apostolski je pozdravio borce sa:
— Smrt fašizmu!
— Sloboda narodu — odjeknulo je iz stotinu
grla.
I prisutni seljaci su odgovorili istim pozdra
vom kao da su i oni u stroju.
Apostolski se popeo na balkon škole, na ko
jem su bili ostali rukovodioci, i obratio se pri
sutnima rečima kojima je istakao osnovne za
datke, a koji su se odnosili na borbu makedon
* Stevan N aumov Sliv, se k re ta r MK KPJ za Bitolj
privrem enog PK KPJ za M akedoniju, poginuo 12. IX 1942;
rodnog heroja proglašen 29. VII 1945.
član
�skog naroda i predstojeće događaje koji će doneti slobodu Makedoniji u okviru nove Jugosla
vije.
Kad je Apostolski završio pročitana je na
redba Glavnog štaba o formiranju Treće make
donske udarne brigade. Za komandanta postav
ljen je Tihomir Milošević Tićo, za njegovog zamenika Boris Milevski, za političkog komesara
Kiril Mihajlovski Grujica, za njegovog zamenika
Zlatko Biljanovski Mihajlo. U sastav brigade uš
li su bataljoni »Stiv Naumov«, »Hristijan Todorovski Karpoš« i »Jordan Nikolov«.
Čitanju naredbe prisustvovalo je više od 700
boraca. Nikada dotle na ovom terenu nije bilo
toliko boraca sakupljenih na jednom mestu. To
je impresivno delovalo na žitelje Žegljana i oko
line.
Ustanovljena je bila i brigadna zastava. Ko
mandant brigade Miloševski pročitao je naredbu
po kojoj se za zastavnika (barjaktara-znamenosca) postavlja Blagoja Arsovski Starka.
Na skupu je govorio i Svetozar Vukmanović
Tempo. On je ukazao na herojstvo makedonskog
naroda, na epopeju februarskog i bogomilskog
pohoda, širenje narodnog ustanka, natčovečanske napore partizana, koji su savladali sopstvenu
nemoć i iscrpljenost u borbi protiv prirode i ne
prijatelja. Tempo je govorio i o epopeji jugoslovenske revolucije.
Posle svečanog dela počela je priredba. Otpevano je nekoliko narodnih i partizanskih pesama. Nije izostao ni »vrabac«, specijalnost bora
ca bataljona »Stiv Naumov«.
Istog dana, 26. februara 1944., Glavni štab sa
svim prišlapskim delovima, predstavnici narodne
vlasti, delegat Vrhovnog štaba NOV i PO Jugo
slavije, članovi CK KPM, borci Treće makedon
ske udarne brigade, južnomoravskih i kosovskih
bataljona uputili su se prema manastiru Prohor
Pčinjski.
Sledećeg dana, 27. februara 1944., bilo je organizovano savetovanje u prostorijama manasti
ra sa svim vojnim i političkim rukovodiocima
brigade, bataljona i četa, predstavnicima Južnomoravaca, Kosovara, zatim prištapskih jedinica
i narodne vlasti. Prisutni su bili i Svetozar Vuk
manović Tempo, Mihajlo Apostolski, Strahil Gi-
�gov, Mara Naceva, Ljiljana Calovska, Veselinka
Malinska Lina i drugi. Savetovanju je prisustvo
vala i Vera, kao zamenik političkog komesara bataljona »Hristijan Todorovski Karpoš«, odnosno
sekretar partijskog biroa bataljona.
Na savetovanju su razmotrena sva pitanja
koja su se postavljala pred revolucionarne sna
ge Makedonije i juga Srbije, kao i Kosova.
Pre podne se govorilo o političkim prilika
ma i problemima razvoja narodnooslobodilačke
borbe Jugoslavije, odnosno Srbije i Makedonije.
Delegat Vrhovnog štaba podneo je referat u ko
jem je istakao težak položaj Hitlerove Nemačke
i njenih saveznika na istočnom frontu, u severnoj Africi i našoj zemlji. Veći deo njegovog izla
ganja odnosio se na odiuke koje je doneo AVNOJ
u Jajcu, 29. novembra 1943. godine.
Posle podne razmatrana su, uglavnom, voj
na pitanja, od kojih je zavisio budući razvoj us
tanka u jugoistočnoj Srbiji i scveroistočnoj Ma
kedoniji.
Čitanje popularnog »vrapca« na priredbi povodom
formiranja Treće makedonske udarne brigade
69
�Pred kraj savetovanja Tempo je komandnom
kadru Treće makedonske udarne brigade, Dru
gog južnomoravskog NOP odroda i Kosovskog
bataljona stavio u zadatak razbijanje četnika i
njihovog »Vardarskog korpusa«. Njihovim raz
bijanjem dobila bi se slobodna teritorija, koja
bi obuhvatala područje: Kumanovo — Kriva Pa
lanka — planina Besna Kobila — Vranje.
RAZBIJANJE ČETNIČKOG
»VARDARSKOG KORPUSA«
70
Shvatajući značaj zaključaka savetovanja u
manastiru Prohor Pčinjski, Vera je razmišljala
0 njihovom praktičnom sprovođenju u bataljonu
»Hristijan Todorovski Karpoš«.
— Na birou ćemo razraditi plan sprovođenja
zaključaka — rekla je članovima biroa. — Za
ključci su od dalekosežnog značaja. Oni odraža
vaju suštinu trenutka i daju perspektivu razvo
ja na vojnom i političkom polju. Oni sadrže stra
tegiju i taktiku naše borbe na ovom terenu, i
ne samo na ovom terenu, nego i šire.
Međutim, Vera nije stigla da sazove sastanak članova biroa, jer su partizanske jedinice
(Treća makedonska udarna brigada, Kosovski bataljon, Drugi južnomoravski NOP odred i bugar
ski bataljon »Hristo Botev«) krenule iz manasti
ra Prohor Pčinjski da bi se sukobile i definitiv
no razbile i uništile četnike na ovom terenu.
U toku 27. i 28. februara 1944, partizanske
patrole utvrdile su da su se četnici sakupili u
okolini sela Pretina, Sipančevac, Baraljevac i
Seace. Očigledna je bila namera četnika: napasti
partizane dok su još u manastiru.
Razgovarajući s komandantom bataljona, Andonom Filipovskim Donetom, Vera je rekla:
— Zadatak, koji smo dobili izvršavamo u po
godnoj situaciji, što se ogleda u tome da su sve
četničke brigade u sastavu »Vardarskog korpu
sa« grupisane na jednom mestu. To nam omog
ućuje da ih napadnemo, razbijemo, a zatim do
krajčimo. S tim u vezi treba sve borce upozna
ti s predstojećim zadatkom. Naročito treba na
glasiti značaj predstojeće borbe. Treba borcima
reći da je ovo odlučujuća borba protiv četnika
1 da posle nje četnici u ovom kraju neće biti vi-
�še nikakva snaga. Njihov uticaj posle ove bor
be treba da bude sveden na nulu. Ako ne uništi
mo »Vardarski konpus« nećemo moći ustanak u
kumanovsko-vranjskom području da omasovimo,
jer delu naroda još nije potpuno jasna izdajnič
ka uloga četnika Draže M:hailovića. Zbog toga
pojedini seljaci nasedaju četničkoj propagandi,
pa ih pomažu ili im se pridružuju, odnosno stu
paju u njihove jedinice.
Pre nego što su partizanske jedinice krenu
le u praskozorje 29. februara 1944. borcima je
objašnjen značaj predstojeće borbe, koja je .po
čela oko 9,30 časova žestokom vatrom s obe stra
ne.
Vera je bila na desnom krilu Drugog bataljona, porod komandira čete. Jedinice su sporo na
predovale. Nekoliko nedovoljno sinhronizovanih
napada četnici su odbili. Vera je pratila situaciju
i čekala najpovoljniji trenutak. Kad je na kraj
njem desnom krilu jedna južnomoravska jedini
ca krenula u naipad Vera je podstakla komandi
ra:
— Naredi juriš. Sad je trenutak za napad!
Komandir još nije izdao naredbu za juriš,
Vera je u nekoliko skokova već bila ispred čete.
— Napred »karpošovci«, uzviknula je iz sveg
grla.
Kad je pao mrak prekinula je borba koja
je trajala 10 časova. Borci svih jedinica presta
li su da ih gone. Posle kraćeg marša, svi bataljoni sakupili su se u selu Seace. U Operativnom
štabu sakupljeni su podaci o četničkim gubici
ma. Zarobljeno je bilo 100 četnika, među koji
ma su pojedini komandiri i poverljiva lica. Sed
morica od njih, kao poznati zločinci, osuđeni su
od vojnog suda i streljani. Zapljenjeno je preko
100 pušaka, 2 puškomilraljeza, 6 automata, mi
nobacač, više bombi, municije i drugog vojnog
materijala.
U popodnevnim časovima 1. marta 1944. Svetozar Vukmanović Tempo održao je govor zarob
ljenim četnicima i pozvao ih da stupe u parti
zanske redove. Ovom pozivu odazvalo se oko 50
četnika. Ostale su partizani pustili kućama, pod
uslovom da se više nc bore u četničkim redo
vima.
Borba protiv »Vardarskog korpusa« bila je
vatreno krštenje Treće makedonske udarne bri
gade.
�Analizirajući vojnički uspeh, na sastanku bi
roa Drugog bataljona »Hristijan Todorovski Karpoš«, kojim je rukovodila Vera, rečeno je da je
»Vardarski konpus« uništen i da on nikad više
neće moći da se obnovi. Vera je rekla:
— Sad nam predstoji političko likvidiranje
četničkog uticaja u selima severno od Kozjaka,
Široke i Rujen planine. Da bismo izvršili i ovaj
zadatak, naše jedinice će poći po selima koja su
donedavno bila pod četničkim uticajem. Tom
prilikom držaćemo zborove, ali je potrebno da
svaki pojedinac razgovara sa seljacima i seljan
kama i ukazuje im na izdajničku ulogu četnika,
na njihovu spregu s bugarskim i nemačkim oku
patorom i na njihove posleratne ciljeve: uspo
stavljanje kraljevine Jugoslavije u kojoj bi opet
vladala velikosrpska buržoazija, s Karađorđevićima na čelu.
Uništavanjem četnika na vranjsko-kumanovskom terenu počela je nova etapa u razvoju narodnooslobodilačke borbe na tom području. S
tim u vezi došlo je do formiranja Šeste južnomoravske brigade.
U ZASEDI NA RUJEN-PLANINI
Borci su se 15. marta 1944. posle podne, spu
stili niz blage padine Rujen planine i pred sum
rak stigli u selo Biljaču. Iste večeri održan je
zbor, kojem je prisustvovalo više od stotine se
ljaka. U selu su partizani noćili.
Dolazak partizana u dolinu Južne Morave uz
budio je Bugare, jer su jedinice NOV i POJ bile
svega dva kilometra udaljene od glavnog puta i
samo 4 kilometra od železničke linije Skoplje—
Niš. Dolaskom u neprijateljsku blizinu, partiza
ni su hteli neprijatelja da izvuku iz Preševa i
Bujanovca, gde su njihove jedinice bile utvrđe
ne, i da ga lakše tuku na terenu kojeg bi sami
odabrali.
Oko 6 časova jedna bugarska patrola upala
je u Biljaču, gde je bio vod Kosovskog bataljo
na. U kratkoj borbi od 15 bugarskih policajaca
i vojnika 4 su ubijena. Bugarske jedinice smeštene u Preševu i delovi koji su im noću, između
15. i 16. marta 1944, došli kao pojačanje, odmah
su krenuli u napad na partizane.
�Vera je s jednom četom imala zadatak da
obezbeđuje Rujen kao dominantan vrh i da ne
dopusti neprijatelju da ga zauzme.
U drugim uslovima četa od 30 do 40 boraca
bila bi dovoljna za izvršenje ovog zadatka, kad
bi u blizini bila neka druga jedinica na koju bi
se ova oslanjala.
Dok je Vera sa četom bila na .položaju, pri
stigla je grupa od tridesetak novih boraca koji
su delom bili iz Skoplja, a delom iz Kumanova.
Ovu grupu prihvatio je u selu Pelince Zlatko Biljanovski Mihajlo, zamenik političkog komesara
brigade. Kad ih je videla, Vera je rekla:
— Baš sam razmišljala odakle bih mogla da
dobijem pomoć, a evo, pomoć stiže iznenada. S
četom i drugovima koji su došli smatram da će
mo uspeti da zadržimo vrh do povlačenja bri
gade.
Upoznavši ih s položajem, Vera je Biljanovskom i drugovima pokazala neprijateljsku kolo
nu, koja se kretala s leve strane sela Biljače, iz
pravca sela Bratoselce i kote 648, a u pravcu Rujena i kote 862, na kojoj su bili Vera, Biljanovski i ostali. Neprijatelj je hteo da zauzme njihov
položaj da bi partizansku glavninu mogao da
napadne s leđa. Bugarska kolona, koja je išla ka
Verinom položaju, brojala je oko 200 do 300 lju
di. Položaj čete bio je dobar, ali je bila velika
razlika u broju. Opasnost je bila utoliko veća
što štab brigade nije bio u mogućnosti da primeti ovu kolonu neprijateljskih vojnika, koja se
kretala pod »mrtvim uglom«. Vera, Biljanovski
i ostali drugovi posmatrali su kolonu, koja je iš
la slobodno.
— Oni, sigurno, ne znaju da smo mi ovde
čim tako idu serbez — rekla je Vera. — Znači,
u izvesnoj smo prednosti da ostanemo neprimećeni i da sačekamo neprijatelja pripremni za bor
bu. Naš napad biće iznenadan i efektan...
Bugari su išli kao da pred sobom nemaju
partizane.
— Ja bih — rekla je Vera — nove drugove,
koji su došli bez oružja i ratnog iskustva, raspo
redila u četi. Tako ćemo proširiti naš front i
sprečiti, eventualnu, paniku. Novajlijama ćemo
dati bombe da bi i oni mogli da učestvuju u bor
bi. Drugog oružja nemamo za njih.
Prema kretanju Bugara, moglo se zaključiti
da im treba još jedan čas da stignu do položaja
čete koja ih je očekivala.
�— Ako uspemo da ih nateramo da legnu i
da se tako brane, imaćemo vremena da obavestimo štab brigade da nam, eventualno, pošalje po
moć.
Čekajući bugarsku kolonu, borci su slušali
odjeke borbe, koja je počela da se vodi još od
9 časova. Bugarski bataljon, u jačini od oko 700
ljudi, potpomognut policajcima, naipao je par
tizanske položaje. Oko 10 časova partizanski bataljoni slomili su prvi juriš bugarskih vojnika i
policajaca. Oko 11 časova neprijatelj je ponovio
juriš. Opet je bio odbijen. Oko 12 časova Buga
ri su bili konačno zaustavljeni, pošto su pretrpeli
velike gubitke. Svi njihovi pokušaji da se domognu partizanskih .položaja, bili su uzaludni.
Borba se produžila do 15 časova. Obe stra
ne čvrsto su držale zauzete položaje. Bugarska
kolona, koja je htela da zaobiđe položaj brigade
i koja je išla pravo na položaj čete, približila se
na oko 100 metara i razvila se u streljački stroj.
Ne zbog toga što je posumnjala da na vrhu ima
partizana, nego što, po vojnim pravilima, svaki
vrh, bez obzira na to da li je branjen ili nije
branjen, treba da se zauzme u streljačkom stro
ju. Kad se stroj dovoljno razvio i došao na ćelu
širinu čete, na 50 do 60 metara, Vera je odsečno komandovala:
— Pali!
Tri puškomitraljeza, desetina automata, puš
ke i nekoliko desetina bombi, razbili su tišinu na
Rujenu. Bugari su bili potipuno iznenađeni. Ni
su mogli da se osveste, da dođu k sebi od izne
nađenja, koje su im priredili Vera i njeni bor
ci. Bezbrižno kretanje pretvorilo se u paniku, ko
ja je zahvatila Bugare. Vera je korutrolisala po
ložaj. Novodošavšima je govorila da ne budu
previše radoznali, da bez razloga ne dižu glavu,
a i da se ne plaše. Mitraljescima je govorila da
ne gađaju pojedince, nego da tuku guste redove
neprijatelja.
Zaseda je potipuno uspela. Bugari su se dali
u panično bckstvo, a da nisu nimali pojma na
kakve su snage naišli. Partizani su pucali za nji
ma dok su oni jurili bezglavo niz padine Rujena. Dan se bližio kraju. Vera je stajala na jed
noj steni i posmatrala izbezumljenog neprijate
lja, koji je bežao kao da ga juri partizanska di
vizija. Njena gusta, crna kosa vijorila se na vetru. Posmatrala je borce i zadovoljno se smešila
�zbog postignutog uspeha, koji je bio rezultat do
bro smišljene taktike.
Mrak se polako spuštao. Pucanje se više nije
čulo. Samo .po neki kuršum.
— Znači, može i sa tridesetoricom da se pobedi nadmoćniji neprijatelj — zadovoljno je re
kla Vera. — Kakva pobeda... Osnovno je da čovek nikad ne podlegne malodušnosti i da se uz
mu u obzir sve mogućnosti.. . Lepa pobeda, za
ista!
Partizani su se povukli prema selu Svinjište, jer je na železničku stanicu Bukurovac stig
la kompozicija bugarske fašističke vojske, a ma
lo dccnije i kamioni puni vojnika i policajaca.
Ove neprijateljske snage, jačine jednog bataljona, stigle su iz Kumanova i Vranja. Bugarima
ništa drugo nije ostalo, nego da pokuipe oko 30
mrtvih i ranjenih vojnika i policajaca i da se po
vuku u svoje garnizone.
— Iako nismo imali plen u ovoj borbi, ona
je veoma značajna — govorila je Vera — jer
smo pokazali narodu ovog kraja da možemo uspešno da se borimo protiv neprijateljskih jedi
nica.
NAPADI NA RISTOVAC I
ZLETOVSKE RUDNIKE
Posle odmora od 10 dana Treća makedon
ska udarna brigada i Kosovski bataljon pripre
mali su se za napad na železničku stanicu Ristovac, koja je za neprijatelja bila veoma važna,
jer je bila na glavnoj arteriji — pruzi Beograd
— Skoplje — Solun. Naređenje je glasilo da par
tizanske snage napadnu u noći 27/28. marta 1944.
ristovačku stanicu. Zadatak je bio: uništiti živu
silu neprijatelja — oko 250 bugarskih i nemačkih vojnika, stanične zgrade sa svim uređajima
za regulisanje saobraćaja, kao i vodocrpnu pum
pu, zgradu ložionice sa svim uređajima za opravku lokomotiva i vagona. Zatim, uništiti sve
zgrade u kojima je upravno-administrativni apa
rat iz nekoliko opština, kao i miniranje železničkog mosta na Južnoj Mora vi.
Zajednički štab Treće makedonske udarne
brigade i Kosovskog bataljona — Operativni štab
(komandant Tihomir Miloševski Ti.ćo, zamenik
�komandanta Milan Zečar Obren*, politički ko
mesar Kiril Mihajlovski Grujica, zamenik poli
tičkog komesara Savka Javorina Šaša) odredio
je konkretne zadatke. Oni su se sastojali u sledećem: Prvi bataljon Treće makedonske udarne bri
gade napašće železničku ložionicu i uništiće je.
Drugi bataljon brigade (bez jedne čete) ostaje
u rezervi. On će biti upotrebljen u zavisnosti od
razvoja događaja, odnosno od situacije. Treći ba
taljon napašće železničku stanicu, uništiće sve
uređaje u zgradi, vodovodnu pumpu za snabdevanje lokomotiva vodom. Posle toga iza stanice
miniraće i razrušiće sve zgrade, koje su služile
bugarskim i nemačkim vojnicima i činovnicima.
Jedna četa Drugog bataljona upućuje se u prav
cu Bujanovca sa zadatkom da digne u vazduh
prugu južno od grada.
Kosovski bataljoni treba da razbiju nepri
jateljsku odbranu ispred železničkog mosta i za
tim da miniraju i razruše most na Južnoj Moravi, severno od železničke stanice. Dve čete kod
sela Rataja razrušiće drveni most na Južnoj Moravi. Posle toga da obezbeđuju desno krilo od,
eventualnog, prodora neprijatelja u pozadinu par
tizanskih jedinica, koje napadaju železničku sta
nicu i most.
Pre polaska na izvršenje zadatka svi članovi
štabova bataljona i četni rukovodioci razradili
su plan napada. Vera se angažovala da se sve
pripremi do u tančine.
— Od prethodne dobre razrade plana napa
da zavisi usipeh svake akcije — govorila je. —
Zbog toga ne smemo ništa zanemariti, odnosno
zapostaviti.
Napad je počeo u 23 časa. Cim su Bugari
osetili prisustvo partizana otvorili su vatru iz
puškomitraljeza i teških mitraljeza, koji su bili
u rovovima ispred železničke stanice. Partizani
su bili toliko blizu da su se dovikivali s Bugari
ma.
Borci Trećeg bataljona za manje od pola ča
sa savladali su otpor bugarskih i nemaokih voj
nika i uspeli da izbiju ispred staničnih zgrada.
Tu su bombaši došli do izražaja. Sve zgrade u
roku od jednog časa bile su u rukama partiza
na. Bugarski i nemački vojnici bežali su u prav
*Milan Z ečar O bren, poginuo 5. VI 1944., za narodnog he
ro ja proglašen 5. V II 1951.
�cu Južne Morave. Borci su počeli da ruše zgra
de, pošto su prethodno demolirali i uništili sve
instalacije.
U dve blokirane zgrade, iza železničke stani
ce, bugarski i nemački vojnici nisu hteli da se
predaju, pa su partizani aktivirali mine. U raz
rušenim zgradama našlo je smrt 20 nemačkih i
30 bugarskih vojnika i oficira. Uništena je bila
i vodocrpna stanica. Zapaljeni su bili i lokomo
tiva i vagoni.
Da bi se nanela veća šteta naređeno je Dru
gom bataljonu, koji je bio u rezervi, da pomogne
u paljenju svih važnih objekata. Zapaljene su i
uništene četiri kompozicije od preko 100 vago
na, natovarenih žitom i drugom robom, kao i 7
lokomotiva. To je moglo da se izvede, jer je na
stanici zaplenjeno preko 10.000 litara benzina.
Kosovske jedinice (bez dve čete) napale su
bugarska obezbeđenja na desnoj strani železničkog mosta. Posle jednočasovne borbe uspele su
da savladaju otpor bugarskih vojnika. Most ni
je mogao biti miniran, zbog jednog nepredviđe
nog malera. Konj s minama uplašio se od puc
njave, oteo se konjovocu i utekao u noć. Dve če
te Kosovara uništile su drveni most na Južnoj
Moravi i onemogućile bugarsko pojačanje, koje
se uputilo iz Vranja, da napadne iza leđa borce
Trećeg bataljona.
Prvi bataljon nije uspeo da izvrši svoj zada
tak — miniranje ložionice. Četa Drugog bataljo
na, koja je bila upućena ka Bujanovcu, uspela
je da digne u vazduh voz, koji je iz Kumanova
pošao ka Ristovcu.
Posle ponoći izdata je naredba o povlačenju
svih partizanskih jedinica. Bataljoni su se saku
pili istočno od stanice i počeli da se izvlače u
pravcu sela Gornji Ristovac. U svanuće 28. mar
ta 1944. godine svi bataljoni stigli su u selo
Rusce.
— Čeka nas novi zadatak — rekla je Vera
članovima Partije i SKOJ-a. — Naša brigada napašće rudnike i uništiće objekte u Probištipu.
Među njima su električna centrala, odeljenje separacije olova, odeljenje planiranja i drugi. Cilj
napada je da onesposobimo rudnike, a samim
tim i eksploataciju olova, tako potrebnog nepri
jatelju za njegovu ratnu i drugu industriju. Zbog
toga naša akcija mora u potpunosti uspeti... Uostalom, kao i nedavni napad na Ristovac.
�78
Borci Treće makedonske udarne brigade i
Kosovskog bataljona počeli su napad u 4 časa,
3. aprila 1944. godine. Iznenađenje je bilo potpu
no. Napad je bio izveden veoma brzo. Dok se
bugarsko-nemačka posada snašla, partizani su ov
ladali svim glavnim rudničkim postrojenjima u
Probištipu. Nemci i bugarski policajci pružali
su žilav otpor iz utvrđenih zgrada. Međutim, po
sle jednočasovne borbe otpor je bio slomljen.
Oko 6,30 časova napad na Dobrevo i Probištip bio je završen i jedinice su počele da se po
vlače, pošto su prethodno minirale i zapalile elek
tričnu centralu, glavni lift za spuštanje rudara
u jame, zgradu separacije olovne rude, zgradu
za planiranje. Borci su oštetili i druge objekte.
Kosovari su razorili žičaru za prevoz rude iz
Dobreva za Probištip. Njima je prišlo dobrovolj
no 120 rudara.
Koračajući pored kolone, Vera je bila neraspoložena. Poginuo je Andon Filipovski Done,
komandant Drugog bataljona »Hristijan Todorovski Karpoš«, zatim komandir 1. čete Aco Skopljanče, Rada Mihajlova, Mile Lukić i Blagoje Dimitrovski. Kosovari su imali 4 mrtva.
— Zadatak smo u potpunosti izvršili... Mo
ram reći da ste se borili kao što treba — rekla
je borcima pored sobe, koji su, kao i ona, bili
utučeni.
— A, ti? Zar se i ti nisi borila?
— Eh, ja ...
— Za sve vreme bila si sa nama. Jurišala si
i pucala kao i mi. Čak i bolje.
Vera je odmahnula rukom.
— Otišao je još jedan prvoborac iz Kumanova, naš divni Done. A koliko li će nas tek još
otići do kraja — kao za sebe rekla je Vera.
Išla je pored kolone snuždena.
»Pre dva meseca on se opraštao od Karpoša... Sad će neko od nas da se oprosti od nje
ga, Doneta...«
— Šta misliš — trgao ju je glas borca iz ko
lone — koliko dugo rudnici neće moći da rade?
— Mislim, nekoliko meseci. Tri do četiri, verovatno.
(Rudnici, stvarno, tri meseca nisu mogli bi
ti eksploatisani).
— Koliko smo im vojnika pobili? Da li se
zna?
�— Preko 110 nemačkih i 70 bugarskih voj
nika, oficira i policajaca.
— Ima li i zarobljenih?
— Pedeset jedan »bajaganja« pao nam je
u ruke.
U borbi je zaplenjeno: 2 puškomitraljeza, 40
pušaka, 6 sanduka municije, 2 radio-aparata i
drugog materijala.
U periodu od 12. do 25 aprila 1944. borci
Treće makedonske udarne brigade i Kosovski
NOP odred, sa svoja dva bataljona, nisu izvodi
li nikakve akcije. To vreme je iskorišćeno za od
mor, vojnostručni i politički rad.
Treća makedonska udarna brigada odmara
la se u selu Arbanaško, a Kosovski NOP odred
u selu Ramno.
Jednog dana Angel Mojsovski Vančo i Vera
sedeli su i razgovarali.
Malo zamišljena, Vera je rekla:
— Hoću da mi daš reč da ćeš učiniti ovo
što ću od tebe zatražiti!
Mojsovski ju je pogledao iznenađeno.
— Prvo mi reci šta hoćeš, pa ću ti onda da
ti ili ne dati reč.
Vera ga je pogledala u oči.
— Ako ti kažem, onda mi nećeš dati reč.
— Onda li ne mogu dati reč.
— Moraš mi dati reč! — insistirala je.
— Zbog čega insistiraš? Kako mogu da ti
dam reč »na neviđeno«?
— Cućeš. Daj mi reč!
Bila je uporna i Mojsovskom opiranje ni
šta nije pomoglo. Odlučio je da joj da reč.
— Dobro, dajem ti reč!
Vera je ćutala. Nije odmah progovorila.
— U slučaju da budem tako ranjena da ra
na izmeni moj sadašnji izgled, molim te da me
ubiješ!
Mojsovski se zabezeknuo od čuda. Svemu
drugom se više nadao, nego tome. Ona je videla
njegovo zaprepašćenje.
— Čudiš se, a?
— Šta ti pada na pamet — progovorio je po
sle prvog iznenađenja. — Ne dolazi u obzir...
Vera je nastavila, kao da govori za sebe:
�— Da, da, svi ćete se vi posle rata oženiti.
Svako će sebi naći lepu drugaricu. A ako ja bu
dem ružna, ko će me hteti? Niko!
Gledao ju je, ne mogavši da se pribere.
— Šta ti je, odjednom, to palo na pamet?
— Nije odjednom. Razmišljam ja o tome u
poslednje vreme... Nisam ja samo ratnik i ko
mesar. .. Ja sam i žena...
ZAROBLJAVANJE 120 BUGARA
Na sastanku Operativnog štaba i Glavnog šta
ba NOV i PO Makedonije razmatrana je novo
nastala situacija. Zaključeno je da neprijatelja
treba isprovocirati da bi partizani svoje snage iz
vukli iz obruča, istovremeno u raznim pravcima.
S tim u vezi na neprijatelja treba udariti tamo
gde se najmanje nada i gde ima najmanje sna
ge. Na taj način unela bi se zabuna u neprija
teljske redove. Zbog toga je usvojen plan za kombinovani napad. Po tom planu Treća makedon
ska udarna brigada i Kosovski NOP odred tre
ba da napadnu Kratovo, Šesta južnomoravska
brigada Krivu Palanku, a bugarska partizanska
brigada Đueševo. Početak napada bio je odre
đen za 25. april 1944. u 4 časa.
Govoreći u bataljonu Vera je rekla:
— Bugarski fašisti pripremaju ofanzivu na
nas. Koncentrisali su jake snage u želji da de
finitivno raščiste račune s nama. To im je, kao
što se zna, potrebno iz više razloga. Mi ćemo,
međutim, da ih iznenadimo i da prvi udarimo,
ali tamo gde mi želimo. Napašćemo Kratovo za
jedno s Kosovarima. Vranjanci i bugarski parti
zani napašće komunikacije Stracin — Kriva Pa
lanka i garnizone u Krivoj Palanci i Đueševu.
U pripremama napada na Kratovo Vera je
išla od čete do čete, od voda do voda i upozna
vala borce s predstojećom akcijom. Pred veče
došla je u vod Gerasima Petkovskog Gere Čelopečkog, u kojem je on bio komandir.
— Ti, Gero, nemaš oznake, a sada idemo na
grad, idemo da oslobodimo Kratovo.
— Šta će mi oznake, drugarice Vero?
Začuđeno ga je pogledala.
— Kako, šta će ti? Jesmo li vojska ili tur
ski bašibozuk?
�— Vojska smo.
— E, pa kad smo vojska, onda vojnički tre
ba i da izgledamo.
Posle tih reci našla je materijal od kojeg mu
je prisila oznake komandira voda. Šijući oznake,
rekla je:
— Ti više u Čelopek nećeš da se vratiš. Na
ravno, ako ostaneš živ. Nećeš više da kopaš i
oreš, da čuvaš steku. Postaćeš rukovodilac.
Iznenadile su ga ove reči. U sebi je mislio:
»Kako to da neću više da orem i kopam, kad sam
seljak? Šta drugo mogu da radim?«
Govoreći o predstojećoj borbi, rekla je:
— Od nas mnogo zavisi uspeh u borbi za
Kratovo.
»Misli na nas članove Partije«, pomislio je
Gera.
On je tad?, urimljen u Pari iju. Vera ga je
prim'la.
Napad na grad i vojne i administrativne ob
jekte i živu snagu repri jatelja, određen je za 4
časa. U to vreme odjeknuo je prvi rafal, što je
bio znak za početak opšteg napada.
U zgradi osnovne škole zabarikadirali su se
Bugari. Treći bataljon, neprimećen od neprijatelja, uspeo je da blokira zgradu osnovne škole ta
ko da opkoljeni nisu mogli da se izvuku. Poje
dini borci popeli su se na krovove susednih ku
ća i odatle otvarali vatru na prozore škole. Drugi
borci pucali su kroz prozore kuća. Bombaši su
kroz prozore ubacivali bombe. Partizani su gorelj od želje da vide Bugare kako bacaju oružje
i predaju se.
Da bi to postigli komandant brigade Tihomir Miloševski Tićo i politički komesar brigade
Kiril Mihajlovski Grujca, pozvali su opkoljene
Bugare na predaju.
— Nemojte džabe da ginete. Opkoljeni ste i
nemate drugi izlaz, nego da se predate!
— Neka iziđe neko od vaših komandira na
prozor — viknuo je Grujica.
— Reci im, Grujice, da ćemo ih ostaviti u
životu ako se predaju — doviknuo je Miloševski,
koji je bio iza jednog zida, nedaleko od Grujice.
— Čekajte, nemojte da pucate — viknuo je
Grujica borcima.
6 V era Jocić
81
�Kad je paljba prestala, Grujica je viknuo
koliko je jače mogao:
— Slušajte, Bugari! Nemojte da se šalite.
Situacija, u kojoj ste, nije igračka. Neka iziđe
oficir, hoćemo da se dogovorimo, kasnije će biti
dockan!
Prozor se otvorio i pojavio se bugarski ofi
cir.
— Svima vama garantujemo život pod uslovom da položite oružje — viknuo je Grujica. —
Svako, ko se preda i položi oružje, moći će da
ide kući. U protivnom slučaju, evo šta će da se
dogodi sa vama: zgrada je polivena benzinom,
zapalićemo je i svi ćete izgoreti. Ko ne izgori
biće ubijen prilikom izlaska iz zgrade!
Kad je čuo uslove, oficir se povukao s pro
zora. Pauzu, koja je nastala, iskoristio je jedan
od opkoljenih Bugara. On je bacio bombu u prav
cu štaba brigade. Bombu, koja samo što je pala
na zemlju, dohvatio je jedan borac i bacio je
natrag. Odjeknula je eksplozija koja je polomi
la stakla na prozorima i zatresla školsku zgradu.
Posle toga nastala je tišina. Partizani su čekali.
Nisu znali šta se dešava u školi ni kako su Bu
gari primili poziv i uslove za predaju. Kante s
benzinom bile su pripremljene. Borci su čekali
na naredbu, pa da poliju zgradu i zapale je. Puškomitraljezi su bili upereni na vrata i prozore
zgrade. Bližilo se 10 časova. Posle izvesnog čeka
nja na prozoru se pojavio bugarski oficir.
— Rešili smo da se predamo. Tražimo da se
poštuju uslovi predaje, kako za vojnike, tako i
za starešine!
— Mi ne gazimo datu reč — odgovoreno
mu je.
Tačno u 10 časova vrata na školi su se otvo
rila. Jedan po jedan izlazili su fašistički vojnici.
»Lovna rota« se predavala. Njeni članovi izlazili
su uzdignutih ruku. Dva partizana su im prišla
i skidala oružje. Prvi su izišli oficiri, zatim na
rednici i na kraju vojnici. Oduzeto oružje stav
ljano je na stranu, do škole. Ukupno se predalo
120 vojnika i oficira sa svim naoružanjem i op
remom. Treći bataljon brigade izvršio je svoj za
datak.
Za to vreme Prvi bataljon brigade razoružavao je gradsku stražu. Bugarski policajci, među
tim, uspeli su da se razbeže po okolnim pošum
ljenim udolicama. Celokupno oružje gradske stra
�že bilo je zaplenjeno. Opštinsku i sresku arhivu
zapalili su borci Prvog bataljona. Mnogi bugar
ski činovnici razbežali su se i posakrivali izvan
grada.
Jak otpor pružili su policajci u kasarni, ko
ja je bila na jugozapadnoj strani grada. Sva pri
stupna mesta bila su dobro zaštićena i branje
na. Zbog toga su propali svi pokušaji Drugog
bataljona Kosovskog NOP odreda i jedne čete
Treće makedonske udarne brigade da dignu ka
sarnu u vazduh i tako likvidiraju policajce. Po
sle tročasovne borbe partizani su se povukli, po
što su dobili naredbu.
U 10 časova Kratovo je bilo oslobođeno, sve
zgrade zauzete, osim policijske kasarne iz koje
Bugari nisu smeli da pucaju za sve vreme dok
su partizani bili u gradu.
U gradu je održan zbor. Žene su iznele hleb,
sir, orahe i služile borce.
Štab je dobio izveštaj da su iz neprijatelj
skih garnizona u okolnim gradovima krenule je
dinice u pomoć garnizonu u Kratovu.
Vera je obišla borce na položaju oko grada,
— Drugovi, na nas ide jodan bataljon bu
garske vojske. Oni hoće da povrate Kratovo. Mo
ramo ih u tome sprečiti. Oni ne smeju preći put
Kratovo — Zletovo.
Nove bugarske jedinice pristizale su i iz prav
ca Štipa i Kočana. Zbog toga je u Operativnom
štabu odlučeno da se grad napusti sa svim za
robljenim bugarskim vojnicima.
Vera i njeni drugovi vodili su borbu jedan
čas. Neprijatelj je bio zadržan, ali ne duže od
jednog časa.
— Povlačimo se, stigla je naredba, u pravcu
sela Muškovo — Nežilovo — rekla je Vera.
Bugari su poslali svoje jedinice i iz Stracina. Međutim, prilikom prelaženja Krive reke iz
gubili su dva časa, jer je most bio razrušen.
U 15 časova partizani su evakuisali Kratovo
i sakupili se u selu Nežilovu. Sutradan, 26. apri
la 1944. od zarobljenih Bugara formiran je bugar
ski partizanski bataljon »Vasil Levski«. Međutim,
posle nekoliko dana, ovaj bataljon se raspao, jer
su svi Bugari dezertirali, iako je među njima
bilo i onih koji su govorili da su članovi BRP(k).
Ovo nije bio prvi slučaj da su zarobljeni Bu
gari pristajali na sve samo da bi sačuvali glavu.
A onda bi iskoristili prvu priliku da pobegnu.
�U SREDIŠTU »MAJSKE OFANZIVE<
Bugarski general Bojdev, komandant fašis
tičkih okupatorskih snaga u Makedoniji, aprila
1944. godine počeo je s pripremama za ofanzivu na Kozjaku, gde su bili Glavni štab i PO Ma
kedonije, Treća makedonska udarna brigada, Ko
sovski NOP odred, Šesta i Sedma južnomoravska
brigada, bugarske partizanske jedinice, Kumanovski NOP odred i druge jedinice.
Neprijateljska ofanziva počela je 25. aprila
i trajala do 19. maja 1944. godine. U njoj su uče
stvovale tri divizije, četiri puka i delovi još jeddnog puka, jedan lovački bataljon i delovi ma
njih albanskih i grčkih reakcionarnih četa, kao
i nemačke jedinice jednog garnizona. Vremen
ske prilike bile su veoma loše, padao je sneg
pomešan s kišom.
U toku neprijateljske, takozvane »majske
ofanzive«, partizani su vodili mnoge borbe. Jed
na od njih bila je na Crnooku. U njoj je vod Gerasima Petkovskog Gere čelopečkog dobio zada
tak da ostane na "položaju. Posle izvesnog vreme
na naišla je Vera.
— Dobro, bre, Gero, zar čekaš da te uhvate
za gušu?!
On joj je odgovorio:
— Izvini, drugarice komesar, meni je reče
no da ostanem dok nam se ne naredi da se po
vučemo. Ako si ti došla s naredbom o povlače
nju, onda u redu.
— Treba da budeš malo elastičan. Ako vidiš
da niko ne dolazi s naredbom o povlačenju, od
lučuješ sam. Nećeš, valjda, da čekaš neprijatelja
da on »povuče« tebe i jedinicu?
Dok su razgovarali, neprijatelj se privukao.
Vera se, pucajući iz automata, povukla s borcima.
Kad su partizanske jedinice stigle u Crnu
Travu, boravak u tom partizanskom mestu iskorišćen je za popunu naoružanja, ličnu higije
nu i drugo. Održavani su politički časovi po če
tama i bataljonima.
Vera je imala pune ruke posla. Trebalo je
mnogo toga uraditi za kratko vreme.
— Ovde se nećemo duže zadržavati, jer i sa
mi vidite da su Bugari krenuli na nas sa svih
strana i s velikim snagama... Sto se tiče naoruža
nja i druge vojne opreme, uzmite samo ono i ono
liko koliko svako može da nosi.
�Za vreme boravka u Crnoj Travi bilo je organizovano snabdevanje oružjem i drugom vojnom
opremom, koju su dopremali saveznički avioni.
Znajući za namere neprijatelja. Operativni
štab, koji je bio formiran radi rukovođenja ma
kedonskim, srpskim i kosovskim jedinicama, i
na čijem čelu je bio komandant Glavnog štaba
NOV i PO Makedonije Mihajlo Apostolski, usvojio
je plan izlaza svih jedinica na šire područje, kroz
borbu ili međuprostor. Posle loga, brzim maršem jedinice bi se prebacile na Kozjak. Predvi
đen je bio i napad na Bosiljgrad. Operativni štab
izdao je zapovest 12. maja 1944. Petoj, Šestoj i
Sedmoj južnomoravskoj i Trećoj makedonskoj
udarnoj brigadi o protivofanzivi.
Međutim, ovaj dobro zamišljen plan nije
realizovan, jer se s njegovim izvršenjem zakasni
lo oko dva dana. A zakasnilo se zato što se pret
hodnih dana vodila diskusija sa članovima bu
garskog Glavnog štaba i Centralnog komiteta
BRP(k) povodom prijema oružja i municije, ko
ja je bila namenjena borcima Sedme južnomoravske i Kosovske brigade, kao i povodom učeš
ća bugarskih partizana u napadu na Bosiljgrad
i Ćustendil. Bugarsko rukovodstvo nije htelo da
ustupi oružje i opremu ovim dvcma našim briga
dama, koje su bile nedovoljno naoružane, i po
red ubeđivanja članova Operativnog štaba i CK
KPM da će im se ustupiti ceo sledeći kontingent,
naravno ako budu imali potrebe. Ništa nije po
moglo, ni pozivanje na internacionalizam, zajed
ništvo u borbi protiv zajedničkog neprij jatelja,
itd. Bugarski rukovodioci ostali su pri svom sta
vu. Zbog toga su članovi Operativnog štaba i CK
KPM morali da popuste pred tvrdoglavošću bu
garskih drugova.
U tom natezanju došao je do izražaja bugar
ski »internacionalizam«. Oni su veoma brzo za
boravili da su njihove prve partizanske jedinice
formirane u Jugoslaviji, da su prvo naoružanje
i sve ostalo dobili od jugoslovenskih partizana,
koji su ostajali bez oružja samo da bi se bugar
skim partizanima dale puške i oprema. Zabora
vili su gostoprimstvo, koje im je ukazivano na
jugoslovenskoj teritoriji kad nisu mogli da se
održe na svojoj. Zauzvrat, umesto razumevanja,
jugoslovenski partizani i komunisti naišli su na
nerazumevanje, sebičnost i tesnogrudost.
Sve je to imalo loše posledice, koje su se
uskoro pokazale. Zbog zakašnjenja od dva dana
�vojska carske Bugarske je 12. maja, u 14. časo
va, napala Sedmu južnomoravsku brigadu kod
Stanikinog Krsta i Cmctravski NOP odred kod
sela Preslap. Položaj se komplikovao, pa je for
miranje Kosovske brigade obavljeno pod nepri
jateljskom paljbom. Odmah po formiranju bor
ci su trčećim korakom pošli na položaj.
Borba, koju je nametnuo neprijatelj, naru
šila je sinhronizovano dejstvo jedinica NOV i
POJ na ovom terenu. Praktično, neprijatelj je
preuzeo inicijativu.
Pred veće, neprijatelj je uspeo da zabije klin
i da razdvoji Prvi bataljon »Stiv Naumov« Treće
makedonske udarne brigade. Glavnina partizan
skih jedinica spustila se ka Znepolju, niz padi
ne južno od Stanikinog Krsta. Treća makedonska
udarna brigada marširala je ćelu noć. Borci su
spavali u hodu. Članovi štaba brigade i štabova
bataljona, naročito zamenici političkih komesa
ra, imali su pune ruke posla. Ćele noći išli su od
borca do borca, duž kolone, i hrabrili ih da iz
drže, da ne prekidaju kolonu.
— Hajde, druže, još malo — govorila je Vera. — Izdrži još malo... Nemoj da spavaš, ču
ješ li me? Mi smo partizani, moramo izdržati!...
»Što ne možemo da zapevamo«, pomislila je,
»začas bi umor nestao...«
— Kako ova naša Vera može da izdrži sve
ovo — pitali su se borci između sebe. — Kao da
je od čelika... Ma i čvršća od čelika, jer bi se i
on već istrošio... Alal joj vera!...
U jutarnjim časovima, kad je počelo da zo
ri, Treća makedonska udarna brigada i Glavni
štab došli su pred Znepolje, koje je bilo ravno
i široko oko 3 kilometra. Ali drugo rešenje nije
postojalo. Partizani su bili svesni opasnosti ko
ju predstavlja ovakav teren.
Kad su stigli u ravnicu, jedinice su u koloni
po jedan prelazile preko nje, očekujući napad
Bugara. Kad se kolona počela da penje po gre
benu južno od padine, odjednom, s desne strane,
odnosno od zapada ka istoku, preko ravnice, po
jurila je bugarska konjica. Istovremeno počela
je da dejstvuje i njihova artiljerija. Mine su pa
dale oko kolone. Štab brigade i Glavni štab sas
tali su se na kratko savetovanje. Odlučeno je da
se Bugarima suprotstavi Treća makedonska udar
na brigada, a da se ostale jedinice i Glavni štab
ne zadržavaju, nego da nastave kretanje.
�Borci su krenuli u streljačkom stroju pre
ma bugarskoj konjici, koja jc luđački jurila ka
glavnoj koloni. Borci su išli tiho i čekali da se
smanji rastojanje između njih i pobesnelog ne
prijatelja. Kad su bugarski konjanici, koji su arlaukali, primetili partizanski stoj iz galopa su
prešli u kas i pokušavali da isprave svoj stroj.
Artiljerija i minobacači nastavili su da tuku u
pravcu partizanske glavnine, koja je odmicala
bez ikakvog zastoja i ne mcnjajući pravac.
Odjednom je topot konja i eksploziju grana
ta i mina presekla komanda:
— Na juriš, Treća makedonska udarna bri
gado!
Znepolje je odjeknulo od gromoglasnog par
tizanskog »Ura!« Juriš je bio iznenadan i silovit.
Među borcima bila je i Vera.
— Napred, drugovi! — odzvanjao je njen
glas. — Pregazimo fašističke gadove!...
Bugari se nisu nadali partizanskom jurišu,
ubeđeni, valjda, da će ovi poleći i tako braniti
glavnu kolonu. U tom slučaju konjica bj ih pre
gazila. Juriš partizana bio je veoma smeo, tako
da je predstavljao pravu drskost. Bugarska ko
njića je naterana u bekstvo.
POSLEDNJI VERIN JURIŠ
U toku 18. i 19. maja 1944. godine Treća ma
kedonska udarna brigada je popunjena sa dva
makedonska i po jednim kosovskim i južnomoravskim balaljonom. Kumanovski NOP odred takođe je popunjen. Od preostalih boraca Šeste
južnomoravske brigade organizovan je Vranjski
NOP odred. Sve ove jedinice dejstvovale su pod
neposrednim rukovodstvom Glavnog štaba NOV
Makedonije, pod nazivom Osogovska grupa. Za
njeno dalje kretanje bila su moguća samo dva
pravca: prvi — preko Skopske Crne gore, Sarplanine i Pologa, s izlaskom na Kičevo, gde bi se
spojila s Prvom makedonskom brigadom, i, dru
gi — istočna Makedonija, planine Osogovo, Plačkovica, Ogražden i Belasica.
Prvi pravac je, zbog vojno-političke situaci
je na terenu kojim je prolazio, bio neprihvatljiv,
pa je zbog toga izabran drugi.
Osogovska grupa je 19. maja bila na German-planini, u selu Orašec. Tu su joj izvidnice
�javile da neprijatelj k njoj nastupa iz svih pra
vaca. Tako je počeo da se oko jedinica NOV iz
Oisogovske grupe zatvara obruč. Proboj iz takvog
položaja bez borbe bio je nemoguć, a prihvatanje borbe bi, pak, značilo otkrivanje jedinica i
plana protivofanzive. Pred mrak počela je bor
ba na oko 1,5 kilometar od partizanske glavnine.
Trebalo je izbeći borbu na Germamplanini,
zbog čega je odlučeno da se jedinice spuste ko
ritom Ranlkovačke reke, u doiinu Krive reke.
— Samo da se dohvatimo suvog rečnog ko
rita — šaputala je Vera borcima u koloni. —
Onda nas Bugari neće moći otkriti.
To je bio razlog zbog čega se taj deo izvla
čenja odvijao polako i tiho. Nije smeo ni kamen
čić da se otkotrlja odronjen ispod noge, ni gran
čica da zapucketa pod obućom. O razgovoru ili
paljenju cigareta nije se smelo ni pomisliti, a o
kašlju u koloni i da ne govorimo.
Borci su sa sobom vodili oko 70 ranjenika,
među kojima je bilo i teških. Konjima su ko
pita bila uvijena u krpe da se ne bi čuo njihov
topot.
Do 22 časa gotovo ćela kolona je ušla u ko
rito Rankovaoke reke. Spuštanje niz reku bilo
je veoma teško, tim рге jer su njene obale bile
strme i klizave. Ljudi u koloni silazili su kako je
ko umeo i znao.
U zoru 20. maja Osogovska grupa ušla je u
malo polje pred selom Rankovce. Kad je kolo
na ušla u dubinu malog i tesnog polja, koje se
širilo prema Krivoj reci, a na kojem se talasala
zelena pšenica, izvidnica se našla, tako reći, na
putu Kumanovo — Kriva Palanka.
Odjednom je jutarnju tišinu razbila uraganska paijba. Za trenutak se miran i tihi dan, ko
ji se rađao, pretvorio u pakao. Partizansku ko
lonu obasuli su snopovi zrna artiljerije, mino
bacača i mitraljeza. Na njih su naleteli konjica
i pešadija. Borci, još pospani, hitro su se razvi
li u polukrug, gazeći zeleno žito i odstupajući ka
grebenu. Iznenadan napad, zbunjenost, posipanost
i umor učinili su da borci nisu mogli trenutno
da shvate odakle ih neprijatelj napada, s koje
strane im najveća opasnost preti. Ali ta zbunje
nost nije dugo trajala. Odjednom su se borci prenuli. Dremež i umor su nestali, kao rukom ođneti. Redovi su se sabili, ispravili, zgusnuli. Posle
toga čulo se gromko »uraaa!«. Jurnuli su parti
�zani, jurišem na juriš odgovarajući. Odnos je
bio: puška protiv desetak konjanika i pešaka.
Sad najednom Bugari nisu mogli da se snađu.
»Sta je ovo, sad!« — pitali su se. Oni su, naime,
dotad mislili da će »razbiti partizane i pojedina
čno ih loviti kao zečeve po padinama German-planine«, a sad...
Jurišem partizana Bugari su sabijeni ispod
puta Kumanovo — Kriva Palanka. Borci su se
sudarili s bugarskom konjicom u voćnjacima, iz
među puta i Krive reke. Došlo je do borbe iz
neposredne blizine.
U jurišu su učestvovali svi: članovi Glavnog
štaba, savezničke vojne misije, predstavnici na
rodne vlasti, odbornici ASNOM-a, članovi Agit-propa. Pojedini borci su se našli na otetim ko
njima i sad su jurišali na neprijateljske vojnike,
koji su počeli da se povlače.
Partizani su počeli da se izvlače preko Krive
reke, u pravcu sela Opilo.
U jurišima učestvovala je i Vera. Njeni grom
ki pozivi: »Napred, drugovi!... Zalamaj, levo kri
lo!... Zalamaj, desno krilo!...! nadjačavali su
paljbu. Borci su bili poneti njenom, odavna po
znatom hrabrošću.
Posle prikupljanja svih jedinica u selu Gpilo,
trebalo je da se krene na Osogovske planine i
da se posedne vrh Lisac, u ovoj situaciji izuzet
no značajan, jer kad bi ga neprijatelj zauzeo veo
ma bi se mnogo pogoršala situacija jedinica Oso
govske grupe.
Znajući njegov značaj, Strahil Gigov, Vera i
Zlatko Biljanovski Mihajlo pojahali su konje i
sa dvojicom puškomitraljezaca krenuli što su
brže mogli prema Liscu. Kad su stigli na hrbat,
gotovo do vrha Lisca, na jednoj steni su posta
vili puškomitraljeze.
— Brzo, eno bugarskih policajaca! — povikala je Vera.
Rukom je pokazala prema šumi, koja je bi
la ispred njih. Svi su pogledali u tom pravcu.
Na oko 500 do 600 metara od njih, na izlazu iz
šume, crnele su se uniforme bugarskih polica
jaca. Oni su preplavili čistinu. Izlazili su iz šu
me i odmah se razvijali u strelce po oranicama
i uputili se prema grebenu na Liscu.
— Namera im je da zauzmu greben! — uz
buđeno je rekla Vera. — Sigurno nameravaju
ovde da sačekaju naše jedinice?!
�— Nećemo da pucamo — tiho je rekao Gigov. — Pustićemo ih da nam se približe. Ovako
su daleko i naša paljba ne bi im naudila.
— Druže Gigov — oglasila se Vera — mis
lim da ne bismo smeli mnogo da ih pustimo da
nam se približe.
— I ja mislim isto — dodao je Biljanovski.
— Možemo malo da pričekamo. Međutim, to ni
je naš zadatak, niti, pak, možemo neprijatelju
da nanesemo velike gubitke. Mi treba brigadi
da omogućimo da zauzme ovaj greben. Zbog to
ga moramo na većem odstojanju da ih nateramo
da legnu, ili da odstupe...
— Ako bugarske policajce pustimo bliže oni
će brzo uvideli da imamo samo dva puškomitraljeza i da, s obzirom na to, budemo brzo savla
dani. U tom slučaju doveli bismo ćelu brigadu i
ostale jedinice u težak položaj — rekla je Vera,
— Nisam ni ja mislio da ih pustimo sasvim
blizu. No, na 600 metara da pucamo, kakva bi
korist bila?
— Već su se približili na 400 metara — rek
la je Vera. — Da počnemo?
— Slažem se — rekao je Gigov.
— I ja — dodao je Biljanovski. — Više ne
možemo da čekamo!
Oba puškomitraljeza zaštektala su istovre
meno. Kosili su prve redove bugarskih polica
jaca, koji su u streljačkom stroju nastupali ka
grebenu vrha Lisac. Dugi rafali iznenadili su ne
prijatelja. Policajci su polegali po zemlji. Posle
izvesnog vremena počeli su da se povlače.
— Beže, povlače se! — kliknula je Vera.
— Idu naši! — neko je uzviknuo.
Ćulo se užurbano kretanje brigade i bataljona. Kako su jedinice izbijale na greben tako su
se odmah raspoređivale levo i desno. Zaštektali
su mitraljezi, puške pripucale. Odjednom se gre
ben Lisca pretvorio u ognjenu liniju. Planina je
odjokivala od silne i ubitačne vatre. Otpočela
je borba na život i smrt.
U popodnevnim časovima naređeno je jedi
nicama da napuste Lisac. Partizani su se probi
jali po grebenu u pravcu Kneževa. Veći deo Osogovske grupe kretao se po šumskom putu. Le
vo i desno jaka obezbeđenja vodila su borbe ne
dopuštajući neprijatelju da ugrozi glavninu par
tizanskih snaga. Taj deo grebena držali su Koso-
�vari Milana Žečara. Iza debelih bukava bili su
Bugari, a i partizani su iza njih nalazili zaklon.
Drugi bataljon »Hris.ijan Todorovski Karpoš«
čim se izvukao sa Lisca i krenuo niz pošumljenu
stazu, primetio je na oko 100 metara, s leve stra
ne, kretanje bugarskih vojnika, koji su se pre
bacivali od jednog do drugog drveta. Nameravali su da napadnu bataljon. Bugarski vojnici, go
tovo, su preplavili Osogovo. Ali, u šumi oni ni
su bili gospodari. To su bili partizani.
Vera i Angel Mojsovski Vančo, zamenik ko
mandanta Drugog bataljona, brzo su »pročitali«
nameru Bugara.
— Jurišaćemo — rekao je Mojsovski. Nema
nam druge!
— Da jurišamo — rekla je Vera.
Deo Drugog bataljona krenuo je na juriš i
tako osujetio plan neprijatelja.
U jurišu na bugarske vojnike borci su se
udaljili kilometar ј po u dubinu i naišli na glav
ninu bugarske vojske. Vera je bila na pet do šest
metara od borca Ordeta Kuzmanovskog. Prepuca
vali su se s Bugarima i dovikivali se s njima,
predlažući im da se predaju. Odjednom je Orde
čuo Verin bolan uzvik. Munjevito je okrenuo
glavu na tu stranu i video presamićenu Veru. U
jednom skoku bio je pored nje.
— Ranjena si? — upitao ju je, ne verjjući.
— Jesam... Izgleda u stomak.
Držala se rukom za desnu stranu stomaka.
Orde ju je uhvatio pod mišku. Jednom borcu je
doviknuo da ih štiti. S Verom počeo je da se pov
lači. Borci, koji su se zatekli u blizini pritrčali
su, ne verujući da je Vera ranjena. Brzo su na
pravili imjprovizovana nosila, na njih slavili Ve
ru i .poneli je.
Čim je čuo da je Vera ranjena dojurio je ko
mandant Drugog bataljona.
— Kako si? Je li teška rana? — upitao ju
je zabrinuto.
— Izgleda da nije — odgovorila je Vera.
— Odmah ću da pošaljem doktora da te
previje.
Borcima, koji su nosili Veru, komandant je
rekao da se jedinice povlače prema selu Sase i
da tamo treba Veru da donesu.
Mala kolona s Verom na nosilima krenula
je put sela Sase. Borci su žurili da se domognu
�sela da bi Veri mogla da se ukaže lekarska po
moć. Međutim ,mala kolona nije mogla da drži
korak s ostalim borcima brigade, pa je počela
da zaostaje. Teren je bio neravan i težak. Vera
je ležala na nosilima, stiskala zube i pesnice.
Rana ju je pekla. Osim zavoja, doktor ništa više
nije mogao da učini za nju.
— Drugovi, pala sam vam na teret — rekla
je tužnim glasom.
— Šta si nam pala na teret... Nije to niš
ta prema onome što si ti činila za nas,
— Eh, šta sam to ja naročito činila za vas?!
— Još i pitaš?
Posle izvesnog vremena Vera je nastavila:
— Drugovi, nemojte da me ostavite u nekoj
kući... Želim s vama 'da budem... S vama, dru
govi. ..
— Ništa ne brini. Sve će biti u redu. Nigde
te nećemo ostavljati dok ne stignemo u Sase.
Tamo će doktor Mijovs'ki чЗа te izleći.
Pao je mrak. Borci su se smenjivali u noše
nju Vere. Kad su silazili niz strminu jedan borac
se okliznuo. Vera je pala s nosila i s borcem poletela niz padinu. Zaustavila se kraj jednog drveta i jauknula kad je udarila u njega. Borci su
bili zbunjeni i uzbuđeni zbog njenog pada. Br
zo su je izvukli i stavili na nosila.
— Kako ti je? — sa strahom su je pitali.
— Ništa, ništa, drugovi. Šta možemo...
Ćele noći su se smenjivali u nošenju. Vera
je padala u san, koji to nije bio, jer ju je rana
pekla kao žeravica.
»Zar je moralo to da mi se desi. Zar baš sa
da kad treba biti s borcima, bataljonom, briga
dom dok se izvlače iz obruča pobesnelih Bugara«.
Držala je ruku na previjenu ranu. Osećala
je da joj je ruka vlažna.
»Još krvarim... To je, sigurno, od onog
pada...«
— Drugovi — tiho je rekla — da se malo
odmorimo, a? Odmakli smo prilično... Neće nas
Bugari stići.
Borci su se pogledali, a onda, kao po ne
kom dogovoru, spustili nosila i seli oko nje.
— Umorni ste, sigurno?... I gladni... Žedni...
— Malo — odgovorio je neko iz mraka.
�— Eh, malo... Danima se niste pošteno od
morili i najeli...
— A, ti? Ni ti, isto tako.
— Ja ... Ja se, eto, odmaram na nosilima.
— Baš se odmaraš... Tresemo nosila kao...
— Sta možete, kad je takav teren.
— Uh, što bih zapalio jednu! — ote se jed
nom borcu.
— Pa, zapali — rekla je Vera okrećući se na
stranu odakle je došao glas. — Samo puši u
šajkači, da te ne vide.
— Eh, zapalio bih ja, nego šta, samo kad
bih imao — odgovorio je tužno borac.
— Qn, drugarice Vera, nema ni šajkače ni
duva-na — dodao je drugi borac.
Tiho su se svi nasmejali.
Posle tri dana grupa boraca je, noseći Ve
ru na nosilima, stigla u Sase. Članovi štaba su
pritrčali nosilima.
— Kako ti je? — brižljivo su je upitali dru
govi.
Bleda, fscrpljena, izmoždena od trodnevnog
truckanja, bez hrane i lekarske nege, jedva ču
jnim glasom je odgovorila:
— Dobro sam, dobro...
Tako je rekla, iako joj nije bilo dobro. Iz
gubila je mnogo krvi. Rana ju je pekla kao da
joj neko usijanim gvožđem rije po utrobi.
— Unesite je u štab... Pažljivo, drugovi.
Doktor Mijovski je odmah pogledao ranu, isprao je i previo.
— Biće dobro — rekao je Veri.
— Znam, doktore, verujem...
Te večeri Vera je pala u agoniju. Ćele noći
drugovi su sedeli pored nje i gledali kako nesta
je njihova Vera. Kad je došla svesti poželela je
kiselo mleko. I dok je jedan drug odjurio u noć
da nađe i donese mleka iz neke od raštrkanih
kuća — Vera je izdahnula.
Bila je noć 22. maja 1944. godine.
Sutradan, dirljiv i tužan rastanak bio je s
voljenom Verom.
Sahranili su je u selu i pdsle toga krenuli
na položaj.
Neposredno posle tog izuzetno tužnog rastan
ka, dirnut, možda, i više od ostalih Verinom smr-
�94
ću, Aco__$opov, njen ratni drug i saborac, spevao
je tri pesme: »Oči«, »Mečtaenje kraj bregot na
ezeroto« i »Ljubav«. Prvu na makedonskom i srpskohrvatskom, kao poetsko svedočenje, objavlju
jemo na kraju ovog kazivanja o Veri Jocić, devojci borcu i heroju.
�Tри дена на раце те носевме збрана,
со тага u болка во погледот срчен,
u секоја капка od твојата рана
ко крвава жар ми капеше в срце.
Другарите беа u морни u гладни,
со згорени грла u свиени плеки,
со тап бол се впија во очите ладни
u жалеа оти не ке пламнат веке.
Но јас знаев оти пак ке вивнат в жарој
u борците noć нив ке цветат u раснат,
6 студените утра ке греат ко 'сонце
u никога нема da стијнат u згаснат.
noM eduara вечер, в планинското село,
кај борците беа во дрипава дреа,
со пликови жешки na стапалки тешки,
u смрштени чела — згасени u мразни
ко нивните пуш ки укочени, празни
u нечујно, глуво ко 3dyiuena река
се точеше шепот od у во do уво:
„Утре, dpyoice, в зори, страшен бој не чека,
a ние сме м алку — сал неколку d y iu ..
�И кога ко игла ти прободе уш и —
ти растресе снага u размолска тага,
со луњ ени очи ш ироки u волни
ги расече в нокта здивените молњи!
Ко тогаш, ко тогаш, о, другарко, помниш,
в смрзпатата вечер на пролетта рана,
кај нашата младост u прваат радост
ja косеш е луто куршумната слана,
a ти чело збрчка к о тигрица рипна
u летна во нокта крвава u црна, —
со своите очи што ригаа пламен
ш растопи часкум челичните з р н а ...
И после! И после — в последната в е ч е р ...
Јас иејкам da мислам што потаму стана!
Сал помнам те изви крвавата pana,
прошталниот шепот ти замрзна в усни,
no гореа очи под вегите густи!
Со нивниот пламен u с о клетва света,
na заседа тргнав cp ed мојата чета.
A утринта кога зрив чела ни спраши
ти ne беш е веке в редовите наши,
no скипеа борци с оодмазда жолчна,
u видов! О, видов, кога бојот почпа.
Развихреа сите со твојата сила —
ко елени б рзи < лесни ко птица.
и
A твоите очи се искреа гневно
na нивните потни, распалени л и ц а ...
Три депа на раце те носевме збрана,
со тага u болка во погледот срчен
u секоја капка od твојата рана
ко крвава жар ми капеше в срце.
OCI
Na rukam a te svitu nosism o tri dana,
srčani ti pogled bol i tuga smlavi,
a svaka m i kaplja iz tvojih rana
kapaše u srce kao zar krvavi.
Drugovi su bili um orni i gladni,
pregorelih grla, svijenih ramena,
tupim bolom rone po očim a hladnim,
Zaleć što u njim a već nema plamena.
�Ali ja sam znao buknaće svim žarom
i borci pod njima množiće se, cvaće
u ledena jutra grejaće ko sunce
i nikada neće prestati da zrače.
Poslednje večeri, u planinskom selu,
gde borci behu u raspalom odelu,
dok plikovi pale stopala im teška,
namrštena čela — potuljeni, m razni
ko njihove puške ukočeni, prazni
i nečujno, gluvo, ko ponorna reka
tekao je šapat od uva do uva:
„Sutra, druže, zorom, strašan boj nas čeka,
a nas je premalo — tek nekolko lju d i...«
I kad kao igla uši ti probode —
prodrm a ti snagu i ozrači tugu,
širokim, slobodnim , olujnim očima
podivljale m unje od noći otima!
Ko onda, ko onda, drugarice, pam tiš,
u ledeno veče sred proleća rana,
gde je našu m ladost a i prvu radost
kosila pogano od kuršuma slana,
a ti zbora čelo ko tigrica skoči
i noć te prihvati krvava i crna, —
prosi pijući plamen kroz osvetne oči
ti rastopi začas ta čelična z rn a ...
I tada! I tada — u poslednje v e č e ...
Ja neću da m islim što je dalje bilo!
Pamtim kad se izvi dok je krvarilo,
oproštajni šapat smrznu se na usni,
al sveti jahti oči pod veđam a gustim !
S njihovim plamenom i zakletvom kletom ,
u zasedu krenuh sa čitavom četom .
A jutrom kad barut čela nam napraši
ti u redovim a već ne beše našim,
al osvetu svetu borci u žuč toče,
i videh! O, videh, kada boj započe.
Sve je tvoja sila vihorom opila —
ko jelene brze i lake ko ptica.
A tvoje oči iskrile su gnevno
uz njihova znojna, raspaljena lic a ...
Na rukama te svitu nosism o tri dana,
srčani ti pogled bol i tuga smlavi,
i svaka mi kaplja iz tvojih rana
kapaše u srce kao žar krvavi.
7 Vera Jocić
97
��LICA KOJA SU DALA USMENE PODATKE
ARSOV Ljupčo Goce
ARSOV Blagoja Starka
CVETKOVIČ Slobodan Pavle
DEVEDŽIĆ Dušan Žika
ĐUKIĆ Kovina
JAVORINA Savka Šaša
JOCIĆ Angelina Gina
JOCIĆ Vida
KOLJKOVIĆ Dimitrije Diša
KOTEVSKI Melodija Slobodan
KOTEVSKA Cveta
KUZMANOVSKI Orde
MILOSAVLJEVIĆ Milosav
MOJSOVSKI Angel Vančo
NIKOLIC Živojin Brka
PETKOVSKI Gcrasim Gero čelopečki
SAVKOVIĆ Svetislav Joca
STOILOVSKI Branko Rule
TRAJKOVSKI Trajko Morijak
�KORISCEN I IZVORI I LITERATURA
Avdović Suko: Alija i V era od Singelik — »13. Nocmvri«
S kopje, god. V III, b r. 8, od 1969.
A postolski L juben: Spom enik h rab ro j p artizan k i — »Crve
na zvezda«, B eograd, god. X II, b r. 509, od 16. I 1962., str. 2.
A postolski L juben: U Skoplju otk riv en a spom en-bista Vere
Jocić — »Invalidski list«, Beograd, god. X L III, b r. 3, od 13. I
1962.
A postolski Mihailo: Proletna ofanziva 1944. vo M akedonija
— SZB od NOV — Kum anovo, 1969.
o stan aa — Spom en kniga na zaginatile borci
od NOV i žrtvite i la fašizm ot, Isto risk i arhiv, Skopje, 1969.
Biljanovski Zlate: Na O sogovskitc planini zagina V era Jocić.
»Nova M akedonija«, Skopje, god. X, b r. 2766, od 9. X 1953., str.
Biljanovski Z latko: Od K ozjak do Zagreb — T reta m ake
donska na rodnoosloboditclna u d a rn a b rigada — »N arodna arm ija«,
B eograd, 1971.
V era zagina vo ju r iš — Sed u m n aest godini od sm rtta na
n a rodniot h ero j Vera Iocić — »Prosvetena žena«, Skopje, maj
1961., s tr. 2 - 3 .
Vera je ju riša ju ći na b ugarske rovove do poslednjeg daha
h rab rila svoje borce — »Krila arm ije«, god. X III, b r. 402. od 15.
III 1960., s tr. 6.
V ujačić R ada, Đaković Savka, Janković-Radmilović Viktorija , Kovaćević S rbislava, Uić-Mihajlović Zagorka, Perišić Milka I
T im otiiević Olga: 2ene Srb ije u NOB — R epublička konferencija
SSRNS i »Nolil«, B eograd, 1975.
Vujić Je ro tije, S ikirica Milan, Ninić M ilan, Joksiinović Zo
ran, Ilinčić Milovan, T ripković Milan: Valjevo grad u stanika —
»K ultura«, Beograd, 1967.
D am janović Pavle: Vera Jocić — Likovi naših heroja —
»Crvena zvezda«, god. I II , br. 37, od 14. IV 1953.
�Dva groba v planina — »Makedonka«, Skopje, god. I, b r. 1.
od novembra 1944., str. 15—16.
Dejanović Dragoljub, Živković Dragoslav, Milovanović Miro
sla v i Stamenković Đorđc: Niš u vihoru oslobodilačkog rata 1941
_1944 _ SUBNOR SRS, Novi Sad. 1968.
Začina narodniot hero j V era Jocić — »Nova Makedonija«.
Skopje, god. XXV, b r. 8122, od 22. V 1969., str. 7.
Z bornik dokum enata i p o dataka o narodnooslobodilačkom
ratu jugoslovenskih n aro d a — »V ojnoistorijski in stitu t JNA«, tom
v II. knj. 2 i 3, Beograd, 1952.
Z bornik narodnih h ero ja Jugoslavije — N IP »Omladina«.
Beograd. 1961.
Jcvtić A leksandar: U spravljeni u vekovc — Valjevski narodnooslobodilački partizanski o dred 1941—1943. — O pštinski o d b o r SUB
NOR V aljcvo^V aljcvo, 1974.
Kotevska Cveta: M akedonija postoji, gospođo — »Crvena zvezda«. Beograd, god. IX , b r. 389, od 6. X 1959., str. 3.
Kotevski Melodija: H erojski život i bo rb a — »4. jul«, Beo
grad, god. VI, b r. 685, od 5. V III 1975., str. 20.
M ironski M.: T ri dena na race te noscvme zbrana — Osutunaest godini od sm rtta na n a rodniot heroj V era Jocik — »Nova
Makedonija«, Skopje, god. X V II, b r. 5239, od 23. V 1961., str. 4.
Mihajlović Slavko: N eustrašiva V era — »4. jul«, Beograd,
god. V III, b r. 364, od 10. VI 1969., str. 6.
N arodni heroji Jugoslavije — N IP »Mladost«, knjiga 1. i 2.,
Beograd, 1975.
N arodni heroi od M akedonija — N IP »Naša knjiga«, S kop
je. 1973.
Perović d r Milivoje: Južna S rb ija — »Nolit« i »Prosvela«.
Beograd. 1961.
Rakić L jubiša, Bajagić Miloš i Marković Aca: Fabrika duvana Niš 1885—1957. — N IP »Radnik«, Beograd, 1957.
Skopje vo NOV 1941. — M aterijali od N aučniot so b ir o d r
žan na 13 i 14 jun i 1972 god. vo Skopje — G radski od b o r na
SZB od NOV na Skopje, Skopje, 1973.
Stošić Stojadin i Petković Jo rd an : Razvitak NOP-a u Vranju i okolini i hronika V III srp sk e udarn e brigade — V ranje,
1968.
Tako se borila Crna Trava — O pštinski o dbor SUBNOR-a
Crna Trava, Crna Trava, 1973.
Tragom Drugog južnom oravskog o dreda — Sreski odbor
Saveza boraca Vlasotince, Beograd, ju la 1955.
Hamović Jelena: Četiri heroja — »Žena«, list za porodicu i
domaćinstvo, Glavni o dbor Saveza ženskih dru štav a H rvatske, Za
greb, br. 9, od 1958., str. 16.
H rabra partizanka (Vera Mladena Jocić) — »Čuvar J a d ra
na«. list ratn e m ornarice, god. X II, br. 420, od 1. X 1959., str. 7,
VP 7345-59, str. 16.
Cekov Dane: Kum anovska okolija vo NOB — O pštinski o d
bor SZB od NOB Kuntanovo, 1969.
Cekov Dane: T reta m akedonska b rigada i Kosovskiot odred
do sredinata na maj 1944. godina — SZB od NOB. O pštinski o d
bor Kumanovo, 1969.
Cuškar Boro: Poslednata želba na Vera Jocik — »Viorni
dm« — Spom en kniga na T retata m akedonska u d arn a brigada —
»Koćo Racin«, Skopje, 1957.
Cuškar Boro: Poslednata želba na Vera Jocik — »Naš
mk«. Organ na SSRN na K um anovska okolija, Kumanovo, god
X ill
b ? ’4083. od П . *X ^ S t'.' s .V.’ s 0 ''3 Make<,oni* « - * коР * ’ *od
C uškar Boro: H ristijan T odorovski K arpoš — O koliski od
bor na SZB od NOB za K um anovska o kolija, K umanovo, 1965.
Cuškar Boro: Šakam so
»K ulturcn život«, Skopje
god. V, br. 7. 1960., str. 15—17.
Sopov Aco: Vera Jocik — »Viorni dni«
��SADRŽAJ
Bekstvo iz Austro-Ugarske
Detinjstvo i školovanje u Skoplju
Aktivnost skojevke Vere
Martovske demonstracije u gradu na Vardaru
Partizanski obaveštajac i kurir u Valjevu
Sekretar partijske ćelije u Nišu
U Jastrcbačkom bataljonu
Partijski rukovodilac čete Južnomoravaca
Prihvatanje novih boraca
Borbe na vranjskom terenu
Među makedonskim borcima
Zamenik komesara u Skopsko-kumanovskom
odredu
Politički rad među stanovništvom
Formiranje bataljona »Jordan Nikolov«
Borba kod sela Drenak
Okršaj s bugarskim policajcima
Pogibija komandanta Karpoša
Formiranje Treće makedonske udarne brigade
Razbijanje četničkog »Vardarskog korpusa«
U zasedi na Rujen planini
Napadi na Ristovac i zletovske rudnike
Zarobljavanje 120 Bugara
U središtu »majske ofanzive«
Poslednji Verin juriš
Oči
Lica koja su dala usmene podatke
Korišćeni izvori i literatura
7
8
II
14
18
22
26
27
33
36
40
42
48
52
55
58
60
67
70
72
75
80
84
87
95
99
100
����
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Vera Jocić
Životni put i revolucionarno delo
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Slobodan Popović
Publisher
An entity responsible for making the resource available
NIRO "Dečje novine", Gornji Milanovac
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1978.
Rights
Information about rights held in and over the resource
NIRO "Dečje novine", Gornji Milanovac
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
64-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
103 str.
1978.
bataljon Jordan Nikolov
Drenak
Jastrebački bataljon
komadant Karpoš
Majska ofanziva
Makedonija
narodna herojka
Niš
NOB
Ristovac
Rujen
SKOJ
Skopje
Skoplje
Skopsko-kumanovski odred
Slobodan Popović
Treća makedonska udarna brigada
Valjevo
Vardar
Vera Jocić