1
10
1
-
https://afzarhiv.org/files/original/4605279301847a8a22f995910f25b1d5.pdf
2de2d1ef608d8941725fe773c2eb9c21
PDF Text
Text
Dr Gordana Stojaković
Ženski mirovni aktivizam u Jugoslaviji (1900-1941) 1
Istorijski aspekt mirovnog aktivizma żena na tlu Jugoslavije 2 nije poznata priča.
Nedovoljno je poznato i bogato nasleđe żenskog aktivističkog korpusa koji se intenzivno
razvijao od kraja 19. veka. Ovde se ne radi o fenomenu koji je imao isti intenzitet i rezultate u
svim delovima Jugoslavije.Zbog toga ċu nasleđe koje su ostavile osnivačice i aktivistkinje
żenskih organizacijau Vojvodini 3 izdvojiti zbog značaja koje je imalo na dalji razvoj żenskog
aktivizma na prostoru širem od Vojvodine i da bih u uvodu ovog rada dala potrebna objašnjenja
za tvrdnje o bogatstvu feminističke baštine.
Nasleđe vojvođanskih żenskih organizacija je najpre multinacionalno jer i pored toga što
su prve żenske organizacije nastale na nacionalnom ili veropisovednom kriterijumu, među njima
je postojala żiva saradnja kroz zajedničke akcije i preuzimanje dobrih rešenja na organizacionom
pa i na političkom planu.Ovo nasleđe je u vreme nastanka bilo deo evropskog żenskog pokreta i
sasvim u skadu sa dometima evropskog żenskog aktivističkog korpusa. Ono jeznačajno
zbogmodela uspostavljanjastabilne strukture prvih żenskih organizacija oslonjenih na fondove
koje su sopstvenim donacijama formirale osnivačice, dobrotvorke i članice istih, ali i zbog żivih i
plodnih veza koje su ostvarile na međunarodnom planu.Žene u Vojvodini su od kraja 19. veka po
ugarskom (mađarskom) Građanskom zakoniku imale moguċnosti za delovanje u javnoj sferi
(ravnopravnost żenske dece kod nasleđivanja, poslovnu sposobnost, pravo školovanja i na
univerzitetima) te su imovinom, novcem, obrazovanošċu koje je uključivalo znanje jezika (u
Vojvodini su svakodnevnom żivotu u upotrebi ili mađarski, nemački i srpski jezik) uspele da
formiraju plodno tle za razvoj masovnog żenskog pokreta. Na primeru srpskih żenskih
organizacija (zadruge) u Austrougarskoj może se dokumentovati ova teza. Postoji podatak da je
5441 članica raspoređenih u 59 zadruga Srpkinja u Austrougarskoj (uključujući i Bosnu i
1
Predavanje održano na Festivalu ženske umjetnosti i aktivizma u BIH, PitchWise u Sarajevu u septembru 2014.
Kraljevina SHS (1918-1929), Kraljevina Jugoslaija (1929-1941).
3
Treba napomenuti i činjenicu da su żene Vojvodine 1918. za kratko imale pravo glasa. Među poslanicima Velike
narodne skupštine Banata, Bačke i Baranje koja je izglasala prisajedinjenje Kraljevini Srbiji bilo je sedam žena.
Videti: Stojaković, Gordana ur. (2001)Znamenite žene Novog SadaI. Novi Sad: Futura publikacije; Stojaković
Gordana(2012) Milica Tomić u: Časopis Žena Milice Tomić. 5-16. ur. Vesna Nedeljković Angelovski. Novi Sad:
Muzej grada Novog Sada.
2
�Hercegovinu) i u par osnovanih u Americi 1910. raspolagalo kapitalom od К 927.514,47. 4Ovaj
kapital je bio u imovini (kuċe, zemlja...) i fondovima koji su bili aktivirani tek onda kada se od
kamate polożene glavnice za određenu svrhu mogla dobiti suma potrebna za realan żivot nekog
fonda. Time su aktivnosti koje su żenske organizacije osmislile mogle biti finansirana daleko u
buduċnost. To objašnjava zavidni broj institucija humanitarnog i edukativnog karaktera kao i
kontinuitet 5 izlażenja żenskih listovi koji su pratili aktivnost żenskih organizacija na domaċem i
inostranom planu.
Kao što je nepoznata opšta istorija żenskog pokreta na tlu drżava koje su činile
Jugoslaviju u periodu 1918-1941, tako je nepoznat istorijat mirovnih żenskih aktivnosti koju su
naše prethodnice ostvarile, a savremeni feministički pokret ih na żalost ne baštini, pa se njime ni
ne ponosi. Mnogi su razlozi za to i oni ovde neċe biti pomenuti, jer zaslużuju jedan poseban rad.
Usredsrediċu se na mirovni aktivizam zapisan u żenskoj štampi 6 počev od kraja 19. veka do
početka Drugog svetskog rata.Cilj je da pokażem da postoji značajno feminističko i mirovno
nasleđe nastalo u okviru żenskih organizacija na tlu Jugoslavije u periodu 1918-1941. Radi se o
respektabilnom żenskom mirovnom pokretu čiji su dometi bili sastavni deo internacionalnog
plana za očuvanje svetskog mira.
U prvom delu rada pratiċu mirovni aktivizam koji je bio rezultat rada żenskih
organizacija i saveza u posmatranom periodu, a drugi deo rada biċe najviše vezan za svedoċenje
Pauline Lebl Albala 7u tekstu „Yugoslav Women Fight for Freedom“ (New York City, 1943), o
aktivnostima koje su żenske organizacije i savezi preduzimalina domaċem planu protiv fašističke
Prema odnosu američkog dolara i austrougarske krune /1 USA $ vredeo je 5 K./ vrednost zadružne imovine
Srpkinja Austrougarske, Bosne i Herecegovine i Amerike od 927.514,47 K vredela je 1910. godine 185.502,89 USA
$ (KalendarŽenski svet Zemun 1910: 97-106).
5
Żenski svet (Novi Sad) je izlazio u periodu 1886-1914; Domaċica (Beograd) je izlazila u periodu 1879-1914 i 19211941; Žena (Novi Sad) vlasnice i urednice Milice Tomiċ je izlazila u periodu 1911-1914 i 1918-1921. Između dva
svetska rata su u kontinuitetu dużem od tri godine izlazili sledeċa glasila żenskih saveza, alijansi i pokreta koja su se
čitala u Vojvodini: Ženski pokret (Beograd, 1920-1937), Glas Narodne ženske zajednice (Beograd, 1928-1933),
Glasnik Jugoslovenskog ženskog saveza (Beograd, 1935-1940), Žena danas (Beograd, 1936-1940).
6
O żenskoj štampi poglavito na tlu Vojvodine videti: Stojaković Gordana (2012) Milica Tomić feminističko
nasleđe koje traje u: Časopis Žena Milice Tomić. 17-38. ur. Vesna Nedeljković Angelovski. Novi Sad: Muzej Grada
Novog Sada; Stojaković, Gordana (2012) Rodna perspektiva u novinama Antifašističkog fronta žena (1945-1953).
Novi Sad: Zavod za ravnopravnost polova; Stojaković Gordana (2013). Women`s World (1886-1914): Serbian
Women`s Laboratory as an Entrance into the Public Sphere in:Serbian Studies: Journal of the North American
Society for Serbian Studies 25 ( No 1). 21-58. ed Ljubica D. Popovich and Lilien F. Robinson (at al.). Bloomington:
Slavica Publisher, Indiana University.
7
Paulina Lebl Albala (1891-1967) pedagoškinja, književnica, prevoditeljka, urednica Glasnika Jugoslovenskog
ženskog saveza , kourednica Ženskog pokreta, bila je jedna od najuticajnijih feministkinja u Kraljevini Jugoslaviji.
Bila je članica mnogih feminističkih organizacija i predsednica Udruženja univerzitetski obrazovanih žena.
4
�opasnosti počev od tridesetih godina 20. veka do okupacije Kraljevine Jugoslavije (1941). Pored
mirovnih aktivnosti saveza i organizacija na nacionalnom i međunarodnom planu kao primere
mirovnih aktivnosti na lokalnom planu izdvojila sam one koje su bile vezane za Sarajevo, jer ċu
ovaj rad prezentovati u tom gradu.Izveštaj Lebl Albale, na koji ċu se pozivati, najpre se odnosi
na prilike u Beogradu,a pisan je po seċanju autorke i objavljen u Njujorku 1943. Deo njenog
svedočanstva o dešavanjima u periodu 1933 -1941. odnosi se na lično, neposredno iskustvo i
zbog toga je vredno,dok je deo o Narodnooslobodilačkoj borbi pisan na osnovu vesti koje o
ratnim dešavanjima u Jugoslaviji do nje stigle posredno i za koje ona nije imala tačan uvid. U
ovom radu ċu se pozvati samo na svedočenje Pauline Lel Albala o događajima koji su njeno
lično iskustvo.
Sudeċi po żenskoj štampi verovatno je među prvim aktivnostima żenskih organizacija u
vezi sa međunarodnom mirovnom politikom bio telegram podrške i nade za uspešan rad koji su
članice Beogradskog żenskog društva 8 uputileMirovnoj konferenciji odrżanoj u Hagu 6. (18)
maja 1899.(Ženski svetNoviSadbr. 6.1899:94).Novosadski Ženski svet je objavio i pismo
Ugarskog żenskog saveza austrijskom caru iugarskom kralju Francu Jozefu I u kome mađarske
żene, sestre i majke mole da se izbegne ratna opcija i da se spor 9 između Austrougarske i Srbije
reši pred Međunarodnim sudom u Hagu (Ženski svetNovi Sadbr.4.1909: 92).Ipak, kao početak
aktivnosti koje su označile podizanje svesti stanovništva o značaju očuvanja mira uzima se
objavljivanje izdanja na srpskom jezikuromana Berte fon Zutner 10„Dole orużje“ (1900)
zahvaljujuċi prevodu Katarine Milovuk, osnivačice Beogradskog żenskog društva (osn. 1875) i
predsednice Srpskog narodnog żenskog saveza 11 (1910-1913).Roman (pa tako i izdanje na
srpskom jeziku)uticao je na širenje pacifističke ideje i mirovnog ženskog pokreta u Srbiji i šire.
Tačna ortografija je Beogradsko Žensko Društvo.
Radi se o krizi izazvanoj aneksijom BiH od strane Austrougarske koja je trajala tokom 1908 i 1909.
10
Bertha von Suttner. Roman je objavljen 1889.
11
Tačna ortografija je Srpski Narodni Ženski Savez Kraljevine S.H.S.
8
9
�Katarina Milovuk. Foto: Srpkinja njezin život i rad, njezin kulturni razvitak i
njezina narodna umjetnost do danas (Sarajevo 1913: 69).
Narodni ženski savez Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca(NŽS) osnovana 1919. u
Beogradu. Već sledeće godine na skupštini organizacije u Zagrebu izabrana je prva uprava sa
mandatom od tri godine. Prva pretsednica je bila Danica Hristić (Beorad), a prve potpredsednice
su bile Zlata Kovačević-Lopašić (Zagreb) i Franja Tavčar (Ljubljana).NŽS je 1920. u svom
sastavu imao oko 250 društava sa oko 50.000 članica. („Izveštaj o radu Narodnog Žensko Saveza
za 1921.“ u: Ženski pokret Beograd. br. 11 - 12. 1921: 363).
Foto: Predstavnice Narodnog ženskog saveza Kraljevine SHS /verovatno 1921/.Fotografija: Rukopisnog
odeljenja Matice srpske i ne może se preuzimati i objavljivati. Ispred cvetnog aranžamana je Danica Hristić. Desno
je Zlata Kovačević –Lopašić. Foto: Glasnik Jugoslovenskog ženskog saveza 30. mart 1938: naslovna strana. Do nje
je Franja Tavčar. Foto: Glasnik Jugoslovenskog ženskog saveza 18. april 1938: naslovna strana.
Naslonivši se na prethodna međunarodne veze Srpskog narodnog ženskog saveza NŽS je
nastavio članstvo u Međunarodnom savetu žena (ICW osn. 1888. u Vašingtonu) i Međunarodnoj
alijansi za žensko pravo glasa (IAW osn. 1904. u Berlinu).U saglasju sa programima obe
�međunarodne ženske asocijacije i NŽS je imao brojne sekcije pa tako i sekciju za mir koju su
1924. činile šefica Delfa Ivanić (Beograd) i članice: Cirila Štebi (Ljubljana) i Marija Čardov
(Dubrovnik) (Ženski pokret Beograd br 8. 1924: 283). Predstavnice NŽS su o trošku drżave
prisustvovale kongresima ICW i IAW, a postoji podatak da je predstanica NŽS, Ana Hristiċ
učestvovala u radu Mirovne konferencije u "Uembleju" 1924. (Jankoviċ, 1926: 20).
Narodni żenski savez Kraljevine SHS se 1929. transformisao u Jugoslovenski żenski
savez 12. Ova promena nije bila samo posledica promena naziva drżave, veċ i posledica podela i
rascepa koji se desio 1926. kada je iz NŽS istupilo 12 organizacija na čelu sa najbrojijim i
najuglednijim, Beogradskim żenskim društvom.Uzrok ove podele je bio u tome što su NŽS
činila ženska društva različitih ciljeva i načina rada među kojima su dominirala ona humanitarna,
a u manjini su bila feministička tj. ona koja su otvoreno zastupala platformu borbe za ženska
politička prava. Formalno do sukoba je došlo zbog nezadovoljstva dogovorom oko podele
liderskih pozicija u NŽS. Zato je 1926. osnovan paralelni savez - Narodna żenska zajednica 13,
ali je 1929. ponovo došlo do rascepa i u toj organizaciji koju je tada napustio jedan broj
organizacija.Razlog (bar formalne prirode) je bio taj što je NŽS bio nosilac međunarodne
aktivnosti koja je bila uskraćena organizacijama članicama Narodne ženske zajednice(Glas
Narodne ženske zajedniceBeograd br. 5 i 6. 1929: 3,6).
Paralelno sa previranjima u i oko NŽC formirana su ženska udruženja i savezi koji su
promovisali i zagovarali aktivnu ulogu žena u novoj državi, zahtevali jednakost sa muškarca i
żena u svetu rada, politička prava za žene, naknadu za kućni rad žena, rukovodeće pozicije za
žene u državnoj službi... Među ovim udruženjima i savezima posebno mesto je imalo Društvo za
prosvećivanje žena i zaštitu njenih prava (1919) koje je promenilo naziv u Ženski pokret.
Organizacije Ženskog pokreta su 1923. formirale savez koji nazvan Alijansa feminističkih
društava u Kraljevini SHS (Feministička Alijancija u državi SHS) 14, a kasnije samoAlijansa
ženskih pokreta (1926). U grupu ženskih organizacija i saveza koja su zagovarala aktivnu ulogu
žena u društvu, njenu zaštitu u svetu rada i mirovni angažman spadali su: Udruženje
univezitetski obrazovanih žena (osn. 1927), Ženska stranka (osn. 1927) i Jugoslovenka liga žena
za mir i slobodu (osn. 1928).
Naziv organizacije je negde i Jugoslovenski narodni żenski savez.
Tačna ortografija: Narodna Ženska Zajednica.
14
Tačna ortografija: PRAVILA FEMINISTIČKE ALIJANCIJE U DRŽAVI S.H.S, Ženski pokret Beograd br. 9 i 10.
1923: 455–461.
12
13
�Jugoslovenski żenski savez (JŽS) je imao gotovo istovetnu organizacionu strukturu kao
NŽS, što znači da su se aktivnosti odvijale kroz različite komisije (sekcije). Godine 1929.
komisija JŽS se, u skladu sa mirovnim aktivnostima na međunarodnom planu, zvala Komisija za
mir i arbitrażu na čijem čelu je bila Milena Petrović, profesorka iz Beograda (Ženski pokret br.
21-24. Beograd1929: 2).Posle 1932. JŽS je imao Komisiju za mir i protiv trgovine żenama i
decom na čijem je čelu par godina pred smrt 1938.bila Vera Kiċevac-Petroviċ, istovremeno
jedna od liderki Ženskog pokreta (Beograd) i Udrużenja univezitetski obrazovanih żena
(Stojaković, 2011: 77).Nju je zamenila Danica Zečević, istovremeno i liderka Jugoslovenske lige
žena za mir i slobodu (Glasnik Jugoslovenskog ženskog saveza br. 5 1938: 37).
Fotografije: Danica Zečević Žena danas br. 1. 1936: 6. Vera Kićevac- Petrović Glasnik Jugoslovenskog
ženskog saveza br. 1 1939: 4.
JŽS bio pravni naslednik NŽS tako da su sve prethodno započete međunarodne
aktivnosti samo nastavljene. Među njima su bile i mirovne aktivnosti. To dokazuje i Rezolucija
JŽS donesena na supštini odrżanoj u Splitu 6-8. oktobra 1929.Ova Rezolucija se bavi mnogim
pitanjima koja se tiču polożaja żena u Kraljevini Jugoslaviji, a započinje zaključcima koje je
predlożila Komisija za mir i arbitrażu JŽS:
"Naše żenske organizacije ozbiljno prate rad Društva Naroda 15. One żele da se među mladom
generacijom pripreme eksperti za pojedina vażna pitanja, na prvom mestu to je pitanje manjina,
socijalno higijensku zaštitu żena i dece itd. Stoga da se zamoli Ministarstvo inostranih dela da
stavi određenim ekspertima sav potreban materijal za izučavanje i da im olakša odlazak i
15
Društvo naroda ili Liga naroda je osnovana 1919. sa ciljem da radi na uspostavljanju svetskog mira preko
koncepta razoružanja, kolektivne bezbednosti i rešavanja sporova među državama i nacijama kroz pregovaranje.
Organizacija je imala sedište u Ženevi.
�boravak u Ženevi" ("Rezolucija sa Skupštine Jugoslovenskog żenskog saveza" u: Ženski pokret
Beograd br. 21-24. 1929: 2). Rezolucijom se otvoreno zahteva od vlasti da se u drżavne
delegacijeza Društvo naroda uključe i żene. Takođese eksplicitno zahteva da se svi sporovi među
drżavama rešavaju "putem konferencija i arbitraża", zatim "budna pażnja i intelektualna
saradnja" żena na Balkanu i upuċuje poziv "bugarskim, rumunskim, grčkim i turskim żenama"
na saradnju jer to zahteva "ozbiljnost prilika na Balkanu" (Isto, 24). Zahtevi żenskih organizacija
i asocijacija širom sveta da se u zvanične drżavne delegacije na mirovnim konferencijama
uključe i predstanice żenskih organizacija bio je realizovan u sluċaju Kanade, USA, Engleske,
Urugvaja i Poljske jer su żene iz ovih zemalja bile punopravne učesnice Konferencije za
razorużanje (1932)("Manifestacije za mir i razorużanje u Jugoslaviji" u: Ženski pokret mart
1932: 35).
Balkanske prilike, kako se tada govorilo, očitovale su se i u formiranju novih drżava koje
su uključivale teritorije i narode koji su nekad bili u sastavu Austrougarske. To je bio razlog
stvaranja novog političkog saveza pod nazivom Mala Antanta 16. U skladu sa tim 1923. je
formirana Mala Antanta ženai to na Kongresu Međunarodne alijanse za žensko pravo glasa
(IAW) u Rimu sa zadatkom da okupi feminističke organizacije Kraljevine SHS (Jugoslavije),
Poljske, Čehoslovačke, Bugarske, Rumunije i Grčke u borbi za mir. Godine 1938. ovaj savez su
činili narodni ženski savezi Čehoslovačke, Rumunije i Jugoslavije, "ali kako su sve te ženske
organizacije bile dovoljno povezane i u Međunarodnoj alijansi za žensko pravo glasa, dakle čisto
feminističkoj organizaciji, to je potreba za jednom posebnom grupacijom sa uglavnom istim
ciljevima, postojala sve manja" ("Žene Male Antante" u: Žena danas Beograd br. 10. 1938: 10).
Mala Antanta drżava se raspala 1938, mada je dezintegracija započela 1936.
Iz izveštaja o Kongresu Internacionalne lige žena za mir i slobodu 17 koji je podnela
gospođa Budzinska-Tilicka na Kongresu Male Antante ženau Beogradu 1924.saznajemo da tada
nacionalne organizacije žena Kraljevine SHS i Kraljevine Rumunije nisu bile kolektivni čanovi
organizacije. Ipak, preko sestrinskih organizacija žene u Kraljevini SHS su saznale da je na
kongresu organizacije u Vašingtonu 1924. promovisana deviza: "jedan nov međunarodni režim"
sa namerom da se o pitanjima "razoružanja, arbitraže, sigurnosti, garantija za nacionalne
16
Mala Antanta je bio vojni savez koji su činile Jugoslavija, Rumunija i Čehoslovačka. Ovaj savez je osnovan 1920.
sa ciljem da se spreče eventualni pokušaji Mađarske i Austrije da povrate teritorije koje su pre 1918. činile
Austrougarsku.
17
Women`s International League for Peace and Freedom - Internacionalna liga žena za mir i slobodu osnovana je
1915 (Hag).
�manjine, ideje o demokratizaciji" o kojima se već razgovara unutar Internacionalne lige žena za
mir, razgovara i unutar Društva (Lige) naroda (Ženski pokret br 9. Beograd 1924: 356-361).
Godine 1928. osnovana je Jugoslovenska liga žena za mir i slobodu. Predsednica je bila
Danica Zečević, a među liderkama su bile Vera Kiċevac-Petrović i dr Ksenija Atanasijević.O
zadacima organizacije Danica Zečević je govorila: "Naše žene raznim predavanjima,
priređivanjem akademija i drugih manifestacija na Dan primirja11. novembra, na dan Prve haške
konvencije 18. maja i prilikom drugih prigoda, stvaraju javno mnjenje koje će se uvek opredeliti
u slučaju potrebe za mir. Nastojimo da se iz đačkih udžbenika izbace svi članci koji razvijaju
mržnju prema drugim narodima... Jugoslovenska liga žena za mir i slobodu provela je jedno
pismeno glasanje 18 za razoružanje i mir i dobilo za to preko 600 000 potpisa. Ovaj rad je bio
primećen i na međunarodnom kongresu za mir" (Stojaković 2011: 71). U nameri da promovišu
pacifizam među mladima Jugoslovenska liga žena za mir i slobodu je dodeljivala nagrade za
literarne radove na temu Dan primirja (11 novembar), a tim povodom su u svim školama držana
predavanja o značaju ovog dana sa ciljem da se promoviše ideja pacifizma, mira i saradnje među
državama i narodima (Lebl Albala, 1943:15).
Posledice Velikog rata, kao je nazivan Prvi svetski rat, bile su tako strašne da su
međunarodne żenske organizacije gro aktivnosti kreirale na način da što je moguċe više utiču na
donosioce odluka na planu lokalne i globalne politike da se aktivno radi na očuvanju mira,
razorużanju i rešavanju međudrżavnih sporova arbitrażom. Radilo se o čvrstoj nameri
milionskog članstva ovih organizacija da aktivno rade na jačanju antiratne politike kako u
sopstvenim drżavama tako i na međunarodnom planu. Jedna od akcija je bila i osnivanje
posebnog (Internacionalnog) Komiteta żena sa ciljem da se uključe u rad Konferencije za
razorużanje (1932) 19 i to skupljanjem żenskih potpisa za razorużanje i novčanih priloga koji su
trebali da pomognu rad Komiteta. U Kraljevini Jugoslaviji unutar żenskog aktivističkog korpusa
ovu akciju su predvodili Jugoslovenska liga żena za mir i slobodu, JŽS, a naročito Alijansa
żenskih pokreta ("Žene i konferencija za razorużanje" u: Ženski pokret Beograd februar 1932:
19).
Konferenciji za razorużanje je prethodila Međunarodna żenska konferencija o
razorużanju u organizaciji Međunarodne alijanse za żensko pravo glasa koja je odrżana u
18
Radi se o 1936. godini kada je skupljanje ženskih glasova uspelo za razliku od 1931. kada je skupljanje ženskih
glasova vlast zabranila.
19
Organizator Konferenciju za razorużanje (1932) je bilo Društvo (Liga) naroda
�Beogradu u maju 1931. (Lebl Albala 1943: 12). Kako svedoči Lebl Albala cilj Konferencije je
bio da raširi ideju pacifizma širom sveta i da na jugu Evrope demonstrira stav da će dobrobit
čovečanstva biti osigurana samo kada nacije budu rešavale nesporazume na odgovarajući, miran
način, a ne putem oružja 20 (Isto, 13). Među inostranim delegatkinjama Konferencijebile su i
predsednica Međunarodne alijanse za žensko pravo glasa Margery Corbett Ashby, Ruth Morgan,
predsednica Komiteta za mir Alijanse, Rosa Manus, jedna od vodećih članica Alijanse (Politika
15.05. 1931: 10 i 17.05.1931: 12) Događaj je politička javnost ocenila kao značajan jer su na
otvaranju Konferencije prema pisanju lista Politikau članku „Konferencija žena za mir i
razoružanje“ bili predstavnici Vlade Kraljevine Jugoslavije, Ministarstva inostranih poslova,
Beogradske opštine i drugihinstitucija i organizacija(Politika 18.05. 1931: 5). Delegatkinje
Međunarodne ženske konferencije o razoružanju u Beogradu usvojile su dve rezolucije:
Rezoluciju o razoružanju i Rezoluciju o ekonomskoj saradnji radi prevazilaženja svetske
ekonomske krize. Oba dokumenta u prvi plan stavljaju potrebu da se svetski mir gradi uporno i
dosledno i to ozbiljnom redukcjom naoružanja i međunarodnom ekonomskom kooperacijom na
prevazilaženju svetske ekonomske krize (Politika 20.05.1931: 4)
U odbranu mira i protiv naorużanja żenske organizacije svih zemalja prikupljale su i
potpise. Sakupljeno je 8 miliona żenskih potpisa u 50 zemalja, ali Jugoslovenkama to nije bilo
dozvoljeno ("Žene i konferencija za razorużanje"u: Ženski pokretBeograd februar 1932: 19).
Umesto 21 toga Alijansa żenskih pokreta u Kraljevini Jugoslaviji poslala je telegram
(Internacionalnom) Komitetu żena sa sedištem u Ženevi "sa toplim żeljama za plodan rad" i
prikupljene priloge 22 (Isto, 19).(Internacionalni) Komitet żena je 6. februara 1932. predao
sakupljene żenske potpise za mir predsedavajuċem Konferencije za razorużanje, Hendersonu
(Isto, 20). Aktivistkinje feminističkih i mirovnih organizacija su delile stav koji je promovisao
(Internacionalni) Komitet żena da je razorużanje preduslov mira, jer proizvedeno orużje ċe se
20
„The aims od the conferece were to spred the pacifist ideas all over the world and to demonstrate emphatically
here in the South of Europe, that the welfare of the mankind can be assured only if the nations would solve their
disputes in a proper peaceful way and not be resorting to arms“ (Lebl Albala 1943: 13).
21
Ipak, predstavnice jugoslovenskog feminističkog i mirovnog pokreta su pratile rad međunarodnih organizacija i
Lige naroda. Milena Atanacković, predsednica Ženskog pokreta u Beogradu i sekretarka Udruženja univerzitetski
obrazovanih žena, najčešće je na međunarodnom planu predstavljala feministički pokret Jugoslavije između dva
svetska rata. Zna se da je 1929. izabrana za članicu uprave Međunarodne alijanse za żensko pravo glasa, da je kao
posmatrač(ica) pratila rad Lige naroda i da je kao predstavnica Vlade Kraljevine Jugoslavije učestvovala u radu
Međunarodne organizacije rada (Stojaković, 2011: 76-77; Glasnik Jugoslovenskog ženskog saveza br. 6 1937: 43)).
22
Ženski pokret u Beogradu uplatio je 300 dinara, JNŽS – 2000 dinara. Nije dat podatak koliko je bilo pojedinačnih
priloga jer je Alijansa żenskih pokreta pozvala sve żene da ako mogu uplate po 10 dinara („Internacionalna akcija
żena za razorużanje“ u: Ženski pokret Beograd januar 1932: 11).
�kad-tad upotrebiti. U feminističkoj štampiu Kraljevini Jugoslaviji może se pročitati da je
Gandijev model nenasilnog otpora britanskom imperijalizmu nailazio na divljenje i odobravanje
(Ženski pokret Beograd februar 1932: 20).
Postoje izveštaji o radu organizacija Ženskog pokreta u Beogradu i drugim gradovima
koji sedoče o mirovnoj żenskoj aktivnosti. Tako je u Sarajevu 14. februara 1932. Ženski pokret
(Sarajevo) organizovao Akademiju za mir „koja je bila sjajno poseċena" („Manifestacije za mir i
razorużanje u Jugoslaviji" u: Ženski pokretBeograd mart 1932: 35). Predsednica Ženskog pokreta
u Sarajevu, dr Maša Živanoviċ, u uvodnom referatu je ponovila ciljeve mirovnog żenskog
pokreta među kojima i zahtev da se međudrżavni sporovi rešavaju mirnim putem, a da se u
slučaju rata prema drżavi napadaču primene sankcije koje se primenjuju i protiv pojedinacanapadača. Ona je iznela podatak da je u svetu 8 miliona żena potpisalo peticiju za mir i
razorużanje i pozvala żene Jugoslavije da aktivno rade na očuvanju mira i "vaspitanju omladine
za mir" (Isto, 35). Jovanka Šiljak, jedna od liderki Ženskog pokreta u Sarajevu je na Akademiji
za mir iznela podatak o stradanju dece Drinske banovine za vreme Prvog svetskog rata. Ona je
rekla da je „na desnoj strani rjeke Drine u 15 srezova rat ostavio 21.236 djece bez oca, 6 183
djece bez oca i matere, preko 9000 djece je gladovalo, 866 je umrlo od gladi, a 917 je moralno
propalo. Ako ovim brojkama dodamo još stradanje djece iz srezova s lijeve obale Drine onda ċe
taj broj podvostručiti i preċi 100.000 unesreċene djece“ (Isto, 35). Referat pod naslovom
"Međunarodne konferencije i razorużanje" podnela je Radojka Manojloviċ (Ženski pokret
Beograd mart 1932: 38-41). Manojloviċ je potsetila na hronologiju napora koji su počev od
dvadesetih godina 20. veka činjeni u okviru Drštva (Lige) naroda na planu za rešavanja problema
trke u naorużanju. U tom kontekstu pomenula je Ženevski protokol koji je između ostalog
predviđao međunarodnu konferenciju o smanjenju naorużanja sa ciljem da podnese predlog
dokumenta koji ċe biti osnov za redukciju naorużanja. Prvo je osnovan Odbor za pripremu
Konferencije o razorużanju. Posle niza nespešnih pregovora unutar Odbora, gde su najznačajniju
ulogu imali predstavnici vlada SAD, Velike Britanije, Francuske, Italije, Japana, Nemačke i
Sovjetskog Saveza, Odbor (Lige naroda) za pripremu Konferencije za razorużanje počeo rad
1925.,a tek je 1930. obezbedio veċinu glasova za predlog Konvencije o razorużanju koja je
podneta Savetu Društva (Lige) naroda. Kontekst u kome se rešavalo pitanje svetskog mira bio je
nepovoljan. Manojloviċ je o tome napisala: „.. I za godinu 1931. ostaje pitanje o ograničenju
orużanja neriješeno... U svijetu vlada jedno opšte nepovjerenje, strah, mrżnja, nesigurnost. Na
�Dalekom Istoku je na pomolu rat. Drżave se sve viš orużaju...“ (Isto, 41). Odjeci Konferencije o
razoružanju odražane 1932. mogli su se čitati i u ženskoj štampi. Tako Jugoslovenska žena u
članku „Konferencija za razoružanje“ konstatuje da je Rezolucija o razoružanju koja je na
Konferenciji usvojena u načelu jedan korak ka rešavanju problema i da tek predstoji onaj teži
deo koji će konkretno odrediti „minimum koji je potreban svakoj državi za održavanje njene
bezbednosti“ (Jugoslovenska žena Beograd br. 12. 1932: 1). Drugi svetski rat koji je započeo
1939. je pokazatelj neuspeha mirovne politike Društva(Lige) naroda materijalizovane kroz
odbore i konferencije o razoružanju, mirovne inicijative, separatne mirovne sporazume ali i
napore miliona da se sačuva svetski mir.
Kongres Međunarodne alijanse za žensko pravo glasa održan je 1935. (18-25. maja) u
Istanbulu. Prisutno je bilo oko 800 delegatkinja iz četrdeset zemalja sveta. Kongres je održan u
Istanbulu u znak priznanja borbi žena Turske koje su izborile zakonsku jednakost sa muškarcima
na planu građanskih i političkig prava. Na kongresu je konstatovano da su između dva konresa
Međunarodne alijanse za žensko pravo glasa (prethodni je održan 1929) žene Brazila i
Argentine izborile politička prava. Između drugih pitanja doneta je Rezolucija za mir u kojoj se
kaže da "uzrok rata nisu samo ekonomske prilike".. te da žene "imaju svetu dužnost da povedu
rat protiv imperijalizma" i da "ideja mira mora biti sveti rat za žene" ( M.A. „Rad Kongresa
Internacionalne Feminističke Alijanse u Carigradu“ u: Glasnik Jugoslovenskog ženskog saveza.
Beograd br. 5. 1935: 40).
Iste godine, 1935. je u junu održan Kongres Međunarodnog saveta žena u Briselu u
Belgiji. Delegaciju JŽS prevodila je predsednica Leposava Petković. U izveštaju koji je o tom
događaju objavila između ostalog se nalazi i podatak o radu Komisije za mir koja predlaže da se
u svim nacionalnim organizacijama, članicama Međunarodnog saveta žena preko sredstava
informisanja i drugim sredstvima objave "važne deklaracije i zaključke komiteta konferencije za
razoružanje o kontroli i fabrikacije i trgovini oružja, da bi kod svojih vlada izdejstvovale da ih
bez odlaganja primene"... (Leposava Petković „Zasedanje Internacionalnog ženskog saveza u
Briselu“ u: Glasnik Jugoslovenskog ženskog saveza Beograd. br. 6. 1935: 42).
�Leposava Petković. Foto: Glasnik Jugoslovenskog ženskog saveza br. 6. 1937: 43.
Kongres Međunarodnog saveta žena održan je 1936. (28. 09- 10.10) u Dubrovniku gde je
takođe mirovni koncept bio jedan od važnih tema(„Sa kogresa u Dubrovniku“. Žena danas
Beograd br. 1. 1936: 12-14). Ipak, glavne teme su bile: položaj zaposlene žene i položaj žene u
domaćinstvu i na selu.
Konferencija Međunarodnog saveta žena u Dubrovniku
(ICW). Foto: Glasnik Jugoslovenskog ženskog saveza br. 9.
1936: 71.
Posle dolaska Hitlera na vlast u Nemačkoj
1933. jugoslovenske ženske organizacije naročito
feminističke (Alijansa żenskih pokreta, Udruženje
univerzitetski obrazovanih žena, Omladinska sekcija ženskog pokreta 23) i Jugoslovenka liga žena
za mir i slobodu organizovale su redovna predavanja na sledeće teme: „Uzroci rata“, „Fašizam i
nacizam“, Internacionalizam i nacionalizam“, Rat u Etiopiji“, „Rat u Španiji“, Rat u Kini“,
„Metodi modernog ratovanja“, „Šta nas čeka u neposrednoj budućnosti“... Članice Omladinske
sekcije Ženskog pokreta i Udruženja studentkinja koje su u najvećem broju bile članice SKOJ-a i
KPJ organizovale su mnogobrojne kurseve u vezi sa aktuelnim političkim problemima.
Mesečnik Žena danas redovno prati međunarodne mirovne ženske skupove: Čehoslovačka
(Luhačevice), 1937; Marsej, 1938.,a izveštaje daju jugoslovenske predstavnice na ovim
23
Omladinska sekcija Ženskog pokreta osnivaju se od 1935. Članice su bile studentkinje komunistkinje i skojevke
koje su organizovale: predavanja, tečajeve, pronalaženje poslova, akcije razmene garderobe ... Sve akcije bile su
usmerene za sve zainteresovane žene a pre svega –žene radnice i službenice i nezaposlene žene. Omladinska sekcija
Ženskog pokreta pokrenula je list Žena danas (1936), jedan od najangažovanjijih feminističkih listova u istoriji
Jugoslavije. I levičarska omladina je predvođena komunistima je počev od tridesetih godina 20 veka manifestovala
protiv rata i fašizma. U Parizu je 1933 organizovan Omladinski kongres protiv rata i fašizma, a sledeće godine se
Kongres održao u Briselu. Na njima su učestvovali predstavnici jugoslovenske antifašističke omladine među kojima
je bio i Ivo Lola Ribar (Branko Petranović Istorija Jugoslavije 198-1978 Beograd 1981: 125).
�skupovima (Žena danas br. 8. 1937: 17, br. 15. 1938: 13). Angela Vode,jedna od liderki Ženskog
pokreta iz Ljubljane izdala je posebnu brošuru „Fašizam i žene“ (Beograd, 1935) gde je
istraživala uzroke nastanka fašizma i posledice po društvene odnose, naročito u odnosu na žene.
U prikazu knjige Angle Vode Milica Lendić je konstatovala da je Vode smatrala da su,tokom
recesije krajem dvadesetih godina dvadesetog veka, pristalice fašizma bile „mase
malograđana“ 24a da je nastanak fašizma bio u tesnoj vezi sa anarhijom u proizvodnji i
narušavanjem odnosa proizvodnje i potršnje (Lendić Ženski pokretbr. 3-4. 1935: 62). Prema
Lendić Angela Vode je smatrala da je fašizam „pokret vođen interesima finansijskog kapitala“ i
zato je po preuzimanju vlasti bio odgovoran tom istom kapitalu ne obazirući se na prethodno
data obećanja o boljem životu za sve (Isto, 62). Među prevarenima su bile žene koje su umesto
obećanog „sretnog života“ u kući bile izbačene iz produkcije, a na njihova mesta su bili
zaposleni njihovi muževi koji su radili za niske „ženske“ nadnice. Vode je pomenula i žene koje
su ostale zaposlene i za koje je tvrdila da su radile „pod nemogućim uvjetima“ (Isto, 62). U
zaključku brošure Vode je poručila ženama da one imaju najviše razloga da stanu u prvi red
borbe protiv fašizma jer „je to borba protiv ropstva, bjede i rata“ i jer je „rat neminovan put
kojim fašizam mora poći nakon što je bankrotirao na svim područjima: ekonomskom, političkom
i socijalnom“ (Isto, 62).
Da se političke prilike u Evropi komplikuju i zaoštravaju może se konstatovati i na
osnovu aktivnosti Međunarodne alijanse za żensko pravo glasa i Rezolucije koju su delegatkinje
usvojile na konferenciji u Cirihu u martu 1937. Pored opšte poznatih stavova da je mir u interesu
svih nacija, da je potrebno izgraditi kolektivnu bezbednost na interacionalnoj ravni tu su i stavovi
da se to mora učiniti na način da se ne ugroze načela Društva (Lige) naroda (Ženski pokret
Beograd br. 3-4 1937:43). U Rezoluciji se još każe da uDruštvu (Ligi) naroda "vlada nacionalni
egoizam", što implicira nekontrolisani uticaj velikih sila na odlučivanje u ovoj organizaciji, zato
se Rezolucijom zahteva njena reorganizacija i moguċnost uticaja javnog mnjena na odluke koje
se tu donose i od kojih zavisi mir u svetu (Isto, 43). Interesantan je i deo Rezolucije koji se očito
odnosio na obrazlożenje koje su davale drżave koje su se ubrzano naorużavale, a to je da se time
otvaraju radna mesta i jača ekonomija, pogotovo ona koja je bila u krizi. Rezolucijom su
24
Trocki je pisao da je fašizam pokret i ideologija „sitnog bružuja koji je podivljao... Mali je čovjek šakom prijetio
krupnoj trgovini kao da je socijalist; protiv radnika bučno je davao oduška svojoj buržoaskoj pristojnosti, svom
užasu od klasne borbe, svom bjesomučnom nacionalnom ponosu i svom preziranju marksističkog internacionalizma.
Ta politička neuroza osiromašenih milijuna dala je nacionalizmu snagu i zamah“ (Deutscher knj. 3. 1976: 90).
�aktivistkinje nacionalnih feminističkih organizacija pobijale tu tezu smatrajuċi je varljiom i
opsanom istovremeno nudeċi mere Međunarodne organizacije rada protiv nezaposlenosti i
ekonomske krize (Isto, 43). Konferencija u Cirihu nije bila samo posveċena mirovnom pitanju,
koje je očito bilo akutno i zbog toga je izbilo u prvi plan Rezolucije. Na Kongresu se raspravljalo
o problemima u vezi sa borbom za żensko pravo glasa u mnogim drżavama, ali o żenskom pravu
na radi diskriminaciji prema żenama u svetu rada.
Godine 1938. Nemačka je ušla u Austriju i tako stigla na granice Kraljevine Jugoslavije.
Hitler je obećavao da će te granice biti večne, ali kako Paulina Lebl Albala svedoči niko nije
verovao u ta obećanja već su svi sa zebnjom osetili da se opasnost nadvija nad čitavu zemlju.
Isčekivanje kada će nas Hitler napasti postaje sve jasnije u kontekstu političkih prilika u Evropi
toga doba. O tome Lebl Albala svedoči:
„Evropa je, zbog sopstvene slabosti i nesloge, kratkovidosti i egoizma, ćutke prihvatila
nemačko ponovno naoružavanje i napor da sveprožimajuća superiornost nemačke ratne
industrije dovede do njene nesavladivosti. I mada su još uvek rečima širili dotrajale fraze o
večnom miru, njihove čelične pesnice su pretile. Zbog toga što je Nemačka postala naš
neposredni sused nikom nije bilo dozvoljeno da slobodno izrazi svoje mišljenje, da apeluje da
ljudi udruže snage, da se pripreme za opšti otpor. Uvedeno je striktno cenzorstvo koje je
sklanjalo svaku ideju. I kada je naša slaba Vlada, prestrašena, počela da zaključuje kompromise
sa neprijateljskim silama, odričući se starog prijateljstva sa Francuskom, kada smo ubrzo videli
raspad Male Antante – tog jakog bedema protiv germanske agresije na jugoistok Evrope, tada
smo jasno videli opasnost koja nadire ka našim domovima i kuca na naša vrata. Niko više nije
pitao „da li će nas napasti“ već „kada će nas napasti“? Ali, budući da naša dnevna štampa nije
imala ni jednu reč direktnog negodovanja (nemački ambasador u Beogradu je konstantno
protestvovao u našem Ministarstvu inostranih dela zbog najmanje aluzije na opasnost od
fašizma) stranac je mogao da pomisli da smo bili kratkovidi jer nismo videli nadolazeće zlo, ili
da smo bili naivni pa smo verovali da ćemo uspeti da ostanemo neutralni, ili što je najgore od
svega da smo sve te događaje odobravali“( Lebl Albala 1943: 18)
Mnogo godina kasnije Branko Petranović će u Istoriji Jugoslavije 1918-1978 zapisati
identično zapažanje o bezizlaznoj situaciji u kojoj se Kraljevina Jugoslavija našla pošto su joj
Nemačka („Anšlus“ –pripajanjem Austrije, 1938) i Italija (zaposedanjem Albanije, 1939)
postale susedi a to je da je Kraljevina Jugoslavija bila pod pritiskom nemačkih političkih zahteva
koji su je udaljavali od nekadašnjih saveznika pre svih Francuske. U isto vreme, kako piše
Petranović, Nemačka i Italija su javno uveravale da će poštovati suverenitet i teritorijalni
integritet Jugoslavije a realno „skrivalo se planirano brisanje Jugoslavije sa političke mape
Evrope“ (Petranović 1981: 168).
�Minhenski sporazum iz 1938. potpisan je između Francuske, Velike Britanije i Italije sa
jedne strane i Nemačke sa druge strane, a njime je Nemačkoj priznato pravo na Sudete – oblast u
Čehoslovačkoj u kojoj je živela moćna nemačka zajednica, izazvala je ogorčenost iuznemirenost
u Kraljevini Jugoslaviji. I dok je štampa u Jugoslaviji donosila vesti o trijumfu Nemačke dotle je
u Beogradu ispred ambasade Čehoslovačke bio red omladine koja je želela da se prijavi u
čehoslovačku armiju. Paralelno sa tom akcijom koja je bila prećutana u štampi članice
Omladinske sekcije Ženskog pokreta akcijom od kuće do kuće objašnjavale su stanovništvu
Beograda šta se desilo Čehoslovačkoj. Ista organizacija je prikupljala dobrovoljna sredstva
namenjena građanima Čehoslovačke. Posle okupacije Čehoslovačke 1939. otpor koji su
organizovali omladina i ženske organizacije imala je i druge oblike: omladna je nosila značke
„mi ćemo braniti našu zemlju“ a ženske organizacije su pojačale akciju prikupljanja pomoći koja
je dostigla maksimum posle napada i okupacije Poljske 1939. To je događaj koji istoriografija
poznaje kao početak Drugog svetskog rata. Tada je jedan broj izbeglica našao utočište u
sedištima ženskih organizacija i doslovno (Lebl Albala 1943: 21).
Žene su se organizovale na način da je prikupljeno stotinu hiljada prijava za volonterski
rad u bilo kom poslu u vezi sa zadacima za odbranu zemlje. Paulina Lebl Albala je ovaj pokret
nazvala Ženskom odbrambenom službom (Women`s Defense Service )(Isto, 22).
Istovremeno Albala svedoči o političkom kontekstu koju su kreirale velike sile koje „su
ganjajući sopstvene egoističke interese iznova uspostavile bojna polja u našim dušama – pa zar
nisu to radile i mnogo puta u istoriji? - a u skadu sa mnogo puta potvrđenom praksom
podsticanja jednog malog narod protiv drugog, šireći svetom prezrivo pisanje i reč o
neprekidnom konfliktu balkanskih naroda, o tom „večnom evropskom buretu baruta” (Isto, 22).
Posle napada i okupacije Francuske 1940. na dan 14. jula kada je fašistička vojska
marširala ispod Trijunfalne kapije u Parizu grupa žena, kako Albala piše, se zavetovala da taj dan
neće jesti i piti u znak protesta i znak žalosti. Ono što je usledilo nije bilo u žiži istoriografije koja
je nastala posle 1945. Radilo se o potpunom potčinjavanju političkog i ekonomskog života
Kraljevine Jugoslavije nemačkim interesima, ali ne samo to:“Od nas je traženo da
demonstriramo solidarnost sa našim moćnim susedima kroz sve jače i nedvosmislene dokaze. Mi
smo trebali da se prilagodimo njihovom konceptu, da sarađujemo sa njima na svaki način, da
usaglasimo naše zakone sa njihovim. Tako je trebalo da počnemo, naravno, prvo sa Zakonom za
Jevreje“(Isto, 26).
�Kako Albala piše, Vlada Kraljevine Jugoslavije se podelila u vezi sa Zakonom o
Jevrejima, a na kraju su usvojene „restrikcije“ 1940. koje su značile zabranu školovanja u
srednjim i višim školama za jevrejsku decu i omladinu. Masovne proteste predvodile su ženske
organizacije udružene u JŽS i Unije za zaštitu dece Kraljevine Jugoslavije, a u Sarajevu su žene i
muškarci različitih nacija organizovali besplatne tečajeve za jevrejsku decu i omladinu kojoj je
bilo zabranjeno redovno školovanje. (Isto, 26-27).
Posle puča od 27. marta 1941. i masovnih protesta na ulicama Beograda Albala svedoči
da je mnogima bilo jasno da Hitler neće mirno primiti ove događaje a odmazda je usledila 6.
aprila 1941. bombardovanjem Beograda bez objave rata. Poslednji glas koji se čuo iz još uvek
slobodnог Beograda bio je ženski glas, glas voditeljke Radio Beograda tokom dva dana
bombardovanja. Ona je između ostalog poručila:„Nemačka avijacija je ubila desetine hiljada
beogradskih civila. Prizori koji su usledili posle nečuvenog bombardovanja na Cveti prevazišli
su sve moguće predstave užasa. Sve bolnice, sve crkve, sve škole i sve kulturne institucije su
uništene. Ali Jugosloveni će ponovo izgraditi još lepšu prestonicu“(Isto, 28).
U istoriju Jugoslavije će zatim ući hiljade devojaka i žena svih nacija koje će u
Narodnooslobodilačkoj borbi i posleratnoj izgradnji socijalističke Jugoslavije izboriti
ravnopravni položaj u odnosu na muškarce i svim sferama života i rada. Podvizi naših pretkinja u
borbi za mir i borbi za slobodu i žensko oslobođenje opominju da i pored toga što sve više
gubimo ranije osvojena ženska prava još uvek stojimo na njihovim ramenima. To ne smemo
zaboraviti.
Literatura:
Albala, Pauline (1943) Yugoslav Women Fight for Freedom. New York City: The
Yugoslav Information Center.
Deutsch, Isaak (1976) Trocki – prognani prorok 3. Zagreb: Liber
Јанковић, Зорка (1926) Проблем савеза. Земун: Макарије.
Lendić, Milica. „Žene i fašizam“. Ženski pokret 3-4. (1935), 62.
Petranović, Branko (1981) Istorija Jugoslavije 1918-1978 Beograd: Nolit.
Stojaković, Gordana ur. (2001) Znamenite žene Novog Sada I. Novi Sad: Futura
publikacije.
Stojaković, Gordana (2011) Prilog za istoriju ženskog pokreta u Vojvodini i Srbiji u 19. i
20. veku u: Uvod u rodne teorije. 63-81. Ivana Milojević i Slobodanka Markov (ur). Novi Sad:
ACIMSI i Mediterran Publishig.
�Стојаковић, Гордана (2012) Милица Томић у: Часопис Жена Милице Томић. 5-16.
ур. Весна Недељковић Ангеловски. Нови Сад: Музеј града Новог Сада.
Stojaković, Gordana (2012) Rodna perspektiva u novinama Antifašističkog fronta žena
(1945-1953). Novi Sad: Zavod za ravnopravnost polova;
Stojaković, Gordana (2013). Women`s World (1886-1914): Serbian Women`s Laboratory
as an Entrance into the Public Sphere in: Serbian Studies: Journal of the North American
Society for Serbian Studies 25 ( No 1). 21-58. ed Ljubica D. Popovich and Lilien F. Robinson
(at al.). Bloomington: Slavica Publisher, Indiana University.
Ženski časopisi
Календар Женски свет. 1910. Земун: Милан Илкић.
Женски свет. Нови Сад: Добротворне Задруге Српкиња Новосаткиња бр. 6 (1899) и
бр. 4 (1909).
Женски покрет/Ženski pokret. Београд: Друштво за просвећивање жене и заштиту
њених права/Ženski pokret.бр. 11 – 12 (1921); бр. 9, 10 (1924); бр. 8 (1924); бр. 21-24 (1929);
јануар, фебруар, март (1932); бр. 3-4. 1935: 62; бр. 3-4 (1937).
Глас Народне женске заједнице. Београд: Народна Женска Заједница бр. 5, 6
(1929).
Политика. Владислав Рибникар. бр. 8266-8271 (1931).
Југословенска жена. Београд: Вера Јовановић. бр. 12 (1932)
Гласник Југословенског женског савеза. Београд: Привредник бр. 5, 6 (1935).
Жена данас 1/1936 – 33/1944 (1966) (фототипско издање). Београд: Конференција
за друштвену активност жена Југославије.
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Istraživački radovi
Dokument
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Ženski mirovni aktivizam u Jugoslaviji (1900-1941) - Gordana Stojaković
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Gordana Stojaković
Rights
Information about rights held in and over the resource
Gordana Stojaković
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
Srpski
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
2-IR
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
1900-1941
Gordana Stojaković
Jugoslavija
mirovni aktivizam
žene